SADRŽAJ:
1.UVOD…..…………………………………………………………… 1
2. POJAM NEURAČUNLJIVOSTI…. ………………….….. 2
2.1. Odnos uračunljivosti i krivice ……….…. .……………………
2.2. Osnov uračunljivosti...
.………………………….…... 3
3. UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI ……. .………… 5
3.2. Biološki metod ..........................................................................
3.3. Duševna poremećenost …….. ………………………………. 7
3.4. Duševne bolesti ……………………………………………….
3.5. Privremena duševna poremećenost ........... .............................. 9
3.6. Zaostali duševni razvoj ……. …….. ……………………….. 10
3.7. Druga teža duševna premećenost ……………………………....
3.8 Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja ………...... …………… 11
3.9. Mješoviti metod………………………………………………….
4. IZRICANJE MJERA BEZBJEDNOSTI OBAVEZNOG
PSIHIJATRIJSKOG LIJEČENJA…… ………………………… 12
4.1. Oduzimanje poslovne sposobnosti ………. ………….……… 13
4.2. Problemi kod oduzimanja poslovne sposobnosti osobama s
duševnim smetnjama............................................................................... 14
5.ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA MENTALNIH
BOLESNIKA ... ……………………………………………..……… 17
5.1. Havajska deklaracija………………………………………………
5.2. Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalnih bolesnika i
unapredjenje staranja o mentalnom zdravlju ……………………….… 18
5.3. Pravci razvoja zaštite sloboda i prava mentalnih bolesnika…… 20
5.4. Bitno smanjena uračunljivost ………………………………... 22
6. ACTIONES LIBERAE IN CAUSA …………………….…… 23
6.1. Odgovornost za actione liberae in causa………………………..
6.2. Actione liberae in causa i smanjena neuračunljivost…… …….. 24
6.3. Sredstva i načini kojima se izvršilac može dovesti u stanje
privremene neuračunljivosti…………………………………………….
6.4. Alkohol ………………………………………………………. 25
6.5. Droge ………………………………………………………..… 27
6.6. Upotreba lijekova (tabletomanija)….. .………………..……….. 29
6.7. San …………………… ……………………………………….. 30
6.8 .Ostala sredstva ………...…………………………………..… 31
7. ZAKLJUČAK …………….…………………………….. 32
LITERATURA………... …………………….……….. …… 33
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
1. UVOD
Nema krivice, a time ni krivičnog djela ukoliko je u konkretnom slučaju, pri
dejstvu određenih okolnosti, isključeno svjesno i voljno postupanje učinioca krivičnog
djela. Subjektivni osnovi isključenja krivičnog djela su:
1)
2)
3)
4)
Neuračunljivost
Sila i prjetnja
Stvarna zabluda i
Pravna zabluda
Osnovni element krivice predstavlja uračunljivost čije postojanje se kod
učinioca krivičnog djela uvek pretpostavlja. Zato se u Zakoniku ne određuje pojam
uračunljivosti već pojam neuračunljivosti, pri čijem postojanju ne postoji krivično
djelo. Iz teorije krivičnog prava, razmatrajući pojam krivičnog djela, učimo da nema
krivičnog djela bez subjektivnod djela krivice. Teorija krivičnog prava, ipak nije u
stanju da adekvatno objasni pravnim laicima kako da nazovemo postupke one osobe
koja se sa stanovišta zakona ne smatra krivom, jer u trenutku izvršenja djela nije bila
uračunljiva. Sa stanovišt krivičnog prava lica sa mentalnim poremećajima izazivaju
najčešće interesovanje kao mogući učinioci krivičnih djela. Svaka vjest o izvršenju
nekog svirepog, podmuklog ili masovnog ubistva izaziva slične reakcije javnosti:
radoznalaost, zgražanje saosjećanje sa porodicom žrtve. Često ćemo i kada ne znamo
ko je učinio krivično djelo svi da prokementarišemo da je to mogao da uradi samo
neki lidak. Predrasude javnosti su uglavnom, da teška krivična djela sa elementima
naselja čine duševno poremećene osobe. Niko ne može da opovrgne da oni čine
krivična djela , medjutim samo 4% od ukupnog broja duševnih bolesnika je
registrovano kako izvršioci nekog krivičnog djela. Laičko posmatranje opasnosti
duševno bolesnih osoba često je mnogo gore nego što to stvarno jeste, zbog toga su
opasne zablude, predrasude ili na osnovu toga zasnovane procjene.
1
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
2. POJAM NEURAČUNLJIVOSTI
Nije uračunljiva ona osoba koja je u vrijeme učinjenog krivičnog djela nije mogla
shvatiti značaj svoga djela ili nije mogla upravljati svojim postipcima zbog trajne ili
privremene duševne bolesti, privremene duševne poremecenosti ili zaostalog
duševnog razvoja (Zakon o Krivičnom postupku BiH, Sl. novine F BiH
br.35/03,37/03,56/03 čl.34.st1 ). Učinitelj krivičnog djela čija je sposobnost da shvati
značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena zbog nekog
stanja iz stava 1.ovog člana može se blaže kazniti (bitno smanjena uračunljivost),
(Zakon o Krivičnom postupku BIH, Sl. novine F BiH br.35/03,37/03,56/03, čl34.st2).
Neuračunljivost je osnov isključenja odgovornosti.Učinilac koji je učinio
krivično djelo u stanju neuračunljivosti ne može biti smatran krivim,odnosno
neuračunljivost isključuje krivicu kao obavezan element krivičnog djela.
Neuračunljivost je odredjeno psihičko stanje učinioca u momentu izvršenja krivičnog
djela,čiji su uzroci biološkog i psihološkog karaktera. Uračunljivost predstavlja skup
intelektualnih i voljnih elemenata koji čine čoveka sposobnim da misli, rasuđuje i
odlučuje o svojim postupcima i da njima upravlja. Iz ovoga prizilazi da se
uračunljivost sastoji iz dve grupe sposobnosti: intelektualne i voljne. Svaki
punoljetan učinilac krivičnog dela je duševno normalan, pa iz toga proizilazi da je i
uračunljiv. To znači da se u krivičnom postupku svakog učinioca neće utvrđivati
uračunljivost, vec samo kod onog učinioca u čiju se normalnost posumnja na bazi
njegovog ponašanja. Iz ovoga proizilazi da se ne utvrđuje uračunljivost, već
neuračunljivost. Učinilac koji je krivično delo učinio u stanju neuračunljivosti ne
može biti smatran krivim, odnosno neuračunljivost isključuje krivicu kao obavezan
elemenat krivičnog dela. 1
2 .1. Odnos neuračunljivost i krivice
Uračunjivost je osnov krivice, jer ona ne može postojati bez uračunljivosti. To je
klasično shvatanje odnosa uračunljivosti i krivice. Naime, ako se krivica shvati kao
psihički odnos učinioca prema svom djelu, onda je jasno da ga učinilac može imati
samo tada ukoliko je on sposoban da ima psihički odnos, tj. ukoliko je sposoban da
izgradi svoj stav prema radnji i posledici i drugim okolnostima krivičnog djelu. To
znači da bi učinilac krivičnog djela bio kriv potrebno je da se njegove psihičke odluke
obavljaju pravilno i neometano. Uračunljivost kao krivična sposobnost je lično
svojstvo, jer svaka osoba mora da bude sposobna za rasuđivanje i odlučivanje da bi
bila krivično odgovorna za učinjeno krivično delo. Prema tome, da bi učinilac mogao
da zauzme bilo kakav psihički odnos ima normalan i zdrav psihički aparat, da je
sposoban da prima utiske iz unutrašnje i spoljašnje sredine, da ih sređuje , oblikuje i
zadrzava i da na taj način dobija saznanje o tome sta se dešava oko njega i u njemu ,
da stvara zaključke i odluke kroz koje će izraziti svoj stav prema tim događajima.
Ako je učinilac u vrijeme vršenja krivičnog djela imao zdrav psihički aparat,
sposoban za pravilno funkcionisanje, tada za takvog učinioca kažemo da je sposoban
za rasuđivanje i odlučivanje.
1
M. Radovanović ,Pravo SFRJ, Beograd 1976,str.163
2
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
2.2. Osnov uračunljivosti
U teoriji se odavno postavlja pitanje osnova uračunljivosti i možda nijedno
pitanje u nauci krivičnog prava nije bilo više sporno od ovog.Po pitanju na čemu se
zasniva uračunljivost,odnosno kada se učinilac jednog krivičnog djela smatra kao
podoban za uračunljivost,postije razna mišljenja i teorije u zavisnosti od filozofskok
pravca koji se zastupa.
1) Prema teoriji indeterminizma,uračunljivost se zasniva na slobodnoj volji,pa
se kao podoban za uračunljivost smatra onaj čija je volja slobodna.Po
shvatanju pristalica apsolutnog indeterminizma,volja je slobodna ako su
njene odluke potpuno spontane.Usled toga,lični osnov krivične odgovornosti
nalazi se u slobodnoj volji, pa se kao reakcija na krivično djelo može pojaviti
samo kazna sa ciljem odmazde,odnosno ispaštanja zbog slobodne volje.
Navedeno shvatanje, koje su zastupali predstavnici klasične škole i koje se
zasniva na metafizičkom pojmu o slobodi volje,napušteno je u teoriji krivičnog
prava pod uticajem razvoja nauke o čovjeku i ljudskom društvu.Sem toga,ovo
shvatanje je u protivnosti sa svrhom kažnjavanja,kako se ovo uglavnom
postavlja u nauci i zakonodavstvu shodno teorijama individualne i generalne
prevencije.Jer,ako bi volja čovijeka bila apsolutno slobodna i nezavisna od svih
uticaja spolja,onda se zaštita društva od kriminaliteta i popravljanje
delikvenata,kao osnova kažnjavanja,ne bi mogla kaznom da ostvare,jer se na
volju ne može da utiče,pošto je ona slobodna.Zato se na mjesto apsolutnog
indeterminizma,usvaja relativni indeterminizam od strane neoklasične škole,po
kome je volja relativno slobodna,jer postoji izvjestan uticaj motive i karaktera u
odlučivanju.Da li će jedno lice učiniti neko krivično djelo ili ne,zavisi od motive
koje će usvojiti kao i od njegovog karaktera.Prema tome,postji relativna sloboda
u odlučivanju odnosno postoji mogućnost slobodnog odlučivanja na koje se
zasniva odgovornost učinioca krivičnog djela.
2) Prema teoriji determinizma, koju zastupaju predstavnici antropološke i
pozitivne škole,volja čovjeka nije slobodna,već je njegova djelatnost
određena,determinisana raznim unutrašnjim (endogenim) i spoljnim
(egzogenim) faktorima.Usled ovoga, osnov uračunljivosti i odgovornosti ne
nalazi se u slobodnoj volji, pa se krivično djelo ne može psihički da pripiše
njegovom učiniocu.Zato se na mjesto lične odgovornosti postavlja princip
društvene, zakonske odgovornosti učinioca, po kome svaki ucinilac, pa i
duševno bolestan odgovara pred društvom zbog izvršenja krivičnog djela,a ovo
je radi svoje efikasne zaštite ovlašćeno,da se od učinioca krivičnog djela zaštiti
merama društvene odbrane.Kao osnov za određivanje i odmeravanje mera
društvene odbrane,na mjesto uračunljivosti je usvojen temibilitet ili
perikolozitet.Pod ovim se podrazumjeva opasnost koju učinilac ispoljava
svojom naklonošću za vršenje krivičnih djela i označava stah sredine koji on
izaziva usled svog načina života i ponašanja.
Pomenuto učenje navedenih škola, koje u nauci predstavlja apsolutni
determinizam kritikovano je od strane mnogih škola,a naročito sociološke,zbog
poricanja svake mogućnosti lične odgovornosti.Sem toga, kazna zbog učinjenog
krivičnog djela ne bi imala nikakvog opravdanja, ako bi volja čovjeka i njegova
3
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
djelatnost bile apsolutno determinisane,jer bi izricale prema ljudima, učiniocima
koji su kao kakav automat izvršili krivično sjelo.Zbog toga se po novijem
shvatanju smatra, da je čovjekova volja relativno determinisana.
Polazeći od ovog shvatanja sociološka škola je,usvajajući
determinizam,zadržala
i
uračunljivost
kao
osnov
krivične
odgovornosti.Međutim, ona je pored uračunljivosti uvela i opasno stanje stranke
kao osnov za primenu mera bezbjednosti prema nekim delikventima.Opasno
stanje je svojstvo izvesnih kategorija delikvenata iz grupe hroničnih krivaca,
koji ispoljavaju težnju za vršenje krivičnih djela iz endogenihi egzogenih
faktora.
3) Prema indiferentističkim teorijama, za određivanje osnova uračunljivosti
bez značaja je, indiferentno je pitanje, da li je ljudska volja slobodna ili
ne.Rešenje pitanja o slobodi volje pripada filozofiji, dok krivično pravo za svoje
praktične potrebe treba da nađe neki drugi osnov.
Po jednoj teoriji (teorija normalnosti- Fr. Liszt) , uračunljivost je sposobnost
učinoica za socjalno ponašanje koje odgovara potrebama zajedničkog života
ljudi.
Po drugoj teoriji (teorija ličnog identiteta, Merkel, Frank) uračunljivost je
sposobnost čovjeka da tačno ocjeni izvjestan nadražaj na djelanje id a na to
reaguje na način koji ogovara njegovoj ličnosti.
Po trećoj teoriji (teorija zastrašenja, ili psihičkog reagovanja na kaznu, Alimena) uračunljivost je podobnost za zastrašivanje odnosno podobnost za
osećanje kazne kao sankcije.
4)Prema teoriji našeg prava (prava SFRJ), koju naročito zastupaju prof.
Srzentić-Stajić, osnov uračunljivosti je psihičko stanje u kome postoji mogućnost
za svesno djelovanje čovjeka, a to znači mogućnost pravilnog shvatanja zbivanja
u sebi i oko sebe, i mogućnost preduzimanja radnji u saglasnosti za svesno
postavljenim ciljevima.Razmatrajući pitanje osnova uračunljivosti sa pozicija
teorije marksizma, pomenuti aurora smatraju da treba poći od relativno
uslovljene volje čovjeka, a time i njegove djelatnosti.Međutim, čovjek kao
svjesno i misaono biće u tome uzročno povezanom procesu nije pasivni factor
koji se po zakonu nužnosti sjepo ukopčava u process zbivanja, već je on ujedno
aktivni factor, koji utiče na procese zbivanja i u prirodi i u društvu.
Problem volje,njene slobode i uslovljenosti, svodi se u suštini na
određivanje pravilnog odnosa između slobode i nužnosti čovjekovih
postupaka.Taj odnos ustanovljavanja i ispoljavanja marksistička teorija
determinisanosti čovjekove volje odnosno čovjekove djelatnosti.
4
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
3. UTVRĐIVANJE NEURAČUNLJIVOSTI
Neuračunljivost se utvrđuje u krivičnom postupku uz pomoć ljekara –psihijatra
koji daje nalaz o postojanju stanja duševne poremećenosti i mišljenje o mogućnosti,
odnosno nemogućnosti rasuđivanja i odlučivanja. Na osnovu nalaza i mišljenja
ljekara-psihijatra, sud donosi konačnu odluku o neuračunljivosti, smanjenoj
uračunljivosti ili uračunljivosti učinioca krivičnog djela.
Neuračunljivost se uvijjek utvrđuje u odnosu na krivično djelo.To dalje znači da
je moguće da jedan učinilac u istom vremenskom momentu u odnosu na jedno djelo
bude neuračunljiv,a u odnosu na drugo uračunljiv.
Lice koje svojom radnjom ostvari sve elemente bića nekog krivičnog djela u
stanju neuračunljivosti nije za to delo krivo, odnosno uzima se da ne postoji ni
krivično djelo jer nije ostvaren njegov subjektivni element. U odnosu na
neuračunljivog učinioca, pod uslovom da je opasan po okolinu, mogu biti primenjene
određene mere bezbednosti.Pored obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u
zdravstvenoj ustanovi, to su i zabrana upravljanja motornim vozilom, zabrana vršenja
poziva, delatnosti ili dužnosti i oduzimanje predmeta.
Zakonom se mogu predvideti različiti načini utvrđivanja postojanja
neuračunljivosti. Poznata su tri metoda od kojih se može poći prilikom zakonskog
oblikovanja instituta uračunljivosti, ili tačnije rečeno tri načina utvrđivanja
neuračunljivosti, a to su: biološki, psihološki i mješoviti. Za psihološki metod
mjerodavne su samo posledice, odnosno poremećaji do kojih dolazi na psihičkom
planu, dok kod biloškog metoda, sasvim suprotno, u obzir se uzimaju samo samo
određena bolesna, abnormalna psihička stanja. Mješoviti metod traži i jedno i drugo,
odnosno i uzrok i posledicu.
Navedeni metodi ipak ne polaze od pravog stanja stvari, tako da se samo uslovno
mogu prihvatiti. Naime, postoje forme duševne poremećenosti koje se ne zasnivaju na
organskim, biološkim promenama, tj. Nisu uslovljene nikakvim somatskim
promenama koje se egzaktno mogu utvrditi. Nije prihvatljiva fikcija da svaki duševni
poremećaj ima organski uzrok, samo što nauka još nije u stanju da ga ustanovi. S
druge strane, ni psihološki metod ne može sasvim egzaktno utvrditi neku psihičku
datost, tj. nešto što se određenim naučnim metodama može okvalifikovati kao psihički
poremećaj. On se u znatnoj meri oslanja i na vrednovanja, tako da se govori i o
psihološko-normativnom metodu. 2
2
Z.Stojanović,Krivično pravo opšti dio, Beograd 2002,str.169
5
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
3.1. Psihološki metod
Psihološki metod se sastoji u utvrđivanju postojanja psihičkih smetnji, koje
rezultiraju iz nenormalnih psihičkih stanja i utvrđivanja stepena njihovog uticaja na
rasuđivanje i odlučivanje učinioca djela, dok se, pak, sama nenormalna psihička stanja
ne utvrđuju ovim metodom. Psihološki osnov se može manifestovati ili u obliku
nemogućnosti shvatanja značaja svog djela (odsustvo moći rasuđivanja) ili u
nemogućnosti upravljanja svojim postupcima (odsustvo moći odlučivanja), bez obzira
na to koja su nenormalna stanja prouzrokovala takvu nemogućnost. Učinilac nije
svjestan značaja svog djela onda kada ne shvata prirodni značaj svoga djela, kada nije
svjestan djelovanja prirodnih zakona. Takođe, ta je svjest odsutna i kada on ne shvata
društveni značaj svoga djela. Učinilac ne može upravljati svojim postupcima onda
kada ima pravilnu predstavu, kada “još vlada svojim razumom, ali je izgubio vlast nad
voljom”.2 Iako u nekim slučajevima kod učinioca nema ni jednog ni drugog, tj.
ukoliko usled nekog od stanja duševne poremećenosti on ne može shvatiti ni značaj
svog djela niti upravljati svojim postupcima, zakonski uslov u pogledu psihološkog
osnova postavljen je alternativno, tako što se traži da učinilac ili nije mogao da shvati
značaj svog djela, ili nije mogao da upravlja svojim postupcima. Dovoljno je da
nedostaje ili intelektualna ( moć rasuđivanja ) ilivoluntaristička komponenta ( moć
odlučivanja ).
Ono što kumulativno mora biti ostvareno za postojanje neuračunljivosti jeste
psihološka i biološka komponenta. Naime, uvjek mora kumulativno biti ostvaren
jedan od četiri oblika duševne poremećenosti ( biološki osnov ) i jedan od dva oblika
psihičkih smetnji ( psihološki osnov ). To znači da usled jednog od četiri oblika
duševne poremećenosti učinilac ili nije mogao da shvati značaj svog djela, ili nije
mogao da upravlja svojim postupcima. ( na primer usled duševne bolesti nije mogao
upravljati svojim postupcima, ili usled zaostalog duševnog razvoja nije mogao da
shvati značaj svog djela ). 3
3.2. Biološki metod
Biološkim metodom se utvrđuju abnormalna psihička stanja, ali se ne utvrđuje
uticaj ovih stanja na odvijanje psihičkih funkcija. Tako je po ovom metodu, učinilac
krivičnog djela neuračunljiv, ako je u vreme vršenja krivičnog djela bio duševno
poremećen. Ovim metodom se, dakle, utvrđuju uzroci neuračunljivosti, ali ne i
njihove posledice.
Biološki osnov se može ispoljiti u tri vida: Privremena ili trajna duševna bolest,
privremena duševna poremećenost i zaostali duševni razvoj i druga teza duševna
poremećenost.
•
3
Od duševnih bolesti obzirom na njihov uzrok razlikuju se egzogene
(traumatske psihoze, epilepsija izazvana promenama na mozgu i druge) i
endogene u koje spadaju manično-depresivna psihoza (ciklotimija),
Z.Stojanović Krivično pravo opšti dio, Beograd 2002,str.170
6
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
shizofrenija, paranoja, nasledna epilepsija, progresivna paraliza, melanholija i
tako dalje.
•
Privremena duševna poremećenost obuhvata stanja izazvana afektima ili
intoksikacijom usled konzumiranja alkohola i droga, ali može biti i normalno
stanje kao što je san na primer.
•
Zaostali duševni razvoj (oligofemija), je oblik duševne poremećenosti kod
koje je oštećena inteligencija nezavisno od uzroka i stepenuje se na laku,
srednju i tešku pa se i razlikuju kategorije duševno zaostalih lica (debili, idioti,
imbecili).
Neuračunljivost postoji samo kada postoji najmanje jedan biološki i jedan
psihološki osnov. Izmedju njih mora postojati uzročan odnos: nemogućnost
shvatanja značaja djela i upravljanje postupcima treba da se javlja kao posledica
postojanja momentu izvršenja djela trajnog ili privermenog duševnog oboljenja,
privremene duševne poremecenosti ili zaostalost duševnog razvoja kod učinioca
krivičnog djela.
3.3. Duševne poremećenosti
Duševna poremećenost podrazumeva stanje usled koga je došlo do narušavanja
normalnog odvijanja psihičkih procesa kod učinioca krivičnog djela, tako da on u
usled toga nije u mogućnosti da pravilno odlučuje i rasuđuje. Duševne poremećenosti
mogu biti nasledne, urođene, ili stečene. Nasleđene su one koje su imali roditelji, ili
preci učinioca djela. Urođene duševne poremećenosti su one koje nastaju kod ploda u
vreme toksikacije ili oboljenja mozga ili endokrinih žlezda. Stečene duševne
poremećenosti su one koje su nastale za vreme porođaja i posle rođenja u toku života.
Uzroci duševnih poremećaja mogu biti organske i psihološko-socijale prirode. Kao
uzroci organske prirode to su najčešće povrede, oboljenja tokom života. Kao uzroci
psihološko-socijalne prirode to su najčešće duševni potresi, koji nastaju zbog
konflikata u socijalnoj sredini i iznenadni životni događaji koji imaju karakter drame,
stresa, tragedije i sl. 4.
3.4. Duševne bolesti
Zakon na prvom mjestu navodi duševne bolesti kod kojih pravi razliku prema
njihovom trajanju, odnosno prema mogućnostima izlječenja i djeli ih na trajne i
privremene. S obzirom na na uzrok duševnih bolesti , uobičajena ja njihova podjela na
egzogene i endogene . Egzogene su one koje su izazvane nekim spoljnim faktorima
koji spolja djeluju na organizam i gde se njihovo dejstvo može ustanoviti, pa se stoga
govori o duševnim bolestima ( psihozama ) koje su organski uslovljene. To su, na
primjer traumatske psihoze ( nakon povrede mozga ), psihoze izazvane infekcijom
npr.(progresivna paraliza ), epilepsija izazvana promjenama na mozgu, propadanja
ličnosti usled moždane artrioskleroze, itd…
4
M. Radovanović ,Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.170
7
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
Endogene psihoze su, pak, one duševne bolesti čiji je uzrok unutrašnji, kod kojih
se ne mogu dokazati organski uzroci. To su, pre svega, manično-depresivna psihoza,
shizofrenija i paranoja.Pod duševnim oboljenjima uopšte podrazumjevaju se oboljenja
centralnog nervnog sistema (prvenstveno mozga), koja se ispoljavaju u patološkom
oblicima većine psihičkih funkcija.Pomenuta narušavanja psihičkih funkcija
izražavaju se u svim djelovima psihičkog života čovjeka,a naročito u poremećaju
nagona,osjećaja i afekta, raspoloženja i temperamenta, intelektualnih funkcija
duševnog života,volje i akcije.Duševna oboljenja prema svom trajanju mogu biti
trajna i privremena. 5
Psihoze se obično klasifikuju na: 1) one koje potiču od organse bolesti ili
povrede mozga, ili 2) one koje su funkcjeonalni poremećaji emotivnog porjekla. Jasno
je da će svaka povreda mozga ili bolesno stanje mozga, koji mjenjaju rasuđivanje
pojedinca ili sposobnost samosavlađivanja, uticati na njegovo ponašanje. Ako je
organsko stanje takvo da je on duhovno dezorjentisan, njegovo ponašenje može se
uputiti apsurdnim,opasnim ili protivdruštvenim smjerom. Kada poremećeni pojedinac
patio d priviđanja, on može napasti svoje tobožnje neprijatelje ili izvršiti vrlo teške
zločine.
a) Manijačko-depresivne psihoze i zločin
Ako je psihoza izrazita i vijolentna (kao što je to često u razvijenim manijačkodepresivnim slučajevima), pacijenta obično stavljaju pod nazor u neku ustanovu, gdje
nije u stanju da izvrši bilo kakav težak prestup, ali je još u mogućnosti da izvrši manje
prestupe.Ako je njegova manija manje izrazita, ona može ostati neotkrivena sve dok
on ne izvrši neki težak prestup.Takve osobe ponekad se šegače s nekim, ne obraćaju
pažnju na pristojnost pri oblačenju ili izvršavaju seksualne prestupe.U depresivnoj
fazi manijačko-depresivne sindrome ili u slučajevima čiste melanholije, pacijent može
samoubistvo ili ubistvo. Obično depresivni pacijent vjeruje da žrtvu ili žrtve ubistva
spašava torture.
Involutivna melanholija je depresivno-duševno oboljenje poznih srednjih godina
i javlja se češće kod žena nego kod muškaraca. Ona ne povlači zaostajanje
intelektualne funkcije, ali je obilježena velikim strahom i osećanjima krivice i manje
vrijednosti. U takvom slučaju često imamo takođe imaginarnu tjelesnu bolest. Pacijent
je razdražljiv i agresivan i može katkad drugu osobu violentno napasti bilo kojim
predmetom. 6
b) Šizofrenija
Šizofrenija je izraz koji se sada najčešće primjenjuje na ono što se ranije
nazivalo dementia praecox. Oboljenje karakteriše progresivno intelektualno
izopačenje. Postoji niz oblika šizofrenije, koje nećemo ni pokušavati da podrobno
pretresemo. Svi oblici su ozbiljni: relevantno mali broj šizofreničara se oporavlja. Isto
tako, relativno mali broj vrši ozbiljne prestupe, i to iz dva razloga: prvo, pacijenti su
emotivno toliko rastrojeni da ih obično stavljaju u zavod, te stoga imaju malo prilika
da izvrše zločin. Drugo, takve osobe su većinom mirne, bojažljive i povučene u
5
6
M. Radovanović, Pravo SFRJ,Beograd 1976, str. 172
M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.275
8
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
carstvu svojih halucinacija. Neki su paranoični i vjeruju da su bog ili njihov izaslanik.
U drugim primjerima paranoičar je Naposeon ili neka druga čuvena isririjska ličnost. 7
c) Paranoja
Paranoja se takođe klasifikuje kao posebna vrsta hronične duševne bolesti. U toj
bolesti sistematski se javljaju priviđanja, ali pamćenje je neuštećeno. Pojedinac je pun
sumnjičenja i vjeruje da je žrtva neprijateljstava sa svih strana. Po Frojidu, paranoja je
u tesnoj vezi sa homoseksualnom sklonošću koja nije bila zadovoljena već
projektovana. Paranoidni tipovi ličnosti su retko u bolnicama jer su obično u stanju da
se o sebi brinu i najčešće su bezopasni.
Ipak, paraniičari ponekad izvršavaju ubistva i druga violentna krivična djela i oni
su potencjalno opasni. Oni ponekad napadaju ili pokušavaju da ubiju nepoznate
osobe. Ponekad oni pokušavaju da ubiju javne službenike. Takvi paranoičari često
pišu nepristojna pisma; u stvari, pisci nepristojnih pisama većinom su paranoičari. Oni
takođe vrše pronevjere. Ostale vrste prestupa obuhvataju pijanstvo i napuštanje
porodice.
Paranoja je bolest kojoj se teško postavlja dijagnoza jer se pacijent obično
odupir svojoj dijagnozi ili zatvaraju. Ako slučaj dođe pred sud, on može biti dovoljno
vješt da ljekara koji daje dijagnozu učini “čudnim”. Ipak, iako relative bezopasne,
takve osobe mogu izvršiti mnoge lakše prestupe, a u slučajevima klevetanja ili pisanja
nepristojnih ili pretećih pisama, one mogu ugrožavati duševno spokojstvo drugih
osoba. 8
3.5. Privremena duševna poremećenost
Privremena duševna poremećenost označava privremeni poremećaj većine
psihičkih funkcija razuma, koje traje dok postoji dejstvo endogenog uzroka tog
poremećaja ili traje dok se ne prekrati medicinskom pomoci. Pojam privremene
duševne poremećenosti obuhvata ređe neka normalna (iscrpljenost, pospanost ) , a
češće neka patološka stanja, koja su prolaznog, privremenog karaktera. To su stanja
izazvana jakim afektima. Privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati sledeća
stanja:
-reaktivna psihopatska stanja, naročito komplikovana sa psihološkim afektima kao
što su patološke reakcije u redovnom životu, u ratu, psihičke indukcije i epidemije
hipnotično stanje, moralna zakržljalosti zatvoreničke psihopatske reakcije;
-psihopatije sa patološkim afektima ili sa prehrambenim, odbrambenim i
roditeljskim nagonom;
-seksualne psigoapatoje sa patološkim afektom, kao što je slučaj kod
homoseksualaca, transvestita i egzibicionista;
-akutni alkoholizam, privremena stanja narkomana, moždana oboljenja;
7
8
M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.256
M.Eliot,Zločin u savremenom društvu, Sarajevo 1962,str.276
9
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
Pored navedenih stanja, privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati još i
afektivna stanja jakog intenziteta koja nisu patološkog karaktera, ali koja su u stanju
da potpuno prekinu psihičke procese, tj. da dovedu dao šoka. Od patoloških stanja
koja predstavljaju privremenu duševnu poremećenost treba navesti još i mesečarenje 9
3.6. Zaostali duševni razvoj
Zaostali duševni razvoj predstavlja psihičku nerazvijenost koja je prouzrokovana
zakržljalošću centralnog nervnog sistema, nenormalnošću endokrinih žljezda i
neživljenjem u socijalnoj sredini. Zaostali duševni razvoj ( oligofrenija ) je takva
forma duševne poremećenosti gde je oštećena inteligencija bez obzira na njen uzrok.
Ona se može stepenovati i uobičajeno je da se razlikuju tri stepena duševne
zaostalosti. Oni se dobijaju na osnovu vrednosti koje se ostvaruju na psihološkim
testovima za merenje inteligencije Tako se razlikuje : laka, srednja i teška zaostalost
Laka zaostalost je kada se koeficijent inteligencije ispitane osobe kreće između 70 i
85. Srednja kada se koeficijent kreće između 50 i 70, a teška zaostalost kada se
koeficijent inteligencije kreće od 0 do 50. U zaostalost duševnog razvoja
spadaju:idiotizam
- imbecilitet i debilnost
- kretenizam
- infantilnost
- moralno ludilo
- čulni nedostaci
Uzroci ovog stanja mogu biti brojni i različiti. Neki se javljaju u toku začeća, za
vreme trudnoće, nakon porođaja i u toku prvih godina razvoja deteta. Zaostali duševni
razvoj kao oblik duševne poremećenosti treba razlikovati od eventualne nepotpune
duševne razvijenosti osoba koje su neznatnije prekoračile granice punoljetstva, ali još
nisu potpuno duševno razvijene usled pojedinih individualnih svojstava, ali i usled
pojedinih spoljašnih uticaja. Tako mlađe punoljetne osobe mogu da budu nepotpuno
duševno razvijene, odnosno njihova duševna razvijenost može da odgovara
razvijenosti maloljetnika. Međutim, takvo stanje ne odgovara zaostalom duševnom
razvoju kao osnovu koji isključuje uračunljivost.
3.7. Druga teža duševna premećenost
Ova formulacija je dosta neodređena.Ovdje spadaju oni oblici duševne
poremećenosti, koji se ne mogu navesti u prethodne tri, To je razlog uvođenja u KZ,
kao i u nekim stranim zakonodavstvima, ovog četvrtog oblika duševne poremećenosti.
U svakom slučaju mora se raditi o težem obliku duševnog poremećaja. Tu bi se , na
primjer, mogle svrstati neke psihopatije, teži poremećaji nagona ili teže neuroze.
Naročita bezobzirnost prema dobrima drugih, na primjer, ili nedostaci u karakteru
učinioca koji nisu podobni da isključe mogućnost rasuđivanja ili mogućnost
odlučivanja, ne bi se mogli smatrati težom poremećenošću u ovom smislu.
9
M. Radovanović, Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.173-174
10
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
3.8. Mogućnost rasuđivanja i odlučivanja
Kada se utvrdi da je neka osoba duševno poremećena, to ne znači da je ona
istovremeno i neuračunljiva. Duševna poremećenost ne vodi automatski do
neuračunljivosti. Da bi takva osoba bila i neuračunljiva, potrebno je ustanoviti da je
ona usled duševne poremećenosti bila u nemogućnosti da rasuđuje ili odlučuje.
Nemogućnost rasuđivanja, znači nemogućnost shvatanja svog djela, a nemogućnost
odlučivanja, njegovu nemogućnost upravljanja svojim postupcima prema sadržaju
svesti. Nemogućnost shvatanja značaja svog djela označava intelektualnu nemoć
jedne osobe da shvati realni i društveni značaj djela. To znači, da učinilac krivičnog
djela u vreme vršenja radnje nije bio u mogućnosti da shvati radnju i posledicu svoga
djela kao i sve okolnosti koje čine obeležje bića tog djela. Nemogućnost shvatanja
društvenog značaja djela znači da ne postoji mogućnost takve osobe da shvati da je
njemo djelo asocijalno , tj. štetno i društveno opasno. U pravnoj teoriji, rijetko, javlja
se i shvatanje prema kome je za postojanje neuračunljivosti , pored nemogućnosti
stvarnog i društvenog značaja djela, potrebno i da postoji nemogućnost shvatanja
pravnog značaja djela, odnosno nemogućnost shvatanja protivpravnusti, odnosno
zabranjenosti djela.
Mogućnost odlučivanja predstavlja moć upravljanja svojim postupcima saglasno
sadržaju svjesti. To znači da je mogućnost odlučivanja vezana za mogućnost
rasuđivanja. Iz ovoga proizilazi da se mogućnost odlučivanja neće ni ispitati ukoliko
se utvrdi da duševno poremećena osoba nije sposobna za rasuđivanje. Dakle,
mogućnost odlučivanja pretpostavlja postojanje mogućnosti rasuđivanja i obrnuto.
Zapravo mogućnost odlučivanja se izražava u preduzimanju voljne radnje. To je
složen proces koji se sastoji u sposobnosti da se savladaju unutrašnje i spoljne
poteškoće i prepreke. Unutrašnje teškoće se sastoje u borbi motiva, u vladanju
osećanjima i vladanju nagonima, dok se spoljne teškoće sastoje u otklanjanju raznih
objektivnih prepreka, kao što su nabavljanje sredstava za učinjena djela, pronalaženje
saučesnika itd. Prema tome, voljna radnja se sastoji iz dva stadijuma:
1. pripremni (sastoji se iz prethodne svesti o cilju misaone akcije )
2. završni ( predstavlja izvršenje donjete odluke)
3.9. Mješoviti metod
Polazeći od mjšovitog metoda rješenje u našem krivičnom pravu za postojanje
neuročunljivosti zahteva ostvarivanje kako biološkog, tako i psihiloškog osnova. To
znači da je potrebno kako postojanje nekog abnormalnog duševnog stanja tako i
određenih psihičkih smetnji prouzrokovanih tim stanjima. 10 Samo zajedničkom
primenom biološkog i psihološkog metoda može doći do utvrđivanja neuračunljivosti.
Zbog toga što se utvrđivanjem samo abnormalnih bioloških stanja ne može ustanoviti
da li postoji neuračunljivost ili smanjena uračunljivost, ako se ne ustanovi i stepen
dejstva na određene psihičke funkcije od čijeg rada zavisi uračunljivost. Isto tako , ni
ustanovljenje samo psihičkih smetnji nije dovoljno za utvrđivanje neuračunljivosti
ako se ne ustanove i biološka stanja koja produkuju te smetnje , od čijeg obima i
stepena poremećenosti može da zavisi i stepen smetnji u oblasti psihičkih funkcija.
10
Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd 2002,str 168-169
11
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
4. IZRICANJE MJERA BEZBJEDNOSTI OBAVEZNOG
PSIHIJATRIJSKOG LIJEČENJA
Izricanje mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječanja u zdravstvenoj
ustanovi ili obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi se može činiti u svim
fazama krivičnog postupka. Svakako to zavisi u kojoj fazi i kada ovlašteni tužilac
traži izricanje te mjere. Licu koje je počinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti
može se izreći mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj
ustanovi ili na slobodi, ali tek po podnijetom prijedlogu za izricanje te mjere od strane
Javnog tužioca. Ista mjera se može izreći licima nakon potvrđivanja optužnice,
odnosno u postupku koji slijedi poslije potvrđivanja optužnice.
Ako je u toku istražnog postupka utvrđeno (pismeni nalaz i mišljenje vještaka
psihijatra i drugi dokazi) da je lice počinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti,
izlišno je tada protiv tog lica podnositi optužnicu i očekivati potvrđivanje optužnice.
Takav postupak je nezakonit, neracionalan i suprotan odredbama i pravilima
procesnog zakona. U tom slučaju, Javni tužilac podnosi prijedlog za izricanje mjere
bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili na
slobodi. U konkretnom slučaju, pravilno je Javni tužilac postupio kada je podnio
prijedlog za izricanje mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj
ustanovi. Žalbom branioca se neosnovano ukazuje na nepravilnost radnji Javnog
tužioca.
Nasuprot tome, ako je optužnica potvrđena, a u kasnijoj fazi krivičnog postupka
je utvđeno da je optuženi počinio krivično djelo u stanju neuračunljivosti, izriče se
mjera obavzenog psihijatrijskog liječenja u zdravstvenoj ustanovi ili na slobodi, u toj
fazi krivičnog postupka.
U oba slučaja je potrebno obezbjediti dokaze i utvrditi da je lice prema kome se
izriče ova mjera svojim radnjama ostvarilo obilježja nekog krivičnog djela. Dakle,
izricanje mjere bezbjednosti je uslovljeno izvršenjem krivičnog djela. U svakom
slučaju sud će, u bilo kojoj fazi krivičnog postupka na temelju provedenih dokaza,
utvrditi da je optuženi učinio određeno krivično djelo i da je u vrijeme izvršenja
krivičnog djela bio neuračunljiv. Odlučiće, pri čemu će posebno imati u vidu pismeni
nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, da li će optuženom izreći mjeru bezbjednosti
obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, odnosno
obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi. Ukoliko sud nađe da optuženi nije bio
neuračunljiv, obustaviće postupak za primjenu ove mjere bezbjednosti. Ukoliko sud
utvrdi da optuženi nije učinio određeno krivično djelo, o navedenoj mjeri bezbjednosti
po okončanju ovog postupka, odlučivat će se u sudskom vanparničnom postupku.
U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija, svrha mjera bezbjednosti je da se
otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja da učinilac ubuduće vrši krivična
djela. (Krivični zakon Republike Srpske Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011,član
55)
12
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
Učiniocima krivičnih djela mogu se izreći ove mjere bezbjednosti: ( Krivični zakon
Republike Srpske,Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i 101/2011,član 56).
1. obavezno psihijatrijsko liječenje,
2. obavezno liječenje od zavisnosti,
3. zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti,
4. zabrana upravljanja motornim vozilom,
5. oduzimanje predmeta.
Učiniocu koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, sud
će izreći obavezno psihijatrijsko liječenje ako na osnovu težine izvršenog krivičnog
djela i stepena učiniočeve duševne poremećenosti utvrdi da postoji opasnost da bi
mogao izvršiti isto ili teže krivično djelo i da je radi otklanjanja ove opasnosti
potrebno njegovo liječenje. (Krivični zakon Republike Srpske, Sl. glasnik RS, br.
72/2011 i 101/2011član 58, st.1).
Duševni bolesnici, lica zaostalog duševnog razvoja i psihopatski strukturalne
ličnosti su naročite kategorije učinilaca krivičnih djela sa mentalnim poremećajima sa
kojim se,uz kaznu ili mjesto nje mogu primjeniti posebne mjere lječenja ili čuvanja u
zdravstvenoj ustanovi. Razlog primjene ovih sankcija jeste priroda djela, koje su
počinili,žbog čega predstavljaju opasnost po svoju okolinu.
Zato je potrebno njihovo izdvajanje iz društva i njihov nadzor.Očigledno je da je
potrebno psihijatrijsko liječenje ovakvih lica.Prema tome mjesto ovim liciam nije u
zatvoru gdje ne mogu sa dobiju odgovarajuću psihijatrijsku pomoć,a mogu izazvati
novekonflikte ili biti žrtve od ostalih osuđenika.
4.1. Oduzimanje poslovne sposobnosti
U postupku oduzimanja i vraćanja poslovne sposobnosti sud utvrđuje da li je
punoljetno lice zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rasuđivanje u stanju da
se samo brine o svojim pravima i interesima, te da u skladu s tim potpuno ili
djelimično oduzme poslovnu sposobnost punoljetnom licu, ili potpuno ili djelimično
vrati poslovnu sposobnost onom punoljetnom licu kod kojeg su prestali razlozi za
potpuno, odnosno djelimično oduzimanje poslovne sposobnosti.(Zakon o
vanparničnom postupku RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/05,čl.29 st.1).
Postupak za oduzimanje i vraćanje poslovne sposobnosti pokreće se na prijedlog:
a) nadležnog organa starateljstva,
b) nadležnog tužioca,
v) bračnog druga, djeteta i roditelja onog lica za koje se predlaže oduzimanje,
odnosno vraćanje poslove sposobnosti,
13
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
g) djeda, babe, brata, sestre, unuka i drugih lica, ukoliko trajno žive u domaćinstvu
sa licem za koje se predlaže oduzimanje, odnosno vraćanje poslovne sposobnosti,
d) lica kome se oduzima ili vraća poslovna sposobnost ukoliko ono može da shvati
značaj i pravne posljedice svog prijedloga i
đ) drugih lica, ukoliko je predviđeno zakonom.
Postupak može pokrenuti i sud po službenoj dužnosti.( Zakon o vanparničnom
postupku RS, Službeni glasnik Republike Srpske, broj 74/05 ,čl.29 st.1).
Kad utvrdi da postoje uslovi za oduzimanje poslovne sposobnosti, sud će licu
prema kome se vodi postupak, potpuno i djelimično oduzei poslovnu sposobnost. Sud
može odložiti donošenje rješenja o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti
zbog zloupotrebe alkohola ili drugih opojnih sredstava, ako se osnovano može
očekivati da će se lice prema kome se postupak vodi uzdržati od zloupotrebe akohola
ili drugih opojnih sredstava. ( Zakon o vanparničnom postupku,čl.38 st.1).
4.2. Problemi kod oduzimanja poslovne sposobnosti osobama s duševnim
smetnjama
Zaštita osoba s duševnim smetnjama izvan zdravstvenog sektora uređena je i
odredbama (Porodičnog zakona FBiH, Službene novine FBiH, broj 35/05). Te odredbe
omogućavaju lišavanje pojedinaca svih ili određenih prava na odlučivanje. Naizgled,
one omogućavaju da takva ograničenja budu sukladna (ne)sposobnostima štićenika,
iako se čini da sudovi obično primjenjuju pristup u kojem u potpunosti lišavaju
ovakve osobe prava odlučivanja. Ovim odredbama se, nadalje, zahtijeva od staratelja
da podnosi godišnje izviješće o stanju štićenika pod njegovom zaštitom nadležnom
Centru za socijalni rad.
Odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda u svezi s
lišavanjem slobode poslovno nesposobnih osoba proizlaze iz slučaja HL protiv
Ujedinjenog Kraljevstva (podnesak br. 45508/99, odluka od 5.10. 2004. godine). U
pitanju je de facto lišavanje slobode poslovno nesposobnih osoba u bolnici ili u drugoj
ustanovi na temelju ovlaštenja staratelja ili drugog zamjenskog donositelja odluka.
Takvi slučajevi razmatrani su u (Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama FBiH
u članku 10. i članku 41).
U odluci u predmetu HL navodi se da de factolišavanje slobode poslovno
nesposobne osobe može predstavljati lišavanje slobode u smislu članka 5. Europske
konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, te je shodno tome potrebno uspostaviti
zaštitne mjere kako bi se osigurao odgovarajući prihvat takvih osoba. Sukladno
predmetu HL, de facto pritvor nastaje onda kada ustanova vrši „potpunu i učinkovitu
kontrolu“ nad zaštitom i kretanjem poslovno nesposobnog štićenika. Lišavanje
slobode ne ovisi o tome da li štićenik namjerava napustiti ustanovu, jer HL to nije ni
pokušavao. Zapravo, radi se o uspostavljanju dostatno intenzivnih kontrolnih
mehanizama nad štićenikom. Situacije koje ukazuju na takvo lišavanje slobode
podrazumijevaju zaključavanje vrata s ciljem onemogućavanja štićenika da napusti
ustanovu, poduzimanje napora ili namjera da se štićenik spriječi u pokušaju bijega
14
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
ukoliko to pokuša ili da mu se onemogući uporaba lijekova sa svojstvima sedativa
(čak iako je svojstvo sedativa nuspojava lijeka koji je namijenjen za druge svrhe).
Nadalje, onemogućavanje posjeta članovima obitelji ili prijateljima ili druga
ograničenja kontakata s društvom izvan ustanove također upućuju na lišavanje
slobode za koje bi se moglo pozvati na članak 5. Prema tome, čini se da su mnoge
dobrovoljno poslovno nesposobne osobe u psihijatrijskim ustanovama i domovima
socijalne zaštite u BiH lišene slobode i kao takve su pod zaštitom članka 5.
Posljedica primjene članka 5. je da je neophodno uspostaviti i materijalne
kriterije i proceduralne zaštitne mjere u prilog pritvorima. Zakon u oba entiteta BiH
ukazuje na to da se od sistema starateljstva očekuje da osigura okvir za ovakve vrste
prihvata u ustanove. Mnogo je toga u ovim odredbama što se može pokazati korisnim
u svezi s ovim pitanjem. Shodno tome, od staratelja se zahtijeva da podnosi godišnje
izvješće o štićenicima pod njihovom zaštitom, a od organa starateljstva – uglavnom je
to nadležni Centar za socijalni rad – zahtijeva se da detaljno razmotri ta izvješća
(Porodičnog zakona FBiH,Službene novine FbiH, broj 35/05. član. 180). Mišljenja
štićenika uzimaju se u obzir prilikom izbora staratelja.
Postoje izvjesne poteškoće u oslanjanju na strukturu starateljstva kakva trenutno
postoji. Kako bi se zadovoljili standardi Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i
sloboda, sadržani u člancima 5. i 6, struktura starateljstva mora potpadati pod odlučne
i definirane principe, uključujući stručno medicinsko mišljenje i primjerene mjere
zaštite kako bi se osiguralo poštivanje materijalnih odredbi. Prije svega, postojeći
zakoni ne pružaju staratelju nikakve materijalne smjernice o tome kada bi štićenik
trebao ili mogao biti primljen u ustanovu. Staratelj ima veoma važnu dužnost postupiti
u najboljem interesu štićenika ( Porodičnog zakona FBiH Službene novine FBiH, broj
35/05 članak 165), ali se ne kaže ništa više o tome što bi moglo ukazati kada je
lišavanje slobode primjereno. Nadalje, ne postoji kontrola kojom bi se moglo utvrditi
kako pažljivo staratelj izvršava svoje obveze.
Na primjer, nije jasno definirano pitanje rutinskih posjeta staratelja štićenicima, niti
provjera temeljitosti njihovih godišnjih izvješća. Iako se savjesnost centara za
socijalni rad ne dovodi u pitanje, veoma je prisutno mišljenje da oni nemaju
adekvatne resurse koji će osigurati značajne mjere zaštite u ovakvim slučajevima.
Također, nije jasno na koji način štićenik, koji se ne slaže s odlukom o sebi, može
osporiti cjelokupan nalaz o nesposobnosti i tražiti smjenjivanje staratelja. Međutim, to
nije isto što i osporavanje primjerenosti odluke koju je donio staratelj.
Prema konvenciji sve zemlje su obavezne“osigurati da sve mjere koje se odnose na
ostvarivanje poslovne sposobnosti trebaju obuhvatit zaštitne mehanizme i
odgovarajuće zaštitne mehanizme i odgovarajuće učinkovite mehanizme zaštite protiv
zlostavljanja“.Konvencijom se nameću obaveze svim državama da“sve mjere vezane
za uživanje poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i želju dotične osobe,isključuju
svaki sukob interesa i nedozvoljeno miješanje,budu proporcjalne okolnostima u
kojim se svaka osoba nalazi,da se nalaze u najkraćem mogućem perijodu,i da
podliježu reviziji od strane, nadležnog, neovisnog i nepristrasnog tjela“ Navedene
odredbe Konvencije zapravo obvezuju države da izmijene svoje zakone koji
dozvoljavaju potpuno lišavanje poslovne sposobnosti punoljetnih osoba s umanjenim
sposobnostima, te postavljanje druge osobe koja će donositi osobne odluke u ime te
osobe, te umjesto toga“ usvoje pravna rješenja kojima će se omogućiti osobama sa
15
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
umanjenim sposobnostima da vrše svoja prava kroz razne oblike podrške u donošenju
odluka“.
Pitanja koja se odnose na starateljstvo („poslovan nesposobnost“) dijele se na
dvije kategorije. Prvo je pitanje opsega ovlasti danih starateljima, sa posebnim
naglaskom na to da li je nekim štićenicima oduzeto pravo na odlučivanje u stvarima
za koje su još uvijek sposobni sami odlučivati. Druga kategorija se tiče standarda
upravljanja režimom starateljstva nakon imenovanja staratelja. U prvom slučaju,
međunarodni propisi se udaljavaju od pretpostavke da je potpuno starateljstvo
prikladno za ugrožene osobe. Princip 3 Preporuke Vijeća Europe R (99) 4 koju je dao
Odbor ministara o načelima u svezi s pravnom zaštitom poslovno nesposobnih
punoljetnih osoba jasno objašnjava ovo pitanja.
16
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
5. ZAŠTITA SLOBODA I PRAVA MENTALNIH
BOLESNIKA
Demokratija društvene zajednice može se vrednovati obimom i kvalitetom
ljudskih prava i sloboda koje poseduju njeni članovi. Ovaj problem može se
posmatrati sa različitih stanovišta. Jedan od njih je medico-legalni,odnosno
forenzičarsko-psihijatrijski aspekt. Upravo sa toga stanovišta cjelokupna ljudska
populacija može se podjeliti na mentalno zdravi i duševno bolesni dio.Nas zanimaju
slobode i prava mentalno bolesne populacije, koja u kvantitativnom pogledu uopšte
nije zanemarljiva. Savremena istraživanja pokazuju da 20-25% stanovnika velikih
gradova pati od različitih vrsta mentalnih poremećaja, a samo polovina njih zatrazi
psihijatrijsku pomoć Upravo zato se kao nit između prava i psihijatrije povlače
pitanja, koliki je kvantum sloboda i prava mentalnih bolesnika i koje konkretne
aktivnosti društvena zajednica preduzima na njihovoj zaštiti i provođenju. Ujedinjene
nacije su do sada donjele više dokumenata kojima se utemelju razradjuju slobode i
prava mentalnih bolesnika. To su:1.Deklaracija o ljudskim pravima (1948)
2.Deklaracija o pravima mentalno retardiranih (1971) 3.i konačno Deklaracija o
pravima ivalidnih osoba (1976) 4. Najnoviji dokumenat Ujedinjenih nacija nosi naziv
“Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalno obolelih i za unapređenje staranja o
mentalnom zdravlju” (1989).Svijetsko udruženje psihijatara, usvojilo je 1977.godine
Havajsku deklaraciju,koja se bavi etičkim principima i pristupu mentalno bolesnom
čovjeku. 11
.
5.1. Havajska deklaracija
Havajska deklaraciaja Svetskog udruženja psihijatara predstavlja neku vrstu
etičkog kodeksa koji uređuje odnose na relaciji psihijatar pacijent. Psihijatriju
defiiniše kao nauku čiji je cilj unapređenje mentalnog zdravlja i razvoj ličnosti sve do
postizanja mentalnog i socjalnog blagostanja. Posebno se apostrofira ličnost
psihijatrijskog bolesnika. Ukazuje san a njegovo dostojanstvo, kao i na njegovo pravo
da raspolaže svojim životom i zdravljem .Bolesnik mora biti upaoznat sa načinom i
vrstom liječenja koje će biti preduzeto. On se slobodno izjašnjava i svojevoljno
prihvata ili odbija liječenje. To se naravno ne odnosi na bolesnike koji, zbog
bolesti,ne mogu normalno da rasuđuju ili ipak svojim ponašanjem ugrožavaju sebe ili
okolinu.
Psihijatar je u Deklaraciji predstavljen kao subject koji je cjelokupnim stručnim
integritetom u funkciji svoje struke i u službi bolesnika. Dužan je da svoj posao
obavlja na najvišem stručnom nivou,da stalno radi na vlastitoj edukaciji i
osposobljavanju medicinskog osoblja. Psihijatar ne smije da zloupotrebljava
preimućstva svoje profesije, ne smije da učestvuje u represivnim psihijatrijskim
mjerama kada ne postoji potreba. 12
11
R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka
i socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.188
12
R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.189
17
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
5.2. Nacrt principa i garancija za zaštitu mentalnih
bolesnika i unapredjenje staranja o mentalnom zdravlju
Ovaj dokumenat Ujedinjenih nacija, kao i drugi, izveden je iz bazične
Deklaracije o ljudskim pravima u kojima se naglašavaju dostojanstvo i jednakost, kao
i neotudjiva prava svih ljudi. Pitanja koja tretira nacrt mogu se podjeliti u dve
grupe:medicinska i pravna pitanja. Uprvu grupu spadaju:dijagnostika i liječenje
mentalnih bolesnika, dobrovoljni pristanak na tretman i prisilna hospitalizaciaj. Drugu
grupu čine:zaštita gradjanskih prava i zaštita prava u krivičnom postupku.
a)Prisilna hospitlizacija
Genetalno opredjeljenje izraženo u nacrtu jeste da pirjem bolesnika treba da
bude dobrovoljan. Psihijatar je dužan da bolesniku objasni svrhu prijema, zatim
ciljeve i metode liječenja,kao i eventualne rizike. U psihijatriji je poznata kategorija
tzv.”neprotestirajućeg pacijenta”.To je bolesnik koji dobrovoljno ne pristaje na
liječenje, ali ga i ne odbija. Rad se o poznatom fenomenu sugestibilnosti
psihijatrijskih bolesnika.Pod pojačanim pritiskom okoline, oni popuštaju i pristaju na
prijem u bolnicu i ako ga intimno ne žele. Nacrt propisuje situacije u kojima treba
provesti prisilnu hospitalizaciju:
1.kada zbog manifestovane duševne bolest,bolesnik ugrožava svoj život ili
vitalne interese
2.kada iz istih razloga ugrižava život ili egzistencijalne interese drugih.
Pored navedenih situacija prisilna hospitalizaciaj je dozvoljena u cilju
observacije i ispitivanja,kada već postoje ljekarski nalazi koji ukazuju na teški
duševni poremećaj, a objektivno stanje bolesnika je takvo da bi mogao da ugrozi sebe
ili druge.Ljekar koji obavlja prisilni prijem dužan je da to pismeno obrazloži. Svaki
takav slučaj, u što kraćem roku, razmatra stručni organ ustanove nakon toga
zdravstvena ustanova je dužna da u odredjenom roku obavesti nadležni sud ili drugi
organ, koji nakon razmatranja cjelog slučaja, donosi konačnu odluku o prisilnom
prijemu ili pak nalaže otpust. Odluka prisilno hospitalizovanju mora da bude
vremenski ograničena na rok ne duži od mjesec dana. Nakon toga sledi ponovna
procedura kojom dolazi do produženja hospitalizacije ili do otpusta. Međutim, praksa
je pokazala da prisilna hospitalizacija ima i loše strane. To se ispoljava kod bolesnika
čiji duševni poremećaj traje kratko, nekoliko sati ili dana, dakle često kraće i od sam
eproceduere. Druga loša strana je psihijatrijsko i pravno etiketiranje osoba koje su
inače na socjalnom planu funkcjonalne i uspješne. U cilju poštovanja principa i
garancija za zaštitu mentalno obolelih predlaže se osnivanje multidisciplinarnih
nepristrasnih tjela, koja bi pratila tok liječenja, uslove u kojima se ono provodi kao i
rešavanje žalbi bolesnika .U našim uslovima, smatramo potrebnim formiranje takvih
tjela za pacijente kojima su od strane sudova izrečene mjere bezbjednosti obaveznog
psihijatrijskog liječenja i čuvanja u ždravstvenoj ustanovi. 13
13
R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,190
18
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
b) Zaštita građanskih prava mentalnih bolesnika
Odrebe Nacrta predviđaju ostvarivanje svih građanskih prava i obaveza kao što
to ostvaruju i duševno zdrave osobe .Mentalni bolesnici su legalno kompetentne
osobe, sve dok se to ne ospori posebnom sudskom odlukom. Ključni fenomen u
ostvarivanju građanskih prava jeste poslovna sposobnost. Pod tim pojmom u pravu se
podrazumjeva sposobnost zaključivanja pravnih poslova tj.mogućnost da se izjavama
volje proizvedu građansko-pravna dejstva. Poslovna sposobnost se stiče sa navršenih
18.godina zivota. Psihološki supstrat poslovne sposobnosti je sposobnost za
rasuđivanje. Mentalne bolest i poremećaji kao što su napredovale forme shizofrene
psihoze, demencije i oligofrenije, remete normalno rasuđivanje. U zavisnost od
progresije mentalnog poremećaja rasuđivanje može biti lakše ili teže komprimitovano.
Prema tome mentalni bolesnik će biti ograničeno poslovno sposoban ili potuno
poslovno neposoban. Postojanje duševne bolesti dokazuje se psihijatrijskim
ispitivanjem i taj posao pripada psihijatru. Sposobnost za rasuđivanje manifestuje se
konkretnim snalaženjem osobe u realitetu, njenim odnosom prema stvarima i
pojavama, mogućnostima da racjonalno poveže i intelektualno obradi obične životne
detalje i sve to stavi u funkciju očuvanja integriteta vlastite ličnosti.Prema tome,
procjena sposobnosti za rasudjivanje pretpostavlja dobro opšte obrazovanje i bogato
životno iskustvo procjenjivača. Ovaj posao pripada sudu..Pri tome sud se rukovodi
činjenicom, da li konkretna osoba ugrožava vlastita prava i interese ili prava i interese
drugih. 14
Psihijatrijska hospitalizacija, bilo da je prisilna ili dobrovoljna, privremeno
lišava bolesnika mogućnosti da se brine o svojim pravima i interesima. Zbog toga
psihijatri, po pravilu, ne insistiraju na oduzimanju poslovne sposobnosti, čak i u onim
slučajevima gdje je sposobnost rasudjivanja bitno kompromitovana. Kod povoljnog
toka mentalne bolesti dolazi do reintegracije ličnosti i do kvalitetnijeg racudjivanja.
c) Zaštita mentalnih bolesnika u krivičnom postupku
Osnovni trend koji pokazuju savremena krivična zakonodavstva, jeste
maksimalna humanizacija krivičnog postupka prema mentalno bolesnim
delikventima. Jedna od ključnih radnji u krivičnom postupku jeste psihijatrijsko
vještačanje tj.ispitivanje ličnosti okrivljenog te procjena sposobnosti shvatanja značaja
djela, kao i mogućnost upravljanja postupcima. Ovo je medicinska djelatnost koju
obavljaju psihijatri, odnosno specjalisti forenzičke psihijatrije. U procesu
psihijatrijskog vještačenja učestvuju i saradnici iz nemedicinskih struka kao što su
psiholozi i
socjalni radnici, kao i specjalisti drugih medicinskih oblasti
(neurofizijolozi,internisti,biohemičari i dr.). Tokom istražnog postupka i glavnog
pretresa mentalno bolesni delikvent biva izložen seriji ispitavanja, koja imaju cilj
utvrđivanje istine, ali mogu imati i negativne posledice. Naime, mentalni bolesnik se
nalazi u situaciji da pred sudom i javnosti objašnjava svoju bolest, koja pretstavlja
njegovu realnost i njegovu intimu. Zbog toga smatramo logičnim da se isključi
javnost od momenta kada javno tužilaštvo stavi sudu prijedlog za izricanje mjere
psihijatrijskog ležanja pa do okončanja postupka. Osoba koja je mentalno bolesna ima
14
R.Kovačević,et al. , Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,192
19
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
pravo da se njena bolest ne iznosi u javnost, već da ostane anonimna, odnosno da
bude dostupna samo učesnicima postupka.
Zaštita prava mentalno bolesnih počinitelja krivičnih djela koji se nalaze na
mjerama bezbjednosti zdravstvenim ustanovama je vrlo delikatno posručje rada.
Kritike stručnjaka i javnosti upućene su kako pravnicima tako i psihijatrima.
Pravnicima se zamjeraju anahrona i prevaziđena zakonska rješenja koja propisuju
neograničeno vremensko trajanje mjere liječenja i čuvanja u ustanovi, kao i totalnu
apstinenciju od odgovornosti nakon upućivanja bolesnika u ustanovu. 15
Postoje mnogbrojni predlozi za vremensko ograničenje mjere bezbjednosti
liječenja i čuvanja, koji se uglavnom slažu da ona ne bi trebalo da traje duže od
5.godina. Izuzetak bi bili slučajevi gdje psihijatrijska patologija zaista perzistira izvor
opasnog ponašanja bolesnika.
Primjedbe na rad psihijatara baziraju se na činjenici da mentalne bolesnike liječe
u ustanovama koje po svom ustrojstvu i smještajnim uslovima ne zadovoljavaju ni
minimum psihijatrijskih standarda. Ne ulazeći u polemičku raspravu o opravdanosti
jednih ili drugih primjedbi čini nam se realno konstatacija da su slobode i prava
mentalnih bolesnika na mjeram bezbjednosti ozbiljno ugrožene.
5.3. Pravci razvoja zaštite sloboda i prava mentalnih bolesnika
Može se reći da se zaštita sloboda i prava mentalnih bolesnika u savremenim
društvenim sistemima kreće u tri pravca: to su zakonodavni, edukativni i terapijski.
a) Zakonodavni pravac
Zakonski i drugi propisi koji regulišu život mentalno bolesne populacije moraju
maksimalno da štite slobode, prava i interese bolesnika. Mentalna patologija je
sastavni dio svakog društva. Ona se ničim, pa ni propisima ne može izolovati. U
društvu je nastala i jedino u društvu se može sanirati. Zakonska rješenja bi trebala da
uvažavaju savremena dostignuća psihijatrijske nauke, a posebno njenih specjalnost
socjalne i forenzičke psihijatrije. Oni propisi koji odredjuju izolaciju mentalnih
bolesnika, u cilju zaštite društva u stvari uništavaju duševno bolesnog čovjeka
sistemom kontinuirane psihičke i socjalne deterioracije. Humani propisi treba d
aintegrišu mentalno bolesnu populaciju u društvu, da joj odrede obaveze i aktivnost u
cilji liječenja i rehabilitacije. 16
b) Edukativni pravac
Edukacija u smislu razumjevanja fenomena mentalne bolesti je zaista neophodna
svim osobama koje se u radu susreću sa duševnim bolesnicima. Edukacija treba da
obuhvati ne samo ljekare psihijatre već i cjelokupno medicinsko osoblje. U poslednje
15
R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.194
16
R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.194
20
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
vrijeme sve su žešći zahtjevi i interesovanja za obrazovanje pravnika iz oblasti
forenzičke psihijatrije. Praktična iskustva nam pokazuju da, oni pravnici koji
posjeduju elementarna psihijatrijsk znanja, mnogo lakše i uspješnije komuniciraju sa
psihijatrijskim vještacima, što im obezbjeđuje poseban kvalitet i sigurnost u radu. 17
c) Terapijski pravac
Kao posledica intenzivnog razvoja psihijatrijske nauke, a posebno socijalne
psihijatrije, nastao je novi terapijski koncept koji ima za cilj prevenciju i liječenje svih
mentalnih poremećaja. Taj novi pristup mentalnoj patologiji dobio je naziv
sveobuhvatna psihijatrijska zaštita. On podrazumjeva povezivanje svih psihijatrijskih
ustanova i službi, humanitarnih udruženja, formalnih i neformalnih grupa u jedan
dobro uredjen sistem. Svi segmenti sistema imaju posebne uloge, zadatke i
odgovornosti. Predmet rada cjelokupnog sistema jesu sve aktivnosti na zaštiti i
unapredjenju mentlnog zdravlja. Najveći dio aktivnosti obavlja se izvan psihijatrijskih
ustanova, a nosioci poslova su:kako medicinski tako i nemedicinski radnici. Koncept
sveobuhvatne psihijatrijske zaštite podrazumjeva poseban civilizacijski i kulturološki
odnos prema fenomenu mentalne bolesti. Mentalno bolesna populaciaj se shvata kao
integralni dio društvene zajednice koja samo uz sveobuhvatnu pomoć zdravog dijela
stanovništva može da se oslobodi tereta savremenog zivota koji se zove mentalna
bolest. 18
5.4. Bitno smanjena uračunljivost
Bitno smanjena uračunljivost nije osnov koji isključuje krivicu. Bitno smanjena
uračunljivost je bitno smanjena sposobnost učinioca krivičnog djela da rasuđuje, ili
odlučuje o svojm postupcima usled postojanja nekog od stanja duševne
poremećenosti: trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne
poremećenosti, ili zaostalog duševnog razvoja.
Između duševnog zdravlja, na kome se bazira uračunljivost i duševne
poremećenosti koja dovodi do neuračunljivosti , postoje brojna prelazna stanja koja
dovode do toga da učinilac nije ni uračunljiv ni neuračunljiv. Iako je prilikom njenog
zakonskog regulisanja, kao i kod neuračunljivosti, primenjen mješovit metod, ona je
ipak bliža uračunljivosti. To ograničenje uračunljivosti, koje se istovremeno
pojavljuje i kao ograničenje neuračunljivosti i koje se po svom obliku i intenzitetu
može javiti u različitim stepenima naziva se bitno smanjena uračunljivost.
U vreme nastanka bitno smanjene uračunljivosti, bilo je onih koji su bili protiv
stepenovanja uračunljivosti. To su uglavnom predstavnici klasične škole. Danas je
ovaj institute u teoriji nesporan i poznaju ga sva savremena evropska krivična
zakonodavstva. Pošto bitno smanjena uračunljivost ne isključuje krivicu, učiniocu
krivičnog djela u tom stanju mogu se izreći sve krivične sankcije koje se izriču i
uračunljivom licu. Međutim, zakon uvažavajući specifičnosti ovog stanja, predviđa
mogućnost ublažavanja kazne. Takođe postoji i mogućnost da se uz kaznu izrekne
17
R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.195
18
R.Kovačević,et al. ,Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i prava,Institut za kriminološka i
socjološka istrazivanja, Beograd 1997,str.195
21
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
mjera bezbjednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj
ustanovi, a uz uslovnu osudu mjera psihijatrijskog liječenja na slobodi. Ova mjera se
može primeniti i ukoliko je učinilac nakon primene mere bezbednosti obaveznog
psihijatrijskog liječenja i čuvanja, pušten na uslovni otpust.
Između bitno smanjene neuračunljivost i neuračunljivosti postoji kvalitativna
razlika: bitno smanjeno uračunljivo lice je uračunljivo i kod njega može postojati
krivica za djelo koje je učinilo u stanju bitno smanjene uračunljivosti. Prema rješenju
iz KZ bitno smanjena uračunljivost postoji onda kada je sposobnost učinioca da shvati
značaj svoga djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima usled jednog od četiri
zakonska oblika duševne poremećenosti (duševna bolest, privremena duševna
poremećenost, zaostali duševni razvoj, druga teža duševna poremećenost) bila bitno
smanjena. To znači da je uslov u pogledu biološkog osnova, odnosno oblika duševne
poremećenosti, isto postavljen kao i kod neuračunljivosti. Bitno smanjena
uračunljivost u odnosu na neuračunljivost se razlikuje na psihološkom planu, tj. U
pogledu postojanja moći rasuđivanja i odlučivanja. Ono, kod bitno smanjene
uračunljivosti postoje, ali se trazi da je bar jedna od njh usled duševne poremećenosti
u momentu izvršenja krivičnog djela bila bitno smanjena. Na primjer, usled
privremene duševne poremećenosti sposobnost učinioca da shvati značaj svoga djela
bila je bitno smanjena ili je njegova sposobnost da upravlja svojim postupcima bila
bitno smanjena usled duševne bolesti. 19
Pošto bitno smanjena uračunljivost ne isključuje krivicu, učiniocu koji je
krivično djelo učinio u tom stanju mogu se uzreći sve krivične sankcije koje se izriču i
uračunljivom učiniocu ( kazna, mjere upozorenja, odredjene mjere bezbjednosti).
Međutim, zakon uvažavajući specifičnost ovog stanja, predviđa mogućnost
ublažavanja kazne. Postoji i mogućnost da se uz kaznu izrekne mjere bezbjednosti
obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi.
Kao i neuračunljivost, stanje bitno smanjene uračunljivosti mora postojati u
momentu izvršenja krivičnog djela. Takođe, i bitno smanjena uračunljivost se
procjenjuje u odnosu na određeno krivično djelo. Moguće je, zato, da kod učinioca
koji učini više krivičnih djela u sticaju u odnosu na jedno djelo postoji bitno smanjena
uračunljivost, a u odnosu na drugo potpuna uračunljivost, dok u odnosu na treće djelo
može može postajati neuračunljivost. Treba razlikovati bitno smanjenu uračunljivost
od obične smanjene uračunljivosti. Običnu smanjenu uračunljivost poznaje naša
sudska praksa i teorija, ali ne i zakon. Ona predstavlja dalje stepenovanje
uračunljivosti i nalazi se između bitno smanjene uračunljivosti i uračunljivosti. Dok
samo u slučaju bitno smanjene uračunljivosti postoji mogućnost ublažavanja kazne
primjene navedenih mjera bezbjednosti, obična smanjena uračinljivost može imati
samo karakter olakšavajuće okolnosti kod odmeravanja kazne prilikom stepenovanja
krivice. 20
19
20
Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd, 2002,str.171
Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd,2002,str.172
22
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
6. ACTIONES LIBERAE IN CAUSA
Naše krivično pravo predviđa institut actiones liberae in causa, tj. radnje
slobodne uzroku nazivajući ga skrivljena neuračunljivost. Pravilo je da učinilac
krivičnog djela ne može biti krivično odgovoran ako je delo izvršio u neuračunljivom
stanju. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak i to u slučaju kada se učinilac sam
stavi u stanje neuračunljivosti i u takvom stanju izvrši krivična djela. Dakle, postoji
mogućnost da učinilac bude krivično odgovoran za djelo koje izvršio u stanju
neuračunljivosti pod uslovom da se sa umišljajem ili iz nehata sam stavio u stanje
neuračunljivosti.
U teoriji krivičnog prava vrlo rano je nastao spor oko toga da li je učinilac ovako
izvršenog djela krivično odgovoran i može li se kazniti. Jedni su smatrali da on nije
odgovoran, da je radnja kojom se stavlja u neuračunljivo stanje pripremna radnja.
Drugi su, sasvim suprotno, smatrali da takva radnja nije pripremna radnja,već da je
učinilac takvom radnjom sebe upotrebio kao sredstvo za izvršenje djela, dakle, radi se
o radnji izvršenja djela jer se ona na posredan način javlja kao uzrok posledice
krivičnog djela. Krivična odgovornost za actiones liberae in causa bazira se na
činjenici da učinilac u momentu stavljanja sebe u privremeno neuračunljivo stanje
ostvaruje uzrok posledice pod uslovom da je tog momenta bio uračunljiv i da je znao,
odnosno mogao znati i bio dužan da zna da u takvom stanju može izvršiti krivično
djelo. 21
Za postojanje krivične odgovornosti za slučaj actiones liberae in causa potrebno je:
-Da se lice samo stavlja u stanje privremene neuračunljivosti;
-Da je lice u vreme stavljanja u stanje privremene neuračunljivosti uračunljivo;
-Da je lice u stanju privremene neuračunljivosti izvršilo krivično djelo činjenjem, ili
nečinjenjem;
-Da između radnje, kojom se lice stavlja u privremeno neuračunljivo stanje i posledice
ostvarenog krivičnog djela postoji uzročni odnos.
Ne može se govoriti o postojanju actiones liberae in causa ako je lice već bilo
neuračunljivo u vreme upotrebe opojnih sredstava.
Isto tako, ukoliko je lice bilo uračunljivo, ali se nije opilo svojevoljno već pod
dejstvom neotklonjive prinude, ili usled patološkog pijanstva koje nastupa zbog nekog
organskog poremećaja, čega ono nije svesno.
6.1. Odgovornost za actions liberae in causa
Osnovni krivični zakon usvaja savremenu koncepciju o postojanju odgovornosti
za krivična djela izvršena u slučajevima postupanja sa actiones liberae in causa.
Tu koncepciju on izražava u odredbi čl. 12. st. 3. koja glasi:
21
Z. Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd, 2002,str.184
23
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
“Krivično je odgovoran učinilac krivičnog djela koji upotrebom alkohola, droga
ili na drugi način dovede sebe u stanje u kome nije mogao shvatiti značaj svog djela
ili upravljati svojim postupcima, ako je pre nego što se doveo u to stanje djelo bilo
obuhvaćeno njegovim umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao
nehat, a zakon za takvo djelo predviđa krivičnu odgovornost i za nehat”.
Kao što se vidi, krivična odgovornost postoji, kako za umišljajnu tako i za
nehatnu actiones liberae in causa. Međutim, razlika je u tome što se za umišljajnu
odgovara uvjek, a za nehatnu samo onda kada zakon predviđa da će se kazniti za to
delo i kada bude izvršeno iz nehata.
Pored postojanja odgovornosti za krivična djela koja su izvršena u stanju
pijanstva, u nekim zakonodavstvima postoji i posebno krivično djelo opijanja. Za
postojanje ovog djela je potrebno da je lice krivo za izazivanje potpunog pijanstva i da
je u takvom stanju izvršilo neko krivično djelo predviđeno u krivičnom zakonu. Ono
se razlikuje od actiones liberae in causa zbog toga što u njemu mora da postoji krivica
u odnosu na radnju opijanja i posledicu prouzrokovanu u stanju pijanstva, dok kod
ovog djela krivica postoji samo u odnosu na potpunu opijenost kao posledicu radnje
opijanja, ali ne i na posledicu prouzrokovanu u stanju pijanstva.
Naše krivično pravo ne određuje opijanje kao posebno krivično djelo smatrajući da
prouzrokovanje posledice bez krivice ne može dovesti do krivične odgovornosti, pa ni
do kažnjivosti. 22
6.2. Actiones liberae in causa i smanjena uračunljivost
Upotrebom alkohola, droga i drugih živčanih otrova može se prouzrokovati
privremena neuračunljivost, ili privremeno smanjena uračunljivost. skrivljena, tj.
svojevoljno izazvana privremena neuračunljivost ne isključuje postojanje krivične
odgovornosti i kažnjivosti za djelo koje je prouzrokovano u takvom stanju, pa je
logično da će utoliko pre postojati i krivična odgovornost i kažnjivost za djelo
izvršeno u slučaju smanjene uračunljivosti prouzrokovane opijanjem. Naše krivično
zakonodavstvo ne predviđa takvu mogućnost, jer bi bilo nelogično da se blaže kazni
lice koje je samo sebe dovelo u stanje smanjene uračunljivosti od lica koje je sebe
dovelo u stanje potpune neuračunljivosti. 23
6.3. Sredstva i način kojima se izvršilac može dovesti u stanje privremene
neuračunljivosti
Postoje više sredstava koja imaju kriminogeni značaj, tj. Sredstva kojima se
učinilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Kao sredstva kojima se
učinilac može dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Druga sredstva i načine
Krivični zakon ne spominje, ali isto tako Zakon ne predviđa nikakva ograničenja u
pogledu sredstava
načina kojima se pojedino lice može dovesti u stanje
neuračunljivosti i to izražava širokom formulacijom ili na drugi način.
22
23
M. Radovanović,Pravo SFRJ, Beograd 1976, str.179
.M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981.str.90.
24
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
Nije slučajno što Zakon ističe samo alcohol i droge. To su najrasprostanjenija
sredstva, a alkoholizam je redovan i opštepriznat način dovođenja u stanje privremene
neuračunljivosti. Drugi načini i sredstva su rijetki. Krivični zakonik- Opšti dio iz
1947. godine nije pominjao ni alcohol ni droga sredstva, što ne znači da nije imao u
vidu upravo alcohol. U sadašnjem Krivičnom zakonu alcohol se navodi iz praktičnih
razloga jer je i institute actions liberae in causa u početku bio vezan samo z
apijanstvo, da bi u svom daljem razvoju dobio širi značaj.
Sredstva kojima se izvjesno lice želi staviti u privremeno neuračunljivo stanje
treba da je takvo da prouzrokuje:
a) nemogućnost shvatanja značaja svoga djela ili nemogućnost
upravljanja svojim postupcimai
b) mogućnost da izvršilac u takvom stanju provede svoju namjeru u djelo
ili nehatno izvrši određeno krivično djelo.
U našem daljim razmatranjima alcohol i droga će imati značajno mjesto, a
obradićemo i značaj ostalih sredstava. Odredićemo, takođe, i značaj nekih sredstava
koja u suštini nisu nenormalna stanja, već su čovjeku imanentna fiziološka stanja, ali
imaju dosta sličnosti sa dejstvom alkohola i često se obuhvataju u teoriji institutom
actions liberae in causa. 24
6.4. Alkohol
Alkohol je jedno od sredstava kojima se učinilac može dovesti u stanje
privremene neuračunljivosti. On se pojavljuje kao kriminogeni factor, ali ima i svoje
zdravstvene i socjalne dimenzije.Kao sredstvo za uživanje i kao sredstvo za
dovođenje u stanje potpune neuračunljivosti i smanjenje uračunljivosti, alcohol je
poznat još kod najstarijih primitivnih zajednica i kao takav predstavljao je pedmet
interesovanja svih društava do danas, a postoje veoma male mogućnosti da to ne bude
i ubuduće.Ljudsko društvo je u svom razvoju doživljavalo, krupne i kapitalne
pomjene, koje ne samo da nisu onemogućile održavanje alkohola,nego je alcohol, i
pored svih mjera za njegovo suzbijanje, postajao sve veće zlo i uporno je prodirao i
tamo gdje ga ranije nije bilo.
Alkoholizam u posjednje vrijeme uzima sve više maha i pojavljuje se sve
masovnije u svim ljudskim djelatnostima i po broju zahvaćenih lica svrstava se na
treće mjesto, odmah poslije oboljenja srca i krvnih žila, koja zauzimaju prvo mjesto i
malignih tumora koji se nalaze na drugom mjestu.Smatra se da 3-5% odraslih osoba
postaju alkoholičari, a u medicinskoj literature su izneseni podaci prema kojima u
čitavom svijetu treba računati sa oko 25,000.000 alkoholičara.
Postoji niz podjela alkoholizma na oblike i razgraničenja na pojedine faze
značajne po tome što učinilac u pojedinim fazama može izvršiti određena krivična
djela. Akutno pijanstvo se ispoljava u lakšem stanju obične nekomplikovane
opijenosti ili u težem stanju neobične komplikovane opijenosti.U običnu akutnu
24
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.94
25
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
opijenost može dospjeti svako lice koje konzumira alcohol. Akutna poijenost nastaje
spontano, slučajno, ili zadesno, ili pak namjerno, a njen intenziet zavisi od količine
konzumiranog alkohola.
Hronični alkoholizam nastaje dugovremenim ili trajnim konzumiranjem
alkoholnih pića i predstavlja psihofizičku posledicu hroničnog trovanja. Hroničnim
alkoholičarem se smatra lice koje je postalo zavisno od alkohola i kod koga je trajna,
prekomjerna potrošnja alkohololnih pića dovela do oštećenja fizičkog ili psihičkog
zdravlja, koje se očituje simtomima pristupačnim kliničkoj dijagnostici. Naročito u
odnosu na hronični alkoholizam dugo vremena vodila se borba oko shvaranja da li je
alkoholizam porok ili bolest. Jasno je da je pobjedilo ovo drugo mišljenje, mada i
prvo još egzistira u pojedinim radovima pravnika. Može se reći da su ljekari
jedinstveni u tome da se radi o bolesti. No, ipak se mora prihvatiti mišljenje da je
alkoholizam bolest, za koju bolesnik snosi veliki dio odgovornosti. Međutim,
delikvente alkoholičare ne možemo posmatrati samo kao bolesnike, jer činjenice često
ukazuju, naročito kod akutnog alkoholizma, da se radi o veoma opasnim kriminalcima
koji više pripadaju pravniku nego ljekaru.
Za hroničnog alkoholičara se može reći da je bolesnik i kao takav smanjeno
uračunljiv ili potpuno neuračunljiv, ali stepen uračunljivosti se treba odrediti od
slučaja d slučaja, jer i hronični alkoholičar pod odeđenim okolnostima može biti
potpuno odgovoran za izvršenje krivičnog djela. Akutni alkoholizam ima glavni
značaj u pogledu institute actions liberae in causa. Zbog činjenice da izaziva
privremenu neuračunljivost,dok hronični alkoholizam ukazuje na postojanje duševnog
oboljenja.
Akutna alkoholna opijenost zasniva se na promjenama u fizijološkim procesima
u centralnom nervnom sistemu. Usljed konzumiranja alkohola kod izvršioca se javlja
stanje u kojem je oslabljena ili potpuno isključena regulativna funkcija visokih
intelektualnih uređaja. Dejstvo alkohola na čovjeka je često različito i zavisi od niza
spoljnih faktora. Akutno pijano stanje dovodi do stanja smanjene uračunljivosti ili
potpune neuračunljivosti, što je lakše utvrditi kod akutnog nego kod hroničnog
pijanstva. Alkohol smanjuje sposobnost rasuđivanja objektivne situacije, kritičnost i
smisao za realno, slabi etičke emocije, kao što je osjećaj odgovornosti, obzirnost i
taktičnost prema drugom čovjeku i podiže samopouzdanje. Ljudi koji se u trijeznom
stanju ne usuđuju da budu agresivni, a nose u sebi jaku potrebu da to budu, piju
alcohol da bi mogli odbaciti obzire i strah.
Akutna opijenost, takođe, smanjuje sposobnost inhibicije, smanjuje oštrinu vida,
sposobnost koordinacije, produžuje reakciono vrijeme i stvara osjećaj euforije Voljne
radnje su poremećene, na prvom mjestu fin ii precizni pokereti. Alkohol je tipični
nervni otrov. Skoro sve manifestacije njegovog dejstva na različite organe su
centralnog porjekla. Alkohol ne izaziva morfološki vidljive promjene na nervnim
ćelijama, ali dovodi do smanjenja oksidativnih procesa u njima, usled čega nastaje
hipoksija mozga uz neporemećeni krvotok i disanje.
Ustavom SFRJ(član 222) i Ustavom SRBIH(član0233) sudovima je stavljeno u
zadatak da prate i proučavaju one društvene odnose i pojave od opšteg interesa, koje
se nalaze u okviru njihovih osnovnih zadataka, specjalnog krivičnog sudovanja na
26
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
sprečavanju društveno štetnih pojava. Alkohol i alkoholizam su već odavno uočene
društveno štetne pojave koje predstavljaju kriminogeni faktor prvog reda . Mnoga
istraživanja, kod nas i u svijetu, pokazuju odnos između alkohola i kriminaliteta. Taj
odnos je veoma značajan i ogleda se u porastu krivičnih djela protiv života i tijela,
protiv morala, a naročito veliki uticaj ima alcohol na porast nehatnih krivičnih djela i
krivičnih djela maloljetnika.
Alkohol ima veliki kriminogeni značaj i rijetke su pojave koje, kao alkoholizam
tako kompleksno zahvataju skoro sve komponente društvenog zivota, što je uslovilo
da se taj problem obrađuje u okviru mnogih nauka, npr. Socjologije, psihijatrije,
farmakologije, pedgogije, psihologije, kriminologije i krivičnog prava. Granica
između alkoholisanosti i delikventne faze nije mnogo udaljen, jer svako prekomjerno
konzumiranje alkohola, bilo akutno ili hronično, dovodi do potencijalne opasnosti od
delikventskog ponašanja. Dakle, jedna od posledica alkoholizma je kriminalitet.
Agresivni, impulzivni ljudi upotrebom alkohola postaju još agresivniji, oslobođeni
moralnih kočnica i mnoga evidentiran akrivičn adjela događaju se u pijanom stanju
Alkoholizam i kriminalitet se pojavljuju se pojavljuju kao dvije parazitske
društvene pojave koje nagrizaju društveni organizam i zagorčavaju život čovjekov. U
toj štetnosti one su međusobno povezane, tako da dopunjavaju i uslovljavaju jedna
drugu. Alkohol je najranije poznato sredstvo kojem se neko llice može dovesti u
stanje privremene neuračunljivosti. Ostala sedstva su poznata od ranije, ali je njihova
masovnost i vezanost za kriminalitet ipak novijeg datuma. Ujedno, alcohol je od svih
tih sredstava najlegalniji i naj masovniji u upotrebi i zato je u krivičnopravnoj
literature do sada dobijao veći značaj.
Na primjeru alkohola, uglavnom se analizira i primjena institute actions liberae
in causa. Međutim, krivičnopravno tretiranje alkohola, istorijski posmatrano, bilo je
različito it a različita tretiranja registruju i u savremenom krivičnom pravu. 25
6.5. Droge
Od prvih slučajeva uzimanja droga do apela Ujedinjenih nacija, upravljenog na
sprečavanje zloupotrebe droga, prošlo je mnogo vremena. U istoriji ljudskog društva
droge su imale široku i raznoliku primjenu. Povećan upotreba opojnih sredstava, kao
sredstava za uživanje, počela je već da zabrinjava polovinomprošlog i početkom ovog
vjeka. To je imalo uticaj ana donošenje niza zakonskih akata. Narastanje narkomanije
je u toku i to obavezuje na svestranu pripremu u pogledu onoga što dolazi. Jedan dio
priprema treba da se vrši krivičnopravnom planu radi rješenja pitanja uračunljivosti
delikvenata narkomana, tj. Onih koji su u trenutku izvršenja djela bili pod uticajem
nekog narkotičkog sredstva.
XI Međunarodni Kongres za krivično pravo u svom radu došao je do zaključka
da se u značajnijoj mjeri napustio rad na području narkotika, kako kod prevencije,
tako i kod represije i nalaže svim nadležnim da ponovo aktueliziraju to pitanje. U
dosadašnjim radovima pažnja je poklonjena regulisanju i kažnjavanju proizvodnje,
prometa, uvoza, izvoza i posjedovanja droge od pažnje koja je poklonjena krivičnoj
odgovornosti z adjela izvršena u opijenom sanju. Isto tako, više pažnje je posvećeno
25
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.98
27
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
medicinskom tretmanu nego krivično pravnom ili bolje rečeno krivičnopravni tretman
je obuhvaćen samo jednu dimenziju, dok je druga ostala potpuno zanemarena.
Zloupotreba droga može imati za cilj da se u stanju koje nastane nakon upotrebe
droge izvrši određeno krivično djelo. Takva situacija zahtjeva krivičnopravni tretman.
Sama aktivnost konzumiranja droga se ne tretira kao kriminalna djelatnost već kao
bolest, ali se često u akciji obezbeđenja droge vrše različiti delikti kao što su: obijanje
apoteka,falsifikovanje recepata ,kidnapovanje, ucjene, krvni delikti, navođenje
maloljetnika na uzimanje droge i td. Postoji mogućnost da se pojedinac upotrebom
droge stavi u stanje neuračunljivosti ili smanjene uračunljivosti i u takvom stanju
izvrši krivično djelo. Kako je kod većine droga reakcija često specifična i zavisi od
sam estrukture ličnosti, to se može reći da uglavnom nema apsolutno gotovih šema i
da se svaki slučaj mora posebno vještačit.
Mnoge droge svojim dejstvom na čovjeka omogućuju izvršenje krivičnih djela.
Morfijum ima svojstvo da smanji strah, napetost i inhibicije i brojne životne stresove i
vrlo je pogodan za delikvente koji u trijeznom stanju nisu sigurni u sebe. Upotrebom
droge LSD i nekih drugih droga konzumenti dobijaju želju da učine ono čega se inače
plaše, oslobađaju se svih kompleksa i nastoje da urade ono o čemu su ponekad samo
potajno razmišljali. Dejstvo marihuana je slično onom koje nastaje upotrebom
alkohola. Heroin je jedan od narkotika koji može da pogoduje izvršenju krivičnih
djela. Kada neko lice počne upotrebljavati heroin, u prvim nedeljama pokazuje jaku
euforiju u kojoj je snaga pojačana. Kada se ocjenjuje uračunljivost narkomana, mora
se najprije poći od toga da je narkoman promjenjiva ličnost,a da ukoliko još u tom
stanju izvrši krivično djelo, treba ispitati njegov odnos prema djelu.Neophodno je
izvršiti psihološko i psihopatsko ispitivanje ličnosti u cilju utvrđivanja da li je djlo
učinjeno u drogiranom ili nedrogiranom stanju i kakvo je stanje predhodilo uzimanju
droga. Da bi se mogao primjeniti odredba institute actions liberae in causa, učinilac, u
trenutku stavljanja u neuračunljivo stanje, treba da je uračunljiv i vin. U ostalim
slučajevima institute actions liberae in causa se ne može primjenjivati. 26
Kao i hronični alkoholičari tako i hronični narkomani, po pravilu, ne bi mogli biti
tretirani u okviru institute actions liberae in causa. Treba praviti razliku između onih
koju uzimaju drogue da bi u opijenom stanju izvršili krivično djelo i onih koji se već
odavno drogiraju i koji više nemaju uračunljivih perioda,već iz narkomanskog
delirijuma prelaze u apstinencijski delirijum. Dešava se da se učinioci krivičnih djela
na sudu brane činjenicom da su tempore criminis bili drogirani. Ni stručnom vještaku
u tom slučaju nije lako odrediti da li jet a tvrdnja tačna.
U praksi su zabilježeni slučajevi da se učinilac, upotrebom omamljujućeg
sredstva stavio, u stanje opijenosti da bi u takvom stanju izvršio krivično djelo. Jasno
je da se u takvom stanju radi o krivičnoj odgovornosti baziranoj na institutu actions
liberae in causa. Da bi se ovaj institute mogao primjeniti, potrebno je na bazi
prikupljenih podataka utvrditi da li je učinilac znao, bio dužan i mogao da zna da u
opijenom stanju može učiniti krivično djelo. Krivično djelo može biti učinjeno ne u
opijenom stanju, već u stanju gladi od drga, kada se pojavljuju apstinencijalni
simtomi. Za utvrđivanje krivične odgovornosti kod pojave apstinencijalni simptoma
26
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str.100
28
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
značajno je da je sposobnost savlađivanja ponašanja najčešće potpuno uklonjena ili
bar bitno umanjena.
U trenutku kada se takav učinilac odlučuje na izvršenje nekog krivičnog djela,
sposobnost da shvati značaj djela ili mogućnost upravljanja postupcima ne postoji.
Apstinencijalno stanje, samo po sebi neovisno od narkomanove volje, dovodi do
takvog pritiska na narkomana da je on prinuđen da učini neko krivično djelo u cilju da
pribavi drogue. Dok kod izvršenja djela u stanju proizvedenim
nastupom
apstinencijalne krize može doći do blažeg kažnjavanja, za izvršenje djela u potpune
neuračunljivosti, izazvane drogiranjem pod uslovom ezanim z ainstitut actions liberae
in causa, predviđena je puna odgovornost. 27
6.6. Upotreba lijekova (tabletomanija)
U današnje vrijem ljudi su zatrpani raznim sredstvima koja treba d aim
omoguće mir, sreću i blagostanje. Danas se troše velike količine raznovrsnih lijekova.
Farmaceutsk industrija je proizvela veliki broj lijekova za koje se u času stavljanja u
upotrebu smatralo da ne izazivaju ovisnost i zbog toga su se mogle nabavljati u
slobodnoj prodaju.Ljudsko društvo je prihvatilo ova sredstva, legalizovalo njihovu
upotrebu, a o štetnim posledicama po zdravlje i život za sada dovoljno ne
razmišljamo. Za ovu pojavu već se udomaćio naziv tabletomanija, kojom se ujedno
želi istaći da se radi o manje opasnom stanju tj. Lakšoj ovisnosti od narkomanije.
U tabletomanska sredstva se ubrajaju stimulatori centralnog nervnog sistema,
sedative, trankilizeri i hipnotici. Stimulatori centralnog nervnog sistema izazivaju
stanje budnosti i aktivnosti i smanjuju psihički i fizički zamor. Isedativi i trankilizeri
imaju slično umirujuće dejstvo na one koji ih konzumiraju i zbog toga se teško
razgraničavaju.
Danas, i pored sve češćih i sve opravdanijih zahtjeva da se izvršioci krivičnih u
stanju proizvedenom ne samo prekomjernom upotrebom lijekova, nego i običnom
upotrebom jednog od lijekova, poziva na odgovornost, treba najprije postaviti pitanje
svjesnosti ljudi o opasnosti upotrebe. Za krivičnopravni tretman upotrebe lijekova
značajna je odluka da se na lijekove koji imaju dejstvo na centralni nervni system u
pravcu njegovog umirenja stavi vidljiv znak koji upozorava na opasnost, uz propratni
tekst da onaj koji ga konzumira ne smije da upravlja vozilom(prema tome, takođe, da
ne preuzima ni druge precizne i opasn eradnje z aodređeno vrijeme).Izvršilac je
prilikom upotrebe nekih od pomenutih sredstava opemenut, što znači da je bio
svjestan i znao je da poslije upotrebe određenog lijeka može u vrijemenu dok njegovo
dejstvo traje propustiti dužnu radnju ili učiniti radnju koju inače ne bi smio.
Posebno se pitanje otvara kada je izvršilac prekomjerno upotrebijo lijekove u
cilju izvršenja nekog krivičnog djela. Česti su slučajevi samoubistva koja se vrše
prekomjernim uzimanjem lijekova. Zato se i postavlja pitanje da li se kod
prekomjerne upotrebe lijekova može pojaviti još i izvršenje nekog krivičnog djela.
Dakle, postoje dvije strane upotrebe lijekova. Jednu predstavlja normalna, redovna
upotreba lijekova, koj adovodi do određenih posledica nepovoljnih za obavljanje
27
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str 102
29
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
određenih poslova, za određeno vrijeme djelovanja lijeka. Drugu stranu predstavlja
prekomjerna upotreba, koja dovodi do neželjenih posledica i pretvarase u
narkomaniju.
Mišljenje većine je da se slučajevi izvršenja krivičnog djela mogu
podvesti pod institute actions liberae in causa, jer se medikamentima izvršilac može
dovesti u stanje privremene neuračunljivosti. Kod prekomjerne upotrebe lijekova koja
je dovela do izvršenja krivičnog djela, treba voditi računa da li je izvršilac svjestan,
bio dužan i mogao biti svjestan da će u stanju proizvedenom medikamentima izvršiti
krivično djelo. Krivična odgovornost ne bi dolazila u obzir ako bi se utvrdilo da je
krivično djelo izvršeno usljed apstinencijalnih simptoma u koje se stanje izvršilac ne
može svjesno dovesti. Ono je samo posledica ranijeg stalnog konzumiranja
medikamenata.
Ljekari su često sukrivci ili direktni krivci za stvaranje ovisnosti kod pojedinih
pacijenata. Često nekontrolisano i neodgovorno propisivanje medikamenata može da
bude kobno. Ljekar može često da bude nesvjesni krivac, pa se postavlja pitanje da li
je bio dužan da zna za takve opasnosti. Ovisnost o mnogim medikamentima pojavljuje
se kod liječenih alkoholičara. Da bi se alkoholičar izliječio id a bi se otklonili
apstinencijalni simptomi, ljekari često upotrebljavaju barbiturate. Ljekar može id a
pogrješi i pacijenta dovede do ovisnosti drugim i nekontrolisanim propisivanjem u
velikim količinama.
Na kraju možemo reći da je krivičnopravno rješenje u ovoj
oblasti apsolutno zavisno od medicinskog rješenja, a kako medicina još nije ušla u sve
tajne tabletomanije, to ni krivično pravo ne može da zauzme jasan stav. Značajno je
istaći optimizam koji u posljednje vrijeme podgrijavaju uspjesi tzv. Biološke
psihijatrije, prema kojima bi se do rješenja ovog kompleksnog pitanja moglo doći u
toku ovog vijeka. 28
6.7. San
Stanje sna nije ono u kome postoji privremena duševna poremećenost, već stanje
u kome se fizički zdrava odrasla osoba ne nalazi pri svjesnosti i svijesti. To je
normalno fiziološko stanje koje, za razliku od ostalih stanja, u određeno vrijeme
neminovno dolazi i čovjek ga teško može izbjeći. San i letargija, opijenost snom,
predstavljaju besvjesno stanje. Idubok san kao i iznenadno buđenje iz sna usled
zastoja svjesti mogu dovesti lice u besvjesno stanje u kome može izvršiti krivično
djelo. San, teoretski, može dovesti većinom do propuštanja, dužnosti, a u oblasti
činjenja san se javlja kod saobraćajnih nesreća. Snu u većini slučajeva predhodi stanje
zamorenosti. Zamor se, dakle javlja kao predhodni stadijum sna.
Vrhovni sud Jugoslavije, obrazlažući jednu presudu, istakao je :”Da li je
sposoban z avožnju u pogledu fizičkog i psihičkog stanja, uu svakom slučaju to sam
vozač treba da odluči. Zato je on i odgovoran Praksa pokazuje da vozač može i mora
da paspozna svoj zamor koji predhodi iznenadnoj zaspalosti. Još u trenutku kad aje
postojala svjesnost izvršilac je mogao znati i bio je dužan da zna, ako nastavi sa
vršenjem radnje (vožnje), može usled Zamora i sna izazvati udes.
Ako bismo pošli od ranije formulacije odredbe institute actions liberae in causa,
onda je jasno da ta odredba ne navodi stanje prouzrokovano snom. Međutim, novom
28
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str. 108
30
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
formulacijom u članu 12.stav3. KZ, po našem mišljenju, omogućava se obuhvatanje i
stanja sna. Primjena odredbe institute actions liberae in causa na slučajeve izvršenja
krivičnog djela u stanju sna u koje je izvršilac došao, iako je bio svjestan, bio dužan i
mogao biti svjestan posledica, teoretski je realna i ostvariva u praksi.29
6.8. Ostala sredstva
1. Bolest. Osim naveedenih sredstava, koja jasnije ukazuju na primjenu institute
actions liberae in causa, postoje i druga sredstva u pogledu kojih ni teorija ni
praksa nisu zauzele jasan stav.Jedno od njih je i bolest koja može da dovede
do izvršenja krivičnih djela naročito u saobraćaju. Nekada vozač može
dospjeti u stanje gubitka svjesti, iznenadnog nastupa paralyze, prehlade,
glavobolje itd. Nekad vozač može predosjetiti da će mu doći zlo pa ipak
nastavlja voziti Lajčo Klajn ističe da su to najčešće radi o odstupanju od
pravila da se krivična odgovornost procjenjuje u trenutku činjenja, odnosno
nečinjenja .Ovakve slučajeve, prema njegovom mišljenju, treba procjenjivati
na osnovu opštih principa odgovornosti za vinost, s obzirom na psihičko stanje
i odnos učinioca prije nego što je doveden u neuračunljivost ili smanjeno
uračunljivo stanje.
2. Afekt. Afekt je intenzivno kratkotrajno stanje osjećanja, odnosno trenutna,
momentna, iznenadna navala na čovjeka da uradi nešto pod tim uticajem. Kod
afekta čovjek nema vremena da razmišlja o svom djelu, a još manje da
pomišlja na njegove posledice. U pogledu krivične odgovornosti za djelo
učinjeno u afektnom stanju, stariji pravni teoretičari su bili mišljenja da se
može uzeti kao pravilo da afekt ne isključuje krivičnu uračunljivost.
3. Hipnoza. Jedno od stanja u koje se učinilac može dovesti, a koje može da se
tretira u okviru institute actions liberae in causa, je i stanje hipnotisanosti.
Stanje hipnositisanosti nastupa preduzimanjem i vršenjem hipnoze, a hipnoza
se najčešće definiše kao posebno stanje promjenjene svjesti u kojoj je
hipnositisano lice većinom podložno sugestiji. Lice koje je pod uticajem
hipnoze izvršilo krivično djelo, koje po svojim obilježjima odgovara
obilježjima krivičnog djela određenog zakonom, neće se kazniti zato što se
smatra da ono nije učinilo krivično djelo. Namjerno podvrgavanje hipnotičkoj
sugestiji pruža dobar primjer trajanja predhodnog umišljaja uz čije prisustvo se
može izvršiti krivično djelo. Dakle, može se zaključiti da autohipnozu, kao i
hipnozu za koju je lice dalo pristanak u cilju izvršenja krivičnog djela, treba
prosuđivati na osnovu institute actions liberae in causa.
29
M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar 1981,str. 111
31
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
7. ZAKLJUČAK
Uočeno je da lica sa mentalnim poremećajima izazivaju interesovanje kao mogući
izvršioci krivičnog djela. Predrasude javnosti su uglavnom, da teška krivična djela sa
elementima naselja čine duševno poremećene osobe.Mišljenja smo da oni čine manji
postotak od ukupnog broja izvršilaca krivičnog djela. Možemo da zaključimo da
nema krivice, a time ni krivičnog djela ukoliko je u konkretnom slučaju, pri dejstvu
određenih okolnosti, isključeno svesno i voljno postupanje učinioca krivičnog djela.
Već smo istakli da ako se radi o licima za koja se u krivičnom postupku ustanovi
da su u neuračunljivom stanju izvršila protivpravno djelo sa obilježjima krivičnog
djela,prema njima se kao osnovna sankcija može izreći,mjera bezbjednosti obaveznog
psihijatrijskoh liječenja ili čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Takođe ova sankcija ili
druga mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi može se izreći prema licu
bitno smanjene uračunljivosti Pravilo je da učinilac krivičnog djela ne može biti
krivično odgovoran ako je delo izvršio u neuračunljivom stanju. Međutim, od ovog
pravila postoji izuzetak i to u slučaju kada se učinilac sam stavi u stanje
neuračunljivosti i u takvom stanju izvrši krivična djela.
Dakle,možemo da zaključimo da lice koje je učinilo krivično djelo u stanju
neuračunljivosti ne može biti smatrano krivim ali da postoji mogućnost da učinilac
bude krivično odgovoran za djelo koje izvršio u stanju neuračunljivosti pod uslovom
da se sa umišljajem ili iz nehata sam stavio u stanje neuračunljivosti uz pomoć gore
navedenih sredtava.
32
Krivično pravo/Neuračunljivost
Nataša Vaskrsić
LITERATURA:
1. M.Eliot,Zločin u savremenom društvu ,Sarajevo,1962 .
2. M. Radovanović,Pravo SFRJ, opšti deo,Beograd 1976
3. M.Kukolj, Actiones Liberae in causa, Prva književna komuna Mostar
1981.
4. R.Kovačević,et al., Ustavnost i zakonitost u zastiti ljudskih sloboda i
prava,Institut za kriminološka i socjološka istrazivanja, Beograd 1997.
5. Zoran Stojanović, Krivično pravo opšti dio,Beograd 2002.
6.Zakon o krivičnom postupku BiH,Sl.novine FBiH br.35/03,37/03,56/03,
7. Zakon o krivičnom postupku RS. Sl. glasnik RS, br. 72/2011 i
101/2011
8. Zakon o vanparničnom postupku RS, Službeni glasnik Republike
Srpske, broj 74/05
33
Download

PRAVNI FAKULTET