IDENTITET
Godina 17 • Broj 172 • 20. Decembar 2012. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
SLUČAJ HRASTOV
Osvrt na slučaj VUKOVAR
oslobođenih Život u kružnom toku Obračun pravosuđa s pravdom
generala
...str. 40
...str. 14
SAMO BUDALE
ZLOČINE NAKON
OLUJE MOGU
NAZIVATI MRLJAMA
...str. 6
INTERVJU
SIMO RAJIĆ
Ulazak SDSS-a u
koaliciju sa HDZ-om
je pitanje morala
...str. 24
ZDENKA PANTIĆ
Ako se trauma gurne
pod tepih stvara se
novi mit
...str.30
DANE KORICA
Danas mladi nisu
spremni na velika
odricanja u atletici
...str. 42
10
GODINA
USTAVNOG ZAKONA O
PRAVIMA NACIONALNIH
MANJINA
...str. 3
KAKO SMO PROIZVELI
LUDILO U
EKONOMIJI
...str. 34
2
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
ZAKON KOJI JE IZGRADIO
MANJINSKE ELITE
Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je tek skup dobrih želja kojima nedostaje ozbiljna politička volja i provedbeni akti za implementiranje, a kroz koji manjinske političke elite jačaju vlastitu poziciju i politički utjecaj, a ne položaj i prava
nacionalnih manjina koje predstavljaju
O
vih dana je obilježena
10. obljetnica donošenja
Ustavnog
zakona
o
pravima nacionalnih manjina, koji je donešen kao
uvjet međunarodne zajednice u procesu pristupanja Hrvatske Evropskoj
Uniji i kao takav je trebao poslužiti za
unapređenje prava nacionalnih manjina
Piše: u Republici Hrvatskoj. Međutim, Ustavni
IGOR zakon je ostao tek skup dobrih želja i
standarda u području zaštite
PALIJA evropskih
nacionalnih manjina, u najvećem dijelu
nedorečen i teško provediv, uz konstantnu opstrukciju na svim razinama vlasti.
Izostanak političke volje i klime za provođenje prava
iz Ustavnog zakona rezultirali su činjenicom, da se i 10
godina nakon njegovog donošenja osnovna manjinska prava
teško provode u praksi. Ne provodi se pravo na razmjernu
zastupljenost nacionalnih manjina u javnim servisima, vrlo
teško zaživljava pravo na dvojezičnost i služenje manjinskim
jezikom u javnoj i službenoj upotrebi, brojne su poteškoće i
nerazumijevanja u ostvarivanju prava na odgoj i obrazovanje
na manjinskom jeziku, dok vijeća nacionalnih manjina nisu
uspjela konzumirati svoju ulogu koju im je namijenio Ustavni
zakon, već su invalidna i podkapacitirana manjinska tijela bez
ikakve stvarne i funkcionalne uloge u lokalnim zajednicama.
Savjet za nacionalne manjine kao krovno tijelo koje bi
trebalo povezivati institucije i interese nacionalnih manjina na
državnoj razini je ispolitizirana institucija kroz koju manjinske
elite ostvaruju svoje vlastite interese, a ne interese manjinske
zajednice koju predstavljaju. Raspodjela državnih sredstva
namijenjenih institucijama nacionalnih manjina, u Savjetu za
nacionalne manjine odvija se kroz demokratski neprihvatljivu
praksu sukoba interesa, jačajući manjinski klijentelizam,
osnažujući manjinske elite i promovirajući etno biznis kao
najprisutniji, najproduktivniji i najpoželjniji model u politici zaštite
prava nacionalnih manjina kod nas.
Izmjene i dopune Ustavnog zakona o pravima
nacionalnih manjina učinjene zadnjih godina imale su za cilj
zacementiravanje pozicije manjinskih predstavnika i njihovih
političkih elita, koje su tim intervencija u Zakon željeli ojačati
svoja „stečena prava“, svoje partikularne interese i monopol
nad predstavljanjem, a ne interese nacionalnih manjina koje
predstavljaju.
Deset godina od svog donošenja Ustavni zakon je
skup manjinskih prava koja se zloupotrebljavaju od državnih
institucija i manjinskih političkih predstavnika, jer je prvima
poslužio kao demokratski alibi pred međunarodnom zajednicom,
a drugima za jačanje svog političkog utjecaja koji se očituje
kroz kupovanje legitimiteta, sukob interesa, manjinski monopol,
politički klijentelizam i ustoličenje manjinske političke elite. S
druge strane, onim kojima je namijenjen, a to su nacionalne
manjine u Hrvatskoj, Ustavni zakon o pravima nacionalnih
manjina, stvarno i mjerljivo, nije donio efikasnu i potpunu zaštitu
prava. Zakon nije izgradio efikasan i politički nezavisan sistem
zaštite manjinskih prava, već je stvorio nedodirljivu manjinsku
političku elitu koja sitno politikantski ucjenjuje državu i arbitrira
o pojedinim pravima u cilju vlastite održivosti, a ne održivosti
nacionalne manjine koju zastupa.
Normativno dobar zakon potpuno je krivo shvaćen i
nakaradno provođen od aktera koji bi trebali brinuti o zaštiti i
jačanju prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Pokazalo se
da je ovaj Zakon previše za demokratski kapacitet Hrvatske,
koji je ispod potrebne razine da bi se “fini” manjinski standardi
implementirali bez brojnih devijacija, opstrukcija i dječjih bolesti
demokracije koje kod nas, barem kada su u pitanju prava
nacionalnih manjina, poprimaju oblik ozbiljne epidemije.
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Nikola Ištvanović
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
3
manjine & većine
Manjinska prava nakon
haaške presude
N
akon objave drugostupanjske presude za zločine
počinjene u vrijeme i nakon operacije „Oluja“, u
javnostima, i u Hrvatskoj i
u Srbiji, posve je nepotrebno započela
rasprava o učinku te presude na kolektivitete. Haaško ad hoc sudište za ratne
zločine utvrđuje samo individualnu, a ne
kolektivnu krivicu, a djeluje pod velikim
utjecajem anglosaksonskoga prava.
Postupak pred njim nije „akuzatoran“, što
znači da je sucima, za razliku od suđenja
pred domaćim sudovima, ograničeno
bilo kakvo izvođenje dokaza koje stranke
u postupku nisu predložile. Sud može
odlučivati samo o dokazima koje je protiv optuženih izvelo tužiteljstvo i zaključiti
jesu li ti dokazi izvan svake razumne
sumnje dokazali krivicu optuženih. Isto
tako, suci odlučuju samo o odgovornosti
za djela za koja je optužnica podnesena,
pa im je posve sužen manevarski prostor za kažnjavanje drugih prepoznatih
kaznenih djela o kojima tužiteljstvo nije
govorilo.
Dakle, drugostupanjsko vijeće
Haaškoga suda nije zaključilo niti da u
Oluji nije bilo zločina, niti da nije postojalo zločinački pothvat dijela hrvatskoga
državnog vodstva, kojim je potaknuto
nečovječno ponašanje i bijeg srpskog
stanovništva, a nakon toga sprečavan
njihov povratak. Sud je samo zaključio
kako nema dokaza da su Gotovina i
Markač bili dijelom tog zločinačkog pothvata, a da bi načelo pravednoga suđenja
bilo narušeno ako bi, nakon što tužilaštvo
nije dokazalo njihovo sudjelovanje u
zločinačkom pothvatu, suci ustvrdili da
postoji njihova alternativna odgovornost
– ona zapovjedna.
Zato presuda dvojici generala
ne utječe na poziciju srpske nacionalne
zajednice. Njoj, međutim, mogu ozbiljno
štetiti pogrešne interpretacije te presude,
koje dolaze i iz Zagreba, i iz Beograda,
ali i iz manjinske političke klase. Očito je
da će presuda otežati bilateralne odnose
Hrvatske i Srbije, ali krivica za nape-
tost u odnosima ne leži na sucima drugostupanjskoga haaškog vijeća, nego
isključivo na onima koji pogrešno interpretiraju presudu. Zategnuti odnosi među
državama, onom matičnog naroda i onom
u kojoj manjina živi, pak, nikad ne utječu
povoljno na položaj niti jedne nacionalne
manjine. Obje sukobljene države na neki
način „raslojavaju“ manjinu i u uvjetima
„podijeljene lojalnosti“ otežavaju život
svakom pojedincu.
Napetost, uspostavljena ovoga
puta, čini se, međutim, ozbiljnijom od
onih koje su se događale u prethodnim
razdobljima. Neki akteri, pripadnici manjinske političke klase, posve neodgovorno uspostavljaju analogiju današnjega
manjinskog položaja s onim iz devedesetih godina. Analogije u politici nikad
nam ne pomažu bilo što razjasniti, a ove,
kojima je namjera izazvati šok i zaoštriti
problem, uvijek su samo činjenje štete.
Kad se govori o položaju manjine, uvijek
je nužno rabiti politički korektan govor,
voditi računa o tome da se ničiji osjećaji
nepotrebno ne povrjeđuju, da se ne krhaju fragilni međuljudski odnosi u dijelovima zemlje gdje manjina živi izmiješano
s nacionalnom većinom. Zato stvaranje
analogije današnjega položaja manjine
i onoga iz vremena rata može biti samo
dio krajnje neodgovornog diskursa, kojim se nastoji stvoriti problem, a ne samo
upozoriti na njega.
Devedesetih godina Hrvatska
i Srbija bile su međunarodno izolirane,
imale su autoritarne nacionalističke
režime koji su svoj legitimitet crpli iz rata
i dubokog sukoba dviju nacija. Temeljni
mehanizmi zaštite individualnih prava u
takvom autoritarnom poretku nisu funkcionirali, pravosuđe je bilo u kolapsu,
država nije obavljala niti svoj temeljni
posao „noćnog čuvara“ - nije branila niti
živote niti imovinu svojih „podanika“. Nisu
bili uspostavljeni nikakvi mehanizmi temeljne ravnopravnosti, a o mehanizmima
kolektivne zaštite nitko nije niti razmišljao.
Međunarodni instrumenti zaštite ljudskih
prava bili su sporadično efikasni, što
4
Piše:
DAVOR
GJENERO
znači da su možda zaštitili nekog pojedinca, ali svakako nisu bitno doprinijeli uspostavljanju sigurnosti u društvu.
Danas
je
Hrvatska
pod
međunarodnim nadzorom, kao politički
integrirana država. Sustav manjinske
zaštite relativno je dobro postavljen,
a za nju se odvajaju relativno velika
proračunska sredstva. Naravno, sve to
ne znači da je manjinska zaštita i stvarno
efikasna, a da ta sredstva odlaze za realne manjinske interese. I dalje je upitna
temeljna održivost manjinske zajednice.
Iako je sustav postavljen tako da se zasniva na trima stupovima, dvama političkim
i jednom građansko-društvenom, posredstvom stranačkog utjecaja sva su tri
stupa, kad je riječ o srpskoj zajednici, dovedena pod jedinstveni nadzor i
postrančena.
Zbog interesa političke klase
zapostavljaju se regionalni aspekti
manjinske zaštite, premalo se radi na
obrazovanju mladih generacija pripadnika manjinske zajednice, zapostavlja
se pitanje korištenja manjinskim jezikom
i pismom u komunikaciji s javnim vlastima. Regije tako gube dio svog identiteta,
onoga koji bi im trebala doprinositi tradicionalna nastanjenost srpske zajednice
u tim dijelovima zemlje. Politička klasa,
pak, umjesto da se oslanja na prava
koja proizlaze iz Ustavnoga zakona,
cjelokupnu zgradu manjinske zaštite
u Hrvatskoj nastoji graditi na sustavu
Erdutskoga mirovnog sporazuma, koji
maksimalizira dobiti manjinskoj političkoj
klasi i omogućuje joj da održava sustav
getoizacije manjine, barem u Podunavlju,
i svoj utjecaj zasniva na održavanju sukoba smanjenog intenziteta između manjinske zajednice i većinskog naroda. Za
održavanje takve politike oslobađajuća
haaška presuda Gotovini i Markaču došla
je kao naručena. Naravno, popraćena
pogrešnom interpretacijom o sudskom
negiranju zločina nad Srbima i tvrdnjom
da Haag nastoji prikriti etničko čišćenje i
zločine koji su počinjeni nad pripadnicima
srpske zajednice. ■
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
aboliranje zločina
Nema malih sramota
Č
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
ija je žrtva veća?
Dolazi li se do odgovora brojanjem i
usporedbom dobivenih brojeva? Je
li uistinu primjeren način govora
o žrtvi/žrtvama onaj koji ih svodi
na brojeve i njima ih uspoređuje?
Može li ikoja pojedinačna žrtva
biti veća od neke druge? To je
gotovo nemoguće odlučiti, jer
svakome onom tko je sam žrtva
njegova je žrtva i subjektivno i
objektivno najveća. Što je pak
s nečijim žrtvama, onima čije
je stradanje ožalostilo nekoga
bliskog? Majku, oca, kćer, sina,
susjede, prijatelje… I države imaju svoje žrtve. Domovine osobito.
Njima su žrtve, na koje polažu
pravo slijedom građanskog statusa u državi i nacionalne pripadnosti, apstraktne. Države ili
domovine, i same su apstraktne.
One, naravno, svoje građane ne
poznaju ponaosob, već se o njima govori zbirno, oni su brojčani,
statistički podatak s nekim osnovnim karakteristikama: žene,
muškarci, djeca, s vjerskom i
etničkom pripadnošću, mjestom
rođenja i boravka. U trenucima
velikih razaranja, bili to potresi,
poplave ili neka prirodna kataklizma, ili pak međudržavni ili
međuetnički konflikti, pri čemu
padaju ljudske žrtve, one su, i
za sve sudionike osim osobno
bliskih, žalosna statistika. Pa
ipak, brojevi, ma koliko to surovo
djelovalo, imaju značenje, osobito kada se radi o ratnim sukobima. Uistinu nije ni približno isto
govorimo li o jednoj, dvjema, pa
i o desecima žrtava s jedne, ili o
tisućama s druge strane, kao što
nije isto govorimo li o agresorima
i onima prema kojima je agresija
uperena. Međutim, ne funkcionira
pojednostavljena formula prema
kojoj je samo država koja napada
drugu jedini agresor kriv za sve
žrtve u sukobu. Točnije, agresor i
jest kriv za sve žrtve, s time da se
i država koja je napadnuta može
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
i sama preobratiti u agresora prema dijelovima vlastite populacije
i prema zarobljenicima. Ta je,
maločas spomenuta, formula toliko puta i u pravilu demantirana
kroz povijest da to jedva treba
posebno obrazlagati. Istovremeno, države, a osobito domovine,
uglavnom vide i računaju samo
žrtve na svojoj strani, i to bez
obzira na to jesu li napadnute ili
su same agresori.
Upravo zbog svih ovih, i
još mnogih drugih pitanja na ovu
temu, zbog žrtava pojedinačno i
posebno i zbog ljudskosti uopće,
odgovore treba tražiti pažljivo i
osobito ne brkati razine. Što se
nažalost i uglavnom događa; da
li zbog neznanja i nepažljivosti ili
namjerno, u konačnici je svejedno. Jer se, u deklariranoj namjeri
da se o žrtvama govori objektivno, njima u stvari manipulira i
jezivo licitira. Neki dan Ivica Šola,
katolički intelektualac iz Osijeka,
u jednoj je televizijskoj raspravi
izjavio sljedeće: Odajući načelno
poštovanje svakoj žrtvi, u vezi s
ubojstvom
dvanaestogodišnje
Aleksandre Zec, koje su tijekom
rata počinili u Zagrebu pripadnici Hrvatske vojske, zavapio je,
međutim, zašto se toliko ističe
taj slučaj kad se zna da je u Vukovaru bilo na desetke takvih
slučajeva. Čak ih je i nazvao
‘slučajevi Zec’. Uvođenje Vukovara, patnji i žrtve njegovih
građana, dugotrajne agonije grada prilikom agresije jugoslavenske vojske i srbijanskih paravojnih organizacija, i napomena da
je bilo sličnih konkretnih slučajeva
poput onoga zagrebačke obitelji
Zec, ima sasvim određenu funkciju. Naime, masovnost žrtve
građana Vukovara postavljena
je naspram pojedinog slučaja, u
kojem je, konkretno, ubijeno troje
ljudi, među njima i Aleksandra
Zec, ukazujući bez sumnje na
neporecivi brojčani nerazmjer.
I to je činjenica. Međutim, da se
i sama poslužim Voltaireovom
5
izrekom kako ‘samo prostaci
raspravljaju o činjenicama, dok
pristojni ljudi raspravljaju o interpretacijama’, okolnosti u kojima
su stradavale sve ove žrtve, i vukovarske, i okolnosti pod kojima
je stradala obitelj Zec, s više su
aspekata vrlo različite. To, ponovo ističem, ne umanjuje bilo koju
i bilo čiju pojedinačnu žrtvu. Vukovar je bio na prvoj liniji fronte,
napadan mjesecima u nastojanju
da se razori grad, da se njegove
građane, ako ih se već ne može
protjerati, pobije. Nasumično je
granatiran upravo s tim ciljem, i
oni koji su ga razarali nisu vodili
ni malo računa o tome da je velik broj građana Vukovara koji
se tamo zatekao srpske nacionalnosti. Dakle, rekli bi svi kojima
je nacionalna pripadnost važnija
od same ljudskosti, bili su tamo i
‘njihovi’, pa su tukli i po ‘svojima’.
Okolnosti smrti Aleksandre Zec i njezine obitelji bile
su prilično drugačije. Jedne su
večeri naime, u njihov dom u
Zagrebu došli pripadnici Hrvatske vojske; oca su ubili odmah,
a majku i kćer odveli su u šumu
pod Sljemenom, gdje su ubijene
hicem u glavu. Zagreb, međutim,
za razliku od Vukovara, nije bio
na prvoj liniji fronte i u njemu je
na djelu bila vlast koja je funkcionirala, koja je imala sve ingerencije, aparat i, naravno, dužnost
koja iz njezine biti proistječe, da
zaštiti svakog svog građanina
i građanku. Uz digresiju da
se ta ista vlast nije pretjerano
angažirala niti da, usprkos ratnim
okolnostima, građane Vukovara
bolje zaštiti (mnoga su o tome
svjedočanstva samih branitelja
Vukovara), treba se upitati zbog
čega je propustila zaštititi (malodobnu) građanku Zec i njezinu obitelj? Ako je i moguće, a
itekako je moguće zamisliti da su
si neki iz vojnih ili policijskih krugova uzeli pravo činiti ono što je
mimo i protiv zakona države pa
su tim istim ‘pravom’ pobili obitelj
osvrt na slučaj oslobođenih generala
Zec, kako je moguće da je vlast, kad
već nije prevenirala zlo, propustila kazniti počinitelje, i čak je dopustila, dakle
i omogućila, da i nakon toga počinitelji
napreduju u službama, neki i vojnim,
doguravši i do čina pukovnika? Na
koncu konca, počinitelji su prekršili zakone te iste države, pa ispada da time
država nije štitila niti samu sebe, to jest
svoje zakone, koje je dužna provoditi
i stajati iza njih. Ono o čemu se ovdje
ipak radi jest da je Aleksandra Zec bila
‘njihova’, to jest Srpkinja, i to je ujedno
i jedini razlog kako počinitelja da je ustrijele, tako i države da zločin ne kazni.
Metodom brojanja i zbrajanja
dovesti u vezu jednu žrtvu i desetke
drugih, na način kako to čini Šola,
ovu se jednu naizgled samo pribraja
ostalima pa dobivamo dvadesetak i
jednu, ili pedesetak i jednu... a zapravo
se ipak traži olakšicu za ‘svoju’ stranu.
Međutim, premda okolnosti u kojima
su te žrtve pale ne razlikuje njih same
kao žrtve, razlikuju se i postupci, i akteri, i naknadna značenja. U oba se
slučaja radi o sramoti. Samo je pitanje
tko se i gdje treba sramiti. Za branitelje
Vukovara, za građane Hrvatske i za
tadašnju vlast (ako zaboravimo njezino
oklijevanje da pomogne Vukovarcima),
nasilne smrti, žrtve brutalne agresije,
tragične su ali nisu sramotne. Žig
sramote za njih, za svaku pojedinačnu
žrtvu, nose počinitelji i njihovi nalogodavci, i na njima je, jednako kao i
na građanima u čije su ime ti zločini
počinjeni, da s tim žive. Za smrt Aleksandre Zec sramota pada na Republiku Hrvatsku i na sve nas, njezine
građane, koji se, očigledno, ne znamo
s tim nositi. Jer Republika Hrvatska
je propustila zaštititi svoju građanku i
našu sugrađanku, i ne samo da je nije
tada zaštitila, već je abolirala počinitelje
od svake krivnje. Budući pak da živimo
u toj državi, kojoj smo kao građani dali
pravo da upravlja i postupa u naše ime,
s njom dijelimo sramotu i ona pada na
svakog od nas jer je djelovala i u naše
ime, u ime svakog pojedinog.
Radilo se o jednom ili stotinu
sličnih slučajeva, sramota za takvo
(ne)činjenje uvećavat će se većim
brojevima, ali neće nestati s manjima.
Nema malih sramota kad je i jedan ljudski život u pitanju. To bi svaki građanin
morao, ako već ne znati, onda naučiti.
Osobito intelektualci. I to katolički.■
Samo budale zločine
nakon Oluje mogu
nazivati „mrljama“
Nekoliko sati prije izricanja pravomoćne presude
generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču na
Facebooku sam objavio slijedeći tekst: ‘’Mom
prijatelju Draganu Pjevaču, čija je majka Boja
ubijena u Medačkom džepu ili Jovanu Beriću
(jer Marija i Radivoj Berić, njegovi roditelji, likvidirani su iz vatrenog oružja na pragu svoje
kuće u Varivodama, 28. rujna 1995. godine, 50
dana nakon Oluje), želim kazati danas, nekoliko
sati prije izricanja pravomoćne presude generalima Gotovini i Markaču, da ima nas u Hrvatskoj koji ratne zločine nakon Oluje i, općenito,
u Domovinskom ratu, ne nazivamo ‘mrljama’ jer
samo budala to može činiti
Dočekali smo i to da
radikalna hrvatska desnica
žali što general Ante Gotovina nije ostao u zatvoru
u Scheveningenu. Optužuju
Gotovinu da je izdao njihovu
stvar. A, znate što je to ‘’njihova stvar’’? To je najopskurniji
nacionalizam i šovinizam.
Ti likovi koji napadaju Gotovinu su zataškavali, onda
veličali, a potom i pravdali
ratne zločine. Ja pak ne mislim da su generali Gotovina
i Markač kandidati za oltar.
Samo mislim da su imali
veliku sreću što je Carla del
Ponte sastavila jako lošu
optužnicu, koju su Meron i
kolege lako srušili, a zbog
čega bi Gotovina i Markač,
Piše:
DRAGO
PILSEL
6
naravno, daleko od očiju
javnosti, mogli Carli zapaliti
svijeći ili platiti misu. Inače
bi ovi naši hrvatski fašisti još
dalje muzili državu jašući na
valovima ratne epike.
A Gotovina i Markač
nisu ušli u moj kalendar
svetaca jer nisu pokazali dovoljan pijetet prema žrtvama
koje su se dogodile u njihovoj
zoni odgovornosti. Svejedno, priznajem Gotovini da je
pomaknuo, svojim držanjem i
izjavama nakon oslobađanja,
hrvatsko društvo prema centru i desničarima uzeo važnu
temu. Zato se valjda i u tajnosti susreće sa Zoranom
Milanovićem.
Elem,
nekoliko sati prije izricanja
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
pravomoćne presude generalima Anti
Gotovini i Mladenu Markaču na Facebooku sam objavio slijedeći tekst: ‘’Mom
prijatelju Draganu Pjevaču, čija je majka
Boja ubijena u Medačkom džepu ili Jovanu Beriću (jer Marija i Radivoj Berić,
njegovi roditelji, likvidirani su iz vatrenog
oružja na pragu svoje kuće u Varivodama, 28. rujna 1995. godine, 50 dana nakon Oluje), želim kazati danas, nekoliko
sati prije izricanja pravomoćne presude
generalima Gotovini i Markaču, da ima
nas u Hrvatskoj koji ratne zločine nakon
Oluje i, općenito, u Domovinskom ratu,
ne nazivamo ‘mrljama’ jer samo budala
to može činiti.
A budalama, na našu veliku žalost,
obiluju ne samo Hrvatska već i druge
zemlje u regiji. Pošto mediji bruje o tzv.
molitvama tzv. katolika za ‘’pravednu’’
odluku suda, a jedva da i spominju
žrtve, ja ne želim ići na počinak, a da
ne kažem ovim ljudima i svima onima
koji su izgubili nekog voljenog usred
ratnog zločina kojeg su počinili Hrvati
- žao mi je. Od srca mi je žao i ja bih
sasvim drugačije postupio da uređujem,
recimo, Informativni program HTV-a koji
ovih dana osramoćuje, još jednom, moju
profesiju. Žao mi je za vašu bol. I mislim
da ju mogu dokučiti jer moja mama žali
za izgubljenim (nestalim) sinom i zato
jer su mi u srcu jako prisutni i svi oni koji
su stradali od srpske ruke. S vama sam
i zato jer ne mogu pojmiti zločin, relativiziranje zločina ili veličanje zločinaca
i zločinačke politike. Želim, Dragane i
Jovane, da znate da u Hrvatskoj imate
srodnih duša. I da nismo svi hulje. Mir
i dobro.
Odmah nakon saznanja da su
generali oslobođeni objavio sam pak
ovo: ‘’Današnje oslobađajuće odluke
za generale Gotovinu i Markača, koje
su veliko olakšanje građanima RH, ne
bi smjele biti prepreka toliko potrebnom suočavanju s istinom o prošlosti i
učenju lekcija iz prošlosti. Krajnje je vrijeme da se Hrvatska okrene budućnost,
stoji u izjavi iz ureda bivšeg predsjednika Mesića. Tomu imam dodati da sam
ispravno odlučio kada sam kritizirao
haške istražitelje koje su me ispitivali
i kada sam preko nizozemskog lista
Handelsblatt kazao da neću svjedočiti
i da imaju moje članke i rezultate
istraživanja dok sam bio u HHO-u. Hoće
li sada konačno RH krenuti kažnjavati
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
GOTOVINA I MARKAČ MOGU ZAPALITI SVIJEĆU
CARLI DEL PONTE
Tužiteljstvo je igralo, kako je rekao Nobilo, va bank, na jednu kartu,
na onu o prekomjernom i nedozvoljenom granatiranju sa ciljem da se
proizvede masovni egzodus Srba. Palo je to, palo je sve. Da je optužnica
bila pisana za odgovornost zbog zapovijedanja nad tim i tim jedinicama,
koje su tada i tada na tom i tom mjestu počinili znamo već što, priča bi
bila sasvim drugačija.
prave zločince u ‘našim’ redovima?’’
DRAGANOVO PISMO
Ponovimo gradivo: petočlano
Žalbeno vijeće koje je oslobodilo generale Antu Gotovinu i Mladena Markača
činili su suci Theodor Meron, Fausto
Pocar, Mehmet Güney, Paul Robinson i
Carmel A. Agius. U manjini su ostali suci
Pocar i Agius koji su se u protivili odlukama Merona, Güneyja i Robinsona o
poništavanju presude za prekomjerno
granatiranje i udruženi zločinački pothvat te oslobađanje Gotovine i Markača.
Ja ne bih špekulirao što je to motiviralo
Pocara i Agiusa da glasaju kako jesu,
ali znam zašto su Gotovina i Markač
oslobođeni. Zapamtite to dobro, rekao
sam tada, kada vam prođe euforija (euforija koja ne pokazuje nužno potrebne
osjećaje pijeteta prema ubijenim civilima): ne zato što ne bi bili krivi imajući u
vidu koncept zapovjedne odgovornosti,
već isključivo zato jer je Tužiteljstvo
7
igralo, kako je rekao Nobilo, va bank,
na jednu kartu, na onu o prekomjernom i nedozvoljenom granatiranju sa
ciljem da se proizvede masovni egzodus Srba. Palo je to, palo je sve. Da je
optužnica bila pisana za odgovornost
zbog zapovijedanja nad tim i tim jedinicama, koje su tada i tada na tom i tom
mjestu počinili znamo već što, priča bi
bila sasvim drugačija. Važno mi je da je
narod dobio to olakšanje koje smo jučer
doživjeli. Bilo je potrebno. Jako! Iskreno
vjerujem da Gotovina i Markač ne mrze
Srbe i da im nisu željeli zlo. Ali istina je i
to da nisu mrdnuli nakon počinjena zla.
Kao ni gotovo cijela Hrvatska.
Dobio sam, u vezi tih napisa, pismo Dragana Pjevača, kojeg spominjem
na početku ove kolumne, a čija je majka
zvijerski ubijena u Medačkome džepu.
Piše ovako: ‘’Dragi Drago, hvala Ti na
onom što si napisao na fejsu. Vidio sam
tek večeras. Cijeli dan sam kod kuće, pri-
osvrt na slučaj oslobođenih generala
jatelji i rodbina zovu. Pokušavam nešto
napisati i nikako mi ne ide. Gledam na
TV euforiju i šok oko presude. Uvaženi
generali, uvaženi predsjednik Tuđman,
uvaženi ministar odbrane Šušak... Svi
danas odoše za sva vremena u povijest. Šta je sa zločinima? Opet niko
nije kriv.... Svi u Hrvatskoj koji su nekog izgubili znaju kako boli nepravda.
Neki kao Ti Drago će to reći, priznati,
podijeliti, razumjeti tugu i bol drugih, a
mnogi drugi neće. Cijeli dan mi ne izlazi
iz glave jedan čovjek koji mi je došao u
kancelariju sredinom maja ove godine.
Vidno uznemiren, sjeo je na stolicu, rekao da se zove Mile i započeo
svoju priču.... Na početku akcije Oluja
u jednom selu oko Knina, prilikom
bježanije (takozvane) vojske, (takozvane) RSK, svratio je kući u selo po
roditelje. Selo je već bilo puno hrvatske
vojske. U dvorištu kuće su bila trojica
hrvatskih vojnika sa maskama na glavi.
Pred kućom su mu bili otac, majka i
baka (očeva majka). On je imao pušku i
gledao je iz grmlja kako mu vojnici vežu
oca i odvode ga u kuću. Kuću su zatim
zapalili. On nije napravio ništa. Majka i
baka su ostale žive, a zlikovci su otišli
nakon svog ‘herojskog’ djela.
A TKO JE KRIV?
Čovjek je drhtao dok mi je ovo
pričao. Rekao sam mu iskreno, da je
trebalo puno više snage da ne puca,
nego da puca jer bi sa pucanjem potpisao smrtnu presudu za majku, baku
i njega samog. Malo se smirio. Rekao
mi je da je svjedočio u Hagu i pitao da
li mogu, kao advokat, pomoći da se
pronađu krivci ili da dobije neku odštetu
za zlo koje je preževio. Obratio se Hrvatskoj državi, ali odgovora nije bilo
(vjerojatno ću mu moći reći dobru vijest
po pitanju naknade jer su predsjednici
Republike i Vlade danas obećali da će
hrvatska država pomoći svim žrtvama).
Dva pitanja koja me ceo dan
muče su: Da li su oslobođeni hrvatski
generali odgovorni za zločine tokom
same operacije Oluja? Da li su uvaženi
gospodin predsjednik Tuđman i gospodin ministar odbrane Šušak naredili
progon Srba? Na žalost oba odgovora
su da. U zoni odgovornosti generala su
se desili strašni zločini, pljačke, paljenje kuća i gospodarskih zgrada (da se
ljudi nemaju gdje vratiti). Ovo je poznati
i dobro izvježbani recept svih zaraćenih
strana ex Yu. Niko za to nije odgovarao.
Dakle to je bilo nešto što je dopušteno
(ili prešutno naređeno). Predsjednik i
ministar nisu izrekom naredili progon
Srba, ali su jasno svojim postupcima
dali do znanja da je to poželjno. Dokaza za ovo ima mnogo, ali najočitiji argument je desetogodišnje sprečavanje
povratka izbjeglih Srba u Hrvatsku nakon rata, odnosno nekažnjeno ubijanje
nekih od njih koji su se vratili.
Po Hrvatskoj sad slijede euforije
i slavlja. Vidim večeras da se priča i
o sporadičnim zločinima nad srpskim
civilima koji su ukaljali slavnu pobjedu.
Napokon će se nekog pravosnažno
osuditi i za zločine nad Srbima u akciji
Oluja. Onaj zločin o kome sam večeras
pisao, pošto su dečki bili u ‘patriotskom
zanosu’ po dosadašnjim kriterijima (Koranski most), vredi oko četri godine, sa
dobrim vladanjem - godina i pol manje.
Sad zaista znam da sam bio
sretan i da mi se to nije samo činilo,
kad sam proljetos pročitao u novinama da je Apelaconi sud u Beogradu
jednom zločincu, koji je u Banskim
Kovačevcima na Kordunu, ubio i bacio
pet staraca (Hrvata) u bunar - preinačio
kaznu zatvora sa 15 na maksimalnih
20 godina zatvora. Tu drugostepenu
presudu su izrekli ti ‘zloglasni, primitivni i nekulturni’ Srbi u Beogradu.
Većina onih koji su komentirali ovo je
pozdravila ovu presudu. Negativne
reakcije uopšte nije bilo. Želim, Drago,
da to doživimo i u Hrvatskoj. Da li će
ova Haška presuda dati snage onima
koji su do sad ćutali u Hrvatskoj da progovore? Da dignu glas protiv zločina?
Da ne gledaju samo svoja posla i da se
ne boje? Ima ovdje jedna humoristička
serija, Crna Gruja, parodija na srpsko
junaštvo, Karađorđa i borbu protiv
Turaka. U jednom trenutku (kad su se
Srbi nešto svađali), Crni Đorđe ustaje i
drekne: ‘Braćo Srbi, budimo ljudi, iako
smo Srbi’. Mislim da ova šala vredi za
sve nas na prostorima EX YU. Svi mi
koji se borimo za normalne odnose
među ljudima ne smijemo stati.
Pijanstvo je divna stvar, ali bortanje baš i nije. (Jedan moj prijatelj zna da
kaže: Kad bi faza otrežnjenja bila kao i
faza opijanja, ja bi uvijek pio!!!). Euforija
oko ove presude će proći. Treba živjeti,
raditi i sarađivati među narodima EX
YU. Ima još puno posljedica rata koje
8
treba riješiti. Srdačno. Dragan’’.
GOTOVINA NIJE MORALNA
VERTIKALA
Što odgovoriti Draganu?! Čak
i profesori s Fakulteta političkih znanosti papagajski ponavljaju da je Ante
Gotovina moralna vertikala. Don Ivan
Grubišić je pored njega, ono, ništa.
Meni to Gotovina nije, ne samo zbog
svog CV-a već zbog toga što je pobjegao, što je Hrvatsku držao taocem
tolikih godina... Ali, povrh svega, jer je
znao za zločine počinjene tokom i nakon ‘’Oluje’’, naročito za masakriranje
najmanje 181 Srba kod Mrkonjić grada
tijekom operacije Južni potez, u BiH,
10. listopada 1995., operacijom kojom
je koordinirao iz Šipova, a da ništa
nije poduzeo. On je za mene, kriv po
zapovjednoj odgovornosti, ma da mu to
u Hagu nije dokazano, prvenstveno, ponavljam, zbog lošeg rada Tužiteljstva,
što sam u brk rekao istražiteljima koji
su dva dana sa mnom razgovarali u
ljeto 2007. u Zagrebu, ne zbog toga što
bih ja želio zatvor za Gotovinu već jer
sam zagovarao pravdu za ubijene.
Meni je moralna vertikala, on,
Dragan Pjevač, sin ubijene Boje,
odvjetnik koji je morao otići u Beograd,
jer prašta, jer želi dobro Hrvatskoj, jer
pomaže izbjeglicama, jer svjedoči u
korist mira i pomirenja, jer je odlučio
postati mostom suradnje i jer nije
dozvolio da u svom srcu bude mjesta
nacionalizmu, preziru ili željama za
osvetom. Dapače, sve suprotno od
toga. Dragan kaže ovako: ‘’Ja nemam
problema sa ubicom moje majke. Svoju
tugu isplačem. Imam svoj mir jer nisam
nikom ništa loše učinio. Kakav je mir
onih koji su ubijali? Njihov život je dovoljna kazna za njih. Ja imam problem
sa ubicama u kravatama. Onima koji
su planirali ratove, puštali s lanca krvoloke, onima zbog kojih je ubijeno oko
200.000 i raseljeno više od dva miliona
ljudi. Oni su svuda oko nas, samo su
se presvukli u odela i čekaju sledeću
priliku. Zato ih što pre treba privesti
pravdi’’. On, želim reći, služi miru. Aktivan je u radu nevladinih organizacija
koje se bave sudbinom nestalih i ubijenih. Izabran je za predsjednika Upravnog odbora ‘’Koordinacije srpskih
udruženja porodica nestalih lica sa
prostora bivše Jugoslavije”. Član je UO
Udruženja Suza i Koalicije Za Rekom.■
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
povratak imovine
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
V
„Privrednik“ nikako
do svoje imovine
raćanje u vrijeme nacionalizacije oduzete pozamašne
imovine Srpskom privrednom društvu „Privrednik“
sve više postaje svojevrsni
Rašomon, u kojem su svi akteri zdušno
za to da se ovo pravedno okonča i
nekadašnji vlasnik ponovo dođe do svoje
imovine, ali se ništa u tom smislu ne pomjera s mrtve tačke. Ovu neobičnu priču
detaljno nam je razložio jedan od njenih
glavnih aktera i pokretača prof. Slobodan
Uzelac, u proteklom mandatu potpredsjednik hrvatske vlade kao predstavnik
srpske zajednice, a sada građanin izvan
politike koji nastavlja sa svojim naučnim i
pedagoškim radom u svojoj struci.
„Privrednik“ je, podsjeća ukratko
Uzelac, zadužbina koju je 1897. u Zagrebu osnovao Vladimir Matijević u cilju
stipendiranja talentiranih a siromašnih
učenika i studenata u to vrijeme iz svih
krajeva austro-ugarske carevine u kojima su živjeli Srbi. Okupio je u tu svrhu
ugledne zagrebačke Srbe i osnovao fond
pod svojim imenom, koji je u sljedećih
40-ak godina (umro je 1937.) stipendirao
oko 40.000 učenika i studenata i time pomogao da se djeca iz siromašnih seoskih
sredina domognu novih civilizacijskih izazova.
„Kada je 1941. došla „NDH“ to
se razbježalo, većina tih privrednika je
završila u Novom Sadu, a 1945-46 dogodila se nova tragedija - sva imovina
Privrednika je konfiscirana. Istina, dio
te imovine je dan SKD Prosvjeti, koja je
osnovana 1944. u Glini“ – kaže Uzelac
i napomnje: „Podsjetiti ću zašto je osnovana: osnovala je partija, Centralni
komitet Hrvatske, kao tada dokaz jednom
rojalističkom, pročetničkom pokretu koji
je pokušao ostvariti utjecaj na prostoru
Korduna i Banije gdje je tokom NOB-a
narod listom bio uz partizane, da partizani brinu o Srbima da ne budu ni ana-
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
cionalni ni ahrišćanski. Naravno da je to
bila zapravo prevara, jer Prosvjeta je vrlo
brzo prerasla u neko narodno sveučilište,
a onda rasla i propadala s Maticom hrvatskom da bi bila dokusurena 71-72.
godine kao pandan Matici hrvatskoj.
Činjenica je, dakle, da je imovina Privrednika konfiscirana i podržavljena, i ona je i
sada u vlasništvu države.“
„Privrednik“ je obnovljen 1993. i
odmah je zatraženo vraćanje oduzetih
nekretnina, zgrada, stanova i poslovnih
prostora u Zagrebu i više gradova po Hrvatskoj, ali se do sada u tome ništa nije
promijenilo. Uzelac dalje kaže: „Kad sam
bio potpredsjednik vlade od prvog dana
sam nastojao da se vrati imovina svima,
od izbjeglica do institucija i privrede, pa
tako i imovina Privrednika. Moram reći da
je raspoloženje unutar HDZ-ove vlade da
se to vrati ipak postojalo, a najviše spremnosti pokazala su oba tadašnja ministra
pravosuđa, najprije Ivan Šimonović, a
zatim i Bošnjaković. Šimonović mi je rekao da će pomoći u tome, ali da tu ima
jedan problem - da Privrednikovu imovinu istovremeno potražuju tri srpske
institucije: uz Privrednik još Srpska pravoslavna crkva i Srpsko kulturno društvo
Prosvjeta.“ SPC je, objašnjava Uzelac,
imala uporište u svom zahtjevu, jer prema nekadašnjem i sadašnjem Statutu
„Privrednika“ u slučaju da prestane s
radom njegova imovina ide Crkvi. Da je
treba vratiti, kaže naš sagovornik, složio
se i premijer Sanader, ali mu je zajedno
s ministrom Šimonovićem rekao „dajte se
vi Srbi najprije između sebe dogovorite
kome to treba da pripadne i nemojte nas
tjerati da u tome arbitriramo“.
„Od tada pa dalje ja sam pune tri
godine nastojao približiti stavove rukovodstva Privrednika, Crkve i Prosvjete
da oni zajedno, dogovorno zatraže taj
povrat“ – kaže Uzelac i dodaje: „To sam
uspio tek potkraj svog mandata, kada je
9
postignut sporazum i potpisano pismo
namjere – odobrio ga je i mitropolit – u
kojem stoji da se imovina koja je sada u
državnom vlasništvu ima vratiti Privredniku, a ona koja je dana na korištenje
Prosvjeti da ostane u njenom vlasništvu.
Naravno, sve pod uvjetom da se njena
namjena ne smije mijenjati, da mora biti
u korist one prvotne misije Vladimira
Matijevića. I takav je zahtjev otišao vladi.“
Kako se zbog postojećeg zakona
imovina ne može vratiti instituciji koja je
imala diskontinuitet u radu (što ne važi
za one koje su u vrijeme svoje zabrane
djelovale u korist hrvatske nezavisne
države, što se baš ne može očekivati
od neke srpske organizacije), u vladi je
odlučeno da se oduzeta imovina pokloni
„Privredniku“, kao što je već urađeno s
hrvatskim društvom „Napredak“, kojem je
tako vraćena zgrada na uglu Bogovićeve
i Gajeve ulice.O tome je na svojoj
posljednjoj sjednici zaključak donijelo
Upravno vijeće Agencije za raspolaganje
državnom imovinom, ali je zatim došlo
do smjene vlasti i – kaže Uzelac – kako
tada, tako i danas.
Poslije nekoliko mjeseci, već kao
građanin bez političke funkcije, Uzelac
je otišao do prvog potpredsjednika nove
vlade R. Čačića i objasnio mu cijelu ovu
priču.
„Čačić je reagirao vrlo pozitivno
i rekao da mu predloženo rješenje izgleda sasvim logičnim, podržao nas je i
predsjednik Josipović, ali stvar se i dalje
ne miče s mrtve tačke. Zna se i zašto“
– kaže Uzelac i navodi da je do njega nedavno stigao glas da se to blokira iz vrha
SNV-a. „Valjda se misli da ta imovina umjesto da se vrati vlasniku, Privredniku ili
Srpskoj pravoslavnoj crkvi, treba da se
političkom odlukom vrati Srpskom narodnom vijeću, a onda će SNV po političkim
kriterijima dijeliti onome kome misli da
treba“ – uvjeren je Uzelac.■
zona zabranjenih letova
Jim Jones među Srbima
Za zločine nad Srbima u Hrvatskoj kriva je sekta Peoples Temple, osnovana još davne 1955. godine u američkoj državi Indiana, koja je dio srpskog stanovništva pretvorila u piromane
samoubilačkih sklonosti, a kokošarima kao njihovim glavnim egzekutorima dala predsjedničke ovlasti
O
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
dluka
Žalbenog
vijeća
Haškog
suda da u vrijeme Oluje nije
bilo zločina iza
kojih bi stajao režim Franje
Tuđmana: deportacije i progona
srpskog stanovništva, masovnih
ubojstava, paljenja i rušenje
sela i drugih naseljenih mjesta - ponukala me da ponovo
odem u Zapadnu Slavoniju, na
područje Psunja i Papuka, kako
bih još jednom pročeprkao po
sjećanjima tamošnjih Srba povratnika na njihovu tragediju. Rekli su mi prije tri godine da su 29.
oktobra 1991. godine evakuirani
iz 26 sela koja su nakon toga
zapaljena. Govorili su mi i o
nestanku svojih suseljana, mahom starije dobi, koji nisu htjeli
u izbjeglištvo… A ovih dana iz
Haga i njima stiže poruka - ne
budalite i ne izigravajte žrtvu.
Pogrom nad tim ljudima kasnije sam doživio kao trening za
neke druge slične događaje. Jer
ako nitko nije odgovaran za taj
zločin zašto bi onda četiri godine
kasnije bilo tko odgovarao za
zločine u vrijeme i neposredno
nakon Oluje?
Nekako sam cijelo vrijeme do sada povezivao ta
dva primjera. Prije svega u
metodološkom smislu jer sam
uvijek smatrao da zločine
takvih razmjera netko treba organizirati. Jesu li možda takvu
stratešku podudarnost osmis-
liti pojedinci fokusirani u vrijeme
pljačke na vešmašine i pribor za
jelo? Ili možda kokošari, kako
penzionirani hrvatski političar
Zdravko Tomac objašnjava
zločine nad Srbima na kraju
proteklog rata? Ako je u ovom
slučaju nešto završilo na isti
način kako je i počelo onda
je valjda tako i počelo kako bi
imalo jednako takav završetak.
Kako posljednja haška presuda, koliko god gromoglasni
bili odjeci na nju, nekako sve
to pokriva – žrtve pretvara u
piromane samoubilačkih sklonosti, a kokošarima daje čak i
predsjedničke ovlasti – odlučio
sam ponovo otići podno slavonskim šuma kako bih se na licu
mjesta uvjerio nisu li to možda
Srbi povratnici u 26 evakuiranih
i popaljenih sela svoju nesreću,
zapravo, odsanjali, kao i njihovi
zemljaci u Krajini; ispričavši mi
prije tri godine bajke koje nemaju veze sa staračkom mudrošću
jednog
Theodora
Merona,
predsjednika Žalbenog vijeća
Haškog suda.
ČETNICI I AGRARNA
REFORMA
Rekoše mi o evakuaciji iz svojih sela „zbog namjere četnika iz okolnih šuma
da ih pobiju“, kako im je to
protumačila hrvatska vlast, a
sada me dočekaše sa pričom o
misionaru iz Zagreba koji im je
ljetos objašnjavao psihologiju
četništva u posebnim situacija-
10
ma. Rekao im je da se do sada
četiri puta duhovno preobratio
valjda na taj način pokušavajući
omekšati svoje domaćine odbiju
li preobraćenje svojih sjećanja
na ratne godine. Zlu ne trebalo
i zbog sebe samoga. Barem je
tada to tako izgledalo. Evo kako
je dotični gospodin seljacima
podno Papuka i Psunja objasnio
uzroke njihove tragedije: „Problem je u sistemu. Četnici su uvijek bili za kapitalizam, takva im
je bila i Kraljevina Jugoslavija,
a srpski narod je u većini još od
Dimitrija Tucovića, vukao više u
lijevo. Pošto je među komunistima najviše bilo Srba oni su odigrali ključnu ulogu u provođenju
agrarne reforme iz 1945. godine
kada je zemlja oduzeta velikim
posjednicima, a to znači i brojnim uglednim srpskim familijama, te podijeljena seljacima uz
obrazloženje da je mali seljački
posjed efikasniji od krupnog.
Komunisti, a to znači
opet u najvećoj mjeri Srbi,
svoj su narod upropastili i sa
prvim poslijeratnim seljačkim
zadrugama koje su bile negacija tradicionalnog srpskog
domaćinstva. Umjesto da njeguju običaj dobrog gazde koji se
sa komšijama takmiči tko će
imati ljepše konje i više dukata
oko vrate svoje mezimice pred
udaju, nakon izvjesnog vremena ponovo su pohrlili u neke
nove zadruge. Bilo je samo
pitanje vremena kada će svoje
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
domaćinstvo još jednom pokloniti Partiji
i onda uoči sjetve i nakon žetve širom
otvorenih očiju zuriti u lokalnog partijskog sekretara dok im bude na kapaljku
dijelio pšenično i kukuruzno zrnje. A zrno
kolektivizma nekako je najlakše nicalo u
Slavoniji. Zbog ideološke ovisnosti više
među Srbima nego Hrvatima pa zato
tamo četnici dođoše do zaključka, barem kad je o području Psunja i Papuka
riječ, kako najprije valja napasti svoje
sunarodnjake. Napraviti reda u njihovim selima. Vratiti ih tradicionalnom
domaćinskom ponašanju i izbiti im iz
glave ideju o državi koja bi svima trebala
jednako dati bez obzira koliko oni sami
nešto korisno napraviti bilo za nju ili za
sebe. Nisu se tada odlučili napasti Hrvate upravo zbog toga što je nadolazeća
hrvatska država nudila drukčiji sistem od
prethodnog socijalističkog.“ Baka Milica
mi reče kako je bila prilično zbunjena
pričom misionara iz Zagreba prije svega
zbog ubojstva više od 40 njezinih sunarodnjaka, mahom starih ljudi, nakon
evakuacije i paljenja srpskih kuća. Nitko
ni među Hrvatima nije tvrdio da su to
uradili četnici. A tko je onda?- upitala je
baka Milica gosta iz Zagreba. Isto takvo
pitanje slušamo i ovih dana povodom
oslobađajuće presude za hrvatske generale.
Gost iz Zagreba je i na to pitanje
imao odgovor: „Sekta Peoples Temple,
osnovana još davne 1955. godine u
američkoj državi Indiana. Sektu je osnovao Jim Jones, ateist komunističke
provenijencije. Bio je propovjednik ‘socijalnog evanđelja’. Zanimljivo, kao Dimitrije Tucović. Jones i njegovi sljedbenici
opredijelili su se za poljoprivrednu proizvodnju koja u kapitalističkom okruženju
nije mogla dati rezultate zbog deranja
narodu kože porezima pa je zbog toga
Jonesov projekt socijalističkog društva u
prašumama Gvajane propao. Zbog toga
je 914 članova te sekte izvršilo kolektivno samoubojstvo. Još tada, prije više
od 30 godina, desilo se nešto što upravo
ovog trenutka ima uzlaznu liniju. Opet
zbog dugova, velike bankarske krize,
tzv. loših kredita, hipoteka i beznađa
koje je zbog toga zavladalo među ljudima, dakle, zbog kapitalizma - sve više
je samoubojstva. Samo što dizanje ruke
na sebe ovog trenutka upravo zbog
sistema ličnih sloboda ima isključivo
individualni karakter. Ne trebaju danas
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Nakon Naredbe o evakuaciji hrvatske snage su popalile i opljačkale
26 srpskih sela u okolici Požege te ubile preko četrdeset uglavnom
starijih mještana
samoubojici saučesnici da bi odluku
o izlasku iz života na simboličan način
iskoristio kao otpor sistemu koji ga je
iznevjerio. Kolektivistička ideološka matrica je poput one u Tri mušketira (kasnije
četiri) Alexsandra Dumasa starijeg - svi
za jednoga jedan za sve. Tako je bilo i
11
u prašumi Gvajane kao i pod šumama
Papuka i Psunja. Kolektivna žrtva za
sistem u kojem bi svi bili jednaki poruka
je nadolazećim generacijama kako se
sigurno na jednom mjestu ne bi toliko
ljudi ubilo niti bi prije toga toliko svojih
kuća zapalili da im ideja nije valjala“,
zona zabranjenih letova
SDF PODNIO KRIVIČNU PRIJAVU
Srpski demokratski forum podnio je Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu krivičnu prijavu protiv osam hrvatskih političara i pripadnika hrvatske vojske zbog zločina nad Srbima u zapadnoj Slavoniji 1991. godine. Na toj listi su: Ante Bagarić, predsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća opčine Požega i predsjednika kriznog štaba te općine, Miljenko Crnjac, komandant ratne 123 brigade hrvatske vojske, te Nikola
Janković, Tomo Jelić, Drago Matošević i Šimun Miletić, općinski funkcioneri požeških civilnih i policijskih
vlasti.
SDF ih smatra odgovornim za masovni progon srpskog stanovništva iz 26 sela, ubojstvo 44 pripadnika srpske
nacionalnosti i paljenje 616 kuća te 590 pomoćnih objekata.
Da se u ovom slučaju radi o strategiji progona sa ciljem da srpsko stanovništvo nestane sa tog područja,
kako je zapisano u krivičnoj prijavi, potvrđuje širenje spomenutog egzodusa na cjelokupno područje zapadne
Slavonije. Srbi su napustili ukupno 184 sela koja su nakon njihovog odlaska mjesecima paljena i uništavana
eksplozivom, dok su dva sela doslovno sravnjena sa zemljom.
završio je misionar iz Zagreba svoju
ispovijest među Slavoncima pa je sada
za očekivati da će sličnu misiju uskoro
obaviti i na Kordunu, Baniji, u Lici i Sjevernoj Dalmaciji.
ZLOČIN U 26 SLIKA
Deportacija, progon, ubojstva,
paljevine, pljačka - zločini protiv Srba u
masovnom obliku počela su još u okto-
bru mjesecu 1991. godine na području
Papuka i Psunja. O deportaciji, progonu,
ubojstvima civila, paljenju cijelih sela i
pljački na području Papuka i Psunja list
„Feral Tribune“ obavio je svojevremeno
temeljito istraživanje i seriju tekstova.
Evo što je o tim zločinima nad Srbima
napisano u tom listu. „Točno u podne
29. listopada 1991. godine počela se
12
provoditi naredba o evakuaciji 26 sela
zapadnog dijela općine Požega koju
jedan ranije donio Krizni štab. Naredba
je bezbroj puta pročitana na lokalnom
radiju, a pripadnici požeške Civilne
zaštite, zajedno s jedinicama policije
zaduženi za evakuaciju, istaknuli su na
najprometnijim mjestima velike plakate
s punim tekstom naredbe. Evakuacija
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
„svih građana, njihove imovine i stoke“
odnosila se na sela podno Papuka i
Psunja u kojima je, isključivo, ili u velikoj
većini, živjelo srpsko stanovništvo…“,
zapisano je u „Feralu“. Također se
dodaje kako je u naredbi navedeno da
se ona provodi zbog akcija „četničkoterorističkih snaga i jedinica JA“, koje
„sve više ugrožavaju svojim borbenim
djelovanjem civilno stanovništvo“, pa
se evakuacija nalaže „u cilju zaštite njihovih života“.
Potom se navodi slijedeće: „U
spomenutoj naredbi kao jedan od ‘rajona okupljanja’ u koji se trebaju javiti
evakuirani stanovnici 26 sela, spominje se i Ivandol, samo stotinu metara
udaljen od Oblakovca! Bilo bi zanimljivo čuti na osnovi čega je Krizni štab
na čelu s današnjim županom Antom
Bagarićem, koji danas hodočasti po
skupovima podrške Mirku Norcu,
procijenio da opasnost od ‘četničkoterorističkih snaga i jedinica JA’ prijeti
Srbima u Oblakovcu, ali ne i Hrvatima
u Ivandolu, samo stotinu metara niže
uz istu cestu Nova Gradiška-Požega. I
kako se dogodilo da je evakuirani Oblakovac, iz kojeg su tamošnji stanovnici
Srbi, trebali preći među Hrvate u Ivandol, do temelja spaljen, a da je Ivandol
ostao nedirnut.
„Feral“ također analizira još
jedan problematični dokument iz tog
vremena: „ Zapovijed s naznakom
‘vojna tajna, strogo povjerljivo’ na
čijem je kraju navedeno ime tadašnjeg
zapovjednika,
pukovnika
Karla
Gorinšeka i šifra ‘n uth’, tek se u nekoliko detalja razlikuje od naredbe koju je
Krizni štab općine Slavonska Požega
poslije tiskao i izlijepio po tamošnjim
selima. U naredbi je, za razliku od
zapovijedi, navedeno i selo Oljasi,
koje je očito netko naknadno stavio na
popis. Nadalje, u zapovijedi stoji kako
se s njezinim sadržajem treba upoznati predsjednike kriznih štabova u
navedenim selima, odnosno mjesnim
zajednicama, te da prilikom evakuacije
‘treba uvažiti osobne želje građana navedenih mjesta’, tj. treba im omogućiti
da se isele kamo žele. No, u dokumentu koji posjeduje ‘Feral’, u točki 3.
stoji i odredba kako u slučaju kršenja
zapovijedi – dakle ako se netko ne
odazove evakuaciji, te se nakon roka
od 48 sati zatekne na području navedenih 26 sela – ‘jedinice HV i policija
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
mogu otvoriti vatru bez prethodnog
upozorenja’. Upravo ta odredba, čini
se, poslije je na terenu široko primjenjivana“, komentira „Feral“ taj dokument.
Reagirajući na Feralovo objavljivanje informacije o Zapovijedi Karla
Gorinšeka, Anto Bagarić je optužio taj
list da na „naslovnoj stranici objavljuje
vojne tajne“. A „Feral“ mu je odgovorio:
„Neka onda objasni kako su se plakati
s vojnim tajnama o evakuaciji 26 sela
mogli vješati po seoskim tarabama,
banderama i gostionicama općine
Požega, i kako se njihov sadržaj
mogao višestruko čitati na valovima
lokalnog radija“.
Novinari Ferala obišli su sela na
području Papuka i Psunja te provjerili
što se sve događalo za vrijeme i poslije
evakuacije: „Već u ranim popodnevnim
satima 29. listopada 1991. godine
duge kolone traktora, zaprežnih kola
i poljoprivredne mehanizacije, automobila i stoke kretale su se prema istoku, u pravcu Požege. Civilna zaštita
angažirala je pet autobusa za prijevoz
ljudi, te pet specijalnih vozila kojima je
prebacivana stoka. Za sve koji si sami
nisu mogli osigurati smještaj bilo je
predviđeno da se okupe u ‘rajonima prikupljanja’ u Ivandolu, Deževcima, Perencima, Tornju i Biškupcima. U naredbi
je stajalo da iz kuća valja iznijeti samo
ono najnužnije - prehrambene artikle,
odjeću i obuću, posteljinu, sredstva osobne higijene, pribor za jelo, najnužnija
sredstva rasvjete, zlatninu i novac, te
dakako stoku. Prilikom napuštanja
kuća, tvrdi jedan očevidac, ljudima je
rečeno da ih dobro zaključaju i da će,
kad se budu vratili, sve naći na svojim
mjestima, onako kako su i ostavili.“
Potom slijedi osvrt na prve
posljedice
evakuacije:
„Tako
u
službenom dokumentu o ulozi Civilne
zaštite u Požegi stoji niz zanimljivih
podataka, koji, kad se pažljivo iščitaju,
daju jasnu sliku dogadjanja na tom
prostoru. U tom dokumentu, u čijem je
posjedu ‘Feral’, stoji da je za vrijeme
evakuacije 26 sela izvučeno 376 goveda, 569 svinja i 167 ovaca. No, u razdoblju od 3. Studenoga 1991. – dakle
nakon završene evakuacije, pa do
17. Ožujka 1992.. – Civilna zaštita je
‘predala na daljnje zbrinjavanje’ 2295
goveda, 3712 svinja, 1310 ovaca, 85
koza te 20 konja. Kako je i na koji način
‘zbrinuta’ spomenuta količina stoke,
13
‘Feralu’ je kratko objasnio jedan od
očevidaca: ‘Valja o tome pitati lokalne
mesare’“.
Feral prenosi i podatke Civilne
zaštite u kojima se govori o ulozi te institucije od 5. januara 1992. u „sanaciji
terena“ koji obuhvaća 26 spomenutih
sela: „Uklonjeno je 1179 uginulih svinja, 292 goveda, 469 ovaca, 68 koza,
sedam konja, tri srne, 27 lisica, 277
pasa, 194 mačke, te 1701 komad uginule peradi. Zanimljivo je da se u tom
pedantnom popisu nigdje ne spominju ubijeni ljudi. A njih je, prema navodima svjedoka, oko sedamdesetak“,
primjećuje Feral, te dodaje slijedeće:
„Karlo Gorinšek potvrdio je u
razgovoru za Feral kako je u krugu
požeške vojarne vidio mnogo traktora,
kombajna i poljoprivrednih strojeva.
Rekao je da ne zna gdje su završila ta
silna sredstva, no Feralovi sugovornici
tvrde da su ona prodavana u bescjenje
i da se solidan traktor mogao kupiti
za nekoliko stotina DEM! I ne samo
to - još jedno skladište ratnog plijena
nalazilo se, prema navodima svjedoka, u obližnjoj tvornici ‘Remont’,
koja se bavila sklapanjem traktora.
Svjedoci tvrde kako je jedan stilski
sat s njihalom završio u kući poznatog
Požežanina, kako su opljačkane kosilice za travu poslije viđene na tratinama okolnih nogometnih igrališta,
kako su iz evakuiranih sela izvožene
cijele spavaće sobe, koje su poslije
završavale u kućama nekih Požežana,
kako je jedan član Kriznog štaba čak
sakrio bakrenu oplatu koja je trebala
biti postavljena na toranj pravoslavne
crkve u jednom od evakuiranih sela…“
Kad su na vidjelo došli prvi podaci o ubistvima civila Ante Bagarić
je izjavio da su to „mještani srpskih
sela koji se nisu odazvali pozivu
Kriznog štaba na evakuaciju već su
svoju cjelokupnu imovinu na traktorima
prevezli preko tada okupiranog Bučja i
Okučana do Banja Luke, te se poslije
uniformirani vratili na Psunj, priključili
se postrojbama Banjalučkog korpusa
i aktivno sudjelovali u ratnoj akciji 11.
i 12. prosinca u kojoj su i poginuli“.
A „Feral“ je zatražio od Bagarića da
objasni: „Kako to da su pripadnici
Banjolučkog korpusa imali i više od 80
godina, te da je među njima bilo i toliko
žena“.■
suđenja & “suđenja”
SLUČAJ HRASTOV: Krvavi
obračun na Koranskom
mostu pretvorio se u obračun
hrvatskog pravosuđa sa
pravdom i pravednošću
11 ubijenih, 2 zaklana, 2 ranjena, 20 godina suđenja, 4 godine zatvora
vjerojatni je epilog masakra koji je hrvatski policajac Mihajlo Hrastov odlikovan za “junački čin u ratu” počinio na Koranskom mostu 1991. godine
14
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
K
Piše:
NIKOLA
CETINA
oranski most u
Karlovcu svakako
će ostati zabilježen
u analima ratovanja na ovim našim
prostorima po neviđenom masakru 13 rezervista JNA dana 21.
septembra 1991. godine. Toga
dana jedinica JNA od 24 rezervista, aktivnih vojnika i starješina
dobiva zadatak da iz Krnjaka odu
u karlovačku kasarnu “Logorište”
gdje su trebali pomoći u utovaru
municije i tehničke opreme, te
pripremiti kasarnu za napuštanje
vojske. Na most je vojnim vozilima stigla jedinica pripadnika JNA
koji su tamo zaustavili policajci MUP-a RH. Nakon višesatnih
pregovora pripadnici JNA su se
predali, nakon čega su izašli iz
vozila, odložili naoružanje i na
mostu podijeljeni u dvije grupe.
Prva grupa zarobljenih vojnika
JNA prevedena je u Policijsku
upravu Karlovac, a potom u Zagreb. O sudbini preostalih zarobljenih vojnika JNA svjedoči
i optužnica koju je 25. maja
1992. godine tadašnji zamjenik
okružnog javnog tužitelja Dragan
Novosel, koji je sada prvi zamjenik državnog tužioca Mladena
Bajića, podnio Okružnom sudu
Karlovac protiv Mihajla Hrastova
koji je: „kao pripadnik posebne
jedinice policije Policijske uprave
Karlovac po primitku zadatka da
sa svojom grupom čuva i preprati
u prostorije Policijske uprave grupu vojnika koji su predali oružje,
dolaskom na most preko rijeke
Korane u Rakovcu, iako nisu bili
neposredno ugroženi životi njega
i drugih policajaca, najprije iz mitraljeza marke Ultimax pucao u
vojnike, a kad su pali pucao im iz
pištolja u glavu, pri čemu su uslijed mnogobrojnih strijelnih rana
glave, trupa i udova umrli Jovan
Sipić, Božo Kozlina, Nebojša
Popović, Milić Savić, Milenko
Lukač, Babić Nikola, Slobodan
Milovanović, Svetozar Gojković,
Miloš Srdić, Zoran Komadina,
Mile Babić, Vaso Bižić i Mile
Peurača, dok su Duško Mrkić i
Svetozar Šarac dobili više pros-
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Z
PRESUDILI I TUŽITELJICI
amjenica državne
odvjetnice
u
Karlovcu
Davorka
NyeršKatušić dobivši upute o
radu na slučaju Hrastov
od županijske državne
odvjetnice Ljubice FiškušŠumonja uvidjela je da joj
profesionalna etika ne dozvoljava raditi nezakonite
ustupke optuženim. Smatrala je da Vijeće Karlovačkog
županijskog suda nije dovoljno stručno, te da ne
ispunjava zakonske uvjete
za vođenje najsloženijih
predmeta. Sudac Marjan Janjac tek je godinu
dana na tom sudu, sutkinja
Denis Pancirov-Percen je
građanski sudac, a Ivan
Perković istražni. Namjeravala je tražiti njihovo
izuzeće, ali joj šefica to nije
dopustila s obrazloženjem
da bi im se zbog toga zamjerili, dodavši da niti jedan
sudac u Karlovcu neće
Hrastova osuditi zbog ubojstva 13 vojnika JNA. Nije
joj dozvolila ni izvođenje
novih dokaza i traženje
novih vještačenja.
Radeći
profesionalno
i nepristrano svoj posao
trelnih rana... pa je time počinio
krivično djelo protiv čovječnosti
i međunarodnog prava protupravnim ubijanjem i ranjavanjem
neprijatelja... a posebno imajući
u vidu da su svi leševi bili grupirani na jednom mjestu smatramo
da nije bilo razloga za upotrebu
vatrenog oružja, a posebno ne na
način kako je to učinio okrivljeni”.
15
tužiteljica
Nyerš-Katušić
tražila je videovrpcu obdukcije ubijenih, ali je u
tome bila spriječena. Kada
je pokušala potvrditi izjave
svjedoka da je ubijeni Vaso
Bižić zaklan nije uspjela jer
je na fotografiji ubijenog
Bižića preko vrata stavljena
kartica s brojem. Tražila je
i novo balističko vještačenje
jer su postojeće napravili
vještaci iz MUP-a u kojem je tada radio i optuženi
Hrastov.
Ne pristajući na degradaciju svoje profesionalne
etike protiv nje je pokrenut disciplinski postupak
pred Državno odvjetničkim
vijećem.
Zatražila
je
izuzeće člana Vijeća tužioca
Dragana Novosela, koji
je pisao optužnicu protiv
Hrastova, što naravno nije
prihvaćeno, kao ni njen apel
da ročište bude javno. Tako
je na ročištu na kojem je
bila isključena javnost lakše
donijeta odluka kojom se
okrivljena Davorka NyeršKatušić razrješava svoje
dužnosti čime kao kolateralna žrtva slučaja Hrastov
ostaje bez posla.
Počinitelj zločina Mihajlo Hrastov
nije lišen slobode, već je s ostalim policajcima koji s sudjelovali
u likvidaciji zarobljenih vojnika
JNA prebačen u Zagreb i bez
saslušanja premješten u Bjelovar, gdje je bio u sastavu elitne
antiterorističke jedinice PU Bjelovar. Nakon brojnih napisa u medijima i zgražanja djela javnosti nad
suđenja & “suđenja”
Predsjednik Tuđman odlikovao je Mihajla Hrastova redom Nikole Šubića Zrinskog za “junački čin u ratu”
Hrastovom se otvara istraga i raspisuje
tjeralica, kao za nekim tko je u bijegu i
nedostupan organima gonjenja. Policajca specijalca Hrastova ipak uspijevaju
pronaći i pritvoriti. Tada nastaju muke
za Okružni sud u Karlovcu, mjesno
nadležnom za suđenje Hrastovu.
FARSA U SUDNICI
Građani Karlovca opravdavali su njegov
čin, bez obzira zašto i kako se to dogodilo. Stoga je sutkinja Vesna Vrbetić koja
je vodila taj slučaj zatražila od Vrhovnog
suda RH da se suđenje održi na nekom
drugom sudu, što je Vrhovni sud odbio.
Valja znati da je u to vrijeme predsjednik
Vrhovnog suda bio Milan Vuković koji se
je “proslavio” izjavom da se u Domovinskom ratu ne može počiniti zločin i kojem je odgovaralo da se suđenje održi
u neregularnim uvjetima. Na samom
suđenju u dvorani koja je bila puna
Hrastovljevih pristaša donijeta je jedna
od mnogih farsičnih presuda hrvatskih
sudova. Donesena je oslobađajuća
presuda kojim je Hrastov proglašen
nevinim. Državno tužilaštvo podnosi
žalbu temeljem koje Vijeće Vrhovnng
suda pod presjedanjem suca Milivoja
Mikora i članova Vijeća sudaca Marijana Sverdovića, Ante Potrebice, Vladimira Primorca i Ružice Horvarinović
poništava oslobađajuću presudu i
vraća predmet na ponovno suđenje,
dakako, opet u Karlovac. Nakon ovakve
presude svi suci Vijeća, osim Potrebice
postaju nepodobni na reizboru za suce
Vrhovnog suda, ali zato sutkinja koja je
Hrastova oslobodila biva unaprijeđena
i postaje sutkinja Vrhovnog suda RH.
Dok hrvatsko pravosuđe godinama
odugovlači nastaviti krivični postupak
za ratni zločin protiv Hrastova on u
međuvremenu ne miruje. Prema podacima HHO-a Hrastov je nakon akcije
“Oluja” bio samoproglašeni zapovjednik
zarobljeničkog logora u mjestu Mali Erjevac kod Ozlja, gdje su zvjerski mučeni
građani RH srpske nacionalnosti, koji
16
su se poslije akcije “Oluja” predali hrvatskim vlastima.
“SPASIO KARLOVAC” MASAKROM
Potaknuti nebuloznom teorijom kako
je Hrastov na Koranskom mostu “spasio Karlovac” zastupnici Županijske
skupštine iz redova HDZ-a, HSLS-a,
HSS-a, HNS-a i HSP-a jednoglasno
mu dodjeljuju 1996. “javno županijsko
priznanje”. Uz Hrastova nagradu je dobio i tadašnji ministar vanjskih poslova
RH Mate Granić. HHO javno je protestirao tvrdeći da je neprihvatljivo dodjeljivati nagrade osobi protiv koje se
vodi sudski postupak za teško krivično
djelo. Upozorili su i Granića na implikacije preuzme li nagradu zajedno s
Hrastovom. Granić je tvrdio da ne zna
tko je Mihajlo Hrastov, iako je u vrijeme
masakra na Koranskom mostu bio u
ime Vlade koordinator za karlovačko
područje. Ipak je upozorio Županijsku
skupštinu na problem, pa je Hrastov
“zamoljen” da sam vrati priznanje. Nije
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
ovo prvo priznanje koje je dobio Hrastov. Godinu dana ranije predsjednik
Republike dr. Franjo Tuđman odlikovao
ga je redom Nikole Šubića Zrinskog
za “junački čin u ratu”. HHO-u, a i široj
javnosti nije poznato za koji je “junači
čin” osim masakra na Koranskom
mostu i “dobrim” tretmanima prema Srbima zarobljenim nakon “Oluje” Hrastov
zaslužio visoko državno odlikovanje.
Nakon višegodišnjeg oklijevanja da se
nastavi suđenje Hrastovu za ratni zločin
Županijski sud Karlovac u dva navrata
ponovno donosi oslobađajuće presude
u “slučaju” Hrastov s obrazloženjima
da je „stao u obranu svog napadnutog
suborca, a od sebe otklonio izravno
predstojeći napad i spriječio zlo većih
razmjera, upad neprijatelja u grad, a
da pri tom nije postupio iz osvetničkih
razloga“. O atmosferi u sudnici za vrijeme suđenja Hrastovu ilustrativan je i
TV prilog koji završava kadrom u kojem
pravosudni policajac srdačno tapše po
ramenu optuženika.
SVI SMO PUCALI!
Ovakvom, ne baš pravno utemeljenom
presudom, ova kako su je u javnosti
prozvali “pravosudna sapunica” se
nastavila bez izgleda za konačnim
okončanjem iako je utvrđeno da su
dana 21. septembra 1991. godine 24
vojnika JNA s dva vozila krenuli iz Krnjaka prema Karlovcu. Došavši na Koranski most zaustavljeni su od pripadnika MUP-a koji su im zaprijetili da se
moraju predati ili će oni poduzeti druge
radikalnije mjere. Shvativši ozbiljno
prijetnje predali su se nakon čega su
detaljno pretresani od trojice pripadnika MUP-a. Dvojicu zarobljenih vojnika
Jovana Sipića i Jovu Bižića su zaklali,
a pred preživjelima su se pojavile tri
maskirane osobe koje su počele pucati
po njima, najprije po nogama, a potom
i u druge dijelove tijela. Policajac Darko
Grujić svom je svjedočenju iskazao da
mu nije poznato tko je ispalio prvi rafal,
dodavši: „Počeli smo svi pucati. Došlo
je do sveopće pucnjave s naše strane”.
Ubijene rezerviste JNA prevukli su na
drugo mjesto na mostu, da bi u toku
noći pokupili masakrirane leševe s mosta i odvezli ih kamionom.
NASTAVAK PRAVOSUDNE
SAPUNICE
Nakon treće oslobađajuće presude
Hrastovu na Županijskom sudu u Karlovcu i na Vrhovnom sudu konačno su
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
ETNIČKI PRISTRANO PRAVOSUĐE
O
kružni sud u Sisku
1993. proglašava krivim
prvooptuženog
Dušana
Gavrilovića s još 17 Srba i
osuđuje ih na 20 godina zatvora
s obrazloženjem da su “kao pripadnici četničko-teroističkih formacija tzv. SAO Krajina mučili
civilno stanovništvo u Maji i
Švarči, nanosili mu povrede,
pljačkali imovinu stanovništva, te
rušili i uništavali kuće i gospodarske zgrade, kulturne i sakralne objekte”.
Županijski sud u Vukovaru 2005. proglašava krivim
prvooptuženog Jovana Ćurčića i
osuđuje na 14 godina zatvora jer
je s još šestoricom osuđenih “pripadnika milicije tzv. Krajine naredio i provodio pretraživanje domova bez razloga, zatvaranje civila u
stanicu milicije i vatrogasni dom,
shvatili da ova pravosudna lakrdija ipak
mora imati kraj. Stoga su na javnoj sjednici septembra 2008. godine odlučili da
se na tom sudu održi javna rasprava nakon koje je Vijeće Vrhovnog suda Hrastova proglasilo krivim i izreklo mu kaznu
zatvora u trajanju od 8 godina. Isti sud
djelomično uvažava žalbu optuženog
Hrastova i ublažava izrečenu kaznu
na 7 godina zatvora. Potom Hrastov
podnosi ustavnu tužbu Ustavnom sudu
RH u kojem se nasljednici dičnog suca
Vice Vukojevića upuštaju u ocjenu
dokaza i utvrđivanje činjenica što inače
nije njihov posao. Ukidaju presudu
Vrhovnog suda i nalažu da se sudi pred
drugim vijećem koje neće kao sutkinja
Vrhovnog suda Senka Klarić Baranović
presuđivati Hrastovu i osuđivati ga
na “čak” 8 ili 7 godina zatvora. Novo
vijeće Vrhovnog suda 7. septembra
ove godine objavljuje presudu kojom
optuženog Hrastova proglašava krivim
zbog krivičnog djela protupravnog
ubijanja i ranjavanja neprijatelja i
17
njihovo odvoženje na prinudni rad
i fizičko zlostavljanje od kojeg je
civil Željko Hodak umro”.
Županijski sud u Šibeniku
2008. proglasio je krivim Sašu
Počuča i osudio na 5 godina
zatvora “jer je kršeći pravila
međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba civilno
stanovništvo mučio i nečovječno
postupao prema njemu i kršeći
pravila međunarodnog prava
mučio, nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, te im
nanosio velike patnje i ozljede
tjelesnog integriteta i zdravlja”.
Vrhovni sud RH povećao mu je
kaznu na 8 godina zatvora.
Županijski sud u Karlovcu
2005. proglasio je krivim i osudio
Svetozara Karana vojnog policajca u tzv. Krajini na 7 godina zatvora jer je u više navrata tukao
ratne zarobljenike.
osuđuje ga na 4 godine zatvora iako
je zapriječena kazna za ovo djelo najmanje 10 godina zatvora. Obrazlažući
presudu sudac Žarko Dundović navodi da ovaj postupak traje puno duže
od razumnih rokova za što dio krivnje
snosi pravosuđe. Prihvaćena je i tvrdnja Hrastova da je samo on pucao na
zarobljenike, te nepobitno utvrđeno da
tom prilikom nije došlo do nužne obrane
na strani optuženika, a nije bilo ni napada ili pokušaja bijega zarobljenih neprijateljskih vojnika. Obrazlažući visinu
kazne sudac je naveo niz olakšavajućih
okolnosti prilikom odmjeravanja kazne
kao raniju neosuđivanost, obiteljski status, smanjenu uračunljivost u trenutku
počinjenja krivičnog djela, njegovu 70%
invalidnost, sudjelovanje i odlikovanost
u Domovinskom ratu, te protek vremena. Po izricanju presude zastupnik
oštećenih advokat Luka Šušak izjavio
je da je zadovoljan osuđujućom presudom. Nije želio komentirati visinu kazne
poručivši: Neka ocjeni javnost!.■
peta kolumna
PLURALIZAM I PREZIDENCIJALIZAM
Može li se prezidencijalizam
lidera srpske manjine riješiti
prezidencijalizmom s državnog
vrha
Ako je utjecaj Milorada Pupovca u Savjetu za nacionalne manjine razlog sumnji da
se na štetu drugih organizacija pogoduje SNV-u, onda je i interes Ive Josipovića za
poslovanje ZAMP-a razlog sumnji kako njegova novootkrivena podrška pluralizmu
među Srbima ima i druge motive
Piše: SRĐAN DVORNIK
Kada se u osvrtima na dvadeset i nešto
godina ‘tranzicije ka demokraciji’, pita
“za što smo se onomad borili?”, gotovo
će automatski odgovor biti “demokracija”, a uz nju često i “sloboda”. Pogleda
li se međutim politički sadržaj koji se u
praksi ostvarivao, nameće se zaključak
da su te dvije zasade prije bile simbol
suprotstavljanja starome (“komunizam”
i Jugoslavija) negoli izraz bitno drukčijih
političkih odnosa i shvaćanja. Slobodu
se tako gotovo bez razmišljanja tumačilo
kao “neovisnost” – dakako, ne pojedinca
nego “naroda” i “njegove” države. A i onaj
“demos” u demokraciji interpretiran je
kao “narod”, u doslovnom značenju onih
koji su se skupa “narodili”, pa je i njegov
suverenitet dosljedno tumačen kao suverenitet nedjeljivog kolektiva, a ne zbirno
(demokratskim procedurama posredovano) odlučivanje suverenih osoba.
Sloboda pojedinca, kako spram drugih,
tako i spram države i nacije negdje je zagubljena. Bilo je potrebno neko, ne baš
sretno iskustvo s ostvarenim nacionalnim
snovima da bi se otkrilo kako sloboda i
demokracija nude i mogućnost zaštite od
‘svoje’ države i pučku kontrolu nad njom.
To da ljudi trebaju sami braniti svoja prava i interese donekle je došlo na dnevni
red kad se ‘naša’ država pokazala kao
nosilac i glavni generator sistem(at)ske
korupcije, a njena dominacija opustošila
privredu koju je (i nominalno) ostavila na
razini (traljavo vođenog) gospodarstva.
Pa ipak, ponad svih svakodnevnih prijepora, razočaranja, političkih razlika, i
dalje lebdi fantom nekog uzvišenog kolektiva čijem se jedinstvu i svetim simbolima – državi/naciji, jeziku, žrtvama, braniteljima... – mora pokoravati i klanjati.
IZLIJEGANJE PLURALIZMA
Zato se s još većim zakašnjenjem pomalja nešto što je inače nužna posljedica
slobode izbora (a ujedno i bitna značajka
liberalno-demokratske civilizacije) – pluralizam. On nam se naprosto nekako
događa, jer se politika silom prilika ipak
sve više (barem deklarativno) mora baviti
realnim životnim problemima, a u njima
niti su svi jednaki, niti su na istim pozicijama. Nije pluralizam jedina nesanjana
konsekvencija nacionalno-demokratskog
sna. Nalazi se on tu u ne baš uglednu
društvu, primjerice s kapitalizmom, koji
se pojavljuje kao ružno lice onoga što se
u promjenama pod kraj 1980-ih zazivalo
kao “slobodu tržišta” ili “privatne inicijative” (dok se “ekonomski prosperitet”
naprosto podrazumijevalo), a tek je u
međuvremenu postalo bjelodano da to
znači i eksploataciju tuđeg rada, klasnu
nejednakost i gubitak čak i iluzorne (rahmetli “samoupravne”) slobode na radnom mjestu. Pluralizam, nasuprot tome,
tek postupno izranja ne kao mračna
18
strana žuđenog stanja, nego kao tek
djelomice shvaćeno proširenje njegovih
realnih mogućnosti. Ipak, malo ga je tko
zazivao, i za nj (kao, po znamenitoj izreci, ni za liberalizam) nitko ne bi poginuo,
ali nam se nekako ispilio pošto smo na
demokratskim jajima odležali decenijdva. O tome što se pluralizam kao normativan koncept javlja tek ovako kasno,
pa i sad bez glasne dobrodošlice, moglo
bi se napisati čitav roman. Kao emancipacija od obavezne istosti i zajedničke
pripadnosti, kao priznanje bitnih razlika
društvenih pozicija i legitimnih interesa,
on nije priča samo o normama i pravilima
igre. On politički iskazuje kako se stvarni
ljudi nose s ograničenjima tih društvenih
pozicija, i kako se, u krajnjoj liniji, bore za
svoje interese. Paradoksalno, pluralizam
u hrvatsku političku arenu na velika vrata
(tj. kroz usta najviših državnih funkcionara) ulazi ne kritičkim razračunavanjem s
pretežito kolektivističkom politikom, nego
preko problema jedne nacionalne manjine. Dakle – na mala vrata. U zemljama
u kojima je zaštita barem osnovnih prava,
a pogotovu puna ravnopravnost etničkih
manjina težak problem, pluralizam je
zadnja rupa na svirali. (Etnička) većina
se ponaša kao ‘kolektivna vlasnica’ cijele državne strukture – odatle i problem
ravnopravnosti manjina – a manjine su
prisiljene na zbijanje redova u samoobIDENTITET/ BR. 172 / 2012.
rani. S većinskog, hegemonog gledišta,
sve što se događa s manjinama i unutar njih nema nikakvog značaja, osim
ponekad kao “remetilački faktor” koji treba disciplinirati ili ukloniti. Čitav prvi decenij formalne višepartijske demokracije
u Hrvatskoj protekao je u znaku dominacije jedne partije, koja je kao lancima
bila vezana s državnom vlašću. One
čija kratica nije glasila “HDZ” trsile su se
dokazati kako “H” u njihovim nazivima
nije ništa manje, ili su se, ako im je kratica glasila “SDP”, trsile da budu što manje
vidljive. Među manjinama, gotovo vječni
Šemso Tanković i vječni Furio Radin,
prilično dugo i Zdenka Čuhnil, uvjerljivo
su simbolizirali izočnost potrebe barem
za mnogolikošću ako ne i različitošću.
Danas se, kao što je već svima znano,
pluralizam kao name of the game javio u
vezi s, unatoč svim etničkim progonima
i diskriminaciji još uvijek najvećom, srpskom manjinom – u vidu osporavanja
liderske pozicije Milorada Pupovca. Za
razliku od spomenutih dugovječnih predstavnika i predstavnica bošnjačke, talijanske ili češke zajednice, među hrvatskim
Srbima ni u kratkom razdoblju od nepunih
četvrt stoljeća nije nastala tradicija jednog jakog vođe. Nacionalistički lideri na
početku tog razdoblja, Rašković i Babić i
njihova SDS, nikada nisu zadobili legitimnost predstavljanja cijele zajednice, nego
samo dijela koji je optirao za secesiju od
Hrvatske – a i to dobrim dijelom po cijenu
isključivanja ikakvog pluralizma tamo
gdje su imali kontrolu. Tzv. Tuđmanov
Srbin, režimu poželjan ‘lider’ Milan Đukić
i njegova SNS nisu dakako predstavljali nikoga osim Tuđmanove fikcije, dok
se, kada ih je gazda odbacio, nisu latili
srbovanja u privatnoj inicijativi, i osvojili ona tri srpska mandata na prelomnim
izborima početkom 2000. Tako, eto, ni
danas dominantna SDSS nije bila bez
takmaca. Što se pak Pupovca tiče, on je
svoj status izborio i bez partijske dominacije i predsjedničkog pokroviteljstva,
kao aktivist u borbi za očuvanje spomenutih elementarnih prava u vremenima
kada se radilo o osnovnim uvjetima opstanka (prije svega individualnog), pa i o
golim životima. Danas pak uživa i ‘uživa’
plodove onoga što su on i SDSS postigli prije dvaju izbornih ciklusa – da se u
ostvarivanju svojih ciljeva mogu izravno
služiti polugama vlasti. Kako postojeći
sistem zaštitu manjina nudi kroz parlamentarnu reprezentaciju (kao i prisustvo
u nižim predstavničkim tijelima), i manjine su mogle dobiti udio u vlasti kada
su njihovi predstavnici i predstavnice bili
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
neophodni u sklapanju većinske kombinacije. Time i same potpadaju pod ono
što se događa sa svakom kako-tako
demokratskom vlašću: korisne stvari koje
vlada čini podrazumijevaju se i nitko joj
za to ne treba biti zahvalan; za ono što
je loše bit će, dakako, kriva, kao i za sve
one frustracije puka koje se projiciraju
na nju; a u svakom će slučaju biti pod
sumnjom da sve što čini čini radi privatne
koristi onih na vladajućim položajima.
Dotle je sve u redu – kako se gleda na
vlasti uopće, takav je i stav spram manjinskih sudionika u toj priči. Sporno je
‘prekoračenje nužne obrane’ u zaštiti
ravnopravnosti manjina, koje se u slučaju
SDSS-a u bitnome manifestiralo u dvjema točkama: Jedna je nastojanje da za
srpsku etničku manjinu u izborima za
parlamentarne zastupnike važi pravilo da
pobjedniku pripada sve. Druga je ‘organsko’ povezivanje partije i udruge Srpsko
narodno vijeće, povezivanje koje samo
sobom budi sumnje da će ta udruga biti
u povlaštenom položaju, bilo time što joj
se pridaje ‘krovni’ status (što je u civilnom
društvu i inače nespojivo s temeljnom
značajkom – slobodom djelovanja u ime
različitih interesa i svjetonazora, bez superordinacije i subordinacije), bilo povoljnijim tretmanom u dodjeli novčane
potpore iz državnih izvora. A gdje postoji
mogućnost nekog povlaštenog položaja,
javnost će je tumačiti po Murphyjevom
pravilu: što može biti iskorišteno, kao da
i jest iskorišteno; čim u jednoj ‘zajednici’
ima više aktera, bit će zainteresiranih da
se mogućnosti za pogodovanje ukloni.
RAZLIKE I PRIZNANJE
Međutim, pogledamo li kako taj pluralitet
organizacija, stavova i interesa izlazi u
političku arenu, vidimo da postojanje pluraliteta (više različitih dijelova ili aktera)
nije dovoljno za pluralizam. Pluralizam
nije tek mnoštvo razlika, nego način kako
se te razlike priznaje. Različiti stavovi
i interesi unutar srpske manjine glede
političkog predstavljanja i potpore organiziranom djelovanju postoje već godinama, ali do njih nikome izvan te zajednice
nije bilo stalo dok ih u matičnu političku
raspravu pred nekoliko mjeseci nije
unio Ivo Josipović, tvrdeći da je postao
predmetom Pupovčeve kritike upravo
zbog toga što se zalaže za pluralizam
i u srpskoj zajednici. No premda je pluralizam odjednom postao ključna riječ
za tumačenje poželjnih odnosa, način
kako je to postao nije ni pluralističan ni
demokratski. Priznanje različitosti nije
postignuto u samoj ‘zajednici’ o kojoj se
radi – Srbima u Hrvatskoj – nego time
19
što ga je proklamirao Predsjednik. Podsjetimo, pluralizam u političkom predstavljanju već je odavno priznat te se
u izborima uvijek natječe više partija
(uključujući i onu koju je predvodio Veljko
Džakula, koji je također i na čelu udruge
Srpski demokratski forum), među kojima
je SDSS osvajala sva tri mjesta i bez (odlukom Ustavnog suda opozvane) regule
da pobjedniku pripada sve. Ovdje je riječ
o nečemu drugome: o tome da pluralitet
stavova i njihovih organizacijskih izraza (i
udruženja i partija) u hrvatskoj političkoj
realnosti potrebuje – pored slobode organiziranja, javnog djelovanja i političkog
takmičenja – još i neko dodatno priznanje. U ovom slučaju od Predsjednika. To
ne znači samo pristanak da pluralni stavovi same ‘baze’, tj. članova i članica srpske zajednice nisu dovoljni, nego i da je
izvor tog priznanja na neki način postavljen iznad svih tih partikulariteta. A upravo
zbog te raznolikosti pluralizam ima prednost pred bilo kojom/čijom posebnom
‘istinom’, pogotovu istinom odozgo. To je
očevidna kontradikcija. Nitko, pa ni predsjednik države, nije u pluralističnoj, liberalnoj demokraciji politički i moralni arbitar
višeg reda. Štoviše, u ovom je konkretnom kontekstu predsjednik Josipović doista intervenirao upravo u vrijeme kada su
ga Novosti, i ne samo one, oštro i konkretno kritizirale zbog moguće pristranosti
u vezi sa sistemom naplaćivanja autorskih prava u Hrvatskoj i s načinom raspolaganja prikupljenim novcem. Dakle,
intervenirao je s mogućim partikularnim
interesom. Da to nije slučajno pokazuje
i primjer kampanje protiv ACTA-e ranije
ove godine, kada je Josipović također bio
napustio svoje omiljeno držanje uzvišene
nepristranosti. Problem odnosa i ZAMP-a
nije raščlanjen, a pogotovu ne razriješen,
nego je maknut u stranu efektnim
protuoptužbama protiv ‘druge strane’.
S političarima na vlasti, međutim, treba
postupati kao da su osnovano sumnjivi
sve dok se ne dokaže da su nedužni. Ako
je utjecaj Milorada Pupovca u Savjetu za
nacionalne manjine razlog sumnji da se
na štetu drugih organizacija pogoduje
SNV-u, onda je i interes Ive Josipovića za
poslovanje ZAMP-a razlog sumnji kako
njegova novootkrivena podrška pluralizmu među Srbima ima i druge motive.
Prezidencijalizam lidera srpske manjine
ne može se riješiti prezidencijalizmom s
državnog vrha. Kao i sa svim civiliziranim
odnosima koje smo importirali tokom
tzv. tranzicije, i pluralizam moraju izboriti
sami oni koji žive pluralitet interesa, stavova i drugih opcija.■
kroz objektiv
Prosvjetina blamaža u Veljunu
UZELI NOVAC, A OSTAVILI PUSTOŠ
Pošto je vodstvo SKD Prosvjeta upropastilo donaciju za obnovu škole u
Veljunu, ne odgovorivši niti na zahtjev japanske ambasade u Zagrebu - ili
dovršite obnovu škole u Veljunu ili vratite donaciju, te prevarivši Japance
da će doći na dogovoreni sastanak s njima u to kordunsko mjesto, nanijelo je takvim svojim ponašanjem sramotu pred jednom ozbiljnom zemljom
i civiliziranim svijetom ne samo Prosvjeti i srpskim manjinskim institucijama već i hrvatskoj državi
K
ada jedna ozbiljna država
kao što je Japan traži od
jedne kulturne ustanove
kao što je Srpsko kulturno
društvo Prosvjeta - ili da
dovrši posao oko obnove jedne škole,
na što se ta kulturna ustanova ugovorom s Japancima obavezala, ili da vrati
donaciju njihovoj ambasadi u Zagrebu, a
vodstvo Prosvjete na takvo pismo uopće
ne odgovori - onda se stvarno valja upitati nije li ovakvo ultimativno reagiranje iz
ambasade države koja nikada ne pretjeruje u svojim postupcima već strpljivo
i s mnogo takta njeguje svoje mjesto u
svijetu - zvono na uzbunu ne samo srpskoj manjinskoj zajednici kad je riječ o
neodgovornom ponašanju nekih njezinih
političara i vodećih ljudi u srpskim kulturnim ustanovama već i poruka hrvatskoj državi da konačno već nešto uradi
koristeći svoje zakone kako se takvi ljudi
više ne bi raspojasano i bahato ponašali.
Ovo je samo jedan od dokaza kakvu
štetu pojedinci iz redova srpske manjine
nanose svojoj manjinskoj zajednici ali
ovoga puta i hrvatskoj državi sramoteći
je svojim ponašanjem pred stranim svijetom. Kada je prije nešto više od godinu
dana jedan od članova Nadzornog odbora Srpskog narodnog vijeća na skupštini
te institucije htio doći za govornicu kako
bi objasnio zašto je dao ostavku na funkciju u Nadzornom odboru, upotrebom
fizičke sile je skinut s govornice. A htio je
samo reći da ne može prihvatiti financijski izvještaj u kojem je zapisano da je za
Piše: MILAN JAKŠIĆ
honorare u prethodnoj godini potrošeno
350.000 eura bez obrazloženja kome
su i za koji posao isplaćeni ti novci. Pojedinim članovima skupštine je čak mikrofon otet iz ruku kako bi im vodstvo
SNV-a zavezalo usta. Neki nisu mogli
ni ući na skupštinu kao ni novinari jer
su im se ispriječili zaštitari. Što onda
zaključiti nego da se tamo tada nešto
gadno krilo od javnosti. Na ovogodišnjoj
izbornoj skupštini SKD Prosvjeta pojedini članovi Skupštine tražili su detaljnije
obrazloženje visokih putnih troškova,
oko 800.000 kuna je u 2011. navodno
potrošeno na dnevnice i kilometražu u
što je malo tko povjerovao među bolje
upoznatim s načinom kako posluje ta kulturna ustanova. Smatraju da nije moglo
biti potrošeno ni 80.000 kuna, a kamo
li deset puta više od toga. Zatražena
je i informacija o tome zašto je vodstvo
Prosvjete ustupilo 49 posto Prosvjetine
imovine jednom privatnom poduzeću i
kojim pravom kad ni Skupština Prosvjete,
kao najširi forum odlučivanja, ne bi smjela krčmiti imovinu sticanu 70 godina. Ali
odgovora na ta i čitavi niz drugih pitanja
nije bilo bez obzira na Zakon o korištenju
informacija od javnog značaja. Čak je
Skupština jednoglasno zaključila da joj
vodstvo Prosvjete mora dati te informacije. Međutim, ni to nije pomoglo.
PRANJE NOVCA I NERACIONALNO
TROŠENJE
Čelni ljudi Prosvjete jako su dobro znali
da uz pitanje o putnim troškovima u brojnim sredinama već duže vremena ide
20
i sumnja u pranje novca - kada se putnim nalozima pokrivaju razne zakonom
nedozvoljene isplate, ali svejedno nisu
htjeli malo detaljnije razgrnuti financijski
izvještaj. Odlučili su skinuti bilo kakvu
sumnju sa sebe skrivanjem, a ne davanjem informacija. Prosvjetina centrala već godinama bez ikakve pravne
osnove uzima harač svojim ograncima.
Pošto ogranci (ili pododbori kako se to
službeno kaže) nemaju svoj račun čak i
donacije upućene im od općina ili dijaspore, također i one iz Srbije, završavaju
na računu Prosvjetine centrale. Ima
ogranaka koji i po tri godine nisu dobili ni jednu kunu sa tog zajedničkog
računa, mada im je Savjet za nacionalne
manjine dodijelio novac, jer su za svog
predsjednika izabrale vodećim ljudima u
srpskoj manjinskoj zajednici nepoćudnu
osobu. Pododbori donacije zato više
ni ne traže. Kakvo je stanje u Prosvjeti
ali i cijeloj srpskoj manjinskoj zajednici možda će najbolje potvrditi činjenica
da je sadašnji predsjednik Prosvjete na
Skupštini u petom mjesecu ove godine
izabran na tu funkciju pošto je pred samu
Skupštinu ušao u Samostalnu demokratsku srpsku stranku. Ali gdje je u svemu
tome onda država - šta je sa zakonima
koji omogućavaju takav nered u srpskim
institucijama? Gdje je tu financijska revizija kad je riječ o problematičnim financijskim stavkama? Što se to onda moglo
očekivati od Prosvjetine obnoviteljske
misije u Veljunu? Samo ono što se dogodilo - škola izgleda kao da je rat završio
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Slika 1: Škola u Veljunu; slika 2: Jedna od školskih prostorija; slika 3: Električne instalacije postavljene po zidu, a
ne kopanjem kanala u zidu; slika 4: Plafon uništen zbog curenja vode; slika 5: Zid nakon obnove; slika 6: Uništeni
parketi; slika 7: Predvorje uništeno zbog curenja vode
jučer: polupana stakla, provaljen krov,
plafon u predvorju se doslovno odlomio povukavši za sobom snopove žica,
parketi kao morski valovi, svuda vlaga,
ruševine i smeće. I to sve nakon obnove.
Umjesto da se krene od krova pa onda
radi u učionicama i drugim prostorijama,
krenulo se obrnutim redom. Kao da voda
curi odozdo prema gore umjesto odozgo
prema dolje. Građevinska procedura ima
neka svoja stroga pravila kojih se ovdje
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
prije svega nije držao investitor, a upravo je u Građevinskoj knjizi radova na toj
školi zapisano da je investitor SKD Prosvjeta. Ne stoji, dakle, tvrdnja predsjednika
Prosvjete Čedomira Višnjića, zapisana u
kratkoj SMS poruci našoj redakciji, kako
je jedina Prosvjetina obaveza kod ove
obnove bila - transfer novca.
GRADNJA BEZ NADZORA
Kad su mještani Veljuna vidjeli da curi
krov i da će sve što je urađeno propas21
ti krenuli su sami spasiti što se spasiti
dade. Organizirali su radnu akciju - isjekli određeni broj jelovih stabala kako bi
napravili rogove za krovnu konstrukciju
i držače za crepove. Za rezanje drvene
građe 800 kuna im je dalo Srpsko narodno
vijeće, a 600 crepova platila je Hrvatska
narodna stranka. Taman to napraviše kad
li evo još jedne nevolje - pošto to nisu bila
njihova stabla prijeti im plaćanje kazne
zbog nezakonitog otuđenja državne imo-
kroz objektiv
vine. Valjda svjesni u tamošnjoj šumariji
muke kakva je snašla tu sirotinju već duže
vremena izgleda otežu sa kažnjavanjem,
mogao bi se u ovom slučaju čak desiti i
oprost, ali ti ljudi sigurno i dalje osjećati
gorčinu zbog nesreće koju imaju sa svojom osnovnom školom. Investitor, valjda,
pomoću natječaja, poštujući, dakle, Zakon o javnim nabavama, odlučuje o tome
koju će građevinsku firmu angažirati za
određene radove. Također mora osigurati
i stručni nadzor radova. Nismo pronašli u
registru firmi koje obavljaju građevinske
radove Prosvjetinog odabranika za taj
posao. Pokušali smo to uraditi preko
Trgovačkog suda i nekih drugih institucija
vraćajući se i šest godina u prošlost kada
su radovi na obnovi te škole navodno bili
pri kraju. Ali ni u tome nismo uspjeli. Na
prvoj stranici Građevinske knjige izvedenih radova piše tko je investitor i tko
će raditi taj posao, ali je prazna rubrika
pod naslovom NADZOR. Kad smo to
pokazali ljudima kojima je posao regularnost građevinskih radova šokirali su
se. Rekoše nam da bez nadzora investitor i građevinac mogu raditi što ih je
volja. Pogotovo ako se radi novcem od
donacija. Primijetili su da ni na jednoj
stranici Građevinske knjige nema potpisa
koji bi se tamo trebali nalaziti. A to je potpis izvođača radova koji predlaže cijene
za materijal i obavljeni posao, te potpis
nadzornika koji potvrđuje ponuđene ci-
jene i druge cifre bitne za kvalitet obavljenog posla. Ako je riječ o radovima
rušenja onda nadzornik treba potvrditi da
je to stvarno odgovarajuća cijena za taj
posao. Kad je riječ o parketu onda nadzornik mora ocijeniti je li predviđena kompletna procedura kod priprema podloge i
montaže parketa. Takao je i kod postavljanja vodova za struju, vrata, prozora,
bojanja prostorija itd. I kada sve to bude
napravljeno onda opet nadzornik ocjenjuje je li se radilo po pravilima i normativima
koji su dogovoreni, tj. je li posao uspješno
završen.
PRENAPUMPANA CIJENA?
U opisu postavljanja vodova za struju
napisano je, recimo, da su kopani zidovi kako bi kroz kanale u njima bile
sprovođene žice, a mještani Veljuna,
koji su tamo dolazili u vrijeme radova,
tvrde da kopanja uopće nije bilo već da
su sijalice, štekeri i utičnice povezani sa
starim žicama pošto su bile ispravne.
Pokazali su nama također da su nove
žice postavljene samo u tri manje prostorije i to pričvršćene na zid u ukupnoj
dužini možda od 20 do 30 metara. Što
je urađeno a što nije, samo može utvrditi
stručni nadzor. Međutim, da nije izostao
vjerojatno ne bi bilo ni ovakvih laičkih
ocjena o kvaliteti izvedenih radova. Znalo
bi se bez imalo sumnje je li cijena elektroinstalaterskih radova stvarno vrijedila
52.000 kuna ili je možda napumpana.
Slično je bilo i s parketom. U dvije prostorije je popravljen i ponovo lakiran, a u
jednoj je postavljen novi parket. Ali to je
samo kratko trajalo - u sve tri prostorije
se digao. Posao je propao. Opet zbog
slabog ili nikakvog nadzora, kako nama
rekoše stručnjaci za gradnju. Prosto
je nevjerojatno kao nitko među odgovornima za ovu investiciju nije predvidio
takvu havariju s parketom pošto se golim
okom vidjelo otkuda mu sve mu dolaze
ozbiljne prijetnje. Prije svega sa krova
kroz koji je curila voda. Zatim kroz rupe
nastale zbog skidanja prozora na katu
škole kako bi bili premješteni u prizemlje
na mjesta gdje su bili jako oštećeni prozori. Pod udarima vjetra, kada bi padala
kiša, voda se prosto slijevala u učionice
na prvom katu. Pitanje je jesu li parketi
i postavljeni po propisanoj proceduri ako
to nitko nije kontrolirao. Najprije, kažu
stručnjaci, ide protivlažni premaz, zatim
grubo brušenje, pa kitanje, fino brušenje,
poliranje, završno dotjerivanje i dva puta
lakiranje. Samo kad bi majstor, dodaju
naši sugovornici, umjesto dvokomponentnog upotrijebio obično ljepilo, jer je
jeftinije, cijeli posao bi u tako delikatnim
prirodnim uvjetima kakvi su u tom dijelu Korduna mogao propasti. Evo kako
je „nadziran“ posao u Veljunu. Rade
Dragojević, u to vrijeme generalni sekretar Prosvjete, nazvao bi Miletu Stipića,
predsjednika Mjesnog odbora u Veljunu
Izjava Veleposlanstva Japana u
Republici Hrvatskoj:
Ugovor projekta obnove osnovne
škole u Veljunu potpisalo je Veleposlanstvo Japana u Republici Hrvatskoj 15.06.2004. sa Srpskim kulturnim
društvom Prosvjeta na iznos od 41.012
eura. Taj iznos je bio namijenjen za obnovu dvije učionice, WC-a, hodnika,
male učiteljske zbornice i jednog dijela
predprostora škole. Ugovor obavezuje
primatelja donacije da taj novac koristi
isključivo za kupnju proizvoda i usluga
potrebnih za provedbu projekta i da projekt dovrši unutar jedne godine od datuma ugovora. Pošto primatelj donacije do
sada nije dovršio projekt i nije otvorio
školu poslali smo pismo SKD Prosvjeti
da izvrši svoje obaveze iz ugovora ili
vrati veleposlanstvu novac, ali nismo
dobili odgovor od njih. Također želimo
podsjetiti na činjenicu kako vodstvo
Prosvjete u jednoj ranijoj prilici nije
došlo ni na sastanak u Veljun kada smo
se dogovorili za zajednički obilazaka radova na obnovi škole“ - navedeno je u
izjavi Veleposlanstva Japana.
formalne radnje oko toga projekta ja
više nisam bio predsjednik Prosvjete
pa malo mogu kazati o tome što se i
kako događalo poslije. Više godina kasnije, kad sam već postao potpredsjednik
Vlade, saznao sam da je škola u Žagaru
proradila a ova u Veljunu nikada nije ni
otpočela s radom. Na to mi se potužio i
japanski ambasador. U svakom slučaju
bio je to dokaz kako je veliki napor, napose vrijednih brojnih aktivista-volontera iz Veljuna i oko Prosvjete, rezultirao neuspjehom. Nažalost, nije jedini.“
“
Slobodan Uzelac, bivši predsjednik
SKD Prosvjeta:
Prosvjeta se u vrijeme dok sam bio
njezin predsjednik rado pridružila
dobrodošlom zahtjevu s terena da
se obnove tri osnovne škole uz pomoć
japanske ambasade: u Veljunu, Velikom Gradcu i Žegaru. U Veljunu se
oko te ideje najviše angažirao predsjednik tamošnjeg Mjesnog odbora Mileta Stipić. Podržavao sam tu akciju u
uvjerenju da se radi o nečemu izuzetno
važnom i vrijednom. Sam učestvovao i
u svečanom otvaranju škole u Žegaru,
a škola, odnosno samo dio školske
zgrade, u Veljunu obnavljan je kasnije.
U vrijeme kad su otpočele konkretnije
“
22
Čedomir Višnjić, predsjednik SKD
Prosvjeta:
Nemam baš ništa za izjaviti o
školi u Veljunu. Prosvjeta je samo
poslužila za transfer novca i bila
je tek nominali nosilac projekta. Sve
ostalo prošlo je sve nadležne instance.
Nemamo o čemu razgovarati“.
“
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
da mu kaže što se i kako radi. „Mileta, vidi
što su napravili. Izvijesti me kako bi im
mogao platiti taj posao!“ Mileta je uporno
odbijao tu vrstu obaveze znajući da za
nadzor nije nadležan. Ali je Dragojevića
i Višnjića svaki puta obavijestio kada bi
negdje zapelo ili ako bi bilo vidljivo da je
posao loše urađen. Tako je bilo i s parketom. Kad je vidio da se parket digao
javio je Dragojeviću da reklamira taj loše
urađeni posao što je Dragojević obećao
ali reklamacija je svejedno izostala. Ili
njezini rezultati ako je reklamacije i bilo.
Investitora se jednostavno tako nešto nije
ticalo. Prosvjeta je obavljala samo transfer novca, kako to reče Višnjić.
DOBRA IDEJA - LOŠA PROVEDBA
Bilo je od strane Prosvjete i primjedbi na
račun općine Slunj i tamošnje matične
škole zašto veljunska škola nije preuzeta kad je dovršena. Otuda i Prosvjetin
obrambeni gard koji glasi - da je na vrijeme preuzeta ne bi propalo ono što je
urađeno. Ali kako je nešto moglo biti
preuzeto kada nije ni dovršeno. To tvrde
i Japanci i Mileta Stipić, u to vrijeme najodgovornija osoba u lokalnoj samoupravi Veljuna. I Mileta tvrdi da je cijelo
vrijeme obnove i kod raznih drugih stvari
bilo opstrukcije od strane slunjskih vlasti,
ali isto tako dodaje da od strane srpskih
institucija, osim kada je riječ o općini Krnjak, nije bilo dovoljno političkog pritiska
kako bi ta opstrukcija bila otklonjena. Što
je SDSS, kao tadašnji koaliciioni partner
HDZ-a, učinio kako bi akcija oko obnove
škole bila daleko više negoli što je bio
slučaj podržana i od strane grada Slunja
- pitaju mještani Veljuna. Ništa - energični
su u vlastitom odgovoru na to pitanje. Od
jedne u osnovi dobre ideje, dalje je sve
išlo naopako. Neki će reći da je čak bila
nerealna i procjena kako će ta škola imati
đake. Jer kad je trebala proraditi imala je
troje učenika, što je minimum da bi mogla
raditi, ali jedan učenik je veoma brzo nakon toga izrastao za peti razred i školu
u Slunju. Da li najprije obnoviti školu pa
onda izbjeglice s djecom pozvati da se
vrate, ili čekati da se određeni broj njih
vrati pa onda obnoviti školu - pitanje je
koje je sigurno mučilo i one čija je uopće
bila zamisao da se takve škole obnavljaju. U veljunskoj školi su zato i odlučili
uz obnovljenu zbornicu obnoviti prostor u kojem bi se nalazio Mjesni odbor,
te prostor namijenjen pododboru SKD
Prosvjeta. Barem da netko tamo bude.
Pa bi se onda moglo i pričekati na povratak djece i njihovih roditelja iz izbjeglištva.
Uostalom, Japanci su već izdvojili 60.000
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Mileta Stipić, predsjednik Mjesnog
odbora Veljun u vrijeme obnove
škole:
Osnovni problem je bio u tome što
nitko stručan nije nadzirao radove.
Jer da je bilo nadzora najprije bi
krov bio saniran pa bi se tek nakon toga
prešlo na uređenje prostorija. Otuda i
velika šteta zbog curenja vode i vlage
koja je nastala nakon obavljenih unutarnjih radova. Vodstvo Prosvjete je na
kraju od mene tražilo da im kažem jer
li sve urađeno kako valja iako to nije
moja struka. Tražili su od mene takvu
ocjenu kako bi isplatili izvođača radova
a ja sam im odgovorio da mogu vidjeti
što je urađeno samo onako odoka, ali
da se o kvaliteti tih radova ne želim
izjašnjavati. Čak su od mene tražili
da kažem kako je posao završen iako
se i golim okom moglo vidjeti da nije
završen. Da je bilo nadzora vjerojatno
bi i neke cijene materijala drukčije
izgledale. Ne bi toliko odskakale od
stvarnih cijena. Navest ću samo jedan
primjer koji ne može promaći čak ni laiku za građevinarstvo: U Građevinskoj
knjizi izvedenih radova zapisana je cijena za metar lajsni od 35 kuna a ja sam
ih tada za svoje potrebe kupovao za pet
kuna“.
“
Mladen Grčić, gradjevinski inženjer
s velikim iskustvom kad je riječ o
gradnji i obnovi objekata:
Kad nema nadzora nad gradnjom
onda je tu veoma plodan teren za
kriminal. Može se krasti na razlici
između stvarne i napuhane cijene materijala te na temelju vremena provedenog na poslu. Zatim na kvaliteti materijala, proceduri neke radne operacije itd.
Nadzor je, međutim, važan i zbog toga
što stručnjak za takav posao, a može ga
“
evra za obnovu veljunske ambulante u
slučaju da bude obnovljena škola. Pa bi
onda na red došla i obnova šest stanova
za učitelje, samo ih iznutra treba urediti,
što bi onda i nekoga iz učiteljske struke u
izbjeglištvu moglo zainteresirati za razgovor s izbjeglima iz Veljuna koji imaju djecu
da se vrate. Tu je onda i sportska dvorana, također samo iznutra devastirana.
Valjda je nešto trebalo naučit i od samih
23
obavljati samo građevinski inženjer sa
licencom za nadzor, izvođaču radova
može sugerirati niže cijene uz isti ili
čak bolji kvalitet, te razne postupke
koji mogu smanjiti troškove i poboljšati
kvalitetu gradnje ili obnove. „
Željko Modrić, ravnatelj Osnovne
škole u Obrovcu:
U Žegaru je područna škola obnovljena 2005. godine, kad je
riječ o organizaciji obnove najviše
zahvaljujući Mjesnom odboru Žegar. U
početku je imala sedam učenika, zatim
pet, u jednom trenutku samo jednog, a
sada ima tri učenika. Očekujemo da će
ih iduće godine biti još nekoliko. U toj
su školi četiri razreda i kad ih učenici
završe dalje idu u školu u Obrovcu.
Ljudi iz japanskog veleposlanstva u
Zagrebu dva puta su dolazili u Žegar
da provjere kako se odvijaju radovi na
obnovi.“
“
Nikola Sužnjević, u vrijeme obnove
škole u Velikom Gradcu predsjednik
SDSS-a u Glini:
Posao oko obnove škole u Velikom
Gradcu vodilo je Srpsko narodno
vijeće. Ali pošto od prvog dana
nema ni jednog učenika već godinama
zjapi prazna. Napravljana je očigledno
loša procjena o tome hoće li tamo uopće
biti djece koja bi pohađala tu školu.“
“
Janko Likar, predsjednik Hrvatske
narodne stranke u Velikom Gradcu:
Nije mi jasno zašto je škola obnavljana u Velikom Gradcu ako tamo
u tom momentu nije bilo ni jednog
djeteta niti sada tamo ima djece. Ali
djece recimo ima u Malom Gradcu gdje
se isto tako mogao urediti odgovarajući
prostor za održavanje nastave?“
“
Japanaca. Nisu oni bili veći optimisti od
vodećih ljudi u srpskoj kulturnoj ustanovi
koja se bavi „transferom novca“ zato što
ne poznaju dobro naše (ne)prilike već
zato što su u svojoj teškoj historiji bili u
mnogo gorim situacijama od ove u kakvoj
se nalazi srpska manjinska zajednica, pa
su se ipak na svaki način oporavili. Čak i
demografski. Sjetimo se samo Hirošime i
Nagasakija.■
intervju: Simo Rajić
Ulazak SDSS-a u koaliciju s
HDZ-om je pitanje morala
R
Razgovarao:
NINOSLAV
KOPAČ
ijetki su ljudi koji
su
od
rođenja
predodređeni
za
politiku, bez obzira
kako su kasnije
educirani, ali ako se školovanje
i talent spoje u jedno onda dobijemo rasnog političara kakav
je Simo Rajić, pravnik po obrazovanju i političar po prirodnom
nagonu. Do ovog zadnjeg balkanskog ršuma Rajić je bio u vrhu
vlasti SR Hrvatske. Bio je član
Predsjedništva SKH i potpredsjednik posljednje socijalističke
vlade u Hrvatsko. Iako to rijetko
zna kao potpredsjednik Izvršnog
vijeća Sabora SR Hrvatske ukinuo je kazamate na Golom Otoku
i Staroj Gradišci, kojoj Thompson tepa kada se razgali među
istomišljenicima. Sa suradnicima,
Rajić je bio kreator platforme
začetka ove, nove Hrvatske.
Stjecajem okolnosti - govori za
Identitet Simo Rajić - bio sam
potpredsjednik vlade, odnosno
Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, određen za unutrašnju
politiku i politički sistem, i sve
promjene koje su se trebale dogoditi, morale su ići preko moje
koordinacije odnosno, Izvršnog
vijeća prema Saboru. A promjene
su trebale biti velike. Trebalo je
promijeniti Ustav, donijeti Zakon
o izborima i Zakon o političkim
strankama, jer bilo je „jednoumlje“. To su bili potezi koji su tražili
političke smionosti, hrabrosti,
znanja, a Partija je bila u rasulu.
Tada smo mi, zavaljujući Dragi
Dimitroviću, Celestinu Sardeliću i
još nekim ljudima koji su imali viziju, trebali izmijeniti socijalistički
ustav. Na tome smo radili
Smiljko Sokol, moja malenkost
i Drago Dimitrović. Stvorili smo
mogućnost da se osnuje prva
politička stranka, to je bio Budišin
HSLS. Zbog toga smo dobili veliku kritiku, a radili smo dosta
stvari koje nisu bile na forumima
Partije, jer smo mi praktički bili
24
jedini organ, Vlada koja je radila i
rješavala probleme, tako da smo
mi to radili pomalo „inkognito“,
a bilo je otpora. Čemu izbori?
Čemu stranke? Moram priznati
da je predsjednik Vlade, gospodin Milović, vidio da se moraju
izvesti reforme, a mi smo za njih
bili neodlučni. Međunarodni kontekst okolnosti diktirao je promjene koje su stvarane mukotrpno.
Ta vaša vlada je otvorila granice i pustili, kako se tada zvalo
„neprijateljsku emigraciju“ u
Hrvatsku!
- Pa vlada je izvršavala, a to je
bila jedna nekoegzistentna politika Partije, odnosno Saveza komunista. Sumnjam da bi netko od
izvršnih organa vlasti, ili policija,
to mogao uraditi da nisu bila
politički „otvorena vrata“ za to.
Tada su počeli dolaziti „demokrati“, ti emigranti koji su djelovali
kako su djelovali. Većina njih je
pod parolom „Volim Hrvatsku“
poslije pljačkala Hrvatsku, ali i
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Simo Rajić - biografija:
Simo Rajić je rođen 1941. godine u Donjim Štrbcima kraj Donjeg Lapca
u Lici. Završio je pravni fakultet u Zagrebu. Bio je zastupnik u Saboru SR
Hrvatske i potpredsjednik Izvršnog vijeća Sabora (Vlade) SR Hrvatske.
S te funkcije naredio je zatvaranje kaznionica na Golom otoku i Staroj
Gradišci. Na prvim višestranačkim izborima, kao član SDP-a, pobjeđuje u
Lici i postaje saborski zastupnik i potpredsjednik Sabora. Prvi je Srbin koji
je sa Saborske govornice napao politiku Slobodana Miloševića, rekavši za
njega da je „elementarna nepogoda za srpski narod“. Dva puta je izvršen
neuspješni atentat na njega. Jedan u Krajini, a drugi u Zagrebu. Kao advokat uspio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj vratiti veliki dio nacionalizirane imovine. Za svoje zasluge u Jugoslaviji je odlikovan Ordenom
bratstva i jedinstva, a u ovoj državi crkvenim Ordenom Svetoga Save. Rajić
je jedini građanin bivše zemlje koji je nosilac ta dva ordena.
pokazalo se da su to ljudi druge kategorije. Potpuno nedorasli da nešto smisle
što je demokratsko, što je humano, što
je na Zapadu već viđeno, već su donosili
floskule, koje su prodavali pod firmom
domoljublja, patriotizma i hrvatstva.
Nakon tih prvih demokratskih izbora,
ti si u prvom sazivu Sabora skoro bez
direktne podrške bilo koje stranke dobio najviše glasova. Podržala te je gotovo čitava Lika i to općine koje nisu
bile sastavljene od većinski srpskog
stanovništva.
- To je bio većinski izborni sistem i sve
ličke općine izuzev Gospića su me
izabrale, a imao sam vrlo značajne protivnike, nacionalističke stranke, HDZ, te
nekoliko nezavisnih kandidata, a ja sam
ih sve pobijedio svojim imenom i prezimenom i mislim da sam bio jedini od 360
zastupnika koji je pobijedio na toj opciji
mimo tih nacionalnih stranka. Pobijedio
sam i SDS koji je tada bio u zenitu i harao
Likom i već se tada nazirala njihova prljava rabota. Tako da mi je to bila velika
čast. Tada sam odustao da budem sudac
Ustavnog suda Jugoslavije. Upravo sam
trebao ići polagati zakletvu, ali to sam
odbio, smatrajući da ne mogu iznevjeriti
svoje birače i da ću ostati u Saboru i boriti se za boljitak, opću stvar i ako sam
nazirao crne oblake nad tim našim prostorima. Izabran za predsjednika Odbora
za pravosuđe, a 24. 8., dakle, dva – tri
mjeseca nakon konstituirajuće sjednice,
izabran sam za potpredsjednika Sabora,
nakon onog mog govora u Saboru, kojeg
mnogi ocjenjuju povijesnim, neki kažu da
će ostati u analima Sabora, a taj govor
je bila jedna moja motivacija, pokušaj da
se zaustavi rat i bezumlje. Na licu mjesta
u toj „Krajini“ doživio sam traume. Iz nje
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
sam se jedva izvukao da živ dođem do
Zagreba. Znajući što nam je Drugu rat
donio, u čemu je ta prokleta ustaška ideologija participirala, bojao sam se nekih
repriza. Ocijenio sam da trebam nešto
reći i mnogi kažu da sam rekao nešto
što je i zaustavilo neke ratne procese, ali
na žalost nije prekinulo tu želju, kojoj je
nerealna politika „Krajine“ bila stvaranje
države u državi. Dobrim djelom retorika,
pa i neki potezi tadašnjeg vrha vlasti dali
su im povoda za strahove. Slijed kasnih
događanja pokazao je da se želi svesti
Srbe na beznačajnu manjinu i to se ostvarilo.
RAČANOVI KOMPLEKSI
Pitanje Srba u Hrvatskoj Račan
nije htio staviti u svoj Program,
iako je obećao da će se založiti za
rješenje srpskog problema. Srbi su
glasali za SDP, glasaju i danas. Srbi
su tada imali preko 30 zastupnika
u Saboru, to je bila snaga. Račan
se tada, a i za vrijeme svog premijerskog mandata nije time nikada
ozbiljno bavio i to je njegov veliki
propust. Vjerojatno je imao komplekse svoje prošlosti.
Kada si govorio taj govor bio si
ograničen minutažom, ali ranije si mi
rekao da je Tuđman bio taj koji je inzistirao da ga nastaviš.
25
- Tuđman je kao državnik, mudar čovjek,
procijenio da je taj govor neuobičajen, da
je sadržajan, da nudi neke nove opcije i
prekinuo je Domljana, koji me je tjerao s
govornice, jer nije dao dovršim taj govor
ali kada sam ga dovršio, predsjednik se
digao i čestitao mi na tom govoru. Čitav
Sabor je pljeskao, bio sam iznenađen,
misleći da ništa posebno nisam rekao.
Račan i Tuđman su me zamolili da prihvatim funkciju potpredsjednika Sabora.
Ta je funkcija pripadala Srbima po nekim
dogovorima. Rašković je nije htio prihvatiti, jer je smatrao da bi tada morao
poštovati neki red, disciplinu što njemu
nije odgovaralo. Ja sam to prihvatio nakon dugog natezanja i prekida rada Sabora više od dva sata, vjerujući da ću preko
SDP-a, jer bio sam član Predsjedništva
te stranke, zastupati politiku SDP-a kada
su u pitanju Srbi u Hrvatskoj, koju je trebalo tek definirati, a ja bi na neki način bio
njihov glasnogovornik. Čitavo vrijeme,
pokušavao sam da nametnem to pitanje
u stranci, ali nisam uspio.
Nakon tih prvih izbora, nitko nije htio
ići u koaliciju s SDP-om, ali imam
osjećaj da se Račan bojao vlasti.
- Račan je bio u jednom procjepu. On je
jednostavno iza sebe imao veliku, prošlu
socijalističku populaciju, koja je bila
opterećena Jugoslavijom, koja je glasala i
vjerovala da se preko SDP-a može spasiti
ta tvorevina, koju na žalost više nitko nije
htio, osim Srba, a Srbi pak na pogrešan
način. S druge strane, imao je jedan moment stvaranja hrvatske države, ali bez
Srba, koja je sanjana dugo i dosanjana,
a Tuđman je bio vizionar i ocijenio da
je kucnuo čas. Račan je kalkulirao, ako
sada ide štititi Srbe, a Srbi su u „Krajini“
kako je netko govorio, postali „remetilački
faktor“, izgubiti će svoju poziciju, koju je
on i te kako znao plasirati i ugrabiti za
sebe sve ono što su drugi stvorili. On je
inače bio neodlučan čovjek. Sjetite se da
je 25. 06.19 91. na dan proglašenja nezavisnosti, predlagao stvaranje neke nove
Jugoslavije, pa slučaj hapšenja Gotovine
i da ne nabrajam. Njegova poznata parola je bila:“Odlučno, možda“! On se tada
morao opredijeliti za stvaranje hrvatske
države, jer je ipak njegovo biračko tijelo
to željelo, a željeni su i Srbi u Hrvatskoj,
ali ne kroz krv. Bar jedan veliki dio urbanih
Srba u Hrvatskoj, ali to Račan nije znao
honorirati. On je odbacio Srbe i onda,
normalno, dao „vjetar u leđa“ Raškoviću.
Zvanično rat je završio „Olujom“, a
od 1991. do kraja 1995. godine iz Hrvatske je otišlo i protjerano oko 300
intervju: Simo Rajić
hiljada Srba.
- Pa tu su razne procjene, ali koliko bilo da
bilo preko 200 hiljada je napustilo svoju
domovinu, a vrhovnik ih je ispratio pogrdnim riječima.
Međutim, vrlo malo ljudi se vratilo. Koliko se prema tvojoj procjeni vratilo za
stalno?
- Prema procjeni OESS-a vratilo se oko 35
hiljada ljudi. Ljudi se odmah nisu niti mogli
vraćati, jer je dvije godine bio embargo
na povratak, a od 1997. godine donijet je
zakon o formiranju Agencije za otkup imovine, koja je na nivou države otkupljivala
za bagatelu preostale, čitave, srpske kuće
i dijelila ih Hrvatima iz Bosne i Janjeva,
tako da nisu stvoreni nikakvi uvjeti za povratak S druge strane, popaljena su sela,
uništena domaćinstva i privredni objekti, a
vratiti se i onda prosjačiti, bilo je gubljenje
dostojanstva, koje mnogi iz ponosa nisu
htjeli. Tako je povratak u stvari bio licemjerje koje nitko nije preferirao i nitko se
nije potrudio da ga ostvari da bi se ljudi
vratili i živjeli kao ljudi.
Do današnjeg dana, znači preko 20 godina ništa se praktički nije promijenilo,
osim što je veliki broj kuća na račun
države nekako sklepan da bi se stvorio
minimalni životni standard, a i u takvoj
„obnovi“ mnogi „obnovitelji“ su se
besramno obogatili krađom i uštedom
na materijalu.
- Kuće su obnovljene, ali povratnicima
nisu stvoreni uvjeti da žive u tim kućama.
Na poljoprivredi nisu mogli raditi, jer nisu
imali strojeve i alate koji su bili opljačkani,
nisu mogli dobiti kredite, a posla u privredi
nije bilo i onda su ljudi napuštali te kuće.
Sada ih država naprosto tjera iz tih kuća,
tražeći da joj se nadoknade uložena sredstva. To je apsurdno, jer to je imovina ljudi
JOSIPOVIĆ JE PONOS
HRVATSKE
Smatram ga čovjekom koji s
ponosom može predstavljati ovu
zemlju. Lijepo ga je vidjeti i slušati
jer donosi nešto novo. Josipović
ima jedno enciklopedijsko znanje,
unosi jednu novu retoriku u javni
život, političku kulturu i ima sve
šanse da postane uzor pametnim
političarima.
koju je nisu sami uništili. Onaj koji je tu
imovinu uništio, sada ju je obnovio, ali
nije stvorio uvjete za život u tim kućama i
sada traži da se te kuće vrate državi, što
je van pameti. Dio mlađe populacije koji
se vratio ponovo masovno odlazi trbuhom
za kruhom jer afirmativna politika prema
područjima posebne državne skrbi ne
postoji.
Ipak, uz sve nedaće, prijetnje i ratna
razaranja jedna jezgra Srba je ostala
koja je čitavo vrijeme nastojala ublažiti
ta stradanja i poboljša životne uvjete
Srbima.
- Javljali su se ti vjesnici među Srbima.
Od one Daruvarske inicijative gdje su
Pupovac i Džakula participirali u tome.
Poslije kroz evropske institucije Pupovac je odigrao jednu vrlo pozitivnu ulogu,
pokušavajući biti most između „Krajine“,
Srbije i Hrvatske. Pokušavajući jednom
trezvenom politikom učiniti što je moguće.
Obzirom da je imao informacije, pokušao
je međunarodnoj zajednici skrenuti pažnju
na realnost, da Srbi u Hrvatskoj mogu biti
dio hrvatskog društva i da mogu participirati, ali ne u smislu stvaranja nove države,
već da imaju jednu kulturnu autonomiju,
ili jaku lokalnu samoupravu, gdje bi se njihova prava i identitet sačuvao. Međutim,
te usijane glave u „Krajini“, ti primitivci,
koji su slučajno došli u politiku, vidjeli su
svoju šansu da imaju svoju državu u kojoj
će biti državnici, ministri, a bili su grupa
razularenih, nedoraslih ljudi koji nisu ni
znali što je država, a kamoli da bi ju vodili.
Može se reći da je zbog toga dosta Srba u
urbanim sredinama stradalo i da su morali
bježati, jer su njihovi stanovi provaljivani.
Navodno je oteto oko 30 hiljada srpskih stanova.
- U Zagrebu i Splitu, računa se da je oteto
oko 50 hiljada stanova.
O Sanaderu možemo misliti što
hoćemo, ali on je ipak prvi koji je javno
pružio ruku Srbima u Hrvatskoj, došao
u Novinarski dom na pravoslavni Badnjak i izrekao: „Hristos se rodi“, što
Račanu nikada nije palo na pamet.
- Sanader je odigrao lukavu igru taj slogan
(Hristos se rodi) mu je dobro došao za otvaranje vrata EU koja je uvijek insistirala
u toku pregovora za rješenje pitanja Srba
u Hrvatskoj. Pupavac je tu ispao naivan.
Račan nikada nije htio doći na tu manifestaciju jer je imao kompleks od rješavanja
srpskog pitanja. Mislio je da bi zbog toga
dobio političke minuse, a Sanader je ocijenio da će time samo dobiti plus. Vjerojatno je imao dobre suflere, i on je odlučio
konačno staviti točku na i, i počeo to vruće
26
NAKON MILANOVIĆA
DRUGAČIJA HRVATSKA
Mislim da je vođenje države u
rukama čovjeka koji neosporno želi
da mijenja stvar. Milanović je nestandardan političar koji Hrvatsku
želi učiniti uljudnijom, pravednijom
i korektnom zemljom ravnopravnih
ljudi, on otvoreno govori o problemima, on želi da ulazak u Evropsku uniju bude „punim plućima“.
Mislim da će poslije njega ostati
drugačija Hrvatska od one koju je
naslijedio. Daleko sređenija, pravno
uređenija i kulturnija.
pitanje rješavati na civilizirani način, da
integrira tu zajednicu, da ona ne bi bila
antitijelo i da bude dio društva. On je to
odigrao vrlo pragmatično i to je bio jedan,
ja bih čak rekao, novi početak. To je bilo
svijetlo na kraju tunela. Kakve su mu bile
konačne namjere, dali je to bilo iskreno ne
znam, ali bilo je efektno zbog toga što su
i Srbi, bar jedan dio to prihvatili kao novo
buđenje, a i Evropska unija. I hrvatskom
htjenju ulaska u Uniju, to je doprinijelo
da se vidi da je na neki način pružena
ruka jednom narodu koji je u svojoj povijesti značajan za tu zemlju i koji je učinio
mnogo dobra toj zemlji, što je neosporno,
i da danas bez obzira na sve nepravde to
čini! To je tada politički dobro odjeknulo.
Međutim, poslije toga ide se u koalicije, u
partnerstvo…
Jeli je trebala ta koalicija SDSS-a i
HDZ-a?
- Ja sam protivnik takvih koalicija. Inače,
određena pitanja mogu se rješavati i bez
koalicije, i ako, manjina smatraju da je
to nemoguće. Ja mislim da je amoralno
i nedemokratski da manjina odlučuju o
krucijalnim pitanjima hrvatskog društva,
mislim da oni trebaju biti u Vladi i Saboru, ali njihov glas ne smije biti odlučujući.
To postaje iritantno, što je potpuno normalno, hrvatskim građanima i poštenim
političarima. Prema tome, ta koalicija je
ustvari održavala HDZ-ovu Vladu osam
godina na vlasti. S etičkog momenta, ako
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
imate u vidu što su Srbi doživjeli prije
„Oluje“ i poslije nje, ako imate u vidu da
Jadranka Kosor, s kojom se koaliralo i kojoj su pjevani hvalospjevi, stanuje u stanu
srpske obitelji koja je iz njega istjerana i
ta familija je nakon toga tragično završila,
a nju to ni danas uopće ne smeta, ako se
ima u vidu opći pristup HDZ-a srpskom
pitanju u vrijeme njihovog vladanja, onda
se može zaključiti da je ulazak u koaliciju
s njima pitanje morala. Analizirajte samo
Koalicioni sporazum pa ćete vidjeti da
skoro ništa nije ostvareno.
Kakav je sada i kakav će biti položaj
Srba u budućoj evropskoj Hrvatskoj?
- Srbi u Hrvatskoj su pitanje koje postoji.
Postojat će još dugo. A zašto? To je vjerojatno iz tog razloga što su i sami Srbi u
novim uvjetima dosta izgubljeni, jer su
skoro uvijek bili državotvorni, jer su bili
čuvari raznih režima. Nisu u stanju da
žive s vremenom. Nisu u stanju da se
okane prošlosti. S druge strane hrvatsko
društvo je neosjetljivo, a Hrvatska država,
kao instrument, ne vidi da je to njen problem. Trebalo bi shvatiti da je „zdravo“
rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj,
a ne gurajući ga, vječito, pod tepih. To je
valjda u interesu Hrvatske.
Da, ali onaj koji je na vlasti, jednostavno ne zna kome da se prikloni, jer kod
100 Srba, sto je različitih gledanja i
težnji. Mislim da je veliki problem i unutar same srpske zajednice.
O SRPSKOM PITANJU U
HRVATSKOJ:
To ne bi trebalo da uvijek bude otvorena tema, rana koja se liže, koja
curi, to bi moralo biti jedno zdravo
političko opredjeljenje većine, da
bez obzira tko bude na vlasti, Srbi
više ne budu problem, jer oni su
narod koji je povijesno „utkan“
u hrvatsko društvo, koji je dao
obilježje hrvatskom društvu, hrvatskoj civilizaciji, hrvatskoj kulturi,
hrvatskoj povijesti. Nadam se da će
SDP s obzirom na povjerenje koje
Srbi imaju u njega izroditi neku
novu politiku i staviti točku na ovo
bolno pitanje. Kažem, nadam se!
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
- Ta nedoraslost i borba za naklonost
vlasti je problem među nama. To je onaj
sitno kaluđerski poriv koji neki imaju, a
to je da budemo vođe, da budemo prvi,
da ne gradimo institucije, da pokušavamo
da budemo mesije, da ulazimo u povijest
ne shvaćajući da su prošla ta vremena,
da to danas više nije moguće, a nemaš
povjerenje naroda koga predstavljaš. Evo
Jovan Rašković je pokušavao, pa čak je
imao i dobre namjere. Imao sam neke
razgovore s njim i vidio sam da je bio
romantičar u politici, ali da je nerealan i
da ništa nije znao o dnevnoj politici. Nije
imao ratnu opciju u svojoj ideji, međutim
kasno je shvatio. Godilo mu je da će na
njegovoj političkoj filozofiji svoju karijeru
graditi Karadžić i njemu slični. Jedno vrijeme je čak bio i dominantan. Milošević
mu je zavidio na njegovom jugoslavenskom mjerenju vrijednosti. To se pokazalo kako je završilo. Poslije je bio Milan
Đukić koji je isto tako imao ambicije i bio
je u Saboru. Jedno vrijeme je bio ukazni
zastupnik, poslije birani. Mnogo je htio a malo učinio. Nije mu bilo lako. Bio je
čovjek koji nije umio dovoljno razviti neku
aktivnost i pokušati tu aktivnost normirati
da ona bude u skladu s vremenom i evropskim standardima Nažalost bolest ga
je dosta omela. Poslije njega dolazi Milorad Pupovac koji je, apsolutno, jedan erudita, znalac, čovjek koji ima kapacitete, ali
koji je sebe usmjerio da vodi državnu politiku. Više se bavio državnim problemima
ove zemlje, nego što se bavio problemima Srba, zbog čega je bio izabran u Sabor. Postao je miljenik vlasti i na neki način
navukao odium Srba zapostavljajući njihove muke. Povratak, procesuiranje ratnih zločina i kažnjavanje počinitelja, identifikacija žrtava, principijelno provođenje
manjinskog zakona, zapošljavanje, povratak stanarskih prava - ostaje u drugom planu. U ovom nabrajanju aktera
tog vremena, ne mogu preskočiti i svoju
ulogu. Prihvaćam kritiku da sam mogao
i morao više. Posebno kad je u pitanju
srpska zajednica. Pokazao sam principijelnost, pomalo malodušnost i emocije u
obračunu s neistomišljenicima, ali nisam
izdržao, što su jedva dočekali da me se
riješe.
Osjete se sukobi unutar zajednice, pa
sada i ovaj izbor Vijeća srpske nacionalne manjine za grad Zagreb. Čujem
da je dva puta prekinuta izborna
skupština, jer Pupovčeva struja nije
imala većinu.
- Milorad nije jednoznačna osoba. On
je dosta ukorijenjen u cjelini Srba i šire,
ali u politici treba znati kada treba otići.
27
SNV JE STVOREN
POLITIČKIM
KLIJENTELIZMOM
Milorad Pupovac ima presudni
utjecaj na najveći dio srpskih organizacija u Hrvatskoj (SNV, Prosvjeta, Privrednik, ZVO, SDSS...).
Ali, to je greška! Trebalo je stvarati
timove, trebalo je odgajati nove
kadrove, trebalo je na neki način
učiniti ljude odgovornim. SNV
jeste institucija koju treba razvijati,
njegovati. Kroz njega je trebalo
formirati i drugo mišljenje. Drugog
mišljenja nema. Kroz te institucije
je trebalo da do izražaja dođe znanje, mladost, entuzijazam. Umjesto
toga SNV je stvoren političkim
klijentelizmom.
Treba znati kad je dosta! Treba znati kada
si postao prezasićeni materijal! Ljudi, na
žalost, zaboravljaju i dobre strane kada
vide dominaciju koja dugo traje. Sada je
taj jaz nastao. Probudio se taj dio ljudi,
koji su do sada participirali, ali njima
jednostavno smeta to što se ne može
uvijek sve vrtiti oko jedne osobe. Moraš
dati mogućnosti i drugim ljudima primjera
radi, Milorad Pupovac govori na svim
antifašističkim skupovima. Od Jadovna,
Petrove gore, Jasenovca, Srba. Pa nije
antifašizam samo i srpska tekovina!
Antifašizam je i hrvatska vrijednost. Prema tome pusti druge ljude da ga njeguju i
slave, da odrastaju, da se kale.
Čini mi se da time samo postiže kontra
efekt.
- Apsolutno! Navlači se jedan odium, odbojnost. Uostalom od 12 hiljada komunista 1941. u Jugoslaviji 5 hiljada je bilo Hrvata koji su stvarali temelje borbe protiv
fašizma. Dakle mi živimo u zemlji koja je
svrstana u Antifašističku koaliciju. Prema
tome nema potrebe da se to svojata.
Što god mislili o „Oluji“ i njenim posljedicama, predsjednik Ivo
Josipović imao je dobru ideju da ove
godine u Kninu sudjeluju i predstavnici Srba. Njegovom pozivu odazvao
se jedino Veljko Džakula i nakon toga
intervju: Simo Rajić
došlo je do sukoba, ne samo unutar zajednice, već i između Milorada Pupovca i predsjednika Republike.
- Uopće ne sumnjam u dobru namjeru
predsjednika Republike Ive Josipovića.
Njega, stvarano, smatram čovjekom
koji je izrastao u osobu koja s ponosom
može predstavljati ovu zemlju. Lijepo ga
je vidjeti i slušati jer donosi nešto novo.
Ima jedno enciklopedijsko znanje, unosi
jednu novu retoriku u javni život, političku
kulturu i ima sve šanse da postane uzor
pametnim političarima, Ali, ovdje je, čini
mi se, malo podbacio s iskustvom koje
ima. Ja ne dvojim da je „Oluja“ bila legalna i legitimna, te da se Hrvatska imala
pravo osloboditi i ujediniti svoj teritorij.
Međutim, „Oluja“ i njena proslava je vrlo
kompleksna stvar, i među Hrvatima, i ne
može se ishitreno i brzopotezno rješavati
sadržaj tih događanja. O organizaciji je
trebalo dobro raspraviti i u vrhu vlasti,
i među Srbima. Ta, krucijalna pitanja,
moraju ujediniti Srbe. To je pitanje koje
se mora rješavati na način, kako odati pijetet prema i srpskim žrtvama nastalim u
toku i nakon završetka te akcije, a i prije
toga. „Oluja“ je slavlje, moramo je slaviti,
ali moramo odati poštovanje i žrtvama
koje su ubijene nakon „Oluje“. Da je predsjednik Josipović pokušao kroz to pitanje
pronaći neki konsenzus među Srbima,
da je u Knin pokušao dovesti sve Srbe
koji nešto znače i da se poslije pokloni
žrtvama pred spomenikom u Gruborima,
Varivodama ili na nekom drugom stratištu
i da hrvatska elita ode i do tog spomenika, onda je to nešto što je i civilizacijsko
i normalno i što na neki način liječi rane.
To bi bio veliki iskorak za građansku Hrvatsku. Ne možete vi Srbe koji su skoro
nestali s tog područja na taj dan, i prema
Tuđmanovoj težnju u Hrvatskoj smanjeni
na 3%, tjerati da pjevaju i slave, a oni tuguju za žrtvama bližnjih, njihovim spaljenim domaćinstvima i pustim ognjištima,
a da ne nađete način kako da u tome
učestvuje vlast. Kad tomu dodamo odnos
vlasti prema srpskim žrtvama, neprocesuiranje ratnih zločina i skoro aboliranje
od istih ratnih zločinaca, onda mogu samo
reći da je to sramotno i tužno da se to
tako nastavi. Dakle, to je vrlo kompleksno
pitanje, i mislim da je vulgarno svoditi ga
na sukobe Pupovca i Džakule, nego o tim
otvorenim pitanjima koje je predsjednik dijagnosticirao, treba se početi razgovarati
unutar srpske zajednice. Predsjednik to
nije izrekao zato što to ne želi, naprotiv,
njemu se to ne može pripisati, on je htio
potaknuti da se u srpskom biću rodi drugo
SPC PROMATRA NESTAJANJE SRBA
Ne bih htio ući u dio kanonskih, crkvenih vrijednosti, ali kao njihov pravni
zastupnik koji je tamo proveo dugo vremena, mogu reći da me začuđuje ta
pasivnost i promatranje nestajanja Srba u Hrvatskoj od strane Srpske pravoslavne crkve. Ti ljudi kao da su sami sebi dovoljni. Nemaju osjećaj da se
uključe, da jednostavno vide kuda sve to vodi i da vide koliko su u stanju
sudjelovati u traženju nekih boljih rješenja. To je jedno samozadovoljstvo.
Oni su učinili neke pomake, obnovili su neke objekte, parohijske domove,
sagrađena je nova zgrada Pravoslavne klasične gimnazije, međutim, zgrade
će, ako se ovako nastavi, biti samo spomenici, ali u tim zgradama se treba
odvijati život. Gimnazija je prekrasan objekt, ali on traži žive sadržaje.
mišljenje, da se raspravlja na principijelan
način, da se o ovakvim i sličnim ključnim
problemima postigne konsenzus, a voditi
dijaloge između institucije Predsjednika
Republike i Milorada, to su po mome nedorasla razmišljanja. Na tim kritikama i
opservacijama treba sagledati, može li,
stvarno, u toj politici biti nešto drukčije, a
ja mislim da može i mora! I umjesto da
se o tome zajednički raspravlja, stave
se u funkciju Novosti! Novosti su izrasle
u novine koje su hrvatski politički tjednik.
To nisu po sadržaju srpske novine! To je
Faral Tribune, nešto što Hrvatskoj treba,
ali da li treba da bude financiran od srpske zajednice, da li trebaju ta pera koja
mogu participirati bilo gdje da se tu uhljebljuju. Taj jezik kojim oni govore i pišu,
jednostavno ne razumije većina čitalaca
Novosti kojima su one namijenjene, jer
oni imaju potrebe za informacijama o
događanjima unutar zajednice. Šteta da
tako vrsna pera se iscrpljuju u tako malo
tiražnim i još manje čitanim novinama.
Smatraš li da Novosti treba financirati
iz drugih sredstava, a ne od sredstava
koja izdvaja Savjet za nacionalne manjine.
- Apsolutno. Po svom habitusu oni pripadaju tržištu. Neka idu na tržište! Hrvatskoj treba tjednik koji na taj način problematizira događanja hrvatskog društva.
U tim novinama nemate istupa nekog
Srbina koji ima drukčije mišljene od koncepta uređivačke politike. Ja sam bar
vrlo rijetko pročitao! Novosti imaju krasne
kolumne, tu i tamo pojavi se koji člančić
na ćirilici. Kroz to se ističe taj srpski element, što je pogrešno i nedovoljno.
Znači, ti misliš da ovakav intervju Novosti ne bi htjele objaviti?
- Siguran sam da bi Sava prije potekla od
28
Zagreba prema Ljubljani, no što bi Novosti objavile ovaj, ili ovakav intervju!
Zahvaljujući tebi, Srpska pravoslavna
crkva dobila je povrat dosta imovine.
Pa, da li ta crkva ima nekakvog utjecaja
na stanje unutar zajednice i da li uopće
ima želju da pomogne u rješavanju
problema?
- Ljudi unutar SPC-a u Hrvatskoj su jednostavno okovani svojim zidovima. O
ničemu se ne izjašnjavaju, ne tvrdim i da
trebaju, ali taj njihov pasivizam i hladno
promatranje događanja je prestrašno i
ja ih ne mogu shvatiti. Oni, kao da su se
uljuljali u tom bogatstvu. Vraćena im je
imovina, žive od zakupnine, država obilato dotira, oni voze skupa automobile,
razmeću se ručkovima, večerama, kojekakvim proslavama, ali nema vjernika.
Oni su imali povijesnu šansu da od Srba,
nevjernika u doba komunizma, sada u
ovoj kataklizmi vrate dušu tim ljudima,
da ih okupe da im propovijedaju jednu
istinu i vjeru. Međutim, Srbi se sve više
otuđuju, a crkve koje su obnovljene imaju
sve manje vjernika. Mislim da su problemi
daleko širi. Pobuna je bila u Trstu, pobuna
je u Ljubljani, pobuna tinja u Zagrebu.
Nešto se dešava očito u vođenju. Da li je
problem u Patrijaršiji, da li je problem ovdje, ali činjenica je da Srpska pravoslavna
crkva u Hrvatskoj nikada nije imala bolje
uvjete, nikada nije imala više mogućnosti
da razvija vjeronauk, dušobrižništvo,
dobročinsvo, da bude u kursu, da bude
sluga sirotinji, a ona kao da se toga boji.
Ponašaju se kao orkestar na tonućem
Titaniku, ili po srpski: „Selo gori, a baba
se češlja“. Međutim, moram im odati
priznanje, što se za razliku od svoje braće
u Hristu, kako onih u Beogradu, tako i ovih
na Kaptolu, ponašaju apolitično. ■
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
granični slučajevi
TKO NAS TO TAMO MIRI?
Kad izostanu velike investicije, političarima uvijek ostanu velike riječi. Kad govore o
‘hladnom ratu’ budite sigurni da nikad nisu čuli za Goribor ili Rebel Star, niti znaju da
Partibrejkersi planiraju proslaviti tridesetogodišnjicu postojanja benda - upravo u Hrvatskoj
D
ok su tzv. mainstream mediji sve u šesnaest analizirali
kako će se sve u praksi manifestirati “hladni rat”, kako je
odnose između Srbije i Hrvatske u posljednje vrijeme opisao Ivica
Dačić, srpski premijer, tek je ponegdje na
jedva nekoliko redaka zabilježeno kako
je početkom prosinca iz Rijeke uspješno
krenuo put Beograda prvi kontejnerski
vlak “Go Rail - Go Green”, što je ime projekta kojega će iz svojih fondova sufinancirati i Europska unija, ukoliko aplikaciranje
zagrebačke tvrtke AGIT bude odobreno, a
u to navodno nema razloga previše sumnjati. No, budući da kretanje kontejnera
nije pratila kamera, jer taj vlak nije nikome
bio dovoljno atraktivan, za njega malo
tko zna. Briga koga za to što se transport
željeznicom isplati i zbog ekološke dimenzije, jer ovaj vid prijevoza troši do 2,7 puta
manje energije nego, recimo, prijevoz kamionima...
Uostalom, u uvjetima sve snažnije
globalne krize, ignorirati susjedna tržišta
bilo bi uistinu suicidalno i u najmanju ruku
glupo, jer si takav luksuz ne mogu priuštiti
niti puno bogatije zemlje od, recimo, Hrvatske i Srbije. Zato ne treba čuditi niti u
popriličan debakl internetske inicijative
za bojkot hrvatske robe u Srbiji nakon
oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču u Haagu, jer koliko god
nekome takva presuda možda bila gorka,
Kraševe bajadere su mu sasvim sigurno i
dalje jednako slatke. Međutim, tako vam
je to: kad nema toliko očekivanih velikih
investicija, koje bi trebala zagarantirati
pokretanje nacionalne ekonomije i gospodarski rast, uvijek vam ostaju velike riječi
i velike parole. Hrvatska je inače u suficitu kad je u pitanju robna razmjena sa
Srbijom, no, oni koji se hrane prije svega
politiziranjem i prepucavanjem povijesnim
argumentima vjerojatno nemaju niti blagog pojma da, recimo, Srbija posljednjih
godina u Hrvatsku izvezla dosta - dobre
glazbe. Goribor i Rebel Star su možda i
dvije najpoznatije grupe iz Srbije koje su
svoju afirmaciju i prve obožavatelje stekle
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Piše: HRVOJE PRNJAK
- s ove strane granice, potpuno remeteći
uvriježenu logiku odnosa dviju zemalja, i
nudeći se zapravo kao odgovor na eventualno pitanje: Dobro, tko nas to zapravo
pomiri?
Inače, u ukupno ostvarenom izvozu
Srbije za 2011., Hrvatska je bila na devetom mestu, a po visini uvoza iz svijeta u
Srbiju, ostvareni uvoz iz Hrvatske u 2011.
zauzima 12. mjesto. Ukupna robna razmjena Srbije i Hrvatske za devet mjeseci
2012. godine iznosila je 647,9 milijuna
USD, što je za 3,05 posto manje u odnosu na isti period 2011. godine. Nego, što
mislite kako se trgovina i pojave poput,
recimo, Goribora, ili Partibrejkersa koji
najavljuju proslavu 30. godine postojanja
benda svirkama u Hrvatskoj, uopće uklapaju u stvarnost po mjeri onih koji bi
vlastite državne granice najradije ogradili
visokim zidovima? E pa, nikako! No, one
su same po sebi dokaz koliko su stvarni
odnosi slojevita stvar, i kako život uvijek
izmiče autoritetu naređenja, dekreta...
A onaj tko ne prizna stvarnost, mora
vjerovati u spasonosnost čuda. Tako je u
srpskim medijima objavljeno kako možda
i najbogatiji čovjek na svijetu (po procjeni
Forbesa i najbogatiji, “težak” oko 75 milijardi dolara), meksički magnat Carlos
Slim, uskoro dolazi u Srbiju. Dakako, u
nedostatku programa koji bi izveli zemlju iz teške krize, dobro dođe i maštanje:
Slim je uostalom već ove godine bio u
Makedoniji, gdje se su tim povodom bile
krenule spekulacije da je zainteresiran i za
ulaganje u rudnik željeza Tajmište, u okolini Kičeva. Kad se već “prirodni saveznici”
Rusi i Kinezi nisu baš previše dokazali, a
tek je poslan poziv Azerbejdžancima da i
oni ulože baš u Srbiji... No, može li, makar
i višemilijunsko, ulaganje Carlosa Slima
u Srbiju, ili recimo Katara u Hrvatsku, nadoknaditi nepostojanje jasne ekonomske
koncepcije koja bi dovela do reindustrijalizacije, povećanja broja radnih mjesta
i gospodarskog rasta? Naravno, odgovor
je negativan. I zato se samo treba nadati
da dio tog nepostojećeg ekonomskog programa ne postane neki novi radikalizam,
29
s bilo koje strane granice. Kako upozorava Dragan Stojković u beogradskom
časopisu “Republika”, glasilu “građanskog
samooslobađanja”: “Prošlo je sedamnaest
godina od završetka posljednjeg Balkanskog rata pa je obnovljen novi materijal istorije, novo svježe meso za ratnu klaonicu,
stasala je nova generacija, opijena nacional-patriotizmom, spremna da se žrtvuje ‘za
krst časni i slobodu zlatnu’.
Budući da današnju državu vode
političari koji su bili sudionici i portparoli
rata za spas srpstva u ‘srpskim zemljama’, a da su rezultati njihovog žrtvovanja
naroda općepoznati, imamo razloga da
budemo ozbiljno zabrinuti, i da dignemo
glas upozorenja. Poznate su u povijesti
XX. stoljeća takve izjave upravo od onih
koji su u isto vrijeme privredni oporavak
zemlje zasnivali na razvoju vojne industrije. U ćorsokaku raspada ekonomije,
prijeteće nove izolacije, nadolazećeg mraka, poslije svakodnevnog parazitskog tretmana tranzicijskim pijavicama, radikalno
puštanje narodne krvi našim političkim
nadriliječnicima može se učiniti kao najbolji lijek”...
I zato bi trebalo podsjetiti da udio
srpske ekonomije u svjetskom BDP-u
iznosi mizernih 0,069 posto, što znači da
je Srbija ispod 30 posto prosječne svjetske
razvijenosti. Investicije u Srbiji participiraju
sa 0,058 posto u svjetskim, tako da su one
za 16 posto manje od očekivanih na osnovu udjela u BDP-u. Realni pad BDP-a u
trećem kvartalu ove godine, u odnosu na
isti period prethodne, u Srbiji je iznosio 2,2
posto... Istodobno, investicije su podbacile
i u Hrvatskoj, a vanjskotrgovinski deficit u
prvih deset mjeseci dosegnuo je 43 milijarde kuna, odnosno 5,7 milijardi eura, a
pokrivenost uvoza izvozom bila je na nimalo impresivnih 58,3 posto. U trećem
tromjesečju BDP je pao za 1,9 posto, što
posebno brine ako znamo da se u tom periodu zarađuje i na turizmu...
Ekonomska bolest je tu. Traže se
liječnici. Samo neka nas - da ne bi poslije
bilo ‘nismo znali’ - zaobiđu svi soboslikari s
političkim ambicijama!■
intervju: Zdenka Pantić
Psihologinja Zdenka Pantić govori o tome što se dogodilo s nacijom nakon
triju presuda koje su možda promijenile stanje i kurs društva
AKO SE TRAUMA GURNE POD
TEPIH STVARA SE NOVI MIT
Psihologinja Zdenka Pantić objašnjava što se psihički dogodilo s nacijom
nakon triju presuda - Radimiru Čačiću, generalima Markaču i Gorovini te
Ivi Sanaderu, te kako se nositi sa silnom poviješću koja se ljudima odjednom srondala na glavu i kako provariti sve te događaje? Tražili smo od
sugovornice njeno viđenje psihičkog stanja društva
Razgovarao: DRAGO PILSEL
R
ehabilitacijski centar za
stres, traumu i za žrtve
mučenja i torture utemeljen
je 1993. godine. IRCT Zagreb je neovisna, humanitarna i apolitična organizacija, pokrenuta s namjerom da pomogne i zaštiti
žrtve mučenja u Hrvatskoj. Psihologinja
Zdenka Pantić, predsjednica udruge, u
svom se poslu naslušala i nagledala ljudi
kod kojih su jugoslavenski ratovi ostavili teške psihološke posljedice. Mnogima
od njih, naročito izbjeglicama, pomogla je
da prevladaju ratnu traumu. Žrtvama ratnih trauma, pa i onih najtežih, omogućila je potrebnu rehabilitaciju i snalaženje
s problemima s kojima se susreću. Dakle, naša je sugovornica osoba velikog
iskustva i ugleda u psihološkim i terepaeutskim krugovima, naročito zbog njena
predanog rada u rehabilitaciji žrtava torture/mučenja, podrška njihovim obiteljima,
skrb kroz različite rehabilitacijske oblike u
cilju ponovne integraciju u društvo. Uz to,
njeno je područje zanimanja psihosocijalna pomoć različitim populacijama u stresu, traumi (doseljenici, povratnici, dugotrajno nezaposleni, djeca i mladi, žene...)
te riziku socijalne isključenosti posebno
u Područjima od posebne državne skrbi
te pomoći lokalnim zajednicama u socijalnoj rekonstrukciji nakon rata. Poželjeli smo da nam progovori o tome što se
psihički dogodilo s nacijom nakon triju
presuda, Radimiru Čačiću, generalima
te Ivi Sanaderu, u smislu, koje tu emocije prevladavaju, kako se nositi sa silnom poviješću koja se ljudima odjednom
srondala na glavu i kako provariti sve te
događaje? Tražili smo od sugovornice
njeno viđenje psihičkog stanja društva.
U sukobu jedna strana dehumanizira drugu, oduzme joj ljudske
osobine da bi se mogao voditi rat,
da bi se moglo boriti, pucati...
Prof. Pantić, nakon oslobođenja generala Ante Gotovine i generala Mladena
Markača zbila se svojevrsna narodna
euforija. Zanimljivo, nije bilo takvih
izljeva veselja kada je prvostupanjskom presudom oslobođen general
Ivan Čermak. No, u nekim se raspravama i osvrtima uočio nedostak sućuti
onih koji slave prema žrtvama zbog
kojih su se ti generali našli na optuženičkoj klupi. Kako na to gledate?
- Kolektivna patnja u ratu je bila velika,
dugotrajna, osjećaj prava da se pripoje/
oslobode odmetnuti krajevi i uspostavi
cjelina je bio snažan. Stoga je snažna
identifikacija s generalima i ‘’Olujom’’
razumljiva: naciji je trebao osjećaj katarze i neki jednostavan odgovor, a ne
30
neki koji bi relativizirao stvari (iako je to
realnije jer je stvarnost slojevita). Tako u
pobjedi i osjećaju ispunjenja pravednosti
dojučerašnje žrtve Hrvati (kao ni druge
žrtve drugdje) ne pokazuju samilosti i solidarnosti sa žrtvom gubitnika. Uvijek ima
pojedinaca ili grupa koji dobro poznaju
psihologiju i koji znaju kako homogenizirati masu na osjećajima ugroženosti
i prijetnje od onih drugih. Nakon “Bljeska”
sam razgovarala sa ženom koja mi je
rekla da se u trenutku ulaska Hrvatske
vojske u njeno selo osjećala kao da ponovno ima 12 godina, da je opet 1941.
i da će se dogoditi isto. Traume imaju tu
kvalitetu da traju i zato je važno da se
o njima priča. Nažalost, odnos struke
prema tim problemima doživljavam kao
zavjeru šutnje, jer sve žrtve zaslužuju
pažnju.
Kolega Boris Pavelić u jednom komentaru u Novome listu piše da ‘’niti je Gotovina svetac, niti je Sanader sotona.
Neće oslobađajuća presuda opravdati
štetan Gotovinin petogodišnji bijeg,
niti će osuđujuća presuda bivšem
premijeru prebrisati korisne učinke
Sanaderova vođenja države. Njihova
su imena preko noći postala simbolima pojednostavljivanja kojima je
nužna razumna korekcija: Gotovina
je sada simbol trijumfa nad pretencioznim pokušajem da za tuđe zločine
odgovara nevin čovjek, dok se na SanIDENTITET/ BR. 172 / 2012.
aderu iskaljuje sva frustracija nacije
dugogodišnjim srebroljubljem svih
HDZ-ovih vlasti’’.
- U jednom nivou mi se čini da su
ljudi ojađeni svakodnevnicom pa
je dobrodošlo naći tako ‘’zločeste
dečke’’ koje sada možemo osuditi:
dobili zasluženu kaznu, ‘’trebalo je i
strožije’’, čujemo kako kažu građani
na TV. Kao da nešto ljekovito ima za
obične građane u osudi Čačića i Sanadera, neka (slaba) utjeha za njihove
svakodnevne patnje. Zanimljivo je da
su oni doživljeni i bili viđeni kao snažni
muškarci - vođe. Nešto treba reći o autoritarnosti. Vidimo kod raznih svjedoka u procesima protiv Sanadera da su
bili poslušni, kao da su isključivali svoj
um i prosuđivanje. Svakako da nitko ne
bi bio odstupio kod nečasnih prijedloga
nego pristali su ostati uz moćnika, to
jest, blizu vatre: uz moćnog dobijemo
svi osjećaj veće važnosti a svakako
dok ta moć traje i nesumnjive koristi.
A poslije bi da samo on snosi odgovornost krivičnu. O moralnoj krivici ostalih
nema govora!
Ali imamo važne zaključke ovih
priča, kaže kolega. ‘’Iz njih hrvatska politika, zasad, može izvući
jedno zadovoljstvo i jednu pouku.
Zadovoljstvo time što su i general i
političar pružili ruku preko fatalne,
tuđom krivnjom krvave, etničke
granice u Hrvatskoj; te pouku da
populistička pojednostavljenja i brzi
odgovori nikada ništa ne riješe kako
valja’’.
- Zato treba govoriti i o odnosu vođa
i sljedbenika: neki sljedbenici slijede
ličnost vođe (makar taj i griješio);
drugi slijede ideologiju pa se okrenu
od vođe ako misle da je ‘’skrenuo’’ s
ideje. Iako je vođama lakše s prvima,
a s ovim drugima je teže, ti drugi su vrjedniji sljedbenici jer su više suradnici
i daju realističnije povratne informacije
vođi. Kod tih snažnih vođa također je
teško odrediti se realno i kritički jer
prevladava kod nas autoritarni model
u psihologiji naroda, trebamo snažnog
oca. Stalno postoji latentan sukob
simpatije i antipatije prema vođi, a
najjasnije se vidi kada padne s pijedestala - tada ga bacaju u blato. Erich
Fromm 1961. u ‘’Bijegu od slobode’’
navodi kako je veliki dio fanatične
upornosti kojom sljedbenici slijede
svoje vođe moguće objasniti ambivalentnim stavom prema svome vođi:
potiskuju svoju mržnju zbog toga što
ih je vođa stavio u podređeni položaj,
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
to kompenziraju osjećajem divljenja,
skoro obožavanja. Znači divljenjem
opravdavaju svoju podređenost jer nije
sramota biti podređen tako superiornoj
osobi.
Kod nas je u okviru nacionalnog zajedništva Hrvata prema
ugrožavajućim drugima trebalo da
dođemo do blagostanja. Jake vođe
su to obećavali - Tuđman, Sanader.
Međutim...
Šteta što se vlasti nisu odmah, a
niti 17 godina poslije, odredile
prema ubojstvima u ‘’Oluji’’,
pljačkama, protjerivanju i
onemogućavanju povratka
srpskih izbjeglica jer to opet
stvara priliku da se trauma stavi
pod tepih i tako stvori novi mit
koji je plodna podloga za nove
sukobe u budućnosti
- Možemo gledati i političku elitu kao
vođu što je zadugo nesumnjivo bio
HDZ - a to blagostanje se nije desilo, te
smo nakon dvadeset godina u ozbiljnoj
krizi: opljačkani od te svoje elite. Sada
sudski procesi pokazuju razmjere korupcije i druge probleme koje nismo
htjeli ili znali ili bili spremni vidjeti. A
valjda i nema načina izraziti neslaganje osim glasanjem za druge. Nacija se
devedesetih preko noći odrekla ranijih
vrijednosti, kao da smo htjeli izbrisati
raniju stvarnost i uvjerenja - pokajati
se, negirati, promijeniti biografiju.
Pristali smo na to da nismo više
zemlja ‘’radnika i seljaka’’ (tako
smo se izražavali u socijalističko
vrijeme) nego je kohezijska poveznica nađena u naciji; to se smatra
normalnim da se u raspadu jednog
svjetonazora potraži onaj historijski raniji jer, kažete, našoj grupnoj psihi treba osjećaj identiteta i
razlike od drugih koje vidimo kao
ugrožavajuće.
- U vremenu kolapsa jednog svjetonazora i uređenja (socijalističkog) kada
nužno nastupa tjeskoba i traže se
nova uporišta i ideologija, izlaz je bio
u naciji, tom potisnutom pitanju u socijalizmu. U slučaju Hrvatske nedovolj31
no prorađeno na grupnom nivou pitanje
NDH i krivnje ali i osjećaj uskraćenosti i
ljutnje zbog nemogućnosti žalovanja za
gubicima te strane išao je s jednim pojednostavljivanjem u kome se iskoristila
prilika da se neko tobožnje ‘’pravo hrvat-
Kod poslijeratnog oporavka,
normalizacije, pomirenja, svatko
se treba prvo sam sa sobom
pomiriti jer u životu, a pogotovo
u sukobu, svi napravimo i neke
postupke kojima se ne ponosimo
stvo’’ opasno približi fašizmu. Pristali smo
na negiranje onih ranijih dobrih strana,
uspomena, iskustava. Nije to bila stvar
izbora nego od intelektualne i političke
elite nametnuto kao jedina istina i izbor.
Drugi se glasovi nisu mogli artikulirati
nego jedino su mogli biti osuđeni, u tom
vremenu padajući na plodno tlo naroda
u tjeskobi i potrazi za novim odgovorima.
U vremenu pak krize i vanjske opasnosti
(velikosrpska ideja, djelovanje na sijanju
straha kod srpskog stanovništva i organiziranju pobune), grupa reagira jedinstvom, reagira jednostavnom podjelom
na crno-bijelo, na to tko je naš i uz nas,
taj je dobar; svi drugi (koji nešto propituju
i oni druge nacije) su loši, opasni.
Nacija je živjela godinama na snažnom
osjećaju nacionalnog jedinstva, pripadanja i to su važni i duboki osjećaji
i potrebe, to je bilo kohezivno, radilo
se o fenomenu monolitnog identiteta.
Ali otrežnjenje dolazi postepeno, da
doduše ‘’imamo Hrvatsku’’ ali nema
posla ni sigurnosti.
- Da, ovaj puta su krivi ‘’naši’’. Ali ovi
uvidi se događaju sporo, ne artikulira se
jasno kroz pokušaje radnika da sačuvaju
poduzeće, kroz štrajk i slične akcije. Još
nije došlo do takvog zaoštravanja da se
dođe do toga, kao sada u Sloveniji, da
se može dobiti batina od ‘’naše’’ policije,
snage koja će čuvati elite odgovorne za
probleme.
Pa ni odnos prema Domovinskom ratu
nije jednoznačan.
- Tako je. Radila sam istraživanje u kome
se vidi kako su veterani jako nezadovoljni svojim položajem, ljuti na državu.
Nije im dovoljno da su materijalno zbrinuti nego im treba i simbolički te jasan
odgovor o njihovom doprinosu i priznanje
za patnje (oko doprinosa i eventualne
krivnje). Psihološki je to naprosto tako: u
sukobu jedna strana dehumanizira dru-
gu, oduzme joj ljudske osobine da bi se
mogao voditi rat, da bi se moglo boriti, pucati... Šteta da vlasti nisu mogle ili htjele
odrediti se odmah (a niti nakon 17 god)
prema ubojstvima u ‘’Oluji’’, pljačkama,
protjerivanju i onemogućavanju povratka
jer to opet stvara priliku da to nejasno i
nepotpuno završi tako da se gurne trauma pod tepih pa se podržava i stvara novi
mit.
U ovim našim složenim prilikama izgleda da nacionalni naboj ostaje jedino
na što se još uvijek može mobolizirati
građane, za sada.
- I stoga je bila dobrodošla presuda generalima: lijepa vijest koju ne treba gledati
pravno (valjda to da nema dokaza za
ono za što su optuženi) nego pomoću
nje naciji treba da ostane u pojednostavljenom svijetu dobar-loš, u pojednostavljenoj slici identiteta nacionalne grupe
kao samo i jedino dobre. To nam treba da
se osjetimo vrijednima i ispravnima, ali,
nažalost, to znači i bez suosjećanja za
žrtve druge strane.
Dakle, da zaključimo, koje tu emocije
prevladavaju, kako se nositi sa silnom
poviješću koja se ljudima odjednom
srondala na glavu i kako provariti sve
te događaje? Kakvo je vaše viđenje
psihičkog stanja društva?
- Prevladavaju emocije jedinstva,
olakšanja, katarze, potvrde, osjećaja
pravde i pravednosti, mada se stalno
naglašavala pravednost Domovinskog
rata, ovako naglašene emocije mogu
značiti da se negdje i dalje izbjegava
svjesnost da nije sve blistavo te da postoji negiranje svog dijela odgovornosti, jer
ljudima trebaju jednostavni odgovori, da
smo dobri i u pravu. Ali to znači da još
nismo kao društvo došli u onu poziciju
koja se zove depresivna, to jest, kada
se stvari vide realno, iznijansirano, nasuprot paranoidnoj crno-bijeloj slici. To
znači i neosjetljivost za druge i samim
time nemogućnost realnog sagledavanja
i postupanja jer kod poslijeratnog oporavka – normalizacije – pomirenja, svatko se
treba prvo sam sa sobom pomiriti jer u
životu, a pogotovo sukobu, svi napravimo
i neke postupke kojima se ne ponosimo.
Ali kada se odmaknemo od nabrojenih
emocija, ljudi su i zbunjeni i tjeskobni
pred neposrednom budućnosti. A to su
teški osjećaji i potencijalno opet pogodni
za neki prijemčivost za neki novi populizam i pojednostavljenja.
To je najteže integrirati u naš identitet...
- A tako je važno i nužno jer se tako
sprječavaju nastanci novih mitova koji
opet mogu biti plodna podloga za jedan
32
novi sukob u budućnosti. Silini emocija
vezano s oslobađanjem generala ili osuda Sanadera se teško othrvati jer su one
snažne i ‘’zarazne’’, zahvate tu veliku nacionalnu grupu (tada je racio slabiji). Ima,
vjerujem, tu nešto dirljivo, ali sigurno su
tu i neke grupe koje te snažne emocije
žele usmjeriti u svom interesu.
Kakav vam se junak pričinjava Ante
Gotovina?
- Desilo se da Gotovina postaje na
drugačiji način junak jer se čini da za
sada ne pristaje i da njemu ne treba da
ga masa nosi kao heroja. Njegove prve
reakcije išle su suprotno općem naboju
trijumfa, a takva emocionalna stanja visoko su zapaljiva i moguće ih je izmanip-
Gotovina je pokazao da njemu ne
treba da ga masa nosi kao heroja,
a njegove prve reakcije išle su
suprotno općem naboju trijumfa.
Zanima me hoće li se moći othrvati sigurnim nastojanjima da ga
se uvuče u politiku. Navijam za
njega da se obrani, iako sumnjam, jer lisice su okolo njega...
ulirati i masu okrenuti u nekom pravcu.
Baš me zanima hoće li moći othrvati se
sigurnim nastojanjima da ga se uvuče u
politiku. Navijam za njega da se obrani,
iako sumnjam jer lisice su okolo njega.
Ljudima je teško nositi se sa svim
događajima, kao da je neki finale
došao: ‘’Oluja’’ ima svoj kraj, Sanader
i korupcija, Čačić - bahati moćnik koji
ide u zatvor...
- Teško je zbog svih intenzivnih emocija
ljudima vidjeti što je na stvari - što nam
sada stvarno znači ondašnja pobjeda.
Snažne emocije pokazuju da je to bilo
potrebno, ali neće biti dobro ne sagledati pobjedu u njenoj složenosti. Da li
je ovaj trijumf važniji od sadašnjih problema nezaposlenosti, problematičnih
vrijednosti, neizvjesnosti i tjeskobe te
nedostatka perspektive? Trenutno se
nemamo za što uhvatiti. Kriza lako usmjeri ljude u neke ideje koje se pokažu
štetnima. Ne vidim neke snage koje bi
nešto konstruktivno nudile pa čak ni zavele makar i u pogrešnom pravcu. Kao
da svi mi nešto čekamo. A nikako da se
pokrenemo.■
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Platforma 112 - za Hrvatsku vladavine prava
Platforma 112 okuplja šezdeset organizacija civilnog društva koje se niz godina bave
zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i
zaštitom javnih resursa, posebno okoliša, koje su u 112 zahtjeva, upućenih svim političkim
opcijama uoči parlamentarnih izbora, definirale prioritete i konkretne mjere za Hrvatsku
u kojoj je vladavina prava uporište djelovanja pojedinaca, institucija i političke elite. Platforma 112 traži i očekuje dosljednost i političku odgovornost nove vlasti, ali i svih drugih
političkih aktera i institucija, za stvarna i trajna poboljšanja u pet prioritetnih, međusobno
povezanih, područja:
1 Stabilne, odgovorne i demokratične institucije vlasti i jednak pristup pravdi
2 Kvaliteta demokracije
3 Borba protiv korupcije i javni interes
4 Ravnopravnost i dostojanstvo svih ljudi
5 Nasljeđe rata, suočavanje s prošlošću i izgradnja mir
„Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ čine sljedeće organizacije:
B.a.B.e., Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), Centar za LGBT ravnopravnost, Centar za mirovne
studije (CMS), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, GONG,
Kuća ljudskih prava, Pravo na grad, Srpski demokratski forum (SDF), Transparency International Hrvatska, Udruga
za društvenu afirmaciju osoba s duševnim smetnjama - Sjaj, Udruga za nezavisnu medijsku kulturu, Udruga za promicanje inkluzije, Udruga za promicanje istih mogućnosti, Udruga roditelja djece s posebnim potrebama “Put u život
- PUŽ”, Udruga za samozastupanje, Zbor istraživačkih novinara, Zelena akcija
„Platformu 112 - za Hrvatsku vladavine prava“ podržavaju sljedeće organizacije:
Amnesty International Hrvatska, Brodsko ekološko društvo, Centar inkluzivne potpore IDEM, Centar za građanske
inicijative Poreč, Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć Vukovar, Centar za podršku i razvoj civilnog
društva DELFIN Pakrac, Eko Pan, Eko-eko Komin, Ekološko turistička udruga Šolte, Eko-Zadar, Forum za slobodu
odgoja, Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba Dodir, Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, Hrvatski
savez slijepih, Iskorak - Centar za prava seksualnih i rodnih manjina, Koalicija udruga Info zona, Koalicija udruga u
zdravstvu, Koordinacija udruga za djecu, Krka Knin, Kurziv - platforma za pitanja kulture, medija i društva, Lezbijska
grupa Kontra, MIRamiDA Centar regionalne razmjene mirovnih iskustava, Mreža mladih Hrvatske, Projekt građanskih
prava Sisak, Radio Mreža, Roditelji u akciji, Udruga Delta, Fade In - Fantastično dobra institucija, Savez udruga stanara Hrvatske (SUSH), Socijalna politika i uključivanje (SPUK), Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobbing, Udruga
za pomoć osobama s mentalnom retardacijom Međimurske županije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce,
Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda CENZURA PLUS, Udruga za razvoj civilnog društva SMART,
Volonterski centar Zagreb, Zelena Istra, Zeleni Osijek, Zeo Nobilis, Ženska soba
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
33
tekovine demokracije
U ovom tekstu analiziramo
kako je u tranzicijskoj Hrvatskoj došlo do sunovrata nacionalnoga gospodarstva,
kakav kapitalizam imamo u
posljednja dva desetljeća,
te zašto je takav divlji,
klijentelistički i politički kapitalizam prouzrokovao
LUDILO U EKONOMIJI
34
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
T
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
ek psihijatar i luđak
zajedno čine ludilo
- te sam se misli
Svetislava
Basare
sjetio kad sam čuo
izjavu Slavka Linića da ga je privatni sektor najviše razočarao,
jer nije iskoristio Vladine porezne
olakšice i kreditne linije da bi
pokrenuo nove investicije. Napad ministra financija na poduzetnike-poslodavce i njihov
kontranapad (HUP je odgovorio
da Linić „potiče klimu koja i nije
baš poduzetnička“) dogodili su
se 30. studenoga, kad je obznanjeno kako je BDP u trećem kvartalu ove godine u Hrvatskoj pao
1,9 posto. Taj prizor iz našega
političko-ekonomskoga
života
na prvi pogled opisuje situaciju
u kojoj pasivni, ako ne i zločesti,
poduzetnici ne žele prihvatiti
Na načelnoj razini građani
prihvaćaju kapitalizam, ali
na razini stvarnoga života
ga smatraju nehumanim i
„divljim“
terapiju koju im nude agilni i
pametni vlastodršci. Pažljiviji pogled na veoma tešku ekonomsku i društvenu krizu kod nas,
međutim, pokazuje kako su to
„ludilo“ (uz ostalo, zaista se radi o
dugotrajno prisutnom poremećaju
kolektivno-psihološkog
funkconiranja zajednice) stvorili i još
ga uvijek stvaraju ne samo poduzetnici odnosno poslodavci,
nego možda i više od njih različiti
vladajući političari.
Pitanje tko je odgovoran za
gotovo pogubno naše - ugroženi
smo kako kao pojedinci i obitelji,
tako i kao članovi šire zajednice
- ekonomsko stanje smatram
manje važnim od pitanja kako je
u tranzicijskoj Hrvatskoj uopće
došlo do sunovrata nacionalnoga
gospodarstva, pa time i društva u
cijelosti, te slijedom toga na koje
načine se može zaustaviti „slobodni pad“. A rečeni sunovrat se
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
od 2009. do danas itekako zbiva:
riskirajući da me se (ponovo) proglasi katastrofičarem, ustvrđujem
kako teška gospodarska i svekolika kriza u Hrvatskoj sve otvorenije prijeti da se premetne u
socijalni rasap. Statistički podaci
vezani za (ne)zaposlenost su
upozoravajući: od početka krize
je izgubljeno 140.000 radnih
mjesta; svaki peti radno sposobni
građanin je ove jeseni nezaposlen; tek svaki treći stanovnik Hrvatske radi; broj zaposlenih izvan
javno-državnoga sektora se u tri
godine krize smanjio za osminu,
itd.
Preokretanje navedenih
i drugih nepovoljnih trendova
zahtijeva naporno i ozbiljno misaono putovanje u središte nemile
ekonomske i društvene zbilje,
umjesto lakonskih „objašnjenja“
koja su često prisutna u javnosti.
To se središte, smatram, posebno odnosi na hrvatsko izdanje kapitalizma. Ponajprije treba promisliti načine kako naši politički i
privredni moćnici, ali i mi ostali,
doživljavamo i u (društvenom)
djelovanju izražavamo kapitalizam, najsažetije definiran kao
„društveno-ekonomski
sustav koji se zasniva na privatnom vlasništvu i slobodnom
poduzetništvu, tržišnoj konkurenciji kapitala i radne snage“ (Anić,
Goldstein „Rječnik stranih riječi“).
VARIJANTE KAPITALIZMA
Da se treba nijansirano
odnositi prema ideologiji i zbilji
kapitalizma (jer kapitalizam nije
samo društveno-ekonomski sustav, nego i pripadajući sklop ideja) pokazuju zbivanja vezana za
tešku financijsku i gospodarsku
krizu u SAD i drugim zemljama
izbilu 2008. godine. Ta je kriza
ustvari pobila teoriju i praksu,
dominantnu u svijetu još od osamdesetih godina XX. stoljeća,
prema kojoj slobodno tržište
samo po sebi ostvaruje učinak
koji je ne samo najefikasniji nego
i najpravedniji. Ha-Joon Chang u
svom bestseleru „23 stvari koje
vam nisu rekli o kapitalizmu“
(2010.) ustvrđuje da su se učinci
35
takvoga pristupa pokazali sasvim
drugačijima: politika slobodnog
tržišta je rezultirala smanjivanjem
rasta, te povećanjem nejednakosti i nestabilnosti u većini zemalja. Profesor političke ekonomije s
Cambridgea ipak, po mom sudu,
nije dostatno uzeo u obzir da
kapitalizam ima više varijanti, u
različitim zemljama i dijelovima
svijeta.
S obzirom da sam po
profesiji sociolog i politolog, a ne
ekonomist, nisam optimalna osoba za duboko analiziranje gospodarskih dimenzija kapitalizma
u suvremenoj Hrvatskoj. Ipak se
odlučujem, uz ostalo i zato pratim ovdašnja politička i društvena
zbivanja koja su itekako povezana s onim ekonomskim, postaviti jedno pitanje koje mi izgleda
važno za ispitivanje načina na
koje smo u Hrvatskoj, barem dosad, mislili pa i živjeli kapitalizam,
taj društveno-ekonomski sustav u kojemu je možda više od
drugoga žarište pogubne krize.
To je pitanje: kakav smo kapitalizam imali i još uvijek imamo
u posljednjih nešto dulje od dva
desetljeća?
Uočavam kako se prema
kapitalizmu naši građani, koji
htjeli-ne htjeli obraćaju pozornost
na tu „problematiku“, odnose ambivalentno. S jedne strane, mnogi ljudi s obzirom na kolektivna
iskustva vezana za socijalizam
vjerojatno - za provjeru te i drugih
ovdje navedenih pretpostavki treba provesti ozbiljna istraživanja shvaćaju, slično poznatoj Churchillovoj misli o demokraciji, da je
kapitalizam općenito motreno
barem najmanje loš ekonomski
sustav od svih dosad isprobanih. S druge strane, u javnosti je
rašireno nezadovoljstvo konkretnim izražavanjima kapitalizma
kod nas. Prema istraživanju
„Kriza u tranziciji“ koje je prije
dvije godine provela Europska
banka za obnovu i razvoj, potpora tržišnom gospodarstvu je u
Hrvatskoj pala na nešto ispod 30
posto (2006. godine 36 posto).
Dakle, na načelnoj razini mnogi
građani prihvaćaju kapitalizam,
tekovine demokracije
uz ostalo i zato što su najrazvijenije zemlje kapitalističke, ali na razini stvarnoga
života ga smatraju nehumanim, „divljim“
(oznaka koju je dao papa Ivan Pavao II.)
i sličnim. Vrijednosna pozadina rečene
ambivalentnosti se izražava, prema rezultatima anketa, u širokom prihvaćanju
vrijednosti poduzetništva, individualizma, materijalizma i sličnima koje tvore
idejnu osnovu kapitalizma, a s druge
strane u održanju vrijednosti kolektivizma, radikalnoga egalitarizma (težnja k
„uravnilovki“) i nekih drugih. U posljednjim se vrijednostima ogleda veliko nezadovoljstvo građana provođenjem privatizacije i pretvorbe vlasništva, znatnom
prisutnošću korupcije i drugim nelagodama kapitalizma kod nas.
Ambivalentnost spram kapitalizma je izgleda manje prisutna kod naših
ekonomskih i političkih moćnika nego u
„običnih“ građana. Hrvatski poduzetnici
prihvaćaju kapitalizam „zdravo za gotovo“, što se na žalost u „poremećenoj“
ekonomskoj i društvenoj zbilji sve više
premeće u „bolesno za gotovo“. Poznajem neke tvorničare i istaknute hrvatskih
privrednika, pa često slušam njihove primjedbe, pa i jadikovke, zbog pretjeranoga
utjecaja skupe države na poduzetništvo
i ekonomiju, monopola, slabe zakonske
regulativne tržišnoga natjecanja i ostalih
teškoća.
NEOLIBERALNI KAPITALIZAM
Ni naši (ranije i sada) vladajući
političari uglavnom ne dovode u pitanje
sam kapitalizam, ali neki od njih odskora
postaju svjesni da hrvatsko izdanje toga
društveno-ekonomskog sustava nipošto
nije za pohvalu. Međutim, ni ta svijest
kod većine vodećih političkih aktera
Kapitalizam u Hrvatskoj pokazao
se kao izrazito nepravedan i
neefikasan sustav
nije zasnovana na dubljem teorijskom
i praktičnom poznavanju ekonomskih i
društvenih zbivanja. To je još jedan pokazatelj kako je naša politička elita, regrutirana uglavnom na osnovu stranačke i
političke podobnosti te tko zna kakvih
„veza“, zapravo nedovoljno meritorna i
sposobna. Tek rijetki istaknuti političari
pokazuju kako mogu valjano kritički
KATASTROFIČNI PODACI
Od početka krize je izgubljeno 140.000 radnih mjesta; svaki peti
radno sposobni građanin je ove jeseni nezaposlen; tek svaki treći
stanovnik Hrvatske radi; broj zaposlenih izvan javno-državnoga
sektora se u tri godine krize smanjio za osminu
promišljati zbilju kapitalizma kod nas.
Ozbiljne ocjene poput one predsjednika
Republike Ive Josipovića u kolovoškom
broju Identiteta („Previše je vjerovanja
da država sve može riješiti. Devedesete smo se odlučili za kapitalizam, pa
prema tome to država ne može rješavati
i očekivanja da država to riješi, naprosto
nisu realna“) uistinu su rijetke kod naših
vodećih političara.
Posebno su zanimljivi atributi koje
su kapitalizmu kod nas u posljednjih dva
desetljeća davali i još uvijek daju najaktivniji javni akteri - politički i civilni aktivisti, novinari te znanstvenici i intelektualci.
Vjerojatno je najviše prisutna oznaka „neoliberalni“, kojom se poručuje kako je kapitalizam kod nas, slično mnogim drugim
zemljama, dominatno određen nametanjima egoističnih interesa hipermoćnih
multinacionalnih kompanija odnosno
„krupnoga kapitala“ koji ostvaruje visoke
dobiti, a plaćanje visoke cijene socijalnih
posljedica svoga poslovanja (otpuštanja
radnika i slično) ostavlja sve slabijoj nacionalnoj državi. Takve su kritike posebno
izražene kod aktera koji ideološki i svjetonazorski pripadaju radikalno lijevim i
desnim političkim opcijama.
Kritika koja kapitalizam proka36
zuje kao neoliberalan ima osnova:
naše društvo je teško pogođeno krajnje
egoističnim i ciničnim načinom poslovanja banaka (sve velike su u stranom
vlasništvu), telekomunikacijskih i drugih
stranih kompanija koje svoje zapravo
pljačkaške porive izražavaju kod nas,
iako to ne mogu čine otvoreno u matičnim
zemljama. Nisam međutim uvjeren kako
je u neoliberalizmu glavni razlog zbog
kojega je kapitalizam u ovodobnoj Hrvatskoj izrazito nepravedan i neefikasan
sustav. Prije nekoliko mjeseci raspravljao
sam o tome na jednoj javnoj tribini u Zagrebu s nekim lijevo orijentiranim mladim
aktivistima i intelektualcima. Reagirajući
na njihove tvrdnje da Hrvatsku dominantno ugrožava neoliberalni kapitalizam,
postavio sam im dva pitanja: Koja nas je
čizma zgazila? Jesu li Hrvatsku ekonomski i društveno više ugrozili stranci ili
domaći? Rekao sam im da je naša zemlja došla u ekonomske i druge teškoće
ponajviše zbog dominacije političkoga
i klijentelističkoga kapitalizma, a manje
neoliberalnoga na kojega oni upozoravaju. Nisu se s time složili, ali se nadam da
su barem promislili o opravdanosti moje
teze.
Od tada do danas i sam često
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
razmišljam o tome koji je tip kapitalizma prevladavao i još uvijek (sustav se
manje-više održao) u suvremenoj Hrvatskoj, gdje nakon razmjerno kratkih
razdoblja ekonomskoga oporavka opet
dolaze dugotrajne krize, pa i recesije kao
što je sadašnja. Listam različite znanstvene tekstove o toj problematici, a kao
posebno korisne smatram doprinose kolega sociologa - pok. Josipa Županova te
dvojca Paula Stubbsa i Siniše Zrinščaka.
Županov je još 2002., u svojoj studiji
„Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma“, istaknuo kako je hrvatski kapitalizam u prvom desetljeću tranzicije bio
mnogo više divlji nego uređeni, te politički
nego poduzetnički. Posljednja dihotomija
mi izgleda posebno važna: u „startnom
modelu“ političkoga kapitalizma (koji je
prema Županovu i nekim drugim autorima nastao još za vrijeme socijalizma!)
dominira državno vlasništvo, tržište je
fragmentirano i politički lažirano (monopoli), glavni akteri su politički menadžeri,
a velik dio BDP-a se distribuira državnim
kanalima. Županov je uočio kako su se
kod nas u razdoblju od početka 90-ih do
početka prošloga desetljeća dogodile
znatne modifikacije toga modela (institucionalizirano je privatno vlasništvo i
dopušteno takvo poduzetništvo, tržište je
generalizirano i slično), ali je poduzetnički
model, koji uz ostalo podrazumijeva
da su vodeći akteri na konkurentskom
tržištu individualni poduzetnici autonomni
u odnosu na državu, prema njegovom
mišljenju i dalje dominantan.
KLIJENTELISTIČKI KAPITALIZAM
Sukob između političkoga i
poduzetničkoga kapitalizma, na koji je
upozorio Županov, održao se i u nešto
dulje od osam godina koliko je prošlo od
njegove smrti. U tom je sukobu (dosad)
očito pobijedio politički kapitalizam, koji
je plodno tlo za bujanje korupcije. To uz
ostalo potvrđuju izvlačenja velikih iznosa
novca iz državnih tijela i javnih kompanija, u čemu su tokom prošloga desetljeća
aktivno sudjelovali i neki visoki državni
dužnosnici uključujući bivšega premijera, potpredsjednika Vlade i izvjesne
ministre. Socijalnu pozadinu takvih koruptivnih praksi su lucidno analizirali
Stubbs i Zrinščak u svojim radovima na
temu klijentelizma u Hrvatskoj. Doprinosi
te dvojice autora, kao i tekstovi nekih
drugih znanstvenika pa i novinara, pokazuju opravdanost ocjene prema kojoj je
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
u Hrvatskoj dugo dominirao klijentelistički
kapitalizam koji je bio zasnovan na odnosu pokroviteljstva između korumpiranih
nositelja političke moći i nekih skupina
stanovništva, kao što su umirovljeni
POLITIČKA HOMEOPATIJA
Strukturne reforme koje bi
ponajprije trebale stimulirati
razvoj poduzetništva i
smanjiti neprirodno veliku
ekonomsku moć države do
sad nisu provedene. Umjesto
toga, svjedoci smo svojevrsne
„političke homeopatije“ tj.
„liječenja sličnog sličnim“ ekonomske probleme koje je
najviše uvjetovala glomazna i
nesposobna država vlast nastoji
riješiti sredstvima te i takve
države
ratni veterani; pripadnici tih skupina su
političkim akterima na vlasti dugo davale
potporu, a zauzvrat su dobivale socijalne
privilegije.
Prostor za pisanje ovoga teksta ne
dopušta daljnje izlaganje rezultata analize vrste kapitalizma u suvremenoj Hrvatskoj. Stoga samo iznosim dvije zaključne
napomene. U prvoj ističem kako je naša
zemlja izložena recesiji te velikim socijalnim i razvojnim teškoćama više zbog
endogenih (unutarnjih), a manje zbog
egzogenih (vanjskih) čimbenika. Drugim
riječima, smatram da su naše gospodarske i društvene neprilike ponajprije uvjetovane političkim i klijentelističkim tipom
kapitalizma koji je prilično zagušio razvoj
poduzetništva i tržišne privrede. Svjetska
financijska i ekonomska kriza je najviše
bila okidač za izbijanje i širenje recesije
za koju smo uglavnom odgovorni mi
sami, a osobito vodeći pripadnici bivše
političke nomenklature pa u nekoj mjeri
i ove sadašnje.
Drugom napomenom upozoravam da u posljednjih tri i po godine od
kada je Ivo Sanader podnio ostavku
37
politički kapitalizam nije znatnije zamijenjen onim poduzetničkim. Velik je doprinos
ostvaren u suzbijanju političke i druge
korupcije, neki raniji veliki moćnici su izvedeni na sud i završili „iza brave“, čime
je uz ostalo opovrgnuta tvrdnja Michaela
Moora iz dokumentarca „Kapitalizam:
ljubavna priča“ da je „bit kapitalizma u
tome da se svatko izvuče“. Međutim,
strukturne reforme koje bi ponajprije
trebale stimulirati razvoj poduzetništva
i smanjiti neprirodno veliku ekonomsku
moć države dosad do sad nisu provedene. Umjesto toga, svjedoci smo svojevrsne „političke homeopatije“ tj. „liječenja
sličnog sličnim“: ekonomske probleme
koje je najviše uvjetovala glomazna i nesposobna država vlast nastoji riješiti sredstvima te i takve države. Možda je baš na
to mislio Boris Vujčić, guverner Hrvatske
narodne banke, kada je početkom prosinca izjavio: „Dosadašnji model ekonomskog razvoja je slomljen, strgan i nepopravljiv“.
Temeljite reforme, koje poput
mnogih drugih građana priželjkujem
kao jedini zaista efikasni izlaz iz krize,
trebale bi imati dva glavna učinka: poticanje poduzetništva i razvoja tržišnoga
gospodarstva, u čemu bi poseban doprinos uz državnu i drugu vlast trebali dati
naši poslovni ljudi koji se dosad na tom
planu uglavnom nisu dovoljno iskazali;
povećanja solidarnosti prema istinskim
gubitnicima krize i tranzicije za što bi
posebno trebala biti zadužena (socijalna) država. Da smo na žalost još daleko
od takvih reformi pokazuje i puki uvid u
POLITIČKI KAPITALIZAM
Smatram da su naše gospodarske
i društvene neprilike ponajprije
uvjetovane političkim i
klijentelističkim tipom
kapitalizma koji je prilično
zagušio razvoj poduzetništva i
tržišne privrede
cinično komuniciranje i nekontrolirano
djelovanje Slavka Linića i nekih drugih
vladajućih političara u sadašnjoj Hrvatskoj. „Ludilo“ traje i još će dulje vrijeme
trajati, čemu pridonose kako „luđaci“ tako
i „psihijatri“.■
sred pušaka bajoneta
Domobranska priredba za
partizanski korpus
Rukovodstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista časnu
Narodnooslobodilačku borbu dijeli na „vašu“ i „našu“, antifašiste
pretvara u domobrane, te izvrće činjenice kada Prvi hrvatski korpus NOV Jugoslavije naziva Prvim korpusom NOV Hrvatske…
P
rvi put nakon 22 godine, 24.
novembra, pardon, studenog
ušao sam u nekadašnju kino
dvoranu bivše JNA, a danas
Hrvatske vojske. Povod je
bio Svečana akademija, na čijoj je pozivnici pisalo da je organizirana povodom
„70. obljetnice osnivanja Prvog korpusa
Narodno oslobodilačke vojske Hrvatske“.
Pošto se čovjek uči dok je živ prvi puta
sam čuo i naučio ga je Hrvatska 1942.
godine imala vojsku (osim ustaša i domobrana) i do danas bi bio u zabludi da se
u Drugom svjetskom ratu u borbi protiv
Nijemaca, Talijana, četnika, ustaša, be-
Piše: NINOSLAV KOPAČ
logardejaca i inih borila NOV Jugoslavije!
Misleći da ću „naučiti“ još nešto novo
uputih se na tu blago rečeno jadnu, a
najiskrenije rečeno sramotnu priredbu.
A pravo da kažem i naučio sam svašta
novo.
Kao prvo, zaključio sam i naučio da
Savez antifašističkih boraca i antifašista
Hrvatske vodi sramotno rukovodstvo
sa još tužnijim predsjednikom Ratkom
Maričićem, koji je u svom obraćanju
prisutnima na akademiji kojom se slavi
Prvi korpus NOV, ničim izazvan, pročitao
odluku Predsjedništva SABAH u kojoj
stoji da se ONI, valjda Predsjedništvo,
38
zalažu za istraživanje svih zločina koje su
počinili antifašisti u ratu i poraću. I doda
na kraju:, a spomenuo je i oslobođene
hrvatske generale (do danas nisam
odgonetnuo kakve oni imaju veze s partizanima) riječima: „pravda je spora, ali
dostižna!“ Cijenjeni gospodin Maričić
i istražni tim kojeg priziva, će se morati
jako požuriti da ono malo tih „zločinaca“
ne završi na grobljima prije no što ih ošine
mač Božice pravde, kao što se nedavno
dogodilo s „neumrlim“ nam predsjednikom Franjom Tuđmanom i vjernim mu
Gojkom Šuškom, koji su se suda za ratne
zločince oslobodili grobnim mjestom
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
na Mirogoju. S tom razlikom da su
posljednja dvojca stvarno počinili
veliki zločin. Gospodin predsjednik
SABAH-a to vjerojatno nije tako shvatio, jer on u svojim govorima često
ističe da se 1991. godine Hrvatska
branila od fašista. Ipak, tom jadnom rukovodstvu „antifašista“ lekciju je održao ambasador Kraljevine
Norveške koji je hvaleći borbu jugoslavenskih partizana svoj nadahnuti
govor održao na engleskom jeziku,
a završio rečenicom na hrvatskom:
„Hvala partizani!“ Svakako najbolji govor, osim uvodničara Mirka
Mećave, jedini govor koji je odgovarao prigodi iz srca je održao Davor Bernardić. Nakon što se prisutni
već pomislili da će svi morati održati
pozdravne govore, a bila je puna
dvorana, pa bi to pozdravljanje trajalo danima, najbolji sudionik cijele
priredbe, zagrebački glumac Dubravko Sidor najavio je zabavni dio.
Prvo je Puhački orkestar
OSRH otpuhnuo „Nabrusimo kose“,
a onda je jedan fini gospon sjeo za
sintesajzer, to su kompjutorizirane
električne orgulje, i uspavao nas
svojom instrumentalnom izvedbom
pjesama „Konjuh planino“ (ruska
pjesma prilagođena partizanima)
i „Bilečankom“, nakon toga su se
redali kompozitori i pjesme Alfi Kabilja i Frederic Chopina, ne znam
što, ovaj drugi, ima s NOB-om i
antifašizmom, ali sam shvatio čemu
talijanska pjesma „O sole mio“
koju je izvanredno otpjevao operni
tenor čije ima nisam uspio čuti.
„Sole mio“ vjerojatno je otpjevana
u spomen talijanskim okupatorima
i iz zahvalnosti što su nam Talijani
godinama uvježbavali „hrvatsku“
vojsku ustaše i s poglavnikom im
Antom Pavelićem, te ih dopremili
16. aprila, pardon, travnja 1941. u
Zagreb. Dvije gospođe čiji su očevi
bili borci u Prvom korpusu nakon
toga su glasno komentirale da bi
netko trebao otpjevati i „Lili Marlen,
u spomen njemačkih okupatora.
Uostalom Lili Marlen je svjetsku
slavu stekla kada je prvi puta emitirana 1941. s okupiranog radio Beograda, a u to vrijeme nismo se dijelili, međusobno, na „naše“ i „vaše“.
Najsramnije od svega da se organizator nije sjetio, ili usudio da netko
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Mislio sam da je tekst
konačan i spreman za štampu,
ali, pošto sam tekst poslao
nekim prijateljima, netko od njih
doturio je rukovodstvu SABAH,
koje je zgranuto, posebno o
njemu raspravljalo na svojoj
sjednici. Ček se postavljalo
pitanje kako sam ja tamo dospio. Zar je Svečana akademija
bila u ilegali? Nakon toga dobronamjerno sam upozoren
da tekstom izvrćem činjenice,
da ne znam da je ‘42. godine
u Hrvatskoj rat protiv fašista
vodila NOV Hrvatske, da
Predsjedništvo SABAH nazivam ustašama i da ne duljim,
da je tekst ispod moga nivoa i
da njima štetim samo sebi.
Pokoleban razmišljao
sam da povučem tekst, ali prije
toga htio sam pronaći te moje
greške i prelistao sve moguće
knjige i enciklopedije i nigdje nisam pronašao NOV Hrvatske.
Jedina vojska koja se nazivala
„Hrvatska vojska“ bili su domobrani i ustaše. Mislio sam da mi
je ipak promakla ta činjenica i
onda sam razgovarao s bivšim
borcima i povjesničarima koji
su me uvjeravali i uvjerili da se
od 1941. do 1945. u Hrvatskoj
i ostalim republikama bivše Jugoslavije protiv fašizma borila
NOV Jugoslavije i na tlu Hrvatske nije postojao Prvi korpus
NOV Hrvatske. Žalosno je da
otpjeva i koju partizansku pjesmu!
Naučio sam i zaključio da
je vodstvo SABAH nedoraslo vremenu, mjestu i organizaciji na
čijem su čelu. Antifašiste pretvaraju
u domobrane i dijele na „vaše“ i
„naše“. Možda bi neko od njih i htio
da im se pridruže i bivši ustaše! A
predsjednik Predsjedništva, gospodin Ratko Maričić je jedan fini
gospodin, ali je totalno na krivom
mjestu. On bi bio idealni predsjednik HVIDRA-e. Međutim, na žalost
39
to Vodstvo SABAH-a ne zna,
ili bi danas radije htjeli da nije
tako, ali u vrijeme NOB-e u Hrvatskoj je postojao je Prvi hrvatski korpus NOV Jugoslavije,
a Prvi korpus NOV Hrvatske
nečija je izmišljotina ili pusta
želja. Kasnije je taj Prvi korpus postao Četvrti korpus NOV
Jugoslavije. To su definitivne
činjenice.
Prema
tome
naučio sam još nešto! Rukovodstvo SABAH-a definitivno je počelo dijeliti slavnu
Narodnooslobodilačku borbu
na „vašu“ i „našu“. Najtragičnije
od svega je da rukovodstvo
SABAH-a
Domovinski
rat
proglašava nastavkom borbe
protiv fašizma.
Naučio sam, ali to još
davno, kada sam bio mali, otac
Ivan me naučio da se ljudi ne
dijele po naciji i rasi nego po
dobroti. Gdje bi mi danas bili
da je bilo više takvih Ivana!
Oni koji ljude dijele po naciji nisu dobri ljudi! Na žalost
malo je dobrote u vodstvu
Saveza antifašističkih boraca i
antifašista Hrvatske.
Smrt fašizmu – bivši
drugovi! Možda će mi netko na
to odgovoriti „ I tebi sinko!“, ali
to je njegov veliki problem.
(N.K.)
nije bio dragovoljac, ili možda
je, ne znam, ali znam da bi on toj
dragovoljačkoj organizaciji udahnuo
finoću i uljudnost koja joj nedostaje,
a mogao bi onda i aktivnije proganjati antifašističke „zločince“.
Da zaključim! Partizani i
antifašisti ne dižite revoluciju, jer ste
umorni od davnog ratovanja, ali smijenite vodstvo SABAH, jer ono nije
doraslo vaše slave i rana, a samo
sramoti Vas, Vašu slavnu prošlost i
Republiku Hrvatsku!■
pod povećalom
Vukovar - 21. godinu posle
ŽIVOT U KRUŽNOM TOKU
I
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
ako je od rata i tragičnih
događaja u Vukovaru
prošla 21. godina Srbi
u tom gradu nisu ravnopravni građani nego i dalje
građani drugog reda, smatra
predsednik vukovarskog SDSSa Srđan Milaković. „U pokušaju
da normalizujemo svoje živote,
odmičući se od isključivo nacionalnih tema, okrećući se sve više
problemima egzistencije, stvaranja i podizanja porodice, uvek se
ponovo suočavamo s problemom
naše etničke pripadnosti koja je
presudna za ostvarenje bilo kojeg
prava. To se oseća kod uslova
boravka dece u vrtiću, ostvarenja
prava studenata na stipendiju,
kod ostvarenja prava na penziju, proslave državnih praznika,
prenosa sportskih utakmica …“
priča za Identitet predsednik
Gradske organizacije SDSS-a
Vukovar. On smatra da Srbi kao
zajednica naprosto žive jedan paralelan život, u odnosu na pripadnike većinskog hrvatskog naroda
koji po njegovom mišljenju žive
mnogo normalnije i opuštenije
živote, često nemajući razumevanja za probleme srpske zajednice. „Mi ne delimo iste vrednosti, pre svega one nacionalnog
karaktera koje se neprestano
nameću, stvarajući probleme u
međusobnim odnosima. Nama
je u sferi politike izuzetno teško
jer osećamo sve ove probleme
pripadnika naše zajednice, a
imamo malo instrumenata da ih
rešimo. Osim toga, političari iz hrvatskih opcija plaše se sarađivati
s nama na otvoren način jer se
boje kako će to biti primljeno kod
njihovog naroda. Uvek su skloniji nekoj kamuflaži i skrivanju pa
često nismo niti u mogućnosti da
prikažemo šta smo to ostvarili za
našu zajednicu“, ističe ovaj diplomirani pravnik.
NEMA VRAĆANJA NA STARO
Po pitanju haške presude hrvatskim generalima, ona po
Milakoviću za međunacionalne
odnose u Vukovaru nije donela
ništa dobro. Srbi su je primili sa
zaprepaštenjem i ozlojeđenošću,
a Hrvati s radošću i euforijom. Ali
to po rečima našeg sagovornika
nije ništa čudno i neočekivano.
Važno je da se stvari ne vrate na
staro, unazad 10 i više godine,
kada su međunacionalni odnosi
bili mnogo lošiji. „Kada su Srbi u
pitanju siguran sam da se to neće
dogoditi, a nadam se da neće ni
kada je u pitanju većinski narod“,
kaže ovaj Vukovarac. I premda
se Vukovar i danas doživljava
kao nacionalno podeljen grad,
40
te podela je po rečima ovog
političara iz redova srpske zajednice, u društvenom smislu, posebno kada je u pitanju druženje mladih ljudi koji nisu doživeli ratna
događanja, sve manje izražena,
mada i dalje prisutna. Međutim,
ona i dalje opterećuje vukovarsko
društvo, kao posledica nejednakosti u ostvarivanju elementarnih ljudskih prava – prava na
stan, posao, penziju, otpremninu
….Iako je bilo signala da bi se
predstavnici vukovarskih Srba po
prvi put ove godine mogli pridružiti
koloni sećanja i komemoraciji
u Vukovaru, 18. novembra, na
Dan sećanja na žrtvu Vukovara,
to se nije dogodilo. „Pitanje odavanja počasti žrtvama rata 1991.
je pitanje koje je povezano s otvaranjem priče o ratnom Vukovaru na jedan drugačiji, objektivniji
način, gde će i Srbi imati pravo na
svoje žrtve i pravo da kažu nešto
o tim dešavanjima. Dosadašnje
obeležavanje je jednostran prikaz
rata u Vukovaru po kojem su Srbi
agresori i zločinci. U tom smislu i
pravosuđe treba da uradi svoj deo
posla, kada su u pitanju zločini
nad Srbima u Vukovaru“ dodaje
naš sagovornik.
VUKOVAR - PUPAK UNIVERZUMA
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
SRĐAN MILAKOVIĆ, predsednik
vukovarskog SDSS-a:
“
Pitanje odavanja počasti
žrtvama rata 1991. je pitanje
koje je povezano s otvaranjem
priče o ratnom Vukovaru na jedan
drugačiji, objektivniji način, gde
će i Srbi imati pravo na svoje
žrtve i pravo da kažu nešto o tim
dešavanjima…
„Ugledni Vukovarac, akademik, profesor
doktor Dimitrije Panfilov za grad svoje
mladosti, odrastanja i stasavanja znao je
da kaže „Vukovar je pupak mog univerzuma“. Vukovar je prostor u kojem sada
ja živim, u kojem sam živeo pre ratnih
događaja, a danas samo suživotinjarim.
U njemu žive umorni ljudi kojima je potreban mir, ljubav i predah. Mir, da svako
oplače i zaceli svoje rane. Ljubav, da
se iskažu prave emocije prema ljudima,
gradu, životu. Predah, da se pobegne od
poslovno-finansijskih stereotipa i od novonapisanih istorijskih fakata i događaja
koji se stalno nameću i ažuriraju jer se
možda i nisu tako dogodili. I Srbi i Hrvati
i ostali građani Vukovara danas su taoci
prevaziđene politike iz ne tako davne
prošlosti“ kaže Milenko Živković, predsednik vukovarskog pododbora Srpskog
kulturnog društva „Prosvjeta“. On ističe
da Srbi u Vukovaru žele „velike“ promene
koje su neophodne da bi se napravio
iskorak iz kružnog toka (u gradu su napravljena dva, a biće ih još) po kome se
odvija vukovarska godina. Tokom godine
Srbi i Hrvati žive normalno, kupaju se na
Otoku, grad živne, studenti dolaze na raspust, da bi se u novembru sve raspršilo i
nestalo u magli kao da ga nikada nije ni
bilo, kao u vreme kad su se prebrojavale
amebe i planktoni. Da bi se sve vratilo
u normalu, smatra Živković, potrebna je
velika energija i vreme. I tako već godinama. Kakva bi to zajednička šetnja bila,
pita se naš sagovornik, kada se zbog
jednog dana, odreknemo preostalih 364
dana u godini?!
KAD GLADNA USTA PROGOVORE
Ovaj diplomirani ekonomista kaže da
kada na jednoj teritoriji imate veliko demografsko pomeranje stanovništva, a
samim time i osporavana imovinska prava, te prostore kapital i prateće investicije
zaobilaze u velikom luku. „Gde nema investicionog ciklusa nema ni života, a sve
se vraća u prirodne okvire tako da prostor
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
MILENKO ŽIVKOVIĆ, predsednik
vukovarskog pododbora Srpskog
kulturnog društva „Prosvjeta“:
“
Tokom godine Srbi i Hrvati žive
normalno, kupaju se na Otoku,
grad živne, studenti dolaze na
raspust, da bi se u novembru sve
raspršilo i nestalo u magli kao da
ga nikada nije ni bilo. Zbog jednog
dana, odričemo se preostalih 364
dana u godini…
i ljudi u njemu postaju samo potencijalni
prirodni resursi i sve više drvene i tupe.
To se danas dešava sa Srbima u Vukovaru, ali će se već sutra dešavati i Hrvatima
starosedeocima“, priča ovaj Vukovarac.
Kada je u pitanju haška presuda hrvatskim generalima mišljenja je da su sve
strane bile iznenađene njenim ishodom,
da je haški sud tom presudom izneverio
osnovne principe radi kojih je i osnovan,
da sankcioniše sve ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije i stvori uslove za
međusobno pomirenje. Zbog nesankcionisanog ratnog zločine, sistema ili
pojedinaca pomirenje naroda se odlaže,
a posledice trpimo svi, ponaosob, u kontinuitetu. „Pomirenje jedino može da se
desi kad progovore gladna usta gladnih
ljudi, jezikom čoveka. Sit čovek uvek
razmišlja za danas, a prazan stomak od
danas. Ekonomska ne-situacija Vukovara, koja je danas na najnižim nivoima,
može približiti građane i kanalisati njihovu pozitivnu energiju u pravcu rešenja
za opšte dobro, bez prebrojavanja krvnih
zrnaca. Kada svi građani slobodno za
Vukovar, kao gospodin Panfilov kažu
„Vukovar je pupak mog univerzuma“,
onda ćemo znati gde smo i kuda idemo“,
zaključio je naš sagovornik.
EGZISTENCIJALNO
PITANJE
POZNAJE NACIONALNOST
NE
Novinarka Dragana Korpoš iz Vukovara
smatra da se danas u Vukovaru živi kao
u većini drugih delova Hrvatske – za one
koji imaju posao i koliko-toliko pristojnu platu ili penziju može se reći da žive
relativno dobro dok su ostali osuđeni
na životarenje i spajanje kraja s krajem.
„Egzistencijalno pitanje ne poznaje nacionalnost i zato verujem da će se život
u gradu poboljšati samo uz otvaranje
novih radnih mesta i podizanje standarda
građana. U suprotnom mladi će sve više
odlaziti u potrazi za poslom, a tada neće
biti ni bolje budućnosti“ priča ova Vuko41
DRAGANA KORPOŠ, novinarka:
“
Egzistencijalno pitanje ne
poznaje nacionalnost i zato
verujem da će se život u gradu
poboljšati samo uz otvaranje
novih radnih mesta i podizanje
standarda građana…
varka. Što se tiče presude generalima i
teze da je time završen rat, mišljenja
je da rat, u simboličnom smislu, nikada
neće završiti za one koji još nisu pronašli
nestale članove svojih porodica, a delom ni za one kojima je rat doneo teške
tragedije, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Nikakve sudske presude, smatrali ih pravednim ili pogrešnim, to neće
promeniti, ističe naša sagovornica. „Hrvatska i Srbija su komšijske države, Hrvati i Srbi žive jedni s drugima ili jedni
pored drugih i dok svi ne prihvate da se
te činjenice ne mogu menjati dolaziće,
barem povremeno, do napetosti i problema. Poseban problem je što vlasti u
Hrvatskoj i Srbiji imaju sasvim drugačije
viđenje onoga što se na ovim prostorima
dogodilo pre 20 godina i što su poslednjih meseci odnosi između dve države
„zaleđeni“, dodaje vukovarska novinarka.
SVIMA PRAVO NA STIPENDIJU
Za stipendiranje vukovarskih studenata
u humanitarnoj akciji „Za akademsku
budućnost Vukovara“ prikupljene su
194 hiljade kuna. Sredstva su prikupljena putem humanitarnog telefona
i na humanitarnoj večeri u Vukovaru,
pod visokim pokroviteljstvom predsednika Republike Hrvatske Ive Josipovića,
održanoj 17. novembra u dvorcu Elc.
Tom prilikom gradonačelnik
Željko
Sabo založio se za Vukovar kao grad
znanja i budućnosti. Rekao je da je za
stipendiranje ukupno 358 vukovarskih
studenata u sklopu akcije „Solidarnost za
Vukovar“ ove godine prikupljeno milion
kuna dok su u gradskom budžetu za tu
namenu obezbeđena 2,5 miliona kuna.
Treba pozdraviti i donošenje Odluke o
dodeli stipendija, koju je krajem oktobra
donelo Gradsko veće Vukovara, na inicijativu vukovarskog SDSS-a. Tom odlukom se omogućava jednak položaj svih
studenata koji konkurišu za gradske stipendije, bez obzira na mesto studiranja.
Time je i pripadnicima srpske zajednice,
koji se školuju u Republici Srbiji i drugde,
omogućeno da ravnopravno konkurišu
i dobiju gradsku stipendiju, što do sada
nije bio slučaj.■
razgovor: Danijel Dane Korica
KORICA I DANAS TRČI
SVOJU TRKU
Kada pomislimo na atletski sport, jedna od prvih asocijacija je Dane Korica.
Danas sa svojih 67. godina čini se da je aktivniji nego mnogo mlađi sportski
radnici. Od ranog jutra do ponoći Korica vredno radi u sportskom savezu
Srbije kao generalni sekretar. Pošto je poznat kao čovek koji više voli da konkretno radi na terenu Korica tokom dana prođe na stotine kilometara u želji da
kontaktira sa sportskim radnicima širom Srbije. - Ja ne mogu da mirujem. Moje
noge i telo su naučene na stalnu kretnju. Jedva čekam da završim posao koji
se mora uraditi u kancelariji i zatim krećem da obilazim sportske klubove širom
Srbije - započinje svoju priču za Identitet Danijel Dane Korica
Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
42
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
P
očetak bavljenja sportom nije
bio kao kod druge dece. Mali
Dane umesto u školu i na
igru sa drugarima, dugo se
mučio sa bolešću. „Da me
je onda, kada sam sa dvanaest godina
zaradio tešku upalu zglobova zbog loše
ishrane i hodanja u pocepanoj obući zimi,
otac samo dve nedelje kasnije odveo u
bolnicu, ostao bih nepokretan. Kolena
su mi bila naduvena kao lopte. Više od
dvadeset puta stavljali su mi gips. Kako
ga skinu, kolena se ponovo napune
tečnošću. Tek kad sam otišao u rehabilitacioni centar u Lovran kod Opatije,
TRKA ŽIVOTA PRED 100.000
GLEDALACA
Septembar 1971. godine, stadion Crvene zvezde, na tribinama
100.000 gldalaca na otvaranju
reflektora na popularnoj „Marakani“. Poluvreme utakmice Crvena zvezda - Benfika. Od Zvezde
se opraštaju legende Dragoslav
Šekularac i Bora Kostić:
“Trka na 5000 m je organizovana
u poluvremenu utakmice.Tu je bio,
tada srebrni sa prvenstva Evrope
francuski trkač Žan Vadu i još
nekoliko poznatih atletičara u tom
trenutku. Ja nisam bio favorit ali,
to je nešto što ću pamtiti ceo život.
Pun stadion 100.000 gledalaca na
nogama i navijaju za mene, kada
sam krenuo u finiš, poslednjih 120
metara po travnatom terenu samnom su trčali i bodrili me fudbaleri.
Ma nije bilo šanse da izgubim.
Dao sam sve od sebe, pobedio i to
je nešto što se ne zaboravlja.
punktirali su mi oba kolena i smestili u
nekakva gipsana korita. Sedam meseci
ležao sam tako zavijen, a niko me, osim
doktora, nije obišao, jer moji roditelji nisu
imali novca za put od Kutine do Opatije.
U bolnici sam i razred završio. Jedino
štivo osim knjiga tada su mi bile Sportske
novosti. Onda se mnogo pisalo o atletskom šampionu Franji Mihaliću… Čitajući
tako, obećao sam sebi da ću, ako prohodam, biti atletski šampion”. Obećanje
koje je Dane Korica, jedan od najboljih
jugoslovenskih atletičara svih vremena,
dao sam sebi kada je ležao u bolnici,
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
počeo je da ispunjava čim se vratio s
oporavka iz Opatije u rodnu Gornju Slatinu, pet kilometara od Kutine. Oporavak
mu se, doduše, dodatno odužio, budući
da su mu se od ležanja otvorile dve rupe
(kaverna) na plućima, zbog čega je još
dva meseca, svaki dan, u bolnici primao
po dve vakcine. „Bilo nas je šestoro dece
u porodici i svi smo mnogo radili, svako je
imao svoja dnevna zaduženja. Sećam se
da sam, kad smo pravili našu porodičnu
kuću, s braćom i sestrama nogama
mešao blato i piljevinu, što nam je služilo
kao malter. A kuća je bila mala, dve
sobe i velika peć kojom smo se grejali.
Ja sam se rodio treći po redu. Dali su mi
ime Danijel, ali me niko u životu nije tako
zvao. Za sve sam bio i ostao Dane“. Kada
se potpuno oporavio od bolesti, Dane se
priključio Atletskom klubu Moslavina u
Kutini. Međutim, roditelji, ali i komšije iz
sela, nisu baš blagonaklono gledali na
njegov hobi. Seljaci bi ga doživljavali kao
čudaka koji, umesto da radi s ocem, trči
kao da je poludeo. “Najbolje mi je bilo da
trčim noću, kad me niko ne vidi, i to po
šumi. Kako sam ja njima mogao da objasnim zašto trčim? Kao da bi neko shvatao, sve i da sam pokušavao. Kad me
neki komšija, koji je u šumi sekao drva,
jednom video da obuvam sprinterice sa
šiljcima i da protrčavam pored njega,
otišao je kod moje mame Marice i rekao
joj da ja nisam baš normalan. Dodao je
da će me udariti sekirom ako krenem na
njega onim „ekserima na cipelama”.
Kao apsolutni anonimus i autsajder od
sramote i straha sam sprintao 3.000 metara i na kraju stigao drugi, na iznenađenje
svih koji su prisustvovali takmičenju”.
Dva meseca kasnije Dane Korica dolazi
prvi put u Beograd, na prvenstvo Jugoslavije. Iz Kutine kreće sa još dvojicom
kolega iz kluba, takođe takmičara. Za
trenera nije bilo para za put. “Tada sam
pobedio u trci na 3.000 metara i postao
šampion SFRJ. Skoro sam pao u nesvest kada sam prolazio kroz cilj. Na pov-
PRVA TRKA I DOLAZAK U BEOGRAD
ratku u Kutinu švercovali smo se u vozu,
jer smo pare potrošili na čorbast pasulj i
ljute papričice u restoranu Sport na Autokomandi. Posle me je Žika Stevčević,
automehaničar i precizni alatničar iz Beograda i veliki zaljubljenik u atletiku, doveo
u AK Crvena zvezda. Živeo sam u njegovom stanu u Beogradu, a nešto kasnije i
u kući na Umci, i to tri godine. Tada me
je Žika naučio mehaničarskom zanatu,
pa sam jedno vreme radio, trenirao i išao
u večernju školu Braća Stamenković. Tu
sam, konačno, stekao zvanje - precizni
mehaničar. U radionici majstora Žike, koji
me je prihvatio kao sina, upoznao sam i
svoju suprugu, koja je radila na benzinskoj pumpi. Svakodnevno sam je vozio
Žikinim fićom na posao i nazad… Posle
me je gazda Žika i venčao. Pored toga
što je bio standardni atletski reprezentativac, godinama nepobediv na Balkanu u
svojim disciplinama i državni rekorder u
disciplinama na pet i deset hiljada metara, stigao je da diplomira i doktorira na
Na zanat za preciznog mehaničara u
Kutini, koji je Dane hteo iz sveg srca,
deca su se, priča, upisivala preko veze,
tako da ga je posle osnovne škole otac
dao da uči za proizvođača čađi, gline
i kreča. “Tada je bilo bitno da imaš bilo
kakav zanat u rukama. Atletika je bila
hobi. Kako je onda bilo govori i podatak
da sam na juniorskom prvenstvu Hrvatske u Dugoj Resi trčao u kopačkama! A
prvu zvaničnu trku na tri hiljade metara
istrčao sam na Republičkom prvenstvu
Hrvatske u atletici, u Varaždinu 1965.
godine. Ekipa iz Zadra došla je skockana
u novim trenerkama, s nekoliko trenera
koji su držali štoperice i merili svojim
takmičarima svaki istrčani krug. Za mene
je to bila vasiona. Čim je počela trka, bez
ikakve taktike uleteo sam u sprint i ostavio sve iza sebe stotinak metara. Imao
sam tada dugu crnu kosu do ramena.
Neki su to glasno prokomentarisali pored
staze: „Ko je ovaj pomahnitali Indijanac?“
43
•
•
•
•
•
•
•
NAGRADE I DOSTIGNUĆA
Pobeda na Univerzijadi u
Moskvi 1973.
Četiri pobede na Balkanskim
atletskim igrama na 5.000 i
10.000 metara
Tri pobede na poznatom nadmetanju „Pet mlinova“ u Italiji
Pet pobede na Balkanskom
krosu
Pet pobede na krosu „Politike”
Učešće
na
Evropskim
šampionatu u Atini 1969. peto mesto na 5.000 metara i
deseto na 10.000 metara
Učešće
na
Evropskom
šampionatu u Helsinkiju 1971.
- četvrto mesto na 10.000
metara
razgovor: Danijel Dane Korica
urbana lobotomija
DAN KADA
Dane Korica i zlatna Sandra Perković
DIF-u. Nije bilo nijednog svetskog
trkača kojeg Dane u svoje vreme nije
pobedio. Bio je i na mestu saveznog
kapitena seniorske atletske reprezentacije u vreme Evropskog prvenstva
u Splitu i najvećih uspeha jugoslovenske atletike. Ali dečački san iz rehabilitacionog centra u Opatiji, kada
je čitajući Sportske novosti zamišljao
u Atini na istom takmičenju najboljih
evropskih atletičara, sedmo mesto na
OI u Minhenu. Pobeda na Univerzijadi u Moskvi 1973. je samo uteha za
medaljama koje sam želao, a nisam
osvojio. Pobeđivao sam na mnogim
ulučnim trkama, polumaratonima
širom sveta ali olimpijska medalja i
PRIZNANJE
Generalni sekretar Sportskog
saveza Srbije (SSS) dr Dane
Korica ponovo je izabran za
potpredsednika Evropske asocijacije atletskih trenera (EAAT)
za period od naredne četiri godine, sve do završetka Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru
2016. godine. Korica je već
bio na poziciji potpredsednika
najveće trenerske organizacije
u Evropi, a u obrazloženju njegovog reizbora na ovo mesto
navodi se veliki uloženi trud i
napori u radu u ovoj organizaciji i na polju poboljšanja statusa
trenera širom Evrope.
LIČNI REKORDI
13:31.2 na 5.000 metara 1971.
28:16.6 na 10.000 metara
1971.
kako će, poput Franje Mihalića, nositi
trenerku s natpisom Jugoslavija, ali
na nekom olimpijskom pobedničkom
postolju, za Daneta Koricu ostao je,
nažalost, nedosanjan.
SA STAZE U SPORTSKE RADNIKE
Mislim da sam mnogo toga postigao
kao atletičar. Mnogo pobeda, dobrih
rezultata, ali ostaje žal za jednom
medaljom. Dva četvrta mesta na prvenstvu Evrope u Helsinkiju 1971.
godine i dve godine ranije peto mesto
medalja sa Evropskog prvenstva je
ostala san - ističe Korica. O kakvom
se sportisti radi i o rezultatima koje
je on postavljao ,najbolje govori
činjenica da dva njegova rekorda iz
davne 1971. godine još uvek niko
nije oborio. “Sa jedne strane mi je
drago, a sa druge mnogo je godina
prošlo i bilo bi sasvim normalno da
se neko pojavi i danas sa dobrim uslovima za rad obori rekorde na 5 i 10
kilometara. Međutim, mora mnogo da
se trenira. Danas mladi nisu spremni
da se odreknu mnogo toga, da svaki
dan pretrče i po 50 km po kiši, snegu,
vetru, suncu…”. Da potsetimo pre 41
godine Korica je trčao 5000 m u vremenu 13:31,2 a 10.000 m za 28:16,6.
„Sada sa 67 godina mogu da kažem
da sam zadovoljan onime što sam u
svom životu uradio. Posle sportskog
dela svog života, bio sam juniorski i
seniorski selektor i direktor reprezentacije tačno 20 godina. Dug je to period i sretan sam što je to zlatni period naše atletike. Već 11 godina, treći
mandat sam generalni sekretar sportskog saveza Srbije koji je naslednik
nekadašnje SOFK-e”.■
44
Tog petka kad su mili
generali oslobođeni,
meni je bio tužan
dan, jer sam se
pozdravljala s mojom Tenom koja je
išla u Dubai. Ne
turistički, nego baš
onako,
zapravo,
Piše: kako bi mnogi od
DUNJA nas htjeli, a malo bi
NOVOSEL se nas usudilo. Da
radi i živi tamo, na
neodređeno. A i udat
će se, moja Tena. Samo bez tamburaša.
Kako imam nevjerojatnu sklonost tome
da sve meni drage osobe žive negdje
daleko (možda su mi baš stoga i drage),
Tenin me odlazak baš rastužio, još jedan
moj biser rasut po cijelom svetu, iako su
osjećaji naravno bili dvojaki - sretna sam
jer znam da će joj tamo biti dobro. I dok
smo se grlile pred pravoslavnom crkvom u
čijoj smo blizini pile kavu (Tena je pila sok
od jabuke, to ću još dugo pamtiti, kao i sve
o čemu smo tada razgovarale), zgranuo
me najnoviji seljakluk na Cvjetnome trgu, a
to nije bila božićno okićena Horvatinčićeva
zgrada mjesec i po dana prije Božića,
kad Božić za Hrvate neslužbeno počinje,
već džinovski videozid na krovu jedne
zgrade (ne pamtim je li tamo bio i ranije),
s kojeg su ispod generalskih kapa na nas
prijeteći sijevali pogledi dvojice toga jutra
oslobođenih generala, a ispod njih natpis
Hvala vam, generali. Stresla sam se, a nije
bilo hladno toga dana. Trebalo je ranije
poći kući, da se izbjegne sudjelovanje u
svečanoj pijanoj povorci povodom dočeka.
Najednom sam se osjetila silno umornom,
kao da me umara to što živim tu gdje živim,
i najednom sam pozavidjela Teni što ide
tamo gdje nitko ne zahvaljuje generalima
niti euforično slavi njihov povratak. Nazvala
sam Nenada i bez mnogo riječi otkazala
naš dogovor za rani ručak u Gundulićevoj,
jer bi nam zbog svečanog mimohoda prisjela popara. No imala sam nekih neodgodivih obaveza u gradu stoga nisam mogla
poći direktno kući, i vrijeme kao da se razvuklo, a ja ostala zarobljena u labirintima
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
SU OSLOBODILI GENERALE
bezumnosti. Ulice su se malo-pomalo
ispunile pijanom i euforičnom gomilom
u spitkama, što je mahala hrvatskim, a
nerijetko i ustaškim zastavama; u glavama tog priprostog svijeta vjerojatno
su te dvije zastave jedna ista, odnosno
bez druge prva ne bi ni bila, i pjevali su,
onako režeći, po stadionski, hrvatske
budnice. Ti naravno rata nisu ni vidjeli,
jer mnogi nisu bili ni rođeni, a ako i jesu
bili su tada vrlo mali i rat su, koji se vodio na njima tad nebitnim prostorima, a
koje su poslije tek osvijestili kao Lijepu
Našu, vidjeli eventualno na dnevniku.
Ne govorim o starijim generacijama
koje su u tome vrtlogu sudjelovale.
Sudjelovati u ratu, nagađam, je kao piti
otrovanu vodu s neke česme svaki dan,
taj se otrov nataloži negdje duboko u
čovjeku i malo tko je sposoban, za to
je potrebna snažna volja i plemenitost
karaktera, pobijediti njegovo sporo ali
neminovno djelovanje pa živjeti dalje
bez ogorčenosti. No u ratu se sruše tolike kuće, crkve, mostovi, a te česme
kao da su posebno čuvane, štićene
od rušenja, da bi se iz njih mogle napajati i trovati nove generacije. I dosta
mi je o ratu da pišem, on je ionako na
ovim prostorima neizbježna tema svakih novina, filma, izložbe i romana, ali i
svakodnevnih razgovora, pa iz principa
neću zalaziti u to, ali iz današnje perspektive, jedine koju želim gledati, nije
mi uopće jasno zašto se oko generala
diže tolika hajka, zašto se uoči njihove
presude strepilo, plakalo, molilo, bdjelo, postilo, ispovijedalo, zašto se odluka
suda dočekala tolikom euforijom, grcanjem u suzama radosnicama, otvaranjem flaša najboljih pića čuvanim za
promocije i svadbe, prepunim noćnim
klubovima te večeri, u kojima je iz duše
radosno pjevala hrvatska mladež?
Nikome od njih, toj bagri inače toliko
neosjetljivoj na tuđe sudbine, da se
neće okrenuti kad nekoga na ulici tuku,
niti zastati kad se netko onesvijesti, a
kamoli mu pružiti pomoć, nije apsolutno ni u džep ni iz džepa hoće li Mladen
Markač i Ante Gotovina dočekati Božić
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
u svojim domovima ili tamo u Haagu
(gdje su dočekivali i prethodne Božiće,
kad su ovi vjerni Hrvati što im sad kliču
od radosti i ganuća pili i žderali ni na
tren ne pomislivši kako sada u uzništvu
i tuđini blaguju siroti generali.) Da se
razumijemo, ovo veselje bez granica
smatram iskrenim jedino od strane
srodnika, bliskih prijatelja i dobrih susjeda oslobođenih generala. Kao što bih
im se i ja jednako iskreno veselila da
su moji. Oni ih poznaju u nekom drugom svjetlu, kao očeve, braću, stričeve,
kumove, ne kao hrvatske generale koji
samim time što su hrvatski po difoltu ne
mogu biti krivi. Samo ih je ta nekolicina iskreno dočekala. Sve ovo drugo
je čisto preseravanje, hinjena ljubav,
dokazivanje hrvatstva, razlog za napiti
se, himbenost, senzacionalizam, prilika
za stapanjem u gomilu. U gomili smo
sigurni i mirni. Mahat ćemo zastavom,
nek’ nas nitko ništa ne pita. Siti smo i
sretni. Oj hrvatska mati, nemoj tugovati.
Taj dan, samo taj dan, nije se čula kuknjava. Zaboravilo se na nezaposlenost,
glad, porast cijena, pad morala, nepovjerenje prema vladajućima, kaljužu
domaće bezizlaznosti. Negdje u kasno
poslijepodne, kad se već smračivalo,
na trgu su se pojavili oslobođeni generali. Taj dan, samo taj dan, gomila im
neće jebati mater. Poznato je već da
se u nas nacionalni heroji preko noći
prometnu u najomraženije persone non
grata. Pa su tako generala Gotovinu
izviždali već nakon što je održao kratak
i vrlo pristojan govor. Što se generala
Gotovine tiče, ne skrivam da sam uvijek vjerovala da to nije čovjek kadar
za nečovječnosti. Duboko u sebi nadam se da ne griješim. Jednostavno,
od svih onih haških optuženika, sa čije
god strane, jedino me pogled na Antu
Gotovinu nije ispunjavao žmarcima
jeze i nelagode. Njegovo me lice nije
uznemiravalo, jer mi nije zračio ni zlom
ni zadrtošću, koja je često opasnija od
samog zla, a u kombinaciji s njime letalna. Ali su mi unatoč tome dozlaboga smiješni oni koji su vozili njegovu
45
sliku nalijepljenu na šajbu automobila
i lupali se šakom po prsima uz uzvike
ge-ne-ral-an-te jer su mu isti ti krezubi
beskičmenjaci zviždali na trgu kad se
kulturno zahvalio na podršci državnim
tijelima i pozvao okupljene da zaborave
na minuli rat i okrenu se budućnosti.
Nije to govor koji su očekivali od generala Gotovine!!! Niti jedno sveto tlo
hrvatsko, hrvatski sinovi, gruda naša
sveta!!! Nikakvi tigrovi i sokolovi, crni
Ante! Rat da se zaboravi, kuku! Pa
šta će ih onda hraniti, jer hranom oskudijevaju! Ali to nije ni bitno. Tko ima
Rvacku, ne treba mu hrana! Ni posao,
ni kola, ni krov nad glavom, ni zimski
kaput, ni dostojanstvo. A general priča
o budućnosti, ovdje gdje se reprize hrvatskog sna gledaju iz dana u dan već
dvadeset godina, i zašto bi se vrtio drugi film, pored ove kultnosti i klasika, koji
istovremeno obrazuje i hrani, nadahnjuje i gradi, bodri i pokazuje put onima
što ga gledaju? General Markač puno
se bolje snašao u ulozi lučonoše što mu
je narod namijenio. Znao je taj zaguditi
u pravu žicu i dirnuti najistančanije niti
hrvatstva, zagrmiti ono što su okupljeni
došli čuti. Taj bi ga potez mogao prometnuti u novog patera patriae, iako
nije ni izbliza markantan i karizmatičan
kao Gotovina, već djeluje kao neki
prigorski mužek. Ali Gotovina kao da
je sišao sa uma u međuvremenu jer je
stao pozivati nekakve Srbe da se vrate
kući pa ispada kao da, Bože oprosti,
zajebava taj narod što je postio, molio se i bdjeo za njega. Možda su mu
isprali mozak tamo na robiji, podvrgli
ga nekoj strašnoj radijaciji ili ga uplašili
okrutnim prijetnjama. Možda sad krene
kolektivni post diljem države za ozdravljenje generala Gotovine. Ali puno je
vjerojatnije da će mu, ako bude ustrajao na tome da se nakon sve te larme
povuče i živi miran obiteljski život, uz
indignaciju okrenuti leđa i zaboraviti
sve prvotne zasluge i spjevane panegirike. I slavit će nekog drugog, uz iste
pjesme i zastave, ali drugu sliku. Ista
šablona, novi heroj, a ne zločinac.■
izvan granice
ENERGETSKA DILEMA
UKRAJINE
Nedavni parlamentarni izbori u Ukrajini potvrdili su primat dosadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča i njegove Partije Regija. U teoriji, to bi trebalo
značiti nastavak njegove proklamirane vanjske politike koja Ukrajinu vidi kao
jak, nezavisan faktor između Europe i Rusije, oslonjenu na svoju veliku teritoriju, pedeset milijunsko stanovništvo i ključni položaj na energetskom pravcu istok-zapad. U praksi, ukrajinska vlast se našla u poljuljanom vanjsko-političkom
položaju jer joj sa obje strane stižu zahtjevi koje ona ne želi ili ne može ispuniti,
ali nema ekonomske i političke snage da bi ih mogla jednostavno zanemariti.
Paradoksalno, ranjiva točka ukrajinskog položaja upravo je energetski, točnije
plinski sektor na kojem je prijašnjih godina gradila svoj status nezaobilaznog
partnera
Z
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
emni plin je od
neizmjerne važnosti
za Ukrajinu. Njeno
gospodarstvo
još
uvijek se velikim dijelom temelji na teškoj industriji
sovjetskog tipa čije su energetske potrebe ogromne. I opća
populacija je u velikoj mjeri usmjerena na plin za zadovoljavanje
svojih životnih potreba. Čitava
struktura za distribuciju, kako
za samu Ukrajinu tako i za tranzit prema Zapadu, naslijeđena
je od Sovjetskog Saveza.
Naslijeđena je i katastrofalna energetska neučinkovitost, koja je
karakteristična za sve elemente
sustava, od velikih plinovoda
do instalacija u domaćinstvima.
Što niža cijena plina ključna je
svakoj ukrajinskoj vlasti, i radi
isplativosti posrnule industrije i
radi održavanja socijalnog mira.
Do 2005. stvari su išle relativno jednostavno jer je iz Rusije
isporučivan plin po subvencioniranim cijenama za područje
bivšeg SSSR-a. No onda su
Rusi krenuli sa postupnim
ujednačavanjem cijena isporuke.
Ukrajina danas plaća 416 dolara
za tisuću kubičnih metara, jednako kao zapadna Europa i više
od prosjeka ostalih ex-sovjetskih zemalja koji je 320 dolara.
Pokušaji da se bolja cijena izbori
obustavom isporuke sa ukrajin46
skog teritorija prema Zapadu
kulminirali su ˝plinskim ratom˝
2009. Na kraju, Ukrajinci su se
povukli pred pritiskom iz Rusije
i Europe i stabilizirati distribuciju.
Ugovor koji je tadašnja premijerka Julija Timošenko potpisala
2010. sa Rusima bio je temelj za
njenu politički motiviranu sudsku
osudu i zatvorsku kaznu, iako je
u datim okolnostima teško mogla
izboriti povoljnije uvjete. Između
vlastite velike potrebe za plinom
i činjenice da joj on u potpunosti
dolazi preko Rusije(otprilike pola
iz ruskih izvora i pola ruskim
tranzitom iz Centralne Azije),
Ukrajini je ostalo malo manervarskog prostora. Njenom gospIDENTITET/ BR. 172 / 2012.
odarstvu treba ili velika injekcija stranih
ulaganja i kredita, pogotovo u modernizaciju i poboljšanje efikasnosti energetskog sektora, ili niža cijena plina kako
bi dosadašnji sustav mogao ekonomski
opstati.
EVROPSKI PRITISAK NA UKRAJINU
Potencijalni veliki ulagač su zemlje i kompanije iz Europske Unije. Europa je veliki potrošač energije, i 20% njenog plina
dolazi preko Ukrajine. Političko i ekonomsko približavanje EU-u je odrednica vanjske politike Ukrajine od ˝Narančaste
revolucije˝ 2004., a isti kurs je zadržao i
Janukovič nakon što je preuzeo vlast. Taj
cilj je popularan i među stanovništvom.
UKRAJNA U RASCJEPU:
Povinovanje Europi značilo bi
promjenu načina vladanja, gubitak
autoriteta i riskiranje gubitka vlasti,
dok priklanjanje Rusiji značilo bi
gubitak dijela suvereniteta i razloga
zbog kojeg je tu vlast uopće vrijedno
obnašati
Do prije godinu-dvije proces je išao dobro,
pa je između Ukrajine i EU-a pripremljen
važan ugovor(Association agreement)
koji, iako ne sadržava odredbe kojima
bi se Ukrajina približila članstvu, daju
toj zemlji značajne prednosti na polju
političke suradnje i slobode trgovine i
investicija. Ugovor je 2011. parafiran, ali
nikad nije ratificiran. Ispriječilo se europsko nezadovoljstvo stanjem političkih sloboda u Ukrajini, personificirano u presudi
oporbenoj prvakinji i bivšoj premijerki
Juliji Timošenko. U dvojbi između potencijalno profitabilne suradnje sa Ukrajincima i održavanja europskih standarda
demokracije i transparentnosti, politička
elita EU-a izabrala je ovo drugo. U europskim krugovima raspravlja se o ciljanim
sankcijama protiv najodgovornijih i najkorumpiranijih članova ukrajinske vlasti, što
je na korak od načina na koji Europa tretira izolirani bjeloruski režim. Iako od toga
za sada vjerojatno neće biti ništa, pokazuje koliko je europski pritisak ozbiljan.
Pokazuje također i to da su Ukrajinci precijenili snagu svoje pozicije. ˝Plinski rat˝
i obustave tranzita usred zime gadno su
potresli Europu, ali su još više naškodili
ugledu Ukrajine kao pouzdanog partIDENTITET/ BR. 172 / 2012.
nera. Nakon toga su Europljani žustro
prihvatili suradnju sa Rusima kad su u
pitanju alternativni pravci opskrbe. Rezultat su plinovodi Sjeverni tok, koji ide
preko Baltika i djelomično je već u funkciji, i Južni tok, koji je planiran preko Crnog
mora na Balkan i dalje. Ti plinovodi, pogotovo Južni tok, u čisto ekonomskoj
računici nemaju smisla. Njima neće ići
nove količine plina, niti će biti više isplativi od postojećih ukrajinskih pravaca. Njihova glavna svrha je da preusmjere plin
koji sada teče preko Ukrajine i osiguraju
njegovu pouzdanu isporuku. Europljani
također nastoje smanjiti svoju ovisnost o
ruskim energentima, pa preusmjeravaju
investicije prema novim područjima i tehnologijama, poput izvora u Sjevernoj Africi ili LNG terminala. To također ne ide
Ukrajini u prilog. Interes za investicije u
ukrajinski energetski sektor je još uvijek
znatan, no dolazi sa beskompromisnim
zahtjevom za transparentnost. Europa
traži da distribucija plina, njegova cijena
i djelovanje Naftagaza, agencije koja ga
kontrolira, budu potpuno jasni. No taj se
zahtjev sukobljava sa interesima ukrajinskih oligarha u čijem je vlasništvu dobar
dio industrije. Njihovi poslovi su profitabilni zato što za svoje tvornice ilegalno
preusmjeravaju subvencionirani plin
namijenjen stanovništvu. Čisti računi i
tržišna cijena bi ih skupo stajali, u nekim
slučajevima i bankrotirali, te zajedno
predstavljaju moćan blok koji koči reformu u energetskom sektoru.
RUSKI PLIN ZA SUVERENITET
Drugo moguće rješenje za ukrajinski energetski problem leži u Rusiji. Rusi su
svakako zainteresirani da ga pruže. Čak i
kad se Južni tok izgradi, dio plina prema
Europi još uvijek će ići preko Ukrajine.
Svaki mogući poremećaj u opskrbi sada
ili ubuduće naškoditi će već uzdrmanom
ugledu Gazprom-a, ruskog giganta čija
je do nedavno čvrsta pozicija u opskrbi
zapadne Europe plinom danas nagrižena
anti-monopolističkim tužbama i zahtjevima za promjenom načina poslovanja.
Europsko traženje energetskih alternativa dugoročno je veći problem Rusiji nego
Ukrajini. U tim okolnostima ukrajinsko
tržište sa 50 milijuna ljudi i rastrošnom industrijom postaje vrlo zanimljivo. Moskva
je već natuknula da bi se pod određenim
uvjetima cijena plina mogla spustiti na
60% sadašnje, odnosno na onu razinu
koju Ukrajinci smatraju pravednom. No
mogući ustupci koje će za uzvrat tražiti su
veliki. Prvi je preuzimanje većine ukrajin47
skog Naftagaz-a i plinske infrastrukture
od strane Gazproma-a. Time bi Rusi
dobili pod svoju kontrolu ne sam tranzit
na Zapad, nego i distribuciju u zemlji.
Ukrajina bi, pored profitabilne djelatnosti,
Čitava ukrajinska struktura za
distribuciju, kako za samu Ukrajinu
tako i za tranzit prema Zapadu,
naslijeđena je od Sovjetskog Saveza,
a naslijeđena je i katastrofalna
energetska neučinkovitost
stranoj sili predala i većinu svoje energetike i de facto dobar dio svog suvereniteta.
A to nije nešto što je ukrajinsko vodstvo
spremno za sada prihvatiti, bez obzira
na ruski kao materinji jezik većine trenutnih vladajućih. Tim potezom bi, kao i sa
europskom transparentnošću, bili nezadovoljni i oligarsi. Teško da bi Gazprom,
ako bi preuzeo ukrajinsku mrežu, dozvolio da plin curi u nepoznatom smjeru.
Drugi, ili alternativni zahtjev mogao bi
biti pridruživanje Ukrajine carinskoj uniji Rusije, Bjelorusije i Kazakstana. Za
Ukrajinu bi to značilo barem djelomično
priznavanje primata Rusiji i podrivanje
vlastite suverenosti. Bio bi to kraj i svakog ozbiljnijeg ekonomskog približavanja
Europi. Između europskog zahtjeva
za poštivanjem pravila demokratskog
obnašanja vlasti i transparentnosti u
poslovanju sa jedne, i ruskih poslovnih
i političkih apetita sa druge strane, predsjedniku Janukoviču se u rješavanju
ukrajinskog energetskog i šireg ekonomskog problema nudi težak izbor. Povinovanje Europi značilo bi promjenu načina
vladanja, gubitak autoriteta i riskiranje gubitka vlasti. Priklanjanje Rusiji značilo bi
gubitak dijela suvereniteta i razloga zbog
kojeg je tu vlast uopće vrijedno obnašati.
To bi bilo dodatno bolno zbog jakog antagonizma koji vlada između Janukoviča
i Putina. U takvim uvjetima, ukrajinski
predsjednik će vjerojatno učiniti ono što
političari obično rade kad se nađu pred
teškom odlukom. Cijelu će stvar odgoditi,
uz moguće minimalno približavanje Rusiji kako bi se dobili krediti kojima će se
ta odgoda financirati. U međuvremenu,
ukrajinski energetski sektor i njegova pozicija u Europi lagano će kliziti u sve veću
zastarjelost i irelevantnost, povlačeći za
sobom cijelu zemlju.■
treće poluvrijeme
TRI PRIČE O (NE)USPJEHU U KOJIMA SE REFLEKTIRAJU LJUDSKA
GRAMZIVOST, MANIPULIRANJE NACIONALNIM STRASTIMA I
EKONOMSKA KRIZA
TRANZICIJOM DO PORAZA
SPORTSKOG DUHA
D
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
a se kroz sport
prelamaju i različiti
društveni
odnosi,
pa logično i oni
međunacionalni,
nekako smo već navikli. To je
postala stvar popratnog folklora,
nešto poput reklama kojih se
često i ne sjećamo nakon tv-prijenosa. No, proteklih smo tjedana
svjedočili pričama koje su prava
mala ilustracija trenutka kojeg
živi ovdašnje društvo, zbog čega
bi se opet moglo kazati kako je
društvo postalo metafora sporta,
iako smo navikli na definiciju u
obrnutom smjeru.
Priča prva: nesuđeni uspjeh odnosa između KK Cedevite i Bože
Maljkovića. Kad je prošlog ljeta,
točnije u srpnju, na klupu kluba
pod patronatom Atlantic Grupe
Emila Tedeschija stigao Božidar
Božo Maljković, najpoznatiji kao
trofejni trener splitske Jugoplastike s kraja osamdesetih godina
prošlog stoljeća, sve je izgledalo
idilično. I moćno. Činilo se da
Tedeschi, nakon višegodišnjih
neuspješnih pokušaja, stvara
momčad koja će najozbiljnije
kandidirati za prvo mjesto u regionalnoj ABA ligi, i prošetati se
domaćom ligom. No, preskočimo
li sve što se događalo do trenutka
odlaska Maljkovića iz kluba, bit
ćemo na najboljem putu da temeljito pobrkamo lončiće, što se
u ovom slučaju dogodilo i nekim
“lijevim” komentatorima, jer su
- pojednostavnivši čitavu podjelu uloga na to da je Maljković
srpske nacionalnosti, i da je
otišao iz kluba u danima nakon
oslobađajuće presude hrvatskim
generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču - stvari zapravo sagledali optikom desničara kojima
je uistinu oduvijek bilo važnije da
je Maljković Srbin od činjenice da
je riječ o jednom od najuspješnijih
i najboljih košarkaških stručnjaka
u Europi. A sve to na neki način,
uz popriličnu dozu apsurda, ilustrira koliko je javni diskurs i dalje
zasićen politikantstvom, pa je
lako upasti i u zamke koje ono otvara. Kako kaže reper Edo Maajka, “svaka ideja nađe ratnika”.
Iako se Maljković nakon ostavke - koju je u klub dojavio
preko menadžera, a onda i
sam telefonski potvrdio iz Ljubljane - nije oglasio u medijima
sa svojom stranom priče, mediji
su ubrzo počeli s kalkuliranjima:
aha, govorili su jedni, preplašio
se zbog činjenice da bi u danima
povišenih nacionalnih strasti moglo biti nezgodno gostovati kod
Partizana u grotlu beogradskog
Pionira, pogotovo ako znamo da
je njegova kćer Marina trenerica
košarkašica Partizana i izbornica
srpske ženske reprezentacije.
Navodno su mu prijetili supruzi u
Zagrebu, glasila je druga verzija.
Treća je stigla iz srpskih tabloida:
navodno su se neki igrači napili
u čast oslobađanja generala u
Haagu, pa su mu još i pijani došli
na trening te ga izvrijeđali...
POLITIČKI PREDZNAK
“Sumnjam, ne volim te i takve
teorije zavjere, pogotovo teško
mogu naći razlog da bi se prijetilo
Maljkoviću ili nekom mu bliskom,
48
za takvo što stvarno nema razloga”, prokomentirao je na svom
blogu sva ova nagađanja Zoran
Čutura, bivši košarkaš, danas
novinar, koji ističe kako je “skloniji
teoriji da se tijekom tromjesečnog
boravka u klubu skupilo puno sitnica s kojima se Maljković više
nije mogao i želio nositi, koje nije
želio tolerirati”. Ipak je Maljković
trener starog kova, kojem korporacijska hladnoća, koju su čelnici
Atlantic Grupe preslikali iz tvrtke
na klub, očito nije godila, a čini
se da niti s igračima nije pogodio potrebnu “kemiju” u odnosima, zbog čega se i danima prije
odlaska u medijima otvorilo pitanje - koliko je gazda E.T. zadovoljan rezultatima Maljkovićeva
rada. Jer, ruku na srce, igra
nije bila nimalo uvjerljiva, zbog
čega se sve češće u danima
pred Maljkovićevo odustajanje
potezalo i pitanje plaće poznatog trenera, koji je navodno trebao dobiti oko 400.000 eura
po sezoni. Mnogima nije promaklo niti to da je Tedeschi demonstrativno odlazio s nekih
domaćih utakmica, u kojima je
Maljkovićeva ekipa izgledala
kao da se upravo sastala nakon
višetjednog odmora... No, sve to
nije spriječilo jednu uglednu komentatoricu društvenih zbivanja
da se otisne u analizu najnovijih
događaja u Cedeviti i dade im
nedvosmisleni politički predznak,
sugerirajući kako mu se zapravo nije dalo “nositi s novim
nacionalističkim ludilom, dijagnosticiranim u Hrvatskoj nakon
oslobađajuće haške presude za
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
dvojicu oficira, i bez mogućnosti brzog
izlječenja, s tom kretenskom euforijom kojoj nisu izmaknuli ni košarkaši
Cibone (???)”. Podsjećajući na njegove
riječi iz 1996., kad je konstatirao kako
je “zajednička liga nemoguća”, ista je
autorica dodala kako “i 17 godina kasnije” nacionalističke isključivosti kroje
realnost u kojoj je “kirurški precizno,
amputirana svaka mogućnost neke
zajedničke lige”... E sad, nije da i danas nema nacionalističkih isključivosti
(oslobađanje generala rezultiralo je
spaljivanjem hrvatskih zastava na nogometnim stadionima u Srbiji, dok se s
ove strane granice opet moglo čuti neke
zaboravljene šovinizme poput “Srbe na
vrbe”). Samo, da se već godinama ne
igra regionalna košarkaška liga, čovjek
bi možda nekako i razumio ovu naizgled
humanističku intervenciju, koja očito
ipak više upada u kategoriju čistog solipsizma nego li samog humanizma. Jer,
jedno je s pravom osuditi politiziranje
nekog sportskog odnosa ili događaja
(u Hrvatskoj ili Srbiji, svejedno), a nešto
sasvim drugo kad i sami politizirate
slučaj koji s politikom ipak nema previše
veze...
JEDNOKRATNA SENZACIJA
Priča druga: Željko Mavrović. Proslavljeni boksač, bivši profesionalni prvak
Europe i prije 14 godina izazivač danas
umirovljenog svjetskog prvaka Lennoxa
Lewisa, nakon zaključenja sportske karijere otisnuo se u poljoprivredu. Prije
nekih 12 godina ušao je u vode biznisa
sa zarađenih milijun eura od boksa. Vrlo
brzo postao je priča o uspjehu. Novinari
specijalizirani za biznis bili su impresionirani mirnim, elokventnim poduzetnikom koji je specijalizirao proizvodnju kruha, peciva i keksa od ekološki
uzgojenih žitarica. Novine su ga bile
pune, on sam pun optimizma. No, val
globalne krize poklopio je i Mavrovića,
koji nije uspio izroniti, ma koliko borben
bio. I zato sada, uoči 44. rođendana,
po svemu sudeći, sprema se na povratak profi-boksu. Dakle, u dobi u kojoj
se od profi-boksa svojedobno, također
nakon jednog povratka iz “mirovine”,
oprostio i legendarni Sugar Ray Robinson. Možemo Mavrovića sažalijevati,
možemo ga osuđivati, ali nedvojbeno je da ova priča ima sve samo ne
romantičnu pozadinu. Jer, zapravo je
samo jedan vid aktualne krize, zbog
koje je Mavrović pretprošlog ljeta bio
prisiljen otpustiti 30-ak radnika iz svog
eko-pogona. A sada je očito prisiljen
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Ekonomska kriza je primorala i proslavljenog boksača da s 44 godine na leđima riskira vlastito zdravlje i ponovo uđe u ring
riskirati i vlastito zdravlje i tako neplanirano postati jednokratna medijska senzacija.
JAGMA ZA TALENTOM
Priča treća ujedno je i jedina koja nudi
nešto optimizma, jer je pozitivan ishod
još uvijek i te kako moguć. Ipak, i ovo
je tipična tranzicijska priča sporta koji
na nakaradan način postaje unosan
posao. Dakako, riječ je o slučaju mladog
šibenskog košarkaša Darija Šarića, čiji
je neosporni talent, govorili su jedni, u
međuvremenu postao talac pohlepe
menadžera koji su okružili mladog
sportaša na prvi spomen njegove ekstranadarenosti, dok su drugi upirali
prstom u navodno velike apetite oca
Predraga, nekada također košarkaša.
Kako bilo, od Šarića su, nakon što je
FIBA nakon nekoliko mjeseci natezanja
odrezala odštetu za njegov odlazak iz
KK Zagreba na 550.000 eura, naprasno
ruke dizali i najbogatiji europski klubovi
kao što je ruski CSKA, turski Efes, pa
Fenerbahče... Upućeni kažu da se to
događalo nakon što su pobrojani shvatili da je Šarić, osim uobičajenim
igračkim, bio vezan za Zagreb i dodatnim, građanskim ugovorom, što otvara
mogućnost dodatnih komplikacija oko
odštete zagrebačkom klubu! Naime,
o legalnosti tog ugovora, kojega su
Šarićevi roditelji sklopili sa KK Zagre49
bom kad je on imao 15 godina, presudit
će civilni sud, što znači da bi se sadašnja
odšteta mogla popeti na okruglih milijun
eura. Zanimljivo da je glavni pregovarač
sa stranke KK Zagreb bio klupski dopredsjednik, kasnije predsjednik HDZa, Tomislav Karamarko, koji se kod
raskida ugovora pokazao kao vrlo tvrd
pregovarač... “Želim se okušati s najboljima na svijetu i da se o meni priča
kao najboljem, a ne najplaćenijem
košarkašu... U tim odlukama svi smo
sudjelovali i svi ćemo podnijeti teret,
iako mislim da su minimalni izgledi da
izgubimo na sudu. Ako ipak dođe do
toga, naravno da ću i ja sudjelovati u isplati, no ne osjećam pritisak zbog toga”,
govori danas prilično zrelim tonom ovaj
18-godišnjak, koji se na koncu skrasio
u Ciboni, zamalo postavši igračka za
prepucavanje jednog financijski posrnulog kluba i menadžera gladnih velikih
transfera. Srećom, dovoljno je mlad da
svojim igrama još stigne “prebrisati”
ovih nekoliko mjeseci neizvjesnosti i
neigranja službenih utakmica, što je u
njegovim “osjetljivim” igračkim godinama moglo biti i kobno za njegov razvoj.
Uostalom, put od velikog do propalog ili
“vječitog” talenta ionako je dobro utaban
i samo čega tko će ga idući prohodati.
Dakako, taj “transfer” ne podrazumijeva
bilo kakvu odštetu, nego samo - totalnu
štetu.■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina u RH
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: [email protected]
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
50
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112c, Zagreb
Tel: +3851 64 13 710
Tel/fax: +3851 64 13 711
[email protected]
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 172 / 2012.
Download

Osvrt na slučaj oslobođenih generala