Thomas Merton
MUDROST PUSTINJE
Izreke Pustinjskih Otaca četvrtog stoljeća
Knjižnica
U PRAVI TRENUTAK
296
Uređuje i odgovara
IVAN ZIRDUM
Izdavač
Karitativni fond UPT
NE ŽIVI ČOVJEK SAMO O KRUHU
ĐAKOVO
ISBN 978-953-208-370-5
Naklada 1000
THOMAS MERTON
MUDROST PUSTINJE
IZREKE PUSTINJSKIH OTACA
ČETVRTOG STOLJEĆA
Treće hrvatsko izdanje
ĐAKOVO, 2010.
Naziv izvornika
THE WISDOM OF THE DESERT
Izdavač izvornika
THE ABBEY OF GETHSEMANI
50. izdanje 1970.
S engleskog prcvele
SESTRE BENEDIKTINKE
TROGIR
Knjiga se može naručiti na adresu:
Knjižnica
U PRAVI TRENUTAK
31400 ĐAKOVO, pp 51
Telefon/faks: 031 811-774
e-mail: [email protected]
www.upt.hr
Autorova bilješka
Zbirka izreka iz Verba Seniorum ni u
kojem slučaju nije namijenjena kao za đačka
istraživanja.
To je, naprotiv, slobodno i poučno
izdanje pripovijetki izabranih tu i tamo u
različitim latinskim prijevodima, bez reda i bez
bilo kakvog prepoznavanja određenih ciljeva.
Knjiga je u cijclolsti namijenjena za dobrobit i
izgradnju čitatelja.
Drugim riječima, osjetio sam da bih kao
monah dvadesetog stoljeća morao biti loliko
slobodan da si omogućim pogodnosti koje su
uživali monasi ranijeih dana, i tako sam učinio
svoju vlastitu malu zbirku, ne s nekim
određenim sistemom, redom ili svrhom,
jednastavno da bih imao pripovijetke i da bih ih
uživao sa svojim prijateljima. Na taj je način
ovakva knjiga nastala.
Kada je prvi oblik ove knjige završen,
dno sam ga svom prijatelju Viktoru Hammeru,
koji je tiskao neobično lijepo ograničeno
izdanje na svom ručnom tiskarskom stroju u
Lexingtonu. Kentucky. Nakon toga odlučeno je
da malo proširimo zbirku i ponovo napišemo
uvod, tako da bi izdavač New Directions mogao
donijeti veće izdanje. Tako ga evo. Ali se
nadam da knjiga još čuva svoje izvorno
spontano, izvještajno i osobno gledište.
Daleko od toga da potcjenjujem njihovu
mudrost, ova informiranost jamčit će
vjerodostojnost događaja, koju su uvijek imali i
koja ih je sačuvala svježima i živima u svoj
njihovoj konkretnosti i neposrednosti. Neka se
oni koji trebaju i uživaju ovakve kapljice
ohrabre ukusom čiste vode, da slijede potočić
do njegova izvora.
MUDROST PUSTINJE
U četvrtom stoljeću Egipatsku, Palestinsku,
Arabijsku i Perzijsku pustinju naselio je soj ljudi
koji su bili na čudnu glasu. Oni su bili prvi
kršćanski pustinjaci (hermili) koji su ostavili
gradove poganskog svijeta da bi živjeli u osami.
Zašto su oni ovo činili?
Razlozi su mnogi i različiti, ali svi se mogu
sabrati u jednu riječ kao što je traženje
»spasenja«.
A što je spasenje? Sigurno to nije nešto što
su tražili u vanjskom usklađivanju običaja i uputa
bilo koje društvene skupine. U tim danima ljudi
su postajali duboko svjesni strogo pojedinačne
oznake »spasenja«. Društvo - što znači pogansko
društvo, ograničeno obzorjima i vidicima života
»u ovom svijetu« - smatrali su kao olupinu broda
iz kojega svaki pojedini čovjek mora isplivati na
život.
Ne smijemo se zaustaviti ovdje da i
uspravljano o ljepoti ovoga puta: ono što moramo
zapamtiti jest daje to bila činjenica. To su bili
ljudi koji su vjerovali da prepustiti se
okolnostima, ravnodušno prihvaćajući nauke i
vrednote onoga što su poznavali kao društvo,
znači čisto i jednostavno slom. Činjenica da je
sada Car bio kršćanin i da je »svijet« dolazio do
poznavanja Križa kao znaka vremenite moći
samo ih je ohrabrivala u njihovoj odluci.
Može nam se to činiti mnogo čudnije nego
što jest, taj paradoksni bijeg iz svijeta, koji je
postizao svoje najveće dimenzije (gotovo sam
rekao mahnitost) kada je »svijet« postao
službeno kršćanski.
Izgleda da su ti ljudi razmišljali, kao što su
rijetki današnji mislioci poput Berdjajeva, da
stvarno nema takve stvari kao što je »kršćanski
položaj«. Izgleda da su sumnjali da kršćanstvo i
politika ikada mogu biti pomiješani do tolikog
razmjera da proizvedu potpuno kršćansko
društvo.
Drugim riječima, za njih je samo kršćansko
društovo duhovno i izvanzemaljsko: Otajstveno
Tijelo Kristovo.
Zasigurno postoje skrajnji putovi; a gotovo
je sablažljivo dozivati ih u vrijeme poput našega,
kada se kršćanstvo na sve strane optužuje da
propovijeda negativnosti i povlačenje - da nema
uspješnog načina da se susreće s problemima
vremena. Ali ne budimo previše površni.
Pustinjski su se Oci u stvari susretali s
»problemima svog vremena« u tom smislu da su
bili među nekolicinom onih koji su prednjačili u
svoje vrijeme i ostvarili put za razvoj novog
čovjeka i novog društva.
Predstavljali su ono što današnji društveni
fdozofi (Jaspers, i Mumford) zovu pojavom
»osovinskog čovjeka«, preteču današnjeg
personalističkog
čovjeka.
Osamnaesto
i
devetnaesto stoljeće sa svojim pristranim
individualizmom snizili su i iskrivili psihološku
baštinu osovinskog čovjeka sa svojim
dugovanjima prema pustinjskim Očima i drugim
kontemplativcima te pripravili put velikom
povratku ka mentalitetu združivanja koj i sada
zauzima mjesto.
Bijeg tih ljudi u pustinju nije bio ni čisto
negativan ni čisto individualistički. Oni nisu
buntovnici protiv društva. Istina, u stanovitom
smislu, bili su »anarhisti«, a to neće nanijeti štete
da se o njima razmišlja u tom svjetlu.
Oni su bili ljudi koji se nisu pouzdavali u to
da sebi dozvole da ih bez otpora vodi i njima
upravlja propadajuća država, a koji su vjerovali
da postoji način napredovanja bez ropske
ovisnosti o priznatim, običnim vrednotama.
Ali nisu namjeravali postavljati se iznad
društva. Oni nisu odbacivali društvo s oholom
osudom. Kao da su oni pametniji od drugih ljudi.
Naprotiv, jedan od razloga zašto su pobjegli od
svijeta jest taj što su u svijetu ljudi podijeljeni na
one koji uspijevaju, te svoju volju nameću
drugima i na one koji se moraju pokoravati i biti
pokoreni.
Pustinjski Oci ne izmiču vodstvu ljudi, ali
nemaju želju da sami upravljaju drugima. Niti su
oni bježali pred druženjem s ljudima - sama
činjenica da su oni izrekli ove »riječi« savjeta
jedni drugima dokaz je da su oni bili osobito
društveni.
Društvo, koje su oni tražili, bilo je ono gdje
su ljudi istinski jednaki, gdje jedina vlastpod
Bogom jest karizmatička vlast mudrosti, iskustva
i ljubavi. Naravno, oni su priznavali
blagonaklonost, hijerarhijsku vlast svojih
biskupa; ali su biskupi bili daleko i malo su
govorili o onome što se događalo u pustinji sve do
velikog origenskog nesporazuma krajem četvrtog
stoljeća.
Oci su više od svega tražili sami sebe u
Kristu. A da bi to činili, trebali su potpuno
odbaciti lažnog i prividnog sebe proizvedenog
pod društvenim pritiskom u »svijetu«.Oni su
tražili put k Bogu koji je bio nepoznat i slobodno
izabran, ne baštinjen od onih koji su ga već
unaprijed zacrtali. Tražili su Boga kojega su
mogli samoga naći, ne onoga koji se daje u
zbirnom, stereotipnom obliku od nekog drugog.
Ne da su oni prezirali ikoju od dogmatskih
formula kršćanske vjere: oni su ih prihvaćali i
priklanjali im se u svojim najjednostavnijim
osnovnim oblicima. Ali su bili spori (barem u
početku, u vrijeme svoje prvotne mudrosti) u
zauzimanju u teološkim nesuglasicama. Bježali
su u neplodna obzorja pustinje, što također
podrazumijeva odbijanje da budu zadovoljni
dokazima, pojmovima i vještom rječitošću.
Mi
se
ovdje
isključivo
bavimo
pustinjacima. U pustinji bijahu također i
samostanci - samostanci od njih stotine ili tisuću
koji su živjeli «zajednički život« u ogromnim
samostanima kao onaj kojeg je utemeljio Sv.
Pahomije u Tabeni.
Među njima je bio društveni red, gotovo
vojnička stega. Uza sve to duh je bio vrlo mnogo
duh osobnosti i slobode, jer su i samostanci znali
da je njihovo Pravilo jedino vanjski uobičajeni
rad, vrsta podupirača kojim su se služili da bi
izradili duhovnu strukturu svog vlastitog života s
Bogom.Ali pustinjaci su na svaki način bili
slobodniji. Nije bilo ništa u čemu bi se trebali
»suoblikovati« osim tajne, skrivene, nedokučive
volje Božje koja se mogla razlikovati od jedne
ćelije do druge!
Znakovita je jedna od prvih ovih Verba
(Broj 3), jedna u kojoj se ugled Sv. Antuna
poziva na ono što je temeljno načelo u
pustinjačkom životu: da je Bog vlast i da osim
Njegove objavljene volje postaje samo neka ili
nikakva načela: »Stoga, što god vidiš da ti duša
želi prema Bogu, učini to i sačuvat čcš sigurnost
svog srca.«
Očito takvom stazom može putovati samo
onaj koji je vrlo bistar i osjetljiv na obilježja
neprohodne pustinje. Pustinjak treba biti čovjek
zreo u vjeri, ponizan i po sebi nenavezan do
tolikog stupnja koji je sveukupno strašan.
Duhovne poplave koje ponekad preuzmu neki
preuzetni vidioci pustinje pojavljuju se da bi
pokazali pogibelj samotničkog života - kao kad
se kosti bjelasaju u pijesku. Pustinjski Otac nije si
mogao dopustiti da bude osvjetljivač.
Nije se usudio dolaziti u pogibelj
navezanosti na svoj ja ili pogibljeni zanos
samovolje. Nije mogao zadržati ni najmanje
poistovjećivanje sa svojom nadnaravnom,
prolaznom, samoizgrađenom osobom.
On se trebao izgubiti u unutarnju, skrivenu
stvarnost sebe, koja je neobuhvatljiva, otajstvena,
polushvatljiva i izgubljena u Kristu.
On je trebao umrijeti vrednotama prolazne
opstojnosti, kao što je Krist umro na Križu, te s
njim uskrsnuti od mrtvih u svjetlu posve nove
mudrosti.
Eto, to je život žrtve, koji proizlazi iz čistog
razbijanja, odjeljivanja monaha od svijeta. Život
koji se odvija u »grižnji savjesti« koja ga uči da
sažaljeva ludost nenavezanosti na nestvarne
vrednote.
Život osame i napora, siromaštva i posta,
ljubavi i molitve koja je omogućavala staroj
površnoj osobi da se pročisti i dozvoli si
postepeno izravnanje istinske skrovite osobe u
kojoj su Vjernik i Krist »jedan Duh«.
Konačno, neposredni cilj svih tih težnji
bijaše »čistoća srca« - čisto nezakrčeno viđenje
istinskog stanja prilika, nagonsko shvaćanje
vlastite nutarnje stvarnosti kao da su privezani, ili
radije izgubljeni u Bogu po Kristu.
Plod toga bio je quies: »počinak«. Ne
počinak tijela, niti čak učvršćenje uzdignuća duha
do neke točke ili vrhunca svjetla.
Pustinjski Oci nisu, najvećim dijelom, luli
zanesenjaci.
Oni koji su za sobom ostavili neke čudne i
obmanjujuće priče da bi pobrkali istinitu
činjenicu.
»Počinak« kojeg su ti ljudi tražili, bio je
jednostavno ozdravljenje i položaj bivovanja
kojeg više ne treba gledati u sebi jer je on odnesen
po savršenstvu slobode koja je unjemu.
A odnesen, kamo? Kamo god se samoj
Ljubavi ili Duhu Svetom svidi ići. Počinak je,
dakle, bio vrsta jednostavne nigdješnjosti1’ i
nesvjesnosti koja je izgubila svoju zaokupljenost
s lažnim ili ograničenim »ja«.
U miru, u posjedovanju usvojenog »Ništa«
duh je oslonjen u tajnosti, na »Sve« - bez
pokušaja da znade što posjeduje.
Oci čak nisu dovoljno upoznati s prirodom
ovog počinka da bi o njemu govorili u tim
pojmovima osim vrlo rijetko, kao što je to učinio
Sv. Antun kada je primijetio da »monahova
molitva nije savršena sve dotle dok on više ne
razlikuje sebe ili činjenicu da on moli«.
A to je rečeno uzročno, u prošlosti. Jer počinak,
Oči su kormilarili oslobođeni od svega uznositog,
svega odabranog, svega teoretskog ili teškog za
razumijevanje. To znači, oni su odbijali govoriti o
takvim stvarima. I zbog toga nisu bili voljni
govoriti ni o čemu čak ni o istinama kršćanske
vjere, koje odgovaraju lakonskoj kvaliteti tih
izreka.
U mnogim gledištima, ti Pustinjski Oci
imali su mnogo zajedničkog sa indijanskom
jogom i s budističkim Ženi monasima Kine i
Japana.
Ako bismo tražili njima slične u dvadesetstoljetnoj Americi, mi bismo na to gledali u čudu,
na neuobičajeni način. Takva bića su tragično
rijetka.
Oni redovito ne cvatu na pločniku u FortySecond Street i Broadway. Mogli bismo možda
naći nekoga poput onih među Pueblo Indijanaca
ili Navahos: ali tu slučaj može biti posve različit.
Može biti jednostavnost, prvotna mudrost: ali
ukorjenjena u prvotnom društvu.
l)Nowhereness - nije baš najsretniji prijevod, ali se tu radi o stanju
potpunog opuštanja duše u kojem ona sama teži isprazniti se od svega i
samo biti u miru sa svrhom poniranja, uranjanja u Mir- Boga. (Op.
prev.)
S pustinjskim Očima imate svojstvo
čistoga raskida s uobičajenim, prihvaćenim ili
uštvenim smislom da bi se isplivalo u prividno
nerazumni bijeg.
Premda bi se od mene očekivalo da
ustvrdim da bi se čovjeka poput ovoga moglo ime
i u nekom od naših kontemplativnih samostana,
neću biti tako smion.
S nama je često radije slučaj ljudi koji žive
društvo »svijeta« da bi se uklopili u drugu vrstu
društva, onu redovničke obitelji u koju smo ušli.
Razmijenili su jedne vrednote, pojmove i obrede
za druge.
A budući da iza sebe imao stoljeće
mnoštva, ovo stavlja cijelu stvar u različito
svjetlo. Društvene »norme« monaške obitelji
također su prihvaćene za uobičajene, a živjeti
pomoću njih ne iziskuje skok u iskuljučivo
odrešitu promjenu običaja i životnih prilika.
Riječi i primjeri pustinjskih Otaca toliko su
bili dio monaške tradicije da ih je vrijeme
okrenulo u stereotipe za nas, i mi više ne možemo
zapaziti njihovu bajoslovnu izvornost.
Mi smo ih, da tako kažemo, pokopali u
našim vlastitim rutinama i tako se zasigurno
ogradili bilo od kojeg oblika duhovnog zahvata
njihova nedostatka u običajene forme. Ipak se
nadam da, u sabiranju i izdavanju ovih »riječi«,
mogu ih pretstaviti u novom svjetlu i njihovu
svježinu učiniti ponovo shvatljivom.
Pustinjski Oci bijahu pioniri, koji nisu
imali ništa čime bi se uputili naprijed osim
primjera nekolicine proroka, kao Sv. Ivana
Krstitelja, Ilije, Elizeja i Apostola, koji su im
također služili kao uzori.
Za ostale, život kojeg su prigrlili, bijaše
»anđeoski« i hodali su neutrtim stazama
nevidljivih duhova. Njihove ćelije bijahu oganj
babilonski u kojem su, usred plamenova, pronašli
sebe s Kristom.
Oni nisu nastojali steći odobrenje svojih
suvremenika niti su težili da izazovu njihovo
neodobravanje, jer je mišljenje drugih za njih
prestalo biti od značenja.
Nisu imali ustaljenu nauku o slobodi, nego
su, u stvari, postali slobodni, plaćajući cijenu za
slobodu.
U svakom slučaju ti su oci probrali za sebe
vrlo praktičnu i neosiguravajuću mudrost koja je
ujedno i iskonska i vječna, a koja nam
omogućava da ponovo zavirimo u izvore koji su
okaljani ili zakrčeni zajedno pomoću
nagomilanog umnog i duhovnog odbijanja našeg
teološkog barbarizma. Naše vrijeme je u očajnoj
potrebi te vrstejednostavnosti.
Potrebno je osloboditi nešto od iskustva
koje se odražava u tim crtama. Riječ koju treba
istaknuti jest iskustvo. Nekoliko izreka
skupljenih u ovom opsegu ima malo ili ništa
vrijednosti samo kao informacija.
Milo bi uzalud preletjeti ove stranice i
olako pri m ij etiti da su Oci rekli ovo i ono.
Kakva bi nam bila korist samo znati da su
takve stvari jednom bile rečene? Značajna stvar
jest da su one življene. Da one izviru iz iskustva
dublje razine života. Da predstavljaju otkriće
čovjeka, u smislu unutarnjeg i duhovnog
putovanja koje je daleko bilo od kojeg putovanja
na mjesec.
Što možemo postići letom na mjesec, ako
ne možemo preskočiti prepreku koja nas odvaja
od nas samih?
Ovo je značajnije od svih otkrića putovanja
brodom, bez toga sve ostalo je ne samo
beskorisno nego i kobno. Dokaz: veliki
renesansni putnici i kolonisti bili su, najvećim
dijelom, ljudi koji su možda bili sposobni za
stvari koje su činili precizno, jer su bili
ispražnjeni od sebe.
U podlaganju prvih svjetova oni su im se
samo nametnuli, sa snagom kanona, njihovom
vlastitom zbirkom i njihovim vlastitim
otuđenjem. Sjajni izuzeci kao Fray Bartolime de
les Casas, Sv. Franjo Ksaverski, Otac Matej
Ricci, dokazuju pravilo.
Ove izreke Pustinjskih Otaca izvučene su iz
klasične zbirke, Verba Senirum, u Migneovoj
Latinska Patrologija (Svezak 73).
Verba se razlikuju od literature drugih
Pustinjskih Otaca svojim posvemašnjim
pomanjkanjem literarne doskočice, svojom
potpunom i poštenomjednostavnošću.
Životi Otaca su mnogo više bombastični,
dramatični i stilizirani: Oni obiluju izvanrednim
događajima i čudesima. Oni su snažno označeni
doslovnim osobnostima kojima smo mi dužnici.
Ali Verba su čedni, neprijetvorni prikazi
koji su išli od usta do usta u Koptskoj tradiciji,
prije nego su se napisali na sirijskom, grčkom i
latinskom jeziku.
Uvijek jednostavni i konkretni, uvijek
pozivajući na iskustvo čovjeka kojeg je
oblikovala samoća, ove izreke i pripovijetke
bijahu namijenjene kao planirani odgovori na
planirana pitanja.
Oni koji su dolazili u pustinjsko traženje
»spasenja« molili su starce za »riječ koja bi im
pomogla da ga pronađu - Verbum salutis, »riječ
spasenja«. Odgovori nisu smjerali da budu i
općenite, jedinstvene upute.
Oni su prije izvorno konkretni i precizni
ključevi za određena vrata kroz koja treba ući, n
dano vrijeme, pomoću danih pojedinaca. Jedino
kasnije nakon mnogih ponavljanja i mnogo citata
došli su do toga da budu smatrani zajedničkim
optokom.
Da bolje razumijemo ove izreke, pomoći će
nam ako budemo pamtili njihovo praktično i,
moglo bi se reći, postojeće svojstvo. Ali s
vremenom je Sv. Benedikt u svom Pravilu
pojasnio da »Riječi Otaca« treba čitati naglas
često prije Povečerja, one su tradicionalna
monaška učenost.
Oci su bili ponizni i šutljivi ljudi i nisu
imali mnogo toga reći. Odgovorili su na pitanja s
nekoliko riječi, glavno. Radije nego da daju
apstraktno načelo, oni su više voljeli ispričati
konkretnu priču.
Njihova jezgrovitost je osvježavajuća i
bogata zadovoljstvom. Više svjetla i zadovoljenja
ima u tim lakonskim izrekama nego u mnogim
drugim
asketskim
nagovorima
punim
pojedinostima o uspinjanju od jednog do dmgog
stupnja u duhovnom životu.
Te riječi Otaca nikada nisu teoretske u
našem današnjem smislu riječi. One nikada nisu
apstraktne. Oni su radili s konkretnim stvarima i
poslovima svakidašnjeg života monaha četvrtog
stoljeća.
Ali ono što su rekli služi upravo isto tako i
za mislioca dvadesetog stoljeća.
Temeljne su stvarnosti nutarnjeg života:
vjera, poniznost, kršćanska ljubav, blagost,
nenametljivost, samozatajenje. Ali njihov
zajednički smisao nije posljednje od svojstava
»riječi spasenja«.
Ovo je značajno. Pustinjski Oci su kasnije
došli na glas kao zanesenjaci radi priča koje su
njihovi štovatelji pričali o njihovim isposničkim
podvizima. Oni su uistinu bili isposnici; ali kada
čitamo njihove riječi i vidimo što su oni sami
mislili o životu, mi uočavamo da su to
zanesenjaci.
Oni su bili ponizni, tihi, osjetljivi ljudi,
s dubokim spoznanjem ljudske prirode i dobrog
razumijevanja Božjih stvari, shvaćajući da su
znali vrlo malo o Njemu.
Eto, oni nisu bili puno voljni govoriti
velike govore o božanskoj biti, ili čak govoriti o
ota jst venom značenju Pisma.
Ako ovi ljudi govore malo o Bogu, to je
stoga što su znali da ako je netko ponegdje blizak
Njegovu prebivalištu, šutnja ima mnogo više
smisla nego mnoštvo riječi.
Činjenica da je Egipat, u njihovo vrijeme
bio sjedište vjerskih i intelektualnih sukoba, bila
im je sve više razlogom da drže svoja usta
zatvorenim. Tu su bili: neoplatonisti, gnostici,
stoici i pitagorijanci.
Tu su bile razne, glasovite, pravovjerne i
krivovjeme skupine kršćana. Bili su Arijanci
(kojima su se monasi pustinje strastveno
odupirali). Bili su origenisti (a neki od monaha
bili su vjerni i privrženi sljedbenici Origena). U
svoj ovoj buci, pustinja nije mogla ništa ponuditi
nego nenametljivu i nenavezanu šutnju.
Velika monaška središta četvrtog stoljeća
bila su u Egiptu, Arabiji i Palestini. Većina ovih
priča odnose se na hermite Nitrije i Scete u
sjevernom Egiptu, blizu mediteranske obale i
zapadnog Nila.
Bilo je također mnogo monaških kolonija u
Delti Nila. Tebaida blizu stare Tebe, nadalje
unutrašnjost uzduž Nila, bila je drugo središte
monaške aktivnosti, na poseban način
samostanaca.
Palestina je imala ranije privlačne monahe
iz svih dijelova kršćanskog svijeta, najpoznatiji
od svih bio je Sv. Jeronim koji je živio i preveo
Pisma u Betlehemskoj špilji.
Zatim je bila vrlo značajna monaška
kolonija oko brda Sinaja u Arabiji: osim onog
samostana Sv. Katarine koji je nedavno ušao u
javnost s »otkrićem«
radova bizantinske umjetnosti koja se tamo
sačuvala.
Kakav su život provodili Oci? Riječ
objašnjenja može nam pomoći da bolje
razumijemo njihove izreke.
Pustinjski su se Oci obično nazivali »Opat«
(abbas) ili »Starac« (senex). Opat tada nije kao
sada, kanonski izabrani poglavar zajednice, nego
neki monah ili pustinjak koji je godinama bio
prokušavan u pustinji i dokazao se kao sluga
Božji.
S njima, ili blizu njih, živjela su »Braća« i
»Novaci« - oni koji su još bili u tijeku
proučavanja života. Novaci su još trebali stalno
nadzore starca i živjeli su s jednim od njih da bi ili
on usmjeravao riječju i primjerom. Braća su
živjela sama, ali su povremeno odlazila k
obližnjem starcu po savjet.
Mnogih svojstava prikazanih u ovim
iziekama i pričama bijahu ljudi koji su prije bili
»na putu« čišćenja srca, nego ljudi koji su do toga
potpuno stigli.
Pustinjski Oci, nadahnuti od Klementa i
Origena, i neoplatonske tradicije, ponekad su bili
pouzdani da se mogu izdići iznad svih strasti l
postati imuni na srdžbu, požudu, oholost i
ostalo.Ali malo toga nalazimo u ovim izrekama
što je ohrabrilo one koji su vjerovali da je
kršćansko
savršenstvo
stvar
apatheia
(nestrastvenosti).
Monaška molitva »iznad svih strasti«
izgleda uistinu da je došla od turista koji su
prolazili kroz pustinje i pisali knjige o onome što
su vidjeli, prije nego od onih koji su proveli cijeli
svoj život u pustinji.
Ti posljednji bili su mnogo skloniji
prihvatiti obične stvarnosti života i biti zadovoljni
običnom sudbinom čovjeka koji se morao hrvati
cijeli svoj život da bi nadvladao sebe.
Mudrost Verba ogledava se u priči o
monahu Ivanu, koji se hvali da je on »iznad svih
napasti«, a kojega je oštroumni starac savjetovao
da moli Boga za nekoliko jakih borbi da bi njegov
život i dalje nešto vrijedio.
U stanovita vremena, svi samotnjaci i
novaci dolazili bi zajedno na liturgijsku synaxis
(zajednička Misa i molitva), a nakon toga bi
zajedno jeli i održali neku vrstu kapitula,
susrećući se zato da zajednički raspravljaju o
svagdanjim poteškoćama.
Tada bi se vratili svojoj samoći, gdje su
provodili vrijeme molitve i rada.
Oni su se uzdržavali radom svojih ruku,
obično pletući košare i podloge suda od palmina
lišća ili trstike. Njih su prodavali u obližnjim
gradovima.
U Verba ponekad se nađu pitanja o
stvarima koje se odnose na rad i trgovinu koji su
zastupljeni. Ljubav i gostoprimstvo stvari su od
vrhunskog prvenstva, a zauzimaju prednost nad
postom i osobnim isposničkim vježbama.
Bezbrojne izreke koje nose svjedočanstvo
toga srdačnog prijateljstva trebale bi biti dovoljne
da se preispitaju optužbe da su ti ljudi mrzili
svoju vrstu.
Zaista je bilo više stvarne ljubavi,
razumijevanja i ljubaznosti u pustinji nego u
gradovima, gdje je, onda kao i sada, svaki čovjek
bio sam za sebe.
Ova činjenica je sve značajnija jer sama Ini
kršćanskog poslanja je ljubav, jedinstvo s
Kristom. Kršćanski mistici svih vremena tražili iii
i nalazili ne samo jedinstvo s Kristom, nego i
jedinstvo jednih s drugima u Duhu Božjemu.
Tražiti jedinstvo s Bogom koje bi iziskivalo
potpunu odijeljenost, kako u duhu, tako i u tijelu,
od svega ostalog čovječanstva, bilo bi za
kršćanskog sveca ne samo nezamislivo, nego vrlo
suprotno od svetosti.
Odijeljenost u sebi, nemogućnost izlaska iz
sebe k drugima, značilo bi nesposobnost za bilo
koju samotranscedenciju. Biti takav utamničenik
vlastite osobnosti znači, činjenično, nalaziti se u
paklu: istina koju je Sartre, premda se izjašnjavao
kao ateist, izrazio u najzasužnjenijem obliku u
svojoj drami »No Exit« (Huis Clos).
Kroz cijela Verba Seniorum nalazimo
ponavljajuće inzistiranje na prvenstvu ljubavi nad
svim drugim u duhovnom životu: nad znanjem,
gnozom, askezom, kontemplacijom, samoćom,
molitvom.
Ljubav je, u stvari, duhovni život i bez nje
sve druge vježbe duha, koliko god bile uzvišene,
ispražnjene su od zadovoljstva i postale
jednostavno umišljenosti. Što su one uzvišenije,
to je pogibeljnija umišljenost.
Ljubav, naravno, znači nešto mnogo više
nego jednostavno osjećaj, mnogo više nego znak
naklonosti i površnosti djela milosrđa. Ljubav
označava nutarnje i duhovno poistovjećivanje s
bratom, tako da ga se ne smatra predmetom
»kojemu« netko »čini dobro«.
Činjenica je da dobro učinjeno drugome
kao objektu, od male je ili nikakve duhovne
vrijednosti.
Ljubav smatra bližnjega kao drugog sebe i
ljubi ga svom neizmjernom poniznošću i
nenametljivošću te zalihe i štovanjem bez kojih
se ne može poduzeti ulazak u svetište
subjektivnosti vlastitosti drugoga.
Iz ovakve ljubavi sva vlastodržačka
grubost, sve izrabljivanje, prevlast i udostojanje
mora neizbježno izostati.
Sveci pustinje bili su neprijatelji svake
lukavosti ili velike koristi kojom »duhovni
čovjek« ujedinjuje one za koje on misli da su niži
od njega, te tako zadovoljava svom vlastitom ja.
Oni su se odrekli svega onoga što označava kazne
i osvete, kako god to moglo biti skriveno.
Ljubav pustinjskih Otaca nije postavljena
pred nas u nesvjesnim čuvstvima. Puna poteškoća
i veličina zadatka ljubljenja drugih prepoznaje se
svugdje i nikada se ne smanjuje. Napomo je
ljubiti druge ako se ljubav uzme u punom smislu
riječi.
Ljubav zahtijeva potpuno nutarnje po
oblikovanje - jer bez toga ne možemo doći do
toga da se poistovjetimo sa svojim bratom.
Moramo, u nekom smislu, postati osoba koju
ljubimo. A ovo iziskuje jednu vrstu smrti našeg
vlastitog ja.
Bez obzira kako se uporno trudimo, mi
izmičemo toj smrti: mi se grčevito borimo, s
protuoptužbama, zahtjevima, uvjetima. Tražimo
bilo kakvo pogodno opravdanje da prekinemo i
ostavimo taj teški zadatak.
Ali u ovim Verba Seniorum čitamo o Opatu
Amoniju, koji je proveo četrnaest godina moleći
da nadvlada srdžbu, ili radije, još znakovitije,
daje se oslobodi.
Čitamo o Opatu Serafionu, koji je prodao
svoju posljednju knjigu, kopiju Evanđelja, a
novac podijelio siromasima te tako prodao »same
riječi koje su mu rekle da proda sve i razdijeli
siromasima.«
Drugi Opat oštro je ukorio neke monahe
koji su prouzročili da skupina kradljivaca bude
bačena u tamnicu, a kao rezultat toga, postiđeni
pustinjaci provalili su noću u tamnicu i oslobodili
zatvorenike.
Opet i opet čitamo o Opatima koji su odbili
sudjelovanje u zajedničkom dokazivanju ovoga
ili onoga prekršitelja, kao Opat Mojsije, taj veliki
blagi Crnac, koji je hodao usred strogog skupa s
košarom pijeska, puštajući da pijesak ispada kroz
mnoge rupe. »Moji grijesi trče za mnom kao ovaj
pijesak«, reče on, »a ipak, ja sam došao suditi
grijehe drugoga.«
Ako su se činili takvi prosvjedi, sigurno je
postojao neki protivni prosvjed.
Krajem petog stoljeća Scete i Nitrija
postale su zaostali monaški gradovi sa zakonima i
kaznama.
Tri biča visjela su sa palme izvan crkve u
Scetei: jedan da kazni monahe prekršitelje, jedan
da kazni lopove i jedan za skitnice.
Ali je bilo mnogo monaha, poput Opata
Mojsija, koji se s tim nisu slagali, a ti bijahu
sveci. Oni su predstavljali prvotni »anarhični«
ideal pustinje.
Možda su najzapamćenija od svih dva stara
brata koja su godinama živjela zajedno bez svađe,
pa su se odlučila posvaditi kao ostali ljudi, ali im
to jednostavno nije moglo uspjeti.
Molitva je bila srce pustinjačkog života, a
sastojala se od psaliranja (glasne molitve recitacije Psalama i drugih dijelova Pisma koje je
svaki morao znati napamet) i kontemplacije.
Danas bismo kontemplativnom molitvom mogli
nazvati guies ili odmor.
Taj osvjetljavajući izraz opstao je u grčkoj
monaškoj tradiciji kao hesychia »slatki počinak«.
Quies je šutljivo usvajanje samoće potpumognuto
toplim ponavljanjem usvojene izreke Pisma najčuvenije molitve Carinika: »Gospodine Isuse
Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!« U
skraćenom obliku ta molitva je bila: »Gospodine,
smiluj se« (Kyrie eleison) - ponavljala se u sebi
stotine puta na dan sve dok nije postala spontana i
nagonska kao disanje.
Kad je Arseniju rečeno da bježi iz
samostana, da šuti i miruje (fuge, tace, quiesce) to
je bio poziv na »kontemplativnu molitvu.
Quies je jednostavniji i manje smjeli izraz
te mnogo manje obmanjujući. Odgovara
jednostavnosti Pustinjskih Otaca mnogo više
nego »kontemplacija« i uzrokuje manje prigoda
za duhovni narcizam i megalomaniju.
Postoji mala pogibelj od šutnje u pustinji.
Monasi su stalno zaposleni, i ako je quies bila
ispunjenje svega onoga za čim su težili,
corporalis quies »tjelesni počinak« bio je jedan
od njihovih najvećih neprijatelja.
Ja sam preveo corporalis quies kao
»lagodni život«, tako kao da se ne dade dojam da
je preužurbano djelovanje bilo podnošljivo u
pustinji. Nije.
Monasi su trebali ostati mirni i koliko god
je moguće ostati najednom mjestu.
Neki su Oci čak bili nezadovoljni s onima
koji su tražili zaposlenje izvan svojih ćelija i
radili za farmere u dolini Nila za vrijeme žetve.
Konačno, na tim stranicama susrećemo
neke velike i jednostavne osobnosti. Iako se
Verba ponekad pripisuju samo nepoznatom
senex-u (starcu), one su češće naslovljene
imenom sveca koji ihje izrekao.
Susrećemo Opata Antuna, koji nije nitko
drugi nego Sv. Antun Veliki. On je Otac svih
pustinjaka, čiji je životopis, od Sv. Atanazija,
cijeli Rimski svijet zapalio s monaškim zvanjima.
Antun je uistinu Otac svih pustinjskih
Otaca. Ali dodir s njegovim izvornim mislima
podsjeća nas da on nije Antun od Flauberta - niti
nalazimo ovdje ikoga kao Pafnucije od Anatolske
Francuske.
Antun je istina, dostigao apatheia nakon
dugih i ponešto senzacionalnih borbi s
demonima. Ali na kraju je zaključio da niti đavli
nisu čisto zlo, jer Bog nije mogao stvoriti zlo i sva
Njegava djela su dobra.
Može doći kao iznenađenje učenje da je Sv.
Antun jedini od svih ljudi mislio da đavao u sebi
ima nešto dobro. To nije jednostavni osjećaj. To
nam pokazuje da u Antunu nije bilo mnogo
mjesta za paranoju.
Možemo s korišću utvrditi da je današnji
čovjek onaj koji se svim srcem povratio na
zanešenjačke projekcije nečijega zla nad
»neprijateljem« (tko god to bio). Samoća pustinje
bila je mnogo mudrija.
Zatim u tim Verba susrećemo druge poput
Arsenija, mrkog i šutljivog tuđinca koji je došao u
pustinju iz dalekog konstatinopolskog carskog
dvora i nije dozvoljavao nikome da mu vidi lice.
Susrećemo blagog Poemena, nagloga Ivana
Malog, koji je htio »postati anđeo«.
Ne najmanje privlačiv Opet Pastir, koji se
možda najčešće od svih pojavljuje. Njegove
izreke prožete su njihovom praktičnom
poniznošću, njihovim razumijevanjem ljudske
krhkosti i njihova jakog zdravog razuma.
Pastir je, znademo, bio u sebi vrlo
čovjekoljubiv, a za njega kažu da kada se njegov
rođeni brat ohladio prema njemu i radije
razgovarao s drugim pustinjakom, postao je tako
zavidan, da je išao jednom od staraca i potužio
mu se na njega.
Ti su monasi uporno zahtijevali da se
ostane čovjekoljubiv i »običan«. Ovo izgleda
paradoks, ali je vrlo značajno.
Ako promatramo monaha, vidjet ćemo da
pobjeći u pustinju da se postane neobičan znači
samo donijeti svijet sa sobom kao uključujuće
stanje uspoređivanja. Učinak ne bi bio ništa nego
samokontemplacija
i
samousporedba
s
negativnim stanjem svijeta kojeg je netko ostavio.
Neki su monasi pustinje ovo činili kao stvar
činjenice: jedini plod njihova uznemirenja bio je
da su izgubili glavu. Jednostavni ljudi koji su
doživjeli svoj život do dobre starosti među
stijenama i pijeskom, jedino zato su ga doživjeli
što su došli u pustinju da budu ono što jesu,
obične osobe i da zaborave svijet koji ih je dijelio
od njih samih.
Ne može biti ni jedan drugi valjani razlog
za traženje samoće ili za ostavljanje svijeta. A da
netko ovako ostavi svijet, znači spasiti ga
spašavajući sebe. To je konačni pojam, a on je
značajan.
Koptski pustinjaci koji su ostavili svijet kao
da bježe od brodoloma, nisu jednostavno imali
nakanu spasiti se. Znali su da su bespomoćni da
učine bilo koje dobro za druge tako dugo dokle su
se koprcali u olupini broda. Ali pošto su jednom
stali nogom na tvrdo tlo, stvari su se promijenile.
Tada ne samo da su bili moćni, nego su se
čak obavezali da povuku cijeli svijet za sobom.
To je paradoksalna lekcija za naše vrijeme.
Bilo bi, možda, previše reći da svijet treba druge
pokrete kao što je taj koji je odvukao ljude u
pustinje Egipta i Palestine. Naše je vrijeme
sigurno za samotnjake i pustinjake. Ali da se
jednostavno opet proizvede jednostavnost,
trijeznost i molitva tih prvotnih duša, nije
potpuno zadovoljavajući odgovor. Mi to moramo
nadmašiti i to nadmašiti sve one koji su, od svog
vremena, nadmašili granice koje su zauzimali.
Moramo se osloboditi, na svoj vlastiti način, od
zauzetosti u svijetu koje strovaljuju u propast. Ali
naš je svijet različit od njihova. Naše zauzetosti
su potpunije. Naše pogibelji su očajnije. Naše je
vrijeme, možda, kraće nego što mi mislimo.
Mi ne možemo činiti baš ono što su oni
činili. Ali mi moramo biti kako temeljiti tako i
okrutni u našim određenjima da slomimo
duhovne okove i zbacimo prevlast tuđih pritisaka,
da bismo se našli istinski, da bismo otkrili i razvili
našu neotuđivu duhovnu slobodu i iskoristili je za
izgradnju Kraljevstva Božjeg na zemlji.
Ovo nije mjesto na kojem se mozga što bi
naše veliko i otajstveno zvanje moglo sadržavati.
To je još nepoznato. Neka mi bude dovoljno reći
da od svih ljudi četvrtog stoljeća trebamo učiti
kako odbacivati predrasude, odupirati se pritisku i
neustrašivo prodirati u nepoznato.
IZREKE
PUSTINJSKIH OTACA
I
Opat Pambo upita Opata Antuna: »Što
trebam činiti?«
A starac odgovori: »Ne uzdaj se u svoju
krepost. Ne brini se o stvarima koje su već
jednom učinjene. Pazi na svoj jezik i svoj trbuh.«
II
Opat Josip od Thebes-a reče: »Ima tri vrste
ljudi koji su čašćeni pred Bogom:
Prvi su oni koji, kada su bolesni ili
napastovani, sa zahvalnošću sve to prihvaćaju.
Drugi su oni koji sav svoj rad čiste pred
Bogom i jednostavno nipošto ne teže da ugode
ljudima.
Treći su oni koji su podložni nalazima
duhovnog oca i odriču se svojih želja.«
III
Neki brat upita nekog od staraca: »Koje
dobro trebam činiti da bih stekao život?« Starac
odgovori: »Samo Bog znade što je dobro.
Međutim, čuo sam da se govori da je netko upitao
Oca Opata Nisterija Velikog, prijatelja Opata
Antuna: 'Koje dobro moram činiti?', a on je
odgovorio: 'Nisu svi poslovi jednaki. Jer Pismo
veli daje Abraham bio uslužan i da je Bog bio s
njim. Ilija je volio molitvu u osami i Bog je bio s
njim. A David je bio ponizan i Bog je bio s njime.'
Stoga, što god vidiš da tvoja duša želi za Boga, to
čini i sačuvat ćeš sigurnost svog srca.«
IV
Jedan od staraca reče: »Siromaštvo,
iskušenja i skrovitosti: to su tri posla pustinjačkog života. Jer je pisano: Kada bi samo sa
sobom imali ova tri čovjeka: Nou, Joba i Daniela
(vidi Ezekiel 14). Dakle, Noa predstavlja one koji
ništa nemaju. Job predstavlja one koji trpe
iskušenja. Daniel one koji razlučuju dobro od zla.
Ako se te tri radnje nađu u čovjeku, tada Bog
prebiva u njemu.
V
Opat Pastir je rekao: »Dvije su stvari koje
monah treba nadasve mrziti, jer njih mrzeći, on
može postati slobodan od ovoga svijeta.
A neki brat ga upita: »Koje su to stvari?«
Starac odgovori: »Lagodan život i isprazna
slava.«
VI
Kažu za Opata Pamba da je u sami čas kada
je ostavljao ovaj život rekao svetim ljudima koji
su stajali pokraj njega:
»Od onoga vremena otkada sam došao na
ovo mjesto u pustinju i sagradio si ćeliju i
prebivao ovdje, ne sjećam se da sam jeo kruha
kojega nisam zaradio radom svoj ih ruku.
Niti se sijećam da sam išta, sve do ovog
časa, rekao zbog čega bih se kajao.
A tako idem Gospodinu kao onaj koji nije
učinio niti početak u službi Bogu«.
VII
Brat upita nekog od staraca: »Kako strah
Gospodnji ulazi u čovjeka?«
A starac reče: »Ako je čovjek ponizan i
siromašan i ne sudi drugoga, na taj način strah
Gospodnji ulazi u njega.«
VIII
Jednom neka braća iziđu iz samostana da
posjete pustinjake koji žive u pustinji. Došli su do
jednoga koji ih je primio s radošću i vidjevši da su
umorni, pozva ih da jedu prije uobičajenog
vremena te stavi pred njih svu hranu koju je imao
na raspolaganju.
Ali te noći kada je bilo vrijeme da oni
spavaju, pustinjak je čuo kako samostanci
međusobno razgovaraju i govore: »Ovi pustinjaci
jedu više nego mi u samostanu.«
U zoru gosti iziđoše vidjeti drugog
pustinjaka, a kada su izlazili, njihov domaćin im
reče: »Pozdaravite ga od mene i predajte mu ovu
poruku: Budi pomnjiv i ne zalijevaj povrće!«
Kada su oni došli do druge pustinjske
nastambe, prenesu tu poruku.
A drugi pustinjak shvati stoje onaj mislio
tim riječima reći. Tako on reče posjetiocima da
sjednu i pletu košare, te je sjedeći s njima bez
prekida radio. I uvečer, kada je došlo vrijeme da
se upale svjetiljke, on nadoda nekoliko dodatnih
psalama običnom broju, nakon čega im reče: »Mi
obično ne jedemo ovdje vani, ali budući da ste vi
došli, dolično je da danas za promjenu malo
večeramo«. Tada im dade nešto suha kruha i soli,
a zatim doda: »Ovdje je poseban postupak za
vas.« Nato im izmješa mali sos od octa, soli i ulja
te im dade.
Poslije večere opet su se ustali i započeli
psalirati i moliti gotovo do zore, kada pustinjak
reče: »Dakle, možemo svršiti sve naše obične
molitve, jer ste umorni od puta. Dobro bi bilo da
se malo odmorite.«
I tako kada je došao prvi čas dana, svi su
željeli napustiti ovog pustinjaka, ali im on nije
dozvolio. Stalno im je govorio: »Ostanite sa
mnom časak. Ne mogu vas pustiti da odete tako
brzo, ljubav mi zapovijeda da vas zadržim barem
dva tri dana.«
Ali oni, čuvši to, sačekali su do mraka, a
zatim pod pokrivačem noći pobjegli.
IX
Starac reče: »Evo monahova životnog
posla: poslušnost, meditacija, ne suđenje drugih,
ne grdnja, ne tuženje. Jer je pisano: 'Vi koji ljubite
Gospodina, mrzite zlo.'
Dakle, to je monahov život - ne hodati u
slozi s nepravednim čovjekom, ni očima gledati
na zlo, ni biti znatiželjan, a niti ispiti vati ni slušati
lude poslove. Ne uzimati ništa svojim rukama,
nego radije davati drugima.
Ne biti ohol u svom srcu, niti podcjenjivati
druge u svojim mislima. Ni napunjati stomak,
nego se u svim stvarima ponašati nezapaženo.
Evo, u svemu tome imate monaha«.
X
Starac reče: »Odbaci od sebe brzopleto
pouzdanje i ravnaj svojim jezikom i svojim
trbuhom te posti od vina. A ako ti netko govori
bilo o kojoj stvari, ne raspravljaj s njim. Ali ako ti
govori pravo, odgovori: Da. Ako ti govori krivo,
reci mu: Ti znaš što govoriš. Ali ne raspravljaj s
njim o stvarima kojse je rekao. Tako će tvoj duh
biti miran.
XI
Opat Antun reče: »Upravo kao što riba
ugiba ako ostane na suhu, tako monasi, ako
ostanu izvan svojih ćelija, ili prebivajući sa
svjetovnim ljudima, izgube svoju odluku da
ustraju u molitvi u osami. Stoga, baš kao što bi
riba trebala ići natrag u more, tako se mi moramo
vratiti u naše ćelije, da ne bismo ostavši vani,
zaboravili bdjeti nad našom unutarnjošću.«
XII
Opat Arsenije, dok je još bio u kraljevoj
palači, molio je Gospodina: »Gospodine, vodi me
k spasenju!«. I dođe mu glas: »Arsenije, bježi od
ljudi i bit ćeš spašen: Ponovo, prigrlivši monaški
život, molio je istim riječima. I čuo je glas, koji
mu je govorio: »Arsenije, bježi, budi šutljiv,
počivaj u molitvi: ovo su korijeni negriješenja.
XIII
Neki brat ode Opatu Mojsiju u Scete i
zamoli ga za dobru riječ. A starac mu od govori:
»Idi, sjedi u svojoj ćeliji, a tvoja će te ćelija
poučiti u svemu.«
XIV
Starac vidje nekoga gdje se smije i reče mu:
»U prisutnosti Gospodina nebesa i zemlje
moramo odgovarati za cijeli svoj život; a ti se
možeš smijati?«.
XV
Kaže se za Opata Agata da je tri godine
nosio kamen u svojim ustima dok se nije naučio
šutliivosti.
XVI
Jedan od braće upitao je Opata Izidora,
starca na Scete: »Zašto te se demoni tako užasno
boje?« Starac odvrati: »Od časa kada postao
monah težio sam da spriječim srdžbu da dođe na
moje usne.«
XVII
Opat Anastazije imao je knjigu koja je bila
napisana na vrlo finoj pergameni i koja je
vrijedila osamnaest penija, a u potpunosti je
sadržavala Stari i Novi Zavjet.
Jednom neki brat dođe mu u posjet i,
vidjevši knjigu, pobježe s njom. Tako toga dana
kada je Opat Anastazije otišao čitati knjigu i,
vidjevši da je nema, shvatio je da ju je brat uzeo.
Ali nije za njim poslao nikoga da je u njega
zatraži, jer se bojao da bi brat mogao krađi
nadodati i krivu zakletvu.
Dakle, brat siđe u obližnji grad da proda
knjigu. A cijena koju je pitao bila je šesnaest
penija. Kupac mu reče: »Daj mi knjigu da mogu
procijeniti da li toliko vrijedi. Sa knjigom se
kupac uputi do svetog Anastazija i reču mu:
»Oče, pogledaj ovu knjigu, molim te, i reci mi da
li bih je mogao kupiti za šesnaest penija. Da li
toliko vrijedi?«
Opat Anastazije mu reče: »Da, to je fina
knjiga, vrijedi toliko.« Tako se kupac vrati bratu i
reče: »Evo ti novac. Pokazao sam knjigu Opatu
Anastaziju i on mi je rekao daje to fina knjiga i da
vrijedi najmanje šesnaest penija.« Ali ga brat
zapita: »Da lije to sve što ti je rekao? Da li je dao
još koju primjedbu?« »Ne«, reče kupac, »on nije
rekao ni jednu drugu riječ.« »Dobro«, reče brat,
»promijenio sam mišljenje i nakon svega ne
želim prodati ovu knjigu.«
Tada pohiti Opatu Anastaziju i sa suzama
ga zamoli da uzme natrag svoju knjigu, ali Opat
mu je ne htjede prihvatiti, nego mu reče: »Idi u
miru, brate, ja ti je poklanjam.« Ali brat reče:
»Ako mi je ne uzmeš natrag, ja nikada neću imati
mira.« Poslije toga brat prebivaše s Opatom
Anastazijem do kraja svoga života.
XVIII
Opat Makarije reče: »Ako si, želeći
ispraviti drugoga, potaknut na srdžbu, utišaj svoju
vlastitu strast. Nemoj izgubiti sebe da bi spasio
drugoga.«
XIX
Opat Hiperhije reče: »Bolje je jesti meso i
piti vino, nego klevetom proždirati tijelo svog
brata.«
XX
Jednom su na Sceti donijeli bocu vina iz
novog vinograda, tako da bi svaki brat dobio po
malo u čašu. Jedan od braće uđe i, vidjevši da su
braća dobila vino, otrči i sakri se u podrum.
Ali se podnim odronio. Kada su ostali čuli
buku, dotrčaše te ga počeše grditi, govoreći mu:
»To ti je i trebalo radi tvoje ispraznosti.« Ali
Opat, posvetivši mu svu brigu, reče: »Oprostite
mom sinu, jer je on dobro učinio. I živoga mi
Gospodina, ovaj podrum neće se više za moga
života izgradili, tako da svijet znade da se radi
čaše vina podrum srušio na Sceti.
XXI
Neki monah na nekom putovanju utrča u
društvo Gospodnjih službenica. Kad ih je vidio,
ostavi cestu i dade im široki prolaz. Ali mu
Opatica reče: »Kad bi ti bio pravi monah, ne bi
dovoljno izbliza ni pogledao da možeš vidjeti da
smo mi žene.«
XXII
Neki brat, ostavivši svijet i razdijelivši
siromasima stvari koje je posjedovao, zadrži malo
stvari za sebe. Dođe Opatu Antunu. Kada je ovaj
čuo o svemu tome, reče mu: »Ako želiš biti
monah, idi u ono selo i kupi mesa pa ga stavi na
svoje golo tijelo i tako se vrati ovamo.
Kada je brat učinio sve što mu je on rekao,
psi i ptice grabljivice trgahu mu tijelo. Kada se
vratio starom pustinjaku, ovaj ga upita da li je
učinio onako kako mu je rekao. Brat mu pokaže
svoje razderano tijelo. Tada Opat Antun reče:
»One, koji se odriču svijeta, a žele zadržati novac,
đavao napada i razdire kao i tebe«.
XXIII
Opat Teodor od Pherme imaše tri dobre
knjige. A kada je došao k Opatu Makariju, reče
mu: »Imam tri knjige i koristim se čitajući ih.
Također me braća mole da im ih posudim i
koriste im. Sada mi reci, što trebam učiniti?« A
starac mu odgovori: »To što činiš, dobro je, ali
bolje od svega drugoga je ne posjedovati ništa.«
Kad je on to čuo, ode i proda gore spomenute
knjige te novac dade siromasima.
XXIV
Opat Ammon reče daje proveo četrnaest
godina u Sceti moleći Boga dan i noć da ga
oslobodi od srdžbe.
XXV
Opat Pastir reče: »Krepost monaha izlazi
na vidjelo u napastima.«
XXVI
Starac reče: »Razlog zašto mi ne
napredujemo je taj što mi ne poznajemo svoje
ograničenosti a nismo strpljivi u radu kojeg smo
započeli. I mi bez ikakvoga napora želimo
posjedovati kreposti.«
XXVII
Starac reče: »Upravo kao što stablo ne
može donijeti ploda ako se često presađuje, tako
ni monah ne može donijeti ploda ako često
mijenja svoje prebivalište.«
XXVIII
Starac reče: »Monaška ćelija je takav oganj
babilonski u kojem su tri dječaka našla Sina
Božjega, ali ona je isto tako stup od oblaka, iz
kojega je Bog govorio Mojsiju.
XXIX
Neki brat jednom dođe Opatu Teodoru od
Pherme i provede tri dana moleći ga da mu
dozvoli čuti riječ. Uza sve to Opat mu ne
odogovaraše te on ode žalostan.
Onda jedan učenik reče Opatu Teodoru:
»Oče, zašto mu nisi govorio? Sada je otišao
žalostan!« Starac mu odgovori: »Vjeruj mi, nisam
mu rekao ni riječi jer je on trgovac riječima i traži
slavu u riječima drugih.«
XXX
Drugi brat moljaše istoga starca, Opata
Teodora te ga počne zapitkivati i pitati o stvarima
koje nikada sam nije provodio. Starac mu reče:
»Budući da još nisi našao brod, i nisi stavio
svoju prtljagu na palubu, i nisi počeo ploviti
morem: možeš li govoriti tako kao da si već
stigao u onaj gradu koji smjeraš ići?
Kada počneš provoditi u život stvar o kojoj
govoriš, onda govori iz spoznanja o toj stvari!«
XXXI
Jednom je neki pokrajinski sudac čuo o
Opatu Mojsiju i otišao u Scete da ga vidi. Netko
reče starcu da mu dolazi posjetitelj, a on ustane da
pobjegne u močvare. Ali na putu uleti u društvo
suca s njegovim drugovima. Sudac ga zapita:
»Reci nam, starce, gdje je ćelija Opata Mojsija?«.
Starac odvrati: »Što ti on treba? Taj čovjek je luda
i krivovjerac!«
Sudac ode naprijed i dodđe do scetske
crkve te reče klericima: »Čuo sam o onom Opatu
Mojsiju i došao ovamo sresti ga. A neki starac
putujući u Egipat uleti među nas i mi smo ga
upitali gdje je ćelija Opata Mojsija, a on nam je
rekao: 'Što vam on treba? Taj čovjek je luda i
krivovjerac!'«
Ali klerici, čuvši to, ražalostiše se i rekoše:
»Kakav je taj starac, koji vam je rekao takve
stvari o tome svetom čovjeku?« Oni rekoše: »To
je vrlo stari čovjek s dugim crnim ruhom.« Tada
klerici rekoše: »Pa to je bio sami Opat Mojsije.
Ajer nije želio da ga vidite, rekao je one stvari o
samome sebi.« Uvelike poučen, sudac se vratio
kući.
XXXII
Opat Poemen reče: »Da nije Nabuzaradan,
prvak kuhara, došao u Jeruzalem, hram
Gospodnji ne bi se bio upalio ognjem. Isto tako,
da nije želja za proždrljivošću došla u dušu, duh
čovječji ne bi bio raspaljen đavlovim napastima.
XXXIII
Neki brat dođe Opatu Silvanu na brdu
Sinaju i, vidjevši pustinjake na poslu, izjavi:
»Zašto radite za propadljivi kruh? Marija je
izabrala najbolji dio, naime, da sjedi do nogu
Gospodinovih bez rada.«
Tada Opat reče učeniku Zahariji: »Daj
bratu knjigu i ostavi ga da čita, stavi ga u praznu
ćeliju.« O devetom času brat koji čitaše pogleda
da vidi neće li ga Opat pozvati na ručak, a nešto
iza devetog časa ode sam Opatu i reče: »Ne jedu
li braća danas, Oče?« »O, da, svakako«, reče
Opat, »upravo su ručali.«
»Dobro«, reče brat, »zašto niste mene
pozvali.« »Ti si duhovni čovjek«, reče starac,
»ti ne trebaš one propadljive hrane. Mi moramo
raditi, a ti si izabrao najbolji dio. Ti čitaš cijeli
dan i možeš biti bez hrane.«
Čuvši to, brat reče: »Oprosti mi. Oče«. A
starac reče: »Marta je potrebna Mariji, jer
Marijaje mogla moliti zato što je Marta radila.«
XXXIV
Jedan od monaha, zvani Serafion, proda
svoju knjigu Evanđelja i razdijeli svoj novac
gladnima govoreći: »Prodao sam knjigu koja mije
govorila da prodam sve što imam i dadem
siromasima.«
XXXV
Jedan od braće bio je izrugan od drugog i
htio s osvetiti. Dođe Opatu Sisoisu i kaza mu što
se dogodilo govoreći: »Namjeravam se osvetiti.«
Ali ga starac zamoli da stvar položi u ruke Božje.
»Ne«, reče brat, »ne odustajem od toga sve dok
moj drug ne plati za ono što je kazao.«
Tada se starac uspravi i počne moliti: »O,
Bože, Ti nam više nisi potreban i mi više ne
trebamo Tebe, jer, kako ovaj brat reče, mi i
možemo i hoćemo sami sebe osvetiti.« Na ovo
brat obeća da će se odreći svoje zamisli osvete.
XXXVI
Jedan od braće upita Opata Sisoisa:
»Pretpostavimo da me neki kradljivci ili
zlikovci napadnu i pokušaju me ubiti: da bih ih
svladao, bih li ih ubio?«. Starac odvrati: »Ne,
nikako. Nego povjeri se u potpunosti Bogu. Za
svako zlo koje ti dođe priznaj da se dogodilo
zbog tvojih grijeha, jer se moraš naučiti
pripisivati sve dopuštenju Božje mudrosti.
XXXVII
Jednom bijaše neki veliki pustinjak u
planinama i napali ga razbojnici. Ali njegov
krik podigne druge pustinjake u susjedstvu te
oni zajedno dotrčaše i zarobiše razbojnike.
Predadoše ih gradskoj straži, a sudac ih stavi u
tamnicu.
Tada se braća postidješe i ražalostiše, jer
su radi njih razbojnici bili podvrgnuti sudu. Odu
do Opata Poemena i sve mu ispričaše. A starac
im napiše izreku. »Sjetite se tko je izvršio prvu
izdaju i tada ćete naučiti razlog za drugu. Sve
dok vas ne izdaju vaše nutarnje misli, nikada
nećete prestati one ljude podvrgavati sudu.«
Pustinjak, dirnut tim riječima, odmah ustane i
ude u grad, provali u tamnicu te pusti razbojnike
i oslobodi ih od kazne.
XXXVIII
Bijaše jednom učenik grčkog filozofa
kojemu je njegov Učitelj zapovjedio da za tri
godine daje novac svakome tko ga uvrijedi.
Kada se svršilo vrijeme kušnje, Učitelj mu reče:
»Sada možeš ići u Atenu i učiti se mudrosti.«
Kada je učenik ušao u Atenu sretne nekog
mudraca koji sjedaše na gradskim vratima
vrijeđajući svakoga tko dođe i ode. Isto tako
uvrijedi i učenika koji prasne u smijeh. »Zašto se
smiješ kad te vrijeđam?«, upita mudrac.
»Jer sam«, reče učenik, »tri godine ovo
plaćao, a sada si mi ti to dao besplatno.
»Uđi u grad«, reče mudrac, »to je sve
tvoje«.«
Opet Ivan običavaše pričati gornju priču
govoreći: »Ovo su vrata Božja po kojima naši
očevi, radujući se u mnogim iskušenjima, ulaze
u Nebeski grad.«
XXXIX
Jednom u Dolini ćelija, slavila se neka
svetkovina i braća su jela sakupljena zajedno u
jednom mjestu.
Tu bijaše prisutan neki brat koji reče
onome što je posluživao kod stola: »Ja ne jedem
nikakve kuhane hrane, nego samo malo soli.1
A taj što posluživaše kod stola zovne
drugog brata u prisustvu cijelog skupa i reče:
»Ovaj brat ne jede kuhanog jela. Donesi mu
samo malo soli.«
Jedan od staraca ustane i reče bratu koji je
želio sol: »Bilo bi ti bolje da si danas jeo meso
sam u svojoj ćeliji, nego što si dozvolio da se te
stvari čuju u prisustvu tolike braće.«
1 Sol se obično prismakala s kruhom.
XL
Jedan od braće je sagriješio i svećenik mu
reče da napusti zajednicu. Tada Opat Besarion
pođe van s njime govoreći: »Ja sam također
grešnik!«
XLI
Bratu u Sceti dogodi se da pogriješi, a
starija braća sakupljena poslaše po Opata
Mojsija da im se pridruži. On, međutim, ne
htjede doći.
Svećenik mu pošalje poruku: »Dođi,
zajednica braće te čeka.«
On ustade i pođe. I uzevši sa sobom vrlo
staru košaru punu rupa, napuni je pijeskom i
ponese je za sobom.
Starci iziđoše preda ni i rekoše: »Što je to,
Oče?«
Starac odvrati: »Moji grijesi trče za mnom
i ja ih ne vidim, a danas dolazim suditi grijehe
drugoga.«
Oni, čuvši ovo, ne rekoše ništa onom
bratu, nego mu oprostiše.
XLII
Neki brat upita Opata Pastira: »Što
trebam činiti? Gubim živce kada sam sjedim
u molitvi u svojoj ćeliji.« Starac mu reče: »Ne
preziri nikoga, ne osuđuj nikoga, ne karaj
nikoga. Bog će ti dati mir i nećeš imati
smetnje u meditaciji.«
XLIII
Neki starac reče: »Ne sudi bludnike ako
si ti čist, jer ako to činiš, ti također nanosiš silu
zakonu kao i on. Jer On, koji je rekao, ne
sagriješi bludno, rekao je i, ne sudi.«
XLIV
Jedan brat ispričao je priču o starcu koji
je u svojoj ćeliji bio zaposlen i nosio šešir kada
k njemu dođe Opat Amonije. Kada ga vidje
Opat Amonije da nosi šešir, reče mu: »Ta ti
stvar ne čini ni malo dobra.« Starac reče: »Tri
me stvari uznemiruju.
Prva me navodi da se povučem nekamo
u pustinju.
Druga da tražim tuđe zemlje koje nitko
ne zna.
Treća da se zazidam u ovu ćeliju i ne
vidim nikoga i da jedem samo svakog drugog
dana.«Opat Amonije mu reče:
»Nijedna od tih triju stvari neće ti
učiniti ni malo dobra. Ali radije sjedi u svojoj
ćeliji i jedi pomalo svakog dana te imaj uvijek
u svom srcu riječi koje se čitaju u Evanđelju a
izgovorio ih je Carinik, pa ćeš, to čineći, biti
spašen.
XLV
Kaže se za Opata Ivana Maloga da je
jednom rekao svom starijem bratu: »Želim
živjeti u istoj sigurnosti koju anđeli imaju, ne
radeći nikakav posao, osim da služim Bogu
bez prekida«. I odbacivši od sebe sve što
imaše, ode u pustinju.
Kada je prošao tjedan dana, vrati se on
svojoj braći. I dok je kucao, njegov brat, prije
nego će otvoriti, poviče: »Tko si ti?« On
odvrati: »Ja sam Ivan.« Na to njegov brat
reče: »Ivan je postao anđeo i nije više među
ljudima.«
Ali Ivan nastavi kucati, govoreći: »To
sam ja.« Brat još ne otvara, nego ga stavi da
čeka. Napokon, otvorivši vrata, reče mu:
»Ako si ti čovjek, onda opet moraš početi
raditi da bi mogao živjeti. Ali ako si anđeo,
zašto želiš doći u ćeliju?«. Tako Ivan učini
pokoru i reče: »Oprosti mi, brate, jer sam
sagriješio!«.
XLVI
Opat Pastir reče: »Da imaš punu škrinju
robe i ostaviš je za dugo vremena, roba bi se u
sebi izgrizla. Isto je i sa mislima u našem srcu.
Ako ih ne iznesemo van tjelesnim radom,
poslije dužeg vremena one će se iskvariti i
izopačiti.«
XLVII
Isti Opat reče: »Ako tri monaha žive
zajedno, od kojih jedan ostaje šutljiv u molitvi
sve vrijeme, a drugi je bolestan i zahvaljuje za
to i treći poslužuje obojicu s iskrenom dobrom
voljom, ta tri monaha su jednaka, kao da
obavljaju isti posao.
XLVIII
On opet reče: »Zloća nikada neće istjerati
zloću. Ali ako ti netko učini zlo, ti njemu moraš
činiti dobro, tako da svojim dobrim djelom
možeš uništiti njegovo zlo.
XLIX
A rekao je također: »Onaj tko je svadIjiv,
nije monah: koji vraća zlo za zlo, nije monah:
koji se ljuti, nije monah.«
L
Jedan brat dođe Opatu Pastiru i reče:
»Mnoge misli rastresenosti ulaze u moje srce i
ja sam zbog njih u pogibelji«. Tada ga starac
izgura van na otvoreno i reče: »Rastvori odjeću
oko svojih grudi i u nju uhvati vjetar.« Ali on
odvrati: »Ne mogu to učiniti.« Nato mu starac
reče: »Kako ne možeš uhvatiti vjetar, tako ne
možeš niti spriječiti misli rastresenosti koje
ulaze u tvoje srce.
Tvoj posao je da im rečeš - Ne.«
LI
Opat Amonije reče: »Neki je čovjek cijeli
život nosio sjekiru, a nikada nije posjekao drvo.
Drugi, koji je znao sjeći, nekoliko puta zamahne
i drvo padne. »Taje sjekira,« reče on, »sloboda
odluke«.
LII
Jedan brat upita Opata Pastira: »Moja
duša teško trpi živeći s Duhovnim Ocem kojega
imam. Što mi, dakle, nalažeš da učinim? Hoću li
i dalje ostati s njim?«. Sada je Opat Pastir znao
da bi bratova duša bila na šteti od ovog drugog
Opata i bijaše iznenađen što gaje taj isti pitao
treba li ostati s njim. I reče mu: »Ako ti voliš,
ostani s njim.«. Brat ode i stane s tim Ocem. Ali
se vrati natrag govoreći Opatu Pastiru: »Veliko
je breme na mojoj duši!«. A Opat Pastir još mu
ne reče da ostavi tog čovjeka. Konačno brat
dođe treći put k njemu i reče: »Vjeruj mi, ne
mogu više s njim!« Tada mu starac reče: »Znaj!
Sada si spašen, idi, i nemoj više imati ništa s
njim«. I Opat Pastir reče istom bratu:
»Kada čovjek vidi da njegova duša teško
trpi, on nema potrebe u tom pitati savjeta. Kada
se radi o tajnim mislima, pita se savjet, da ih
stariji mogu ispitati. Ali kada su grijesi očiti,
nema potrebe za ispitivanjem - treba upravo
odmah prekinuti«.
LIII
Opat Paladije reče: »Duša koja želi
živjeti po volji Kristovoj, morala bi vjerno učiti
i ono što još nije znala ili naučavati otvoreno
ono što zna. Ali ako ona, kada može, ne želi
ništa od toga činiti, ona biva pogođena ludošću.
Jer prvi korak koji odvodi od Boga jest
nevoljkost za učenje i nedostatak teka za onim
stvarima za kojima duša gladuje kada traži
Boga.
LIV
Jedan od staraca reče: »Ako se čovjek
nastani u nekom mjestu i ne rađa plodovima
toga mjesta, samo ga mjesto izbaci van kao
onoga koji ne rađa plodovima.«
LV
Jedan starac upita: »Što znači ova riječ
koju čitamo u Biliji, daje put ravan i uzak?« A
drugi starac odvrati: »Ovo znači ravan i uzak
put: da čovjek nanese silu svojim sudovima i
odbaci, za ljubav Božju, težnje svoje volje.
Ovo piše u Apostolima: 'Evo, mi smo sve
ostavili i slijedimo Tebe.'«
LVI
Jedan od staraca reče: »Nismo mi suđeni
zbog zlih misli koje nam dolaze, nego samo
zato što se mi služimo zlim mislima. Može se
dogoditi da od tih misli pretrpimo brodolom,
ali se također može dogoditi da zbog njih
budemo okrunjeni.«
LVII
Drugi starac reče: »Događa se da jedan
čovjek jede više a ipak ostaje gladan, a drugi
čovjek jede manje i bude sit. Veća nagrada
pripada onome koji je jeo više i još je gladan
nego onome koji je jeo manje i bio sit.«
LVIII
Bijaše neki brat kojega su pred Opatom
Antunom svi drugi hvalili, ali kada ga je taj
iskušao, nađe da on ne može podnijeti da ga
se uvrijedi. Tada mu Opat Antun reče: »Ti si,
brate, kao kuća s velikim, jakim vratima u
koju kradljivci slobodno ulaze kroza sve
prozore.«
LIX
Neki brat dođe Opatu Poemenu i upita
ga: »Što mi je činiti, Oče? U velikoj sam
tjeskobi.« Starac reče: »Nikada nikoga ne
preziri, nikada nikoga ne osuđuj, nikada ni o
kome loše ne govori i Gospodin će ti udijeliti
svoj mir.«
LX
Jedan brat upita nekog starca: »Oče, da
li sveci uvijek znaju kada je Božja moć u
njima?«. A starac odvrati: »Ne, ne znaju
uvijek. Jer, jednom jedan veliki pustinjak
imaše učenika koji je nešto pogriješio, a
pustinjak mu reče: ’Odlazi, srušio se mrtav!’
Odmah učenik pade mrtav, a pustinjak,
obuzet
strahom,
moljaše
Gospodina:
'Gospodine Isuse Kriste, molim Te da opet
oživiš moga učenika, a ja ću od sada paziti što
govorim.' Odmah tada učenik oživje.«
LXI
Neki starac običavao bi govoriti: »U
početku kad smo se sastajali, običavali bi
govoriti o nečemu što je dobro za naše duše i
uspinjali smo se i uspinjali i uzlazili na nebo.
Ali sada se sastajemo i provodimo svoje
vrijeme u kritiziranju svega i vučemo jedan
drugoga dolje u provaliju.«
LXII
Još jedan drugi starac reče: »Ako vidiš
da se koji mladi monah svojom voljom penje u
nebo, zgrabi ga za nogu i baci na zemlju, jer
ono što on čini, nije dobro za njega.«
LXIII
Opat Besarion umirući reče: »Monah bi
trebao biti pomni promatrač, kao kerubin i
serafin.«
LXIV
Opat Pastir reče: »Bježi od svakog
čovjeka koji, svaki put kad govori, dokazuje.«
LXV
Neki starac reče: »Prikloni se šutljivosti,
nemaj ispraznih misli i budi usredotočen u
svojoj meditaciji bilo da sjediš u molitivi ili da
prioneš uz posao u strahu Božjem. Ako to
budeš činio, nećeš se trebati bojati napadaja
Zloga.
LXVI
Drugi starac reče: »Kada su volu ili
konju zatvorene oči, on se okreće i okreće kao
mlinkso kolo: ali ako mu se otkriju oči, on se
neće okretati u krugu kao mlinsko kolo. Isto
tako, ako đavlu uspije pokriti oči čovjeku,
može ga ponižavati svakim grijehom. Ali ako
tom čovjeku oči nisu zatvorene, on lako može
izbjeći đavlu.«
LXVII
Neka braća dođu iz Tebaide kupiti platna i
govorahu jedan drugome: »Ova prigoda
omogućit će nam da vidimo blaženog Arsenija.«
Ali kada su došli do njegove pećine, njegov
učenik Daniel uđe k njemu i reče mu njihovu
želju. Arsenije odgovori: »Idi, sinko, primi ih i
pokloni im pozornost. Ali dozvoli meni da
gledam u nebo, a njih pošalji da idu svojim
putem. Moga lica neće vidjeti.«
LXVIII
Sveti Oci dođu zajedno i pripovijedahu što
se događalo u posljednjem naraštaju, a jedan od
njih osobito, zvan Squirion, reče: »Mi sada
ispunjamo Božje zapovijedi.« Tada ga upitahu
Oci: »Što reći o onima koji dođu poslije nas?«
On odgovori: »Možda će polovina njih čuvati
Božje zapovijedi i tražiti vječnog Boga.«
A Oci upitaše: »Oni koji dođu nakon ovih,
što će oni činiti?« On odvrati: »Ljudi tog
naraštaja neće vršiti djela Božjih zapovijedi i
zaboravit će Njegove naredbe.
Cijelo to vrijeme zlo će zavladati i ljubav
mnogih će se ohladiti. I na njih će sići strašna
iskušenja. Oni koji se nađu dostojni u iskušenju,
biti će bolji od nas i bolji od naših otaca. Oni će
biti sretniji i savršenije će se dokazati u
kreposti.«
LXIX
Opat Arsenije je živio u ćeliji udaljenoj
trideset i tri milje od najbližeg susjedstva i
rijetko je izlazio iz nje. Učenici su za njim
donijeli stvari koje su mu trebale. Ali kada se
pustinja Scete počela nastanjivati pusitnjacima, on pobježe odatle plačući i govoreći:
»Svjetovni ljudi uništili su Rim, a monasi su
uništili Scete.«
LXX
Abraham, učenik Opata Sisoisa, reče mu:
»Oče, ti si stari čovjek. Vratimo se u svijet.«
Opat Sisois odvrati: »Vrlo dobro, ići ćemo gdje
nema žena.« Njihov učenik reče: »Koje je to
mjesto gdje nema žena, osim same pustinje.«
Odvrati mu starac: »Zato me ostavi u pustinji.«
Priča kaže da je jedan starac ležao
umirući na Sceti, a braća okruživala njegov
krevet, omotali ga u mrtvački plašt i počeli
plakati. Ali on otvori oči i poče se smijati.
Zasmija se dmgi put, a zatim treći put. Kad
braća to vidješe, zapitaše ga: »Reci nam. Oče,
zašto se ti smiješ dok mi plačemo?« On im
reče: »Prvi put sam se smijao jer se bojite smrti.
Dmgi put sam se smijao jer vi niste spremni na
smrt. A treći put sam se smijao jer od svojih
napora idem u svoj počinak.« Čim je to rekao,
zatvori svoje oči i izdahnu.
LXXII
Opat Lot dođe Opatu Josipu i reče: »Oče,
prema tome kako mogu, obdržavam svoje malo
pravilo i svoj mali post, svoju molitvu,
meditaciju i kontemplativnu šutnju: i prema
tome koliko mogu težim da očistim svoje srce
od misli: što sada moram činiti?«
Za odgovor starac ustane i podigne svoje
ruke prema nebu, a njegovi prsti postadoše kao
ognjene svjetiljke. Reče: »Zašto ne biti sasvim
izmijenjen u oganj ?«.
LXXIII
Govorahu o Opatu Sisoisu da sve dok ne
bi brzo spustio svoje ruke i prestao moliti,
njegov duh bio bi uzdignut u nebesa. A kad god
bi se dogodilo da moli s drugim bratom, požurio
bi spustiti svoje ruke da mu se duh ne bi uzdigao
i on ostao u drugom svijetu.
LXXIV
Jedan od Otaca reče: »Upravo kako je
nemoguće čovjeku vidjeti svoje lice u
uzburkanoj vodi, isto tako, ako se duša ne
počisti od ispraznih misli, ne može moliti Boga
u kontemplaciji.«
LXXV
Neki brat dođe i ostane s nekim samcem,
a kada gaje taj ostavljao, reče mu: »Oprosti mi,
Oče, jer ometam tvoje Pravilo.« Ali pustinjak
odgovori: »Moje Pravilo je da te primim s
gostoljubivošču i da te pustim da ideš u miru.«
LXXVI
Neki brat reče Opatu Pastiru: »Ako
jednom od moje braće dadem kruščić ili nešto
takvoga, đavli sve pokvare i izgleda mi da sam
djelovao samo da ugodim ljudima.« Starac mu
reče: »I kad bi rad bio učinjen da se ugodi
ljudima, mi još uvijek moramo davati našoj
braći što oni trebaju.«
I ispriča mu ovu priču: »U selu živjela
dva ratara. Jedan od njih zasije svoje polje, a
nikne mu samo mali i jadni urod. Drugi
zanemari da uopće išta posije i ne nikne mu
ništa. Ako dođe glad, koji će od ove dvojice
preživjeti?« Brat odvrati: »Prvi, makar je
njegov urod malen i jadan.« Starac mu reče: »I
mi, također, sijmo, makar je naše sijanje malo i
jadno, da ne umremo u vrijeme gladi.«
LXXVII
Opat Hyperihije reče: »Oficij monaha je
da sluša i ako on to izvršuje, što god zamoli,
primit će i stajat će s pouzdanjem pred raspetim
Kristom: jer tako je sami Gospodin došao na
svoj Križ, postavši poslušan do smrti.«
LXXVIII
Neki starci jednom dođoše Opatu
Antunu, a s njima, također, bijaše Opat Josip.
Želeći ih iskušati, Opat Antun započeo je od
najmlađega ispitivati ih o značenju ovog ili
onog teksta. Svaki od njih odgovorio je kako je
najbolje mogao, ali im Opat Antun reče: »Ipak
to još nije sve.«
Nakon svih njih upita Opata Josipa: »A
ti? Što ti kažeš što ovaj tekst znači?« Opat Josip
odvrati: »Ne znam!« Tada Opat Antun reče:
»Uistinu samo Opat Josip je našao put, jer je
rekao da ne zna.«
LXXIX
Ivan od Tebe reče: »Prije svega drugog
monah mora biti ponizan. To je prva zapovijed
Gospodina koji kaže: »Blaženi siromasi duhom,
njihovo je kraljevstvo nebesko.«
LXXX
Jednom Opat Makarije bijaše na putu
od močvare do svoje ćelije, noseći trstiku i na
putu
sretne đavla sa srpom za žetvu. Đavao ga
pokušavaše udariti i ne mogaše. Onda mu reče:
»Makrije, ja od tebe trpim nasilje, jer te ne
mogu nadvladati. Jer, gledaj, ja činim sve što ti
činiš. Ti postiš, a ja uopće ne jedem. Ti bdiješ, a
ja nikada ne spavam.
Ali ima samo jedna stvar u kojoj me ti
nadilaziš. »Opat Makarije ga upita: »Što je to?«
»Tvoja poniznost«, odvrati đavao, »jer zbog
nje ne mogu te nadvladati.«
LXXXI
Neki brat upita Opata Pastira: »Kako se
trebam vladati u mjestu gdje živim?« Starac
odvrati:
»Budi oprezan kao stranac: gdje god bio,
nemoj željeti da tvoja riječ bude snažna pred
tobom i biti ćeš miran.«
LXXXII
Opat Pastir reče: »Čovjek mora disati
poniznost i strah Božji upravo neprestano kao
što udiše i izdiše zrak.«
LXXXIII
Opat Alonije reče: »Poniznost je zemlja
u koju Bog želi da odemo i prinosimo žrtve.«
LXXXIV
Upitaše jednog od staraca što je
poniznost, a on reče: »Ako oprostiš bratu koji
te je rasrdio prije nego što te on sam zamoli za
oproštenje.«
LXXXV
Neki brat upita jednog od staraca: »Što
je poniznost?« Starac mu odgovori: »Činiti
dobro onima koji ti čine zlo.« Brat ga upita:
»Pretpostavimo da čovjek ne može otići tako
daleko, što onda treba činiti?« Starac odvati:
»Neka ode od nj ih i drži svoj a usta
zatvorena.«
LXXXVI
Jednom od braće ukaže se đavao prerušen u anđela svjetla, koji mu reče: »Ja sam
anđeo Gabrijel i poslan sam k tebi.« Ali mu
brat reče:
»Promisli ponovno - mora biti da si poslan
nekome drugome. Ja ništa nisam uradio da bih
zaslužio anđela.« Đavao mu se odmah prestane
ukazivati.
LXXXVII
Kaže se za jednoga od staraca da je ustrajao
u postu od sedamdeset tjedana, jedući samo
jednom u tjednu.
Taj starac molio je Boga da mu otkrije
značenje nekog teksta Pisma, a Bog mu to ne
otkri. Tako on sam sebi reče: »Pogledaj sav rad
koji sam učinio a da nigdje nisam odlazio! Otići
ću k jednom od braće i upitati ga!«
Kada je izišao i zatvorio vrata te išao
putem, poslan mu je anđeo Gospodnji, koji mu
reče:
»Sedamdeset tjedana koje si postio nisu te
dovele ni malo bliže Bogu, ali sada jer si se
ponizio i pošao upitati svog brata, poslan sam da
ti otkrijem značenje tog teksta.«
I otkrivši mu značenje teksta kojeg je
tražio, ode.
LXXXVIII
Opat Pastir reče: »Bilo koja kušnja, odakle
god dolazila, može se nadvladati šutnjom.«
LXXXIX
Opatica Syncletica od svetog sjećanja reče:
»Postoji napor i velika borba za grešnike koji su
se obratili Bogu, ali poslije toga dolazi neizreciva
radost.
Čovjek koji želi upaliti vatru, najprije biva
obavijen dimom i dim mu tjera suze na oči, ipak
konačno dobije vatru koju je želio. Isto tako je
pisano: 'Naš Bog je gorući oganj.' Evo, mi
trebamo upaliti božansku vatru u sebi uz napore i
suze.«
XC
Jednom u nižim predjelima Egipta bijaše
jedan starac, a on bijaše poznat pustinjak, koji je
sasvim sam živio u pustinjskom kraju. Sotona
učini da neka žena na zlu glasu reče nekolicini
mladića: »Što ćete mi dati i ja ću izići i zavesti
vašeg pustinjaka?«
Tako se oni dogovoriše o iznosu koji će joj
dati. Izišavši jedne večeri, dođe ona do njegove
ćelije pretvarajući se da je zalutala. Zakuca na
njegova vrata i on iziđe. Vidjevši ju, smete se i
reče: »Kako si ti došla ovaamo?« Ona se
pretvaraše da plače i reče: »Zalutala sam.« I on,
sažalivši se na nju, pusti je u sobu ispred svoje
ćelije, a sam ode u unutarnju sobu i zaključa vrata.
Ali nesretnica poviče: »Oče, ovjde će me
pojesti divlje životinje.« Starac se opet smete i
pomisli na sud Božji te reče: »Kako mi se uopće
dogodila ova strašna stvar?« Ali, otvorivši svoja
vrata, pusti je unutra.
A đavao počne odapinjati goruće strijele u
njegovo srce. Ali on reče u sebi: »Putovi
neprijatelja su tama, a Sin Božji je svjetlost.«
Zatim upali svjetiljku.
Ali napast se nastavi i on reče sam
sebi: »Dobro, pogledajmo da li ćeš moći
podnositi oganj pakleni.« I stavi svoj prst u
oganj. Ali, premda ga je plamen palio, on ga
ne osjećaše - toliko jaka vatra strasti bijaše u
njemu. I nastavi tako do jutra paliti sve prste.
Nesretna žena, promatrajući što on čini, bijaše
pogođena strahom tako da se gotovo
okamenila. U jutro dva mladića dođoše k
pustinjaku i upitaše: »Da lije prošle noći došla
ovjde neka žena?« »Da«, odgovori pustinjak,
»ona tamo spava.« Ali oni rekoše: »Oče, ona
je mrtva!« Nato on, zbacivši sa sebe plašt koji
je imao, pokaže im svoje ruke i reče: »Gledajte
što mije učinila ona, to dijete pakla! Sve mi je
prste izglodala.«
I kazavši im sve što se dogodilo, završi
ovim: »Pisano je: 'Ne vraćaj zlo za zlo'.« Onda
se pomoli i ona oživje. Potom se ona obrati i
nastavi živjeti čestito preostali dio svog života.
XCI
Opat Pastir reče da je Opat Ivan Mali molio
Gospodina i Gospodin mu je oduzeo sve strasti,
tako da je postao nestrastven. I u tom stanju on
ode k jednom od staraca i reče: »Ti pred sobom
vidiš čovjeka koji je potpuno miran i nema više
napasti.« Starac reče: »Idi i moli Gospodina da
zapovjedi da se nekoliko borbi izazove u tebi, jer
jedino u borbi duša sazrijeva.« A kada su napasti
počele, on nije molio da mu se oduzme borba,
nego samo reče: »Gospodine, daj mi snage da
izdržim borbu.«
XCII
Jednom Opat Makarije putovaše silazeći od
Scete u mjesto zvano Teremuthin, i dođe da
provede noć u piramidi gdje su prijašnjih godina
pokopana tjelesa pogana. I on izvuče jednu
mumiju i stavi je pod svoju glavu za jastuk.
Đavli, videći njegovu smionost, odlete u
bijesu i odluče ga prestrašiti. I počeše dozivati iz
drugih tjelesa kao da dozivlju ženu: »Gospođo,
hajde s nama na kupanje!« A drugi đavao, kao
daje duh žene, povika iz tijela kojim se starac
poslužio kao jastukom: »Ovaj tuđinac me
pritisnuo i ne mogu doći.«
Ali starac, daleko od toga da se prestraši,
počne šakama tući truplo govoreći: »Ustani i idi
se kupati ako možeš.« Čuvši ovo, đavli povikaše:
»Pobijedio si!« I odjuriše smeteni.
XCIII
Kaže se za Opata Milida da kada je živio u
Perziji sa dva učenika, sinovi Cara iziđoše u
veliki lov i, bacivši mreže četrdeset milja uokolo,
odluče ubiti sve što se u njih uhvati. I nađoše u
mreži starca s njegova dva učenika. Kada su ga
vidjeli svega obrasla kosom (bilo gaje strašno
vidjeti), bijahu zapanjeni i upitaše ga da li je on
čovjek ili neki duh. On odvrati: »Ja sam čovjek
grešnik i izišao sam ovamo da oplakujem svje
grijehe i da se klanjam Sinu živoga Boga.
Nato mu odvratiše: »Nema Boga, nego
samo sunce i voda i vatra. Klanjaj se ovima i žrtvuj
im.« »O ne, neću,« reče on, »to su stvorenja i vi ste
u zabludi«. Vi morate priznavati pravoga Boga
koji stvori te stvari i sve ostale.«
»Onaj koga vi zovete Bogom je osuđenik i
zločinac!«, rekoše oni rugajući mu se. »Onaj koji
bijaše raspet, uništio je smrt«, reče starac, »i ja
Njega zovem pravim Bogom.«
Nato ga oni uzeše i podigoše kao cilj nišana
te odapinjahu u njega strijele s raznih strana, a dok
su oni to činili, starac im reče: »Sutra baš u ovaj
sat vaša majka ostat će bez djece. Oni mu se
podsmjehivahu te ga i slijedeći dan nastaviše
gađati.
I dogodi se da jelen upadne u mrežu te oni
na konjima potekoše za njim, a budući da su svaki
sa svoje suprotne strane odapinjali strijele na
jelena, tako jedan drugoga ustrijeliše u srce i
pomriješe prema riječima starca.
XCIV
Jednom neki kradljivci dođu u samostan i
rekoše jednom od staraca: »Mi smo došli
odnijeti sve što je u tvojoj ćeliji.« A on reče:
»Moji sinovi, uzmite sve što želite.« Tako oni
uzmu sve što su mogli naći u ćeliji i otidoše. Ali
ostaviše malu vrećicu koja bijaše skrivena u
ćeliji. Starac je uzme i potrči za njima vičući:
»Moji sinovi, uzmite ovo!«
Zadivljeni strpljivošću starca, doniješc
natrag sve u njegovu ćeliju i učiniše pokoru
govoreći: »Ovaj je stvarno čovjek Božji.«
XCV
Bijaše jedna starac koji imaše rado
prokušanog novaka koji je živio s njim, a
jednom, kada je bio ozlovoljen, izgura novaka
iz ćelije. Ali novak sjede vani i čekaše starca.
Starac, otvorivši vrata, nađe ga tamo i učini
pred njim pokoru govoreći:
»Ti si moj Otac, jer tvoja strpljivost i
poniznost nadišle su slabost moje duše. Uđi
natrag, ti možeš biti starac i Otac. Ja ću biti
mladi i novak: jer si ti dobrim radom nadišao
moju staru dob.
XCVI
Jedan brat upita nekog starca: »Imaju dva
brata, od kojih jedan ostaje u svojoj ćeliji,
posteći šest dana odjednom i čineći veliku
pokoru. Drugi se brinuo o bolesnima. Čiji od ove
dvojice rad više ugađa Bogu.«
Starac odvrati: »Ako je taj brat koji posti
šest dana odjednom obješenog nosa, on se ne
može izjednačiti s onim koji se brine o
bolesnicima.
XCVII
Opat Agatho često poučavaše svog
učenika: »Nikada ne traži za sebe nešto što bi
mogao oklijevati dati svom bratu ako to u tebe
umoli, jer ovako možeš postati prekršitelj Božje
zapovijedi. Ako netko pita, daj mu, a ako netko
želi posuditi od tebe, nemoj se okretati od njega.«
XCVIII
Neki brat upita starca: »Ako mi neki brat
duguje malo novca, misliš li da bih trebao tražiti od
njega da mi to vrati?« Starac mu reče: »Pitaj od
njega samo jednom i s poniznošću.«
Brat reče: »Pretpostavimo da ga upitam
jednom i on mi ne da ništa, što ću učiniti?« Tada
mu starac reče: »Nemoj ga više pitati.«
Brat opet reče: »Ali, što činiti, ja se ne
mogu osloboditi brige o tome sve dok ne odem i
pitam? Starac mu reče: »Zaborvi svoje brige.
Najvažnije je da ne žalostiš svog brata, jer ste vi
monasi.«
XCIX
Kada ljudi dođoše kupiti u Opata Agatha
stvari koje je on učinio radom svojih ruku, on
im ih mimo proda. Njegova cijena za sito bijaše
sto penija, a za košaru dvjesto pedeset. Kada su
oni došli kupiti, on im reče cijenu i uzme sve što
su mu dali u šutnji, ni ne brojeći kovanice.
Jer je rekao: »Koja je korist da s njima
raspravljam i uvodim ih možda u grijeh krive
zakletve a da zatim, ako možda imam nešto
suvišnog novca, dadem ga braći? Bog ne želi
milostinju te vrste od mene i Njemu nije ugodno
ako, da bih učinio svoj prinos, nekoga navedem
na grijeh.«
Tada mu jedan od braće reče: »A kako ćeš
se ti i kada opskrbiti ikada kruhom za svoju
ćeliju?« Našto mu on odgovori: »Koju potrebu
imam od ljudskog kruha u svojoj ćeliji?«
C
Bijaše neki starac koji bi, ako bi mu tko nanio
zlo, išao toj osobi da joj odnese darove ako bi
živila u blizini. Ako bi živila u udaljenosti, poslao
bi darove po rukama drugih.
CI
Opat Antun poučavaše Opata Amonija
govoreći: »Ti moraš napredovati još više u strahu
Božjem«. I pošto gaje izveo iz ćelije, pokaže mu
kamen govoreći:
»Idi i vrijeđaj ovaj kamen i daruj ga bez
prestanka.« Kad je on to učinio, Sv. Antun ga
upita da li mu je kamen što prigovorio: »Ne,« reče
Amonije. Tada mu Opat Antun reče: »Ti također
moraš stići do tog stupnja gdje se nećeš ni na što
vrijeđati.«
CII
Opat Pastir reče: »Kao što se pčele izvlače
van dimom i njihov med im se oduzima, tako i
lagodni život izvlači strah Gospodnji iz duše
čovjekove i oduzimaju mu se sva njegova dobra
djela.«
CIII
Neki filozof upita Sv. Antuna: »Oče, kako
možete biti tako sretni kada ste lišeni utjehe
knjiga?« Antun odvrati: »Moja knjiga, o filozofe,
je priroda stvorenih stvari i kad god zaželim čitati
riječi Božje, ta knjiga je preda mnom.«
CIV
Jednom neki pokrajinski sudac dođe vidjeti
Opata Simona, a starac uzme pojas kojeg je imao
na sebi i uspne se na palmu kao da bi bio radnik
koji bere datulje.
Ali ga oni, približivši mu se, upitaju: »Gdje
je pustinjak koji živi u ovom dijelu pustinje?« Na
to svi odoše.
Drugom zgodom drugi sudac dođe ga
vidjeti, a njegovi drugovi, trčeći pred suca,
rekoše: »Oče, spremi se.
Sudac koji je čuo o tebi, na putuje ovdje da
te zamoli za blagoslov.«
Starac odvrati: »Budi uvjeren da ću se
spremiti.«
I pokrivši se svom svojom odjećom, uzme
malo kruha i sira u ruke te sjede na ulaz svoje
ćelije i počne jesti.
Sudac i njegovi pratioci stigoše i, vidjevši
ga gdje jede, prezreše ga.
»Da li je to pustinjak monah o kojem smo
toliko čuli?« upitaše se.
Odmah se okrenuše i otidoše odakle su
došli.
CV
Opat Josip upita Opata Pastira: »Reci mi
kako mogu postati monah?« Starac odvrati: »Ako
želiš imati mir ovdje u ovom životu, a također i u
drugom, u svakom nesporazumu s drugim reci:
»Tko sam ja? I ne sudi nikoga.«
CVI
Jednom Opat Antun razgovaraše s nekom
braćom, a lovac koji bijaše nadgledao lov u
pustinji dođe k njima. Vidje Opata Antuna i braću
gdje se zabavljaju i snebi se.
Opat Antun reče: »Stavi strijelu u svoj luk i
odapni je!« On učini. »Sada odapni drugu!« reče
starac. »I drugu, i drugu.«
Lovac reče: »Ako cijelo vrijeme na- pinjem
svoj luk, puknut će.«
Opat Antun odvrati: »Isto tako je i s radom
za Boga.
Ako sebe guramo prekomjere, braća će
brzo klonuti. Dobro je, stoga, s vremena na
vrijeme, olakšati njihove napore.«
CVII
Jedan od svetih Otaca reče monasima koji
su ga upitali o razlogu za samozatajenje: »Moji
sinovi, dobro je što moramo mrziti sav počinak u
ovom sadašnjem životu te isto tako mrziti tjelesna
uživanja i radosti trbuha. Ne tražimo da nas ljudi
časte: tada će nam naš Gospodin Isus Krist dati
nebesku čast, počinak u vječnom životu i slavlje s
Njegovim anđelima.«
CVIII
Opat Ženo reče nam daje, kad je jednom
bio na putu za Palestinu, sjeo pod drvo, umoran
od puta. Bijaše baš do polja punog krastavaca. U
svom srcu pomislio je da ustane i posluži se
krastavcima da se okrijepi.
»Jer« reče, »ne bi bila velika stvar malo
uzeti.« Ali, odgovarajući si u mislima, reče:
»Kada suci osude lopove, predaju ih na izdržanje
kazne. Tako i ja trebam ispitati sebe i vidjeti
mogu li podnijeti mučenja koja podnose
kradljivci.«
I podigavši se tog istog časa, stajao je pet
dana na vrelom suncu i pekao svoje tijelo. Tada
reče u svojim mislima: »Ne bih mogao podnositi
mučenja i stoga ne smijem krasti, nego raditi
svojim rukama prema običaju i živjeti od plodova
svoga truda, kao što kaže Sveto Pismo:
Jer ćeš jesti od rada svojih ruku,
blagoslovljen ćeš biti i bit će ti dobro. Ovo je
sigurno ono što svakog dana pjevamo pred
Gospodinom!«.
CIX
Starci i svi monasi koji su prebivali u Scete
pustinji sastaše se na savjetovanje i složiše se da
Otac Izak bude zaređen za svećenika da služi
Crkvi u samotnom mjestu, gdje se u određenim
danima i satima sastaju za bogoštovlje monasi
koji žive u pustinji.
Ali Opat Izak, čuvši usvojenu odluku,
pobježe u Egipat i sakri se u polje između žbunja,
smatrajući se nedostojnim svećeničke časti.
Veliki broj monaha poteče za njim da ga uhvate.
Kada su se uvečer zaustavili u tom istom
polju, umorni od putovanja (jer bijaše noć),
rasteretiše magarca koji je nosio njihovu prtljagu
i pustiše ga da pase travu. Paseći travu, magarac
dođe do mjesta gdje se Opat Izak sakrio.
A u sumrak monasi, u potrazi za
magarcem, dođoše do mjesta gdje se starac
sakrio. Diveći se providnosti Božjoj, uhvatiše ga i
htjedoše ga svezati, zarobiti i odvesti. Ali im
časni starac to ne dopusti, nego reče: »Sada vam
se više ne mogu opirati jer je to možda Božja
volja da ja, iako nedostojan, trebam primiti
svećenički red.«
CX
Bijahu dva brata monaha, koji Su živjeli
zajedno u ćeliji, a njihovu poniznost i strpljivost
hvalili su mnogi Oci.
Neki sveti čovjek, čuvši ovo, zaželio ih je
iskušati i vidjeti da li posjeduju pravu i savršenu
poniznost. Tako ih on posjeti. Oni ga primiše s
radošću te su svi zajedno molili molitve i psalme
kao obično.
Nato posjetitelj iziđe iz ćelije i vidje njihov
mali vrt gdje su oni uzgajali povrće. Uzevši svoj
štap, upadne unutra sa svom svojom snagom i
počne lomiti svaku sadnicu koju je vidio, tako da
ubrzo uopće ništa nije ostalo. Vidjevši ga, dva
brata ne rekoše mu ni riječi. Ne pokazaše mu čak
ni žalosno ili uznemireno lice.
Došavši natrag u ćeliju, svršiše svoje
molitve za Večernju te mu iskazaše poštovanje
govoreći: »Gospodine, ako želiš, možemo
donijeti jedan kupus koji je ostao te ga skuhati i
pojesti, jer sada je vrijeme jela. Tada se starac
prostre pred njih govoreći: »Zahvaljujem svome
Bogu, jer vidim da Duh Sveti počiva u vama.«
CXI
Jedan od braće zapita nekog starca: »Da li
bi bilo dobro, da zadržim u posjedu dva penija u
slučaju da se razbolim?« Starac, čuvši njegove
misli i da on želi zadržati ih za sebe, reče: »Zadrži
ih.« Brat, otišavši u svoju ćeliju, počne mozgati u
svojim mislima govoreći: »Pitam se da li mi je
Otac dao svoj blagoslov ili nije?«
Ustavši, vrati se natrag Ocu pitajući ga:
»U ime Božje, reci mi istinu, jer sam sav
žalostan radi ovih dvaju penija.« Starac mu reče:
»Otkada sam čuo tvoje misli i tvoju želju da ih
zadržiš, rekao sam ti da ih zadržiš. Ali nije dobro
zadržati više nego je potrebno za naše tijelo.
Sada su ta dva penija tvoje uzdanje. Kad bi ih
izgubio, zar se Bog ne bi brinuo za tebe?
Prepusti, stoga, svoju brigu Gospodinu, jer se On
brine za nas.«
CXII
Bijahu dva brata, koja su živjela zajedno u
ćeliji, a nikada nisu imali ništa takvoga da bi se
jedan s drugim svađali. Stoga jedan drugom
reče: »Hajdemo, bar se jednom posvađajmo kao
drugi ljudi.« Drugi reče: »Ja ne znam kako ću se
početi sviđati.« Prvi reče: »Ja ću uzeti ovu opeku
i staviti je između nas. Tada ću reći: To je moje'.
Poslije toga ti ćeš reći: 'Moja je.' To je ono što
vodi u prepirku i borbu.«
Tako oni staviše između sebe opeku, te
jedan reče: »Moja je«, a drugi odvrati prvome:
»Ja sam uvjeren da je moja.« Prvi opet reče:
»Nije tvoja, nego moja.« Onda drugi
odgovori: »Dobro, dakle, ako je tvoja, uzmi
je!« Tako nakon svega ništa ne učiniše da uđu
u svađu.
CXIII
Opat Marko jednom reče Opatu
Arseniju: »Dobro je, zar ne, ništa ne imati u
svojoj ćeliji što ti pruža zadovoljstvo? Na
primjer, jednom poznavah brata koji imaše
mali poljski cvijet koji se uspeo u njegovu
ćeliju i on ga iščupa s koljenom.«
»Dakle«, reče Opat Arsenije, »to je
dobro. Ali svaki čovjek treba djelovati na svoj
vlastiti duhovni način, a ako netko ne može
napredovati bez cvijeta, on ga treba ponovo
zasaditi.«
CXIV
Jedan upitaše Opata Agata: »Stoje veće tjelesno trpljenje ili bdjenje nad unutarnjim
čovjekom?«
Starac reče: »Čovjekje kao drvo. Njegov
tjelesni rad je kao lišće, ali je nutarnje čuvanje
samog sebe kao plod. Stoga, budući da je
pisano da se svako drvo koje ne donosi
Možeš li ti misliti da ona nije žena?« On
reče: dobar rod, siječe i baca u vatru, svi se
moramo brinuti da donosimo taj plod koji
označava čuvanje našeg duha. Ali, također
trebamo lišće koje će nas pokriti i odjenuti, a
to su dobra djela koja je naše tijelo učinilo.«
Ovaj Opat Agato bijaše mudar u
razumijevanju i neumoran u svom radu te na
sve spreman. On se odvažno stavio na ručni
rad, a štedio je u hrani i odijevanju.
CXV
Isti Opat Agato bi rekao:' »Kad bi
rasrđeni čovjek čak mrtve uskrisivao, ne bi bio
ugodan Bogu zbog svoje srdžbe.«
CXVI
Bijaše neki starac koji je hrabro postio
pedeset godina i koji je rekao: »Istjerao sam iz
sebe plamen požude, pohlepu i ispraznu
slavu.«
Opat Abraham, čuvši ovo, dođe k njemu
i upita ga: »Da li si ti to stvarno rekao?« »Da«,
odvrati on. Tada Opat Abraham reče: »Onda
idi u svoju sobu, a tamo se nalazi žena koja
leži na tvojoj slamnjači.
»Ne, nego se ja borim u svojim mislima tako
da ne dotičem tu ženu.«
»Onda, « reče Opat Abraham, »ti nisi
uništio pohotu. Strast je živa, ali je svezana. A
sada pretpostavimo da si na putu i da na cesti
između stijena i razbijenih lonaca ugledaš
nešto zlata: možeš li ti o tome misliti tako kao
da su to stijene poput drugih stijena?«
»Ne,« odvrati on, »nego se oduprijeti
svojim mislima tako da ga ne uzmem.«
Tada Opat Abraham reče: »Vidiš, strast
je živa, ali je svezana.« Onda Opat Abraham
ponovo reče:
»Ti čuješ o dvojici braće, od kojih te
jedan voli i o tebi govori dobro, a drugi te
mrzi i o tebi govori zlo.«
Oni dođu k tebi: a da li ih ti obojicu
primaš jednako?« »Ne,« odvrati on, »nego se
iznutra trudim, nastojeći da lijepo postupam s
onim drugim.
Opat Abraham reče: »Dakle, strasti
žive. Ali u svecima su one, do neke mjere,
svezane.«
CXVII
Na početku svojih razgovora Opat
Evagrije31 dođe nekom starcu i reče: »Oče,
recite mi nekoliko riječi po kojima ću se
spasiti.«
Starac reče: »Ako se želiš spasiti, kad
god ideš nekoga vidjeti, ne govori prije nego te
on nešto upita.« Evagrije je bio duboko ganut
ovom izrekom te učinio pokoru pred starcem i
dade mu zadovoljštinu govoreći: »Vjeruj mi,
Oče, pročitao sam mnogo knjiga i nigdje
nikada nisam našao takve pouke.« I on ode te
je uvelike napredovao.
CXVIII
Jednom neki starci dođoše u Scete, a s
njima bijaše i Opat Ivan Mali. I kada su ručali,
jedan od svećenika, vrlo veliki starac, ustane
da bi dao svakome čašicu vode da se napiju, a
ni jedan ne htjede od njega uzeti osim Ivana
Maloga. Ostali se iznenadiše, a nakon toga ga
upitaše:
3) Evagrije Ponticus, veliki mistik, bijaše također jedan od najučenijih u pustinji i
prvak origenista u Scete. Njegovi nagovori o molitvi su klasični i do nas su došli
pogrešno pripisani Sv. Nilu. Bremenitost ovoga „vcrbum“ nije jasno sve dok ne
shvatimo da je Evagrije možda imao mnogo toga reći kada je tek došao na Scete.
»Kako to da si se ti, zadnji od svih, usudio
prihvatiti usluge ovog velikog starca?« On
odvrati: »Vidite, kada ja ustanem da ljudima
dadem piti vode, ja sam sretan ako svi uzmu;
a radi tog razloga u ovoj prigodi uzeo sam
piti, da ga počastim te da se ne osjeća
žalostan, jer od njega nitko nije uzeo čašu.« I
na ovo svi su pohvalili njegovu uviđavnost.
CXIX
Jednom su dva brata sjedila s Opatom
Poemenom, a jedan brat je hvalio drugog
brata govoreći: »On je dobar brat, on mrzi
zlo.« Starac upita: »Sto misliš s: on mrzi
zlo?« A brat nije znao što bi odgovorio. I
reče: »Reci mi, Oče, što to znači mrziti zlo?«
Otac reče: »Onaj čovjek mrzi zlo, koji
mrzi svoje vlastite grijehe i gleda na svakog
brata kao na sveca i ljubi ga kao sveca.«
CXX
Opat Ivan običavaše govoriti: »Mi smo
zbacili lako breme spoznanja samih sebe, a
mjesto toga izabrali smo nošenje teškog
bremena opravdanja samih sebe i osuđivanja
drugih.
CXXI
Jedan od staraca završio je svoje košare i
već stavio ručke na njih, kada je začuo svog
susjeda gdje govori:
Jedan od staraca završio je svoje košare i
već stavio ručke na njih, kada je začuo svog
susjeda gdje govori:
»Što ću učiniti? Tržište će brzo početi a
ja nemam ništa od čega ću učiniti ručke za
košare?«
Starac odmah ode unutar i skine svoje
ručke, dajući ih bratu uz ove riječi:
»Evo, ja ih ne trebam, uzmi ih i stavi ih
na svoje košare.«
Tako se on u svojoj velikoj ljubavi
pobrinuo da njegov brat završi svoj rad, dok
je njegov ostao nedovršen.
CXXII
Jedan od staraca reče: »Baš kao što
pčela, gdje god dođe, pravi med, tako i monah,
gdje god ide vršiti volju Božju, može uvijek
proizvoditi duhovnu slatkoću dobrih djela.«
CXXIII
Opat Ivan reče: »Monah mora biti kao
čovjek koji sjedi pod stablom, podiže oči i
opaža sve vrste zamki i divljih zvijeri što
jurišaju na njega. Budući da se sa svima ne
može boriti, on se uspne na drvo i pobjegne od
njih. Monah bi u svako doba morao činiti isto.
Kada u njemu neprijatelj podigne zle misli, on
treba po molitvi bježati ka Gospodinu i bit će
spašen.«
CXXIV
Opat Moj sije reče: »Čovjek koji živi
odvojeno od ljudi jest kao zrelo grožđe. A
čovjek koji živi u društvu s drugima jest kiselo
grožđe.«
CXXV
Veliki plemić, koga nije nitko
poznavao, dođe u Scete noseći sa sobom
zlato i reče svećeniku tog mjesta da bi ga dao
braći. Svećenik mu reče: »Braća ne trebaju
ništa od toga.« Plemić je bio uporan i nije
htio prihvatiti »ne« za odogovor: tako on
stavi košaru sa zlatom na ulazu crkve i reče
svećeniku: »Oni koji nešto žele, mogu se
poslužiti.«
Ali nitko nije uzeo ništa od zlata, a
neki ga nisu ni pogledali. Tada starac reče
plemiću: »Gospodin je primio tvoj dar. Idi
sada i to razdijeli siromasima.«
CXXVI
Opat Mathois reče: »Bolji je lagani
posao koji zahtijeva duže vrijeme da se
završi nego teški posao koji se brzo učini.«
CXXVII
Oci običavahu reći: »Ako u mjestu
gdje prebivaš u pustinji iskrsnu neke napasti,
ne ostavljaj to mjesto u vrijeme napasti. Jer,
ako ih tada ostaviš, išao bilo gdje, naći ćeš
iste poteškoće gdje te čekaju.
CXXVIII
Opat Zeno, učenik Opata Silvanija,
reče: »Nemoj prebivati u poznatom mjestu i
nemoj biti učenik čovjeka velikog imena. I ne
polaži nikakve temelje kada si gradiš ćeliju.«
CXXIX
Jedan od staraca reče: »Ili bježao što
dalje od ljudi, ili drugo, smijući se svijetu i
ljudima u njemu, učini sebe luđakom u
mnogome.«
CXXX
Teofil od svetog sjećanja, Biskup
Aleksandrijski, putovaše u Scete, a braća koja
su došla s njim, rekoše Opatu Pambu: »Reci
riječ-dvije Biskupu da može izgraditi svoju
dušu u ovom mjestu.«
Starac odvrati: »Ako se ne izgradi
mojom šutnjom, nema nade da će se izgraditi
mojim riječima.«
CXXXI
Jedan od staraca reče: »Monah ne
smije ispitivati kako ovaj djeluje ili kako
onaj živi. Pitanja kao štu su ova, odvlače nas
od molitve i privlače nas klevetanje i
brbljanje. Nema ništa boljega od
obdržavanja šutnje.«
CXXXII
Blaženi Makarije reče: »Ovo je istina,
da ako monah jednako prima osudu i hvalu,
siromaštvo i bogatstvo te glad i obilje, on
nikada neće umrijeti.«
CXXXIII
Dva brata odu starcu koji je živio sam
u Scete. I prvi reče: »Oče, ja sam naučio
napamet Stari i Novi Zavjet.«
Starac mu reče: »Ti si ispunio zrak
riječima.«
Drugi reče: »Ja sam prepisao Stari i
Novi Zavjet i imam ih u svojoj ćeliji.«
A ovome starac odvrati: »Ti si ispunio
svoj prozor pergamenom.
'Kraljevstvo Božje nije u riječima nego
u sili?' I opet: 'Neće oni koji slušaju Zakon
biti opravdani pred Bogom, nego oni koji ga
vrše.'« Upitaše ga, stoga, koji je put spasenja,
a on im reče: Ali ne poznaješ li onoga koji je
rekao: »Početak mudrosti je strah Gospodnji i
poniznost sa strpljivošću.«
CXXXIV
Kaže se o nekom velikom starcu na
Scete: Kad god bi braća gradila ćeliju, on bi
izlazio s velikom radošću te polagao temelje i
ne bi odlazio dok se ćelije ne bi završile.
Jednom, izlazeći graditi ćeliju, bijaše uistinu
vrlo žaslostan. Braća rekoše: »Zašto si
žalostan, Oče?«
On odvrati: »Moji sinovi, Scete će biti
razorena. Jer, vidio sam zapaljenu vatru u
Scete, a braća su izlazila sa palminim
granama i stavljala ih van. Opet se vatra
upalila, a oni su ponovo sjekli palmine grane i
stavljali ih van. Ali treći put počne goijeti i
ispuni cijelu Scete i ne bijaše moguće ugasiti
vatru. Radi toga sam ja potišten i žalostan.«
CXXXV
Opat Hor reče svom učeniku: »Budi
pomnjiv da nikada ne donosiš u svoju ćeliju
riječi drugih.«
CXXXVI
Opat Mojsije reče: »Treba biti kao
mrtvac sa svojim drugom, jer umrijeti
prijatelju znači prestati osuđivati ga bilo u
čemu.«
CXXXVII
Neka braća rekoše Opatu Antunu:
»Htjeli bismo da nam kažete koju riječ po
kojoj se možemo spasiti.« Tada starac reče:
»Čuli ste Pismo, to vam treba biti dovoljno.«
Ali oni rekoše: »Željeli bismo, također, čuti
nešto i od tebe , Oče.« Starac im odgovori:
»Čuli ste da je Gospodin rekao: »Ako te netko
udari po lijevom obrazu, pokaži mu i drugi.«
Oni mu rekoše: »Ne možemo to učiniti.« On
im reče: »Ako ne možete okrenuti drugi
obraz, barem strpljivo prihvatite to na tome
jednome.« Oni odvrate: »Ni to ne možemo
učiniti.«
On reče: »Ako ni to ne možete učiniti,
barem nemojte udariti druge više nego što
biste željeli da oni vas udare.« Oni rekoše:
»Ne možemo ni to učiniti.« Tada starac reče
svom učeniku: »Idi, skuhaj nešto jela ovoj
braći jer su vrlo slabi.«
Napokon reče njima: »Ako ni ovo ne
možete učiniti, kako vam mogu pomoći? Sve
što mogu učiniti jest da molim.«
CXXXVIII
Neki starac reče: »Čovjek koji pred
očima ima smrt, u svako će doba svladati svoj
kukavičluk.«
CXXXIX
Neki vojnik upita nekog starca da li Bog
oprašta grešniku. A on mu reče: »Reci mi,
ljubljeni, ako se tvoj plašt podere, da li ćeš ga
baciti?«
Vojnik odvrati: »Ne. Ja ću ga okrpati i
opet ga staviti na sebe.« Starac mu reče: »Ako
se ti brineš za svoj plašt, neće li Bog biti
milosrdan samoj svojoj slici?«
CXL
Jedan Opat Silvanije iziđe iz svoje ćelije
za trenutak, a njegov učenik Zaharija s drugom
braćom pomakne natrag vrtnu ogradu i poveća
njegov vrt.
A kad se starac vratio i to vidio, uzme svoj
krzneni ogrtač i spremi se da ode. Ali oni
padoše ničice do njegovih nogu i zamoliše ga
da im kaže zašto to čini.
Starac im reče: »Neću uči u ovu ćeliju sve
dok ne vratite natrag ogradu gdje je prije bila.«
Oni odmah to učiniše te on uđe u ćeliju.
CXLI
Jednom dva brata dođoše starcu koji ne
običavaše jesti svakog dana. Ali kada vidje
braću, pozove ih s radošću da ručaju s njim,
govoreći:
»Post ima svoju nagradu, ali onaj koji
jede iz ljubavi, ispunja dvije zapovijedi, jer se
odriče svoje volje i osvježava svoju gladnu
braću.«
CXLII
Na Scete usvojiše pravilo da će postiti
cijeli tjedan prije slavljenja Uskrsa. Ali se
dogodi da u tom tjednu neka braća dođu
Opatu Mojsiju, iz Egipta, a on im skuha
kašicu od povrća. A kad su klerici crkve na
Sceti ugledali dim koji je dolazio iz ćelije,
izjavili su: »Gledajte, evo Mojsije krši pravilo
i kuha jelo u ćeliji. Kada se popne ovdje gore,
reći ćemu mu riječdvije.« Ali, kada je došla
subota, klerici su gledali veliku svetost Opata
Mojsija, te mu rekli: »O, Opate Mojsije, ti si
prekršio ljudsku zapovijed, ali si strogo vezan
Božjom zapovijeđu.«
CXLIII
Jedan od staraca reče: »Moli pomno i
odmah ćeš uravnotežiti svoje misli.«
CXLIV
Neki brat upita Opata Pamba: »Zašto
me đavao sprečava da činim dobro svojem
susjedu?« A starac mu reče: »Ne govori tako.
Zar je Bog lažac? Zašto ne priznaš to da
ti ne želiš biti milosrdan?
Nije li Bog davno rekao:
'Dao sam vam moć da gazite zmije i
štipavce i sve sile neprijateljske?' Zašto, dakle,
ne zgaziš zlog duha?«
CXLV
Opat Pastir reče: »Ne prebivaj u mjestu
gdje vidiš da su ti drugi zavidni, jer tamo nećeš
rasti.«
CXLVI
Opat Pastir reče: »Ako netko pogriješi i ne
zataji to, nego kaže: Pogriješio sam-nemoj ga
karati, jer ćeš skršiti odluku njegove duše. A
ako mu kažeš: Ne budi žalostan, brate, nego
ubuduće pazi - ti ga sokoliš da promijeni svoj
život.«
CXLVII
Opat Hyperihije reče: »Monah koji ne
može obuzdati svoj jezik kada je ljut, neće
moći ravnati ni strastima požude.«
CXLVIII
Nadbiskup Teofil od svetog sjećanja, kada
je umirao reče: »Ti si sretan čovjek, Opate
Arsenije, jer si uvijek imao pred očima ovaj
čas.«
CXLIX
Kad je neki čovjek zamolio Opata Agata
da prihvati dar - novac za svoju upotrebu, Otac
odbije govoreći: »Nemam potrebe od toga, j er
živim od rada svoj ih ruku.«
Ali kada je onaj drugi bio uporan da
prinese dar i rekao: »Barem uzmi za potrebne.«
Agato odvrati: »To bi me dovstruko postidjelo,
budući da bih nepotrebno primio novac i dajući
drugima tuđi novac, bio bih krivac ispraznosti.«
CL
Blaženi Makarije pripovijedao je ovu
priču o sebi: »Kad sam bio mlad i živio sam u
svojoj ćeliji, uzeli su me i protiv moje volje
zaredili za svećenika u selu. I kako nisam želio
ostati tamo, nego pobjegao u drugo selo gdje mi
je jedan pobožni laik pomogao prodajući moj
rad - tu se dogodilo daje neka mlada djevojka
upala u nepriliku ostavši trudna. A kada su je
njezini roditelji upitali tko je odgovoran za to,
ona odgovori: 'Onaj vaš postinjak učinio je ovaj
zločin.'
Tako dođoše njezini roditelji, svezaše me
i objesiše mi vrčeve o vrat te me vodiše
putevima, tukuči me i vrijeđajući me govoreći:
'Ovaj monah je oskvmuo našu kćer.' I kada su
me gotovo ubili svojim štapovima, neki stari
čovjek im reče: 'Dokle ćete tući ovog stranog
monaha?'
Ali budući da ih je on slijedio i pokušavao
se pobimuti za mene, crveneći se, jer su se i
njemu rugali, govorio je: 'Što je učinio ovaj
čovjek koga pokušavate uništiti?'
A roditelji djevojke bijahu uporni: 'Ni za
što ga nećemo pustiti sve dok se ne pobrine za
uzdržavanje djevojke i sve dok netko ne pripazi
da ovaj čovjek ne pobjegne.'
Tako, kada sam ja dao znak tom starom
čovjeku da to učini, on im to zajamči i odvede
me. Vrativši se tako u svoju ćeliju, dao sam mu
sve košare koje sam našao, da ih proda te
pribavi hranu za mene i moju ženu. I rekoh:
'Dakle, Makarije, sada si dobio ženu, morat ćeš
marljivije raditi da bi je mogao hraniti.'
Tako sam radio danju i noću da bije
uzdržavao. Ali, kada se siroti navršilo vrijeme
da rodi, nekoliko se dana mučila u trudovima i
nije mogla poroditi. A kada su je o tome upitali,
onda reče:
'Ja sam potvorila zločin na toga
pustinjaka, dok je on bio nedužan. Jer u ovaj
položaj me je doveo mladić u susjednoj kući.'
Tada se onaj koji mi je pomogao ispuni
radošću i dođe mi kazati o svemu i zamoliti me
da im svima oprostim.
Čuvši ovo i prestrašivši se da bi mogli
doći ljudi i dosađivati mi, brzo pobjegoh i
dođoh u ovo mjesto. Takav je bio povod mog
dolaska u ovaj kraj svijeta.«
SADRŽAJ
Autorova bilješka.............................................5
Mudrost pustinje...........................................7
Izreke Pustinjskih Otaca................................ 35
KRŠĆANSKA MEDITATIVNA LITERATURA
1. HERBERT MADINGER
GOSPODINE, ŠTO ŽELIŠ DA UČINIM? - Pisac brojnih meditativnih
knjiga želi ovom knjigom čitatelja približiti Gospodinu, da u njegovoj
blizini i odsjaju uvidi što mu je činiti za ostvarivanje Božjeg kraljevstvau
sebi i oko sebe.
BOG SE OBRAĆA SVAKOME - Bog ljubi svakog čovjeka, bez obzira
kakav on bio, ali ne ljubi zlo koje je i čovjekova velika nesreća. Stoga se
Bog neprestano obraća čovjeku i poziva ga na suradnju u izgradnji boljega i
sretnijeg stanja u sebi i u svijetu.
VRATI SE! - Kao što milosrdni otac očekuje svog rasipnog sina da ga
privine na svoje grudi i sve mu oprosti u ljubavi, tako Bog naš nebeski Otac
čeka svakog grešnika da mu se raskajan vrati u radosnu kuću očinsku.
Knjiga može posebno dobro poslužiti kao priprava za ispovijed.
STVORITE MOLITVENE ZAJEDNICE! - Gdje su dvojica ili trojica
sabrana u moje ime, tamo sam ja među njima, jamči nam Krist. Stoga je
dobro i spasonosno sastajati se zajedno na molitvu i mimo one najuzvišenije
molitve što je vršimo u euharistijskom slavlju.
KRŠĆANSKA MEDITATIVNA LITERATURA
TEMELJI VJERE - Kratka razmišljanja o temeljima kršćanske vjere, koje mladi
moraju imati u svijesti.
SVAKODNEVNO MOLI KRUNICU - Poticaji na moljenje krunice. Kratka
razmatranja o svakom otajstvu krunice.
SEDAM BOŽJIH IZVORA - Meditativno poniranje u svete tajne koje nam Krist po
svojoj Crkvi dijeli: sakramente.
ODLUČI SE ZA KRISTA! - Ljudi našeg vremena po prvi put su doživjeli što
znači: život bez Boga, svijet bez vjere, potpuna praznina u vlastitom srcu. Valja
nam se odlučno opredijeliti za Krista i njegove vrednote.
OSTANITE U MENI! - Po Kristu je u čovječanstvu započelo nešto novo. On
žrtvuje svoj život za istinu, za ljubav, za ljude i za mir. Tko mu se približi, osjeća
nešto od njegove božanske snage.
SUSRET S BOGOM - Bog svojoj Crkvi daje skrovitu snagu. Pisac ove knjige
razotkriva taj često zapretani izvor. Svi velikani kršćanstva obilno se napajaju na
tom izvoru.
A JA VAM KAŽEM - U Evanđelju je skriveno blago. Ono vrijedi više nego sve
ostalo u životu. Ali otkrivamo ga samo ako uzmemo motiku i započnemo kopati.
ALI NAJVEĆA JE MUDU NJIMA LJUBAV - Ljubiti Boga i svoga bližnjega,
maksima je kršćanstva. Na tim dvijema zapovijedima temelji se cijela Crkva, zaista
sve što namje Krist pokazao i rekao.
Download

Verba - Župa Sveti Antun Opat Pustinjak Draga – Rijeka