IDENTITET
Godina 18 • Broj 177 • April 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
ETNIČKI
RADIKALIZAM
POHARAO
HRVATSKU
ŠTETNO TROVANJE
GRAĐANA ETNIČKOM, VJERSKOM I
POLITIČKOM MRŽNJOM
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
1
2
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
SADRŽAJ
4 SPEKTAR ... Igor Palija
8 JAČANJE ETNIČKOG RADIKALIZMA ... Drago Pilsel
11 MALO TOMAŠIĆKA, VIŠE HDZ, ZAPRAVO SDP
... Igor Palija
12 DVOSTRUKA LOJALNOST ... Davor Gjenero
14 KADA STOŽERNICI MARŠIRAJU
... Ninoslav Kopač
Etnički radikalizam u polititci ... str. 8
16 PUKOTINE U KOLEKTIVNOJ MEMORIJI ... Dražen
Lalić
20 PRAVO NA MRŽNJU ... Antonija Petričušić
22 SLUČAJ MILAN ŠPANOVIĆ ... Nikola Cetina
24 MLADI I NEZAPOSLENOST ... Hrvoje Prnjak
26 RASKOL U SDSS-u ... Milan Jakšić
Sjećanja na privatizaciju i pretvorbu ... str. 16
28 infoREGION ... Igor Palija
30 IDEOLOGIJA KAO SREDSTVO ZA PLJAČKU ... Đurđa
Knežević
32 INTERVJU: MIROSLAV MAŠIĆ, zamjenik načelnika
općine Vrhovine ... Milan Jakšić
36 POLITIKA & ŽENE PRIPADNICE MANJINA ... Dragana
Zečević
Manjinke u politici ... str. 36
40 URBANA LOBOTOMIJA ... Dunja Novosel
42 PANORAMA ... Igor Palija
44 KURDSKO-TURSKI SUKOB ... Goran Mrdaković
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA ... Milan Jakšić
48 FINANCIRANJE SPORTSKIH KLUBOVA ... Hrvoje
Prnjak
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
Grad s najskupljim režijama ... str. 43
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Antonija Petričušić
Za izdavača: Veljko Džakula
www.identitet.info
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
3
SPEKTAR
P
DVOJEZIČNOST:
Izgradimo kulturu mira
latforma 112, neformalna koalicija koja okuplja
šezdeset devet organizacija
civilnog društva koje se niz
godina bave zaštitom ljudskih prava, demokratizacijom, izgradnjom mira, suzbijanjem korupcije i
zaštitom javnih resursa, upozorila je
javnost na diskriminatorne poruke poslane sa prosvjednih skupova protiv
ćirilice, te pozivaju Vladu RH da poduzme odlučnije korake u zaštiti ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj.
Smatraju da je poštovanje manjinskih
ljudskih prava pitanje demokratskog
civilizacijskog dosega ove zemlje te
se o ovako važnim pitanjima ne može
raspravljati na ulici gdje vlada zakon glasnijeg, a da Hrvatska, koja je
na pragu ulaska u Evropsku Uniju,
ubuduće treba doprinijeti dobrim evropskim praksama u rješavanju manjinskih pitanja, a poštovanje dvojezičnosti
jedan je od tih doprinosa. Apeliraju na
Vladu Republike Hrvatske i sve ostale
društvene aktere, da promiču kulturu
mira, toleranciju prema kulturalnim i
drugim različitostima te poštovanje
manjinskih i ljudskih prava posebice na
područjima na kojima su ratne traume
još uvijek prisutne.■
PUČKI PRAVOBRANITELJ:
Kontrolni mehanizmi ne daju
tražene rezultate
I
zvještaj o radu Pučkog pravobranitelja za prošlu godinu prikazuje uzroke i pojave kršenja
ljudskih prava, te na nesrazmjer
između propisanih normativnih
rješenja i onoga što se provodi u praksi te ističe potrebu za depolitizacijom
i profesionalizacijom javne uprave.
Kako se navodi, pojedina zapažanja iz
Izvještaja za 2012., u velikoj se mjeri
poklapaju s onima iz prošlogodišnjega
Izvještaja, posebice u vezi ocjene o
radu upravnih tijela i tijela s javnim
ovlastima. „Kontrolni mehanizmi ne
daju tražene rezultate, a neefikasnost
upravnog sektora dovodi do dodatnog
povećanja broja sudskih postupaka.
Između ostalog, zbog toga je potrebno
izmijeniti postojeći sustav besplatne
pravne pomoći u prilog čemu go-
4
vore i brojne kritike akademske zajednice i organizacija civilnog društva na
račun postojećeg sustava, ali i ocjene
međunarodnih organizacija (Europska
komisija, ECRI – Europska komisija protiv rasizma i netolerancije). Sustav treba
doraditi kako bi građanima slabijeg imovnog stanja bila pristupačna besplatna
pravna pomoć“, stoji u priopćenju. U
Izvještaju se upozorava na međusobnu
neusklađenost zakonskih propisa zbog
čega je potrebna široka javna rasprava
kao i depolitizacija i profesionalizacija
javne uprave. U izvještaju se ponovno
ističe i nužnost uspostave kriterija za
odabir i napredovanje u državnoj službi,
na način da se poštuju pravila struke
oslobođene političkog utjecaja, uz
odgovarajuće mehanizme koji će osigurati stabilnost sustava.■
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
PRAVA IZBJEGLICA:
Produljen rok za stambeno
zbrinjavanje
S
vi izbjegli koji žele zatražiti
stambeno zbrinjavanje u Hrvatskoj mogu podnijeti zahtjeve
do kraja augusta 2013. Vlada
je produljila rok kako bi se
omogućila provedba regionalno dogovorenog programa o trajnim rješenjima
za izbjeglice i raseljene osobe, ističe
pomoćnik ministra regionalnog razvoja
i fondova Europske unije Stanko Janić.
„Predviđa se da će se ovim projektom,
koji se paralelno provodi u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori,
trajno zbrinuti oko 75.000 osoba. U Srbiji
bi to bilo oko 16.000 obitelji, oko 5.000 u
BiH, oko 3.500 hiljade obitelji u Hrvatskoj
i negdje oko 2.000 u Crnoj Gori. Jedini
je uvjet je da nigdje na području bivše
Jugoslavije nemaju u vlasništvu useljivu
stambenu jedinicu ili u suvlasništvu ili
da je nisu nekome prodali ili darovali od
‘91godine do danas“, navodi Janić. Predsjednik Srpskog demokratskog foruma
Veljko Džakula ne vjeruje, međutim, da
će i višemjesečno produljenje nešto bitnije izmijeniti, pogotovo, kaže Džakula,
što su nove izmjene zakona u samoj Hrvatskoj cijelu proceduru, zbog dodatne
papirologije, samo zakomplicirale: „Tako
povratnik, da bi dokazao da je sve ovo
vrijeme bio izbjeglica, mora navesti sva
mjesta gdje je bio u izbjeglištvu i potvrde
iz svih tih izbjegličkih centara da se tamo
nalazio. Prema tome, to je jedan dugotrajan i skup proces, pogotovo što povratnik i sam zahtjev za stambeno zbrinjavanje, ako nije riješen u tekućoj godini,
mora svake godine ponavljati“, navodi
Džakula. O toj nedostižnoj papirologiji
govori i Nada Radović iz Gradjanskog
odbora za ljudska prava u Karlovcu:
„Uglavnom su to stariji ljudi pa se jadaju
‘a bio sam u izbjeglištvu tamo, pa tamo...’
a službena osoba, naravno, zapisuje i
kaže ‘dobro bio si u Pančevu, donesi
potvrdu iz Pančeva, onda Sombor, donesi i iz Sombora, pa Kljajićevo, e donesi i iz Kljajićeva.....’. Iz svih tih mjesta
mora pribaviti potvrde, a otkud mu novci?“. Predsjednik SDF-a Veljko Džakula
ukazuje i na problem otkupa i različita
pravila, jedna prema Hrvatima iz Bosne,
druga prema Srbima povratnicima: „Hrvatima se iz Bosne daruje imovina u
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
vlasništvo, bilo da je to stan ili kuća, dok
Srbi povratnici koji podnose zahtjev za
stambeno zbrinjavanje, ako žele biti vlasnici, onda taj otkup moraju platiti od 150400 eura, ovisno od kvalitete stambenog
objekta“. I iz Građanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu upozoravaju da su
ponuđene otkupne cijene stanova previsoke, gotovo kao tržišne. Pomoć u stambenom zbrinjavanju dosad je u Hrvatskoj
zatražilo više od 5.800 bivših nositelja
stanarskog prava, pozitivno je riješen
1.791 zahtjev, a zbrinuta su 1.482 nositelja. Pomoćnik ministra regionalnog razvoja Janić uvjeren je da će se projektima
iz Evropskih fondova ti procesi privesti
kraju. „Ovo je jedan impuls da se taj proces ubrzava, da je transparentan između
četiri države, dakle samo u jednoj državi
se čovjek može stambeno zbrinuti, a ne
u više država. A, na kraju krajeva, 260
milijuna eura prikupljenih na donatorskoj
konferenciji u Sarajevu dolazi u ovu regiju i ona će se potrošiti ovdje, na izgradnji
stanova i infrastrukture, što je doprinos
samoj regiji“, ističe pomoćnik ministra.
Unatoč svim naporima i projektima, Srbi
povratnici i njihovi politički predstavnici
nisu baš optimistični, naglašavaju da
Hrvatska 1. jula ulazi u Evropsku uniju
iako nije ispunila sve uvjete koji se tiču
povratka, a to se pitanje na relaciji Zagreb-Bruxelles više gotovo i ne spominje.
Sveučilišni profesor i analitičar dr Žarko
Puhovski to tumači na slijedeći način: „To
se doista ne postavlja više kao problem,
osim u aktivnostima jednog malog broja nevladinih udruga i dijela ljudi koji bi
se još htjeli vratiti. Ne postavlja se prije
svega što je to prestalo biti realnim problemom. Potreba za povratkom je u osnovi
iscrpljena, nakon što su obadvije države,
i Srbija i Hrvatska, a i BiH na svom dijelu,
činile puno toga da ljudi budu u situaciji
da ih naprosto prođe volja za povratkom.
Dovoljno godina je u međuvremenu, minulo i sada prave volje za povratkom više
i nema, tako da se hrvatske vlasti mogu
mirno ponašati kao da je problem riješen,
iako u moralnom smislu on nije riješen.
On je riješen samo u političkom smislu, a
pritisak za njegovo stvarno rješavanje je
previše slab da bi na bilo koga djelovao“,
zaključuje Puhovski.■
5
STANKO JANIĆ: ...ovo je impuls
da se proces povratka i zbrinjavanja
izbjeglica ubrza
VELJKO DŽAKULA: ...sada je
postupak stambenog zbrinjavanja dodatno zakompliciran
ŽARKO PUHOVSKI: ...Hrvatska
i Srbija su činile puno da ljude prođe
volja za povratkom
SPEKTAR
POSLJEDICE RATA:
Obeštetiti žrtve ratnih zločina
N
a okruglom stolu „Kako
povećati
učinkovitost
suđenja za ratne zločine
i osigurati pravo na
djelotvoran pravni lijek
žrtvama“ održanom u Zagrebu naglašena
je važnost obeštećenja žrtava ratnih
zločina. Nezavisno pravosuđe je uvjet
bez kojeg se ne može osigurati temeljna
ljudska prava, rečeno je na skupu. „Hrvatska je napravila značajan napredak
u procesuiranju ratnih zločina, ali oko
obeštećenja žrtava ratnih zločina sigurno može bolje“, poručio je na okruglom
stolu voditelj Delegacije Europske unije
u Hrvatskoj Paul Vandoren. „Poboljšanje
položaja žrtava ratnih zločina, uključujući
i žrtve silovanja kao posebne vrste ratnog zločina mora biti sljedeći korak
kojim će vlasti naći primjeren odgovor
na njihovu patnju”, kazao je Vandoren.
Predsjednik Građanskog odbora za
ljudska prava Zoran Pusić upitao se zašto se grupe za ljudska prava bave
suđenjima za ratne zločine, i predložio
odgovor. „Zato što je neoviosno i nepristrano pravosuđe uistinu conditio sine
qua non - uvjet bez kojeg se ne može
osigurati temeljna ljudska prava.“ Predsjednik Vrhovnog suda Hrvatske Branko
Hrvatin naglasio je da pravosuđe mora
osigurati da nijedan zločin ne ostane
nekažnjen, a posebno ratni zločini koji
imaju posebnu težinu. Prošle je godine
na hrvatskim sudovima riješeno 20 predmeta ratnih zločina sa 25 optuženika, a
ove je godine uz 121 predmet u radu
već zaprimljeno i 7 novih predmeta, a
već četiri su riješena. Pomoćnik ministra
pravosuđa Gordan Markotić izvijestio je
da će Ministarstvo preuzeti na sebe prijevoz svjedoka i žrtava na suđenja za
6
ratne zločine, a da od 1. jula u suradnji sa UNDP kreće sa radom Nacionalni
pozivni centar za podršku žrtvama i svjedocima. Zamjenica glavnog državnog
odvjetnika Jasmina Dolmagić ocijenila
je da je postignut vidan napredak u progonu počinitelja ratnih zločina - od 8
slučajeva sa liste nacionalnih prioriteta
riješeno ih je 5, a zabilježen je uspjeh i u
rješavanju regionalnih prioriteta. Ona je
odbila neke primjedbe iz izvješća nevladinih organizacija, tako primjerice kvalifikaciju da nije stvorena klima u kojoj bi se
svjedočilo o zločinima „sa svoje strane“.
Ona je odbila i primjedbu kako postoji
nevoljkost u procesuiranju zločina za
koje se tereti pripadnike hrvatskih postrojbi. „Kriterij nije ni etnička ni ideološka
pripadnost, već isključivo stanje dokaza“, odgovorila je zamjenica glavnog
državnog odvjetnika.■
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
SLUČAJ LORA:
PRAVO DALEKO OD PRAVDE
S
uđenje za ‘Loru 2’, ratne
zločine nad srpskim civilima
u splitskom vojno-istražnom
zatvoru Lora, 1992. godine,
neće se zakazati sve dok su
dvojica, od petorice optuženih, u bijegu,
potvrdio je za Radio Slobodna Europa
šef odjela za ratne zločine Županijskog
suda u Splitu Damir Romac. Optužnica
je podignuta prije više od tri godine i
mediji propitkuju zašto se ‘nevoljko’ traga za odbjeglima i kome odgovara da
se suđenje za Loru nikad i ne nastavi.
Vrhovni sud Republike Hrvatske još
je prošle godine naložio da otpočne
suđenje za ratne zločine u slučaju ‘Lora
2’, no Kazneni odjel Županijskog suda u
Splitu zauzeo je stav da se suđenje ne
zakazuje sve dok su optuženi Tomislav
Dujić i Emilijo Bungura u bijegu jer kako
ističu nema potrebe da se sudi u odsutnosti budući da za kaznena djela ratnog
zločina nema zastare. Petorica pripadnika hrvatske vojne policije Tomislav
Dujić, Tonči Vrkić, Emilio Bungur, Ante
Gudić i Anđelko Botić optuženi su za
zvjerska mučenja i smrt trojice srpskih
ratnih zarobljenika, Bojana Vesovića,
Dušana Bijelića i Vlade Savića u splitskom zatvoru Lora 1992. godine. Riječ
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
je o osobama koje su u skupini od
osam optuženih hrvatskih vojnih policajaca već osuđeni za ratni zločin u
prvom suđenju, ‘Lori1’. Neki su i tada
bili u bijegu, kao bivši zapovjednik zatvora Dujić i stražar Bungura, i kazne
od 6-8 godina zatvora izrečene su im
u odsutnosti, a i dalje su u bijegu. Ono
što zabrinjava jest činjenica da u Hrvatskoj ne postoji ujednačen stav prema
suđenjima u odsutnosti, budući smo
svjedoci da je Županijski sud u Rijeci
nedavno, također u odsutnosti, osudio
skupinu Srba za ratne zločine počinjene
u Baćinu, samo je jedan bio prisutan
na suđenju. Također je zabrinjavajuće
što Hrvatska ozbiljno ne traga za ovim
osuđenim ratnim zločincima, jer je teško
za povjerovati, da bi tolike godine bili
nedostupni pravdi da nadležne institucije u Hrvatskoj rade svoj posao. Splitski
nevladin aktivist Tonči Majić, koji godinama istražuje zločine u Lori, vjeruje da
ne postoji politička volja jer bi suđenje
u slučaju ‘Lora2’, a i preostala, mnoge
dovelo u opasnost: „Pa, zbog toga
što su većina ljudi, koji su dovođeni u
Loru, dovedeni iz Bosne i Hercegovine, a to je negdje oko 1.000, toliko ih
je zabilježeno. Sve su to bili uglavnom
7
Srbi, a preko polovice su bili civili i to
s područja Kupresa i sela kroz koja je
hrvatska vojska prolazila povlačeći se iz
Bosne. Doveli su ih u Loru, u Lori nisu
znali što s njima, mučeni su i deseci
tih ljudi izgubili su glavu, postoje liste
tih imena i prezimena, na žalost samo
pola od njih su živi, za sudbinu ostalih
se ne zna. Zadnji put su živi viđeni u
Lori. I, sad ako započnete suđenje za
Loru, odjedanput će se postaviti pitanje
otkuda i što radi Hrvatska vojska u to
vrijeme u Bosni i Hercegovini?! Čije je
naređenje, jer to je morao biti netko visoko pozicioniran u vojsci i u politici da
uopće dade dozvolu ili naređenje da
vojska prevede tolike civile iz jedne suverene države u drugu i tamo ih zatvri
i to u - vojni logor”, kaže Majić. Mnogi
mediji ukazuju i na suodgovornost
glavnog državnog odvjetnika Mladena
Bajića koji je u to doba bio vojni tužitelj
u Splitu i nije se, kažu, moglo dogoditi
da ne zna za zločine u Lori, a nije ih
istražio. Preko dvadeset godina je
prošlo od događaja u Lori, osuđena je
tek najniža razina zatvorskih čuvara od
kojih su mnogi u bijegu, tako da i ovaj
slučaj pokazuje da je pravo u Hrvatskoj,
kada su žrtve Srbi, daleko od pravde.■
jačanje etničkog radikalizma
To što je Ruža Tomašić izjavila jest vrijeđanje manjina (iz konteksta, govorila
je i o ‘’četnicima’’, jasno je da je prvenstveno sa pojmom ‘’gosti’’ mislila
na Srbe, što je dodatno naglasila sutradan u Dnevniku 3 HTV-a oštro, baš
divljački, napadajući kolegu Vojislava Stanimirovića) i to jest neofašistički
govor. Premijer Milanović je kazao da je morao reagirati na takav ispad i
da bi ponovio svoju kritiku. Mnogi misle da je to bilo politički nesmotreno jer
je Milanović od buhe napravio, kako narod veli, slona, i napumpao šanse
Ruže Tomašić koja je, da ne bude prostora za pretjeranoga slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo više glasova od kandidata te stranke (od razvikanog Stiera čak i četiri puta više). On ne misli tako. On smatra da ima ‘’misiju’’ braniti određenu viziju društva, u kojem se cijeni multietničnost, suživot,
tolerancija, praštanje... No, ako je Milanović posvećen promociji ispravnih
vrijednosti, zašto riga vatru?
U
Piše:
DRAGO
PILSEL
rednik
Identiteta
s pravom mi signalizira da bi bilo
dobro
analizirati
jačanje
desnog
radikalizma u Hrvatskoj koji
se očituje kroz braniteljske
pokušaje destabilizacije društva
i
ignoriranja
demokracije,
odnosno pokušaja da ulica zamjeni demokratske izbore i volju
naroda. Indikativno je da se
braniteljske udruge oglašavaju
ulicom i prijetnjama samo kada
HDZ nije na vlasti, što ove dvije
stvari dovodi u korelaciju i pokazuje da su braniteljske udruge
politički instrumentalizirane, te
da se tu radi o dvostrukoj manipulaciji. Ali treba obratiti pažnju
i na jačanje desnog radikalizma
u politici i u medijima. Ne zaboravimo da je s HRT-a poslana
poruka da je ustaški zapovjednik Jure Francetić nekima pozitivna osoba, da bez novinarskih
komentara i dalje ostaju uzvici
s nogometnih utakmica “Ubi Srbina”, a da se ukidaju emisije
zbog manjih propusta. Kada se
događaju ovakve stvari nema
potrebe da se rezolutno djeluje,
iako je riječ o temeljnim vrijednostima hrvatskog Ustava. To
su pretpostavke naše slobode,
našeg političkog djelovanja i nastupanja, bez obzira tko kakvo
mišljenje ima. ‘’Stojim iza svega
što je napisano i, ako treba,
spreman sam na poligraf. Ljudi
napokon moraju odgovarati
za ono što su rekli’’, kazao je
novinar HRT-a Hrvoje Zovko
komentirajući tako prijavu koju je
protiv Dražena Miočića, bivšeg
urednika informativnog programa HRT-a podnio Etičkom povjerenstvu Hrvatske radiotelevizije.
Hrvoje Zovko u prijavi navodi da
mu je Dražen Miočić prijetio te
grubo vrijeđao njega, kao i kolegice Sanju Mikleušević Pavić,
Jagodu Bastalić i Gordanu
Škaljac Narančić, te kolegu Zorana Šprajca. Povod Miočićeva ispada, stoji u Zovkovoj prijavi, bio
je dokumentarni film o generalu
Anti Gotovini, na kojem Zovko
8
radi od listopada 2012. godine.
Miočić je Zovka, stoji u prijavi o
kojoj odlučuje Etičko povjerenstvo, optužio da se dokumentarac o Gotovini radi na zahtjev
politike, a s ciljem da se generala
prikaže kao kriminalca i ratnog
zločinca. ‘’Miočić je zaključio da
iza svega stoje politički krugovi
za čiji smo račun takvu ideju
trebali realizirati tadašnja v.d.
urednica Informativnog programa Sanja Mikleušević Pavić i ja
kao novinar, ali nam se u naumu
ispriječila haška oslobađajuća
presuda s kojom, kako kaže, ‘nismo bili sretni’. Nastavio je kako
je netko valjda njemu poznat
nazvao kolegicu Mikleušević
Pavić prije presude pa je ona,
jer joj je poručeno da se ne igra
oko toga, ‘zaustavila realizaciju
filma’. Ovdje napominjem da je
riječ o vrlo zloćudnoj manipulaciji i lažima koje ocjenjujem ne
samo opasnima i nedopustivima
već i klevetničkima ne samo po
mene već i kolegicu Mikleušević
Pavić’’, stoji u Zovkovoj prijavi.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
PREBROJAVANJE KRVNIH ZRNACA
Međutim, Miočićevo vrijeđanje, navodi
se u Zovkovoj prijavi, nije stalo samo na
tome. ‘’Nakon toga počeo je s prijetnjama kako će kada se promijeni vlast citiram: ‘u maniri ‘47. i ‘48. rasturiti crvene’
i ‘potjerati ih sa televizije’. I ne samo njih
nego njihove ‘prijatelje i jatake’. Kako su
mu neki novinari i urednici čini se, posebna prijetnja i s njima će se ‘obračunati’,
poimenično je uz etikete koje također
ulaze u sferu ozbiljnih kleveta, prijetnji
i uvreda nabrajao - Sanju Mikleušević
Pavić, Jagodu Bastalić, Zorana Šprajca i
Gordanu Škaljac Narančić’’, stoji u Zovkovoj prijavi. “Finale njegova ispada bilo
je skandalozno i sramotno prebrojavanje
krvnih zrnaca pojedinim kolegama ‘Srbima’ u programu, ali i jednom državnom
dužnosniku, jer mu je uz ostale objede
na njegov račun, supruga, po izjavi kolege Miočića, krive nacionalnosti,” navodi
Zovko. Zovkovu prijavu Miočić je nazvao neistinitom, ali na sjednici Etičkog
povjerenstva, koje se sastalo u srijedu
17. travnja, Miočić i novinar Vedran Kukavica, koji je prema Zovkovim tvrdnjama
svjedočio ispadu, nisu se pojavili. Zovko
je pred Povjerenstvom potvrdio da stoji
iza svega napisanog i proširio svoju izjavu. U usmenom obraćanju Etičkom
povjerenstvu obrazložio da je ‘državni
dužnosnik’ kojeg je Miočić spominjao
ministar branitelja Predrag Matić Fred.
Zovko tvrdi da je Miočić ‘’spominjao’’
Matiću ‘’srpsku i vukovarsku majku i
njegov miješani brak’’, te da je suprugu
ministra branitelja nazvao ‘’četnikušom’’.
Prozvani Dražen Miočić sms-om samo
je poručio da se zainteresirani novinari
obrate Službi za odnose s javnošću HRTa. Afera je odjeknula i u Saboru koji je u
18. travnja započeo raspravu o prijedlogu izmjena Zakona o sportu, no rasprava je prekinuta na zahtjev SDSS-ovca
Milorada Pupovca, koji je tražio stanku,
tvrdeći da javni mediji krše Ustav i pravo
na ravnopravnost svih, bez obzira na
nacionalnu pripadnost, pozivajući se upravo na ovaj slučaj. “Ako danas na HRT-u
postoje ljudi koji broje krvna zrnca novinarima i državnim dužnosnicima i koji im
prigovaraju koga imaju u braku, kako mi,
kolegice i kolege, možemo biti sigurni da
će taj medij i ti ljudi moći obavljati posao
u skladu s programom koji smo ovdje prihvatili, u skladu sa zakonom i Ustavom”,
Pupovac je podsjetio kako su 1991. na
HRT-u mnogi gubili posao zbog svoje
etničke pripadnosti, da je i osobno srediIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
nom 90-ih u Saboru doživio da mu jedan
kolega poruči: “Zašto ste ostali ovdje,
zašto niste otišli u Beograd”. I sve se to
nekako spaja s izjavom Ruže Tomašić.
Govoreći u Slatini tokom kampanje, u
povodu 23. godišnjice tamošnjeg HDZa, najglasnija je na tom izbornom skupu
bila saborska zastupnica HSP-a dr. Ante
Starčević Ruža Tomašić koja je kazala
da je vrijeme za istinu. ‘’Vrijeme je da
se glasno kaže istina, da Hrvat danas
ipak smije reći u Hrvatskoj da je “lopov
lopov, a četnik četnik’’’, rekla je Tomašić,
te obećala da će stranačka suradnja s
HDZ-om donijeti veliki dobitak svima, a
ponajviše građanima. A onda je kazala
ono što je izazvalo premijera Milanovića,
da je “Hrvatska za Hrvate”, a da su “svi
ostali gosti’’. Da ne bih bio optužen da
krivotvorim njene riječi, gospođa Tomašić
je kazala, govoreći o povratku verbalnog
delikta, da treba maknuti ‘’jadnike’’ iz Banskih dvora i da se ne treba bojati govoriti
istinu jer ona misli ‘’da je ovo Hrvatska, a
svi drugi su gosti u ovoj državi’’. Iz konteksta se jasno vidi da je govorila o Hrvatskoj prvenstveno za Hrvate a o drugima,
ne-Hrvatima, kao gostima koji ‘’ako je ne
vole (Hrvatsku) neka je napuste, ali neka
je bar poštivaju’’. Ukoliko mi ne vjerujete
provjerite sami (http://www.youtube.com/
watch?v=lTJDE0i5dog).
ETIKA INTERESA
Nije li vrijeme da konačno prestane trovanje građana ove države temeljem
etničke, vjerske i političke mržnje i nije
li vrijeme da javni medij bude taj koji će
dići svoj glas protiv, a ne sudjelovati u
9
tome. Nije li vrijeme da se umjesto trovanja ljudi tom vrstom priče posvetimo
onome što ovoj državi najviše treba, a
to je da bude uređena u skladu sa svojim zakonima i da bude prosperitetna u
skladu sa svojim ekonomskim stanjem?
Ruža Tomašić bi trebala znati da nam
domovinu nitko nema pravo uskratiti, bili
mi Hrvati, ne-Hrvati ili možda pak samo
‘’loši’’ Hrvati. Svima njima, bolje rečeno,
NIKOME - ne smijemo uskratiti pravo
da zajedno sa svima ostalima grade tu
domovinu, a kad u tome ne žele aktivno
sudjelovati, ni tada ih nemamo pravo
proglašavati gostima. A ako ti o kojima
ona govori aktivno čine nešto protiv svoje domovine, onda ćemo doista govoriti
protiv njihovih (ne)djela ili za njih nećemo
glasovati na izborima, ili će pak, u krajnjem slučaju, djelovati državni odvjetnik i
policija. Ali čak ni ako zbog toga završe
iza rešetaka, nemamo im pravo uskratiti
- domovinu. Čak ni ubojicama, silovateljima, pedofilima - nemamo pravo uskratiti
domovinu! Slobodu možda, ali ni tad im
ne možemo reći da su samo gosti koji
imaju neka drugačija prava. Kao što Hrvat može biti govno od čovjeka, tako i neHrvat (Srbin, Bošnjak ili Mađar...) može
biti govno od čovjeka. Nećemo mu baš
spremno pružiti ruku, ali ne možemo ni
pustiti vodu za njim. Hrvatska jest i treba ostati nacionalna država hrvatskog
naroda, baš kao što stoji u Ustavu, ali i
država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina i svih hrvatskih građana,
baš kao što stoji u Ustavu, koji uglavnom
dobro štiti interese hrvatskog naroda,
ali i svih ostalih koji u Hrvatskoj žive.
jačanje etničkog radikalizma
A što kaže Ustav RH? I. Izvorišne osnove: ...Polazeći od iznesenih povijesnih
činjenica, te općeprihvaćenih načela u
suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti
prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući
i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i
udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za
mir i stabilnost međunarodnog poretka,
Republika Hrvatska ustanovljuje se kao
nacionalna država hrvatskoga naroda i
država pripadnika nacionalnih manjina:
Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara,
Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca,
Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka,
Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini
državljani, kojima se jamči ravnopravnost
s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s
demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta. Zatim, članak
1. ...U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi
iz naroda i pripada narodu kao zajednici
slobodnih i ravnopravnih državljana...
Članak 14. Svatko u Republici Hrvatskoj
ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri,
političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini,
rođenju, naobrazbi, društvenom položaju
ili drugim osobinama. Članak 15. U Republici Hrvatskoj jamči se ravnopravnost
pripadnicima svih nacionalnih manjina...
Članak 32. Svatko tko se zakonito nalazi
na teritoriju Republike Hrvat­ske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište.
Svaki državljanin Republike Hrvatske
ima pravo u bilo koje doba napustiti teritorij države i naseliti se trajno ili privremeno u inozemstvu i bilo kada se vratiti
u domovinu. Članak 39. Zabranjeno je
i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje
na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu,
rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik
nesnošljivosti. To što je Ruža Tomašić
izjavila jest vrijeđanje manjina (iz konteksta, govorila je i o ‘’četnicima’’, jasno
je da je prvenstveno sa pojmom ‘’gosti’’
mislila na Srbe, što je dodatno naglasila
sutradan u Dnevniku 3 HTV-a oštro, baš
divljački, napadajući kolegu Vojislava
Stanimirovića) i to jest neofašistički govor. Premijer Milanović je kazao da je
morao reagirati na takav ispad i da bi
ponovio svoju kritiku. Mnogi misle da je to
bilo politički nesmotreno jer je Milanović
od buhe napravio, kako narod veli, slona,
i napumpao šanse Ruže Tomašić koja
je, da ne bude prostora za pretjeranoga
slavlja u redovima HDZ-a, dobila duplo
više glasova od kandidata te stranke (od
razvikanog Stiera čak i četiri puta više).
On ne misli tako. On smatra da ima ‘’misiju’’ braniti određenu viziju društva, u kojem se cijeni multietničnost, suživot, tolerancija, praštanje... No, ako je Milanović
posvećen promociji ispravnih vrijednosti,
zašto riga vatru? Zašto cipelari tu ženu?
Zašto se i on služi govorom mržnje?
Jer, kao teolog i ljudskopravaški aktivist
kažem da je izjava da o Ruži Tomašić (kao
osobi) ‘’misli sve najgore’’, odnosno da je
ona ‘’društvena nepogoda’’, upravo to,
govor mržnje koji bi trebao izazvati reakciju udruga civilnoga društva, naročito
onih koji imaju senzibilitet za nepoštivanje
ljudskih prava i za položaj žena. Ako je hrvatsko društvo osudilo Antu Kovačevića
kada je u Saboru teško uvrijedio Vesnu
Pusić, zašto bi se trebao prešutjeti ovaj
nasrtaj Zorana Milanovića na Ružu
Tomašić? Zato što je ona kazala nešto
što je direktan nasrtaj na ustav? Ne, to se
ne smije tolerirati. Jer to vodi začaranom
krugu govora koji jača radikalizam. Gubitak moralne odgovornosti i etika interesa,
dva su osnovna razloga koketiranja ovih
fantasta, mrzitelja ćirilice među inima,
normalnosti i suživota s nacionalizmom
NDH-zijskog kova. Agresivnost koja se
pri tome razvila prema nezaštićenim
kategorijama građanstva i prema simbolima antifašističke prošlosti, pa i prema
civiliziranim osobama kao što je Bojan
Glavašević (koji je kazao da bi njegov
otac Siniša Glavašević da nas bio kao i
tada, za multietnički Vukovar i za ravnopravnost ćiriličnoga pisma), nažalost, to
nam ne može biti utjeha, možda bi bila
veća da novinari poput njegova oca nisu,
ako ništa drugo, poradi sebe samih i
nadolazećih generacija, definirali kriterije
žurnalističke etike u sjeni svijesti moralne
odgovornosti. Svi mi koji ovih tjedana
doživljavamo pad u povjerenju prema politici sadašnje vlasti zaključit ćemo da se
isplati navijati za etiku u politici. Za etiku
uvijek!■
FOTO: N. KOPAČ
TOLERIRANJE NETOLERANCIJE:
Zastave NDH “ukrašavaju” Trg bana
Josipa Jelačića, Zagreb 25. april 2013.
10
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
rakija čakija demokratija
Malo o Tomašićki, nešto više o HDZ-u, a
zapravo o SDP-u
G
ledamo isti scenarij kao za
vrijeme
Račanove
vlade.
Obećavalo se puno, pozivalo
na visoke standarde i moral
u politici, građani su s pravom očekivali
više od SDP-a, dali mu ogromnu podršku
na izborima, a on se ponovo hazarderski kocka s njihovim povjerenjem te
svojim nesnalaženjem, kalkuliranjem,
ziheraštvom i nedosljednošću gura HDZ
ponovo na vlast. Samo u demokratski nezrelim društvima osoba kao Ruža
Tomašić može postati izborni hit, a jedino
SDP kao „stranka političkih zabluda i vrijednosnih lutanja“ može izgubiti izbore
od ovakvog Karamarkovaog HDZ-a koji
društvu ne može ponuditi apsolutno ništa
osim retorike prošlosti, sirovog nacionalizma te ideoloških podjela zasnovanih
na pumpanju straha i tjeranju vještica.
HDZ je postao organizacija koja političko
i društveno djelovanje koristi za zaštitu
svojih kriminalom stečenih pozicija čiji
su glasnogovornici povlaštene grupacije
i kaste, koje zbog svoje privilegiranosti
gube senzibilitet za društvenu empatiju
i s izostankom realnosti za gospodarske, političke i društvene procese u Hrvatskoj, guraju ovu zemlju u sve dublju
političku krizu, bezakonje i nered. Na
takvo „silovanje demokracije“ SDP nema
kvalitetnog odgovora i principijelne politike, već pojedinačnim nesmislenim istupima, koji najčešće donose više štete
nego koristi, frustrirano i isprovocirano,
kao s optuženičke klupe, komunicira s
javnošću. Višegodišnjim političkim balansiranjem i kalkuliranjem SDP zbunjuje
glasače, često im šalje potpuno kontradiktorne poruke, pa onda očekuje od
građana i javnosti da stanu iza njega kada
odluči promicati univerzalne demokratske vrijednosti pokušavajući provesti
dvojezičnost ili javno osuditi govor mržnje.
Kako da građani stvore političku i vrijednosnu distinkciju, kada Milanović polaže
vijenac na Tuđmanov grob, a onda
objašnjava narodu da je Ruža Tomašić,
bivša tjelohraniteljica tog istog Tuđmana
elementarna nepogoda za hrvatsku
demokraciju. Odlazeći na Tuđmanov grob
Milanović je odao počast i dao povijesni
legitimitet autokratu i antidemokratu koji
je poticao i tolerirao ratne zločine, stigIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Piše: IGOR PALIJA
matiziranje manjina, progon političkih
neistomišljenika, agresiju na Bosnu i Hercegovinu... Delegacija SDP-a otišla je u
Bleiburg gdje se slave poražene fašističke
snage i gdje je komemoracija žrtvama
pretvorena u politički miting i ustaški
pir na kojem se okupljaju fašisti i ksenofobi, koji umjesto pijeteta žrtvama, šire
poruke mržnje i netolerancije. U svojem
ideološkom i programskom lutanju SDP
je koalirao u Osječkoj županiji i s ultranacionalističkim Glavaševim HDSSB-om,
a u svojim redovima je imao i „punokrvne“
nacionaliste kao što su Zdravko Tomac
i Zoran Vinković. Ideološka mimikrija
koju su razvili Račan i Tomac njima je
omogućila da „operu ruke“ od prošlosti, a
SDP-u da se „zakači“ na Tuđmanovu ideju
„pomirbe svih Hrvata“ zbog čega je SDP
izgubio principijelnost, vjerodostojnost te
ideološku prepoznatljivost. Pomirba nije
friziranje istine ili mijenjanje povijesti, pa
čak ni sredstvo za oprost grijeha, već akumuliranje političkih stavova i društvenog
koncenzusa oko univerzalnih vrijednosti
bez obzira na politički ili ideološki svjetonazor. Ako u te vrijednosti spada sustavni
govor mržnje i ksenofobija, netolerancija
koja postoje društveni mainstream, onda
hrvatsko društvo stvara matricu iskrivljenih vrijednosti na kojoj temelji svoju evropsku budućnost. Obnašajući vlast, a ne
uvodeći demokratske standarde i etičke
principe, te ne poduzimajući suštinske
mjere za povećanje razine demokracije
u društvu, SDP je itekako odgovoran za
radikalnu retoriku, te uskrsnuće raznoraznih ksenofoba koji umjesto marginalne
uloge postaju značajni akteri na hrvatskoj
političkoj sceni.
ugačka je povijest govora
mržnje u Hrvatskoj. Gotovo svi
političari desne orijentacije iz
doba devedesetih obilato su ga
koristili iskazujući svoje osobne stavove
i frustracije ili perfidno se dodvoravajući
masama koje se uvijek lako moglo mobilizirati rigidnim nacionalizmom. Čini se
da desnica u Hrvatskoj, pa čak i stranke
desnog centra, gotovo da i nemaju drugih
tema na kojima mogu prezentirati svoje
političke stavove, već kao zamjenu ozbiljnom političkom programu nude nacionalizam kao način homogenizacije birača.
D
11
Zbog toga je reakcija premijera, premda u
nekim segmentima metaforički pretjerana,
na Tomašićkine ispade netolerancije i govora mržnje bila nužna, ali ne i dovoljna,
jer Ruža Tomašić nije uzrok, već posljedica. Dugogodišnje toleriranje netolerancije
i govora mržnje, te hranjenje predrasuda i
stereotipa o „onim drugima“ dovelo nas je
u poziciju da jedna marginalna političarka
s ograničenim kapacitetima i mrziteljskim
svjetonazorom može pobijediti na izborima.
d SDP-a se očekuje, da kao
nositelj demokratskih vrijednosti u politici, sustavno i jasno
provodi politiku tolerancije, dijaloga i stvarnog jačanja demokratskih
vrijednosti jasno se određujući o svakom
pokušaju demokratske destabilizacije
društva ili rigidnih pojava netolerancije bez
obzira bilo to politički oportuno ili ne. Ako
bi takva politika eventualno u konačnici
mogla štetiti SDP-u na izborima, to je mala
cijena koju bi platili za istinsku demokratizaciju društva ili barem pokušaj da ovu
zemlju učine više naprednom, a manje
zaostalom. Nedovoljno je da Milanović,
kao usamljeni prerijski jahač, brani Srbe
od ksenofobnih napada Ruže Tomašić,
koja je tek jedna karika u debelom lancu
nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj od
1991. pa na ovamo, već beskompromisno, jasno, neodgodivo i dosljedno stvara
društvo u kojem će takvi ispadi biti skandalozni i blasfemični, a njihovi akteri izvrgnuti osudi javnosti. U zrelom društvu s
ozbiljnom demokracijom takve osobe imaju marginalno mjesto u politici i ne mogu
računati da s ultra-nacionalističkim diskursom mogu dobiti značajniji broj glasova.
Ovako dobar rezultat Ruže Tomašić na
izborima za Evropski parlament tek malo
govori o njoj, nešto više o HDZ-ovoj nesposobnosti da se nametne kao ozbiljna
politička alternativa, puno više o SDPovoj ideološki ispranoj politici kompromisa
na uštrp principa, a zapravo najviše o
stanju u kojem se nalazi društvo, njegovom strmoglavom propadanju i destrukciji, te potpunom nepovjerenju građana u
političke elite i velike stranke koje svojom
nesposobnošću da se nose sa situacijom
u zemlji tjeraju građane u sve veću rezignaciju, apatiju i razočarenje.■
O
manjine & većine
Dvostruka lojalnost nacionalnih manjina - lojalnost državi matičnog
naroda i lojalnost državi u kojoj žive - donosi i opasnost da u slučaju
sukoba između te dvije države pripadnici manjina nužno postaju
zatočenicima tog sukoba i vrlo su rijetke političke kulture koje osiguravaju da u takvim situacijama ne dođe do povrede interesa i
prava pripadnika manjinske zajednice
K
Piše:
DAVOR
GJENERO
ad se govori o
specifičnoj poziciji pripadnika
nacionalnih
manjina, obično
se ističe i pitanje njihove „dvostruke lojalnosti“. S jedne
strane, riječ je o njihovoj lojalnosti prema državi u kojoj žive,
a, s druge, državi matičnog
naroda. Budući da najveći
broj pripadnika nacionalnih
manjina živi u državama koje
graniče s državom njihova
matičnog naroda, a porijeklo
manjine je obično povijesno i uglavnom je posljedica
činjenice da državne granice nije bilo moguće posve
uskladiti s etničkima, pa su
veće ili manje manjinske zajednice ostajale izvan granica države svoga matičnog
naroda. Budući da susjedstvo
države, čiji su državljani, i
države matičnog naroda, ali
i sama prisutnost manjine u
susjednoj državi, govore o
isprepletenosti u nekom prostoru, može se zaključiti da je
u takvim prostorima moguće
i sukobljavanje „nacionalnih“,
odnosno državnih interesa. U
slučajevima sukoba između
države matičnog naroda i
države, čiji su državljani, pripadnici nacionalne manjine
nužno postaju zatočenicima
tog sukoba i vrlo su rijetke
političke kulture koje osigu-
ravaju da u takvim situacijama
ne dođe do povrede interesa
i prava pripadnika manjinske
zajednice. Pripadnici manjine
uvijek su čvrsto emotivno povezani sa svojom nacionalnom
maticom i njenom državom.
Uostalom, sve definicije nacionalne manjine govore o
tome da je manjina zajednica
državljana neke države, koji
se od svojih sudržavljana razlikuju nacionalnim, etničkim,
kulturnim, političkim ili vjerskim obilježjima, a manjina
je kao zajednica homogena
i povezana voljom da očuva
taj svoj posebni identitet. Taj
identitet manjina poistovjećuje
s maticom, a kad ga želi
očuvati ili razvijati, to čini
tako da ga identificira s kulturnim, socijalnim i političkim
procesima matične države.
U razdobljima početka konsolidacije nacije može se
dogoditi da takva izdvojena
zajednica, razdvojena od
matične države, preuzme
ulogu predvodnika razvoja
nacionalnih institucija, da nacionalna kultura i nacionalni
identitet većoj mjeri bivaju
konstruirani i razvijani unutar
takvih nacionalnih eksklava,
nego li u matičnom državnom
ili socijalnom korpusu. Takve
situacije bile su prilično česte
u povijesti malih europskih
naroda, koji su zbog pov12
RACIONALNA
INTEGRIRANOST
MANJINA
Država u kojoj žive nacionalne manjine, ne može
računati na njihovu „apriornu
ljubav“, a pogotovo ne svoju
retoriku zasnivati na konceptu
„tko ne voli ovu državu, neka
iz nje ode“, nego mora racionalnu integriranost manjina
postizati uspostavljanjem
visokih standarda manjinske
zaštite, osiguranjem kulturne
autonomije manjina, ostvarivanjem kolektivnih manjinskih prava, te osiguravati slobodno povezivanje pripadnika
manjina s matičnim narodom
i institucijama države njihova
matičnog naroda.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
ijesnih okolnosti „zakasnili“ „Proljeće
naroda“ i koji su relativno kasno
formirali nacionalnu državu, stvorili je
kao posve slobodnu ili kao djelomice
vazalno podređenu velikim imperijima bez nacionalnog identiteta, koji
su obilježavali povijesne odnose u
Europi prije razdoblja nacionalnih
država.
MANIPULIRANJE STRAHOM
Odnos manjine prema matici je afektivan, a takav je i prema matičnoj
nacionalnoj državi. Uostalom, pripadnici manjine uvijek podsvjesno
nastoje zanemariti granicu, koja ih
razdvaja od nacionalne države, i pripadnost naciji, kao zajednici sudbine
i karaktera, često poistovjećuju s
povezanošću s njenom nacionalnom
državom. Svaku vanjsku ugrozu nacionalne države matičnog naroda
doživljavaju kao ugrožavanje vlastite
egzistencije. Kad govorimo o konstituiranim nacijama, takvima smatramo samo one koje su povezane
sviješću da ugroženost jednog dijela
nacije predstavlja ugrožavanje cijele
nacionalne zajednice, i da na takvo
ugrožavanje nacija mora odgovoriti
samoobrambenim
mehanizmima.
Aktiviranje tih mehanizama samoobrane nema veze niti s državnim
granicama, niti s državljanstvom, jer
su „senzori“, koji u takvim situacijama potiču na djelovanje, prije svega,
afektivni, dakle, ne radi se o mehanizmu zasnovanom na racionalnom
djelovanju. Zato je taj mehanizam
uvijek izvorište opasnosti od manipulacija, a svi manipulatori, koji se nastoje nametnuti kao vođe, pokušavaju
ovladati upravo ovim mehanizmom
- potiču iracionalni strah, njime
blokiraju rasudno odlučivanje, a sebe
nude kao onoga koji je oslobođen
od straha i zato je sposoban voditi
zajednicu u kriznoj situaciji. Za razliku od lojalnosti naciji i nacionalnoj
državi matičnog naroda, koja je povezana s afektivnim, lojalnost državi,
kojoj su pripadnici manjinske zajednice državljani, može biti utemeljena jedino racionalno. Naime, osim
s nacijom, s kojom se i emotivno
poistovjećuju, pripadnici manjine
poistovjećuju se i s krajem u kome
žive. Međutim, ta veza sa zavičajem
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
svedena je na regionalnu ili čak subregionalnu povezanost, i ne proteže
se na povezanost s državom i njenim
institucijama.
IZGRAĐIVANJE LOJALNOSTI
Lojalnost pripadnika manjina državi,
u kojoj žive, potrebno je „izgrađivati“,
a moguće ju je graditi dvostupanjski.
Najprije valja poticati oblikovanje
regionalnih identiteta i ugrađivanje
vrednota manjinske zajednice u njih.
Na taj se način potiče i afektivno povezivanje pripadnika manjina s regijom i njihova čvrsta integracija. Kad
je riječ o integraciji u državu u kojoj
pripadnici manjine žive, ovdje veza
ne može biti, prije svega, afektivna,
nego mora biti ponajprije racionalna. Pripadnici manjine ne mogu biti
„gosti“ niti u svojoj regiji, niti u državi
u kojoj žive. Država, u kojoj žive,
ne može računati na njihovu „apriornu ljubav“, a pogotovo ne svoju
retoriku zasnivati na konceptu „tko
ne voli ovu državu, neka iz nje ode“,
nego mora racionalnu integriranost
manjine, odnosno manjina, postizati
uspostavljanjem visokih standarda
manjinske zaštite, osiguranjem kulturne autonomije manjina i ostvarivanjem kolektivnih manjinskih prava.
Država, u kojoj pripadnici manjine
žive, nadalje, mora osiguravati slobodno povezivanje pripadnika manjina s matičnim narodom i institucijama države njihova matičnog naroda.
Samo uz takve pretpostavke, dakle,
uz visoku integriranost manjine na
regionalnoj razini te visok stupanj
zaštite kolektivnih prava i slobodnu
komunikaciju s „maticom“, moguće
je uspostaviti uvjete u kojima će
pripadnici manjine funkcionirati kao
poveznica između dviju država, a dvostruka lojalnost pritom neće biti niti
problematična, niti „kontroverzna“.
Za uspostavljanje takvih odnosa,
naravno, uvijek je potrebno dvoje.
Potrebno je i to da država matičnog
naroda prema svojim sunarodnjacima u drugoj državi, radi ostvarivanja nekoga svoga političkog cilja,
ne postavlja zahtjeve lojalnosti koji
bi mogli biti kontroverzni i koji bi dovodili u pitanje poziciju pripadnika
manjinske zajednice kao državljana
druge države.■
13
UVREDLJIV
NACIONALIZAM
Logika koju nacionalisti često
zagovaraju, o nacionalnim
državama kao ekskluzivnim
državama konstitutivnog naroda,
u kojima su svi drugi gosti,
uvredljiva je za pripadnike svih
nacionalnih manjina, jer ih dovodi
u poziciju građana drugog reda
u takvim državama, a posebno
je uvredljiva za pripadnike
„autohtonih“ nacionalnih manjina,
to jest onih nacionalnih manjina
koje su tradicionalno nastanjene
na nekim područjima i koje,
svojim kulturnim, socijalnim i
političkim identitetom, bitno
doprinose oblikovanju regionalnih
ili lokalnih identiteta.
inventura torture
KADA STOŽERNICI MARŠIRAJU
Dok je mašina fućkala slavonskom ravnicom vukući 17 vagona antićirilično
raspoloženih lola, a oko četrdesetak autobusa sa „stožernicima“ jezdilo s
juga i sjevera ka glavnome gradu, spremao se još jedan skup kojem je bio
za cilj rušenje „crvene“ vlasti, jer njima se, ZNA SE, sve zacrnilo pred očima...
N
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
e tako davno je profesorica hrvatskog
jezika i književnosti iz Splita, Ljeposlava Dobrila Vojnović, oporučno svoj
splitski stan namijenila za potrebe
vukovarske djece. Stan je prodan za
gotovo 900.000 kuna, a novcem će se, kako je prenio HRT, urediti dječji vrtić u vukovarskom prigradskom naselju Sotin. Ova rođena Splićanka koja nije
imala vlastite djece, a možda nikada nije ni bila u
Vukovaru, djeci ranjenog grada, ni hrvatskoj ni srpskoj, nego djeci ostavila je velik dio svoje imovine,
iako je imala i nasljednike u vlastitoj obitelji. Njenim
marom djeca prigradskog naselja Sotin dobiti će
dječji vrtić, mjesto na kojem će kroz igru upoznavati
život, njegove radosti i tuge. Žalosno je da jedno
tako humano djelo kakvo je učinila pokojna Ljeposava Dobrila Vojnović tako malo ili skoro nikako
ne zaokuplja hrvatsku javnost, ali zato jedan drugi
„mar“ za Vukovar danima je punio novinske stranice
i etere elektronskih medija. Samo dan ili dva nakon
te humane geste gospođe Vojnović, nekakav Stožer
za obranu Vukovara (od koga i čega?!) organizirao
je u Zagrebu skup onih koji su se okupili na glavnom
zagrebačkom trgu i ovamo se uputili iz svih krajeva
Hrvatske. Kako policija navodi skupilo ih se oko 20
hiljada, ili kako stožernici tvrde bilo ih je oko 60 hiljada. Zapravo uopće nije važno koliko ih je bilo, važno
i prevažno je kako su do Jelačićevog trga došli i
što su htjeli. Stožernici su se dovezli vlakom od 17
vagona koji je skupljao putnike u Vukovaru, Vinkovcima i Slavonskom brodu. Dok je mašina fućkala
slavonskom ravnicom oko četrdesetak autobusa sa
„stožernicima“ jezdilo je s juga i sjevera Hrvatske ka
glavnome gradu. Okupili su se, navodno, da obrane
Vukovar od ćirilice, ili još nečega da se, ko bajagi
Turci jadu ne dosjete. Jadnog li Vukovara kada ga
ovi brane, ali zapravo svi su „dragovoljno“ došli u
Zagreb da bi srušili „crvenu“ vlast, jer njima je sve
crno pred očima. Zagrebačku atmosferu raspirivao
je domoljubni pjevač Marko Perković koji si je nadjenuo miroljubiv nadimak Thompson, po engleskoj
automatskoj pušci iz Drugog svjetskog rata. Šta su
Stožer i stožernici htio u Zagrebu? Obraniti Vukovar
od ćirilice, koja bi prema Ustavnom zakonu uskoro
trebala osvanuti u tom gradu na svim tablama ulica,
putokaza i natpisa na ulazima u grad. U čemu je
problem? U glavama stožernika i onih koji stoje iza
„stožera“! Odredbe Ustavnog zakona o pravima
14
nacionalnih manjina koje propisuju dvojezičnost
ugrađene su u statut Grada Vukovara prije skoro tri
godine na prijedlog HDZ-a i SDSS-a, ikako je SDP,
koji je tada bio u opoziciji smatrao, da ne postoje
zakonski uvjeti za provedbu dvojezičnosti budući
je Srbima falilo nekoliko promila do famoznih 33
posto. Ustavni zakon obvezuje lokalnu samoupravu na području gdje neka nacionalna manjina ima
više od 33 posto stanovnika sve javne natpise piše
dvojezično, na jeziku i pismu nacionalne manjine.
Tako u Istri već godinama postoje dvojezične table
na hrvatskom i talijanskom jeziku i nikakav „stožer“
za obranu Istre nije dolazio vlakovima i autobusima
do Zagreba i branio talijanski jezik. Istina, Istrani
bi malo teže vlakom dolazili iz Istre, jer bi morali
ići preko Ljubljane, a i to je jedan od hrvatskih
specijaliteta, u rubne dijelove moraš preko drugih
država!! Talijani nam nisu problem. Šovinizam, i
to onaj opasan okrenut je prema Srbima i svemu
onom što počinje sa velikim S. Tenzije se dižu i
šovinizam kipti u bolesnim glavama skoro jednako
kako je kiptio devedesetih godina prošlog stoljeća
pred sramotni rat koji nam je donio sve ovo u čemu
sada „uživamo“.
TKO PLAĆA DEMONSTRACIJE?
Naravno da iza „stožera“ netko stoji, a ZNA-se i
tko! Stranka koju nedemokratski vodi bivši šef svih
obavještajnih službi koje je Hrvatska imala, ma
kako se zvale i ma gdje bile, a svoje veze koristi
i danas da bi špijao sve oni koji su mu nepodobni,
te katolička crkva, koja na ovu vlast kidiše ko bik
na crveni plašt u španjolskim arenama na koridi.
SDP koji je trenutno na vlasti crnomračnjaci smatraju komunistima, a oni, jadni su daleko od toga,
nisu ni socijaldemokrati iako se takvima smatraju
i nazivaju. Najviše bivših „komunjara“ laktari se u
ZNA-se stranci! No bez obzira na sve, razulareno
stado teško je razuvjeriti, jer neškolovan i primitivan svijet teško shvaća, a parola mračnjaka je
slična onoj pod kojom se na ovim prostorima klalo u doba, nekima nikad prežaljene tzv. NDH: „Uz
Isusa Krista protiv komunista“. Uspjeh zagrebačkog
„stožiranja“ ravan je nuli, osim što su se neki malo
isprobadali noževima, međusobno, u Gospiću nakon povrataka s derneka, valjda dokazujući jedni
drugima tko je veći „domoljub“ i Hrvat. A sad dolazim do pitanja koje nitko nije pitao. Koliko je koštao
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
taj dernek i tko ga je platio? Vlak od 17
vagona sigurno nije bio poklon Hrvatskih
željeznica, koje i bez takvog vlaka gomilaju enormne gubitke i voze nesigurnije i
sporije nego prije punih sto godina. Preko
trideset autobusa nije bilo pogonjeno na
zrak, jer Lika više nema Teslu, koji bi sigurno izmislio jeftine energente. Prema
tome, putešestvije za „Stožer za obranu
Vukovara“ koštao je najmanje, ako ne i
više, kao i donacija pokojne Ljeposave,
spomenute na početku teksta koja je
svoju imovinu darovala djeci grada u kojem možda nikada nije bila. Nije li tako
bačen novac mogao biti upotrjebljen
za humanije svrhe i obnovu porušenog
grada kojeg kojekakvi stožeri i stožernici
brane, od koga? Od nehrvata, „jer savko
onaj koji nije Hrvat gost je u Hrvatskoj, pa
neka izvoli otići od kuda je došao“. To su
riječi gospođe koja sjedi u Saboru i voli
se slikati s Magnumom uperenim u objektiv fotoaparata, a ta tako širokogrudna
heroinana na krilima ZNA-se stranke
postala je zastupnica Evropskog parlamenta, premoćno pobijedila ostale HDZovce. „Eli, eli lama azavtani!“ To će sigurno razumjeti oni koji su snosili troškove
„stožiranja“ po Zagrebu, a za one koji to
ne znaju znači: „Moj Bože, moj Bože,
zašto si me ostavio!?“
HDZ-ova KONVENCIJA 10. TRAVNJA
„Proevropska“ stranka ZNA se, koja bi
nakon svih zala u koju je uvalila Hrvatsku i njene narode i narodnosti, kako se
to nekada govorilo, u svakoj normalnoj
zemlji trebala biti zakonom zabranjena
nošena na krilima „demokrate“, bivšeg
glavnog obavještajca, organizirala je konvenciju, pazi „slučaja“!, na „najdraži“ nam
dan 10. travnja, dan kada je proglašena
tzv. NDH za koju nam je neumrli predsjednik, u jednom svom govoru euforično
rekao da je bila vjekovna težnja hrvatskog naroda. Sastanak na kojem se u
jednoj od najvećih zagrebačkih konferencijskih dvorana Globus na Velesajmu,
nije bio organiziran od danas na sutra,
pa prema tome nije ni bio zgražanja kada
je dvanaesti s ZNA se liste za Evropski
parlament, očito veliki „demokrata“ i „Evropejac“, član stranke čija je šovinistička
predsjednica ušla u Evropski parlament,
Milivoj Špika s govornice radosno uskliknuo: „Današnji dan 10. travnja je povijesni dan!“. Na taj usklik prvo se prolomio pljesak, a onda su se neki zgranuli.
Valja su se pitali kako se to u njihovoj
tako demokratskoj stranci smjelo dogIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
LOGISTIKA: Vlak od 17 vagona i četrdesetak autobusa
Manje je bitno što je rečeno i tko je što pričao na antićiriličnom mitingu u Zagrebu. Puno je važnije koliko je koštao ovaj skup i tko je to platio? Možda da
su ta sredstva investirana u vrtić ili školu u Vukovaru silna količina teatralnog
domoljublja dobila bi nekakav smisao...
oditi. Koja dva slučaja, organizirati sastanak unaprijed na 10. travnja i onda se
čuditi kada netko pozdravlja to što im je
njihov i na žalost naš predsjednik prizivao
1991. godine. Od ZNA se stranke nije ni
za očekivati nešto bolje, ali od SDP-a koji
za sebe tvrde da su socijaldemokrati, a
socijaldemokraciju su zaboravili u nekom udžbeniku na Fakultetu političkih
nauka, takvi ispadi bili bi u najmanju ruku
nevjerojatni. Ipak! U nekada „crvenom“
Splitu iz kojeg je sva mladost 1941. i cijeli NK Hajduk otišao u partizane, njihovi
baštinici u Gradskome vijeću dižu ruke
za Kerumove nebuloze. Nedavno je na
stranicama Slobodne Dalmacije SDP-ov
gradski vijećnik i saborski zastupnik Marin
Jurjević Baja pisao kako je devedesetih
godina u vrijeme nacionalističke histerije
izazvane od ZNA se stranke i njezina i na
žalost našeg predsjednika, jedva izvukao
živu glavu, i onda nekoliko dana nakon
toga u Gradskom vijeću dao svoj glas
za postavljanje spomenika „neumrlom“
nam predsjedniku na mjestu na kojem
je Josip Broz Tito održao svoj čuveni govor o bratstvu i jedinstvu Jugoslavenskih
naroda. Baja je očito bolestan što se vidi
po njegovom naglo smršavljenom tijelu,
pa je to možda i posljedica bolesti, ali
jedan drugi SDP-ov mladac, koji puca od
zdravlja Gojko Čepo na splitskom Gradskom vijeću se gorljivo zauzeo da se IX.
bojni HV-a zvanoj „Rafael vitez Boban“ i
15
čiji pripadnici prilikom parada nose crne
uniforme s ustaškim grbom na leđima i
pozdravom „Za dom spremni“, jednake
simbole im ima zastava koja se nosi na
mimohodima Hrvatske vojske postavi
spomenik (Eli, eli, lama azavtani!!!).
Inače, isti mladac za vrijeme nekog
stranačkog izleta u Španjolsku u autobusu je pjevao Tomphsonov „bećarac“ o
Jasenovcu i Gradišci staroj te dizao ruku i
pokazivao „koliki će kukuruzi rasti“. I onda
se vodstvo SDP-a čudi kada gubi birače.
Oni definitivno više nisu niti polulijeva
partija. Demokracija, koju oni zagovaraju,
a to je da svatko može raditi i ponašati se
kako hoće, dok narod nema ni za hranu
vodi ka anarhiji. Što još o tome reći kada
je pred samim ulazom u centralu SDP-a
mjesecima stajala crna naljepnica HČSP
s ustaškim simbolima i pokličem „Za dom
spremni!“, na nju sam nekoliko puta reagirao, pa i sam predsjednik Josipović je
zvao glavnog tajnika stranke Dragovana
da se ukloni ta naljepnica, međutim ona
je stajala sve do dan prije ovih izbora. Ja
sam u svom, a vjerujem i većina hrvatskih građana u svojim domovima spremni i sretni, i nikada ne bih poželio da nam
ih nekakvi HČSP-ovci i pristalice Ruže
Tomašić dođu spremati!
DRUŠTVENO ZLO I U SDP-u
Izbori za Evropski parlament su bili očito
upozorenje SDP-u. Osamdeset posto
tekovine demokracije
birača bojkotiralo je izbore, a preko 5% poništilo
je listiće. Znači 85% građana je prekipjelo od
ovakve „baš me briga“ vlasti! Narod gladuje,
pojedinci se bogate, a „socijaldemokrati“se
ponašaju kao Superhik, lik iz stripa o Alanu
Fordu koji je krao siromašnim i davao bogatim. Premijer se očiti ne zna ponašati, ili ga
netko krivo instruira. Ako želi spasiti državu
od „Društvenog zla“ mora promijeniti savjetnike. Gospođa Ruža Tomašić je izjavila da joj
je premijer Milanović učinio besplatnu reklamu
proglasivši je „društvenim zlom“. To međutim
nije istina, jer Ruža Tomašić i njeni istomišljenici
koji su redom nacinalšovinisti jesu društveno
zlo, ali vlast je kriva da je do sada liberalno
prelazila preko tog društvenog zla. Vlast je
kriva da je generacija koja je školovana nakon
„velikog praska“ podučavana u školama i od
pojedinaca kao što je zastupnica u Evropskom
parlamentu, da su ustaše i domobrani bili hrvatska vojska, da je tzv. NDH bila vjekovna
težnja hrvatskog naroda, a da su partizani bili
odmetnici čije spomenike treba zatrti. SDP je
kriv da u svojim redovima tolerira junoše kao
što je Gojko Čepo i što djeca članova njihove
stranke bejzbol palicama mlate pravoslavne
monahe po Kistanju. Slažem se sa Zoranom
Milanovićem da je to društveno zlo, ali neka
onda iskorijeni to zlo i u svom SDP-u. Dan
nakon „pobjede“ ZNA-se stranke na izborima
za Evropski parlament, bjelovarski odvjetnik
Vladimir Gradelj, sazvao je u ime protivnika
trenutnog ZNA-se rukovodstva konferenciju za
štampu na kojoj je rekao da će iznijeti svo prljavo rublje i istinu o toj stranci. Kao i veći broj
novinara otišao sam vidjeti i čuti o čemu se tu
radi, međutim u dvorani je bilo više ekstremnih pripadnika ZNA-se stranke, nego novinara.
Gredelj se obratio prisutnima u ima Mjesne organizacije HDZ-a za Konavle?! Uglavnom to je
bila farsa, koju sam napustio na vrijeme, da ne
bi prisustvovao nasilnom prekidu konferencije
koju su izazvali ZNA-se junoše predstavljajući
se hrvatskim dragovoljcima. Konačno bi se
netko trebao upitati što su to hrvatski dragovoljci? Da li je to neka druga rasa? Da li su to neki
drugi ljudi i tko im daje pravo nekima od njih da
se stavljaju iznad zakona, jer su on „hrvatski
dragovoljci“. Znam puno hrvatskih dragovoljaca kojima nikada nije priznato pravo hrvatskog branitelja, a oni najglasniji možda nikada
nisu vidjeli ni pušku, ali misle da im busanje
u „hrvatska prsa“ daje pravo da budu iznad
svih poštenih branitelja i hrvatskih građana.
Gospodine Milanoviću, ili druže, tako bi se
trebali oslovljavati socijaldemokrati, i takovi
„dragovoljci“ su društveno zlo: nedavno ste na
Dnevniku Nove TV rekli da ćete se svim srcem
boriti protiv društvenog zla. Ima ga puno, pa
krenite, konačno!■
Širenjem pukotina u našoj javnoj memoriji blijede pa i nestaju spoznaje i sjećanja o
upropaštavanju mnogih tvrtki i gospodarskih
grana te gubljenje hiljada radnih mjesta, kao
i odgovornima za sve to. Ovdje ponajprije
mislimo na sjećanje vezano za krajnje nemoralnu i štetočinsku privatizaciju i pretvorbu devedesetih godina prošloga stoljeća
koja je trajala svega sedam godina, ali će
posljedice takve nakaradne gospodarske
tranzicije snositi mnoge buduće generacije
N
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
16
ešto nije u redu odavde do moje
krštenice – ustvrdio je Miroslav Mika
Antić u pjesmi „Prolog“. Taj mi je stih
genijalnoga vojvođanskog pjesnika
kratkoga životnoga vijeka (1932.1986.) „pao na pamet“ 4. travnja kad sam čuo
vijest da je Kantonalni sud u Sarajevu odbio molbu
Ministarstva pravosuđa Hrvatske za izvršenje inozemne sudske presude nad Miroslavom Kutlom.
Rečenom je odlukom notorni gospodarski kriminalac oslobođen od služenja zatvorske kazne od
dvije godine i osam mjeseci zatvora za zloupotrebu
ovlasti u gospodarskom poslovanju, ustanovljene
pravomoćnom presudom Općinskoga kaznenog
suda u Zagrebu od 15. lipnja 2009. „Iskonski grijeh“
demokracije i kapitalizma u Hrvatskoj, ono bitno što
od samoga početka nije u redu s ovom zemljom,
tako je na neki način ostao nekažnjen, s obzirom
da se Kutle kolektivno doživljava ili se barem dugo
doživljavao kao prvorazredni simbol ekonomskoga i
moralnoga upropaštavanja države u razdoblju neposredno nakon njenoga osamostaljenja.
Znatno više od rupa u zakonima kroz koje
se Kutle uz pomoć odvjetnika i ovoga puta provukao moju pažnju privlače velike i sve veće pukotine
u našoj javnoj memoriji. Širenjem tih pukotina blijede pa i nestaju spoznaje o upropaštavanju mnogih
tvrtki i gospodarskih grana te gubljenje tisuća radnih
mjesta, kao i odgovornima za sve to. Ovdje ponajprije mislim na sjećanje vezano za krajnje nemoralIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
nu i štetočinsku privatizaciju/pretvorbu
devedesetih godina prošloga stoljeća.
Naime, odluka Kantolnoga suda u Sarajevu nije komentirana u našim medijima
(prema mom uvidu, o tome su samo
izvijestili pojedini internet portali i radio
stanice), iako je njome i formalno – ni
dotad u Bosni i Hercegovini Kutle nije
bio iza brave – oslobođen jedan od najodgovornijih za gospodarsku i ostalu
devastaciju Hrvatske u tom desetljeću.
Darko Petričić je u iscrpnoj knjizi „Hrvatska u mreži kriminala, mafije i korupcije“ (2011.) istaknuo da je pretvorba i
privatizacija trajala svega sedam godina, ali da će „posljedice nakaradno
izvedene gospodarske tranzicije snositi mnoge buduće generacije“. Taj je
hrabri politolog upozorio: „Istovremeno
s ostvarenjem najveće legalne pljačke
nacionalnog bogatgstva stvoreni su temelj suvremenog sofistciranog organiziranog kriminala u zemlji u koji su bili
uključene brojne državne institucije i pojedinci s političkim backgroundom...“).
U tom su se vremenu, nipošto se ne
smije zaboraviti, jedni obogatili, a drugi
izgubili sve što su imali. „Jedni su dobili
metak, a drugi imetak“, kako se dugo s
ogorčenjem pričalo u Lijepoj našoj.
Gdje je nestalo to ogorčenje?
Zbog kojih razloga se na Kutlu i druge
kutle kod nas više ne reagira ili se to
čini rijetko? Zašto su ušutili čak i pojedini koji su olovnih i lopovskih devedesetih usprkos nemalim rizicima digli
svoj glas protiv otimačine i nepravde?
Zbog čega je naše društvo uglavnom
potisnulo spoznaju da se tada, kako je
1995. u knjizi „Poslije potopa“ upozorio
pok. Josip Županov, „preko noći iščilio
sloj novih bogataša ni iz čega, tj. ljudi
koji u 1991. nisu imali ni prebijenog dinara vlastitog kapitala, a obogatili su se
u godinu dvije. Budući da u ‘normalnom’
kapitalizmu to nije moguće, onda nema
drugoga objašnjenja već da je riječ
o pljački i grabežu narodne imovine,
odnosno o neopravdanom bogaćenju“.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Za neke od zašutjelih o toj problematici
treba imati razumijevanja, s obzirom
da ih je u posljednjih dvadesetak godina nagrizlo ili pak odgrizlo ovo krizno
i cinično vrijeme nesklono poštenjacima
dugoga pamćenja. Jedan po jedan
oni ohode, gnjevni na sebe (poznavao
sam dobro neke, pa znam kako su se
osjećali) što nisu bili još hrabriji i glasniji
u svojim pozivanjima na pravdu i opće
dobro. Devetnaestoga dana travnja
je s ovoga svijeta iznenada otišao i
Đermano Senjanović Ćićo, britki novinar i satiričar koji je ustrajno djelovao
u skladu sa sljedećim svojim uvjerenjem: „Ako čovik drži mrvu do sebe, ako
ima gram ponosa ne smi nike stvari
primučat“.
dobilo je otkaz. Među posljednjima sam
bio i ja, tada voditelj istraživačkoga
odjela lista. Nije me začudilo što sam
otpušten, s obzirom da sam na skupovi-
OTAC SVIH ŠTRAJKOVA
Ovaj tekst zapravo pišem da ne
prešutim „neke stvari“ koje se odnose
na pretvorbeno-privatizacijska zbivanja i memoriju na ta zbivanja u Splitu,
gradu moga srca, i to ona u kojima
sam 1993. godine i osobno sudjelovao.
Riječ je o privatizaciji sve dotada vrlo
uspješne novinske kompanije Slobodna Dalmacija. Manipulativno, političko
otimanje te tvrtke od radnika i davanje
u vlasništvo (uz pomoć Ivića Pašalića
i drugih vodećih HDZ-ovaca povoljno
je kupio 37 posto dionica od Splitske
banke) tajkunu Miroslavu Kutli kasnije
se u medijima označavalo kao „majka
svih privatizacija“. A štrajk velike većine
novinara i grafičkih radnika kao oblik industrijskoga bunta protiv te privatizacije
u ožujku 1993. moguće je označiti kao
„oca svih štrajkova“.
Naime, novine nisu objavljivane četiri dana, dolazilo je do sukoba
između štrajkača i štrajkbrehera kojima
su potporu uz političare davali i neki
desni radikali, javnost je bila stubokom
podijeljena na protivnike i podržavatelje
buntovnih radnika, a nakon što je štrajk
okončan 55 novinara i drugih zaposlenika, uglavnom sindikalnih aktivista,
17
MIROSLAV KUTLE, simbol
ekonomskoga i moralnoga
upropaštavanja države i jedan od
najodgovornijih za gospodarsku
i drugu devastaciju Hrvatske,
odlukom suda u Bosni i Hercegovini
oslobođen je optužbi za privredni
kriminal
tekovine demokracije
MAJKA SVIH PRIVATIZACIJA: Manipulativno, političko otimanje Slobodne Dalmacije od radnika i davanje u
vlasništvo tajkunu Miroslavu Kutli 1993. godine imalo je epilog u otkazima za 55 novinara te srozavanju kvalitete
i provincijalizmu od kojih se Slobodna niti do danas nije oporavila
ma sindikata vrlo kritički istupao prema
državnoj vlasti i novoj upravi kompanije:
početkom ožujka 1993. sam, uz ostalo, ustvrdio da svjedočimo sahrani
Slobodne Dalmacije. A i sukob između
mene i novoga direktora, zapravo
političkoga komesara onodobnoga
HDZ-a, bio je jedan od težih incidenata
(zbog teških prijetnji koje su mi upućene
sam se potom četiri dana skrivao pred
policijom) za vrijeme toga štrajka. Nije
baš sve dobro što se (za pojedinca) dobro svrši: ubrzo sam s dvojicom kolega
osnovao i do danas uspješnu agenciju
za istraživanja javnoga mnijenja i tržišta
„Puls“, ali se Slobodna Dalmacija, po
medijskoj kvaliteti i ekonomskoj snazi
(Kutle je opteretio tvrtku s kreditima
vezanima za druga, uglavnom fantomska poduzeća) srozala i uopće provincijalizirala, a neki se otpušteni novinari
nakon tih zbivanja nisu snašli ni poslovno niti životno.
Cijeli sam ožujak ove godine
pažljivo pratio splitske i druge medije,
jako znatiželjan hoće li se obilježiti
„okrugla“ (dva desetljeća je prošlo otada) obljetnica toga štrajka i pripadajuće
privatizacije. Međutim osim jednoga
tekstića ništa o tome nije objavljeno!
Umjesto toga, u isto vrijeme dogodilo
se suprotno: Gradsko vijeće Splita, i
to jednoglasno (što znači i glasovima
vijećnika „lijevoga“ SDP-a), odlučilo je
da se nadomak Rive podigne spomenik
pok. Franji Tuđmanu. Povijesnu ulogu
bivšega predsjednika države ne ocjenjujem isključivo negativno (uz ostalo,
poduzimao je on za vrijeme rata i neke
pametne i društveno korisne poteze,
ponajprije u smislu dugotrajnoga nepristajanja na otvoreni ratni sukob koji
bi mnoge obitelji zavio u crno). Ali,
smatram kako je njegova stranka u
devedesetima upropastila nacionalnu
ekonomiju, utjecala na mnoga kršenja
ljudskih prava i jako ugrozila razvoj
mlade demokracije. Za političko preuzimanje Slobodne Dalmacije od strane
gramzljivih radikala iz njegove stranke
pa i za Tuđmanovu politiku prema Splitu i Dalmaciji (povijesno najstariju našu
18
regiju nazivao je „južnom Hrvatskoj“)
poglavito nemam ijednu dobru misao i
riječ.
TEŠKE SOCIJALNE POSLJEDICE
Zbog takvoga odnosa prema
prvom predsjedniku Hrvatske mi je
drago što je Dragan Markovina, mladi
povjesničar i kandidat nezavisne liste
Drugo lice Splita za gradonačelnika
na nastupajućim izborima, zajedno
s istomišljenicima organizirao javno
potpisivanje peticije protiv postavljanja spomenika Tuđmanu. Toj su se
građanskoj akciji mnogi Splićani (samo
prvoga dana prikupljeno je 1.600 potpisa) odazvali. Zbilo se to samo dan nakon obznanjivanja odluke Kantonalnog
suda u Sarajevu kojom Miroslav Kutle
u Bosni i Hercegovini može živjeti kao
slobodan čovjek. U svojim medijskim
nastupima Markovina nije izrijekom
povezao odluku s peticijom koju je organizirao, ali je rekao kako odlukom o
podizanju spomeniku Tuđmanu „gradska vlast pokazuje socijalnu neosjetljiv-
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
ost prema industriji u kojoj su ljudi u Dalmaciji ostali bez posla, i to baš u vrijeme
Tuđmanove vlasti“. Doista, nije se radilo
samo o Slobodnoj Dalmaciji, nego (navodim samo upropaštene splitske tvrtke
u vlasništvu Globus grupe Miroslava
Kutle) i o Jadrantekstilu, Dalmi, Obnovi, Milsu i drugima. Radilo se o takvoj
pošasti da je čak i Večernji list sredinom
2001., u naslovu jednoga teksta iz serijala o odnosima između hrvatskoga sjevera i juga oporo ustvrdio: „Split je imao
Kutlu, a Zagreb sreću“. Zbog iznimno
teških socijalnih posljedica djelovanja
Miroslava Kutle teško doživljavam što
rečeni tajkun neće ići u zatvor u Bosni
i Hercegovini, a još teže nereagiranje
naše demokratske javnosti na odluku
sarajevskog Kantonalnoga suda.
Kao čovjek koji je za
Tuđmanove vladavine dvaput zbog
političkih razloga izgubio posao (prvi
puta 1992-e kad je ukinut Centar za
društvena Sveučilišta u Splitu), te koji
se nagledao i naslušao teških sudbina
„poniženih i uvrijeđenih“ privatizacijom
na hrvatski način poduzetom u sklopu
te vladavine, protivim se podizanju njegova spomenika na nadhodniku kraj
splitskoga Pazara. Dok moje protivljenje nije bitno s obzirom da već dugo
živim u Zagrebu, jako je važno što su
mnogi građani Splita potpisujući peticiju
digli svoj glas protiv nekritičkoga odnosa prema prvom hrvatskom predsjedniku i njegovoj politici koja je u mnogo
čemu bila štetna ne samo za Split i Dalmaciju, nego i za druge naše gradove
i krajeve. Na taj su način, posredno i
možda nesvjesno, izrazili svoje nezadovoljstvo i zbog okolnosti da je Miroslav Kutle na slobodi, pa i obilježili
dvadesetogodišnjicu štrajka novinara i
grafičara Slobodne Dalmacije.
Za kraj ovoga teksta koji je
prilično vezan za (goru) prošlost još
samo jedno podsjećanje: Sabor je 13.
svibnja 2011. donio Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe
i privatizacije. Što se tiče posljednjih
(ne)djela, vrlo je malo u posljednje dvije
godine učinjeno na kažnjavanju gospodarskih kriminalaca. Zašto je uopće
taj Zakon usvojen, i to u vrijeme kad je
HDZ još bio na vlasti? Zbog osjećaja
nemoći pripadnika svekolike političke
nomenklature da se obračunaju s kriminalcima iz privatizacije i pretvorbe? Ili
baš zbog nespremnosti naših vodećih
političara da se poduzme taj obračun,
koju je trebalo „sakriti“ donošenjem toga
Zakona? Što se toga tiče, mislim da je
najbliži istini Siniša Malus, komentator
regionalnoga portala SEEbiz.eu koji
je krajem veljače ove godine ustvrdio:
„Kriminal počinjen u privatizaciji ne zastarijeva, ali ga se nitko više i ne sjeća“.
Malusovu oporu konstataciju bi ipak trebalo nadopuniti jednom riječju: toga se
kriminala gotovo nitko ne sjeća. Još uvijek se nađe kod nas poneka osoba koja
sebe i druge podsjeća na pogubna privatizacijska zla iz devedesetih. Svatko
od tih ljudi vjerojatno jako dobro razumije jednu od završnih strofa iz pjesme
Miroslava Antića citirane na početku
ovoga napisa: „U meni škrguće jedan
neugledni Don Kihot/i ja bih posljednji
put da se borim/a trube su pretopljene
u čajnike“.■
HRVATSKA PRETVORBA ZA POČETNIKE
U
vremenu privatizacije i pretvorbe jedni su se preko noći obogatili, a drugi izgubili sve što su imali jedni su dobili metak, a drugi imetak. Navodni cilj procesa privatizacije trebao je biti restrukturiranje
gospodarstva, ali prvenstveni cilj bio je preuzimanje poduzeća i isisavanje kapitala iz njih, a ne njihovo unapređenje i modernizacija. Stvarni cilj bio je pljačka ostvarivana stjecanjem bogatstva bez
ulaganja kapitala. Bez efektivnih financijskih sredstava dolazilo se u posjed velikih vrijednosti. Na
takav način rasprodane su, otkupljene i opljačkane najprofitabilnije firme. Pljačka se ostvarivala korištenjem
političkih veza u tada vladajućem HDZ-u, menadžerskih kredita, rupa u zakonu i ignoriranjem postojećih zakona. Na taj način dolazilo se u posjed poduzeća i velikih industrijskih pogona koje se sustavno uništavalo i
kojima se namjerno nanosila šteta da im se smanji cijena prije preuzimanja. Prema nekim procjenama u tim
procesima upropašteno je više od petnaest milijardi eura, a prema pisanju onih koji su se studiozno bavili
pretvorbom i privatizacijom među onima koji su obilježili te procese ubrajaju se Ivica Todorić, Miroslav Kutle,
Luka Rajić, Josip Gucić, Marijan Filipović, Antun Novalić, Ivan Radošević, Dragutin Biondić i drugi. Samo
Gucić i Kutle dobili su u pretvorbi gotovo pola Hrvatske. Pretpostavlja se da je Gucić preuzeo ili kontrolirao
preko 22 poduzeća čiji je bio vlasnik i oko 300 objekata, dok stvarna brojka koliko je ukupno objekata bilo u
njegovom vlasništvu nikada nije u potpunosti ustanovljena. Između ostalog kontrolirao je i preuzeo NIK, Ferimport, Pivovaru Osijek, Brodokomerc, Splendid, Badel BAP, Glas Slavonije, Moslavačko vinogorje…. Tvrdi
se kako se samo iz Ferimporta izvuklo desetke milijuna DEM. Iz uništenih, opljačkanih, isisanih, devastiranih i
kreditno opterećenih poduzeća Gucić se na kraju povlači i vraća ih kao takve državi, odnosno prodaje ih HFPu za jednu kunu. Miroslav Kutle dokopao se oko 200 poduzeća kojima je bio većinski ili manjinski vlasnik.
Neka od njih jesu: Diona, Dastra, Croatia bus, Zagrebački transporti, Hoteli Baška, Globus grupa, Obiteljski
radio, Croatia-trade Split, Mirna Rovinj, Tisak, Koteks-Split, Kaštelanska rivijera-hoteli, robna kuća Prima.
Gotovo sve firme je uništio, radnici su završili na cesti, socijalne posljedice njegovog djelovanja su goleme, a
sada je odlukom suda u Bosni i Hercegovini oslobođen svih optužbi.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
19
ispitivanje demokracije
Pravo slobodnog izražavanja svojih stavova nije apsolutno. Podliježe
određenim ograničenjima koja ne služe samo zbog zabrane diskriminiranja
određenih društvenih skupina već i interesima demokratskog društva. U svjetlu nedavnih izjava široj javnosti poznatih osoba koje vrijeđaju pripadnike i pripadnice manjina u Hrvatskoj pojašnjavamo zašto i kako pravna ograničenja
slobode izražavanja zabranjuju i sankcioniraju govor mržnje
N
Piše:
ANTONIJA
PETRIČUŠIĆ
ikad nisam vjerovala da je šutnja zlato.
Takav stav možda
proizlazi iz moga
spola (žene, znanstveno je dokazano, u jednom
danu izgovore 13.000 riječi više
od muškaraca), no mnogo više
je to odraz osobnog uvjerenja
da u slobodnom i demokratskom
društvu svatko mora moći argumentirano iznositi svoje stavove i
uvjerenja. Naime, javna rasprava
u demokratskom društvu koje je
često pluralno i nastanjeno ljudima različitih pogleda, interesa,
potreba i pogleda, nije moguća
bez slobode izražavanja. No, pravo slobodnog izražavanja svojih
stavova nije apsolutno. Podliježe
određenim ograničenjima koja ne
služe samo zabrani diskriminiranja određenih društvenih skupina
već i interesima demokratskog
društva. U svjetlu nedavnih izjava
široj javnosti poznatih osoba koje
vrijeđaju pripadnike i pripadnice
manjina u Hrvatskoj, želja mi
je pokazati zašto i kako pravna
ograničenja slobode izražavanja
zabranjuju i sankcioniraju govor
mržnje.
Neosporno,
sloboda
izražavanja bitna je za učinkovit
politički proces u demokratskom
pluralističkom društvu u kojem bi
svi trebali biti u mogućnosti sudjelovati u javnoj raspravi. Javne
rasprave često predstavljaju suprotstavljanja stavova, čak i vrijednosnih sustava. I onda kada
su grube i granice s dobrim ukusom, pravo slobode izražavanja
štiti govornike od kaznenog progona. Sloboda izražavanja naime
uključuje slobodu mišljenja i slo-
20
bodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja
javne vlasti. Europski sud za ljudska prava, čuvar kataloga ljudskih prava sadržanih u Europskoj
konvenciji o ljudskim pravima i
temeljnim slobodama, u slučaju
Handyside iznio je na primjer stav
da je nužno osigurati neometanu
protočnost informacija i ideja koje
vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio javnosti u
svrhu zaštite pluralizma, tolerancije i širokogrudnosti bez kojih ne
postoji demokratsko društvo.
ZLOUPORABA SLOBODE
IZRAŽAVANJA
Ostvarivanje
slobode
izražavanja može podlijegati ograničenjima ili kaznama
između ostalog u interesu ugleda ili prava drugih građana. U
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
demokratskom društvu ograničenja
moraju biti predviđena zakonom, a sudovima se prepusta ocjenjivati jesu li ona
i neophodna i nužna. Pravo govoriti što
misliš u javnom prostoru nije dakle apsolutno, već uključuje obveze i odgovornosti. Međunarodni izvori prava manjina
osim toga zahtijevaju da države poduzimaju odgovarajuće mjere zaštite osoba
koje bi mogle biti izložene prijetnjama
ili diskriminaciji, neprijateljstvu ili nasilju
radi njihove etničke, kulturne, jezične
ili vjerske pripadnosti. Drugim riječima,
demokratske su države dužne odgovoriti
i sankcionirati govor mržnje koji diskriminira, vrijeđa ili promovira drugačiji
tretman. Borba protiv govora mržnje
zahtjeva ne samo osudu istoga od strane
istaknutih političkih ili javnih djelatnika,
već i sveobuhvatan pravni okvir koji balansira pravo slobode izražavanja s pravom na zaštitu od diskriminacije.
Iako se o ukusima navodno ne
govori, svi znaju što je lijepo ili ružno. Isto
je s govorom mržnje. Iako će netko gorljivo tvrditi kako njega osobno uvredljiv
govor koji argumentaciju temelji na
nečijem podrijetlu, nacionalnoj pripadnosti, rasi, vjeri ili jeziku ne uznemiruje,
činjenica je da je govor mržnje zapravo
vrlo lako prepoznati. Dovoljno je promijeniti atribute i pridjeve u one koji bi opi-
GOVOR MRŽNJE:
•
Govor mržnje se definira kao javno dostupan iskaz nečijih stavova
koji šire, promiču, opravdavaju ili
navode na mržnju, isključivanje i
negaciju temeljem nečije etničke,
kulturne, jezične ili vjerske pripadnosti, ali i seksualne orijentacije,
društvenog statusa ili podrijetla
•
Dužnost je države sankcionirati
iskaze različitih oblika mržnja
zasnovane na netoleranciji koji
se manifestiraju kao nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god
su iskazani u javnom prostoru
•
Govor mržnje ne dotiče isključivo
žrtvu, onoga kome je izvorno bio
upućen, već i cijelu skupinu kojoj
žrtva pripada. Ovakav je stav potvrdio i Europski sud za ljudska prava
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
sivali vlastite identitetske karakteristike i
zamisliti se u položaju manjine u nekom
drugom okolišu. Govor mržnje je stoga
moguće definirati kao javno dostupne
iskaze nečijih stavova koji šire, promiču,
opravdavaju ili navode na mržnju,
isključivanje i negaciju temeljem nečije
etničke, kulturne, jezične ili vjerske
pripadnosti, ali i seksualne orijentacije,
društvenog statusa ili podrijetla. Ne čudi
stoga da su pripadnici manjina, imigranti,
azilanti i useljenici čestom metom govora
mržnje. Dužnost je države sankcionirati
iskaze različitih oblika mržnja zasnovane
na netoleranciji koji se manifestiraju kao
nacionalizam, rasizam, ksenofobija, antisemitizam ili homofobija kad god su
iskazani u javnom prostoru. Kada ne
bi bilo tako, svaka bi društvena manjinska skupina lako mogla biti nadglasana,
marginalizirana i isključena. Nadalje,
govor mržnje ne dotiče isključivo žrtvu,
onoga kome je izvorno bio upućen,
već i cijelu skupinu kojoj žrtva pripada.
Ovakav je stav potvrdio i Europski sud
za ljudska prava u presudi u predmetu
Young, James and Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je istakao da
demokracija ne znači jednostavno da
interesi većine moraju uvijek prevladati:
neophodno je postići ravnotežu koja će
omogućiti pravičan i prikladan tretman
manjina i izbjegavati bilo kakve zloporabe od onih društvenih skupina u dominantnom položaju.
SANKCIONIRANJE GOVORA MRŽNJE
Sankcioniranje govora mržnje
šalje poruku da je takvo ponašanje neprihvatljivo i nije u skladu s vrijednostima
demokratskog društva. Hrvatski Kazneni
zakon na primjer predviđa težu kvalifikaciju kaznenog djela kada je zločin
počinjen zbog npr. rasne pripadnosti,
boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog
ili etničkog podrijetla. No, zakonodavni
tekst ne znaci ništa ako mu ne slijedi
promptna i učinkovita provedba.
Ipak, smatram da je odluka o
smjeni HTV-ovih urednika radi govora
mržnje kojeg je iskazala gošća u studiju
neproporcionalna. Naime, nitko od njih
nije iznio stavove koji bi bili šovinistički i
uvredljivi. Slično je presudio Europski sud
za ljudska prava u slučaju Jersild protiv
Danske kada je obrazložio da je nezakonito novinara smatrati odgovornim za
širenje rasističkih izjava u program koji je
21
vodio. Naime, pred danskim je sudovima
osuđen novinar koji je vodio televizijski
razgovor s rasističkim izjavama gostiju
zbog toga što im se nije suprotstavio, niti
se ogradio od izjava intervjuiranih. Ipak,
Europski sud za ljudska prava presudio
je da je u ovom slučaju prekršeno pravo
na slobodu izražavanja ovog novinara,
između ostalog, obrazlažući da nije zadatak sudova odlučivati kakvim se profesionalnim metodama treba služiti novinar.
Iako mediji igraju iznimno
značajnu ulogu u promicanju ili osudi govora mržnje, za sankcioniranje istog odgovorni su sudovi i državno odvjetništvo.
Podaci državnog odvjetništva za 2012.
godinu otkrivaju da je tek sedam od 26
kaznenih prijava završilo s osuđujućim
presudama koji su sankcionirali zločine
iz mržnje. U ovoj brojci nemoguće je
znati je li medu sankcioniranim djelima
bilo procesuiranja i govora mržnje. No i
ovako mala brojka ukazuje na to da se
u praksi sveprisutnom govoru mržnje
još uvijek olako pristupa. Prešućivanje i
nereagiranje je implicitno priznanje da do
kršenja prava nije ni došlo, ali i još vise
doprinošenje intimidaciji i diskriminaciji
određenih društvenih skupina protiv kojih
su iskazi govora mržnje upereni.
Nebitno je stoga jesu li u zadnje
vrijeme učestali javni iskazi netolerancije
netrpeljivosti prema manjinama instrument predizborne mobilizacije glasača
ili stvar osobnih vrijednosnih sustava.
Budući je govor mržnje zabranjen zakonom, na institucijama je vlasti da rade
na njegovom suzbijanju. Ulogu u borbi
protiv govora mržnje doduše nemaju
samo policija, državno odvjetništvo i sudovi. Govor mržnje se uči. Obično u vlastitom domu onih koji mu pribjegavaju.
Stoga u njegovoj osudi moraju sudjelovati i mediji i istaknuti javni intelektualci i
politički čelnici.
No, mnogo, mnogo značajnije
trebalo bi koncipirati ulogu obrazovnog
procesa u odgajanju mladih građanki i
građana da su netolerancija, šovinizam,
antisemitizam ili rasizam loši i društveno
neprihvatljivi iskazi ponašanja. U borbi
protiv govora mržnje nikako nije bolje
šutjeti, već protiv njega treba progovarati i otkloniti svaku sumnju u to da je
on društveno prihvatljiv. Jer, pravo na
mržnju, barem u javnom prostoru, nema
nitko.■
pravedna nepravda
T
Piše:
NIKOLA
CETINA
reći put i Bog pomaže
- izustio je ovu
poznatu narodnu izreku Milan Španović
izlazeći iz sudnice
Županijskog suda u Zagrebu 14.
marta ove godine. Izgleda da
je i Bogu dosadila pravosudna
trakavica u maratonskom sudskom progonu Milana Španovića
i još 19 Srba sa područja Gline
za, navodno, počinjene zločine
prema Hrvatima pa je na
Županijskom sudu u Zagrebu
na trećem suđenju donešena
nepravomoćna presuda kojom
se optuženi Milan Španović
oslobađa od optužbe
Kako smo već pisali
(Identitet br. 141 od decembra 2009.) tužilac iz Siska Ivan
Petrkač podigao je 1993. godine
optužnicu protiv 20 Srba “pripadnika srpsko-četničkih i četničkoterorističkih formacija” s područja
Gline među kojima je bio i Milan
Španović zbog navodnih ratnih
zločina prema Hrvatima. Okružni
sud u Sisku u skraćenom postupku ekspresno donosi presudu
kojom se svaki od 20 optuženih
osuđuje na kaznu zatvora u
trajanju od 20 godina, koja je
tada bila najviša kazna koju je
sud mogao izreći za počinjeno
krivično djelo. Advokat optuženih
priznao je njihovu “krivnju” iako
im se je sudilo u odsutnosti, a nije
se potrudio da s njima uspostavi
bilo kakav kontakt. Priznajući
krivnju svih optuženih propušta
ulaganje žalbe na presudu,
čime bi mogao biti zabilježen u
analima hrvatskog pravosuđa
kao jedini advokat koji se odriče
prava na žalbu unatoč izrečenim
drakonskim kaznama.
Za presudu koja mu
nikada nije bila uručena Milan
Španović vjerojatno bi saznao
kao mobilizirani krajiški vojnik
u vojnom zatvoru u Glini u kojem je zatvaran više puta zbog
učestalih nedolazaka na borbeni
položaj. Akcija “Oluja” zatiče ga
u Majskim Poljanama, odakle u
egzodusu Srba odlazi u Vojvodinu da bi se 1997. godine vratio
u baranjsko mjesto Tenja gdje
dobiva hrvatske dokumente s
kojima odlazi u Veliku Britaniju
gdje traži i dobiva politički azil.
Miran porodični život prekida se
2006. godine kada je pritvoren
kao osuđeni ratni zločinac. Nakon tri godine izručen je Hrvatskoj čiji pravosudni organi dvoje
oko daljnjeg postupanja pa se na
22
traženje njegovih advokata ipak
odlučuju na ponovno suđenje.
Mržnja prema svemu što
je hrvatsko
Na samom suđenju
osim činjenice da je optuženi
Španović bio prisutan u vojnoj akciji u mjestu Maja nije
mu dokazano nijedno krivično
djelo. Prisutni promatrači kao i
javnost očekivali su donošenje
oslobađajuće presude, ali tog
mišljenja nije bila predsjednica
sudskog vijeća Snježana Mrkoci koja je na izricanju presude
priznala da “presuda iz 1993.
ne služi na čast pravosuđu Republike Hrvatske. Ni pravosudni
sustav nije mogao ostati imun
na tadašnja događanja. Branitelj
je podržao euforiju, a da je bio u
mogućnosti presuda bi sigurno
bila ukinuta. Vrhovni sud bio je
zgrožen prvostepenom presudom i dopustio bi obnovu postupka i za Milana Španovića, koju
obnovu nije ni tražio”. Morala je
ovo sutkinja izreći i zbog prisutnih promatrača, kao i velikog interesa javnosti za ovaj specifičan
slučaj, koji je postao svojevrsni
test za hrvatsko pravosuđe.
Međutim, unatoč činjenici da
tokom postupka nije dokaIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
zan bilo kakav zločin optuženog
Španovića sutkinja Mrkoci izriče
mu kaznu u trajanju od 3 godine i 5
mjeseci. Ova filigranski izračunata
kazna postaje jasnija jer je Milan
Španović “slučajno” baš do dana
izricanja presude u pritvoru proveo
3 godine i 5 mjeseci.
Na ovakvu, ne baš pravno
utemeljenu, presudu Španovićev
advokat Silvije Degen uložio je
žalbu Vrhovnom sudu Republike
Hrvatske, koji uviđa apsurdnost
ovakve presude pa je poništava,
a uvidjevši da Španović ne može
imati pravedno suđenje u Sisku
za ponovno suđenje delegira
Županijski sud u Zagrebu.
Suđenje je održano marta ove godine pred vijećem kojem
je predsjedavao iskusni sudac
Marijan Garac, a članovi vijeća bili
su također eminentni suci Petar
Šakić i Ratko Ščekić. Tužitelj je
bio Marijan Zgurić iz Siska, koji se
je “drznuo” i djelomično izmijenio
činjenični opis optužnice izbacivši
konstataciju svojeg prethodnika
tužioca Ivana Petrkača koji je svoju mržnju prema Srbima pretočio u
optužnicu ustvrdivši: „uzroci ovako
opisanog ponašanja okrivljenih
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
ne nalazi se samo u nastupljenim demokratskim promjenama u
Republici Hrvatskoj i rušenju novouspostavljenog demokratskog
poretka, već u odcjepljenju ovih
područja od matice zemlje i pripajanju tzv.”Velikoj Srbiji”, te vjekovnoj nasljeđenoj i pritajenoj mržnji
prema svemu što je hrvatsko“.
Treniranje strogoće prema Srbima
Shvativši svoju ulogu na
način da optuženi Španović mora
biti osuđen za ratni zločin novi
tužilac Marijan Zgurić smatra da
je tokom glavne rasprave nedvojbeno dokazano da je “optuženik
kršio pravila međunarodnog prava
za vrijeme ovog oružanog sukoba,
a iz dvorišta kuće Marka Lamze
uzeo i odvezao berač kukuruza
čime je ostvario sva bitna obilježja
kaznenog djela iz čl. 120. stavak
1. OKZ RH i zbog toga predlažem
da se isti proglasi krivim i osudi
po zakonu”. Da je tužilac pročitao
ovaj član zakona u kojem su precizno navedeni ratni zločini protiv
civilnog stanovništva vjerojatno bi
kao pravnik zaključio da nedokazano otuđenje berača kukuruza
ipak nema obilježja tog krivičnog
23
djela.
Milan Španović je na
suđenju tvrdio da nije otuđio nikakav berač kukuruza, jer ga zbog
veličine nije ni mogao prikačiti za
džip kako su to tvrdili pojedini svjedoci. Izrazio je i čuđenje što većina
optuženih iz njegove grupe nije ni
sudjelovala u toj vojnoj akciji, ostali su oslobođeni optužbe ili abolirani, a samo se njemu sudi.
Uvidjevši pravnu neutemeljenost ovakve optužnice sudsko vijeće pod predsjedanjem
suca Marijana Garca donijelo je
nepravomoćnu presudu kokom se
optuženi Milan Španović oslobađa
od optužbe čime se stavlja u cijelosti izvan snage pravomoćna
osuđujuća presuda Županijskog
suda u Sisku. Tako će konačno,
najvjerojatnije, Milan Španović
nakon 20 godina suđenja i
višegodišnjeg boravka u zatvorima moći nastaviti normalno živjeti
u Londonu sa svojom porodicom.
Ostati će mu trajni ožiljci zbog
“treniranja strogoće” hrvatskog
pravosuđa nad njim, najvjerojatnije samo zato što je Srbin i što
ima “nasljeđenu i pritajenu mržnju
prema svemu što je hrvatsko”.■
granični slučajevi
DUGOTRAJNA KRIZA PROIZVODI POTPUNO NOVU DRUŠTVENU
REALNOST U KOJOJ MLADI LJUDI ČINE SVE VEĆI UDIO MEĐU
NEZAPOSLENIMA
Mladi, lijepi, školovani i - bez
neke naročite perspektive
B
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
ilo je valjda neke,
nimalo
bajkovite,
simbolike u tome što
sam, za zadnjeg boravka u Bruxellesu,
samo nekoliko dana prije utakmice nogometnih reprezentacija
Hrvatske i Srbije, već prve večeri
u središtu grada naišao na policijske specijalce. Pod punom
opremom, računajući i kacige na
glavama, plastične štitnike u jednoj, odnosno, pendrek u drugoj
ruci, trčkarali su ispred policijskih
kombija... I dok su njihove kolege
u Zagrebu tih dana vježbali za
utakmicu visokog rizika - srećom,
sve je prošlo bez incidenata koji
bi napunili “marice” i bolnice - eto,
u tamo nekoj Europi policajci su
spremno pratili – demonstrante
koji su se kretali paralelnom
ulicom. Bili su to mladi belgijski
ljevičari, koji su se kretali ulicama oko središnjeg trga, Grand
Placea, i izvikivali parole tražeći
posao za sve, nova radna mjesta
i pravo na školovanje... Inače,
ako je vjerovati Eurostatu, u Belgiji nezaposlenost iznosi 8,1 posto.
Kod nas mladi očito imaju
pametnijeg posla, a prosvjednike
općenito na ulice mogu izvući valjda samo prosvjedi kao što je bio
onaj zagrebački protiv uvođenja
dvojezičnosti u Vukovar, ili eventualno važnije nogometne utakmice. A nogomet svi posebno vole
i prate kad je s druge strane “mrski neprijatelj”, je li. Jer, tada su i
ulozi veći: pobjeda je sinonim za
potčinjavanje i ponižavanje protivnika, poraz isto što i sramota,
posrnuće... Tko je vidio prosvjedovati dok u džepovima imamo
gadgete najnovije generacije, od
mobitela pa nadalje... Inače, u
Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti
u veljači iznosila 21,9 posto. Po
podacima Državnog zavoda za
statistiku i Eurostata za mlađe od
25 godina, Hrvatska je jedna od
najmanje radno perspektivnih zemalja u Europi (toliko o pričama
koje očito bez pokrića podgrijavaju strah od masovnog dolaska imigranata u potrazi za poslom). U
siječnju, udio nezaposlenih ispod
24 godine starosti iznosio je 19,7
posto... U Srbiji se u posljednje
vrijeme manje “pale” na Hrvate,
tamo je i dalje glavna tema te
vrste - Kosovo. Barem u javnom
diskursu. Nema veze što je sa
stopom nezaposlenosti od gotovo
25 posto, Srbija među evropskim
državama s najviše nezaposlenih. Prošle, 2012. godine, u prosjeku su svakodnevno posao gubila 43 radnika. Političari pričaju
svoje, najavljuju spasonosna ulaganja iz Azije, Europe i Amerike,
dok ekonomski analitičari uporno
i trezveno ponavljaju da je jedini
lijek za nezaposlenost - privredni
rast.
Rastuća
mladih
nezaposlenost
Istina, kriza još uvijek
drma čitavu EVropu, iako se to
ne može uzeti kao opravdanje za
baš sve propuste aktualnih vlasti
u državama regije. Novi negativni
rekord kaže da u EU 10,9 posto
stanovništva (ili ukupno 26.338
milijuna) nema posao. Uzmemo
li u obzir samo zemlje eurozone,
nezaposlenost iznosi 12 posto.
Međunarodna organizacija rada (ILO) u svom posljednjem
javnom obraćanju upozorila je
24
kako je nezaposlenost u Europi
na povijesno visokoj razini i da je
kriza tako duboka da to dovodi u
pitanje i sposobnost oporavka! To
je automatski i mogući uzrok izbijanja socijalnih nemira, pa tvrde
da se porast socijalne napetosti može očekivati u Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Cipru, Grčkoj,
Češkoj i Slovačkoj.
Nezaposlenost posebno
udara mlađu populaciju: u 25 od
27 zemalja članica EU-a svaka
četvrta mlada osoba je - nezaposlena. Jednoznamenkasti postotak nezaposlenih do 25 godina
imamo tek u Austriji i Njemačkoj.
U Španjolskoj i Grčkoj bez posla je gotovo svaka druga mlada
osoba... Istina, riječ je i o svjetskom trendu: za 4,2 milijuna
porastao je u svijetu broj mladih
nezaposlenih ljudi u odnosu na
prethodnu godinu. Do kraja ove,
predviđaju daljnje pogoršanje
situacije, odnosno, povećanje
stope globalne nezaposlenosti za
6 posto, i povećanje broja nezaposlenih za još 5,1 milijun ljudi.
Da ne bi ispalo da samo kritiziraju, iz Međunarodne organizacije
rada predlažu vladama članica
EU-a prije svega da se više posvete ciljanim poticajima na tržištu
rada, kreditiranju malih i srednjih
poduzeća, primjerice, a manje
mjerama štednje, te da se posebno razrađuju mjere zapošljavanja
mladih.
Čini se da zapravo nitko
nema odgovor na pitanje - što s
rastućom nezaposlenošću mladih: stopa nezaposlenosti mladih
povećala se u EU sa 6,7 na 8,2
posto u samo godinu dana. Ukupno pet milijuna mladih ljudi nezaIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
posleno je u članicama EU-a. Najveći
negativni porast u toj kategoriji bilježe
baltičke zemlje. Tako je u Latviji stopa
nezaposlenosti mladih porasla sa 11 posto iz prvog kvartala 2008. na 28,2 u prvom kvartalu 2009. godine. U Estoniji je u
istom razdoblju porast iste statističke kategorije iznosio sa 7,6 na 24,1 posto... U
istom periodu, u Hrvatskoj je stopa nezaposlenosti mladih skočila sa 25,1 posto
na 26,4 posto, što znači sigurno mjesto u
samom vrhu ove nezavidne statistike na
europskoj razini!
U Srbiji stopa nezaposlenosti
mladih 51 posto
I dok mladi u Hrvatskoj imaju makar kakvu takvu slamčicu nade u obavezi
države koja će po ulasku u EU mladima
bez posla nakon šest mjeseci na birou
morati ponuditi posao ili im omogućiti
prekvalifikaciju, sve u sklopu mjera borbe
protiv nezaposlenosti među mladima u
Europi; u Srbiji, gdje su EU-integracije
zasad neizvjesna i maglovita sutrašnjica,
nema niti takvih nada na obzoru. Zoran
Martinović, državni tajnik u Ministarstvu
rada, objašnjava da stopa nezaposlenosti mladih u Srbiji iznosi 51,2 posto, što
znači da u Srbiji oko 207.000 mladih do
30 godina ne radi, od čega je više od 20
pdsto nekvalificirano, a oko 58 posto ima
srednje obrazovanje, dok je 63,3 posto
bez ikakvog radnog iskustva. Stopa
U Evropskoj Uniji svaka četvrta
mlada osoba je nezaposlena što
čini kontingent od 5 milijuna
mladih koji nemaju posao
nezaposlenosti mladih se u posljednje
četiri godine povećala za 16 posto. No,
to je samo aspekt priče o stanju u čitavoj
zemlju: gotovo trećina radno sposobnih
građana u Srbiji - u kojoj je od početka
krize do danas bez radnog mjesta ostalo 260.000 ljudi - nema posao, a stopa
nezaposlenosti krajem godine mogla
bi doći do psihološke granice od 30
posto, predviđaju ekonomski stručnjaci,
najavljujući rast nezaposlenosti zbog
nelikvidnosti privrede i viška zaposlenih
u javnom sektoru. Službene statistike
govore da je krajem prošle godine nezaposlenost u Srbiji sa 25,5 smanjena na
22,4 posto. Međutim, taj podatak je diskutabilan, jer je pao BDP, manji su prihodi i manja je potrošnja. Čak i ako se
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
ostvari privredni rast od 1,5 do dva posto,
neće se povećati i broj zaposlenih, jer je
najveći dio firmi u krizi, pa je do kraja godine moguć samo dalji pad broja zaposlenih, u najboljem slučaju, očekuje nas
stagnacija - drži ekonomist Milojko Arsić.
Kakve će takvi trendovi imati po
posljedice po zdravlje društvene klime?
Možemo li očekivati strpljivost, ili rezignaciju, možda i bijes na ulicama? Naime,
alarm tog tipa je nedavno upalila Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), zaključkom da bi političko
razočaranje mladih u Europi moglo
dosegnuti razinu sličnu onima koje su
izazvali “arapsko proljeće” protiv autoritarnih režima (dakako, osim ako niste
pristaša teorije urote po kojoj iza svega
stoje, a tko bi drugi, nego Amerikanci)...
Potencijalna socijalna bomba
Mlade ne možemo uniformirati jer
su razlike među njima drastične i to ne
samo u obrazovanju i shvaćanjima, već
i obiteljskom miljeu i navikama - kaže srbijanski sociolog Dušan Mojić. Prije se
može govoriti o nekom individualnom
pristupu jer se svatko pokušava snaći
kako zna i može. Zato je vjerovatnije
da će svaka mlada osoba prije pokušati
snaći u danom sistemu, prilagoditi se
tržištu rada, fleksibilnim oblicima rada,
nepotpunom radnom vremenu, ugovorima na određeno... nego što će se organizirati u snažni pokret i izići na ulice - drži
Mojić. Međutim, ekonomske i društvene
posljedice ovakvog stanja su nesumnjive:
to što sve veći broj mladih želi zauvijek
napustiti rodnu zemlju najbolje govori o
razmjerima problema. Dugoročna visoka
stopa nezaposlenosti mijenja društvenu
realnost, jer kako kasni tranzicija od obrazovanja ka zaposlenju, kasne i svi ostali
procesi uključivanja mladih u društvene
procese - upozorava Mojić. Za pravo mu
daju i neka istraživanja: prema izvještaju
istraživačke agencije EU-a “Eurofound”
od ukupno 94 milijuna ljudi u dobi između
15 i 29 godina samo 34 posto ih je zaposleno na puno radno vrijeme, što je najniža
brojka ikad zabilježena u povijesti Unije!
U istraživanju se navodi kako dugotrajna
nezaposlenost mladih lako može izazvati
masovne nemire i pobune, jer “desetkuje
povjerenje u demokratske institucije, potkopava legitimitet vlada i izaziva socijalnu i nacionalnu nestabilnost”.
Ta je opasnost jednako velika i u
članicama EU i u onima koje bi to tek trebale postati. Budući da se ni mladi Hrvati
neće odmah moći zapošljavati diljem Ev25
Po podacima Državnog zavoda za
statistiku i Eurostata za mlađe od
25 godina, Hrvatska je jedna od najmanje radno perspektivnih zemalja
u Evropi sa stopom nezaposlenosti
mladih od 26 posto
rope, jer će većina poželjnih destinacija
zadržati pravo limita kojega mogu maksimalno rastegnuti i do sedam godina,
jasno je da sam ulazak u EU za Hrvatsku neće značiti i doslovno napuštanje
problema Balkana. A zašto? Mišljenje dr.
Ljube Jurčića, predsjednika Hrvatskog
društva ekonomista, indikativno je, reklo
bi se i za neposredno susjedstvo, pa će
biti dovoljno da Hrvatsku u njegovu odgovoru zamijenite nekom drugom zemljom
po želji: “Prava ekonomija je mnogo
složenija i najveća zabluda u Hrvata je ta
da mnogi ljudi koji vode politiku misle da
više znaju nego što znaju. U Hrvatskoj ne
postoji ni selekcija ni vrednovanje znanja.
Ekonomska struka ima odgovor na ovo
pitanje, no njega kao da nitko ne želi
čuti. Država proizvodi euforije kad nema
jednu konstruktivnu politiku. Prvo je bila
euforija pretvorbe, pa privatizacije, pa
pifizacije, onda smo imali euforiju ulaska
u WTO, pa ulaska u EU kad smo dobili
datum pregovora 2003., pa burzovnu
euforiju, pa javno-privatno partnerstvo, i
sad imamo investicijsku euforiju. Samo
nikada nismo imali sustavnu ekonomsku
politiku”, tvrdi dr. Jurčić.
Istina, mladima se nikamo posebno ne žuri, ali ne mogu život provesti čekajući, odnosno, na Zavodu za
zapošljavanje. Političari možda kratkovidno razmišljaju na ovaj način: dobro je dok
ih ogorčenost tjera na dilemu - hoćemo li
ili nećemo izići na izbore; samo da se ne
misle oko izlaska na ulice... Ali, što ćemo
poduzeti da se to ne bi dogodilo jednog
dana - pitanje je koje čeka odgovor i tiho
otkucava kao prava socijalna bomba.■
zona zabranjenih letova
Raskol ili dijalog u SDSS-u!?
Taktika probitačnijih mladih članova stranke, koji na lokalnom nivou
vode pojedine općine ili stranačke organizacije, odvija se na dva
načina – većina ih ne kritizira sebi nadređene kako ih oni ne bi smijenili
već nastoje napredovati kvalitetno radeći što se do sada pokazalo
kao jako dug i neizvjestan proces, dok su pojedinci odlučili žestoko
udariti upravo uoči lokalnih izbora – pa kud puklo da puklo
D
ogađa li se to raskol, ili
dijalog u Samostalnoj
demokratskoj
srpskoj
stranci!? I to kada bi joj
raskol uoči lokalnih izbora mogao debelo naškoditi, a dijalog joj pomoći da izađe iz svoje tvrde
neokomunističke ljuske, makar kad
je riječ o načinu kako već godinama
funkcionira. Može li se uopće govoriti o
bilo kakvim promjenama u mentalitetu
SDSS-a ako se one događaju samo
u jednoj od županijskih organizacija i
njezinim ograncima po općinama? Ali
pošto svaka promjena mora negdje
početi tko zna, možda je ova stranka
ipak na nekakvoj prekretnici što bi bilo i
krajnje vrijeme jer su neki njezini ključni
ljudi u proteklih 15 godina tako žestoko
za vrat uhvatili srpske institucije da bi ih
uskoro mogli pridaviti. Strpali su ih gotovo sve u jedan lonac i gore sjeli kao
njegov poklopac.
Reagirajući na rezultate zadnjeg
popisa stanovništva pojedini političari,
koji u protekla dva desetljeća postadoše
žuljajući faktor saborskih klupa, znali su
izjaviti kako Srbi u Hrvatskoj propadaju
u svakom pogledu: demografski, socijalno, politički, kulturološki… Kao da oni
sa time nemaju ama baš nikakve veze.
Kao da su u hrvatskim vlastima, zajedno sa svojim stranačkim prijateljima,
cijelo to vrijeme predstavljali tamo neke
Eskime ili Laponce, a ne svoj narod kojem je, kako i sami rekoše, dogorilo do
noktiju. Partijska disciplina u stranci im
dozvoljava tako nešto. Nitko nigdje ne
smije ni pisnuti o njihovoj eventualnoj
Piše: MILAN JAKŠIĆ
krivici za takvo stanje. Vijeća srpske
nacionalne manjine u pravilu ne stavljaju na svoj dnevni red ni jednu od tema
koja bi progovorila o neodgovornom
ponašanju najutjecajnijih ljudi u srpskoj
politici ovdje u Hrvatskoj s katastrofalnim posljedicama posebno po najranjiviju kategoriju hrvatskog stanovništva
– izbjegle Srbe i povratnike. Šute vijeća
o tome čak i u okolnostima kada je u
medijskim analizama dokazano da takvi
ljudi već godinama trguju sa nesrećom
svog naroda.
Vijeća su jednostranačka, tj.
SDSS-ova, pa otuda i njihova blokada
kad treba na njima otvoreno progovoriti o diskriminacijskim zakonima za
koje su glasali i SDSS-ovi zastupnici
u Saboru; zakašnjelom reagiranju na
veliki broj slučajeva prevođenja zemlje izbjeglica u vlasništvo države što je
moglo biti davno spriječeno, pogotovo u
vrijeme kada je SDSS bio u vladajućoj
koaliciji sa HDZ-om; raspodjeli donacija
uglavnom članovima stranke; već godinama izostanku bilo kakvih razvojnih projekata na područjima posebne
državne skrbi za koje je SDSS-ov interesni servis Srpsko narodno vijeće
do sada dobilo milijune i milijune kuna
itd. Pojedini srpski političari neprestano
rastu, uzdižu se – utjecajem i materijalno, a narod im sve dublje tone.
U stranci već godinama nema
dijaloga kad je riječ o tako velikim
propustima i neodgovornim potezima
njezinog rukovodstva, valjda bi u suprotnom netko važan već bio smijenjen,
ali zato tinja nezadovoljstvo pogotovo
26
u lokalnim sredinama u kojima žive
povratnici i u koje bi se trebale vratiti
izbjeglice. Mogu to sigurno potvrditi jer
najkvalitetnije informacija o temama
koje ovdje navodim dobio sam do sada
upravo od SDSS-ovih kadrova. Oni
žele da se o tome piše, ali sami se pribojavaju previše izlagati kada o takvim
stvarima treba javno progovoriti. Ne
kritiziraju sebi partijski nadređene kako
ih oni ne bi smijenili već nastoje napredovati kvalitetno radeći što se do sada
pokazalo kao jako dug i neizvjestan
proces, dok su pojedinci posljednjih
mjeseci odlučili žestoko udariti upravo
uoči lokalnih izbora – pa ka kud puklo
da puklo.
SDSS-ov partijski monolit pukao
je, zapravo, na karlovačkom području.
Siniša Ljubojević, 34-godišnjak, godinama SDSS-ov aktivist u Ogulinu, zamjenik tamošnjeg gradonačelnika, uspio
je dobiti na svoju stranu većinu članova
županijskog SDSS-ovog predsjedništva
i smijeniti sa predsjedničke dužnosti
Radu Kosanovića koji je inače nedavno
ispunio uslove za penziju. Kosanović i
ljudi oko njega taj “puč” u stranci tumače
kao posljedicu Ljubojevićevih nezasitnih političkih ambicija “jer je odlučio
ne birati sredstva da bi ih ostvario”,
njihovo je objašnjenje ove smjene, a
Ljubojević se opet poziva na slabe rezultate stranke kad je riječ prije svega
o stvaranju uvjeta za bolji život Srba na
područjima posebne državne skrbi u
Karlovačkoj županiji. Predsjedništvo je
zato za načelnika općine Krnjak, koju je
godinama vodio Kosanović, predložilo
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
U SDSS-u već godinama nema konstruktivnog dijaloga kad je riječ o velikim propustima i neodgovornim potezima njezinog rukovodstva, jer bi u suprotnom netko važan već bio smijenjen, ali zato tinja nezadovoljstvo pogotovo u lokalnim sredinama u kojima žive povratnici i u koje bi se trebale vratiti izbjeglice
33-godišnjeg Dejana Mihajlovića, vlasnika farme sa 60 krava muzara.
Ljubojević je u Ogulinu, zajedno sa tamošnjim ogrankom Srpskog privrednog društva “Privrednik”,
pokrenuo osnivanje poljoprivredne
zadruge. Drukčije koncipirane, uvjeren
je, nego što su to bile zadruge Srpskog narodnog vijeća koje nigdje nisu
zaživile po evropskom konceptu poljoprivrednih zadruga. Zamisao je da ta
zadruga bude prije svega veza između
proizvođača i tržišta. Jer mnogo lakše
je krumpir i kupus proizvesti nego prodati. Te poljoprivredne kulture će inače
biti i glavni proizvodi njezinih kooperanata pošto u tom kraju tradicionalno
odlično uspijevaju. Tu onda idu i organizacija proizvodnje, vođenje financija i
sređivanje raznih drugih papira.
Krene li ta zadruga, ali i posao
sa korištenjem novca iz evropskih fondova, što je također strategija nove
SDSS-ove ekipe u Karlovačkoj županiji,
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
moglo bi se reći da je dijalog o nekim
novim razvojnim modusima tih krajeva
imao sigurno važnu ulogu u ovoj lokalnoj SDSS-ovoj kadrovskoj premetaljki
koja će se izgleda nastaviti i na nivou
pojedinih općina. Prođu li na izborima
te promjene posve će biti nebitno je
li u Sinišinom obračunu sa starijim
stranačkim kolegom bilo i po nešto iz
njegovog “šaketačkog” repertoara.
Ima li, međutim, u svemu tome i
kaosa? Jer niti Kosanović ni neki drugi
SDSS-ovi ražalovni kadrovi ne žele
uoči nadolazećih izbora baciti koplje
u trnje. Kosanović će se kandidirati za
funkciju zamjenika župana kao nezavisni kandidat, dakle kao konkurencija i
Ljubojeviću, a isto to će uraditi i još jedan
iz starije garde Nikola Trbojević kojeg
će zbog nepoštivanja odluke SDSSovog županijskog predsjedništva isto to
predsjedništvo izbaciti iz stranke. Ništa
više nije kao nekada. Pa je u posljednje vrijeme često namrgođenih obrva i
27
Milorad Pupovac, po mnogima najutjecajnija osoba u stranci, jer je Kosanović
odvajkada njegov kadar kojem on ovog
momenta ne može pomoći.
Prvi puta se, zapravo, dogodilo da netko u stranci Pupovcu udari
zvrčku. Njegova politička moć makar u
jednoj županiji gotovo da više ne postoji.
Niti išta može učiniti u okolnostima kada
Ljubojević na nivou Karlovačke županije
sklapa koaliciju sa Demokratskom partijom Srba, inače veoma bliskom Veljku
Džakuli, Pupovčevom možda najvećem
oponentu među srpskim političarima,
niti može dobiti suglasnost predsjednika stranke Vojislava Stanimirovića
opredjeljujući se u ovom slučaju za
odavno dobro provjerene kadrove.
Pitanje je samo hoće li ubuduće biti još
ovakvih zvrčki pošto se u određenom
momentu pokazalo da su one ipak
moguće. Jer kad para proključa u loncu
do eksplozije u pravilu dolazi upravo
tamo gdje se nalazi poklopac.■
BOSNA I HERCEGOVINA
I
Udžbenici o islamu i na ćirilici
slamska zajednica BIH odlučila je prvi
put poslije rata štampati udžbenik za
islamski vjeronauk, ilmihal, na ćirilici.
Knjiga, koja želi islam približiti djeci
koja ne čitaju latinicu, bi se trebala
pojaviti ovih dana. Iz vjersko-prosvjetne
službe Islamske zajednice BiH kažu da
su Ilmihali u bivšoj Jugoslaviji štampani
na ćirilici i latinici, ali je nakon rata
korištena samo latinica. No danas, nakon povratka barem dijela Bošnjaka na
prijeratna mjesta življenja, stvorila se
potreba za štampanjem novih udžbenika.
Udžbenici će naći svoju primjenu prije
svega na teritoriji Republike Srpske jer
se u ovom bosansko-hercegovačkom
entitetu latinica uči od trećeg razreda
osnovne škole. Štampanje ilmihala na
ćirilici s jedne strane predstavlja pokušaj
Islamske zajednice da približi islam pripadnicima srpskog naroda kroz pismo,
dok s druge se strane želi postići da se
ćirilica kao pismo približiti pripadnicima
bošnjačkog naroda.■
SRBIJA
76.000 molbi za mađarsko državljanstvo
D
ržavljani Srbije podnijeli su preko 76.000
molbi
za
stjeanje
dvojnog
mađarskog
državljanstva. Kako je
objavljeno na internet stranici Vlade
Mađarske za poslove državljanstva, od
uvođenja pojednostavljenog postupka
za stjecanje mađarskog državljanstva,
nadležni organi ove zemlje primili su
iz svijeta 422.000 molbi, a zakletve
povodom stjecanja državljanstva
položilo je više od 340.000 novih
državljana Mađarske. Portal “Vo-
SLOVENIJA
S
jvodina danas” navodi da je najviše
molbi stiglo od državljana Rumunjske 283.866. Sljedi Srbija sa 76.652 molbi,
zatim Ukrajina sa 50.658 molbi. Iz Rusije
su proslijeđene 1.284 molbe, iz Izraela
1.060, iz Njemačke 1.472, iz Kanade
787, iz SAD 1.013, a među zahtjevima za
mađarsko državljanstvo ima i onih koji su
stigli iz Surinama i Omana. Za stjecanje
mađarskog dvojnog državljanstva uvjet je
da podnosioci zahtjeva govore mađarski
jezik i da su njihovi preci prije 1920.
ili između 1938. i 1945. bili državljani
Mađarske.■
Izbrisani opet na čekanju
lovenska vlada zamolit će Europski sud za ljudska prava za
produženje roka u kojemu bi morala ponuditi shemu odštete za “izbrisane” neslovence. S uspostavljanjem akcijskog plana za izradu sheme
za odštete “izbrisanima” započela je uz
velika zakašnjenja prijašnja vlada Janeza
Janše. Izbrisanima je nakon osamostaljenja Slovenije ukinuto pravo boravka jer nisu
imali ili nisu dobili slovensko državljanstvo.
Radi se o više od 23.000 osoba s područja
nekadašnje SFRJ. Prema prvoj presudi u
slučaju šestorice “izbrisanih” koji su tužili
Sloveniju Evropski sud za ljudska prava donio je 26. juna prošle godine presudu prema
kojoj bi u roku godine dana slovenska vla-
da trebala prihvatiti mehanizam, odnosno
shemu za isplatu odšteta “izbrisanima”,
dok je spomenutoj šestorici morala isplatiti
odštete za nematerijalnu štetu u iznosu po
20.000 eura. Ministar unutarnjih poslova
Gregor Virant izjavio je novinarima da će
nova vlada pokušati dobiti jednogodišnju
odgodu za izvršenje presude, ali će do kraja ove godine kroz parlament potvrditi zakon koji bi “izbrisanima” koji se s tim slože
ponudio mogućnost prihvaćanja odštete u
paušalnom iznosu preko postupka na upravnom sudu, dok bi oni koji to ne bi prihvatili imali mogućnost podnošenja sudskih
tužbi za materijalnu štetu za koju misle da
im je brisanjem slovenskog domicila bila
nanijeta.■
28
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
CRNA GORA
Strah od Putinove odluke o prodaji nekretnina
N
alog ruskog predsjednika
Putina da svi političari u
državnim službama do
1. juna zatvore račune u
stranim bankama i prodaju
imovinu izvan Rusije, vrijedi i za ruske
nekretnine u Crnoj Gori. Prema podacima Uprave za nekretnine Crne
Gore čak četvrtina stanova i poslovnih
prostora u Budvi u vlasništvu je stranih
državljana i to u najvećoj mjeri Rusa,
od kojih je također velik broj onih što
rade u državnim službama i koji moraju
temeljem Putinove odluke prodati im-
ovinu izvan Rusije. U Herceg Novom Rusi su kupili oko 100 objekata,
najčešće stanova i restorana, od kojih
je otprilike polovina sada stavljena na
prodaju. Obaveza se odnosi na sve
političare na federalnoj razini, ali i
na one niže, sve do gradskih, koji će
morati odlučiti žele li zadržati funkcije
ili će čuvati svoje bankarske račune i
nekretnine u inozemstvu. U Crnoj Gori
se opravdano boje da će ova odluka
utjecati na dosadašnju više nego dobru zainteresiranost ruskih kupaca za
crnogorske nekretnine. ■
BOSNA I HERCEGOVINA
Sarajevo trese zlatna groznica
P
rema tvrdnjama mještana
Tarčina, malog mjesta pokraj
Sarajeva, u nedavnom kopanja tunela na Suhodolu
pronađeno je zlato što je izazvalo svojevrsnu zlatnu groznicu. Cijela
priča počela je prije tridesetak desetak
dana, kada je radnik na iskopavanju tunela pronašao grumen zlata veličine čaše i
prodao ga za veliku sumu novca. Nakon
toga, u ovom mjestu u blizini Sarajeva
nastala je prava zlatna groznica. Jedan
od mještana Tarčina, Safet Habibović,
koji živi u blizini odlagališta zemlje iz
SRBIJA
tunela, kaže da svakodnevno viđa nekoliko
desetina muškaraca, žena i djece koji dolaze i kopaju. Priču o pronalasku zlata potvrdio
je Franjo Bešlić, mještanin sela Toplice, koji
se nalazi u blizini tunela u izgradnji. “Ja sam
čuo da se na ovom području zlato vadilo za
vrijeme Rimljana. Međutim, ono što ja znam,
ovdje se vadila živa”, kaže on pokazujući na
obližnje pećine. U turskoj kompaniji Cengiz, koja je angažirana na gradnji tog dijela
autoputa 5C, nisu htjeli komentirati navode
mještana. Rekli su samo da je moguće da se
radi o bakarnom sulfatu. Mještani, međutim
kažu, gdje ima dima ima i vatre.■
Fiat automobili Srbija zaposlio dodatnih 500
radnika
Z
bog povećane tražnje za automobilom 500L
i nedavno uvedene treće smjene, u tvornici
Fiat automobili Srbija za dva mjeseca zaposlilo se više od 500 radnika. Više zaposlenih nego ranije je i u pogonu Karoserije,
gdje je od početka proizvodnje modela 500L instalirano
330 suvremenih robota, kao i kontrolora koji njima upravljaju. U ovoj tvornici umjesto oko 2.500, koliko je bilo
donedavno, sada radi 3.000 radnika. Radnici su prije
svega zaposleni u proizvodnji te rukuju najsuvremenijom
opremom, a više od milijun sati proveli su na raznim obukama, kako u pogonima ‘Fiat automobili Srbija’ u Kragujevcu, tako i u FIAT-ovim fabrikama u inostranstvu.■
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
29
predstavljanje
Ideologija kao sredstvo
za pljačku s kojom se
financirao rat i osiguravala
politička stabilnost
Njemački Reich je iz stranih izvora
izvukao 170 milijardi Reichsmaraka
za tekuće ratne prihode. To je deset
puta više od iznosa prihoda koje je
Reich imao 1938. i danas bi iznosilo
oko 1,7 bilijuna Eura. Takva pljačka
bila je temelj njemačke dobrobiti i političke lojalnosti, koja je očito
počivala na materijalnim interesima.
Jedinstvo naroda i vodstva nije crpilo svoju kobnu stabilnost iz rafinirane
ideološke propagande već je uspostavljeno pomoću opljačkanih
sredstava i socijalne politike koja je
“pravedno” dijelila plijen između
njemačkih Volksgenossen
N
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
jemački historičar
Götz Aly na jednom
mjestu kaže kako je
rad na knjizi Hitlerova socijalna država
osim historičarskog još imala i
oblik kriminalističkog istraživanja.
I doista, čitajući njegovu knjigu,
punog naslova Hitlerova socijalna država: Pljačka, rasni rat i
nacionalsocijalizam, objavljenu
u Njemačkoj 2005., u nas objavljene prijevodu Daniele Tkalec u
izdanju nakladničke kuće Fraktura 2012., zaista se mjestimično
stječe dojam kao da se čita sudske spise. No to nikako ne znači,
obzirom na u mnogih moguće
asocijativno vezivanje sudskih
spisa s dosadom, da se radi o
dosadnoj knjizi. Naprotiv! Na pet
stotina stranica autor pedantno
podastire brojne dokaze o “…
Njemačkom Reichu (koji je),
konzervativno računajući, iz
stranih izvora izvukao 170 milijardi Reichsmaraka za tekuće ratne
prihode. To je deset puta više od
iznosa prihoda koje je Reich imao
1938. i danas bi iznosilo oko 1,7
bilijuna Eura. Takva pljačka bila
je temelj njemačke dobrobiti i
političke lojalnosti, koja je očito
počivala na materijalnim interesima. Jedinstvo naroda i vodstva
nije crpilo svoju kobnu stabilnost
30
iz rafinirane ideološke propagande; uspostavljeno je pomoću
opljačkanih sredstava i socijalne
politike koja je “pravedno” dijelila
plijen između njemačkih Volksgenossen.” Inzistirajući na svom
“principijelnom stavu, da svekolike troškove za Wehrmacht na
nekom području mora snositi to
područje”, i slijedom tog stava,
“Njemačka je u 2. svjetskom ratu
nametnula Europi besprimjerne
troškove okupacije i kontribucije,
prisilne kredite, kao i takozvane
matrikularne doprinose”. Autor
pokazuje i iscrpno dokumentira
kako se taj posao pljačke odvijao od zemlje do zemlje, sa
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
svim specifičnostima, ali jedinstvenom
matricom. U svemu tome osobito se
radilo na eksproprijaciji imovine Židova;
sve se to zaodijevalo rasističkom ideologijom, sustavnom ‘arijanizacijom’
njemačkog društva ili desemitizacijom,
kao drugim imenom za isto. Eksproprijacija i unovčavanje imovine Židova bio
je fiskalno-politički cilj, i to ne samo za
Njemačku od 1938., već je taj postupak
postao model koji se, okupacijama drugih
zemalja i uspostavom satelitskih država,
izvozilo i sistematski koristilo u tim zemljama.
U tom se društvu našla i satelitska Nezavisna država Hrvatska, kojoj
Götz također posvećuje pažnju, osnovana 10. travnja; nominalno su je uspostavile ustaše, koje su međutim, dopremili i opremili Talijani, a okupirao ju
je i nadalje kontrolirao i njome upravljao
Wehrmacht. Tako je vlada NDH, svega
četiri dana po uspostavi to jest dolasku,
blokirala sve bankovne račune i pologe
koji su se nalazili u vlasništvu tridesetak
tisuća Židova. Tome postupku očigledno
nije bila nikakva smetnja što za njega
čak (još) niti nije bilo zakonske osnove.
Ona je stvorena šesnaest dana poslije,
kada je donesen specijalni zakon, koji je
obavezivao židovsku manjinu da prijavi
osobnu imovinu uz predočenje preciznih
imovinskih popisa. Taj se novac smjesta
prelijevao iz državne kase u kasu Wehrmachta u svrhu financiranja okupacijskih
trupa. Upravo je to bio model, to jest, na
isti se takav način odvijala pljačka Židova
i svih građana i u svim ostalim okupiranim
ili satelitskim zemljama.
Za Božić 1942. mnogo zaslužnih
vojnika Wehrmachta dobilo je
zlatne satove, otete od Židova,
kao znak pažnje ispod božićne
jelke
Nameti financiranja njemačkih
okupacijskih trupa, rušenje lokalnih moneta i izazivanje inflacije, uvođenje posebnog novca za vojnike Wehrmachta, kojim
su po osvojenim zemljama kupovali sve
do čega su mogli doći da bi taj novac
(RKK, koji su izdavale Reichskreditkassen) otkupile (morale su ga otkupiti)
centralne banke okupiranih zemalja. Taj
novac, međutim, centralne banke nisu
mogle naplatiti njemačkoj okupacijskoj
vlasti, već je upravo nalogom tih okuIDENTITET/ BR. 177 / 2013.
pacijskih vlasti, morao bez naknade biti
vraćen Wehrmachtu da bi ga se potom
ponovno dalo vojnicima kao plaće i time
se formirao circulus vitiosus, to jest, legalizirana i dobro organizirana, pljačka.
Pierre Arnoult je to opisao riječima: “Nijemci nam ništa nisu oduzeli silom; sve
su korektno kupili, samo što su plaćali
novcem, koji su nam prethodno oduzeli.”
Dobit je ostvarivana čak i na prinudnim
radnicima dovučenima u Njemačku, za
koje su tvornice u kojima su radili ipak
davale neku plaću, naravno znatno nižu
no njemačkim radnicima, ali su vlasti i
od te sume otimale između šezdeset
Holokaust bi mogao ostati
neshvaćen ako ga se ne analizira
i kao najdosljednije grabežno
umorstvo u modernoj povijesti
i sedamdeset posto. O osobitoj okrutnosti i cinizmu prema istočnim zemljama,
Sovjetskom Savezu i iz njega izdvojenoj
Ukrajini ponajviše, teško je i napraviti
sažetak svega onoga što autor dokumentirano prikazuje. Tek, odluka državnih
tajnika Reicha od 21. svibnja 1941 godine: “Rat se može nastaviti jedino ako se
cijeli Wehrmacht u trećoj godini rata bude
hranio iz Rusije. Ako iz zemlje iznesemo
ono što nam je neophodno, od gladi će
nedvojbeno umrijeti deseci milijuna ljudi.”
Godinu kasnije, Gauleiter Ukrajine Koch
izjavljuje: “Ako taj narod (Ukrajinci) bude
radio deset sati dnevno, onda osam sati
mora raditi za nas. Stoga moraju izostati
svi sentimentalni prohtjevi.” Sve što je
ovako rečeno doživjelo je i svoju užasnu
realizaciju.
Pitanje koje od kraja Drugog
svjetskog rata stalno pritišće svijest
čovječanstva jest kako je moguće da
su to Nijemci dopustili, jer je posve
isključeno da nisu znali što se događa.
Ako je moguće zamisliti da nisu znali
ništa o užasima na Istoku u Poljskoj,
Rusiji, Ukrajini, nije zamislivo da nisu
vidjeli teror i fizičko uništavanje svojih sugrađana. Kako to i da li je uopće
moguće da antisemitska propaganda
bude toliko uspješna da gotovo posve
umrtvi kritičku svijest i savjest velike
većine građana Njemačke? Kao odgovor
na to što je, u najmanju ruku, doprinijelo
ideološkom sljepilu Nijemaca na strahote holokausta Götz ukazuje na potkupljenost građana pljačkom okupiranih
31
zemalja. Sabirući sve prihode “samo” od
‘arijanizacije’, autor utvrđuje da su oni
iznosili petnaest do dvadeset milijardi
Rechsmaraka, koje su europski Židovi
posjedovali, a koje su bile uplaćene u
njemački ratni budžet. Stoga s pravom
tvrdi da će “Holokaust ostati neshvaćen
ako ga se ne analizira i kao najdosljednije
grabežno umorstvo u modernoj povijesti.” Niti Göringova cinična izjava, koju su
vojne vlasti rado prenosile, da je “zlatna
poluga tarifa za preživljavanje”, nije se
pokazala efikasna. Ubijalo se usprkos
predanim zlatnim polugama, iščupanim
zubima, otetim lančićima… Tako je, primjerice, za Božić 1942. mnogo zaslužnih
vojnika Wehrmachta dobilo zlatne satove, otete od Židova, kao znak pažnje
ispod božićne jelke.
Njemački su građani i građanke,
djeca, seljaci i radnici, umirovljenici,
ukratko, najšire mase trebali održati visoki standard života. Tako su seljaci u
ratnim godinama plaćali poreze u visini
od sedamsto, osamsto milijuna Reichsmaraka, ali su se subvencije proizvodnih cijena za selo mjerile milijardama.
Godine 1941., mirovine su povećane, a
provedena je i mirovinska reforma koja
je uvela obavezno zdravstveno osiguranje. Supruge vojnika na fronti dobivale
su dodatak koji je bio toliko visok da su
ponekad napuštale zaposlenje, jer im
nije trebalo. Izdvajanje, primjerice, za
uzdržavanje obitelji dostiglo je za vrijeme
rata basnoslovnih 27,5 milijardi Reichsmaraka. Kad je rat došao i do njemačkog
tla, obitelji kojima je stradao stan smjesta
su dobili potpuno namješten stan, koji
je naravno pripadao nekoj odvedenoj
židovskoj porodici. I tako dalje i tome
slično.
Götz Aly uveo je u analizu pojam
“konsenzualne diktature”, koju opisuje
kao lojalnost građana vlastima, a koja
ne proizlazi ni iz kakva ideološkog uvjerenja i koju se dapače mora stalno kupovati sustavnim podmićivanjem putem
socijalnih dobročinstva. Dok su ratni
uspjesi omogućavali pljačku, taj je teret
išao preko leđa tzv. tuđinaca (Židovi i
stanovništvo okupiranih zemalja), kasnije i na teret samih podmićenih. Kako
je poznato i do dana današnjega i ne
daleko od očiju. Uostalom, ova knjiga prikazuje ne samo kako je to bilo tada tamo
u prošlom vremenu, već u mnogočemu
pokazuje da su zloćudni elementi još uvijek i vrlo udobno smješteni u sistem(e) u
kojem živimo danas. Zato je treba čitati
ne bi li se naučilo.■
intervju: Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine
Idemo bliže
izbjeglicama kako
bi ih uvjerili da se
imaju zašto vratiti
U Beogradu smo osnovali Razvojnu agenciju
koja treba pomoći povratku izbjeglih Srba jer
smo shvatili da ti ljudi gotovo ništa ne znaju o evropskim fondovima pa zbog straha od nepoznatog odustaju od projekta prije nego što počnu
razmišljati o njemu - ističe Miroslav Mašić, zamjenik načelnika općine Vrhovine, koji za Identitet
govori o izazovima i perspektivama za bolji život
na područjima povratka
O
Razgovarao:
MILAN
JAKŠIĆ
vih dana u Beogradu je otvorena
Razvoja agencija
“Most” koja će raditi projekte za evropske fondove. Na raspolaganju
će biti srpskim izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine te
povratnicima u Republiku Hrvatsku. Glavni pokretač rada Agencije je Miroslav Mašić, zamjenik
načelnika općine Vrhovine, a
temeljna zamisao ovog projekta
je, recimo, kad se radi o povratnicima - ne čekati da se netko
vrati u Hrvatsku pa mu ponuditi posao financiran iz evropskih
fondova, jer povratak je do sada
bio veoma slab, već potražiti te
ljude, doći im bliže i uvjeriti ih
da je takav zaokret u njihovom
životu moguć, te im pomoći da ga
ostvare. Agencija će imati svoje
partnere i komitente i među svim
drugim slojevima stanovništva.
Može li se reći da će to biti prva
razvojna agencija namijenjena
prvenstveno stradalima u proteklom ratu?
- U Srbiji postoji svega nekoliko
agencija sličnog formata, ali ni
jedna od njih ne pokriva ovu ciljanu grupu korisnika, dok je u
Hrvatskoj puno više razvojnih
agencija ali ni jedna se ne bavi
područjima od posebne državne
skrbi. Specifičnost agencije je
i što će koordinirati brojne aktivnosti između Hrvatske i Srbije, odnosno u pojedinim svojim
segmentima će imati i regionalni
karakter. U Hrvatskoj će imati
svoje predstavništvo. Bit ćemo
umreženi na širem prostoru.
Nekad ljudi imaju jako dobrih
poslovnih ideja, a potrebno im
ja samo malo stručne pomoći
da bi te svoje poslovne ideje
uobličili u jedan održiv projekt od
kojeg će moći živjeti. Ali srećem
32
i veliki broj ljudi, razgovaram
sa njima i vidim kako su gotovo svima totalne nepoznanice
projekti, bespovratna sredstva,
poslovni planovi, studije isplativosti, piar, marketing i baš zbog
toga, odnosno zbog straha od
nepoznatog odustaju od projekta
prije nego što počnu razmišljati o
njemu. Uz stručnu pomoć agencije vjerujem da će biti puno više
ovakvih održivih projekata na
područjima od posebne državne
skrbi. Idemo bliže izbjeglicama,
kako bi ih uvjerili da se imaju
zašto vratiti.
Pošto će Agencija biti namijenjena i Srbima koji žele ostati u
Srbiji i onima koji se žele vratiti
iz izbjeglištva, na koji će način
pomoći jednima, a na koji
drugima?
- Kada su u pitanju Srbi koji su
ostali u Srbiji njima će pomoći
na nekoliko načina. Prvi način je
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
saradnja sa institucijama u Srbiji koje se
bave izbjegličkim pitanjem. Do sada smo
obavili razgovore sa Komesarijatom za
izbjeglice Republike Srbije i Fondom za
izbjeglice Vlade Vojvodine i tu je izražena
želja za suradnjom na realizaciji brojnih
projekata. Drugi vid pomoći je suradnja sa
izbjegličkim udruženjima sa kojima ćemo
sklapati ugovore o pružanju tehničke
pomoći, odnosno podršci u pisanju projekata i njihovoj realizaciji. Poznato je
da većina udruženja nema kadrova za
ovakve projekte, te da se zbog toga sredstva ne povlače iz mnogobrojnih domaćih
i stranih fondova, a ta ista udruženje gotovo da i nemaju aktivnosti osim povremenih zavičajnih večeri i zabavnih
druženja. Treći vid podrške i pomoći je
kroz individualni rad sa pojedincima iz
ciljane grupe ljudi, te pomoć tim ljudima
u pisanju poslovnih i biznis planova za
pokretanje projekata. Četvrti vid pomoći
je taj gdje će agencija direktno biti nositelj
projekata te gdje će realizirati te projekte.
Kada su u pitanju fondovi tu se uglavnom
radi u projektima obrazovanja, prekvalifikacija, pokretanja stručnih osposobljavanja, pokretanja medijskih projekata.
Kada su u pitanju povratnici, ta pomoć
će se odnositi na suradnju s povratničkim
općinama u Republici Hrvatskoj, manjinskim organizacijama kojima je potrebna
tehnička pomoć u realizaciji projekata, te
pomoć u pisanju poslovnih planova ljudima koji imaju dobru poslovnu ideju.
Kakvi to projekti mogu biti?
- Tu se radi o gotovo svim projektima iz
domaćih i stranih fondova koji stoje na
raspolaganju, ali u najvećoj mjeri ostaju
neiskorišteni zbog nedostatka stručnih
kapaciteta za povlačenje tih sredstava.
Uskoro nam dolazi novo proračunsko razdoblje Evropske unije gdje će se olakšati
povlačenje sredstava iz pojedinih fondova i tu će agencija imati značajnu ulogu.
Ovdje najviše mislim na projekte i bespovratna sredstva iz oblasti poljoprivrede i jačanja poljoprivredne proizvodnje,
te stručnu pomoć u ispunjavanju svih zakonskih obaveza koje će uslijediti za poljoprivredne proizvođače. Jedan od projekata na kojem se već radi je osnivanje
jednog turističkog klastera te ciljano slanje turista iz Srbije kod članova tog klastera
na područja od posebne državne skrbi u
Hrvatskoj. Jedan od važnijih projekata je
i zapošljavanje kroz pomoć u dovođenju
hrvatskih firma u Srbiju, te srpskih firma
u Hrvatsku. U sklopu ovog projekta već
smo uz pomoć Konzulata Republike Srbije u Rijeci posredovali u dovođenju
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Požgaj grupe u Srbiju. Nedavno je održan
i sastanak u kabinetu Ministra financija i
ekonomije Srbije Mlađana Dinkića, gdje
su učestvovali svi bitni akteri u ovom projektu. U ovom slučaju u narednih mjesec
dana očekujem sklapanja jednog ugovora oko pokretanja jednog pogona u drvnoj
industriji gdje će se zaposliti stotinjak ljudi
iz izbjegličke populacije. U pripremi je i
posjeta delegacije Privredne komore Srbije povratničkim područjima gdje bi se
vidjele mogućnosti ulaska srpskih firmi
na ova područja i zapošljavanja ljudi koje
je toliko potrebno.
Ako Agencija želi nekome pomoći da
na području svog zavičaja pokrene
nekakvu djelatnost od koje će moći
živjeti - kako će teći procedura takvog
angažmana?
- Agencija će čovjeku pomoći da prikupi
potrebnu dokumentaciju, da napravi
poslovni plan na osnovu kojeg će moći
dobiti kreditna sredstva, upoznati ga s
olakšicama koja postoje na području od
posebne državne skrbi te mu pomoći
da ih ostvari, ali isto tako ga upoznati s
mogućnostima povlačenja bespovratnih
sredstava iz domaćih iz stranih fondova
te mu pomoći u tome. Činjenica je da
postoji jako puno takvih fondova, ali se
jako slabo sredstva povlače iz razloga
što ljudi nemaju informaciju ili nemaju kapaciteta da bi ta sredstva povukli.
Znači li to da najprije treba stupiti u
kontakt sa zainteresiranima za takvu
suradnju?
- Da. Prvi korak je prezentacija rada agencije i upoznavanje ljudi sa tim pošto se
radi o nečem sasvim novom što da sada
nije postojalo medju našom ciljanom grupom ljudi. Do sada smo napravili samo
jednu najavu početka rada agencije i već
OPĆINA ZA PRIMJER DRUGIMA
O
pćina Vrhovine sigurno mnogima može poslužiti kao primjer uspješnog
razvoja jednog do jučer ratom opustošenog područja. Upravo
zahvaljujući mladim i sposobnim ljudima koji vode tu općinu, Miloradu
Deliću, načelniku općine i Miroslavu Mašiću, njegovom zamjeniku, Vrhovine se polako ali sigurno dižu iz pepela koristeći upravo kriterije i metodologiju evropske razvojne strategije. Općinski stratezi tamo su krenuli od temelja - najprije u
izgradnju infrastrukture, koristeći evropski i državni novac zahvaljujući kvalitetnim
projektima, da bi se na taj način osigurali osnovni preduvjeti za bilo kakvu proizvodnju ili turizam kao ubuduće sigurno glavnu djelatnost.
U Vrhovinama je izgrađen pročistač za otpadne vode, na širem području općine
grade se kanalizacija i vodovod, a uskoro će se početi i sa gradnjom plinske mreže
jer pored Vrhovina prolazi magistralni plinovod prema Dalmaciji. Izgrađena je i
poslovna zona te spašena tamošnja drvna industrija koja iz dana u dana zapošljava
sve više radnika. Dodaju li se tome obližnji autoput i Plitvička jezera jasno je da se
na tom području uskoro mogu očekivati velike investicije u koje će se, zahvaljujući
spomenutoj agenciji, moći uključiti i domaće stanovništvo. Bilo oni koji su se vratili
iz izbjeglištva ili budući povratnici, uključujući, dakako, i bilo koga drugog u Republici Hrvatskoj ili među stranim investitorima.
33
intervju: Miroslav Mašić
Donji Babin potok
Prvi apartmani na zapdnom ulazu
u NP Plitvička jezera
Prostor između Vrhovina i Babinog Potoka na kojem će
se izgradti buduće turističko naselje
Gornji Babin potok
Izgradnja kanalizacije
u Vrhovinama
Radovi na kanalizaciji prema
Babinom Potoku
34
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
do sada se javilo nekoliko udruženja koja
su zainteresirana za sve oblike suradnje.
To raduje pošto pokazuje da se javlja
jedna drugačija svijest kod čelnih ljudi tih
udruženja koji žele napraviti neke konkretne projekte za svoje članove. Dok se
malo medijski ne proprati rad agencije,
većina aktivnosti će biti usmjerena na
već započete projekte dovođenja srpskih
firmi u Hrvatsku i hrvatskih u Srbiju te na
realizaciju dva projekta gdje je agencija
nositelj aktivnosti.
Na koji način će Agencija okupiti te
ljude i ponuditi im određene projekte?
- Agencija će medijski prezentirati svoj
rad, a najbolja preporuka će biti uspješni
projekti sa udruženjima sa kojima je
suradnja već dogovorena. Sve te aktivnosti u agenciji će raditi nekoliko mladih ljudi, a ja ću im pomoći sa svojim
dosadašnjim iskustvom i poznatim rezultatima u pronalaženju partnera za budući
rad.
Hoće li Agencija imati kontakte s
općinama na kojima će biti planirana
realizacija projekata namijenjenih
povratnicima i pojedinim ministarstvima (zbog raznih papira, dozvola,
potvrda itd.)?
- U planu je da se ponudi suradnja svim
povratničkim općinama na realizaciji
projekata i vjerujem da će za njih to biti
jako interesantno pošto svi imaju problema sa nedostatkom kadrova za ovakve
stvari, a nemaju ni sredstava za plaćanje
skupih konzultanata. Agencija „Most“ će
za razliku od drugih svima ponuditi partnerski odnos, gdje će svi koji budu imali
dobru volju moći učestvovati zajedničkim
snagama na realizaciji ovih projekata,
te privlačenju investicija što je itekako
važno za općine i ljude koji žive u njima.
Pošto u Hrvatskoj takvi projekti obično
idu preko ovdašnjih ministarstava (nakon što na adresu ministarstva stigne
određeni projektni prijedlog), hoće li
beogradska agencija ići tim putem?
Je li to pravno moguće?
- U suštini nije previše bitno da li se radi
o projektu koji ide preko ministarstava
ili se radi o projektu koji ide direktno. I u
jednom i u drugom slučaju potrebno je
prikupiti projektnu dokumentaciju i napraviti projektni prijedlog, odnosno projektnu aplikaciju. Tu nastaju veliki problemi
pošto općine nemaju dovoljno stručnih
ljudi koji bi napravili te aplikacije da bi se
ti projekti financirali. Svrha agencije je
da pomogne da se napravi taj projektni
prijedlog, e sad, na koju adresu će se
on poslat najmanje je važno. Važno je
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Stručnjaci porijeklom iz Hrvatske
R
azvojna agencija “Most” ima slijedeće djelatnosti: Izrada i implementacija
predpristupnih fondova Evropske unije; Pomoć izbjegličkim udruženjima i
povratničkim općinama u pisanju projekata; Izrada biznis planova; Dovođenje
hrvatskih firmi u Srbiju i obrnuto; Turistički i medijski projekti. Partner Agencije je
i jedna beogradska agencija koja se bavi medijskim marketingom, a u završnim
je dogovorima i s jednim od najvećih svjetskih lobista za partnerstvo, lobiranje i
dovođenje investitora. Uz partnerstvo jedne postojeće razvojne agencije Agencija
“Most” obučava još troje mladih ljudi porijeklom iz Hrvatske koji će biti nositelji
projekata.
da se ispune svi formalnu uvjeti da bi se
projekt financirao. Svjedoci smo da smo
imali proteklih godina puno domaćih projekata, ali i od brojnih stranih ambasada
kao što je japanska ambasada sa velikim
projektima, ali statistika u povlačenju ovih
sredstava ne ide na ruku povratničkim
općinama. Imamo jako puno i natječaja
za udruženja i tu su u pitanju manja financijska sredstva, ali procent odobrenih sredstava za pravne subjekte sa
povratničkih područja je relativno mali i
treba raditi na tome da se to promjeni.
Tko će osigurati novac za tzv. tehničku
podršku (papirologiju) zbog koje su a često se radilo o samo 2000 ili 3000
eura - brojne male i siromašne općine
na područjima od posebne državne
skrbi odustajale od projekata. Sada taj
novac osigurava Ministarstvo regionalnog razvoja. Gdje je tu beogradska
Agencija?
- Za ozbiljnije projekte tu se radi o puno
većim iznosima. Ne možemo reći da je
Ministarstvo regionalnog razvoja osiguravalo sredstava za te projekte. Ministarstvo regionalnog razvoja je nedavno
krenulo sa ovim projektima pomoći pri
financiranju projektne dokumentacije,
ali na taj način da se raspisuje natječaj
i najbolji projekti na natječaju dobivaju
sredstava. Dakle, i na ovom natječaju je
potrebno napraviti kvalitetnu projektnu
aplikaciju i ispuniti sve stručne kriterije
da bi prošao projekt kod Ministarstva
i da bi se dobila sredstva za natječajnu
dokumentaciju. Drugim riječima, ovakve
projekte dijelimo na dva dijela. Prvi dio je
napraviti kvalitetan projekt da bi se dobila
sredstva za dokumentaciju. Nakon toga,
naručioci, u ovom slučaju općine i gradovi, biraju projektanta za izradu tehničke
projektne dokumentacije, a po izradi te
tehničke dokumentacije aplicira se za
sredstva za realizaciju tog projekta, gdje
je naravno preduslov ova tehnička i prostorno-planska dokumentacija. Agencija
je tu da prati partnere, odnosno općine i
35
gradove u oba segmenta realizacije projekta. Ljudi koji se bave sa ovom problematikom shvatit će jako dobro o čemu
govorim.
Kakvi su uvjeti za takve projekte (poljoprivreda, turizam, zanatstvo...)?
Osigurava li EU cjelokupni iznos ili
određeni njegov postotak? Ako ne osigurava cjelokupni iznos na koji način
zainteresirani za takve projekte mogu
dobiti recimo od nekoga kredit?
- U gotovo svim EU projektu radi se o sufinanciranju, a ne o financiranju projekata,
što znači da jedan postotak čovjek mora i
sam osigurati. Već sam govorio da dolazi
do promjene u narednom proračunskom
razdoblju Evropske unije koja će olakšati
ljudima lakše javljanje na ove projekte.
Do sada je bio slučaj da čovjek mora isfinancirati cijeli projekt te da po završetku
projekta dobiva povrat sredstava što je
u samom startu ljude onemogućavalo u
prijavljivanju na ove natječaje, pogotovo
ljude sa područja od posebne državne
skrbi kojima kreditna sposobnost nije
jača strana. Ukoliko tome dodamo
nerazjašnjene imovinsko pravne odnose,
te većinu objekata koji nisu prošli legalizaciju dolazili smo do apsurdnih situacija
da se na te projekte nisu mogli javiti ljudi
kojima su oni bili najviše i potrebni. Prema najavama za neke projekte, pogotovo
iz oblasti poljoprivrede, taj segment će
se promijeniti, te će se projekt financijski
pratiti po fazama od samog početka njegove realizacije. Za ovaj ostatak čovjek
mora podići kredit kod HBOR-a ili neke
poslovne banke, ali za to mu je opet
potreban dobar poslovni plan i hrpa dokumentacije što većina ljudi ne može sama
odraditi. Svrha agencije je da čovjeku
pomogne u pisanju projekta prema fondovima EU za ovaj dio bespovratnih sredstava, te u izradi poslovnog plana za realizaciju ovog kredita kod HBOR-a ili kod
neke poslovne banke koji mu je potreba
za završetak i financijsko zaokruživanje
projekta.■
politika & žene
Žene pripadnice srpske nacionalne zajednice višestruko su diskriminirane - po
rodnoj, nacionalnoj i dobnoj osnovi, a one koje se žele uključiti u političke strukture
moraju savladati
DVOSTRUKE PREPREKE
izboriti političke pozicije u svojoj zajednici i savladati ograničenja koja imaju kao
pripadnice nacionalne manjine u odnosu na većinski narod
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
T
ek manji broj žena,
pripadnica
srpske
manjine u Hrvatskoj
odlučuje se na aktivno bavljenje politikom. Slično je i na istoku Hrvatske, u Vukovarsko-sremskoj i
Osječko-baranjskoj županiji gde
Srbi participiraju u izvršnoj vlasti,
istaknuto je na konferenciji za
medije, održanoj krajem februara
u zagrebačkom Centru za ženske
studije. Na konferenciji su pred-
stavljeni rezultati istraživanja o
položaju i participaciji žena, pripadnica srpske manjine u politici.
Istraživanje za područje istočne
Slavonije, Baranje i zapadnog
Srema provela je Dragana Jeckov, sekretarka Zajedničkog veća
opština. U razgovoru za „Identitet“
ova diplomirana pravnica ukazala
je na nezavidan položaj žena srpske nacionalnosti.
Usled ekonomske krize
prisutna je sve veća nezaposlen36
ost građana Hrvatske, uključujući
i pripadnice manjina što vodi u
socijalnu isključenost i ekonomsku zavisnost. Stoga i ne čudi da
se pritisnute bremenom egzistencijalnih problema mali broj pripadnica srpske zajednice odlučuje za
društveno-politički
angažman.
„Mali broj žena srpske nacionalnosti, uključenih u političku strukturu, očigledan je i na lokalnom i
na županijskom nivou. Takva se
situacija direktno odražava na
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
mogućnost pristupa političkim organizacijama i učešće u politici“ podvlači
Jeckov. Ona napominje da su žene
pripadnice srpske nacionalne zajednice višestruko diskriminisane, po rodnoj, nacionalnoj i dobnoj osnovi, što je
naročito izraženo kod zapošljavanja,
ali o tome, zbog straha od eventualnih
posledica ne žele javno govoriti.
„Zaključak istraživanja je da
žene, pripadnice srpske nacionalne
manjine koje se žele uključiti u političke
strukture, moraju savladati dvostruke
prepreke; da se u svojoj zajednici izbore za političke pozicije te prepreku
koju imaju kao pripadnice nacionalne
manjine, u odnosu na većinski narod“
ističe sekretarka ZVO-a. Upravo zbog
toga se mali broj žena odlučuje na
uključivanje u političke strukture jer su
obeshrabrene već na samom startu.
Rezultati istraživanja su po oceni naše
sagovornice poražavajući jer su i na istoku Hrvatske, gde Srbi participiraju u
izvršnoj vlasti žene podzastupljene i nedovoljno uključene u politički život svoje
zajednice. Ovu konstataciju potvrđuje i
tabelarni prikaz participacije pripadnica
srpske nacionalne zajednice, nakon
lokalnih izbora 2009. godine, u sedam
opština sa srpskom većinom u sastavu
Zajedničkog veća opština. Među njima
prednjači opština Borovo s 18,7 odsto
žena u Opštinskom veću što je takođe
nedovoljno, ali je u svakom slučaju pozitivan pomak u odnosu na neke druge
sredine. U manjinskim većima koja
imaju savetodavnu ulogu žena je nešto
više, od 20 do čak 40 odsto. Razlozi
zbog kojih se žene ne odlučuju za politiku su brojni. „Većina žena se suočava
s predrasudama da im je mesto u kući
i da nemaju šta raditi u mesnim odborima, većima i na drugim mestima gde se
donose političke i druge važne odluke.
Žene imaju strah i od pogrdnih izraza
tipa „Šta hoće ova seljanka?! „Bolje
neka čuva decu!“ i slično.
Problem kod žena pripadnica
nacionalnih manjina može biti i govor,
dijalekt, pa strahuju da će biti ispravljane
i ismejavane jer ne govore dobro hrvatski jezik. Sve to obeshrabruje žene da
se aktivno uključe u društveno-politički
život u svojoj zajednici“ kaže Dragana
Jeckov. Ima i žena koje smatraju da su
nedovoljno obrazovane pa prepuštaju
da se tim „ozbiljnim“ pitanjima u njihovoj lokalnoj zajednici bavi neko drugi,
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
pametniji. Druge opet ne žele izlagati
svoj privatni život javnosti, zbog nekog
razvoda ili problema s alkoholizmom u
porodici, u maloj sredini u kojoj svi o
svima znaju sve. „Kao članica SDSS-a
mišljenja sam da se treba pozabaviti i
pitanjem nepostojanja plana delovanja
za uravnoteženje zastupljenosti žena
i muškaraca, a nakon toga napraviti
strategiju uključivanja žena u stranku.
Trenutno se radi na organizovanju žena
u SDSS-u i usaglašene su smernice
tog organizovanja. To je hvale vredan
poduhvat i očekujem da ga kolege pomognu“, navodi jedna od malobrojnih
Srpkinja na istoku Hrvatske koja se aktivno bavi politikom.
Opću diskriminaciju žena
pojačava i unutarstranačka
zapostavljenost i guranje
žena u drugi plan – smatra
politolog Vinko Lazić
RODNA DISKRIMINACIJA
Po vokaciji diplomirana pravnica, u društveno-politički život svoje
lokalne zajednice uključila se 2005.
godine, kao većnica Opštinskog veća
opštine Markušica. U periodu od 20052008. godine bila je na čelu Opštinske
organizacije SDSS-a Markušica. „Bila
sam iznenađena otporom na koji sam
naišla i to mi je tada posebno teško
padalo. Kako bi me diskreditovao jedan
politički neistomišljenik je rekao „da je
čemu valjala dosad bi se udala“. To
mnogo govori o tom čoveku, a ne o
meni. A moj odgovor je bio broj glasova koji sam osvojila“ priča ova predstavnica srpske zajednice. Svoje sunarodnjakinje ohrabruje da se uključe u
političke strukture na lokalnom nivou.
Ukoliko se poveća participacija žena u
predstavničkim telima na lokalnom, za
očekivati je da će se to isto dogoditi i
na županijskom (regionalnom) nivou.
Iako kvota od 40 odsto žena u politici,
uzimajući u obzir sadašnje stanje deluje nedostižno, ipak očekuje izvestan
pomak na bolje, već na predstojećim
lokalnim izborima.
„Smatram da žene treba da se
probude iz apatije i počnu da deluju
na lokalnom nivou. Još pre nekoliko
decenija naše mame i bake bile su
uključene u sve partijske strukture, a
danas kao da smo se vratili civilizacijski
korak unazad pa zahvaljujući stereotipima i patrijarhalnom pristupu ulozi žene,
kojoj je „mesto“ u kući, nas skoro da
i nema u političkom životu naše zajednice. Za nas žene je najvažnije da se izborimo da uđemo u opštinska i gradska
veća, da smo uključene u odlučivanja
37
Ne treba po svaku cijenu
stavljati žene na liste da
bi se zadovoljila forma,
treba motivirati sposobne
- ističe profesorica srpskog
jezika i književnosti
Milica Stojanović,
koja je u politički život
ušla u vrijeme mirne
reintegracije
politika & žene
Na istoku Hrvatske, gdje Srbi participiraju
u izvršnoj vlasti, žene su podzastupljene
i nedovoljno uključene u politički život
svoje zajednice - ističe Dragana Jeckov,
sekretarka ZVO-a i potpredsjednica Vijeća
srpske nacionalne manjine Vukovarskosrijemske županije, jedna od malobrojnih
Srpkinja na istoku Hrvatske koja se aktivno bavi politikom
koja se odnose na lokalnu zajednicu, a
ne da budemo samo kozmetika na kandidacionim listama, na začelju izborne
liste, bez realne mogućnosti da budemo
izabrane u saziv nekog predstavničkog
tela“ ističe naša sagovornica koja će se
na predstojećim izborima kandidovati
za većnicu Opštinskog veća opštine
Negoslavci. „Mišljenja sam da politika
iziskuje posvećenost, kao i svaki drugi
posao, ali uz poznatu žensku organizovanost, doslednost u provođenju
odluka i operativnost možemo odoleti
zahtevima političkog angažmana. Veća
angažovanost žena daće nov kvalitet
političkom životu naše zajednice“ smatra Dragana Jeckov, koja je danas jednako ostvarena i uspešna, i na polju
karijere, i na emotivnom planu, kao supruga i majka petogodišnjeg deteta.
U razgovoru za „Identitet“ ukazala je i na pozitivne primere, sposob-
nih i odvažnih žena. „U Vukovarskosremskoj županiji deluje osam osnovnih
škola u kojima se nastava odvija na
srpskom jeziku i ćiriličnom pismu. Na
čelu četiri osnovne škole su žene, pripadnice srpske zajednice; Vesna Vujić,
Ljubica Vukajlović, Jasmina Maksić i
Tatjana Lukić. To su izuzetno vredne i
stamene žene kojima nije lako nositi se
s problemima obrazovanja na srpskom
jeziku i ćiriličnom pismu. Smatram da
su one svetli primer“ ističe sekretarka
Zajedničkog veća opština i potpredsednica Veća srpske nacionalne manjine
Vukovarsko-sremske županije.
POLITIKA NIJE PRIVILEGIJA
MUŠKARACA
„Žene su opterećene svakodnevnim obavezama, karijerom,
porodičnim poslovima, žele sve da
postignu i da budu uspešne. S druge
38
strane u našem društvu vlada mišljenje
da je politika za muškarce“ iznosi svoje
viđenje podzastupljenosti žena u politici
profesorka srpskog jezika i knjjiževnosti
Milica Stojanović, koja je u politički
život ušla u vreme mirne reintegracije.
„Ušla sam u taj svet jer sam želela da
dam doprinos i budem informisana, da
odlučujem o svom životu i životu svoje
porodice, da dam primer svojoj zajednici da ima perspektive i da se može. Bila
sam županijska većnica, jedno vreme
predsednica Kluba većnika SDSS-a,
potpredsednica Županijske skupštine.
Nailazila sam na velike probleme, ali i
lepe trenutke koje vam ostavljaju samo
izuzetni“ priča ova Vukovarka. Smatra da je manjinama teže u politici jer
uz zajedničke brige imaju brojne probleme svoje zajednice, od materijalnih
poteškoća, nedostatka kadra do brojnih
zakonskih rešenja u praksi, odnosno nji-
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
hove primene. „Ne mislim da je politika
privilegija muškaraca, to je odgovoran
posao, traži puno vremena i odricanja.
Činjenica je da se kod nas malo žena
uključuje, malo ih je na listama, pogotovo je malo onih s fakultetskom diplomom. Ne treba po svaku cenu stavljati
žene na liste da bi se zadovoljila forma,
treba motivisati sposobne“ ističe profesorka Milica Stojanović.
Po rečima politologa Vinka
Lazića proklamovana stopa od 40
odsto žena u politici čini se nestvarnom i dalekom. „Uzroci odsustva žena
s kandidacionih lista najčešće potiču
iz nedovoljne informisanosti, nepoznavanja ljudskih prava kao i tradicionalnih
i patrijarhalnih odnosa koji su glavna
prepreka ostvarivanju suštinske ravnopravnosti“, smatra naš sagovornik. On
ističe da su žene pripadnice srpske
nacionalne manjine izloženije diskriminaciji, prilikom zapošljavanja ili kandidovanja za mesta u politici. Istovremena pripadnost dvema ranjivim grupama
je nepremostiva prepreka zauzimanju
adekvatnog mesta na hijerarhijskoj
lestvici. „Naše područje je većinski ruralnog karaktera i stoga još podložnije
tradicionalnom ponašanju i izraženijoj
podeli rada. Žena je opterećena ulogom
domaćice, majke i radnice na svom
imanju pa joj ne ostaje mnogo prostora
za obrazovanje i uključivanje u neke
pokrete ili organizacije“ dodaje Lazić.
Opštu
diskriminaciju
žena
pojačava i unutarstranačka zapostavljenost i guranje žena u drugi plan.
Političke stranke kao glavni akteri i
predlagači nosilaca političkih funkcija u
vršenju vlasti često ne uvažavaju i ne
omogućavaju ženama nastup i pravo
da govore u ime partije ili da je predstavljaju. „Pod pritiskom javnosti, statuti
i programi političkih stranaka postali su
i pisani su rodno senzitivnim jezikom,
ali nemaju utvrđene unutrašnje zaštitne
kvote ili mehanizme za uravnoteženje
oba spola“, kaže naš sagovornik. Po
njegovim rečima nedovoljno organizovani interesni ogranci žena još nisu
postali dovoljan garant participacije
žena u izbornim postupcima i na mestima donošenja odluka. „Stranke nemaju
vidljiv strateški pristup promociji žena
kao aktera političkih zbivanja pa se
dešava da ignorišu probleme ženskih
ljudskih prava. Na taj način interesi
natpolovične većine stanovništva ostaju
bez legitimnih predstavnika , nejasno
artikulisani, a time i legitimnost postaje
upitna.
Pitanje prisutnosti žena u politici je značajan kriterijum dostignute
društvene jednakosti i pravednosti,
kao i demokratičnosti društva“, smatra Vinko Lazić. On dalje navodi da su
kvote samo privremene, afirmativne
mere kojima se nastoji uravnotežiti
učešće i ravnopravnost oba spola
u političkoj participaciji, a da je za
suštinsku promenu potreban snažan
ženski aktivizam, osnažene članice
političkih stranaka koje će neprestano
isticati pitanje podzastupljenosti žena
i potrebu da same prezentuju svoje
interese. Mišljenja je da afirmativne
kvote neće odmah dati rezultate, one
su samo korak na putu stvaranja jednakosti i društvene pravde. Zato se
„Da je čemu valjala
dosad bi se udala“
Tek jedan od mnogih
pokušaja političke
diskreditacije zasnovan
na rodnoj diskriminaciji
na koji je Dragana
Jackov nailazila u svom
političkom angažmanu
zakonom moraju definisati, da ne ostavljaju prostora za nepoštivanje ili
odlaganje njihove primene. Uz kvote
neophodno je provesti izmene u izbornom sistemu kandidovanja do samog
izbora nosilaca političkih dužnosti, a
pre svega osnažiti i podići nivo svesti
u javnosti o potrebi jačeg učešća žena
na listama, izlasku na glasanje, ženskoj
solidarnosti i slično. „Kvote ne bi smele
da budu same sebi cilj ili jedini način da
žena učestvuje u politici. Cilj je stvoriti
društvo u kome će svi moći ravnopravno učestvovati i svi iskazati svoj interes“
ističe politolog Vinko Lazić.■
LOKALNI IZBORI 2009.
Opštinska veća
JLS
Borovo
Trpinja
Negoslavci
Markušica
Erdut
Jagodnjak
Šodolovci
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Ukupno članova
veća
Muškarci
Žene
Udio žena
%
16
15
13
15
14
9
11
13
14
13
13
13
9
10
3
1
0
2
1
0
1
18,7
6,6
0
13,3
7,1
0
9
39
urbana lobotomija
M
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
oj prijatelj Matija
oduvijek je bio
previše za ove
skučene prostore. Preinteligentan, preambiciozan, presenzibilan, preopušten, prenormalan,
neopterećen stvarima kojima se
ljudi ovdje od ranog jutra zamaraju i skupa s tim idiotnim idejama
uvečer liježu. Obzirom da je
takav, već do dvadeset i pete
obišao je čitav svijet s ruksakom
na leđima, u potrazi za nekim
novim i boljim mjestima, ljudima,
ili jednostavno dobrim provodom.
Kad pričaš s Matijom, ne možeš
ne opaziti tu jednostavnu, nepretencioznu širinu koja iz njega
zrači, širinu svojstvenu ljudima
koji žive izvan granica i okova
prostora i vremena, koji su nadišli
sve ono lokalno i nacionalno i koji
su pravi građani Svijeta. Pa tako
moj prijatelj Matija ovih dana živi
u Francuskoj, u jednoj kući u šumi
odakle noću čuje šuškanje med-
vjeda, kune se, a svako jutro prelazi granicu i ide raditi u Švicarsku.
Već dvije godine zaposlen je u
CERN-u, najvećem europskom
centru za nuklearna istraživanja,
u kom više stotina znanstvenika
i fizičara iz cijele Europe odgonetava fundamentalne strukture
na kojima počiva Univerzum.
Isti onaj Univerzum za kojeg ja
smatram da je neproničan, tajanstven, hirovit i moćan, te da nam
se slatko smije kad kujemo neke
svoje velike planove.
Da se razumijemo, moj
prijatelj Matija nije slučajno dospio u to probrano društvo velikih
umova (mada on skromno tvrdi
suprotno: da je kao aplicirao na
neki natječaj pet do dvanaest, da
je poslao nepotpunu dokumentaciju koju se mjesecima poslije
nije ni potrudio napoduniti, i da ga
je jednog dana kad je već zaboravio na sve to nazvala sadašnja
šefica i pitala je li spreman da im
se priključi.) Ono što ne priča, a
40
što su temelji svega, jest činjenica
da je u roku i sa sjajnim ocjenama završio zagrebački FER, da
je imao sjajan životopis i brojne
preporuke, koje su mu otvorila
vrata prema Univerzumu. Ili mu
je Univerzum otvorio vrata, kako
vam drago. Ono što je bitno, on
je sad tamo i predano radi posao
koji ga jako veseli, i zanesenim
tonom uspijeva i nama, potpunim
laicima, da ne kažem tudumima,
predočiti sliku svega što se tamo
zbiva i kako se radi, priča o reaktorima, akceleratorima, i neutrino
česticama (njih posebno voli) i o
tome kako se pokušava dokazati
kako te čestice uopće nemaju
masu, a što će, jednom kad se
dokaže, promijeniti čitav koncept
poimanja ustrojstva svemira. Parafraziram. Možda nije baš tako
rekao. Ali je zvučalo moćno.
Kako bilo, ljude u Ministarstvu obrazovanja naše zemlje ne
impresioniraju neutrino čestice,
niti razvoj znanosti općenito, niti
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Hrvatska koja bi trebala koračati tom
stazom. Žalosna strana Matijine priče
jest ta da će mu naredne godine isteći
trogodišnji ugovor, po prestanku kojega
može napustiti CERN-ov svijet, kuću u
šumi, skupiti prnje i vratiti se u Hrvatsku.
Ne zato što se nije dokazao u toj multikulturalnoj i multietničkoj znanstvenoj
sredini, ne zato što nije sposoban i vrijedan, već iz vrlo prozaičnog razloga:
zato jer je Hrvatska sama sebi dovoljna
pa nije članica CERN-a. Istina je da od
kraja devedestih surađuje s CERN-om
na temelju ugovora o suradnji, što se u
principu odnosi na rad Instituta Ruđer
Bošković te znanstveno-istraživačkog
ogranka u Splitu, ali tu staje ozbiljniji doprinos i interes Hrvatske kao vrlo skore
članice Europske unije. To u širim razmjerima znači da Hrvatska u mnogome
nije dorasla takmičenju i konkuriranju
ostalim članicama (ne samo po pitanju
ekonomske i gospodarske situacije te
poštivanju ljudskih prava), a to po Matiju
i druge sposobne mlade ljude koji bi pošli
njegovim stopama znači da im netko (je
li i ovo neka kapriciozna igra Univerzuma, ili je nešto drugo posrijedi?) zatvara
vrata uspješne budućnosti pred nosom.
Jer tako Matija ostaje bez mogućnosti
da potpiše petogodišnji ugovor, koji bi
mu osim sjajne plaće donio i vođenje nekog zbilja velikog projekata, neizmjerno
iskustvo i napredak u karijeri, odnosno
omogućio njegov doprinos važnim znanstvenim otkrićima. Njegovu će šansu
tako dobiti neki mladi Portugalac ili Francuz, koji možda i nije toliki kapacitet, ali
je njegova država punopravna članica
organizacije, a unutar same organizacije
ima čitav tim koji ga podržava i lobira za
njega.
Matija je, da bi ukazao na ovaj,
ne samo osobni, već i problem našeg
društva, vodio korespondenciju i sa
čelnim ljudima države. Puno simpatija
i podrške dobio je od našeg predsjednika, no on nije osoba koja bi na tom
planu mogla djelovati i donijeti odluke
koje bi situaciju promijenile; obratio se
stoga Ministarstvu obrazovanja, gdje su
njegove apele prosljeđivali nekim zamjenicima zamjenika zamjenika ministra; a
koji mu je potom (zamjenik) odgovorio da
uz dužno poštovanje Hrvatska nema nikakvih interesa postati članicom CERNa. Kratko i jasno. Hvala i doviđenja. Tako
da se zna. Kakvu perspektivu imaju
mladi ljudi u Hrvatskoj, odnosno oni koji
pokušavaju svojim talentom ostvariti
nešto više izvan njezinih granica. Ove koji
su se ukotvili tu i nemaju nikakvih zamjerki, dobro im je ko prascima u blatu, manje
žalim, a više mi se gade. Da se osvrnem
samo na najaktualnija dešavanja, jer ona
predstavljaju jednu zasebnu tužnu temu,
činjenica da je Ruža Tomašić izabrana od
strane naroda kao zastupnica Europskog
parlamenta, naš reprezent u Europi, ukazuje na krajnji moralni i misaoni pad ovoga društva, na jednu njegovu iskvarenu i
trulu sliku. Jadna li si, o državo.■
‘’Drago Pilsel (50), novinar i kršćanski teolog, jedan od
ponajboljih hrvatskih poznvatelja crkvenih prilika, donosi cjeloviti prikaz
života kardinala Jorgea Marija Bergoglija. Obrazlaže zašto vjeruje
da nije slučajno izabran za papu te zašto ima snage i volje oživjeti
Crkvu. Autor ove knjige i papa Franjo imaju dosta toga zajedničkog:
došli su ‘s kraja svijeta’, iz Argentine, vjeruju u hrabrost spram
nemogućega koju je sveti Franjo Asiški živio apsolutnom ozbiljnošću,
bez fanatizma i ozlojeđenosti, te žele ostati ljudima pristupačni i do boli
iskreni’’.
Pilsel nudi osnovne životopisne podatke novoga poglavara
Katoličke crkve, sažetak njegove misli, dokumente o papinim prvim
gestama i poruka koje su nas toliko oduševile, reakcije hrvatskih (nad)
biskupa i kardinala te drugih uglednika, neka razmišljanja o tome kakvu
je Crkvu stekao i što od pape očekujemo. Na kraju, donosi se i osobni
osvrt jednoga zahvalnoga novinara koji je stigao iz iste zemlje odakle
je papa Franjo, iz daleke Argentine, ‘’s kraja svijeta’’, kako je papa
kazao okupljenima na Trgu svetoga Petra u Vatikanu odmah nakon
što je izabran, gdje se talilo srce čovjeka koji je pobudio toliko nade u
ljudima koji su izmučeni ravnodušnošću svijeta priviknutog na svako
zlo, nepravdu i svakodnevnu smrt oko sebe.
‘’Odlučio sam ponuditi ovu knjigu u čast rimskog prvosvećenika, pape Franje koji je po mjeri Božjoj. On je dokaz da možemo
drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.
Stoga: papa Franjo, pravedni, sućutni i milosrdni, moli za nas. Mi, kao
što si tražio, molimo za tebe’’ (iz Pogovora).
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
41
PANORAMA
Podjela na 7 klasa - od elite do
proletarijata
V
elika Britanija ima sedam
društvenih klasa. Veliko istraživanje koje je
proveo BBC pokazuje
da su ljudi u Velikoj Britaniji svrstani u sedam društvenih
slojeva. Istraživanje je dokazalo da
je tradicionalna kategorizacija na
nižu, srednju i višu klasu zastarjela.
Novi model sedam društvenih slojeva
kreće se u rasponu od elite na vrhu do
siromašnih proletera na dnu ljestvice.
U istraživanju je sudjelovalo više od
161.000 ljudi, što je najveća studija
klasa u Velikoj Britaniji. Klasa je tradicionalno definirana zanimanjem, bogatstvom i obrazovanjem. No, ovo najnovije istraživanje tvrdi da je taj model
previše pojednostavljen sugerirajući
da klasa ima tri dimenzije - ekonomsku, socijalnu i kulturnu. BBC-ova
studija mjerila je ekonomski kapital,
odnosno dohodak, štednju, vrijednost
nekretnina i društveni kapital. Studija
je također mjerila i kulturni kapital, koji
je definirala kao opseg i narav kulturnih interesa i aktivnosti. Prva klasa
je “elita”. Nju čine najbogatiji ljudi, oni
koji imaju najveći ekonomski kapital.
Članovi elitne klase su na samome
vrhu i društvenim i kulturnim kapitalom. U ovoj je klasi 15 posto Britanaca. Drugi sloj čini “činovnička srednja
klasa”. Radi se o drugoj najbogatijoj
klasi i najvećoj skupini na Otoku s velikim društvenim i kulturnim te drugim
najvećim ekonomskim kapitalom.
Treći društveni sloj u Velikoj Britaniji je
“tehnička srednja klasa”. Riječ je o novoj, mladoj klasi koju odlikuje solidan
ekonomski kapital i društvena izolacija
te kulturna apatija. Britanski četvrti
društveni sloj je “nova radnička klasa”.
Radi se o mladoj klasi koja je društveno
i kulturno aktivna, a ima srednju razinu
ekonomskog kapitala. Petu klasu čine
“radnici u uslužnim djelatnostima”. To
je mlada i urbana skupina ljudi s niskim ekonomskim i visokim kulturnim
i socijalnim kapitalom.Tradicionalna
radnička klasa je drugi najsiromašniji
društveni sloj u Velikoj Britaniji. Oni
imaju nisku razinu i ekonomskog i socijalnog i kulturnog kapitala, ali imaju
najviše vlastitih kuća i stanova. Pripadnici ove klase su najstariji - u prosjeku
imaju 66 godina. Najnižu klasu u Velikoj Britaniji čini “proletarijat”. Proleteri
su najsiromašniji ekonomski, a imaju i
iznimno nizak socijalni i kulturni kapital. Ovi se ljudi svakoga dana iznova
moraju boriti za svoju egzistenciju.
Proletera ima 15 posto.■
KOMPANIJE S NAJVEĆIM
UGLEDOM U SVIJETU
P
rivatna
konzultantska kompanija iz New
Yorka,
Reputation
Institute, objavila je
istraživanje o 100 kompanija koje imaju najveći ugled u
svijetu. Istraživanje je provedeno
na 15 tržišta među ukupno 55.000
potrošača, a procjenjivao se ugled
koji kompanije imaju s potrošačima
kroz nivo povjerenja, divljenja,
poštovanja i dobrog osjećaja kojeg potrošači imaju prema kompaniji. Istraživanje je pokazalo da
najveći ugled uživa BMW, slijedi
Walt Disney, a na trećem se mjestu
nalazi Rolex. Četvrti je Google, a
na petom se mjestu nalazi Daimler
42
(Mercedes-Benz). Na šestom je
mjestu Sony, sedmi je Microsoft,
na osmom je mjestu Canon, na
devetom Nestle, a na desetom je
mjestu Lego. Od 11. do 25. mjesta mjesta su redom zauzele ove
kompanije: Intel, Apple, Volkswagen, Adidas, Johnson & Johnson,
Samsung, L’Oréal, Nike, ColgatePalmolive, Philips Electronics,
Michelin, Amazon.com, Giorgio
Armani grupa, IBM i Kellogg. Zanimljiv je podatak da su lani Apple i
Volkswagen bili u prvih deset najuglednijih kompanija. Ove godine
su među prvih deset zato dospjeli Švicarci - odnosno kompanije
Rolex i Nestle.■
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
Zagreb grad
s najskupljim
režijama u
Evropskoj Uniji
N
a struju, plin, vodu i smeće
građani Hrvatske troše
25% prosječne mjesečne
plaće, a stanovnici Londona 8% i Pariza 5,5%.
Zagrepčani plaćaju najskuplje režije u
Evropi, a osnovni troškovi za struju, plin,
vodu i smeće za stan od 85 kvadrata
prosječno iznose 191 euro ili više od
1400 kuna, što znači da samo na režije
potroše više od četvrtine mjesečne
plaće. Za isti stan u daleko skupljem
Parizu građani će izdvojiti tek 5,8 posto
mjesečnih primanja (138 eura), u Kopenhagenu 5,5 posto plaće (134,14 eura), a
u Londonu, jednom od najskupljih gradova na svijetu, na režije će im otići oko
osam posto prihoda ili 188,54 eura. I u
siromašnijim državama EU, u čiji će krug
Hrvatska ući nakon 1. jula, udio režija u
prosječnoj plaći niži je nego u Zagrebu: u
Sofiji tako iznosi 17,9 posto, a u Varšavi
13 posto. Premda za režije izdvajaju 200
eura, što je u apsolutnom iznosu nešto
više nego u Zagrebu, stanovnici Lju-
bljane također su u boljoj poziciji jer im
na režije odlazi petina primanja. Podaci
su to najveće svjetske baze podataka o
kvaliteti života Numbeo, koji prikuplja podatke o životu stanovnika 3268 svjetskih
gradova. Prati cijene i troškove života,
kvalitetu prometnih usluga i infrastrukture, zdravstvene skrbi, onečišćenje i
stopu kriminala. Najvišu razinu kvalitete
života na svijetu, inače, imaju Švicarci i
Nijemci, Među analiziranim gradovima,
najljepše je živjeti u Berlinu, koji, prema
Numbeovim indeksima, nudi dvostruko
kvalitetniji život od Zagreba. Zagreb je
čist i očuvan, s niskom stopom kriminala
i pristojnim zdravstvom, ali je jednostavno jako skup u odnosu na prosječna
primanja građana. Tako prosječna
zagrebačka obitelj mora raditi nešto više
od 14 godina da bi kupila stan od 90
kvadrata po srednjoj cijeni. Stanovniku
Berlina za to treba tek nešto više od
pet godina. Pritom ga kvadrat stambenog prostora dođe gotovo jednako kao
Zagrepčanina, iako mu je prosječna
plaća trostruko veća. Istovremeno će
na stambeni kredit plaćati kamatu od
3,5 posto, a Zagrepčanin sedam posto.
I po visini kamatne stope na stambene
kredite Zagreb je na vrhu. Najlošiju
kvalitetu života ima Rim, dijelom zbog
onečišćenja, ali prvenstveno zbog izrazitog nesrazmjera plaća i cijena, a
osim toga, građani Rima imaju najskuplje kvadrate stambenog prostora, koji
prelaze i 10.000 eura, pa prosječnoj
obitelji trebaju 24 godine da bi kupila
stan od 90 kvadrata po srednjoj cijeni.
Očekivano, najteže žive stanovnici bugarske metropole Sofije. S prosječnom
plaćom od 423 eura jedva spajaju kraj s
krajem. Vrlo pristojnim životom mogu se
pohvaliti stanovnici danske metropole
Kopenhagena. Karakterizira ga socijalno osjetljiv sustav s visokim porezima,
osobito na luksuz, i prihvatljivim cijenama živežnih namirnica. Dok, recimo,
novi Golf u Sofiji košta oko 14.000 eura,
u Kopenhagenu stoji više od 33.000
eura!.■
Kava najprodavanija poslije nafte
K
ava je najprodavaniji proizvod na svjetskim burzama,
odmah poslije nafte. Tržište
kave raste po stopi od 20
posto godišnje. Godišnje
se proizvede više od sedam milijuna
tona sirove kave, odnosno oko 130 milijuna vreća. Samo u pet najvećih država
potrošača (Francuska, Njemačka, Japan,
Italija i SAD) bude uvezeno više od 37 milijuna vreća kave godišnje. U uzgoju kave
zaposleno je oko pet milijuna ljudi širom
svijeta.■
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
43
izvan granica
KURDSKO - TURSKI SUKOB
Šansa za mir
U
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
martu je Abdullah
Ocalan, utamničeni
vođa gerilske skupine
Kurdistanska
radnička partija(skr.
PKK), iz turskog zatvora pozvao svoje borce na prekid vatre
prema turskim strukturama vlasti
i povlačenje u njihove baze na
sjeveru Iraka. Opširna izjava dana
tom prilikom sadržavala je znatno
više od odredbe o trenutačnom
primirju, i dala je viziju kurdskoturskih odnosa u kojima bi krvavi
sukobi bili zamijenjeni političkom,
ustavnom i parlamentarnom debatom. Rezultat je to tajnih pregovora u kojima je posredno sudjelovao i turski premijer Recep
Erdogan. Usprkos činjenici da
je zatvoren od 1999., Ocalan još
uživa veliki autoritet i popularnost
među turskim Kurdima. Primirje
je na terenu dočekano sa odobravanjem, i za sada se poštuje.
Mnogi skeptici među političkim
komentatorima odmah su ukazali
na više propalih pokušaja postizanja mira na jugoistoku Turske
u zadnjih desetak godina i dali
razloge zbog kojeg ove pregovore
smatraju samo taktičkim i ciničnim
potezom zainteresiranih strana,
prije svega premijera Erdogana.
Možda su u pravu. Ali promjene
koje je taj dio Bliskog Istoka
prošao u zadnjih nekoliko godina
daju mirovnom procesu čvršću
podlogu od one koja je postojala
do sada.
Ako bi se primirje pretvorilo u trajan mir, riješilo bi znatan dio
šireg i kompleksnijeg problema
koji se naziva Kurdsko pitanje.
Kurdi su narod od otprilike 30
milijuna ljudi koji žive na relativno
kompaktnom prostoru na razmeđi
Turske, Irana, Iraka i Sirije. Jezično
i kulturno su različiti od svih susjednih naroda. Većinom su sunitski muslimani, ali među njima postoje i značajne šiitske, alavitske te
malobrojna kršćanska manjina.
Vjera nije političko pitanje među
Kurdima i ekstremizma na tom
planu praktično nema. Dominantna tema je nacionalna, i težnja da
se ostvari vlastita država glavno je
obilježje suvremene kurdske povijesti koja počinje raspadom Oto44
manskog carstva. Kurdima je tada
od strane sila pobjednica u Prvom
svjetskom ratu obećana vlastita
domovina, što je ušlo i u mirovni
sporazum u Servesu 1920. No
uspjeh Turaka u širenju granica
njihove nove nacionalne države
kao i kolonijalni interesi Britanije
i Francuske doveli su do kršenja
tog obećanja. Od tada se Kurdi,
nekada jačim, a nekada slabijim
intenzitetom, stalno bore za nezavisnost od svojih prisilnih matičnih
država. Ta borba je bila sve samo
ne jednostavna i pravocrtna. Bilo
je tu mnogo kurdskih frakcija,
često barem dvije na teritoriju iste
zemlje, savezništava sa jednom
državom da bi se dobila podrška
za djelovanje na području druge,
i bratoubilačkih sukoba za utjecaj i kontrolu nad stanovništvom.
Sa obzirom da oko 15 milijuna
Kurda živi u Turskoj, borba koju
je vodila PKK zauzima u tom procesu posebno mjesto. U ratu koji
traje od 1984 poginulo je po nesigurnim procjenama između 30 i
40 tisuća ljudi a stotine tisuća su
napustile svoje domove. Brutalne
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
metode koje je primjenjivala turska vojska i represivni elementi ˝duboke države˝
sukobili su se sa često terorističkim akcijama PKK. Kurdistanska radnička partija
nikada nije prerasla u jaku vojnu silu, niti
je zamislivo da bi na taj način mogla parirati moćnim turskim oružanim snagama,
ali se pokazala kao odlučan i praktično
neiskorjenjiv protivnik. Pomogle su joj i
baze u susjednim državama.
Dok je Turska tokom vremena uspjela postići dogovor sa Sirijcima i Irancima o borbi protiv pobunjenih elemenata
kurdske manjine, Bagdad je nakon poraza 1991. i posebno 2003. izgubio kontrolu nad sjeverom Iraka koju su preuzeli
Kurdi, omogućivši svojim sunarodnjacima
iz Turske da tu pronađu utočište. Brojne
prekogranične akcije turske vojske nisu
promijenile to stanje. Na političkom planu
situacija je bila jednako zaoštrena. Turska je kazneno progonila i sam spomen
kurdske jezične ili kulturne posebnosti,
da se o teritorijalnoj autonomiji i ne govori, a PKK je tražila nezavisnost, mada
treba reći da su mnogi kurdski predstavnici odavno zagovarali umjerenija rješenja.
Nakon 2002. i pobjede islamističke Partije pravde i razvoja na turskim izborima
došlo je do određenih kompromisnih
tonova i poteza na turskoj strani, ali su
se periodi popuštanja izmjenjivali sa
periodima eskalacije, pa je tako i ovom
primirju prethodilo razdoblje oštrih sukoba. Što bi ovo primirje moglo učiniti
drugačijim od svih prethodnih koja su
propala? Jedan razlog je svakako umor
od tridesetogodišnjeg sukoba. Za Kurde
i PKK nezavisnost nije ništa bliža sada
nego što je bila 1984.,a u međuvremenu
je podneseno mnogo žrtava u borbi
sa nadmoćnijim neprijateljem. Njihovi
zahtjevi su već smanjeni na neki oblik
teritorijalne i kulturne autonomije koju bi
trebalo upisati u turski ustav.
Primjer Regionalne kurdske vlade
na sjeveru Iraka, mada svojim opsegom
ovlasti i de facto kontrole nedostižan turskim Kurdima, pokazuje da autonomija
ne mora biti loše i nedovoljno rješenje,
pogotovo ako su odmah preko granice
sunarodnjaci u istoj ili još boljoj poziciji.
Ako se pregovori ozbiljno nastave i uđu u
ustavne i zakonske kategorije, upravo će
određivanje stupnja autonomije biti najdelikatnije i potencijalno najopasnije za
nastavak mira. Turska je također umorna
od sukoba sa jednom petinom svoga
stanovništva. Premijer Erdogan i njegova
partija imaju velike ambicije, a ovaj konflikt je rak-rana koja smeta i domaćem razvoju i vanjskoj politici. Sigurnosni uvjeti
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
dodatno su motivirali pregovore. Nakon
perioda suradnje i prijateljstva, Ankara je
ponovno u konfrontaciji sa Teheranom,
nadmećući se za mjesto regionalnog
lidera i sukobljavajući se za utjecaj na tijek iračke politike i sirijskog građanskog
rata. Strah od toga da bi Iran mogao
početi pomagati PKK vjerojatno je ušao u
turske kalkulacije. Razvoj situacije u Siriji
još je značajniji. Tu se režim predsjednika Asada, suočivši se sa ograničenošću
svojih snaga, jednostrano povukao sa
dobrog dijela kurdskih područja koja se
nalaze uz tursku granicu. Kontrolu je
preuzela Partija demokratske zajednice,
kurdska stranka bliska PKK-u. Ne samo
što su Turci time suočeni sa mogućnošću
širenja baza kurdskih gerilaca na dodatna područja uz južnu granicu, nego
bi se svaki pokušaj uništenja istih vojnim
djelovanjem mogao opasno zaplesti sa
njihovom podrškom sirijskim pobunjenicima i ambicijama da se utiče na poslijeratnu sudbinu te zemlje.
No novi odnos sa Kurdima u
vlastitoj zemlji Turska bi mogla zauzeti
potaknuta najviše uspješnim primjerom
promjene odnosa prema Kurdima u susjedstvu, odnosno u Iraku. Do prije par godina Turci su Regionalnu kurdsku vladu
i teritorij koji kontrolira gledali isključivo
kao prijetnju, bazu za PKK i opasan primjer uspjeha u ostvarivanju kurdske de
facto nezavisnosti. Takvo gledište je jako
i danas, ali je procijenjeno da će suradnja donijeti više koristi i sigurnosti nego
konfrontacija. Turska je otvorila granicu
za trgovinu i ulaganja, a najveći projekt je
svakako budući transport nafte sa kurdskog područja preko turskog teritorija do
mora i otvorenih tržišta. Tim potezom je
u velikoj mjeri poboljšala gospodarske
perspektive iračkih Kurda. Pored toga,
značajno je osnažila njihove adute u
sukobu sa Bagdadom. Sa vlastitim prozorom prema svijetu Regionalna vlada
se može suprotstaviti najjačem adutu
centralnih vlasti, njihovoj kontroli izvoza
nafte. Time su Kurdi u Iraku, a pogotovo njihova politička elita, dovedeni u
situaciju da im normalni odnosi sa Turskom i te kako odgovaraju, a da im ratna
djelovanja PKK sa njihovog teritorija, uza
svu nacionalnu solidarnost, predstavljaju
ozbiljnu smetnju i izvor napetosti. Turska
vlast bi svoj dugotrajni sukob sa Kurdima
unutar i izvan svojih granica na kraju
mogla riješiti na način da ih, kad ih već ne
može pobijediti, političkim i ekonomskim
dogovorima veže za sebe.
U ovom trenutku nitko izvan
najužeg kruga upućenih ne može sa
45
Kurdi su narod od otprilike 30 milijuna ljudi koji žive na relativno kompaktnom prostoru na razmeđi Turske
(15 milijuna), Irana, Iraka i Sirije –
Svijetlo smeđe: područje naseljeno
kurdskom većinom – Zeleno: kurdska regionalna vlada
sigurnošću reći koliko su pregovori koji se
vode ozbiljni i iskreni u namjeri postizanja
definitivnih rezultata. Kritičari Erdogana
navode da je njegov poriv za dogovor sa
Kurdima proizašao iz namjere da njihove
glasove u parlamentu pridobije za promjenu ustava koja će drastično povećati
ulogu i ovlasti predsjednika Republike,
te da nakon sljedećih izbora sam zasjedne na to mjesto. Taktički manervar sa
ustavnom promjenom je sasvim moguć,
ali on ne objašnjava dosadašnju promjenu odnosa prema iračkim Kurdima, niti
očiglednu potrebu da se stabilizira sigurnosna situacija uz dio sirijske granice
koji nadziru Kurdi.
Čak ni dobre namjere pregovarača
ne garantiraju pozitivan ishod. Tokom
zadnjih dvadesetak godina u sukobima
na Balkanu, Kavkazu i Bliskom Istoku
prekršeno je bezbroj primirja, bilo zbog
neslaganja strana u pregovorima, bilo
zbog njihove nemogućnosti da svoju
volju provedu na terenu. No činjenica je i
to da je veliki dio tih sukoba ipak završio
mirom ili je barem zamrznut trajnim primirjem. Sadašnji događaji na Bliskom Istoku stvorili su uvjete za veliki napredak
u rješavanju Kurdskog pitanja. Nadajmo
se da će ta šansa biti iskorištena.■
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati od
čovjeka čije je isklesano lice optočeno dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama.
Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade
Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nadimak
mu je inače bio Baja, svakoga mogu nasmijati mada je on uvijek
bio ozbiljan što najbolje govori o kompleksnosti njegove ličnosti.
Vitezović je u uvodu knjige, između ostalog, napisao: „Pisac koji
nije ušao u anegdote svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za
života“. Vitezović je jedan dio anegdota našao ispisane u formi
koja odgovara takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio
prelistavajući raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Priča o Svetom Nikoli
Bilo je to u ono zlatno doba pre rata. Jedan siromašak koji je
slavio Svetog Nikolu, a nije imao čime da ga proslavi, sedne
da napiše pismo svome svetitelju. Kaže mu šta je i kako je,
požali se kako nema para ni za sveću, a kamoli za prase, pa ga
zamoli da mu pošalje sto dinara. Adresovao je pismo „Svetom
Nikoli“, i bacio u poštansko sanduče.
Kad su poštari delili poštu, naiđu na pismo sa ovom neobičnom
adresom: Svetom Nikoli.
„Biće to neki radikalac, piše Nikoli Pašiću. Baci u poštu za
Predsedništvo!“
I pismo zaista ode u Predsedništvo vlade. Otvori ga neki
činovnik, pročita i odnese samom Nikoli Pašiću. A stari Nikola
Pašić sažali se, i on je slavio Nikoljdan, pa naredi:
„Pošaljite mu, ovaj, pet banke od moje strane. Evo pare. Kad
se, ovaj, već tako desilo.“
Prekosutra, opet poštari u beogradskoj pošti nađu novo pismo
sa adresom: „Svetom Nikoli.“
„Gledaj! I dalje piše onaj šašavi radikalac.“ – začudiše se oni.
Pa i to pismo pošalju Nikoli Pašiću. A u tom drugom pismu pisalo je:
„Dragi moj sveče i čudotvorče, hvala ti što si moju molbu uslišio
i pare mi poslao, da imam čime slavu proslaviti. Samo, molim te,
kad mi drugi put budeš slao pare, nemoj preko Nikole Pašića,
jer on je pola zadržao…“
Kanali u štampi
Nikola Pašić s javno klonio novinara. Intervjue je davao retko i
to samo stranim novinama i u istom slučaju samo stranim novinarima. Srpski novinar, iako radi za strane novine, nije mogao
da dobije razgovor sa Pašićem.
Nikola Pašić, ipak, nije ignorisao srpsku štampu, pošto je negda
i sam bio urednik partijskiih novina, već je znao da je vešto koristi. Srpskom štampom se koristio putem „kanala“, a „kanale“ je
imao u skoro svim novinama.
„Kanali“ su omogućavali da se u štampi kaže ono što je Pašić
hteo da kaže, ali da se ne vidi da on to kaže.
„Kanali“ su tako dobro radili i obavljali Pašićev trud, pa je, radi
njihove tajnosti i uverljivosti, Milan Gavrilović, njegov sekretar,
često u ime predsednika vlade Nikole Pašića javno demantovao
u istoj štampi ono što joj je tajno „kanalima“ puštao.
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
47
Šta je sramota
Trebinjac, pesnik Jovan Dučić je početkom veka bio student u
Parizu kao stipendista srpske vlade. To se studiranje razvuklo
na nekolike godine više, pa je Dučić stalno tražio produženje
odsustva.
Dučić je već svojim novim evropskim pevanjem izazivao zavist
beogradskih pisaca, a dugo studiranje je bilo povod još većeg
ogovaranja.
Kako je književnik i profesor Mile Pavlović bio blizak Pašiću, pa
i njegov špijun u Bosni u koju je išao kao putujući obućar i zato
dobio i nadimak „Krpa“, on se jednom usudio da sa Pašićem
popriča o Dučiću i Dučićevom dugom studiranju.
„Molim Vas, gospodine Pašiću, zbilja je Dučić jedan zevzekIbrahim… Molim Vas, izvinite na izrazu, i da dupetom studira
završio bi studije… To je jedan bezobrazluk.“ – ne štedi Mile ni
Dučića ni reči.
„Ovaj, znaš, Mile, to je bezobrazluk što ti kažeš!“
Narod između kralja i Pašića
Na početku kraljevanja Petra I Karadjordjevića dolazilo je do
sukoba između kralja Petra i Nikole Pašića. Kraljev sekretar
Živojin Balugdžić pisao je u „Štampi“ i „Dnevnom listu“ protiv
Pašića uvredljivo. Nikola Pašić ga je tužio sudu. Balugdžić se
apse morao spasavati bežanjem u Zemun.
Ono što sam nije smeo ili nije hteo da kaže starom kralju, Pašić
je to činio preko prote Milana Djurića, a što kralj Petar nije hteo
lično da kaže Pašiću u brk i u bradu to je, opet, išlo preko ovog
narodnog popa.
Kad god bi se odnosi između kralja Petra i Nikole Pašića zategli, javljao se prota Milan Đurić da ih kako tako izmiri.
„Slušaj ti, Petre, ako ti misliš da bi narod, u slučaju da bira
između Tebe i Pašića izabrao Tebe, onda se ljuto varaš… Narod
je odbacio Obrenoviće, ali je izabrao Pašića…“ - znao je da
odbrusi prota Đurić.
O padu Pašićeve vlade
U sukobu izmedju Kralja Petra i Nikole Pašića, „Vrač
pogađač“, srpski šaljivi list koji je izlazio ćirilicom u Zagrebu,
bio je na strani kralja Petra.
„Vrač pogađač“ pisao je novembra 1905. godine o novom
padu Pašićeve vlade:
„Promene vlade srpski narod smatra meteorološkom pojavom.
Zato sve padove vlade, pa i ovu poslednju, Pašićeve vlade,
prati izrekom: - padaju ćuskije!“
(Vesti o Pašiću u „Vraču pogađaču“ bile su potpisane sa HUZ,
što je bio tajni pseudonim Živojina Balugdžića, ličnog sekretara
kralja Petra).
Vezane ruke
„Vrač pogađač“ piše decembra 1905. godine:
„U Srbiji je Nikola Pašić opet sastavio svoj novi stari kabinet.
Sve je po Baji, to jest, po starom. Samo se srpska štampa plaši
da iz tog Pašićevog kabineta ne izađe opet za nju kakav – vezir
(to jest, onaj, koji će joj vezati ruke).“
treće poluvrijeme
HOĆE LI SKIDANJE S DRŽAVNE FINANCIJSKE INFUZIJE PROMIJENITI
DOSADAŠNJE ODNOSE U SPORTU TRANZICIJSKIH ZEMALJA
Tko preživi, pričat će
- o uspjehu
N
ogomet je više od igre.
Kazat će vam to svaki
natprosječno
ostrašćeni
navijač, iako većina njih
zapravo nema ništa opipljivo od toga. No, sve je više onih koji
imaju, unatoč globalnoj krizi. Nema razloga da im ne povjerujemo: eto, tako su
nogometni menadžeri s licencom svjetske krovne federacije FIFA-e, u 2012.
godini na transferima zaradili više nego
ranijih godina. Iako je vrijednost tržišta
pala za 290 milijuna eura, predstavnici
igrača su od klubova dobili 33 milijuna
više nego proteklih sezona, točnije,
menadžeri su zaradili ukupno preko 163
milijuna dolara. U 2012. godini u svim
službenim transakcijama i transferima,
okrenulo se 2,53 milijarde dolara. Govorim sad o službeno prijavljenim svotama, a gdje su one koje se dogovaraju
“ispod stola” ili se namiruju kroz različite
kompenzacije i poslove... Doduše,
prema pravilniku FIFA-e, klubovi iz
200 zemalja moraju unijeti na internet i
učiniti ih svima dostupnim sva plaćanja
kada igrači mijenjaju zemlje, neovisno
o tome kakva je priroda “trgovanja”.
Kad smo već kod toga, engleski klubovi su potrošili najviše, FIFA kaže da su
tamošnji agenti koji su posredovali u
međunarodnim transferima zaradili 59
milijuna dolara, dok su njihove kolege
u Italiji zaradili čak 18 milijuna dolara
manje. Kad je riječ o aktivnim igračima,
najbogatiji je David Beckham (PSG) sa
50,6 milijuna dolara, slijedi ga Christiano Ronaldo (Real Madrid) sa 43,5
milijuna dolara, a onda i Messi (Barcelona) sa 40,3 milijuna dolara. Ovdašnjim
Piše: Hrvoje Prnjak
sportašima je sve ovo vjerojatno teško
čitati. Ne zbog ljubomore, nego zbog
činjenice da se ovdašnji sportski profesionalizam zapravo jednom nogom
nalazi u prošlom sustavu, jer je jasno
da bez pomoći iz državnog ili lokalnih
budžeta, ne bi opstao... Iako se posljednjih godina dugovanja domaćih klubova
kroz pretvorbu masovno pretvaralo u
dioničke udjele lokalnih vlasti, a to će
zapravo reći da se dugove otpisivalo,
te su dionice uglavnom vrijedne tek njihovim vlasnicima, jer nisu izlistane na
burzama i uglavnom imaju tek emocionalnu vrijednost. No, od emocija i dobrih
namjera se ne živi: znaju to i nogometaši
bukureštanskog Rapida, koji su zbog
neisplaćenih ugovornih rata i plaće
sredinom travnja odbili odigrati utakmicu nacionalnog prvenstva. “Nećemo
trenirati i nećemo igrati sljedeću utakmicu”, poručio je kapetan Rapida Danijel Panku. Klub je pritisnut dugovima, a
igrači već mjesecima primaju samo desetak posto od plaće. “Nije Rapid jedini,
još je nekoliko klubova na rubu propasti
zbog nagomilanih dugova”, nemoćno
upozorava predsjednik rumunjske nacionalne lige Dumitru Dragomir.
PLAN JE DA PREŽIVIMO
Hvala na pitanju, ima toga i kod nas!
Brojni profesionalni klubovi, što nogometni, što košarkaški, odbojkaški ili
rukometni, ne isplaćuju redovito plaće
igračima, još manje drugim uposlenicima. Mladi košarkaški reprezentativac
Dominik Mavra napustio je nedavno
KK Split, u kojem je pokušao vratiti izgubljeno samopouzdanje. Razlog? Klub
48
mu nije plaćao niti podstanarstvo, pa se
mladić bio prisiljen vratiti - roditeljima,
u rodni Zadar. Predrag Danilović, predsjednik KK Partizan, nedavno je govorio
baš na temu financijskog preživljavanja:
“U financijskoj situaciji u kojoj se naša
država nalazi, pa samim tim i tvrtke i sve
ustanove pod njenom kapom, a jedna od
njih je i Partizan, koji također dosta ovisi
o volji državnih institucija, teško je bilo
šta planirati na duge staze. Iskreno, plan
je da preživimo, ništa drugo”, naglasio
je Danilović. “Zbog financijske situacije
odlučili smo se prošle godine za tim s
mladim igračima, uz želju da ih zadržimo
na okupu više godina, što bi iz sadašnjeg
ugla bio veliki poduhvat. Najviše me
brine to što je Partizan u velikoj financijskoj krizi i što je nedovoljna briga za
jednu veoma važnu sportsku instituciju
za ovaj grad i zemlju svih ovih godina,
osim pojedinačnih inicijativa, ali one nisu
dovoljne i ne predstavljaju jedan sistem
kojim bi trebao da se financira sport”,
kaže nekadašnji košarkaški as, koji je
igrao dovoljno dugo u inozemstvu da danas osobno nema egzistencijalnih problema, kakve imaju domaći profesionalci.
No, zato ima klub kojemu je na čelu. U
Crvenoj zvezdi je navodno još gore stanje, i dug premašuje 60 milijuna eura, pa
nije čudno da svako zatezanje odnosa
između ova dva kluba završi prepucavanjima u priopćenjima na temu “izvora
financiranja”, odnosno privilegiranosti.
Naravno da ovdašnji klubovi ne mogu
doslovno kopirati zapadnjačke uzore
profi-sporta, prije svega zbog stanja u
tuzemnim ekonomijama, a onda i daleko
slabijeg interesa ulagača (u nedavnom
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
preoblikovanju HNK Osijeka u sportskodioničko društvo dionice tog kluba kupila
su doslovno 94 navijača-mala dioničara!)
koji bi uistinu garantirali razvoj, što znači
da će se morati naći neko kompromisno
rješenje. Ili će se morati ići u neku vrstu
reamaterizacije (iako ju veći dio javnosti
još percipira kao svojevrsno poniženje?!)
ili pak u privatizaciju po svaku cijenu:
“Osobno se plašim privatizacije dok
gledam kako je ona sprovedena u
drugim područjima života. Na primjer,
zemljište gdje se nalazi stadion Partizana
i sportsko društvo je veoma vredno. E
sad, neko može procijeniti da ono vredi
mnogo manje, pa da se proda jeftinije, a
potom da se izmjesti stadion, pa da se
promijeni namjena zemljišta i izgrade
neki drugi objekti... Ja ne vjerujem u altruiste. Zašto bi netko ulagao u Partizan
ako nema zaradu? Mislim da sport mora
ostati pod kontrolom države, jer država tu
ima interes. Zašto bi netko imao priliku da
kupi Zvezdu ili Partizan? Do sada su sve
privatizacije bile u interesu privatnika, a
ne zaposlenih i radnika”, kazat će na ovu
temu Duško Vujošević, proslavljeni trener KK Partizana. Istina, na ruku mu ide
i nedavna izjava čovjeka iz vrha izvršne
vlasti, Aleksandra Vučića koji je, gostujući
na TV Pink kazao: “Država će poduzeti
ono što država može učiniti. Vidjet ćemo
što možemo uraditi kako bi pomogli klubu
koji je dužan preko 60 milijun eura. Riječ
je o velikom problemu za sve nas u ovoj
državi”. Drugim riječima, još neko vrijeme
će se raditi po starom i svi zadovoljni, a
nitko neće morati navijačima objašnjavati
zašto je zaustavljen dotok državnog novca u profesionalne klubove.
ŽIVOT U GRANICAMA MOGUĆEG
U Hrvatskoj, da stvar bude nezgodnija,
profesionalni nogomet će, mimo svoje
volje, uskoro morati uvesti europska
pravila igre i kad je riječ o financiranju,
što znači da će klubovi morati potpuno
zaboraviti na pomoć države, izravnu ili
prikrivenu, kroz sponzorstva turističkih
zajednica itsl.: “Da, primili smo tumačenje
europskog zakonodavstva po kojemu
profesionalni klubovi ne bi smjeli primati
više od 200 tisuća eura javnog novca
u razdoblju od tri godine, a potporama
se smatraju i porezne olakšice, dodjela
sportskih objekata, razne donacije, subvencije i sponzorstva... Od Ministarstva
vanjskih poslova zatražili smo dodatno
objašnjenje, no čini mi se da ćemo morati hitno utvrditi pravnu poziciju i status
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Hrvatska će uskoro morati uvesti evropska pravila igre u financiranju
sportskih klubova - klubovi će morati potpuno zaboraviti na pomoć države:
“Da, primili smo tumačenje evropskog zakonodavstva po kojemu profesionalni klubovi ne bi smjeli primati više od 200 tisuća eura javnog novca u
razdoblju od tri godine, a potporama se smatraju i porezne olakšice, dodjela
sportskih objekata, razne donacije, subvencije i sponzorstva... kazao je nedavno Petar Skansi, pomoćnik ministra obrazovanja, znanosti i sporta
samog sporta”, kazao je nedavno Petar
Skansi, pomoćnik ministra obrazovanja,
znanosti i sporta. Dakle, izmjene Zakona o sportu su vrlo izvjesne. Evo i zbog
čega: Grad Zagreb će ove godine Nogometnom klubu Dinamo isplatiti gotovo
11,2 milijuna kuna, Rukometnom klubu
Zagreb 6,2 milijuna kuna, Košarkaškom
klubu Cibona 4,1 milijun kuna (“cibose”
vode kadrovi pod izravnom kontrolom
gradonačelnika Milana Bandića, zbog
čega je opravdano sumnjati da Grad i
na druge načine pomaže funkcioniranje
kluba koji je na javnosti neobjašnjen
način gotovo u potpunosti sanirao financijske dubioze koje su prelazile 80 milijuna kuna!)... Dakako, primjer Metropole
(zapravo je riječ o varijacijama na temu
financiranja sporta u socijalizmu) slijede i druge sredine, u granicama svojih
mogućnosti. Pa Grad Zadar Nogometnom klubu Zadru godišnje uplaćuje 3
milijuna kuna, nakon što mu je oprostio
49
porezna i druga dugovanja u iznosu koja
prelaze 5 milijuna kuna. U Splitu je situacija teoretski nešto drukčija, pošto je
Grad suvlasnik i Hajduka i KK Split, no u
praksi je zapravo isto. Kako bilo, polako
dolazi na naplatu višegodišnje arčenje
i trošenje preko granica mogućnosti i
boniteta. Što bi rekao Predrag Bejaković,
znanstveni savjetnik na zagrebačkom Institutu za javne financije, “ni kao pojedinci
ni kao društvo više ne možemo trošiti više
od onoga što zarađujemo, odnosno, moramo živjeti u granicama mogućeg, a to
znači da se trebamo okrenuti ozbiljnom
radu, a ne živjeti od raznovrsnih oblika
renti ili zaduživanja”. Ne sumnjamo da će
glavni kapitalac hrvatskog ekipnog sporta, svemoćni Dinamov gazda Zdravko
Mamić, već nekako preživjeti i ovu mjeru.
A klupski sport? E, u to se ne bih zakleo. Neovisno o tome jeste li u EU ili ne.
Uostalom, i spomenuta Rumunjska je u
EU, zar ne... ■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina u RH
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: [email protected]
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
50
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112c, Zagreb
Tel: +3851 64 13 710
Tel/fax: +3851 64 13 711
[email protected]
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 177 / 2013.
Download

ETNIČKI RADIKALIZAM POHARAO HRVATSKU