IDENTITET
Godina 17 • Broj 165 • 20. Maj 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
Neuspjeh politike povratka izbjeglica
DONATORSKA KONFERENCIJA OZAKONILA
“HUMANO PRESELJENJE”
ROBERT PROSINEČKI:
Kada sam izašao na Marakanu trebalo mi je par minuta
da se saberem
2
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 165 / 2012.
4 SPEKTAR
Pripremio: IGOR PALIJA
10 RELATIVNI NEUSPJEH POLITIKE POVRATKA
Piše: DAVOR GJENERO
12 ĐURĐEVDANSKI IZBORI U SRBIJI
Piše: DRAŽEN LALIĆ
15 UMJESTO DA ZATVORE RATNE ZLOČINCE, HRVATSKE VLASTI SE
6
Donatorska konferencija u Sarajevu
BUNE ZBOG PRESUDE GOTOVINI
Pripremio: IGOR PALIJA
16 JOŠ TREBA ČEKATI DA SE CRKVA ODREKNE NDH
Piše: DRAGO PILSEL
20 UH, TA MATEMATIKA
Piše: RADOJE ARSENIĆ
22 TVORNICE RADNICIMA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
24 MAKNIMO HOMOSEKSUALCE S ULICE
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
26 PENDRECIMA PROTIV KRIZE
Piše: HRVOJE PRNJAK
Relativni neuspjeh politike povratka
27 IN MEMORIAM: SLOBODAN BUDAK
Piše: VLADO VURUŠIĆ (JL)
10
28 VJESNIK VIŠE NE POSTOJI
Piše: JOVAN HOVAN
31 SRBOREZ
Piše: NINOSLAV KOPAČ
32 PANORAMA
Pripremio: IGOR PALIJA
Izbori u Srbiji
34 FUKARA NAS ZAKRVILA I OSRAMOTILA
Piše: MARKO ROKNIĆ
12
36 DOMAĆINE, SREĆNA TI KRSNA SLAVA
Piše: NIKOLA CETINA
37 ALBANSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Piše: NIKOLA CETINA
38 INTERVJU: ROBERT PROSINEČKI
Razgovarao: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
42 SRBI GLASAJU ZA SDP, A ŽIVOTNE PROBLEME IM REŠAVA SDSS
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
45 LAKO JE BITI DOMOLJUB KAD SI SIT
Piše: DUNJA NOVOSEL
46 SJEĆANJE NA ARMENSKI GENOCID
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
48 SPORTSKI PORAZI U TRANZICIJI
Piše: HRVOJE PRNJAK
intervju: Robert Prosinečki
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković,
Izdavač:
Marko Roknić, Radoje Arsenić,
Srpski demokratski forum
Đurđa Knežević
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
3
38
SPEKTAR
KOMEMORACIJA:
P
redsjednik Ivo Josipović,
premijer Zoran Milanović
i predsjednik parlamenta
Boris Šprem poručili su na
komemoraciji u Spomenpodručju Jasenovac, u povodu 67.
godišnjice proboja logoraša, kako se ne
smije zaboraviti i negirati zločini u Jasenovcu te da u Hrvatskoj fašističke ideje
više neće proći. Predsjednik Josipović
istaknuo je kako treba prepoznati svakoga tko želi negirati zločine i tko u ime
nacije želi mržnju i stradanje. Dodao
je kako danas u udžbenicima nije
napisana puna istina o Drugome svjetskom ratu i upozorio kako se iz takvih
tragičnih događaja često nije naučilo
ništa jer se uvijek iznova javljaju pokreti
koji bi opet pogazili ljudskost, slobodu i
demokraciju. Premijer Zoran Milanović
istaknuo je kako glavna zadaća ovakvih
skupova nije držati političke govore,
nego da djecu u školskim udžbenicima
povijesti uči što se stvarno dogodilo i
da spoznaju istinu. “Kada su mladi već
formirane osobe, nakon toga je kasno
za učenje i svatko ide pod svoju zastavu. Jedina zastava kod koje trebamo
stati jeste zastava demokratske, slobodne i pravedne Hrvatske, otvorenog
društva, zajednica svih onih koji u njoj
žele živjeti”, rekao je premijer Milanović.
“Oni moraju učiti o ovakvim mjestima,
znati što se ovdje događalo i što je
dovelo do ovoga i da se to nikad više ne
smije dogoditi. U današnjem vremenu u
kojem se odluke donose brže nego ikad
dosad, mladi ljudi nemaju vremena za
povijest. Zato je glavni zadatak ovog
skupa da mlade učimo što se stvarno
dogodilo i da im kažemo punu istinu.
Gledamo ovih dana ispade netolerancije, nacionalne mržnje, čak i u centru Zagrebu, prema dječacima druge nacionalne konfesije. To su loše stvari, tome
treba reći ne!, zaključio je Milanović.
Predsjednik Hrvatskog sabora Šprem
rekao je da nitko ne može negirati žrtve
Jasenovca koji je bio logor smrti i da ti
zločini zaslužuju svaku osudu. Ustaški
Jasenovac je bio najveći sabirni i radni logor u NDH, osnovan u drugoj
polovini 1941. Od 1.073 logoraša, koliko ih je 22. aprila 1945. bilo u logoru, u proboj ih je krenulo 600, a preživjelo samo stotinjak. Preostalih 473,
koji nisu krenuli u proboj, ubijeno je i spaljeno. Istog dana 1945. počeo
je i proboj zatočenika Kožare, dijela logora u mjestu Jasenovcu. Od 167
zatvorenika, proboj je preživjelo njih 11.
pokret, istaknuo je, nije bio u interesu
naroda ni Hrvatske, već u njihovu vlastitom interesu, a suočavanje s vlastitom
prošlošću potrebno je čak ako je i neugodno. “Više od 80 hiljada ubijenih, od
kojih 20 hiljada djece, zastrašujući su
znanstveno utemeljeni i dokumentirani
podaci o ustaškom logoru Jasenovac i
njih danas nitko ne može osporavati ni
4
negirati”, dodao je te podsjetio kako su
žrtve najvećim dijelom bili Židovi, Srbi
i Romi, ali da se ta ista, tobože prohvatska politika, nije ustručavala u logoru
zatvarati i ubijati Hrvate, poput istaknutog člana Hrvatske seljačke stranke
Mihovila Pavleka Miškine, zato što su
se usprotivili Anti Paveliću i njegovim
ustaškim sljedbenicima.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
PRAVO & PRAVDA:
Srbi plaćaju sudske troškove
zato što im je familija
pobijena
U
posljednje tri godine, Hrvatska je ostvarila napredak u procesuiranju
ratnih zločina, ali odnos
prema članovima porodica civilnih žrtava rata i dalje je skanadalozan, upozoravaju organizacije
civilnog društva u Hrvatskoj. Jedan
od najdrastičnijih primjera su zločini u
Novskoj nad srpskim civilima 1991.godine, čiji članovi porodica, umjesto naknade za smrt svojih najbližih, plaćaju
državi visoke parnične troškove, zbog
sramotno izgubljenih sudskih postupaka. U Hrvatskoj je ukupno zabilježeno
više od stotinu takvih slučajeva. ‘’Ja
sam mor’o držat glavu, kad su odrezali
susjedi glavu, ja sam mor’o držat. Ćeri
su pucali u čelo ja sam mor’o gledat,
ne volim pričat o tome’’, priča Petar
Mileusnić svjedok zločina. Dvadeset
i jednu godinu nakon monstruoznog
zločina u Novskoj, kad su u jesen 1991.
pripadnici Hrvatske vojske upali u kuću
Petra Mileusnića i njegovih susjeda,
i počinili svirepe zločine, 76-godišnji
Petar kaže da nema više snage za
istjerivanje pravde. „Kakva pravda. Biće
dobro za koji dan kad se ja opružim, jer
76 godina ja imam sada već. Još sam
platio sudske troškove 21 tisuću i 500
kuna što mi je pobijena familija i ja izranjavan“. Mileusnić je Srbin, supruga
mu je bila Njemica. Iz „miješanog“ je
braka i ubijena 19-togodišnja Ljubica
Solar iz Siska čija majka Vjera Solar,
Hrvatica, puna dva desetljeća vodi bitku
za kažnjavanje kćerinog ubojice, ali umjesto pravde, on i dalje slobodno šeće
Siskom, a Ljubica mora platiti više od
2000 eura parničnih troškova iako ima
penziju od 2400 kuna. Marica Šeatović
iz Novske koja je 2004. tužila Republiku Hrvatsku i tražila odštetu za supruga kojeg su u kući, uz još tri člana
obitelji, krajem novembra ‘91. godine,
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Prema podacima nevladine organizacije Documenta širom Hrvatske ima
118 slučajeva u kojima su članovi obitelji poginulih civilnih žrtava tražili
odštetu od Hrvatske. Usvojeno je samo 15 zahtjeva, 83 su odbijena, a u 72
odbijena slučaja sud je tužiteljima naložio plaćanje parničnih troškova u
visini 10 do 20 hiljada kuna, što je 1200 do 3000 eura, a što u ukupnom
iznosu u ova 72 slučaja prelazi 2 milijuna kuna
ubili i masakrirali pripadnici Hrvatske
vojske kaže, da je u to ratno doba,
policija čak i napravila korektan uviđaj,
obavljena je i obdukcija, postojale su i
fotografije, ali one su kasnije zagonetno
nestale, a Marica je izgubila spor. Sada
joj je država sjela ovrhom na penziju i
tokom 18 mjeseci uzimala po 500 kuna
za naknadu parničnih troškova. Prema
Maričinim informacijama u Novskoj je
1991. ubijeno oko 17 civila, no počinitelji
- pripadnici 1. gardijske brigade „Tigrovi“, obuhvaćeni su 1992. godine Zakonom o oprostu. Tek nakon 19 godina
Državno odvjetništvo je odlučilo promijeniti kvalifikaciju i zločin u Novskoj je
prekvalificiran u ratni zločin nad civilnim stanovništvom što je i omogućilo
5
obnovu procesa i ponovno suđenje u
Sisku 2010. godine. Ali, ni danas se
u tom slučaju nije daleko doguralo,
ističe novinar Novog lista Boris Pavelić,
najzaslužniji što su zločini u Novskoj
dospjeli u javnost. “U jednoj rečenici se
može kazati da su suđenja ipak počela
sa 20 godina kašnjenja i prvostupanjski završena sa polovičnim uspjehom.
Osuđen je čovjek koji je bio u bijegu i
nije došao na suđenje, a optuženici koji
su sjedili u sudnici su oslobođeni. Što
se tiče građanskih parnica za naknadu
štete, one su još uvijek u fazi u kojoj su
bile uvijek, dakle ljudi gube te procese,
ne uspijevaju dobiti odštetu i pri tom
moraju plaćati sudske troškove“, navodi
Pavelić.■
SPEKTAR
IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA:
Zadovoljstvo rezultatima
donatorske konferencije
Donatorska konferencija u Sarajevu 24. aparil 2012.
H
rvatske vlasti i predstavnici srpske manjine
u Hrvatskoj zadovoljni
su rezultatima donatorske konferencije o izbjeglicama održane u Sarajevu. Prema
izjavama za RSE i jedni i drugi pozitivno ocjenjuju rezultate sarajevske
konferencije o izbjeglicama. U Hrvatskoj je za sada nešto preko dvije i po
hiljade zahtjeva za stambenih zbrinjavanjem bivših nositelja stanarskog
prava prema programima koji će biti
realizirani sredstvima prikupljenim
na donatorskoj konferenciji. „Dva su
cilja – osigurati dovoljno novaca za
stambeno zbrinjavanje sviju koji još
u regiji imaju status izbjeglica i da se
na taj način pitanje izbjeglica u regiji
riješi,“ podsjetila je ministrica vanjskih
i europskih poslova Vesna Pusić te
dodala: „Dakle, da se na neki način
taj život u vakuumu, taj život u privremenosti – što obilježava izbjeglički
status – završi“. I predsjednik Srpskog
narodnog vijeća Milorad Pupovac
ocijenio je konferenciju uspješnom.
„Hrvatska kao i sve zemlje u regiji
ima dvostruki razlog za zadovoljstvo
– jedan je politički, jer time rješavaju
jedan značajan dio izbjegličkog pitanja
što se tiče stambene problematike, a
drugi – zato što dobijaju značajan novac za rješavanje te problematike”, kazao je Pupovac. Time će biti stvoreni
uvjeti za bolje odnose među državama
6
regije, a zahvaljujući ovako prikupljenim sredstvima više će proračunskog
novca ostati za druge prioritete, dodao
je Pupovac. Komentirao je i primjedbe
kako je veći dio prikupljenih sredstava
namijenjen stambenom zbrinjavanju u
zemlji izbora, konkretno Srbiji, a ne u
zemlji porijekla, dakle konkretno Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. „Ako
se može govoriti i o tome da se ovdje
nije uspjelo popraviti politike etničkog
čišćenja do kraja, tako da se svatko
može vratiti gdje je bio, ipak se dio
štete zapravo na ovaj način umanjuje
i ljudima priznaje dio njihovih prava i
tako im se olakšava da u drugim sredinama mogu nastaviti život“, smatra
Pupovac.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
SRBIJA:
Srbi iz regije na konferenciji u
Beogradu
Premijer Srbije Mirko Cvetković je, otvarajući konferenciju na kojoj su sudjelovali predstavnici Srba iz Albanije,
Makedonije, Rumunije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Hrvatske i Crne Gore, istakao da je, nakon
turbulentne prošlosti u kojoj su međuetnički sukobi u regionu bili česti, došlo vrijeme da se sva sporna pitanja
rješavaju dijalogom.
P
olitički predstavnici srpskog
naroda u državama Balkana
okupili su se 27. aprila u Beogradu na trećoj konferenciji
“Položaj i perspektive srpskog naroda u zemljama regiona”. Ministar vera i dijaspore Srđan Srećković je
istakao da je Srbija, kao najveća i najmnogoljudnija zemlja regiona, svjesna
svoje odgovornosti za stabilnost Balkana, i da zato nastoji da bude glavni promotor politike dobrosusjedskih odnosa
i regionalne suradnje. “U tom smislu za
nas su od strateške važnosti najbolji
mogući politički i ekonomski odnosi sa
svim susjedima. Iskreno se zalažemo
za regionalnu standardizaciju i harmonizaciju, ne samo zakonodavstva koje
regulira položaj nacionalnih zajednica,
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
već i za punu primjenu tih standarda u
praksi”, kazao je Srećković. Ministar je
podsjetio da je Srbija za politiku prema
manjinskim nacionalnim zajednicama dobila najviše ocjene relevantnih
međunarodnih institucija, i da, stoga,
očekuje da države regiona u odnosu
prema srpskom zajednici sprovode iste
principe. Srećkovih je naglasio da Srbija, kao demokratska država, poštuje
međunarodno pravo i suverenitet svih
susjeda, ali da svoje nacionalne interese brani na legitiman način tako
što pruža podršku Srbima u regionu.
Savjetovanje je, kako je rekao, usmjereno u pravcu zajedničke evropske perspektive i budućeg života cjelokupnog
srpskog naroda iz regiona u Evropskoj
uniji. Premijer Srbije Mirko Cvetković
7
poručio da je zadatak političkih elita
da učine sve kako bi se ovoj i budućim
generacijama omogućio život bez
etničkih razmirica i ekonomski prosperitet. “Perspektive srpskog naroda
u regionu mogu biti sigurne samo ako
svi zajedno idemo putem mira, ukoliko uspostavimo evropske standarde
jednakosti i ravnopravnosti, otvorimo i
zaokružimo proces pomirenje. Srbiji pripada uloga razvojnog motora regiona i
faktora stabilnosti. Važan dio tog procesa su Srbi koji žive u državama regiona”, rekao je Cvetković. Srbija, kako je
istakao, nastoji da očuva autentičnost,
raznolikost i kulturno historijsku baštinu
svog naroda u regionu, i to čini na način
koji je u skladu sa najboljim standardima EU.■
SPEKTAR
Privredna komora
Srbije otvorila
predstavništvo u
Hrvatskoj
EKONOMSKA SURADNJA:
P
odrška srpskim tvrtkama pri ulasku
na hrvatsko tržište, bolja suradnja
dviju ekonomija i zajednički nastup
na trećim tržištima su osnovni ciljevi
zbog kojih je otvoreno predstavništvo Privredne komore Srbije u Zagrebu. Direktor predstavništva je bivši novinar,
a potom manager u „Podravki“ Drenislav Žekić.
Predstavništvo srpske komore otvorilo se 11 godina nakon otvaranja ureda Hrvatske gospodarske
komore u Beogradu koji je uvelike pripomogao
tome da sada u Srbiji djeluje preko 200 hrvatskih
kompanija, dok je udio srpskih kompanija u Hrvatskoj znatno manji.■
INICIJATIVA:
N
a poticaj Inicijative “Ujedinjeni protiv fašizma”
mreža organizacija i
pojedinaca pokrenula je
inicijativu za revitalizaciju javne proslave Dana
oslobođenja Zagreba. U čitavoj se Evropi
više od 50 godina obilježava 9. maj, Dan
pobjede nad fašizmom. Schumanova deklaracija, početak formiranja onoga što
je danas Evropska unija, predstavljena
je upravo na taj datum pet godina nakon
završetka rata u Evropi, čime je to postao
Dan Evrope. Samo dan prije konačne
kapitulacije fašističkih snaga, 8. maja
1945., jedinice Narodnooslobodilačke
vojske Jugoslavije ušle su u Zagreb kojeg su prethodno ustaške vlasti proglasile otvorenim, a oružane snage tzv. NDH
napustile bez borbe. Dan oslobođenja
grada Zagreba proglašen je Danom grada Zagreba i slavio se punih 45 godina
održavanjem brojnih priredbi, svečanosti
i drugih manifestacija. Nakon 1991. Dan
oslobođenja Zagreba nasilno se ukida i
čini se sve da se antifašistička ideja marginalizira i izbriše iz javnog i kolektivnog
sjećanja. Danom grada proglašava se
31. maj, datum koji u povijesti grada ne
predstavlja ništa, a preimenuje se i Ulica
8. maja 1945. Uklanjaju se i ruše antifašistički spomenici, a agresivna politička i
medijska propaganda pokušava uspostaviti povijesni revizionizam.■
ZAGREB – TRG BANA JOSIPA JELAČIČA, 11. MAJ 1945.
Preko 100 hiljada zagrepčana dočekalo je partizane prilikom oslobođenja
grada
8
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Predsjednik Vlade s
predstavnicima Platforme 112
HRVATSKA:
P
redsjednik Vlade Republike
Hrvatske Zoran Milanović
sastao se s predstavnicima Platforme 112 Sandrom
Benčić, Centar za mirovne
studije, Jelenom Berković,
GONG, Vesnom Teršelič, Documenta,
Tomislavom Tomaševićem, Zelena akcija, Ljubom Manojlovićem, Srpski demokratski forum, Tonijem Gabrićem, Udruga
za nezavisnu medijsku kulturu, i Damjanom Janjuševićem, Udruga za samozastupanje. Platforma 112 je organizacija
okupljena povodom praćenja stanja ljudskih prava i vladavine prava u kontekstu
završetka pregovora Republike Hrvatske
s Evropskom unijom. Platforma je sastavila 112 zahtjeva za novu Vladu, a nakon
112 dana Vlade izdala i prvo priopćenje
u kojem su izrazili zadovoljstvo učinjenim
pomacima, ali i upozorili na neke probleme koji još nisu na tragu rješavanja.
Predstavnici NVO-a okupljenih u Platformu 112 na sastanku sa premijerom
Milanovićem
Predstavnici organizacija okupljenih u
Platformi izložili su premijeru Milanoviću nekoliko područja problema koje treba riješiti i gdje očekuju pomoć Vlade, a
tiču se institucije kodeksa savjetovanja
sa zainteresiranom javnošću, sustava
besplatne pravne pomoći, stambenog
zbrinjavanja i povratka, medija te politike
upravljanja javnim resursima. Predsjed-
nik Vlade Zoran Milanović istaknuo je da
Vlada gradi transparentne i inkluzivne
institucije, pri čemu su dobrodošle sugestije i konstruktivne kritike zainteresirane
javnosti i organizacija civilnog društva.
Ovo je prvi u nizu sastanaka, uključujući
i sastanke u resornim ministarstvima za
rješavanje konkretnih pitanja, zaključio je
premijer.■
RATNI ZLOČIN:
I
Kaznena prijava za Bljesak
nicijativa mladih za ljudska prava
i Srpski demokratski forum podnijeli su kaznene prijave protiv
počinitelja ratnih zločina protiv
ratnih zarobljenika nakon VRA
«Bljesak». Kako stoji u kaznenoj
prijavi, u toku VRA «Bljesak», 4. maja
1995. godine, hrvatske snage ušle su na
područje tadašnje zaštićene zone UN-a
u zapadnoj Slavoniji, u područje oko Pakraca. Svi pripadnici vojske Republike
Srpske Krajine su već dan ranije, dogovorom o predaji, predali svoje oružje
predstavnicima UN-ovih mirovnih snaga
i čekali mirnu predaju hrvatskim snagama. Nakon što su od strane hrvatskih
snaga odvojene žene i djeca, muškarci
su bili okupljeni, njih preko 500 i odvezeni autobusima u Varaždin. U Varaždin
su odvedeni pred sportsku dvoranu, gdje
su prvo bili primorani sjediti na nogama
na betonskom igralištu u položaju s rukama na leđima, a ukoliko nisu poštovali
ova naređenja, trpili su udarce nogama.
Nakon što su ih pripadnici hrvatskih snaga istuširali hladnom vodom, uveli su ih
u dvoranu gdje su bili redom ispitivani u
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
izdvojenim prostorijama. Na ispitivanjima
su ih pitali pitanja na koja nisu mogli dati
odgovore, te su ih pripadnici policijskih,
ali i drugih snaga, psihički maltretirali,
mučili, tukli šakama i nogama te raznim
drugim predmetima. Osim ispitivanja,
kada su zarobljenici bili smješteni u dvorani, čuvari su ih povremeno udarali, a
deprivirali su ih sna primoravajući ih da
se dižu i pjevaju hrvatsku himnu i ostale
hrvatske nacionalne pjesme te pozdravljaju zastavu. Osim toga, hrana koju su
im davali je bila previše soljena, zbog
čega su pili mnogo vode i morali češće
odlaziti obavljati nuždu, a u prostorijama
toaleta su ih pripadnici policije tukli. Ova
zlodjela činili su kada pripadnici Crvenog
križa, koji su redovito dolazili provjeravati tretman zarobljenika, nisu bili prisutni.
Nakon što su zarobljenici proveli neko
vrijeme (neki i oko 2 tjedna) u Varaždinu,
većina je odvezena u Bjelovar pred Vojni sud, gdje su bili optuženi za oružanu
pobunu i amnestirani, s tim da nekima
nije bilo objašnjeno ni zašto i za koja djela im se sudi. Nakon ovoga vraćeni su u
Pakrac. Na temelju više svjedočanstava
9
osoba mučenih u Varaždinu, od kojeg
mučenja neki i danas trpe fizičke, a gotovo svi psihičke posljedice, Inicijativa
mladih za ljudska prava Hrvatske i Srpski
demokratski forum podnijeli su kaznenu
prijavu Državnom odvjetništvu Republike
Hrvatske zbog ratnog zločina nad ratnim
zarobljenicima. Budući da se pripadnici
hrvatskih snaga koji su tukli i mučili ratne
zarobljenike, kao ni oni koji su ih ispitivali, nisu predstavili, ova kaznena prijava
podnesena je protiv osoba nadređenih
direktnim počiniteljima, odnosno osoba
koje su u svojstvu nadređenih, zapovjednika specijalnih jedinica MUP-a RH,
Vojne policije Ministarstva obrane RH i
zapovjednika Hrvatske vojske RH kršeći
pravila međunarodnog prava naredili ili
znali da podređeni muče ratne zarobljenike u velikom broju na osobito okrutan i
podmukao način i prema njima nečovječno postupaju, nanoseći im velike patnje i
povrede zdravlja batinanjem i verbalnim
zastrašivanjem. Inicijativa i SDF uvjereni
su kako će Državno odvjetništvo provesti
istragu protiv počinitelja ovih zločina te
podići optužnicu protiv njih.■
manjine & većine
RELATIVNI NEUSPJEH
POLITIKE POVRATKA
Donatorska konferencija uvodi novo načelo zbrinjavanja izbjeglica i ovo pitanje politički zaključuje. Do sada je, barem
službeno, prevladavalo načelo povratka svih u svoje zavičaje.
Sada međunarodna zajednica i formalno pomaže Srbiji da
zbrine one koji su došli kao izbjeglice i odlučili konačno ostati ondje. Za velik dio hrvatske politike takva odluka donosi
„prešutno“ olakšanje, ali za demografske i ekonomske interese
Hrvatske to je loša odluka
P
Piše:
DAVOR
GJENERO
roblem izbjeglica i njihova zbrinjavanja u
regiji nakratko se, zbog
Međunarodne donatorske konferencije u Sarajevu, barem do neke mjere našao
u fokusu javnosti. U Hrvatskoj je
problem izbjeglica zapravo uvijek bio politički marginaliziran.
U vrijeme rata razlikovale su
se dvije skupine raseljenih: izbjeglice i prognanici. Prognanicima se nazivalo one koji su bili
prisiljeni napustiti svoje domove
na okupiranim dijelovima Hrvatske, a do 1995. godine izbjeglicama su bili smatrani pretežno
ljudi istjerani iz Bosne i Hercegovine. Izbjeglice su se, pak, dijelile
u dvije skupine – jednu su činili
Bošnjaci, koji su u Hrvatskoj bili
zapravo „u proputovanju“, bilo do
tada dok se nisu zaustavile ratne
operacije u BiH, bilo dok nisu otišli
u treće zemlje, u kojima su našli
trajno utočište, a drugu Hrvati iz
BiH. Njih je Tuđmanov režim tretirao kao „genetski materijal“ za
nastanjivanje onih dijelova Hrvatske u kojima je ta vlast slabo sta-
jala, kao što je, na primjer, bila Istra, a nakon Bljeska i Oluje 1995.
vlast je u njima vidjela „poželjno“
stanovništvo za područja iz kojih
su izbjegli Srbi. Osim ove uloge,
Hrvate iz BiH Tuđmanov režim
smatrao je i poželjnim „topovskim
mesom“, pa je izbjegle muškarce
protiv njihove volje nasilno
novačio i slao u vojne operacije
u BiH, uglavnom u sastavu HVOa. Nakon Bljeska i Oluje izbjeglicama su postali Srbi iz Hrvatske,
a režim je tolerirao, ako ne i poticao, sustavno uništavanje njihove
imovine, kuća i imanja, kako bi se
sudski epilog. Jedan od takvih je
zločin u Gruborima, počinjen od
strane policijskih specijalaca koji
su trebali „osiguravati teren“ i posjet tadašnjega autoritarnog vladara Tuđmana na oslobođenom
prostoru. Skandalozno je da se
taj proces i danas odvija na rubu
neregularnosti, da optuženi najprije bježe, da pod misterioznim
okolnostima nestaje jedan od
njih, koji je po svemu sudeći bio
spreman priznati krivicu, pa ga
nalaze obješenog nakon egzekucije koja je inscenirana kao
samoubojstvo. Tako dugo dok se
spriječila svaka pomisao na njihov
povratak. Još gore, toleriran je i
teror prema onima koji su ostali,
a neki od najgorih zločina iz tog
vremena tek bi sada trebali dobiti
ne osigura elementarna pravda
za žrtve, nemoguće je govoriti o
uspostavljanju sigurnosti u pravom smislu riječi. Jasno je da je
Tuđmanovu režimu osjećaj ne-
Unatoč golemom ulaganju rezultati povratka srpskih izbjeglica su porazni – povratak nije održiv,
vratili su se ljudi izvan radno aktivne životne
dobi, bez djece. Za koju godinu od takva povratka
neće ostati ništa…
10
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
sigurnosti bio jedno od oruđa u teroru
prema srpskome stanovništvu na ovom
području. Taj je režim jedne izbjeglice
nastojao „nadomjestiti“ drugima, ali
projekt etničkog inženjeringa, kako god
bio „ambiciozno“ zamišljen i dogovoren
u tajnoj komunikaciji dvojice autoritarnih vladara – Tuđmana i Miloševića
– završio je neuspjehom. Područja, što
su ih napustili hrvatski Srbi, surova su
i teška za život, i u njima može opstati
samo onaj tko ima socijalno iskustvo
života na takvu području. Hrvatski izbjeglice iz Bosne i Hercegovine uglavnom
su u tim krajevima ostajali samo tako
dugo dok su morali, i to dok za sebe
nisu našli bilo kakvo drugo rješenje, a
trajno su ostali samo oni kojima traganje za alternativom nije uspjelo. Povratak
srpskih izbjeglica započeo je u većoj
mjeri tek pet-šest godina nakon početka
izbjeglištva, a i tada su se, zbog nepovoljnih socio-ekonomskih okolnosti, vratili pretežno starci. Potrošen je ogroman
kapital za obnovu kuća, često točkasto
raštrkanih po ogromnom praznom
prostoru. Unatoč golemom ulaganju
rezultati su bili porazni – povratak nije
održiv, jer su se vratili ljudi izvan radno-aktivne životne dobi, bez djece. Za
koju godinu od takva povratka neće ostati ništa. Mlađi se nisu vraćali, jer nisu
našli egzistenciju. Ekonomska aktivnost
na područjima povratka posve je zamrla, a zaposlenje može osigurati samo
državna služba. Ta su namještenja,
međutim, već zauzeli neki drugi, bilo
autohtono hrvatsko stanovništvo, bilo
Hrvati useljeni iz BiH. Rezultat je da
smo prema popisu stanovništva 2001.
na tom prostoru imali tek polovinu predratnoga stanovništva i trećinu radnih
mjesta. Poduzetnički su projekti propadali zbog nestalnosti poticaja, ali i zato
jer u ispražnjenom prostoru često nije
bilo moguće naći radnike za neki projekt. U svim ovim godinama tek su se
rijetko mogli čuti glasovi kako je u Hrvatskoj, ako se ona prešutno odriče dijela
svojih građana, nemoguće uspostaviti
društvo utemeljeno na europskim vrednotama, a jedna od njih je i ravnomjerni
i održiv društveni razvitak cijele zemlje. Bez povratka mlađega, radno aktivnog stanovništva, uglavnom srpske
nacionalnosti, u krajeve što ih se pre-
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
POSEBNI INTERES!?
U
svim ovim godinama tek su se rijetko mogli čuti glasovi kako je
u Hrvatskoj, ako se ona prešutno odriče dijela svojih građana,
nemoguće uspostaviti društvo utemeljeno na europskim vrednotama,
a jedna od njih je i ravnomjerni i održiv društveni razvitak cijele zemlje.
Bez povratka mlađega, radno aktivnog stanovništva, uglavnom srpske
nacionalnosti, u krajeve što ih se pretenciozno naziva područjima od
posebnog državnog interesa, nemoguće je zamisliti njihovo oživljavanje
i ostvarivanje tog „posebnog interesa“.
tenciozno naziva područjima od posebnog državnog interesa, nemoguće je
zamisliti njihovo oživljavanje i ostvarivanje tog „posebnog interesa“. Nakon
sarajevske Donatorske konferencije
pitanje povratka izbjeglica u regiji bit će
politički zaključeno. Donatorska konferencija uvodi novo načelo zbrinjavanja
izbjeglica. Do sada je, barem službeno,
prevladavalo načelo povratka svih u
svoje zavičaje. Sedamnaest godina
nakon što su izbjegli u Srbiju ili u BiH,
za mnoge Srbe iz Hrvatske povratak realno nije bio očekivan. Međutim, sada
međunarodna zajednica i formalno
pomaže Srbiji da zbrine one koji su došli
kao izbjeglice i odlučili konačno ostati
ondje. Za velik dio hrvatske politike takva odluka donosi „prešutno“ olakšanje,
ali za demografske i ekonomske interese Hrvatske to je loša odluka. Za
11
Srbiju je, pak, temeljni interes da se
izbjegne daljnja politička radikalizacija
useljeničke populacije. Odgurnuti na
marginu društva, bez sređene egzistencije, politički razočarani, izbjegli iz Hrvatske bili su političko lovište radikalskih
političkih opcija. Budući da je nakon što
17 godina žive negdje drugdje, što su se
već ukorijenili u nove sredine, a njihova
djeca uglavnom nemaju nikakvih čvrstih
veza s roditeljskim zavičajem, jasno je
da se glavnina te populacije nikad neće
vratiti u Hrvatsku. Ako je tako, onda je
stvar elementarne pravednosti da im
se pomogne u uspostavljanju egzistencije u državi koju su odabrali za novu
domovinu. A o demografskim posljedicama takve odluke za prostor od Siska
i Karlovca do zaleđa Zadra i Splita ili za
Zapadnu Slavoniju tek će se naknadno
raspravljati.■
tekovine demokracije
ĐURĐEVDANSKI IZBORI
U SRBIJI
Za razliku od prethodnih izbora u Srbiji, velike nacionalne i historijske teme bile su na margini, pa tako i Kosovo, a dominirali su
„kruh i maslo“. U takvoj socijalnoj retorici najbolje su se snašli socijalisti Ivice Dačića koji su komunicirali jednostavno i razumljivo,
što se izrazilo u jasnim i narodu prepoznatljivim porukama
P
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
o povratku iz Beograda,
gdje
sam
četiri dana promatrao
đurđevdanske izbore,
listam brojne isječke
iz novina koje sam tada i ranije
prikupio te čitam svoje bilješke.
Shodno staroj navici, pokušavam
izdvojiti jednu misao koja posebno vjerodostojno izražava duh
toga važnoga političkog procesa
i pripadajuće rasprave u javnosti. Naposljetku se odlučujem za
sljedeću poruku Svetislava Basare: „Demokratski, višestranački
izbori u Srbiji su zapravo najbolja
propaganda za jednopartijski sistem i diktaturu“. Jedan od najboljih
srbijanskih kolumnista je tom tvrdnjom počeo tekst koji je pod naslovom „Predizborna psihopatologija“ objavljen u tjedniku NIN 12.
travnja, tri tjedna prije održavanja
izbora. U tom je članku Basara
uspio sažeti ono najvažnije što
se dogodilo u prvoj polovini ovoga proljeća u Srbiji, uključujući
čak prognozu vezanu za „vožda“
Ivicu Dačića prema kojoj „sumanute okolnosti idu na ruku SPS-u
i njegovoj malenkosti, pa ponovo
pribegava odsečnoj Miloševićovoj
retorici i mimici...“ Koje su „sumanute“ okolnosti vezane za izbore 6.
svibnja ove godine dovele do toga
da su reformirani socijalisti, sa čak
16,6 posto glasova koje je osvojila
njihova koalicija, postali jedna od
tri velike stranke u Srbiji, zemlji u
kojoj bar neko vrijeme neće biti
stranačkoga bipolarizma? Zbog
čega je bivši bliski suradnik Slobodana Miloševića (uz ostalo,
Dačić je devedesetih i početkom
sljedećega desetljeća bio glasnogovornik i potpredsjednik SPSa) zadobio velik ucjenjivački potencijal, koji mu istodobno daje
nemale šanse za položaj premijera i ogromne mogućnosti da
upravo on najsnažnije djeluje kao
king maker, dakle akter koji s kapitalom od 15,3 posto glasova
može presudno utjecati na izbor
šefa države 20. svibnja, u drugom
krugu toga nadmetanja? Javnost
je očito više povjerovala tvrdnji
„znam ‘ko će biti premijer“ samouvjerenoga Ivice Dačića, danoj
pri kraju izborne noći 6. svibnja,
nego izjavi uzdrmanoga Borisa
Tadića (njegova koalicija „Srbija
za bolji život“ je osvojila samo
23,2 posto; predsjednički kandidat dobio je tek malo više od
četvrtine glasova) koji je dvadesetak minuta nakon Dačićevoga
istupa izjavio „ne pristajem na
uslove i ucene“. A Tomislav
Nikolić je nezadovoljavajućim rezultatom koalicije „Pokrenimo Srbiju“ (24,7 posto) i osobito njega
kao predsjedničkoga kandidata
(25,5 posto, drugi po snazi) i
12
više nego dosad, i to unatoč novoj proeuropskoj retorici, pokazao svoju neprispodobivu karakteristiku
snažnoga
gubitnika.
Međutim, ta karakteristika možda
- ako se Tadić bude „tvrdoglavio“
- povećava prostor za formiranje
vlade sastavljene od naprednjaka, socijalista i vjerojatno u tom
slučaju „pepelom posutih“ (zbog
vlasti se može odustati i od ideje
državne neutralnosti) Koštuničinih
DSS-ovaca, u kojoj bi Dačić, a ne
Nikolić, bio „šef parade“. KRUH I MASLO
Okolnosti vezane za đurđevdanske
izbore koje su već dovele i koje će
ubrzo dovesti do promjena (većih
ili manjih, tek će se vidjeti) na srbijanskoj političkoj sceni nedvojbeno su složene. Moguće ih je
analizirati na tri osnovne razine:
ekonomskoj, socijalnoj i političkoj.
Što se tiče prve dvije razine, u
ovom tekstu zbog nedostatka
prostora ističem samo najvažnije
odrednice. Ekonomska situacija
u današnjoj Srbiji evidentno je
vrlo teška. Bruto domaći proizvod, nakon izvjesnoga povećanja
prijašnjih godina, u ovoj godini osjetno pada, pa je zemlja zapravo
već u recesiji. U prva dva mjeseca
2012. je srbijanski izvoz, ionako
nizak, bio za desetinu manji nego
u istom razdoblju prošle godine,
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
a industrijska je proizvodnja pala za 13
posto. Proračunski deficit se oteo kontroli:
stručnjaci predviđaju kako će ove godine
iznositi najmanje 6 posto, umjesto planiranih, ionako visokih, 4,25 posto. Jedan
od razloga za posljednje pogoršanje
najvjerojatnije je vezan za naizgled
začudno (malo je toga nelogično u vremenu kad političari „nesu jaja“) povećanje
prosječne plaće: u veljači ove godine
iznosila je čak 8,3 posto više (40,003 dinara) nego mjesec ranije. Tome treba dodati kako su plaće u Srbiji gotovo dvaput
(u eurima) manje nego u Hrvatskoj, a da
su cijene, kako sam se uvjerio, tek malo
niže nego kod nas. Socijalne su tegobe
u današnjoj Srbiji posebno izražene.
Broj umirovljenika i zaposlenih je gotovo
izjednačen: na 100 osoba koje su u penziji i većinom primaju vrlo niske mirovine
dolazi tek 102,5 onih koji su u radnom
odnosu (podaci za travanj ove godine).
Procjenjuje se da oko pola milijuna ljudi
radi „na crno“, što uz ostalo znači da ne
uplaćuju poreze i time bitno smanjuju
mogućnosti države u stvaranju uvjeta za
nova radna mjesta. Stopa nezaposlenosti je vrlo visoka (gotovo četvrtina radno
sposobnog stanovništva), posebno među
mladima među kojima više od trećine
traži posao. Taj problem nije znatnije
ublažila ni „očajnička“ mjera ranije Vlade
Srbije slijedom koje se poslodavcima iz
proračuna plaćalo u prosjeku 4,265 eura
za svako novo radno mjesto (od 2006.
tu je mogućnost iskoristilo 226 tvrtki,
većinom u stranom vlasništvu, koje su u
tom razdoblju zaposlile 40,000 osoba).
Ekonomske i socijalne teškoće Srbije i
njenih građana dominirale su agendom
kampanja aktera koji su se, što je svojevrsni kuriozum, istodobno natjecali na
različitim (predsjedničkim, parlamentarnim, lokalnim) izborima prve nedjelje
u svibnju. Velike, dakle „nacionalne“ i
„istorijske“, teme su na tim izborima, za
razliku od onih prethodnih, bile na margini, uključujući čak i pitanje Kosova o
kojemu je većina političkih aktera nastojala zboriti što rijeđe i uopćenije. Nova
priča političara, dakle ona koja se odnosi
na „kruh i maslo“, bila je međutim jako
uopćena. Tadić nije valjano objasnio kako
on i njegovi demokrati namjeravaju ostvariti „bolji život“, a Nikolić i naprednjaci
su propustili iznijeti konkretne načine na
koje planiraju „pokrenuti“ zemlju. Umjesto toga su vodeći akteri, trošeći velike
iznose novca iz državnoga proračuna i
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Tadić nije valjano objasnio kako on i njegovi demokrati namjeravaju ostvariti
„bolji život“, a Nikolić i naprednjaci su propustili iznijeti konkretne načine na
koje planiraju „pokrenuti“ zemlju
Ivica Dačić i njegovi suradnici su se znalački komunikacijski distancirali od
dosadašnje ekonomske i socijalne politike dosadašnje vlasti, iako su socijalisti u njoj najizravnije sudjelovali. Na osnovu toga, Dačićeva je koalicija
dobila znatnu podršku umirovljenika i drugih gubitnika tranzicije
Ove je izbore označio neuspjeh doskora vrlo popularnih radikala koji se očito
nisu snašli nakon gubljenja interesa velikoga dijela javnosti za ratne teme i
vojvode okrivljene za ratne zločine, te podjele stranke i pojave novih aktera
na desnoj strani političkog prostora
13
tekovine demokracije
Ostali sudionici izbora uglavnom su se borili za prelazak izbornoga praga. Neki su u tome bili razmjerno uspješni, kao
Demokratska stranka Srbije „vječnoga“ Vojislava Koštunice (7,2 posto) iili koalicija Preokret u kojoj su rame uz rame
stajali, promatračima sa strane teško razumljivo, Čeda Jovanović i Vuk Drašković (6,6 posto)
očito (posebno oni najsnažniji) iz drugih
izvora, obasipali javnost uglavnom otrcanim marketinškim porukama. Mnogi
od takvih apela, koji su bili najuočljiviji
u kampanjama dvije najsnažnije koalicije, već su korišteni u drugim zemljama. Primjerice, „Pokrenimo Srbiju“ je
parafraza slogana Sanaderovog HDZ-a
iz 2003. (?!), a predizborni slogan „Bolji
život“ bio je istaknut u nizu zemalja, i to
uglavnom sa slabim uspjehom (takvu
poruku stručnjaci ne preporučaju, jer treba obećavati najbolje, a ne „bolje“).
PAKIRANJE POLITIKE
Promjenu vlasti (Nikolić i suradnici) ili
sigurnost i kontinuitet (Tadić i njegovi)
prezentirali su kao „biti ili ne biti“ Srbije. Ustvari su demokrati i naprednjaci
najviše bili usmjereni jedni na druge, pri
čemu se nisu ustručavali, što je posebno
obilježavalo Tadićev tabor, voditi negativnu, pa djelomice i prljavu kampanju.
Dosadašnji predsjednik, iako psiholog
i stručnjak za marketing okružen spin
doktorom Srđanom Šaperom i drugim
stručnjacima za uvjeravanje birača, napravio je veliku stratešku grešku u vođenju
kampanje: u za mnoge žitelja Srbije teško
izdržljivoj društvenoj situaciji, koja išće
strukturne ekonomske i druge promjene,
previše je inzistirao na stabilnosti („Izbor
g. Nikolića bio bi povratak u neizvjesnost
i rizik, koje građani više ne žele“). Izgleda da je te greške bar podsvjesno bio
svjestan, s obzirom da je na velikom skupu u Beogradu on, koji već dugo vlada,
uzviknuo kako „Srbija posle 6. maja više
neće biti ista“ (?!). Nikolić i naprednjaci
su napravili manje grešaka u kampanji,
ali njihova komunikacijska pa i kulturna
inferiornost bila je i ovoga puta očita. Takvu je situaciju iskoristio Ivica Dačić, koji
je komunicirao jednostavno i razumljivo,
što se izrazilo i u porukama (npr. slogan
„Jasno“) njegove koalicije. Ostali sudionici uglavnom su se borili za prelazak izbornoga praga. Neki su u tome bili razmjerno uspješni, kao Demokratska stranka
Srbije „vječnoga“ Vojislava Koštunice (7,2
posto) iili koalicija Preokret u kojoj su
rame uz rame stajali, promatračima sa
strane teško razumljivo, Čeda Jovanović
i Vuk Drašković (6,6 posto). Međutim, izborni prag, doduše „za malo“, nisu prešli
(po 4,6 posto) najotvoreniji nacionalisti:
Srpska radikalna stranka bračnoga para
Šešelj (koji u komunikacijski nevičnoj
Jadranki, pokazalo se, ima politički slabiju polovicu), te „Dveri za život Srbije“ koje
okupljaju romantične tradicionaliste. Uz
ostalo, ove je izbore označio neuspjeh
doskora vrlo popularnih radikala koji se
očito nisu snašli nakon gubljenja interesa
velikoga dijela javnosti za ratne teme
i vojvode okrivljene za ratne zločine, te
podjele stranke i pojave novih aktera na
desnoj i krajnje desnoj strani političkog
prostora. Iako su u agendi ove kampanje i izbora, za razliku od prethodnih,
najistaknutije bile ekonomske i socijalne
teme, odaziv na glasanje bio je nizak
– samo 58 posto. Ocijene nekih srbijanskih političara i analitičara u izbornoj
noći da je izlazak bio „zadovoljavajući“
utoliko su čudnije ako se zna da su
građani Srbije istoga dana birali predsjednika Republike, zastupnike u Parlamentu, gradonačelnike i druge lokalne
dužnosnike. Da je unatoč toj okolnosti
i velikoj potrebi za snažnim političkim
odgovorom na krizu interes javnosti
za izbore bio slab, moglo se u danima
prije glasanja osvjedočiti već pukim promatranjem dešperatnih lica prolaznika
na beogradskim ulicama i trgovima, te
14
slušanjem stajališta tzv. običnih građana
o politici, strankama i političarima. Jedna ilustracija: na dobro posjećenom
(25.000) derbiju Partizan-Crvena zvezda
5. svibnja, dakle večer prije izbora, nisam
čuo baš ni jedno skandiranje i pjevanje
ili vidio ijedan transparent, pa ni registrirao neki razgovor navijača oko mene, u
kojemu bi se spominjali demokrati, naprednjaci, socijalisti ili neki druge stranke i
koalicije odnosno njihove vođe. Problem
izborne i političke apatije u Srbiji i drugim
društvima regije, izloženima traumama
poraća, krize i tranzicije, zahtijeva slojevitu analizu, za koju u ovom tekstu nema
prostora. Slično kao i za neke druge
zemlje, vezano za današnju Srbiju, ipak
treba dovesti u vezu obilježja političkoga
komuniciranja i djelovanja velike većine
političkih aktera i slabu izbornu apstinenciju. Previše je u kampanji bilo pakiranja politike, odnosno naglašavanja
forme i zanemarivanja odnosno trivijaliziranja sadržaja poruka upućenih
biračima. Kandidati i lideri su se u tjednima pred izbore razbacivali uopćenim
i nerealnim obećanjima. Na šarenim, ali
razmjerno slabo posjećenim skupovima,
konstruirao se politički spektakl i isforsirani optimizam pristalica koji je bjelodano
bio u nesrazmjeru s prevladavajućim
raspoloženjem u javnosti. Političari su
nastojali biti atraktivni i zavodljivi, ali
uglavnom nisu uspijevali sakriti svoj sirovi pragmatizam i poriv za vlašću. Imajući
navedeno i mnogošto drugo u vidu, treba
se suglasiti s Latinkom Perović koja je
deset dana uoči izbora ustvrdila: „Srbija
bi mogla skupo da plati demagogiju i populizam političara“. Kao što ga je platila Hrvatska: izbori 2012. u Srbiji su po mnogo
čemu nalikovali zloglasnoj utrci za vlast u
Lijepoj našoj u studenom 2007. godine.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
ratni zločini
UMJESTO DA ZATVORE
RATNE ZLOČINCE,
HRVATSKE VLASTI SE BUNE
ZBOG PRESUDE GOTOVINI!
Tokom 2011. izrečeno je tek pet konačnih presuda, dok je oko
370 istraga bilo u toku, a oko 540 slučajeva bilo je u predistražnoj
fazi
Pripremio: Igor Palija
H
rvatska i dalje nije procesuirala svoje ratne
zločince. Štoviše, umjesto toga su se ključne
političke ličnosti obrušile
na presude međunarodnih sudova,
stoji u izvještaju Amnesty Internationala
(AI) za 2011. godinu. Napredak u procesuiranju ratnih zločina počinjenih od
1991. do 1995. godine bio je vrlo spor,
navodi AI. Predsjednik Ivo Josipović i
sudske vlasti uložili su određeni napor
da se riješe pitanja iz ratne prošlosti.
No, vlada Jadranke Kosor nije poduzela
odgovarajuće korake. Ljudska prava u
Hrvatskoj ne poštuju se ni na drugim
razinama, poručuje AI. Kao primjer navodi se učestala diskriminacija Roma,
hrvatskih Srba, te homoseksualnih,
biseksualnih i transrodnih osoba. Kao
primjer takve diskriminacije posebno se
ističe prošlogodišnja Povorka ponosa u
Splitu, koja je morala biti prekinuta jer su
desničarski ekstremisti napali LGBT aktiviste. Jedini napredak u procesuiranju
ratnih zločina očituje se kroz pokretanje
specijaliziranih sudova u Osijeku, Rijeci
i Splitu, te izradu planova za provedbu
Strategije za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina od strane DORH-a.
No, tokom godine izrečeno je tek pet
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
konačnih presuda, dok je oko 370 istraga bilo u toku, a oko 540 slučajeva bilo
je u predistražnoj fazi. AI posebno ističe
da nije provedena adekvatna istraga
ubojstva Milana Levara. Istovremeno
podsjećaju da je Mirko Norac, kojeg je
Levar prozvao zbog ubojstava hrvatskih
Srba u Lici, pušten na slobodu nakon
što je odslužio dvije trećine zatvorske
kazne u trajanju od 15 godina. Pozitivnima se ocjenjuje pokretanje procesa
protiv Đure Brodarca, koji je umro u
pritvoru, i Tomislava Merčepa. No, zbog
optužbi za ratne zločine i dalje moraju
odgovarati Vladimir Šeks i Davor Domazet Lošo, ističe AI. Iz AI-ja podsjećaju da
se navodi protiv Šeksa temelje na informacijama iz postupka protiv Branimira
Glavaša, dok su se u postupcima protiv
Norca i Rahima Ademija pojavili dokazi
koji inkriminiraju Domazeta Lošu. Velike zamjerke AI ima i na zakon kojeg je
prošle godine izglasala HDZ-ova vlada,
a prema kojem hrvatsko pravosuđe
nije dužno reagirati na optužnice za
ratne zločine podignute u Srbiji protiv
hrvatskih državljana. Ovim zakonom je
prekršena međunarodna obveza RH da
surađuje sa Srbijom. Zakon bi, upozorava AI, mogao rezultirati nekažnjivošću
za zločine prema međunarodnom pravu
počinjene od strane hrvatskih građana.■
Izvještaj AI za Srbiju:
RASIZAM I DISKRIMINACIJA OGROMNI PROBLEMI
U izvještaju za Srbiju, vlada koju je vodio Boris Tadić dobila je pohvale
zbog hapšenja Ratka Mladića i Gorana Hadžića, te njihovog izručenja
Haškom sudu. No, ističe se da nije zabilježen napredak u identifikaciji
novih masovnih grobnica u Srbiji. Opasnost za ljudska prava u Srbiji
predstavljaju i često nasilni policijski službenici, kao i rasistički nastrojene skupine nogometnih navijača. U Srbiji se često bilježi i diskriminacija protiv bošnjačke i albanske manjine, a također i govor mržnje
protiv LGBT populacije.
15
Bleiburg u rukama ustašoida
Još treba čekati da se Crkva
odrekne NDH
Smisao mitologije o Bleiburgu je slijedeći, pošto tamo nije počinjen zločin
već je izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog
mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih, treba relativizirati zločine ustaša i cjelokupnu katastrofu
nazvanu NDH - onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično
osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se sa
tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je
Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo. To je bila zamisao
Daniela Ivina koji ulazi u hrvatsku povijest kao onaj koji je bitno doprinjeo
demitologizaciji Bleiburga i raskrinkavanju neoustaške propagande
P
Piše:
DRAGO
PILSEL
remijer Zoran Milanović
izjavio je u središnjem
Dnevniku HTV-a da
ono što se tog dana
moglo čuti na skupu u
Bleiburgu nije govor tolerancije i
razuma te kako mu se čini da tamo
neki prije svega komemoriraju vojsku NDH koja se u Drugom svjetskom ratu borila zajedno s Trećim
Reichom. On je sam, kazao je, prije četiri godine bio u Bleiburgu, ali
bi danas razmislio kad vidi zašto
neki ljudi Bleiburg koriste. Premijer i predsjednik SDP-a zaključio
je kako oni koji danas koriste Bleiburg za takve stvari prije svega
komemoriraju predaju jedne vojske koja se borila zajedno s nacistima i poručio da u tome ne želi
sudjelovati. Dakle, dobro je da
je Milanović konačno shvatio bit
hodočašća na Bleiburg ali još nije
kazao ono što bi morao: da je njegov odlazak (baš kao i Račanov
ili Josipovićev) bio prvorazredni
politički i civilizacijski promašaj.
Jer, što su učinli Račan, Milanović
i Josipović (posljednji još gore
jer je to obavio u ime države?)?
Položili su vijence, zapalili svijeće
i poklonili se ispred ustaškog
spomenika na kojem piše ‘’U čast
i slavu poginule hrvatske vojske
– Svibanj 1945.’’ (zanimljivo je da
na tom istom kamenu prijevod na
njemački glasi: ‘’U spomen palim
Hrvatima – Svibanj 1945.’’). Svih
ovih godina, komemoracije na
Bleiburgu su bile samo jedno,
žaljenje za propašću NDH, tek u
drugom planu izraz pijeteta prema
žrtvama partizanske bestijalnosti
nakon sloma sila osovine, a onda
i, sve do 1991., izraz težnje Hrvata
za vlastitom slobodnom državom.
Odluka predsjedništva Sabora
o ukidanju pokroviteljstva nad
komemoracijom tzv. Bleiburške
tragedije, o kojoj sam pisao u pre-
Svih ovih godina, komemoracije na Bleiburgu su bile
samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom
planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine
thodnoj kolumni, i više je nego
opravdana jer je odgojna, iako
nedorečena mjera. Nedorečena
ili nepotpuna jer nije ponudila alternativu za iskazivanje pijeteta
onim žrtvama koje su se dogodile nakon kapitulacije NDH (ako
ćemo pošteno, Drugi svjetski rat
završava upravo na Bleiburgu 15.
svibnja 1945. jer su ustaške formacije u povlačenju pucale do dan
prije na partizane), jer je dala još
jednu tranšu novaca neoustaškim
političkim i crkvenim strukturama i
zato jer se nastavlja praksa financiranja te nacionalističke histerije,
sve dok građani budu financirali
radijski i televizijski prijenos. ‘’Na
Bleiburškom polju nisu se okupili
“izabrani”, kao što je rekao jedan
od govornika, nego izopćeni,
uključujući i predstavnike lokalnih
vlasti i nekih političkih stranaka
zastupljenih u Saboru, svi oni koji
su sami sebe izopćili od činjenica,
od stvarnosti u kojoj živimo, ali i
od evropske budućnosti kojoj za
Republiku Hrvatsku alternative
nema’’, poručio je bivši predsjednik Stjepan Mesić odmah nakon
komemoracije u oštrom i vrlo
potrebnom priopćenju dostavljeno
medijima. Ali treba jasno kazati da se sve
to događa, u prvom redu, zbog podrške
Katoličke crkve ne samo one u RH već i
one u BiH. Obje biskupske konferencije
šalju svojega predstavnika na Bleiburg
(ove godine je to bio šibenski biskup Ante
Ivas a ne sisački biskup Vlado Košić,
kako je to naznačio vrhunski diletant
Tomislav Karamrko u govoru kojeg je
namjeravao održati na Bleiburgu a onda
i objavio na webu svog izbornog stožera)
ali su i suorganizatori tog ‘’ustaškog
pridea’’ preko Ureda za hrvatsku inozemnu pastvu odnosno Hrvatske katoličke
misije u Klagenfurtu. Ovogodišnja
komemoracija tzv. Bleiburške tragedije najjasnije je pokazala na koji način
Katolička crkva održava na životu nostalgiju za ustaštvom kojeg i dalje, jer ga se
ne odriče, smatra adekvatnim otporom
komunistima. Biskup Ivas, prihaćajući
i dajući svoj glas ‘’antikomunističkoj’’
harangi koja se u subotu čula, kaže:
‘’Kao da nam opet naviru Matoševe
riječi: “Jer, Hrvatsku mi moju objesiše,
ko lopova, dok njeno ime briše, za volju
ne znam kome, žbir u uzama!”’’, pa se
pitao: ‘’Kome to treba, i kome to na volji
ili zapovijed!? Takva pitanja muče tihu
hrvatsku većinu!’’ Ne, nije tako. Crkva bi
željela da ‘’većina’’ bude uz nju kada relativizira ustaške zločine i zločince, one iste
koji su masu doveli do Bleiburškog polja
uz laži da iz tamo čeka ‘’saveznička vojska’’. Ali većina nas, u to sam uvjeren, ne
prihvaća manipulaciju s žrtvama bilo koje
strane. Ako biskupima treba Šišljagićeva
galama da održe svoj diskurs, ako oni sa
Glavaševcima sačinjavaju neku ‘’većinu’’,
rekao bih, situacija i nije tako loša.
SAT POVIJESTI
Pošto je rečeno da će komemoracija na
Bleiburgu biti ‘’sat povijesti’’ a tamo su se
zaista lupale gluposti, prenosim članak
povjesničara Daniela Ivina ‘’Što se zapavo dogodilo na Bleiburgu?’’, kao moj
čin priznanja njegove inicijative da Sabor prestane koketirati s neoustašama
na Bleiburgu ali i kao prilog političkom
opismenjivanju naše publike. Članak je
skraćena verzija intervencije Daniela
Ivina (‘’Smisao Bleiburga’’) na konferenciji hrvatskih antifašista o Bleiburgu i
Križnom putu održanoj u Zagrebu 2007.
godine:
Pođimo zato od samog početka, pa ćemo
tako doći do najboljeg odgovora na ovo
pitanje i do pravog smisla ove nevjerojatne mitologije o Bleiburgu. Rano ujutro
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je
poletio avion prema jugu, prema Jadranu
i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena
američka pilota, s pratnjom dva ustaška
časnika. Oni su nosili tek sastavljeni
Memorandum vlade NDH sa potpisima
svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji
se nalazio u Caserti pokraj Napulja. Za
svaku sigurnost, dva do tri sata nakon
prvog poletio je i drugi avion, također s
primjerkom rečenog Memoranduma, koji
„kojoj će se pridružiti hrvatske oružane
snage“. Vjerovali ili ne, točno tako:
ustaše će se pridružiti – ponavljam,
pridružiti, a ne predati – Savezničkoj
vojsci, i to na slobodnom području Hrvatske; znači, oslobođene od partizana,
koji su inače komunisti, pa kao takvi
valjda ipak oni pravi neprijatelji zapadnih
saveznika, dok su ustaše – valjda zbog
„sličnog načina razmišljanja“ – oni pravi
saveznici. Nevjerojatno, ali doista tako,
crno na bijelo, pa zato već i sam Bekić u
svom prikazu tog Memoranduma osjeća
Ovogodišnja komemoracija tzv. Bleiburške tragedije najjasnije je pokazala na koji način Katolička crkva održava
na životu nostalgiju za ustaštvom kojeg i dalje, jer ga se ne
odriče, smatra adekvatnim otporom komunistima
je nosio osobno jedan od potpisnika, ministar Vjekoslav Vrančić. Ustaška vlada u
tom dokumentu izjavljuje da „slobodno
područje Hrvatske“ stavlja pod zaštitu
zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje
uputi vojska pod njegovom komandom,
17
potrebu komentirati: „Nakon što su četiri
godine bili najvjerniji sluge Hitlerove
Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji
počinili besprimjerne zločine, i osramotili
hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku
Bleiburg u rukama ustašoida
povelju zapadnih demokracija, i to u ime
hrvatskog naroda!“. Odmah nakon što
je taj jadni Memorandum odaslan, ta
ista ustaška vlada donosi odluku – kao
da je već samom tom odaslanom ponudom sve sređeno! – da sljedećeg dana
započne sveopći odlazak vojske i civila
prema austrijskoj granici i Vinko Nikolić
zapisuje u svoj dnevnik kako će ih „na
granici prihvatiti Anglo-Amerikanci. Tamo
ćemo biti preuređeni i naoružani, opskrbljeni svim potrebnim sredstvima modernog rata, pa onda krenuti natrag u borbu
za oslobođenje, što bi imalo uslijediti za
nekoliko dana, dapače, neki misle, da bi
Englezi mogli u Hrvatsku stići i prije.“ Da
je to uvjerenje, rasijano od ustaških predvodnika, bilo sveopće rašireno svjedoči
nam i pjesnik Srećko Karaman (izneseno
na stranici 289 knjige Bleiburška tragedija hrvatskog naroda) da „čim pređemo
granicu Austrije opasnost je minula. Tamo
su Saveznici, nema komunista ni Titovih
partizana. Dolazimo svijetu koji misli kao
i mi:“ Znači, u tom mnoštvu tisuća i tisuća
vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji
su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom
vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima „koji misle kao i
mi“. Doslovno tako – kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući su im
razmišljanja sličnija njihovom nego „partizanskim“, pa ih čekaju raširenih ruku kao
spas. Nije to bilo pojedinačno mišljenje; u
istom mnoštvu bjegunaca nalazi se i 16
godišnji Drago Truhli koji poslije iznosi
(na strani 235 knjige Otvoreni dossier
Bleiburg) kako se „nekakva priča širila, da
je to, zapravo ugovoreno, da je ugovoreno da ćemo se mi predati Englezima“.
Istovremeno je, negdje u toj približno
50 kilometara dugoj koloni, i 19 godišna
Slavica Kumpf iz Vukovara koja poslije
u svibnju. Str. 97) kaže da „jedino što je
u tom našem stanju djelovalo utješno
bile su glasine: Englezi su već tu blizu,
pa ćemo možda već i danas natrag u
Zagreb“. Nikolić tada nije bilo tko, nego
poznato ime kulturnog života Hrvatske,
prilično upućen u namjere vodstva njegove države, koja čini pravi zločin prema
vlastitom narodu, odvodeći ga prevarom
u bjegstvo iz domovine. Još i upućeniji
od njega je ustaški pukovnik Danijel
Crljen, koji je tada u samom komand-
Dobro je da je Milanović konačno shvatio bit hodočašća na
Bleiburg, ali još nije kazao ono što bi morao: da je njegov
odlazak na Bleiburg, baš kao i Račanov ili Josipovićev, bio
prvorazredni politički i civilizacijski promašaj
iznosi (na strani 251 iste knjige) kako im
je rečeno da su „krenuli u susret Englezima“. Da to nije bila nekakva maštarija
samo mladih ili neupućenih svjedoči nam
opet Vinko Nikolić, koji opisujući treći
dan svojeg biekstva iz Zagreba prema
Bleiburgu (u knjizi Tragedija se dogodila
nom vodstvu te kolone od približno 150
tisuća očajnika, među kojim je značajan
broj žena i djece, kao doista sramotna
zaštita zločinačkog kukavičluka. Prema
njegovim zapisima, na osnovu vlastitog
dnevnika (objavljenog u Hrvatskoj Reviji
1966. Str.274), on navodi „moramo sebi
18
prokrčiti put do Engleza ili Amerikanaca,
makar i uz cijenu očajničkih okršaja.“ On
dalje nastavlja kako su ih zaustavile partizanske jedinice na granici kod Dravskog
mosta i postavile ultimatum bezuvjetne
predaje; iz kolone u žurbi prikupljeni dijelovi ustaške legije odgovaraju žestokim
napadom, odbacuju partizansku ili jugoslavensku vojsku, nanoseći teške gubitke
u mrtvima i ranjenima – što se događa
nekoliko dana nakon svršetka Drugog svjetskog rata u Europi – i tako se
borbenošću očajnika probiju preko granice u Austriju, do Bleiburga. Još tog istog
dana 14. svibnja Tito, shvačajući valjda
kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti
izazvani ovakovim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje izdano prije desetak dana doslovce riječima: „Poduzmite
najenergičnije mjere da se po svaku
cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika...“
40 POGINULIH NA BLEIBURGU
Slijedeći dan u utorak 15. svibnja 1945.,
u podne, već spomenuti Crljen napokon
stigne do engleskog generala Scotta, koji
kaže hladno i kratko „ da nas engleska
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
vojska ne može primiti, da bi s nama trebalo postupati kao s ilegalnim bandama,
jer smo po ugovoru o primirju trebali već
prije osam dana položiti oružje pred partizanskim jedinicama, a mi smo nastavili
borbom.“ Zaprepašten neočekivanom
hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen – koji ih je osobno zapisao
– na kraju dodaje, sa očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga
što zapisuje: „Začudilo me je, da nitko
nije vodio nikakav zapisnik“. Izuzetno
snažna šokantnost takvog doživljaja nije
jedini razlog Crljenovom trenutačnom
nesnalaženju ili nerazumijevanju zašto je
taj kratki razgovor vođen bez službenog
zapisnika. On naime nije mogao znati da
je onaj primjerak Memoranduma ustaške
vlade, s kojim su odletjela dva američka
pilota prije 10 dana rano u zoru 5. Svibnja, već prijepodne istog dana stigao u
Casertu do Savezničkog komandanta
Sredozemlja maršala Alexandera, koji u
dogovoru sa tamo prisutnim ministrom
britanske vlade Haroldom McMillanom
odmah Memorandum šalje u Beograd
britanskom ambasadoru Stevensonu da
to hitno uruči osobni maršalu Titu. Na taj
su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu ne toliko samu
hitnoću ili važnost tog dokumenta, koliko
svoje potpuno odbijanje da uopće prime
nešto takvo na razmatranje, pa zato i ne
uručuju samo uobičajenu diplomatsku
obavijest o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji
(čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući
tako jedva taknuti Memorandum ustaške
vlade, kojeg je ambasador Stevenson stigao još isti taj dan 5. svibnja nešto poslije
6 sati uvečer staviti na stol pred maršala
Tita. Prema tome, prije nego je iz Zagreba uopće krenulo mnoštvo u bjekstvo
prema austrijskoj granici – predvođeno
doista i pravim zločincima na čelu sa
Luburićem, prvim komandantom Jasenovca – Vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije maršal
Tito imao je već u rukama dostavljenu
ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili pridruživanju, kao
najbolji dokaz da tako nešto za zapadne
saveznike uopće ne dolazi u obzir. Zato je
10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom
pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika trebao biti
određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji. Malo
zatim postalo je sve itekako blistavo jasno
i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
ZA HRT USTAŠTVO LEGITIMNA OPCIJA
M
ože nam biti smiješno kada bivši kapetan JNA na Bleiburgu grmi
o tomu da Hrvatsku predstavlja sin Titova partizana i kada se
Josipovića s oltara proziva zbog toga što je ukazao na postojanost ustaške propagande i političke filozofije (Šišljagić, osim toga,
baštini krvavi trag neoustaša u Domovinskome ratu), ali kada se cijela
Vlada proglašava komunjarskom, kada se zagovara ukidanje sekularnog karaktera države i kada se posredstvom HRT-a ustaštvo nudi kao
legitimna i jedina ispravna opcija za naše društvo tada mjesta za šale
više nema
osobno i prisutnog pregovarača NOV za
predaju, potpukovnika Milana Baste) kad
je general Scott, da prekine svaki daljnji
razgovor sa ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se
Basti rekao: „Gospodine potpukovniće,
moji tenkovi su vam na raspolaganju!“
Potpukovnik Basta na tomu se zahvalio, da mu tenkovi nisu potrebni, a niti
sat vremena nakon toga, negdje oko 4
sata poslijepodne, tog utorka 15. svibnja 1945. posvuda naokolo Bleiburškog
polja – na kojem je u tom trenutku dospjela niti polovina putem prorijeđene kolone dugačke preko 40 km, ili oko trećine
od onih koji su krenuli iz Zagreba – po
počele su se pojavljivati bijele zastave,
odnosno razne svijetle krpe, košulje,
majice. Jedna grupa ustaša, u namjeri da
pobjegne od zarobljavanja, sukobila se
sa jednom drugom grupom koja se tome
protivila i nakon njihovog međusobnog
okršaja izbrojano je 16 poginulih. Neki
kažu da tom broju treba pridodati još
desetak ubijenih u stražarskom pripucavanju na pojedine pokušaje bjekstva,
pa prema svim mogućim podatcima o
svim mogućim zbivanjima na polju pred
Bleiburgom tog 15. svibnja 1945. broj
mrtvih nije mogao preći brojku 40. Predaja raznih ustaških jedinica ustvari odvijala
se i dalje ubrzano - nikom drugom nego
onima kojima se očajnički uporno nikako
nisu htjeli predati, pa se i dan danas tvrdi
kako to nikada nisu ni učinili. Stariji civili,
žene i djeca, od kojih hvala Bogu neki i
danas žive da svjedoče kako su tamo
potjerani kućama, dok je oko 35.000
zarobljenika odvedeno preko Celja u
Maribor, gdje su koji dan poslije počinjeni
doista brojni zločini. Ovdje se mora reći
da čitava literatura o Bleiburškoj mitologiji već godinama na stotine načina
ponavlja i varira kao glavnu krivicu za hr19
vatsku sudbinu na Bleiburgu takozvanu
izdaju britanske vojske, odnosno britanske politike prema Hrvatima; znači, ne
samo da je krivac onaj koji počini djelo
izdaje nego – što je još i važnije - da je
onaj nad kojima je počinjeno djelo izdaje
žrtva, pa je zato i nevin. Međutim, da bi
se taj smisao mogao održati potrebno
je spomenute neistine posložiti u konstrukciju cijelog niza kauzalnih neistina,
počevši od ustaško-domobranske predaje engleskoj vojsci, pa se onda činjenica
njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj
armiji može nazivati izručenjem, što je
također neistina, nakon koje slijedi da
je takovo izručenje ustvari izdaja, što je
dodatna neistina, iz koje slijedi da su oni
koji su na taj način izdani logično, prema
tomu, i nevini, što je još jedna neistina,
a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima, pa je to onda još i
zločin. A onaj nad kojim se vrši zločin je
žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je
tom logikom valjda i amnestiran od svih
zločina počinjenih u prethodne četiri godine! Ostaje tako na Bleiburškom polju
za budućnost duh časne i slavne ustaške
vojske Nezavisne Države Hrvatske koja
se zapravo nikome nikada nije predala,
a zločinci su jedino oni koji su je tamo
izdali i zarobili. Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu. Jer ako tamo nije
počinjen zločin, ako je na Bleiburškom
polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva
ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio
i prilično velik broj itekako okrvavljenih onda Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske.
Suočiti se sa tom istinom nije lako, ali je
časno i korisno zbog zdravlja onih kojima
je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.■
repovi rata
Uh, ta matematika
Kada se nakon akcije „Oluja“ spominjalo da je uništeno 40.000
srpskih kuća tvrdilo se da su to pretjerivanja onih koji ne žele dobro Hrvatskoj, pa je ta procjena svedena na 20.000, a sada UNHCR izvještava da je obnovljeno više od 48.000 takvih kuća
O
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
d rata u Hrvatskoj
u kojem je, između
ostalog,
dotučena
dotadašnja
Jugoslavija,
prošlo
je već više od 20 godina a da
još nije raščišćeno – barem u
domaćim glavama, jer oni iz okolnog svijeta s time nemaju problema – da li se radilo o klasičnom
građanskom ratu ili agresiji na
Hrvatsku. U takvim okolnostima i
nije neobično da se još uvijek vuku
i razni repovi tog mutnog rata, od
kojih je najduži i ponajdeblji onaj
koji se tiče utvrđivanja odgovornosti i odgovornih za počinjene
ratne zločine, koji se uglavnom
znaju i više nisu zaštićena tajna
zbog „viših interesa“. Uostalom,
i u nedavno objavljenom nacrtu
izvještaja Evropske komisije o
monitoringu uoči konačnog primanja Hrvatske u EU upozorava
se da „pitanje nekažnjavanja za
ratne zločine ostaje veliki izazov
u Hrvatskoj“, te da je još „preostalo procesuirati većinu ratnih
zločina“. Naravno, radi se o ratnim zločinima počinjenim nad
Srbima, jer u procesuiranju onih
počinjenih s te stane primijenjena
je tolika revnost da su i relevantne
međunarodne organizacije i misije
svojevremeno ukazivale da se
radi o opasnim pretjerivanjima i
osveti na nacionalnoj osnovi. U
tom, na žalost, još uvijek bogatom
ratnom meniju još praktično nedirnuta stranica je ona što se odnosi
na masovno i očito sistematsko
uništavanje kuća i drugih nekretnina u vlasništvu građana srpske
nacionalnosti („srpske kuće“ je
za neke još uvijek iritirajući pojam, dok je „hrvatski Srbin“ nešto
sasvim uobičajeno i navodno benigno). Ne samo da je to potpuno
pravosudno neistraženo područje
nego se službeno ne zna ni koliko
je takvih objekata uništeno (iako
su barem u gradovima i većim
mjestima svaki takav atak uredno evidentirali pripadnici MUPa i pohranjivali u strogo čuvane
arhive), a još manje tko je to činio i
da li je to bila nečija smišljena politika. Naime, za te vrlo brojne ratne
zločine do danas još nitko nije procesuiran, a nema ni naznaka da se
na tome nešto radi. A koliko je, u
stvari, namjerno uništeno tih „srpskih kuća“ i čitavih mjesta nekada
naseljenih građanima Hrvatske te
nacionalne pripadnosti? Kada se
nakon vojno-policijske akcije „Oluja“ spominjalo 40.000 uništenih
takvih objekata tvrdilo se da su to
pretjerivanja, izmišljotine onih koji
ne žele dobro Hrvatskoj, pa je
DISKRIMINACIJA PO ETNIČKOJ OSNOVI
„Država se jednako ne odnosi prema svojim
građanima. Tako bivšim izbjeglicama hrvatske nacionalnosti iz BiH daruje kuće i stanove besplatno,
a građane srpske nacionalnosti kažnjava ako u tim
obnovljenim kućama ne žive dulje od pola godine.
Mnogima je tako Državno odvjetništvo zakucalo
na vrata, pa su ljudi u strahu platili nadoknadu za
obnovu, a one u čijim su kućama stanovali drugi država novim zakonom prisiljava da kreditom
podmire njihova ulaganja“ – ukazuje predsjednik
SDF-a Veljko Džakula
20
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
ČUDNO NEKO VLASNIŠTVO
Srpske izbjeglice našle su se u paradoksalnoj i nezabilježenoj situaciji u svijetu: minirane i spaljene kuće čiji
su vlasnici obnavljaju se uz pomoć države, ali oni očito nisu njihovi i stvarni vlasnici, jer im se to ograničava
obavezom da u njoj moraju stalno da žive pa makar nemali od čega (jer „zaboravlja“ se da su potpuno opljačkani
i ostali bez posla) i da ne smiju s njima slobodno raspolagati deset godina kao da im je poklonjena, a ne u stvari
nadoknađena počinjena šteta
procjena svedena na nekih 20-ak hiljada, ne navodeći koliko je takvih kuća
minirano i spaljeno izvan područja gdje
su vođene vojne operacije i dešavali se
oružani sukobi. Ozbiljnije i utemeljene
analize toga – pa čak ni za neko veće
mjesto ili područje - nije bilo ili barem
nisu poznati javnosti. I onda se nedavno
pojavio jedan službeni podatak koji
skida veo tajanstvenosti s te očito neugodne teme: prema podacima UNHCRa Hrvatska je do sada obnovila više od
48.000 kuća u vlasništvu građana srpske nacionalnosti, ali je polovina tih objekata i dalje prazno, jer njihovi vlasnici
nikako da u njima opet zažive. Koliko je
tek ostalo još neobnovljenih takvih kuća
(i onih za koje nije tražena obnova, jer
su se njihovi vlasnici rasuli po svijetu)
ostaje da se nagađa, s tim da u tom
računu nema onih najmanje par desetina hiljada oduzetih stanova u kojima su
izbjegli Srbi imali stanarsko pravo. Povod za objavljivanje ovog podatka UNHCR-a je sasvim drugačiji od teme koju
obrađujemo, ali u tom pogledu nehotice
pogađa „u sridu“. Objavljen je povodom
protesta Koalicije udruženja izbjeglica
sa sjedištem u Beogradu protiv namjere
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
hrvatskih vlasti da oduzme obnovljene
kuće srpskim izbjeglicama koje u njima
još ne žive ili su ih zbog egzistencijalnih
problema prodali pijre isteka deset godina od obnove. Tužbe za vraćanje novca
uloženog u njihovu obnovu ili oduzimanje tih objekata ako se novac ne vrati
počele su da stižu na brojne adrese srpskih povratnika iz izbjeglištva. Na takvu
namjeru reagirao je i Srpski demokratski forum iz Zagreba podnoseći ustavnu
tužbu na Zakon o područjima od
posebne državne skrbi koji i omogućava
ovakvo oduzimanje obnovljenih kuća, a
podršku ovako ugroženim srpskim izbjeglicama obećao je i predsjednik RH
Ivo Josipović. Predsjednik SDF-a Veljko
Džakula ukazuje da ovakav zakon (koji
je donijela prethodna HDZ-ova vlast)
„diskriminira ljude po etničkoj pripadnosti“, a slično rezoniraju i društveni
analitičar Žarko Puhovski, te voditelji
nevladinih organizacija za ljudska prava
Vesna Teršelić i Zoran Pusić. „Država
se jednako ne odnosi prema svojim
građanima. Tako bivšim izbjeglicama
hrvatske nacionalnosti iz BiH daruje
kuće i stanove besplatno, a građane
srpske nacionalnosti kažnjava ako u tim
21
obnovljenim kućama ne žive dulje od
pola godine. Mnogima je tako Državno
odvjetništvo zakucalo na vrata, pa su
ljudi u strahu platili nadoknadu za obnovu, a one u čijim su kućama stanovali
drugi država novim zakonom prisiljava
da kreditom podmire njihova ulaganja“
– ukazuje Džakula. Tako su se srpske
izbjeglice našle u zaista paradoksalnoj i nezabilježenoj situaciji u svijetu:
minirane i spaljene kuće čiji su vlasnici
obnavljaju se uz pomoć države, ali oni
očito nisu njihovi i stvarni vlasnici, jer im
se to ograničava obavezom da u njoj
moraju stalno da žive pa makar nemali
od čega (jer „zaboravlja“ se da su potpuno opljačkani i ostali bez posla) i da
ne smiju s njima slobodno raspolagati
deset godina kao da im je poklonjena,
a ne u stvari nadoknađena počinjena
šteta. Koliko su srpski povratnici iz ratnog izbjeglištva zaista još uvijek diskriminirani građani ukazuje i činjenica da
ih se prisiljava da nadoknade ulaganja
onih koje je država smjestila u njihove
kuće, a da oni to nisu dozvolili (nisu ni
pitani). Čudno neko vlasništvo (pa time i
država) o kojem odlučuju svi drugi, a ne
oni kojima zaista pripada! ■
etika & motika
TVORNICE RADNICIMA
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
S
Da, gospodo radnici ili djelatnici, kako se god zvali, tražite tvornice, a
imali ste ih, dali ste ih, pa sada šutite i trpite! Htjeli bi socijalizam, ali se
ograđujete od imena! Trebate znati jedno – bez društvene svijesti nema
socijalizma i „tvornica radnicima“. Na žalost, iako je tu bilo dobrih pokušaja
među nama Balkancima socijalistička ideja nije se „primila“. Možete misliti
što god hoćete, ali socijalizam je neminovnost! A kada se Svijetom počne
valjati, vi ćete, gospodo, hrvatski radnici i sindikalisti biti na začelju kolone
vakim danom u Hrvatskoj sve
više radnika počinje ukazivati na nemoguće uvjete rada
i života. Sprema li nam se to
nekakva revolucija? Nešto će
biti, ali organizatori radničkih previranja
tvrde da revolucija, ako je bude, neće biti
socijalistička. O čemu se to radi? Evo,
onih nekoliko stotina radnika koji su još
preostali u lijepoj našoj, nešto ih je prešlo
u djelatnike!? Nakon svijetla kojim nas
je „obasjao“„neumrli nam predsjednik“,
počeli su se buniti protiv položaja u koji su
ih doveli novokomponovani Tuđmanovi
„kapitalisti“. Ne plaćaju im plaće, zdravstveno, mirovinsko i ostala socijalna davanja koja su im na papiru zagarantirana, pa su time došli na rub siromaštva i
približili su se skoro polovini osiromašenih
stanovnika Hrvatske, od kojih, dobar dio,
za preživljavanje prekopava po kantama
za smeće i tako se dohranjuje. Međutim,
kako je krenulo, vlada bi im na tu rabotu
uskoro mogla uvesti porez, jer sigurno
ćete se složiti sa mnom da je i to jedna vrsta prihoda, a nitko se do sada još nije sjetio na im ubere porez. Naravno taj porez
ne bi mogao biti velik, ali kada Todorić i ini
plaćaju porez na prihod zašto ne bi platio
porez i profesor u penziji koji svakodnevno prekopava po smeću i na taj način prihoduje u svom preživljavanju. Ovo bi bila
dobra šala da na žalost nije istinita. Elem,
to nešto radnika i neki djelatnici koji još
nisu na spisku zavoda za zapošljavanje
u kojemu ih „čekaju raskriljenih“ ruku,
odlučili su se uzeti stvar u svoje ruke.
Oni prijete da će preuzeti tvornice. Neke
avetinjski prazne hale, jer vlasnici su već
davno prodali strojeve, osvanule su nedavno okićene raznim parolama koje smo
davno čitali u bivšem „mraku“, no jedna
koja je svakako neobična za ovaj liberali
kapitalizam, (čitaj: pljačkaški) svakako
bode oči, a glasi:“Tvornice radnicima“.
Da se nisam uštipnuo i shvatio da ne
sanjam pomislio bih da sam se vratio u
davne šezdesete godine prošlog stoljeća i
da sanjam lijepe snove, međutim oronula
okolica i izbezumljena lica „djelatnika“ koji
se štrajkom glađu bore za hranu, vrati me
u stvarnost, našeg, 21. stoljeća. Prvo što
pomisliš kada vidiš takove parole i zahtjeve radnika, pomisliš kako se počele buditi radnička, društvena, svijest, međutim
ne treba biti brzoplet u donošenju
zaključaka. Pa radnici su, navodno, već
imali razvijenu radničku svijest i ne samo
svijest. Imali su i tvornice u kojima su
radili i samoupravljali. Niti jedna važna
odluka nije se mogla donijeti bez odluke
Radničkog savjeta i bogami direktori su,
često, muku mučili da dokažu da su neke
odluke važne za prosperitet kolektiva. A
prosperitet je bio značajan. Fabrike su
rasle kao gljive poslije kiše. Samoupravljanje je cvalo, samo u pravilu je bilo da
su najbolji samoupravljači i sindikalisti bili
najgori radnici. Najbolji radnici radili su
za veći učinak i bolju plaću. I onda, krajem prošlog stoljeća jačanjem srpskog
nacional-hegemonizma koje je pokrenuo
Slobodan Milošević, vodstvo KPH na čelu
s Ivicom Račanom odlučilo je da, odlučno
krene ka demokratizaciji. Svoje „odlučno
- možda“ Račan je pokazao na posljednjem partijskom kongresu koji je bio
karmine KPJ. Svoju „odlučnost“ pokazao
je nakon što su Slovenci napustili Kongres, pa onda je odlučio da ga napuste
i Hrvatski „komunisti“. Drugačiju ideju o
suprotstavljanju nije imao, pa se povukao
i raspisao izbore bez da je promislio i razradio plan kojim bi nakon izbora proveo
normalnu reorganizaciju i višestranačje.
Otvorio je granice ustašama i ekstrem22
nim teroristima koji su u emigraciji ubijali Hrvate, a kada bi im se omaklo i
građane i policajce država koje su im
davale utočište. Pobjedu je odnio HDZ,
najviše, zahvaljujući nacionalšovinistima
i glasovima radničke klase, te penzionera. Najbolji samoupravljači i sindikalisti
odmah su prišli pobjedniku da bi zajedno
s nacionalšovinistima razorili Jugoslaviju, opljačkali Hrvatsku i od nje napravili
banana republiku u kojoj je nekima bilo
odlično, a bivšoj radničkoj klasu umjesto
„svijetla“, na koje ih je Tuđman izveo, pao
je mrak.
DOBRO JUTRO ČARŠIJO
Dok su radnici krvarili u bezumnom ratu,
djelatnici su pljačkali i rasprodavali bivšu
društvenu imovinu, čitaj vlasništvo radnika koji su čitav život dio plaće odvajali
za reprodukciju, tj. za obnovu tvornica i
unapređivanje proizvodnje. Kada su se
vratili iz rata oni što nisu otišli da „oru
nebeske njive“ dočekala ih je pustoš.
Najvećih, i u svijetu poznatih tvornica
više nije bilo. U najboljem slučaju su
ostale prazne hale iz kojih su danima
izvoženi strojevi i prodavani bud’ zašto
po Njemačkoj, da bi oni mogli unaprijediti svoju proizvodnju a HDZ naoružati
članstvo i zaluđeni narod. To se događalo
s Prvomajskom, Jedinstvom, i da ne nabrajam druge gigante, koji su poklonjeni
prijateljima „neumrlog“ nam prvog predsjednika, a na mjestima radničkih giganata koji su bili bliže centru Zagreba,
već su nicali stakleni neboderi i luksuzne
stambene zgrade u kojima su si stanove
mogli priuštiti instant bogataši i domoljubni pjevači koji i danas svojim ratničkim i
šovinističkim pokličima „naciju“ drže na
uvijek pripremljenoj temperaturi. Ne potpuno zagrijanoj, ali pripremljenoj da istog
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
časa mogu krenuti na one koji ne idu u
iste crkve, a zapravo su isti i najbliži su
im susjedi. Naravno, ako se koji još usudio ostati! Tako je prošla radnička klasa
koja je svoju imovinu na tanjuru i s voljom predala bitangama i sada bi htjeli
natrag ono malo što je još preostalo. E
pa neće moći! Ovdje postoje zakoni kapitala kojima upravlja, sada „socijalistička“
vlada koja nastavljajući tradiciju svog
osnivača, bivšeg ideologa KPH, kasnije
preobučenog u plašt socijaldemokrate,
što jedno s drugim nema nikakve veze,
i kaže ODLUČNO možda! Socijaldemokrati koji se boje samih sebe, sada
pokušavaju zemlju spasiti ne iz gliba,
nego onog najdonjeg sloja močvarnog
taloga i ne usude se prstom pokazati
na krivce, već čak dozvoljavaju da krivci
bivša HDZ-ova vlada, pljuje po njima i
govore kako su nesposobni. Naprosto je
degutantno gledati Jadranku Kosor kako
pljuje po novoj vladi, a oni šute i dodvoravaju se svima, po onoj „dobro jutro
čaršijo na sve strane svijeta“. Pazeći da
se ne zamjeri desnici glibi nas sve dublje i dublje, glumeći neoliberalizam, koji
takvim ponašanjem vodi samo na dvije
strane. Ili u totalnu anarhiju, ili u diktaturu u kojoj bi opet mogle padati glave.
Ovaj puta dekapitalizirani bi mogli ostati
ne samo oni koji idu u iste crkve, nego i
oni koji sjede u istim crkvenim klupama,
ali na drugim krajevima. „Siroti“ socijaldemokrati udruženi s liberalima, prijete,
ali ništa ne poduzimaju da stanu na kraj
budećem fašizmu, koji sada tek u fazi
jutarnjeg protezanja i zijevanja, polako
se priprema na ono što su njihovi prethodnici najbolje znali, klanju i tiraniji
ne samo svojih protivnika, nego i svojih
podanika. Sve miriši na Weimarsku republiku, koja je svojom ekonomskom
propašću omogućila dolazak Hitleru na
vlast. Da se povijest ponavlja upravo
na ovome tlu je dokaz da su Zagrebom
rame uz rame pokušali marširati ustaše,
koji se danas zovu pripadnici Hrvatske
čiste stranke prava i bugarski VMRO.
Velika je i „slavna“ tradicija suradnje tih
otpadnika ljudskoga društva. Zajedno su
pripremali i izvršili atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu 3. oktobra 1934. godine. Dido Kvaternik je bio
organizator, a Vlado Čermiženski, vozač
vođe VMRO-a ubio je kralja metkom iz
pištolja. Sam atentator završio je život na
licu mjesta sasječen sabljama francuske
policije. Bratstvo u krvi, nema šta! Inače
hrvatska politička emigracija je sve do
devedesetih godina održavala srdačne
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
odnose s Bugarima i 1981. godine, njihovi predstavnici su čak sjedili za stolom
s tadašnjim predsjednikom Bugarske
Todorom Živkovom prilikom centralne
proslave hiljadite godišnjice bugarskog
carstva koje se u doba cara Simeona
protezalo od Crnog Mora pa sve do Virovitice. Naravno proslava se održavala u
Sofiji i sve troškove hrvatskim emigrantima plaćala je bugarska vlada. S tom
bratijom Zagrebom su trebali marširati i
mađarski fašisti koji još uvijek teže da se
Mađarska vrati u svoje stare teritorijalne
granice u kojima je bila do 1914. i da
broji 64 županije. Oni još uvijek, između
ostalog, smatraju da je Međimurje,
Baranja i Rijeka i Opatija njihov teritoriji.
Još šezdesetih godina na svoje sam oči
gledao svježe štampane mape na kojima
su ti krajevi bili u Mađarskim granicama.
ODLUČNO, MOŽDA
Mnoge će začuditi otkud’ Rijeka i Opatija
u Mađarskoj? Nakon što su Mađari s
Austrijom sklopili 1867. godine Austrougarsku nagodbu, godinu dana kasnije,
1868. Austrija prepušta Mađarskoj Rijeku
i Opatiju, da bi Mađari imali izlaz na more.
Papirić kojim je potvrđena ta odluka nalijepljen je na originalni tekst Nagodbe i
taj „aneks“ dobiva naziv Riječka krpica.
Uostalom ne trebamo se više bojati da
će nam Mađari oteti teritorij, jer to im
više i ne treba, pošto su ionako vlasnici
strateških hrvatskih financijskih dobara,
(INA, OTP banka i drugo) prema tome
mirno su nas okupirali i bez fašističkog
nasilja. Samo dvadeset četiri sata pred
najavljeno fašističko paradiranje vlada
je to zabranila. Mnogi smatraju s punim
pravom, a neki liberalniji bi im to dozvolili. Mene je, ipak, zabrinula činjenica da
je i Jadranka Kosor izjavila da bi i ona
zabranila fašistički dernek. Njena izjava
me je malo pokolebala u mom radikalizmu, a protiv fašista treba biti radikalan.
Vlada je dala zabranu orgije, a predsjednik vlade Milanović je komentirao neka
stranci marširaju u svojim državama. Da
li je time mislio da naši, domaći fašisti
smiju i dalje ovdje raditi svinjarije. Mahati ustaškim zastavama, kao što su u
mahali po Trgu bana Jelačića, a policija
je hapsila antifašiste. Vrijeme je, bivši
drugovi i drugarice, da konačno našim
fašistima kažete ne i zakonom ih zabranite, kao i isticanje ustaških simbola, imenovanje ulica po ustaškim zločincima,
mahanje ustaškim zastavama, klicanju
ustaških pozdrava, pa i žalovanju na
ustaškom oltaru na Bleiburgu. SDP i
23
nova vlada je obećala je da će tome
stati na kraj, ODLUČNO, možda! Čemu
se mi, obični smrtnici, možemo nadati?
Bivši komunisti, sada socijaldemokrati,
sada združeni s liberalima, na sve, liberalno, odmahuju „ta mante’ ih“ i misle
da je to demokracija. Desnica okupljana
oko HDZ-a, stranke koja je također puna
bivših komunista,međutim, onih manje
liberalnih, koji su naginjali staljinizmu,
pokazala je totalno razbojništvo i nesposobnost, dozvolivši da se ekstremi
počinju buditi, a na ljevici ništa! Ne, nije
točno! Tu je SRP. Da to je ona partija koju
je osnovao pokojni Stipe Šuvar. Nakon
njegove smrti oni životare i danas. Samo
što neki članovi najužeg rukovodstva, te
stranke, još nisu izašli iz 19. stoljeća. E,
oni se „odlučno“ bore za radnička prava
i samoupravljanje. Marširaju na začelju
radničke povorčice u kojoj se viče „Tvornice radnicima“, a članovi SRPA-a na to
dodaju „TAKO JE!“ Da, gospodo radnici ili
djelatnici, kako se god zvali, tražite tvornice, a imali ste ih, dali ste ih, pa sada
šutite i trpite! Htjeli bi socijalizam, ali se
ograđujete od imena! Trebate znati jedno
– bez društvene svijesti nema socijalizma i „tvornica radnicima“. Na žalost, iako
je tu bilo dobrih pokušaja među nama
Balkancima socijalistička ideja nije se
„primila“. Možete misliti što god hoćete,
- socijalizam je neminovnost! A kada se
Svijetom počne valjati, vi ćete, gospodo,
hrvatski radnici i sindikalisti biti na začelju
kolone!■
ženski nered
MAKNIMO
HOMOSEKSUALCE S ULICE!
Česti su slučajevi uskraćivanja radnih prava homoseksualnim
osobama, potpuno im je uskraćeno pravo na zasnivanje obitelji,
a da o stigmatiziranju i preziru u dijelu okoline i ne govorimo.
Najizraženiji i najsuroviji oblik diskriminacije jest njihova izloženost
fizičkom nasilju. Sasvim dovoljno razloga za protest protiv takvog
stanja…
N
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
eki građani Hrvatske, čak i njihov vrlo
velik broj, ne podnosi, mrzi, prezire
homoseksualce.
Neki bi ih čak i ubili, barem tako
oglašavaju putem transparenata,
čim se neki takav u javnosti pojavi. Osobito ako ih se pojavi više
i još k tome organizirano. Baviti
se neprestano psihologijama
masa, određenih društvenih grupa, crkvama, katoličkom ili pravoslavnom, svejedno, dokazivati
još k tome i njihovu licemjernost,
baviti se mišićavim dječacima
koji u javnosti uzdižu desnicu na
nacistički pozdrav, a privatno polugoli grle svoje polugole komerade u krevetu, ne vodi ničemu što
bi barem nalikovalo nekakvom
rješenju. Sve je to već mnogo
puta i analizirano i javno izrečeno.
Niti se radi o tome. Pozivati ih
da shvate i prihvate, jednako je
naivno kao i vjerovati da društvo
može biti sastavljeno od višemanje istih pojedinaca/ki koji svi
dijele potpuno iste svjetonazore
i vrijednosti. Stvar je u osnovi
mnogo jednostavnija. Pitanje je
samo jesu li homoseksualci punopravni građani ove države.
Zakoni kažu da jesu. I to oni zakoni koji svakom građaninu, bez
obzira na vjeru, spol, seksualnu
orijentaciju, nacionalnost, osiguravaju njegova građanska prava.
Garant i provoditelj tih zakona,
odnosno prava građana koja su
u njima propisana, je vlast, na
svim razinama i sa svim njezinim institucijama i mehanizmima.
Represija, međutim, protiv onih
koji ugrožavaju i/ili krše zakonom
određena i garantirana jednaka
prava neke grupe građana, neovisno da li se radi o manjini, pa
bila ona i minijaturna, svakako
nije prva stvar na koju bi treba
pomisliti i koje bi se trebalo latiti.
Represija dolazi kao zadnja mjera
i potreba za njom raste proporcionalno pomanjkanju korištenja
drugih raspoloživih sredstava,
koja bi građane odvratila od nasilja nad sugrađanima.
NETRPELJIVOST I AGRESIJA
No prije svega, pogledajmo zašto
naši sugrađani homoseksualci
uopće javno demonstriraju, a ne
paradiraju kako se u javnom diskursu uvriježilo. U najkraćem,
njihov seksualni izbor, ukoliko ga
javno iskažu, baš onako, u mjeri
i na način kako to uobičajeno
s ponosom i bez problema u
javnosti iskazuju heteroseksualne osobe, izlaže ih raznoraznim
24
rizicima i uskraćenjima cijelog
niza građanskih prava. Česti su
tako slučajevi uskraćivanja radnih
prava, potpuno im je uskraćeno
pravo na zasnivanje obitelji,
vidjeli smo čak i pravo na humanost, to jest, da daju krv svojim
sugrađanima, o stigmatiziranju
i preziru u dijelu okoline da i ne
govorimo. I dakako, najizraženiji
i najsuroviji oblik jest njihova
izloženost fizičkom nasilju. Sasvim dovoljno razloga za protest
protiv takvog stanja, pa ipak i
usprkos svemu tome (ostavimo li
po strani one ostrašćene) mnogi
se dobronamjerni građani i dalje
pitaju zbog čega se uopće organiziraju demonstracije homoseksualnih osoba, često objašnjavajući
da sami nemaju ništa protiv njihova intimnog izbora, ali baš izlaziti
na ulicu i tako se eto pokazivati,
čini im se pretjeranim. I još će
dodati, osobito u ovom trenutku,
kad nam je država u krizi i imamo
puno, puno većih problema. Mase
nezaposlenih, primjerice, itekako
su ugrožene, i tome slično. Istina,
nezaposleni su egzistencijalno
ugroženi, jedva da im može biti
gore, međutim te dvije stvarnosti
i vrsta pa i težina problema, jednih nasuprot drugima, teško su
usporedive. Nezaposlene, naime,
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
nitko ne tuče po ulici (barem
dok njihovo iskazivanje
nezadovoljstva ne naraste do te mjere da
ih tuče sama vlast
u
obliku
policije),
nitko im ne viče “ubij
nezaposlenoga/u”, ne
smatra ih bolesnima,
opasnima po okolinu, po
društveni moral, i stoga
spremnima za ludnicu ili
nekakav Goli otok, ne mrzi iz
se i ne prezire, svakako ne na
način kako se mrzi i prezire homoseksualce. Još od prošlogodišnjeg
iskustva s demonstracijama homoseksualaca/ki u Splitu, svi se
naivno pitamo kako je moguća tolika netrpeljivost, toliko nerazumijevanje, tolika mržnja, i užasna
agresivnost od strane tako velikog
broja građana? Tu vrstu naivnosti
mogu pokazati samo oni kojima
je nekako promaklo da je u ovoj
državi odgoj mladih generacija
prepušten više­-manje sam sebi,
zahvaljujući zapuštenom školskom
sustavu, u kojem omladinu odgaja
osiromašeni i poniženi, i zato u najboljem slučaju bezvoljan školski
kadar, i uz njih, vrlo voljni i aktivni,
u boljoj varijanti konzervativni, a
doista reakcionarni popovi kroz
vjeronauk. Kao da nismo u stanju
dovesti u vezu s i inače raširenim
nasiljem uopće, a posebice protiv
homoseksualaca, činjenicu da nam
omladinsku kulturu diktiraju divljaci s nogometnih stadiona, dok se
svaki pokušaj neke humanije, civiliziranije kulturne aktivnosti mladih
dočekuje s podozrenjem i zatire s
lakoćom.
PREDRASUDE I STRAHOVI
Država i njezine institucije bave se
tim problemom uglavnom tek onda
kad ih se prijavi Europskoj Uniji,
nikakvih planova posebnog obrazovanja, prije svega nastavnika/
ca po školama i naravno učenika,
programa za pravosudne organe,
policiju. Samo netko jako naivan
čudit će se policajcu koji je intervenirao u predmetu ubojstva jednog
homoseksualca od strane njegova partnera i koji je nedavno na
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
svom fejsbuk-profilu mirno napisao
da su oboje “pederski smradovi”,
pa i to da bi bilo baš dobro da se
svi takvi međusobno pobiju. Na
državnim medijima, radiju i televiziji, ni traga od edukativnih emisija
na temu diskriminacije prema spolnoj orijentaciji. Naši političari, i to
oni ‘bolji’, misle da je dovoljno u
nekom intervjuu kazati da je gay
OK. Ili čak da se pojavljivanjem
na demonstraciji čini veliku stvar.
Nije štetno, bez sumnje je dobro i
potrebno, ali i dalje ne dopire mnogo ispod površine, nedjelotvorno
je pa i svojevrsno mazanje očiju.
Time se naime prikriva da se sustavno i kontinuirano slabo što,
bolja djeci ili ne, to na koncu ni ne
ovisi o tome je li homoseksualna;
napokon, nitko ne propituje heteroseksualne parove hoće li jednom
svojoj djeci biti dobri. A prečesto
smo vidjeli kako to zna izgledati.
Upravo se i radi o tome da su homoseksualci građani kao i svaki
drugi, neki bolji neki lošiji kao ljudi,
i tražiti “svetost” da bi se postiglo
obično ljudsko mjesto pod suncem
notorna je glupost. Pokazuju je i
oni koji ih mrze i kojima ni samo
postizanje svetosti, kad bi takvo
što uopće bilo moguće, ne bi bilo
dovoljno dobro da ih prihvate, no
pokazuju je i sami homoseksualci, često nastojeći dokazati da su
Da li će homoseksualna obitelj biti bolja djeci ili
ne, to na koncu ni ne ovisi o tome je li homoseksualna; napokon, nitko ne propituje heteroseksualne
parove hoće li jednom svojoj djeci biti dobri
ako išta čini na promjeni. Kako
je rečeno na početku, baviti se
psihologijama, kolektivnim predrasudama, iracionalnim strahovima… pa se onda upuštati u jalove
diskusije imaju li homoseksualci
doista pravo da zasnuju obitelj,
daju krv svojim sugrađanima, rade
u školama, poduzećima, na bilo
kojem radnom mjestu, pa, recimo,
na Božićni domjenak bez problema
i zazora drugih, dovedu svoga
partnera/partnericu, besmisleno je.
Da li će homoseksualna obitelj biti
25
bolji. Učinimo li kao društvo da sve
ono što je zapisano u Ustavu, što
smo odredili kao mjeru građanske
vrijednosti i prava jednaka za sve,
za što opet postoje institucije i zakoni da ih provedu i mehanizmi da
ih zaštite, postane živi dio naše
zajedničke svakodnevnice, a ne
mrtvo slovo na papiru, dogodit će
se svojevrstan paradoks. Time
ćemo, naime, ako uistinu ne želimo
gledati proteste homoseksualaca
po ulicama, ukloniti razloge zašto
to čine.■
granični slučajevi
PENDRECIMA PROTIV KRIZE
ili
HAJDE DA SE UDRUŽIMO, KAD NE
IDE DRUGAČIJE!
S
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
amo dva tjedna nakon
što je Argentina jednostranom odlukom nacionalizirala naftnu tvrtku
YPF, inače u vlasništvu
španjolskog Repsola, slične vijesti,
točno na Praznik rada, stigle su i iz
Bolivije: predsjednik Evo Morales je
objavio prvomajsko nacionaliziranje glavne elektroenergetske kompanije u toj zemlji (TDE - Transportadora de elektricidad), dotad
u vlasništvu energetske koorporacije Red Electrica (REE) iz - gle
slučajnosti - opet Španjolske. Nije
ovo Moralesu bio prvi put - na 1.
maj 2010. nacionalizirao je četiri
energetske tvrtke, između ostalog
i britanske i francuske - ugledajući
se na kontroverznog venezuelanskog čelnika Huga Chaveza, koji
slične poteze vuče od 2007., kada
je preuzeo kontrolu nad najvećom
telekomunikacijskom i elektroenergetskom kompanijom u zemlji te
DRŽAVNO VLASNIŠTVO
Krajem siječnja i Srbija je preuzela vlasništvo nad
nekad društvenom, tj. svačijom Željezarom Smederevo. Dakako, ne na silu, već zahvaljujući otkupu za jedan dolar od američkog U.S. Steela, koji je
željezaru u stečaju kupio 2003., da bi se nedavno
ipak odlučio povući iz Srbije zbog naraslih gubitaka
u poslovanju. Naravno, nitko nije niti očekivao da
Željezara nastavi s radom u društvenom vlasništvu.
prisilio strane naftne kompanije na
sporazum s manjim dioničarima.
“Nacija mora imati kontrolu nad
električnom mrežom, energija
mora biti pod kontrolom vlade”,
izjavio je Morales, dajući izravno
za pravo i argentinskoj predsjednici Cristini Fernandez Kirchner
koja je izazvala osudu španjolske
vlade i institucija EU-a nešto ranije.
“Nitko pri zdravoj pameti više neće
ulagati u Argentinu”, jasan je bio
meksički predsjednik Felipe Calde-
ron. Ekonomski znalci već Argentini
predviđaju stagflaciju - stagnaciju
uz rast inflacije, između ostaloga
i zato što je za očekivati da će u
idućem razdoblju izostati investicije u industriju. “Ova kompanija
je bila naša i prije i mi smo samo
nacionalizirali ono što je bilo naše”,
poručio je Morales nakon što je
naredio vojsci da uđe i zauzme
prostore tvrtke koja je posjedovala
i upravljala sa 85 posto bolivijske
električne mreže. Preuzimanje je,
objasnio je Morales, “učinjeno u
čast bolivijskog naroda koji se bori
za zadržavanje svojih prirodnih
bogatstava”. Možemo sada teoretizirati o jednostranom destabiliziranju investitorske sigurnosti,
na što su Fernandez i Moralesa
gotovo trenutačno upozorili sa svih
strana svijeta (pa tako recimo i iz
Kolumbije), međutim, priznat ćete,
ovo je jedan od poteza koji bude
maštu! Da, da, i na našem jeziku.
Ne samo zbog očito ne baš najsretnije prodaje INE mađarskom MOLu. Ili recimo loše karme sisačke
Željezare, koja se nakon povlačenja
američkih vlasnika - ugasila. No,
ono po čemu se Hrvatska razlikuje
od Argentine i Bolivije sadržano je
u činjenici da su ovdašnje prostore
strani investitori napustili iako ih
nitko nije tjerao na opisani način.
Hrvatsku su dosad napustila čak
tri bivša vlasnika Željezare Sisak
- ruski Trubo Impex i Mečelj te
američki Commercial Metals Company (CMC). Iz Hrvatske je, među
ostalim, otišao i slovenski lanac
trgovina Tuš, poljski Zlomrex (bivši
vlasnik ugasle splitske Željezare),
njemački Neckermann, kao i austrijska Krentschker banka... Nema
sumnje, neisplativost na malom
tržištu je učinila svoje. Zbroj pada
prodaje i nemogućnosti povećanja
tržišnog udjela, plus birokratske
26
zapreke, dali su jednadžbu neuspjeha. No, iako nitko nije niti glasno
pomišljao na nacionalizaciju - najdalje u tom smjeru otišli su radnici
propalog Dalmacijavina i škverani,
koji su neko vrijeme koketirali s
opcijom radničkog dioničarstva
(ESOP programi), ali samo koketirali! - zanimljiv fenomen se dogodio u Srbiji. Tamo je uspjeh 60
udruženih novobečejskih zemljoradnika, koji su uspjeli nadlicitirati najveće srpske tajkune i kupili
1700 hektara plodnih oranica u
međuvremenu posrnulog kombinata, izazvao velike rasprave u
javnosti. Nije, međutim, u pitanju
samo vlasništvo nad 1700 hektara
oranica, jer kako stručnjaci upozoravaju, makar bile i prvoklasne,
one ne čine neki stvarno veliki
posjed. Čini se da je biznismene
više zaplašilo samo objedinjavanje
seljaka! Jer, kao što su nadmašili
tajkune u nadmetanju za zemlju,
udruženi poljoprivrednici mogli bi
u budućnosti lako biti uspješniji
i u kupovini još neprivatiziranih
kombinata, skladišta, hladnjača,
ostvarujući uštede i korištenjem
zajedničke mehanizacije. Sve koje
plaše moguće loše asocijacije na
nekadašnje zadruge može umiriti
spoznaja da se udruživanje poljoprivrednih proizvođača u proizvodne grupe potiče i u EU-u. Takav
način djelovanja posebno potiču,
primjerice, državne vlasti u Poljskoj,
koja je možda i najuspješnija članica
EU-a kad je riječ o uspješnom
povlačenju sredstava iz euro-fondova za poljoprivredu i regionalni
razvoj. Ukupno 28 milijardi eura
“povučenih” iz euro-fondova daleko
su bolji potez od eventualne nacionalizacije tuđeg vlasništva, kojeg u današnjim globalnim uvjetima
ipak nije moguće samo tako prisvojiti, bez ikakvih sankcija i rizika.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
in memoriam
Umro Slobodan Budak
Čovjek koji je Hrvatsku činio
barem malo boljom
Z
agreb je tog umornog ljeta
2010. već bio pomalo prazan,
a gradski se asfalt memljivo
topio na kolovoškom suncu.
No grupica prosvjednika na
uglu Gundulićeve i Varšavske ipak je pod
užarenim zrakama sunca smogla snage
da se buni protiv spornog Horvatinčićeva
projekta. Policajci su uredovali.Malo tko
je obratio pažnju na uglađenog sijedog
gospodina kojeg su policajci odnosili prema “marici”. Tek ponetko je prepoznao
gotovo zaboravljenog odvjetnika Slobodana Budaka, čovjeka koji je svojim
životom i radom ovu našu malu učmalu,
često isfrustriranu, kompromisersku i
nepouzdanu sredinu pokušavao učiniti
bar malo boljom. Čovjeka koji je imao
snage da se suprotstavi i Titu i Tuđmanu
- a to vlastodršci ne vole - pa je osjetio
gnjev jednog i ignoranciju drugog.
Plivao je uzvodno
Slobodan Budak u dobrom dijelu svog
života instinktivno se stavljao na stranu
slabijeg, bio je stalno potiskivan, izoliran,
prozivan, proganjan, odstranjivan jer se
nije želio uklapati u poželjne režimske
obrasce. Naime, bio je čovjek koji se
pokušavao držati svojih principa, imao je
u sebi moralnu snagu suprotstaviti se nepravdi kada je nepravda pogađala manjinu u okružju zanesene većine, plivao
Usudio se suprotstaviti i
Tuđmanu i Titu i zbog tog je
trpio njihov gnjev i ignoranciju
je uzvodno protiv oportunističkog toka
u našem bivšem i sadašnjem društvu i
državi. Budući da se radi o vrijednostima
s kojima se u ovim našim društvima, i
onom bivšem i ovom sadašnjem, teško
može uspjeti ili pak zadobiti povjerenje
i puno pohvala, Budak je posljednjih
četrdesetak godina proveo u svojevrsnoj
ilegali. Slobodan Budak umro je u tišini,
još tamo 5. svibnja, u 82. godini. PokoIDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Piše: Vlado Vurušić (Jutarnji list)
pan je u krugu obitelji, bez fotografskih
bljeskalica. Njegov odlazak nije obilježen
u prvim minutama nekog od središnjih TV
Dnevnika: vijest o Budakovoj smrti nije se
mogla prošvercati negdje pod kraj, netom
poslije neke bizarne “bjelosvjetske” zanimljivosti i najave vremenske prognoze,
uz dvije-tri nemušte i suhoparne turobne
rečenice iz na brzinu i neprecizno
prepisane Wikipedije, uz staru arhivsku
crno-bijelu fotografiju s legitimacije.
Bez počasnih plotuna
No, Slobodan Budak, čovjek koji je
otišao bez publiciteta i počasnih plotuna,
doslovno bez ikakvih reakcija, mada je u
najdelikatnijim i beščasnim trenucima ove
zemlje, kao iskreni Hrvat i pošten čovjek,
spašavao njenu čast. Slobodan Budak
utoliko je postao dio one hrvatske povijesti koja se nerado prepričava. Slobodan
Budak rođen je u obitelji narodnog heroja
Divka Budaka, prijeratnog komunista kojeg su banovinske vlasti u sam osvit okupacije 31. ožujka 1941. godine otpravile u
Kerestinec, da bi ga nakon neuspješnog
Uvijek je branio i one slabe,
pa je zastupao i obitelji Srba
nestalih u Karlobagu
pokušaja bijega novopridošle ustaše
rado likvidirale. Iako s takvim povijesnoideološkim backgroundom, Slobodan
Budak kao javni tužitelj u uznemirujućem
vremenu potopa Hrvatskog proljeća
dragovoljno napušta tužilaštvo jer se nije
želio priključiti pogromima “prolječara”.
Tako je godinama bio na marginama
komunističkog režima, koji mu takvu
drskost nije oprostio. No, dok su mnogi
suci, tužitelji i ostali poslužitelji bivšeg
sustava nakon prvih višestranačkih izbora ponosno, uz odbačene memorabilije
starog ustava spremno stavili nove insignije, stajali uz bok Franji Tuđmanu, Slobodan Budak je ostao na drugoj strani izvan svjetla pozornice i ponovno je branio
27
U potpunoj medijskoj tišini
u 82. godini života umro je
odvjetnik Slobodan Budak
slabe i obespravljene.
Premlatio ga u lobiju
Poduhvatio se tih prijelomnih i velikih
dana uzaludnog i prezrenog posla zastupati obitelji nekolicine Srba koje su
početkom rata u Karlobagu netragom
odveli “naši”, što mu je donijelo bezbroj
problema: “naši” su mu konačno minirali
obiteljsku kuću u Karlobagu, razne vucibatine koje su turbulentni događaji s dna
izbacili na površinu vikale su za njim
nesmetano po zagrebačkim ulicama da
je izdajnik, dok ga je tjelohranitelj ratnog
overlorda i kasnijeg osuđenog ratnog
zločinca Tute Naletilića isprebijao u lobiju zagrebačkog hotela Intercontinental
(današnji Westin), i to u nazočnosti jednog visokog policijskog dužnosnika s kojim je bio u društvu, koji je zdvojno stajao
sa strane. A zašto se poduhvatio posla
koji mu je donosio samo neugodnosti rekao je jednom: - Zločinci su kompromitirali Hrvatsku. Počinitelji zločina su ljudi
koji su primitivno mislili kako je formula
‘dobar Srbin, mrtav Srbin’ najbolji način
služenja domovini.■
novinarstvo kao sudbina
VJESNIK VIŠE NE POSTOJI
Prije nešto više od mjesec dana list Vjesnik se nije pojavio na kioscima
– on se ugasio. To gašenje počelo je 1991. kad smo sumnjive urednike
zamijenili nesumnjivim, kad je smijenjen Stevo Maoduš, a doveden Hidajet Bišćević. Tiraža Vjesnika je padala iz broja u broj, iz dana u dan, gasila
se po sistemu: mic po mic i pade Mica
V
jesnik – što se događa(lo) s
njim, u njemu i oko njega?
Vjesnikov neboder nekad
je blistao kao izlog robne
kuće za Novu godinu, a
sad prolazimo pored njega kao pored
izloga pogrebne radnje. Poslije 72 godine izlaženja, što je lijepa i duga tradicija, odlučeno je da se stavi ključ u bravu
ove nekad ugledne novine na koju su se
mnogi pozivali, mnogi priznavali i brzo
zaboravili. Bila je to ozbiljna novina i ako
ste o nečemu u Vjensiku pročitali, onda je
to bilo to: nije bilo nikakvih sumnji ni kolebanja. Jedan sam od najstarijih Vjesnikovih suradnika, došao sam u tu kuću kada
je bila samo betonski skelet koji se kat
po kat punio, popunjavao i zatvarao.
Premda uvjeti rada nisu bili baš idealni,
bilo je časno raditi u toj kući! Radio sam u
tvornici novina, pravio robu kratkog vijeka, radio danas da bi novine izišle sutra.
One će – tako im je pisano – važiti samo
Piše: Jovan Hovan
za sutra jer sutra se ništa neće ponoviti;
više neće padati ista kiša, niti će poginuti
isti čovjek, neće ni sunce izići u isti čas,
ni cijene neće biti iste. Novinari su radili
svoje, grafičari svoje, prodaja svoje, što
da vam kažem za fotoreportere koji su
na celuloidnim trakama bilježili kako se
grad razvija, kako se neboder dovršava.
Gledali smo se oči u oči, u kojima nije
bilo ni razočaranja. Sudbine nebodera
i Zagreba kao da su bile povezane,
oba su bila osuđena na rast. Promatrali
smo glavne urednike i komentatore sa
strahopoštovanjem, premda je uvijek
bilo i bit će da su se neki šlepali uz njih,
što će reći da se nisu vrući vode napili.
Kada sam došao (bilo je to odmah poslije
vojske) nije bilo kompjutera, radilo se u
olovu, grafički strojevi proizvodili su novine – s uvijek kao zabodenim radnikom
za strojem. Povremeno bi se organizirali
sastanci svih dopisnika kad je glavni
urednik i urednici rubrika objašnjavali što
28
se očekuje od njih, kakve vijesti, kakvi
osvrti, kakvi napisi. To se zvalo brifiranje.
Naravno, svi smo se nadali kako ćemo
jednog dana i mi biti glavni urednici ili dopisnici iz svjetskih metropola, svi smo se
nadali, ali je to samo pojedincima uspijevalo.
U Sportskim novostima stolovao je Vladimir Orešković
Sportske novosti proizvodile su se u totalno neadekvatnim uvjetima. Redakcija je bila smještena u jednoj kućici
u dvorištu Vjesnikova nebodera, koja
će kasnije biti srušena. Tu je stolovao
Vladimir Orešković, a u njegovom
glavnom štabu bili su još Zvone Mornar,
Vilko Luncer, Reno Vinek i mnogi drugi i
mnoge druge. Jest da prostorije baš nisu
bile sjajne, ali Vugles je bio prekoputa pa
su i u tom restoranu naručeni i napisani
mnogi komentari, reportaže i izvještaji s
utakmica. Na Vuglecu je bilo pravilo da
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
nije važno što čovjek pije već u koga
gleda dok pije. Redakcija Vjesnika bila
je smještena u prizemlju, tamo gdje je
danas recepcija, gore u vrhu sjedio je
Tomica Butorac, urednik kulture, lijevo
od njega Mladen Stary, redaktor i kasnije
urednik Nedjeljnog Vjesnika. Kad sam
došao, glavni je bio Milan Beslać, koji se
spremao za dopisnika u Pariz, a ovog
je naslijedio Mirko Peršen. O, Peršen
je bio oštar kao sablja, on nije štedio ni
sebe, ali ni druge. On je sav, bez ostatka,
prisutan u svakom trenutku svoga rada.
On je baš živio za Vjesnik pa smo i mi
prihvatili njegovu filozofiju. Kad se nešto
važno događalo znao je banuti iza ponoći
da vidi kako je to odrađeno, kako napisano, kako prelomljeno. Kada bi u nekom
predjelu pala tiraža on je slao kvalitetne
novinare da obrade goruće teme, da pišu
o onome što građane na tom području
tišti ili zanima. Tako sam (i) ja proveo
mjesec dana na Rijeci, u hotelu Bonavia
bilo mi je stanište, a čim sam se vratio
uslijedio je drugi putni nalog – pravac
Osijek na ispomoć Edi Cerjanu. Peršen
je uspio podići tiražu na zavidnu visinu,
svi smo ga voljeli ali smo ga se i pribojavali, i svi smo ga poštivali. Mogu reći da
je to bilo vrijeme iskrenog i intenzivnog
druženja a većini kolega najveću ljubav
(veću i od voljene žene) predstavljao je
list Vjesnik. Uvijek ću se sjećati sjajnog
čovjeka i redaktora Ivana Filipovića, koji
je zbog jedne jedine riječi znao prekopati
brojne knjige i enciklopedije. Vjesnik tog
vremena nije bio upitan, naravno, radilo
se nekad i po diktatu ali ma što danas rekli, bilo je dosta slobode.
Prvi prijatelj Ratko Zvrko
Prvi novinar s kojim sam se u Vjesniku
sprijateljio bio je Ratko Zvrko. On je bio
pjesnik, boksački šampion, rasni reporter, njegovo ime veže se i za podvige
spašavanja na moru, za Plavu vrpcu,
ali njega više nitko ne spominje. Zato
podižem čašu šampanjca i prolijevam nekoliko kapi za pokoj njegove neobuzdane
duše. Nove vlasti bile su prezauzete nazivanjem ulica po svojim herojima, rijekama i planinama, i pazeći da ne uvrijede
osmo koljeno Krešimira, Zvrku nisu uzeli
u obzir. A on je jedno od najvećih zvona
koje je Vjesnik ikad imao. Obilazio sam
ga u bolesti, i još ga vidim kako boreći
se za život pije desetak važnih tableta
podmičujući bolest s kojom se sprijateljio.
Svačija smrt od nečeg počinje. Njegova
je smrt počinjala na vrhovima plućnih kriIDENTITET/ BR. 165 / 2012.
la dvjema crnim točkama. Vjesnik nisu bili
samo novinari, redakciju su činili i daktilografi, dostavljači, lektori, stenografi. To su
one nezapažene, nevidljive a neophodne
poluge bez kojih novine nikad ne bi izašle.
Znali su svi oni da presjede noć kraj telefona očekujući nekog Žarka Susića ili
Stanka Kučana da se jave iz nekog drugog svijeta, iz nekog drugog računanja
vremena. Anđela Zvrko, Nada Drenški,
Mirjana Kedl čule su ponekad samo dah
ali su i taj dah znale pretočiti u riječ, riječi
u napise, tako da je čitalac sutradan imao
izvještaj na stolu. Smjenjivali su se glavni
urednici i uopće urednici rubrika, neki su
odlazili u diplomaciju, neki za dopisnike
iz drugih zemalja, a neki ulicom prema
groblju. „Sve život rasturi, smrt skuplja na
isto mjesto“, kako mi reče jedan svećenik.
Bio je Drago Auguštin, bio je Pero Pletikosa, bio je Stevo Maoduš. Biti novinar
značilo je tada približiti se stvarnosti više
nego bilo tko drugi, obići sva njezina ma i
prljava mjesta, prljati njome ruke. Godine
1991. dio zbunjenih drugova prešao je u
gospodu. Mnogi od njih postigli su ono
što su htjeli, ali su izgubili sebe. Vjesnik
je još uvijek dobro stajao, a nitko mi ne
može reći da su na njega vršeni pritisci
da piše ovako ili onako. Odlazio sam na
opožarena ili poplavljena područja, tamo
gdje su planine s hukom slale svoje potoke koji žive samo po jedan dan u godini,
da cijeli taj dan bjesne, ruše i valjaju sve
pred sobom... Izgledalo mi je ponekad
kako je priroda iskočila iz svog kolosijeka
i krenula novim putevima ili bespućima.
A što se požara tiče, mogu napisati da i
požar ima dušu, ali dušu mržnje i bijesa.
Biti u požaru isto je što i biti pred neprijateljem. Cijeli požar zasjeda je. Tu nema
pogrešaka koje se mogu ispraviti. Hrabrost treba nagraditi, nemarnost kazniti.
U onom starom dobrom Vjesniku znali
smo se našaliti i nasmijati do suza. Kad
je Stevo Maoduš trebao postati glavni
urednik Arene (stvar je već bila gotova)
i ja sam poslao molbu uz napomenu
da ako ne izaberu mene, ne izaberu ni
Stevu Maoduša. Jednog sam dana kao
sumanut zvao Zoološki vrt tražeći poštopoto doktora Zeca. (Tu psinu namjestio
mi je Pletikosa.) Maodušu sam s krova
automobila skinuo dvije duge daske i
odnio ih u Vjesnik na sedmi kat. Jesam
se oznojio, ali Maodušu je bilo još gore;
kad je sutradan došao po njih u kući
se održavala akcija Ništa nas ne može
iznenaditi...
Stevo je pao s kruške
Dok sam sa Zlatanom Jukićem na Vuglecu čekao konobara Stevu, ovaj je pao
s kruške za nas stol. On se popeo na
drvo ali je grana pukla i eto njega. Stanko
Juriša skupljao je smiješne afiše, jedan
je glasio: „Za moje kolege novinariste iz
lista Vjesnik... Drage kolege novinaristi,
ja mnogo puta nađem pogreške u vaš
list, ali ja o tome šutim jer i sam ponekad
pogriješim“. Jedna pedijatrica zapisivala
je što djeca kažu kad dođu liječniku. Tako
je neka curica rekla mami: „Nemoj mi brisati suze jer ja ću poslije opet plakati“. U
onom starom Vjesniku Sunčica Komadina vodila je rubriku Dječja usta. Tako
ispada da je zavist kada te uviju sa zavojem, da vuk dlaku mijenja a lisica kokoši,
dok je pašnjak ogroman seoski pas. A
onda je došla 1991., došao je rat, zamirisala je krv. Rat je bio kraj svega što smo
voljeli: kraj slobode... mira...zabave...
smijeha...sna...spokoja. Bilo je to vrijeme velikih promjena sa zla na još gore.
Pokazalo se još jednom da je novinarstvo
vrt sparušenih cvjetova jer je novinarski
članak vodeni cvijet koji uvene za jedan
dan. Ako niste znali, čistka je omiljena
partijska igra. U Staljinovim čistkama najgore su prošli čistunci; nečisti su se (kao
Džepni Ždanovi, koji su 1991.
došli u Vjesnik da se obračunaju s
novinarstvom i novinarima, prvo
su prebrojavali krvna zrnca, zatim
smjenjivali, pa otpuštali, a da bi
se „izvadili“ iz financijskih malverzacija ukinuli Reisingerovog
„Peru“
29
novinarstvo kao sudbina
i kod nas) znali snaći. Četvorka koja je
dolazila iz centrale HDZ-a da učini čistku
koračala je svečano kao konji na paradi. I
svi su imali armirane obraze. O novinama
i novinarima oni ništa nisu znali, ali peta
kolona, odlikovana ordenom veleudvorica, čekala ih je u Vjesniku. Sjetio sam
se Tarpeje, to je ona mlada Rimljanka
koja je po legendi otvorila kapiju rimske
tvrđave neprijatelju i izdala domovinu. Ispostavilo se tada da ljudi koji čine zlo ne
prestaju ga činiti nego samo čekaju svoje
vrijeme. U normalnim prilikama četvorka
ne bi smjela na prvi a nekmoli na deseti
kat, nego bi čekali novinara ako može i
hoće doći po njih. Kad bi ih vidio portir
Miloš Jurić skakao je kao oparen da ih
pozdravi. A sjećam se kad mi je pričao
kako jednog generalnog Marinka Grujića
nije pustio u kuću jer ovaj nije imao propusnicu kod sebe.
Velika rošada: Bišćević sjeda u
fotelju Maoduša
Sjećate li se onog štrajka novinara u kome nisam sudjelovao? Kolegica Gordana Tintor iz Vjesnika pitala me je zar im se neću pridružiti.
Kad smo mi izbacivani na cestu, tko se nama u Vjesniku pridružio?
To je bilo drugo vrijeme! rekla je ona.
O, ne! To je bilo prvo vrijeme. Ovo danas je drugo vrijeme.
Maoduš je smijenjen, u njegov kabinet
uselio se mali džepni Ždanov Hidajet
Bišćević. Uz pomoć Fijačka (njegove
kockarske igre stvarno su bez granica) i
Dražene Slade Šilović (čiji je dragi otišao
sa JNA u Beograd) pravljeni su spiskovi
za odstrel. Malo je zapetljano za onog
tko nije čitao prethodne epizode. To
je bilo perfidno smišljeno, tad su kolegama pljunuli u dušu. Svi smo mizerno
ocijenjeni i dobili status obespravljenih,
obešćašćenih i duboko poniženih. Naprosto, pljunuli su nam u dušu. A Vjesnik je
tonuo sve dublje, znate i sami kad voda
krene niz goru, nitko je nazad ne vrati.
Smjenjivali su se glavni urednici, čak se i
format promijenio, samo što urednici nisu
znali da kad se mijenja format mijenja
se i koncepcija. A oni su samo veliki format pretočili u mali. I onda jednog dana
spasonosni telefon iz Maribora, odnosno
iz Večeri, koji mi je pomogao da iskoristim svoje pravo na otcjepljenje. Nije bilo
dileme o tome tko s druge strane veze
cima žicu kao uzicu.
Kolega Hovan, ne vidimo vaše napise u
Vjesniku, što se s vama događa?
U onom grozničavom prebrojavanju gena
nisam se snašao baš najbolje. Ja sam na
čekanju.
Čakanje... što je to čakanje – spustio je
intonaciju glasa barem za tercu Mirko
Munda, glavni urednik. Čakanje, to je kad
vam prebrojavaju krvna zrnce... prva faza
do otkaza...
A Vjesnik je klizio u propast, u ukidanje, u
katastrofu, koja se eto i dogodila. Tko je
imao gdje otići digao je sidro i otišao, oni
drugi su stajali zatečeni i čekali. Ni sami
ne znajući što. Pretvoriti Vjesnik u novinu
fantomske stranke, u novinu koja je čak
i pod Brozom i Bakarićem imala bolje
manire i više stila, poniziti ne samo novinare tog lista nego i čitaoce, zar je to mali
trik? Džepni Ždanovi. Tako su bili uporni u
namjeri da nam spakiraju otkaz, da sam i
pored sve muke bio čak blago polaskan.
Moj pokojni prijatelj Zvrko govorio mi je
tada: „Ne vjeruj da bi te čak da si drugačiji
oni koji te mrze voljeli. Razlozi za mržnju
žive i stanuju u onima koji mrze, a ne u
onome koga mrze“. A onda su najprije,
da bi se „izvadili“ iz financijskih malverzacija, ukinuli Reisingerovog „Peru“. On
je bio saučesnik svih naših trenutaka,
nestašica, proslava, on je ubijao gorčinu
u ustima i usne stisnute u grč razvlačio je
u osmijeh. Znao je obodriti ljudski duh i
ublažiti sve naše muke, tegobe, teškoće,
nestašice, par-nepar. Uvijek je bestidno
vrijeme tražilo i bestidne saučesnike koje
država nemarno i bestidno pribavlja.
Roditelji su te samo obilježili podnebljem,
jezikom i državom u kojoj si takav kakav
si rođen. Državne i sve druge granice
odredio ti je život. Sjetio sam se Kundere
koji je pisao da smo ime dobili slučajno.
„Ne znamo kad je nastalo i kako je do
njega neki davni predak došao. Uopće
svoje ime ne razumijemo, ne poznajemo
njegovu povijest a ipak ga nosimo s egzaltiranom vjernošću i stapamo se s njim,
sviđa nam se, na njega smo smiješno
ponosni, kao da smo ga sami izmislili u trenutku neke genijalne inspiracije“.
30
Pomislio sam: opet smo krivi onima koji
su nam dužni. I što su nam više dužni,
to smo im više krivi. Ja sam svojim kolegama praštao ono što su mi učinili, a oni
mi ne mogu oprostiti što sam im oprostio.
Zbogom oružje
Tu smo gdje smo i takvi smo kakvi smo.
Za divno čudo, nitko se od glavnih urednika Vjesnika nije sjetio Mirka Peršena
da ga upita kako je uspijevao u onim vremenima podići tiražu na zavidnu visinu.
Svi kao da su čekali da se nešto samo
završi i da nešto drukčije i ljepše počne.
I dočekali su.... Padajući tiražom i utjecajem, Vjesnik se, eto, ugasio. Stvarni život
bio je ućutkan i umrtvljen do te mjere da
je od života imao samo ime. Pišeš li još?
– ponekad me pitaju. Odlučio sam da
svakom tko mi spomene pisanje, kažem
da sam napisao svoje. Skrivajući laptop
u koferu osjećam se kao da se vraćam
iz rata noseći kalašnjikov iz koga nije ispaljen niti jedan metak. Zbogom oružje!
Tko je odgovoran za katastrofu Vjesnika
ne zna se i nitko neće odgovarati. I ne
samo za Vjesnik, kod nas se nikad i ni
za što ne odgovara. Zato i jesmo tu gdje
jesmo. Mi koji smo 1991. izbačeni na
cestu (što je bio pravi početak kraja) i
dalje sjajimo a Vjesnik se sam od sebe
ugasio. Metak koji ga je pogodio ispaljen
je na njega odavno. Ali je, milostiv prema
sedmoj, dugo, dugo putovao. Za novinski
napis se kaže da je kao bijeli vodeni cvijet
– uvene za jedan dan. Ali izgleda da neki
sačuva miris dana kad se još bijelio.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
etika & motika
SRBOREZ
U
koliko ste ljubitelj oštrih
predmeta i volite rezuckati
drvo, ili ne daj Bože nekog
čovjeka, u centru Zagreba u
ulici Pod zidom, točno preko
puta zagrebačke tržnice Dolac, možete
kupiti lijepe srboreze, zapravo vojničke
bajunete, koje su očito namijenjene za
određenu svrhu. Rastanak s prijateljem
u pitomo nedjeljno prije podne 5. maja
pokvari mi pogled na brusionu noževa
pored koje sam prolazio. Ne znam kako
su izgledali originali ustaških noževa koji
su bili umrljani do balčaka nevinom ljudskom krvlju koju su prolijevali noževi zvani srborezi u doba tzv. NDH, ali ova dva
„ukrašena“ natpisima Bljesak i Oluja, te
Gotovina i Markač asocirali su me na to.
Naprosto mi je nevjerojatno da u srcu Zagreba čovjek to može vidjeti i vjerojatno
kupiti, ali kada razmislim bolje i nije nikakvo čudo. To je „liberalna“ demokracija, koja će sa ako se tako nastavi, vladi
i mnogima žestoko obiti o glavu. Inače
asortiman ustaškog pribora je prilično velik i moguć je odabir različitih „suvenira“.
Tako kod šeširdžije tik do bivšeg hotela
Beograd u Petrinjskoj ulici, koji danas
nosi belosvetski naziv Astorija, možete
kupiti ustaška pokrivala za glavu u dvije,
„službene“ boje. Kape ustaške crne legije
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Foto: N. KOPAČ
Piše: Ninoslav Kopač
do nedavno su krasile izlog te neuredne
radione, a čestim gostima hotela koji su
dolazili iz Srbije, zastajala knedla u grlu
kada bi ugledali „dični“ izložak. Ustaške
uniforme, još, nisu javno izložene, ali
ukoliko se netko želi opskrbiti i tim rekvizitom, sigurno bi u nekoj zagrebačkoj
krojačkoj radionici pronašli i originalne
krojeve, pa bi „pravi domoljubi“ mogli dobiti, kao i njihovi uzori, uniformu po mjeri.
Eto, uglavnom se može reći da se čovjek
može dobro opremiti, za „nikad se ne
zna“. U Zagrebu, „metropoli svih Hrvata“
kako mu je tepao „neumrli“ nam prvi predsjednik, koji je prerano umro, jer trebao
je odigrati koju partiju preferansa sa svojim prijateljem Slobodanom Miloševićem
u haškom zatvoru za ratne zločince,
možete sve. Pod egidom demokracije
možete preimenovati ulice kako vam
drago, naročito ako ste predsjednik neke
nevladine udruge koju izdašno financira
vlada. HHO, oliti Hrvatski helsinški odbor,
koji se navodno brine za demokratske
principe, na čelu sa zapjenjenim mrziteljima svega onoga što je bilo u periodu od 45. do 1990. uz podršku šačice
jadnika koji i sami ne znaju što bi, javno
skida table s Trga maršala Tita u Zagrebu
i lijepi neke svoje prijedloge kako bi se
po njemu taj trg trebao zvati. Zajapureni
31
istomišljenici aplaudiraju, Ivanu Zvonimiru Čičku i prijatelju mu Ivi Bancu, kojima pjena, zbog mržnje, izlazi na usta,
a dokoni policajci nezainteresirano promatraju cijeli shaw, i jurišnike čuvaju da
im, ne daj Bože, ne priđe neki poštovalac
Josipa Broza Tita, po kojem „demokrati“
pljuju. I to nakon Titove godišnjice smrti, koja je obilježena dan ranije u svim
bivšim jugoslavenskim republikama, i što
je interesantno na Titove komemoracije
svake godine dolazi sve veći broj ljudi i
to mladih, koji se nisu ni rodili kada je Tito
umro. Zanima me što bi se dogodilo onome koji bi javno skinuo tablu s avenije
Gojka Šuška i vratio joj staro ime Avenija
Pionira, ili pobacao table s Trga Franje
Tuđmana. Vjerojatno bi policija odmah
zaskočila junošu koji se drznuo ukaljati
imena, tih, „hrvatskih velikana“! I tako,
po hrvatskim gradovima se javno vješaju
zastave tzv. NDH, proizvode i prodaju
vojničke kape, Hrvatski samokrijes uz vojne počasti se dodjeljuje zaslužnima, pa
zašto onda „patrioti“ ne bi mogli kupovati
i srboreze koju su ukrašeni simbolima i
„svetinjama“ „domoljubnog hrvatstva“. Tu
„idilu“ jedino kvari grafit napisan na jednom izlogu od stotinu napuštenih lokala u
centru Zagreba koji glasi: „Najgori narodi
imaju najbolje rodoljube“.■
PANORAMA
HRVATSKA:
M
Pripremio: IGOR PALIJA
Zadovoljstvo na poslu
jesečnik
Direktor
i
konzultantska
tvrtka Proago
proveli
su
istraživanje među građanima
Hrvatske na uzorku od 351
ispitanika sa namjerom da
saznaju što im je najvažnije
kad je posao u pitanju. Ono
što vjerojatno većini ljudi pada
na pamet kada se spomene
zadovoljstvo poslom zasigurno
su plaća i kolege. Istraživanje
dokazuje da to zaista i jest
tako. Naime, većina ispitanika,
njih čak 41% voljelo bi dobiti
povišicu na sadašnjem radnom
mjestu, dok je čak 65% njih
izjavilo da ih najviše motivira
zdrava i pozitivna radna atmosfera. Na drugom mjestu glavnih
„motivatora“ opet su se našle
financije, s čak 51% glasova.
Pogledamo li pobliže spomenute međuljudske odnose i
uključimo li faktor „mobbinga“
u sliku, vidjet ćemo da je čak
32% ispitanika bilo izloženo
nekoj vrsti mobbinga na radnom mjestu. U 14% slučajeva
mobbing je vršio sam poslodavac dok je u 10% slučajeva
poslodavac odbio reagirati na
pritužbe maltretiranog zaposlenika ili pak uopće ne zna što
se u tvrtki događa. U zadovoljstvo poslom svakako ulaze i
mogućnosti dodatne edukacije
zaposlenika, poticajni programi
te naravno bonusi i povišice.
No, i tu hrvatska praksa pomalo
razočarava iz razloga što se u
gotovo 50 % tvrtki na takvome
nečemu uopće ne radi tj. ne
postoje nikakvi poticajni programi za zaposlenike, mogućnosti
dodatnog usavršavanja i sl. Tek
18% ispitanika radi u tvrtkama
koje imaju jasno definirane
poslovne ciljeve i nagrade
koje se dobivaju njihovim ostvarivanjem, dok tek 9% ima
mogućnost dodatnih seminara
i edukacija koje su dostupne
svim zaposlenicima.■
SRBIJA:
Visoka stopa smrtnosti novorođenčadi
N
a hiljadu živorođenih u
Srbiji umre 6,7 dojenčadi.
Broj umrlih beba se, ipak,
iz godine u godinu smanjuje. Srbija se zajedno sa
Rumunjskom, Albanijom, Bugarskom
i Makedonijom našla na dnu evropske
ljestvice po smrtnosti beba do godinu
dana. U istraživanju koje je provedeno
za potrebe Evropskog parlamenta, ove
zemlje su dobile nedovoljnu ocjenu,
što govori da imaju više od šest smrti
beba na hiljadu živorođene djece. Dobre ocjene za manje od četiri smrtna
slučaja dobile su Austrija, Cipar, Češka,
Danska, Njemačka, Francuska...■
32
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
NJEMAČKA:
Homoseksualci u župnom dvoru
E
vangelička
crkva
pokrajine Saske je,
nakon
duge
rasprave i u “izuzetnim
slučajevima”,
ipak
dopustila
da
homoseksualne
svećenice ili svećenici mogu
živjeti sa svojim partnerima u
župnom dvoru crkve. Svađa među
članovima sinode evangeličke
pokrajine Saske je trajala do
posljednjeg
trenutka.
Pred
dvoranom gdje se održavao sastanak predstavnika župa su stajala dva stola, postavljena jedan
nasuprot drugom - baš kao što su
suprotna bila i mišljenja o pitanju
otvorenog priznanja homoseksualnosti među duhovnicima. Na jednoj strani u bili konzervativni protivnici promjena sa svežnjevima
papira na kojima je bio dugačak
popis od 7000 osoba i 300
crkvenih udruga koje su stajale
iza svog stava kako je homoseksualnost protivna Bibliji i njihovom
vjerskom uvjerenju. Na stolu preko
EU:
se okupljena šarena skupina homoseksualnih i lezbijskih župnika
i predstavnika crkvenih udruga
koji žele postići ravnopravnost
homoseksualaca u njihovoj crkvi.
Oni su zastupali mišljenje da biti
kršćanin i biti homoseksualac
nije nikakvo proturječje: “U Bibliji nema ništa određeno o tom
pitanju, postoje samo opaske o
ljubavi prema dječacima ili posluzi
hrama, ali ne i o homoseksualnim
partnerskim vezama“. Nakon što
se mjesecima vodio spor, Sinoda
evangeličke pokrajine Saske je
došla do Solomonskog rješenja:
u pravilniku o djelovanju župnika
će biti zadržan “ideal zajedničkog
života muškarca i žene”, ali nije
prihvaćen zahtjev konzervativnih
vjernika koji su željeli da i ostane
na toj rečenici. Jer zaključeno je
da se “u izuzetnim slučajevima”
može dopustiti da istospolni partneri žive u župnom dvoru, ukoliko
to dopusti crkvena uprava vjernika
župe.■
Klimatske promjene ugrožavaju
evropske gradove
G
radovi u Evropi, više
nego naselja u ruralnim
područjima, moraju se
zaštititi od globalnog zagrijavanja iz ekonomskih
razloga, ali i da bi zaštitili stanovništvo,
objavila je Evropska agencija za životnu
sredinu (EEA). Više od polovine evropskih gradova nema dovoljno zelenih
površina, a specifična struktura urbanih
zona dodatno mijenja utjecaj klimatskih
promjena. Gradovi moraju početi ulagati u zaštitu okoline i zelene površine
kako bi se prilagodili klimatskim promjenama, jer će ih odlaganje samo više
koštati, upozorava EEA.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
33
velike priče malih ljudi
FUKARA NAS ZAKRVILA I
OSRAMOTILA
Nekadašnji direktor u Agrokomercu Stanko Medić jedan je od retkih koji se vratio u selo Glinica, dok njegove komšije u bescenje
prodaju imanja i propiju dedovinu do Banjaluke
Piše: MARKO ROKNIĆ
Stanko Medić na svojoj
djedovini tvrdoglavo odbija
biti dio priče o “humanom
preseljenju”
34
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Ž
ivotni krug koji je napravio Stanko - Ćane
Medić nesvakidašnja
je priča o čoveku koji
je uvek radio ono što
voli. Od kuće u Glinici,
koja je u to vreme imala 400 srpskih stanovnika, otišao je kad mu je
bilo devet godina, a vratio se posle
60, u pusto selo. U međuvremenu
je završio fakultet, kratko radio u
prosveti, uspešno se bavio sportom,
potom se otisnuo u poslovne vode,
dogurao do prvog čoveka kladuškog
Agrokomerca, odgovornog za izvoz,
u izbeglištvu u Srbiji zastupao neke
strane firme i na kraju se vratio u rodnu Glinicu. Prošao je, kako kaže, pola
sveta, a sada živi sam na dedovini,
imanju koje je podigao iz pepela. Sinovi Goran i Zoran sa porodicama
žive u Austriji i Sloveniji, baka Milica
u Bišhofenu pazi na unuke, a Ćane
ih praznicima dočekuje na ognjištu.
Sela Glinica i susedna Bosanska Bojna činila su srpsku enklavu u muslimanskom moru Velike Kladuše, na
severu Bosne. Ovde je do poslednjeg
rata živelo oko 2.500 Srba, a danas
ih je samo 78. Čak su i obnovljene
kuće prazne. To je apsurdna bosanska priča. Ljudi hoće da žive u Sarajevu, Beogradu, Mostaru, Banjaluci...
i po cenu nezaposlenosti. Umesto da
budu svoji na svome, oni su radije
gradska sirotinja. A ovde je sada
lakše biti Srbin nego Babin musliman
ili korpusovac.
Nerad i lopovluk
Nekad se iz tog kraja hrana izvozila
po celom svetu, a sada je u Kladuši
bez posla desetak hiljada mladih, a
ako imaju sreću i rade, plate su im
neredovne. - Teško i Fikret Abdić
sada može da podigne Agrokomerc.
Suočiće se s problemom na koji nije
računao - kako motivisati ljude da
rade? Takve je sada najteže naći.
Među nezaposlenima i previše je onih
koji hoće da voze auto, puše malboro,
piju pivo, ustaju u 11 sati. Susrešće
se s ambijentom u kojem caruje nerad, lopovluk, nepoštenje... A nekad
je Agrokomerc bio dobavljač i jednog Aldija, najmoćnijeg lanca robnih
kuća u Evropi. I kad smo dogovarali
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
taj posao, primio nas je nižerangirani
menadžer i hladno izdiktirao: “Gospodo, vidite li ovu teglu krastavaca,
nama treba pola miliona takvih, po
toj ceni i toj dinamici. Možete li to
ispuniti?” Da bi stigao krastavac u te
robne kuće, prethodno smo morali
da potrošimo 300.000 tegli u reklamu, marketing, u ljude - objašnjava
nekadašnji direktor u Agrokomercu.
Prodaja u bescjenje
Danas je teško moguće obnoviti
ovu privrednu imperiju. Rat je učinio
svoje, teško će stručnjaci doći ovde
da žive. - Uoči rata u Agrokomercu
je radilo 2.500 Srba, uglavnom na
višim i stručnim pozicijama. Gde
su oni sada? I sam spadam u prvih
10 ljudi do Abdića, koji smo dizali
Agrokomerc. Menadžerstvo sam učio
kod doktora Hribara, čoveka koji je
stvorio poslovnu imperiju u svetskim
razmerima. A danas, kad pogledam
ovaj kraj, duše me boli kad vidim da
ljudi u bescenje prodaju svoja imanja.
Dođe tu i proda i sve zapije dok dođe
do Banjaluke. Zapije grunt, dedovinu i
još uz pesmu “Nema raja do rodnoga
kraja”. Ovo moje je gorelo u oba rata.
Prvi put ga je obnovio moj otac, kad se
vratio iz nemačkog ropstva. Sad sam
ja ponovo sve izgradio, bez pomoći
države i stranih donatora. Samo da
ne bi bio deo priče u “humanom preseljenju” - priča 68-godišnji Medić.
Karantena na brdu
Njegovi sinovi su imali sreću da se
školuju u Evropi. Goran je sada prvi
menadžer Fruktala u slovenskoj
Ajdovščini, a Zoran fudbalski trener
u austrijskom Bishofenu. - Do 1991.
živeo sam u najstrožem centru Zagreba, vozio dobar auto, a sada ne
znam ni da primim ni da pošaljem
SMS poruku. Ja sam se svojom voljom stavio u karantenu na ovom brdu.
Ne zato što ne mogu da držim korak
s “napretkom”, već što sam zaljubljen
u ova brda i šume. Većina ljudi misli
da je na drugom brdu bolje. Zato je
ovo opustelo. A ovo je raj na zemlji ubeđen je Medić.
12 godina bez struje
- Toliko sam se navikao da mi više i
35
ne nedostaje. Rano ležem, rano ustajem, pešačim nekoliko kilometara i
hvatam se posla. Svaki dan moram
da odvojim bar pola sata da pokupim
jaja, a zatim se posvetim stadu. Imam
40 koza, uskoro ću im pridružiti i mangulice. Tu je i vrt, pa voćnjak sa 500
stabala. Ne spadam u one koji će jesti
beli luk iz Kine, šargarepu iz Argentine, a krompir iz Maroka i Alžira. Za
mene je globalizam fukarizam i mene
neće podjarmiti. Zato sam se vratio
na ovo moje brdo - ne da se Medić.
Nikad nije osećao nacionalnu mržnju.
- Moja je snajka hodžina ćerka. Koje je
vere moj unuk? Takvih je u Jugoslaviji
bilo trećina. Politika je na to pljunula.
Zakrvila nas i osramotila. A bili smo
srećna generacija. Školovana, okrenuta svetu, putovanjima. A sada nam
popuju idioti. I zato su dobro plaćeni.
Ovde opštinski većnik ima 300 evra,
onaj u kantonu 700, u Federaciji oko
2.000. Jer, pobogu, rade odgovoran
posao, zastupaju narodne interese.
Ja takvima neću da se bavim. Bolje
se razumem sa svojim kozama i
kokošima.
Zločin u crkvi
- Nisam vernik, ali povremeno odem
u crkvu. Ovde su dve pravoslavne
crkve, u Bojni i u Kladuši. Doživljavam
ih kao deo vlastitog identiteta, ali
i kao spomenike. U našoj crkvi u
Kladuši 1941. godine ustaša Franjo
Bajak klao je ženu dok se porađala,
a onda u blizini sa družinom okretao
na ražnju jaganjce. Srpska deca su
plakla za poklanim roditeljima. To ga
je nerviralo i kvarilo mu ručak, pa ih
je sve pobio. I zbog toga dolazim u
crkvu, da se poklonim i zapalim sveću
tim žrtvama - kaže Medić.
Ministarske ovce
Medić je sam izgradio dva kilometra
puta do porušene kuće. - Tada sam
tu sretao samo šumokradice, lovokradice, naoružane i opasne tipove. Bilo
je i pastira koji su po ovim srpskim
imanjima čuvali ministarske ovce. Zatekao sam na svom imanju stado od
4.000 ovaca nekih moćnika iz Cazina
i Bihaća.■
nove knjige
DOMAĆINE, SREĆNA
TI KRSNA SLAVA
Srbi su jedini narod na svijetu koji ima krsnu slavu, kao najbogougodniji izraz hrišćanske vjere duboko ukorijenjen
u pravoslavnoj srpskoj duši. Svetosavski pokret najviše
je učinio na potpunom utemeljenju i prosvjećivanju pravoslavnih hrišćana, a samim tim i na uobličavanju krsne
slave onakve, kakvu danas imamo. Kao jedina srpska,
pravoslavna i crkvena, slava je, zapravo porodična, pa
se tako vjekovima prenosi samo na muške potomke
U
Piše: NIKOLA CETINA
sklopu brojnih aktivnosti
Vijeće Srpske nacionalne
manjine grada Siska organiziralo je u prepunoj
dvorani sisačkog hotela
Panonija prezentaciju vrijedne knjige
“Domaćine, srećna ti krsna slava”.
Prvo izdanje knjige priređivača i autora
Ljubisava Milosavljevića izdala je 2005.
godine izdavačka kuća IP Nacional u
Novom Sadu. Idejni začetnik da knjigu
izdaju Vijeće Srpske nacionalne manjine Bjelovarsko-bilogorske županije i
Vijeće Srpske nacionalne manjine grada
Bjelovara bio je nedavno preminuli Simo
Marčetić, direktor izdavačke kuće Epoha
d.o.o. iz Bjelovara. Knjigu su brojnim
zainteresiranim Sisčanima prezentirali
Darko Karanović, predsjednik VSNM
Bjelovarsko-bilogorske županije, Radovan Dožudić, zamjenik predsjednika
VSNM Bjelovarsko-bilogorske županije
i protojerej-stavrofor Petar Olujić, paroh
sisački. U uvodnoj riječi Darko Karanović
je istakao: Poznato je, gde je Srbin, tu se
slavi slava. I obratno: gde se krsno ime
slavi, tu žive pravoslavni Srbi. Srbi su
uvek slavili slavu, a danas je slave bez
izuzetaka, i oni među njima koju su se
svojevremeno bili otuđili i od porodične
slave, i od tradicija i običaja svoga naroda, i od Pravoslavlja, i od vere uopšte.
Danas, štaviše, i donedavno necrkvenim
sredinama nije više tako redak slučaj da
roditelji ostaju pri svojim predrasudama
o Crkvi i veri, a da njihova deca i unuci
veruju i žive pravoslavno, a to podrazumeva i slavljenje krsnog imena. Oni
pak koji nikada nisu ni napuštali svoju
Crkvu i veru, pa ni svoju slavu, danas
su joj, po pravilu, odani bar onoliko koliko su uvek bili. Ipak, većina u našem
narodu, bez imalo svoje krivice lišena je
mogućnosti da temeljitije upozna život i
učenje svoje Crkve, nema ni izdaleka dovoljno saznanja o svetosti i svetiteljima,
o životu i podvizima svetitelja kojega slavi
kao svoju slavu, o postanku, značaju i
sadržaju slave, o samom bogoslužbenomolitvenom činu ili obredu slave, o svemu što je potrebno pripremiti za slavu, o
narodnoj slavarici i o drugim popratnim
izrazima slavskog duhovnog doživljaja.
Ovim riječima završio je Karanović svoje
poučno i upozoravajuće uvodno izlaganje. Govoreći o krsnoj slavi Radovan
Dožudić je naglasio da je slava više od
običaja. Dešava se jedan dan u godini
i kulturološki je fenomen kod Srba, koji
jedini u pravoslavnom svijetu slave krsnu
slavu. Neka slavljenja slave prenijeti su
iz paganstva i inkorporirani u hrišćanstvo.
Tako se je krsna slava kao dan koji se
svetkuje kao kult ognjišta slavila i prije
pokrštavanja Srba. Za slavu je bitno,
naglasio je Dožudić da je to porodični,
a ne obiteljski praznik. Kao pravnik napomenuo je da porodicu veže krvno srodstvo, ali ne moraju svi živjeti zajedno, dok
obitelj živi zajedno, a nisu svi u krvnom
srodstvu. Pridružujući se onima koji ovu
knjigu smatraju značajnom za pravo36
slavne Srbe prota Petar Olujić naglasio je
da uvažavajući sve dosadašnje pokušaje
da se rečju i perom, mnogim pisanim
knjigama i materijalima približi ova tema
našim vernicima i zainteresiranima, zaista sam srećan da mogu večeras izraziti
svoju blagodarnost i zahvalnost autorima
ove vredne publikacije, ili bolje reći istinske narodne slavarske čitanke, koja sve
zainteresirane upućuje ka saznanju: šta
je Slava, njeno poreklo i značaj i kako
pravilno treba da slavimo krsnu slavu sa
stranica ove retke i za naš versko-narodni život veoma korisne knjige, čitalac
ima priliku upoznati život, rad i svetost
svetitelja koga slavi. Jer je, na žalost,
dosta naših kršnjaka koji slave svoju
slavu a da o svetitelju koga slave gotovo
ništa ili vrlo malo znaju. Za nadati se je
da će čitaoci i korisnici koji je budu uzeli
u ruke, a ja je svakom našem srpskom
pravoslavnom domu toplo preporučujem,
prihvatiti sa onom istom ljubavlju, sa kojom su se naši vredni autori i priređivači
trudili oko nje. Posebnu draž i značaj
ovoj, usudio bih se reći, zlatnoj knjizi daje
i dodatni prilog na donjim delovima stranica koji se mirne duše može smatrati pravoslavnim katihizisom u malom, odnosno
nauka o veri u malom, koji je posebno
vredan i značajan za sve naše vernike,
za starije, koji su možda zaboravili osnovno znanje o veri svojoj pravoslavnoj,
a i za mlađe koji se na žalost nisu imali
od koga naučiti - poručio je pravoslavnim
Srbima prota Olujić.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
duhovni zov
KISHA ORTODOHOKOSE
AUTOPEFALE E SHPIPERISE
Crkve i manastiri
Albanske pravoslavne
crkve:
TIRANA
Općepoznato je da je pravoslavne vjere većina Rusa, Srba,
Bugara, Makedonaca, Rumunja, Grka, Ciprana, Gruzijaca, ali
ima i pravoslavnih Kenijaca, Arapa, Poljaka, Čeha, Slovaka,
Estonaca, Finaca, Japanaca, Kineza, Mađara, Amerikanaca,
pa čak i Albanaca…
U
običajeno je na ovim
našim prostorima, da
kada se za nekoga
kaže da je pravoslavac, da se podrazumijeva
da je riječ o Srbinu. To može
biti tačno, ali baš i ne mora.
Ima Srba deklariranih ateista,
agnostika ili pripadnika neke
druge vjerske zajednice, npr.
baptističke ili katoličke. Registrirane su u Hrvatskoj i parohije
Makedonske pravoslavne crkve
i Bugarske pravoslavne crkve,
dakle u Hrvatskoj žive i pravoslavni Makedonci i Bugari. Aktivni su u Hrvatskoj i unijati koji
imaju i svoju Križevačku eparhiju, a koji za sebe kažu da su katolici istočnog obreda, što znači
da priznaju Papu za vrhovnog
vjerskog poglavara, a mole se
po istočnom obredu kao i pravoslavni. Općepoznato je da su
pravoslavni i većina Rusa, Rumunja, Grka, Ciprana, ali ima i
pravoslavnih Kenijaca, Arapa,
Poljaka, Čeha, Slovaka, Estonaca, Finaca, Japanaca, Kineza,
Mađara, Amerikanaca i Albanaca koji imaju svoju crkvu Kisha
ortodohkose autokefale shiperise. Iz njenog naziva je vidljivo
da je autokefalna, što znači
samostalna i priznata od drugih
pravoslavnih crkava. Albanska
pravoslavna crkva dobila je
autokefalnost 1937. godine na
čelu s arhiepiskopom tiranskim
i cijele Albanije Hristoforom.
Tada je APC imala oko 250.000
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Piše : NIKOLA CETINA
vjernika i 354 hrama. Aneksijom
fašističke Italije 1939. godine na
APC vrši se pritisak da pređu
u uniju s Vatikanom i Papom
u čemu nisu uspjeli, ali nakon
završetka drugog svjetskog
rata uspostavljeni režim Envera Hodže otežava aktivnost
svih vjerskih zajednica pa tako i
APC sve do 1967. godine kada
se Albanija proglašava prvom
ateističkom zemljom na svijetu
i Ustavom zabranjuje bilo kakav
oblik
vjerskog
izražavanja.
Režim ruši mnoge crkve ili ih
pretvara u skladišta, štale, kina
ili domove kulture. Uništavaju
i manastire ili ih pretvaraju u
kasarne, a vladike, sveštenike,
monahe i laike proganjaju,
hapse, ubijaju ili šalju u izgnanstvo. Mučenički život APC traje
do 1990. godine kada albanske
vlasti
pod
međunarodnim
pritiskom ublažavaju svoje rigidne mjere prema vjerskim
zajednicama i njihovim pripadnicima. Pravoslavna crkva u Albaniji stupa na put obnovljenja i
1992. godine bira arhiepiskopa
Atanasija za poglavara. Crkva
uskrsava iz ruševina, ali se
ubrzano i oporavlja. Počinju s
radom dvije bogoslovije i pravoslavna akademija, obnavlja se
pet manastira i više od 130 crkava i grade 74 nove crkve. Danas
imaju 146 sveštenika albanskih
državljana. Početkom ove godine hirotonisani su episkopi
Natanail i Astije pa danas APC
37
ima 8 episkopa. Liturgijski jezici
su albanski i grčki, a procjenjuje
se da je 20 do 25% stanovništva
Albanije pravoslavne vjere.
Specifičnost Albanske pravoslavne crkve da uz većinske
Albance u njoj ima i Grka, Srba,
Crnogoraca i Vlaha koji žive
na jugu zemlje. Srpska pravoslavna crkva, odnosno Crnogorsko-Primorska mitropolija ima
svoj vikarijat u Skadru sa dvije
pravoslavne crkve. Imaju svoju
pravoslavnu crkvu i u mjestu
Vraka, a dozvoljeno im je da
ponovno nose svoja izvorna
imena i prezimena. Veliku
pažnju posvećuju i izdavaštvu.
Pokreću na albanskom jeziku
mjesečnik Ngjalija (Uskrsnuće),
kako se zove i pravoslavna
radio stanica. Izdaju i dječji
časopis Gezohu(Radujte se).
Veliku pažnju posvećuju humanitarnom i socijalnom radu.
Imaju i svoje bolnice, poliklinike i kao kuriozum mobilne
stomatološke ordinacije namijenjene stanovnicima udaljenijih
sela. U većim gradovima imaju
7 vrtića, klubove za mlade i
odmarališta. Pomažu vjernicima
i u poljoprivredno razvojnim programima (osnivanje obiteljskih
ekonomija,
navodnjavanje,
izgradnja cesta itd.). Sve ovo
ukazuje na veliki značaj i ulogu
Albanske pravoslavne crkve u
cjelokupnom duhovnom, kulturnom i socijalnom napretku
Albanije.■
BERAT
DRAČ
LABOVA KRYQIT
okrugliProsinečki,
stol
intervju: Robert
trener Crvene zvezde
Identitet donosi ekskluzivan intervju sa
Robertom Prosinečkim nakon osvajanja njegovog
prvog trenerskog trofeja sa Crvenom zvezdom
Kada sam izašao na
Marakanu trebalo mi
je par minuta da se
saberem M
Razgovarao: Nikola Ištvanović
nogi veruju da je od
našeg rođenja sve
što nam se u životu
događa već negde
zapisano.
Životna
priča
Roberta
Prosinečkog
počinje 12.01.1969. u Nemačkom
gradu Šveningenu gde je rođen,
zatim ga putevi vode u Zagreb
gde je kao talentovani dečko
dobio šansu da zaigra u Dinamu. Da ni jedan životni put nije
posut samo ružama pokazuje i
nezadovoljstvo tretmanom u Dinamu i osporavanje talenta od
tadašnjeg trenera „modrih“ Ćire
Blaževića.
- Mnogi misle da je mene Crvena
zvezda zvala da pređem u njene
redove, ne , nije bilo tako. Sa ocem
Đurom došao sam na „Marakanu“ i
to na probu. Napravio sam nekoliko
treninga odigrao prijateljsku utakmicu i tek tada dolazi do dogovora
da potpišem ugovor - priseća se
Robi svog prvog dolaska u Beograd, sada već davne 1987. godine
kada je sa 18 godina potpisao svoj
prvi profesionalni ugovor i definitivno krenuo putem profesionalnog
fudbalera.
Od tada prošlo je 25 burnih godina u životu Roberta Prosinečkog.
Dolaskom u Crvenu zvezdu
38
snovi su počeli da se ostvaruju
mnogo brže no što je“ mali žuti“
i mogao da sanja.
- Napredovao sam iz dana u dan.
Treninzi su bili kvalitetni i ja sam i
tehnički i fizički postajao sve bolji
i sigurniji u sebe. Te 1987. počinje
moj uspon na fudbalkom nebu. Na
Svetkom prventvu u Čileu U-20
osvojili smo prvo mesto i postali prvaci sveta. U finalu smo na penale
dobili Zapadnu Nemačku posle
1 : 1 u regularnom delu. Istočna
Nemačka je bila treća, a domačin
Čile četvrti. Priseća se Prosinečki
događaja iz dalekog Čilea gde
je proglašen za najboljeg igrača,
drugo mesto pripalo je Bobanu,
a Šuker je sa 6 golova bio drugi
strelac šampionata. - Kakva je
to bila generacija, uspeh u Čileu
otvorio nam je kasnije vrata u celom fudbalskom svetu. Ja sam tek
postao punoletan, a već sam se
našao na svetskom vrhu . Zaista to
je bilo neverovatno iskustvo i moje
prvo veliko radovanje.
Da se radi o velikom priznanju
i da bi dočarali kvalitet i vrednost Roberta Prosinečkog treba
reći da je titulu kao najbolji na
ovom takmičenju dobio 1979. Dijego Maradona, 2005. Leo Mesi,
2007. Aguero... U Crvenoj zvezdi
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
proveo je četiri godine. Uspeo je da
osvoji sa drugovima 3 titule prvaka
države, jednom su osvojili kup, a
1990 godine osvojena je dupla kruna.
- Uspesi i priznanja počela su sa uspehom u Čileu i nastavila se na klupskom
planu.Sada kada se osvrnem na to
vreme, kakva je to generacija fudbalera
bila. Ja ne mogu nikog da izdvojim, svako je bio bitna karika u timskoj igri koja
nas je dovela do titule prvaka Evrope i
nešto kasnije i do prvaka sveta. Ali ipak
izdvojiću Deju Savičevića, on je zaista
bio majstor, kakav majstor „genije“. Nije
mnogo igrao ali kada je igrao to je bila
fudbalska poezija, milina za saigrače, a
i za gledaoce.
Sa oreolom člana najbolje Evropske
ekipe Prosinečki odlazi u Real, zatim
u Ovijedo, pa u Bracelonu, Sevilju...
mnogo je klubova promenio, igrao je
uvek dobro, ali povrede su ga omele
da možda pruži i više. Uspeo je da
bude jedan od malog broja igrača
koji je igrao u Realu i Barceloni.
- Nemam za čim da žalim. Igrao sam
za najbolje i sa najboljima, trudio se da
dam svoj maksimum i to su ljudi znali
da cene. Nakon deset godina, fudbalski put me je vratio u Dinamo, gde sam
došao, da te 1997., pomognem „modrima“ da ostavre što bolje rezultate u ligi
šampiona. Do 2004. godine, kada sam
završio igračku karijeru, nastupao sam
za još nekoliko evropskih klubova, da
bi se 2006. pridružio Slavenu Biliću kao
pomoćnik u nacionalnom timu Hrvatske.
nio na desetine trenera. Od Ćire, preko
Ljupka, Krojfa... uvek sam bio savestan
na treninzima, slušao i učio. Saradnja
sa Slavenom Bilićem bila je odlična i
tu sam dosta naučio. Što se mene tiče
ja sam bio spreman da krenem u Beograd.
Drugi dolazak Roberta Prosinečkog
u Beograd digao je , možda, i veću
prašinu nego njegov dolazak 1987.
godine, mnogo toga se izdogađalo
na prostorima sada već bivše države
koja se zvala Jugoslavija. Tenzije su
velike, iako je prošlo mnogo vremena od kada se živi u miru i svako u
svom dvorištu, ali se sve češće gleda preko ograde, da se vidi, šta to komšije rade.
- Samo mesto mog rođenja, a to je bilo
u Nemačkoj i da sam dete iz mešovitog
braka, zatim da sam proputovao ceo
svet govori da me baš briga za ograde i
mala dvorišta, ja sam stanovnik planete
koja se zove Zemlja. Zahvaljujući fudba-
lu i činjenici da sam do 10 godine živeo
u Nemačkoj, odlično govorim Nemački,
Španski, korektno Engleski, moji pogled
nije uzak već imam veliku širinu. Meni je
bilo najvažnije da popričam sa mojom
porodicom, Slavenom Bilićem i predsednikom nogometnog saveza Hrvatske
Vlatkom Markovićem. Moja porodica
je morala da fukcioniše bez mene 6
meseci da deca završe školu, sve je
spalo na suprugu. Kada sam od nje dobio saglasnost i od moje dve devojčice,
znao sam da ću za par dana po prvi put
biti prvi trener jednog kluba i to ne bilo
kog već prvaka Evrope i sveta Crvene
zvezde. Slaven je potpuno razumeo
moje želje i ambicije, kao i predsednik saveza. Mnogi moji prijatelji su mi
poželeli sreću i ja sam po drugi put spakovao svoje stvari i krenuo u Beograd
na novi početak.
BUBNJEVI U GLAVI
U Zagrebu je bilo raznih komentara,
PRVI TRENERSKI TROFEJ
PONOVO U ZVEZDI
Posle četiri godine rada sa Bilićem,
Prosinečki dobija ponudu koju nije
mogao da odbije, poziv njegove Crvena zvezda za prvi samostalni trenerski posao. Ponovo, po drugi put,
karijera Roberta Prosinečkog kreće
iz Beograda, dobija ponudu koja mu
omogućava da započne sada svoj
drugi deo fudbalskog života, trenerski. Pre 25 godina došao je na probu,
a sada kao trener početnik počinje sa
novim dokazivanjem.
- Ponuda je došla iznenada, ali tako je
to u sportu. Sudbina je htela da to opet
bude Beograd i Crvena zvezda. Prijalo mi je što me zovu, što mi veruju
iako sam bez velikog iskustva, i trener
početnik. Tako nešto se ne propušta.
Verovao sam u sebe, pa ja sam promeIDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Svoju prvu medalju kao trener Robert Prosinečki je dobio u Kruševcu
posle pobede nad ekipom Borca iz Čačka sa 2:0. Zanimljivo je da je
pobednički pehar i medalje dodeljivao Vladimir Jugović , Robijev klupski
drug iz Barija.
Srećan sam zbog svog prvog uspeha, a vidite kako je svet mali, a
sudbina je da baš prvo priznanje dobijem od svog klupskog drugara
Vladimira Jugovića. Inače u telefonskim kontaktima sam sa velikim
brojem fudbalera sa kojima sam igrao u Čileu, Zvezdi, Realu, Barceloni,
Dinamu...
“
39
intervju: Robert Prosinečki, trener Crvene zvezde
ali niko nije mogao da ospori fudbalske i ljudske kvalitete Roberta
Prosinečkog koji je odlukom da
preuzme kormilo Crvene zvezde
započeo svoju samostalnu trenersku
karijeru. Za razliku od hrvatskih ljubitelja nogometa u Beogradu su ga
sačekali najvatreniji zvezdini navijači
i dali mu podršku kakvu nije imao
nitko na početku trenerske karijere.
- Moj drugi dolazak u Beograd posle
25 godina bio je sasvim drugačiji od
prvog. Prvo, više nisam onaj izgubljeni
osamnestogodišnjak, već porodičan
čovek, ostavaren na igračkom planu u
veri da ću i kao trener uraditi i više u
svojoj karijeri nego kao fudbaler. Beograd je bio gotovo drugi grad, mnogo
veći, mnogo se toga promenilo, grad
živi 24 časa, preko dva miliona ljudi,
mnogo automobila, ma prava ludnica. A
šta reči o navijačima, to se nezaborav-
lja, pred prvu utakmicu kolena su mi klecala, nervoza u stomaku, bubnji u glavi,
tako mi nije bilo ni u Splitu kada sam
debitovao za Crvenu zvezdu. Dolazio
sam iz tunela, a buka je bila sve jača
i jača. Kada sam izašao na teren, kao
u transu, trebalo mi je par minuta da se
saberem. Bilo je veličanstveno.
Bez supruge i dece Robi je započeo
svoj posao u Crvenoj zvezdi. Dolazio
je rano pre svih i odlazio poslednji sa
stadiona. Zatekao je sastav koji nije
baš blistao, nije bilo početnih rezultata koji su se očekivali, ali dogaĐa
se nešto što na našim prostorima
nije dugo zabeleženo.
- U četvrtak 9. decembra 2010. godine
postao sam trener Crvene zvezde.
Moram priznati situacija nije bila sjajna i moralo se mnogo raditi. Rezultati
su bili ispod želja i ambicija kluba kao
što je Crvena zvezda. Problema je bilo
mnogo. Ni igrački kadar nije bio po mom
ukusu. Moralo je mnogo toga promeniti.
Rezultati su izostali ali ono što ispunjava čoveka je podrška navijača i uprave
kluba. Kada je bilo najteže podrška je
bila sve veća. Navijači su pokazali koliko vole klub, koliko su verni Zvezdi i
koliko veruju da moj sistem igre ima
budućnost.
Prošlo je tako prvih šest meseci, bez
većih rezultata, Partizan je ponovo
osvojio titulu prvaka Srbije. Robi je
dobi podršku da nastavi, promenio je
veći broj igrača, navijači su mu ulivali novu snagu i veru da ono što radi,
radi dobro i da će rezultati doći. Nije
smenjen posle neslavnog pokušaja
da se ostane u ligi Evrope, Robi je
legenda, navijači znaju koliko voli
Zvezdu, znaju to i članovi uprave i ta
vera je dala svoje prve rezultate.
- Kao fudbaler prvu titulu prvaka države
i pehar kao najbolja ekipa u Kupu osvojio sam sa Crvenom zvezdom, sada
posle 25 godina kao trener osvojio sam
pehar za pobedu u Kupu. To je moj prvi
veliki uspeh i to se pamti ceo život. Mislim da smo sada na dobrom putu da u
narednom prvenstvu jurišamo na duplu
krunu. Mislim da će ostati veći broj fudbalera, treba dovesti nekoliko igrača
koji će odmah moći da igraju i da podignu kvalitet igre.
POBEDNIČKI PLES
Svoju prvu trenersku medalju poklonio je jednom navijaču. Nije tipičan
trener koji ima hladan odnos sa
igračima. Njegova radost posle tri
pobede protiv Partizana i njegov
pobednički ples su pravi hit među
navijačima Crvene zvezde.
- Ples je bio spontan kao i radost. To
su trenuci kada čovek jednostavno
eksplodira, a da nije ni svestan. Čile,
Bari... na moju sreću bilo je dosta radosti ako ih toliko bude i u trenerskom
poslu biće dobro. Medalju sam poklonio jednom navijaču. Oni podržavaju igrače i mene od mog dolaska, na svakoj utakmici, i po kiši, snegu, hladnoći,
oni se okupe u velikom broju i glasno
navijaju 90 minuta. Mislim da su navijači
mnogo doprineli ovom uspehu i stabilizaciji u klubu. Jer imati u proseku po
20.000 navijača na svakoj utakmici nije
mala stvar.
Stavljena je tačka na prvenstvo i
40
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Kup. Crvena zvezda je osvojila drugo
mesto, iza Partizana, osvojila Kup.
- Rezultati polako dolaze, Kup je to najbolje pokazao. Okrenuli smo se mladim igračima iz naših klubova i to se
pokazalo kao pravi potez. Poziv selektora očekuje nekoliko naših fudbalera, a
do pre par meseci nismo imali kvalitet
za reprezentaciju. Sigurno je da nam
trebaju dva-tri kvalitetna fudbalera, ali
to sve zavisi od budžeta. Ako bude para
dovešćemo dobre, kvalitetne igrače koji
mogu da se uklope u sistem igre.
Obično su mladi treneri puni sebe,
sujetni su, misle da sve znaju..?
- To je dobra konstatacija ali ne važi za
mene.J a svaki dan učim . Nema mesta
sujeti i tvrdoglavosti pa i sam Murinjo
kaže da svaki dan nešto novo čuje, bilo
bi zaista prepotentno da ja posle 15
meseci kažem da sve znam, ne ja ću
stalno učiti i svakim danom ću napredovati i zato je podrška kluba i navijača
od velikog značaja za mladog trenera.
Logistika je veoma važna u modernom
fudbalu. To podrazumeva da oko prvog
trenera radi ekipa stručnjaka za razne
oblasti. Ja se trudim da to fukcioniše u
Zvezdi jer bez timskog rada stručnjaka
nema ni dobrog rezultata.
TRENERSKE MUKE
Da li se bolje spava kao fudbaler ili
kao trener?
- Ma kao fudbaler sam spavao kao
beba. Samo misliš o svojoj igri. Sada ne
mogu oko da sklopim, hiljade pitanja u
glavi koja traže odgovor. Nije lako uklopiti petnestak momaka koji su specifični
svako za sebe, a moraju da fukcionišu
kao jedan na terenu. Biti trener, dobar
trener, moraš da imaš veliko znanje, autoritet da ti veruju, a da imaš i sposobnost da motivišeš kada ne ide, a i da se
opustiš i raduješ kada se slavi.
Crvena
zvezda
od
dolaska
Prosinečkog igra po modelu Barcelone. Mnogi su vrteli glavom i tvrdili
da to ne može kod nas da je Barcelona skup igrača koji mogu da igraju
po notama Gvardilole, da Zvezda
nema igrače koji mogu da odgovore
potrebama takve koncepcije. U
međuvremenu Barcelona nije osvojila prvenstvo Španije, nije se plasirala
u finale lige prvaka.
- Još uvek ima ljudi koji pamte mađarsku
školu fudbala, zatim je prošlo mnogo
godina pa se pojavio Ajaks sa svojom
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
ODIGRAO TAČNO 400 UTAKMICA
Ako je statistika tačna, Robert Prosinečki je odigrao u svojoj bogatoj karijeri tačno 400 utakmica i postigao 82 gola. Najviše je nosio dres Crvene
zvezde i to na 117 utakmica na kojima je postigao 24 gola. Za Real je na
55 utakmica postigao 10 golova, za Barcelonu je odigrao 20 utakmica i 4
puta bio strelac. Za Dinamo je odigrao 52 utakmice, a 15 puta se upisao
u listu strelaca.
igrom totalnog fudbala, mislim da je i
Zvezda bila devedesetih avangardni
spoj tehnike i nečega što će tek doći, a
došlo je sa Barcelonom. Po meni to je
vrh i ne vidim u skorije vreme da će se
nešto novo pojaviti, mislim da će mnogo vremena proći da se promeni i primeni nova fudbalska filozofija. Ono što
je Krojf počeo Gvardiola je na najbolji
način zaokružio.
Robert Prosinečki je zaista specifičan
po svemu. Odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije 15 utakmica i postigao 4 gola. Za reprezentaciju Hrvatske odigrao je 49 utakmica i 10 puta
se upisao u listu strelaca. Na SP 1990.
igrao je kao član reprezentacije Jugoslavije a na EP 1996 i SP 1998 i 2002
za reprezentaciju Hrvatske. Jedini
je igrač na svetu koji je dao golove
igrajući za dve reprezentacije. Hrvat,
41
kojeg vole svi, i oni i ovi, a najviše
„delije“. A on ljubomorno čuva svoju porodicu suprugu Vlatku sa kojom je u braku 13 godina i ćerkice Leonardu i Robertu koje su najveća
njegova radost i podrška. Robi je
sa svojom porodicom prošao i kroz
trnje početkom 2009. godine. Dugo
se nije znalo od čega boluje, neki
su pomišljali i na najgore, na sreću, posle mnogo pregleda i kontrole
pronađen je uzrok svih nedaća, a to
je bakterija koja je stvarala problem u
centru za ravnotežu.
- To su bili dani za zaborav. Ne znate šta
je, a ne možete ni da hodate. Ali ružno
treba ostaviti iza sebe, supruga je sve
izdržala, imala je dvoje dece na leđima
i mene. Nije bilo lako, ali eto i to je iza
nas i zato je važno da čovek ima porodicu i prijatelje koji su tu i u dobro i u zlu.■
priča iz Vukovara
SRBI GLASAJU ZA SDP, A
ŽIVOTNE PROBLEME IM
REŠAVA SDSS
Histerija oko dopisa vukovarskog SDSS-a na ćirilici, poništavanje
konkursa za računovođu u Osnovnoj školi „Nikola Andrić“ u Vukovaru jer je direktor kao jedan od uslova za to radno mesto naveo
poznavanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma, porazna činjenica da
među dobitnicima ovogodišnjih javnih priznanja koja se dodeljuju
povodom Dana grada Vukovara – 3. maja nema pripadnika srpske zajednice samo su vrh ledenog brega u međunacionalnim
odnosima u Vukovaru za koje mnogi tvrde da se u poslednje
vreme zaoštravaju…
U
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
poslednje
vreme
na
vukovarskoj
političkoj sceni došlo
je do svojevrsnog
zaoštravanja. Sve
češće se čuju razmišljanja da je
sve što se dešava u gradu na
Dunavu proteklih godina zapravo
nastavak rata, ali drugim sredstvima. Da li je, zaista, reč o radikalizaciji gradske političke scene,
koja je posledica neprirodne i po
mišljenju mnogih štetne crvenocrne koalicije SDP-a i HSP-a
dr. Ante Starčević ili je u pitanju
tek uobičajeno talasanje, u funkciji prikupljanja političkih poena,
pokazaće vreme. Na političkim
elitama je velika odgovornost
koju, kako se čini, ne doživljaju
kao takvu, duboko nesvesni
prelomnog trenutka u kome se
nalazimo jer ili ćemo krenuti
dalje, neopterećeni prošlošću
ili potonuti u mrak, mržnju i
destrukciju. Sećanja na poslednji rat i ratne strahote još su
živa, a ovi izrežirani incidenti od
strane političkih marketingaša
kidaju, metaforički rečeno, tek
srasle ožiljke na živom tkivu,
potirući sve ono dobro što je
dosad učinjeno za pomirenje,
suživot i bolju budućnost. Da je
reč o radikalizaciji vukovarske
političke scene smatra i predsednik Kluba većnika SDSS-a u
vukovarskom Gradskom veću
Srđan Milaković, „To ima posledice i na same odluke koje se
donose u Gradskom veću kao i
na odluke gradonačelnika. Svedoci smo toga da se odredbe
Statuta o primeni i upotrebi srpskog jezika i ćiriličnog pisma ne
primenjuju, da su izjave i kada je
u pitanju SDP-ov gradonačelnik
Željko Sabo i HSP-ov predsednik
42
Gradskog veća Tomislav Džanak
zaista takve da ne idu u prilog
bilo kakvoj toleranciji i demokratizaciji političkog života. Očigledno
da Vukovar odudara od te priče,
Evropske unije i svega ostalog, u
smeru u kojem se krećemo“ kaže
ovaj mladi pravnik. To što među
dobitnicima javnih priznanja grada Vukovara ove godine nema
pripadnika srpske zajednice po
njemu je dno ove političke situacije. “Čak i udruženje za zaštitu
životinja „Daj šapu“ može dobiti
priznanje, a Srbi ne mogu“, ističe
predsednik vukovarskog Kluba
većnika SDSS-a. Iako to nije
životno pitanje Srba u Vukovaru,
to je za Milakovića ipak odraz i
pokazatelj političkog života, stepena demokratije i tolerancije.
„To je dno dna, kada je u pitanju i
naš rad u Gradskom veću i jedno
razočaranje. Nažalost, politička
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
situacija je takva kakva jeste, očito da je
politika HSP-a dr. Ante Starčević bliža
SDP-u, nego bilo koja druga politička
opcija, pa i SDSS. Mi smo otvoreni
za saradnju, ali jednostavno nema
prostora da razgovarate i sarađujete
u bilo kojem smislu. Nema političke
volje kada je SDP u pitanju i pre svega
gradonačelnik, za bilo kakav vid saradnje. Oni su se našli, da tako kažem, na
tom zajedničkom cilju i poduhvatu, ali
nas nažalost u toj priči nema“ rezimira
naš sagovornik.
SUNCE NOVE SLOBODE
Vukovarski političar (SDSS) i magistar
politologije Boro Rkman koji za „Identitet“
iznosi svoj lični stav smatra da nije
problem u aktuelnom gradonačelniku
i njegovom SDP-u koji, kako priznaje,
mudro vodi svoju politiku već u percepciji dela vukovarskih Srba u odnosu na
tu stranku, na gradskom i višim nivoima.
„Za dobar deo vukovarskih, i ne samo
vukovarskih Srba, Drug Tito nije umro
maja 1980. nego je i danas živ. To je zavera CIA-e i KGB-a. On se samo sklonio u pećinu dok ofanziva ne prođe i ne
zasja sunce nove slobode pod crvenim
barjakom!!! „ kaže Rkman i dodaje da
Srbi još veruju da je današnji SDP klon
Saveza komunista Hrvatske. Iako su te
dve partije programski i sadržajno kao
„Bog i šeširdžija“. „Da se razumemo i
ja sam kao mladac primljen u onu partiju i na svojim prvim izborima u životu
glasao za SDP, ali sam brzo shvatio da
ova partija tako rado „levati“ Srbe. A to
„levaćenje“ nastavljeno je u kontinuitetu
do danas na raznim nivoima“ ističe naš
sagovornik. On podseća da je najpre
prvi lider SDP, pokojni Ivica Račan na
izborima davne 1990. glasove Srba,
uključujući i njegov glas, ladno predao
Tuđmanu, a danas lider jednog od gradskih SDP-ova opet glasove Srba baca
pod noge Ruže Tomašić, koalirajući s
HSP-om dr. Ante Starčević. „Šta se u
svemu promenilo? Ništa, osim što su
lakovernost Srba i politička mudrost,
a time i izvesna nekorektnost SDPa, konstanta“ podvlači ovaj predratni
Kordunaš, a današnji Vukovarac. U istu
korpu se, smatra, može staviti i izjava
gradonačelnika o korelaciji srpskog i
engleskog jezika između kojih je mudri
Sabo nedavno stavio znak jednakosti,
uporedivši srpski s engleskim i drugim
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
POKAZATELJ STEPENA DEMOKRATIJE I TOLERANCIJE:
“Čak i udruženje za zaštitu životinja „Daj šapu“ može dobiti priznanje, a
Srbi ne mogu“, ističe predsednik Kluba većnika SDSS-a u vukovarskom
Gradskom veću Srđan Milaković komentirajući ovogodišnju dodelu javnih
priznanja grada Vukovara
Vukovarski Srbi glasaju za građanski SDP-a, a životne probleme im rešava
srpski SDSS-a – ističe Bogdan Rkman, predsednik Izvršnog odbora SDSS-a
43
priča iz Vukovara
stranim jezicima?! „To što dobar deo
njegovih glasača, kojima se po izboru
na tu funkciju „slučajno“ zaboravio
zahvaliti, priča srpskim jezikom i piše
ćirilicom, pri čemu niti jedan Englez za
njega nije glasao, samo po sebi dovoljno govori o poštovanju, spram manjine koja u njegovom gradu čini znatan
broj stanovnika”, napominje Rkman.
Prokomentarisao je i gradonačelnikovu
populističku politiku. „Deo vukovarskih
Srba zaslepljen je zovom Bizovačkih
toplica i besplatnim kupanjem kao i
darom od 100 kuna pre izbora, a ne
pitaju se da li su im ti novci ranije na
neki način oduzeti i sada pretvoreni u
dar. Zato glasaju za građanski SDP-a,
a životne probleme im rešava srpski
SDSS-a“, kaže naš sagovornik.
KINESKI POUČAK
„Umesto da idemo uzlaznim trendom
i da se svaki dan oseća novi dah tolerancije ovaj grad ide nizvodno svojim
plavim Dunavom. Danas ni jedan Srbin
nije vredan priznanja Grada Vukovara,
pa čak ni etablirani SDP-ovi birači Srbi.
A u vremenu netom po integraciji, istina uz tešku političku borbu, moglo
je“ podseća Rkman. Mišljenja je da i
sama činjenica da još nisu objavljeni
rezultati popisa dodatno podgrejava
strasti jer šta, ako je Srba popisano
više od željenog broja?! „U Kini je bilo
šest miliona popisivača, a popisanih
glava preko milijardu i po, a rezultat se
zna. U državi Hrvatskoj kao da umesto računara koriste pisaljku i tablicu
pa i dalje preračunavaju na kolenima“
dodaje. Kao član školskog odbora osvrnuo se i na aktuelnu situaciju u vukovarskoj Osnovnoj školi “Nikola Andrić”
gde se koplja lome oko toga koji zakon
je „jači“ - Ustavni zakon o pravima manjina ili Zakon o braniteljima, odnosno
da li prednost pri zapošljavanju imaju
pripadnici manjina ili hrvatski branitelji.
Njegov lični stav je da branitelji trebaju uživati određene privilegije koje i
uživaju, ali takođe smatra da ne mogu
imati niz istovremenih benefita koji se
preklapaju. I penziju i besplatan stan i
povoljan kredit i auto na povlasticu. A
žene i deca, prednost pri zapošljavanju!
„Nedavno je u jednoj vukovarskoj školi
žena branitelja imala prednost pri
zapošljavanju za čistačicu u odnosu
na one čiji muževi to nisu. Kada je tako
„Kada se na neko radno mesto, po nekom ključu treba da zaposli Srbin,
čak i na obično radno mesto kao što je posao domara, oni izmisle čoveka
koji nije Srbin, ali se tog dana tako izjašnjava“ kaže vukovarac Dragoljub
Stojić
za čistačicu, šta je tek za rukovodeća
radna mesta?!“ pita se Rkman i dodaje
da će ako ovako ostane za 20 godina
prednost pri zapošljavanju imati „tetak
od ujne hrvatskog branitelja“, što je
uz ostalo svojevrsna poruka Srbima i
ostalim manjinama u gradu Vukovaru
i šire. Na potezu su, kako ističe, centralne vlasti u Zagrebu te uskoro i EU
sa svojim standardima. „U aktuelnoj
Vladi ima dosta Srba. I onih koji se tako
zvanično deklarišu, kao i onih kojima su
samo „đedovi i očevi“ bili Srbi!!! Neki od
njih su i moje gimnazijske kolege! Želim
da verujem u njihovo autentično poimanje demokratije i ustavne jednakosti
svih građana, kao što želim verovati da
će se taj eho spustiti i do krajnjeg istoka
Hrvatske“ podvlači naš sagovornik.
PRVOMAJSKE BAHANALIJE
Vukovarac Dragoljub Stojić smatra
da je koalicija SDP-a i HSP-a dr. Ante
Starčević napravila dosta štete gradu
Vukovaru, počev od enormnog poskupljenja grejanja i vode, uz najave novih
poskupljenja. On tvrdi i da su konkursi
za radna mesta u Vukovaru u velikom
44
broju slučajeva namešteni. „Kada se
na neko radno mesto, po nekom ključu
treba da zaposli Srbin, čak i na obično
radno mesto kao što je posao domara,
oni izmisle čoveka koji nije Srbin, ali se
tog dana tako izjašnjava“ kaže ovaj Vukovarac. Nedoslednost ove politike je,
kako ističe, vidljiva i u odnosu vladajućih
prema antifašizmu, kada SDP-ov
dogradonačelnik, u danima kada se
proslavlja godišnjica oslobođenja grada, prvo polaže vence na spomenike
partizana, a zatim i na one suprotne
strane, protiv koje su se partizani borili. „Svaki značajan datum za Vukovar
pripadnici većinskog naroda iskoriste
za „suočavanje“ sa Srbima, grafitima
ili pesnicama …Ovo je nastavak rata
koji će trajati još dugo, dugo vremena
…“ tvrdi naš sagovornik. Mišljenja je
da su Vukovaru potrebni ljudi koji od
svoje nacionalnosti ne prave profesiju
poput većine političara, i Hrvata i Srba,
ljudi koji zastupaju interese građana, a
ne lične interese. „Među građanima se
ukažu jedino za 1. maj, uz tanjur pasulja, i opet nagodinu i tako od izbora do
izbora ….“ priča ovaj Vukovarac.■
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
urbana lobotomija
LAKO JE BITI DOMOLJUB
KAD SI SIT
I
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
ove se godine u nas slavio
prvi maj. To je jedan od
onih praznika što je divnim
čudom zaostao nakon devedesetih kao neželjen relikt socijalizma. Jedini razlog zbog
koga nije ukinut činjenica je da se
u nas naprosto vole slobodni dani
i spajanja istih u mini godišnjeodmore. Možda se kroz koju godinu bude praznikovao i pravoslavni
Božić. Pod kamuflažom egalitarizma i tankoćutnosti spram bližnjega.
Ali jednostavnije je izmisliti neki
novi praznik. Uz Dan državnosti,
Dan neovisnosti i Dan domovinske
zahvalnosti. Dan lojalnosti, primjerice. S posebnim disciplinama za
dokazivanje patriotizma. Naprimjer, pjevanje domoljubnih pjesama
i budnica na prazan želudac. Lako
je biti domoljub kad si sit. A ovako
se samo nešto grabaš i laktariš,
isplivaju na površinu neki životinjski
porivi koji zatiru uzvišenost
najistančanijih plemenitih pobuda.
Tako su na uznositost zaboravili
penzioneri i nezaposleni radnici
u Zagrebu, Splitu i raznim hrvatskim gradovima pa nisu svečarski
stajali u redu za besplatni grah iz
kazana, već su jedan drugome otimali zdjelice, trgali košulje i grizli
se. Kao čopor izgladnjelih pasa što
se sjatio oko jedne kosti. Možda je
ovogodišnja javna proslava Praznika rada organizirana ciljano, da se
međusobno pobiju pa da se njihov
broj smanji, jer su na teret državi.
Jer inače, nije li apsurdno da se
organizira takvo nešto u zemlji u
kojoj broj radnika opada drastičnije
od broja bjeloglavih supova na
Cresu? Kao da im se netko, sa sve
tim kazanima, prekjučerašnjiim
kruhom, karanfilićima i besplatnim
nastupom Borisa Novkovića smijulji u lice. I za tu se otužnu paradu
koja je izgubila smisao potrošilo
pola milijuna kuna. Zabilježeni su i
slučajevi gdje se i za karanfile tuk-
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
lo. One što je dijelio gradonačelnik
Bandić. Tu su žene bile gorljivije
od muškaraca koje je prvenstveno
zanimao grah. Kad čovjek malo
bolje porazmisli, možda i ne bi bilo
tako tragično da se pobiju pa da
se njihov broj smanji. Paralelno
se na trgu odvijao sindikalni prvomajski prosvjed koji je okupio
svega petstotinjak ljudi, a u Zagrebu i zagrebačkoj županiji živi oko
šezdeset hiljada nezaposlenih. Što
će reći da je svima ovima, misli se
na preostalih pedeset pet hiljada,
dobro. Možda ne vole raditi. Možda
imaju alternativne izvore zarade,
drže dijetu do ljeta pa ne mare za
glad. Ili su umrli. Ili im je samo bilo
milije danas pojesti lončić pasulja
za badava, a sutra je novi dan,
kaže Scarlett O’ Hara. Tko uopće
garantira da ima sutra? Nešto se
malo drugačije slavilo u multikulturalnoj sredini Gvozdu. Tamo su
od strane policije napadnuti siroti
mladići i djevojčica što su se nevino veselili uz mile zvuke Marka
Perkovića Thompsona. Tako su
oni u jednom kafiću prigodno slavili Praznik rada. Kako je glazba bila
preglasna, netko od susjeda pozvao je policiju da malo smiri stvari.
Što se nadalje događalo prenijele
su jedne dnevne novine kao scenarij nekog akcijskog znanstvenofantastičng kaubojskog trilera:
zaustavlja se policijski kombi,
izlazi Sedam Samuraja, odnosno
sedam specijalaca, ispale sto
metaka u džuboks iz kojeg ćarlija
Thompson i do krvi mlati jedva punoljetnu hrvatsku mladež u znak
strašne odmazde. Jamačno su
to bile zaostale krajiške parapostrojbe što godinama žive u šumi i
čekaju svoj čas, a okidač za akciju
im je bila pjesma Geni kameni. Pa
su negdje presreli hrvatsku policiju
i oteli im uniforme, oružje i kola te
krenuli provoditi stegovne mjere po
Vrginmostu. Ili to, ili su ta sedmori45
ca bili neki hudi Srbi infiltrirani u redove hrvatske policije zahvaljujući
neprovidnošću sistema s namjerom da iznutra podrivaju njezin legitimitet. To još nije nigdje zvanično
potvrđeno, ali moglo bi se. To su
dvije osnovne teorije mnoštva revoltiranih državljana što duboko
i veoma osobno
proživljavaju
ovu priču na raznim portalima.
K tome nepismeno. Eh, ovo je
nešto za što bi se vrijedilo okupiti
na trgu, kakav sindikalni štrajk!
Ništa ne podiže nezadovoljstvo i
nabrijanost naroda na visinu kao
senzacionalistička sranja. Nikome
ne pada na pamet da se radilo o
šačici pijane i bahate svađalački
nastrojene bagre koja sa osamnaest misli da je svijet njihov. Da
su vrijeđali, psovali i naguravali
službena lica pa su ih zato priveli.
Da je ova pojava vrlo česta i da pijani i ušmrketani balavci vole izazivati nerede i demonstrirati svoju silinu zaduženima za čuvanje reda,
od redara pred ulazima u klubove
preko policije na stadionima: „kaj
ti meni ovo-ono pederčino razbit
ću te, ti mater četničku“. Jer ako si
protiv njih il’ si peder il’ si četnik.
Ili ti je mama četnik. Ako si čovjek,
nećeš praviti probleme. Ajmo runda, ajmo Tomsoona! Ništa nema
valjanije od zdrava pučkoga veselja, ništa ne jača više nacionalni duh! Tko mari za policijsko
izvješće! No ako ikoga zanima, u
kasnijem izvještaju Policijske uprave Sisačko-moslavačke jasno
stoje podaci da od devetoro privedenih uzoritih mladića, svaki
ima po četiri ili pet kaznenih djela
i još toliko prekršaja s elementima nasilja. A tek su stasali! Obzirom da su sitne ribe za ionako
prenapučene kazneno-popravne
ustanove, imaju prostora da se
razviju u teži kalibar i tko zna gdje
će im biti kraj. Budućnost naroda
leži u njegovoj mladosti.■
izvan granica
SJEĆANJE NA
ARMENSKI GENOCID
PLANINA ARARAT - nacionalni simbol Armenaca, nalazi se na turskom teritoriju uz samu granicu dvije
države. U prvom planu je manastir Hor Virap, ključno mjesto armenske kršćanske tradicije, koji se nalazi u
Armeniji
46
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
N
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
a Dan sjećanja na
genocid tisuće Armenaca se pješice
penju do memorijalnog centra Tsitsernakaberd na brdu iznad armenskog glavnog grada Jerevana.
Polaganjem cvijeća pokraj vječne
vatre odaju počast sunarodnjacima ubijenim u masovnim zločinima
koje su nad njima izvršile turske
vlasti u periodu 1915-1918. Da je
u pitanju genocid, slaže se velika
većina povjesničara. U njemu je
ubijeno ili u smrt otjerano između
milijun i milijun i po ljudi, više od
polovine armenske populacije
Otomanskog carstva. Do toga nije
došlo stihijski, već na poticaj turskog političkog vrha i uz učešće
vojske i namjenski stvorene paravojne organizacije. Čak je i sama
riječ genocid nastala kao reakcija
na te zločine. Skovao ju je poljskožidovski pravnik Rafael Lemkin
1943. želeći opisati što se dogodilo Armencima i svjedočeći da
se povijest ponavlja. U proljeće
1915. Otomansko carstvo je vodilo
rat koji je išao prilično loše. Na
Kavkazu je te zime zbrisana najbolja turska armija. Porazile su je
ruska vojska i hladnoća, ali se to
dogodilo na području u kojem su
Armenci činili većinu. Oni su uz
Grke tada bili najveća kršćanska
manjina pod otomanskom vlašću.
i početkom 20. stoljeća periodično
doživljavali krvave napade i pogrome. Najgori su bili Hamidijski
masakri, u kojima je u periodu
1894-96. izgubljeno najmanje sto
tisuća života. Prvi svjetski rat dodatno im je otežao položaj. Granica Rusije i Turske, a time i linija
fronte, išla je preko armenskog
povijesnog i etničkog prostora.
Rusi su to iskoristili za propagandu o oslobađanju Armenije
pod njihovim patronatom i okupljanje armenskih dobrovoljaca.
Otomanske vlasti su mogućnost
armenskog ustanka shvaćale
smrtno ozbiljno. Nakon katastrofalnog poraza doživljenog na tom
području došle su i vijesti o pobunama i izdaji Armenaca. Radilo se
o izmišljotinama ili preuveličavanju
stvarnih incidenata, ali u uvjetima
ratne psihoze to je bilo dovoljno
da pokrene najmračnije instinkte
turskih vlastodržaca. Treba reći
da ono što je uslijedilo nisu rezultat samo straha izazvanog ratnom
situacijom, nego i posljedica ekstremnog nacionalizma tadašnjeg
turskog vodstva. Propaganda
protiv Armenaca vođena je sustavno od samog početka rata i nije
zaustavljena do njegovog kraja.
Sve što se događalo usmjeravano
je od strane najviših dužnosnika,
poput ministra obrane Ismaila Envera ili ministra unutarnjih poslova
Živjeli su uglavnom na istoku Anadolije, ali i u mnogim gradovima
Carstva, gdje su se bavili trgovinom i obrtom. Kao i ostali kršćanski
stanovnici, imali su drugorazredan
građanski status. To što su se
nalazili u Anadoliji činilo je njihov
položaj još težim. Bilo ih je manje
nego muslimanskog stanovništva
među kojim su živjeli. Nije bilo realne mogućnosti za odcjepljenje
po modelu balkanskih naroda, a
njihovi susjedi i državna vlast gledali su ih kao opasno i nepoželjno
strano tijelo. Armenci su krajem 19.
Mehmeda Talaata. Parlament, vlada i sultan Mehmed VI bili su u potpunosti obaviješteni o masovnim
zločinima i svojim su ih odlukama
posredno podržali.
I sama riječ „genocid“ nastala je kao reakcija na
zločine počinjene nad Armencima. Skovao ju je
poljsko-židovski pravnik Rafael Lemkin 1943. želeći
opisati što se dogodilo Armencima i svjedočeći da se
povijest ponavlja…
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
MARŠEVI SMRTI
Počelo je sa sto tisuća armenskih
vojnika na službi u turskoj vojsci.
Oni su prebačeni u nenaoružane
radne jedinice i potom lako likvidirani. Poziv na radnu službu često
je korišten i da bi se Armenci izvan uniforme ali vojnog uzrasta
namamili u smrt, ostavivši tako nji47
hova sela bez ikakve mogućnosti
obrane. Uslijedio je obračun sa
armenskim uglednicima iz gradova. Njih oko 250 uhapšeno je
u Istanbulu 24. aprila 1915., na
datum koji je poslije odabran kao
simbolični početak genocida i Dan
sjećanja. Nije ostalo na tom broju,
i u kratkom roku armenske zajednice su obezglavljene. Potom je
počeo opći pogrom. Tisuće ljudi
ubijene su u kratkom roku, često
na zvjerski način. Glavni izvršitelj
je bila turska vojska, ali nerijetko
su joj se pridruživale grupe civila
motivirane mržnjom ili pljačkom.
Nakon prvog vala nasilja Armenci
su natjerani na niz marševa smrti
koji su išli preko današnje Turske
do sirijskog grada Deir ez-Zora.
Na stotinama kilometara dugom
putu kroz surov krajolik, hrane
i zaklona uglavnom nije bilo, a
armenske kolone su se mahom
sastojale od žena, djece i staraca.
Stražari su mogli ubijati, silovati
i pljačkati po volji. Većina njih je
pripadala paravojnoj osnovanoj za
ovaj zadatak, a mnogi od njih su
regrutirani su u zatvorima. Kolone
su vrebali i lokalni banditi jer su im
stražari, često uz mito, dopuštali
da rade što hoće. Na kraju puta
čekali su logori u sirijskoj i iračkoj
pustinji, u kojima se umiralo jednako kao i na marševima. Kraj rata
donio je olakšanje, ali ne i pravdu.
Usprkos početnoj odluci da im se
sudi, odgovorni turski dužnosnici
koje su pobjedničke sile pohvatale pušteni su nakon tri godine
pritvora na Malti iz političkih razloga. Turska je nekažnjeno očistila
teritorij od neželjene kršćanske
populacije. U njenim školama se
donedavno učilo da je u pitanju
bila oružana armenska pobuna.
Tvrditi da se radi o genocidu teoretski je kažnjivo zakonom. Oni koji
se to usude izloženi su uvredama i
mržnji, a kako ubojstvo armenskoturskog intelektualca Hranta Dinka
2007. pokazuje, i realnoj opasnosti. Odnosi između Armenije i
Turske i danas su napeti, usprkos
pokušajima da se poprave. Iako
se dogodio prije gotovo sto godina, armenski genocid baca dugu
sjenu na sadašnjost i budućnost
oba naroda.■
treće poluvrijeme
SPORTSKI PORAZI U TRANZICIJI: OD ‘NAJTALENTIRANIJE NACIJE’
DO NEKOLIKO SLABAŠNIH LIGA, NEZANIMLJIVIH FINANCIJSKI “VELIKIM IGRAČIMA”
HTJELI DRUŠTVO SPEKTAKLA, A
PROBUDILI SE USRED DEBAKLA
Piše: HRVOJE PRNJAK
U
vrijeme socijalizma sport je,
činilo se tada, bio jedno od
rijetkih područja u kojemu
je odnašnje društvo moglo
parirati kapitalističkom zapadu, ostaviti iza leđa bogatije i daleko
mnogoljudnije nacije (u međuvremenu
smo mogli uvidjeti da je bilo još tih
“područja”, ali to je neka druga tema).
Dakako, nije se štedjelo pri tom na komplimentiranju posebnosti “dinaridskih
gena”, talentu koji ovdje kao raste na
svakom koraku, snalažljivosti “našeg
čovjeka”. No, otkako smo i sami postali
dio tog kapitalističkog zapada, sve rjeđe
nam polazi za rukom ostaviti iza sebe
“velike nacije”. Gdje je gotovo preko noći
nestao taj razglašeni talent, pa da prvak
Srbije u košarci gubi od prvaka Belgije;
ili da prvak Hrvatske u nogometu ne
može do boda u Ligi prvaka? Pogotovo
je taj nesrazmjer, dakle, vidljiv u ekipnim
sportovima, koji kao da postaju preslik
svih tranzicijskih teškoća i zamuckivanja
ovdašnjih društva. Nekadašnji, društveni
sustav financiranja klubova i čitavih sportova se naprosto raspao (priznajmo si:
oduvijek se na taj način u sport, pogotovo nogomet, daleko više ulagalo nego
što se iz njega izvlačilo), a istodobno
nismo dočekali razvijeni kapitalizam,
odnosno investicije koje bi nadoknadile
sve veću razliku između ovdašnjih i
vodećih europskih klubova. Nekadašnji
društveni mecenat u praksi nije zamijenjen priželjkivanim privatnim investicijama.
I to je glavni razlog zašto u regiji imamo
tako slabašne lige. Istina, splitski Hajduk
je prvi prošao i preoblikovanje, tj. privatizaciju, ali kako još uvijek nema “velikog
igrača” na pomolu, dakle, nekoga tko bi
upumpao veliki novac i preuzeo odgovornost za upravljanje klubom, dionice
kluba imaju samo emotivnu vrijednost
za najžešće navijače tog kluba. Najveći
dioničar sa 56,1 posto i dalje je Grad
Split, koji ipak nema novca za dugoročno
upravljanje klubom s ambicijom osvajanja trofeja.
ULAGANJA I DUGOVI
Ostala ulaganja u ovdašnje klubove
su gotovo simbolična, izuzmemo li
ulaganje ruskog biznismena Mihaila
Ščeglova u pulsku Istru 1961, koji je
svoja potraživanja prema klubu nedavno
pretvorio u većinski vlasnički udio (51,6
posto). Za ovdašnje financijske (ne)prilike iznimka je tek nedavna pojava talijanskog ulagača Gabrielea Volpija u HNK
Rijeci. On je najavio ulaganje od 56 milijuna kuna u iduće tri godine (za 70-postotno vlasništvo), no zasad je to daleko
od dimenzija poznate priče iz škotskog
nogometa, gdje je David Murray 1988.
uložio 6 milijuna engleskih funti u Glasgow Rangers koje su mu za desetljeće
donijele sto milijuna funti! U tom kontekstu, često se navodi i primjer ulaganja
Douga Ellisa u Aston Villu s početka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bivši
vlasnik Aston Ville je tada u klub uložio
“samo” 500.000 funti, koje su mu se na
kraju umnožile do 50 milijuna funti. Na
kraju je klub prodao američkom milijarderu Randyju Lerneru za 64 milijuna
funti... Dakako, sumnjivi poslovi vezani
uz nogomet nisu samo ovdašnja, nekakva balkanska specifičnost, iako europski
mediji dobro pamte da je u Srbiji jedan
klub devedesetih - radilo se o Obiliću posjedovala udovica ratnog gospodara
48
života i smrti Željka Ražnatovića Arkana,
inače poznata pjevačica narodnjaka,
Ceca. No, Obilića se, iako je igrao i euronatjecanja, danas više malo tko sjeća
i u Srbiji... Prodor kapitala i proizvodnja
zvijezda rezultirao je mutnim poslovima i
u tzv. naprednim zemljama Europe. I danas svako malo čitamo o “namještenim” i
namještenim utakmicama. Posljednja takva, barem po pisanju španjolskih medija,
mogla bi biti Espanol-Sporting Gijon (0:3)
iz poznate Primere. Njemački analitičari
često podsjećaju kako se 1994., kada
je tamošnji nogometni savez najavio
uvođenje licenci za dotad netransparentni posao zastupanja igrača, odjednom
javilo 2500 interesanata, iako je u tom
trenutku Njemačka imala samo oko 1000
profesionalnih igrača. No, ono što je balkanska specifičnost sadržano je u tome
da kod nas stanje u tom području ni do
danas nije do kraja sređeno, što će reći
da se oko nogometa i dalje motaju različiti
mesari, ugostitelji i kvazimenadžeri. Neki
su doduše pribavili i licencu. Odjeci krize
nisu, dakako, mimoišli niti nogometne
klubove: dugovanja igračima sve su
češća tema, u Hrvatskoj je NK Varaždin
usred prvenstva izbačen iz prve lige zbog
nepodmirenih dugovanja prema dvojici
bivših igrača koji nisu htjeli pristati na još
jedno obećanje i kupovanje vremena.
Novoosnovani Nogometni sindikat jedan
je od glavnih aktera domaće nogometne
scene proteklih tjedana - upravo zbog
sve više neizmirenih klupskih dugovanja
igračima s profesionalnim ugovorima.
Sve to ne znači da nema nerealnih snova
i sanjarenja. Ne znači da su svi neostvarivi, ali priznat ćete, pomalo je apsurdno da recimo beogradska Crvena zvezda
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
istodobno potpisuje memorandume o
izgradnji novog stadiona dok u francuskom Nionu njezini čelnici molećivo
potpisuju svoje tvrdnje da će ispuniti sva
svoja dugovanja prema bivšim igračima
i zaposlenicima, zbog čega je Zvezdi
bio ugrožen i nastup u kvalifikacijama
za Ligu Europe iduće sezone. Naime,
nekadašnjem prvaku Europe je zaprijetila suspenzija iz euro-natjecanja zbog
dugovanja prema dvojici svojih bivših
članova, igraču Dejanu Milovanoviću i
bivšem sportskom direktoru Iliji Iviću. I
Milovanović je zatražio pomoć sindikata,
u ovom slučaju “Nezavisnosti”. Njemu je
klub ostao dužan 144.000 eura. Sada se
klub obavezao da će platiti i taj novac i
kaznu zbog kašnjenja, koja iznosi 50.000
eura. Poseban je apsurd i podatak da
primjerice beogradski Partizan duguje
UEFA-i i kotizaciju za nastup u Ligi prvaka, prošle sezone. I njima je prijetila suspenzija, zbog kašnjenja sa isplatom duga
njemačkom Koblenzu za igrača Marka
Lomića, kojega su vratili u Beograd zadnjeg dana prijelaznog roka ljeta 2009., ali
su se izvukli s kaznom od 30.000 eura,
te uvjetnom kaznom od još 30.000 eura
u slučaju da isti prekršaj učine u iduće tri
sezone. Licencu za nastup u euro-natjeIDENTITET/ BR. 165 / 2012.
canjima su dobili.
NENADOKNADIVE RAZLIKE
E, sad, u isto to vrijeme, kad se u Europu
ne ide po bodove - za to bi trebalo proći
pretkola - nego po više ili manje uvjetne
licence, Zvezda zvučno najavljuje gradnju “stadiona koji će biti među najboljima
u Europi, kao što je to nekad bila Marakana, izgrađena 1962. godine”, kako je to
kazao Petar Škundrić, predsjednik Sportskog društva Crvena zvezda. Novi stadion bi trebao niknuti na mjestu današnje
Marakane, u partnerstvu s kineskim tvrtkama Nantong Construction Engineering
Contracting Co. te Andaz Ltd., koje su
supotpisnice memoranduma o izgradnji
novog stadiona i sportsko-poslovnog te
stambenog kompleksa u Ljutice Bogdana
broj 1. Rekonstrukcija Marakane trebala
bi se sprovesti u tri faze, a ukupna vrijednost investicije procjenjuje se na više
od 450 milijuna eura. Prema planovima,
radovi bi trebali krenuti početkom 2013.
godine. Novi stadion bio bi zapravo
samo jedan dio poslovno-komercijalnog
kompleksa “Zvezdani grad”, koji bi se
prostirao od Autokomande do sadašnjeg
stadiona. U Zvezdi su oprezni s najavama realizacije projekta, i napominju da za
49
izgradnju ovakvih planova treba pet do
sedam godina. Očito su u Zvezdi svjesni
da investiranje u rekonstrukciju sportskih
objekata bez ikakve druge svrhe naprosto nije održivo, pogotovo u okvirima krize
javnih financija u Europi i svijetu. No,
apsurdno je da se govori o gotovo pola
milijarde eura u situaciji kada je problem i
dug od 144.000 eura. I zato ćemo na kraju samo podsjetiti na, primjerice, medijske napise o ulasku kapitala potomaka
Andronika Lukšića, pokojnog čileanskog
milijardera hrvatskih korijena, u vlasničku
strukturu Hajduka, kao i na svojedobne
najave o dolasku Gazproma u splitski
klub. Sjetimo se i danas već zaboravljenih zvučnih najava Zdravka Mamića,
izvršnog predsjednika zagrebačkog Dinama, o privlačenju “tajnih partnera”,
nagađalo se, šeika iz Dubaija... Jasno,
sanjarenje nije zabranjeno. Samo, što
prije bude u skladu s realnošću, to će i
zaostatak za bogatijom sportskom Europom biti prije smanjen. U suprotnom,
megalomanija bi nas mogla stajati poraza
koji bi se nogometnim rječnikom mogao
“prevesti” u otprilike 0:5 na svom stadionu. A to je, ne morate biti veliki znalac
da biste shvatili, ipak nenadoknadiva razlika.■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska
prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
50
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
www.cms.hr
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
www.documenta.hr
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
www.babe.hr
Građanski odbor za ljudska prava
www.goljp.hr
Udruga za promicanje istih mogućnosti
www.upim.hr
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.udruga-svitanje.com
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 165 / 2012.
Download

Neuspjeh politike povratka izbjeglica