EUROPEAN UNION
DELEGATION TO MONTENEGRO
Government of Montenegro
Ministry for Justice and Human Rights
Empowered lives.
Resilient Nations.
Priručnik
za polaznike/ce
treninga za sistematizovanu
podršku u postupanju, prevenciji
i zaštiti od nasilja u porodici
Ovaj dokument je proizveden uz finansijsku podršku Evropske unije
Izdavac UNDP, Program za rodnu ravnopravnost
Stampa ATEL DOO
Tiraz 300 primjeraka
Napomena:
Ovaj priručnik je za potrebe Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010 uradila konsultantkinja
UNDP Biljana Zeković.
Program rodne ravnopravnosti partnerski sprovode Delegacija Evropske unije u
Crnoj Gori, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, kancelarija u Crnoj Gori i
Ministarstvo pravde i ljudskih prava Crne Gore, Odjeljenje za rodnu ravnopravnost.
Stavovi dati u publikaciji ne moraju se obavezno poklapati sa
stavovima partnera u Programu rodne ravnopravnosti. SADRŽAJ
I DIO
FENOMEN NASILJA U PORODICI
• Nasilje u porodici – socijalni kontekst. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3
• Teorije o porodičnom nasilju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
• Zašto žene trpe nasilje i zašto ostaju u situaciji nasilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
• Stavovi i predrasude koji doprinose nasilju u porodici
(kako se održava nevidljivost nasilja u porodici).. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
• Ciklus nasilja u porodici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
• Zajednička obilježja žrtve i počinioca nasilja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
• Nasilje nad ženama i zdravlje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
• Prepoznavanje strategije nasilnika u izbjegavanju sankcija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 17
• Percepcija (stručnjaci i njihov feedback, zadate uloge žrtve i nasilnika) . . . . . . . . . 18
• Porodično nasilje – profesionalna odgovornost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
• Opšti principi rada sa zlostavljanom ženom. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
• Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
II DIO
VODIČ KROZ PROTOKOL
• UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Postupanje policije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Postupanje centara za socijalni rad. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Postupanje zdravstvenih službi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Postupanje pravosudnih organa. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
• Spisak predstavnika/ca institucija koji su dali svoj doprinos u izradi Vodiča . . . . . .
25
26
32
39
45
50
51
ANEKSI
I Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . 53
II Zakon o zaštiti od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75
III Strategija zaštite od nasilja u porodici. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89
IV Studija o nasilju u porodici i nasilju nad ženama u Crnoj Gori – sažetak. . . . . . . . . 113
Nasilje u porodici – socijalni kontekst
Nasilje je instrument kojim se osiguravaju dominacija i moć. U kulturama s idealom
dominacije, kakva je i naša, visoko su vrednovani borba za moć i dominacija nad
slabijim. Nasilje je prisutno u širokom spektru ljudskih
odnosa – između roditelja i djece, nastavnika/ca i
učenika/ca, u politici, u ekonomiji i sl. Najčešći, a
najskriveniji vid nasilja jeste nasilje muškaraca nad
ženama, koje je uslovljeno nejednakom moći među
polovima. Deklaracija o eliminisanju nasilja nad
ženama definiše ga kao „svaki čin nasilja na osnovu
razlike u polovima, koji rezultira fizičkim, seksualnim ili
psihološkim ozljeđivanjem ili zlostavljanjem žena,
uključujući i prijetnje, prinudu ili lišavanje slobode“.
Dominaciju muškaraca podržava naslijeđeno iskustvo patrijarhalne moći, koje im
daje pravo na privilegovan položaj u odnosu na žene, posebno u porodičnim
odnosima. Porodica svojim članovima obezbjeđuje najveću uzajamnu ljubav i brigu,
ali vrlo često može biti i „klopka za ženu“ u kojoj ona doživljava razne vidove nasilja.
Nasilje u porodici reprodukuje se na potomstvo. Sin oca nasilnika najčešće će i sam
postati nasilnik. Transformacija kulture dominacije i nasilja ka kulturi tolerancije
počinje obrazovanjem od najmlađih dana. Potrebno je naučiti da se konflikt interesa
u međupartnerskim odnosima ne mora završiti nasiljem kao manifestacijom moći.
Nasilje koje se odvija u privatnoj sferi prenosi se na javnu sferu. Prevencijom
porodičnog nasilja borimo se protiv nasilja na generalnom planu.
Nasilje u porodici najčešći je vid ugrožavanja ženskih ljudskih prava, koji ujedno
ugrožava fizičko i mentalno zdravlje žene. Nasilje u porodici možemo odrediti i kao
skup ponašanja čiji je cilj kontrola nad drugim osobama upotrebom sile,
zastrašivanjem i manipulacijom. Takvo određenje nasilja može se primijeniti u svim
oblicima porodičnog nasilja – fizičko zlostavljanje, psihičko zlostavljanje, seksualno
zlostavljanje i materijalno i radno iskorišćavanje. Svim ovim oblicima nasilja u
porodici najčešće su izloženi: djeca, žene i starije osobe.
Nasilje u porodici je: sklop fizičkog, psihičkog, seksualnog i ekonomskog
zlostavljanja, kontrole i prijetnji; najčešći i najskriveniji vid nasilja; najčešći uzrok
povreda zbog kojih se žena javlja u službu hitne pomoći; čest uzrok samoubistava –
žrtve nasilja u porodici šest puta češće pokušavaju samoubistvo od ostalih žena.
Razvojem svijesti o ljudskim pravima, pravima djece, žena i starijih u porodici, u
posljednje četiri decenije srušeni su brojni stereotipi o idealnoj porodici. To se,
između ostalog, odnosi na uvjerenje o djetinjstvu kao najsrećnijem razdoblju života,
uvjerenje da su počinitelji seksualnog zlostavljanja najčešće osobe nepoznate žrtvi, ili
uvjerenje o dostojanstvenoj starosti u krugu najbližih.
Klinička iskustva i emprijska istraživanja pokazala su da porodica, kao osnovna
jedinica društva, nije uvijek podržavajuće okruženje koje pruža emocionalnu,
socijalnu i materijalnu podršku članovima, već može biti i nasilno okruženje u kojem
se na najbrutalniji način krše osnovna ljudska prava njenih članova.
3
ČINJENICE:
Nasilje u porodici se može objasniti jedino djelovanjem većeg broja činilaca, koji se
opet mogu grupisati na više nivoa, uključujući individualna obilježja, obilježja
porodice i obilježja šire društvene zajednice.
- Individualni nivo podrazumijeva osobine ličnosti, razvojni put pojedinca,
njegove ili njene životne poglede, vrijednosti, uvjerenja.
- Porodični nivo odnosi se na dinamiku, uloge i obrasce ponašanja u
partnerskim odnosima među svim (najmlađim i najstarijim) članovima
porodice.
- Socijalni nivo uključuje institucionalne odnose, obilježja i norme lokalne
zajednice, zakone i praksu pravosudnih organa i sl.
1. Pojedinac može biti izložen nasilju u porodici tokom cijelog svog života – od
djetinjstva do duboke starosti. U porodici su najčešće zlostavljani žene, djeca
i ostarjele osobe.
2. Nasilje u porodici uključuje širok raspon ugrožavajućih ponašanja koje jedan
član (ili više njih) upotrebljava da bi uspostavio kontrolu i moć nad drugim
članom porodice, odnosno zadovoljio neke svoje potrebe na uštrb drugog
člana.
3. Posljedice izloženosti nasilju su brojne i bitno utiču na mentalno zdravlje,
kako onih koji su mu neposredno izloženi, tako i onih koji su njegovi
posmatrači. Najčešće posljedice izloženosti nasilju su: nisko samopoštovanje,
depresija, agresija, pokušaj samoubistva, zavisnost, slabo funkcionisanje na
radnom mjestu, u školi i sl.
4. Postoji jasna povezanost između prisustva nasilja u porodici i količine nasilja
u društvu, uključujući i nasilje prikazivano u medijima.
5. Postoji međugeneracijski prenos nasilja u porodici. Smatra se da količina
nasilja doživljena u djetinjstvu doprinosi razvoju i pribjegavanju nasilju u
odrasloj dobi.
Za imenovanje nasilja muškarca nad ženom i u partnerskim odnosima koriste se
različiti pojmovi. Govori se o nasilju nad ženom u
porodici, bračnom nasilju, domaćem nasilju,
sindromu pretučene žene i slično. S obzirom na to
da se nasilje u bračnim odnosima dešava u braku i
u predbračnim i vanbračnim vezama između
muškarca i žene, najadekvatnijim se čini termin
"nasilje u partnerskim odnosima".
Istraživanja pokazuju da je nasilje u porodici
posebno rasprostranjeno u zemljama u tranziciji. Smanjena socijalna i ekonomska
sigurnost, povećana nezaposlenost, siromaštvo i socijalni stresovi koji prate proces
tranzicije pojačavaju agresivnost i nasilničke sklonosti muškaraca. Crna Gora je
jedna od tih zemalja. Prema izvještaju Svjetske banke iz 1993. godine, čak i u
razvijenim zapadnim zemljama, silovanje i nasilje u porodici izazivaju oko 19%
ukupnih troškova za liječenje žena u fertilnom dobu.
4
Teorije o porodičnom nasilju
Postavke i vrijednosti tradicionalnog, „narodnog“ shvatanja porodičnog života i
moderne teorije o nasilju nad ženama bitno se razlikuju. I pored toga što patrijarhalna
ideologija počiva na postavkama koje su najčešće nejasno artikulisane i implicitne
(podrazumijevajuće), ispostavilo se da su one vrlo stabilne i djelotvorne. Tako pravi
smisao ovih vrijednosti porodičnog života, u čijoj je osnovi mizoginija, a koje se na
nivou ponašanja ispoljavaju kao nasilje nad ženama, ne dopire do svijesti društvenih
aktera.
Posljednjih decenija nasilje u porodici postalo je predmet šire društvene rasprave i
naučnih istraživanja, kao i pojačane brige brojnih društvenih i državnih institucija –
naročito nevladinih organizacija, koje neprestano ističu da je porodično nasilje (u
kome su žrtve najčešće žene) jedan od najdrastičnijih oblika kršenja ljudskih prava.
Pod snažnim pritiskom ženskih pokreta, koji su ispoljili zahtjeve za radikalno
drugačijim pristupom u rješavanju ovog problema, prvenstveno da se ne tretira kao
„unutrašnja stvar porodice“ već kao ozbiljan društveni problem, u mnogim zemljama,
uključujući i Crnu Goru, ovaj oblik nasilja postaje „vidljiv“ i prepoznatljiv.
Različite teorije/shvatanja o uzrocima nasilja u porodici
1. Nasilnici su mentalni bolesnici – žene su mazohistkinje.
Kada je društvo počela ozbiljnije da analizira ovu pojavu, prvo se javilo shvatanje da
su nasilnici mentalno oboljeli pojedinci, a da su žene koje trpe nasilje mazohistkinje.
Međutim, istraživanja su pokazala da je broj mentalno oboljelih među nasilnicima
proporcionalan njihovom broju u ukupnoj populaciji. Po rezultatima psiholoških
testova, ni nasilnici ni žrtve nijesu se bitno razlikovali od ostatka „normalne“
populacije.
 Uvjerenje o tome da nasilje nije tako često počiva na nedostatku podataka o
njemu.
 Psihološki profili nasilnika i žrtava pokazuju da se ni jedni ni drugi ne razlikuju
od osoba koje ne praktikuju nasilje i nijesu žrtve.
2. Nasilje je rezultat konflikta u odnosima – obje strane su jednako odgovorne.
Nasilje je bilo tretirano kao rezultat sukoba među partnerima, odnosno pretpostavljalo
se da su obje strane podjednako odgovorne za eskalaciju nasilja. Ova teorija je
zanemarivala upravo ključnu dimenziju patrijarhalnog društva – nejednaku raspodjelu
moći između muškarca i žene, tako da mjere koje su se preduzimale da bi se nasilje
spriječilo, a to je najčešće bilo savjetovanje u parovima, nijesu dale nikakve rezultate.
Zanemarena je činjenica da žrtve nasilja pred nasilnikom nijesu imale slobodu da
kažu šta im se zaista dogodilo i kako se osjećaju, jer su morale i dalje da žive sa
nasilnikom.
 Zanemaruje se neravnoteža moći.
 Organizuju se savjetodavne sesije za oba partnera zajedno, što ženu dovodi
u situaciju u kojoj je uplašena i izbjegava da traži pomoć.
3.Teorija bijesa – nasilje je rezultat ljutnje i gubitka kontrole.
Teorija bijesa je nasilje objašnjavala bijesom i gubitkom kontrole nasilnika nad svojim
postupcima u problematičnim situacijama. Bijes je pritom pripisivan učenju rodne
uloge, odnosno činjenici da je ispoljavanje ovog osjećanja kod muškaraca, tokom
cijelog perioda njihovog odrastanja i sazrijevanja, od najšire zajednice bilo tretirano
5
kao društveno prihvatljiv model ponašanja. Međutim, ova teorija poistovjećuje bijes i
ljutnju, kao osjećanja, sa agresijom, koja predstavlja samo jedno od mogućih
ponašanja koja proističu iz takvih osjećanja. Smatralo se da nasilnika treba naučiti da
ljutnju izrazi na prikladniji, manje destruktivan način, a žrtvu da izbjegava situacije
koje mogu da izazovu bijes nasilnika. Ova teorija zanemaruje važnu činjenicu – i
žrtva sasvim sigurno osjeća bijes i ljutnju, ali ih po pravilu izražava na drugačiji način,
što je posljedica socijalizacije i učenja ženske rodne uloge po kojoj žena ne ispoljava
agresiju već treba da „ćuti i trpi“. Takođe, dokazano je da nasilnici i te kako mogu da
kontrolišu ljutnju, što se jasno vidi po tome kako biraju gdje će udarati žtrvu, najčešće
po mjestima koja su pokrivena odjećom ili kosom.
 Izjednačavaju se osjećanja ljutnje i bijesa sa agresijom.
 I žene se ljute, ali nijesu agresivne – ne biju muškarce.
 Postavlja se pitanje zašto muškarac nasilje ne usmjeri prema drugima (šefu i
sl.) već isključivo prema svojoj partnerki i ostalim članovima porodice.
4. Teorija o ciklusu nasilja.
Teorija o ciklusu nasilja, po kojoj frustracije u svakodnevnom životu narastaju do
eksplozije prema partnerki, poslije čega obično dolazi takozvana „faza medenog
mjeseca“, kada nasilnik izražava kajanje, uz obećanja da se nasilje nikada neće
ponoviti. Poslije ove faze, koja od slučaja do slučaja može trajati kraće ili duže, opet
slijedi faza nasilja – faze se ciklički smjenjuju, pri čemu je karakteristično da faze
„medenog mjeseca“ traju sve kraće, dok porodična situacija ne postane permanentno
obojena nasiljem. Ova teorija djelimično može da objasni zašto neke žene, uprkos
nasilju, ostaju u nasilnim vezama, vjerujući u iskrenost kajanja koje nasilnik ispoljava
poslije situacije nasilja. Međutim, ova teorija ne može da objasni zašto i one žene
koje nikada ne doživljavaju lijepe trenutke ostaju u nasilnoj vezi.
 Točak nasilja iz perspektive iskustva žena: frustracija – nasilje – medeni
mjesec.
5. Teorije moći i kontrole.
Teorije moći i kontrole bazirane su na iskustvima brojnih žena – žrtava nasilja u
porodici, a ujedno se uklapaju u šire sociološke i feminističke teorije o društvenim
uzrocima asimetrične raspodjele moći između muškog i ženskog roda, u patrijarhatu,
— koja rezultira nasiljem. Na osnovu ovih teorija mogu se prepoznati i imenovati
mehanizmi pomoću kojih nasilnici, na osnovu moći koju posjeduju u partnerskom
odnosu, kontrolišu žrtvu i stvaraju odnos u koji je moguće instalirati fizičko i
seksualno nasilje.
 Demonstracija moći i uspostavljanje kontrole nad osobom koja trpi nasilje –
različiti obrasci ponašanja, od ponižavajućih komentara, grubih šala, preko
ekonomske eksploatacije, udaranja i šutiranja, manipulacije djecom, izolacije,
do seksualnog zlostavljanja...
6. Teorija o modeliranju.
 Roditelji nasilnici – sinovi nasilnici.
 Sinovi nasilnika su sedam puta češće nasilnici od drugih ljudi.
Izbor, načini primjene, intenzitet i učestalost nasilja zavise od procjene nasilnika koja
će taktika, ili kombinacija taktika, dovesti do željenog cilja.
(Helton,1987, Pence, E. i Paymar, M., 1986)
6
Zašto žene trpe nasilje i zašto ostaju u situaciji nasilja
Da bismo bilo šta učinili u smislu pružanja podrške i
pomoći zlostavljanim ženama i djeci, osim svijesti o
ljudskim pravima, suočavanja sa sopstvenim stavovima i
predrasudama i pozitivne zakonske regulative, moramo
prvo razumjeti zašto žena trpi nasilje i zašto ostaje u
situaciji nasilja.
Naučene da nasilničko ponašanje muškaraca prihvataju
kao životni koncept, žene često ne prepoznaju nasilje i ne
suprotstavljaju se. Polna socijalizacija je moćna. Društvo
od žena očekuje da budu smjerne, strpljive, poslušne,
pomirljive i pokorne. Ne poštujući očekivane obrasce ponašanja, one izdaju ženski
rod i žensku prirodu. Patrijarhalno vaspitanje dobijeno u primarnoj porodici doprinosi
poistovjećivanju rodnih sa polnim ulogama. Domaće nasilje naročito teško
prepoznaju i spremne su da ga dugo tolerišu žene koje su odrasle pored oca
nasilnika. Nerijetko one i muža biraju prema poznatom modelu nasilnika. Nasilje je za
njih uobičajeni, prihvaćeni vid ponašanja muškaraca. Uz to često ide i majčina
poruka „trpi i ja sam trpjela“ ili „žena je stvorena da trpi“ i sl.
Zašto žene trpe nasilje?
Činjenica je da mnoge žene ostaju u nasilnim vezama. Porodica, prijatelji, komšije,
pa čak i stručnjaci, ne razumiju zašto žene trpe nasilje. Istraživanja i iskustvo su
pokazali da žene kao najčešće razloge prihvatanja života u nasilju navode one koji
se uklapaju u opšte društveno prihvaćene predrasude o nasilju. Zašto žene trpe
nasilje – to je dio patrijarhalne istorije koja je stvorila hiljade malih mehanizama protiv
žena i njihovog slobodnog razvoja.
Kada su birale partnera, žene nijesu birale nasilnika, ali često žive godinama sa
njima. Zašto žene ostaju sa nasilnicima? Ne postoji samo jedan razlog. Mnoge osobe
koje nijesu imale ili nijesu u vezi sa nasilnim partnerom izjavljuju da bi odmah
raskinule takvu vezu i otišle. Međutim, uvijek treba imati na umu da su i mnoge žrtve
koje trpe nasilje razmišljale na isti nači kada su zasnivale partnerski odnos. Postoji
mnoštvo ozbiljnih faktora koji utiču na odluku žrtve nasilja da ode ili ostane. Evo
najčešćih razloga koje su navodile žene – žrtve porodičnog nasilja:
1. ZBOG DJECE. Žene ne odlaze od nasilnika jer se boje da pri
razvodu neće dobiti djecu.
Nasilnici primjenjuju prisilne taktike, čime ženu psihofizički
iscprljuju, govore joj – ako ode, nikada više neće vidjeti djecu. U
svojoj kontroli nad ženom idu tako daleko da prijete da će djecu
pobiti, što u ženi izaziva ogroman strah i ona ostaje sa
nasilnikom.
Žene ne poznaju pravne propise, pa misle da neće dobiti djecu. Odvojenost od djece
teža im je od trpljenja nasilja. Pored toga, patrijarhalna kontrola ženi nalaže da nije
dobro za djecu ako rastu bez oba roditelja. Nju je strah da će je djeca kriviti što ih je
odvojila od oca.
Psihološka istraživanja kažu da je za razvoj djeteta dovoljan jedan roditelj, koji nije
nasilan i koji je odgovoran prema djetetu, a nasilnici nijesu odgovorni prema djeci.
7
2. NEOBAVIJEŠTENOST O SVOJIM PRAVIMA. Nedovoljna informisanost žena o
njihovim pravima često ih zadržava u braku. Mnogima muževi govore da nemaju
nikakva prava, ne samo na djecu, nego i na stan, podjelu imovine, izdržavanje... i
one im vjeruju. To neznanje stvara jaki strah, koji ženu onemogućava da uradi za
sebe ono što je najbolje – da napusti nasilnika.
3. PRIMJENA MEHANIZAMA POTPUNE KONTROLE I IZOLACIJE. Nasilnici
primjenjuju nad ženom totalnu kontrolu, upravljaju njenim životom, počevši od toga
da joj zabranjuju kontakte sa drugim ljudima, pokušavaju je izolovati
onemogućavajući joj kretanje, čime je isključuju iz svih životnih tokova. Kontrolu vrše
i u ekonomskom resoru, pa ni svojim novcem ne mogu samostalno raspolagati.
Socijalno izolovana, žena ne vidi izlaz iz nasilja, nema informacija niti podrške od
drugih.
4. OBEĆANJE NASILNIKA DA ĆE SE PROMIJENITI. Poslije nasilnih incidenata
muškarci obećavaju da će se promijeniti, mole za oproštaj. To je faza kad
oni manipulišu ženom, šaljući joj cvijeće, radeći sve što žena želi. I prije
nego što se žena ponada da će se on promijeniti, nasilnik počini novo
nasilje, kako bi ženu i dalje držao pod kontrolom.
5. POGREŠNO TRAŽENJE UZROKA NASILJA. Žene ponekad
neobjektivno vide situaciju, nalaze opravdanje za nasilje najčešće kriveći
sebe. Misle da je nasilnik takav jer npr. ima problema na poslu, ili su krivi njegovi
roditelji, prijatelji... dakle, krivi su drugi a on je idealan. A kada se sjete "starih"
vremena, lijepih trenutaka, iluzorno očekuju da će biti bolji. Uporno čekaju neko bolje
sjutra. Ponekad misle da mu treba pomoć psihijatra, a on za to ne želi ni da čuje, i
tako godine prolaze, a on je sve gori...
6. STRAH OD PRIJETNJI UBISTVOM. Prijetnje da će ubiti ženu sastavni su dio
verbalnog nasilnog ponašanja. Strah da će biti ubijena parališe ženu i ona više ne
smije ni spomenuti razvod.
7. NASILNIK IZAZIVA KRIVICU KAD ŽENA ŽELI DA ODE. Ako žena pokuša da
ode, da je ne bi izgubio, nasilnik je dovodi u situaciju da se osjeća krivom ako ode.
Često prijeti samoubistvom, napuštanjem posla.
8. ŽENE SE NALAZE U STANJU "ZAMRZNUTOG STRAHA", BESPOMOĆNOSTI.
Žene koje trpe maltretiranja postaju nespremne na pružanje otpora i sve
pogodnije za dalja zlostavljanja. Umjesto suprotstavljanja nasilniku, ona ga
pokušava smiriti, pokušava da ne pokaže strah. To je stanje "zamrznutog straha",
bespomoćnosti. Uplašena za svoj život sve će učiniti kako bi preživjela
udovoljavajući nasilniku sve moguće hirove.
9. NEZAPOSLENOST ŽENE -– MATERIJALNA SIGURNOST. Ako žena nije
zaposlena, nema svog novca, finansijski je zavisna od nasilnika. Ne vjerujući u
svoje sposobnosti, a ponekad i zbog objektivnih razloga, ostaje sa nasilnikom.
Ako nikada nije radila, teško joj je prvi put naći posao. Ako radi, boji se da neće
imati dovoljno novca za sebe i djecu, pogotovo ako nema adekvatno riješeno
stambeno pitanje.
10. OSJEĆAJ SRAMOTE ZBOG NEUSPJEŠNOSTI BRAKA. Mnogim ženama jedini
smisao života bio je da se udaju, te smatraju da moraju da trpe sve što im se događa
i da je sramota priznati da im je brak neuspješan. Pored toga, socijalizacijom su
naučene da je njihov zadatak da brak učine uspješnim, da ga održe, te one kriju
8
nasilje kako bi sačuvale sliku srećnog braka „pred svijetom“. Nasilje je za njih cijena
za održanje braka, ženska sudbina.
11. NEDOSTATAK SAMOPOUZDANJA. U situacijama nasilja nasilnici sistematski
razaraju samopouzdanje žena, koje vremenom izgube povjerenje u sebe i svoje
sposobnosti. Nasilnici omalovažavaju sve što žena samostalno uradi i zato se žene
pitaju gdje je njihova krivica. Počinju da vjeruju da su nasilje
zaslužile.
12. „NAVIKNUTOST“ NA NASILJE OD MALENA. Ako je
odrasla pored oca nasilnika i bila maltretirana kao dijete, ona
prihvata nasilje kao normalni način života, što parališe svaku
njenu misao o suprotstavljanju i promjeni. Naime,
socijalizacijom tj. prihvatanjem tradicionalne uloge ženskog
pola u ženi se usadilo vjerovanje da nema pravo na kontrolu
nad svojim životom.
13. FIZIČKA I PSIHIČKA ISCRPLJENOST. Nasilje dovodi do psihofizičke
iscrpljenosti, bolesti, kao logične posljedice dugotrajnog preživljavanja nasilja. Tada
je mnogim ženama teško da napuste zajednicu. Misle da ih više niko neće poželjeti,
potcjenjuju sebe misleći da neće moći opstati same, pa tako iznemogle, iscrpljene,
nemaju drugog izbora nego da ostanu sa nasilnikom.
14. ODSUSTVO PODRŠKE NAJBLIŽIH. Najbliži, porodica i prijatelji ne odobravaju
razvod. Ne postoji razumijevanje za njenu situaciju. Kažu joj: "Bolje da si i nesrećno
udata, nego razvedena." Roditelji je podsjećaju da ga je sama izabrala. Smatraju da
je žena kriva za nasilje.
15. NEEFIKASNOST INSTITUCIJA. Žene se nerado odlučuju da prijave nasilje, jer
društvene – pravne i medicinske – institucije ignorišu muško nasilje, zbog vladajuće
ideologije u odnosu među polovima.
16. RELIGIJSKA UVJERENJA I OBIČAJI. Još uvijek postoje religijske predrasude o
razvodu, a protivljenje razvodu je dominantno i u običajnom ponašanju, koje
predstavljaju društveni pritisak da se sačuva brak. Pored toga, tradicionalno se
smatra dozvoljenim upotreba sile radi kontrolisanja supruge. Prihvatajući predrasude,
žena ne želi da je drugi osuđuju i kritikuju i ne vidi rješenje izlaska iz nasilja.
17. SOCIJALNA IZOLOVANOST ŽENE. Žene koje trpe nasilje obično ne poznaju
druge takve žene, jer se o nasilju rijetko kada govori. Misle da se nasilje događa
samo njima i da je to njihov privatni problem. Tome doprinosi činjenica da vladajuća
patrijarhalna ideologija toleriše nasilje kao način rješavanja porodičnih sukoba i da ne
postoji efikasno reagovanje institucija. Zbog toga žene prisilno ostaju da žive sa
nasilnicima.
Žene najčešće ne govore o nasilju i trpe nasilje zbog:
- djece (prijetnji nasilnika, ekonomskih problema, neće imati oca i sl.);
- neobaviještenosti o pravima žena;
- mehanizama izolacije i kontrole (rodbina i prijatelji bježe);
- obećanja nasilnika da će se promijeniti;
- traženja pogrešnog uzroka (posao, roditelji, žena);
- idealizovanja nasilnika – „nije on takav“;
- pogrešno usmjerene ljubavi – prema nasilniku;
- straha od prijetnji ubistvom;
- osjećaja krivice ako žena ode (piće, ubiće se...);
9
-
stanja „zamrznutog straha“ i bespomoćnosti (ne pruža otpor);
nezaposlenosti, materijalne zavisnosti;
osjećaja stida i sramote zbog neuspjelog braka;
nedostatka samopouzdanja („loša“, „kurva“ i sl.);
„naviknutosti“ na nasilje od malena;
fizičke i psihičke iscrpljenosti – plaše se samoće, starosti;
odsustva podrške okoline;
neefikasnosti institucija;
religijskih uvjerenja i običaja koji su protiv razvoda...
Stavovi i predrasude koji doprinose nasilju u porodici
(kako se održava nevidljivost nasilja u porodici)
Stavovi žena o rodnim ulogama i položaju žene u porodici oblikuju njihov pogled na
svijet i utiču na njihovo ponašanje u međupartnerskim odnosima. Od stavova i
predrasuda o položaju žene u porodici i društvu zavisiće i mogućnost prepoznavanja
nasilja i stepen tolerancije nasilnog ponašanja partnera.
Postavlja se pitanje: Zašto se toleriše nasilje prema ženama i u kojoj mjeri je to
povezano sa socijalno-kulturnim karakteristikama zajednice? Potrebno je znati šta
ljudi misle o tome, kakvi stavovi, predrasude i mitovi dominiraju i zašto se održavaju.
Tokom posljednje dvije decenije, u razvijenim zemljama, socijalno shvatanje nasilja u
porodici i njegovi glavni akteri – bračni partneri – postali su značajna tema
proučavanja sociologa i socijalnih psihologa. U crnogorskoj sredini, pod uticajem
okruženja, napravljeni su tek prvi koraci. U prilog tvrdokornosti postojećih
patrijarhalnih uvjerenja govori citat: „Možete promijeniti supruga, ali ne i situaciju.
Možete promijeniti nekoga, ali ne i nešto.“ Uvjerenja o nasilju u porodici, bilo da su
zasnovana na pouzdanim ili nepouzdanim činjenicama, snažno utiču na ponašanje
pojedinaca.
U crnogorskoj sredini postoje brojni stereotipi o položaju žene, međupartnerskim
odnosima i domaćem nasilju. Iako se uglavnom temelje na predrasudama, teško ih je
iskorijeniti. Neki od najčešće prisutnih sreću se i u drugim sredinama u okruženju.
Jedan od čestih mitova koji doprinosi nevidljivosti domaćeg nasilja jeste da je nasilje
privatna stvar porodice. „Prljavi veš se ne iznosi iz kuće“. Čak i neke zlostavljane
žene vjeruju da su žene krive za nasilje koje im se dešava, da muškarac ima pravo
da tuče svoju ženu kada nije poslušna. „Muž mi je bio dobar. Tukao me samo kada
bih zaslužila“, riječi su jedne stogodišnje Crnogorke. Uvjerenju da dobra supruga
treba da trpi i sluša doprinosi i visoko vrednovanje ženske patnje radi očuvanja
porodice. Kaže se da „je ona čovjek-žena... šta je ta sve pretrpjela“. Postoji uvjerenje
da se nasilje dešava samo siromašnima, neobrazovanima, da su nasilnici
alkoholičari ili duševno bolesne osobe.
Mitovi i uvjerenja koji su prisutni u crnogorskom društvu doprinose minimiziranju
problema partnerskog nasilja, prebacuju odgovornost na zlostavljanu ženu i umanjuju
odgovornost zajednice.
Okrivljavanje spoljašnjih faktora opravdava nasilno ponašanje muškarca i kod žene
stvara pogrešno uvjerenje da je nasilje neminovnost i da promjene nijesu moguće.
10
Mehanizmi kojima se održava nevidljivost nasilja nad ženama su različiti, ali se
posebno izdvajaju društveno konstruisane uloge polova koje utiču na to da se održi
mit o nasilju:
 Pojam „moralne žene“ – žena se prvenstveno definiše kroz ulogu supruge,
majke, domaćice. Sve tri uloge zahtijevaju moralnost, koja se postiže ukoliko
žene trpe, ćute, čekaju. Otpor nasilju smatra se nemoralnim, neženskim,
neprirodnim, a odbijanje da trpi – neuspjehom u igranju ženske uloge.
Poražavajuće je da je i većina žena saglasna s ovakvom, nametnutom
definicijom njene uloge.
 Problemi supružnika su njihova privatna stvar – ovaj opšteprihvaćen stav
sprečava da nasilje u porodici postane javno priznata činjenica i da bilo ko sa
strane interveniše i pruži podršku žrtvi nasilja.
 Žrtva/žena je kriva – „Mora da ga je izazvala“, vrlo je čest komentar kada se
govori o slučajevima nasilja. Kroz socijalizaciju žene usvajaju ovakve i slične
stavove i mnoge žrtve nasilja zaista i osjećaju krivicu za nasilje koje trpe, što ih
onesposobljava da izađu iz začaranog kruga nasilja. A ako je žena kriva, onda je
i nasilje opravdano.
 Riječ muškarca je legitimna – „Niko mi ne vjeruje“, čest je izkaz žene žrtve, koji
odražava stvarnost da joj se ne vjeruje u ni okviru porodice, ni u okolini gdje
stanuje, ni na radnom mjestu i u institucijama kojima se obraća za pomoć...
Muška riječ u patrijarhalnoj kulturi uvijek više vrijedi od ženske, kako u javnoj,
tako i u privatnoj sferi.
 Žene su mazohistkinje – situacije u kojima se usljed straha žene manje brane ili
po tridesetak godina trpe nasilje nijesu dokaz da ga one priželjkuju i da uživaju u
njemu. Stavovi da su žene koje trpe nasilje mazohistkinje predstavljaju
omalovažavanje žena i njihovog iskustva zlostavljanja i tako umanjuju ozbiljnost
muškog nasilja, prebacujući odgovornost na žene.
 Nasilnik je patološki slučaj/alkoholičar – nasilje se pomjera na plan patologije,
čime se negira i odbacuje odgovornost nasilnika. Tako se nasilju oduzima
suština, njegova društvena uslovljenost – nasilje postaje fenomen individualne
patologije, kojim treba da se bave isključivo profesionalci, i na taj način se
isključuje intervencija društva. Istraživanja su nedvosmisleno pokazala da je broj
psihički oboljelih nasilnika procentualno proporcionalan njihovom broju u ukupnoj
populaciji, dok je među nasilnicima veći broj alkoholičara. Alkoholizam može, ali i
ne mora, da bude uzrok nasilju, ali je sasvim sigurno da će nasilnik pod uticajem
alkohola češće ispoljavati nasilničko ponašanje.
11
Neki od mehanizama održavanja nasilja su uvjerenja:
-
moralna žena je supruga, majka, domaćica;
problem supružnika je privatna stvar;
žena je kriva, izazvala ga je – osjećaj krivice žene;
mjerodavna je riječ muškarca – „niko mi ne vjeruje“;
žene su mazohistkinje;
nasilnik je patološki slučaj...
Šta žena ne mora da trpi
(u odnosu na mitove koji podržavaju nasilje nad ženama)
 Žena ima pravo na život bez nasilja u porodici.
 Muškarac nema pravo da tuče svoju ženu.
 Kada žena učini vidljivim nasilje koje trpi u porodici, time neće osramotiti sebe
i porodicu. Nasilje kojem je izložena nije njena sramota.
 Trpljenje nasilja nije uslov dobrote žene.
 Trpeći nasilje žena neće sačuvati porodičnu sreću.
 Žena nije kriva za nasilje koje trpi. Žene ne provociraju nasilje svojim
ponašanjem. Bilo šta da uradi žena ne smije biti „kažnjena“ nasiljem.
Promjena njenog ponašanja neće prekinuti nasilje.
 Trpeći nasilje, žena ne pomaže svojoj djeci. Rastući u atmosferi straha, djeca
ne mogu normalno da se razvijaju; muška djeca imaju više šanse da i sami
odrastu kao nasilnici; djevojčice će biti tolerantnije prema nasilju muškaraca,
a postoji veća vjerovatnoća da će budućeg partnera birati prema modelu ocanasilnika i na taj način i same postati žrtve nasilja.
 Odgovornost za nasilno ponašanje isključivo je na strani nasilnika.
 Žena nije obavezna da trpi seksualno nasilje u braku – to nije njena bračna
dužnost.
 Nasilje u porodici nije nešto što se dešava „samo nekim ženama“, kao
izolovan incident. To se dešava velikom broju žena, iz svih društvenih slojeva,
svih starosnih dobi i stepena obrazovanja.
 Ne treba tražiti uzroke nasilnog ponašanja partnera u drugim osobama,
problemima, bolesti ili alkoholu. Iskustva pokazuju da bi on i bez toga bio
nasilan.
 Ljubomora nije znak ljubavi. Nasilje usljed ljubomore nije način pokazivanja
ljubavi.
 Vjerovanje da je žena nasilniku jedini oslonac i da će on propasti ako ga
napusti jeste zamka koja dovodi do dugotrajnog trpljenja nasilja.
 Nasilje u porodici nije samo unutrašnji problem porodice ili žene. To je i
ozbiljan društveni problem kome zajednica mora da pokloni potrebnu pažnju.
 Napuštanjem nasilnika nasilje često ne prestaje. Ponekad postaje još jače. U
tom slučaju žena mora da razmisli o svim dostupnim mehanizmima zaštite.
12
Ciklus nasilja u porodici
Zlostavljanje u međupartnerskim odnosima može da počne još tokom veze, nakon
udaje, nakon rađanja djece ili u određenom periodu braka kada su odnosi
poremećeni zbog preljube, muževljevog alkoholizma ili zbog nekih drugih razloga.
Nasilje vremenom eskalira od početnih uvreda, šamara, psihičkog maltretiranja do
težih povrjeđivanja žene, pa i do ubistva. Kod zlostavljane žene razvija se strah od
nasilja koji je najmoćniji instrument pritiska i kontrole muškarca nad ženom.
Za žene koje su izložene nasilju u porodici važno je da poznaju način razvijanja
nasilja, kako bi na vrijeme mogle da preduzmu mjere koje bi im pomogle da izbjegnu
eskalaciju i teške posljedice. Žene je potrebno upozoriti da se nasilje koje dožive od
bračnog partnera najčešće ponavlja: "jednom nasilje – uvijek nasilje".
Iskustva brojnih zlostavljanih žena ukazuju da ciklus dugotrajnog nasilja prolazi
kroz tri faze:
•
I fazu čine manji incidenti koji izazivaju napetost, a žena pokušava da je smiri;
•
II faza je eskalacija nasilja muškarca, šok žene, nevjerica, poricanje da se to
njoj dešava i traženje pomoći, ali se žena brzo vraća nasilniku;
•
III faza je period kajanja nasilnika, pravdanje i traženje krivice u nekome ili
nečemu drugom (alkohol, problemi, šef i sl.), stid zbog nasilnog ponašanja,
žaljenje, zaklinjanje da se to više nikada neće desiti. Slijedi pomirenje, žena
mu vjeruje, žali ga i oprašta mu. To je faza "medenog mjeseca".
(Helton,1987)
Važno je: da zlostavljana žena shvati dinamiku ponavljanja ciklusa, da preduzme
mjere zaštite, da blagovremeno traži pomoć i preduprijedi teže povrede.
Muškarci-nasilnici u stresu, strahu i napetosti ne prepoznaju faze kroz koje prolazi
tok nasilja, od početnih manjih incidenata do eskalacije. Njima se čini da je to
trenutna nasilna reakcija izazvana gnijevom.
Za razliku od muškaraca, zlostavljane žene nasilje vide i opisuju kroz tri pomenute
faze:
1. jačanje i eskalacija;
2. eksplozija;
3. "medeni mjesec".
Karakteristike dugotrajnog nasilja sa kojima treba upoznati ugroženu ženu su:
vremenom nasilnički incidenti postaju sve češći, jačina stresa žene raste i vremenom
se navedene tri faze sažimaju u jednu. Na kraju nema faze mirenja, sve je samo
nasilje.
Zajednička obilježja žrtve i počinioca porodičnog nasilja
Napomena: Zlostavljanu ženu i muškarca nasilnika karakteriše veći broj zajedničkih
osobina. Cilj naglašavanja tih osobina nije umanjivanje odgovornosti počinitelja
nasilja, već usmjeravanje društvenog djelovanja ne samo na zlostavljane žene već i
na nasilnike.
13
Obilježja žena žrtava nasilja
Imaju nisko samopoštovanje i potcjenjuju
vlastite sposobnosti da bilo šta učine.
Vjeruju u sve mitove o nasilnim
odnosima.
Imaju tradicionalne stavove prema podjeli
polnih uloga u porodici.
Prihvataju odgovornost za reakcije
nasilnika.
Pokazuju ozbiljne simptome stresa i
psihosomatske smetnje.
Obilježja muškaraca počinioca nasilja
Imaju nisko samopoštovanje.
Vjeruju u sve mitove o nasilnim
odnosima.
Imaju tradicionalne stavove o muškoj
superiornosti.
Okrivljuju druge za svoje ponašanje.
Određuju koja je količina nasilja
„prihvatljiva” za koje „greške”.
Često misle o samoubistvu i ubistvu.
Pokazuju ozbiljne simptome stresa;
prekomjerna upotreba alkohola i nasilje
su mehanizmi suočavanja.
Često koriste seks kao akt nasilja.
Vjeruju da zbog svog nasilnog ponašanja
neće imati posljedice.
Imaju slabu kontrolu bijesa – pojačana
agresivnost.
Nemaju kontrolu – ne odlažu
zadovoljstva – orijentisani su na „sada”.
Ne prekidaju odnos sa porodicom i
prijateljima.
Izrazito su ljubomorni i pokazuju strah od
odbacivanja.
Odbijaju odgovornost za bračne,
porodične ili poslovne neuspjehe.
Vjeruju da njihovo nasilničko ponašanje
drži porodicu na „okupu”.
Nemaju osjećaj krivice i griže savjesti.
Imaju istoriju nasilja u porodici. Mnogi od
njih su u djetinjstvu gledali oca kako tuče
majku, ili su sami bili izloženi nasilju
roditelja.
Određuju koja je visina nasilja
„prihvatljiva” za koje „greške”.
Prijete ubistvom i samoubistvom.
Prihvataju djecu kao zalog i nemoćne su
da ih zaštite.
Koriste djecu kao taoce, kao način
održavanja kontrole u vezi.
Koriste seks za uspostavljanje bliskosti.
Vjeruju da im niko ne može pomoći.
Dugo trpe i pasivno prihvataju nasilje
prema sebi.
Pokazuju neograničeno strpljenje u
čekanju „čarobnog rješenja”.
Postepeno postaju socijalno izolovane.
Istrajavaju u bezuspješnom uvjeravanju u
sopstvenu vjernost.
Gube lične granice i postepeno
preuzimaju krivicu.
Vjeruju da će privremeno trpljenje
popraviti stanje.
Okrivljuju sebe – „ja sam ga provocirala”.
Imaju istoriju nasilja u porodici, bilo da su
bile očevici nasilja među roditeljima ili
neposredno izložene nasilju.
Muškarac postaje nasilan u situaciji sukoba, jer ima slabe verbalne vještine i vještine
rješavanja sukoba. Drugim riječima, kad takav muškarac nije u stanju brzo i efikasno
riješiti sukob, postaje sklon nasilju kao načinu uspostavljanja kontrole. Za ove
muškarce je karakteristično da slabo prepoznaju osjećaje, pogotovu složene. Za njih
je sve LJUTNJA, te lako padnu u bijes i izgube kontrolu. Tuga, razočarenje ili
ljubomora za njih ne postoje i stalno su u odbrambenom položaju.
Stoga je osnovni zadatak rada sa nasilnim muškarcima podsticanje
odgovornosti za sopstveno ponašanje, učenje kontrole agresivnih poriva, bolje
prepoznavanje sopstvenih osjećanja. Ostaje otvoreno pitanje kako ih
motivisati/privoljeti da učestvuju u takvim programima prije nego nastanu
dugoročne posljedice po ženu i djecu.
(Walker,1979. i Boyd i Klingbeil, 1993)
14
Nasilje nad ženama i zdravlje
Postoji izrazita povezanost između fizičkog nasilja nad ženama i njihovog stanja
zdravlja. Žene koje su bile izložene nasilju češće od ostalih žena uzimaju ljekove
protiv mučnine, depresije i stresa.
Poznavanje činjenica o ženskom zdravlju omogućava da se bolje razumiju potrebe
žena. Nije dovoljno prikupiti činjenice o ženskom zdravlju, već ih je potrebno i
analizirati iz ženske perspektive. Žene nijesu „muškarci u drugoj ambalaži“. Zdravlje
ima pol i polna diskriminacija utiče na žensko zdravlje. Muško nasilje, opterećenost
ulogom majke i domaćice, siromaštvo i manje plaćeni poslovi ugrožavaju fizički i
mentalni integritet žene i doprinose nedovoljnoj brizi za sosptveno zdravlje.
Unapređivanje zdravlja žena poboljšava ne samo zdravlje jedinke već i zdravlje djece
i stanje porodice, unapređuje radnu snagu i dobrobit zajednice.
Posljedice lošeg zdravlja žene:
- opterećenje: akutna bolest, hronični zdravstveni problemi i invaliditet;
- troškovi: kada žena oboli ili umre – gubici porodice i zajednice u ekonomskom
i socijalnom smislu:
1. u održavanju domaćinstva i njegovanju djece,
2. kao radne snage,
3. zajednica gubi besplatni rad,
4. djeca gube brigu za odgoj, zdravstvenu njegu, obrazovanje.
Investiranje u zdravlje žene je najekonomičnija investicija u zdravstvu:
- zdravije žene – zdravija djeca i viša stopa preživljavanje djece;
- zdravije žene – manje siromaštvo, jer bi se rješavanjem problema zdravlja
žena povećao i procenat raspoložive ženske radne snage, i to za 20%;
- zdravije žene – veća produktivnost rada.
Zdravstvene posljedice nasilja nad ženama su velike – na prvom mjestu, povrede od
batina, koje su češće od saobraćajnih (SAD). Nasilje je često razlog drugih
zdravstvenih problema:
- šest puta je češća pomoć psihijatra pretučenim ženama;
- pokušaj samoubistva je četiri puta češći kod zlostavljanih
žena;
- trećina pretučenih žena pati od depresije;
- više od ostalih žena, zlostavljane žene su u riziku od
zloupotrebe alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci;
- svaka treća žena koja se obrati službi hitne pomoći
žrtva je nasilja;
- povećana smrtnost zbog nasilja – ubistva i samoubistva.
Porodično nasilje je “skrivena epidemija” i uzrok hroničnog stresa. Simptomi stresa
remete život i ugrožavaju zdravlje, a brojne manifestacije su:
- glavobolja, bolovi u vratu, ramenima, leđima;
- tikovi;
- nesanica;
- kožni osip;
- pad otpornosti – povećanje osjetljivosti organizma;
- pogoršanje opšteg stanja ili bolest;
- depresija, uznemirenost, razdražljivost, nervoza, očajanje;
- bolovi u stomaku, dijareja, porast ili pad apetita;
- učestala pojava herpesa.
15
Dugotrajni stres izaziva pad imuniteta i čitav niz bolesti (čir, visok krvni pritisak,
srčane bolesti, maligne bolesti).
PREVENCIJA NASILJA JE I PREVENCIJA BOLESTI = OČUVANJE ZDRAVLJA
ŽENE.
Neposredni simptomi fizičkog zlostavljanja su:
- ozljede na licu;
- ozljede na grudnom košu, grudima i abdomenu,
- hematomi i ogrebotine po tijelu;
- iščašenja, napukline ili lomovi kostiju;
- opekotine različitih stepena;
- ozljede nožem ili drugim predmetima;
- unutrašnje povrede – krvarenja;
- vidljivi tragovi gušenja na vratu;
- izbijeni zubi;
- povrede bubne opne;
- povrede u genitalnom području.
Seksualno zlostavljanje žena u 40% slučajeva dovodi do:
- abrazije i kontuzije na grudima, nosu i licu;
- vaginalnih i perinealnih oštećenja, kontuzije i laceracije himena, vagine;
- polno prenosivih infekcija, klamidija i gonoreja, HIV-a i dr.;
- oko 5% žena ostaju neplanirano trudne.
Psihičke posljedice zlostavljanja žene su:
- napetost, nemir, osjećaj slabosti i nemoći;
- osjećaj straha (za život dragih joj osoba, za svoj život);
- osjećaj stida;
- osjećaj krivice;
- samozanemarivanje;
- gubitak samopouzdanja;
- neurotske reakcije (depresivnost, napadi panike);
- poremećaji spavanja (nesanice, noćne more);
- poremećaji ishrane;
- zloupotreba alkohola i droge;
- problemi sa koncentracijom;
- dezorijentacija;
- osjećaj rastresenosti;
- nedostatak tolerancije i strpljenja;
- agresivno ponašanje prema sebi i drugima;
- pokušaj suicida;
- seksualne poteškoće (prisilno seksualno ponašanje,
seksualnim kontaktima duže vrijeme);
- posttraumatski stresni poremećaj.
odsustvo želje za
Hronični zdravstveni problemi (psihosomatske smetnje) su:
- umor;
- gastrointestinalne smetnje;
- predmenstrualni simptomi;
- bol u mišićima;
- anemija;
- česte glavobolje i migrene;
- inkontinencija;
16
-
prolivi;
respiratorni problemi;
ako se radi o trudnoći, češći je prerani porođaj ili rađanje djeteta sa niskom
tjelesnom težinom.
Prepoznavanje strategije nasilnika u nastojanju da izbjegne sankcije
Osim prepoznavanja karakteristika zlostavljane žene, njenog doživljaja nasilja i
reakcija, neophodno je – u cilju efikasne intervencije i većeg razumijevanja nekada
„neracionalnih“ postupaka zlostavljanih žena (koje su službenici institucija skloni da
osuđuju) – prepoznati i karakteristike nasilnika i njegovo ponašanje. To će nam
pomoći da bolje shvatimo i lakše prepoznamo mehanizme koje nasilnici koriste kako
bi izbjegli odgovornost i sankcije za počinjeno nasilje.
Prikrivanje i ćutanje žrtve ono je na šta se nasilnik najviše oslanja. To postiže:
- zastrašivanjem;
- prijetnjama;
- sugerisanjem ženi da je saučesnica;
- prezirom prema okolini;
- izolacijom žrtve;
- podmićivanjem;
- lažima.
Nasilnik čini sve da njegovo nasilje padne u zaborav kako bi izbjegao odgovornost.
Dovodi u pitanje vjerodostojnost izjave zlostavljane žene na sljedeći način:
- osporava ženinu uračunljivost;
- osporava njen moralni kredibilitet;
- s ve poriče – tvrdi da žena laže;
- govori da ona sve preuveličava;
- tvrdi da je žrtva sama sebi nanijela povrede;
- kaže da sve treba zaboraviti i ići dalje.
Nasilnik:
 Nalazi istomišljenike koji ga podržavaju u uvjerenju da su žena i djeca
svojina i da im ništa drugo ne preostaje nego da slušaju.
 Podržava mit o svetosti porodice.
 Ne dozvoljava da bude ispitivan, jer treba ispitivati žrtvu: ona je kriva,
ona ga je izazvala.
 Nikada ne traži pomoć, jer smatra da je s njim sve u redu i da u njegovim
postupcima nema ništa loše.
 On „izgleda potpuno normalno“, a ta je njegova očigledna normalnost
najveća zamka za prijatelje, policiju, zdravstvene radnike… Osim
činjenice da zlostavljaju, nasilnici se ni po čemu ne razlikuju od drugih
ljudi.
 Rijetko kada nasilnik ima problema sa zakonom, jer bira situacije u kojima
će njegovo nasilje biti prećutkivano i tolerisano.
 Ne želi da se mijenja: treba mijenjati žrtvu, njeno ponašanje, jer ona je
uzrok zlostavljanja i uzrok svih problema u njihovoj porodici.
Nasilje ne proizilazi iz osjećaja moći muškarca, već iz njegovog osjećaja
nemoći i frustriranosti.
17
Percepcija
Osvješćivanje faktora koji utiču na percepciju i shvatanje važnosti prihvatanja
različitih percepcija od ključnog je značaja za efikasnu intervenciju. Svaki
profesionalac treba da bude svjestan koliko je lična percepcija relativna i da vodi
računa o tome koliko tokom intervencije uzima u obzir mogućnost različitih
percepcija.
Priča o percepciji pomaže da se istakne značaj svestranog sagledavanja svakog
pojedinačnog slučaja nasilja u porodici, kako bi se akteri mogli bolje razumjeti, kao i
radi svjesnosti o postojanju više istina u zavisnosti od ugla iz kojeg se gleda. U
kontekstu prethodne teme, priča koja slijedi jasno ukazuje na neophodnost
prepoznavanja “strategije nasilnika u izbjegavanju sankcija”.
* * *
Priča o Crvenkapi iz vukovog ugla
Živio sam u šumi. To je bio moj dom o kojem sam se brinuo i stalno se
trudio da ga održim čistim i urednim.
Jednog sunčanog dana, dok sam uklanjao ostatke hrane koje su ljudi
ostavili za sobom, začuh korake. Pogledavši iza drveta ugledao sam
jednu djevojčicu sa korpom kako ide putem. Odmah mi se učinila
sumnjivom, zato što je bila tako čudno obučena, sva u crvenom, sa maramom na
glavi, kao da je željela da je ne prepoznaju.
Iako znam da o ljudima ne treba suditi na osnovu njihovog izgleda, ona je bila u
mojoj šumi i činilo mi se ispravnim da saznam malo više o njoj. Upitah je ko je ona,
odakle dolazi i tako neke druge stvari. Prvo mi je bezobrazno odgovorila da ne
razgovara sa nepoznatima. Ja nepoznat? Ja koji sa cijelom svojom porodicom živim
u ovoj šumi sam nepoznat!? U tom se ona malo umirila i ispričala mi priču o njenoj
baki. Baka je bila bolesna pa joj je ona nosila ručak. Zapravo mi se djevojčica učinila
iskrenom osobom i pomislih kako bi bilo dobro da se malo privede redu i nauči da
nije lijepo da se kroz tuđe kuće šunja tako sumnjivo obučena.
Pustih je da ide svojim putem, ali požurih prečicom do kuće njene bake. Kada sam
sreo baku, objasnio sam joj situaciju, a ona se složila sa mnom da bi bilo dobro da joj
unuka nauči da se malo obzirnije ophodi prema drugima. Dogovorili smo se da se
ona sakrije ispod kreveta dok je ja ne pozovem.
Kada je djevojčica stigla, pozvao sam je u spavaću sobu gdje ležah u odjeći njene
bake. Zarumenjenih obraza ušla je u sobu i smjesta napravila jednu uvrjedljivu
primjedbu na račun mojih ušiju.
I ranije mi se dešavalo da me neko uvrijedi te sam pokušao da ne pridajem važnost
tome i jednostavno prokomentarisah da mi moje velike uši služe da bih je bolje čuo.
Time sam u stvari htio kazati da mi je ona simpatična i da bi trebala malo da pripazi
kako se izražava.
Ali, ona odmah potom napravi jednu šaljivu zamjerku na račun mojih očiju.
Vama je sigurno jasno da se moji osjećaji za malu djevojčicu naglo počeše mijenjati,
te ona od simpatične osobe u mojim očima odjednom postade jedno vrlo neprijatno
stvorenje. Međutim, kako bijah iskusan u uzdržavanju od bijesa, ja joj samo rekoh
kako mi moje velike oči služe da je bolje vidim.
Njena sljedeća uvreda je stvarno prevršila svaku mjeru. Ja i inače
imam problema sa svojim velikim zubima i ta djevojčica stvarno nije
imala ništa pametnije da mi kaže no da me podsjeti na moje velike
zube. Znam da nije trebalo tako impulsivno da reagujem, ali
skočio sam sa kreveta i zarežao na nju kako će mi moji veliki zubi
18
dobro poslužiti da je pojedem!
Moram odmah jasno da vam kažem da jedan vuk nikada ne bi pojeo jednu
djevojčicu. To svako zna. Ali, na moje iznenađenje, to blesavo djevojče poče da trči
kroz kuću i da vrišti. Potrčah za njom u pokušaju da je smirim, skinuo sam i bakinu
odjeću sa sebe. No, odjednom se začu lupa i na vratima se pojavi šumar, čovjek sa
svoja dva metra visine, sa sjekirom u rukama. Ugledavši ga, shvatih da se nalazim u
velikoj nevolji. Brzo sam iskočio kroz prozor i pobjegao.
Bilo bi lijepo kada bi tu bio kraj priči, ali baka nikada nikome nije ispričala moju stranu
priče. Uskoro se raširi glas da sam ja jedno užasno stvorenje kojem se ne može
vjerovati. Ne znam šta se kasnije zbilo sa djevojčicom, ali mogu vam reći da sam ja
do kraja svog života ostao nesrećan.
Porodično nasilje – profesionalna odgovornost
Iako je u proteklim godinama prikupljeno zavidno znanje o pojavnim oblicima,
uzrocima i posljedicama nasilja u porodici, danas je ključno pitanje kako stečeno
znanje pretočiti u efikasnu praksu, odnosno kako ga iskoristiti u sprečavanju nasilja u
porodici i/ili ublažavanju posljedica.
Na pitanje da li je nasilje lični, porodični ili društveni problem nije nimalo jednostavno
odgovoriti i odgovori zavise od znanja onoga koji odgovara, ličnog emocionalnog
pristupa problemu, iskustva iz sopstvene porodice, ali i od spremnosti na intervenciju
i profesionalno rješavanje problema.
Nijesu svi jednako spremni da se angažuju na problemima nasilja. Ne moraju se svi
baviti ovom temom. Zabluda je da je proces učenja kroz zvanične edukacije dovoljan
za pravilnu asistenciju za žrtve nasilja. Znanja je najjednostavnije nadograditi – ali
stavovi o ženama, temi nasilja i temi različitosti su presudni. Treći snažni faktor koji
određuje kvalitet asistencije tiče se (prethodne) kulture komunikacije i saradnje među
profesionalcima/profesionalkama zaposlenim u institucijama.
Da bi se spriječilo nasilje nad ženama, potrebno je:
- da žena bude informisana o svojim pravima;
- da ima podršku i osnaživanje da istraje na svom putu izlaska iz nasilja;
- da zakonodavstvo, državni organi i institucije budu dovoljno senzibilisani u
pogledu nasilja nad ženama;
- da policija, sudstvo, tužilaštvo i centri za socijalni rad, zdravstvene i
obrazovne ustanove budu brze i efikasne kod rješavanja problema nasilja u
porodici, da prave razliku između nasilnika i žrtve i da svoj rad posmatraju
kao svoju profesionalnu dužnost i obavezu;
- da se promijeni patrijarhalni stav ljudi u pogledu nasilja i pozicije žena žrtava
nasilja;
- da postoji spremnost žene koja je žrtva nasilja da sama koristi svoja prava.
19
OPŠTI PRINCIPI RADA SA
ZLOSTAVLJANOM ŽENOM
Iskustvo pokazuje da žene najčešće očekuju da stručnjak/inja podstakne pitanje
nasilja u porodici, da im posveti neko vrijeme i sasluša ih, da im da savjet, te da ih
uputi gdje bi mogle dobiti odgovarajuću pomoć.
No, poruke koje stručnjaci/kinje šalju zlostavljanoj ženi mogu biti različite. Zavisno
od toga kakve su to poruke, stručnjaci mogu biti ili dio problema, ili dio
rješenja problema zlostavljane žene.
***U susretu sa zlostavljanom ženom profesionalci/ke u institucijama mogu se
prikloniti strategiji moći i kontrole (pogrešan pristup) ili strategiji zastupanja
(ispravan pristup).
Ove dvije strategije odnose se na sve koji dolaze u kontakt sa zlostavljanim
ženama: ljekare/ke, službenike/ce Centra za socijalni rad, policijske
službenike/ce i stručnjake/inje u nevladinim organizacijama.
Kao dio te strategije često se može prepoznati distanciranje od problema
profesionalaca/ki u institucijama, ali i ignorisanje i izbjegavanje razgovora o
zlostavljanju kao mogućem uzroku povreda. Izgovor je „poštovanje intime klijentkinje
koja bi, da želi, sama progovorila o zlostavljanju“ ili „bojazan da svojim uplitanjem ne
poremete uhodane staze partnerskih odnosa“ i tako još više ugroze sigurnost žene.
U vezi s ovom strategijom treba se prisjetiti jednog od osnovnih zakona
komunikacije: „Nemoguće je ne komunicirati“.
Naime, i kada stručnjak/inja ne započne razgovor o očiglednom zlostavljanju ili svojoj
sumnji, on/ona ipak šalje poruku klijentkinji. Ona tu poruku može da shvati na razne
načine: kao prihvatanje zlostavljanja kao nečeg normalnog, kao nespremnost da se
njoj i njenim problemima posveti u cjelini, kao poruku da stručnjak/inja nema
vremena za razgovore. U svakom slučaju, način shvatanja izbjegavanja razgovora
često nije u skladu sa željama stručnjaka/inje da zaštiti osobu koja je došla po
pomoć.
Ukoliko se žele izbjeći takve dvostruke poruke, treba koristiti strategiju zastupanja.
Da bi stručnjaci/inje zaista prihvatili/le ovu strategiju, važno je da znaju na šta treba
obratiti pažnju u susretu sa zlostavljanom ženom.
Praktična uputstva navedena su na kraju ovog poglavlja.
Poruka strategije zastupanja je: „Vidim šta vam se događa. Razumijem kako
se osjećate. Ovdje sam da vam pomognem da donesete odluku koja vam
najbolje odgovara.“
Ova poruka doprinosi osnaživanju žene.
Strategiju zastupanja najbolje opisuje: poštovanje povjerljivosti i samostalnosti žene
u donošenju odluka, povjerenje u ono što žena govori, prihvatanje njenih iskustava i
prepoznavanje nepravde koja joj je nanesena, pružanje odgovarajućih informacija i
podrška u planiranju sigurnosti u budućnosti.
Uloga profesionalaca/ki ogleda se u podsticanju žene
da govori o nasilju koje je preživjela; pritom je treba
slušati, a ne davati savjete i pružiti joj informacije o
20
različitim mogućnostima pomoći. Razgovor treba usmjeriti na trenutni problem ili
neposredne događaje. Važno je dati jasnu informaciju šta može da očekuje od vas
kao sagovornika i povremeno sažimati dobijene informacije u cilju boljeg
razumijevanja i slanja poruke da je pažljivo slušate. Treba oprezno uvoditi temu
planiranja koraka koje žena može preduzeti da bi povećala svoju sigurnost.
Cilj ovakve strategije jeste pomaganje ženi da jasnije sagleda svoje sposobnosti i
izvore podrške koje može dobiti u svojoj okolini.
Neka od osnovnih uputstava kako voditi ovakav razgovor navedena su na kraju ovog
poglavlja, ali treba naglasiti da su za sprovođenje ove strategije neophodne dobre
komunikacijske vještine, posebno vještine slušanja i vođenja razgovora.
POGREŠAN PRISTUP
Narušavanje povjerljivosti:
Voditi razgovor pred članovima
porodice. Raspravljati sa kolegama o
povjerljivim stvarima bez njenog
odobrenja.
Minimiziranje problema:
Ne uzimati ozbiljno njen osjećaj da je u
opasnosti. Očekivati toleranciju zbog
dužine braka ili bolesti partnera.
Osuđivanje žrtve:
Pitati šta je učinila te je izazvala nasilje
Zašto ga ne ostavite? Zašto mu
dozvoljavate da vam to čini? Zašto ga
ljutite?
Nepoštovanje njene samostalnosti:
Nametati gotova rješenja – nametati
rastavu, odlazak u sklonište,
pokretanje krivičnog postupka,
„kažnjavati“ ženu ako ne posluša vaš
savjet.
Ignorisanje njene potrebe za
sigurnošću:
Ne prepoznati njen osjećaj
ugroženosti, izbjegavati pitanje: Je li za
Vas sigurno da idete kući? Imate li
kuda otići ako se situacija pogorša?
Prihvatanje viktimizacije kao nečeg
normalnog:
Ne reagovati na njenu priču o
zlostavljanju. Prihvaćati prijetnje kao
normalni dio partnerskih odnosa,
vjerovati da je nasilje posljedica
neudovoljavanja patrijarhalnom načinu
života.
MOĆ I KONTROLA STUČNJAKA
(Cosgrove,1992)
ISPRAVAN PRISTUP
Poštovati povjerljivost:
Razgovarati nasamo, bez prisustva ostalih
članova porodice. To je važno za
izgrađivanje povjerenja i radi njene
sigurnosti.
Vjerovati joj:
Slušati i vjerovati joj, prepoznati njene
osjećaje i dati joj do znanja da nije sama.
Prepoznati nepravdu:
Dati joj do znanja da nasilje koje doživljava
nije njena greška i da niko ne zaslužuje da
bude zlostavljan.
Poštovati njenu samostalnost:
Ne nametati gotova rješenja.
Poštovati njeno pravo da donosi odluke
onda kada za to bude spremna. Ona je
„stručnjak“ za svoj život.
Pomoći joj planiranje njene sigurnosti:
Pitati je šta je ranije činila da bi bila na
sigurnom, koliko je to bilo djelotvorno.
Postoji li mjesto na koje može, ako zatreba,
otići.
Pribaviti informacije o službama koje joj
mogu pomoći:
Poznavati mogućnosti lokalne zajednice.
Saznati postoje li telefonske linije pomoći ili
sklonište za zlostavljane žene.
ZASTUPANJE
(Cosgrove,1992)
21
NA ŠTA TREBA PAZITI U SUSRETU SA ZLOSTAVLJANOM ŽENOM
-
-
-
-
Prepoznajte sopstvena osjećanja, stavove, uvjerenja i reakcije vezane za
nasilje uopšteno, te posebno za nasilje nad ženom.
Budite svjesni uloge koju nasilje ima u vašem životu i svojih ličnih iskustava
sa nasiljem.
Obratite pažnju na ona ponašanja zlostavljane žene koja vas najviše
uznemiruju, možda vas podsjećaju na nešto što ne želite vidjeti ili prihvatiti o
samima sebi.
Budite svjesni sopstvenih ograničenja (vrijeme koje imate na raspolaganju) i
ograničenja ustanove u kojoj radite (djelokrug rada).
Pokušajte da prepoznate svoje stavove i uvjerenja prema ženi drugačijeg
porijekla ili iskustva. Možda i ona ima predrasude prema vama? To je važno
imati na umu da biste bolje razumjeli kako se uspostavlja odnos povjerenja i
razumijevanja.
Ne namećite savjete. Zlostavljana žena čuje mnogo „savjeta“. Njoj nedostaje
neko ko će pokazati razumijevanje i podršku. To je naročito važno imati na
umu onda kada se lično ne slažete s izborom koji žena čini.
Podržite njena realna rješenja vjerujući da ona zna šta je za nju najbolje.
Ne osjećajte se odbačenim ako ona ne prihvata vaše mišljenje ili ako pokaže
znakove nepovjerenja prema informaciji koju joj dajete. Učinili ste najbolje što
možete. Možda ona u tom trenutku još ne može da prihvati neke alternative i
informacije koje joj nudite.
Stalno imajte na umu ko ste Vi u procesu komunikacije sa zlostavljanom
ženom. Jeste li moćni stručnjak, savjetnik, iscjelitelj, nezainteresovani
pomagač? Kad ulazite u koju od tih uloga?
Ne zaboravite: Vaš je zadatak da liječite/zaštitite/informišete ili osigurate dalje
izvore pomoći, podržite ženu u nastojanju da obnovi svoje dostojanstvo. Vi
nijeste odgovorni za zlostavljanje ili za ženinu odluku da ostane ili ode iz
nasilnog odnosa.
Nemojte postati dio krize. Činite za sebe ono što savjetujete ženama sa
kojima radite, brinite o sebi, predahnite. Ako ste preplavljeni emocijama,
potražite pomoć i podršku da se oslobodite teških osjećanja ili da lakše
razriješite neke svoje dileme.
Napomena: Procjena spremnosti za promjenu
Zlostavljana žena nije uvijek spremna za promjenu situacije u kojoj je izložena
nasilju. Osobe koje pružaju stručnu pomoć ne treba da budu frustrirane takvom
situacijom. Od njih se očekuje da prepoznaju u kojoj fazi spremnosti za promjenu se
nalazi zlostavljana žena, da joj pomognu u sagledavanju situacije i mogućnosti
izlaska iz nasilja i osnaže je da kontinuirano razmišlja i radi u pravcu promjene.
MODEL OD PET KORAKA
Faze kroz koje prolazi žena izložena nasilju u porodici i preporuke za pružanje
podrške
Prva faza – žena ne uviđa problem, što je pokazatelj
shvatanja da nasilje koje trpi smatra normalnim i
prihvatljivim pojavama: „naš odnos nije problem”.
Preporučuje se ukazati ženi da nasilje nije normalan
odnos i da ona ima pravo na život bez nasilja. Postaviti
pitanje: „Šta on treba da uradi u svojoj ljutnji pa da to za
Vas bude problem?”
22
Druga faza – razmatranje mogućnosti promjene prepoznaje se po izjavi: „Znam da je
nasilje problem, ali nijesam spremna za promjene.” Žena je nesposobna da bilo šta
mijenja zbog nedostatka samopouzdanja, depresivnosti, nedostatka podrške okoline.
Preporučuje se pitanje: „Kada i kako ćete znati da je došlo vrijeme za promjene?”
Treća faza – priprema promjene je stanje kada žena planira promjenu i vrši pripreme
za to. Tada je adekvatno pitanje: „Kako Vam mogu pomoći u planiranju?”
Četvrta faza – odluka da se izvrši promjena i akcija u tom pravcu u stvari je rana faza
novoga života. Ovo je za ženu najopasnija faza kada ona osjeti nesigurnost, strah,
usamljenost i nedostatak sredstava, pritisak nasilnika i okoline da odustane od
promjene. U ovoj vazi neke i odustaju. Treba da je pitate: „Šta joj najteže pada i koji
je najbolji način za pomoć?”
Peta faza – istrajavanje u promjeni kada se žena donekle prilagodila na dostignuto
stanje. Tada joj je i dalje potrebna stručna podrška i pomoć.
Šta se ne smije zaboraviti u radu sa zlostavljanom ženom:
-
i kada je ne traži njoj je potrebna stručna pomoć;
zlostavljanoj ženi ne treba sažaljenje i samilost već razumijevanje;
svaki slučaj je specifičan i zahtijeva obazrivu intervenciju uz poštovanje
moralnog integriteta žene i članova njene porodice;
uvijek, kada je moguće, uputiti ženu na podršku članova porodice;
poznavanje i poštovanje protokola postupanja uslovi su za dobar rad;
za rješavanje problema potrebna je multisektorska saradnja;
za razvijanje multiprofesionalne saradnje potrebno je poznavati vještine
dobre komunikacije i timskog rada.
23
Literatura
• Ajduković, Marina, Pavlekov, Gordana (2000), „Nasilje nad ženom u obitelji“
– Društvo za psihološku pomoć, Zagreb
• Bovoar, S. (1983), „Drugi pol“, Beograd, BIGZ
• Burdje, P. (2001), „Vladavina muškaraca“, Podgorica, CID i Univerzitet Crne
Gore
• Boyd, V.D. i Klingbeil (1993), „Family violence“, Chichester: John Wiley Sons
• Crosgrove, A.(1992), „Medical power and control wheel and advocacy wheel“,
Kenosha, WI: Domestic Violence Project
• Firestone,S. (1970), „The Dialectic of Sex: the Case for Feminist Revolution“,
Paladin
• Helton, A (1887), „ A protocol of care for the battered women“, White Plains,
NY : March of Dimes Birth Defectes Foundation
• Ignjatović, Tanja, Macanović, Bobana (2006), “Za život bez straha”,
Autonomni ženski centar, Beograd
• Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1997), CEDAW
• Milić, Aleksandar, Krunić, Spomenka, Milinović, Jelena, “Porodica bez
nasilja”, Banja Luka
• Mil, Dž.S. (2000), „Podređenost žena“, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk
• Nikolić – Ristanović, Vesna, Dokmanović, Mirjana (2006), „Međunarodni
standardi o nasilju u porodici i njihova primjena na zapadnom Balkanu“,
Beograd
• Otašević, Stanislava (2007), “Nasilje nad ženama – moja profesionalna
odgovornost”, Beograd
• Pence, E i Paymar, M. (1986), „Power and control: Tactics of men who
better“, Duluth, MN: Domestics Abise Intervention Project
• Petrušić, Nevena, Konstantinović – Vilić, Slobodanka (2010), “Porodičnopravna zaštita od nasilja u porodici”, Beograd
• Protić, Lada, Mlađenović, Lepa (1999), „Žene za život bez nasilja“, Beograd
• Radulović, Jelena (2003), „Nasilje u porodici“, SOS telefon za žene i djecu
žrtve nasilje, Podgorica
• Radulović, J., Ljaljević, A. (2009), „Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u
Crnoj Gori“, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet – Nikšić
• Vajninger, O. (1998), „Pol i karakter“, Beograd, Narodna knjiga/ Alfa
• Vulstonkraft, M. (1994), „Odbrana prava žene“, Beograd, „Filip Višnjić“
• Walker (1979), „The battered woman“, New York: Harper Row
• Wagner, Mirjana (2005), “Putokaz za moja prava”, Autonomni ženski centar,
Beograd
• Zeković, Biljana (2011), "Uspostavljanje kvalitetnog sistema zaštite žena
žrtava nasilja kroz efektivnu primjenu člana 220 KZCG“, Podgorica
• Zeković, Biljana, Radulović, Jelena (2005), “Priručnik o radu sa zlostavljanim
osobama za zdravstvene radnike”, Podgorica
24
VODIČ KROZ PROTOKOL
Uvod
Nasilje u porodici je izuzetno složen psihosocijalni problem, koji se ne može rješavati
samo unutar jedne profesije/struke, već isključivo efikasnom međusektorskom
saradnjom različitih tijela i organizacija koje ponaosob imaju specifičnu
kompetentnost i odgovornost. Upravo stoga, cilj protokola je da se uspostavi i
podstakne jačanje multidisciplinarne saradnje, sa jasno razrađenim postupanjima
svakog sistema.
Protokolom je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja zakona i
konvencija, te obaveza preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti,
opremljenosti i edukovanosti dovoljnog broja specijalizovanih stručnjaka/inja koji/e se
bave problematikom nasilja u porodici.
U cilju što kvalitetnijeg osposobljavanja profesionalaca/ki za trajni rad na prevenciji
nasilja, efikasnije djelovanje i poboljšanje tretmana lica ugroženih porodičnim
nasiljem, u ovom dijelu priručnika ponuđene su dodatne instrukcije sa praktičnim
sugestijama u tumačenju šta koja od institucija treba da uradi i šta se očekuje od svih
uključenih u proces podrške i pomoći žrtvama nasilja.
Vodič kroz Protokol treba da doprinese da svi učesnici/ce:
 imaju jasnu predstavu o zajedničkom cilju u procesu zaštite žrtava nasilja u
porodici;
 dobro poznaju uloge svog sektora i osnovne uloge drugih sektora, kao i svoje
profesionalne obaveze u odnosu na te uloge – pravila, ograničenja, načine
djelovanja;
 dobro poznaju načine i instrumente razmjene informacija i konsultacija unutar
i između sektora, praćene odgovarajućim pisanim dokumentima i povratnim
informacijama;
 izbjegnu postupke koji dovode do sekundarne viktimizacije žrtava;
 razumiju svrhu, ciljeve i osnovne principe zaštite;
 umanje društvene negativne posljedice nasilja u porodici.
Vodič kroz protokol daje osnove za postupanje subjekata zaštite i prevencije nasilja u
porodici, koje su proizašle iz zakonskih obaveza i prakse tih organa i ustanova. On,
međutim, ne ograničava subjekte zaštite da u praksi ne uvode druge efikasne
modele koji će biti u službi sprečavanja i suzbijanja nasilja u porodici i rodno
zasnovanog nasilja, a koji će odgovarati kontekstu i raspoloživim mogućnostima.
Važno je imati na umu da primjena ovakvih rješenja nije nužno povezana sa velikim
materijalnim ulaganjima, već naprotiv, efikasna rješenja i pristup usmjeren na potrebe
i interese pojedinaca i pojedinki i zajednice više je u vezi s odgovarajućim znanjima i
stepenom osviješćenosti profesionalaca za pitanja rodno zasnovanog nasilja i nasilja
u porodici.
U pripremi ovog materijala aktivno su učestvovali: visoko profesionalni
predstavnici/ce policije, socijalnih službi, suda, tužilaštva, službi hitne
medicinske pomoći i obrazovnih ustanova. Instrukcije koje slijede bazirane su
na iskustvima, dilemama i preporukama intervjuisanih profesionalaca/ki, što
će, nadamo se, biti doprinos poboljšanju efikasnog djelovanja u sprečavanju
nasilja i zaštiti žrtava.
25
POSTUPANJE POLICIJE U SLUČAJEVIMA NASILJA U PORODICI
Uprava policije je jedna od najvažnijih institucija za pružanje pomoći žrtvama u fazi
akutnog nasilja u porodici. Uloga policije u suzbijanju nasilja u porodici zahtijeva
značajno angažovanje u zaštiti zlostavljanih osoba, identifikaciji nasilnika, hapšenju i
privođenju, provođenju predistražnih i istražnih radnji i podnošenju prijave. Zbog toga
je veoma važno da službenici/ce policije imaju pravilan odnos prema problemu
nasilja u porodici i njegovim akterima.
Efikasna intervencija policijskih službenika/ca, koja podrazumijava i odnos
poštovanja i razumijevanja potreba žrtava nasilja, u najvećoj mjeri obezbjeđuje
osjećaj sigurnosti i bezbjednosti žrtava. Efikasna intervencija, posebno
u
akutnim situacijama nasilja, žrtvama obezbjeđuje i pravovremenu
socijalnu i zdravstvenu pomoć. Pravilnim tretmanom žrtve nasilja
bivaju ohrabrene da se bore za svoja prava i vraća im se
povjerenje u državu i njene institucije.
Uloga policije je značajna, jer se njeni predstavnici nalaze u
zajednici i često su u domovima građana/ki. Zbog toga su u poziciji
da otkriju slučajeve zlostavljanja i nasilja u porodici, kao i da preduzmu sve potrebne
aktivnosti u cilju sprečavanja nasilja. Takođe, policijski službenici/ce u redovnom
poslu obilaska terena imaju veliku mogućnost prepoznavanja i otkrivanja slučajeva
zlostavljanja i zanemarivanja djece. Zato je potrebna specijalizovana edukacija o
upoznavanju sa najčešćim znakovima upozorenja i prepoznavanja.
Uloga policije u obezbjeđivanju zaštite od nasilja u porodici ostvaruje se u postupku
prikupljanja podataka – dokaza o izvršenju djela, posebno materijalnih, koja su od
značaja za dalji pravni postupak. Iskusniji policajci/policajke na terenu intervencije u
porodičnom nasilju ubrajaju među najteže i najkomplikovanije, između ostalog zato
što se nasilje dešava u porodici, akteri su bliske osobe, a najčešće su prisutna i
djeca. Tvrde da je ova vrsta intervencije specifična, složena, neizvjesna, sa mogućim
neočekivanim obrtima. U samoj službi, oblast nasilja u porodici ima karakteristike
neatraktivnih zadataka, koji nijesu dovoljno priznati, koji su teški, a ne donose
nagrade (napredovanje u službi).
Intervencija kod slučajeva nasilja u porodici nije rutinska, „suva“ intervencija. Za nju
se, pored profesionalnih, moraju posjedovati i posebni ljudski kvaliteti. Osjećaj
praznine i poraza kod nedostatka dokaza, strah od posljedica za učesnike/ce,
naročito djecu, osjećaj uzaludnosti, često ponavljanje slučaja i ne dovođenje procesa
do kraja, obeshrabruju i demotivišu službenike/ce.
Povremeno i sama policijska služba, opterećena postojećim mitovima i
predrasudama, tradicionalno pristupa problemu porodičnog nasilja. Stavovi
službenika/ca policije nekada se izražavaju kao negiranje problema, a nekada kao
nedostatak svijesti o ozbiljnosti situacije ili kao osjećaj bespomoćnosti.
Često se čuje mišljenje da će podnošenje prijave i moguće kaznene mjere negativno
uticati na porodičnu atmosferu i više doprinijeti raspadu porodice nego mogućoj
harmonizaciji odnosa. Na taj način se najviše napora ulaže u smirivanje situacije i
prevazilaženje konflikta, ali se ne postiže željeni rezultat, već se učvršćuje uvjerenje
žene da joj nema pomoći i mogućnosti izlaska iz nasilja. Tome doprinose i same
zlostavljane žene, koje zatvorsku ili novčanu kaznu propisanu mužu doživljavaju kao
ekonomsko ugrožavanje porodice.
26
Policijska intervencija u slučajevima nasilja u porodici može se posmatrati s aspekta
izvora i krajnjeg rezultata pomoći ugroženim ženama.
Policija je dužna da u postupku sprečavanja i otkrivanja djela „nasilje u porodici“
postupa obazrivo, objektivno i na način koji je prilagođen posebnim potrebama žena,
djece, starih i nemoćnih lica, osoba s invaliditetom, koje su najčešće žrtve.
Zaprimanje prijave:
o Policijski službenik koji je primio poziv o nasilju u porodici dužan je da zaprimi
prijavu.
o Pravi se zapisnik o prijemu usmene prijave, podnesene u službenim
prostorijama. Policijski/a službenik/ca će sačiniti zapisnik o prijemu usmene
prijave podnesene i van službenih prostorija.
o Ako je prijava podnesena telefonom, sačiniće se službena zabilješka. U tim
situacijama policijski/ka službenik/ca će upozoriti podnosioca prijave na
posljedice lažnog prijavljivanja i na pravo da pročita zapisnik, o čemu se u
zapisnik unosi odgovarajuća zabilješka.
o Zapisnik o prijemu prijave potpisuje ovlašćeno službeno lice, podnosilac prijave i
zapisničar.
o Policijski službenik/ca je dužan/na podnosiocu prijave dati kopiju zapisnika o
prijavi.
o Zapisnik o prijemu prijave treba da sadrži:
o naziv organa, mjesto, vrijeme i datum prijema prijave;
o opis događaja (kako, kada i gdje je saznao/la za događaj, šta je zapazio/la ili
kakve je tragove našao/la, na osnovu čega zaključuje da je izvršeno djelo,
vrijeme izvršenja djela – datum, dan i čas, mjesto izvršenja, ulica, kućni broj,
sprat i bliža oznaka mjesta, potpun opis načina izvršenja djela).
Napomena: Prilikom podnošenja pismenog izvještaja o spornom događaju, policijski/a
službenik/ca može uskratiti podatak o identitetu lica koje je prijavilo nasilje u porodici
ako procijeni da bi otkrivanjem identiteta bilo izloženo opasnosti po život, narušavanju
zdravlja ili bi se ugrozila njegova/njena sloboda i imovina.
Podaci o identitetu lica koje je dalo obavještenje smatraju se službenom tajnom.
Postupanje po prijavi:
o Policija je dužna da odmah nakon prijave nasilja u porodici preduzme hitne mjere
i radnje, radi provjera osnovanosti prijave i pružanja potrebne pomoći žrtvi nasilja.
o Po prijemu prijave na mjesto događaja će se, po pravilu, odmah uputiti policijska
patrola u čijem sastavu će biti, ukoliko je to moguće, i osoba ženskog pola.
Službenici/ce policije često kao problem navode situacije kada se na osnovu
prijave telefonom angažuje interventna jedinica, a objektivno stanje nije onakvo
kako ga je službenik/ca procijenio/la na osnovu onoga što je čuo/la putem
telefona. Policajac/ka koji savjesno radi svoj posao i poznaje teritoriju i ljude u
svom rejonu, obično poznaje i nasilnika i njegovu porodicu. Na osnovu
raspoloživog saznanja uglavnom vrši brzu procjenu i donosi odluku da li će tražiti
pomoć ili ne. Savjeti profesionalaca/ki zasnovani na dobroj praksi su da se
obavezno uvijek uputi interventno odjeljenje, jer se nikada sa sigurnošću ne
može pretpostaviti šta će se zateći na licu mjesta. Naizgled „nepotrebni“ odlazak
interventne jedinice daje više različitih efekata. S jedne strane, nasilniku se
upućuje „poruka“ da čini ozbiljno krivično djelo, a s druge strane, osigurana je
bezbjednost samog službenika/ce policije.
o Prije dolaska na lice mjesta, ako to okolnosti slučaja dopuštaju, treba pribaviti:
27
•
podatke o osuđivanosti osumnjičenog (osuđivanost za krivična dijela i
prekršaje s elementima nasilja), da li je na uslovnom otpustu i da li je za
istim raspisana potjernica;
• podatke o eventualnoj ranijoj prijavi slučajeva nasilja u porodici koji se
odnose na osumnjičenog i žrtve, da li se osnovano očekuje da učesnici
događaja posjeduju ilegalno oružje ili oružje koje je registrovano.
o Pri prilasku, prethodno treba pažljivo osmotriti mjesto događaja i obratiti pažnju
na sve ono što ukazuje na vjerovatnoću da se neko lice zlostavlja ili ukazuje na
neusklađenost porodičnih odnosa (prijetnja, povišeni glasovi, zapomaganje, plač,
lomljava, prasak i sl.).
Od policijskog službenika/ce koji/a interveniše u slučaju nasilja u porodici
očekuje se:
o Nakon ulaska u privatne prostorije policijski službenik/ca će se prisutnim licima
predstaviti pokazivanjem službene značke ili službene legitimacije i na jasan i razumljiv način saopštiće im razloge zbog kojih im se obraća, osim izuzetno – ako
se pretpostavlja otpor ili bi se ugrozila bezbjednost žrtve nasilja.
o Policijski službenik/ca je dužan/na da prekine nasilje i spriječi dalje vršenje nasilja.
Dolazak u stan nasilnika je dolazak na neprijateljsku teritoriju. Policajac/ka ulazi
u stan nasilnika, kod kojeg je nepoželjan, a žrtva od njega očekuje pomoć. Policajac/ka treba biti svjestan/na da se nalazi na bojnom polju na kojem je njegovim
dolaskom nastupilo lažno primirje. Prekidanjem nasilja obavio/la je samo prvi dio
policijskog posla, jer nakon toga mora brzo procijeniti zdravstveno stanje prisutnih
(žene, djece, starih), utvrditi ima li povrijeđenih, vidno uzrujanih, bolesnih...
o Policijski/ka službenik/ca mora znati situaciju držati pod kontrolom, “osjetiti atmosferu”, procijeniti opasnost, izabrati odgovarajuću strategiju komuniciranja – kontrolisati svoj govor tijela i izbjegavati postupke koje bi nasilnik mogao interpretirati
kao agresiju. Uzaludno je upozoravati na posljedice i emocije ugroženih članova
porodice i na posljedice u budućnosti, jer je nasilnik uglavnom fokusiran na „ovdje
i sada“.
o Policiski/ka službenik/ca je dužan/na da odmah odvoji stranke u postupku radi
prevencije bilo kakve nasilne radnje. Posebno će obratiti pažnju na ponašanje
počinioca i žrtava nasilja i eventualne vidne povrede i o tome sačiniti službenu
zabilješku ili po mogućnosti zapisnik.
o Potrebno je obaviti informativni razgovor sa svim učesnicima konflikta – žrtvom i
počiniocem – pažljivo prateći neverbalne signale koji će doprinijeti vjerodostojnosti iskaza i sagledavanju pravog stanja. Treba pratiti „signale“ koje nasilnik često
upućuje žrtvi i u prisustvu policije („vratiću se ja“,“vidjećeš ti svoga boga“, „ne čekaj
me u kući“, „vidite djeco šta vam je uradila majka od oca“ i sl.). Pratiti i evidentirati
„neverbalne signale” – nijeme prijetnje glavom, prstom i sl.
o Ukoliko su ispunjeni zakonski uslovi za zadržavanje, počinilac će biti zadržan do
privođenja istražnom sudiji ili sudiji za prekršaje. Ako je došlo do hapšenja nasilnika, objasniti članovima porodice da je to obaveza države a ne njihova krivica jer
su prijavili nasilje. Nakon privođenja, nasilnika obavezno podvrgnuti alkotestu i,
ukoliko je u alkoholisanom stanju, zadržati do otrježnjenja. U slučaj odmah uključiti
linijskog inspektora/ku i procijeniti postojeće elemente KD. Svaki slučaj nasilja je
specifičan i nema univerzalnih pravila. U praksi se pokazalo efikasnim istovremeno podnošenje prekršajne i krivične prijave. Ovo tim prije ukoliko se po prekršaju
nasilnik odmah uputi na izdržavanje zakonske kazne.
28
o Policijski/ka službenik/ca je dužan da oduzme oružje, ukoliko ga nasilnik posjeduje, bez obzira na to da li ga je koristio ili njime prijetio i bez obzira na to da li oružje
posjeduje legalno ili ilegalno.
o Radi izvršenja zadataka, policijski/ka službenik/ca je dužan da, na licu mjesta,
prema pravilima kriminalističke tehnike, preduzme sve mjere za pronalazak, fiksiranje i prikupljanje tragova nasilja u porodici. Posebnu pažnju treba obratiti na karakteristike (vrstu, težinu, broj i starost) nastalih povreda i procijeniti bezbjednost
žrtve/žrtava. Tačno evidentirati šta se dogodilo, vjerno prenoseći riječi u izvještaj.
Izuzetno je važno ozbiljno pristupiti zatečenom stanju, koliko god situacija izgledala bezazlena.
o Kada je prekinuo/la nasilje i ima potpunu kontrolu situacije, policijski/ka službenik/
ca treba obratiti pažnju na sredinu u kojoj se nalazi: tj. kako izgleda stan, šta u
njemu ima i u kakvoj je situaciji. Procijeniće materijalni položaj porodice, kako su
obučeni, da li su čisti, uredni, neuhranjeni, ima li hrane u frižideru i sl. Čemu sve
to? Često se naiđe na nasilnika čija djeca nemaju šta da jedu, slabo su obučena,
nemaju osnovne kućanske aparate, neuhranjena su i hladno im je, a nasilnik je česti
posjetilac kafana, nosi skupi mobilni telefon, vozi auto i nosi novac u džepovima,
ali ne daje porodici.Takva saznanja policijske službenike/ce učvršćuje u ispravnost
intervencije u slučaju nasilja u porodici i moguće je preduzeti dalje korake koji se
tiču zaštite prava djece (informisati nadležne službe).
o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da obavijesti nadležnog državnog tužioca/
tužiteljku, ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo “nasilje u porodici” odnosno sudiju za prekršaje za slučaj izvšenog prekršaja.
o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da na odgovarajući i jasan način informiše
žrtvu o njenim zakonskim pravima i mjerama koje će policija preduzeti prema
počiniocu nasilja, a posebno onim koje su važne za njenu bezbjednost, kao
što su privođenje, zadržavanje počinioca nasilja, adrese institucija i nevladinih
organizacija koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu žrtvama nasilja, mogućnost
smještaja u sklonište za žrtve nasilja i domove za djecu ili omladinu, kao i pravu o
izboru povjerljivog lica.
o Žrtvu obavezno povesti na ljekarski pregled, kako ne bi promakle neke posljedice
nevidljivih povreda. Nikada ne treba zanemariti psihičko stanje zlostavljane žene,
djece ili drugih članova domaćinstva. Zlostavljanim licima treba dati savjet da nakon ljekarskog pregleda i primljene ljekarske pomoći obavezno zatraže ljekarsko
uvjerenje i povrednu listu sa detaljno opisanim fizičkim i psihičkim stanjem.
o U slučaju ozbiljnih povreda, povrijeđeno lice se po mogućnosti prevozi ambulantnim kolima. Policijski/ke službenici/ce su ovlašćeni/e da transportuju žrtve
porodičnog nasilja u službu hitne pomoći ili da obezbijede adekvatan prevoz do
doma zdravlja.
o Ako žrtva nije ozbiljno povrijeđena, ili odbija prevoz, žrtva tada može tražiti prevoz
po sopstvenom izboru.
o Policijski/ka službenik/ca će od ljekara zatražiti da izvrši detaljni pregled žrtve
nasilja i da u izvještaju detaljno opiše vrstu i lokalitet povreda.
o Žrtvi nasilja i djetetu će se, kada je to neophodno, pružiti pomoć u pronalaženju
bezbjednog i sigurnog mjesta za boravak.
o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na, na zahtjev žrtve, da je prati u stan ili drugi stambeni prostor prilikom uzimanja ličnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, kao što je u obavezi i da mjesto događaja napusti tek kada je
žrtva sigurna.
o Prije izlaska iz stana, kada je nasilnik priveden a žrtva/e transportovana/e u
zdravstvenu ustanovu, obavezno prekontrolisati da li je ugašena vatra, struja,
voda, da nema neprimijećenih bolesnih lica ili male djece i zaključati stan.
29
Primjer: Prilikom jedne intervencije nasilnik je priveden u CB, a zlostavljana žena,
zbog vidno težih povreda, odvedena u Hitnu službu. Nakon oko 40 minuta žrtva je
dovedena u kancelariju policije radi podnošenja prijave. Njeno prvo pitanje bilo je:
“Gdje su mi djeca.” U stanu su ostala sama, neprimijećena, u spavaćoj sobi, djeca
od 3 i 5 godina.
o Bezbjednost djece, starih i osoba s invaliditetom (nemoćne žrtve) uvijek je na
prvom mjestu.
o U svakoj situaciji koja zahtijeva zbrinjavanje, zaštitu i sigurnost nemoćnih žrtava,
policijski/ka službenik/ca će obavijestiti centar za socijalni rad i drugu socijalnu
ustanovu.
o Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da, ukoliko je potrebno, preduzme mjere za
zbrinjavanje žrtve, posebno ako se radi o maloljetniku ili djetetu, te da po potrebi
zatraže asistenciju Centra za socijalni rad.
Napomena: Treba biti spreman/na i na odsustvo saradnje ili neprijateljski stav žrtve.
U tom slučaju policajac/ka ne treba se uvrijediti ili reagovati emocionalno osuđujući
žrtvu – „dobila što je zaslužila“. Treba imati u vidu da je problem nasilja u porodici kompleksan i da žrtva ima svoje razloge za takve postupke, kao i da bude svjestan/na da
neki građani/ke osjećaju nelagodnost i strah od pojave službenika policije (uniforme,
lisica, oružja).
Prijava
Kada, na osnovu prikupljenih obavještenja i preduzetih drugih mjera i radnji, utvrdi da
postoje osnovi sumnje da je izvršeno nasilje u porodici, policijski/ka službenik/ca
sačinjava krivičnu ili prekršajnu prijavu, koju dostavlja nadležnom/oj državnom/oj
tužiocu/tužiteljki, odnosno sudiji za prekršaje.
Ukoliko se na osnovu do tada preduzetih mjera i radnji sa sigurnošću ne može utvrditi
da li je izvršeno nasilje u porodici, policijski/ka službenik/ca će na zahtjev tužioca formiranu dokumentaciju dostaviti na odlučivanje nadležnom tužiocu.
Policijski/ka službenik/ca je dužan/na da, pored podataka o kaznama, prikupi i priloži
uz prijavu i podatke iz krivične/kaznene i prekršajne evidencije o svim kaznama,
zaštitnim mjerama i mjerama bezbjednosti izrečenim za krivična djela ili prekršaje, kao
i evidenciju o posjedovanju oružja.
Takođe će prikupiti podatke o osumnjičenom koji se odnose na: kriminalnu istoriju,
istoriju o zlostavljanju trenutne žrtve i zlostavljanja ostalih žrtava, posjedovanju oružja,
korišćenju oružja u ranijem zlostavljanju žrtve, ranijim prijetnjama, pokušajima ili prijetnjama da će ubiti ili da će izvršiti samoubistvo, o svađama, naredbama za iseljenje iz
stana, za prekid kontakta i druge naredbe donesene protiv osumnjičenog.
Zaštitne mjere
Policijski/ka službenik/ca može radi otklanjanja opasnosti od povrede fizičkog integriteta žrtve narediti počiniocu nasilja udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor, koja ne može trajati duže od tri dana. Zahtjev za određivanje zaštitne
mjere mogu podnijeti žrtva ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga
ustanova socijalne i dječje zaštite, policija, državni tužilac ili se određuje po službenoj
dužnosti.
30
Pisano naređenje o udaljenju ili zabrani vraćanja u stan ili drugi stambeni prostor
policijski/ka službenik/ca mora odmah, a najkasnije u roku od dva časa, u prisustvu
punoljetnog lica koje nije član porodice, uručiti počiniocu nasilja i žrtvi.
Pisano naređenje mora da sadrži: dan i čas udaljenja ili zabrane vraćanja u stan ili
drugi stambeni prostor; granice područja u kojima se učinilac nasilja ne smije kretati,
boraviti ili približiti žrtvi; adresu boravka počinioca nasilja za vrijeme trajanja udaljenja
ili zabrane vraćanja.
Naredba o iseljenju iz stana uključuje sljedeće zahtjeve: optuženi/a ne smije oštetiti
bilo šta od imovine žalioca ili imovinu od nekog drugog zakupca i ne smije remetiti
dostavljanje pošte žaliocu, kao i ostale stvari.
Prilikom napuštanja stana ili drugog stambenog prostora učinilac nasilja ima pravo da
uzme svoje lične stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda
policijskom službeniku ključeve od stana ili drugog stambenog prostora.
Policijski/ka službenik/ca pisano naređenje prilaže uz službeni izvještaj o događaju i
o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 časova, obavještava sud i centar za
socijalni rad.
Kod postojanja sudskog rješenja o iseljenju iz stana, zabrani prilaska ili zabrani
ostvarivanja kontakta, policijski/ke službenici/e treba da prate osumnjičenog do
njegove imovine samo ako postoje specijalna sudska naređenja.
Osumnjičenom sa naredbom o iseljenju dozvoljeno je da povrati svoju imovinu pod
sljedećim uslovima:
- Osumnjičeni mora imati sudski nalog sa dozvolom o povratku imovine.
- Policija mora pratiti osumnjičenog. Policajci/ke će ostati s osumnjičenim kroz
ovaj postupak.
- Žrtva mora biti prethodno obaviještena od strane odjeljenja i mora se složiti
sa vremenom posjete.
- Zabranjena je zloupotreba ovog prava (osumnjičenom ne smije biti
dozvoljeno da koristi ovu posjetu kao vid maltretiranja žrtve).
Kada postoji sudski nalog koji dozvoljava žrtvi da se vrati u prebivalište osumnjičenog
radi preuzimanja svojih stvari, policija će pratiti žrtvu da bi obezbijedila izvršenje
naredbe i da se postara da žrtva tamo slobodno ode bez uznemiravanja ili
zlostavljanja od strane optuženog.
Napomena: Žrtva može izabrati povjerljivo lice iz nekog državnog organa, ustanove,
nevladine organizacije, pravno ili fizičko lice koje će prisustvovati svim postupcima i
radnjama u vezi sa zaštitom. Policijski/ke službenici/ce su obavezni da omoguće
prisustvo povjerljivog lica u svim postupcima i radnjama u koje je uključena žrtva.
Policijski/ke službenici/ce prilikom intervencije u slučaju nasilja u porodici
ne smiju:
pokazati nezainteresovanost za žrtvu;
osuđivati žrtvu ili se zgražavati nad njenim životom;
priklanjati se jednoj od sukobljenih strana;
kršiti zakone tokom intervencije i prekoračiti ovlašćenja.
31
Evidencije i izvještavanje
o
o
o
o
o
Policijski/ka službenik/ca prikuplja, obrađuje i koristi lične podatke i vodi
evidencije o ličnim i drugim podacima za čije je prikupljanje ovlašćen/na
Zakonom o policiji, sve dok su ti podaci potrebni za otkrivanje i sprečavanje
krivičnih djela, prekršaja i otkrivanje učinilaca.
Policija vodi odgovarajuće evidencije, a posebno o:
• licima koja su po osnovu prijave da su izvršila nasilje u porodici lišena
slobode;
• izvršenim krivičnim i prekršajnim djelima „nasilja u porodici“;
• prijavama da je izvršeno nasilje u porodici s opisom spornog
događaja, podacima o učesnicima i ishodu prijave;
• djeci – žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim
posljedicama i preduzetim mjerama krivično-pravne zaštite;
• ostalim žrtvama nasilja uz kvalifikaciju vrste nasilja, nastalim
posljedicama i preduzetim mjerama krivično-pravne zaštite i
• žrtvama nasilja koje su zbrinute po programu za porodično nasilje i o
kojima je izvještaj dostavljen centru za socijalni rad.
Policijski/ka službenik/ca podnosi izvještaj o spornom događaju i njegovim
učesnicima neposredno pretpostavljenom starješini.
Uvijek treba obavijestiti centar za socijalni rad o svim preduzetim radnjama
kada su žrtve nasilja maloljetna, stara i nemoćna lica i osobe s invaliditetom.
Žrtve nasilja imaju zagarantovanu privatnost i pravo na povjerljivost podataka
iz izvještaja.
POSTUPANJE CENTARA ZA SOCIJALNI RAD
Centri za socijalni rad su višefunkcionalne ustanove koje imaju važnu, odgovornu,
složenu i nezamjenljivu ulogu u institucionalnom sistemu socijalne zaštite. U njima se
zadovoljava većina socijalno zaštitnih prava građana/ki i njihovih pororodica, a
takođe imaju nezamjenljivu ulogu i odgovornost u oblasti porodično pravne zaštite i
zaštite djece.
CSR moraju predstavljati bazu stručnog rada, jer se preko njih ostvaruje najveći dio
stručnih aktivnosti čiji je zadatak da se putem usluga socijalnog, psihološkog,
sociološkog, pravnog i drugog stručnog rada zadovoljavaju socijalno zaštitne potrebe
građana/ki u jednoj ili više opština. Centri za socijalni rad imaju zadatak da sprovode
preventivne aktivnosti, dijagnostičke tretmane, tretman i
savjetodavno-terapijski rad.
Međutim, do skoro, centri za socijalni rad su se sporadično
bavili problematikom nasilja u porodici, u okviru pojedinih
specijalizovanih timova, npr. tima za zaštitu djece iz
porodica sa poremećenim odnosima, jer nije postojao
specijalizovani tim za probleme nasilja u porodici. Takođe,
ni u jednom CSR nije se vodila posebna evidencija vezana
za ovu problematiku. Neki podaci o nasilju u porodici u službama centara za socijalni
rad mogli su se dobiti jedino analizom dokumentacije o razvedenim bračnim
partnerima, koji su imali djecu ili bili prinuđeni da pri određivanju starateljstva nad
djecom koriste pomoć CSR, kao i analizom dokumentacije o zaštiti djece od
zlostavljanja i zanemarivanja.
32
Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u kojem se jasno definišu uloge i
odgovornosti socijalnih službi, centar za socijalni rad se navodi kao jedna od ključnih
ustanova nadležnih da se bave zaštitom žrtava porodičnog nasilja.
Shodno tome, u slučaju nasilja u porodici, žrtve nasilja mogu se obratiti centru za
socijalni rad, koji, s obzirom na prirodu djelatnosti, mora raspolagati odgovarajućim
stručnim kadrom i kapacitetima za pružanje pomoći osobama ugroženim porodičnim
nasiljem, što podrazumijeva: psihološku, materijalnu, logističku i pravnu podršku.
Saznanja o nasilju i prijavljivanje
Službenici/ce centra za socijalni rad mogu doći do saznanja o nasilju iz različitih izvora. Način njihove intervencije, tj. preduzeti koraci u mnogome zavisi od vrste i izvora
informacija. Informaciju o nasilju u porodici mogu dobiti direktno od žrtve, njene porodice, prijatelja, komšija i građana. Do saznanja često mogu doći kroz rad stručnih
timova (tim za zaštitu djece bez roditeljskog staranja, tim za zaštitu djece iz porodica
sa poremećenim odnosima, tim za zaštitu djece sa poremećajima u ponašanju, tim
za zaštitu odraslih lica – zavisnika, duševnih bolesnika i lica društveno neprihvatljivog
ponašanja), kao i tokom postupaka pri određivanju starateljstva nad djecom tokom
razvoda brakova ili bilo kojih drugih postupaka ostvarivanja socijalnih prava.
Informaciju o porodičnom nasilju centri će svakako dobijati od policijskih i pravosudnih
organa, posebno u slučajevima kada su nasiljem ugrožena djeca, stara i nemoćna lica.
U svim situacijama (osim ako je obavijest stigla od strane policijskih i pravosudnih
organa) centri za socijalni rad su obavezni da prijave policiji učinjeno nasilje za koje
saznaju tokom vršenja svoje nadležnosti ili djelatnosti (čl. 9 Zakona o zaštiti od nasilja
u porodici).
U praksi to nije jednostavno sprovesti. Percepcija socijalnih službi u javnosti je
specifična. Građani/ke ih doživljavaju prije svega kao savjetodavne službe, koje mogu
omogućiti psihosocijalni tretman i savjetovanje u poremećenim međupartnerskim
odnosima, te im se obraćaju upravo zato što ne žele da se u intervenciju uključi policija. Treba znati da žrtve porodičnog nasilja policiju zovu uglavnom u krajnjoj nuždi, kada
je u pitanju teško fizičko nasilje ili opasnost za sami život, život djece ili drugih članova
porodice, te da se policijska intervencija još uvijek doživljava kao najveća „sramota“
za porodicu. Ovakva uvjerenja predstavljaju poseban problem kada su žrtve nasilja
stara lica (uglavnom roditelji) koji, čak i po cijenu trpljenja najtežih oblika nasilja, neće
„dozvoliti“ da član njihove porodice bude uhapšen, jer, kako reče jedna starica: „To bi
bila bruka ne samo za porodicu već i za čitavo pleme.“ Treba imati u vidu da je problem
nasilja u porodici kompleksan i da žrtva ima svoje razloge za takve postupke.
Sva istraživanja sprovedena u Crnoj Gori pokazuju da se, osim fizičkog, ostali oblici
nasilja definisani ovim zakonom uglavnom doživljavaju kao „društveno prihvatljivo
ponašanje“.
Cijeli proces dodatno otežava činjenica da sadržaj Zakona o zaštiti od nasilja u porodici nije u dovoljnoj mjeri promovisan u javnosti, a samim tim građani/ke nijesu u
potrebnoj mjeri svjesni/ne težine djela i obaveze prijavljivanja.
Kada službenici/ce centra protivno želji žrtve obavijeste policiju, žrtva se osjeća
iznevjerenom, prevarenom i najčešće u kasnijem procesu negira nasilje. Zbog svega navedenog, službenici/ce CSR tokom ovog postupka moraju biti krajnje obazrivi,
33
posebno ako im se direktno obraća žrtva nasilja. Pažljivo i sa strpljenjem moraju objasniti zašto to čine, kakva je dalja procedura i šta žrtva dobija pokretanjem postupka
i uključivanjem policijskih službi, kao i koju sve vrstu pomoći i podrške može dobiti u
samom centru za socijalni rad.
Često i među službenicima/cama centara postoje dileme. Mišljenje jednog broja
službenika/ca je da zakonska regulativa i „suviše veliko“ ohrabrivanje žena da prijavljuju nasilje može dovesti do zloupotrebe, tj. situacija kada žene prijavljuju nasilje iz nekih
drugih pobuda (da bi dobile kuću, da se „oslobodile supruga“, da u procesu razvoda
dobiju djecu i sl). Ovi stavovi nemaju čvrsto utemeljenje u praksi. U svakom slučaju,
socijalni/ne radnice/ce, bez obzira na sopstvene stavove, mišljenje, čak i procjenu
situacije, moraju obavijestiti službenike/ce policije čak i o postojanju sumnje na nasilje,
a na drugim službama je da istražuju i u odnosu na rezultate istrage slučaj dalje procesuiraju ili ne.
Tokom perioda saznavanja činjenica o nasilju, neophodno je napraviti službenu
zabilješku, koja treba da sadrži podatke o žrtvama nasilja, postojanju eventualnih
ranijih prijava, načinu počinjenja i svim dostupnim informacijama i obavještenjima o
slučajevima i o počiniocu nasilja. U praksi, veliki broj slučajeva nasilja biva detektovan
među korisnicima/cama nekih od socijalnih prava i usluga CSR, pa centar samim tim
već posjeduje i većinu informacija o porodici i porodičnoj situaciji. Službenu zabilješku
treba priključiti “listi praćenja”, koja je kao forma uspostavljena u svakom centru.
Centar je dužan prilikom prijavljivanja dati sve podatke o žrtvi i slučaju sa kojima
raspolaže, ali i formirati spise predmeta, jer se ingerencije centra ne završavaju prijavljivanjem, već je slučaj neophodno pratiti i shodno potrebama obezbjeđivati neophodnu savjetodavnu i porodično pravnu podršku. Sastavni dio spisa predmeta će
svakako činiti službena zabilješka o saznanjima o porodičnom nasilju, lista praćenja,
kao i službene zabilješke o svakoj preduzetoj radnji, izvještaji i zapisnici.
Kontakt sa žrtvom
U slučajevima kada se za nasilje sazna od drugih institucija, prema protokolu,
službenici/ce centra su dužni/ne odmah i bez odlaganja kontaktirati žrtvu. U odnosu
na dobijene informacije, tj. u odnosu na postojeću situaciju, žrtva će se kontaktirati
telefonom i na taj način, ukoliko je ista u mogućnosti, dogovoriti njen dolazak u centar,
ili će se shodno procjeni situacije direktno izaći na teren.
Takođe će u slučaju potrebe, po pozivu policije, doći u porodicu i pružiti potrebnu
pomoć žrtvama nasilja. Dolazak u porodicu na poziv policije je obavezan, posebno u situacijama kada je neophodno hitno zbrinjavanje žrtava porodičnog nasilja,
a naročito ukoliko je žrtva dijete. Međutim, ova obaveza iz protokola često predstavlja nedoumicu, izvor nezadovoljstva socijalnih radnika/ca i izvor nesporazuma
sa službenicima/cama policije tokom intervencija. Naime, u praksi se dešava da
ih službenici/ce policije pozovu i u situacijama kada se žrtva vraća u prebivalište
osumnjičenog da bi preuzela svoje stvari, a policija je prati radi njene bezbjednosti. Međutim, dešava se, uz obrazloženje da nemaju vremena da čekaju da žrtva
spakuje svoje stvari jer “to dugo traje”, da službenici/ce policije ostave službenika/
cu CSR u stanu sa žrtvom i odu. Treba jasno naglasiti da ova vrsta intervencije nije
obaveza službenika/ca centra za socijalni rad, jer je prije svega osmišljena da žrtvi
obezbijedi odlazak i boravak u stanu bez uznemiravanja ili zlostavljanja od strane
optuženog/e, što je isključivo ingerencija policije. Izuzetak se pravi jedino ukoliko je
žrtva za povjerljivo lice odabrala nekog iz stručne službe centra i to na zahtjev žrtve i uz
34
obavezu policijskih službenika da budu prisutni sve vrijeme dok žrtva ne preuzme
svoje stvari i ode.
Prilikom prvog kontakta, bez obzira na to da li je žrtva došla u CSR ili su stručni saradnici/ce centra na terenu, žrtva se upoznaje s njenim pravima i načinima ostvarivanja
prava, nadležnostima i postupanju centra za socijalni rad, sa mjerama i radnjama koje
centar u daljem postupanju može preduzeti na zaštiti sigurnosti žrtve, posebno sa
mjerama i radnjama u slučaju da je žrtva nasilja dijete.
U kontaktu sa žrtvom nasilja stručni/e radnici/ce su dužni/ne postupati s naročitim senzibilitetom za problem porodičnog nasilja, pri čemu se tokom svakog postupanja žrtvi
iskazuje posebno razumijevanje. Profesionalci/ke centra moraju žrtvi omogućiti da
nesmetano i bez straha iskaže sve činjenice važne za utvrđivanje porodičnog nasilja
prema njoj i djeci, a posebno činjenice koje se tiču izloženosti djece nasilju i to na bilo
koji način.
Ukoliko se u slučajevima vezanim za nasilje u porodici na štetu djece procijeni da
nijesu u potpunosti zaštićena prava i interesi djeteta, djetetu će se imenovati posebni
stratelj/ka za potrebe svih postupaka. To se posebno odnosi na situacije gdje je neophodno dijete izmjestiti iz porodice, I tada se za staratelja/ku najčešće imenuje neko
od članova/ica stručnog tima centra.
Žrtvu koja se direktno obrati za pomoć centru po pravilu prima stručni tim, koji čine:
socijalni/na radnik/ca, psiholog/škinja, pedagog/škinja, pravnik/ca. U centru se stranke
upoznaju sa nadležnostima, aktivnostima i zakonskim okvirima rada.
Stručni tim CSR sagledava konkretnu situaciju i zauzima jedinstven stav po pitanju
potrebnih koraka i redosljeda koje stručnjaci/kinje ove ustanove realizuju na sljedeći
način:
◊ utvrđuje se da li se radi o porodičnom nasilju ili poremećenim interpersonalnim odnosima i procjenjuje se stepen ugroženosti članova porodice, posebno
djece;
◊ radi detaljnijeg utvrđivanja relevantnih činjenica hitno se poziva i druga strana – počinilac nasilja, radi obavljanja razgovora i upoznavanja sa zakonskim
konsekvencama nasilničkog ponašanja i predočavanja konkretnih propisanih
sankcija;
◊ žrtva se upućuje radi dalje pomoći nadležnim institucijama, prije svega u Hitnu
pomoć radi pribavljanja medicinske dokumentacije, povredne liste i ukazivanja
medicinske pomoći;
◊ žrtva se upućuje u policiju radi prijavljivanja nasilja i eventualnog pokretanja
postupka protiv nasilnika, a po procjeni nadležnog organa;
◊ u slučaju neposredne opasnosti, službenici centra obavještavaju policiju i upozoravaju da je potrebno odmah reagovati;
◊ u okviru mogućnosti Centra, može se pružiti odgovarajuća materijalna podrška
u vidu trenutnih i jednokratnih novčanih pomoći;
◊ po procjeni stručnih radnika/ca žrtva se smješta u sklonište za žrtve nasilja, u
cilju njene bezbjednosti i sigurnosti;
◊ nakon zbrinjavanja nastavlja se savjetodavni rad sa žrtvom, kao i posredovanje u kontaktiranju sa maloljetnom djecom.
Sve navedene obaveze stručnog tima su krajnje kompleksne i osjetljive. Kako bi se
sprovele na način koji bi bio u skladu sa zahtjevima Zakona o zaštiti od nasilja i samog
protokola, službenici/ce centra moraju biti izuzetno edukovani/ne i senzibilisani/ne za
pitanja porodičnog nasilja. Moraju imati visok stepen
35
razumijevanja problema, ali i znanja i vještina neophodnih za rad sa žrtvama nasilja u
porodici.
Imajući u vidu koje sve oblike nasilja prepoznaje Zakon, izuzetno je osjetljivo pitanje razgraničiti porodično nasilje od poremećenih interpersonalnih odnosa. Takođe,
pozivanje počinioca nasilja radi detaljnijeg utvrđivanja relevantnih činjenica sa sobom
nosi rizike, posebno po bezbjednost žrtve. Ukoliko se odluče za ovaj korak, službenici/
ce centra moraju obaviti razgovore odvojeno od žrtve i obavezno bez prisustva djece.
Smještaj u skloništa i sigurne kuće mora biti na zahtjev i uz pristanak žrtve, a ne na osnovu procjene stručnog tima. Nažalost, još uvijek u nekom centrima vlada mišljenje da
stručni tim treba da odluči/procijeni da li će žrtva biti smještena u sigurnu kuću, posebno u situacijama kada za ovu vrstu smještaja sam centar treba da izdvoji određena
materijalna sredstva. Nikada se ne smije zanemariti lični osjećaj bezbjednosti same
žrtve, jer žrtva najbolje poznaje počinioca nasilja i zna šta od njega može očekivati.
Posebno osjetljiv pristup treba imati kada je u pitanju smještaj djece žrtava nasilja, koja
se često smještaju u JU Centar za djecu i mlade „Ljubović”, koji je prvenstveno namijenjen djeci i mladima sa poremećajima u ponašanju i ima vaspitno-popravnu ulogu,
iako već postoji JU Centar za podršku djeci i porodici žrtvama nasilja u Bijelom Polju.
Centri za socijalni rad su dužni za svaki slučaj pojedinačno napraviti procjenu rizika
i plan pomoći žrtvi. Plan pomoći žrtvi, shodno zakonu, podrazumijeva i da centar za
socijalni rad obrazuje stručni tim od predstavnika/ca te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i profesionalaca/ki koji se bave pitanjima
porodice, radi utvrđivanja plana pomoći žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoći
žrtvi, u skladu sa njenim potrebama i izborom.
Plan pomoći žrtvi treba da obuhvati jasne i precizne zadatke/obaveze za samu žrtvu i
stručna lica i bude vremenski određen. Sprovođenje sigurnosnog plana treba pratiti
i po potrebi mijenjati i usklađivati sa trenutnim stanjem i potrebama žrtve. Kada su
u pitanju djeca žrtve nasilja, neophodno je izraditi sigurnosni plan po već utvrđenim
metodama, tj. po već postojećoj matrici procjene za djecu usvojenoj u svakom centru. Ovo podrazumijeva tijesnu saradnji i svakodnevnu komunikaciju s obrazovnim i
zdravstvenim ustanovama.
Centri prioritetno treba da se pozabave uspostavljanjem forme matrice procjene za
porodicu koja bi bila uniformna za svaki centar za socijalni rad. Za sada, na kraju ovog
teksta ponudićemo model „ličnog sigurnosnog plana”, koji službenici/ce centra mogu
ponuditi u situacijama kada se žena nalazi u vezi koju karakteriše nasilje. Na taj način
će joj pomoći da bude spremna pravilno reagovati u budućim kriznim situacijama, što
će povećati stepen njene sigurnosti i uticaja na događaje. Lični sigurnosni plan se
pokazao kao efikasan model podrške žrtvi, koji već deceniju koriste sve NVO koje se
bave zaštitom žrtava u Crnoj Gori i regionu. Posljednjih godina sve je više u upotrebi i
na institucionalnom nivou, tako da je zauzeo značajno mjesto i u „Priručniku o provedbi
Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji” Republike Hrvatske.
36
Zaštitne mjere
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici obezbjeđuje mogućnost izricanja zaštitnih mjera
radi sprečavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica učinjenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja člana porodice koji je učinio nasilje. Izuzetno je
važno da zahtjev za određivanje zaštitne mjere, osim žrtve ili njenog zastupnika, može
podnijeti i centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i dječje zaštite.
Rješenje o izrečenoj zaštitnoj mjeri sud je dužan da dostavi centru za socijalni rad na
čijoj teritoriji žrtva i počinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište (čl. 34).
Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da počinilac nasilja ne postupa u skladu sa
izrečenom zaštitnom mjerom dužno je da o tome, osim suda, policije ili državnog
tužioca, obavijesti i centar za socijalni rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i dječje
zaštite.
Pravna pomoć
Stručnjaci/kinje CSR klijentima/kinjama obezbjeđuju različite vrste pravne podrške, od
savjetovanja do pisanja tužbi, zahtjeva, podnesaka i sl. Kvalitetno savjetovanje podrazumijeva poznavanje mnogih zakona koji su u tijesnoj vezi s ostvarivanjem socijalnih
prava i krivično pravnom problematikom.
Pravna pomoć koju obezbjeđuje centar podrazumijeva i upućivanje na nadležne organe, radi ostvarivanja zaštite i drugih prava, u skladu sa zakonom. Ukoliko žrtvi, zbog
materijalnih mogućnosti ili drugih razloga, pravna zaštita nije dostupna, pravna pomoć
joj se pruža u skladu sa Zakonom kojim se uređuje pružanje besplatne pravne pomoći
(čl.13). Službenici/ce centra su dužni/ne posredovati između žrtve i kancelarija pravne
pomoći koje funkcionišu u okviru sudova.
Protokolom se propisuje i obaveza socijalnih radnika/ca da učestvuju u sudskim
postupcima, ne samo na poziv sudova, već i u slučajevima “kada centar procijeni rizik”.
Kako bi se izbjegle nedoumice vezane za riječ “rizik”, ovu direktivu je najjednostavnije
shvatiti kao mogućnost centra da samostalno, u skladu sa prepoznatom potrebom za
kvalitetnijim utvrđivanjem činjeničnog stanja, odluči da učestvuje u sudskom postupku.
Protokol takođe obezbjeđuje mogućnost da se, u skladu sa potrebama, žrtva nasilja
prati na sud, bez obzira na to da li je neko iz stručnog tima centra od strane žrtve delegiran kao povjerljivo lice. Naravno, uvijek treba imati u vidu da odluka mora biti donijeta
u skladu sa potrebama, tj. uz pristanak žrtve.
Stručni/ne radnici/ce centra moraju biti svjesni/ne da sudski postupak, tj. svjedočenje
na sudu uglavnom predstavlja traumatično iskustvo za žrtvu nasilja, iz različitih emotivnih i psiholoških razloga: porodičnih nesuglasica, straha, nepoznavanja rada suda,
osjećanja nelagodnosti zbog prisustva optuženih i sl. Zato protokol preporučuje da
radnici/ce centra u što većoj mjeri pripreme žrtvu nasilja za sud. Ova pomoć podrazumijeva podršku žrtvi da prevaziđe negativna osjećanja u vezi s učešćem u postupku,
upoznavanje sa tokom postupka, mogućim mjerama zaštite tokom boravka u sudu i sl.
Imajući u vidu veliko iskustvo stručnih radika/ca centra u aktivnom učešću u sudskim postupcima, priprema žrtve za sud podrazumijeva i savjetovanje o načinima komunikacije sa sudom, načinima izbjegavanja konflikta sa počiniocem nasilja, kao i
37
uputstva kako se fokusirati na ključne i za sud bitne činjenice i sl. U slučajevima
krivičnog djela nasilja u porodici, važno je da svaki centar posjeduje informacije (imena
i kontakt telefone) ovlašćenh lica službi za podršku oštećenima/svjedocima u sudovima u Crnoj Gori.
Podaci iz dosijea su povjerljivi, ali se na pisani zahtev policije dostavljaju pisani
izvještaji o klijentima/kinjama – žrtvama nasilja, kao dio dokaznog materijala u
krivičnom postupku, ili je izveštaj dio prijave koju podnose tužilaštvu; centri uspostavljaju povratne informativne veze sa tužilaštvom (da li je podignuta prijava) i sa sudovima (da li je donijeta presuda).
Službenici/ce centra za socijalni rad su dužni da čuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu ličnih podataka, u skladu sa zakonom.
Sigurnosni plan
Plan za bijeg
Ako je moguće, napustite mjesto opasnosti čim Vam se za to ukaže prilika. Proučite
kako najbrže možete napustiti stan.
Razmislite o tome na koja mjesta u stanu se možete skloniti, da biste se zaštitili. Koje
prostorije možete zaključati i pružaju li Vam mogućnost da pobjegnete iz stana (npr.
prozor kroz koji možete napustiti stan ili iz kojega možete zvati pomoć)? Funkcioniše li
Vam mobilni telefon i u ovim prostorijama? Možete li pozvati policiju?
Izlazak iz kuće mora biti pažljivo isplaniran, da biste Vi i djeca bili sigurni. Često nasilnici, kada posumnjaju da ih žrtva namjerava napustiti, postaju još nasilniji. Zato pažljivo
isplanirajte kako ćete izaći iz kuće. Dobro je iskoristiti svakodnevne situacije izlazaka
iz kuće, kao npr. kupovinu, bacanje smeća, odlazak na posao…
Telefon
Imate li mogućnost u svakom trenutku pozvati pomoć (mob. tel)? Jesu li Vam telefonski brojevi za pomoć u memoriji mobilnog telefona? Odakle još možete telefonirati? Ima
li nekoga u komšiluku od koga biste mogli telefonirati? Napravite listu telefonskih brojeva i adresa Vaše rodbine, prijatelja i institucija za pružanje pomoći. Važni su i brojevi:
Policija – 122
Hitna pomoć – 124
U kriznoj situaciji može se dogoditi da se ne sjetite brojeva koje inače znate napamet.
Podrška
Ko bi Vam mogao pomoći u Vašoj neposrednoj okolini? Imate li neku komšinicu/prijateljicu u koju imate povjerenja? Izložite joj Vašu situaciju i zamolite je da – ako čuje
galamu ili pozive u pomoć – pozove policiju. Možete dogovoriti s njom poseban signal za slučaj opasnosti (npr. kucanje ili neki predmet obješen na prozoru). S mnogim
komšijama je ovo neophodno unaprijed dogovoriti, pošto se inače ne žele ‘’miješati’’ u
privatne stvari.
Djeca
Važno je da djeci, zavisno o njihovoj starosnoj dobi, objasnite situaciju. S djecom se
dogovorite:
• da ocu ili očuhu ne otvaraju vrata;
• kako mogu u slučaju nužde pozvati policiju u pomoć;
38
•
kako da reaguju ako se otac/očuh pojavi pred vrtićem ili školom (ne
zaboravite informisati vrtić i školu);
• da će možda biti neophodno napustiti stan.
Dogovorite s djecom lozinku ili signal koji ćete upotrebljavati kada bude potrebno
pozvati policiju. Pustite da Vam djeca ispričaju kako se ona osjećaju. Djeca vrlo često
vjeruju da su ona odgovorna za nasilje – objasnite im da ona nijesu kriva za to.
Ključevi
Napravite duplikat svih važnih ključeva (npr. stana, auta…) i čuvajte ih na sigurnom
mjestu izvan stana, npr. kod prijateljice, na poslu.
Dokumenti, knjižice, druge važne stvari
Držite kopije svih važnih dokumenata kod sebe, a originale čuvajte zajedno s drugim
dragocjenim stvarima na sigurnom mjestu.
Torba za nuždu
Pripremite torbu s najvažnijim stvarima za Vas i Vašu djecu i čuvajte je na sigurnom
mjestu. U torbu spakujte: najnužnija dokumenta (lična karta, zdravstvene knjižice,
vozačka dozvola, štedna knjižica, izvodi iz matične knjige rođenih za Vas i djecu,
dječje školske knjižice, sudske odluke, ukoliko postoje, ljekarski nalazi), mobilni
telefon, adrese i telefonske brojeve, ključeve od stana (i druge potrebne ključeve),
novac, ljekove, odjeću, stvari za ličnu higijenu, igračke za djecu…
Dokazi
Zapišite slučajeve nasilja i napravite fotografske snimke Vaših povreda odnosno
onoga što je pritom u stanu uništeno. Ovi dokazi mogu Vam biti od pomoći ukoliko
želite napraviti prijavu.
Smještaj
Dogovorite se s rodbinom i prijateljima da li bi u nuždi mogli boraviti kod njih.
Pobrinite se da smještaj bude siguran i da mu u svakom trenutku možete pristupiti.
Bilo bi dobro kad biste mogli dobiti ključ.
Ukoliko ste pobjegli/otišli od nasilnika
Prilikom svakog izlaska iz kuće obavijestite ukućane o tome gdje ste i kada bi trebalo
da se vratite. Pazite kome dajete telefon Vašeg sadašnjeg boravišta. Razmislite
kojim putem ćete ići na posao i postoji li mogućnost da svaki put idete nekim drugim
ulicama. Važno je da ne odlazite na mjesta za koja nasilnik zna da su Vaša, npr. iste
prodavnice, ista pošta, kod iste frizerke, itd. Ako treba da se vidite s nasilnikom,
učinite to na javnom mjestu i u prisustvu osobe u koju imate povjerenja. Obavijestite
kolege/inice na poslu o Vašoj situaciji.
Lične ideje
Što Vam još pada na um od mogućih sigurnosnih priprema? Uračunajte u planiranje
Vašu posebnu životnu situaciju, kao i situaciju stanovanja.
POSTUPANJE ZDRAVSTVENIH SLUŽBI
Zdravstveni radnik/ca i rano otkrivanje nasilja u porodici
Zdravstveni/ne radnici/ce češće od ostalih stručnjaka su u situaciji da
prepoznaju slučaj nasilja u porodici. Najčešće prvi dolaze u kontakt sa
zlostavljanom osobom i dužni su da na prikladan, stručan način, sa
39
puno pažnje i strpljenja obave pregled, evidentiraju sve vidljive povrede i obavijeste
nadležnu dežurnu policijsku službu poslije ukazane ljekarske pomoći.
Žrtve nasilja u porodici često traže ljekarsku pomoć, ali rijetko govore o nasilju koje
trpe u porodici. Razlozi su mnogobrojni. Nekada je to stid ili strah da o tome govore,
a nekada jednostavno zato što ih ljekari uglavnom i ne pitaju o uzrocima povreda,
smatrajući da to nije djelokrug njihovog rada. Istraživanja pokazuju da se ljekari/ke ne
uključuju u rješavanje problema nasilja u porodici zbog sopstvenog stava da je to
privatni problem, da to nije njihov primarni posao, ali i zato što ne znaju šta preduzeti
kada je problem prepoznat.
Stavovi da je nasilje u porodici privatna stvar i da je u skladu sa “ljekarskom etikom”
da se o tome ćuti do te mjere su bili ukorijenjeni u zdravstvenom sistemu da se u
slučajevima porodičnog nasilja, posebno kada su žene bile žrtve, zanemarivala
zakonska obaveza “prijavljivanja policiji svih slučajeva za čije se povrede ustanovi da
su nastale kao posljedica nasilja”.
Iako se najčešće među prvima sreću sa zlostavljanim osobama, ljekari/ke još uvijek
nemaju dovoljno znanja o specifičnim potrebama takvih pacijenata/kinja. Ne
posvećuju dovoljno pažnje načinu otkrivanja nasilja kao uzroka povreda ili teških
mentalnih i somatskoh oboljenja, tretmanu akutnih povreda nastalih zbog nasilja, kao
ni njihovom detaljnom opisivanju u medicinskoj dokumentaciji, što je veoma značajno
za dalji tretman slučaja u sudu, policiji i drugim institucijama u procesu zaštite žrtve i
sankcionisanja nasilnika.
Senzibilizacija i doedukacija ljekara/ki u primarnoj zdravstvenoj zaštiti važna je u
domenu prevencije nasilja u svim populacionim grupama, posebno u
multidisciplinarnoj saradnji na tretmanu slučajeva u riziku i otkrivenih slučajeva.
Zdravstvene ustanove su dužne pružiti žrtvi nasilja sveukupnu zdravstvenu zaštitu u
cilju očuvanja fizičkog i psihičkog zdravlja žrtve, kao i sanaciju nastalih povreda i
psihotrauma. U slučaju sumnje da je povreda ili zdravstveno stanje posljedica nasilja
u porodici, zdravstveni radnik/ca je dužan/na sa posebnom pažnjom razgovarati sa
osobom za koju se sumnja da je žrtva nasilja i navesti je da razgovara o postojanju
nasilja, te saznati što više okolnosti u vezi sa povredom ili zdravstvenim stanjem
žrtve.
Zdravstveni/ne radnici/ce u zdravstvenim ustanovama koji tokom obavljanja svoje
dužnosti saznaju za učinjeno nasilje u porodici dužni su bez odlaganja prijaviti nasilje
nadležnoj policijskoj službi i centru za socijalni rad. Za prijavljivanje nasilja nije
potrebna saglasnost pacijenta/kinje. Da bi postupak bio efikasniji, preporuka je da se
policija pozove dok je žrtva u ordinaciji i da se odmah obavjeste o povredama
nastalim usljed nasilja.
Zdravstveni/ne radnici/ce dužni su utvrditi uzroke i način nastanka povrede, obaviti
potpuni zdravstveni pregled i u slučaju potrebe uputiti žrtvu na dalju zdravstvenu
obradu. Dužni su evidentirati činjenice i izjave pacijenta/kinje žrtve nasilja ili pratioca
u karton pacijenta ili u protokol, ukoliko je žrtva primljena u službi hitne pomoći.
Ukoliko postoje fizičke promjene na tijelu žrtve, treba ih evidentirati i opisati u karton
ili protokol i izdati povrednu listu ili ljekarsko uvjerenje, bez naplate. Žrtvama nasilja
treba izdati ljekarski nalaz koji objašnjava status (posebno opšta praksa i hirurške
ambulante); opis povreda treba da bude detaljan, precizan i razumljiv, kako bi u
policiji znali kako da kvalifikuju djelo.
40
Na zahtjev nadležnih organa pravosuđa ili policije, treba dostaviti dokumentaciju koja
je od značaja za rješavanje i dokazivanje djela. Ukoliko je počinilac nasilja ili sama
žrtva osoba sa psihičkim smetnjama koju je neophodno hospitalizovati, o tome
obavijestiti nadležnu policijsku službu i centar za socijalni rad.
Blagovremeno evidentiranje nasilja nad ženama, pregled i opisivanje
zdravstvenih posljedica nasilja omogućavaju pravovremenu prevenciju i
intervenciju, koji su sastavni dio profesionalnog pristupa zdravstvenih
radnika.
Dijagnostika stanja nasilja u porodici zavisi od znanja i vještine zdravstvenog/ne
radnika/ce. Pritom treba razlikovati profesionalne obaveze od ličnih osjećanja i
uvjerenja zdravstvenog/ne radnika/ce.
Pri intervenciji treba poštovati načela autonomije pacijenta/kinje: povjerljivost,
iskrenost i informisanost za samostalno odlučivanje.
Razgovor vođen u akutnoj situaciji i izvedena intervencija dio su medicinske
dokumentacije i obavljaju se uz poštovanje, empatiju i aktivno slušanje, uz primjenu
svih etičkih pravila. Uz uobičajene profesionalne intervencije – zbrinjavanje povreda,
psihosocijalne podrške, savjetovanja i upućivanja na dalje intervencije, treba
primijeniti protokol uobičajen za slučajeve nasilja u porodici.
Uloga zdravstvenih radnika/ca primarne zdravstvene zaštite i službe hitne
pomoći
1. Uloga ljekara/ki, višeg i srednjeg medicinskog kadra
Postoji pet aspekata postupka koji treba da budu dostupni žrtvi nasilja:
1. identifikacija postojanja nasilja;
2. pregled i procjena psihičkih i fizičkih posljedica;
3. dokumentovanje nasilja;
4. osmišljavanje bezbjedonosnih mjera;
5. upućivanje na mogućnosti zaštite.
Zdravstveni/ne radnici/ce treba da se suoče sa ličnim i društvenim stereotipima i
predrasudama u odnosu na žrtve nasilja, koje mogu biti posljedica kulturološkog
shvatanja sredine, religioznih uvjerenja, starosnih razlika i društveno-ekonomskog
statusa. Navedena opterećenja mogu značajno uticati na kvalitet pružene njege,
imajući u vidu sve aspekte postupka prema žrtvi nasilja.
Pacijenti/kinje vrlo često različito i sami/e reaguju na nasilje koje trpe, zavisno od
odnosa sopstvene okoline prema nasilju. Imajući sve na umu, uputstva koja slijede
treba zdravstvenim radnicima/ama da olakšaju postupak i da doprinesu da on bude
što efikasniji.
Da bi se indentifikovale osobe koje trpe nasilje, kod svih pacijentkinja i pacijenata koji
se obrate zdravstvenom/oj radniku/ci treba ispitati eventualno postojanje nasilja.
Osnovna pitanja može da postavi ljekar/ka i više ili srednje medicinsko osoblje u toku
pregleda i/ili terapije.
41
Zdravstveni radnici/ce treba da steknu određenu rutinu u načinu vođenja razgovora i
postavljanju pitanja u vezi s nasiljem, kao i da znaju kako mogu konkretno pomoći.
Napomena: Počinioci nasilja mogu biti i muškarci i žene, ali je rodna dimenzija
suštinska karakteristika nasilja u porodici. Imajući u vidu da sva postojeća
istraživanja ukazuju na činjenicu da su žrtve nasilja u porodici u Crnoj Gori u 97%
slučajeva žene, instrukcije u ovom tekstu će se fokusirati na osobe ženskog pola, tj.
na pacijentkinje, ali se sve ponuđene instrukcije, uz blagu korekciju, mogu upotrijebiti
u radu sa svim ostalim mogućim žrtvama porodičnog nasilja.
Postupanje u susretu s pacijentkinjama
Kako pitati o nasilju:
• Usmjeriti pažnju ka pacijentkinji kako bi je osnažili i ohrabrili.
• Stvoriti adekvatne uslove za razgovor, koji bi podrazumijevali vođenje računa
o bezbjednosti i poštovanju privatnosti.
Važno: NE voditi razgovor u prisustvu drugih osoba (muža/partnera, rođaka i dr.). U
slučaju da pacijentkinja odbija da govori o nasilju, unesite taj podatak u njenu
dokumentaciju i ne insistirajte.
Procedura i metode
1. U toku pregleda, sljedeća pitanja i izjave treba da budu upućeni svakoj pacijentkinji
na direktan i taktičan način:
“Znam iz iskustva da problemi mogu prouzrokovati zdravstvene posljedice,
zato sve pacijente pitam: Da li ste u vezi sa nekim ko Vas povrjeđuje, tuče ili
prijeti da će vas povrijediti na bilo koji način? Sve što nam saopštite ostaće
povjerljivo.”
2. Ako vam se učini da pacijentkinja ne razumije pitanje ili želi da ostavi takav utisak,
navedite primjere nasilja:
„ Da li vas je partner ikada gurnuo, ošamario, udario?“
„ Da li vas partner vrijeđa, da li vam prijeti?“
„ Da li se bojite svog partnera?“
„ Da li vas partner prisiljava na seksualne odnose kada Vi to ne želite?“
3. Ako pacijentkinja negira nasilje, a postoji sumnja da je ona izložena nasilju, u tom
slučaju, pregledajte je, ne insistirajući da govori ako nije spremna. Ostavite „otvorena
vrata“ da jednog dana izgovori šta joj se dešava.
4. Zabilježite reakcije pacijentkinje u toku razgovora o nasilju.
5. Komunikaciju sa žrtvom ne uspostavljajte preko drugih osoba.
6. Ako je pacijentkinja saopštila da trpi nasilje, obavite pregled, intervenciju,
dokumentujte nasilje i zdravstvene posljedice i informišite je o mogućnostima za
podršku i pomoć. Na kraju razgovarajte o planiranju sigurnosti.
a) U slučaju kada pacijentkinja otvoreno govori o nasilju:
Šta treba činiti:
• Pružiti svu potrebnu medicinsku njegu.
• Ispitati mogućnost odlaska na sigurno mjesto – kod rodbine, prijatelja ili u
sklonište (ako postoji u mjestu) – ako je bezbjednost žene i/ili djece ugrožena.
• Ohrabriti pacijentkinju, direktno i jasno saopštiti da nema opravdanja za
nasilje.
• Reći joj da nasilje nije dozvoljeno.
• Obezbijediti uslove u kojima će biti ispoštovana privatnost pacijentkinje
(prisustvo razgovoru, pristup medicinskoj dokumentaciji i sl.).
42
•
•
•
•
•
•
•
•
Ponuditi pomoć i informacije na način kojim bi se pokazalo razumijevanje
situacije u kojoj se pacijentkinja nalazi.
NE biti sudija.
Ne stavljati se u ulogu spasioca/teljke.
Informisati pacijentkinju o njenim pravima i mogućnostima izlaska iz ovakve
situacije.
Obezbijediti pacijentkinji materijal sa podacima o službama koje se bave
problemom nasilja nad ženama. U razgovoru sa pacijentkinjom utvrditi da li je
bezbjedno da ovakve informatore drži u kući.
Pacijentkinju uputiti u centar za socijalni rad, policiju i/ili nevladinu
organizaciju koja radi sa ženama žrtvama nasilja.
Budite svjesni svoje reakcije na situaciju nasilja (razmislite o svojoj reakciji,
razgovarajte s nekim o tome).
Pitanja bezbjednosti, povjerljivosti i očuvanja privatnosti pacijentkinje moraju
imati prioritet na listi načela u radu sa žrtvom nasilja.
Šta ne treba činiti:
• Ne ignorisati priznanje postojanja nasilja.
• Ne minimizirati iskustvo pacijentkinje (npr. „Ne brinite, sve će biti u redu.“).
• Ne okrivljavati pacijentkinju (npr. „Šta ste radili da vas tako istuče?“ „Da li ste
ga provocirali?“ ili „Zašto to trpiš?“).
• Ne stavljati se u ulogu savjetodavca (npr. „Treba da se razvedete.“ „Treba da
trpite zbog...“).
• Ne opravdavati nasilnika (npr. „Vaš muž/partner je sigurno pod velikim
stresom...“).
b) U slučaju da postoji sumnja na nasilje, ali ne i direktno priznanje
pacijentkinje:
Treba ostaviti mogućnost da pacijentkinja poželi da se otvori. Nastaviti sa
postavljanjem direktnih pitanja, vodeći računa da budete obazrivi i ohrabrujući. Treba
biti svjestan reakcija pacijentkinje na dodatna ispitivanja, npr. da može postati
neprijatna, ljuta, nekomunikativna i tada treba prekinuti ispitivanje.
Neki primjeri dodatnih pitanja su:
• “Brine me način na koji ste mogli zadobiti ovakve povrede.”
• “Da li vas je neko povrijedio?”
• “Mi vrlo često ovakve povrede vidimo kod pacijentkinja koje tuče muž/
partner. Da li je to i vaš slučaj?”
Na ovaj način pacijentkinjama se šalje poruka da nasilje nad ženama i djecom
postoji, da nije društveno prihvatljivo i da medicinski radnici/ce nijesu neutralni i da ih
se taj problem i te kako tiče.
Osuda nasilja, uzimanje u obzir uticaja nasilja na zdravlje, kao i blagovremena
i adekvatna reakcija medicinskih radnika/ca predstavljaju sastavni dio
uspješnog liječenja.
Medicinski pregled žrtve
1. Lična anamneza:
• prethodna teža oboljenja i operacije;
• opšte zdravstveno stanje;
• bolesti zavisnosti;
• mentalna oboljenja;
43
•
ostali značajni podaci.
2. Detaljni i sveobuhvatni fizički pregled:
Opisati povrede po određenim i strogo utvrđenim principima, kao što su:
• lokalizacija;
• položaj;
• oblik;
• veličina;
• izgled i skiciranje povreda (shema);
• fotografisanje povreda (po mogućnosti razmjerna fotografija).
3. Pregled odjeće:
• utvrđivanje i opisivanje oštećenja,
prikupljanje tragova.
Minimum obaveza zdravstvenog radnika/ce – SZO, 1997.
Ne naškoditi
Neprijateljski stav, stav koji okrivljuje žrtvu, može da dovede do pojačanja osjećanja
krivice i izolacije, podrije i ono malo preostalog samopoštovanja, te da utiče na
odustajanje od traženja pomoći.
Obratiti pažnju na simptome nasilja
Konstatovati simptome koji bi mogli ukazati na postojanje nasilja i pratiti stanje
prilikom zakazanih kontrola.
Pitati o nasilju
Tamo gdje okolnosti dozvoljavaju pitati sve pacijentkinje o iskustvu vezanom za
nasilje. Razgovor o nasilju treba da bude rutinski dio prilikom uzimanja istorije bolesti.
Dokumentovati
Pružiti odgovarajuću medicinsku pomoć i dokumentovati razmjere zlostavljanja, kao i
podatke vezane za počinioca.
Uputiti
Uputiti pacijentkinje na centre koji se bave ovom problematikom.
Poštovati privatnost
Ne narušiti privatnost pacijentkinje i osigurati povjerljivost dobijenih informacija.
Nemojte se ustručavati da pitate.
Suprotno opštem mišljenju, većina žena je voljna da govori o nasilju kada joj se
postavi direktno pitanje.
Radite na stvaranju atmosfere koja ne podliježe predrasudama i pruža podršku
žrtvi. Pustite ženu da ispriča svoju priču. Jasno joj stavite do znanja da niko ne
zaslužuje da bude tučen ili silovan, bez obzira na okolnosti.
Budite spremni da prepoznate „znake upozorenja“. Treba obratiti pažnju na
povrede i stanja koji su važni znaci upozorenja:
• hronične tegobe koje prati širok sprektar simptoma, a nemaju organski uzrok;
• povrede čije se objašnjenje o tome kako su nastale ne slaže s objektivnim
nalazom ljekara;
44
•
•
•
•
•
•
partner koji je pretjerano pažljiv te pokušava da kontroliše situaciju prilikom
pregleda i ne želi ni na trenutak da partnerku ostavi nasamo sa ljekarem i
medicinskim osobljem;
fizičke povrede konstatovane u trudnoći;
podaci o pomisli na samoubistvo i/ili pokušaj samoubistva;
odlaganje dolaska na pregled nakon zadobijenih povreda;
procijeniti da li je pacijentkinja životno ugrožena;
procijeniti da li pacijentkinja strahuje za svoj život i život svoje djece; pomozite
joj da pronađe alternativu za prevazilaženje takve situacije.
Informišite pacijentkinju o njenim pravima.
Nastojte da se raspitate kakva pravna regulativa postoji u odnosu na žrtve nasilja i
gdje se žene i djeca žrtve nasilja mogu obratiti za pomoć i izboriti za svoja prava.
Budite spremni da ponudite kontrolni pregled.
Izložite postere i pamflete o nasilju u porodici i seksualnom zlostavljanju, kako bi
doprinijeli podizanju svijesti o ovom problemu i ohrabrili pacijentkinje da progovore o
nasilju koje trpe.
Ne propisujete antidepresive ili anksiolitike (bez prijeke potrebe) ženama koje
žive sa nasilnim partnerom.
Razvijajte i održavajte kontakte sa ženskim grupama i drugim vladinim i
nevladinim orgnizacijama koje pružaju pomoć žrtvama nasilja. Osigurajte da
pravovremena informcija o njihovom radu bude izložena na vidnom mjestu u ustanovi
u kojoj radite.
Razmotrite mogućnost da u zdravstvenoj ustanovi obezbijedite mjesto za
grupe samopomoći.
POSTUPANJE PRAVOSUDNIH ORGANA
U vremenu kada pravna i sudska reforma privlače mnogo više
pažnje nego u prošlosti i kada demokratije u razvoju usmjeravaju
svoje programe pravne reforme u pravcu uspostavljanja
odgovornog, uspješnog i nezavisnog pravosuđa, problem nasilja
u porodici tek treba da se uspostavi kao jedan od prioriteta rada
pravosudnih organa.
Analizom postojećih zakona, kodeksa i poslovnika, određenih uslova i mehanizama u
pravosudnom sistemu sa sigurnošću se može ustvrditi postojanje snažnog
utemeljenja za kvalitetniju zaštitu žrtava porodičnog nasilja i efikasnije sankcionisanje
nasilnika.
Procjenjivati koliko je crnogorsko pravosuđe napredovalo u oblasti zaštite žrtava
porodičnog nasilja podrazumijeva brojne izazove. Mnoge faktore je teško izmjeriti, jer
su kvalitativne prirode i upravo stoga je možda najbolji način procjene kroz temeljne
intervjue koji su rađeni sa predstavnicima pravosudnih organa u procesu pripreme
ovog materijala.
45
Nasilje u porodici je neposredno regulisano Krivičnim zakonikom CG, kojim se nasilje
u porodici tretira kao krivično djelo, dok opširniju definiciju nasilja u porodici imamo u
članu 2 Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, koji se primjenjuje samo u prekršajnom
postupku. Prednost ovog zakona je što po prvi put predviđa uvođenje zaštitnih mjera
za žrtve nasilja u naš pravni sistem. Izriču se radi sprečavanja nasilja, otklanjanja
posljedica već izvršenog nasilja, te prevaspitanje počinioca nasilja i eliminisanja okolnosti koje pogoduju ili podstiču vršenje nasilja. Njegova karakteristika je sprečavanje i
suzbijanje nasilja u porodici, zaštita osoba izloženih nasilju i nesmetan pristup sudu za
prekršaje bez bilo kakvih troškova.
Uzimajući u obzir prirodu samog nasilja u porodici, veliki broj predstavnika/ca pravosudnih organa smatra neophodnim osnivanje Porodičnog suda, koji bi se kao specijalizovani sud bavio isključivo ovom vrstom nasilja, čime bi zakonske odredbe tek dobile
pravi smisao. U cilju efikasne zaštite žrtve, na taj način bi i princip hitnosti u postupanju
mogao biti ispoštovan u pravom i punom obimu.
Krivično zakonodavstvo u Crnoj Gori je reformisano 2004. godine donošenjem
Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku, koji sadrže brojna nova rješenja,
u oblasti krivične materije, koja se smatraju standardima usvojenim u razvijenim zemljama Evrope. Značajna novina je sadržana u odredbama ZKP-a, kojima su uvedene
mjere nadzora. Posebno je važna mjera kojom se može ograničiti pravo okrivljenom
za krivično djelo učinjeno na štetu člana porodice da živi u svom stanu i da se nesmetano viđa sa članovima svoje porodice. Međutim, postojeće odredbe nijesu našle
adekvatnu primjenu u praksi. Neka od novih rješenja jednostavno nijesu primjenjiva
zbog nepostojanja uslova koji to omogućavaju. Naime, postojeće izmjene krivičnog
zakonodavstva nijesu istovremeno praćene i u drugim srodnim oblastima, npr. nije
izvršena reorganizacija institucija od čijeg djelovanja zavisi primjena ovih odredbi.
U čl. 97, st. 2 ZKP-a propisana je mogućnost da bliski srodnici nijesu dužni svjedočiti,
ukoliko ne žele, što u velikoj mjeri otežava dokazivanje postojanja krivičnog djela
nasilja u porodici. Posebno u slučajevima kada je izostalo fizičko povrjeđivanje. Takvi
postupci se najčešće završavaju odustajanjem tužioca od krivičnog gonjenja, upravo iz
razloga nepostojanja dokaza, jer žrtve – oštećeni, koristeći zakonsku mogućnost da ne
svjedoče, onemogućavaju sprovođenje dokaznog postupka, a samim tim i donošenje
osuđujuće presude. Usljed svih ovih poteškoća, Zakonik o krivičnom postupku u čl.
109, st. 2 propisuje da se oslobađanje od dužnosti svjedočenja bliskih srodnika neće
odnositi na lica koja su dužna da svjedoče za krivično djelo zapuštanje i zlostavljanje
maloljetnog lica, nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici i rodoskrnavljenje kada je
oštećeno maloljetno lice.
U slučajevima kada je došlo do fizičkog povrjeđivanja, veoma često se dešava da u
medicinskoj dokumentaciji nije precizno dijagnostifikovana vrsta povrede. Povrede su
nedovoljno opisane, pa ih je naknadno teško kvalifikovati, a od te kvalifikacije zavisi i
konačna pravna kvalifikacija djela. Međutim, posljednjih godina ovaj problem se prevazilazi edukacijom ljekara/ki. Nevladine organizacije su organizovale niz zajedničkih
seminara ljekara/ki, sudija i tužilaca/tužiteljki na kojima je ljekarima/kama ukazano na
to koliki je značaj potpune i uredne medicinske dokumentacije za dokazivanje ovog
krivičnog djela.
Nerijetko se u praksi dešava da ista lica i nakon što su pravosnažno osuđena ponove
nasilje. Institut uslovne osude nije adekvatno praćen mjerama kontrole pa se dešava
da nasilnik kome je izrečena uslovna osuda s određenim rokom provjeravanja upravo
u tom roku izvrši nasilje prema istoj žrtvi. Ponašanje okrivljenog u toku trajanja roka
provjere nije adekvatno kontrolisano i praćeno. Često se dešava da nasilnik ponavlja
46
inkriminisano ponašanje, o kojem sud nema saznanje ukoliko ga žrtva ponovo ne prijavi. U zemljama savremenog zakonodavstva ovaj problem je riješen angažovanjem
tkz. službenika za praćenje i kontrolu tj. nadzor, koji kontinuirano nadgledaju ponašanje
nasilnika i o tome blagovremeno sudovima podnose izvještaje. Takođe je poznato i
korišćenje tkz. narukvica, koje omogućavaju kontrolisano praćenje kretanja nasilnika,
čime su objektivno na najmanju moguću mjeru smanjeni rizici da se prekrše mjere
nadzora: približavanje žrtvi na određenoj udaljenosti, zabrana posjećivanja i uhođenja
žrtve i sl.
Osim toga, u dosadašnjoj sudskoj praksi počiniocima krivičnog djela nasilja u porodici
izricane su blage kazne. Najčešće su izricane niske novčane kazne ili uslovne, dok
su zatvorske kazne izricane samo rijetko i to samo povratnicima ili u slučajevima sa
teškim posljedicama po tjelesni integritet člana porodice.
Učestalost nasilja i njihov intenzitet, kao i ispoljeni strah žrtve ili drugih članova porodice da svjedoči protiv počinioca nasilja, s kojim žive u zajedničkom domaćinstvu,
u najvećem broju slučajeva čine osnovanom bojazan da će osumnjičeni ometati istragu uticanjem na svjedoke i na taj način ometati prikupljanje dokaza i negativno
uticati na tok postupka. Ipak, tužilac/tužiteljka u toku istrage rijetko koristi ovaj razlog za određivanje pritvora (175, stav 2 ZKP) i rijetko predlaže određivanje pritvora
osumnjičenom. Na taj način propušta da eliminiše njegov negativan uticaj na svjedoke,
zbog čega se suočava sa nedostatkom dokaza, ukoliko se takav uticaj osumnjičenog
na svjedoke i ostvari.
Nadalje, broj specijalizovanih službenika/ca uključenih u proces zaštite žrtava, njihova edukovanost i senzibilisanost za pružanje adekvatne zaštite, u svim institucijama,
počev od policije kao organa i mjesta na kojem žrtve prvo zatraže zaštitu, u velikoj
mjeri utiču na dalji tok postupka i prvenstveno objektivan pristup žrtvi. Koordinirano
djelovanje svih ostalih organa – policije, službi obezbjeđenja i kontrole sprovođenja
sudskih i drugih odluka, centara za socijalni rad, stručnih timova sastavljenih od psihologa/škinja, sociologa/škinja, ljekara/ki, koji bi sudu pružali stručne i servisne usluge,
u znatnoj mjeri bi omogućilo adekvatnu zaštitu, čime bi i princip hitnosti, kao prioritetan, u potpunosti bio primjenjen.
Očigledno je da dosadašnja postojeća normativna i institucionalna struktura nije
pružala garancije kako za samu primjenu postojećih normi tako i za kvalitetnu zaštitu
oštećenih. Žrtve nasilja su gubile povjerenje u institucije usljed dugog vođenja postupaka, blagih kazni za nasilnike, te njihovog ukupnog tretmana, počev od trenutka kada
nadležnim organima prijave nasilje pa do konačnog završetka postupka i dalje, nakon
što budu donesene sudske odluke, odnosno zaštitne mjere prestanu da važe.
Svjesni smo da pravosuđe, kao jedan od važnih stubova demokratskog društva,
ima zadatak da utvrdi istinu u složenoj i visoko formalizovanoj proceduri. Ali, u cilju
pravne sigurnosti svih onih koji se obraćaju pravosuđu za zaštitu svojih prava i sloboda
i potreba da se vrati povjerenje nasiljem ugroženih građana/ki u pravosuđe, pravosudni organi, zajedno sa policijom, moraju uložiti maksimalan napor u pronalaženju
mogućnosti efikasnijeg sankcionisanja nasilnika.
Pravosudna tijela imaju obavezu što efikasnije iskoristiti sve zakonske mogućnosti,
propisane pozitivnim pravnim propisima, u svrhu zaštite članova porodice izloženih
nasilju u porodici, te im omogućiti sudsku zaštitu radi zaštite njihovog psihofizičog
integriteta i osnovnog prava na život bez nasilja, kao i provesti efikasan postupak
utvrđivanja prekršajne ili krivične odgovornosti počinilaca nasilja.
47
Hitnost u postupanju i donošenju odluka
Izuzev rijetkih skloništa, žrtve nijesu adekvatno obezbijeđenje u smislu pružanja kontinuirane zaštite, a nedosljednost u sprovođenju principa hitnosti u postupanju doprinosi dodatnom riziku da se nasilje ponovi i da posljedice budu veće.
Iako postojeće zakonske norme predviđaju hitnost u postupanju, ovaj princip, po
mišljenu profesionalaca u pravosuđu, u praksi nije uvijek jednostavno sprovesti. Pored
teškoća koje se nekada i objektivno pravdaju nedostatkom dovoljnog broja postupajućih
službenika, nedostatkom odgovarajućih resursa tehničke i druge prirode, sama zakonska norma koja definiše princip hitnosti je neprecizna, pa nedostatak konkretno
određenih rokova, ograničenih na sate ili dane, čini da se ovi postupci zapravo i pored
propisane hitnosti često ne razlikuju od drugih redovnih postupaka u kojima hitnost nije
imperativno propisana.
Hitnost u postupanju najjednostavnije je postići kod takozvanih “privodskih” predmeta
kada policija dovodi osumnjičenog, a dežurni sudija predmet odmah prima u rad. U
svim drugim situacijama treba uložiti dodatni napor i u najvećoj mogućoj mjeri uključiti
sve relevantne službe i organe, kako bi se ispoštovala hitnost u postupanju i pravovremeno donijela odluka.
Činjenica da se konstantno evidetira veliki broj povratnika u vršenju krivičnih djela nasilja
u porodici (oko 40% na nivou Crne Gore), te da sami predstavnici/ce pravosuđa tu pojavu objašnjavaju kao „posljedicu dužine trajanja pokrenutih postupaka i neadekvatne
kaznene politike“, ukazuje na potrebu ozbiljnijeg pristupa i angažmana svih relevantnih
subjekata.
Bezbjednost žrtve u sudskom postupku
Neodgovarajući prostorni ambijent u svim institucijama, pa čak i sudovima, omogućava
neposredan kontakt i komunikaciju žrtve i nasilnika, što ponovo i dodatno dovodi do
posttraumatskog stresa i obeshrabruje žrtvu da objektivno svjedoči, budući da su u
takvim situacijama česte čak i direktne prijetnje žrtvi, koje su nerijetko izrečene i u
prisustvu postupajućih službenika/ca.
Sudovi će osigurati zaštitu žrtve na sudu razmatrajući i mogućnost davanja izjave
odvojeno od izvršioca, u skladu sa zakonom. Bez obzira na neodgovarajući prostorni
ambijent, neophodno je osigurati posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza
(fizički je odvojiti od počinioca nasilja).
U prvoj fazi postupka, pravosudni ograni često ne mogu na pravi način procijeniti stepen ugroženosti žrtve, jer još nijesu imali kontakt s istom, te ne mogu ocijeniti njeno
opše stanje, stepen njene bojazni suočenja sa počiniocem, kao ni stepen ugroženosti
prilikom dolaska na sud. U situacijama kada se nasilnik već privodi u sud, bezbjednost
dolaska žrtve svakako nije ugrožena i u ovim situacijama je važno obezbijediti njenu
sigurnost u prostorijama suda. Mogućnost zaštite bezbjednosti žrtve prilikom dolaska
u sud u redovnom postupku je nešto komplikovanija. Dio predstavnika/ca pravosuđa
smatra da bi trebalo uspostaviti posebne procedure, koje bi u slučajevima visokog
rizika omogućile policijsku pratnju žrtvama nasilja na zahtjev suda. Međutim, svi imaju
sličan generalni stav da zakon, zbog različitosti i specifičnosti slučajeva, ne može i ne
treba sve propisati, te da se uz dobru komunikaciju i saradnju, posebno sa policijskim
službama, mogu preduprijediti mogući rizici za bezbjednost žrtve.
48
Informisanje žrtve o njenim pravima
Žrtvu je neophodno poučiti o njenim pravima. Tokom vođenja postupka neophodno je
da sud vodi računa o tome da žrtva nasilja, koja je pravno neuka, bude obaviještena o
svojim pravima. Sud takođe mora imati u vidu da svjedočenje predstavlja traumatično
iskustvo za žrtve, jer su žrtve nasilja ozbiljno fizički ili psihički traumatizovane okolnostima pod kojima je nasilje počinjeno ili usljed toga već pate od ozbiljnih psihičkih
poremećaja, što ih čini izuzetno osjetljivim svjedocima.
U svim sudovima koji postupaju u krivičnim predmetima ustanovljena je Služba za
pružanje podrške oštećenima/svjedocima u predmetima trgovine ljudima, trgovine
djecom radi usvojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Žrtva može prvi kontakt sa sudom uspostaviti s ovlašćenim licem iz Službe za podršku toga suda, i to prije
početka zakazanog glavnog pretresa ili dok se nalazi u prostorijama suda.
Angažovano lice je dužno pomoći u pogledu davanja pune podrške – informacije o
krivičnom postupku, obezbjeđivanju zaštite tj. eliminisanju mogućnosti fizičkih nasrtaja ili vrijeđanja žrtve kao oštećenog/svjedoka prije i nakon suđenja u prostorijama
suda. Ova služba obezbjeđuje podršku i pomoć u prevazilaženju negativnih osjećanja
u vezi s učešćem u postupku, jer je doprinos žrtve utvrđivanju istine presudan, a njeno iskustvo neprocjenjivo za donošenje osuđujućih presuda za odgovorne počinioce
krivičnih djela. Zadatak Službe za podršku je da obezbijedi uslove za sigurno i bezbjedno svjedočenje, koje će biti iskustvo koje će žrtvu dodatno ojačati u pogledu zaštite
njenih prava i sloboda.
Saradnja s drugim relevantnim institucijama
Bez dobre saradnje s drugim relevantnim institucijama nema uspješnog rada pravosudnih organa. U predmetima nasilja u porodici od ključnog značaja je rad policije,
koja bi trebalo u prijavama koje dostavlja nadležnom državnom tužiocu, odnosno sudiji
za prekršaje, da obezbijedi podatke koji se odnose na: kriminalnu istoriju; istoriju o
zlostavljanju trenutne žrtve i zlostavljanja ostalih žrtava; posjedovanje oružja; ranije
prijetnje; pokušaje ili prijetnje da će ubiti ili da će izvršiti samoubistvo; svađe; naredbe
za iseljenje iz stana; prekid kontakta i druge naredbe donesene protiv osumnjičenog
itd. (pogledati poglavlje „prijava“ u dijelu povećenom postupanju policije).
Kako je u postupcima, bilo prekršajnom bilo krivičnom, potrebno prethodno prikupiti i
iznijeti pred sud dovoljan broj dokaza potrebnih da se utvrdi postojanje djela i odgovornosti počinioca, dodatno treba pribaviti izvještaje od službi socijalne zaštite, nalaze
i mišljenja psihijatara o duševnom zdravlju i psihičkom stanju okrivljenog u vrijeme
izvršenja djela, ali i psihičkom stanju oštećenih, uzrokovanog nasiljem koje je unutar
porodice vršeno prema njima ili pak drugim njima bliskim osobama (naročito kada su
djeca u pitanju), jer u takvim slučajevima može da se radi i o težem obliku krivičnog
djela nasilja u porodici.
Činjenični opis djela ili prekršaja nasilja u porodici treba da sadrži sve važne činjenice,
kako one koje čine bitna obilježja tako i one kojima se to djelo odnosno prekršaj bliže
određuje. Stoga je puno profesionalno učešće policijskih, socijalnih i zdravstvenih
službi od neprocjenjive važnosti u svim segmentima rada pravosudnih organa, a
posebno njihovim obavezama definisanim protokolom, u dijelu hitnosti u postupanju
i odlukama, bezbjednosti žrtava nasilja i pravičnom suđenju bez viktimizacije žrtava.
49
Uvijek kad okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da će osumnjičeni vršiti negativni uticaj na oštećeno lice ili drugog člana porodice, kao svjedoka, i tako ometati prikupljanje
dokaza i sam tok postupka, treba argumentovano predlagati sudu da odredi pritvor
kako bi se eliminisao taj negativni uticaj ili otklonila opasnost od daljeg vršenja nasilja,
ukoliko se to ne može postići i nekom blažom mjerom zabrane kao što je zabrana
približavanja ili posjećivanja određenih mjesta ili lica.
Sudovi će na lični zahtjev žrtve nasilja, zakonskog zastupnika i/ili staratelja obavijestiti
o ishodu postupka, dati joj prepis svih pravosnažnih rješenja.
Sudovi i tužilaštva su dužni da policijsku službu koja je podnijela izvještaj o počinjenom
krivičnom djelu informišu o daljim koracima, odnosno o odlukama koje su donesene u
datom slučaju.
Literatura
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
Boyd V. D. i Klingbeil (1993), „Family violence“ Chichester: John Wiley Sons.
Helton .A (1887), „A protocol of care for the battered women“, White Plains,
NY: March of Dimes Birth Defectes Foundation
Informator za svjedoke/oštećene – žrtve trgovine ljudima, trgovine djecom
radi usvojenja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, (Vrhovni sud, Podgorica, 2011)
Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW,1997)
Krivični i prekršajni zakon CG („Sl.list RCG“ br. 30/2002)
Otašević, Stanislava (2007), “Nasilje nad ženama – moja profesionalna odgovornost”, Beograd
Radulović, Jelena (2003), „Nasilje u porodici“, SOS telefon za žene i djecu
žrtve nasilje, Podgorica
Radulović, J., Ljaljević, A. (2009), „Rodna ravnopravnost i zdravlje žena u
Crnoj Gori“, Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet – Nikšić
Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici (decembar 2011.
god.)
Strategija zaštite od nasilja u porodici (jun 2011. god.)
Swift Jane, James P. Jajuga (2002), “Manual for the implemetation of the Law
on domestic violence”, Masacusets Boston, Masacusets 02108 www.state.
ma.us/eops
Walker (1979), „The battered woman“, New York: Harper Row
Wagner, Mirjana (2005), „Putokaz za moja prava”, Autonomni ženski centar,
Beograd
WHO (1997 ), “Violence Against Women: A Priority Health Issues”, Geneva
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici Podgorica (2009), Ministarstvo pravde
Zeković, Biljana (2011), „Uspostavljanje kvalitetnog sistema zaštite žena
žrtava nasilja kroz efektivnu primjenu člana 220 KZCG“, Podgorica
Zeković, Biljana, Radulović, Jelena (2005), “Priručnik o radu sa zlostavljanim
osobama za zdravstvene radnike”, Podgorica
50
Izradi ovog Vodiča svojim komentarima i sugestijama, zasnovanim na profesionalnom iskustvu, značajan doprinos dali/le su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
Vladimir Vukotić – pomoćnik minista Unutrašnjih poslova CG
Siniša Stojković – viši policijski komesar, Uprava policije
Snežana Zekić – starija komesarka, Uprava policije
Vesna Stojanović – direktorica Centra za socijalni rad, Podgorica
Ružica Ivanović – pravnica Centra za socijalni rad, Podgorica
Sena Baković – psihološkinja Centra za socijalni rad, Podgorica
Jelena Popović – socijalna radnica Centra za socijalni rad, Podgorica
Vesna Pavićević – koordinatorka JU Centra za djecu i porodicu, Bijelo Polje
dr Saša Stefanović – direktor službi Hitne pomoći CG
dr Momčilo Bajagić – ljekar u službi Hitne pomoći, Podgorica
Veljko Rutović – zamjenik višeg javnog tužioca
Zoran Radović – predsjednik Osnovnog suda, Podgorica
Srđan Đurović – predsjednik suda za prekršaje, Podgorica
Mirjana Đurović – zamjenica predsjednika suda za prekršaje, Podgorica
Marijana Laković – zamjenica zaštitnika ljudskih prava i sloboda
51
ANEX I
PROTOKOL O POSTUPANJU,
PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI
53
Government of Montenegro
Ministry for Human and Minority
Rights
PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I
ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI
Procedure i institucionalna saradnja u vezi s porodičnim
nasiljem i nasiljem nad ženama
Ovaj Protokol urađen je u okviru Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010, koji partnerski
sprovode Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, Program Ujedinjenih nacija za razvoj,
kancelarija u Crnoj Gori i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Crne Gore.
This document has been produced with the financial assistance of the European Union
55
PROTOKOL O POSTUPANJU, PREVENCIJI I
ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI
Procedure i institucionalna saradnja u vezi s porodičnim
nasiljem i nasiljem nad ženama
Napomena
U okviru Programa rodne ravnopravnosti IPA 2010, koji u partnerstvu sprovode Ministarstvo za
ljudska i manjinska prava Crne Gore, UNDP i Delegacija EU u Podgorici, u Bečicima je 28–30.
septembra 2011. organizovana radionica na kojoj su učestvovali predstavnici/predstavnice crnogorskih
institucija koje su uključene u prevenciju nasilja i zbrinjavanje žrtava, uključujući nadležna
ministarstva, predstavnike/predstavnice centara za socijalni rad, pravosudnih organa, policije i Suda za
prekršaje. Takođe, na radionici su učestvovale i nevladine organizacije Sigurna ženska kuća, SOS
Podgorica, SOS Nikšić, kao i predstavnice UNICEF-a i UNHCR-a.
Cilj radionice bio je da se definišu principi i način rada pojedinih institucija i da se prodiskutuju
aspekti međuinstitucionalne i međusektorske saradnje. Radionicu je vodila Branka Žigante-Živković,
sutkinja Visokog prekršajnog suda Hrvatske, u svojstvu konsultantkinje UNDP-jeve kancelarije u
Podgorici.
Na osnovu diskusije, g-đa Žigante-Živković izradila je prvi nacrt protokola, dok je UNICEF-ova
kancelarije u Podgorici angažovala dr Ivanu Stevanović, predśednicu Centra za prava deteta u
Beogradu, da napiše nacrt III dijela, koji se odnosi na đecu.
Nakon perioda od mjesec dana usaglašavanja oko teksta, u kojem su učestvovale sve nadležne
institucije, Protokol je zvanično potpisan 25. novembra.
Tim Programa za rodnu ravnopravnost IPA 2010 zahvaljuje svim učesnicima/učesnicama u procesu
koji su dali doprinos da konačan tekst Protokola bude jasan, razumljiv i u skladu s postojećin
zakonskim i strateškim okvirom. Tim takođe izražava zadovoljstvo činjenicom da je tokom rada na
Protokolu stvorena povoljna klima za sprovođenje Protokola u duhu dobre međuinstitucionalne i
međusektorske saradnje, koja je neophodan uslov za efikasnu prevenciju i zaštitu žrtava porodičnog
nasilja i nasilja nad ženama.
U Podgorici, 25. novembra 2011.
56
I UVOD
Donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja u porodici (SLCG 46/10), te iz njega i proizišle Strategije o
zaštiti od nasilja u porodici iz citiranog zakona za peridod 2012–2015. godine, propisana je obaveza
izrade Protokola o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici.
Cilj Protokola jeste da se uspostavi i podstakne uspostavljanje multidisciplinarne saradnje s jasno
razrađenim postupanjima svakoga sistema.
Protokol je sačinjen tako da poštuje osnovne principe proizišle iz svih konvencija i zakona navedenih
Strategijom o zaštiti od nasilja u porodici i odnosi se na sveobuhvatnu zaštitu porodice od nasilja.
Protokolom je uređen zajednički rad svih sistema u toku sprovođenja zakona i konvencija, te obaveza
preduzimanja potrebnih mjera za osiguranje organizovanosti, opremljenosti i edukovanosti dovoljnog
broja specijalizovanih stručnjaka koji se bave problematikom nasilja u porodici.
Nasilje u porodici definisano je odredbama Krivičnog zakona (KZ) i odredbama Zakona o zaštiti od
nasilja u porodici (ZZNP). Zakonom je takođe definisan i krug osoba koje čine porodicu kao zaštitni
objekt.
U poglavlju XIX. KZ-a propisana su krivična djela protiv braka i porodice, te je članom 220
definisano krivično djelo nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici.
„Nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici
Član 220
(1) Ko primjenom grubog nasilja naruši tjelesni ili duševni integritet članova svoje porodice
ili porodične zajednice, kazniće se novčanom kaznom ili kaznom zatvorom do jedne godine.
(2) Ako je pri izvršenju djela iz stava 1 ovog člana korišćeno oružje, opasno oruđe ili drugo
sredstvo podobno da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, učinilac će se kazniti zatvorom od
tri mjeseca do tri godine.
(3) Ako je usljed djela iz st. 1 i 2 ovog člana nastupila teška tjelesna povreda ili teško
narušavanje zdravlja ili su učinjena prema maloljetnom licu, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne
do pet godina.
(4) Ako je usljed djela iz st. 1, 2 i 3 ovog člana nastupila smrt člana porodice ili porodične
zajednice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do dvanaest godina.
(5) Ko prekrši mjere zaštite od nasilja u porodici koje mu je sud ili drugi državni organ
odredio na osnovu zakona, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do 6 mjeseci.“
U glavi XIII. KZ-a propisano je značenje izraza u zakonu, pa je pod tačkom 28 propisano:
57
„Porodicom ili porodičnom zajednicom smatraju se i bivši bračni drugovi, krvni srodnici i srodnici iz
potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom,
srodnici iz nepotpunog usvojenja, tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom, lica koja žive u
istom porodičnom domaćinstvu i lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete na putu da bude rođeno
iako nikad nisu živjela u istom porodičnom domaćinstvu.“
ZZNP-om čl.8 propisani su oblici nasilja.
„Oblici nasilja
Član 8
Ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog
zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se posebno ako član porodice:
1) upotrijebi fizičku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana
porodice;
2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjećaj lične
nesigurnosti ili psihički bol drugog člana porodice;
3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi način vrijeđa drugog
člana porodice;
4) ograničava drugom članu porodice slobodu komuniciranja sa trećim licima;
5) iscrpljuje radom, uskraćuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i
oduzimanjem đece;
6) seksualno uznemirava drugog člana porodice;
7) uhodi i na drugi način grubo uznemirava drugog člana porodice;
8) oštećuje ili uništava zajedničku imovinu ili imovinu drugog člana porodice ili
pokušava da to učini;
9) uskraćuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom članu porodice;
10) drskim ponašanjem ugrožava porodični mir člana porodice sa kojim ne živi u
porodičnoj zajednici.
Ugrožavanjem fizičkog, psihičkog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog
zdravlja i spokojstva drugog člana porodice smatra se i ako član porodice ne vodi dovoljno
brigu o:
1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohađanju škole ili ne
sprječava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjačenju ili krađi ili na drugi način u većoj
mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje đeteta;
2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog člana porodice o kome je
dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoć zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili
drugih ličnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.
Težim oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje člana porodice sa posebnim
potrebama.“
Čl.3 ZZNP-om određen je krug članova porodice.
„Članovi porodice
Član 3
Članovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:
1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih;
2) vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje
vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih;
3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a u
pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom;
4) srodnici iz nepotpunog usvojenja;
58
5) tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici;
6) lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo;
7) lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto.“
Članom 6 propisana je hitnost postupka pri čemu je poseban naglasak stavljen na zaštitu interesa i
dobrobit žrtve nasilja.
ZZNP-om propisana je dužnost državnih organa, drugih organa, zdravstvenih, obrazovnih i drugih
ustanova da prijavljuju policiji nasilje, u slučaju sumnje u učinjeno nasilje za koje su saznale u vršenju
poslova iz svoje nadležnosti, odnosno djelatnosti.
„Dužnost prijavljivanja nasilja
Član 9
Državni organ, drugi organ, zdravstvena, obrazovna i druga ustanova dužni su da
prijave policiji učinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju poslova iz svoje nadležnosti,
odnosno djelatnosti.
Prijavu o učinjenom nasilju dužno je da policiji podnese odgovorno lice u organu ili
ustanovi iz stava 1 ovog člana, kao i zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitač i
drugo lice koje sazna za učinjeno nasilje u vršenju svojih poslova.
Organ za prekršaje i policija dužni su da obavijeste centar za socijalni rad o
prijavljenom nasilju.“
II POSTUPANJE NADLEŽNIH INSTITUCIJA
Policija i
Ovlašćenja policije proizilaze iz odredbe čl. 6 Zakona o policiji kojim je propisano da policija
preduzima mjere neophodne za zaštitu života i zdravlja ljudi i ostalih važećih zakona (KZ, ZKP, ZOP)
Policijski službenik dužan je da zaprimi prijavu o nasilju u porodici koja može biti usmena
(neposredno, putem telefona), pismena ili anonimna i dužan je o tome sačini zabilješku posebno
vodeći računa da prilikom zaprimanja iste ne viktimizira žrtvu nasilja postavljanjem nepotrebnih
pitanja.
U slučaju saznanja (dojave) o nasilju u porodici:
1. Hitno, bez odlaganja, na mjesto događaja uputiti najmanje dva policijska službenika, po
mogućnosti par muško-žensko radi provjere dojave.
2. Policijsko ovlašćenje primjenjuje se srazmjerno potrebi zaštite žrtve nasilja radi trenutne
zaštite i pružanja svih oblika zaštite, te onemogućavanja učinioca nasilja u daljem nasilničkom
ponašanju u porodici. Potrebno je:
‐ utvrditi đe se nalazi učinilac nasilja
59
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
17.
18.
19.
20.
21.
22.
23.
‐ prilikom ulaska u stan i druge prostorije zauzeti položaj koji onemogućava kontakt
između žrtve nasilja i učinioca nasilja
‐ osigurati mjesto događaja
‐ držati učinioca nasilja pod stalnim nadzorom
‐ utvrditi identitet svih osoba zatečenih na mjestu događaja
‐ pribaviti lične podatke u skladu s primjenom policijskih ovlašćenja o učiniocu nasilja
‐ upoznati učinioca nasilja s njegovim pravima.
U slučaju potrebe lišiti slobode učinioca nasilja.
Sačiniti zapisnik o uviđaju s lica mjesta s foto dokumentacijom – foto elaboratom (prostor,
stvari, stanje žrtve nasilja...).
Utvrditi okolnost eventualnog pośedovanja oružja.
U slučaju saznanja o legalnom ili ilegalnom pośedovanju oružja, preduzeti sve zakonske
radnje radi oduzimanja istog.
Obavezno kontaktirati državnog tužioca zbog usmjeravanja postupka (kazneno-prekršajnog)
Po uputstvu tužioca, učinioca nasilja privesti državnom tužiocu prema važećim zakonskim
propisima (Krivičnog zakonika i Zakonika o krivičnom postupku).
O kontaktu sa državnim tužiocem sačiniti službenu zabilješku.
Prilikom razgovora sa žrtvom nasilja, učnilac nasilja ne smije biti prisutan u istoj prostoriji.
Sa žrtvom nasilja obaviti nesmetan razgovor u zasebnoj prostoriji, započinjući razgovor
pitanjem „Što se desilo?“, te pribaviti potrebne podatke o eventualnoj potrebi zdravstvene
pomoći.
Prilikom razgovora sa žrtvom nasilja saznati bitne okolnosti koje se odnose na trajanje,
kontinuitet, način ponašanja učinioca nasilja, te eventualno ranije nasilje.
Upoznati žrtvu nasilja s njenim pravima (izbor povjerljivog lica, besplatna pravna pomoć,
sklonište...).
Upoznati žrtvu s mogućnošću odlaska u sklonište, te u slučaju potrebe žrtvu nasilja odvesti u
isto, i o navedenoj činjenici samo izvijestiti nadležne institucije, ne odajući taj podatak
učiniocu nasilja niti drugim članovima porodice.
U slučaju potrebe, a prema želji žrtve nasilja, istoj pružiti pomoć i otpratiti je na sigurno
mjesto za boravak koje žrtva nasilja odabere.
Posebno obratiti pažnju na đecu ili postupanje s maloljetnim licima i obavezno pozvati centar
za socijalni rad.
Izraditi pisani izvještaj centrima za socijalni rad o svim izvršenim radnjama i utvrđenom stanju
u porodici radi preduzimanja mjera porodično-pravne zaštite.
Bez odlaganja kontaktirati centar za socijalni rad u slučajevima potrebe zbrinjavanja đeteta, a
posebno đeteta s posebnim potrebama.
U slučaju da nadležne institucije (policija i sud) primijene zaštitne mjere, izraditi sigurnosni
plan za žrtvu nasilja, te istu upoznati sa zaštitnom mjerom udaljenja ili približavanja od strane
učinioca nasilja, činjenicama što se sve podrazumijeva pod uznemiravanjem, kao i brojem
telefona policijskog službenika zaduženog za sprovođenje izrečene zaštitne mjere.
Policijski službenik unijeće bilješke o preduzetim mjerama u operativni sistem.
Podnijeti nadležnom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka zbog prekršaja iz
Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.
U zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, predložiti adekvatnu sankciju, sve raspoložive
dokaze uz detaljan činjenični opis djela prekršaja koji u sebi sadrži bitne elemente obilježja
prekršaja, pogotovo u odnosu na sam čin nasilja.
U slučaju izrečenih zaštitnih mjera u nadleženosti policije, izraditi sigurnosni plan sa žrtvom,
učiniti joj dostupnim sve telefone pomoći.
60
24. Izvršiti terensku provjeru porodice u pravilnim razmacima unutar šest mjeseci, a po potrebi i
češće u dužem trajanju.
25. Izraditi analizu rizika učinioca nasilja.
26. Izvještaje o svim preduzetim aktivnostima voditi kroz posebnu evidenciju.
Centri za socijalni rad
Stručnan radnik/radnica centra za socijalni rad kada od bilo koga i na bilo koji način u svom radu
sazna o nasilju u porodici, prijaviće bez odlaganja policiji sumnju da je počinjeno nasilje.
1. Odmah, bez odlaganja, kontaktirati žrtvu nasilja, u slučajevima kada se o nasilju sazna od
drugih institucija.
2. Izraditi službenu zabilješku o saznanjima o porodičnom nasilju i o slučaju.
3. Službena zabilješka treba da sadrži podatke o žrtvama nasilja, postojanju eventualnih ranijih
prijava, načinu počinjenja i svim dostupnim informacijama i obavještenjima o slučajevima i o
učiniocu nasilja.
4. O svakoj preduzetoj radnji, u slučaju nasilja u porodici izraditi službenu zabilješku, izvještaj ili
zapisnik.
5. Žurno oformiti spis predmeta.
6. Upoznati žrtvu sa svim njenim pravima i načinima ostvarivanja prava (nadležnosti i
postupanja centara za socijalni rad, s mjerama i radnjama koje će centri u daljem postupanju
preduzeti na zaštiti sigurnosti žrtve i đece)
7. Posebnu pažnju obratiti u slučajevima nasilja u porodici kada je u pitanju žrtva – dijete.
8. U slučajevima vezanim uz nasilje u porodici na štetu đece rukovodeći se načelom najboljeg
interesa đeteta, pažljivo razmotriti jesu li u potpunosti zaštićena prava i interesi đeteta, te u
suprotnom đetetu imenovati posebnog stratelja/starateljku za potrebe svih postupaka.
9. S posebnom pažnjom omogućiti žrtvi da ispriča sve činjenice vezane za porodičnu situaciju i
nasilje (dužina trajanja, način nasilja, đeca...).
10. Ostvariti i održavati kontakt s obrazovnim ustanovama u slučajevima nasilja nad đecom.
11. Ostvariti i kontakt sa zdravstvenim ustanovama u slučajevima nasilja u porodici.
12. U slučaju potrebe, po pozivu policije doći u porodicu i pružiti potrebnu pomoć žrtvama
nasilja.
13. Napraviti procjenu rizika.
14. Izraditi sigurnosni individualni plan zaštite za žrtvu.
15. Pratiti sprovođenje sigurnosnog plana.
16. Ukoliko žrtva traži smještaj izvan svoje porodice, ostvariti saradnju sa skloništem ili
nevladinom organizacijom koja pruža smještaj žrtvama.
17. Po potrebi mijenjati i prilagođavati sigurnosne planove zaštite žrtve nasilja.
18. Pripremiti žrtvu nasilja za sud.
19. Po potrebi pratiti žrtvu nasilja na sud.
20. Posebno izraditi planove za đecu (sigurnost, škola, doktori...).
21. Policiji i tužiteljstvu omogućiti uvid i dostaviti svu dokumentaciju vezanu za saznanja o
nasilju u porodici.
22. Učestvovati u sudskim postupcima, ne samo na poziv sudova, već i u slučajevima kada centar
procijeni rizik.
61
23. Omogućiti kontakte u kontrolisanim uslovima đeci s učiniocima nasilja.
24. Kontaktirati porodicu u vremenskim intervalima (od mjesec dana, kontinuirano tokom jedne
godine od dana kada se saznalo za nasilje).
25. Po mogućnosti odrediti jednu osobu za vođenje slučaja sa kojom će žrtva nasilja uvijek
kontaktirati (voditelj/voditeljka slučaja).
26. Voditelj/voditeljka slučaja o svim saznanjima o slučaju izvjestiće tim i sprovoditi i pratiti
dinamiku postupka.
27. U dogovoru sa službama zdravstvene zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama razviti za
dijete – žrtvu nasilja Plan podrške.
28. U saradnji sa službama zdravstvene zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama pružiti podršku
đetetu – žrtvi nasilja na osnovu Plana podrške.
Zdravstvo
1.
2.
3.
4.
Prijaviti sumnju na nasilje policiji odmah.
Ispuniti propisani formular o mogućim fizičkim povredama i o učiniocu nasilja.
Žrtvi nasilja dati povrednu listu po službenoj dužnosti bez naplate.
S posebnom pažnjom razgovarati sa žrtvom nasilja i uputiti je na centar za socijalni rad, te o
situaciji obavijestiti centre za podršku, sekundarnu zdravstvenu zaštitu.
5. U slučaju sumnje na bilo koji oblik nasilja navedeno upisati u zdravstvenu dokumentaciju i o
činjenicama saznatim i utvrđenim pregledom izdati zdravstvenu dokumentaciju žrtvi bez
naplate.
6. Obavezno nadležnim organima dati uvid u dokumentaciju i sve dostupne podatke od značaja
za potrebu dokazivanja kažnjive stvari.
7. U slučaju sumnje da je nasilje počinila osoba s psihičkim smetnjama, osobu uputiti na
liječenje prema čl.33 Zakona o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica, iz kojega
proizilazi obaveza stavljanja takve osobe pod kontrolisane uslove.
8. O navedenom postupanju obavijestiti centar za socijalni rad i policiju, a prije puštanja iz
zdravstvene ustanove obavijestiti žrtvu nasilja.
9. U slučaju dolaska žrtve nasilja u službu hitne pomoći, obratiti posebnu pažnju na povrede i
cjelokupno stanje pacijenta koje bi moglo upućivati na nasilje u porodici.
10. U dogovoru sa službama socijalne zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama razviti Plan podrške
za dijete – žrtvu nasilja.
11. U saradnji sa službama socijalne zaštite i obrazovno-vaspitnim ustanovama pružiti podršku
đetetu – žrtvi nasilja na osnovu Plana podrške.
Pravosuđe
1. Hitnost u postupanju i donošenju odluka.
2. O pokretanju prekršajnog i krivičnog postupka, u slučajevima da je žrtva nasilja dijete,
nadležnim centrima za socijalni rad dostaviti obavještenje.
3. Osigurati žrtvu nasilja prilikom dolaska u sud.
62
4. Osigurati posebnu prostoriju za žrtvu nasilja do davanja iskaza (fizički je odvojiti od učinioca
nasilja).
5. Žrtvu poučiti o njenim pravima.
6. U slučajevima potrebe u postupak uključiti centar za socijalni rad, pozvati voditelja/voditeljku
slučaja u svojstvu svjedoka ili, po potrebi, pozvati centar za socijalni rad za zaštitu žrtve
nasilja.
Sve institucije
Svi organi obuhvaćeni Protokolom obavezni su oformiti spise predmeta prema pravilima struke i dati
ih na uvid, po potrebi, drugim organima s obavezom čuvanja tajnosti podataka.
Svi organi dužni su odrediti lice zaduženo za sprovođenje protokola u svim institucijama i o podacima
te osobe obavijestiti sve institucije.
Obaveza svih državnih organa i drugih organa jeste da na vidljivom mjestu svima učini dostupnim
Protokol o postupanju sa žrtvama nasilja u porodici.
Mjere propisane Strategijom zaštite od nasilja u porodici 2011–2015, kao i sprovođenje Protokola, te
formiranje i postupanje multidisciplinarnih timova zahtijevaju hitno uspostavljanje saradnje svih
subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja pri čemu posebnu pažnju treba obratiti na đecu, te činjenicu
da navedene obaveze proizilaze iz potpisanih i ratifikovanih međunarodnih konvencija.
Obaveze nadležnih tijela ne proizilaze samo iz pisanih dokumenata, već iz činjenice da je nasilje u
porodici u porastu, da rano otkrivanje i zaustavljanje nasilja i zaštita osoba izloženih nasilju
predstavlja prioritetan cilj svakog demokratskog društva. Uspostavljanje saradnje među institucijama
mora se bazirati na međusobnom povjerenju i sprovođenju zajedničkog cilja.
*************************
III POSTUPANJE NADLEŽNIH INSTITUCIJA KADA SU ĐECA
UKLJUČENA U SLUČAJ PORODIČNOG NASILJA
Policija
1. Posebno obratiti pažnju ukoliko je neposredna žrtva nasilja u porodici ili njegov svjedok
dijete.
2. U ovakvim situacijama obavezno pozvati predstavnike Centra za socijalni rad i obavijestiti ih
o prijavljenom nasilju, a radi preduzimanja mjera socijalne i porodičnopravne zaštite đeteta iz
nadležnosti sistema socijalne zaštite.
3. Predstaviti se đetetu i objasniti mu zašto je policija tu i što namjerava preduzeti;
4. Bilo da je dijete neposredna ili posredna žrtva nasilja u porodici, objasniti mu da ste tu da
pomognete njemu i njegovim roditeljima.
63
5. Utvrditi da li se dijete ośeća odgovornim ili krivim za ono što se dogodilo bez obzira na to da
li je neposredna ili posredna žrtva porodičnoga nasilja. Pružite mu podršku i uvjerite ga da
njegova krivica ne postoji.
6. Ne insistirati na određenim informacijama. Imajte u vidu da je dijete uplašeno i da mu je
neprijatno da priča o određenim događajima.
7. Dokumentovati – opisati bilo kakav znak povrede/povreda đeteta i obezbijediti mu pružanje
hitne medicinske pomoći ukoliko za to postoji potreba.
8. Objasniti đetetu da policija nekada mora odvesti jednog od roditelja (nekog drugog člana
porodice ili porodične zajednice), da će on biti na sigurnome mjestu i da će to pomoći ostalim
članovima porodice.
9. Od đeteta iskaz može uzeti samo za to obučeni policajac/policajka u civilnoj odjeći uz
prisustvo povjerljivog lica koga dijete samo izabere – povjerljivo lice nikada ne može biti
učinilac nasilja u porodici, čak i kada ga dijete samo bira. Prilikom uzimanja iskaza od đeteta
mora biti prisutan psiholog/psihološkinja.
10. Ukoliko uzimate iskaz od đeteta u policijskoj stanici, od izuzetnog je značaja da prostor za
obavljanje ovakve vrste razgovora bude prilagođen potrebama đeteta – obezbijediti posebnu
prostoriju u kojoj niko neće ometati ili prekidati razgovor, a koja je opremljena odgovarajućim
namještajem, posterima, igračkama.
11. Omogućiti đetetu uslove koji dozvoljavaju korišćenje različitih načina izražavanja
(odgovarajuće igračke, boje, papir, plastelin ...).
Centri za socijalni rad
1. U slučaju saznanja/sumnje o učinjenom nasilju u porodici u kojem je dijete žrtva (neposredna ili
posredna) stručni radnik/radnica centra za socijalni rad hitno/neodložno prijavljuje slučaj policiji.
2. Hitno utvrditi plan pomoći i mjere za zaštitu đeteta žrtve nasilja u porodici – u svakom
konkretnom slučaju rukovoditi se principom najboljeg interesa đeteta.
3. Imenovati staratelja za dijete ukoliko roditelji nijesu u mogućnosti da vrše ovu ulogu ili postoji
sukob interesa roditelja i đeteta (poseban staratelj).
4. Donijeti odluku o izmještanju đeteta iz porodice samo u izuzetnim slučajevima, odnosno samo
u slučajevima kada je nemoguće naći drugo bezbjedno mjesto za dijete – žrtvu nasilja u porodici.
5. Razmotriti mogućnost odgovarajućeg smještaja u hraniteljskoj porodici ukoliko se to procijeni
kao neophodno i jedino valjano za dijete žrtvu.
6. Kontinuirano pratiti slučaj i najmanje jednom mjesečno obići porodicu u kojoj se dijete –
žrtva nasilja u porodici nalazi.
7. Ostvariti i kontinurano održavati kontakt sa stručnjacima iz zdravstvenih i vaspitnoobrazovnih ustanova (predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove) u slučaju da je
dijete žrtva nasilja u porodici (bilo neposredna ili posredna).
8. Pokrenuti građanski sudski postupak pred nadležnim sudom.
64
9. Centar za socijalni rad inicira i zajedno s predstavnicima državnog i nevladinog sektora
obrazuje stručni tim 1 , čiji je zadatak:
A: utvrđivanje plana pomoći
B. mjera za zaštitu đeteta – žrtve nasilja u porodici
C. koordinacija aktivnosti u procesu zaštite.
10. Za koordinatora/koordinatorku stručnoga tima izabrati stručnoga radnika/radnicu iz Centra za
socijalni rad.
11. Ustanoviti ovlašćenja i način rada stručnoga tima radi:
•
•
•
•
•
•
•
•
pribavljanja relevantnih podataka o slučaju
procjene stepena rizika (korišćenjem Matrice za procjenu rizika)
pokretanja procedure bitne za zaštitu đeteta
obezbjeđivanje realizacije procedure za zaštitu đeteta
pružanje stručne pomoći đetetu – žrtvi porodičnog nasilja kao i pomoći cjelokupnoj
porodici, a naročito ukoliko u porodici ima još đece
sprječavanja mogućnosti sekundarne viktimizacije đeteta u toku sprovođenja mjera zaštite.
(Radi smanjenja sekundarne viktimizacije đeteta: A. ograničiti broj intervuja sa đetetom –
na najviše dva, i B. koristiti, uvijek kada je to moguće, savremena tehnička pomagala za
uzimanje iskaza ÷ dvostrana ogledala i audio i video tehnike radi snimanja iskaza đeteta i
njihovog kasnijeg korišćenja na sudu kako bi se izbjeglo izlaganje đeteta novim
traumatskim iskustvima.)
vođenja evidencije o svim aktivnostima provođenja mjera zaštite
formiranja elektronske baze podataka.
12. Centar za socijalni rad najmanje će dva puta godišnje ministarstvu nadležnom za poslove
socijalnog staranja podnositi objedinjeni pisani izvještaj o zaštiti prava đeteta – žrtve nasilja u
porodici i stepenu ostvarivanja socijalne zaštite u odnosu na njega.
Pravosuđe
1. Naročita hitnost u postupanju i donošenju odluka.
2. Dijete uvijek daje svoj iskaz u prisustvu povjerljivog lica koje, po pravilu, samo bira ili mu se
ono određuje od strane za to ovlašćenog lica radi zaštite njegovog najboljeg interesa. Prilikom
davanja iskaza, mora biti prisutan psiholog/psihološkinja.
3. Dijete kao žrtva nasilja u porodici ima pravo na besplatnu pravnu pomoć – o tome pravu
upoznati dijete i njegovog zakonskog zastupnika.
4. Uvijek kada je to moguće uzeti iskaz od đeteta, posebno đeteta ispod navršenih četrnaest
godina života, van prostorija pravosudnih organa, u za njega prirodnom ambijentu.
Prijedlog: „Procedure rada stručnog tima kada je dijete žrtva nasilja u porodici” dat je u posebnom Annex‐u na kraju teksta u skladu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici (čl. 11) i drugim relevantnim normativnim okvirom Crne Gore. 1
65
5. Uvijek kada je to moguće koristiti posebne tehnike za uzimanje iskaza (združeni intervju),
odnosno uzimati iskaz putem audio i video linka.
6. Ukoliko se iskaz đeteta – žrtve porodičnog nasilja daje u prostorijama pravosudnih organa,
dijete se mora osloboditi nelagodnosti/straha, tako što će ga tužilac, sudija ili stručno lice
upoznati s prostorom, pokazati mu zgradu, dati sok ili čokoladu, neku prigodnu igračku, da bi
se ośetilo bezbjedno.
7. U tužilaštvu i sudu onemogućiti kontakt đeteta – žrtve nasilja kao davaoca iskaza i učinioca
porodičnog nasilja – obezbijediti posebnu prostoriju u kojoj će se dijete ośećati bezbjedno.
8. Pozvati voditelja slučaja iz Centra za socijalni rad, saslušati ga u svojstvu svjedoka ukoliko za
to ima osnova, zatražiti od njega socijalno-psihološku ekspertizu o psihosocijalnom statusu
đeteta, 2 posljedicama nasilja, odnosno da li je dijete po svom psihofizičkom razvoju i
aktuelnom stanju sposobno da da iskaz.
9. Predstaviti se đetetu i na način na koji ono može da shvati, objasniti što će se događati, što se
od njega očekuje i obavezno provjeriti da li je ono to razumjelo.
10. Uzimanje iskaza od đeteta mora biti prilagođeno njegovom uzrastu i njegovim ličnim
svojstvima – rječnik mora biti prilagođen đetetovom uzrastu da bi ga ono pravilno razumjelo,
kao i boja glasa, tako da ga sve vrijeme ovlašćeno lice odmjerenim glasom istovremeno
smiruje i ohrabruje da objasni događaj ili događaje koji su se desili a koji su po dijete izrazito
traumatični.
11. Tužilac, sudija ili stručno lice istovremeno treba da obrate pažnju na ponašanje đeteta (izraz
lica, pokrete tijela, uznemirenost, da li pokazuje strah) i da tok uzimanja iskaza prilagode
sagledanim reakcijama.
12. Dijete se mora upoznati sa činjenicom da ne mora odgovarati na sva pitanja, ukoliko ne želi.
13. Uzimanje iskaza od đeteta započinje se opštim pitanjima, uz obavezno pitanje da li je
razumjelo pitanje, a potom mu se postavljaju pitanja u vezi s konkretnim činjenicama.
14. Ne suočavati dijete – žrtvu porodičnog nasilja i učinioca nasilja.
15. Ako prepoznavanje učinioca porodičnog nasilja vrši dijete žrtva, tužilaštvo i sud će postupti
posebno obazrivo i na način koji u potpunosti onemogićava da učinilac nasilja vidi dijete.
16. Po završetku uzimanja iskaza od đeteta pitati ga da li ono samo želi nešto da kaže ili da
dopuni.
17. Zaštititi dijete od moguće medijske zloupotrebe, odnosno onemogućiti javno objavljivanje
informacija na osnovu koje se može prepoznati dijete – žrtva porodičnog nasilja.
Zdravstvo
1. Prepoznati i hitno prijaviti policiji činjenice (medicinske indikacije) koje ukazuju na sumnju
da je prema đetetu izvršeno nasilje u porodici.
2. Pružiti hitnu medicinsku pomoć đetetu ukoliko za to postoji potreba.
3. Obavijestiti predstavnike Centra za socijalni rad o činjenicama koje ukazuju na sumnju da je
prema đetetu izvršeno nasilje u porodici i da je o istom obaviještena policija.
4. Obezbijediti nadležnim organima (Centru za socijalni rad, policiji, tužilaštvu, sudu) uvid u
medicinsku dokumentaciju i pružiti im podršku u prikupljanju svih relevantnih podataka.
2
Bitne činjenice koje sud preko organa starateljstva mora da utvrdi jesu: •
•
•
•
Da li je dijete ugroženo (nezavisno od toga da li je zlostavljanje ili zanemarivanje posljedica nasilja u porodici, nepovoljnog zdravstvenog, socijalnog ili ekonomskog položaja porodice ili drugih okolnosti koje ometaju njegov pravilan razvoj); Koji rizici po dijete mogu se identifikovati još u fazi početne procjene? Koje mjere se mogu upotrijebiti da se dijete zaštiti u okviru porodice? Ima li osnova za razumnu sumnju da postoji ozbiljna opasnost od oštećenja zdravlja ili daljeg razvoja đeteta? 66
5. Na poziv suda, dati stručan nalaz i mišljenje u odnosu na sljedeće:
• medicinske indikacije, odnosno simptome nasilja nad đetetom
• povezivanje simptoma nasilja i ponašanja lica koje je pod sumnjom da je učinilac
nasilja
• psihijatrijski status učinioca nasilja
• sposobnost đeteta da svjedoči u postupku, odnosno rizike svjedočenja i najpogodnije
načine uzimanja iskaza od đeteta.
6. Učestvuju, s drugim ovlašćenim subjektima, u radu stručnog tima, radi utvrđivanja plana
pomoći đetetu – žrtvi nasilja u porodici i koordinaciji aktivnosti u procesu pomoći.
7. Zajedno s predstavnicima obrazovnog sistema, sistema socijalne zaštite, policije i nevladinog
sektora učestvovati u kreiranju i realizaciji preventivnih programa za đecu, radi njihovog
osnaživanja da prepoznaju i prijave ovaj oblik nasilja (bilo da su neposredne žrtve, svjedoci ili
imaju neka druga saznanja o događaju).
Predškolske, osnovnoškolske i srednjoškolske ustanove
1. U slučaju sumnje na nasilje u ustanovi ODMAH preduzeti profesionalne mjere, saglasno etici i
struci.
2. Stručna služba ustanove obavlja razgovor sa đetetom, na način saglasan etici i metodama struke.
3. Član/članica stručne službe sačinjava izvještaj o obavljenim radnjama.
4. U slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove ODMAH prijavljuje slučaj policiji.
5. U slučaju sumnje na nasilje uprava ustanove pismeno obavještava centar za socijalni rad.
6. U svim ustanovama formira se kutija sa nazivom „SVI MOJI PROBLEMI“ i stavlja na mjesto
dostupno đeci.
7. Stručna služba ustanove dnevno pregleda kutiju i njen sadržaj, i o otkrivenom nasilju, kao prvi
korak, sačinjava službenu zabilješku.
8. Nakon toga, član/članica stručne službe ustanove pozive dijete na razgovor, na način saglasan etici
i metodama struke.
9. O razgovoru sačiniti zabilješku.
10. U slučaju da su primijećeni posebno teški slučajevi, uprava ustanove odmah poziva hitnu službu
i/ili doktora.
11. U svim intervencijama, predstavnik ustanove prisutan je uz dijete.
12. O svim aktivnostima sačiniti službenu zabilješku.
13. Drugim institucijama omogućiti uvid u službene zabilješke.
14. U dogovoru sa službama socijalne i zdravstvene zaštite razviti za dijete žrtvu nasilja Plan podrške.
15. Plan podrške u ustanovi treba da sadrži psiho-socijalne podrške kao i mjere poboljšanja
obrazovno-vaspitnog postignuća (dopunska nastava, individualan rad i sl.).
16. Sprovesti mjere iz Plana podrške za dijete – žrtvu nasilja.
17. Pratiti ponašanje đeteta kroz duži vremenski period na osnovu Plana podrške. Inicirati i zajedno s
predstavnicima policije, zdravstvenog sistema, sistema socijalne zaštite i nevladinog sektora
učestvovati u kreiranju i realizaciji preventivnih programa za đecu u predškolskom,
osnovnoškolskom ili srednjoškolskom okruženju, radi njihovog osnaživanja da prepoznaju i
prijave ovaj oblik nasilja.
67
ANEKS
Prijedlog: „PROCEDURA RADA STRUČNOGA TIMA“
1. Prepoznavanje slučaja nasilja nad đetetom u porodici
2.
•
•
•
•
•
Prijem prijava slučaja
Provjerava se svaka prijava.
Prijem prijave vrši socijalni radnik/radnica tima.
Provjera postojanja eventualnih ranijih prijava.
Donošenje odluke da li će se prijavljeni slučaj dalje istraživati (odluka o daljem istraživanju
slučaja donosi se na osnovu postavljenih indikatora koje sadrži matrica za procjenu rizika).
Izrada izvještaja.
3.
•
•
•
•
Početna procjena
Uspostaviti kontakte sa đetetom i porodicom.
Utvrditi konkretne činjenice.
Ispitati potrebe đeteta i planirati mjere u skladu s njegovim potrebama.
Omogućiti participacije đeteta i konsultovati mišljenja đeteta u skladu s razvojem đeteta i
mogućnošću da shvati značenje postupka.
• Kreirati individualni plan zaštite za svako dijete.
• Imenovati staratelja za dijete ukoliko roditelji nijesu u mogućnosti da vrše ovu ulogu ili
postoji sukob interesa roditelja i đeteta.
• Procijeniti štetnost sredine za dijete i drugu đecu u porodici.
• Procijeniti rizik za buduća povrjeđivanja đeteta.
• Utvrditi obim i vrste hitnih mjera koje treba preduzeti.
• Identifikovati mjere i usluge koje se mogu obezbijediti za zastitu đeteta u okviru porodice.
• Obezbijediti izmještanje nasilnika iz porodice ili okruženja đeteta.
• Donijeti odluke o izmještanju đeteta iz porodice samo u izuzetnim slučajevima, odnosno samo
u slučajevima kada je nemoguće naći drugo bezbjedno mjesto za dijete.
• Najmanje jednom mjesečno obilaziti porodice.
• Pronaći odgovarajući smještaj u hraniteljskoj porodici ukoliko se to procijeni kao neophodno i
jedino valjano za dijete žrtvu.
4. Pokrenuti postupak pred sudom.
5. Pružiti povratne informacije roditeljima i drugim nadležnim pojedincima i institucijama
(ljekari, nastavnici, sudije...) o provođenju mjera zaštite.
4.
•
•
•
•
•
•
Planiranje mjera zaštite i praćenje njihovog sprovođenja
Odreiti obim i vrste postojećih mjera koje se mogu koristiti u zaštiti đeteta.
Ispitati porodične snage i potrebe.
Ukoliko je đetetu određen smještaj van porodice, odrediti rok za donošenje odluke o trajnom
rješenju za dijete.
Ukoliko je zlostavljač smješten u određenu instituciju ili se nalazi van trenutnog okruženja
đeteta, pratiti dinamiku postupaka kojima se taj zlostavljač obezbjeđuje.
Ispitati koje sve službe, kako i koliko dugo i koliko često mogu pomoći u zaštiti đeteta.
Kontinuirano pratiti realizacije individualnog plana zaštite.
68
•
•
•
•
•
Utvrditi datume rekapitulacije slučaja.
Nastaviti s kontrolom bezbjednosti đeteta.
Pratiti sprovođenje mjera zaštite u saradnji s odgovarajućim službama i sudom (ukoliko je
uključen).
Pratiti kvalitet mjera zaštite na osnovu toga koliko ih je dijete prihvatilo i opšteg psihofizičkog
stanja đeteta.
Utvriti eventualne nove mjere i upute.
5. Zatvaranje slučaja
• Analizirati sprovedene mjere zaštite i rezultate (zajedno s porodicom).
• Procijeniti dalje postojanje/nepostojanje rizika za dijete.
• Utvriti mjere koje bi trebalo preduzeti ukoliko se pokaže da je potrebna dalja zaštita đeteta.
• Donijeti odluke da li da se slučaj zatvori.
• Proslijeiti odluke svim nadležnim službama i pojedincima (npr. školi, nastavnicima, ljekarima
u zdravstvenim ustanovama, itd.).
• Dokumentovati opravdanost zatvaranja slučaja.
6. Administriranje slučaja u timu
Svaki slučaj ima svoj dosije koji sadrži:
• prijavu slučaja
• upitnik
• socijalnu anamnezu (formular)
• matricu za procjenu rizika
• sve pismene forme dokumenata kojima se stručni tim obraća institucijama i pojedincimaradi
sprovođenja i praćenja mjera zastite
• dokumenta o utvrđenim mjerama zastite
• sve povratne informacije o sprovođenju mjera zaštite
• izvještaj o zatvaranju slučaja.
7.
•
•
•
•
•
•
•
Komunikacije koje tim ostvaruje
Stručni tim održava grupne sastanke (jednom sedmično).
Svaki član tima ravnopravno učestvuje u radu.
Tim ima stalne kontakte sa direktorom centra za socijalni rad.
Tim ima povremene komunikacije sa supervizorom i drugim relevantnim stručnjacima koji
mogu uticati na profesionalnu nadgradnju tima.
Tim pravi zaključke u pisanoj formi nakon svakog sastanka i podatke o svakom obrađenom
slučaju unosi u individualni karton đeteta.
U timu postoji jasna podjela uloga kada je u pitanju sprovođenje mjera zaštite u konkretnome
slučaju.
Tim poštuje opšta pravila o komunikaciji u grupi.
8.
•
•
•
Plan ostalih aktivnosti stručnog tima
Stalno izgrađivati kapacitete tima (kontinuirano sticanje novih znanja, supervizija).
Razmjenjivati informacije s institucijama sistema i NVO (sastanci, tribine).
Jačati multisektorski pristup u radu kroz unaprjeđenje saradnje s relevantnim subjektima koji
rade na provođenju mjera zaštite prava đeteta – žrtve nasilja u porodici.
• Raditi na umrežavanju stručnih timova i međusobnoj komunikaciji.
• Planirati i sprovoiti godišnje evaluacije rada članova tima koje će raditi nezavisan stručnjak ili
tim stručnjaka.
• Izraditi vremenske implementacije aktivnosti za naredni period.
9. Izvještavanje o radu tima
Tim ima obavezu izvještavanja ministarstva nadležnog za pitanje socijalnog staranja o:
69
•
•
završetku slučaja (zatvaranju slučaja)
nastavku rada i novom planu aktivnosti u svakom pojedinačnom slučaju.
10. Kontakti s javnošću – u svim slučajevima stručni tim:
• štiti prvenstveno najbolji interes đeteta – javnosti ne smiju biti dostupni podaci koji mogu
usloviti otkrivanje identiteta đeteta žrtve ili svjedoka nasilja u porodici
• dogovara se o tome kada i kakva informacija treba da bude predstavljena javnosti
• donosi odluku o vrsti, načinu i vremenu informisanja javnosti
• u vremenski utvrđenim intervalima obavještava javnost o statističkim podacima o učestalosti
nasilja u porodici, odnosno broju slučajeva u kojima se đeca pojavljuju kao žrtve nasilja u
porodici.
IV MEĐUSEKTORSKA SARADNJA Efikasna zaštita od nasilja u porodici jeste kompleksan i dugoročan zadatak i za njegovo sprovođenje potrebno je angažovati sve segmente društva, ne samo kroz međuresornu, već i kroz međusektorsku saradnju. Civilni sektor, a narocito nevladine organizacije, trebalo bi da budu prepoznate kao partner u ostvarivanju prava na život bez nasilja. Nevladine organizacije (NVO) imaju višegodišnje iskustvo u podizanju svijesti javnosti o problemima nasilja, pružanja pomoći žrtvama i njihovom zbrinjavanju. NVO predstavljaju značajan resurs koji institucije treba da prepoznaju, strateški iskoriste i naprave konkretne planove za saradnju s njima. Zakonski osnov za saradnju institucija i NVO u oblasti nasilja u porodici, kao i za finansiranje projekata i programa NVO‐a iz javnih fondova nalazi se u Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici i Zakonu o NVO: Iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici: Institucije koje se bave zaštitom Član 5 Organ uprave nadležan za policijske poslove (u daljem tekstu: policija), organ za prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i dječje zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom, dužni su da u okviru svojih ovlašćenjapruže potpunu i koordiniranu zaštitu neophodnu za zaštitu žrtve u zavisnosti od stepena njene ugroženosti. Nevladina organizacija, drugo pravno i fizičko lice mogu pružiti zaštitu u skladu sa zakonom. Organi i ustanove iz stava 1 ovoga člana dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet rješavanju slučajeva nasilja i obezbijede međusobno obavještavanje i pomoć radi sprječavanja i otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoći žrtvi u uspostavljanju uslova za bezbjedan život. 70
Plan pomoći žrtvi Član 11 Centar za socijalni rad obrazuje stručni tim od predstavnika te ustanove, organa i službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i stručnjaka koji se bave pitanjima porodice, radi utvrđivanja plana pomoći žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoći žrtvi, u skladu s njenim potrebama i izborom. Povjerljivo lice Član 16 Žrtva može izabrati lice koje će prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi zaštite (u daljem tekstu: povjerljivo lice). Povjerljivo lice može biti član porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje. Povjerljivo lice ne može biti učinilac nasilja. Multidisciplinarni tim i princip saradnje Član 17 Radi organizovanja, praćenja i unaprjeđenja koordinirane i efikasne zaštite, organ ili ustanova iz člana 5 stav 1 ovoga zakona može obrazovati tim od stručnjaka iz oblasti socijalne i dječje zaštite, zdravstvene zaštite, pravosuđa, policijske zaštite, zaštite ljudskih prava i sloboda, kao i predstavnika nevladinih organizacija koje se bave zaštitom. Strategija zaštite Član 18 Zaštita se ostvaruje u skladu sa strategijom zaštite od nasilja u porodici (u daljem tekstu: Strategija), koja sadrži: 1) ocjenu stanja i identifikovanje ključnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti 2) ciljeve i mjere za unaprjeđenje socijalne i druge zaštite, a narocito u vezi: podizanja nivoa svijesti građana o problemu nasilja i formiranja stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jačanja saradnje organa, ustanova, organizacija i drugih pravnih i fizičkih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji se bave zaštitom; unaprjeđenja sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o slučajevima nasilja. Aktivnosti za sprovođenje ciljeva i mjera iz stava 1 tačka 2 ovog člana utvrđuju se akcionim planom za sprovođenje Strategije. Strategiju i akcioni plan za sprovođenje Strategije donosi Vlada Crne Gore. 71
Iz Zakona o NVO Finansijska podrška iz budžeta Član 32 U godišnjem zakonu o budžetu Crne Gore obezbjeđuju se sredstva za projekte i programe u oblastima od javnog interesa koje realizuju nevladine organizacije. Oblastima iz stava 1 ovog člana smatraju se: socijalna i zdravstvena zaštita, smanjenje siromaštva, zaštita lica s invaliditetom, društvena briga o djeci i mladima, pomoć starijim licima, zaštita i promovisanje ljudskih i manjinskih prava, vladavina prava, razvoj civilnog društva i volonterizma, evroatlantske i evropske integracije Crne Gore, institucionalno i vaninstitucionalno obrazovanje, nauka, umjetnost, kultura, tehnička kultura, zaštita životne sredine, poljoprivreda i ruralni razvoj, održivi razvoj, zaštita potrošača, rodna ravnopravnost, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, borba protiv bolesti zavisnosti, kao i druge oblasti od javnog interesa utvrđene posebnim zakonom. Projekat, u smislu ovog zakona, predstavlja skup aktivnosti u oblastima iz stava 2 ovoga člana koji se realizuju u periodu koji nije duži od jedne godine. Program, u smislu ovog zakona, predstavlja dugoročan plan razvoja organizacije i sprovođenja aktivnosti u oblastima iz stava 2 ovoga člana u periodu koji nije duži od tri godine. Vlada Crne Gore (u daljem tekstu: Vlada), na prijedlog savjetodavnog tijela obrazovanog aktom Vlade, na isteku tekuće za narednu godinu, posebnim aktom, utvrdiće prioritetne oblasti od javnog interesa iz stava 2 ovoga člana i visinu sredstava za finansiranje projekata i programa iz tih oblasti. ************************* 72
V POTPISNICI/POTPISNICE PROTOKOLA O POSTUPANJU, PREVENCIJI I ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI: Ministarstvo pravde______________________________________________ Vrhovni sud_____________________________________________________ Vrhovno državno tužilaštvo________________________________________ Ministarstvo prosvjete i sporta_____________________________________ Ministarstvo zdravlja_____________________________________________ Ministarstvo rada i socijalnog staranja______________________________ Uprava policije____________________________________________________ Vijeće za prekršaje Crne Gore________________________________________ Podgorica, 25. novembar 2011. 73
ANEX II
ZAKON
O ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI
75
Na osnovu clana 82 stav 1 tacka 2 i clana 91 stav 2 Ustava Crne Gore, Skupština
Crne Gore 24. saziva, na 10. sednici prvog redovnog zasijedanja u 2010. godini, dana 27.
jula 2010. godine, donijela je
ZAKON
O ZAŠTITI OD NASILJA U PORODICI
I. OSNOVNE ODREDBE
Predmet zakona
Clan 1
Zaštita od nasilja u porodici (u daljem tekstu: zaštita) ostvaruje se u skladu sa ovim
zakonom.
Nasilje u porodici
Clan 2
Nasilje u porodici (u daljem tekstu: nasilje), u smislu ovog zakona, je cinjenje ili
necinjenje clana porodice kojim se ugrožava fizicki, psihicki, seksualni ili ekonomski
integritet, mentalno zdravlje i spokojstvo drugog clana porodice, bez obzira na mjesto gdje je
ucinjeno.
Clanovi porodice
Clan 3
Clanovima porodice, u smislu ovog zakona, smatraju se:
1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih;
2) vanbracni supružnici ili bivši vanbracni supružnici, bez obzira na trajanje
vanbracne zajednice, njihova djeca i djeca svakog od njih;
3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ogranicenja, a u
pobocnoj liniji zakljucno sa cetvrtim stepenom;
4) srodnici iz nepotpunog usvojenja;
5) tazbinski srodnici zakljucno sa drugim stepenom u bracnoj ili vanbracnoj zajednici;
6) lica koja žive u istom porodicnom domacinstvu, bez obzira na srodstvo;
7) lica koja imaju zajednicko dijete ili je dijete zaceto.
Pravo na pomoc i zaštitu
Clan 4
Žrtva nasilja (u daljem tekstu: žrtva) ima pravo na psihosocijalnu i pravnu pomoc i
socijalnu i medicinsku zaštitu, u skladu sa zakonom.
Zaštita žrtve obezbjeCuje se i izricanjem zaštitnih mjera.
Posebnu pomoc i zaštitu uživa žrtva koja je dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i
lice koje nije sposobno da se o sebi stara, u skladu sa zakonom.
77
Institucije koje se bave zaštitom
Clan 5
Organ uprave nadležan za policijske poslove (u daljem tekstu: policija), organ za
prekršaje, Državno tužilaštvo, centar za socijalni rad ili druga ustanova socijalne i djecje
zaštite, zdravstvena ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom dužni su da u
okviru svojih ovlašcenja pruže potpunu i koordiniranu zaštitu koja je neophodna za zaštitu žrtve
u zavisnosti od stepena njene ugroženosti.
Nevladina organizacija, drugo pravno i fizicko lice mogu pružiti zaštitu u skladu sa
zakonom. Organi i ustanove iz stava 1 ovog clana dužni su da u skladu sa zakonom daju prioritet
rješavanju slucajeva nasilja i obezbijede medjusobno obavještavanje i pomoc radi sprecavanja i
otkrivanja nasilja, otklanjanja uzroka i pružanja pomoci žrtvi u uspostavljanju uslova za
bezbjedan život.
Hitnost postupka
Clan 6
U postupcima koji se odnose na zaštitu, organi i ustanove iz clana 5 stav 1 ovog
zakona dužni su da postupaju hitno, vodeci racuna da su interes i dobrobit žrtve, a narocito ako je
žrtva dijete, starije lice, lice sa invaliditetom i lice koje nije sposobno da se o sebi stara, prioritet
u tim postupcima.
Upotreba rodno osjetljivog jezika
Clan 7
Izrazi koji se u ovom zakonu koriste za fizicka lica u muškom rodu podrazumijevaju
iste izraze u ženskom rodu.
II. ZAŠTITA ŽRTVE
1. Oblici i nacini pružanja pomoci i zaštite
Oblici nasilja
Clan 8
Ugrožavanjem fizickog, psihickog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog
zdravlja i spokojstva drugog clana porodice smatra se posebno ako clan porodice:
1) upotrijebi fizicku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog clana
porodice;
2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjecaj licne
nesigurnosti ili psihicki bol drugog clana porodice;
3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi nacin vrijeCa drugog
clana porodice;
78
4) ogranicava drugom clanu porodice slobodu komuniciranja sa trecim licima;
5) iscrpljuje radom, uskracuje san i drugu vrstu odmora, prijeti izbacivanjem iz stana i
oduzimanjem djece;
6) seksualno uznemirava drugog clana porodice;
7) uhodi i na drugi nacin grubo uznemirava drugog clana porodice;
8) oštecuje ili uništava zajednicku imovinu ili imovinu drugog clana porodice ili
pokušava da to ucini;
9) uskracuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom clanu porodice;
10) drskim ponašanjem ugrožava porodicni mir clana porodice sa kojim ne živi u
porodicnoj zajednici.
Ugrožavanjem fizickog, psihickog, seksualnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog
zdravlja i spokojstva drugog clana porodice smatra se i ako clan porodice ne vodi dovoljno brigu
o: 1) ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohadjanju škole ili ne
sprjecava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjacenju ili kraCi ili na drugi nacin u vecoj mjeri
zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta;
2) ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog clana porodice o kome je
dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoc zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili drugih
licnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi.
Težim oblikom nasilja u porodici smatra se prikrivanje clana porodice sa posebnim
potrebama.
Dužnost prijavljivanja nasilja
Clan 9
Državni organ, drugi organ, zdravstvena, obrazovna i druga ustanova dužni su da
prijave policiji ucinjeno nasilje za koje saznaju u vršenju poslova iz svoje nadležnosti,
odnosno djelatnosti.
Prijavu o ucinjenom nasilju dužno je da policiji podnese odgovorno lice u organu ili
ustanovi iz stava 1 ovog clana, kao i zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitac i
drugo lice koje sazna za ucinjeno nasilje u vršenju svojih poslova.
Organ za prekršaje i policija dužni su da obavijeste centar za socijalni rad o
prijavljenom nasilju.
Hitna intervencija
Clan 10
Nakon saznanja za nasilje, policija ce bez odlaganja preduzeti radnje i mjere u cilju
zaštite žrtve, u skladu sa ovim zakonom i zakonima kojima se uredjuje rad i ovlašcenja
policije, prekršajni postupak, krivicni postupak i zaštita svjedoka.
Centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i djecje zaštite, zdravstvena
ustanova, kao i drugi organ i ustanova koji se bave zaštitom dužni su da, bez
odlaganja, pruže zaštitu i pomoc žrtvi u skladu sa svojim nadležnostima.
Organi i ustanove iz stava 2 ovog clana dužni su da vode brigu o svim potrebama
žrtve i omoguce joj pristup svim oblicima pomoci i zaštite.
79
Plan pomoci žrtvi
Clan 11
Centar za socijalni rad obrazuje strucni tim od predstavnika te ustanove, organa i
službi lokalne uprave, policije, nevladinih organizacija i strucnjaka koji se bave pitanjima
porodice, radi utvrCivanja plana pomoci žrtvi i koordinacije aktivnosti u procesu pomoci žrtvi, u
skladu sa njenim potrebama i izborom.
Plan pomoci žrtvi posebno sadrži mjere koje je potrebno preduzeti u skladu sa
zakonom kojim se ureCuje socijalna i djecja zaštita. Ako je žrtva dijete, plan pomoci žrtvi sadrži
i mjere za zaštitu djeteta u skladu sa zakonom kojim se ureCuju porodicni odnosi. Radi
sprovodjenja aktivnosti iz stava 1 ovog clana, strucni tim može obrazovati i drugi organ,
ustanova ili organizacija koja se bavi zaštitom.
Socijalna zaštita
Clan 12
Socijalna zaštita žrtve obuhvata materijalnu i nematerijalnu pomoc, smještaj i usluge
socijalnog rada, u skladu sa zakonom kojim se uredjuje socijalna i djecja zaštita.
Centri za socijalni rad obavezni su da ustanove preciznu evidenciju djece i lica sa
posebnim potrebama na svojoj teritoriji.
Radi zaštite od nasilja nad ovim licima centri su obavezni da formiraju posebne
timove koji ce, najmanje jednom mjesecno, obilaziti porodice u kojima su smještena ili žive
djeca i lica sa posebnim potrebama, kontrolisati postupanje prema tim licima i na osnovu
utvrdjenog stanja o tome saciniti pisani izvještaj.
Centri za socijalni rad su obavezni da, najmanje jednom u šest mjeseci, ministarstvu
nadležnom za poslove socijalnog staranja podnesu pisani izvještaj o stepenu ostvarivanja
socijalne zaštite djece i lica sa posebnim potrebama.
Pravna pomoc
Clan 13
Žrtva ima pravo na besplatnu pravnu pomoc, u skladu sa posebnim zakonom.
Obezbjedjenje žrtve
Clan 14
Policijski službenik je dužan da prati žrtvu u stan ili drugi prostor za stanovanje
prilikom uzimanja licnih stvari koje su joj neophodne u svakodnevnom životu, osim ako se žrtva
tome izricito protivi.
Radnja iz stava 1 ovog clana može se izvršiti i radi obezbjedjenja privremenog
smještaja i zbrinjavanja žrtve.
Povjerljivost postupanja
80
Clan 15
Organi, ustanove, organizacije i druga pravna i fizicka lica iz clana 5 ovog zakona
dužni su da cuvaju povjerljivost informacija i obezbijede zaštitu podataka o licnosti, u skladu sa
zakonom.
O žrtvi ili clanu porodice koji je ucinio nasilje (u daljem tekstu: ucinilac nasilja) ne
smije se javno objaviti informacija na osnovu koje se može prepoznati žrtva ili clan porodice
žrtve, osim ako je punoljetna žrtva sa tim izricito saglasna.
Povjerljivo lice
Clan 16
Žrtva može izabrati lice koje ce prisustvovati svim postupcima i radnjama u vezi
zaštite (u daljem tekstu: povjerljivo lice).
Povjerljivo lice može biti clan porodice, lice iz organa, ustanove, nevladine
organizacije i drugog pravnog lica ili drugo lice u koje žrtva ima povjerenje.
Povjerljivo lice ne može biti ucinilac nasilja.
5
Žrtva može izabrati povjerljivo lice prije ili u toku postupka i preduzimanja radnji u
vezi zaštite.
Nadležni organi su obavezni da omoguce prisustvo povjerljivog lica u svim
postupcima i radnjama u koje je ukljucena žrtva, a koji su u vezi sa odnosima u porodici.
Multidisciplinarni tim i princip saradnje
Clan 17
Radi organizovanja, pracenja i unaprjedjenja koordinirane i efikasne zaštite organ ili
ustanova iz clana 5 stav 1 ovog zakona može obrazovati tim od strucnjaka iz oblasti
socijalne i djecje zaštite, zdravstvene zaštite, pravosudja, policijske zaštite, zaštite ljudskih prava
i sloboda, kao i predstavnika nevladinih organizacija koje se bave zaštitom.
Strategija zaštite
Clan 18
Zaštita se ostvaruje u skladu sa strategijom zaštite od nasilja u porodici (u daljem
tekstu: Strategija), koja sadrži:
1) ocjenu stanja i identifikovanje kljucnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti;
2) ciljeve i mjere za unaprjedjenje socijalne i druge zaštite, a narocito u vezi:
podizanja nivoa svijesti gradjana o problemu nasilja i formiranja stavova o neprihvatljivosti
nasilja; razvoja programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg
razvoja normativnog okvira u oblasti zaštite; jacanja saradnje organa, ustanova, organizacija i
drugih pravnih i fizickih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina svih koji
se bave zaštitom; unaprjedjenja sistema za prikupljanje i analizu podataka i izvještavanja o
slucajevima nasilja.
Aktivnosti za sprovodjenje ciljeva i mjera iz stava 1 tacka 2 ovog clana utvrdjuju se
81
akcionim planom za sprovodjenje Strategije.
Strategiju i akcioni plan za sprovodjenje Strategije donosi Vlada Crne Gore.
2. Zaštitne mjere
Svrha zaštitnih mjera
Clan 19
Zaštitne mjere se izricu radi sprjecavanja i suzbijanja nasilja, otklanjanja posljedica
ucinjenog nasilja i preduzimanja efikasnih mjera prevaspitanja ucinioca nasilja i otklanjanja
okolnosti koje pogoduju ili podsticu vršenje novog nasilja.
Vrste zaštitnih mjera
Clan 20
Uciniocu nasilja može se izreci jedna ili više zaštitnih mjera:
1) udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje (u daljem tekstu: udaljenje iz
stana); 2) zabrana približavanja; 3) zabrana uznemiravanja i uhodjenja;
4) obavezno lijecenje od zavisnosti; 5) obavezni psihosocijalni tretman.
Organi i ustanove iz clana 5 stav 1 ovog zakona dužni su da uciniocu nasilja pruže
odgovarajuce informacije o njegovim pravima.
Udaljenje iz stana
Clan 21
Udaljenje iz stana može se izreci uciniocu nasilja koji sa žrtvom živi u stanu ili drugom
prostoru za stanovanje, bez obzira na svojinska i druga prava ucinioca nasilja i žrtve na
stanu ili drugom prostoru za stanovanje, ako postoji opasnost da ponovo ucini nasilje.
Ucinilac nasilja kome je izreceno udaljenje iz stana dužan je da odmah napusti stan
ili drugi prostor za stanovanje. Udaljenje iz stana izrice se u trajanju koje ne može biti krace od
trideset dana niti duže od šest mjeseci.
Zabrana približavanja
Clan 22
Zabrana približavanja žrtvi može se izreci uciniocu nasilja ako postoji opasnost da
ponovo ucini nasilje ili ako bi prisustvo ucinioca nasilja u blizini žrtve kod žrtve stvaralo visok
stepen duševne patnje koja, krace ili duže vrijeme, onemogucava normalne psihicke aktivnosti
žrtve.
Organ za prekršaje je dužan da u rješenju o zabrani približavanja odredi mjesto ili
podrucje u kojem se ucinilac nasilja ne smije približiti žrtvi.
Zabrana približavanja izrice se u trajanju koje ne može biti krace od trideset dana niti
duže od jedne godine.
82
Zabrana uznemiravanja i uhodjenja
Clan 23
Zabrana uznemiravanja i uhodjenja žrtve može se izreci uciniocu nasilja ako postoji
opasnost da ponovo ucini nasilje. Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana izrice se u trajanju koje ne
može biti krace od trideset dana niti duže od jedne godine.
Obavezno lijecenje od zavisnosti
Clan 24
Obavezno lijecenje od zavisnosti može se izreci uciniocu nasilja koji usljed zavisnosti
od alkohola, opojnih droga ili psihotropnih supstanci ucini nasilje, a postoji opasnost da zbog te
zavisnosti ponovo ucini nasilje.
Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana traje dok postoji potreba za lijecenjem, ali ne
duže od jedne godine.
Obavezni psihosocijalni tretman
Clan 25
Obavezni psihosocijalni tretman može se izreci uciniocu nasilja radi otklanjanja
uzroka nasilnickog ponašanja i prevaspitanja, odnosno u cilju smanjivanja i otklanjanja
opasnosti da ponovo ucini nasilje.
Zaštitna mjera iz stava 1 ovog clana traje do prestanka razloga zbog kojeg je
izrecena, ali ne duže od šest mjeseci.
Bliži nacin odreCivanja i sprovodjenja zaštitne mjere iz stava 1 ovog clana propisuje
ministarstvo nadležno za poslove socijalnog staranja.
3. Postupak za odredjivanje zaštitnih mjera
Izricanje zaštitne mjere
Clan 26
Zaštitna mjera se može izreci uz kaznu ili kao samostalna sankcija.
Organ za prekršaje može uciniocu nasilja izreci jednu ili više zaštitnih mjera kad
postoje uslovi za njihovo izricanje propisani ovim zakonom.
Organ za prekršaje može odluciti da se produži vrijeme trajanja zaštitnih mjera iz cl.
21 do 25 ovog zakona ako nijesu prestali razlozi zbog kojih su one odreCene, ali ne duže od
dvije godine.
Podnosioci zahtjeva
Clan 27
Zahtjev za odreCivanje zaštitne mjere (u daljem tekstu: zahtjev) mogu podnijeti žrtva
83
ili njen zastupnik, centar za socijalni rad, odnosno druga ustanova socijalne i djecje zaštite,
policija ili državni tužilac.
Zaštitnu mjeru organ za prekršaje može odrediti i po službenoj dužnosti.
Naredba
Clan 28
Policijski službenik može, radi otklanjanja opasnosti po fizicki integritet žrtve, narediti
uciniocu nasilja udaljenje ili zabranu vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, koja ne može
trajati duže od tri dana.
Pisano nareCenje o udaljenju ili zabrani vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje
policijski službenik mora uruciti uciniocu nasilja i žrtvi odmah, a najkasnije u roku od dva
casa, u prisustvu punoljetnog lica koje može biti drugi policijski službenik, a koje nije clan
porodice.
Pisano naredjenje iz stava 2 ovog clana mora da sadrži: dan i cas udaljenja ili zabrane
vracanja u stan ili drugi prostor za stanovanje; granice podrucja u kojima se ucinilac nasilja ne
smije kretati, boraviti ili približiti žrtvi i adresu boravka ucinioca nasilja za vrijeme trajanja
udaljenja ili zabrane vracanja.
Prilikom napuštanja stana ili drugog prostora za stanovanje ucinilac nasilja ima pravo
da uzme svoje licne stvari neophodne za svakodnevni život i obavezu da preda policijskom
službeniku kljuceve od stana ili drugog prostora za stanovanje.
Policijski službenik pisano nareCenje iz stava 2 ovog clana prilaže uz službeni
izvještaj o dogaCaju i o tome odmah, a najkasnije u roku od 12 casova, obavještava organ za
prekršaje i centar za socijalni rad.
Organ za prekršaje ce, u roku iz stava 1 ovog clana, odluciti da li ce izreci zaštitnu
mjeru. Bliži sadržaj i izgled obrasca pisanog naredjenja iz stava 2 ovog clana i nacin
sprovodjenja radnji u primjeni odredaba ovog clana propisuje ministarstvo nadležno za
unutrašnje poslove.
Izricanje zaštitne mjere prije i u toku postupka
Clan 29
Ako ocijeni da je neophodno da se žrtva bez odlaganja zaštiti, organ za prekršaje
može prije pokretanja i u toku postupka izreci zaštitnu mjeru, najkasnije u roku od 48
casova od casa prijema zahtjeva.
Organ za prekršaje može zatražiti od centra za socijalni rad ili druge ustanove
socijalne i djecje zaštite da mu pruži pomoc u pribavljanju potrebnih dokaza i da iznese
svoje mišljenje o svrsishodnosti tražene zaštitne mjere.
Ako je zahtjev podnesen prije pokretanja postupka, a podnosilac tog zahtjeva u roku
od pet dana ne podnese zahtjev za pokretanje postupka, organ za prekršaje ce ukinuti
izrecenu zaštitnu mjeru.
Organ za prekršaje je dužan da podnosioca zahtjeva upozori na posljedice
propuštanja podnošenja zahtjeva iz stava 3 ovog clana.
84
Žalba
Clan 30
Protiv rješenja o odreCivanju zaštitne mjere može se izjaviti žalba u roku od tri dana
od dana dostavljanja rješenja.
O žalbi odlucuje drugostepeni organ u roku od tri dana od dana prijema žalbe.
Žalba ne odlaže izvršenje rješenja o odreCivanju zaštitne mjere.
Produženje, prestanak i zamjena zaštitne mjere izrecene prije i u toku postupka
Clan 31
Zaštitna mjera izrecena prije i u toku postupka može trajati dok ne prestanu razlozi
zbog kojih je mjera odreCena, a najduže do okoncanja postupka.
Prije okoncanja postupka organ za prekršaje može zaštitnu mjeru izrecenu prije i u
toku postupka zamijeniti drugom zaštitnom mjerom.
Obaveznost postupanja po zaštitnoj mjeri
Clan 32
Ucinilac nasilja je dužan da postupi u skladu sa izrecenom zaštitnom mjerom.
Lice koje u djelokrugu svog rada sazna da ucinilac nasilja ne postupa u skladu sa
izrecenom zaštitnom mjerom dužno je da o tome obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni
rad, odnosno drugu ustanovu socijalne i djecje zaštite, policiju ili državnog tužioca.
Izvršenje rješenja
Clan 33
Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri organ za prekršaje je dužan da dostavi odmah
organu ili ustanovi nadležnoj za sprovoCenje izvršenja, a najkasnije u roku od tri dana od dana
donošenja rješenja.
Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 21, 22 i 23 ovog zakona dostavlja se na
izvršenje policiji.
Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 24 i 25 ovog zakona dostavlja se organu,
odnosno ustanovi koja izvršava zaštitnu mjeru u skladu sa zakonom kojim se ureCuje lijece nje i
rehabilitacija zavisnika od psihoaktivnih supstanci (alkoholicari i narkomani) i lica sa drugim
poremecajima ponašanja.
Bliži nacin izvršenja rješenja o izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 21, 22 i 23 ovog zakona
propisuje ministarstvo nadležno za unutrašnje poslove, a bliži nacin izvršenja rješenja o
izrecenoj zaštitnoj mjeri iz cl. 24 i 25 ovog zakona propisuje ministarstvo nadležno za
poslove zdravlja.
Dostavljanje rješenja i evidencija
Clan 34
85
Rješenje o izrecenoj zaštitnoj mjeri organ za prekršaje je dužan da dostavi centru za
socijalni rad na cijoj teritoriji žrtva i ucinilac nasilja imaju prebivalište ili boravište.
Evidenciju o prijavljenim slucajevima nasilja, žrtvama, uciniocima nasilja, izrecenim
zaštitnim mjerama, kao i o drugim mjerama zaštite i pomoci vode organi i ustanove iz clana 5
stav 1 ovog zakona, u skladu sa svojim nadležnostima i dostavljaju je ministarstvu nadležnom za
zaštitu ljudskih i manjinskih prava.
Shodna primjena zakona
Clan 35
Na postupak odredjivanja i sprovoCenja zaštitnih mjera primjenjuju se odredbe
zakona kojima se uredjuje rad i ovlašcenja policije, prekršajni postupak, krivicni postupak,
krivicne sankcije i njihova primjena i izvršenje, ukoliko ovim zakonom nije drukcije uredjeno.
III. KAZNENE ODREDBE
Prekršajna odgovornost clana porodice
Clan 36
Novcanom kaznom od najmanje trostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili
kaznom zatvora od najmanje deset dana kaznice se za prekršaj clan porodice, ako:
1) upotrijebi fizicku silu, bez obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog clana
porodice; 2) prijeti napadom ili izaziva opasnost koja može prouzrokavati osjecaj licne
nesigurnosti ili psihicki bol drugog clana porodice;
3) verbalno napada, psuje, naziva pogrdnim imenom i na drugi nacin vrijedja drugog
clana porodice;4) ogranicava drugom clanu porodice slobodu komuniciranja sa trecim licima; 5)
iscrpljuje radom, uskracuje san i drugi odmor, prijeti izbacivanjem iz stana i
oduzimanjem djece; 6) seksualno uznemirava drugog clana porodice;
7) uhodi i na drugi nacin grubo uznemirava drugog clana porodice;
8) oštecuje ili uništava zajednicku imovinu ili imovinu drugog clana porodice ili
pokušava da to ucini;
9) uskracuje osnovna sredstva za egzistenciju drugom clanu porodice;
10) drskim ponašanjem ugrožava porodicni mir clana porodice sa kojim ne živi u
porodicnoj zajednici (clan 8 stav 1).
Novcanom kaznom od najmanje petostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili
kaznom zatvora od najmanje dvadeset dana kaznice se za prekršaj punoljetni clan porodice ako u
prisustvu djeteta ucini nasilje iz stava 1 ovog clana.
Novcanom kaznom od najmanje desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori
ili kaznom zatvora od najmanje trideset dana kaznice se za prekršaj clan porodice koji ucini
nasilje iz stava 1 ovog clana ako je žrtva dijete.
Novcanom kaznom od najmanje dvadesetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj
Gori ili kaznom zatvora od najmanje 60 dana kaznice se za prekršaj clan porodice koji
prikriva clana porodice sa posebnim potrebama (clan 8 stav 3).
86
Prekršajna odgovornost za zanemarivanje
Clan 37
Novcanom kaznom od najmanje petostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj Gori ili
kaznom zatvora od najmanje deset dana kaznice se za prekršaj clan porodice ako ne vodi
dovoljno brigu:
1) o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj zaštiti ili redovnom pohadjanju škole ili
ne sprecava dijete u štetnom druženju, skitnji, prosjacenju ili kradji ili na drugi nacin u vecoj
mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta (clan 8 stav 2 tacka 1);
2) o ishrani, higijeni, odijevanju ili medicinskoj zaštiti drugog clana porodice o kome
je dužan da se stara, a kome je potrebna posebna pomoc zbog bolesti, invaliditeta, starosti ili
drugih licnih svojstava zbog kojih nije sposoban da se stara o sebi (clan 8 stav 2 tacka 2).
Odgovornost za nepostupanje po naredbi
Clan 38
Novcanom kaznom od najmanje petnaestostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj
Gori ili kaznom zatvora od najmanje cetrdeset dana kaznice se za prekršaj ucinilac nasilja ako ne
postupi po naredbi policijskog službenika o udaljenju ili zabrani vracanja u stan ili drugi prostor
za stanovanje (clan 28 st. 1 i 2).
Prekršajna odgovornost drugog lica
Clan 39
Novcanom kaznom od dvostrukog do desetostrukog iznosa minimalne zarade u Crnoj
Gori kaznice se za prekršaj:
1) odgovorno lice u državnom organu, drugom organu, zdravstvenoj, obrazovnoj i
drugoj ustanovi, zdravstveni i socijalni radnik, nastavnik, vaspitac i drugo lice ako ne prijavi
policiji ucinjeno nasilje za koje sazna u vršenju svojih poslova (clan 9 stav 2);
2) lice koje u djelokrugu svog rada sazna da ucinilac nasilja ne postupa u skladu sa
izrecenom zaštitnom mjerom i o tome ne obavijesti organ za prekršaje, centar za socijalni rad ili
drugu ustanovu socijalne i djecje zaštite, policiju ili državnog tužioca (clan 32 stav 2).
IV. PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Donošenje podzakonskih akata
Clan 40
Podzakonski akti za sprovodjenje ovog zakona donijece se u roku od šest mjeseci od
dana stupanja na snagu ovog zakona.
Stupanje na snagu
87
Clan 41
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u »Službenom listu
Crne Gore«.
SU-SK Broj 01-396/13
Podgorica, 27. jula 2010. godine
SKUPŠTINA CRNE GORE 24. SAZIVA
PREDSJEDNIK
Ranko Krivokapic 88
ANEX III
STRATEGIJA
ZAŠTITE OD NASILJA U PORODICI
2011-2015
89
Crna Gora
_____________________________________
Ministarstvo rada i socijalnog staranja
STRATEGIJA
ZAŠTITE OD NASILJA U PORODICI
2011-2015
Podgorica, jun 2011. godine
91
UVOD
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“, br.46/10) propisna je
obaveza donošenja Strategije zaštite od nasilja u porodici koja sadrža: ocjenu stanja
i identifikovanje ključnih problema u socijalnoj i drugoj zaštiti, kao i ciljeve i mjere za
unaprjeđenje socijalne i druge zaštite, a naročito u vezi: podizanja nivoa svijesti
građana o problemu nasilja i formiranju stavova o neprihvatljivosti nasilja; razvoja
programa za prevenciju nasilja; podrške porodici u prevenciji nasilja; daljeg razvoja
normativnog okvira u oblasti zaštite; jačanja saradnje organa, ustanova, organizacija
i drugih pravnih i fizičkih lica koja se bave zaštitom; sticanja novih znanja i vještina
svih koji se bave zaštitom; unaprjeđena sistema za prikupljanje i analizu podataka i
izvještavanja o slučajevima nasilja.
Izrada Strategije zaštite od nasilja u porodici predstavlja odlučnost Vlade Crne Gore
da unaprijedi zaštitu od nasilja u porodici kroz pružanje podrške svim institucionalnim
i vaninstitucionalnim subjektima koji ušestvuju u prevenciji i sprječavanju nasilja u
porodici promovišući primjenu međunarodnih normi kojima se štite ljudska prava,
promoviše ravnopravnost polova i zabranjuje svaki vid nasilja uključujući i nasilje u
porodici.
MEĐUNARODNI DOKUMENTI
Pitanje nasilja u porodici je postalo predmet interesovanja međunarodnih
organizacija posebno u posljednje dvije decenije. Tako je na međunarodnom nivou
usvojen veći broj pravnih normi, političkih sporazuma, političkih smjernica, preporuka
i praktičnih savjeta.
Dokumenti UN-a, Savjeta Evrope i Evropske Unije su od ključne važnosti za
priznavanje nasilja u porodici kao kršenja ljudskih prava – te Crna Gora, iste uzima
kao pravnu platformu za borbu protiv svih oblika nasilja, pa tako i protv nasilja u
porodici.
Međunarodni dokumenti od uticaja na shvatanje i suzbijanja nasilja kao javnog
interesa su:
-
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948),
Konvencija o zašiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda (ETS br. 5. 1950) ,
Presuda Evropskog suda za ljudska prava kojima se štiti pravo na život,
zabranjuje mučenje i ponižavajuće postupanje, štiti pravo na slobodu i
pravično postupanje u sudskim postupcima,
Konvencija o političkim pravima žena (1952),
Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju (1960),
92
-
-
Pakt o građanskim i političkim pravima (1966),
Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966),
Konvencija UN-a o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena (tzv.
CEDAW - 1979),
Deklaracija UN-a o eliminaciji zlostavljanja žena (1993) DEVAW,
Pekinška deklaracija i Platforme za akciju (1995),
Univerzalna deklaracija o demokratiji (1997),
Opcioni protokol za Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad
ženama (1999),
UN-ova Konvencija o pravima djeteta(1989),
Deklaracija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1967),
Deklaracija o zaštiti žena i djece u slučaju opasnosti i oružanom sukobu
(1974),
Rezolucija 1325 Savjeta bezbjednosti (2000),
Milenijumske deklaracija i milenijumski razvojni ciljevi (2000),
Konvencija Savjeta Evrope o prevenciji i borbi nasilja nad ženama i nasilja u
porodici (2011),
Evropska socijalna povelja (1961 – izmjena 1996) sadrži odredbe o pravima
jednakosti žena i muškaraca kod zapošljavanja (ista sadrži i dodatni protokol
kojim se omogućuju kolektivne tužbe),
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R (79)17 koja se
odnosi na zaštitu djece od zlostavljanja,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(85)4 o nasilju u
porodici,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(85)11 o položaju
žrtve u krivičnom postupku,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(87)21 o pomoći
žrtvama i prevenciji viktimizacije,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(90)2 o socijalnim
mjerama u svezi sa nasiljem u porodici,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Br. R(91)11 koja se
odnosi na seksualnu eksploataciju, pornografiju, prostituciju i trgovinu djecom i
mladim,
Br. R(93)2 o medicinskim aspektima zlostavljanja djece,
Preporuka Savjeta ministara članicama Savjeta Evrope Rec (2002)5 o zaštiti
žena od nasilja,
Deklaracije i rezolucije usvojene na 3. Evropskoj ministarskoj konferenciji
Savjeta Europe (1993) o jednakosti žena i muškaraca,
Platforma djelovanja usvojena na 4. Svjetskoj konferenciji žena (Peking,
1995),
4. Ženevska Konvencija o zaštiti civilnog stanovništva i dva protokola uz nju
koja se odnose na krivična djela seksualnog nasilja, a koja su uključena u
statut međunarodnog kaznenog prava (Rim, 17. jul 1998) kao i niz presuda
međunarodnih ad hoc sudova,
Direktiva Savjeta 79/7/EEZ od 19. decembra 1978. godine o progresivnoj
primjeni principa jednakog tretmana za muškarce i žene u oblasti socijalne
zaštite,
Direktiva Savjeta 86/613/EEC od 11. decembra 1986. godine o primjeni
principa jednakog tretmana žena i muškaraca koji su uključeni u neke
aktivnosti, kao što je poljoprivreda, na lica koja samostalno obavljaju
93
-
-
-
djelatnost, kao i na zaštitu samozaposlenih žena tokom trudnoće i
materinstva,
Direktiva Savjeta 92/85/EEZ od 19. oktobra 1992. godine o uvođenju mjera
kojima se podstiče unaprjeđenje sigurnosti i zdravstvene zaštite na radu
trudnih radnica i radnica koje su se nedavno porodile ili su na porodiljskom
odsustvu,
Direktive Savjeta 96/34/EEC o odsustvu radi brige o detetu,
Direktiva Savjeta 2004/113/EZ kojom se primjenjuje načelo ravnopravnosti
muškaraca i žena u mogućnosti dobijanja i nabavke roba, odnosno pružanja
usluga,
Odluka Savjeta 95/593/EC od 22. decembra 1995. godine o srednjeročnom
akcionom programu Zajednice o jednakim mogućnostima za žene i muškarce,
Odluka Savjeta 2001/51/EZ: kojom se pokreće program u vezi s Okvirnom
strategijom o rodnoj ravnopravnosti (2001-2005),
Odluka br. 1554/2005/EZ Evropskoga parlamenta i Savjeta kojom se mijenja i
dopunjava Odluka Savjeta 2001/51/EZ o pokretanju programa koji se odnosi
na okvirnu strategiju Zajednice o rodnoj ravnopravnosti i Odluka br.
848/2004/EZ o pokretanju programa djelovanja Zajednice za promovisanje
organizacija koje na evropskom nivou djeluju na području ravnopravnosti
muškaraca i žena,
Preporuka Savjeta 84/635/EEC od 13. decembra 1984. godine o promociji
pozitivne akcije za žene,
Rezolucija Savjeta od 27. marta 1995. godine o ujednačenom učešću žena i
muškaraca u procesu donošenja odluka.
Zajednička odrednica međunarodnih dokumenata koja se odnose na oblast zaštite
nasilja u porodici je što zahtijevaju od države članice da preduzmu mjere i aktivnosti
koje će osigurati:
-
usklađeno preventivno djelovanje svih subjekata u društvu (porodica,
obrazovno-vaspitnih ustanova, zdravstvenih i socijalnih ustanova, pravosudnih
oragana, policije, nevladinog sektora i dr.) u cilju sprečavanja nasilja u
porodici,
-
primjenu međunarodnih standarda u domaćem zakonodavstvu,
-
podizanje svijesti javnosti o problemima nasilja u porodici,
-
kontinuirane edukacije svih subjekata koji učestvuju u procesu sprječavanja
nasilja u porodici,
-
postojanje jedinstvene statističke baze podataka o žrtvama nasilja kao i o
nasilnim osobama,
-
postojanje potrebnih servisa koji rade na prevenciji nasilja u porodici, te
pružaju pomoć žrtvi nasilja i nasilnoj osobi.
Ustavnom Crne Gore je propisano da su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i
opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava sastavni dio unutrašnjeg pravnog
94
poretka, imaju primat nad domaćim zakonodavstvom i neposredno se primjenjuju
kada odnose uređuju drukčije od unutrašnjeg zakonodavstva. Jelena.
Pregled pravnog okvira
Nasilje u porodici je najrasprostranjeniji oblik kršenja ljudskih prava i koji se događa u
svim sferama društva, u svim socijalnim kategorijama, u svim državama.Ni Crnu
Goru nije mimoišla činjenica da se na njenoj teritoriji dešava nasilje u porodici.
Ustavom Crne Gore propisano je da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava
i sloboda, kao i da porodica uživa posebnu zaštitu, a djetetu se jemči posebna
zaštita od psihičkog, fizičkog, ekonomskog i svakog drugog iskorišćavanja ili
zloupotrebe.
Prihvaćajući obaveze iz međunarodnih ugovora i dokumenata i prepoznajući značaj
ovog problema, donijet je veći broj normativnih akata kojim se reguliše oblast nasilja
u porodici.
Zakoni koji regulišu oblast nasilja u porodici u Crnoj Gori su:
•
•
•
•
•
•
•
•
Porodični zakon („Službeni list RCG“br.01/07)
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici („Službeni list CG“br.46/10)
Krivični zakonik („Službeni list RCG“br.70/03,13/04,47/06, „Službeni list
CG“br.40/08,25/10 )
Zakon o krivičnom postupku („Službeni list CG“br.57/09,49/10)
Zakon o prekršajima („Službeni list CG“br01/11)
Zakonom o javnom redu i miru („Službeni list RCG“ 41/94)
Zakon o rodnoj ravnopravnosti („Službeni list“ RCG 46/07)
Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti („Službeni list“ RCG 78/05)
Nasiljem u porodici, u skladu sa Krivičnim zakonikom, smatra se primjena grubog
nasilja kojim se narušava tjelesni ili duševni integritet članova porodice ili porodične
zajednice. Krivični zakonik propisuje i niz drugih djela koja čine nasilje u porodici u
širem smislu i to su: napuštanje nemoćnog lica, izlaganje opasnosti, prinuda
ugrožavanje sigurnosti, zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, oduzimanje
maloljetnog lica, obljuba sa djetetom i silovanje.
Od 2010. godine donijet je lex specialis - Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, koji je
propisao zaštitu od nasilja u porodici.
Nasiljem u porodici, u skaldu sa Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, smatra se
ugrožavanje fizičkog, psihičkog, polnog ili ekonomskog integriteta, mentalnog
zdravlja i spokojstva drugog člana porodice u slučajevima: upotrijebe fizičke silu, bez
obzira da li je nastupila tjelesna povreda drugog člana porodice; prijetnje napadom ili
95
izazivanjem opasnosti koja može prouzrokavati osjećaj lične nesigurnosti ili psihički
bol drugog člana porodice; verbalnim napadom, psovkom, nazivanjem pogrdnim
imenom i na drugi način vrijeđa drugog člana porodice; ograničavanjem drugom
članu porodice slobode komuniciranja sa trećim licima; polnim uznemiravanjem
drugog člana porodice; uhođenjem i na drugi način grubim uznemiravanjem drugog
člana porodice; oštećenjem ili uništavanjem imovine drugog člana porodice ili
pokušavanjem da to učini; uskraćivanjem osnovnih sredstva za egzistenciju drugom
članu porodice; drskim ponašanjem, kojim ugrožavanja porodični mir člana porodice
sa kojim ne živi u porodičnoj zajednici. Ugrožavanjem se smatra i ako član porodice
ne vodi dovoljnu brigu o ishrani, higijeni, odijevanju, medicinskoj pomoći ili redovnom
pohađanju škole ili ne sprječava dijete u štetnom druženju ili skitnji ili prosjačenju ili
krađi ili na drugi način u većoj mjeri zanemaruje podizanje i vaspitanje djeteta.
Članovima porodice, u smislu ovog zakona smatraju se: supružnici ili bivši supružnici,
njihova djeca i djeca svakog od njih; vanbračni supružnici ili bivši vanbračni
supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova djeca i djeca svakog
od njih; krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez ograničenja, a
u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; srodnici iz nepotpunog usvojenja;
tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici;
lica koja žive u istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo i lica koja
imaju zajedničko dijete ili je dijete začeto.
Posebna pažnja navedenim Zakonom data je žrtvama te je propisano da iste imaju
pravo na besplatnu pravnu pomoć, socijalnu zaštitu, povjerljivost postupanja, hitnost
intervencije, kao izrade plana pomoći žrtvama od strane centara za socijalni rad.
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici propisana je dužnost prijavljivanja nasilja u
porodici od strane državnih organa, drugih organa, zdravsvene, obrazovne i druge
ustanove, iz čega je vidljivo da je zakon kao novinu uveo netoleranciju prema nasilju
čije nepoštivanje se kažnjava.
Ovim Zakonom propisan je niz zaštitnih mjera i to: udaljenje iz stana ili drugog
prostora za stanovanje, zabrana približavanja, zabrana uznemiravanja i uhođenja,
obavezno liječenje od zavisnosti i obavezni psihosocijalni tretman, što ukazuje na
širinu prekršajnog postupanja u odnosu na zaštitu žrtve, te sveobuhvatniju zaštite
žrtve od nasilje u porodici u odnosu na Krivični zakonik.
Zakonski propisi, te pojedini strateški dokumenti, koji u svojim segmentima tretiraju
problem nasilja, u praksi su teško primjenjivi jer ih nije pratilo: osiguranje
infrastrukture koja je pretpostavka za sprovođenje zakona, osiguranje potrebnih
sredstava, edukacija kadrova, umrežavanje nadležnih subjekata za primjenu
legislative, donošenje podzakonskih akata kojima bi postupanje nadležnih subjekata
bilo detaljno razrađeno, uspostavljanje jedinstvene statističke baze podataka o
žrtvama nasilja u porodici na nivou države, uspostavljanje jedinstvene SOS linije za
prijavu nasilja, zapošljavanje potrebnih stručnih kadrova u institucijama nadležnim za
sprovođenje zakonskih odredbi (psihologa, pedagoga, socijalnog radnika i sl.)
96
CILJEVI I AKTIVNOSTI
1. Analizirati stanje i identifikovati ključne probleme u oblasti nasilja u porodici;
2. Uskladiti postojeće i donijeti nove propise koji regulišu oblast nasilja u porodici;
3. Unaprijediti socijalnu i druge zaštitu žrtava porodičnog nasilja;
4. Podizati nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici;
5. Razviti program za prevenciju nasilja u porodici;
6. Razviti multidisciplinarni model postupanja u prevenciji i zaštiti od nasilja u
porodici i ostvariti saradnju svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog nasilja;
7. Kontinuirano edukovati i senzibilisati profesionalni kadar o problemu nasilja u
porodici i potrebi zaštite žrtve nasilja u porodici sa pravnog, obrazovnog,
zdravstvenog, psihološkog, socijalnog i ekonomskog aspekta;
8. Obezbjediti sprovođenje psihosocijalnog tretmana počinioca/teljke porodičnog
nasilja;
9. Uspostaviti jedinstvenu elektronsku bazu podataka o žrtvama nasilja i o
nasilnim osobama.
Aktivnosti po ciljevima
Cilj 1: Analizirati stanje i identifikovati ključne probleme u oblasti nasilja u
porodici
Aktivnosti:
1. Uraditi analizu stanja i identifikovati ključne probleme u socijalnoj i drugoj
zaštiti žrtava porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Januar 2012. godine i kontinuirano
Indikator:
Urađena analiza stanja i identifikovani
ključni problemi
97
Cilj 2: Uskladiti postojeće i donijeti nove propise koji regulišu oblast nasilja u
porodici
Analizirati implementaciju zakona koji se odnose na oblasti zaštite od nasilja u
porodici kao bi se uskladili postojeći i donijeli novi propisi koji regulišu oblast nasilja u
porodici.
Aktivnosti:
1. Uraditi analizu propisa koji se odnose na oblast zaštite od nasilja u porodici sa
posebnim osvrtom na njihovu implementaciju
Nosioci aktivnosti
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2012. godine i kontinuirano
Indikator:
Urađena
zakonodavna
sproveden monitoring
analiza
i
2. Donijeti podzakonska akta u cilju pune implementacije Zakona o zaštiti od
nasilja u porodici
Nosioc aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2011. godine
Indikator:
Donijeta podzakonska akta
3. Izraditi predlog izmjena i dopuna propisa koji se tiču oblasti zaštite od nasilja u
porodici
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO.
Rok:
Kraj 2015. godine
Indikator:
Urađene i usvojene izmjene
98
4. Pratiti kontinuirano sprovođenje zakona kroz obavezne godišnje izvještaje
prema standardizovanim obrascima
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Urađeni standardizovani
pračenje primjene zakona,
obrasci
za
Sačinjeni godišnji izvještaji o primjeni
zakona.
Cilj 3: Unaprijediti socijalnu i druge oblike zaštite žrtava porodičnog nasilja
Aktivnosti:
1. Usvojiti standarde i uputstva postupanja u odnosu na žrtvu porodičnog nasilja,
za svaku od institucija sa kojima žrtva dolazi u kantakt, sa posebnim osvrtom
na postupanje prema djeci žrtvama nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Jun 2012. godine
Indikator:
Usvojeni standardi i uputstva postupanja
2. U skladu sa usvojenim standardma postupanja utvrditi strukturu i broj
neophodnih kadrova, koje je potrebno angažovati u svim resorima
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Utvrđena struktura i i broj neophodnih
kadrova u svim resorima
99
3. Izraditi analizu dobre prakse i sudskih odluka koje se bave zaštitom prava
žrtava sa posebnim naglaskom pružanja pomoći i podrške žrtvama djeci
Nosioci aktivnosti:
Vrhovni sud
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Urađena analiza
4. Opremiti prostor za obavljanje razgovora sa žrtavama porodičnog nasilja,
prilogođen potrebama djecu u sklopu policijskih stanica, a u sudovima opremiti
posebne čekaone za žrtve svjedoke odvojene od okrivljenog
Nosioci aktivnosti:
MUP
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Opremljen prostor u okviru policijskih
stanica i u sudovima u skladu sa
standardima
5. Uraditi analizu potreba i plan opremanja tehničkim pomagalima za ispitivanje
žrtava porodičnog nasilja sa posebnim akcentom na djecu
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MP, MUP, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine i dalje
Indikator:
Urađena anliza potreba i plan opremanja
i uvedena tehnička pomagala
6. Osigurati besplatnu pravnu pomoć, te pravilnu pravnu informisanost o svim
zakonodavnim aspektima
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Obezbijeđena besplatna pravna pomoć
100
7. Izraditi edukativne materijale o mehanizmima zaštite žrtava porodičnog nasilja,
koji će biti dostupni u svim institucijama, kako bi se obezbijedila potpuna
informisanost žrtve i zaposlenih u institucijama
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2011. godine
Indikator:
Urađen i distribuiran edukativni materijal
8. Uraditi analizu postojećih kapaciteta u državnom i NVO sektoru i utvrditi
optimalne kapacitete za pružanje stručne podrške žrtavma porodičnog nasilja
sa akcentom na djecu, kako bi se omogućila psihološka, emocionalna,
zdravstvena i socijalna pomoć žrtvama nasilja u porodici
Nosioci aktivnosti:
MZ, MRSS, NVO
Rok:
Kraj 2011. godine
Indikator:
Urađena analiza postojećih kapaciteta za
pružanje stručne podrške.
Utvrđeni
optimalne
kapacitete
za
pružanje stručne podrške.
9. Osnovati savjetovališta za brak i porodicu kao specijalizovane ustanove za
pomoć žrtvama nasilja u porodici koje obezbjeđuju savjetodavnu
posttraumatsku psihološku pomoć i pravnu pomoć
Nosioci aktivnosti:
MRSS
Rok:
Kraj 2015
Indikator:
Osnovana
porodicu
savjetovališta
za
brak
i
Broj žrtava koje su dobile savjetodavnu,
posttraumatsku, psihološku i pravnu
pomoć
101
10. Uraditi analizu postojećih i utvrditi optimalne kapacitete za smještaj žrtva
porodičnog nasilja, sa posebnim akcentom na djecu
Nosioci aktivnosti:
MRSS, lokalne samouprave, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine i kontinuirano
Indikator:
Urađena analiza postojećih kapaciteta i
utvrđen optimalan broj i kapacitet
skloništa
11. Uspostaviti održivi model finansiranja servisa podrške žrtvama porodičnog
nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, lokalne samouprave, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Uspostavljen održivi model finansiranja
servisa podrške
12. Uraditi analizu postojećih kapaciteta u sistemu zdravstvene zaštite i napraviti
plan osposobljavanja stručnjaka za rad sa djecom i odraslim žrtvama
porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MZ
Rok:
Kraj 2011. godine i kontinuirano
Indikator:
Urađena analiza potreba i napravljen
plan osposobljavanja stručnjaka
13. Osmisliti i sprovesti programe tretmana djece svjedoka/žrtava porodičnog
nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZ, MP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa
Broj djece koje su prošle programe
102
14. Uspostavljanje jedinstvene SOS linije za prijave slučajeva nasilja u porodici
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Sredina 2012. godine
Indikator:
Uspostavljena SOS linija
15. Uspostavljanje specifičnih programa podrške za žene žrtve porodičnog nasilje
Nosioci aktivnosti:
MRSS, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Uspostavljenai i sprovedeni programi
podrške
16. Podsticati zapošljavanje i samozapošljavanje žrtava porodičnog nasilja kroz
mjere afirmativne akcije
Nosioci aktivnosti:
MRSS,
MZLJMP,
zapošljavanje, NVO
Zavod
za
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj programa obuke u koje su uključene
žrtve porodičnog nasilja
Broj zaposlenih žrtava
Cilj 4: Podizati nivo svijesti građana o problemu nasilja u porodici
Aktivnosti:
1. Izrada programa i štampanje i edukativnog materijala o rodno zasnovanom
nasilju, nenasilnim oblicima ponašanja i rješavanja sukoba
103
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj i vrsta programa koji su realizovani
Broj i vrste edukativnog materijala o
nenasilnim
oblicima
ponašanja
i
rješavanja sukoba
2. Sprovođenje kampanja u cilju senzibilizacije javnosti o problemu nasilja u
porodici i distribucija edukativno promotivnog materijala
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP,
Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine
CG, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih kampanja
3. Obilježavanje 16. dana aktivizma protiv nasilja nad ženama – kampanje
Nosioci aktivnosti:
MZLJMP, MRSS, MUP, MZ, MP, MPS,
Odbor za rodnu ravnopravnost Skupštine
CG, NVO.
Rok:
kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa
4. Usaglašavanje novinarskog kodeksa sa standardima izvještavanja medija o
predmetima nasilja u porodici
Nosioci aktivnosti:
MZLJMP, MKiM, NVO, predstavnici
medija
Rok:
Jun 2012. godine
Indikator:
Novinarski kodeks usaglašen sa
standardima izvještavanja medija o
predmetima nasilja u porodici
104
5. Izraditi, štampati i osigurati dostupnost široj javnosti edukativnog materijala o
nasilju u porodici, sa adresarom ustanova, organizacija i drugih institucija
kojima se žrtve nasilja mogu obratiti kako bi im bila pružena pomoć, podrška i
zaštita
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Izrađen i distribuiran edukativni materijal.
Urađen adresar ustanova, organizacija i
drugih institucija kojima se žrtve nasilja
mogu obratiti kako bi im bila pružena
pomoć, kao i broj informisanih građana
Cilj 5: Razviti program za prevenciju nasilja u porodici
Aktivnosti:
1. Osmisliti i sprovesti programe primarne prevenciju nasilja u porodici sa
akcentom na rodno zasnovanom nasilju
Nosioci aktivnosti:
MPS, MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa edukacije
Broj osoba
edukacijom
kojje
su
obuhvaćene
105
2. Osmisliti i sprovesti programe primarne prevencije nasilja u porodici u
populaciji djece i mladih osoba
Nosioci aktivnosti:
MPS, MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa edukacije
Broj djece i mladih, koji su obuhvaćeni
edukacijom
3. Osmisliti i sprovesti programe za prevenciju nasilja u porodici u populaciji
djece i mladih izloženih porodičnom nasilju radi smanjenja međugeneracijskog
prenosa nasilja u porodici
Nosioci aktivnosti:
MPS, MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa edukacije
Broj djece koja su prošla programe
edukacije
4. Osmisliti i sprovesti programe prevencije nasilja u porodici koji su posebno
usmjereni na osjetljive kategorije stanovništva (djeca sa smetnjam u razvoju,
djeca bez roditeljskog staranja, djeca sa poremećajem u ponašanju, osobe sa
invaliditetom, stare osobe)
Nosioci aktivnosti:
MPS, MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih programa edukacije
Broj djece i odraslih koja su prošla
programe edukacije
106
5. Osmisliti i sprovesti programe škole za roditelje u cilju prevencije porodičnog
nasilja
Nosioci aktivnosti:
MPS, MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Osmišljen program škole za roditelje
Broj osoba koje su prošle programe
edukacije
Cilj 6: Razviti multidisciplinarni model postupanja u prevenciji i zaštiti od
nasilja u porodici i ostvariti saradnju svih subjekata u zaštiti žrtve porodičnog
nasilja.
Aktivnosti:
1. Izraditi i usvajiti protokol o međusektorskoj saradnji u radu na prevenciji i zaštiti
žrtava porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2011. godine
Indikator:
Izrađen
i
usvojen
međusektorskoj saradnji
protokol
o
2. Uspostaviti multidisciplinarne timove za zaštitu od porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2011. godine
Indikator:
Uspostavljeni multidisciplinarni timovi
107
3. Obezbijediti superviziju multidisciplinarnih timova
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Obezbijeđena supervizija
Cilj 7: Kontinuirano edukovati i senzibilisati profesionalni kadar o problemu
nasilja u porodici i potrebi zaštite žrtve nasilja u porodici sa: pravnog,
obrazovnog, zdravstvenog, psihološkog, socijalnog i ekonomskog aspekta;
Aktivnosti:
1. Edukacija stručnjaka koji rade u oblasti zaštite od nasilja u porodici u svim
državnim organima za prepoznavanje, sprečavanje i kompetentno postupanje u
slučajevima porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MRSS,
MUP,
MZ,
MP,
MZLJMP,Vrhovni sud, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih edukacija
Broj stručnjaka
edukacijom
koji
su
MPS,
obuhvaćeni
2. Sprovesti edukaciju i senzibilizaciju medijskih radnika o načinu izvještavanja o
nasilju u porodici sa posebnim osvrtom na izvještavanje u slučajevima djece
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Broj sprovedenih edukacija
Broj predstavnika medija
obuhvaćeni edukacijom
koji
su
108
3. Izraditi i licencirati specifične ciljane i zajedničke sadržaje edukacija
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MUP, MZ, MP, MPS, MZLJMP
NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Urađeni i licencirani programi edukacije
4. Izraditi i sprovoditi program sistematskog obrazovanja nastavnog osoblja u
predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama s posebnim
akcentom na prepoznavanju i prevenciji nasilja
Nosioci aktivnosti:
MPS, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Urađeni programi obrazovanja
Broj organizovanih treninga
Broj
nastavnog
osoblja
obuhvaćeno edukacijom
koji
je
5. U svim predškolskim, osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama osposobiti
najmanje jednu osobu za prepoznavanje svih oblika nasilja kojima su izložena
djeca , te rad sa istima
Nosioci aktivnosti:
MPS, NVO
Rok:
Sredina 2012. godine
Indikator:
Osposobljena po jedna
prepoznavanje nasilja u
ustanovama
osoba za
obrazovnim
109
6. Ustanovljavanje jedinstvene baze podataka o licenciranim programima edukacije i
stručnjacima koji su prošli programe edukacije
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZLJMP, MPS, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Ustanovljena baza podataka
7. Izraditi posebnu web stranicu za prezentovanje programa i sprovedenih aktivnosti
zaštite od nasilja u porodici
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZLJMP, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Izrađena web stranica
Cilj 8:Obezbijediti sprovođenje psihosocijalnog tretmana počinioca porodičnog
nasilja
1. Izraditi program za rad sa počiniocem nasilja u porodici u procesu
psihosocijalnog tretmana počinitelja, koji uključije i rad sa žrtvom
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZ, MP, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Izrađen standard
2. Utvrditi plan potreba i odgovarajuće uslove za sprovođenje psihosocijalnog
tretmana i broj stručnjaka potrebnih za sprovođenje tretmana u zdravstvenim
ustanovama i izvan zdravstvenog sistema
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZ, NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Urađen plan potreba i obezbijeđeni
odgovarajući uslovi
110
3. Sprovesti programe edukacije stručnjaka za sprovođenje psihosocijalnog
tretmana
Nosioci aktivnosti:
MRSS, MZ, NVO
Rok:
Kontinuirano
Indikator:
Izrađen program edukacije
Cilj 9: Uspostaviti jedinstvenu elektronsku bazu podataka o žrtvama nasilja i o
nasilnim osobama;
Aktivnosti:
1. Izraditi metodologiju za prikupljanje podataka i vođenje jedinstvene evidencije
o žrtvama i počiniocima porodičnog nasilja
Nosioci aktivnosti:
MZLJMP, MRSS, MUP, MZ, MP, MPS,
NVO
Rok:
Kraj 2012. godine
Indikator:
Izrađena jedinstvena metodoligija i baza
podataka
FINASIRANJE
Sredstva za finasiranje aktivnosti koje su predviđene ovom Strategijom
obezbjeđivaće se iz budžeta nadležnih ministarstva, donacijama, kao i realizacijom
projekata koji su finasirani od strane međunarodne zajednice.
MONITORING
U cilju koordinacije, primjene, praćenja i procjene sprovođenja aktivnosti predviđenih
Strategijom zaštite od porodičnog nasilja, Vlada Crne Gore će formirati posebnu
Komisiju. Ovu Komisija će osim predstavnika nadležnih ministarstva činiti i tri
111
predstvnika NVO sektora koji se bave zaštitom od nasilja u porodici. Proceduru
imenovanja ove Komisije sprovešće Ministarstvo rada i socijalnog staranja.
Izvještaj o sprovođenju aktivnosti predviđenih Strategijom, koji sačini Komisija za
koordinaciju, primjenu, praćenje i procjenu, Miistarsvo rada i socijalnog staranja će
dostavljati Vladi Crne Gore, jednom godišnje. Na osnovu rezultata sprovedenog
monitoringa Komisija može predložiti izradu akcionog plana na godišnjem nivou.
SKRAĆENICE
Ministarstvo rada i socijalnog staranja - MRSS
Ministarstvo prosvjete i sporta - MPS
Ministarstvo pravde - MP
Ministarstvo zdravlja - MZ
Ministarstvo unutrašnjih poslova - MUP
Ministarstvo za ljudska i manjinska prava – MZLJMP
Ministarstvo kulture i medija - MKiM
Nevladina organizacija - NVO
112
ANEX IV
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I
NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
113
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
REZIME
Nasilje u porodici i nasilje nad ženama predstavlja društveni problem sa kojim se suočavaju sve
zemlje, a definiše se kao način ponašanja ili odnosa u kojima se prisila, zastrašivanje, kontrola (u
smislu ograničenja slobode) koriste direktno ili putem prijetnje da bi se povrijedile druge osobe
i psihički, fizički, ekonomski ili socijalno ugnjetavale. Rodno uslovljeno nasilje proizilazi iz
očekivanja povezanih sa rodnim ulogama i nejednakim odnosima moći unutar društva i
ukorijenjeno je u nejednakoj poziciji žena i muškaraca u privatnoj i javnoj sferi. Izraz "nasilje u
porodici" se koristi za opisivanje djela nasilja između članova porodice, uključujući odrasle
partnere, roditelje i djecu (uključujući i odraslu djecu), staratelje ili partnere starijih osoba,
braću i sestre, itd.
Često se koristi i izraz nasilje u partnerskim vezama. Ono se definiše kao obrazac uvredljivog i
prisilnog ponašanja koji može uključivati tjelesne povrede, psihološko i seksualno zlostavljanje,
društvenu, fizičku, finansijsku izolaciju, ekstremnu ljubomoru i posesivnost, zastrašivanja i
prijetnje počinjene od strane nekoga ko je bio, nalazi se ili želi da bude u intimnom odnosu ili vezi
sa odraslom osobom ili adolescentom i usmjeren je na uspostavljanje kontrole jednog partnera nad
drugim. Prijetnje mogu biti usmjerene na partnera/partnerku, njegovu ili njenu porodicu, kućne
ljubimce, imovinu, itd. Ovaj pojam takođe uključuje djecu koja se koriste od strane nasilnika za
zastrašivanje i zloupotrebu odrasle žrtve, kao i one koji su od strane nasilnika prisiljeni da
učestvuju u zlostavljanju odrasle žrtve.1
Nasilje u porodici uključuje oblike nasilja među partnerima ili članovima porodice, bez obzira na
to da li žive u istom domaćinstvu.2 Žrtve nasilja u porodici su najčešće žene. Prema podacima
UN-a3, prvi uzrok smrti ili invalidnosti među ženama od 15 do 45 godina nijesu bolesti ili
saobraćajne nesreće, već nasilje. Prisustvo djece prilikom nasilnog ponašanja roditelja je
najveći činilac rizika od prenosa nasilničkog ponašanja sa generacije na generaciju. Dječaci koji
su svjedoci nasilja u porodici su dva puta više izloženi vjerovatnoći da će zlostavljati svoje
partnere i djecu kad oni postanu odrasle osobe. Realizovani projekti pokazuju da 30% do
60% počinilaca nasilja u partnerskim vezama, zlostavlja i djecu.4
Posledice nasilja u porodici osjećaju generacije jedne porodice, ali i društvo u cjelini. Ono
predstavlja prepreku u postizanju jednakosti, razvoja i mira. Iz tog razloga razvijene zemlje
1
Sandra l. Bloom, ”Encyclopedia of Gender and Violence Thousand Oaks“, CA, Sage Publications, 2009.
o Zaštiti od nasilja u porodici, Službeni list Crne Gore (SLCG) 46/10, član 3: Članovima porodice, u
smislu ovog Zakona, smatraju se: 1) supružnici ili bivši supružnici, njihova djeca i djeca svakog od njih; 2)
vanbračni supružnici ili bivši vanbračni supružnici, bez obzira na trajanje vanbračne zajednice, njihova
djeca i djeca svakog od njih; 3) krvni srodnici i srodnici iz potpunog usvojenja u pravoj liniji bez
ograničenja, a u pobočnoj liniji zaključno sa četvrtim stepenom; 4) srodnici iz nepotpunog usvojenja; 5)
tazbinski srodnici zaključno sa drugim stepenom u bračnoj ili vanbračnoj zajednici; 6) lica koja žive u
istom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srodstvo; 7) lica koja imaju zajedničko dijete ili je dijete
začeto.
3 UN Women: Facts and figures on Violence against Women
http://www.unifem.org/gender_issues/violence_against_women/facts_figures.php
4Podaci Fondacije „Thepowerofif“ koja se bavi podizanjem svijesti o nasilju u porodici i dio je projekta
„Thedreamproject“ Ujedinjenih Nacija. Podaci su dostupni na: www.healingwingsretreat.org,
2Zakon
117
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
kontinuirano unapređuju metode za procjenu štete koje zajednica trpi zbog navedenog
problema.
U Crnoj Gori su razmjere nasilja u porodici i nasilja nad ženama nepoznanica, jer ne postoji
sistemsko prikupljanje podataka, a analitičke studije i istraživanja na navedenu temu su veoma
rijetke. Prema našim saznanjima poslednja studija je urađena 2007. godine5, a crnogorskoj
javnosti je dostupno samo jedno empirijsko istraživanje pod nazivom “Nasilje u porodici”6 koje
je 2003. godine sprovela dr Jelena Radulović na reprezentativnom uzorku od 500 žena.
Crna Gora je u poslednje dvije godine usvojila niz značajnih akata koji se odnose na ovu oblast. U
avgustu 2010. godine7 stupio je na snagu Zakon o zaštiti od nasilja u porodici8 koji je prvi
specijalizovani zakon koji sankcioniše nasilje u porodici. U julu 2011. godine usvojena je
Strategija za borbu protiv nasilja u porodici, a 25. novembra 2011. potpisan je i Protokol o
postupanju institucija slučajevima nasilja u porodici.
Cilj istraživanja je da kroz kritički osvrt na trenutno stanje, a posebno kroz zaključke i
preporuke koji slijede, ponudi konstruktivne predloge za bolje razumijevanje problematike
nasilja u porodici i nasilja nad ženama i efikasniji odgovor svih aktera u procesu pružanja
pomoći, podrške i zaštite žrtava.
GLAVNI NALAZI ISTRAŽIVANJA I ZAKLJUČCI
Istraživanje javnog mnjenja je realizovano na uzorku od 1.103 ispitanika u 17
crnogorskih opština.
Informisanost ispitanika o nasilju
U 92% slučajeva anketirani smatraju da postoji nasilje u porodici u Crnoj Gori.
Ispitanici percipiraju sljedeće faktore kao uzroke nasilja u porodici: zloupotreba moći
članova porodice (29%), bolesti zavisnosti (22%), ekonomska kriza (21%),
patrijarharno društvo (18%).
Žrtve nasilja u porodici su najčešće žene i djeca, dok su muškarci prepoznati kao
nasilnici.
Anketirani nedovoljno poznaju nadležnosti institucija koje se bave zaštitom žrtava
nasilja, jer smatraju da se treba obratiti policiji i centru za socijalni rad, a zanemaruju
ulogu sudova i tužilaštva. Takođe, izjednačavaju ulogu nevladinih organizacija i
centara za socijalni rad u procesu zaštite žrtve nasilja.
5
“Nasilje nad ženama – Brine li Vlada Crne Gore?”, Institut za otvoreno društvo, Podgorica, 2007.
http://89.188.32.41/download/nasilje_nad_zenama-cg.pdf
6 Radulovic Jelena: „Nasilje u porodici“, NVO „SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja“, Podgorica, 2003.
Osnovni nalazi studije su dostupni na: www.gov.me/files/1224502557.ppt
7 Vlada Crne Gore je 2010. godinu proglasila Godinom borbe protiv nasilja u porodici
8 Zakon je objavljen u "Sl. listu RCG", br. 46/2010 od 6. 8. 2010.
118
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Podatak da samo 3,5% anketiranih smatra da se nasilje često prijavljuje, pokazuje da
broj prijavljenih slučajeva nasilja ne odražava stvarni broj slučajeva i da je ovu
društveno negativnu pojavu potrebno češće prijavljivati.
Stavovi ispitanika
Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51-60 godina
smatra da postoje situacije u kojima je fizičko nasilje opravdano. Nasuprot
preovlađujućem opštem stavu ispitanika o neprihvatljivosti nasilja, jedan broj
njih ga ipak toleriše u određenim situcijama, naročito kada su u pitanju partnerski
odnosi u kojima dominira rigidnije shvatanje pozicije žene. Ženama se u ovim odnosima
nameću strožija pravila ponašanja - 22,2% ispitanika smatra da je fizičko nasilje
opravdano ako žena flertuje, dok se prema muškarcima u istoj situaciji društvo odnosi
sa većim stepenom tolerancije i sa manje osude (16,2%).
Svaki četvrti ispitanik, najčešće muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51 do 60
godina odgovornost za nasilje pripisuje žrtvi zbog njene ili njegove nemogućnosti
da napusti nasilnika/nasilnicu, što je u suprotnosti sa stavom većine da je nasilje u
porodici odgovornost društva (68,3% anketiranih navodi da je nasilje u porodici
društveni problem). Dobijeni rezultati ukazuju na nerazumijevanje položaja, problema i
teškoća sa kojima se suočavaju žrtve nasilja u porodici (strah, osjećaj nemoći i
nesigurnosti, nedostatak podrške porodice i relevantnih institucija, nemogućnost
obezbjeđenja egzistencijalnih uslova), čime se teret odgovornosti prebacuje na žrtvu, a
zanemaruje uloga državnih institucija u prižanju zaštite, podrške i egzistencijalnih
uslova za žrtve nasilja u porodici.
Svaki četvrti ispitanik, pretežno muškog pola, starosti od 18 do 30 i 51-60 godina
smatra da je nasilje uzrokovano okolnostima i događajima van kontrole nasilnika
i da je žrtva odgovorna za nasilje, jer ga “izaziva svojim postupcima”.
Ispitanici sa manjom sigurnošću prepoznaju kao nasilje kontrolisanje telefonskih poziva,
i-mejlova, SMS poruka (prosječna ocjena 3.30)9, kontrolu kretanja (prosječna ocjena
3.57), ograničavanje komunikacije (prosječna ocjena 3,69) što upućuje na postojanje
tolerancije na latentnije manifestacije nasilja i sklonost da se prepoznaju samo
eksplicitni oblici nasilja u porodici, poput fizičkog nasilja, uvreda, prijetnji.
Izloženost ispitanika nasilju u porodici
U 13% slučajeva anketirani su bili direktno izloženi nekoj vrsti nasilja u porodici.
Statistički profil žrtve: osobe ženskog pola, zaposleni ili penzioneri/penzionerke, gotovo
svih starosnih kategorija.
Nizak procenat odgovora koji se odnosi na lično iskustvo sa nasiljem (13,1%) je u
suprotnosti sa percepcijom ispitanika o rasprostranjenosti nasilja – čak 91,7%
njih je izjavilo da je u Crnoj Gori zastupljeno nasilje u porodici. To ukazuje da
građani u Crnoj Gori još uvijek nijesu spremni da otvoreno govore o svom iskustvu sa
nasiljem.
9Prosječna
ocjena na skali od 1 do 5
119
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Najčešći oblici nasilja u porodici su ponižavanje, uvrede, psovke (29%) i šamar,
udaranje i guranje (23%).
U odnosu na žene muškarci se pojavljuju u značajno većem procentu kao počinioci
nasilja u porodici.
Počinilac nasilja u porodici najčešće je suprug, bivši suprug i partner (sumarno 37%).
Prisutnost nasilja u porodici u okruženju ispitanika
38% ispitanika/ispitanica poznaje nekoga iz svog okruženja ko je žrtva nasilja u
porodici. Oni prepoznaju sljedeće oblike nasilja u porodici: ponižavanje, uvrede,
psovke (23%), šamare, udaranje, guranje (23%), ograničavanje komunikacije sa
drugim osobama i kontrolu kretanja (po 8%).
Žene češće navode da poznaju nekoga iz svog okruženja ko je žrtva nasilja u
porodici.
Počinilac nasilja u porodici je najčešće suprug, bivši suprug i partner (sumarno 64%)
Skoro svaki treći ispitanik10 bi bio spreman da prijavi nasilje u porodici zbog niskog
povjerenja u efikasnost institucija, straha, patrijarhalnog shvatanja porodičnih odnosa
kao nečega u šta se nipošto ne treba miješati, kao i zbog sumnje u to da se problem
nasilja u porodici može zaustaviti i prevazići.
„Face-to-face“ istraživanje sprovedeno je na uzorku od 100 žena žrtava nasilja u
prostorijama SOS Nikšić i Sigurne ženske kuće Podgorica.
Visok procenat ispitanica (67,0%+22,0%) je doživio nasilje od strane bračnog partnera
ili bivšeg bračnog partnera, što ukazuje da je za nasilnike brak najčešći ambijent za
održavanje tradicionalnih rodnih uloga uslovljenih patrijarhatom, u kome, na štetu žena,
uspostavljaju odnos moći i kontrole.
27% ispitanica je u primarnoj porodici bilo izloženo nasilju i to od strane oca ili
majke. Ovi podaci ukazuju na veću vjerovatnoću prenošenja nasilnog ponašanja kao
obrasca u partnerskim odnosima, onda kada je ono doživljeno u primarnoj porodici.
Ekonomska situacija
Svaka druga žrtva nasilja u porodici je istakla da nema sopstveni izvor prihoda, dok
njih 58 % navodi da nasilnik ima kontrolu nad njihovim prihodima i/ili imovinom.
Date brojke ilustruju stepen ekonomske zavisnosti koja prati gotovo sve žrtve nasilja što
dodatno govori o složenosti situacije nasilja u porodici za žrtve. Nedostatak ekonomskih
prilika ili uskraćivanje ekonomske slobode ograničava ili uskraćuje mogućnost izbora za
žrtve.
Svaka druga ispitanica živi u bračnoj zajednici sa nasilnikom. Dakle, većina ispitanica
i dalje ostaje u bračnoj zajednici u kojoj se nasilno ponašanje kontinuirano ponavlja.
10
Ovaj termin, upotrijebljen u množini, podrazumijeva i ženski i muški rod
120
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Procjena rizika
Svaka peta žena je istakla da nasilnik posjeduje vatreno oružje i da im je u 37% slučajeva
prijećeno oružjem. Svaka treća ispitanica je navela da je nasilnik pokušao da je ubije.
U 81% slučajeva ispitanice navode da su članovi njihove porodice znali za nasilje
koje im se dešava, ali su zaštitu ponudili u samo 29% slučajeva, dok je njih 25%
prihvatilo žrtvu nasilja i njenu djecu. Slučaj su prijavili policiji u samo 12% slučajeva.
Dubinski intervjui, realizovani sa predstavnicima 15 relevantnih institucija, ukazali
su na sljedeće rezultate:
Propusti u radu institucija koji se dešavaju u praksi često su rezultat nedostatka obuke
predstavnika institucija kako o specifičnostima nasilja u porodici i nasilja nad ženama,
tako i o zakonskim procedurama, posebno onim propisanim Zakonom o zaštiti od nasilja u
porodici.
Predstavnici relevantnih institucija navode da se njihovi zaposleni bave problemom
nasilja u porodici na adekvatan način, ali da nijedna institucija ne posjeduje posebna,
specijalizovana odjeljenja koje se bave samo ovim pitanjem.
Institucije koje su uključene u istraživanje, sa izuzetkom centara za socijalni rad, nemaju
unaprijed definisanu praksu procjene rizika. Intervjuisana lica su istakla da vrše
analizu rizika uglavnom kroz izjave aktera nasilne situacije, ali nije identifikovano
postojanje metodologije, dokumenta ili liste pitanja koji su osnov za analizu rizika. Ovo
upravo ukazuje da je analiza rizika jedna od najslabijih karika u lancu zaštite žrtava
nasilja, da institucije ne poznaju u dovoljnoj mjeri svoje obaveze i nadležnosti u tom
pogledu, kao i da ne postoje odgovarajući protokoli za procjenu rizika. Određeni broj
intervjuisanih predstavnika pravosudnih organa je ukazao na neažurnost pojedinih
centara za socijalni rad u dostavljanju analize i mišljenja o slučajevima nasilja u
porodici i nasilja nad ženama.To pokazuje da se, i pored toga što centri imaju unaprijed
definisanu metodologiju procjene rizika, ovaj metod procjene nedovoljno koristi u praksi
i da su primjeri dostavljanja izvještaja više izuzetak nego pravilo.Takođe, rad
multidisciplinarnih timova bi trebao biti vidljiviji.
Ministartsvo rada i socijalnog staranja i nevladine organizacije će u narednom periodu
formirati Komisiju za praćenje primjene Strategije i jednom godišnje podnositi
izvještaj Vladi o svim aktivnostima koje ona predviđa. Ministarstvo je imalo zakonsku
obavezu da ovaj organ uspostavi u februaru 2011. godine.
Žrtva nasilja, iz straha od odmazde zlostavljača, često ne sarađuje sa policijom ili
tužilaštvom, što za posljedicu ima većinski stav institucija da je u mnogim slučajevima
žrtva odgovorna za neuspjeh kaznenog postupka.
Zabrinjavaju rezultati sudskih postupaka za nasilje u porodici koji ukazuju na
ponavljajuću sklonost pravosuđa u Crnoj Gori da izriče blage i uslovne kazne za
nasilnike.
121
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Realizovane dvije fokus grupe (predstavnice građanki i nevladinog sektora) u Nikšiću i
Podgorici ukazuju na sljedeće:
Prepoznaje se postojanje problema nasilja kako na opštem nivou - nivou čitavog
društva, tako i na mikroplanu – u svojim porodicama i okruženju. Nasilje je česta i
„raširena“ pojava, ali se o tome mnogo ne priča. Problem nasilja u porodici definišu kao
„društveni problem koji se ne smije tretirati kao problem vezan isključivo za
porodicu“.
Kao uzroke nastanka nasilja navode tradicionalni model vaspitavanja prema kome se
ženska djeca vaspitavaju da budu nježne, požrtvovane i poslušne. Sagovornice primjećuju
da u Crnoj Gori još uvijek ne postoji svijest da je za funkcionisanje braka potrebno dvoje
koji imaju jednaka prava, ali i jednake odgovornosti za ono što se dešava unutar porodice.
Izostajanje pomoći od strane institucija i negativna iskustva mnogih žena u
kontaktu sa institucijama sagovornice vide kao objašnjenje zbog kojih se mali broj žena
odluči da prijavi nasilje.
Prema navođenju učesnika, žene trpe nasilje zbog: straha od odbacivanja iz zajednice,
straha da će ona kao žrtva i njena djeca sjutra nositi sramotu, ekonomske zavisnosti od
muškarca, niskog nivoa samosvijesti žene, straha od prijekora i odbacivanja od strane
porodice, dilema da li će institucije reagovati u zakonski predviđ enim okvirima,
neadekvatne primjene zakona i propisanih sankcija koje nijesu na nivou na kojem bi
trebale da budu. Ekonomska zavisnost od muškaraca i nedovoljna informisanost o
pravima i institucijama koje mogu pomoći, takođe se navode kao problem.
Sprovedene studije slučaja pokazale su da:
Muško nasilje nad ženama se dešava bez obzira na etničko porijeklo, socijalni
status, godine. Svaka žena može postati žrtva muškog nasilja. Ipak, žene pripadnice
manjinskih zajednica ili migrantkinje koje su preživjele muško nasilje često su
suočene sa višestrukim oblicima nasilja i diskriminacije. Naime, studije slučaja
pokazuju da pored nasilja u porodici, one trpe diskriminaciju i po drugim osnovama, iako
Zakon o zabrani diskriminacije to izričito zabranjuje. Mehanizmi zaštite koje ovaj Zakon
nudi nijesu poznati žrtvama, ali u dovoljnoj mjeri ni predstavnicima relevantnih
institucija.
U Crnoj Gori ne postoji evidencija kojom bi se ustanovilo koliki je rizik da žene
migrantkinje dožive nasilje u poređenju sa ženama koje imaju državljanstvo, a
iskustva žena migrantkinja koje trpe diskriminaciju kroz ponašanje i stavove službenika
kada prijave nasilje, bilježe samo nevladine organizacije.
Žrtva nasilja, iz straha od odmazde zlostavljača, često ne sarađuje sa policijom ili
tužilaštvom, što za posljedicu ima većinski stav institucija da je u mnogim slučajevima
žrtva odgovorna za neuspjeh kaznenog postupka. Studije slučajeva pokazuju da
institucije ne ulažu dovoljno napora da obavijeste i pouče žrtve o zakonskim
mogućnostima i procedurama.
Procjena rizika po život i zdravlje žene je ključna za dobre odluke u procesu zaštite i iz
tog razloga potrebno je analizirati situaciju i procijeniti stepen rizika da nasilnik
122
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
povrijedi, pokuša da ubije ili ubije žrtvu. U većini slučajeva ona izostaje, ili je institucije ne
sprovode na odgovarajući način.
PREPORUKE
Statistički podaci o nasilju u porodici i nasilju nad ženama/potreba za daljim
istraživanjima
Studija je ukazala na potrebu sprovođenja budućih istraživanja u oblasti nasilja u
porodici i nasilja nad ženama kako bi se sagledalo trenutno stanje, efekti
sprovođenja zakona i strategija.
Potrebno je redovno sprovoditi istraživanja o uzrocima, uticaju i posljedicama nasilja
u porodici i nasilja nad ženama kako bi se kontinuirano informisala javnost o ovom
problemu.
Metodologiju i instrumente za ispitivanje nasilja u porodici potrebno je
standardizovati kako bi se obezbijedilo praćenje trenda i poređenje podataka.
Obezbijediti kontinuirano prikupljanje sveobuhvatnih statističkih podataka o nasilju
u porodici i nasilju nad ženama razvrstanih po polu, starosti i vezi između žrtve i
počinioca. Takođe, potrebno je uraditi detaljnu analizu i iskoristiti dobijene rezultate za
definisanje budućih politika i mjera za prevenciju i suzbijanje nasilja u porodici i
nasilja nad ženama.
Organizovati standardizovano prikupljanje podataka o kaznenim djelima za oblast
nasilja u porodici i nasija nad ženama, razvrstanih po polu i starosti, za sve institucije i
organizacije koje se bave problemom nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
Informisanost i senzibilizacija javnosti
Definisanje i primjena metoda socijalnog marketinga kako bi se upoznalo javno
mnjenje sa problemima nasilja i razvila odgovornost o ovom problemu.
Kontinuirano raditi na podizanju svijesti javnosti o učestalosti, strukturi i
karakteristikama nasillja u porodici ukazujući na novousvojene zakonske mogućnosti
za pravnu zaštitu od nasilja u porodici.
Formirati info tačke u domovima zdravlja, školama, fakultetima, javnim ustanovama,
itd. – na kojima se građani11 mogu informisati o svojim pravima i načinima
reagovanja u slučaju nasilja.
Edukovati odgovorna lica u obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, kao i učenike
i studente o važnosti prepoznavanja i prijavljivanja nasilja u porodici.
Uključiti medije u informisanje javnosti o problemu nasilja u porodici i nasilja nad
ženama i obezbijediti odgovarajuću, rodno senzitivnu obuku za novinare/novinarke.
Informisati javnost o nadležnostima institucija u zaštiti od nasilja u porodici i nasilja
nad ženama propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Protokolom o
postupanju institucija u slučajevima nasilja u porodici.
11
Termin, upotrijebljen u množini, podrazumijeva i ženski i muški rod
123
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Institucionalna podrška
Obezbijediti kontinuiranu, specijalizovanu i rodno senzitivnu obuku za
predstavnike/predstavnice svih nadležnih institucija koja će pored upoznavanja sa
zakonskim procedurama, obezbijediti i razumijevanje problema nasilja u porodici, kao i
razumijevanje položaja i ponašanja žrtve.
Potrebno je da se društvo u cjelini, a posebno institucije, senzibilišu za problem
nasilja u porodici i nasilja nad ženama i da se ulože maksimalni napori da se uvedu i
poštuju standardi i obezbijede mogućnosti za suzbijanje i prevenciju nasilja u
partnerskim odnosima.
U okviru svake institucijeje potrebno formirati specijalizovane odsjeke/timove čiji bi
mandat predviđao isključivo bavljenje predmetima nasilja u porodici i nasilja nad
ženama.
Potrebno je obezbijediti odgovarajuću evaluaciju, obuku, stručnu konsultantsku podršku
i stalnu superviziju multidisciplinarnih timova koji rade pri Centrima za socijalni rad.
Nadležnosti centara su takve da njih ovo mišljenje može presudno uticati na porodičnu
dinamiku i živote čitavih generacija jedne porodice, pa je neophodno da članovi ovih
timova budu osobe koje imaju adekvatnu obuku i senzibilitet za problem nasilja u
porodici i nasilja nad ženama.
Uspostaviti filijale za nasilja u porodici u svim područnim jedinicama Uprave policije
i obezbijediti obuke specijalizovane za zaposlene u ovoj instituciji. Takođe, neophodna je
sistematizacija policijske službe na način da se uvede poseban odsjek za nasilje u porodici
i nasilje nad ženama.
Obezbijediti informativne brošure i za zaposlene u institucijama koje će sadržati
pregled svih zakonskih normi i procedura koje su relevantne za njihov rad u oblasti
nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
U okviru svake pojedinacne institucije donijeti jasne procedure za hitno postupanje u
skladu sa Zakonom o Zaštiti od nasilja u porodici gdje stoji: Na postupak određivanja i
sprovođenja zaštitnih mjera primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuje rad i
ovlašćenja policije, prekršajni postupak, krivični postupak, krivične sankcije i njihova
primjena i izvršenje, ukoliko ovim zakonom nije drukčije uređeno.
Sve institucije koje se bave zaštitom i pružanjem podrške žrtavama nasilja u porodici
treba da izrade brošure koje će sadržati jasne i precizne informacije o njihovim
nadležnostima i procedurama u vezi prijavljivanja nasilja i postupaka koji slijede i da ih
učine dostupnim žrtvama nasilja u porodici i građanima.
Institucije koje se bave zaštitom žrtava nasilja treba da organizuju informativne
kampanje kako bi se na adekvatniji način prepoznavala njihova uloga. Unijeti podatke o
njihovim nadležnostima i procedurama na web sajtove svih relevantnih institucija.
Organizovati okrugle stolove i sastanke posvećene razmjeni iskustava stečenih u
toku rada sa žrtvama nasilja, kao i procjenu procedura i koraka koje se primjenjuju u
postupku zaštite.
Za efikasniji rad Komisije koja će pratiti sprovođenje Strategije za suzbijanje nasilja u
porodici, a koju će oformiti Ministarstvo rada i socijalnog staranja od predstavnika
institucija i nevladinih organizacija, potrebno je unaprijediti postojeće znanje kroz
124
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
organizovanje treninga i ad hoc sastanaka na kojima bi se govorilo o specifičnim
slučajevima, međunarodnim standardima, međusektorskoj saradnji i preventivnim i
represivnim mjerama. Preporuke Komisije i rokovi za njihovu primjenu treba da budu
obavezujuće za sve institucije.
Unaprijeđivati postojeći Protokol za institucije na osnovu rezultata dobijenih
praćenjem njihovog rada i primjene zakona, tako da ponudi još konkretnije postupke u
oblasti prevencije, zaštite i procesuiranja slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad
ženama.
U procesu sakupljanja potrebnih dokaza obezbijediti evidencije o ranijim prijavama,
policajskim upozorenjima, kažnjavanjima, kao i informacije od nevladinih organizacija
koje pomažu žrtvi, što je važno za bolje sagledavanje slučaja i procjenu rizika.
Opštine, lokalni sekretarijati i centri za socijalni rad da obezbijede odgovarajuću
materijalnu pomoć osobama koje trpe nasilje u porodici.
Obezbijediti i osmisliti programe za njihovo ekonomsko osnaživanje koje bi im
pomoglo u donošenju odluke da žive bez nasilja.
Pomoć i podrška pripadnicama manjina i migrantkinjama treba da bude
adekvatna i usklađena sa njihovim specifičnim potrebama. Institucije sistema su
dužne da sa posebnom pažnjom odgovore na njihove potrebe, uvažavajući sve okolnosti
koje ih čine ranjivim i da osnaže žene da žive život bez nasilja. Neophodno je da svi u
sistemu zaštite razumiju rodnu dimenziju nasilja i rodne karakteristike svakog
pojedinačnog slučaja.
Nadležne institucije za zaštitu od nasilja treba da budu spremne da brzo intervenišu u
situacijama kada žrtva napušta nasilnika i traži pomoć, jer je taj period najopasniji po
život i zdravlje žrtve.
Pooštriti kaznenu politiku za nasilje kojim je nanijeta fizička, seksualna i psihička šteta
i patnja za žrtve. Time bi se poslala dodatna poruka građanima o neprihvatljivosti
nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
Sa ciljem adekvatnije zaštite žrtava nasilja i većeg povjerenja u relevantne
institucije sistema neophodno je ostvariti njihovu efikasnu fizičku zaštitu, nadzor nad
sprovođenjem zaštitnih mjera i uspostaviti brz i efikasan sistem sankcija za njihovo
kršenje. Dodatno konkretizovati procedure koje se tiču nadležnosti policije za nadzor i
prijavu nepoštovanja zaštitnih mjera.
Obezbijediti specijalizovanu obuku za „Policiju u zajednici“ i ojačati njihove nadležnosti
kada je u pitanju hitna intervencija u slučajevima nasilja, uključujući izdavanje naredbe o
udaljenju nasilnika iz stana.
Poštovati načelo hitnosti u sudskim postupcima koji se tiču nasilja u porodici i nasilja nad
ženama.
Dodatno ojačati ovlašćenja i resurse Zaštitnika ljudskih prava i sloboda za njegovo
djelovanje po pritužbama na diskriminaciju zasnovanu na polu, i imenovati
zamjenika/zamjenicu Zaštitnika za rodnu ravnopravnost“(CEDAW/C/MNE/CO/1)12.
12
Preporuke CEDAW Komiteta Ujedinjenih nacija donesenih na osnovu prezentovanog Inicijalnog
izvještaja Vlade Crne Gore, novembar 2011. dostupne na:
http://www.minmanj.gov.me/ResourceManager/FileDownload.aspx?rId=90081&rType=2
125
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Obezbijediti efikasnu primjenu zaključaka i preporuka koje je CEDAW Komitet dostavio
Vladi Crne Gore u novembru 2011. godine i uključiti nevladine organizacije u proces
praćenja njihove primjene.
Servisi podrške žrtvama nasilja
Razvijati i učiniti dostupnim servise podrške žrtvama nasilja kao što je to propisano
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i Strategijom za suzbijanje nasilja u porodici i
nasilja nad ženama.
Neophodno je obezbijediti uspostavljanje novih i institucionalnu podršku postojećim
skloništima, sos telefonima i ostalim servisima za nasilje u pšorodici i nasilje nad
ženama, uz pružanje psiholoških i pravnih usluga.
Obezbijediti servise i odgovarajući stručni kadar za sprovođenje zaštitnih mjera
obaveznog psihosocijalnog tretmana I obaveznog liječenja od alkoholozma i bolesti
zavisnosti.
Uspostaviti porodična savjetovališta u svim opštinama i obezbijediti stručni kadar za rad
u njima.
Razvijati ideju volonterizma - podsticati ideju društveno korisnog rada na nivou
ukupnog društva sa ciljem mobilizacije građana/građanki u borbi protiv nasilja u
porodici.
Podsticati ideju o razvoju socijalnog preduzetništva putem koje bi i servisi za pomoć i
podršku žrtvama nasilja mogli biti finansijski održiviji.
Podsticati društveno odgovorno poslovanje biznis sektora kako bi dio svog profita
„vratili“ u zajednicu za opšte društveno dobro, u korist suzbijanja negativnih društvenih
pojava kao što je nasilje u porodici.
Uspostaviti efikasne mehanizme saradnje relevantnih institucija i nevladinih
organizacija koje se bave suzbijenjem nasilja u porodici i nasilja nad ženama.
Uspostaviti trajne mehanizme za finansiranje NVO-a koji se bave zaštitom žrtava
nasilja iz opštinskih budžeta.
Da bi se u većoj mjeri prijavljivalo nasilje u porodici neophodno je uvođenje besplatnog
SOS broja (24 sata/7 dana) na nacionalnom nivou koji će biti umrežen sa dostupnim
servisima podrške.
Obezbijediti podršku inicijativi ženskih nevladinih organizacija za osnivanje „ženskih
sudova“ koji su u svojoj formi simbolički, ali veoma značajni za žene koje su preživjele
nasilje i za cjelokupnu javnost, jer otvaraju pitanja koja bi inače bila zanemarena i svojom
metodologijom kreiraju nove obrasce znanja.13
13
Ovakvi sudovi imaju više funkcija. Prije svega oni daju prostor žrtvama da ispričaju svoju priču, i to u
sigurnom okruženju, onako kako one žele, bez pritiska ili uplitanja kao što je na institucionalnim
sudovima. Ovakvi sudovi tako imaju katarzičnu funkciju, ali kako sadrže i izlaganje ekspertiza o
političkom kontekstu, imaju i onu edukativnu, političku ulogu. Svojim pristupom osnažuju žene i daju im
moć, umjesto da ih podvrgavaju moći sistema. Porotu suda čine žene i muškarci, osobe od moralnog
integriteta. Sudovi ne donose presude, ali donose javne osude i vrše pritisak na institucije.
126
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Analiza rizika
U okviru svake od relevatnih institucija neophodno je da se vrši procjena rizika za
svaki pojedinačni slučaj po unaprijed utvrđenoj i stručno osmišljenoj metodologiji.
Tako dobijeni izvještaji treba da budu dostupni svima u sistemu zaštite. Time bi se
prekinula trenutna praksa da se procjena rizika temelji isključivo na ličnoj
procjeni predstavnika institucija. Osmišljen metodološki pristup pri izradi analize
rizika doprinio bi pravilnijem odmjeravanju sankcija za nasilje u porodici i efikasnijoj
zaštiti žrtve.
Institucije, organi i druga pravna lica treba da preduzimaju mjere predostrožnosti kako
bi spriječili nasilnika u pokušaju da locira žrtvu (ovo je posebno neophodno za žrtve koje
su smještene u ženskim skloništima).
Zakonski akti
U narednom periodu je nužno usvojiti podzakonske akte propisane Zakonom o zaštiti od
nasilja u porodici:
o Ministarstvo unutrašnjih poslova treba da usvoji pravilnik o načinu sprovođenja;
zaštitnih mjera i da donese obrazac za izdavanje pisane policijske naredbe
kojom se nasilniku naređuje udaljenje iz stana i zabrana vraćanja u stan;
o Ministarstvo zdravlja da donese Pravilnik o načinu i mjestu sprovođenja
zaštitne mjere kojim se uređuje sprovođenje zaštitne mjere obaveznog liječenja
zavisnosti od alkohola i droga;
o Ministarstvo rada i socijalnog staranja da donese Pravilnik o načinu i mjestu
sprovođenja zaštitne mjere obaveznog psiho-socijalnog tretmana i o izradi
Plana zaštite žrtve.
Potrebno je zakonom definisati posebne odredbe koje se odnose na posjedovanje i
kupovinu oružja za osobe koje su imale istorijat nasilja u porodici i nasilja nad
ženama.
U najskorijem roku ratifikovati Konvenciju Savjeta Evrope o sprječavanju i
suzbijanju nasilja u porodici i nasilja nad ženama i obezbijediti njenu neposrednu
primjenu u praksi.
Ustanoviti metodologiju za praćenje ispunjavanja obaveza po međunarodnim
dokumentima koji se tiču oblasti nasilja u porodici, nasilja nad ženama i polne
diskriminacije.
Uvesti sistem zaštitnih mjera i u krivični postupak, kao što je slučaj u prekršajnom14.
Dopuniti Zakon o zaštiti od nasilja u porodici različitim iznosima novčanih kazni u
skladu sa težinom izvršenog djela15
Harmonizovati odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i odredbe drugih zakona
(Zakona o prekršajnom postupku, ZKP-a, zakona koji uređuju rad policije, radi
efikasne i pune primjene postupaka i mjera za zaštitu od nasilja.
Uvesti institut povjerljivog lica i u krivični postupak za djelo nasilje u porodici.
14Zakon
o zaštiti od nasilja u porodici nasilje definiše kao prekršaji obezbjeđuje 5 zaštitnih mjera koje
nijesu dostupne u krivičnom postupku za nasilje u porodici
15Zakon propisuje jedinstvenu kaznu od 150€ bez obzira na težinu djela
127
STUDIJA O NASILJU U PORODICI I NASILJU NAD ŽENAMA U CRNOJ GORI
2012
Neophodno je da KZCG pretrpi izmjene poglavlja koja se odnose na čl. 223.
Rodoskrnavljenje. Naime, s obzirom da je ovo krivično djelo smješteno u poglavlje
Krivična djela protiv braka i porodice, može se zaključiti da zakonodavac, ovo izuzetno
teško krivično djelo, tretira kao privatnu, porodičnu stvar i za njega propisuje mnogo
blaže kazne u odnosu na ostala krivična djela iz poglavlja polne slobode.16
Neophodno je mijenjati član KZCG Silovanje u braku na način da se ovo krivično djelo
goni po službenoj dužnosti, a ne po privatnoj tužbi.
Bezbjednost djece
Obezbijediti da djeca i odrasle osobe koje su žrtve nasilja u porodici nijesu ugroženi
načinom na koji se organizuje postupak viđanja djece sa počiniocem nasilja u
porodici.
Dozvoliti nasilnom roditelju viđanje djeteta samo u slučaju da su preduzete sve
mjere kojima je obezbijeđena bezbjednost djeteta i kada ti susreti ne ugrožavaju
njegovo psihičko stanje i spokojstvo. U slučajevima gdje postoji bojazan od otmice,
onemogućiti viđanje bez nadzora.
Omogućiti sudovima da u procesu izdavanja naloga za zaštitu djeteta pruže podršku
nenasilnom roditelju kroz privremenu dodjelu starateljstva.
Izmijeniti/dopuniti postojeće zakone koji se tiču povjeravanja djece na vaspitanje i
staranje na način da uključe nasilje u porodici kao relevantan faktor prilikom
razmatranja onoga što je “u najboljem interesu” djeteta.
Preciznije propisati što se smatra „najboljim interesima djeteta“, kako ne bi bilo prostora
za različita tumačenja i mogućnosti neadekvatne primjene u praksi.
U timovima za zaštitu od nasilja u porodici obezbijediti prisustvo stručnjaka iz oblasti
dječije psihologije koji će biti u mogućnosti da daju odgovarajuću procjenu o izložnosti
djeteta nasilju i odnosu roditelja i djece.
Neophodno je mijenjati KZCG u smislu pooštravanja kaznene politike za nasilje nad
djecom, posebno kada su u pitanju odredbe KZ koje se odnose na krivična djela protiv
polne slobode.17 Takođe, ostavljeni su veliki rasponi od najniže do najviše kazne.
Obezbijediti efikasnu zaštitu djece tokom sudskog postupka tako što će se bez izuzetka
koristiti propisane tehničke i druge mogućnosti zaštite.
16Više
o predlogu izmjena KZ u dijelu Analize stanja
o Nacrtu predloga izmjena KZCG poslaničkog kluba Socijalističke narodne partije u Aneksu br.
2 ove Studije (Izvor: komentar na Studiju poslanice Nataše Vuković)
17Opširnije
128
CIP - .Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-614-01-0
COBISS.CG-ID 21000464 28
Download

Priručnik za polaznike/ce