P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 8
AUGUST 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
VRIJEDNOSTI
MJESECA
RAMAZANA
SULTAN
FATIH
BOJNO
POLJE
ODLIKE POSTAČA
IZ OVOG UMMETA
RAMAZAN
MJESEC UMMETA
KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil
Format: A5, mehki povez, 106 str.
Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!
Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...
Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,
Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.
EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim
Format: A5, tvrdi povez, 283 str.
Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno
optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.
O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?
DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki
Format: A5, mehki povez, 209 str.
Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.
I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za
aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako
i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem
broju, okititi.
KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi
Format: A5, mehki povez, 160 str.
Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog
vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij
za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.
zadovoljstva.
KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali
Format: A5, mehki povez
‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet
imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet
ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih
lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.
SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol
Format: A5, mehki povez, 312 str.
U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj
porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u
porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci
i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo
Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne
oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni
dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.
KAKO VOLJETI ALLAHA
Autor: dr. Ahmed Çağil
Format: A5, mehki povez, 106 str.
Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!
Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...
Na stranicama ove knjige saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,
Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.
EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE
Autor: Muhammed Zekki Ibrahim
Format: A5, tvrdi povez, 283 str.
Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno
optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.
O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?
DžENNETSKE NAGRADE
Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki
Format: A5, mehki povez, 209 str.
Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.
I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za
aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako
i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem
broju, okititi.
KO MOŽE BITI ŠEJH?
Autor: dr. Dilaver Selvi
Format: A5, mehki povez, 160 str.
Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog
vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij
za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.
zadovoljstva.
KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA
Autor: Imam el-Gazali
Format: A5, mehki povez
‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet
imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet
ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih
lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.
SRETNA PORODICA
Autor: S. Muhammed Saki Erol
Format: A5, mehki povez, 312 str.
U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i načini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je definisan osnovni cilj
porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (edebi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u
porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci
i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo
Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne
oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni
dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.
Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ
U potrazi za
istinskom
ljepotom
N
aša uzvišena vjera – islam utemeljena je na
tri stvari: imanu, ibadetu i ahlaku. Nakon
potpunog vjerovanja i predanosti u pogledu
šest imanskih principa, te permanentnog ispunjavanja
pet islamskih šarta, jedina stvar koja može upotpuniti
našu vjeru jeste ahlak. To što se ahlak spominje tek
poslije imana i islamskih dužnosti samo je slijed u govoru. Inače, iman, islamski propisi i ahlak su u tako
tijesnoj vezi da se čak može reći da su jedna cjelina.
Nije moguće biti musliman ako se zanemaruje jedna
od ove tri stvari ili, pak, ako se smatra nepotrebnom.
Naša uzvišena knjiga Kur’an časni upozorava i kritikuje mnoge muslimane zbog njihovog lošeg ahlaka, i
pored toga što oni izvršavaju propisane ibadete. S druge strane, Kur’an pohvaljuje one koji imaju lijep ahlak.
Naime, poznati ashab Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je
Allahov Poslanik, ponos svijeta, s.a.v.s., upitan: „Šta će
(po)najviše ljude uvesti u džennet?“ On, s.a.v.s., je odgovorio: „Bogobojaznost (takvaluk) i lijepo ponašanje
(ahlak)!“ U ovom hadisu naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., je
uz bogobojaznost – robovanje uzvišenom Gospodaru
i ostavljanje djêlâ nepokornosti prema Njemu – spomenuo i lijep ahlak, što je veoma značajna činjenica.
Kao što je poznato, sve naše obaveze mogu se grupisati u dvije vrste: obaveze prema Allahu uzvišenom
i obaveze prema stvorenjima. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je
prvu vrstu obaveza definisao izrazom takvâ (bogobojaznost), a drugu ahlâk (lijepo ponašanje).
U principu, ne smijemo zanemariti činjenicu da se
ove dvije značajne stvari međusobno upotpunjavaju i
04
da jedna ne može postojati bez druge. Kako god se za
onoga koji ne vodi računa o svom komšiji, ne poštuje
starije, ne voli mlađe, nema samilosti prema siromahu
i nevoljniku i ne poklanja svojoj braći čak ni osmijeh –
ne može reći da posjeduje lijep ahlak, također se za
njega ne može reći ni da je bogobojazan.
Naši učenjaci su u lijep ahlak uvrstili sve lijepe i pohvalne osobine od kojih su: istinoljubivost, ispunjavanje obećanja, povjerljivost, zadovoljstvo onim što se
ima, briga o drugima, ljubav i poštovanje, skromnost i
uljudnost i mnoge druge. Sve te osobine i vrline oni su
sakupili pod jednim imenom – „lijep ahlak“. To potvrđuje i mudrost sadržana u hadisu u kojem naš Vjerovjesnik, ponos svjetova, s.a.v.s., kaže: „Poslan sam da
upotpunim lijep ahlak!“
Lijep ahlak je veoma značajna i veličanstvena osobina koja obuhvata svaku etapu života, uljepšava svaki posao i svaki trenutak u njemu, obezbjeđujući pri
tome življenje i suživot dostojan čovjeka. U našoj prirodi duboko je uvriježeno stremljenje lijepom ahlaku. Loš
ahlak uznemirava svog posjednika i njegovu okolinu,
dok lijep ahlak donosi mir i spokoj. Sve to je veoma
lahko razlučiti u svakodnevnom životu.
Čovjekov najveći kapital pored imana jeste lijep
ahlak. Zbog toga ga muslimani trebaju usvajati s velikom marljivošću i trudom. Ahlak je uvjet za postizanje
njihovog jedinstva, bratstva i snage, a od koristi je i
za ostale ljude. Naime, najdjelotvornija misija u pozivanju u islam jesu muslimani kojima se drugi dive i s
ushićenjem gledaju na njih. Muslimani su zaduženi da
naređuju dobro i odvraćaju od zla, pa ukoliko ne budu
usvojili lijep ahlak, neće moći ispunjavati tu obavezu
na odgovarajući način.
Tamo gdje nestane lijepog ahlaka, gdje se poremete međuljudski odnosi u svakodnevnom životu, kupoprodaji i društvenim aktivnostima, gdje se uskraćuju
prava ljudi, povećava njihova nesigurnost i strahovi –
prvo nestane blagoslov u duhovnom, a potom i u materijalnom smislu. Loš ahlak poništava mnoge ibadete,
zikrove i virdove. Ostavljajući ono što je dozvoljeno –
halal i zamjenjujući ga onim što je zabranjeno – haram,
ljudi potpadaju pod šejtanove obmane pa smatraju i
vjeruju da su i dalje na pravom putu. Poslije toga slijede mnoge nepravilnosti koje smjenjuju jedna drugu,
tako da se haram uvuče u njihovu trgovinu, zaradu i
ono čime se hrane ili odijevaju. A Vjerovjesnik, s.a.v.s.,
kaže: „O ljudi! Uistinu je Allah čist od svakog nedostatka i jedino prihvata od vas djela koja su čista od
prljavštine i nedostatka. Allah je naredio poslanicima
i vjernicima: ‘Poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima
se hranite i dobra djela činite, jer Ja dobro znam ono
što vi radite!’ (el-Mu’minun, 51) i: ‘Vjernici, jedite dozvoljena jela koja smo vam podarili!’ (el-Bekare, 172)
Čovjek krene na dug put pa onda razbarušene kose i
prašnjava lica podigne dlanove prema nebu, upućujući dovu: Gospodaru, moj Gospodaru!, dok su njegovi
hrana, piće i odjeća – haram. Pa kako će mu se dova
primiti? (Muslim)
Priča se da je Serijj es-Sekati, k.s., jedan od Allahovih prijatelja, kupio jednu mjericu (četvrt kilograma)
badema za 60 dinara. U svesci, u kojoj je vodio evidenciju o svojoj trgovini, zabilježio je da će istu mjericu prodati za 63 dinara, kako bi ostvario zaradu od 3
dinara. Upravo u tom času cijena badema na tržnici
poraste na 90 dinara, a jedan od dobrih trgovaca mu
priđe i reče: „Želim kupiti bademe! Za koliko ćeš mi ih
prodati?“ „Za 63 dinara!“, odgovori mu Serijj, k.s. Čovjek začuđeno reče: „Ali maloprije su bademi poskupili
i sada koštaju 90 dinara!?“ „Neka su poskupili, ovo je
moja cijena!“ Čovjek reče: „Ja sam se zakleo uzvišenim Allahom da neću nikoga prevariti, pa ako ćeš mi
ih prodati za 90 dinara, kupit ću ih od tebe, a ako ne,
onda neću!“ Serijj Sekati, k.s., mu reče: „E, ja ih neću
prodati skuplje od 63 dinara!“ i tako se rastaše. Niti je
Serijj prodao, a niti je onaj kupio.
Dakle, ovakvu ispravnost, poštenje i zadovoljstvo
onim što se posjeduje može obezbijediti samo lijep
ahlak. Ovo je samo jedan primjer, a lijep ahlak nije
samo ono što se tiče trgovine, nego je utjecaj svake
vrste djelovanja koja prija čovjekovoj duši, oplemenjuje ga, jača i čini sigurnim u svakom domenu života.
Čovjek u svom lijepom ponašanju, ali i u komunikaciji s ljudima, mora voditi računa o svom jeziku i
namjeri (nijjetu), jer riječ je glasnik srca. Naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., o tome kaže: „Iman jednog čovjeka neće
biti ispravan sve dok ne bude ispravno njegovo srce,
a njegovo srce neće biti ispravno sve dok ne bude
ispravan i njegov jezik!“
Ukoliko ne shvatimo o kakvoj ispravnosti jezika je
riječ u ovome hadisu, nećemo moći izvući ni pouku
koju smo dužni usvojiti. Naime, to je jezik čovjeka čije
je srce postalo tvrdo zbog njegove oholosti i ponosa,
koji u svakom stanju i bez razmišljanja govori laži i koji
se ne može obuzdati od ogovaranja i potvaranja drugih, prenošenja njihovih riječi i slično. Navedeni hadis
se odnosi na ove i mnoge druge pokuđene osobine
jezika.
Pored jezika, sve naše organe smo dužni odvratiti
od ružnog i ukrasiti lijepim ahlakom. Naša uzvišena
vjera jasno nam ukazuje na ono šta trebamo činiti i
usmjerava nas svojim naredbama i zabranama kako
bi stekli lijep ahlak. Svi Allahovi vjerovjesnici, alejhimus-selam, i Njegovi prijatelji su uzor lijepog ahlaka
cijelom čovječanstvu.
Čovjek se ponekad može žaliti na svoje loše osobine koje primjećuje kod sebe, ali nije u stanju da ih se
oslobodi. Biti svjestan svoga nedostatka i priznati ga
kao takvog, Allahovom dozvolom, je polovica uspjeha.
Praćenjem svoga ponašanja u određenim situacijama
i prilikama možemo se preispitati, pozvati se na odgovornost i pronaći pravo rješenje.
Na kraju, ne smijemo zaboraviti da u svakom vremenu postoje nasljednici Allahova Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
koji su istinski vodiči u upotpunjavanju našega islama
i lijepog ahlaka. Tragaocima su kapije uvijek otvorene.
Rečeno je: „Allah je lijep i voli ljepotu!“ Najveća ljepota kod nas muslimana jeste lijep ahlak koji izvire iz
lijepog srca. Postići takvo srce uvijek je moguće.
S pomoći i uputom uzvišenog Gospodara...
05
Dr. Almir Fatić | TEMA
06
U mjesecu ramazanu počelo
je objavljivanje Kur’ana,
koji je putokaz ljudima i
jasan dokaz pravog puta i
razlikovanje dobra od zla.
(el-Bekare, 185)
07
O
mjesecu ramazanu moguće je govoriti sa različitih aspekata: duhovnog, kulturnog, književnog, sociološkog itd. To je stoga što su ramazanski darovi toliko veliki da ih je nemoguće sagledati i
imaju takvu duhovnu snagu i utjecaj na život muslimana
da se ne može mjeriti ni sa jednim drugim mjesecom.
Jednostavno, dani mubarek ramazana su posebni, nesvakidašnji i jedinstveni. Oni donose posebno ozračje
u muslimanske kuće, mahale, gradove... u duše i srca
muslimana. Nur mubarek ramazana posebno se izlijeva
na srca i duše mu’mina koji svoje zadovoljstvo nalaze u
intenzivnom robovanju svome Gospodaru. O duhovnim
vrijednostima i odlikama mjeseca ramazana mnogo
toga je rečeno i napisano. Teško je reći ili dodati bilo šta
novo u tom smislu. Ipak, u čast dolaska ovog veličanstvenog mubarek mjeseca i najdražeg gosta u kuće i
srca muslimana, korisno je podsjetiti na neke njegove
vrijednosti i odlike koje ga izdvajaju od ostalih mjeseci.
Jer, riječ je o najčasnijem mjesecu i jedinom mjesecu
čije se ime spominje u Kur’anu. U njemu je objavljena
najčasnija Knjiga, najčasnijem Božijem robu. U njemu
se vrši jedan od temeljnih ibadeta koji nas približava
našem Gospodaru. U njemu je najčasnija noć u godini.
U njemu se spuštaju najčasniji meleci itd.
Ramadan – ime
Uzvišenog Allaha
Prije nego što navedemo neke od vrijednosti i odlika
mjeseca ramazana, koje ćemo ukratko objasniti, potrebno je ukazati na hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s.,
u kome se kaže da je ramadan (ramazan) jedno od
imena Allaha, dž.š. Taj hadis glasi: „Ne govorite: Došao
je ramadan, jer je Ramadan jedno od imena Uzvišenog
Allaha, nego recite – Došao je mjesec ramazan.“ (Bejheki, Sunenu’l-kubra, V/ 201)
1. Mjesec u kome je objavljen Kur’an
“U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje
Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog
puta i razlikovanje dobra od zla.” (el-Bekare, 185)
Uzvišeni Allah ovim ajetom izdvaja mjesec ramazan
po tome što ga je, između ostalih mjeseci, odabrao za
objavljivanje Svoje Riječi – veličanstvenog Kur’ana. I
upravo u ovome mjesecu, mjesecu u kome je započelo
objavljivanje Kur’ana, Uzvišeni je propisao ibadet posta
i time mu dao posebnu počast. Dakle, u ovome mjese08
cu čovječanstvo je darovano veličanstvenim darom od
svoga Stvoritelja – časnim Kur’anom, koji je „putokaz
ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra
od zla“. Taj dragocjeni dar prenio nam je najodabraniji
Allahov rob, vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s., koji je
„pečat vjerovjesnika“ i čije poslanstvo traje do Sudnjega dana. Ibadetom posta mi iskazujemo svoju zahvalu
Stvoritelju na daru Kur’ana i daru slanja Muhammeda,
a.s., koji je „milost svim svjetovima“. To činimo i time
što u mubarek ramazanu posebnu pažnju poklanjamo
Kur’anu, svakodnevno se družimo s njime, učeći ga i
razmišljajući o njegovim mudrostima i propisima koji su
putokazi i tajne uspjeha, moći i spasa na ovom i budućem svijetu. Mubarek ramazan je izvanredna prilika da
se iznova suočimo sa Kur’anom i da preispitamo svoj
odnos prema Allahovoj Riječi. Je li nam ona samo na
jeziku? Ima li Kur’ana u našim djelima i postupcima?
2. Mjesec u kome se otvara džennet a zaključava
džehennem
U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre, r.a., Allahov
Poslanik, s.a.v.s., otkrio nam je sljedeću istinu: „Kad
nastupi mjesec ramazan, otvore se vrata dženneta a
zaključaju vrata džehennema, a šejtani se sputaju.“
(Buhari, 1898)
Ove Vjerovjesnikove, a.s., riječi, kako vele islamski
učenjaci, treba razumjeti na doslovan način, upravo onako kako je rečeno. Također, njima se ukazuje na bereket
ramazana i veliko dobro koje s njime dolazi. Otvaranje
džennetskih vrata a zatvaranje džehennemskih jeste
znak dolaska mubarek ramazana i znak njegove velike
vrijednosti, a sputavanje šejtana ukazuje na činjenicu
da im se onemogućava uznemiravanje vjernika tokom
mubarek ramazana. Imajući na umu spomenuti hadis
Muhammeda, a.s., vjernik će u njemu voditi računa o
svojim postupcima, više će voditi računa o dobrim djelima, imat će dodatnu motivaciju da ih čini, umanjit će
griješenje svojim tjelesnim organima i svojim srcem.
3. Mjesec ibadeta posta
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (el-
Bekare, 183)
Već smo ukazali na činjenicu da je mubarek ramazanu data posebna počast time što je u njemu propisan
ibadet posta. Ibadet posta je jedan od ibadeta kojima se
rob najbrže približava svome Gospodaru. Jer, ibadetom
posta rob zadobiva poseban magfiret (oprost grijeha)
kojim se mogu anulirati svi prethodni grijesi. Ebu Hurejre
nam također prenosi velike riječi našeg Resulullaha, a.s.:
„Ko isposti mjesec ramazan, čvrsto vjerujući i želeći
Allahovu nagradu i Njegovo zadovoljstvo, bit će mu
oprošteni raniji grijesi.“ (Buhari, 38)
U hadisu je prvo spomenuta riječ imanen, tj. ko isposti
mjesec ramazan čvrsto vjerujući da je ramazanski post
strogi farz i da za njega slijedi nagrada kod Uzvišenog
Allaha, a zatim ihtisaben, tj. ko računa na nagradu kod
Uzvišenog Stvoritelja i posti zarad Allahovog zadovoljstva. Učenjak el-Munavi o ovom hadisu veli sljedeće: „U
njemu je iskazana vrijednost ramazana i posta u njemu
kojim se postiže magfiret. Iman označava čvrsto uvjerenje, a ihtisab pokornost koja je uvjet postizanja nagrade
i magfireta u mjesecu ramazanu. S pokornošću dolazi
čist nijet u potčinjavanju Njegovoj naredbi i oslanjanje na
Njegovo obećanje.“ (Fejdu’l-kadir, 6/160) Prema tome,
musliman posti zato što čvrsto vjeruje u farz posta koji
mu je propisao njegov Gospodar, a ne zarad straha ili
stida od drugih ljudi, i za svoj post očekuje nagradu kod
Uzvišenog Allaha, a ne kod nekog drugog.
4. Mjesec u kojem je noć „koja je bolja od
hiljadu mjeseci“
“Mi smo ga (Kur’an) počeli objavljivati u noći Kadr
– a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od
hiljadu mjeseci (...)” (el-Kadr, 1–3)
Uzvišeni Allah riječima: „a šta ti misliš šta je noć
Kadr?“ – posebno skreće pažnju na vrijednost i značaj
noći Kadr. Jer, kako vele komentatori Kur’ana, kad se
Uzvišeni na taj način obraća ljudima u Kur’anu, time se
ističe i ukazuje na nešto što je posebno važno i veliko.
Odgovor na ovo retoričko pitanje uslijedio je u trećem
ajetu: „Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci“. Ummet
Muhammeda, a.s., počašćen je i odlikovan, između
ostaloga, i time što mu je data jedna noć u kojoj je
ibadet „bolji“ od ibadeta u periodu od hiljadu mjeseci
– što iznosi osamdeset i tri godine i četiri mjeseca! Ta
veličanstvena noć je Lejletu’l-kadr, čija duhovna velična
i vrijednost nadilazi ljudsko razumijevanje. A da je ta
noć u mjesecu ramazanu svjedoči nam sljedeći hadis:
Ebu Hurejre, r.a., veli: „Kad je nastupio mjesec ramazan Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Došao vam
je mjesec ramazan; mubarek mjesec. Allah vam je naredio da u njemu postite. U njemu se otvaraju vrata
09
dženneta a zatvaraju vrata džehennema. U njemu se
šejtani pozatvaraju. U njemu je noć koja je bolja od
hiljadu mjeseci. Ko bude uskraćen njezinog dobra, taj
je, zaista, uskraćen.“ (Nesa’i, 2105)
Molimo Uzvišenog Allaha da ne ostanemo uskraćeni
za dobro kaderske noći!
5. Mjesec u kome se primaju dove i oslobađa
od Vatre
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.
Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u
Mene, da bi bili na pravom putu.” (el-Bekare, 186)
Ovaj plemeniti kur’anski ajet dolazi nakon ajeta o
postu i mjesecu ramazanu. Time se aludira na činjenicu da je mjesec ramazan jedno od blagoslovljenih
vremena za upućivanje dova Allahu, dž.š. Inače, dova je
veoma važna u životu jednog muslimana; ona je „oružje
muslimana“ i „srž ibadeta“, kako nas je podučio naš
Poslanik, a.s.
Ebu Se’id, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
rekao: „Uzvišeni Allah svakog dana i noći (u mjesecu
10
ramazanu) oslobađa (ljude od Vatre). I zaista, svakom
muslimanu svakog dana i noći prima se dova.“ (el-Be-
zzar, Kešf, 962)
U drugom hadisu, koga također prenosi Ebu Hurejre,
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao da se ‘’postaču dova
ne odbija.“ (Musned, 9793)
Uistinu, stanje postača u mubarek ramazanu je jedno
od časnih stanja vjernika, kad je njegovo srce čisto i
misli iskrene, i to je jedan od razloga da se postačeva
dova ne odbija. A Allah najbolje zna!
Zato, dok postimo mubarek dane mjeseca ramazana
a njegove noći provodimo u nafilama i drugim ibadetima, upotrijebimo svoje „oružje“ – molimo i dovimo
svome Gospodaru, Koji se odaziva kad se zamoli!
6. Mjesec u kome je umra jednaka hadždžu
“Hadždž i umru radi Allaha izvršavajte!” (el-Bekare,
196)
Od Ibn ‘Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao jednoj ženi ensarijki: “Šta te je
omelo, pa nisi s nama obavila hadždž?“ Ona odgovori:
„Imamo jednu devu (za natapanje) koju je uzjahao otac
toga i toga sa svojim sinom – tj. njezin muž i sin – a drugu devu je ostavio da s njome natapamo (palmovik).“
Poslanik, a.s., reče: „E, kad bude mjesec ramazan, u
njemu obavi umru, jer je umra u ramazanu jednaka
hadždžu.“ (Buhari, 1782)
Komentarišući ovaj hadis, imam en-Nevevi, komentator Muslimova Sahiha, kaže da se ovdje misli da je
umra obavljena u mjesecu ramazanu jednaka hadždžu
u pogledu nagrade (sevapa), a nije jednaka po svemu,
jer da je tako, onda bi onaj ko obavi umru u ramazanu,
bio oslobođen dužnosti hadždža. (Šerhu Muslim, 9/2)
7. Mjesec nafila
Od Abdurrahmana, r.a., prenosi se da je Resulullah,
s.a.v.s., jedanput, govoreći o mjesecu ramazanu, rekao:
„To je mjesec u kome vam je Allah propisao post, a ja
sam vam stavio u običaj da noću klanjate nafilu tokom
tog mjeseca, pa ko posti i noću klanja u toku toga mjeseca, vjerujući i nadajući se da će za to biti nagrađen,
bit će čist od grijeha kao da je tek od majke rođen.“
(Ibn Madže, 1328)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., dakle, stavio nam je u običaj da u noćima mjeseca ramazana klanjamo nafilu
namaz. Ovdje je riječ o teravih-namazu, koji je sunnet
mu’ekkede (pritvrđeni sunnet) za muškarce i žene. Naime, poznato je da je Poslanik, a.s., klanjao nekoliko
noći sa ashabima, a nije nastavio klanjati svaku noć
zajedno s njima, samo iz bojazni da se taj namaz neće
shvatiti kao obavezan.
Teravih-namaz kao dobrovoljni namaz predstavlja
svojevrsni ramazanski „profit“ koji dodatno uljepšava
ramazanske noći, povećava duhovno zadovoljstvo
vjernika u zajedničkom ibadetu, jača njihove džematske veze i podstiče na međusobnu ljubav. Kao takav,
teravih-namaz jeste simbol ramazanskih noći i znak
dobrovoljnog ibadeta muslimana koga oni stoljećima
ljubomorno čuvaju i prenose s generacije na generaciju.
8. Mjesec iskupa za sve grijehe
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik,
s.a.v.s., običavao reći: „Obavljanje pet vakata namaza, stalno klanjanje džumme i ramazanski post svake
godine – to je iskup za sve grijehe koji se počine između
njih, ukoliko se čovjek odrekne činjenja velikih grijeha.“
(Musned, 552)
O ovoj dimenziji mjeseca ramazana da se zaključiti i
iz njegove etimologije. Naime, prema jednome mišljenju
arapskih jezikoslovaca, arapska riječ ramadan (ramazan) izvedena je iz riječi remda’, kojom se označava
proljetna kiša koja čisti zemlju od njezine prašine. Ovim
se hoće kazati da, kao što kiša sapire i čisti zemlju,
tako isto i mjesec ramazan sapire i čisti duše i srca
muslimana od grijeha i nevaljalština. Također, veli se
da je ramazan nazvan tim imenom zato što se njime, tj.
njegovim bereketom, spaljuju (jermeda) ljudski grijesi.
Kao dokaz ovome stavu citira se i hadis Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u kome se kaže: „Ramadan je nazvan
tako jer on spaljuje grijehe Allahovih robova.“ (er-Razi,
et-Tefsiru’l-kebir, V, 91)
Prema tome, mjesec ramazan je jedinstvena prilika
da bereketom njegova vremena očistimo svoje duše i
svoja srca i da iz njih odstranimo zla i negativnosti koje
su se u njima nataložile od prošlog ramazana. Uzvišeni
Allah i Njegov Poslanik su obznanili istine o mubarek
ramazanu – sad je na nama!
Ramazan šerif mubarek olsun!
11
Dr. hfz. Džemail Ibranović
Ramazanmjesec
žetve
O vjernici! Propisuje vam se post, kao
što je bio propisan onima prije vas da
biste se grijeha klonili. (el-Bekare,183.)
K
ao vid duhovne pripreme, ramazanu predhode mjeseci redžeb i ša’ban. Za njih
Muhammed,a.s., kaže: „Redžeb je mjesec
Uzvišenog Allaha, ša’ban je moj, a ramazan je mjesec
mog ummeta. Allahu moj, spusti na nas bereket u redžebu i ša’banu i daruj nam da dočekamo ramazan.“
Sva tri ova mjeseca su posebni i po mubarek noćima.
U redžebu se nalazi Lejletu’r-Regaib i Mi’radž, u ša’banu
noć Berata, a u Ramazanu Lejletu’l-Kadr. Ovo su mjeseci duhovnog čišćenja i napredovanja. Zato se kaže:
„Mjesec redžep je mjesec pokajanja, mjesec ša’ban
mjesec ljubavi, a mjesec ramazan Allahove, dž.š., bli12
zine.“ I još se kaže i ovo: „Redžep je mjesec sijanja,
ša’ban zalijevanja, a ramazan je mjesec žetve.“ I uistinu
ovo su najpovoljniji mjeseci za mu’mine da odgajaju
svoje nefsove što naročito ima posebnu težinu u vremenu opće materijalizacije, vremenu u kojem mi živimo.
Blagodati
ramazana
Muhammed, a.s., kaže: „Mom ummetu je u ramazanu
dato pet blagodati koje nisu date nijednom ummetu
prije njega: zadah iz usta postača je Allahu draži, ljepši
i prijatniji od mirisa miska, meleki mole oprosta za postače sve dok se ne iftare, šejtani budu okovani i vezani
u ramazanu, tako da ne mogu ostvariti nad ljudima ono
što inače uspijevaju. Allah svaki dan ramazana ukrašava
džennet i govori mu: „Moji dobri i čestiti robovi samo što
se nisu riješili svoje nevolje i teškoća i došli tebi.“ I bude
im oprošteno zadnju noć ramazana.“ Neko je upitao:
„Allahov Poslaniče, da li je to Lejletu’l-Kadr?“ Poslanik,
a.s., je rekao: „Ne, nego bi najamniku trebalo isplatiti
njegovu najamninu po završetku posla.“
hurmu ili gutljaj vode. Ko nahrani postača do sitosti bit
će mu oprošteni zbog toga njegovi grijesi i Gospodar će
ga napojiti sa mog izvora nakon čega nikada više neće
žeđ osjetiti, i u Džennet će ga uvesti. Imat će nagradu
za svoj post i nagradu posta onoga kojeg je nahranio,
a da se tome ne umanji nimalo od njegove nagrade.
To je mjesec čiji je početak milost, sredina je oprost, a
kraj je oslobođenje od džehennemske vatre. Ko svojim
uposlenicima olakša posao i zadatke u ramazanu Allah
će ga osloboditi džehennema.“
Prenosi se da je Omer ibn Hattab, r.a., govorio kad
bi nastupao ramazan: „Dobro nam došao naš čistač.
Čitav ramazan je dobro. Danju se posti, a noću klanja.
Ono što se u njemu udijeli, je kao ono što se udijeli na
Allahovom putu.“
Sve navedene aktivnosti vjernik će izvršavati sa punom skrušenošću i pokornosti Allahu. Imajući u vidu
kolike su počasti u mjesecu ramazanu, vjernik će čuvati svoj jezik od laži, ogovaranja, besposlenog govora.
Svoje udove će čuvati od griješenja, a srce od zavisti
spram muslimana i to sve iz bojazni i straha da li će
Allah primiti njegove ibadete.
Kao vrhunac blagodati ramazana bila bi poruka Allaha Uzvišenog : „Svako dobro djelo koje čovjek uradi
umnogostručuje mu se od deset do sedamsto puta,
osim posta, on je Moj i samo Ja mogu ocijeniti njegovu
pravu vrijednost. Čovjek ostavlja svoje prohtjeve, hranu
i piće radi Mene. Post je štit i postač ima dvije radosti :
radost iftara i radost zbog susreta sa svojim Gospodarom na kijametskom danu.“
Nafila
kao farz
Držeći hutbu zadnji dan mjeseca ša’bana Poslanik,
a.s., se obratio ashabima: „Ljudi, natkrilio vas je veličanstven i blagoslovljen mjesec : mjesec u kojem je
Lejletu’l-Kadr, a ona je bolja od hiljadu mjeseci; mjesec u
kojem vam je Allah propisao da postite i da dobrovoljno
klanjate noću.
Ko u ramazanu učini ikakvo dobro, dobrovoljno i drage volje, to mu se piše kao da je učinio neki farz izvan
ramazana.
Ko u njemu provede farz, piše mu se kao sedamdeset
farzova izvan ramazana. To je mjesec sabura, a nagrada
za sabur je Džennet. To je mjesec međusobnog pomaganja, mjesec u kojem se povećava opskrba vjerniku.
Ko u ramazanu da iftar postaču, piše mu se kao da je
oslobodio roba i praštaju mu se njegovi grijesi.“ Mi smo
rekli :“Allahov Poslaniče, mi nismo svi u situaciji da pravimo iftar postaču, na šta on kaza: „Allah će tu nagradu
dati i onome ko postaču ponudi gutljaj mlijeka, jednu
Aiša,r.a., je kazivala da je Poslanik,a.s., podsticao
muslimane na noćni ibadet (teraviju) u ramazanu, mada
ih nije time obavezivao. Tako je isto činio i Ebu Bekr,
r.a., da bi Omer,r.a., uveo u praksu da se zajednički
klanja teravih-namaz u džamiji, za to određujući Ubejj
ibn Ka’ba kao imama.
Poruke posta
u mjesecu ramazanu
Post (es-savm) jezički znači ustegnuti se od nečega.
U vjerskom smislu znači suzdržavanje od jela, pića,
spolnog odnosa i drugih stvari koje kvare post od zore
do zalaska sunca. Post jača volju i suzbija prohtjeve
tako da se kod vijernika razvija osjećaj bogobojaznosti
što je i spomenuto u gore citiranom ajetu: „...da biste
se grijeha klonili.“
U socijalnom pogledu post razvija osjećaj jedinstva,
međusobne ljubavi i jednakosti među vjernicima kao i
osjećaj samilosti među ljudima.
Promatrano sa zdravstvenog aspekta, post pročišćava organizam, smanjuje gojaznost. Stoga Poslanik,a.s.,
kaže: „Postite, bićete zdravi.“
Allahov Poslanik, a.s., je također rekao: „Post i noćni
namaz će se na Sudnjem danu zauzeti za roba, pa će
post reći: „Gospodaru, po danu mu nisam dao da jede i
pije“, a Kur’an će na to dodati: „A ja mu noću nisam dao
da spava, pa nam dozvoli da se za njega zauzmemo.“
13
Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
G
aflet 1 (nemarnost srca prema Allahu) povećava
jad i tugu. Gaflet odnosi blagodat i sprečava
hizmet. Gaflet povećava zavist, a umanjuje samoprijekor i kajanje.
Jedan od Allahovih dobrih robova je sanjao svog
učitelja. Na snu ga je upitao: „Šta je kod vas (u berzahu, zagrobnom životu) najveći jad i tuga?“ „Jad i tuga
gafleta!“, odgovorio je.
Neko od dobrih ljudi je sanjao svog oca. Upitao ga
je: „Babuka moj, kako si? Kakvo je tvoje stanje?“ Pa mu
je odgovorio: „Na dunjaluku sam živio u gafletu (nemarnosti prema Allahu) i umro sam u gafletu!“
U djelu Zuher’ur-Rijâd je navedeno da se Jakub, a.s.,
pobratimio sa Melekom smrti. Tako ga je Melek smrti
jedne prilike obišao, a Jakub, a.s., ga je upitao: „Meleku smrti, jesi li mi došao u zijeret ili si došao da mi
uzmeš dušu?“ „Došao sam da te zijeretim“, odgovorio
je. Jakub, a.s., reče: „Pitat ću te za jednu potrebu.“
„Koju?“, upita melek. „Da me obavjestiš kada se približi moj edžel, kad htjedneš da mi uzmeš dušu.“, reče
Jakub, a.s. „Može, poslat ću ti dva ili tri izaslanika.“,
odgovori Melek smrti. Pa kada mu se primakao edžel,
došao mu je Melek smrti, a Jakub, a.s., ga upita: „Jesi
li mi došao u zijeret ili si došao da mi uzmeš dušu?“
„Da ti uzmem dušu!“, odgovori. „Zar mi nisi obećao da
ćeš mi poslati dva ili tri izaslanika?“ „Jakube, već sam
to uradio! Kosa ti je posjedila nakon što je bila crna.
Tjelo ti je onemoćalo nakon što je bilo jako. Leđa su
ti se povila nakon što su uspravna bila. Ovo su moji
izaslanici ljudima prije smrti!“
1
Evo nekoliko ajeta koji govore o gafletu: “Ljudima se bliži
čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare
za to.” (el-Enbija, 1); “Ali mnogi ljudi su ravnodušni prema
Našim poukama.” (Junus, 92); “Mi smo za džehennem mnoge džinnove i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne
shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a
njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista
nemarni.” (el-Ea’raf, 179); “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost
Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za
sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo
srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi
i čiji su postupci daleko od razboritosti.” (el-Kehf, 28)
14
Nemarnost
srca
(gaflet)
Ebu Âli ed-Dekkak je rekao: „Ušao sam kod jednog
dobrog čovjeka da ga obiđem u njegovoj bolesti. On
je bio jedan od velikih šejhova. Oko njega su sjedili
njegovi učenici, a on je plakao. Dosegao je duboku
starost. Upitao sam ga: ‘Šejhu, zašto plačeš? Je li zato
što napuštaš dunjaluk?’ ‘Plačem što sam propustio namaze!’, odgovorio je. Ponovo sam upitao: ‘Kako to, a
ti si bio od onih koji su namaz redovno obavljali?’ Pa
je objasnio sljedećim riječima: ‘Dočekao sam ovoliku
starost, a svaka sedžda mi je bila s gafletom! Nisam
podigao glavu (sa rukua niti sa sedžde) osim s gafletom!
I evo umirem u gafletu!’“ (ovo je spomenuti šejh rekao
iz skromnosti, op.prev.)
Ljudi govore…
U djelu Ujûnu’l-Ahbâr se spominje da je Šekik el-Belhi
rekao: „Ljudi govore troje, a njihova djela pokazuju suprotno. Govore: ‘Mi smo Allahovi robovi!’, a rade djela
slobodnih ljudi! Govore: ‘Allah je jamac za našu nafaku!’,
a njihova srca se ne smiruju osim sa skupljanjem dunjaluka. I govore: ‘Moramo umrijeti!’, a rade djela onih
koji smatraju da nikada umrijeti neće. Pa pogledaj, moj
brate, u svoj nefs: kakvim tijelom staješ pred Uzvišenog
Allaha, kakvim mu se jezikom odazivaš i šta ćeš Mu reći
kada te bude pitao za veliko i malo! Pa spremi odgovore
za pitanja, a odgovori moraju biti tačni! ‘I Allaha se bojte
jer On dobro zna šta radite.’ (el-Hašr, 18), to jest što
radite od dobra i od zla.“ Potom je Šekik posavjetovao
prisutne vjernike da ne ostavljaju Njegove zapovjedi i da
iskazuju tevhid (Allahovu jednoću) tajno i javno.
U hadisu je zabilježeno da je Vjerovjesnik, a.s., rekao:
„Na nosaču Arša je napisano: ‘Ja se pokoravam onome
ko se Meni pokorava! Volim onoga ko Mene voli! Odazivam se onome ko Me zove! Opraštam onome ko od
Mene oprosta traži!’“
Pa se pametan čovjek treba Allahu pokoravati:
•
strahom i iskrenošću u djelima pokornosti,
•
zadovoljstvom prema Njegovoj odredbi,
•
strpljivošću na Njegovim iskušenjima i belajima,
•
zahvalnošću na Njegovim blagodatima i
•
skromnošću prema Njegovim davanjima!
Uzvišeni Allah kaže: „Ko nije zadovoljan Mojom
odredbom i nije strpljiv na Mojim iskušenjima i nije
zahvlan na Mojim blagodatima i nije skroman prema
Mojim darovima, pa nek sebi traži gospodara mimo
Mene!“
Neki čovjek se poželio Hasanu el-Basriju, Allah mu se
smilovao, riječima: „Ne nalazim slasti u pokornostima (i
ibadetima)!“ Pa mu je Hasan na to odgovorio: „Vjerovatno si gledao u lice nekog čovjeka koji se ne boji Allaha!“
Drugi čovjek se istom žalbom, to jest da u pokornostima ne nalazi slasti, požalio Ebu Jezidu el-Bistamiju,
Allah mu se smilovao, na što mu je on rekao: „Zato što
ti robuješ ibadetima, a ne robuješ Allahu. Robuj Allahu
kako bi u ibadetima našao slasti!“
Prenosi se da je neki čovjek stao na namaz i kada
je došao do riječi: „Samo se Tebi klanjamo“, zamislio
se o tome da li on stvarno samo robuje Allahu, pa je, u
svojoj tajni (sirru), bio pozvan: „Lažeš, ti robuješ stvorenjima!“ Pa se pokajao i izolovao od svijeta. Ponovo je
otpočeo s namazom i kada je došao do riječi: „Samo
se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš, nego ti
robuješ onome što od imetka posjeduješ!“ Potom je
sve ono što je posjedovao podjelio kao sadaku. Onda
je ponovo otpočeo s namazom i kada je došao do riječi:
„Samo se Tebi klanjamo“, opet je bio pozvan: „Lažeš,
nego ti robuješ svojoj odjeći!“ Pa je i odjeću podjelio
kao sadaku osim onoga što je ostalo na njemu. Zatim je
ponovo stao na namaz i kada je došao do riječi: „Samo
se Tebi klanjamo“, bio je pozvan: „Sad si iskren! Ti se
samo svome Rabbu klanjaš!“
U djelu Revneku’l-Medžâlis je zapisano da je jedan
čovjek nekome posudio svoju vreću. Međutim, nije se
mogao sjetiti kome ju je posudio. Pa kada je stao na
namaz odmah se sjetio. Pošto je predao selam rekao je
svome slugi da ode do tog i tog čovjeka i da od njega
vrati vreću natrag. Sluga ga je upitao: „Kad si se sjetio?“
„Kad sam bio na namazu.“, odgovorio je. Sluga mu tada
reče: „Moj gospodine, tražio si vreću, a ne Stvoritelja!“
Pa ga je vlasnik, zbog bereketa njegovog imana, pustio
na slobodu.
Zato pametan čovjek treba ostaviti dunjaluk, a robovati Allahu. Treba razmišljati o onome što ga čeka i
téžiti ahiretu. Kao što Uzvišeni Allah kaže: „Onome ko
bude želio nagradu na onom svijetu – umnogostručit
ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovom
svijetu (tj. dunjalučka uživanja kao što su odjela, jela i
pića) – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema
udjela.“ (eš-Šura, 20), zato što mu je iz srca isčupana
ljubav prema ahiretu.
Zbog toga je Ebu Bekr es-Siddik, r.a., radi Vjerovjesnika, a.s., tajno podjelio 40.000 zlatnika, a i javno 40.000
zlatnika, tako da mu nije ništa ostalo.
Poslanik, a.s., se okretao od dunjalučkih prohtjeva,
kao i članovi njegovog ehl-i bejta (porodice). Zbog toga
se djevojačko rùho sejjide Fatime ez-Zehre, r.a., kada
ju je Poslanik, a.s., udao za hazreti Aliju, sastojalo od
uštavljene ovčije kožice i kožnog jastuka koji je bio ispunjen palminim vlaknima.
15
El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Poslanikovi pozivi
Poslanikov, a.s.,
poziv Ebi Kuhafi, r.a.
Taberani bilježi od Esme, kćerke Ebu Bekra, r.a., da je
rekla: „Kada je bilo Oslobođenje Mekke, Poslanik, a.s.,
je rekao Ebu Kuhafi: ‘Primi islam i bit ćeš spašen.’“ 1
Ibn Sa’d (5/451) bilježi od hazreti Esme da je rekla:
„Kada je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Mekku, osigurao je
i otišao u harem Kabe, došao je Ebu Bekr vodeći svog
oca Ebu Kuhafu. Kada ga je Poslanik, s.a.v.s., vidio, rekao je: ‘Ebu Bekre, zašto nisi ostavio starca da ja odem
njemu?’ Ebu Bekr mu je rekao: ‘Allahov poslaniče, on
je preči da dođe tebi, nego da ti odeš njemu.’ Poslanik,
s.a.v.s., mu je postavio da sjedne pred njega, stavio je
svoju ruku na njegova prsa i rekao: ‘Ebu Kuhafe, primi
islam i bit ćeš spašen.’ Ebu Kuhafe je primio islam i
posvjedočio. Ušao je kod njega a glava mu je bila bijela
od starosti. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Promijenite ove
sjedine i krajeve potamnite.’“
Poziv mušricima
koji nisu primili islam
Bejheki bilježi od Šu’beta ibn Mugire da je rekao:
„Prvi dan u kojem sam upoznao Poslanika, s.a.v.s., bio
je onda kada sam hodao sa Ebu Džehlom ibn Hišamom kroz jedan od mekanskih sokaka. Sreli smo se
s Poslanikom, s.a.v.s., i on je rekao Ebu Džehlu: ‘Ebu
Hakeme, pohitaj Allahu i Njegovom Poslaniku. Pozivam
te Allahu.’ Ebu Džehl je rekao: ‘Muhammede, a hoćeš
li se ti okaniti toga da vrijeđaš naša božanstva? Želiš li
da posvjedočimo da si nas pozivao? Svjedočimo da si
pozivao. Allaha mi, kada bih znao da je istina ono čemu
pozivaš, slijedio bih te.’ Poslanik, s.a.v.s., je otišao, a
Ebu Džehl se okrenuo meni i rekao: ‘Allaha mi, znam
da je istina ono što on govori, ali me nešto sprječava.
Benu Kusajj će govoriti – Od nas je zastor na Kabi. Mi
im kažemo – Jeste. Oni kažu – Mi se brinemo o tome da
pojimo hadžije. Mi kažemo – Brinete. Oni kažu – U nas
1
16
Hejsemi (5/305) kaže: „Prenosioci su vjerodostojni.“
je Kuća dogovora i sporazuma. Mi kažemo da jeste. Oni
kažu – Mi imamo ratnu zastavu. Mi kažemo da imaju.
Onda oni hrane, a i mi hranimo gladne putnike i hadžije,
pa kada se izmiješaju konjanici i ljudi da oni kažu – Od
nas je Vjerovjesnik?! Allaha mi, to ne mogu podnijeti.’“2
Ishak ibn Rahivejh bilježi od Ibn Abbasa da je Velid
ibn Mugire došao Poslaniku i on, s.a.v.s, mu je učio nešto iz Kur’ana i kao da se Velidovo srce raznježilo. To je
čuo Ebu Džehl pa je otišao do njega i rekao – Amidža,
ljudi hoće da ti sakupe novca. On je pitao – A zašto?
Ebu Džehl mu je rekao – Zato da bi ti ga dali. Otišao
si Muhammedu kako bi izložio što imaš. Velid mu reče
– Kurejšije znaju da sam jedan od najbogatijih među
njima. Ebu Džehl mu je rekao – Reci o njemu (Muhammedu, s.a.v.s.) nešto čime ćeš potvrditi svoje neslaganje sa njim kako bi to bilo jasno tvojim sunarodnicima.
On je pitao – A šta da kažem? Allaha mi, među vama
nema čovjeka koji bolje poznaje poeziju od mene, niti
stilove, niti iko od vas bolje poznaje džinsku poeziju od
mene. Allaha mi, ono što on kazuje nije nalik ničemu od
onog što sam spomenuo. Allaha mi, ono što on govori
ima svoju slast, prijatno je za slušati. Plodonosno je
vrhom a korijenom obilato. Ono što govori nadvisuje
sve a nenadmašno je samo po sebi. Ono lomi sve što
je pod njim. Ebu Džehl mu je rekao – Tvoj narod neće
biti zadovoljan sve dok o njemu ne kažeš nešto hrđavo.
On je rekao – Zastani malo da razmislim. Nakon što je
razmislio, rekao je – Ovo je samo vradžbina kojom on
utječe na ostale. Onda su objavljeni ajeti: “Meni ostavi
onoga koga sam ja izuzetkom učinio i bogatstvo mu
ogromno dao i sinove koji su s njim i čast i ugled mu
pružio – i još žudi da uvećam! Nikako! On, doista, prkosi ajetima našim, – a naprtit ću Ja njemu teškoće, jer je
smišljao i računao – i, proklet bio, kako je proračunao!
i još jednom, proklet bio, kako je proračunao!” – Zatim
je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se
okrenuo i uzoholio, i rekao: „Ovo nije ništa drugo do
vradžbina koja se nasljeđuje, ovo su samo čovjekove
riječi!“ “U Sekar ću Ja njega baciti – a znaš li ti šta je
2
Ovako je u: Bidaje, 3/64.
Sekar? Ništa on neće poštedjeti, kože će crnim učiniti.”
natjerao moga sina da sjaše?! On je rekao – Nije, Allaha
(el-Muddessir, 11–29)3
mi, nije on vještac, niti lažljivac.“4
Poslanikov, a.s.,
poziv dvojici
Ibn Asakir bilježi od Muavije, r.a., da je rekao: „Ebu
Sufjan je izašao u svoj ljetnjikovac, jašući zajedno sa
Hindom. Ja sam išao ispred njih, jašući na svojoj magarici kada smo čuli Poslanika, s.a.v.s. Ebu Sufjan je rekao
– Siđi, Muavija, neka Muhammed uzjaše. Ja sam sjahao
sa magarice, a uzjahao je Poslanik, s.a.v.s. Išao je neko
vrijeme ispred nas, a onda nam se okrenuo i rekao – Ebu
Sufjane, sine Harbov. Hindo, kćeri Utbetova. Allaha mi,
umrijet ćete, a onda ćete biti proživljeni, i zasigurno će
dobar i čestit ući u džennet, a griješnik i nevjernik će
ući u džehennem. Govorim vam istinu i vi ste prvi koje
upozoravam. Onda je Poslanik, s.a.v.s., proučio: „Ha
Mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga čiji su
ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude
koji znaju, vijesnik radosnih vijesti i opomena – pa opet
većina njih glavu okreće, neće ni da čuje. ‘Srca naša
su’ – govore oni – ‘pod pokrivačima, daleka od onoga
čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas
i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.’ Reci: ‘Ja
sam čovjek kao i vi, samo – meni se objavljuje da je vaš
Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte
i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu
druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj
svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja
čeka nagrada neprekidna.’ Reci: ‘Zar, zaista, nećete da
vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja
Zemlju stvorio – i još Mu druge ravnim smatrate? To
je Gospodar svjetova!’ On je nepomična brda po njoj
stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine
na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja –
ovo je objašnjenje za one koji pitaju, zatim se nebeskim
visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu
i Zemlji rekao: ‘Pojavite se milom ili silom!’ – ‘Pojavljujemo se drage volje!’ – odgovorili su.“ (Fussilet, 1–11.)
Ebu Sufjan mu je rekao – Jesi li završio, Muhammede?
Poslanik, s.a.v.s., je rekao – Jesam. Poslanik, s.a.v.s., je
sjahao sa magarice, a ja sam je ponovo uzjahao. Hind
se okrenula Ebu Sufjanu i rekla – Zar si zbog ovog vješca
Ibn Sa’d (3/55) bilježi od Jezida ibn Rumana da je
rekao: „Osman ibn Affan i Talha ibn Ubejdullah su išli za
Zubejrom ibn Avvamom i došli su do Poslanika, s.a.v.s.
On im je ponudio da prime islam i proučio im nešto iz
Kur’ana. Kazao im je islamska načela i obećao im nagradu ako se pokore. Oni su povjerovali i potvrdili istinitost
poslanice. Osman je rekao – Allahov poslaniče, skoro
sam došao iz Šama. Kada smo bili između Me’ana i Zarke, bili smo kao uspavani. Odjednom smo čuli glas koji
je pozivao – Uspavani! Požurite jer se Ahmed pojavio u
Mekki. Kada smo došli u Mekku, čuli smo da si dobio
poslanicu. Osman je primio islam u samom početku,
prije nego je Poslanik, s.a.v.s., ušao u Erkamovu kuću.“
Ibn Sa’d (3/347) bilježi od Ebu Ubejde ibn Muhammeda ibn Ammara da je rekao: „Ammar ibn Jasir je
pričao – Sreo sam Suhejba ibn Sinana na vratima Erkamove kuće, a Poslanik, s.a.v.s., je bio unutra. Pitao
sam ga – Šta želiš? On je rekao – A šta ti hoćeš? Rekao
sam – Htio sam da uđem kod Muhammeda i čujem šta
govori. On je rekao – I ja sam isto htio. Ušli smo kod
Poslanika, s.a.v.s., i on nam je ponudio islam. Primili smo
islam i čitav taj dan, do noći, smo ostali s njim. Zatim
smo izašli iz kuće, krijući se. Ammar i Suhejb su primili
islam nakon trideset i nekoliko muslimana prije njih, da
je Allah njima zadovoljan.“
Ibn Sa’d (3/608) bilježi od Hubejba ibn Abdurrahmana
da je rekao: „Es’ad ibn Zurare i Zekvan ibn Abdikajs su
došli u Mekku kako bi dali podršku Utbetu ibn Rebi’atu.
Čuli su za Poslanika, s.a.v.s., i otišli do njega. On im je
ponudio islam i proučio im nešto iz Kur’ana. Oni su primili islam i nisu ni otišli Utbi. Vratili su se u Medinu. Oni
su bili prvi koji su primili islam od stanovnika Medine.
4
3
Ovako je u: Kenz, 7/94. Slično bilježi i Taberani. Hejsemi
Ovako bilježi Bejheki od Hakima, a on od Abdullaha ibn
(6/20) kaže: „Humejd ibn Munhib mi je nepoznat, dok su
Muhammeda San’anija u Mekki, a on od Ishaka.
ostali prenosioci pouzdani.“
17
Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Odlike postača
iz ovog ummeta
O
d odlika kojima je Uzvišeni Allah počastio ovaj
ummet su i velike dobrote i darovi za njegove
postače. Spomenut ću najvažnije od tih darova, sa dokazima.
Uzvišeni Allah je također odlikovao postače time što
je učinio da im njihov post bude neprobojnim štitom
od vatre i zastorom koji će ih čuvati od neugodnosti
prohtjeva.
Allah je odlikovao postače posebnom kapijom dženneta na koja će ući na kijametskom danu, ukazujući
time na njihov ugled i vrijednost. Glasnik će pred svima
njima povikati: „Gdje su postači?!“ Pa će ih vidjeti i oni
koji budu blizu njih, a i oni koji budu daleko. Upirat će
svoje poglede prema njima, izdužujući svoje vratove, sa
željom da su i oni u njihovoj sretnoj povorci i sa tugom
zbog onoga što su propustili na dunjaluku, trošeći dragocijeno vrijeme u besposlicama.
Poslanik, a.s., je rekao: „Post je neprobojni štit od
vatre.“ (Ahmed, Bejheki u: Šuab) Ovdje se misli na
Poslanik, a.s., nam oslikava te trenutke, govoreći:
„U džennetu ima kapija koja se zove Rejjan. Na nju će
ući postači na kijametskom danu. Niko osim njih neće
na nju ući. Reći će se: ‘Gdje su postači?’ Potom će
postači ustati. Pa kad uđu kapija će se zaključati i više
niko neće ući.“ (Ahmed, Šajhan)
18
postača koji svoj post sačuva od grijeha, bilo da su
grijesi vezani za jezik ili djelo. Zbog toga Poslanik, a.s.,
podstiče postača da se drži lijepog ponašanja, a ostavi ono što ne valja, kako bi post zaista bio štitom, pa
kaže: „Post je štit od vatre. Pa onaj ko zaposti neka ne
bude neznalica. A ako neko prema njemu neljudskost
pokaže, pa neka ga ne vrijeđa i neka ga ne psuje, neka
samo kaže: ‘Ja postim!’“ (en-Nesai)
Također je Allah odlikovao postače time što je učinio
da je njihov zadah prijatniji, kod Njega, od mirisa miska.
Poslanik, a.s., je rekao: „Zadah iz usta postača je
kod Allaha prijatniji od mirisa miska.“
Allah je odlikovao postače time što im je dao dvije
radosti. Jedna je pri iftaru, a druga pri susretu s Allahom
Uzvišenim. Radost pri iftaru je iskreni izraz potpune zahvale Gospodaru Koji je postača podržao da upotpuni
post toga dana, Koji mu je podario zdravlje i snagu
da može dnevni ibadet obaviti bez manjkavosti, pa je
iftardžija u tom svom veselju zapravo u ibadetu. Jer,
zahvalnost Allahu je ibadet i zikr. A veselje zbog susreta
s Allahom je smirenost uz Allahovo obećanje i potpuno
uvjerenje o primljenom djelu, gledajući u veliku nagradu
koja se daje za post.
Poslanik, a.s., je rekao: „Postač ima dvije radosti.
Kada se iftari radostan je i kada sretne svoga Gospodara bit će radostan.“ (Muslim)
Allah je odlikovao postače i time što im je u njihovom
postu dao zdravlje i lijek za mnoge bolesti.
U hadisu se navodi: „Postite bit ćete zdravi.“ (Ibn
Sunni, Ebu Nuajm) A Bejheki bilježi preko Alije, r.a., da je
Poslanik, a.s., rekao: „Uzvišeni Allah je objavio jednom
od vjerovjesnika Benu Israila da obavijesti svoj narod
da će svako onaj ko bude ispostio jedan dan, tražeći
time Allahovo zadovoljstvo, biti nagrađen zdravljem za
njegovo tijelo i uveličanom nagradom.“ Tajna toga je da
post ima čudesan utjecaj na čuvanje vanjskih organa i
osnaženje unutarnjih. Post sprečava ulazak pokvarenih
elemenata, a izbacuje loše materije, a to je od najvećih
pomoći za bogobojaznost. Kao što Uzvišeni veli: „O
vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijaha klonili.“ (el-Bekare, 183)
Allah je odlikovao postače i time što će njihova lica
udaljiti od vatre, tako da njihove oči neće vidjeti niti jedan
prizor iz nje.
Poslanik, a.s., je rekao: „Ko isposti jedan dan na
Allahovom putu lice će mu biti udaljeno od vatre sedamdeset godina.“ (Ahmed, Šejhan, Nesai, Ibn Madže)
A u Nesaijevoj predaji koju bilježi preko Ukbe ibn
Amira stoji: „Allah će udaljiti od njega džehennem u
razdaljini od sto godina.“
Od onoga čime je Uzvišeni Allah odlikovao postače je
i ono što se navodi u Kur’anu od njihovih vrijednosti za
koje većina učenjaka smatra da se odnose na postače.
Tako se Njegove riječi, u 112. ajetu sure et-Tevbe, essaihun (oni koji putuju) tumače kao es-saimun (oni koji
poste), jer postači putuju Allahu Uzvišenom i dolaze u
Njegovu blizinu iz razloga što su izašli iz svojih navika i
što podnose teškoće gladi i žeđi.
Od toga je i ajet: „Samo oni koji budu strpljivi bit će
bez računa nagrađeni.” (ez-Zumer, 10), pa je rečeno (u
komentarima Kur’ana) da su strpljivi zapravo postači,
jer je sabur jedno od imena za post. U tom slučaju, na
postača se spuštaju darovi iz riznica dobrote i plemenitosti koje se ne mogu pobrojati i čiju veličinu zna samo
apsolutni Gospodar.
U isto spada i ajet: „I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.“
(es-Sedžde, 17), pa je rečeno (u tefsirima) da je djelo za
koje će biti nagrađeni nagradom kakvu oko nije vidjelo,
uho nije čulo, niti je ikom naumpala zapravo post.
Allah je odlikovao postača i time što je učinio da je
svako njegovo djelo ibadet i pokornost. Pa, ako postač
šuti, on je u pokornosti. Ako spava da bi ojačao za stajanje na namazima, on je također u pokornosti.
Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Šutnja postača je tespih, san mu je ibadet, dova mu je uslišana,
a djelo mu je uvećano.“ (Dejlemi, Ibn Minde)
U drugom hadisu se navodi: „Postač ima pri svom
iftaru uslišanu dovu.“ (Ibn Madže, Hakim, Ebu Davud
et-Tajalisi, Bejheki) U tom trenutku (iftara) može ući i
među sretnike koji se oslobađaju od vatre, kao što se
navodi u hadisu: „Allah Uzvišeni ima pri svakom iftaru
one koje oslobađa od vatre. I tako u svakoj (ramazanskoj) noći.“ (Ibn Madže, Ahmed, Taberani, Bejheki) A
sehur je bereket za postača, kako se navodi u hadisu.
Allah je odlikovao postača time što je dao veliku nagradu onome ko mu priredi iftar, tako da se postačeva
nagrada, svakako, ništa ne umanjuje. Ovaj sevap se
dobiva pa makar se iftar sastojao od zalogaja hljeba
ili gutljaja vode.
Poslanik, a.s., je rekao: „Onaj ko pripremi iftar postaču uz ramazan iz čiste zarade, meleki ga blagosiljaju
tokom svih večeri ramazana i Džibril se rukuje sa njim
u noći Kadr. A s kim se rukuje Džibril njegove suze liju i
srce mu se smekša.“ Jedan čovjek (od prisutnih) upita:
„Allahov Poslaniče, a šta kažeš za onoga ko nije ustanju
prirediti iftar?“ Reče: „Pa zalogaj hljeba.“ Čovjek ponovo
upita: „A ako ni to ne bude ustanju?“ Reče: „Pa šaku
hrane.“ „A šta ako ni to ne bude bio ustanju?“, ponovo
upita čovjek. Reče: „Pa zdjelicu mlijeka.“ „A šta veliš za
onoga koji ni to ne nema?“, ponovo će čovjek. Reče: „Pa
gutljaj vode.“ (Ebu Ja’la, Ashabus-sunen, Ibn Hibban)
19
Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura
EL-KEVSER
(mnogo dobro)
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Mi smo ti, uistinu, Kevser (mnogo dobro) dali
Kevser je mnogo dobro; čast poslanstva koja obuhvata dobro oba svijeta, općenito vođstvo, sreću dunjaluka i ahireta.
Rečeno je i da je Kevser rijeka u džennetu, koja je
slađa od meda, bjelja od mlijeka, studenija od snijega,
čije su strane od bisera i smaragda, a korito od srebra.
Ko se sa nje napije nikada neće ožednjeti.
Prvi će do Kevsera doći siromašni muhadžiri koji su
bili uprljane odjeće, prašnjavih kosa, koji nisu mogli
ženiti lijepe djevojke, pred kim se nisu otvarala vrata
vlastodržaca, jer su bili nepoznati. Umirali su, a njihove
potrebe su ostajale u njihovim prsima. A kada bi se
Allahom zaklinjali to bi im Allah i ispunio.
I Ibn Abbas, r.a., je Kevser protumačio kao el-hajru’lkesir (mnogo dobro), pa mu je rečeno da ljudi kažu da
je Kevser rijeka u džennetu, na što je rekao: „I rijeka
spada u to (mnogo) dobro.“
Rečeno je i da Kevser označava Poslanikovu,
a.s., mnogobrojnu porodicu (ehli bejt) i sljedbenike.
Neki smatraju da se pod Kevserom podrazumijevaju
učenjaci i njegov, a.s., ummet. A Kevser može označavati i Kur’an koji obuhvata dobro i dunjaluka i vjere.
20
Moj miljenik
Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Moj Gospodaru, uzeo si Ibrahima za prijatelja, Musaa za sagovornika, pa šta si za mene posvetio?“ Pa je objavljen
ajet: „Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio.“
(ed-Duha, 6), ali se nije s tim zadovoljio. Pa je objavljeno: „Mi smo ti, uistinu, Kevser dali.“, ali se ni s tim nije
zadovoljio. A tako mu i dolikuje – da se ne zadovoljava,
jer zadovoljstvo uskraćuje (daljnja davanja). Oslanjanje
na postojeće stanje presjeca povećanje (većih stanja).
Pa je došao Džibril i rekao Vjerovjesniku, a.s.: „Uzvišeni
Allah ti šalje selam i kaže ti: „Ako sam uzeo Ibrahima
za prijatelja, Musaa za sagovornika, pa tebe sam uzeo
za Svog miljenika! Tako mi Moje moći i veličanstvenosti svakako dajem prednost Mom miljeniku nad Mojim
prijeteljem i sagovornikom.“ Pa se Vjerovjesnik, a.s.,
smirio.
2. pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji
Riječca fe, što znači „pa“ je radi ukazivanja redoslijeda. Davanje koje je Uzvišeni podario Poslaniku, a.s.,
je takvo nešto što niko prije nije dobio, niti će iko poslije
njega dobiti. Ono zahtjeva da se ustraje na namazu
zbog Gospodara (fe salli li Rabbike) Koji je podario ove
veličanstvene blagodati kojima nema premca. Ustraj
na namazu trežeći Njegovo zadovoljstvo, a ne poput
onih koji su nemarni u namazu i koji se samo prevaraju
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Mi smo ti, uistinu, mnogo dobro dali,
pa zato se Gospodaru svome klanjaj i kurban kolji,
onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.
u njemu, kako bi ispunio obaveze zahvale (šukra) na
namzu. A namaz obuhvata sve vrste zahvale.
ime spominje. A na ahiretu ćeš imati ono što se ne
može ni objasniti.
... i kurban kolji
Takvom poput tebe se ne može reći da je bez pomena (ebter), nego je ebter onaj ko tebe mrzi, onaj ko će
biti zaboravljen i na dunjaluku i na ahiretu.
Kolji deve, koje su najbolje blago arapa, pa njihovo meso podijeli onima kojima je pomoć potrebna, za
razliku od onih koji potrebne odbijaju i nikome ništa u
naručje ne daju.
Atijje smatra da se pod namazom ovdje misli na sabah namaz u džematu, a klanje kurbana na Mini. Rečeno je da se pod namazom misli na kurbanski bajram
namaz, ali i na namaz općenito.
Neki komentatori naredbu ven’har tumače ko stavljanje desnice po lijevici ispod prsa (tahte nahrihi) ili da to
označava podizanje ruku pri tekbiru do prsa.
Ibn Abbas, r.a., opet veli: „Okreni se prema kibli svojim prsima (bi nahrike).“, tj. u namazu. Ovog mišljenja
su i el-Ferra i el-Kilbi.
3. onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.
Svako, bez obzira ko to bio, ko te mrzi će bez potomstva i lijepog spomena ostati. A što se tebe (Muhammede) tiče, pa tvoje potomstvo (ehli bejt), tvoj ugled i
tragovi tvoje dobrote će sve do kijametskog dana ostati.
Jer, svaki vjernik je od tvoje djece i tvojih potomaka.
Tvoje ime se uzdiže sa munara, sa jezika učenjaka i
zakira. Počinju sa spomenom Allaha, a zatim se tvoje
Rečeno je da je ovaj ajet objavljen u vezi s El-Asom
ibn Vailom, koji je Vjerovjesnika, a.s., nazvao ebterom
nakon što mu je umro sin Abdullah.
Išaret:
Poslanikovom, a.s., halifi (duhovnom nasljedniku,
varisu, kamili mukemmilu) koji se okitio poslaničkim
ahlakom, koji hodi njegovim stopama se kaže: „Mi smo
ti uistinu mnogo dobro dali“, jer onaj ko dopre do spoznaje Allaha (ma’rifetullah) on je zadobio mnogo dobro.
A „Šta je propustio onaj koji Te je našao?!“ „Pa zato se
Gospodaru svome klanjaj“, namazom srca prisutnog.
„I kurban kolji“, i zakolji svog nefsa i svoju strast.
„Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati“,
dok je tvoj pomen trajan. Tvoj život ne prestaje, s obzirom na to da je smrt posjednika takvaluka stvarni život
kome nema kraja.
A Džunejd je za ajet: „Onaj koji tebe mrzi sigurno će
on bez pomena ostati“ rekao: „On će biti presječen po
pitanju dosezanja svoje nade u vezi s tobom.“
Neka je Allahov salavat i selam na našeg sejjida Muhammeda i njegovu porodicu.
21
Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR
Potpuni iman
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari ko bude imao zaslužuje nagradu i upotpunio je iman: ahlak – ćudoređe kojim će živjeti i sarađivati
sa ljudima, vere’ (da izbjegava sumnjivo kako ne bi počinio zabranjeno) koji će ga priječiti od svega što je Allah
Uzvišeni haramom učinio i razum koji će ga odvratiti od neznanja džahilovog.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3423)
Komentar:
Ko bude imao spomenuto troje zaslužuje nagradu od Allaha i upotpunit će iman u svom srcu. Ahlak:
to je sarađivanje sa ljudima tako što će imati dovoljno kontrole, samosvijesti i sposobnosti da se s njima ophodi na lijep način i da priskrbi njihovu pažnju i simpatiju kako bi bio pošteđen njihova zla.
Vere’: čuva čovjeka od toga da počini neki od harama i sumnjivih stvari. Razum: pomaže čovjeku da na uvredu
nekog grubijana ili neznalice ne uzvrati istom mjerom, nego da mu uzvrati oprostom, podnošenjem uvrede i tome
sličnim.
Ovaj hadis bilježi i el-Bezzar u svom Musnedu od Enesa, r.a.
Porodica Davudova
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari kome budu dane, dano mu je nešto što je imala Davudova porodica: pravednost u srdžbi i zadovoljstvu, umjerenost u siromaštvu i bogatstvu i strahopoštovanje spram Allaha i javno i tajno.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3431)
Komentar: Onaj kome budu dane ove stvari, dana mu je zahvalnost (šukr). On je zahvalan, kao što je bila
zahvalna porodica Davudova, kojoj je bilo naređeno: “Trudite se i budite zahvalni, o porodico Davudova!” (Sebe’,
13) Pravednost u srdžbi i zadovoljstvu – kada je čovjek takav onda njegovo srce postane vaga istine i ne može
ga uzdrmati srdžba, niti će se poljuljati u zadovoljstvu i postati naklonjeno nekome ili nečemu. On će govoriti
istinu zbog istine i Allaha, a ne radi sebe. Ovo je vrlo rijetka osobina, jer većina ljudi, u srdžbi, ne pridaje pažnju
onome što će reći ili počiniti. Iz tog razloga je Poslanikova, a.s., dova bila: „Molim Te da istinu govorim i u srdžbi
i u zadovoljstvu.“ Umjerenost u siromaštvu i bogatstvu tako da ga bogatstvo ne natjera da ga troši u nečemu
pokuđenom i na neispravan način, ali ni da ga njegovo siromaštvo ne učini takvim da iz njega ne izdvoji ono što
je obavezan. Strahopoštovanje spram Allaha i tajno i javno, jer je strahopoštovanje ulazak srca na vrata Nebeskog
carstva, Svevlasti (melekuta). Tada se kod čovjeka izjednačava ono što čini tajno i ono što čini javno. Kada se
čovjeku da ovo troje, onda on bude u stanju ono što je bila u stanju Davudova porodica.
U hadisu je naznaka pokuđenosti pokazivanja strahopoštovanja i poniznosti javno ako time istim nije ukrašena
i nutrina. To je jedna od srčanih bolesti. Imam Gazali kaže: „Liječenje toga je da se čovjek posveti čuvanju svoje
22
nutrine i srca kako bi nakitio nutarnjim svjetlom svoja vanjska djela i postupke. Na taj način bi bio nakićen bez
vidljivog nakita. Bio bi dostojanstven, a ne bi imao pratnje koja bi ukazivala na to dostojanstvo. Bio bi cijenjen, a
ne mora imati i takvo porijeklo.“
Neko drugi je rekao: „Davud se uvjerio da ga ljudi ne uvažavaju osim oniliko koliko je Allah dao uvažavanja i
poštovanja u njihovim srcima. Spoznao je da je njegovo srce mjesto u koje gleda Hakk.“
Ovaj hadis bilježi i el-Hakim et-Tirmizi od Ebu Hurejre, r.a.
Temelj vjerovanja
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su stvari temelj imana – vjerovanja: ustezanje od proglašavanja nevjernikom zbog nekog grijeha ili proglašavanja nemuslimanom zbog nekog postupka onoga ko kaže la ilahe illellah. I džihad je trajan otkako me Allah
poslao pa sve dok se zadnji iz mog ummeta ne bude borio protiv Dedždžala i ne može ga obezvrijediti nepravda
nepravednika, niti pravednost pravednika. A iman je u vjerovanju u određenje (kader).“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3434)
Komentar: Osnova nečega je njegov temelj kojeg ako zamisliš isčupanim i ta stvar će biti isčupana. Hoće se
reći da su tri osobine osnova imana. Prvo, obavezno se ustegnuti od života i imetka onoga ko izgovori la ilahe illellah
muhammedun resulullah. Treba svjedočiti da je on vjernik, javno. Drugo, takav se neće proglašavati nevjernikom
zbog grijeha. I ovo je u svojstvu zabrane. Isto je i sa riječima: „niti zbog nekog počinjenog nedjela proglašavati
ga nemuslimanom, bez obzira da li je počinio i veliki grijeh“. On se ostavlja Allahu da On s njim svede račun, za
razliku od stava haridžija. Treće, džihad – ubjeđenje je da se džihad provodi otkako je Allah poslao Poslanika, a.s.,
naredio mu borbu. To je bilo poslije hidžre. Prvo što je naređeno Poslaniku, a.s., bilo je da upozorava, bez borbe,
a onda mu je dozvoljeno da se bori ukoliko bi nevjernici prvi započinjali borbu. Zatim je dozvoljeno da započne
džihad izvan svetih mjeseci, a na kraju mu je dana općenita dozvola za džihad, sve dok se zadnji iz njegovog
ummeta ne budu borili protiv Dedždžala. Tada prestaje džihad. Kraj džihada je učinjen u pojavi Dedždžala, jer
poslije njega dolaze Jedžudž i Medžudž i njima se neće moći oprijeti. Nakon što oni propadnu i budu uništeni,
neće ostati nijednog nevjernika. Obavezu džihada ne može zanijekati napravedni vladar niti silnik svojim griješenjem. A niti se može vođa svrgavati na nepravedan i griješan način.
A iman je u vjerovanju u određenje (kader). Treba vjerovati, dakle, da je Allah odredio sve stvari u ezelu – prapočetku i znao je da će se one dogoditi i ostvariti u vremenu koje je Njemu poznato. Na naročit način. One će se
desiti onako kako je On odredio. Kaderije (nazvani ovako zbog svog nijekanja sudbine i određenja), pak, tvrde:
Allah zna stvari nakon što se one dese. Dok u djelu Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedan od temeljnih osnova. A
jedna od najvećih koristi je vjerovanje u određenje i potvrđivanje istinitosti svega onoga o čemu Vjerovjesnik, a.s.,
kazuje, a vezano je za gajb, jer on govori ono što Allah hoće i on sve što čini, čini radi Allaha.“
Ovaj hadis bilježi i Ebu Davud od Enesa, r.a.
23
Emina Ćeman | ZAKLETVA U KUR’ANU
Zakletva
melekima
Oni u saffove poredani...
Oni koji objavu dostavljaju...
Oni koji čupaju grubo
i oni koji vade blago...
M
eleki su duhovna bića iz svijeta gajba, našem
oku nevidljiva. Stvoreni su prije čovjeka od
nura – svjetlosti i dobili određenje da u svemu budu pokorni Allahu, dž.š. U Kur’anu se spominju
na sedamdeset i pet mjesta, u različitim kontekstima:
meleki su učinili sedždu Ademu, a.s.; donose radosne
vijesti o roditeljstvu Ibrahimu, a.s., Zekerijjahu, a.s., i
hazreti Merjemi; ima ih sa po dva, tri ili četiri krila; meleki
se ne ohole; oni kruže oko Arša slaveći Allaha, dž.š.;
spuštaju se na dunjalučko nebo u toku noći Kadra i
tako dalje.
Zbog njihove izuzetne važnosti, časti i visokog mjesta
kod Allaha, dž.š, meleki su predmet zakletve na nekoliko
mjesta u Kur’anu. Semerkand donosi riječi klasičnih
mufesira o tim zakletvama.
Tako Mi onih u redove poredanih (we-s-saffati saffa)
i onih koji odvraćaju (fez-zadžirati zedžra) i onih koji
opomenu čitaju (fet-talijati zikra) – vaš Bog je, uistinu,
Jedan (...) (es-Saffat, 1–4)
Većina mufesira smatra da se u ovim ajetima govori
o melekima. Oni su na nebesima poredani u safove u
kojima obavljaju ibadet. Šejh Ismail Hakki donosi još
24
jedno tumačenje, a to je da se pod safovima misli na
redove duša, jer su duše stajale u četiri reda prije nego
je Allah, dž.š, stvorio tijela. U prvom redu su bile duše
poslanika, u drugom evlija, u trećem duše muslimana,
a u četvrtom redu su bile duše nevjernika i licemjera.
Drugo svojstvo koje se spominje u zakletvi – „i oni
kojih odvraćaju“ – znači da meleki odvraćaju srca ljudi
od grijeha, ili odvraćaju šejtane od ljudi.
Treće svojstvo – „i onih koji opomenu čitaju“ – opisuje
meleke koji čitaju Kur’an. Ali, ako bismo sva svojstva
posmatrali odjednom, safovi bi mogli biti aluzija na klanjanje namaza, odvraćanje bi značilo traženje zaštite od
šejtana, a čitanje opomene učenje Kur’ana u namazu.
Osim meleka, tefsiri navode i druga mišljenja o kome
se to govori u spomenutim ajetima. Prema jednom mišljenju, radi se u učenjacima koji pozivaju Allahu, dž.š.,
stojeći u čvrstim safovima; koji odvaraćaju od lošeg i
koji upućuju na islam i šerijat.
Prema drugom mišljenju, radi se o kur’anskim ajetima koji imaju svoj ustaljeni red i tako podsjećaju na
osobe koje stoje u safovima; ajeti odvraćaju od lošega
i upućuju na važnost činjena dobra.
zet dunjalukom, pa u međuvremenu u svome srcu osjeti
potrebu da se okrene ibadetu – ti pozivi u njegovom
srcu su murselat i oni uklanjaju iz čovjekovog srca ljubav
prema svemu osim prema Allahu (‘asifat). Ta posljedica
postaje vidljiva u svim porama njegovog života, tako da
on na kraju čuje samo Allaha, vidio samo Allaha i gleda
samo u Njega – to je naširat. Tada mu se otkrivaju svjetla
Božijeg Veličanstva, pa čovjek uvidi da samo On zbiljski
postoji, i da samo On ima zbiljsko postojanje (farikat).
U njegovom srcu i jeziku u tom trenutku ostaje samo
spominjanje Allaha – zikr.
Tako Mi onih koji čupaju grubo (wen-nazi’ati garqa),
i onih koji vade blago (wen-našitati nešta), i onih koji
plove brzo (wes-sabihati sebha) pa naređenja izvršavaju žurno (fes-sabiqati sebqa) i sređuju ono što nije
sređeno (fel-mudebbirati emra) (...) (en-Nazi’at, 1–5)
Tako mi onih koji se jedan za drugim šalju (wel-murslati ‘urfa) pa kao vihor hite (fel-’asifati ‘asfa), i onih koji
objavljuju (wen-naširati nešra) pa razdvajaju (fel-fariqati
ferqa) i Objavu dostavljaju (fel-mulqijati zikra), opravdanje ili opomenu – sigurno će biti ono čime vam se
prijeti! (el-Murselat, 1–7)
Imam Razi u svome tefsiru donosi moguća značenja
ovih ajeta, pa kaže da se radi o melekima koje Allah,
dž.š, „jedne za drugima šalje“ da ljudima donesu blagodat ili pak kaznu. Oni „kao vihor hite“ kada žure da
uzmu duše nevjernicima. „Oni objavljuju“ poslanicima
objavu, te donose mudrost i znanje, „pa razdvajaju“
istinu od laži i „objavu dostavljaju“ poslanicima.
Pored meleka, mufesiri spominju i mogućnost da se
u ovim ajetima radi o vjetrovima, ajetima Kur’ana, ili pak
poslanicima koji su bili „slani jedan poslije drugoga“,
pa je u početku njihov poziv bio slab a zatim je ojačao
i „širio se poput vihora“, oni su „objavljivali“ i širili pravu
vjeru, „razdvajali“ istinu od laži, te pozivali ljude na „zikr
Allaha, dž.š.“
Međutim, zanimljivo je i tumačenje koje navodi imam
Razi, a to je da se u ajetima govori o čovjeku koji je zau-
„Oni koji čupaju grubo“ su meleki koji na grub način
uzimaju duše iz tijela nevjernika i licemjera, dok su „oni
koji vade blago“ meleki koji nježno uzimaju duše vjernicima. „Oni koji plove brzo“ su smrti koje stižu svakog
čovjeka ili meleki koji se brzo kreću ili pak zvijezde koje
plove svemirom. „Naređenje žurno izvršavaju“ meleki
koji žure sa odvođenjem duša nevjenika u vatru, a duša
vjernika u džennet. „Oni koji sređuju ono što nije sređeno“ su također meleki zaokupljeni izvršavanjem svojih
zadaća – Džibril dostavljanjem objava, Mikail brigom
o kiši i rastinju, Israfil puhanjem u sur, a Melek smri
uzimanjem duša.
Imam Kušejri smatra da objekat, odnosno razlog ovih
zakletvi dolazi tek u predzadnjem, to jest, četrdeset i
petom ajetu sure, koji glasi: „Tvoja opomena će koristiti
samo onome koji ga se bude bojao.“ Ovaj ajet slijedi
nakon govora o teškoćama Smaka svijeta, uznemirenim
srcima i oborenim pogledima, zatim o proživljavanju,
faraonovoj oholosti, Božijem stvaranju, džehennemu
i džennetu...
Većina mufesira smatra da je razlog ovakvih zvučnih
i stilski primamljivih načina zaklinjanja da se privuče
čovjekova pažnja na ono zbog čega se Allah, dž.š.,
ustvari zaklinje:
„Vaš Bog je, uistinu – Jedan (...)“
„(...) sigurno će biti ono čime vam se prijeti!“
„Tvoja opomena će koristiti samo onome ko se bude
bojao.“
25
HILJADU I JEDNA KAP
Ebu Džehelovo
vraćanje duga
Čovjek po imenu Iraši je jednog dana sjeo na svoju devu
i došao u Mekku. Kada je Ebu Džehel vidio devu, odmah ju
je kupio. Ali, ne želeći je platiti, uporno je zamajavao jadnog
čovjeka.
Bespomoćni čovjek je otišao kod Kabe i tamo je ugledao
grupu mušrika. Požalio im se na Ebu Džehela i zamolio ih
je da mu pomognu oko naplate deve. Oni su ga, znajući
surovo neprijateljstvo Ebu Džehela prema Resulullahu, a.s.,
iz zabave uputili njemu, koji je upravo tada sjedio nedaleko
od njih.
Rekoše mu: „Idi kod onog čovjeka što ondje sjedi. On će
ti pomoći da uzmeš svoj dug.“
Ovaj čovjek kome je nanešena nepravda još nije postao
musliman i nije poznavao Resulullaha, a.s. Nadajući se da
će mu pomoći, prišao mu je i rekao: „O Allahov robe! Ja sam
jedan siromah. Ebu’l-Hakem (Ebu Džehel) ne želi da mi plati
dug. Pitao sam ove ljude za pomoć da naplatim dug. Oni su
mi pokazali na tebe. Ti mi oduži moj dug!“
Pejgamber, a.s., je ustao i zajedno sa ovim čovjekom krenuo prema Ebu Džehelovoj kući. Mušrici Kurejša su to vidjeli,
zainteresovali su se za ishod svega. Poslali su jednog od
njih da vidi kraj i rekli mu: „Idi pratiti ove, vidi šta će uraditi.“
Kada naš Pejgamber, a.s., stiže pred kuću Ebu Džehela,
pokuca mu na vrata. Ebu Džehel se oglasi: „Ko je?“ Dobio je
odgovor: „Ja sam, Muhammed. Odmah izađi vani.“
Kada je Ebu Džehel otvorio vrata, počeo je mijenjati boje.
Resulullah, a.s., mu naredi da odmah isplati dug. Ebu Džehel je bez imalo pogovora ušao u kuću i donio novac. Iraši,
koji je naplatio svoju devu, udalji se sretan. Ugledavši Kurejšije, ispričao im je za učinjeno dobro. I čovjek koga su poslali
je uzbudljivo potvrdio isto.
Pitali su Ebu Džehela: „Šta je bilo s tobom? Nikada te
nismo vidjeli takvog!“ On reče: „Vallahi, kada se javio iza vrata neki je strah ušao u mene. Kada sam izašao, vidio sam
strašnu devu sa velikim zubima pored njega. Da nisam uradio što je tražio od mene, vallahi bi me ona deva pojela.“
Ensabu’l-Ešraf, 1/145; Delailu’n-Nubuvve/Bejheki, 2/193–
194; el-Bidaje ve’n-Nihaje, 3/50–51.
26
Musab
u Medini
Druga zakletva
(bejat) na Akabi
U dvanaestoj godini poslanstva dvanaest muslimana iz
U trinaestoj godini poslanstva na Akabi je učinjena Dru-
Medine je dalo Pejgamberu, a.s., zakletvu (bejat) na Akabi.
ga zakletva (bejat) na Akabi između Pejgambera, s.a.v.s., i
Dali su riječ da će biti pokorni Allahu i Njegovom Resulu, a.s.
sedamdeset i pet muslimana iz Medine. Tada je pala odluka
Kada su tražili nekoga da ih poučava, Resulullah, a.s., je
selidbe (hidžre) u Medinu.
kao imama i učitelja u Medinu poslao Musab ibn Umejra, r.a.
Uzevši prvu riječ, amidža Pejgambera, s.a.v.s., hazreti
Uz jednog od najplemenitijih Medinjana Esada ibn Zura-
Abbas ovako reče: „O skupino iz Medine! Znate da je Muha-
re, kod kojeg je Musab boravio, broj muslimana u Medini se
mmed jedan od nas, sin je moga brata, i meni najdraži čo-
popeo na četrdeset.
vjek. Ako tvrdite da ga želite uzeti kod sebe, dajte mi sigurnu
Kada su Esad ibn Zurare i Musab ibn Umejr u jednoj bašti
razgovarali sa drugim muslimanima, mušrik Usejd ibn Hudajr bezobrazno ih upita: „Zašto ste vi došli ovamo?! Hoćete
da pokvarite našu vjeru?!“ Prelazeći svaku granicu odgoja,
još je dodao da, ako ne napuste svoju misiju, njihovi životi
će biti u opasnosti.
Musab ibn Umejr ga zamoli da samo malo sjedne i sasluša ga i da onda uradi šta želi. Usejd ibn Hudajr prihvati
ovaj ljubazni poziv i sjede s njima. Musab, r.a., mu je ispričao
glavne poruke islama i proučio mu nekoliko ajeta iz časnog
Kur’ana. Usejdovo stanje se promijenilo, te reče: „Kako je to
lijep govor! Šta trebam uraditi da uđem u ovu vjeru?“
Musab, r.a., mu reče da se prvo mora okupati, zatim doni-
riječ da ga nećete ostaviti bez pomoći i da ćete ga braniti
od neprijatelja. Ako ćete ga uzeti, pa ga onda napustiti zbog
straha od protivnika, sada odustanite, neka ostane među
nama i bude časno čuvan.
Esad ibn Zurare, koji je došao na čelu Medinjana, je ovako odgovorio: „Resulullah! Poziv koji si ti danas učinio je
ljudima težak poziv. Ti si nas pozvao da se vežemo novoj
vjeri, odvojivši nas od stare, i mi smo to prihvatili. Mi ćemo ti
dati zakletvu (bejat) jer smo povjerovali u sve što donosiš od
Allaha. Tebe ćemo čuvati i braniti onako kako čuvamo svoju
djecu i imetak. Pod kakvim god uslovima bilo, ovo je naša
zakletva na vezivanje za tebe.
Allahov Poslanik ,s.a.v.s., im ovako reče: „Prvi uslov koji
jeti šehadet. On je, uradivši što se tražilo, postao musliman.
od vas tražim za Allaha je da Njemu ne pripisujete ništa rav-
Poslije je rekao: „Ja idem da vam pošaljem nekoga. Ako i on
nim i da samo Njemu ibadet činite. A uslov koji tražim za
uzvjeruje, u ovom gradu neće ostati nevjernika.“ Otišao je i
sebe je da pomažete meni i mojim ashabima i da nas pri-
poslao Sa’d ibn Muaza.
hvatite i smjestite. Da nas branite od svega od čega sebe
Sa’d ibn Muaz je došao stegnutih šaka i srdito je rekao:
„O Esade! Jesi li doveo ovog stranca da pokvari ljudima vjeru?“
Musab, r.a., je od njega tražio da se smiri i da ga malo
sasluša. Kada je Sa’d pristao da ga sasluša, ispričao mu
je osnove islama i proučio mu je nešto iz Kur’ana. Sa’d je
poput Usejda bio iznenađen i postao je musliman. Poslije se
Musab vratio u kuću Esada ibn Zurare.
Tako se islam počeo brzo širiti. U kratkom periodu se,
osim nekoliko kuća, islam proširio na čitavu Medinu.
Tarihu’t-Taberi, 2/356–359; et-Tabakatu’l-Kubra, 3/110; elKamil fi’t-Tarih, 2/95–98.
branite.“
Prvi koji je dao zakletvu je bio Esad ibn Zurare. Zatim su
redom svi dali bejat. Nakon što se završio događaj druge
zakletve na Akabi, začuo se neki užasan šejtanski glas. Govorio je: „O Kurejšije! Zar niste obaviješteni o tome da oni
kojima dajete zakletvu, kuju rat protiv vas.“
Naš Pejgamber, s.a.v.s., je rekao: „Neka vas ovaj glas ne
prepadne. Ovo je glas Allahovog neprijatelja, šejtana.“
Zatim je rekao svima da se vrate svojim kućama. Odatle
su se razišli kada je pala noć.
Ibn Hišam, 2/52–60; el-Vefa bi ahvali’l-Mustafa, 2/224–
227; Subulu’l-Huda ve’r-Rešad, 3/203–206.
27
Mr. Nezir Krčalo
Dvije
pustinje
28
M
oć izbora ima svaki čovjek, a kako se spasiti
od zalutalosti i tumaranja po pustinji odgovor
nam daje Mevlana Rumi, k.s.: „Sunnet je put
kojim su hodale noge Poslanika, a.s. S desne strane tog
puta leži pustinja Džebra, u kojoj džebrija smatra da on
nema nikakve moći izbora, pa poriče naredbu i zabranu
i koristi pogrešan te’vil; a iz poricanja naredbe i zabrane
neumitno slijedi i poricanje dženneta, jer džennet je
nagrada za one koji se pokoravaju naredbi, dok je džehennem nagrada za one koji joj se ne pokoravaju. Neću
iznositi krajnju tačku do koje sve ovo vodi: mudrom je
dovoljan išaret. S lijeve strane tog puta leži pustinja
Kadera na kojoj čovjek smatra da je moć stvorenja jača
od moći Stvoritelja; a odatle se pojavljuju pokvarenosti
(...)“ (Mesnevija V, 330)
Gdje moć izbora prebiva? Ona je u duši skrivena u
vidu dvije naravi koje su duboko uspavane i moć izbora
se pokreće onda kada dva pokazivača koja odgovaraju
tim naravima počnu predočavati čovjeku želje radi njegova odabira: melek nadahnjuje na izabiranje dobroga
a šejtan, l.a., na odabir zla. U potaji daju ponude i pokazuju stvari na zavjesi koja gajb zastire. Kada se jednog
dana podigne zavjesa sa gajba, čovjek će ugledati lica
ove dvojice posrednika i iz njihovih riječi će jasno razaznati šta mu je koji iz potaje govorio.
Rumi, k.s., nas savjetuje kako bi još za života uzeli
pouku, pa nam veli: „Šejtan, l.a., će reći: ‘O ti zatočeniče
svoje naravi i tijela, ja sam ti samo pokazivao, ja te prisiljavao nisam.’ S druge strane, melek će reći: ‘Ja sam ti
rekao da će ti se, zbog radosti čulne, povećati žalost...’“
Da bi nas potaknuo na razmišljanje, Rumi, k.s., veli
da se naredba, zabrana, srdžba, davanje časti i grdnja
tiču samo onog koji ima moć izbora, a dokaz za moć
izbora jesu naši unutarnji poticaji, želje, osjećaji, koje
čak i životinje poznaju, dodaje Rumi. Džebrije, ili oni koji
poriču moć izbora, oni poriču i vlastiti unutarnji osjećaj,
a na taj način poriču i djelo Gospodara Svemoćnoga,
Koji se pokazuje preko tih znakova. Nadalje, Rumi, k.s.,
tvrdi da je učenje onih koji pripadaju pustinji Džebra pokuđenije od učenja onih koji pripadaju pustinji Kadera,
jer ovi potonji ne negiraju unutarnje osjećaje i poticaje,
te zaključuje: „(...) izgovor džebrije ne prihvata nijedna
religijska sekta i nijedna religija, i da ga taj izgovor neće
spasiti od propisnog kažnjavanja za loša djela, koja je
on počinio, kao što ni džebrija Iblis nije bio spašen kad
je rekao Allahu: ‘Jer si me Ti na grijeh naveo.’“
Stvari se mogu spoznati samo preko njihove suprotnosti, pa i naša svijest kada dobiva saznanja o vanjskom
svijetu bez ikakve sumnje jasno razlučuje posredstvom
kojeg čula joj je znanje dostavljeno: vidom, sluhom,
mirisom... Rumi, k.s., napominje da osim pet tjelesnih,
odnosno vanjskih čula čovjek posjeduje isto tako i pet
unutarnjih. Budući da vanjska i unutarnja čula kreiraju čovjekovu svjesnost, a rekosmo da unutarnja čula
našu moć izbora jasno opažaju, onda je i odgovornost
za djela koja budu počinjena na osnovi jasnih unutarnjih poticaja neminovna. Potvrdu za rečeno imamo u
Rumijevim riječima: „Unutarnja svijest posjedovanja
moći izabiranja ili rada pod prisilom, srdžbe ili ustezanja, prejedanja ili gladi odgovara čulima koja poznaju
ili razlikuju žuto od crvenog, malo od velikog, gorko od
slatkog, mošus od izmeta, tvrdo od mehkog – čulom
dodira – i vruće od hladnog, vrelo od mlakog, mokro
od suhog, dodir zida od dodira drveta. Stoga onaj koji
poriče unutarnju svijest, poriče i čula, a još je i gori, jer
je unutarnja svijest očiglednija od čula, pošto čovjek
može sputati čula i spriječiti njihovo djelovanje, dok je
nemoguće prepriječiti put doživljaja unutarnje svijesti i
zaustaviti ulazak tih doživljaja. A išaret je dovoljan za
mudroga.“ (Mesnevija V, 336)
Opravdano se postavlja pitanje kako se spasiti ovih
dviju pustinja koje desno i lijevo zastranjuju od puta
sunneta. Oni koji lutaju desnom pustinjom poriču unutarnja čula i unutarnju svijest, a tu istu unutarnju svijest u
vidu neposluha realizuju napolju tako što krše naredbe
i zabrane, s tim da ta djela pripisuju Allahu, kao da nisu
potekla od njih. S druge strane, oni koji lutaju lijevom
pustinjom ne poriču unutarnju svijest, ali ništa ne rade
na pročišćenju iste. Kako postići savršenu čistoću unutarnje svijesti. Naravno, najbolji primjer imamo u poslaniku Muhammedu, a.s. Jednom prilikom savjetovao je
ashaba Enesa Ibn Malika, te mu veli: „Enese, gledaj da
zanoćiš a da u tebi nema nijedne loše misli ni prema
kome ni prema čemu, i gledaj da osvaneš a da u tebi
nema nijedne loše misli ni prema kome ni prema čemu.
To je moj sunnet.“ .
Literatura:
Marsh, Colin J.: Kurikulum, Zagreb, 1994.
Ajanović, Dževdeta: Odgojna funkcija srednje škole, Tešanj, 1995.
Rot, Nikola: Psihologija ličnosti, Beograd, 1976.
Kukić, Slavo: Sociologija, Sarajevo, 2003
29
Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
Lijepa
imena
(Ovo pismo je napisano
Abdurrahimu, poznatijem
kao Hani Hanan, kao odgovor
na njegovo pismo.
Govori o zabrani uzimanja
tarikata od nepotpunog šejha
i zabrani davanja imena
kojima se oponašaju nevjernici.)
N
eka i nas i vas Allah Uzvišeni, hurmetom
Sejjidi’l-bešera (prvaka čovječanstva), koji je
poslan svim ljudima, sačuva od govora kojeg
ne prati srčano stanje i od znanja kojeg ne prate djela!
Neka su na njega i na njegovu porodicu najvrijedniji
salavati i najpotpuniji selami. I neka se Allah smiluje
robu koji na ovu dovu kaže – Amin!
Brate koji si osposobljen da se na tebi pokazuju potpunosti (kemalat), neka Allah Uzvišeni pokaže snažnim
tvoja djela.
Ovaj svijet je ahiretska njiva. Pa teško onome ko na
njoj ne sije, ko je zapostavio „zemlju“ sposobnosti i
upropastio „sjeme“ djela. Ono što treba znati jeste da
se „zemlja sposobnosti“ zapušta na način da se na njoj
ništa ne sije ili na način da se na nju baca pokvareno i
otrovno sjeme što je štetnije, kao što je svima poznato. Pokvareno i otrovno sjeme je i uzimanje tarikata od
30
nepotpunog duhovnog putnika (salik nakis) i slijeđenje
njegovog puta, jer nepotpuni slijedi svoju strast (heva).
Ono što je sa strašću pomiješano ne daje dobar utjecaj,
a ako i utječe, onda samo potpomaže strast, pa se tako
dodaje tmina na tminu. Nepotpuni ne razlikuje puteve
koji vode do Uzvišenog Allaha od onih koji ne dovode
do Njega, jer on sâm nije stigao do blizine Uzvišenog
Allaha. On, također, ne razlikuje različite sposobnosti
učenika (murida). Pa kada nije sposoban uočiti različite
sposobnosti i nije sposoban razlikovati puteve džezbe
(srčano privlačenje murida od strane Uzvišenog Hakka)
od puteva suluka (muridova zaokupljenost duhovnim
vježbama čišćenja nefsa), on će tako murida koji ima
sposobnost slijeđenja puta džezbe a nema sposobnost
slijeđenja puta suluka „voditi“ putem suluka i tako ga
odvesti u zabludu, kao što je i sam zabludio.
A kada šejh kamili mukemmil (vodič koga je Allah
učinio potpunim i dao mu sposobnost da druge upotpunjava) želi odgojiti takvog učenika i voditi ga duhovnim
putem, prvo mora odstraniti ono što je uradio nepotpuni
vodič i popraviti ono što je on upropastio, a potom će
baciti zdravo sjeme koje odgovara njegovoj sklonosti
na „zemlju“ njegove sposobnosti. Tek tada će izniknuti
zdravo bilje. „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer –
lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji,
a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba
koje Gospodar njegov odredi, a Allah ljudima navodi
primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno
drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.“ (Ibrahim, 24–26)
Druženje (sohbet) sa šejhom koji je kamili mukemmil
je „crveno zlato“ (izuzetna vrijednost). Njegov pogled
(nazar) je lijek, kao i njegove riječi.
Neka i nas i vas Uzvišeni Allah učvrsti na stazi muhammedanskog šerijata! I neka je na njenog posjednika najvrijedniji salat, selam i pozdrav. Jer, u slijeđenju
njegovog šerijata je istina, spas i sreća! Svoje pismo
završavam sa: neka Allah dodijeli Svoje salavate, selame, tehijjete i berekete na Sejjidi’l-murselina (prvaka
svih poslanika).
Dopuna pisma
Veliko je čudo da mi moj iskreni brat prenosi kako
je jedan od njegovih sabesjednika, a iz reda uglednih
pjesnika, uzeo kafirski nadimak. Da stvar bude gora,
on je jedan od poštovanih prvaka (sadat). Kamo sreće
da nije izabrao to ružno ime, čija je ogavnost očita!
Musliman treba bježati od takvih imena više nego što
bježi od razjarenog lava i treba ih potpuno prezreti, jer su
takva imena prezrena kod Uzvišenog Allaha i Njegovog
Poslanika, alejhi’s-salatu ve’s-selam.
Muslimanima je naređeno da kafire tretiraju neprijateljima i da prema njima budu oštri, pa je distanciranje
od njihovih imena obaveza.
A ono što su izrekli pojedini šejhovi, dok su bili savladani sukrom (duhovnim pijanstvom) kao što je hvaljenje
kufra – poticanje na vezivanje kršćanskog konopčića i
tome slično, to nije vezano za stvarno nego preneseno
značenje.
Govor duhovno opijenih se ne uzima po vanjskom
značenju (jer taj govor ima svoju prenešenu poruku).
Oni imaju opravdanje zbog takvih nedozvoljenih stvari,
samo zbog toga što su savladani opijenošću. Mada,
takvo što postojani prvaci ovog puta nikada ne govore.
Oni koji oponašaju opijene nemaju nikakvog opravdanja u njihovom slijeđenju (jer sami nisu opijeni), ni po
njima a niti po šerijatu. Svaka stvar ima svoje podesno
vrijeme. Ista stvar u drugom, nepodesnom vremenu je
pokuđena.
Prenesite mu moje insistiranje na promijeni tog imena i na nadijevanju nekog hairli imena koje je u skladu
s islamom. To hairli ime odgovara stanju muslimana,
njegovom govoru i pripadnosti islamu, vjeri s kojom je
zadovoljan Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, alejhi’ssalatu ve’s-selam.
Potvore se izbjegavaju tako što ih se čuvamo. Riječi:
„Čuvajte se mjesta potvore!“, su riječi onog koji istinu
kazuje (Muhammeda, a.s.), na kojima nema nikakve
„prašine“. A Uzvišeni kaže: „Uistinu je rob-vjernik bolji
od mnogobošca.“ (el-Bekare, 221)
Neka je selam na onoga koji slijedi Uputu!
(Imami Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 23. pismo)
31
GOVOR STANJA
Da želiš
njima
Bilježi se od hazreti Alije da je, tumačeći ajet – „Tog Dana će oni koji su
jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji
su se Allaha bojali i grijeha klonuli.“ (ez-Zuhruf, 67) rekao: „Dvojica vjer-
Selman el-Farisi, r.a., je rekao:
„Pošto je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., rekao mu je:
‘Ademe, jedno pripada Meni,
jedno pripada tebi, jedno je
između Mene i tebe, a jedno
je između tebe i Mojih robova.
Ono što pripada Meni jeste
da Mi robuješ ne pripisujući
mi sudruga, ono što pripada
tebi jeste da te nagradim za
tvoja djela i da ti oprostim,
pa Ja sam Oprostivi i Milostivi. Ono što je između Mene i
tebe – pa od tebe je traženje
i dova, a od Mene je odziv i
darivanje. Ono što je između
tebe i Mojih robova je da želiš
njima ono što želiš sebi!“
nika prijatelja, i dvojica nevjernika prijatelja. Jedan od dvojice vjernika
(el-Bejheki:
1112–1113)
grozan li je prijatelj!’“
Šuabu’l-Iman,
Pouči me
Muhammed ibn Hamid je Ebu
Bekra el-Verraka zamolio: „Pouči
me onome što će me približiti ljudima!“ Pa je rekao: „Ono što će
te približiti Allahu je da od Njega
tražiš, a ono što će te približiti ljudima je da od njih ne tražiš.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1098)
32
Prijatelji
će umrijeti i bit će obradovan džennetom. Tada će se prisjetiti svog
prijatelja, pa će reći: ‘Allahu moj, moj prijatelj, taj i taj, preporučivao mi
je da Ti robujem, da se pokoravam Tvom Poslaniku, a.s., preporučivao
mi je dobro, a odvraćao me od hrđavog, rekao mi je da ću se sresti
s Tobom. Allahu moj, ne dozvoli da on, poslije mene, zaluta. Obraduj
ga i pokaži mu ono što si meni pokazao, budi zadovoljan njime kao
što si zadovoljan sa mnom.’ Onda će umrijeti i drugi vjernik, pa će se
sastati njihove duše i bit će rečeno: ‘Neka svaki kaže o onom drugom
što ima.’ I jedan i drugi će kazati za svoga prijatelja: ‘Divan li je to brat,
prijatelj i drug!’ Kada umre jedan od dvojice nevjernika, reći će mu se
da će u džehennem. On će se, tada, sjetiti svog prijatelja i reći: ‘Allahu
moj, moj prijatelj mi je preporučivao da Ti griješim i da budem neposlušan Tvom Poslaniku, a.s. Preporučivao mi je hrđavo, a odvraćao od
dobrog. Govorio mi je da se neću sresti s Tobom. Allahu moj, nemoj
ga uputiti na pravi put, poslije mene, prije nego mu daš da iskusi ono
što sam ja iskusio i rasrdiš se na njega kao što si na mene.’ Onda će
umrijeti i drugi. Sastavit će ih se dušama, pa će im se reći: ‘Recite šta
imate jedan o drugom.’ I jedan i drugi će reći: ‘Grozan li je to brat i
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 9443)
Hadis
Poslanik, a.s., je rekao:
„Svaki musliman koji Allahu uputi dovu, a
u kojoj nema grijeha niti presjecanja rodbinskih veza, Allah će mu dati jednu od tri stvari: ili će mu uslišati molbu, ili će mu, poput
toga, otklonuti neko zlo, ili će mu, poput
toga, odgoditi nagradu za sudnji dan.“
Pomozi nevoljniku
Ishak ibn Ubbad el-Basri je ispričao: „Jedne noći sam usnio glasnika koji mi se obratio: ‘Pomozi nevoljniku!’ Pa sam se probudio i rekao (ukućanima): ‘Pogledajte da li neko od naših komšija ima nekakvu
potrebu.’ Oni su (nakon provjere) rekli: ‘Ne znamo za takvog.’ Ponovo sam zaspao. Međutim, opet sam
čuo istog glasnika: ‘Spavaš, a nisi pomogao nevoljniku?!’ Potom sam ustao i rekao slugi da mi osedla
mazgu. Sa sobom sam uzeo tri stotine dirhema. Uzjahao sam mazgu i pustio uzde. Mazga je došla
pred mesdžid ispred kojeg su se klanjale dženaze i zastala. Primjetio sam da unutra neko klanja. Kada
me je primjetio, povukao se. Približio sam mu se i rekao: ‘Allahov robe, šta te izvelo u ovo vrijeme na
ovo mjesto?’ Rekao je: ‘Ja sam prodavač palmova lišća. Imao sam glavnicu od stotinu dirhema, ali je
otišla iz mojih ruku, a zadužio sam se sa dvije stotine.’ Izvadio sam dirheme i rekao mu: ‘Uzmi ovih tri
stotine dirhema.’ Kad ih je uzeo, upitao sam ga: ‘Poznaješ li me?’ ‘Ne.’, odgovorio je. Rekoh: ‘Ja sam
Ishak ibn Ubbad, pa ako te pogodi kakva nedaća, dođi mi! Moja kuća se nalazi na tom i tom mjestu.’
Na to mi je rekao: ‘Allah ti se smilovao, kada me pogodi nedaća usmjerim se Onome Koji te je izveo u
ovo vrijeme, pa te doveo do mene!’“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1091)
Strah i nada
Poznati glas
Muavije ibn Kurre je ispričao da je bio prisutan dok
su dvojica tabiina razgovarala, pa je jedan od njih
rekao: „Nadam se (Allahovoj milosti) i strahujem (od
Njegove kazne)!“ Pa mu je sabesjednik na to rekao:
„Onaj ko se nečemu nada, to i traži, a onaj ko se nečega boji, od toga i bježi. Nije dovoljno da se čovjek
nada nečemu, a da isto ne traži, niti je dovoljno da
se čovjek nečega boji, a da od istog ne bježi!“
Selman el-Farisi, r.a., je rekao: „Kada čovjek upućuje dove Allahu dok je u blagostanju, ako ga zadesi
nevolja i dovu uputi, meleki kažu: ‘Poznati glas od
slabašnog čovjeka. Činio je dove dok je u blagostanju bio!’ Pa se zauzmu za njega. A kada čovjek, koji
ne upućuje dove dok je u blagostanju, uputi dovu u
nevolji, meleki kažu: ‘Nepoznati glas od slabašnog
čovjeka. Nije upućivao dove dok je u blagostanju
bio.’ Pa se ne zauzmu za njega.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1030)
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 1140)
Lijepa naknada
Ibn Abbas, r.a., je rekao: „Neće proći nijedna godina a da ljudi u njoj neće umrtviti jedan sunnet, a oživiti jednu novotariju, sve dok sunneti ne isčeznu, a ostanu novotarije. I neće ostati niko ko će raditi po
sunnetu, a negirati i osuđivati novotariju, osim onaj kome je Allah učinio da bude ravnodušan prema bijesu ljudi. Oni će se ljutiti njegovom opiranju njihovoj želji i odvraćat će ih od onoga na što su se navikli.
Onaj ko bude takav, njemu će Allah dati lijepu naknadu za to. Poslanik, a.s., kaže: ‘Ništa nećeš ostaviti
(u ime Allaha) a da ti Allah neće to zamijeniti i nadoknaditi boljim od toga.’ I još je Poslanik, a.s., rekao:
‘U ovom ummetu će stalno biti grupa ljudi koji će se boriti za Allahovu vjeru i njima neće nauditi ponižavanje i ismijavanje onih koji to rade, niti neprijateljstvo onih koji prema njima neprijateljstvo osjećaju.’“
(Muhammed ibn Ahmed el-Kurtubi: Et-Tezkire)
33
FOTO: Erol ZUBČEVIĆ
Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Turska
džamija
Odlike turske
džamije
Nakon osvajanja Anadolije
463/1071. hipostilni tip džamije,
kako onaj sa masivnim potpornim
stubovima za krovnu konstrukciju,
tako i onaj sa tankim drvenim stubovima, je bio široko rasprostranjen.
Dvije varijante bile su tipično turske:
prva džamija sa jednom kupolom,
građena na kvadratnoj osnovi i
druga džamija građena prema modelu hrišćanske crkve sa uzdužno
postavljenom srednjom lađom i sa
bočnim lađama. Upadljiva upotreba
kupole, kako ispred mihraba, tako
i na drugim mjestima, zajednička
je svim ovim džamijama. Ponekad
može da se javi jedna kupola velikih
dimenzija ili, umjesto toga, niz kupola u jednom redu. U VII/XIII vijeku
dvorišta izvjesnog broja medresa
bila su natkrivena velikim kupolama
koje su postavljene u sredini zdanja.
Kasnije, u osmansko doba u VIII/ XIV
vijeku nastaje tip džamija građenih
po šemi medresa koje su se razvile
i u Bursi u prvoj polovini sljedećeg
vijeka. Kupola natkriva kvadratno
područje, a još jedna kupola vanjsko četvrtasto dvorište.
Prvi podstrek za upotrebu kupole
dolazi, naročito u tehničkom smislu,
iz vizantijske arhitekture. Međutim,
u okviru turske tradicije morala je
34
postojati psihološka spremnost za
prihvatanje ove forme. Kao što je
slučaj i sa džamijama ostalih etničkih grupa, pretača turske džamije je
privatna kuća, u ovom slučaju jutra,
stari kupolasti šator.
Nakon osmanskog osvajanja Kostatinopolisa (Istanbul) 857/1453.
godine kupola dobija znatno na važnosti. Podstrek ovome bila je velika
carska crkva Sveta Sofija. Kao što
je bio običaj, odmah nakon pobjede
ona je pretvorena u džamiju Aja Sofiju i snadbjevena je mihrabom i minaretima. Njena grandioznost, kupola
koja se diže nebu pod oblake i dvije
polukupole, kao i ljepota svih njenih
dijelova zadivile su osvajače. Savremenik i pisac Tursun-beg bilježi:
Ako žudiš za džennetom, oh, sufijo,
Ljepšeg dženneta nema od Aja Sofije.
A zatim objašnjava:
Kakve li kupole! Može se takmičiti sa devet nebeskih sfera. Najbolji
majstor je pokazao na ovom djelu
svo znanje graditeljstva. Polukupole,
koje nadvisuju jedna drugu, uglovi
oštri i tupi, svodovi bez premca i
bogati ornamenti!
Prostranost ove džamije ne samo
da je omogućavala okupljanje velikog broja vjernika (džamije u Kordobi i Samari su to već postigle),
već je i enterijer bez stubova to
omogućavao. U ovakvoj džamiji svi
vjernici su mogli da budu okrenuti
prema mihrabu, koji je kao i minber
bio srazmjerno velik.
Razvoj turske carske džamije od
907/1501. do 983/1575. predstavlja
samo varijaciju na temu moći. Cilj je
sagraditi džamiju istu, ako ne i veću
od Aja Sofije, čiji je prečnik 30,49
metara i povezati bočne dijelove pod
manjim kupolama i polukupolama
sa središnjim prostorom u džamiji.
Nastojalo se, ako je bilo moguće,
da se umjesto vizantiskog tipa, kod
kojeg je naglasak na dužini, načini
zgrada tradicionalno muslimanska
po širini i da cijela građevina bude
skladno zdanje nad kojim dominira
visoka centralna kupola. Graditelj
Sinan (preselio na Ahiret 996/1588.
godine) pokušao je da ovo ostvari
u velikim, ali još ne sasvim uspjelim
džamijama Šehzade i Sulejmaniji iz
955/1548. i 963/1556. da bi se konačno proslavio sa džamijom Selima
II u Jedrenu (977–83/1569–75. godine). Ova otomanska zdanja od sivog
kamena bez ukrasa upadaju u oči
svojom masivnošću i kompleksnošću pojedinih djelova. Kupole, polukupole i potporni stubovi okružuju
centralnu kupolu koja se suvereno
ističe. Ovoj masi se suprostavljaju i
vješto postižu ravnotežu tanki i šiljati
minareti, koji poput strijela streme ka
nebu. Osmanske džamije u Konji,
Damasku i Kairu dominiraju nebom
ovih gradova, a ne zgrade koje su
građene po lokalnoj tradiciji, ma koliko da su raskošne i lijepe.
Pri konstruisanju kupole turski
graditelji su se ugledali na vizantiske modele. Zazirući od iranskog
potpornog luka, oni se opredjeljuju
za savinasti trouglasti potporni poluluk. Karakteristično je da ovaj način
gradnje nisu slijedili Selđuci. Oni su
ovaj dio konstrukcije razbijali na niz
velikih trouglova koji se naslanjaju
na krajnje tačke. Zbog ovih i drugih
varijacija je turska arhitektura bila
pravi izvor iznenađenja i uživanja.
Dok je iranska džamija imala dvojaku namjenu, kao mesdžid i medresa (ponekad i kao prenoćište za
musafire), srednjovjekovne medrese
u Siriji i Anadoliji imale su još dvije
namjene. Služile su kao mjesta za
podučavanje kao i mjesto gdje su se
nalazili kaburovi osnivača i njihovih
porodica. Džamija Murata I Hudavendigara u Izniku izgrađena je sa
trojakom funkcijom, kao mesdžid,
medresa i prenočište ili isposnička
35
ćelija (zavija). Kao odgovor na ovo
javlja se zajednički objekat kulije ili
kompleks zajedničkih zgrada, čiji
primjeri datiraju od ranog VII/XIV do
XII/XVIII vijeka. Veoma velik, mada
36
još neorganizovan, kompleks nastaje u Bursi 802/1399. pod Bajazitom
I. Prostor između zidova obuhvatao
je dvije kapije i džamiju, medresu,
fontanu, kuhinju za siromašne (ima-
ret), javno kupatilo (hamam), akvadukt i sultanovu palatu. U blizini je
bila bolnica, tekija i karavan-saraj.
Ova cjelina je predstavljala društveni šablon koji su sljedile sve velike
džamije u Istanbulu i Bursi. Od vremena Mehmeda II Fatiha kulije je simetrično organizovana. Osvajačeva
džamija zauzimala je centar velikog
trga a sa dvije strane nalazile su se
po četri medrese.
Selimija – pravo
remek-djelo
Selimija se gradila od 1569. do
1579. godine. Najveće je dijelo najpoznatijeg osmanskog arhitekta i
graditelja Mimara Sinana.
Džamija koja je podignuta za Sulejmanovog sina Selima II, u prjestolnici pokrajine Edirine, završena
je kada je Sinan zašao već u osamdesete godine.
Njen klasični tlocrt nadahnut je
Aja Sofijom, ali je Sinan isplanirao
građavinu tako da je postavljanjem
savršenog kruga na savršeni kvadrat dobio ozbiljno geometrisko remek-djelo u kojem ukrasi igraju sekundarnu ulogu. Sve je podređeno
velikom enterijeru, koji je natkriven
kupolama, i smislu za uređeni prostor koji on odaje. Za razliku od Aja
Sofije, ispred džamjie se nalazi harem sa stubovima, a sama džamija
je u žarištu grupe građevina u koju
spadaju kaburovi, medresa, bolnica,
kuhinja za siromašne i hamami. Ovaj
arhitektonski kompleks bio je novost
za islamski svjet i njegova harmoničnost bila je izvanredno obilježje
turskog graditeljstva.
Kako je podignuta na platformi
na rubu grada, svojim okvirom vertikalnih linija četiri minareta dominira krajolikom. Minareti su visoki oko
devedeset metara a široki samo črtiri metra. Samo su carske džamije
smjele imati više minareta. Džamija
je posebna jer je imala veću kupolu
od Aja Sofije i iznutra izgleda kao da
lebdi nepoduprta. Sinan je u Selimiji
usavršio ideje i sredstva isprobane
u starijim građevinama i postigao
otomanski ideal – postavljanje savršenog kruga iznad savršenog
kvadrata. Prozori sa svakog sprata
osvjetljavaju unutrašnje zidove od
kamena boje krema i dekoracije sjajnih tepiha.
37
Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Sultan
Fatih
U
prethodnom broju našeg
časopisa pisali smo o
okolnostima pod kojima
je sultan Mehmed Fatih stupio na
prijestolje. Da bi se, barem približno,
shvatila veličina njegovog djela, neophodno je vratiti se u dane njegovog djetinjstva i sagledati okolnosti
pod kojima je ovaj veliki musliman
odgajan i obrazovan. Nakon toga,
preći ćemo na razjašnjavanja okolnosti pod kojima je sultan Fatih
ostvario jednu od najvećih pobjeda
islama – zauzimanje Istanbula.
Sultan Fatihovo
rođenje
Čovjek koji je predodređen da zauzme Istanbul rođen je 1432. godine, deset godina nakon Muratovog
opsjedanja grada. Prema osmanlijskim predajama, ta godina je bila
puna raznih pozitivnih nagovještaja.
Domaće životinje su davale mnogo
blizanaca, voćke su neobično obilato rodile, kometa dugog repa se
pojavila na podnevnom nebu iznad
Istanbula.
U noći 29. marta, u carskoj palati u Jedrenu, sultan Murat II je učio
Kur’an i očekivao novosti o porodu
svoje žene. Kad je stigao do sure
Muhammed, došao je sluga i donio
radosnu vijest o rođenju sina. Novorođenče je dobilo ime Mehmed, a
tako se zvao i otac sultana Murata.
38
Ovo ime je turska varijanta imena
Muhammed. On će postati najveći
Osmanov potomak i jedan od najzaslužnijih muslimana u historiji. Cijeli
svijet će upoznati sultan Mehmeda
II, poznatijeg kao el-Fatih – Osvajač.
Osmanlije su izgradili sopstvena
pravila u vezi sa svojim dvorom. Za
razliku od Bizantijaca, sultana je
mogao naslijediti isključivo njegov
sin. Ako je bilo više sinova, vladajući sultan je pažljivo birao ko će ga
naslijediti. Svaka sentimentalnost
je bila potpuno isključena. Izbor je
bio uslovljen isključivo brigom za
sudbinu države. Prinčevi su brižljivo posmatrani i proučavani, konsultovana je najbolja ulema i ostali
dokazani domoljubi. Strah od političkih intriga i građanskog rata bio
je uvijek prisutan. Nije bila nikakva
rijetkost da na čelo države dođe
princ čija je majka bila žena sasvim
nepoznatog porijekla, zarobljena u
nekom od ratnih pohoda. Nakon što
bi prešla na islam, sultan bi oženio
takvu djevojku i ona bi, prema islamu, postala potpuno ravnopravna
drugim ženama koje su oduvijek bile
muslimanke.
Iz ove činjenice skoro svi zapadni
orijentalisti su na jedvite jade izgradili tezu da je majka sultana Fatiha
možda bila kršćanka. Osmanlijski
historičari su potpuno saglasni da
se njgova majka zvala Hüma-Hatun i
da je bila kći Ibrahim-bega Isfendija-
ra. U krajnjoj liniji, čak i da je njegova
majka zaista bila po rođenju kršćanka, ta činjenica nimalo ne umanjuje
njegovu vrijednost. Osmanlije nikada nisu bili opterećeni nečijim porijeklom. U suprotnom, Mehmed-paša
Sokolović, porijeklom Srbin, nikada
ne bi mogao biti ni pisar u najmanjoj
varoši, a kamoli veliki vezir.
skog dvora i zadobio odgoj i znanja
o vjeri. Mladi Mehmed je čak i u to
doba pokazivao znake snažne volje
i čvrstine, na taj način što je odbijao učiti i pokoravati se disciplini,
smatrajući da jedan princ ne mora
slušati naređenja učitelja. Ipak, i za
najljući čelik se nađe odgovarajući
kovač. Kovač sultana Fatiha je bio
molla Ahmed Gurani. Bio je jedan
od naboljih učenjaka tog vremena,
pa ga je sultan Murat II pozvao da
preuzme ulogu učitelja mladog princa. Bio je porijeklom Kurd, poznat
po učenosti i strogosti. Molla Ahmed
se odazvao i doputovao u Manisu,
gdje su već po tradiciji odgajani
mladi prinčevi.
Djetinjstvo i odgoj
Mladi princ Mehmed je imao starijeg brata Ahmeda koji nije izabran
za prijestolonasljednika. Izbor je pao
na Mehmeda. Još u doba ranog djetinjstva Mehmed je upućen u jednu
od medresa u provinciji, kako bi
očvrsnuo daleko od udobnosti car-
Sultan Murat je poslao pismo
molla Guraniju u kojem mu skreće
pažnju da nimalo ne štedi mladog
princa, koji je, kao i većina prinčeva,
bio razmažen. Mehmed je ponovo
pokušao sa isprobanim receptom
i odbijao izvršavati zadatke koje je
dobivao od molla Ahmeda, očekujući da se prema njemu odnosi kao
prema princu. Međutim, učeni molla je postupio po uputstvima sultan
Murata, pa je tako jednom prilikom
išibao mladog princa. Mehmed se
požalio ocu na postupak strogog
molle, ali podrške nije bilo. Tako je
uvidio da nema druge nego ostati u
medresi i vrijedno učiti. Osmanlijske
predaje govore da sultan Fatih, koji
je u hadisu Allahova Poslanika, a.s.,
nazvan „divnim“, od tada više nikada nije propustio rani sabah.
Pod budnom pažnjom molla
Ahmeda, Mehmedova prirodna inteligencija je izbrušena do visokog
sjaja. Mladi princ se okitio visokim
znanjima o islamu, historiji, geografiji, inžinjerstvu, pjesništvu, književnosti. Također je naučio i nekoliko
jezika: arapski, perzijski, grčki, srpski i italijanski. Osim molla Ahmeda,
učitelji sultana Fatiha su bili i molla
Yegan, molla Ayas i drugi.
Kako god je vođeno računa o naobrazbi mladih prinčeva, ništa manje napora nije ulagano u njihov duhovni odgoj. Stav Osmanlija je bio
da sama nauka, bez odgoja, malo
koristi, a često i šteti. Duhovni odgajatelj sultana Fatiha bio je šejh Ak
Šemseddin, učenik čuvenog šejha
Bajrama Velija. Okićen velikim znanjem i prefinjenim odgojem, mladi
princ je u četrnaestoj godini života
vodio rasprave o suptilim temama
iz islamskih znanosti sa najboljom
ulemom tog vremena.
Frustriranost
kršćana
Novi sultan je imao svega devetnaest godina. Još tada su se na
njemu jasno razaznavali znakovi
nesvakidašnje ljudske izvrsnosti.
Njegova natprosječna inteligencija,
široko obrazovanje, iznimna pobožnost, čvrstina karaktera, ozbiljnost
i odlučnost ulijevali su poštovanje
svakom ko bi s njim razmijenio svega nekoliko rečenica. Zaogrnemo
li sve te osobine plaštom stoljetnih
iskustava, ukupnim ugledom i postignućima njegovih djedova, tad
nimalo ne začuđuje činjenica da je
tako mlada osoba ostvarila neviđeni
uspjeh – osvojenje Istanbula.
Uprkos njegovim neospornim
kvalitetima, u bizantijskoj i zapadnjačkoj literaturi otkrit ćemo orkestrirane napade i sistematsko ocrnjivanje njegove ličnosti. Kad mu se već
ne može osporiti genijalnost, onda
mu se mogu pripisati neljudske osobine i tako obezvrijediti njegova po39
stignuća. Istraživati ličnost sultana
Fatiha, oslanjajući se na bizantijske
hroničare, isto je što i povjeriti gladnim vukovima jagnje na čuvanje. Bizantijci su višestoljetni mrzitelji islama. Briljantni muslimanski general
Halid ibn Velid im je početkom VII
stoljeća preoteo cijelu Siriju koja je
tada smatrana „džennetom na zemlji“. Bizantijski car pokreće čitavu
imperijalnu armiju od 150.000 vojnika i pokušava protjerati muslimane.
Suprotstavlja mu se Halid ibn Velid,
Allahova Sablja, i sa svega 40.000
vojnika, na rijeci Jermuk, 636. godine, potpuno uništava bizantijsku
armadu. Nikada više Bizantijac nije
kročio u Siriju. Slijede dalja muslimanska osvajanja na kopnu i moru
sve dok nisu opsjeli Istanbul. Iako
bezuspješna, dva uzastopna opsjedanja su zadala strašne muke
Bizantijcima. Zatim dolaze Seldžuci i osvajaju Anadoliju, poražavaju
imperijalnu armiju kod Mancikerta,
a bizantijski imperator je prisiljen
kleknuti pred muslimanskog vojskovođu Alp Arslana i moliti za milost.
Nikada više Bizantijac nije kročio u
Anadoliju. A onda dolaze Osmanlije
koji im uzimaju skoro cijelu teritoriju i bacaju ih u potpuno okruženje.
Konačno, sultan Fatih im preotima
Istanbul i posljednje teritorije čime
Bizantija kao država prestaje postojati. Nikada više Bizantijac nije kročio u Istanbul. Kako je onda moguće
očekivati da će bizantijski pisci reći
išta pozitivno o čovjeku koji na najbolji način predstavlja sve ono što
oni neizmjerno mrze?!
Evropa je opet posebna priča.
Stoljećima se valjala u blatu sopstvenog primitivizma i neprosvijećenosti. A onda je ugledala izvrsnu
priliku za pljačku i pokrenula „svete“
40
krstaške ratove pod slabom maskom zaštitnika kršćanstva. Više od
tri stoljeća kontinuirano je odašiljala
svoj najgori ološ, pljačkala i ubijala
muslimane i svoju „braću“ pravoslavce. Kada su svi napori propali
i kada je shvatila svu svoju nemoć,
mirno je posmatrala kako muslimani, kao sazrelu voćku, ubiru Istanbul.
Kada je riječ o karakteru sultana
Fatiha, ne možemo se u potpunosti osloniti ni na osmanlijske izvore.
Sasvim prirodno, Osmanlije su svog
ponajboljeg sina predstavili u najboljem svjetlu. Jedino nam preostaje
proučavanje ukupnog djela sultana
Fatiha i formiranje vlastite slike o
njemu. U narednim brojevima našeg
časopisa vidjet ćemo svu njegovu
veličinu sazdanu od nesvakidašnje
pobožnosti, genijalnosti, organizacijskih sposobnosti i dalekovidosti.
Osvajač planira
osvajanje
Još od ranog djetinjstva sultan
Fatih se počeo baviti pripremama
za osvajanje Istanbula. Veliki vezir
njegovog oca Čandarli Halil-paša
nije bio sklon toj ideji. Želio je mir
sa Bizantijcima. Halil-paša je bio izdanak ugledne porodice Čandarli,
koja je već nekoliko generacija zaredom davala visoke funkcionere
Osmanskoj državi. Oslonivši se na
visoko porijeklo i snažan politički
utjecaj, usuđivao se otvoreno protiviti mladom sultanu. Šihabettin-paša i Zaganos-paša, dvojica visokih
funkcionera, podržavali su mladog
Mehmeda u njegovoj zamisli osvajanja Istanbula.
Mehmed je čitao djela u kojima
se opisuje život Aleksandra Makedonskog i Julija Cezara. Godine
1445., kad je imao svega trinaest
godina, dok je sultan Murat još uvijek bio na vlasti, mladi Mehmed je
sa dvojicom odanih paša isplanirao
zauzimanje grada. Kada je Halil-paša saznao za te planove, odmah ih
je odbacio pobojavši se reakcije zapadnog kršćanstva. Halil-paša se,
kao pripadnik stare plemićke porodice, pobojao za svoju sudbinu, jer
je mladi Mehmed bez predrasuda
za svoje najbliže saradnike uzimao
bivše kršćane koji su primili islam.
Prema nekim vjerovanjima, iskoristio
je snažne porodične veze i iscenirao
pobunu janjičara koji se, naime, nisu
slagali sa politikom princa Mehmeda. Sultan Murat je ubrzo sredio
nemire i poslao Mehmeda u Manisu. Tursun-beg bilježi da je mladi
Mehmed to nerado učinio. Iako se
povukao u Manisu, i dalje se smatrao jedinim legalnim sultanom, dok
je Murat bio samo njegov opunomoćeni zastupnik.
Diplomatske
akcije
Smrt sultana Murata je na zapadu primljena sa olakašanjem. U
Mletačkoj republici, Rimu, Ðenovi
i Parizu su vjerovali da je sultan
Mehmed mlad, neiskusan i ukupno
nedorastao svom položaju. Pomislili su da će uskoro doći vrijeme za
potiskivanje Osmanlija s Balkana.
Nezreo sultan na čelu osmanlijske
države će im znatno olakšati ovaj
zadatak. U to vrijeme Sfrancez, izaslanik posljednjeg bizantijskog cara
Konstantina Paleologa, je bio u posjeti kod gruzijskog i trapezuntskog
vladara, pokušavajući ih nagovoriti
da neki od njih uda svoju kćer za
Konstantina. Tako bi Bizantija obezbijedila dobrog saveznika i omastila
brk dobrim mirazom. U Gruziji mu
je objašnjeno da je kod njih običaj
da mlada dobija miraz, pa se Sfrancez razočarao i otišao u Trapezunt.
Tamo je srdačno dočekan i obradovan novostima o Muratovoj smrti i
ustoličenju sultana Mehmeda: „Dobro došli gospodine. Imamo dobre
vijesti za vas. Murat je umro, a mladi
Mehmed je sada Sultan.“ Sfrancez
je bio dobar poznavalac prilika pa je
uzvratio: „Vaša visosti, bojim se da
ta vijest nije razlog za radost. Naprotiv, vijest je vrlo žalosna.“
Vraćajući se u Istanbul, Sfrancez
je posjetio novog sultana, čestitao
mu i zatražio uvjerenje da neće napadati Bizantiju. Bio je više nego
iznenađen sultanovom ljubaznošću.
Uvjeravao ga je da je voljan živjeti u miru sa Bizantijom. Kao dokaz
tome, odrekao se prihoda iz grčkih
gradova u Strumi u korist princa Orhana. Princ Orhan je bio potomak
Sulejmana – jednog od sinova sultana Bajazita. Bio je u nekoj vrsti političkog zarobljeništva kod Bizantijaca
koji su njime često prijetili sultanu
Muratu II, a sada i Mehmedu. Oni bi
mogli pustiti Orhana iz zarobljeništva, koji bi onda mogao potegnuti
svoje navodno pravo na prijestolje
i tako izazvati građanski rat. Sultan
Mehmed je tada odredio visoku
sumu za izdržavanje zarobljenog
princa.
Brzim diplomatskim akcijama
sultan Mehmed je sklopio primirje
sa Mađarskom i Mletačkom republikom, a umirio je i srpskog despota
Ðurađa Brankovića. Time je obezbijedio njihovo nemiješanje u budućem sukobu s Bizantijom. Zatim
je izvršio reorganizaciju janjičarskih
trupa i na vodeća mjesta postavio
ljude koji su mu bili beskrajno odani.
Konstantinova
nepromišljenost
Uskoro je uslijedio jedan događaj
koji će pokazivati Konstantinovu političku nezrelost. Njegov izaslanik je
došao kod Čandarli Halil-paše, koji
je tada sa sultanom boravio u Bursi,
sa zahtjevom da se poveća svota
za izdržavanje princa Orhana. Bila
je to klasična ucjena. Halil-paša se
snažno protivio pohodu na Istanbul.
Bio je sklon miru sa kršćanima, a
oni sada dolaze sa ucjenom i tako
mu otežavaju položaj. Stari vezir je
digao galamu na Konstantinovog
izaslanika: „Vi glupi Grci, dosta mi
je vaše neiskrenosti i okolišenja.
Prethodni sultan vam je bio trpeljiv
i savjestan prijatelj. Sadašnji sultan
ne misli tako. Ako se Konstantin
izvuče bez kazne, zbog ovog bezočnog i nepromišljenog zahtjeva,
to će biti samo zato što Bog i dalje
prelazi preko vaših podmuklih i kukavičkih planova. Vi ste najobičnije budale ako mislite da ćemo se
uplašiti zbog vaših fantazija, i to
baš sada, kada se tinta na nedavnom sporazumu nije ni osušila. Mi
nismo djeca bez snage i razuma.
Ako mislite da nešto možete učiniti
— samo izvolite. Proglasite Orhana
za sultana u Trakiji. Dovedite Mađare preko Dunava. Pokušajte vratiti
gradove koje ste već odavno izgubili. Ali jedno znajte: nećemo vam
dozvoliti da bilo šta od toga učinite.
Na kraju ćete izgubiti i to malo što
vam je ostalo.”
Sultan Mehmed je primio ovaj zahtjev sa hladnom ozbiljnošću. Otpustio je Konstantinovog izaslanika uz
obećanje da će to razmotriti kad se
vrati u Jedren.
41
Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (VIII)
Poslanička
misija kao jedina
autentična
historija ljudi
J
asno je da prvi trenutak opće opasnosti za planetu
Zemlju može dovesti do brzog objedinjavanja čovječanstva. Naravno, ta opasnost treba da bude
kosmičke naravi, mada svoje izvorište može imati i na
samoj Planeti koja je i pod zemljom i vodom nakrcana
mogućnostima da eksplodira za vrlo kratko vrijeme. U
pretpostavljenoj općoj opasnosti splasnuli bi vještački
baloni koji se prikazuju kao „veličine“ i „nezamjenjivi“
na ovoj planeti. Tada bi dominacije i jednih i drugih i
trećih i inih bila stvar koja ne može promijeniti situaciju,
jer od njih niko nije spreman niti moćan da sačini „niti
živu mušicu, a ako bi mu mušica uzela nešto, on to ne
bi mogao vratiti“.
Danas, kada bi se donijela odluka da se sruše svi postavljeni spomenici, idoli, ikone, slike svetaca i poglavara
svih vrsta iz cijele ljudske historije, sigurno je da se ne
bi promijenio tok Nila, Misurija, Volge, niti bi se stvorila
neka nova životinjska vrsta ili zvijezde promijenile svoj
hod? Niti bi se za milimetar produbila ili smanjila voda u
okeanima ili se planine srušile. Da li je čovjek uspio da
išta promijeni od centralne scenografije izgleda Planete
i ustrojstva svemira veličanstvenog? Čak će astronauti
reći da se u nekoj određenoj, ne velikoj, visini ne vidi niti
42
jedan grad koji se nama čini tako ogroman, i vječan, uz
to. Mogu li ti, u suštini, muzejski eksponati išta uraditi,
išta stvoriti, ikome promijeniti njegovu situaciju, donijeti
mu čudo, a čudo svi očekuju na svim stranama svijeta?
U obrazovnim emisijama i u udžbenicima iz kojih djeca
uče širom svijeta o dostignućima moderne nauke govori
se o otkrićima koje je čovjek ostvario u eri tehničke (i tehnološke) „revolucije“. Tako se kaže da su elektromagnetski talasi, koji su osnovica prenošenja i svjetlosti i zvuka,
tekovina čovječanstva u posljednjem stoljeću. Međutim,
od postanka svijeta ti zraci postoje (i šta još ne?), ali i
savršeni njihovi prijemnici – oči i uši i kod ljudi i životinja.
Pa, nije valjda da su elektromagnetski talasi, nuklearne
eksplozije na suncu, udaljenost Zemlje od Sunca i slično
ljudska tvorevina sa činom njihovog „pronalaženja“. To
su samo fragmenti koji, uz sve ostalo, zahtijevaju odgovor na pitanje: Ko je to savršeno tako stvorio?, a ne: Koji
je naučnik to „pronašao“ i razumno objasnio? I odakle
naučniku razum i nadahnuće da to „pronađe“? Bez očiju
i ušiju (i razuma) ne bi ni on odmakao dalje od mraka.
Nezahvalnost Onome Koji je to savršeno stvorio uvodi
mrak unatoč „pronalascima“. Zar nije najveći broj „pronalazaka“ iskorišten u dugoročne destruktivne ciljeve i
unaprijeđenje ubijanja na ovoj Planeti. Tako se i odlazak
u svemir povezuje s koncepcijom „rata zvijezda“. Zar
čovjek u takvoj situaciji može očekivati stvarni napredak
i razvoj? I jedan i drugi izraz prati kvalitativno novi korak
u skladu sa univerzalnim principima. Nažalost, čovjek
nije usaglasio harmoničan odnos sa najbližim okruženjem – drugim čovjekom, biljnim i životinjskim svijetom
te vazduhom, vodom i zemljištem kao blagodatima – a
kamoli da može da spozna utjecaj svoje destruktivnosti i
oholosti u svemirskim razmjerama. A i on, pojedinačno,
i čitava carstva i „civilizacije“ su samo praška sa ograničenim, izuzetno kratkim, trajanjem.
Gdje je Atlantida
i faraon gdje je?
Gdje su tragovi Atlantide, gradovi prije Velikog potopa, gdje su države i narodi koji se još samo kroz maglovite legende pominju, a bili su od sadašnjeg čovjeka sa
mnogo većim mogućnostima? Ova jedna od prijelaznih
faza ka konačnom Nestanku sadašnjeg scenografskog
općeg uređenja (Kraj svijeta, Smak svijeta) treba biti
jedna od odlučujućih, jer je prvi put u svojoj historiji čovječanstvo, putem burnog razvoja elektronskih medija
i telekomunikacionih i informacijskih sistema, u situaciji
da ima sliku Planete kao stvarnost. Razmjena informacija, internet i kompjuteri, još uvijek nisu postali svojina
cijelog čovječanstva zbog ograničenih materijalnih i intelektualnih mogućnosti, ali imaju tu tendenciju nezaustavljivog širenja. Kada ta svijest dobije svoju „kritičnu masu“
onda će proces integracija biti nešto što je normalno i
tada će biti suvisla rasprava o svim otvorenim pitanjima.
Ta rasprava je danas opterećena sa brojnim predubjeđenjima nastalim iz političkog razmimoilaženja koje
je opet ljudskog porijekla.
Život kao
igra i zabava
Jedno od razmimoilaženja, koje se čini suštinskim, je
odnos prema Bogu kao Stvoritelju svih svjetova. Upravo
je tehnički napredak doprinio da se čovjek sve više osjeća gospodarem „prirode“ i da u tome vidi (samo) svoj
doprinos. Istovremeno, svaki ozbiljan naučnik i čovjek
prosječnih razumskih sposobnosti je itekako svjestan
da je ljudski vijek – ma koliko ga medicina, način ishrane i viši standard života „produžavali“ – ograničen i da
nema nijednog živog bića koje nije smrtno. Ovo vrijedi
43
bez obzira na to o kome se radi – prosjaku sa ulice ili
vlasniku Mek-Donaldsa (koji je nedavno umro). Istovremeno, svaki naučnik zna da je i planeta Zemlja i cijeli
svemir prolaznog karaktera. Dakle, čovjek ne poznaje
nijednu kategoriju živog bića koja ima besmrtni karakter.
Takva je situacija i sa civilizacijama, velikim carstvima,
velikim idejama i filozofijskim sistemima, pokretima. To
je ona konačnost koja je istina, u koju nema nikakve
sumnje, bez obzira koliko se trudili pojedinci da dokažu
„vječnost“ ovoga ili onoga. Zar nije do prije nekoliko
godina zapad mislio da „crvena ateistička opasnost
sa istoka“ ima dugotrajan karakter, a u socijalističkom
lageru se govorilo da je samo komunizam „vječan“?
Pametnim ljudima trebalo bi biti jasno da kategorija
„vječno“ ni u kom slučaju ne pripada svijetu ljudi, ali ni
Zemlji i svemiru, jer će svaki ozbiljan naučnik reći da
su to prolazne kategorije, ma koliko (destina, stotina,
hiljada ili miliona) godina trajali.
„Život na ovom svijetu je samo igra i zabava, a onaj
svijet je, zaista, bolji za sve one koji se Allaha boje.
ZAŠTO SE NE OPAMETITE?“ (en-Nisa, 32)
Takav jedan stav je teško shvatljiv čovjeku koji je vrlo
ozbiljno shvatio život i svoje vlastito mjesto na dunjaluku.
I ta ozbiljnost, uistinu, proistječe iz zaista ozbiljnog položaja koji mu je dat mnogo ranije sa „prologom na nebu“.
Naime, čovjek je preuzeo emanet da bude odgovorni
halifa na Zemlji kao planeti. I Planeta je, upravo zbog te
činjenice – ugovora, prilagođena od strane Stvoritelja
na potpuno savršen način upravo tom jednom nejakom
biću. Tom biću su se poklonili i meleci (anđeli), jer je
čovjek naučen razumijevanju (suštini) imena svih stvari.
Danas će svaki razuman čovjek, a o stručnjacima ne
treba ni raspravljati, reći da je Zemlja prilagođena čovjekovoj konstituciji. U skladu s tim je i „atmosfera“, sastav
zemljišta i drugi svjetovi koji služe i kao ljudska hrana,
odjeća, obuća, izgradnja staništa. Nebo okićeno zvijezdama privlači pažnju čovjeka i mami ga nedodirljivom
ljepotom. Sazdano u sedam nebesa, sa najbližim nama
vidljivim i golim okom, iskićeno je sazviježđima, a svaka
od tih zvjezda služi i kao orijentir ljudima i na kopnu i u
moru, ali i zašto ne i u svemirskim istraživanjima:
„O družine džîna i ljudi, ako možete da preko granica
nebesa i Zemlje prodrete, prodirite, moći ćete prodrijeti
jedino uz veliku moć.“ (er-Rahman, 33)
44
I pošto je čovjek nejako biće koje se teško može
oduprijeti strastima, a i šejtanovim spletkama, koji mu
loše postupke njegove dobrim čini, pošto je čovjek sklon
zaboravu, oholosti, vlastodržačkih je ambicija, pohlepan, dunjaluk ga brzo okupira, Bog kao najveću svoju
milost upućuje poslanike koji donose Uputu za korekciju
ponašanja. Bog Milostivi u svojoj savršenosti i dobroti
koju je sebi propisao: „On je sebi propisao da bude
milostiv“ (al-An’am, 12), upravo spram čovjeka je od
samog početka davao Uputu, podsjećanje, znakove, i
to za svako doba i u skladu sa napredovanjem čovječanstva. Napredovanje se u ovom smislu može shvatiti
samo kao napredovanje u komunikaciji po određenim
historijskim dobima.
Jasno je i prema arheološkim istraživanjima, ostacima starih civilizacija da je čovječanstvo imalo puteve
svog oblikovanog komunikacijskog napredovanja. Mnogi se teoretičari u svijetu bave propašću civilizacija koje
su do sada postojale u svijetu, a za mnoge od civilizacija
nema ni pomena u tragovima, ali ima nagovještaja u
legendama „naroda drevnih“. U samom startu se ove
rasprave spotiču u traženju (logičnih) razloga propasti,
nalazeći veoma često razloge u poređenju sa vlastitim
iskustvom i saznanjima koja njihovo doba ima.
Pri tome se najčešće traže razlozi u ideološkoj sferi,
kao što su klasne razlike, odnosi među ljudima, dolazak novih tehnika i tehnologija, upotreba radne snage, međunacionalni sukobi, svjetski ratovi, pa i vjerska
razmimoilaženja. Čak nerijetko i teolozi, koji žele da se
bave analizom historijskih zbivanja, zanemaruju osnovni razlog koji je doprinio ubrzanju propasti određene
ljudske zajednice.
U principu je propasti prethodilo upozorenje od strane odgovornih ljudi (ili odabranih pojedinaca) iz civilizacija tih doba o tome da se sva zahvalnost treba dugovati Jednom i Jedinom Bogu, Stvoritelju ljudi i svemira
veličanstvenog, kao i svih vidljivih i nevidljivih svjetova.
To bi se moglo nazvati islamsko poslanstvo koje traje,
kako već rekosmo, od prvog čovjekovog koraka na
zemlji i njegovog izbacivanja iz dženneta zajedno sa
svojom družicom. I to poslanstvo je jedini istinski povijesni kontinuitet u trajanju ljudskog roda koji znači istinske
prekretnice i usmjeravanje u pozitivnom smjeru.
Stara škola
Nekada davno postojalo je pravilo da različita mjesta i
prilike zahtjevaju adekvatnu odjeću. Tako, naprimjer, nije
bilo zgodno da u pozorište ideš u kupaćem kostimu, ili
da na izlet obučeš odijelo. Međutim, čini se da se kod
nas to pravilo izgubilo.
Nedavno sam posjetila jednu važnu državnu instituciju i na vratima kancelarije dočekao me mlađi, krupniji
čovjek, „zavaljen“ u stolici, obučen u bermude i papuče.
Mislila sam da je gospodin slučajni posjetilac, možda
neki dostavljač pica, međutim, ispostavilo se da dotični
tu radi. Drzak i nepristojan, ukratko mi je rekao da sačekam ispred. Kada sam došla na red, gospođa s kojom
sam trebala razgovarati o svojoj potrebi me dočekala
s cigaretom u ruci, pušući mi dim u lice, dok su neke
dvije srednjovječne žene gledale u mene, odmjeravajući
svaki detalj koji sam imala na sebi. Vjerovatno su i te
dvije srednjovječne tu zaposlene, ali se baš ne „ubijaju“
od posla, pa koriste priliku za analizu gostiju i klijenata,
kako bi onda mogle voditi duge i besmislene razgovore
o ljudima koji ih se ne tiču. Elem, ja obavih posao kojim
sam došla i ponesoh sa sobom gorak ukus.
Moja Nana i dan danas, iako se jedva kreće, oblači
lijepu garderobu kad ide u granap da kupi hljeb. Još
uvijek ima poseban veš i odjeću „za doktora“ koja se
ni po koju cijenu ne vadi iz ormara punog mirisnih sapuna. Ukoliko su joj se najavili gosti, ona, iz poštovanja
prema njima, oblači svoju najljepšu kućnu haljinu, a
ukoliko je moja mama izvodi u grad, ona se polahko
i pažljivo sprema. Ukoliko joj nenajavljena „bahnem“
u kuću, moja Nana odlazi u kupatilo da se počešlja i
stavi karmin, izvinjavajući se meni, njenoj unuci, što ne
izgleda adekvatno.
Možda je ovakav pristup nešto što više nema nikakvu
vrijednost i što smatramo nekom prevaziđenom „starom“ školom, ali je u suštini naninog „vođenja računa o
sebi“ utemeljeno ogromno poštovanje prema drugom
čovjeku i prema samom sebi.
Aida Begić-Zubčević
Danas je poštovanja prema drugim ljudima sve manje, a samim tim i poštovanja ljudi prema samima sebi.
Kao što me vrijeđa da mi jedna državna službenica puše
dim cigarete u lice, tako me vrijeđa i taksista koji do
daske pojačani turbo folk na radiju smatra lijepim dočekom, a to su samo „male“ stvari koje u nizu dovode do
toga da mi jedan stariji čovjek psuje majku dok uredno
čekam svoj red u pošti. Krajnji slijed događaja dovodi
do toga da balavi siledžija pobije nedužne prolaznike na
pješačkoj zoni. A sve je krenulo od bermuda...
Zanemarivanje elementarnih, mada naizgled nebitnih
stvari, kao što je kodeks u oblačenju, dovodi do ubistva.
U ovom našem kratkom životu ne postoje nevažne
stvari. Jer, onaj ko ne smatra nepristojnim da puši na
radnom mjestu dok prima stranku, ne može imati svijest
o bilo čemu važnijem za zajednicu kojoj pripada. Mladić
koji u šorcu i papučama odlazi na sistematski pregled
kod doktora, dozvolit će da starija žena dobije infarkt
u punom tramvaju, jer joj neće ustupiti mjesto. Onaj
ko ljudima psuje majku iz čista mira, sutra će autom
pregaziti nedužne prolaznike.
Period koji predstoji, a to je mjesec ramazan, te
mubarek mjeseci koji su već tu, su fantastična prilika
da čovjek preispita svoje ponašanje i uvjeri se koliko
i sam spada u ovu kategoriju razularenih dvonožaca.
Zastrašujuća je količina unutrašnje nervoze i napada
potrebe da se nešto ružno kaže nekom, koje detektujemo tek kad postimo i u svakom trenutku pokušavamo
kontrolirati te napade. Ono što je zastražujuće u tome
je pomisao da bismo ružnu riječ sigurno izrekli, a da i
ne primjetimo da nemamo svijest da smo na stepenu
postača.
Divan li je osjećaj barem na trenutak pobijediti hajvana u sebi, a ovi mubarek mjeseci i dani su idealna
prilika da sebi priuštimo što više takvih pobjedničkih
trenutaka.
45
ODABRANE ŽENE
HAZRETI ASIJA
Č
etiri su žene predvodnice svih žena u džennetu!
Merjem – majka Isaova,
Hatidža – žena Muhammedova,
Fatima – kćerka Muhammedova i
Asija – kćerka Muzahimova, žena
faraonova.“ (Mutefekun alejhi)
„
Vrijeme u
kome je živjela
Društvene i političke prilike moćnog egipatskog carstva, okarakterisanog dominacijom faraona, sveštenstva i mađioničara utjecale su
na izgradnju njene karizmatske ličnosti. Živjeti u vrijeme Musaa, a.s.,
46
Haruna, a.s., Juša, a.s., i Hidra, a.s.,
u vremenu izgradnje i učvršćivanja
monoteizma zasigurno je tražilo velike žrtve i uzore. Jedna od njih bila
je i Asija, kćer Muzahimova.
Uz određena razilaženja, jevrejski, kršćanski i islamski izvori navode gotovo identične činjenice u vezi
s njenim životom i svi se slažu da
je hazreti Asija, pomajka Allahovog
poslanika Musa, a.s., bila jedna od
najboljih i najmarkantnijih žena u historiji čovječanstva.
Njeno ime u arapskom jeziku je
sa elifom i sinom (Asija – sjetna,
tužna ), a ne s ajnom i sadom (Asi-
ja – neposlušna) kako se ponekad
pogrešno izgovara.
Svako ko je vladao Egiptom
zvao se faraon (egip. per-ao – velika kuća), onaj koji nastanjuje veliku
kuću. Smatrao se božanstvom. Faraon Jusufovog vremena zvao se
Rejjan ibn Velid.
On je upravljanje zemljom prepustio Jusufu, a.s., iako nije bio od
njegova naroda. Dao mu je veoma
velike ovlasti i blagonaklono je gledao na njega i njegovu rodbinu.
Tada su sinovi Israilovi živjeli životom kraljeva, sa svim počastima i
ugodnostima. U ovom periodu dva
naroda su se u svakodnevnom životu miješala, razmjenjujući svoja
znanja i iskustva. Nije bio rijedak
slučaj da su se Benu Israil i Egipćani ženili i udavali među sobom.
Postoje indicije da je ovaj faraon
čak prihvatio Jusufovu vjeru. Utjecaj monoteizma, vjere Ibrahimove
i Jakubove, postao je veoma jak
u elitnim političkim i intelektualnim
krugovima Egipta. Međutim, ipak
se to radilo o manjem broju vjernika
u usporedbi s ogromnom masom
idolopokloničkog puka koji je slijepo slijedio svoju drevnu tradiciju
ohrabren magijskim kultovima staroegipatskih svećenika.
Nakon Rejjanove smrti vlast naslijedi Kabus ibn Musab. Naudio je
žestoko Benu Israilu. Ponizio ih je i
izdao naredbu da oni koji su živjeli
kao kraljevi postanu njegovo roblje.
Veoma mali broj je bio slobodan,
bili su vješti zanatlije i trgovci, ali
zasigurno su bili građani drugog
reda.
Ideja monoteizma se održala
među Benu Israilom i među nekim
Egipćanima i nakon toga. Potajno
su ispovijedali vjeru u jednog Boga,
Boga Ibrahimova i Jakubova, krijući to od faraona i njegovih uhoda.
Imali su radosnu vjest u koju su se
uzdali – da će doći dječak koji će
ih izbaviti od zuluma – nasilja faraonova.
Prisilna udaja
Faraon Velid ibn Mus’ab živio je
neobično dugo. On je još kao dijete uzet pod pokroviteljstvo male,
ali veoma utjecajne, grupe najmudrijih i najodabranijih svećenika
Egipta koji su ga podučili svim do
tada čovjeku dostupnim znanjima i
vještinama. To je izazvalo njegovu
gordost , pa kada je veoma mlad
zasjeo na prijestolje, naredio je podanicima da mu prinose žrtve, te
da ga poštuju i obožavaju kao vrhovno božanstvo na zemlji.
Na dvoru je rasla prelijepa Asija,
djevojka plemenita porijekla, kćer
Muzahimova, sina Ubejdova, čiji je
otac bio Rejjan ibn Velid, egipatski
vladar iz Jusufovog, a.s., doba. Velid poželje za ženu sebi uzeti Asiju,
a ako ne pristane, onda je silom
učiniti svojom robinjom. Njen otac
se usprotivi tome, govoreći da je
ona još vrlo mlada za brak, ali faraon ne odustade nego zaprijeti ocu
– ili će dozvoliti njen brak, ili će i nju
i cijelu njihovu porodicu uništiti. Asija nije imala puno izbora.
Iako je od strane njene rodbine
taj brak bio očekivan zbog njihovih
47
veza s kraljevskom porodicom, ona
je duboko u sebi priželjkivala da je
ta počast mimoiđe, jer je jako dobro poznavala narav svog daljnjeg
rođaka, koji je odnedavno postao
vladar a, eto, sada će biti i njen
muž.
Niko u Egiptu nije mogao odbiti
faraona. Pogotovo ne ovog rođaka
koji je već bio poznat kao tiranin i
osvetoljubivi krvnik. Zbog svoje porodice, Asija prihvati brak, odbijajući da bude robinja. Udade se za
faraona sa svim počastima i pravilegijama koje joj je taj brak nudio.
Živjela je s njim iako je to mrzila.
Islamski historičari tvrde da ona
nije bila jedina supruga faraona, ali
je zasigurno bila jedna od najutjecajnijih. Allah, dž.š., joj je dao takvu karizmu da je čak i sami faraon
ponekad osjećao zebnju u njenom
prisustvu. Ona je bila jedina između njegovih žena koja se usuđivala
javno iznijeti svoj stav pred njim i
pred njegovim ministrima.
Pobuna
Koristila je svoj autoritet kad god
je imala priliku da zaštiti nejake.
Jedne godine robovi i zemljoradici
podigoše pobunu protiv faraona
zbog nestašice hrane i nemogućih
uslova rada. Zahtijevali su da budu
oslobođeni ropstva, te da kao slobodni ljudi žive i rade, ispunjavajući
svoje obaveze prema faraonu i carstvu.
To je bio jedini uslov i nisu pristajali ni na kakve pregovore. Saznavši
za to, faraon naredi da se pokrene
moćna vojska i da uništi i pobije
sve pobunjenike, njihove pomagače i porodice. Radilo se o trideset
hiljada robova. Nakon trodnevnog
48
sukobljavanja deset hiljada je pobijeno, što onih koji su se branili što
onih koji su bili u svojim kućama.
Ostalih dvadeset hiljada muškaraca i oko deset hiljada žena djece i
staraca, okovano je u lance, osuđeno da se bez hrane i vode prži
na pustinjskom suncu s naredbom
da se tamo poubija, a zatim da im
se tijela spale kako bi im se izgubio
svaki trag.
Kad je Asija saznala za taj faraonov plan, žurno je otišla u njegove odaje, želeći da ga odgovori od
toga. Nije odustala sve dok joj nije
poklonio živote tih robova. Tražila je
da dokaže da ima veliko srce i da
može pomilovati i kad je već rekao
da se kazni. Potpomognuta Allahovom zaštitom spasila je trideset hiljada ljudskih života i kasnije su njoj
u čast podigli tri velika spomenika u
gradovima pobune. Uz stalni oprez
i opasnosti, izrasla je u veoma mudru i odlučnu ženu.
Asijin san
Plodne godine donijele su blagostanje u Egiptu. Faraon, umjesto
da bude zahvalan na blagostanju
i dobroj sreći, sve više se odavao poroku. Priređivao bi slavlja
uz mnoštvo bestidnih igračica i
robinja. Proglasio se bogom. Ne
mogavši slušati njegovo bogohuljenje, s gorčinom na licu, Asija
bi se povlačila u odaje. Sjedala je
u jedan kut, prekrivajući se crnim
plaštom. Brižne služavke bi je obilazile, ali ona bi davala znak da je
ostave samu, a onda bi se u potpunoj tišini svoje samoće obraćala jedinom i istinskom Bogu. Bogu
Ibrahimovom i Israilovom, Bogu
Jusufovom... Noćima je bdjela u
molitvama, na podu svoje sobe,
dok se u drugom kraju palate njen
muž opijao sa svojim prijateljima i
zavodljivim robinjama. Prolazili su
dani i mjeseci. Jedne noći faraon
je pijan naglo upao u Asijine odaje
s namjerom da joj naredi da im se
pridruži na zabavi. Tražio ju je po
sobi. Ušao je u drugu, treću odaju.
Na kraju, obišao je cijelu palatu, ali
Asiju nije mogao naći.
Vratio se svom društvu gdje su
nastavili piti i bludničiti do zore, zaboravivši i da je tražio... Zapravo,
te noći ona je sjedila u svojoj sobi
prekrivena plaštom, moleći Boga
Jedinoga da je zaštiti od faraona.
Molila je da je on više ne dotiče i
da ne zanese dijete s njim. I zaista,
njenoj molbi je bilo udovoljeno. Nije
imala dijete sa zlikovcem.
Te noći kad je zaspala, ugledala
je rijeku Nil kako je poplavila Egipat
i kako je narod sa svojim građevinama, usjevima i faraonom ponešen ogromnom bujicom. Ugledala
je sebe na toj vodi kako u naručju
drži dijete, sigurna i zaštićena. Čula
je glas koji je rekao da će tom dječaku biti pomajka.
Ljubav
prema Musau
Ludački strah faraona da će se
roditi dijete među Benu Israilom
koje će mu srušiti kraljevstvo doveo je do ubistva hiljada tek novorođene muške djece, među kojima
su mnogi bili prvorođeni sinovi. Ta
opsjednutost dovela ga je do dna
niskosti do koje čovjek može doći.
Asija je izgubila svaku nadu da
će se njen muž ikad promjeniti, da
će se jednog dana pokajati i izmjeniti svoju zlu narav, da će ikad moći
biti bilo kakav normalan odnos iz-
među njih dvoje. Potpuno se povukla u sebe i svoje odaje. Izlazila je
samo sa svojim sluškinjama u vrtove, gledajući u rijeku i uživajući u laganoj svježini koju je ona donosila.
Tog sudbonosnog dana Asija je
odmarala sa svojim služavkama uz
rijeku, kad je košara uplovila u jedan rukavac Nila koji je tekao kroz
vrtove što su pripadali Asijinom
dijelu palate. Ustala je sa svoga
mjesta i naredila služavkama da joj
donesu tu košaru. Neki unutarnji
osjećaj govorio joj je da će ta košara donijeti nešto veoma krupno, nešto što će donijeti velike promjene
u njenom životu. Pažljivo je otvorila
košaru i snažan bljesak je prostrujao njenim umom. Sasvim jasno je
vidjela kraj sebe dječaka kojeg je
držala u snu.
Neopisiva ljubav preplavila je cijelo njeno biće i ona osjeti ogromnu
ljubav prema tom djetetu.
Podiže ga iz košare, dignu uvis i s radošću na egipatskom jeziku reče svim prisutnim:
„Moi-Sieh! Moi-Sieh!“, što je na staroegipatskom značilo – „moj sin“.
Asija ga je ovako nazvala, odajući mu najveću počast. Svi su
prihvatili to ime. Sluškinje na obali
uskliknuše i sve se sabraše u neizmjernoj želji da ga dotaknu. S
faraonom nije imala djece i zato to
iskoristi kao priliku da ga posini i
da svoju majčinsku ljubav upotpuni
dobročinstvima prema njemu.
Asija ustade odlučna da dijete
pokaže faraonu, jer prema tadašnjem običaju bio joj je potreban
njegov pristanak za to. Ako ga on
uzme u ruke i poljubi, to bi značilo
da ga priznaje za svoga sina. Sigurnim korakom ušla je s djetetom
u faraonove odaje. Bio je sam. Dalek u nekim svojim promišljanjima.
Širom je otvorio oči i gledao u Asiju
s dječakom u naručju.
Govori čije je to dijete, kojeg je
roda i zašto mi ga donosiš.
Dijete smo našli u rijeci. Ne znamo čije je niti odakle dolazi. Muško
je.
Ja se bojim da je to dijete Benu
Israila, Asija! Zato ga baci u rijeku
odakle je i došao, nek bude hrana
krokodilima.
Neću ga baciti, a nemoj ni ti! Ako
ga baciš, baci i mene! Nil ga je donio. Ko zna možda ga tvoji bogovi
šalju nama kao blagoslov. Možemo
ga posiniti a može nam i radost
naša biti.
Faraon je šutio. Osjećao je Asijinu ljubav i potrebu da ima to dijete
uz sebe. Znao je da već dugo ona
u svojim odajama osamljena tuguje. Želio joj je udovoljiti. Faraon uze
Musaa iz Asijinog naručja, podiže
ga u vis i poljubi u čelo.
Ti si ga našla pa ti reci kako da
ga nazovemo!
Već sam mu dala ime, zovem ga
Moi-Sieh (Soj sin)!
Moj sin, Moj sin – ponavljao je
faraon, gledajući u dijete.Tako je
Musa cijelog svog života nosio egipatsko, a ne hebrejsko ime. Časni
Kur’an ga naziva Mu-Sa. Nađoše
ga u rijeci kraj drveta, „Mu“ je voda,
„Sa“ je drvo.
Traženje dojilje
Musa zaplaka pa on naredi da
ga uzme sa sobom i nađe mu dojilju. Tad se desi prvi veliki problem.
Dječak je odbijao sve dojilje. Poku49
šavali su na različite načine da ga
nahrane, ali on je odbijao i njegov
plač je postajao sve snažniji. Nemajući rješenja, Asija naredi da
dojenče odneseu na pijacu, ne bi
li našli nekoga da ga podoji. Ponuđena je i velika nagrada.
I Allah, dž.š., odredi da sestra
Musaova dovede sluškinje s dvora
do majke njegove, čije grudi odmah
prihvati i potpuno se smiri i nahrani.
Muštulukdžije odmah vijest donesoše Asiji, a ona, želeći da dječaka
odgaja u svojoj blizini, ponudi doilji
smještaj i život na dvoru. Tu bi imala sve neophodno za zdrav i smiren
život koji bi omogućio dovoljno mlijeka za odrastanje dječaka.
Dojilja, Musaova majka, je to
odbila, rekavši da ona ima muža
i drugu djecu o kojoj nema ko brinuti. Međutim, dojit će dječaka radi
milosti faraona i radi potrebe da opskrbi svoju porodicu, pa ili neka ga
pošalju s njom ili nek’ joj ga svaki
dan donose.
Asija teško pristade na ovo odvajanje od djeteta ali, zato što je još
bio nejak i mali, odredi da on boravi
u njihovoj kući, s tim da joj ga svaki dan donose na dvor. Spremila je
bogate darove dojilji i odredila da
kuća bude redovno opskrbljivana,
kako bi ona mogla samo da se posveti brizi i odgajanju dječaka.
Od radosti što ga vidi, majka
umalo da se ne odade pred faraonovim ljudima, ali Allah, dž.š.,
je učvrstio njeno srce pa nakon
kraćeg razgovora utvrdi da će joj
rizničar plaćati tovar žita i povrća
mjesečno i jednu kravu godišnje u
zamjenu za njen hizmet oko Musaa
i njegovo dojenje. Tako će biti sve
do treće godine, kad dijete treba da
50
se vrati na dvor. Musaova majka je
vjerovatno prva žena u historiji ljudskog roda koja je direktno plaćana
za dojenje i brigu oko vlastitog djeteta.
Allah, dž.š., prikri pravo srodstvo
majke i dječaka i tako ih zaštiti od
faraonova zuluma. Porodica Musaova živjela je u izobilju, a dječak je
rastao okružen dvostrukom ljubavlju – ljubavlju rođene majke, kojoj
ga je Uzvišeni Gospodar vratio i
ljubavlju pomajke Asije, koja je činila razna dobročinstva da omogući
njegovo što bolje odrastanje.
Prema nekim islamskim historičarima ovaj period je zasigurno
zbližio Asiju i Musaovu majku. Iako
je bio mali kad je doveden na dvor
– samo tri godine, jasno je da je poznavao svoju pravu porodicu, brata
Haruna. Vjerovatno je da je Asija
puno pomogla u tome.
Odvajanje od
Musaa
Nakon ubistva u odbrani jednog od stanovnika grada – Kopta,
Musa, a.s., je žurno napustio grad.
Znao je da ga pred faraonom ne
može odbraniti ništa, pa ni zaštita
Asije.
Ukazala se izvrsna prilika onima
koji ga nisu voljeli da ga ocrne i da
ga maknu s dvora. Asija je otugovala ovaj rastanak, danima se raspitivala i nudila nagradu onima koji
joj donesu neki haber o Musau,
ali nerednih deset godina njegovo
boravljenje kod Šuajba, a.s., bit će
prikriveno ljudima s dvora. Pa i Asiji.
Nakon što se Musa vratio iz Medjena u Egipat kao poslanik, s misijom da izbavi narod Benu Israila
od faraonova izrabljivanja i zuluma,
njena radost bila je ogromna. Tajno, da faraon ne sazna, susrela se
s Musaom i uzvjerovala u njegovo
poslanstvo. Vjerovala je u riječi djeteta kojeg je odgajala. Bila je ponosna na uzvišenu misiju koja mu je
dodjeljana. I sama je puno činila da
ublaži nepravdu prema Benu Israilu, ali znala je da s faraonom neće
biti lahko. Zato je upozorila Musaa,
bojeći se i strepeći za njega.
Vjera i iskušenje
Âsija, žena faraonova, krila je
iman od svog muža. Kada je faraon
za to saznao, odmah je naredio da
je kazne, ne prezajući ni od čega.
Mučili su je na razne načine. Faraon bi je ubjeđivao: „Odreci se svoje
vjere!“ Međutim, ona je bila postojana u imanu. Donosili su velike kolčeve s kojim bi je tukli.
Ponovo bi joj faraon govorio:
„Odreci se svoje vjere!“ Ponosna
i dostojanstvena , Âsija mu je odgovorila: „Imaš vlast nad mojim tjelom, ali moje srce je u zaštiti moga
Gospodra! Da me u komadiće izrežeš, moja bi ljubav prema Njemu
samo porasla!“
Potom je pored nje prošao Musa,
a.s., koga Âsija zovnu: „Obavjesti
me, Musa, je li moj Gospodar sa
mnom zadovoljan, ili je na mene srdit!“ Musa, a.s., joj odgovori: „Âsija, meleki na nebesima te čekaju,
čeznu za tobom. A Allah se tobom
ponosi! Traži šta želiš, bit će ti udovoljeno!“ Ona reče: “Gospodaru
moj, sagradi mi kod Sebe kuću u
džennetu i spasi me od faraona i
mučnja njegova, i izbavi me od naroda nepravednog!” (et-Tahrim, 11)
Selman el-Farisi, r.a., je rekao:
„Faraonovu ženu su kažnjavali na
sunčevoj žegi. Kada bi se oni koji
su je mučili od nje odmaknuli, meleki bi joj svojim krilima pravili hlad.
Gledala bi svoju kuću u džennetu!“
Hasan el-Basri je za nju rekao:
„Allah je Âsiju na najljepši način
spasio i džennet joj podario. Ona
tamo jede i pije!“
Asija je umrla prije izlaska iz
egipta Benu Israila i faraonova potpunog uništenja. I danas u Egiptu
postoje ostaci kamenja koje se
naziva „Asijin mekam“. Brojna predanja i legende se vežu za čudotvorna svojstva tog kamenja. Mnogi
su vidjeli zanimljiva snoviđenja ako
bi zaspali na tom mjestu. Allah zna
najbolje.
Odlike Asije u hadisima
Abdullah ibn Abass je rekao: „ Allahov Poslanik je jednom prilikom po
zemlji povukao četiri linije i upitao:
‘Znate li šta je ovo?’ ‘Allah i Njegov
Poslanik najbolje znaju.’, odgovorili
su, pa je Poslanik rekao: ‘Najodabranije žene koje će ući u džennet
su: Hatidža, kćerka Huvejlidova;
Fatima, kćerka Muhammedova;
Merjema, kćerka Imranova i Asija,
kćerka Muzahimova, žena faraonova.’“
Od žena su ti kao primjer dovoljne ove četiri odabrane žene. Svaka
od njih brinula se o jednom poslaniku. Asija o Musau još dok je bio
dijete, Merjem o svome sinu Isau,
Hatidža se brinula o Muhamedu,
a.s., petnaest godina prije objave i
više od deset godina nakon početka objave. Štitila je Poslanika svojim imetkom, ugledom i životom,
neka je Allah zadovoljan s njom a
i ona s Njim.
Abdulah ibn Omer je rekao:
„Jednom prilikom je Džibril sišao
Allahovom Poslaniku. Kad mu je
počeo prenositi objavu, naišla je
Hatidža te je Džibril upitao: ‘Ko je
ovo, Muhammede?’ ‘Ovo je prva
vjernica u mom ummetu.’, odgovori Poslanik. Na to je Džibril rekao:
‘Imam za nju poruku od Uzvišenog
Gospodara. On joj šalje selam i radosnu vijest o kući od dragulja u
džennetu, koja je daleko od vatre
i u kojoj neće biti nikakva zamora,
niti buke.“ Ona je rekla: ‘Allah je
Selam, od Njega je selam i neka je
na vas dvojicu selam. Kakva je to
kuća od dragulja?’, a Poslanik joj
je odgovorio: ‘Od izdubljenog zrna
bisera, između kuće Mejremine i
kuće Asijine. I one će mi biti žene
na Kijametskom danu.’“
Ebu Davud je rekao: „Dok je Hatidža bila u bolesti od koje će umrijeti, Allahov Poslanik je ušao kod
nje i rekao joj: ‘Hatidža, teško mi
te ovakvu gledati, ali je veliki hajr i
u onome što je Allah teškim učinio.
Znaš li da će mi Allah pored tebe
u džennetu za ženu dati i Merjem,
kćerku Imranovu; Kulsum, sestru
Musaovu i Asiju, faraonovu ženu.’
Na to je ona rekla: ‘Čuo si da će
ti Allah tako dati, Poslaniče?’ ‘Jesam.’, odgovorio je. Zatim je ona
rekla: ‘Sa slogom i sinovima.’“ Svi
znamo da je ona za svoga života
bila jedina supruga Poslanika i da
su sve ostale tek nakon njene smrti
došle u Poslanikovu kuću.
Bila je to Asija, velika žena vjernica. Svom mužu tiraninu je odbila
sudjelovanje u nevjerovanju i nasilju. Uzvišeni Allah ju je učinio primjerom svakom vjerniku i vjernici
sve do Sudnjeg dana. Pohvalio ju
je u Svojoj knjizi.
51
Edin Topčić | PRIČA
Bojno polje
Skup će sigurno poražen biti i oni će se u bijeg dati! (el-Kamer, 45)
O
n se prenu! Vrata su se naglo
otvorila i kroz njih je ušao kurir. Stao je mirno pred njega
i salutirao. Stajao je tako nepomično,
čekajući da mu dadne znak kako bi
nastavio sa svojim zadatakom.
General, pomalo mutna pogleda,
smušeno je gledao u kurira i pitao se
šta hoće ovaj vojnik. To je trajalo svega
nekoliko djelića sekunde, koliko mu je
trebalo da se sjeti...
Pokretom ruke dade mu znak da
nastavi.
„Evo, Generale, dostavljam vam
uobičajene jutarnje izvještaje. Ima
poneka dobra, ali tu je i pregršt loših.
Inšallah, izdržat ćemo!“, završi kurir s
pomalo zabrinutim tonom u glasu, ali
i s nadom!
Nije bilo puno dobrih vijesti. Zapravo, bila je samo jedna dobra vijest.
„Pojačanja dolaze do mraka! Uz
Allahovu pomoć, izdržite do tad!“,
glasila je poruka.
Treba izdržati! Mislio je General.
Dušmani su se prema dojavama izviđača i špijuna grupisali cijelu noć. Kao
da su znali za dolazak pojačanja. I ovaj
dan bio je za njih presudan.
Istina, neprijatelj ih drži pod opsadom, ali ako ne slome otpor branilaca
do mraka, za pojačanja koja stižu bit
će glineni golubovi.
Generalovu pažnju zaokupi izvještaj
o vremenu.
52
Kiša je noćas padala po odbrambenim, ali i po redovima neprijateljskih
vojski.
Izvidnice su također javile da je
među dušmanima bilo dosta sukoba
i nemira i da su probdjeli prilično nemirnu noć.
„Kakva je vama bila noć, vojniče?“
Kurir se malo zacrveni i reče:
„Pa, Generale, desilo se nešto veoma čudno! Pozaspali smo svi u isto vrijeme, a tu je bila i kiša i vjetar... nekako
smo se poslije probudili jači i hrabriji!“
General je dao kuriru znak da ode.
Sada je mislio o jednoj davnoj bici u
kojoj je zajednica malih i slabih pobijedila daleko veću i jaču skupinu. Ta kiša
i spavanje su lijep išaret, ali njemu kao
nekome kome je povjerena odbrana
Vezira i Stožera išareti malo pomažu.
Brinulo ga je što su ss zadnjom kapi
kiše večeras i posljednjim pregrupisavanjem dušmana njegove manevarske
mogućnosti iscrpljene. Brinulo ga je
što ne može učiniti ništa više osim da
se grčevito brani do posljednjeg vojnika kojeg ima na raspolaganju.
Eh, čudno je ovo bojno polje, mislio
je. Već je trideset i treća godina kako
se dvije vojske bore. Jedna koja želi
uništenje i propast, a druga koja želi
konačni spas. Nekad pobijede ovi prvi i
zarobe Vezira, pa ga tjeraju da čini ono
što ne želi i što mu je zabranjeno, ponižavaju ga i tjeraju da proklinje samog
sebe i samom sebi zlo čini.
Nekad trijumfujemo mi pa je i Vezir
takav da je Allah zadovoljan s njim.
Bilo je i godina okupacije, ali je bilo
i godina kad je skoro bio pa mir. Nikad
nije bilo ovako – da je Stožer pod opsadom i da je ishod ove borbe toliko
neizvjestan.
General žustro ustade, popravi uniformu i krenu u ovaj dan. Dan velike
pobjede ili teškog poraza.
Sunce se polahko pripremalo da
izađe. Izlazak sunca u oku posmatrača je divan, ali je u oku nekih slutnja
na dvije vojske koje se spremaju da
svojim oružjim zapale nebo i zemlju.
Već odjekuje topovska paljba i među
rovovima vojnici stežu svoje puške,
neki uče molitve, a neki prokletstva.
Dvije vojske spremaju se da se sukobe
u najvećoj žestini i... krenulo je!
S jedne strane čuše se zvjerski urlici, a na drugoj branioci uzvikivaše:
„Allah je jedan! Allah je najveći, Allah
je najveći!“
General ugleda redove kako se sukobljavaju i podiže ruke učeći: „Gospodaru moj, ispuni Svoje obećanje!
Molim Te, Gospodaru moj! Ti nam
pomozi, mi čvrsto vjerujemo u Tvoju
riječ!“
Borbe su započele. Izvještaji su u
počektu bili ohrabrujući. Branioci su
odolijevali, bitka potraja nekoliko sahata, a linije se održaše. Nastupi predah,
pa dušamani opet navališe.
Sunce je već bilo visoko na nebu
kad kuriri počeše javljati da su neke
linije pale. General osjeti zebnju u srcu.
Redovi branilaca bili su preplavljenji
vojskom dušmana kao što voda preplavi plodna polja kad probije nasipe.
Sad je samo bilo pitanje vremena kad
će doći do Stožera i kad će ga okupirati! Treba izdržati, mislio je General.
Izdao je naređenje, svoje posljednje naređenje! On i još stotinu ostaju
da brane Vezira. General u tom času
pomisli na jednu staru izreku.
„Ljudi kada su zdravi, imaju hiljadu
želja, ali kada su bolesni, imaju samo
jednu!“
Mislio je kako ova izreka nije sasvim
tačna. Ljudi samo misle da su zdravi i
žude za dunjalukom, a srce koje spozna da je bolesno, ono vapi za svojim
Rabbom i željom da bude zadovoljno
sa Njim i On zadovoljan sa srcem.
se boriti protiv vas do posljednjeg.“,
uzviknu General!
Čudno je ovo bojno polje, mislio je,
dvije vojske se stalno bore za njega.
Jedna želi da ga uništi i upropasti, a
druga vojska žudi za tim da ga spasi
i sačuva...
Nije prošao tren kad se Stožer zatrese od siline letjelica i oklopnih vozila, a
malo zatim opet se začuše puškaranje
i eksplozije.
Jedna vojska u sebi nosi hiljade praznih želja, a druga nastoji sve te želje
zamijeniti za jednu.
General je izdao svoju posljednju
zapovijed, otkočio je pištoj i krenuo
prema vezirskoj odaji. Uđe kod njega
s još petericom i prouči:
Gospodaru moj, ako strada ova
skupina ljudi danas, neće Te drugi
vjerovati. Gospodaru moj, Ti ako hoćeš od danas možeš učiniti da te niko
nikad više ne vjeruje!!!
Eh, čudno je ovo bojno
Na Generala se spusti mehka ruka
Vezira.
polje, mislio je. Već je
On ugleda njegovo umorno lice, a
Vezir reče:
trideset i treća godina kako
Polako, polahko Generale, ne navaljuj na svoga Gospodara!
se dvije vojske bore. Jedna
koja želi uništenje i propast,
a druga koja želi konačni
spas. Nekad pobijede ovi
Znam da jesam kriv što smo u ovakvoj situaciji, moji grijesi i nemarnost
doveli su me do ponora, ali osaburi,
Allah će nas pomoći i sačuvati. On je
zaista Milostivi Koji mnogo prašta!
želi i što mu je zabranjeno,
Prve puške odjeknuše u Stožeru, a
zatim nekoliko eksplozija i nastupi intenzivno puškaranje. Nije prošlo dugo,
puškaranje prestade! Svi branioci su
pobijeđeni i čuje se topot koraka u
hodniku. Malo zatim, začu se došaptavanje i riječi:
ponižavaju ga i tjeraju da
„Mi samo želimo Vezira, vama nećemo učiniti nažao!“
proklinje samog sebe i
„Mi smo ovdje da ga branimo do
posljednjeg i tako će biti. Pokušajte
učiniti ono što ste naumili, mi ćemo
prvi i zarobe Vezira, pa ga
tjeraju da čini ono što ne
samom sebi zlo čini.
General pogleda na sat i vidje da je
sunce zašlo. Dug dan je završen i pojačanja su stigla. Vani se začu ezan koji
poziva ljude na akšam, a malo zatim i
novi koraci i glas koji poziva:
„Skup dušmanski je poražen i neprijatelj se dao u bijeg. Vezire i Generale vrijeme je za molitvu i vi se molitivi
odazovite!
Neka vam je mubarek ramazan!
Allah pomaže one koji se na Njega
oslanjaju i koji su strpljivi. Stigao je
mjesec oprosta i sigurnosti...
Čudno je ovo bojno polje, mislio je
General. Dvije se vojske bore za njega.
Jedni žele da ga upropaste i unište, a
drugi da ga spase i sačuvaju.
Jedna vojska je šejtanska i njegovih pomagača, a druge su Allahove,
melekske, poslaničke i Allahovih Dobrih. Čudno je ovo bojno polje zvano
čovjek.
Čudan je ovo Stožer što se srcem
zove i ko ima vlast nad njim, ima vlast
nad cijelim čovjekom.
Srce, kad je loše, obuhvata ga prljavština, a kad je dobro, Allah kaže da
Njega to srce obuhvata. Allah je dao
ramazan da se vjernička srca okrijepe
i oporave jer je u njima spas, a srca
drugih su zarobljena i u nadi da će ih
neko osloboditi...
Tako je razmišljao General i na kraju, sretan što je srce opet spašeno,
okrenu svoje lice prema kibli i pade
na sedždu suznim očima slaveći Onog
Koji je Uzvišen...
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
Plavi solarni automobil stiže na ulice sljedeće godine
Italijanska autodizajnerska
kompanija Pininfarina zajedno sa
francuskim proizvođačem baterija
Bollore je oficijelno potvrdila spremnost „Plavog automobila“ (Blue
car) za industrijsku proizvodnju.
Ovaj novi solarni automobil se
očekuje na evropskim ulicama već
u proljeće 2010.
Predhodno prezentovan u Ženevi, Plavi automobil je u potpunosti električno vozilo sa pet vrata,
opremljeno solarnim panelima na
krovu. Vozilo je dimenzija: 3,65
metara dužine, 1,6 metara visine
i 1,72 metara širine. Pogon čini
električni motor 50kW koji omogućuje ubrzanje od 0 do 60km/h u
6,3 sekunde i maksimalnu brzinu
od 130km/h.
Solarni paneli na krovu generišu dio potrebne energije za električne sisteme vozila, a revolucionarne LMP (Lithium Metal
Polymer) baterije omogućavaju vožnju od preko 250km do narednog punjenja. Prema navodima proizvođača svi materijali
korišteni za ovaj automobil imaju vrlo mali negativan utjecaj na okolinu, a očekivana proizvodnja iznosi 60.000 vozila godišnje.
54
Lista zemalja najodgovornijih za cyber (računarski) kriminal
Jedna od najuglednijih kompanija u polju računarske sigurnosti Symantec željela je saznati koje zemlje su najviše odgovorne za
cyber kriminal i počela studiozno analizirati mjesta gdje se kriminalna aktivnost uglavnom dešava i odakle su zlonamjerni kodovi
potekli.
Symantec je ubrzo uvidio da se zemlje sa najviše brzih internet konekcija plasiraju visoko na listu jer su konstantno povezani
sistemi izuzetno atraktivan plijen cyber kriminalaca. Prema njihovoj listi prva tri mjesta su zauzeli Sjedinjena Aamerička Država,
Kina i Njemačka – zemlje sa visokom koncentracijom brzih (broadband) konekcija. Samo u Sjedinjenoj Američkoj Državi se prošle
godine manifestovalo 23% svijetskih kriminalnih cyber aktivnosti.
Da bi napravio listu, Symantec je pobrojao maliciozne kodove i software koje ometa normalno funkcionisanje kompjutera, potom
rangirao zemlje po prisutnosti ili kreaciji tzv. spam zombija koji su zapravo oteti računari sa kojima neko daljinski
upravlja i koristi ih za distribuciju spama drugim ljudima.
Njihov izvještaj je također uzeo u obzir količinu web stranica napravljenih da bi se na prevaru od korisnika dobili
brojevi računa u bankama ili druge personalne informacije,
te broj bot-inficiranih računara koji mogu biti kontrolisani
od kriminalaca s drugih lokacija. I na kraju, Symantec je
rangirao zemlje po tome gdje su napadi inicirani.
Lista izgleda ovako: 20. Izrael, 19. Australija, 18. Argentina, 17. Meksiko, 16. Japan, 15. Tajvan, 14. Južna Koreja,
13. Kanada, 12. Rusija, 11. Indija, 10. Poljska, 9. Turska,
8. Francuska, 7. Italija, 6. Španija, 5. Brazil, 4. Britanija, 3.
Njemačka, 2. Kina i 1. Sjedinjena Aamerička Država.
10 najpogrešnijih tehnoloških predviđanja
1.
„Ne postoji razlog zašto bi bilo ko želio računar kući.“ – Ken Olson, predsjednik i osnivač DEC-a 1977.
2.
„Nikada nećemo napraviti 32-bitni operativni sistem.“ – Bill Gates
3.
„Raketa nikada neće biti u stanju napustiti atmosferu Zemlje.“ – New York Times, 1936.
4. „Let mašinama težim od zraka je nepraktičan i nebitan, ako ne i u potpunosti nemoguć.“ – Simon Newcomb; Wright braća
su poletjela 18 mjeseci kasnije.
5. „Nikada neće biti napravljen avion veći od ovoga.“ – inžinjer Boeinga poslije prvog leta modela 247 koji je imao dva motora
i prevozio deset putnika.
6. „Telefon ima previše nedostataka da bi se ikada mogao ozbiljno razmotriti kao sredstvo komunikacije. Taj uređaj nema
nikakav značaj za nas.“ – Western Union, interni memo, 1878.
7. „Televizija neće biti u stanju da održi bilo koje tržište duže od prvih šest
mjeseci. Ljudima će brzo dosaditi buljenje u tu drvenu kutiju svaku večer.“ –
Darryl Zanuck, filmski producent, 1946.
8. „Ideja da će konjica biti zamjenjena ovim čeličnim kaučevima je apsurdna.“ – komentar savjetnika maršala Haiga nakon tenkovske demonstracije,
1916.
9. „Ne postoji ni najmanja indikacija da će se ikada moći generisati nuklearna energija.“ – Albert Einstein, 1932.
10. „Praktično ne postoji nikakva šansa da komunikacioni sateliti u svemiru
mogu biti korišteni radi postizanja boljih telefonskih, telegrafskih, televizijskih i
radijskih servisa u Sjedinjenim Američkim Državama.“ – T. Craven, Povjerenik
FCC, 1961. (prvi komercijalni satelit je počeo sa radom 1965)
55
Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNI ODNOSI
Godišnji
odmor u
zavičaju
Lj
eto je došlo – i u kalendaru i onako. Sunce sija
žestoko, vreline se usvakodnevnile, ulice obnažile... (Ulice, usput, odavna liče na epizode
južnoameričkih sapunica: skoro pa
koje god žensko biće hoda na dvije
noge potrudilo se da obznani svoje
tjelesne «znamenitosti», i kada jesu
i kada nisu za toga.)
Obnažena je i riječ, koja se u to
doba svake godine popne na stupce, u eter, na velike papire velikih
plakata. «Valja na odmor!», titra ponad asfaltiranih ugrijanih površina i
plazi iz auspuha automobila. Kada
se izgovori riječ «odmor», misli se
otisnu u fantaziju vrele pješčane
plaže, bistre morske vode ili egzotičnih redova palmi na nekoj pre56
kookeanskoj ostrvskoj idili. Mašta
se i dalje može razvijati, sve dok je
ne zaustave lokalne vijesti na nekoj
od mahalskih RTV-stanica: regres
je, zbog globalne recesije, smanjen, topli obrok je smanjen, plaća
je umanjena za onoliko procenata
koliko zahtijevaju moćnici iz bijeloga
finansijskog svijeta, a naši nemoćnici im poslušnički klimaju glavom,
zaokupljeni razrađivanjem načina
za namirivanje vlastitih «umanjenja».
No, odmah po okončavanju «vijesti», zaredaju se reklame i oglasi.
Zabrinutom slušaocu i gledaocu,
kojem baš i nisu najjasniji pojmovi
«recesija», «globalno» i sl., nude se
brojne opcije za provođenje «godišnjeg odmora» negdje na nekoj
«destinaciji». Nije mu najjasnije ni
ono «već od» u cijenama «povoljnih
aranžmana», sve dok mu se ne obznane mogućnosti vlastitog novčanika, u kojem nema «već od» nego
«samo do».
Glava porodice u tom pogledu
je isti kao većina drugih glava porodica. Želja za odmorom i odmaranjem je velika i krajem proljeća
se dodatno povećava. Valjda gonjen podsvjesnom željom za tim
jedinstvenim ljudskim izumom koji
omogućuje jednom godišnje da se
insan zaustavi, predahne i obazre
oko sebe (a i na sebe, vala), i umor
se nekako intenzivnije javlja i on ga
osjeti jačim no inače.
Kada, bezbeli, i mnogi drugi, i
njegov se porodični savjet sasta-
dove, svoje skromne vidike uvećati
jednim zalaskom sunca, okružen
porodicom...
A što fali i odmoru na planini? Ili u
obilasku domovine? Ili u turističkom
putovanju u drugu neku zemlju? Ili
odlasku na vjersko putovanje? Ili
provođenju ljeta u zavičaju? Jer, u
suštini, sama «destinacija» je, uglavnom, mjesto koje se nalazi izvan
mjesta življenja i rada, a na kojem
se vrijeme provodi u ljenčarenju i trošenju ušteđenoga ili pozajmljenog
novca. Glava porodice zato i misli
da nije nešto posebno važno (mada
nije nebitno) gdje će se provesti godišnji odmor, nego s koliko sredstava će se to učiniti, koliko će vremena
imati na raspolaganju, hoće li biti još
kakva društva, hoće li taj odmor proizvesti zbiljski odmor i oporavak insana ili će biti samo još jedan povod za
malograđansko hvalisanje na poslu
i na kurtoaznim sijelima.
vi da vijeća o odmoru. Nije to baš
uvijek doslovno vijećanje, jer katkada bude i usputni razgovor tokom
neke usputne vožnje ili šetnje. Najprije se raspravlja o tome kuda na
odmor. Djeca bi na more, supruga
bi na more! I glava porodice bi na
more, ali mu nekako ne ide uz njegov ukupni habitus i back ground
to razgolićeno ležanje na suncu po
cijeli dan, naročito u hrpi tjelesa u
istom stanju. «Ma imaju plaže na kojima su muški kupači odvojeni od
ženskih!», informira ga prijatelj, koji
je prošle godine bio baš na takvom
jednom odredištu.
Glava kuće nema ništa protiv
onih koji idu na takve odmore, ali
bi više volio obučen šetati pored
kakve vode, obići neke čuvene gra-
Na početku rečenog vijećanja sasma ozbiljno se raspravljalo o odmoru u inozemstvu. Malo daljem! No,
vidi belaja, kako nemamo biometrijske pasoše, ta mogućnost otpada.
«Što bi bilo lijepo da odemo na
naše more», ushićena je bila supruga tokom jednoga zajedničkog
povratka kući s posla. Imala je i razrađenu opciju: prijateljica joj se povjerila kako imaju tamo neki pojeftini
apartmani, s toliko kreveta, šporeta,
natkasni... A mogli bismo ponijeti od
kuće povrća, voća, konzervi, sokova, kahve, ulja, šećera... jer je to sve
tamo «užasno skupo». Sreća je što
ne moraju nositi rešo ili kuhalo.
Primamljivom se činila i opcija jezera u unutrašnjosti domovine. Nju
je iznio jedan od mnogih dokonih
prijatelja, koji barataju površnim in-
formacijama. Obećao je da će ispitati uslove smještaja, cijene i sve
ostalo što je važno u odlučivanju. I
na tome i ostao.
Kolega s posla je hvalisavo spominjao bungalovsko naselje u svome zavičaju. Istina, on sam nikada
nije tamo odsjedao, ali je čuo da je
lijepo.
Drugi je, pak, hvalio šumska prostranstva i netom završenu žičaru u
svome kraju. Crnogorični ozon i prostranstva bijele bukve su bili valjda
elementi koji bi trebalo da privuku
glavu porodice i njegovu porodicu
na odmor.
Onaj je opet pričao o jeftinim
agencijskim aranžmanima na jadranskoj obali, o poznaniku koji je
slučajno naletio na samu samcatu
kuću u jednoj usamljenoj morskoj
uvali i koja mu je zabadava bila na
raspolaganju cijelu sedmicu...
Helem, svašta se tu vrtjelo od ponuda i mogućnosti.
A onda je došao i taj dan! Opterećen nepotpunim informacijama i
neodređenim željama o tome kuda
zbilja može krenuti na odmor, glava
porodice je u preduzeću konačno
dobio rješenje o korištenju godišnjeg odmora. Nije ga pratilo ono o
tzv. naknadi za korištenje godišnjeg
odmora, tj. regresu. Tada je sam
odlučio: ima novaca taman onoliko
da tih par sedmica svoga odmora
provede u zavičaju.
«Draga, to je jedinstvena prilika
da obiđemo rodbinu, i tvoju i moju,
koju nismo obilazili od lanjskog odmora!», sizifovski je pokušavao utješiti svoju neutješnu suprugu glava
porodice, dok su se vozili u svome
trošnom automobilu.
57
Mr. Merima Čamo | GRADOVI
JAJCE
U
središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na ušću
Plive u Vrbas, okružen šumovitim planinama,
nalazi se grad Jajce. Smješten je na poplavljenom tlu i novim naslagama sedre od kojih se sastoji litica, visoka preko dvadeset metara, preko koje Pliva pravi
poznati vodopad. Njegovi kristalni slapovi koji snažno
sjeku korito Vrbasa tvore jedan od dvanaest najljepših
vodopada u svijetu. Dosadašnji arheološki nalazi pokazuju da je ovaj teren bio naseljen još u predhistoriji,
dok ostaci Mitrinog hrama sa kultnim reljefom perzijskog
božanstva svjetlosti svjedoče da je u poznom antičkom
dobu tu postojalo naselje. Kraj oko Plive poseban značaj
dobiva početkom XV stoljeća, zahvaljujući splitskom
hercegu i bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću
(conte di Jajcze), koji je ovu lokaciju odabrao za jedno
od svojih sjedišta. Tako u pismu svojoj budućoj ženi
on napisa: „(...) gradim novi grad najljepši u Bosni (...)“
Gradnja novog grada na Plivi počela je 1396. godine od
kada datira i prvi spomen na ovo urbano naselje. Grad
je prvobitno bio osmišljen kao velelepni dvor po uzoru
na venecijanske palače, ali je ćud ondašnjeg vremena
promijenila tu nakanu preobrazivši ga u tvrđavu čija je
primarna funkcija bila odbrambenog karaktera. To je
umnogome olakšala već postojeća citadela koja se
nadograđivala shodno potrebama onih koji su odlučivali o sudbini Jajca. Krajem XIV i početkom XV stoljeća
grad proživljava svoj politički i kulturni uspon, a kasnije,
pred kraj bosanske države, postaje stalna rezidencija
posljednjih bosanskih kraljeva. Za pomenuto razdoblje
veže se i formiranje Jajačke banovine sa sjedištem u
Jajcu (sa županijama Vrbas, Sana i Dubica), koja je
obuhvatala preko dvadeset onovremenih utvrđenih
gradova (Banja Luku, Travnik, Kozarac, Jezero i tako
dalje). Nakon pada pod osmansku vlast 1528. godine, grad je iznova utvrđivan (dograđuje se baruthana)
i postaje važno vojno uporište pod čijim okriljem raste
drugačiji urbani ambijent. U Jajcu se podižu džamije i
tekije, razvijaju zanati, otvaraju medrese i mualimhane
(Karađoz-begova mualimhana), grade karavan-saraji,
hanovi, bezistani, mostovi, mlinovi i dućani. U šeheru
su, pored navedenih zdanja, bile smještene i tabhane
„To je Kadiluk u Bosanskom Ejaletu,
u rangu Kadiluka od stotinu i pedeset
aspri. Nahije su mu jako bogate...
Grad se uzdiže do nebeskog svoda.”
(E. Čelebi, Putopis)
58
za preradu sirove ovčije kože i kozije kože koja je bila
unosan domaći artikl za izvoz. Iz osmanskog perioda
sačuvano je nekoliko objekata među kojima su jedna
tekija i musafirhana, džamija Esme sultanije sagrađena
1753. godine (Čaršijska džamija), preuređena kula iz XIV
stoljeća (sahat kula), te nekoliko privatnih kuća. Jedna
od prvih jajačkih tekija (kadirijskog tarikata) nalazila se u
blizini pomenute džamije a nestala je u velikom požaru
koji je zahvatio grad. Nema podataka o tome da je tekija
ponovo izgrađena, ali se pouzdanim čini izvor prema
kojem je podignuta nova u selu Vrbica (Šehitluci) pored
Jajca. U prvoj godini austrougarske uprave grad je imao
3.229 stanovnika i 645 kuća. Uspješna realizacija ranije
zacrtanih planova dvojne vlasti manifestirala se u nizu
novih gradskih kompleksa kao što je općinska ambulanta, opća osnovna škola, zanatska škola, gradska
čitaonica, moderan vodovod, električna hidrocentrala,
hotel u tirolskom stilu itd. Pored toga, izgrađena je cesta
Jajce – Banja Luka dolinom Vrbasa kao i željeznička pruga Jajce – Lašva i Jajce – Mliništa. U vrijeme Kraljevine
Jugoslavije Jajce je bilo središte sreza u kojem je 1931.
godine počeo sa radom Narodni univerzitet, dok je u
Drugom svjetskom ratu, 1943. godine, u ovom gradu
konstituirana nova Jugoslavija. Od 1945. godine Jajce
stasava u politički, ekonomski i kulturni centar srednjobosanske regije. Veliki razvojni potencijal Jajce je imalo
u oblasti turizma te se nerijetko u literaturi može pronaći
interesantan atribut ovog naselja – „muzej pod vedrim
nebom“. Taj biser Bosne, muzej u kojeg su priroda i prethodne generacije pohranile dvadeset i dva nacionalna
spomenika, velikim dijelom je uništen tokom agresije
na Bosnu i Hercegovinu. Poslije rata uslijedili su projekti
obnove devastiranog kulturnog nasljeđa među kojima
se kao primaran izdvaja restauriranje stare Čaršijske
džamije (Esme sultanije), koja je u potpunosti srušena
1993. godine. Postojećim vrijednosnim kompleksom
grad Jajce je u postratnom periodu nominiran za listu
svjetske baštine UNESKO-a. U posljednjih četrnaest
godina Jajce ima status općine u Srednjobosanskom
kantonu, koji objedinjuje još deset općina (Bugojno,
Busovača, Donji Vakuf, Travnik, Kiseljak i tako dalje) što
predstavlja 12% sveukupne površine Federacije Bosne
i Hercegovine.
Bilješke:
1. Anđelić, Pavao: Doba srednjovjekovne bosanske
države: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku
vlast, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984.
2. Čelebi, Evlija: Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.
3. Čehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim
zemljama, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1986.
4. Grupa autora, Ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine (Monografije mjesta), NIP, Beograd, 1970.
59
Suad Šendelj, homeopata i fitoterapeut | ZDRAVLJE
Holesterol
G
dje svrstati priču o holesterolu? U bolesti jetre, ili
možda bolesti krvožilnog sistema? Najispravnije bi bilo pisati o ljudskoj gramzivosti ili pisati o
tome šta je to „glad očiju“ ili kao naslov staviti “Smišljeno
samoubistvo na duge staze”. Zašto? Holesterol (kolesterol) najtiši je i najpodmukliji ubica na planeti. Stvaramo
ga, ohrabrujemo da raste i razvija se, a on nam vraća
podršku u obliku kojekakvih bolesti i poremećaja.
Jednostavna čajna mješavina koja se može
koristiti kod blago povišenih nivoa holesterola
i triglicerida u krvi.
Kopriva list (Urtica dioica) 20 grama
Artičoka (Cynara scolymus) 15 grama
Kantarion cvjet (Hyperici flos)20 grama
Kunica cvijet (Millefolii flos) 15 grama
Maslačak korijen (Taraxaci radix) 25 grama
Tri supene kašike mješavine preliti sa 7dcl
hladne vode i ostaviti da stoji jedan sat. Nakon
toga grijati do ključanja, ohladiti i procijediti.
Piti tri puta na dan po 2dcl čaja.
Tzv. savremeni čovjek svjesno i uporno živi, radi i
misli na način koji pogoduje razvoju bilo koje bolesti,
a pogotovo razvoju visokih koncentracija holesterola
u krvi. Jednostavno je. Holesterol koristi ljudske slabosti kao što su želja za uživanjem u hrani, alkoholu,
duhanu. On koristi glad ljudskih očiju, a na kraju i svijet zagađene, neprirodne hrane koja se upotrebljava u
nerazumnim količinama. No, bez obzira na sve, treba
priznati da bez holesterola ne bismo mogli živjeti, jer
je jedan od glavnih učesnika u funkcijama koje su od
životne važnosti. Bez njega ne bismo mogli misliti, pa
čak ni disati. Svako nervno vlakno mozga i leđne (kičmene) moždine obloženo je masnom ovojnicom koja
je, doslovno, natopljena holesterolom. Kada je ova masna ovojnica promijenjena, dolazi do bolesti kao što je
M.S. (multipla skleroza). Holesterol igra važnu ulogu u
60
žučnoj kesici, pomaže stvaranju D vitamina i učestvuje
u stvaranju različitih hormona. Šta još reći? Ovaj naš
masni prijatelj ubica se nalazi u omotaču svake ćelije
našeg organizma, bez izostatka. Ko još ne zna da se
mast ne topi u vodi? Upravo stoga teško je objasniti eliminaciju holesterola iz organizma. Jetra ima glavnu riječ
kod regulacije nivoa holesterola u organizmu. Masnoće
koje se unesu hranom, razgrađuju enzimi gušterače
(pankreasa) i crijeva. Kada se pojavi višak holesterola
u krvi (cirkulaciji), on počinje da se taloži na unutarnjim
zidovima arterija i u jetri. Nauka dijeli holesterol na loši
(LDL) i dobri (HDL). Ovaj tzv. dobri holesterol nalazi se u
nezasićenim masnoćama, a loši u zasićenim masnoćama. U suštini, holesterol nije zao kada ga u organizmu
nema previše. Šta stvarno utječe na nivo holesterola u
krvi? To su dob, spol, ishrana, pojedine bolesti, navike, a
u zadnje vrijeme javljaju se tvrdnje o naslijedstvu. Strah
me je da ćemo, zbog vlastite nemoći, za sve probleme
početi kriviti nasljedne faktore.
Medicinska nauka kaže da u cirkulaciji čovjeka postoje četiri osnovna tipa, tzv. lipida: trigliceridi, slobodni
holesterol, estri holesterola, fosfolipidi.
Napravljena je podjela po tipovima povećanja masnoća u krvi. Generalna podjela je na: A – primarna
genetska hiperlipopote-inemija, B – sekundarna hiperlipopoteinemija. Grupa A: tip l, tip IIA, tip IIB, tip III, tip IV,
tip V. Objašnjenje za grupu A i njene tipove komplikovano je i nije mu mjesto u ovom kratkom pisanju. Grupa
B može biti lakše objašnjena. To je trenutno povećanje
nivoa masti u krvi uzrokovano nekontrolisanim dijabetesom, bolešću bubrega, bolešću štitne žlijezde ili jetre.
Liječenje sekundarnog poremećaja sastoji se od liječenja bolesti koja može utjecati na povišenje masti,
naravno, ako je to moguće. Nažalost, niti jedno farmakološko sredstvo nije dovoljno efikasno niti bezazleno.
Naprotiv, komplikacije su brojne. Svi farmakološki lijekovi
protiv povišenog holesterola u krvi metabolizuju se u jetri
i ona prva strada kod duže upotrebe takvih sredstava.
Nije ovo nikakvo huljenje na zvaničnu farmaciju, već
čista i nepobitna istina. Pa, šta tačno činiti? Osnova je
ograničenje unosa masti, pa i onih koje nazivaju poluzasićenim; ograničenje, tj. prekid unosa alkohola i viška
kalorija; prekidanje fizičke neaktivnosti i sl. U modi su
visoko nezasićene masne kiseline iz Omega-3 porodice
koje su jedinstven sastojak ribljih ulja. Tačnije radi se o
EPA i DHA (eikosapentenoična i dokosaheksanoična
kiselina) i ima mnogo toga u čemu mogu da pomognu.
Usporavaju aterosklerozu, snižavaju nivo lošeg holesterola i nivo triglicerida u krvi, smanjuju viskoznost krvi i
pomažu u prevenciji infarkta srca i moždanog udara,
jačaju imunološki sistem, ublažavaju reumatoidni artritis.
Da ne podlegnete kojekakvim komercijalnim trikovima,
treba znati da samo Omega-3 masne kiseline smanjuju
holesterol i trigliceride u krvi. NAPOMENA: Ne uzimajte Omega-3 ukoliko koristite antikoagulantna sredstva
jer one mogu da ometaju i pojačaju dejstvo lijekova.
Farmacija na ovom polju gubi bitku, jer su neki lijekovi
čak zabranjeni za upotrebu zbog svog izuzetno lošeg
dejstva na organizam.
Najveći problem smo mi sami sebi. Ono smo što
jedemo i pijemo. Ne vjeruju mnogi da puno mesa izaziva
agresivnost, nervozu i na kraju probleme sa želucem,
pankreasom ili debelim crijevom. Bolest koja ne boli za
većinu ljudi nije bolest i ne shvataju je ozbiljno. Posljedice koje izaziva neliječeni povišeni holesterol u krvi mogu
biti: masna jetra, angina pektoris, povišen krvni pritisak,
ateroskleroza, srčani ili moždani udar.
Za početak ćemo dati prijedlog kojeg bi trebali uvažiti
svi oni koji se bore sa visokim koncentracijama holesterola i triglicerida u krvi. Nije teško pogoditi da se
radi o smjernicama za ishranu. Termini „dozvoljeno“ i
„nije dozvoljeno“ za one koji žele pobjediti u borbi sa
holesterolom trebali bi biti shvaćeni doslovno.
Nije dozvoljeno :
Punomasni sirevi (gauda, trapist, sjenički sir, travnički sir i slično), punomasno mlijeko, pavlaka, kajmak,
maslac, margarin, punomasni sirevi za mazanje, slatko
vrhnje; Govedina, janjeće pečenje, suho meso, sudžuka, tačnije – svi suhomesnati proizvodi, salame, paštete, svinjetina, žumance jajeta, sva hrana pržena u ulju,
pomfrit, restovani krompir, pohovana hrana, majoneza;
Čokolada, kolači, bijeli šećer, gazirani sokovi, sokovi
spravljeni sa šećerom, sladoled, alkohol; Bijelo brašno
i svi proizvodi od bijelog brašna, uštipci, krofne, lisnata
tijesta. Izbjegavajte proizvode koji sadrže „hidrogenisana“ ulja. Aditivi u hrani povećavaju nivo holesterola isto
kao što to čine i kontraceptivne pilule.
Na prvi pogled, lista onoga što ne treba konzumirati
čini se kao zatvorska kazna i mučenje.
U električnom mlinu za kafu pomješati i dobro samljeti:
30 grama sjemenki susama
30 grama mekinja (ovsene ili ječmene)
40 grama sjemenki lana
20 grama sjemena komorača
Na ovo dodati 30 grama kurkume u prahu i 15 grama cimeta. Sve dobro izmješati.
Uzimati ujutro i uvečer po jednu supenu kašiku.
Može se uzimati sa malo jogurta.
Eliminaciji „tihih ubica“ doprinosi uzimanje bjelog luka i medvjeđeg luka (srijemuš).
Da bi terapija bila potpuna i uspješna, neophodni su i neki vitaminsko-mineralni dodaci.
Najkorisniji od njih je vitamin E, koji je izuzetan antioksidans, štiti krvne žile i jača imunološki
sistem, a uništava i opasne „slobodne radikale“.
Kod onih težih i tvrdokornijih slučajeva preporučuje se uzimanje soja lecitina, koji uistinu pomaže
sagorijevanju i eliminaciji lošeg holesterola.
61
Nije tako, jer sjetite se izreke da svaki užitak ima i
svoju cijenu a kolika je ona to ne znamo.
Dozvoljeno:
Svo povrće i voće, proizvodi od raženog, ječmenog
i heljdinog brašna, zobene pahuljice; Svježi kravlji sir,
mlijeko sa malim procentom masnoće, mliječne kulture,
kefir, surutka, bjelance jajeta; Riba, piletina, puretina,
lešo teletina, riža, soja i prizvodi od soje, heljda, razni
vegetarijanski proizvodi, maslinovo, sojino i susamovo
ulje, keksi od integralnog brašna i bez šećera, med,
razni začini, prirodni neslađeni sokovi, limunada slađena
medom ili umjetnim sladilom, kisela voda i slično.
U posljednje vrijeme proizvođači hrane nude tzv. light
proizvode .
Još jedna mala, slatka laž u službi dobre zarade, jer
to vam je isto kao light cigareta.
Evo i nekoliko originalnih receptura za spravljanje
potpuno prirodnih lijekova za borbu sa povišenim ho-
62
Za ovaj pripravak treba promješati i
mikserom dobro umutiti:
1 kg meda
150 ml jabukovog sirćeta
50 ml tinkture Artičoke
30 gr Kurkume u prahu
15 gr cimeta u prahu
Uzimati ujutro i predvečer po jednu supenu
kašiku sa malo vode.
Izuzetno efikasan i kvalitetan lijek koji možete
preporučiti svima koji imaju problema sa
povišenim holesterolom.
lesterolom i trigliceridima u krvi. Potrebno vam je samo
malo dobre volje i želje da pomognete sebi. Uz malo
truda napravite jedan od narednih lijekova i uvjerite se
da je priroda istinsko čudo.
00
Ebu Hamid Muhammed el-Gazali
El-Maqsad
Prijevod i bilješke Dr. Almir Fati´c
Format A5, 264 stranice, tvrdi uvez, kontakt telefon: 061 803 014
KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi prilikom
zadovoljavanja svojih potreba u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND počinje sa izgradnjom
modernog kulturno - edukativnog centra u Sarajevu. Sa svojim modernim i funkcionalnim dizajnom objekat će pružati
mogućnost organiziranja raznih sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja na najvišem nivou, pružajući na taj način
mladima rješenje njihovih problema.
Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se sa svojim
novčanim prilozima uključe u ovo hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar.
Priloge možete uplaćivati na račun br. 1990490005871360 kod ABS Banke.
00
Download

MJESEC UMMETA - BOSNA MUSLIM