IDENTITET
Godina 15 • Broj 161 • 24. Januar 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
HRVATSKO
CRKVA & POLITIKA:
Zašto je kažnjen don Ivan
Grubišić ...str. 9
DA EVROPI
NENAD STAZIĆ:
Država je u rasulu
...str. 10
2
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 161 / 2011.
4 spektar: INICIJATIVA ZA UKIDANJE NEPOTREBNOG ZAKONA,
NAKNADA ZA STANOVE...
Pripremio: IGOR PALIJA
10 Intervju - Nenad Stazić: DRŽAVA JE U RASULU
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
17 tekovine demokracije: ZAŠTO JE DOBRO DA SMO UŠLI U UNIJU
Piše: DRAŽEN LALIĆ
20 manjine & većine: S NOVOM ADMINISTRACIJOM NOVE ŠANSE
10
Nenad Stazić: HRVATSKA JE U RASULU
ZA MANJINE
Piše: DAVOR GJENERO
22 Josipović & ZUROFF: TREBA LI BRINUTI ZA PAVELIĆEVU DUŠU
Piše: DRAGO PILSEL
25 poniženje žrtve: RATNI ZLOČIN MNOGO KOŠTA
Piše: RADOJE ARSENIĆ
26 treće oko: KAD SRBI PROPUPAJU
Piše: IGOR PALIJA
28 peta kolumna: EUROZA NEIZVJESNOSTI
Piše: SRĐAN DVORNIK
30 HOĆE LI ZAGREBAČKI TRG ŽRTAVA FAŠIZMA PONOVNO BITI
TRG KULUNA BANA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
ZAŠTO JE DOBRO DA SMO UŠLI U UNIJU
17
32 granični slučajevi: SAMO KAPITALIZAM KOMUNIZAM SPAŠAVA
Piše: HRVOJE PRNJAK
34 ženski nered: AKO JE OVAKO DOBRO, ONDA PARDON!
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
36 zona zabranjenih letova: OBNAVLJA SE RAPALSKA GRANICA
Piše: MILAN JAKŠIĆ
38 pravo & nepravda: U RALJAMA PRAVOSUĐA
Tekst i foto: NIKOLA CETINA
40 iz svijeta: EGIPATSKA POLITIČKA PIRAMIDA
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
20
42 intervju-Zoran Bognar: IZ LUCIFEROVOG PROTOKOLA
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
S novom administracijom nove šanse za manjine
45 urbana lobotomija
Piše: DUNJA NOVOSEL
46 razlikovno ludilo: APSURD PREVOĐENJA SRPSKIH FILMOVA
Piše: ANKICA BARBIR – MLADINOVIĆ
47 hristos se rodi: PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM DOČEKALI I
ISPRATILI JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA
Napisao i snimio: NIKOLA CETINA
48 treće poluvrijeme: ČUVAJ SE PREDSJEDNIKA KOJI NEMAJU
PROBLEMA
Piše: HRVOJE PRNJAK
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
www.identitet.info
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM DOČEKALI I
ISPRATILI JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA
Suradnici:
Davor Gjenero, Drago
Pilsel, Dražen Lalić, Srđan
Dvornik, Hrvoje Prnjak,
Ninioslav Kopač, Dunja
Novosel, Dragana Zečević,
Nikola Cetina, Milan Jakšić,
Goran Mrdaković, Mirko
Mlakar, Đurđa Knežević
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
List izlazi mjesečno i financiran je sredstvima Savjeta
za nacionalne manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj pomoći zahvaljujemo
Ministarstvu
kulture Republike Srbije i
Gradu Zagrebu.
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
3
47
SPEKTAR
P
ZAKON O NIŠTETNOSTI:
Inicijativa za ukidanje
nepotrebnog zakona
redsjednik Ivo Josipović
zatražio je da Ustavni
sud Hrvatske ocijeni
ustavnost kontroverznog
Zakona o ništetnosti
optužnica bivše JNA, bivše Jugoslavije i Srbije protiv građana hrvatske za ratne zločine. Među ostalim,
Josipović tvrdi kako ovaj zakon
narušava ustavno pravo hrvatskih
branitelja na obranu u mogućem
kaznenom postupku zbog ratnih
zločina, da ih izlaže pravnoj nesigurnosti i da im uskraćuje mogućnost
da u suradnji s nadležnim tijelima
Srbije otklone neosnovane optužbe.
Osim toga, kako se radi o organskom zakonu, Josipović smatra
da Sabor nije kod donošenja ovog
zakona imao Ustavom propisanu
većinu. Politička javnost u Hrvatskoj, osim opozicije, pozdravlja
ovaj Josipovićev potez. “Izbori u
Hrvatskoj su za nama i zakoni koji
su bili u izbornoj funkciji i koji su
samo štetili temi kojom su se bavili
trebaju biti stavljeni ad acta“, smatra ministrica vanjskih i evropskih
poslova Vesna Pusić. Po njenoj
ocjeni, rješavanju tog problema treba prići vrlo ozbiljno, treba omogućiti
da se postojeća suradnja razvije i
formalizira u međudržavnom sporazumu. „Sigurno će ići inicijativa s
naše strane. Malo je otežavajuća
okolnost što su pred Srbijom izbori,
a u predizborno vrijeme se takve
stvari, po mom mišljenju, malo teže
rješavaju, što je pokazao i hrvatski
primjer. To je vjerojatno jedan projekt koji zahtijeva nekoliko godina.
Dakle, vidjet ćemo koliko će to trajati, ali svakako u tom pravcu treba
ići i to je nešto što će s naše strane
biti pokrenuto“, smatra Vesna Pusić.
Politički analitičar Žarko Puhovski
kaže kako je Josipović napravio
potez koji je važan i pravno i politički
dobro utemeljen. „Kada se to riješi,
mi smo opet na nultoj točki, na no-
vom startu. Nećemo više imati taj,
po mom sudu, potpuno nepotreban i pogrešan zakon. Pitanje je
što će činiti druga strane i tu ne
treba očekivati ništa naročito dobro
iz barem dva razloga: prvi, zato što
se Srbija u ovom trenutku ne bavi
ničim drugim nego sjeverom Kosova i djelomično Prištinom, i drugo
zato što dolaze izbori u Srbiji. Tako
da ja mislim da će se stvari eventualno rješavati u drugom dijelu naredne godine“, ocjenjuje Puhovski.
Nakon hapšenja Vukovarca Tihomira Purde i niza optužnica za ratne
zločine protiv hrvatskih građana na
temelju iskaza zarobljenih hrvatskih
vojnika u logorima u Srbiji početkom
devedesetih, Hrvatski sabor je 21.
oktobra izglasao zakon kojim se te
optužnice proglašavaju nevažećima.
Zakon je odmah izazvao negativne
reakcije opozicije, koja ga je proglasila predizbornim manevrom,
Državnog odvjetništva koje je upozorilo da će taj zakon blokirati suradnju sa srpskom stranom i pomoći
samo ratnim zločincima, i predsjednika Josipovića koji je najavio da će
tražiti ocjenu njegove ustavnosti. Uz
zakon, tada je Hrvatski sabor donio
i posebnu rezoluciju kojom se tražilo
da Srbija ukine svoj zakon iz 2003.
kojim se proglasila nadležna za
ratne zločine i u drugim državama
sljednicama
bivše
Jugoslavije.
Također, rezolucija je tražila da se
sa Srbijom potpiše međudržavni
sporazum o suradnji u progonu ratnih zločina, čime bi prestala potreba
za ovim zakonom. I predsjednik
Josipović je 24. oktobra najavio da
će pokrenuti inicijativu za sklapanje
takvog sporazuma sa Srbijom, po
kojem bi se suđenja vodila po mjestu prebivališta optuženika, ali čini se
da je sve ostalo samo na najavi. Ako
se krene sa ukidanjem ovog zakona, opozicijski HDZ najavio je oštro
protivljenje.■
4
Predsjednik Josipović traži ocjenu
ustavnosti zakona o ništetnosti
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
ODNOSI U REGIJI:
Povlačenje tužbe protiv Srbije
za godinu, dvije
M
inistrica vanjskih i evropskih poslova
Vesna Pusić
kazala je kako
treba godinu ili dvije da se riješe
stvari koje Hrvatska traži u svojoj tužbi protiv Srbije za genocid, pa, ako se to riješi, može se
razgovarati o povlačenju tužbi.
Ona je kazala kako je hrvatski dogovor sa Slovenijom oko
rješavanja granične crte pouka
da je stvari pametnije, jeftinije
i brže rješavati bilateralno. „U
budućim odnosima sa Srbijom, svrha je da ljudi konačno
saznaju što je s njihovim u ratu
nestalim članovima obitelji,
važno je da nam se vrati
opljačkano kulturno blago i
razriješe sporne optužbe za
ratne zločine“, podsjetila je
ministrica. „Dakle, bez prethodnog rješavanja tih problema, ta
točka ne može doći ni na dnevni
red. Ako smo to u stanju riješiti,
onda smo po mom mišljenju
napravili jedan ozbiljni iskorak.
Vremenski okvir za tako nešto
je vjerojatno godinu-dvije“, kazala je Pusić. Ona je također
ocijenila kako bez stabilnosti
BiH nema ni stabilnosti regije, a
da su Hrvati u ovome trenutku
zbog niza povijesnih razloga
u BiH u najnezgodnijoj poziciji: najmanje ih je i ekonomski
su prilično snažni, ali politički
nemaju stvarnog utjecaja. “Ja
sam zadnja koja bih smatrala
da je etnička reprezentacija najmodernija ili najprihvatljivija, ali
dok god ona kao takva postoji,
mora biti jednaka za sve. Ne
može biti drukčija za Hrvate u
odnosu na druge entitete. Hrvatska to neće rješavati niti nametati vlastita rješenja, ali smo
sposobni i spremni sudjelovati
u nekoj vrsti regionalnog razgovora i drugima prenositi naša
iskustva iz evropskih procesa“,
zaključila je Vesna Pusić.■
MINISTRICA PUSIĆ:
Otvorena pitanja sa
susjedima najpametnije je rješavati bilateralno
IZBJEGLIČKA PROBLEMATIKA:
Naknada za stanove
Potpredsjednik Vlade Neven Mimica
kazao je za Tportal kako nova Vlada planira stvoriti potpune uvjete za
povrat izbjeglica, obnovu i stambeno
zbrinjavanje, te je naglasio i kompenzaciju, odnosno dobivanje naknade
za stanarska prava i izvan područja
od posebne državne skrbi. To se najvjerojatnije odnosi na one koji se ne
vraćaju tamo odakle su izbjegli, već bi
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
kroz sredstva donatorske konferencije
dobili mogućnost za stambeno zbrinjavanje u zemljama u kojima su ostali
živjeti, bez obzira da li je riječ o Srbiji,
Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori. Donatorska konferencija na kojoj bi se prikupila sredstva za konačno rješavanje
stambenog pitanja svih izbjeglih, kako u
zemljama u kojima se sada nalaze, tako
u zemljama iz kojih su izbjegli, a žele
5
se vratiti, trebala bi se održati u proljeće
2012. godine. Mimica je istaknuo da se
nada da će upravo puna provedba Vladinog programa u dijelu pravosuđa otkloniti i trenutne zaostatke u tom procesu
i da „nam neće trebati puno vremena da
kažemo da je na tom području otklanjanja posljedica rata, ratnih razaranja i
ratnih šteta napravljeno sve ono što je
potrebno“ zaključuje Mimica. ■
SPEKTAR
P
BOŽIĆNE PORUKE:
Život umjesto suživota
redsjednici države, Vlade i
Sabora Ivo Josipović, Zoran
Milanović i Boris Šprem,
zagrebački
gradonačenik
Milan Bandić i niz uglednika
iz kulturnog i javnog života prisustvovali su tradicionalnom domjenku što
ga pred pravoslavni Božić organizira
Srpsko narodno vijeće. „U novu godinu ušli smo s manje energije, vjere i
očekivanja nego prethodnih godina“,
rekao je predsjednik Srpskog narodnog
vijeća Milorad Pupovac. “Energiju smo
potrošili u protekle dvije decenije, vjeru
smo potrošili jer smo često nekritički
vjerovali, a očekivanja smo ograničili na
najnužnije“, kazao je. „Mi smo suočeni
s činjenicom da su ideje koje su nas
vodile tokom protekle više od dvije
decenije ne samo ispražnjene, nego
i nerijetko kompromitirane. Danas je
zato potrebno reći da nam trebaju ideje
drugačijeg društva, a inspiraciju za njih
treba tražiti upravo tamo gdje su se
stare ideje kompromitirale, i to u prvom
redu u rastućoj nejednakosti u društvu“,
kazao je Pupovac. On je kazao da je za
srpskom zajednicom u Hrvatskoj 21 godina strahova, podjela, sukoba, mržnji
i stradanja, da se tog tereta ni nakon
toliko vremena nisu uspjeli do kraja
osloboditi, i da se na fasadama kuća
u gradovima i naseljima po Hrvatskoj i
dalje nalaze poruke mržnje. Zagrebački
gradonačelnik Milan Bandić podsjetio je
na početak svog mandata pred 15 godina, kada se na božićnom domjenku
Srpskog narodnog vijeća okupilo malo
ljudi, za razliku od ove godine kada
velika plesna dvorana zagrebačkog
Novinarskog doma nije bila dovoljna
za sve uzvanike i goste, a premijer
Zoran Milanović kazao je, govoreći o
odnosima Hrvata i srpske manjine u
6
Hrvatskoj, kako osim suživota i tolerancije ima i nešto treće: „Ima nešto
treće, puno jednostavnije i važnije, što
nas čeka i u što duboko vjerujem, a
to je život! Običan, dobar život! Ništa
više, ali i ništa manje od toga. Mir Božji,
Hristos se rodi. A na novinarsko pitanje
o hrvatsko-srpskim odnosima kazao
je kako su oni u ovom trenutku solidni
i sa velikim prostorom za napredak u
obostranom interesu. Nagrada „Svetozar Pribićević“ dodijeljena je predsjednicima Hrvatske i Srbije Ivi Josipoviću
i Borisu Tadiću za unapređenje odnosa
dviju država. Nagrada „Nikola Tesla“
za unapređenje srpskih institucija dodijeljena je Slobodanu Uzelcu i posthumno Milošu Vojnoviću. Nagradu „Dijana
Budisavljević“ za humanizam dobila
je posthumno Darinka Janjanin, a za
doprinos afirmaciji antifašizma „Gojko
Nikoliš“ Rade Bulat i Josip Boljkovac.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
INICIJATIVA:
Koalicija srpska sloga protiv
dvojnog članstva u saborskim
klubovima
K
oalicija Srpska sloga
uputila je predsjedniku
Hrvatskog sabora Borisu Špremu prijedlog za
promjenu članka 29 saborskog poslovnika koji zastupnicima nacionalnih manjina omogućuje da budu
članovi i kluba zastupnika manjina i
kluba stranke kojoj pripadaju, temeljem
čega su u prošlom sazivu Sabora samo
zastupnici SDSS-a mogli biti u dva
kluba zastupnika. “Pošto je u postupku
formiranje klubova zastupnika, smatramo da bi jedan od osnovnih kriterija
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
za formiranje klubova trebao biti da
jedan saborski zastupnik ne može biti
član u dva kluba zastupnika. U prošlom
sazivu Sabora samo su zastupnici
SDSS-a mogli biti u dva kluba zastupnika, i to u Klubu SDSS-a i Klubu zastupnika nacionalnih manjina”, upozorava
Koalicija Srpska sloga te ocjenjuje da
su se “na taj način ostali klubovi našli
u neravnopravnom položaju u pravima
parlamentarnog rada”. Ta koalicija smatra da je to “dakako bio jedan od plodova političke trgovine, ali definitivno je
suprotan ustavnom načelu jednakosti”.
7
“Molim Vas da razmotrite ovaj prijedlog i
donesete pravovaljanu odluku te da već
u najavljenim promjenama Poslovnika
Hrvatskog sabora promijenite i taj sporni 29. članak”, piše u prijedlogu koji je
potpisao predsjednik Koalicije Srpska
sloga Staniša Žarković. Koalicija Srpska
sloga okuplja Demokratsku partiju Srba
(DPS), Srpsku narodnu stranku (SNS),
Novu srpsku stranku (NSS), Našu
stranku (NS), Zajednicu Srba u Republici Hrvatskoj (ZSH), Srpski demokratski
forum (SDF) i Srpsko kulturno-prosvjetno društvo „Prosvjeta“.■
SPEKTAR
IZBORI:
Financiranje kampanja
transparentnije nego ranije
T
ransparency International
Hrvatska i udruga GONG
iznijeli su glavne zaključke
istraživanja o financiranju
kampanje za parlamentarne
izbore u decembru prošle godine. Opći
zaključak je da je financiranje izborne
kampanje na parlamentarnim izborima
u decembru prošle godine u Hrvatskoj
transparentnije nego ranijih godina,
iako ima još prostora za zakonska
poboljšanja. Najviše su novaca potrošili
HDZ i „Kukuriku koalicija“, a najlošiji investitori bili su Hrvatska seljačka stranka i Milan Bandić koji su uz potrošene
milijunske iznose doživjeli izborni debakl, odnosno osvojili jedno, odnosno
nijedno mjesto u Saboru. „Možemo reći
da su stranke u ovom izbornom procesu
pokazale jedan vidljivi napredak i da
izborni procesi i razvoj demokracije u
Hrvatskoj idu određenim koracima. Ima
transparentnosti, ali ima i određenih
područja o kojima treba govoriti i koja
se kroz unapređenje zakonske regulative treba i mora popravljati“, naglasio
je Nikola Kristić predsjednik Transparency International Hrvatska. Istraživanje
je obuhvatilo minutažu propagandnih
spotova i oglasa na televizijama s nacionalnim koncesijama i dvije lokalne
zagrebačke televizije, radijske postaje s nacionalnom koncesijom i dvije
zagrebačke, sve najveće internet-portale, plakate po oglasnim mjestima koje
se plaća i oglase u štampi, od pretkampanje od postkampanje, odnosno zahvale biračima, izvijestio je Zorislav Antun
Petrović iz Transparencyja, podsjećajući
da su troškovi oglašavanja u medijima
otprilike 50 do 70 posto ukupnih troškova
kampanje „Najviše oglasnog prostora u
medijima zakupio je HDZ – 11,5 milijuna
kuna (1,55 milijun eura), odnosno 38,1
posto ukupnih troškova za oglašavanje,
potom „Kukuriku koalicija“ sa 10,8 milijuna kuna (1,45 milijun eura) odnosno
35,6 posto svih troškova za oglašavanje,
a nakon ove dvije dominantne političke
Hrvatska seljačka stranka i Milan Bandić bili su apsolutni rekorderi u propalim investicijama na ovim izborima, jer je Friščićev HSS osvojio tek jedno mjesto u Saboru, a Bandićeva nezavisna lista niti jedno
grupacije najviše je potrošila Hrvatska
seljačka stranka sa 2,8 milijuna kuna
i neovisna lista Milana Bandića sa 1,5
milijun kuna“, naveo je on. Svi su ostali
sudionici u izborima za izbornu kampanju u medijima potrošili manje od milijun
kuna, odnosno manje od 130 hiljada
eura. Izvršni direktor GONG Dragan
Zelić ukazao je na zanimljivu činjenicu
da su HDZ, pobjednička „Kukiriku koalicija“ i Milan Bandić u svojim službenim
izvješćima naveli da su potrošili manje
nego što je pokazalo istraživanje nevladinih udruga. Po njegovom mišljenju,
objašnjenje za tu nelogičnost je u velikim
popustima koje su oni dobili kod medija
i oglašivača. „Žao nam je što ne znamo
na osnovu kojih cjenika i pod kojim
uvjetima su dobiveni ti popusti. Ili, ako
8
se ne radi o popustima, možda im je netko drugi – možda neka fizička osoba ili
tvrtka – platio tu razliku u cijeni. Onda se
to mora tretirati kao donacija. Nadamo
se da će Državno izborno povjerenstvo
imati na umu ove naše podatke i kada
bude pregledavalo sve te račune za
oglašavanje“, kazao je Zelić. Visoko je
ocijenjen rad Državnog izbornog povjerenstva i očekuje se da oni dobro obave
i zadnju fazu aktivnosti na ovim izborima – ako u provjeri izvješća stranaka
i nezavisnih lista ustanove da netko
laže o financiranju kampanje, Državno
izborno povjerenstvo može mu odrediti
administrativnu sankciju i odrediti da se
toj stranci ili nezavisnoj list zbog laganja
ne isplati naknada troškova potrošenih
u kampanji.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
CRKVA & POLITIKA:
ZAŠTO JE KAŽNJEN DON
IVAN GRUBIŠIĆ?
Don Ivan Grubišić
dirnuo u savez Crkve i HDZ-a
O
no što se očekivalo, to se
i dogodilo – nadbiskup
splitsko-makarski objavio
je i službeno suspenziju
a divinis, po kojoj su don
Ivanu Grubišiću zabranjene osnovne
svećeničke dužnosti, služenje euharistije, propovijedanje i ispovijedanje. A u
javnosti se, po naputku mons. Barišića,
neće smjeti pojavljivati ni u svećeničkoj
reverendi, tj. svećeničkom odijelu. Razlog je njegov politički angažman i
osvojeno zastupničko mjesto u Saboru. ‘’Sve se to ne odnosi na mene jer
ja nisam osnovao nikakvu političku
stranku, nego građansku udrugu, koja
nije politička stranka’’, s cinizmom je
komentirao odluku o svojoj suspenziji
don Ivan Grubišić. On kaže kako “neće
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
reagirati na prvu loptu”, ali da će svakako odgovoriti splitsko-makarskom nadbiskupu mons. Marinu Barišiću. Zatim
je dodao da će se žaliti Svetoj Stolici.
Nakon što se pročulo da će biti kažnjen
tim skoro pa najstrožim crkvenim sankcijama, don Grubišić je rekao da ga to
neće pokolebati da svoj saborski mandat odradi do kraja i da u Saboru provede sve četiri godine. ‘’Ja sam ušao na
teren, a drugi su ostali u publici. U tome
je problem. Za mene je glas dalo 66.266
ljudi i oni su na ovaj način obezvrijeđeni
– kaže don Grubišić. Njegova sudbina
je, kako doznajemo, zapečaćena još
početkom ljeta na Braču gdje se sastalo nekoliko utjecajnih svećenika i
jedan visoki vatikanski dužnosnik (nadbiskup Nikola Eterović), koji su već
9
tada htjeli Grubišića kazniti najstrožom
kaznom. Međutim, kako je sa svakim
napadom na njega njemu rasla popularnost, odlučeno je da se sa suspenzijom pričeka. A kada je ušao u Sabor,
onda je to razljutilo i neke biskupe na
kontinentu, koji su tražili od mons.
Barišića da crkvenom stegom primora
Grubišića na povlačenje. Don Ivan smatra da je jedan od razloga za njegovo
kažnjavanje najava da će se zalagati za
reviziju ugovora s Vatikanom i ukidanje
privilegija. Te, povrh svega, što je sustavno prokazivao savez Crkve i HDZ-a.
Don Grubišića boli da je suspendiran
iako nikada nije koristio oltar za političke
propagandne poruke dok su u “zna se”
vremenima to radile njegove kolege.
(D.PILSEL) ■
Intervju: Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić
Nakon što je koalicija predvođena SDP-om preuzela vlast
i stekla uvid u državne financije, jedan od dosad najglasnijih i „najžešćih“ SDP-ovih saborskih zastupnika ističe:
DRŽAVA JE U
RASULU
te u razgovoru za Identitet obećava novu politiku svoje
stranke u Saboru:
„drugačije ćemo se ponašati u parlamentu. Prihvaćat
ćemo razumne prijedloge opozicije. Nećemo, kao
što su to radili oni, odbijati sve što dolazi iz opozicije.
Uvažavat ćemo ih, jer ih je izabrala jedna četvrtina
građana“
Razgovarao: Ninoslav Kopač
FOTO: N. KOPAČ
K
“
Prava nacionalnih
manjina nitko neće bolje
štititi od ove vlade
ao prvo, čestitam vam na
novoj funkciji. Imenovani
ste za potpredsjednika
Sabora. Da li ste se tome
nadali, ili ste priželjkivali
neku ministarsku lisnicu. Što je bolje
biti potpredsjednik Sabora ili ministar?
Iako je odgovornost podjednaka, mislim
da je daleko teže biti u izvršnoj vlasti.
Odluke, istina, na koncu donosimo zajedno jer Vlada nešto predlaže, a Sabor
to onda prihvaća i usvaja, ali u izvršnoj
vlasti, u ministarstvima ima puno više
onih dnevnih poslova, „gašenja vatri“,
„stišavanja požara“ koji nenadano buknu
svaki dan. Požari dakle izbijaju svaki dan,
ministar ih mora gasiti, kriv je ako ih ne
ugasi, a do svega toga dolazi onda kada
sistem nije uređen, po onome što čujem
od kolega koji su ušli u ministarstva, ne
da sustav nije uređen, nego je u rasulu!
Rasulo je totalno?
Rasulo je totalno i neće im bit lako.
Prvi razgovor imali smo za vrijeme
predizborne kampanje za tadašnjeg
predsjedničkog kandidata profesora
Josipovića. Od tada su se mnoge
stvari promijenile. Josipović je postao
10
predsjednik, na parlamentarnim izborima pobijedila je vaša stranka SDP,
nedavno je formirana nova vlada koja
je puno obećavala u predizbornoj
kampanji, međutim prema prvim istupima vlade, narodu se čini da se sada
nešto koleba i odstupa od stavova i
obećanja iz predizborne kampanje. Da
li je to zbog „leševa“ koji su počeli ispadati iz ormara i koje je tamo strpala
prethodna vlada, ili je u pitanju nešto
drugo?
Pa, najprije, ja ne vidim kolebanje! U
čemu vi to vidite?
Evo, neće se podići PDV, pa se hoće,
pa se ne zna. Bit će poreza na imovinu
– neće. Ima se osjećaj da se vrluda.
Dakle, sustav poreza se razmatra i on će
se sasvim sigurno mijenjati s ciljem da
bude pravedniji. Što znači pravedniji? To
znači da oni koji imaju više, više i pridonose društvu. Rekli smo, uvest ćemo porez
na imovinu, s tim da on ne bi obuhvaćao
onu imovinu kojom se čovjek koristi, na
primjer, za vlastito stanovanje, ali ako ima
3 stana, onda bi na ona 2 morao plaćati
povećani porez, ili bi ih morao staviti u
funkciju, iznajmiti, primjerice, pa plaćati
porez na dobit. Isto se odnosi na vikendiIDENTITET/ BR. 161 / 2011.
ce ili neke druge nekretnine. Prema tome
smatramo da je to pravedniji porez.
Što ako je netko tu vikendicu gradio
sam? Počeo još u vrijeme bivšeg sistema, cijelog se života mučio da je dovede u funkciju i ona još nije potpuno
gotova, jer se krpa koliko se može, a
ona je vikendica i ničemu drugome ne
služi. I na to će se plaćati porez?
Kažete, mučio se sam. Pa i ona je napravljena od nekog novca. Porez ne mora
biti velik, ali on mora biti…
Pa porez se i sada plaća na vikendice!
Ma dobro, plaća se u nekim posve
simboličnim iznosima. Dakle ideja je da
se sva takva imovina stavi u funkciju,
odnosno, da se vlasnike poreznim sustavom natjera da tu imovinu ili stave u
funkciju ili da je prodaju nekome tko će
je staviti u funkciju, jer im se naprosto
neće isplatiti držati takvu imovinu. Drugi
porez o kojem se govori je porez na dividendu, odnosno, na kapitalnu dobit. Zaista, zašto bi se plaćao porez na dobit od
rada, a ne i na dobit koju je čovjek ostvario od kapitala. Postojeće rješenje čini
mi nepravedno. Pa dobit je dobit i ako je
netko ostvaruje, onda mora platiti društvu
dio toga novca da bi se ispunjavale one
opće društvene potrebe koje u jednoj
uređenoj zajednici postoje. Kada je riječ
o PDV-u. S jedne strane govori se o
uvođenju međustopa, znači o smanjenju
PDV-a, za neke djelatnosti, primjerice, za
turizam, ili za dječju odjeću i obuću, samo
što ne možete jednostavno smanjivati
PDV s jedne strane, ako istovremeno ne
povećate opću stopu. Samo tako možete
pomoći nekim djelatnostima, a ne ugroziti
proračun.
Pa PDV ne može sam puniti proračun.
On može pomoći pri punjenju!
Ma, PDV je uglavnom najizdašniji punjač
proračuna, jer PDV se plaća na svaku
transakciju. Na svaki promet ide PDV.
Prema tome ja tu ne vidim nikakva kolebanja. Vidim jedno ozbiljno traženje
rješenja koje je nemoguće ponuditi baš
na početku dok ne snimite pravo stanje
državnih financija koje su ostavili prethodnici.
Koliko vremena treba čekati da bi se
„snimilo“ takvo stanje?
Ma, neće se čekati dugo, a niti se može
čekati dugo.
Predizborna kampanja koja je netom
završila, što se tiče HDZ-a bila je jako
prljava, a SDP ju je stoički podnosio.
Nije se dao navući na provokacije i
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
nije odgovarao na prljava podmetanja
protivnika. Njihovi napadi traju i dalje.
Najvažnija stvar u kampanji je odrediti
njenu strategiju. Odrediti kojim putem
ćete ići i onda biti dosljedan. SDP je
donio na početku kampanje odluku da
neće nasjesti na trik protivnika, na vrlo
jeftin trik, na jedno širenje virusa, kojeg su od HDZ-a prihvatili mediji i onda
ga širili javnim prostorom. A virus glasi:
svi su u politici isti. Jedino što znaju, to
je neprestano se svađati, lagati jedni o
drugima, vrijeđati se uzajamno, a sve
su to jednaki lopovi i neradnici. A ako je
to istina da su svi u politici isti, onda je
HDZ u startu u prednosti, jer, pazite, ta je
stranka na ovim izborima osvojila 23,9%
glasova. Na izborima 2 tisućite, koje je
HDZ također izgubio, osvojili su 24,4%
glasova, što znači da mi živimo u zemlji u
kojoj, praktički, jedna četvrtina birača bira
HDZ kakav god on bio i bez obzira što je
učinio. Prema tome, nismo htjeli zagristi
tu udicu, ući u svađu i tako potkrijepiti
opasnu tezu o tome kako smo svi isti.
Obrazlagali smo svoj program, svoj Plan
21, a njih pustili da rade kako misle da je
za njih najbolje. A i tu su lutali. Pokušali
su napadom na predsjednika Republike,
pa kada su vidjeli da im to ne ide, počeli
su pričati o opasnosti „crvene Hrvatske“.
Kada im je i to propalo, stali su širiti priče
o tome kako je SDP jednako prljav i jednako lopovski organizirana stranka i da
će USKOK pokucati i na naša vrata, ali,
eto, i to im se izjalovilo. No, eto, u cijeloj
toj kampanji HDZ-a ipak se moram složiti
s jednom rečenicom predsjednice HDZ-a
gospođe Kosor jer mislim da je u tome
bila potpuno u pravu. Gospođa Kosor je
naime neprestano najavljivala kako će
HDZ ostvariti izvrstan rezultat. I kao što
vidimo, bila je u pravu. HDZ je na izborima prošao izvrsno s obzirom na ono što
je zaslužio.
Mislim da je ta stranka zločinačka i
da bi ju trebalo zabraniti. U našem
ranijem intervjuu sam vam postavio
pitanje o zabrani te stranke, jer ona je
zaslužila da ju se zabrani!
Gledajte, velike stranke su propadale.
U Italiji su propale dvije velike stranke
– nestale su, zbog korupcijskih afera, a
unatoč takvoj korupcijskoj aferi kroz koju
prolazi, HDZ u Hrvatskoj osvaja 23,9%
glasova. Ja ne znam demokratsku zemlju
u kojoj bi vladajuća stranka, nakon što bi
građanima napravila to što je HDZ napravio u Hrvatskoj prešla izborni prag. Ja
11
takvu zemlju ne znam!
Očito da ima veliko članstvo.
Mi smo naprosto takova zemlja. Jednoj
četvrtini birača naprosto nije važno kakva
je vlast. Njima paše nacionalistička vlast,
bez obzira da li ih pljačka, bez obzira da
li uništava njihove egzistencije, bez obzira da li su uništene egzistencije njihove
djece. Jedan dio je glasao za HDZ zbog
toga što je putem HDZ-a dobio posao koji
ne zaslužuje, jer je na taj način umrežen,
ucijenjen i kupljen.
Za vrijeme predizborne kampanje ste
rekli da, ukoliko uđete u Sabor, da ćete
biti „light“ – lagan, kao i lagane cigarete. Što ste mislili pod time?
Pitali su me novinari hoću li i dalje biti
„crvena krpa“ HDZ-u? Rekao sam: „Crven ću možda biti, ali krpa neću biti sigurno! Ali gledajte, kada predstavljate
parlamentarnu većinu, kada imate vlast,
retorika vam mora biti drugačija, nego
onda kada ste u opoziciji. U tom smislu
će se promijeniti i moja retorika. Neće se
promijeniti stavovi. Neće se promijeniti
nazori. Neće se promijeniti principi. Ali,
složili smo se svi oko toga da moramo
biti ne samo nova vlast, nego i drugačija
vlast. Drugačije ćemo se ponašati i u
Parlamentu. Prihvaćat ćemo razumne
prijedloge opozicije. Nećemo kao što
su to radili oni odbijati sve što dolazi iz
oporbenih klupa. Uvažavat ćemo ih, jer
su izabrani. Jedna četvrtina građana ih
je birala. Nisu se sami tu postavili. Uvažit
O HDZ-u:
►►► HDZ je na izborima
prošao izvrsno s obzirom na ono
što je zaslužio. Mi živimo u zemlji
u kojoj jedna četvrtina birača bira
HDZ kakav god on bio i bez obzira
što je učinio. U Italiji su propale
dvije velike stranke - nestale su,
zbog korupcijskih afera, a unatoč
takvoj korupcijskoj aferi kroz
koju prolazi, HDZ u Hrvatskoj
osvaja 24 posto glasova. Ja ne
znam demokratsku zemlju u kojoj
bi vladajuća stranka, nakon što bi
građanima napravila to što je HDZ
napravio u Hrvatskoj prešla izborni prag. Ja takvu zemlju ne znam!
“
Puklo je kada je iz EU, govore od gospođe
Merkel, došao zahtjev da Sanader odstupi,
ili će se sve dati u javnost
ćemo tu činjenicu, jer trebamo uvažavati
sve građane ove zemlje bez obzira za
koga glasali i na taj način ćemo pokazati da smo drugačija vlast. Mislim da
je to predsjednik Sabora Boris Šprem
pokazao već na prvoj sjednici, a vidjet
će se to i u nastavku rada. Takav je bio
i inauguracijski govor premijerov u Saboru. Inače to je bio jedan od najboljih
političkih govora koje sam ikada čuo.
Ne znam da li ćete se sa mnom složiti?
Da svakako! Vama će u opoziciji biti
i Lesar s njegovom Laburističkom
strankom, iako vam je on po svemu
nekako najbliži. Hoćete li s njime ući
u neki sporazum, laganu koaliciju?
Koalicija ima dovoljno mandata, a ja
mislim da će pozicija kolege Lesara i
njegove grupacije biti takova da će u
pravilu glasati za vladine prijedloge,
osim u onim slučajevima kada mu to,
zbog nekih razloga ili političkih, ili nekih
drugih bude potpuno neprihvatljivo.
Znači on neće biti ona vrsta opozicije
koja apsolutno i apriori odbija vladine
prijedloge ili glasa protiv nje. Očekujem
da će njegov stav biti takav.
On je veliko izborno iznenađenje!
Da li je i vama iznenađenje koliki je
broj osvojila njegova stranka koja ne
umalo osnovana pred same izbore?
Čini mi se da je Lesar jedno ugodno
iznenađenje.
Pa jest!
To je znak da su se hrvatski birači,
ipak, polako počeli okretati prema
lijevo.
Da, jesu, On je svojevrsno iznenađenje.
No, bilo je takvih iznenađenja i prije. Biračko tijelo zna tako reagirati,
međutim, pitanje je što će gospodin
Lesar učiniti u slijedećem mandatu.
Kako će se ponašati. To se povjerenje
može povećati, a može se i potpuno
uništiti. Takvih eksperimenata je bilo i
ranije. Isto tako mislim da je važno da
je u Sabor ušao don Ivan Grubišić, koji
zapravo zastupa lijeve, socijaldemokrat-
12
ske stavove, a svećenik je. Zbog toga
se Kaptol toliko iznervirao.
Da, da je okrenut desnici bilo bi
„nikome ništa“!.
Tako je! Kaptolu nije smetalo kada je
pokojni Duka u franjevačkom habitu
opasan pištoljem dolazio u Sabor i bio
zastupnik. Tada nisu rekli ni riječ, ali ih
smeta kada svećenik s lijevim nazorima,
a lijevi nazori su, konačno u suglasju sa
socijalnim naukom Crkve, ulazi i Sabor
i na koncu kritizira i Državni sporazum
s Vatikanom i traži da se taj Sporazum
preispita, jer taj sporazum i govori da
ukoliko bi se situacija u državi znatnije
promijenila to može biti osnova da se
taj sporazum promijeni, a ti uvjeti su se
sada stekli. Pa kada to govori svećenik
jasno je da to Kaptol izuzetno nervira. Ja
mislim da je strašno važno da je takav
čovjek došao u Sabor i da će suradnja
Kukuriku koalicije s njim u Saboru dati
jedan drugačiji pogled u odnosima crkve
i ove sadašnje vladajuće garniture.
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
FOTO: N. KOPAČ
Osim toga prema dosadašnjim popisima stanovništva skoro 92% Hrvata
se izjašnjavaju kao katolici, pa će se
vjerojatno i jedan veći broj katolika
pridružiti stavovima Ivana Grubišića.
Da! Tu Crkva, ja mislim, vidi najveću
opasnost! Tu! Da jedan dio katolika
napusti desne političke stavove i da se
priklone don Grubišiću.
Što je s nacionalnim manjinama, evo
na primjer SDSS? Kakva će suradnja
biti s tom strankom? Da li će se oni
ponovno vama uvući u neku koaliciju?
Dakle, oni u koaliciji nisu potrebni, jer
koalicija ima dovoljan broj glasova s njima i bez njih. S druge strane, prirodno
je da predstavnici nacionalnih manjina
podržavaju Vladu između ostalog i zbog
toga što samo ta Vlada može popraviti položaj njihove manjine. Ali, ja vas
uvjeravam, nitko, apsolutno nitko, neće
bolje štititi prava nacionalnih manjina od
ove Vlade.
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Osim toga u vašoj vladi ima i Srba.
Tako je! Prava svih nacionalnih manjina, pa i Srba, neće nitko bolje štititi od
ove vlade. SDP s time apsolutno nikada
nije imao nikakvih problema.
Još jedna stvar. Koliko znam za vas
je glasalo više Srba nego za SDSS.
Možda. Jedino što mi možda imamo
jedno drugačije viđenje odnosa prema
Srbima u Hrvatskoj, nego što to ima
SDSS. Eto, mnogi konstatiraju, pa i Vi
sada u ovom našem razgovoru kažete
kako u Milanovićevoj Vladi ima Srba.
Evo, tu je potpredsjednica Opačić, tu je
Željko Jovanović i neki dan mi kažu, to
je Branko Grčić. Poznajem čovjeka godinama, zajedno smo radili u Saboru, a
ja, eto, nemam pojma da je Grčić Srbin!
Kao što za mnoge moje kolege u SDP
nemam pojma koje su nacionalnosti,
niti me se to tiče. Mi o tome nikada ne
razgovaramo, niti je to tema, a niti je to
bitno! Bitan je čovjek i njegove kvalitete.
Zbog toga me je šokirao jedan članak,
13
koji sam pročitao na kraju dvanaestog
mjeseca u Novostima. Napisao ga je
izvjesni Branko Čolović, ne znam tko
je taj čovjek, koji potpredsjednici vlade
Milanki Opačić zamjera nacionalno
obezličenje. Tako on to naziva! Dakle,
nikad mi nisu bili simpatični ljudi koji su
posebno isticali svoju nacionalnu pripadnost. Zašto mi nisu bili simpatični?
Zbog toga što ljudi za tu svoju nacionalnu pripadnost nisu ni zaslužni, ni krivi.
Rodili su se u određenoj nacionalnoj zajednici, kao što su se rodili s određenom
krvnom grupom. Neki imaju A, neki B,
neki AB, a neki 0, i nitko od njih nije
za to ni kriv, ni zaslužan. Čovjek može
biti ponosan na ono što je u životu
učinio, na obrazovanje koje je stekao,
na rezultate svoga rada, može biti posramljen zbog onoga što nije učinio ili
što je učinio krivo, ali zbog toga što je
ove, ili one nacionalnosti nit ima pravo
biti posebno ponosan, niti ga se smije
dovesti u situaciju da se toga mora stid-
Intervju: Potpredsjednik Sabora Nenad Stazić
jeti. On to naprosto nije birao! I sada tu
nekakav Branko Čolović, napada potpredsjednicu Opačić da ona nedovoljno
ističe svoju srpsku pripadnost. Jedan
tako šovinistički napad u listu koji bi
zapravo trebao promicati suprotne ideje,
a kojeg na koncu i financira Vlada, pa to
je, dopustit ćete, u nebo vapijuća sramota.
Kada govorite o tome o biranju, ili ne
biranju nacionalne pripadnosti, neki
dan sjedio sam u Gradskoj kavani
i slučajno čuo razgovor nekolicine
starijih ljudi od kojih je jedan govorio
da je bio u ustaškoj vojsci i da je nadavano ponovno došao u Hrvatsku.
Pričao je kako mu je djed Hercegovac
bio podoficir u austrougarskoj vojsci.
Bio je pravoslavac, ali je da bi mogao
u austrougarskoj vojsci napredovati
u činovima morao preći na katoličku
vjeru. Očito je djed bio Srbin, a unuk
postao veliku Hrvat kojeg je „domoljublje“ dovelo u ustaše. To je najbolji
primjer što je, i što znači nacionalna
pripadnost na ovim našim balkanskim
gudurama.
Naravno! Mi u Hrvatskoj možemo biti
zadovoljni što se od devedesetih do
danas slika o tome potpuno izmijenila.
Dio zasluga za to snosi i Ivo Sanader
i njegova vlada. Učinio je puno na tom
području, a to je zapravo i logično, jer
onaj koji je problem stvorio, taj ga mora
i riješiti. HDZ je stvorio taj problem, HDZ
ga je morao i riješiti. Tu se Sanaderu
mora odati priznanje. Sada, izborom
O SDSS-u:
►►► Mi imamo jedno drugačije
viđenje odnosa prema Srbima u
Hrvatskoj, nego što to ima SDSS.
Oni nam u koaliciji nisu potrebni,
jer koalicija ima dovoljan broj
glasova s njima i bez njih, ali
svejedno očekujemo punu i dobru suradnju. Izborom ove vlade
stvorili su se takvi uvjeti da nikakvu posebnu zaštitu niti jedna
nacionalna manjina neće trebati,
jer mi sa manjinama nikada nismo
imali problema…
ove vlade stvorili su se takvi uvjeti da nikakvu posebnu zaštitu niti jedna nacionalna manjina neće trebati. Neće trebati!
Prema tome, što se tiče stranaka nacionalnih manjina, prije svega SDSS-a,
očekujemo potpunu suradnju, neće biti
dio koalicije, jer nemamo koalicijski sporazum, ali očekujem punu i dobru suradnju.
Rekli ste da će ova vlada izmijeniti
Hrvatsku, što svi i očekuju. Uostalom
upravo zbog toga je vlada i dobila
mandat da promijeni mnoge stvari.
Kada govorimo o nacionalizmu, koji je
eskalirao HDZ-om i koji je devedesetih
doveo masu ekstremnih emigranata,
koji su čak i sjedili u HDZ-ovskim vladama i širili međunacionalnu mržnju
koja se i nakon 20 godina osjeti, pa je
očito da se zakoni striktno ne primjenjuju. Evo ovih dana vidjeli smo jedan
primjer na televiziji, zaključak neke
sutkinje u svojoj presudi je bio da se
ustaško znakovlje smije proizvoditi i
prodavati, ali se ne smije nositi?!
Radi se o presudi jedne sutkinje, koja
ili ne razumije zakon pa ga krivo primjenjuje ili je možda zakon u tom pogledu
nejasan. Ako se ne smije nositi nekakvo
znakovlje, onda po logici stvari, a suci
zato i postoje da tumače zakone, onda
je po samoj logici jasno da se ono što
se ne smije nositi, ne smije ni proizvoditi,
niti se time smije trgovati. Ali sutkinja je
pročitala ono što piše u zakonu, ne smije
se nositi, pa je zaključila, čovjek nije nosio, on je samo prodavao, prema tome,
njoj on nije kriv. Naravno da se Državno
odvjetništvo žalilo na takvu presudu i nadam se da će u ponovnom odlučivanju
biti malo više razuma.
Samo, takvim sucima, a na žalost ima
ih dosta, nije niti mjesto u pravosuđu,
pogotovo ne tamo gdje se odlučuje o
nečijoj sudbini.
Zbog takvih sudaca možda će zakone
trebati još malo pojasniti, da se ne bi
mogli izvlačiti samo na slovo zakona, jer
osim slova, zakon ima i svoj duh. Dakle
postoji neki razlog zbog kojeg se neki zakon donosi. Pa ako je razlog donošenja
tog zakona da nestanu ustaški simboli s
ceste, s javnih prostora, onda je to i duh
– to je cilj – to je intencija tog zakona. To
svaki sudac mora znati i na takav način
mora primjenjivati pravo, a ako to ne zna
onda jednostavno nije sudac.
14
O LESARU:
►►► Mislim da će pozicija kolege Lesara i njegove Laburistićke
stranke biti takva da će u pravilu
glasati za vladine prijedloge, osim
u onim slučajevima kada mu to,
zbog nekih razloga, bude potpuno
neprihvatljivo. Znači on neće biti
ona vrsta opozicije koja apsolutno
i apriori odbija vladine prijedloge
ili glasa protiv nje…
Zakon je regulirao različite fašističke
ispade. Kada će se konačno prekinuti
fašističko divljanje na nogometnim
utakmicama kada publika na primjer uzvikuje „ubij Srbina“, „za dom
spremni“ ili „ naprijed ustaše“ naravno repertoar takovih navijačkih slogana je veći i „maštovitiji“, maše se
ustaškim zastavama, međutim na to
se ne reagira. Nikada, nigdje policija
nije zaplijenila niti jednu ustašku
zastavu, koje na žalost krase i neke
fasade kuća „domoljuba“ po Zagrebu,
a vjerojatno i drugim „hrvatskijim“
gradovima. Kada će se to iskorijeniti
i kako?
Postoji zakon. Policija koja može oduzeti
takove zastave.
Nikada ih neće samoinicijativno
oduzeti, jer to je tobože hrvatska
zastava. Takvu je zastavu „neumrli“
nam predsjednik Franjo Tuđman izvjesio tu na Markovm trgu pokušavajući
je narodu „prodati“ pod hrvatski „historijski barjak“.
Zastava je opisana u Ustavu. Zna se
kako hrvatska zastava izgleda, prema
tome policija tu može reagirati. Što se
tiče divljanja po stadionima, uvijek ima
jedno efikasno rješenje – prekida se
utakmica.
Hoće li se to konačno početi događati?
Pa, gledajte, mislim da će se s ministrom Jovanovićem puno toga promijeniti u sportu. Mislim da on ima dovoljno
odlučnosti, dovoljno hrabrosti i dovoljno
upornosti da takve stvari izmjeni. Uostalom takve su i njegove prve izjave koje
se tiču upravo sporta. Kao što vidimo
nije naišao na dobar prijem kod onih koji
su upravo najviše krivi što je situacija u
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
hrvatskom sportu na tako niskoj razini
- upravo bijedna kao što jest. Sad se
Jovanovića napada da se politički želi
miješati u sport, kao da Vrdoljak nije kao
političar postavljen u sport. Kao da je on
ranije bio zaslužan sportaš.
Oprostite „športaš“!
Športaš, da! I kao da masa drugih nije
upravo iz politike ušla u sportske organizacije. Ne kažem da su svi odigrali negativne uloge. Ima i pozitivnih
primjera! Evo, spomenut ću gospodina
Matešu da se ne misli da tu ima bilo
kakvih stranačkih prizvuka, jer gospodin
Mateša, taj dio, sportski dio, odrađuje na
jedan sportski način.
Prema onome što govorite ipak nam
polako sunce izlazi. Da li će to biti s
istoka ili Zapada?
Očekivanja su velika, jer je zatečena
situacija stravična. Cijenim ono što je
rekao premijer: „Možda ćemo pogriješiti,
ili gotovo sigurno ćemo pogriješiti, jer
nema čovjeka koji ne griješi, ali nemamo
pravo ne pokušati, nemamo pravo biti
nepošteni, nemamo pravo ne truditi
se!“ Nadam se, Hrvatska je na sreću
takova zemlja u kojoj je napornim i
poštenim radom moguće uspjeti. Hrvatska stvarno ima velike komparativne
prednosti u odnosu na druge zemlje i
da nije bila ovako loše vođena u vrijeme
HDZ-ove administracije, mogla je biti,
ne baš Švicarska, ali ni jako daleko od
nje. Mogla je biti jedna uređena zemlje,
poželjno mjesto življenja.
Da li će dostići ruka pravde one koji
su to zlo počinili Hrvatskoj. Da li ćete
vi, mislim na administraciju SDP-a
pomoći da sve krivce pogodi mač
Božice pravde?
Neke hoće. Za one kojima se bude moglo dokazati. Političkog progona ne može
biti, ne smije ga biti i nisam za njega.
HDZ je optužen za kriminal!
Da, ali o tome će odlučiti sud. Mi o
tome ne smijemo odlučivati. Nisam za
politički progon, jer on onda donosi jedan
začarani krug koji nikada ne prestaje. To
moraju raditi sudovi. Moraju biti nepristrani i suditi na temelju dokaza. Nadam
se da će se u slučaju HDZ-a prikupiti
dovoljno dokaza, barem po onome što
izlazi po novinama i mislim da tu ni jedan
sudac neće biti u dilemi kako da odluči.
Prema onome što je tužilaštvo
ustanovilo, te sada odustalo od
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
optužnice prema Polančecu za TLM,
očito je da odluke nije donosio samo
jeden čovjek i da je u odlučivanju
sudjelovala čitava vlada, a posebno i
predsjedništvo HDZ-a. U tome je očito
bila aktivna tadašnja potpredsjednica
vlade i HDZ-a, kasnije i njihova predsjednica.
Pa gledajte, posve je neuvjerljiva
neživotna priča da je samo jedan čovjek
o svemu odlučivao, a da nitko drugi o
tome nije ništa znao. To u stranačkom
životu ne može biti. Stranka je kao jedna
malo veća obitelj i tu se sve zna tko što
radi. Zna se u SDP-u, kao što se zna i
u HNS-u i tako se zna i u HDZ-u. Apsolutno je nemoguće da je samo Sanader
provodio pljačku takovih razmjera, a
da u tome nije imao asistenciju svoga
najužeg tima i to vrlo aktivnu. Možda, i
na organizacijskom planu, a ne samo
izvedbenom. Zato Željko Jovanović i
izriče onu svoju čuvenu sentencu: „Vrh
HDZ-a je u političkom smislu kriminalna
organizacija.“ Ljudi koji su se udružili,
njih nekolicina, ne cijeli HDZ koji ima nekoliko stotina tisuća članova, ali vodstvo
te stranke čine ljudi koji su se udružili da
bi opljačkali. Oni su smišljali i donosili takove zakone, oni su tako djelovali, oni su
imali plan i oni su taj plan ostvarivali. I
kad je puklo? Puklo je kada je iz EU, govore od gospođe Merkel, došao zahtjev
da Sanader odstupi, ili će se sve to dati
u javnost.
Gospođa Merkel je bila ta?
Ja ne znam! Tako kažu. U svakom
slučaju, Sanaderu je netko vrlo odgovoran i vrlo ozbiljan i vrlo moćan sugerirao da odstupi. Tada se mislilo da je
moguće kontrolirati štetu i nasljednica
Kosor je mislila da će maknuti Sanadera,
Polančeca i još dvoje-troje i to će tako
završiti. To je uostalom i sama priznala
kada je rekla: „Ja nisam vjerovala da će
to otići tako daleko.“ Ali, to i jest karakteristika zločinačke organizacije! Kada se
klupko počelo odmotavati, vidjelo se da
je tu puno aktera i da je bilo nemoguće
da to napravi jedan ili nekolicina ljudi.
Njih je moralo biti više i sada sva ta imena polako isplivavaju van. Dio njih će
se braniti „istinom“ kao što kažu, a braniti
se istinom znači priznati i prokazati sve
druge. Dio će se na svu sreću, jer je ZKP
izmijenjen, i dobro je da je izmijenjen, ići
u nagodbu s tužiteljstvom za manju ka-
15
O DON GRUBIŠIĆU:
►►► Važno da je u Sabor ušao
don Ivan Grubišić, koji zapravo
zastupa lijeve, socijaldemokratske
stavove, a svećenik je. Zbog toga
se Kaptol toliko iznervirao. Da je
više „okrenut“ desnici onda on
Kaptolu ne bi smetao…
znu, što mislim da je interes zemlje, da je
interes građana. Nije toliko važno da li će
netko dobiti 15 godina, ili 2 godine, koliko
je važno da se ta hobotnica razotkrije. Da
se iz svojih rupa izvuku svi koji su u tome
sudjelovali, da ih se pokažnjava i da se
pokaže društvu da se tako ne smije raditi
i da će tako proći svatko tko pokuša tako
raditi. Tu je važno poslati tu poruku.
Nedavno je Novi list objavio intervju
s Igorom Mandićem u kojem je on
između ostalog rekao da bi naša najrealnija, najbolja budućnost bila da
se ponovno ujedinimo s onima s kojima smo se ne tako davno rastali, jer
veže nas zajednički jezik, obiteljske i
privredne veze. Mislite li da je takva
mogućnost realna?
Političkog udruživanja sasvim sigurno
neće biti. Ali može biti bolja suradnja
i ona je upravo nužna. Ona je nužna
i zbog toga jer svaka od tih zemalja je
premalo tržište samo za sebe. Dobro je
da nema jezičnih barijera između nekih,
Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore. Znači
može se širiti kulturna suradnja. Moguće
je da se hrvatski pisci čitaju i u Srbiji i
Crnoj Gori u BiH, kao što su se nekada
čitali. I obrnuto.
Hrvatski pisci se čitaju u Srbiji, ali srpski u Hrvatskoj rijetko, ili nikako!
Ne znam zašto ih izdavači ne izdaju.
Drago mi je, ako je ovo istina, da se hrvatski pisci čitaju i izdaju u Srbiji. To mi
je drago jer je to dobar početak suradnje. Mislim da je predsjednik Josipović
u tome učinio izuzetno mnogo, u tom
poticanju regionalne suradnje, da je
prihvaćen u cijeloj regiji, a da na koncu u
Hrvatskoj zbog takve politike nije doživio
osudu i ima podršku 85% građana, a ta
mu podrška stalno raste. To znači da je
odabrao dobar smjer, dobru politiku i da
ju dobro izvršava i uopće mislim da smo
izabrali jednog krasnog predsjednika.■
referendum
Hrvatsko DA Evropi
I
Piše: IGOR PALIJA
ako već pomalo umorni od politike i s najlošijim izlaskom na
referendum od svih zemalja do
sada - 44 posto - građani Hrvatske su u nedjelju 22. januara
2011. odlučili da Hrvatska postane 28 članica Evropske unije. Građani
Hrvatske odlučili su ući na najbogatije
svjetsko tržište i u najsloženiju i najbolje
organiziranu svjetsku političku asocijaciju
u kojoj se suverenitet donekle dijeli, ali se
ne poništava. Evropska unija jamči trajnu
geopolitičku stabilnost i otvara tržište s
više od pola milijarde ljudi. Punopravno
članstvo u Uniji natjerati će nas na mijenjanje obrazaca ponašanja, pogotovo u
sferama pravosuđa, ekonomije, ljudskih
prava, te dati šansu da moderniziramo
društvo u čitavom nizu područja. Na
referendumu za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju glasalo se na ukupno 6750
glasačkih mjesta - na 6644 glasačka
mjesta u Hrvatskoj i 106 u svijetu. Biračko pravo je imalo 4.092.058 osoba
sa prebivalištem u Hrvatskoj i 412.628 sa
prebivalištem u inozemstvu, dakle ukupno 4.504.686 građanki i građana. Glasalo
je 44 posto birača, nešto manje od 2 milijuna, od toga 66 posto građana glasalo je
za članstvo Hrvatske u Evropskoj uniji, a
njih 33 posto bilo je protiv. Put Hrvatske
do Evropske unije bio je dug 20 godina.
Članstvo u EU strateški je cilj hrvatske
politike još od burnih vremena oko prvih
višestranačkih izbora aprila 1990. godine.
Zbog ratnih zbivanja i stanja u regiji do
prvog konkretnog koraka - potpisivanja
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju
između Hrvatske i EU - prošlo je 11
godina (potpisao ga je u Bruxellesu 28.
oktobra 2001. godine tadašnji premijer Ivica Račan). Dinamika se nakon
toga ubrzava i 2003. Hrvatska podnosi
zahtjev za članstvo u EU, sljedeće godine dobiva status kandidata, a 3. oktobra 2005. započinju pristupni pregovori
koji su 30. juna 2011. godine formalno i
zaključeni. Pristupni sporazum Hrvatske
sa EU potpisan je 9. decembra prošle
godine i od tada Hrvatska ima status
zemlje pristupnice - aktivan je sudionik
u evropskim institucijama, ali bez prava
odlučivanja. Sada slijedi ratifikacija hrvatskog pristupnog ugovora u parlamentima
27 država članica EU, te 1. jula 2013.
Hrvatska postaje 28 punopravna članica
Evropske unije.■
REAGIRANJA NA REZULTATE REFERENDUMA:
Premijer Zoran Milanović:
“Ovako veliku odluku smo nakon dugog razmišljanja donijeli sami. Ovo je možda i okretni moment u našoj
povijesti. Od danas definitivno sami snosimo odgovornost za svoje odluke. Uspjeh ili neuspjeh ovisi o
nama!“
Predsjednik Ivo Josipović:
„Danas je velik dan za Hrvatsku - i po značaju i po rezultatu referenduma. Hrvatska je izabrala Evropu,
Hrvatska je izabrala zajednicu sa svim demokratskim evropskim zemljama koje zajedno streme boljitku.
Vrijednosti koje smo usvojili tokom pregovora, ono što očekujemo od Evropske unije je isto tako veliko.
Današnja odluka je definitivno odredila Hrvatsku kao evropsku zemlju, zemlju evropske budućnosti.“
Predsjednik sabora Boris Šprem:
„Sa današnjim „za“ na referendumu Hrvatskoj dolazi i bolji i sretniji život. Hrvatska i dalje ostaje ‘svoja na
svome’, ali sa širim vidicima, širim obzorom i puno većim mogućnostima!“
Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić:
„To je odlična vijest za Hrvatsku. To je jasni mandat i jako dobra vijest za Evropu u ovom trenutku. Mislim
da šaljemo Evropi poruku da zemlje koje znaju i razumiju cijeniti stabilnost i dugotrajni mir kao univerzalne vrijednosti znaju i koji im je stav“.
Bivša premijerka Jadranka Kosor:
“Zadovoljna sam rezultatima referenduma. Hrvatski birači su rekla da, iako bi mi bilo drago da je više
građana izašlo na birališta. To je ono što smo sanjali, to je ono za što smo radili.“
Predsjednik Srbije Boris Tadić:
„Ovo je odluka od ogromne važnosti za budućnost Hrvatske, ali i pozitivan signal za čitavu našu regiju.
Ulazak Hrvatske u EU otvara veće šanse za integraciju Srbije i drugih zemalja zapadnog Balkana u zajednicu ravnopravnih evropskih naroda. Ovo je jedini put kojim sukobe ostavljamo iza sebe i otvaramo
nove stranice mira, tolerancije i suradnje.“
16
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
tekovine demokracije
ZAŠTO JE DOBRO DA SMO
UŠLI U UNIJU
O važnim političkim i društvenim pitanjima nužno je komunicirati jednostavno i uz veliko uvažavanje onih koji imaju drugačija
stajališta. Tako je i kada je u pitanju ulazak Hrvatske
u EU. Ovdje iznosim četiri razloga zašto je dobro da
je Hrvatska odabrala evropski put…
Piše: DRAŽEN LALIĆ
Z
ašto Hrvatska treba ući u
Europsku Uniju? Trebamo
li se uopće priključiti Evropskoj Uniji? Ta i slična
pitanja sebi i drugima već
dugo vremena, posebno učestalo ovih
dana pred održavanje referenduma
o članstvu u EU, postavljaju mnogi
građani Hrvatske. Pretpostavljajući da
kao profesionalni sociolog i politolog
mogu dati suvisao ili bar zanimljiv odgovor, različiti su ljudi (poznati i nepoznati,
obrazovani i neobrazovani, sa sjevera i
juga zemlje...) takva pitanja upućivali i
meni osobno. Tim sam kontaktima kao
javni čovjek pridao veliku pažnju, uz ostalo i zato što sam prije pola desetljeća
bio neki kotačić u procesu pregovora s
EU (za poglavlje Znanost i istraživanje,
s kojim su zapravo i počeli ti pregovori). Žalim što pritom nisam vodio
bilješke i na osnovu toga napisao neki
tekst, s obzirom da su razgovori s tim
građanima uglavnom bili (nakon referenduma će ih biti manje, jer će članstvo
u EU za nas najvjerojatnije postati realnost) zanimljivi pa i poučni. Uz ostalo,
potvrdili su moje uvjerenje kako je o
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
važnim političkim i društvenim pitanjima nužno komunicirati jednostavno
i uz veliko uvažavanje onih koji imaju
drugačija stajališta. U rečenim sam
„ćakulama“, nerijetko vođenima u
kafićima i na ulici, pokušavao jasno
iznijeti svoje mišljenje o osnovnim i
međupovezanim razlozima zbog kojih
Lijepa naša treba ući u EU. Uglavnom
sam govorio o četiri takva razloga, koje
ovdje sažeto iznosim. Prvi je razlog
sigurnost zemlje i njenih ljudi: samo u
prošlom stoljeću bili smo poharani s tri
velika rata koji su se začeli i vodili na
Starom kontinentu, pa je uključivanje u
kontinentalnu integraciju, koja je uz ostalo čak pomirila „vjekovne neprijatelje“
poput Francuske i Njemačke ili Poljske
i Njemačke, zasigurno jako korisno i za
nas. Toj se integraciji razmjerno brzo
trebaju pridružiti Srbija, Bosna i Hercegovina i druge zemlje regije, pa će mir
na ovom povijesno trusnom području
za dugo biti „cementiran“. Drugi razlog
izravno je povezan s prvim, a odnosi
se na političku i drugu stabilnost: nema
dvojbe da hrvatskom društvu, koje je
u povijesti kontinuirano (u XIX. i XX.
17
stoljeću svakih nekoliko desetljeća, što
znači gotovo u svakoj generaciji) bilo
izloženo različitim lomovima, sasvim
odgovara ulazak u zajednicu europskih naroda. Ta zajednica, naime, već
dvije trećine stoljeća osigurava trajnost
društvenoga sustava koji je najviše utemeljen na vrijednostima demokracije i
napretka. Pri tome svakako treba uzeti
u obzir kako se suvremena evropska
integracija u bitnom razlikuje od ranijih
pokušaja takvoga povezivanja, što je
precizno izrazio nizozemski publicist
Geert Mak u izvrsnoj knjizi „U Europi.
Putovanje kroz dvadeseto stoljeće“: „Od
Karla Velikog do Adolfa Hitlera vođe su
nastojale ostvariti europsko jedinstvo
pod jednim narodom i pod jednim vladarom. No ovoga je puta Ujedinjena
Europa bila doista zajednička konstrukcija, i to je sve promijenilo. Time
je u srce kontinenta unesena stabilnost
koje stoljećima nije bilo, i to ponajviše
između dva vječna antipoda Francuske
i Njemačke“.
EKONOMSKI RAZVOJ
Treći je ekonomski boljitak: ne treba
posebno dokazivati da mala Hrvatska,
ČETIRI RAZLOGA ZA EU:
Mir, stabilnost, ekonomski razvoj i
kulturna otvorenost
sa stanovništvom koje po brojnosti
odgovara populaciji nekoga velikoga
evropskog grada, gospodarski može
biti uspješnija nego dosad ako postane sastavni dio ogromnoga tržišta od
pola milijarde ljudi. Naime, ekonomski
uspješnije i konkurentnije, a samim
time i pogodnije po životnom standardu
većine građana, postale su Poljska,
Češka i druge postkomunističke zemlje
koje su prije nas ušle u EU. Onima koji
prigovaraju da Hrvatska nema dovoljno
proizvoda i usluga interesantnih za evropske i druge zemlje treba odgovoriti
da to s jedne nije istina (naš je turizam
jedan od najsnažnijih na Mediteranu,
pomorstvo ima veliku tradiciju, neki dijelovi industrije su kvalitetni i slično),
a s druge strane da priključenje EU
donosi velike mogućnosti za usvajanje
novih tehnologija, povećanje ulaganja,
razvijanje kulture poduzetništva i druge
vidove podizanja u mnogim aspektima
posrnuloga hrvatskog gospodarstva.
Četvrti se razlog tiče kulture. Svoj
način življenja zasigurno možemo najbolje sačuvati i unaprijediti (svekolika
kultura se mora neprestano „provjetravati“, inače lako postane ustajala) kroz
suradnju s drugim kulturama. Kako je
nedavno ustvrdio Viktor Žmegač, „povijesnu, tradicijsku autonomiju imamo, ali
nismo u stanju živjeti izolirano“. Tome
treba dodati da je Hrvatska u povijesti
ostvarivala najveće pomake nabolje u
načinu življenja kada je intenzivno komunicirala s drugim kulturama, te da su
posebno u ovom stoljeću takvi pomaci
nezamislivi bez svekolikoga (ekonomskoga, informacijskoga i ostaloga)
prožimanja različitih kultura. Naravno,
pritom treba uzeti u obzir kako su se
neka velika kulturna nazadovanja na
ovim prostorima dogodila zbog različitih
agresija stranih sila, ali taj poučak ne
vrijedi za priključivanje Evropskoj Uniji
kao nadnacionalnoj zajednici zasnovanoj na demokraciji (demokratske
zemlje ne ratuju međusobno), napretku
i miru. U toj zajednici, unatoč teškoćama
prisutnim u nekim zemljama, znatno
se u posljednjih nekoliko desetljeća
poboljšao položaj etničkih i drugih manjina, što je naročito važno za našu zemlju u kojoj su prava manjina dosad često
bila narušavana.
POVIJESNA NUŽNOST
U tim spontanim diskusijama o
priključenju Hrvatske EU, naročito ako
sam ih vodio s obrazovanim osobama,
pokadšto sam isticao i neke druge aspekte toga pitanja. Uz ostalo, govorio
sam sljedeće: ako bi trebalo u jednoj
riječ sažeti mir, stabilnost, ekonomski
razvoj i kulturnu otvorenost kao razloge za ulazak Hrvatske u EU, onda
je to - modernizacija. Uvjeren sam
kako se naše društvo treba usmjeriti
raznovrsnom napretku zasnovanom
na razumu, inače će pod utjecajem
samozadovoljnih tradicionalista i dalje
nazadovati (kao što se uglavnom zbiva
u posljednjih nekoliko desetljeća), a u
duljem vremenskom razdoblju možda
i nestati s povijesne scene. Dakle, ulasku u Evropsku Uniju u tom smislu
treba racionalno pristupiti kao vrhunskom sredstvu modernizacije hrvatskog
društva, a ne emocionalno doživljavati
kao neki cilj za sebe. Baš u tome je os-
18
novna razlika između priključenja Hrvatske toj nadnacionalnoj zajednici i ranijih
integracija u druge nadnacionalne sustave: ranije smo najviše ulazili srcem (u
Austro-Ugarsku, prvu i drugu Jugoslaviju, itd.), a sada bismo to trebali učiniti
razumom. Baš u razumu kao osnovnom
mehanizmu ulaska u EU glavni je argument kojim sam nastojao odgovoriti na
mnoge primjedbe koje su mi sugovornici izlagali u tim razgovorima. Kada su
neki upozoravali kako u tu asocijaciju
država ulazimo „kao guske u maglu“
(glasovita poruka Stjepana Radića iz
1918.), isticao sam da je sadašnja situacija bitno različita od one neposredno
nakon Prvoga svjetskog rata. Naime,
već desetljeće i po živimo u miru, dosad smo razmjerno dobro (ponajviše s
obzirom na tegobna iskustva vezana
za rat i totalitarističke sustave) razvili demokraciju, raspolažemo s bitnim
informacijama o EU ili ih možemo prikupiti, pa zbog tih i ostalih razloga nije
osnovano da sebe kao građane te osobito svoje bivše i sadašnje upravljače
smatramo „guskama“ odnosno stvorenjima koja se ne služe razumom nego se
tupo povode poslušnošću autoritetima.
Razumom obrađeno povijesno i drugo
iskustvo nas uči da uravnoteženo sagledamo nadnacionalnu zajednicu
ulazak u koju priželjkuju sve parlamentarne stranke i mnogi građani u
Hrvatskoj. Danas mnogo bolje nego
ranije možemo shvatiti trezvena upozorenja vezana za taj ulazak, kao što je
ono proevropski orijentiranoga Stanka
Lasića koji je još 1992. napisao kako
„nam je prije svega potrebna svijest
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
da Evropa nije vrt u kojem cvjeta konfederativno bratstvo i jedinstvo evropskih naroda, nego da je Evropa bila i
ostala prostor permanentnih sukoba,
nadmetanja, agresija i volja za moć iz
kojih nastaju razni kompromisi, trajnije
i manje trajne ravnoteže. Evropa nije
idila nego burza na kojoj kotiraju jedino
snaga i vrijednost. Veličina Evrope je
u tome što je ona istodobno i negacija
te burze i nosilac borbe za vječne idealne jednakosti, bratstva i slobode“.
Danas su mnogo veće mogućnosti da
ulazak u Evropsku uniju shvatimo kao
povijesnu nužnost kojoj je nužno pristupati kritički, uzimajući u obzir kolektivna
iskustva vezana za našu tešku povijest
i kriznu sadašnjost, ali i nade za bolju
budućnost. POVIJESNA ŠANSA
Naravno, imam „mali milijun“ primjedaba
na kampanju koja je vođena vezano za
referendum o ulasku Hrvatske u Europsku Uniju. Ta je kampanja trebala dulje
trajati. U njoj je bilo previše propagande
i premalo raspravljanja s građanima i
drugoga komuniciranja zasnovanoga
na stvarnim činjenicama. Protivnici ul-
aska zemlje u EU nisu dobili dovoljno
prostora i resursa za izlaganje svojih
stajališta. Neki spotovi i drugi instrumenti kampanje koju je ponajviše osmislila bivša vlast zapravo su djetinjasti
i vrijeđaju zdravi razum naših građana.
Unatoč tim i drugim primjedbama, ocjenjujem da je javnost u posljednjih desetak godina, koliko traje komuniciranje
o tom za budućnost Hrvatske ključnom
pitanju, dobila dovoljno informacija o
Evropskoj Uniji i ulasku zemlje u nju te
dobila priliku da čuje različita stajališta.
Nedostaci kampanje koja se vodila ne
mogu poništiti činjenicu da su u posljednjem duljem razdoblju naši građani
upoznati s mnogim argumentima pro i
kontra toga priključivanja. Konačno, i
samih kritika koje se upućuju toj kampanji ne bi bilo, bar ne ovoliko mnogo,
da najvažniji argumenti u njoj nisu „stavljeni na stol“. Uz ostalo, putem medija,
razmjerno raširenih (putem turizma,
naših iseljenika, poslovnih i drugih
veza) osobnih kontakata s građanima
Staroga kontinenta i na druge načine
smo razmjerno dobro upoznati s recentnom financijskom i drugom krizom
Evropska unija, Austro-Ugarska, Jugoslavija…
Ulasku u Evropsku Uniju treba racionalno pristupiti kao sredstvu
modernizacije društva, a ne emocionalno doživljavati kao neki cilj za
sebe. Baš u tome je osnovna razlika između priključenja Hrvatske toj
nadnacionalnoj zajednici i ranijih integracija u druge nadnacionalne
sustave: ranije smo najviše ulazili srcem - u Austro-Ugarsku, prvu i
drugu Jugoslaviju, itd. -, a sada je to učinjeno razumom…
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
19
Europske Unije. Također, dobili smo i
relevantne informacije koje upućuju na
opravdanost ocjene da nam se unatoč
toj krizi isplati ulazak u tu asocijaciju.
U javnosti su izloženi kredibilni podaci
koji potvrđuju tu isplativost, poput onoga prema kojemu je prosječni BDP po
stanovniku u novim članicama rastao
s 40 posto prosjeka starih, razvijenih
članica 1999. na 52 posto toga prosjeka
u 2008. godini. U velikoj javnoj raspravi
o ulasku u EU izrazile su se i loše i dobre
strane demokracije u Hrvatskoj. Paternalizam prisutan kod vodećih političkih
aktera, njihova sklonost predstavljanju
umjesto proizvođenju politike i ostali
deficiti ipak su prema mome mišljenju u
tom procesu, motreno u posljednjih pola
desetljeća, a ne samo tokom kapanje,
bili manje izraženi nego velika zainteresiranost medija, organizacija civilnog
društva i „običnih“ građana za to pitanje
koje sudbinski određuje budućnost
Hrvatske. Za vrijeme kampanje došle
su do izražaja navedene traume u
međuodnosu tzv. političke elite i javnosti, koje su dominantno uvjetovale nizak
izlazak građana na referendum, ali
ukupni proces priključenja Hrvatske Evropskoj uniji imao je više demokratska
nego nedemokratska obilježja. Ulazak
Hrvatske u Evropsku uniju svakako
donosi povijesnu šansu za unapređenje
„vladavine naroda“ kod nas i prevladavanje njenih teških „dječjih bolesti
demokracije“, što je ključni uvjet za
opću modernizaciju hrvatskog društva.
Hrvatsko DA Evropi zapravo je pobjeda
mlade hrvatske demokracije.■
Piše: DAVOR GJENERO
manjine&većine
S NOVOM
ADMINISTRACIJOM NOVE
ŠANSE ZA MANJINE
Formiranje administracije koja ne ovisi o glasovima manjinskih
zastupnika nacionalnim manjinama otvara novu šansu. Umjesto dosadašnje politike, koja je ostvarivanje manjinskih prava
vezivala uz političke odnose u parlamentu, konačno valja uspostaviti „zakonski poredak“, insistirati na ostvarivanju načela
zakonitosti i ispunjavanju svih prava što ih manjine imaju prema
Ustavnom zakonu
N
akon dva politička mandata, u kojima je parlamentarna većina ovisila o
glasovima parlamentarnih
zastupnika
nacionalnih
manjina, formirana je administracija
koja je većinu u parlamentu osigurala
i bez tih glasova. Pripadnici manjinske
političke klase u ovom mandatu ne
sudjeluju u radu Vlade, a neki od njih
trude se „novu situaciju“ prikazati kao
istovjetnu onoj u razdoblju 2003-2007.
kad su manjinski zastupnici podupirali
Vladu, ali nisu imali svog predstavnika
u sastavu kabineta. Međutim, sada
je situacija, u odnosu na to razdoblje,
bitno drukčija. Tada je, naime, postojao
formalni koalicijski sporazum između
najveće političke stranke vladajuće
koalicije HDZ-a i SDSS-a, koji je u parlamentu predstavljao srpsku nacionalnu
zajednicu. Taj se ugovor pozivao na
obveze što ih je Hrvatska preuzela Erdutskim sporazumom i regulirao je da
SDSS-u pripadaju mjesta pomoćnika
ministara u nekoliko ministarstava.
U međuvremenu je ukinuta funkcija
pomoćnika ministra, kakva je tada postojala, i pomoćnici ministara zamijenjeni
su ravnateljima uprava u ministarstvima. Za razliku od pomoćnika ministara,
koji su „politički imenovani“, ravnatelji
uprava su najviša pozicija u hijerarhiji,
što je može doseći državni službenik.
Izabiru se javnim natječajem i mandat im je neovisan o mandatu izvršne
vlasti. Takav sustav garantira stabilnost
funkcioniranja državne uprave i u situacijama nestabilnosti izvršne vlasti te
smanjuje broj politički imenovanih funkcionara i utječe na povećavanje razine
kompetentnosti sustava javne uprave.
Ovakav je sustav efikasan i s pozicije
zaštite manjinskih prava. Naime, umjesto političkih trgovina prilikom imenovanja pomoćnika ministara, položaji
ravnatelja nekih od uprava u ministarstvima pripadnicima manjina pripadaju
prema članku 22. Ustavnoga zakona o
pravima nacionalnih manjina, jer se pri-
20
BUJANJE MANJINSKE
POLITIČKE KLASE
►►►
Dosadašnji
sistem
manjinske zaštite doveo je do
bujanja „manjinske političke
klase“, do povećavanja broja
ljudi koji su svoju egzistenciju
nastojali riješiti sudjelovanjem u
političkom životu ili oslanjajući
se na političke strukture. Izazvao
je i devijacije u razvoju manjinskih institucija civilnoga društva,
jer su one potpadale pod utjecaj
manjinske političke klase, pa su
tako neke manjinske organizacije
više djelovale kao filijale stranke,
nego kao dio građanskoga
društva
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
likom izbora ravnatelja „osjetljivih“ uprava mora primijeniti načelo pozitivne diskriminacije pripadnika manjina. Dakle,
umjesto dominantnoj manjinskoj stranci
podobnoga
državnog
dužnosnika,
prema novom sustavu manjine na tim
mjestima dobivaju kvalificiranoga i obrazovanoga državnog službenika, koji ne
ovisi o volji manjinske političke klase,
nego svoju poziciju legitimira znanjem
i kompetencijom. Dugoročno je za nacionalne manjine dobro da prestanu biti
predmetom političke trgovine prilikom
sastavljanja parlamentarne većine.
Kratkoročno je moguće iskoristiti takvo
stanje, ali korist od toga ne izvlače
„obični“ pripadnici manjina, nego samo
politička klasa. Ovakav je sustav doveo
do bujanja „manjinske političke klase“,
do povećavanja broja ljudi koji su svoju
egzistenciju nastojali riješiti sudjelovanjem u političkom životu ili oslanjajući se
na političke strukture. Izazvao je i devijacije u razvoju manjinskih institucija
civilnoga društva, jer su one potpadale
pod utjecaj manjinske političke klase,
pa su tako neke manjinske organizacije
više djelovale kao filijale stranke, nego
kao dio građanskoga društva. Hrvatski
sustav manjinske zaštite, uz manjinsku
parlamentarnu zastupljenost, predviđa
i druga dva stupa zaštite prava manjina koji bi morali biti daleko važniji
i više iskorištavani nego parlamentarna zastupljenost. Riječ je o pravu
na zastupljenost, odnosno razmjernu
zastupljenost u tijelima lokalne i regionalne samouprave i pravo na manjinsku
samoupravu. Manjinska samouprava
ne može djelovati bez autonomije „manjinskoga građanskog društva“, a pravo
na razmjernu zastupljenost u lokalnim
zajednicama manjinama omogućuje
da s drugim nacionalnim zajednicama
dijele odgovornost za razvoj svojih
lokalnih sredina. Uostalom sva ključna
manjinska prava, što ih valja ostvariti
radi održivosti manjinskih zajednica
kao ranjivih skupina, ostvaruju se, prije
svega, u lokalnim sredinama: pravo na
obrazovanje u posebnim obrazovnim
skupinama, pravo na uporabu manjinskog jezika i pisma, pravo na ravno-
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Zastupljenost pripadnika manjina u javnoj upravi i sudbenoj vlasti,
što je osigurava Ustavni zakon, važnija je od zastupljenosti u izvršnoj
vlasti na razini države, a to je manjinska politička klasa zbog svojih
političkih aranžmana i uspostavljanja klijentelističkih odnosa dosad
zanemarivala
pravnost u zapošljavanju, pravo na
kulturnu autonomiju… Formiranje administracije koja ne ovisi o glasovima
manjinskih zastupnika nacionalnim
manjinama otvara novu šansu. Umjesto dosadašnje politike, koja je ostvarivanje manjinskih prava vezivala uz
političke odnose u parlamentu, konačno
valja uspostaviti „zakonski poredak“,
insistirati na ostvarivanju načela zakonitosti i ispunjavanju svih prava što
ih manjine imaju prema Ustavnom zakonu. Zastupljenost pripadnika manjina
u javnoj upravi i sudbenoj vlasti, što je
osigurava Ustavni zakon, važnija je od
zastupljenosti u izvršnoj vlasti na razini
države, a to je manjinska politička klasa
zbog svojih političkih aranžmana i uspostavljanja klijentelističkih odnosa dosad zanemarivala. Manjinska prava nije
moguće ostvarivati pomoću alkemije
izbornim zakonodavstvom, kao što je
to manjinska politička klasa pokušavala
napraviti promjenama Ustavnog zakona
što ih je poništio Ustavni sud. To nije
21
moguće niti prelijevanjem novca, što ga
država namjenjuje za djelovanje manjinskih nevladinih organizacija, kulturnih
i onih koje se brinu o izgradnji institucija
manjinskoga civilnog društva, u fondove stranački kontroliranih kvazinevladinih organizacija. Zato je novonastala
situacija prilika za konsolidaciju manjinskih nevladinih organizacija, organizacija civilnoga društva, za reafirmaciju
značenja lokalne samouprave i manjinskoga sudjelovanja u njoj i za afirmaciju
manjinskih samouprava. Manjinsko civilno društvo i nova administracija imaju
otvoren prostor za savezničko djelovanje primjereno fiskalnim uvjetima u kojima je današnja Hrvatska, a to znači
da racionalno raspoređivanje sredstava
omogućuje da se s manje javnog novca
osiguraju bolji uvjeti za rad manjinskih
nevladinih organizacija, prije svega
onih koje nisu tek „mutacija“ političke
stranke, izmišljena za izvlačenje javnog
novca i njegovo transferiranje manjinskoj političkoj klasi. ■
Josipović & ZUROFF
TREBA LI BRINUTI ZA
PAVELIĆEVU DUŠU
Hrvatski je predsjednik, po mojem sudu, loše postupio. Jer mise za
Pavelića nikada i nikako ne mogu biti ‘’privatni čini’’ bez obzira služile se
one u Splitu ili u bazilici koja se nalazi niti 150 metara od predsjednikova
privatna stana, u Palmotićevoj ulici. Osim toga, predsjednik je pogriješio
što nije išao provjeriti što ide relativizirati jer je primio zdravo za gotovo da
je dominikanac Lasić i ove godine služio misu za Poglavnika u sjedištu
isusovaca, a nije! Teže od pogreške novinara koji su, po svemu sudeći,
kopejstirali staru vijest i uzeli zdravo za gotovo da je Lasić opet bio u
akciji, jeste promašena reakcija hrvatskog predsjednika jer on ima dva
doktora znanosti i jednog magistra znanosti u svojem Uredu, a koji bi ga
trebali savjetovati što misa jest, bilo koja, a što nije, niti jedna.
A da ne govorimo tome što bi ga jedan Dejan Jović mogao
savjetovati u pogledu pokušaja da minimalizira štetu koja je
nastala Zuroffovim člankom u izraelskim novinama
Piše: DRAGO PILSEL
A
fera je krenula tako što
je najprije, na Tportalu,
objavljeno da se je, kako
to već nalaže tradicija,
i ove (zapravo prošle)
godine u Splitu misom
zadušnicom obilježila godišnjica smrti ustaškog poglavnika i ratnog zločinca
Ante Pavelića. Za razliku od prijašnjih
godina, kada su se mise zadušnice za
ustaškog poglavnika održavale u crkvi
sv. Dominka na splitskom Pazaru, lani se
misa (28. prosinca) održavala u crkvi sv.
Josipa na Mertojaku. Podsjetimo da je te
mise održavao dominikanac Luka Prcela,
a sada je u sv. Dominiku pater Jozo Ćirko
koji ne održava takve mise, ali je deklarirani homofob. Crkva na splitskom predjelu Mertojak je dio ‘’duhovnog prstena’’
oko Splita koji je izgrađen na inicijativu
nadbiskupa Marina Barišića, a riječ je
o desetak betonskih hangara razasutih
po predgrađima. Misu je predvodio don
Vjenceslav Kujunđić. Elem, misa u crkvi
sv. Josipa za poglavnika Antu Pavelića
koji je prodao Dalmaciju talijanskim
fašistima izazvala je zapažen interes njegovih obožavatelja, najmanje dvije stotine. Za razliku od uobičajenih misa na
kojima prevladavaju žene srednje i starije
dobi, tada su većina bili muškarci. Dio
njih su dobro poznata lica s prosvjednih
skupova za Gotovinu ili Norca. Između
ostalog, informacije o misi su cirkulirale i
društvenim mrežama. Župnik koji je vodio
misu je rekao da se baš i ne može slaviti
što se hoće, te zavapio: ‘’Kako je počelo,
doći će dan kada nećemo moći spomenuti ni Franju Tuđmana’’. Nastavak mise
je bio uobičajeni obred mise zadušnice,
čitanje odlomaka iz Biblije, sa ponekom
opaskom župnika. ‘’Gospodine naš, ne
22
gledaj naše grijehe, nego našu vjeru’’
jedan je od naglašenih citata u crkvi sv.
Josipa. Premda ne treba dvojiti da crkveni
dužnosnici imaju pravo držati misu za
koga hoće, bizarno je da se to događa u
Splitu, gradu koji je Pavelić ne trepnuvši,
predao na milost i nemilost brutalnim talijanskim fašistima i na taj način isprovocirao najsnažniji antifašistički otpor i partizanski pokret u ovom dijelu Evrope. Što
se dogodilo nakon toga? Utjecajni izraelski dnevnik Jerusalem Post objavio je veliki komentar Ephraima Zuroffa, poznatog
predstavnika Centra Simon Wiesenthal.
Zuroff se u svojem tekstu naslovljenom
‘’Nacistička misa zadušnica u Zagrebu
sramota za Evropu’’ osvrnuo na održane
mise zadušnice u Zagrebu i Splitu u
čast ustaškog poglavnika i zločinca Ante
Pavelića, pa je napisao: ‘’Zamislimo na
trenutak da su u dva najveća njemačka
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
grada na godišnjicu Hitlerove smrti
održane mise u njegovu čast. Nije potrebno ni naglašavati da bi takav događaj
izazvao bijes, indignaciju i široke proteste, ne samo u Njemačkoj nego i diljem
svijeta. Prošli tjedan se lokalna verzija
takvog događaja odigrala u Hrvatskoj, ali
umjesto ljutnje i prosvjeda, nije se mogla
čuti ni riječ negodovanja iz cijele zemlje’’,
započinje Efraim Zuroff svoj tekst za Jerusalem Post, referirajući se na mise koje
su 28. prosinca 2011. održane u Zagrebu
i Splitu u čast ustaškog zločinca Ante
Pavelića.
UVREDA ZA ŽRTVE
Zuroff ističe da je NDH ‘’tijekom svojeg
kratkog postojanja (1941-1945) imala za
cilj uništavanje svih manjina koje su se
nalazile na njenom teritoriju (koji se sastojao od većeg dijela današnje Hrvatske
te većine Bosne i Hercegovine), kao i
političkih protivnika ustaškog režima’’.
Zbog toga su ustaše ustanovili i konclogor Jasenovac, piše Zuroff, koji se
nazivao ‘’Auschwitzom Balkana’’ i u kojem su životima platile desetine tisuća
žrtava. Direktor Centra Simon Wiesenthal također u tekstu napominje da su
‘’početkom devedesetih godina prošlog
stoljeća započele mise zadušnice za
Pavelića’’, koje je vodio dominikanac
pater Vjekoslav Lasić. On je ‘’poslije
presude bivšem komandantu Jasenovca
Dinku Šakiću i uslijed protesta našeg centra tada prestao s misama i napustio Hrvatsku’’, piše Zuroff i ističe da je Lasić bio
glavni i na sprovodu osuđenog ustaškog
zločinca Dinka Šakića, koji je ‘’pokopan u
ustaškoj uniformi’’. ‘’Pitanje je kako jedan
takav događaj, u spomen na jednog
od najgorih masovnih ubojica Drugog
svjetskog rata, prođe bez imalo osude i
protesta’’, naglašava Zuroff i dodaje i da
se velik broj Hrvata borio u Titovim partizanima, ‘’pa u dijelu stanovništva postoji
jaka antifašistička tradicija’’. Nadalje se
Ephraim Zuroff pita ‘’je li misa zadušnica
za jednog od najgorih evropskih ratnih
zločinaca kompatibilna s članstvom u
EU’’. Njegov odgovor glasi da je ‘’EU
propustila adekvatno odgovoriti’’ na revidiranje povijesti Drugog svjetskog rata,
pa se i u državama poput ‘’Latvije, Estonije, Mađarske i Rumunjske’’ provodi
‘’minimiziranje uloge pripadnika svojih
nacija u Holokaustu’’. Zuroff napominje i
da službeni Izrael ne reagira adekvatno
na ovakve događaje te proziva ministra
vanjskih poslova Avigdora Liebermana
zbog toga. Svoj tekst za Jerusalem
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
U tekstu naslovljenom ‘’Nacistička misa zadušnica u Zagrebu sramota za Evropu’’ utjecajni izraelski dnevnik Jerusalem Post objavio je veliki komentar
Ephraima Zuroffa, poznatog predstavnika Centra Simon Wiesenthal, koji se
osvrnuo na skandalozne mise zadušnice koje se godinama održavaju u Hrvatskoj za ratnog zločinca prvog reda Antu Pavelića. Svoj tekst za Jerusalem Post Efraim Zuroff zaključuje sljedećim riječima: ‘’Prošlotjedne mise
zadužnice u čast Ante Pavelića predstavljaju ismijavanje kršćanskih vrijednosti, kao i uvredu za sve žrtve ustaša, njihove obitelji, prijatelje i sve ljude
sa savješću diljem svijeta“
“Ustaški pokret je 10. travnja 1941. godine obnovio hrvatsku državu”, “NDH
je temelj današnje domovine Hrvatske, države za koju je naš mučenik Alojzije Stepinac hrabro posvjedočio pred bezbožnim komunističkim sudom”,
“Svaki pošteni Hrvat treba se ponositi Šakićevim imenom”, „Poglavnik Ante
Pavelić sada je u raju i zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu u lice’’- samo
je dio repertoara dominikanskog fratra Vjekoslava Lasića, koji zbog javnog
veličanja ustaštva nikada nije bio kažnjen
23
Josipović & ZUROFF
Post Efraim Zuroff zaključuje sljedećim
riječima: ‘’Prošlotjedne mise zadužnice
u čast Ante Pavelića predstavljaju ismijavanje kršćanskih vrijednosti, kao i uvredu
za sve žrtve ustaša, njihove obitelji, prijatelje i sve ljude sa savješću diljem svijeta. Došlo je vrijeme da se tome efektnim protestom suprotstavi u Hrvatskoj,
ali i u EU, SAD-u i Kanadi te u Izraelu i
ostatku židovskog svijeta. To je minimum
koji dugujemo žrtvama zloglasnog masovnog ubojice Pavelića’’. Održavanje
mise u Zagrebu i Splitu krajem prosinca u
spomen na ustaškog vođu Ante Pavelića,
za Zuroffa su ‘’velika uvreda sjećanju na
njegove brojne žrtve’’. Misa je održana,
navodi direktor Centra Efraim Zuroff, na
51. godišnjicu Pavelićeve smrti i predstavlja ‘’sramotu za hrvatsku crkvu’’.
Zuroff također ističe da je ‘’neshvatljivo
da se takvo što dešava u zemlji koja je
na pragu ulaska u Evropsku uniju’’. Od
hrvatskih vlasti traži da u budućnosti
zabrani održavanje takvih događanja, a
vjerske poglavare je pozvao da iz svojih
redova izbace svećenike ‘’zbog služenja
mise koja potpuno ismijava kršćanske
vrijednosti’’. Voditelj Tiskovnog ureda i
glasnogovornik Zagrebačke nadbiskupije, Zvonko Franc, rekao je da svatko
ima pravo zatražiti misno slavlje za spas
nečije duše, a da svako politiziranje s tim
u vezi ne bi komentirao.
PRIVATNI ČIN VJERSKE PRIRODE
Eh, ali se tu našao hrvatski predsjednik
Ivo Josipović koji je prokomentirao osudu predsjednika centra Simon Wiesenthal, Efraima Zuroffa. On smatra da su
održane mise ‘’privatni čin’’ od kojega se
državni vrh nema potrebu ograđivati. ‘’Vi
znate da ja osobno, a rekao bih i najveći
dio hrvatske javnosti, vrlo realno procjenjuje uloge Ante Pavelića u povijesti. Ta
uloga je iznimno loša. Svjesni smo svih
zločina koji su učinjeni u ime ideologije
koju je on zastupao, u ime ustašluka.
Uvijek smo, na kraju krajeva i osuđivali
te pojave. Podsjetit ću da se cijeli državni
vrh bez obzira na stranačku pripadnost,
u statusu oporbe i vlasti, odavala dužna
počast žrtvama politike koju zastupa
Ante Pavelić’’, rekao je predsjednik
Ivo Josipović minimalizirajući mise za
Pavelića jer se na njima okupio, ipak,
manji broj ljudi. Josipović ih naziva ‘’manifestacijama svedenih na privatni čin vjerske prirode’’ i kaže: ‘’Vidjeli ste da odaziv
na mise nije bio velik i ne treba tome davati veliki značaj. Hrvatska je vrlo jasna u
tome da je zemlja koja je utemeljena na
antifašizmu. Uostalom, to piše i u Ustavu
i tako su se ponašale sve naše vlade
bez obzira na stranačke boje’’, zaključio
je Josipović. Hrvatski je predsjednik, po
mojem sudu, loše postupio. Jer mise (za
Pavelića) nikada i nikako ne mogu biti
‘’privatni čini’’ bez obzira služile se one
u Splitu ili u bazilici koja se nalazi niti
150 metara od predsjednikova privatna
stana, u Palmotićevoj ulici. Osim toga,
predsjednik je pogriješio što nije išao
provjeriti što ide relativizirati jer je primio
zdravo za gotovo da je dominikanac lasić
i ove godine služio misi za Poglavnika
u sjedištu isusovaca, a nije! Naime,
Provincijal Hrvatske dominikanske provincije, dr. fr. Anto Gavrić, uputio je u
četvrtak 5. siječnja priopćenje za javnost
u kojemu ističe da o. Vjekoslav Lasić
nije 28. prosinca slavio misu zadušnicu
za Antu Pavelića u bazilici Srca Isusova
u Zagrebu te da je u to vrijeme bio u
Njemačkoj. ‘’Proteklih su dana sredstva
javnog priopćavanja prenijela neistinite
informacije vezane uz služenje mise
zadušnice za Antu Pavelića 28. prosinca
2011. Stoga radi informiranja javnosti i
vjernika upućujemo ovaj ispravak neistinitoga prenošenja vijesti. Naime, u objavljenim napisima, koji se iz dana u dan
ponavljaju, šire i komentiraju, spominje
se da je o. Vjekoslav Lasić slavio misu u
bazilici Srca Isusova u Zagrebu (štoviše,
pogrešno ističući da je Lasić ‘’jezuita”).
Tvrdimo da je to neistinito blaćenje o.
Lasića koji tada nije bio u Hrvatskoj,
budući da od 9. prosinca 2011. do sredine siječnja 2012. boravi u Hrvatskoj
katoličkoj misiji u Hamburgu (Njemačka).
Ta se informacija može provjeriti i u
božićnom broju Vjesnika Hrvatske
dominikanske provincije, koji je dostupan
na portalu naše Provincije. Sumnjamo
da su novinari agencija i redakcija koje
su prenijele tu vijest uopće bili na mjestu
događanja u Zagrebu. Čudimo se kako
ugledni hrvatski mediji mogu prenositi
takve neistinite i neprovjerene informacije”, napisao je u priopćenju provincijal dr. Gavrić. I u redu, nije bio taj Lasić
ove godine na zagrebačkom ustašluku.
No, što sa prijašnjim misama? Je li tada,
prema provincijalu Gavriću, bilo korektno bacati blato na nestašnog subrata
jer tada se ništa nije izmišljavalo! Ipak,
teže od pogreške novinara koji su, po
svemu sudeći, kopejstirali staru vijest i
uzeli zdravo za gotovo da je Lasić opet
bio u akciji, jeste promašena reakcija hrvatskog predsjednika jer on ima dva dok24
tora znanosti i jednom magistra znanosti
u svojem Uredu, a koji bi ga trebali savjetovati što misa jest, bilo koja, a što nije,
niti jedna. A da ne govorimo tome što bi
ga jedan Dejan Jović mogao savjetovati
u pogledu pokušaja da minimalizira štetu
koja je nastala Zuroffovim člankom u izraelskim novinama. ‘’Uvjeren sam da je
poglavnik Ante Pavelić sada u raju i da
zajedno s nevinom dječicom gleda Bogu
u lice’’, izjavio je dominikanski fratar Vjekoslav Lasić na jednoj od brojnih misa
zadušnica koje je održao za ustaškog
poglavnika Antu Pavelića u Zagrebu.
Drugim riječima, Vjekoslav Lasić je nevinost nacističkog vođe, koji je otvarao
koncentracijske logore po Hrvatskoj, usporedio s nevinošću novorođenčadi koja
su zbog rođenja Isusa Krista ubijena u
Betlehemu po naređenju kralja Heroda,
uplašenog zbog najave dolaska “novog
kralja Židova”. Inače, Vjekoslav Lasić
poznat je po svojoj ustašofiliji. Znao je
govoriti kako je “NDH temelj današnje
domovine Hrvatske”, a povodom pogreba ustaše Dinka Šakića izjavio je kako
se “svaki pošteni Hrvat treba ponositi
Šakićevim imenom”. Na misama u Bazilici Srca Isusova se povodom godišnjice
smrti ustaškog poglavnika mogu kupiti
i kalendari ukrašeni kartama Hrvatske
u endehazijskim granicama ili slikama
Pavelića, Jure Francetića i Rafaela Bobana. No, ne moli se za Pavelića samo
28. prosinca. Zadarski domobrani i
ustaše njeguju dugogodišnju tradiciju
naručivanja misa za njega povodom 10.
travnja, godišnjice uspostavljanja NDH.
Sve je to morao predsjednik Josipović
imati na umu, pa i ustašovanja na
Bleiburgu i u Čavoglavama, kada je krenuo odgovarati gospodinu Zuroffu. Inače
ispada da se predsjednik i ne bi skandalizirao možebitnim misama za Hitlera u
Berlinu, ili u Dresdenu, čak i kada bi se
na njima okupila nešto veća grupa ljudi
nego što se inače okuplja u Zagrebu i u
Splitu. ‘’Ja sam uvjeren da je u raju! Ne
da vjerujem. To je ogromna razlika’’, ponavljaju Lasić i ovi svećenici poklonici lika
i djela Ante Pavelića, najveće štetočine
u povijesti Hrvata. A vi? Brinete li za
Poglavnikovu dušu? Znam da vas provociram, ali očito nema druge. Ta, ako
se iz vrha države minimaliziraju notorni
ustašluci, ljude treba odista šokirati. Jer,
ako ste jako zabrinuti za Paveliću dušu
moja bi sugestija bila da se pomolite za
vlastitu. Čak i da ste agnostik i da radite
na Pantovčaku.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
poniženje žrtve
Ratni zločin mnogo košta
U Hrvatskoj ima malo presuda počiniocima ratnih zločina nad
Srbima, a među razlozima je i to što na osnovu takve presude
članovi porodice žrtve imaju pravo na odštetu
Piše: Radoje Arsenić
I
ako u Hrvatskoj postoji zakon na
osnovu kojeg članovi porodice
osobe koju su ubili pripadnici hrvatske vojske ili policije imaju
pravo na određenu odštetu, u
tome postoji i jedna „kvaka“ zbog koje se
takvo pravo rijetko primjenjuje u praksi.
Da bi se ono ostvarilo, naime, potrebna je
pravomoćna presuda za počinjeni zločin.
Sad postaje razumljivije zašto se tako
teško pokreću sudski postupci protiv hrvatskih počinilaca ratnih zločina i još teže
dolazi do pravomoćne presude, a tamo
gdje se to i uradi u pravilu se osuđuje tek
simboličnih par počinilaca iako je jasno
da ih je bilo znatno više. Na tome tragu
treba tumačiti i hrvatsko donošenje propisa kojim se ne priznaju akta sudova
iz prethodne Jugoslavije, JNA i Srbije,
o čemu govori i slučaj Eve Lukić iz Vukovara. Njenog supruga, Konstantina
Lukića, polovinom septembra 1991. go-
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
dine iz Borova su odveli pripadnici ZNG.
Nekoliko dana zajedno s grupom drugih
privedenih Srba držan je i zlostavljan u
skloništu kombinata „Borovo“, a zatim
18. septembra s najmanje šest osoba
odveden u dvorište dječjeg vrtića gdje
su ubijeni. O takvim ratnim zločinima nad
srpskim civilima u Borovu i Vukovaru hrvatsko pravosuđe i danas ćuti. Polovinom
februara 2007. godine Konstantinova supruga Eva i njihovo troje djece obratili
su se Državnom tužilaštvu sa zahtjevom
za naknadu štetu, ali nije bilo nikakvog
odgovora. Zatim su podigli tužbu, ali je
odbijena u Općinskom sudu u Vukovaru, što je aprila ove godine potvrdio i
Županijski sud u istom gradu. Prema hrvatskom pravosuđu, naime, nije utvrđeno
da su Lukića ubili pripadnici oružanih
snaga, jer nikakav proces nije ni vođen.
Njihov advokat Luka Šušak smatra da
se takvom odlukom vukovarskih sudova
25
krše ljudska prava porodice Lukić i da
predstavlja nepošteno suđenje. Ubice
Konstantina Lukića precizno su utvrđene
i osudio ih je vojni sud u Beogradu još
1992. godine. Zbog ratnog zločina protiv
civilnog stanovništva (ubojstva Lukića)
hrvatski vojnik Marko Filipović osuđen
je tada na 20 godina zatvora, Zdenko
Štefančić na smrtnu kaznu, Mira Dunatov na 15 godina zatvora i Damir Sarađen
na 10 godina zatvora. Međutim, hrvatsko
pravosuđe to ne priznaje, a ne pokreće
niti proces protiv počinilaca tog zločina i
Eva Lukić s djecom ne može da ostvari
pravdu, već se još kažnjava da snosi sve
troškove procesa, jer ga je izgubila. Tako
se poniženje žrtve nastavlja, a kako je to
već skoro postalo praksa u ponašanju hrvatskih sudova kod ovakvih procesa na
to su u više navrata upozorile organizacije za ljudska prava iz Zagreba i Osijeka.
Ali još uvijek bez rezultata.■
treće oko
KAD SRBI PROPUPAJU
Osim što ih vežu četiri kompromitirajuće godine na vlasti koja
je torbarila i krala kao niti jedna do sada, HDZ i SDSS povezuje
i odsustvo bilo kakvog osjećaja odgovornosti. Jedne
za opće stanje u državi, a druge za položaj Srba u
Hrvatskoj
Piše: IGOR PALIJA
P
olitički predstavnici srpske
manjine u Hrvatskoj postigli
su dogovor s novom Vladom o rješavanju otvorenih
pitanja srpske manjine u Hrvatskoj. Izašli su sa listom želja prema
vladi, očekujući mjesta pomoćnika ministara kao bjanko garanciju za politički
utjecaj i, kako kažu, „podizanje kvalitete
života Srba u Hrvatskoj“. „Poseban
naglasak bit će dan razvoju povratničkih
sredina. Sadržaji koje smo mi dogovorom sa vladajućom većinom i unijeli u
program nove Vlade čine sedam do
osam posto ukupnog Vladinog programa“, kaže predsjednik Srpskog
narodnog vijeća i potpredsjednik Samostalne demokratske srpske stranke
Milorad Pupovac. „U prvom redu to su
preostala izbjeglička pitanja, kao što
je pitanje nastavka obnove obiteljskih
kuća, nastavak programa stambenog
zbrinjavanja bivših nosilaca stanarskih
prava i poboljšanje uvjeta za otkup
stanova“, kazao je medijima Pupovac. Bez ikakve odgovornosti zašto ta
pitanja nisu riješena u proteklih osam
godina koalicije sa HDZ-om nastavlja: „U tom kontekstu treba nastaviti
sa rješavanjem preostalih neriješenih
mirovina, dakle da ljudi konačno
počnu primati novac kojeg su u životu
zaslužili. Druga je grupa problema razvoj povratničkih sredina, što predstavlja problem kako za one koji su se već
vratili, tako i za one koji se tek planiraju
vratiti“, dok je po Pupovcu treća grupa
zadataka „kreiranje odnosa prema pri-
padnicima srpske zajednice u sklopu
cijele politike sjećanja, u kojoj pripadnici srpske manjine neće biti isključeni iz
zajedničke povijesti, i u kojoj će se obnavljati elementi zajedničkog identiteta,
sa naglaskom na momente koji povezuju hrvatsku i srpsku zajednicu u Hrvatskoj, a ne na one koji iz razdvajaju
i suprotstavljaju“. Pupovac očekuje da
se nađe rješenje i za reformu izbornog
zakonodavstva u dijelu u kojem se ono
odnosi na glasanje manjina, pa tu valjda misli na, od Ustavnog suda, ukinute
odredbe koje su zaustavile neustavna
rješenja da Srbi nemaju dvostruko
pravo glasa kao sve druge manjine, a
da za taj ustupak SDSS dobije privilegiran položaj u političkom predstavljanju
Srba u Hrvatskoj. Ova politička trgovina
opravdava se segregacijom Srba na
popisima birača i biračkim mjestima,
a zaboravlja se reći da su sve ostale
manjine u Hrvatskoj prema nedavno
ukinutim prijedlozima HDZ-a i SDSS-a
imale pravo na dvostruko pravo glasa,
dok Srbi jedini to pravo nisu imali, već
su se njihovi predstavnici trebali birati
na općim građanskim listama prema
većinskom izbornom sustavu koji je
pogodovao SDSS-u kao najbolje organiziranoj i logistički najjačoj stanci. A upravo je HDZ kroz proteklih osam godina
koliko je SDSS bezrezervno podržavao
njegovu vladu, upumpavanjem velikih količina novca u SDSS i svakojakih transparentnih i netransparentnih
državnih dotacija, od SDSS-a stvorio
monopolističku partiju koja je progutala
sve druge organizacije i institucije Srba
u Hrvatskoj te na taj način kontrolira
cjelokupan politički, društveni, ekonomski i kulturni život Srba u Hrvatskoj.
LIČNI INTERES ISPRED OPĆEG DOBRA
U SDSS-u priznaju da je ispunjavanje postojećih zakonskih rješenja i
međunarodnih obaveza na području manjinskih prava u prošla dva mandata vlade bilo zapostavljeno, ali odgovornost za opstruiranje prava i
nerješavanje otvorenih pitanja Srba u Hrvatskoj pripisuju isključivo HDZu i ostalim koalicijskim partnerima, a ne i SDSS-u koji je i sam bio dio
te vlade sa potpredsjednikom vlade, zamjenicima ministara i državnim
tajnicima. Time javno priznaju da se uopće ne osjećaju odgovornima
za nerješavanje problema Srba u Hrvatskoj u proteklih osam godina, te
da su u takvoj vladi bili samo demokratski ukras koji iskorištava svoju
politički impotentnu poziciju za stavljanje ličnog interesa ispred općeg
dobra.
26
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
JOŠ JEDNA LISTA ŽELJA
U SDSS-u priznaju, jer to traže kao
rješenje od nove Vlade, da postoje brojni problemi u procesu povratka i reintegracije izbjeglica, da Srbi nemaju pravo
na povrat stanova nad kojima su imali
stanarska prava, da nemaju iste uvjete
kao drugi građani prilikom otkupa u
procesu stambenog zbrinjavanja, da
nemaju pravo na svoje mirovine, da su
povratnička područja ekonomski zapostavljena, da Srbi nemaju struju, da su
etnički diskriminirani u pravosuđu, da
im se i dalje ometaju posjedi i osporava vlasništvo, da postoji izražen oblik
etničke i vjerske netolerancije i govora
mržnje prema Srbima u Hrvatskoj, da
vijeća nacionalnih manjina ne funkcioniraju efikasno te da nemaju dovoljnu
financijsku podršku lokalnih samouprava, da postoji zastoj u povratku imovine
srpskim vjerskim i svjetovnim institucijama, da ne postoji dosljedna primjena
Zakona o obrazovanju na manjinskom
jeziku i pismu, da još uvijek nisu registrirane srpske manjinske škole na
području istočne Slavonije, da nisu
afirmirani i u dovoljnoj mjeri integrirani
sadržaji o povijesnom doprinosu Srba
razvoju Hrvatske, da još uvijek nije
omogućeno formiranje srpskih manjinskih elektronskih medija itd. itd... Lista
želja SDSS-a prema Vladi Kukuriku
koalicije je gotovo identična kao ona
prema HDZ-u, kada su podržavali rad
Sanaderove vlade u prvom mandatu, a
onda i sami bili dio te vlade u njezinom
drugom mandatu. Sporazum koji je
SDSS sklopio sa HDZ-om kako bi
podržavao njegovu vladu konzumiran je
slabo i nedovoljno, a problemi su ostali i
u jednakoj mjeri opterećuju novu vladu.
Nije se odmaklo daleko od početka, od
deklarativnih i tobože relaksirajućih floskula o međunacionalnom pomirenju
i suživotu. Izgubljeno je osam godina,
problemi zajednice su ostali neriješeni,
ali su se zato riješili problemi onih koji
tu zajednicu predstavljaju. I što danas
imamo kao rezultat koaliranja SDSS-a
sa HDZ-om? Organiziranu i logistički
jaku partiju kojoj je država omogućila
monopol nad cjelokupnim društvenopolitičkim životom Srba u Hrvatskoj,
dok istodobno postoji neriješen najveći
dio problema istih tih Srba zbog čijeg je
„boljeg života“ ta partija trebala politički
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Svjedoci smo još jednog u nizu „podizanja kvalitete života Srba u Hrvatskoj“ u režiji Milorada Pupovca
djelovati cijelo to vrijeme. Ojačana je
politička partija, a oslabljene građanske,
civilne i nevladine inicijative. Ugušen je
bilo kakav oblik političkog pluralizma
unutar zajednice, a institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj postale su filijale SDSS-a. SDSS kontrolira cjelokupan manjinski život Srba u Hrvatskoj.
Stvorena je klijentelistička manjinska
politička klasa koja je svoje lične egzistencije rješavala političkom trgovinom i
uhljebljivanjem u raznim državnim i
javnim institucijama na svim razinama.
Poslijeratni psi rata koji su iskoristili
težak položaj Srba u Hrvatskoj da bi pod
izlikom borbe za opća prava rješavali
lične egzistencije ili trulim kompromisima i neprincipijelnošću prali vlastitu
nečistu savjest. Nije uspostavljen sistem manjinske zaštite, koji bi, bez po
demokraciju opasnih političkih intervencija i politički dirigiranih prava egzistirao
sam za sebe kao u zrelom demokratskom društvu. Politika trgovine - bez
vjerodostojnosti, principijelnosti i kredibiliteta - uspostavila je matricu po kojoj
se na manjine gleda kao na ekskluzivne skupine koje zahtijevaju nekakva
nadprava, a na političke predstavnike
27
manjina kao na jeftinu robu koju se
lako nalazi, a još lakše kupuje. SDSS
je izašao sa sličnom listom želja pred
novu vladu kao što je to učinio i pred
onu HDZ-ovu. Jedina razlika je u tome
što je to sada učinio kao klijentelistička
i dobro potparena partija bez ikakvog
osjećaja odgovornosti za težak položaj
Srba u Hrvatskoj. Za Milorada Pupovca
krivci su ministri u prijašnjoj HDZ-ovoj
vladi koji su po njegovim riječima, prvo
kupovali vrijeme, a tek onda rješavali
problem. Krivice od strane SDSS-a, po
njemu, naravno nema. Pa zar nisu svojim podržavanjem vlade i sudjelovanjem u njoj omogućili onima koji kupuju
vrijeme, a ne rješavaju probleme Srba u
Hrvatskoj, da budu na vlasti. Održavali
su HDZ-ove aparate za disanje zadnje
četiri godine, a sada prozivaju iste te
HDZ-ovce da su krivi za nerješavanje
otvorenih pitanja Srba u Hrvatskoj.
Osim što ih vežu četiri kompromitirajuće
godine na vlasti koja je torbarila i krala
kao niti jedna do sada, HDZ i SDSS
povezuje i
odsustvo bilo kakvog
osjećaja odgovornosti. Jedne za opće
stanje u državi, a druge za položaj Srba
u Hrvatskoj. ■
peta kolumna
EUROZA NEIZVJESNOSTI
Što god da su biračice i birači odlučili na referendumu o pristupanju
Evropskoj uniji, čini se da su Hrvaćani i Hrvaćanke tom prigodom
otkrile nešto što se zove “javna rasprava”. U zadnjem mjesecu prije
sudbonosnog “protiv” ili “za”, kada se pažnja premjestila s parlamentarnih
izbora, potpisivanja ugovora o pristupanju EU te konstituiranja Sabora i
Vlade, uz male smetnje oko vjerskih i novogodišnjih blagdana & praznika,
odjednom je javne komunikacije preplavila spoznaja da bi referendumu
trebala prethoditi javna rasprava. Javnih rasprava, barem formalno tako
nazivanih, ima odavno; bilo ih je još i u socijalizmu, a ima ih i u ovom
režimu, primjerice o prostornim planovima. To su uglavnom procedure po
kojima vlasti objave prijedlog nekog akta, dadu rok za primjedbe, uzmu
ih ili ne uzmu u obzir, ponekad dadu i odgovore, te usvoje izvoran ili
modificiran prijedlog
Piše: SRĐAN DVORNIK
28
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Ovog je puta drukčije: kako je ugovor o
pristupanju nakon dugih, detaljnih pregovora već definiran, pa i potpisan, vlasti
ne otvaraju javnu raspravu radi prikupljanja primjedbi ili dodatnih prijedloga.
Neće se više odlučivati o konkretnim
odredbama. Referendum je tu samo da
bi biračko tijelo u cijelosti potvrdilo ili odbacilo ono što su predstavnici Hrvatske i
EU dogovorili. Sada i javna rasprava ima
drukčije značenje; ne konzultira se vlada
s građanima (ili glumi da to čini), kako bi
provjerila ili dotjerala neki propis ili plan,
nego se građani konzultiraju međusobno,
razmjenjuju saznanja, tumačenja, upozorenja, kako bi sigurnije odabrali između
jednostavnih “za” ili “protiv”. Sve što im od
vlade ili drugih izvora treba jest informacije o tome o čemu odlučuju. A to se svodi
na dvoje: kakva je to uopće vrsta organizma u koji bi se i ova zemlja uključila te
koji su posebni uvjeti ugovoreni za njeno
učlanjenje. O Evropskoj Uniji se već godinama i u Hrvatskoj može naći sve više
informacija. U medijima se, uz mnogo
površnosti i nepouzdana izvještavanja,
sada već nalazi i nekoliko vrsnih poznavalaca i izvještača. Na pravnim
fakultetima djeluju katedre za pravo Evropske Unije, a na Fakultetu političkih
znanosti studira se i politički sistem EU
i različiti vidovi njene politike. Djeluju i
mnogi programi upoznavanja s Unijom
za organizacije civilnog društva i druge
aktere, uključujući i informativne posjete
značajnijim institucijama EU. Delegacija
Evropske komisije u Hrvatskoj objavila
je ili pomogla objaviti mnoge informativne publikacije, u štampanom obliku i
na internetu, a niz domaćih organizacija
upriličio je razna predavanja, seminare
i radionice o ustrojstvu i djelovanju EU.
Ukratko, nije pretjerano reći da su oni koji
su se željeli informirati o Evropskoj Uniji
imali za to mnoge prilike. Informacije o
drugom pitanju, o posebnim uvjetima pod
kojima Hrvatska može postati članicom,
nisu dostupne tako dugo, jer su pregovori zaključeni prije pola godine, a Ugovor o pristupanju potpisan je prije mjesec
dana. Vlada Jadranke Kosor – unatoč
tvrdnjama bivše premijerke – nije odmah
objavila potpun sadržaj rezultata pregovora, ali odnedavna, nakon potpisivanja
ugovora, javnosti je dostupan taj konačni
obavezujući dokument, i u cijelosti i u
sažetku. Premda je ugovor pozamašan,
onome koga zanima nije ni tih 270 stranica nemoguće pročitati prije izlaska na
referendum. I opet, oni koje zanima imaju
mogućnost saznati sve značajne inforIDENTITET/ BR. 161 / 2011.
macije.
KARTE NA STOLU
Pa odakle toliko prema vladi usmjerenih
zahtjeva za organiziranje javne rasprave?
Dio njih je posve praktičan i razuman:
u javnim medijima osigurati ravnopravan tretman pristalica i protivnika pristupanja Uniji, a široj populaciji, nevještoj u
snalaženju na internetu i neuključenoj u
spomenute aktivnosti obrazovanja i informiranja, pružiti dostupne informacije.
Ali raspravu bi, na osnovi kakvih-takvih
informacija, trebalo voditi samo društvo.
Od vlade se također tražilo i da kasnijim raspisivanjem referenduma ostavi
više vremena za raspravu, što također
može djelovati razumno, ali povišen
ton ne samo u odnosu na vladu, nego i
u javnosti, upućuje na još nešto, što se
ne da svesti na manjak informacija i vremena. Naime, ruku na srce, teško da bi u
dodatnih par tjedana, ili čak mjesec-dva,
bilo mnogo onih koji bi baš tada popunili svoje znanje i razumijevanje, kad to
nisu učinili posljednjih mjeseci i godina.
Što je EU, to se već godinama zna, ma
koliko taj organizam odnedavna bio u
novoj fazi promjena. Što je pregovorima uglavljeno za učlanjivanje Hrvatske
također se malo po malo saznavalo već
tokom pregovora; upravo ono najzanimljivije, tj. sporne točke poput neovisnosti
pravosuđa ili državnog subvencioniranja
kronično bolesnih brodogradilišta, izlazilo je u javnost sa svakim zapinjanjem
u zatvaranju pregovaračkih poglavlja.
A ako se, dostupnim informacijama i ekspertizi unatoč, i dalje ne zna dovoljno,
razlog treba potražiti ne u nedostatku
‘inputa’, nego u nespremnosti i nesposobnosti da ga se kritički probavi.
Tek nedavno pojačani intenzitet zanimanja za narav Evropske Unije i posljedice
priključenja Hrvatske (ako birači tako
odluče) nije donio konkretniju raspravu o
eventualno problematičnim elementima
potpisanog ugovora, nego polarizaciju.
Doduše, drugo ne bi trebalo ni očekivati
uoči izjašnjavanja koje se svodi na “protiv” ili “za”, ali dalo bi se očekivati pobornici i protivnici izlaze s nešto određenijim
razlozima, analizama koristi i štete i tome
slično. Može se i čuti i čitati o raznoraznim
razlozima, ali oni nisu motiv prihvaćanja
ili protivljenja EU, nego naknadna, radi
javnog učinka sklepana potkrepa već
zauzetog stava. Ovo može djelovati kao
omalovažavanje, ali dovoljno je pobliže
pogledati te ‘razloge’.
PRIGOVORI - IZGOVORI
Jedan od najučestalijih vrti se, u raznim
29
formulacijama, oko gubitka suverenosti
Hrvatske u evropskoj nadnacionalnoj
asocijaciji – i to baš asocijaciji u kojoj
je za odlučivanje uvjet najvećim dijelom
bio jednoglasnost, što znači da pojedina država-članica može uskraćivanjem
pristanka spriječiti donošenje odluke.
Taj je način, doduše, i nefunkcionalan i
nedemokratičan, pa se posljednjih godina
uvodi i većinsko (premda i dalje ‘visoko
kvalificirano’) odlučivanje, ali nedavni
primjer Ujedinjenog Kraljevstva pokazuje
koliko je i dalje moćna odluka pojedine
države koja vetom sprečava promjenu
temeljne norme. Drugi se prigovori tiču
znamenitog “demokratskog deficita”
(odnosno, valjda, deficita demokracije)
u EU; govore o ograničenoj ulozi jedinog
demokratski biranog tijela Unije – Evropskog parlamenta, o tome da najmoćnija
tijela i funkcionari nisu birani, itd.
Ti prigovori sami proturječe prethodnome: ne može se imati i savez
država koje čuvaju svoju suverenost, i
demokraciju; ako se polazi od nacionalne suverenosti, onda se i pretpostavlja da nema demokracije. Treća je
skupina prigovora vezana uz klasične
kolektivističke, populističke ili primitivne
ljevičarske topose – od ‘krupnog kapitala’ koji će ulaskom u ‘neoliberalnu’ EU
probiti nacionalne granice i porobiti Hrvatsku, preko ‘stranaca’ koji će budzašto
pokupovati nacionalno bogatstvo, do
onih drugih stranaca koji će naseljavanjem preplaviti naš teritorij, umiješati nam
se u upravljanje lokalnim zajednicama i
zauzeti ‘naša’ radna mjesta. Premda bi
prigovori protiv ulaska u EU zavređivali
i obuhvatno istraživanje i konkretniju
raspravu, i ovako zbirno pokazuju u
kakvom se tjesnacu nalazi jedno društvo
pred krupnom promjenom, a bez kapaciteta da aktivnim sudjelovanjem u politici
utječe na tu promjenu i učini državne
institucije pouzdanima i djelotvornima.
Zahtjevi za ‘javnu raspravu’ upućeni
državi, umjesto da se samo društvo (sa
svim udrugama, partijama, sindikatima
i kim god hoće) u nju naprosto upusti
i sagleda stvarne probleme, zapravo
nisu izraz volje za suočavanje s problemima, nego vapaj za ugroženom
izvjesnošću. Ustaljene institucije i ideje
nacionalne države nisu doduše ni od
čega štitile društvo, ali su naprosto
svojom tradicionalnošću davale dojam
nečega čvrstog. Kako stvoriti produktivna
rješenja na otvorenom polju interakcije s
drugima i u tome naći izvjesnost – to tek
treba iskusiti.■
HOĆE LI ZAGREBAČKI TRG
ŽRTAVA FAŠIZMA PONOVNO
BITI TRG KULUNA BANA
Niti jedan zagrebački trg nema burniju prošlost i nije preimenovan toliko puta kao Trg žrtava fašizma. Od Trga N do Trga žrtava
fašizma. A možda ponovo osvane pod NDH nazivom
– Trg Kulina bana. Kod nas je sve moguće, pogotovo
kada je o ovom trgu riječ…
P
očetkom 20-tog stoljeća bilo
je to gradsko smetlište, kasnije vojni logor na kojem su
se okupljali regruti koji su
upućivani u Prvi Svjetski rat,
a nakon rata sajmište. Razvojem grada
ledina postaje urbanizirani trg na kojem
bogati Židovi grade palače koje projektiraju tada najpoznatiji arhitekti. Trg je
tada naprosto izložba sjaja moderne
arhitekture. Trg dobiva i prvo ime - Trg
N, međutim Kralj Aleksandar htio je da
Ivan Meštrović u sredini tog trga izgradi
spomenik njegovom ocu i tada Trg dobija
ime Trg Kralja Petra I, Velikog Oslobodioca. Lukavi Meštrović umjesto konjaničkog
spomenika projektira umjetnički paviljon
kružnog oblika s tada najvećom staklenom kupolom u Evropi. Novoizgrađenu
Piše: NINOSLAV KOPAČ
umjetničku galeriju blagoslovio je nadbiskup Alojzije Stepinac 1. oktobra 1938.
godine i nekoliko dana nakon toga otvorena je prva izložba: Pola vijeka hrvatske umjetnosti, koju neki umjetnici bojkotiraju zbog imena mjesta na kojem se
održavala, te nekoliko dana kasnije u Hrvatskom glazbenom zavodu otvorili drugu izložbu istog imena. Tada je Meštrović
na kritike da se dodvorava kralju dao i
svoj komentar: “Meni su bili povjerili da
napravim jedan spomenik. Nisan tija
napravit niko kljuse s gizdavim ja’ačom.
Zamislija san da napravim kuću koja će
biti i dom umitnika. To je prifaćeno, i kako
možete vidit, kuća je uziđana. Nima vajde svađati se kakva će tabla bit i šta će
na tabli pisat. Pa ništa nije vično. Tabla
se može minjat, i slova na njoj. Kuća će
30
uvik ostat. Izložba Pola vika ‘rvacke umjetnosti će biti, pa ko oće - izložit će. Ko
neće, neće bit grijota. Svi će bit pozvani“.
„Tabla“ je stvarno vrlo brzo promijenjena.
Nakon samo tri godine Ante Pavelić dobiva ključeve paviljona i on donosi odluku
da se ta prekrasna građevina pretvori u
džamiju, kao dar muslimanima koje je on
nazivao „cvijećem Hrvatskog naroda“, a
Trg je preimenovan u Trg Kulina bana.
Arhitekta Stjepan Planić projektirao je tri
minareta koji su bili izgrađeni od kamena
netom srušene židovske sinagoge, a na
uređenju unutrašnjosti radili su najveći
umjetnici među kojima Ivo Lozica i Vanja
Radauš. Lozicu su nedugo nakon toga
na rodnoj mu Korčuli strijeljali talijanski
fašisti, a Vanja Radauš je otišao u partizane. Interesantno je da je i projektant
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Na samo nekoliko desetaka metara od ambasade Evropske unije osvanuo je Dom specijalne policije, ukrašen mačevima
i munjama sa portretom u Hagu osuđenog generala Mladena Markača
paviljona Meštrović završio u ustaškim
zatvorima. Prvo na zloglasnoj Savskoj
cesti, a kasnije u Jasenovcu. Džamija se
gradila pune tri godine i otvorena je tek u
augustu 1944. Muslimani se u njoj nisu
dugo molili. Ima nekoliko priča o tome tko
je uklonio minarete, ali najvjerojatnija je
ona da su to uradili njemački zarobljenici
kojima je obećano da će ih pustiti kući ako
brzo i bez štete za okolicu uklone minarete, što su i učinili. Žalosno je da i danas
neki rušenje minareta smatraju vandalskim činom, a i danas mnogi taj trg zovu
Džamija, što zbog neznanja, što zbog
nostalgije iako je pretvaranje umjetničkog
paviljona bio nadasve vandalski čin, a
džamija nije zapravo tu služila svrsi niti
godinu dana. Najbitnije od svega je da to
vrijeme i tadašnja namjena trga spada u
najmračniji dio hrvatske povijesti. Nakon
demontiranja džamije trg je dobio novo
ime Trg žrtava fašizma. To ime Trg nije
dobio bez razloga. Dolaskom ustaša
sve velebne, uglavnom židovske palače
konfiscirane su, vlasnici završili po logorima smrti, a palače pretvorene u sjedišta
javne i tajne policije i mučilišta za ljude
iz kojih se rijetko izlazilo žive glave, i to
samo zbog jednog razloga, a to je - imali
su drugačije poglede na život. Na Trgu
je jedno vrijeme „stolovao“ i čuveni Dido
Kvaternik, a u obližnjoj Bulićevoj ulici
stanovao je najveći ustaški krvnik Maks
Luburić. U zgradi koju je Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, prije
rata, izgradila za stanove za iznajmljivanje, kasnije poznatoj kao Studentski dom
bio je smješten je Stožer Zaštitnog redarstva za grad Zagreb. To je bilo sjedište
zagrebačke policije za vrijeme NDH. U istoj se zgradi nalazio zatvor. Glavno policiIDENTITET/ BR. 161 / 2011.
jsko tijelo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
bila je Ustaška nadzorna služba (UNS).
Ona je kontrolirala cjelokupni rad svih
ustaških i državnih institucija. Po svojoj organizaciji bila je slična nacističkom
Glavnom uredu državne sigurnosti (Reichssicherheitshauptamt - RSHA), čiji je
najzloglasniji dio bio Gestapo (Geheime
Staatspolizei ili Tajna državna policija).
Na čelu UNS-a bio je Eugen Dido Kvaternik, sin vojskovođe Slavka Kvaternika.
Zanimljivo je da je on ujedno držao i funkciju ravnatelja RAVSIGUR-a (Ravnateljstva za javni red i sigurnost), čime je bio
na čelu svih policijskih službi u NDH. U
nadležnosti UNS-a i RAVSIGUR-a bila je
i uprava koncentracijskih logora. Sjedište
UNS-a, s pripadajućim mučilištem i zatvorima, nalazilo se u zgradi na uglu Zvonimirove ulice i današnjeg Trga žrtava
fašizma, na adresi Zvonimirova 2. Zatvori
su bili i u podrumima zgrade na uglu Trga
i Zvonimirove 1, na broju 1 i 2 Trga žrtava
fašizma, a iz podruma u ulici Račkoga 9
na strijeljanje su između ostalih odvedeni
i hrvatski književnici August Cesarec i
Ognjen Prica. Devedesetih godina pobjedom HDZ-a kada je Hrvatska iz „jugoslavenskog mraka“ dovedena na „svijetlo
demokracije“, odlukom Franje Tuđmana
Trg žrtava fašizma postaje Trg hrvatskih
velikana. Nakon desetogodišnje borbe
mirovnjaka i boraca za ljudska prava
da se trgu vrati staro ime, tek nakon
smrti „neumrloga“ predsjednika trgu je
vraćeno ime Trg žrtava fašizma. Što mislite čemu toliko pišem o povijesti jednog
zagrebačkog trga? Razlog je nedavno
pretvaranje jednog od najljepših uličnih
lokala u gradu u Dom specijalne policije! Nekako u zadnjim danima HDZ-ove
31
vladavine na zgradi koja ima mračnu
policijsku povijest osvanuo je gizdavi
u prethodnoj rečenici citirani natpis, a
stakla izloga ukrašena su mačevima i
munjama. Prvih dana bile su i izložene,
kao slučajno, knjige naslovom General
pukovnik Mladen Markač s, naravno, njegovim portretom. Nakon nedavnih izbora
knjige i plakati s likom generala su maknuti iz izloga. Možda je tome i razlog što
je samo nekoliko desetaka metara dalje,
na istom trgu, smještena ambasada Evropske unije kojoj toliko težimo i nadamo
se skorom ulasku. Da nije tužno, bilo bi
smiješno, ali točno na pola puta između
policije i Evrope glavno je sjedište HDZa. Znakovito je, kako se sada to zvanično
kaže za značajno, da je dva dana pred
Božić trgom orio muslimanski poziv na
molitvu, i to točno po pravilima prilikom
izlaska, u podne i prilikom zalaska sunca.
Zaprepaštenim građanima je objašnjeno
da je to „umjetnički performans“, koji bi
vjerojatno trajao i nekoliko dana da gnjevni građani nisu zvali policiju, smatrajući
to ustašo nostalgijom. Kako je krenulo
možda uskoro ugledamo kao performans i dvadesetak momaka obučenih u
ustaške uniforme kako u ime „umjetnosti“
paradiraju Trgom žrtava fašizma. Na kraju, možda je ideja onoga tko je odlučio
ulični lokal pretvoriti u klub, a preko cijele fasade postaviti natpis DOM SPECIJALNE POLICIJE bila nepromišljena, ali
u svakom slučaju je nadasve provokativna. Ili, ako u svemu što nas okružuje
ima simbolike i skrivenih znakova, možda
je ideja onoga tko je to omogućio bila „na
mala vrata“ vratiti trgu staro ime i namjenu - Trg Kulina bana, kao po onoj: „Da
se Turci jadu ne dosjete“!?■
granični slučajevi
EKONOMSKA KRIZA PROBUDILA NOSTALGIJU ZA ‘BOLJOM
PROŠLOŠĆU’ IAKO SE POSTAVLJA PITANJE JE LI SAMO RIJEČ O
NESELEKTIVNOM IDEALIZIRANJU JEDNOG RAZDOBLJA
SAMO KAPITALIZAM
KOMUNIZAM SPAŠAVA
U većini tranzicijskih zemalja kapitalizam je rezultirao tek tajkunizacijom, odnosno, redikulizacijom novog ekonomskog koncepta
kroz sumnjivo bogaćenje pojedinaca, dok je na mjesto upražnjene
političke doktrine komunizma zasjeo nacionalizam, ili
se naprosto govori o eroziji svih društvenih vrijednosti
Piše: HRVOJE PRNJAK
I
ako će netko kazati da smo mi
ionako “oduvijek u krizi”, službeni
ulazak u recesiju donio je posljednjih godina posebnu zabrinutost,
ne samo za održavanje standarda, nego i aktualizirao pitanje o valjanosti sustava kojega smo, živeći u ne
baš naročito bogatom socijalističkom
društvu do raspada Jugoslavije, zazivali
kao svojevrsni raj na zemlji, Fukuyaminim riječima rečeno, kao svojevrsni
“kraj povijesti”. Danas, o “toj vražjoj recesiji” govore i misice i prodavačice na
Dolcu, podjednako uvjerene da znaju
što to ustvari znači... Znamo i tko je kriv:
banksteri, oni koji grabe samo sebi, velike korporacije i gramzivi tajkuni; pa to
svi znaju, i spomenute misice kao i kumice. No, to nije slučaj samo kod nas:
kapitalizam se propituje i u SAD-u i u
Europskoj uniji podjednako. U Kini ili Indiji, istina, nešto manje, jer su te države
u velikom ekonomskom zamahu i možda
ih tek čekaju ovdašnje “kapitalističke”
dileme. Bilo da se radi o simplificiranim
“objašnjenjima” koja počivaju na neumjerenom idealiziranju prošlosti, ignorirajući
sve što je predstavljalo ozbiljne mehanizme ekonomske propasti, ili je riječ o
preoptimističkom relativiziranju aktualne
krize, jasno je da previše pitanja traži
odgovor, čak i ako ne živite u Španjolskoj,
gdje je stopa nezaposlenosti prešla 22
posto! “Mada je više puta dokazao svoju
žilavost, elastičnost, danas su unutrašnje
rezerve kapitalizma u svijetu potpuno istrošene”, konstatirao je nedavno
za novosadski Magyar Szó mađarski
ljevičarski filozof Gáspár Miklós Tamás,
uvjeren u “nezaobilaznost” konačnog poraza kapitalizma, ovdje mišljenog kao u
smislu ekonomskog koncepta, manje kao
političke doktrine. Pitanje je pogotovo aktualno u tranzicijskim državama, u koje
se i sami ubrajamo, i to ne samo od trenutka izbijanja posljednje krize u Evropi.
Naime, u većini tranzicijskih zemalja kapitalizam je rezultirao tek tajkunizacijom,
odnosno, redikulizacijom novog ekonomskog koncepta kroz sumnjivo bogaćenje
pojedinaca, dok je na mjesto upražnjene
političke doktrine komunizma zasjeo nacionalizam, ili se naprosto govori o eroziji
svih društvenih vrijednosti. Zanimljivo,
još prije pet godina istraživanja javnog
mnijenja su pokazala da gotovo četvrtina
Mađara vjeruje da je bivši komunistički
režim bio - bolji od demokratskog. Točno
23 posto Mađara reklo je da im se više
sviđa socijalizam, njih 28 posto mislilo je
32
da je bolja sadašnja demokracija, za 36
posto oba režima bila su jednaka, dok je
13 posto njih smatralo da ne valja ni jedan. Zanimljivo, još veću podršku bivši je
režim imao u Slovačkoj (31 posto), dok
je recimo u Češkoj više od 50 posto ispitanika tvrdilo kako im je bolje u - prezentu
slobodnog tržišta, nego što je to bilo u vrijeme jednopartijskog sustava s tzv. planskom ekonomijom.
MARKS PONOVO AKTUALAN
Čitali smo u međuvremenu i o porastu
interesa javnosti za Marxova djela, što
je diljem Evrope povećalo i prodaju knjiga rodonačelnika marksizma, no, ti podaci sasvim sigurno nisu i jamstvo da je
odgovor za dileme današnjice ideologija
iz prošlosti. Uostalom, nikada kroz povijest prošla “rješenja” nisu bila ključ za
nedaće sadašnjosti, još manje put do
“bolje budućnosti”. Na teze da je “nekad
bilo bolje”, aktualni premijer, inače čelnik
SDP-a, Zoran Milanović, ovako je odgovorio u nedavnom intervjuu emitiranom
na Kapital Networku: “Ma, vraga je bilo
bolje. Nema socijaldemokracije izvan kapitalizma, jer je ona nastala kao ljudsko
lice kapitalizma, baš kao što niti liberalna
demokracija ne postoji izvan kapitalizma”. Šef socijaldemokrata je dodao i to
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Čak i oni koji izričito spominju komunizam, u svom ogorčenju aktualnim socijalnim i drugim nepravdama, zapravo u
najmanjem postotku žale za bilo kakvom ideologijom, ponajmanje za neslobodama koje su bile svojstvene jednopartijskom sustavu, nego je riječ o tome da ljudi jednostavno žude za pravdom i jednakošću
da je kapitalizam “po prirodi stvari liberalan”, ali i kako “mora biti i reguliran, to je
mjesto za stalnu i vidljivu ulogu države,
keynesovsku ulogu države”, prisnažio je,
očito se distancirajući od ideja koje su se
širile na prosvjedima u sklopu pokreta
“Occupy Wall Street”. Nećemo sada ulaziti u to je li Milanović samo htio na taj
način definitivno skinuti sa sebe i svoje
stranke stigmu “crvene opasnosti”, kojom su ga “gađali” HDZ-ovi jastrebovi i
neki desničarski kolumnisti, no neporecivo je da svi volimo selektivno i često
nekritički idealizirati osobnu ili kolektivnu
bolju prošlost, ako ni zbog čega onda
zbog utjehe u nekom teško podnošljivom
trenutku sadašnjice. Što bi rekao veliki
Miroslav Krleža, po prisjećanju kojega
je Predrag Matvejević nedavno iznio u
riječkom Novom listu: “Kako je bila lijepa
Republika pod Carstvom - reče Moupassant. Tako i socijalizam pod kapitalizmom.” A kad smo se već dohvatili citata,
prisjetimo se i sad već glasovitog istupa
svjetski popularnog slovenskog filozofa
Slavoja Žižeka, koji je prošlog listopada,
za obraćanja prosvjednicima u New Yorku suvremeni kapitalizam usporedio sa
scenama iz crtanih filmova u kojima negativac dođe do litice, pa onda još neko
vrijeme nastavi s hodom, iako više nema
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
tla pod nogama. Kao metaforu o naravi neoliberalnog kapitalizma, ispričao
je i sljedeći vic: “Čovjeka iz Istočne
Njemačke poslali su u Sibir. S obzirom
da je znao da će mu cenzori čitati sva
pisma, dogovorio se s prijateljima oko
šifre pomoću koje će komunicirati - ono
što je napisano plavom tintom je istina,
ono što je napisano crvenom je laž. Nakon nekoliko mjeseci stiglo je prvo pismo
i sve je bilo napisano plavom. U pismu je
stajalo: ovdje je sve divno. Trgovine su
pune dobre hrane. Filmovi prikazuju dobre filmove sa zapada. Stanovi su veliki
i luksuzni. Jedina stvar koju ne možete
kupiti je crvena tinta”.
ZAVRŠIO BRAK KAPITALIZMA I
DEMOKRACIJE
Upravo na takav način, tvrdi Žižek, žive
ljudi u suvremenom svetu: “Imamo sve
slobode koje želimo. Ali nedostaje nam
crvena tinta. Nemamo jezik kojim bi izrazili svoju ne-slobodu. Način na koji
nas uče da govorimo o slobodi, ratu i
terorizmu falsificira slobodu. Zbog toga
ste vi tu: da nam svima date crvenu
tintu”, kazao je Žižek demonstrantima,
napomenuvši da zbog toga “nisu i komunisti”, odnosno “neprijatelji demokracije”,
kako bi to htjeli prikazati “oni koji svaku
kritiku kapitalizma vide kao napad na
33
demokraciju”. Drugim riječima, kad
čovjek malo bolje razmisli, jasno je da
čak i oni koji izričito spominju komunizam, u svom ogorčenju aktualnim socijalnim i drugim nepravdama, zapravo u
najmanjem postotku žale za bilo kakvom
ideologijom, ponajmanje za neslobodama koje su bile svojstvene jednopartijskom sustavu, nego je riječ o tome
da ljudi jednostavno žude za pravdom i
jednakošću. Od svih neumjerenih želja,
tu nitko nema pravo osuditi. “Neki kažu
da ste sanjari. Pravi sanjari su oni koji
misle da stvari mogu beskonačno dugo
ostati iste. Mi nismo sanjari! Mi se budimo iz sna koji je postao noćna mora”,
kako je to kazao Žižek prosvjednicima na
Wall Streetu, dodajući da je “brak kapitalizma i demokracije gotov”. Vidjet ćemo
je li Žižek u pravu, samo pri tom treba
imati na umu i Tamásovo upozorenje o
opasnosti da, ukoliko “kapitalizam koji
se ruši ne bude zamijenjen maštovitom i
pozitivnom formom”, iz svega toga mogu
proizići “fašizam, barbarstvo, ekološke
katastrofe, destrukcija, glad, epidemije,
kraj svijeta”. A takav scenarij, naglasio
je, najmanje je potrebno objašnjavati baš
građanima bivše Jugoslavije, koji su se i
sami uvjerili u sličan scenarij početkom
devedesetih.■
ženski nered
AKO JE OVAKO DOBRO
ONDA PARDON!
Vladin ured za ravnopravnost spolova, od svog osnutka u februaru 2004.
i s “vječnom” ravnateljicom Štimac-Radin, do danas se može “pohvaliti”
dvjema krajnje lošim, ustvari neupotrebljivim Nacionalnim politikama za
ravnopravnost spolova, te nerješavanjem niti jednog od fundamentalnih pitanja položaja žena u Hrvatskoj, u rasponu od
sistema skloništa za žene do rodnih studija
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
D
ana 29. 12. 2011., tri dana
prije pucnjeva iz svih oružja
i oruđa, pušaka, pištolja, mitraljeza, šampanjskih boca,
petardi, pucanja živaca i/
ili prsluka, nova vlada je blagovijestila
o tome tko su najvažniji suradnici novih
ministara i još sijaset sličnih zanimljivosti.
Među ostalima izvijestila je i o osobama
ovlaštenima za privremeno obavljanje
poslova ravnatelja raznih ureda Vlade
sve do imenovanja ravnatelja tih ureda
temeljem javnog natječaja, a najduže
do šest mjeseci. Ovdje nas zanima Vladin ured za ravnopravnost spolova, koji
će, tih ne duže od šest mjeseci, voditi
dosadašnja ravnateljica Helena Štimac
Radin. Ako potisnemo jak osjećaj vlastite
naivnosti, splet novih okolnosti bi mogao
biti poticaj za (konačno) otvaranje javne
diskusije o tome kakav je to Ured, kako
radi, što radi i što ne radi, radi li dobro
ono što radi… Nije mala stvar za jadno
stanje ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj imati jedan od najvažnijih i potencijalno snažan mehanizam kakav
je Ured za ravnopravnost spolova, kao
mjesto kreiranja Nacionalne politike za
iste svrhe, koji bi uz to bio i programski i
strateški osmišljen pa time i djelotvoran.
Okolnosti su naime takve da se tu priliku ne bi smjelo propustiti. Dugogodišnji
nikakav ili traljav rad Ureda nije dobio
gotovo nikakve kritike, zahvaljujući prije
svega nedodirljivosti ravnateljice ureda
Helene Štimac Radin (s naglaskom na
Radin). A nedodirljivost je po svoj prilici
osiguravana važnim glasom koalicijskog
partnera tadašnje HDZ-ovske vlasti prezimena - Radin. Drugi je razlog, recimo u
programskoj i strateškoj smislenosti i efikasnosti rada Ureda, jednostavno teško
naći. Danas, u situaciji promjene na
vlasti, pri čemu pobjednici s osvojenom
više nego komotnom većinom nisu primorani kalkulirati s jednim poslaničkim
glasom i ovisiti o njemu, šanse su mnogo
realnije da se razrađenim prijedlozima na
novu vlast utječe pa onda i dogode nužne
promjene u radu Ureda. Vladin ured za
ravnopravnost spolova, od svog osnutka
u februaru 2004. i s “vječnom” ravnateljicom Štimac-Radin, do danas se može
“pohvaliti” dvjema krajnje lošim, ustvari
neupotrebljivim Nacionalnim politikama
za ravnopravnost spolova (2006.-2010.
i 2011.-2015.), nerješavanjem niti jednog od fundamentalnih pitanja položaja
žena u Hrvatskoj, u rasponu od sistema skloništa za žene do rodnih studija.
Naime, za sve ovo vrijeme nije niti zacrtan suvisao sistem skloništa za žene (da
ne govorimo o obrnutom principu, sklanjanja nasilnih muškaraca), već se i dalje
održava nekoliko, to jest, nedovoljno
skloništa, koja funkcioniraju svako samo
za sebe, a tako se i snalaze u vlastitom
preživljavanju. Jednako je i s, na drugom
kraju skale, studijama roda (ne brkati s
Centrom za ženske studije kao jednom
od potencijalnih točaka rodnih studija)
kao sistemom istraživanja, izučavanja
34
i podučavanja. S tim u vezi, još su u
prvoj Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova bili kako tako zacrtani
neki planovi, ali u slijedećoj su potpuno
izostavljeni. Ništa od institucionalizacije,
uvođenja studija roda na neke katedre,
pa je sve i dalje ostalo na interesu i dobroj volji rijetkih pojedinki/aca ili još rjeđih
katedri da se time bave. Izvaninstitucionalno, Centar za ženske studije se bavi
koječime, najmanje istraživanjima i teorijskim radom. Jedini ženski arhiv ne samo
u Hrvatskoj, već i prvi nastao u nezapadnom svijetu, Ženska infoteka, više niti
ne postoji, jednako kao niti jedan (Kruh i
ruže) od dvaju feminističkih časopisa koji
su postojali. Jedan od krupnijih ciljeva
i zadataka, onaj vezan uz sistem kvota
kojima bi se poduprlo ulazak žena u politiku, napravljen je tako traljavo da još ni
ne funkcionira, s mizernim šansama da
mu se to u nekoj budućnosti ipak posreći.
VAGINALNI DANI
Pa što je onda ured radio gotovo jednu
deceniju? Dovoljno je pogledati na webstranice i uvjeriti se u silan rad na putovanjima po bijelom i našem malo tamnijem svijetu, priređivalo se igrokaze (Javno
čitanje “Gričke vještice” uz performans
“Zagorka i ravnopravnost žene”), brojne nezanimljive konferencije, npr. ona
neobično inventivnog naslova koji prati
i, vidimo, dalje promovira esencijalističku
zabludu o valjda genetskoj, miroljubivosti žena: “Žene u politici – mir u svijetu”,
istraživalo se najčešće na omiljenu temu
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
o ženama u politici. Tako smo po stoti put
imali istraživanje pod zanimljivim i intrigantnim naslovom “Žene u hrvatskoj politici”. Da li se doista mislilo na “žene u hrvatskoj politici” ili se, nadajmo se, mislilo
na “žene u politici u Hrvatskoj”, nećemo
nikada saznati, no kako je to radila organizacija (CŽS) čije istaknute članice
imaju problema s pojmovima, pa uporno
govore o ženskim ljudskim pravima umjesto o ljudskim pravima žena, nada ima
slabe izglede. Bilo je i sijaset javnih promocija, foruma, okruglih stolova, neki i
sa sportsko-aktivističkim naslovima, kao:
„Trkom u EU – Razgovarajmo otvoreno:
što nas čeka sutra?“, dalje da ne nabrajamo. Velika većina tih “aktivnosti” odvijala se u suradnji s petnaestak grupa ili
organizacija od kojih bi neke, uz dužno
poštovanje za moguću suradnju s VURSom na već nečemu što se odnosilo na
rodnu tematiku, vrlo teško ponijele epitet
ženske ili feminističke grupe ili organi-
alnu politiku Ureda, da bi kao posljedica
infoteci bio odbijen zahtjev za potporu, s
pratećim skandalom u kojem se pokazalo
u kojoj mjeri Ured manipulira, falsificira i
tsl., dok je s druge strane pokorna klijentela šutjela i pravila se da ne razumije
problem. A možda doista ne razumije?
Na stranu sada to tko je koga zeznuo,
tko je ili nije koga podržao iz principa pa
zbog istoga i sam nešto riskirao, problem
se ionako teško ili nikako može otklanjati
zahtjevom za moralnošću. Ono što je sistemski pogrešno u samom radu Ureda
jest da ima određena sredstva koja može
donirati organizacijama, i to praktički s
ekskluzivnim pravima odlučivanja kome,
kako i koliko. Mogućnost za korumpiranje je pritom enormna, a u slučaju
aktualne, vječne ravnateljice, šanse su
poprilične. Vidjelo se to lijepo na spomenutom slučaju Ženske infoteke, natječaj
bez natječajne komisije, uskraćivanje
dokumentacije, falsificiranje… sve smo
to imali, a sve je pokrilo i
nadležno MiniJedan od krupnijih ciljeva i zadataka, zataškalo
starstvo, kojem je na čelu
onaj vezan uz sistem kvota kojima bi tada bila Jadranka Kosor. U
u kojem se osobno
se poduprlo ulazak žena u politiku, slučaju
sudjeluje teško je biti obnapravljen je tako traljavo da još ni jektivni svjedok, stoga valja
spomenuti i one druge, primne funkcionira
jerice slučaj Vijeća za medije, kojeg je VURS osnovao
zacije (npr. Hrvatsko sociološko i filo- i koje je djelovalo “kao nezavisno tijelo”,
zofsko društvo). Jednako kao i čudesno kako je rado isticano. Nekoliko žena radiukazanje Centra za žene žrtve rata, koji lo je u tom Vijeću uz novčanu mjesečnu
valjda postoji ali se tragove nekih ak- naknadu i sve bi to bilo u redu da se
tivnosti već davno u javnosti nije zamijeti- nekim slučajem nije zamjerilo ravnateljici
lo. Međutim, da sve te i slične grupe ipak Štimac-Radin, koje je “nezavisno tijelo”,
nešto “rade” vidi se jedino iz financiranja Vijeće za medije, smjesta raspustila. Narkoje provodi Vladin ured, gdje se lijepo avno i opet bez posljedica.
može vidjeti za koji je rad koja od tih gru- NEMA MJESTA OPTIMIZMU
pa dobila sredstva. Pa je tako fantomski Da bi sredstva za potporu ženskim gruCentar za žene žrtve rata dobio sredstva pama i organizacija trebala postojati,
(uz još neke) za održavanje V-Day (vag- pa i veća, to je van diskusije. No bilo bi
inini dani), 16 vagininih dana aktivizma racionalnije, te s manje izglednim korupitd. Obzirom na stupidnost te aktivnosti, tivnim djelovanjem i odgovarajućim efekbilo bi bolje da im se plati da to ne rade, tima, da ih se izmjesti u Nacionalnu zakno ne trebamo se mnogo plašiti, aktivnost ladu za razvoj civilnog društva, koja ima
je ionako dobro prikrivena. Kad se sve to razrađene mehanizme, kao zaseban fond
poveže, VURS surađuje s petnaestak s isključivom namjenom za programe i
organizacija, financira njihove djelatnosti aktivnosti koje se bave problemima žena
i time ih klijentelistički vezuje, upisuje te u društvu. Naravno, (i) u suradnji sa
djelatnosti u svoje programe i izvještaje, VURS-om. Na kraju, VURS nam treba,
uz njihov dobrovoljan i veseo pristanak. ali ne ovakav bezidejan, kada je riječ o
Očekivati od tih grupa da kritiziraju rad onom čime bi se trebao baviti, i u kaosu,
ovakvog Ureda bilo bi naivno; napokon, obzirom na funkcioniranje i rezultate, kojednom sam (tada još kao voditeljica jih uostalom niti nema. Ono što je nužno
Ženske infoteke) sama kritizirala Nacion- jest, obzirom na prvi prigovor, fokusiranje
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
35
na
nekoliko
ključnih, fundamentalnih
aktivnosti kao što je
gore spomenuto,
sistemsko rješenje
zaštite
žena
kroz
skloništa kao elementarni
oblik zaštite, do rodnih studija,
kao teorijskog sažimanja prakse ali
i promišljanja ispred nje. Uz
površne afirmativne akcije,
kojima je ionako cilj korigirati
ono što je rezultat postojećih
struktura, nužna je transformativna
politika, kojom bi se djelovalo na restrukturiranje samih sakrivenih okvira
koji generiraju rodnu neravnopravnost.
Bez svega toga, položaj žena u društvu
neće se mijenjati. To ako smo optimisti.
Realno, mogla bi se i pogoršavati, to
jest, pogoršava se, a jedan od indikatora
takvog procesa jest i jadan rezultat proteklih izbora i pad broja žena u Saboru.
Što se pak tiče onih koji su zaduženi da
vode ovakve urede, najmanji je problem
njihova nesposobnost. Najveći dio odgovornost leži na onima kojima ravnatelji
ureda odgovaraju i koji ih uostalom
postavljaju, u ovom slučaju Vladi. Oni koji
sjede u Vladi i u Saboru su ti koji su sve
to, i lošu programsku politiku, praćenu
naravno nikakvom strategijom, i kaos
upravljanja, s vidljivim zijevanjem mirno
prihvaćali. Napokon, i proizveli su ovakav
Zakon o ravnopravnosti spolova, kakav
nam već jest, nakrcan gomilom birokracije, pa se VURS može mirno baviti koordiniranjem raznoraznih tijela za ravnopravnost spolova po svim vladinim i nižim
institucijama, umjetno stvorenih, nezainteresiranih, nedjelatnih. Osim što netko
za to u općini, županiji i slično dobiva
plaću. I tako na svaki prigovor o bezidejnosti VURS može mirno odgovoriti da
je ionako Vladina stručna služba. Ideje
su, ili njihov nedostatak, dakle Vladine.
Pitanje je ima li u ovakvom sistemu
uopće zainteresiranih da se išta promijeni? Ravnateljici je sve OK, Vladi i Saboru (dosadašnjima) također. Klijentima
je također sve OK. Ostaje čekati da se
pojave zainteresirane građanke i građani
kojima jest stalo. Onih, na početku teksta navedenih “najduže šest mjeseci” do
imenovanja ravnateljice/a i nije tako malo
vremena da se otvori javna debata, da
se ponudi rješenja. Ili nam je baš ovako,
kako je – dobro. Onda pardon.■
zona zabranjenih letova
OBNAVLJA SE RAPALSKA
GRANICA
Tuđe masovnije migracije na vlastitom teritoriju unutar zajedničkih
evropskih granica trebali bismo shvatiti i kao mogućnost
jednakih šansi. Jesmo li sposobni za tako nešto?
N
ije ovo opomena za hrvatski ulazak u Evropsku
uniju. Nije ni antievropski
stav. Za EU sam. Kako
mogu biti protiv kad mi
je često na pameti izjava
bivšeg njemačkog kancelara Helmuta
Kohla, mislim da je to bilo 1994. godine:
„Moramo izgraditi Evropsku uniju da ne
bismo ponovo ratovali“. Možete li zamisliti što bi se u slučaju nekog novog rata,
sličnog, recimo, Drugom svjetskom, moglo dogoditi u Hrvatskoj. Ali i u susjedstvu. Kakve reprize zla bi mogli imati.
Pametnom dovoljno da shvati kako je sve
ostalo, uglavnom povezano s kvalitetnijim životom, samo plus na ono što bismo
mogli nazvati elementarnom egzistencijom na dužu stazu. Ova priča se,
zapravo, odnosi na Sloveniju, ali može
biti poučna za bilo koga drugog slične
historije. Talijanski investitori uz pomoć
talijanskih banaka u posljednjih godinu
Piše: MILAN JAKŠIĆ
dana ubrzano grade stambena naselja i
kuće u nizu sa slovenske strane granice.
Na području tzv. Krasa, zapadnog dijela
susjedne nam države koji i Slovenci i
Talijani zovu „Slovenska Toskana“, niču
naselja koja bi, kako mi rekoše tamošnji
Slovenci, trebali naseliti isključivo Talijani.
Radit će i dalje, recimo, u Trstu i Staroj
Gorici, a živjeti tamo gdje je veći mir i bolji
zrak. Toliko je stanova već izgrađeno da
bi Talijani tamo veoma brzo mogli postati
većinsko stanovništvo te se u dogledno
vrijeme masovno protegnuti sve do Postojne pored koje je nekada davno prolazila Rapalska granica koja je dijelila
Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca od
Italije. Da stvar bude gora, uvjeravaju me
moji domaćini sa Krasa, na taj bi način
bili poništeni rezultati Drugog svjetskog
koji su, zbog talijanskog poraza, najprije
Titovog Jugoslaviji, a zatim samostalnoj Sloveniji omogućili njihovo znatno
proširenje na Zapad. Obilazeći nova i za
sada uglavnom prazna stambena naselja
sjetio sam se slovenske kolektivne paranoje iz sredine 90-tih godina ovog vijeka.
U to vrijeme najviše je frke bilo zbog
30 kilometara slovenske morske obale.
Mnogi u Sloveniji vidjeli su je u rukama
Talijana koji nisu ni skrivali svoju ambiciju da se vrate na te prostore. U Rimu
je čak formiran poseban fond za kreditiranje kupovine slovenskog zemljišta kao
rezervna varijanta ako ne upale talijanski službeni zahtjevi da se talijanskim
ezulima vrati zemlja sa koje su protjerani
1945. godine. Ne tako davno nekoliko
puta za redom Franco Frattini, kao talijanski ministar vanjskih poslova i Gianfranco Fini kao predsjednik talijanskog
parlamenta, najavljivali su povratak Talijana na taj teritorij.
KOPNO UMJESTO MORA
Bilo natezanja oko prelaznog razdoblja
nakon kojeg bi Talijani mogli slobodno
kupovati zemljište u Sloveniji. Dogo-
SLOVENSKA TOSKANA - Talijanski investitori uz pomoć talijanskih banaka u posljednjih godinu dana ubrzano grade stambena naselja i kuće u nizu sa slovenske strane granice u koja bi se isključivo trebali naseliti Talijani. Do sada je u Divači izgrađeno
2.000 stanova. Mnogi Slovenci na takvo nešto gledaju kao na etničko čišćenje ekonomskim sredstvima
36
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
voreno je da to bude sedam godina.
Negdje u isto vrijeme jednako razdoblje
prilagodbe novim tržišnim uvjetima dogovorila je s Evropskom unijom i Austrija. Ali
to nacionalno osjetljive Slovence nikako
nije moglo umiriti jer su znali da se bogatiji susjed, čak bez prijelaznog razdoblja, može uspješno suprostaviti stranim
kupcima austrijske zemlje. Vremenom
su Slovenci prestali spominjati svoju
obalu jer se pokazalo da Talijane daleko
više zanima njihova unutrašnjost. Iste te
godine kad se i Kohl sjetio upozoriti na
mogućnost novog rata, kako se bismo
više bavili zajedničkim umjesto svojim
pojedinačnim problemima prstom upirući
na susjeda kao krivca vlastitih nevolja
sve dok ne počne šaketanje – ljubljanski
„Dnevnik“ je objavio komentar pod naslovom „Prvi smo počeli rat i nelegalno
se odcijepili“. Tako nešto sigurno nitko
nigdje nije očekivao. I to u vrijeme kada
su uglavnom svi osim Srba tvrdili da su
upravo Srbi glavni krivci za raspad SFRJ
i ratove koji su potom uslijedili. Objavio
sam o tome tekst u „Politici“, kao njezin dopisnik iz Ljubljane, te maltene bio
„razgrabljen“ kad sam nedugo nakon
toga došao u Beograd na nekakav dogovor u redakciju. Opsjedali su me bivši
savezni političari, bivši savezni poslanici
i penzionirani generali kako bi im pobliže
objasnio „kakav se to zaokret dogodio
u Sloveniji“. Osjetio sam želju u tih ljudi
kako bi to možda moglo biti nekakvo
historijsko kajanje koje bi nas valjda opet
trebalo okupiti zajedno u jednu državu.
Većina se razočarala kad sam im rekao
da se „Dnevniku“ takav tekst nije dogodio
zbog nečije naglo probuđene savjesti već
stanja obamrlosti zbog straha od Italije.
To ti je isto kao kada ti u životu potonu
sve lađe pa ti se savršeno fućka za velike ideje, historijske poteze i globalne
ciljeve. „Da je u Vrhnici ostala tenkovska
brigada JNA malo sutra što bi se Talijani toliko kurčili“, moglo se čuti u novonastaloj državi samo tri godine nakon
surovih egzekucija nad vojnicima bivše
jugoslavenske vojske. Tih dana sam pozvao u stan na piće dvoje svojih susjeda
Slovenaca, muža i ženu; on ekonomist, a
ona liječnica, koji su nekada davno išli na
radne akcije, pjevali partizanske pjesme
i… - ostali vjerni takvim uspomenama.
Većina Slovenaca inače ima pozitivno
mišljenje o obje Jugoslavije, kraljevini i
Titovoj. Za prvu smatraju da su tek u njoj
prvi puta doživjeli svoju punu nacionalnu
afirmaciju, a u drugoj se profilirali kao
njezina najuspješnija republika. PodIDENTITET/ BR. 161 / 2011.
sjetit ću zato na posjetu patrijarha Pavla
Sloveniji 1999., kada ga je ljubljanski nadbiskup i mitropolit Franc Rode dočekao
riječima: „Novembra mjeseca 1918. godine talijanska vojska je bila već pred
Vrhnikom, dakle pred vratima Ljubljane.
Samo hrabrosti srpskog majora Švabića i
njegovih vojnika možemo zahvaliti da se
talijanska vojska morala povući do granice koja je određena Londonskim sporazumom iz 1915. godine“. Dodao je Rode
i kako je srpski narod u svoja srce i svoje
kuće primio Slovence kad ih je Hitler
nasilno iselio sa mariborskog područja,
tj. Štajerske. Zahvalio se srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu što su
primili u svoje manastire slovenske monahinje kad su ih komunističke vlasti protjerale iz Slovenije itd. Slovenci su htjeli
svoju državu, tako uglavnom tamo vole
reći obični ljudi, zato što su zaključili da s
Miloševićem pod istim krovom nikada ne
bi mogli biti sretni.
ETNIČKO ČIŠĆENJE DRUGIM
SREDSTVIMA
Razgovarali smo Tone, Marija i ja i o tom
tzv. slovenskom „kompleksu majhnosti“,
iz čega je i po njihovom mišljenju izrastao
ogromni strah od ponovne talijanske najezde. Također i o „kompleksu koruškog
plebiscita“ o kojem će Slovenci progovoriti samo kada malo više popiju. Tek tada
njihova muka iz njih glasno izbija. Koji je
to stres. Koruški plebiscit je bio moguć jer
je srpska vojska u svom pobjedničkom
pohodu 1918. godine došla i do tog dijela
Austrije. Održan je dvije godine kasnije
kad su Slovenci većinom odlučili da ostanu u Austriji. Nisu htjeli da se priključe
novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca. A da su postupili suprotno
danas bi Slovenija bila veća najmanje
za trećinu. Kada Slovenca na to podsjetite kao da ste ga za srce ujeli. Tako
je pod gasom i Tone tu veče progovorio:
„Slovenci so se takrat opredelili tako kako
so se opredelili ker so srpski vojaki ropali
slovenske hiše in posiljevali Slovenke“,
kao iz topa je Tone ispalio pognute
glave sav svoj jad pravo u parket, koji
je očigledno već dugo gomilao u sebi.
„Tone te prosim, naj govoriti bedarije. Če
je negdo nekogar posiljevao so Slovenke
posiljevale srpske vojake…“, na šalu je
Marija skrenula pokušaj svog supruga da
na jedan pomalo iracionalan način opravda „strateško sljepilo“ svojih koruških
predaka. Historija se ponavlja, rekoše
mi moji domaćini na Krasu. Pokazali su
mi u Divači stambeno naselje i posebne
kvartove sa novim kućama. Sveukupno
37
je u tom mjestu izgrađeno 2000 stanova. Pošto Divača ima 3.000 stanovnika
odmah su 2.000 stanova pomnožili s najmanje dva stanara po stanu,“ to je minimum, a što ako ih bude i više po stambeno jedinici jer u taj broj valja ubrojiti i
djecu“, širom otvorenih očiju mi saopćiše,
te dobili 4.000 Talijana koji će uskoro
postati stanovnici Divače. Njihova daljnja
računica kaže da će zbog drastičnih demografskih promjena u korist talijanske
populacije Talijani na izborima osvojiti
vlast u tom mjestu, uvesti u škole i druge
institucije talijanski jezik i vremenom sve
živo potalijančiti. Bude li tamo jednog
dana uopće Slovenaca, jer će, uvjereni
su na Krasu, mlada slovenska populacija
iseljavati u druge dijelove Slovenije „Bit
će to etničko čišćenje drugim sredstvima“, uvjereni su moji domaćini.
Argumenti im ovako izgledaju - Slovenci
za razliku od Talijana neće moći kupovati
spomenute stanove jer je njihov kvadratni metar 2.800 evra, a u Mariboru i Celju
je, recimo, 1400 evra. Teško će dolaziti
i do posla jer će većinski Talijani, koji
kao što rekosmo imaju posao u Trstu,
sprečavati otvaranje novih radnih mjesta
na Krasu kako bi ladanjska atmosfera,
koju tamošnje nadolazeće stanovništvo
priželjkuje u tom dijelu Slovenije, dobila svoj pravi smisao. Sličan trend je i u
drugim mjestima uz granicu: na području
Sežane, Lokeva, Komena, Kozine, Nove
Gorice… Sve to je, zapravo, 15 minuta
vožnje automobilom do Trsta i Stare
Gorice. Potom slijedi, uvjeravaju me,
prodor dalje u unutrašnjost. Talijani navodno već kupuju zemlju na potezu od
Ajdovščine i Vipave prema Postojni. To
je, recimo, 20 do 25 minuta vožnje do
Trsta ili Stare Gorice. Na taj način će se
Ljubljani približiti na samo 40 kilometara,
a pošto nema više majora Švabića da
ih zaustavi u njihovom proboju u dubinu
slovenskog teritorija na tom području su
osnovane dvije građanske incijative „za
borbu protiv nove okupacije Slovenije“, kako mi rekoše njihovi osnivači:
Građanska inicijativa Kras iz Sežane i
Građanska inicijative za Primorsku iz
Ajdovščine. „Novi Bejrut ili Dublin bi se
ovdje mogao dogoditi“, upozoravaju moji
domaćini. Pošto s talijanske strane stižu
odgovori, možete i vi kod nas kupovati
zemlju i graditi stanove i kuće, nekako je
logično zaključiti kako bismo masovnije
migracije na vlastitom teritoriju unutar
zajedničkih evropskih granica trebali shvatiti i kao mogućnost jednakih šansi –
jesmo li sposobni za tako nešto? ■
pravo & nepravda
U RALJAMA PRAVOSUĐA
Hrvatski sudovi osudili su Ajdarića samo na temelju iskaza jednog svjedoka
koji je prisluškivao razgovor. K’ tome je svjedok imao duševni poremećaj,
oštećenje sluha, nepravomoćno je bio osuđen i nije imao nikakvih saznanja o ubojstvu. Iskaz je sadržavao neistinite činjenice i bio je suprotan iskazima drugih svjedoka. Za hrvatske sudove dovoljno
da čovjeku izreknu maksimalnu kaznu od 40 godina…
“
Pouzdano” svjedočenje nepouzdanog svjedoka
A sve je počelo krajem 2005. godine
kada je Neđo Ajdarić, Srbin iz Banja
Luke, okrivljen za šverc automobila
iz pritvora u remetinečkom zatvoru,
zbog zdravstvenih problema, prebačen
u zatvorsku bolnicu. Našao se u sobi s
Markom Grgićem optuženim za zločin u
Kutini 1998. godine gdje je iz koristoljublja ubijeno troje ljudi. S njima u sobi bio
je i izvjesni Stevo Štula, osoba oštećenog
sluha i po ocjenama psihijatara osoba sklona konfabuliranju (izmišljanju priča). Taj
i takav Štula bio je u svađi sa pritvorenim
Grgićem, koji se je navodno govorio protiv njihove zajedničke braniteljice Božice
Jakšić. Unatoč brojnim zdravstvenim
problemima, navodno je u više navrata
čuo tihe i povjerljive razgovore Grgića i
Ajdarića iz kojih se je moglo zaključiti da
su bili suučesnici u stravičnom zločinu
u Kutini. Po izlasku iz zatvorske bolnice
Štula svoju priču priča i policiji u Bjelovaru, a njegova braniteljica Božica Jakšić
ga, čuvši za ovakvo svjedočenje, znakovito pita - Za koga vi to radite? Ovakav
svjedok i njegovo svjedočenje bili su dovoljni hrvatskom pravosuđu za podizanje
optužnice i suđenje na Županijskom sudu
u Sisku. Optužnicu je sastavio zamjenik
županijskog tužioca Ivan Petrkač poznat
po optužnicama protiv Srba za ratne
zločine pravdajući iste sada već poznatim
tezama o „vjekovnoj mržnji prema svemu što je hrvatsko“. Baveći se ovakvim
izmišljenim slučajevima, sisački tužitelj
nije „imao vremena“ istražiti i sankcionirati one koji su “zaslužni” za likvidaciju
više stotina sisačkih Srba.
Nepravična presuda “pravične” sutkinje
Županijski sud u Sisku u vijeću sastav-
Tekst i foto: NIKOLA CETINA
ljenom od sutkinje tog suda Melite Avedić
kao predsjednice vijeća, suca toga suda
mr. Ane Beloglavec, te sudaca porotnika Rudolfa Humskog, Radmile Jurić i
Mladena Šipušića proglasilo je krivim prvookrivljenog Marka Grgića i drugookrivljenog Neđu Ajdarića, da su ušli u kuću
kroz vrata na do sada neutvrđen način
... ispalili po dva hica, a potom iz kuće
uzeli i zadržali za sebe neutvrđeni iznos
novca, ali ne manji od 960,000 kuna, te
ga međusobno podijelili. Temeljem ovako
“preciznih” činjenica Ajdarić je osuđen na
jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u
trajanju od 40 godina. Uz krunskog svjedoka optužbe svjedočio je i Josip Matko
koji je izjavio da nije stekao dojam da su
se Grgić i Ajdarić od ranije poznavali,
a nije ni primijetio da su potiho razgovarali. Grgić je u svojoj obrani naveo da
je Neđu Ajdarića prvi put u životu vidio
u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, te da je
Stevo Štula lagao kao svjedok pred sudom. Stevo Štula je stalno govorio kako
se boji robije te su stoga njegove laži i
razmišljanje proizašle iz toga kako bi sebi
olakšao svoj položaj. Iz obrazloženja
presude vidljivo je da je okrivljeni Ajdarić
naveo kako u vrijeme počinjenog zločina
nije bio u Hrvatskoj, a nikada u životu
nije bio u Kutini. Stevo Štula je psihopat
koji je na sudu dao lažni iskaz i koji mu
je svojim iskazom htio napakostiti, no
on ne zna zbog čega, pretpostavlja
da stoga što je on Srbin, a Stevo Štula
je pričao da je učesnik Domovinskog
rata - izjavio je u svojoj obrani Ajdarić. I
svjedok (ne)vjerodostojnosti kao što je
bio Štula bio je dovoljan sutkinji Meliti
Avedić da osudi optuženog Ajdarića na
maksimalnu kaznu zatvora od 40 godina
s obrazloženjem: „Iako o sudjelovanju IIokrivljenika ( Ajdarića,op.a.) u počinjenju
38
ovog kaznenog djela ne postoje nikakvi
materijalni dokazi... postoji iskaz svjedoka Steve Štule koji navodi II-okrivljenika
kao supočinitelja navedenog kaznenog
djela“. Nije se potrudila sutkinja Melita
Avelić pronaći niti jednu olakšavajuću
okolnost za Ajdarića, kao što je to napravila u jednom slučaju gdje su dvojica na
smrt pretukli čovjeka i osudila ih na po 7
godina zatvora jer su imali olakotne okolnosti kao aktivni sudionici Domovinskog
rata u kojem su i odlikovani. Vrhovni sud
Republike Hrvatske, naravno, potvrdio je
ovu rodoljubnu presudu.
Pravda je zadovoljena “rekla-kazala”
dokazima
„Pravda je zadovoljena“ - pisali su slavodobitno mediji u Hrvatskoj o ovakvoj
presudi na čijem je izricanju konsternirani
Ajdarić neprekidno držao ruke na licu,
teško skrivajući emocije i šok zbog kazne.
Ovakvom presudom nisu bili zaprepašteni
samo Ajdarić i njegovi branioci advokati
Saša Novak i Željko Olujić već i brojni promatrači i predstavnici udruga koje
brinu da Hrvatska postane država vladavine prava. U žalbi Vrhovnom sudu Republike Hrvatske advokat Željko Olujić
potrudio se da izvrgne svojevrsnom ruglu
ovakvo hrvatsko pravosuđe. „Bilo bi dobro za studente prava da iz ovakve temeljite i pravno utemeljene žalbe nauče
da u hrvatskom pravosuđu ne bi smjela
vladati improvizacija i olako osuđivanje,
na najveće zakonom zaprečene kazne
samo na osnovu dokaza koji se sastoji
od”rekla-kazala” – rekao je Olujić.
Vrhovni i Ustavni sud kao “zaštitnici”
prava na pošteno suđenje
Kako se to i moglo očekivati od sudaca
koji stoluju, često po političkoj podobnosti, u Vrhovnom sudu Republike Hrvatske
kao najvišoj sudskoj instanci odbijena je
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
žalba Ajdarićevih branioca i potvrđena
presuda Županijskog suda u Sisku. Predsjednik vijeća Milan Gudelj i članovi vijeća
Ante Potrebica, mr.sc. Marijan Sverdović.
mr.sc. Branko Brkić i Melita Božičević
- Grbić lakonski potvđuju sramotnu
presudu unatoč vapaju advokata Olujića
da je izreka presude Melite Avdelić potpuno nerazumljiva i proturječna sama sebi i
sadržaju zapisnika. Pokušali su branioci
osuđenog Ajdarića zaštitu potražiti i pred
Ustavnim sudom RH, ali su im suci toga
suda, koji bi trebali biti moralna i pravna
vertikala u jednoj državi, glatko odbili
zahtjev za ustavnom zaštitom.
Pravna, moralna i etička lekcija hrvatskim sucima
Slijedeći korak u pokušaju spašavanja
života neopravdano i nepravedno
osuđenog Ajdarića bio je Evropski sud
za ljudska prava. Tamo ipak sude suci
neopterećeni nacionalnim i drugim
presudama. Nisu ovisni o trenutno
vodećoj ili nekoj drugoj politici, a ni birani
po načelima podobnosti, već stručnosti,
i nije im se desila 1990. godina kada su
iz hrvatskog pravosuđa izbačeni brojni
suci i tužioci samo zbog toga što su oni
ili netko njihov bliži bili Srbi. Dakle, vijeće
toga suda u Strassbourgu jednoglasno je
donijelo odluku o ukidanju ovih sramotnih presuda hrvatskih sudova očitavši
lekciju sucima županijskog, Vrhovnog
i Ustavnog suda Republike Hrvatske.
Posebno su ukazali na niz nelogičnosti
u Štulinom iskazu. Uočili su kako Štula
nije ničim potkrijepio svoju izjavu da je
Ajdarić sudjelovao u zločinu, već je to
bio njegov zaključak iz razgovora koje
je čuo. I studenti prava znaju da uloga
svjedoka nije da donosi zaključke, već
da svjedoči o činjenicama. Suci u Strassbourgu utvrdili su kako se hrvatski sudovi
na te proturječnosti nisu uopće obazi-
rali ili su zanemarivali proturječnosti u
Štulinim izjavama za kojeg je nalazom
psihijatra utvrđeno da njegova osnova
ličnosti ima emocionalno nestabilna i
histrionička obilježja, koja uključuju afektivnu površnost, labilnost, egocentričnost,
traženje priznanja, nepodnošenje gubitaka, površnoj i labilnoj afektivnosti, samodramatizaciji, teatralnosti, preuveličanom
izražavanju osjećaja, sugestibilnosti,
samougađanju, manjku obzira prema
drugima i druge patološke pojave zbog
kojih se preporučuje obavezno psihijatrijsko liječenje. Nije čudno da osoba
sa ovakvim psihijatrijskim nalazom i
oštećenim sluhom daje iskaze prepune
nepodudarnosti i netočnosti u pogledu
datuma, a pomiješao je i imena navodnih
žrtava i ubojica. Njegov iskaz opovrgavalo je nekoliko svjedoka iz bolničke sobe,
ali za sud ni to nije bilo bitno. Bitno je bilo
da se Ajdariću oduzme imovinska korist
od 446.950 kuna koliki je navodno bio
njegov udio od plijena žrtava, iako novac
kod njega nikada nije pronađen.
Može li novo suđenje biti pošteno?
Sud za ljudska prava prihvatio je navode
Neđe Ajdarića da su odluke sudova u
Hrvatskoj o njegovoj navodnoj krivnji
potpuno arbitrarne u toj mjeri da su protivni zdravom razumu i načelu poštenog
suđenja, prava na presumpciju nevinosti
i načelu jednakosti stranaka. Stoga je
Sud za ljudska prava dosudio Ajdariću
17.674 eura odštete za povredu ljudskih prava, koje mu mora nadoknaditi
država Hrvatska. Šest mjeseci nakon
pravomoćnosti presude mora se održati
novo suđenje pred sudom u Hrvatskoj
ili u BiH, odnosno u Republici Srpskoj,
jer je Ajdarić nedavno transferiran na
daljnje izdržavanje kazne u matičnu
državu BiH, odnosno Republiku Srpsku
u zatvor u Foči. Nije preporučljivo prog-
REKLI SU O PRESUDI
►►► Ardalićev branilac, advokat Saša Novak:
Ova presuda je sramota hrvatskog pravosuđa. Lakoća kojom su odbijani svi argumenti obrane bila je naprosto nevjerojatna. Upravo smo na sve te nelogičnosti u
iskazu Steve Štule i moj branjenik i ja ukazivali na suđenju i kasnije u žalbama, ali
sud je preko toga prelazio. Sada su sve te naše argumente uvažili suci Evropskog
suda za ljudska prava i njihova je odluka bila jednoglasna.
►►► Prof.dr.sc. Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno pravo
zagrebačkog Pravnog fakulteta
Hrvatski sudovi osudili su Ajdarića samo na temelju iskaza jednog svjedoka koji
je prisluškivao razgovor. U ovom predmetu država, koja na raspolaganju ima brojni aparat, nije pronašla niti jedan trag koji bi osuđenika povezivao s trostrukim
ubojstvom. Ajdariću je prekršeno jedno od osnovnih ljudskih prava, a to je ono
na pošteno suđenje te je, prema ocjeni Evropskog suda, donesena nepravična
presuda koju je sud i ukinuo.
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
39
Osuđen sam na pravdi boga! - vapio
je glasom očajnika Neđo Ajdarić doveden u lepoglavsku kaznionicu na
izdržavanje maksimalne kazne zatvora u trajanju od 40 godina
nozirati ishod novog suđenja, pogotovo
ako bude održano u Hrvatskoj. Međutim,
evidentno je da je u ovakvim i sličnim
slučajevima praksa sudova u Hrvatskoj
da optužene ponovno proglasi krivima i
osudi na kaznu zatvora onoliko godina i
mjeseci koliko je taj osuđeni već proveo u
pritvoru i na izdržavanju kazne. Ovakvim
kompromisnim rješenjem država izbjegava plaćanje eventualne dodatne odštete
za povredu elementarnih ljudskih prava,
a osuđeni biva prividno zadovoljen jer
bi se konačno našao na slobodi. Dotle
nevino osuđenom Ajdariću preostaje da,
kako je to radio i u lepoglavskoj kaznionici uz prigodne riječi utjehe dušobrižnika
protojereja-stavrofora Petra Olujića, moli
Boga za što skoriji povratak kući svojoj
obitelji, a nama koji ostajemo na milost i
nemilost ovakvog pravosuđa ostaje nada
da će nakon ozbiljnog upozorenja Suda
za ljudska prava pravno neutemeljenih i
arbitrarnih presuda ipak biti manje.■
iz svijeta
EGIPATSKA POLITIČKA
PIRAMIDA
Kakva god bila budućnost Egipta u njoj će ključnu ulogu igrati islamisti, bilo oni relativno umjereni proizašli iz Muslimanskog bratstva koji su osvojili 40 posto glasova na izborima, bilo
oni radikalni i konzervativni iz stranke Al-Nur koji su osvojili 25 posto glasova
U
Egiptu su završeni izbori za
donji dom parlamenta. Oni
su samo dio dugog i kompleksnog procesa demokratizacije koji je dogovoren
i referendumom potvrđen nakon pada
režima predsjednika Mubaraka u veljači
prošle godine. Slijedeći koraci su izbori
za gornji dom parlamenta, donošenje
novog ustava i najzad predsjednički izbori u ljeto ove godine. Nakon njih bi
Vrhovno vijeće oružanih snaga koje
privremeno vlada Egiptom trebalo povući
vojsku iz političkog života i prepustiti
vodstvo demokratski izabranoj vlasti.
Sljedeći mjeseci donose Egiptu period
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
neizvjesnosti. Nemiri i demonstracije su
redovna pojava, a pred vojne sudove izvedeno je u zadnjih nekoliko mjeseci oko
12 000 ljudi. Vojska pokušava iskoristiti
prijelazno razdoblje da bi i ubuduće osigurala svoj povlašteni položaj u društvu,
i nije jasno koliko je daleko spremna ići
da bi to ostvarila. Gospodarstvo je u sve
lošijem stanju, i nema naznaka da će se
stanje popraviti. No nedavni izbori jednu
su stvar učinili sasvim izvjesnom. Kakva god bila budućnost Egipta, u njoj će
ključnu ulogu igrati islamisti.
65 POSTO ZA ISLAMISTE
Oni su na proteklim izborima ukupno osvojili oko 65% glasova i preko 70% par40
lamentarnih mjesta. Stranka slobode i
pravde dobila je oko 40% glasova. Radi
se o umjerenim islamistima proizašlim
iz Muslimanskog bratstva. Njihov izborni uspjeh je uglavnom očekivan,
ali iznenađenje izbora je stranka AlNur(Svijetlo) koja zastupa vrlo konzervativno tumačenje Islama i njegove uloge
u društvu. Oni su osvojili 25% glasova,
samo nešto manje nego sve sekularne
demokratske stranke zajedno. Kako to
da su islamisti, i umjereni i radikalni, tako
odlučujuće porazili liberalne snage koje
su predvodile revoluciju i inicirale rušenje
Mubaraka? Jedan razlog su organizacija
i političko iskustvo. Muslimansko bratstvo
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Hoće li se islamizam pretvoriti iz civilizacijske
specifičnosti u ideologiju tiranije:
Uvjerljiva pobjeda islamista na izborima kao i slabost sekularne opozicije i nedostatak demokratske
tradicije, otvara pitanje da li će ovi prvi slobodni i
relativno pravedni izbori u Egiptu ujedno biti i zadnji takve vrste za dugi niz godina
postoji oko pola stoljeća i ima duboke
korijene u egipatskom društvu. Tijekom
vremena stvorilo je kadrove koji znaju
politički djelovati i čvrsto su umreženi
u jednu cjelinu. Izbori se ne dobivaju
samo na nacionalnim pitanjima nego i
stalnim djelovanjem u lokalnoj zajednici.
Al-Nur je nedostatak takve infrastrukture
nadoknadila oslanjanjem na džamije
kao centralnu točku života većine vjerskih konzervativaca koji su im dali glas.
Nasuprot tome, sekularne stranke su
počele od nule i jedva su se uspjele ustrojiti do izbora. Novac je također odigrao ulogu. Obje islamističke stranke
bile su u mogućnosti iskoristiti svoje
relativno bogate fondove za podjelu humanitarne pomoći i socijalni angažman u
siromašnim krajevima što se pretvorilo u
lijep broj glasova. No ono što je odlučilo
izbore ipak je bila politička poruka. Sekularna strana bila je rascjepkana u veliki
broj stranaka, od liberalno-demokratskih
do komunističkih. Uglavnom nisu imale
jake i prepoznatljive lidere, a programi
su im ostali na razini općenitih političkih
koncepcija, često stranih i nerazumljivih
prosječnom egipatskom biraču. Nasuprot toj zbunjujućoj kakofoniji, islamisti su
ponudili jasnu poruku, Islam kao temelj
društvenog života, političkog djelovanja i
pravnog poretka. Iako je primjena te ideje
u suvremenom društvu sve samo ne jednostavna, osnovni koncept je razumljiv i
prihvatljiv većini Egipćana. Ostaje pitanje
koliko daleko će se sa tim konceptom ići.
Među novom političkom elitom i intelektualcima Egipta puno se govori o primjeru
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Islamisti u predizbornoj kampanji u Egiptu:
Nasuprot zbunjujućoj predizbornoj kakofoniji sekularnih stranaka, islamisti su ponudili jasnu poruku
- Islam kao temelj društvenog života, političkog
djelovanja i pravnog poretka
Turske, gdje kroz demokratske institucije
preuzete sa Zapada djeluju i islamističke
političke stranke. Iz perspektive liberalizacije i reforme društva te ljudskih i
građanskih prava to je maksimum koji se
može očekivati. Takav razvoj situacije bio
bi povoljan i za gospodarski rast i odnose
sa Zapadom. No sasvim je moguće da
su ta očekivanja preoptimistična. Muslimansko bratstvo iz kojeg je proizašla
pobjednička Stranka slobode i pravde
konzervativnije je od turskih islamista
koje predvodi premijer Erdogan. To se
još više odnosi na ultra-islamistički AlNur, koji će zbog svog odličnog izbornog
rezultata biti u jakoj političkoj poziciji. Ako
se tome doda slabost sekularne opozicije
i nedostatak demokratske tradicije, pitanje je da li će ovi prvi slobodni i relativno
pravedni izbori ujedno biti i zadnji takve
vrste za dugi niz godina. Za sada, sve
ozbiljnije promjene moraju sačekati da se
sa političke scene makne moćna egipatska vojska.
ISLAMIZACIJA KAO POLITIČKI TREND
Rezultati izbora u Egiptu nisu važni samo
zbog njegove veličine i geopolitičkog
značaja. Oni su i potvrda islamizacije kao
političkog i civilizacijskog trenda u cijelom arapskom svijetu. Stvarno slobodni
i demokratski izbori u tim zemljama da
sada su bili prava rijetkost. Ako bi se dogodili, u zadnjih dvadesetak godina na njima su redovno pobjeđivali islamisti, kao
u slučaju Alžira 1991, Palestine 2006. te
Tunisa i Egipta u posljednjih par mjeseci.
Turska nije arapska zemlja, ali je dovoljno bliska da bi je mogli promatrati u istom
41
kontekstu. Tok islamizacije uvelike zavise
od uvjeta u kojima se pojedina zemlja
nalazi. U relativno mirnoj i prosperitetnoj
Turskoj sa dugom sekularnom tradicijom i
jakom vojskom koja je tu tradiciju do sada
čuvala rezultat je demokratsko društvo
blisko zapadnim standardima. Izborna
pobjeda Hamasa u konfliktom razdiranoj
Palestini dovela je do oružanog sukoba
sa dotada vladajućim Fatahom i podjele
kontrole nad teritorijem. Još gora situacija prijeti u Siriji, gdje bi sunitsko islamsko
buđenje moglo doći ruku pod ruku sa
revolucionarnim preuzimanjem vlasti i krvavim obračunom sa manjinskim šiitima,
druzima i kršćanima. U tom kontekstu,
problemi s kojima se suočava Egipat i
moguća rješenja koja će za njih ponuditi
islamisti djeluju znatno blaže nego kad
ih se promatra zasebno. Za očekivati je
da će, kada jednom preuzmu parlament i
kontrolu nad političkim procesom, egipatski islamisti donijeti niz rješenja koja nisu
kompatibilna sa eVropskim političkim
standardima. To samo po sebi ne bi trebao biti problem ni za Egipat ni za njegove
odnose sa svijetom. Krajnje je vrijeme da
se pokopa iluzija da se rješenja proizašla
iz jednog civilizacijskog kruga mogu bez
prilagodbe prebaciti u drugi. Razlog za
ozbiljnu zabrinutost nastati će jedino ako
budu ugrožena temeljna ljudska prava
i slobode. U tom slučaju islamizam se
pretvara iz civilizacijske specifičnosti u
ideologiju tiranije. Nadajmo se ipak da
će demokratski izražena volja egipatskih
birača donijeti napredak i sigurnost svim
građanima te zemlje.■
INTERVJU: Zoran Bognar, književnik
IZ LUCIFEROVOG PROTOKOLA
Kroz vukovarske elegije nisam govorio ni u ime Srba, ni Hrvata,
niti osuđivao bilo koga ni po nacionalnoj ni po verskoj pripadnosti.
Ja sam u ime i jednih i drugih osudio ljudsku glupost i
rat koji je sam po sebi uvek glup i nepotreban…
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
Vaša najnovija zbirka poezije „Vukovarske elegije“, svojevrsni je lament
nad Vukovarom i spomenik njegovoj
tragediji. Reč je o pesmama koje su
nastale u periodu od 1984. do 2010.
Zbog čega ste ovu prvu tematsku
zbirku pesama, posvećenu rodnom
gradu, odlučili objaviti baš na 20.
godišnjicu stradanja Vukovara?
Da, ovo je moja prva tematska knjiga
pesama koja je posvećene snazi i izdržljivosti grada i građana Vukovara povodom 20 godina od Svetske Sramote koja
se nikada nije smela dogoditi... Ovo su
pesme koje su, kako ste i primetili, nastajale i pre rata, i tokom rata, i u vremenu
posle tragičnih događaja. Ovom knjigom
sam želeo da poklonim svom rodnom
gradu neku vrstu živog spomenika koji bi
trebalo neprestano da opominje i urliče:
“Ne ponovilo se!!!!”…
Pripala vam je nezahvalna uloga
„proroka u svom selu“ jer ste u svojim ranim pesmama naslutili njegovu
tragičnu sudbinu. S obzirom da tada,
ni sebi, a ni drugima, niste mogli da
objasnite taj unutrašnji nemir i crne
slutnje, imate li danas odgovor na to
pitanje?
Na žalost, taj odgovor nemam ni dan
danas... Kada sam pisao pesme „Neodoljivi miris smrti“, „Uzbuna spoznaje“,
„Sada im je tek jasno“ i druge u kojima
sam nepogrešivo, u službi prekognicije,
najavio da će moj Vukovar, kao i mnogi
drugi „Vukovari“, goriti kao Sodoma i Gomora, imao sam svega 19 godina. I dok
je čitava moja generacija vegetirala na
lakim krilima hedonizma, ja sam, nekako izdvojen i višom silom izabran, bio
u dosluhu sa plamenim jezicima Četiri
Jahača Apokalipse. I dan danas se pitam
isto pitanje: „Zašto baš ja?“... Naravno, gradonačelnika Vukovara, biblioteka (i
bio bih mnogo srećniji da nisam morao hrvatske i srpske, iako je žalosno da se
napisati te pesme i da ništa od toga nisam biblioteke tako dele), gradskog muzeja,
pogodio... ali više je nego očigledno da srpskog konzulata, načelnika Općine
sam upravo ja bio izabran da „pročitam“ Borovo,Vukovarsko-srijemske županije,
i odgonetnem te zapise iz vetra Lucifero- pa sve do običnog plebsa… što mi je i
vog protokola...
bila intimna želja.
Na predstavljanju svoje knjige u Boro- Kako danas gledate na srpsko-hrvatvu rekli ste da su Vukovar srušili bole- ski nacionalizam i koliko ste spremsni umovi. Ovih dana su u medijima ni razumeti, oprostiti i zaboraviti?
ponovo aktuelne priče o tome da li je Kada će, kako proročki najavljujete,
Vukovar i zašto žrtvovan te ko je kriv proći to ludilo i doći vreme kada će
za stradanje Vukovara i Vukovaraca. obešćašćeni moći gledati ka nebu, a
Ko po vama snosi najveću odgovor- mnogi slavljeni morati gledati u zemnost za vukovarsku tragediju i kako lju?
danas gledate na događaje od pre 20 Da, poznata je priča da je Vukovar za
godina? Kako ste proživeli 90-te, ras- jedne „pao“ a za druge bio „oslobođen“,
pad bivše Jugoslavije, razaranje Vuko- no ja ne želim da ulazim, niti da me se
vara i nedobrovoljni odlazak, izgon iz uvlači, u takve retoričke zamke i florodnog grada?
skule. Kako god oni doživljavali tragičnu
Svakoga kog zanimaju odgovori na ova sudbinu mog rodnog grada, „padom“ ili
pitanja može ih pronaći u mojim pesma- „oslobođenjem, ja moram ovde da nama “Oni i Ovi”, “Noć avetinjske volje”, “Porušeni
Za novac koji je godišnje dobijala iz
grad”, “Mrtvi su jedini svedoci”, “Ništa više nije kao
hrvatskog budžeta SKD „Prosvjeta“
pre”, “Ako se mrtvi jednog dana vrate” i mnogim mogla je da štampa svake godine sabrana
drugima… Upravo u tim dela jednog velikog srpskog pisca i to u
pesmama sam se bavio
zlatotisku, ali, eto, nije. Tako su i meni
svim tim pitanjima.
Kako je danas vaša knjiga
zatvorili sva vrata i nikada nisam mogao
primljena u Vukovaru, koji
je još uvek grad u kome
da objavim knjigu u SKD „Prosvjeta“
jedni pored drugih žive
pripadnici dva naroda i egzistiraju dve pomenem da ja kroz vukovarske elegije
vukovarske priče i istine, dijametralno su- nisam govorio ni u ime Srba, ni Hrvata,
protne, koje isključuju jedna drugu?
niti osuđivao bilo koga ni po nacionalnoj
Knjiga “Vukovarske elegije” primljena ni po verskoj pripadnosti. Ustvari, ja sam
je s velikim poštovanjem i razumevan- u ime i jednih i drugih osudio ljudsku glujem kod svih validnih gradskih institucija post i rat koji je sam po sebi uvek glup i
i ljudi koji predstavljaju ovaj grad od nepotreban, kao što su to bili i svi preth42
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Zoran Bognar, rođen u Vukovaru 1965 godine, jedan je od naših
najprevođenijih i najnagrađivanijih
pesnika. Živi u Beogradu kao profesionalni književnik. Urednik je u GA
„Dereta” i predsednik Fonda “Ars
Longa” za očuvanje lepih umetnosti
odni ratovi. Stihove koje ste naveli u funkciji pitanja, jesu stihovi iz pesme “Ako se
mrtvi jednog dana vrate” koja je napisana
1992. godine… I ja ne mislim da bi trebalo da čekamo to neko vreme... naprotiv, mislim da je odavno došlo vreme
kada obeščašćeni mogu gledati ka nebu,
a kada mnogi slavljeni moraju gledati u
zemlju…
Poslednjih godina živite na relaciji Beograd-Vukovar, koji i dalje osećate kao
svoj grad. Šta je to, uslovno rečeno,
što ima jedan mali, provincijalni
gradić u odnosu na sjaj velikog grada,
užurbane srpske metropole?
Svestan sam da u svakom zlu ima nečeg
i dobrog, a to je u ovom slučaju: iskustvo... Kad sam došao u Beograd, umesto da razmišljam o tome šta sam izgubio nastojao sam da razmišljam šta time
dobijam. Odjednom sam imao dve istorije, dve geografije, dva voljena grada...;
obogatio sam jezik, svet mi se povećao...
Mislim da sam kao pisac mnogo dobio.
Čovek je na dobitku samim tim što raste
i što se razvija. Mislim da je kataklizma,
ako čovek ume da je proživi, jedno izvanredno iskustvo jer, kao što znamo, Apokalipsa nije uništenje, nego Otkrivenje.
S jedne strane Beograd mi je pružio sve
uslove da se bavim onim što najviše volim, a to je svakako književnost. Beograd
je pravi evropski i svetski metropolis sa
milion mogućnosti koja nemaju ni jedna
druga mesta ili gradovi u unutrašnjosti. S
druge strane volim doći u Vukovar u kojem sam gotovo svakog drugog vikenda
jer me vuče miris detinjstva i nostalgija,
jer su mi tamo roditelji i nekoliko jako dragih ljudi bez kojih bi moj život bio znatno
siromašniji...
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Prepoznajete li svoj Vukovar u
ovom današnjem, stare Vukovarce
u došljacima, i verujete li u bolju
budućnost ovog grada i njegovih
stanovnika?
Ne, ne prepoznajem svoj Vukovar u
ovom današnjem, kao ni stare Vukovarce u došljacima. I ne verujem u
bolju budućnost ovog grada i njegovih
stanovnika jer je Vukovar žrtvovan grad
koji nikome više ne treba, koji je „bitan“
samo licemernim političarima i to jedan
dan u godini, tog nesrećnog 18. novembra kada šalju svetu tako patetičnu sliku
od koje me hvata mučnina. Tog dana se
sjati pola Hrvatske u Vukovar... ali niko ne
želi i neće da shvati da godina ima 365
dana i da Vukovarci žele da žive kao i
svi drugi, kao i sav normalan svet. Da su
to uvažena gospoda iz vladajuće strukture htela onda bi odavno pomogli da se
obnove kombinat „Borovo“, „Vuteks“ i
„Vupik“ i da ljudi imaju gde da rade i od
čega da žive... I ovde, na ovom mestu
ću reći, bez ikakve brige i rizika da će
mi neko zameriti da sam pretenciozan ili
narcisoidan, da bi bilo milion puta bolje i
dostojanstvenije da su tog 18. novembra
pustili mene da u ime svih žrtava kazujem
pesme „Noć avetinjske volje“, „Ako se
mrtvi jednog dana vrate“ i „Mrtvi su jedini
svedoci“, nego što su napravili patetični
teatar sa ispraznim estradnim nastupima
desetak sveštenih lica i srebrnokose
premijerke, te umišljene „Gvozdene
lady“ i osvedočenog mizantropa. Vukovar je grad koji će neizbrisivo ostati u
mom srcu, u mojoj duši i mojim mislima.
I ja mu od srca želim, i njemu i njegovim
stanovnicima, bolju budućnost... ali, na
žalost, dok se država ovako maćehinski
43
i licemerno odnosi prema Vukovaru, ne
mogu odgovoriti da i vidim da će ta bolja
budućnost uskoro i doći...
SKD Prosvjeta, koje se diči bogatom
izdavačkom delatnošću, do sada nije
pokazalo interes da objavi vašu knjigu u Hrvatskoj? Da li je razlog tome i
javna polemika koju ste svojevremeno
vodili s čelnim ljudima Prosvjete? Da
li im i danas, i šta, zamerate?
Nikada nije bilo nikakve polemike između
mene i čelnih ljudi SKD „Prosvjeta“. Ja
sam samo 2001. godine napisao za beogradske dnevne novine „Borba“ tekst
pod nazivom „Vukovar, grad torzo – deset godina posle“ u kojem sam dao hiperrealnu sliku kako je Vukovar tada izgledao, šta se u njemu do tada uradilo, a
šta nije, ko se u Vukovar do tada vratio, a
ko nije... U tom (kon)tekstu sam se pozabavio i ljudima koji su se bavili i srpskom
kulturom u Vukovaru, ali i u celoj Hrvatskoj. Za novac koji su godišnje dobijali iz
Ne verujem u bolju
budućnost ovog grada jer je
Vukovar žrtvovan grad koji
nikome više ne treba
hrvatskog budžeta mogli su da štampaju
svake godine po sabrana dela jednog velikog srpskog pisca i to u zlatotisku, ali,
eto, nisu... Možda nisam bio prijatan za
nečije uši, možda sam bio isuviše britak
i oštar za pojedine sujete koje i dan danas „vedre i oblače“ na istim pozicijama (i
mogao sam isti tekst objaviti i ove godine
bez da menjam i jednu zapetu, jedino što
bi naslov sada bio „Vukovar, grad torzo –
intervju: Zoran Bognar, književnik
dvadeset godina posle“)... ali jedno je
stoprocentno izvesno: ja u tom tekstu
nisam izrekao niti jedan jedini netačan
podatak, zbog toga je logično što je
izostala ne samo polemika, nego i
tužba... jer da sam ja rekao bilo šta što
nije tačno nemojte sumnjati da bi mi
ne samo replicirali i polemisali, nego
bi me sigurno i tužili za klevetu. No,
pošto nisu imali osnova za tako nešto
onda su primenili recept estetskog egzorcizma i zatvorili su mi sva vrata koja
su mogli oni da zatvore tako da nikada nisam mogao da objavim knjigu u
SKD „Prosvjeta“ do današnjeg dana,
niti sam mogao da dobijem nagradu
„Sava Mrkalj“ (koju oni dodeljuju) iako
su je u ovih poslednjih deset godina
davali nekim drugim intelektualcima
sa mnogo manjom i tanjom biografijom nego što je moja. Ne verujem da
će se po tom pitanju nešto promeniti
u skorijoj budućnosti. Dakle, ostaje
zaključak: mogao sam objavljivati u
najznačajnijim srpskim i inostranim
izdavačima kao što su „Matica Srpska“, „Rad“, „Prosveta“, „Bagdala“,
„Dereta“, „La Vallisa“, „Vannelli“ ali ne
i u SKD „Prosvjeta“; mogao sam dobijati najprestižnije srpske i inostrane
nagrade kao što su „Isidora Sekulić“,
„Rade Drainac“, „Matićev šal“, „Milan
Bogdanović“, „Vannelli“, „Hubert Burda“, ali ne i „Sava Mrkalj“... Ipak, sve
je to ostalo na lokalnom nivou. S jedne
strane sam doživeo sudbinu čuvene
pesme Duška Trifunovića „Po meni
se ovde ništa neće zvati“, dok sam s
druge strane doživeo da me Evropa i
svet i priznaju i prevode i nagrađuju.
Ko je ovde lud, obmanjen ili zakinut...
kao i uvek... vreme će pokazati... Da li
im nešto zameram i opraštam? Pa ja i
da to hoću nisam u poziciji jer ja nisam
Bog... ja sam samo Bognar...
Ističete da se bavite poetikom, a ne
politikom, da vas politika ne zanima
i da nikada više nećete izaći na izbore. Kada bi svi tako razmišljali,
državama i narodima bi, verovatno,
vladali pesnici, a ne državnici. Bi li
onda svet u kome živimo bio bolji?
To zaista ne znam, ali znam da se
veoma ponosim što u svetu vladavine
Homo Politicusa, mogu za sebe reći
da sam u emotivno-misaonom sklopu
stoprocentni Homo Poeticus. Ovom
prilikom blagodarim roditeljima na tako
uzvišenom poklonu...
Biti profesionalni političar danas je
najunosnije zanimanje. Od politike
se živi lagodnije i ugodnije nego
44
od umetnosti. S obzirom da su iza
vas tri decenije profesionalnog bavljenja književnošću da li bi i danas,
da se kojim slučajem vrati to prošlo
vreme, izabrali isti put?
Apsolutno. Ne bih ja tu ništa menjao,
jer kao što kažem u svojoj pesmi „Moja
misija je čista”: Učenik sam albeda,
aure, alhemije... Između puta potpune
predaje i puta popločanog odricanjem
(za)uvek biram ovaj drugi... Moja misija je uzvišena molitva sazvežđa ispod
kože, peludni otisak zapisa iz vetra,
novo raspeće u lavirintu kruga... Moja
misija je čista... Moj patrijarh je Zen
mistik, gotovo skrivem u polusenci,
uz kojeg se priljubljuje svetlost i predumišljaj nepoznatog. Moj patrijarh
je nomad beskraja – mnogostruk kao
svemir, samorodan, nezavistan, nepotkupljiv, slobodan: kod njega se ne
zna gde prestaje ponos, a gde počinje
hrabrost... Moja misija je čista... Moja
misija je večita sumnja u sudbinu palih anđela, u razloge njihovog pada...
Moja misija je zapanjujuća jasnoća
neizgovorenih reči... Moja misija je
albedo, snažan kao libido... kao stampedo... Moja misija je istovremeno i
čista... i eterična... i vrela... i bistra...
kao vazduh, kao vetar, kao vatra, kao
voda...
Smatrate li da je poezija danas marginalizovan i potcenjen književni
žanr?
Svedoci smo da su kultura i umetnost najveće žrtve u takozvanoj tranzicionoj Srbiji iliti Srbiji u tranziciji, jer
se u njih ulaže manje nego ikad. Pa
ako se nekad govorila ona izlizana floskula „da je kultura u našem društvu
poslednja rupa na svirali“ šta onda reći
za samu poeziju nego da za nju više ni
nema mesta na toj „svirali“. Pesnik je
potpuno neprilagođen u Srbiji, baš kao
i vegetarijanac u zemlji roštilja; u zemlji Srbiji iz koje je, baš kao i onomad
iz Platonove države, poezija proterana
na velika vrata.
Šta priželjkujete i planirate u Novoj
2012. godini i šta je novo u vašoj
kući od slova?
Pošto u 2012. godini obeležavam tri
decenije profesionalnog rada želja mi
je da u njoj objavim Izabrana dela u
šest tomova koja bi činili knjige „Elizejska trilogija“, „Albedo, Aura, Alhemija“,
„Novo raspeće“, „Ejdetske slike“, „Fotografije glasova I i II“ i „Tečni kristal“.
Ovo ne iznosim samo kao pustu želju
pošto postoje naznake da je realizacija
navedenog projekta gotovo izvesna.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
urbana lobotomija
Ivan Grubišić se nije povukao u velebnu kuću na obali, kakvu si je, po uzoru
na neke druge, mogao izgraditi, već se
preselio u saborske klupe. I to mu crkva
uze za grijeh…
Piše: Dunja Novosel
C
rkva izopćava pope što su
uplovili u političke vode, a ne
kažnjava gramzivost, farizejstvo i pedofiliju među svojim
redovima. Njih zabašuruje i
gura pod tepih jer su presramotni da bi se
o njima progovorilo. A i na veliku žalost,
već kolektivni, pa valjda crkveni oci misle,
kad bi se otvorila Pandorina kutija, da bi
urlici tih silnih crnih zala zaglušili pastvu,
pa bi ona postala poput stada izgubljenih
ovaca koje trebaju prijeći po sklisku
brvnu što dijeli dvije strane rijeke, na
ovozemaljske hridi i rajske poljane, a ne
mogu to bez vodstva svojijeh duhovnih
otaca. Međutim, ti su se oci, bez časa
promišljanja odlučili lišiti svećeničke
dužnosti don Ivana Grubišića, samo zato
jer je njegov „grijeh“ unikatan i samotan
na ovim prostorima; skinuvši mantiju; on
se nije povukao u velebnu kuću na obali, kakvu si je, po uzoru na neke druge,
mogao izgraditi, već se preselio u saborske klupe. Tako je hajka koja je trajala za
vrijeme predizborne kampanje kulminirala izručenjem suspenzije a divinis don
Ivanu Grubišiću, od strane nadbiskupa
splitko-makarskoga monsinjora Marina
Barišića. Tim aktom zasigurno je monsinjor Barišić prinijeo žrtvu na oltar čestitosti
za sve one neke druge grijehe koje Crkva
zataškava. Ovo zasigurno nije bio lak
udarac čovjeku koji je život posvetio borbi
za dobro svoje zajednice, a i sada to isto
namjerava učiniti, samo nekim drugim
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
putevima. Vrhunsko licemjerje te suspenzije leži u tome što je ona donešena
kao rješenje jednog ultimatuma; naime
monsinjor Barišić je najprije ponudio
mogućnost izbora odmetnutom popu, ili
će se odreći angažmana u Saboru ili će
ga se lijepo lišiti svećeničkog statusa i ovlasti. Kad se don Grubišić odbio povući i
iznevjeriti šezdeset šest hiljada ljudi što je
glasalo za njega, to je rasrdilo monsinjora
Barišića. Poznavajući revnost katoličke
crkve, još su skroz otvorene mogućnosti
da se baci anatema na njega. Jer, griješio
je on. Drznuo se dirnuti u osinje gnijezdo
jer je otvoreno progovorio o nedostacima
Crkve kao institucije i osudio njezinu bezuvjetnu slijepu podršku HDZ-u, u ovim
vremenima kad je i ćoravim i gluvim ovcama postalo jasno da je bivša vlast ozlijedila Lijepu Našu, pa sad krvari. Možda
se ispod mitre slabije vidi. A i čuje. Don
Grubišić, koji je toj Crkvi prorekao krah
jednak HDZ-ovom, jer je i ona zaboravila
temeljne kršćanske vrijednosti i bavila
se nekim drugim hobijima, navukao je
na sebe srdžbu ostalih pripadnika klera,
pa oni više nisu željeli da bude jedan od
njih. Zanimljivo je kako im bode oči njegov samostalni angažman na političkoj
sceni, dok Crkva veoma revno drži
štangu HDZ-u još od Svetog Franjine. A
stvari su se otad promijenile. Više manje.
Don Ivan Grubišić pak, ne zastupa nikakvu stranku već je u Sabor ušao kao
građanska opcija i osim što je, (sad već
45
bivši) pop, ponajprije je čovjek, sociolog
i intelektualac sa zdravim stavovima, što
se ne bi moglo reći baš za sve koji su
se nekom Božjom providnošću ili nekim
mnogo prozaičnijim stvarima dokopali
saborske fotelje. Ako još kojim slučajem
ispoštuje obećanje da neće uzimati saborsku plaću već će je uplaćivati na račun
neke humanitarne organizacije, zaslužio
je da mu svi prisutni skinu kapu. Crkveni
je vrh, pošto mu je propala namjera da
ocrni pobunjenog popu i odvrati birače
od toga da mu pruže podršku, štoviše,
postižući tom antikampanjom samo to
da ga oni još više prigrle, u svom očaju
i nemoći zaigrao na jedinu kartu što mu
je ostala u špilu smicalica. Bar im je to
nekakva zadovoljština u moru jada kad
je HDZ izgubio izbore, kad krizmanici,
nakon što dobiju i treći sveti sakrament,
okreću leđa Crkvi i u nju će svratiti samo
na vlastito vjenčanje, a i to je upitno jer je
institucija braka krahirala kao HDZ, i kad
im se javljaju pobunjenici unutar vlastitih
redova koji će zadići onaj tepih pod kojim su usnuli grijesi. Ne da ih puste da
lutaju svijetom, već da ih otkriju i osude.
Don Grubišiću želim puno strpljenja i ustrajnosti u daljnjem djelovanju, jer nema
više okretanja sa tog puta, a „uzoritim“
crkvenim ocima da zastanu na trenutak
dok sitničavo prolaze prstima po odredbama Kanonskog zakonika, i nađu malo
vremena za kontemplaciju i samopropitivanje.■
razlikovno ludilo
Slučaj “Žikine dinastije”: Apsurd
prevođenja srpskih filmova
U
Hrvatskoj ponovo skandal oko prijevoda srpskih
filmova na hrvatski jezik.
Komercijalna, RTL televizija
skinula je s udarnog termina
srpsku komediju ‘Žikina dinastija’, jer ju
je Vijeće za elektroničke medije upozorilo
da film mora imati titlove na hrvatskom
jeziku. U RTL-u tvrde da je riječ pristranoj
i neprofesionalnoj odluci i traže ostavku
članova Vijeća, a mnogi javni i kulturni
djelatnici cijeli slučaj nazivaju skandaloznim i najobičnijim nacionalističkim
ispadom. „Ideja o titlovanju srpskih filmova je potpuno stupidna, potpuno maloumna“, ponavlja književnik Miljenko
Jergović. Slično je komentirao i poznati
režiser i predsjednik Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar. „To je direktan nacionalistički incident! Nastao je
i temeljem činjenice što ljudi ne poznaju
zakone Republike Hrvatske, a ogromne
plaće primaju da ih provode. Mislim
da je to i upozorenje da se hrvatsko
društvo konačno pozabavi stanjem u
Vijeću za elektroničke medije“, upozorava Hribar. Prvi put se ‘slavno titlovanje’
dogodilo 1999. s filmom ‘Rane’ Srđana
Dragojevića i javnost se, podsjeća
Jergović, već tad, u doba Tuđmanove
Piše: Ankica Barbir – Mladinović (RSE)
vlasti, posprdno smijala. „Tad je to”,
sjeća se Jergović, “izazvalo kolektivno
veselje i kolektivne odlaske, odlaženje u
zagrebačku Kinoteku gdje su ‘Rane’ prikazivane, gdje su ljudi gledali film samo
zato da bi čitali titlove, tako da su propustili jedan odličan film, čitajući te titlove. To
je bila jedna ‘društvena komedija’ u kojoj
su se, zapravo, svi rugali tom pokušaju
prevođenja srpskih filmova.“ Trinaest godina kasnije, upravo u večeri u kojoj je hrvatski narod, na referendumu, odlučio ući
u Evropsku uniju, to više nije ni smiješno,
već nedopustivo. Hribar upozorava da
potez Vijeća za elektroničke medije
nema uporište u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima, u kojem, kaže, jasno
piše slijedeće: Na području Republike Hrvatske se u javno prikazivanje, strani filmovi, puštaju prevedeni“. Ali, pojašnjava
Hribar, ima i dalje: „Filmove na jezicima
onih nacionalnih manjina, koji su dostupni većini građana, nije niti pragmatično,
a niti zakonski, nužno prevoditi. Prema
tome”, zaključuje predsjednik HAVC-a,
“u pitanju nije zakonsko djelovanje već
je Vijeće za elektroničke medije napravilo direktan nacionalistički incident.“
Analitičarka medija i profesorica etike na
Fakultetu političkih znanosti, Gordana
46
Vilović, također se, sjeća gorkog okusa
smijeha kojeg su izazivali hrvatski titlovi na Dragojevićevom filmu „Rane“ ili
„Ozlijede“, na hrvatskom, ali smatrala je,
kaže, da je to ‘razlikovino ludilo’ među
jezicima zaustavljeno i da su društva
zrelija. „Smatram da je to apsurdna odluka, ishitrena, u cijelosti nepromišljena
i može imati duboke konzekvence. Ulazi
se u nešto što je potpuno apsurdno i što
izaziva smijeh i podozrenje većeg dijela
javnosti“, navodi Vilović. Glasnogovrnica
državne televizije Dorotea Lazanin-Jelenc, podsjeća da je HRT, krajem prošle
godine, bez prijevoda, i bez sličnih opomena, emitirala cijeli filmski ciklus pod
nazivom Filmovi naših susjeda. „Dakle,
HRT nije imao sličnih upozorenja niti
bilo kakvih prigovora od strane Vijeća,
a emitirali smo krajem prošle godine, izvorno na srpskom, ‘Maratonce’, u rujnu
‘Ko to tamo peva’ a u šestom mjesecu ‘Mi
nismo andjeli’. Emitirali smo, također, i
seriju ‘Miris kiše na Balkanu’ i nismo imali
ni negativnih reakcija gledatelja“, navodi
ona. Zbog svega toga, komercijalna RTL
televizija, postupanje Vijeća smatra i diskriminatorskim, poziva na ostavku predsjednika Zdenka Ljevaka i svih 7 članova
Vijeća, te najavljuje pravnu bitku.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
hristos se rodi
PRAVOSLAVNI SRBI PLJESKOM
DOČEKALI I ISPRATILI
JOSIPOVIĆA I MILANOVIĆA
V
idno uzbuđeni i razdragani vjernici
velikim pljeskom dočekali su na
Badnje veče predsjednika države
Ivu Josipovića i premijera Zorana
Milanovića u prepunom Sabornom
hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.
Prisustvovali su historijskom događaju jer su se
po prvi put u nekoj srpskoj pravoslavnoj crkvi
zajedno pojavili predsjednik i premijer Hrvatske.
Prigodno večernje bogosluženje služio je mitropolit zagrebačko-ljubljanski gospodin Jovan uz
sasluženje više sveštenika i đakona. U prigodnoj
propovjedi mitropolit Jovan je naglasio: “Velika
je naša radost ove godine, pogotovo ovog badnjaka da imamo čast da su sa nama predsjednik države, predsjednik Vlade i njihovi saradnici
koji su došli da sa nama provedu ovo Badnje
veće....U novostupajućoj dvije hiljade dvanaestoj godini imamo puno vjere i optimizma da će
naše državno vodstvo učiniti da negativnosti
koje su se pojavljivale u državi bude što manje, a
što više poštovanja. Neka nam Bog pomogne da
budemo bolji” - izrazio je svoj optimizam i nadu,
u svoje i u ime svojih vjernika, mitropolit Jovan.■
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
47
Napisao i snimio: NIKOLA CETINA
treće poluvrijeme
KORUPCIJA, BESPARICA I ODLJEV TALENATA SAMO SU NEKI OD PROBLEMA
KLUPSKOG SPORTA
ČUVAJ SE
PREDSJEDNIKA
KOJI NEMAJU
PROBLEMA
Piše: HRVOJE PRNJAK
I
FIFA ima svoga Vlatka
Markovića. Sepp Blatter,
predsjednik krovne svjetske
nogometne organizacije u
svom četvrtom uzastopnom
mandatu, više nikoga ne može
uvjeriti da zaista misli ozbiljno kad
zvučno najavljuje borbu protiv korupcije. Ali, isto tako, da analogija
s čelnikom Hrvatskog nogometnog saveza bude potpuna, ne
smetaju mi niti šamari koje povremeno “popije” zbog svoje beskrupuloznosti, uključujući i ovaj posljednji.
Naime, tri istaknuta europska novinara, Nijemac Jens Weinreich,
Škot Andrew Jennings i Švicarac
Jean-Francois Tanda, koji su svoju
reputaciju izgradili baveći se razotkrivanjem korupcijskih afera
u nogometu, zajednički su odbili
Blatterov poziv da se uključe u rad
prigodno formirane komisije FIFA-e,
poručivši šefu kako je to tijelo “dizajnirano da štiti Blattera, a ne da se
obračunava sa skandalima poharanom FIFA-inom organizacijom”.
48
Dodali su i da to tijelo “nema nikakvu praktičnu svrhu niti je istinski
neovisno”. Blattera je, nema dugo,
prozvao i predsjednik njemačkog
nogometnog giganta, minhenskog
Bayerna, Uli Hennes, rekavši da
“Blatter treba podnijeti ostavku i
prije isteka mandata u svibnju 2014.
ukoliko ne riješi problem korupcije”.
VJEŠTINA RASPOLAGANJA
TUĐIM NOVCEM
“Svakog tjedna pojavi se neka nova
afera. Neka Blatter jasno kaže
da će podnijeti ostavku ako se ne
može nositi s nagomilanom korupcijom”, izjavio je njemačkim novinarima Hennes. I zato je tvrdoglavi
Vlatko Marković na pomalo čudan
način u pravu kad u svom poznatom
autističnom stilu kaže: “Imali smo
nekih pritužbi na neke utakmice, ali
tako je to u cijelom svijetu”. Pri tom,
dakako, ne propušta istaknuti uspjehe reprezentacije, praveći se da
ne vidi lančana uhićenja klupskih
funkcionera u domaćoj ligi zbog
potkupljivanja sudaca, o istodobnoj
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
besparici klubova, zbog čega su
pojedini igrači postali pravi socijalni slučajevi, da i ne govorimo.
Ne, za Markovića sve to nisu
problemi vrijedni živciranja, baš
kao što mu godinama nisu smetali
povici na suđenje, javna priznanja o “podmazivanju” sudaca,
hapšenja, doduše, iz nenogometnih razloga Vlade Zeca, zatim
pokojnog osječkog tajkuna Antuna Novalića i još nekih nogometnih funkcionera... Na srpskom bi
se to reklo: “Danas je Fudbalski
savez najstabilnija organizacija u
Srbiji”, kako je to za B92 kazao
Tomislav Karadžić, predsjednik
nacionalnog nogometnog saveza
Srbije, po kojemu, zar ste sumnjali, također nema ništa sporno u
prvenstvu Srbije. “Ako gospodin
Karadžić tvrdi da u našem nogometu nema namještanja i da ih
nije bilo, ja pristajem poništenje
kompletne svoje karijere u nogometu. Gospodin Karadžić je
20 godina u tom sistemu, dio je
tog problema, minoran ili veliki,
ne ulazim u to. Ali, nemoguće
je očekivati da ljudi koji su dio
sistemskog problema riješavaju
isti taj problem, neće ga nikad
riješiti”, glasio je komentar na tu
temu proslavljenog srbijanskog
internacionalca Save Miloševića.
No, korupcija i namještanja samo
su jedan krak problema sporta u
tzv. tranzicijskim državama. Tu je
i prebolno pitanje modela financiranja sporta, za kojeg je Zoran
Čutura, nekadašnji košarkaški
reprezentativac Jugoslavije i igrač
Cibone, nedavno konstatirao
kako će ga “besparica doći glave”,
jer se naprosto radilo o “vještini
raspolaganja tuđim novcem”, koja
je nadživjela socijalizam, ali ne
zadugo. A što je najgore, ne zna
se što dolazi na mjesto na prazno mjesto bivšeg modela. “Masovnost ili kvaliteta? Bude li sport
čekao da mu politika odgovori na
ta pitanja, bit će to tipična situacija
iz socijalističkoga modela”, kazat
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
će Čutura.
ODGOVORI U CRNIM KRONIKAMA
Kad se svemu tome doda
višegodišnje ignoriranje očitih
kriminalnih pojava, zbog čega
sada gotovo svakodnevno imamo
novo privođenje zbog nezakonitih radnji u nogometu, ili ignoriranje štetnog utjecaja kojekakvih kvazimenadžera željnih
lagane zarade, onda nadu u
kakvu takvu perspektivu ulijevaju potezi poput onog iz novosadske Vojvodine, čiji su čelnici
javno istupili i obznanili kako više
neće dopuštati “trgovinu svojom djecom”, odnosno sklapanje
tzv. građanskih ugovora između
pojedinih menadžerskih agencija i roditelja malodobnih igrača
bez znanja kluba. Lijepo zvuči,
samo teško da će i to zaustaviti
odljev mladih talenata. Ili, kako
to kaže novinar Vladan Tegeltija:
“Nastavljajući se na priču o prodaji
igrača i egzistenciji kluba, postavlja se pitanje nadolaženja mladih
igrača, kao i njihovog kvaliteta,
potencijala za veliku scenu, utjecaja roditelja i menadžera, ali
i procjene i davanja minutaže,
trenera koji rade s njima. Jesu
li dovoljno kvalitetni, treniraju li
i imaju pristup kao nekada veliki
potencijali, a kasnije asovi? Imaju
li njihovi treneri, kadetski, juniorski, seniorski, dobru procjenu u
selektiranju, hrabrosti da im daju
uloge i minute, da ih bruse, usmjeravaju, pa i odgajaju? Koliko i
kako utiču roditelji, menadžeri,
pa i mi novinari, proglašavajući ih
prerano igračima, asovima, željni
pisanja o novim Danilovićima,
Bodirogama, Đorđevićima u oseci
rezultata i košarkaških zvijezda?”.
Nadamo se da odgovore nećemo
i dalje nalaziti u crnim kronikama.
Uostalom, još uvijek nije riješeno
niti pitanje likvidacije nogometnog
menadžera Dine Pokrovca ispred
njegova zagrebačkog stana, u lipnju 2005. godine.■
49
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE U ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Ured za ljudska prava Vlade RH
Trg Maršala Tita 8, Zagreb
Telefon: 01/ 48 77 660
Fax: 01/ 48 13 430
www.ljudskaprava-vladarh.hr
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava u RH
►Ured za nacionalne manjine Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se brine o ostvarivanju ravnopravnosti nacionalnih manjina i
njihovih prava utvrđenih Ustavom i zakonom
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Tel: 01 4569 397
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska
prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
50
www.cgiporec.hr
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112, Zagreb
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
www.cms.hr
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
www.documenta.hr
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
www.babe.hr
Građanski odbor za ljudska prava
www.goljp.hr
Udruga za promicanje istih mogućnosti
www.upim.hr
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.udruga-svitanje.com
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 161 / 2011.
Download

hrvatsko da evropi