Umjesto predgovora
„Pokazivati gnjev i nezadovoljstvo
Neophodne su praktične posljedice.“
nije
dovoljno.
Berthold Brecht, njemački pisac i revolucionar
U veoma dramatičnim trenucima februarskih marševa gnjevnih
i revoltiranih radnika na ulicama bosansko-hercegovačkih
gradova počela se buditi nada da će konačno doći do
promjena – na bolje. Konačno protesti, konačno revolucija,
konačno kraj pljački, prevari, korupciji... Silina kojom je masa
krenula sa željom da napokon skonča agoniju cijelog jednog
društva obećavala je mnogo.
U tim trenucima posebno je imponirala činjenica da su se u
kolonama najprije i u najvećem broju pojavili radnici, što je
cijelom pokretu dalo jasan klasno-socijalni karakter. Protesti su
se širili brzo i dobijali zastrašujuće razmjere, a to nije ostalo bez
odjeka u javnosti. Ubrzo dolazi do prvih ostavki korumpiranih
političara, a demonstrantima se pridružuju i građani.
Nedostaju sindikati, koji u takvom jednom momentu ne samo
da ne prepoznaju važnost svoje uloge, već sasvim otvoreno
pokazuju na čijoj su strani – totalni oportunizam sindikalne
vrhuške koja (navodno) priznaje samo dijalog!!! Revolucionarna
snaga protesta nije iskorištena za najsvetije ciljeve radničke
borbe čime su sindikati otvoreno pokazali svoju privrženost i
priklonjenost novim gospodarima i njihovim pravilima igre.
Neiskusni demonstranti dozvoljavaju da se u njihove redove
ubace provokatori, dolazi do paljenja zgrada Vlade i uništavanja imovine – privatne i državne. Najviše strada ono što ne bi
trebalo nikako – arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Vile
novopečenih bogataša ostaju netaknute. Klasni karakter je
ubrzo potisnut, a na njegovo mjesto stupa poznati neprijatelj –
kleronacionalizam.
Izvjesno vrijeme se mršava nada održava kroz plenume, građanima je data mogućnost da artikulišu zahtjeve i pokušaju dostići
svoj cilj – više pravde. Međutim, to dovodi do „razvodnjavanja“ prvobitnog elana i sve se polako utišavalo, a kontrarevolucionarne snage su uspjele provesti svoj plan, kao '91.
Kao po nevolji u maju dolazi do velikih vremenskih nepogoda,
poplava i klizišta – kao da ovaj narod nema drugih problema.
Ljudske žrtve i uništena imanja, kuće, stanovi, nekima i po drugi
put, nakon ratnih razaranja... Radnička prava su ostavljena za
neka „bolja“ vremena, a na red je došlo zbrinjavanje
unesrećenih, uklanjanje šteta, normalizacija života. U prvom
planu su humanitarne akcije, a odmah do njih ljigavi političari,
koji koriste gužvu za svoju promociju pred dolazeće izbore.
Poslije velikih razočarenja i neugodnosti, kojima su žrtve
prirodnih nepogoda bile izložene od strane sopstvene političkomafijaške elite kroz malverzacije u humanitarnoj pomoći te
nakon talasa radničkih protesta, koji su također „ugušeni“
beskonačnim i praznim dijalozima, stvorena je napeta
atmosfera išćekivanja – šta dolazi sljedeće?
A onda su došli izbori, koji su trebali ne samo pokazati koliko je
napaćenom narodu Bosne i Hercegovine došlo do guše, već i
da se konačno vidi koliko je zaista nezadovoljstvo politikom koju
nove elite vode još od početka 90-ih i šta, zapravo, znači
radnički bunt februarskih demonstracija. Demokratski je trebalo
pokazati zube!
Rezultat je poznat, protesti su bili uzalud, sve je isto kao i do
sada uz konstataciju koju je Josip Pejaković davno nekad
sažeo u poznatu bosansku istinu: „Znam ja nas, j... ti nas!“ Da li
je to zaista tako, narode!?
Uredništvo
IMPRESSUM

Sadržaj
Samo slobodni ljudi
su ljudi
Esad Bajtal
– bilten –
Časopis Udruženja
Antiintelektualizam
broj X
........................... 6
Pavle Vukčević
„Naša Jugoslavija“
godina V
........................... 4
Doktrina socijalističke borbe
Dimitrija Tucovića
novembar 2014
........................... 7
Dušan Opačić

Legenda o Loli
www.nasa-jugoslavija.org
Đorđe Đurić
[email protected]

Posljednji mir
........................... 10
Dalibor Tomić
bilten objavljujemo
isključivo u online izdanju
Jezik
srpskohrvatski / хрватскосрпски
........................... 9
U graditeljskom stroju
III dio
............................ 13
Frederik Goda
Izlazi dva puta godišnje

Nekronom o Vasku Popi
........................... 16
Dušan Opačić
bilten uređuju:
Zlatko Stojković
Frederik Goda
Dalibor Tomić
Bosna
........................... 17
Branko Ćopić
novembar 2014
bilten X
SAMO SLOBODNI LJUDI
SU LJUDI
Piše: Esad Bajtal
Kažu da prilika čini čovjeka. Ako je to tačno onda
nam, da bi se ljudski sačuvali, i same prilike valja
učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se
ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo
izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine
prilike ljude lošima ili dobrima nego samo pokazuju
kakav ko zaista jeste.
U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo. I ništa
više. A naše najveće životno ogledalo bio je rat. Tako
veliko da smo se u njemu svi zajedno i istovremeno
mogli pogledati i ogledati. Danas, zahvaljujući tom
ogledalu, svako od nas, priznao to ili ne, zna sasvim
dobro ko je i kakav je. Kako pojedinci tako i kolektivi.
Jer ogledalo ne zna da laže. I nije krivo ni za čiji ružan
lik. Dakle, stvarnost, odnosno naša slika o nama može
biti ružna, ali ogledalo ne može biti krivo. I to je
jedina životna istina. Istina koju palanački duh nije
spreman ni da čuje, a kamo li da je prizna. Zato duh
palanke stalno izmišlja i fabrikuje lažne (uljepšane)
priče o sebi i svojima. Naravno, priče su priče, ali
događaji su jedina mjera istine. Jer, istina stanuje u
događaju, a ne u mišljenju o njemu. Ne u naknadnim
pričama o njemu. Ono što ružni događaj poriče, ili ga
relativizira, odnosno, ono što nam o događaju dolazi
– iz mišljenja, samo je, kako već sama riječ kaže –
izmišljotina.
4
Ljudi od principa, svijesti i savjesti. Oni, svoje znanje,
umijeće u ljudskost stavljaju u službu Istine, Prava i
Pravde. Odnosno, dok poslušni služe vlasti, etički
nastrojeni pojedinci služe Životu, Čovjeku i Ljudima.
Svim ljudima, a ne dnevnoj politici uskostranačkih
egoističkih ciljeva i neljudskih nakana. Ne religiji. I, ne
naciji. Oni služe Životu, Čovjeku i Čovječanstvu.
To su ljudi kojima je stalo do vlastitog stava. I koji, za
razliku od potkupljivih, svoju riječ i svoje djelo nikad i
nizašta ne prodaju. I ne samo da ih ne prodaju. Zbog
njih oni debelo plaćaju ceh vlastitog dostojanstva.
Ponekad i životom. Sokrat, Đordano Bruno, Mahatma
Gandi, primjer su savjesnih ljudi u službi istine,
čovjeka i čovječanstva. Oni su bili moralni i hrabri.
Sluge su plašljive, potkupljive, i nemoralne.
Čega se to potkupljivi plaše? Čega se boje? I šta je to
strah? Psihološki govoreći, strah je primarna emocija
koju odlikuje snažno i teško podnošljivo krajnje
neprijatno uzbuđenje nastalo usljed opažanja stvarne
ili samo fiktivne opasnosti pred kojom je čovjek
nemoćan. U tom smislu, osim realnog (objektnog),
postoji, fiktivni, bezobjektni strah. Taj fiktivni,
bezobjektni strah (strepnja, strava, anksioznost)
pritišće svakog čovjeka i podloga je svakog mogućeg
straha. Radi se o podsvjesnom strahu od smrti, strahu
od mogućnosti “da se više ne bude”. Užas te nejasno
difuzne strave, koja ga bjesomučno progoni, nagoni
čovjeka da nešto poduzme. Taj nepodnošljivi,
nevidljivi užas strave (“strah od Ništa”), nagoni ga da
je transformiše u vidljivi strah “od Nečega”. Strah od
bilo čega opipljivog i jasnog.
Zašto palanački duh bježi od istine. Zašto izmišlja?
Zato što želi da vlada stvarnošću, ljudima i
događajima. Zato što želi da upravlja. A, ako ne može
da upravlja, onda ih ISPRAVLJA, falsifikuje. Falsifikuje
ljude i događaje. I tako naknadno, oduzimajući joj
njenu životnu, boji stvarnost svojim lažnim bojama.
Onako kako to njemu, palanačkom duhu, odgovara.
Dakle, nije bilo šta je bilo, nego je bilo kako Mi
kažemo da je bilo. To je izmišljačka logika palanačkog
duha. I logika palanke.
Kako je, psihološki, mnogo lakše podnositi određeni
strah (strah “od Nečega”), nego difuznu stravu “od
Ničega” (tj. od Ništa), to se objektni, strah pokazuje
kao tipično ljudski, kukavički oblik bježanja od Strave.
Bježeći od nejasne bezobjektne strave (tj. “od Ništa”),
čovjek, u svrhu samoopravdanja pred sobom i sebi
sličnima, počinje da izmišlja Nešto (objekte svog
straha). Tako objektizacija strave u atmosferi stalno
ponavljane teorije “nacionalne ugroženosti”, rezultira
fabriciranjem neprijatelja kao vidljivih objekata
straha.
Ali, da bi obmanula i slagala druge, palanka najprije
mora da slaže samu sebe. I da sama povjeruje u svoju
laž. U tu svrhu palanka iznajmljuje ljude bez morala.
Kažem iznajmljuje jer oni po rent-a-car principu
opslužuju aktualne političke strukture. One koji ih
dobro uhljebljuju i debelo plaćaju. Na ovaj ili onaj
način. I njihove bolesne ideologije. Naravno, oduvijek
je bilo i biće prodanih duša, spodoba spremnih da se
stave u službu nečasnih ljudi, stranaka, partija,
odnosno, formalnih ili neformalnih udruga i grupa;
njihovih dnevno-političkih nemoralnih ciljeva. Ali,
njima nasuprot, stoje oni drugi, časni i nepotkupljivi.
Te neprijatelje uz pomoć medija, za potrebe
stranačke, odnosno dnevne politike, sistematski
uredno fabrikuju poslušni i dobro uhljebljeni
inteligenti-sinekuristi. Videći kuda sve to vodi, oni
odvažni, za razliku od plašljivih, počinju da se bune.
Ali, umjesto da budu shvaćeni kao spasioci (što jesu),
oni od režima i gomile bivaju javno označeni kao
narodni neprijatelji. Dakle, kako Strava poslušnih
nema svoj konkretni objekat to je svaka racionalna
borba protiv nje već time potpuno onemogućena. Za
razliku od bezobjektne strave, Strah ima svoje jasno
prepoznatljive objekte na koje se okomljuje.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Savez Jugoslavena
novembar 2014
A to, praktično, znači: da tek objektno usmjereni
strah omogućava aktivno djelovanje i rasterećenje od
jeze nepodnošljive strave.
Socijalnopsihološki govoreći, u ravni poremećenih
društvenih odnosa
(i
razorne
ekonomske,
egzistencijalne krize koja prijeti golom biološkom
opstanku većine), svoje nepodnošljivo zastrašujuće
Ništa, strava objektivizira u vidljiv, spasonosni “strah
od Drugog”. Ta materijalizacija Ništa u Nešto,
odnosno, ta objektizacija Strave u Strah od Drugog,
otvara polje rasterećujućeg djelovanja: Lažni strah
porađa lažnu hrabrost koja se, kao nesvjesni,
racionalizirani kukavičluk, privremeno (u ratu)
rastrerećuje u zločinu, tj. uništenju Drugog kao
vidljivog objekta svog straha. Ili u demonstriranju
javne i bučne podrške organizatorima i počiniocima
zločina (poslije rata).
Pogledajmo činjenice: Kad god, na bilo kojoj strani,
uhapse nekoga zbog ratnog zločina, ili na drugi način
prokažu jučerašnji zločin i zločince, rulja
demonstracijama, a ideološki obojena inteligencija
pisanjem i medijskom halabukom, ustaju u žestoku
odbranu zla I zlikovaca. Upravo ta aktivna podrška,
baš kao i nijema saglasnost većine u vidu šutnje
(znak evidentnog odsustva građanske hrabrosti, i
prećutni oblik solidarnosti gomile s počinjenim
zločinima), dodatno ohrabruju i praktično
podržavaju zločince i njihove nalogodavce. Otuda
štafeta prerušenog kukavičluka koji, u formi
većinskog javnog mnijenja, mirne savjesti, izbornoglasački pristajući na njih, formalno-demokratski,
godinama i decenijama podupire najbezobzirnije i
najiracionalnije moduse etnototalitarne vladavine i
vlasti kakvu već dvije decenije imamo u Bosni i
Hercegovini i njenom najbližem okruženju.
Međutim, Strava kao egzistencijalna osnova i temelj
kontinuiranog straha, ne da se manevarski ukloniti. I
to je suština kukavičkog palanačkog duha. Palanački
duh je kukavni duh gomile. Duh kukavica i
konformističkog držanja provincijske svijesti koja
stalno živi u Stravi i upornom nastojanju da je
konačno pretvori u Strah od Drugog i drugačijih na
koje će se okomiti svojom lažnom, gomilskom
“hrabrošću”. U pitanju je duh provincijske
pseudohrabrosti. “Hrabrosti” sistematskih prijetnji,
tlačenja, proganjanja i ubijanja drugih i drugačijih.
Kako je onda moguća istinska, ljudska hrabrost?
Istinski ljudska (građanska) hrabrost je moguća samo
kao samopotvrđivanje “uprkos” – uprkos stravi od
Ništa. Hrabar je samo onaj ko je kadar da fiktivnu
stravu od Ništa primi na sebe. Odnosno, hrabar je
samo Onaj čija je Savjest jača od – fiktivne strave.
Formalno-logički paradoksalno, ali psihološki istinito
i vlastitim iskustvom potvrđeno, građanski hrabar
je samo onaj ko sam pred sobom, pred ogledalom
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten X
5
vlastite savjesti, nema hrabrosti da bude
kukavica.Samo onaj, ko se, umjesto Drugog, boji
Sebe Samog. Jer, u etičkoj inventuri (za razliku od
etničke) račun se polaže samo – sebi, i – svojoj
savjesti. I to je ontološki momenat zasnivanja one
hrabrosti koju prepoznajemo kao građansku
hrabrost: hrabrost racionalnog otpora iracionalnom
hodu politikantski projektovane i ideološki sulude
sudbine.
Zato, pozivajući građane na dostojanstvo građanske
hrabrosti, velikan znanstvene misli, nobelovac Albert
Einstein, traži od njih da oslonac tog dostojanstva
potraže u vlastitoj savjesti, a ne u gomili: „Ne činite
nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako
to od vas i država traži.“ Ali, koliko nas je takvih?
Koliko je savjesnih? Koliko je onih koji pripadaju
sami sebi? Odnosno onih, koji nemaju potrebu da se
potvrđuju pred nekim, i da iskazuju svoju lojalnost
Nekome ili Nečemu? Malo! A ima ih! Bilo ih je! I biće
ih!
Uzmite najuzvišeniji primjer, zamislite Isusa Krista –
i čitavo čovječanstvo; sve ljude rođene i koji tek imaju
da se rode; predpostavite još da je situacija ona
situacija u kojoj se jedna jedina Individua na nekom
usamljenom mjestu, nalazi s Kristom približava mu
se i pljuje u lice: nikada nije rođen i neće biti rođen
čovjek koji će imati tu hrabrost ili tu bestidnost; i taj
stav je istina. A kad su bili u gomili, imali su tu
hrabrost – užasna laž! (S. Kirkegaard).
Nasuprot tog pljuvajućeg palančanina; zgrbljenog
čovječuljka gomile, stoji divovski uspravna, građanski
hrabra Individua, koju, ako to hoćemo, želimo i
umijemo (tj. ako smo dovoljno pametni i pošteni),
možemo trenutno prepoznati u Kierkegaard-ovom
jednostavnom i nadahnutom opisu Isusa Krista. A taj
opis glasi ovako: „Krist je bio raspet jer, iako se
obraćao svima, nije želio da ima posla sa gomilom;
nije želio njenu pomoć, okrenuo se od nje bezuslovno:
nije htio da zasniva partiju, nije odobrio glasanje, već
je htio da bude ono što je bio, Istina koja se odnosi na
Individuu. Jer, gomila je laž.“
Na isti, gomilski način i palanka je laž. Laž koju nam
valja sistematski uporno raskrinkavati i, time,
pozivati na to da, okrečući leđa palanačkom duhu,
duhu gomile, konačno postanemo i budemo svoji
ljudi: Savjesni, hrabri i slobodni. Poslušnost i sloboda
ne idu zajedno. I samo slobodni ljudi su – ljudi. Sve
ostalo je bezlična gomila nesposobnih, strašljivih,
stravom povampirenih duhova, koji u ime Nacije i
Boga, čine upravo ono što im Bog izričito zabranjuje:
prijete, teroriziraju, lažu, pljačkaju, ubijaju ...
Preuzeto iz
lista „Glas antifašista“
broj 61
Savez Jugoslavena
novembar 2014
Antiintelektualizam (konverzija)
– o nekim aspektima djelovanja antiintelektualaca –
Konverzija se kao pojam najprije pojavljuje u teologiji, gdje
se povratak od grijeha posmatra kao vrlina. Najčešće se
pod time podrazumijeva prelaz iz nevjerništva istinskoj vjeri
ili povratak šizmatika i jeretika Rimokatoličkoj crkvi.
U globalnim okvirima promjenu epohalne svijesti obilježava
kraj hladnog rata, ekspanzija poslefordističkog kapitalizma,
ubrzana globalizacija i postmodernističko mišljenje. U
njihovom međudjelovanju izmijenjeno je poimanje odnosa
slobode i jednakosti, oslabljeni su antikolonijalizam i
antiimperijalizam, smanjen je značaj utopije, a individualna
građanska prava potisnula su klasnu pravdu. Sve to
izazvalo je i „normalizovalo“ masovni antiintelektualizamkonverziju i znatno pomjeranje političkog spektra udesno.
Uprkos uvažavanja utjecaja društvenih promjena (potresa)
na opredjeljenja, potrebno je praviti razliku između
antiintelektualizma (konverzije) u nauci i konverzije u
politici. Kod stvaralačke inteligencije opredjeljenje je
rezultat intezivnog samorazmišljanja, a manje spontano
otvoreno poistovjećivanje sa interesima širih grupa. U
znanosti se ne napušta samo poželjna vizija društva već i
teorijski i metodološki aparat koji je usavršavan
decenijama i provjeravan u istraživanju društvenih
protivrječnosti.
Napuštajući marksizam, socijalizam i samoupravljanje,
antiintelektualci su korjenito odbacivali vrijednosti na
kojima je počivalo minulo shvatanje determinizma i
istraživačkih prioriteta i okrenuli se dijamentralno
suprotnim
teorijskim
orjentacijama
–
odbrani
neoliberalizma, nacionalizma, nasilju, itd. Antiintelektualackonvertitor je kao izdajnik, sklon novim vrijednostima.
Njihovo je ponašanje danas uslov samoshvatanja i
„bogatstvo“
intelektualnog
poštenja.
Karikaturalni
preobražaj novih renegata posmatra se kroz prelaz iz
marksista internacionalista u narodnjačke nacionaliste i
fašistiodne
šoviniste.
Većina
antiintelektualacakonvertitora, trudi se da sebe prikažu kao žrtvu minulog
opredjeljenja (od zabluda do nasilja).
Monopol na žrtvu ne nosi samo političku nego i saznajnu
prednost – „zato što sam iskusio patnju, treba mi više
vjerovati“, „žrtva sam nasilja i progona“, “žrtva
komunizma“. Svaki od njih za podnesene „žrtve“ polaže
pravo na naknadu, ali se prije toga to žrtvovanje mora
politizovati i instrumentalizovati. Priznato žrtvovanje
obezbjeđuje čak i kvalitet osvjedočenih izbavitelja. Nove
antikomuniste, naime, treba osloboditi obaveza da
sagledaju vlastitu biografiju – diplome doktorata su
pocijepali – iako su se zahvaljujući njima dobro uhljebili.
Treba ih osloboditi krivice za aktivnosti u socijalizmu,
iskrivljuju saznajnu perspektivu i stvaraju svjesnu osvetu u
obliku globalne demonizcije prošlosti, da bi zamaglili i
preradili vlastitu, ličnu prošlost.
Pošto su bivši marksisti posle 1989. god. naprasno postali
liberali, ne osjećaju se ni na koji način obaveznim da
objašnjavaju vlastitu prošlost, a još manje da je
popravljaju. Biti liberal u periodu prelaska iz socijalizma u
kapitalizam jeste udoban način da se nastavi sa etikom
neodgovornosti i izbjegavanja obaveza prema etici
ubjeđenja. Osim svjesnog organiziranog zaborava svoje
prošlosti, antiintelektualizam je praćen manje ili više iskri-
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten X
6
vljenim selektivnim sjećanjima, a to stvara tvrdo uvjerenje
o vlastitoj, najčešće antikomunističkoj i antimarksističkoj
postojanosti. Sjećanja se preinačuju tako da prošle
postupke i ideje dovode u sklad sa trenutnim ubjeđenjima i
postupcima.
Nesuočavanje sa ličnom komunističkom prošlošću je
izbjegavanje unutarnjeg suočavanja sa samim sobom.
Nema kajanja ni ispovjedanja grjeha kao u religiji, niti
ritualne komunističke samokritike. Nema ničega, na što bi
se minula akivnost mogla u izmijenjenoj situaciji
nadovezati. Ipak „zbilja izgubljene stvarnosti“ je čvrsto
zapisana i biografija se ne može u potpunosti mijenjati.
Međutim, ako se prošlost ne može izbrisati, može se
preraditi.
Bitne karakteristike antiintelektualizma ili kako sa
sigurnošću prepoznati antiintelektualce:
dobro se „ugnjezde“ u društvenoj strukturi, stran im
je način mišljenja pravih intelektualaca;
živeći samo za danas, zaboravljaju da pitaju do koje
su mjere budući;
ljudi od moći se njima služe, ali ih duboko preziru;
svoj duh troše pazeći samo na to da ne naprave
političku grešku;
nema te izdaje na koju nisu spremni;
ništa ne objašnjavaju, samo opravdavaju;
podvaljuju istini jer su pristali da žive od laži;
nisu savjest društva, već stražari postojećeg sistema;
igrači su u političkoj igri, ali je igraju iza zavjesa;
nemaju svoj pogled na svijet, osim ako se laganje od
danas do sutra ne uzima kao dosljednja filozofija
života;
biraju kome se skuplje prodati, a tu sramotu zovu
slobodnim izborom;
istinu glume, a neistinu žive;
zaduženi su da govore o demokraciji, ali ne vide da
su njeni vječiti dužnici;
među njima se može naći poneko učen, ali čovjeka
nema;
najbliži su mjestu gdje neljudska i slijepa moć slavi
pobjedu nad najčistijom idejom;
ne izdaju samo duh promjena i budućnost, već i sami
sebe;
metla su za svačiju ruku i brisač za svačiju nogu;
služe svim gospodarima, u svim sistemima i svim
pogledima na svijet...
Antiintelektualci-konvertite nisu prinuđeni na traženje
oprosta, jer koriste raznorodne, svjesne ili nesvjesne,
racionalizacije zaokreta koji ne narušavaju viziju o
dosljednosti vlastitog opredjeljenja, a istovremeno ne
ugrožavaju ni smisao poziva ni lično dostojanstvo. Osjećajni
nacionalni identitet bio je najčešće posrednik glavnog toka
djelovanja antiintelektualaca, koji je u jednoj fazi sljepog
patriotizma sijao mržnju i rat.
I na kraju nekoliko dilema; u kojoj mjeri masovna i
radikalna promjena idejnog opredjeljenja bivših marksista,
komunista može biti pouzdana: trajna osnova njihovog
tumačenja socijalizma i samoupravljanja za vlastite
potrebe-prošlosti? Ako je jedna strast zamjenjena drugom,
koliko će ova potonja biti trajna?. Stara opaska da je
najteže prvi put „prevariti“ upozorava na nepredvidljivost
svake naredne izdaje.
Piše: doc. dr. sc. Pavle Vukčević
Udruženje "Naša Jugoslavija"
e-mail: [email protected]
Savez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
DOKTRINA SOCIJALISTIČKE BORBE
DIMITRIJA TUCOVIĆA
U susret stogodišnjici od pogibije utemeljivača
moderne srpske socijalističke misli
Autor: Dušan Opačić
"Demokrаtijа je rešenа zаgonetkа svih ustаvа. Despotizаm
vidi čovekа uvek lišenog dostojаnstvа." (Karl Marks)
Dimitrije Tucović, ime za koje su svi čuli, ali veliko pitanje
ostaje koliko znamo o njemu kada uzmemo u obzir sve što se
o njemu govorilo u intervalu od jednog veka, koliko je prošlo
od njegove pogibije u Kolubarskoj bici, kao kapetana u rezervi
srpske vojske. Bio je hvaljen, ponekad i preterano, osporavan
često preterano, omalovažavan i satanizovan, opet
bespotrebno preterano. I nakon jednog veka od kako nije
među živima, može se izvući zaključak da postoji strah od
Dimitrija Tucovića, po mom skromnom sudu neosnovan.
Javna izlaganja pojedinih istoričara mlađe generacije kada je u
pitanju Tucović, svode se na fraze i kritike koje se završavaju
ocenom da je vođa srpskih socijalista bio "alkoholičar",
"trockista", "avanturista" i slično. Današnja salonska desnica,
koja više puta mesečno zamara zidove male sale Kolarčeve
zadužbine najčešće se bavi Dimitrijem Tucovićem, pozivajući
se na ljubav prema majci Rusiji i poistovećujući rodonačelnika
moderne srpske socijalističke misli sa najvećim neprijateljima
našeg naroda. To i ne bi bilo tako tragično da na srpskom
političkom spektru postoji levica. Nad "modernom srpskom
levicom" danas kruže velike vremenske nepogode, pljuskovi,
magle, nagla promena klime, ubrzana otopljavanja i
zamrzavanja, blato pod nogama i licemerje.
7
Dimitrije Tucović je čitav život podredio energičnoj borbi za
socijalnu pravdu, protiv svakog vida imperijalizma. Bio je
bezkompromisan borac protiv buržoazije, odličan organizator,
ideolog i teoretičar velikog ugleda u srpskom narodu i
progresivnom svetu. Kao neosporni vođa srpskog
socijalističkog pokreta, među prvima je prozreo lažnu
slovensku ljubav pod pokroviteljstvom carske Rusije. U svojim
izlaganjima nije pravio razliku između evropskih hegemona,
Austrougarske i carske Rusije, ukazujući na spremnost
njihovih vladajućih vrhuški na međusobni dogovor, koji bi išao
protiv interesa i na štetu ugnjetavanih radnika i malih
balkanskih naroda. Bio je javno i neosnovano napadan od
strane srpske buržoazije, okarakterisan kao pro-austrijski
element i kao deo jervrejske zavere protiv slovenstva. Kao
marksista koji se služio dijalektičkim metodama i koji je
prepoznao identično jeziv položaj srpskih i ruskih radnika,
rešenje u borbi protiv buržoazije video je u Lenjinovim
metodama, što je bio i uzrok njegove podrške boljševicima koji
su nastojali da revolucionarnim putem svrgnu carske vlasti i
sprovedu vladavinu proletarijata. Istine radi, Tucović nije bio
Lenjinov epigon, ali zbog svoje doslednosti i specifičnih
uslova, koji su bili isti kao u Rusiji, koncepcija delovanja
srpskih socijalista po mnogo čemu se približavala
boljševicima, a u nekim bitnim pitanjima čak i podudarala.
Istovremeno, Tucoviću, kao sposobnom organizatoru sa
autentičnim idejama polazi za rukom da srpski socijalistički
pokret uvede u porodicu evropskih socijalističkih partija, a kao
neosporni lider pokreta biva veoma cenjen u levo orijentisanim
krugovima Zapada.
SOCIJALISTIČKA INTERNACIONALA I ANEKSIJA
BOSNE I HERCEGOVINE
I danas, nakon jednog veka od pogibije Dimitrija Tucovića,
neka pitanja i odgovori iz tog vremena su veoma aktuelni.
Njegove tadašnje procene, kada je reč o interesu velikih sila
na našim prostorima i uzrocima konfllikata na Balkanu, kao i
njegova upozorenja o ugnjetavanju malih naroda, o ratovima,
porobljavanjima, većim delom su se i ostvarila. On je prvi, još
tada, glasno govorio o "kamatnom ropstvu", ekonomskoj
zavisnosti malih naroda od velikih sila, ali je i razrađivao
strategiju i imao odgovor, koji se zasnivao na borbi malih
naroda i na njihovo pravo na opstanak. Oštro je kritikovao
delovanje i stavove socijaldemokratskih partija iz
imperijalističkih država, njihov loš odnos prema narodima
Balkana.
Na Tucovićevu ideju očuvanja nacionalnog indetiteta i
patriotizma bitno su uticala dva momenta: prvo, višemesečni
boravak u Nemačkoj, na teorijskom usavršavanju krajem
1907.godine, i drugo, aneksija Bosne i Hercegovine
1908.godine.
Današnje nadri-socijaldemokratske partije, koje sebe ponosno
nazivaju sukcesorima izvorne Srpske socijaldemokratske
stranke i ideološkim sledbenicima Dimitrija Tucovića, trčećim
korakom ulaze u koalicije, sklapajući pakt sa onim političkim
činiocima protiv kojih se Tucović za svog života energično
borio. Uz "moderne" srpske socijaliste ide i honorarna
Champagne levica, takođe salonskog formata, koja nema
nikakav uticaj u društvu.
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Najoštrije je osudio aneksiju, nazvavši je okupacijom BiH, a od
članica Socijalističke internacionale zahteva da “najodlučnije
ustanu protiv ovog varvarskog akta”, dok je nacionalni ideal, u
potpunoj suprotnosti sa tadašnjim duhom zapadnoevropske
socijaldemokratije, uzdigao u najuzvišenije. Socijaldemokratski
pokret, mada nije nacionalan po Tucoviću nije ni anacionalan,
a socijalistička borba ne stoji u suprotnostima sa opravdanim i
Savez Jugoslavena
novembar 2014
zdravim nacionalnim težnjama jednog naroda. Ideju
nacionalnog ujedinjenja koje ne ide na štetu drugih naroda
vezuje za klasnu borbu i svrstava u najvažnije ciljeve
socijaldemokratije, koja ne sme nikad da radi na štetu već u
korist nacionalnih prava, koja će omogućiti “kulturno i srećno
razvijanje sviju nacija”. Dimitrije Tucović je jedan od tvoraca i
potpisnika Memoranduma o Bosni i Hercegovini, koji je
upućen Internacionalnom birou i socijaldemokratskim
partijama Austrije, Ugarske, Češke i Hrvatske.
Kao što je poznato, austrugarski socijalisti su podržali
postupak svoje vlade u slučaju Bosne i Hercegovine, hrvatske
socijaldemokrate su vešto izbegavale da potpišu
Memorandum, uz čvrsta obećanja da će to uraditi, a tim
postupcima su motivisale Tucovića da razvije tezu o partijama
velikih i malih država i njihovom neravnopravnom odnosu:
“Partije velikih država gledaju na svet kroz nacionalno-državne
naočari, pa od njih treba očekivati da podrže i sva druga zla
svojih država protiv drugih naroda i država, ukoliko procene da
je to u njihovom nacionalnom interesu”.
Dimitrije Tucović prvu direktnu kritiku upućuje na adresu
socijaldemokrata zavojevačkih država i njihovo oportunističko
držanje, naglasivši da “te partije zastupaju pravo zavojevanja
kulturnih naroda nekulturnijim narodima i da zato ne mogu biti
humanisti i istinski socijalisti”. Tu jasno ukazuje da neke partije
Socijalističke
internacionale
zanemaruju
principe
internacionalizma.
bilten X
8
kao najuzvišenije. Njegove polemike, kada je u pitanju
aneksija Bosne i Hercegovine, sa "austro-marksistima" Karl
Renerom i Otom Bauerom je bila toliko bučna i ubedljiva da su
oni ostali usamljeni u međunarodnoj socijalističkoj porodici.
Preciznost i tačnost Tucovićevih stavova verno potvrđuju
kasniji potezi i ponašanja austro-marksističkih partija, pred
sam početak I svetskog rata, kada su podržali imperijalističke
pretenzije svojih vlada.
Dimitrije Tucović je poginuo u ratu protiv koga je bio. Pao je u
odbrani svoje zemlje, a ne kao osvajač. U poslednjem pismu
svom ocu od 4. avgusta 1914. godine, piše: "Našim
pokolenjima je suđeno da preture preko glave krupne
događaje. Idemo da vidimo kako će se ono završiti. Što se
mene tiče, neću ni sada kao što nisam nikada, ni pomišljati da
se sklanjam od sudbine koja prati ceo narod".
POGIBIJA I UGLED DIMITRIJA TUCOVIĆA
Dimitrije Tucović je poginuo u Kolubarskoj bici, 20. novembra
1914. godine, u borbi protiv Аustrougara. Njegova pogibija kao
vest biće objavljana u velikom broju listova širom Evrope,
često na naslovnim stranama. Iako je uživao veliki ugled u
srpskom narodu i međunarodnim socijalističkim krugovima,
uvažavali su ga i politički oponenti.
Skoro do kraja svog života Tucović je aktivno vodio debatu
putem kongresa, novina i ličnih prepiski, sa raznim “austromarksistima”. Važno je istaći da je usred tih polemika
međunarodni ugled Dimitrija Tucovića bio u stalnom usponu u
socijalističkim krugovima Evrope. Tucovićeva borba protiv
nepravde i neprincipijelnosti međunarodnih institucija i
dvostrukih kriterijuma pri ocenjivanju postupaka velikih i malih,
aktuelna je i u današnjim danima, a naročito njegov angažman
protiv paradoksa da se ugroženi mali narodi u slučaju otpora
proglašavaju “rušiocima svetskog mira”.
Tucović u svom autorskom tekstu pod nazivom "Istorijski
trenutak", objavljenom u Radničkim novinama 25 IX 1908.
godine piše: "Mi stojimo pred jednim jezovitim, varvarskim
prizorom svetske istorije...sve težnje za slobodom, sve
nacionalne aspiracije, sve kulturne pretenzije jednog
civilizovanog naroda od nekoliko miliona članova brutalno se
negiraju jednim oholim zavojevačkim gestom...Bosna i
Hercegovina, definitivno se cepa od nas ostalih, za koje je
nerazdvojno spojena intimnim vezama nacionalne zajednice,
kulturnog jedinstva i istovetnih tradicija, jedinstvene istorije!"
Imperijalizam Austrougarske monarhije u nastavku teksta
definiše: "Kapitalistički divljak kida sa živoga tela jednog
naroda njegov najbolji i najveći deo i dere ga! Austougarska
aždaja uvlači nepovratno u svoju utrobu nekoliko miliona
ljudi...U XX veku gutaju se narodi, baš kao i u primitivnoj i
surovoj istorijskoj prošlosti."
Tucovićev ugled u tadašnjim evropskim socijalističkim
krugovima nesumljivo je rastao, i svaka njegova reč je imala
težinu. Uveo je duh novog patriotizma odbacujući elemente
primitivnog konzervatizma i ističući vrednosti običnog čoveka
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Koliki ugled je uživao Dimitrije Tucović svedoče pisma i izjave
mnogih njegovih savremenika iz sveta. Žan Longe, francuski
socijalista i poslanik, inače unuk Karla Marksa, u novinama "L'
humanite" od 29. januara 1915. godine izjavljuje: "Ne samo
srpski, nego ceo internacionalni socijalizam je pretrpeo težak
gubitak smrću Dimitrija Tucovića. Niko kao on nije pripremao
balkansko izmirenje za kojim danas toliko žude svi naši
diplomati." U pismu Dragiši Lapčeviću, koje datira оd 13. aprila
1915. godine, Lav Trocki piše: "Zajedno sa vama sam
oplakivao našeg dragog prijatelja Dimitrija Tucovića, jednog od
najboljih u našoj socijalističkoj porodici". Lider bugarskih
socijalista Hristo Kabagdžijev pismom se obratio uredniku
Radničkih novina Dušanu Popoviću, 12. januara 1915. godine,
u kome je kao Tucovićev oponent ipak odao počast vođi
srpskih socijalista: "I pored naših razmimoilaženja sa
Tucovićem, mi smo svi bili uvereni da budućnost balkanske
socijaldemokratije zavisi od našeg zajedničkog rada i u ličnosti
Savez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
9
Tucovićevoj mi smo cenili jednog od najtalentovanijih boraca
za socijalizam." Novine "Die Neue Zeit" od 11. decembra
1915. godine, prenose izjavu Karla Kauckog: "Među
mnogobrojnim krvavim žrtvama koje je Internacionala podnela
na bojnim poljima, Dimitrije Tucović je najpoznatija i
najuglednija žrtva. Socijalistička Internacionala će sa čašću
čuvati uspomenu na njega." U svojoj knjizi nakon Velikog
rata, iz 1926. godine, Herman Vendel zapisaće: "Tucović je
bio mozak socijalističkog pokreta Srbije. Iz njegove glave je
potekla misao da okupi socijalističke partije kao preduslov
ujedinjenja malih balkanskih država, ugroženih od kapitalizma
i imperijalizma."
Čak ni hrvatski i jugoslovenski književnik Miroslav Krleža nije
ostao ravnodušan pri pomenu imena Dimitrija Tucovića.
Znatno kasnije, u drugoj polovini dvadesetog veka, zabeležiće
koju reč o njemu: "Dimitrija Tucovića sjetio sam se i njegove
knjige o Albaniji i njegove tužne smrti, kako je ostao pregažen
kao dronjak pod točkom onog istog mehanizma protiv koga se
smiono i muževno borio. U njegovoj svijetloj pojavi javlja nam
se utjeha da ni na našim horizontima nisu još sve zastave
beznadno pale i smrt Dimitrija Tucovića, kao i ona modra,
tiha, melankolična agonija Svetozara Markovića, događaji su
koji stoje kao putokazi na početku našeg puta u civilizaciju."
Evolucija ideologije Dimitrija Tucovića za njegovog života
prolazila je kroz mnoge faze u skladu sa realnošću tog doba,
u jednoj veoma teškoj epohi i ulazu u najkrvaviji vek u istoriji
čovečanstva. Ipak, uspeo je da spoji nespojivo, anacionalno i
nacionalno. Od polazne tačke marksističkog učenja razvio je
modernu srpsku socijalističku misao kao sastavni deo
humanog patriotizma, nužnosti odbrane svog naroda i države.
LEGENDA O LOLI
U sumrak svijeta i u zoru rata
Lola na čelu omladinskog stroja,
korača u susret danima mraka
i predvodi članstvo junačkoga SKOJA.
Kad je u mraku stenjala Evropa,
kad su u ljudima umirale nade,
Lola je s Titom okupljao borce,
Lola je s Titom pripremao mlade.
EPILOG
Kada se vratimo u sumornu današnjicu, očekuju nas sad u
martu još jedni izbori u Srbiji. Mešetari ili, kako sebe nazivaju
sukcesori izvorne socijalitičke misli, čekaće pred kabinetom
svog gospodara da ih pozove da uđu vladu. Uradiće sve što
Tucović za svog života ne bi uradio. Nakon tih izbora dolazi i
1. maj, međunarodni praznik rada. Na ulicama gradova širom
sveta održaće se demonstracije protiv divljačkog kapitalizma
propraćene vatrom i dimom, dok će se iznad naše zemlje širiti
dim roštilja i time dokazati da živimo u zemlji blagostanja i
socijalne pravde, ali u mašti. Od ranog jutra, smenjivaće se
delegacije nadri-socijaldemokrata, baš onda kada nema
nikoga na Trgu Slavija, a sutradan se neće setiti da vrate ime
ovom Trgu, koje je nosilo ime vođe srpskih socijalista i heroja
koji je poginuo u odbrani naše zemlje. Ćutaće kao što su više
od decenije ćutali, od kada Trg nosi novo ime.
Prvog maja oko podneva, doći će par stotina sindikalaca,
nezadovoljnika i protestno će prošetati maršrutom od Slavije
do Terazija. Priznajem, biću sa njima, kao što već godinama
učestvujem u tom veoma skromnom hepeningu. Svi mediji
tog dana preneće vest sa te protestne šetnje i učiniće nas
smešnima, izvrnuti ruglu.
Riječi mu postaše poklici slobode,
poziv bojni da se uspravno stane,
da se osvajaču pokaže što mladi mogu
kad boraca pravih ustanak plane.
I onda kada je junački pao,
kad je umrlo srce sekretara SKOJA,
mladi su vjerovali da ih Lola vodi,
iz bitke u bitku, do posljednjeg boja.
Lola će vječno živjeti s nama,
on će nam reći kako se uči, gradi,
kako treba braniti slobodu,
kako se za nju bore Titovi mladi.
Beograd, mart 2014. godine
Udruženje „Naša Jugoslavija“
ĐORĐE ĐURIĆ
Savez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
POSLJEDNJI MIR!?
“Postoji samo jedna stvar koja je veća od ljubavi prema
slobodi – mržnja prema osobi koja nam tu slobodu
oduzima!“
Ernesto “Che” Guevara
Nekadašnji njemački predsjednik Horst Koler (Horst
Köhler) se, nakon posjete njemačkim jedinicama
stacioniranim u Afganistanu 2010. godine, u
intervjuu za jednu domaću radio stanicu osvrnuo na
osnovni zadatak koji vojska „tamo daleko“ izvršava i
razloge zbog kojih mladi Njemci polažu svoje živote
u tuđini. Saopštio je nešto što zovemo JAVNA TAJNA.
Njemačka javnost je slutila koja je pozadina vojnih
angažmana, iako ih je zvanična politika „ugodno
formulisala“ i dobro zakamuflirala raznim
obrazloženjima kako bi opravdala i prikrila svoje
stvarne namjere. Pod krinkom davanja doprinosa
internacionalnoj sigurnosti i stabilnosti u borbi
protiv terorizma (!?) u saradnji sa sa američkim,
britanskim i inim snagama, zapravo se krilo učešće
njemačke vojne sile u svrhu odbrane interesa velikih
industrijalaca i njihovih koncerna! Praktično odmah
nakon ovih predsjednikovih izjava počela je
svojevrsna politička hajka na njegovu ličnost i na
funkciju koju obavlja te masovno distanciranje od
strane svih relevantnih političkih snaga unutar
Njemačke. Istina je ponovo morala položiti oružje
pred „višim“ interesima kapitala, čije su vjerne sluge
– političari – odigrali ulogu koja im je namijenjena.
Bez obzira na partijsku pripadnost i međusobne
razlike, zajednički su ustali u odbranu moćnih i
bogatih, a tu nema mjesta istini. Rezultat je poznat –
Koler je podnio ostavku, jer nije htio učestvovati u
globalnoj prevari.
*
*
*
Živimo u Evropi XXI. vijeka, proživljavamo
ekonomsku krizu, sretni smo da vlada kakav-takav
mir i da naši potomci nisu neposredno pogođeni
ratom. Krizna žarišta u drugim krajevima svijeta,
gdje svakodnevno živote gube djeca i odrasli, žene i
starci, posmatrano iz evropske perspektive, nalaze
se negdje daleko i čine se nestvarnim. Kada se govori
o ratovima evropska svijest se uglavnom bavi onim
velikim, svjetskim obračunima, jer su prevashodno
vođeni na njenoj teritoriji. Svaki put kada se
spominju iznova se može čuti stav nalik zakletvi –
nešto tako zastrašujuće se više nikada ne smije
ponoviti. Svi drugi sukobi, kojima smo danas
svjedoci, po obimu su manji, ali po intenzitetu
apsolutno ne zaostaju za svojom „velikom braćom“!
Pa, ipak, na njih ne obraćamo veliku pažnju, u našoj
svakodnevici ne igraju onu ulogu koju bi trebali i
koja im svakako pripada. Imamo (lažni) osjećaj da
nismo direktno ugroženi.
Svjetski ratovi, a naročito drugi, ne samo po obimu,
Udruženje „Naša Jugoslavija“
10
već i po surovosti, zločinima i upotrebi, u to vrijeme,
najmodernijeg naoružanja u svrhu potpunog
uništenja bez velikih emocija i bez obzira na
posljedice, zauvijek će ostati prisutni u ljudskoj
svijesti. Pri svakom spomenu tih vremena uvijek
iznova će se pojavljivati slike žrtava i pustošenja
najvećih sukoba u istoriji. Neprestano će se
postavljati pitanja: da li su mogli biti spriječeni, zašto
je i kako moglo doći do njih, ko je imao posebno
velikog interesa, ko je podržavao sve te silne fašiste,
naciste i njihove saradnike u bezbrojnim pohodima,
kome nije odgovaralo da ratovi budu izbjegnuti...?
Pitanja je mnogo, a odgovori se još uvijek kriju od
očiju javnosti.
Danas, kada čovječanstvo tehnološki napreduje
brzinom koju skoro da ne možemo pratiti,
doživljavamo da se jedan mali sloj superbogatih i
supermoćnih, u ime samo njima dostupnih razloga i
interesa PONOVO želi „igrati“ rata! Oni se dižu iznad
svih nas, običnih smrtnika, manipulišu državama,
zloupotrebljavaju parlamente i regularne armije ili
organizuju i plaćaju privatne naoružane jedinice u
svrhu dostizanja „viših ciljeva“. Ljudska populacija za
njih predstavlja sivu masu koju je neophodno
kontrolisati, nacije i države postoje samo na papiru,
politika ima samo jednu svrhu – da služi samo njima.
Posjeduju dovoljno moći i efikasnih sredstava da
postepeno, ali konstantno manipulišu javnost,
unaprijed razrađenom taktikom provode svoju
strategiju šoka, nakon koje slijedi stanje opšte
ukočenosti i straha, a to je atmosfera u kojoj se „oni
gore“ osjećaju sasvim sigurno i nedodirljivo. U tim
momentima vrši se priprema za provođenje
radikalnih zaokreta, bez bojazni od jakih protivnika,
a slijedi prihvatanje i odobravanje onoga što
manipulatori sugerišu kao neizbježno – „Pandorina
kutija“ može biti otvorena! S obzirom na trenutnu
situaciju u svijetu nameće nam se pitanje: Da li
stojimo pred još jednim opštim oružanim sukobom i
možemo li ovaj put napraviti iskorak i spriječiti ga,
odnosno da li je ovo POSLJEDNJI MIR čovječantsva
kakvo poznajemo – ako se opšta napetost u kojoj
aktuelno živimo uopšte može nazvati mirom!? Da li
je posljednji mir samo san i da li je posljednji rat već
počeo?
Analizirajući ratove u posljednjih 150 godina upada
u oči zaključak da do njih nikada nije dolazilo pukim
Savez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
slučajem. Svi su bili pomno planirani i pripremani, a
kada je vrijeme „sazrelo“ tražio se neki povod, koji bi
pokazao da je jedan takmac na ispravnoj strani i da
mu onaj drugi ne ostavlja izbora, te da je rat bio
jedini izlaz (sjetimo se atentata u Sarajevu ili
Hitlerovog taktički pripremljenog „napada“ Poljske
na Njemačku). Broj ljudi na planeti, koji oružane
sukobe smatraju jedinim rješenjem nesuglasica
među državama, zanemarivo je mali. Ipak, upravo se
onoj „savjesnoj“ većini potkrada uvijek ista greška:
totalna nezainteresovanost razvojem određenih
događaja i podložnost površnoj ili nikakvoj
informisanosti, što ima za direktnu posljedicu
izloženost masa odgovarajućim manipulacijama.
*
*
*
Na naslovnoj stranici lista „Daily Express“ od 5.
septembra 1945. godine osvanule su opominjuće
riječi australca Wilfreda Burchetta, prvog zapadnog
novinara koji je posjetio Hirošimu i Nagasaki nakon
što su SAD pokazale kako one uvode mir: „Pišem
ove riječi kao opomenu cijelom svijetu! Ovdje sve
izgleda kao da je ogromni valjak samljeo i
poravnao egzistenciju svega što je postojalo.“
Upozoravao je da ovakvim planskim masovnim
ubijanjima gigantskih razmjera počinje era
neviđenog terora. Nakon takvih upozoravajućih
izjava kolege na zapadu, koje su prihvatile nova
pravila igre, su ga prezirale i javno difamirale, a,
ilustracije radi, australska vlada mu 17 godina nije
dozvoljavala ulazak u sopstvenu zemlju – ZATO ŠTO
JE REKAO ISTINU!!!
Koliko su tačne njegove riječi možemo se uvjeriti
gotovo svakodnevno – neprekidna militarizacija na
najvišem nivou, koja se, skrivena pod plaštom
demokratije, provodi već decenijama pred našim
očima. Od ratova u Koreji i Vijetnamu, preko vojnih
pučeva u južnoameričkim i zemljama jugoistočne
Azije, kubanske krize, pa sve do „modernih“ sukoba u
Iraku (dva puta), zatim SFR Jugoslaviji, pa onda
Srbiji, Afganistanu, Gruziji, Libiji, Siriji Ukrajini...
provodi se psihodrama, kojom je stanovništvo
(naročito na tzv. Zapadu) dovedeno u stanje
konstantnog strahovanja od nevidljivog, ali
sveprisutnog neprijatelja. Ono što se ne mijenja jeste
činjenica da je na pravoj strani uvijek – gle čuda –
upravo Zapad!
Udruženje „Naša Jugoslavija“
11
Taj famozni, bogati, svjetlucavi, uvijek nasmijani i u
svojoj suštini licemjerni Zapad sebe rado vidi i
drugima predstavlja kao progresivan, odnosno kao
„zvijezda vodilja“ moderne civilizacije u (skoro) svim
segmentima života. Permanentno nam se sugeriše o
tzv. zapadnoj demokratiji (zar postoji istočna, južna
ili sjeverna demokratija, odnosno zar ona nije samo
jedna?), zapadnom društvu, zapadnim vrijednostima
i normama i slično. U tom „prekrasnom i naročitom“
svijetu posebno mjesto pripada sistemu koji na
Zapadu nedodirljiv, a poznajemo ga pod nazivom
kapitalizam. Još uvijek pokušavamo shvatiti stvarnu
pozadinu izjava pojedinih eksperata o jedinstvenoj
ulozi
kapitalizma,
njegovoj
savršenosti
i
superiornosti, pa čak i nametnutoj iluziji o
navodnom „kraju istorije“ (F. Fukuyama), po kojoj je
kapitalizam savršenstvo i ideal kojem trebaju
(moraju) težiti svi. Poslije njega ne može doći ništa
novo, ništa bolje, ništa naprednije.
Javnost je, međutim, sve manje očarana onim što
doživljava i što joj se nudi, postaje svjesna negativnih
iskustava koja stiče svakodnevno i u svim životnim
sferama. Postalo je jasno da kapitalizmu nije stalo do
socijalne jednakosti u društvu, zaštita čovjekove
okoline igra ulogu samo ukoliko ne ugrožava
interese velikih korporacija, a o racionalnom
korištenju planetarnih resursa da ne govorimo!
„Kapitalizam uništava svijet!“ čuje se sa svih strana
na protestima širom zemaljske kugle. Sve manji broj
ljudi može povezati kapitalizam i progres. Čak i
među kapitalistima se povečava broj onih koji nisu
sigurni da je put kojim idu zaista ispravan. „Sa
velikom sigurnošću se može reći da se kapitalistički
sistem u svojoj sadašnjoj formi ne uklapa u današnje
odnose u svijetu!“ – citiramo Klausa Švaba (Klaus
Schwab), šefa glamuroznih susreta kapitalističke
elite na svjetskom privrednom forumu u Davosu.
Demokratija je samo maska iza koje se kriju interesi
krupnog kapitala, a ako mu se neko suprotstavi biće
uklonjen „demokratskim“ sredstvima.
Sistem tržišne privrede je praktično mrtav, više ne
funkcioniše onako kako je zamišljen! Iznad svih
ekonomskih zakonitosti izdigli su se veliki koncerni
Savez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
(tzv. Global Player), koji posjeduju totalnu moć nad
politikom, bankama i tržištem. Oni diktiraju odnose i
nije ih briga za interese kupaca, a umjesto kvaliteta
proizvoda glavnu ulogu igraju veličina i moć
vlasnika. Uz to krupni kapital oslikan u likovima
pojedinaca, superbogataša i moćnika, neizbježno
kontroliše, direktno ili indirektno, osnovne izvore
informisanja – novine, radio, televiziju, mobilnu
tehniku, obrazovanje.
Gotovo je nemoguće, da pojedinac dođe do
objektivnih informacija, izvede realne zaključke i
racionalno upotrijebi svoja prava. Sa žaljenjem
možemo utvrditi da demokratija ne postoji, a umrla
je onog momenta kada su banke i koncerni počeli
kontrolisati i pod pritisak dovoditi države i kada su
stekli moć da kupe politiku kako bi je koristili za
sopstvene, lične interese.
*
*
*
Svojom moći i vladanjem medijima Zapad
zloupotrebljava i manipuliše informacije oblikujući i
prilagođavajući javno mnijenje svojim potrebama i
interesima. Primjera radi neprestano prisustvo javne
debate o tome da li se treba suprotstaviti onima koje
Zapad deklariše kao „loše momke“, samo je mali dio
strategije ispiranja mozga kome smo svakodnevno
izloženi. Profesor međunarodnog prava Richard Falk
ovaj fenomen opisuje kao „jednostrana i jedino
ispravna pravno-moralna projekcija pozitivnih
slika zapadnih vrijednosti, koju se predstavlja
ugroženom, što opravdava i legalizuje kampanju
neograničenog političkog nasilja. Prihvatljivost
tog stanja kao norme je zastrašujuće velika i
postala je praktično neoboriva!“. Zapravo radi se o
12
koji sebe doživljavaju i predstavljaju kao krizni
menadžeri svjetskog formata. Samovoljnom i ni od
koga kontrolisanom analizom i kritikom, odnosno
medijskim „oduzimanjem“ prava samostalnih država
koje su im na meti, a koje, prema njihovom
shvatanju, ometaju zapadne interese moći. Strategija
je jednostavna: okarakteriše ih se kao zle,
diktatorske ili terorističke, da bi ih se onda stavilo na
„listu za odstrel“ pod nazivom – humanitarna
intervencija! Tako se napadi na Irak, Afganistan,
Srbiju, Libiju, Siriju, a sutra Iran, Rusiju ili Kinu i
slične „demone“ mogu zapakovati i javnosti
predstaviti kao „preuzimanje odgovornosti za zaštitu
civilizovanog svijeta!“ Pri tome je najveći TABU
zapravo činjenica da se najopasniji neprijatelj
čovječanstva ne krije tamo gdje su uprte oči medija, a
kroz njih i svjetske javnosti, već se nalazi s druge
strane Atlantika.
Ako je javnost „psihološki oštećena“ kroz
svakodnevno medijsko bombardovanje iskrivljenim
informacijama potpuno je nevažno da li je, na
primjer, za napad gasom u predgrađu Damaska
odgovoran Asad ili teroristi protiv kojih se bori. SAD
je taj koji takvo oružje najčešće upotrebljava, a ne
Sirija. Još 1970. godine je američki senat objavio
izvještaj o tome kako su njihove trupe u Vijetnamu
upotrebile otrovni gas Dioxin u koncentraciji od 2,7
kg po glavi stanovnika.
Nakon toga su rođene generacije djece sa
monstruoznim deformitetima. Isto se dešavalo i u
Iraku i Srbiji, gdje je upotrebljavana uranska
municija i bombe, a sigurno i na drugim ratištima.
velikoj obmani: uzrokovanje regionalnih ili globalnih
kriza je produkt tzv. liberalnih realista u anglo-američkoj politici, akademskim krugovima i medijima,
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Mnogi će reći da je za rat potrebno dvoje, odnosno da
nije Zapad jedini koji želi sukob. U suštini je to tačno
uz jedno malo „ali“, koje se u ovom slučaju ne može
zaobići. Vlada SAD sebe proglašava jedinom
svjetskom velesilom i uzima si za pravo da određuje
šta ostatak svijeta treba smatrati ispravnim i demoSavez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
kratskim, a šta ne, te da li neka država ima pravo da
opstane, jer je poslušna ili treba da nestane, jer se
drznula da se razvija iole samostalno ili u kooperaciji
sa drugima, ali bez američkog uticaja. Sasvim je
prirodno da postoje države kojima takav jedan diktat
i nametanje tuđeg ne odgovara i koje pokušavaju
(rijetke i uspijevaju) da se tome suprotstave i otrgnu,
a tada je automatski pronađen novi neprijatelj – novi
partner za sljedeće ratne igre.
*
*
*
Kapitalizam gubi tlo pod nogama i tone sve dublje u
sopstvenu propast. Mnogi će reći da su o tome
govorili još Marx i Engels, a ta njihova prognoza, eto,
nikako da se ostvari. Naravno da su govorili, svoje
viđenje su iznjeli u mnogim spisima, a najbolje u
kritici kapitalizma sažetoj u poznatom, i danas
aktuelnom, djelu KAPITAL. No, oni su znali i to, da ta
kataklizma neće (niti može) doći preko noći.
13
U GRADITELJSKOM STROJU
JNA i DORA u SFRJ
JUGOSLOVENSKA NARODNA ARMIJA (JNA) je bila
zajednička oružana sila svih naroda i narodnosti, radnih
ljudi i građana Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije (SFRJ). Bila je dio jedinstvenih oružanih snaga
SFRJ, a zajedno sa teritorijalnom odbranom (TO) imala je
zadatak da štiti nezavisnost, integritet, teritorijalnu
cjelokupnost i ustavom utvrđeno društveno uređenje zemlje.
Međutim, to nije bilo sve. JNA je bila na prvoj liniji fronta i u
onim momentima mirnodopskog života, kada je trebalo
izgraditi ratom razrušenu zemlju ili kada su kroz
elementarne nepogode bili ugroženi ljudski životi i
materijalna dobra. U bezbroj slučajeva, a spomenimo tu
primjere kao što su zemljotresi u Skoplju 1963. i Banja Luci
1969. godine, pripadnici JNA su širom SFRJ prvi pružali
pomoć i stvarali uslove da se opšte teško stanje što prije
normalizuje.
U ovom broju nastavljamo feljton o učešću pripadnika JNA u
radu i zajedničkim akcijama sa omladinom i radnim
ljudima Jugoslavije iz vremena kada enormna
angažovanost i ljudska solidarnost u izgradnji zajedničke
domovine vrijede više od novca. Mlađim generacijama će
ovo izgledati kao nestvarna bajka, a starijima će poslužiti
kao svojevrstan podsjetnik velikih vremena, koja nikakva
demagogija i propaganda ne mogu izbrisati. Istoriju nije
moguće promijeniti – nju je moguće samo falsifikovati!
Isto tako, a shodno karakteru kapitalizma, da se
naslutiti da se njegove najvatrenije pristalice,
zagovarači i najvjerniji sljedbenici neće baš tako
jednostavno oprostiti od onoga što su „svojim
znojem i znanjem“ stekli. U svrhu očuvanja svojih
bogatstava kada postanu svjesni bezizlaznosti
situacije i pomanjkanja alternativa, a iz posebnog
emotivnog odnosa prema najvažnijem imetku –
novcu – spremni su na sve, pa i na novi globalni
oružani sukob. Ponašajući se po principu „poslije
mene potop“ u provaliju će sa sobom povući sve što
mogu, a posljedice ih ne zanimaju. Po njima za sve
probleme postoji samo jedno rješenje – totalno
uništenje!
Sudije na nirnberškom procesu rekoše kratko i
jasno: „Svaki građanin ima pravo i obavezu prekršiti
zakone svoje države da bi spriječio zločine protiv
mira i čovječnosti!“ To je najmanje što svi mi, obični
ljudi, možemo učiniti da bi se izbjegao rat. Vjerujem
da postoji dovoljno jaka svijest da spriječi još jednu
(možda posljednju) katastrofu uzrokovanu i
izvedenu (ne)ljudskom rukom.
Čuvajmo POSLJEDNJI MIR!
Pripremio i obradio:
Dalibor Tomić
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Udruženje „Naša Jugoslavija“
– III DEO –
JNA živi životom društva
Kao nerazdvojni deo društva, izrasla u narodnoj revoluciji i oslobodilačkom ratu, Jugoslovenska narodna armija
(taj je naziv dobila 22. decembra 1951. godine, čime se i
u imenu želelo naglasiti njen narodni i revolucionarni
karakter) živi životom ovog društva, ide ukorak s njegovim težnjama i sveopštim napretkom. Učešće Armije –
kako u privrednom razvoju zemlje, tako i u razvijanju
našeg samoupravnog društveno-političkog sistema –
neodvojivo je od njene uloge, mesta i zadataka u
sistemu opštenarodne odbrane i društvene samozaštite.
Armija branitelj je u isto vreme i armija graditelj. Gotovo da nije bilo nijednog većeg graditeljskog pothvata u
našoj zemlji, nijedne značajnije društvene akcije – bez
učešća pripadnika Armije, što je uvek iznova samo
potvrđivalo njenu tesnu povezanost sa radnim čovekom
i njegovim potrebama.
Pamte se još podvizi vojnika koji su, probijajući kroz
planinske vrleti i litice put Mojkovac – Đurđevića Tara,
visili privezani konopcima nad provalijom dubokom više
od stotinu metara. U sećanju je i pregalaštvo pitomaca
Škole za rezervne artiljerijske oficire, koji su zajedno sa
svojim starešinama dvadeset i pet dana radili u oknima
Savez Jugoslavena
novembar 2014
rudnika Trepča i sav prihod posle poklonili sindikalnoj
podružnici rudara. Nezaboravni su napori vojnika graditelja vlasinske i zvorničke hidrocentrale, Stadiona JNA,
aerodroma Ćilipi, puteva i pruga kroz Đerdapsku,
Grdeličku i Ovčarsko-kablarsku klisuru, kanjone Drine,
Sutjeske, Morače, Pive, Sutle i Vardara, preko planinskih
visova Zelengore, Velebita i Brezovice, duž obala Jadranskog mora, itd. Pripadnici Armije premošćuju reke,
pošumljavaju goleti, uređuju spomen – parkove, isušuju
podvodna zemljišta, ubiraju letinu, grade vodovodne
mreže, elektrificiraju sela, podižu nasipe i brane.
Od oslobođenja inženjerijske i druge jedinice izgradile
su ili rekonstruisale oko 7.500 kilometara puteva, preko
700 kilometara železničkih pruga, više od hiljadu
mostova u ukupnoj dužini od 30.000 metara, 116 tunela
dužine oko osam kilometara, više hiljada kilometara
vodovodne mreže i dr. Samo u jednoj godini, 1981., pripadnici Armije su izgradili i prepravili 412 kilometara
puteva, podigli 35 mostova (od kojih 15 armiranobetonskih), iskopali više od 200 kilometara vodovodne mreže, kaptirali 62 izvora, dali oko 4.000 radnih časova na
regulaciji rečnih korita, skoro 11.000 časova za izgradnju sportskih i drugih objekata, a oko 20.000 časova u
otklanjanju posledica elementarnih nepogoda. Takođe
su i blizu 100.000 časova proveli na njivama i poljoprivrednim dobrima širom zemlje, skupljajući letinu i
ulažući ogromne napore, zajedno sa omladinom i radnim ljudima, da se svi plodovi oberu na vreme. Za vojnike naše Armije uvek je bio aktuelan i drugi front borbe: protiv poplava, zemljotresa, požara i ostalih elementarnih nepogoda.
Marta 1963 godine velika vodena stihija za tren oka
zbrisala je s mape selo Zavoj kod Pirota, porušila 280
domova. Dvadeset dana i dvadeset noći vojnici su se
borili na ovom frontu. Helikopterima su spuštane automatske bušilice za branu Zavojskog jezera, a noću su,
na splavovima koje su vojnici-inženjerci u rekordnom
vremenu izgradili, dopremljeni buldožeri. Građani su se
čudom čudili otkud u vojnika toliko smelosti i snage. A
kad je bitka dobijena, u pismu koje su poslali Piročanci
redakcijama listova stajalo je: "Armija naša nije se zatvorila u kasarne, vežbališta i poligone. Bili su to podvizi
ravni onima u ratu. Armija naša zaslužuje veliku zahvalnost jugoslovenskih naroda i zaslužuje da se proglasi
herojem godine".
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten X
14
Danonoćne borbe vodili su starešine i vojnici u odbrani
mosta u izgradnji u Novom Sadu, koji nosi ime Maršala
Tita, zimskih meseci 1945; naredne godine kolektiv
Inženjerskog centra iz Karlovca, polagao je i položio
praktični ispit borbene spremnosti i vojničkog morala,
braneći tri dana i tri noći gvozdeni most preko reke
Kupe. Tako su branjeni mnogi mostovi, takvom žestinom razbijan je ledeni okov na Dunavu... Za jedan
podvig vojnike i starešine pohvalio je lično vrhovni
komandant, maršal Tito. Juna 1965. na vodeni front u
Bačkoj, dugačak čitavih 370 kilometara, stiglo je 15.000
vojnika naše Armije. Zadatak je bio: braniti i odbraniti
živote meštana, njihovu imovinu, domove, golema
društvema dobra. Stigle su na ovaj ispit i specijalizovane
jedinice – od Triglava do Đevđelije. Vojnici i starešine iz
dvadesetak garnizona radili su na nasipima Dunava u
Bačkoj više od 5 miliona časova. U bici s vodom upotrebljeno je više od 700 motornih vozila, 75 specijalnih
inženjerskih mašina, 119 raznih pontonjera, deset brodova Ratne rečne flote, eskadrile aviona i helikoptera.
Armija je iz svojih rezervi dala 350.000 vreća za podizanje "zečijih" nasipa i za zatvaranje otvora u odbrambenim nasipima. Iz poplavljenog Apatina: puk vojnika i
starešina spasao je grad i evakuisao njegove žitelje. Iz
Vukovara: vojnici su postavili pontonski most, minirali
nasip kod Plavne i skrenuli put vodi koja je ugrožavala
50.000 žitelja i sve ono što su mukotrpnim radom stekli. Iz Petrovca, Begeča, Bačke Palanke: voda je probila i
poslednje odbrambene nasipe, ali su vojnici uspeli da
evakuišu narod. I ne samo to, ponudili su promrzlima
svoje bunde, šinjele, hranu. Iz Bačkog Novog Sela: nivo
Dunava je metar i po iznad naselja, ali su vojnici garancija da Dunav neće srušiti poslednji nasip.
Vode su poplavile put Novi Sad - Bačka Topola; novi
most preko Dunava popušta i zbog toga je u prekidu
željeznički saobraćaj sa Beogradom; Drava ugrožava
Osijek i plavi 12.000 hektara oranica, Dunav preti
Novom Sadu. Petnaest hiljada vojnika, rame uz rame sa
narodom, gradi nove i čvršće odbrambene linije. Rade
po kiši, rade danonoćno, rade i bez naređenja. Voda na
pojedinim tačkama probija i drugi odbrambeni pojas,
vojnici svojim telima prave treći! Cele jedinice zaslužuju
da se nazovu herojima, pojedinačnih podviga je bezbroj.
Nakon 35-dnevne borbe pobedili su – vojnici. Za ovaj
podvig je Vrhovni komandant odlikovao veliki broj
pojedinaca i jedinica. Priznanja su stizala sa svih strana.
"Blago nama kad imamo ovakvu vojsku", govorio je
narod Bačke.
Savez Jugoslavena
novembar 2014
Bujali su i pretili Ibar, Drina, Vardar, Drava, Sava, Morava... I vojnici su uvek stizali da im se suprotave. Da
istraju, pobede na tom zloćudnom vodenom frontu. U
kraljevačkim opštinama, 1965. godine, vojnici su oteli iz
zagrljaja smrti više od 300 života, a šest pripadnika JNA
proglašeno je počasnim građanima ovoga grada; više od
3.000 vojnika je 1964. godine branilo i odbranilo Zagreb
od poplava, osam dana i noći vojnici i starešine iz Celjskog garnizona, u leto 1955. suprostavljalo se vodama
Hudine i Savine. U jesen 1979. ćudljiva Cijevina porušila
je most, ali su vojnici-inženjerci odmah podigli novi; u
Peći je ugrožen vodovod, ali su ga vojnici odbranili. Bistrica je pretila mnogim životima, ali su vojnici-inženjerci bili brži. I u vekim požarima vojnici su stizali prvi i
bili najhrabriji. Mnogo je zapisanog, još više u sećanjima.
Ipak izdvajamo jedan zapis ispod koga su se potpisali
radnici preduzeća "Bora Marković" iz Zabrežja: "Niko
im nije naređivao da se penju na vrhove krovova koji
gore, da skaču kroz progorele tavanice i da stoje na
merdevinama koje oblizuje plamen. Sve su to činili dobrovoljno i samopregorno. Padali su onesvešćeni od
udara pregorelih greda, izlagali se smrtnoj opasnosti da
bi naše preduzeće oteli od vatrene stihije. Da nam nisu
vojnici pomogli, naša fabrika bi izgorela. Hvala im, mi
radnici im se divimo!"
Tragedija Skoplja – 26. jul 1963. u 5 i 17. Bolan je taj
datum. Grad sa 300.000 žitelja je u tih nekoliko sekundi
podivljale igre prirode doživeo katastrofu kakva se ne
pamti u istoriji naših naroda. Ali se nije predao. Ima
uniformi širom sveta koje su simbol straha. Naša je
simbol spašenja, nade. Vojnici su se i u Skoplju, krvavom i razorenom, prvi snašli. Vojni avioni poleteli su sa
mnogih aerodroma, stigle su jedinice još dok se zemlja
tresla. Vojnik čupa nemočno telo devojčice iz ruševina,
dok mu malter pada po telu. Mladić u SMB uniformi
produžio je jedan mladi život, radovanje. Vojnici otimaju živote iz ruševina. Čovek koji spase nekoliko života nije više običan čovek, on je legenda, heroj. A takvih
je mnogo bilo u skopskoj tragediji. Većina nemoćnih
ugledala je spas kada bi kroz ruševine provorila titovka
s petokrakom. "Druže, vidim ti titovku!", kriknula je
vapajem trinaestogodišnja Lenče Naumova, po-sle 100
sati borbe u ruševinama. Vojnik je hteo da prodre u
jedan podrum odakle je dopirao, poput eha, glas. Ali
kapetan mu nije dozvolio da rizikuje mladi život; sam je
Udruženje „Naša Jugoslavija“
bilten X
15
prošao i uspeo da iznese u naručju nemoćnu staricu –
jedinog preživelog stanovnika te zgrade. Prvi krovovi
postradalim građanima bili su vojnički šatori, prvi topao
čaj popili su iz vojničkih kazana. Operativni izveštaj,
sačinjen u osmom danu posle katastrofalnog zemljotresa, sadržavao je i ove podatke: "Armija je spasla iz
ruševina 428 građana, vojni sanitet je zbrinuo više od
2.500 ranjenih, a toliko je prevezeno vojnim avionima,
helikopterima i sanitetom. Pod vojničkim šatorima zbrinuto je 60.000 Skopljanaca. Od prvog trenutka Armija
je preživele snadbevala mlekom, hlebom i vodom..."
Najčešći naslovi, objavljeni u svetskoj štampi, koji su
kazivali o vojnicima i njihovoj borbi u Skoplju, bili su:
"Heroji sa skopskih ulica", "Junaci skopske kata-klizme" i
sl. Dodajmo i ovaj podatak: za 99 dana pripa-dnici JNA
izgradili su u Skoplju naselje za 5.000 ljudi i opravili
65.000 kvadratnih metara stambene površine u
oštećenim zgradama. Predsednik Tito odlikovao je 509
graditelja – vojnika. Najveća katastrofa prerasla je u
najveću pobedu.
Pripadnici naše Ratne mornarice su, kada je područje
Makarske zahvatio zemljotres, u najkraćem roku pritekli u pomoć. Hitno je evakuisano 4.000 građana, podeljeno 5.500 šatorskih krila, 4.000 čebadi, mornari su pripremali obroke za sve. Razrušeni Tolmin obnovljen je
uz pomoć pilota naših vojnih helikoptera; žitelji podno
Kopaonika sećaće se zla koje im je naneo zemljotres, ali
i dobra koje su im doneli vojnici.
I još jedan razoran zemljotres – 27. oktobar 1969. – u
ruševinama je slobodasrka Banjaluka. Iako je 80% zgrada stradalo, a povređenih je preko 400, optimizam se
brzo vrača. Stradale su i vojne kasarne, ali vojnici i starešine u trku stižu da pomognu. Hroničari su tu, na ruševinama, gledajući ih kako se bore, zapisali i ovo: "Ne
znamo da li je sve zapisano o hrabrosti. Verujemo da to
novo pišu ovi vojnici svojim delima..." U kratkom vremenu Armija je pod šatore smestila 27.000 Banjalučana.
Čovek s čovekom pobedio je i ovu igru podivljale
priprode.
Narod nije poklekao pred stihijom, a vojska je pružila
pomoć i tužnog aprila 1979. godine, kada se skoro cela
Crna Gora našla u ruševinama. Sat se zaustavio u 7 časova i 19 minuta, 19. aprila, a istog dana vojska je bila na
novom frontu – na frontu borbe za narod i s narodom.
Piloti Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane
uspostavili su "vazdušni most" sa aerodroma u celoj naSavez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
šoj zemlji. Piloti vojnih helikoptera leteli su u nemogućim meteorološkim uslovima – preleteli Orjen i
Lovćen, stizali u Ulcinj, Bar, Herceg-Novi... Sve je stiglo
iz jedinica JNA. U svakoj kasarni, na svakom zadatku, u
svakom letu helikoptera – svuda su se ređali podvizi.
Piloti iz jedinice Svetozara Popovića leteli su od jutra
do povečerja. Njihov let do Risna i spasavanje 42 nemoćne dece, u meteorološkim uslovima koji nisu
obećavali ni minimum bezbednosti za posadu helikoptera. Bio je to let srcem. Danima su vojnici i na
ovom frontu istovremeno bdeli i na zadacima odbrane
i na zadacima pomoći narodu. Helikopterska jedinica
Svetozara Popovića je, na predlog meštana duž Crnogorskog primorja, proglašena za najplemenitiji kolektiv
u akciji lista "Večernje novosti", a među vojnicima bili
su i oni koji su dobili Plaketu lista "Borba" – "Podvig
vojnika".
Stvorena i stasala u borbi za humanije društvo, a pod
stegom naše Partije i Titovim rukovodstvom,
Jugoslovenska narodna armija je na svim ovim
zadacima bila dostojna svog imena. Od takve Armije
sve osim podviga bilo bi malo. A mladići s titovkom na
glavi nisu nikad priznavali nemoguće. Takvoj, istinski
narodnoj i revolucionarnoj Armiji, radnička klasa je u
radničkom Kragujevcu odala još jedno izuzetno
priznanje – dodelivši joj Povelju i Plaketu "Crveni
barjak samouprave". U Povelji je pisalo: "U vekovnoj
borbi čoveka za pravdu, slobodu i jednakost, u borbi
za sreću ljudsku, radnici Kragujevca razvili su crveni
barjak samouprave 15. februara 1876. godine. U
spomen na prvu radničku pobedu radnika slobodarskog Kragujevca i njihove borbe za samoupravu,
kojom radni ljudi naše zemlje izgrađuju najhumanije
društvene odnose, tumačeći najdublje želje i osećanja
radnika i radnih ljudi Kragujevca, Skupština opštine
dodeljuje Povelju i Plaketu "Crveni barjak samouprave"
Jugoslovenskoj narodnoj armiji – Armiji mira i
socijalističkog samoupravljanja; za sve što je ugradila u
pobedonosni ishod narodnooslobodilačkog rata i
narodne revolucije protiv fašističkih snaga mraka i
reakcije na jugoslovenskom tlu; za očuvanje tekovina
revolucije u posleratnom razvoju; za obezbeđenje
slobode, nezavisnosti, suverenosti, vanblokovske i
nesvrstane pozicije naše društvene zajednice u
savremenom svetu; Armiji, kovaču bratstva i jedinstva,
i u svojim redovima i u narodu, na svim ratnim i
poratnim stazama kojima je prošla; Armiji, udarnoj
snazi razgranatog sistema opštenarodne odbrane,
jugoslovenskom izrazu naoružanog naroda, oružanoj
snazi radničke klase, radnih ljudi i svih naroda i
narodnosti; Armiji, zaštitniku društveno-političkog
preobražaja na osnovama socijalističkog samoupravljanja, nadahnutoj revolucionarnim stvaralaštvom
SK sa Titom na čelu." Bilo je to 15. februara 1978. na
Desetom,
jubilarnom,
susretu
samoupravljača
Jugoslavije.
Pripremio i obradio
Frederik Goda, zemunski akcijaš
Udruženje „Naša Jugoslavija“
16
VASKOVA "KORA"
(nekronom o Vasku Popi)
Autor: Dušan Opačić
Često mi se dešava, jutrom dok pijem kafu, da rovarim
po svojim sećanjima uz propratni žal za boljim
vremenima koja su nažalost daleko iza nas. Odlazim
toliko daleko unazad, do same granice svojih sećanja
gde zastanem, nevoljno sa blagim strahom da ne
kročim u šareni svet mašte. Ta granica nema ime,
obasjana je nekim drugačijim bojama sunčeve svetlosti
mog ranog detinjstva. To su godine kada sam sa ocem
bio onako baš pravi drugar. Tih godina otac mi je bio
zaposlen kao službenik u izdavačkoj kući "Slovo
ljubve", tada krovnoj instituciji i kišobranom koji je pod
svoje okrilje okupio sve eminentne srpske pisce tog
vremena, od Brozovih disidenata do onih koji se nisu
mnogo petljali i prkosili tadašnjem režimu. Kao i
svakom detetu, otac biva idol, tako i meni. Prečicom
preko tada lepog Karađorđevog parka, bez Hrama,
ukrašenim ostacima razorene biblioteke koja je
stradala od Hitlerove soldateske šestog aprila 1941.
godine, uskočio bi u lepo ušuškanu, Mutapovu ulicu do
broja koga se i danas sećam – dvanaest.
U dvorištu iza male zgrade, kojoj su mali kućerci služili
kao pomoćni objekti, bila je smeštena jednim delom
redakcija i magacin, tu sam provodio vreme i nečim se
zanimao, trčkarao, smejao, plakao i rastao. Uobičajena
procedura je bila, kako neki pisac dođe, strategija dalje
saradnje se razrađivala van objekta u nekada duhom
bogatim kafanama kao što su u ovom slučaju bile
"Trandafilović", "Čuburska lipa", a ponekad i meni tada
napornom šetnjom do "Kalenića". Naravno moja malenkost je više puta bila nesvesni saučesnik i svedok tih
razgovora između izdavača i pisaca. Po očevim rečima,
za stolom ukrašenim kariranim stolnjacima, limenim
pikslama i obaveznim gustim sokom za mene, sedeo
sam u društvu književnih divova kao što su Brana Petrović, Mika Antić, Slobodan Marković alias Libero
Markoni, i posebno meni uvek drag – Vasko Popa.
Tada besan zbog njihovih "dosadnih razgovora", danas
očajan što sam bio dete i nesvestan da nešto što bi me
umno obogatilo i čujem, žalim što sam se kasno rodio.
Ponekad imam utisak kao da sam prvi ispod crte, kad
stignem na red vrata se zatvore, uvek za jedan korak
mi nešto za mene značajno izmakne. Kako sam rastao
i postajao svestan svojih postupaka, svoj bes i očaj
sam neuspešno odlagao ispod tepiha, nevešto improSavez Jugoslavena
novembar 2014
bilten X
vizovao svojom ljubavlju prema poeziji. Vasko Popa je
bio sastavni deo moje momačke literature. Po mom
ukusu jedan od najvećih jugoslovenskih pesnika.
Možda moja reč o književnom formatu kakav je Vasko
Popa i nema neku određenu vrednost, ali se ipak
usuđujem da ispišem koji red definišući njegovo mesto
u istoriji naše književnosti. Na moju veliku nesreću,
moja susretanja sa istinskim književnim vrednostima
su bila u vremenima mračnih devedesetih, kada su
neke druge vrednosti počele da doživljavaju procvat i
vrhunac. Popa je pisao jednostavno lepo, pa ću ja i
zaobići ružne stvari, bar ovaj put. Vasko Popa sa
svojom prvom zbirkom "Kora" iz 1953.godine, uspeva
da svojom lucidnošću u formi stiha, dotakne granice,
gde se obične reči čine neobičnim ali punim smisla,
koje će vetar razneti i učiniti razumljivim na dvadesetak svetskih jezika, dok će u jugoslovenskoj poeziji
zauzeti posebno mesto. Njegovo poetsko majstorstvo,
misaona lirika, imaginacija i metafora razoružaće i na
kolena baciti najrigidnije kritičare tog doba. Svojom
maštom biva prvi u nas i postiže veoma retko
sjedinjenje svog duha sa iskustvima moderne svetske
poezije. Nakon "Kore" koja je otvorila poglavlje
"jugoslovenske avangarde", budni sanjar retkog
poetskog duha daruje nam dela: "Sporedno nebo",
"Uspavana zemlja", "Vučja so", "Kuća nasred druma",
"Živo meso", "Rez"... dok se glas o njemu spuštao
velikim prostranstvima Evrope i sveta. Neki njegovi
savremenici koji su u isto vreme kad i on stupali na
uvek neizvesnu književnu scenu, tvrde da Popa nikada
nije bio početnik. Kada je objavio svoje prve stihove,
bio je formiran pesnik, označio motive svoje lirike, oblik
pesme, neobičnu simboliku i njene strukture i sve bitne
odrednice svoje poezije.
17
"Bosna"
Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.
Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.
A vjeverice - uz trku mnogu repova trista, hiljadu nogu!Na glavu Bosnu staviti mogu.
I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.
U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...
Branko Ćopić
Sa ovog sveta otišao je tiho i dostojanstveno, laganim
hodom, onako kako je i pisao, kako i priliči pesniku
takvog formata i intelektualcu-levičaru.
„Nisam više tu
S mesta se nisam pomerio
Ali tu više nisam.“
Danas je tamo gde mu je i mesto. U Aleji velikana
Novog groblja u Beogradu, u blizini najvećih i njemu
ravnih, Andrića, Selimovića, Crnjanskog...
Beograd, decembar 2013. godine
Udruženje „Naša Jugoslavija“
Savez Jugoslavena
Download

impressum - Naša Jugoslavija