P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 12
DECEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
POZIV NA
TRŽNICAMA
SURA
EL-HUMEZE
OBILJEŽJE
SREĆE
POSLUŠNI
I POSLUŠNE
DVA
CARSTVA
VATAN
DOMOVINA
ŠTA JE
je ljubav, jedan selam prostranoj budućnosti iz historijskih dubina.
je stvorenja voljeti radi Stvoritelja, i to dokazivati hizmetom.
je nada do zadnjeg trenutka, i kada su ti svi leđa okrenuli.
je jedna vijest, jedno jutro, jedno pismo od voljenog.
ne pita i ne sudi, nego prihvata u zagrljaj.
je svjetlosno lice, okrenuto prema Kabi.
je neprijatelj grijehu, a ne griješniku.
je naš hod, prema znanju i ljubavi.
je žar kad gori ljubav u srcima.
je ‘mi smo’, a ne ‘ja sam’.
je oko što vidi istinu.
Semerkand, trg Registan (sa tri lijepe medrese: Ulu-begova, Šir-dar i Tella-kari)
UREDNIK
P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I •
BROJ 12
DECEMBAR 2009 • ISSN 1840-0930 • CIJENA: 3 KM
POZIV NA
TRŽNICAMA
Vatan – domovina
Mnogi od nas su imali priliku boraviti, na malo duže vrijeme, kao
studenti ili radnici, van naše domovine, izvan našeg vatana. Takvi dobro
znaju šta znači biti građanin drugog ili trećeg reda i kolika je čežnja za
rodnom grudom, svojim suncem i nebom.
SURA
EL-HUMEZE
OBILJEŽJE
SREĆE
POSLUŠNI
I POSLUŠNE
DVA
CARSTVA
VATAN
DOMOVINA
SEMERK AND
PORODIČNI MAGAZIN
Udruženje SEMERKAND
14. MAJA 92 br. 14
Ilidža / Sarajevo
Tel/Fax: +387 33 624 883
.
ISSN 1840-0930
Za izdavača
MIRZA PAŠIĆ
Glavni i odgovorni urednik
NEDŽAD ĆEMAN
Redakcija
Dr. hfz. DžEMAIL IBRANOVIĆ
Dr. ALMIR FATIĆ
Dr. MERIMA ČAMO
MEHMED ĆEMAN
EDIN TOPČIĆ
Design & DTP
MUHAMED MULAOSMANOVIĆ
Lektor
ALDINA VEISPAHIĆ
Marketing
DŽENAN ZUBEROVIĆ
062 105 430
Distribucija
ENIZ SKEJIĆ
061 410 492
Cijena:
BiH:
Turska:
Hrvatska:
Crna Gora:
Srbija:
Europa:
USA:
3
4
15
2
2
3
5
KM
YTL
Kn
EUR
EUR
EUR
USD
Štampa: Bemust, Sarajevo
www.bemust.ba
Redakcija zadržava pravo
dorade objavljenih materijala.
Poslani materijali se ne vraćaju nazad.
Magazin ne preuzima odgovornost
za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.
Svaki pedalj zemlje, zrno pjeska na riječnoj obali, treperava grančica na stjenovitoj planini, svježina zraka, modrina neba, plač dojenčeta,
korak vojnika, pogled stare nene, sve to pripada našoj domovini. Naši
izvori, brzaci i rijeke su vode, ali i krv naših predaka, gazija i šehida.
‘Naši’, ‘naše’ – kako lijepo i toplo zvuči.
Hercegovački sandžakbeg Ali-beg Rizvanbegović bio je uveo praksu
da su oni koji odluče sklopiti brak, na dan vjenčanja, morali donijeti potvrdu od mjesnog muhtara da su zasadili po deset stabala plemenitog
voća i da su se sva primila. SEMERKAND nam u ovom broju govori o
značaju vatana, želi nas potaknuti na promišljanje o važnosti domovine.
Prva naša domovina je ‘ezel’ – vatan gdje su duše svjedočile Allaha,
svoga Gospodara. Iz tog našeg vatana smo izvedeni pa plačemo kao
naj što ‘plače’ kad ga iščupaju iz najistana, veli hazreti Mevlana. Plače
duša za rastankom sa Izvorom. Potpuni sastanak sa Gospodarom je u
vječnoj domovini, u džennetu, kojeg ćemo inšallah nastaniti i u njemu
zauvijek u Allahovoj milosti i Njegovom zadovoljstvu boraviti.
Zato je potrebno i ‘unutrašnji vatan’ urediti. Sposobnog i zdravog sultana-srce imati. Srce čisto od mržnje, zlobe i zavisti a puno vjere, znanja
i lijepih osobina. Iskrenog i mudrog vezira-pamet posjedovati. Pamet
koja će davati prednost vječnom nad prolaznim. I budne askere-organe
koji čuvaju Allahove granice.
I naša porodica je jedna naša domovina koju trebamo valjano urediti. Kako je divno kad je u porodici sklad, sigurnost i napredak. Organizirajmo svoje porodice. Dajmo da svaki njen član iznjedri ono što
najbolje zna i može. Gradimo je na temeljima ljubavi prema Allahu,
Poslaniku, a.s., njegovom ehli-bejtu i učenju Kur’ana. Allahov bereket
je tajna uspjeha, pa ga tražimo dobrim djelima. Brzina našeg kretanja
na Sirat-ćupriji je brzina našeg hoda ka pokornostima. Napajanje sa
Pejgamberovog, a.s., havda (bazena) je u količini slijeđenja njegovog
svijetlog šerijata.
Prva godina izdavanja našeg porodičnog magazina evo, poštovani čitaoci, sa ovim dvanaestim brojem se završava. Nadamo se da
će u sljedećoj godini SEMEKAND biti još korisniji svom vatanu. Redakcija želi da se i ovim putem zahvali svima koji su pisali, prevodili članke, distribuirali i promovisali magazin SEMERKAND. Posebna hvala pripada vama, vjernim čitateljima, na vašem povjerenju.
Ostanite Allahu na amanet...
[email protected]
SADRŽAJ
6
24
42
VJERA I
DOMOVINA
POSLUŠNI I
POSLUŠNE
SVETI
GRAD MEKKA
SEMERKANDDECEMBAR2009
UVODNA RIJEČ SMRT, SMAK SVIJETA I AHIRET
Sejjid Mübarek Erol
4
TEMA VJERA I DOMOVINA
Dr. Almir Fatić
6
VATAN - OD DOMOVINE DUŠA DO DŽENNETA
Dr. hfz. Džemail Ibranović
12
POKORNOST ALLAHU I LJUBAV PREMA POSLANIKU a.s. (I)
Imam el-Gazali
14
POZIV NA TRŽNICAMA
El-Kandehlevi
16
VRIJEDNOST GRADNJE MESDŽIDA I DŽAMIJA
Sejjid Muhamed Alevi el-Haseni
19
SURA EL-HUMEZE
Ibn Adžibe el-Haseni
20
VODA, PAŠA I VATRA, SMAK SVIJETA, NAKLONOST BRATA ...
Allame el-Munavi
22
POSLUŠNI I POSLUŠNE
Emina Ćeman
24
HILJADU I JEDNA KAP
26
NOVA GODINA
Ali Tantavi
28
PISMO PRIJATELJU
Imam Rabbani, k.s.
30
GOVOR STANJA
32
DŽAMIJA KAO SVJETIONIK VJERE
Almedina Tulić
34
MUVEKKITOVE ZANIMLJIVOSTI
36
NAPAD POČINJE
Mehmed Ćeman
38
SVETI GRAD MEKKA
Erol Zubčević
42
ŠIRENJE ISTINE MEÐU SVIM STANOVNICIMA PLANETE
Dr. Dželal Ibraković
46
NASILNIK
Aida Begić-Zubčević
50
HANA
52
NAUKA I TEHNIKA
Ismail Nezirović
54
ZALJUBLJENI LOSOS
Edin Topčić
56
MAHALJANI NA SVEČANOJ VEČERI
Sevret Mehmedćehajić
58
ZVORNIK
Dr. Merima Čamo
60
REUMATIZAM
Suad Šendelj
62
55
Sejjid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ
S
Smrt, smak
svijeta i ahiret
vakome od nas će doći smrt, prije ili kasnije. To je
posve sigurno. Sigurnije od dana koji će nastupiti
poslije noći, ili od zime koja će uslijediti poslije ljeta. Između čovjeka i smrti je samo jedan tren. Ona mu
može doći svakoga časa, na svakom mjestu i u bilo kojem stanju.
Čovjek po svojoj prirodi ne želi nestanak, nego trajno postojanje. Kako god želi znati stanje puta na koji se
sprema poći i stanje mjesta u koje putuje, također želi
saznati o smrti i onome što slijedi poslije nje.
Jedini izvor iz kojeg možemo prihvatiti znanje o smrti
i onome što slijedi poslije nje jeste Allahova Knjiga i Njegov Poslanik (s.a.v.s.). To je zbog činjenice što razum i
osjetila nisu u stanju dokučiti taj svijet, te što se umrli ne
vraćaju nazad.
Smrt je veoma bolan prolaz kojim počinje realni život. Svako ko dođe na ovaj svijet morat će proći kroz taj
prolaz. Tako ćemo sa ovoga prolaznog svijeta, na kojem
smo bili samo gosti, vratiti se svojoj pravoj kući. Ma koliko
dugo živjeli i trudili se, smrt će promijeniti razliku između
dugog i kratkog života (tj. kada nastupi smrt, uopće nije
važno koliko smo dugo živjeli i koliko smo stekli na ovom
svijetu, o.prev.).
Mu’min treba svakoga dana razmišljati o smrti i ahiretu. On na taj način treba postići svijest kojom će svaki
uzdah (nefes) osjećati kao posljednji na ovom svijetu,
svijest po kojoj će „smrt“ odgajati njegov život i omogućiti
mu da pronikne u tajnu „umiranja prije smrti“, kako bi svoj
čas smrti (edžel) mogao dočekati sa osmijehom na licu.
Nakon što pronikne u spomenutu tajnu on neće osjetiti
bol, agoniju i smrtne muke. Taj trenutak za njega neće
predstavljati ništa drugo osim čas susreta sa Voljenim.
Prema učenju naše uzvišene Vjere smrt je toliko povezana sa životom da se čovjek, naprosto, rađa kako bi umro
i sa smrću započeo potpuno novi život. Prema islamskom
poimanju gradskog života i urbanosti mezarluci zauzimaju
mjesto u samom središtu gradova, a ne na periferiji. Time
se ogleda bliskost života i smrti, ali i pripravnost za smrt.
04
To je samo jedan od mnogobrojnih primjera bliske veze
između života i smrti u islamskoj tradiciji.
Svi oni koji dođu ili napuste ovaj svijet razumiju smisao
smrti. Međutim, među njima postoji velika razlika. Smrt,
u njenom pravom smislu, istinski razumiju i prihvataju
samo mu’mini. Uzvišeni Hakk je rekao: „Svaka duša će
smrt okusiti!“ Što znači da je ona neizbježna realnost.
Prema tome, za nju se treba pripremiti, što je, opet, moguće samo ako se sjećamo smrti i ne zaboravljamo je.
Ponos Svijeta, naš Pejgamber (s.a.v.s.) rekao je: „Sjećajte se smrti koja uništava uživanja!“
Smrt, koju ljudi ne vole čak ni spominjati, od koje bi
svako živo biće pobjeglo kad bi za to imalo mogućnosti,
i pored toga što se na prvi pogled čini kao kraj i nestanak, ona ustvari predstavlja početak novog i vječnog života. Taj život nije kao ovosvjetski život. To je najbolji život
za one koji su istinski robovali svome Gospodaru. Ovaj
prolazni svijet, na kojem čovjek živi i umire, predstavlja
mjesto na kojem treba steći bolji i vječni život. Vrijednost
ovoga svijeta je zbog Ahireta, kao što na to ukazuje hadis-i šerif u kojem Resulullah (s.a.v.s.) kaže: „Dunjaluk je
ahiretska njiva!“
Čovjek nikako ne smije zaboraviti da će mu smrt, koju
ne voli, sigurno doći. Gdje god on bio ona će ga naći.
Međutim, nije sigurno kada, gdje i kako će umrijeti. O
tome nas naš Gospodar nije obavijetio. To je tajna u kojoj
su sadržane mnoge mudrosti. Naime, kada bi ljudi znali
čas svoje smrti, živjeli bi bez mira i rahatluka. Možda bi
neki od njh živjeli u nemaru do nekog vremena, a onda bi
se pokajali i pokušali se spremiti za smrt.
I Smak svijeta nam je, također, nepoznat. Baš kao i
čas naše smrti. O tome nikome nije dato nimalo znanja.
Nasuprot mnogobrojnim tvrdnjama, po ovom pitanju prisjetimo se ajeta u kojem Uzvišeni Allah kaže: „Pitaju te
o Smaku svijeta: ‘Kada će se dogoditi?’ Ti ne znaš, pa
kako da o njemu zboriš, o njemu samo Gospodar tvoj
zna.“ (Naziat, 42-44)
Naravno, niko osim Allaha ne zna kada će nastupiti
Kijametski dan. O njegovoj blizini postoje neka izvješća i
predznaci. O tome nas obaviještavaju pojedini kur’anski
ajeti i hadisi Allahova Poslanika (s.a.v.s.). Međutim, vrijeme u kojem će on nastupiti spada u „pet nepoznatih
(gajb) stvari“ koje ne zna niko osim Allaha Uzvišenog.
Život koji je kratak i čiji edžel ne znamo vrijedniji je od
života koji je dug, a znamo kada će doći njegov edžel.
Naš Gospodar je Svojom milošću zadržao za Sebe znanje o edželu čovjeka i svijeta. Na taj način su ljudi koji su
živjeli u prvoj i srednjoj epohi vremena spriječeni da žive
u nemaru, a oni koji žive u vremenu pred smak svijeta
sačuvani su od tugovanja i teških iskušenja koja bi nastala u slučaju da znaju kada će nastupiti Smak svijeta.
Skrivenost te tajne zahtijeva činjenica po kojoj ovosvjetski
život predstavlja mjesto ispita za čovjeka.
Skrivenost časa smrti i Smaka svijeta predstavlja manifestaciju Božije mudrosti i milosti. Međutim, u toj tajni
se nalaze išareti za posjednike znanja i imana. Naprimjer,
lejletul-kadr je skrivena u mjesecu ramazanu. Međutim,
naš dragi Pejgamber (s.a.v.s.) je nas obavijestio da je
ona skrivena u drugoj polovici ramazana i preporučio
nam da ju tražimo u neparnim noćima. Isto tako je moguće spoznati i vidjeti neke naznake blizine Smaka svijeta.
Uzvišeni Gospodar, u nekim ajetima, obaviještava nas da
su se ispunili mnogi mali predznaci, kao i da su se počeli
javljati neki veliki predznaci.
U kur’anskim ajetima se opisuje i stanje svijeta u trenucima kada nastupi Kijametski dan. Taj strašni dan će
zadesiti kako ljude, tako i brda, mora, zvijezde i sva stvorenja. U tom strašnom danu ljudi će izbezumljeno bježati
na sve strane. Na kraju, i duše koje su bile razdvojene od
svoga tijela bit će ponovo vraćene u svoja tijela.. Tada će
ljudi biti pitani za ono što su radili.. To će biti dan velikog
okupljanja (mahšer), Sudnji dan...
Na Sudnjem danu će sva stvorenja biti pozvana na
odgovornost i shodno svom stanju bit će u radosti ili žalosti. Naš Gospodar, koji posjeduje apsolutnu pravednost,
presudit će pravedno i svako će biti poslan na mjesto
koje je zaslužio. Njegovu presudu neće moći niko izmijeniti.
Iako će se smrt, smak svijeta i ahiret odnositi na sva
stvorenja, ipak će u središtu tih događaja biti čovjek. Kao
što je ovaj svijet stvoren zbog čovjeka, isto tako je zbog
njega stvoren i ahiret. Naš Gospodar, koji je od kapi vode
stvorio najsavršenije biće, sigurno će ponovo proživjeti
kosti koje su istruhle i pomiješale se sa zemljom.
Čovjek, koji je sastavljen od duha (ruha) i tijela (beden), u pravom smislu je čovjek po svom ruhu. Njegovo
tijelo, koje je od zemlje, na kraju opet postane zemlja,
dok njegov ruh, kojim je on postao čovjek, Uzvišeni Allah
je učinio trajnim. Iz tog razloga čovjek ima želju da živi
vječno, kao i da njegova djela i sjećanja ostanu trajna i
vječna.
Vjerovanje u ahiret jedina je stvar koja čovjeka može
spasiti straha od smrti i u cijelosti zadovoljiti njegovu želju
za vječnim životom.
Učenjaci su definisali četiri stanice (prenoćišta) kroz
koja će proći svaki čovjek, a od kojih je svaka koja slijedi
veća od prethodne. Prva stanica je majčina utroba, druga – dunjaluk, treća – berzah (svijet kabura) i četvrta – na
kojoj se završava njegovo putovanje i koja je vječna, a to
je džennet ili džehennem.
Na koju god stranu svijeta odete vidjet ćete da su kod
ljudi prisutne dvije želje koje ne nestaju: želja da ostanu
mladi i želja da budu vječni. Kada bi im i cijeli svijet dali,
to ne bi utolilo njihovu želju za vječnošću. Međutim, oni
tu želju ne mogu ispuniti na ovom svijetu. Pa, ipak, naš
Milostivi Gospodar nije nam uskratio mogućnost da ispunimo spomenutu želju i zbog toga je za nas, Svoje robove, stvorio ahiret na kojem će nam darovati vječni život.
S druge strane, ahiret je mjesto na kojem će se manifestovati „El-Adl“ (Pravedni), časno ime našeg Uzvišenog Gospodara, kojim će svako, prema svojoj zasluzi,
biti nagrađen ili kažnjen. Božija pravda zahtijeva da zalim
iskusi kaznu, a mazlum nadoknadi svoje pravo. Sigurno
je da će naš nadasve pravedni i milostivi Gospodar silnike kazniti vatrom – zasluženom kaznom, a vjernike i one
kojima se činio zulum nagraditi džennetom.
Vjerovanje u ahiretski život ostavlja velik i dubok uticaj
na čovjekov ovosvjetski život. Samo tim vjerovanjem se
može shvatiti realno značenje i smisao ovoga svijeta. Dunjaluk i ahiret međusobno su povezani. Kao što je dunjaluk ahiretska njiva, tako je i vjerovanje u ahiret neophodan
faktor za pravilno uređenje ovoga svijeta.
Vjerovanje u ahiret omogućava popravak i uređenje
ovoga svijeta, ali i stjecanje samog ahireta.
Sa uputom i pomoći našeg Uzvišenog Gospodara...
05
Dr. Almir Fatić | TEMA
Vjera i
domovina
06
07
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ
„Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete
pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i
koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one
koji su pravični. Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima
koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg
izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima
prijateljuju sami sabi čine nepravdu.“ (el-Mumtehane, 9–10)
U
Kur’anu se na četiri stotine četrdeset i jednom
mjestu spominje riječ el-erd u značenju „zemlja“, „tlo“, „kraj“ ili „predjel“. Klasični muslimanski učenjaci koji su se bavili preciznim značenjem
kur’anskih riječi u njihovom kontekstu ustanovili su sedamnaest kontekstualnih značenja riječi el-erd u Kur’anu.
Tako oni vele da riječ el-erd u Kur’anu, zavisno od konteksta u kojem se navodi, može označavati: a) konkretan
zemaljski prostor, kraj ili predio; b) zemlju Kijametskog
dana; c) zemlju dženneta; d) kabur ili mezar i e) ljudsko
srce (prema nekima).
U slučaju konkretnog zemaljskog prostora ili predjela
ovi učenjaci su identificirali, naprimjer, sljedeće zemaljske prostore ili lokalitete na koje ukazuje Kur’an:
•
Mekka: en-Nisa’, 97; er-Ra’d, 41;
•
Medina: en-Nisa’, 100; el-Isra, 76; (...)
•
Šam (Sirija): el-E’araf, 137; el-Enbija’, 71;
•
Misir (Egipat): el-E’araf, 128, 129; Jusuf, 55; elKasas, 4; (...)
•
„Zapadna zemlja“ (neki smatraju da se ovdje
misli na Kinu): el-Kehf, 94;
•
Bizant: er-Rum, 1–3;
•
Jordan: el-Bekare, 60;
•
Hidžr: Hud, 64;
•
Perzija: el-Ahzab, 27.
U 105. ajetu sure el-Enbija’ i 74. ajetu sure ez-Zumer
riječ el-erd označava dženetsku zemlju, dok u 60. ajetu
sure ez-Zumer označava kijametsku zemlju. El-Erd u
značenju kabura intendira se u 42. ajetu sure en-Nisa’,
a u značenju kalb (srca), prema nekim semantičarima,
intendira se u 17. ajetu sure er-Ra’d.
Ukoliko predmetno (ili referencijalno) značenje riječi
el-erd u spomenutim ajetima promatramo i kao emotivno značenje koje uključuje poseban ljudski odnos
ili osjećajnu dimenziju, onda pojam zemlje možemo
razumjeti i u značenju domovine. Dakle, Kur’an uvažava domovinu kao konkretan zemaljski prostor prema
kojem čovjek gaji posebna osjećanja, ali nam ukazuje
i na druge domovine: kabursku i dženetsku domovinu
te domovinu srca.
08
Islam i patriotizam
Iskazivanje ljubavi i patriotizma prema svojoj rodnoj
grudi ili domovini ne proturječi učenju islama. Islam jeste
nadnacionalna ili internacionalna vjera, tj. univerzalna
vjera, ali to ne znači da je islam ravnodušan prema pojmu domovine ili nacije, a kamoli da je njihov protivnik.
Pored kur’anskih ukazivanja na konkretnu zemaljsku
domovinu te pogleda na ljudsko društvo koji je sažet u
znamenitom ajetu: „Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i
jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo
da biste se međusobno upoznali.“ (el-Hudžurat, 12) –
praksa i riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s., dodatno potvrđuju
da zdrav emocionalni odnos prema domovini i narodu
kojem se pripada ne poništava univerzalnost islama i
njegov nadnacionalni karakter kao vjere i morala. Naime, poznato je da je Resulullah, s.a.v.s., kad je prilikom
hidžre napustio Mekku, za trenutak zastao, okrenuo se
prema njoj, te rekao: „Nema mi ljepšeg ni dražeg grada
od tebe! Da me tvoji stanovnici nisu protjerali iz tebe, nikada te ne bih napustio!“ Također, kada je Muhammed,
a.s., primijetio nostalgiju svojih ashaba muhadžira koji
su došli u Medinu, obratio se uzvišenom Allahu riječima:
„Bože, učini nam Medinu milom i ugodnom, kao što si
nam takvom učinio Mekku.“ (Muslim, 2444)
U literaturi se navode poznati Bilalovi stihovi, koje je on često ponavljao, a koji odišu dirljivom čežnjom i žudnjom za rodnim krajem:
„Želio bih znati da li ću još ikada zaspati u dolini Mekke,
usred mirisnog bilja izhira i dželila; da li ću ikada doći i
napiti se vode s vrela Midženne u blizini Mekke i da li ću
ikada ugledati brda kod Mekke, Šame i Tafil?“
Također se u islamskoj literaturi navodi veliki broj
velikih misli i riječi o ljubavi prema domovini i rodnoj
grudi. Ispjevane su veličanstvene ode u slavu domovine
i pozitivnog patriotizma koje služe kao primjer i trajna
inspiracija svim muslimanima bez obzira koju zemlju
zovu svojom domovinom. Tako je jedan arapski pjesnik
spjevao:
„Moja domovina mi je velika i sveta, pa makar mi
nekad i nepravdu učinila, makar ja u njoj ponekad trpio
golotinju i glad.“
Prema tome, muslimani su patriote svoje domovine
koji svoj patriotizam izražavaju na human, kulturan i civiliziran način koji ne ugrožava niti negira prava drugih ljudi,
naroda ili građana. Dobar musliman je i dobar patriota.
Islam i nacionalizam
Iz izvora islama možemo zaključiti da islam ima
određen i pozitivan odnos prema nacionalizmu i nacionalnom pitanju. Ali islam naciju ne izdiže iznad vjere i
etike kao što to čine rasisitičke teorije koje pojam nacije
uzdižu kao najveću vrijednost, zapravo božanstvo u čije
ime se mora žrtvovati i odobriti svaka nepravda i zločin.
Naša dalja i bliža historija zorno nam pokazuje i svjedoči
do čega dovodi takav nacionalizam, odnosno nacionalizmi koji naciju slave kao „vrhunaravno biće“, a u čije
ime su počinjeni masovni zločini, genocidi i učinjene
nepravde prema drugim narodima i nacijama. Naravno,
takvo poimanje nacije i nacionalizma islam najstrožije
osuđuje i odlučno odbacuje. Takvo poimanje nacije u
jednom hadisu se eksplicitno osporava:
Od Džubejra ibn Mut’ima, r.a., prenosi se da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Nije od nas onaj koji poziva u
nacionalizam (‘asabijjet – dosl. zelotizam, fanatizam,
bigotizam, plemenska pristranost); nije od nas onaj ko
se bori u ime nacionalizma; i nije od nas onaj ko umre
u nacionalizmu.“ (Ebu Davud, 5121)
Musliman može voljeti svoj narod ili svoju naciju, ali
musliman ne može i ne smije pomagati i podržavati svoj
narod u nasilju, zločinu i nepravdi! Od Fusejle, rahimehullah, prenosi se da je čula svoga babu kada pripovijeda: „Upitao sam Allahovoga Poslanika, s.a.v.s.: ‘Allahov
Poslaniče, da li u ‘asabijjet (nacionalistički osjećaj i postupanje, plemensku pristranost) spada i to da čovjek
voli svoj narod?’, na što mi je Allahov Poslanik, s.a.v.s.,
odgovorio: ‘Ne, nego je ‘asabijjet da čovjek pomaže svoj
narod u nasilju i nepravdi!“ (Musned Ahmedov, 107/4)
Ukratko rečeno, islam se žestoko protivi nacionalizmu
koji se postavlja iznad vjere, etike i pravde, dok podržava
nacionalizam koji je plemenit i human, koji podstiče na
rad, napredak i slobodu svoga naroda ali bez nepravde,
nasilja i nanošenja štete drugim narodima. Upravo je
islam s ovakvim svojim pogledom na naciju, društvo
i državu spriječio muslimanske narode širom Planete
da prihvate materijalističke i rasističke teorije i ideologije o državi i naciji. Također, samo zahvaljujući islamu
muslimanski narodi nikada nisu prihvatili ideje rasizma,
fašizma, komunizma i drugih izama koji su im, katkada,
silom historijskih prilika nuđeni ali i okrutno nametani.
Tako je jedino islamu kao univerzalnoj vjeri i ideji pošlo
za rukom da u korijenu sasječe sve ljudske ideologije i
09
misaone tvorevine koje se temelje na posebnosti, odnosno isključivosti po boji kože, porijeklu, rasi, naciji i slično. Sjetimo se samo znamenitih riječi Poslanika islama
izgovorene na Oproštajnom hadžu: „Svi vi potječete od
Adema, a Adem je od gline stvoren. Najdostojniji Boga
je onaj među vama koji Ga se ponajviše boji. Nijedan
Arap bolji nije od ne-Arapa, osim po vjeri svojoj.“
Posebno su muslimanski vjerski učenjaci, imami i
intelektualci dužni glasno i jasno dići svoj glas protiv
bilo kojeg oblika nasilja, nepravde i nacionalističkog
fanatizma. Zapravo, to je njihova prvorazredna vjerska
obaveza.
Borba za domovinu
Iz Kur’ana se razumije – kako to ističe i poznati bošnjački alim Kasim ef. Dobrača (preselio na ahiret 1979),
neka je rahmet njegovoj napaćenoj duši, u svom za
života neobjavljenom rukopisu – da je borba za svoju
slobodu i domovinu pravedna i krjeposna stvar. U suri
el-Bekare, u 246. ajetu, navodi se kako su sljedbenici
jedne ranije vjere rekli svom poslaniku: „Zašto da se ne
borimo na Allahovom putu“ – rekoše – „mi koji smo iz
zemlje (domovine) naše prognani i od sinova naših odvojeni?“ A kada su na poziv svoga poslanika da pođu u
borbu, i pored zadane riječi, bježali, uzvišeni Allah uputio
im je težak prigovor: „A kada im borba bi propisana, oni,
osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su
sami prema sebi nepravedni.“ Iz ovih riječi Kur’ana, kao
10
i iz islamskog učenja uopće, razumije se da borba za
slobodu domovine uvijek uključuje i borbu za slobodu
svoje vjere i druga ljudska i građanska prava. (Kasim ef.
Dobrača – život i djelo, Sarajevo, 2005, 175)
S druge strane, muslimanima je zabranjeno da održavaju prijateljstvo i da sarađuju s onima koji ih progone
i protiv njih se bore zbog njihove vjere i koji ih istjeruju iz
njihove domovine ili u tome pomažu drugima. Kur’anski
stav je kristalno jasan: „Allah vam ne zabranjuje da
činite dobro i da budete pravedni prema onima koji
ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.
Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju
protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone
i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sabi čine nepravdu.“ (el-Mumtehane, 9–10)
U hadisima Allahova Poslanika, s.a.v.s., govori se o
šehidima za odbranu svoje porodice i domovine i nagradi koja ih očukuje za njihovu šehidsku smrt. Navest
ćemo nekoliko takvih hadisa koji zavređuju našu pažnju:
Se’id ibn Zejd prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko pogine braneći svoju porodicu – on je šehid.“
(Musned Šihabi’l-kuda’, 329)
Ibnu’n-Nedždžar prenosi od Ibn ‘Abbasa slijedeće
riječi: „Ko pogine braneći svoju porodicu od zuluma –
on je šehid; ko pogine braneći svoj imetak od zuluma
– on je šehid; ko pogine braneći svoga komšiju od
zuluma – on je šehid; ko pogine zarad Allaha – on je
šehid.“ (el-Džami’u’l-kebir, 6047)
Kasim ef. Dobrača, na temelju djela Kenzu’l-’ummal,
navodi sličan hasdis: „Ko pogine u odbrani svog imetka,
on je šehid; ko pogine braneći svoj život, on je šehid;
ko pogine u odbrani svoga brata, on je šehid; ko pogine braneći svoga susjeda, on je šehid; ko pogine
pripovijedajući pravu vjeru, istinu i moral, on je šehid.“
Suraka ibn Malik ibn Džu’šem el-Mudlidži kazuje da je
Allahov Posanik, s.a.v.s., rekao: „Najbolji među vama je
onaj koji se bori za svoje pleme ili rod, ako u toj borbi
ne počini kakav grijeh ili zločin.“ (Taberani, Mu’džemu’lkebir, 4022)
Borba za svoju porodicu kao, da tako kažemo, užu
domovinu, i zemlju ili državu kao širu domovinu odvija
se na mnogim poljima: vjerskom, obrazovnom, kulturnom, ekonomskom, političkom i svakom drugom vidu
borbe na putu dobra, prosperiteta i blagostanja za širu
društvenu zajednicu. Danas znamo koliko je teška i
naporna borba da svoju djecu usmjerimo ispravnim
putem i da im pružimo kvalitetno vjersko i svako drugo
obrazovanje. Mnogo je naših muslimanskih porodica
kojima je potrebna pomoć u tom smislu. Mufessir Katade, iz generacije tabi’ina, tumačeći Allahove, dž.š.,
riječi: „A kad god vam se kaže: ‘Dignite se [za dobro
djelo]’, vi se dignite.“ (el-Mudžadele, 11) – veli da one
znače: „Kad god ste pozvani da učinite neko dobro
djelo, odgovorite na taj poziv.“
Vječna domovina
Musliman je svjestan, ma gdje živio i radio, ma kojoj
naciji pripadao i zemaljskoj domovini služio, da je njegov konačni životni cilj vječna domovina – ahiret: „Onaj
svijet (ahiret) je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta.“
(Ed-Duha, 4) Ili, još preciznije, džennet: „A one koji se
Gospodara svoga boje čekaju dženetske bašče kroz
koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati – takav će
biti Allahov doček.“ (Ali’Imran, 198)
Budući da je u pitanju vječnost, onda borba i samoborba za takvu vječnost, odnosno vječnu domovinu
treba biti snažna i neprestana. Bezbroj je načina da se
zasluži vječna domovina. Neke smo spomenuli u ovom
tekstu, navodeći hadise o onome ko se smatra šehidom
– a znamo da su šehidi već stanovnici vječne domovine.
Borci za vječnu domovinu, zasigurno, neće ostati bez
rezultata svoje borbe: „One koji se budu zbog Nas borili
Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti;
a Allah je, zaista, s onima koji dobra djela čine!“ (el’Ankebut, 69) Dakle, jedna od sigurnih staza koja dovodi
do kapije vječne domovine jeste činjenje dobrih djela.
Uzvišeni je u Svojoj Knjizi rekao: „Bogatstvo i sinovi su
ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena
i ono u što se čovjek može pouzdati.“ (el-Kehf, 46)
11
Dr. hfz. Džemail Ibranović
Vatan – od
domovine duša
do dženneta
„Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „Mi vjerujemo! I da u
iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih,
da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.“
(el-Ankebut, 2–3)
U
ovom našem kazivanju o domovini počet ćemo,
naravno, od ezela (preegzistencije), vremena
stvaranja duša. U Kur’anu se kaže: „I kada je
Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv
sebe. Zar ja nisam Gospodar vaš? – oni su odgovorili:
‘Jesi, mi svjedočimo!’ – i to zato da na Sudnjem danu ne
reknete: ‘Mi o ovome nismo ništa znali.’“ (el-Ea’raf, 172)
Tirmizi prenosi predaju preko Ebu Hurejre da je Poslanik, a.s., rekao: „Kada je Allah stvorio Adema, potrao
ga je po leđima, pa mu je iz kičme izašlo svo potomstvo koje će Allah kao Ademove potomke stvarati do
Sudnjeg dana. Allah je dao da je svaki od njih imao nur
(svjetlo) pred očima.“
U djelu Miftahu me’ijje o ovome nuru se kazuje sljedeće: „Allahovi, dž. š., sifati (svojstva) su se pokazali
u stvaranju Adema, a.s., i njegovog potomstva, bez
pitanja kako i gdje. Također, na isti način, otkrivenosti
(tedželijati) Allahovog Bića (Zata), osobina (sifata), imena (esmaa), djela (ef’ala) i odredbi (ahkama) pokazali su
12
se na Ademu, a.s., i njegovoj djeci. Kod nekih od Ademovih, a.s., sinova upotpunio se Božanski odraz (nakš).
Neke od njih savladali su niski porivi pa je oslabilo ljudsko savršenstvo u njima. Na taj način, Božanski odraz
(nakš) je nestao, i oni nisu našli put Njemu uzvišenom.“
U mevludskom spjevu Sulejmana Čelebije i prepjevu
na bosanski jezik od hfz. Saliha Gaševića se kazuje
kako se ovaj božanski nur prenosio s generacije na
generaciju:
„Dragi Allah kako stvori Adema,
Njim okiti ovaj dio alema
Sedždu njemu učiniše meleki,
A Bog dragi pokloni mu pomoći.
Svog habiba na čelo mu nur dade,
I taj nur mu jedan zeman ostade.
Na Havvu ga potlje Allah prenese,
Šit se rodi pa ga na njeg prenese.
Dođe Ibrahim i Ismail na dunja,
Oduljit će da kazujem drugo ja.“
U komentaru Mesnevije nalazimo sljedeće objašnjenje vezano za ovo svjetlo (nur): „Muhammedov nur (sjaj)
je njegov vanjski znak i stariji je od Ademova nura. Taj je
nur prelazio s jednog pejgambera na drugog. Bio je vrlo
zapažen i praćen sve do Abdu’l-Muttaliba i njegova sina
Abdullaha, tj. Muhammedova djeda i oca. Dok je nur bio
na Abdu’l-Muttalibu, i on je jednom bio na trgovačkom
putu u Jemenu, ljudi su tamo zapazili taj nur i raspitivali
se o porijeklu Abdu’l-Muttalibovu. Naročito su se za to
interesovali tamošnji Jevreji, jer se po kitabima znalo
da se očekuje dolazak jednog pejgambera, i to velikog.
Jedna od daljnjih Hatidžinih rodica, Nevfelova bratična, ponudila je Abdullahu da je vjenča.On joj ništa ne
obeća dok ne upita svoga oca Abdu’l-Muttaliba. Ona
je zapazila na Abdullahu nur i zaželjela je da mu bude
žena, radi potomstva na koje bi prešao taj nur.
Abdullah se vjenčao s Aminom ali je dobio dozvolu
od oca i za brak s ovom ženom koja mu je nudila brak.
Otišao je jedno jutro do nje i saopćio joj dozvolu oca da
se vjenčaju. Ova ga je odbila, jer je opazila da je nestalo
onoga nura s njegovog čela.
Tako se pročulo da je Amina postala trudna jer je nura
nestalo s Abdullaha. To je dalo povoda za proračunavanje kad je Amina zanijela Muhammeda.“
Domovina
utjelovljenih duša
Komentarišući ajet o preegzistentnom ugovoru (Misaku) duša s Allahom, dž. š., Ismail Hakki navodi kako
pojedine grupacije duša nisu iskreno prihvatile zadati
ugovor. Naime, on spominje tri skupine duša ili tri safa
od kojih su dva iskreno prihvatila Ugovor o svom robovskom statusu; skupina Allahu bliskih (es-sabikun) i sretni
(ashabul-jemin), dok nesretnici (ashabul-meš’emeh)
čija su srca bila prekriverna koprenom nevjerovanja,
licemjerja, samo su formalno izgovorili – „BELA!“ („DA!“)
Ovu izgovorenu istinu će svaka duša ponaosob potvrditi
sa svojim bivstvovanjem na ovom svijetu – dunjaluku,
prolazeći kroz različite ispite, iskušenja. Stoga uzvišeni
Allah kaže: „Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu,
ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi
nepravedan i lahkomislen.“ (el-Ahzab,72)
Na drugom mjestu Allah, dž.š., kaže: „Misle li ljudi da
će biti ostavljeni na miru ako kažu: „Mi vjerujemo! I da u
iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one
koji govore istinu i na one koji lažu.“ (el-Ankebut, 2–3)
Povratak u prtvotnu
domovinu – džennet
Da u srcu svakog vjernika postoji trajna želja za povratkom u prvotnu domovinu – džennet, potvrdit će nam
i predaja vezana za preseljenje Adema, a.s. Od Ubejja
ibn Ka’ba se prenosi:
„Kada je Adem bio na samrtnoj postelji, poželio je
grozd dženetskog grožđa, pa su sinovi krenuli da mu
ga potraže. Međutim, naišli su na meleke koji su ih upitali: „Sinovi Ademovi, gdje ste krenuli?“ „Otac nam je
poželio dženetskog grožđa“, odgovorili su. Na to su im
meleki rekli: „Vratite se, dovoljno ste uradili.“ Zatim su
mu meleki došli, uzeli mu dušu, ogasulili ga i opremili u
kefine; Džibril mu je klanjao dženazu, a ostali meleki su
klanjali iza njega. Kada su ga ukopali, rekli su: „Ovako
ćete postupati s umrlim osobama.“
S generacije na generaciju kod vjernika postoji čežnja
za džennetom preko oca Adema, a.s., koji je u njemu
bio i kušao njegove plodove i njegovu sigurnost, čega
je ovaj svijet lišen jer je pun kušnji.
Svakom robu Allah, dž.š., obećava povratak u prvotnu domovinu ako se iskreno pokaje za svoje grijehe.
Hakim u svome Mustedreku preko Se’ida ibn Džubejra prenosi da je Ibn Abbas u pogledu riječi: „I Adem
primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti“, rekao: „Adem je pitao: ‘Gospodaru moj, zar me
nisi Ti stvorio svojom rukom!?’ ‘Jesam’, odgovorio je.
Onda je upitao: ‘Zar nisi udahnuo u mene od Svoga
duha?’ ‘Jesam’, odgovorio je. ‘Zar mi, kad sam kihnuo,
nisi rekao: ‘Allah ti se smilovao!’ – Zar nije Tvoja milost
iznad Tvoje srdžbe?’ ‘Jeste’, odgovorio je. ‘Zar mi nisi
propisao da ću ja ovo uraditi?’ ‘Jesam’, rekao je. ‘Hoćeš
li me onda ponovo vratiti u džennet ako se pokajem?’
‘Hoću’, odgovorio mu je Allah dž. š.“
13
Imam el-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB
Pokornost Allahu i
Njegovom Poslaniku
U
zvišeni Allah kaže: „Reci:
Ako Allaha volite, mene
slijedite i vas će Allah voljeti…“ (Ali Imran, 31) Znaj, Allah ti
se smilovao, da je ljubav roba prema
Allahu i Njegovom Poslaniku, a.s.,
ustvari robova pokornost i slijeđenje naredbi. A Allahova ljubav prema
robovima je Njegovo dobročinstvo
kroz opraštanje njihovih grijeha.
Rečeno je: Kada rob spozna da
istinska savršenost pripada samo
Allahu, a da sve ono što vidi od svog
savršenstva ili savršenstva drugih
ljudi ustvari dolazi od Allaha i da je
s Allahom, i da njegova ljubav nije
osim zbog Allaha – to zahtijeva želju
za pokornošću prema Njemu i želju
da Mu se što više približi. Zbog toga
se ljubav tumači kao želja za pokornošću. A ona se jedino manifestuje
kroz slijeđenje Allahovog Poslanika,
a.s., u robovanju Njemu i poticaju na
pokornost Njemu.
Bišr el-Hâfi, r.a., je ispričao: „Sanjao sam Poslanika, a.s., kako me
pita: ‘Bišre, znaš li zbog čega te Allah
uzdigao nad tvojim savremenicima?’
Rekoh: ‘Ne znam, Allahov Poslaniče.’
‘Zato što hizmetiš Allahovim dobrim
robovima, savjetuješ braću muslimane, voliš svoje prijatelje i ehli-sunnet
i što lično slijediš moj sunnet!’, reče
mi Allahov Poslanik, a.s.“
Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Ko
oživljava moj sunnet, on me voli. A
14
ko me voli bit će na Kijametskom
danu sa mnom u džennetu!“
U poznatim predajama nam je
dostavljeno da će onaj ko se bude
čvrsto držao sunneta Prvaka svih ljudi i poslanika, a.s., u doba smutnji,
nereda i razilaženja, imati nagradu
stotinu šehida. (Ovako se navodi u
djelu Šir’atul-Islam)
Također je Poslanik, a.s., rekao:
„Svi od mog ummeta će ući u džennet osim onih koji to odbiju!“ Pri-
sutni su upitali: „A ko će odbiti?“
Reče: „Ko mi se bude pokoravao
ući će u džennet, a ko mi bude nepokoran, pa on je odbio (ući u džennet)! Svaki posao koji nije po mom
sunnetu je nepokornost!“
Neko je (od učenjaka) rekao:
„Ako vidiš šejha koji leti, ili hoda po
vodi, ili jede vatru i tome slično, a
namjerno ostavlja jedan farz ili jedan
sunnet, znaj da je on lažac u svom
iskazu. Njegov posao nije keramet
(Allahova počast) nego istidradž
(šejtanska prevara)! Da nas Allah od
toga sačuva.“
Put koji vodi
Njemu
Džunejd, Allah mu se smilovao, je
rekao: „Niko nije stigao Allahu osim
s Allahom! A put koji vodi Njemu je
slijeđenje Njegovog Poslanika, a.s.“
Ahmed el-Hivari, Allah mu se smilovao, kaže: „Svaki posao koji nije
u skladu sa sunnetom je ništavan!“
Kao što Poslanik, a.s., kaže: „Ko zanemari moj sunnet bit će lišen mog
šefâata (zagovora).“
Džunejd je ispričao: „Naš učitelj
Serijj es-Sekati, Allah mu se smilovao, se jednom razbolio. Nismo
znali lijeka za njegovu bolest, niti
šta joj je uzrok. Doktor specijalista
je preporučio da učitelj da urin. Kada
sam donio njegov urin, specijalista
je dugo u njeg zagledao. Zatim je
rekao: ‘Ovo je mokrača ašika!’“ Džunejd dalje kazuje: „U tom momentu
sam vrisnuo i pao u nesvijest. Bočica je ispala iz moje ruke. Potom
sam se vratio do svog učitelja Serijja i o svemu ga obavijestio. On se
nasmijao a potom rekao: ‘Kako je
samo promućuran!’ Upitah: ‘Zar se
ljubav pokazuje i na mokrači?!’ ‘Da!’,
odgovorio je.“
Fudajl, Allah mu se smilovao, je
rekao: „Kada te neko upita da li voliš
Allaha, onda šuti! Ako kažeš: ‘Ne’,
onda si kafir, a ako kažeš: ‘Da’, a ti
ne budeš istinski zaljubljenik, čuvaj
se Allahovog prokletstva!“
Sufjan es-Sevri je rekao: „Ko voli
onoga ko voli Allaha uzvišenog, pa i
on voli Allaha. Onaj ko poštuje onoga ko poštuje Allaha uzvišenog, pa
i on poštuje Allaha!“
ljubav prema
a.s. (I)
Znak ljubavi
prema Allahu
Sehl et-Tusteri, Allah mu se smilovao, kaže: „Znak ljubavi prema
Allahu je ljubav prema Kur’anu! A
znak ljubavi prema Allahu i Kur’anu
je ljubav prema Poslaniku, a.s.
Znak ljubavi prema Poslaniku, a.s.,
je ljubav prema njegovom sunnetu.
Znak ljubavi prema sunnetu je ljubav
prema ahiretu. Znak ljubavi prema
ahiretu je mržnja prema dunjaluku.
Znak mržnje prema dunjaluku je
uzimanje s njega onoliko koliko je
potrebno za ahiretsku poputbinu!“
Ebu’l-Hasan ez-Zindžani je rekao:
„Ibadet se temelji na trome: očima,
srcu i jeziku. Na očima – uzimanjem
pouka, srcu – razmišljanjem, a na
jeziku – istinoljubivošću, tespihom i
zikrom. Kao što uzvišeni Allah kaže:
„Vjernici, često Allaha spominjite i
hvalite, i ujutro i navečer Ga veličajte!“ (el-Ahzab, 41–42)
Prenosi se da su Abdullah i
Ahmed ibn Harb izašli na jednu livadu, pa je Ahmed otkinuo jednu
travku. Abdullah mu je tada rekao:
„Dogodilo ti se pet stvari. Srce ti se
zabavilo od veličanja Gospodara,
navikavaš svoj nefs da bude bez zikra uzvišenog Allaha, učinuo si tim
postupkom put da se drugi na tebe
ugledaju, spriječio si travku da veliča
svoga Gospodara i protiv sebe si
uzvišenom Allahu donio dokaz na
Kijametskom danu.“ (Tako se navodi
u djelu Revneku’l-Medžâlis)
Serijj es-Sekati, r.a., je rekao: „Vidio sam da Džurdžâni uzase nosi
kašu (prekupu) koju je gutao. Upitao
sam ga: ‘Zašto ne jedeš uobičajenu
hranu?’ Ovako mi je odgovorio: ‘Izračunao sam da je između žvakanja i
gutanja devedeset tespiha, pa hljeb
ne jedem već četrdeset godina!’“
Sehl ibn Abdullah et-Tusteri je jeo
svakih petnaest dana. A kada bi nastupio mjesec ramazan, jeo bi samo
jednom. Nekada bi se suzdržavao
od jela i po sedamdeset dana. Bio
je takav da kada bi jeo, oslabio bi,
a kada ne bi jeo, očvrsnuo bi. Ebu
Hammad el-Esved je boravio u blizini Mesdžidu’l-Harama trideset godina. Za to vrijeme nije viđen da je
jeo ili pio ili da je jedan trenutak bio
izvan zikrullaha. Amr ibn Ubejd je iz
svoje kuće izlazio samo u slijedeća
tri slučaja: radi namaza u džematu,
da bi posjetio bolesnog i da bi prisustvovao dženazi. Još je rekao: „Vidim da su ljudi kradljivci i presretači
Hakkovog puta. Život je dragulj čija
se vrijednost ne može procijeniti, pa
njime treba napuniti ahiretsku vječnu
riznicu. Znajte da onaj koji traži ahiret mora prema dunjaluku biti zâhid,
kako bi se sve njegove brige svele
na samo jednu. On ne rastavlja svoja nutarnja stanja (bâtin) od vanjskih
(zâhir). A nije moguće održati hâl (s
Allahom) osim stalnim nadziranjem
zâhira i bâtina.“
15
El-Kandehlevi | HAJATU’S-SAHABE
Poziv na tržnicama
A
hmed bilježi od Rebi’ata
ibn Abbada, iz Benu Dejla, a bio je mušrik pa je
prihvatio islam, da je rekao: „Vidio
sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., u
predislamskom periodu – džahilijjetu
kako na tržnici Zu’l-Medžaz govori: ‘Ljudi, recite – Nema boga osim
Allaha i bit ćete spašeni.’ Ljudi su se
okupljali oko njega kako bi ga slušali, a za njim je išao čovjek koji je
imao amamu s dva kraja i govorio:
‘To je otpadnik od svoje vjere. Lažljivac!’ Taj čovjek je slijedio Poslanika,
s.a.v.s., gdje god bi on išao. Pitao
sam ko je on, pa su mi rekli: ‘To je
njegov amidža Ebu Leheb.’“
Već je navođena predaja da je
Poslanik, s.a.v.s., pozivao plemena.
Taberani bilježi od Tarika ibn Abdillaha da je rekao: „Bio sam na trž16
nici Zi’l-Medžaz kada je naišao neki
mlad čovjek koji je bio zaogrnut crvenim ogrtačem. Govorio je: ‘Ljudi,
recite – Nema boga osim Allaha i
uspjet ćete.’ Iza njega je išao čovjek
okrvavljenih stopala i potkoljenica i
govorio: ‘Ljudi, on je lažac i nemojte ga slušati.’ Ja sam pitao: ‘Ko je
ovo?’ Rekli su mi: ‘To je mladić iz
Benu Hašima koji tvrdi da je Allahov
Poslanik, a onaj drugi mu je amidža
Abdu’l-Uzza.’“
Ahmed bilježi od nekog čovjeka
iz Benu Malika ibn Kinaneta da je
rekao: „Vidio sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., na tržnici Zi’l-Medžaz
kako je obilazi i govori: ‘Ljudi, recite
– La ilahe illellah, uspjet ćete.’ Ebu
Leheb je bacao na njega prašinu i
govorio: ‘Ne dozvolite da vas zavede ovaj od vaše vjere. On hoće da
ostavite vaša božanstva, da ostavite
i Lata i Uzzaa.’ Poslanik, s.a.v.s., mu
nije pridavao pažnju. Ja sam rekao:
‘Opiši nam Poslanika, s.a.v.s., a on
je rekao: ‘Ogrnut u dvodjelni crveni
ogrtač, osrednjeg rasta, mišićav, lijepog lica, izuzetno crne kose, svijetle
puti, ravne kose.’“
Poslanikov,
s.a.v.s., poziv
njegovoj najbližoj
rodbini
Ahmed bilježi od Aiše, r.a., da
je rekla: „Kada je objavljen ajet: ‘I
opominji rodbinu svoju najbližu’
(eš-Šu’ara, 214), Poslanik, s.a.v.s.,
stao je i rekao: ‘Fatima, kćeri Muhammedova! Safija, kćeri Abdi’l-Muttalibova! Potomci Abdi’l-Muttalibovi!
sam bio najmlađi od prisutnih. On mi
je rekao da sjednem, a onda je tri
puta ponovio poziv i svaki put sam
ja ustajao. Svaki put mi je govorio da
sjednem. Treći put je svojom rukom
udario po mojoj ruci.“
Ne mogu vam nimalo pomoći kod
Allaha, a od imetka tražite što hoćete.’“ Muslim je jedinstven po ovoj
predaji.
Ahmed ga bilježi i od Alije, r.a.,
kada kaže: „Kada je objavljen ovaj
ajet: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu’ (Šu’ara, 214), Poslanik, s.a.v.s.,
okupio je svoje ukućane i rodbinu.
Okupilo ih se trideset. Svi su jeli i pili.
Onda im je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
‘Ko mi od vas garantuje da će me
slijediti, i moju vjeru, pa da bude sa
mnom u džennetu i da bude moj nasljednik u porodici?’ Neki čovjek je
rekao: ‘Allahov Poslaniče, ti si more.
Ko može takvo nešto da prihvati?’“
Dalje priča: „Drugi je rekao...tri puta.
Onda je to ponudio svim svojim ukućanima i Alija, r.a., rekao je: ‘Ja.’“
Ahmed bilježi od Alija ibn Ebi
Taliba, r.a., da je rekao: „Poslanik,
s.a.v.s., okupio je“, ili je rekao: „Pozvao je Poslanik, s.a.v.s., potomke
Abdi’l-Muttaliba. Bila ih je velika
grupa i svi su oni jeli june i pili ferek
(šesnaest ratlova, a jedan ratl oko
dva i pol kilograma). On im je pripravio oko mudd hrane i oni su jeli
dok se nisu zasitili. Hrana je ostala
kao da niko nije ni jeo. Onda je rekao da mu se donese mali bokal.
Svi su se napili a piće je ostalo kao
da ga niko nije ni dodirnuo ili kao da
niko nije ni popio. Onda je rekao:
‘Potomci Abdu’l-Muttalibovi! Vama
sam poslan posebno a ostalim ljudima općenito. Vidjeli ste u ovom
ajetu ono što ste vidjeli. Ko će mi
se, od vas, obavezati da će mi biti
pobratim i prijatelj?’ Niko nije ustao,
a onda sam ja ustao do njega, mada
Bezzar bilježi od Alija, r.a., da je
rekao: „Kada je objavljeno: ‘I opominji rodbinu svoju najbližu’ (Šu’ara,
214), Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Ali,
pripravi ovčiju nogu i pozovi mi Hašimoviće.’ Tada ih je bilo četrdeset.“,
ili je rekao: „Četrdeset manje jednog
muškarca. Poslanik, s.a.v.s., pozvao
ih je za sofru i postavio pred njih hranu. Svi su jeli i zasitili se, a među
njima je bilo ljudi koji su mogli pojesti
jare sami. Onda im je ponudio vrč s
mlijekom i pili su dok se nisu napili.
Jedan od pozvanih je rekao: ‘Ono
što smo doživjeli je kao čarolija.’
Smatraju da je to bio Ebu Leheb.
Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Ali, pripravi ovčiju nogu i lončić mlijeka.’“
Alija priča: „I ja sam to uradio. Oni
su jeli kao i prvi dan i pili kao što su
pili i prvog dana, a iza njih je ostalo
hrane i pića kao i prvog dana. Neko
od njih je rekao: ‘Ono što smo vidjeli
je kao čarolija.’ Poslanik, s.a.v.s., rekao mi je: ‘Ali, okupi mi Hašimoviće.’
Ja sam ih pozvao i oni su jeli i pili.
Poslanik, s.a.v.s., pitao ih je: ‘Ko će
od vas da podmiri moje dugove?’
Ali priča: ‘Ja sam šutio a šutjeli su i
ostali prisutni.’ Poslanik, s.a.v.s., ponovio je pitanje. Ja sam rekao: ‘Ja,
Allahov Poslaniče.’ On je rekao: ‘Ti,
Alija. Ti, Alija.’“
Ibn Ebi Hatim bilježi slično značenje, samo što kod njega stoji i: „Pa
je rekao: ‘Ko će od vas da podmiri
moj dug i da bude moj nasljednik u
mojoj kući?’“ Ali priča: „Svi su šutjeli
i šutio je i Abbas, r.a., bojeći se da se
to ne odnosi i na njegov imetak. Ja
17
sam šutio zbog Abbasovih godina.
Poslanik, s.a.v.s., pitao je i drugi put i
Abbas je šutio, a onda sam ja rekao:
‘Ja, Allahov poslaniče.’ A tad sam
bio najjadniji među njima, krmeljavih očiju, velikog i nadutog trbuha i
tankih nogu.“
Poslanikov,
s.a.v.s.,
poziv na
putovanju
Ahmed (4/74) bilježi od Ibn Sa’da,
r.a., a Sa’d je bio onaj koji je ukazao Poslaniku, s.a.v.s., na put do
Rukubeta, poznate uzvisine između Mekke i Medine: „Pričao mi je
moj otac da im je došao Poslanik,
s.a.v.s., u društvu Ebu Bekra. Ebu
Bekr je kod nas imao kćer na dojenju, a Poslanik, s.a.v.s., htio je prečicu do Medine.
Sa’d mu je rekao: ‘Evo puta preko
Rukube. Uz njega su bila dva lopova
iz Eslema. Oni su se zvali Muhanan
(poniženi), pa ako hoćeš, unajmit
ćemo ti ih.’ Poslanik, s.a.v.s., rekao
je: ‘Uzmi ih za nas.’“ Sa’d priča:
„Izašli smo i, kada smo poodmakli,
jedan od njih je rekao onom drugom: ‘Ovo je Jemenac.’
Poslanik, s.a.v.s., ih je pozvao
i ponudio im islam. Oni su primili
islam, a Poslanik, s.a.v.s., ih je pitao kako se zovu. Oni su rekli da se
zovu Muhan, i jedan i drugi s istim
imenom, u značenju poniženi, zanemareni. Posalnik, s.a.v.s., rekao je:
‘Ne, nego ste vi Mukriman, dvojica
počašćenih.’ I rekao im je da mu
dođu u Medinu.
Hakim, Ebu Abdillah Nejsaburi,
bilježi od Ibn Omera, r.a., da je rekao: „Bili smo s Poslanikom, s.a.v.s.,
18
na putovanju i primijetili smo nekog
bedeviju kako ide prema nama.
Kada nam se primakao, Poslanik, s.a.v.s., ga je pitao: ‘Kuda ideš?’
On mu je rekao: ‘Idem svojima.’ ‘A
da li bi želio kakva dobra?’, pitao je
Poslanik, s.a.v.s. Čovjek je pitao: ‘A
kakva?’ Poslanik, s.a.v.s., rekao mu
je: ‘Svjedočiš da nema boga osim
Allaha jedinog, koji nema ortaka i da
je Muhammed Njegov rob i Poslanik.’ Čovjek je pitao: ‘A imaš li kakav
dokaz za to što govoriš?’ Poslanik,
s.a.v.s., rekao je: ‘Imam ovo drvo.’
Poslanik, s.a.v.s., pozvao je drvo
koje je bilo na drugoj strani doline.
Drvo je krenulo Poslaniku, s.a.v.s.,
pužući i parajući zemlju i stalo pred
Poslanika, s.a.v.s. Poslanik ga je tri
puta pitao da li je istina ono što je
rekao i drvo je sva tri puta potvrdno odgovorilo, a onda se vratilo na
svoje mjesto.
Beduin se vratio svom plemenu i
rekao: ‘Vratit ću se svom plemenu i
dovest ću ti ih ako me budu slijedili,
u protivnom, doći ću ti sam i ostati
uz tebe.’“
Ibn Sa’d (4/242) bilježi od Asima Eslemija da je rekao: „Kada je
Poslanik, s.a.v.s., napustio Mekku i
krenuo prema Medini i kada je došao u Gumejm (Gamim), dolina na
dva konaka od Mekke, došao mu je
Burejde ibn Hasib i Poslanik, s.a.v.s.,
mu je ponudio islam.
Ovaj je prihvatio zajedno sa svojim društvom. Njegovih saplemenika je bilo oko osamdeset porodica.
Poslanik, s.a.v.s., klanjao je jaciju, a
oni su klanjali iza njega.
Sejjid Muhammed Alevi el-Haseni | ŠEREFU’L-UMMETI’L-MUHAMMEDIJJE
Vrijednost gradnje
mesdžida i džamija
O
d počasti Muhammedovog, a.s., ummeta je i specifičnost ove zajednice u
vezi s mesdžidima (džamijama). O
vrijednosti njihove gradnje i odlazaka u mesdžide i džamije govore
mnogobrojni hadisi.
Između ostalog, garantuje se
kuća u džennetu onome ko sagradi
mesdžid. Osman ibn Affan, r.a., prenosi da je čuo kada je Resulullah,
a.s., rekao: „Ko sagradi džamiju
(mesdžid) tražeći time Allahovo zadovoljstvo, Allah će mu poput nje
sagraditi (kuću) u džennetu.“ (Buhari i Muslim)
Omer, r.a., prenosi da je čuo Resulullaha, a.s., kada je rekao: „Ko
sagradi džamiju (mesdžid) u kojoj
će se spominjati Allahovo ime, Allah
će mu sagraditi kuću u džennetu.“
(Ibn Madže)
Et-Taberani bilježi hadis: „Ko sagradi kuću u kojoj će se ibadet činiti
Allahu iz halal imetka, Allah će mu
sagraditi kuću u džennetu od bisera
i safira.“ (et-Taberani fi’l-Evsat)
Čišćenje džamija
Od počasti je i vrijednost onoga
ko mete i čisti džamije i mesdžide.
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je
Resulullah, a.s., rekao: „Pokazane
su mi nagrade mog ummeta, čak i
trunčica koju čovjek iznese iz mesdžida.“ U hadisu koji prenosi Ebu
Seid el-Hudri, r.a., se navodi da je
Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Ko iznese
neprijatnost iz mesdžida, Allah će
mu sagraditi kuću u džennetu.“ (Ibn
Madže)
Odlazak u džamije
Ubejj ibn Ka’b, r.a., je ispričao:
„Bio je jedan čovjek koji je, koliko ja
znam, živio najudaljenije od džamije. Nijedan namaz ga nije mimoišao
a da nije bio u džamiji. Pa sam mu
rekao: ‘Kada bi sebi kupio magarca da ga jašeš po tmini i po vrelini.’
Reče: ‘Ne veseli me da mi je kuća
blizu džamije, nego ja želim da mi
budu upisani moji koraci dok idem u
džamiju i kad se vraćam iz nje svojoj
porodici.’ Pa mu je Poslanik, a.s.,
rekao: „Sve ti je to Allah objedinio/
podario.“ (Muslim)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je
Poslanik, a.s., rekao: „Ko se očisti
u svojoj kući a potom krene u Allahovu kuću kako bi obavio Allahov
farz, njegovi koraci su takvi da se
jednim briše grijeh a drugim povećava stepen.“ (Muslim)
Burejde el-Eslemi, r.a., prenosi da
je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Obraduj one koji koračaju po mraku u
džamije/mesdžide svjetlošću na
Kijametskom danu.“ (Ebu Davud i
et-Tirmizi)
19
Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID
Sura
EL-HUMEZE
(Klevetnik)
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog
Teško svakom klevetniku – podrugljivcu,
koji blago gomila i prebrojava ga,
i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti!
A ne valja tako! On će sigurno biti bačen u hutamu!
A znaš li ti šta je hutama?!
Vatra Allahova razbuktana,
koja će do srca dopirati.
Ona će iznad njih biti zatvorena,
plamenim stubovima zasvođena.
Uzvišeni Hakk kaže:
1. Teško svakom klevetniku – podrugljivcu
Teško onome ko ponižava ljude, ko je zabavljen time
da ljudska dostojanstva skrnavi. Ibn Džuzejj veli da je
ajet općenito vezan za svakog onoga ko nalazi mahane
ljudima i ruši njihova dostojanstva.
Oba izraza (humeze i lumeze) su u obliku hiperbole,
tj. ko mnogo kleveće i stalno se podruguje. O značenju
ovih dviju riječi postoji nekoliko mišljenja, pa neko veli
da je hemz u prisustvu a lemz u odsustvu, dok neko veli
suprotno. Neko opet veli da je hemz rukom a lemz jezikom. A ima i mišljenja da ove dvije riječi označavaju isto.
Sura je objavljena u vezi s el-Ahnesom ibn Šurejkom,
jer se on mnogo bavio ljudskim dostojanstvima. Rečeno je da se ajeti odnose na Umejju ibn Halefa, a neki
20
misle i da se radi o el-Velidu ibn Mugiri. Međutim, izraz
obuhvata svakog onoga ko ima ova svojstva. Oblik riječi
(fu’eletun – humezetun lumezetun) ukazuje na običaj
koji se stalno ponavlja.
Njegove riječi:
2. koji blago gomila i prebrojava ga
iz bojazni za životnim nedaćama i crnim danima.
3. i misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti!
Da će ga ostaviti vječnim na dunjaluku, da neće
umrijeti, a što je aluzija na dobra djela koja njenom vlasniku donose vječno uživanje. Međutim, imetak nikog
nije učinio vječnim, nego se vječnost postiže znanjem
i dobrim djelima. U tom kontekstu je Ali, kerremellahu vedžhehu, rekao: „Umrli su rizničari imetka još dok
su živi, a učenjaci su vječni sve dok vrijeme postoji.“
Njegovo mišljenje („i misli da će ga blago…“) je vezano
ili za vječnost na dunjaluku ili na ahiretu, kao što je onaj
vlasnik vrta rekao: „Ne mislim da će ovaj ikada propasti,
i ne mislim da će ikada Smak svijeta doći; a ako budem
vraćen Gospodaru svome, sigurno ću nešto bolje od
ovoga naći.” (el-Kehf, 35–36)
4. A ne valja tako!
Ovo je odvraćanje od njegovog mišljenja.
On će sigurno biti bačen u hutamu!
To jest u vatru koja krši sve ono što se u nju ubaci.
Šta je el-Hutama
5. A znaš li ti šta je hutama?!
Ovo je zastrašivanje njome.
6. Vatra Allahova razbuktana
To je Allahova vatra koja plamti po Allahovom naređenju i Njegovoj vlasti.
7. koja će do srca dopirati.
Znači, ona će ući u njihovu nutrinu sve dok ne prodre
u njihova prsa i ne dopre do njihovih srca, do središta
njihovih srca (ef’ideh). U čovječijem tijelu nema ničega
prefinjenijeg od njegovog fuada (središta srca). I ništa
poput njega ne osjeća ni najmanji bol koji ga dotakne.
Pa kakvo će biti stanje kada do njega dopre džehenemska vatra i zahvati ga?!
8. Ona će iznad njih biti zatvorena,
9. plamenim stubovima zasvođena.
Iznad njih će se vrata pozatvarati, a potom će se
ta vrata učvrstiti plamenim stubovima. Učvršćenje u
učvršćenju.
U hadisu se navodi: „Vjernik je oštrouman i razborit,
staložen i pribran, ne žuri, učen, pobožan, a dvoličnjak
je klevetnik, podrugljivac, razbuktan poput noćnih drva,
ne vodi računa odakle zarađuje i u šta troši.“
Išaret:
Teško onome koga zabavljaju tuđe mahane od mahana njegovog nefsa! El-Vertedžebi veli: „‘Teško’ je zastor
za onoga koji ne vidi stvari okom prethodne odredbe
(kader), pa se zabavlja tuđim dostojanstvima zavideći
im, i kome je glavna briga zgrtanje imetka i uskraćivanje
istog onome kome je imetak nužan i potreban.“
A Njegove riječi: „koji blago gomila i prebrojava ga“
su pokuda za onoga koji gomila imetak i prebrojava ga
ma ko on bio.
I pravo je čudo što dobri ljudi današnjice skupljaju
velika bogatstva a misle da će postići visoke duhovne
stepene. To je očita greška! Pa kako da se nađe zdravo
srce uz dunjalučku prljavštinu?! Kako da se srce očisti
i da u njemu zasijaju svjetla dok su dunjalučke slike
urezane u njegovo ogledalo?!
Neki arif je rekao: „Ibadet bogataša je kao namaz na
đubrištu, a ibadet siromaha je u mesdžidima hadreta
(prijema).“
„I misli da će ga blago njegovo besmrtnim učiniti!“ Tj.
da će ga blago dovesti u beka (opstajanje s Allahom).
Nikako!
I kaže el-Vertedžebi: „Uzvišeni Hakk je opisao neznalicu koji misli da će ga imetak dovesti do Hakka. Neće,
tako mi Allaha. Ne dolazi se Hakku osim s Hakkom!“
Ebu Bekr ibn Tahir je rekao: „Misli da će ga njegov
imetak dovesti do stupnja vječnosti (mekamu’l-huld).
Nikako! ‘Bit će on bačen u hutamu’, koja će polomiti
i zdrobiti sve ono na što naiđe, a ona je ljubav prema
dunjaluku koja ništi sve ono što se ubaci u srce od slasti
robovanja i spoznaje, pa ne ostane ni truna svjetlosti,
a to je ‘Allahova vatra razbuktana koja do srca dopire’,
pa uništava ono što u srcima ima od imana i spoznaje. ‘Ona će iznad njih biti zatvorena’, a to znači da ih
je dunjaluk prekrio i da ih je potpuno zatvorio, pa je
postao njihovom najvećom preokupacijom i vrhuncem
njihovog znanja.“
I veli el-Vertedžebi: „Allah ima dvije vatre: vatru potčinjavanja (kahr) i vatru blagosti (lutf). Vatra Njegovog
potčinjavanja je udaljavanje srca onih koji negiraju duhovni put (tj. munkira) s poljana Njegovog veličanstva. A
vatra Njegove blagosti su vatre Njegove ljubavi u srcima
Njegovih evlija, zaljubljenika i arifa.“
A zatim dodaje i da je Džafer rekao: „A kada se vatre
ljubavi raspale u srcu mu’mina, onda one spaljuju svaku
ambiciju koja je vezana za ono što je mimo Allaha i svaki
spomen osim spominjanja Njega.“
A s Allahom je uputa. Ve sallallahu ala sejjidina Muhammedin ve alihi ve sahbihi ve sellem!
21
Allame el-Munavi | FEJDU’L-KADIR
Voda, paša i vatra
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari se ne smiju zabraniti i uskratiti drugom: voda, paša i vatra.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3485)
Komentar:
Niko nema pravo da zabrani nešto od ovoga. Voda bunarska je zajednička svim ljudima. Onaj ko je iskopao bunar je samo jedan od ljudi. Ako je iskopao bunar od svojih sredstava, ili ga kupio, onda je to njegovo
vlasništvo, a ako je to uradio za zajedničku korist, on ima pravo prvenstva na korištenje. Višak je obavezan
da prepusti svima onima kojima je potrebna voda, bez obzira na to da li je bunar kupljen ili je zajednički.
Korištenje paše – trave, misli se na travu koja raste sama od sebe, niko nema pravo da u pustoj poljani
zabranjuje čobanima i njihovim stadima. To je nepravda. Ako se radi o travi koja je nikla na zemljištu koje
čovjek posjeduje, i koje je njegovo vlasništvo, i koje on održava i navodnjava, šafijski mezheb dozvoljava
takvom da prodaje sijeno i travu. Vatra, misli se na kamenje kojim se može upaliti vatra, se neće nikome
uskraćivati. Ali ako je čovjek upalio vatru, ima pravo da uskrati glavinju, ali nema pravo da uskrati nekome
da upali granu na njegovoj vatri ili da upali svežanj trave, jer to neće umanjiti vatru.
Autor Udde kaže: „Kada bi čovjek zapalio vatru od granja i drveta u pustinji, nema pravo zabraniti bilo
kome da se okoristi tom vatrom. Ako bi sakupio drvo koje je njegovo vlasništvo i zapalio vatru, onda ima
pravo da spriječi drugog da se koristi njome.“
Očekuj Smak svijeta
Poslanik, a.s., je rekao:
„Kada tri stvari doživiš i vidiš, očekuj Smak: propadanje izgrađenog i građenje propalog, postajanje
pozitivnog nepoželjnim a negativnog poželjnim i čovjekovo poigravanje s povjerenjem i emanetom kao
što se deva poigrava s drvetom.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3491)
Komentar:
Kada budeš doživio ove tri stvari, ubrzo će nastupiti Smak svijeta. Ibn Kutejbe kaže da se pod rušenjem
građevine smatra nešto slično onom što rade pojedini kraljevi tako što ruše dobre i stabilne građevine, a
onda u pustari izgrade dvorove i zgrade bez ikakva opravdanja, kako bi zadovoljili svoje prohtjeve. Zatim,
kada pozitivno postane nepoželjno a negativno postane poželjno, tj. kada to postane način života kod ljudi.
Onaj ko ljudima bude kazivao šta je dobro i poželjno, bit će njihov neprijatelj i oni će smatrati da im želi zlo,
pa će ga vrijeđati i izbjegavati. Onaj ko ljude bude odvraćao od hrđavog, oni će ga smatrati neprijateljem i
smatrat će da radi protiv njih i da im zabranjuje i odvraća ih od nečega što je poželjno. Mrzit će ga i izbjegavati. I, na kraju, treći znak nastupanja Smaka svijeta je kada se ljudi budu poigravali i ismijavali s emanetom
i povjerenjem kao što se deva poigrava s drvetom, koje savija i lomi kako hoće.
22
Naklonost brata
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri stvari ti priskrbljuju naklonost brata: nazovi mu selam kada ga sretneš, napravi mu mjesto na sijelu
i zovi ga onako kako mu je najdraže da ga zovu.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3490)
Komentar:
Troje će ti priskrbiti simpatije tvoga brata u islamu – da ga poselamiš kada ga sretneš u putu; da mu
napraviš mjesto na sijelu kada ti dođe i da ga zoveš onako kako mu je najdraže, pa bilo da je to imenom,
nadimkom ili titulom. Očito je da je ovaj hadis smatrao cjelovitim, mada je stanje drugačije. Ostatak hadisa
je zabilježen kod Bejhekija i glasi: „I tri stvari su odvratne: kada prigovaraš ljudima ono što i sam radiš, kada
vidiš kod ljudi ono što ne vidiš kod samog sebe kao negativno i kada uznemiravaš svog sagovornika onim
što te se ne tiče.“
Obilježja sreće
Poslanik, a.s., je rekao:
„Tri su obilježja sreće, a tri nesreće. Obilježja sreće: dobra žena (supruga) – kada je vidiš, diviš joj se,
a kada si odsutan, siguran si za nju i za svoju imovinu; dobra jahalica koja će ti omogućiti da pratiš svoje
prijatelje i suputnike te kuća koja je prostrana i koja se posjećuje. Tri su znaka nesreće: supruga čija te
pojava razočara – koja je pružila svoj jezik protiv tebe, a ako si odsutan, nisi siguran ni za nju ni za svoju
imovinu; jahalica koja je nevaljala – ako je udariš, izmorit će te, a ako je ostaviš, neće te dovesti do tvojih
prijatelja i kuća koja je tijesna i koja se ne posjećuje.“
(el-Džamiu’s-Sagir, 3508)
Komentar:
Tri su pokazatelja sreće: supruga koja je pobožna, čestita, lijepa i čedna, koja te neće prevariti bludom
s drugim, niti će se dotjerivati i dogoniti nekome i slično, niti će te potkradati ili rasipnički se odnositi spram
tvog imetka; pitoma i brza jahalica koju je lahko voditi i komandovati njome i koja će moći pratiti tvoje prijatelje bez napora i teškoće; kuća koja je prostrana i zadovoljava potrebe onog ko je u njoj, a to se razlikuje
shodno različitosti osoba i njihove situacije.
Tri su pokazatelja nesreće: hrđava žena koja te razočara svojom pojavom zbog ružnog izgleda ili postupaka, koja te vrijeđa hrđavim govorom i riječima; spora i lijena životinja – ako je udariš da požuri, izmorit će
te, a ako je pustiš da sama ide, neće moći pratiti tvoje saputnike nego ćeš zaostati za njima: tijesna kuća
koja se rijetko posjećuje i malo ko u nju navraća, a to je shodno čovjeku i njegovim potrebama, jer se može
desiti da neka kuća bude nekome tijesna ali je nekom drugom prostrana.
23
Emina Ćeman | OSOBINE VJERNIKA I VJERNICA
Poslušni i poslušne
„Muslimanima i muslimankama, i
vjernicima i vjernicama, i poslušnim
muškarcima i poslušnim ženama, i
iskrenim muškarcima i iskrenim ženama, i
strpljivim muškarcima i strpljivim ženama,
i poniznim muškarcima i poniznim
ženama, i muškarcima koji dijele zekat i
ženama koje dijele zekat i muškarcima koji
N
akon muslimana i muslimanki, mu’mina i
mu’minki, Allah, dž.š.,
nagradu obećava i poslušnim vjernicima i vjernicama. Naime, ovako
arapsku riječ kunût (u kontekstu
ovog ajeta) prevodi naš prevodilac Kur’ana Besim Korkut. Tako su
kanitûn poslušni, a kanitât poslušne.
No, tu su i neka ostala značenja riječi
kunût: šutnja; dova i tespih; namaz;
24
poste i ženama koje poste, i muškarcima
koji o svojim stidnim mjestima vode
brigu i ženama koje o svojim stidnim
mjestima vode brigu, i muškarcima koji
često spominju Allaha i ženama koje često
spominju Allaha – Allah je, doista, za sve
njih oprost i veliku nagradu pripremio.“
(el-Ahzab, 35)
dova u namazu; skrušenost i priznavanje robovanja; (dugo) stajanje u
namazu i tako dalje.
Ibn Menzur u svom djelu Lisanu’lAreb kaže: „Osnova značenja riječi kunût je pokornost (ta’ah), kao
što je slučaj u kur’anskim riječima
wel-kanitine wel-kanitati (naš predmetni ajet).“ Istog mišljenja je bio
i prvak tumačenja Kur’ana hazreti
Ibn Abbas, koji je rekao: „Kunût je
pokornost Allahu.“
Značenje riječi
kunût u Kur’anu
Riječ kunût se spominje u osam
sura, na 12 mjesta, a njeno značenje se određuje prema pojedinom
kontekstu kur’anske rečenice. Evo
nekih primjera:
Kunût, u devetom ajetu sure uzZumer, znači klanjanje kada se kaže:
„Da li je onaj koji u noćnim časovima u molitvi vrijeme provodi
padajući licem na tle i stojeći, strahujući od onoga svijeta i nadajući se
milosti Gospodara svoga (...)? Reci:
Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne
znaju? Samo oni koji pameti imaju
pouku primaju!“
Šejh Ismail Hakki kaže da se u
ovom ajetu spominje kânit kao „onaj
koji stoji na namazu cijele noći“ jer
on veoma dobro osjeća noćne sate,
budući da mu se stajanje zbog noći
čini dužim. On na taj način iskazuje pokornost Allahu, dž.š., praveći
veći napor. Bitno je napomenuti da
se pod kunûtom posebno podrazumijeva dugo stajanje na kijamu, u
vezi s čim je Poslanik, a.s., rekao:
„Najbolji namaz je salatu’l-kunût
(namaz dugog stajanja)“, a hazreti
Ibn Abbas: „Ne znam većeg kunûta
od učenja Kur’ana u toku kijama.“
Kunût znači šutnju prema predaji
koja se veže za es-Sudija u kojoj je
on rekao:
„Kunût znači klanjati Allahu, govoreći samo ono što je naređeno da
se u namazu uči.“ Istim tragom, od
hazreti Ibn Mes’uda, se prenosi da je
rekao: „Stajali smo u namazu i pričali
istovremeno, pa bi jedan ashab znao
upitati drugoga o nečemu a ovaj bi
mu odgovorio, ili smo odgovarali na
selame jedni drugima. Jednom sam
tako došao i nazvao selam a niko mi
od ashaba koji su klanjali nije odgovorio, pa me je to začudilo. Kada je
Poslanik, a.s., završio, rekao mi je:
‘Meni nije zabranjeno da odgovorim
na tvoj selam, ali nam je naređeno
da namaz klanjamo kao kanitûn, tj.
da ne govorimo u njemu.’“
U većini slučajeva kunĐt znači
pokornost. Zapravo, pokornost je i
temelj ostalim ibadetima.
Tako se u suri et-Tahrim hazreti
Merjema naziva jednom od kânitina.
Njoj je pokornost bila svakodnevnica. Zanimljivo je to da je opisana
svojstvom pokornosti u muškom
rodu, ne u ženskom. Mufessiri kažu
da je to zbog toga što njena pokornost i predanost nije bila ništa manja
od pokornosti istaknutih muškaraca.
Poznat je hadis u kojem Poslanik,
a.s., kaže: „Mnogi su se muškarci
upotpunili, a od žena samo četiri:
Asija – žena faraonova, Merjema –
majka Isaova, Hatidža – kći Huvejlidova i Fatima – kći Muhammedova.“
Hadiski autoritet Ibn Hadžer elAskalani o značenju riječi kunût
kaže: „Kunût u sebi objedinjuje razna značenja: to je dova u namazu
u određenom dijelu kijama, tako da
u ovom smislu kijam obuhvata više
značenja – dovu u namazu, ali bez
pričanja u njemu osim spominjanja
Allaha na način pokornosti, robovanja, skrušenosti (...)“
Ima nekoliko različitih verzija kunut-dova koje se najčešće uče na
trećem rekatu vitra, među kojima je
najpoznatija ona koja je uobičajena
kod nas, a koja znači:
„Bože! Mi samo od Tebe pomoć
tražimo, od Tebe oprosta tražimo i
od Tebe uputu tražimo! Mi Tebi vjerujemo, Tebi se s tevbom obraćamo, u
Tebe se pouzdajemo! Tebe hvalimo
svakim dobrom, zahvaljujemo Ti na
Tvojim nimetima, a nismo prema
Tebi nezahvalni i nevjerni! Mi odbacujemo i ostavljamo onoga ko griješi prema Tebi. Bože! Mi samo Tebe
obožavamo, Tebi namaz klanjamo i
Tebi na sedždu padamo! Tebi žuri-
mo, za Tobom žudimo i Tebi služimo!
Nadamo se Tvojoj milosti, a bojimo
se Tvoje kazne! Tvoja će kazna, zaista, stići nevjernike!“
Primjeri kânita u
Kur’anu
Kunût je svojstvo poslanika, naprimjer Ibrahima, a.s. (en-Nahl, 120);
svi su Allahu, dž.š., pokorni (er-Rum,
26); svojstvo kânita (poslušnih) je
skrušenost u namazu i činjenje dova
(ez-Zumer, 9); hazreti Merjemi je naređeno da bude poslušna (Ali Imran,
43); obraćanje Poslanikovim, a.s.,
suprugama da budu pokorne Allahu i Poslaniku (el-Ahzab, 31); kunût
je neophodno svojstvo vjernika i
vjernica (kao što je slučaj u našem
predmetnom ajetu).
„Kunût je tâ’ah“
„Kunût je tâ’ah“ – to su riječi Ibn
Abbasa, r.a., koje smo spomenuli na
početku. Dakle, kunût je pokornost.
Razmotrimo pobliže ovaj termin.
Tâ’ah je pokornost Božijim naredbama s potpunim prihvatanjem. Pokornost Allahu, dž.š., je apsolutna
pokornost, kao i pokornost Poslaniku, a.s.
Postoje i još neke pokornosti:
ulu’l-emru (vlasti), roditeljima, supružniku, ali su to sve ograničene
pokornosti koje su uslovljene time
da se ne suprotstavljaju naredbama
Allaha i Poslanika, a.s.
Pokornosti koje su zabranjene i
pokuđene su pokornost nevjernika i
licemjera, pokornost egu, kumirima,
šejtanu, lažovima i slično.
25
HILJADU I JEDNA KAP
Sultan
učenjaka
Izzuddin ibn Abdusselam (preselio 660/1262 u Kairu)
znalac šafijskog fikha poznat kao Sultanu’l-Ulema (Sultan
učenjaka), jako poštovan od strane savremenih pravnika,
bio je čovjek vrlo širokog znanja i strogog suda. Počevši
od jednog toma el-Kavaidu’l-Kubra/Kavaidu’l-Ahkam bio je
pisac tridesetak dragocjenih djela od kojih je većina objavljena. Ibn Abdusselam je rođen 1181. godine u Šamu (Damask), gdje je završio obrazovanje i posvetio se aktivnostima nauke, te je 1241. godine otišao u Kairo. Srdačno ga je
dočekao ejubijski sudija Nedžmuddin Ejjub, te je uz zadatak
govorništva imenovan i za sudiju Egipta. Pripadnici islama
su sa svih strana dolazili kod njega kako bi ga upitali za pojedine propise i okoristili se njegovim znanjem. U to vrijeme
je po određenom pitanju prvo izdao jednu fetvu, a potom je
shvatio da je pogriješio. Na to je u Kairu i drugim oblastima
pozvao telala da obavijesti o grešci: „Kome je Abdusselam
dao tu i tu fetvu, neka tako ne radi, jer je pogrešno!“
Fahruddin Osman, vezir vladara Nedžmuddina Ejjuba,
je dao da se na vrhu jednog mesdžida napravi soba za
bubnjeve. Kada je Sultan učenjaka ovo čuo, pokupio je nekoliko ljudi i otišao srušiti tu sobu. Objavio je da vezir gubi
pravo na vlast i sam je dao otkaz od zvanja sudije. Vladar
Nedžmuddin Ejjub se prepao da će Ibn Abdusselam držati
govore koje bi mu dovele u pitanje moć, pa ga je skinuo
i s pozicije govorništva, te ga imenovao učiteljem u novoj
medresi „Salihijje“. Od tada je bio zauzet naukom i pisanjem
djela u medresi i kući. U vrijeme Ibn Abdusselama jednom je
nastala velika nestašica. Njegova žena je tražila da za njenu
jednu skupocjenu haljinu kupi nekih namirnica. On je otišao
i prodao je. Kada se vratio rekao je ženi: „Kupio sam jednu
baštu u džennetu. Kada sam vidio patnju naroda, pare od
haljine sam podijelio.“ Žena mu je rekla: „Allah da te nagradi
hajrom – svakim dobrom.“
Ibn Abdusselam je u djelu el-Kavaidu’l-Kubra o slušanju
svirke prilikom druženja rekao: „Ovakvo stanje znači miješanje dobra i zla, koristi i štete, sevapa i grijeha. Možda i sevap
ovoga ne može pokriti njegove grijehe.“
Ibn Abdusselam: el-Kavaidu’l-Kubra (Damask 2000), 1/9–
31, 2/352; Tabakatu’š-Šafijjeti’l-Kubra, 4/354–58; Fevatu’lVefejat, 2/350–52; es-Sujuti: Husnu’l-Muhadara (Bejrut
1997), 1/272–73.
26
Mudžtehid
ibn Dekik el-Id
Veliki poznavalac fikha i hadisa Tekijuddin Muhammed ibn
Dekik el-Id (preselio 702/1302 u Kairu) je rođen za vrijeme
dok su njegovi roditelji putovali na hadždž, na brodu na Crvenom moru (625/1228). Babo ga je uzeo u naručje i s njim
učinio tavaf oko Kabe, te uzvišenog Allaha molio za njega
da bude obdaren znanjem. Ibn Dekik el-Id je kao plod ove
primljene dove odrastao u Egiptu u gradu Kus. Prvo je tamo
naučio malikijski fikh od oca Ali ibn Vehba, zatim je otišao u
Kairo i naučio šafijski fikh od Izzuddina ibn Abdusselama.
Došao je na stepen da u mladim godinama donosi fetve
iz dva mezheba. Postao je, uz mnogo stečenog znanja iz
mnogobrojnih oblasti, veliki tumač vjerskih propisa (mudžtehid). Dugo je radio poučavajući ljude i učenike. Vremenom
je, iako to nije želio, postao kadi’l-kudat (vrhovni sudija/kadija). Između dvadesetak djela koje je napisao najpoznatije je
Ihkamu’l-Ahkam, koje sadrži četiri stotine dvadeset i sedam
hadisa.
Ovaj veliki znalac je noći provodio u nauci i ibadetu, gdje
bi za noć čitao tom ili dva knjiga. Tek nakon klanjanja duhanamaza bi se malo odmarao. To mu je bila praksa četrdeset
godina.
Djelo od trinaest tomova eš-Šerhu’l-Kebir velikog šafijskog alima Rafija je kupio za hiljadu dirhema i dok ga nije
doveo do korica dnevno je klanjao samo farz-namaze, bez
nafila.
Razumijevanje
Ibn Arebija
Jedan od velikih evlija Muhjuddin ibn Arebi je rođen u
Andaluziji (560/1165). Na vječni svijet je preselio u Šamu
(638/1240). Napisao je više od pet stotina djela, ali je manjina dospjela do nas. Od svih ovih djela najzanimljivija djela
su Fususu’l-Hikem i Futuhat Mekkijje.
Zbog svojih čudesnih tumačenja naišao je na mnoge kritike. Tačno je da su zaista pojedine stvari o kojima je pisao
teško shvatljive, jer njegova djela i nisu za svakoga.
Kako pripovjeda jedan od velikih znalaca fikha Ibn Hadžer
el-Hejtemi, jedan od učenjaka je u njegovom pristustvu konstantno pobijao i loše govorio o Ibn Arebiju. Jedne prilike se
teško razbolio od neke vrste gušenja. Zbog ove bolesti nije
mogao jesti niti spavati. Kada mu je Ibn Hadžer rekao da
bi razlog ovakve bolesti moglo biti pobijanje jednog znalca,
on je i njega napao. Poslije se povukao i rekao: „Izgleda da
govoriš istinu.“ On mu reče: „Onda se pokaj što si ga pobijao i ogovarao, možda ti bude lijek.“ On reče: „Kajem se i
više neću to činiti.“ Istog trenutka je ozdravio i počeo je jesti
i spavati.
Nakon nekog vremena neko od simpatizera Ibn Arebija je
došao i počeo pred njim hvaliti Ibn Arebijeve kvalitete. Čovjeku koji se pokajao opet poraste bijes i srdžba, te odmah
reče: „Budite mi svjedoci, ja njega nastavljam pobijati.“ Čo-
Uz malo govora, nije odvajao nimalo vremena za praznu
priču. Bio je, također, jako striktan kad je čistoća u pitanju.
Rekao je: „Nisam imao riječi niti djela zbog kojeg se stidim
stati pred Gospodara.“
vjekova bolest se vratila u mnogo goroj formi i dovela ga do
Emir Bajbars je tražio fetvu od sudije Ibn Dekik el-Ida o
sakupljanju pomoći od naroda za postavljanje trupa protiv
Mongola. On mu je ovako odgovorio: „Našim ljudima iz vlade je imetak ogroman. Za miraz kćerima prave odjeću punu
bisera i zlata. Čak i obruči na kupatilima su im od čistog
srebra. U ovoj situaciji – dok se ne potroše ukrasi – kako da
bude halal uzimati od imetka naroda? Vallahi, ne može! Ne
smije se uzeti niti jedan dirhem.“
je umro. Ibn Arebi je učestvovao u njegovoj dženazi. Kada
Ibn Dekik el-Id: Ihkamu’l-Ahkam, (Beyrut 1995), 15–35,
392; Tabakatu’š-Šafiijje, 5/115–18; Tekijuddin el-Makrizi:
el-Mukaffa’l-Kebir (Bejrut 2006), 6/196–206; el-Kevakibu’dDurrijje, 3/79–92.
smrti.
Opet, bio je jedan čovjek u Šamu. Sam je sebi zadao zadatak da dnevno deset puta prokune Ibn Arebija. Na kraju
je došao kući okrenuo se prema kibli. Tada mu je bio gotov
ručak, ali nije jeo. Do akšama je ostao u tom stanju. Napokon je ustao sretan i tražio večeru. Kada je upitan za razloge
ovakvog stanja rekao je: „Obećao sam Allahu da neću ni
jesti ni piti dok se ovom čovjeku koji me je kleo ne oprosti.
Proučio sam mu sedamdeset hiljada puta la ilahe illellah. I
Allah mu je oprostio.
El-Kevakibu’d-Durrijje, 2/513–20; Sijeru Alaimu’n-Nubela,
23/48–49; el-Kurtubi: Fevatu’l-Vefejat (Beyrut 1974), 3/425–
40; Selahuddin es-Safadi: el-Vafi bil-Vefejat, 4/173–78.
27
Ali Tantavi | SUVER VE HAVATIR
NOVA
GODINA
K
ada sam sjeo da napišem ovo poglavlje, nisam
imao predstavu o čemu da pišem. Pogledao
sam u kalendar obješen na zidu te našao temu.
Temu – „nova godina“. Da li vam prođe prvi dan prvog
mjeseca u godini kao i ostali dani?
Putnik pređe određen dio puta pa se zaustavi da se
odmori, te se osvrne da vidi koliko je prešao i pogleda
ispred sebe da vidi koliko je ostalo. Trgovac, kada završi
godina, izmjeri robu i izračuna zaradu kako bi znao šta
je zaradio a šta izgubio.
Nova stanica
Ovo je nova stanica. Stojimo na njoj a idemo putem
života, a druga godina prolazi kroz vrijeme. Pa zar nećemo zastati u njoj jedan sahat i razmisliti, prisjetiti se,
obračunati i razmotriti?
Danas je 1. muharrem 1386. hidžretske godine. Gledamo u njega ujutro pa ga vidimo dugim danom koji će
se prostrijeti ispred nas. Možemo da radimo u njemu
što hoćemo, naslađujemo se u njemu dunjalukom ako
hoćemo i ponesemo što želimo za drugi svijet. Pa kada
nastupi večer, a ode dan, ne možemo da se vratimo i
okoristimo od njega niti da uživamo u njemu. Smatramo
ga vječnim pa se rasipamo njegovim minutama kao što
se rasipnik rasipa imetkom i gubimo njegove sahate, ali
ga ne nalazimo dok ga ne izgubimo. Samo što počne,
završi i nestane, i nikada se ne vrati.
Sjetite se sada 1. muharema 1385. hidžretske godine.
Vidjeli smo ga, nakon što smo ga dugo čekali i pripremali se da u njemu mnogo dobra napravimo. Pa gdje
je taj dan danas? Gdje je 1. muharem 1384. hidžretske
godine? Gdje su prvi muharremi koji su prošli ili koje smo
prošli prije? Šta nam je od njih ostalo? Prođe godina,
poslije nje dođe nova, pa ko ne uradi dobro u njoj uradit
28
će u onoj koja slijedi. Ako ne učiniš dobro danju, pa
imas noć kao naknadu, učini u noći. Sezone su jedna
za drugom. Ako izgubiš i propustiš jednu da ne posiješ
u njoj, pa posij u onoj koja slijedi. Ako padneš ispit u
junskom roku, pa imaš septembarski. To ti je zamjena
dok si živ, ali da li znaš koliko ćeš ostati živ?
Prođe godina a ti misliš da si je živio, a u stvarnosti
bila ti je mrtva. Ne čudite se ovim riječima i pustite me
da vam objasnim primjerom. Ti si kao službenik koji je
dobio godišnji odmor mjesec dana. Kada prođe deset
dana odmora izgubi dest dana od mjeseca pa mjesec
postane dvadest dana, pa kada prođe dvadest, mjesec postane deset, a kada mjesec čitav prođe nestane
odmora kao da ga nije ni bilo.
Zar mislite da filozofiram? Ne, tako mi Gospodara,
samo opisujem stanje. Kad god dobijemo još jednu
godinu životnog vijeka, izgubili smo godinu života u
stvarnosti, sve dok ne skonča život i dođe određeni čas
pa dočekamo drugi život koji počinje smrću.
Otvorio sam svoju knjigu Govor duše i pročitao poglavlje koje sam objavio u časopisu Risalet početkom
1938. pod naslovom „Na vratima tridesetih“. Da sam
tada pomislio da ću ga čitati početkom 1966, vidio bih
pred očima dugo vrijeme od dvadeset i osam godina.
Gledam sada nakon što je prošlo to vrijeme i vidim ga
kao dan i noć. Da sada pogledam unaprijed dvadeset
i osam godina, tj. u 1994. vidio bih je veoma dalekom,
ali onaj ko bude tada čitao ovo poglavlje vidjet će da je
ova godina bila kao juče.
Mi nadom širimo budućnost!
A šta je to budućnost kojoj žudimo i za koju se zalažemo? Kada sam bio student, budućnost mi je bila da
dobijem diplomu pa mi je, kada sam je dobio, budućnost postala kako doći do posla.
Kada sam i zaposlenje dobio, budućnost mi je postala građenje porodice, kuće i potomstva; kada sam se
oženio i kuću podigao i potomstvo dobio, budućnost mi
je postala u unapređenju, slavi, većoj zaradi, knjigama
i časopisima.
Kada sam i to postigao, uz Božiju pomoć, jedina budućnost o kojoj razmišljam je da me Allah, dž.š., prosvijetli i put mi pokaže kako bih radio za vječnu budućnost,
za ahiret, jer sam nemaran prema njemu.
Budućnost na dunjaluku ne postoj. To je dan koji
nikada ne dolazi jer, ako bi došao, postao bi sadašnjost
pa bismo opet počeli tražiti drugu budućnost. To je kao
snop trave koji je privezan, prikačen za dasku povezanu
sa sedlom konja ispred čijih se očiju trava razmahuje
pa on pokušava da je uhvati a ona mu izmiče. Tako
da je nikada ne uhvati. Zaista, prava budućnost je na
ahiretu. Pa, ko od nas radi za ahiret, štaviše, ko o njemu
razmišlja uopće?
Možda je ovo što govorim filozofija, ali realna filozofija.
To su činjenice o kojima malo ko razmišlja. Mi smo kao
putnik na brodu ili u avionu čija briga je usmjerena na
lijepu sobu, udobno sjedište, putovanje prvom klasom
uz najbolju hranu, na čitanje novina i časopisa razgledajući uokolo i ispod sebe.
Sve ovo je za dane putovanja, a dani putovanja su
određeni. Zar mu nije bilo bolje da razmišlja o tome
kako će mu biti i kako će se odmoriti u mjestu u koje
putuje. Zar mu nije korisnije da izdrži neke poteškoće u
noćima kratkog putovanja, a ušpara i ostavi da bi kupio
sebi udobnost i slobodu u godinama dugog boravka?
Ili ga je obuzela udobnost putovanja od razmišljanja o
uzroku putovanja i ljepota puta od cilja putovanja? Život
je putovanje, pa koliko ljudi se zapita zašto putovanje?
Kuda idemo? Koliko se od nas pita šta je život? Zašto
smo stvoreni? Gdje je kraj?
Provedemo vrijeme od jutra do večeri zauzeti stvarima koje izmišljamo da bismo sami sebe zaboravili i
živote svoje uništavali raznim bezvrijednim pričama,
praznim sijelima, beskorisnim knjigama i časopisima.
Ako se neko od nas osami i sam sa sobom preispita,
ostaljava mu se to druženje sa samim sobom.
Pokušava pobjeći od sebe, kao da je mu duša njegov
neprijatelj i ne želi da bude s njom, pa je on sputava i
traži nešto što će ga zabaviti od nje, kao da mu je život
teret na njemu koji želi zbaciti sa svojih ramena i riješiti
ga se.
(nastavlja se)
S arapskog preveo: Elvedin Muminović
29
Imam Rabbani k.s. | PISMO PRIJATELJU
Dva carstva
(Ovo pismo je poslano sejjidu Feridu el-Buhariju, a govori o poticaju na spajanje oba
carstva – vanjštine i nutrine – ukrašavanjem vanjštine izvršavajući šerijatske propise i
očišćenjem nutrine od svake veze osim s uzvišenim Allahom)
Uzvišeni Allah vas usrećio vanjskim carstvom i
duhovnom srećom. Vanjsko carstvo, u suštini, je
ukrašavanje vanjštine (zahir) propisima šerijata, neka
su na njenog donosioca salat, selam i tehijjet. A
duhovna sreća je očišćenje nutrine (batin) i njeno
oslobađanje od svake vezanosti i vezivanja osim s
Uzvišenim. Velikog li uspjeha za onoga ko je počašćen s ova dva carstva!
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 49. pismo)
Prezrenost dunjaluka
(Ovo pismo je poslano sejjidu Feridu, a govori o prezrenosti dunjaluka)
Neka vas Uzvišeni počasti slobodom od robovanja bilo kome mimo Allaha, i neka vas učini potpuno ustremljenim Slavljenom, neprestano žarko
zaljubljenim u Njega, hurmetom Prvaka ljudi koji
je oslobođen od iskrivljenog pogleda, neka su na
njega i njegovu porodicu salat i selam!
Znajte da je ovaj dunjaluk sladak po svojoj vanjštini i da posjeduje formalnu svježinu i nježnost.
Međutim, on je u svojoj suštini otrov koji ubija i kratko naslađivanje. U vezivanju za njega nema prave
koristi. Onaj ko mu se okrene bude ponižen, a onaj
ko je njime obmanjen luđak je. Dunjaluk je nečist
koja je pozlaćena i njegov primjer je primjer otrova
koji je pomiješan sa šećerom. Pametan je onaj ko
se ne obmani lažljivim naslađivanjem, poput ovog,
i ko se ne vezuje za pokvarenu stvar, poput ove.
Zbog toga je istinska ulema (el-Fukaha) i kazala:
„Onaj koji na umoru oporuči da se njegova imovina
dodijeli najpametnijim osobama toga vremena, tre-
ba je dati zahidima (onima koji su suzdržljivi prema
dunjaluku).“ To je zato što se zahidi klone dunjaluka,
a što upućuje na potpunost njihovog uma i razboritosti. Govoriti dalje o ovoj temi bilo bi bespotrebno
oduljivanje.
Još želim reći da je šejh Zekerijja stavljen na kušnju time što je imenovan za davanje fetvi o porezu u
ovoj godini. On je u ovom iskušenju neprestano ispunjen strahom prema ovosvjetskom računovodstvu
i kontroli koji su krajnje lahki u odnosu na ahiretsko
sviđanje računa. On smatra da je vaše duhovno
usmjerenje (tevedždžuh) najveća vrijednost na ovom
svijetu uzroka (alemu’l-esbab). I nada se da će kao
hizmećar ove velike kapije biti zahiren spomenut u
vašem novom divanu.
Uzvišeni Allah vam olakšao i vanjsko i nutarnje
carstvo hurmetom Vjerovjesnika, Ummijja, neka su
na njega i njegovu čestitu porodicu salat i selam.
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 50. pismo)
30
Širenje šerijata
(Ovo pismo je poslano sejjidu Feridu, a govori o poticaju na širenje svijetlog šerijata,
neka je na njenog donosioca salat i selam)
Molim Uzvišenog za očuvanje stubova svijetlog
šerijata i za šerenje propisa čistog, velikodušnog
milleta postojanjem časne i velike poslaničke loze.
Jer, spas za pojedince sljedbenika islama od pučine
mora zablude, u ovim teškim danima, se očekuje od
lađe Poslanikove porodice, koji su najbolja stvorenja
i izvor poslanice, neka su na Poslanika i njegovu
porodicu najpotpuniji salavati i najvredniji teslimati.
Vjerovjesnik, a.s., je rekao: „Primjer moje porodice
je primjer Nuhove lađe. Ko se u nju ukrca spašen
je, a onaj ko s nje izostane upropašten je.“ (Hadis
bilježe el-Bezzar od Ibn Abbasa i Ibnu’z-Zubejra
i el-Hakim od Ebu Zerra.) Zbog toga treba uložiti
krajnju ambiciju kako bi se postigla ova velika sreća.
Uzvišeni Allah vam je svojom pažnjom podario
ugled, veličanstvenost, poštovanje i potpunu snagu.
Pa kada se doda ova veličina svemu ovome što se
spominje, uz postojanje ličnog ugleda, vi ste postigli
prvijenac na mejdanu sreće nad svim svojim savremenicima. Ovaj fekir (duhovni ovisnik) koji vam se
ustremio želi napisati ove riječi podrške istinskom
šerijatu i njegovom širenju.
Vidjeli su u Dehli (Delhiju) mlađak mjeseca ramazana, pa je vaša poštovana majka izrazila zadovoljstvo da ostanem. Zbog toga i ostajem, kako bih
slušao učenje hatme Kur’ana.
A svaka stvar je kod uzvišenog i slavljenog Allaha.
Od Allaha se nadamo postizanju sreće oba svijeta!
(Imam Rabbani Ahmed Faruki Serhendi, k.s.: Mektubat, tom I, 51. pismo)
31
GOVOR STANJA
S edebom
Hadis
Ibn Salim kaže: „Ko jede suh pšenični hljeb, s edebom, neće ni od čega bolovati, osim od smrtne bolesti.“ Upitali su ga: „A šta je taj edeb?“ odgovorio
je: „To je da jedeš tek nakon što dobro ogladniš, a
da digneš ruke od sofre prije nego što se zasitiš.“
Poslanik, a.s., je rekao:
„Učač kod završetka kur’anske
hatme ima primljenu dovu i
stablo u džennetu.“
(el-Gazali: Ihja ulumi'd-din, V/279)
Knjiga mog
Gospodara
Stomak – lutnja
Ibn Ebi Melike prenosi: „Ikrime ibn Ebi Džehl bi uzimao Mushaf i stavljao bi ga na lice. Plačući bi govorio: 'Knjiga mog Gospodara, Knjiga mog Gospodara.'“
Ebu Talib el-Mekki veli: „Primjer stomaka jeste primjer lutnje. To je šuplje drvo koje ima žice. Zvuk joj
je lijep, zbog njene tankoće i lahkoće, a i zbog toga
jer je šuplja, nepopunjena. Tako je i s trbuhom. Kada
je prazan, najugodniji je za učenje Kur'ana i najizdržljiviji za klanjanje namaza, a nejnespremniji za
spavanje.“
(el-Bejheki: Šuabu'l-Iman, 2229)
(el-Gazali: Ihja ulumi'd-din, V/227–228)
Urve ibn ez-Zubejr
Ibn Šuzeb veli: „Urve ibn ez-Zubejr bi u danima berbe datula provalio zid svoje bašče te bi ljudi ulazili – jeli bi i sa sobom bi nosili.
Kada bi ulazio u bašču, ponavljao bi ovaj ajet sve dok ne bi iz njeg
izašao: ‘A zašto nisi, kada si u vrt svoj ušao, rekao: ‘Mašallah! –
moć je samo u Allaha.’“ (el-Kehf, 39) A Urve bi svaki dan gledajući
u Mushaf proučio četvrtinu Kur’ana i istu tu četvrtinu bi po noći
proučio na noćnom namazu. I to je izostavio samo u noći kada su
mu odsjekli nogu, a potom je to nadoknadio u slijedećoj noći.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2230)
32
Najbolji
karija
Na pitanje ko je najbolji karija,
Vjerovjesnik, a.s., je odgovorio:
„Onaj kojeg vidiš da ima strahopoštovanje prema uzvišenom
Allahu kada uči Kur’an.“
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2145)
Mushaf
Osman, r.a., i Kur'an
Ummu Selema prenosi: „Vidjela
Hasan el-Basri je rekao: „Vođa pravovjernih Osman ibn Affan, r.a., je
sam Aišu, r.a., kako uči gledajući
rekao: 'Da su nam se srca očistila, ne bismo se mogli zasititi govora
u Mushaf. Kada bi naišla na ajet
našeg Gospodara. Mrsko mi je da mi dođe novi dan a da ne gledam u
sedžde, ustala bi i učinila bi sed-
Mushaf.' I nije umro Osman dok nije izlizao svoj Mushaf usljed stalnog
ždu.“
gledanja u njega.“
(el-Bejheki: Šuabu'l-Iman, 2227)
(el-Bejheki: Šuabu'l-Iman, 2223)
Torba
hrane
El-Džunejd kaže: „Ima ljudi koji
postave između sebe i svog srca
torbu hrane, a hoće da osjete
slast munadžata (razgovora s
Allahom).“
(el-Gazali: Ihja ulumi'd-din, V/272)
Mu’min – gazelica
Hasan el-Basri, r.a., govorio je: „Mu’min je poput gazelice. Dovoljna mu je kriška suhog hljeba, nekoliko hurmi i gutljaj vode. Munafik
je poput krvoločne zvijeri. Nezasito i halapljivo ždere. Ne ostavlja
ništa komšiji svome, niti u tome daje prednost bratu svome. Pošaljite ove viškove (dijeleći ih drugima) pred sebe (na ahiret)!“
(el-Gazali: Ihja ulumi’d-din, V/286)
Korisnije je...
Pojeftinite ih
Ebu Sulejman kaže: „Ne udovoljiti nekom od prohtjeva korisnije je za srce nego godinu dana postiti i
provoditi je u ibadetu!“
Ibrahim ibn Edhem, r.a., pitao je svoje prijatelje za
cijenu namirnica. Kazali su mu da je visoka, a on je
kazao: „Pojeftinite ih tako što ćete ih se odreći!“
(el-Gazali: Ihja ulumi'd-din, V/301)
(el-Gazali: Ihja ulumi'd-din, V/280)
Bereket Mushafa
Dova
Muslim ibn Ubejd es-Saffar prenosi da mu je otac ispričao slijedeće:
more smirilo.“
Mesruk prenosi da je Aiša, r.a.,
kada bi proučila ajet: „Pa nam je
Allah milost darovao i od patnje
u ognju nas sačuvao.“ (et-Tur,
27) govorila: „Moj Allahu, daruj
mi milost i sačuvaj me patnje u
ognju.“
(el-Bejheki: Šuabu'l-Iman, 2236)
(el-Bejheki: Šuabu’l-Iman, 2092)
„Jednom dok sam plovio, more se žestoko zatalasa. Svaki čovjek se
zabrinuo za sebe. Između nas je bio i jedan Arap koji je ugledao okačen Mushaf, pa ga je uzeo. Potom se smirio i podignuvši ruke proučio:
'Moj Bože, moj Gospodaru, utapamo se a Tvoj govor sa nama', pa se
360 okruglica
Sehla et-Tusterija su upitali šta je on jeo na početku svog duhovnog puta, pa je kazao: „Moja
je hrana za cijelu godinu bila u vrijednosti tri dirhema. Za dirhem bih uzeo šećernu melasu, za
dirhem malo rižinog brašna, a za dirhem masla.
Sve bih pomiješao i od toga napravio tristo šezdeset jednakih okruglica. Svaku noć uzeo bih po
jednu okruglicu i njome iftario.“
(el-Gazali: Ihja ulumi’d-din, V/284)
Krv hazreti
Osmana
Ebu Seid el-Hudri je rekao: „Kada su Egipćani ušli
kod Osmana, njegov Mushaf je bio pred njim. Udarili
su ga po njegovim prsima pa je krv potekla po 137.
ajetu sure el-Bekare: 'Pa Allah će ti biti dovoljan
protiv njih, jer On sve čuje i sve zna.'“
(el-Bejheki: Šuabu'l-Iman, 2226)
33
Almedina Tulić | ISLAMSKI EDEBI
Džamija
kao
svjetionik
vjere
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ
D
žamija je jedna od najznačajnijih institucija u islamu
za koju je vjernik vezan od
rođenja – prilikom nadjevanja imena
novorođenćetu, pa do kraja života
– klanjanja dženaze-namaza. Nažalost, džamija je danas svedena
samo na mjesto molitve ili na pokopnu ustanovu bez koje se ne može
obaviti posljednji ispraćaj nekog ko
preseli na drugi svijet, ahiret.
Za vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.,
njoj se pridavao mnogo veći značaj – ona je bila institucija u kojoj se
učilo, odgajalo, bila je svekoliko svakodnevno stjecište za sve muslimane i imala je široku lepezu djelovanja
i aktivnosti. U odnosu na današnje
vrijeme, mnogo se više poštovala
i čuvalo se da se ne povrijedi ono
34
što je čini upravo svjetionikom vjere. Danas kada odemo u džamiju,
prvo što zateknemo je žamor, i to
ne žamor učenja Kur’ana ili zikra,
nego žamor komšijskih, drugarskih
priča. Muhabet ponekad ne prestaje
čak i kada se oglasi mujezin; a tek
kad treba izravnati redove prilikom
stupanja u namaz, nastaju belaji: te
ne mogu, plaho vruće, te ja navikla
klanjati na ovom mjestu i još nekih
raznih primjedbi koje nisam kadra
ni pobrojati.
Najdraža mjesta
Međutim, džamija je Božija kuća
i Vjerovjesnik, s.a.v.s., jasno je kazao i praktično pokazao kako se
treba ponašati na takvom mjestu.
Upravo iz njegove životne prakse,
SEMERKAND donosi pravila o edebu u Božijij kući, a Njemu su džamije najdraža mjesta, jer se u njoj
sastaju Njegovi robovi koji potvrđuju
svoj iman i odlučnost da ustraju na
pravom putu. Pa shodno tome, trebamo paziti i mnogo voditi računa
kako ćemo se ponašati na jednom
tako uzvišenom mjestu.
Samom odlasku u džamiju prethodi čitav niz adaba koje vjernik treba ispoštovati, a to je da se okupa,
uzme abdest, obuče lijepu odjeću,
namiriše, te krene u džamiju smireno i dostojanstveno, ne saplićući
prste svojih ruku, jer je u islamu takav postupak zabranjen, a vjernik je
praktično u namazu onog momenta
kada se zaputi ka džamiji. O tome
govori i Božiji Poslanik, s.a.v.s., u ha-
disu kojeg prenosi Katade, r.a., pa
kaže: „Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., začuli smo
graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon što smo klanjali
upitao: ‘Šta vam je?’ Odgovorili su:
‘Žurili smo na namaz!’ On im je tada,
rekao: ‘Nemojte tako raditi! Kada
pristupate namazu, pristupajte mu
smireno i dostojanstveno, pa ono
što stignete za imamom klanjajte,
a ono što vam je izmaklo nadoknadite!’“
Zaista, kada se desi da trčimo na
namaz u želji da stignemo na vrijeme pa onako zadihani stupimo na
namaz, dok se mi smirimo, namaz
se već završio a mi nemamo pojma šta smo klanjali. Uz to smo još
i druge klanjače uznemirili i privukli
pažnju na sebe.
Također, ako žurimo, moguće
je da ćemo u hitnji izostaviti neke
sunnete Allahova Poslanika, s.a.v.s.,
a to je da u džamiju uđemo desnom
nogom, jer je Pejgamber, s.a.v.s.,
preferirao uvijek desnu stranu u svim
lijepim stvarima. Zatim, zaboravit
ćemo donijeti salavat na Allahova
Poslanika, s.a.v.s, potom nazvati
selam prisutnima u džamiji, pa oni
koji ne klanjaju odgovorit će riječima, a oni koji klanjaju odgovorit će
išaretom ruke kao što je radio i naš
Vjerovjesnik, s.a.v.s.
Zatim, svojim kašnjenjem na namaz često nesvjesno činimo pokuđene stvari, kao što su prelaženje
preko ramena klanjača da bi dospjeli u prvi saf, potom razdvajamo
dvije osobe kako bismo se i mi utrpali u saf, a zaboravljamo da tako
dekoncentrišemo ostale klanjače.
Vjerovjesnik, s.a.v.s., nas je upozorio na taj čin, naglasivši: „Da neko
od vas čeka sto godina, bolje mu
je nego da prođe ispred svog brata
koji klanja!“ Prema tome, trebamo u
Svaka druga privilegija u islamu nije
validna i suprotstavlja se sunnetu.
svoju svijest, a i svijest drugih ljudi,
usaditi naviku da na vrijeme dolazimo u džamiju, kako bismo činili što
manje onoga što ne spada u islamski edeb.
Lijepo se zadržati na mjestu gdje
smo klanjali, jer sve dok mi sjedimo
nakon namaza meleki mole za nas.
U džamiji trebamo izbjegavati bilo
kakav razgovor o dunjalučkim stvarima da se ne bi remetila harmonija
te kuće, jer ukoliko želimo postići
Allahovo zadovoljstvo, onda naš
boravak u džamiji mora biti isključivo radi iščekivanja namaza, učenja
Kur’ana ili stjecanja nekog drugog
korisnog znanja.
Tehijjetu’lmesdžid
U nas Bošnjaka je običaj, adet
da se tehijjetu’l-mesdžid, odnosno
klanjanje dva rekata, obavlja samo
u novootvorenoj džamiji ili ako smo
prvi put u nekoj od džamija. Međutim, tehijjetu’l-mesdžid trebalo
bi svaki put da se obavlja kada se
dođe u džamiju, ukoliko namaz već
nije počeo ili ako je nastalo vrijeme
u kojem je pokuđeno klanjati.
Od edeba je da osoba koja dođe
u džamiju sjedne tamo gdje je prazno mjesto u safu i ne podiže druge
osobe da sjedne na njihovo mjesto.
Skoro mi se desilo da sam u džamiju došla nekako među prvima i
sjela sam do jedne nene, nazvala
joj selam i uzela tespih da malo
ibadetim. Međutim, tek što sam
sjela neko me potapša po ramenu.
Okrenem se, kad ono jedna od tek
pridošlih džematlijki reče mi: „Sine,
tu je moje mjesto, ja uvijek sjedim
tu do moje kone.“ Nasmješim se,
pomaknem se da ona može sjesti
na „svoje“ mjesto, kad opet neko
po ramenu: „Deder šćeri, mlađa
si, ti možeš đe hoćeš, ja navikla na
ovom mjestu, tu vazda klanjam.“ Iz
čiste pristojnosti pomaknem se, ali
ljutito zapitavši samu sebe da još
koje mjesto u džamiji nije zauzeto.
Zato treba naglasiti da jedinu privilegiju u džamiji ima onaj koji dođe
prvi i zauzme mjesto tamo gdje želi.
Također, još jedna od neprijatnosti
na koju nailazimo, a što je po islamu
zabranjeno, je da druge džematlije
izlažemo raznim neprijatnostima i
neugodnim mirisima. Iz prakse Božijeg Poslanika, s.a.v.s., vidimo da je
sugerisao svojim ashabima i muslimanima tog vremena da se čuvaju
toga: „Ko jede luk, crveni ili bijeli, ili
prasu, neka se ne približava džamiji,
jer i meleki osjećaju neprijatnost od
onoga od čega je i ljudi osjećaju.“
Potom, od sunneta je izravnati i
popuniti safove u džamiji, ne dizati
glasove previše te, naravno, i prilikom izlaska iz džamije izaći lijevom
nogom. Koliko su to ashabi shvatili
ozbiljno najbolje govori predaja Saiba ibn Jezida u kojoj se kaže: „Bio
sam u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji
kad me je neko pogodio kamenčićem. Okrenuo sam se i vidio da je
to bio Omer ibn el-Hattab, r.a., koji
mi se obrati: ‘Idi i dovedi mi onu
dvojicu!’ Otišao sam i doveo mu ih.
Upitao ih je: ‘Ko ste vas dvojica?!’
Ili: ‘Odakle ste vas dvojica?!’ Odgovorili su: ‘Mi smo iz Taifa.’ Tada im je
Omer, r.a., rekao: ‘Da ste odavde ja
bih vam, zbog dizanja vaših glasova u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji,
zadao bol!’“
35
Muvekkitove zanimljivosti
S
alih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit ostavio nam je
nemjerljivo blago u svojoj Povijesti Bosne na nekih
1300 stranica (izdanje „Kalem“ u dvije knjige). Ova
vrsta literature ima svoju posebnu težinu danas,u vrijeme
afirmacije bošnjačke kulture i borbe za njen identitet i
državu Bosnu i Hercegovinu. Kako se radi o obimnom
štivu koje zahtijeva puno vremena u iščitavanju, za naše
cijenjene čitaoce u nekoliko nastavaka napravit ćemo
kratki izbor najinteresantnijih događaja kroz bogatu povijest Bosne. U ovom tanahnom „skidanju prašine“ sa
starih ćitaba želimo naše čitaoce navesti na iščitavanje
ove vrste literature jer je „istorija učiteljica života“.
Pobuna duhova
„Godine 1838. izbila je u Sarajevu pobuna duhova. U
mnogim su se kućama pojavile velike buke, što je bilo
zastrašujuće. To se naročito dešavalo u kući bajraktara
hadži Abdije Džafića (u ulici Ulomljenici), gdje je ovo bilo
najjače i najduže trajalo. Iako od toga ni ljudima ni živo36
tinjama nije bilo nikakve štete, niti nekih posljedica, ipak
se u stanovništvo uvukao neki strah od toga. Konačno,
zbog toga, uz odobrenje vlasti, uvedeno je nekoliko
hodža, koji prave zapise, i nekoliko popova, pa su ih
odbili i Božijom pomoći to je prestalo.“ (knjiga II/975)
„Nešto je palo sa neba!“
„Godine 1802. neki veliki predmet pao je iz zraka na
jedno mjesto, dva sata hoda od tvrđave Bihać. Narod
se je bio jako uplašio. U tom strahu, neki od važnijih ljudi
prišli su bliže i vidjeli da je to veliki šator. Jedni su rekli
da je to predznak sudnjeg dana, a neki su mu davali
drugo značenje. Kako nisu znali o čemu se zapravo radi,
nisu ni mogli proniknuti u to, pa su izvijestili bosanskog
valiju Ebu Bekir-pašu, a on im je objasnio da to Francuzi
puštaju balone. Ali, pošto Bišćani to nisu mogli nikako
da shvate, to je izazvalo razne izmišljotine i neosnovani
strah. Zbog toga se u cijeloj Bosni o tome prepričavalo,
pa je Bekir-paša naredio da se taj šator dobavi u Travnik,
da se izloži i pokaže narodu.
pokrajne su, pored kneževine Srbije, još kadiluci: Vučitrn
O pravom stanju stvari kako se to sve zbilo, dostavljen je pismeni izvještaj Dvoru. Kada se to proučilo, saznalo se da su Evropljani odskoro izumili balon. Kada
je od Austrijanaca zatraženo razjašnjenje da li je ili nije
u to vrijeme iz nekog mjesta blizu granice pušten balon,
odgovorili su da su u Bolonji, u Italiji, neki evropski učenjaci pustili jedan veliki balon u kome su, pričvršćena
na stolicama, sjedila dva čovjeka. Tako leteći, spustili
su se u more pred Ankonom, na venecijanskoj strani.
U tom času, uže vezano za balon prekinulo se i oni su
pali u more. Jedna austrijska lađa, koja se slučajno tu
zadesila, primila ih je i spasila.
ne strane je austrijska pokrajna Hrvatska, sa sjeverne je
Kada se balon odvojio od stolica, postao je lagahan
pa, leteći u zrak, pao je na mjesto blizu Bihaća, kako su
u Istanbulu izvjestili tumači.“ (knjiga II/743-4)
Pametna luda
„Vanli Mehmed-paša smijenjen je sa položaja valije
Bosne u mjesecu rebiul-evvelu 1214. godine (3. VIII–2.
IX 1799). Na mjesto njega postavljen je Zihneli hadži
Hasan-paša. Kada je pošao gore spomenuti Mehmedpaša iz Travnika, luđak koga je slučajno susreo na putu,
obratio mu se riječima: „Pašo, donesite mi iz Novog
Pazara jednu kesu dobrog sira.“
Spomenuti hadži Hasan-paša se je idući u Bosnu razbolio u Novom Pazaru i kroz nekoliko dana je umro. Valiluk nad Bosnom, po carskoj milosti, je ponovo dodjeljen
pomenutom Vanli Mehmed-paši. On je već bio napustio
Bosnu i kada je stigao u Skoplje, na putu za Istanbul,
stigao mu je ferman o postavljenju, pa se odatle vratio.
Odmaknuvši se od Novog Pazara dva-tri konaka, sjetio
se sira što ga je naručio onaj luđak.
Pripisujući to njegovoj vidovitosti, nabavio je taj sir
iz Novog Pazara i ponio ga sa sobom i kažu da mu ga
je poslao po svom posebnom kuriru.“ (knjiga II/735-6)
Bosna u godini 1850.
„Bosanski ejalet sa Hercegovačkim sandžakom zauzima hiljadu i šezdeset tri kvadratne milje površine.
Nalazi se na 42 od 45 stepeni i 15 minuta geografske
širine, a između 33 stepena i 25 minuta i 36 stepeni i
24 minute geografske dužine. Na istočnoj strani od te
i Peć, koji potpadaju pod Skadarski sandžak. Sa zapadodvaja također austrijska pokrajna Slavonija, od koje je
odvaja rijeka Sava, a sa južne također austrijska pokrajina Dalmacija i uz nju pokrajna Crna Gora.
U Bosni i Hercegovini je blizu milion i tri stotine hiljada stanovnika – muslimana i nemuslimana, muškaraca i žena. Najveća planina u Bosanskom ejaletu je
Durmitor u kadiluku Pljevlja. Njena nadmorska visina,
računajući prema Jadranskom moru je 4000 aršina.“
(knjiga II/1037)
Izgradnja puteva
„Sve do 1857. godine u Bosanskom ejaletu nije se
polagala pažnja održavanju puteva. Nigdje nije bilo takozvanih drumova opkopanih sa strane kanalima. Po
ondašnjem običaju, sve prelaze i saobraćajnice podizali
su dobrotvori i održavali ih u vidu kaldrme.
Sad je prvi put spomenuti valija Hajrudin-paša u toku
ljeta 1857. godine pozvao na besplatan rad sve stanovništvo grada Sarajeva, i bogate i siromašne, i zaposlio
ih na smjenu po dva mjeseca i naredio da se izgradi
džada, počevši od sarajevske malte (od kršćanskog
groblja) pa do Ali-pašina polja, u dužini od sat i četvrt
hoda.“ (knjiga II/1048)
Epitaf o gradnji
mosta u Mostaru
Tarih o gradnji mosta u Mostaru na Neretvi, koji je
spjevao Derviš-paša Bajezidagić, a ispisan je iz Dervišpašine medžmue, glasi:
„Ćupriju podiže koja podsjeća na luk dûge!
Allahu moj! Imal’ na svijetu po ljepoti druge!
Jedan je derviš zadivljen stao i rekao riječi:
„Ostavićemo ćupriju, a mi ćemo proći.“
godine 974. (1566/67)
Uredio i odabrao: dr. hfz. Džemail Ibranović
37
Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO
Napad počinje
G
lavnina borbenog dijela
osmanlijske vojske, predvođena sultanom Fatihom,
napustila je Jedren u petak 23. marta
1453. godine, dok su opsadna oruđa, teški topovi i ostali ratni materijal
krenuli mnogo ranije. U sultanovoj
povorci je bio veliki vezir Čandarli
Halil-paša, sultanov šejh Ak Šemsedin, njegov učitelj molla Gjurani,
molla Fenari i još mnogo uleme.
Šejh Ak Šemsedin je bio učenik još
čuvenijeg šejha Bajrama Velija. Njegov zadatak u ovoj operaciji je bilo
duhovno vođstvo, što je bila tradicija
Osmanlija prilikom vojnih pohoda.
Karadža-beg, jedan od osmanlijskih visokih oficira zadužen za popravke puteva i mostova, usput je
pokorio neka područja uz Mramorno
i Crno More. Do četvrtka, 5. aprila,
čitava vojska je bila nadomak Istanbula, a sutradan, u petak 6. aprila,
započela je opsada. Sultan Fatih je
zauzeo mjesto nasuprot Romanove
kapije i oformio štab na brdašcu danas poznatom kao Maltepe.
Lijevo od sultana bile su raspoređene evropske trupe pod komandom Karadža-paše, koji je imao na
raspolaganju nekoliko teških topova
za dejstvovanje po bedemima palače Vlaherna. Na sultanovoj desnoj
strani bile su anadolijske trupe pod
komandom Ishak-paše. Anadolci su
pokrivali front od Mramornog mora
do rječice Likos. Trupama oko Likosa komandovao je sultan lično.
U njegovoj neposrednoj blizini bio
je stacioniran veliki top i nekolicina
nešto manjih. Oko sultana su raspoređeni janjičari i još neke trupe.
Odmah iza prvih linija bili su bašibozuci, očekujući naređenje za napad.
Zaganos-paša sa svojim jedinicama je zauzeo položaj na uzvišenjima sjeverne obale Zlatnog roga.
Njegov zadatak je bio da motri na
italijansku koloniju Galatu. Pošto sultan Fatih nije vjerovao u dato obećanje Italijana o njihovoj neutralnosti tokom sukoba, Zaganos-paša bi
brzo reagovao na svaku iznenadnu
akciju iz Galate.
Osmanlijskom flotom je komandovao admiral Baltaolu. Njegov
zadatak je bio sprečavanje dotura
bilo kakve pomoći gradu morskim
putem. Drugi zadatak flote je bio
ulazak brodovlja u Zlatni rog. Kao
bazu, Baltaolu je odredio luku Diplokion, tačno gdje je sada palata
Dolma Bahče.
38
Osmanlijski logor
Kada je s visokih gradskih bedema pogledao osmanlijski logor,
Konstantina je uzimala zebnja. Još
uvijek se živo sjećao strašne moći
osmanlijske artiljerije kada je, pred
njegovim očima, razarala Heksamilionske bedeme na Peloponezu.
Savršen poredak osmanlijske vojske oko bedema Istanbula bio je
fascinirajući. Raskošni šator sultana Fatiha na brdašcu Maltepe je bio
veličanstven prizor. U osnovi crven,
sav izvezen zlatom i neobično velik,
šator je bio simbol snage osmanlijske države. Van dometa bilo kakvog
projektila bio je dodatno zaštićen
fortifikacijskim preprekama u savršeno koncentričnim krugovima, kao
što svjetlosni oreoli okružuju mjesec.
Najstasitiji vojnici iz odabranih trupa
su bili pažljivo raspoređeni kao sultanovo obezbjeđenje, a njihov poseban višegodišnji odgoj i obuka su
bili takvi da bi svaki od njih u svakom
trenutku vrlo rado umro za sultana.
Sultan je bio čuvan kao oko u glavi.
Mnogobrojni šatori vezira, uleme i
istaknutih vojskovođa bili su pažljivo
raspoređeni na strateškim mjestima
u logoru. Odjeća i oprema vojnika
je bila reprezentativna. Bijele janjičarske kape i crveni turbani azapa
su se posebno isticali. Šljemovi na
glavama pripadnika konjice su se
presijavali na proljetnom suncu, a
živopisne boje odjeće slavenskih
trupa su posebno žalostile Konstantina. Jasno je vidio svoju pravoslav-
nu braću kako disciplinovano služe
u redovima Osmanlija.
Svaka jedinica je imala svoju zastavu. Bilo ih je raznih boja – crnih,
crvenih, žutih i zelenih. Svaka od njih
je pažljivo izrađena i dotjerana posebno za ovu priliku. Bezbroj njih se
vihorilo na lagahnom povjetarcu, ali
je najupečatljivija bila ona sultanova
– sva u crvenoj svili, zlatu i srebru.
Sablje, bodeži, džiliti, buzdovani,
vršci kopalja i metalom okovani
lukovi su bacali bezbroj sitnih bljeskova na posmatrača. Kao kruna
svega izloženog, ogromni topovi su
bili poseban prizor. Mogao je vidjeti
i mnogo konja, mula i kamila, sve
same prekrasne primjerke životinja
u perfektno organizovanim poljskim
stajama i savršeno uskladištene zalihe hrane za njih.
Ipak, vrijeme namaza u osmanlijskom logoru je bilo najteže za
kršćanske posmatrače. Kad bi
nastupilo vrijeme namaza, sa svih
strana bi se začuli glasovi nebrojenih mujezina. Ezan za ezanom se
nadovezivao kao da nikada neće
prestati. Svaka jedinica je klanjala u
svom logoru, poredana u dugačke,
perfektno poredane safove. Džemati su se neprestano smjenjivali,
skoro od jednog do drugog namaskog vremena. Činilo se da u svakom trenutku jedan džemat obavlja
namaz. Posebnu pažnju u osmanlijskom logoru su privlačili šejhovi.
Njihovi bijeli kauci te zelene i bijele
amame su ih izdvajali iz mnoštva.
Kud god bi se kretali, ukazivana
im je posebna pažnja. Čitava armija, kako obični vojnici tako i oficiri,
ukazivali su im počasti tako što bi, u
trenutku njihovog prolaska, prekinuli
trenutne radnje i skrušeno stajali u
39
znak poštovanja prema učenosti i
pobožnosti. Zadatak šejhova je bio
održavanje borbenog morala na
potrebnoj visini. Osmanlijska armija je funkcionisala kao najprecizniji
mehanizam.
Suprotstavljeni
planovi
Sultan Fatihov plan zauzimanja
Istanbula je zahtijevao diplomatsko
i vojno razmatranje situacije. Iznad
svega, morao je djelovati vrlo brzo,
prije nego li zapadne sile reaguju i
pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći
barut i novac nego prolijevajući krv.
Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju
kojom će razbiti bedeme i snažnu
mornaricu kojom će spriječiti dotur
hrane i ratnog materijala u grad. U
isto vrijeme je namjeravao zauzeti
grad uz što manje ljudskih žrtava s
obje strane i što manje razaranja.
Ðustinijanijev plan je bio upravo
suprotan sultan Fatihovom. On i
njegovi savjetnici su mislili da ishod
opsade najviše ovisi o vremenskom
faktoru. Ako branioci izdrže dovoljno
dugo, pomoć sa Zapada će sigurno
doći, bilo iz Ugarske, bilo iz Italije.
Bio je potpuno u pravu. Međutim,
osmanlijska artiljerija je bila mnogo
razornija nego što se očekivalo, a i
flota je bila brojnija nego što se moglo zamisliti.
Ðustinijani Longo je mislio da se
bedemi mogu odbraniti jednako
uspješno kao i 1422. godine, koristeći puške, samostrijele i grčku
vatru, tako da osmanlijska brojnost
u odnosu na branitelje ne predstavlja nikakvu prednost. Čak i snažna
40
osmanlijska flota u Mramornom
moru ne predstavlja posebnu opasnost sve dok ne prodre u Zlatni rog.
Sva ova razmatranja su bila potpuno ispravna, tako da su Konstantin i Ðustinijani s pravom očekivali
uspjeh. Istanbul uopće nije bio u beznadežnom položaju kao što se to,
pogledom na skice i karte, sada čini.
Početni napadi
Prije nego je otpočeo s napadom, u skladu s propisima šerijata, sultan Fatih je poslao izaslanika
pod bijelom zastavom da posljednji
put ponudi mirno razrješenje sukoba tako što će se grad dobrovoljno
predati. U tom slučaju garantuje se
sigurnost života i imovine svim stanovnicima grada. U protivnom, grad
će biti zauzet na juriš, čime njegovi
stanovnici i njihova imovina postaju
legitiman plijen osvajača.
Pošto je ponuda glatko odbijena,
napad je otpočeo artiljerijskom paljbom usmjerenom na moćne gradske bedeme na kopnenoj strani. Bilo
je to u petak, 6. aprila 1453. godine,
nakon džuma-namaza.
Snaga topova sultana Fatiha je
iznenadila obje strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema
u predjelu Harisijeve kapije je bio
znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen.
Ipak, tokom noći, branitelji grada su
ih uspjeli donekle sanirati. Narednih
dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice
Likos. Veliki topovi su bili izuzetno
efikasni tako da je za sedam dana
skoro potpuno porušen dio bedema
u zahvatu uvale koju formira Likos.
U međuvremenu, zauzete su
dvije tvrđave u predgrađu koje su
pružale otpor. Jedna je bila Terapija pored Bosfora, a druga Studios
na obali Mramornog mora. Napadi
na tvrđave su izvođeni manjim snagama, pa su borbe trajale oko dva
dana, nakon čega su tvrđave zauzete na juriš. Admiral Baltaolu je s
mornaricom pokušao prodor u Zlatni rog, više s namjerom iskušavanja
bizantijske flote koja je besprijekorno reagovala nakon čega je admiral
odustao. Ubrzo je okrenuo brodovlje
na drugu stranu i zauzeo Prinčevska
ostrva na Mramornom moru. Ova
operacija je prošla vrlo glatko, uz
neznatan otpor na jednom ostrvu.
Ðustinijani Longo je zaista bio
izuzetan stručnjak za protivopsadnu borbu. Znao je sve trikove. Da
bi umanjio razornu snagu Fatihovih
topova, naredio je da se preko zidina prebace obloge od volovskih
koža i bala vune. Na taj način je
uspio usporiti razaranja i kupiti nešto dragocjenog vremena. Njegove
izuzetne organizacijske sposobnosti su najviše došle do izražaja pri
izradi grudobrana i palisada koje će
umjesto porušenih bedema pružati
zaštitu kad se Osmanlije odluče na
juriš. Koristio je drvenu građu i vreće napunjene zemljom. Palisade su
brzo padale pod paljbom Fatihovih
topova, ali su isto tako brzo ponovo
podizane. U gradnji grudobrana su
učestvovali svi sposobni stanovnici
grada, uključujući žene i djecu.
Medvjed i
medvjedići
Pri opsadi grada, Osmanlije su
koristili ukupno šezdeset i devet topova organizovanih u četrnaest ili
petnaest baterija, raspoređenih na
mjestima koja su procijenjena kao
najranjivija. Jedan od velikih topova
je bio smješten nasuprot palate Vlaherna, gdje je bedem bio jednostruk
i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško
oruđe bilo je ispred šatora sultana
Fatiha, nasuprot Romanove kapije.
Na bokovima teških topova bili su
nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali „Medvjed i medvjedići“.
Teški top je ispaljivao projektile
težine od oko 600 kilograma. Bio je
postavljen na posebno konstruisano
drveno postolje, a sa strana je bio
zaštićen moćnom drvenom ogradom. S prednje strane bila su masivna drvena vrata koja su se otvarala
samo kad je oruđe dejstvovalo. Opsluživala ga je posebna logistička
jedinica. Oruđe je trošilo velike ko-
ličine baruta kojeg je trebalo stalno
dopremati.
Osim teških topova neprestano
su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100–150 projektila.
Projektili su izrađivani od jedne vrste
crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od
izvađenih kamenih gromada klesari
su izrađivali kamene kugle, nakon
čega su brodovima dopremane u
luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao
Zaganos-paša i dalje ih volovskim
zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni
u logoru pod zidinama Istanbula.
Osmanlijski inžinjeri su konstruisali
livnicu na terenu koja je vrlo brzo
izradila još najmanje jedan ogromni
top i nekoliko manjih.
Smatra se da su Kinezi prvi koristili barut koji se sastojao od šalitre,
sumpora i uglja. Najstarija osmanlijska baruthana je bila u Galipolju.
Izgrađena je još u vrijeme sultana
Bajazita I. Osmanlijska nalazišta šalitre, koja je bila osnovni sastojak,
bila su u Anadoliji, a kasnije i u Evro-
pi. Proces dobivanja baruta je tada
bio vrlo složen i mukotrpan. Sirova
šalitra se prala i topila da bi se iz nje
odstranila so koja je bila sastavni dio
rude. Sumpor se uglavnom uvozio s
obala Mrtvog mora.
Priprema oruđa za paljbu bila je
vrlo složena. Količina baruta koja se
sipala u top je morala biti pažljivo
odmjerena. Bio je to najteži zadatak,
jer je tadašnji barut bio vrlo nekvalitetan u odnosu na današnje, a i njegova snaga se razlikovala od jedne
do druge šarže, ovisno o omjeru
supstanci od kojih se proizvodio.
Snaga baruta je bila osnovni faktor
koji je utjecao na domet i kinetičku
energiju topovske đuladi. Pretjerana
količina baruta bi izazvala eksploziju
ili napuknuće topa, što bi bio izuzetan gubitak u situaciji kad je vrijeme
kritični faktor. Suviše mala količina
baruta je smanjivala domet i snagu
projektila. Stavljanje kamenih kugli u
cijev topa bila je također teška procedura. Zbog svih poteškoća u rukovanju teškim topovima, bilo je moguće ispaliti samo sedam do osam
projektila dnevno iz jednog velikog
topa. Usljed strahovite eksplozije i
sile koja bi se oslobodila pri opaljenju topa, postojala je opasnost od
poskakivanja i trzanja. Zbog toga
su topovi pričvršćivani za tlo teškim
gredama koje su zapravo bile grubo
otesani balvani.
Kad bi ogromni top opalio i kad bi
kamena kugla pogodila cilj, kršćanski vojnici i stanovnici grada bi svaki
put premrli od straha. Strašna eksplozija ogromne količine baruta se
čula čak u Aziji. Stanovnici grada su
izlazili na ulice i u paničnom strahu
recitovali molitve u kojima su izražavali svoja kajanja za grijehe zbog
kojih su sada kažnjavani.
41
Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST
Sveti grad Mekka
„Prvi sagrađen hram jeste onaj u Meki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovima.“
(Ali’Imran, 96)
M
ekka (Mekka el-Mukerrema) je grad s oko 1.4
miliona stanovnika koji
se nalazi u zapadnom dijelu Saudijske Arabije. Grad je udaljen oko
stotinu kilometara od Crvenog mora.
Mekka je jedno od svetih mjesta, tj.
gradova u islamu, i svke godine je
cilj miliona vjernika da u određenim
danima obave hadždž, jedan od pet
farzova, koji se obavlja u mjesecu
zu’l-hidždže. Tokom godine veliki
broj vjernika posjećuje Mekku i radi
obavljanja umre. Najsvetije mjesto u
samoj Mekki je Mesdžidu’l-Haram,
42
a najsvetije mjesto u samom islamu je Kâba, koja se nalazi u sredini
Mesdžidu’l-Harama.
Kâba
Ne postoji i nikad nije bilo nijednog naroda koji nije imao sveta,
obredna i kultna mjesta oko kojih je
obredne radnje činio u ime Boga ili
bogova. Muslimani isključivo vjeruju u Allaha, dž.š., samo se Njemu
predaju, pokoravaju, robuju i u ime
Njega hadždž i sve druge obrede
čine. Obavljajući hadždž, muslima-
ni se odazivaju Njegovom pozivu,
te zijarete i tavafe prvi hram sagrađen za ljude po Allahovom, dž.š.,
određenju. To je mjesto koje je Allah
Svojom voljom i moći učinio sigurnim i mjestom mira. Taj sveti i Allahu
najdraži hram – Kâbu, Bejtullah ili
Mesdžidu’l-Haram posjećuju vjernici
iz čitavog svijeta koji imaju mogućnosti za to.
Samo ime Kâba znači kocka i najbolje upućuje na njen izgled. Njene
dimenzije su dvanaest metara dužine, deset metara širine i šesnaest
FOTO: HAZIM ŠABANOVIĆ
metara visine, dok je debljina zidova
jedan metar. Unutrašnjost je viša za
dva metra od vanjskog dijela u kome
se vrši tavaf. Zidovi su od kamena
obrađenog samo s vanjske strane
a prekriveni su crnim prekrivačem
zvanim „kisva“ koji se tka u Mekki.
„I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, oni su molili:
‘Gospodaru naš, primi od nas, jer
Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš.’“
(el-Bekare, 127)
Sasvim je pouzdano da je originalna Ibrahimova, a.s., građevina kroz historiju bivala više puta
dograđivana i obnavljana, ali da
temelje niko nije uklonio, pa odatle
vjerujemo da Kâba i danas leži na
Ibrahimovim, a.s., temeljima. On je u
jugoistočni ugao Kâbe ugradio dže-
netski kamen Hadžeru’l-Esved. Taj
kamen je, zajedno s kamenom Mekami-Ibrahimom, spušten iz dženneta i čekao je na jednom obližnjem
brdu stotinama, a možda i hiljadama
godina, sve dok ga melek nije dodao Ibrahimu, a.s., da ga ugradi u
jugoistočni dio Kâbe. Smatra se da
je Hadžeru’l-Esved pečat na ugovor
između Allaha, dž.š., i ljudi kojom
prilikom su se ljudi obavezali Gospodaru svome na predanost i iskreno
robovanje samo Njemu. O njemu se
prenosi da je isprva bio bijel ali da
su grijesi sinova Ademovih, a.s., bili
uzrok da on pocrni. Smatra se da su
Hadžeru’l-Esved i Mekami-Ibrahim
(kamen na kojem je stajao Ibrahim,
a.s., prilikom gradnje Kâbe i na kojem su ostali otisci stopa kao trajni
znak) jedina dva subjekta porijeklom
43
iz dženneta koji se nalaze na zemlji i
sastavni su dio Mesdžidu’l-Harama,
arhitektonske cjeline svetoga hrama
Kâbe. Mekami-Ibrahim se nalazi desetak metara udaljen od istočnog
zida.
Kâba je Allahovom, dž.š., voljom
najsvetije mjesto na Zemlji i ta njezina svetost se manifestuje i u tome
što je ona preporod za ljude. U tome
je jedna od tajni i svrhovitosti obavljanja hadždža. Svetost Kâbe manifestuje se i u tome što je ona kibla
prema kome umet Muhammeda,
s.a.v.s., okreće svoja lica prilikom
44
obavljanja namaza. Tako Kâba omogućava ne samo vjersko, duhovno,
moralno i idejno, već i prostorno
jedinstvo. Ona je u odnosu na sve
džamije i mesdžide svijeta duhovna,
moralna, dinska i prostorna centrala
kojoj su okrenute i za koju su vezane
sve džamije i mu’minske kuće svijeta, pa tako i naša prsa, srce, misli,
volje i želje trebaju biti okrenute prema Kibli.
U Mekki se ne smije činiti zulum
niti bilo koji vid nasilja i treba živjeti
u miru sa svim ljudima kao i sa životinjama i biljkama. Prema tome,
Mekka je sveti grad u kojem su svi
ljudi zaštićeni od svakog vida nasilja.
Bejtullahov ogrtač
Kâba je pokrivena crnim ogrtačem koji se zove „kisva“. To je tradicija koja seže još od prije islama.
Nakon osvajanja Mekke, Muhammed, s.a.v.s., je zadržao postojeći
ogrtač.
Prilikom požara ovaj ogrtač je izgorio dok je Poslanik, a.s., ogrnuo
Kâbu platnom iz Jemena. I halife su
slijedile tu tradiciju.
Svake godine se proizvedu dva
ogrtača (uglavnom ručni rad i od
svile), jedan za postavljanje, a jedan za rezervu. Prekrivač Kâbe se
sastoji od četrdeset i jednog dijela,
svaki je dug četrnaest metara a širok
devedeset i pet centimetara.
Bogato izvezena zavjesa na vratima Kâbe duga je šest i pol metara, a
široka tri i pol metara. Novi prekrivač
se stavlja 9. zu’l-hidždžeta, na Dan
Arefata, odnodno uoči Kurban-bajrama. Tom prilikom se Kâba pere i
pokriva se privremenim bijelim pokrivačem.
45
Dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (XII)
Širenje istine među
svim stanovnicima
planete
S
ama činjenica da Kur’an stalno podvlači suštinu
kontinuiteta Objave (a ranije Objave su objavljene
na različitim jezicima od arapskog) podrazumijeva
da se, u duhu tog kontinuiteta, Riječ Božija širi među
svim razumnim stanovnicima planete Zemlje. Dakle,
svako upućivanje na to da se istražuje suština Objave
data kroz Kur’an i da se s Porukom upozna svaki čovjek na planeti samo je bratski odnos kojeg muslimani
istinski imaju spram ostalog dijela čovječanstva, jer s
njima dijele isti okoliš, istu konstituciju u anatomskom i
psihološkom smislu – jedni drugim mogu dati krv, ako
to zatreba; zatim, dive se zajedno s njima izlascima
Sunca i ljepoti praskozorja, proniču u tajne materije,
videći oko sebe nikada prekinuti proces Stvaranja koji
se nudi kao očigledno čudo u svakoj porodici, u svakoj
ljudskoj zajednici. U svakom pojedincu kao jedinki, u
svakom njegovom dijelu tijela, u svakoj njegovoj ćeliji
46
sve je čudo, a veliki broj ljudi danas u svijetu čeka čuda.
Pa zašto im se ne dive? Ili oni „UOBIČAJENIM“ i „samo
po sebi razumljivim“ smatraju svoju svakodevnicu i život,
svaki svoj korak, svaki svoj treptaj oka, ljepotu bliskosti
drugog čovjeka i čovjekove drĐge, radost rasta djece;
ljepotu cvijeta, mirise i okuse koji nas opčinjavaju, bijele i snježne vrhove, puninu pluća, visoke jele, stare
baobabe; gracioznost ribe, gazele, čudesnost bube i
leptira i tako dalje. I prvi i drugi i treći i četvrti i milijarditi
čovjek, bez obzira na boju kože (a i boju kože i rasu treba shvatiti kao čudesni primjer Božijeg Stvaranja jednakosti u različitosti, da bi to ljudima bio primjer, iskušenje
njihovih postupaka, a nikako podjela koja proistječe
iz neke „odabranosti rase i njene veće blizine Bogu
na toj osnovi“), je upućen na druge, a posebno u ovo
vrijeme. Oslobođeni atomi iz Hirošime, geleri granata u
Sarajevu i slično su postali primjer kako neodgovornost
na jednom mjestu može biti uzrokom ljudske nesreće
u cjelini. Ti atomi i ti geleri nisu poznavali ljude po boji
kože iili pripadnosti državi ili naciji.
Ljudi kao jedna zajednica – na početku i na kraju
„Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i žene stvaramo i na
narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali.“ (elHudžurat, 13) U početku su ljudi činili jednu zajednicu,
a poslanstvo prvih poslanika – a prvi je Adem, a.s. – je
bilo upućeno cijeloj ljudskoj zajednici. Zanimljivo je da
je to isto i s posljednjim, jer je Muhammed, a.s., najava globaliziranog svijeta. Pa zašto su onda muslimani
protivnici globalizacije ili zagovarači nacionalne države,
pa ratuju jedni protiv drugih kao dvije „suverene“ države
(Iran, Irak, Kuvajt…)? A ako slijedimo rezolutni islamski
stav Kur’ana da musliman ne može ubiti muslimana
osim iz nehata, onda tu neko nije bio musliman!? Onaj
istinski, naravno, jer mnogi se danas takvim zovu samo
po svom imenu a ne po djelima odanosti i zahvalnosti
Gospodaru. Naprotiv, i među takvim je često isticanje
svoje „pravovjernosti“ i „eskluzivnosti tumačenja“, pa
i nekorektan odnos prema drugima, kao da oni imaju
ovjerenu tapiju od Poslanika koja nije ničim naznačena
niti čime potkrijepljena. I u bosanskohercegovačkim
džamijama nalazimo, nažalost, ovakvu praksu i bacanja tespiha i nekorektnosti onih koji smatraju da samo
vanjskim izgledom i agresivnošću mogu da ponesu
emanet ovog vremena.
Naravno, brojčano je prva ljudska zajednica bila mnogo manja od sadašnje, koja prelazi cifru od šest milijardi
ljudi i kod koje je podjela na „plemena i narode“ često
uzrok ne „međusobnog upoznavanja“ nego dubokih sukoba koji se javljaju i unutar jednog „plemena ili naroda“.
To je usud ljudskog rasuđivanja koje je usmjereno ka
destruktivnosti. Istovremeno, uz ovaj proces, zaista, teče
i proces stvarnog upoznavanja i razumijevanja principa
jedinstva različitosti, kao univerzalnog principa. Ta različitost se ogleda i u kulturama, ali je usmjerena uvijek ka
afirmaciji ljepote i propitivanju unutrašnjeg sluha i vida.
Ljudi koji to razumijevaju približavaju se ideji ljudske
zajednice, a forme i oblici umjetničkog ispoljavanja i
istraživanje duhovnih treptaja, kakve nam daje u islamu
i tesavvuf, i jesu jedine trajne vrijednosti koje su na tragu
prastarog i najznačajnijeg sjećanja na veličanstvenu
ulogu koju je Stvoritelj dao čovjeku. Pri tom su meleci i
sva stvorenja učinili sedždu (poklanjanje) onom kojeg
je Gospodar stvorio od zemljanih sastojaka. Ta veza s
majkom Zemljom, koja je najbliži čovjekov srodnik u
cijelom svemiru, je veza međusobne uslovljenosti.
S džinima se dijeli i ista planeta i ista Knjiga
Na ovoj planeti je i ljudima i džinima data zajednička
Knjiga. Mi i o džinima ne znamo ništa, izuzev onog na
što nas Knjiga upućuje, a to je da se radi o bićima
stvorenim od vatre. Oni su bili vojske Sulejmana, a.s.,
i bili mu potčinjeni. I još fragmentarno znamo da su
mnogo brži od ljudi i snažniji. Šta je s njihovim tehnološkim napretkom možemo samo da nagađamo, ali
je evidentno da trebamo vjerovati da u jednoj drugoj
dimenziji postoje zajedno s nama na ovoj planeti, a
možda i na drugim planetama – to samo Allah zna! Da
li su neki ljudi nadahnuti zbog milosti Božije, ali još više
zbog iskušenja, da mogu ostvarivati kontakt s ovom
dimenzijom bivstvovanja drugih bića nije isključeno, ali
to je već oblast koja spada u sferu u kojoj ljudski um
prelazi u mistifikaciju i zato mu nije ni određeno da ima
fizički pogled i sluh koji bi mogao da posmatra i čuje
ove svjetove. Koegzistencija i povremeno miješanje je
na razini pojedinačnih slučajeva svakako mnogo bolji
okvir, ali opet za sebe primjer beskrajnog procesa permanentnog stvaranja.
Svi su poslanici upozoravali da su oni ljudi i da ne
očekuju nikakvu nagradu od ljudi. Njihov cijeli život je
bio u skladu s ispunjavanjem svoje misije i iskazivanja
zahvalnosti svome Gospodaru od Kojeg su Uputu i Poruku dobijali. Njihov život je ispunjen strahopoštovanjem
prema Gospodaru, oni se Njemu klanjaju mnogo više
jer su upoznati s Njegovim beskrajnim moćima. Kao
što ističe Kâren Armstrong: „Postoji simbolizam koji
se provlači kroz hebrejsku Bibliju koji poručuje kako je
poslanicima bilo teško govoriti. Mojsije je imao neku
vrstu govorne mane, a Aroon je morao govoriti za njega.
Isaove su usne gorile prije nego što bi progovorio Božiju
riječ. Jeremija bi rekao: ‘Moj Bože, moj Bože, ne mogu
govoriti, ja sam dijete!’ A, kada je poslanik Muhammed
donio svoju Objavu, riječ Božiju Mekki, znao se znojiti
zbog napora, gledajući s teškoćom ono što se dešavalo oko njega, ponirući pravo u sebe, postajući blijed,
hladan, padajući u trans. Čak i kad bi dan bio hladan,
on bi se znojio. Mi danas imamo isuviše ljudi koji daju
47
jasne direktive o tome šta oni misle šta Bog želi i šta
Bog jeste.“1
Nije osnovni cilj ovog teksta da ulazi u dogmatske
rasprave nego da se pozabavi potrebom da savremeni
čovjek počne (konačno) da koristi svoj razum koji mu je
dodijeljen i da kroz njegovo korištenje sruši savremene
idole. Jer, već smo istakli, savremeno čovječanstvo se
nalazi uistinu pred ogromnim izazovom i iskušenjem,
koje nadilazi sva prethodna. Ovaj put čovjek je u prilici
da u odnosu na prethodna doba kada su ljudi sijali
nered na Zemlji, ili pojedinim njenim manjim dijelovima, posije nered koji prijeti opstanku Zemlje i savršene
ravnoteže koja na njoj vlada. To je Božije stvaralačko
djelo savršenstva. Čovjek ga samo može naslutiti, gledajući skoro beskrajne oblike života koje svakodnevno
prepoznaje. Neke od tih oblika neće ni upoznati, jer
je rušilačkim nagonima i u potrazi za profitom narušio
ekološku ravnotežu. Ta ravnoteža će se obnavljati savršenstvom Božijeg stvaranja koje se nalazi u bîti čina
stvaranja planete i svih sistema i sazviježđa u svemiru
kojeg mi samo naslućujemo. Dakle, želim da jasno naglasim da se za opstojnost nebesa i Zemlje ne brine
nikakav „haotični slijed događanja“ (kakve nalazimo u
SF filmovima tipa velikog asterioida koji se sudara sa
Zemljom), nego se Bog uzivšeni brine o ravnoteži i sprečava svaki pokušaj sijanja nereda u savršenom redu
svega što je stvorio. I u Kur’anu se ističe da je čovjek
sklon oholosti („čim se neovisnim osjeti“) i pokušava da
posije nered, ali mislim da je prevelik zalogaj kojeg sebi
antropocentrične teorije (i s najboljim namjerama čak)
daju kada ističu da čovjek može biti uništavatelj klime,
pa i onaj koji produžava život, mijenja DNK-a i slično.
Ono što treba da znamo jeste da je nama dat određeni
stepen znanja, da je skinuta tak poneka zavjesa, zastor
ili perda sa spoznaje, a da je još mnogo toga (usuđujem
se reći za nas beskrajno mnogo) u svijetu nepoznatog,
jer koliko god je uzvišena ljudska misija, ona se ipak
provodi u ograničenom prostoru, vremenu i s brojnim
ograničenjima (jelo, piće, voda, vazduh, vrijeme i tako
dalje) ovozemaljskog života. To što ljudi od toga prave
uzvišenu dramu i veličaju se međusobno samo je dio
ljudske prirode koju karakterizira strast, povodljivost,
1
Inspirativnu studiju kao sažetak knjige The Case for God:
What Religion Really Means pogledati u dodatku Preporoda,
17/907, Sarajevo, 31–34.
48
oholost, nezahvalnost, sklonost ka prijevari, laži, uljepšavanju svoga stanja, zatim pretvaranje ili mimikrija,
kulturološki šabloni, nevjerovanje i licemjernost. Ovo
dvoje posljednje, ili samo nevjerovanje, jesu osnovni
problem ljudskog roda na planeti Zemlji. Iz njega proistječu svi drugi, pa i vandalizam, ubijanje, rušenje, ali i
ekološka nebriga.
(Samo)pronalaženje čovjeka
samo u islamu (putu
odanosti Bogu)
Islam se, u svojoj savršenosti i konačnoj milosti prema svjetovima, u svojoj upotpunjenosti koja je došla sa
sačuvanim autentičnim tekstom kroz Kur’an, pojavljuje u
ovom trenutku kao jedini logički pravac koji upravo kroz
povijesni kontuitet poslanstva daje mogućnost čovjeku
da se (samo)pronađe i kao pojedinac i kao ljudska zajednica. Dajući u tom posljednjem poslanstvu značajno
mjesto svim istaknutim poslanicima, Allah, dž.š., čini
veliku milost ljudima, jer ispravlja i mnoge nepoznanice
u ljudskoj historiji i upoznaje s istinom o događajima i
ljudima. To je opet, u krajnjem, izraz Božije milosti prema
čovjeku, jer je na taj način sačuvana opomena koje su
se pridržavali makar pojedinci ili grupe pojedinaca u
određenim narodima. Istovremeno, poslanička misija
koliko god ima svoju uzvišenost na samoj Zemlji, toliko
će imati i svoju uzvišenost i u Času oživljenja, a do izražaja će doći u Pravednom sudu kada će se poslanik iz
svakog naroda pojaviti kao svjedok tom narodu. Time
će se na najbolji način ispraviti sve mistifikacije i ljudske
intervencije, pa i neslaganja u vezi s poslaničkim misijama koje su bile i ostaju jedine povijesne prekretnice
u ljudskom rodu.
To su bile, tehničkim rječnikom rečeno, skretnice koje
su s ljudskog bezizlaznog slijepog kolosijeka uvijek vodile ka pravcu Istine. Time je čovjek, kao slabo biće
„napravljeno od ilovače“, kako to Kur’an slikovito ističe,
dobio milost za koju razlog zna samo Stvoritelj. Čak je i
među melecima bilo čuđenje zbog toga što se trebaju
pokloniti pred tim nejakim bićem koje će krv proljevati i
oholiti se. Izražavanje bespogovorne odanosti Gospodaru i strahopoštovanje koje oni imaju ipak je presudilo
da se poklone i naprave sedždu pred čovjekom.
KULTURNO - EDUKATIVNI CENTAR
UDRUŽENJA SEMERKAND
Imajući u vidu vrijeme u kome živimo i radimo, kao i poteškoće sa kojima se susreću mladi ljudi
kako bi zadovoljili svoje potrebe u skladu sa vjerskim principima, Udruženje građana SEMERKAND
ima namjeru da izgradi moderni kulturno - edukativni centar u Sarajevu. Pored kulturno - edukativnog
karaktera objekat će imati i mogućnost organiziranja sportskih, naučnih, vjerskih i drugih sadržaja.
Ovim putem upućujemo poziv svim ljudima dobre volje da se svojim novčanim prilozima uključe u ovo
hairli djelo i ugrade sebe u ovaj Centar. Priloge možete uplaćivati na Račun br. 1990490005871360 kod
ABS Banke.
Aida Begić-Zubčević
NASILNIK
U
poznala sam mnoge psihopate u svom životu, a
među najgorim koje sam
srela i o kojima sam čula su nasilnici
nad ženama i djecom.
U našem narodu kad muž „na mrtvo ime“ isprebija ženu, a najčešće
„usput“ i djecu, prvo pitanje koje se
postavlja je – „Šta mu je uradila?“
Dakle, nije uopće sporno što je žena
završila na traumatologiji s nekoliko lomova, prebijenim bubrezima i
podljevima, nego je sporan stepen
greške koju je napravila da bi „zaslužila“ batine. Nije rijetko da žene
između sebe komentarišu onu koja
trpi nasilje rečenicom „Ma ona baš
zna reći šta ne treba kad ne treba“
ili „Udari mu u ‘žicu’ kad ne treba“.
U svakom slučaju, nasilnik se ne
komentariše. Njemu se uglavnom
daju opravdanja tipa da to njemu
radi alkohol ili da on ne može da se
savlada u afektu.
Afek(a)t dolazi od latinske riječi
affectus, što znači vršiti upliv na nekog ili nešto. Psihološki, to je veoma
jako osjećanje koje nailazi iznenadno, traje kratko i u jednom momentu
gotovo potpuno zavlada sviješću.
Da bi neko izbatinan završio u
bolnici, za to je potrebno više od jednog trenutka. Da bi došlo do udarca,
potebno je pripremiti „teren“, što nasilnici veoma pažljivo i brižljivo rade
i to što rade nema nikakve veze s
afektom.
Ono što je karakteristično za
nasilnika je konstantnost, a ne tre50
nutak. Rijetko ćemo čuti za slučaj
da je muškarac jednom u „afektu“
ošamario ženu i da se to više nikada
nije ponovilo.
Postoji psihičko, fizičko i seksualno nasilje. Nažalost, najčešće idu u
paketu. Jedna od najvećih predrasuda je da su nasilnici nad ženama
pripadnici radničke klase, siromasi i
alkoholičari. Statistike govore drugačije. Nasilnici su podjednako i doktori nauka, kao i radnici, umjetnici i
oni koji sebe vole zvati vjernicima.
Problem je u tome što ove nasilnike
u odijelima i s džamijskim kapicama
mnogo teže otkrijemo i teže povjerujemo da u njima čuči isti onaj slabić kojeg rado pripisujemo, recimo,
alkoholičaru.
Kad govorimo o porodičnom
nasilju, onda govorimo o tzv. krugu nasilja koje ima svoj tok i ide od
nasilja do „pokajanja“, pa opet u
nasilje. Perfidnost nasilnika prepoznaje se u periodima kajanja, lažne
želje da se popravi, opravdavanja
da on nasilje čini iz ljubavi, iz afekta, ljubomore, da on sebi ne može
pomoći i slično. Njihova perfidnost
se ogleda i u činjenici da su prema
vanjskom svijetu najčešće ljubazni,
blagi i mili, tako da niko nikada ne bi
mogao posumnjati da on, tako divan
i krasan, zapravo kod kuće zlostavlja
porodicu. Još jedna perfidna, i možda i najopasnija stvar, je manipulacija koja se ogleda u psihološkom
nasilju, u psihičkom ubijanju žene
kao procesa pripreme pred fizičko
nasilje. On prvo ženu ubijedi da je
glupa, nesposobna, ružna, neuredna, dosadna, loša majka. Onda joj
zatvori krug kretanja i komunikacije.
Napravi je psihički i fizički ovisnom
jedino o njemu. Žena gubi orijentire,
samopouzdanje, samopoštovanje,
a na kraju u potpunosti gubi dostojanstvo.
U našoj sredini sramota je da
žena kaže nekome da je žrtva nasilja. Nije ni čudo da je tako, jer će
najčešće ona naići na osudu. Osuda
žene koja trpi nasilje je i rečenica
„Kako to možeš dozvoliti!?“ Osuda
je upravo zato što nasilje nije afekat,
nego kompleksni psihološki problem
koji leži u onome koji to nasilje vrši!
„Sigurna kuća“
Prije desetak godina sam radila
reklamnu kampanju protiv nasilja
nad ženama. Imala sam priliku posjetiti jednu „sigurnu kuću“ u koju se
smještaju žene koje smognu snage
da izađu iz „kruga nasilja“. Zaprepastilo me je koliku sam imala predrasudu o ženama koje su žrtve nasilja.
Mislila sam da su žrtve nasilja tihe,
mirne, bespomoćne ženice. U „sigurnoj kući“ sam srela jake, pametne, fantastične žene za koje nikada
ne biste rekli da mogu biti žrtve. Ali,
u tome i jeste problem. Svaka žena
može biti žrtva nasilja!
Poznajem neke žene žrtve nasilja i
one najčešće opravdavaju nasilnika.
Štaviše, lavovski ga brane od onih
koji ga osuđuju. To je zato što su
te žene odane i pokušavaju ispuniti
očekivanja. Pokušavaju spasiti brak.
Dakle, one imaju ljudskost koja nedostaje njihovim partnerima.
Nasilnik, kako sama riječ kaže, na
silu nešto sprovodi. On silom djeluje i silom rješava stvari koje nije u
stanju riješiti intelektom, nježnošću,
znanjem, strpljenjem, kompromisom
ili razvodom. Očigledno da njemu
alternativnih potencijala fali. Očigledno da on nema pameti, čim je
zamjenjuje pesnicom.
Nasilnik je majstor u traženju
opravdanja za svoje postupke. Da
bi opravdao svoju gadost, on poseže za bilo čim. Čak i za vjerskim
propisima! Molim vas lijepo, on se
usuđuje da tumači islam kao vjeru
koja dozvoljava nasilje nad ženama!
Da li ta kukavica uopće shvata šta
time poručuje!? On hoće reći da je
plemeniti Poslanik, s.a.v.s., dozvolio zlostavljanje žena! On hoće reći
da plemeniti Prvaci – Sadati Kiram
odobravaju psihičko maltretiranje,
slomljene kosti, masnice, traume
koje djeca – svjedoci nasilja nose!
Allah, dž.š., nas je počastio mogućnošću da vidimo, slijedimo i uopće da znamo za Poslanikovu porodicu. Život plemenitih Prvaka vjere,
ta nedostižna ljepota, je uputa svima
nama! Iz njihovog ponašanja, govora, oblačenja i svega što možemo
vidjeti i osjetiti učimo o tome kakav
vjernik treba biti. Ako vi možete zamisliti te bisere kao nasilnike prema
bilo kome i bilo čemu, a kamoli prema nejači, onda se zapitajte kako
da do sada vas nisu zbrisali s lica
zemlje!?
Ako imate problem s nasiljem,
molim vas, potražite pomoć. Znajte
da imate veliki problem koji mora da
se liječi. Nemojte ni slučajno pomisliti, a kamoli izgovoriti, da je to što radite halal, jer time ne samo da štetite
sebi i svojoj porodici, nego – lažući
na Gospodara, Poslanika, s.a.v.s.,
njegovu porodicu , ashabe, r.a., i
šerijat – štetite svim vjernicima.
51
ODABRANE ŽENE
HANA
Žena Imranova i hazreti Merjemina majka
I
mran kojeg spominje Kur’an
veličanstveni je bio potomak
Davuda, a.s., i bio je poglavar
sveštenstva Benu Israila nakon ponovne obnove i izgradnje Jerusalemskog hrama. Neki navode da je
vremenska razlika među njima oko
hiljadu godina. Uzvišeni Allah iznoseći istinu o ovome kaže: „Allah
je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve
porod jedan do drugoga – a Allah
sve čuje i zna.“ (Ali Imran, 33)
Uzvišeni govori kako je odabrao
i uzdigao potomke pejgambera
koji su slijedili šerijat i pokoravali
se propisima i naredbama Gospodara svoga. Među tim sretnima je
i porodica Imranova. Koliko su se
odlikovali pobožnošću i čestitosti
svjedoči sura u Kur’anu koja nosi
ime po ovoj odabranoj porodici.
Pejgamberi Zekerija, Jahja i Isa,
alejhimu’s-selam, potječu iz ove
porodice. Časne njihove majke i
supruge kao i hazreti Merjem su od
ove časne loze.
Hanina trudnoća
Imran je predvodio narod Israila
u namazu u obnovljenom Bejti’lMakdisu, u Jerusalemu. Njegova
žena Hana dugo nije mogla zatrudniti, ali pobožna kakva je bila strpljivo je podnosila svoju odredbu.
Navodi se da je jednog dana ugledala pticu kako hrani svoje mlade
52
te silna čežnja ispuni njeno biće i
poželje imati dijete. Brinuti o njemu
i othraniti ga kao ova ptica što brine
o svojim mladima. Obratila se Gospodaru s dovom. Zavjetovala se da
će ga posvetiti službi u Hramu. To
je bila velika čast i praksa tog vremena.
Navodi se da je ubrzo nakon
toga dobila ponovno svoj mjesečni
cikls i, nakon što se okupala, legla
je sa svojim mužem i zanijela. Kad
je prepoznala prve znakove trudnoće, radosno je to saopćila svome
mužu Imranu, a potom ispričala za
svoj zavjet da dijete posveti službi
u Hramu. Na to Imran zamišljeno reče: „Kako znaš da ćeš roditi
muško?“
Do tada su se samo muška djeca posvećivala služenju Hramu.
Žena Imranova, pobožna i odlučna
da ispuni svoj zavjet, a i nadahnuta
od strane Uzvišenog, prouči dovu
da porod svoj ostavlja u službi Gospodaru. Nije u dovi spomenula da li
će to dijete biti muško ili žensko.
„Kada Imranova žena reče:
„Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome ja zavjetujem samo
na službu Tebi, pa primi od mene,
jer Ti, doista, sve čuješ i znaš.“ (Ali
Imran, 35)
Radosna vijest
Imran preseli prije nego je dočekao da ugleda svoje potomstvo.
Objavom mu bi prenesena radosna
vijest o dolasku Mesije, onoga koji
će izvesti narod Israila iz mraka i
ropstva Rimskog carstva. On to
saopći svojoj ženi Hani i uglednicima svoga naroda. Nakon njegove
smrti i saznavši za Haninu trudnoću narod je potajno iščekivao da
će iz njihove časne i čestite porodice doći taj Obećani. Mnogo su
štovali Imrana i znali da je on ponajviše dostojan takve jedne časti.
Iščekivali su rođenje djeteta, neki s
radošću, neki sa zavišću. Čak su i
rimski upravitelji saznali za nadu
naroda Israila i potajno kovali planove da ubiju dijete čim se rodi.
Mnoge uhode su budno pratile sve
što se dešavalo, ali Allah je prekrio
njihovim srcima pravo znanje, te ne
mogoše shvatiti pravu mudrost Haninog djeteta.
Rođenje
Rodilo se žensko dijete, lijepa
djevojčica kojoj majka dade ime
Merjem. Olakšanje i radost obuzelo
je neprijatelje, a ogromno razočarenje i bijes onih koji su iščekivali
Mesiju, jer žensko dijete nije isto
kao muško. Ko će sad povesti narod i ukloniti nasilje i zulum Rimljana. Sve su nade bile položene u
rođenje tog Imranovog i Haninog
djeteta. „Poslije ona kad je rodila
reče: „Gospodaru moj, rodila sam
žensko, a žensko nije kao muško.
Nadjela sam joj ime Merjema, a
ja nju i porod njezin stavljam pod
Tvoje okrilje od prokletog šejtana.“
( Ali Imran, 34–35) I Gospodar njezin primi lijepo porod njen i obasu
je blagodatima.
Više mufesira navodi da je Hana,
kad je rodila Merjemu, umotala u
pelene i odnijela je u Hram, gdje ju
je predala vjernicima koji su tamo
klanjali. Bila je čvrsta da ispuni svoj
zavjet koji je obećala i čijim je bereketom sada na rukama držala svoje
prekrasno dijete. Djevojčica je kod
majke provela samo kratki period
dojenja. Neki čak navode da je i to
vrijeme boravila u Hramu, a da ju je
Zekerija, a.s., donosio majci samo
kada je trebala podojiti. Pošto je
bila kćerka njihovog imama, utrkivali su se ko će o njoj voditi brigu.
Zekerija, a.s., joj sagradi posebno
mjesto u Hramu, gdje je kao djevojčica mogla boraviti i ibadet činiti.
Veoma brzo primijećene su prve
odlike ovog djeteta, što kod nekih
izazva veliku odanost i pobožnost,
a kod nekih zavist i neprijateljstvo.
Smrt
Rastavljenost od djeteta i stalna
tuga nagrizali su Hanino zdravlje.
Iako slaba, krišom je odlazila do
Hrama i gledala Merjem dok obavlja svoje dnevne poslove. Allahovom voljom i određenjem ispustila
je svoju dušu prije nego je Merjem
izrasla u djevojku i prije nego se
obistinilo rođenje Isaa, a.s., obećanog Mesije najavljenog preko Imrana narodu Israila. Neka je milostivi
Allah zadovoljan ovom velikom ženom i majkom.
53
Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA
Pet nevjerovatnih činjenica o ljudskom tijelu
1. Probavne kiseline u stomaku
su toliko jake da mogu
rastvoriti cink. Srećom za sve
nas, ćelije stomaka se tako
brzo obnavljaju da digestivne kiseline nemaju vremena
oštetiti stomačno tkivo.
2. Ljudska kost
je slična granitu po tome
koliko težine može izdržati.
Komadić kosti veličine
šibice može nositi težinu od
4. Svake noći
devet tona, što je četri puta
više od izdržljivosti koju bi
imao betonski objekt iste
veličine.
spavajući narastemo oko
osam milimetara. Sljedeći
dan se vraćamo u prethodnu
visinu jer se pod utjecajem
gravitacije dok stojimo ili
sjedimo tkiva hrskavice u
našem tijelu skupljaju poput
spužve.
5. Pluća
3. Najveći ljudski organ
je koža i kod odraslog
muškarca je u prosjeku
veličine 1,9m2. Kako se koža
konstantno obnavlja, sa
svakog čovjeka tokom života
odpadne oko osamnaest
kilograma kože.
54
imaju preko 300.000
miliona najmanjih krvnih
sudova – kapilara. Kada bi
se svi plućni kapilari položili
pravolinijski dužina od prve
do zadnje tačke bi iznosila
nevjerovatnih 2.400 kilometara.
Japan investira 21 milijardu dolara
U razvoj solarne svemirske stanice koja može generisati struju za 294.000 domaćinstava
Međutim, postoji još nekoliko krupnih problema koji se
moraju riješiti prije nego što ovaj napredni koncept postane
realnost. Prevoz masivnih solarnih panela u svemir je još
uvijek previše skup da bi se osmislila komercijalna opravdanost ovog projekta. Stoga Japan mora pronaći načine
kako da smanji transportne troškove. Čak ako se ovaj
problem i prevaziđe te pronađu jeftinije lansirne solucije od
sadašnjih, razloga za zabrinutost investitorima ne manjka jer će masivna solarna stanica u svemiru biti izložena
stalnom riziku od oštećenja uzrokovanih udarima orbitalnih
tijela i mikrometeroida.
Koncept svemirske stanice koja prikuplja solarnu energiju iz svemira datira još od 1960. godine, ali se svijet tek
u posljednje vrijeme ozbiljnije zainteresirao za ovu ideju.
Japan se definitivno čini odlučnim da napravi prvi solarni
generator u orbiti Zemlje i njegovo posljednje svemirsko
planiranje uključuje projekat vrijedan 21 milijardu dolara.
Njime se iz kosmosa nastoji dobiti jedan gigawatt električne energije.
Od japanskih industrijskih giganata Mitsubishi Electric
Corp. i IHI Corp. se očekuje da u naredne četri godine
razviju novu tehnologiju koja će putem usmjerenih energetskih snopova, bez upotrebe kablova, prenositi struju iz
orbite Zemlje do stanica na površini planete.
Mitsubishi Electric Corp. i IHI Corp. se pridružuju
istraživačkoj grupi koja uključuje partnere iz još četrnaest
zemalja čiji je ambiciozni cilj pokrenuti solarnu svemirsku
stanicu površine četri kvadratna kilometra u naredne tri
dekade. Japanska vlada se nada do 2015. godine lansirati
manji satelit sa solarnim panelima koji će testirati bežičnu
distribuciju struje putem energetskih snopova.
Ako se uzme u obzir činjenica da će svemirska stanica generisati sunčevu energiju konstantno i, za razliku
od površinskih solarnih kolektora, potpuno neovisno od
oblačnih vremenskih prilika, i pored svih mogućih problema i troškova japanska vlada ostaje čvrsto privržena ovom
futurističkom konceptu.
55
Edin Topčić | PRIČA
Zaljubljeni
losos
D
ani su već odavno okraćali
i snjegovi već padaju. Zimske noći bi nam vikendom
donosile posebe rituale. Nakon što
bismo klanjali jaciju, otišli bismo kod
dede Ediba na čaj ili na kahvu. Naložili bismo vatru, posjedali u halku
i obično čekali da Dedo započne
neku od svojh priča. Često bi nam
pričao o svome imenu. Edib je onaj
koji je odgojen, uljudan, obrazovan,
ali naglašavo bi da bi se njegovo ime
moglo shvatiti i kao čovjeka koji priča priče, tj. Adabe, a adab je, Dedo
kaže, poučna priča. On je bio zaista
umješan u pričanju priča i zato smo
ih voljeli slušati i zato su ove zimske
noći imale posebnu draž. Dedo bi
sjeo, nataknuo naočale na nos, po56
gledao nas, otvorio neku od svojih
ispisanih teka i počeo:
„Eto, počet ćemo od ovog mjeseca jer se tema ove priče rodila baš u
decembru. Evo šta nam ona priča:
Rodio sam se gore visoko, odmah
ispod izvora i odatle sam krenuo na
svoj put. Istina, bilo nas je mnogo,
ali svi smo hrabro krenuli plivati ovim
vodama života. Bilo nas je mnogo i
od samog trenutka kad smo se rodili
putovanja mene i mojih saputnika,
mojih drugova bila su izložena pogibelji. Napadali su nas sa svih strana
i s lijeva i s desna, i ispred i iza, i
gore i dolje. Za neke su to možda
bile obične pojave, ali za nas su to
bile nemani i strašne pogibelji. Mi,
koji bismo se nekako sačuvali i pro-
vukli, nismo imali prilike da mnogo
žalimo za našim drugovima koji se
nisu provukli i koji nisu uspjeli otkriti
razloge svoje čežnje – onoga što
nas je tako neodoljivo tjeralo da plivamo naprijed bez obzira na cijenu.
I u mome srcu postojala je neka neodređena čežnja koja je, slutio sam,
davala smisao ovome što radim.
Znao sam da težim nečemu velikom
i važnom, ali nisam tačno znao šta je
to! I živio sam i rastao. Moji obzori i
moje granice širili su se kao što se
obale šire. Obale potoka uske su i
pretijesne, tek pokoji rukavac daje
malo veću širinu, zatim potok postane rijekom i one, primajući u sebe
svoje pritoke, nasrastu do te mjere
da ljudi u njima plove u ogromnim
brodovima i postanu tolike da su im
potrebni ogromni mostovi kako bi
spojili obale.“
„A ovaj svijet je“, reče dedo Edib,
„ipak kao most. Ma koliko obale bile
udaljene, most je da se pređe i da
se na njemu ne zadržava.“
„Kako sam rastao i kako su se
moji horizonti širili radio sam i na
sebi ne bih li uobličio svoju čežnju
koja me tako tjera naprijed da tražim po svijetu. I jedne noći na obali
rijeke, blizu ušća, čuh nekog kako
doziva:
‘Onog časa kad nam oči
– ovaj svijet ugledaše
zbog rastanka sa izvorom
– gorkom suzom proplakaše
taj plač dječji što se čuje
– glas je naja što kazuje
tužnu pjesmu svaki dan
– ej vatan...’
Iznenadih se kad čuh riječi ovog
čovjeka i kad vidjeh da je njegova
čežnja slična mojoj. Da li je ta čežanja ista, pomislih. Obale su se
udaljile i postale daleke i nedokučive. Voda možda jeste slana, ali ona
meni gorka bijaše.
Ono što ljudi vide kao obične pojave iz bezdana ispod mene, nemani
su imale samo orgomne čeljusti od
koje su oni što su neoprezni i što
lutaju ginuli, a odozgor su prijetile
mreže koje te okuju kao najteži lanci
i pečate sudbine.
Shvatio sam da je srž moje čežnje
zaljubljenost. Da sam zaljubljen u
svoju dragu što je nikad ne vijdeh, ali
što je davno još prije nego se rodih
upoznah. Shvatih da je ovaj dunja
preširok i da mi ova širina ne dozvoljava sagledati svijet, a kamoli sebe.“
„Tako je lijepi moji“, opet prekide
svoje čitanje Dedo, „kad se insanu
dunja do te mjere proširi i uskovitla se oko njega kao kakav uragan,
onda su i naše ruke i naša tijela nemoćna kako bi se spasila.“
„I okrenuh se i zaplivah nazad.
Sada sam znao da širina obzora i
udaljenost obala ne znači ništa ako
je moje oko slijepo i ako se srcem ne
gleda. A ja sam gledao i vidio svoju
dragu kako me istovremeno čeka
i kako žuri da se sretne sa mnom.
Sjećam se da sam žurno bježao s
mjesta u kojem sam se rodio. Bježao sam, misleći da se moja draga
sigurno nalazi u udaljenosti obala, a
sada slutim da je ono što je vrijedno
zapravo sakriveno iza bijesnih ralja
čudoviša i môra i iza iskušenja.
Pomislio sam: Oh, kako su sretni
oni koji se sretnu s onom koju su
voljeli svoj cijeli život, a koju dotad
nisu nikad sreli. Pomislio sam kako
je divno kad se ta ljubav usljed odvojenosti toliko promijeni pa postane
suhom i čistom.
I stremio sam dalje onom poznatom mjestu na kojem sam se rodio
jer sam slutio da me tamo čeka moja
draga i da, kao i ja, istovremeno žuri
da se sretne sa mnom. I stremio
sam i plivao uz struju, i preskakao
vodopade, sretno izmičući raljama
i zaljubljeno zaboravljajući na glad.
I već pomalo iznuren i izubijan,
gladan i gotovo izdale snage sretoh
svoju dragu kojoj sam, sada znam,
težio cijeli svoj život i koju sam volio cijeli svoj život. Volio sam onako
kako samo stvorenje može voljeti
drugo i tada u zagrljaju i prepleten
kracima ljubavi spoznah da su onaj
koji voli i ona koja se voli zapravo
Jedno i da je ovo moje iznureno ti-
jelo ljuštura, te se mora odbaciti, da
se mora umrijeti kako bi se došlo
do izvora, tako željenog cilja. Tijelo
dovodi do Njega ali se u Njega ne
ulazi s njim.”
Dedo zaklopi knjigu i skinu naočale sa svoga nosa.
„Eto, dragi moji ovo je bila priča
o jednom zaljubljenom lososu. Ovu
priču svako treba shvatiti prema svome stanju ili halu, rekli bi stari! Ali,
zar rijeka nije metafora života a more
ono čemu se lažno teži?
U jednoj knjizi sam čitao davno
da je neki čovjek ugledao vrt u kojem
je bilo hiljadu ruža, a u svom vrtu,
kojeg je napustio, sa svom pažnjom
i ljubavlju uzgajao je samo jednu.
Iako je imao samo jednu, on je u
toj ruži prepoznao ono što traži, za
razliku od onog čovjeka koji je imao
vrt s hiljadu ruža.
U toj knjizi je još pisalo da ljudi
ono što traže mogu pronaći u samo
jednom jedinom cvijetu ili malo vode
iz izvora kojeg su probudili…”
Još smo neko vrijeme sjedili i sijelili kod našega Dede. Pričali smo
o ovome zaljubljenom lososu i vrtu
punom ruža, ali u isto vrijeme i o
praznom. Na kraju smo se svi, jedan po jedan, osipali i odlazili našim kućama. Decembar je i zima. Po
usitnjenim pahuljama snijega vidim
da je dobro hladno. Gledam pahulje
što padaju po mojim ramenima i po
mojim rukama.
Tako gledam i jedan pravilni šestokraki kristal vode na mom dlanu
i pomislih: „I ovo je malo vode”, a
svako neka shvati prema svome
stanju…
57
Sevret Mehmedćehajić | PORODIČNE PRIČE
Mahaljani na
svečanoj večeri
J
estel’ se spremili?“, bila je
prva rečenica glave kuće,
izgovorena netom nakon doslovnog ulijetanja u stan, upućena
djeci i supruzi.
„
Bila je to jedna od tipičnih situacija: nekuda je trebalo ići i svi su
imali vremena za spremanje i dotjerivanje osim glave kuće. On je uvijek
dolazio kasno s posla ili, češće, s
neke od „poslovnih kahvi“ iz čaršije u haman posljednji trenutak. Još
vareći u nesređenim mislima hrpe
gluposti kojima su bile izložene njegove uši, često je korio sam sebe
što je, umjesto u dragocjene trenutke s porodicom ili u čitanju, vrijeme
trošio u slušanju frustracija i imaginacija „copy-paste-intelektualaca“ i
propovjednika; pijačarskih gazda s
„markiranim“ cigaretama, mo(r)bitelima i birtijama; površnih i sebičnih
političara; uvrijeđenih nevjesta od
glavešina naroda; zagubljenih birokrata i sličnih „kahvedžija“ koje je,
opet, najčešće sam sazivao.
Stoga se, u toj trci od spremanja,
činilo zgodnim da neke kozmetičar58
ske radnje odgodi, uprkos gromoglasnim protestima supruge. Malo
dezodoransa (kojim bi razdragano
zapuhnuo i sinčića), mokar češalj
kroz kosu, sjaj preko cipela i – moglo
se ići. Što se njega tiče. No, brižnost
supruge se odlučno suprotstavljala
toj uprošćenoj rahat-opciji: mora se
obući druga košulja, taze ispeglana,
odijelo ili makar jedan njegov dio i
slično. Borba za vrstu pantalona
koje će obući uvijek je trajala sve
do samog polaska.
Večeras je, ipak, popustio i obukao je najsvečanije koje mu je ponudila: tá idu na svečanu večeru na
kojoj će svi biti svečani, ama u svakom pogledu i smislu. Osim toga,
uz supruginu večernju toaletu koju
je, ašićare, nekada nabavila bez
njegova znanja (i prisustva) ne ide
njegov preferirajući ležerni stil. Više
odgovara VW-dvadesetogišnjaku
s TDI-motorom kojim se voza. No,
tješio se nebrojeno puta. To su ionako vanjske i formalne nužde koje
su dokoničari izmislili.
Svečano obučeni i tako isto raspoloženi vozili su se prema uglednom restoranu. Istina, kćerkina stalna zapitkivanja o tome hoće li ta i ta
njezina prijateljica biti tu, jesu li skoro
stigli, hoće li biti sladoleda i tako dalje izazivala su đahkadne nervoze,
ali one nisu bitnije smirivale treperavost trenutka i iščekivanja: vidjet
će prijatelje, kolege, šefove; opustit
će se; oraspoložiti, pa i, zašto ne,
zabaviti se... Zrak u automobilu je
bio ispunjen tim sladunjavim miruhom iščekivanja nečega elegantnog i modernog spram ubitačnog
i uobičajenog, što se svakodnevno
tvrdoglavo čuvalo.
Već nemarni pogled prvoga konobara kojeg su sreli, strašno nezainteresiranog za bilo što a naročito
za njihovo bučno upadanje u restoran, pomalo je smanjio količinu očekivanja. Kada se glava kuće bacio u
potragu za praznom stolicom, a da
bi uopće mogao sjesti, priličnijim mu
se učinio njegov od supruginog izbora pantalona prije polaska: u onim
ležernim čovjek može sebi tražiti sto-
licu u restoranu, dočim to ne može
u svečanim u kojima, je li, isključivo
njega služe.
se mlađi sin zadovoljio istom kombinacijom. Jeli su šutke. Glava kuće
također.
Vremena za pozdravljanje s
drugima nije bilo, jer se, upravo s
njegovim sjedanjem na „osvojenu“
stolicu, na stolu pojavila poluhladna (polu)čorba begovskog imena.
Srkali su je šutke svi gosti, a glava
kuće je pokušavao da kašikom „sustigne“ bobu bamije u zelenkastoj
tečnosti u tanjiru. Zanemarujući tu
„begovštinu“ jela, ponosno je hranio
sinčića.
Kada su hárni konobari donijeli i
slatko (a radilo se o šećernoj domaćoj hurmašici s komadićem oraha
u sredini), činilo se da su se ozbiljna lica učesnika te svečane večere
polahko počela opuštati. To je podstaklo glavu kuće da svoje dobro
raspoloženje obznani. Glasna priča
i šale, prekinute piletinom, ponovo
su se nastavile od njegova stola širiti
prema ostalima. Ovaj put, nezauzet
objedovanjem ili smirivanjem djece,
tražio je njihove reakcije. Neke je bilo
teško vidjeti kroz dim cigareta, ali ih
kod većine nije ni bilo: kao da su
se njegove riječi odbijale od ledene
komade stijena i kamenja. Izgledalo
je kao da ga ne čuju, zauzeti prevažnim razgovorima i šaputanjima. Imali su ozbiljne izraze lica, zamišljene
poglede i naborana čela poduprta
prstima jedne ruke. Goleme teme
su očito bile posrijedi. Dvojica braće su sjedili jedan pored drugog i
odudarali su od te slike, vjerovatno
zaokupljeni nekim svojim porodičnim pričama.
Bio je veseo. Smijao se, veselio i
naglas izgovarao šale. Upućivao ih
je i za susjedne stolove, za kojima su
sjedili sve poznanici: bivši ili sadašnji
prijatelji, kolege s posla, ozbiljni i dostojanstveni šefovi, školski i studentski jarani, džabni jarani i tako dalje.
Bilo je tu i dojučerašnjih učenika,
sada ambicioznih profesora, kabinetskih i protokolskih šefova, nekih
službenika u nekim tamo državnim
profitabilnim preduzećima, jedan
samoproglašeni vizuelni umjetnik...
Manje-više, sve poznati likovi i djela.
Utom je prispjelo glavno jelo.
Nasred prostranog tanjira žutio se
komad pohovane piletine, oko kojeg su se, u nejednakim i zbrkanim
skupovima, tiskali pomfrit i šampinjoni. Bila je to dobra kombinacija
za one goste koji su se svojski trudili
da viljušku drže u desnoj a nož u
lijevoj ruci, kontra važećem bontonu (a i „tumačenjima“ propovjednika
koji su pravilo o isključivom jedenju
desnom rukom banalizirali idejom
o nedostatku sapuna u tim davnim
arapskim vremenima) i htijući i na taj
način pokazati svoju novoosvojenu
religioznost. Pomfrit pomiješan s kečapom kćerka je odmah rezervisala
za sebe, i to u ukupnoj količini, dok
Glava kuće je ustao od svoga
stola i otišao do drugog, za kojim
su sjedili neki njegovi poznanici
koje nije dugo vidio. Razgovarali su
o mogućnostima formiranja jedne
nevladine organizacije čiji bi oni bili
čelnici, a pomoću koje bi mogli aplicirati za državne fondove i grantove
za realizaciju „projekata“. Kasnije je
za drugim stolom slušao o posrnućima naše nacionalne politike i greškama lidera, za trećim o nepotizmu
jednoga šefa i slično.
Supruga je razgovarala s komšinicom iz kvarta, pazeći na djecu i
njihova kretanja. Neke stare pozna-
nice su joj hladno pričale o svome
velikom svijetu ženskih asocijacija,
ženske kulture i publicistike, a o kojem je ona tek od njih čula. Ubrzo je
opet sjedila za svojim stolom.
Kako je njegov sto bio blizu restoranske naplatne kase, na kraju
večere je posmatrao njezine organizatore koji su sravnjavali račun s
konobarima. Izgledali su kao i njihovi gosti: ozbiljni, važni, zamišljeni,
kao da obavljaju neki važan državni
posao. Svečana odijela su se presijavala, a jaki mirisi parfema su se
miješali s mirisom ćevapa.
Kahvu je pio sa suprugom, dok
su djeca trčkarala između stolova i
stolica. Gledao je po muškarcima i
ženama koje zna godinama. S nekima je bio prisan nekada, s drugima
mu se činilo da je sada. Dok mu je
u ušima odzvanjala izvanredna pjesma makedonskog sastava Leb i sol
Kao kakao, polahko su se ocrtavale
konture mahalskog mentaliteta kojemu je upravo svjedočio. Divili su
se mahaljani jedni drugima i hvalisali i stvarne i slućene pojedinačne
mogućnosti i uspjehe. Istovremeno,
živjeli su u virtualnom svijetu kojim
su upravljale dnevne novine što su
ih čitali i redom praćene političke
emisije na državnoj televiziji. Njihov
sav intelektualni napor se svodio na
parafraziranje uočenih izjava i događaja. Izvještačeni u svome ponašanju i ophođenju, prepuni fraza i
zaklinjanja svetinjama, opraštali su
se jedni od drugih.
Pijući nezaslađeni espresso, učinilo mu se da se opraštaju i od njega
i od jednoga haman iluzornoga svijeta realnih kriterija i veličina, za koji
se on vrlo odlučno držao.
59
Dr. Merima Čamo | GRADOVI
ZVORNIK
Z
vornik je podignut na mjestu gdje planinski tok rijeke Drine prelazi u plodnu
ravnicu. Upravo taj prirodni preplet
visine i nizine omogućio je Zvorniku veoma povoljan geostrateški
položaj kroz historiju. Zahvaljujući
rudnom bogatstvu, naročito rudokopima na području Srebrenice i
srednjeg Podrinja, njegovu urbanu
egzistenciju uglavnom je odlikovala
privredna komponenta. Pored toga,
ovo podmajevičko naselje već dugo
predstavlja svojevrsnu regionalnu
raskrsnicu koja vodi ka Srbiji, Mađarskoj i Bosni, što je uz pomenute
ekološke i privredne pogodnosti bila
kvalitetna osnova za razvoj Zvornika
u značajan bosanskohercegovački
urbani centar. Grad se prvi put spominje 21. maja 1412. godine pod
imenom „Zvonik“, dok se od 1519.
godine, na osnovi ugovora o miru
postignutog između Ugarske i Turske ovaj istočni dio Bosne nominira
kao „Zvornik“. Pretpostavlja se da
je zvornički stari grad (tvrđava) nastao prije zvaničnog pomena ovog
srednjovjekovnog naselja u pisanim
izvorima, za čiju se izgradnju vezuju
konkretni interesi ondašnje srpske
vlastele, odnosno vojni, politički, religijski i ekonomski ciljevi srpskog kralja Dragutina koji od 1284. do 1316.
godine vlada ovim krajevima. Opet,
jedna od legendi kazuje da Zvornik
60
podiže princeza Jerina, poznata u
narodu kao zulumćarka kamenoga
srca („prokleta Jerina“), koja veći dio
svoga života provede skrivena i zaštićena visokim bedemima zvorničke tvrđave, smještene na prirodnom
uzvišenju, sazdane od majdanskog
kamena, provodeći vrijeme u prelijepim baščama, bosanskim Semiramidama, razasutim na okomitim
stijenama ukraj Drine.
Kadiluk Zvornik
U srednjem vijeku Zvornik je često mijenjao gospodare (ugarskohrvatske, srpske, bosanske...) sve
dok ga 1460. godine nisu zauzeli
Osmanlije. Prilikom osvajanja grad
je mnogo stradao, te su Osmanlije
postojeće gradske zidine obnovili i
dogradili a podgrađa proširili. Pojedini zapisi o Zvorniku iz tog perioda
oslikavaju grad kao tri međusobno
ovisne cjeline Gornji, Srednji i Donji
grad (Lijeva i Desna varoš – srednjovjekovna zvornička podgrađa; nefis
– identično s muslimanskim dijelom
podgrađa). Kadiluk Zvornik – koji se
pored Srebrenice, Tuzle, Gračanice,
Bijeljine, Šabca, Brvenika, Krupnja s
Bokorinom i Jadra s Ptičarom polovinom XVII stoljeća nalazio u sastavu
Zvorničkog sandžaka – putopisci i
historiografi slično opisuju, i to kao
kameni grad opasan vrletnim pro-
valijama i dolinama, čija je utvrda
sagrađena na uzvisini što ima oblik
zvona (Gornji grad) tako visokoj da
ni najvještiji strijelci nisu mogli na
njen vrh izbaciti strijelu. Naselje koje
se razvilo u podnožju Velike kule, na
obali blagodatne Drine (Donji grad),
primilo je na svoja prsa stijene Gornjeg grada poput brižne majke koja
čvrsto drži dijete u svom zagrljaju,
dok se prostor za održavanje te veoma prikladne personifikacije odredio
kao zona Srednjeg grada. U Donjem
gradu su bile smještene stambene
kuće, prizemne i na sprat, s avlijama
i baščama. Na podzidanim obalama
Drine bili su nanizani doksati kuća
obojenih u bijelu boju koji su iz daljine ličili na velike cvjetove izrasle iz
bistre rijeke. Kroz naselje je vodila
duga cesta, od jedne gradske kapije
do druge, poznate kao Careva kapija. Uz vanjsku stranu Careve kapije
rasla je varoš (Lijeva varoš) s otprilike tri stotine šindrom pokrivenih i
tvrdo zidanih kuća, jednim hanom,
te pedeset dućana. Varoš Džebhana
(Desna varoš), samo pet stotina koraka udaljena od Lijeve varoši, obuhvatala je oko četiri stotine kuća s
vinogradima i baščama. U Džebhani
je egzistiralo stotinu i pedeset dućana u kojima se većinom prodavala
municija. Ovaj „ravničarski“ dio Zvornika zaimao je poveći broj mahala
(Zamlaz, Bair, Rijeka, Kanare, Taba-
ci, Beksuja, Namazđah...) iz kojih su
se granali uski sokaci. Do kraja XVII
stoljeća u Zvorniku su bile izgrađene
Ebu’l-Feth Sultan Mehmed-hanova
džamija, Sulejmanija džamija (koju
je podigao Sulejman Veličanstveni
na Fetiji), Hadžidurgutova džamija,
Musala džamija i tako dalje (ukupno
osamnaest džamija); zatim osam
mesdžida; osam tekija; tri medrese; javno kupatilo (hamam); sedam
osnovnih škola i tri svratišta (hana).
Pred kraj Osmanke vladavine Zvornik je bio među deset najvećih gradova u Bosni i Hercegovini.
Dolazak Austrougarske
Krajem septembra 1878. godine
osmansku vlast u Zvorniku zamijenila je austro-ugarska. U rasponu od
četrdest godina, koliko je oficirski i
činovnički kadar upravljao životom
grada, desile su se evidentne promjene posebno u oblasti urbanizma,
privrede, kulture i prosvjete. Grad je
dobio savremeni vodovod, niz novih
objekata od javnog značaja (državnu osnovnu školu, medresu, kiraethanu, vojnu bolnicu, žandarmerijsku
stanicu, oficirski dom, poštu kao i
telefonsku liniju Bijeljina–Zvornik), a
nova uprava se raspoloživom logistikom aktivirala i na modernizaciji
postojećih kolskih puteva, pokrenutoj u svrhu iskorištavanja prirodnih bogatstava zvorničkog kraja. U
Zvorniku se tokom austro-ugarskog
mandata nalazio sreski ured, carinski ured i carinska finansijska straža.
Po završetku Prvog svjetskog rata
(1918) grad je pripojen jednom od
šest bosanskohercegovačkih okruga – Tuzlanskom okrugu, a deceniju
kasnije Drinskoj banovini sa sjedištem u Sarajevu. Iako se urbana
stvarnost tadašnjeg Zvornika mogla
ocijeniti socijalno i ekonomski alarmantnom (posljedica izravnog utjecaja agrarne reforme, uvoza skupih
prehrambenih artikala, nezaposlenosti i slično), što argumentira podatak da je u međuratnom periodu
više od pedeset posto stanovništva
živjelo na rubu egzistencije, ovo naselje se na regionalnom nivou i dalje tretiralo kao izuzetno produktivno
zanatsko (sa 180 radnji i 336 zanatlija) i trgovačko središte. Lađama
„zvornikušama“ izvozila se niz Drinu
drvena građa, koža, suhe šljive, jabuke, orasi, a poznatim samaricama
(oblik karavanskog prometa bosanskim tovarnim konjima) obavljao se
lokalni prenos svih vrsta tereta (drva,
kukuruza, sijena i drugog), posebno
u slabo prohodne brdske predjele.
Pored toga, trgovačku dinamiku održavali su i poznati zvornički vašeri
na kojima se nudila, razmjenjivala
i prodavala raznovrsna roba, poljoprivredni i zanatski proizvodi. Inače,
od javnih građevinskih objekata u
periodu između dva svjetska rata u
gradu su podignuti samo željezni
most na Drini i bolnica na Fetiji. Tokom Drugog svjetskog rata Zvornik
će za okupatorske vlasti biti važan
vojni punkt, prvenstveno zbog njegovog geostrateškog položaja koji
je obezbjeđivao neprekidan nadzor
i kontrolu prelaza preko Drine.
Shodno ovom militantnom pozicioniranju u gradu će više od tri
ratne godine biti skoncentrisane jake
neprijateljske snage. Nakon više pokušaja grad je konačno oslobođen
krajem februara 1945. godine, nakon čega prvo otpočinje sanacija a
potom i izgradnja Zvornika koja će
trajati preko četiri decenije. U drugoj polovini XX stoljeća na području
Zvornika pokrenut je određen broj
privrednih jedinica. Kao najznačajniji
privredni subjekti koji su višegodišnjim uspješnim poslovanjem izveli
grad iz kruga poratno nerazvijenih
općina u biltenima starijeg datuma
navode se preduzeća za metalskomontažne, stolarske i instalaterske
radove, za eksploataciju šuma, za
proizvodnju građevinskog materijala, zatim fabrika mineralne vode
i sokova, tvornica glinice i tako dalje. Značajni rezultati postignuti su
i u oblasti stambene izgradnje, što
potvrđuje preko osamnaest hiljada
novih stanova, pretežno u privatnom
vlasništvu. Relativno brz društvenoekonomski razvoj doprinio je da
Zvornik tokom osamdesetih godina
prošlog stoljeća postane grad boljeg života, s visokim životnim standardom primijetnim u gotovo svim
zvorničkim domaćinstvima. Ovaj urbani prosperitet naglo je prekinut u
proljeće 1992. godine, kada Zvornik
i njegovo najbrojnije stanovništvo –
Bošnjaci, zahvaćeni kandžama rata,
proživljavaju najteže dane u svojoj
dugogodišnjoj historiji. Odredbe
Dejtonskog sporazuma (implementirane 1995. godine) na osnovi kojih je veći dio općine Zvornik ušao u
sastav Republike Srpske samo su
fizički odvojile prognane i raseljene
Zvorničane od njihovog zavičaja, a
srce, sjećanja i nada ne podliježu niti
jednoj odredbi ili aneksu.
Bilješke:
Čelebi, Evlija, Putopis, Publishing,
Sarajevo,1996.
Handžić, Adem, Zvornik u XV i u
XVI vijeku, GDI BiH (XVIII), Sarajevo,
1970.
Hudović, Mehmed, Zvornik: Slike i bilješke iz prošlosti, Udruženje građana Opštine Zvornik, Sarajevo, 2000.
61
doc. RS homeopat i fitoterapeut Suad Šendelj | ZDRAVLJE
Nervoza
P
ostojimo i živimo u karakterističnom periodu u kojem je sve, pa i ljudski život, podložno korjenitim
promjenama koje se dešavaju velikom brzinom.
Takav kovitlac ostavlja pečat nesigurnosti i zabrinutosti.
Ljudsko biće je, ipak, krhko i takve neprilike ga lome,
te najčešće strada njegov emocionalni dio. Nije viška
napisati šta su to nervoza, nesanica, napadi panike ili
depresija.
Nervoza je poremećaj s psihološkim simptomima,
ali se sastoji i od tjelesnih poremećaja (umor, bolovi).
Suprotstavljena je psihozama, a plodno tlo nalazi kod
osoba s neriješenim unutarnjim psihološkim konfliktima
koji su, uglavnom, nesvjesni toga. Više je tipova nervoze,
a neke od njih su:
•
opsesivna nervoza,
•
fobična nervoza,
•
traumatska,
•
histerična,
a u njih se ubrajaju i psihoneuroze. Unutarnja ravnoteža kod nabrojanih stanja je nedovoljna, pa time
i nervna otpornost. Teško se podnosi svaki neuspjeh,
hiperemocije su prisutne, manjak samopouzdanja, pa
čak i nepovjerenje prema samom sebi. Rijetko su svjesni straha od života i svoje nesigurnosti, pa se kriju iza
fraza kao što su „nemam volje“, „ne interesuje me“, „ne
sviđa mi se“.
Jednu grupaciju karakterišu stidljivost i zatvorenost,
dok drugu karakterišu naprasitost i grube osobine. Sve
TINKTURA
Možete spraviti tinkturu od po 15 grama:
•
Matičnjaka
•
Valerijane
•
Kamilice
•
Verem trave
Uzimati tri puta na dan po dvadeset kapi s
malo vode.
62
je, u suštini, individualno. Liječenje je raznovrsno, a ljekarski nadzor – obavezan.
Liječenje prirodnim lijekovima je potrebno i veoma
korisno ali nikada ne smije biti kao osnovna i jedina
terapija. Postoji i izuzetak kada se radi o lakšim dešavanjima.
Homeopatija je ovdje neprikosnovena metoda liječenja i daje izuzetno dobre rezultate, no o tome neki drugi
put. Biljne mješavine ili mješavina tinktura je ono što je
prihvatljivo i nije komplikovano za pripemu i upotrebu.
Mješavina ljekovitog bilja koja je veoma korisna i efektna
spravlja se od:
ČAJ
•
Matičnjak (Melissa officinalis) list
20 grama
•
Verem trava (Calamintha officinalis) herba
15 grama
•
Kamilica (Chamomilla matricaria) cvijet
15 grama
•
Kantarion (Hypericum perforatum) herba
15 grama
•
Lavanda (Lavandula vera)
10 grama
•
Kunica (Achillea millefolium) herba
15 grama
Supenu kašiku mješavine preliti s 3 dcl provrele
vode.
Ohladiti, procjediti.
Piti tri puta na dan po 3 dcl čaja.
NESANICA
Stanje kada je spavanje skraćeno ili isključeno a san,
koji je kratak, nemiran je i površan. Postoje i oni slučajevi
gdje sna uopće i nema. Takva stanja ostavljaju dubok
trag na organizam. Nesanica uzrokovana bolešću je djelimična i može trajati mjesecima. Krivci su blaži živčani
poremećaji (nervoza) i razna osjećajna stanja (radost,
tuga, strah). Liječenje zavisi o uzrocima, a sredstva za
spavanje ne treba uzimati proizvoljno.
ska mosta, polagano povlačenje u sebe i izbjegavanje
mnogih aktivnosti. Šta uraditi?
Prirodna sredstva, za razliku od vještačkih, ne štete
organizmu i ne izazivaju san nakon kojeg se osjeća
umor i lagahna bol u mišićima. San izazvan prirodnim
sredstvima je relaksirajući i sliči pravom snu u kojem
se organizam odmara i akumulira novom energijom.
Izuzetnog je dejstva i zbog toga je poznata širom svijeta
biljna mješavina načinjena od:
Postoje potpuno prirodni lijekovi koji prave dramatična poboljšanja. Čine tako potrebne korekcije u reakciji
osobe na stres i utjecaj okolnih dešavanja.
ČAJ
•
Pasiflora incarnata
20 grama
•
Hmelj (Humulus lupulus)
20 grama
•
Matičnjak (Melissa officinalis)
20 grama
•
Kamilica (Chamomilla matricaria)
20 grama
•
Kantarion (Hypericum perforatum)
20 grama
Pije se na pola sata pred odlazak na spavanje.
Rijetko koja nesanica uspijeva odoliti ovoj mješavini.
Veliki broj farmaceutskih, evropskih kuća spravlja ovu
mješavinu i prodaje, istina pod raznim nazivima.
Ako vas muči nesanica, bilje vam je na dohvat ruke,
pomozite sami sebi. Stalna izloženost stresu i stresnim
situacijama, neadekvatna reakcija na okolinu, osjećaj
ugroženosti i odbačenosti, poslovni i finansijski neuspjeh uzroci su tako čestog ali i tako dobro skrivanog
stanja koje nazivamo – napadi panike.
Oni nisu posljedica nekih fizioloških dešavanja ili općeg zdravstvenog stanja.
Kod nekih osoba napadi panike pojave se dva ili tri
puta u životu a kod nekih su ponavljajući i to nazivamo –
panični poremećaj. Kako sve to izgleda i šta se dešava?
Lupanje srca, teško disanje i gubitak daha, bol ili nelagoda u prsima, mučnina, vrtoglavica, strah od srčanog
udara, navala krvi i topline u glavu. Sve navedeno se
stišava za dvadesetak minuta. Vremenom mogu da se
jave i strah od visine, zatvorenog malog prostora, prela-
Lijek koji se spravlja od srebro-nitrata je veliki i poznati
lijek i daje se ekstrovertnim (otvorenim) ljudima koje
karakterišu optimizam, impulsivnost, visoka emotivnost
i jednostavnost. Teško kriju osjećanja. Lahko zaplaču
kako zbog sebe tako i zbog drugih. Istina je da ne mogu
kontrolisati ni zlovolju, ispolje je ali ih brzo prolazi. Bolje
se osjećaju u društvu ili u prisustvu nekoga. Imaju strah
od visine, mostova, leta avionom, lifta, često nemaju
hrabrosti biti sami. Teško hodaju zatvorenih očiju.
Argntum nitricum je poznat kao ekstremno dobar lijek
protiv treme pred polaganje ispita ili pred neki javni nastup. Trema može praviti mučninu, podrhtavanje glasa
ili ruku, mucanje, totalnu nesabranost pa i često trčanje
u wc. Veliki problem za ove ljude predstavlja problem
iščekivanja bilo čega. Generalno im je gore od toplote.
Lijek koji se spravlja od biljke Inatia amara daje se
osjetljivim, idealistički nastrojenim ljudima koji teško
pokazuju svoja osjećanja. Postaju anksiozni zbog neiskazane ljutnje, ljubavnog razočarenja, razvoda braka,
smrti bliske osobe ili negativne kritike. To su tužne osobe
koje izbjegavaju društvo. Često uzdišu i imaju osjećaj
kugle u grlu. Mogu patiti od suhog nadražujućeg kašlja
ili nakašljavanja.
Njihove napade panike pored svih naprijed opisanih
simptoma može pratiti i povraćanje. Inače je Ignatia
poznata kao lijek koji uveliko olakšava šok i tugu.
DEPRESIJA
Depresiju, možemo, a da nas ne osude, nazvati bolešću osjećaja. Potištenost, intenzivna tuga, samosažaljenje, samooptuživanje, tjeskoba, beznađe, osjećaj
bezvrijednosti i iscrpljenost su neke od karakteristika
ovog poremećaja. Jasno je da ovakvo šta uveliko narušava i ograničava svakodnevni život. Radi se o pravoj bolesti koja se mora liječiti i gdje ne vrijede riječi
„daj prevaziđi to“, „daj misli pozitivno“ ili „strpi se, bit
će bolje“. Svi navedeni osjećaji mogu biti intenzivni i
trajati duži vremenski period. Ne liječi li se, depresija
ostavlja duboke tragove. Još neki od njenih znakova
63
su: nesanica, gubitak apetita, slaba koncentracija, nezainteresovanost za bilo šta. Depresija je postojala u
svim vremenima i kulturama ali u naše vrijeme posebno
je prisutna jer privatni život postaje ogoljen a udar na
emocije neizdržljiv.
Materijalizam i egoizam su postali obrazac života.
Depresivne epizode mogu biti blage, umjerene ili teške.
Uzroka za nastanak nebrojeno. Najbolja prevencija je
spremnost da se prihvate teškoće koje donosi život,
prihvatanje realnosti i smanjenje materijalnog u korist
duhovnog. Potrebno je integralno liječenje, tačnije liječenje i duha i tijela istovremeno.
Osnova medicinskog tretmana su antidepresivi. Homeopatski tretman je nezaobilazan a ljekovito bilje i
fizička aktivnost su preporučljivi. Primjer najčešće propisivanog homeopatskog lijeka je Natrium muriaticum,
kojeg homeopati spravljaju, vjerovali ili ne, od kuhinjske
soli. Evo kome daju taj lijek:
Emotivno lako ranjivi i osjetljivi ljudi. Osjećaju da bi
im bilo koji oblik podsmijeha, odbijanja ili sažaljenja bio
nepodnošljiv. Zato grade zid oko sebe, zatvaraju se u
svoj svijet. Imaju jak osjećaj odgovornosti i objektivni su.
Oni su drugima rame za plakanje ali o sebi tvrdoglavo
ćute. Svaki pokušaj rješenja ili razgovora o njima kod
njih stvara ljutnju i pogoršanje. Tješenje jednostavno
ne podnose. Ne pokazuju emocije i doslovno ne mogu
plakati. Vremenom postaju istinski antisocijalni. Razvijaju
totalnu mentalnu krutost.
To je ukratko stav homeopatije za blaži oblik depresije kod nekih ljudi. Za isti takav oblik može pomoći i
uzimanje slijedeće mješavine ljekovitog bilja:
ČAJ
•
Kantarion (Hypericum perforatum) 25 grama
•
Bosiljak (Basilicum ocimum)
20 grama
•
Matičnjak (Melissa officinalis)
25 grama
•
Verbena (Verbena officinalis)
20 grama
Piti dva-tri puta na dan po 3 dcl čaja. Biti fizički
aktivan i pod kontrolom ljekara.
64
Nazire se završetak izgradnje
džamije Esme Sultanije
Džamija Esme Sultanija
sagrađena je između 1752.
I 1772. godine. U toku agresije, 1993. godine srušena
je do temelja. Obnova je
počela 2003. godine i do
sada su završeni spoljašnji
radovi. Projektom predviđeno njeno svečano otvorenje
u augustu 2010. godine
Pored toga što predstavlja simbol Jajca, džamija
Esma Sultanija prepoznata
je i od federalnog Zavoda
za zaštitu kulturno-historijskih spomenika, te je proglašena
spomenikom nacionalne vrijednosti. Samim tim Vlada FBiH
se obavezala da će finansirati i nadzirati njenu obnovu. Ipak,
niti preko 800 hiljada KM, koliko je do sada utrošeno nije
dovoljno da džamija bude u funkciji. Ta sredstva su bila dovoljna da joj se vrati njen spoljašnji izgled. Dakle, predstoji
unutrašnje uređenje džamije, izgradnja šadrvana, imamske
kuće, bosanske kuće, te uređenje mezaristana. Sve ovo je
bilo u haremu džamije i ponovo će akobogda popuniti isti.
IO Medžlisa IZ-e Jajce ovih dana pripremio je i prezentirao “Projekat završetka izgradnje džamije Esme Sultanije
i njenih pratećih objekata”. Projekat koji sadrži više faza,
trebao bi biti okončan svečanim otvorenjem džamije u augustu 2010. godine. Vrijednost Projekta iznosi 471.425,00
KM i sigurno da će sakupljanje sredstava biti i najveći zadatak. Nadamo se da će kako Islamska zajednica u BiH,
tako i nadležne federalne, kantonalne i općinske institucije
i službe imati sluha za ovaj Projekat i maksimalno ga podržati, kako bi jajačka ljepotica ponovo sijala punim sjajem.
Naravno očekujemo I pomoć svih Jajčana širom svijeta, ali i
svih dobrih ljudi ma gdje i ma ko da su.
Akcija “ I ja želim biti vakif-dobročinitelj”
U sklopu projekta provodi se akcija “I ja želim biti vakif-dobročinitelj”, koja omogućava svim dobrim ljudima da
daju svoj doprinos u ovom hairli projektu. Donatorima će
biti uručene zahvalnice i vakufname u zavisnosti od njihovog
priloga:
500 VAKIFA po 100 KM
200 VAKIFA po 300 KM
100 VAKIFA po 500 KM i
50 VAKIFA po 1.000 KM
Uključite se u jednu od navedenih kategorija, a mi molimo Allaha da Vam primi sva vaša dobra djela i podari Vam
zdravlje, sreću i uspjeh.
Sredstva možete uplatiti na blagajni Medžlisa IZ-e
Jajce, Sadije Softića 7., Jajce ili na broj žiro računa: 1011320000253627 Privredna banka Sarajevo, filijala Jajce
00
Download

ovdje - BOSNA MUSLIM