Borba za budućnost
Ka balkanskom pokretu otpora
Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje
april 2013.
Borba za budućnost
- Ka balkanskom pokretu otpora:
Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje
Izdavač: Pokret za slobodu
www.pokret.net
Priredili: Milenko Srećković i Vladimir Bogićević
Prevod na engleski i lektura: Vladimir Bogićević
Prevod sa nemačkog: Bratislav Srećković
Priprema za štampu, dizajn i naslovna strana: Aco Popadić
Projekat podržala Rosa Luxemburg Stiftung - Southeast Europe
Odgovornost za sadržinu ove publikacije snosi isključivo Pokret za slobodu.
Godina: april 2013.
Sadržaj
3
4
Sadržaj
Uvod 11
19
25
Predgovor: Borba za budućnost - Milenko Srećković
Radnički pokret u Srbiji – inicijativa za građenje balkanskog pokreta
otpora - Vladimir Bogićević
Strategija objedinjavanja i stvaranje Koordinacionog odbora radničkih protesta - Milenko Srećković
Protesti Pokreta za slobodu u periodu april 2012- februar 2013. 35Protest Pokreta za slobodu 17. aprila 2012. ispred Vlade Srbije
– najava protesta, izbor iz medijskih izveštaja (Republika, Novi
magazin, E-novine).
42Protest Pokreta za slobodu 14. septembra 2012. ispred Agencije
za privatizaciju i Predsedništva Srbije – najava protesta, izbor iz medijskih izveštaja (Tanjug, E-novine).
55Protest Pokreta za slobodu 7. decembra 2012. ispred Trgovinskog suda u Beogradu – najava protesta, izveštaj.
59Protest Pokreta za slobodu 18. februara 2013. ispred Agencije za
privatizaciju – najava protesta, izlaganje sa pres konferencije, izbor iz
medijskih izveštaja (Republika, Balkan magazin).
74
Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije – Srećko Pulig, samostalni srpski tjednik / nedeljnik Novosti, 25. februar 2013.
77
Konkretan rezultat radničke borbe – trudnica neće moći da dobije
otkaz – saopštenje Pokreta za slobodu, mart 2013.
Konferencije Pokreta za slobodu u periodu decembar 2011. - februar 2013. 81
85
93
Socijalne borbe u Srbiji: budućnost radničko-seljačkog pokreta –
konferencija Pokreta za slobodu 22. decembra 2011.
Ka radničko-seljačkom pokretu – konferencija Pokreta za slobodu
9-10. juna 2012. u selu Ljubiš na Zlatiboru
Borba za budućnost – konferencija Pokreta za slobodu 2. decembra 2012.
5
Izbor tekstova o Pokretu za slobodu 101
104
111
115
119
123
124
Recenzija knjige Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011) - Igor
Livada, list Zarez, maj 2011.
Kontinuirani pritisak odozdo - intervju sa aktivistima Pokreta za
slobodu, list Zarez, april 2011.
Borba za žitna polja u Srbiji – Peter Haumer, list AK, 17. februar 2012.
Proizvodnja gladi – o antikapitalističkim borbama u Andaluziji i
Srbiji – Mara Knežević Kern, list Pečat, 14. septembar 2012.
Arheologija agrara - Zlatko Paković, list Danas, 22. jun 2012.
Pokret za slobodu predstavio posledice privatizacije u Srbiji institucijama EU – List Danas, 29. mart 2012.
Pokret za slobodu – Borka Pavićević, list Danas, 17. april 2012.
Izbor iz saopštenja i dopisa Pokreta za slobodu u periodu jun 2011 - februar 2013. 129
131
134
136
139
142
Namerno uvođenje firme u stečaj smatraće se krivičnim delom –
saopštenje Pokreta za slobodu, 7. novembar 2011.
Radnička borba se ispostavila najprogresivnijim elementom domaće
politike - saopštenje Pokreta za slobodu i Koordinacionog
odbora, jul 2011.
Borba za poljoprivrednu reformu – saopštenje Pokreta za slobodu,
10. septembar 2011.
Državni sekretar Ministarstva pravde obmanjuje javnost - saopštenje
Pokreta za slobodu, 6. jun 2012.
Radnički pokret rešen da ne posustane u borbi protiv korupcije –
saopštenje Pokreta za slobodu, 13 avgust 2012.
Vlada Srbije u borbi protiv korupcije ignoriše odgovornost nadležnih
državnih institucija – saopštenje Pokreta za slobodu, 27.
decembar 2012.
Platforme Pokreta za slobodu i Koordinacionog odbora koje su dovele do ujedinjavanja različitih radničkih i seljačkih grupa i organizacija 148
Osnovan Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji; avgust
2009.
150 Prva platforma Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji;
septembar 2009.
152 Platforma Koordinacionog odbora radničkih organizacija u Srbiji;
decembar 2011.
156Platforma Pokreta za slobodu za poljoprivrednu reformu; decembar 2011.
6
159
Platforma za poljoprivrednu reformu usvojena od strane radničkih
i seljačkih organizacija na konferenciji Pokret za slobodu u selu
Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine.
Otpor otimanju zemlje 165
167
173
185
189
195
201
215
231
235
Pokretanje Međunarodnog saveza protiv otimanja zemlje.
Deklaracija evropskih seljačkih pokreta usvojena u Kremsu, u Austriji, avgusta 2011. Borba za suverenitet prehrambenog sistema.
Zemljišni maksimumi: obuzdavanje otimača zemlje ili uprošćavanje
debate? – Grain
Kolonijalizam opstaje u glavama vladajuće elite – intervju sa Ibrahimom Kulibalijem.
Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji – Milenko Srećković
Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar – Branislav Gulan
Zadrugarstvo Srbije – između nestanka i opstanka – Branislav Gulan
Biotehnološki blickrig – Aco Popadić
Problemi hrvatske poljoprivrede – Milica Luković
Ситуацијата во земјоделско-прехранбениот сектор во република Македонија – Ivana Lembovska
Otpori deindustrijalizaciji 251
257
311
319
323
Razgovor između srpskih i hrvatskih radničkih lidera na Subversive
festivalu u Zagrebu, 18. maj 2012.
Stražaru, koje je doba noći? Društveni odnosi na nišanu tranzicije u
razdoblju od 1990. do 2000. u Hrvatskoj – Domagoj Mihaljević
Okvir za analizu hrvatskog sindikalizma – Jovica Lončar
Protesti u Crnoj gori – Ivan Pavićević
Borba radnika fabrike Vio.Met iz Soluna u Grčkoj.
English summary 335
343
349
357
359
Introduction: Struggle for the Future – Milenko Srećković
Serbian Workers Movement – Initiative for Building Balkan Resistance – Vladimir Bogićević
Strategy of consolidating and creation of Coordinating Committee
of Workers Protests
Pokret za slobodu’s protest on 18th February 2013; Statement of
Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations
Monopolization, corruption and the end of democracy – Srećko
Pulig
7
363
379
384
8
Platforms of Pokret za slobodu having led to unification of various worker and peasant groups and organizations
Land grabbing and land concentration in Europe: The case of Serbia
– Milenko Srećković
Letter of support to the workers of Thessaloniki factory “Viomet”
who are starting production by their own forces
Uvod
10
Milenko Srećković
Predgovor
Borba za budućnost
Ideja slobode krajnje je zastrašujuća za one koji
imaju određeni stepen privilegija i moći.
– Noam Čomski
N
ezahvalno je svoditi račune usred procesa koji je još u toku a čiji je
ishod i dalje neizvestan. Socijalne borbe koje je Pokret za slobodu
organizovao proteklih godina, kao i dosad postignuti rezultati, pružaju neki uvid u to u kom pravcu bi se one mogle dalje razvijati u Srbiji i
šire. No, još se ne zna hoće li one dovesti i do nekog značajnijeg poboljšanja
u životu nas običnih ljudi. Ipak, mi smo učinili sve što smo mogli; ostaje
nam samo da žalimo što uslovi nisu bili povoljniji i podrška veća da bi i
naši napori bili efikasniji. Kao organizacija stvorena ni iz čega, bez ikakve
11
inicijalne podrške u društvu, sastavljena od pojedinaca iz krajnje neuticajnog
i marginalnog sloja, suočili smo se sa problemima koji su daleko prevazilazili
naše mogućnosti. Međutim, to nas nije sprečilo da se, uprkos nepovoljnim
okolnostima, upustimo u borbu sa jačim protivnikom i dosledno sledimo
ista politička opredeljenja i ciljeve koje smo zacrtali na samom početku. I danas, Pokret za slobodu sarađuje sa istim narodnim grupama sa kojima je
sarađivao i pri svom osnivanju i održava vezu sa istim društvenim slojevima
iz kojih je i sam potekao.
Policijske istrage, privođenja i hapšenja koje nova vlast trenutno sprovodi bude nadu da će privreda u budućnosti biti bolje zaštićena od svakojakih
tranzicionih kriminalaca kojima je jedina želja da se u privatizaciji što pre
obogate kroz pranje novca, rasprodaju fabričke imovine, podizanje hipoteka
i neosnovanih kredita, guranje preduzeća u stečaj, otpuštanje radnika, itd.
Međutim, borba protiv korupcije još uvek nije ni dovoljno sistematična ni
dovoljno sistemska – već, takva kakva je, zavisi pre svega od dobre volje,
entuzijazma i poštenja onih koji su na vlasti; stoga nije neopravdano bojati se da će biti kratkog daha. Nova vlast nema skoro nikakvu predstavu šta
dalje, nikakav ozbiljni plan kako oporaviti privredu; rešenja koja trenutno
nudi kreću se u istim okvirima u kojima su se kretali i njeni prethodnici:
okvirima diktiranim od strane međunarodnih ekonomskih institucija i vladajuće neoliberalne paradigme. Njeni početni potezi, koji bi za cilj trebalo da
imaju revitalizaciju naše ekonomije, daleko su od svesti o potrebi stvaranja
suverenog, samoodrživog društva: jedinog subjekta koji bi mogao ostati nezavistan od začaranog kruga zaduživanja i sveobuhvatne kontrole koju na
taj način bogate države uspostavljaju nad siromašnijim. Tržišni uslovi i dalje
su takvi da omogućavaju kriminalne finansijske špekulacije namenjene brzom bogaćenju – razvoj proizvodnje u realnom sektoru i dalje se sistematski
koči i onemogućava. Povrh svega, Mlađan Dinkić, odgovoran za neosnovano
guranje razvojnih banaka u stečaj, kao i predstavnici državnih institucija i
drugih stranaka podjednako odgovornih za korupciju u privatizaciji, umesto
da odgovaraju za svu pljačku čiji su akteri ili saučesnici u prošloj deceniji
bili, i danas sede u novoj vladi. Protest radnika „Zastave elektro” Pokret
za slobodu od početka je pomagao i pratio: na toj osnovi ostvareno je povezivanje samoorganizovanih radničkih grupa na nacionalnom i delimično
regionalnom nivou, a značajan broj radničkih antikorupcijskih inicijativa
okupljen je u zajednički Koordinacioni odbor. No, uloga Socijalističke Partije Srbije u privatizaciji tog preduzeća još nije dovoljno rasvetljena, niti je bilo
ko odgovarao za sve zloupotrebe; koliko je, dakle, nova vlada ozbiljno shvatila zadatak obračuna sa kriminalom u privatizaciji, i kolika je neselektivnost
12
njenih istraga – s obzirom na to da je SPS njen sastavni deo – najbolje će se
pokazati na ovom slučaju. Pozivanja na Vericu Barać, osobu najzaslužniju što
podatke o korupciji nije progutao mrak, do tad će već utihnuti; a uloga radničkog pokreta će i tad biti da podseća na njene izveštaje – na sve činjenice
koje je Savet za borbu protiv korupcije prikupio uz značajnu podršku i saradnju upravo onih radničkih grupa koje i danas stoje uz Pokret za slobodu.
17. aprila 2012. godine, po smrti Verice Barać, Pokret za slobodu
je, u znak sećanja na njen rad, organizovao okupljanje ispred Vlade Srbije
na kojem je tadašnjim vlastima predata knjiga sa svim izveštajima Saveta
za borbu protiv korupcije. Radnici brojnih preduzeća širom Srbije nosili
su transparent pokreta na kom je pisalo „Dosta pljačke i korupcije – Za
slobodnu Srbiju”. Nakon republičkih i predsedničkih izbora u maju iste godine, kada je došlo do smene vlasti, Pokret za slobodu je 14. septembra
ponovio protest pod sloganom „Srbija – zemlja slobodnih, nikad zemlja robova”. Glavni zahtevi pokreta bili su isti kao i pre izbora: obnova preduzeća
uništenih privatizacijom, obnova proizvodnje u realnom sektoru – kako bi
se nacija spasla dužničkog ropstva – preispitivanje privatizacija i aktivno
učešće radničkih grupa u tom preispitivanju – kako bi se osigurala stvarna kontrola pravednosti, neselektivnosti i opsežnosti tog procesa. Uprkos
obećanjima koje je na protestu 14. septembra savetnik novog predsednika
Tomislava Nikolića dao predstavnicima pokreta, još uvek ne možemo reći
da je bilo koji od tih zahteva ispunjen: preispitivanje privatizacija svedeno
je samo na policijske istrage i spektakularna hapšenja, dok o obeštećenju
radnika, čiji bi najprikladniji oblik bio obnova uništenih preduzeća, do
danas nema ni pomena. U ovom trenutku jedino je izvesno da će u parlamentu doći do zakonskih izmena koje će zaštititi radnice zaposlene na
određeno vreme od otpuštanja u toku trudnoće, čime bi jedan od zahteva
naših protesta bio ispunjen.
18. februara 2013. organizovali smo nastavak protestnih šetnji pod sloganom „Srbija nije na prodaju”, dok su neki mediji taj protest preimenovali u
„Čija je naša zemlja?” zbog transparenta sa istom parolom koji su nosili članovi poljoprivrednih zadruga udruženi u borbi protiv privatizacionog uzurpiranja poljoprivrednog zemljišta. Protest je opet započet na Terazijama,
ispred Agencije za privatizaciju, ističući pre svega zahtev za ispitivanje odgovornosti te institucije za sve neregularnosti u privatizaciji i, shodno tome,
njeno ukidanje. Dok su beogradski levičari iz kolektiva „Učitelj neznalica
i njegovi komiteti”, obeshrabrivali radnike ubeđujući ih da „protesti ništa
ne mogu da promene”, značaj ovog protesta prepoznao je na najbolji način zagrebački novinar Srećko Pulig, odajući mu priznanje u svom tekstu
13
Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije, gde je detaljno predstavljena
situacija u kojoj se nalaze sve zemlje bivše Jugoslavije.
Prethodnih godina nismo samo organizovali otpor pljački, korupciji i
dominantnoj političko-ekonomskoj paradigmi, već paralelno s tim radili i
na predlaganju konkretnih rešenja, usvojenih konsenzusom među brojnim
radničko-seljačkim organizacijama i zasnovanih na konkretnim problemima
i interesima naroda. To je verovatno razlog zbog kog će naš angažman biti
potreban i u budućnosti, uprkos nadi koju smo izvesno vreme gajili da će započetim preispitivanjem privatizacija od strane nove vlasti nestati i potreba
za organizacijom kakva je naša.
Grozničava aktivnost, posebno od 2009. pa do danas, u vrtlogu događaja
i nevolja, povremeno nam je nanosila veliku štetu, koju smo jedino „akrobatskоm veštinom” i „držanjem za vazduh” uspevali da pretvorimo u prednost
– najpre u taktičkom, a zatim i u strateškom smislu. Uprkos svim nedaćama,
uspeli smo da sačuvamo organizaciju i stanemo na čelo pojedinih socijalnih borbi; što je kulminiralo već pomenutim prošlogodišnjim protestima i
pregovorima u Predsedništvu. Odbacivanjem svih pritajenih ideoloških predrasuda, koje prete rasulom i unutrašnjim trvenjima, i ignorisanjem lažnih
radničkih interesa, koji odvlače pažnju sa stvarnih problema, preuzeli smo
punu odgovornost za svoje akcije i oslobodili pokret – a nadamo se i sebe,
kao njegove članove – individualističkog mentaliteta i sebičnih interesa: onih
koji nam se nužno, po prirodi stvari, nameću sa svakim novim saradnikom
– ali i odlaze zajedno sa njim.
Ako smo u predgovoru našoj prethodnoj knjizi Deindustrijalizacija i
radnički otpor, iz preteranih obzira prema lažnim „simpatizerima”, i usled
pogrešno procenjenih okolnosti, ostavili prostor jednom lažnom optimizmu
– optimizmu u koji smo, svejedno, i sami čvrsto hteli da verujemo – danas
to više nije slučaj. Sad možemo otvoreno reći – u Srbiji se radnici i seljaci, i
Pokret za slobodu zajedno sa njima, ne mogu osloniti ni na koga sem na
svoje sopstvene snage. Intelektualci, u svojim borbama za status i privilegije,
još nisu kadri da bezinteresno podržavaju socijalne borbe; njihov intelektualni rad svodi se na ponavljanje opštih mesta o tome kako funkcionišu „normalne” zapadnoevropske države, i da bi se nabrojale štetne posledice njihove
propagande i karijerizma, bila bi potrebna jedna posebna knjiga.
Neki od tih intelektualaca koji se predstavljaju bliskim radničkom antikorupcijskom pokretu, interpretirali su smenu vlasti u maju 2012. kao veliku tragediju za srpsko društvo. Međutim, radnici koji nisu apstinirali od
glasanja, a to pogotovo važi za one s kojima je Pokret za slobodu sarađivao, izjasnili su se, u ogromnoj većini, protiv bivše vlasti oličene u lideru
14
demokrata Borisu Tadiću. Takvu odluku verovatno ne treba obrazlagati nikome ko je svestan koliku je pustoš u privredi ta vlast ostavila za sobom.
Zašto su neki intelektualci poraz Borisa Tadića („našeg deteta‘‘, kako se on
često predstavlja u starijoj levičarskoj branši) doživeli kao katastrofu, za nas
do danas ostaje skoro neshvatljiva misterija; to se ne može objasniti ničim
drugim sem opštom saglasnošću izvesnih krugova da se neke granice u kritici sistema i bivših saradnika ne smeju preći.
Ali, daleko od toga da su korupcija i karijerizam ograničeni samo na privilegovane slojeve; veliku prepreku organizovanju jačeg radničkog i seljačkog
otpora predstavljala je upravo korupcija prisutna u redovima samih radnika.
Za krupne, skroz-naskroz birokratske sindikate to je već opšte poznata činjenica: nju nije teško prepoznati ni u njihovom tvrdokornom insistiranju
na – unapred bezuspešnom – dijalogu sa predstavnicima vlasti i krupnog kapitala, ni u njihovom izbegavanju svakog sukoba sa tim istim strukturama,
odgovornim za raspad čitavog našeg socijalno-ekonomskog sistema. Međutim, i među samoorganizovanim radnicima vrlo često su kršeni postignuti
dogovori, nametani pojedinačni interesi, podstican karijerizam i oportunizam (toliko često da bi i za to bila potrebna posebna knjiga), i jedino je stepen
demokratičnosti svake radničke grupe ponaosob mogao stati na put takvim
očigledno štetnim zloupotrebama. Nevladinim organizacijama koje su od
nedavno počele da se bave „radničkim pravima‘‘ (među njima su i one nastale kopiranjem ili „prisvajanjem” naših aktivnosti), ta demokratičnost je još
uvek daleko od prioriteta, pa im je tako i sasvim svejedno jesu li radnici koje
okupljaju u svojim debatnim klubovima zaista nečiji predstavnici i imaju li
podršku radničkih grupa, ili su tu na svoju ruku i radi svojih sebičnih interesa.
U ovoj knjizi pokušaćemo da stanje stvari predstavimo iz perspektive zasnivanja jednog samoodrživog, suverenog društva, oslonjenog na sopstvene
snage, i kadrog da prebrodi svaku moguću, spoljašnju ili unutrašnju krizu;
skoro sve naše aktivnosti u prošloj deceniji počivale su na veri u vrednost i
efikasnost tog projekta. Domaća ekonomija uspela je da preživi ratove, ekonomske sankcije i NATO bombardovanje devedesetih pre svega jer je imala
u određenoj meri razvijene uslove da se odupre spoljnim faktorima; uspela
je da ostane nezavisna od jednog mehanizma dizajniranog prvenstveno radi
očuvanja i proširivanja privilegija svetske ekonomske elite – posebno na teritoriji onih zemalja koje su siromašne prema zapadnoevropskim standardima, ali bogate prirodnim resursima i radnom snagom, nalaze se na važnim
geostrateškim položajima, itd.
Međutim, ono što sankcije i bombe nisu mogle da unište, proces privatizacije započet 2001. i rukovođen direktivama međunarodnih ekonomskih
15
institucija potpuno je dotukao; realni sektor privrede izgubio je svaku sposobnost da na sebi nosi izdatke jedne države socijalnog blagostanja. Dovoljno je pogledati statistiku o stravičnom talasu smrti povezanom sa privatizacijom u Rusiji i zemljama Istočne Evrope. Prema istraživanju naučnika sa
Oksforda, čiji su rezultati objavljeni u časopisu The Lancet 2009, u bivšim komunističkim zemljama milion radno sposobnih ljudi izgubilo je život usled
ekonomskog šoka nastalog zbog masovne privatizacije devedesetih.
Naravno, način na koji je globalni krupni kapital iskoristio slabosti sistema da bi ostvario dominaciju nad našim tržištem i privredom – dajući nam
status kolonijalno potčinjene zemlje – ne amnestira mane koje je taj sistem
ispoljavao od kraja Drugog svetskog rata. Kao što smo već više puta isticali,
centralizovana uprava u republikama bivše Jugoslavije preuzeta je i iskorišćena samo da bi se nametnule ekonomske mere koje je propisivala novousvojena neoliberalna ideologija – sa istim onim jurišničkim i agit-prop žarom
koji je odlikovao i prethodnu, „komunističku” ideologiju. Krvoločno ubistvo
Živojina Pavlovića, autora Bilansa sovjetskog termidora, simbol je onog istog
fanatičnog jednoumlja koje i dan-danas čini da se ljudi u bivšim jugoslovenskim republikama dele na podobne i nepodobne, da im čitava budućnost
i karijera zavise od pripadnosti nekom taboru. Posledice života u takvom
društvu koje je zdušno podsticalo doktrinarnost i konformizam prisutne su
u svim sferama društva – uzmimo za primer samo nevladin sektor i njegovo
jezuitsko insistiranje na jednoumlju i pravovernosti: ustanove koje se izdaju
za „najtolerantnije” ne ustežu se da svako kritičko mišljenje dočekaju na nož,
a svaku autonomnu praksu u korenu sabotiraju.
Kako je naša konkretna podrška aktivnostima radničkih grupa u periodu 2007-2011 prikazana u knjizi Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011),
u ovoj knjizi objavićemo samo dopise, sastavljene u saradnji sa većim brojem
radničkih grupa, u kojima se opisuje način na koji su brojna preduzeća uništavana, i daju konkretni predlozi za njihov oporavak. Svi dopisi dostavljeni
su nadležnim insitutucijama a još toliko, i više, ih je u pripremi. U njima smo
posebno nastojali da istaknemo značaj ovih preduzeća za čitavo društvo: pre
svega u pogledu zaposlenja i prihoda koje su ona decenijama osiguravala – i
to za znatan broj ljudi – a zatim i iz perspektive uspostavljanja jednog suverenog, samoodrživog društva.
Drugi bitan problem kom ćemo ovde posvetiti pažnju – podstaknuti našom aktivnošću na povezivanju domaćih seoskih organizacija sa međunarodnim seljačkim pokretom Via Campesina – jeste proces otimanja zemlje, koji se
u Srbiji odvija putem privatizacije poljoprivrednih preduzeća, zadruga i kombinata, kao i kroz sporazume potpisane u procesu pridruživanja Evropskoj Uniji.
16
U ovoj knjizi predstavićemo i stanje radničkog otpora deindustrijalizaciji
i otimanju zemlje u drugim zemljama u regionu: pre svega u bivšim republikama SFRJ, ali i na drugim prostorima gde je bilo značajnijih inicijativa
– naročito kad je reč o radničkom pokretu u Grčkoj, sa kojim smo protekle
godine započeli važnu saradnju.
U jednoj od poruka koje je poslao aktivistima Pokreta za slobodu,
kad je u dva navrata na naš poziv podržao radničke borbe u Srbiji, Noam
Čomski je naglasio da je za uspeh jednog socijalnog pokreta najpresudnija
podrška koju on ima u društvu. Što se naše organizacije tiče, ako izuzmemo
poverenje koje nam ukazuju radnici i seljaci, nje skoro da nije ni bilo. Ipak,
ovom prilikom treba istaći podršku internet portala Kontrapunkt, aktivista iz
inostranstva – poput Petera Haumera i Ane Leder iz Austrije – međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Nyeleni pokreta za suverenost hrane,
međunarodnog saveza protiv otimanja zemlje, Baze za radničku inicijativu i
demokratizaciju, kao i fondacija Roza Luksemburg i X-Y.
2012. godina bila je teška godina za Srbiju – kao i skoro sve do sada – ali
bilo je i stvari dostojnih pamćenja – pre svega zbacivanje jednog korumpiranog režima na izborima, kao i glasanje u korist palestinskog zahteva za dobijanje statusa članice UN, nakon još jedne brutalne akcije koju je izraelska
vojska sprovela nad civilima u pojasu Gaze. Srpski narod na severu Kosova
nastavio je da pruža herojski nenasilni otpor američkim planovima za ovaj
region, narod Slovenije masovno je ustao protiv korupcije svojih finansijskih i političkih moćnika, između srpskih i hrvatskih radničkih predstavnika
došlo je do niza susreta i razmene informacija, a u Grčkoj do niza osmišljenih alternativa kapitalističkom poretku.
Pokret za slobodu je, kao i svaki veći socijalni pokret, ovih godina
prošao kroz brojne dileme i preživeo sijaset podrivanja, podmetanja, pretnji
i izdaja. Ali naša vizija ostala je jasna, a povremene smetnje samo su nam
pomogle da ojačamo svoje redove i još se predanije posvetimo zadacima koji
nas očekuju. Ako je 2012. i bilo bitnijih uspeha, to nas nije uljuljkalo u lažnoj
sigurnosti – tim pre što smo potpuno svesni koliko su ti uspesi delimični
– a ako je bilo i neuspeha, to nije smanjilo naš entuzijazam. Kakav god bio
konačni ishod naše borbe – a danas ga nije ništa lakše predvideti nego na
početku – mi iz nje sigurno nećemo izaći kao pobednici: jer naš cilj je upravo
društvo u kom neće biti ni pobednika ni gubitnika.
Srbija 2013.
17
18
Vladimir Bogićević
Radnički pokret u Srbiji –
inicijativa za građenje
balkanskog pokreta otpora
I
zgleda da bi višegodišnje radničke borbe protiv korupcije u privatizaciji najzad mogle dati značajnije rezultate u Srbiji. Pritisnuta protestima
radničkog pokreta, nova Vlada Srbije, formirana nakon izbora u maju
2012, obećala je da će sprovesti temeljnu istragu većeg broja privatizacija
koje su rezultirale gašenjem proizvodnje, porastom nezaposlenosti i nepoštovanjem radničkih prava. Ako ovo preispitivanje urodi plodom, time bi
se prekinuo začarani krug deindustrijalizacije i osiromašenja, započet 2001.
dolaskom na vlast nove, neoliberalne vlade, koji je do danas poslužio brojnim tajkunima i korporacijama da izvuku profit iz privatizovane društvene
imovine i obogate se na račun narodne bede. Dva ovogodišnja protesta u
organizaciji Pokreta za slobodu – 17. aprila i 14. septembra 2012. –
19
trebalo je da vlast prisile na pokretanje istraga ali i da pokažu da će te istrage
biti pod strogim nadzorom.1
Pokret za slobodu je organizacija posvećena stvaranju najšireg mogućeg socijalnog pokreta otpora. On podržava brojne radničke i seljačke grupe
u njihovoj borbi za očuvanje radnih mesta i poboljšanje socijalnog statusa, a
tokom proteklih godina njegove aktivnosti zaustavile su brojne štetne privatizacije i dovele do raskida privatizacionih ugovora, nakon niza organizovanih akcija, protesta, demonstracija i javnih diskusija (od kojih je najznačajniji
slučaj „Zastave elektro” iz Rače kragujevačke)2. Ove godine, u čast nedavno
preminule Verice Barać, predsednice Saveta za borbu protiv korupcije – koja
je najzaslužnija za donošenje rezolucije Evropskog parlamenta o 24 slučaja
spornih privatizacija – Pokret za slobodu je ispred Vlade, Predsedništva i
Agencije za privatizaciju organizovao protest protiv korupcije i nezakonitosti,
skrećući pažnju na veći broj kompanija koje se uprkos svojim kriminalnim i
pogubnim privatizacijama nisu našle u rezoluciji EU.
Za sada, ciljevi Pokreta su dvojaki: 1) da podstiče, organizuje i pomaže
pojedinačne radničke i seljačke borbe, a naročito njihov otpor štetnoj privatizaciji i otimanju poljoprivrednog zemljišta; i 2) da stvori i ojača regionalnu
i nacionalnu mrežu radničko-seljačkih organizacija, kako bi se ustanovio širi
balkanski pokret otpora
U svim zemljama bivše Jugoslavije, kao i u drugim balkanskim državama, godine građanskog rata donele su naviku da se lokalna ekonomija percipira kao izolovani fenomen, što je radničke i seljačke grupe sprečavalo u razmeni iskustava i stvaranju širih funkcionalnih jedinica – dok su korumpirani
sindikati pretvorili pitanje radničkih prava u smejuriju, ograničivši svoje aktivnosti samo na pregovore o povećanju plata. U tim okolnostima, Pokret
za slobodu uspeo je da okupi brojne saradnike, pomažući im u njihovim
pojedinačnim borbama, ali i udružujući ih u zajedničkim protestima i oko
programskih platformi. Njegov isprva ustanovljeni Koordinacioni odbor
radničkih protesta, zasnovan kao telo koje ujedinjava štrajkačke odbore širom Srbije, a 2012. transformisan u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih
organizacija, okupio je do sad neviđeni broj samo-organizovanih štrajkačkih odbora i radničkih i seljačkih organizacija iz desetina gradova i opština
1. Tekst je pisan u novembru 2012. za Znet časopis. Nakon toga, Pokret za
slobodu organizovao je još dva protesta – 7. decembra 2012. i 18. februara
2013. Dalji razvoj ovde opisane situacije prikazan je u sledećim tekstovima knjige
(prim. priređivača).
2. Borba radnika tog preduzeća detaljno je opisana u prethodnoj knjizi Pokreta
za slobodu, Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011).
20
širom Srbije. U isto vreme Pokret za slobodu ostvario je i brojne veze sa
radnicima drugih zemalja bivše Jugoslavije, a nedavno je, kao deo međunarodne delegacije solidarnosti, posetio i radnike okupirane grčke fabrike
Viomichaniki Metalleutiki (Vio.Met), razmenjujući iskustva radničkih borbi
i dodajući novu dragocenu kariku svom već uspostavljenom lancu balkanskih kontakta. Jovica Lončar, osnivač zagrebačke Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), jednom prilikom je izjavio da je Pokret za
slobodu bio velika inspiracija mladim aktivistima u Hrvatskoj, podstičući,
od samog početka, njihov rad na pomaganju i povezivanju radničkih borbi.
Široka mreža koja zaobilazi nefunkcionalne zvanične kanale bila je na taj
način stvorena i osposobljena za dalje širenje. Proteklih godina Pokret za
slobodu već je isprobao njenu efikasnost uspešno raskinuvši nekoliko privatizacionih ugovora, u skladu sa svojim jasno proklamovanim ciljem otpora
deindustrijalizaciji: što je bio prikladni odgovor besramnim mahinacijama,
lažnim investicijama, rasprodajama i hipotekarnim prevarama kojima su domaći i strani investitori uspeli da ostave hiljade radnika i malih akcionara bez
posla i imovine. Ove godine borba je dostigla svoj zenit kad su vlasti konačno
priznale opravdanost zahteva pokreta, a savetnik srpskog predsednika javno
obećao da će preduzeti sve što je u njegovoj moći da preispita više od 24
sporne privatizacije, kako bi radna mesta i proizvodnja u tim preduzećima
bili spašeni. Šta više, savetnik je tražio od Pokreta za slobodu da mu asistira u tom procesu tako što će mu dostaviti navodno nepoznate informacije
o propasti tih firmi i prestupima njihovih vlasnika, kao i tako što će posredovati između vlasti i radnika.3 Ovaj neočekivani preokret usledio je nakon dva
protesta u organizaciji pokreta, na kojima su se predstavnici desetina srpskih
fabrika pobunili protiv krupnog kapitala i njegovih poražavajućih efekata.
Prvi protest, održan 17. aprila 2012. pred Vladom Srbije, i posvećen pokojnoj
Verici Barać, istakao je da su 24 sporne privatizacije obrađene u izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije samo pokazatelj štetnosti celokupnog
procesa privatizacije i da je potrebno preispitati mnogo veći broj preduzeća.
Drugi protest, održan 14. septembra 2012. – kada je zahvaljujući obećanju da
će se izboriti protiv korupcije nova vlast već pobedila na republičkim izborima – nastavio je tu inicijativu dostavljanjem sledećih zahteva Predsedništvu:
1.
da radničkim predstavnicima bude omogućeno aktivno učešće u
državnim istragama spornih privatizacija;
3. Neki od dopisa Pokreta, poslatih Predsedništvu, koji pružaju te informacije,
objavljeni su i u ovoj knjizi dok su svi dostupni na sajtu www.pokret.net (prim.
priređivača).
21
2.
3.
4.
da se obnovi ili očuva proizvodnja u preduzećima oštećenim
nepravilnostima u privatizaciji;
da se lista spornih privatizacija proširi na veći broj preduzeća; i
da se poboljšaju radnička prava (naročito da se radnice zaštite od
dobijanja otkaza usred trudničkog bolovanja)4.
Rezultat je bio prijem u Predsedništvu i gore pomenuto obećanje – za
koje će se tek videti hoće li biti ispunjeno. U svakom slučaju, Pokret za slobodu neće se zadovoljiti predstojećim
istragama ukoliko se, u isto vreme, ne obnovi proizvodnja u oštećenim firmama i ne utvrdi odgovornost državnih institucija za sve nepravilnosti u privatizaciji.5 On već priprema nove proteste, rešen da nastavi borbu za bolju budućnost, i radi na novoj platformi za sveopšte korenite reforme, spreman da
sa rešavanja pojedinačnih problema pređe na zahtevanje sistemskih promena.
Iste godine, pridružujući se Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje
pokrenutom od strane međunarodnog seljačkog pokreta La Via Campesina,
Pokret za slobodu organizovao je konferenciju „Ka radničko-seljačkom
pokretu”, na kojoj su različite grupe poljoprivrednika govorile o problemima
nastalim usled privatizacije, o otimanju poljoprivrednog zemljišta, monopolizaciji tržišta, pretnjama agrobiznis korporacija, ali i o mogućnostima
obnavljanja zadruga i borbi za suverenost prehrambenog sistema. Na skupu
je govorila i Ženevjev Savinji (Genevieve Savigny), predstavnica Evropske
koordinacije Via Campesine, što je za srpske seljake bila prilika da se povežu
sa jednim od najprogresivnijih međunarodnih pokreta, razmene iskustva i
strategije i postave temelje buduće saradnje. Pokret za slobodu protivi
se onome što je širom sveta već poznato kao otimanje zemlje (eng. landgrabbing)– a što je u Srbiji posledica istog privrednog procesa koji je doveo do
masovne deindustrijalizacije i gubitka radnih mesta. U području poljoprivrede, taj proces manifestuje se kroz privatizaciju velikih površina plodne
zemlje, koju je nekad posedovala država ili poljoprivredne zadruge, a sad se
4. Od ova četiri zahteva ispunjen je delimično treći, dok je izvesno da će četvrti
biti ispunjen najavom dopuna Zakona o radu koji će zaštiti radnice od otpuštanja u toku trudnoće; o tome detaljnije u nastavku ove knjige. Na protestima
koji su usledili nakon objavljivanja ovog teksta zahtevi Pokreta za slobodu
postali su širi i korenitiji; jer je i sama politička situacija u društvu promenjena
(prim. priređivača).
5. Protest Pokreta za slobodu 18. februara 2013. akcenat je stavio upravo na
utvrđivanje odgovornosti državnih institucija, kao i na ukidanje Agencije za
privatizaciju. O tome detaljnije u nastavku ove knjige, posebno u tekstu Srećka
Puliga Monopolizacija, korupcija i kraj demokracije (prim. priređivača).
22
prepušta tajkunima i kriminalcima, od kojih su mnogi nastali još u periodu
Miloševićeve vladavine. Ako Srbija postane članica EU, oni će najverovatnije
tu zemlju prodati multinacionalnim agrobiznis kompanijama, budući da je
to najbrži način da na njoj profitiraju – što je upravo ono što pokret nastoji
da spreči, uzdajući se u podršku Via Campesine, partnera sa kojim je već
učestvovao u brojnim zajedničkim aktivnostima.
Pokret za slobodu organizovao je takođe i više protesta i akcija protiv
pridruživanja NATO paktu, u čemu je sledio osećanja najvećeg dela srpskog
naroda, toliko revoltiranog NATO bombardovanjem i celokupnom američkom spoljnom politikom, da je 2008. spalio američku ambasadu u Beogradu.
Opšte je mišljenje da ljudima odgovornim za NATO bombardovanje Srbije,
poput Medlin Olbrajt i bivšeg NATO generala Veslija Klarka, ne bi trebalo
dopustiti da na Kosovu kupiju rudnike i telekomunikacije. To se pogotovo
odnosi na Medlin Olbrajt koja je, na jednom javnom skupu u Pragu, na kom
joj je pokazana slika srpske dece pobijene NATO bombama, imala obraza
da odvrati: „Gubite se, vi odvratni Srbi”. Pri tom, čovek koji joj je pokazao tu
fotografiju nije ni bio Srbin, već Čeh.
Novembar 2012.
23
24
Milenko Srećković
Strategija objedinjavanja i
stvaranje Koordinacionog odbora
radničkih protesta
Od samog osnivanja 2004. godine pa do danas osnovna strategija Pokreta
za slobodu bila je objedinjavanje što većeg broja društveno potčinjenih
grupa stanovništva kako bi se zajedničkim snagama izborili za ravnopravnije
i pravednije društvo. Istovremeno, suštinska zamisao tog objedinjavanja jeste
stvaranje istinski demokratskog pokreta u kojem bi svi zastupnici direktno
ugroženih slojeva imali podjednako pravo da utiču na definisanje celokupne
zajedničke politike, ciljeva i strategije za njihovo ostvarivanje1. Ta zamisao,
1. Danas je ta strategija usvojena i od onih koji su sami po sebi deo problema
sa kojima se suočavamo, pa je prirodno doživela i svoja banalizovana i manipulativna preinačenja. Svesni smo mnogih manipulacija koje su dolazile od
strane nevladinog sektora, ali i političkih partija koje javno zastupaju zajedničku borbu za društvene promene kao sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa
25
koju podjednako sprovodimo i unutar samog pokreta, poslužila je 2009. kao
primarni podsticaj za stvaranje Koordinacionog odbora radničkih protesta2.
Njegovim osnivanjem želeli smo da unapredimo organizacione sposobnosti postojećih samoorganizovanih radničkih grupa radi efikasnijeg ostvarenja njihovih ciljeva, kao i radi razvijanja podrške i solidarnosti, kako među
njima tako i prema drugim novoformiranim grupama koje tek započinju
svoje borbe. Aktivnosti u periodu pre osnivanja Koordinacionog odbora jasno su nam pokazale da je svaki radnički uspeh vrlo nestabilan (uključujući i
raskide privatizacija, vraćanje preduzeća u državno vlasništvo, isplatu otpremnina i plata, itd): pre svega zato što ti skromni uspesi, kolika god bila njihova važnost, nisu menjali same okolnosti koje su uzrokovale radničke probleme, te bi se stoga ti problemi iznova javljali i reprodukovali. Koordinacioni
odbor imao je za cilj da unapredi borbu za ostvarenje sistemskih društvenih
promena koje bi zaustavile nastavak rušilačkog privatizacionog procesa i da
artikuliše predloge za razvoj odgovornije i socijalno pouzdanije privrede –
predloge koji bi bili zasnovani na interesima stanovništva a ne finansijskih
moćnika. Sem toga, njegov cilj je bio i da podstakne promene koje bi poboljšale položaj svih radnika a ne samo radničkih grupa koje su najuspešnije u
svojoj borbi. Koordinacioni odbor trebalo je da prevaziđe raštrkanost i izolovanost pojedinačnih protesta i da stvaranjem mreže radničkih grupa dovede
do obrazovanja socijalnog pokreta na nacionalnom nivou: pokreta koji bi,
daljim povezivanjem sa progresivnim regionalnim i međunarodnim snagama, mogao doprineti i promeni situacije na globalnom nivou. U ovom tekstu
izložićemo etape u dosadašnjem ostvarivanju te strategije, kao i probleme
koji su pri tom iskrsavali.
Inicijalna ideja Pokreta za slobodu bila je da same radničke grupe
budu glavni nosioci konkretne organizacione podrške kakvu smo inače pružali svakoj od njih ponaosob (pod čime podrazumevamo npr. objavljivanje
besplatne publikacije Glas radnika, pomoć u pisanju i distribuciji saopštenja,
u povezivanju sa drugim radničkim grupama, organizovanju protesta, itd).
Organizaciona struktura Koordinacionog odbora – u koji bi svaka radnička grupa slala svog predstavnika, koji bi zajedno i ravnopravno odlučivali
– povećanja broja glasača ili publike na svojim ceremonijalnim debatnim klubovima koji su sami sebi svrha.
2. 2011. godine na konferenciji Pokreta za slobodu odlučeno je da se Koordinacioni odbor radničkih protesta preimenuje u Koordinacioni odbor radničkih
organizacija a zatim 2012. u Koordinacioni odbor radničkih i seljačkih organizacija. Ove promene imena bile su uslovljene potrebom da se preciznije opiše
novonastala etapa u razvijanju ovog socijalnog pokreta.
26
o daljim zajedničkim koracima, programskim platformama i zahtevima
– trebalo je da osigura da njegovo funkcionisanje bude što demokratskije.
Nažalost, pojedine radničke grupe bile su sklonije hijerarhijskom unutrašnjem organizovanju, što je često najveću štetu nanosilo upravo njima, ali i
otežavalo rad čitavog Koordinacionog odbora. Pojedinci bi uspevali da
nametnu svoj lični interes ostatku svoje grupe a zatim bi preko njenog članstva u Koordinacionom odboru i njega pokušavali da podrede tim istim interesima. To im nije uspevalo, ali jeste na različite načine kočilo rad odbora.
Usvajanje predloga o osnivanju Koordinacionog odbora koji su aktivisti
Pokreta za slobodu predstavili štrajkačkim odborima iz većeg broja preduzeća bilo je samo formalna potvrda nečega što je već godinama unazad
bilo prisutno na lokalnom nivou... Naime, i zrenjaninski radnici su već duže
vreme na različite načine organizovali međusobnu pomoć, kao što su i radnici iz Rače kragujevačke imali zajedničke aktivnosti sa radnicima iz obližnjeg grada Lapova. Pokret za slobodu je predano podsticao i pomagao
te spontane korake povezivanja radnika na lokalnom nivou; 11. avgusta
2009. pozvao je radničke grupe iz Beograda i Zrenjanina sa kojima je tada
sarađivao da učestvuju kao podrška na protestu radnika „Zastave elektro“
iz Rače kragujevačke, a nakon toga im ponudio i sklapanje sporazuma o
saradnji u borbi za zajedničke ciljeve. Taj protest bio je prekretnica u radu
Pokreta za slobodu; tada smo prestali da objavljujemo Z magazin, jer
nam je rad na njemu od 2007. do 2009. oduzimao previše vremena, i odlučili
da se u potpunosti posvetimo podršci radničkim borbama. U tom trenutku
bilo je potrebnije raditi na menjanju situacije u društvu, nego na njenom
objašnjavanju, jer su uzroci najvećeg broja problema mnogima već postali
više nego očigledni. I u drugim sličnim situacijama, naše aktivnosti brzo smo
prilagođavali promenama društveno-političke situacije, jer je to bio jedini
način da se očuva njihova celishodnost.
Protest radnika „Zastave elektro“ iz Rače kragujevačke, sve do pomenutog okupljanja ispred Agencije za privatizaciju 11. avgusta, tekao je spontano
već godinu dana: bio je to najozbiljniji i najuspešniji radnički protest te godine. Kako su u toj fabrici radili i majka i brat autora ovog teksta, od samog
početka smo u neposrednom dogovoru sa štrajkačima radili na širenju informacija o razlozima protesta, a radnicima prenosili iskustvo raskida privatizacije u zrenjaninskom „Šinvozu“, budući da su u pitanju bili vrlo slični
slučajevi3. Vlasnik „Zastave elektro“ je, kao suprug tadašnje predsednice
3. U oba slučaja, u trenutku kada su protesti bili na vrhuncu, istekao je zakonski
rok koji je Agencija za privatizaciju imala za kontrolu sprovođenja kupoprodajnog ugovora pa su se nadležni najpre pravdali time da više nemaju pravo
27
republičkog parlamenta, imao podršku Socijalističke Partije Srbije, članice
tadašnje vladajuće koalicije. Naša glavna intervencija tom prilikom bio je
predlog da se sa protesta koji su se odvijali u Rači pređe na organizovanje demonstracija u Beogradu, i to ispred nadležne institucije – Agencije za
privatizaciju. U jednoj centralizovanoj zemlji nužno je konfrontirati se sa
vlastima u samom centru a ne na periferiji, gde protesti uglavnom ostaju
neprimećeni (predsednik štrajkačkog odbora iz Novog Pazara odsekao je
sam sebi prst, frustriran nezainteresovanošću vlasti i javnosti za njihovu
situaciju). Ubrzo zatim, prijavili smo protest i prikupili novac za autobuse
uz pomoć anarhističkih kolektiva iz Beograda, a radnici su tokom protesta
noćili par dana ispred Agencije za privatizaciju, pri čemu je došlo do par
konfliktnih situacija, što je vlast nekako morala da reši: i rešila je, tako što je
ubedila vlasnika da se odrekne vlasništva i vrati fabriku u državnu svojinu.
Nakon toga, fabrička imovina prodata je južnokorejskoj korporaciji koja je
zaposlila 1.200 novih radnika, dok je većina od oko 200 starih radnika dobila
otpremninu. Za Raču, grad od nekih tri hiljade stanovnika, u kom nijedna
fabrika nije preživela privatizaciju i gde su prilike za zaposlenje skoro nepostojeće, takav ishod bio je pozitivan: ali bio je to istovremeno i stvarni
pokazatelj bedne situacije u kojoj žive građani Srbije, čije je preživljavanje
uslovljeno dolaskom jedne strane kompanije koja za taj dolazak ima samo
jedan motiv – jeftinu radnu snagu.
Međutim, za promene ozbiljnije od onih koje su postignute spašavanjem radnih mesta u Rači kragujevačkoj bilo je potrebno definisati korenitije i opsežnije zahteve. Zato ubrzo pristupamo organizovanju većeg broja
okupljanja na kojima radnici imaju priliku da iznesu svoje stavove i učestvuju u formiranju zajedničke strategije. U nastavku ove knjige objavićemo
zajedničke platforme koje su na tim sastancima usvojene, kao i opise samih
konferencija koje su radi njih sazvane. Dalje povezivanje radničkih grupa
i širenje Koordinacionog odbora, čemu su ova okupljanja takođe imala da
posluže, bili su – i još uvek jesu – neophodan preduslov za ostvarenje pomenutih sistemskih promena: za ispitivanje i zaustavljanje privatizacija, te za stvaranje uslova za nastanak drugačije vrste ekonomije, koja bi bila u interesu
građana a ne finansijskih moćnika. U tom cilju, vođene solidarnošću i zajedničkom inicijativom, kao i potrebom za podrškom u sopstvenim konkretnim
na donošenje odluke o raskidu privatizacije. Kako je u „Šinvozu“ ipak na kraju
raskinuta privatizacija, taj primer smo istakli tokom pregovora u Agenciji kako
bismo ih prinudili da raskinu privatizaciju „Zastave elektro“. Detaljnije o učešću Pokreta za slobodu u protestima radnika „Šinvoza“ i „Zastave elektro“
u knjizi Deindustrijalizacija i radnički otpor (2011).
28
borbama, Koordinacionom odboru pridružuju se brojne radničke grupe:
iz „Srboleka“, „Trudbenik Gradnje“, „IP Prosvete“, „Vršačkih Vinograda“,
„Zastave elektro“, „Jugoremedije“, „Šinvoza“, BEK-a, „Severa“, „Minel
Transformatora“, „Tri grozda“, itd.
Mnoge od tih radničkih grupa dostavljaju informacije Savetu za borbu
protiv korupcije, na čijem je čelu tada bila nedavno preminula Verica Barać:
a Savet sastavlja izveštaje za veći broj privatizacionih slučajeva, koji nalaze
svoj put do institucija Evropske Unije. Članom 17 Rezolucije o procesu
evropske integracije Srbije br. B7 - 0000/2012, Evropski parlament je 29.
marta 2012. pozvao vlasti u Srbiji da preispitaju dvadeset četiri kontroverzne
privatizacije za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u
njihovu nezakonitost. Dopisom institucijama Evropske Unije 17. aprila 2012,
koji je poslat neposredno pre našeg protesta ispred Vlade Srbije, hteli smo da
skrenemo pažnju na to da je broj spornih privatizacija mnogo veći, i da su
ova 24 slučaja, obrađena u izveštajima Saveta, samo delimični primer koji
ukazuje na spornost čitavog procesa4. Ali, pravi adresat tog dopisa bile su,
na prvom mestu, vlasti u Srbiji; na njihov rad je, pre svega, trebalo uticati, i
pozvati ih na odgovornost zbog propusta da kontrolišu poštovanje odredbi
ugovora o privatizaciji: što je – nezavisno od svake evropske rezolucije – bila
njihova zakonska obaveza.
Protestima ispred Vlade Srbije, Predsedništva i Agencije za privatizaciju
hteli smo da stavimo tačku na našu borbu protiv privatizacije. Pre majskih
izbora, na kojima je došlo do smene režima, vlast je bilo neophodno na neki
način prisiliti da započne ispitivanje privatizacija. Na protestu 17. aprila
uručili smo Vladi Srbije knjigu sa svim izveštajima Saveta za borbu protiv
korupcije – koji su joj, naravno, već bili dostavljeni od samog Saveta, kao
njenog organa, ali ih je ona godinama dosledno ignorisala. Tim činom smo
4. Nikad nismo smatrali da Evropska Unija može rešiti probleme domaće privrede, već smo uglavnom pisali dopise na sve moguće adrese po odluci i zahtevu
samih radnika; o svemu tome nikad nije postojao uniforman stav, što je i nemoguće u jednom pokretu koji okuplja veći broj ljudi različitog mišljenja. „Kabinetski“ levičari nisu mogli da shvate tako jednostavnu činjenicu – da oni koji
su ugroženi traže spas na sve strane – pa su optuživali Pokret za slobodu da
ima iluzija o Evropskoj Uniji i da mi utičemo na to da radnici okupljeni u Koordinacionom odboru pišu pisma EU. Da su išta znali o radu Koordinacionog
odbora, znali bi da se odluke donose konsenzusom i da je pisanje pisma EU
bila samo jedna propratna aktivnost u moru radikalnijih aktivnosti... Kad smo
postavili radikalne zahteve za ukidanje Agencije za privatizaciju i obustavljanje
privatizacije, niko od tih kritičara nije se pojavio da pruži podršku, kao što se
nisu pojavljivali ni na jednom radničkom protestu, dok bi za sve to vreme govorili o „klasnoj borbi“ sa svojih sigurnih buržujskih pozicija...
29
hteli još jednom da istaknemo da nećemo dopustiti da ono što se događalo u privatizaciji padne u zaborav: a njime smo, u isti mah, odali počast i
pokojnoj predsednici Saveta Verici Barać – kojoj je, kao najzaslužnijoj što
taj zaborav već nije nastupio, čitav protest i bio posvećen. Ispitivanje privatizacija započela je, međutim, tek nova Vlada Srbije, formirana krajem jula
2012, na čelu sa Aleksandrom Vučićem. Uhapšeni su Miroslav Mišković,
Jovica Stefanović Nini, i mnogi drugi... Skoro neprimećeno u javnosti prošlo je hapšenje odgovornih za nezakonito prisvajanje 327 hektara zemljišta u
državnoj svojini, koje je nekad koristilo društveno preduzeće „Sloga“ iz Kaća
– što je, nadamo se, početak obračuna sa jednim od oblika otimanja poljoprivrednog zemljišta u Srbiji. Mehanizam takvog nelegalnog prisvajanja zemlje objašnjavali smo više puta u javnosti a opisan je i u nastavku ove knjige5.
Pošto je ispitivanje privatizacija već pokrenuto, na protestu Pokreta
za slobodu 14. septembra 2012. zahtevali smo još korenitije promene:
obnovu proizvodnje u preduzećima oštećenim privatizacijom, proširenje
spiska privatizacija koje treba ispitati, stvaranje mogućnosti da radnici nadziru taj proces preispitivanja kako bi se izbeglo da on bude nepotpun i selektivan, te opšte poboljšanje radničkih prava, a posebno zaštitu radnica od
isteka Ugovora na određeno tokom trudnoće. Na pregovorima sa Oliverom
Antićem, savetnikom predsednika Tomislava Nikolića, dobili smo uveravanja da će svaka naša indicija o nelegalnim radnjama u procesu privatizacije
biti ispitana. Iako je nakon toga dosta lica umešanih u sporne privatizacione
radnje zaista uhapšeno, na naše predloge kako da se određenim preduzećima
pomogne Predsedništvo nije dalo nikakav odgovor sem toga da za to nije
nadležno, i da je naše dopise prosledilo odgovarajućim institucijama. Ipak,
jedan ishod je bio nedvosmislen: vodeća stranka u novoj Vladi najavila je zakonske izmene kojim bi se zaštitile radnice na određeno od otpuštanja u toku
trudnoće, čime bi bilo ispunjeno jedno od obećanja datih tokom pregovora.
Na narednom protestu, 18. februara 2013, naša borba protiv privatizacije
napravila je još odlučniji zaokret od pojedinačnog ka sistemskom. Zahtevali
smo da se utvrdi odgovornost nadležnih institucija, a pre svega Agencije za
privatizaciju – te da se, shodno njenom nefunkcionalnom i polu-kriminalnom
karakteru, ista agencija ukine; a zatim i da se donese Zakon o nezastarevanju
krivičnih dela počinjenih u privatizaciji, da se zaustavi dalja rasprodaja preduzeća i poljoprivrednog zemljišta, kao i da se obnovi domaća proizvodnja umesto što se subvencionišu multinacionalne korporacije. Opet su usledili pregovori u Predsedništvu Srbije; trenutno još uvek bez nekog značajnijeg ishoda.
5. Otimanje poljoprivrednog zemljišta u Srbiji, Milenko Srećković, str 189.
30
U javnosti su se mogli čuti izlivi nezadovoljstva što je baš na pokretanju
ispitivanja privatizacija Aleksandar Vučić stekao toliku podršku u biračkom
telu da se očekuje da će sa svojom strankom na novim izborima imati toliku
većinu da mu neće biti potrebni nikakvi koalicioni partneri za formiranje
Vlade. Međutim, samo zato što je Aleksandar Vučić bio taj koji je započeo
sa ispitivanjem privatizacija kao zvaničnik Vlade, ne treba smetnuti s uma
da su se za to ispitivanje najviše borili i za njega najviše zasluga imali upravo
sami radnici.
Za ozbiljnije promene nova Vlada Srbije ipak očigledno nije kadra, već
ponavlja istu politiku kao i njene prethodnice: politiku dobrim delom definisanu okvirima diktiranim od strane međunarodnih finansijskih institucija
i političko-ekonomskih struktura Evropske Unije. Ekonomija koja bi se zasnivala na sopstvenim snagama a ne na zaduživanju i dobroj volji spoljnih
faktora daleko je od toga da zaživi u našem društvu; nedavna prodaja poljoprivrednog zemljišta Ujedinjenim Arapskim Emiratima o tome dovoljno
govori, a nova Vlada još uvek ne čini ništa da spreči dalje uništavanje preduzeća koja su već oštećena u privatizaciji – kao što je slučaj sa „Srbolekom“,
„Jugoremedijom“, itd. No, u ovom trenutku u Srbiji ne postoji politički subjekat koji bi bio sposoban za ozbiljnije promene: a naša je namera upravo
da se u narednom periodu temeljnije posvetimo rešavanju tog problema, što
će zahtevati mnogo dalekosežniji pristup i eventualno širi spektar angažmana – posebno dalje povezivanje sa radničkim pokretima iz okolnih zemalja.
Kad smo bili najbliži rešenju u poslednjih deset godina, umešali su se interesi nevladinih organizacija, koje su počele da lobiraju protiv Pokreta za
slobodu, da kupuju naše aktiviste i borbu svode na iscrpljujuće debatne
klubove – što samo ublažava klasne tenzije i podržava opstanak sistema – a
nas izoluju od bilo kakve podrške tokom naših protesta. Za sad je jedino
moguće reći da je ishod svih trenutnih previranja i dilema u srpskoj borbi za
bolju budućnost – krajnje neizvestan. No, poslednji događaji pokazuju da je
svakako vredelo boriti se svih ovih godina.
Mart 2013.
31
32
Protesti Pokreta za slobodu
u periodu april 2012. – februar 2013.
34
Protest ispred Vlade Srbije 17. aprila 2012.
Najava protesta
Pokret za slobodu je za 17. april u 14 časova sazvao protest ispred Vlade
Srbije kako bi pokazao da neće dozvoliti da vlast preda zaboravu sve kriminalne postupke sprovedene u privatizaciji. Predstavnici Pokreta će ponovo
dostaviti Vladi Srbije izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije koji su ostali
bez odgovora, a u kojima se detaljno opisuje korupcija u privatizaciji pojedinih preduzeća na koju radničke grupe već godinama ukazuju. Predavanjem
izveštaja Saveta za borbu protiv korupcije želimo da poručimo da borba Verice Barać neće biti zaboravljena i da borbu sa privatizacijom nećemo okončati
dok ne pobedimo. Ako je vlast godinama bila gluva na napore Verice Barać,
građani nisu. Prisustvo na protestu najavili su zaposleni Srboleka iz Beograda,
Jugoremedije iz Zrenjanina, Severa iz Subotice, RS Partners PES-a iz Surdulice, itd. Protest će podržati i predstavnici seljačkih udruženja koji će na taj
način obeležiti 17. april – Svetski dan seljačke borbe. Pokret za slobodu
poziva sindikate i studentska udruženja da se pridruže protestu.
U članu 17. rezolucije Evropskog parlamenta, usvojene 29. marta, izražava se neophodnost revizije privatizacija 24 kompanije u Srbiji, za koje
Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu zakonitost.
35
Kako bi Srbija napredovala u procesu evropskih integracija, biće nužno da
se predstavnici vlasti i državnih agencija, nakon dugogodišnje korupcije i
kršenja zakona u privatizaciji, napokon suoče sa poražavajućim posledicama svog delovanja, isprave nanetu nepravdu, kazne odgovorne i obeštete
opljačkane i osiromašene. Taj račun neophodno je svesti da bi se zaštitila
budućnost privrede u Srbiji i da bi se kaznili svi oni koji su je radi lične koristi
degradirali, nanevši time ogromnu štetu društvu u celini. Prioritetni interes
svih oštećenih građana je očuvanje i obnavljanje proizvodnje u preduzećima
i sprečavanje dubljeg kolapsa privrede. Očuvanje i obnavljanje privrede je
suštinski cilj koji treba da stoji iza svih političkih procesa, pa i iza procesa
priključivanja Evropskoj uniji.
Kako bi se ovaj nužni proces ispravljanja nepravde i obnavljanja proizvodnje zaista obavio, dok je još moguće spasti preostala preduzeća, potreban je kontinuirani pritisak na vlast; a predstavnici Pokreta za slobodu
i radničkih grupa o ciljevima protesta i daljim aktivnostima detaljnije će govoriti na konferenciji za štampu koja će se održati 17. aprila u 12 časova u
Centru za kulturnu dekontaminaciju.
Pokret za slobodu će tokom ove nedelje dostaviti javnosti i Evropskoj
komisiji detaljnije informacije o korupciji u privatizaciji preduzeća sa čijim
radnicima sarađujemo. Pored već više puta navođenih slučajeva, Među njima
su i preduzeće „RS Partners PES“ iz Surdulice i „Sever“ iz Subotice. Radnici
tih preduzeća nedavno su se pridružili Koordinacionom odboru radničkih
protesta koji je Pokret za slobodu osnovao kako bi se radnici zajedničkim
snagama i koordinirano borili za očuvanje preduzeća i radnih mesta, a u čijem radu još učestvuju radnici Jugoremedije, Srboleka, IP Prosvete, itd.
Pokret za slobodu je proteklih godina pratio veliki broj štrajkova i
protesta radnika i malih akcionara privatizovanih preduzeća koji su, vođeni interesom da zaštite svoja radna mesta i imovinu, zahtevali poštovanje
zakona i ugovora u privatizaciji. Većina ovih preduzeća je u međuvremenu
propala, jer su vlasti ignorisale argumente radnika i malih akcionara, ili su ih
uvažavale prekasno. Daljim izveštavanjem o pojedinačnim slučajevima, kao
i protestom ispred državnih institucija, želimo da pokažemo da je korupcija
u privatizaciji bila sistemska a ne pojedinačna i da odgovornost za nju ponajviše snosi država koja ju je omogućavala, tolerisala i podsticala. Vreme je
da se isprave nepravde počinjene privatizacijom, građani obeštete a privreda
sačuva od daljeg urušavanja!
Pokret za slobodu
36
List Republika
Protest Pokreta za slobodu
17. aprila 2012. ispred Vlade Srbije
Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja
Jelena Veljić
U znak sećanja na Vericu Barać, 17. aprila Pokret za slobodu je održao konferenciju za štampu i protest tokom kojeg su predstavnicima izvršne
vlasti ponovo dostavljeni izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije na koje
godinama nema odgovora.
Protestu je prethodila konferencija za štampu, održana u Centru za kulturnu dekontaminaciju, na kojoj su se okupljenima obratili Milenko Srećković (Pokret za slobodu), Zoran Gočević (Srbolek), Zdravko Deurić (Jugoremedija), Vanja Dragojlović (Sever, Subotica), Ljubica Stjepanović Muhić
(IP Prosveta), Dejan Živković (Želvoz, Smederevo). Tokom konferencije,
u kojoj su učestvovali i akcionari C-marketa, radnici Rekorda iz Rakovice,
RS Partners PES iz Surdulice i ABS Minela, istaknuta je velika uloga koju
je Verica Barać imala u razotkrivanju korupcije koja se dešavala tokom privatizacije navedenih preduzeća. Okupljenima se obratio i Danilo Šuković,
37
suprug Verice Barać, ujedno i član Saveta, poručivši im da će društvo biti
slobodno jedino ukoliko se oslobodi sprege između tajkuna i političara, a na
taj način će se ujedno i odužiti Verici. Podršku radničkim borbama pružili
su i Miroslav Grubanov (udruženje „Paori“ iz Crepaje), Zoran Dimitrijević
(udruženje „Srpski ratni veterani“), Dragana Čabarkapa (Sindikat novinara
Srbije) i Jelena Veljić (studentski kolektiv Odbrani Filozofski).
Ovom prilikom, elektronska verzija izveštaja o korupciji u privatizaciji
poslata je i predstavnicima Evropske komisije u Srbiji, specijalnom predstavniku za Balkan Jelku Kacinu kao i Evropskoj komisiji. Podsećamo, Evropski
parlament usvojio je 29. marta rezoluciju kojom se izražava neophodnost
revizije privatizacija 24 kompanije u Srbiji, za koje Evropska komisija smatra da postoje ozbiljne sumnje u njihovu zakonitost. U izveštaju koji je Pokret za slobodu poslao predstavnicima EU ističe se potreba da se spisak
spornih privatizacija proširi i na sve druge sporne slučajeve privatizacije; taj
proces treba otpočeti slučajem preduzeća „Sever“ iz Subotice i „RS Partners
PES“ iz Surdulice, dok će se u narednim izveštajima predstaviti priroda i
obim korupcije koja postoji i u drugim preduzećima. Isto tako, insistira se
na hitnom rešavanju pitanja privatizacije Srboleka i Jugoremedije kako bi se
spasila proizvodnja u tim fabrikama.
Po završetku konferencije, nekoliko stotina radnika okupilo se ispred
zgrade Vlade Srbije, gde su Vladi Srbije još jednom predati izveštaji Saveta
za borbu protiv korupcije koji detaljno opisuju korupciju u postupku privatizacije. Podršku ovom protestu dali su i poljoprivrednici koji su na taj način
obeležili 17. april – Svetski dan seljačke borbe.
38
Novi magazin, 17. april 2012.
Protest Pokreta za slobodu
17. aprila ispred Vlade
A.M.
Pokret za slobodu organizovao je danas protest ispred Vlade Srbije tokom kojeg su predstavnicima izvršne vlasti ponovo dostavljeni izveštaji Saveta za borbu protiv korupcije na koje godinama nema odgovora.
„Pokret za slobodu“ je nezavisna, nestranačka i samoorganizovana
radničko-seljačka organizacija koja podržava, organizuje i povezuje borbe
radničkih i seljačkih grupa na lokalnom i internacionalnom nivou.
Narodni, nestranački protest protiv uništavanja ekonomije, deindustrijalizacije, nezaposlenosti, siromaštva i beznađa okupio je desetine radnika iz
propalih firmi širom Srbije.
Predstavnici ovog Pokreta ranije danas poslali su izveštaj o korupciji u
privatizaciji predstavnicima Evropske komisije u Srbiji, specijalnom predstavniku za Balkan Jelku Kacinu kao i Evropskoj komisiji.
Predstavnik Pokreta za slobodu iz Beograda Milenko Srećković na
konferenciji u Centru za kulturnu dekontaminaciju rekao je da je taj izveštaj, pored sporne privatizacije 24
preduzeća o kojima je upozoravao
Savet za borbu protiv korupcije,
dopunjen slučajevima korupcije u
firmama „RS Partners PES“ iz Surdulice i „Sever“ iz Subotice.
On je podsetio da se u članu
17. rezolucije Evropskog parlamenta, koja je usvojena 29. marta,
izražava neophodnost revizije privatizacije 24 kompanije u Srbije za
koje Evropska komisija smatra da
postoje ozbiljne sumnje u njihovu
zakonitost.
Komentarišući jučerašnju najavu portparola republičkog tužioca
Toma Zorića da se ispituju slučajevi
spornih privatizacija, Srećković je
39
istakao da je problem što je korupcija u privatizaciji bila sistemska a ne pojedinačna.
Predstavnici Pokreta istakli su da ponovnim predavanjem izveštaja
Saveta za borbu protiv korupcije žele da poruče da borba Verice Barać neće
biti zaboravljena.
Na konferenciji za novinare koja je održana pre protesta u Nemanjinoj,
predstavnici firmi Jugoremedija, Srbolek, C Market, Prosveta i Želvoz govorili su o istrajnoj borbi nedavno preminule predsednice Saveta Verice Barać
i tome koliko im je pomogla da se otkrije korupcija koja se dešavala tokom
privatizacije njihovih firmi.
Okupljenima se obratio i njen suprug, takođe član Saveta, Danilo Šuković
koji im je poručio da društvo mora biti oslobođeno sprege između tajkuna i
političara jer će se jedino tako odužiti Verici a oni postati slobodni ljudi.
Milenko Srećković iz Pokreta naglasio je i da njihova borba neće prestati
ni nakon izbora i da će nastaviti sa pritiscima na novu Vladu kao i sa okupljanjima i protestima.
E-novine, 17. april 2012.
Pokret za slobodu održao protest ispred Vlade Srbije
Proširiti spisak sumnjivih privatizacija
Za probleme privatizacije, na koje je ukazivala Verica Barać, odgovorne su
sve vlasti, od devedesetih naovamo. Odgovorne su sadašnja i prethodna vlada,
a tako će biti odgovorna i naredna.
Oko stotinu radnika i seljaka okupljenih oko organizacije Pokret za
slobodu okupilo se u utorak popodne ispred zgrade Vlade Srbije, u nameri da podsete vlast na sumnjive privatizacije firmi, na šta je krajem prošlog
meseca ukazao i Evropski parlament u svojoj rezoluciji. Oko 14 časova, kada
je zvanično počeo protest, predstavnici Pokreta uručili su delegatima Vlade
izveštaje Saveta za borbu protiv korupcije, koji je detaljno ukazao na korupciju u privatizaciji pojedinih preduzeća.
Okupljeni radnici preduzeća iz različitih delova Srbije – beogradskog Srboleka, zrenjaninske Jugoremedije, Sever-a iz Subotice – nosili su fotografije
nedavno preminule predsednice Saveta za borbu protiv korupcije, Verice Barać,
i transparente sa porukama: „Mišković – veliki donator parama naroda Srbije“,
„Udavi nas korupcija“ i „Tadiću, počni da hapsiš tajkune“. Predstavnik Pokreta
za slobodu Milenko Srećković kazao je, nakon razgovora sa predstavnicima
40
Vlade, da radnici ne žele da bude zaboravljeno „ono što je vlast radila prethodnih godina“, te da će pokret vršiti pritisak na svaku vlast da istraži ove slučajeve.
„Svi smo mi imali ogromnu pomoć predsednice Saveta za borbu protiv
korupcije, Verice Barać. Bitno je da ne zaboravimo njen rad i podršku koju
je dala našim borbama. Moramo da nastavimo da insistiramo da se reše problemi na koje je ona ukazivala. Za te probleme odgovorne su sve vlasti, od
devedesetih naovamo. Odgovorne su sadašnja i prethodna vlada, a isto tako
će biti odgovorna i naredna“, rekao je Srećković.
On je podsetio da su u rezoluciji Evropskog parlamenta pomenute 24
privatizacije, dodavši da to nije dovoljno.
„Skoro svaka privatizacija je bila korumpirana. Veliki broj preduzeća je
upropašćen zbog neodgovorne vlasti. Mi želimo da taj spisak od 24 privatizacije proširimo. Danas smo poslali medijima dopis, u kojem smo listu proširili
sa još dva preduzeća – 'Sever' iz Subotice i 'Partner Pes' iz Surdulice“, rekao
je on.
Portparol Republičkog javnog tužilaštva Tomo Zorić izjavio je u ponedeljak da je tužilaštvo proverilo sve navode o privatizacijama 24 preduzeća koje
je zahtevala Evropska komisija, te da je o tome obavestilo Evropsku komisiju.
On je dodao da su povodom spornih privatizacija pokrenuti pretkrivični i
krivični postupci. Obraćajući se okupljenima ispred Vlade, Milenko Srećković je kazao da je korupcija bila sistemska.
„Nije stvar u pojedinačnim slučajevima, ovo je bila sistemska korupcija.
Vlast je ta koja treba da odgovara, a ne pojedinačni 'žrtveni jarčevi'“, rekao
je Srećković.
Srećković je pozvao radničke grupe da nastave da dostavljaju informacije
Pokretu za slobodu, „kako bismo proširili spisak spornih privatizacija i
naterali vlast da napokon počne da rešava te probleme“.
Okupljeni su najavili da će uskoro održati novi protest u Beogradu.
Pokret za slobodu održao je u utorak u podne konferenciju za novinare u Centru za kulturnu dekontaminaciju.
41
Protest ispred Agencije za privatizaciju i
Predsedništva Srbije – 14. septembra 2012.
Najava protesta
RADNIČKA PROTESTNA ŠETNJA
Srbija – zemlja slobodnih, nikad zemlja robova
u petak, 14. septembra, u 16 sati, ispred Agencije za privatizaciju, ul. Terazije br 23.
u organizaciji
Pokreta za slobodu,
nestranačkog, radničkog socijalnog pokreta.
Protest Pokreta za slobodu počeće 14. septembra u 16 časova okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju, ul. Terazije br. 23. Protestna kolona će
u 16.45 krenuti ka zgradi Predsedništva Srbije, na Andrićevom vencu.
Zahtevi radničkog protesta 14. septembra:
1.
Zahtevamo da se omogući aktivno učešće radničkih predstavnika u
najavljenom državnom preispitivanju spornih privatizacija. Radnička
i javna kontrola nad procesom preispitivanja privatizacija potrebna je
kako taj proces ne bi bio lažiran. Formiranjem radnih grupa u kojima
bi bili i predstavnici radnika, javnost bi mogla da bude informisana i o
stavu radnika prema istražnim radnjama koje se sprovode, ali i o merama preduzetim na saniranju problema u funkcionisanju pojedinačnih
preduzeća.
2.
Zahtevamo da se odšteta sastoji u obnavljanju ili očuvanju proizvodnje
u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji na koje nadležne državne agencije nisu pravovremeno reagovale, iako je to bila
njihova obaveza prema Zakonu o privatizaciji. Kao što postoji Uredba
Vlade Srbije o privlačenju direktnih investicija, koja omogućava stranim kompanijama da dobiju 5-10.000 evra po radnom mestu, takođe
se uredbom novac može kanalisati u obnovu proizvodnje koja je uništena tokom procesa privatizacije dok su fabričkom imovinom upravljali
neodgovorni vlasnici. Pokretanjem proizvodnje, taj novac bi se preko
poreza i doprinosa vratio u državni budžet.
3.
Zahtevamo proširenje spiska spornih privatizacija na veći broj preduzeća. Privatizacija u Srbiji je bila sistemska i nije dovoljno izdvojiti samo
nekoliko slučajeva privatizacije, već treba preispitati sve one u kojima
radnici godinama ukazuju na postojanje nelegalnih radnji, namerno
guranje preduzeća u stečaj, kao i na poslovanje koje je štetilo preduzeću.
4.
Zahtevamo poboljšanje opštih prava radnika, kao na primer sprečavanje otpuštanja radnica na trudničkom bolovanju koje se vrši neprodužavanjem Ugovora na određeno.
U protestu 14. septembra učestvovaće radničke grupe sa kojima Pokret
za slobodu već godinama sarađuje u borbi protiv korupcije u privatizaciji.
Među njima su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP Prosvete, Rafinerije
nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz Beograda, Sever-a iz
Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije i Šinvoza iz Zrenjanina,
Vršačkih vinograda iz Vršca, i mnogi drugi.
Pokret za slobodu je organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma
društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. On oko zajednički postavljenih ciljeva i zahteva okuplja sve veći broj grupa, i produžava sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta.
14. septembra u 12 sati predstavnici Pokreta za slobodu i radničkih
grupa koje učestvuju u protestu govoriće na pres-konferenciji u Press centru
UNS-a, ul. Knez Mihailova br.6/III.
Pokret za slobodu
44
Pismo predsedniku Nikoliću
povodom radničkog protesta
14. septembra u 16 časova
Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću
PREDMET: Radnički protest ispred Predsedništva Srbije 14. septembra
Poštovani predsedniče,
Obaveštavamo Vas da će Pokret za slobodu, nestranačka radničko-seljačka
organizacija, u petak 14. septembra održati protestnu šetnju od Agencije
za privatizaciju do Predsedništva Srbije. Okupićemo se u 16 časova ispred
Agencije za privatizaciju a priključiće nam se radnici brojnih preduzeća sa
kojima već godinama sarađujemo u borbi protiv korupcije u privatizaciji.
Naša protestna povorka stići će ispred Predsedništva na Andrićev Venac u
17 časova. U ovom pismu želimo da Vam unapred objasnimo zašto je za
budućnost Srbije važno da radnici postanu aktivni učesnici u najavljenom
državnom preispitivanju spornih privatizacija i zašto bi to preispitivanje bilo
neadekvatno ukoliko bi ignorisalo glas radnika. Takođe, očekujemo da 14.
septembra u 17 časova primite našu delegaciju koju će činiti par predstavnika naše organizacije i radnika iz preduzeća koja su uništena ili u opasnosti da
budu uništena nepravilnostima počinjenim u procesu privatizacije.
Pokret za slobodu već godinama sarađuje sa radničkim grupama iz
brojnih preduzeća širom Srbije; mnoge od tih grupa u poslednjih mesec dana
lično su vam pisale. Među njima su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP
Prosvete, Rafinerije nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz
Beograda, Sever-a iz Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije
i Šinvoza iz Zrenjanina, Vršačkih vinograda iz Vršca, i mnoge druge. Naš
pokret sarađuje sa radnicima koji se bore za očuvanje svojih preduzeća a veći
deo tih preduzeća nalazi se na spisku 24 spornih privatizacija na koje ukazuje
Evropski parlament.
Naš prvi protest ove godine održan je 17. aprila, pre parlamentarnih i
predsedničkih izbora, i bio je posvećen uspomeni na preminulu Vericu Barać, koja je najzaslužnija što su naši problemi dospeli do evropskih institucija. Na tom protestu izneli smo zahtev tadašnjoj Vladi Srbije da se šteta naneta radnicima uništavanjem njihovih preduzeća i radnih mesta nadoknadi
očuvanjem ili obnavljanjem proizvodnje u preduzećima koja su se našla pod
45
udarom neodgovornih vlasnika kao što su Jovica Stefanović Nini u Srboleku
i Jugoremediji, Nebojša Ivković u Šinvozu, Dragan Kopčalić u Trudbenik
Gradnji, Ranko Dejanović u Zastavi elektro, itd. Evropskoj komisiji smo na
dan protesta poslali dopis u kojem objašnjavamo kako se odlaganjem rešavanja problema u ovim preduzećima ona guraju u još teži položaj. U istom
dopisu skrenuli smo pažnju na još dva preduzeća – „Sever“ iz Subotice i „RS
Partners PES“ iz Surdulice, i zahtevali od Evropske komisije da proširi spisak
spornih preduzeća čiju privatizaciju treba ispitati.
Naravno, u Srbiji je svakom jasno da je čitava privatizacija bila sistemska
korupcija, kako je to govorila i pokojna Verica Barać. Ukoliko postoji jasna
politička volja nove vlasti da se isprave nepravde i pokrene privreda biće
vam potrebna pomoć radnika koji najbolje znaju kako su njihova preduzeća uništavana i na koji način bi im se najbolje pomoglo da ih oporave. Ne
zaboravite da su upravo radnici bili jedini koji su godinama u kontinuitetu
ukazivali na uništavanje svojih preduzeća od strane novih, neodgovornih
vlasnika. Oni se organizuju nezavisno od sindikata s obzirom na to da sindikate smatraju korumpiranim ili nedovoljno aktivnim kada je u pitanju
borba protiv korupcije. Naš pokret ne naplaćuje članarinu radnicima, niti
uzima novac za pomoć koju im pruža. Smatramo da je njihova borba protiv
korupcije opšte korisna i čast nam je kad god možemo da im u toj borbi
pomognemo.
46
Da bi Vam bolje ilustrovali zašto je važno da se direktno konsultujete sa
radnicima koji se okupljaju oko našeg pokreta, da bi se došlo do što boljeg i
pravednijeg rešenja od kojeg bi čitavo društvo imalo korist, predstavićemo
vam jedan primer. „Zastava elektro“ iz Rače kragujevačke je na spisku spornih privatizacija ali u njoj nije potrebno obnavljati proizvodnju, jer su radnici
jednogodišnjim štrajkom i protestima uspeli da raskinu privatizaciju i izbace
vlasnike – Ranka Dejanovića, Dragana Mostića i Nebojšu Bankovića. Kako
su po raskidu privatizacije fabrički pogoni kupljeni od strane južnokorejske
kompanije „Jura“ koja je zaposlila oko 1.500 radnika u Rači (a nakon toga zaposlila i sličan broj radnika i u Nišu i Leskovcu), u ovom slučaju nije potrebno govoriti o obnavljanju proizvodnje, već samo o ispitivanju odgovornosti
vlasnika „Zastave elektro“ zbog raznih zloupotreba na koje su radnici ukazivali u vreme jednogodišnjeg protesta. Isto tako, treba ispitati odgovornost
Agencije za privatizaciju koja nije na vreme reagovala na nepoštovanje kupoprodajnog ugovora, što je njena obaveza prema Zakonu o privatizaciji. Protiv
ovih vlasnika vode se sudski procesi ali po našoj proceni oni nisu dovoljno
obuhvatni i bila bi potrebna opsežnija policijska istraga da bi se ispravile sve
nepravde počinjene u ovom slučaju.
Za razliku od „Zastave elektro“, u „Srboleku“ iz Beograda, najstarijoj
farmaceutskoj kompaniji u Srbiji, pored ispitivanja odgovornosti vlasnika,
Jovice Stefanovića Ninija, potrebno je što hitnije zaštititi i pokrenuti proizvodnju u ovom preduzeću. Srbolek je u stečaju iako su njegova potraživanja
prema povezanim firmama Jovice Stefanovića Ninija veća nego njegova dugovanja prema drugima. Pokretanje proizvodnje u „Srboleku“, pored mogućnosti zaposlenja većeg broja ljudi, korisno je za čitavo društvo, pre svega jer
„Srbolek“ proizvodi lekove koji su nasušno potrebni srčanim bolesnicima.
Osim toga, Srbiji je potrebna domaća farmaceutska industrija i na to ukazuju
čak i izaslanici Evropske Unije. Podsećamo vas da je Jovica Stefanović Nini
odgovoran i za privatizaciju „Jugoremedije“ i privatizaciju „Srboleka“; oba
preduzeća su na EU spisku 24 spornih privatizacija.
Kako smo mi nestranačka organizacija koja je pomagala anti-korupcionu
borbu radnika brojnih preduzeća, naš cilj je pre svega obnavljanje proizvodnje u preduzećima sa čijim radnicima sarađujemo već godinama. Molimo
vas da nam omogućite aktivno učešće u rešavanju ovih slučajeva, jer ćemo
u suprotnom biti, kao i do sada, prinuđeni da nastavimo da se protestima
borimo za opstanak naših preduzeća. Uveravamo vas da od toga nećemo
odustati dokle god nepravda ne bude ispravljena. U prilogu vam dostavljamo
dopis koji smo 17. aprila poslali institucijama Evropske Unije sa informacijama o privatizaciji u Srbiji i o situaciji u pojedinačnim preduzećima. Pored
47
preduzeća „Sever“ iz Subotice i „RS Partners PES“ iz Surdulice, zahtevaćemo
od Evropske komisije da u spisak spornih privatizacija uvrsti još i privatizaciju Rafinerije nafte Beograd, Rekorda iz Rakovice, ABS Minel Transformatora
iz Ripnja, Želvoza iz Smedereva, itd.
Kako će naša protestna šetnja 14. septembra u 17 časova doći do vašeg
kabineta, predlažemo da primite našu delegaciju koja bi sa vama dogovorila
dalje zajedničke aktivnosti na rešavanju ovih problema. Naš predlog je stvaranje radnih grupa za svako pojedinačno preduzeće u čijem radu bi učestvovali i predstavnici radnika iz tih preduzeća. Predstavnici tih radnih grupa
obaveštavali bi javnost dokle se stiglo u radu na obnavljanju proizvodnje,
kao i po pitanju istražnih postupaka. Na taj način, čitava javnost mogla bi
biti uključena u ispravljanje nepravde koje je bilo glavna tema predizbornih
poruka.
Pokret za slobodu je organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma
društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim
konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. Stoga oko zajednički
postavljenih ciljeva i zahteva okupljamo sve veći broj grupa, i nastavljamo
sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta.
Socijalno-ekonomska prava u Srbiji na izuzetno su niskom nivou, i sve što
je radničkom borbom do sad postignuto samo je blago izdizanje sa dna na
kom Srbija tavori već više od dve decenije. Detalje o našim borbama možete
saznati u knjizi „Deindustrijalizacija i radnički otpor; borbe i inicijative za
očuvanje radnih mesta u periodu tranzicije“, koju ćemo vam dostaviti 14.
septembra.
Vaši saradnici mogu nas kontaktirati na broj telefona: 062-234.251 i 06383.83.882 kako bi nas obavestili da li ste voljni da se 14. septembra sastanete
sa nama. Takođe, možete delegirati predstavnika koji bi nam se istog dana u
vaše ime obratio na konferenciji za štampu koju organizujemo 14. septembra
u 12 sati u UNS-ovom Press centru, ulica Knez Mihailova br. 6/III.
Srdačan pozdrav i želimo Vam puno uspeha u radu,
Milenko Srećković,
Pokret za slobodu
48
Tanjug, 14. septembar 2012.
Protest ispred Agencije za privatizaciju i
Predsedništva Srbije
14. septembra 2012.
Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja
Savetnik predsednika primio
delegaciju Pokreta za slobodu
Savetnik predsednika Srbije Oliver Antić primio je danas delegaciju Pokreta
za slobodu posle njihove protestne šetnje centrom Beograda, tokom koje
su ponovili zahtev da nova vlast proširi spisak spornih privatizacija.
Antić je u obraćanju članovima pokreta, koji okuplja nekadašnje radnike
neuspešno privatizovanih preduzeća, rekao da su „bili na istoj strani stola i
da nisu suprotstavljeni.“
On je podsetio da je i predsednik Srbije Tomislav Nikolić ranije najavio da
će se ići u preispitivanje privatizacija, što je jedan od zahteva članova pokreta.
49
Savetnik predsednika Srbije je rekao da od članova pokreta očekuje da
mu dostave dokumentaciju i eventualne dokaze, ističući da ti spisi neće biti
stavljeni ad akta.
Predstavnik Pokreta za slobodu Milenko Srećković rekao je novinarima da je delegacija od Antića dobila uveravanje da će se raditi na preispitivanju privatizacija.
On je dodao da nije bilo reči o rokovima za dostavljanje dokumentacije
predsedništvu, kao i da je za većinu preduzeća to moguće učiniti u roku od
jedne do dve sedmice.
Prema rečima Srećkovića, Antić je obećao da će te dokaze lično dostaviti
tužilaštvu i Visokom savetu sudstva.
Članovi Pokreta za slobodu su se nakon protestne šetenje po Beogradu uputili ka predsedništvu kako bi predsedniku Srbije dostavili zahteve
da se i radnici uključe u preispitivanje spornih privatizacija, a takođe proširi
spisak spornih privatizacija i pokrene proizvodnja.
U protestu je učestvovalo, prema proceni policije, oko 150 članova
Pokreta, među kojima su bili nekadašnji radnici „Severa“, „Komgrapa“,
„Rekorda“, „Srboleka“...
Srećković je na konferenciji za novinare, koja je održana pre protestne
šetnje, istakao da je aktivno učešće radnika u preispitivanju spornih
privatizacija neophodno kako taj proces ne bi bio lažiran.
On je poručio da se mora proširiti spisak od 27 spornih privatizacija i da
nije dovoljno samo utvrditi krivičnu odgovornost za loše privatizacije, već da
će Pokret tražiti odštetu u vidu obnavljanja ili očuvanja proizvodnje koja je
uništena tokom neodgovorne privatizacije.
Srećković je za Tanjug rekao da Pokret, osnovan 2004. godine, okuplja
između 300 i 400 članova i aktivista, radnika različitih preduzeća, među kojima ima i članova sindikata, ali i onih koji nisu sindikalno organizovani.
50
E-novine
Proširiti spisak spornih privatizacija
Pokret za slobodu zatražio je da nova vlast proširi spisak spornih
privatizacija, da što pre preispita one sporne i da u tome učestvuju
predstavnici radnika.
Radnici više preduzeća koji su se udružili van sindikalnih organizacija u
Pokret za slobodu organizovali su u petak šetnju u Beogradu. Njihov glavni cilj je zajednička borba protiv korupcije u procesu privatizacije, javlja Beta.
Predstavnici te organizacije rekli su na konferenciji za novinare da minimum
900 ljudi u Srbiji, od kojih 56 sudija i tužilaca u Beogradu, treba da bude
uhapšeno zbog raznih privredno kriminalnih radnji. Predstavnik Pokreta
za slobodu Milenko Srećković kazao je da je među zahtevima te organizacije i odšteta u vidu obnavljanja ili očuvanja proizvodnje u preduzećima
uništenim nepravilnostima u privatizaciji.
„Kao što postoji Uredba Vlade Srbije o privlačenju direktnih investicija
koja omogućava stranim kompanijama da dobiju od 4.000 do 10.000 evra
po radnom mestu, takođe se uredbom novac može kanalisati u obnovu proizvodnje koja je uništena tokom procesa privatizacije dok su fabričkom imovinom upravljali neodgovorni vlasnici“, kazao je on.
51
Srećković je dodao da je zahtev Pokreta za slobodu i poboljšanje prava radnika, pre svega radnica na trudničkom bolovanju i sprečavanje njihovog otpuštanja neprodužavanjem Ugovora na određeno.
Advokat Branko Pavlović kazao je da je nova Vlada Srbije sada na ispitu
i da nema iza čega da se krije i naglasio da će, ako se nešto ne uradi odmah,
to samo još više ohrabriti one koji su radili pogrešno.
Pavlović je zapitao zašto nova vlast još nije smenila sve one odgovorne
koji su godinama unazad pljačkali zemlju i izvlačili novac, već nastavlja da
radi s njima.
Predstavnici radničkih grupa sa kojima pokret sarađuje sastali su se u
petak oko 16:30 časova sa savetnikom predsednika Srbije Oliverom Antićem kome su ponovili zahtev da nova vlast proširi spisak spornih privatizacija.
On je nakon sastanka rekao da od članova pokreta očekuje da mu dostave dokumentaciju i eventualne dokaze, ističući da ti spisi neće biti stavljeni ad akta.
Među okupljenima na skupu bili su radnici Srboleka, Trudbenik Gradnje, IP Prosvete, Rafinerije nafte Beograd, ABS Minel Transformatora, Rekorda iz Beograda, Severa iz Subotice, RS Partners PES iz Surdulice, Jugoremedije i Šinvoza iz Zrenjanina, Vršačkih vinograda iz Vršca, Želvoza iz
Smedereva i drugi.
Prethodni protest Pokreta za slobodu održan je 17. aprila ispred Vlade Srbije sa zahtevom da se odšteta zbog korupcije u privatizaciji sastoji u
obnavljanju i očuvanju proizvodnje u pojedinačnim preduzećima.
52
Pismo predsedniku:
Najava protesta ispred Predsedništva
3. decembra 2012.
Predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću
Poštovani predsedniče,
Prilikom našeg protesta ispred Predsedništva 14. septembra 2012. godine, postigli smo dogovor sa vašim savetnikom za pravna pitanja, profesorom
Oliverom Antićem, da Predsedništvu dostavljamo informacije o načinu na
koji su uništena preduzeća radnika koji su učestvovali u protestu, a čiji je
glavni zahtev bio obnova proizvodnje u preduzećima u kojima je bilo spornih privatizacija.
Iako iz vaše perspektive, u moru drugih državničkih obaveza, taj zahtev
može izgledati kao manje prioritetan, za radnike kojima egzistencija zavisi
od obnove ili očuvanja proizvodnje u njihovim preduzećima on je od najveće
važnosti.
U periodu nakon protesta, radnici su se angažovali na pripremanju opsežnih dopisa o načinu na koji su njihova preduzeća uništavana; kao i na
osmišljavanju predloga kako obnoviti proizvodnju u svakom pojedinačnom
preduzeću. Dostavili smo vam do sada već nekoliko tih dopisa, a još ih je
u pripremi. Međutim, do sada radnici nisu dobili nikakav odgovor šta se
preduzima u svrhu rešavanja ovih problema, niti su pozvani na razgovor od
strane nadležnih institucija.
Nedavno ste bili na otvaranju pogona nemačke kompanije u Zrenjaninu, koja od države dobija 5.000 evra po svakom radnom mestu. U istom
tom gradu, „Jugoremediji“, domaćoj fabrici lekova koja ima sve uslove za
proizvodnju, isključena je struja s namerom uvođenja u stečaj. „Srbolek“ iz
Beograda, najstarija srpska fabrika lekova, ne proizvodi ništa jer je u stečaju,
iako joj druge firme duguju više nego što je sama zadužena. U dopisima smo
vam takođe predstavili udes preduzeća „Sever“ iz Subotice, najvećeg domaćeg ugostiteljskog preduzeća „Tri grozda“ iz Beograda, neizvesnu sudbinu
Rafinerije nafte Beograd, itd. Priprema novih dopisa i od nas, kao organizacije koja predvodi tu borbu, i od radnika koji u njoj učestvuju zahteva dosta
truda, a da pri tom još ne znamo da li je nova vlast zaista zainteresovana da
ispravi nanetu nepravdu i obnovi domaću privredu, uništenu od strane prethodne vlasti i vaših sadašnjih koalicionih partnera.
53
Bez hitne i razumne državne intervencije u ovim fabrikama o kojima
vas izveštavamo putem dopisa, i to intervencije uz konsultovanje radnika,
u Srbiji će na kraju poslovati samo strane kompanije koje po radnom mestu
uzimaju 5 i više hiljada evra.
Mi ćemo nastaviti da pripremamo nove proteste, uz kratku napomenu da
smo ovakvo ignorisanje radničkih dopisa već videli – kod bivše vlasti.
3. decembra u 12 časova okupićemo se sa radničkim predstavnicima
ispred Predsedništva Srbije. Tom prilikom nam možete dati uopšten odgovor
na ovo pismo i saopštiti nam da li nova vlast radi nešto po pitanju obnove
proizvodnje i da li je spremna za trajnu komunikaciju sa prevarenim radnicima. Do tada ćemo vam dostaviti dopise i za druga oštećena preduzeća.
Odgovor nam možete poslati i ranije na i-mejl [email protected], pa neće biti
potrebe za našim okupljanjem. Ukoliko, međutim, ni 3. decembra odgovora ne bude, ne preostaje nam ništa drugo sem da sazovemo novi radnički
protest – što će oštećenim radnicima predstavljati samo dodatni nepotrebni
napor u njihovoj borbi za pravdu.
Srdačan pozdrav,
Milenko Srećković
Pokret za slobodu
54
Protest Pokreta za slobodu
protiv likvidacije „Tri grozda“
7. decembra 2012.
Vladimir Bogićević
Pokret za slobodu je u petak 7. decembra, sa početkom u 9 časova, organizovao protest ispred Privrednog suda (bivši Trgovinski sud) u Beogradu,
ul. Masarikova br. 2, na inicijativu članova naše organizacije – radnika ugostiteljskog preduzeća „Tri grozda“.
Pokret za slobodu je samo u ovoj godini organizovao dva protesta
usmerena na otklanjanje sistemskih uzroka korupcije, i ispravljanje njenih
negativnih posledica u pojedinačnim preduzećima. Zahtevali smo obnovu
opljačkanih preduzeća i uništenih radnih mesta kao najbolji način da se obeštete radnici i doprinese poboljšanju opšteg stanja u kom se nalazi domaća
privreda; da se preispitivanje privatizacija ne redukuje na policijske istrage već
55
da dovede do sistemskih promena. Oba protesta bila su posvećena uspomeni
na Vericu Barać kao osobi koja je najviše doprinela da se razotkriju i objasne problemi radnika koji učestvuju u protestima Pokreta za slobodu. Na
poslednjem protestu, 14. septembra, predstavnik Predsedništva Srbije obećao
nam je tokom pregovora, u ime novoizabranog predsednika Tomislava Nikolića, da će se raditi na istraživanju svih slučajeva zloupotrebe u privatizaciji
na koje im budemo ukazali. Veliki broj naših dopisa o tome, sastavljenih u
saradnji sa radnicima i uz predloge kako obnoviti pojedinačna preduzeća, već
je dostavljen, a neki su još u pripremi. Na njih smo prošle nedelje iz Predsedništva dobili pismeni odgovor, a nakon toga i telefonski poziv, iz kabineta
predsednika Nikolića, kojim se još jednom potvrđuje da su naši zahtevi uzeti
u razmatranje, poslati nadležnim institucijama i da uskoro možemo očekivati
odgovor za svako pojedinačno preduzeće. Predsedništvo nas takođe uverava
da ima razumevanja za tešku situaciju u kojoj se radnici ovih preduzeća nalaze i još jednom nas moli za strpljenje.
Međutim, kako je u većini preduzeća situacija više nego alarmantna
usled pretnji stečajem i likvidacijom – prinuđeni smo da opet izađemo na
ulicu kako bi ubrzali rešavanje najhitnijih slučajeva.
Na protestu radnika „Tri grozda“, u organizaciji Pokreta za slobodu,
ispred Trgovinskog suda u Beogradu, zahtevano je preispitivanje preuzimanja „Tri grozda“ od strane „Mosaic Cateringa“, firme u vlasništvu Milomira
Joksimovića – Miše Omege, u javnosti isticanog kao finansijera Demokratske stranke. Okupljenim radnicima obratili su se organizatori protesta iz
Pokreta za slobodu saopštivši im da podržavaju njihovu borbu protiv
kriminala i za očuvanje radnih mesta.
„Hipo banka“ je poznata po brojnim korupcionaškim aferama u regionu.
U slučaju 'Tri grozda' Hipo banka je zajedno sa vlasnicima 'Mosaic Cateringa'
napravila niz nezakonitih ugovora kako bi 'Tri grozda' opteretili dugovima a
zatim preuzeli brojne lokale na atraktivnim gradskim lokacijama. Samo proglašenje stečaja je neosnovano. Radnici imaju spremna rešenja za zapošljavanje
nekadašnjih radnika“, rekao je Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu.
„Hipo banka“ je takođe predložila i stečaj zrenjaninske fabrike lekova „Jugoremedije“ koja je bila prinuđena da kredit za rekonstrukciju proizvodnih
pogona podigne pod nepovoljnim komercijalnim uslovima usled toga što je
država, iako vlasnik 42% akcija fabrike, odbila da finansijski podrži zakonski
obavezno usklađivanje uslova proizvodnje. Brojni pritisci na Jugoremediju
(obaranje cene lekova, policijske istrage namenjene širenju panike i medijska hajka), podsticani raznim profiterskim interesima uvozničkog lobija i
krupnog kapitala, onemogućili su joj da izmiruje svoje dugove; trenutno u
56
fabrici stoje zalihe lekova ali pod zabranom prodaje, a takođe joj je isključena i struja, čime su ugroženi i proizvedeni lekovi i mogućnost proizvodnje
u budućnosti. Isto tako, nastavlja se rasprodaja imovine u Srboleku, koji je
pored Jugoremedije jedina domaća farmaceutska kompanija, iako su dugovi
preduzeća mnogo manji od sume koja je iz preduzeća pokradena ili koja mu
se duguje.
„Preduzeću ''Tri grozda'' a.d. iz Beograda se od maja ove godine nalazi u
stečaju jer ga je njegov novi vlasnik, firma „Mosaic Catering“ d.o.o, zloupotrebio radi sticanja dobiti kroz neosnovano podizanje kredita i nezakonito
raspolaganje njegovom imovinom. Preduzeće „Tri grozda“ postoji od 1951.
godine, a 2005. godine je, pre preuzimanja od strane „Mosaic Cateringa“,
posedovalo čak 33 ugostiteljska objekta, u kojima je bilo zaposleno ukupno
500 radnika. Iako je „Mosaic Catering“ osnovan tek u oktobru 2005, sa ukupnim kapitalom od samo 500 evra, „Hypo Alpe Adria Banka“ a.d. Beograd
je sa njim 5. januara 2006. sklopila Ugovor o izdavanju bankarskih garancija i dugoročnom investicionom kreditu u iznosu od 7.5 miliona evra, kako
bi mu tim novcem omogućila da otkupi većinski paket akcija „Tri grozda“.
„Hypo Alpe Adria banka“, u našem regionu najpoznatija po drastičnim korupcionaškim aferama, kredit za kupovinu akcija je, dakle, u ovom slučaju
odobrila jednom tek otvorenom preduzeću koje na svom računu nije imalo
nikakav promet niti imovinu, sem minimalnog osnivačkog kapitala. Prema
bankarskim propisima „Mosaic Catering“ uopšte nije ispunjavao uslove za
dobijanje takvog kredita.
Nakon što su 2006. godine uspostavili svoju kontrolu u preuzetoj kompaniji, vlasnici „Mosaic Cateringa“ i „Hypo“ banka 2009. godine sklapaju
Ugovor o solidarnom jemstvu, u kojem preduzeće „Tri grozda“ svojom celokupnom imovinom postaje jemac da će „Mosaic Catering“ vratiti banci
neisplaćeni deo kredita u iznosu od 3.22 miliona evra. Na taj prevarni način,
za kupovinu „Tri grozda“ iskorišćena su njegova sopstvena sredstva, odnosno dugovi „Mosaic Cateringa“ prebačeni su na teret kupljenog preduzeća, i
postali dugovi samog „Tri grozda“: ono je, drugim rečima, samo platilo sopstvenu prodaju i sopstvenu propast.
U odgovor na tu besprimernu transakciju, 39 deoničara, sadašnjih akcionara i radnika „Tri grozda“ pokrenulo je pred Višim sudom u Beogradu postupak protiv dotične banke i „Mosaic Cateringa“, radi utvrđivanja ništavosti
navedenog Ugovora; dok je za njegovo sklapanje najverovatnije bio zaslužan,
između ostalih, i bivši zamenik guvernera Nikola Živanović, direktor „Hypo
Alpe Securities“, brokerske firme u vlasništvu istoimene banke, koji je u to
vreme sedeo u upravnom odboru „Tri grozda“.
57
Ugovor o solidarnom jemstvu je „Tri grozda‘‘ doveo do skoro potpune
propasti, koja se očitava u dugotrajnoj blokadi računa, pokrenutom stečajnom
postupku, stotinama otpuštenih radnika, neplaćanju zarada i otuđenju
mnoštva poslovnih objekata. Sam Ugovor, iako najsudbonosniji u istoriji
„Tri grozda“, nigde u samoj firmi nije zaveden i za njega se saznalo tek kad
je „Hypo“ banka na osnovu njega pokrenula stečajni postupak. Međutim,
„Hypo“ banka, po važećim bankarskim propisima, nije ni mogla odobriti
kredit tek osnovanoj firmi bez novca i zaposlenih. Dakle, već je i sama pravno-ekonomska pozadina, po čijoj logici su ovi sporni ugovori sačinjeni, špekulantska i orijentisana na prevaru. O tome naročito svedoči tekst skraćene
„Catering-ove“ ponude za kupovinu većinskog paketa akcija „Tri grozda“,
sačinjen od strane „Hypo“ banke, gde se garantuje povećanje zaposlenosti
i zarada, školovanje dece zaposlenih, proširenje kapaciteta i modernizacija
objekata – od čega, naravno, ništa nije ispunjeno, već je preduzeće dovedeno
do stečaja.
Skupština akcionara „Tri grozda“ nikada nije odlučivala o sklapanju
Ugovora o solidarnom jemstvu, a po članu 443. Zakona o privrednim društvima (Sl. glasnik RS br. 125/04) propisano je da takvu odluku može doneti
samo Skupština akcionarskog društva, kvalifikovanom većinom, i to samo
na predlog upravnog odbora akcionarskog društva, sve po zakonski detaljno propisanom postupku. Međutim, Ugovor je sakrivan i od akcionara i od
zaposlenih, a potpisao ga je direktor „Tri grozda“ Đorđe Avramović, postavljen od strane „Mosaic Cateringa“. Na taj način su „Hypo“ banka i „Mosaic
Catering“, koristeći se time što potonji u svim organima „Tri grozda“ ima
odlučujući glas, ugovorom obezbedili za sebe ili nekog trećeg očiglednu nesrazmernu korist, što je, po definiciji, zelenaški ugovor iz člana 141. st.1 ZOO
– i kao takav nevažeći. Šta više, ne postoji nijedan razlog, niti bilo kakav
poslovni aranžman u okviru kojeg bi imalo smisla da „Tri grozda“ jamči za
„Mosaic Catering“ – i to solidarno – za iznos koji će ga odvesti u stečaj: i još
da pri tom, saglasno spornom ugovoru o jemstvu (čl.2), izda „Hypo“ banci
pet blanko potpisanih menica, sa klauzulom „bez protesta“, uz izjavu da će
sve dugove „Mosaic Cateringa“ bezuslovno i odmah otplatiti celokupnom
svojom imovinom. Sve je to učinjeno po diktatu „Hypo“ banke i „Mosaic
Cateringa“, koji su i sačinili tekstove svih pomenutih ugovora – čitavog niza
ugovora, u kome je sporni ugovor o jemstvu bio samo poslednja karika.
7. decembra 2012.
58
Protest Pokreta za slobodu
18. februara 2013.
Najava protesta
Nova protestna šetnja Pokreta za slobodu održaće se u ponedeljak, 18.
februara, okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju u 16 časova. Protestna kolona će se od Agencije za privatizaciju uputiti ka Skupštini Srbije i
Ministarstvu ekonomije a zatim ka Predsedništvu, gde očekujemo nastavak
pregovora započetih na prethodnom protestu.
ZAHTEVAMO:
• Utvrđivanje odgovornosti države i nadležnih institucija za privatizacionu pljačku.
• Utvrđivanje odgovornosti i ukidanje Agencije za privatizaciju.
• Donošenje Zakona o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u
privatizaciji.
• Obnavljanje proizvodnje u oštećenim preduzećima.
• Obnavljanje domaće proizvodnje umesto subvencionisanja multinacionalnih korporacija.
• Zaustavljanje rasprodaje preduzeća i poljoprivrednog zemljišta.
DOĐITE da ZAJEDNO stvaramo BUDUĆNOST
Pokret za slobodu
59
60
Saopštenje Koordinacionog odbora
radničko-seljačkih organizacija
Radnički protesti u poslednjoj deceniji, direktno i indirektno, doveli su do
određenih pozitivnih promena u našem društvu. Međutim, ostalo je još
mnogo toga što treba menjati. U ponedeljak, 18. februara u 16 časova okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju nastavljamo našu višegodišnju borbu protiv korupcije u privatizaciji. Kao i svi nedavni protesti u organizaciji
Pokreta za slobodu i ovaj je posvećen uspomeni na VERICU BARAĆ,
osobu koja se najviše zalagala da se i u našoj zemlji poštuju prava običnih ljudi. Pozivamo sve radnike, udruženja i sindikate koji brinu o opštem interesu
društva u kojem živimo da nam se priključe i podrže protest.
Svi zajedno do pobede!
Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija:
• Pokret Ravnopravnost, Zrenjanin
• Udruženje Solidarnost, Subotica
• Pokret akcionara, radnika i sindikata, Kragujevac
• Udruženje Paori, Crepaja
• Udruženje Obruč, Ratkovo
• Građansko-sindikalni front, Vršac
• Udruženje bivših radnika Zastave elektro, Rača
• Udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Beograd
• Udruženje za zaštitu prava radnika Uranak, Rakovica
• Samostalni sindikat UP ‘‘Tri grozda‘‘
• Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori
• Savez samostalnih sindikata Srbije u IP “Prosveta“ a.d, Beograd
• Udruženje akcionara IP “Prosveta“ a.d, Beograd
• Pokret za slobodu
61
Izlaganje sa konferencije za štampu održane u
Press centru UNS-a 14. februara 2013.
Danas najavljujemo protestnu šetnju koja će se održati u sledeći ponedeljak, 18. februara, okupljanjem ispred Agencije za privatizaciju u 16 časova.
Protestna kolona će otići ispred Skupštine Srbije i Ministarstva ekonomije
a zatim se uputiti ka Predsedništvu, gde očekujemo da nastavimo pregovore koje smo na prethodnom protestu u septembru prošle godine započeli
sa Oliverom Antićem, savetnikom predsednika Nikolića za pravna pitanja. Tada su nam data obećanja da će naši tadašnji zahtevi biti ispunjeni:
sama činjenica da nastavljamo naše proteste, međutim, dovoljan je dokaz
da nisu.
Zahtevi našeg narednog protesta su sledeći:
1.
Utvrđivanje odgovornosti Agencije za privatizaciju i njeno ukidanje,
kao i utvrđivanje odgovornosti svih ostalih nadležnih institucija koje
su omogućavale privatizacionu pljačku. Smatramo da je neadekvatno
i selektivno svako ispitivanje privatizacije koje istražuje odgovornost
onih koji su kupovali preduzeća – ako istovremeno ne istražuje i odgovornost predstavnika državnih institucija koji su omogućili da se krše
obaveze kupoprodajnih ugovora i sprovode brojne druge nezakonitosti.
Agencija za privatizaciju nije ispitivala poreklo novca, pa su preduzeća
kupovali narko dileri, ljudi sa policijskih poternica i slični „biznismeni“,
i nije kontrolisala da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju šta stignu i zadužuju preduzeća preko svake mere.
Učinak rada Agencije je da je od od 2284 privatizovanih preduzeća u
stečaju završilo 1070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni ugovor, i to
uglavnom prekasno, kada su se ta preduzeća već našla na rubu propasti.
Procenjuje se da je od početka privatizacije više od pola miliona ljudi
u Srbiji ostalo bez posla. Privatizacija je ostavila drastične posledice i
u poljoprivrednim preduzećima: u 253 privatizovana poljoprivredna
preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak
ugovora, ili svaka četvrta privatizacija, je poništeno; opet prekasno, jer
je u tim propalim preduzećima otuđena mehanizacija i druga oprema.
Iz iskustva rada u Pokretu za slobodu znamo da je Agencija u mnogim
slučajevima ignorisala brojne radničke ukaze i dozvoljavala gašenje proizvodnje, rasprodaju fabričke imovine, neosnovana hipotekarna zaduživanja, osnivanje fiktivnih firmi radi namernog guranja u stečaj, i tako dalje.
Potrebno je da se najpre preispita krivična odgovornost svih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih a zatim da se ova
institucija sa ovako pogubnim učinkom po privredu što pre ukine.
Stoga je potrebno doneti i Zakon o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji; što je upravo naš drugi zahtev. Time bi se obezbedili od toga da neko od odgovornih u budućnosti ne prođe nekažnjeno
za uništavanje privrede i pljačku.
2.
Zahtevamo dalje da radnici budu obeštećeni zbog uništavanja
njihovih fabrika i radnih mesta; i to u vidu obnavljanja proizvodnje
u preduzećima uništenim nepravilnostima u privatizaciji. Kako država snosi odgovornost za osmišljavanje, sprovođenje i kontrolisanje
procesa privatizacije koji je imao ovako drastične posledice po radnička
socijalna prava, smatramo da je država ta koja treba i da ispravi počinjenu nepravdu. Na prethodnom protestu sa profesorom Oliverom Antićem, savetnikom predsednika Nikolića, postigli smo dogovor da radničke grupe koje su učestvovale u protestima Pokreta za slobodu
dostave izveštaje o uništavanju njihovih preduzeća i načinima na koje
se ta preduzeća mogu oporaviti, kako bi se nova vlast mogla upravljati
prema njima. Predsedništvo je te dopise prosledilo nadležnim institucijama, ali nikakvog odgovora nije bilo, a preduzeća koja se još uvek
mogu spasiti su u sve goroj situaciji. Predlažemo, kao i na prethodnom
protestu, da se za svako preduzeće formiraju radne grupe u kojima bi
bili i predstavnici radnika i da se zajednički radi na njihovom oporavku.
Postoje brojni načini na koje bi država ulaganjem u obnovu tih preduzeća kasnije mogla da u državnom budžetu nadoknadi sve ono što
je uložila, u trenutku kada te firme budu nastavile svoje poslovanje i
ostvarile zarade koje su imale pre nego što su uništene privatizacijom.
3.
Zahtevamo – obnavljanje domaće proizvodnje umesto subvencionisanja multinacionalnih korporacija. Može li se ikako objasniti
činjenica da država subvencioniše strane multinacionalne korporacije sa 5 do 10 hiljada evra po radnom mestu, dok dozvoljava da važne
domaće kompanije budu upropašćene u samo par godina po njihovoj
privatizaciji, osim činjenicom da globalni kapital generiše korupciju u svim delovima sveta, i da je skoro nedokaziva korupcija političara koji takvom kapitalu omogućavaju uslove za uvećanje i širenje
poslovanja. Ponašanja zapadnoevropskih korporacija u zemljama trećeg sveta pokazatelj su nove vrste kolonijalizma i eksploatacije pod maskom demokratizacije i implementiranja ljudskih prava.
Smatramo da sadašnja vlast nema viziju privrede bitno drugačiju od
prethodnih vlada a sve te vizije zasnovane su na slepom reprodukovanju ideologije samozvanog slobodnog tržišta, stranih investicija, i
slično. Sadašnja vlast takođe nema nikakvu predstavu o društvenom
uređenju koje bi bilo bitno drugačije od onog koje propisuju međunarodne finansijske institucije, vladajuća politička nomenklatura i kapitalistička logika širenja globalnog kapitala po svaku cenu, osvajanja
svakog mogućeg tržišta, eksploatacije i ponižavanja radne snage i uništavanja suverenog i samoodrživog razvoja, prirodne okoline i zdravlja
ljudi. Ko ne shvata da su naši problemi deo globalnog sistema nepravdi,
može samo pokušavati da sanira posledice tamo gde stigne, ali problemi
će iskrsavati u sve dramatičnijoj meri i kriza će se iznova ponavljati.
Pogledajte samo kakvu je potencijalnu socijalnu katastrofu za sobom
ostavio „US Steel“ otišavši iz Smedereva nakon što je par godina eksploatisao i radnu snagu i životnu sredinu. Isto to uradio je i sedamdesetih
godina u Jangstaunu, u Pitsburgu, ostavivši 10.000 radnika bez posla. U
takozvanim industrijskim slobodnim zonama u Srbiji u koje strane korporacije dolaze i prave greenfield fabrike, zabranjuje se sindikalno organizovanje, eksploatiše se jeftina radna snaga, uzimaju se državne subvencije po radnom mestu, zemljište se dobija bez obaveze plaćanja poreza,
opština obezbeđuje svu potrebnu infrastrukturu, i tako dalje.
Potrebna nam je domaća suverena ekonomija – zasnovana na proizvodnji koja je od životne važnosti. Pogledajte studije o ekonomskim sankcijama nametnutim Jugoslaviji devedesetih godina; u njima ćete saznati
zašto stopa mortaliteta nije značajno porasla u tom periodu – odgovor
je zato što je Srbija imala sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju, sopstvenu farmaceutsku industriju, itd. A šta se sada radi sa domaćom farmaceutskom proizvodnjom i poljoprivrednim zemljištem?!
4.
66
Time dolazimo i do sledećeg zahteva a to je sprečavanje rasprodaje
preduzeća i poljoprivrednog zemljišta. U ovom trenutku na nezakonit način prisvojene su brojne parcele koje su u zadružnom ili
državnom vlasništvu; dolazi do ukrupnjavanja plodnog zemljišta
stečenog vrlo jeftino koje će biti prodato vrlo skupo. Sporazum o stabilizaciji predviđa omogućavanje prodaje zemljišta strancima četiri godine nakon stupanja na snagu ovog sporazuma, za šta je potrebna još
ratifikacija litvanskog parlamenta. Očigledno je da je tako nepovoljan
rok dogovoren da bi se zadovoljili interesi onih koji bi da što brže prodaju jeftino stečeno zemljište po krupnim evropskim cenama.
Otimanje poljoprivrednog zemljišta je globalna pojava, bez presedana
u obimu i brzini. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona
hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu
ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem
je reč već je ustupljeno nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i
finansijskim fondovima, koji nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći
se industrijskim poljoprivrednim projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem ugljenika, turizmom, velikim branama, itd.
Među državama koje su najveći uzurpatori poljoprivrednog zemljišta
67
u svetu, Ujedinjeni Arapski Emirati nalaze se na četvrtom mestu.
Ima onih koji ove otimačine zemlje opisuju kao „investicije“, ali, u
stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava
seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva
opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese u nekim zemljama bivaju prebijani, zatvarani, čak i ubijani.
Istinska agrarna reforma i zemljišna politika treba da budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a agro-biznis smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da se garantuje suverenost
prehrambenog sistema.
Pokret za slobodu sazvao je veliki broj radničkih grupa na protest;
osim iz Beograda, dolaze radnici iz Kragujevca, Subotice, Zrenjanina, Kovačice, Odžaka; Mi ne naplaćujemo članarinu radnicima, volonterska smo
organizacija i kao takva ne raspolažemo sa puno novca za naše aktivnosti te
nažalost mnogima koji bi hteli da dođu ne možemo pokriti putne troškove.
Našu borbu ćemo međutim nastaviti sve dok to bude potrebno, zajedno
sa svim ovim ljudima koji će vam se danas obratiti; nažalost, ovom prilikom
raspolažemo sa suviše malo vremena i prostora da bismo pozvali predstavnike svih radničkih grupa sa kojima sarađujemo.
Milenko Srećković, Pokret za slobodu
68
Ishod protesta, izbor iz medijskih izveštaja
List Republika
Protest Pokreta za slobodu
18. februara 2013.
Olivija Rusovac
Oko 150 radnika i zemljoradnika koji predstavljaju preduzeća okupljena u
Pokretu za slobodu protestovalo je 18. februara ispred Agencije za privatizaciju i Predsedništva Srbije upozoravajući nadležne državne organe na teške posledice privatizacije kroz pljačku. U Predsedništvu su primljeni zahtevi
radnika uz obećanje da će ih već sutra saslušati savetnik predsednika države
zadužen za privatizaciju. Ovo je bio drugi protest Pokreta za slobodu
posle septembra, kada je delegaciju radnika primio savetnik predsednika republike Oliver Antić uz obećanje da će njihovi zahtevi biti ispunjeni. Pošto
se od tada ništa nije dogodilo, zahtevi ne samo što su ponovljeni, nego je
njihova lista i proširena. Na prvom mestu traži se odgovornost Agencije za
privatizaciju i njeno ukidanje, kao i odgovornost institucija koje su takođe
omogućile da se privatizciona pljačka nastavi. Ističe se da je učinak Agencije
katastrofalan: od 2284 privatizovanih preduzeća 1070 je završilo u stečaju, a
raskinuta su 664 kupoprodajna ugovora, i to tek kada su preduzeća bila na
rubu propasti. U 253 poljoprivrednih preduzeća otpušteno je 65 hiljada radnika, a svaka četvra privatizacija je poništena. Pokret za slobodu traži da
69
se ispita krivična odgovornost Agencije za privatizaciju jer se smatra da je
ignorisanjem upozorenja radnika omogućila gašenje proizvodnje, rasprodaju imovine, opterećivanje hipotekarnim kreditima i osnivanje fiktivnih firmi radi namernog guranja preduzeća u stečaj. Među zahtevima je i onaj o
donošenju Zakona o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privaizaciji
i zahtev da se obeštete radnici upropaštenih preduzeća tako što će država
omogućiti obnovu proizvodnje čime bi se ispravila nepravda prema radnicima. Zahteva se i obnova domaće proizvodnje umesto subvencionisanja
multinacionalnih kompnija.
Pokret za slobodu smatra da ni aktuelna, kao ni prehodna vlast
nema viziju razvoja, nego se oslanja na reprodukovanje ideologije slobodnog tržišta i podsticanje stranih invesicija. Kada je reč o poljorivredi, Pokret
traži da se spreči rasprodaja poljoprivrednog zemljišta i ističe da su Ujedinjeni arapski emirati na četvrtom mestu među državama koje su, kako stoji
u zahtevima, najveći uzurpatori poljoprivrednog zemljiša. Pokret se zalaže
za očuvanje farmerskih porodica koje će biti garantovano agrarnom reformom i zemljišnom politikom. Takođe traži da se ispravi nepravda prema
zadrugama kojima je oduzeto zemljište u zadružnom i državnom vlasništvu.
U protestu su učestvovali predstavnici subotičkog Severa, Zemljoradničke
zadruge u Ratkovu, Jugoremedije, Srboleka, Tri grozda, Minel transformatora u Ripnju, ADS Minela u Mladenovcu, Rekorda i Rakovice, 22. decembra u
Kragujevcu i Komgrapa u Beogradu.
70
Balkan magazin
Ukinite Agenciju za privatizaciju
Hapsite odgovorne za loše privatizacije i u državnim institucijama,
poručili radnici preduzeća propalih u privatizaciji
Miloš Obradović
Beograd, 18.02.2013 – protest ispred Agencije za privatizaciju. Bez posla,
bez para, bez mnogo nade da će isterati pravdu i vratiti imovinu društvenih
preduzeća u kojima su nekada radili, a koja su danas uglavnom u stečaju,
likvidaciji ili čija je imovina rasprodata a kapital izvučen u firme sa dalekih
ostrva, stotinak radnika i malih akcionara preduzeća iz Kragujevca, Vršca,
Zrenjanina, Subotice, Beograda protestovalo je juče ispred Agencije za privatizaciju, a zatim i ispred Predsedništva. Lista zahteva nije dugačka, ali pogađa
u srž privatizacione katastrofe u kojoj je oko pola miliona ljudi ostalo bez
posla.
Radnici, neki i više od deset godina na birou za zapošljavanje, traže da
se ugasi Agencija za privatizaciju koja je učestvovala u svim privatizacijama,
koja je sprovodila i kontrolisala privatizacije, koja je trebalo da prati da li
privatizovana firma i dalje radi, da li novi vlasnik investira ili krčmi imovinu, a da se odgovorni iz Agencije svih ovih godina – pozovu na krivičnu
odgovornost.
Krivica za pomor industrije i gašenje radnih mesta
Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu smatra da borba protiv korupcije u kojoj se hapse kupci preduzeća u spornim privatizacijama, a oni koji
su im to omogućili u državnim institucijama se ni ne spominju, nije prava
borba protiv sistemske korupcije.
„Agencija za privatizaciju nije ispitivala poreklo novca, pa su preduzeća
kupovali narko dileri, ljudi sa policijskih poternica i slični 'biznismeni', i nije
kontrolisala da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju šta stignu i zadužuju preduzeća preko svake mere. Iz iskustva rada u
Pokretu za slobodu znamo da je Agencija u mnogim slučajevima ignorisala brojne radničke ukaze i dozvoljavala gašenje proizvodnje, rasprodaju
fabričke imovine, neosnovana hipotekarna zaduživanja i osnivanje fiktivnih
firmi radi namernog guranja u stečaj. Potrebno je da se najpre preispita krivična odgovornost svih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih a zatim da se ova institucija sa ovako pogubnim učinkom po privredu
71
što pre ukine“, poručuje predstavnik pokreta koji je nastao 2004. godine kao
odgovor na masovni pomor industrije i gašenje radnih mesta koji je izazvala
privatizacija.
Učinak rada Agencije za privatizaciju je da je od od 2.284 privatizovanih preduzeća u stečaju završilo 1.070, dok je za 664 raskinut kupoprodajni
ugovor i to uglavnom prekasno, kada su se ta preduzeća već našla na rubu
propasti, ističu protestanti. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u
poljoprivrednim preduzećima: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000 poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili
svaka četvrta privatizacija, je poništeno; opet prekasno, jer je u tim propalim
preduzećima otuđena mehanizacija i druga oprema.
Da akteri uništavanja i pljačke privrede ne bi prošli nekažnjeno potrebno
je doneti i Zakon o nezastarevanju krivičnih dela počinjenih u privatizaciji,
zahtevaju radnici.
Jedan od zahteva je i da radnici budu obeštećeni zbog uništavanja njihovih fabrika i radnih mesta i to u vidu obnavljanja proizvodnje u preduzećima
uništenim nepravilnostima u privatizaciji.
„Kako država snosi odgovornost za osmišljavanje, sprovođenje i kontrolisanje procesa privatizacije koji je imao ovako drastične posledice po radnička socijalna prava, smatramo da je država ta koja treba i da ispravi počinjenu
nepravdu“, kaže Srećković. Na to se nastavlja i zahtev da se prekine sa subvencionisanjem stranih kompanija sa 5.000 do 10.000 evra po zaposlenom i
da se obnovi domaća proizvodnja.
Ipak, možda i najhrabriji i najrevolucionarniji zahtev je da se u Zakon o
restituciji ubaci i povraćaj imovine koji je država nacionalizovala posle 2000.
godine na osnovu Zakona o privatizaciji.
Prevareni i opljačkani
Pokret akcionara, radnika i sindikata Srbije koji okuplja radnike iz 28 gradova iz Šumadije, Pomoravlja i Raške je u novembru prošle godine podneo
zahtev Ustavnom sudu da se poništi Zakon o privatizaciji kao neustavan.
Najveća nacionalizacija nije urađena posle Drugog svetskog rata, nego
privatizacijom. Država je oduzela radničku imovinu iako nije njeno vlasništvo, uzela je novac, organizovala je privatizaciju i mora da snosi posledice
toga, kaže Velimir Lazić iz kragujevačkog „22. decembra“ koji se sada nalazi
pred poništenjem privatizacionog ugovora.
Neki smatraju da nova vlast, uprkos obećanjima, ne vodi drugačiju politiku od prethodne i nastavlja da rasprodaje imovinu firmi u stečaju za koje se
sumnja da su nelegalno privatizovane.
72
Zoran Gočević iz „Srboleka“ upozorava da su se stečajni upravnici bacili
na ubrzanu rasprodaju imovine iz stečaja ove firme, a najnovija je odluka
Odbora poverilaca, u kom inače sede dojučerašnji saradnici Jovice Stefanovića Ninija koji je i privatizovao i uništio ovu fabriku lekova, da se zgrada u
Sarajevskoj ulici proda za oko 220 miliona dinara – tri puta manje od procenjene vrednosti, tvrdi Gočević.
Predstavnici udruženja „Obruč“ iz Ratkova upozoravaju na to da su
vojvođanski katastri nepokretnosti sklonili čak 500 hiljada hektara poljoprivredne zemlje i to 300 hiljada hektara državne i 200 hiljada hektara zadružne
s namerom bivših vlasti iz redova DS-a, ali i sadašnjih članova SPS-a, da tu
zemlju daju tajkunima, pa se i na velikom transparentu pitaju „čija je naša
zemlja?“.
Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, obespravljeni bilo radnici bilo mali
akcionari, a često su to jedni te isti ljudi, nemaju mnogo šansi protiv birokratske mašinerije podmazane novcem biznismena. Zato je šansa u ujedinjavanju, kako je primetio Branislav Markuš iz zrenjaninskog pokreta Ravnopravnost. Tako su i iz muke iznikli pokreti Ravnopravnost iz Zrenjanina,
udruženje Solidarnost iz Subotice, pokret akcionara, radnika i sindikata iz,
Kragujevca, udruženje Paori iz Crepaje, udruženje Obruč iz Ratkova, vršački
građansko-sindikalni front, udruženje bivših radnika Zastave elektro – Rača,
udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Udruženje za zaštitu prava
radnika Uranak iz Rakovice, Samostalni sindikat ugostiteljskog preduzeća
Tri grozda koje je pred bankrotom, Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori, Savez samostalnih sindikata Srbije u IP Prosveta i udruženje akcionara ovog preduzeća i Pokret za slobodu.
Iako su iz različitih krajeva Srbije, iz različitih delatnosti od mašinske
industrije, preko farmacije do poljoprivrede, zajedničko im je jedno: svi su
prevareni, često opljačkani, a sigurno poniženi i osiromašeni.
73
Samostalni srpski tjednik/nedeljnik Novosti, Broj 688, 25.02.2013.
Monopolizacija, korupcija i
kraj demokracije
Srećko Pulig
Iz Srbije stiže vijest da je stotinjak radnika i malih akcionara iz svih dijelova
zemlje na demonstracijama u Beogradu zahtijevalo da se ukine Agencija za
privatizaciju, tamošnji pandan Hrvatskom fondu za privatizaciju (HFP). Jedan izvještaj započinje ovako: “Bez posla, bez para, bez mnogo nade da će
isterati pravdu i vratiti imovinu društvenih preduzeća u kojima su nekada
radili, a koja su danas uglavnom u stečaju, likvidaciji ili čija je imovina rasprodata a kapital izvučen u firme sa dalekih ostrva, stotinak radnika i malih
akcionara preduzeća iz Kragujevca, Vršca, Zrenjanina, Subotice, Beograda
protestovalo je juče ispred Agencije za privatizaciju, a zatim i ispred Predsedništva. Lista zahteva nije dugačka, ali pogađa u srž privatizacione katastrofe u kojoj je oko pola miliona ljudi ostalo bez posla.” (iz članka Miloša
Obradovića).
Dakle radnici, od kojih su neki godinama na burzi rada, traže da se ugasi
Agencija za privatizaciju, koja je sudjelovala u svim privatizacijama, provodila ih i kontrolirala. Baš ona trebala je pratiti posluje li i dalje privatizirana
firma, investira li novi vlasnik ili krčmi imovinu, no rezultati takvih državnih
kadija, koji istodobno uzimaju, daju i sude, na cijelom su prostoru Jugoslavije
općepoznati. Pa da sada barem netko, osim nekolicine za zadovoljenje tranzicijske pravde prokazanih tajkuna, krivično odgovara. Na skupu je govorio i
Milenko Srećković iz Pokreta za slobodu, civilne organizacije osnovane
kao potpora brojnim radničkim zahtjevima, koja se već predstavila i u Zagrebu. On je napao vladajući diskurs “borbe protiv korupcije” riječima da
dok se i hapsi pokoji sumnjivi kupac uništenih poduzeća, oni koji su im to
omogućili u državnim institucijama uopće se ne spominju. Dakle ne samo
pojedini političari i njihovi poslovni kumovi, već cijeli sistem državnih institucija kroz koji su sva ta favoriziranja, nepotizmi i klijentelizmi morali biti
provučeni. A morat će biti i ubuduće, kako god se službe koje im to omogućuju zvale, jer privatno upravljanje sve koncentriranijim tokovima novca, da
ne kažemo samo privredom, danas je bez toga neizvedivo.
Podsjetio je Srećković ovaj skup da Agencija za privatizaciju nije ispitivala porijeklo novca, pa su poduzeća nerijetko kupovali kriminalci, nije
74
kontrolirala održavaju li novi vlasnici kontinuitet proizvodnje ili rasprodaju
što stignu i zadužuju poduzeće preko granica normalnog. Aktivisti Pokreta za slobodu podsjećaju na ono najznačajnije, kako radnici u takvim situacijama ne šute, već ukazuju na nepravilnosti i nepravde, ali ih državna
tijela, uključivo s Agencijom, a o politici ekonomskim i stranačkim vlastima
prikačenih medija već sve znamo, tada potpuno ignoriraju. Odgovor na pitanje tko je ne samo dozvolio, već baš omogućio procese gašenja proizvodnje, rasprodaje tvorničkih imovina, neosnovana hipotekarna zaduživanja i
osnivanje fiktivnih firmi radi namjernog guranja u stečaj, i u Beogradu i u
Zagrebu je isti: omogućile su to “naše”, tako stare i tako različite, navodno na
nož posvađane države.
Beogradski demonstranti traže da se preispita krivična odgovornost svih
dosadašnjih direktora Agencije za privatizaciju i ostalih odgovornih, a zatim
da se ovakva institucija, s pogubnim učinkom na privredu, odmah ukine.
Ako je pojednostavljeno, ali ne sasvim neosnovano, moguće reći da je Slovenija hrvatska, a Hrvatska srpska slika budućnosti, tada možemo zaključiti
kako bi beogradskim prosvjednicima, ma koliko se njihov protest nekome
činio donkihotovskim, moglo i uspjeti u naumu. Sjetimo se samo kako je
ovdje 2011. godine pompozno ukinut Fond za privatizaciju, u biti cinično
nazvan “hrvatskim”, ali samo zato da bi ga zamijenila Agencija za upravljanje
državnom imovinom (AUDIO). Što sve upravo podsjeća na manevre gašenja starih i osnivanja novih – navodno čistih i neopterećenih – institucija
kao poduzeća koje, onako usput, ni ne moraju znati kolika je vrijednost nekretnina koje su preuzele na upravljanje. Naš tadašnji potpredsjednik Vlade
zadužen za gospodarstvo, Petar Čobanković, bio je uostalom brutalno iskren
kada je rekao otprilike kako je privatizacija došla na zao glas, pa joj treba facelifting: “HFP je imao negativnih konotacija, kao i cijela privatizacija. To je
bilo doba tranzicije, u čemu nije bilo iskustava, već su sve zemlje imale svoje
puteve. Danas imamo veliko iskustvo u tome, a rezultat toga su i Zakon o
upravljanju državnom imovinom i AUDIO.” Dakle oni koji privatiziraju nakupili su iskustvo i sada više ne idu grlom u jagode već, otkako su im jagode u
grlu, mudrije pokreću cikluse novih privatizacija, sa sve gorim posljedicama
po napadnuto stanovništvo.
Ono što bismo mi trebali jest ukazivati stalno, poput drugova u Beogradu, na granice tzv. antikorupcijskih politika, koje su ovdje doduše uspjele
uhapsiti i premijera, a u Srbiji najvećeg tajkuna, ali pritom sistem koji takve
pojave omogućuje ne samo da nije promijenjen, već se i dalje reklamira kao
potpuna demokracija euroatlantskog tipa. Možda je vrijeme da umjesto tvrdoglavog poricanja napokon prihvatimo banalnu istinu da naše vlasti nisu
75
neuspješne, već je katastrofa koju živi većina istoznačna s uspjehom manjine
kojoj, u zemlji i svijetu, oni služe. Korupcija se pojavljuje u raznim sektorima, notorno političkom i ekonomskom, no samo naivni, a takvih više nema,
osim po službenoj dužnosti, mogu razdvajati te sektore. Domaći političari
omogućili su i stvorili domaće premoćne privatne vlasnike industrije jučer,
javnih dobara sutra. Sada instrukcije dolaze od evropskih političara, a i bitni
vlasnici sve su manje domaći. No neke tendencije ostaju nepromijenjene.
Korupcija je bitno povezana s procesima okrupnjavanja vlasničke i nevlasničke moći, u od naroda otuđenim centrima. Korupcija u svojim suvremenim, sada i za nas mjerodavnim, zapadnim oblicima, cvjeta naročito u
trenutku kada se javna dobra žele oduzeti građanima i predati na privatno
upravljanje, i to korporacijama. Ona je ustvari nužan sastavni dio političke
ekonomije privatizacijske politike. Njezina sistemska funkcija u onome što
bismo zaoštreno mogli nazvati usporenim državnim udarom vlasti protiv
svoga stanovništva je u stvarnom potkopavanju demokratskih sadržaja, a ne
samo formi.
Vlasti koje isključuju sve šire slojeve stanovništva iz upravljanja, sutra
će, kada će uvoditi nove i nove izvanredne mjere, prve viknuti da je demokracija ugrožena. Moramo im odgovoriti od koga: od onih koji su politički
omogućili deregulaciju i privatizaciju svega, koji smišljaju nove i nove forme
opresivnog organiziranja i menadžmenta, te u našoj briselskoj budućnosti,
od onih koji nedemokratski zaobilaze lokalni nivo nadnacionalnim dogovorima i institucijama.
76
Konkretan rezultat radničke borbe –
Trudnica neće moći da dobije otkaz
Saopštenje
Jedan od zahteva protestnih šetnji Pokreta za slobodu bilo je i sprečavanje otpuštanja radnica na trudničkom bolovanju koje se vrši neprodužavanjem Ugovora na određeno. Tokom i nakon pregovora održanih na protestu
14. septembra 2012. i 18. februara 2013, u Predsedništvu Srbije dato nam je
obećanje da će taj naš zahtev biti ispunjen.
Prema Tanjugu, Predsednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović dostavio je svoj predlog izmena i dopuna Zakona o radu kojima je predviđeno
da ne može biti raskinut radni odnos trudnicama i porodiljama, kao ni roditeljima koji su na odsustvu zbog bolesti deteta. Stefanović je predložio da
zaposlene žene u vreme trudničkog ili porodiljskog odsustva, ako im u to
vreme ističe ugovor, budu zaštićene tako što će im, po zakonskoj obavezi,
ugovor biti produžen dok traje to odsustvo.
Ovaj uspeh samo je još jedan dokaz da borba nije uzaludna!
Ali, mnogi drugi naši zahtevi ostali su neispunjeni.
Zato, zajedno sa vama, nastavljamo borbu!
Vaš,
Pokret za slobodu
Mart 2013.
77
78
Konferencije Pokreta za slobodu
u periodu decembar 2011- februar 2013.
Konferencija Pokreta za slobodu
Socijalne borbe u Srbiji:
budućnost radničko-seljačkog pokreta
22. decembar 2011.
22. decembra 2011. god. u Medija centru održana je konferencija Socijalne
borbe u Srbiji: budućnost radničko-seljačkog pokreta na kojoj su učestvovali
predstavnici radničkih i seljačkih organizacija koje sarađuju sa Pokretom za
slobodu u borbi za očuvanje preduzeća i poljoprivrede.
Pokret za slobodu je organizacija koja radi na unapređivanju radničkog i
seljačkog organizovanja i koja pokušava da doprinese povezivanju aktera različitih
socijalnih borbi kako bi stvorili osnovu za što veću uzajamnu solidarnost i podršku.
Tokom konferencije najpre su predstavljene dve platforme koje su usvojene tokom većeg broja razgovora koji su članovi Pokreta za slobodu vodili
sa radničkim i seljačkim grupama i organizacijama. Jedna platforma je radnička a druga seoska.
Radničku platformu predstavila je Ljubica Stjepanović-Muhić iz Koordinacionog odbora radničkih organizacija, koja je zaposlena u izdavačkom
preduzeću „Prosveta“.
81
Koordinacioni odbor je 2009. godine organizovan u Pokretu za slobodu
sa ciljem povezivanja radničkih grupa i štrajkačkih odbora na ravnopravnim
osnovama radi solidarne podrške i razmene informacija i iskustva. U trenutku nastanka Koordinacioni odbor se sastojao od većeg broja štrajkačkih
odbora kao što su štrajkački odbori „Zastave elektro“ iz Rače, „Ravanice“ iz
Ćuprije, „Šinvoza“ iz Zrenjanina, „Vršačkih vinograda“ iz Vršca, „Srboleka“,
„Trudbenik gradnje“ iz Beograda, „Severa“ iz Subotice, itd. Međutim, danas
se Koordinacioni odbor pretežno sastoji od lokalnih radničkih organizacija
koje su nastale iz radničkih protesta, kao što su Udruženje „Solidarnost“ iz
Subotice, Udruženje „Ravnopravnost“ iz Zrenjanina, „Građansko-sindikalni
front“ iz Vršca, predstavnici radnika iz pojedinačnih preduzeća, itd.
„U privatizaciji u Srbiji napravljene su velike greške, te su greške sistemskog karaktera, a ne izolovani incidenti, i način na koji se sprovodi privatizacija mora se radikalno preispitati. Vlast, međutim, ni u samim preduzećima u kojima je raskinut ugovor ne preduzima ništa kako bi se utvrdila
odgovornost za kršenje zakona i nanošenje štete preduzeću. O preispitivanju
pogrešne politike nema ni govora, već se nastavlja sa primenom modela koji
se pokazao kao poguban po privredu i čitavo društvo“, rekla je Ljubica Stjepanović-Muhić. Ona je rekla da se Koordinacioni odbor zalaže za decentralizaciju odlučivanja o privredi i privatizaciji, a da je za sprovođenje decentralizacije neophodno uvažiti dosadašnja iskustva borbe radnika i malih
akcionara u Srbiji protiv pljačke u privatizaciji, za opstanak njihovih preduzeća, imovine i radnih mesta.
„Još uvek postoji veliki broj preduzeća u Srbiji koja nisu privatizovana,
kao i onih u kojima su ugovori o privatizaciji raskinuti, a koja imaju perspektivu. Ukoliko se njihova privatizacija nastavi po dosadašnjem modelu, šanse
za opstanak su im onoliko dobre koliko se poklope sa interesima prljavog
novca, špekulanata, uvozničkog lobija, i sličnih struktura koje čine „ekonomsku elitu“ u Srbiji. Drugim rečima, šanse su im gotovo nikakve ako se proces
privatizacije ubuduće ne bude oslonio na interese onih koji od njih žive –
radnika i malih akcionara“, stoji u platformi radničko-seljačkog pokreta.
Seosku platformu predstavio je Miroslav Grubanov iz udruženja „Paori“
iz Crepaje. On je rekao da se Pokret za slobodu zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje
i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. „Učešće seljaka i radnika u
donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta
okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon
što su svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Pokušaćemo da dalje
82
razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake
godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj, u kojoj svi pred izbore obećavaju med i mleko za poljoprivredu, ali
posle izbora sve to zaborave“, rekao je Grubanov.
Ivan Zlatić iz Pokreta za slobodu, sekretar Saveta za borbu protiv
korupcije, novinar i autor dokumentarnih filmova o radničkim protestima u
Srbiji, rekao je da predstavljene platforme proizilaze iz neposrednog iskustva
radničkih i seljačkih organizacija i iz njihovih aktivnosti za prevazilaženje
problema i poteškoća koje im stvaraju što finansijski, što politički moćnici.
Jedan od zahteva iznetih u radničkoj platformi je da se odgovornost za imovinu Republike Srbije u preostalim neprivatizovanim preduzećima oduzme
od Agencije za privatizaciju i poveri lokalnim samoupravama, da bi proces
privatizacije ubuduće imao minimum demokratičnosti, ali i da se gradovima
i opštinama obezbede kapaciteti za izvršenje ovih nadležnosti, odnosno da
im centralna vlast ne stvara prepreke, kako se ne bi desilo da lokalne samouprave umesto stvarnih ovlašćenja u privatizaciji zapravo dobiju samo gomilu
problema sa kojima ne mogu da izađu na kraj.
U novembru se Pokret za slobodu pridružio tada pokrenutom međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje koji je pokrenut od strane međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina o kojem je govorio Aco Popadić,
sociolog, urednik portala Kontrapunkt (www.kontra-punkt.info), koji se
bavi aktivnostima narodnih socijalnih pokreta. „Otimanje zemlje je globalna
pojava, bez presedana u obimu i brzini. U Maliju, u poslednjih par godina,
vlada je investitorima iznajmila više od 800.000 hektara obradive zemlje, po
tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi
više od 30 miliona hektara bilo prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60
do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Ima onih
koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu
ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene i muškaraci
– opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani, zatvarani,
čak i ubijani“, piše u predstavljenoj platformi
Skup je podržao Branislav Gulan, saradnik Privredne komore Srbije i
član Odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti. On je skrenuo pažnju da su tajkuni tobože najednom prepoznali važnost poljoprivrede a glavni razlog što su pokupovali zemlju je da bi je prodali stranim korporacijama
kad to bude moguće.
83
Radnici Jugoremedije i Srboleka govorili su o sprezi između države, tajkuna i uvozničkog lobija. Najstarija farmaceutska kompanija Srbolek otišla je
u stečaj i rasprodaje se njena imovina. Do većeg broja lekova proizvođenih u
toj kompaniji bolesnici ne mogu da dođu, ili su prinuđeni da kupuju skuplje,
uvezene lekove. Jugoremedija je pod stalnim udarom montiranih afera čija
je svrha da destabilizuju radničko-akcionarsko upravljanje firmom, rekao je
Branislav Markuš iz zrenjaninskog udruženja ‘’Ravnopravnost’’.
Jelena Veljić iz studentskog kolektiva Odbrani Filozofski govorila je o
mogućnostima da studenti svoje znanje koje stiču na fakultetu upotrebe da
bi podržali aktivnosti radničko-seljačkog pokreta.
Platforme radničko-seljačkog Pokreta za slobodu će u toku sledeće nedelje lokalne radničke organizacije predstaviti u drugim gradovima u
Srbiji.
Tekstovi predstavljenih platformi mogu se pogledati na sajtu Pokreta
za slobodu.
Nakon konferencije Koordinacionom odboru radničkih organizacija
pridružio se štrajkački odbor Zastave PES iz Surdulice.
84
Konferencija Pokreta za slobodu:
„Ka radničko-seljačkom pokretu“
9-10. juna 2012. u selu Ljubiš na planini Zlatibor
Na konferenciji 9-10. juna u selu Ljubiš, na planini Zlatibor, uz učešće predstavnika međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Pokret za
slobodu nastaviće da se zalaže za povezivanje radnika i seljaka u zajednički
pokret za bolje društvo i bolju budućnost. U tom cilju predložićemo ujedinjenje seljačkih organizacija i Koordinacionog odbora radničkih organizacija, odnosno preimenovanje ovog potonjeg u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija. Razgovaraćemo sa Ženevjev Savinji iz Francuske o
delovanju Via Campesine, sa Branislavom Gulanom o zadrugama i zadružnom organizovanju, sa Sunčanom Pešak o podršci zajednice i alternativnim
modelima distribucije u poljoprivredi, sa gostima iz Makedonije i Hrvatske
o situaciji u njihovim zemljama, itd. Založićemo se i za udruživanje proizvođača, razvoj prerađivačkih kapaciteta i unapređenje samozapošljavanja,
za proglašenje poljoprivrede i prehrambene industrije strateškom granom
privrede, za otpor korporativnoj poljoprivredi, privatizaciji poljoprivrednih
preduzeća i rastućoj latifundizaciji zemljišta.
85
Na samom početku ekonomske krize Pokret za slobodu okupio je
radničke grupe iz Srbije u jedan širi pokret otpora korupcionaškoj privatizaciji, nezaposlenosti, i gašenju proizvodnje i radnih mesta. Pokret je koordinisano sprovodio najpresudnije protestne akcije u kojima se odlučivala
sudbina brojnih preduzeća, sakupljao najvažnija iskustva uspešnih radničkih
inicijativa, i u konsultaciji sa predstavnicima radnika dogovarao svaki naredni korak. Kako je u godinama pre ekonomske krize već stekao izuzetno
poverenje radnika, i ostvario konkretne rezultate u borbi protiv privatizacije,
oko Pokreta su se okupile najprogresivnije radničke grupe koje se zalažu za
očuvanje proizvodnje u preduzećima i čiji ciljevi prevazilaze usko sindikalne
okvire borbe za očuvanje privilegija. Unutar Pokreta ustanovljen je Koordinacioni odbor radničkih protesta, koji je horizontalno povezao štrajkačke
odbore i radničke grupe širom Srbije, radi zajedničkog nastupanja u borbi za
očuvanje preduzeća i radnih mesta. Neki od uspeha sastojali su se u proterivanju neodgovornih privatnika iz preduzeća, povećanju broja zaposlenih,
uspostavljanju veće radničke kontrole, itd.
Pokret za slobodu u periodu 2007-2009. izdaje jedini časopis u Srbiji
koji sistematski kritikuje neoliberalnu politiku i koncipira moguće alternative
društvu kome je na prvom mestu interes krupnog kapitala. Međutim, kako je
konkretno organizovanje radničkih borbi zahtevalo sve veću posvećenost a
mane društvenog sistema postajale sve očiglednije, pripadnici Pokreta za
slobodu prekidaju rad na izdavanju časopisa kako bi svo vreme posvetili
organizovanju radničkog otpora. Pokret je jedna od retkih organizacija koja
nije nastala kao kopija ili ekspozitura neke od stranih ili međunarodnih ustanova, već je svoj rad zasnovala na suočavanju sa konkretnim okolnostima
koje određuju svakodnevni život običnog čoveka. Nepostojanje levičarskih
grupa spremnih da podrže radničke akcije najčešće je našu borbu činilo usamljenom i lišenom značajnije bezinteresne pomoći, ali uprkos tome Pokret
je stekao priznanje u zemlji i u svetu, kao i podršku uglednih svetskih intelektualaca, aktivista i međunarodnih organizacija, a njegovi pripadnici mogli su svoje stavove iznositi pred međunarodnim institucijama, na brojnim
konferencijama, itd.
Paralelno sa aktivnostima na udruživanju radnika, Pokret za slobodu
radi i na artikulaciji platforme za sistemsku poljoprivrednu reformu koja bi
okupljala što veći broj seljačkih grupa radi pružanja otpora monopolizaciji
poljoprivredne proizvodnje i privatizaciji zemljišta. Organizovanjem konferencija o poljoprivrednoj reformi, izdavanjem knjige „Zemlja i sloboda“
(2011), aktivnom podrškom seljačkim grupama i pridruživanjem međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje, Pokret za slobodu postavio je
86
osnove za nastanak organizovanog seljačkog otpora, kao i za udruživanje
radničkih i seljačkih snaga.
Na konferenciji 9-10. juna u selu Ljubiš, na planini Zlatibor, uz učešće
predstavnika međunarodnog seljačkog pokreta Via Campesina, Pokret za
slobodu nastaviće da se zalaže za povezivanje radnika i seljaka u zajednički
pokret za bolje društvo i bolju budućnost. U tom cilju predložićemo ujedinjenje seljačkih organizacija i Koordinacionog odbora radničkih organizacija, odnosno preimenovanje ovog potonjeg u Koordinacioni odbor radničko-seljačkih organizacija. Razgovaraćemo sa Ženevjev Savinji iz Francuske o
delovanju Via Campesine, sa Branislavom Gulanom o zadrugama i zadružnom organizovanju, sa Sunčanom Pešak o podršci zajednice i alternativnim
modelima distribucije u poljoprivredi, sa gostima iz Makedonije i Hrvatske
o situaciji u njihovim zemljama, itd. Založićemo se i za udruživanje proizvođača, razvoj prerađivačkih kapaciteta i unapređenje samozapošljavanja,
za proglašenje poljoprivrede i prehrambene industrije strateškom granom
privrede, za otpor korporativnoj poljoprivredi, privatizaciji poljoprivrednih
preduzeća i rastućoj latifundizaciji zemljišta.
Aktivnosti Pokreta za slobodu usmerene su ka stvaranju jednog jedinstvenog narodnog pokreta otpora i stoga pozivamo sve one koji su saglasni sa demokratskom strukturom našeg pokreta da nam se pridruže u
zajedničkoj borbi za budućnost.
87
88
Ka radničko-seljačkom pokretu
konferencija Pokreta za slobodu u zlatiborskom selu
Ljubiš 9-10. juna 2012.
Za 100.000 evra može da se kupi
vojvođansko selo
Ukoliko se ne promeni stavka iz Sporazuma o pridruživanju po kojoj se strancima već od 2014. godine omogućava da kupuju zemlju
u Srbiji, poljoprivrednicima preti opasnost da na sopstvenoj zemlji
postanu nadničari
Šta je uopšte suverenitet hrane? Ima li nečeg zajedničkog u između
„landgrabbinga“ (iliti otimanja zemlje) u Južnoj Americi i kod nas? Kako
izgleda ekološko-organska poljoprivredna alternativa u Evropi i kako se prima u našim krajevima?
Ovo su samo neke od tema, koje su istovremeno i lokalne i globalne, o kojima je bilo reči na međunarodnoj političko-aktivističko-stručnoj konferenciji „Ka radničko-seljačkom pokretu“, održanoj prošlog vikenda u zlatiborskom
89
selu Ljubiš, u organizaciji „nezavisne, nestranačke i samostalne radničko-seljačke organizacije“ Pokret za slobodu (www.pokret.net) i pod pokroviteljstvom fondacije Roza Luksemburg.
U Ljubišu se okupilo tridesetak predstavnika radničkih i seljačkih organizacija prevashodno iz Srbije, ali i iz regiona, Evrope i Severne Amerike,
kao i niz stručnjaka i profesionalaca verziranih za pitanja sela, poljoprivrede,
zadruga, organske i ekološke poljoprivrede... I posle dva dana intenzivnog
programa može se reći da je konferencija uspela u svom naumu da mapira
autentičnu radničko-seljačku scenu u Srbiji, kao i da je pozicionira unutar
šireg konteksta - regionalnog, evropskog i svetskog.
Iako je organizator, Pokret za slobodu, levičarska organizacija par
excellence, karakter samog skupa pre bi se mogao nazvati informativno-edukativnim, nego ideološkim. Većina prisutnih radnika i seljaka su
„levo“ više intuitivno, ne toliko kao „klasno osvešćeni“ pojedinci i organizacije, već pre iz nužde sopstvenog položaja strukturalne diskriminisanosti i
marginalizovanosti.
Iako su glavni zaključci konferencije uglavnom veoma načelne prirode,
iz njih kao da proizlazi da ruku pod ruku sa definisanjem „uslova opstanka“
sela i seljaka neminovno ide i „klasno buđenje“. Sabrani na jedno mesto, zvuče skoro kao manifest: „Ne treba čekati državu, vreme je za akciju „odozdo“.
Zadnje je vreme došlo da Srbija definiše strategiju za poljoprivredu. Strategija mora da se piše u „bazi“; kada je usvoje Vlada i parlament postaje obavezujuća za sve buduće ministre u narednih nekoliko decenija. Njena dugoročnost isključuje delovanje uredbama, od danas do sutra, što je već dugo jedina
dugoročna praksa. Selu se mora omogućiti perspektiva, ostanak, povratak i
dolazak mladih ljudi. Zelenašenje (kroz zelenaške marže) se mora sistemski
onemogućiti. Zakoni o zadrugama i subvencionisanju u poljoprivredi moraju da budu (bar) po ugledu na EU („daleko od toga da su ti EU zakoni
idealni, ali su pomak od sedam milja u odnosu na sadašnji haos“). Odložiti
rok za dozvolu kupovine zemlje strancima tek za vreme posle prijema u EU.
Bespravno oduzetu zadružnu imovinu vratiti originalnim vlasnicima. Nastaviti borbu za zabranu genetski modifikovane hrane. Podsticati mlade da se
bave organskom, ekološkom, alternativnom poljoprivredom. Povezivati se,
razmenjivati informacije, boriti se za sopstvena prava i opšti interes...“
No, mimo svih zaključaka, ostvarenih kontakata i projektovanih
planova za ubuduće, jedno od najvećih dostignuća zlatiborskog skupa jeste
„prevođenje“ u srpski kulturni kod i društvenopolitički kontekst nekih globalnih (seljačko-poljoprivrednih) pojmova, koncepata i fenomene koji su
kao „lingua franca“ današnje globalne seljačke borbe.
90
Predstavljajući strukturu, vrednosti, način organizacije i delovanja međunarodnog pokreta seljaka Via Kampesina (u slobodnom prevodu znači
„seljački put“), Ženevjev Savinji iz francuskog sindikata malih poljoprivrednih proizvođača „Konfederacija seljaka“ (koji je deo evropskog ogranka pokreta Via Kampesine), stalno se vraćala na koncept „suvereniteta prehrambenog sistema“ (suvereniteta hrane) - to je već petnaestak godina ključni
pojam seljačke akcije.
Pod suverenitetom prehrambenog sistema (suverenitetom hrane) podrazumeva se proizvodnja hrane prvenstveno za lokalno i nacionalno tržište, a manje za izvoz, pošto se kao glavni cilj proizvodnje vidi smanjenje
siromaštva i gladi, očuvanje seoskog života, ekonomije i prirodne sredine, ali i korišćenje resursa na „održiv“ način. Via Kampesina proklamuje
kako svaka zemlja ima pravo da zaštiti svoje tržište, da poseduje budžet
za subvencionisanje poljoprivrede (koje ne nanosi štetu drugim zemljama), da sama određuje svoju poljoprivrednu politiku. U isto vreme, stav
da je neoliberalni model zasnovan na intenzivnom korišćenju hemikalija,
proizvodnji monokultura na ogromnim površinama i genetski modifikovanoj hrani neodgovoran prema budućim generacijama skoro da je aksiom
takvog diskursa.
Jedan podatak koji je Ženevjev Savinji iznela i elaborirala posebno je „šokirao“ domaće poljoprivrednike, izazivajući nevericu - u Francuskoj/EU dozvoljena je samo 21 vrsta semena! Za one koji koriste „nedozvoljeno“ seme,
slede veoma oštre sankcije, tako da je epilog da su francuski poljoprivrednici
izgubili sposobnost da gaje i selektiraju sopstveno seme. Uz komentare iz publike kako kod nas, u Srbiji, bar semena još ima, razvila se interesantna diskusija o tome šta u praksi znači „demokratija u poljoprivredi“, kada moćne
kompanije, poput Monsanta, čitavom svetu nameću „apsolutnu diktaturu“
svog semena.
Branislav Gulan, saradnik Privredne komore Srbije i član odbora za selo
SANU, brzopotezno je oslikao sumornu realnost srpskog sela danas: 1200
sela je u nestajanju, 50.000 seoskih kuća je potpuno prazno, za 100.000 evra
može da se kupi maltene čitavo vojvođansko selo, stočni fond je uništen, broj
goveda je za 41 odsto manji nego 1990. godine, ove godine je zasejano najmanje pšenice u poslednjih 50 godina, svaka četvrta privatizacija u poljoprivredi je poništena, a sve su urađene loše, ovaj i prošli saziv skupštine su prvi u
srpskoj istoriji u kojima nema nijednog seljaka, poljoprivrednika... Gulanovo
naravoučenije jeste da su u Srbiji u datim okolnostima moguća samo dva
pravca razvoja - ili će sela „evoluirati“ u farme u tajkunskom vlasništvu ili će
biti ograničen zemljišni posed i podstaknuto zadrugarstvo.
91
Nenad Ilić iz Ratkova u opštini Odžaci, osnivač udruženja „Obruč“,
demonstrirao je, na osnovu iskustava i bogate dokumentacije o devetogodišnjoj borbi protiv „pljačkaške privatizacije poljoprivredne zadruge u svojoj
opštini“, kako izgleda mehanizam, ili, bolje reći, lanac te operacije. Ilićeva
donkihotovska borba imala je efekta, pa je on sa popriličnom dozom optimizma govorio kako uprkos svemu nije nemoguće oboriti pljačkašku privatizaciju: „Mi smo u Ratkovu pronašli dobitnu kombinaciju. Znači, pozitivan
ishod je moguć. Treba samo brzo delovati...“
Ilićeva priča poslužila je kao lokalna ilustracija za jedan globalni proces
koji je, takođe, bio tema posebnog konferencijskog panela - otimanje zemlje.
Razvojni model zasnovan na ekspanziji i eksproprijaciji zemljišta doveo je,
s jedne strane, do toga da krupni investitori ostvare ogromnu koncentraciju
vlasništva nad zemljom i prirodnim resursima, dok se, s druge strane, lokalno stanovništvo iseljava i izmešta uz kršenje osnovnih ljudskih prava, raste
siromaštvo, društveno raslojavanje, zagađenje životne sredine...
„Reč je o savremenom obliku kolonizacije“, kaže Ženevjev Savinji, dok
Branislav Gulan, osvrćući se na istu temu, upozorava da, ukoliko se ne promeni stavka iz Sporazuma o pridruživanju po kojoj se strancima već od 2014.
godine omogućava da kupuju zemlju u Srbiji, poljoprivrednicima preti opasnost da na sopstvenoj zemlji postanu nadničari kod stranaca. „Mađarska,
Rumunija, Bugarska... svi su odložili to pitanje, nema razloga da to ne učinimo i mi“, smatra Gulan.
Kao jedan od lajtmotiva konferencije mogle bi se uzeti opservacije Ivana Zlatića iz Pokreta za slobodu. „Tajkuni veoma dobro koriste proces
pridruživanja Srbije u EU - preko uticaja na vlast, okreću propise u svoju
korist... Vreme je da i mi, koji smo na drugoj strani, počnemo da koristimo Evropu za odbranu svojih prava. Postoje razne alternativne Evrope, pa i
radničko-seljačka“.
Pritisci iz SAD za genetski modifikovanu hranu
„Organska poljoprivreda je velika moguća prednost Srbije“, smatra Jelena
Sajić, osnivačica medijskog projekta „Moja farma“ i Centra za održivu poljoprivredu i ruralni razvoj. „Nažalost, veliki su pritisci, pre svega SAD, da se
uvede genetski modifikovana hrana. “
Predrag Dragosavac, list Danas
92
Borba za budućnost
konferencija Pokreta za slobodu 2. decembra 2012.
Konferencija Pokreta za slobodu - Borba za budućnost - održana je 2.
decembra u zgradi REX-a, u Beogradu. Brojni akteri iz Srbije i okolnih zemalja govorili su o situaciji u kojoj se trenutno nalazimo; posebno o dve glavne
teme - radničkom otporu deindustrijalizaciji i seoskom otporu otimanju zemlje. U osnovi i deindustrijalizacije i otimanja zemlje nalazi se privatizacija,
pa je konferencija trebalo da stvori osnovu za povezivanje narodnih otpora
ovim procesima u zajednički front za reindustrijalizaciju i suvereno, samoodrživo društvo u kojem bi poljoprivreda bila oslobođena kontrole koju je
krupni kapital uspostavio nad njom. Prisustvo radnika, aktivista i sindikalista iz Srbije i okolnih zemalja – Hrvatske i Slovenije – imalo je za cilj stvaranje zajedničkog balkanskog otpora procesu privatizacije.
Otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje
Na početku konferencije Milenko Srećković je govorio o efektima poslednjeg radničkog protesta, održanog u Beogradu 14. septembra u organizaciji
Pokreta za slobodu, koji je doveo do pregovora u Predsedništvu Srbije i konkretnih obećanja na rešavanju problema u privredi. Brojni radnički
93
predstavnici koji učestvuju u ovim protestima uključili su se u diskusiju o
tome šta je dalje potrebno uraditi da bi se sprečila deindustrijalizacija, i kako
povezati radničke borbe sa seoskim.
„U korenu opšteg socijalnog beznađa i problema s kojima se suočavaju
industrija i poljoprivreda leži proces privatizacije. Problemi oko vlasništva
nad zemljom, nastali privatizacijom poljoprivrednih preduzeća i kombinata, stvaraju osnovu za ujedinjavanje radničkih i seljačkih borbi u zajednički
front, usmeren na reindustrijalizaciju i očuvanje zemljišta od privatnih interesa vlasnika krupnog kapitala. Ta dva fronta su prioritetna za ponovno
dostizanje suvereniteta i samoodrživog razvoja, bez potrebe za rizičnim zaduživanjem koje je brojne zemlje već potčinilo diktatu najmoćnijih država
Evropske Unije. Težak položaj u kom se nalazi bratski grčki narod, povampirenje nacizma i drugih oruđa imperijalnih sila, beskrupolozno potčinjavanje
interesima multinacionalnih korporacija uz pomoć marionetskih i korumpiranih nacionalnih vlasti, pretnja otuđenja poljoprivrednog zemljišta i urušavanje domaće industrije zahtevaju snažan i organizovan narodni odgovor.
Mogu li se brojni difuzni otpori još više udružiti u što snažniji pokret otpora,
nakon inicijalnog povezivanja koje smo započeli stvaranjem Koordinacionog
odbora radničko-seljačkih organizacija (nekadašnji Koordinacioni odbor
radničkih protesta)? Može li doći do stvaranja balkanskog pokreta otpora
koji bi predvodili radnici i seljaci, i njihovog udruživanja sa progresivnim
snagama u svetu koje pokušavaju da nametnu humaniju viziju društva? Ovu
konferenciju Pokret za slobodu organizuje kako bi došli do odgovora u
kom pravcu usmeriti naše predstojeće borbe“, kaže se u najavi konferencije.
Branislav Gulan, saradnik Odbora za selo SANU, u svom tekstu napisanom za ovu konferenciju, kaže: „Tvrdnje Saveta za borbu protiv korupcije
da privatizacija poljoprivrednih preduzeća u Srbiji nije obavljena na zakonit
način su potpuno tačne. To telo je i ranije i ne samo u agraru, upozoravalo na
sporne slučajeve, ali očito kod nadležnih nije bilo sluha za dokaze koje je predočilo. Kada je reč o poljoprivredi, nekolicina nas koja se bavi tom oblašću
je od samog početka upozoravala da se privatizacija sprovodi na pogrešan
način.[…] Problem je nastao kada je 2005.godine usvojena strategija privatizacije u poljoprivredi, kojom je državno vlasništvo nad zemljom označeno
kao recidiv prošlosti. Insistiralo se na modelu ishitrene privatizacije, a svako
ko se tome suprotstavljao predstavljan je kao retrogradni element. Rezultat
takve politike je ogroman broj poništenih privatizacija zbog lošeg gazdovanja, pa su desetine hiljada hektara zemljišta vraćene u državno vlasništvo.
Na žalost, u tim propalim privatizacijama otuđena je mehanizacija i druga oprema, spašeno je samo zemljište. Zadatak države je sada da u procesu
94
restrukturiranja oporavi ta poljoprivredna preduzeća, omogući im da opet
„stanu na noge“. Reč je o firmama mogu dobro da rade i što je najvažnije,
sposobna su da zapošljavaju radnu snagu, što je Srbiji sada najpotrebnije“.
Nenad Ilić iz Ratkova, angažovan u borbi protiv otimanja poljoprivrednog zemljišta u zadružnom vlasništvu putem privatizacije poljoprivrednih
zadruga i preduzeća, rekao je da prilikom prodaje preduzeća nisu bili regulisani vlasništvo i status zemljišta koje su ona koristila. Prema ranijoj i sadašnjoj regulativi, promet poljoprivrednim zemljištem u javnoj svojini nije dozvoljen, zbog čega se u ranijem sistemu parcele nisu ni vodile kao vlasništvo
preduzeća, kombinata ili zadruga. Savet tvrdi da je Agencija za privatizaciju,
prodajući kombinate, zapravo obavljala promet zemljišta nad kojim su oni
imali pravo korišćenja, iako za to nije bila nadležna, čime je načinjen propust
u procesu privatizacije.
„Vrednost zemljišta se nije nalazila u knjigovodstvenim bilansima, ona
nije ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na licitacijama.
Interesantno je da su aukcije na kojima su se prodavala preduzeća iz agrara
bile izuzetno dobro posećene, u mnogim slučajevima postizana je i zaista dobra cena (ukoliko se ne uzimaju u obzir obradive površine kojima su raspolagala). Sa dokazom o plaćenoj ceni za firmu, novi vlasnici su se uglavnom bez
problema u katastru upisivali i kao vlasnici zemljišta. Tu situaciju je jako teško ispraviti pa bi brzo mogla da usledi preprodaja poljoprivrednog zemljišta
i čitavih agrobiznisa strancima, 'a potom će se tragovi kapitala od tih prodaja
zagubiti na nekom ostrvlju' “, kaže se dalje u izlaganju Branislava Gulana.
Urednik portala Kontrapunkt, Aco Popadić, rekao je da je otimanje zemlje sastavni deo tržišnih špekulacija u okviru sistema finansijskog kapitalizma koje ostavljaju drastične posledice po socijalnu sigurnost stanovništva.
„Danas trgovinom hrane na berzama dominiraju finansijski špekulanti koje
ne interesuje šta kupuju i prodaju već razlika koja se na taj način ostvaruje.
Čitava stvar je svedena na kliktanje kompjuterskim mišem; jedan od brokera sa čuvene berze žitarica u Mineapolisu (Minneapolis Grain Exchange)
svoj posao kupovine i prodaje pšenice koju nikada neće videti opisuje kao
'cerebralno iskustvo'. Interes banaka koje upravljaju novcem investitora je
akumuliranje kapitala koji im plasmanom u trezorske zapise i kratkoročne
državne obveznice, dakle tamo gde je namanji rizik, omogućava da tuđim
parama, gotovo bez ikakvog rizika ostvaruju astronomske profite. Kako to
utiče na cenu hrane i da li zbog toga milioni ljudi gladuju, to ih uopšte ne
zanima. Takođe ih ne zanima ni da obrađuju zemlju koju kupuju isključivo
da bi našli 'sigurnu luku' za svoje pare. Oni kupuju zemlju u očekivanju da
će joj vrednost porasti zbog pojačanog interesa vlada i krupnog agrobiznisa
95
za proizvodnju biogoriva i hrane, a taj njihov interes direktna je posledica
pomenutog spekulisanja sa poljoprivrednm robama, koje je, sa druge strane,
u sprezi sa rastućim problemima koji su posledica klimatskih promena, energetske krze, kao i raznih drugih istorijskih okolnosti regionalnog ili lokalnog
karaktera. Dakle, investicione banke i hedž fondovi su kreirali glad, a sada,
otimanjem zemlje, na njoj još i zarađuju. Samo u 2009. godini u Africi je oteta zemlja površine Francuske, a procenjuje se da je sveukupna površina do
sada otete zemlje daleko veća i da je ekvivalentna ukupnoj površini Španije,
Francuske, Italije, Nemačke, zemalja Benluksa i Velike Britanije!“
Situaciju u Hrvatskoj predstavili su Jovica Lončar, aktivista iz Zagreba, i
Siniša Miličić i Dragutin Varga, članovi Regionalnog industrijskog sindikata
iz Varaždina.
Siniša Miličić je rekao da je privatizacija u Hrvatskoj predstavljala najveću pljačku i da oni koji su kupovali preduzeća nisu bili zainteresovani za
proizvodnju već za brzo bogaćenje. „Većina radnika u industriji živi na rubu
siromaštva i nalazi se u ropskom položaju“. Takva situacija je dovela do velike
socijalne neizvesnosti u društvu, pa su oni koji imaju posao u strahu da ga ne
izgube, jer ne bi imali nikakvu šansu da se ponovo zaposle.
Dragutin Varga je govorio o tome kako su se radnici ITAS-Prvomajska
izborili da sačuvaju svoju jedinu preživelu fabriku unutar nekadašnjeg giganta Prvomajska i postali njeni vlasnici-akcionari. „Firma je otišla u stečaj
2005. godine sa 32 miliona kuna gubitka, bivši vlasnici su se obogatili, počeli
sa rušenjem tvornice, upravne zgrade, restorana, koji su bili u krugu firme, i
preprodali druge objekte trgovačkim lancima. To je bila prekretnica gde su se
radnici pobunili. Radnici ne mogu da sačuvaju svoju tvornicu, ako napuste
svoje radno mesto. Nismo više dozvoljavali vlasniku da uđe u fabriku uprkos
brojnim pritiscima od strane policije i drugih“.
Jovica Lončar, aktivista iz Zagreba, govorio je da se povećava svest mladih o potrebi da se solidarno podrže radničke borbe, navevši Pokret za
slobodu kao uzor u začetku tog procesa. Studenti okupljeni 2009. godine
na velikim protestima za javno finansirano obrazovanje, prepoznali su i radničke probleme kao deo istog procesa uništavanja sistema socijalne sigurnosti. Postoji veći broj grupa mladih, posebno u Zagrebu, Splitu i Rijeci, koji su
angažovani na pomaganju radničkih borbi.
O uzrocima aktuelnih socijalnih protesta i nemira u Sloveniji govorio
je Dejvid Braun, koji više godina živi u Ljubljani gde je angažovan u većem
broju inicijativa usmerenih na organizovanje slojeva koji nisu reprezentovani u konvencionalnim oblicima političkog ili radničkog organizovanja (migrantski radnici, nezaposleni, studenti, prekaritetni radnici, itd). Korupcija
96
u poslovnim aktivnostima javno-privatnih preduzeća, posebno u Mariboru,
uz policijsku represiju prema početnim protestima, dovela je do širenja socijalnih nemira širom Slovenije. Protesti su usmereni protiv eksproprijacije
javnog dobra i profitiranja na uštrb građana od strane privatnih kompanija.
Tražene su ostavke političara, ali je i kritikovana opšta ekonomska situacija i
sistem u celosti, posebno uloga banaka i čitavog finansijskog sistema.
Po završetku šestočasovne konferencije dogovorene su dalje aktivnosti
Pokreta za slobodu i najavljeno objavljivanje knjige „Borba za budućnost“
o socijalnim borbama na Balkanu.
97
98
Izbor tekstova
o Pokretu za slobodu
100
Zarez br. 309, maj 2011.
Recenzija knjige
„Deindustrijalizacija i radnički otpor“,
Zbirka novinskih tekstova, proglasa i intervjua koji govore o formiranju i
djelovanju srpskog radničkog pokreta u uvjetima tranzicije
Igor Livada
R
adnička klasa na području
nekadašnje Jugoslavije restauraciju kapitalizma dočekala je potpuno dezintegrirana,
pacificirana te naposljetku i napuštena, ili bolje rečeno izdana, od
strane partije koja je sebe nazivala
komunističkom. Proces pretvorbe
društvene imovine u privatno vlasništvo, često popraćen devastacijom i pljačkom (u smislu koji toj
riječi daje postojeća legislativa, a što
su u nemalom broju slučajeva potvrdile i razne državne institucije),
u vrlo kratkom periodu rezultirao
je koncentracijom kapitala u rukama nekolicine lokalnih kapitalista, međunarodnih kompanija i financijskih
institucija. S druge strane radnici, koji su taj isti kapital godinama stvarali,
uglavnom su ostali bez ikakvog učešća u novonastaloj vlasničkoj i upravljačkoj strukturi – pojedine epizode radničkog dioničarstva uglavnom su bile
kratkog daha, a prava malih dioničara nerijetko su podređena „pravima”
navedene trojke. Aktivno suprotstavljanje
Ovaj proces tekao je gotovo bez ikakvog otpora radničke klase. Aktivno
suprotstavljanje bilo je, s obzirom na obujam promjena, eksces koji je najčešće završavao porazom – od rijetkih uspješnih borbi vrijedi spomenuti slučaj
kutinske Petrokemije (Hrvatska) ili zrenjaninske Jugoremedije (Srbija). No
i takva kakva je bila, borba hrvatskih i srpskih radnika je na području čitave istočne Europe, odnosno bivših socijalističkih zemalja, bila kuriozitet
101
(vidi: Marko Grdešić, Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj,
2007.) ili kako piše Greskovits: „odgovor cijele regije bilo je kontinuirano
strpljenje a ne bunt” (ibd.).
Knjiga Deindustrijalizacija i radnički otpor zbirka je novinskih tekstova,
proglasa i intervjua koji govore o formiranju i djelovanju srpskog radničkog
pokreta u uvjetima tranzicije. Čitajući navedene tekstove s lakoćom možemo uočiti isti model sustavnog uništavanja industrije i koncentracije kapitala kakvom smo svjedočili i još uvijek svjedočimo u Hrvatskoj. Povlašteni
poduzetnici, isisavanje kapitala iz poduzeća i njihovo zaduživanje kao uvod
u preuzimanje, uloga Agencije za privatizaciju, toleriranje eklatantnog kršenja zakona, zaštitarske tvrtke tj. plaćenici kao sveprisutna snaga u razbijanju
štrajkova, neisplaćivanje plaća itd. Osim modela destrukcije u knjizi su zabilježena i, za svaki budući rad na organiziranju radništva, izuzetno vrijedna
iskustva prakticiranja različitih metoda borbe te povezivanja, koordinacije
i solidarnosti raznih kolektiva u štrajku. Riječ je o poslu koji je, prema riječima sudionika, uz sve poteškoće često nailazio i na aktivno sabotiranje
od strane sindikata tj. sindikalnih centrala, dakle onih koji bi prvi trebali
raditi upravo to: povezivati i koordinirati razne grupe u štrajku. Opstrukcije
od strane tobožnjih saveznika, potpuna samovolja raznih poduzetnika, način prezentacije radničkih problema u medijima, ignoriranje ili pak aktivno
učešće u kreiranju radničkih problema od strane države te povremena primjena mafijaških metoda u obračunu sa štrajkašima, s jedne strane ukazuje
na potpunu devastiranost ljevice – ljevica, što je već duže vremena očito,
a ovdje samo dodatno potvrđeno, svoju političku organizaciju kreće graditi
od nule - a sa druge ponovno na dnevni red stavlja pitanje militantnosti:
kako se nositi s tolikom količinom represije, a pritom ne pružiti opravdanje
za dodatnu? Optužbi za terorizam nije manjkalo niti prilikom prakticiranja
krajnje benignih metoda. Klasni identitet Usprkos svemu, ili možda i bez pravog izbora, mnogi od njih proveli su
mjesece u okupiranim (termin „okupiranim” uvijek je diskutabilan u ovakvim i srodnim slučajevima, ali ovaj put dodatno ga problematizira činjenica
da su neki od radnika istovremeno i dioničari, dakle formalni vlasnici tih
istih poduzeća) poduzećima, na protestima, blokirajući prometnice, u solidarnoj borbi za svoja radnička prava i upravo to iskustvo pripadnosti jednoj eksploatiranoj klasi moglo bi se pokazati velikom dugoročnom dobiti.
Nakon što je klasni identitet proglašen reliktom povijesnih zabluda te agresivnom propagandom gotovo u potpunosti potisnut u korist nacionalnog i
102
raznih lifestyleova, ponovno osvještavanje vlastite klasne pozicije, od strane
pauperiziranih slojeva društva, nameće se kao nužan korak na putu ka artikulaciji i prakticiranju progresivne politike. Nadalje, bitan aspekt objavljenog materijala je uvid u teške socijalne posljedice tranzicijskih procesa na mikrorazini. Kroz priče o borbama za očuvanje poduzeća i radnih mjesta susrećemo se i sa opisima teških uvjeta u
kojima ti ljudi žive – često je riječ o borbi za puku egzistenciju. Ostavljeni
bez ikakvih prihoda, izbačeni ili pod prijetnjom izbacivanja na ulicu iz donedavno radničkih stanova, zime bez grijanja, dnevni obrok ponekad sveden
na kakav komad kruha, samoubojstva i umiranje u bijedi i zbog bijede. No,
kao što će prilikom jednog intervjua, primijetiti Milenko Srećković, aktivist
Pokreta za slobodu: „u toj nekoj neoliberalnoj pomahnitaloj propagandi
čak ni borba za puku egzistenciju nije bila dozvoljena” - u medijima su naime
okarakterizirani neradnicima i alkoholičarima. Za kraj možemo samo čestitati ljudima iz Pokret za slobodu koji su
odigrali ključnu ulogu u osnivanju Koordinacionog odbora radničkih protesta u Srbiji, probijanju medijske blokade te produkciji, prikupljanju i objavljivanju ove, za radnički pokret, izuzetno vrijedne građe.
103
Zarez, april 2011.
Kontinuirani pritisak odozdo
Razgovor s Ivanom Zlatićem, Marijom Radišić i Milenkom Srećkovićem iz
Pokreta za slobodu o modelima radničke samoorganizacije u Srbiji
U
Jelena Ostojić i Marko Pogačar
radničkom organiziranju cilj vam je horizontalno povezivanje
radničkih grupa u cilju zajedničke borbe. Kako, prema vašem iskustvu, u praksi funkcioniraju direktnodemokratski ustrojene organizacije te kako je takav ustroj uklopljen u hijerarhizirane strukture društva
u kojem djeluju?
Pokret za slobodu povezuje Štrajkačke odbore iz različitih preduzeća i
različitih gradova kako bi se oni međusobno upoznali, razmenili iskustva i koordinirali tokom zajedničkih protesta. Takođe se trudimo da iskustvo stečeno
u radničkim borbama sačuvamo u što većoj meri. Sarađujemo sa predstavnicima Štrajkačkih odbora koji su na demokratskiji način izabrani za predstavnike
radnika nego što je to slučaj sa predsednicima sindikata. Povezivanje radničkih grupa je dalo određeni uspeh u nekim radničkim borbama. Taj uspeh se
ogledao pre svega u raskidu ugovora o privatizaciji, u pojedinim slučajevima
čak i u hapšenju vlasnika i oduzimanju imovine, čime su se stvarale mogućnosti za spasavanje fabrike od neodgovornog upravljanja i propasti, odnosno
za očuvanje proizvodnje i radnih mesta. Najveći doprinos povezivanja je ipak
u međusobnoj podršci i ohrabrenju koju te radničke grupe daju jedna drugoj.
Direktno demokratske radničke grupe nastaju tokom radničke borbe.
Radnici se organizuju na taj način najčešće iz dva razloga: kako bi sprečili
zloupotrebe koje bi nastale ukoliko bi samo pojedinci odlučivali na osnovu
svog ličnog interesa, ali i da bi sprečili da sindikalne centrale preko svojih
predstavnika u preduzećima nametnu radničkoj borbi svoje ciljeve i interese.
Takvim organizovanjem se na vrlo efikasan način sprečavaju nepovoljni dogovori sa predstavnicima vlasti, poslodavcem ili vlasnikom. Direktnodemokratsko organizovanje počiva na međusobnom poverenju i solidarnosti, što
unosi sasvim novu političku kulturu u radničke borbe, koje su prethodnih
godina često bile oslonjene na očekivanje da će im sve probleme rešiti politički uticaj sindikalne centrale.
Sindikati u Srbiji nažalost imaju centralizovano i hijerarhijsko vođstvo, od
čije volje zavisi kojim pravcem će se odvijati aktivnosti osnovnih organizacija
sindikata, to jest konkretnih fabričkih sindikata. Centrale sindikata su se
104
tokom proteklih deset godina pokazale kao korumpirane i to je verovatno
najvažniji razlog zašto se sve više radničkih kolektiva odlučuje za horizontalno povezivanje sa kolegama iz drugih preduzeća i stvaranje nezavisnog
radničkog pokreta. Važno je napomenuti da ove inicijative uglavnom ne idu
u pravcu stvaranja novih sindikata, već su više usmerene na demokratizaciju postojećih. Ljudi postaju svesni da hijerarhijske sindikalne strukture vrlo
lako kontrolišu sve potčinjene elemente unutar sebe, tako da se sve češće
čuje da su najveći problem radničkog organizovanja u Srbiji sindikalne vrhuške koje već decenijama gospodare sindikalnim organizacijama i vode ih
kao svoja privatna preduzeća. Ti ljudi imaju potpuni monopol na sindikalno
organizovanje, koji im omogućuje sprega sa vlastima. Kao što jedna ista nomenklatura na vlasti i u opoziciji već decenijama ima monopol na bavljenje
politikom u Srbiji, takvo je stanje i u sindikatima, pa je jasan interes koji
sindikalne lidere upućuje na spregu sa vlastima, a ne na odgovornost prema
svojim članovima. Sprega vlasti i sindikata posebno je uočljiva kad postoji
postoji neki lični interes ljudi iz vlasti zbog kojeg sindikalne centrale prisiljavaju fabričke sindikate da borbu okončaju ili je vode u određenom smeru
koji nije dovoljno konfliktan da bi se u pitanje dovela vlasnička struktura
nad fabrikom.
Relikt socijalističkog uređenja
Sami ste stvarali medije kroz koje se otvarao prostor za agitaciju i promicanje radničke borbe. Je li to bio i svojevrstan odgovor na reprezentaciju radničke borbe u mainstream medijima ili upravo potpuno nepostojanje medija
koji bi se bavili temama bez kojih, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, nije moguće niti govoriti o socijalnoj pravdi?
Komercijalni mediji se retko kada bave radničkim problemima, a i kada
se bave, rade to na neadekvatan način. Kada se bave političkim pitanjima,
najčešće reprodukuju vladajuću ideologiju u kojoj su radnički protesti viđeni
kao smetnja tranziciji i ekonomskim reformama. Radnička prava su viđena
kao relikt starog socijalističkog uređenja koja treba odbaciti kako bi svetla
budućnost bila ostvarena.
Informativni rad naše organizacije vođen je stavom da je potrebno prikazati događaje iz ugla samih radnika, pre svega onih koji se bore protiv tranzicionih nepravdi. Tekstove koje štampamo u našim besplatnim radničkim
biltenima dajemo samim radnicima na uvid i mišljenje pre nego što ih objavimo. Povremeno im pomažemo oko pisanja i plasiranja saopštenja za medije, koja se takođe usvajaju na radničkim zborovima, sastancima Štrajkačkih
odbora, ili od strane za to izabranih radničkih predstavnika. Same tekstove i
105
saopštenja pišemo nakon razgovora sa radnicima i uvida u dokumentaciju.
Nedavno smo objavili knjigu „Deindustrijalizacija i radnički otpor” u kojoj
smo sabrali najveći deo tih tekstova. Pored toga, objavljivali smo časopis koji
se distribuirao preko kioska u Srbiji i snimali filmove i video prikaze radničkih borbi.
Svrha biltena koje štampamo je informisanje javnosti o radničkim problemima i nepravdama sa kojima se susreću. Ali istovremeno cilj biltena
je interno radničko informisanje radi povezivanja sa drugim radničkim
grupama. Sve veću ulogu u takvom informisanju sada igraju i naš veb sajt
www.pokret.net i sve prisutnije internet društvene mreže.
Možete li reći više o radničkoj partiji Ravnopravnost i koliko je ovaj tip
političke borbe (dakle riječ je političkoj stranci koja je ušla u zrenjaninski
parlament) u skladu s vašim uvjerenjima ili pak inicijalnim odrednicama
Pokret za slobodu?
Ravnopravnost je pre odluke da postane politička stranka bila lokalni
radnički pokret, nastao solidarnim udruživanjem radničkih grupa iz Jugoremedije, Šinvoza i Banatske eksportne klanice (BEK). Pokret nastaje marta
2007. godine, dakle neposredno nakon što su radnici-akcionari Jugoremedije na skupštini preduzeća posle višegodišnje borbe preuzeli kontrolu nad
fabrikom od zloglasnog tajkuna Jovice Stefanovića – Ninija. Uprkos nezainteresovanosti medija za radničke borbe, pobeda u Jugoremediji je odjeknula
širom Srbije, međutim recepcija njihovog iskustva ipak je bila daleko najkvalitetnija u samom Zrenjaninu. Naime, zrenjaninski radnici su iz neposrednog iskustva vrlo dobro znali na koji način je izborena pobeda u Jugoremediji. Presudan elemenat svakako je bila nesvakidašnja upornost, solidarnost
i doslednost kolektiva u borbi za radno mesto, međutim pored ovih kvaliteta
Jugoremedija je u praksu radničke borbe u Srbiji unela neke elemente koji joj
ranije nisu bili svojstveni. Tu pre svega mislimo na jedan sasvim racionalan i
praktičan pristup političkoj realnosti. Tokom njihove četvorogodišnje borbe
nebrojeno puta smo i sami pomagali u odlučivanju kako da se iskoristi neka
trenutna politička okolnost, ali da se istovremeno zadrži autonomija u odnosu na različite činioce iz vlasti i opozicije na koje se od slučaja do slučaja
računalo kao na trenutne saveznike. Nakon pobede u Jugoremediji, bilo je
mnogo pokušaja da se ona diskredituje upravo zbog toga što radnici tokom
borbe nisu bili gadljivi na političku arenu.
106
Napadi s ljevice
Na žalost, napadi su najčešće dolazili sa levice, u ime nekakvog ideološkog
čistunstva. Danas je svima jasno da glasine koje su tada širene nemaju veze
sa istinom, ali 2007. godine ste vrlo često mogli čuti ljude sa levice, pa čak i
neke koji se danas zakljinju u Jugoremediju, kako cinično odmahuju rukom i
„objašnjavaju“ da izbacivanje Ninija Stefanovića iz Jugoremedije zapravo nije
radnička pobeda, već odluka doneta u vlasti i farmaceutskom lobiju. Pomenućemo samo da je na jednoj našoj tribini u Novom Sadu početkom 2008.
godine, na kojoj smo emitovali naš film o Jugoremediji i govorili o njihovoj
borbi, Želimir Žilnik tvrdio kako pričamo gluposti i objašnjavao nekakvu teoriju o interesima Demokratske stranke i Hemofarma. Takve glasine su puno
doprinele da se uticaj pobede u Jugoremediji ograniči samo na Zrenjanin,
gde je istina bila svima poznata i gde se nije moglo manipulisati činjenicama.
Iz optimizma iniciranog pobedom u Jugoremediji, aktivirale su se radničke
grupe u Šinvozu i BEK-u, a radnici Jugoremedije su ih podržali, pre svega u
smislu pravne pomoći, ali i na druge načine. Pretpostavljam da je i čitaocima u Hrvatskoj poznato koliko je dug dan u štrajku, ili blokadi preduzeća,
naročito kada imate porodicu, a blokade u Šinvozu i BEK-u su se otegle na
više meseci, pa i godina, tako da je jasno kakvu su podršku tražili i dobili od
Jugoremedije. To je za radnike i akcionare Jugoremedije bio veliki rizik, jer
su se i sami ponovo mogli naći pod udarom represije, međutim ipak su odlučili da podrže svoje kolege. Iz takve situacije je stvoren Pokret Ravnopravnost, koji je početkom 2008. godine postao lokalna politička stranka. Nama
je takva njihova odluka bila dosta nelagodna. Tokom leta 2007. godine smo
učestvovali u razgovorima u kom pravcu Ravnopravnost treba da ide i neki
od nas su se otvoreno protivili formiranju stranke. Ipak, radnici su se odlučili za takav pravac, a mi smo ipak odlučili da ih u tome podržimo, iz više
razloga. Pre svega, nismo hteli da zatvaramo oči pred celinom iskustva borbe
za Jugoremediju. Ona jeste pre svega počivala na solidarnoj snazi kolektiva,
ali je sve vreme imala i odlike stranačke borbe. Ljudi koji su vodili tu borbu
su bili političari i 2004. godine, kad su bili gladni, izbačeni na ulicu. I to ne
samo da su bili političari, već su to radili jako dobro – bili su vrlo vešti prema
„drugoj strani“, i vrlo odgovorni prema ljudima koji su ih izabrali. Nakon
što su 1. marta 2007. godine rešili svoj problem, odlučili su da podrže svoje
kolege iz drugih firmi, ali sada sa mnogo ozbiljnijim kapacitetima nego što
su ih sami imali dok su se borili. U takvoj situaciji, morali smo sebi priznati
da odluka o formiranju radničke političke stranke u Zrenjaninu ima puno
logike, i da može biti dobro rešenje za dalju borbu. Drugi važan razlog da ih
podržimo bila je činjenica da je Ravnopranost lokalna partija. Smatrali smo,
107
naime, da je moguće održati direktnodemokratske principe kada se partijska
borba vodi u lokalnoj zajednici. Zrenjanin je mali grad, ima stotinak hiljada
stanovnika. Voditi partijsku borbu u lokalnom parlamentu, u sredini gde se
ljudi poznaju i gde su izabrana lica praktično u svakodnevnom kontaktu sa
svojim biračima, to ipak nije isto što i partijska borba na nacionalnom nivou.
Treći važan razlog zašto smo podržali formiranje partije je činjenica da je to
prva prava radnička partija u Srbiji, nastala odozdo, udruživanjem više radničkih kolektiva. Zaključili smo da će taj pokušaj, kako god se završio, uneti
novu dinamiku na srpskoj političkoj sceni od koje za našu zajedničku borbu
može biti mnogo više koristi nego štete.
Ispostavilo se da je odluka bila dobra. Parlamentarna borba Pokreta Ravnopravnost dovela je do toga da Zrenjanin bude prvi grad u Srbiji koji je
zauzeo jasan stav o pljačkama koje su se desile u privatizaciji njihovih preduzeća, i koji podržava zahteve radnika da se lopovi kazne i da preduzeća
ponovo prorade. U Srbiji inače lokalni političari izbegavaju čak i da govore o
privatizaciji, jer je ona u nadležnosti Vladine agencije, i na sva pitanja o nezaposlenosti i deindustrijalizaciji odgovaraju sleganjem ramena i najavama da
će privući green field investicije. U Zrenjaninu to više nije slučaj, zahvaljujući
ulasku Ravnopravnosti u lokalnu politiku. Zrenjaninski parlament je 2009.
godine jednoglasno podržao izveštaj svog Anketnog odbora o Šinvozu, koji
je osnovan na inicijativu Ravnopravnosti i kojim je odlično predsedavao radnik Jugoremedije Branislav Markuš. Radi se o prvom dokumentu bilo koje
lokalne samouprave u Srbiji u kom je data analiza jedne privatizacije, sa zaključkom da su radnici i mali akcionari opljačkani i zahtevom od nadležnih
organa da se nepravda ispravi.
Fabrički sindikati
Kakva je vaš ocjena sindikalne scene u Srbiji? Kako vidite ulogu sindikata danas? Jesu li aktivnosti Pokret za slobodu ujedno i odgovor na njihov rad?
Pokret za slobodu do sada nije sarađivao ni sa jednom sindikalnom
centralom, već isključivo sa fabričkim sindikatima, koji su osnovne organizacije velikih sindikata. Fabrički sindikati su podložniji kontroli samih
radnika i manje su otuđeni od njih, što je preduslov njihove demokratičnosti. Štrajkački odbori su često sastavljeni od predstavnika svih fabričkih
sindikata i radnika koji nisu članovi nijednog sindikata, čime se ostvaruje
ravnoteža povremeno različitih interesa unutar radničke grupe.
Borba radnika u Srbiji protiv korupcije u privatizaciji je egzistencijalnog
karaktera, jer radnici brane izvor prihoda od kojih žive. Pokušavaju da spasu svoje fabrike od sudbine koja je zadesila veliki broj drugih fabrika koje
108
su prestale sa radom jer je novi vlasnik imao neke druge planove sa njom,
najčešće vezane za zemljište i nekretnine. Štrajkački odbori u privatizovanim fabrikama najčešće se suprotstavljaju postupcima vlasnika koji fabriku
uvode u stečaj i dovode do gubitka radnih mesta. Često se, naime, dešava
da vlasnici u Srbiji jesu zainteresovani za proizvodnju, ali da uvode svoje
fabrike u stečaj sa svesnom namerom da se na taj način reše radničkih akcija,
kolektivnih ugovora i svih drugih obaveza prema radnicima koje su preuzeli
kupujući preduzeće. Da bi to postigli oni kupljeno preduzeće zadužuju prema drugim svojim firmama kako bi se u stečaju pojavili kao najveći poverioci
koji mogu da predlože program reorganizacije i izađu iz stečaja kao jedini
vlasnici, sa mogućnošću da sada zaposle koga oni hoće, pod uslovima koji
njima odgovaraju.
Sindikati nisu reagovali na ovakve zloupotrebe već su se najčešće ograničavali na usko sindikalne zahteve za isplaćivanjem plata ili povezivanjem
radnog staža. Radnicima je vremenom postajalo jasno da ovako koncipirana sindikalna borba nema odgovor na najvažnija pitanja opstanka fabrike.
S druge strane, vlasnici su za svoje namere imali političku podršku i bilo im
je omogućeno da krše zakon, što je najverovatniji razlog zašto sindikati nisu
ulazili u konflikte vezane za pljačku u privatizaciji. Na primer, najveći sindikat u Srbiji je ucenjen time što država stalno preti da će mu oduzeti zgradu,
koju taj sindikat iznajmljuje za novac od kojeg se finansira. Najveća šteta koju
sindikati nanose radničkom organizovanju je činjenica da se oni više bore
međusobno nego što se bore za poboljšanje položaja radnika. Istovremeno,
oni na sve načine pokušavaju da spreče horizontalno povezivanje radnika na
ravnopravnim osnovama, jer strahuju za svoj monopol.
Postoje li slučajevi konkretne (horizontalno organizirane i strukturirane)
radničke borbe u Srbiji koji bi mogli poslužiti kao instruktivan primjer drugim radnicima koji se nalaze u sličnim uvjetima?
Postoje brojne radničke borbe koje mogu poslužiti kao inspiracija drugim radničkim grupama. Mi sada radimo na filmovima koji će te borbe
predstaviti javnosti. Međutim, svaka radnička grupa nalazi se u specifičnim
okolnostima i ne postoje recepti koji se mogu preslikati na potpuno jednak način. Ono što su postigli, na primer, radnici Jugoremedije postigli su
u određenim okolnostima koje se ne javljaju na identičan način kada su u
pitanju druge radničke grupe. Trebalo je prepoznati odgovarajući trenutak
i šta preduzeti. Radnici Zastave elektro iz Rače su takođe postigli određeni
uspeh ali krajnji ishod je drugačiji. Međutim, ako bi išta trebalo izvući kao
preporuku za druge radničke grupe to je da, pre svega, moraju biti solidarni
109
među sobom, jasno artikulisati čemu se suprotstavljaju i šta traže, raditi na
pridobijanju podrške javnosti i čitave zajednice u kojoj žive, solidarnom povezivanju sa drugim radničkim grupama, i razmenjivanju iskustva. Metode
koje trebaju koristiti su raznovrsne – od direktne akcije do pravnih metoda
kojima bi osigurali svoju pobedu.
Studentske grupe
Je li, na kojim osnovama i koliko uspješno, pokušana integracija s drugim
trenutnim stanjem fundamentalno ugroženim društvenim grupama? Postoje li i surađujete li s drugim na dirdem osnovama organiziranim grupacijama u Srbiji i inozemstvu?
Ugroženi i siromašni imaju teško savladive prepreke u svom organizovanju. Pre svega su te prepreke finansijske prirode. Pokret za slobodu radi
na povezivanju radničkih i seljačkih grupa i udruženja. Tamo gde su upropašćena radna mesta deo radnika se vraća poljoprivredi na svojim imanjima. Međutim, uslovi za opstanak poljoprivrede su dosta otežani. Veliki broj
preprodavaca i tržnih centara koji se ugrađuju u prodajnu cenu prehrambrenih proizvoda nanose štetu i primarnim proizvođačima i potrošačima.
Organizovali smo konferenciju „Poljoprivredna reforma u Srbiji” i objavili
knjigu „Zemlja i sloboda” sa ciljem da se odrede glavni problemi sa kojima
se suočavaju seljaci u svom radu. Poljoprivreda je takođe delatnost i velikog
broja lica izbeglih sa ratom zahvaćene teritorije bivše Jugoslavije. Otuda je
dosta bitno da se poljoprivreda unapredi kako bi se očuvao izvor prihoda i
obezbedila egzistencija što većeg broja ljudi.
U Srbiji direktna demokratija je idejno prihvaćena među studentskim
grupama koje pokušavaju da se organizuju nezavisno od zvaničnih studentskih institucija, kao što je studentski parlament koji je kontrolisan od strane
partijskih kadrova. Nažalost, ima i grupa koje propagiraju direktnu demokratiju a sve čine kako bi je sabotirali.
U zemljama u okruženju takođe pokušavamo da se povežemo sa što većim brojem direktno demokratskih organizacija i grupa. U Hrvatskoj nam je
posebno zanimljiva međusobna podrška studenata, seljaka i radnika, kao i
sami studentski protesti i blokade fakulteta, u kojima smo i mi sami učestvovali u Beogradu od 2006-07. godine. Sarađujemo i imamo podršku radničkih
grupa iz Evrope i Amerike.
110
Tekst objavljen u nemačkom listu „AK”, 17. februara 2012.
Borba za žitna polja u Srbiji
Peter Haumer
Slobodno tržište uništava poljoprivredu u Srbiji
U junu 2011. srpski poljoprivrednici su šest dana svojim traktorima blokirali
drumove Vojvodine, srpske „žitnice”. Većina dunavskih mostova danima je
bila neprohodna, dok je grad Novi Sad bio potpuno odsečen. Protest seljaka
sezao je sve do Pančeva, severoistočno od Beograda. Konflikt koji jedva da
je primećen u evropskoj javnosti bio je reakcija na
smanjivanje ionako niskih subvencija za
obradu zemlje u poljoprivredi. Taj incident ne govori samo o situaciji seljaka i
seljanki, vec i o posledicama privatizacije i deindustrijalizacije u Srbiji. Poljoprivreda i industrijske grane srodne poljoprivredi nalaze se sada u
fazi potčinjavanja diktatu slobodnog tržišta. Već godinama mnogi srpski poljoprivrednici rade s gubitkom, dok se veći broj njih uz to u međuvremenu
i prezadužio. Nekolicina velikih firmi kontroliše trgovinu na malo, a samim
tim i cene poljoprivrednih proizvoda. U nekim selima voće se uopšte ne
bere, jer poljoprivrednici od preduzetnika dobijaju samo 15 dinara (1 evro
= 106 dinara) po kilogramu, dok se isto voće u supermarketu prodaje za
200 dinara po kilogramu. Sve više se uvozi jeftina roba, tako da mnogi poljoprivrednici nisu u mogućnosti da plasiraju svoje proizvode i moraju da ih
uništavaju. Državne subvencije za poljoprivrednike bile su proteklih godina
postepeno smanjivane; kad je vlada u leto 2011. najavila da će u poređenju sa
Evropom ionako ekstremno nisku pomoć od 140 evra po hektaru još dodatno smanjiti, bila je to kap koja je prelila čašu.
Rasprodaja obradivih površina
Iako otprilike polovina srpskog stanovništva živi na selu, i četvrtina zaposlenih radi u poljoprivredi, 39 procenata seoskog stanovništva i čak 53 procenta seljaka živi ispod egzistencijalnog minimuma. Prezaduženi seljaci su
često prinuđeni da svoju zemlju prodaju veleposednicima. Oni će verovatno
u toku procesa pristupa Evropskoj Uniji nastaviti da je prodaju inostranim
koncernima, jer su pravne osnove za to već stvorene sporazumom o pridruživanju Evropskoj Uniji.
Od 1999. do 2008. zaparložene poljoprivredne obradive površine porasle
su sa 70.000 hektara na 200.000 hektara. Uz to je u Srbiji, pre svega privatizacijom, uništena prerađivačka industrija za poljoprivredne proizvode. U poslednjih osam godina, iz 253 privatizovana agrarna preduzeća otpušteno je
69.000 radnika. Na taj način, poljoprivrednici su prinuđeni da na svetskom
tržištu prodaju čiste sirovine, koje donose mnogo manji prihod od polu i
gotovih proizvoda. Veći deo stanovništva zbog toga napušta poljoprivredu
kao glavnu delatnost privređivanja. A konačni ishod je masovno oslobođanje
jeftine radne snage, kojoj ništa drugo ne preostaje nego da prihvati izrabljivačke radne uslove, uz nepostojanje prava radnika i sramotno niske nadnice.
Uzgajanje namirnica dopunjuje male nadnice
Ovde se zatvara i krug privatizacije i deindustrijalizacije u poljoprivredi. Jer
veći deo radnika u Srbiji posle gubitka radnih mesta vraća se u sela i posvećuje vlastitom zemljišnom posedu – ili poboljšava mizerne nadnice uzgajanjem namirnica. Proizvodnja kao preživljavanje igra važnu ulogu pre svega u
malim gradovima. To je i razlog za zabrinutost zbog poljoprivrede.
112
Tekst u nemačkim novinama AK; na slici Miroslav Grubanov
Na još jednom primeru može se ilustrovati rastući uticaj velikih koncerna na srpsku poljoprivrednu proizvodnju; Poslednjih godina poljoprivreda
je postala važno tržište za neagrarne proizvode poput mineralnih đubriva,
herbicida, pesticida, hormona rasta i dodataka. Koncerni se uporno tiskaju na tržišta, a korumpirana srpska država im svim silama pomaže. Uprkos zabrani uvoza genetski modifikovanih proizvoda, u Srbiju su uvezene
hiljade i hiljade tona genetski modifikovane soje za stočnu hranu. Semenje
je uvoženo ilegalno iz susednih država, a površine njime zasađene nisu uništavane. Može se čak očekivati da vlada, uz obrazloženje da je to potrebno
za članstvo u Svetskoj trgovinskoj organizaciji, promeni zakon i legalizuje
uzgajanje genetski modifikovanih proizvoda. Firme će poljoprivrednicima
dodatno nametnuti režim monokultura i učiniti ih zavisnim od monopolizovane semenske robe. Tako se uništava životna sredina i potire obilje vrsta.
Pri tom, u Srbiji postoje najbolji preduslovi za ekološku poljoprivredu –
650.000 hektara bilo bi podesno za to. Ali, permakultura i biološki koncepti
su u Srbiji nepoznati, misli Sunčana Pešak sa jednog ekološkog imanja, u selu
Vukomerić kod Zagreba.
Poljoprivredna reforma u interesu stanovništva morala bi težiti suverenitetu nad prirodnim resursima kako bi se sprečilo izrabljivanje životne sredine.
To bi značilo suzbijanje uticaja interesnih grupa, firmi, veleposednika. Jedna
od neophodnih mera bila bi organizovanje poljoprivrednika u ekonomska
udruženja i pokrete kako bi se smanjio broj posrednika između proizvođača i
potrošača, a samim tim i troškovi koji se odražavaju na cene u trgovini.
113
Pitanje poljoprivrede igraće još dugo bitnu ulogu u Srbiji, jer i politika
privatizacije ne stoji u mestu. Srpska vlada htela bi da proda što više preduzeća kako bi zakrpila rupe u budžetu. Povećava se policijska represija nad
radnicima Jugoremedije u Zrenjaninu (Vojvodina), farmaceutske fabrike u
kojoj je zaživela radnička samouprava. Njih treba prinuditi da odobre prodaju firme, i time se odreknu kontrole nad fabrikom. Srpska vlast zato pokušava da od uspešne Jugoremedije, kojom od obnove proizvodnje upravljaju
zaposleni, stvori aferu. Radnici su posle duge borbe uspeli da spreče prodaju
firme privatnom vlasniku, zadržavši tako radna mesta i dohotke.
Pokret za slobodu umrežava radničke i seljačke pokrete
Da bi pomogao borbe kao što je ova, Pokret za slobodu povezao je štrajkačke odbore iz fabrika po celoj Srbiji i osnovao Koordinacioni odbor radničkih
protesta. Najveći uspesi tog odbora jesu poništene privatizacije. Umrežavanje
je između ostalog doprinelo i tome da se štrajk Zastave elektro, proizvođača
delova za automobile u Rači, okonča raskidom ugovora sa novim vlasnikom.
Skoro svih 280 radnika dobilo je otpremninu i neisplaćene nadnice, i odlučilo
da napusti fabriku. U međuvremenu, fabrika je ponovo prodata južnokorejskoj firmi „Jura Korporejšn”, koja je zaposlila 1.600 mladih radnika.
Da bi sproveo zajedničku radničko-seljačku diskusiju o aktuelnoj situaciji i definisao moguću strategiju za budućnost, Pokret za slobodu organizovao je, zajedno sa radničkim i seljačkim organizacijama, konferenciju „Socijalne borbe u Srbiji – budućnost radničko-seljačkog pokreta” u decembru
2011. u Beogradu. Miroslav Grubanov iz udruženja Paori iz Crepaje, koji je
i član Pokret za slobodu i jedan od vođa seljačkih protesta, na toj konferenciji je izjavio: „Učešće seljaka i radnika u donošenju odluka o sudbini
naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta okupljamo brojne radničke,
seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas
sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon što su svi prethodni apeli
institucijama bili odbačeni. Pokušaćemo da dalje razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj, u kojoj svi pred izbore
obećavaju med i mleko za poljoprivredu, ali posle izbora sve to zaborave”.
Pokret za slobodu radi i na internacionalnom umrežavanju. On je u
novembru 2011. Pristupio Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje,
koji je osnovao seljački pokret Via Campesina. Za jun 2012. planira se i konferencija za umrežavanje sa radničkim i seljačkim organizacijama iz ostalih
balkanskih zemalja.
114
Preveo sa nemačkog: Bratislav Srećković
Tekst objavljen u listu Pečat, 14. septembra 2012.
Proizvodnja gladi -
o antikapitalističkim borbama
u Andaluziji i Srbiji
U Srbiji se tiho, bez podrške medija, tajkuna i političkih stranaka, stvara
jezgro zdravog, svenarodnog Pokreta za slobodu.
Mara Knežević Kern
P
rema godišnjem izveštaju UN preko 852 miliona ljudi pati od gladi,
a svake godine od posledica neuhranjenosti umre oko 5 miliona dece.
Ovi podaci najviše „brinu“ eugeničare, koji rešavanju problem tako
što gladne proglašavaju prekobrojnima, investirajući u njihovu eliminaciju.
Uprkos ekonomskom embargu, glavnom oružju protiv neposlušnih
(prekobrojnih), međunarodna zajednica je zatečena izveštajem o stanju na
Kubi, jedinoj zemlji u Latinskoj Americi koja je eliminisala problem neuhranjenosti dece.
Zahvaljujući organizaciji društva na principima socijalizma, Kubanci su savladali mehanizme kontrole tokova proizvodnje i raspodele hrane,
obezbedvši „garantovanu potrošačku korpu“ sa osnovnim životnim namirnicama. Uprkos ekonomskim teškoćama, Kuba nikad nije prijavila višak
„gladnih usta“, koja bi depopulacionom politikom trebalo eliminisati, već
decenijama obezbeđuje uslove za ostvarenje osnovnog ljudskog prava na reprodukciju. U tu svrhu je svakom detetu do 7 godina obezbeđena litra mleka
dnevno, a deca do 13. godine dodatno dobijaju subvencionisan jogurt, kao i
dodatne proteine kroz ishranu u obdaništima i školama. Socijalna potrošnja
obuhvata i školske obroke (do 15 godina), kao i obroke za studente i radnike.
Na listi prioriteta za obezbeđivanje hrane nalaze se trudnice, dojilje, starije
osobe i osobe sa invaliditetom.
Za razliku od Kube, feudalni sistem u Paragvaju omogućava sinhronizovane akcije domaće oligarhije, multinacionalnog agrobiznisa i SAD, koje su
prisilile predsednika Fernanda Luga da ode, čim je odbio da služi njihovim
interesima. U jednoj od najsiromašnijih zemalja Južne Amerike, u kojoj 60%
stanovništva živi u bedi prouzrokovanoj činjenicom da je 85% obradive zemlje u rukama 2% feudalaca, seljaci su sistematski uništavani i proterivani
sa svojih poseda, da bi se proširili privatni feudi. Represivne mere protiv
115
seljačkog pokreta u Kuruguatu bile su samo izgovor za svrgavanje Luga, a
problemi su započeli sa jačanjem agrobiznisa i dolaskom Monsanta - koji
poseduje tantijeme na GM soju i pamuk posejane širom Paragvaja, dok je
40% proizvođača i prerađivača soje u rukama privatnih američkih korporacija, među kojima su Cargill, Syngenta i Agrosan. S obzirom da ovi giganti
uživaju zaštitu kongresa, (oslobođeni plaćanja poreza), a svoje interese štite
preko nacionalnih alijansi, Lugova opcija je bila unapred osuđena na propast. Prema tvrdnjama novinara Idilia Grimaldija (Idilio Mendez Grimaldi)
jedan od razloga odlaska predsednika Luga je njegovo odbijanje da dozvoli
ulaz Monsantovog genetski modifikovanog pamuka. Kad se tome doda odbijanje da produži dozvolu boravka američkih trupa na tlu Paragvaja, njegov
„odlazak“ se može smatrati prirodnim i očekivanim.
O umešanosti politike u proizvodnju gladi govori novinar Antoni Gućardi, navodeći primer brutalne krađe prehrambenih artikala u vrednosti od
14,5 biliona dolara, počinjene od strane korumpiranih indijskih političara.
Oni su opljačkali preko 57.000 tona hrane iz državnih rezervi, uskladištenih
u vladino skladište veličine četiri fudbalska igrališta, a da još uvek niko nije
pozvan na odgovornost. Iako zakon predviđa distribuciju hrane siromašnim
porodicama, još ništa nije preduzeto da se hrana konačno podeli narodu,
što dokazuje da se ne radi o nedostatku hrane u Indiji, već je organizovan
kriminal doveo do izgladnjivanja 900 miliona Indijaca, od kojih je polovina
dece neuhranjena.
Andaluzijska alternativa kapitalizmu
Nisu samo nerazvijena područja, daleko od očiju i srca „naprednog“
sveta, izložena posledicama politike: blokiraj, uguši, izgladnjuj... Pljačka se
odigrava i u srcu Evrope, usred maslinjaka i vinograda Andaluzije, u kojoj
gladuju bezemljaši, sezonski radnici berači maslina, prisiljeni da po završetku berbe krenu na put, trbuhom za kruhom. Zahvaljujući pojavi Huana
Manuela Sančeza Gordile (Juan Manuel Sánchez Gordillo), harizmatičnog
gradonačelnika andaluzijskog grada Marinaleda, poznatijeg po nadimku
gradonačelnik Robin Hud, i njegovoj izjavi da „rešenje krize leži van kapitalizma!“, uskomešala se briselska bonaca, a medijska pažnja usmerila ka neposlušnim građanima - pobunjenicima protiv sistema, optužujući političare
za „proizvodnju gladi“ i najdublje bede.
Jedna od simboličnih akcija građanske neposlušnosti odvijala se u lokalnom supermarketu. Gradonačelnik je sa grupom građana upao među rafove
s hranom, da bi preuzeto sočivo, pasulj i ulje predali neprofitnoj organizaciji
koja opskrbljuje španske siromahe. „Naš cilj je bio da skrenemo pažnju me116
dija na nezajažljive vlasnike trgovinskih lanaca, koji uništavaju male proizvođače prodajući robu po 700% većoj ceni od nabavne. Pri tom se neprodata
hrana uništava na licu mesta, na očigled gladnog stanovništva.“
Gordilo je u Marinaledi preduzeo korake ka uspostavljanju „alternative kapitalizmu“, uz masovni odziv stanovnika na ponudu da se priključive
novoformiranoj zemljoradničkoj zadruzi. Pri tom je obezbedio obradivu
zemlju, jeftine stanove (15eu mesečno) i stalan posao, a svi zaposleni u društvenom sektoru, uključujući i gradonačelnika, primaju istu platu. Građani u
Marinaledi sve odluke od zajedničkog interesa donose na trgu, glasanjem,
što je internacionalni primer građanske solidarnosti na delu.
„Mi smo smetnja u ovoj krizi zato što pokazujemo moguću alternativu
za izlazak iz bede, otvoreno preispitujući sam model privatnog vlasništva.
Priključili su nam se i radnici iz drugih sektora, što političare i biznismene
čini nervoznim. Prete nam i žele da nas eliminišu, ali imamo sreće što živimo
u Evropi, pa ne mogu da nas fizički uklone kao što to rade u nerazvijenim
delovima sveta. Unija je razradila sofisticiranije metode, kao što su diskreditovanje, ucene, hapšenja...Već postoji spisak sa imenima 11 ljudi viđenih za hapšenje, zato što smo javno izgovorili da ovo nije ekonomska kriza već prevara!“
Sem predaje zemlje onima koji je obrađuju, Gordilo predlaže i okupiranje praznih zgrada u vlasništvu banaka. „Moramo da uspostavimo drugačiji ekonomski model, zovite ga kako želite: socijalizam ili društvo bez klasa,
važno je da su sredstva za proizvodnju i zemlja u službi naroda a ne u rukama
sebičnih, privilegovanih, egoističnih bednika koje je stvorio kapitalizam.“
Via Kampesina – Srbija
U Srbiji se tiho, bez podrške medija, tajkuna i političkih stranaka, stvara
jezgro zdravog, svenarodnog Pokret za slobodu. Prvi među jednakima
u Pokretu je Milenko Srećković, čija se upornost i misionarska predanost
zadatku može meriti sa entuzijazmom Huana Manuela Sančeza. „Pokret
za slobodu je osnovan u cilju udruživanja radnika i seljaka Srbije, ali smo
svesni da se bez internacionalnog umrežavanja problemi ne mogu rešavati.
U novembru 2011. smo pristupili Međunarodnom savezu protiv otimanja
zemlje, osnovanom od strane seljačkog pokreta Via Kampesina i seljačkog
pokreta iz Malija, a u junu 2012. u Srbiji je održana međunarodna konferencija, kojoj je prisustvovala i Ženevjev Savinji (Genevieve Savigny) predstavnica Evropske koordinacije Via Kampesina.“ - kaže Srećković, pokazujući
članak sindikalnog aktiviste iz Beča Petera Haumera, objavljen u nemačkom
listu AK, (februara 2012) u kojem daje ozbiljnu analizu stanja srpske poljoprivrede i upozorava na simptome latinoameričkog scenarija.
117
Član Pokreta je i prekaljeni aktivista Miroslav Grubanov, jedan od vođa
protesta vojvođanskih seljaka i predstavnik udruženja Paori iz Crepaje, koji
konstatuje da je izlazak na ulice jedini način da se vlast natera na dijalog ravnopravnih: „Poljoprivredi se ne mora pomagati samo novcem, poljoprivredi
se može pomoći dobrim zakonima i njihovom primenom“ - kaže Grubanov
- „Poljska je zabranila prodaju zemlje strancima 12 godina po prijemu u Uniju, a mi smo usvojili zakon o prodaji pre nego što smo i postali 'kandidat'...
Čak ni Hajneken ne može da ima više od 300 hektara, a Srbija nije postavila
nikakve granice veleposednicima... Sad kad i Amerika pokušava da se izvuče
iz neoliberalnog kapitalizma, dopuštajući državi da se meša u rad velikih sistema, mi smo poslednji liberali.“
U Platformi za poljoprivrednu reformu, usvojenoj od strane radničkih
i seljačkih organizacija, na konferenciji u selu Ljubiš na Zlatiboru, (9 - 10.
juna 2012), date su osnovne smernice u cilju ograničavanja uvoza poljoprivrednih proizvoda i promene postojećeg zakona, koji omogućava otimanje
obradivog zemljišta nekontrolisanom privatizacijom i jeftinom kupovinom
od strane velikih agrobiznis kompanija, koje interesuje samo profit i tržišna
špekulacija. Via Kampesina - Srbija ima istovetne zahteve koje su postavili
saborci iz Andaluzije, ali i svi ostali pokreti povezani u organizaciju Seljački
put, sa naglaskom na zabranu uvoza i gajenja genetski modifikovane hrane. „Poslednjih godina poljoprivreda je postala važno tržište za neagrarne
proizvode kao što su mineralna đubriva, herbicidi, pesticidi, hormon rasta...
Koncerni se uporno tiskaju na naše tržište, a korumpirana srpska država im
svim silama pomaže.“
Pokret za slobodu je zakazao skup ispred Agencije za privatizaciju
(14. septembra u 16h), kako bi nastavio borbu Verice Barać i pokrenuo proces preispitivanja privatizacije.
118
List Danas, 22. jun 2012.
Arheologija agrara politika i poljoprivreda u Srbiji
Zlatko Paković
S
rbija, potencijalno agrarno
izvozna zemlja, danas uvozi
lavovski deo poljoprivrednih
produkata koje bi sama mogla da
proizvede. Tri četvrtine njene teritorije predstavlja ruralni deo s velikim
agrarnim mogućnostima, a u njoj,
ipak, živi nacija, koja u odnosu na
one u razvijenim zemljama Zapada,
upotrebljava, u proseku, višestruko manje kvalitetnih namirnica u
ishrani, a ta razlika, svake se godine
upadljivo uvećava. Polovinu državljana čini ruralno stanovništvo, a samo dvadeset
odsto od te polovine, bavi se poljoprivredom, da bi, kako pokazuje
istraživanje UNDP-a, iz marta 2010 - a uprkos tome što, i u ovakvim uslovima privređivanja, poljoprivreda čini 41 odsto BDP-a Srbije - 53,4 odsto tih
poljoprivrednika tavorilo ispod linije gladi. Taj i takav, gladni ili nikad siti
poljoprivrednik hrani u Srbiju 18 potrošača. U Nemačkoj, poglavito dobrostojeći, poljoprivrednik hrani 150 potrošača. Šta je posredi da ovi uzajamno
zavisni iznosi proizvodnje i profita, ove uzročno-posledične pojave, stoje u
Srbiji u sasvim nelogičnom, čak, nadrealnom, kauzalitetu?
„Siromaštvo je pokazatelj nepoznavanja ekonomije poljoprivrede“, reči su
Teodora Šulca, izgovorene prilikom primanja Nobelove nagrade za ekonomiju 1979. godine, koje dobrim delom predstavljaju odgovor na postavljeno
pitanje. Arheologija neznanja o agraru kod nas je frapantna, a njoj je pridružena i smerano pljačkaška privatizacija agrarnog dobra. To je bit problema.
U otkrivanju te i takve agrarne politike, u čemu će nam od izuzetne pomoći biti zbornik radova „Zemlja i sloboda - narodne borbe za agrarnu i
119
poljoprivrednu reformu“, koji je priredio Milenko Srećković (Pokret za
slobodu, 2011), pođimo najpre od činjenice da se iz budžeta Srbije za poljoprivredu izdvaja 2,5 odsto, dok u zemljama Evropske unije taj iznos predstavlja 44 odsto budžeta!
Čvorovi u vrzinom kolu
Fond za razvoj Republike Srbije ne kreditira primarnu poljoprivrednu proizvodnju. Nema subvencija, a cene repromaterijala su visoke. Istovremeno, uspostavljen je monopol na otkupne cene i trgovanje poljoprivrednim proizvodima.
Cena poljoprivrednih proizvoda kupljenih od proizvođača po veoma niskim cenama, u maloprodaji je neprimereno visoka, jer je znatan broj onih
koji, bez ikakvog utroška, u tu cenu ugrađuju svoj profit.
Među zakonima, koji se uglavnom ne poštuju, mnogi su samo bukvalno
prepisani iz zakonodavstva EU, a da nisu prilagođeni specifičnim uslovima.
Rokovi za primenu donetih zakona, katastrofalno su kratki. Na primer, Zakon o standardizaciji predviđa novi standard kaveza za koke nosilje. Rok u
EU za promenu kaveza bio je deset godina, kod nas - dve godine! Ono što
proizvođač mora za to da plati, ne može da povrati u roku od dve godine.
Nisu doneti mnogi za poljoprivredu bitni zakoni, među njima i Zakon o
korišćenju termalnih voda za plastenike i staklenike, čime se povećava prinos a smanjuju troškovi proizvodnje.
Takođe, nema zakona o maksimalnoj razmeri zemljišta u individualnom
vlasništvu, te je ona neograničena. To znači da bi jedan jedini vlasnik legalno
mogao da poseduje sve poljoprivredne površine u državi. U Danskoj je, na
primer, veličina agrarnog poseda ograničena na 300 hektara, a u Srbiji postoje oni koji poseduju i po 30.000 hektara, dakle, sto puta više od najimućnijih posednika u Danskoj. Od tih naših velevlasnika, u Evropi ne postoje
veći latifundisti. Ukoliko tome pridodamo i činjenicu da ovi bogati vlasnici
zemlje imaju bitni udeo vlasništva i u kapitalu prehrambene industrije, onda
je sasvim jasno na koji način je legalizovan monopol u određivanju visine
otkupnih i prodajnih cena. Dakle, u Srbiji nema slobodnog tržišta poljoprivrednih proizvoda.
Na Birou rada, prijavljeno je 3000 nezaposlenih, fakultetski obrazovanih
poljoprivrednih stručnjaka, među kojima ima i doktora nauka. U istom trenutku, 20 odsto poljoprivrednih preduzeća ne zapošljava ni jednog jedinog
stručnjaka.
Sistemska greška naše agrarne politike udružena je sa sistemskom greškom privatizacije poljoprivrednog zemljišta i industrije.
120
Privatizacija kao legalizovana pljačka
Od brojnih protivpravnih privatizacija, čiji ugovori, prema preporuci i
zahtevu iz Evropske unije, sada čekaju na proveru, navedimo jedan primer
zakonite privatizacije, kako bi se video sav apsurd naše tranzicije. Reč je o
Poljoprivrednom kombinatu „Sombor“. Početna cena, dakle, procena njegove tržišne vrednosti, iznosila je 313 miliona dinara. Kombinat je, međutim,
prodat za 4,4 miliona dinara. Firma koja ga je kupila postala je legalni vlasnik
i 2000 kvadratnih metara poslovnog prostora u Petrovaradinu, Nišu, Kragujevcu i centru Sombora, koji su pripadali „Somboru“. Dakle, plativši samo 22
evra po kvadratu ogromne površine poslovnog prostora na strateškim poslovnim lokacijama, kupac je sve ostalo u poljoprivrednom kombinatu dobio
besplatno.
Svojinska prava nad poljoprivrednim zemljištem još nisu rešena, dobrim
znatnim delom i zbog velikog broja sada stranih državljana, pripadnika nacionalnih manjina, pre svega Nemaca, proteranih posle Drugog svetskog rata iz
Srbije, koji su posedovali velike površine obradivog zemljišta. No, najveći problem privatizacije u poljoprivredi predstavlja privatizacija zadružne imovine.
U zadruge su se udruživali poljoprivrednici, udružujući lične imovine,
a zadružni su posed uvećavali radom brojnih generacija, za koji nisu isplaćivane plate. To je drastično različito u odnosu na zaposlene u nekadašnjim
društvenim firmama. U tranziciji, ne časeći časa, ova zadružna imovina
uglavnom je pretvorena u društvenu i tako prodavana u procesu privatizacije kao i sva druga društvena svojina. To je eklatantan primer legalizovane
krađe imovine. Tamo, pak, gde su oštećeni zadružni vlasnici uspeli da povrate imovinu, nije im vraćen nijedan objekat prerađivačke industrije koji im
takođe pripadao.
Šta se, međutim događa, sa većinom onih zadrugara koji su uspeli da
dobiju sudski proces zbog nelegalnosti prodaje zadružne imovine? Miladin
Ševarlić kaže: „Burazerskim aranžmanima dotadašnje poljoprivredno preduzeće se preko noći dovodi do likvidacije, a njegovu imovinu radi podmirivanja tzv. neplaćenih obaveza preuzimaju do tada nepoznati poverioci!?“
Iako Zakon o privatizaciji nalaže da predmet privatizacije ne mogu biti
prirodna bogatstva i dobra u opštoj upotrebi, to se nije poštovalo. Najzad,
nije poštovana ni ustavna odredba koja propisuje da strani državljani ne
mogu u Srbiji biti vlasnici prirodnih dobara.
Kako lečiti?
U Srbiji se danas ne obrađuje 600.000 hektara njiva. Ta zaparložena zemlja,
na kojoj dugotrajno nisu korišćeni hemijski preparati, idealna je šansa za
121
organski uzgoj. Dakle, treba investirati i u ovaj oblik proizvodnje. Nije tajna
da nekoliko proizvođača organski gajenih malina, po višestruko većim cenama u odnosu na cenu konvencionalno gajene maline, izvozi ovo voće u EU,
SAD i Japan.
Kad bi u našu poljoprivrednu proizvodnju, samo na posedima koji su
već u upotrebi, bilo uloženo ne više od milijardu evra, prinos bi bio dvostruko veći! Današnja proizvodnja i prerada prehrambenih proizvoda tek u
pojedinim granama ispunjava 50 odsto kapaciteta. Navedimo, nekoliko primera! Procenat iskorišćenosti postojećih kapaciteta u proizvodnji i prerada
mleka jeste 35 odsto. U proizvodnja i preradi mesa - 34 odsto, u preradi voća
i povrća 38 odsto, a u proizvodnja stočne hrane tek 15 odsto.
Koncept agrarnog razvoja tek treba stvoriti, ali i koncept ruralnog razvoja, koji je mnogo širi. Osim razvoja poljoprivrede i stočarstva, dakle, treba
osmisliti i u lagati u razvoj ekološki ispravnih industrijskih pogona prehrambene proizvodnje, zanatstva, turizma, na primer, eko-sela. Takođe, treba potpomoći i alternativne oblike poljoprivrede, na primer, permakulturu. Za sve
to potrebna je i izgradnja infrastrukture.
Kad se ima u vidu šta je sve moguće i šta je i koliko sve potrebno uraditi
u poljoprivredi i oko nje, postaje jasno da bi tim profitabilnim ulaganjima
država rešila i gorući problem nezaposlenosti.
122
List Danas, 29. mart 2012.
Pokret za slobodu predstavio
posledice privatizacije u Srbiji
institucijama EU
V. L.
P
redstavnik Pokreta za slobodu iz Beograda, Milenko Srećković,
govorio je u Odboru regija, savetodavnom telu Evropske Unije, o ekonomskim posledicama privatizacije u Srbiji. U svom izlaganju je Vladu Srbije označio za krivca za uništavanje velikog broja preduzeća i radnih
mesta, pranje nelegalno stečenog novca kroz privatizaciju, uništavanje poljoprivrednih zadruga i kombinata, korupciju, tajkunizaciju svih segmenata
društva i korišćenje državnog budžeta za finansiranje stranačkih aktivnosti.
Pokret za slobodu od Vlade Srbije traži nadoknadu štete i ispravljanje
nepravde koja je radnicima i seljacima napravljena u postupku privatizacije.
„Nedopustivo je da tolika pljačka ostane nekažnjena a da sadašnja vlast
i dalje bude smatrana demokratskom i proevropskom. Vlast u Srbiji govori
da sve čini da bi Srbija postala deo Evropske unije a nijedna privatizacijska
afera nije do kraja istražena niti su počinioci kažnjeni”, izjavio je Milenko
Srećković.
Učešće Pokret za slobodu na javnoj konferenciji održanoj prošle srede u Odboru regija podržao je međunarodni pokret „European Coordination Via Campesina”. Sredinom sledećeg meseca će se u Briselu održati javni
skup na kojem će se institucijama Evropske Unije ponovo predati pismo sa
detaljnim informacijama o korupciji u privatizaciji. Skup će organizovati nedavno formirani ogranak Pokret za slobodu u Briselu u kojem se nalaze
društveni aktivisti iz inostranstva.
123
List Danas, 17. april 2012.
Pokret za slobodu
Borka Pavićević
Čini mi se da je Meri Kaldor u svojoj knjizi „Stari i novi ratovi“, ta koja je
ustvrdila da su ratovi za razaranje Jugoslavije, i oblik tranzicije nekadašnjeg
socijalističkog, ili društvenog vlasništva. Kako vreme prolazi u nečinjenju,
sve više postaje jasan taj aspekt ratovanja.
I to je ono što se golim okom vidi, posle intervencije NATO pakta devedeset i devete godine, našli smo se u izmenjenom okolišu, jedan svet je nestajao, a drugi je silovito stupio na scenu u svim svojim oblicima. Oni su se najčešće nazivali novokomponovanima i u smislu vlasništva i u smislu kulture.
Donekle je bilo jasno da će se sa ratovanjem prestati i onoga časa kada
„nova klasa“ bude zahtevala da ozakoni svoje vlasništvo i da ga učini trajnim.
To je postalo vidno i iz oblika tranzicije ili privatizacije koja je u sebi nosila
oblike razora prema postojećem, nasleđenom, ili nasleđenoj zemlji, što je na
određeni način, u neproglašenom miru, jer rata na beše, sadržalo divljanje
jačeg i moćnijeg, kao novog rasporeda pred donošenje zakona.
Istovremeno, gotovo svi kapaciteti onoga što se naziva civilnim društvom, te i onoga što se podrazumeva pod elitama vodili su žestoku raspravu,
sa pravom, o nacionalističkim uzrocima rata, te o suočavanju sa prošlošću i
za zločinom, o odgovornosti za počinjeno, kao putu ozdravljenja naroda, ili
preostale civilne matrice, sada prevedene u „izborno telo“.
I sada su sve slike, združene, pred nama. I izbor.
Veoma često čuju se poređenja sa devedesetim, pa čak i sa tridesetim,
da ne pominjem Vajmar. Mnogo puta je Vajmar pomenut, pa teško da su iz
takvog izgovaranja ili navođenja primera, izvedene bilo kakve delajuće konsekvence.
Međutim, i Argentina je bila veoma razvijena zemlja i moćna. Baš moćna, proizvodila je žito za čitav svet, i ostalo, teško da je dan-danas izašla iz
krize proistekle iz uništenja industrije i proizvodnje, te iz razaranja srednje
klase. Znam navešćete izvoz goveda, mesa, i to će biti tačno.
Dakle, u pitanju je ko će organizovati bedu, populizam, egalitarnost,
„jednakost iskupljena po cenu jednoličnosti“, prosti putevi, prečice, demagogija, varvarizam, konzervativizam, ako šta tako u izvornom obliku ovde postoji, vikanje, spočitavanje, ucenjivanje, pretnje, isleđenja, „svođenje računa“,
osveta, rečju feudalne ideje, ili će razvlašćeno društvo, podeljeno društvo,
124
naći snage za prosvećenost i samoorganizovanje, za solidarnost i principijelnost, za samoartikulaciju prava na poštovanje života i na rad koji ima smisla.
Na najjednostavnijem i najsugestivnijem posteru svih ovih dana, bez
fotošopa, crno na belom, belo na crnom, radnik sa zastavom na kojoj piše
„Pokret za slobodu“, i ćirilicom i latinicom, prizor neodoljivo podseća
na tekovine konstruktivizma, ljudi dođu do grafičkih rešenja, u odnosu na
ideje koje zastupaju (inače nema ni poruke) i piše „Narodni i nestranački
PROTEST protiv uništenja ekonomije, deindustrijalizacije, nezaposlenosti,
siromaštva i beznađa. Demokratija, sloboda i socijalna pravda.
Na iscrpnom i znalačkom zborniku o svim spornim privatizacijama, čiju
reviziju zahtevaju radnici i Pokret za slobodu, i međunarodna zajednica
(u kojoj takođe ima radnika), stoji citat Verice Barać (1955-2012) i njen lik:
„Nekako ispada da je borba za slobodu nešto što nije u redu. Možda zato što
su svi odustali. Znam da nisam ostala samo ja, znam da se svi borite za to i
znam da Savet i ja nismo sami, jer bismo i mi odustali da imamo osećaj da
smo sami.“
125
126
Izbor iz saopštenja i dopisa
Pokreta za slobodu u periodu jun 2011 - februar 2013.
Namerno uvođenje firme u stečaj
smatraće se krivičnim delom
Namerno uvođenje firme u stečaj biće novo krivično delo, za koje će se izricati kazna koja će najverovatnije iznositi od šest meseci do pet godina zatvora i uz to će se oduzimati i imovina, najavio je državni sekretar Ministarstva
pravde Slobodan Homen.
Odluka da se namerno uvođenje firme u stečaj smatra krivičnim delom
dolazi dosta kasno, jer је veliki broj preduzeća upropašćen na način koji je
Pokret za slobodu opisao još u januaru 2008. godine u tekstu „Solidarnost i borba zrenjaninskih radnika“, u trenutku kada smo podržavali protestno zauzimanje dve zrenjaninske fabrike od strane radnika:
„[...] gazde u Srbiji pribegavaju jednostavnoj taktici – imenuju upravu u
kojoj nema ni jednog predstavnika radnika-akcionara, i onda bez ikakve kontrole sklapaju štetne ugovore sa drugim firmama koje su takođe u njihovom
vlasništvu. Tako uvedu privatizovano preduzeće u stečaj, a zatim ga kao većinski poverioci ponovo preuzmu iz stečaja, ali sada kao stopostotni vlasnici.
Ulaskom preduzeća u stečaj prestaje radni odnos svim radnicima, prestaje rad
sindikata, prestaje da važi kolektivni ugovor. Kada nekadašnji većinski vlasnik
ponovo preuzme fabriku iz stečaja, on dolazi u poziciju da se prilikom ponovnog zapošljavanja obračuna sa radnicima koji su mu se suprotstavljali. Sindikat koji bude nastao u takvim uslovima, biće, naravno, pod punom kontrolom
gazde i njegovog menadžmenta.“ (izvor: Z magazin, broj 4, mart 2008.)
Osim toga, državni sekretar Homen zanemaruje odgovornost državnih
agencija koje su godinama omogućavale neodgovornim vlasnicima da na
ovaj način upropašćuju firme. Uprkos radničkim protestima koji su ukazivali na namerno uvođenje firmi u stečaj, Vladina Agencija za privatizaciju
je kontrolu sprovođenja privatizacionih ugovora sprovodila na način koji je
pomagao da se preduzeća upropaste. Pokret za slobodu je 22. oktobra i
5. novembra ove godine pozvao radničke grupe iz Koordinacionog odbora
radničkih protesta na razgovor sa predstavnicima državnih agencija, ali se iz
državnih institucija niko nije pojavio, što samo ukazuje na to da će oni nastaviti svoju ignorantsku i korumpiranu praksu kojom uništavaju sva zdrava
preduzeća u Srbiji. Na razgovoru su bili predstavnici većeg broja radničkih
grupa koji bi mogli da ih podsete na njihovu ulogu u pomaganju namernog
uvođenja firmi u stečaj.
129
„Namerno teranje firme u stečaj je u Srbiji postalo masovna pojava. Na
taj način se izbegavaju obaveze prema državi, drugim privrednim subjektima
i zaposlenima, koji najčešće ostaju ne samo bez plata, već i bez uplaćenih doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje“, rekao je za „Blic“ Homen, koji
je i predsednik radne grupe za izmenu i dopunu Krivičnog zakonika Srbije.
Prema njegovim rečima, ukupan broj sudskih predmeta koji ne mogu da
se izvrše zato što je neko preduzeće otišlo u stečaj veći je od broja svih drugih
izvršnih presuda u Srbiji.
„Takvih slučajeva je najmanje 500.000. Za ovo novo krivično delo kazna
će najverovatnije iznositi od šest meseci do pet godina zatvora. Ali, ovde je
važno da se budućim počiniocima ovog krivičnog dela pošalje poruka da će
zatvorsku kaznu pratiti i imovinska sankcija, odnosno oduzimanje imovine“,
rekao je Homen.
On je precizirao da će se pod udarom tih sankcija naći „službeno lice
koje firmu namerno tera u stečaj ili lice koje registrovanjem nove firme na
prevaran način izbegava plaćanje obaveza prema drugim privrednim subjektima, državi ili zaposlenima“.
Pokret za slobodu
7. novembar 2011.
130
Radnička borba se ispostavila
najprogresivnijim elementom
domaće politike
- saopštenje Koordinacionog odbora radničkih protesta
Nedavna preporuka evropske administracije u Briselu da se u Srbiji pokrene
postupak preispitivanja 24 sporne privatizacije postala je jedna od glavnih
tema u domaćim medijima. Na spisku spomenutih preduzeća nalaze se „Zastava elektro“, „Srbolek“, „Šinvoz“, „Jugoremedija“, „Veterinarski zavod“, „C
market“, „Mobtel“, itd. Medijski izveštaji uglavnom su prećutali činjenicu da
su radnici ovih preduzeća godinama ukazivali na sistematsko uništavanje
privrede i ovih preduzeća a da ih je vlast uporno ignorisala. Radnicima nije
preostalo ništa drugo osim da se za poštovanje zakona i za opstanak svojih
radnih mesta bore protestujući na ulici. Uprkos različitim ishodima njihovih
borbi, danas se sve više ispostavlja da su one najprogresivniji element domaće politike.
Koordinacioni odbor radničkih protesta osnovan je 2009. godine s namerom povezivanja izolovanih radničkih grupa i širenja solidarne podrške
u borbi za očuvanje privrednih subjekata koji su decenijama obezbeđivali
prihode velikom broju porodica. Predstavnici radnika iz „Zastave elektro’’,
„Šinvoza’’, „Ravanice’’, „Srboleka’’, „Vršačkih vinograda’’, „Trudbenika’’ itd,
okupljeni u Koordinacionom odboru, dele uverenje da su očuvanje i razvoj
privrede nužan preduslov za društveni i individualni napredak i nezavisnost.
Međutim, nakon petooktobarskih promena, umesto da se obazrivim ekonomskim merama spreči dalje urušavanje privrede, ishitrenom privatizacijom uništen je veliki broj preduzeća. Izlazak iz krize u kojoj se trenutno
nalazimo nezamisliv je bez oporavka realnog sektora privrede od kojeg zavisi privredni rast, bruto domaći proizvod, stopa zaposlenosti, ekonomski
standard stanovništva, kao i politička suverenost i samostalnost društvene
zajednice u kojoj živimo.
Sever iz Subotice
9. juna ove godine Koordinacionom odboru su se pridružili i radnici Severa iz
Subotice, fabrike za proizvodnju električnih motora, koja je pre privatizacije
131
zapošljavala više od 4.000 radnika. Nekadašnji gigant elektromašinske industrije Jugoslavije i Srbije je nakon tenderske prodaje privatizovan 31.12.2004.
godine od kupca ATB iz Austrije. Neodgovorno rukovodstvo Severa dovelo je
fabriku na ivicu stečaja a broj zaposlenih redukovala na 469 radnika. Radnici
od 2009. godine protestuju i relevantnim državnim institucijama ukazuju da
vlasnik nije ispunio odredbe kupoprodajnog ugovora. Međutim, kao i u brojnim drugim slučajevima, Agencija za privatizaciju uporno ignoriše činjenicu
da je upravo ona zadužena za kontrolu sprovođenja kupoprodajnih ugovora.
Radnici već godinama ukazuju na grubo kršenje ugovornih obaveza – pre
svega, vlasnik nije ispunio obavezu investiranja u iznosu od 16,1 milion evra
a od postojećih jedanaest proizvodnih programa ukinuo je devet.
Radnici još od decembra 2009. godine vode borbu da se poništi privatizacija u „Severu“, da se firma vrati u državno vlasništvo i da se pronađe drugi
strateški partner. Do sada su održana 3 velika protesta na Trgu Slobode u
centru Subotice, pisani su zahtevi koji su predati Agenciji za privatizaciju,
vladi Republike Srbije i predsedniku Republike Srbije. Podnete su prijave
MUP-u i tužilaštvu grada.
Odbornici lokalnog parlamenta su na sednici 16. juna jednoglasno usvojili Zaključak o podršci radničkim zahtevima u vezi sa privatizacijom preduzeća Sever. U Zaključku Skupština grada podržava zahteve iznete na protestima
nezadovoljnih građana, članova Udruženja Solidarnost i bivših radnika ATB
Sever zbog otpuštanja velikog broja radnika, izražava nezadovoljstvo zbog ga132
šenja proizvodnih programa, izostanka otvaranja novih i ukidanja postojećih
radnih mesta, kao i poražavajućih efekata privatizacije ovog preduzeća.
Skupština grada zahteva od nadležnih organa da ispitaju sve okolnosti
koje su dovele do nezadovoljstva bivših radnika i akcionara zbog neuspešne
privatizacije i traži, ukoliko se utvrde nepravilnosti u izvršavanju obaveza iz
kupoprodajnog ugovora, da se preispita mogućnost poništavanja privatizacije i preuzimanja vlasništva preduzeća od strane države.
Posebna okolnost, koja dodatno otežava situaciju u Severu je prošlogodišnji bankrot njegovog Kupca, Austrijske industrijske grupacije A-Tec Industries AG, koji još nije saniran. S tim u vezi je menadžment ATB Severa,
u novembru prošle godine oglasio rasprodaju 2/3 imovine u Subotici. Prodajom su obuhvaćeni proizvodni programi i proizvodna prava, dakle, materijalna i intelektualna imovina koju su radnici Severa stekli u u 85-godišnjem
otvorenom akcionarskom organizovanju.
Mirko Kovač, vlasnik ATB Austrija, predmet je istrage državnog tužioca.
Optužen je za falsifikovanje bilansnog stanja, kršenje ugovora, i prebacivanje
novca sa računa preduzeća na svoje privatne račune.
Svakako se radi o vlasniku koji se ponaša neodgovorno kao mnogi vlasnici u Srbiji, i sa kojim treba raskinuti kupoprodajni ugovor.
Pokret za slobodu
133
Koordinacioni odbor radničkih protesta
Jul 2011.
Borba za poljoprivrednu reformu
Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem poljoprivredne delatnosti i većim
ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih nereda kakve sve češće viđamo
u zapadnoevropskim državama.
Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija
koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi,
a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom
tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u sitaciji kada se široki
slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih
poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti.
Sve više sela nestaje sa mape Srbije i sve je manje stanovnika u njima.
Rešenje tog problema – dok je još uvek moguće – donelo bi korist čitavom
društvu. Seoskom stanovništvu treba omogućiti da sebi obezbedi pristojan
život koji je ono, usled nepovoljnih životnih uslova, često prinuđeno da traži
u gradu. U trenutku kada je samo 1,75 miliona stanovnika Srbije zaposleno treba poštovati činjenicu da seljaci sami sebi obezbeđuju zaposlenje; ne
čekaju da to država uradi za njih. Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem
poljoprivredne delatnosti i većim ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način
sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih
nereda kakve sve češće viđamo u zapadnoevropskim državama.
Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija
koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi,
a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom
tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u sitaciji kada se
široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište
stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne
nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane veoma je važan
134
element stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi ostali aspekti života
dovedeni u pitanje. Srbija, na žalost, spada u takve zemlje. Međutim, dok je
povoljan plasman prehrambenih proizvoda ozbiljno ugrožen monopolskom
pozicijom maloprodajnih lanaca, monopolizacija poljoprivredne proizvodnje se još uvek može sprečiti.
Poljoprivreda omogućava nastanak i razvoj industrije koja bi se zasnivala
na preradi seoske primarne proizvodnje. Prerađivačka industrija povećava cenu
proizvoda na svetskom tržištu i obezbeđuje dodatna radna mesta. Subvencije
koje se dodeljuju stranim kompanijama koje u Srbiju dolaze u potrazi za jeftinom radnom snagom treba uložiti u seoske, zadružne prerađivačke kapacitete.
Subvencijama bi se sprečilo smanjenje površine obrađene zemlje a povećanjem
te površine drastično bi se povećala zarada od izvoza. Dakle, iz državnog budžeta bi za poljoprivredu morala da se izdvaja mnogo veća suma od dosadašnjih
2.5% a subvencije bi morale da se prošire i na voćarstvo i stočarstvo.
Upravo iz tih razloga, Pokret za slobodu se zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje
i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. Učešće seljaka i radnika u
donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta
okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, zauzimanjem fabrika i puteva, nakon što bi svi prethodni apeli institucijama bili
odbačeni. Istovremeno, pokušali smo da stvorimo prostor za bolju političku
artikulaciju problema sa kojima se suočavamo. Nedavnim povezivanjem sa
evropskim i svetskim seoskim organizacijama na konferenciji o suverenosti
hrane održanoj u Austriji, na kojoj je prisustvovalo više od 400 delegata iz
34 evropske zemlje, dobili smo priliku da domaće probleme uporedimo sa
problemima iz drugih zemalja, razmenimo iskustva i udružimo snage. Tokom konferencije usvojena je zajednička deklaracija, a objavili smo i razgovor
sa Ibrahimom Kulibaliem, jednim od bitnih aktera u ovom međunarodnom
seoskom pokretu. Pokret za slobodu će početkom sledeće godine ugostiti predvodnike seoskih pokreta iz zemalja koje su, u pogledu poljoprivrede,
bile u sličnoj situaciji u kojoj se mi sada nalazimo. Nastavićemo razgovor i
povezivanje započeto u junu 2010. na konferenciji „Poljoprivredna reforma
u Srbiji“, sa koje je objavljena knjiga „Zemlja i sloboda“. Pokušaćemo da dalje
razvijamo strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj.
Pokret za slobodu
10. septembar 2011.
135
Državni sekretar Ministarstva pravde
obmanjuje javnost
saopštenje
Pokret za slobodu je 9. maja uputio Ministarstvu pravde Zahtev za
pristup informaciji od javnog značaja za dostavu fotokopije izveštaja koji je,
prema navodima gospodina Homena, dostavljen Evropskoj komisiji „pre 7-8
meseci“, kao i fotokopije svih mesečnih izveštaja o aktuelnim događajima.
Ministarstvo nam je, međutim, odgovorilo da, uprkos izričitoj tvrdnji svog
državnog sekretara, ono ne poseduje tražena dokumenta, ni izveštaj od „pre
nekih 7-8 meseci“, ni mesečne izveštaje, i uputilo nas da se obratimo Republičkom javnom tužilaštvu. Ministarstvo nas je na kraju svog dopisa još i
poučilo da „navedena materija“ ne spada u njihovu nadležnost.
Ovom prilikom obaveštavamo Ministarstvo pravde da bi o tome šta spada u njihovu nadležnost trebalo da održe lekciju svom državnom sekretaru,
kao što bi i Demokratska stranka trebalo da pouči svoje visoke funkcionere
da ne obmanjuju javnost.
Ni godinu dana nakon što se u javnosti pojavila informacija da je Evropska unija zatražila od Srbije preispitivanje 24 sporne privatizacije, građani
Srbije nemaju apsolutno nikakvo saznanje šta su vlasti u Srbiji uradile povodom ovog zahteva. Najpre je prošlog leta Milan Beko, berzanski špekulant
čije se ime dovodi u vezu sa najmanje četiri slučaja sa spiska EU (Luka Beograd, C market, Novosti i Keramika iz Kanjiže), izjavio kako se lično sastao
sa predstavnicima Delegacije Evropske komisije u Beogradu, koji su mu rekli
da zahtev za preispitivanje privatizacija ne postoji, a zatim je Republičko javno tužilaštvo na zahtev Saveta za borbu protiv korupcije za dostavu pisma
Evropske unije odgovorilo da je ovaj dokument državna tajna.
Konfuzija oko postojanja naloga EU za preispitivanje spornih privatizacija razvejana je marta ove godine, kada je ovaj zahtev uvršten u rezoluciju
Evropskog parlamenta o Srbiji. Odmah potom, međutim, usledila je predizborna kampanja, koja je donela novu konfuziju. Na obećanja SNS-a da će,
ukoliko osvoje vlast, preispitati sporne slučajeve sa spiska Evropske unije,
funkcioneri DS-a su požurili da se pohvale kako se ovaj nalog već naveliko izvršava. Na veliko iznenađenje dela javnosti koji pomno prati sudbinu
naloga EU, a pre svega opljačkanih radnika i malih akcionara, koji godinu
dana ne mogu da dođu ni do kakve informacije o postupcima za ispravljanje
136
nepravde koja im je naneta, državni sekretar u ministarstvu pravde Slobodan
Homen je 16. aprila ove godine u emisiji „Jedan na jedan“, na Radio Televiziji
Vojvodine, izjavio da je „pre nekih 7-8 meseci [...] poslat vrlo detaljan izveštaj Evropskoj komisiji“ u vezi sa 24 sporne privatizacije, i da „za sva aktuelna
događanja i velike istrage kad je u pitanju korupcija mi jednom mesečno
obaveštavamo Evropsku komisiju“.
U želji da saznamo što više o ovoj iznenada obelodanjenoj živoj aktivnosti vlasti na razotkrivanju korupcije u privatizaciji, Pokret za slobodu je
9. maja uputio Ministarstvu pravde Zahtev za pristup informaciji od javnog
značajaza dostavu fotokopije izveštaja koji je, prema navodima gospodina
Homena, dostavljen Evropskoj komisiji „pre 7-8 meseci“, kao i fotokopije
svih mesečnih izveštaja o aktuelnim događajima. Ministarstvo nam je, međutim, odgovoriloda, uprkos izričitoj tvrdnji svog državnog sekretara, ono
ne poseduje tražena dokumenta, ni izveštaj od „pre nekih 7-8 meseci“, ni mesečne izveštaje, i uputilo nas da se obratimo Republičkom javnom tužilaštvu.
Ministarstvo nas je na kraju svog dopisa još i poučilo da „navedena materija“
ne spada u njihovu nadležnost.
Pokret za slobodu će se, naravno, sa istim zahtevom obratiti i Republičkom javnom tužilaštvu, a ovom prilikom obaveštavamo Ministarstvo
pravde da bi o tome šta spada u njihovu nadležnost trebalo da održe lekciju
svom državnom sekretaru, kao što bi i Demokratska stranka trebalo da pouči
svoje visoke funkcionere da ne obmanjuju javnost.
Očekujemo da će Republičko javno tužilaštvo i naš zahtev odbiti sa obrazloženjem da se radi o državnoj tajni.
Borba protiv sistemske korupcije, oličene u 24 pojedinačna slučaja koja
je istražio Savet za borbu protiv korupcije, pitanje je od najvišeg interesa za
građane Srbije i ne sme biti tajna. Takođe, ispunjavanje uslova za pristupanje
Evropskoj uniji, koju je i sama vlast istakla kao svoj prioritet, ne sme biti
predmet tajni, mistifikacija i obmana. Pokret za slobodu će nastaviti sa
inicijativom da se opljačkani radnici i mali akcionari uključe u praćenje izvršavanja zahteva EU za preispitivanje spornih privatizacija, kako bi ovi postupci imali minimum javnosti i transparentnosti, odnosno da bi se sprečile
manipulacije vlasti prilikom izvršavanja zahteva EU. Sprega vlasti i kriminala u Srbiji neće nestati čak ni sa razrešenjem slučajeva koji su, zahvaljujući
izveštajima Saveta za borbu protiv korupcije, pobudili pažnju EU. Naprotiv,
ako je u procesu privatizacije u Srbiji bilo samo 24 sporna slučaja, to je onda
bila najuspešnija privatizacija na svetu. Pokojna predsednica Saveta za borbu
protiv korupcije Verica Barać je nebrojeno puta istakla da izveštaji Saveta
ukazuju na mehanizme sistemske korupcije koja je paralisala čitavo društvo,
137
i koja se može iskoreniti isključivo sistemskim merama, a ne nasumičnim
policijskim akcijama. Slučajeva drastične korupcije, kao i slučajeva otpora
radnika i malih akcionara kršenju zakona i ugovora u privatizaciji, ima mnogo više od 24, na šta je Pokret za slobodu ukazao i predstavnicima EU u
pismu koje smo im dostavili 17. aprila ove godine. Na protestu koji smo tom
prilikom organizovali, odlazećoj Vladi smo ponovo predali izveštaje Verice
Barać. Ovaj protest je bio samo početak akcije, koju ćemo nastaviti i nakon
formiranja nove Vlade.
U Beogradu, 6. jun 2012.
Milenko Srećković
Pokret za slobodu
138
Radnički pokret rešen da ne
posustane u borbi protiv korupcije
saopštenje
Pokret za slobodu je politička organizacija čiji su ciljevi sistemska reforma društva i nametanje zakona i uredbi od opšteg interesa, usvojenih širim
konsenzusom među radničkim i seljačkim grupama. Stoga oko zajednički
postavljenih ciljeva i zahteva okupljamo sve veći broj grupa, i nastavljamo
sa unapređivanjem postojeće infrastrukture radničko-seljačkog pokreta. Socijalno-ekonomska prava u Srbiji na izuzetno su niskom nivou, i sve što je
radničkom borbom do sad postignuto samo je blago izdizanje sa dna na kom
Srbija tavori već više od dve decenije.
Borba protiv korupcije u privatizaciji
Radnicima u Srbiji koji se bore protiv korupcije poručili bismo da se vredi
boriti ma koliko napredak bio spor. Jedan od najodlučnije vođenih protesta
u Srbiji, protest radnika Zastave elektro iz Rače, u kojoj je bilo zaposleno oko
200 ljudi, doveo je do raskida privatizacije i do uspostavljanja nove poslovne
saradnje, kojom je u Srbiji otvoreno oko 4.000 novih radnih mesta. Talas
radničkih protesta 2009. godine, kada je nepovezani radni staž iskrsnuo kao
jedan od zajedničkih problema većeg broja radničkih grupa, najpre je doveo
do toga da je država iz svojih sredstava nadoknadila nanetu štetu, a zatim i
do nedavno donete uredbe kojom se uvodi strožija kontrola uplate socijalnih
doprinosa, odnosno zabrana isplate zarade dok nisu namirene obaveze prema PIO fondu. Isto tako, namerno guranje u stečaj koje je upropastilo toliki
broj preduzeća dopunom Krivičnog zakonika proglašeno je početkom ove
godine krivičnim delom sa kaznom zatvora od šest meseci do pet godina.
Podsećamo da je obrazac uništavanja fabrika kroz namerno dovođenje preduzeća u stečaj sledeći: Vlasnici bi najpre imenovali upravu u kojoj nema ni
jednog predstavnika radnika-akcionara, i onda bi bez ikakve kontrole sklapali štetne ugovore sa drugim firmama koje su takođe u njihovom vlasništvu.
Tako bi uveli privatizovano preduzeće u stečaj, a zatim ga kao većinski poverioci ponovo preuzeli, ali sada kao stopostotni vlasnici. Ulaskom preduzeća
u stečaj prestao bi radni odnos svih radnika, prestao bi rad sindikata, prestao
da važi kolektivni ugovor. I kada nekadašnji većinski vlasnik ponovo preuzme fabriku iz stečaja, on je u poziciju da se prilikom ponovnog zapošljavanja
139
obračuna sa svim radnicima koji su mu se suprotstavljali; dok bi sindikat
koji nastane u takvim uslovima bio, naravno, pod punom kontrolom gazde i
njegovog menadžmenta.
U narednom periodu Pokret za slobodu će se u vezi sa borbom protiv korupcije u privatizaciji posvetiti nadzoru najavljenog obračuna sa 24
sporne privatizacije na koje se ukazuje u rezoluciji Evropskog parlamenta.
Da podsetimo, 17. aprila organizovali smo protest ispred Vlade Srbije na kojem smo insistirali da se te privatizacije što hitnije preispitaju, ali i skrenuli
pažnju na činjenicu da je korupcije bilo u mnogo većem broju preduzeća, a
ne samo u onima na koje je Evropskoj komisiji svojim detaljnim izveštajima
ukazao Savet za borbu protiv korupcije. Na primer, iako je industrija mesa
BEK iz Zrenjanina uništena na isti način kao i zrenjaninski Šinvoz – namernim dovođenjem u stečaj - ona, za razliku od Šinvoza, nije na evropskom
spisku spornih privatizacija. Neposredno pre protesta dostavili smo izveštaj
domaćoj javnosti i institucijama EU o sve težoj situaciji u preduzećima sa
spiska EU, usled toga što se toliko dugo odlaže rešavanje njihovog problema,
gde smo posebno istakli preduzeća koja je oštetio Jovica Stefanović Nini, kao
što su Jugoremedija i Srbolek, preduzeće Trudbenik Gradnja koje je oštetio
njegov vlasnik i svojevremeni finansijer Demokratske stranke Dragan Kopčalić, itd. U istom izveštaju, skrenuli smo pažnju i na katastrofalne posledice
privatizacije u preduzećima Sever iz Subotice i RS Partners PES iz Surdulice,
koja nisu sa spiska EU. Smatramo da je najpravednije obeštećenje za radnike
svih kriminalom oštećenih preduzeća da se u njima opet pokrene proizvodnja; pri čemu bi zaplena imovine odgovornih mogla obezbediti deo sredstava potrebnih za investiranje. Država treba što pre da pokrene sveobuhvatne
istrage i krivične postupke protiv onih koji su očigledno odgovorni za pljačkanje i nepravilnosti u privatizaciji preduzeća poput Šinvoza iz Zrenjanina,
Zastave elektro iz Rače, Trudbenik gradnje iz Beograda, IP „Prosvete“, itd.
Protiv odgovornih za uništavanje tih preduzeća se u nekim slučajevima već
vode krivični postupci ali oni, po našoj proceni, nisu dovoljno obuhvatni.
Rešavanje ovih problema dodatno otežava činjenica da su politički zaštitnici nekih od ovih vlasnika još uvek na vlasti, pa je vrlo verovatno da će se
u nekim slučajevima, u pojedinačnim preduzećima, pokušati sa prividnim
istragama i zataškavanjem afera. Kako god, vlastima treba da bude jasno da
je radnički pokret u Srbiji uspostavio komunikaciju sa institucijama EU i da
neće dozvoliti falsifikovanje obračuna sa kriminalom u privatizaciji. Predstavnik Pokreta za slobodu je u aprilu, u Komitetu regiona, instituciji
EU već podneo izveštaj o posledicama privatizacije, a to će novostvoreni
ogranak naše organizacije u Briselu nastaviti da čini i u budućnosti. Takođe
140
ukazujemo i na to da rešavanje pitanja Srboleka, fabrike lekova iz Beograda,
treba započeti odmah: jer ne samo što je njenim zatvaranjem obustavljena
proizvodnja deficitarnih, a bolesnicima neophodnih lekova, već je ta fabrika
dovedena u stečaj iako, paradoksalno, ima veća potraživanja nego dugovanja.
Konsenzusom do poljoprivredne reforme
Pored industrije, druga bitna sfera očuvanja realnog sektora ekonomije jeste
poljoprivreda. Ova strateška grana posebno je važna u situaciji kada se široki
slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom kolapsu. Tokom devedesetih
poljoprivreda se pokazala kao najpostojanije egzistencijalno uporište stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane neizostavni je element
stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi drugi aspekti života dovedeni u pitanje.
Na jednom od poslednjih okupljanja Pokreta za slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru, na kojem su predstavnici brojnih seoskih grupa i udruženja
diskutovali o situaciji u poljoprivredi, usvojena je platforma za poljoprivrednu reformu koja insistira na postojanju dugoročne strategije u poljoprivredi
i na podređivanju poljoprivredne politike interesima seljaka, a ne interesima
tržišnih špekulanata i krupnih biznismena. Platformu ćemo dostaviti novom
Ministarstvu za poljoprivredu, a o rezultatima naših pregovora javnost će biti
na vreme obaveštena.
Pokret za slobodu
13 avgusta 2012.
141
Vlada Srbije u borbi protiv korupcije
ignoriše odgovornost nadležnih
državnih institucija
Otvoreno pismo Pokreta za slobodu Vladi Srbije i nadležnim
institucijama
Kao organizacija koja je poslednjih godina predvodila proteste radnika
oštećenih privatizacijom, u ovom pismu izražavamo svoj stav, zasnovan na
razgovorima sa njima i njihovim predstavnicima, o borbi protiv korupcije
koju vodi nova Vlada Srbije. Nadamo se da ćete u interesu budućnosti čitavog društva uvažiti taj glas radnika.
Najpre ističemo da se propadanje mnogih preduzeća (među njima su
i ona sa spiska od 24 spornih privatizacija) nastavlja i pod novom vlašću;
nova vlast i nadležne institucije nisu uradile ništa da bi sprečile njihovo dalje propadanje. Naime, hapšenje njihovih vlasnika ne dovodi automatski do
oporavka tih preduzeća, i potrebno je uraditi mnogo više da bi se došlo do
stvarnog pravednog rešenja. Nadležne institucije – Ministarstvo ekonomije, Agencija za privatizaciju, Akcijski fond - godinama su bile saučesnice u
korupciji i uništavanju preduzeća. Iste te nadležne institucije nastavljaju da
se neodgovorno ponašaju prema imovini brojnih drugih preduzeća, time
produžujući višegodišnju agoniju izazvanu korupcijom.
Uzmimo za primer „Srbolek“ kao preduzeće sa spiska 24 spornih privatizacija. Iako je nekadašnji vlasnik uhapšen zbog nezakonitih radnji,
Srboleku upravo preti rasprodaja imovine koju predlaže sadašnji stečajni
upravnik. U ponudama za kupovinu pojedinih delova Srboleka postoji
samo interesovanje za lokaciju objekata i zemljište a ne i za obnavljanje
proizvodnje u firmi. Zamolili smo Odbor poverilaca da se uzdrži od bilo
kakve prodaje dok se ne dobije konkretan odgovor od države povodom
nove situacije nastale preispitivanjem nezakonitih privatizacija. Iz kabineta predsednika Tomislava Nikolića dobili smo uveravanja da će se uraditi sve što je neophodno da se oštećene firme što pre oporave. Trenutni
stav dela Odbora poverilaca je da treba nastaviti sa daljom rasprodajom
imovine Srboleka. Bivši radnici i akcionari imaju saznanja o umešanosti
članova Odbora u trenutne sumnjive radnje oko Srboleka. Zato tražimo
142
od svih državnih organa da reaguju što pre i spreče dalje propadanje firmi
u Srbiji.
Od danas je u stečaju i „Jugoremedija“, još jedno preduzeće sa spiska
24 spornih privatizacija, u kojem država ima 42 odsto vlasništva. Takvim
potezima sadašnja vlast se samo nadovezuje na niz koruptivnih radnji koje
su dovele do stečaja Srboleka i Jugoremedije, nastavlja istim putem neodgovornog ponašanja prema privredi i preduzećima, i dovršava ono što su
prethodne vlasti započele. Stati na put korupciji znači izmeniti okolnosti koje
su dovele i još uvek dovode do ovakvih ishoda. Korupcija se pre svega ogleda
u višegodišnjem neodgovornom ponašanju države prema imovini preduzeća
i omogućavanju finansijskih špekulacija radi brzog bogaćenja privilegovanih
pojedinaca. Ako nova Vlada Srbije ne izmeni odnos nadležnih institucija
prema privredi u Srbiji, borba protiv korupcije svešće se na svaljivanje krivice samo na nekoliko pojedinaca, dok će sistemski uslovi za korupciju ostati
netaknuti.
U nadi da ćete u trenutku kada je vodeća politička partija u novoj vladi
na vrhuncu svoje popularnosti, napraviti presedan u odnosu na prethodne
vlade koje su završile na đubrištu istorije i saslušati glas radnika, želimo vam
puno uspeha u narednoj godini.
ispred Pokreta za slobodu
Zoran Gočević
(predsednik Udruženja akcionara i bivših radnika Srboleka)
27. decembar 2012.
143
144
Izbor platformi Pokreta za slobodu
i Koordinacionog odbora
koje su dovele do ujedinjavanja različitih
radničkih i seljačkih grupa i organizacija
Platforme Koordinacionog odbora radničkih protesta,
kao i Koordinacionog odbora radničkih i seljačkih organizacija,
rezultat su dogovora među predstavnicima brojnih radničkih
grupa koje su se pridruživale ovoj neformalnoj koaliciji.
Sadržaj
•
•
•
•
•
Osnovan Koordinacioni odbor radničkih
protesta u Srbiji, avgust 2009.
Prva platforma Koordinacionog odbora radničkih
protesta u Srbiji, septembar 2009.
Platforma Koordinacionog odbora radničkih
organizacija u Srbiji, decembar 2011.
Platforma Pokreta za slobodu za
poljoprivrednu reformu, decembar 2011.
Platforma za poljoprivrednu reformu usvojena od strane
radničkih i seljačkih organizacija na konferenciji Pokreta za
slobodu u selu Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine.
147
Osnovan Koordinacioni odbor
radničkih protesta u Srbiji
31. avgusta 2009. godine
Štrajkački odbori Zastave elektro, Srboleka, Šinvoza i BEK-a osnovali su Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji, sa ciljem da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih mesta.
Pozivamo sve Štrajkačke odbore u Srbiji da zajednički tragamo za načinom kako da sačuvamo svoja radna mesta, kako da opstanemo. Posle dvadeset godina propadanja, rešenja sigurno neće biti jednostavna. Upravo zbog
toga moramo što hitnije početi da ih tražimo.
Širom Srbije radnici organizuju proteste jer su njihova radna mesta i opstanak njihovih porodica ugroženi katastrofalnim stanjem u privredi. Ipak, uprkos
svojoj brojnosti i učestalosti, ove radničke inicijative još uvek nemaju snagu da
izdejstvuju značajnije promene, a njihovi povremeni uspesi isključivo se svode
na iznuđivanje isplate otpremnina i nadnica. Smatramo da su ovakvi rezultati
neprimereni dubini problema sa kojim se radnici u Srbiji danas suočavaju, i da
su za očuvanje naših radnih mesta potrebne šire promene u državi i društvu.
Zrenjaninske fabrike Šinvoz i BEK danas ne rade jer je država omogućila
njihovim kupcima da namerno odvedu preduzeća u stečaj, a da se potom u
stečaju pojave kao najveći poverioci, zatvore proizvodnju i pretvore fabrike u
građevinsko zemljište. Uprkos višegodišnjim upozorenjima radnika, država
je dozvolila ovu prevaru, ostavljajući radnike bez posla i akcionare bez akcija.
Većinski paket akcija Srboleka iz Beograda kupljen je na prevaru preko
Beogradske berze. Iako je u postupku pred Komisijom za hartije od vrednosti pre dve godine dokazano da su kupci prekršili Zakon o preuzimanju
akcionarskih društava, uzurpatorima je omogućeno da Srbolekovim novcem
ponovo kupe spornih 25% akcija, povrate kontrolu nad najstarijom farmaceutskom kućom u Srbiji, i nastave da je vode u dugove i propast. Da li država
čeka da se u Srboleku ponovi scenario iz Šinvoza i BEK-a?
Račanska Zastava elektro već skoro godinu dana ne radi jer su neodgovorni vlasnici izgubili posao sa multinacionalnom kompanijom Delphi, a prethodno su zapostavili saradnju sa firmama sa kojima je Zastava
elektro poslovala pre privatizacije. I pored dokaza da su kupci prekršili kupoprodajni ugovor, i pored uveravanja Delphija da će obnoviti saradnju sa
Zastavom elektro, ali ne i sa sadašnjim vlasnicima, Agencija odbija da prizna
svoje greške i raskine ugovor pre nego što i za Zastavu elektro bude prekasno.
148
Ovo su samo neke priče među hiljadama sličnih u Srbiji, koje svedoče o
pravim uzrocima ekonomske krize – pljački i bezakonju u privatizaciji.
Zbog toga su Štrajkački odbori Zastave elektro, Srboleka, Šinvoza i
BEK-a osnovali Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji, sa ciljem
da se solidarno borimo protiv propadanja naših fabrika i za očuvanje radnih
mesta. Naš zajednički problem potiče od sistemskog problema korupcije u
Srbiji, i samo zajednički ga možemo rešavati, zahtevajući promene u državi
i društvu koje će dovesti do iskorenjivanja korupcije. Pokušaj Vlade Srbije
da naše probleme svede na pojedinačne slučajeve i da ih parcijalno rešavaju
tako što će nam deliti jednokratnu pomoć, zapravo predstavljaju pokušaj da
se zataškaju pravi razlozi za propadanje srpske privrede.
Zato pozivamo sve Štrajkačke odbore u Srbiji da zajednički tragamo za
načinom kako da sačuvamo svoja radna mesta, kako da opstanemo. Posle
dvadeset godina propadanja, rešenja sigurno neće biti jednostavna. Upravo
zbog toga moramo što hitnije početi da ih tražimo.
Za Štrajkački odbor Zastave elektro, Slobodan Gajić
Za Štrajkački odbor Srboleka, Zoran Gočević
Za Štrajkački odbor Šinvoza, Mita Lisica
Za Štrajkački odbor BEK-a, Milena Prstojević
149
Prva platforma Koordinacionog
odbora radničkih protesta u Srbiji
25. septembra 2009.
Bezakonje i korupcija u privatizaciji doveli su naša preduzeća, i čitavu privredu Srbije u bezizlazan položaj. Neodgovorno i nezakonito ponašanje novih
vlasnika, i korupcija u državnim organima koji treba da kontrolišu poštovanje zakona i ugovora u privatizaciji, ugrožavaju naš opstanak i opstanak
stotina hiljada radničkih porodica u Srbiji. Svetska ekonomska kriza je samo
izgovor za položaj u kom se danas nalazimo. Pravi razlog za gašenje radnih
mesta koja nam znače život, leži u dvadesetogodišnjoj pljački industrije koju
su radnici u Srbiji decenijama gradili, a koja se danas uništava da bi novi
vlasnici oprali novac, ili na jeftin način došli do građevinskog zemljišta i poslovnog prostora.
Mi radnici „Zastave elektro“, „Trudbenik gradnje“, „Raške“, „Srboleka“,
„Šinvoza“, „Ravanice“ i BEK-a, borimo se da sačuvamo svoja radna mesta, i
da živimo u zemlji u kojoj će zakoni važiti za sve.
Naši problemi ne mogu se rešiti merama koje je predložila Vladina
Radna grupa za prevazilaženje problema u ostvarivanju prava zaposlenih u
uslovima ekonomske krize. Povezivanje staža i jednokratna novčana pomoć
nisu adekvatne mere za očuvanje radnih mesta koja se gase zbog pljačke i
korupcije.
Zato zahtevamo da Vlada što hitnije preduzme mere kojima bi se stalo
na put bezakonju u privatizaciji naših preduzeća, jer je to jedini način da se
trajno očuva proizvodnja od koje živimo.
Lokalne vlasti Zrenjanina, Rače, Novog Pazara i Ćuprije nastojale su
svaka na svoj način da podrže borbu za oporavak naših preduzeća, odnosno
za očuvanje radnih mesta koja znače i opstanak lokalnih zajednica iz kojih
dolazimo. Ipak, uprkos dobroj volji, ispostavilo se da lokalna samouprava
može da nam ponudi samo reči podrške, a da nema nikakve mehanizme
da spreči našu, ali i sopstvenu propast, koja će neminovno uslediti ukoliko
zamre lokalna industrija.
Zato zahtevamo da Vlada hitno predloži propise kojima će obezbediti
veće nadležnosti lokalne samouprave u privredi i sredstva koja će lokalnim
zajednicama dati šansu da stvarno podrže opstanak onih preduzeća koja još
uvek nisu uništena pljačkom i bezakonjem.
150
Kao radnici u protestu, ali i kao građani Srbije, veoma smo zabrinuti zbog
izjava premijera i drugih Vladinih funkcionera da nakon usvajanja mera koje
je predložila Radna grupa više neće biti razloga za proteste, odnosno da će
policija sprečiti održavanje mirnih protesta ispred državnih institucija u Beogradu. Upozoravamo premijera da ni u jednoj zemlji koja sebe smatra demokratskom vlast ne sme određivati da li građani imaju razloge za proteste, i
da ograničavanje prava na mirno izražavanje nezadovoljstva predstavlja grubo kršenje elementarnih političkih sloboda. Ukoliko Vlada ne želi radničke
proteste na ulicama prestonice i na naslovnim stranama štampe, onda neka
pokaže da je spremna da reši opravdane zahteve radnika, i da je dostojna
našeg poverenja.
Zato zahtevamo da Vlada odustane od najavljene represije nad radničkim protestima ispred državnih institucija u Beogradu.
Koordinacioni odbor radničkih protesta u Srbiji će ove zahteve uputiti
Vladi Srbije i njenom Radnom telu, sa predlogom za sastanak. Ukoliko u razumnom roku ne budemo dobili odgovor, radikalizovaćemo svoje proteste dok
vlast ne bude shvatila da o našim životima više ne može odlučivati bez nas.
Za Koordinacioni odbor radničkih protesta,
Ispred Štrajkačkog odbora „Zastave elektro’’, Slobodan Gajić
Ispred Štrajkačkog odbora „Ravanice’’, Dragana Mitrović
Ispred Štrajkačkog odbora „Srboleka’’, Zoran Gočević
Ispred Štrajkačkog odbora „Šinvoza’’, Mita Lisica
Ispred Štrajkačkog odbora „BEK-a’’, Milena Prstojević
Ispred Štrajkačkog odbora „Trudbenik gradnje’’, Milan Živković
Internet prezentacija Koordinacionog odbora na: www.pokret.net
151
Platforma Koordinacionog odbora
radničkih organizacija u Srbiji
Decembra 2011.
Tokom serije razgovora „Biti radnik danas’’ u okviru Oktobarskog salona,
koji su se odvijali u oktobru i novembru 2011, usvojena je sledeća:
Platforma Koordinacionog odbora
radničkih organizacija u Srbiji
Prema zvaničnim podacima Agencije za privatizaciju, do sada je raskinuto
čak 25% od ukupnog broja ugovora o privatizaciji, bilo od suda, ili od Agencije za privatizaciju. Sama ova činjenica ukazuje da su u privatizaciji u Srbiji
napravljene velike greške, da su te greške sistemskog karaktera, a ne izolovani incidenti, i da se način na koji se sprovodi privatizacija mora radikalno
preispitati. Vlast, međutim, ni u samim preduzećima u kojima je raskinut
ugovor ne preduzima ništa kako bi se utvrdila odgovornost za kršenje zakona i nanošenje štete preduzeću. O preispitivanju pogrešne politike nema ni
govora, već se nastavlja sa primenom modela koji se pokazao kao poguban
po privredu i čitavo društvo.
Prema iskustvu radnika i malih akcionara, centralizovanost je najdominantnije obeležje i centralni problem privatizacije u Srbiji. Ne samo da su svi,
osim vrhova političke vlasti i finansijske oligarhije, isključeni iz odlučivanja u
procesu privatizacije, već se ovaj proces sprovodi praktično bez ikakve javne
kontrole, u isključivom interesu moćnih pojedinaca. Upravo iz ovog razloga,
privreda Srbije je danas u kolapsu, a država je paralisana sistemskom korupcijom. Smatramo da se o izlasku iz ekonomske i političke krize ne može
govoriti a da se prethodno ne sprovede decentralizacija odlučivanja o privredi i privatizaciji, a da je za sprovođenje decentralizacije neophodno uvažiti
dosadašnja iskustva borbe radnika i malih akcionara u Srbiji protiv pljačke u
privatizaciji, za opstanak njihovih preduzeća, imovine i radnih mesta.
•
Iskustvo naših borbi protiv kršenja zakona i ugovora u privatizaciji,
pokazalo je da je lokalna javnost mnogo više zainteresovana, a lokalna vlast tim više osetljiva za probleme radnika i malih akcionara
u privatizaciji. U lokalnoj sredini, predstavnici vlasti su bliži građanima i dostupniji demokratskoj kontroli, pa se u velikom broju
152
slučajeva pokazalo da ih je lakše naterati da odlučuju u javnom
interesu, a ne u interesu moćnika. Međutim, lokalna samouprava
nema nikakav uticaj na odluke u procesu privatizacije, ili se njena
uloga, kao i uloga radnika i malih akcionara, svodi na „pravo“ da
daju neobavezujuće mišljenje. Da bi proces privatizacije ubuduće
imao minimum demokratičnosti, neophodno je da se odgovornost
za imovinu Republike Srbije u preostalim neprivatizovanim preduzećima oduzme od Agencije za privatizaciju i poveri lokalnim samoupravama, kao i da se gradovima i opštinama obezbede kapaciteti za izvršenje ovih nadležnosti, odnosno da im centralna vlast ne
stvara prepreke, kako se ne bi desilo da lokalne samouprave umesto
stvarnih ovlašćenja u privatizaciji zapravo dobiju samo gomilu problema sa kojima ne mogu da izađu na kraj.
•
Još uvek postoji veliki broj preduzeća u Srbiji koja nisu privatizovana, kao i onih u kojima su ugovori o privatizaciji raskinuti, a koja
imaju perspektivu. Ukoliko se njihova privatizacija nastavi po dosadašnjem modelu, šanse za opstanak su im onoliko dobre koliko
se poklope sa interesima prljavog novca, špekulanata, uvozničkog
lobija, i sličnih struktura koje čine „ekonomsku elitu“ u Srbiji. Drugim rečima, šanse su im gotovo nikakve ako se proces privatizacije
ubuduće ne bude oslonio na interese onih koji od njih žive – radnika i malih akcionara. Da bi se sprečio nestanak onoga što je ostalo
od privrede u Srbiji, neophodno je da se, tamo gde za to postoji
interesovanje, a naročito u preduzećima gde je zahvaljujući borbi
radnika i malih akcionara raskinut ugovor o privatizaciji sa nesavesnim vlasnicima, primeni model besplatne podele kontrolnog
paketa akcija zaposlenima. Podsećamo javnost na pozitivno iskustvo „Jugoremedije“, gde su radnici i mali akcionari tri godine vodili
upornu borbu protiv korupcije u privatizaciji. Sud je 2007. godine
utvrdio da su u pravu i raskinuo ugovor o privatizaciji. Zahvaljujući
činjenici da je „Jugoremedija“ privatizovana po zakonu koji je zaposlenima i penzionerima omogućio većinsko vlasništvo, mali akcionari ove kompanije bili su u prilici da, nakon što su dokazali istinu,
preuzmu kontrolu nad upravljanjem i sami otklone milionsku štetu
koju su „Jugoremediji“ naneli država i krupni kapital. „Jugoremedija“ svedoči da je kontrola zaposlenih i penzionera nad preduzećem
realna šansa da se ono izbori za opstanak.
153
•
„Kiparski novac“ je jedan od najvećih generatora propadanja privrede u Srbiji. Ogromne količine novca sa off-shore računa iz „poreskih rajeva“ širom sveta i danas su pretežni deo sredstava koja
se „investiraju“ u privredu Srbije. Naravno, ne radi samo o novcu
„bivšeg režima“, već se preko kiparskih računa sada pere i novac
iz privatizacione pljačke (do javnosti je stigao slučaj „Beograd filma“, koji svakako nije izuzetak). Stroga kontrola porekla kapitala
koji se investira u privredu u Srbiji je prvi neophodan korak da se
preseče „zakon spojenih sudova“ koji već dvadeset godina vlada
našom zemljom – da nas najpre pokradu, ostave bez posla i imovine, a da zatim našim opljačkanim novcem „otvaraju nova radna
mesta“. Naravno, drugi neophodan korak je sankcionisanje pljačke i
obeštećenje opljačkanih. Tužbe i krivične prijave koje radnici i mali
akcionari podnose zbog zloupotreba u procesu privatizacije se ili
odbacuju, ili se po njima godinama ne postupa, ili se procesuiraju
kad je prekasno da se spreči propadanje preduzeća. Na kršenju zakona ne može se stvarati vladavina prava. Zbog toga je neophodno
utvrditi odgovornost za dvadesetogodišnju pljačku privrede u Srbiji, koja se najvećim delom odvijala kroz proces privatizacije. Šta se
desilo u preduzećima u kojima je raskinut ugovor o privatizaciji?
Da li je greška bila u kršenju zakona i ugovora, ili je greška u raskidu
ugovora zbog kršenja zakona?
•
Pre više od pet meseci Evropska unija je naložila vlastima u Srbiji da
preispitaju više od dvadeset slučajeva privatizacije u Srbiji u kojima
postoje sumnje na korupciju. Među slučajevima koji su pobudili pažnju Brisela nalaze se i ona čiji su radnici i mali akcionari potpisnici
ove platforme: „Jugoremedija“, „Šinvoz“, „Srbolek“ i „Prosveta“. Pet
meseci nakon naloga iz Brisela, situacija u našim preduzećima još
je gora nego što je bila, a jedno od retkih preduzeća koje još uvek
radi, zahvaljujući činjenici da upravu kontrolišu mali akcionari, je
zrenjaninska „Jugoremedija“. Zbog toga se poslednjih meseci pojačavaju policijski pritisci i medijska hajka protiv uprave „Jugoremedije“. Pola godine nakon pisma Evropske unije, odnos vlasti prema
„Jugoremediji“ samo je još gori nego što je bio, i očigledno ide u
pravcu uništenja fabrike i uklanjanja dokaza o kršenju zakona i o
katastrofalnim posledicama koje je ono imalo na privredu Srbije.
Vlast koja je napravila katastrofalne greške srljajući u privatizaciju,
sada želi da uništi one koji su uspeli da prekinu bezakonje i isprave
154
tuđe greške. Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji će
tražiti podršku Evropske unije da se zaštiti ono što je postignuto
u „Jugoremediji“ i da se ovo pozitivno iskustvo primeni i u drugim preduzećima koja još uvek nisu nestala u dvadesetogodišnjoj
pljački.
•
Urušavanje privrede u Srbiji dovelo je do potpune degradacije radničkih prava. Stalni radni odnos danas je privilegija, a pretežni deo
radnika spada u najranjiviju grupu privremeno angažovanih. Ipak,
naši zakonodavci u ovoj oblasti ignorišu stvaran život. Radnici koji
nisu u stalnom radnom odnosu, u Srbiji se ne računaju prilikom
utvrđivanja reprezentativnosti sindikalnih organizacija, što dovodi
do toga da organizacija u koju su učlanjeni ne može da ih zaštiti.
Drugim rečima, i oni privremeno angažovani radnici koji se usude
da se učlane u sindikat, time samo ulaze u rizik da se zbog sindikalnog angažovanja zamere poslodavcu i ostanu bez posla. Zbog
toga Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji podržava
inicijativu Sindikata novinara Srbije i zaposlenih u medijima da se
propisi izmene tako da radnici koji nisu u stalnom radnom odnosu
imaju jednako pravo na sindikalno predstavljanje.
•
Centralizacija procesa privatizacije u Srbiji predstavlja odjek ukupne centralizacije političkog života u Srbiji. Političke partije koje se
poslednjih dvadeset godina smenjuju na vlasti, pretvorile su se u
klike koje imaju potpuni monopol na političko delovanje i potpunu
kontrolu nad institucijama. Uviđajući značaj decentralizacije političkog sistema, Koordinacioni odbor radničkih organizacija u Srbiji
podržava inicijativu Stalne konferencije gradova i opština u Srbiji za
izmenu izbornog zakona tako što će se odbornici u lokalnim parlamentima birati po većinskom sistemu. Realizacija ove inicijative bila
bi prvi korak u razbijanju političkog monopola i partokratije u Srbiji.
Za Koordinacioni odbor radničkih organizacija,
Pokret za slobodu
Udruženje Ravnopravnost iz Zrenjanina
Udruženje Solidarnost iz Subotice
Građansko-sindikalni front iz Vršca
Sindikat novinara Srbije i zaposlenih u medijima
Predstavnici radnika iz pojedinačnih preduzeća
155
Platforma Pokreta za slobodu
za poljoprivrednu reformu
Decembra 2011.
Sve više sela nestaje sa mape Srbije i sve je manje stanovnika u njima. Rešenje
tog problema – dok je još uvek moguće – donelo bi korist čitavom društvu.
Seoskom stanovništvu treba omogućiti da sebi obezbedi pristojan život koji
je ono, usled nepovoljnih životnih uslova, često prinuđeno da traži u gradu.
U trenutku kada je samo manje od 2 miliona stanovnika Srbije zaposleno,
treba poštovati činjenicu da seljaci sami sebi obezbeđuju zaposlenje - ne čekaju da to država uradi za njih. Dodeljivanjem subvencija, pomaganjem poljoprivredne delatnosti i većim ulaganjem u seosku infrastrukturu podstiče
se opstanak seoskog stanovništva u selima i na socijalno prihvatljiv način
sprečava uvećavanje gradske sirotinje, a time i nastanak haotičnih socijalnih
nereda kakve sve češće viđamo u zapadnoevropskim državama.
Seljačka udruženja i država treba da spreče eksploataciju zemlje i prirodnih bogatstava od strane multinacionalnih poljoprivrednih korporacija
koje se bave poljoprivredom radi ličnog profita, zapošljavaju mali broj ljudi,
a malim proizvođačima čine nelojalnu konkurenciju na domaćem i stranom
tržištu. Poljoprivreda je strateška grana posebno važna u situaciji kada se
široki slojevi društva nalaze u potpunom socijalnom beznađu. Tokom devedesetih poljoprivreda se pokazala kao najvažnije egzistencijalno uporište
stanovništva u uslovima ekonomskih sankcija, hiperinflacije i regionalne
nestabilnosti. Nezavisnost u proizvodnji i plasmanu hrane veoma je važan
element stabilnosti u zemljama u kojima su praktično svi ostali aspekti života
dovedeni u pitanje. Srbija, na žalost, spada u takve zemlje. Međutim, dok je
povoljan plasman prehrambenih proizvoda ozbiljno ugrožen monopolskom
pozicijom maloprodajnih lanaca, monopolizacija poljoprivredne proizvodnje se još uvek može sprečiti.
Poljoprivreda omogućava nastanak i razvoj industrije koja bi se zasnivala na preradi seoske primarne proizvodnje. Prerađivačka industrija povećava
cenu proizvoda na svetskom tržištu i obezbeđuje dodatna radna mesta. Subvencije koje se dodeljuju stranim kompanijama koje u Srbiju dolaze u potrazi za
jeftinom radnom snagom, treba uložiti u seoske, zadružne prerađivačke kapacitete. Subvencijama bi se sprečilo smanjenje površine obrađene zemlje a povećanjem te površine drastično bi se povećala zarada od izvoza. Dakle, iz državnog
156
budžeta bi za poljoprivredu morala da se izdvaja mnogo veća suma od dosadašnjih 2.5% a subvencije bi morale da se prošire i na voćarstvo i stočarstvo.
Upravo iz tih razloga, Pokret za slobodu se zalaže za sistemsku reformu poljoprivrednog sektora, kako bi se unapredile mogućnosti proizvodnje
i poboljšao socijalni položaj seoskih proizvođača. Učešće seljaka i radnika u
donošenju odluka o sudbini naše zemlje cilj je radi kojeg oko našeg pokreta
okupljamo brojne radničke, seljačke i druge grupe. Do sada je bilo neophodno da vlast nateramo da nas sluša organizovanjem protesta i štrajkova, nakon
što bi svi prethodni apeli institucijama bili odbačeni. Istovremeno, pokušali
smo da stvorimo prostor za bolju političku artikulaciju problema sa kojima
se suočavamo. Nedavnim povezivanjem sa evropskim i svetskim seoskim
organizacijama na Konferenciji o suverenosti hrane održanoj u Austriji, na
kojoj je prisustvovalo više od 400 delegata iz 34 evropske zemlje, dobili smo
priliku da domaće probleme uporedimo sa problemima iz drugih zemalja,
razmenimo iskustva i udružimo snage.
Pokret za slobodu se pridružio Međunarodnom savezu protiv otimanja zemlje koji je pokrenulo više od 250 poljoprivrednika, iz 30 zemalja, 19. novembra, u državi Mali. Ovaj savez predvodiće seljaci, u saradnji sa
širokim spektrom društvenih pokreta i organizacija. Savez je najavljen na
zatvaranju međunarodne konferencije „Prekinimo otimanje zemlje“, koju su
organizovali Nacionalna konfederacija seljačkih organizacija iz Malija, i Via
Campesina, međunarodni seljački pokret.
Otimanje zemlje je globalna pojava, bez presedana u obimu i brzini.
U Maliju, u poslednjih par godina, vlada je investitorima iznajmila više od
800.000 hektara obradive zemlje, po tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30 miliona hektara bilo
prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav
svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu ugovora, ta cifra je
samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem je reč već je ustupljeno
nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i finansijskim fondovima, koji
nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći se industrijskim poljoprivrednim
projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem ugljenika, turizmom, velikim branama, itd.
Ima onih koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U
tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene
i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i
mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani,
zatvarani, čak i ubijani.
157
S obzirom na ozbiljnost situacije, poljoprivredne organizacije koje su se
susrele u Maliju oformile su savez, da bi dale svoju podršku seljačkim zajednicama i ojačale ih u njihovoj borbi protiv te opasnosti. Usvojen je akcioni
plan, uključujući, naročito, osnivanje nadzornog odbora za prikupljanje i
razmenu konkretnih podataka o otimanju zemlje. Učesnici ove konferencije
posvetili su se, kao gorućem pitanju, zajedničkom radu na okončanju otimanja zemlje. Na taj način, steći će se mogućnosti da istinske agrarne reforme i
zemljišna politika budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a
agro-biznis bude smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da
se garantuje suverenost hrane.
U Srbiji je takođe u toku ukrupnjavanje zemljišnih površina u vlasništvu
malog broja ljudi. Tokom privatizacije poljoprivrednih kombinata i zadruga
tajkuni su za male pare dolazili do vlasništva nad velikom površinom plodne
zemlje. U procesu privatizacije za hektar zemlje plaćali su vrlo često samo
500 evra. Četiri godine od stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju biće u prilici da to isto zemljište stranim kompanijama prodaju
po ceni koja je 10 ili 100 puta veća (hektar plodnog zemljišta u Evropi dostiže
i cenu između 50 i 80 hiljada evra). Privatizovani poljoprivredni kombinati i
preduzeća odlaze u stečaj jer vlasnici nisu zainteresovani za proizvodnju već
za preprodaju zemljišta ili za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko. Na taj način, zemlja služi za stvaranje profita malog broja ljudi umesto da je zaštićena kao osnova društveno najpotrebnije privredne grane. Na
selu živi polovina stanovništva Srbije, a trećina zaposlenih je u poljoprivredi.
U okolnostima deindustrijalizacije i niskog nivoa industrijske proizvodnje,
poljoprivredu i zemlju trebalo bi čuvati kao malo vode na dlanu.
Pokret za slobodu će početkom sledeće godine ugostiti predvodnike
seoskih pokreta iz zemalja koje su, u pogledu poljoprivrede, bile u sličnoj
situaciji u kojoj se mi sada nalazimo. Pridružiće nam se i predstavnici međunarodnog pokreta Via Campesina. Nastavićemo razgovor i povezivanje
započeto u junu 2010. na konferenciji ''Poljoprivredna reforma u Srbiji'', sa
koje je objavljena knjiga Zemlja i sloboda. Pokušaćemo da dalje razvijamo
strategiju za izlazak iz situacije u kojoj su poljoprivrednici svake godine prinuđeni da blokiraju puteve kako bi poboljšali svoj ekonomski položaj.
Pokret za slobodu
158
Platforma za poljoprivrednu reformu
usvojena od strane radničkih i seljačkih
organizacija na konferenciji Pokreta za slobodu u
selu Ljubiš na Zlatiboru 9-10. juna 2012. godine
Problemi sa kojima se suočavamo u poljoprivredi vrlo su slični onima koji su
uništili domaću industriju, stoga smatramo da je potrebno:
•
Ostvariti što veću povezanost između radničkih i seljačkih organizacija u zajedničkom zalaganju za privrednu i poljoprivrednu reformu
koje bi stvorile uslove za dobar i dostojanstven život sadašnjih i budućih generacija na ovim prostorima. Ustanoviti Koordinacioni
odbor radničkih i seljačkih organizacija kao koaliciju
lokalnih organizacija koje bi se na ravnopravan i demokratski način preko svojih predstavnika u Koordinacionom odboru zalagale za ostvarenje ciljeva koji su u opštem interesu radnika i seljaka.
Nastaviti povezivanje sa međunarodnim organizacijama, kao što
je međunarodni seljački pokret La Via Campesina, u cilju širenja
zajedničke regionalne i globalne borbe i radi osnaživanja lokalnih
organizacija i čitavog regionalnog radničko-seljačkog pokreta. Organizovati što češća okupljanja i savetovanja predstavnika radničkih i seljačkih organizacija okupljenih u Koordinacionom odboru
radničkih i seljačkih organizacija. Lokalne organizacije što više
demokratizovati kako bi čitav pokret imao što veći legitimitet u
predstavljanju realnih interesa seljaka i radnika. Uspostaviti komunikaciju sa svim lokalnim organizacijama i udruženjima i pozvati ih
da se priključe pokretu; aktivno pomagati stvaranje novih lokalnih
radničkih i seljačkih organizacija. Formirati tim za kontinuirano
promovisanje svih tačaka ove platforme. Napraviti bazu podataka o
udruženjima, organizacijama i zadrugama zainteresovanih da učestvuju u borbi za poljoprivrednu reformu.
•
Založiti se za sistemsku poljoprivrednu reformu koja bi dugoročno
rešila probleme na koje seljaci svake sezone skreću pažnju protestima. Do sada je Vlada Republike Srbije na probleme u poljoprivredi
159
reagovala kratkoročnim uredbama koje su donošene usred proizvodne sezone, što je unosilo neizvesnost među proizvođače po
pitanju subvencija, plasmana proizvoda i otkupne cene. Prema
poljoprivredi se treba odnositi planski i strateški; potrebno je da
Skupština Srbije usvoji dugoročnu strategiju koja bi poštovala glas
i potrebe seljaka.
•
Zahtevati ograničenje uvoza poljoprivrednih proizvoda koji se u
dovoljnoj količini proizvode na teritoriji Republike Srbije. Uvoz jeftine hrane iz bogatih zemalja obara cenu hrane na domaćem tržištu
pa su lokalni mali proizvođači prinuđeni da hranu prodaju ispod
cene koštanja, ako uopšte uspeju da je prodaju. Takva situacija ih
onemogućava da nastave sa proizvodnjom i žive od svog rada, što
uništava lokalnu proizvodnju hrane. Potrebno je podsticati modele
direktne veze između potrošača i proizvođača hrane na lokalnom
nivou, kako bi se pomogla lokalna proizvodnja hrane a kupcima
omogućio uvid u način proizvodnje hrane. Na taj način izbegava se
i monopol na tržištu koji drže veliki prodajni i distributivni centri.
Osim toga, pojave zaraznih bolesti pokazuju da prevelik broj posrednika između proizvođača i potrošača dovodi do plasmana nezdrave i zaražene hrane, pri čemu je teško ući u trag izvoru zaraze.
•
Zahtevati ograničenje prava svojine nad poljoprivrednim zemljištem na 100 hektara u slučaju fizičkih lica i udela fizičkih lica u
pravnom licu. Pri izdavanju državnog zemljišta u zakup, prednost
moraju imati lokalni poljoprivrednici i lokalne poljoprivredne zadruge. Onemogućiti prodaju poljoprivrednog zemljišta fizičkim
licima koja nemaju prebivalište u opštini u kojoj se zemljište nalazi,
kao i pravnim licima koja ta fizička lica osnivaju. U skladu sa tim,
ukinuti članove Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji omogućavaju prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim fizičkim licima
po isteku četvrte godine od stupanja na snagu Sporazuma, dakle
od 2016. godine. Sprečiti preotimanje zemljišta privatizacijom i
jeftinom kupovinom od strane velikih agrobiznis kompanija koje
interesuje samo profit i tržišna špekulacija.
•
Zahtevati poboljšanje uslova za osnivanje zadruga, jer je preduslov
opstanka sela i razvoja poljoprivrede udruživanje poljoprivrednika
u udruženja i zadruge, na novim principima i sa jasno definisanim
160
pravima i obavezama članova i zadrugara. Usvojiti Zakon o zadrugama u skladu sa EU ali uz uvažavanje specifičnosti domaće privrede.
•
Obnoviti Poljoprivredne kombinate i zadruge koji su uništeni privatizacijom. Poljoprivredni kombinati su zaokružene ekonomske
celine koje objedinjuju i proces proizvodnje i prerade i plasmana na
tržište, dakle preduzeća koja u potpunosti mogu da podrže obnovu
poljoprivrede kao strateške privredne grane.
•
Stvoriti javna preduzeća koja bi upravljala hladnjačama, skladištima
i preradom poljoprivrednih proizvoda, kako bi se sprečili eksploatacija i ucenjivanje poljoprivrednih proizvođača od strane otkupljivača i preprodavaca.
•
Zahtevati ograničenje marži na repromaterijal i sve inpute u poljoprivrednoj proizvodnji nalik na nedavno ograničenje marži na
osnovne životne namirnice.
•
Nastaviti borbu protiv proizvodnje genetski modifikovane hrane i
suprotstaviti se kontinuiranom lobiranju za izmenu zakona protiv
proizvodnje GMO. Zahtevati bolju kontrolu uvezenih proizvoda po
pitanju prisustva GMO.
•
Zahtevati stvaranje isturenih odeljenja Poljoprivrednog fakulteta u
manjim lokalnim zajednicama. Podsticati razvoj ekološke, organske
poljoprivrede i opstanak odnosno povratak mladih na selo. Edukaciju o ekološkoj poljoprivredi uvesti u osnovnoškolski obrazovni
program.
•
Zahtevati usvajanje bolivijskog Zakona o majci zemlji koji prirodi
dodeljuje podjednaka prava kao i ljudima, radi očuvanja zemlje od
uništenja i zagađivanja. Tim zakonom prirodi se dodeljuje pravo na
život i postojanje, pravo na vitalni ciklus bez ljudskog uticaja, pravo
na čistoću vazduha i vode, pravo da se elementi i struktura prirode
ne menja genetski, pravo da se na prirodu ne utiče velikim mega-razvojnim projektima koji uništavaju balans ekosistema i svog života
u njemu.
Koordinacioni odbor radničkih i seljačkih organizacija
161
162
Otpor otimanju zemlje
164
Pokretanje međunarodnog saveza
protiv otimanja zemlje
Novembar 2011.
Više od 250 poljoprivrednika, iz 30 zemalja, pokrenulo je međunarodni savez protiv otimanja zemlje, 19. novembra, u Selingveu, država Mali. Ovaj
savez predvodiće seljaci, u saradnji sa širokim spektrom društvenih pokreta i
organizacija. Pokret za slobodu se takođe pridružio ovoj inicijativi.
Međunarodni savez protiv otimanja zemlje najavljen je na zatvaranju
međunarodne konferencije „Prekinimo otimanje zemlje“, koju su organizovali Nacionalna konfederacija seljačkih organizacija iz Malija, i Via Campesina, međunarodni seljački pokret. Otimanje zemlje je globalna pojava, bez
presedana u obimu i brzini. U Maliju, u poslednjih par godina, vlada je investitorima iznajmila više od 800.000 hektara obradive zemlje, po tridesetogodišnjim, obnovljivim ugovorima. Procenjuje se da je u celoj Africi više od 30
miliona hektara bilo prodato ili iznajmljeno. Cifra se kreće od 60 do 80 miliona hektara za čitav svet, ali, s obzirom na tajnu, ponekad ilegalnu prirodu
ugovora, ta cifra je samo vidljivi vrh ledenog brega. Zemljište o kojem je reč
165
već je ustupljeno nacionalnim moćnicima, multinacionalnim i finansijskim
fondovima, koji nastoje da profitiraju ili špekulišu služeći se industrijskim
poljoprivrednim projektima, rudarstvom, proizvodnjom biogoriva, tržištem
ugljenika, turizmom, velikim branama, itd.
Ima onih koji opisuju ove otimačine zemlje kao „investicije“, ali, u stvarnosti, one nisu ništa drugo do krađa. To je, takođe, kršenje prava seljaka. U
tim otimačinama, mali proizvođači, uzgajivači, domaće stanovništvo – žene
i muškaraci – opljačkani su za svoje nasleđe i sredstva opstanka. Seljaci i
mali poljoprivrednici koji brane sebe i svoje vitalne interese bivaju prebijani,
zatvarani, čak i ubijani.
S obzirom na ozbiljnost situacije, poljoprivredne organizacije koje su se
susrele u Maliju oformile su savez, da bi dale svoju podršku seljačkim zajednicama i ojačale ih u njihovoj borbi protiv te opasnosti. Usvojen je akcioni
plan, uključujući, naročito, osnivanje nadzornog odbora za prikupljanje i
razmenu konkretnih podataka o otimanju zemlje. Učesnici ove konferencije
posvetili su se, kao gorućem pitanju, zajedničkom radu na okončanju otimanja zemlje. Na taj način, steći će se mogućnosti da istinske agrarne reforme i
zemljišna politika budu implementirane na dobrobit farmerskih porodica, a
agro-biznis bude smenjen seljačkom poljoprivredom, koja je jedini način da
se garantuje prehrambeni suverenitet.
Međunarodnoj inicijativi za borbu protiv otimanja zemlje pridružio se
i Pokret za slobodu. U Srbiji je takođe u toku ukrupnjavanje zemljišnih
površina u vlasništvu malog broja ljudi. Tokom privatizacije poljoprivrednih
kombinata i zadruga tajkuni su za male pare dolazili do vlasništva nad velikom površinom plodne zemlje. U vlasništvu samo četvorice tajkuna nalazi
se više od 100.000 hektara zemljišta. U procesu privatizacije za hektar zemlje plaćali su vrlo često samo 500 evra. Četiri godine od stupanja na snagu
Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju biće u prilici da to isto zemljište
stranim kompanijama prodaju po ceni koja je 10 ili 100 puta veća (hektar
plodnog zemljišta u Evropi dostiže i 50-80.000 evra). Privatizovani poljoprivredni kombinati i preduzeća odlaze u stečaj jer vlasnici nisu zainteresovani
za proizvodnju već za preprodaju zemljišta ili za pretvaranje poljoprivrednog
zemljišta u građevinsko. Na taj način, zemlja služi za stvaranje profita malog broja ljudi umesto da je zaštićena kao osnova društveno najpotrebnije
privredne grane. Na selu živi polovina stanovništva Srbije, a trećina zaposlenih je u poljoprivredi. U okolnostima deindustrijalizacije i niskog nivoa
industrijske proizvodnje, poljoprivredu i zemlju bi trebalo čuvati kao malo
vode na dlanu.
166
Deklaracija evropskih seljačkih pokreta
usvojena u Kremsu, u Austriji, avgusta 2011.
Pripadnici različitih evropskih seljačkih pokreta i organizacija susreli su
se 16-21. avgusta u Kremsu, u Austriji, kako bi usvojili zajedničku politiku
borbe za pravedniji prehrambeni sistem. Na poziv organizatora, Pokret
za slobodu je sastavio delegaciju koja je predstavljala Srbiju na ovom skupu na kojem je prisustvovalo više od 400 ljudi iz 34 evropske zemlje. Tom
prilikom usvojena je sledeća zajednička deklaracija:
Prehrambeni suverenitet u Evropi ODMAH!
Stanovnici Evrope upravo doživljavaju strukturalno prilagođavanje koje je
do sada bilo nametano stanovnicima drugih regiona, posebno na globalnom
Jugu; sve isključivo u cilju očuvanja kapitalizma i onih koji od njega imaju
korist (privatne banke, investicione grupe i transnacionalne korporacije). Po
svemu sudeći, ove anti-socijalne mere postaće u bliskoj budućnosti ozbiljnije
167
i opsežnije. Prve opšte mobilizacije za odbacivanje ekonomskih i vladajućih
sistema koji su nas dovde doveli, počele su, i mi pružamo – kreativno i
energično – odgovor evropskih socijalnih pokreta radi suprotstavljanja modelu globalne poljoprivrede koji predstavlja jasan odraz kapitalističkog sistema koji ga je stvorio.
Prehrambeni sistemi svedeni su na model industrijalizovane poljoprivrede koju kontroliše nekolicina transnacionalnih korporacija s malom grupom
krupnih preprodavaca. Taj je model osmišljen radi stvaranja profita i stoga
ne uspeva da ispuni svoje obaveze. Umesto da se posveti proizvodnji hrane
koja je zdrava, pristupačna i korisna, on se sve više usmerava na proizvodnju
sirovina kao što su agrogorivo, stočna hrana ili roba proizvedena na plantažama. S jedne strane, taj je model naneo ogroman gubitak poljoprivrednim
gazdinstvima i ljudima koji od njih žive, dok, s druge strane, promoviše način ishrane koji je štetan i koji sadrži nedovoljno voća, povrća i žitarica.
Ovaj industrijski model proizvodnje zavisan je od ograničenih fosilnih
goriva i upotrebe hemikalija; ne prepoznaje ograničenost prirodnih bogatstava kao što su zemlja ili voda; odgovoran je za drastične gubitke u bioraznovrsnosti i plodnosti zemljišta; doprinosi klimatskim promenama; prisiljava hiljade ljudi da se bave poslovima na kojima im se osnovna prava
ne uvažavaju i vodi pogoršanju radnih uslova za poljoprivrednike i radnike,
posebno migrante. Odaljava nas još više od toga da se prema prirodi odnosimo s poštovanjem i prema načelu održivosti. Eksploatisanje i tretiranje
zemlje na takav način temeljni je uzrok seoskog siromaštva i gladi za preko
milijardu ljudi na planeti (kao što je sada slučaj na Rogu Afrike). Osim toga,
izaziva prisilnu migraciju stvarajući viškove industrijski proizvedene hrane,
koja završava na otpadu ili u prodaji po sniženim cenama, uništavajući tako
lokalnu proizvodnju.
Ovakva situacija rezultat je prehrambene, finansijske, trgovinske i energetske politike, koju naše vlade, Evropska Unija (posebno kroz njenu Zajedničku poljoprivrednu politiku), multilateralne i finansijske institucije, kao i
transnacionalne korporacije, nameću. Primeri uključuju politiku deregulacije
i liberalizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda i špekulacije na tržištu hrane.
Promena smera ovog disfunkcionalnog prehrambenog sistema biće moguće samo potpunim preusmeravanjem prehrambenih i poljoprivrednih
politika i praksi. Od velike je važnosti da se prehrambeni sistem preoblikuje
prema principima prehrambenog suvereniteta, posebno u Evropi, i da se to
uradi odmah.
Zbog toga se više od 400 ljudi iz više od 34 evropske zemlje, od Atlantika do
Urala i Kavkaza, i od Arktika do Mediterana, uz internacionalne predstavnike
168
iz različitih socijalnih pokreta i organizacija, susrelo 16-21. avgusta u austrijskom gradu Kremsu kako bi napravili korak napred u razvoju evropskog pokreta za prehrambeni suverenitet. Nastavljamo graditi na temelju Deklaracije
Nyeleni 2007: Foruma za prehrambeni suverenitet, koji je reafirmisao međunarodni okvir za prehrambeni suverenitet – pravo naroda da demokratski
utvrde sopstvene prehrambene i poljoprivredne sisteme bez nanošenja štete
drugim ljudima ili okruženju.
Brojna iskustva i prakse koja već postoje ovde i sada, na lokalnom, regionalnom i evropskom nivou, zasnovana su na prehrambeni suverenitet i
demonstriraju kako ona može da bude realizovana.
Mi smo ljudi koji dele vrednosti zasnovane na ljudskim pravima. Zahtevamo slobodu kretanja ljudi, a ne slobodnu cirkulaciju kapitala i robe koji
doprinose destrukciji životne sredine i time mnoge ljude prisiljavaju na migraciju. Naš cilj je saradnja i solidarnost nasuprot nadmetanju. Mi se posvećujemo ponovnom uspostavljanju demokratije: svi ljudi bi trebalo da budu
uključeni u sva pitanja od javnog interesa i u stvaranje javne politike, zajedno
odlučujući o načinu na koji ćemo da organizujemo naš prehrambeni sistem.
To zahteva stvaranje demokratskog sistema i procesa, bez nasilja i korporativnih uticaja, a zasnovanog na jednakim pravima i rodnoj ravnopravnosti,
što će voditi i ka ukidanju patrijarhata.
Mnogi među nama su mladi ljudi koji predstavljaju budućnost našeg
društva i naših borbi. Pobrinućemo se da naša energija i kreativnost osnaže
naš pokret. Da bi to uradili moramo da budemo uključeni u proizvodnju
hrane i integrisani u sve strukture i donošenje odluka.
Uvereni smo da je prehrambeni suverenitet ne samo korak napred prema
promeni našeg prehrambenog i poljoprivrednog sistema, već i prvi korak
prema dalekosežnijim promenama u našem društvu. Zbog toga se posvećujemo borbi za:
Promenu načina proizvodnje i konzumacije hrane
Težimo fleksibilnom prehrambenom proizvodnom sistemu koji omogućava zdravu i sigurnu hranu za sve stanovnike Evrope, dok istovremeno
čuvamo biodiverzitet, prirodne resurse i životinje. To zahteva ekološke modele proizvodnje i ribarstva kao i mnoštvo malih proizvođača, baštovana i
ribara koji proizvode lokalnu hranu kao osnovu prehrambenog sistema. U
ovim sistemima borimo se protiv upotrebe GMO i negujemo i obnavljamo
široku raznovrsnost ne-GMO semena i stočnih vrsta. Promovišemo održive
i raznovrsne prehrambene kulture, posebno konzumaciju visoko kvalitetne
lokalne i sezonske hrane, uz što manju preradu hrane. Ovo podrazumeva
169
manju konzumaciju mesa i životinjskih proizvoda, koji bi trebalo samo
lokalno da se proizvode koristeći lokalnu ne-GM stočnu hranu. Angažujemo
se u obnavljanju i promovisanju prerade hrane kroz obrazovanje i deljenje
veština.
Promenu načina distribucije hrane
Težimo decentralizaciji prehrambenih lanaca, promovišući raznovrsna
tržišta zasnovana na solidarnosti i pravednim cenama, kao i na kratkim lancima snabdevanja i intenzivnijim odnosima između proizvođača i potrošača
u lokalnim prehrambenim mrežama kako bi se suprotstavili širenju i moći
supermarketa. Želimo da omogućimo ljudima da razviju svoje sopstvene sisteme distribucije hrane i omoguće poljoprivrednicima da proizvode i prerađuju hranu za svoje sopstvene zajednice. Ovo zahteva podržavajuća pravila
za bezbednost hrane i lokalnu prehrambenu infrastrukturu za male poljoprivredne proizvođače. Takođe nastojimo da hrana koju proizvodimo bude
dostupna svim ljudima u društvu, uključujući i one sa malim ili nikakvim
prihodima.
Vrednovanje i poboljšanje radnih i društvenih uslova u prehrambenim i
poljoprivrednim sistemima
Borimo se protiv eksploatacije i degradacije radnih i socijalnih uslova, za prava svih žena i muškaraca koji proizvode hranu, kao i za prava sezonskih i migrantskih radnika, radnika u prerađivačkim, distributivnim i
maloprodajnim sektorima. Težimo javnoj politici koja poštuje socijalna prava,
postavlja visoke standard i javno finansiranje uslovljava njihovom implementacijom. Društvo mora više vrednovati prehrambene proizvođače i radnike
u našem društvu. To podrazumeva i pristojne životne prihode. Težimo stvaranju širokih saveza među svim ljudima koji rade u prehrambenom sistemu.
Povraćaj prava na zajednička bogatstva
Protivimo se i borimo protiv komodifikacije, finansijalizacije i patentiranja našeg zajedničkog prirodnog bogatstva kao što su: zemlja, seme tradicionalnih i kultiviranih sorti, stočne i riblje vrste, drveća i šume, voda,
atmosfera i znanje. Pristup navedenim bogatstvima ne bi trebalo da bude
uslovljen tržištima i novcem. U upotrebi zajedničkih resursa, mora da osiguramo realizaciju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, kako bi društvo
u celini napredovalo. Takođe zahtevamo odgovornost i održivo korišćenje
zajedničkog bogatstva i poštovanje prava majke zemlje. Našim bogatstvima
bi trebalo da se rukovodi kolektivno uz demokratsku društvenu kontrolu.
170
Promenu javne politike koja upravlja našim
prehrambenim i poljoprivrednim sistemima
Naša borba podrazumeva promenu javne politike i vladajućih struktura koji upravljaju našim prehrambenim sistemima – od lokalnog do nacionalnog, evropskog i globalnog nivoa – i delegitimisanje korporativne moći.
Javne mere moraju biti usklađenje, komplementarne i da promovišu i štite
prehrambene sisteme i kulture. One moraju biti zasnovane na pravu na hranu,
da iskorene glad i siromaštvo, osiguraju ispunjenje osnovnih ljudskih potreba,
i doprinesu klimatskoj pravdi – u Evropi i globalno. Potreban nam je pravni
okvir koji garantuje stabilne i pravedne cene za proizvođače hrane, promoviše
poljoprivredu koja ne uništava prirodnu sredinu, spoljašnje troškove uračunava u cenu hrane i sprovodi zemljišnu reformu. Ove mere bi rezultirale u
povećanju broja poljoprivrednika u Evropi. Javne mere moraju biti osmišljene
uz pomoć društveno odgovornog istraživanja da bi se postigli gore navedeni
ciljevi. One mora da osiguraju zabranu špekulacije hranom i zaštitu postojećih lokalnih ili regionalnih prehrambenih sistema i prehrambenih kultura
– dampingom ili otimanjem zemlje u Evropi, posebno u Istočnoj Evropi, ili
na globalnom Jugu. Težimo izgradnji nove politike za prehrambeni suverenitet u Evropi koja bi upravljala poljoprivredom, hranom, semenom, energijom
i tržišnom politikom, a koja bi bila internacionalno zasnovana. Ona posebno mora da uključi: drugačiju Zajedničku poljoprivrednu i prehrambenu
politiku, ukidanje Direktive EU o biogorivima i globalno upravljanje međunarodnom trgovinom poljoprivrednih proizvoda unutar FAO-a a ne unutar
STO.
Pozivamo narode i socijalne pokrete u Evropi da se zajedno sa nama
uključe u borbu za preuzimanje kontrole nad našim prehrambenim sistemima i da izgradimo pokret za prehrambeni suverenitet u Evropi odmah!
171
172
Zemljišni maksimumi:
obuzdavanje otimača zemlje ili
uprošćavanje debate?
U poslednjih nekoliko godina, vlade, zakonodavci i politička elita brojnih
zemalja pokušavali su da stišaju gnev i debatu oko otimanja zemlje postavljajući zakonska ograničenja za strane direktne investicije. Ta ograničenja
javljaju se u raznim formama:
U nekim zemljama, vlade propisuju maksimume obrađene zemlje koju
mogu prisvojiti stranci. Argentina i Brazil nedavno su krenuli tim smerom.
Pre no što je napustio svoj položaj, predsednik Lula naložio je svojoj stranci i državnom tužiocu da pronađu način kako da ograniče pristup obrađenoj zemlji strancima u Brazilu. Kristina Kirhner inicirala je sličan proces u
Argentini, što je rezultiralo potpisivanjem novog zakona u roku od godinu
dana. U oba slučaja, namera je bila da se postavi ograničenje količine poljoprivrednog zemljišta koje mogu posedovati strani investitori, kao način da
se ublaži rastuća ozlojeđenost zbog otuđenja zemlje i gubitka suvereniteta.
U drugim zemljama politički lideri uvode zabrane prisvajanja zemlje
strancima. Predsednik Mađarske nedavno je preko parlamenta doneo ukaz
kojim se propisuje da strancima neće biti dozvoljena kupovina zemlje kad
moratorijum na prodaju zemlje strancima bude ukinut 2014. Mađarskoj je,
kao i mnogim drugim istočno evropskim zemljama koje su pristupile Evropskoj Uniji, bio dodeljen tranzicioni period pre nego što bi morala da otvori
svoje trenutno zatvoreno zemljišno tržište evropskim investitorima. Kako se
taj period bliži svom kraju, mađarska vladajuća konzervativna stranka očigledno nastoji da nađe način da zadrži bogatstvo koje se može ekstrahovati iz
mađarskog plodnog poljoprivrednog zemljišta za sebe. U Latinskoj Americi,
urugvajska vlada raspravlja o tome da li da zabrani „javne“ strane investitore,
tj. zemljišne ugovore koji uključuju strane vlade, suverene fondove bogatstva
ili državna preduzeća.
Na drugim mestima uvode se druge vrste restrikcija. U Alžiru, gde država poseduje veći deo zemlje, nedavno je usvojen novi zakon kako bi se
uvelo više privatnog vlasništva nad poljoprivrednim zemljištem. Strancima,
međutim, neće biti dopušteno da stiču obradivu zemlju, osim kao manjinski
akcionari u partnerstvu sa domaćim firmama. Ista vrsta ograničenja bila je
173
uključena u zemljišni zakon Demokratske Republike Kongo 2012. Da ograniče špekulaciju, neke vlade ili zakonodavstva nameću uslove za korišćenje
zemlje (npr. ako se u određenom vremenskom roku ne ostvari proizvodnja
na zemlji, gubi se pravo na nju).
Očigledno, situacija se razlikuje od zemlje do zemlje. Neki lideri i političke grupe reaguju posebno – i ponekad vrlo naprasito – na rastući broj
krupnih zemljišnih poslova u kojima se, iz ovog ili onog razloga, stranci vide
kao naročiti problem. Drugi pokušavaju da se suoče sa širim spektrom problema u vezi sa zemljom – ne samo sa otimanjem zemlje već i sa zemljišnom
koncentracijom, pitanjima njene upotrebe, sistemima registracije i procenjivanja svojine – kroz više holističke zemljišne zakone, uključujući propise u
stočarstvu i zemljoradnji.
Restrikcije stranih investicija u zemlju izgleda da se direktno sukobljavaju sa neoliberalnom doktrinom, onakvom kakvu promovišu zapadne vlade i
međunarodne finansijske institucije u poslednjih par decenija. Na kraju krajeva, većina bilateralnih investicionih ugovora i investicione odredbe takozvanih sporazuma o slobodnoj trgovini počivaju na konceptu „nacionalnog
tretmana“ – na ideji da strane investitore treba tretirati isto kao i domaće, bez
ikakve diskriminacije. Ovi potezi, iako ne široko rasprostranjeni, čini se kao
da zanemaruju taj princip.
Zašto takve restrikcije mogu biti nedelotvorne
Ali, hoće li takve restrikcije išta promeniti, naročito za sitne proizvođače hrane koji se bore da prehrane svoje porodice i zajednice? To je malo verovatno,
iz više razloga.
Na primer, 2010. kineska prehrambena kompanija Čongking žito grupa
pokušala je da ugovori kupovinu 100,000 hektara obrađene zemlje u Bahiji
za proizvodnju soje za kinesko tržište. Oni su se očigledno našli u neprilici,
kako su razgovori o ograničenju dostupnosti zemlje strancima uzeli maha u
Brazilu, i promenili svoj pristup. Sporazumeli su se sa lokalnim vlastima da
umesto planirane kupovine ulože svoj novac u lokalni agro industrijski kompleks, i osnovali objekte za skladištenje i drobljenje uz mogućnost otkupa
soje sa 200,000 hektara namenskog poljoprivrednog zemljišta. Na taj način
ČŽG nije nikoga fizički oterala sa zemlje, ali je ostvarila u suštini isti rezultat:
brazilski farmeri prinuđeni su da proizvode soju za izvoz za ovu jednu kompaniju u značajnom vremenskom periodu.
Vlasništvo naspram zakupa: U mnogim slučajevima, utvrđene restrikcije primenjuju se samo na kupovinu zemlje. Investitori se mogu lako preorjentisati na druge forme kontrole nad zemljom za svoje projekte, kao što
174
su zakupi ili koncesije. Za mnoge zajednice, međutim, u tome nema razlike.
Kompanija koja dobija 99-ogodišnji zakup nad vašom teritorijom ili zemljištem, naročito bez vašeg eksplicitnog i direktnog pristanka, ima isti efekat
kao i kompanija koja bi kupila tu zemlju – to je podjednako uzurpacija. Čak
i kad i ako dođe do nekog pristanka, dugoročni zakup koji se može protezati
i kroz nekoliko generacija života jedne zajednice, ima isti uticaj kao i trajni
prenos vlasništva. Političari se samo igraju rečima, tvrdeći da se suočavaju s
problemom (ograničavajući vlasništvo) kad to zapravo ne čine (dopuštajući
dugoročne zakupe).
Stranci se mogu skrivati iza sunarodnika: Ovo je dobro poznati trik, koji
se javlja pod raznim imenima i u raznim varijantama širom sveta. Gde je
strancima – bilo pojedincima ili pravnim licima – zabranjeno da poseduju
zemlju, oni se mogu prosto sakriti iza domaćih aktera. Lokalna kompanija ili
građanin mogu poslužiti kao legalna fasada ili potpisnik ugovora, dok se iza
kulisa sastavljaju drugi dokumenti koji pokazuju da novac i vlasništvo zaista
prebivaju kod nekog drugog. Za krupnije poslove, strane kompanije mogu
otvoriti domaće podružnice ili školjka firme, ili ući u zajedničko ulaganje
sa domaćim kompanijama i pojaviti se kao nacionalni entitet. Takve prakse
su široko rasprostranjene, od Tajlanda (gde ih zovu kandidatski sistem) do
Brazila (gde se fasadno preduzeće zove pomorandža). Te prakse nisu nužno
nezakonite, ali na osnovu njih se već može zaključiti da zakoni koji se obračunavaju sa „stranim“ vlasništvom neće imati neki veliki uticaj.
Direktno otimanje zemlje može ustupiti mesto indirektnom otimanju
zemlje: Pametni investitori koji se osećaju ugroženi nastupajućim restrikcijama stranih direktnih investicija u zemlju mogu promeniti strategiju i preći
na druge modele kontrole zemljišta ili resursa.
U Argentini, druga kineska grupa, Hejlongđang Bejdahuang poslovno
trgovinska grupa državnih farmi, primenila je sličan pristup 2010. Guverner
Rio Negra potpisao je sporazum sa kineskom grupom obećavajući im 20,000
hektara „nekorišćene“ zemlje na 20-ogodišnji zakup plus pristup dodatnim
235,000 hektara koje drže privatni farmeri. Plan je bio da Bejdahuang ugovori dugoročna ekskluzivna prava na farmersku proizvodnju, ne otkupljujući
niti iznajmljujući njihovu zemlju.
Bilo da su formulisane kao ugovorna proizvodnja ili uzgajivačke šeme,
ove prikrivenije forme otimanja zemlje još uvek odvraćaju zemlju od služenja lokalnim planovima i potrebama zajednica – ponekad i na vrlo dugo
vreme.
U drugim, pak, slučajevima, zakonske restrikcije za strance zaobilaze
se ponovnim zoniranjem ili reklasifikacijom zemljišta, ili komadanjem
175
zemljišnih transakcija u manje poslove koji prolaze ispod radara regulatora.
Opet, forme otimanja zemlje mogu se menjati da bi se uskladile sa zakonom,
ali neto efekat je isti.
Restrikcije investicija mogu izopačiti debatu: U mnogim slučajevima
vidimo da tamo gde politička elita nastoji da uvede ograničenja stranim
investitorima kao način da suzbije otimanje zemlje – obično uz mnogo
nacionalističkog i pro-suverenitetskog žara – ona debatu zapravo svodi na
nacionalnom nivou na parolu „strano = loše“, zaobilazeći fundamentalnije
pitanje o tome koja vrsta poljoprivrede, bezbednosti hrane ili seoske strategije preživljavanja biva promovisana i podržavana. Sve što se time postiže
jeste ocrnjivanje nekolicine aktera u predstavi „činjenja nečega“, dok u stvari
sve druge strukturne predrasude u usmerenju poljoprivrede te zemlje mogu
ostati netaknute!
Rizično je, dakle, dopustiti da pitanje stranih investitora postane glavni
fokus problema.
Zaključak
Otimanje zemlje postalo je strukturna kuga našeg vremena uz podjednako
važne i sa njim povezane procese kakvi su rastuća koncentracija zemljišta i
druge forme otimanja resursa.
Ograničavanje stranih direktnih investicija u zemlju nije samo po sebi
loša stvar. Ali, kao što smo mogli videti iz manjkavih pokušaja u par zemalja
do sad, bolje bi bilo primeniti više holistički pristup i osmisliti novu zemljišnu politiku unutar jednog opsežnijeg preinačenja poljoprivrednih i seoskih
razvojnih strategija koje bi obuhvatale stvarne programe agrarne reforme
orjentisane ka prehrambenom suverenitetu. U suprotnom, možemo samo
nastaviti da postižemo površne opravke bremenite rupama u zakonu, perverznim efektima i ekstremno uskim debatama koje podižu reputaciju političara ali ne rešavaju zaista nijedan problem lokalnih zajednica na terenu.
U aneksu, daćemo kratki prikaz oblika koje poprimaju restrikcije protiv
inostranog otimanja zemlje u raznim delovima sveta. 176
Aneks: Državne restrikcije prisvajanja obradive zemlje
od strane stranaca
Alžir – zabrana
Alžir je reformisao svoje zemljišne zakone 2010. kako bi omogućio privatni zakup poljoprivredne zemlje, čiji najveći deo pripada državi. Stranci,
međutim, ne mogu posedovati poljoprivredno zemljište. Oni se mogu udružiti s Alžircima kako bi zajednički zakupili zemlju, ili direktno investirali najviše do 49 procenata kapitala krupnih poljoprivrednih projekata, i uključili
se po mogućstvu u ugovorni uzgoj. To je situacija slična novim pravilima
usvojenim u Demokratskoj Republici Kongo.
Argentina – maksimum + bezbednosne granice
U decembru 2011, sledeći inicijativu pokrenutu od predsednice Kristine Kirhner, velika većina kongresa usvojila je Nacionalni zakon br. 26737.
Zakon utvrđuje nacionalni maksimum: stranci ne mogu posedovati više od
15 procenata obrađenog zemljišta države. On takođe propisuje da strani investitori i kompanije iz bilo koje date zemlje ne mogu posedovati više od 30
procenata tog iznosa, dok individualne kompanije ili investitori ne mogu posedovati više od 1000 hektara ponaosob. Stranci ne mogu posedovati zemlju
unutar bezbednosne granice uz državnu granicu ili uz krupna stalna vodena
tela, kaže zakon. Pored toga, on utvrđuje da se kod bilateralnih investicionih
sporazuma, čija je Argentina jedna stranka, sticanje seoske zemlje ne može
smatrati “investicijom” zato što je zemlja ne-obnovljivi prirodni resurs obezbeđen od strane zemlje domaćina. Australija – krupni poslovi podvrgnuti proveri
U Australiji, pitanje stranih investitora koji stiču kontrolu nad obradivom zemljom postalo je predmet žestoke rasprave u poslednjih par godina,
pri čemu ankete pokazuju da su četiri od pet australijanaca protiv toga. Trenutno samo najveći zemljišni poslovi – oni sa vrednošću procenjenom na
244 miliona AU$ (252 miliona US$) i više – zahtevaju dozvolu Nadzornog
odbora stranih investicija. Sve manje od toga prolazi neregistrovano i neregulisano. Neka farmerska udruženja zahtevaju da se prag nadzora spusti na
5 miliona AU$ (5.3 miliona US$). Zeleni i druge političke partije podržavaju
predlog za uvođenje moratorijuma za strane investitore koji kupuju australijsku obradivu zemlju sem ako dati poslovi ne prolaze test „nacionalnog interesa“, dokazujući na taj način da njihova pozicija nije ksenofobna. Oktobra
2012. vlada je najavila da će – kako bi povećala transparentnost, a sledeći
177
primere Kvinslenda, SAD i Argentine – formirati registar stranih vlasnika
australijske obradive zemlje zasnovan na nacionalnom savetu.
Benin – maksimum
Beninski zakonodavci raspravili su i usvojili novi zemljišni zakon u januaru 2013. Predlog vlade bio je pripremljen uz podršku Korporacije milenijumskog izazova vlade SAD, i predstavljen parlamentu u oktobru 2012. On je u
početku propisivao da stranci stacionirani u Beninu mogu iznajmiti ili uzeti
pod dugoročni zakup (do 50 godina, neobnovljivo) obradivu zemlju podložnu
kvantitativnom ograničenju. Predlog je postavio granicu na 1,000 hektara po
osobi, bila ona fizičko ili pravno lice. Građanske društvene grupe, predstavljene kroz masovni „Savez za sporazumni i socijalno pravedni zemljišni zakon“,
zahtevale su da se strancima zabrani dobijanje prava na zemlju i da se maksimum spusti na 50 hektara po individui i 100 hektara za udruženja. Konačni
tekst odobren od parlamenta nije izmenjen po tom pitanju: zemljišni poslovi
koji uključuju više od 2 hektara zahtevaće autorizaciju (u rasponu od lokalnih
okruga do nacionalnog nivoa, zavisno od površine date oblasti), uz maksimalno ograničenje od 1,000 hektara ukupnog poseda u zemlji po investitoru.
Novi propis takođe postavlja izvesne uslove za korišćenje zemlje, kako bi
pomogao borbu protiv špekulacija i promovisao održivi razvoj. On nalaže da
zakupi i koncesije moraju biti povezani sa razvojnim projektima koji poštuju
ekološku ravnotežu i doprinose zaštiti životne sredine i bezbednosti hrane.
Od tih projekata očekuje se da budu odobreni i nadzirani od lokalnih ili
opštinskih vlasti.
Bolivija – javno zabranjeno, privatno dozvoljeno
Stranci u Boliviji ne mogu prisvojiti državnu zemlju, ali mogu steći privatno zemljište. Zahteva se lokalno prebivalište, a zemljišna prava zaštićena
su međunarodnim investicionim sporazumima (gde su ovi potpisani između
Bolivije i date strane zemlje).
Brazil – maksimum + bezbednosne granice
U avgustu 2010. brazilski državni tužilac izdao je re-interpretaciju zakona iz 1971, do tad neprimenjivanog, koji ograničava prodaju obrađene zemlje
strancima na „50 modula“, tj. otprilike 5,000 hektara. Ta odluka zahtevala je
striktnu primenu zakona, propisujući da stranci ne mogu posedovati više od
25 procenata ma koje opštine. Stranci iste nacionalnosti ne bi mogli posedovati više od 10 procenata neke opštine, a isto pravilo trebalo bi primeniti i na
brazilske poljoprivredne kompanije sa više od 50 procenata stranog kapitala.
178
Ovi predlozi još uvek prolaze kroz kongresne odbore i o njima još nije rešeno. U međuvremenu, vlada je objavila okvirni niz direktiva koje od stranaca ili stranih kompanija ovlašćenih da rade u Brazilu zahtevaju da podnesu
dokumentaciju koja opravdava količinu zemlje koju hoće da otkupe, kako bi
se poboljšao nacionalni registar. Sem ovih zemljišnih maksimuma, granične
oblasti – pojas od 50 km unutar državnih granica Brazila – jesu „zabranjene“
zone, van domašaja privatnih investitora koji otkupljuju zemlju, iz razloga
nacionalne bezbednosti.
Kolumbija – maksimum pod raspravom
Parlament je u procesu raspravljanja o raznim predlozima. Predlog Alternativnog demokratskog pola (Robledo) bio je da se Ustav izmeni kako bi
ograničio količinu obradive zemlje koju stranci mogu posedovati na „jednu
porodičnu jedinicu“. On je takođe razjasnio da bi nekorišćenu zemlju trebalo smatrati državnom svojinom koju bi mogli iznajmljivati ili koristiti (npr.
kroz sporazume o pravu na uživanje tuđe svojine) samo rođeni kolumbijci.
Konzervativna stranka (Andrade) takođe je predložila ustavnu izmenu kojom bi se ograničila kupovina od strane stranaca. Ministarstvo poljoprivrede,
s druge strane, zalagalo se, umesto ustavnih izmena, za jedan običan zakon
koji bi se bavio tim problemom. Krajem decembra 2012. predlog Stranke
nacionalne unije (Lozano) da se količina zemlje koju stranci mogu kupiti
ograniči na „15 procenta opštinske seoske oblasti“ odobren je od pete komisije kongresa, i biće verovatno stavljen na ispitivanje skupa sa predlogom
administracije početkom 2013. Jun 2013. je krajnji rok da se sve to finalizuje.
Demokratska Republika Kongo – zabrana ili nazadovanje?
Juna 2012. novi zemljišni zakon stupio je na snagu u DRK. Po njegovim odredbama, samo kongoanskim građanima ili kompanijama čiji su većinski vlasnici kongoanski državljani dopušteno je da poseduju zemlju. Još
od početka 2013. pravila za primenu ovih mera još nisu razvijena i vlada
već pominje njihovu modifikaciju, očigledno pod jakim pritiskom stranih
investitora koji traže veća prava. Prema novinskoj agenciji UN IRIN, vlada
možda čak razmatra i mogućnost da sama otkupi zemlju kako bi je prodala
stranim kompanijama. Ekvador – maksimum pod raspravom
Vlada trenutno razmatra predlog zemljišnog zakona koji bi mogao zabraniti prenos vlasništva nad zemljom na (ili od) strane subjekte, lica ili kapital
za sve iznad iznosa od 300 hektara.
179
Mađarska – zabrana
Jula 2012. vlada predvođena konzervativnim premijerom Viktorom Orbanom podnela je parlamentu predlog zakona koji cilja na zabranu kupovine
obradive zemlje strancima kad moratorijum bude ukinut 2014. Društveni
pokreti, međutim, kažu da će to ubrzati otimanje zemlje u Mađarskoj. Od
početka njenog procesa pristupa EU 1994, mađarski zemljišni zakon propisivao je da strani investitori mogu samo iznajmiti (ne i kupiti) poljoprivredno
zemljište i da mogu dobiti samo 300 hektara za maksimalni zakupni period
od deset godina.
I opet, rupe u zakonu i kronizam doveli su do situacije gde više od milion
hektara trenutno kontrolišu strani investitori, uglavnom austrijski farmeri
(600,000 – 700,000 hektara), ali takođe i holandski, nemački, danski, britanski i drugi farmeri i kompanije. To sačinjava 15-20 procenata svog poljoprivrednog zemljišta u Mađarskoj. U decembru 2012. parlament je usvojio
predlog zakona koji modifikuje ustav.
„Ovo je početak nove ere za poljoprivredu. Ustav štiti mađarsku obradivu zemlju, naše nasleđe i osnov naših života, od stranih i domaćih špekulanata podjednako“, izjavilo je Ministarstvo seoskog razvoja kad je najavilo
ovu odluku. Protivnici režima, međutim, tvrde da je taj potez smišljen da
skrene pažnju sa stvarnog procesa koji je u toku u Mađarskoj, a kojim se
obradiva zemlja koncentriše i privatizuje u rukama lokalne političke elite i
patrona vladajuće stranke. Amandmani će stupiti na snagu u maju 2014. kad
moratorijum EU bude ukinut (sem ako opšti izbori zakazani za mart 2014.
ne dovedu do promene taktike).
Novi Zeland – krupni poslovi podvrgnuti nadzoru
Svaka kupovina obradive zemlje veća od 5 hektara ili vrednija od 100,000
NZ$ (84,000 US$) od strane stranih investitora mora dobiti odobrenje od
Biroa za inostrane investicije. Da bi dobili odobrenje, strani investitori moraju ispuniti različite kriterijume, kao na primer da demonstriraju relevantno
iskustvo, dobar karakter i vrednost investicije za Novi Zeland. To nije tako
teško učiniti, i oko 10 procenata obradive zemlje Novog Zelanda već je rasprodato. S nedavnim porastom interesa agrobiznis investitora naročito iz
Kine i Zalivskih država došlo je do oštre debate o tome kako kontrolisati
strane investicije u domaću obradivu zemlju.
Paragvaj – maksimumi u pripremi, do puča
1940. paragvajski Zemljišni ukaz proglasio je ilegalnim da stranci poseduju zemlju. Njega je šezdesetih stavio van upotrebe vojni diktator Alberto
180
Stresner, i otad paragvajsko selo privlači postojani dotok stranih agrobiznis
kompanija, farmera i investitora, što je dostiglo vrhunac u periodu od 2006.
do 2010. U principu, samo Paragvajci mogu steći kontrolu nad zemljom redistribuiranom kroz program agrarne reforme, ali to nije bilo primenjivano.
Slično tome, paragvajski parlament doneo je zakon 2005. kojim se strancima
zabranjuje da kupuju zemlju u oblasti do 50 km od granice, ali ni to takođe
nije bilo poštovano niti primenjivano.
Tek oktobra 2011. Lugoova administracija izdala je dekret kojim bi se
ukaz parlamenta stavio u praksu, u nastojanju da povrati kontrolu nad nepovoljnom situacijom u kojoj stranci kontrolišu 9-10 miliona hektara obrađene
zemlje ili 25-30 procenata ukupne paragvajske obradive zemlje. Decembra
2011. predsednik Fernando Lugo jasno je stavio do znanja da planira da
predloži zakone po ugledu na one koji su upravo bili usvojeni u Argentini i
bili u procesu razvoja u Brazilu. Lugoovo svrgavanje sredinom 2012. od strane snaga u savezu sa agrobiznisom stavilo je tačku na ta nastojanja.
Peru – bez ograničenja za strance
Od 2012. peruanski parlament razmatrao je dva predloga zakona kojim
bi se ograničila koncentracija vlasništva nad zemljom koja je od skoro uzela
maha. Predlozi nisu sadržavali ograničenja u vezi sa nacionalnošću, iako su
neki od novih većih otimača zemlje u Peruu upravo strani investitori, poput
Parfena iz Urugvaja. Kao i brazilski, i peruanski ustav propisuje da nijedan
stranac ne može steći ili posedovati zemlju u oblasti do 50 km od državne
granice, mada su izuzeci mogući.
Poljska – mere pod raspravom
Moratorijum na prodaju poljske obradive zemlje stranim evropskim
interesnim grupama ističe 2017. U međuvremenu, građani EU-27, Islanda,
Lihtenštajna i Norveške mogu kupiti do jednog hektara poljoprivrednog zemljišta bez dozvole. Svaka veća zemljišna površ zahteva odobrenje od vlade i
ne može biti predmet vlasništva već zakupa. Trenutno, pravila zakupa su, kao
i situacija koja će nastupiti nakon moratorijuma, pod nadzorom.
Rumunija – maksimum
Oktobra 2012. centralno-levičarska vlada najavila je da planira, kad
domaće tržište bude liberalizovano 2014. po pravilima EU, ili da nametne
kvantitativni maksimum stranim investitorima koji nameravaju da steknu obradivu zemlju u Rumuniji, ili da od njih zahteva da imaju stvarno
iskustvo u poljoprivredi. To, nakon što je 800,000 hektara – ili 6 procenata
181
čitave poljoprivredne oblasti Rumunije – već prepušteno stranim agrobiznis
koncernima.
Ruanda – maksimumi
Ruanda priprema novi zemljišni zakon čiji je cilj da ograniči zakup obradive zemlje strancima na maksimum od 49 godina. Kao i u drugim afričkim
zemljama, Sudanu ili Beninu, on takođe propisuje uslove korišćenja zemlje,
npr. strani investitori imaće pet godina da ostvare proizvodnju na zemlji ili
će se suočiti sa oduzimanjem poseda.
Tanzanija – maksimumi
U Tanzaniji nijednom stranom investitoru nije dopušteno da poseduje
više od 50 jutara. Međutim, ovaj maksimum se ne poštuje.
2012. parlament je urgirao da vlada suspenduje sve krupne alokacije zemlje stranim investitorima. Počev od januara 2013, nameću se maksimumi
za dugoročne zemljišne koncesije kako strancima tako i domaćim državljanima. Za šećer maksimum je 10,000 hektara a za pirinač 5,000 hektara. Uz to,
Tanzanijski investicioni centar u procesu je objavljivanja direktiva za funkcionisanje nacionalne poljoprivredne banke i alokacije zemlje.
Ukrajina – maksimumi pod raspravom
Vlada Ukrajine ukinuće svoj moratorijum na prodaju obradive zemlje
stranim investitorima 2013. U pripremi za to, u opticaju je nekoliko kontroverznih zakonskih propisa. Na primer, jedan koji se odnosi na katastarski
sistem raspravljen je i usvojen, dok drugi koji se odnosi na tržište zemlje tek
očekuje svoju finalizaciju. Do sad, strancima nije bilo dozvoljeno da kupuju
obradivu zemlju ali im je bilo dozvoljeno da je iznajmljuju od individualnih
farmera na dugoročnoj bazi. Za to, od njih se zahtevalo da zasnuju poslovni
identitet/operacije u Ukrajini i podrazumevalo se da će, jednom kad se moratorijum EU ukine, imati pravo da otkupe zemlju koju su zakupili.
Na taj način, mnogo zemlje bilo je prepušteno stranim investitorima u
Ukrajini (preko milion hektara ili 3 procenta ukrajinske poljoprivredne oblasti). U nacrtima novih pravila za regulaciju tržišta zemlje predloženi su razni
maksimumi i poreski rasporedi. Još, međutim, nije jasno koja će biti konačna
pravila kad moratorijum bude ukinut. Urugvaj – zabrana naspram maksimuma pod raspravom
Socijalistička stranka predložila je nacrt zakona koji zabranjuje stranim
vladama ili kompanijama povezanim sa stranim vladama kupovinu obradive
182
zemlje u poljoprivredne ili šumarske svrhe. Vladajuća koalicija, Frente Amplio, predložila je drugi nacrt zakona koji nastoji da ograniči količinu obradive zemlje koju mogu steći strane privatne kompanije, s naročitim osvrtom
na zaustavljanje špekulanata. Debata je još uvek u toku.
Grain
Februar 2013.
183
184
Kolonijalizam opstaje
u glavama vladajuće elite
Ibrahima Kulibalia iz zapadnoafričke republike Mali, predsednika malijske
Nacionalne koordinacije seoskih organizacija (CNOP), sreli smo u Austriji
tokom ’’Nyeleni’’ konferencije na kojoj je učestvovao Pokret za slobodu.
Konferenciju su 16-21. avgusta organizovale evropske članice La Via Campesine a prisustvovalo je oko 400 delegata iz 34 evropske zemlje. La Via Campesina (u prevodu: Seljački put) je koalicija koja na globalnom nivou okuplja
organizacije seljaka, proizvođača, domorodaca i bezemljaša, a kojoj pripada
i malijska organizacija kojom predsedava Ibrahim. Upravo je u Maliju 2007.
godine bila održana prva Nyeleni konferencija o suverenosti prehrambenog
sistema a sama konferencija dobila je ime po mitskoj seljanki iz Malija koja
je simbol seljačke borbe za nezavisnost.
Ibrahim je rođen u seoskoj porodici. Diplomirao je na Poljoprivrednom
fakultetu. Nakon studija počeo je da se bavi poljoprivredom na farmi koja je
sto kilometra udaljena od Bamaka, glavnog grada republike Mali. Gaji žitarice
185
– kukuruz, sirak, i fonio, žitaricu koja uspeva u zapadnoj Africi, a ima i pčele,
koze, voće i cveće. Mlađi brat mu pomaže u poslu i odmenjuje ga u trenucima
kada je Ibrahim zauzet svojim angažmanom u seljačkom pokretu. Organizacija kojom predsedava okuplja veći broj seoskih federacija u kojima se nalazi
oko dva miliona i petsto hiljada seljaka.
Poljoprivredni sektor stvara 55 procenata nacionalnog bogatstva ali vlada republike Mali za poljoprivredu iz budžeta izdvaja manje od 7 procenata,
iako se njome bavi 80% populacije. Mali broj sela ima dovoljno razvijenu
infrastrukturu – električnu energiju, vodu, telefon. Seljacima nedostaje poljoprivredna mehanizacija, mogućnost podizanja kredita, zagarantovano
pravo vlasništva nad zemljom; cena hrane ne pokriva osnovne troškove proizvodnje, a klimatski uslovi su nestabilni. Nemoguće je da se bilo koja zemlja
razvija ako se zanemari 80% stanovnika, kaže Ibrahim. Lokalna tržišta su
destabilizovana; zato zahtevamo poštovanje prehrambenog suvereniteta da
bismo zaštitili naše lokalne proizvode i da bismo mogli da ih prodamo po
profitabilnoj ceni.
Pod pritiskom Svetske banke tržište je osamdesetih godina liberalizovano što je otežalo prodaju domaćih poljoprivrednih proizvoda usled uvoza
jeftinijih namirnica. Proizvođači danas glavnu bitku vode oko kontrole lokalnih tržišta na kojima prodaju svoje proizvode. Suprotstavljaju se interesnim grupama, uvoznicima poljoprivrednih proizvoda, koji svoje privilegije
brane u sprezi sa političkim partijama koje finansiraju. Tržišni špekulanti
vrlo često kupe proizvode po tržišnoj ceni koja je 50% manja od stvarne cene
a zatim ih dva meseca kasnije prodaju tri puta skuplje. Malijski seljaci stoga
pokušavaju da organizuju skladištenje robe do trenutka kada prodaja po tržišnoj ceni postane profitabilnija. Udruživanje u zadruge pomaže seljacima
da zaštite svoje interese. Kada je 1991. godine zbačen diktator general Moussa Traore, koji je vladao od 1968. godine, nestalo je zadruga i udruženja koja
su bila pod kontrolom države. Nastala je prilika za razvoj nezavisnih seljačkih organizacija koje su ubrzo počele da zajedničkim snagama pojačavaju
uticaj na državnu politiku.
Kolonizacijski sindrom
Kolonizacija je još uvek prisutna u Africi i ne znam da li će se ikada okončati
– kaže Ibrahim. Dok god je na vlasti afrička elita koju je formirala kolonizacija, koja misli i ponaša se kao oni koji su nas u prošlosti kolonizovali, i
dalje ćemo imati problema. Oni su potpuno izgubili dodir sa selom i običnim
ljudima. Oni su izdajnici. Mala grupa ljudi koja represivno upravlja nad većinom stanovništva jeste pravi sindrom kolonizacije. U Africi, kolonizacija
186
više ne postoji pravno, ali još uvek funkcioniše, samo sa izmenjenim akterima. Moramo da otkrijemo ko je odgovoran za ovakvo stanje u našoj zemlji,
nema svrhe više za to optuživati SAD ili Evropu. Afrička elita nas izdaje i
uvozi potpuno neprimerene koncepte koji su destruktivni za naše zemlje.
Na primer, Kofi Anan je deo stare generacije školovane u kolonijalnim
školama. On je deo generacije koja Africi stvara probleme jer ne poznaje
realnost na terenu. Oni su diplomate od karijere. Oni žive u međunarodnim
institucijama. Postoje hiljade nalik njemu širom Afrike koji misle da moramo
da se rešimo seljačke klase i na prvo mesto postavimo biznismene. Za njih je
pokretanje kompanije koja zapošljava stotinu ljudi važnije od održavanja većeg broja sela koja se sastoje od hiljada ljudi koji rade nezavisno. Kompanije
navodno plaćaju porez i time pomažu državu, ali u stvari vrlo često od te iste
države dobijaju velike subvencije. A poljoprivrednici su važniji ekonomski
akteri nego biznis kompanije. Progres ne bi trebalo da bude selektivni proces
koji u obzir uzima potrebe malog broja ljudi a ogroman broj ljudi izostavlja.
Svetska banka, MMF i razvijene zemlje još od osamdesetih pokušavaju
da ubede afričku elitu da poljoprivreda nije profitabilna i da treba da bude
zamenjena krupnim agrobiznis sistemima. Bilo je potrebno deset godina
borbe da se izborimo sa ovakvim stavom. Poljoprivreda zapošljava 80% stanovništva a oni nam predlažu da je tek tako uništimo.
Možete li da zamislite zemlju u kojoj 80% stanovništva ne zahteva od
vlade da im obezbedi posao, kaže Ibrahim. Kad god uključim radio čujem
da je najveća preokupacija u razvijenim zemljama da se stvore poslovi za
ogroman broj nezaposlenih. U našoj zemlji, 80 procenata stanovništva sami
sebi obezbeđuju posao. A vlada sluša ljude koji je savetuju da sve to uništi. To
je ludost! Da je taj projekat uspeo, sve afričke zemlje bi danas bile u građanskim ratovima, jer niko ne bi umro u tišini da je oteran sa svoje zemlje, već
bi otišao u grad da traži svoje pravo na život, a u gradu ne bi bilo dovoljno
sredstava za sve. Ni vlada, ni MMF, ni Svetska Banka ne bi mogli da stvore
dovoljno posla za sve one koji bi bili isključeni iz porodične poljoprivrede.
Iako proizvode bez savremene poljoprivredne opreme, malijski seljaci
uspevaju da proizvedu million tona žitarica viška. Nasuprot njima, u krupnim agrobiznis sistemima, koji primaju ogromne subvencije od vlade, u, na
primer, Nigeriji, Maroku ili nekoj severnoafričkoj zemlji, mala grupa ljudi se
bogati uništavajući način života miliona ljudi.
Za sada se borimo protiv uvezenih ideja koje prete našem opstanku – protiv uvođenja agrobiznis sistema, genetski modifikovanih organizama, dodatne liberalizacije poljoprivrednog sektora. I zato nemamo dovoljno vremena
ni energije da napredujemo u pozitivnom smeru – da stvaramo zadruge, da
187
kolektivno prodajemo naše proizvode, ili zajednički upravljamo mehanizacijom. Umesto da se bavimo time, moramo da se borimo protiv ovakvih ideja
koje nemaju osnova u našoj realnosti. One su čista izmišljotina ove elite koja je
odvojena od stvarnosti na terenu i njihovih saveznika u zemljama na Severu.
Rudarska kompanija ne može da dođe i eksploatiše rudno bogatstvo zemlje ukoliko vlada ne sklopi ugovor sa njom – dakle, moramo da se borimo
protiv onih ljudi koji svojim potezima izdaju interese svojih ljudi. Multinacionalne korporacije koje prodaju genetski modifikovano seme ne mogu da
prodaju genetski modifikovane organizme ukoliko ne sklope sporazum sa
vladom. Dakle, mete svoje borbe moramo precizno identifikovati. Malijski
seljaci se ne mogu boriti protiv sedišta Monsanta u SAD, ali mogu protiv
svog sopstvenog ministra poljoprivrede, predsednika republike, itd. Oni su
ti koji puštaju Monsanto u zemlju. Oni ne smeju da nas prodaju prvoj osobi
koja se pojavi s parama.
Prehrambeni suverenitet, suverenost prehrambenog sistema, kaže Ibrahim, za mene je kada ne zavisiš ni od koga. Porodica je ponosna ukoliko
može sama sebe da prehranjuje. Prehrambeni suverenitet treba da bude glavni potporni stub svih zemalja širom sveta. Mi odbijamo pomoć u hrani jer
to uništava naša lokalna tržišta i često menja ljudske prehrambene navike.
Odbijamo da prihvatimo uvezene proizvode. Ponosni smo na naše dostojanstvo i sposobnost da sami sebe prehranjujemo našom sopstvenom hranom.
Milenko Srećković
Pokret za slobodu
5. septembar 2011.
188
Milenko Srećković
Otimanje poljoprivrednog zemljišta
u Srbiji
Otimanje zemlje u Srbiji započeto je u okvirima šireg procesa ubrzane privatizacije, odnosno društvenom i svojinskom transformacijom iz socijalističkog društvenog uređenja u kapitalističko. Taj proces započet je u svom
najekstremnijem obliku padom režima Slobodana Miloševića i pobedom
opozicionih neoliberalnih snaga na saveznim izborima u Saveznoj republici Jugoslaviji (tadašnjoj federaciji između Srbije i Crne Gore) održanim u
septembru 2000. godine, a zatim i na republičkim u decembru iste godine.
Privatizacija je bila najčešće predstavljana kao najbolje rešenje za ekonomiju
koja je devedesetih godina bila oštećena građanskim ratovima na prostoru
bivše Jugoslavije, pljačkom koju je sproveo tadašnji vladajući režim, sankcijama međunarodne zajednice i NATO bombardovanjem 1999. godine.
Međutim, krajnji efekat privatizacije bio je poražavajući; od 2284 privatizovanih preduzeća u periodu 2001-2012. u stečaju je završilo 1070, dok je za
664 raskinut kupoprodajni ugovor. Novi vlasnici bi privatizacijom vrlo često
prali novac stečen kriminalnim aktivnostima ili bi bili zainteresovani samo
za sticanje atraktivnih nekretnina ali ne i za očuvanje proizvodnog programa, što je dovodilo do velikog broja otpuštenih radnika i uništenih preduzeća. Procenjuje se da je od početka privatizacije više od pola miliona ljudi
u Srbiji ostalo bez posla. Vlada formirana nakon parlamentarnih izbora u
maju 2012. godine započela je proces preispitivanja privatizacija i hapšenja
odgovornih lica, čime je na određeni način zvanično priznat kriminalni aspekt tog procesa na koji su radnički pokret i javnost već godinama ukazivali. Međutim, odgovornost nadležnih institucija, koja se, pre svega, ogleda u
tome što one nisu kontrolisale ni poreklo novca koji je privatizacijom ulazio
u legalne tokove, niti da li novi vlasnici održavaju kontinuitet proizvodnje,
još uvek nije postala predmet ispitivanja.
Iako za to nije bilo osnova u tada važećem Ustavu, privatizacijom započetom 2001. je najpre de facto ukinuta društvena svojina, kao dotadašnje
specifično obeležje jugoslovenskog komunizma. Društvena svojina nastala
je radom ili investiranjem dela zarada zaposlenih ili zadrugara te je time de
facto nastala kao zadružna, ’’ali se iz političkih i pravnih razloga vodila kao
189
društvena svojina’’1. Ustavom iz 2006. društvena svojina definisana je kao
prolazna kategorija koja se mora pretvoriti u privatnu svojinu. Na taj način su
i poljoprivredna preduzeća i zemljište u društvenom vlasništvu postali predmet privatizacije. Privatizacija je ostavila drastične posledice i u ovom slučaju: u 253 privatizovana poljoprivredna preduzeća otpušteno je preko 65.000
poljoprivrednih radnika, a 60-ak ugovora, ili svaka četvrta privatizacija je
poništena.2 U procesu privatizacije poljoprivrednih preduzeća počinjene su
brojne nezakonitosti i kada je u pitanju državna i zadružna svojina, pre svega,
usled nejasno definisanih propisa u pogledu vlasništva nad zemljom. ’’Mnoga
poljoprivredna preduzeća privatizovana su a da prethodno nije rešeno njihovo pitanje svojine nad poljoprivrednim zemljištem’’, kaže se u Izveštaju o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je krajem 2012.
godine sačinio Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije.
Prilikom privatizacije poljoprivrednih preduzeća Agencija za privatizaciju nije izuzela državnu i zadružnu svojinu, koje nisu mogle biti predmet privatizacije, jer za razliku od društvene svojine, imale su svoje jasno definisane
vlasnike. Na zemljište u zadružnoj ili državnoj svojini poljoprivredna preduzeća mogla su imati samo pravo korišćenja i ono nije moglo biti u prometu
prilikom njihove prodaje. Ali, kako Agencija za privatizaciju nije u ugovoru
1  Gulan, Branislav, Ishitrena privatizacija raskrčmila agrar, izvor: Pokret za
slobodu, www.pokret.net, 2. decembar 2012.
2  Zemlja i sloboda, Pokret za slobodu, 2011. godina.
o prodaji preduzeća jasno navela da predmet privatizacije nisu državna
i zadružna svojina, došlo je do brojnih prisvajanja zemljišta na koje kupci
nisu imali pravo. Naime, na osnovu privatizacionih kupoprodajnih ugovora
novi vlasnici poljoprivrednih preduzeća su u Katastru nepokretnosti vršili
promenu oblika svojine, odnosno uknjižbu privatnog vlasništva na zadružnoj i državnoj svojini. Međutim, takva promena oblika svojine nije imala
pravnu osnovu jer je Ugovorom o prodaji društvenog kapitala prenet samo
društveni kapital subjekta privatizacije, dok je na državnu i zadružnu svojinu
moglo biti dobijeno samo pravo korišćenja, ali ne i vlasništva, jer ga nije
imao ni pravni prethodnik.3
Kako razmere ovog prisvajanja zemljišta u zadružnom i državnom vlasništvu nisu poznate, Savet za borbu protiv korupcije je preporučio Upravi
za poljoprivredno zemljište Ministarstva poljoprivrede da pribavi od Republičkog geodetskog zavoda i službi za katastar određenih opština na kojima
se nalaze nepokretnosti, podatke o promenama katastarskog stanja na tom
zemljištu nakon privatizacije, kao i o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kako bi se utvrdilo da li su obavljene uknjižbe prava svojine na državnoj i zadružnoj svojini na kupce društvenog kapitala, na osnovu
ugovora o privatizaciji i da li je uknjižbama promenjen oblik svojine. Međutim, Agencija za privatizaciju odbija da Savetu za borbu protiv korupcije
3  Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za
borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012. godine.
dostavi sve podatke o tome kako je tretirala pravo korišćenja na poljoprivrednom zemljištu u državnoj i zadružnoj svojini; kolika je ukupna površina poljoprivrednog zemljišta koja je bila u posedu subjekata privatizacije iz
poljoprivredne delatnosti, kakva je vlasnička struktura kapitala kao i kolika
kupoprodajna cena je ostvarena u privatizaciji.4
Privatizacija i ukrupnjavanje zemljišta sprovode se
radi prodaje zemlje stranim korporacijama
Srbija se obavezala da će strancima omogućiti kupovinu poljoprivrednog
zemljišta četiri godine nakon stupanja na snagu Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju (SSP) sa EU. Do avgusta 2012. godine sve države članice EU
sem Litvanije ratifikovale su SSP sa Srbijom. Da bi Sporazum stupio na snagu
mora biti ratifikovan od strane svih država članica. Pokret za slobodu,
radničko-seljačka organizacija koja se bori protiv otimanja zemlje u Srbiji,
smatra da je ovako nepovoljan rok za prodaju zemljišta dogovoren u interesu
tajkuna koji žele da zemljište koje su jeftino kupili u privatizaciji, prodaju
što pre bogatim stranim korporacijama zasnivajući svoju računicu na velikoj
razlici u ceni kvalitetnog zemljišta na srpskom i evropskom tržištu. Mnoge
države u okruženju dogovorile su mnogo duži rok posle kojeg će biti omogućena prodaja zemljišta, dok su neke zabranile prodaju.
Ukrupnjavanje zemljišta u vlasništvu malog broja ljudi koji do zemlje
dolaze jako jeftino ima za cilj tržišnu špekulaciju sa zemljištem. Uslovi za to
već su stvoreni; kako piše Branislav Gulan, član Odbora za selo Srpske akademije nauka i umetnosti i dugogodišnji saradnik Pokreta za slobodu:
Najveći srpski veleposednici zajedno imaju više zemlje nego što su površine pojedinih država ili gradova. Samo četvorica najvećih srpskih gazda poseduju više od 100.000 hektara zemljišta, a pojedinačno su jači i od najvećih
evropskih zemljoposednika. U samom vrhu nalaze se vlasnik ,,Irva grupe’’
Dorđije Nicović sa blizu 30.000 hektara, vlasnik ,,Delte’’ Miroslav Mišković sa 25.000, vlasnik ,,MK Komerca’’ Miodrag Kostić koji poseduje u Srbiji
24.000 hektara, a vlasnik Industrije mesa ,,Matijević’’ Petar Matijević 16.000
hektara. Daleko iza njih je recimo, ,,Viktorija grupa’’ čiji su vlasnici Milija
Babović, Zoran Mitrović i Stanko Popović, sa oko šest hiljada hektara. Međutim, treba napomenuti da sva ta zemlja nije u njihovom vlasništvu, već je
dobar deo uzet u zakup od države. Jer, kada su kupovali kombinate u njima
je bio i deo državne zemlje koja je ostala kod njih da je obrađuju (izrabljuju).
Bilo kako bilo njihovi rančevi su veći od države Lihtenštajn, koja ima površinu od oko 160 kvadratnih kilometara ili 16.000 hektara. Pojedinačno su
veći od Novog Sada, koji je površine 235 kvadratnih kilometara ili 23.500
4  Isto.
192
hektara. Ovo se međutim, odnosni samo na zemljište koje su oni i njihove
firme kupovali. Ali, ima još tu i zemljišta koje su kupovali njihovi bliski saradnici i članovi porodica.5
Iako Zakon o poljoprivrednom zemljištu zabranjuje prodaju poljoprivrednog zemljišta stranim licima, privatizacijom poljoprivrednih preduzeća
stranci su, registrujući svoju firmu kao domaću, već postali vlasnici i
poljoprivrednog zemljišta u Srbiji.
Tako je Ivica Todorić, hrvatski tajkun i vlasnik ,,Agrokora’’ kupivši ,,Frikom’’
došao do 1.000 hektara, a sa uljarom ,,Dijamant’’ do još 4.200 hektara. Ukupno
obrađuje oko 6.000 hektara. Mađarska firma ,,Hajdu Avis’’ iz Debrecina kupila je
poljoprivredno dobro ,,Sloboda’’ u Perlezu sa 1.500 hektara zemlje u vlasništvu, i
posle četiri godine ga preprodala naravno uz profit. Irski fond ,,Baltik prosperite’’
izazvao je dosta buke u javnosti kad je kupio poljoprivredna dobra ,,Panonija’’,
PIK ,,Feketić’’ i ,,Vojvodina’’ iz Bačkog Brestovca. Kupovinom akcija u ova tri
kombinata kompanija iz Irske dobila je pravo da gazduje sa 10.500 hektara. Prvi
stranac koji je otkrio da ako osnuješ firmu u Srbiji možeš da kupuješ i poljoprivredno zemljište (ne zvanično) je Endru Hanter, koji je 2005. godine kupio
,,Jakšićevo’’ u Srpskoj Crnji, sa 1.000 hektara za 245 miliona dinara, preko firme
,,Kornvel’’. Primera radi, u Danskoj ne možete postati vlasnik zemlje ako nemate
određeni stepen obrazovanja i dokaz da u selima živite 25 godina bez prekida.
Naši političari su gladni para, gledaju kako da se ugrade, zato i donose nakaradne
zakone, zatim uredbe koje ih dopunjuju i traju dok oni ne obave posao.6
Vlada Srbije je u januaru 2013. sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima potpisala predugovor o davanju u dugoročni zakup više od 16.000 hektara u zamenu za investiranje u sistem navodnjavanja; sporazum najavljen kao velika
investicija u poljoprivredu naišao je na veliko protivljenje seoskih udruženja.
Zaključak
Nakon agrarne reforme sprovedene u Jugoslaviji po završetku Drugog svetskog rata, kojom je postavljen zemljišni maksimum od 10 hektara, a ostatak nacionalizovane zemlje dat na korišćenje poljoprivrednim zadrugama i
kombinatima, procesom tranzicije i privatizacije, koji je u Srbiji sproveden
pod kontrolom Svetske banke i drugih međunarodnih institucija, zemljište
postaje samo jedno od potencijala za stvaranje profita putem izvozno orijentisane intenzivne industrijske proizvodnje na krupnim zemljišnim površinama. Iako je ubrzana industrijalizacija nakon Drugog svetskog rata značajno
smanjila seosko stanovništvo dovevši do njegove velike migracije (kada je iz
sela u gradove na prostorima SFRJ za pola veka prešlo osam milioan ljudi), u
5  Gulan, Branislav, Ko obrađuje srpsku zemlju, 2010.
6  Isto.
193
sadašnjem periodu velike nezaposlenosti i deindustrijalizacije izazvane privatizacijom, država bi trebalo da zaštiti poljoprivredu i njene potencijale u stvaranju suverenog, samoodrživog društva od interesa krupnog i multinacionalnog kapitala. U periodu ekonomskih sankcija devedesetih godina, posebno je
došao do izražaja značaj poljoprivrede za obezbeđivanje osnovnih životnih
potreba stanovništva. Prema istraživanju UNICEF-a i OCHA7, stopa mortaliteta u vreme sankcija nije imala značajniji porast, pre svega, zbog domaće
poljoprivredne i farmaceutske proizvodnje zahvaljujući kojima Srbija nije bila
zavisna od uvoza. Kako je srpska farmaceutska industrija skoro potpuno uništena u procesu privatizacije, a poljoprivreda postala teren špekulacija krupnog kapitala, jasno je da je proces privatizacije i neoliberalnog strukturalnog
prilagođavanja u svojoj osnovi duboko usmeren protiv interesa stanovništva
da obezbedi svoju egzistenciju kroz stvaranje jednog suverenog, samoodrživog društva. Bivša predsednica Saveta za borbu protiv korupcije pok. Verica
Barać okarakterisala je proces privatizacije i ulogu međunarodnih institucija
sledećim rečima: „Zakon o privatizaciji je rađen po konceptu Svetske banke
i počiva na idejama liberalne ekonomije. Nisu važne ni institucije, ni imovina, ni proces, ni poreklo novca, važna je samo privatizacija’’. Kako što je već
rečeno, otimanje zemlje u Srbiji sprovedeno je u okviru procesa privatizacije, dok najveću opasnost predstavljaju dalje nezakonito prisvajanje zemljišta
i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. Pritisak javnosti i radničkog i
seljačkog pokreta u Srbiji po pitanju privatizacije i otimanja zemlje biće i dalje
presudan u zaustavljanju ovog procesa. Za kraj možemo samo citirati Noama
Čomskog koji je istakao da nijedan negativni društveni proces nije otišao tako
daleko da ne može biti zaustavljen, a njegov smer preokrenut, jer su svi oni
zasnovani na odlukama ljudi. Kako ljudi koji danas odlučuju u Srbiji nemaju
predstavu o mogućnostima drugačije vrste ekonomije i uporno nastavljaju
putem zacrtanim od strane međunarodnih neoliberalnih institucija, uloga
međunarodnih organizacija koje promišljaju mogućnosti održivih i suverenih
društava i u ovom će slučaju imati veliki značaj.
Januar 2013.
Krajem februara 2013. uhapšeni su odgovorni za nezakonito prisvajanje
327 hektara zemljišta u državnoj svojini, a koje je nekada koristilo društveno
preduzeće „Sloga’’ iz Kaća. To bi mogao biti početak obračuna sa ovde opisanim mehanizmom otimanja poljoprivrednog zemljišta.
7  Economic Sanctions, Health, and Welfare in the Federal Republic of Yugoslavia
1990-2000, koju je finansirao UNICEF i Kancelarija UN-a za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA).
194
Branislav Gulan
Ishitrena privatizacija
raskrčmila agrar1
Tvrdnje Saveta za borbu protiv korupcije da privatizacija poljoprivrednih
preduzeća u Srbiji nije obavljena na zakonit način su potpuno tačne. To telo
je i ranije i ne samo u agraru, upozoravalo na sporne slučajeve, ali očito kod
nadležnih nije bilo sluha za dokaze koje je predočilo. Kada je reč o poljoprivredi, nekolicina nas koja se bavi tom oblašću je od samog početka upozoravala da se privatizacija sprovodi na pogrešan način. To je, međutim, bilo
ocenjeno kao „jeres“ i bili smo verbalno proganjani i napadani zbog takvog
mišljenja. Poništene privatizacije, pak, jasno pokazuju ko je bio u pravu.
Problem je nastao kada je 2005.godine usvojena strategija privatizacije
u poljoprivredi, kojom je državno vlasništvo nad zemljom označeno kao recidiv prošlosti. Insistiralo se na modelu ishitrene privatizacije, a svako ko se
tome suprotstavljao predstavljan je kao retrogradni element. Rezultat takve
politike je ogroman broj poništenih privatizacija zbog lošeg gazdovanja, pa
su desetine hiljada hektara zemljišta vraćene u državno vlasništvo. Na žalost,
u tim propalim privatizacijama otuđena je mehanizacija i druga oprema,
spašeno je samo zemljište. Zadatak države je sada da u procesu restrukturiranja oporavi ta poljoprivredna preduzeća, omogući im da opet „stanu na
noge“. Reč je o firmama koje mogu dobro da rade i što je najvažnije, sposobna su da zapošljavaju radnu snagu, što je Srbiji sada najpotrebnije.
Dakle, država sada mora što većem broju tih preduzeća da omogući da
uspešno izađu iz stečaja, da im očisti bilanse i spasi ih od likvidacije. Međutim, smatram da ne treba žuriti sa novom privatizacijom tih kombinata,
već sačekati da oni prvo stanu na „zelenu granu“. Po ovome što se sad radi
ispada da je otkrivanje „rupe na saksiji“ najzastupljenija politička aktivnost
u Srbiji, ali posle političkih promena nosioci „prevrata“ ili su bili nesposobni ili nisu želeli iz ličnih i posebno uskopartijskih interesa, da izgrade
drugi konzistentan državni sistem. Period u kome se menjaju „pravila igre“
1  Rad je napisan za konferenciju Poktreta za slobodu „Borba za budućnost otpor deindustrijalizaciji i otimanju zemlje’’ 2. decembra 2012.
195
posebno pogoduje malverzacijama, a to se upravo i desilo u slučaju poljoprivrednog zemljišta, a na brojne malverzacije ukazao je u svom izveštaju i
Savet za borbu protiv korupcije podsećajući da prilikom prodaje preduzeća
nije bilo regulisano vlasništvo i status zemljišta koje su ona koristila. Prema
ranijoj i sadašnjoj regulativi, promet poljoprivrednim zemljištem u javnoj
svojini nije dozvoljen, zbog čega se u ranijem sistemu parcele nisu ni vodile
kao vlasništvo preduzeća, kombinata ili zadruga. Savet tvrdi da je Agencija za
privatizaciju, prodajući kombinate, zapravo obavljala promet zemljišta nad
kojim su oni imali pravo korišćenja, iako za to nije bila nadležna, čime je načinjen propust u procesu privatizacije. Agencija za privatizaciju negirala je te
tvrdnje. U dopisu koji je uputila Savetu, Agencija potvrđuje da „nikada nije
bila ovlašćena, pa samim tim nije ni prodavala zemljište, već isključivo kapital preduzeća, tj. preduzeća u celini kao pravno lice sa svim svojim pravima,
obavezama i imovinom“. Upravo se u tim pravima, međutim, i krije „kvačka“
jer se vrednost zemljišta nije nalazila u knjigovodstvenim bilansima, ona nije
ulazila ni u procenu vrednosti firme niti u početnu cenu na licitacijama. Interesantno je da su aukcije na kojima su se prodavala preduzeća iz agrara bile
izuzetno dobro posećene, u mnogim slučajevima postizana je i zaista dobra
cena (ukoliko se ne uzimaju u obzir obradive površine kojima su raspolagala). Sa dokazom o plaćenoj ceni za firmu, novi vlasnici su se uglavnom bez
problema u katastru upisivali i kao vlasnici zemljišta. Tu situaciju je jako teško ispraviti pa bi brzo mogla da usledi preprodaja poljoprivrednog zemljišta
i čitavih agrobiznisa strancima, „a potom će se tragovi kapitala od tih prodaja
zagubiti na nekom ostrvlju“.
Neodgovornost odgovornih
Posebno je pitanje ko i kako treba da snosi odgovornost za jednu
četvrtinu od ukupno privatizovanih poljoprivrednih preduzeća u Srbiji za
koje su ugovori o privatizaciji poništeni, a njihova imovina opljačkana, bez
ikakvih posledica po nesavesne kupce i sve u lancu državnih institucija, koji
su bili dužni da kontrolišu da li novi vlasnici ispunjavaju ugovorne obaveze. U deceniji protekle privatizacije agroprivrede Srbije, bez posla je ostalo
više od 50.000 radnika, a to je više od 150.000 gladnih usta. U privatizaciji
poljoprivrednih kombinata oštećeni su njihovi radnici i penzioneri koji su
decenijama odvajali deo ostvarene dobiti i umesto raspodele na plate izdvajali za kupovinu zemljišta, mehanizacije, izgradnju objekata. Najveća greška
je učinjena u poljoprivredi gde su pokidani repro lanci od njive do trpeze.
To znači da je pogrešno urađena privatizacija i da seljaci, oni koji su gradili
prehrambenu industriju, šećerane i kombinate nisu postali njeni vlasnici sa
196
akcijama. Da se to dogodilo, što bi bilo normalno, oni bi uticali i na cene
sirovina koje proizvode, a ovako su potčinjeni i ucenjeni od vlasnika prehrambene industrije… Sad se formiraju klasteri kao nešto novo. To nije tačno
- mi smo to sve imali, samo se zvalo reprodukcioni lanac. Dakle, sve što je
bilo uništeno je, pa danas ne možemo ni približno to da stvorimo. Zato i
imamo samo 30 odsto proizvodnje iz 1989. godine sa kojom se poredimo!
Sve ovo govori da mi u zemlji danas imamo neodgovornost odgovornih za
pogrešno urađeno.
Potrebna restitucija zadružne imovine
Neophodno je pokrenuti pitanje restitucije zadružne imovine, koje predstavlja tabu temu u društveno-ekonomskom i političkom sistemu Srbije. Ne
vidim razlog zašto pravo na povraćaj imovine ne bi imale i zadruge, “kad ga
po Zakonu o restituciji imaju sve verske ustanove i naslednici svih fizičkih
lica”. “Prema gruboj proceni, zadružni sektor je oštećen za više od dve milijarde evra po osnovu oduzetih zemljišnih površina i imovine širom Srbije”.
Pred zadružnim sektorom Srbije stoji više neregulisanih pitanja koja zahtevaju urgentno rešavanje i neophodno je što pre preduzeti značajne reformske
procese. Najveći problem odnosi se na “protivustavno egzistiranje drusštvene svojine u zadrugama, imajući u vidu da od Ustava 2006. godine ne postoji društvena svojina”. Ta svojina je de fakto nastala kao zadružna, radom i
poslovanjem zadrugara i zadruga, ali se iz političkih i pravnih razloga vodila
kao društvena svojina. “Mi smo jedinstveni u svetu po tome što u sektoru
zadrugarstva, izuzimajući članske udele zadrugara, u zadrugama praktično
nema imovine koja je imovina zadruga ili zadrugara”.
Dakle, neophodno je što pre doneti ili novi Zakon o zadrugama ili
odredbe postojećeg zakona o povraćaju zadružne imovine zadrugama i zadružnim savezima sprovesti u delo, “jer nije tačno da ne mogu da se sprovedu”, već se radi o koliziji ovog i drugih, kasnije donetih zakona, kao što je
Zakon o stečaju.
Kada danas govorimo o zadrugarstvu krajem 2011. bilo je 2.088 zadruga različitih vrsta, od toga treba odbiti oko 200 zadruga koje su po Zakonu o ubrzanom stečaju likvidirane, pri čemu poljoprivredne zadruge čine
dve trećine zadruga, slede omladinske i studentske, stambene i drugi oblici.
Inače, ovo je bila i godina zadrugarstva. Svake godine prve subote u julu
obeležava se Međunarodni dan zadrugarstva, od 1923. u okviru Međunarodnog zadružnog saveza, a od 1995. i kao Svetski dan zadrugarstva po odluci Ujedinjenih nacija. “Ove godine je to bilo posebno značajno, jer se taj
dan obeležava u 2012. godini koja je proglašena Međunarodnom godinom
197
zadruga”. Srbija je inače jedina zemlja u svetu koja je donela poseban zakon
samo za jednu zadrugu, i to Zakon o srpskoj književnoj zadruzi 1997. godine
u znak zahvalnosti za to što je značajno doprinela očuvanju i razvoju srpske
nacionalne kulture, ali i drugih naroda i nacionalnih manjina koji žive na
teritoriji Srbije.
Propusti u procesu privatizacije
Dakle, mnoga preduzeća privatizovana su bez prethodno rešenog pitanja svojine nad zemljištem”, navedeno je u saopštenju povodom izveštaja o
državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije koji je Savet 6.
novembra 2012. godine dostavio Vladi Srbije. U izveštaju je istaknuto da je
propusta bilo u samom procesu privatizacije, zato što je promet zemljišta
sprovodila Agencija za privatizaciju iako za to nije bila nadležna jer je, u
skladu s važećim zakonima, poljoprivredno zemljište u javnoj svojini van
prometa.
„S tim u vezi, Uprava Ministarstva poljoprivrede za poljoprivredno zemljište dužna je da pribavi podatke o promenama katastarskog stanja na
zemljištu nakon privatizacije, o promenama vlasnika na državnoj i zadružnoj svojini, kao i da utvrdi da li su rađene uknjižbe prava svojine na kupce
društvenog kapitala na osnovu ugovora o privatizaciji”, naglasili su u Savetu.
Savet smatra i da je Agencija za privatizaciju dužna da pruži dokaz o tome
na osnovu kojih ovlašćenja je otuđila državno i zadružno zemljište. „Takođe, neophodno je da se isprave greške koje su na osnovu ugovora o prodaji
društvenog kapitala učinjene promenom vlasništva na državnoj i zadružnoj
svojini, odnosno da se te nepokretnosti vrate titularima javne i zadružne svojine”, zaključeno je u izveštaju.
Mnogi će reći da je bolje da se neko oglasi nekada nego nikada, ali je
problem u tome što je sada u suštini prekasno. Poljoprivredna preduzeća po
Vojvodini su rasprodata, mnoga upropašćena i opljačkana, a na to kakav će
rezultat biti i kakve su mućke moguće upozoravano je čim je privatizacija
počela i za to nije trebalo biti vidovit i veliki ekspert. Naime, u Zakonu o privatizaciji potpuno neshvatljivo i apsurdno piše da preduzeće pre privatizacije
uopšte ne mora da ima razgraničeno koliko tačno ima društvenih, državnih
i zadružnih oranica i da to razgraničenje može i treba da se uradi posle sklapanja ugovora o prodaji. Kako je pisalo tako se i radi pa je ogromna većina
poljoprivrednih kombinata prodata na neviđeno.
Zašto je to razganičenje važno? Pa zato što onaj ko kupi kombinat kupuje i društvene oranice, dok državne i zadružne nisu na prodaju i njima
bi trebalo da upravljaju i gazduju država i zadruge. Za državne treba da se
198
plaća arenda i da idu na licitaciju, a zadružne bi trebalo vratiti zadrugama.
Kao posledicu svega, imali smo dve vrste mućki. Prva je bila da se državne
ili zadružne njive posle prodaje kombinata uračunaju u društvene i da se,
naravno, kupi ono što se kupiti ne sme te da gazde imaju ekstrazaradu. Druga
je bila da se „promeni lokacija parcele” i da se njive na boljem mestu, to jest
u blizini grada ili autoputa, proglase za društvene, a one lošije i jeftinije za
državne... Zadružne njive su problem koji tek čeka rešenje.
Ministar finansija i privrede Mlađan Dinkić izjavio je pre desetak dana
da će biti formiran međuresorni tim, koji će se sastojati od predstavnika Tužilaštva, policije, ministarstava poljoprivrede i finansija, da ispita „bezakonje
koje vlada“ u slučajevima propalih privatizacija poljoprivrednih kombinata
i poljoprivrednog zemljišta. Mislim da se kriminalu u raspolaganju poljoprivrednim zemljištem mora stati na put – naglasio je ministar. Kako je naveo, treba ispitati da li stečajni upravnici u raznim slučajevima u Vojvodini i
Srbiji rade u interesu države, poljoprivrednika ili u interesu nekog krupnog
kapitala koji je zapravo izazvao te loše privatizacije, zbog čega su te firme
otišle u stečaj.
Primeri iz Vojvodine
Privatizacijom šest poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini kupci su se
domogli zemljišta koje su ili preveli na svoje ime ili ga koriste i državi ne plaćaju zakup iako je reč o državnom vlasništvu. Reč je preduzećima ,,Miletić’’,
,,Zmajevo’’, ,,Maglić’’, ,,Feketić’’, ’’Vojvodina’’ i ’’Gakovo’’, a s obzirom na to da
godišnji zakup po hektaru košta od 100 do 500 evra, te da su ova preduzeća
sa 9.000 hektara državnog zemljišta privatizovana pre sedam godina, država
je zakinuta za oko 16 miliona dinara.
Međutim, po istom modelu po kojem je Borislav Lilić iz Odžaka kupio
,,Ratkovo’’, otišla su i ostala preduzeća – novi vlasnik je po isplati poslednje rate, državno ili zadružno zemljište tog poljoprivrednog dobra preveo
na svoje ime, da bi ga potom preprodao. Druga varijanta je da novi vlasnik
koristi zemlju, a državi ne plaća zakup. Tako je samo u slučaju ,,Gakova’’,
novi vlasnik od 6.000 hektara u državnom vlasništvu prisvojio više od pola.
Većina kupaca u Vojvodini ne plaća zakup državi za preduzeća uz koja su
dobili zemlju na korišćenje – tvrdi Nenad Ilić iz Udruženja za borbu protiv
korupcije ,,Obruč’’ iz Odžaka. On kaže da je Lilić pored ,,Ratkova’’ koje je
prodao ,,Žito Osijeku’’, prodao irskom fondu i poljoprivredna dobra ,,Miletić’’ iz Srpskog Miletića i ,,Maglić’’ iz Bačkog Maglića, koja imaju oko 3.300
hektara državne zemlje.
199
Državna zemlja u privatnom vlasništvu
Da kupci državnu zemlju prevode na svoje ime ustanovio je i Savet za
borbu protiv korupcije. Oni se pozivaju na dopis Ministarstva poljoprivede u
kojem se navodi da je oko 2.000 hektara zemljišta u okviru preduzeća ,,Ratkovo’’ moglo samo da se koristi, ali ne i da se u katastru prevede u privatnu
svojinu. Ministarstvo poljoprivrede nije odgovorilo na ptianje kakvo je imovinsko – pravni status ovih preduzeća, da li su novi vlasnici preveli zemljište
na sebe i da li plaćaju zakup.
Agencija za privatizaciju saopštila je da je pri prodaji poljoprivrednih dobara i dalje u državnom vlasništvu ostalo zemljište koje su ta dobra koristila.
Reagujući na izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije, Agencija navodi da
nije nadležna da učestvuje u utvrđivanju poljoprivrednog zemljišta u privatizaciji, niti da izuzima delove imovine iz kapitala preduzeća prilikom prodaje.
Šta će biti – videćemo.
Poništena svaka četvrta privatizacija
Od preko 200 privatizovanih poljoprivrednih preduzeća u Vojvodini
svaka četvrta privatizacija je poništena, a u 15 agrokombinata Privredni sud
je uveo stečaj.
Šteta nastala zbog loših privatizacija verovatno nikada neće biti izračunata, a malo je verovatno da će iko odgovarati jer je u ogromnom broju slučajeva pljačka urađena po ,,zakonu’’.
200
Branislav Gulan
Zadrugarstvo Srbije
juče, danas i sutra
Između nestanka i opstanka
Dok u svetu ima oko 800 miliona zadrugara i više od 100 miliona zaposlenih
preko zadruga, ova delatnost u Srbiji je u fazi nestajanja. Pomenimo samo
da zadrugarstvo u svetu i Srbiji ima tradiciju dugu više od 100 godina. Proces tranzicije u Srbiji je zadrugarstvo proglasio kao lošim recidivom prošlog
sistema, pa teži da ga ugasi. Tako se događa da se zadruge pretvaraju u preduzeća i privatizuju iako one imaju titulare. Zadrugarima se duguje više od
200.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i na hiljade objekata.
Od svog nastanka pa do današnjih dana zadrugarstvo u Srbiji prolazilo je kroz različite faze - periode uspona, stagnacije, padova, pa i raspada
i nestajanja. To se naročito odnosi na zadruge u selima na prostorima gde
se, inače, više vekova pre početka udruživanja u zadruge organizovao zadružni rad i život u okvirima velikih seoskih porodica. Uostalom, zajedno
sa drugim faktorima, to je umnogome i pomoglo narodima na Balkanu, kao
i srpskom narodu, da opstane i sačuva se od propasti i nestanka - biološki i
ekonomski, pa čak i u nacionalnom i kulturnom pogledu. I dok u svetu ima
oko 800 miliona zadrugara i više od 100 miliona zaposlenih preko zadruga,
ova delatnost u Srbiji je u fazi nestajanja. Pomenimo da je zadrugarstvo u
svetu staro više od 100 godina. Ali, tada ni Srbija nije kasnila za svetom, kao
danas, jer, prva zadruga u Srbiji je osnovana 1894. godine u selu Vranovu,
u blizini Beograda. Ona je nastala neposredno po osnivanju prvih zadruga
sličnog tipa u evropskim zemljama, pre svega, kao izraz siromašnog seljaštva
u odbrani od zelenaša...
Prihvatajući zadrugarstvo kao evropski ekonomski i socijalni pokret,
zadruge se u Srbiji javljaju 70 - tih godina XIX veka, najpre u ondašnjim
gradskim sredinama kao zanatsko - uslužne, proizvođačke i potrošačke, dok
se na seoskom području one javljaju krajem tog veka kao otkupne i kreditne zadruge. Tako, na inicijativu profesora, političara i zadružnog teoretičara Mihaila Avramovića, 29 zemljoradnika iz sela Vranovo, kod Smedereva,
201
osnovalo je 29. marta 1894. godine prvu zemljoradničku zadrugu u Srbiji.
Ubrzo potom, iste godine osnovane su i zemljoradničke zadruge u još četiri
šumadijska sela – u Azanji, Malom Orašju, Mihailovcu i Ratarima, a zatim
do 1900. još 214, odnosno do 1914. godine ukupno je registrovano i počelo
sa radom 782 zadruge u Srbiji. Bile su to, pre svega, kreditne zemljoradničke
zadruge, formirane u srpskim selima po ugledu na zadruge Fridriha Rajfajzena u Nemačkoj, čija se prvobitna delatnost sastojala u pribavljanju novčanih
sredstava za zemljoradničke potrebe po povoljnim uslovima, u prikupljanju
štednih uloga i odobravanju zajmova članovima – zadrugarima, sa propagiranjem štednje i malih kamata. Tako, je u Srbiji 1895. godine osnovan Savez
srpskih zemljoradničkih zadruga koji je te iste godine u Londonu sa još desetak nacionalnih zadružnih saveza bio jedan od osnivača ICA (International
cooperative Alliance – Međunarodnog zadružnog saveza). Od pre nekoliko
godina Zadružni savez Srbije se ponovo nalazi u njegovom okrilju. Dakle, sigurno je da su zemljoradničke zadruge uvek imale pozitivan uticaj na razvoj
poljoprivrede i poboljšanje uslova života na selu. Danas nema pravih izvornih zadruga, pa nam nazaduje i poljoprivreda, a umire i svako četvrto selo
u Srbiji. Zato smo postali u svetu poznati i po tome dok se u svetu razvijalo
zadrugarstvo mi smo postali zapaženi što Srbija u svom procesu tranzicije
gasi ove organizacije koje su predstavljale privatnu svojinu... Došlo je do privatizacije imovine koja je već imala titulare... Dakle, u teškim uslovima, kada
agrar nazaduje, javlja se i strah kod vlasti od organizovanog seljaka u Srbiji,
pa se ni ne podstiče njihovo organizovanje u zadruge, kooperative kako ih
zovu u svetu. Rezultat toga je i pogoršavanje ekonomskog položaja sela i seljaka, njihovo nedovoljno obrazovanje, zapostavljanje kulture u selima...
Zadrugarstvo nekad...
Neku godinu kasnije, posle osnivanja prvih zadruga, počelo se i sa osnivanjem novih – posebnih odeljenja, odnosno sa proširenjem delatnosti na
nabavku zanatske i industrijske robe, poljoprivrednih alata i drugih oruđa,
uz sve veću njihovu potrošnju i korišćenje. Prva takva nabavna zemljoradnička zadruga kod nas osnovana je u selu Markovcu, kod Velike Plane
(1902). Godine 1895. formiran je i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga –
kao poljoprivredna zadružna asocijacija u Srbiji. Njegovi osnovni zadaci bili
su: širenje zadružne propagande, pomoć u osnivanju i radu novih zadruga
na selu, poljoprivredna edukacija, pa zemljoradnici - zadrugari svake godine
su održavali i svoj kongres, koji je uvek bio u drugom mestu i na kome se
redovno govorilo o prethodnom jednogodišnjem radu, kao i o budućim aktivnostima zadruga i njenih članova u Srbiji.
202
Istovremeno, sa osnivanjem zadruga (zemljoradničkih i drugih) i širenjem zadružnog pokreta u Srbiji nametnula se potreba i za propisima iz ove
važne oblasti rada, naročito u selima. Tako je 1898. godine usvojen i naš prvi
zakonski akt koji reguliše ovu problematiku pod nazivom Zakon o zemljoradničkim i zanatskim zadrugama.
,,Posle Drugog svetskog rata, a naročito u periodu od 1945. do 1953. godine, poznatom po ondašnjem prinudnom otkupu, prisilnoj kolektivizaciji i
drugim merama “socijalističkog preobražaja poljoprivrede i sela” stvorena je
“tamna mrlja” u razvoju zadrugarstva sa teškim posledicama i traumama za
mnoge učesnike u ovom procesu, koje se i danas itekako osećaju. U kasnijem
periodu, a naročito od 1957. do 1974. godine, zadruge su opet imale važnu
i značajnu ulogu u prevazilaženju, kako ranijeg zaostalog tako i prethodno
neuspelog načina proizvodnje i njenog pogrešnog zadružnog organizovanja,
kao i u svestranom, “posleratnom razvoju sela”. Pre svega, zahvaljujući zadrugama tada su u sela uvedene (i ostale) nove sorte poljoprivrednih kultura,
nove rase stoke i živine, mineralna đubriva, savremena agromehanizacija’’,
isticao je u razgovoru sa autorom ovih redova nekadašnji višegodišnji predsednik Zadružnog saveza Srbije pokojni profesor dr Viden Ranđelović.
Iz ovog perioda poznato je više oblika zadružnog organizovanja u Srbiji i celoj FNRJ, kako se naša zemlja zvala u tom periodu. Bile su to: opšte,
nabavno - prodajne, specijalizovane proizvođačko - prerađivačke, seljačke
radne zadruge, zatim osnovne i radne organizacije kooperanata, organizacije udruženog rada u poljoprivredi, poljoprivredna dobra, poljoprivredni
kombinati i drugi oblici udruživanja na selu i poljoprivredi. Bez obzira na
razna lutanja u organizovanju i radu u poljoprivredi i na selu u tom periodu
postignuti su, ipak, zavidni rezultati u Srbiji, kao i u celoj Jugoslaviji. Tad se
razvijala poljprivreda i rasla je proizvodnja hrane.
Ilustracije radi, navodimo sledeće: Obim potrošnje mineralnih đubriva
na zadružnim ekonomijama u Srbiji povećan je od 5.500 tona u 1956. na
252.000 tona, ili za 45,8 puta više u 1963. godini. U ovom periodu upotreba
mineralnih đubriva u proseku po hektaru povećana je u Srbiji od 89 kilograma na 762 kilograma, odnosno za 856 odsto. U istom periodu povećana
je potrošnja koncentrovane stočne hrane od oko 8.000 tona na 95.000 tona
ili za 11,9 puta. Bilo je i drugih pozitivnih primera iz rada i organizovanja
zadruga i zadrugarstva u Srbiji tog vremena. Sve to pratila je i određena zakonodavna pravna normativa koja je, razume se, odgovarala tadašnjoj društvenoj i državnoj organizaciji u zemlji. Umesto da se dalje razvija i napreduje,
posle usvajanja Ustava SFRJ iz 1974. godine i Zakona o udruženom radu iz
1976. godine nastaju novi problemi u zadrugarstvu u našoj zemlji, koji traju
203
do današnjih vremena, sa manjim izuzecima i kakvim-takvim opstankom
pojedinih zadruga i čitavog zadrugarstva – zahvaljujući, pre svega, ogromnom trudu i angažovanju manjeg broja zadrugara i zadružnih poslenika,
sa malo ili nimalo pomoći od društva i države.
U ovom periodu bilo je takođe više različitih pokušaja daljeg razvoja poljoprivrede i sela, pa i zadruga i zadrugarstva. Između ostalog promovisan
je „Zeleni plan“, koji je tada bio vrlo primamljiv i popularan. U ovoj velikoj
akciji na planu poljoprivrede bilo je značajnih pozitivnih rezultata, bez obzira na veliki broj zloupotreba i manipulacija koje su donekle obezvredile
ovu celokupnu aktivnost. To potvrđuju i ovi navodi: Investicionim sredstvima iz „Zelenog plana“ i drugih kredita u Srbiji izgrađeno je je blizu 10.000
građevinskih objekata i nabavljen je veći broj mehanizacije za uzgoj stoke;
zasađeno je oko 5.000 hektara novih vinograda; oko 3.000 hektara voćnjaka;
bilo je oko 20.000 hektara zasejanih livada... U cilju promene rasnog sastava
stoke nabavljeno je oko 40.000 rasnih junica, 50.000 nazimica i oko 60.000
ovaca i koza. Izgradnju ovih objekata i nabavku stoke pratila je, takođe, i
nabavka odgovarajuće mehanizacije, odnosno tehnologije. Korisnici ovih
potencijalnih sredstava, za kratko vreme, uvećali su svoju proizvodnju skoro dva puta. Međutim, čitava aktivnost vezana za „Zeleni plan“ nije mnogo
doprinela razvoju zadružnog organizovanja i rada u Srbiji. Naprotiv, najveću
korist su imali pojedinci, a ponajviše oni koji nisu imali mnogo veze sa poljoprivredom, selom i zadrugarstvom.
Čekajući novi zakon
Današnje zadrugarstvo zasnovano je i postoji na osnovama Zakona o
zadrugama iz 1996. godine, kada je naša država bila Savezna Republika Jugoslavija, što zahteva njegovu hitniju promenu, sa adekvatnim savremenim
pristupom u njegovom koncipiranju i novijim rešenjima.
Međutim, još od 1996. godine priprema se novi Zakon o zadrugama,
koji navodno sadrži niz novih rešenja, sa više novih mogućnosti u obnovi
i razvoju postojećih, kao i u osnivanju novih zadruga i zadružnih oblika
organizovanja i rada, koji treba da bude usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a koji svakako treba da bude u skladu sa savremenim zadrugarstvom u Evropi i svetu. To znači i nove mogućnosti za “novi početak”
našeg zadrugarstva, a pre svega, agro i drugog zadrugarstva u selima Srbije.
Međutim, o donošenju novog zakona samo se priča, ali on nikako da ugleda
svetlost dana.
Međutim zašto se ne donosi ovaj zakon ima niz razloga. Pre svega, to ne
odgovara ekonomskoj - političkoj eliti. Novi zakon priprema ministarstvo
204
ekonomije, i o njemu paorima - a u zemlji ima 778.000 gazdinstava - govori
se samo u toku predizbornih kampanja. To ministarstvo očito je, ne daje podršku zadružnom organizovanju u Srbiji. To ukazuje na činjenicu da vlastima ne odgovaraju zadruge jer će seljaci tada biti organizovani i moći tako i
da nastupaju, a to je onda i velika glasačka, ali i mašina koja može da bojkotuje, da protestuje, da izlazi na ulice, blokira puteve... Jednostavno rečeno da
stvara prboleme trenutnoj vladajućoj eliti. To je bilo i ovih godina. U vreme
kriza kada nam opada proizvodnja hrane, za vlast je bolje da oni budu neorganizovani pa kada sporadično nastupaju nisu ni mnogo opasni! O kakvom
se stanju rade najbolje govori činjenica da u prošlom Parlamentu Srbije (od
2008. d0 2012. godine) po prvi put od postojanja Srbije nije bilo nijednog seljaka! Ovo se ponovilo i sad posle izbora u 2012. godini, pa opet u Skupštini
Srbije po drugi put od njenog postojanja oept nema nijednog seljaka!
Očekivanja, očekivanja...
Ako razmišljamo o mogućnostima obnove i razvoja zadrugarstva u Srbiji u današnjem vremenu, možemo s razlogom da budemo optimisti i da
verujemo, ukoliko do njega dođe, očekuju nas bolji dani, uprkos dosadašnjoj
stagnaciji i raznim nesporazumima, kako u poljoprivredi i na selu tako i u
društvu i državi. To će se ostvariti ako o zadrugarstvu budu odlučivali neki
drugi, novi, kreatori ekonomske politike u Srbiji. Samo nekoliko podataka o
agrarnom potencijalu Srbije ukazuje da, uz novu zakonodavnu regulativu,
dobru volju i organizovanost, kao i više znanja, rada i angažovanja svih relevantnih faktora – od seljaka do Vlade i države, u Srbiji može u mnogome da
se ova oblast unapredi i višestruko razvije. Na primer, prema popisu iz 2002.
godine, na području Srbije (bez Kosova i Metohije) bilo je oko 4.706 naseljenih mesta, od čega su 173 gradska i blizu 4.600 seoskih naselja. Istovremeno,
prema istom popisu u Srbiji (bez KiM) popisano je 7.497.950 stanovnika,
od čega 3.272.105 njih (ili 43,64 odsto) živi na seoskom području od čega
je 15,64 odsto aktivno stanovništvo, od kojih 7,05 odsto su aktivni poljoprivrednici, a ostali stanovnici aktivno se bave drugim delatnostima, kao što su
prerađivačka industrija, trgovina, obrazovanje, turizam i slično. Srbija ima
više od 400.000 traktora, 25.000 kombajna i dosta ostale agromehanizacije, značajne potencijale u ratarstvu, stočarstvu, voćarstvu, vinogradarstvu,
povrtarstvu, pčelarstvu, ribarstvu i drugim. Srbija je i zemlja sa najmanje
navodnjavanim poljoprivrednim površinama u Evropi (zvanično samo 1,2
odsto), sa mnogo staračkih domaćinstava, pa i potpuno napuštenih gazdinstava i čitavih sela, sa mnogo zapuštenih i neobrađenih poljoprivrednih površina, sa mnogo napuštenih i neiskorišćenih kapaciteta, objekata, oruđa...
205
Zanimljivi su i sledeći podaci vezani za navedene potencijale, odnosno
resurse u poljoprivredi i selima Srbije, kao što su: Srbija raspolaže sa oko
5.111.152 hektara poljoprivredne površine (0,64 hektara po stanovniku),
4.255.203 hektara su obradive površine (0,54 ha po stanovniku), što je iznad
standarda zemalja Evrope... U Srbiji se sada gaji oko milion grla goveda, što
je za 41 odsto manje nego 1990 godine. Broj ovaca 1990. godine bio je oko
2,51 miliona grla, a danas u Srbiji ima 1,5 miliona ovaca. Valja podsetiti i na
sledeće: poljoprivreda u bruto nacionalnom dohotku Srbije učestvuje sa oko
21 odsto, zapošljava više od 10 odsto zaposlenih, a u izvozu učestvuje sa oko
21 odsto...
Imamo i dosta iskustva i rezultata iz naše istorije i tradicije poljoprivrede
i sela, pa i u zadrugarstvu. Ne zaboravimo da smo dugo bili “seljačka zemlja”
– od Karađorđa i Miloša pa do završetka Drugog svetskog rata, a i kasnije –
sve do poslednjih ratova na prostoru poslednje (bivše) Jugoslavije. Verovatno
smo i danas, ali to ne želimo da priznamo. (Ili, imamo visoko mišljenje o sebi
i dalje se, uljuljkujemo i zavaravamo, šta li je?)! Dakle, u prilog tvrdnji i velikom poljoprivrednom neiskorišćenom potencijalu u našoj zemlji ide tvrdnja bivših ministara koji kažu, kada bismo stvorili razvijeno tržište agrarnih
kredita, smanjili zavisnost od klime i povećali primenu agrotehničkih mera
u poljoprivredi, mogli bismo da dupliramo proizvodnju i da ponudimo veće
količine agrarnih proizvoda za izvoz.
Ukoliko Srbija u roku od tri godine uloži 1,5 milijardi dolara za podsticanje poljoprivredne proizvodnje i ukoliko putem regresiranih kamata
angažuje jevtinije bankarske kredite, ukupna proizvodnja u poljoprivredi bi
se duplirala u odnosu na aktuelni nivo i dostigla deset milijardi evra. Ako
nastavi takvo ulaganje, srpski agrarni izvoz bi za deceniju dostigao čak i 10
milijardi dolara. Ako je to tako (a nema razloga da se ne veruje struci, nauci
i zvaničnim institucijama i njihovim predstavnicima, dobrim poznavaocima
agara), onda nema preče investicije u Srbiji nego što je ova – u poljoprivredu,
pa i u zadrugarstvo! Međutim, to su u sadašnjem vremenu, ipak samo nadanja i očekivanja... Jer, kreatori ekonomske i agrarne politike ne shvataju da to
mora biti strateška privredna grana... Zato i u svetu se čude da poljoprivredna u Srbiji nije strateška grana... Kreatori ekonomske politike proizvođačima
hrane se obraćaju samo u predizbornim kampanjama...
Srbija kao jedna od država sa prostora bivše Jugoslavije, koja slovi (i želi
sebe da vidi) kao stožera na Balkanu u tranziciji, već gotovo dve decenije
posebno ima mnogo problema – od političkih do ekonomskih, infrastrukturnih, socijalnih i drugih. Ti problemi posebno su izraženi u poljoprivredi i
u selima, odnosno ruralnom delu Srbije. Jer, i pored naglog urbanog razvoja
206
naše zemlje i dalje više od polovine stanovništva Srbije (54 odsto) živi u ruralnim područjima i u njima se stvara 40 odsto bruto domaćeg proizvoda. Pa
ipak, mnogi ruralni krajevi i njihova sela odavno slabe, siromaše i propadaju.
To se dešava još od završetka Drugog svetskog rata, uspostavljanja novog
socijalističkog društvenog uređenja u novoj Jugoslaviji, pa i Srbiji, sa ubrzanom industrijalizacijom zemlje i ondašnjom strategijom o “socijalističkom
preobražaju sela”, masovnim odlascima postojećeg seoskog stanovništva u
gradove i njihovo ostajanje u njima, do sistematskog zaostajanja i starenja
sela, neizgrađene i nedovoljne infrastrukture i loših uslova za ostajanje i život
na selu. Rezultat svega toga je i nepostojanje i nepoštovanje podjednakog
regionalnog razvoja zemlje i nepoštovanje novih potreba stanovništva, pa ni
tradicije i lepih običaja na ovim prostorima, kao i još mnogo toga – voluntarističkog, pomodarskog, mediokritetskog.
Ponižavajući položaj...
Poslednjih godina i decenija, posle pada Berlinskog zida i velikih promena u odnosima Istoka i Zapada, posle raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, velikih tehničko - tehnoloških, informatičkih, komunikacijskih i drugih
promena u svetu, a posebno posle svih dešavanja na prostorima naše prethodne državne zajednice jugoslovenskih naroda, Srbija je lošom politikom,
neznanjem i nesnalaženjem dovedena u veoma nezavisnu situaciju i gotovo
ponižavajući položaj u skoro svim segmentima društva. Pored razaranja, žrtava i štete u bombardovanju Srbije 1999. godine, prethodnih sukoba i ratova
u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji i ogromnih
ljudskih i materijalnih žrtava, perioda enormne inflacije (svetski rekorderi
u tome poslednje decenije XX veka), devalvacije mnogih tadašnjih i trajnih
vrednosti na našim prostorima i drugih nerazumnih mera, odluka i činjenja
“uspeli smo” dobrim delom da zaustavimo naš privredni razvoj. Proizvodnja
se nalazi na 30 do 40 odsto na nivou koju je Srbija imala 1989. godine. Imamo i samo 1,8 miliona zaposlenih, isto toliko penzionera, 800.000 nezaposlenih, oko 800.000 ljudi živi od ’’rada na crno’’, a u Srbiji je i više od 700.000
gladnih. Kada bi gladni imali prosečnu srpsku platu od 40.000 dinara, kolika
je ona navodno sad, Srbija ne bi imala hrane za izvoz, kojim se hvali. Jer u
2011. godini izvoz hrane, boljeti rećči sirovina za njenu proizvodnju bio je
vredan 2,7 milijardi dolara, uvoz 1,4 milijarede dolara i sufucit je iznosio 1,3
milijarde dolara. Vlasti su se time hvalile, ali nisu isticale da se izvoze sirovine (oko 1,7 miliona tona kukuruza) sa kojim strance hrane svinje, pa onda
prodaju Srbiji (lane je uvezeno dva miliona tovljenika). Istovremeno u Srbiji
su prazni obori za tov i staje za stoku. Taj izvoz iznosi tek oko 400 dolara po
207
hektaru što je najmanje u Evropi! Da imamo organizovano zadrugarstvo to
se ne bi dešavalo već bi kukuruz trošili za ishranu stoke i izvozili proizvode
iz viših faza prerade, pa bi i devizni prihod bio veći! Međutim, dok je u Srbiji
pothranjena nacija, kreatori aktuelne ekonomske politike hvale se izvozom
(čitaj sirovina za hranu). Po svemu što se radi, kao da živimo u vremenu
pod vidovima i sa teorijama “nebeske Srbije”, “svi nas mrze”, “formalističkog
legalizma” i drugim, sa časnim izuzecima, da celu Srbiju dovedemo gotovo
do prosjačkog štapa.
Bez odgovornosti odgovornih
Za takvo stanje kod nas niko nije odgovarao – politički, moralno, sudski, materijalno – pred sudom i narodom! Dakle, nema odgovornosti odgovornih za neodgovorno ponašanje. Za ovakvo stanje u agraru, izuzev malog
broja pojedinaca iz raznih do sada isfabrikovanih afera i “malih mafija” niko
nije ni optužen, a kamoli da je odgovarao, proglašen krivim i odgovornim,
ili da je dobio zasluženu kaznu za ovakvo stanje Srbije. Odgovorni su samo
oni pre... A, mi čekamo bolje sutra. Nekada dominirajuću radničku klasu i
srednji sloj, sa sve stručnjacima i ostalom intelektualnom elitom, lako smo
“razbili i izgubili”, a umesto njih stvorene su nove društvene grupe u zemlji,
koje bi možda mogle da se klasifikuju na sledeći način:
1. političko - ekonomski upravljački krug (sa tajkunima i profiterima)
– tri do pet odsto
2. zaposleni u državnoj upravi i javnim službama, sitni preduzetnici i
ostali bolje zaposleni sa redovnim i adekvatnim primanjima 22-25
odsto (sa podnošljivim uslovima za život i rad)
3. svi ostali (od kojih je veliki deo ispod osnovnog egzistencijalnog
minimuma života i ljudskog dostojanstva, u velikom siromaštvu i
bedi, što ne zaslužuje nijedan čovek u ovoj zemlji, niti bilo gde na
zemljinoj kugli, odnosno na planeti Zemlji) - 70-75 odsto
Dalja analiza u ovom slučaju nije potrebna niti poželjna, jer izlazi iz
okvira naše teme, ali može da nas usmeri i u pravcu rešavanja pitanja bar u
poljoprivredi i selima Srbije, što može da donekle ublaži probleme i popravi
stanje i sliku u ovim delovima i strukturama društva i države. Za veće izmene
postojećih društvenih i vrednosnih odnosa u Srbiji potrebno je mnogo više
– drugačije angažovanje većine stanovništva, drugačiji rad većine institucija
države i politike, izmena svesti i sistema vrednosti, realna i tačna kvalifikacija
prethodnog perioda raspada ranije države i svih nesreća i pogrešaka, sa njihovim učesnicima, nosiocima i predvodnicima, uz sankcionisanje svih onih
i svega onoga što nas je dovelo dovde – gde se Srbija sada nalazi.
208
Naše moći nisu takve da mi kao pojedinci možemo da to sada činimo, ali
smo u mogućnosti da kroz predlaganje i ostvarenje obnavljanja i revitalizacije
postojećeg agrarnog i uvođenje nekih novih oblika zadrugarstva za kojim itekako postoji potreba, ipak učinimo nešto značajno i vredno za svoj narod i
zemlju, što sada pokušavamo da naznačimo i navedemo na razmišljanje zainteresovane i odgovorne za ovu problematiku. Analitičari u ovoj oblasti veruju
da ovakve kritike i predlozi mogu da budu prihvaćeni i operacionalizovani,
jer jednostavno za to postoji mnogo razloga i potreba. Jer, u Srbiji koja ima
mnogo nezaposlenih ima i 600.000 hektara neobrađenih njiva sa kojih bi se
mogla hraniti gladna usta.
Ovde treba imati u vidu i činjenicu da su i narod i državu Srbiju tokom
istorije tradicionalno i bez rezerve hranili, branili i čuvali (i sačuvali) selo i
seljaci! Prema tome, država Srbija, sa svojim vlastima, institucijama i stanovništvom ima i jednu obavezu više – da se opet vrati selu i seljacima i tako im
bar malo uzvrati za sve ono što su oni do sada učinili za njih.
Seljačka budućnost u prošlosti
Između ostalog, to se može učiniti i obnovom agrozadrugarstva, kao i
osnivanjem, organizovanjem, radom i razvojem i drugih oblika zadrugarstva, pre svega, komunalnog (ili infrastrukturnog) i socijalnog (ili humanitarnog) zadrugarstva na celokupnom području Republike Srbije. Pri tom,
valja se podsetiti i na definiciju zadruge prema Međunarodnoj organizaciji
rada, koja glasi:’’Zadruga je asocijacija u koju se ljudi dobrovoljno udružuju
u cilju ostvarenja zajedničkog interesa kroz formiranje demokratski kontrolisane organizacije, u kojoj podjednako doprinose formiranju potrebnog
kapitala prihvatajući fer podelu rizika i beneficija od poslovanja u kome članstvo aktivno participira.“
Dakle, može se zaključiti da su dobrovoljnost udruživanja i ostvarivanje sopstvenog interesa osnova pojedinaca – zadrugara za osnivanje, rad i
napredak zadruge i zadrugarstva, pri čemu se uvek mora imati u vidu da je
to od važnosti i značaja i na širem planu – za poljoprivredu, selo i državu u
celini. Samo to treba da shvati i Republika Srbija. Bez obzira na niz negativnih iskustava u radu mnogih zemljoradničkih zadruga u Srbiji, naročito u
periodu neposredno posle Drugog svetskog rata i neuspeha u ondašnjem
“državnom projektu o socijalističkom preobražaju sela” u kome je zemljoradničko zadrugarstvo trebalo da ima važnu, ako ne i presudnu ulogu, pa i
zbog sopstvenog tada stečenog negativnog “imidža”, ovaj oblik udruživanja
poljoprivrednih proizvođača ipak je ostavio svoj značajan pečat i trag na selu
i kod seljaka, a u mnogim sredinama je ostao i preživeo i do današnjeg dana.
209
Oni traže samo da im se vrati takvo organizovanje, pa se i njihova budućnost
nalazi u povratku u prošlost!
Predlog zakona o zadrugama
Predlog zakona o zadrugama, koji će na moderan način urediti tu oblast
i omogućiti otvaranje novih radnih mesta, trebao je da se nađe na dnevnom
redu prolećnog zasedanja Skupštine Srbije 2011. godine, rekla je pre nepune
dve godine na prezentaciji Nacrta zakona o zadrugarstvu (početkom 2011.
godine) državna sekretarka u ministarstvu ekonomije Dragijana Radonjić –
Petrović. To je bilo još jedno od neostvarenih obećanja aktuelnih vlasti srpskim seljacima poslednjih decenija.
Zakon je bio pripremljen na inicijativu zadruga i zadružnih saveza kako
bi uredio poslovanje zadruga, povećao njihovu konkurentnost i pristup kreditnim sredstvima, povećao broj zadrugara i omogućio uključivanje u zadrugarstvo i socijalno ugroženih. Dragijana Radonjić – Petrović izražavala
je takođe nezadovoljstvo stanjem u zadrugarstvu i podsećala da se oblast
zadrugarstva trenutno reguliše sa dva zakona–saveznim Zakonom o zadrugama iz 1996. godine i republičkim Zakonom o zadrugama iz 1989. godine,
što dovodi do ,,prekrajanja pravnih normi i neusaglašenosti sa savremenim
društveno-ekonomskim okolnostima’’.
,,Novi zakon daje rešenja za regulisanja društvene svojine zadruga koja
će biti pretvorena u zadružnu svojinu. Time će biti rešen problem slabe
konkurentnosti i kreditne nesposobnosti zadruga. Nacrtom zakona bilo je
predviđeno da je za formiranje zadruge potrebno najmanje 10 zadrugara’’,
ali Dragijana Radonjić – Petrović navodila je da se razmatra i mogućnost
manjeg broja zadrugara koji su potrebni za osnivanje. U Srbiji je tada bilo registrovano oko 2.800 zadruga, od čega su 70 odsto zemljoradničke zadruge,
omladinske zadruge 15 odsto i stambene zadruge sa šest odsto. U zadrugama
danas ima oko 10.000 zaposlenih, dok je u njima oko 100.000 zadrugara...
Srpsko selo danas!
Srpsko selo je napušteno u svakom pogledu: napustili su ga stanovnici, te su ostala sela bivših stanovnika, napustila ga je i nacionalna i državna
politika ... Stoga, obnoviti demografske i agro - ekonomske pretpostavke razvoja srpskih sela najpreči je zadatak države i njene nacionalne, ekonomske
i agrarne politike.
O stanju u srpskom selu danas najbolje govore brojke: u Srbiji ima blizu
4.600 sela, a 86 odsto njih beleži pad broja stanovnika. U njima ima 260.000
momaka samaca i 100.000 devojaka koji su zakoračili u petu deceniju života,
210
a da nisu zasnovali porodice. U Srbiji u 700 sela ima manje od po 100 stanovnika. Njima je potrebna decenija i po da ostanu bez stanovnika! Za dve decenije u Srbiji će nestati ukupno četvrtina sela. Oko 38 odsto seoskih domaćinstava danas je siromašno. U srpskim selima danas ima 50.000 napuštenih
kuća, a u 145.000 njih piše ’’privremeno nenastanjeno’’. U Srbiji svake godine
više umre nego što se rodi oko 35.000 stanovnika. Seljačka penzija u Srbiji je
danas 9.000 dinara. U tome se nalazi i jedan od uzroka zašto je pre nekoliko
godina od 778.000 gazdinstava bilo čak 330.000 registrovanih poljoprivrednika, a u 2011. godini ih je manje od 80.000 sa tendencijom daljeg pada.
U korak sa Evropom!
Prva zadruga u Evropi osnovana je 1844. godine. Osnovali su je tkački
radnici u mesto Rodždelu, pa je po njemu i nazvana – Rodždelska zadruga.
Dve godine kasnije, 1846. godine kao treća po redu zadružna organizacija na
evropskom kontinentu osnovana je zemljoradnička zadruga u Bačkom Petrovcu, u Vojvodini (koja tada nije bila u Srbiji). Naime, na inicijativu Štefana
Homole i 50 drugih osnivača – zemljoradnika iz redova slovačke narodnosti
u ovom mestu, na prostoru ondašnje Austro - Ugarske, kao i godinu dana
pre toga (1845) u Sobotištu – današnja Slovačka, osnovane su zadruge koje
su svoje postojanje i rad zasnivale na novim zadružnim principima – uzajamnosti, dobrovoljnosti, članskim udelima, demokratskom odlučivanju
većine, volonterskoj upravi, zadružnom vaspitanju, političkoj i religioznoj
neutralnosti, solidarnoj odgovornosti, težnji ka novom i progresu. Sa određenim modifikacijama ovi principi i danas važe u zadrugarstvu u svetu, pa
i kod nas u Republici Srbiji. Kada govorimo o međunarodnom povezivanju
zadružnih organizacija i njihovih nacionalnih saveza treba reći da je Međunarodni zadružni savez osnovan 1895. godine u Londonu, koji je postao i
njegovo sedište. Ovu međunarodnu asocijaciju zadrugara osnovalo je 11 država, među kojima je bila i Kraljevina Srbija, a u njenu prvu upravu izabran
je i njen predstavnik Mihailo Avramović. Ova međunarodna zadružna asocijacija neprekidno postoji sve do danas, s tim što sada u svom sastavu ima više
od 200 nacionalnih zadružnih organizacija iz oko 100 zemalja sa svih svetskih
kontinenata, sa više od 800 miliona zadrugara – članova. Prvi kongres Srpskih
zemljoradničkih zadruga održan je u Smederevu (1896), Drugi – u Kragujevcu (1897), Treći – u Jagodini (1898), Četvrti – u Nišu (1899), Peti – u Šapcu
(1900), Šesti – u Čačku (1901), Osmi - u Negotinu (1903), Jedanaesti – u
Pirotu (1906), Petnaesti - u Leskovcu (1910), Šesnaesti – u Kraljevu (1911)...
Po završetku Prvog svetskog rata (1918) i velikog stradanja srpskog stanovništva i celokupne njegove materijalne i duhovne baze i kulture, sa velikim
211
brojem poginulih, ranjenih i unesrećenih ljudi, porodica, pa i čitavih sela i
zaseoka sa ovih prostora, krenulo se sa novim početkom, sa životom i radom
u novoformiranoj državi – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Pored ostalog,
počelo se sa obnovom i zadrugarstva u novoj državi. Opet je formiran i njen
novi Zadružni savez (1919), koji je iste godine ponovo primljen u obnovljenu
Međunarodnu zadružnu organizaciju čiji je i danas član.
I u novoj državi Kraljevini SHS pravilno su bile shvaćene potrebe i značaj
seljaka i zadrugarstva, koji su, pre svega, vezani za poljoprivredu i selo. Opet
su bile osnivane i započinjale rad zemljoradničke i druge zadruge u gotovo
svakom mestu u zemlji. Primera radi, samo u Srbiji na kraju 1920. godine
bilo je 1.459, a na kraju 1939. godine već je postojalo i radilo 3.647 zadruga.
Danas u Srbiji ima oko 2.108 zadruga u oblasti poljoprivrede i zadrugarstva, a od toga se veruje da aktivnih ima tek oko 1.400. U zadrugama danas
ima oko 10.000 zaposlenih, dok je u njima oko 100.000 zadrugara... Greška
države je i što je u vreme tranzicije seljacima, zadrugarima oduzeta i prodata (privatizovana bez njihovog učešća) prehrambena industrija koju su oni
gradili. Pre toga ta industrija bila je skoro 100 odsto oslonjena na zadruge u
obezbeđivanju sirovina. Danas se to radi ili direktno sa seljacima, ili preko
privatnih preduzeća koja ugovaraju proizvodnju sa seljacima, jer imaju mogućnosti kreditiranja, avansiranja, a neretko i kupovine ’’na zeleno’’.
Država ima nepovoljan odnos prema zadrugama, one su na marginama
agrarne politike i umesto da podstiče zadrugarstvo, ona ga sputava. Sputava
ih zbog toga što iz neznanja misli da su one ostaci prethodnog sistema, koje
ne treba podržavati. Skoro da nijedna mera agrarne politike nije sprovođena
preko zadruga.
Nepoštovanje Ustava!
Kada je zadrugarstvo u pitanju u Srbiji se nepoštuje ni Ustav! Ustav jasno
kaže da postoje tri oblika svojine, državna privatna i zadružna! Međutim,
to se ne poštuje jer su se u vremenu tranzicije zadruge pretvarale u preduzeća koja su kasnije privatizovana. Zato se i postavlja pitanje kako je mogla
da se privatizuje zadružna imovina koja je već ima titulara, odnosno bila je
privatna!
Ustav se ne poštuje i po tome jer je zadružna imovina otuđena, pa se
zadrugarima duguje više od 200.000 hektara poljoprivrednog zemljišta i
na hiljade objekata, a sve se nalazi kod bivših kombinata i privatizovanih
preduzeća. Dakle, privatizovano je ono što je već imalo vlasnike. Odnosno
tom imovinom ne raspolažu niti upravljaju zadrugari – pravi vlasnici, već
zaposleni činovnici u zadrugama, koji nisu zadrugari! Za rešavanje problema
212
sela u Srbiji potrebno je hitno doneti zakon o zadrugama (nalazi se u ministarstvu ekonomije), koji će biti usklađen sa promenama u privrednom
sistemu i sa savremenim kretanjima u zadružnom organizovanju u svetu,
kome težimo...
213
214
Aco Popadić
Biotehnološki blickrig1
Bio-technology
Ain’t what’s so bad
Like all technology
It’s in the wrong hands
- Jello Biafra
Prelomni trenutak za budući eksplozivni rast i razvoj biotehnološke industrije desio se 1980. u SAD kada je u slučaju Dajmond protiv Čakrabartija
(Diamond v. Chakrabarty), tesnom većinom (5:4), Vrhovni sud presudio u
korist patentiranja živih organizama (u ovom slučaju to se konkretno odnosilo na genetski modifikovanu bakteriju), pod obrazloženjem da je vlasnik
patenta uveo novi genetski materijal u ćeliju bakterije i na taj način stvorio
nešto što nije proizvod prirode, te je shodno tome podložno patentiranju.
Na temelju te odluke, pet godina kasnije (1985.), Služba za patente i
robne marke SAD (U.S. Patent and Trademark Office, USPTO) odlukom u
slučaju Ex Parte Hibberd otvorila je vrata patentiranju biljaka koje se razmnožavaju polnim putem. To je, dalje, omogućilo da se biljke tretiraju kao
„pronalasci“, farmeri onemoguće da čuvaju i presađuju seme, i spreči slobodno naučno izučavanje bilo koje patentirane vrste.2
Drugim rečima, nakon dvovekovnog odbijanja američkog kongresa da
poklekne pred pritiscima i dozvoli patentiranje osnovnih životnih namirnica,
1.  Ovaj članak je uzorak iz žive građe obimnijeg rada na kome trenutno radim.
A. P.
2.  Pred pometuih sudskih presedana koji su odredili budućnost američke biotehnološke industrije, od posebnog značaja je i Baj-Dolov zakon (Bayh-Dole, 12.
decembar 1980.) koji je omogućio univerzitetima, malim preduzećima i neprofitnim institucijama da ostvare vlasničko pravo nad intelektualnom svojimom
koja je rezultat istraživanja koja su finansirana iz federalnog, državnog budžeta. Prethodno su istaživači na univerzitetima koji koriste sredstva iz federalnih
fondova morali da predaju sve svoje pronalaske vladi SAD.
215
pod izmenjenim istorijskim okolnostima i zahvaljujući uticaju lobiranja
agrohemijskih kompamnija, par sudskih odluka je iz korena promenilo dotašnju praksu i odredilo kurs budućeg razvoja. To se pre svega odnosi na
značajno proširenje obima prava na intelektualnu svojinu, koje je označilo
početak „tihe pljačke“ (Bollier) putem komodifikacije prirode, privatizacije i
monopolizacije obnovljivih resursa koji su se nekada slobodno razmenjivali.
Genetski modifikovani organizmi (GMO) prvi put su se našli u maloprodaji 1994. nakon što je Uprava za hranu i lekove SAD proglasila paradajiz
„Flavr Savr“3 bezbednim za ljudsku upotrebu. Narednih godina, na osnovu
sumnjivih istraživanja i gotovo bez ikakve javne rasprave, upotreba GM useva je proširena po Severnoj Americi do te mere da je danas 86% kukuruza,
88% pamuka, 93% soje koji se uzgajaju u SAD genetski modifikovano, dok tri
agrohemijska giganta – Monsanto, DuPont Pioneer i Syngenta – kontrolišu
53% globalnog tržišta semena, a deset najvećih semenarskih firmi, većinom
iz SAD, zauzimaju 73% tržišta.4
U izveštaju Nacionalnom farmerskom sindikatu SAD iz 1999. godine,
Hafernan (Haffernan) tvdi da su značajni delovi globalnog prehrambenog
lanca pod kontrolom tri korporativna klastera: Cargill/Monsanto, ConAgra,
i Novartis/ADM. Udruživanjem snaga, ove kompanije nadopunjuju jedne
druge i na taj način znato dublje zadiru u globalni poljoprivredni sistem
nego što bi to mogle da učine samostalno. Tako konsolidovani prehrambeni
sistem proteže se od laboratorije do supermarketa: prehrambeni proizvod
prolazi kroz različite faze ali nikada ne menja vlasnika, kao što se ne menja
ni mesto na kom se odlučuje. Sa druge strane, farmer prestaje da bude autonomni subjekt i postaje uzgajivač, neko ko obezbeđuje radnu snagu i često
deo kapitala, ali nikada ne odlučuje o važnim stvarima, ne upravlja, niti je
vlasnik proizvoda koji prolaze kroz sistem. Drugim rečima, stepen kontrole,
moći i uticaja na globalni prehrambeni sistem kojim raspolažu korporativni
klasteri dostigao je nivo bez presedana (Haffernan, Handrickson, i Gronski
1999:3, Patel 2005:430).
GMOnsanto
Ovako dramatično preuređivanje ili, možda je bolje reći, biotehnološka kolonizacija procesa proizvodnje hrane, rezultat je sticaja različitih istorijskih
3.  Usporeno zrenje ove vrste genetski modifikovanog paradajiza (CGN-89564-2),
imalo je za cilj da odloži omekšavanje ploda i time mu produži vek trajanja, uz
istovremeno zadržavanje prirodne boje i arome
4.  Seed giants vs. U.S. Farmers, a report by the Center for food safety & Save our
Seeds, 2013,
216
okolnosti, ali nesumnjivo najistaknutiju ulogu u tom procesu imala je najveća biotehnološko-semenarska kompanija na svetu, Monsanto.
Njenu burnu istoriju, pored izuzetno širokog asortimana ekološki hazardnih proizvoda5, od kojih su neki ekstremno toksični i kao takvi zabranjeni6,
obeležilo je ratno profiterstvo7, izrazito agresivna poslovna politika, predatorski kapitalizam i kartelizacija, genetski inženjering i „biopiratstvo“8.
Iako se polemike o ovoj „kontroverznoj“ kompaniji najčešće tiču genetskog inženjeringa, jedna od ključnih, ako ne i najvažnija, poluga njene
tržišne dominacije je zapravo glifozat, totalni herbicid opšte namene poznatiji po imenu robne marke Roundup, čiji je on aktivni činilac. Patent nad
ovim slučajno otkrivenim molekulom (1973.), omogućio je Monsantu da u
5.  Tokom svoje burne istorije, ova kompanija se bavila proizvodnjom svega od
veštačkih zaslađivača (saharin, aspartam), kofeina, vanilina, sedativa, laksativa,
aspirina, zatim fenola, gume, osnovih industrijskih i neorganskih hemikalija,
sapuna, deterdženta, fosfora, plastike, sintetičke gume, uretanske pene, ultra
čistog silikona, građevinskih materijala, LED dioda, elektronskih kalkulatora,
digitalnih satova, veštačke trave i stiropora, pa do ekstremno toksičnih i danas
zabranjenih polihlorovanih bifenila (PCBs), insekticida DDT i herbicida poput
„narandžastiog agensa”, a za vreme Drugog svetskog rata učestovala je u radu
na izradi atomske bombe.
6.  Jedno od Monsantovih čudesa - ulje koje ne gori, postojano je i ima gotovo
beskrajne mogućnosti industrijske primene - koje se pokazalo kao apsolutna
katastrofa, su plihlorovani bifenili (PCBs). Nekada obilato korišćen za podmazivanje, hidrauliku, kao ulje za sečenje, za nepreopusne obloge, zaptivne smeše itd,
danas se svrstava među najtoksičnije hemikalije na planeti. Kao potentni kancerogeni, PCBs su povezani sa poremećajima reproduktivnog, razvojnog i imunog
sistema. Monsanto je proizvodio PCBs više od 50 godina i njih sada bukvalno
ima u krvi i tkivu ljudi i divljih životinja širom planete – od polarnih medveda
na severnom polu do pingvina na Antrktiku. Danas je zabranjena proizvodnja
PCBs i neki eksperti kažu da ne bi trebao da postoji prihvatljivi nivo PCBs u
životnoj sredini. Više različitih izvora, uključujući Agenciju za zaštitu životne
sredine SAD, potvrđuje postojanje veze između PCBs i raka, kao i mnogih drugih štetnih uticaja na imuni, reproduktivni, nervni i endokrni sistem.
7.  Neki od ključnih trenutaka u razvoju kompanije Monsanto vezani su za Prvi i
Drugi svetski rat, te rat u Vijetnamu.
8.  Ovaj pojam koji je uvela indijska fizičarka, ekofeministkinja i velika borkinja
za prehrambeni i semeni suverenitet, Dr Vandana Šiva, svojom knjigom: „Biopiracy: The Plunder of Nature and Knowledge“, odnosi se na privatizaciju i
ekploataciju biljnih i životinjskih vrsta kao i kulturnog nasleđa industrijski
slabije razvijenih zemalja od strane multinacionalnih kompanija iz industrijski moćnijih zemalja. Te kompanije „otkrićem“, neretko zahvaljujući konsultovanju tradicionalnih narodnih znanja, i patentiranjem određenih genetskih
karakteristika biljaka ili životinja sa teritorije zemalja koje se najčešće nalaze na
globalnom jugu, prisvajaju određene biljne i životinjske vrste i onemogućavanja njihovu dalju slobodnu upotrebu.
217
trenutku velike krize koja je čak pretila bankrotom – zbog rastućeg broja
tužbi i troškova čišćenja životne sredine zagađene raznim izrazito toksičnim
hemikalijama koje su u nju dospele kao gotovi proizvodi ali i kao emisije iz
proizvodnih pogona ove kompanije9 – koliko je to moguće, utiče na kolektivno pamćenje i pomeri fokus javnosti sa svoje katastrofalne reputacije kao
glavnog proizvođača nekih od najtoksičnijih hemikalija na planeti koje su, u
ratnim i mirnodopskim uslovima, imale i imaju užasne posledice po ljude i
životnu sredinu. Zato je za Mosnanto pronalazak glifozata bio pravi „spas sa
neba“. Šta više, za svega par godina Roundup će postati Monsantova „protifna
muzara“ (cash cow).
Takođe, licenciranje GM semena otpornog na Roundup postaje važan
izvor profita ove kompanije. Licencni ugovori o korišćenju Monsantove intelektualne svojine, koji su neretko tajni i izrazito resriktivni, zahtevaju od
proizvođača i prodavaca semena da favorizuju Monsanto u odnosu na konkurentske kompanije.
Kada poljoprivrednik u SAD ili Kanadi kupuje modificiranu RoundUp
Ready soju od Monsanta, od iste korporacije dobije ugovor na potpis. U ugovoru se obavezuje da će sijati sjeme samo jednu sezonu te da će koristiti herbicide
isključivo Monsantove proizvodnje i vlasništva. Također nema garancije rezultata. Monsanto ima pravo tri godine nadgledati polja farmera i za to koristi nenajavljene posjete privatnih detektiva koje unajmljuje, a otvorio je i telefonsku
liniju na koju susjedi mogu tužiti jedni druge ukoliko sumnjaju da se ilegalno
sije GM sjeme od Monsanta. (Šimleša, 2006.)
Dakle, pored policijskog nadzora nad svojim klijentima, podsticanjem
suseda na međusobnu špijunažu i cinkarenje Monsanto remeti međuljudske
odnose lokalnih zajednica i doprinosi razvoju podozrivosti i nepoverenja
među farmerima što utiče na rast otuđenja i socijalnoj atomizaciji. Izloženi ovakvim pritiscima, zastrašeni i nepoverljivi, neki farmeri radije biraju da svoje mišljenje zadrže za sebe pa tamo gde je do juče postojao zdrav
komšijski odnos sada je u većoj meri prisutna poslovna suzdržanost.
9. Pre nego što je javnost uopšte imala priliku da se u potpunosti upozna sa
razmerama katastrofalnih posledica nekontrolisane upotrebe pesticida, jedna
žena, morska biologičarka Rejčl Karson (Rachel Carson), još 1950-ih godina je
povela bitku protiv Monsanta i drugih hemijskih kompanija. Monsanto i društvo su svim silama nastojali da spreče objavljivanje njene knjige „Tiho proleće“
(Silent Spring), strahujući od negativne reakcije javnosti. Međutim, knjiga kojoj
se pripisuju zasluge za nastanak savremenog pokreta za zaštitu životne sredine,
izašla je iz štampe 27. septembra 1962. Deset godina kasnije, delimično zahvaljujući uticaju „Tihog proleća“, u SAD je zabranjena upotreba insekticida DDT.
218
Sa razvojem biljaka koje su otporne na razorno dejstvo glifozata (tzv.
„Roundup ready“ tehnologija), otvorene su nove mogućnosti i shodno tome
Monsanto menja svoju strategiju i ulaže ogroman novac u preuzimanje nezavisnih semenara koji su ujedno i glavni kupci Monsantovih sorti. Sa druge
strane, mnogi nezavisni proizvođači su dovedeni do bankrota i na taj način
„izbačeni iz igre“.
U strahu da ne ostanu kratkih rukava, konkurentske kompanije (DuPont, Dow, Syngenta i dr.) svim silama su nastojale da sačuvaju svoju poziciju
i, po ugledu na Monsanto, krenule su u opšti grabež semenarskih preduzeća.
Sve to dešava od sredine 1990-ih, u kontekstu okončanja Urugvajske runde multilateralnih pregovora o trgovini u okviru Generalnog sporazuma o
carinama i trgovini (GATT), usvajanja Sporazuma o trgovinskim aspektima
prava intelektualne svojine (TRIPS) i osnivanja Svetske trgovinske organizacije (WTO). Drugim rečima, u jeku pojačanih aktivnosti u pravcu globalne integracije kapitalističkih privreda, shodno interesima transnacionalnih
korporacija, dolazi do stvaranja institucionalnog okvira koji je „inherentno
protivan radničkim pravima, zaštiti prirode i zdravlja ljudi“ (Šimleša 2006).
Od sredine 1990-ih broj nezavisnih semenara u SAD je od nekadašnjih
cca 300 spao na manje od 100, dok tržištem dominira „velika četvorka“:
Monsanto, DuPont, Syngenta i Dow. Smatra se da tržište nije kompetitivno onda kada određene firme kontrolišu 40% tržišta (Howard 2009)10, a ove
kompanije kontrolišu 80% američkog tržišta kukuruza i 70% tržišta soje.11
Zato ni ne čudi stalni rast cena koji je karakterističan za ova tržišta, iako bi
zbog masovne upotrebe nove tehnologje trend trebalo da bude suprotan. Naime, na kompetitivnim tržištima na kojima se brzo uvode, usvajaju i široko
primenjuju nove tehnologije, obično dolazi do drastičnog pada cena. Međutim, u periodu od 2000. do 2010. tokom kojeg je tržištem zagospodarila GM
soja, cena semena je porasla za 230% (Benbrook 2009).12
„Sudeći po Službi za ekonomsko istraživanje ministarstva za poljoprivredu SAD, prosečna cena soje i kukuruza po jutru porasla je za 325%, odnosno
259%, između 1995. i 2011. Ovo je od prilike vremenski period kada je površina u jutrima pod GM sojom porasla sa manje od 20% na više od 80-90%.“13
10.  Howard, Philip (2009), „Visualizing Consolidation in the Global Seed Industry: 1996–2008.“, Sustainability 2009, 1(4), st. 1266-1287.
11.  Sara Shafer. „Behind the Seed Scene.“ AgWeb. 28 jul, 2012.
12.  Benbrook, Charles (2009) „The Magnitude and Impacts of the Biotech and
Organic Seed Price Premium.“ Decembar 2009.
13.  Ken Roseboro, „The GMO Seed Cartel“, The Organic & Non-GMO Report,
1. Februar 2013.
219
To, drugim rečima, znači da je Monsantov agresivni poslovni model postao opšteprihvaćen i da je potpuno preustrojena dotadašnja industrija proizvodnje i prometa semena. Za manje od deset godina Monsanto je postao
najveća semenarska kompanija na svetu koja kontroliše tržišta kukuruza,
soje, pamuka i povrtarskog semena. Pored toga, Monsanto licencira svoje
genetski modifikovane sorte drugim kompanijama. Kada se pogleda ukupni
efekat njihovog poslovanja, ispada da se u SAD godišnje zasadi više od 80%
kukuruza i više od 90% soje čiji patent je u vlasništvu kompanije Monsanto
(Hubbard 2009).14
One kompanije koje su opstale, ili se još uvek bore da opstanu, prinuđene su na takmičenje sa dobavljačem od kog zavise, što im sužava, ako ne i poništava, mogućnost izbora. Povrh toga, cene GM semena rastu brže od cena
gotovog proizvoda, pa farmeri uprkos poskupljenju žitarica beleže gubitke.
Seme neokolonijalizma
Čuvanje semena za novu setvu praksa je na kojoj počiva poljoprivreda koja je
pre 11.000 godina opredelila dalji razvoj čovečanstva, no ne nužno i nabolje.
Danas, zahvaljujući genetskom inženjeringu industrija svim silama nastoji da
prekine tu praksu i da, pozivajući se na tzv. pravo intelektualne svojine, uzapti
rezervoar kulturnog nasleđa čovečanstva i ostvari potpunu dominaciju.
To, sa druge strane, ili, možda zapravo na prvom mestu, ima i značajne
političke implikacije jer je kontrola nad proizvodnjom i prometom prehrambenih proizvoda moćan politčki instrument.
Dakle, farmeri i seljaci gube pravo da samostalno uzgajaju svoje useve,
da se neposredno staraju o elementarnoj prehrambenoj sigurnosti svojih porodica i zajednica, dok istovremeno bivaju primorani na rastuću i sve skuplju
kupovinu agrohemijskih inputa koje proizvode kompanije poput Monsanta.
To znači da je u svim fazama proizvodnje uzgoj GMO useva skuplji i da
favorizuje agrobiznis koji operiše sa velikim ekonomijama obima. Za male
poljoprivrednike, posebno one sa globalnog juga, dodatni troškovi često
mogu da znače put u smrt, bukvalno.
Uopšte, problemi sa kojima se suočavaju poljoprivrednici na tržištu
kojim dominiraju agrobiotehnološke multinacionalne kompanije daleko se
drastičnije ispoljavaju u tzv. zemljama u razvoju. Primera radi, procenjuje se
da je 270.000 malih poljoprivrednika sa Filipina u nemilosti dobavljača koji
je najčešće istovremeno i zajmodavac koji zajmove uslovljava obavezivanjem
14.  Hubbard, Kristina (2009), Farmer to Farmer Campaign on Genetic Engineering. „Out of Hand: Farmers Face the Consequences of a Consolidated Seed
Industry.“ Decembar 2009.
220
farmera da će uzgajati GM kukuruz, tj. da će od njega kupovati seme. Cena
kukuruznog semena je od uvođenja GM tehnologije u poljoprivrednu proizvodnju Filipina porasla za 282%, što čini 18-21% ukupnog troška proizvodnje filipinskog poljoprivrednika.15
Poznat je slučaj Indije gde je neverovatan broj poljoprivrednika izvršio
samoubistvo. Prema podacima indijskog Nacionalnog zavoda za evidenciju krivičnih dela iz 2009, od 1995. taj broj je veći od 250.000!16 Mereno od
1998, to je oko jednog samoubistva na svakih pola sata! U 2011-12. bujica
samoubistava je bila posebno izražena među uzgajivačima Bt pamuka.17 Taj
skokoviti rast broja onih koji su digli ruku na sebe pripisuje se prelasku sa autohtonih poljoprivrednih kultura na patentirano, skupo GMO seme kojem je
onemogućen normalni reproduktivni ciklus, i zbog kog su poljoprivrednici
gurnuti u dužničku klopku koja svaku setvu pretvara u ruski rulet. U zemlji
u kojoj oko 95% semena pamuka kontroliše Monsanto, ukoliko vremenske
prilike ispolje neki od ekstrema, što sa rastućim klimatskim promenama postaje pravilo, i ako zbog tog ili nekog drugog razloga žetva podbaci ili potpuno propadne, vraćanje dugova za preskoupo GM seme i pesticide18 postaje
„nemoguća misija“. U tom slučaju seljacima ne preostaje puno izbora. Mnogi
od njih sebi presuđuju, gorke li ironije, ispijanjem pesticida.
Vezu između katastrofalnog stanja u kom se nalaze indijski uzgajivači pamuka koji su sa konvencionalnog prešli na Monsantov Bt pamuk, potvrđuje
i prošlogodišnje „curenje“ u javnost dokumenta indijskog ministarstva poljoprivrede u kome se skreće pažnja državama koje uzgajaju pamuk da su „uzgajivači pamuka u dubokoj krizi od kako su prešli na Bt pamuk“. Sa tom sumornom situacijom upoznala se i grupa od 31 poslanika indijskog parlamenta koji
su se u avgustu 2012. sreli sa stotinama udovica uzgajivača genetski modifikovanog pamuka. Između ostalog, oni su posetili i selo koje je Monsanto promovisao kao „selo za ugled“, i otkrili da su tamošnji poljoprivrednici zapravo
15.  Ken Roseboro, The GMO Seed Cartel http://www.non-gmoreport.com/articles/february2013/the-gmo-seed-cartel.php 1. februar 2013.
16. Every 12 hours, one farmer commits suicide in India, http://www.indiatribune.com/index.php?option=com_content&view=article&id=5389:every-12-hours-one-farmer-commits-suicide-in-india&catid=106:magazine
17.  Ministry blames Bt cotton for farmer suicides http://www.hindustantimes.
com/News-Feed/Business/Ministry-blames-Bt-cotton-for-farmer-suicides/
Article1-830798.aspx 26. mart 2012.
18.  Sudeći po New York Timesu, u Indiji seme može da košta između 700 do
2,000 rupija ($38) po vreći ili tri do osam puta više od koncencionalnog semena, Vivekananda Nemana. „In India, GM Crops Come at a High Price.“ New
York Times. 16 oktobar 2012.
221
želeli da se ratosiljaju Bt pamuka i zabrane njegovu dalju upotrebu. Ubrzo
nakon njihovog podnošenja izveštaja i traženja hitne zabrane svih daljih testova GMO useva, ekspertski panel naučnika na zahtev vrhovnog suda Indije
preporučio je uvođenje desetogodišnjeg moratorijuma na GMO useve.19
Evolucija protiv Monsanta
Roundup tehnologija trebalo da omogući povećanje prinosa, obradu daleko
veće površine zemlje i to uz znatno manje angažovanje radne snage i manju
potrošnju goriva i agrohemijskih preparata. Sudeći po podacima USDA20,
čini se da su Roundup Ready usevi ispunili tu misiju s obzirom na njihovu
današnju sveprisutnost na američkim oranicama. Međutim, iako se obično kaže da dominacija Roundup tehnologije svedoči o njenoj popularnosti
kod severnoameričkih farmera, to ipak nije cela priča. Naime, pored krajnje
problematičnog načina na koji su se farmeri obavezali na upotrebu useva
otpornih na Roundup i odgovarajućeg herbicida, intenzivna poljoprivredna
proizvodnja, drastično širenje monokulturnih površina i kontinuirano rastuće21 zalivanje biljaka jednim te istim koktelom hemikalija – tj. stvaranjem
19.  Reaping gold through cotton, and newsprint, P Sainath, http://aamjanata.
com/reaping-gold-through-cotton-and-newsprint/ Genetically Modified truths and an Outstanding Quest, Vidyut, AamJanata, 20. avgust 2012. http://aamjanata.com/genetically-modified-truths-and-an-outstanding-quest/, Genetically modified foods capped for 10 years by Supreme Court panel, Dinesh C
Sharma, Daily Mail, 18. oktobar 2012. http://www.dailymail.co.uk/indiahome/
indianews/article-2219831/Genetically-modified-foods-capped-10-years-Supreme-Court-panel.html?ito=feeds-newsxml, Interim Report of the Technical
Expert Committee http://indiagminfo.org/wp-content/uploads/2012/10/SCTEC-interim-report-oct17th-2012-GMO-PIL.pdf
20.  Adoption of Genetically Engineered Crops in the U.S. http://www.ers.usda.
gov/data-products/adoption-of-genetically-engineered-crops-in-the-us.aspx
21.  Čarls Benbruk (Charles M Benbrook) iz SAD, koji je izučavao vezu između
upotrebe GM useva i pesticida i njihov uticaj na upotrebu pesticida po hektaru,
tj. na ukupnu upotrebu pesticida, odnosno na rapidno širenje korova otpornog
na glifozat, u periodu od 1996. do 2011. u SAD, ustanovio je da je upotreba tehnologije useva otpornih na herbicide dovela do upotrebe dodatnih 239 miliona
kilograma herbicida, dok su Bt usevi smanjili njihovu primenu pesticida za 56
miliona kilograma. Svekupno, upotreba pesticida je porasla za oko 183 miliona
kilograma, ili za oko 7%.
Istraživanje je zasnovano na kvantifikaciji uticaja, po usevu i godini, šest glavnih transgenih vrsta za kontrolu štetočina na upotrebu pesticida u SAD tokom
16-godišnjeg perioda: kukuruz, soja, i pamuk otporni na herbicid; Bacillus
thuringiensis (Bt) kukuruz koji za metu ima evropsku glistoliku vrtušicu; Bt
kukuruz za kukuruznu zlaticu; i Bt kukuruz za moljce i leptire.
Benbrook, M Charles (2012), Impacts of genetically engineered crops on
222
relativno stabilnih, predvidivih uslova – dovela je do adaptacije i mutacije
trava i nastanka tzv. „super korova“ koji su otporni na Roundup. Zbog njihove nesavladivosti, farmeri su u nekim delovima SAD bili primorani da zasuču rukave i rukama čupaju ove biljke što s obzirom na površinu prosečnog
poljoprivrednog gazdinstva u SAD, drugim rečima, znači i da je osporen i
argument manje upotrebe radne snage. Zbog svega toga nedavno je trgovinski žurnal industrijske poljoprivrede „Delta Farm Press“ objavio: „Dani
jednostavne kontrole korova su gotovi“.22
Ustvari, samo dve godine nakon komercijalizacije GM biljaka, 1996. u
Australiji je detektovan prvi slučaj „super korova“ koji je otporan na „bukvalno idealni“ glifozat, kakvim su ga predstavljali neki eksperti.23 Do danas je
zabeleženo 397 jedinstvenih slučajeva trava koje su otporne na herbicide, od
čega 217 različitih vrsta.24
Pored „super korova“, pojavili su se i „super insekti“. Prošle godine Agencija za zaštitu životne sredine SAD (EPA) je izrazila „rast zabrinutosti zbog
sve veće količine dokaza da se razvija otpornost insekata u kukuruznom pojasu“25, gde se uglavnom uzgaja Monsantov kukuruz.
Suočena sa ovim problemom i efektima rastućih klimatskih promena,
industrija poje staru pesmu26: obećava useve koji su, pored ostalog, otporni
na sušu, efikasnije koriste azotna đubrina i koji su, zahvaljujući kompleksnim
pesticide use in the U.S. -- the first sixteen years, Environmental Sciences Europe 2012, 24:24 doi:10.1186/2190-4715-24-24, elektronska verzija je dostupna
na sledećoj adresi: http://www.enveurope.com/content/24/1/24
22.  Tom Philpott, Mother Jones, „Dow and Monsanto Team Up on the Mother
of All Herbicide Marketing Plans“, http://www.motherjones.com/tom-philpott/2012/01/dows-new-gmo-seed-puts-us-agriculture-crossroads i „Delta Farm
Press“, http://deltafarmpress.com/soybeans/days-easy-weed-control-are-over
23.  Stephen O Duke and Stephen B. Powles (2008) Glyphosate: a once-in-a-century
herbicide: Mini-review. Pest Management Science Pest Manag Sci 64:319–325
24.  International Survey of Herbicide Resistant Weeds http://www.weedscience.
org/summary/home.aspx
25.  ‘Mounting Evidence’ of Bug-Resistant Corn Seen by EPA, http://www.bloomberg.com/news/2012-09-04/-mounting-evidence-of-bug-resistant-corn-seenby-epa.html, stranica posećena 25. novembra 2012.
26.  „U čuvenom saopštenju za štampu iz 2008, kompanija [Monsanto] je objavila
da će „udvostručiti rod u svoja tri osnovna useva: pšenice, soje i pamuka do
2030, u poređenju sa početnom 2000. godinom“, koristeći patentirano seme koje
će simultano „smanjiti za jednu trećinu količinu ključnih resursa koji su neophodni za uzgajanje useva“. U centar ovih nastojanja postavila je kompleksne
karakteristike poput tolerancije na sušu, obećavajući manju upotrebu energije, đubriva i vode po jedinici proizvoda.“ Tom Philpott, Mother Jones, „USDA
Greenlights Monsanto’s Utterly Useless New GMO Corn“, http://www.motherjones.com/tom-philpott/2012/01/monsanto-gmo-drought-tolerant-corn
223
karakteristikama, otporni na dva herbicida – Roundup i 2,4-D. Naime, kompanija Dow je razvila sortu kukuruza koja je otporna na njen herbicid 2,4-D,
sa namerom da odgovori na problem rastuće otpornosti korova na Roundup.
Razmenom licenci sa Monsantom, oni planiraju da zajedničkim snagama
razviju nove sorte GM useva koji će biti otporni na oba herbicida. Karakteristike 2,4-D će biti „složene“ sa karakteristikama Monsantovog Roundupa da
bi se „stvorili komercijalni hibridi sa višestrukom tolerancijom na herbidice“.
To, drugim rečima, znači da će u slučaju dobijanja dozvole, šačica velikih
agrobiznis kompanija biti u prilici da nastavi i čak poveća prodaju svojih
otrova i produži uzaludni i pogubni rat protiv evolucije, sa svim pratećim
posledicama po životnu sredinu i ljude27.
A dosadašnja praksa i naučna istraživanja – barem ona koja nisu naručena
i sponzorisana od strane multinacionalnih kompanija – ne daju za pravo ovakvim nastojanjima biotehnoloških „krstaša“. Tako je, na primer, grupa istraživača na čelu sa Davidom A. Mortensenom sa Državnog univerziteta Pensilvanije, utvrdila da otpornost na dva ili više herbicida nije nikakva retkost:
globalno, ne manje od 38 vrsta u 12 porodica pokazuju otpornost na dve ili
više vrsta herbicida, „od kojih se 44% pojavilo od 2005.“. Oni dodaju da je na
milionima jutara obradivih površina na srednjem zapadu i jugu SAD, mnogim
korovima potrebno da razviju otpornost samo na jedan herbicid, zato što su
već otporni na Roundup. Tako da će, u suštini, primenom 2,4-D na biljke koje
su već otporne na Roundup farmeri vršiti „prirodnu“ selekciju onih trava koje
su otporne na oba herbicida.28 Drugim rečima, sa evolucijom nema šale.
Eventualno izdavanje dozvole za upotrebu novih GM vrsta kukuruza i
soje koji su otporni na 2,4-D, iliti 2,4-dihlorofenoksiacetičnu kiselinu, poznatu po tome što je bila jedan od glavnih sastojaka po zlu poznatog narandžastog agensa29, defolijanta i herbicida koji je koristila vojska SAD tokom
27.  Primera radi, Monsantov Roundup i Syngentin atrazin su dospeli u podzemne vode, vidi Ken Cook „Government tests find Roundup widespread in
water and air“ http://www.ewg.org/news/news-releases/2011/09/01/government-tests-find-roundup-widespread-water-air i Thom Philpott „Is the Corn
Lobby Poisoning Its Own Well?“ http://www.motherjones.com/tom-philpott/2011/11/corn-lobby-atrazine-cancer
28. Navigating a Critical Juncture for Sustainable Weed Management, David
A. Mortensen, J. Franklin Egan, Bruce D. Maxwell, Matthew R. Ryan, Richard G. Smith, BioScience, Vol. 62, No. 1 (January 2012), pp. 75-84, Published by: University of California Press, http://www.jstor.org/stable/10.1525/
bio.2012.62.1.12
29. Eng. Agent Orange. Između 1962. i 1971, za vreme rata u Vijetnamu, na teritoriji površine cca 16.000 km2, vojska SAD je sprovela sistematsko zaprašivanje
iz vazduha narandžastim agensom. Više od 70 miliona litara ovog toksičnog
224
rata u Vijetnamu, moglo bi da poveća upotrebu herbicida za cca dodatnih
50% (Benbrook 2012).30 A to znači prosipanje još više otrova u životnu
sredinu i dodatna finansijska opterećenja za farmere.
Povrh svega, novi naučni rad istaživača sa univerziteta u Viskonsinu koji
je finansiralo ministarstvo poljoprivrede SAD, opovrglo je i argument da GM
usevi bolje rađaju. Istraživači su bili „iznenađeni jer nisu ustanovili snažne
pozitivne efekte transgenih useva“.31
Proces genetskog inženjeringa nikada nije definitivno i nedvosmisleno potvrđen kao potpuno bezbedan po zdravlje ljudi i drugih živih bića. Šta više, u
porastu je broj studija koje dokazuju upravo suprotno, dok pun raspon dugoročnih posledica biokontaminacije GM usevima još uvek je nepoznat, premda
su pojava tzv. „super korova“ i „super insekata“, gubitak biodiverziteta, opadanje kvaliteta zemljišta i dezertifikacija, iscrpljivanje vodnih resursa (dvojako:
kontaminacijom i preteranom eksploatacijom), kao i novi dokazi štetnih i opasnih uticaja herbicida i pesticida, poprilično su instruktivni i zabrinjavajući.
defolijanta je bačeno na Vijetnam sa namerom da se uništi vegetacija oko vojnih baza i istera na čistinu Vijet Kong. Prema izveštaju američkog senata, SAD
su bacile na Južni Vijetnam 2,72 kg toksičnih materija po glavi stanovnika,
uključujući žene i decu. Procenjuje se da je 4,8 miliona ljudi izloženo uticaju
narandžasog agensa, a kongenitalne marformacije i rastući dokazi o genotoksičnosti narandžastog agensa, odnosno dioksina, problemi su sa kojima se i
danas suočava vijetnamsko društvo. Narandžasti agens se pravi od smeše dva
herbicida, 2,4-D i 2,4,5-T, Prilikom proizvodnje, kao nusprodukt oslobađa se
dioksin (ima ga pretežno u 2,4,5-T). Dioksin je izrazito toksični kancerogen,
jedna je od najopasnijih hemikalija. Monsanto je bio jedan od glavnih dobavljača koji su snabdevali američku vladu sa narandžastim agensom tokom
vijetnamskog rata. Monsantova verzija narandžastog agnensa je imala veći procenat dioksina od onog kojeg su pravile konkurentske kompanije. Monsanto,
a coroprate profile, Food & Water Watch 2013 www.foodandwaterwatch.org,
Dark History of the Evil Monsanto Corporation http://bestmeal.info/monsanto/
company-history.shtml
30.  U par godina ranije objavljenoj studiji (2006, Sears, Walker, van der Jagt i
Claman) navodi se da medicinska literatura nije jednoglasna po pitanju štetnog uticaja herbicida. Međutim, „bilans epidemiološkog istraživanja sugeriše
da 2,4-D može biti uverljivo povezan sa kancerima, neurološkim oštećenjima i
reproduktivnim problemima. Do njih može doći od samog 2,4-D, od produkata razgradnje ili od dioksinske kontaminacije, ili od kombinacije hemikalija.“
Pesticide assessment: Protecting public health on the home turf, Meg Sears, C
Robin Walker, Richard HC van der Jagt, Paul Claman, Paediatr Child Health.
2006 April; 11(4): 229–234.
31.  Commercialized transgenic traits, maize productivity and yield risk, Nature America, Inc. https://www.motherjones.com/files/maize_prod_nat-biotech_2013.pdf
225
Pritisci na farmere i preduzetnička nauka
Sa širenjem zasada pod GM usevima, raste i broj slučajeva kontaminacije konvencionalno i organski uzgojenih vrsta. Biotehnološki giganti, poput
Monsanta, koriste takve situacije i vrše strahovit pritisak na farmere čiji usevi
su kontaminirani. Već 2003, kompanija Monsanto je imala posebno odeljenje
za gonjenje farmera koji su navodno povredili njene patente, u kom je radilo
75 ljudi i koje je raspolagalo budžetom od 10 miliona dolara. Do decembra
2012, Monsanto je podneo 142 tužbe zbog navodne povrede patenta, koje
se odnose na 410 farmera i 56 malih poljoprivrednih preduzeća u 27 država
SAD. Prema raspoloživim podacima, na osnovu 72 zabeležene presude – jer
postoji na hiljade slučajeva koji su rešeni izvan suda, Monsantu je dodeljeno
ukupno 23.675.820,99 dolara na ime odštete. Namirisavši novac, za njihovim
stopama su krenule i druge agrohemijske kompanije, što je trend koji sve više
dolazi do izražaja sa zastarevanjem Monsantovih patenata. Tako, na primer,
DuPont je 2012. angažovao najmanje 45 istražitelja koji su kontrolisali evidenciju kanadskih farmera i uzimali uzorke sa njihovih njiva, a 2013. proširili
su ove aktivnosti i na SAD gde su do sada unajmili oko 35 istražitelja, od kojih
su mnogi bivši policajci.32
Jedna od posledica ovakvog „poslovnog ambijenta“ je odustajanje farmera da uzgajaju one vrste koje su potencijalno rizične, odnosno koje bi sticajem nepredviđenih okolnosti mogle da ih dovedu u nezgodnu situaciju – da
budu tuženi za nešto što nisu uradili a da pri tom važeći zakoni i sudska
praksa idu na ruku strani koja ih tuži, te da u slučaju da budu proglašeni krivim mogu da ostanu ne samo bez čitave letine33, već mogu da izgube čitavo
32.  Seed Giants vs. US farmers, strana 6
33.  Kao na primer u slučaju Persija Šmajsera (Percy Schmeiser) kojem je sud naredio da preda Monsantu svo preostalo seme požnjeveno one godine (1997.)
kada je na njegovo polje slučajno dospela Monsantova Roundup Ready uljana
repica, kao i seme iz naredne 1998. godine kada je Monsanto podneo tužbu
za povredu patenta. Na temelju istrage svojih detektiva, Monsanto je 1998.
ustanovio da se na Šmajserovim oranicama nalazi GM Roundup Ready uljana
repica. Predstavnici ove kompanije su zatražili od Šmajsera da potpiše licencni
ugovor i plati odgovarajuću nadoknadu, što je Šmajser odbio da uradi tvrdeći da je GM seme slučajno, protiv njegove volje, dospelo na njegovu njivu i
kontaminiralo mu useve, te da je seme požnjeveno na njegovoj njivi njegovo
vlasništvo i da shodno tome ima pravo da sa njim radi šta god hoće. Posle šestogodišnjeg procesa koji je privukao pažnju svetske javnosti, Šmajser je odneo
delimičnu pobedu. Premda odluka suda bila 5:4 u korist Monsanta, Šmajser
je oslobođen plaćanja bilo kakvih nadoknada Monsantu pošto zahvaljujući
prisustvu Monsantovih gena u njegovoj uljanoj repici nije ostvario nikakvu
korist – u pitanju je bilo eksperimentalno polje na kojem je Šmajser razvijao
sopstvenu sortu uljane repice.
226
imanje (zbog nemogućnosti plaćanja sudskih troškova i otplaćivanja dugova). To, drugim rečima, znači da se farmeri povlače pred naletom ekspanzivne agroindustrije koja favorizuje GM useve, verovatno u nadi da će moći
da pronađu sigurnu nišu u kojoj će moći manje-više bezbedno da nastave sa
proizvodnjom. To je, najčešće, samo pusti san.
Skupe propagandne kampanje34 multinacionalnih kompanija takođe su
jedan od vidova pritiska na tzv. javno mnenje. One često imaju za cilj povezivanje GM useva sa nesrazmernim rastom broja ljudi i količine proizvedene
hrane (tzv. maltuzijanska sablast), a preteća glad se koristi kao vid zastrašivanja koji ima dvojaki efekat: s jedne strane strah blokira svaku javnu debatu
i nalaže hitna rešenja koja će omogućiti miran san i održavanje status quoa,
dok, sa druge strane, nudi sebe kao rešenje. A to rešenje je tzv. druga zelena
revolucija. Umesto radikalnog preispitivanja uzroka koji su doveli do stvaranja i reprodukcije problema koji se vezuju uz prvu zelenu revoluciju, agrobiznis nam nudi na prodaju novi „tehno fiks“ koji bi trebalo da sanira simptome problema koje je sam sam stvorio, bez tretiranja uzroka. Šta više, razni
zabrinjavajući trendovi poput prenaseljenosti, klimatskih promena, raznih
vidova zagađenja, ograničenosti obradivih površina i drugih resursa poput
vode, nafte itd. doživljavaju se kao podsticajne krizne situacije koje pružaju
priliku za ostvarivanje ekstra profita. Da bi se rastuće stanovništvo prehranilo, kažu pobornci druge zelene revolucije, neophodno je obezbediti jeftinu
hranu (sumnjivog kvaliteta) i, samim tim, omogućiti nesmetani „napredak“,
odnosno beskrajno trajanje ciklus proširene reprodukcije kapitalističke privrede. Svako ko se uprkos „očiglednoj“ koristi od ponuđenih tehnoloških
rešenja usprotivi i zahteva kritičko razmatranje problema, ta/j se brže bolje
etiketira kao tehnofob koji koči napredak.
Pored toga što tvrde da ne postoje „naučni dokazi“ za negativne posledice biotehnoloških eksperimenata, industrija i njeni punditi rutinski proglašavaju kritičare i protivnike zluopotrebe nauke i biotehnologije za „teoretičare zavere“ čije mišljenje počiva na „neznanju“ i proističe iz „emocija
34.  Kompanija Monsanto je nedavno potrošila 4,2 miliona dolara u nastojanju
da spreči usvajanje zakona (Predlog 37) kojim bi se kalifornijski proizvođači obavezali da na svojim prehrambenim proizvodima navedu odrovarajuće
informacije o eventualnom sadružaju genetski modifikovanih sastojaka. Zahvaljujući ovoj piar ofanzivi, u kojoj su učestvovale i druge multinacionalne
kompanije, predlog zakona nije usvojen. U veoma kratkom roku, zahvaljujući uticaju masovnih medija, raspoloženje javnosti koje je pre početka kampanje iskazivalo preovlađujuću podršku predloženom zakonu, okrenulo se u
korist industrije.
227
zasnovanih na zabludama“35, koje se kao takvo izjednačava sa „ekološkom
tehnofobijom“ i „voodoo teorijama“ (Šimleša, 2006.).
Međutim, dokaza ima. Šta više, sve je više dokaznog materijala koji razvejava zablude i laži agrohemijskog, biotehnološkog i farmaceutskog biznisa. Tako je, na primer, u nameri da te dokaze učini vidljivim, „široka
nacionalna mreža organizacija, naučnika, poljoprivrednih sindikata, potrošačkih grupa i pojedinaca“ okupljenih u Koaliciji za Indiju bez GMO,
objavila „ilustrativnu“ kompilaciju naučnih radova36 u nadi da će nakon
toga „prestati zaglupljivanje javnosti od strane zagovarača“ transgenih useva/hrane. Ironično je, primećuju u Koaliciji, da naučnike koji promovišu
GMO u Indiji ni ne zanima da pogledaju takva istraživanja već, šta više,
namerno izbegavaju da vode raspravu na naučnoj osnovi. Za te indijske
„naučnike“, kao da je sama naučno-istraživačka praksa podređena kastinskom sistemu, a istraživanja koja ne idu u prilog industriji automatski dobijaju status parija.
U SAD, gde korpoacije kontrolišu rad visokoškolskih institucija, problem neretko predstavlja sama „naučna osnova“ istraživanja. Prema podacima jednog od istraživanja koje je sprovela NVO „Food and Water Watch“,
skoro četvrtina sredstava namenjenih za istraživanja na državnim (landgrant) univerzitetima dolazi od korporacija, a svega 15% od ministarstva
za poljoprivredu. Zato ni ne čudi što su često rezultati istraživanja koja se
obavaljaju u takvim okolnostima, u najmanju ruku, sumnjivi. Istraživači
su izloženi pristisku u svim fazama rada, bilo da se radi o preliminarnom
razmatranju mogućih istraživačkih projekata – na koje mogu da utiču predrasude i interesi (novac, karijera, prestiž) samih istraživača i njihovih mentora, bilo tokom osmišljavanja istraživačkog plana – kada naučnici njegovu
relevantnost utvrđuju na osnovu toga da li će iznete ideje „privući pažnju
trgovinskih udruženja, privatne industrije, donatora, itd.“, ili, pak, prilikom
same konceptualizacije – kada se primarna pažnja poklanja određenim
pitanjima koja naručilac ili sponzor istraživanja smatra važnim, što najverovatnije znači da će sva ostala pitanja biti zanemarena.
A kada je američka farmaceutska industrija u pitanju, koja takođe potpada pod delokrug biotehnoloških korporacija, prefinjene metode „friziranja“
35.  „Mounting scientific evidence on adverse impacts GM crops/foods: Govt and
Proponents should stop fooling public about transgenics“, http://indiagminfo.
org/?p=551
36.  Pun naziv ove kompilacije je: „Štetni uticaji transgenih useva/hrane: Kompilacija naučnih referenci i apstrakta“. Knjiga je dostupna online na adresi
http://indiagminfo.org/?attachment_id=550
228
naučnih istraživanja i eksploatacije njihovih lažnih rezultata postali su
relativno uobičajena pojava.37
Kada je u pitanju uticaj multinacionalnih kompanija na obrazovne institucije u SAD, kao i stepen unutrašnje transformacije visokoškolskih institucija u skladu sa interesima krupnog kapitala, na temelju sveopšte ideološke hegemonije neoliberanog kapitalizma, ilustrativan je sveži primer
Univerziteta Kalifornije. Naime, u tekućem sporu između Hju Vernon Baumana (Hugh Vernon Bowman), 75-godišnjeg farmera iz južne Indijane, i
kompanije Monsanto, koja ga je optužila za krađu intelektualne svojine1,
Univerzitet Kalifornije (UK), zajedno sa univerzitetima iz Ajove, Ilinoisa,
Floride i Nebraske, stao je na stranu poznate multinacionalne kompanije.
Kada se zna da ulog u ovom sporu nije ništa manji od mogućnosti posedovanja potpune vlasničke kontrole nad reproduktivnom moći genetski
modifikovanih organizama, da spor razmatra Vrhovni sud SAD čija će presuda označiti presedan za sve buduće slučajeve istog karaktera, da će zbog
prirode problema presuda uticati na budući razvoj softvera, medicinskih
istraživanja i uopšte svega što ima veze sa tzv. intelektualnom svojinom,
37.  Takvi istraživački modeli samo pojačavaju postojeće predrasude, te je stoga
veća verovatnoća da će im rezultati biti netačni. Prilikom takvih istraživanja
izolovano se posmatraju pojedine karakteristike na osnovu kojih se izvode
opšti zaključci tendenciozne prirode. Zatim, pritisak koji trpe istraživači utiče na rezultate njihovog rada: oni moraju da pokažu da novac akcionara ili
poreskih obveznika koji finansiraju njihov rad nije „uludo bačen“. A to pored
direktnog uticaja na motivaciju istraživača, utiče i na favorizovanje pozitivnih
rezultata za koje, generalno gledano, postoji veća verovatnoća da će biti prezentovani na naučnim skupovima ili objavljeni u nekom naučnom časopisu.
Dalje, glavne nagrade se bukvalno nikada ne dodeljuju za negativne rezultate
istraživanja, čak i onda kada oni opovrgavaju prethodno objavljene pozitivne
rezultate (Gunderman navodi primer Egaza Moniza koji je Nobelovu nagradu
za madicinu dobio zahvaljujući razvoju određene metode frontalne lobotomije.
Međutim, istraživači koji su kasnije pokazali da odnos rizika i koristi od primene te metode nije povoljan, nisu dobili slično priznanje).
Dogovoreni rad timova istraživača koji zajedno tragaju za statistički značajnim
rezultatima takođe je jedan od načina za manipulisanje istraživanjima. Na taj
način se povećava verovatnoća da će barem jedan tim ostvariti pozitivne rezultate. Ako svoje rezultate prijave samo oni istraživači koji su dobili pozitivne rezultate, ispašće da je verovatnoća za dobijanje pozitivnih rezultata daleko veća
nego što zapravo jeste.
Richard Gunderman, „How Health Research Misdirects Us“ http://www.
theatlantic.com/health/archive/2013/03/how-health-research-misdirects-us/274203/ 22. mart 2013.
Ioannidis JPA (2005) Why Most Published Research Findings Are False. PLoS
Med 2(8): e124. doi:10.1371/journal.pmed.0020124
229
postupak ovih akademskih institucija ima dodatnu težinu. A kako su to
mahom državni univerziteti i da se kao takvi generalno doživljavaju kao
neko čiji rad nije određen profitnim, već bi trebalo da rade u interesu nauke i opšteg društvenog interesa, ovakva odluka Univerziteta Kalifornije je
iznenađujuća, makar na prvi pogled. Zaista, zašto bi državni univerziteti
branili Monsanto, njegovu tehnologiju i, eufemistički rečeno, problematični koncept intelektualne svojine i na taj način legitimisali Monsantove zahteve, stvarajući utisak da se interesi nauke i opšte društveni interesi
podudaraju sa interesima predatorskog kapitalizma? Pa, možda zato što
značajne razlike između ovih univerziteta i Monsanta ni nema. Šta više, za
ove univerzitete i krupni biotehnološki biznis može se reći da su „partneri
u zločinu“.
Ili, Monsantovim rečima: „Ako univerziteti i privatne biotehnološke
firme više ne mogu da se oslone na patentni sistem da bi zaštitili svoju mogućnost da sprečavanjem takvog umnožavanja nadoknade svoje troškove
istraživanja i razvoja, neće biti finansijskog podsticaja da se nastavi sa investiranjem u tehnologije sa karakteristikama jednostavnog umnožavanja.“38
Univerzitet Kalifornije, zajedno sa ostalim potpisnicama pomenute izjave, optužio je Baumana da je čuvanjem semena potkopao naučni i tehnološki „napredak“, istakavi da takvo ponašanje može u da nanese štetu opštoj dobrobiti. A mera te „opšte dobrobiti“ kakvom je doživljava Univerzitet
Kalifornije verovatno se najbolje iskazuje brojem biotehnoloških patenata
kojima raspolaže ta akademska institucija. Međutim, sa 3.900 registrovanih
patenata u SAD i 3729 u inostranstvu, UK ne samo da poseduje više patenata
od bilo kog univerziteta na svetu, već je prava patentna grdosija koja po broju patenata u rangu sa multinacionalnim korporacijama kao što su „Exxon
Mobil“ i „Proctor and Gamble“.
Takav univerzitet posluje više kao profitno orijentisana firma i nema
sumnje da su u pravu kritičari koji kažu da je u SAD privatizacijski trend
transformisao mnoge naučnike u naučne preduzetnike. A šta je uradio sa
američkom demokratijom, to je posebna priča.
Uticaj biotehnoloških kompanija na politiku vlade SAD i njenih institucija, kao i na industrijske i trgovinske grupacije, je ogroman. Primer
kompanije Monsanto je, opet, najupečatljiviji . Odnos između tih institucija i Monsantovog borda direktora i drugih predstavnika viših ešalona ove
kompanije kritičari upoređuju sa „rotacionim vratima“: kad ustanu sa jedne
38.  Monsantova internet stranica posvećena slučaju Bowman vs. Monsanto patetičnog naziva: „Innovation at stake“, http://www.innovationatstake.com/about-bowman-v-monsanto/
230
fotelje, prođu kroz rotaciona vrata i sednu formalno u drugu fotelju iz koje
zapravo rade isti posao - za Monsanto.39
Sve to, svakako, u izvesnoj meri objašnjava strahovit uticaj ove kompanije. Takođe, treba imati na umu i to da je u periodu od 2000. do 2012. Monsanto potrošio 829.662 dolara na političke donacije, i 62.356.720 dolara na
lobiranje.40 Najsvežiji primer predstavlja slučaj tzv. „Ukaza o zaštiti Monsanta“ (Monsanto protection Act), kako su kritičari nazvali klauzulu koja je dodata novom zakonu o budžetu, takođe poznata i kao „Monsantova dopuna“
(Monsanto’s rider), kojom se faktički nalaže vladi da dopusti sađenje genetski modifikovanih useva čak i onda kada sudovi presude da oni predstavljaju
opasnost po zdravlje. U toj odredbi se traži od ministarstva poljoprivrede
SAD da „odobri privremenu(e) dozvolu(e) ili privremenu deregulaciju“
39.  Klasičan je slučaj Majkl Tejlor (Michael Taylor), Margaret Miler (Margaret
Miller) i Suzen Sehen (Suzanne Sechen) koji su učestvovali u početnim istraživanjima rBGH-a, Monsantovog rekombinovanog goveđeg hormona rasta (koji
se ubrizgava kravama radi veće proizvodnje mleka), a onda su otišli da rade za
Upravu za hranu i lekove (FDA) i to baš na funkcijama koje su bile nadležne za
kasniju procenu nekih od tih studija. Ignorišući zdravstvene rizike i postojeći
sukob interesa, FDA je 1993. dala dozvolu za upotrebu rBGH-a. Bio je to prvi
GM proizvod sa dozvolom ove agencije. Kada se ispostavilo da rBGH dovodi
do pojave niza ozbiljnih zdravstvenih problema krava, uključujući probleme
sa kopitima i nogama i infekciju vimena (zbog čega se kravama daju antibiotici što, sa druge strane, dovodi do pojave „super bakterija” koje su otporne
na antibiotike i kao takve predstavljaju ozbiljnu opasnost po zdravlje ljudi),
FDA je naložila Monsantu da prilikom prodaje na pratećoj dokumentaciji svog
hormona navede i negativne posledice po zdravlje životinja - njih 16. Kada su
farmeri koji ne koriste Monsantov hormon rasta počeli da reklamiraju svoje
mleko kao mleko „bez rBGH-a”, onda se Majkl Tejlor angažovao u izradi nacrta preporuka FDA za etiketiranje mlečnih proizvoda, zahvaljujući kojima je
olakšano sprečavanje etiketiranja. Tejlor je takođe odgovoran za smernice FDA
iz 1992. u kojima se navodi da nema potrebe etiketirati GM hranu kao takvu.
Monsantovi direktori su radili za vladinu Agenciju za zaštitu životne sredine
(EPA), savetovali ministarstvo poljoprivrede (USDA) i pružali usluge Savetodavnom komitetu za trgovinsku politiku i pregovore u vladi Baraka Obame,
predsedavali i bili na drugim istaknutim pozicijama na više univerziteta (npr.
na Državnom univerzitetu Južne Dakote, Državnom institutu za biodizajn Arizone i Univerzitetu Vašington u Sent Luisu). Povrh toga, Monsantovi ljudi su
u bordovima drugih korporacija (poput Procter & Gamble, Lockheed Martin
i Synthetic Genomics), kao i u raznim drugim telima poput Međunarodnog
saveta za prehrambenu i poljoprivrednu trgovinsku politiku, Veća za biotehnološke informacije, Medicinske akademije Ujedinjenog Kraljevstva, radne grupe
za biološko oružje Nacionalne akademije nauka, CropLife International i Saveta za odnose sa inostranstvom. Monsanto, a coroprate profile, Food & Water
Watch 2013 www.foodandwaterwatch.org
40. Ibid.
231
uzgajivačima useva sve dok ispitivanje uticaja na životnu sredinu ne bude
kompletirano, što drugim rečima znači: prvo sadi GMO pa posle vidi šta ćeš
da radiš sa eventualnim posledicama.41 Čovek koji je odgovoran za ovu skandaloznu klauzulu je Monsantov lobista42 i zemljak, republikanski senator Roj
Blant (Roy Blunt) iz Misurija, koji se hvalio da je „radio sa“ Monsantom na
pisanju zakonske dopune. On je, inače, poznat kao „zakonodavni lider koji
ne samo da je podredio svoju kancelariju imperativu interesa bogatih, već je
to uradio sa uznemirujućom predanošću i efikasnošću“, i koji je „pretvorio
ono što je bilo neformalan i ad hoc odnos između kongresnih lidera i vašingtonske korporativne i trgovinske zajednice u formalni, institucionalizovani
savez.“43
Kada se tzv. opšta dobrobit poistoveti sa interesom kapitala, nauka, tehnologija podrede profitu a moćna država stopi sa korporacijama, onda je sve teže
imati poverenje u dostignuća takve nauke i tehnologije, a sve lakše govoriti
o korporativnom feudalizmu, biotehnološkom neokolonijalizmu, prehrambenom imperijalizmu, inverznom totalitarizmu, tehnofašizmu i drugim
sličnim načinima da se imenuje aktuelni trenutak sve brutalnijeg globalnog
kapitalističkog pokreta, ili još bolje, ono u šta će se on pretvoriti ukoliko
napred navedeni trendovi, kao deo šireg mozaika destrukcije, porobljavanja
i eksploatacije, nastave da jurišaju po već utabanim stazama.
41. The Monsanto Protection Act? A Debate on Controversial New Measure
Over Genetically Modified Crops http://www.democracynow.org/2013/4/2/
the_monsanto_protection_act_a_debate
42.  Sudeći po sajtu OpenSecrets.org koji uređuje „prva istraživačka grupa koja
prati novac u politici SAD“, senator Roj Blant se nalazi na Monsantovom platnom spisku od 2008. kada je kao kongresmen dobio 10.000 dolara. 2010. je
ušao u Senat, pa ga Monsanto „časti“ sa 44.250 dolara, a dve godine kasnije „napojnica“ raste na 64.250 dolara. Iste godine Politički akcioni komiteti (PACs)
agrobiznisa su mu dali 51.000 dolara, što je ipak znatno manje od 243.000 dolara koliko je dobio od „pekova“ 2010. Krajem marta 2013. kada je usvojen „Ukaz
o zaštiti Monsanta“ ova ulaganja su se višestruko isplatila.
43.  Tom Philpott, Sen. Roy Blunt: Monsanto's Man in Washington http://www.
motherjones.com/tom-philpott/2013/04/sen-roy-blunt-monsantos-man-washington
232
Milica Luković
Problemi hrvatske poljoprivrede
Hrvatska poljoprivredna politika sve više se orjentiše ka domaćem i stranom
krupnom kapitalu, ostavljajući sitne proizvođače i mala agrarna preduzeća
na cedilu. Po rečima Darka Znaora, stručnjaka za održivu i ekološku poljoprivredu, samo 5% proizvođača koristi polovinu hrvatskog poljoprivrednog
zemljišta, a 1% ubira 40% subvencija; pri tom su ove subvencije, koje iznose
u proseku 300 evra po hektaru, skoro dvostruko više nego u zemljama koje
su nove, a za 20% više nego u zemljama koje su stare članice EU. Ulaskom u
EU Hrvatska će dobiti od 7 do maksimalno 12 godina odlaganja pre potpune
liberalizacije tržišta: a pošto je cena zemljišta u njoj višestruko niža nego u
EU to će privući mnoge strane „investiture”, kojima će domaći proizvođači
teško moći da konkurišu. O privilegovanju krupnog kapitala dovoljno govori
i strategija navodnjavanja iz 2007, kojom je vlasnicima do 5 hektara zemlje
omogućen povraćaj 30% novca za navodnjavanje, dok su vlasnici više od 200
hektara finansirani sa čak 80% (ograničenje novca koji se na taj način može
podići postavljeno je tek 2009. na 10 miliona kuna). Zakon o poljoprivrednom zemljištu usvojen 2008. pokušao je da koliko-toliko očuva hrvatsko
tlo, koje je u poslednjih par decenija izgubilo skoro polovinu svog humusa,
i sačuva ga bar od korišćenja u nepoljoprivredne svrhe, propisivanjem visokih naknada za prenamenu zemljišta; ali, taj mehanizam nije zaživeo, jer
je nakon intervencije Ustavnog suda Sabor iskoristio menjanje zakona da
bi te iste naknade smanjio. Ustavni sud je takođe onemogućio i uvođenje
„švedske“ prakse, promovisane istim zakonom: prakse da se nasleđivanje
zemljišta dopušta samo ako se i naslednik bavi poljoprivredom – dok ga u
suprotnom preuzima odgovarajuća državna agencija, koja ga daje u najam
najbližem poljoprivredniku, koji plaća rentu nasledniku. Što se tiče državnog
zemljišta, koje je u Hrvatskoj već uveliko rasprodato ili dato u zakup, ono bi
se, prema najnovijem predlogu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, davalo
isključivo u pedesetogodišnji zakup, pri čemu bi se odlučivanje o tome sa lokalnih vlasti prebacilo na tročlano telo pri Agenciji za poljoprivredno zemljište. Pomenuti predlog Zakona, međutim, ne pravi nikakvu razliku između
fizičkih i pravnih lica, niti između zakupa jednog ili sto hektara: i, za razliku
od dosadašnjih propisa, ne postavlja nikakvo ograničenje na količinu zemlje
koju bi pojedinačni subjekt mogao dobiti u zakup. Problematičan je, takođe,
i status pomenutog tročlanog tela, budući da nije jasno ni ko imenuje njegove
233
članove, ni koje telo nadzire rad same Agencije; a problematičan je i sistem
bodovanja po kom bi se odlučivalo o potencijalnim zakupcima – naime, po
60 bodova za ekonomski program, 20 za ponuđenu cenu, i još 20 na osnovu
dosadašnjeg uživanja zemljišta. Bodovanje po ceni će, po mišljenju predsednika Hrvatske poljoprivredne komore Mate Brlošića, podstaći maksimalno
podizanje cene i dovesti u pitanje preživljavanje porodične poljoprivrede,
dok je bodovanje na osnovu pređašnjeg poseda, po mišljenju predstavnika
grupe Živo selo Miroslava Kovača, smišljeno samo radi privilegovanja krupnih sistema i opet će ugroziti upravo poljoprivredna domaćinstva. S druge
strane, ni bodovanje ekonomskog programa ne uliva veliko poverenje, jer
su kriterijumi njegovog vrednovanja naglašeno kvantitativni, i ne uzimaju u
obzir poljoprivredno-ekološke mere koje ulaze u Program ruralnog razvoja
2014-2020. (iako su među ove kriterijume, nakon javne rasprave, uvršćeni i
ekološka proizvodnja i uticaj na životnu sredinu). Mijo Latin iz Hrvatskog
seljačkog saveza skreće pažnju na to da, za razliku od fizičkih lica, koja zakup
mogu ostaviti u nasledstvo samo prvoj naslednoj liniji, pravna lica ništa ne
sprečava da svoju kompaniju prodaju strancima: a naglašava i da je dodeljivanje apsolutne nadležnosti jednoj agenciji bez mehanizma nadzora samo
prenos moći iz ruku lokalnih u ruke saveznog šerifa: čime se niukoliko ne
unapređuje dosadašnje, po opštem mišljenju polukriminalno raspolaganje
državnom zemljom. Takođe, uprkos tvrdnjama da njegova prodaja neće biti
dozvoljena, zakonski predlog dopušta da se državno poljoprivredno zemljište može prodati ili prenameniti u svrhu drugih privrednih aktivnosti: pri
čemu bi, u skladu sa Zakonom o strateškim investicijama, Vlada bila ta koja
određuje u ime kog bi investicionog projekta bilo vredno žrtvovati poljoprivredno zemljište – što će reći da bi i iz tog procesa lokalne zajednice bile potpuno isključene. I najzad, vlasnici parcela koje se graniče s državnim zemljištem površine manje od privatnog imaće pravo da to isto državno zemljište
otkupe neposrednom pogodbom.
U ovom trenutku, u Hrvatskoj se poljoprivredom bavi 232,990 poljoprivrednih gazdinstava, koja koriste 1.3 miliona hektara s prosekom od 5.6
hektara po gazdinstvu: pri čemu 230,750 njih čine porodična poljoprivredna gazdinstva, dok je preostalih 2,240 okarakterisano kao poslovni subjekat.
Porodična gazdinstva trenutno obrađuju 1.1 milion hektara, dok poslovni
subjekti obrađuju 213 hiljada: što će reći da okosnicu hrvatske poljoprivrede čine porodična gazdinstva – s udelom od 99% i ukupno korišćenim
površinama od 83.8% – koja u proseku koriste 4.8 hektara poljoprivrednih
površina, dok poslovni subjekti koriste prosečno 95 hektara. Međutim, po
podacima hrvatskog novinara Gorana Đulića, u Hrvatskoj dnevno propada
234
desetak poljoprivrednih gazdinstava. Najpre su, nakon usvajanja neoliberalne doktrine i pretvaranja društvene u državnu i privatnu svojinu, poljoprivredni kombinati – kičma hrvatske poljoprivredne proizvodnje sedamdesetih – označeni kao „nerentabilni“, da bi ubrzo zatim i potpuno nestali: a
sa ulaskom Hrvatske u Svetsku trgovinsku organizaciju i sve većim uključivanjem stranog kapitala i interesnih lobija brzo se počeo manifestovati i
sve veći deficit u robnoj razmeni sa inostranstvom, praćen podjednakim
porastom korupcije. Najzad su, potpisivanjem predpristupnog ugovora sa
EU, hrvatski seljaci raznim regulativama i zakonskim propisima bili prinuđeni na podizanje potpuno nepotrebnih ekonomskih objekata, zaduživanje
uz lihvarske kamate, i bezrezervno priklanjanje pravilima igre koje diktira
strani kapital. Jedan od tih faktora prinude jeste i sam sistem subvencija: po
sebi otvoren za svakakve malverzacije, uz neprestanu promenu iznosa koje
država isplaćuje za svaku kulturu, kašnjenje isplata i od po nekoliko godina
i stalni inflatorni rast repromaterijala i inputa neophodnih za poljoprivredu,
on je trenutno utemeljen na zajedničkoj evropskoj agrarnoj politici, kojoj
domaća poljoprivreda, s obzirom na evropsku mehanizaciju, troškove i količine, nikako ne može da parira. Primer za to je mlekarstvo, tj. uvoz jeftinijeg
mleka iz susednih zemalja sa mnogo višim subvencijama, čime se uništava
domaća proizvodnja, koja je u odnosu na septembar prošle godine već pala
za 12.1%; u samo prvih šest meseci prošle godine, zbog podilaženja hrvatske
Vlade francuskom Lactalisu (koji je vlasnik Dukata) i uvođenja nove otkupne cene mleka, propalo je čak 2,800 proizvođača sa 30,000 grla krava. Primetna je takođe i diskriminacija u korist monopolista koji su još devedesetih
na sumnjiv način dobili ogromnu zemlju i koji nemaju iste uslove plaćanja
kao ostali: pri prošlogodišnjoj suši, takvi korisnici državne zemlje imali su
pravo na odštetu – za razliku od korisnika privatne zemlje, koji čine 99%
hrvatskih seljaka.
Poljoprivredna preduzeća u Hrvatskoj u najvećem broju su uništena privatizacijom: a to se pogotovo odnosi na mala i srednja preduzeća, koja su u
doba tranzicije jeftino otkupljivana, da bi ih novi vlasnici na brzinu raskomadali i rasprodali. Po mišljenju zagrebačke novinarke Ane Benačić, velikom
smanjenju učešća poljoprivredne proizvodnje u bruto domaćem proizvodu
(tj. njenom padu sa 20 na samo 3 posto u poslednjih 20 godina) doprineli su
liberalizacija trgovine i aktuelna ekonomska kriza, kao i sukobi tokom raspada Jugoslavije: ali većina eksperata u regionu slaže se da najveću odgovornost
za to snose upravo korupcija i loše upravljanje. Državna revizija privatizacija
iz 2004. otkrila je na stotine nepovoljnih poslovnih aranžmana sklopljenih u
prošloj deceniji: tužioci, međutim, kažu da se trenutno pod istragom nalazi
235
samo 31 lice, i da nijedan predmet još nije stigao do podizanja optužnice.
Hrvatski sindikalni lider Mario Iveković takođe naglašava da do sad nijedna privatizacija nije poništena, niti su oštećenima isplaćene naknade: tj. da
je država pri toj reviziji samo „sastavila spisak krivičnih dela“, i ništa više.
Najzad, od oko 1,500 sumnjivih privatizacija iz devedesetih, čija istraga je
okončana 2004, država samo u 75 slučajeva nije pronašla dokaze o nepravilnostima.
236
Ивана Лембовска
Ситуацијата во земјоделскопрехранбениот сектор во
република Македонија
Вовед
Во овој текст ќе се разработува актуелната ситуација во земјоделско-прехранбениот сектор во Република Македонија. За нејзино подобро разбирање, ваквата на почетокот ќе биде разгледана политичката
ситуација на Република Македонија, во рамките на нејзиниот воен и
повоен период, како и во периодот на почетокот на транзицијата. Денешната состојба ќе биде претставена во рамките на природните и човековите ресурси, производството и увозот на храна и потрошувачките навики на населението, во кои ќе бидат вклучени разгледувања на
некои правни-регулативи и статистички податоци за овој сектор. На
крајот ќе се изврши увид во актуелната земјоделска политика и идните
перспективи при нејзиното имплементирање сега. Овој текст не е пишуван од политичар, нити од економист, нити од земјоделски експерт,
туку е пишуван од аспект на граѓанин на Република Македонија, кој не
само што има интерес кон оваа проблематика, тој секојдневно ја живее
и сака да ја сподели со сите оние кои имаат интерес кон истата, како од
земјата така и од светот.
Локација и географска положба
Република Македонија се наоѓа на југозападниот дел на Балканскиот полуостров и претставува крстопат на двата главни паневропски
транспортни коридора ( Коридор VIII и Коридор X) кои ја поврзуваат
Централна Европа со Јадранското, Егејското и Црното Море. Земјата
се граничи со Србија и Косово на север, со Бугарија на исток, со Грција
на југ и со Албанија на запад. Македонија е главен транзитен пат за
пренос на стока од Централна Европа и Источна Европа и од Грција кон
Западна Европа. Како резултат на географската поставеност и топографијата, Македонија е крстопат на континенталната и медитеранската
237
клима. Температурата, врнежите, атмосферскиот притисок, ветровите
и влагата варираат значително и му даваат особено влијание на севкупниот временски режим. Обработливото земјиште спаѓа во субмедитеранска, континентално-субмедитеранска и топла континентална зона
и со надморска височина од 50 до 900 метри, а пасиштата се доминантни во планинските региони.
Население
Бројот на севкупното население што живее на територијата на Македонија според официјалните податоци изнесува околу 2,3 милиони жители. Доминантната етничка во државата се етнички Македонци, со околу 65%. Другите етнички групи се: Албанци, Турци, Роми, Власи итн.
кои исто така имаат значително и загарантирано учество во културниот, општествено-политичкиот и економскиот живот на државата.
Поранешни земјоделски политики и практики и денешните
последици од нивното имплементирање - неодржливо
земјоделство
Земјоделството во Република Македонија во воениот период
Гледано од аспект на Југословенски рамки, Македонија заедно со
Црна Гора и Косово, беа најнеразвиени подрачја во економски и културен поглед. Кон крајот на Втората светска војна, маќедонската индустрија беше од занаетчиско-манифактурен карактер. Тогаш, таа
располагаше со 84 индустриски претпријатија, кои при нормално користење на производните капацитети беа во состојба да вработат 13002300 работници. Бројот на индустриски работници изнесуваше 12 920.
Според француски извори, во 1939 година, непосредно пред Втората
светска војна, 21,3% од вкупното население живееше во градовите, а
другото и побројно население беше во селата и беше земјоделско население. Земјоделството беше водечко стопанство и за него карактеристична беше ситната сопственст.
Земјоделството во Република Македонија во повоениот период
По завршувањето на Втората светска војна, светот се подели на два
табори: комунистичко-социјалистички во источна и средна Европа и
капиталистички во западна Европа. Во 1945 година, се прогласи Федеративна Народна Република Југославија како мултинационална држава, составена од шест држави (Македонија, Србија, Хрватска, Босна
238
и Херцеговина, Словенија, Црна Гора) како и две автономни области:
Косово и Метохија и Војводина. Македонија влезе во рамките на ФНРЈ
како федерална единица со ограничен суверенитет.
Во тој период започна инндустрискиот развој на Република Македонија, под мошне неповолни услови, како што се: ниската материјална
основа и недостигот на добро квалификуван кадар. Процесот на обнова на стопанството траеше од 1945 до 1947 година, во кој се создадоа
поволни услови за пристапување на поинтензивна индустријализација
на земјата. Овој процес на индустријализација се одликува со три развојни периоди: во првиот период кој се одвиваше од 1944-1949 година,
започна забрзана обнова на разурнатите и со обнова на нови индустриски капацитети. Вториот период од 1949-1953 година, се карактеризира со извесна стагнација на индустријализацијата, а третиот период
траеше од 1954 година па натаму и се карактеризира со повторно оживување и уште позасилено динамизирање на индустрискиот развој на
земјата. Ваквото насочување кон индустријализација имаше повеќе аспекти: создавање на можности за зголемување на националниот доход,
развивање на производни сили, подобрување на економската структура, подобрување на надворешната трговија, намалување на невработеноста и зголемување на животниот стандард. Како резултат на тоа,
дојде до ублажување на аграрната пренаселеност на земјата, а голем дел
од земјоделското населението премина да живее во градовите и да работат како индустриски работници.
Во интерес на спроведување на оваа индустријализација, беа донесени промени на политички и економски план, а дел од нив беа донесувањето и спроведувањето на конфискацијата, експропријацијата,
аграрната реформа, национализацијата и сл. Во овој петгодишен план
за индустријализација, се имаше намера Република Македонија, Република Црна Гора и некои други неразвиени подрчја да забележат најголем индекс на пораст, за да се приближат до стопанскиот развој на другите земји, но овој петгодишен план не се оствари во целост. Нивото
на Република Македонија беше за 1, 8 пати пониско од југословенските
земји, 2,3 пати од нивото на Република Хрватска и 4,4 пати пониско од
нивото на Република Словенија.
Земјоделството во Република Македонија имаше услови и перспективи за развој, но му недостигаше селективност на земјоделски култури, изградба на системи за наводнување, современа механизација, примена на агротехнички средства итн. Во 1945 година, 80% од населението
беше земјоделско, а владејачките структури не ја согледаа полезноста
239
да го ориентираат земјоделското производство кон оние култури кои
можат да му донесат доход, како на пр. индустриските култури кои не
можеа да се произведат на други подрачја во Југославија. како на пр.
тутунот и памукот. Од производството на памук во Југославија, 98%
отпаѓаше на Република Македонија, а 45 % од земјоделското население
на Република Македонија живееше од тутунот. Тутунот учествуваше
со 25% од националниот доход во земјоделството, и со 50-70% од националниот доход во индустријата. Според француски извори, во 1955
година земјоделското население се намалува на 61,3%. Земјоделците во
секое село беа организирани во земјоделски задруги и коперации кои
имаа основна цел и задача, да го зголемат кооперативниот задружен
сектор и да го унапредат производството во областа на земјоделството.
Системот на колективизација кој започна во 1949/1950 година во
Југославија најмногу напредуваше и дојде до израз во Република Македонија. Тој опфати 62% од обработливата површина, додека колективизацијата за целата територија на Југославија не помина ни 25% од
обработливата површина. В однос на тоа француските експерти го наметнуваат прашањето: Како да се објасни оваа исклучителна ситуација
во Република Македонија? Дали е резултат на слепото извршување на
директивите на југословенското раководство и притисоците од надлежните органи во Република Македонија или на недоволно организираниот отпор, против ваквиот погрешен систем?Отпорот се засили
во 1952 година, но владата примени разни принудни мерки и методи за
да опстои колективизацијата.
Ваквата погрешна политика, мошне негативно се одрази врз земјоделството. За да се отстрани оскудицата на животните намирници и
да се изнајдат основи за индустријализација, владата се нафрли исклучиво врз селаните, принудувајќи ги да даваат задолжителни делови од
приносите, со еден данок кој достигнуваше 80% од нивниот доход.
По 1955 година, по добивањето на финансиска и воена помош од
страна на САД, во Југославија заврши процесот на колективизација.
Тогаш во државата дојде до формирање на големите земјоделско индустриски комбинати, со работничко самоуправување на истите. За
таа цел е извршена експропријација на земјишниот фонд, со цел да се
постигне окрупнување на овие комбинати. Од тогаш, до денес се формирани следните земјоделско индустриски комбинати: Црвена звезда
– Штип, АИК Лозар – Велес, ЗИК Скопско поле – Скопје, ЗИК Куманово
– Куманово, ЗИК Овче Поле – Св. Николе, ЗИК Делчево – Делчево, ЗИК
Малеш – Берово, ЗИК Струмица-Струмица, Анска река – Валандово,
240
Повардарие – Неготино, Тиквеш – Кавадарци, Виногорје – Гевгелија,
ЗИК Прилеп, ЗИК Пелагонија – Битола, АИК Лозар – Битола, Агроплод
– Ресен, Преспанско јаболко – Ресен, Охридско поле – Охрид, Струшко
поле – Струга, Дримкол – Вевчани, ЗИК Кичево, Напредок – Гостивар
и ЗИК Тетово.
Кон крајот на XX век, во светот се случија голем општествени и
економски промени кои доведоа до распаѓање на социјалистичките
федеративни држави и создавање на нови национални и самостојни
држави.
Почеток на транзицијата
На 08.09.1991 година, Република Македонија беше прогласена за
независна и суверена држава. Тогаш настана преминот (транзицијата)
од социјалистичко-комунистички систем кон капитализам. Еден од
најтемелните предуслови, што мораше да го исполни оваа држава, за
да го стекне својот статус за приклучување кон богатите и развиени
земји, беше приватизацијата или преминот на државната сопственост
во приватна. Целта на приватизацијата е создавање на ефикасна економија, односно која ќе доведе до пораст на животниот стандард на
вкупната популација. Но, за тоа да се оствари потребно е да се вклучи и
истотолку ефикасна социјална политика која ќе придонесе за општата
цел. Доколку се оствари оваа цел, приватизацијата е основен предуслов што треба да се исполни.Сепак, потребно е да се направи разлика
помеѓу добра и лоша приватизација.
Во Репулика Македонија, се спроведе постапката на моделот на
платена приватизација, во која за некои структури, личниот интерес
стана позначаен од општествениот, без да се води сметка врз последиците врз човекот. „Македонија е оценета како заробена држава, или
земја во која моќта е во раце на мала група луѓе кои поседуваат големи
ресурси и со тоа можат да влијаат врз водење на државата. Во време
на трансформацијата на претпријатијата, државата немаше изградена
правна рамка што создаде услови за слевање на капиталот во рацете
на мал број луѓе. Слаѓана Тасева, Урински весник, 21.09.2007. Во овој
период луѓето од економска власт имаа можност д ги поткупат оние
од политичка власт со цел да се донесат закони и правила кои сенеопходни да станат уште побогати ,додека луѓето со политичка власт имаа
стимул да ги убедат оние со економска власт, да ги направат богати,
така што и тие можат да се радуваат на материјалната добросостојба на
која се радуваат нивните моќници во економската сфера.
241
Негативниот одек на приватизацијата во Република Македонија започна со донесувањето на следните закони: Закон за трансформација
на претпријатијата со општествен капитал (1993), Закон за преструктурирање на дел од претпријатијата кои во своето работење покажале
загуби(1995), Закон за трансформација на претпријатијата и задругите
кои стопанисуваат со земјоделското земјиште(1996) и Законот за приватизација на државниот капитал во претпријатијата (1996). Приватизацијата е доста посложен процес отколку што се претпоставуваше на
почетокот, а особено доколку треба да се доведе до ефикасно работење
на претпријатијата. Целта на приватизацијата е создавањето на една
ефикасна економија која ќе го зголеми животниот стандард, но во редица значајни насоки, таа не ги даде очекуваните резултати.
Земјоделско-индустриските комбинати и фабриките, требаше да
им бидат дадени на профитно ориентирани сопственици кои ќе го
унапредат производството, но тие првични замисли од самиот почеток беа неуспешни.Освен тоа, во тој процес не се применија други неопходни постапки кои требаше да помогнат за успешна и добра приватизација (постоење на широки пазари, политика на конкуренција,
регулаторни агенции итн.). Во приватизацијата на земјоделското индустриските комбинати, на почетокот беше предложена примената на
ваучерскиот метод, но таа се реализираше преку примената на акциски метод. Моделот на платената приватизација предизвика исклучување на граѓаните преку: фаворизирање на странските инвестиции,
фаворизирање на менаџментскиот откуп, намалување на цената на капиталот и продажбата на акциите преку притисоци и уцени. Во овој
процес беа забележани разни пропусти како на пример, тоа што вредноста на претпријатијата со општествен капитал не ја отсликуваше
вистинската, туку книговодствената вредност на капиталот, приватизацијата започна без берза, со намалена јавност и доста показатели за
финансиската состојба не беа познати на потенцијалните акционери
при што се создадоа можности за манипулација; вработените не беа
редовно информирани за тековното работење на претпријатието, а
менаџментот одлучуваше кога да се започне приватизацијата и често
бираше момент кога претпријатието имаше најниски економски перформанси; Директорите одлучуваа за отпуштање на работниците врз
основа на технолошки и економкси вишок, без примена на критериуми за вреднување на работниот резултат. Оние пак, кои останаа вработени работеа за минимални плати, а нивното пензиско, здравствено
и социјално осигурување не беше платено.
242
Како резултат на тоа, во Република Македонија се јави голема
стапка на невработеност која беше највисока во Европа, а која понатаму сеуште се провлекува низ годините. Во државата средната класа почна значително да се уништува, се појави голема сиромаштија и
поволни услови за криминал, се продлабочија општествените разлики,
а кај вработените се зголеми егзистенцијалната несигурност, со постојан страв од губење на работното место, минимални и нередовни
плати. Општа е оценката дека јавните расходи се релативно високи, а
1/3 од овие средства отпаѓа на социјалните трансфери и субвенции,
заради ублажување на последиците кои ги остави приватизацијата и
реформите, како и пречки во меѓународната трговија во државата кои
траат до денес. Поради големата невработеност, се донесоа закони за
социјални права, за паричен надоместок врз основа на невработеност,
што значи дека се зголеми потребата за зафаќање на додатни средства
од буџетот на Република Македонија. Во периодот од 1991-2006 год.
земјоделството во Република Македонија беше во состојба на мораториум. Во фазата на транзицијата, настана еден кризен период поради тоа што старите земјоделски структури западнаа во криза, а новите
не беа доволно изградени Се разбира, гореспоменатите работници го
дадоа својот отпор. Во државата имаше голем број на штрајкови пред
Сообранието и Владата на Република Македонија, но истотака и пред
земјоделските комбинати, со физичко присуство на специјални полициски сили. Овие штрајкови беа неуспешни и значително се намалија
после 2006 година. Денес, бројот на штрајкови во Република Македонија е незначителен.
Приватизацијата беше неуспешна уште од самиот нејзин почеток, а
во неа личниот интерес преовладуваше над општествениот.
Природни ресурси, нивна достапност и искористување
Денес вкупната површина на Република Македонија изнесува 25 713
км². Од неа околу 48% е земјоделско земјиште (1 063 000 ха), од кое околу една третина се смета за обработливо (521 000 ха). Најголем процент
од вкупниот фонд на обработливо земјиште се ораници и бавчи (424
000 ха), овоштарници (14 000 ха), лозја (22 000 ха) и ливади (61 000 ха), а
околу 51% (541 000ха) од вкупното земјоделско земјиште се ливади и пасишта. Земјоделското земјиште е сконцентрирано по котлините, додека
пак пасиштата и шумите се сконцентрирани на повисоките предели.
Државата поседува околу 20% од обработливото земјиште или околу 200 000 ха. Како резултат на интензивниот процес на распределба
243
од 2007 година наваму, фондот на слободно земјоделско земјиште во
државното земјоделско земјиште е намален за 15 000 ха.
Согласно со Законот за земјоделско земјиште (,,Сл. весник на Р.М”
бр.135 од 08.11.2007 година) земјоделското земјиште што е во државна
сопственост не може да биде предмет на продажба (член 17 од Законот
за земјоделско земјиште), туку тоа може да се даде под закуп под одредени услови, плодоуживање или да биде предмет на замена за приватно земјоделско земјиште во насока на негово окрупнување. Одговорна
држвна институција за стопанисување со земјоделското земјиште е
Министерството за земјоделство, шумарство и водостопанство. Закупот на државното земјиште се остварува преку јавен повик за закуп на
државно земјиште, објавен од Министерството, врз основа на госишен
план за огласување по региони. Времетраењето на овој закуп, зависи
од неговата намена, а максималното времетраење изнесува 50 години.
Еднакво право на учество на јавен повик за закуп на државно земјиште
имаат домашните физички или правни субјекти регистрирани во Централниот регистар, со примарна и/или преработувачка земјоделска активност како доминантна дејност. Странските правни субјекти треба
да имаат регистрирано подружница во Република Македонија, со што
се здобиваат со право да учествуваат на јавен повик под истите услови
како домашните субјекти. Редовните огласи најчесто се однесуваат на
површини од 10ха, но оглас може да се објави и за поголеми површини
(од 50 до неколку стотини ха) доколку има соодветни слободни површини и доколку странски или домашни инвеститори, кои се заинтересирани за посериозни инвестиции на поголеми земјишни парцели,
достават предлог за бизнис план кој вклучува информации за намерите
за инвестирање, за големината на земјиштето, за бројот на идните вработени, како и за маркетинг-концептот. Одлуката за селекција нанајповолниот издавач ја донесува комисија воспоставена за секое наддавање
во Министерството за земјоделство, шумарство и водостопанство, врз
основа на оценување на добиените понуди за закуп во врска со понудената цена и близината на местото за регистрација на правното лице
во однос на земјишната парцела. Согласно со Законот за сопственост
и други стварни права, странско лице нема право на сопственост на
приватно земјоделско земјиште.
Потрошувачки навики
Конзументите се доста голем фактор во производството и потрошувачката на храна. Нивниот однос кон храната, верувања и навики
244
имаат големо влијание врз проиводството и потрошувачката на истата.
Истражувањата кои се спроведени на територијата на Р. Македонија
и балканот воопшто, имаа за цел да ги истражат ставовите, навиките
и однесувањето на граѓаните кон органската и традиционална храна.
Добините резултати на овие исражувања беа орисниците на органска
храна во Р.Македонија, во значително голем процент се жени (73%), на
возраст од 25-49 години, кои се со висока школска подготовка. Нивниот личен доход и социо-економски статус не игра улога во нивните
прехранбени навики. Примарниот мотив за конзумирање на овој тип
на храна, на прво место е здравјето, а потоа почитувањето на традиционалните вредности, приврзаноста кон ритуалите и традиционалниот
начин на производство (повеќе отколку самите продукти). Грижата за
животната средина е на последно место во нивните мотиви за изборот
на храна. Како пречка за конзумацијата на органската храна е наведена
цената на производот. Од органската и традиционална храна најбарани
продукти се овошјето и зеленчукот, а се очекува во иднина да се зголемат барањата за суво и сушено овоје, зарзават, пијалоци, а ќе се намали
побарувачката на органско масло. Кај конзументите постојат верувања
дека импортираната органска храна ќе доминира наскоро на пазарот
со диверзитет на дистрибуцијата и ќе може да се набави во класичните супермаркети, преку директна продажба и маркети на фармерите.
Во Р. Македонија се очекува поголема подршка од страна на владата
во иднина, за производство и дистрибуција на органска и традиционална храна. Иако кај конзументите сертификацијата не игра улога во
изборот на овој тип на храна, сепак експертите ја нагласуваат важноста
на истата. Гледаните перспективи се задоволувачки. Традиционалната
храна е доста блиска до навиките и потребите да се заштитат традиционалните производи и ставот на граѓаните кон неа е позитивен. Кај
конзументите, забележани се следните видови на однесувања: 1) Оние
кои ги преферираат локалните производи. 2) Оние кои ги преферираат
производите од мали фарми. 3) Оние кои преферираат производи со
достапни цени. 4) Оние кои имаат повеќе доверба во индустриските
производи. Една од пречките, за конзумирањето на органската храна, освен цената претставува и тоа што органската храна претставува
нов концепт како во пазарот на храна, така и во перцепцијата на западен Балкан, за разлика од некои земји, како што се на пр. Германија
и Турција. Бројот на популацијата која користи органски производи е
ограничен. Мал дел конзументи се доследни во купувањето на земјоделските производи. Р. Македонија е место кое има голем потенцијал
245
за органско производство, чиј концепт е од понов датум, а во моментот побарувачката е повисока од понудата за истата. (Пилот студија
во рамките на проектот ,,Промоција на органското производство
како алтернатива за заштита на Охридското и Преспанското езеро’’,
Автор: Оливер Аврамовски, Струга,2009 и Истражување ,,Пазарот на
органски продукти и традиционална храна во земјите во Западен Балкан”, Фокус Балкан , Ноември, 2011).
Ваквите потрошувачки навики имаат позитивни страни. Со традиционалниот начин на производство и исхрана би се намалил ланецот од нива до трпеза, би се зголемиле нутритивните вредности на
продуктите, би се помогнало домашното производство и воопшто би
сочувало кулинарското богатство на Република Македонија. Негативните страни на ваквиот тип на храна се состојат во тоа што има непостојаност на квалитетот, неодржливост на пазарот и непочитување
на стандардите. Пр. Многу е мал бројот на фирми и производители на
храна кај нас кои го спровеле НАССР-системот кој законски беше пропишан и стапи на сила во 2009 година. Втората закана кон домашното,
традиционално и органско производство на храна претставува увозот
на земјоделски производи од надвор, како и влијанијата на глобализацијата врз (не)свесните избори на храна на конзументите и следење
на модерните трендови во исхраната. Како што е погоре наведено,
во Р.Македонија постои голем увоз на странски производи, особено
кондиторски, конзервирани производи и воопшто производи за чие
производство се користат вештачки бои, ароми, конзерванси и разни други адитиви. Многу од нив се продаваат по поволни цени. Пр.
Цената на увезените банани, е еднаква со цената на локалните јаболка.
Вештачката храна има негативен ефект врз човековите сетила и создава нивна отапеност и потреба за се посилни стимулации. Со еден збор
таа може во голема мера да предизвика зависност кај конзументите. На
пазарите има се’ почесто овошје и зеленчук кој е одгледан во оранжерии и стаклени градини. Како закана претставува неформираноста на
конзументите за здрава, чиста и правична храна, како и тоа што постои
и нездрава храна која се промовира како здрава, како и експанзијата
на супермаркетите и фаст фуд рестораните во близина на училиштата
и работните места.Потрошувачката на органска храна е од понов датум
и потрошувачите во регионот имаат ограничено искуство со органските производи. Во моментот понудата на органска храна е пониска од
побарувачката.
246
Организации на производители на храна
Денес земјоделското производсво во Република /македонија се одвива
во 2 сектора и тоа: т.н поранешен општествен сектор, во кј влегуваат
земјоделските комбинати и земјодлските стопанства и приватен сектор кој се одвива во рамките на приватни фарми. Главни носители на
земјоделското производство во Република Македонија претставуваат
индивидуалните земјоделски стопанства.
Според податоците од истражувањето кое го спроведе Државниот
завод за статистика од 01 до 15 јуни 2007 година, во Република Македонија има вкупно 192.675 земјоделски стопанства. Овој број е двојно
поголем, од бројот на некои соседни држави, како што е на пр. Република Словенија. Бројот на земјоделци изнесува 454 404 а на 167 992 од нив
земјоделската дејност претставува нивна единствена активност. Денес
се претпоставува дека нивниот број е значително поголем благодарение на рефомите кои се спроведени во земјоделството во последните
години. Просечното индивидуално стопанство во Република Македонија изнесува 0,5 ха ( 83 502 стопанства) што покажува дека има одлични услови за органско производство и да остварат право на користење
субвенции од страна на владата.
Денес, се помалку млади лица се вклучуваат во земјоделската дејност. Иако во Република Македонија се’ јавува можност за самовработување преку вршење на земјоделска дејност, сепак тоа не е доволно искористено од нивна страна. Причина за тоа од една страна претставува
многудецениското претходно негативно искуство и актуелниот тренд
кон насочувањето кон високото образование, а земјоделството претставува непопуларна професија која носи етикетираност и изолација.
Денес во Република Македонија, миграцијата село-град е во постојан
пораст, а за тоа говори фактот што скоро половина од македонското население живее во главниот град Скопје. Истотака, присутно е и иселувањето на младите лица во прекуокеанските земји и земјите во Западна
Европа. Оние пак кои се насочуваат кон вршење на земјоделската дејност, го практикуваат конвенционалното земјоделство со употреба на
стара механизација, вештачки ѓубрива, пестициди итн. Ваквиот начин
на земјоделство е економски неисплатлив и има негативно влијание
како врз безбедноста и квалитетот на храната, така и врз животната
средина. Бројот на квалификувани кадри за практикување на алтернативни начини на земјоделско производство (биодинамичко, органско,
еколошко итн.) е мошне низок. Во мотивацијата за ваквиот начин на
производство, главен фактор претставуваат субвенциите и пласманот
247
на пазарот, а помалку свеста за заштитата на биодиверзитетот и одржливиот развој.
Со цел да се подобри факторот човекови ресурси во земјоделската
дејност, денес, производителите на храна се поврзани во одредени организации и асоцијации и тоа:
Федерацијата на фармери на Република Македонија (ФФРМ) е непартиска, непрофитна и невладина асоцијација на граѓани. Формирана
е на 29.07.2001 година во Кавадарци. Нејзината цел се состои во поврзување на фармерите и нивно претставување пред владините институции.
Асоцијацијата на органски фармери се заснова на локално ниво
во 2001 год, а подоцна премина во асоцијација на органско произодство во Македонија.
Мрежата на млади фармери е воспоставена во 2007 година, во состав на ФФРМ. Во неа се вклучени младите фармери на возраст од 18-40
години од сите региони во земјата. Мисијата на оваа мрежа се состои
во развивање на вештини кај овие млади лица за лидерство, тимска
работа и комуникација. Од особен важност е нејзината намена која се
состои во зголемување на интересот на младите за земјоделството и
неговиот развој, подобрувајќи го квалитетот на живот и заштитата на
животната средина. Целта на оваа мрежа се состои од развој на програми и иницијативи кои ќе придонесат да се добие поголема информираност и едукација на младите фармери, промоција на земјоделството
како можност за самовработување и достапноста на ИПАРД фондовите за овие млади лица.
Слоу фуд во Република Македонија датира од 2008 година. Денес
организацијата има 10 конвивиуми и 2 президиуми и тоа ,, Слаткото
од диви смокви” во Дојран и президиумот на традиционалните сирења
во Мавровскиот регион. Во работата на овие президиуми се вклучена
млади лица, на волонтерска основа под надзор на универзитетски професори кои работат на едукација на производителите. Целите на Слоу
фуд се состојат во тоа да се заштити биолошкиот диверзитет, едукација
на населението за храна и вкус, како и на градење мрежи помеѓу фармери и мрежи помеѓу фармерите и конзументите.
Младинско движење за храна е формирано после настанот Тера
Мадре во 2010 година. Визијата на младите во Слоу фуд е да го промовираат алтернативното земјоделство, промовирање на агро-екологија, заштита на биодиверзитетот, одржливите енергетски ресурси,
производство со квалитет, а не квантитет и поддршка на фармерите со
мали поседи.
248
Заклучок
Во овој текст беше разгледана проблематиката на земјоделско-прехранбениот сектор на Република Македонија. Со цел да се долови и
разебере сегашната ситуација, беше направен осврт кон минатото и
управувањето од страна на владејачките структури, со природните и
човековите ресурси во државата. Македонија е типично земјоделска
земја, со географска поставеност и поволни климатски услови за развој на земјоделската дејност. Во нејзиниот воен период поголемиот број
од населението се занимаваше со земјоделска дејност. По звршувањето на Втората светска војна, Република Македонија влезе во склоп на
ФНРЈ, која се трудеше да го достигне трендот на западните држави и
настапи период на индустријализација. Со тогашните закони, правила и одлуки настана голем land grabbing на територијата на Република
Македонија. Селаните ги изгубија своите поседи, кои се претворија во
големи земјоделско-индустриски комбинати и почнаа да работат како
индустриски работници. Тоа доведе до губење на природните и човекови ресурси во областа на земјоделството. По распадот на ФНРЈ, дојде
до лоша приватизација на истите, при што поголемиот број од работниците ги изгубија своите работни места. Во тој период дојде до голем
застој на земјоделството, намалено производство на храна и голем увоз
на храна од другите земји. Како резулатат на тоа, во Република Македонија има голем прилив на вештачка храна, намалено производство,
недоволно искористување на природните ресурси, загадување на животната средина итн. Ваквата состојба укажа на потребата од промена
на дотогашната политика и потреба од меѓународна финансиска помош. Денес Република Македонија е корисник на ИПАРД фондовите
на ЕУ и се сроведува ИПАРД програмата за рурален развој, во која се
истакнува неконвенционалниот начин на производство, заштита на
традиционалните продукти, заштита на биолошкиот диверзитет, промоција на агро туризмот и подршка на малите стопанства кои се главни носители на земјоделската дејност денес. Денес, тие се’ здружени
во разни организации и асоцијации на фармери. По се изгледа дека во
Република Маккедонија, постојано се забележуват истите недостатоци,
во сите периоди. Концептот органско производство остана недоволно
познат како за производителите, така и од конзументите. Денес тие се
вклучени во разни едукативни семинари, програми и проекти со цел
еднаш да се стави крај на тој маѓепсан круг, кој во Република Македонија се провлекува со години.
249
Користена литература
Водич за странски директни инвестиции во македонскиот земјоделски
прехранбен сектор, Министерство за земјоделие, водостопанство и шумарство на Република Македонија, Скопје, 2010
Истражување ,,Пазарот на органски продукти и традиционална храна
во земјите во Западен Балкан”, Фокус Балкан , Ноември, 2011
Историски атлас, Сојуз на друствата на историчарите на Република
Македонија, Скопје, 1999
Македонија во француската политика на Балканот во 1944-1957,
Фран-цуската дипломатија и Македонија, Институт за национална историја, Скопје 1998 години
Пилот студија во рамките на проектот ,,Промоција на органското
производство како алтернатива за заштита на Охридското и
Преспанското езеро’’,Автор: Оливер Аврамовски, Струга, 2009
Социо-економски последици на приватизацијата на Република Македонија и Република Бугарија, Група автори, Д-р..Славејко Сасајковски, Доц. Д-р Љубица Чонева, Др. Трајче Дојчиновски и др.
250
Otpor deindustrijalizaciji
252
Tportal.hr, 21. maj 2012.
Razgovor između
srpskih i hrvatskih radničkih lidera na
Subversive festivalu u Zagrebu, 18. maja 2012.
Privatizacija društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije dovela je do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u
BDP-u. Radništvo je ugrožena vrsta. Kako se oduprijeti?
Prerađivačka industrija je ili propala ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima, poput brodogradnje i elektrotehnike. Radnička prava,
istovremeno, svedena su na minimum, pogotovo u privatnom sektoru. Primjeri otpora, a pogotovo uspješnog, rijetki su.
Gosti Subversive Social Foruma bavili su se ovom tematikom. O hrvatskim primjerima obrane proizvodnje govorili su Davor Rakić i Željko Klaus
253
iz Sindikata energije, kemije i nemetala, Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata, te Matko Utrobičić i Denis Geto iz sindikata Tehnos.
Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost i Milenko Srećković iz
Pokreta za slobodu govorili su o borbi za radništvo u Srbiji.
Privatizacijom nekadašnjeg društvenog vlasništva na području cijele
bivše Jugoslavije došlo je do razornog procesa deindustrijalizacije. Iako je u
većini slučajeva bio slab, o uspješnim primjerima radničkog otpora privatizaciji kao što su kutinska Petrokemija (čiju je privatizacija najavila Milanovićeva vlada) ili zrenjaninske farmaceutske industrije Jugoremedija govorili su
gosti Subversive Festivala na radionici Balkan Foruma.
Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost pričao je o slučajevima privatizacije u Srbiji, prilikom koje je nestala polovica tvornica. Novi kapitalisti
ulagali su novac uglavnom stečen na ilegalnoj prodaji cigareta i narkotika.
‘U Srbiji su se kupovali dijelovi tvornica, ali bi se vlasnici ponašali kao da su
potpuni vlasnici, premda nisu bili. Problem u srpskoj industriji nisu samo
lopovi i tajkuni, nego političari koji su takvo nešto omogućavali. Doslovno se
događalo da lopovi s Interpolove tjeralice kupuju tvornice’, rekao je Markuš.
Njihov ‘gazda’ u upravu je postavio svoju suprugu, sina i šofera. Radnike je
premještao u druge tvrtke, udaljene od njihovog doma i 350 km. Ukoliko bi
odbili premještaj, uslijedio bi otkaz.
Višegodišnja radnička borba u kojoj je bilo vezivanja lancima, blokade
tijelima i sukoba s privatnom vojskom privatizacijskog ‘gazde’ završila je tako
što je državi vraćeno 42 posto dionica, radnik je postavljen za direktora. ‘Iako
nismo krenuli u borbu za vlasništvo, nego za radna mjesta, to smo artikulirali kasnije kao borbu za vlasništvo, jer smo tako mogli dobiti borbu. Ako se
borimo za radna mjesta, ne možemo ništa dobiti, ali kapitalizam je osjetljiv
na borbu za vlasništvo’, kazao je.
Milenko Srećković iz Pokret za slobodu se nada da će ovaj skup na
Subversiveu dovesti do povezivanja radnika u Srbiji i Hrvatskoj i zajedničke
klasne borbe. ‘Zajednički nam je neprijatelj. I borba nam je zajednička – radnička’, poručio je.
U većini privatiziranih poduzeća radnička prava svedena su na minimum, moglo se čuti na skupu. A jedan od pokazatelja lošeg stanja radnika u
Hrvatskoj jest sindikalna organiziranost, koja je znatno slabija u privatnom
sektoru.
No bilo je kritika i na rad sindikata, tako Denis Geto iz Tehnosa smatra
da 90 posto sindikata u Hrvatskoj ne zaslužuje to ime. Sindikalisti Tehnosa
radnicima HEP-a napominju da ne nasjedaju na diskurs koji im se nameće
izvana - o tome kako su oni paraziti na državnom budžetu. Osvrnuo se i na
254
probleme HEP-a, po njemu to su mito, korupcija i isisavanje novca iz poduzeća. Protivi se razbijanju i privatizaciji dijelova HEP-a. Kazao je da se proces
odlučivanja centralizira, pa sada čak na razini vlade, spomenuvši ‚Čaćićev
krizni stožer za investicije‘. Problem je, kaže Geto, postavljanje stranačkog
kadra koji je odgovoran samo svom poslodavcu i ne radi dobro svoj posao
zbog toga.
Sindikalisti Petrokemije Željko Klaus i Davor Rakić protive se mogućoj
privatizaciji tvrtke. ‚Mi smo jedina ozbiljna tvrtka koja proizvodi mineralna
gnojiva na području bivše Jugoslavije, a navodno je Hrvatska i poljoprivredna zemlja‘, kazao je Klaus.
Sindikalist Petrokemije kaže da ne želi biti na čelu te tvrtke jer bi propali
za šest mjeseci, ali želi utjecati na upravu, žele biti prihvaćeni kao socijalni
partneri.
255
Danas.net.hr, 18. maj 2012.
Kako radnici mogu obraniti
svoja radna mjesta, plaće...
A.B.
Privatizacija društvenog vlasništva na području cijele bivše Jugoslavije dovela je do deindustrijalizacije i golemog pada udjela industrijske proizvodnje u
BDP-u. Radništvo je ugrožena vrsta. Kako se oduprijeti?
Prerađivačka industrija je ili propala ili je nastavila raditi sa znatno smanjenim kapacitetima, poput brodogradnje i elektrotehnike. Radnička prava,
istovremeno, svedena su na minimum, pogotovo u privatnom sektoru. Primjeri otpora, a pogotovo uspješnog, rijetki su.
Gosti Subversive Social Foruma bavili su se ovom tematikom. O hrvatskim primjerima obrane proizvodnje govorili su Davor Rakić i Željko Klaus
iz Sindikata energije, kemije i nemetala, Siniša Miličić iz Regionalnog industrijskog sindikata, te Matko Utrobičić i Denis Geto iz sindikata Tehnos.
Branislav Markuš iz pokreta Ravnopravnost i Milenko Srećković iz
Pokreta za slobodu govorili su o borbi za radništvo u Srbiji.
Moto: Zauzmi – obrani – proizvodi!
Miličić je ispričao privatizacijsku priču s početka dvijetisućitih godina, iz
tvornice alata Itas iz Ivanca, koja izvozi 80 posto proizvoda. Privatizacijom
joj je s 41 milijun kuna vrijednost srušena na oko tri milijuna.
Vlasnica postaje Marija Brezovac, bivša računovotkinja Coninga, tvrtke
u vlasništvu tadašnjeg (i sadašnjeg) potpredsjednika Vlade Radimira Čačića.
„Osnivaju se tvrtke u vlasništvu te iste gazdarice, koje otkupljuju dijelove
Itasa. Dio se prodaje Lidlu, kojemu se prodaje mala parcela za 7 milijuna
kuna”, kazao je podsjećajući se da je cijela firma prodana za tri milijuna.
Štrajk glađu
Iz poduzeća se, govori Miličić dalje, izvlači novac, uzimaju se i krediti, proglašava se stečaj, poduzeće ostaje dužno četiri plaće i naknade za prijevoz, direktor podnosi ostavku, a stečajni upravitelj govori da proizvodnja nema smisla.
„Kreće rasprodaja radi namirenja vjerovnika. No, radnici to ne daju, prijete da će se vezati lancima”, prisjeća se. Osniva se stožer po uzoru na petrokemijski i 18 radnika kreće u štrajk glađu.
256
Kako su bili najveći vjerovnici, sud mijenja stečajnog upravitelja i stečaj
kreće u dobrom smjeru. Vjerovnici se odriču 86 posto potraživanja, a dio se
pretvara u udjele. Nakon toga radnici postaju većinski vlasnici i osniva se pogonska komisija u kojoj igraju važnu ulogu, dijele informacije vezane za tvrtku.
Nakon toga radnici podižu tužbu. Kako su radnici najveći vjerovnici, navodi, sud im udovoljava i imenuje nove direktore koji priznaju radnicima 10
milijuna kuna potraživanja.
Političko rastakanje HEP-a
Geto je ispričao situaciju u Hrvatskoj elektroprivredi, za koju je naveo da često služi za vođenje socijalne politike, spašavanja poduzeća poput Diokija i
TLM-a, za uhljebljivanje stranačkih kadrova, ulaganje u neprioritetne projekte.
„Inzistiramo da je izvor zla u upropaštavanju HEP-a utjecaj politike”, navodi on. HEP-u prijeti razbijanje na više malih tvrtki i njihova privatizacija,
loše posljedice koncesija i uvođenja privatnog kapitala u energetiku, uništavanje struke, jer se HEP birokratizira, te zastarjelost pogona, u koje se nije
adekvatno ulagalo. Radničku borbu, za koju naglašavaju da mora biti borba
za javni interes, a ne radnička prava na prvom mjestu, i njeno omasovljenje
otežava sljedeće:
„U HEP-u je sigurno 10 posto ljudi kupljeno, a vi znate da jedan čovjek može
jako puno pokvariti”, kaže Geto. Osim toga, manjka solidarnosti drugih sindikata, od kojih se „90 posto zbog demagogije i nerada na zaslužuju tako nazivati”.
Upropaštavanje Jugoremedije
Markuš je ispričao primjer farmaceutske tvrtke Jugoremedija, koju je privatiziralo „lice s tjeralice”, bez objašnjenja porijekla novca i bankovnih garancija.
U upravu postavlja svoju suprugu, sina, šofera.
„Kupovale su se do sto puta skuplje sirovine, poduzeće se tjera u stečaj”,
navodi Markuš. Radnike se pokušava rastjerati premještanjem u druge tvrtke
istog vlasnika koje su udaljene i po 350 kilometara od njihovog doma. Kada
bi odbijali, dobili bi otkaz. Štrajkali su, no bez uspjeha.
„Kad su svi dobili otkaz, nastavili smo prosvjed na ulici. Blokirali smo puteve, upali u Agenciju za privatizaciju, blokirali njen rad, kao i nekih drugih institucija. Bila je to fizička borba, izbacivali su nas. Postavili smo šatore kod tvornice, svojim tijelima smo spriječili odlazak kamiona s robom iz tvornice”, kazao je.
Vlast je pomagala upropaštavanju firme – osim što se žmirilo na kriminal, silili su ih na proizvodnju ispod cijene i pogodovalo se uvoznom lobiju.
„Mi radimo lijek za 25 centi. Tražili smo od države 30 centi, a oni su lijek
uvozili za 50 centi”, prepričao je.
257
Sklonili ih s ulice da ne ‘zaraze’ druge
No, na kraju se i vlast uplašila i odlučila ih skloniti s ulice jer su svojim ponašanjem motivirali druge.
„Raskinut je ugovor i državi je vraćeno 42 posto koje može privatizirati”,
navodi. „Radnik je postavljen za direktora i uspostavljena je vrsta samoupravljanja, gdje nema borbe za ideologiju, nego za tvornicu”, kaže.
Čak trećina privatizacija u Srbiji je poništena.
Kutina je malo čudan grad
Primjer Petrokemije, pionirke po pitanju stožera za obranu radničkih prava,
objasnili su Klaus i Rakić, koji su naglasili važnost suradnje i solidarnosti.
„Kutina je, kažu, čudan grad. Tamo žive i školuju se djevojčice oboljele
od HIV-a, sjećate li ih se, nitko ih u Hrvatskoj nije želio u blizini, za njih ni
ovdje u Zagrebu nije bilo mjesta. U Kutini je smješten i centar za azilante,
ljude koji najnormalnije žive s Kutinjanima, kao i oni s njima. To je bio mali
grad dok nije izgrađena Petrokemija... „, kazao je Rakić.
Kad je opstanak Kutine doveden u pitanje te 1998. godine kroz privatizaciju, čije su štetne efekte gledali u drugim poduzećima, „svi su stali na stranu
Petrokemije“.
„Tad smo bili revolucionari, a sada, kad se borimo za istu stvar, dakle za
ostanak tvornice u državnom vlasništvu, sad govore da narušavamo pravni
poredak“, primijetio je Rakić način predstavljanja njihova djelovanja od strane vlasti, odnosno pojedinih medija.
Klaus je istaknuo da je proizvodnja u Petrokemiji specifična i da zbog
toga mora biti pod kontrolom države – radi se o „hrani za hranu“.
„Mi smo jedina ozbiljna tvrtka koja proizvodi mineralna gnojiva na
području bivše Jugoslavije, a navodno je Hrvatska i poljoprivredna zemlja“,
kazao je Klaus.
Radnici se nisu vodili ciljem da upravljaju Petrokemijom jer znaju da joj
treba puno pameti i struke
„Ali mi trebamo utjecati na to tko će voditi tvrtku, voditi računa da je
uprava dobro vodi i da prihvaća sindikate kao ozbiljne socijalne partnere“,
navodi Klaus.
Zaključeno je da je potrebno poticati solidarnost među radnicima, s naglaskom da će na taj način raditi i u korist javnog interesa. Osim odlučnijih
akcija, potrebne su i promjene unutar samih sindikata, istaknuto je.
Srećković je predložio da se u sindikate uvede veća demokratizacija, da
se ukine centralizacija, koja pospješuje korumpiranje lidera.
258
Domagoj Mihaljević
Stražaru, koje je doba noći?
Društveni odnosi na nišanu tranzicije
u razdoblju od 1990. do 2000. u
Hrvatskoj
Apstrakt: Tranzicijski proces transformacije hrvatske privrede u tržišnu
promoviran je kao put integracije s razvijenim zapadom, kojeg karakteriziraju visoki demokratski i egzistencijalni standardi. Ubrzo je, međutim, postalo
evidentno da tranzicija nije prelazak na neki napredniji stupanj ekonomskog
razvoja od dotadašnjeg samoupravnog već najobičnija restauracija kapitalizma, povratak na privatno-vlasnički sustav kakav je postojao prije Drugog
svjetskog rata. Proces kapitalističke restauracije proveden je kroz pretvorbeno-privatizacijsku šok terapiju koja je, u kontekstu ratnih sukoba na području hrvatskog teritorija, višestruko potencirala ionako nasilne mehanizme
izvlaštavanja društvenog vlasništva. Devedesete godine u Hrvatskoj obilježio
je stoga uspon neoliberalnog kapitalizma u nacionalističkom ovoju, rezultirajući destrukcijom industrijske i poljoprivredne proizvodnje, razaranjem
poduzeća, uništavanjem radnih mjesta, dramatičnim rastom nezaposlenosti
i oštrim širenjem siromaštva, konstituirajući temelje za kolonizacijsku intervenciju demokratskog zapada.
259
Na razvalinama bratstva i jedinstva
Proljeće. Maj, 1990. Visokog sunca odsjaj nad opjevanim ponosnim prostranstvom široke vardarsko-triglavske panorame brzovozno je tonuo u suton.
Doskora će se krvavo razlijevati svom dužinom autoputa bratstva i jedinstva,
sve dok se nad cestu ne spusti umorstvena noć i u bijesnom rušilačkom metežu ne krene radikalno mijenjati svu bližu i dalju vizuru krajolika, brisati
sjećanja zajedničke povijesti i formirati novu svijest, nimalo jedinstvenu, još
manje bratsku. Jugoslaviju će rasporiti u razbojničkoj noći. U Hrvatskoj se
zamračilo političkim legitimitetom koji uvjerljivom izbornom pobjedom dobiva Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), nacionalistički pokret zbrojen
većinom od elemenata jugoslavenske birokracije i malobrojne, ali utjecajne
ustaške emigracije. Svoju parlamentarnu pobjedu proslavili su završetkom
drugog kruga izbora, 6. maja.
Tako je neobična povijesna koincidencija odredila da u mjesecu rezerviranom za obredne proslave Praznika rada i ritualna oživljavanja memorije
na partizanske pobjede tijekom Dana mladosti, ovome se pridoda i politička inicijacija nove vlasti, ideološki tvrdo nabijene suprotnim predznakom.
Vlasti koja će u narednim godinama činiti sve iz palete svoje moći, nerijetko
koristeći i izvaninstitucionalne metode, pa i najsiroviji kriminal, da radničku
klasu deklasira, a partizansku pobjedu nad fašizmom relativizira i kriminalizira. Umjesto socijalističkih ceremonija buđenja proljeća trijumfirao je mahniti nacionalni zanos.
Samo tjedan dana kasnije, 13. maja, na maksimirskom stadionu, u atmosferi suspendiranog rasprsnuća, Dinamo igra zakazanu ligašku utakmicu s
Crvenom zvezdom, ali navijači upadaju na teren i prekidaju početak susreta.
Nogometaši su ionako bili suvišni, arena je čekala navijački okršaj, kolektivni
gladijatorski obračun lišen epoleta vojnih uniformi, napojen željom da se
poništi nacionalni identitet protivnika, da ga se ogoli, fizički uništi. Ovo stadionsko manifestiranje nacionalne hipnoze pokazalo je da su mitovi pronašli
put do masa. A uostalom kako i ne bi. Izabrana politička elita ponudila je ultimativnu spasonosnu nit za izlazak iz labirinta svih dotadašnjih prokletstava, sveobuhvatni odgovor svih postavljenih pitanja i sveukupno rješenje svih
mramornih zagonetki, njihovo uzvišeno obećanje garantiralo je ostvarenje
devetostoljetnog sna, onog o suverenoj, samostalnoj i nezavisnoj Hrvatskoj,
nacionalnoj domovini napokon oslobođenoj vjekovne neprijateljske čizme.
Ili je ipak to bio tisućljetni san? (Ta povijesna matematika sabiranja dugih stoljeća državne samostojnosti minsko je polje vlastitog nacionalnog digniteta.)
Kako god bilo, sve je više očitom postojala spremnost odazivanju na borbeni
poziv ubrzo kada koloplet nacionalističkog iskrenja zapali lomaču rata.
260
No ovaj napeti dan ostao je obilježen još jednim momentom koji se iz
današnje retrospektive događaja ne smije zaobići. Toga istoga dana preminuo
je Alija Sirotanović, radnik-udarnik koji je u ljeto 1949. oborio rekord sovjetskog kopača Stahanova i tokom jedne smjene iskopao 152 tone ugljena. Tako
je na simboličnoj razini otpočeo pobjednički zamah jugoslavenske industrije
nad sovjetskom, upravo u vrijeme zategnutih političkih odnosa nakon odbacivanja Rezolucije Informbiroa i raskida sa Staljinom. Uspjeh Sirotanovića
bio je nepresušan izvor mnogih anegdota1, a njegovo je lice, 1987. godine,
ukrasilo i novčanicu od 20 000 dinara, baš u vrijeme kada je industrijska proizvodnja godinama stagnirala, a štrajkovi bili svakodnevica. Vlast je nastojala
barem u dizajnu novčanog simbola održati posvećenost radničkom idealu,
iako je ekonomska stvarnost oštro klizila u suprotnom smjeru. Ako je neodigrana zagrebačka utakmica bila simbolični preludij u eskalaciju ratnog nasilja, onda je Sirotanovićeva smrt nedvojbeno predstavljala simbolični krah
industrijskog razvoja.
Masovni mitinzi i krcati stadioni potkraj osamdesetih godina, koji su
prethodili održavanju višestranačkih parlamentarnih izbora u republikama,
lako mogu smjer analize zavesti na trag postojanja snažnog narodnog pritiska za uvođenjem demokracije. Pritiska pod čijim je zahtjevima republička
birokracija pristala na registriranje političkih stranka i raspisivanje izbora.
Jedino što bi ovakva analitička staza bila povijesna falsifikacija, jer pritisak je
dolazio odozgo, od samih političkih upravljača. U okolnostima ekonomske
stagnacije i sve nižeg standarda, političke strukture u republikama su svojim
odlukama doprinosile konačnoj dezintegraciji federalnog sustava. Dezintegraciji koja je svoj klimaks manifestirala u usponu najsirovijeg nacionalizma
i potpunom raskidu sa svim dotadašnjim sistemskim postignućima, najvidljivijima u socijalnoj i ekonomskoj sferi. Zanimljivo je u tom kontekstu
političkog razvoda jugoslavenske federacije razmotriti ispitivanje prihvaćenosti službenih institucija i socijalne situacije anketom provedenom 1982.
u Hrvatskoj. Ni desetljeće prije krvavog raspada još uvijek postoji snažna
potpora sustavu, često viša od 75 posto: potpora Savezu komunista bila je 73
1. Navodno je Tito jednom prilikom, moguće u trenutku dok mu je uručivao orden Junaka socijalističkog rada, upitao Aliju, treba li mu štogod, a ovaj lakonski
odgovorio: „Veća lopata”, pa je Tito naredio da mu se iskuje ona velika lopata.
Po drugoj legendi, na isto Titovo pitanje, Alija je odgovorio: „Nije moje da tražim, druže Tito, jer ja sam rudar, ali ne pitam za sebe… Kad bi se moglo dovuć’
malo struje u ono moje selo Trtoriće.” Kažu da je struja njegovim selom potekla
prije negoli se vratio iz Beograda. Negdje sedamdesetih, Alija je navodno opet
bio na prijemu kod Tita kada mu je predsjednik na poklon ponudio „auto po
želji”. Alija je, kažu, izabrao „fiću”.
261
posto, prihvaćenost definicije socijalističke države 77,6 posto, dok čak 81,8
posto ispitanika odbacuje klasnu raslojenost u društvu.2 Možemo li zamisliti
današnje rezultate na pitanja iz slične ankete? Koliko ljudi bi podržalo postojeći višestranački sustav? prihvatilo definiciju Hrvatske kao socijalne ili
samostalne države? ili odbacilo tezu o društvenim klasama? a što bi tek reklo
na onu o stališima?
Ne, promjene koje su događale tijekom zadnjeg dekade federacije nisu bile
rezultat širokih narodnih zahtjeva već završni solilokvij republičkih birokracija u nastojanju da se izbore za malo veću dozu moći. Mase su bile sredstvo
kojim su vodstva ostvarivala tu moć, mase su bile instrument kojim je politička nomenklatura manipulirala da bi održala poziciju vlasti. Susan Woodward
opisuje ovaj proces navodeći da su izbori bili metoda kojom su političari htjeli osigurati veću moć upravljanja nad teritorijem, a nacionalna inteligencija
osigurati utjecaj na politički proces. Woodward u nastavku upozorava na još
važniji element u promišljanju ovog procesa, naglašavajući da izbore ili sve
masovnije demonstracije, i sve brojnije članstvo u građanskim udruženjima,
ne bi trebalo brkati s demokratskim sustavom. Demokracija označava niz formalnih pravila kojima se nastoji bez sukoba razriješiti spor oko pretendenata
na vlast ili suprotstavljenih politika, jer oni koji gube spremni su prihvatiti
ishod, svjesni da im ta ista pravila osiguravaju da pokušaju ponovo. U tom
kontekstu, Woodward navodi primjer slovenskog političkog i kulturnog vodstva koje je do 1989. godine postalo uvjereno da srpski nacionalizam kreira
sustav u kojem će biti puno teže funkcionirati nego u varijanti samostalnosti.
Slovenski političari nisu se zbog toga odlučili izgraditi široku koaliciju unutar
zemlje, koaliciju koja bi nastojala osigurati potporu alternativnom političkom
sistemu federacije ili potporu za konfederaciju. Umjesto ovih reformskih modela, ohrabreni inozemnim stavovima o slovenskoj poziciji, odlučili su odbiti
sudjelovanje u federalnim institucijama, zahtijevati zaštitu slovenskog unutarnjeg poretka i zaprijetiti izlaskom u slučaju da ostali ne prihvate njihova
stajališta. Opcija parlamentarnih izbora postala je instrument ove strategije.3
Parlamentarni izbori najprije su održani u Sloveniji, nekoliko tjedana
prije hrvatskih. Označavalo je to početak jugoslavenskog razvoda, uvertiru
2. Josip Županov, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb, 2002,
39-43. U vezi ove knjige, često citirane u sociološkim krugovima, izvan spomenute anketne informativnosti, može se tek zaključiti da čini konfuzni spoj
nekoherentnog teorijskog nabacivanja i raširenih liberalnih analitičkih fantazija, koje nažalost ne doprinose niti razumijevanju razdoblja komunizma, a još
manje kapitalizma.
3. Susan Woodward, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold War,
Washington, DC, 1995, 117.
262
u krvavu raspodjelu imovine i teritorija. Iako će prve odluke o odcjepljenju
pričekati blage povjetarce jula 1991. godine, do jeseni 1990. godine Jugoslavija faktički više nije postojala kao ekonomska cjelina. Prikupljanje poreza je
prestalo, novac je štampan izvan federacije, uvedene su carine na proizvode
iz drugih republika. Zadnji stabilizacijski program Markovićeve vlade grandiozno je kolabirao, ekonomska kriza ispreplela se s političkom.
Ali jedan povijesni kontinuitet ipak se održao. Nove političke elite u
Sloveniji i Hrvatskoj nastavile su inzistirati na sadržaju ekonomskih reformi koje su bile prisutne tijekom osamdesetih godina u Jugoslaviji, ali sada
još radikalnije i odlučnije. Više nije bilo kvrgavih samoupravnih ideala na
jednosmjernoj cesti oporavka obilježenoj signalima neoliberalnog kapitalizma, a i zakoni iz decembra 1988. (Zakon o stranim investicijama i Zakon o
trgovačkim društvima) već su ionako na velika vrata promovirali taj sustav.4
Programu sveopće štednje, liberalizaciji trgovine, slobodnom formiranju cijena, radikalnom anti-inflacijskom programu, moglo se bez straha pridodati
i privatizacija društvenog vlasništva, pa onda, tom tranzicijskom putanjom,
uputiti se u budućnost boljega.
Restauracija kapitalizma u nacionalističkom ruhu
Raspad Jugoslavije trebao je osigurati narodima bivših republika prosperitetnu zoru novog ekonomskog razvoja, ali događalo se posve suprotno. Većina stanovništva polako se privikavala na zimski dugu i hladnu noć, imajući sve manje, živeći sve skromnije, dok je raskošno obilje počinjalo svitati
tek uskom krugu odabranih. Politička obećanja visokog životnog standarda
formulirana su kroz integraciju sa zemljama razvijenog zapada, tehnološki napredak, pristup financijskim tokovima, otvaranje tržišta, umivanje u
konzumerskom obilju. Ova i slična obećanja trebala su uvjeriti stanovništvo
da se dugo desetljeće odricanja bliži svome kraju. Stoga su u trenutku osamostaljenja 1991. godine, mnogi s pravom očekivali otvaranje novih radnih
mjesta, veće plaće, komfor zapadne Europe. No umjesto realizacije boljeg
života rasplamsavali su se krvlju natopljeni obračuni Hrvata i Srba, sistemski
potencirani s obje strane političke i ratne linije. Nakon probuđenog nacionalnog zanosa na stadionima, radnička klasa nije odlazila u raj zapada, odlazila je u magloviti rebus rata, ali s ništa manjom vjerom da je to još jedan
test nakon kojeg slijedi realizacija obećanog progresa. Samo što se iza dimne
4. Jože Mencinger, ‘Uneasy Symbiosis of a Market Economy and Democratic Centralism: Emergence and Disappearance of Market Socialism and Yugoslavia’, u:
Vojmir Franičević i Milica Uvalić, eds, Equlity, Participation, Transition: Essays
in Honour of Branko Horvat, London, 2000, str. 142.
263
prašine ispucanog olova provodila bespoštedna pljačka društvene imovine.
Sva samoupravna poduzeća koja su dotada bila u društvenom vlasništvu
prolazila su proces pretvorbe i privatizacije, proces prelaska iz ruku sviju u
ruke nekih. Nakon što je kanonada topova utihnula, a ratna prašina se slegla,
preostalo je suočavanje s posljedicama sistemskog haračenja zajedničkog bogatstva. Suočavanje s prvobitnom akumulacijom kapitala.
Eskalacija nacionalizma i ratnih operacija postali su instrumenti doktrine šoka, pogodni povijesni portal koji je omogućio nesmetanu implementaciju temeljnog principa neoliberalne paradigme: privatizaciju društvene
imovine. Neupitnost pobjede neoliberalne kapitalističke istine Fukuyama je
trijumfalno i pretenciozno proklamirao kao kraj povijesti, iako je jedini kraj
koji je u Hrvatskoj ubrzo uslijedio bio onaj o nadi u bolju budućnost. Taj
proces transformacije gospodarstva nekadašnjeg socijalističkog lagera kroz
procese privatizacije i širenja tržišnih sloboda posve je pogrešno označen
pojmom tranzicijom, ali iz pozicije krupnog kapitala koji se trudio zamaskirati realnost bio je to razumljiv potez. U stvarnosti ovi procesi nisu označavali ništa drugo nego povratak kapitalizma. Njegovu restauraciju.5
Vlast HDZ-a provela bi privatizaciju neovisno o nacionalnim tenzijama i
sukobima u datom povijenom momentu, ali okolnosti rata omogućile se suzbijanje aktivnijeg suprotstavljanja i stezanje potencijalnog nezadovoljstva.
Predanost kojom su se provodile ekonomske reforme nije predstavljala tek
nastavak primjene tržišnih zahtjeva, koji su u stabilizacijskim programima
bili postavljeni i pred jugoslavensko vodstvo. Budući je nova vlast legitimnost
crpila iz nacionalnog zanosa i nezadrživog kidanja svih jugoslavenskih obilježja, privatizacija je ujedno bila i metoda kojom se nastojalo zatrti svaki
spomen samoupravljanja kao glavnog jugoslavenskog normativa. Potreba
slamanja samoupravljanja kao prakse radničke organizacije i kao slavljenog
simbola realsocijalističkog perioda, pa onda i potreba potpune diskvalifikacije cjelokupnog jugoslavenskog nasljeđa, otkrivala je izvor nepresušnog
ideološkog djelovanja HDZ-ove vlasti, plodno tlo s kojeg se antejski regenerirala za obračune s političkim protivnicima. Cjelokupna jugoslavenska
povijest proglašena je gnojnim grijehom koji može zacijeliti samo katarzom
nacionalne obnove. Takva retorika funkcionirala je kao pogodna ideološka
maska za besprizornu pljačku i destrukciju društvenog vlasništva.
5. Vidjeti Branko Horvat, Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo, Zagreb,
2002.
264
Proces pretvorbe i privatizacije
U sažetku djelovanja ove vlasti pogotovo je potrebno detaljnije opisati privatizacijski proces, odnosno preciznije prikazati implementacijsku tehnologiju kojom su poduzeća prelazila u privatne ruke. Štoviše, važno je uočiti suštinsku nasilnost samog procesnog sadržaja, koja je bila direktna posljedica
političkih odluka, a ne metafizičkih kretnji nevidljive ruke tržišta. I naglasiti
da to nije tek specifičnost hrvatskog slučaja jer privatizacija uvijek i svugdje
opisuje proces uzurpacije imovine koja je u određenoj formi zajednička te
se predaje pojedincu ili grupi pojedinaca, pa time i profit konkretnog poduzeća više ne pripada svima već samo privatnom vlasniku. Umjesto niza
kriterija po kojima su poduzeća, kao dijelovi društvene zajednice, vodila
svoje poslovanje u Jugoslaviji (zapošljavanje, izgradnja lokalne zajednice,
stambena politika, itd), privatno vlasništvo nametnulo je samo jedan kriterij - profit pojedinačnog vlasnika. Zbog toga se katastrofalne posljedice
privatizacije društvenih poduzeća nisu odnosile samo na gubitak radnih
mjesta nego su rezultirale propašću cjelokupnih zajednica vezanih uz njihovu proizvodnju. U pitanju je bio sistemski proces otimačine, karakteriziran
visokim stupnjem nasilja, koji je u kontekstu rata značio vrlo jasne prijetnje
onima koji su pružali otpor. Takvim nasilnim postupcima podmazivala se
uhodanost procesa.
Stoga se može zaključiti da su 1992, 1993., 1994. i 1995. godina bile sjajne godine za provedbu radikalne reforme, za privatizacijski šok. Postojala
je apsolutna podrška predsjednika i sigurnost saborske većine. Pored toga,
vlada je imala ovlasti da donosi uredbe, što joj je davalo slobodne ruke u
odlučivanju. Uz političku volju, potporu i instrumente, mogli su se koristiti i
izvaninstitucionalni mehanizmi, tj. slamanje otpora pokazivanjem branitelja
u rovu ili na Velebitu i posljedičnim ucjenama da ako se oni ne bune, tko
onda uopće ima pravo zanovijetati.
Privatizacija je od trenutka proklamacije rezultirala neskrivenom podjelom još jučer društvene imovine lojalnim pouzdanicima, političkim intimusima, državotvornim zaslužnicima, umreženim klanovima. Feudalni
principi koji su upravljali procesom konstituirali su osebujni srednjovjekovni sustav u kojem su politički vazali nagrađivani lenom za doprinos u
arhitekturi nacionalnog sna, uz obvezno polaganje prisege poslušnosti političkom senioru. Predsjednik Franjo Tuđman čvrsto je bio uvjeren da izlazak
iz ekonomske krize mogu osigurati samo pouzdanici ispunjeni nacionalnim
genijem iz 200 bogatih obitelji. Ta razina koncentracije se u samom procesu
vjerojatno učinila previsokom pa je u međuvremenu broj ponešto proširen,
ali ideja je zapravo bila jasna. Sam privatizacijski proces ipak je na određeni
265
način trebalo legitimirati, pa je glavnim razlogom definirano nepostojanje
tzv. titulara vlasništva.
„U procesu pretvorbe i privatizacije možemo razlikovati dvije faze. Prva je
u okviru Jugoslavije 1989. godine, a druga započinje demokratskim izborima
u Hrvatskoj 1990. godine odnosno izlaskom iz sastava SFRJ 8. oktobra 1991.
godine i njenim međunarodnim priznanjem 1992. godine. Iako između ovih
faza postoji dosta sličnosti postoje i neke razlike. Zajednička im je vjera da će
privatizacija sama po sebi riješiti mnoge probleme gospodarstva, jer je privatno vlasništvo po prirodi efikasnije i racionalnije od dotadašnjeg društvenog
vlasništva. Razlika je u političkim ciljevima. Naime dok je u prvoj fazi cilj bio
razbiti politički monopol Saveza komunista koji je, međuostalim, počivao na
izravnom i neizravnom utjecaju na upravljanje društvenim vlasništvom, u drugoj fazi javno obznanjen cilj postaje stvaranje stotinjak bogatih hrvatskih obitelji, koje bi, bez obzira na rezultate budućih demokratskih izbora, trebale vladati
Hrvatskom, jer tko vlada ekonomijom vlada i politikom. Ovaj osnovni cilj jedva da je bio „kamufliran” naglašavanom potrebom da se društvenom vlasništvu, kao nevlasništvu, odredi titular (vlasnik) ili njegovim podržavljenjem ili
privatizacijom. Teza da je tržišna privreda nemoguća bez poznatog vlasnika
(a u društvenom vlasništvu on nije poznat) izazvala je, od samog pojavljivanja
i unošenja u Zakon o pretvorbi brojne kritike i primjedbe dijela ekonomista,
među kojima je posebno uporan i glasan bio Branko Horvat. Prema Horvatu,
vlasnik je društvenog kapitala u Hrvatskoj bio poznat. To je bilo poduzeće, pod
upravom radničkih savjeta, a kod inokosnih vlasnika – osoba, koje ‘je bilo registrirano kod suda i odgovorno za svoje transakcije’.”6
Autor Zakona o pretvorbi, donesenog u travnju 1991. godine, Jakša Barbić objašnjavao je da društveno vlasništvo nije poznato nigdje u svijetu, pa mu
je stoga potrebno odrediti „titulara”. Određivanje ovog „titulara” definirano je
kao utvrđivanje „transparentnog” vlasničkog odnosa. Nakon što se vlasništvo
definira kao državno ili privatno, time se onda, prema autorovim interpretacijama (ali i ne samo njegovim), posljedično osiguravala i efikasnost i mobilnost
kapitala prema najisplativijim projektima. U obrazloženju zakona također se
naglašava prioritet privatnog vlasništva nad državnim. Spomenuti prioritet
privatnog proizlazio je iz širokog uvjerenja među mnogim ekonomistima da
ono predstavlja - prirodni poredak stvari, nešto poput izmjene dana i noći ili
gravitacijske sile. Samu prirodu takvog vlasništva mnogobrojni ekonomisti
karakterizirali su kao „racionalniju”, „efikasniju”, poduzetnički „stimulativniju”, dok kod društvenog vlasništva nisu uočavali postojanje te vrste „prirodnog odnosa između vlasnika, poduzetnika, uprave i uposlenih”, što je onda
onemogućavalo „razvojnu potenciju”7. Jednom utvrđeno vlasništvo trebalo
6. Gordan Družić, Hrvatska obratnica, Zagreb, 2004, str. 63-64.
7. Prema Ivo Družić, ‘Tržišno restrukturiranje i privatizacija hrvatskog gospodarstva’, u: Ivo Družić, ur, Hrvatski gospodarski razvoj, Zagreb, 2003, str. 143, 146.
266
je uskrsnuti ideju efikasnog tržišta u kojem su akteri vođeni nevidljivom rukom tržišta ostvarujući egoistične ciljeve istovremeno realiziraju i društvene
ciljeve. Vlast je za provedbu privatizacije tražila određenu legitimaciju, iako
joj nije bila od presudnog značaja. Stoga iznenađuje razina intelektualne ambicije kojom su se rekapitulirali ovi „raskošni” dosezi ekonomske misli iz 18.
stoljeća. Invokacijom ovih teorijskih pozicija ekonomisti su u većem (ili skoro u potpunom) broju podržavali privatizacijski proces, te pokazivali do koje
mjere je infekcija liberalnom ekonomskom doktrinom uzela maha, a ponizna
servilnost prema vlasti još i više.
Vlast je odbila proces privatizacije provesti putem podjele vaučera, istaknuvši da poklanjanje imovine umjesto prodaje nije ekonomski racionalno,
premda su radnici tih poduzeća desetljećima izdvajali iz plaća za njezino stvaranje i razvijanje. Zakonom o pretvorbi društveno vlasništvo transformirano
je u društvo kapitala (dioničko društvo ili društvo s ograničenom odgovornošću). Magijom političke moći pretvoreno vlasništvo postalo je sastavnim
dijelom Hrvatskog fonda za razvoj, koji je zaprimao zahtjeve za privatizacijom, dok ih je Agencija za restrukturiranje odobravala i kontrolirala. U svibnju
1993. ove dvije institucije ujedinjene su u Hrvatski fond za privatizaciju (HFP).
U izvješću Fonda Saboru 1998. godine, koje obrađuje podatke do kraja
1997, navodi se da je zahtjeve za autonomnom pretvorbom podnijelo 2900
poduzeća od tadašnjih 3619, a Fond je izdao suglasnost i okončao pretvorbu
i privatizaciju u 2553 društva prodajom zaposlenicima ili javnim prikupljanjem ponuda. Najobuhvatniji je proces pretvorbe zabilježen u sektorima građevinarstva (83 posto), zanatstva (87 posto), trgovine (79 posto), industrije
(73 posto) dok je manji udio bio u prometu (59 posto) i turizmu (50 posto).
Vrijednost poduzeća u procesu pretvorbe i privatizacije procijenjena je na
80,8 milijardi kuna (oko 20 milijardi DEM), a do kraja 1997. naplaćeno je
9,9 milijardi kuna (oko 2,4 milijarde DEM). Česte kontradikcije u izvješćima
Fonda u vezi navedenih iznosa navode nas na zaključak da ove iznose treba
uzeti s velikom dozom rezerve, jer su vrlo vjerojatno bili frizirani. Izvješće iz
1998. godine analizu financijskih rezultata zaključuje vrlo bizarnom tezom
da je za razliku od nekih drugih zemalja, npr. Njemačke gdje su utrošena
golema sredstva za stvaranje uspješnih gospodarskih subjekata, model privatizacije u Hrvatskoj ostvario i financijske učinke.
U analizi pretvorbe i privatizacije zasigurno su najzanimljiviji modeli
preuzimanja poduzeća kojima se stvarala nova hrvatska ekonomska elita.8
8. Za detaljne kontradikcije u izvješćima fonda te opise mehanizama pljačke provedene u privatizaciji vidjeti Darko Petričić, Kriminal u Hrvatskoj pretvorbi,
Zagreb, 2000, str 30-40, 206-212
267
Budući da je većina ovih oblika bila protuzakonita, odluke o konzumaciji
baš tog zabranjenog voća nedvojbeno su doprinijele auri herojske odvažnosti
budućeg poduzetničkog cvijeta. A vjerojatno nije odmagala ni bliskost s partijskim kolegama koji su nadzirali proces.
•
•
•
•
•
268
Menadžerski krediti. Banke menadžerima dodjeljuju kredite kojima
oni kupuju poduzeća. Jamac kredita je poduzeće koje se preuzima.
Zalog je mogla biti i polica životnog osiguranja, koje su se plaćale
novcem iz tekućeg poslovanja poduzeća, a menadžeri su tim novcem
otplaćivali dionice. Petričić spominje oko 20 000 odobrenih kredita.
Stečajni postupak. Rezerviran za postojeći menadžment poduzeća.
Menadžeri zainteresirani za kupnju preusmjeravaju poslovanje na
svoje drugo privatno poduzeće, tako da poduzeće za koje pokazuju
interes opterećuju dugovima. Na taj način izvlače novac iz poduzeća i vode u stečaj. Nakon što prvotno poduzeće završi u stečaju,
može se pristupiti kupnji, jer je kupnja jeftinija iz stečaja.
Pretvaranje fiktivnih potraživanja u ulog. Varijanta stečajnog postupka. Bitna je timska igra između poduzeća u pretvorbenom procesu i privatnog poduzeća. Direktor poduzeća u pretvorbi potpisuju
izvršene isporuke roba i obavljanje usluga po višestrukoj višoj cijeni
privatnom poduzeću koje je zainteresirano za preuzimanje. Dospjeli računi se ne plaćaju. Kada potraživanja privatnog poduzeća dosegnu željenu visinu, ono zatraži pretvaranje svojih potraživanja u dionice društvenog poduzeća. Direktor bivšeg društvenog poduzeća
zadržava svoje mjesto u sada privatnom poduzeću. Dobiva bonus.
Stara devizna štednja. Poduzeće u pretvorbi moglo se kupiti starom deviznom štednjom. Budući da su devizni depoziti bili blokirani, štediše nisu mogle do svojeg novca. Tajkuni bi se ponudili da
će otkupiti njihovu štednju uz diskont 50-70 posto. Na taj način,
tajkuni otkupljuju npr. štednju od 10 000 DEM za iznos od 5000
DEM, ali dobivaju dionice poduzeća za puni iznos štednje, dakle
za 10 000 DEM. Vrlo isplativo u kombinaciji s drugim modelima.
„Interna dokapitalizacija” (tzv. bez kune sredstava). Najraširenija
i najpopularnija. Izuzetno bitna familijarnost s ljudima iz Fonda,
takoreći „interna”. Poduzeće u pretvorbi stoji npr. 10 milijuna DEM,
5 milijuna kupuju mali dioničari, a 5 milijuna preuzima država.
Ako kupac dolazi iz kruga poduzeća i „plaća” 2.5 milijuna DEM,
država mu na taj iznos odobrava još 2.5 milijuna, pa postaje vlasnikom dionica u vrijednosti 5 milijuna, dakle 50% poduzeća. Ako
pritom iskoristi redovni popust od 20 000 DEM kojeg ima kao mali
dioničar, postaje većinski vlasnik tvrtke. U ovom momentu radnje
nastupa povezanost s Fondom i sva ljepota ovog modela koja je sadržana u tome da novac nikada ni ne mora stići do Fonda (tek eventualno prva uplata). Dovoljno je bilo da se novac „provuče” preko
računa poduzeća i ono postaje privatno. Ako je kupac doista nešto
i uplatio (npr. prvu uplatu, koja je mogla biti rezultat menadžerskog kredita), istog dana novac je mogao i povući, jer je kao vlasnik
raspolagao žiro-računom tvrtke. Najveći problem ovog modela je
taj što se isti novac mogao koristiti kod pretvorbe drugih poduzeća
također „provlačenjem” novca preko računa.
Proces privatizacije poduzeća paralelno se zbivao s privatizacijom banaka. Aktivnosti u oba plana bile su potpuno povezane jer su poduzeća bila
osnivači banaka koje su u razdoblju Jugoslavije bile zadužene za njihovo
financiranje.
„Kada je poduzetnik na jedan od opisanih načina, ili neki drugi, došao u
posjed nekog poduzeća otvorile su mu se brojne mogućnosti i perspektive, pri
čemu čak nije bilo pretjerano bitno je li poduzeće uspješno ili nije, poduzetnik
uvijek dobiva. Ukoliko je kupljeno poduzeće bilo osnivač neke banke, automatski je razmjerno uplati za osnivački ulog postojalo i vlasnik banke što je
otvaralo dodatne perspektive. Prvo mogućnost je, naravno, da odlijeva kapital
u svoja zdrava poduzeća. Druga mogućnost, koja ne isključuje prvu, je da na
osnovu hipoteke uzme kredit od banke čiji je djelomični vlasnik (snagom vlasničkog udjela), što je najljepše to čak može biti banka koja mu je odobrila tzv.
menadžerski kredit za kupnju dionica, ili neke druge poslovne banke. Ovako
dobiveni kapital mogao se koristiti za održavanje poslovnih poduzeća, ukoliko je to bilo isplativo, prebacivanje kapitala na druga svoja zdrava poduzeća u
zemlji ili inozemstvu, koja onda kupuju udjele u drugim bankama ili ih samo
osnivaju. Prvotna poduzeća gomilaju gubitke, raste nelikvidnost u gospodarstvu i nenaplativa potraživanja u bankarskom sektoru, a zdrava poduzeća preko
istih ili drugih banaka (mogu sada već biti i vlastite) dižu nove kredite i cijeli
krug se nastavlja, pri čemu naravno ništa nije sprečavalo poduzetnike da dio
kapitala ne prebace na privatne račune. Naravno da ovaj proces ne može trajati
u nedogled, a njegove su granice postale uočljive krizom bankarskog sustava.”9
Gordan Družić u svojoj analizi naglašava važnost uloge banaka u pljački
i devastaciji hrvatske ekonomije. Banke su u procesu pretvorbe među prvima
transformirane u dionička društva, čiji su vlasnici nakon pretvorbe bila državna poduzeća, ovisno o visini uloga koji su imali u bankama. Budući da su
9. Družić, 2004, 76
269
najveći sustavi bili osnivači najvećih banaka, a država je zadržavala većinsko
vlasništvo u tim sustavima, slijedom toga zadržala je i većinsko vlasništvo u
bankama. Vlast je imenovala svoje pouzdanike na vodeća mjesta u bankama
i od njih očekivala da izvršavaju postavljene zahtjeve ili je zadržala postojeće kadrove koji su zauzvrat postajali članovi HDZ-a. Ipak njihova lojalnost
često je strujala onkraj stranačkih ili nacionalnih interesa, što do danas onemogućava, u najvećoj mjeri mjeri, rasvjetljavanje pretvorbenog i privatizacijskog kriminala. Menadžment banaka i poduzeća upravljao je imovinom
banaka oslobođen svakog nadzora, na način da su jedni druge međusobno
imenovali u upravne i nadzorne odbore, dok su vanjski članovi bili političari
čije zanemarivanje pretvorbenih i privatizacijskih malverzacija bilo motivirano visokim mjesečnim naknadama. Pored samih ratnih okolnosti koje
su limitirale mogućnost nadzora, tijela zadužena za kontrolu procesa transformacije vlasništva, poput Ministarstva unutarnjih poslova, Ministarstva
financija ili Hrvatske narodne banke, bila su sastavni dio vladajućeg aparata,
koji je imenovao njihova vodstva. Revnost pojedinaca da sankcioniraju prekršitelje često je završavala je obratnim ishodom.
„Tako je u četverokutu banke, poduzeća, Fond, Mirovinsko i invalidsko osiguranje, započela igra pretvorbe i privatizacije koja je umnogome nalikovala
društvenoj igri „monopoly” (gotovo nitko od sudionika nije imao vlastiti pravi
novac), s tim da su nekretnine bile stvarne. U toj igri bilo je moguće da poslovodstvo banke, raspolažući sredstvima banke (osnivački ulozi, te sredstva na
računima poduzeća i građana) kao svojim, odobri kredit direktoru poduzeća
ili nekom drugom (ako se radilo o poduzeću osnivaču banke, kreditna sredstva
su praktično bila sredstva poduzeća koje se kupuje) na osnovu jamstva i uz
otplatu kredita iz sredstava tog istog poduzeća (u slučaju poduzeća osnivača
banke novi vlasnik je time postojao i suvlasnik banke). Isto tako je bilo moguće
da banka da kredit od npr. 20 milijuna DEM za izgradnju poslovnog prostora,
a onda isti taj prostor kupi za 40 milijuna DEM, ili da jedna banka drugoj banci
koja ju onda tim sredstvima kupi, ili da odobri vrlo povoljan kredit za kupnju
poduzeća koje je u vlasništvu banke, a to se sve moglo još dodatno poljepšati
nižom procjenom vrijednosti poduzeća odnosno prodajnom cijenom koja je
bila puno manja od tržišne.”10
Spektar aktivnosti banaka nije bio reduciran tek na financijsku podršku za poduzetničko preuzimanje, već su one i same preuzimale poduzeća.
Banke bi došle u vlasničku poziciju pretvaranjem potraživanja u ulog ili
puno češće kupnjom na javnim aukcijama za staru deviznu štednju. U stvarnosti je ovo značilo da banke novcem iz državnog proračuna, dakle poreznim novcem sviju (jer je država garantirala isplatu stare devizne štednje)
10. Družić, 2004, 77-78
270
preuzimaju državna poduzeća. Elegancija ove transferne titularizacije bila je
besprijekorna: država se rješavala javnog duga i „konsolidirala” proračun budući da nije više imala obvezu isplate stare devizne štednje (tako je otpisano
7 milijardi kuna javnog duga, oko 1,73 milijardi DEM), banke su stjecanjem
dionica popravljale financijsku aktivu. Ako se uzme u obzir da je država zadržala vlasništvo u najvećim bankama do kraja desetljeća, ovo u osnovi znači
da je država samu sebe pročistila opterećenja javnog duga po staroj deviznoj
štednji: vlast HDZ-a koja je upravljala državom sistemski je vodila politiku
protiv većine naroda, a u korist odabranih. Bezazlenom promatraču sa strane ovo bi se moglo učiniti krajnje apsurdno i kontraproduktivno, ali politici
koji je imala cilj stvoriti novu ekonomsku elitu, preciznije klasu kapitalista,
bilo je to kristalno smisleno, a naročito tehno-strukturama koje su ustreptalo
očekivale taj trenutak.
„Koja su poduzeća odnosno djelatnosti bile interesantne bankama. Na prvom mjestu turizam, a potom trgovina odnosno poduzeća za koje je banka prosudila da je bolje imati vlasnički udio nego se namirivati iz stečajne mase. Tako
je primjerice Privredna banka Zagreb kupila Namu, Plavu lagunu, Jadroplov i
Supetrus hotele, Splitska banka hotel Adriatic, a Zagrebačka banka 18 milijuna
DEM vrijedan udio u bolskom Zlatnom ratu. Dok su banke bile u većinskom
ili potpunom vlasništvu države nije bio jasan smisao ove operacije seljenja državnog vlasništva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju u vlasnički portfelj banaka. Međutim smisao postaje gotovo kristalno jasan u trenutku kada
se pristupa privatizaciji banaka i njihovoj prodaji stranom kapitalu i ostvarenju
prihoda po toj cijeni. Prodaja je hrvatske obale završena, uglavnom, prodajom
hrvatskih banaka stranom kapitalu (bilo na osnovu vlasničkog udjela banke,bilo po osnovu potraživanja koja se uvijek mogu pretvoriti u vlasnički udio u
hotelima) uz svesrdnu asistenciju države odnosno tada vladajuće stranke. Tragikomično djeluje hvaljenje 85 postotnog udjela vlasništva stranog kapitala u
hrvatskim bankama od strane pojedinih dužnosnika Hrvatske narodne banke,
jer će se time uvesti svjetski standardi u bankarsko poslovanje.”11
Destruktivna snaga bankarskog djelovanja nije proizlazila samo iz financiranja kupnje poduzeća putem ustupanja menadžerskih kredita, već
iz cjelokupnog poslovanja koje je bilo upregnuto u financijske manipulacije
u okviru pretvorbenog i privatizacijskog procesa. Preusmjeravanje kreditnih sredstava u kupnju financijske imovine (dionica) značilo je smanjenje
kreditnih sredstava za druge oblike poslovanja. Poduzeća su tako ostajala bez
potrebnih novčanih sredstava za investicije kojima se održavalo ili širilo postojeće proizvodne kapacitete. Manjak novčanih sredstava, rast premije rizika zbog nemogućnosti naplate danih menadžerskih kredita, ali i cjelokupna
11. Ibid, 78-79.
271
tadašnja monetarna politika utjecali su na rast realnih kamatnih stopa. Razlika između aktivne (kreditne) i pasivne (štedne) kamatne često je prelazila
i 20 posto, pa poduzeća opterećena kreditima našla su se u nemogućoj poziciji otplate kredita (menadžerski kredit koji menadžer nije vraćao moralo je
vraćati poduzeće).
Pored financijskog pritiska, poduzeća je stiskala i fiskalna politika raznim
metodama izvlačenja novca u državni sektor. Novčano gratificiranje brojnih
interesnih apetita odredilo je njihovu sudbinu neizbježnim slobodnim padom u nelikvidnost i stečaj. Budući da poduzeća više nisu mogla vraćati ni
kamate, a kamoli kredite, kriza se poput bumeranga na kraju devedesetih
vratila u bankarski sustav. Čelnici su banaka alibije tražili u neefikasnosti
poslovanja u poduzećima i zahtijevali državnu sanaciju. Između devastiranih poduzeća i bankrotiranih banaka, politika je stala na stranu financijskog
kapitala, prihvaćajući tezu o neefikasnosti. Sanacija bankarskog sustava do
2000. godine, s najvećim troškovima sanacije tijekom 1998. i 1999. godine,
procjenjuje se na 13,4 milijarde dolara.12 Ovaj razvoj događaja pokazao je
da su financijske tehno-strukture učvrstile svoju poziciju moći u političko-ekonomskim odnosima i uspostavile kontrolu nad donošenjem odluka
u aparatu vlasti. Razorena poduzeća prepuštena su pak nemilosti procesa
restrukturiranja, tj. otpuštanja radnika i reduciranja poslovanja, ali najčešće
stečaju, rasprodaji imovine i nestanku.
Stabilizacijski program iz 1993. godine.
Donošenje Stabilizacijskog programa u oktobru 1993. godine bilo je prije
svega usmjereno na brzo suzbijanje hiperinflacije koja je od 1990. do 1993,
na godišnjoj razini, porasla sa 136 posto na 1 149 posto, ali opći naglasak u
programu ciljao je na njegovu dugoročnost, i doista, taj program traje sve do
danas. Ciljevi propisani tim programom postali su, i do danas ostali, jedina
ekonomska strategija, koja se toliko ukorijenila da nijedna vlada nije izlazila
iz postavljenog okvira. Programom se predviđa da antiinflacijska politika nije
sama sebi svrhom nego se treba realizirati u okviru dugoročne stabilizacije.
Pod tom stabilizacijom podrazumijevaju se opći ciljevi programa zapisani
u trećem poglavlju: (a) stabiliziranje i jačanje hrvatskog gospodarstva,
(b) stvaranje tržišne klime i prikladne vlasničke strukture sa smanjenom ulogom države u gospodarstvu, (c) zaštita najsiromašnijih od razarajuće moći
preraspodjele u uvjetima hiperinflacije, (d) stvaranje pretpostavki za stabilan
rast i razvoj. U nastavku poglavlja definirani su uvjeti koji trebaju pridonijeti
12. Družić, 2003, 169.
272
obaranju inflacije: ubrzana privatizacija i demonopolizacija, uravnoteženje
državnog proračuna (što zapravo znači smanjivanje rashoda), početak dugoročnog procesa sanacija banaka, stvaranje stabilne valute kune (naglasak ide
u smjeru precijenjenog fiksnog tečaja).13
Nije ovo bio nikakav stabilizacijski program nego šok terapija neoliberalnog kapitalizma po recepturi Međunarodnog monetarnog fonda. Stoga
uopće ne mora čuditi da je zaštita najsiromašnijih rangirana ispod kreiranja
tržišne klime, iako je ipak lukavo anticipirano da je zaštita očito potrebna
u okviru ove vrste „stabilizacije”. Napisani ciljevi i uvjeti predstavljali su još
jedan nastavak stabilizacijskih programa koji su bili usvajani od Dugoročnog programa stabilizacije iz 1983., također napisanog pod paskom MMF-a.
Razlika je ležala u tome što su se ciljevi stabilizacijskih programa iz osamdesetih, u okviru jugoslavenskih političkih odnosa, realizirali sporadično i vrlo
sporo. Ciljevi ovog programa, barem oni bitni (što sigurno nije uključivalo
zaštitu najsiromašnijih), realizirani su istog trena: privatizacija je počela čak
i prije donošenja programa, inflacija je instantno zauzdana, a fiksni precijenjeni tečaj omogućio je porast uvoza.
Reguliranje rashoda državnog proračuna bilo je puno teže ostvariti u
uvjetima financiranja vojske i poratne obnove, ali i sanacije posljedica privatizacije u vidu uništenih radnih mjesta i rasta nezaposlenosti. Socijalnoj
destrukciji dodatno je doprinosio i sam stabilizacijski program podrškom
nastavku privatizacije i poticanjem uvozne ekonomije putem tečaja. Rashode
je država ipak limitirala zamrzavanjem plaća u javnom sektoru (što je vodilo
realnom smanjenju plaća jer je inflacija životnih troškova rasla) i zamrzavanjem mirovina, što je rezultiralo presudom Ustavnog suda 1997. u korist
umirovljenika, budući da su mirovine trebale biti usklađivane s inflacijom
(isplata tog duga počela je deset godina kasnije). Na prihodovnoj strani država je uvele određene nove poreze (trošarine, porez na promet nekretnina)
i povećala porez na dohodak. Naglasak je u potpunosti bio na strani fiskalne
politike, tj. poreznih prihoda, a pomoć monetarne politike bila je vrlo limitirana (o tome nešto u nastavku teksta). Iako ostvarivanje viška u proračunu
nije bio cilj, efekti novih poreza su bili toliko snažni da je 1994. zabilježen i
suficit proračuna od 1,8 posto.
Dakle, država nije mogla suzbiti rast rashoda u uvjetima privatizacije
i obnove, ali je neprestano uvodila nove poreze, uz ograničenu asistenciju
Hrvatske narodne banke. Pod izgovorom usklađivanja hrvatske porezne
politike s europskom, godine 1998. uveden je porez na dodanu vrijednost
13. Vidjeti Jakov Sirotković, Hrvatsko gospodarstvo, Zagreb, 1996, str. 168-216.
273
(PDV) po stopi od 22 posto, što je u tom trenutku, iza Švedske (25 posto) i
Danske (25 posto), bila najveća stopa tog poreza u Europi. Država je 1998.
godine također ostvarila suficit proračuna. Dok je uski krug odabranih na
jednoj strani imao punu potporu vlasti u stjecanju državne imovine, većina
naroda financirala je preko proračuna njihove „poslovne” posljedice. Radilo
se o fiskalnom transferu bogatstva prema gore.
Stabilizacijski program ostvario je glavni cilj - sprečavanje inflacije, cilj
kojem je monetarna politika ostala podređena do danas. Inflacija je te 1993.
godine zaustavljena prije svega primjenom oštre monetarne politike putem
masivnog povlačenje novčane mase iz optjecaja i nakon toga obrane fiksnog
precijenjenog tečaja. Povlačenje novčane mase značilo je napuštanje hrvatskog
dinara, otpisivanje tri nule i uvođenje kune. Smanjenje novčane mase utjecalo
je dodatno na rast kamata u poslovnim bankama (manjak novca povećavao je
njegovu cijenu), a te visoke kamate su ionako bile pod utjecajem već prije spomenutog rasta premije rizika zbog neplativih kredita ustupljenih poduzećima.
Intervencijski zahvat monetarne politike bio je toliko radikalan da su cijene su odmah počele padati, a tečaj je počeo aprecirati. U 1994. godini zabilježena čak i deflacija od 3 posto, a u idućim godinama se inflacija održala
na razini do 4 posto, s izuzetkom 1998. godine kad je bila 5,7 posto zbog
uvođenja PDV-a. Treba ipak napomenuti da iako je u prosjeku inflacija bila
umjerena, sektorski su bile vrlo različite razine inflacije. Najviše su rasli upravo oni troškovi koji pogađaju najsiromašnije (režije, prehrambeni proizvodi),
a vlast je prelijevanje tih efekata na rast plaća sprečavala njihovom administrativnom kontrolom. Na cijene je utjecala i snažna liberalizacija uvoza, s
posljedicom veće konkurencije proizvoda na tržištu, što je vodilo stabilizaciji
cijena. Efekti fiskalne politike, s jedne strane, utjecali su na rast cijena zbog
povećanja poreza, naročito nakon 1998. godine u vidu uvođenja PDV-a, ali, s
druge strane, vlast je zamrzavanjem plaća i mirovina onemogućavala trgovce
da podižu cijene.
Fiksirani precijenjeni (aprecirani) devizni tečaj zadržao se do danas, a
njegove posljedice za industriju, i ne samo industriju, bile su pogubne. Naime, fiksnom tečajnom politikom sprečavala se inflacija, jer u slučaju eventualnog rasta deviznog tečaja s npr. 1DEM = 4KN, na 1DEM = 4,5KN, ili za
neki veći rast, trgovci bi u jednakom postotku, a možda i većem, podigli cijene. Problem nastaje jer se strogim čuvanjem tečaja otežava realizacija izvoza,
koji bi u slučaju višeg tečaja mogao porasti jer bi proizvodi na izvoznim tržištima bili jeftiniji. Smanjeni izvoz vodio je nižoj proizvodnji, a to opet nižoj
zaposlenosti, što je u kontekstu uništavanja radnih mjesta u procesu privatizacije dodatno pridonosilo destrukciji privrede.
274
Tako se industrijska proizvodnja koja je bila oslonjena na izvozna tržišta,
pod pretpostavkom da nije bila razorena u ratnim operacijama ili rasprodana u privatizaciji, našla u izuzetnom teškom položaju. Na domaćem tržištu
morala se natjecati s jeftinijim uvoznim proizvodima zbog apreciranog tečaja, istovremeno je gubila vanjska tržišta iz istog razloga, bankarski sektor
pritiskao je višim kamatnim stopama na kredite, što je onemogućavalo zaduživanje u korist tehnološke revitalizacije, a država joj uskraćivala subvencije
temeljem tržišnih principa propisanih neoliberalnim stabilizacijskim programom. Industrija se našla u zamrznuta kocki čije su se stranice zatvarale.
Stoga se za Stabilizacijski program iz 1993. godine zaključno može kazati da predstavlja kodifikaciju neoliberalnog kapitalizma u Hrvatskoj, glasno
proklamirajući privatizacijsku praksu i podređujući cjelokupnu monetarnu
politiku isključivo u smjeru radikalnog suzbijanja inflacije. Realizacija makroekonomske stabilnosti gospodarstva zamišljena u vidu formule privatizacija, liberalizacija, deregulacija uspješno je provođena. Prvobitna akumulacija kapitala u nacionalističkom habitu tako je dobila svoju međunarodnu
legitimaciju. Nadalje, pogubni efekti precijenjenog fiksnog tečaja manifestirali su se u nestanku industrijske proizvodnje, što je rezultiralo razvijanjem
uvozno ovisne ekonomije i gašenjem radnih mjesta. U tom kontekstu Stabilizacijski program osiguravao je postepenu kolonizaciju ekonomske strukture,
gurajući privredu još više na periferiju međunarodnih tokova, s potrebom
sve višeg zaduživanja za financiranje tekućeg funkcioniranja. Ove posljedice
pogotovo će doći do izražaja u razdoblju nakon 2000. i privatizacije bankarskog sektora stranim kapitalom. Izuzev inflacije, Stabilizacijski program
nije razriješio nijednu drugu negativnu društvenu pojavu, jer, uostalom, to
nije bila niti posredna niti neposredna svrha, unatoč formulaciji o zaštiti siromašnih. Štoviše, podržavajući privatizaciju i uvozno orijentiranu tečajnu
politiku, potencirao je negativne trendove u gospodarstvu i društvu: nezaposlenost je eksplodirala, broj siromašnih rapidno rastao, a bijeda preuzimala.
Radnici i siromašni bili su na „stabilizacijskom” nišanu, a ne pod proklamiranom protekcijom.
275
Rasuti glasovi otpora sindikalne scene
Demokratska transformacija sustava kroz pretvorbu i privatizaciju u cilju
približavanju zemljama zapadne Europe, u kontekstu probuđenog nacionalnog zanosa, sindikate je dovodila u izrazito nepovoljan položaj. Restauracijom kapitalističkih odnosa novi vlasnici poduzeća vidjeli su u njima suvišni
element provokacije i opstruiranja realizacije veće proizvodnosti rada i rasta
efikasnosti, preciznije rečeno eksploatacije. Vlast HDZ-a dijelila je slična stajališta, jer sindikati su bili jedan od podsjetnika na stari režim, ne uklapajući se u kohezivni svijet rodoljubnog kapitalizma, potencijalni destabilizator
ravnoteže. Političko vodstvo oštro je upozoravalo da prosvjedi u vrijeme rata
pokazuju nezahvalnost, da su obrana zemlje i domoljublje uzvišeni dosezi
koji traže potpunu podređenost, neovisno o paralelnom nestanku radnih
mjesta i uništavanju poduzeća. Zbog toga je politika nastojala maksimalno
ovladati sindikatima i podrediti ih svojim interesima, a tamo gdje su otpori
bili izrazitiji diskvalificirati, pa čak i fizički eliminirati.
Snažna podrška koju je HDZ dobio na izborima 1990. godine i rastuća potpora u ratnim okolnostima uvelike je sindikatima otežavala ozbiljno
djelovanje. Ipak, u prvim godinama nove vlasti sindikati su se u više navrata
otvoreno suprotstavljali politici jer je u tom razdoblju to bio jedini način zaštite radničkih prava. Razvoj situacije nužno je implicirao snažne napetosti.
Vlast HDZ-a smatrala se jednim političkim predstavnikom cijelog naroda,
pa onda i radnika, stoga i jedinim kanalom kroz koji je dopušteno pokazivati nezadovoljstvo. Naravno, smatrali su se i zastupnicima tajkuna, ali samo
malo više. Sindikati su tih ranih godina raspolagali značajnim potencijalima
za mobilizaciju vlastitog članstva i političko zastupanje radnika koji su se našli na razornom udaru privatizacije. Dvije teme su tijekom desetljeća postale
poligon političkih sukoba: kontrola plaća i privatizacija.
Već na početku tranzicije došlo je do podjele između starih sindikata i novih
koji su bili u snažnije povezani s političkim establišmentom. Vlast je nastojala
ovladati sindikatima izazivanjem sukoba u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), nekada jedinom sindikalnom središnjicom u Jugoslaviji, zatim kontrolom novoformirane Konfederacije neovisnih sindikata Hrvatske (KNSH) te
konstituiranjem treće središnjice Hrvatske udruge sindikata (HUS). Uspjeh manipulacije sindikatima bio je limitiranog dosega jer je SSSH uspio zadržati skoro cjelokupno članstvo i preuzeti vodeću ulogu među sindikatima, što je vodilo
neizbježnim okršajima. Nažalost, do kraja desetljeća SSSH će se u potpunosti
kompromitirati suradnjom s tajkunima i servilnošću prema vladajućoj opciji.
U jesen 1991. godine, u vrijeme najžešćih ratnih sukoba, SSSH, KNSH i
HUS, potpisuju s vladom „Sporazum o suradnji i djelovanju za vrijeme ratnog
276
stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstva RH” kojim se obvezuju na socijalni mir tijekom trajanja ratnih operacija, a vlada ovim dokumentom pristaje konzultirati sindikate pri donošenju ekonomskih i socijalnih
odluka. Primirje potpisano ovim sporazumom bilo je kratkoga vijeka jer vlada nije izvršavala nikakve konzultacije već iskoristila ratne okolnosti da pitanja iz domene saborskog odlučivanja svojevoljno regulira uredbama. Uredbama su se kontrolirale i plaće, pa je fiksiranje plaća zbog obuzdavanja inflacije
izazivalo otpor sindikata. U martu 1992. godine sindikati počinju potpisivati
„Zahtjevnicu hrvatskog radništva Saboru i Vladi Republike Hrvatske” kojom
raskidaju prethodni ratni sporazum. Zahtijevaju povećanje plaća i mirovina,
povećanje naknade za nezaposlene, radničko suodlučivanje u kompanijama,
besplatnu podjelu dionica radnicima, zakonsku zaštitu sindikalnih povjerenika. Između 12. i 14. marta 1992. godine sakupljeno je 335 tisuća potpisa, vlada
je na potpise odgovorila taktikom uvjeravanja i garancija, ali nije postignut
nikakav dogovor.
U ljeto 1992. godine ipak je realiziran kolektivni ugovor za privredni sektor kojim se sindikat, pod prijetnjom generalnog štrajka, izborio za odredbe o minimalnoj plaći i indeksaciji plaća uz porast cijena. Potpisivanje ovog
ugovora odvijalo se nekoliko dana prije održavanja prvih predsjedničkih i
parlamentarnih izbora od osamostaljenja. Politički vrh HDZ-a nije htio riskirati pokretanje generalnog štrajka i širokog nezadovoljstva, pa je pristao
na zahtjeve sindikata. Izbori u ljeto 1992. godine završili su uvjerljivom pobjedom HDZ-a i osvajanjem političke moći kojom su u sljedeće četiri godine
temeljito razarali radnička prava. Nakon potpisanog kolektivnog ugovora za
privredni sektor, slijedilo je potpisivanje onog za javni. U oktobru 1992. godine, pod prijetnjom štrajka, potpisan je kolektivni ugovor i za javni sektor.
Vlada je ubrzo uredbom poništila oba kolektivna ugovora i donijela odluku
o načinu isplate plaća. Ovakav postupak izazvao je novo okršaje, pa je u novembru, na sastanku sa sindikatima, predsjednik Tuđman predložio osnivanje komisije koja će razmotriti sporna pitanja. Drugim riječima, značilo je
to guranje problema u besplodne birokratske procedure. Tih dana potpora
generalnom štrajku, objavljena u dnevnom tisku, kretala se oko 60 posto. Na
kraju je kriza razriješena poništavanjem ove uredbe i donošenjem nove, što
nije zadovoljavalo sindikate jer se umjesto kolektivnog pregovaranja nastavila samovolja vladinih uredbi.
Početkom marta 1993. godine, SSSH je organizirao generalni štrajk upozorenja koji je trajao četiri sata i održavao se u područjima koja nisu bila pod
okupacijom. Podržao ih je HUS organizirajući dvanaestominutni štrajk potpore što je bio pokazatelj određene političke emancipacije od vlasti, dok se
277
KNSH nije pridružio štrajku, ali je dao potporu sindikatima koji potpadaju
pod njegovu strukturu da se priključe ako tako odluče. Podaci SSSH pokazuju da se štrajku odazvalo 420 tisuća radnika, odnosno 80 posto članstva, a
HUS-ovom štrajku se odazvalo 90 posto članstva. Postojale su izrazite regionalne razlike jer su u razvijenijim područjima, poput riječkog ili varaždinskog, sudjelovali skoro svi radnici, a u manje razvijenim dijelovima zemlje
odaziv je bio do 50 posto. Desetak dana nakon štrajka potpisan je dogovor
koji je trajao vrlo kratko jer je vlast ponovno uredbom dokinula sporazum i
administrativno regulirala plaće. Politička samovolja određivanja plaća postala je žarište sukoba sa sindikatima koji su neprestano zahtijevali kolektivno pregovaranje.14
Sindikalni otpor tijekom cijelog desetljeća bio je pod kontinuiranom
ucjenom antinacionalnog djelovanja, a pogotovo u vrijeme rata koje kada
su pljuštale optužbe za razbijanje nacionalnog jedinstva i ugrožavanje funkcioniranja države. Sindikati su se našli u neizdrživoj poziciji: suprotstavljanje
zločinima privatizacijske pljačke bilo je ravno izdaji.
„Ovaj opis nije iluzija nego je nužna konzekvencija logike funkcioniranja
hrvatskog društva shvaćenog kao organska zajednica. Riječ je tu o onom ideološkom konstruktu koji je svojevremeno stvorio hrvatsku državu, ali koji sada u
njoj više ne ostavlja nikakav prostor za imanentni socijalni konflikt, koji uopće
ne raspolaže pojmovima kojima bi izrazio društveno nužan sukob različitih
interesnih grupa oko raspodjele društvenog proizvoda. Sve što unutar društva
dolazi u konflikt raspada se na ono naše i na ono neprijateljsko (izvanjsko).
Nešto takvo kao realno socijalno nezadovoljstvo ne može postojati dok god
funkcionira mehanizam nužnog žrtvovanja za domovinu.”15
Sindikalni povjerenici bili su izložen konstantnim prijetnjama, zastrašivanjima, ucjenama. Vlast HDZ-a nije ostala samo na verbalnim iskazima
agresije već je prešla i u sferu fizičke likvidacije. U decembru 1992. godine ubijen je Milan Krivokuća. Njegov grijeh bio je dvostruke prirode: bio
je sindikalni buntovnik i bio je Srbin. Krivokuća je bio željezničar u Hrvatskim željeznicama i osnivač prvog nerežimskog sindikata u Jugoslaviji 1989.
godine, Strukovnog sindikata strojnog osoblja u Hrvatskoj. Prevodio je te
godine višednevni opći štrajk strojnog osoblja Hrvatske kojim su strojovođe
nastojale izboriti bolje uvjete rada i više plaće. Tadašnji SSSH pokušavao je
14. Pregled događaja sastavljen je prema komparativnoj analizi sindikalnog djelovanja u Sloveniji i Hrvatskoj do 2006 godine u radu Marka Grdešića, ‘Tranzicija, sindikati i političke elite u Sloveniji i Hrvatskoj’, Politička misao, 43 (4),
2006, str. 121-141.
15. Boris Buden, Barikade, Zagreb, 1996.
278
umiriti nezadovoljnike, ali nakon neuspješnog pritiska, sindikalna središnjica ih je konačno priznala. Krivokuću su proglašavali neprijateljem režima,
ali sindikalni suradnici iz SAD-a prepoznali su u njemu autentičnog borca za
radnička prava pa je mjesec dana proveo na treningu kod američkih sindikalaca. Nakon „demokratskih” promjena postao je krajnje nepodoban element,
iako nejasno da li kao Srbin ili kao radnički tribun, vjerojatno kao oboje. U
Hrvatskim željeznicama dobio je otkaz, čime se htjelo dokrajčiti njegov sindikalni angažman, a budući da je otkaz dobila i njegova supruga ostali su bez
ikakvih sredstava za život.16 Kriminalcima u političkim strukturama ovo nije
bilo dovoljno, morali su ga ušutkati zauvijek. Zločinci, po dobro uhodanom
običaju zataškavanja, nikada nisu pronađeni.
Svaki otpor u kontekstu ratnih zbivanja do 1995. godine i završetka ratnih operacija, a nakon toga u kontekstu obnove porušenoga, za vlast je automatski predstavljao petokolonašku aktivnost, koja se radikalno nastojala
diskvalificirati i utišati. Boris Buden, u analizi štrajka srednjoškolskih nastavnika iz 1994. godine, oštru reakciju vlasti interpretira odrazom njihove
panike zbog narušavanja organske kohezije društva utemeljenog na naciji.
Naglašavanje takve organske nacionalne kohezije bila je izvor nepomućenosti političke autoritarnosti, ali i jedan od ključnih razloga tvrdokorne
indolentnosti puka. U trenutku štrajkaške destabilizacije učitelji su tobože
pokazivali nezahvalnost naciji, pomućivali neovisnost i suverenost, te politički agitirali buđenjem usnulog naroda, pa je upravo zato reakcija vlasti
bila toliko stroga.
„Ovdje napokon leži objašnjenje zašto je reakcija vlasti na štrajk nastavnika
bila tako agresivna. Ne zato jer su nastavnici zaprijetili ravnoteži proračuna,
nego zato što su doveli u pitanje arbitrarnost političke elite u Hrvatskoj, jer su
se drznuli sami postaviti granice svom žrtvovanju i jer su čineći to naposljetku
došli u opasnu blizinu onog tabua oko kojeg se osovila hrvatska državotvorna
ideologija, tabua u koji se dira pitanjem: da li je sve to skupa imalo smisla, je li
ta hrvatska država uopće vrijedna svih onih za nju položenih žrtava? Tko makar
i na trenutak pristane uz logiku kojom su se rukovodili nastavnici stupajući u
štrajk, morat će prije ili kasnije naletjeti i na to pitanje. U tom, i samo u tom
smislu, kratkotrajni je štrajk srednjoškolskih nastavnika prvi pravi politički sukob u hrvatskoj državi koji nadmašuje sve što je do sada pokušala napraviti takozvana opozicija koja je ostala talac hrvatstva kao golog sredstva manipulacije
u rukama arogantnih vlastodržaca.”17
16. Sanja Modrić, ‘Slučaj Krivokuća’, Feral Tribune, br.450, 2. maja 1994.
17. Boris Buden, Barikade, Zagreb, 1996.
279
U takvom razvoju situacije, učiteljima, ili bilo kojoj drugoj kategoriji nezadovoljnika, tek je preostalo da se ogrnu zastavom i dokazuju vlastito hrvatstvo kako bi napokon postali legitimni akter koje nešto smije zahtijevati.
Buden je upozoravao da su jedino na taj način mogli povratiti simboličnu
domovnicu i, doista, tako se i dogodilo. Sindikalisti su se zaogrnuli kaputom
hrvatstva, a kao dodatak njihova je delegacija otišla kod kardinala Franje Kuharića. Time su ponovno stekli domovnicu, budući da je crkva nakon 1990.
godine postala krstionica domoljublja.
„Ovaj obilazni put koji je u političkom, ali i kulturnom i svakom drugom
obliku života u Hrvatskoj postao gola nužda možda je najbolje došao do izražaja u izjavama Vesne Kanižaj, lidera nastavničkog sindikata. U njima ona
do neukusa egzercira svoju hrvatsku podobnost - nije dovoljna samo vlastita
danas sasvim benevolentna politička legitimacija (“...moje simpatije inače pripadaju Stjepanu Radiću”), nego je bilo nužno podrobno iznijeti i podrijetlo
roditelja, političku prošlost oca, pa čak i hipotezu o tomu kojoj bi se političkoj
opciji pokojni otac danas, da je živ, priklonio. Upravo u ovom obilaznom putu,
u svemu onomu što jedan sindikalist (zajedno sa svojim pokojnim precima)
mora naknadno postati da bi smio ostati nezadovoljnim posloprimcem, mjeri
se nesloboda čitavog društva. Ova obilaznica na kojoj se beskonačno kruži u
dosadnom ritmu ritualnog legitimiranja predstavlja danas stvarni razmak između građanina Republike Hrvatske i demokracije. Ali upravo ta racionalno
posve suvišna, ali ipak neizostavna ritualna prisila, da se uvijek iznova dokazuje
pripadnost hrvatstvu, prisila oko koje se osovila hrvatska država i koja danas
još uvijek čini od nje nešto više od države same - fantazmu hrvatskog identiteta
- realno nije ništa drugo do sredstvo gole manipulacije i služi samo jednomu
- proširenju i učvršćenju dominacije jedne političke i ideološke elite nad svim
sferama društvenog života i utoliko je jedan od simptoma nadolazećeg, novog
totalitarizma.”18
Reakcije vlasti bile su drakonske i u vremenu nedugo nakon završetka
rata. U februaru 1996. godine SSSH je organizirao prosvjede koji završili
policijskim zabranama, presretanjima autobusa na ulazu u Zagreb, neprestanim ophodnjama, radničkim prolaskom kroz policijski špalir.19 Vlast je
tako represivnim aparatom nastojala zastrašiti svaki pokušaj suprotstavljanja
tadašnjoj ekonomskoj politici koja je radnike sve više gurala prema egzistencijalnom rubu.
Pored borbe za više plaće, rad sindikata još su u znatnijoj mjeri obilježile reakcije na pretvorbeno-privatizacijski proces koje su se protezale od
odlučne borbe za očuvanje radnih mjesta do najperfidnijih oblika podilaženja novoformiranim tajkunima. Na deklarativnoj razini sindikati su se cijelo
18. Ibid.
19. Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998.
280
vrijeme suprotstavljali prakticiranom modelu privatizacije i tražili besplatnu
podjelu dionica radnicima, očuvanje radnih mjesta, tehnološki razvoj poduzeća, itd. Pod ucjenama ratnog stanja i sve jačom političkom kontrolom
njihov je djelokrug bio limitiran, ali kako smo vidjeli iz prethodnih primjera
borbi za očuvanje razine plaća, nastojali su pružiti određene otpore. Proces privatizacije nisu mogli zaustaviti, ali otvoreno pomaganje tajkunima u
preuzimanju poduzeća nije značilo je samo odricanje od temeljnih principa
tradicije sindikalne borbe već i direktni rad na njihovoj destrukciji. Utjecaj
je politike u sindikatima bio sve izraženiji, a suradnja sa tajkunima sve češća, pa su do 1994. godine sindikati u velikoj mjeri bili ograničeni u obrani
radničkih prava.
Na primjeru uzdizanja najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića, u procesu stjecanja vlasništva nad Unikonzumom, možemo reprezentativno rekonstruirati uloge koje su imali svi glavni akteri pretvorbeno-privatizacijskog
procesa i predočiti primijenjene metode: rat, politika, banke, menadžment,
sindikati, radnici, menadžerski krediti, torbarenje, ucjene visinom plaća.
Danas je Todorić vlasnik koncerna Agrokor koji čine brojna poduzeća, a
najznačajnije je lanac trgovina Konzum. Veliko početno K iz naziva lanca
proširilo se u svaki kutak zemlje i robom široke potrošnje opskrbljuje svako
domaćinstvo. Ta razina privredne moći omogućila mu je enorman politički
utjecaj, pa od promjene vlasti 2000. do danas svaka vlada povišenim tonom
strahopoštovanja izgovara njegovo ime i hvali njegov uspjeh. Eklatantna kršenja zakona, dakako, zanemaruju. Todorić je postao toliko moćan da radnike i dobavljače nerijetko plaća u vlastitoj valuti, K-bonovima, a prošlom
guverneru Hrvatske narodne banke Željku Rohatinskom čak je kupio i kuću
kao svojevrsnu kompenzaciju za određene poteze centralne banke kojima je
lakše dolazio do novca. Ali, naravno, najzanimljivije pitanje od svih je kako,
kada i gdje je počeo. Kako je zaradio prvi milijun.
Petričić20 u svojoj knjizi navodi da je munjeviti poslovni uspjeh prvenstveno duguje Zagrebačkoj banci koja ga je bez prestanka opskrbljivala menadžerskim kreditima, pa je u kratkom vremenu postao najbogatiji poduzetnik. U nizu poduzeća uspio je realizirati većinski paket dionica i preuzeti
upravljačka prava. Agrokor je ishodišno poduzeće iz kojeg je krenuo ekspandirati vlasništvo i preuzimati Agropreradu, Silos mlinove, Tvornicu ulja Zagreb, Ledo, Mljekaru, Bobis, Unikonzum (današnji Konzum), DIP Turopolje,
Lovno gospodarstvo, Solanu Pag, Hotel Intrecontinental. Akumulirana su
20. Više vidjeti o biografijama ostalih hrvatskih tajkuna (Josip Gucić, Luka Rajić,
Miroslav Kutle…) i njihovim carstvima kod Petričić, 2000, 213-284.
281
poduzeća kasnije osnovala Kreditu banku Zagreb. Todorićevo poslovno carstvo započelo je preuzimanjem Jamnice, punionice mineralne vode, u koju
nitko nije htio investirati jer se nalazila svega stotinjak metara od ratne linije
na rijeci Kupi. Slučajno ili ne, nakon što je Todorić kupio Jamnicu, prestala su i granatiranja punionice. Slijedilo je preuzimanje Uljare, Unikonzuma,
Leda, itd.
Petričić pretpostavlja da je svoj prvi milijun zaradio upravo stjecanjem
vlasništva nad Unikonzumom, današnjim Konzumom, tada trgovinskim
lancem u Zagrebu. Pretvorba Unikonzuma počela je 1992. godine, a rukovodstvo je preuzeo tadašnji direktor trgovačkog lanca (Josip Petrović), koji
je u slučaju uspjeha pretvorbe svim radnicima garantirao sva prava i ostanak
na radnim mjestima. Radnici su mu povjerovali jer je bio u dobrim odnosima s tadašnjim predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju (Ivanom
Penićem, kasnije i ministrom unutarnjih poslova). Inicijativom za upisivanje
kredita kod banaka nastojalo se doći do sredstava za otkup većinskog paketa
dionica, pa da radnici na taj način postanu većinski vlasnici i spriječe ulazak
nekog tajkuna. Poslovođe Unikonzumovih prodavaonica formirali su „grupu 58” s namjerom da upišu maksimalni broj dionica koji dopušta Zakon, a
ostatak dionica otkupe podižući bankarske kredite uz zalog vlastite imovine.
Zajedničkom akcijom poslovođa i radnika uspjeli su steći 75 posto dionica
putem upisa i otkupa. Preostale dionice bile su portfeljima Hrvatskog fonda
za privatizaciju i Mirovinskog fonda. Vlasništvo od 75 posto činilo se kao
dovoljna prepreka vanjskom preuzimanju. Uzalud. Todorićeva umreženost i
ambicija bila su nezadržive.
„Ivica Todorić u Unikonzum ulazi 1994. godine zahvaljujući vezama s HFPom i direktorom Petrovićem, kojeg je kasnije, adekvatno, za suradnju nagradio
radnim mjestom u Agrokoru. Za početak, Todorić od fondova kupuje 16% neprodanih dionica, a da bi došao do većinskog vlasništva, Petrović u Unikonzumovim trgovinama postavlja obavijesti da svi oni koji žele prodati svoje dionice
mogu to učiniti jer postoji kupac koji ih plaća 70% od nominalne vrijednosti.
Kupac je bio Todorić, a kupovinu je obavljao u Hotelu Intercontinental. Svim
zaposlenima je garantirao da će dionice otkupiti pa navedenim uvjetima i da
od njih neće odstupiti, ali to je bila varka. Neposredno pred početak akcije otkupa dionica od malih dioničara, politika plaća u Unikonzumu bila je takva
da su svi zaposleni radili za „minimalac” kako bi bili prisiljeni prodati dionice, jer su dovedeni na rub egzistencije. Ostali koji su eventualno bili u nešto
boljoj poziciji, što prije su htjeli doći do gotovine, odustajući od kasnije dividende. (...) Kupovanje po dogovorenim uvjetima funkcionira sve do trenutka
kad okrupnjava 56% dionica Unikonzuma. Postavši većinski vlasnik, Todorić
prestaje otkupljivati dionice čija se cijena kretala od 70-72% nominalne vrijednosti. Zagrebačka banka na taj se način konačno osigurala za kredite koje
je odobrila Todoriću, i oni više nisu bili bez pokrića. Prema informacijama iz
282
Unikonzuma, Zagrebačka banka osigurala je novac za Todorićev otkup dionica
temeljem zaloga Unikonzuma koji još nije bio u njegovom vlasništvu. Založio
ga je kao vlasništvo koje će imati u budućnosti. Oni dioničari iz „grupe 58” koji
su kao pod hipoteku stavljali svoju vlastitu imovinu kako bi otkupili dionice, na
kraju im je ostao zanemariv postotak dionica, ali im je ostala obaveza otplate
kredita bankama. Kada je Todorić postao većinski vlasnik Unikonzuma počeo
se osvećivati poslovođama koji su mu konkurirali u preuzimanju tvrtke tako
da ih je počeo premještati na lošija mjesta uz poniženja kako bi bili prisiljeni promijeniti posao. Kad su zaposleni prodali dionice prvenstveno zbog loše
egzistencijalne situacije uz nemogućnost otplata dionica koja je u početku bila
određena na 5 godina, Penić tada poziva male dioničare da ne prodaju svoje
dionice jer će se rok otplate produživati”21
Tadašnji sindikalni povjerenik Unikonzuma Mario Iveković i današnji
čelnik Novog sindikata prisjetio se kasnije povezanosti sindikalnih krugova
SSSH i Ivice Todorića prilikom preuzimanja Unikonzuma. Posebno naglašava ulogu tadašnje čelnice Sindikata trgovine, a danas zaposlenice u Agrokoru. Fluktuacija kadrova iz sindikata u privatni sektor gdje ovi kadrovi bivaju
nagrađeni boljim plaćama za izlazak u susret pojedinom kapitalistu, ali i prelasci iz privatnog sektora u javni (pa povratak u privatni na više pozicije) s
ciljem utjecanja privatizacijske procedure, čvrsti je dokaz da korupcija nije
problem tek trulog morala pojedinca nego sistemska nužnost funkcioniranja
kapitalizma, bez obzira koliko uporno liberalna teorija dokazivala suprotno.
„Premda nemam pisanih dokaza, sa sigurnošću mogu reći da je dio sindikalaca bio u sprezi s privatnicima od prvog dana. U Sindikatu trgovine je Ana
Knežević, koja je na sreću napustila sindikalni pokret, imala zaduženje pratiti taj segment privatizacije i držati pod kontrolom sindikalnu scenu. Naša se
udruga dioničara približila paketu dionica od 25% koji je bio jako značajan.
Zapravo, već se u to vrijeme počeo pripremati teren za Todorića. Posebno je u
tome prednjačila jaka politička struja kojoj je na čelu bio tadašnji direktor Jozo
Petrović, kasnije član uprave INE i Sanaderov prijatelj. Kad je postalo jasno
da pokret otpora privatizaciji jača, onda je Todorić otvoreno reagirao nazvavši
me da mi priopći da je zainteresiran za kupnju dionica. Rekao sam mu da smo
upravo oformili sindikat i da organiziramo udrugu dioničara te da nam treba
još vremena da riješimo unutrašnje probleme i smijenimo upravu.koja trenutno ne štiti interese firme. Todorić je pitao što će biti ako se on bez obzira na sve
pojavi kao kupac. Ja sam odgovorio da se svaki građanin ove države ima pravo
javiti, ali da će to biti s obzirom na trenutnu situaciju u firmi,„neprijateljsko
preuzimanje.”22
Iveković u nastavku opisuje plan restrukturiranja Unikonzuma, razloge
prodaje dionica i ulogu sindikata.
21. Petričić, 2000, 216-217.
22. Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012.
283
„Ukratko, plan je bio smanjivanje i zatvaranje malih dućana te smanjivanje
zaposlenih u našoj firmi na 600. Unikonzum je bio gradska firma, špecerajska
trgovina u kojoj ljudi mogu kupovati kruh i mlijeko u susjedstvu. Todorićeva
zamisao od prvog dana bili su veliki šoping centri, velike samoposluge, superkonzumi, odnosno način prodaje koji omogućava bolje zarade. Kad se Todorić
pojavio kao kupac naših dionica, mi smo isprva ljude savjetovali da ne prodaju
dionice. Pružali smo otpor dan-dva, ali je već prvi dan preko 2000 ljudi stajalo
u redu da mu proda dionice. Vidjeli smo da nemamo šanse parirati mu, mi nismo imali novce, a kriza je već tada bila velika. Ljudi su za dionice mogli dobiti
po par tisuća maraka, tad je plaća bila oko dvjesto maraka. Bila je i pomalo paranoična situacija jer smo savjetovali ljude da ne prodaju, a moglo se dogoditi i
da Todorić sutradan više ne želi kupovati jer je postao većinski vlasnik. Tad sam
napravio veliku grešku što sam otišao Ani Knežević. Nikad joj nisam vjerovao,
ali sam pomislio da će nam pomoći obzirom da je ona predsjednica sindikata.
Došli smo joj reći da smo protiv Todorićeve kupnje Unikonzuma i da tražimo
pomoć. Ona je uzela list papira, napisala broj telefona i ime Josipa Gucića i
rekla da ga nazovemo. Kolega i ja smo ostali u šoku. Mislim, dođemo joj kao
radnici koji žele zaštititi svoju firmu, a ona nam nudi pomoć drugog tajkuna.”
Sindikati su nastojali u prvim godinama tranzicije pružiti otpor novim
političkim strukturama u njihovoj agresivnoj ambiciji instaliranja novih proizvodnih odnosa i stvaranja odabrane elite koja je imala zadatak upravljanja
ekonomijom. U borbi za očuvanje životnog standarda preko plaća još je donekle do izražaja dolazila konfrontacija s vlašću, bez obzira što je politička moć HDZ-a uvijek provodila vlastiti plan. Proces privatizacije poduzeća
snažno je kompromitirao sindikalne središnjice čija je podređenost političkoj
kontroli i suradnji s tajkunima često bila više nego evidentna. Iako je na terenu nerijetko postojao snažan otpor tajkunima, sindikalne centrale nisu bile
kapacitirane da odgovore izazovu izvlaštavanja radnika. Nije problem samo
ležao u ratnoj atmosferi rigidnog domoljublja koje je svaki otpor tumačilo
izdajom domovine, kao ni u političkim manipuliranju i poigravanju sa sindikatima, već i u više desetljetnoj tradiciji sindikalnog rada koji je u vrijeme
Jugoslavije bio reduciran na posredničku ulogu između Partije i radničkih
kolektiva, sa zadaćom amortizacije i pasivizacije radničkog nezadovoljstva.
Partiju je u devedesetima zamijenilo višestranačje, ali podređenost vladajućoj stranci ubrzo se nastavilo, neovisno o suprotnom ideološkom predznaku
stranke na vlasti i agresivnoj agendi gaženja radničkih prava. Ambijent ratne
napetosti, raširenog straha i manjak adekvatnih resursa za otpor odredili su
putanju sindikalnog djelovanja.
284
Drugi val privatizacije – kreiranje tržišta kapitala
Zakon o pretvorbi svakih je nekoliko mjeseci prolazio kroz izmjene i dopune
pa je do marta 1996. godine zakon izmijenjen čak deset puta. Ovaj podatak
slikovito ilustrira o kakvom se mutnom procesu radilo, čiji je zakonski kaos
samo dodatno pridonosio da odabrana elita realizira plan stjecanja imovine.
U martu 1996. godine umjesto ovog pretvorbenog zakona donesen je Zakon
o privatizaciji s namjerom da se dovrši takozvani proces transformacije vlasništva i efikasnog funkcioniranja tržišne ekonomije. Važna razlika između
ova dva zakona je reguliranje roka za otplatu dionica. Prije usvajanja Zakon
o privatizaciji, rok za otplatu dionica bio je 5 godina, a nakon usvajanja rok
je produžen na 20 godina.
Naravno, problem leži u tome što mnogi mali dioničari nisu znali da će
novim zakonom rok biti produžen, pa su u strahu od nemogućnosti otplate
dionica počeli jeftino prodavati krupnim igračima koji su nastojali steći većinske pakete u poduzećima. Dionice su kupovali za 30-50 posto nominalne
vrijednosti, što je bilo jeftinije nego kupovina od Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) ili stjecanje na Zagrebačkoj (otvorena 1991. godine) ili Varaždinskoj burzi (otvorena 1993. godine). Pored nemogućnosti otplate, mali
dioničari (tj. radnici u poduzeću) su često bili u teškoj materijalnoj situaciji
zbog niskih i neredovitih plaća pa su prodajom dionica osiguravali novac za
podmirenje sve viših troškova života, ili su predviđali neizbježno uništavanje poduzeća i svaki gubitak vrijednosti njihovih dionica. Male i neredovite
plaće nisu samo bile odraz ekonomskog stanja u zemlji, nego su direktori poduzeća namjerno rezali i uskraćivali plaće kako bi radnike prisilili na prodaju
dionica njima osobno ili nekom zainteresiranom tajkunu. Kupovina dionica
malih dioničara nazvana je „torbarenjem”, jer su zastupnici tajkuna obično
plaćali torbama punim gotovine nepoznatog porijekla. U trenutku kada bi
stekli kontrolni paket od 51 posto dionica kupovina je prestajala, a dioničari koji nisu prodali dionice izgubili su potencijalnu veću vrijednost. Ako
uvjeravanje u prodaju nije glatko funkcioniralo, moglo se i raznim fizičkim
argumentima male dioničare motivirati na prodaju dionicama.
Druga privatizacijska faza, proklamirana Zakonom o privatizaciji, proširila je prodaju poduzeća na ona koja su dotada bila izvan dohvata nove
poduzetničke elite. Prije svega se radi o javnim poduzećima: Industriji nafte
(INA), Hrvatskoj elektroprivredi (HEP), Hrvatskoj radio televiziji (HRT),
Hrvatskim željeznicama (HŽ), Hrvatskoj pošti i telekomunikacijama (HPT),
Hrvatskim cestama (HC), Hrvatskim šumama (HŠ). Privatizacija ovih poduzeća utvrđuje se donošenjem posebnih zakona koji se usvajaju u trenutku
političke odluke. Pored javnih poduzeća obuhvaćen je i agroindustrijski
285
kompleks (poljoprivredno-industrijski kombinati), petrokemijska industrija, brodogradilišta, hotelski objekti koji nisu završili u vlasništvu banaka. Turistički kapaciteti u pretvorbenoj fazi teško su pronalazili kupca zbog visoke
procijenjene vrijednosti kapitala, pa je veći dio završio u portfelju Hrvatskog
fonda za privatizaciju. Vlada je potrebu privatizacije javne infrastrukture i
velikih proizvodnih sustava pravdala zvučnim sintagmama nove poduzetničke ekonomije: decentralizacijom organizacijskog ustroja, racionalizacijom poslovanja, rješavanjem tehnološkog viška, povećanjem proizvodnje po
radniku, rastom efikasnosti, financijskom konsolidacijom, itd.
Drugi privatizacijski val svoj je konačni izraz našao u Zakonu o privatizacijskim investicijskim fondovima usvojenom u oktobru 1997. godine,
kojim se definira kuponska privatizacija, tj. besplatna dodjela kupona s određenim iznosom bodova kojim se izravno, ili preko privatizacijskih investicijskih fondova, stječe pravo na dionice. Pravo na besplatnu dodjelu kupona
zakon je dodijelio sljedećim kategorijama stanovništva: obiteljima poginulih,
zatočenih ili nestalih hrvatskih branitelja, obiteljima nestalih civila, ratnim
vojnim invalidima, civilima koji su bili zatočeni u ratu, civilima invalidima
rata, nezaposlenima koji su nekad radili u poduzećima na području okupiranom ratom, prognanicima i izbjeglicama i bivšim političkim zatvorenicima. Ukupno je 226 172 građana ostvarilo pravo sudjelovanja u kuponskoj
privatizaciji. Navedenim skupinama, ovisno o razini stradanja, ili kazne u
slučaju političkih zatvorenika, dodjeljuju se kuponi s iznosom do 20 tisuća
bodova. Selektivnost socijalne funkcije kupona, na prvi pogled, upućuje na
namjeru vlasti da kompenzira materijalnu ili nematerijalnu štetu stanovništvu pogođenom ratnim sukobima. Zapravo je puno važnija namjera bila da
se ovim putem socijalno umiri radnike koji su sudjelovali u ratu, a vratili su
se u uništena poduzeća, čija radna mjesta ako već nisu bila ugašena, onda su
sigurno bila na jednosmjernom putu takvog ishoda. Izjavama odaslanima iz
Hrvatskog fonda za privatizaciju nastojalo se upozoriti da se ovime ne kompenziraju ratna stradanja nego u gospodarske tokove uključuje dio stanovništva koji prije nije moglo sudjelovati zbog ratnih okolnosti.
Navedena komunikacijska strategija samo je predstavljala još jedan primjer u nizu političkih manipulacija: da je doista postojala namjera uključivati nekoga u određene tokove, činilo bi se to nakon završetka ratnih operacija; a da se doista htjelo civilne i vojne žrtve uključiti, i u tom poodmaklom
periodu privatizacije, ne bi se proces implementirao preko bodova, kupona, fondova, nego izravnom podjelom dionica navedenim kategorijama.23
23. Petričić, 2000, 87-88.
286
Država je primjenom ovog modela skidala sa sebe debele naslage briga: dodjelom dionica poduzeća upitne vrijednosti kompenzirala je dio stanovništva koje bi inače morala obeštetiti realnim novcem kroz proračun, paralelno
je pacificirala potencijalni socijalni bunt, punila je proračun pologom za
poslovanje koje su morali uplatiti privatizacijski investicijski fondovi i, na
kraju, prilagođavala se zapadnim modernim društvima razvijanjem tržišta
kapitala.
Poduzeća koja su uključena u portfelj kuponske privatizacije uglavnom
su bila poduzeća koja nisu prodana tijekom prvog privatizacijskog vala što
indicira na razinu njihove poslovne stabilnosti. Radilo se većim dijelom o
poduzećima kojima je bilanca poslovanja bila duže vrijeme negativna ili su
bila pred stečajem zbog nelikvidnosti, a država je njihovu procjenu vrijednosti temeljila na izvješćima iz 1991. godine. Dakle, gornjim ciljevima treba
pridodati i oslobođenje od briga zbog zatvaranja radnih mjesta, pogodno
prebacujući odgovornost na metafiziku funkcioniranja tržišta kapitala.
Kuponska se privatizacija provodila preko privatizacijskih investicijskih
fondova (u nastavku teksta PIF-ovi), čiji su osnivači većinom bile poslovne
banke. Tijekom 1998. godine na javnim aukcijama koje organizira Hrvatski
fond za privatizaciju (u nastavku teksta HFP), PIF-ovi putem kupona licitiraju za dionice iz portfelja HFP-a. Država je odobrila konstituiranje PIF-ova u
obliku zatvorenih investicijskih fondova, što znači da su prikupljene kupone
mogli upotrijebiti za kupnju dionica samo onih poduzeća koje HFP odredi
za kuponsku privatizaciju. Također, PIF-ovi su dobili ulogu „restrukturirajućih holdinga”, čime su posjedovali mogućnost da ne funkcioniraju samo kao
standardni investitori koji ulažu sredstva, dijele rizik i ostvaruju dividendu,
već da razmjerno udjelu dionica dobivaju upravljačka prava. Uvjeti osnivanja PIF-ova su između ostalog bili temeljni kapital od najmanje 1 milijun
kuna i garancijski polog u iznosu 12,5 milijuna kuna, koji se mogao ulagati i
u državne obveznice, dakle, pomoći i zatvaranju proračunskih rupa. Najvažniji uvjet bio je privlačenje vlasnika kupona, jer su PIF-ovi mogli poslovati
tek kad prikupe kupone u vrijednosti 100 milijuna bodova.
Dakle, proces je funkcionirao na sljedeći način: vlasnici kupona, ovisno
o televizijskom marketingu, odlučuju se za jedan od PIF-ova. Predaju svoje
kupone i stječu udjel u portfelju PIF-ova, koji u trenutku kad prikupe kupone
u vrijednosti od 100 milijuna bodova kupuju poduzeća na javnim aukcijama
HFP-a. Val kuponske privatizacije nastojao je educirati stanovništvo o prednostima posjedovanja dionica i izgraditi svijest o integraciji u zapadni svijet
gdje je taj svemir fiktivnih transakcija uobičajena pojava. Realnost je pak
upućivala na još jedan podmukli trik da se preostala poduzeća predaju na
287
daljnju destrukciju (jer su barem u posjedu određenih nekretnina) s daljnjim
katastrofalnim i posve realnim posljedicama za privredu.
Bitno je pripomenuti da vlasnici kupona nisu bili obvezni sudjelovati u
privatizacije preko PIF-ova već su mogli izravno mijenjati kupone za dionice
u portfelju HFP-a, ali njih čak 90 posto odlučilo se sudjelovati putem aukcija.
Uvjerenje da će veću korist izvući prepuštanjem kupona PIF-ovima vjerojatno je bilo ispravno, budući da su aukcije bile svojevrsna interakcija međusobno poznatih lica, gdje pojedinac teško može profitirati usamljenim nastupom
pred HFP-om, pogotovo ako nije umrežen s pravim osobama.
Faze kuponske privatizacije uključivale su nulti krug i još tri kruga. U
nultom krugu ponuđene su dionice trgovačkih društava s područja opustošenima ratom, a radilo se većinom o veterinarskim stanicama. U prvom krugu aukcije licitirana su likvidnija i poznatija poduzeća, u drugom
poduzeća koja su trebala proći kroz fazu restrukturiranja, a u trećem što
je preostalo. Zanimljivo je da su tijekom prva dva kruga PIF-ovi licitirali
manje od 50 posto ponuđenih dionica, većinom samo ona najzanimljivija
poduzeća, čekajući do zadnjeg kruga pad nominalne vrijednosti dionica
ponuđenih na aukciji, s ciljem disperziranja rizik posjedovanjem dionica
različitih poduzeća.
Kuponska privatizacija putem PIF-ova reflektirala je puni karakter fiktivnih financijskih transakcija. Na zagrebačkoj i varaždinskoj burzi, trgovanje PIF-ova išlo je u smjeru koncentracije vlasništva nad pojedinim privrednim subjektima (naročito hotelima), s ciljem stjecanja kontrolnog paketa
dionica koji omogućava poziciju „restrukturirajućeg holdinga”. Takva pozicija pružala je PIF-ovima mogućnost da pojedino poduzeće transformiraju,
dokapitaliziraju ili prodaju. Budući da je većina poduzeća koja su završila u
kuponskoj privatizaciji bila pred stečajem, njihova realna vrijednost jedva
je bila 20 posto nominalne koja je bila „plaćena” kuponima, pa su PIF-ovi
zahtijevali od HFP-a zamjenu dionica s poduzećima koje imaju kvalitetnije
dionice. Epilog ovakvih transakcija između HFP-a i PIF-ova bili su brojni
sudski sporovi. Vrlo karakteristična pojava za trgovanja između PIF-ova na
burzama bio je pad većine stečenih dionica na samo 10-15 posto nominale.
Špekulativnim transakcijama PIF-ovi su nastojali prisiliti male dioničare da
prodaju svoj udjel u fondu po što nižoj cijeni, da bi onda kao punopravni
vlasnici, a ne samo upravitelji tuđih udjela, prodali dionice atraktivnih poduzeća (hotela) stranim investitorima. Stanovništvo koje je sudjelovalo u
kuponskoj privatizaciji privedeno je u tranzicijski kasino špekulativnog kapitala gdje su ih brokeri nastojali što prije isključiti iz tog ekskluzivnog kluba za poslovnu gospodu i novu elitu, nedostojnog financijski nepismenog
288
radničkog probisvijeta koji žele svoj dio kolača. Financijske kuće bile su
protiv njih, a kuća, kao što znamo, uvijek dobiva.24
Kuponska privatizacija provedena tijekom 1998. godine trebala je osloboditi državu vlasništva nad preostalim dijelom privrednih subjekata. Proces
je bio toliko uspješan da se tijekom 1999. dionice prodanih poduzeća u sve
većem obujmu vraćaju u portfelj HFP-a. Vraćaju se ne samo dionice velikih
ulagača iz kuponsko-privatizacijske faze nego i dionice prodane malim dioničarima još u prvoj pretvorbenoj fazi. Mali dioničari koji su dionice stekli
kao radnici poduzeća nisu uspijevali podmirivati obročne otplate dionica pa
gube dioničarska prava. Razlozi nemogućnosti otplate bili su brojni. Mali su
dioničari morali otplaćivati nominalnu cijenu dionica poduzeća koja su u
međuvremenu propala, a njihova realna vrijednost bila višestruko niža od
nominalne. Dodatni problem je bila njihova materijalna situacija jer su troškovi života bili sve viši pa otplata dionica nije bila prioritet. S druge strane,
većinski dioničari nisu pristajali isplaćivati dividendu nego su dobit radije
raspoređivali na statusne simbole nove elite (nekretnine, automobili, jahte).
Sistemska arhitektura pretvorbe i privatizacije koja je bila okrenuta protiv radnika cinično je zanemarena u HFP-ovim interpretacijama ovih procesa. Prema tim navodima, radnici su sami bili krivi za prodaju dionica svojih
tvrtki, njihovu tajkunizaciju i naposljetku uništavanje. Žrtve procesa postale
su na još jednoj razini glavni krivci za svoju bijedu koja ih je snašla. Politika
je pokazivala time svoju arogantnu autoritarnost svjesna da su sve poluge u
njenim rukama. Činjenica da je HFP igrao aktivnu ulogu u namještanju ishoda pretvorbe pokazuje koja razina prezira je karakterizirala ovu ustanovu
koja je ravnala procesom stvaranja privatno-vlasničke ekonomije.
„Fond u takvom kontekstu nastavlja s napadima na male dioničare: ‘Gubitak
dioničarskih prava na ovaj način često se u javnosti tumačio slabim sudioništvom zaposlenika i ostalih građana u procesu pretvorbe, što je u suprotnosti sa
stvarnim stanjem. Činjenica je da su se nerijetko vlasnici dionica neopreznim
disponiranjem dionicama doveli u situaciju potpunog gubitka utjecaja u društvima čiji su dioničari bili. Njihov neoprez ili neznanje, međutim, ne mogu
umanjiti spoznaju da im je dana mogućnost sudjelovanja, dapače, donošenja
odluke [sic!] o modelu koji će se primijeniti…’ ”25
Dioničarska prava gubili su i veliki dioničari, jer nakon što su uništili
poduzeća, tj izvukli sve što se moglo izvući, i doveli ih u poziciju stečaja,
poduzeća se kao na pokretnoj traci vraćaju u portfelj HFP-a. Time je država
24. Više o kuponskoj privatizaciji vidjeti u Družić, 2003, 154-160 i Petričić, 2000,
49-57.
25. Petričić, 2000, 83.
289
u portfelj dobivala natrag poduzeća čija je vrijednost bila zanemariva, koja
su imala goleme gubitke, kroničnu zaduženost, bila nelikvidna, tehnološki
zastarjela, s malim brojem preživjelih radnih mjesta. Ta poduzeća bile su
oglodane pogonske kosti koje su preostale u trenutku kada su vlasnici namirili sve svoje apetite. Na kraju desetogodišnje pretvorbeno-privatizacijske
otimačine društvenog vlasništva, država, tj. HFP, imao je udjela u 1531 trgovačkom društvom. Pogledamo li razinu udjela vidimo da je u 1011 trgovačkih društava država imala do 25 posto vlasništva, u 295 trgovačkih društava
između 25-50 posto vlasništva, a u 225 trgovačkih društava većinsko vlasništvo između 50 i 100 posto.
Nova vlast izbrana 2000. godine (koalicija predvođena Socijal-demokratskom partijom) nastavila je s daljnjim čišćenjem državnog portfelja i
ubrzanom privatizacijom, ovisno o razini udjela u poduzećima. U ovih 1011
poduzeća u kojima je sudjelovala do 25 posto privatizacija je izvršena na tri
načina. Prodajom dionica 507 tih poduzeća podmirivalo se troškove građevinskih radova za obnovu porušenih i oštećenih objekata te za gradnju
javne infrastrukture. Pritom su građevinari bili svjesni da nominalni iznosi
dionica ne održavaju realnu vrijednost poduzeća stoga su pristajali na plaćanja dionicama, ali uz prethodno veliki diskont (otpis) te nominalne vrijednosti. Dionice sljedećih 298 poduzeća služile su za naknadu bivšim vlasnicima imovine oduzete u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, a dionice
preostalih 207 poduzeća privatiziralo se javnom aukcijom na zagrebačkoj i
varaždinskoj burzi kapitala.
U preostalih 520 poduzeća u kojima država ima više od 25 posto vlasništva nova vlast dio je tristotinjak odlučila restrukturirati i privatizirati,
a u ostalima zadržati strateško vlasništvo za koje bi se izradili individualni
programi privatizacije. Restrukturiranje i stečaj vlast je odvažno označila
kao mehanizme kroz koje nastoji sačuvati više od 50 posto radnih mjesta.
Značilo je to posve suprotno, gašenje većine poduzeća i smanjenje radnih
mjesta u onima restrukturiranima koja su se čistih bilanci prodavala stranim
investitorima. Strateško vlasništvo zadržano je nad poduzećima u poljoprivredi, brodogradnji, turizmu, javnim poduzećima. Ta su poduzeća su također prolazila kroz proces restrukturiranja s ciljem kada dosegnu poželjnu
razinu rentabilnosti, mogu se ponuditi stranom investitoru uz asistenciju
inozemnih konzultantskih kuća. Strateško vlasništvo nad poduzećima u poljoprivredi i turizmu (hoteli) nije se dugo održalo i već su 2001. privatizirana
da bi se popunilo proračunske praznine, te provela mirovinska i zdravstvena
reforma. Nakon ovih privatizacijskih aktivnosti, država je zadržala vlasništvo
još jedino u većem dijelu javnih poduzeća i brodogradnji. U novom mileniju
290
i procesu pristupa EU vlasništvo nad javnim poduzećima polako se topilo (Hrvatski telekomunikacije, Industrija nafte), a brodogradnja unatrag
nekoliko mjeseci prolazi kroz proces privatizacije pod pritiskom Europske
komisije.
Eskalacija društvene polarizacije 1998. godine
Godinu za godinom, zarobljeni u krugu, radnici su pratili akumulaciju
nekadašnjeg društvenog bogatstva na kontima uske elite. Koncentracija
kapitala značila je centralizaciju moći na jednoj strani i širenje radničkog
siromaštva na drugoj. Bogatstvo manjine predstavljalo je njihovu moć, a
ta moć postajala je oružje degradacije i opresije radnika. Sablasna tišina
tvorničkih sirena i nestanak radnih mjesta izbrisali su njihove egzistencijalne izvore u trenucima sve oštrije ekonomske situacije, ali vlasti to ipak
nije bilo dovoljno. Izbacivanje radnika iz tvorničkih pogona vladajući su
dopunili i njihovim izbacivanjem iz jezika. Radništvo je postalo anatemiziran pojam koji previše asocira na prethodni socijalistički sustav. Tragom
tobožnje kapitalističke beskonfliktnosti, radnici su postali djelatnici, sveprotežni pojam nove ekonomije. Predstavljalo je to cinični pokušaj jezične suspenzije klasnog antagonizma u proizvodnim odnosima i instaliranje
nove menadžerske propedeutike horizontalno-vertikalne suradnje. Radnici
su prvo prestali postojati kao pojam, a onda su eliminirani i kao klasa, jer u
viziji novog hrvatskog društva više uopće nije bilo klasa, već postoji samo
besklasno društvo „stališa”.
„Vispreni” stranački minjon Zlatko Canjuga (u to vrijeme predsjednik zagrebačke gradske skupštine) na partijskom kongresu HDZ-a u februaru 1998.
godine, podnio je improvizirani referat na temu stališa i postojeće vlasti.
„Glavna Canjugina teza je da u današnjoj Hrvatskoj ne postoje klase, nego
stališi, čiji je jedini istinski ujedinitelj HDZ, na čelu s dr. Tuđmanom. Postojanje stališa negiraju samo ujedinjeni komunisti, socijalisti, liberali i masoni i to
stoga jer stališi pretpostavljaju red, a oni su za kaos. Hrvatsko je društvo bilo savršeno organizirano u Austro-ugarskoj monarhiji jer je tada bilo podijeljeno na
tradicionalne hrvatske stališe, među kojima je vladalo harmonično jedinstvo.
Dr. Tuđman je, poslije komunizma, u novoj Hrvatskoj ponovno uspostavio
tradicionalnu podjelu na stališe, kakva je postojala prije 1918! Prvi, najelitniji
hrvatski stališ je onaj zaslužan za ustrojstvo neovisne hrvatske države – Hrvatska vojska, sa svojim časnicima, generalima i ostalim visokim dužnosnicima.
Drugi stališ su redarstvenici, treći državni činovnici, četvrti plemstvo, peti više
i niže svećenstvo, a onda, kao najmasovniji stališi, slijede seljaštvo i radništvo.
Canjuga se protivi izrazu „inteligencija” i umjesto njega preferira podjelu na:
stališ profesora, stališ novinara, stališ pisaca, stališ kazališnih djelatnika, kao i
niz drugih tradicionalnih hrvatskih stališa. Glavna je zadaće pripadnika svih
stališa koji su se dosad ubrajali u inteligenciju, da budu u službi državnog
291
ustroja te da hrvatskom narodu objašnjavaju značaj povijesnih promjena koje
su se u Hrvatskoj dogodile od 1990. do danas. Iako SDP pokušava ponovno
„prokrijumčariti” pojam radničke klase – kako bi protiv HDZ-a mogao djelovati s revolucionarnog stajališta – u staleškoj državi radnička klasa ne postoji
jer radništvo, npr. kupnjom dionica, uvijek može preći u redove zdravih poduzetnika. Radnici mogu otići i u stališ Hrvatske vojske ili redarstvenika jer stališka država dopušta posve neometanu „cirkulaciju” među pojedinim stališima
kao svojim sastavnim dijelovima.”26
Trenutak formuliranja „teorije” stališa događao se u izuzetno osjetljivom
trenutku, jer radnici su počeli masovno izlaziti na ulice i otvoreno manifestirali nezadovoljstvo HDZ-ovom vlasti. Obruč političke kontrole narodnih
masa sve je više slabio, ne samo zbog popuštanja represivnog nadzora nakon
rata, već je tome pridonosilo i frakcijsko paranje HDZ-a borbom između
tzv. „tvrdolinijaša” (pozicionirani u obavještajnom aparatu, vojsci i policiji) i
tzv. tehno-menadžera (članovi vlade, menadžeri javnih poduzeća, bankari).
Menadžeri su zahtijevali više poduzetničke slobode, opuštanje zategnutih
tržišnih odnosa, radnu fleksibilizaciju, tražili su „pravi” kapitalizam, kao da
su sve promjene proizvodnih odnosa do tog trenutka, u kojima su aktivno
sudjelovali, bile „krivi” kapitalizam.
Jedno je ipak bilo sigurno, siromaštvo i bijeda vršili su ubrzanu proletarizaciju sve širih slojeva. Uvođenje PDV-a po stopi od 22 posto bio još jedan
mahniti udar politike na najugroženije, dok je ekonomija sve više tonula.
Među svim zemljama istočnog tranzicijskog bloka, Hrvatska je 1998. godine imala drugu najvišu stopu nezaposlenosti prema podacima UN-ove
Ekonomske komisije za Europu (18,6 posto), jedino je Makedonije imala
višu.27 Suprotno nametnutoj jezičnoj pasivizaciji, medijskom lobotomiranju
i stališkim vizijama, kristalno čisti špigl društvenih odnosa zrcalio je jasan
klasni sukob: mi i oni. Oni gore koji dijele među sobom tvornice, kombinate, hotele i banke, uništavajući radna mjesta u procesu, gradeći nove
dvorce, vile, ljetnikovce i razbacujući se novim statusnim simbolima na
blještavim balovima. I mi dolje koji gubimo radna mjesta i plaće, radimo
u sve gorim radnim uvjetima, živimo u egzistencijalnoj mizeriji, privedeni
u bijedu poniženja sidrom besparice, dok nam medijski spektakl vizuale
njihovog uspjeha gura pod nos. Obećana nacionalna solidarnost, prema
kojoj pripadnici iste nacije međusobno pomažu jedni druge neovisno o
klasi, bila je propagandni oblog klasne politike koji se razmrvio pod stiskom
egzistencijalne nužde.
26. Harmonija hrvatskih stališa, Tjednik, br. 52, 20. februara 1998.
27. Vidjeti više u Alena Nesporova, ‘Unemployment in transition economies’, Economic Survey of Europe, 2/2002, 75-92.
292
Radnici su konačno izašli na ulice, ali do 1998. godine sindikati su već u
potpunosti bili pod kontrolom politike. Pet je tisuća radnika pod vodstvom
SSSH krajem januara 1998. godine krenulo prema Markovom trgu, locirnom
mjestu Vlade i Sabora, s namjerom iskazivanja nezadovoljstva. Kordon policije zaustavio ih je nedaleko (Kamenita vrata) od lokacije vlastodržaca.
Formiranje policijskog zida nije prestrašilo okupljene, njihov bijes iskazivao
je snažni imperativ za realizacijom protesta na predviđenom mjestu. Predsjednik SSSH (Davor Jurić) nije bio tolike hrabrosti i umirivao je okupljene
na prilazu trgu, uz glasne otpore sindikalnih povjerenika koji su se odricali
svoga nadređenog. Istovremeno je tadašnji premijer (Zlatko Mateša) pozivao
Sindikate na pregovore uvjeravajući ih da vlada čini sve za izlazak iz ekonomske krize. Da su se radnici kojim slučajem probili do trga, vjerojatno
se ne bi izborili za više plaće, ali su se u najmanju ruku mogli pridružiti saborskim zastupnicima u degustaciji probranih vina, koje se neobičnom simboličnom koincidencijom tog trenutka održavalo. Zastupnici opozicije, tzv.
socijaldemokrati, nisu se pridružili radnicima, buke vinskih sorti imao je
opojniji miris.
Tri tjedna kasnije, u februaru 1998. godine, sindikalna središnjica Udruga radničkih sindikata (URS) organizirala je najmasovniji radnički prosvjed
do danas, zahtijevajući izmjene Zakona o PDV-u, promjenu gospodarske politike, konkretne mjere zapošljavanja, reviziju pretvorbe, itd. Mjesto predviđeno za demonstracije nije bio Markov trg, već Jelačićev trg, nekadašnji Trg
republike, središnji gradski prostor u Zagrebu. Vlada je održavanje prosvjeda
zabranila, a organizatori su odbili poslušati. Radnici su pokušali iz više smjerova doći na središnji zagrebački trg, ali policija je blokirala sve prilaze. Nakon jednosatnog naguravanja u više ulica, bez uspjeha proboja, sindikati su
održali manji protest na trgu nedaleko središta. Parola „lopovi, lopovi” rezonantno se proširila među okupljenima. Broj radnika koji je iz više smjerova
nastojao doprijeti do trga procjenjivao se brojkom od 100 tisuća okupljenih,
uz 20 tisuća policajaca koji su sprečavali proboj na trg.
Dotada je URS bio pod snažnom kontrolom HDZ-a, pa pozivanje na
konflikt nije bilo razumljivo, a niti je bilo vjerojatno da su se u međuvremenu
emancipirali pod pritiskom svojih članova. Ali u kontekstu frakcijskih borbi
unutar HDZ-a stvar postaje puno jasnija: tvrđa linija nastojala je ovim prosvjedom zadati udarac menadžerima u vladi. Pritom su zaboravljali da socijalna dinamika organizacije prosvjeda ima vlastitu logiku jednom kada protesti krenu u realizaciju. Vlada je zaustavila prosvjed i spriječila potencijalni
obračun demonstranata s policijom na trgu, time i sinematsku fotografiju
sukoba koja bi omogućila promjene u tadašnjoj garnituri. Nakon prosvjeda
293
nije bilo ni bitno u korist koje frakcije je završio ishod prosvjeda, jer HDZ-u
kao cjelini sigurno nije doprinosio, što su potvrdili i izbori dvije godine
kasnije. U ovom kontekstu, nije nimalo slučajno da je čelnik URS-a (Boris
Kunst) deset godina kasnije postao saborski zastupnik HDZ-a. Nakon što
su tehno-menadžeri preuzeli reformiranje HDZ-a, ova sindikalna središnjica
nastavila im je služiti, a nagrada je došla u vidu saborske sinekure.
Dragutin Lesar, nekadašnji čelnik SSSH u razdoblju od 1991. godine do
1996. godine, nakon toga član Hrvatske narodne stranke, a danas čelnik Hrvatskih laburista, tih je dana u vezi sindikalnog podilaženja politici ukazivao
na dugotrajnu spregu sindikata s političkim vrhom i obavještajnim službama.
„Istina je da je na uspješnost, odnosno neuspješnost pojedinih pregovora u
velikoj mjeri utjecala i sindikalna nesolidarnost, a posebice činjenica da su neki
sindikati, s kojima smo zajedno ulazili u pregovore, tijekom njih neočekivano
i bez prethodnog dogovora smanjivali zahtjeve, pregovore odvlačili na nebitne
stvari, odustajali od najavljenih zajedničkih akcija, a sve to u dosluhu, kao što
sam mnogo kasnije saznao, s vrhom HDZ-a i obavještajnim službama kad je
njima rukovodio g. Manolić.”28
Neovisno o svim političkim manipulacijama sindikatima, radnici su sve
više usmjeravali svoj gnjev na vladajuće. Nedostatak oslonca na sindikalne
središnjice, izuzev na deklarativnoj osnovi, i nepostojanje stvarne političke
potpore u opoziciji dovodili su česte radničke proteste u poziciju ponavljanja
konfrontacijskog refleksa koji je ostajao bez vidljivog efekta. Nezadovoljstvo
je time bilo iskazivano, ali gubitak radnih mjesta nije prestajao. Broj nezaposlenih u deset godina popeo se do brojke od 400 tisuća, restauracijom kapitalizma uskrsnula je nepregledna vojska radnika, koji ne samo da su ostali bez
vlasništva nad tvorničkim pogonima, nego su ostali i bez radnog mjesta. Radnicima koji nisu sačuvali svoje radno mjesto preostalo je tek tzv. aktivno traženje posla, što i danas upućuje na ponižavajuće geste u potrazi za nadnicom.
Pretvorbeno-privatizacijski proces nedvosmisleno je restaurirao kapitalizam i omogućio njegovo funkcioniranje. Ovim procesom radnici više nisu
imali vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, postali su ogoljela ljudska
roba koja mora prodavati svoju snagu na tržištu rada, nadajući se da će je
neki kapitalist kupiti. Srce uskrsnulog kapitalističkog sustava opet je snažno
pulsiralo: degradirani i otuđeni život široke radničke klase temeljito je postao
prožet neutaživim interesima i potrebama kapitalističke klase, koju oduvijek
jedino zanima ekspanzija kapitala i maksimalizacija profita.
28. Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998.
294
„Razmjerno akumulaciji kapitala, situacija za radnika, bila njegova nadnica
visoka ili niska, mora postajati sve gorom. Konačno, zakon koji uvijek drži relativni višak populacije ili industrijsku rezervnu armiju u ekvilibriju sa stupnjem
i energijom akumulacije, predaje radnika kapitalu čvršće nego Hefestovi okovi
zakivaju Prometeja za stijenu. Time akumulaciju bijede pretvara u nužni uvjet
koji prati akumulaciju bogatstva.”29
Kutinsko ljeto 1998 – uspješni otpor u Petrokemiji
formiranjem stožera za obranu kompanije
U julu 1998. godine nacionalni zanos razbuktavao se tijekom održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, jer pobjede reprezentacije donosile
su ushit u trenutku dok je ekonomija tonula sve dublje. Taktikom „kruha i
igara”, ili barem ovog potonjeg, politička vlast ponovno je oživila manipulativni
koncept solidarnosti temeljem nacionalnog identiteta. Taj lažni karakter neraskidivog organskog jedinstva dočekivao je svaku utakmicu kao novu ratnu
bitku koja će ponovno oživiti nacionalnu slavu. Nacionalna homogenost uspostavljena pobjedama na prvenstvu uspoređivala se sa nacionalnim jedinstvom
tijekom oslobađanja teritorija u operaciji „Oluja”, iako je to bila tek standardna
figura evociranja tobože bolje prošlosti i imaginarnog ponovnog proživljavanja nekadašnjeg zanosa. Medijski spektakl nogometnih predstava brisao je
spomen svih drugih problema, a tih dana jula njih je bilo u obilju.
Dobro organizirani štrajk osnovnoškolskih i srednjoškolskih nastavnika
započeo je početkom jula, dva tjedna prije završetka školske godine. U štrajku je sudjelovalo između 60-90 posto škola ovisno o županiji. Pregovori su
bilo toliko uspješni da je umjesto završetka štrajka, vlada proglasila završetak
školske godine, i to tjedan dana ranije (12.6 umjesto 19.6), što je do danas
ostalo nezabilježeno u povijesti školstva.30 Istoga dana u medijima se pojavila vijest o zahtjevima željezničara koji su prijetili zaustavljanjem vlakova u
slučaju ne isplate povišica.31 Vlada je s nastavnicima tjedan kasnije bila nešto
bliže rješenju jer su poručili da ima novaca u proračunu, ali prije moraju
potpisati kolektivni ugovor.32 Novi kolektivni ugovor potpisan je nedugo prije početka nove školske godine u septembru.
Najsnažniji otpor ovog užarenog ljeta dogodio se u Kutini, gdje je trebala započeti kuponska privatizacija Petrokemije, kutinske tvornice umjetnih
29. Karl Marx, Das Kapital, vol I, Hamburg, 1867, preuzeto i prevedeno sa http://
www.marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/ch25.htm
30. U štrajku između 60 i 90 posto škola, Večernji list, 13. jula, 1998.
31. Ako nam vlada ne da povišicu vlakovi staju 23. jula, Večernji list, 13. jula 1998.
32. Novaca za nastavnike ima, ali vlada ga ne da mimo kolektivnog ugovora, Večernji list, 20. jula, 1998.
295
gnojiva. Petrokemija je, naime, trebala biti jedna od kompanija koju je Hrvatski fond za privatizaciju namjeravao ponuditi na javnoj dražbi privatizacijskim investicijskim fondovima, ali radnici su se uspješno organizirali u
stožer za obranu kompanije i spriječili takav razvoj događaja. Bio je to prvi
stožer za obranu jedne kompanije, metoda organizacije koju je u sljedećim
godinama bila najčešći način otpora radnika uništavanju poduzeća. Stožer
su u Petrokemiji činili Sindikat energetike, kemije i nemetala, Udruga hrvatskih branitelja „Ina-Petrokemija 90-96” i demokratski sindikat Hrvatske
udruge sindikata.
Marko Grdešić u svom radu u kojem analizira stožere za obranu kompanija (na primjerima Petrokemije, Jedinstva i Tvornice duhana Zagreb) koristi
sljedeću definiciju stožera za obranu kompanije:
„Bitna su sljedeća obilježja stožera. Riječ je o: neslužbenoj i izvaninstitucionalnoj, a često i nezakonitoj radničkoj akciji; o borbi radnika za preživljavanje
njihove kompanije na tržištu i za očuvanje njihovih radnih mjesta; o akciji koja
je potaknuta snažnim emocionalnim zalaganjem, vezanošću radnika za svoju
kompaniju te subjektivnim percepcijama povrede socijalne pravednosti; o akciji koja je često vođena mimo ili protiv postojećih sindikata, tj. “divlja” je (wildcat); o akciji koja uključuje javne prosvjede i apele političkim institucijama
na lokalnoj i na nacionalnoj razini; uključuje pokušaje da se izgrade koalicije s
drugim akterima u društvu i s medijima; uključuje preuzimanje radničke kontrole nad poslovanjem i proizvodnjom kompanije koja katkad znači i fizičko
zauzimanje proizvodnog pogona.”33
Promotrimo li ova obilježja stožera pomnije, vidimo da stožeri zapravo nisu, tj. ne bi trebali biti, toliko poseban oblik radničke borbe, jer sve
navedeno moralo bi predstavljati temeljne principe sindikalnog organiziranja. Tamo gdje ovakav način rada izostane, velika je vjerojatnost da će se
i radna mjesta ugasiti. Mario Iveković naglašava da sindikalnu borbu treba
promatrati upravo kao otpor koji pomiče granice, a ne pristaje na njihovu
ogradu.
„Kad sam se počeo baviti sindikalizmom gurala se teorija da se sve moralo
raditi po zakonu. Uloga sindikata nije i ne može biti da radi po zakonu već da
ih kreira, poboljšava i suprotstavlja im se ako su loši. Ako se misli da se može
nešto izboriti putem zakona onda treba angažirati odvjetnike, a ne sindikat.”34
33. Marko Grdešić, ‘Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj’, Revija
za sociologiju, 38(1-2), 2007, str. 55-56
34. Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012.
296
Željko Klaus, glavni sindikalni povjerenik, u predavanju održanom na Filozofskom fakultetuu Zagrebu, tijekom druge blokade nastave na tom fakultet
u jesen 2009. godine, navodi razloge otpora:
„Kada smo mi pročitali u novinama da bi Petrokemija trebala ići u stopostotnu kuponsku privatizaciju, u nama se probudilo nešto što je govorilo da,
ako to dozvolimo, ako se to desi, da ćemo vjerojatno doživjeti samo dvije stvari:
prvo, da će proizvodnja u Petrokemiji prije ili poslije nestati i prestati, i drugo,
da ćemo naravno ostati bez svojih radnih mjesta.”35
Privatizacijski investicijski fondovi bili su izuzetno zainteresirani da Petrokemija bude ponuđena na dražbi jer je predstavljala jednu od rijetkih kvalitetnih kompanija koja je još bila u državnom portfelju. Za svoje navode nastojali
su upregnuti i standardne nacionalističke obrasce da se vode interesima vojnih invalida i branitelja čije su kupone prikupljli. Kulminacija otpora u Kutini
dogodila se u augustu 1998. godine, neposredno prije javne dražbe, kada je
organiziran veliki prosvjedni skup u Kutini, sa porukom vlasti neka ispune
njihov zahtjev povlačenja kompanije iz privatizacijskog procesa. Prosvjed je
održan pod parolom „Ne damo Petrokemiju, ne damo Kutinu”, a potporu su
izrazili cijela gradska vlast, opozicijski političari, drugi sindikalisti, udruge ratnih veterana i ratnih udovica, seljačke udruge i niz drugih. Prisutno je bilo 10
tisuća ljudi što je za grad od 14 tisuća ljudi predstavljalo skoro potpuni odaziv.
Par tjedana kasnije radnici Hrvatskih željeznica poslali su poruku na kojoj je
pisalo: „Na vaš znak zaustavit ćemo vlakove”. Petrokemija je izuzetno bitna za
Kutinu jer tamo radi 45 posto svih zaposlenih, a o kompaniji ovise i brojna
druga manja poduzeća koja su u poslovnoj vezi, trećina gradskog proračuna
puni se petrokemijom, ukratko o toj kompaniji ovisi cijelo ovo područje.
Stožer je imao snažnu potporu odozdo koja mu je omogućila da preuzme vođenje i upravljanje kompanijom, ali i organiziranje fizičkih straža u
tvornici. Sinergija lokalne zajednice i tvornice u otporu privatizaciji bila je
ključni moment otpora, jer radnici nisu ostali izolirani na radnim mjestima
već je postojala široka fronta pobune. U Kutini je takav savez građana i radnika bilo mnogo lakše uspostaviti jer je Kutina malen grad, koji još pritom u
potpunosti ovisi o Petrokemiji. U velikim gradovima gdje su bili organizirani
stožeri, radnici nisu imali potporu zajednice u adresiranju svojih zahtjeva,
stoga je vlast lako lomila takav otpor.
„Ta 72 ili 73 dana ‘98. godine zaista je bilo nešto prelijepo. Zaista. Zašto je
bilo prelijepo? Zato što prča više nije bila samo u Petrokemiji. Ljudi, cijeli grad
Slobodnifilozofski.com, brošura Radnici i radnička prava,
Kako je stožer obranio Petrokemiju, Zagreb, 2010.
35. 297
je bio s nama. Nama su donosili klopu, nama su donosili cugu, nama su dolazili
tamburaši i cure neke dolazile. Ma, prekrasno je bilo. Prema tome, uspjeli smo
animirati cijeli jedan grad, cijelu jednu regiju, i postali smo toliko snažni da si i
ja mogao dozvoliti da tadašnjeg ministra privatizacije – netko ga se sjeća, netko
i ne – našeg dragog Hercegovca Milana Kovača, otjeram i u pizdu materinu.
Kad je to trebalo. To vam ozbiljno kažem, postoje mnogi svjedoci koji su prisustvovali tim razgovorima, ali to nisam napravio zato što sam ja pametan, nego
zato što smo imali strašnu, strašnu snagu iza sebe.”36
Stožer je tijekom obrane Petrokemije stekao i veliku političku moć i postao važan akter na političkoj sceni, što je značilo i sve jače pritiske iz vlasti.
Iz političkog vrha i vojske stizali pritisci protiv održavanja prosvjeda. Ali
radnici Petrokemije imali su značajnu političku snagu jer ih je više od pola
sudjelovalo u ratu. Oni su bili radnici-branitelji, skupina koja je bila u specifičnom odnosu prema nacionalnoj solidarnosti. S jedne strane bili su radnici
koji se suprotstavljaju režimu, što ih je isključivalo iz organske nacionalne solidarnosti, pa su time ostajali bez simbolične putovnice, a s druge strane, bili
su branitelji domovine, pa su time ponovno stjecali simboličnu putovnicu.
„Postoji međutim jedna skupina koja komplicira jednadžbu. U mjeri u kojoj su bili ratni veterani, radnici su – dok su istupali kao branitelji – uživali
karakter simboličke i političke neupitnosti. Materijalne povlastice koje su iz
toga proizlazile unutar nacionalističkog narativa nije bilo moguće osporiti, a da
se ne dovede u pitanje sam narativ. Gdje nisu imali to pokriće ili ga nisu znali
mobilizirati kada bi se suprotstavljali privatizaciji i masovnim otpuštanjima,
radnici su nužno opet postali nositeljima nečistog preostatka i metom političke
i ideološke agresije. Kada se u medijima fenomen “lažnih branitelja” tretiralo
isključivo kao simptom korupcije i nepotizma (koje ne isključujem kao eksplanatorne momente), propustilo se postaviti pitanje do koje mjere je braniteljski
status zapravo jedini način da se obećanje solidarnosti unutar nacionalističkog narativa realizira. Odnosno, u kojoj mjeri specifični uvjeti mogućnosti te
iznimke sâmo obećanje nacionalne solidarnosti otkrivaju kao nužno konstitutivno neistinito u uvjetima kapitalističke restauracije.”37
Stožer je pregovorima s vladom izborio da država ostane većinski vlasnik Petrokemije. Kupovina dionica od strane radnika stožeru tada nije bila
u interesu, jer dok je država većinski vlasnik, radnici mogu lakše pritisnuti
državu za ispunjenjem zahtjeva nego ako je vlasništvo u rukama radnika.
Dogovoreno je također da se radnicima jamči pravo na štrajk na teret poslodavca što je jedini takav slučaj u Hrvatskoj.
36. Ibid.
37. Stipe Ćurković, Tranzicija i solidarnost, Zarez, br. 266, 1. oktobra 2009. Cijeli
tekst predstavlja rijetko vrsnu analizu solidarnosti u hrvatskoj tranziciji.
298
Pobuna u Kutini uspoređivana je s onom u gdanjskom brodogradilištu
osamdesetih godina, dovodeći u vezu radničko nezadovoljstvo sa političkim
stanjem u državi. Ipak, stožer je inzistirao da je njihova borba isključivo za
radna mjesta, pa u momentu kada njihovi zahtjevi budu ispunjeni oni istog
trenutka prestaju s otporom. Zahtjevi za privatizacijom Petrokemije u sljedećim godinama pa sve do danas neprestano se javljaju sa svakom novom
političkom garniturom, kao da svaka nova vlada ima neopisive apetite da
slomi ovu radničku utvrdu, neovisno o posljedicama. Samo da bi demonstrirala kako moć pripada isključivo onima u političkom vrhu. Tako je u januaru
2002. tadašnja SDP-ova vlast isključila Petrokemiji plin, glavnu sirovinu za
proizvodnju, pa se stožer opet aktivirao te na snijegu i temperaturi od minus
10 stupnjeva pokušao probiti kordon policije koja je branila njihov proboj na
autocestu. Veliki medijski interes osigurao je pregovore s vladom i ponovni
dotok plina. Tri godine kasnije, početkom marta 2005, s HDZ-om na vlasti,
Petrokemiji je ponovno isključen plin, pa se stožer ponovno aktivirao i dogovorio isporuke plina.38
Nakon osnivanja stožera u Kutini i uspješne obrane kompanije, stožeri
su idućih 4-6 godina postali glavni model otpora uništavanju poduzeća, ali
scenarij viđen u Kutini nije se nigdje ponovio. Problem sa osnivanjem stožera za obranu često je bio u tome što su vlasnici nastojali zatvoriti radni
proces u tvornici, pa se stožeri nisu organizirali u funkciji štrajka nego, paradoksalno, u funkciji rada. Ključni element u radu stožera bio je pritisak koji
su mogli vršiti na politiku putem medija, suradnje s opozicijskim političarima, nevladinim udrugama, lokalnom zajednicom. U pravilu je ta suradnja
izostajala što je bio gorki pokazatelj fragmentirane solidarnosti u tranziciji.
Posljedica su bila daljnja gašenja radnih mjesta i masovni transferi radnika
na zavode za zapošljavanje.
38. Dajte nam plin ili ćemo u neugodne akcije, Koraljka Djetelić, Jutarnji list, 5.
marta 2005.
299
Stvaranje liberalnog mita na kraju desetljeća:
u Hrvatskoj nije bilo „pravog” kapitalizma
U teorijskoj refleksiji hrvatskog tranzicijskog procesa, liberalni glasovi kao
najgoreg krivca za neuspjeh prilagođavanja uređenom kapitalističkom sustavu označili su korumpiranu nacionalističku vlast. Tako je nastao prvi mit
o hrvatskoj tranziciji, danas još rašireniji nego prije 15 godina - u Hrvatskoj nije bilo „pravog” kapitalizma, nego je postojao „politički”39 kapitalizam, odnosno „nacionalni”40 kapitalizam. Županovljevu tezu o „političkom”
kapitalizmu prihvatio je veći dio sociološke i skoro cjelokupna ekonomska
znanost, a objašnjava da takav oblik kapitalizma karakterizira preveliki udio
države na tržištu, lažno tržište, tj. postojanje monopola i djelovanje političkih menadžera. Nasuprot „političkom” kapitalizmu, Županov traži uvođenje
drugog modela, on zahtijeva „poduzetnički” kapitalizam koji karakterizira
privatno vlasništvo, konkurentsko tržište, profesionalni menadžeri, mali rashodi proračuna i noćobdijska država, tj. država koja se ne miješa u tržište
- tijekom noći bdije nad akterima, a po danu igru prepušta tržištu. Županovljevi argumenti često odlaze u krajnje bizarne, ali jednostavne povijesne
usporedbe, čime se nastoji uspostaviti eksplanatorna širina, ali te usporedbe
potpuno zbunjuju, što nije preveliko iznenađenje budući su iz temelja netočne. Franičevićev rad je u tom kontekstu do detalja izbrušeni set argumenata
liberalne teorije. Svoje argumente on formulira vrlo precizno i jasno, a danas
je upravo taj niz teza koje postavlja najrašireniji mit u medijskom prostoru.
Glavne karakteristike tog „nacionalnog” kapitalizma su državni populizam, klijentelizam, ortački kapitalizam, državni paternalizam, neadekvatni
institucionalni aranžmani, anti-poduzetnička klima, traganje za rentom, neproduktivno poduzetništvo, u krajnjoj liniji i sami građani koji svojim odviše pesimističnim dojmovima tranzicije ne održavaju optimizam zabilježen
u publikacijama Svjetske banke. Najveći problem je u prevelikom državnom
proračunu od kojeg živi previše „klijenata” time parazitirajući na poduzetničkoj genijalnosti koja ne može profunkcionirati.
„Jaki egalitaristički osjećaji i kultura državnog paternalizma mogli bi previše
pritisnuti fiskalno slabu hrvatsku državu. To se posebice odnosi na kontekst dugotrajne gospodarske recesije, kad broj legitimnih “klijenata” brzo raste i tako
ozbiljno potkopava akumulacijsku sposobnost još uvijek slabe poduzetničke
klase. A i ona će pritiskati državu tražeći potporu. To bi reformističku vladu
39. Vidjeti više o „političkom” kapitalizmu u Županov, 2002, 52-74.
40. Vidjeti više o „nacionalnom” kapitalizmu u Vojmir Franičević, ‘Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj’, Politička misao, 39
(1), 2002, 3-34.
300
moglo suočiti s vrlo dramatičnim dilemama. Vjernost demokraciji možda je
u tom kontekstu više dio problema nego jednostavno rješenje. Obnova legitimnosti tranzicije čini se neprovedivom bez demokratske legitimacije i širokih
socijalnih sporazuma. Međutim, ako se putem [pokaže] povoljnim za akumulaciju, jedino gospodarski rast može podariti vjerodostojnost intertemporalnim kompenzacijama.”41
U citiranom pasusu čak i sama demokracija se pojavljuje kao problem
jer bi rezanje rashoda poput zdravstva, školstva, socijalne pomoći vjerojatno
moglo naići na otpore, stoga on predlaže „intertemporalne kompenzacije”,
štogod to značilo, budući ih ne definira, ali po demokraciju ne zvuči nimalo
dobro. Problem sa demokratskim mehanizmima očit je i dalje u tekstu, pa
upozorava da treba biti oprezan sa zahtjevima za revizijom privatizacije jer
takav postupak može biti vrlo opasan, jer treba čuvati stečevine privatno-vlasničkog sustava, neovisno što radnike nikad nitko nije pitao pristaju li na
proces privatizacije.
„Sama revizija može biti prezahtjevna i suprotna drugim ciljevima, poput
uspostave vladavine prava, jamstva privatnog vlasništva, privlačenja stranih investicija. Mogla bi nametnuti dodatni teret ionako preopterećenim kontrolnim
i pravosudnim institucijama države te ih tako dodatno diskreditirati. Čini se,
međutim, da nije lako izaći iz te situacije. Legitimnost privatizacije mora se
obnoviti ako se hoće da uspije plan povezivanja tržišta i demokracije.”42
Rješenja koja predlaže za izlazak iz ovih kompleksne institucionalne
petlje već je spomenuto smanjenje državne potrošnje, suzbijanje državnog
paternalizma, razvijanje institucija tržišta, borba protiv kriminala i korupcije, poticanje etičnog i socijalno odgovornog poslovnog ponašanja, ukratko,
ponovna izgradnja „moralne” ekonomije.
Upravo u tom pridavanju karaktera moralnosti kapitalizmu i leži bit
problema sa gore navedenim tekstom i skoro cjelokupnim hrvatskim liberalnom analitičkom matricom. Negativne karakteristike koje spomenuti autori
navode oni percipiraju kao problem „balkanskog” neuređenog sustava koji
ih je proizveo, a ne kao temeljne karakteristike kapitalizma, koji je zapravo uvijek jedan jedini i čvrsto funkcionira na temelju ostvarivanja što viših
profitnih stopa. Njihove stavove prožima uvjerenje da postoji „pravi”, „poduzetnički” kapitalizam, samo ako se riješimo svih tih korumpiranih političara
i njihovih kriminalnih poduzetnika, kao da korupcija i kriminal mogu prestati egzistirati kao obilježje kapitalizma. Privatizacija državnih poduzeća u
istočnoj Njemačkoj nije bila ništa manje problematična nego ona na Balkanu
41. Ibid, 27.
42. Ibid, 27.
301
ili Rusiji, iako je prema liberalnim teorijama, koje često prelaze u čisti rasizam, privatizacija u Njemačkoj trebala biti uspješnija jer se ipak ovdje ne radi
o „divljim” narodima Balkana nego „discipliniranoj i superiornoj” germanskoj rasi. Samo za usporedbu, u njemačkom privatizacijskom procesu koji
je vodila financijska institucija Treuhand, privatizirajući 8500 poduzeća iz
DDR-a u kojima je radilo 4 milijuna radnika, nakon privatizacije ostalo je
zaposleno 1,5 milijuna. Smjer fluktuacije kadrova pri privatizaciji bio je vrlo
sličan upravo ovom „balkanskom” modelu: pouzdanici iz banaka i korporacija prelaze u državno tijelo zaduženo za privatizaciju, a poslije se vraćaju u
privatni sektor, ali na više pozicije.
Stoga, najvažnije je naglasiti da je princip funkcioniranja kapitalizma u
svakom kutku zemljine kugle uvijek jedan te isti: akumulacija kapitala i realizacija što viših profita. U trenutku kada se vrši izvlaštenje i poduzeće predaje
privatnom vlasniku taj proces niti ne može biti drukčiji nego kriminalan, korupcijski, nemoralan, jer to je u suštini samog čina. Bitno je također i razobličiti tezu da država previše pomaže poduzetnicima te da to onemogućava
funkcionalnu kapitalističko-tržišnu interakciju. Povijesni horizont kapitalističkog razvoja grubo opovrgava ovu mogućnost: kapitalizam od svoje pojave
oduvijek računa na pomoć države. Ako država ne bi asistirala u vidu izvlaštenja, zaštite ili financijskog izvlačenja, kapitalisti nikad ne bi uspjeli opstati.
Pojedini kapitalist kada je u krizi, upravo želi da država intervenira i pomogne
mu, uostalom on zbog toga i financira stranke na vlasti da ga zaštite kada dođu
crni dani. Tako kapitalizam funkcionira, a uporne teze o tome da država treba
povući i prepustiti tržištu da nagradi najuspješnije kapitaliste najnaivnija su
zamisliva utopija koju cjelokupna povijest kapitalizma temeljito demantira.
U kojoj mjeri će se karakter hrvatskog kapitalizma razlikovati od skandinavskog, japanskog i njemačkog ovisi o socijalnom pritisku kojem će vlasnička klasa biti izložena, a ne moralu. Socijalni tip kapitalizma prisutan u
skandinavskim zemljama (koji polako i tamo nestaje) nije rezultat unutarnje
moralnosti kapitalizma ili borbe protiv korupcije nego više od sto godina
radničke borbe i još nekoliko stoljeća unatrag snažnih agrarnih otpora. Ako
je skandinavski kapitalizam socijalan, onda je tomu tako jer ga je radnički
otpor uspio zauzdati. U Hrvatskoj u trenutku privatizacije nije bilo snažnog
radničkog otpora jer sindikalna scena pedeset godina unatrag nije imala nikakvu tradiciju otpora, a ono malo što je i postojalo prije Drugog svjetskog
rata u međuvremenu je zaboravljeno iz ideoloških razloga.
Kapitalizam je u Hrvatskoj bio itekako pravi, država je morala uzeti tvornice radnicima i dati tajkunima jer to ne bi učinilo nikakvo slobodno tržište.
Tajkunima koji su dobili tvornice bilo je u interesu ostvarivanje što višeg
302
profita na način koji im se u datom trenutku činio najracionalniji. Ako je to
bila rasprodaja strojeva i zemljišta, jer su smatrali da tako mogu realizirati
najviše profite, onda su to i učinili. Ne radi se ovdje o nesposobnosti ili nemoralnosti „balkanskih” tajkuna, nego o procjeni da je iz aspekta profitabilnosti puno lakše rasprodati tvornicu nego tražiti vanjska tržišta za proizvode.
A kao što je rečeno, profit je temeljni princip na kojem funkcionira kapitalizam. Radnici su toga vrlo svjesni.
„Radnici ne smiju dopustiti stečaj i da sud odlučuje o njihovim sudbinama.
Vjerujem da se radnici mogu oduprijeti tom kapitalizmu, nekretninskom lobiju. Mi nismo uništeni ekonomskom krizom niti tržišnom konkurencijom – mi
smo uništeni kapitalizmom.”43
Izuzetno je zanimljivo spomenuti još jedan detalj iz tog razdoblja u kontekstu liberalne argumentacije o „krivom” obliku kapitalizma i zahtjevima
za većim udjelom tržišta. Hrvatska gospodarska komora je sredinom 1999.
godine organizirala susret ekonomista i poduzetnika koji su sastavili program pod naslovom „Stanje u gospodarstvu s prijedlozima mjera za gospodarski razvitak” u kojem se navodi niz ciljeva koje treba što prije realizirati
da bi zemlja izašla iz recesije i kako bi se stvorili uvjeti za efikasnu tržišnu
ekonomiju, pravnu državu, stabilne državne institucije koje jamče demokraciju i slobodu poduzetništva. Ciljevi su sljedeći: politička i makroekonomska
stabilnost, gospodarski rast u granicama 3-5 posto, brži rast izvoza od rasta
BDP-a uz smanjenje deficita platne bilance, povećanje inozemnih investicija,
brže učlanjenje u međunarodne integracije (WTO, CEFTA, EU), smanjenje
udjela ukupne javne potrošnje u BDP-u, smanjenje stope nezaposlenosti uz
povećanja radnih mjesta, ubrzanje i okončanje privatizacije uz sudjelovanje
inozemnih investitora, stabiliziranje bankarskog sektora, nastavak razvoja
tržišta kapitala i definirani zaštitni socijalni minimum.44
Između 1999. godine i 2009. godine, dakle prije izbijanja krize, ostvareni
su svi ili skoro svi traženi zahtjevi. Udio državne potrošnje u BDP-u pao je od
1999. godine kada je iznosio 55 posto udjela do 41 posto udjela 2009. godine,
a danas je čak i manji. Poduzetnici su u deset godina dobili potpuno ispunjenje svojih želja, ali iskazi o državnom kapitalizmu, parazitiranju na proračunu, klijentelizmu, anti-poduzetničkoj klimi nikad nisu bili snažniji i uporniji.
Ide se čak do potpunih besmislica da u Hrvatskoj uopće nema kapitalizma
i da je trenutni sustav socijalistički. Stoga bi pod hitno trebalo okupiti sve
ekonomiste i poduzetnike koji su potpisali gornji program i upitati kojim
43. Intervju s radnicom Kamenskog koja je htjela ostati anonimna, razgovarala
Jelena Miloš, Otvoreni Muzil, br. 6, kolovoz 2012.
44. Petričić, 2000, 108-109.
303
nemoralom su točno nezadovoljni. Sigurno bi odgovorili: prevelika radnička
prava, rigidnosti na tržištu rada, preveliki porezi, parafiskalni nameti. Eto razloga da u sljedećih deset godina još malo poradimo na društvenom moralu.
Socijalna i ekonomska bilanca devedesetih
Desetogodišnji proces pretvorbe i privatizacije startao je pod egidom definiranja vlasničkog „titulara”, restrukturiranja neefikasnih privrednih subjekata
i stvaranja moderne tržišne ekonomije. Iza ovih zavodljivih ideala odvijala
se okrutna stvarnost prvobitne akumulacije kapitala, s ciljem konstituiranja
vlasničke elite. Pod vodstvom HDZ-a time je restauriran kapitalistički način
proizvodnje. Nije bilo ništa slučajno u tome što su eksplozije ratnog vihora
bile scenografija vremena (1991, 1992, 1993) najsnažnije imovinske žetve. Politička vlast nedvojbeno je bila svjesna koliko je privatizacija nasilan postupak
i potencijalna socijalna bomba, čije je efekte bilo najučinkovitije amortizirati
zavjesom ratnog dinamita. Privatizacija je predstavljala poništavanje postojećih društvenih odnosa (samoupravljanja) i isključivanje radnika iz procesa
sudjelovanja u donošenju odluka u vezi proizvodnje, raspodjele, potrošnje, investicija. Nazivati proces privatizacije poduzeća prihvaćanjem demokratskih
promjena najgora je travestija. Ovaj postupak bio je nasilna, anti-demokratska ofenziva vlasti protiv doista demokratskih dostignuća samoupravljanja.
Nakon završnih ratnih operacija u augustu 1995. godine i integracije
hrvatskog teritorija, svijest o neprestanoj destrukciji privrede brzo se širila. Gubitak radnih mjesta nije se mogao više pravdati posljedicama ratnih
razaranja, neovisno o repetitivnoj monotoniji plasiranja tog narativa nezadovoljnicima. Prijetnja moguće eskalacije tog nezadovoljstva, pogotovo onih
koji su sudjelovali u ratu, vjerojatno je probudila određene strahove u vlasti
od eventualnih oružanih ispada. Zbog toga je drugi privatizacijski val, oblikovan posredničkom ulogom privatizacijskih investicijskih fondova, nastojao kompenzirati vojne veterane, ratne stradalnike ili njihove obitelji. Vlast
je ovim modelom privatizacije nastojala realizirati više ciljeva. Prije svega,
država je punila proračun jer su privatizacijski investicijski fondovi morali
osigurati polog za poslovanje kojim se moglo kupovati državne obveznice.
Nije ovo bila jedna korist za proračun. Dodjelom kupona za dionice braniteljima ili njihovim obiteljima državni se proračun rješavao obaveza realne
odštete u novcu, smanjujući tako javni dug, a istovremeno je ovim materijalnim pravima izvršena pacifikacija „rizičnih” kategorija stanovništva. Na
drugoj strani, konstituiranje privatizacijskih investicijskih fondova ciljalo je
oživiti domaće tržište kapitala, odnosno mutne transfere dionica. U stvarnosti je to značilo da su mnogi koji su stekli dionice ubrzo bili uvučeni u
304
mulj financijskog poslovanja, vrtlog fiktivnih transakcija u kojem je odnos
nominalnog i realnog bio iluzionistički varljiv.
Političko je vodstvo branitelje pacificiralo i podjelom vojnih mirovina,
još jednom kompenzacijom za uništena radna mjesta, čime se htjelo pod
svaku cijenu spriječiti razbuktavanje socijalnih nemira. Ali neovisno o sudjelovanju u ratu, pretvorba je rezultirala mnogobrojnim odlascima u mirovinu.
Svi oni koji su imali više godina radnog staža radije su podnosili zahtjev za
mirovinom nego čekali uručivanje otkaza ili gubitak radnog mjesta u razaranju poduzeća, što je bio standardni model poslovanja formirane elite. Između početka 1994. godine i 1997. godine u mirovinu je otišlo 100 tisuća ljudi,
a između 1997. godine i travnja 1998. još 115 tisuća ljudi. Omjer zaposlenih
i umirovljenika iznosio je 1,3:1 (danas je 1,18:1), što je bio izuzetno nepovoljan omjer, a ako umirovljenicima pridodamo nezaposlene, onda je omjer
iznosio 1:1. Zamrzavanje mirovina i plaća, te uvođenje PDV-a po stopi od 22
posto bio je odgovor vlasti na sve jače opterećenje proračuna. Radnici su se
našli pod snažnim fiskalnim pritiskom. Premda je Mirovinski fond bio važan
akter pretvorbe i privatizacije jer je imao vlastiti portfelj, u procesu su sve
kvalitetne dionice olako prodane tajkunima koji su nastojali steći većinske
pakete za upravljanje poduzećima.
Prije početka rata i pretvorbeno-privatizacijskog procesa, Hrvatska je
imala niz komparativnih prednosti u odnosu na zemlje bivšeg sovjetskog
bloka. Bez obzira na gubitak unutarnjeg i vanjskog tržišta, industrijski pogoni bili su na tehnološki višim razinama od onih u istočnoj Europi i u novim
okolnostima posjedovali izraženiji potencijal adaptacije na nove tržišne odnose. No čvrsti zagrljaj ratnih zbivanja, zatim proces pretvorbe i privatizacije,
a onda i Stabilizacijski program iz 1993, potpuno će promijeniti pozicije na
ljestvici razvijenosti.
Svi makroekonomski pokazatelji, izuzev inflacije, tijekom devedesetih
imali su negativan trend. Nezaposlenost tijekom devedesetih ima čvrsti
trend rasta do brojke od 358 tisuća nezaposlenih na kraju 2000. godine.
Nezaposlenost bi bila još i veća da vlast nije gubitak radnih mjesta kompenzirala vojnim mirovinama. U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje
broj nezaposlenih sudionika rata tijekom 1998. kretao se oko 36 tisuća, 20,3
posto manje nego u 1997.
Razorna moć pretvorbe i privatizacije primjetna je naročito u gubitku radnih mjesta. Broj radnih mjesta između 1990. godine (1,568 milijuna
zaposlenih) i 1997 (1,187) smanjio se za 381 tisuću, a u odnosu na 1989
(1,618) broj izgubljenih radnih mjesta raste na 431 tisuću. Mnogi ekonomisti, neovisno podupiru li privatizacijski proces, tvrde da je određeni gubitak
305
radnih mjesta bio neizbježan, zato jer je u Jugoslaviji postojala tzv. prikrivena
nezaposlenost. Prema tim tezama, jugoslavenska su poduzeća zapošljavala
iznad svojih kapaciteta, pa je u trenutku adaptacije na tržišnu ekonomiju taj
višak morao izgubiti posao. Glavni je problem ovog prigovora, osim potpune
promašenosti, što omogućuje relativizaciju društvene destrukcije uzrokovane privatizacijom. Slijedom toga, privatizacija bi tobože bila uspješna da se
tijekom osamdesetih izbjeglo socijalno uhljebljivanje različitih kategorija.
Žrtve procesa kapitalističke restauracije na ovaj način postale su sredstvo
nacionalističkog obračuna s prethodnim sustavom: njihova tragedija više
nije bila posljedica gubitka radnih mjesta u velebnom hrvatskom projektu
obnove kapitalizma putem privatizacije, nego zapošljavanja u totalitarnom
jugoslavenskom mraku!
Što se tiče same teze o ‘prikrivenoj nezaposlenosti’, prije svega treba
objasniti da se socijalistička privreda nije vodila motivima visoke proizvodnosti rada, dakle, maksimalizacijom količine proizvoda ili usluga po što
manjem broju radnika, nego motivima socijalne adaptacije poduzeća u širu
društvenu zajednicu. Pojedino poduzeće ne posluje zbog povećanja proizvodnje po radniku kako bi ostvarilo visoke profite, već radi proizvodnje
za potrebe šire sredine, zapošljavanja, sudjelovanja u izgradnji stambenih
prostora, bolnica, vrtića, škola. Teze o nedovoljnoj efikasnosti, povećanju
proizvodnje po radniku i neodrživoj „prikrivenoj nezaposlenosti” rezultat
su zagovaranja i podupiranja kriterija kapitalističke ekonomije. Postavlja
se pitanje što je prioritet: profit pojedinca ili progres društva? Dodatni su
problem ovog prigovora i aršini vlastitih mjerila na temelju kojih se prosuđuje. Naime, proizvodnja po radniku u Jugoslaviji između 1952. godine (30
milijuna dinara po radniku) i 1979. godine (70 milijuna dinara po radniku)
više se nego udvostručila i tijekom skoro 30 godina kontinuirano rasla. Pad
proizvodnje po radniku tijekom osamdesetih nije bio toliko dramatičan s
obzirom na krizu u kojoj se ekonomija zatekla, do 1987. godine kreće se
oko 64 milijuna dinara po zaposlenom. Taj pad proizvodnosti pogotovo nije
bio posljedica prevelikog zapošljavanja tijekom osamdesetih, nego rezultat
jugoslavenske međunarodne ekonomske pozicije. Ironija leži u činjenici da
se pad proizvodnje po radniku dogodio u periodu kada je Jugoslavija prolazila kroz proces snažnijeg integriranja s zapadnim kapitalističkim ekonomijama i udovoljavanja zahtjevima Međunarodnog monetarnog fonda. Pad
proizvodnje proizlazio je iz adaptacije na tržišnu kapitalističku ekonomiju,
a ne zanemarivog rasta zaposlenosti. Gubitak radnih mjesta tijekom devedesetih nastavak je upravo prakticiranja ovog oblika društvene i ekonomske
organizacije.
306
Gubitak se najintenzivnije manifestirao u industrijskoj proizvodnji, najsnažnijem hrvatskom privrednom sektoru, odgovornom za više od trećine
BDP-a do 1990. godine. Već tijekom osamdesetih industrijska proizvodnja
je stagnirala i sve više gubila korak sa zapadnom industrijom. Bila je to posljedica ekonomske stagnacije uzrokovane pritiskom međunarodnih financijskih institucija na povrat dugova. Ove institucije nametale su programe
sveopće štednje što nije ostavljalo mnogo prostora za investicije, ali industrijskoj stagnaciji pridonosio je i ubrzani rasap privreda socijalističkog bloka,
čije je tržište bilo važan izvozni pravac. Raspad Jugoslavije i dolazak nove
političke elite nišanili su industriju jednom katastrofom iza druge. Restauracija kapitalističkih odnosa, putem privatizacije, u vrijeme ratnih sukoba
na početku devedesetih, destruirala je proizvodnu bazu, a fiksni precijenjeni
tečaj formuliran Stabilizacijskim programom učinio je izlazak na vanjska tržišta znatno težim. Budući da industrijski izvoz nije imao tečajnu potporu
u cilju povećanja konkurentnosti kroz nižu cijena proizvoda zbog slabljenja
kune (eksterna devalvacija), preostala je taktika pritiska na nadnice radnika kako bi se smanjila cijena proizvoda (interna devalvacija) i na taj način
regenerirala konkurentnost na stranim tržištima. Time se povećavala eksploatacija radnika uz sve niže nadnice upravo u trenutku kada je država
regresivnim porezima (PDV) najviše pritiskala najsiromašnije. Dodatni je
problem bio što su visoke kamatne stope bankarskog sektora onemogućavale
tehnološki progres industrije, pa je zaduživanje za investicije u proizvodnju
izostajalo. Jednom kada su banke bankrotirale, vlast nije pomislila da novac
za sanaciju banaka iskoristi za sanaciju poduzeća, a banke formira u ulozi
njihovog servisa. Umjesto toga, industrijski pogoni nestali su u rasprodaji
materijalnih faktora poduzeća: strojeva, zgrada, poslovnih prostora, voznog
parka, vrijednosti zemljišta. Poduzeća su dijeljena za političku lojalnost ili
prodana u bescjenje, samo da bi novi „poduzetnici” njihovu fizička matricu
skupo unovčili. Domaći i međunarodni političko-ekonomski odnosi gurnuli
su industriju na brisani prostor nezadrživih destruktivnih faktora. Vanjska
tržišta izbrisala je doktrina šoka neoliberalnog kapitalizma, jugoslavensko su
raznijele bombe, a obnovu osujetili privatizacijski tsunami i stabilizacijska
mantra neoliberalizma. Likvidirali su je stečajevima.
Industrijska se proizvodnja u odnosu između 1990. godine i 1995. godine skoro prepolovila, pad je iznosio 44 posto. Novčani iznos industrijske
proizvodnje u 1990. godini iznosio je blizu u 9 milijardi dolara, a u 1995. godini 5 milijardi dolara. Razina industrijske proizvodnje blago će se popraviti
do kraja desetljeća, ali do danas neće dostići predratnu razinu, te se trenutno
kreće na razini oko 75 posto one iz 1990. godine. Pad proizvodnje rezultirao
307
je dakako gubitkom radnih mjesta koja u industriji kontinuirano padaju do
kraja desetljeća. Industrija je 1988. godine zapošljavala 581 tisuću ljudi, a do
2000 godine broj je dvostruko niži. Privatizacijom su najteže bile pogođene metalska industrija (tri četvrtine izgubljenih radnih mjesta od 66 tisuća
1990. godine), proizvodnja strojeva (blizu tri četvrtine izgubljenih radnih
mjesta od 73 tisuće 1990. godine) i tekstilna industrija (dvije trećine izgubljenih radnih mjesta od 89 tisuća 1990. godine). Znatan gubitak mjesta bio
je i u proizvodnji hrane i pića jer nestaju veliki agrokombinati (poljoprivredno-industrijski kombinati, tj. PIK-ovi) koji su razvijali poljoprivrednu
proizvodnju i integrirali mala seoska gospodarstva u kooperantski odnos.
Radna mjesta ubrzano su nestajala i u kemijskoj industriji i elektroindustriji.
Izgubljena mjesta u industriji nadomještao je ubrzani rast uslužnog sektora podređen uvoznoj strukturi. Slijedilo je otvaranje trgovina, ugostiteljskih
objekata, revitalizacija turizma nakon 1995.
Sve negativne posljedice desetogodišnjeg sistemskog razaranja hrvatske
privrede u konačnici su se slijevale u proračun. Iz današnje perspektive zanimljivo je detaljnije analizirati metode njegovog punjenja. U tablici možemo
uočiti da država nakon 1992, godine nije imala izrazitiji deficit proračuna,
štoviše u 1994. i 1998. godini ostvarivala je suficite, što dovoljno govori o
poreznoj presiji. Proračun se financirao iz nekoliko izvora: rastom postojećih
i uvođenjem novih poreza, neporeznim prihodima i vanjskim zaduženjem.
Ipak, u kontekstu financiranja proračuna najinteresantnija je metoda tzv.
premošćivanja likvidnosti putem zaduživanja kod Hrvatske narodne banke.
Naglasak je bio isključivo na prvim dvjema metodama, a treća je postojala
više kao slamka spasa, ali krajem devedesetih više nego potrebna.45 Naime,
stari Zakon o Narodnoj banci Hrvatske omogućavao je državi zaduživanje
do 5 posto proračuna direktno kod centralne banke. Krajem devedesetih
proračun se kretao oko 50 milijardi kuna (oko 13 milijardi DEM), što je značilo dopušteno zaduživanje do 2,5 milijarde kuna.
45. U julu 1999. godine ministar financija Borislav Škegro zadužio je državu za
2,6 milijardi kuna (oko 670 milijardi DEM) kod Dresdner banke. Bio je to svojevrsni predujam za predstojeću privatizaciju Hrvatskih telekomunikacija u
vlasništvo Deutsche Telekomu.
308
Temeljni ekonomski pokazatelji za hrvatsku privredu u razdoblju 1990-2000.
Godina
BDP, tekuće cijene
u mlrd. USD
Stope rasta BDP-a,
stalne cijene
Ukupan broj
zaposlenih u tisuć.1
Ukupan broj
nezaposlenih u tisuć.
Indeksi fizičkog
obujma ind proiz.
Indeksi broja
zaposlenih u industr.
1990
1991
1992
1993
1994
1995
1996
1997
1998
1999
2000
24,8
18,2
10,2
10,9
14,6
18,8
19,8
20,1
21,6
19,9
18,4
-21,1
-11,7
-8
5,9
6,8
5,9
6,8
2,5
-0,9
2,9
1.568 1.432 1.281 1.238 1.211 1.196 1.195 1.187 1.272 1.364 1.341
161
254
267
251
243
240
261
278
288
322
358
100
72
61
57
56
56
58
62
64
63
64
100
82
70
66
62
58
54
51
49
46
45
Izvoz u mlrd USD
4
3,3
4,6
3,9
4,3
4,6
4,5
4,2
4,5
4,3
4,4
Uvoz u mlrd USD
5,2
3,8
4,5
4,7
5,2
7,5
7,8
9,1
8,4
7,8
7,9
77,5
86
103
83,7
81,5
61,7
57,9
45,8
54,2
55,2
55,7
2,7
2,6
2,6
3
3,8
5,3
7,5
9,7
10
11
-4,8
-4
-0,8
1,8
-0,7
-0,4
-1,2
0,5
-2,2
-5
Pokrivenost uvoza
izvozom %
Inozemni dug
u mlrd USD
Deficit proračuna,
u % BDP-a
1. Broj zaposlenih od 1991. godine uključuje vlasnike koji samostalno obavljaju obrt i djelatnost slobodnih profesija,
a od 1998. godine uključeni su zaposleni u policiji i obrani (oko 75 tisuća osoba) i od 1999. godine aktivni osiguranici
individualni poljoprivrednici (100 986).
Izvor: Državni zavod za statistiku
Zaduživanje je bilo definirano kao premošćivanje likvidnosti. Budući da
su prihodi proračuna u prvim mjesecima godine niži, država je kreditima
od centralne banke nastojala podmiriti rashode. Do kraja godine država je
trebala vratiti kredite centralnoj banci jer je financiranje dodatne državne
potrošnje zabranjeno, što je značilo da u nastavku godine kada se proračun
obilnije puni država mora vraćati posuđeni novac. Teška pozicija privrede na
kraju desetljeća rezultirala je tijekom prvih mjeseci 1999. zaduživanjem kod
centralne banke u iznosu od 1,5 milijardi kuna za pokrivanje tekućih troškova. U nastavku godine traženo je još 300 milijuna, ali Savjet Narodne banke
odbio je zahtjev zbog straha od narušavanja monetarne stabilnosti. Ovi krediti dolazili su uz kamatu od 8 posto godišnje, što je bilo jeftinije zaduživanje
nego na tržištu novca gdje se kamata kretala između 13 do 16 posto.46 U kojoj
46. Intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Markom Škrebom, razgovarao Dražen Rajković, Globus, br. 450, 23. jula 1999.
309
mjeri je država doista vraćala te kredite, a ne, recimo, kroz političku moć
pritisnula guvernera da samo formalno izravna bilancu, pitanje je koje otvara
danas tabu temu – izravno i beskamatno financiranje države za pokrivanje
rashoda tiskanjem novca. Pritom ovdje postoji jedan krajnje paradoksalni
moment. Država na zaduživanje u svrhu premošćivanja likvidnosti plaća kamatu, dakle, država plaća kamatu na vlastiti novac. Ali na depozite koje po
zakonu drži u Hrvatskoj narodnoj banci nije dobivala nikakvu kamatu.
Poznajemo li sadržaj neoliberalne politike koja je Stabilizacijskim programom iz 1993. postala službena ideologija mlade države, ovakvi paradoksi ne bi nas trebali previše začuditi, ali nužno nameću kompleksno klupko
pitanja ulaska novca u privredni sustav i njegove cirkulacije. Vratimo se na
slučaj sanacije bankrotiranih banaka tijekom 1998. i 1999. godine. Vlast se
mogla odreći njihove sanacije i umjesto toga direktno preko centralne banke beskamatno financirati obnovu poduzeća, dakle ne rashode proračuna,
nego proizvodnju privrednih jedinica. Skandal ovakve odluke, u kontekstu
strogih pravila neoliberalne monetarističke stabilizacije, izazvao bi sablazan
bankarskih krugova i konstituirao direktan napad na njih. Upravo se zbog
mogućnosti ovakvog smjera monetarne politike, centralne banke strogo
izuzimaju od političke kontrole, uspostavlja se njihova „neovisnost”, zabranjuje se kreditiranje države i dopušta jedino kreditiranje poslovnih banaka. Paralelno se uvijek širi potencijalni strah od inflacije, čak i onda kada
privreda prolazi kroz duboku depresiju i deflaciju, te kada bi se direktnom
novčanom politikom centralne banke mogla oživiti ekonomija bez inflacije.
Novi Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci donesen 2001. godine onemogućio
je ovaj minimalni doprinos monetarne politike preko premošćivanja likvidnosti. Tim zakonom državi je zabranjeno svako zaduživanje kod centralne
banke, a budući da rashode nije mogla premošćivati putem takvih kredita,
onda je premošćivala zaduživanjem kod poslovnih domaćih banaka i onih u
inozemstvu, što je zapravo isto jer su u međuvremenu prodane u inozemno
vlasništvo. Na mjestu narodne banke koja pomaže u nevolji našle su se poslovne banke koje koloniziraju za kamatu. U slučaju prijeke potrebe, država će sigurno poreznim novcem restaurirati njihove bilance (tzv. bailout), a
proizvodne pogone još više nagaziti, ako ih dotada još uopće i bude.
Katastrofalni socijalni i ekonomski epilog desetogodišnje HDZ-ove vlasti završio je simbolično u decembru 1999. godine smrću predsjednik Franje
Tuđmana. Tri tjedna kasnije, 3. januara, uvjerljivom izbornom pobjedom
koalicije stranaka pod ravnanjem Socijal-demokratske partije (SDP) slijedio
je nastavak tranzicijskog procesa. Pompozne predizborne najave o otvaranju 200 tisuća novih radnih mjesta i kažnjavanju svih zločina u privatizaciji,
310
samo su bila zavodljiva zvučna pista polijetanja novog narativa o europskom
snu. Dolaskom nove vlasti, proces neoliberalnog kapitalizma skinuo je sa
sebe rigidno nacionalističko odijelo i zaogrnuo se promocijom različitih životnih stilova, malog poduzetništva i korporativne kulture uspjeha. Glavno
sredstvo tog uklapanja u zapadnu kulturu postao je – kredit. Njegova je dostupnost za nenamjensku potrošnju, kupnju stana, auta ili otvaranje malog
obrta postala motor razvoja sljedećih deset godina, sa nizom skrivenih mina
koje su aktivirane izbijanjem financijske krize, otkrivajući fragilnost tako izgrađene ekonomske strukture. U konačnici, promjenom vlasti 2000. godine,
sve se promijenilo na površini samo da bi dubinski ostalo isto, s velikom
pričom o „europskim” vrijednostima u centru. Nakon tobožnje jezovite jugoslavenske tamnice i iznevjerenih domoljubnih ideala, europsko jedinstvo
i potrošački krediti postali dobrodošli plivadon umirenja, varljiva naznaka
civilizacijskog i kulturnog progresa.
„I tad među tim leševima započinje autentična drama hrvatskog čovjeka,
kao drama vječnog iščekivanja Fortinbrasa - neke sile izvan njega samoga koja
će umjesto njega razriješiti njegov problem.”47
Literatura:
Ako nam vlada ne da povišicu vlakovi staju 23. jula, Večernji list, 13. jula
1998.
Buden, Boris, Barikade, Zagreb, 1996
Čurković, Stipe, ‘Tranzicija i solidarnost’, Zarez,br. 266, 1. oktobra 2009.
Djetelić, Koraljka, ‘Dajte nam plin ili ćemo u neugodne akcije’, Jutarnji list,
5. marta 2005.
Družić, Gordan, Hrvatska obratnica, Zagreb, 2004.
Družić, Ivo, ‘Tržišno restrukturiranje i privatizacija hrvatskog gospodarstva’,
u: Ivo Družić, ur, Hrvatski gospodarski razvoj, Zagreb, 2003.
Franičević, Vojmir, ‘Politička i moralna ekonomija u prvom desetljeću tranzicije u Hrvatskoj’, Politička misao, 39 (1), 2002, 3-34.
Grdešića, Marko, ‘Tranzicija, sindikati i političke elite u Sloveniji i Hrvatskoj’,
Politička misao, 43 (4), 2006, 121-141
Grdešić, Marko, ‘Uspon i pad stožera za obranu kompanija u Hrvatskoj’,
Revija za sociologiju, 38 (1-2), 2007, 55-67
47. Boris Buden, Barikade, 1996.
311
Harmonija hrvatskih stališa, Tjednik, br. 52, 20. februara 1998.
Horvat, Branko, Kakvu državu imamo, a kakvu državu trebamo, Zagreb,
2002.
Intervju Dragutin Lesar, razgovarao Mladen Maloča, Tjednik, br. 50, 6. februara 1998.
Intervju s guvernerom Hrvatske narodne banke Markom Škrebom, razgovarao Dražen Rajković, Globus, br. 450, 23. jula 1999.
Intervju Mario Iveković i Tomislav Kiš, razgovarali Iva Ivšić, Nikolina Rajković i Igor Livada, Zarez, br. 343, 11. oktobra 2012.
Intervju s radnicom Kamenskog koja je htjela ostati anonimna, razgovarala
Jelena Miloš, Otvoreni Muzil, br. 6. augusta 2012.
Marx, Karl, Das Kapital, vol I, Hamburg, 1867, dostupno na: [http://www.
marxists.org/archive/marx/works/1867-c1/index.htm]
Mencinger, Jože ‘Uneasy Symbiosis of a Market Economy and Democratic
Centralism: Emergence and Disappearance of Market Socialism and
Yugoslavia’, u: Vojmir Franičević i Milica Uvalić, eds, Equlity, Participation, Transition: Essays in Honour of Branko Horvat, London,
2000, 118-144
Nesporova, A., 2002. ‘Unemployment in transition economies’, Economic
Survey of Europe, 2/2002, 75-92.
Novaca za nastavnike ima, ali vlada ga ne da mimo kolektivnog ugovora,
Večernji list, 20. jula, 1998.
Modrić, Sanja, ‘Slučaj Krivokuća’, Feral Tribune, br.450, 2. maja 1994.
Petričić, Darko, Kriminal u Hrvatskoj pretvorbi, Zagreb, 2000.
Slobodnifilozofski.com, brošura Radnici i radnička prava, Kako je stožer obranio Petrokemiju, Zagreb, 2010, dostupno na: [http://www.slobodnifilozofski.com/2010/01/transkript-predavanja-zeljko-klaus-kako.html].
Sirotković, Jakov, Hrvatsko gospodarstvo, Zagreb, 1996.
U štrajku između 60 i 90 posto škola, Večernji list, 13. jula, 1998.
Woodward, Susan, Balkan Tragedy: Chaos and Dissolution After the Cold
War, Washington, DC, 1995.
Županov, Josip, Od komunističkog pakla do divljeg kapitalizma, Zagreb, 2002.
312
Jovica Lončar
Okvir za analizu hrvatskog
sindikalizma
Naša zemlja si ne može do beskonačnosti priuštiti najskuplje
troškove za radnu snagu, najkraći broj radnih sati na
godinu, najviše oporezivanje poduzeća i iznimno visoke
cijene za energiju i zaštitu okoliša.
– Tyl Necker, predsjednik Udruženja
njemačke industrije, 1991.
Povijesna uloga socijaldemokratskih stranaka postala
je pridonošenje politici klasnog kompromisa.
– Asbjorn Wahl, norveški sindikalist
1.  Uvod
Hrvatski radnički pokret ne stoji najbolje. Nezaposlenost je probila granicu
od 20%, među mladima smo se s preko 35% smjestili između Španjolske i
Grčke na visokom drugom mjestu, broj onih koji rade, a ne primaju plaću se
procjenjuje na 100 000, ne uplaćuju se doprinosi i ne vidi se skorog poboljšanja. Navedimo kao tužni primjer da su Zagreb, Rijeka i Sisak, predratni
centri metalne industrije, u navedenoj grani kroz 90-e izgubili preko 80 000
radnih mjesta. Zatvoreni su Prvomajska, Jedinstvo, Torpedo, Željezara itd.
Stanje sindikalne scene u Hrvatskoj se obično pokušava objasniti velikom fragmentacijom (5 centrala i preko 500 registriranih sindikata), malim brojem sindikalno organiziranih radnika (koji iznosi 35% što i nije
tako malo usporedimo li s, primjerice, Francuskom gdje je 8%1), osobnim
sukobima lidera, nepovjerenjem radnika u sindikate, izostankom strategije
djelovanja, korupcijom, nesposobnošću rukovodećih oligarhija itd. U javnosti je uglavnom prihvaćeno da su navedeni problemi hrvatska posebnost
1.  Bagić, Dragan (2010): Industrijski odnosi u Hrvatskoj: društvena integracija ili
tržišni sukob. Tim press, Zagreb.
i da bi stvari bile puno bolje kad bismo uspjeli primijeniti ustaljene zapadne
obrasce sindikalnog djelovanja (socijalni dijalog, kolektivno pregovaranje
itd.). Želio bih ponuditi malo drukčije viđenje. Naime, smatram da su ideologija, politika, strategija i praksa zapadnoevropskih sindikata u periodu
kapitalističke konsolidacije nakon 1945. zadali okvir za tranzicijske zemlje pa
tako i za Hrvatsku. Bez da shvatimo taj okvir, ne možemo se maknuti s površine (fragmentacija, korupcija, pasivnost, partikularni interesi itd.) i zahvatiti
te pronaći rješenje za bitna pitanja (funkcioniranje sindikata, kršenje radničkih prava, deindustrijalizacija itd.). Utjecaj je bio direktan – kroz edukaciju
koju su u tranzicijskim zemljama zapadnoevropski sindikati provodili, ili
indirektan – kroz dominantni model djelovanja od kojeg je u zemljama periferije, pogotovo uzme li se u obzir nepostojanje tradicije pravog sindikalnog
djelovanja u vrijeme realnog socijalizma, bilo teško odstupiti. Prema tome,
da bismo razumjeli zašto su hrvatski sindikati danas takvi kakvi jesu, nužno
je sagledati osnovne karakteristike djelovanja evropskog radničkog pokreta.
Norveški sindikalist i teoretičar radničkog pokreta Asbjorn Wahl će detektirati dva osnovna problema ili zablude evropskog radničkog pokreta u: a)
ideologiji socijalnog partnerstva i b) nacionalnoj orijentaciji sindikata.2
Tome svakako treba pribrojati i c) ekonomsku orijentaciju sindikata koju
u svojoj analizi sindikalizma ističe britanska socijalistica Hilary Wainwright.3
2.  Ideologija socijalnog partnerstva
Socijalni ugovor, tj. klasni kompromis doveo je do porasta plaća i poboljšanja radnih uvjeta, ali ono što se često previđa jesu ustupci koje je radnički
pokret u toj trgovini morao učiniti. Tri su osnovna ustupka: a) priznavanje
kapitalističke organizacije proizvodnje, b) priznavanje kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i c) priznavanje prava kapitalista da vode
radni proces. U krajnjoj konzekvenci navedeni „kompromis” doveo je do deradikalizacije i depolitizacije radničkog pokreta te stvaranja birokratiziranih
sindikalnih oligarhija.
Važno je naglasiti da socijalni ugovor nije rezultat dobrohotnosti ili porasta svijesti kapitalista, nego realnih historijskih uvjeta: a) snage predratnog
radničkog pokreta, b) postojanja izazova istočnog bloka i c) ekonomske stabilnosti zasnovane na privrednom rastu. Kako je koja od te tri komponente nestajala tako se mijenjao i odnos vladajućih prema državi blagostanja.
2. http://www.slobodnifilozofski.com/2011/05/asbjrn-wahl-europsko-radnistvo.
html
3. http://www.slobodnifilozofski.com/2001/11/hilary-wainwright-novi-sindikalizam-u.html
Tragedija sindikalnog odgovora leži u tvrdoglavom zastupanju politike društvenog ugovora i strategije socijalnog dijaloga u vrijeme kada niti jedna pretpostavka povijesnog nastanka socijalnog ugovora više nije postojala. Odsutnost kapaciteta ili volje da se situacija analizira kako bi se objasnilo genezu
i uvjete opstojnosti politike klasnog kompromisa te detektiralo postojeće
stanje doveli su radnički pokret do forsiranja zastarjele i neefikasne strategije. Takva orijentacija značila je progresivno smanjivanje ranije izborenih
prava: demontažu države blagostanja, privatizaciju javnih dobara, stagnaciju
ili smanjivanje plaća, porast prekarnog rada itd.
Kako se nesposobnost evropskog radničkog pokreta da procijeni situaciju i adekvatno odgovori na napade odrazila na Hrvatsku? Evropski sindikati
su svojim istočnoevropskim kolegama kao svoju glavnu tekovinu prenijeli
politiku socijalnog partnerstva i strategiju socijalnog dijaloga. Već sam naveo koje su tri osnovne pretpostavke za funkcioniranje takvog korporativnog
modela. Našim sindikatima, u uvjetima agresivne otimačine društvene imovine, takvi savjeti nisu mogli biti ni od kakve pomoći. Ono što im je trebalo, a
nisu dobili jer im to evropski radnički pokret nije mogao dati, su politizacija
i radikalizacija, odnosno znanje i savjeti vezani uz mobilizaciju moći naroda
i radničke klase. Naš radnički pokret, na žalost, nije znao graditi na pozitivnim primjerima iz vlastite tradicije kao što su primjerice štrajk labinskih
rudara 1987. ili štrajk strojovođa 1989. Na pravi otpor privatizacijskoj pljački
trebalo je čekati 1998. i radnike kutinske Petrokemije koja je do današnjeg
dana ostala najsvjetlija točka otpora hrvatske radničke klase.
3.  Ekonomska orijentacija
Radničkom pokretu je tradicionalno bila svojstvena podjela na industrijska
pitanja koja su u domeni sindikata i politička pitanja u djelokrugu stranaka
ljevice – primjerice britanska Laburistička partija je osnovana kao političko
krilo radničkog pokreta što se danas vidi jedino po činjenici da preko 90%
budžeta stranke dolazi od sindikata.
To je značilo da se sindikati bave plaćama i radnim uvjetima, ali ne i problemima izvan radnog mjesta: zajednicom odnosno političkim pitanjima.
Navedena orijentacija je dovela do fragmentacije radničke klase, usmjerenosti isključivo na vlastite probleme, slabljenja utjecaja sindikata u zajednici i
smanjenog mobilizacijskog potencijala u kritičnim situacijama. Koncentracija na ekonomska pitanja omogućila je sindikalnoj vrhušci bolju kontrolu
baze koja je nužna kako bi se ostvarili stabilniji uvjeti za socijalni dijalog. Ne
treba naročito isticati da u takvoj konstelaciji utjecaj radnika slabi, ljudi gube
povjerenje u sindikate, smanjuje se članstvo.
U trenutku kada vladajući odustaju od klasnog kompromisa, ekonomska orijentacija sindikata se pokazuje naročito pogubnom jer sindikati ne
uspijevaju mobilizirati i kreirati pritisak, nego pribjegavaju trgovini pravima
i legalnom formalizmu čiji je doseg postupna demontaža socijalne države.
Političke interese nema tko zastupati budući su socijaldemokrati uglavnom
prihvatili neoliberalni program, a stranke nominalno ljevije od njih su ili
marginalizirane ili su u rasapu nakon kraha istočnog bloka.
Wahl navodi četiri minimalna uvjeta4 koja određuju lijevu stranku i od
kojih se ne bi smjelo odstupiti u slučaju ulaska u koalicijsku vladu: a) protivljenje privatizaciji, b) socijalistička strategija, c) podrška izvanparlamentarnim pokretima i d) rješavanje problema običnih ljudi. Danas je teško pronaći
stranku koja bi zadovoljila jedan, a kamoli sva četiri uvjeta. To onda znači da
su radnici ostali bez svog političkog krila.
Izostanak adekvatne analize i poimanja situacije uvjetovalo je da niti sindikati nisu preuzeli obvezu ako ne političkog djelovanja, onda barem politizacije članstva. Oni su, naprotiv, čuvanjem svoje uloge u kolektivnom pregovaranju i industrijskom djelovanju rezali granu na kojoj sjede, tj. vlastitu bazu.
Pravo je pitanje mogu li se sindikati uopće politizirati, na koji način bi se
to moglo učiniti i koja bi bila njihova uloga u problematiziranju širih društvenih pitanja.
Hilary Wainwright će opisujući borbe za očuvanje javnog dobra u Južnoj
Americi (voda u Urugvaju i Brazilu) i Evropi (javne službe u Engleskoj i Norveškoj) istaknuti važnu ulogu koju su u njima imali sindikati koji su navedenim narodnim pokretima potpomogli znanjem, praktičnim djelovanjem,
stručnim istraživanjem i javnom artikulacijom antiprivatizacijskih stavova.
Wainwright detektira tri ključne odrednice sindikata koji su u tim borbama
sudjelovali: a) povijest autonomnog političkog djelovanja, b) politizacija statusa radnika i građanina, c) povezivanje radnog mjesta i lokalne zajednice.
Sindikate koji udovoljavaju navedenim kriterijima autorica vidi kao sindikate budućnosti, tj. to je smjer u kojem radnički pokret treba ići.
4.  Nacionalna orijentacija
Većina dobitaka ostvarenih klasnim kompromisom postigla se u okviru nacionalne države. Međunarodna radnička solidarnost izgubila je na značenju
u mjeri da se može govoriti o slomu internacionalizma. U trenutku kada je
krenula ofenziva na stečena socijalna prava, radnički pokret nije imao niti
4. http://www.slobodnifilozofski.com/2012/01/asbjorn-wahl-imati-vlast-ali-nemati-moc.html
znanja niti snage za odgovor na međunarodnoj razini, nego se orijentirao
na trgovinu pravima na nacionalnoj. Takav tip trgovine, poznat kao trgovinski ili konkurentni sindikalizam, je podrazumijevao podršku domaćim
kapitalistima kako bi bili konkurentniji na međunarodnom tržištu i najviše
je pogodio proizvodnu industriju u kojoj je kompeticija na međunarodnom
tržištu najžešća. Tamo su radnička prava najviše srezana, a profiti su se najviše povećali.
Može se reći da je jačanje neoliberalne ideologije u ekonomiji postavilo
pred sindikalni pokret četiri temeljna izazova5: a) restrukturiranje tvornica,
b) potkopavanje kolektivnog pregovaranja, c) fleksibilnost radnog mjesta i d)
internacionalizacija kapitala.
Svaki od navedenih izazova generirao je probleme na koje nacionalno
orijentirani sindikati, kako je daljnji razvoj pokazao, nisu mogli odgovoriti.
Restrukturiranjem tvornica dolazi do seobe pogona u zemlje trećeg svijeta i
izmjene strukture radničke klase: raste broj zaposlenih u uslužnom sektoru,
povećava se broj jeftinih migrantskih i povremenih radnika itd. Država odustaje od politike pune zaposlenosti i prihvaća neoliberalnu politiku fleksibilnosti. Sindikati pristaju na trgovinski sindikalizam, tj. odustaju od stečenih
prava kako bi se povećala konkurentnost firme i nacionalne ekonomije na
međunarodnom tržištu.
Kompleks navedenih izazova generirao je dva temeljna problema za
međunarodnu radničku klasu: a) rast profitabilnosti u visokorazvijenim zemljama je značio dodatni pritisak na proizvodne grane u zemljama periferije, b) nepostojanje svijesti o nužnosti solidarnosti na međunarodnoj razini
dovelo je do iskorištavanja radnika u zemljama periferije kad su se brojni
pogoni iz Zapadne Evrope preselili u potrazi za jeftinom radnom snagom.
Međunarodni radnički pokret kao rješenje nije vidio politizaciju i radikalizaciju, nego legalni formalizam izražen kroz minimalne standarde rada
unutar WTO-a te provođenje strategije socijalnog dijaloga na međunarodnoj razini.
U tranzicijskim zemljama još uvijek je prisutna zabluda, koja se naročito
potencira u procesu pristupanja evropskim integracijama, da će se ulaskom
u EU radnička prava popraviti ili u najgorem slučaju da će biti lakše organizirati otpor napadima kapitala. Unija nudi okvir za kapitalističku ofenzivu, ali
opisani historijski razvoj sindikata još nije pronašao adekvatan oblik internacionalnog odgovora. Radnička prava u Evropskoj uniji su u neprekidnom
5 .   ht t p : / / w w w. s l o b o d n i f i l o z of s k i . c om / 2 0 1 1 / 0 9 / g - a l b o - s - g i n d i n l-panitch-mrtva-tocka.html
padu od 1990-ih do danas pa je stoga poprilično nerealno očekivati zaštitu
socijalnih prava u takvom kontekstu.
5.  Što činiti? Podrška javnosti, politizacija i militantna akcija
Za početak je nužno izvršiti analizu povijesnog razvoja, prepoznati krive
poteze i biti u stanju izvući pouke koje će se pretočiti u smislenu strategiju
djelovanja. Hurley i Gindin će izdvojiti četiri osnovna problema6 radničkog
pokreta, odnosno sindikalizma kao njegova najorganiziranijeg dijela: a) birokratizacija, b) manjak demokracije, c) manjak klasne solidarnosti i d) izostanak strategije odgovora.
Albo, Gindin i Panitch smatraju da je kampanja protiv ustupaka poslodavcima prvi korak ka radikalizaciji. Paralelno s tim nužno je graditi mobilne jedinice militantnih sindikalaca koji bi bili u stanju doprijeti do neorganiziranih sektora.
Nužno je prevladati sukob na liniji javni sektor s jedne strane, privatni i
realni s druge. Broj sindikalno organiziranih u privatnom sektoru u rijetko
kojoj zemlji prelazi 20%, a ponegdje je kao u SAD-u na svega 7%. Organizirana akcija kapitala i države izražena kroz politiku štednje i rezanje socijalne
države svu je žestinu usmjerila ka javnom sektoru iz jednostavnog razloga
što su sindikati u realnom sektoru pometeni još 90-ih. Od ključnog je značaja shvatiti da u današnjem odnosu snaga odgovor može krenuti jedino od
sindikata javnog sektora jer oni još uvijek raspolažu materijalno-organizacijskim resursima potrebnim za borbu. Presudno je definirati okvir borbe: to je
bez ikakve sumnje razotkrivanje politike štednje kao eufemizma za privatizaciju javnih dobara i socijalnih usluga. Privatizaciji se treba suprotstaviti svim
raspoloživim sredstvima što znači pomicanje fokusa s kolektivnog pregovaranja prema stjecanju podrške javnosti i uličnoj akciji.
Budući napad dolazi direktno od države, borba koja se ograniči isključivo
na radno mjesto, sektor ili sindikat nema šanse za uspjeh. Političko lobiranje
kroz izbornu podršku političkim strankama teško može pomoći budući
stranke niti propituju društvene procese niti postavljaju ključna pitanja.
Samo sindikat koji će biti u stanju stvarati široke saveze, pridobiti javnost
novim metodama djelovanja i biti dovoljno militantan na ulici ima šanse za
uspjeh. Krajnje je vrijeme da sindikati javnog sektora povedu bitku u kojoj
će iskazati solidarnost s onima koji su najteže pogođeni, dakle siromašnim,
nezaposlenim, prekarnim, migrantskim radnicima, radnicima u privatnom
sektoru itd.
6.  http://www.socialistproject.ca/bullet/516.php
Kapital već duže vrijeme nema interesa za održanjem klasnog kompromisa i što se to prije shvati, to će se prije biti u stanju odbaciti jalove, preživljene metode i razviti nove modele otpora pa zašto ne i napada. Da bi se na
navedene izazove moglo odgovoriti, nužna je svijest o okolnostima u kojima
se nalazimo i hitnosti snažnog protuudara.
Sindikat budućnosti mora biti politički osviješten, širiti djelovanje
izvan radnog mjesta, razvijati modele za borbu protiv privatizacije, graditi saveze s organizacijama građana, demokratizirati vlastite strukture što uključuje politizaciju vlastitog članstva i demokratizaciju znanja.
Dakle sve ono što su mainstream sindikati odlučno izbjegavali.
6.  Na kraju: Hrvatska
U hrvatskim okolnostima moramo konačno shvatiti da je okvir za razumijevanje naših problema zadan historijskim razvojem zapadnoevropskog radničkog pokreta. Tek kad nam taj okvir kao i problemi koji iz njega proizlaze
postane jasan, bit ćemo u stanju zahvatiti prave probleme koji su kao i uvijek
na sistemskoj razini.
Da sumiram: za razumijevanje naše situacije nužno je shvatiti nastanak
i učinke politike klasnog kompromisa izražene kroz tri osnovna ustupka: a)
priznavanje kapitalističke organizacije proizvodnje, b) priznavanje kapitalističkog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i c) priznavanje prava kapitalista da vode radni proces, i tri temeljne zablude: a) ideologija socijalnog
partnerstva, b) nacionalna orijentaciji sindikata i c) ekonomska orijentacija
sindikata. Jednom kad se navedeni procesi osvijeste, može se pristupiti kreiranju strategije otpora koja će se temeljiti na pozitivnim iskustvima novog
sindikalizma: otporu privatizaciji, izgradnji klasne svijesti i mobilizaciji
moći. Vrijeme je da se zauzme napadačka pozicija.
Ivan Pavićević
Protesti u Crnoj Gori
Crna Gora se, kao i ostale zemlje u regionu, suočava sa velikim problemima:
porastom nezaposlenosti, smanjenjem prihoda, nepravilnom i destruktivnom privatizacijom, propadanjem preduzeća i ogromnim uplivom stranog
kapitala. Pri tom, i njene hronične boljke – korupcija, kriminal i siva ekonomija – beleže pogoršanje u poslednjim decenijama, dok je državni dug
porastao na 1.7 milijardi evra. Alarmantni su i podaci o rasprodaji državnih preduzeća: krajem 2005, na primer, država je prodala dve trećine akcija
KAP-a (Kombinata aluminijuma Podgorica) ruskom oligarhu Olegu Deripaski – čiji je menadžment prikazivao umanjenu dobit, da bi izbegao plaćanje
dugova – da bi crnogorska Vlada u međuvremenu ponovo preuzela skoro
30% akcija, skupa sa nagomilanim dugovima: što je, sve skupa, bilo krajnje
neisplativo, naročito crnogorskim poreskim obveznicima. Mahinacije oko
Železare Nikšić već su dobro poznate, a sledeća na spisku za privatizaciju je
Luka Bar, koja trenutno posluje samo trećinom svojih kapaciteta; dok je, što
se turističkih potencijala tiče, po oceni lokalnih eksperata, oko 80% do sad
prodatih nekretnina u Budvi – što čini 20% državne teritorije – već prešlo u
ruke ruskih investitora.
Takva situacija, naravno, podstakla je talase javnih i radničkih protesta,
u opsegu od pojedinačnih štrajkova do masovnih demonstracija, sa zahtevima koji se kreću od smanjenja poreza i povećanja plata, do očuvanja radnih
mesta, zaštite radničkih prava i kontrole poštovanja ugovora o privatizaciji. Adekvatnu prezentaciju tih zahteva, kao i efikasnu organizaciju radnika,
međutim, otežavaju birokratizovani i nefunkcionalni sindikati – čija nedelotvornost je trebalo da bude prevaziđena osnivanjem Unije slobodnih sindikata Crne Gore – kao i potpuno neprimereni Zakon o radu iz 2008, koji je
u celini nastao kao proizvod Vlade, Unije poslodavaca i najužeg, od radnika
otuđenog rukovodstva Konfederacije sindikata Crne Gore. Ali, još bitnije pitanje koje se ovom prilikom postavlja jeste pitanje karaktera, organizacije i
rukovodstva samih protesta – a to se pogotovo odnosi na poslednji najveći
protest u Podgorici 18. marta 2012. Tada je, naime, masa radnika, studenata
i drugih građana iz većeg broja gradova i opština u Crnoj Gori izašla na ulice
da bi podigla svoj glas protiv korupcije i zahtevala reviziju kontroverznih privatizacija, preispitivanje masovnog bogaćenja pojedinaca u istom procesu,
321
utvrđivanje odgovornosti političara koji su to omogućili, kao i „slobodne
fakultete“ i besplatno školovanje.
Problem je, međutim, što je sve te nesumnjivo opravdane zahteve na
dnevni red iznela jedna nevladina organizacija više nego sumnjivog kredibiliteta – MANS – iza koje, između ostalih, stoje Evropska komisija i Delegacija EU za Crnu Goru, američka, britanska, nemačka i holandska ambasada,
Fond braće Rokfeler i Sorošev Institut otvorenog društva. Koji je njihov interes u crnogorskoj borbi protiv korupcije i kriminala? Po mišljenju hrvatskog
novinara D. Marjanovića reč je o fenomenu „zamenjivanja korupcije stegom“
koji upravo organizacije poput MANS-a nastoje da promovišu, konstruišući
lažnu alternativu „korupcija ili Evropa“ i služeći se talasom autentičnog
narodnog nezadovoljstva da propagiraju „blagotvorno“ pristupanje EU i
NATO paktu. Za finansijske strukture koje se na taj način predstavljaju kao
„patroni“ radnika – a svi znamo da je reč o MMF-u, Svetskoj banci, Evropskoj komisiji i ostatku međunarodne finansijske elite – lokalna korupcija problem je samo utoliko što blokira interese koje one priželjkuju samo za sebe.
Budućnost pod njihovim okriljem, međutim, nije nimalo svetlija: kao što
primeri Grčke, Italije, pa i Hrvatske jasno pokazuju pristupanje EU podrazumeva privilegovanje interesa krupnog kapitala, mnogo temeljitiju i „neuhvatljiviju“ eksploataciju, opadanje životnog standarda i potpuno ignorisanje radničkih prava; pri čemu ti novi eksploatatori, za razliku od domaćih
moćnika, ostaju uvek „iza kulisa“, i protiv njih je mnogo teže organizovati ma
kakav efikasan otpor. Na protestu od 18. marta bilo je, doduše, i drugih organizacija i radničkih grupa – npr. studenata i predstavnika Sindikata Železare
Nikšić – sa zahtevima koji teško da bi mogli odgovarati Soroševom Institutu
i Evropskoj komisiji (besplatno školovanje upravo je jedan od njih), i nema
sumnje da su i mediji odigrali značajnu ulogu u stavljanju MENS-a u prvi
plan, što im je odgovaralo iz očiglednih političkih razloga: ali, u celini uzev,
opšta orjentacija radničkih protesta u Crnoj Gori još uvek je pod znakom
pitanja.
Dovoljno je samo sa njima uporediti proteste u Srbiji: više njih, pod
vođstvom Pokreta za slobodu, od početka se deklarisalo za lokalno i
regionalno radničko umrežavanje, zajedničku borbu i međusobnu podršku,
skupa sa decentralizacijom i većom radničkom autonomijom; interesi krupnog kapitala i svetskih finansijskih institucija, maskirani pro-evropskim sloganima, tu su od početka raskrinkani i stavljeni van diskusije (Pokret za
slobodu organizovao je i proteste protiv pristupanja Srbije NATO-u 2011,
i otvoreno se protivio američkoj i evropskoj spoljnoj i ekonomskoj politici);
a počev od Jugoremedije, Zastave elektro i Šinvoza pa do aktuelnih državnih
322
istraga, ovi protesti urodili su i konkretnim raskidima privatizacionih ugovora: dok je poslednji, od 18. februara 2012, za svoj cilj postavio, između
ostalog, utvrđivanje odgovornosti i ukidanje Agencije za privatizaciju – institucije koja je među najodgovornijima za sve nepravilnosti i korupciju u
privatizaciji. Hoće li i crnogorski radnički otpor dostići taj nivo opštosti i
koherencije, ostaje da se vidi.
323
324
Pismo podrške radnicima fabrike ‘’Vio.Met’’
iz Soluna koji sopstvenim snagama
pokreću proizvodnju
Dragi prijatelji,
S velikom nadom i poverenjem pratimo vesti o vašoj borbi koja postaje
prava inspiracija za sve obespravljene radnike. Želimo vam puno uspeha u
vašim nastojanjima da sopstvenim snagama pokrenete proizvodnju u svojoj
fabrici i da se izborite za dostojanstven život običnih ljudi. Kao i prilikom
naše nedavne posete prenosimo vam najsrdačnije pozdrave i iskrenu podršku srpskih radnika koji se u svojoj zemlji bore protiv korupcije, privatizacije,
pljačke preduzeća i uništavanja radnih mesta, korumpiranog pravosuđa, rasprodaje poljoprivrednog zemljišta i opšte degradacije radničkih prava.
Naše borbe vođene su verom u snagu i nepobedivost ujedinjenih radnika. Naši ciljevi isti su kao i vaši. U ovom trenutku sve naše misli su sa vama,
u nadi da ćemo zajedničkim snagama brzo doći do slobode, ravnopravnosti
i socijalne pravde.
Solidaran pozdrav,
ispred Pokreta za slobodu
i Koordinacionog odbora radničko-seljačkih organizacija
Milenko Srećković
10. februar 2013, Beograd, Srbija
325
Ka balkanskom pokretu otpora –
o susretima sa grčkim radničkim i levičarskim pokretom
Na poziv neformalne koalicije socijalno angažovanih aktivista iz Nemačke,
Austrije i Švajcarske, predstavnici Pokreta za slobodu pridružili su se, u
znak solidarnosti, delegaciji podrške grčkom levičarskom pokretu i grčkim
radnicima. Na sastancima u Atini i Solunu sa samoorganizovanim radnicima koji se bore za samoupravu i pokretanje proizvodnje u svojim fabrikama,
sindikalistima iz levičarske koalicije Siriza, antifašističkim i anarhističkim
organizacijama, razmenjivali smo iskustva i razgovarali o mogućnostima zajedničkih akcija i udruživanja snaga. Pronašli smo značajne sličnosti između
naših ciljeva i strategija, koje mogu biti osnova za dalje povezivanje. U ovom
tekstu govorimo o borbi radnika Vio.Met-a, fabrike iz Soluna, koja je jedna
od najvažnijih inicijativa te vrste u Grčkoj.
Transparent solidarnosti sa grčkim radnicima na protestu u Atini.
326
Borba radnika Vio.Met-a u Solunu
Uprava fabrike Viomihaniki Metalleytiki (Vio.Met), podružnice Filkeram-Džonsona, napustila je fabriku, i njene radnike, još u maju 2011. U odgovor na to, radnici fabrike obustavili su posao i blokirali ulaz u fabriku od
septembra 2011. Fabrički sindikat je organizovao 40 radnika, od kojih su svi,
do danas (godinu dana nakon zatvaranja fabrike) aktivni, smenjujući se u fabrici, kako bi osigurali da oprema ne bude pokradena ili odnesena od strane
uprave. Svi radnici takođe učestvuju na Generalnim skupštinama.
Predlog sindikata kako da se izađe iz ovog ćorsokaka - pošto je uprava izjavila da fabrika neće biti ponovo otvorena, usled nedostatka sredstava - jeste da fabrika pređe pod radničku kontrolu, predlog za koji je glasalo
98% radnika na Generalnoj skupštini. Konkretnije, oni traže da fabrika bude
predata radnicima, i da svi članovi Uprave i radnici koji sede u upravnom
odboru podnesu ostavku, bez ikakvih zahteva prema budućoj radničkoj samoupravi fabrike.
Što se tiče početnog kapitala, koji je neophodan za operisanje fabrike,
predlog radnika je da im Grčka organizacija za zapošljavanje radne snage
unapred isplati sumu koja je za njih već predviđena nakon što ostanu bez
posla.
Najzad, radnici Vio.Met-a zahtevaju uvođenje pravnog statusa za zadružna preduzeća, kako bi njihova sopstvena i sve buduće inicijative bile
zakonski zaštićene.
U proglasu grčkog Pokreta za radničku emancipaciju i samo-organizaciju, kaže se:
U borbi radnika Vio.Met-a, osim očigledne vrednosti koju vidimo u
svakoj radničkoj borbi i svakom radničkom zahtevu, prepoznajemo takođe i
dodatnu vrednost, koja se sastoji upravo u ovoj predloženoj samoupravi. Verujemo da je okupacija i reaktiviranje fabrika i korporacija od strane njihovih
radnika jedini realni alternativni predlog pred stalno rastućom eksploatacijom radničke klase. Samoorganizacija zatvorenih fabrika jedini je predlog
koji ima snagu da mobiliše radničku klasu - koja, živeći pod konstantnom
pretnjom nezaposlenosti, ne može pronaći načine na koje bi joj se oduprla.
Znamo da su teškoće sa kojima ćemo se suočiti u borbi za samoupravu fabrike brojne, budući da će se država i kapital tome žestoko suprotstaviti - jer bi
moguća pobeda stvorila presedan i primer za sve druge borbe u zemlji. Ipak,
pitanje u čijim je rukama proizvodnja postaje pitanje života i smrti za radničku klasu gurnutu na rub propasti. Iz tog razloga, radničke borbe orijentisane
327
u tom pravcu i snage koje se solidarišu sa ovim borbama moraju biti spremne
na sudar sa državom i administracijom kako bi ostvarile okupaciju sredstava
za proizvodnju i radničku samoupravu.
Mi pozivamo svaki sindikat, organizaciju i radnika da budu solidarni
sa borbom radnika Vio.Met-a i da aktivno podrže radnike, kako finansijski
tako i politički.
Fabrike pripadaju radnicima
Već je skoro 17. mesec kako fabrika Vio.Met iz Soluna u Grčkoj ostaje
zatvorena. Radnici vode jednu bitnu borbu, u teškim uslovima, neplaćeni
od maja 2011. i preživljavajući s velikim teškoćama pod obustavom posla, da
održe u životu vrlo dinamičnu industriju građevinskih materijala, i sačuvaju
dostojanstvo i ponos radnika pred nezaposlenošću, nemaštinom i siromaštvom.
Radnici Vio.Met-a bore se da otmu fabriku iz kandži kapitala i daju je u
ruke radnicima! Bore se za to da mi radnici možemo živeti bez gazdi!
Na njihovoj strani su stotine radnika i nezaposlenih, bilo organizovanih
u kolektive ili samostalnih, koji podržavaju borbu sindikata Vio.Met politički, ekonomski i moralno, organizovanjem inicijativa, konferencija i skupova
solidarnosti u mnogim gradovima širom Grčke, kao i u inostranstvu.
U vreme kad je većina društva pod napadom, žrtvovana profitu i spasavanju “nacionalne ekonomije” banki i industrijalaca, primer Vio.Met-a,
zasnovan na sindikatu koji funkcioniše po principima neposredne demokratije, pokreće i inspiriše sve više ljudi svakog minuta. To je zato što borba
radnika za samoupravu fabrike, za potpunu radničku kontrolu nad sredstvima proizvodnje i preživljavanja, nalazi sve više pristalica u situaciji gde su
kompanije koje prestaju s radom i masovna nezaposlenost svakodnevna vest
u svim krajevima Grčke.
To je razlog zašto borba Vio.Met-a mora postati borba svih radnika, čitavog napadnutog društva.
Uloga Inicijative otvorene solidarnosti jeste da pojača borbu sindikata
VIOMET-a, ojačavanjem informativne kampanje i kampanje solidarnosti,
tako što će se postarati da poziv radnika dopre do svakog radnog mesta i
svakog komšiluka. Zato mi organizujemo kampanje zajedno sa sindikatom
od industrijske zone do centra Soluna.
Krenimo putem borbe.
U doba jednosmernog kapitalizma i kontinuiranog napada vlade i Trojke, koji preti da potre prava i potrebe miliona radnika i nezaposlenih, mi
stupamo u moderne, pravedne društvene borbe, čineći jedan korak više ka
našem - danas tako neophodnom - protivnapadu za svrgavanje kapitalizma.
328
Mi pristajemo uz glas radnika Vio.Met-a, koji uzvikuju:
Vi ne možete? Mi možemo!!!
Inicijativa otvorene solidarnosti za podršku borbi radnika Vio.Met-a.
Okupirana grčka fabrika počinje s proizvodnjom pod kontrolom radnika
Okupiraj, odupri se, proizvodi!
“Ovo vidimo kao jedinu budućnost radničkih borbi”
- Makis Anagnostou, predstavnik sindikata radnika Vio.Met-a
Utorak 12. februar 2013. biće zvanično prvi dan proizvodnje pod radničkom kontrolom u fabrici Viomichaniki Metalleutiki (Vio.Met) u Solunu. To
znači da će proizvodnja biti organizovana bez šefova i hijerarhije, i planirana
na direktno demokratskim skupštinama radnika. Radničke skupštine proglasile su kraj neravnopravne podele resursa, i najavile jednake i pravedne
plate, o kojima će se odlučivati kolektivno. Fabrika proizvodi građevinske
Radnici fabrike Vio.Met i predstavnici Pokreta za slobodu
329
materijale, a radnici su najavili da planiraju da se usmere ka proizvodnji robe
koja nije štetna po životnu sredinu, i na način koji nije toksičan ili škodljiv.
“Sa nezaposlenošću koja se penje na 30%, umorni od velikih reči, obećanja i novih poreza i neplaćeni od maja 2011, radnici Vio.Met-a odlukom
generalne skupštine sindikata obznanjuju svoju rešenost da ne postanu žrtve
stalne nezaposlenosti već da preuzmu fabriku u svoje ruke i njome rukovode
sami. Vreme je za radničku kontrolu Vio.Met-a!” (Izjava Inicijative otvorene
solidarnosti, napisana zajedno sa radnicima Vio.Met-a)
Plaćanje radnika Vio.Met-a prestalo je u maju 2011, a ubrzo zatim vlasnici i rukovodioci napustili su fabriku. Posle niza skupština radnici su odlučili da će sami zajedno upravljati fabrikom. Oni od tad okupiraju i brane
fabriku i mašineriju neophodnu za proizvodnju. Njihova borba pokrenula je
druge radnike i zajednice širom Grčke, dobijajući ogromnu podršku. Solidarnost i podrška svih tih grupa, zajednica i pojedinaca do sad su značajno
doprineli opstanku radnika i njihovih porodica.
Ovo iskustvo radničke okupacije, obnove i kontrole nije novo – ni istorijski ni trenutno. Od 2001. bilo je skoro 300 argentinskih preduzeća pod
demokratskom upravom radnika, od ambulanti, novina i škola, do metalurških fabrika, štamparija i hotela. Tamošnje iskustvo pokazalo je ne samo da
radnici mogu sami upravljati svojim preduzećem, već da to rade i bolje. Argentinski primer proširio se čitavom Amerikom, a sad je stigao i do Evrope i
SAD. U Čikagu, radnici Novih svetskih prozora započeli su proizvodnju pod
radničkom kontrolom nakon godina borbe sa bivšim vlasnicima i šefovima.
A danas u Grčkoj radnici opet potvrđuju da je put napred – iz nezaposlenosti
i krize – radnička kontrola i direktno demokratska samouprava.
“Pozivamo sve radnike, nezaposlene i one pogođene krizom da se zauzmu za radnike Vio.Met-a i podrže ih u njihovim naporima da u praksu sprovedu uverenje da radnici mogu uspeti i bez šefova! Da uzmu učešća u borbi i
organizuju sopstvene borbe u svojim preduzećima, uz direktno demokratske
procedure i bez birokrata.”
Kao i kod svakog oporavka fabrike, pitanje inicijalnog finansiranja je
centralno. Dok je solidarnost uspela da održi radnike Vio.Met-a i njihove
porodice u životu, kapital potreban za nastavak proizvodnje je ogroman.
Radnički sindikat raspolaže poslovnim planom koji je održiv, ali će mu trebati vremena da se realizuje. Ovi prvi meseci su presudni. Finansijska pomoć
može promeniti sve. Svaki prilog je dobrodošao.
330
331
332
Struggle for the Future
English summary
334
Content
•
•
•
•
•
•
•
•
Introduction: Struggle for the Future – Milenko Srećković
Serbian Workers Movement – Initiative for Building
Balkan Resistance – Vladimir Bogićević
Strategy of consolidating and creation of Coordinating
Committee of Workers Protests – Milenko Srećković
Pokret za slobodu’s protest on 18th February 2013; Statement of
Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations
Monopolization, corruption and the end
of democracy – Srećko Pulig
Platforms of Pokret za slobodu having led to unification
of various worker and peasant groups and organizations
Land grabbing and land concentration in Europe:
The case of Serbia – Milenko Srećković
Letter of support to the workers of Thessaloniki factory
“Viomet” who are starting production by their own forces
335
336
Milenko Srećković
Introduction
Struggle for the Future
The idea of freedom is very frightening for those
who have some degree of privilege and power.
– Noam Chomsky
I
t’s no doubt unrewarding to draw the bottom line in the middle of a
process that is still ongoing and whose outcome is still uncertain. Social
struggles organized by Pokret za slobodu (Freedom Fight movement)
in previous years, as well as by now achieved results, provide some insight in
what direction these struggles might take from now on in Serbia and wider.
But, it is still not known whether they will have also brought about some
more significant improvement in the life of us, common people. Yet, we did
all we could do; it remains only to regret that conditions were not more favorable and support greater for our efforts to be more efficient. 337
As organization created out of nothing, without any initial support in
society, consisting of individuals from its extremely uninfluential and marginal section, we faced problems far exceeding our capabilities. That, however,
did not prevent us, in spite of unfavorable circumstances, from engaging in
the battle against much stronger opponent, and from consistently following
the same orientations and goals we established in the very beginning. Today,
Pokret za slobodu cooperates with the same social groups it cooperated
with at its foundation, and keeps in touch with the same social strata it itself
stemmed from.
Police investigations, apprehensions and arrests that new authorities are
presently conducting give hope that in the future economy will be better protected from all kinds of transitional criminals whose only wish is to get rich
in privatization as soon as possible through money laundering, selling out of
factory assets, raising mortgages and improper loans, forcing companies into
bankruptcy, firing workers, etc. However, fight against corruption is still neither systematic nor systemic enough – but, such as it is, depends primarily
on the good will, enthusiasm and honesty of those who are in power; therefore, it is not unreasonable to fear it will be short-lived. New authorities have
almost no idea what next, no serious plan how to recover economy; solutions
they offer at the moment move within the same framework as those of their predecessors: framework dictated by international economic institutions
and ruling neoliberal paradigm. Their initial moves, which should aim at revitalization of our economy,
are far from the awareness of the need to create sovereign, self-sustaining
society: the sole entity that might remain independent of vicious circle of
borrowing and of all-embracing control that rich states in that way establish
over the poorer ones. Market conditions are still such that they allow criminal financial speculations dedicated to rapid enriching – development of
the production in the real sector is still being systematically hindered and
obstructed. Moreover, Mlađan Dinkić, responsible for groundless pushing
of the development banks into bankruptcy, as well as representatives of state
institutions and other parties equally responsible for corruption in privatization, instead of being charged for all the theft whose perpetrators or accomplices they were in the last decade, today sit in the new government as well. Protest of Zastava elektro’s workers was supported and followed by
Pokret za slobodu from the very beginning: on that basis connections
among self-organized worker groups on national and partially regional level were forged, and significant number of worker anti-corruption initiatives
were gathered in joint Coordinating Committee. But the role of the Socialist
338
Party of Serbia in privatization of that company is still not cleared up enough, nor anyone answered for all the abuses; how seriously, therefore, new
government took its task of fight against crime in privatization, and how indiscriminate its investigations really are – considering that SPS is its integral
part – will be seen best in this case. Referring to Verica Barać, the person
most deserving for data on corruption not falling into oblivion, will already
be silenced till then; and the role of worker movement will then equally be
to remind on her reports – on all the facts that Anti-Corruption Council
collected with significant cooperation and support of exactly those groups
that today still stand by Freedom Fight movement.
On April 17 2012, after the demise of Verica Barać, Pokret za slobodu
did, in the memory of her work, organize gathering in front of the Serbian
Government, during which it delivered the book with all the reports of
Anti-Corruption Council to former authorities. Workers of the numerous
companies from all across Serbia have carried the banner of the movement
where it was written: ”Stop looting and corruption – for free Serbia”. After
national and presidential elections in May same year, when the change of government occurred, Pokret za slobodu did, on September 14, repeat the
protest, under the slogan: ”Serbia – land of the free, never land of the slaves”.
Main demands of the movement were same as before the elections: to restore
companies destroyed by privatization, to restore production in the real sector
– in order for nation to be saved from debt slavery – to revise privatizations
and to allow active participation of worker groups in that revision – in order
for a real control of fairness, indiscriminateness and extensiveness of that
process to be ensured.
In spite of the promises gave at the protest of September 14 by the Adviser
to the new President Tomislav Nikolić to representatives of the movement,
it still cannot be said that any of those demands has been met: revision of
privatizations was reduced just to police investigations and spectacular arrests, while compensation of workers, whose most appropriate form would be
restoration of ruined companies, is still, to date, nowhere to be mentioned.
In this moment it is only certain that in the parliament legal amendments
protecting temporary women workers from firing over pregnancy will take
place, whereby one of the demands of our protests would be fulfilled. On February 18 2013 we organized the continuance of protest walks
under the slogan: ”Serbia is not for sale”, while some media renamed that
protest to: ”Whose is our land?” because of the banner with the same motto,
carried by the members of agricultural cooperatives united in the struggle
against privatization usurpation of agricultural land. Protest started again on
339
Terazije street, in front of the Privatization Agency, emphasizing primarily
the demand for that institution’s responsibility for all irregularities in privatization to be determined, and, accordingly, for that Agency to be shut down.
While some members of Belgrade collective “Učitelj neznalica i njegovi komiteti” have discouraged workers by saying that “protests cannot change
anything” the importance of this protest was, in the best way, recognized by
Croatian journalist Srećko Pulig, who gave it credit in his text Monopolization, Corruption and the End of Democracy, where the situation of all countries
of former Yugoslavia was presented in detail.
In previous years we have not just organized resistance to the theft,
corruption and dominant political-economic paradigm, but at the same time
worked on suggesting concrete solutions, adopted by consensus among numerous worker-peasant organizations and based on concrete problems and
interests of the people. That is probably the reason why our engagement will
be needed in the future too, despite the hope we cherished for some time that
by the investigations initiated by the new government the need for organization like ours will vanish.
Feverish activity, especially since 2009 and up to now, in the maelstrom
of events and troubles, has occasionally caused us great damage, which only
by ”acrobatic skill” and ”holding on to the air” we managed to turn into
advantage – first in tactical and then in strategic sense too. In spite of all the
misfortunes, we managed to save the organization and to stand at the head
of certain social struggles; which culminated in already mentioned last year’s
protests and negotiations at the Presidency. By rejecting all concealed ideological prejudices, which threaten with discord and internal dissension, and
by ignoring false worker interests, which divert attention from real problems,
we took full responsibility for our actions and freed the movement – and
hopefully ourselves, as its members, too – of individualistic mentality and
selfish interests: those that inevitably, by the nature of things, impose themselves with every new associate – but also leave with him as well.
If in the preface to our last book Deindustrialization and Workers Resistance, out of excessive consideration for false ”sympathizers”, and due to incorrectly estimated circumstances, we left room for a fake optimism – optimism in which we, all the same, strongly wanted to believe ourselves – today
it is no longer the case. Now we can openly say – in Serbia workers and peasants, and Pokret za slobodu with them, cannot rely on anyone except on
their own forces. Intellectuals, in their struggles for status and privileges, are
still not capable to disinterestedly support social struggles; their intellectual
work boils down to reiteration of commonplaces about how do ”normal”
340
Western-European states function, and to list all harmful consequences of
their propaganda and careerism one would need a separate book.
Some of those intellectuals who present themselves as close to worker
anti-corruption movement have interpreted the change of government from
May 2012 as a great tragedy for Serbian society. However, workers who did
not abstain from voting, and that applies particularly to those with whom
Pokret za slobodu cooperated, came out, in overwhelming majority,
against former government personified by the leader of the Democrats Boris Tadić. Such decision needs probably no explanation for anyone aware of
what wasteland that government left behind itself. Why some intellectuals
experienced the defeat of Boris Tadić (”our child”, as he is often described by
older leftists) as a disaster, for us by now remains almost incomprehensible
mystery; it cannot be explained by anything else but common agreement
of certain circles that some limits to the criticism of the system and former
associates cannot be crossed.
But corruption and careerism are far from being limited just to privileged sections; great obstacle to organizing stronger worker and peasant resistance was presented exactly by corruption in the ranks of workers themselves. For big, wholly bureaucratic unions it is already a well-known fact:
it is not hard to recognize either in their obstinate insistence on – futile in
advance – dialogue with the representatives of authorities and big capital, or
in their avoidance of any conflict with those same structures, responsible for
the breakdown of our entire social-economic system. But among self-organized workers too it often happened that achieved agreements were broken,
individual interests imposed, careerism and opportunism induced (so often
that it requires a separate book too), and only the level of democracy of each
worker group by itself could put an end to such obviously harmful abuses. To non-governmental organizations that since recently started to occupy themselves with ”worker rights” (among them are also those created by
copying or ”appropriating” our activities) that democracy is still far from being a priority, hence they are completely indifferent to whether the workers
they gather in their debate clubs really represent someone and do they have
the support of worker groups, or they are here on their own and because of
their selfish interests. In this book we will try to present the state of affairs from the perspective
of establishing a self-sustained, sovereign society relying on its own forces
and capable of overcoming any possible, external or internal crisis; almost all
our activities in the last decade rested on the belief in the value and efficiency
of that project. Domestic economy managed to survive the wars, economic
341
sanctions and NATO bombing in the nineties mainly because it had to some
extent developed conditions to resist outside factors; it managed to remain
independent of that mechanism designed primarily for the sake of preservation and improvement of the privileges of word economic elite – especially
on the territory of those countries poor by Western-European standards, but
rich in natural resources and labor force, located at important geo-strategic
positions, etc. Nevertheless, what sanctions and bombs could not destroy, process of
privatization initiated in 2001 and guided by directives of international economic institutions completely finished off; the real sector of economy lost
any ability to bear the costs of a welfare state. Just take a look at the statistics
on a horrific surge of death linked to privatization in Russia and countries of
Eastern Europe. According to the Oxford scientists’ research, whose results
were published in the magazine The Lancet in 2009, in the former communist countries a million of working-age people lost their life due to the economic shock caused by mass privatization of the nineties. Of course, the way in which global big capital exploited the weaknesses
of the system in order to achieve domination over our market and economy
– giving us the status of a colonial subject country – does not amnesty the
faults that the same system have displayed since the end of World War II.
As we have already pointed up several times, centralized government in the
republics of former Yugoslavia was taken over and utilized only in order for
the economic measures prescribed by the newly adopted neoliberal ideology
to be imposed – with all that assault and agit-prop fervor characteristic to
previous, ”communist” ideology as well. The bloodthirsty murder of Živojin Pavlović, author of The Balance of the Soviet Thermidor, is the symbol of
that same fanatical single-mindedness that nowadays equally makes people
in former Yugoslav republics divide into suitable and unsuitable, makes their
whole future and career depend on their belonging to some camp. Consequences of living in such society that wholeheartedly encouraged
doctrinairism and conformity are present in all spheres of society – let us
take for example just non-governmental sector and its jezuit insistence on
single-mindedness and orthodoxy: the institutions that present themselves
as ”the most tolerant” do not hesitate to put any critical thinking to the knife,
and sabotage every autonomous practice at the root.
Since our concrete support for the activities of worker groups in the period 2007-2011 was presented in the book Deindustrialization and Workers’
Resistance (2011), in this book we will publish only write-ups, composed
in cooperation with a greater number of worker groups, where the way in
342
which numerous companies are destroyed is described, and concrete solutions for their recovery are given. All write-ups are delivered to competent
institutions and as many, and more, are in preparation. In them we especially
strove to highlight the importance of those companies for the whole of society: primarily regarding the jobs and incomes they provided for decades
– and that for a considerable number of people – and then from the perspective of establishing a sovereign, self-sustaining society.
The second important problem to which we will pay our attention here –
prompted by our activity on connecting local peasant organizations with the
international peasant movement Via Campesina – is the process of land grabbing, which in Serbia is taking place through the privatization of agricultural enterprises, cooperatives and combines, as well as through the agreements signed in the process of association to the European Union.
In this book we will also present the condition of worker resistance to
deindustrialization and land grabbing in other countries in the region: primarily in former republics of SFRY, but also in other areas where the more
significant initiatives took place – especially regarding the worker movement
in Greece, with which we started an important cooperation last year.
In one of the messages he sent to the Pokret za slobodu’s activists,
when on two occasions, on our invitation, he supported worker struggles in
Serbia, Noam Chomsky stressed that for the success of one social movement
the most crucial is the support it has in society. As far as our organization is
concerned, with the exception of trust workers and peasants have showed us,
that support was almost non-existent. However, this time one must highlight the support of internet portal Kontrapunkt, of activists from abroad –
like Peter Haumer and Anna Leder from Austria – of international peasant
movement Via Campesina, of Nyeleni movement for food sovereignty, of
international alliance against land grabbing, of Baza za radničku inicijativu i
demokratizaciju as well as of foundations Rosa Luxemburg and X-Y.
2012 was a tough year for Serbia – as almost every one by now – but there
were things worthy of memory too: first of all overthrowing of one corrupt
regime at the elections, as well as voting in favor of Palestinian request for
UN membership, after another brutal action against the civilians from the
Gaza Strip carried out by Israeli army. Serbian people in the north of Kosovo
maintained to offer heroic non-violent resistance to American plans for this
region, people of Slovenia rose massively against corruption of its financial
and political elite, between Serbian and Croatian worker representatives there has been a series of meetings and exchange of information, and in Greece
a series of well-conceived alternatives to capitalist order.
343
Pokret za slobodu, like every larger social movement, these years
went through numerous dilemmas and survived a lot of undermining, imputations, threats and betrayals. But our vision remained clear, and occasional
nuisances only helped us to consolidate our ranks and even more devotedly
dedicate ourselves to the tasks that await us. If there were more significant
successes in 2012, they did not lull us into a false confidence – the more so
since we are completely aware how much these successes are partial – and if
there were failures too, they did not reduce our enthusiasm. Whatever the
outcome of our struggle be – and today it is not at all easier to predict it than
in the begging – we surely won’t get out of it victorious: since our goal is precisely a society in which there would be neither winners nor losers.
Milenko Srećković
Serbia, March 2013
344
Vladimir Bogićević
Serbian Workers Movement –
Initiative for Building Balkan
Resistance
It seems that years of workers struggles against corruption in privatization
might finally give more important results in Serbia. Pressured by workers
movement, new Serbian Government formed after the elections in May
2012, promised to conduct a thorough investigation into a number of illegal privatizations that resulted in a loss of production capacities, increase
in unemployment and deprivation of workers’ rights. Should this revision
become effective, it would call a halt to vicious circle of deindustrialization and impoverishment that started in 2001 with coming to power of new,
neoliberal government; which, since then, has only served various foreign
and local tycoons to reap profit out of privatized social property and benefit at the expense of nation’s misery. Two this year’s protests organized by
345
Pokret za slobodu - on April 17 and September 14 2012 - were intended
to force the authorities to start investigations, but also to show that those
investigations will be closely monitored.1
Pokret za slobodu (Freedom Fight Movement) is an organization dedicated to creating the broadest social resistance possible. It has supported
various workers and peasants groups in their struggle for saving jobs and
improvement of their social status in Serbia, and over the years its activities
have thwarted a number of harmful privatizations and led to many privatization contracts terminations, after series of organized actions, protests,
demonstrations and public discussions (the most important of which is the
case of Zastava elektro from Rača near Kragujevac)2. This year, honoring the
legacy of recently deceased Verica Barać, president of Serbian Anti-Corruption Council, and the person most deserving for adoption of European
Parliament Resolution concerning 24 cases of contestable privatizations,
Pokret za slobodu organized in front of the Government, Presidency and
Agency for Privatization protests against corruption and illegalities, drawing
attention to a number of companies that, despite their criminal and ruinous
privatizations, still haven’t been featured in EU Resolution.
For the time being, the Movement’s aim is twofold: 1) to encourage, organize and assist concrete workers and peasants struggles, especially their resistance toward damaging privatizations and land grabbing; and 2) to create
and strengthen regional and national network of workers-peasants organizations, in order to establish broader Balkan resistance movement.
In all countries of former Yugoslavia, as well as in neighboring Balkan
states, years of civil wars established a habit of perceiving local economy as
isolated phenomenon, preventing workers and peasants groups from exchanging experiences and creating larger functional entity; while ill-conceived labor unions turned workers and peasants rights into mockery, limiting
its activities only to negotiations of salary raises. In those circumstances,
Pokret za slobodu managed to gather a considerable number of associates, working on their struggles individually as well as joining them in protests
and around shared platforms. Its first-established Coordination Committee
1. The text is written in November 2012 for Znet magazine. After that, Pokret
za slobodu organized two more protests – on December 7 2012 and February
18 2013. Further development of described situation is presented later in this
book (editor’s remark).
2. The struggle of the workers of that company is described in detail in previous Pokret za slobodu’s book, Deindustrialization and Workers’ Resistance
(2011).
346
of Workers Protests, structured as a board uniting strike committees all around Serbia, in 2012 grew into Coordination Committee of Workers-Peasants
Organizations, which by now includes an unmatched number of self-organised strike committees and workers and peasants organizations from dozens
of cities and municipalities across Serbia. At the same time, as part of international delegation of solidarity, Pokret za slobodu visited workers of
occupied Greek factory Viomichaniki Metalleutiki (VIOMET), exchanging
experiences of worker struggles and adding new valuable links to its already
established Balkan contacts. On one occasion, Jovica Lončar, a founder of
Zagreb Organization for Workers’ Initiative and Democratization (OWID)3,
even declared that Pokret za slobodu was a great inspiration to young
activists in Croatia, encouraging, from the very beginning, their work on
supporting and connecting workers struggles.
Large network bypassing dysfunctional official channels was in that
way preliminarily created and made capable of expansion. In previous years
Pokret za slobodu has already checked this network’s efficiency by successfully breaking several privatization contracts in accordance with its clearly
proclaimed goal to resist deindustrialization: which was the appropriate response to shameless machinations, fake investments, sell-outs and mortgage
hikes by which local and foreign investors managed to leave thousands of
workers and small shareholders without jobs and property. This year, the
struggle reached a kind of heyday when authorities finally acknowledged
Pokret za slobodu’s demands and Serbian President’s Counselor publicly
promised to take every possible action in order to investigate 24 and more
contestable privatizations so that jobs and production in those companies
can be saved. Moreover, the Counselor asked Pokret za slobodu to assist
in this process by providing allegedly unknown information on their owners’
violations and on histories of their downfall, as well as in mediating between
workers and authorities.4 This unusual reversal followed after two protests in
the Movement’s arrangement, when under its lead representatives of dozens
of Serbian factories rebelled against big capital and its devastating effects. The
first one, held on April 17 2012 as a tribute to late Verica Barać, pointed out
that 24 contested privatizations processed in the reports of Anti-Corruption
Council are just the indicator of harmfulness of the whole process of privatization and that much greater number of companies should be investigated.
3. Baza za radničku inicijativu I demokratizaciju.
4. Some of the Movement’s write-ups delivered to the Presidency, which provide
those information, are published in this book too, while all of them are available on the site www.pokret.net (editor’s remark).
347
The second one, held on September 14th 2012 – when, thanks to the promise that it would fight corruption, new Government already won national
elections – continued that initiative by delivering following demands to the
Presidency: 1) that workers’ representatives be allowed to actively participate
in state investigations of contested privatizations; 2) that production in companies damaged by irregularities in privatization be restored or preserved;
3) that list of contested privatizations be extended to a greater number of
companies; and 4) that general workers’ rights (especially the right of women
workers to be protected from firing during pregnancy absence)5 be improved. The result was reception at the Presidency and aforementioned promise;
will it be kept it remains to be seen.
In any case, Pokret za slobodu won’t be satisfied by forthcoming investigation unless, at the same time, production in damaged companies is
restored and the state institutions’ responsibility for all irregularities in privatization is determined.6 It is already preparing new protests, determined to
continue its struggle for better future of Serbian people, and working on new
platform for overall radical reform, ready to advance from solving individual
problems to demanding more systemic changes.
The same year, joining international alliance against land grabbing launched by international peasants movement La Via Campesina, Pokret za
slobodu held the conference “Toward Workers-Peasants Movement”, where various groups of agricultural workers discussed problems brought about
by privatization, land grabbing, market monopolization, threats of agribusiness corporations, but also the possibilities of restoring cooperatives, and the
struggle for food sovereignty. At the meeting also spoke Genevieve Savigny,
the representative of the European Coordination of Via Campesina, which
was an opportunity for Serbian peasants to connect with one of the most
progressive international movements, exchanging strategies and experiences, and laying the foundation for a future cooperation. Phenomenon against
5. Out of these four demands, the third was partially met, while it is certain that
the fourth will be fulfilled by the amendments to the labor law that will protect
women workers from firing during pregnancy; on that in more detail later in
this book. At the protests following after this text’s publication demands of the
Pokret za slobodu became wider and more radical; because the political
situation in society was itself changed (editor’s remark).
6. Pokret za slobodu’s protest of February 18 2013 emphasized exactly the
determination of responsibility of state institutions, as well as shutting down
the Privatization Agency. On that in more detail later in this book, especially
in Srećko Pulig’s text Monopolization, Corruption and the End of Democracy
(editor’s remark).
348
which Pokret za slobodu is standing, and which became known under
the name of Land Grabbing, is a consequence of the same economic process
which already led to mass deindustrialization and loss of jobs in Serbia. In
agriculture it manifests itself through privatization of large areas of arable
land, once owned by the state or agricultural cooperatives and now delivered in the hands of tycoons and criminals, many of whom remained from
the Milošević’s time. If Serbia becomes member of the EU, they would most
likely sell all that land to multinational agribusiness companies, for that’s the
fastest way to make profit of it - which is exactly what Pokret za slobodu tries to prevent, counting on support of Via Campesina, a partner with
whom it already participated in a number of joint activities.
Pokret za slobodu also organized several protests and actions against Serbian association to NATO, following the sentiments of the majority
of Serbian people - so revolted by NATO bombing and entire US foreign
policy that in 2008 they burned down American embassy in Belgrade. It is
a general sentiment that people responsible for NATO bombing of Serbia,
such as Madeleine Albright and one of the former NATO generals Wesley
Clark, shouldn’t be allowed to come to Kosovo in order to buy mines and
telecomunications: especially Madeleine Albright who, in one public meeting in Prague, when presented with picture of Serbian children murdered
by NATO bombs, had nerves to lash out: “Get out, you disgusting Serbs”.
And for what’s more, the person who presented that photo was not Serbian,
but Czech.
Vladimir Bogićević
November 2012
349
350
Milenko Srećković
Strategy of consolidating and
creation of Coordinating Committee
of Workers Protests
Since it’s founding in 2004 and up to now, basic strategy of Pokret za
slobodu has been to merge as many socially oppressed groups of population as possible in order to fight with joint forces for more equal and just
society. At the same time, essential purpose of that merging is creation of a
truly democratic movement, where representatives of all directly threatened
strata would have equal right to influence defining of entire joint policy, goals
and strategies for their achievement.1 That idea, which we equally carry out
1. Today this strategy is also adopted by those who are by themselves part of the
problem we are dealing with, so it naturally reached its banalized and manipulative reversals. We are aware of many manipulations coming from the NGO
sector, but also of political parties publicly supporting joint struggle for social
351
within the Pokret itself, served in 2009 as the primary incentive for creation
of Coordinating Committee of Workers Protests2.
By its founding we wanted to improve organizational skills of existing
self-organized worker groups for the sake of more efficient achievement of
their goals, as well as of developing support and solidarity both among them
and toward other newly formed groups that are just starting their struggles.
Activities in the time before founding of Coordinating Committee have clearly showed us that every workers’ success is very unstable (including terminations of privatization contracts, returning companies to state ownership,
paying out severances and salaries, etc.): primarily because those modest
successes, however important, have not changed the very circumstances
that caused worker problems, so those problems would arise and reproduce
themselves again. Coordinating Committee sought to promote the struggle
for systemic social changes that would stop the continuation of destructive
privatization process and articulate proposals for development of more responsible and socially more reliable economy – proposals based on interests
of the people, and not of financial magnates.
Besides, its objective also was to induce changes that would improve
position of all workers, not just of worker groups most successful in their
struggle. Coordinating Committee was to overcome dispersion and isolation
of individual protests and, by creating a network of worker groups, to lead to
the formation of social movement on national level: movement which could
also, by further connecting with progressive regional and international forces, contribute to the change of situation on global level. In this text we will
present the stages in implementing that strategy so far, as well as problems
that have thereat arisen.
Initial Pokret za slobodu’s idea was that worker groups themselves
should be the main carriers of concrete organizational support which we
usually provided to each of them individually (by which we mean e.g. publishing of free publication The Voice of Workers, help in writing and distributing announcements, in connecting with other worker groups, organizing
changes as a means for achieving personal interests – for increasing the number of voters or audience at their ceremonial debate clubs which are an end in
themselves.
2. In 2011 at the conference of Pokret za slobodu it was decided that Coordinating Committee of Workers Protests should be renamed to Coordinating Committee of Workers Organizations and then, in 2012, to Coordinating
Committee of Workers and Peasants Organizations. These changes were conditioned by the need for the new stage in development of this social movement
to be more accurately described.
352
protests, etc.). Organizational structure of Coordinating Committee – in which all worker groups would send their representatives, who would together
and equally decide on further joint steps, program platforms and demands
– was supposed to ensure that its functioning was as democratic as possible.
Unfortunately, some worker groups were more prone to hierarchical internal
organizing, which often caused the most damage to them themselves, but
also made it difficult to work for the whole Coordinating Committee. Individuals would manage to impose their personal interest upon the rest of their
group and then, through its membership in Coordinating Committee, try to
subordinate the Committee itself to those same interests. It did not work, but
it did, in various ways, hinder the work of the Committee.
Adoption of the proposal to establish Coordinating Committee, which
Pokret za slobodu’s activists presented to strike committees from a greater number of companies, was just a formal confirmation of something that
for years before has already been present on local level... Namely, Zrenjanin
workers have already, for a long time, organized mutual help in various ways,
just as the workers from Rača near Kragujevac have had joint activities with
workers from nearby town of Lapovo. Pokret za slobodu has devotedly
encouraged and helped those spontaneous steps of connecting among workers on local level; August 11 2009 it called worker groups from Belgrade and
Zrenjanin, with which it cooperated then, to participate as a support in the
protest of workers of Zastava elektro from Rača near Kragujevac, and after
that it offered them to enter into agreement on cooperation in the struggle
for joint goals. That protest was a turning point in the work of Pokret za
slobodu; it is then when we stopped publishing Z magazine, because working on it – since 2007 to 2009 – has taken us too much time, and decided
to dedicate ourselves completely to the support of worker struggles. In that
moment it was more needed to work on changing situation in society, than
on explaining it, since the causes of most of the problems already became
more than obvious to many. In other similar situations too, we would quickly
adapt our activities to socio-political changes, because it was the only way to
maintain their viability.
Protest of workers of Zastava elektro from Rača near Kragujevac, up
until mentioned gathering before the Privatization Agency on August 11,
has already been in progress spontaneously for a year: it was the most serious
and the most successful worker protest for that year. Since both mother and
brother of the author worked in that factory, from the very beginning we
have worked, in direct agreement with the strikers, on spreading information
on reasons of the protest, and have conveyed the experience of privatization
353
termination in Zrenjanin Šinvoz to the workers, because it was the case very
similar to their own.3 The owner of Zastava elektro, as a husband of then
President of the Serbian Parliament, had a support of the Socialist Party
of Serbia, member of then ruling coalition. Our main intervention on that
occasion was the suggestion to move from protests taking place in Rača to
organizing demonstrations in Belgrade, and that in front of the competent
institution – i.e. the Privatization Agency. In a centralized country it is necessary to confront the authorities in the center itself – rather than on the
periphery, where protests remain mainly unnoticed (President of the strike
committee from Novi Pazar even cut his own finger, frustrated by the government’s and public’s lack of interest in their situation).
Soon after that, we registered the protest and raised money for buses
with the help of anarchist collectives from Belgrade, and workers spent a
few nights, during the protest, in front of the Privatization Agency, where
a couple of conflict situations occurred, which authorities somehow had to
resolve: and they did, by convincing the owner to give up his ownership and
to return the factory to state property. After that, factory was sold to a South Korean corporation which hired 1.200 new workers, while a majority
of about 200 old workers got severance payments. For Rača, town of some
three thousand inhabitants, where not one factory has survived privatization
and employment opportunities are almost nonexistent, such outcome was a
positive one: but it was also, at the same time, a real indicator of miserable situation in which Serbian citizens live, given that their survival is conditioned
on the arrival of some foreign company, which has only one motive for that
arrival – cheap labor force.
However, for changes more serious than those achieved by saving jobs
in Rača near Kragujevac, it was necessary to define more radical and more
extensive demands. That is why we soon started organizing a number of gatherings where workers had the opportunity to express their views and to participate in the formation of joint strategy. Later in this book we will publish
3. In both cases, at a time when protests were at their peak, legal deadline that Privatization Agency had for controlling implementation of sales contract expired, so authorities have excused themselves by not having the right to decide
on termination of privatization any more. Since in Šinvoz privatization was
nevertheless eventually terminated, we pointed out that example during the
negotiations in the Agency in order to force them to terminate this privatization as well. On participation of Pokret za slobodu in protests of workers of
Šinvoz and Zastava elektro in more detail in the book Deindustrialization and
Workers Resistance (2011).
354
joint platforms that were adopted at those meetings, as well as descriptions of
conferences convened for the purpose of adopting them. Further connecting
of worker groups and expanding of the Coordinating Committee, to which
those gatherings were meant to serve too, were – and still are – a necessary
prerequisite for achieving mentioned systemic changes: for investigating and
stopping privatizations, and for creating conditions for the emergence of a
different kind of economy, one that would be in the interest of the people
rather than financial magnates. To that end, guided by solidarity and joint
initiative, as well as by the need for support in their own concrete struggles,
numerous worker groups have joined Coordinating Committee: workers
from Srbolek, Trudbenik gradnja, IP Prosveta, Vršački vinogradi, Zastava
elektro, Jugoremedija, Šinvoz, Bek, Sever, Minel transformatori, Tri grozda, etc.
Many of those worker groups have delivered information to the Anti-Corruption Council, then headed by recently deceased Verica Barać: and
the Council drew up the reports on a number of privatization cases, which
found their way to institutions of European Union. By article 17 of the Resolution on the European integration process of Serbia No. B7 – 0000/2012,
European Parliament, March 29 2012, called Serbian authorities to investigate twenty four controversial privatizations, for which European Commission
had serious reasons to doubt their legality. By the write-up to the institutions
of European Union of April 17 2012, which was sent immediately before our
protest in front of the Government of Serbia, we wanted to draw attention
to the fact that number of contentious privatizations is much greater, and
that these 24 cases, dealt with in the reports of the Council, are only a partial example indicating contentiousness of the whole process4. But the real
4. We never considered European Union able to solve problems of our domestic
economy, but have mostly written write-ups to all possible addresses following
decision and request of the workers themselves; on all that there never was an
uniform position, which is impossible in a movement gathering a number of
people with different opinions. „Cabinet“ leftists could not understand such a
simple fact – that those who are threatened seek refuge in all directions – so
they have accused Pokret za slobodu of having illusions about European
Union and of influencing workers gathered in the Coordinating Committee to
write letters to EU. If they had known anything about the work of Coordinating
Committee, they would have known that decisions are made by consensus and
that writing letters to EU was just one follow up activity in the sea of more
radical activities... When we presented more radical demands for Privatization
Agency to be shut down and for privatization to be suspended not one of those
critics appeared to offer his support: just as they have not appeared at worker
protests, while for all that time speaking about „class struggle“ from their safe
bourgeois positions.
355
addressee of that write-up were, in the first place, Serbian authorities; their
work was primarily what was to be influenced, and they were to be held accountable for failing to control the compliance with the provisions of privatization contracts: which was – independently of any European resolution
– their legal duty.
By our protests before the Serbian Government, Presidency and Privatization Agency we wanted to conclude our struggle against privatization.
Before the May elections, when the change of regime occurred, it was necessary to somehow force the authorities to start the investigation of privatizations. At the protest of April 17 we delivered a book with all the reports of
Anti-Corruption Council to the Serbian Government – reports which Government already received from the Council itself, as one of its organs, but
for years has consistently ignored. By this act we wanted to point out again
that we won’t allow what happened in privatization to fall into oblivion: and
by this we also, at the same time, honored the late President of the Council
Verica Barać – to whom, as the most deserving that this oblivion did not
already occur, the whole protest was in fact dedicated. Investigation of privatizations was started, however, only by the new Serbian Government, formed
at the end of July 2012, headed by Aleksandar Vučić. Arrested were Miroslav
Mišković, Jovica Stefanović Nini, and many others... Almost unnoticed by
the public went the arrest of those responsible for misappropriation of 327
hectares of land owned by the state, which was once used by socially owned
enterprise Sloga from Kać – which is, we hope, the beginning of a clash with
one of the forms of landgrabbing in Serbia. We have already explained the
mechanism of that misappropriation of land several times in public, and it
will also be described later in this book. 5
Since the investigation of privatizations was already started, at the protest of Pokret za slobodu on September 14 2012 we demanded even more
radical changes: restoration of production in the companies damaged by privatization, expansion of the list of privatizations that should be investigated,
allowing workers to supervise that process in order to avoid it to be incomplete and selective, and general improvement of workers rights – especially
protection of women workers from non-extension of a temporary contract
during pregnancy. At the negotiations with Oliver Antić, advisor to the President Tomislav Nikolić, we received assurances that our every indication
of illegal acts in the process of privatization would be examined. Although
5. Land Grabbing and Land Concentration in Europe: The case of Serbia, Milenko
Srećković.
356
after that many persons involved in controversial privatization actions were
indeed arrested, to our proposals to how some companies could be helped
the Presidency gave no other response exept that it is not competent for that,
and that our write-ups are forwarded to appropriate institutions. However,
one outcome was unequivocal: the ruling party in the new Government
announced legal amendments by which temporary women workers would
be protected from firing during pregnancy – whereby one of the promises
given during the negotiations would be fulfilled.
At the next protest, on February 18 2013, our struggle against privatization made even more decisive turn from particular to systemic. We demanded
for the responsibility of competent institutions, and primarily of the Privatization Agency, to be determined – and for this Agency, in accordance with
its dysfunctional and semi-criminal character, to be shut down; and then for
the Law on non-limitation of crimes committed in privatization to be passed,
for further sale of enterprises and agricultural land to be stopped, as well as
for domestic production to be restored instead of multinational corporations
being subsidized. The negotiations in the Serbian Presidency again ensued,
but for the moment still without any more significant outcome.
The outbursts of discontent could be heard in the public because, exactly by starting investigation of privatizations, Aleksandar Vučić gained so
much support among electorate that he and his party are expected, in new
elections, to win a majority sufficient to form a new Government without
any coalition partner. But just because Aleksandar Vučić was the one who
started investigation of privatizations as a government official it should not
be forgotten that it was workers themselves who have struggled the most and
were the most deserving for that same investigation.
However, for more serious changes new Serbian Government is obviously not capable, repeating instead the same policy as its predecessors: policy
largely defined by framework set by international financial institutions and
political-economic structures of European Union. Economy based on its
own forces and not on borrowing and goodwill of external factors is still far
from being conceivable in our society; recent sale of agricultural land to the
United Arab Emirates speaks enough about it, and the new Government still
does not do anything to prevent further destruction of companies already
damaged in privatization – such as the case with Srbolek, Jugoremedija, etc.
But, at this moment in Serbia there is no political entity capable for more
serious changes: and our intention for the next period is exactly to devote
ourselves more thoroughly to solving that very problem, which will require
much more far-reaching approach and eventually wider range of engagement
357
– especially further connecting with worker movements from neighboring
countries. When we were closest to solution in the last ten years, interests
of Non-Governmental Organizations interfered – organizations that started
lobbying against Pokret za slobodu, buying our activists and reducing
struggle to exhausting debate clubs – in order to alleviate class tensions and
promote survival of the system - as well as isolating us from any kind of support during our protests. For now, it is only possible to say that the outcome
of all current turmoils and dilemmas in Serbian struggle for better future is
– highly uncertain. But, the latest events prove that it was certainly worthed
to fight all these years.
Milenko Srećković
March 2013.
358
Pokret za slobodu’s protest
on 18th February 2013
New Pokret za slobodu’s protest walk will take place on Monday, 18th
February, beginning with gathering before the Privatization Agency at 4 pm.
From there, protest procession will proceed to the Serbian Parliament and
Ministry of Economy, and then to the Presidency, where we expect negotiations initiated at the last protest to continue.
WE DEMAND:
• Determining responsibility of the state and of the competent institutions for privatization theft.
• Determining Privatization Agency’s responsibility and its closing
down.
• Passing the Law on non-limitation of offenses in privatization.
• Restoring production in damaged companies.
• Restoring domestic production instead of subsidizing multinational
corporations.
• Stopping the sale of companies and agricultural land.
COME TO CREATE FUTURE TOGETHER
POKRET ZA SLOBODU - FREEDOM FIGHT
359
Statement of Coordination Committee of
Workers and Peasants Organizations
In the last decade, workers protests have, directly and indirectly, led to certain positive changes in our society. However, there are still many things to be
changed. On Monday 18th February in 4 PM, by gathering before the Privatization Agency, we will continue our long year struggle against corruption
in privatization. Like all recent protests in Pokret za slobodu’s organization, this one too is dedicated to the memory of VERICA BARAĆ, the person
who made the most effort for the rights of common people to be respected in
our country. We invite all workers, associations and unions that care about
the public interest of society we live in to join us and support the protest.
All together to victory!
Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations
Pokret Ravnopravnost, Zrenjanin
Udruženje Solidarnost, Subotica
Pokret akcionara, radnika i sindikata, Kragujevac
Udruženje Paori, Crepaja
Udruženje Obruč, Ratkovo
Građansko-sindikalni front, Vršac
Udruženje bivših radnika Zastave elektro, Rača
Udruženje akcionara i bivših radnika Srboleka, Beograd
Udruženje za zaštitu prava radnika Uranak, Rakovica
Samostalni sindikat UP ‘‘Tri grozda‘‘
Samostalni sindikat metalaca Srbije Minel Transformatori
Savez samostalnih sindikata Srbije u IP“Prosveta“ a.d, Beograd
Udruženje akcionara IP“Prosveta“ a.d, Beograd
Pokret za slobodu
360
Independent Serbian weekly Novosti, 25. february 2013.
Monopolization, corruption and
the end of democracy
Srećko Pulig
From Serbia news arrive that about a hundred workers and small shareholders from all across the country, gathered at the demonstrations in Belgrade,
demanded for the Privatization Agency, local counterpart of the Croatian
Privatization Fund (CPF), to be abolished. One of the reports begins like
this: “Without job, without money, without much hope to achieve justice
and to reclaim property of social enterprises where they once worked, and
which are today mainly in bankruptcy, liquidation, or with assets sold and
capital drawn into far islands firms, about a hundred workers and small shareholders of Kragujevac, Vršac, Zrenjanin, Subotica and Belgrade companies
protested yesterday before the Privatization Agency, and then before the Presidency. The list of demands is not long, but it strikes at the core of privatization disaster wherein about a half million people lost their job” (from Miloš
Obradović’s article).
Hence the workers, some of which are on the labor market for years,
demanded for the Privatization Agency, which took part in, carried out and
controlled all the privatizations, to be shut down. It was just its job to keep
track of whether a privatized firm still operates, whether new owner invests
or dissipates its property: but the results of such state qadis, that take, give
and judge at the same time, are well-known all across ex Yugoslavia. Now if
only someone, beside few tycoons denounced to satisfy transitional justice,
would be criminally charged. At the gathering also spoke Milenko Srećković
from the Pokret za slobodu (Freedom Fight movement), a civic organization established to support numerous worker demands, which already
introduced itself in Zagreb too. He attacked the dominant discourse of “fight
against corruption” noting that while a few suspicious buyers of destroyed
companies are being arrested, those who allowed their operations in state
institutions are not being mentioned at all. Meaning not only individual politicians and their business sponsors, but the whole system of state institutions through which all those favoritisms, nepotisms and clientelisms had
to be pulled. And they will have to be in future as well, whatever the name
of offices that allow that would be, because private control over all the more
361
concentrated money flows, not to say just over economy, is not feasible without it today.
Srećković reminded this gathering that the Privatization Agency did not
investigate the origin of the money, so the companies were often bought by
criminals, and that it did not control whether new owners maintain the continuity of production or sell whatever they can and put companies into debt
beyond the limits of the normal. Activists of the Pokret za slobodu remind
of what is most important: that the workers in those situations do not keep
quiet, instead pointing to irregularities and injustices, but the state bodies,
including the Agency – and we already know all about policy of the media
attached to the economic and party power – then totally ignore them. Answer
to the question of who did, not just allow, but in fact foster the processes of
extinguishing production and selling out factory assets, groundless mortgage
borrowings and establishing the shell companies for the sake of intentional
pushing into bankruptcy, is the same in Belgrade as it is in Zagreb: that was
fostered by “our”, so old and so different, allegedly deadly irreconcilable states.
Belgrade protesters call for criminal responsibility of all former Privatization Agency’s directors and of others responsible to be investigated, and
then for this institution, with such a disastrous effect on economy, to be immediately abolished. If it is simplified, but not completely groundless, to say
that Slovenia is Croatian and Croatia Serbian picture of the future, then we
can conclude that Belgrade protesters, as much as their protest could seem
Don Quixotian to some, might as well succeed in their efforts. Let us just
remember how pompously Privatization Fund, essentially cynically called
“Croatian”, was abolished here in 2011, but only to be replaced by the Government Asset Management Agency (GAMA). Which all precisely recall
the maneuvers of shutting down the old and establishing new – allegedly clean and unburdened – institutions as enterprises that, by the way, don’t even
need to know what is the value of real estate they took over to manage. Our
then Deputy Prime Minister in charge of economy, Petar Čobanković, was
after all brutally honest when he said something like how our privatization
came into disrepute, so it needs facelifting: “CPF had negative connotations,
as also the entire privatization. It was the time of transition, wherein there
were no experiences, but all countries had their own ways. Today we have
extensive experience in that, and its results are both the Act on Government
Asset Management and GAMA”. So, those who privatize have accumulated
experience and don’t rush into the unknown any more but, since they are
prepared, initiate the cycle of new privatizations wiser, with all the worse
consequences on endangered population.
362
What we should do is to constantly point, like our comrades in Belgrade, to the limits of so-called anti-corruption policies, which did indeed
manage to put even our Prime Minister, and in Serbia the biggest tycoon,
into arrest, but at the same time the system allowing such phenomena does
not just stay unchanged, but is still being promoted as the full democracy of
Euro-Atlantic type. Perhaps it’s time for us to embrace, instead of stubborn
denial, the banal truth that our authorities are not unsuccessful, but the catastrophe lived by the majority is synonymous with the success of the minority they serve, at home and abroad. Corruption occurs in various sectors,
in both notoriously political and economic ones, but only the naive – and
there are no such any more, except ex officio – could separate these sectors.
Local politicians did allow and create local too powerful private owners of
industry yesterday, of public goods tomorrow. Now instructions come from
European politicians, and important owners are less and less local as well.
But some tendencies stay unchanged. Corruption is significantly linked to
the processes of concentration of proprietary and nonproprietary power, in
centers estranged from people. Corruption in its contemporary, now for us
equally relevant, Western forms flourishes especially in the moment when
public goods are to be taken away from citizens and given to corporations
to private management. It is actually a necessary constitutive ingredient of
political economy of privatization policy. Its systemic function in what we
could crudely call slow-motion coup of authorities against their population
is in real undermining of democratic contents, not just of democratic forms.
Authorities that exclude all broader strata of population from management will be the first to shout tomorrow, when they will introduce new
exceptional measures, that democracy is in danger. We must answer them
from whom: from those who did politically allow deregulation and privatization of everything, who are coming up with always new forms of oppressive
organization and management, and who will finally, in our Brussels future,
undemocratically circumvent local level by supranational agreements and
institutions.
363
Selection of platforms of
Pokret za slobodu and Coordination Committee
having led to unification of various
worker and peasant groups and organizations
Contents
•
•
•
•
•
364
Establishing a Coordinating Committee for Workers Protests in
Serbia; August 2009
Platform of the ‘Coordinating Committee for Workers Protests in
Serbia’; Septembar 2009
Platform of the ‘Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia’, Decembar 2011
Platform of Pokret za slobodu for agricultural reform, Decembar 2011
Platform for agricultural reform adopted by workers and peasants
organisations during the Pokret za slobodu conference in the
village Ljubiš on Zlatibor 9th-10th of June 2012
Establishing a Coordinating Committee for
Workers Protests in Serbia
August 31, 2009.
The Strike Committees of Zastava Elektro, Srbolek, Šinvoz and BEK have
established a joint Coordinating Committee for workers Protests in Serbia, with the aim of struggling in solidarity with one another against the
closure of our factories and the preservation of our jobs.
We call on all Strike Committees in Serbia to jointly find a way of preserving our jobs, for a way to survive. After 20 years of collapse, finding
solutions to our problems certainly won’t be easy. It is precisely for this
reason that we must immediately begin looking for them.
Throughout Serbia at the moment workers are organizing protests because their jobs and the survival of their families are threatened by the
catastrophic state of industry. Despite their number and frequency, these
workers initiatives still don’t have the power to affect significant change,
while their temporary successes are exclusively reduced to securing the
paying-out of severances and wages. We believe that such outcomes fail to
address the source of the problem that workers in Serbia face. In order to
keep our jobs broader changes are needed in the state and in society.
The Šinvoz and BEK factories in Zrenjanin are no longer working
because the state allowed the buyers of these firms to drive them intentionally into bankruptcy. This was done so that upon the firms collapse
the new private owners could take over their assets as the main creditors
[using shell companies] and transform the factories into construction
plots. Despite the warnings of workers, the state has turned a blind eye
to such scams, leaving workers without jobs and shareholders without
shares.
The majority of shares in Belgrade’s Srbolek were bought through a
financial scam carried out on the Belgrade stock-exchange. Even though
the Securities Commission confirmed two years ago that Sbrolek’s buyers
violated the Law on the Acquisition of Stockholding Companies (2006),
the usurpers were allowed to purchase the disputed 25% of shares with Srbolek’s own funds. In effect they were able to re-assume control over the
oldest pharmaceutical company in Serbia and to continue leading it into
debt and bankruptcy. Is the state waiting for the same scenario that played
itself out with Šinvoz and BEK to be repeated again?
365
Zastava Elektro from Raca has not been functioning for nearly a year
since its irresponsible owners botched a contract with the multinational
company Delphi. Prior to this they had already begun falling behind on their
obligations to firms with which Zastava Elektro had held contracts with prior
to privatization. Besides the fact that the new owners violated the privatization agreement, and besides the assurances of Delphi that they will renew
cooperation with Zastava Elektro - but not with its current owners - the Privatization Agency is refusing to admit to its mistakes by annuling the privatization agreement before it’s too late.
These are just a few of the thousands of similar stories in Serbia, which
point to the real causes of this economic crisis - i.e. plunder and lawlessness
in the privatization process.
It is for this reason that the Strike Committees of Zastava Elektro, Srbolek, Šinvoz and BEK are founding a Coordinating Committee for Workers
Protests in Serbia, with the aim of struggling in solidarity with each other
against the closure of our factories and for the preservation of our jobs. Our
joint problem stems from the systematic problem of corruption in Serbia,
which we can only resolve by together demanding real change in this state
and society in order to bring about the uprooting of corruption. The Government of Serbia’s strategy of reducing our problems to individual cases
and resolving them through pay-offs are simply attempts to distract attention
from the real causes behind the collapse in Serbia’s industry.
For this reason we call on all Strike Committees in Serbia to jointly find a
way of preserving our jobs, to find a way to survive. After 20 years of collapse,
finding solutions to our problems certainly won’t be easy. It is precisely for
this reason that we must immediately begin looking for them.
Signed,
For Zastava Elektro’s Strike Committee, by Slobodan Gajic
For Srbolek’s Strike Committee, by Zoran Gocevic
For Sinvoz’s Strike Committee, by Mita Lisica
For BEK’s Strike Committee, by Milena Prstojevic
366
Platform of the ‘Coordinating Committee for
Workers Protests in Serbia’
September 25, 2009.
The lawlessness and corruption that has characterised the privatization process has brought our enterprises, and the entirety of Serbia’s industry into a
dead-end situation. The irresponsible and illegitimate atttitude of the new
owners, and the corruption within government organs responsible for overseeing privatization laws and agreements, are threatening our survival and
the survival of hundreds of thousands of working families in Serbia. The
world economic crisis is only an excuse for the position we find ourselves
in today. The real reason for eliminating jobs, which to us are the equivalent
of our lives, lies in the plunder over the past 20 years of an industrial capacity that the workers in Serbia built over the course of decades. Now this
industry is being destroyed so that the new owners of these enterprises can
launder money, or so that they can seize inexpensive land for new development and construction projects or to rent out the premises as prime business
real-estate.
We the workers of ‘Zastava Elektro, ‘Srbolek,’ ‘Šinvoz,’ ‘Ravanica’, ‘Trudbenik Gradnja’ and BEK, are struggling to keep our jobs, and to live in a land
where the law will apply to all.
Our problems cannot be solved through the measures proposed by the
government’s ‘Working Group for Overcoming Problems and Realizing the
Rights of the Employed in the Context of Economic Crisis’. Linking ones years of service to benefits and one-off monetary contributions aren’t adequate
measures for the maintenance of workplaces that are being extinguished as a
result of theft and corruption.
For this reason we demand that the government immediately undertake
measusres to halt lawlessness in the privatization of our enterprises, since this
is the only way, over the longterm, to preserve the productive capacities from
which we all live.
The local government’s of Zrenjanin, Rača, Novi Pazar, and Ćuprija have
all, in their own ways, committed themselves to supporting the struggle for
the revival of our enterprises. That is to say they’ve stood up for the preservation of our jobs that is to say they’ve also stood up for the survival of the
local communities from which we originate. However, despite such good
367
intentions, it seems like municipal governments can only offer us words of
support, but that they don’t have any mechanisms at hand to prevent our, as
well as their own, collapse that inevitibly follows when local industry dies out.
For this reason we demand that the government urgently implement measures that can secure a greater role for municipal governments in managing
local industry and to empower local communities with the power to actually
support the survival of those firms that still haven’t been destroyed through
plunder and lawlessness.
As workers engaged in protest, but also as citizens of Serbia, we are very
concerned about the declarations of the premier and other governemnt functionaries that there will no longer be cause for protest once the government
adopts the measures suggested by the its ‘Working Group.’ In short, they are
suggesting that the police will from now on prevent peaceful protests in front
of government institutions in Belgrade. We are warning the premier that not
in a single country considering itself democratic can the government determine if the citizenry has a reason to protest or not. Placing limits on the right
to the peaceful expression of ones discontent represents a brutal violation
of fundamental political freedoms. If the government doesn’t want workers
protesting in the streets of the captial and appearing on the front pages of the
press, then let it show us that it is ready to resolve the just demands of the
workers, and that it is worthy of our trust.
For this reason we are demanding that the government stop with its declared intention to crack-down on workers protests in front of government institutions in Belgrade.
The Coordinating Committee for Workers Protest in Serbia addresses
these demands to the Government of Serbia and its working organs, with an
offer of a meeting. If we haven’t received a response within a reasonable time
frame, we will radicalize our protests until the government realizes that it can
no longer make decisions about our lives without us.
Coordinating Committee for Workers Protests in Serbia
For the ‘Zastavo Elektro’ Strike Committee, Slobodan Gajić
For the ‘Ravanica’ Strike Committee, Dragana Mitrović
For the ‘Srbolek’ Strike Committee, Zoran Gočević
For the ‘Šinvoz’ Strike Committee, Mita Lisica
For the ‘BEK’ Strike Committee, Milena Prstojević
For the ‘Trudbenik Gradnja’ Strike Committee, Milan Živković
368
Platform of the ‘Coordination Committee of
Workers Organizations in Serbia’
December 2011
In the course of the series of conversations ‘To be worker today’ within October Salon, which took place in October and November 2011, following Platform of the Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia
was adopted:
•
According to the official data of Privatization Agency, by now even
25% of the total number of privatization contracts were terminated,
either by the court or by the Privatization Agency. This fact alone
indicates that great errors were made in Serbian privatization, that
those errors are of systemic nature, not isolated incidents, and that
the way privatization is carried out must be radically reassessed.
Authorities, however, don’t do anything to determine responsibility
for breaking the law and causing damage to companies, not even in
the companies whose contract was broken. To reconsider a wrong
policy is out of the question, and the model that showed devastating
for the economy and society at large continues to be implemented.
•
According to the workers’ and small shareholders’ experience, centralization is predominant feature and central problem of Serbian
privatization. Not only is everyone, except the heads of political power and financial oligarchy, excluded from deciding in the process
of privatization, but this process is being conducted practically without any public control, in the exclusive interest of powerful individuals. For that very reason Serbian economy is now in collapse and
state is paralyzed by systemic corruption. We believe that getting
out of the economic and political crisis cannot be talked about before decentralization of deciding about economy and privatization is
carried out, and that in order for decentralization to be carried out
it’s necessary to acknowledge previous experiences of Serbian workers and small shareholders in the struggle against theft in privatization, for survival of their companies, property and workplaces.
369
370
•
Experience of our fights against breaking the law and privatization contracts showed that local public is much more interested, and
local authorities so much the more sensitive to workers’ and small
shareholders’ problems in privatization. In a local environment representatives of the authority are closer to the citizens and more
open to democratic control, so in a number of cases they proved easier to be made to decide in public interest and not in the interest of
the elite. However, local self-government doesn’t have any influence
on decisions in the process of privatization, or its role, as well as the
role of workers and small shareholders, is reduced to the „right“ to
give non-binding opinion. In order for privatization process to have
a modicum of democracy in the future, it’s necessary that the responsibility for property of the Republic of Serbia in remaining unprivatized companies be taken away from the Privatization Agency
and delegated to local self-governments, as well as that cities and
municipalities be provided with capacities to exercise these jurisdictions: meaning that central authorities create no obstacles, lest
it happen that local self-governments, instead of real jurisdictions
in privatization, get in fact just a bunch of problems they cannot
deal with. •
There is still a great number of companies in Serbia that are not yet
privatized, as well as of those in which privatization contracts are
broken, but which nevertheless have prospects. If their privatization continues under current model, their chances for survival are as
good as they coincide with interests of dirty money, speculators,
importers lobby, and similar structures which constitute ’economic elite’ in Serbia. In other words, their chances are almost none
if process of privatization in future don’t rely on interests of those
who depend on them – of workers and small shareholders. In order to prevent disappearance of the remnants of Serbian economy
it’s necessary to implement the model of free distribution of control
package of shares to employees where the interest in that exists, and
especially in the companies where, thanks to the struggle of workers
and small shareholders, privatization contracts with unscrupulous
owners were terminated. We want to remind the public of positive
experience of „Jugoremedija“, where workers and small shareholders
have persistently waged a three-year battle against corruption in privatization. In 2007 court determined they were right and terminated
privatization contract. Thanks to the fact that „Jugoremedija“ was
privatized under the law that provided employees and retirees with
majority ownership, small shareholders of this company were able,
after they had proved the truth, to regain control over management
and to eliminate by themselves a million euro damage inflicted to
„Jugoremedija“ by the state and big capital. „Jugoremedija“ testifies
that employees’ and retirees’ control of their company is a real chance for its survival.
•
„Cypriot money“ is one of the biggest generators of Serbian economy’s decline. Huge amounts of money from offshore accounts
from „tax havens“ all across the world still constitute a preponderant
part of resources „invested“ in Serbian economy. Of course, it’s not
just about the money of the „former regime“: now the money from
privatization theft is being laundered through Cypriot accounts too
(the public is already familiar with the case of „Beograd film“, which
is certainly not an exception). Strict control of the origin of capital being invested in Serbian economy is the first necessary step to
cancel the „law of communicating vessels“ that rules our country
for twenty years now: first to rob us, to leave us without job and
property, and then to „create new jobs“ with our robbed money.
Of course, second necessary step is to punish robbery and to compensate the robbed ones. Complaints and criminal charges filed by
wokers and small shareholders because of the abuses in the process
of privatization are either dismissed or not acted on for years or
processed when it’s too late to prevent decline of their companies.
The rule of law cannot be based on law violations. For that reason
it’s necessary to determine responsibility for twenty years long theft
of Serbian economy, which was done for the most part through the
process of privatization. What happened in the companies whose
privatization contract was terminated? What was the mistake there:
breaking the law and contract, or terminating the contract because
of the breaking of the law?
•
More than five months ago the European Union instructed Serbian
authorities to investigate more than twenty cases of Serbian privatizations suspected of corruption. Among those cases which attracted Brussels’ attention are also the companies whose workers and
small shareholders are signatories of this platform: „Jugoremedija“,
371
„Šinvoz“, „Srbolek“ and „Prosveta“. Five months after Brussels’ demand situation in our companies is even worse than it was, and one
of the few companies which is still working, thanks to the fact that
its management is controlled by small shareholders, is Zrenjanin
„Jugoremedija“. Because of that, in the last months police pressures
and media campaign against Jugoremedija’s management are being
increased. Half a year after European Union’s letter government’s
attitude toward „Jugoremedija“ is only worse than it was, and it obviously goes toward destruction of the factory and toward removing all evidences of law violation and of disastrous consequences
it brought to Serbian economy. Authorities that made disastrous
mistakes rushing into privatization now want to destroy those who
managed to stop lawlessness and correct others’ mistakes. Coordinating Committee of Workers Organizations in Serbia will ask
European Union’s support to protect what has been achieved in „Jugoremedija“ and for that positive experience to be applied in other
companies that still haven’t disappeared in twenty-year robbery.
372
•
Collapse of Serbian economy has led to a complete degradation of
workers rights. Permanent employment is today a privilege, and
most of the workers belong to the most vulnerable group of the
temporarily engaged. However, our legislators in this area ignore
the real life. In Serbia, workers who have no permanent employment do not count in determining representativeness of trade union organizations, which makes organizations to which they belong
unable to protect them. In other words, even those temporarily
engaged workers who dare to join the union thereby only expose
themselves to the risk of being resented for their union involvement
by their employer and of losing their job. For that reason Coordination Committee of Workers Organizations in Serbia supports the
initiative of the Journalists Union of Serbia and of those employed
in media to change the regulations in order for workers who have
no permanent employment to have equal right to union representation.
•
Centralization of the process of privatization in Serbia is just an
echo of the total centralization of political life in Serbia. Political
parties that take turns in power for the last twenty years have turned
into cliques that hold complete monopoly on political activity and
complete control over institutions. Realizing importance of decentralization of political system, Coordinating Committee of Workers
Organizations in Serbia supports the initiative of the Standing Conference of Towns and Municipalities of Serbia to change the election
law in order for aldermen in local parliaments to be elected by a
majority system. Realization of this initiative would be the first step
in breaking down political monopoly and partocracy in Serbia.
For Coordination Committee of Workers Organizations
Pokret za slobodu
Association Ravnopravnost from Zrenjanin
Association Solidarnost from Subotica
Građansko-sindikalni front from Vršac
Union of Serbian Jornalists and Media Employees
Workers’ representatives from individual companies
373
Platform of Pokret za slobodu
for agricultural reform
December 2011
More and more villages are disappearing from the map of Serbia, and there
are less and less inhabitants in them. Solution to that problem – while it’s still
possible – would bring benefit to the whole of society. Village population
should be allowed to provide a decent life for itself: life which they are often,
due to unfavorable living condition, forced to seek in a city. At the moment
when only less than 2 million of Serbian citizens are employed, one should
respect the fact that peasants provide their own job for themselves – not waiting for state to do that for them. By granting subsidies, helping agricultural
work and investing more in rural infrastructure, village population is being
encouraged to stay in the village and increase of the urban poor – along with
the emergence of chaotic social unrests, which we see all the more often in
Western European states – is being prevented.
Peasants associations and state should prevent exploitation of land and
natural resources by multinational agricultural corporations which engage in
agriculture for the sake of personal profit, recruit a small number of people
and present an unfair competition to small producers in domestic and foreign market. Agriculture is a strategic branch, especially important in the situation where the broad strata of society are in complete social despair. During
the nineties, agriculture proved to be the most important existential foothold
of the population in the conditions of economic sanctions, hyperinflation
and regional instability. Independence in production and placement of food
is very important element of stability in the countries where practically all
other aspects of life are at stake. Serbia is, unfortunately, one of those countries. However, while favorable placement of alimentary products is seriously
jeopardized by a monopolistic position of retail chains, monopolization of
agricultural production can still be prevented.
Agriculture allows emergence and development of the industry which would be based on processing of rural primary production. Processing
industry increases the price of products in the world market and provides
additional jobs. Subsidies granted to foreign companies that come to Serbia looking for cheap labor should be invested in rural, cooperative processing capacities. These subsidies would prevent reduction of cultivated land
area, and enlargement of that area would drastically increase earnings from
374
export. Therefore, much larger sum than current 2.5% would have to be allocated from the state budget for agriculture and subsidies would have to be
extended to fruit growing and animal husbandry.
For those very reasons, Pokret za slobodu advocates for systemic reform of agricultural sector, in order for production capabilities to be enhanced
and for social status of rural producers to be improved. Workers’ and peasants’
participation in making decisions about fate of our country is the goal for the
sake of which we gather numerous workers’, peasants’ and other groups around
our movement. Until now, it was necessary for us to make authorities listen by
organizing strikes and protests, after all previous appeals to the institutions had
been discarded. At the same time, we tried to create a space for better political
articulation of problems we are facing. By our recent connecting with European and world peasants organizations in the conference on food sovereignty
held in Austria and attended by more than 400 delegates from 34 European
countries we got the opportunity to compare local problems with problems
from other countries, to exchange experiences and to join forces.
Pokret za slobodu joined International Alliance Against Land Grabbing, launched by more than 250 farmers from 30 countries November 19 in
the state of Mali. This alliance will be led by peasants, in cooperation with a
wide range of social movements and organizations. Alliance was announced
at the closing of international conference Stop the Land Grab organized by
National Confederation of Peasant Organizations from Mali and by International Peasant Movement La Via Campesina.
Land grabbing is a worldwide phenomenon of unprecedented size and
speed. In Mali, over the last few years, the government has leased more than
800 000 hectares of arable land to investors, on 30-year, renewable contracts.
It is estimated that in the whole of Africa, more than 30 million hectares
have been sold or rented. The figure is 60 to 80 million hectares for the whole
world, but, given the secret, sometimes illegal, nature of the contracts, this
figure is only the visible tip of the iceberg. These lands have already been
transferred to national elites, multinationals and financial funds, who try
to make a profit or speculate using industrial agriculture projects, mining,
agrofuel production, carbon markets, tourism, large dams, etc.
Some people describe these land grabs as “investments”, but in reality,
they are nothing short of theft. It is also a violation of peasants’ rights. In these land grabs, small-scale producers, breeders, indigenous peoples - women
and men- are robbed of their heritage and means of subsistence. Peasants
and small farmers who defend themselves and their vital interests are beaten,
imprisoned, and even killed.
375
Given the seriousness of the situation, the farmers organizations which
met in Mali created an alliance today, to help reinforce and support peasant
communities in their fight against this offensive. An action plan was adopted,
including, in particular, an observatory to collect and exchange concrete data
on land grabbing. The participants in this conference committed themselves
to working together, as a matter of urgency, to put an end to land grabbing.
In this way, genuine agrarian reforms and land policies can be implemented
for the benefit of family farmers and agribusiness will be replaced by peasant
agriculture, which is the only way to guarantee food sovereignty.
In Serbia, large quantities of land in the possession of a small number of
people are on the rise too. During the privatization of collective farms and
agricultural complexes tycoons have acquired a large area of arable land for
small amount of money. In the process of privatization they have usually
paid just 500 euros per hectare. Four years after Stabilization and Association
Agreement takes effect, they’ll have an opportunity to sell that very land to
foreign companies for a price 10 or 100 times greater. Privatized agricultural
plants and enterprises go to bankruptcy because owners are not interested
in production – they rather resell their land or transform agricultural soil
into construction fields. In that way, land is mainly used for making a small
number of people richer – instead of being protected as a basis of socially
most needed branch of economy. Half of Serbian people live in the country,
and third of the employed ones work in agriculture. Under the circumstances of deindustrialization and of low level of industrial production, land and
agriculture should be prized as a drop of water in a desert.
Early next year, Pokret za slobodu will host the leaders of peasants
movements from the countries that, regarding agriculture, were in similar situation in which we are now. The representatives of international movement
La Via Campesina will join us too. We will continue the talk and connecting
started in June 2010 in the conference Agricultural Reform in Serbia, from
which the book Land and Freedom was published. We’ll try to further develop the strategy for finding a way out of this situation in which farmers
are every year forced to block the roads in order to improve their economic
condition.
Pokret za slobodu
376
Platform for agricultural reform
adopted by workers and peasants organisations
that participated in the
Pokret za slobodu conference in the
village Ljubiš on Zlatibor 9th-10th of June 2012
The problems we are facing in agriculture are very similar to those that destroyed domestic industry, therefore we believe it’s necessary:
•
To achieve much greater interconnectedness between workers and
peasants organizations in their collective espousal of economic
and agricultural reform which would create conditions for good
and dignified life of present and future generations in this region;
To establish the Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations as a coalition of local organizations that would, in equal and democratic way, through their representatives in
the Coordination Committee, advocate achievement of the goals
that are in common interest of workers and peasants; To continue
connecting with international organizations, such as the international peasants movement La Via Campesina, in order to spread
our common regional and global struggle and to strenghten local
organizations and entire regional workers-peasants movement; To
organize more frequent assemblies and counsels of the representatives of workers and peasants organizations gathered in the Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations; To
democratize local organizations as much as possible in order for
entire movement to have more legitimacy in representing the real
interests of workers and peasants; To establish communication
with all local organizations and associations and invite them to
join the movement; To actively help the creation of new workers
and peasants organizations; To form a team to continually promote all items of this platform; To make database about associations, organizations and cooperatives interested in engaging in the
struggle for agricultural reform.
377
378
•
To espouse systemic agricultural reform that would, for the long
term, solve the problems to which peasants call attention every season by their protests. Till now, the Government of the Republic of
Serbia has reacted on problems in agriculture by short-term regulations which were passed in the middle of production season, bringing uncertainty among producers regarding subventions, products
placement (marketing) and purchase price. Agriculture should be
treated methodically and strategically; it’s necessary for Serbian
Parliament to adopt long-term strategy which would respect the
voice and the needs of the peasants.
•
To demand limitation of import of agricultural products that are
being produced in sufficient amount on the territory of the Republic of Serbia. Import of cheap food from rich countries lowers the
food price on local market, so local small producers are forced to
sell food under the cost price, if they manage to sell it at all. That
situation disables them to maintain production and live out of their
work, which destroys local food production. It is necessary to encourage models of direct connection between consumers and food
producers on local level, in order to help local food production and
enable buyers to have insight in the method of food production. In
that way is also avoided a market monopoly which is held by big
sale and distribution centers. Beside that, occurrences of contagious diseases show that too large a number of middlemen between
producers and consumers leads to the placement of unhealthy and
contaminated food, where is very difficult to trace the source of
contagion.
•
To demand limiting the right to property of agricultural land at
100 hectares in the case of natural persons and contribution (share, participation) of natural persons in legal person; At giving state
land on lease (concession), local farmers and local agricultural cooperatives must have precedence (In leasing state land); To preclude sale of agricultural land to natural persons that don’t have
residence in the municipality where the land is located, as well as
to legal persons founded by those natural persons; Accordingly,
to revoke articles of Stabilisation and Association Agreement that
enable sale of agricultural land to foreign natural persons at the
end of fourth year after Agreement becomes effective, meaning
from 2016; To prevent land grabbing by privatization and by cheap
selling to big agribusiness companies, interested only in profit and
market speculation.
•
To demand improvement of the conditions for founding cooperatives, because the precondition for survival of the village and
development of agriculture is farmers joining in associations and
cooperatives, on new principles and with clearly defined rights and
obligations (duties) of members and cooperators; To adopt the law
on cooperatives in accordance with the EU but with appreciation of
specificities of local economy.
•
To restore agricultural combines (enterprises, facilities, complexes)
and cooperatives that were distroyed by privatization. Agricultural
combines (e, f, c) are well-rounded economic wholes which incorporate both production and processing as well as market placement,
thus the enterprises that can sustain, in its entirety, the restoration
of agriculture as strategic economic branch.
•
To create public companies that would be in charge of reefer trucks,
warehouses and processing of agricultural products, in order to
prevent exploitation and blackmailing of agricultural producers by
intermediaries and resellers.
•
To demand limitation of margins for semi-products and all inputs
in agricultural production, similar to recent limitation of margins
for basic viands.
•
To maintain the struggle against production of genetically modified
food and to oppose continual lobbying for changing the law against
production of GMO; To demand better control of imported products regarding the presence of GMO.
•
To request creation of outposts (satellite classrooms) of the Faculty
of Agriculture in smaller local communities; To encourage development of ecological, organic agriculture and staying, that is returning
of the youth to the village; To introduce education on ecological
agriculture in elementary school curriculum.
379
•
To demand adoption of Bolivian Law on Mother Earth which gives
nature equal rights to humans, for the sake of saving Earth from
destruction and pollution. By that law nature is given right to life
and existence, right to vital cycle without human influence, right to
cleanness of air and water, right for elements and nature structure
not to be changed genetically, right for nature not to be affected
by great mega development projects which destroy the balance of
ecosystem and all life within it.
Coordination Committee of Workers and Peasants Organizations
380
Milenko Srećković
Land Grabbing and Land
Concentration in Europe:
The case of Serbia
Land grabbing in Serbia started during the rapid privatisation that took
place in the aftermath of Yugoslavia’s disintegration and is now being further extended following Serbia’s accession to the EU. Taking advantage of
this situation, national and foreign corporations are seizing control of vast
amounts of Serbian land.
Obscure privatisation process led to land concentration
Privatisation in its most extreme form started with the fall of Slobodan
Milošević’s regime in 2000, after which the neoliberal opposition party won
both federal and national elections of what was then known as the Federal Republic of Yugoslavia (between Serbia and Montenegro). Privatisation
381
has been presented as the best solution for the battered economy, damaged
in the 1990s by civil war, the plunder carried out by the previous regime,
international sanctions and the NATO bombing in 1990. As described by
the former president of the Anti-Corruption Council, Verica Barać: ‘The
Law on Privatization has been designed by the World Bank and is based
on the ideas of liberal economics. Neither institutions, property, process,
or origin of the money are important: the only thing that counts is to privatise’.
Privatisation has often been used to launder money gained through
criminal activities or to acquire attractive real estate without any concern
for maintaining production – which has led to some 500,000 redundancies
and also destroyed companies. Of the 2,284 companies privatised between
2001 and 2012, about half went bankrupt. In 253 agri-businesses that were
privatised, over 65,000 workers were laid off and about 50 sales contracts
were terminated.1 The government has to some extent acknowledged the
criminal aspect of this process, stressed by Serbian civil society for years,
and announced after the May 2012 parliamentary elections its intention to
investigate the privatisation process led by the Privatisation Agency.
As noted in the Report on State and Cooperative Land in the Procedure of Privatisation, published at the end of 2012 by the Anti-Corruption
Council of the Government of the Republic of Serbia, ‘many agricultural
companies were privatized without the question of their ownership over
agricultural land being previously resolved’. There were numerous illegalities in the process regarding state and cooperative ownership, primarily
due to poorly defined regulations on land property. The major loophole
regarding land ownership meant that the privatisation process gave place
to land grabs.
Under communist rule in Yugoslavia, a large part of the land was socially
owned. But, when the privatisation process began, social ownership was de
facto abolished and put into private hands, despite this being unconstitutional. Agri-businesses have the right only to use land that is in cooperative or
state ownership, but since the Privatisation Agency failed to stipulate in the
sales contracts that state and cooperative ownership of land was not subject
to privatisation, a considerable amount of land was ‘sold’ to which the purchasers had no legal right. On the basis of private sales contracts, the new
owners of agri-businesses changed the form of ownership, registering such
land as their own private property in the real-estate registry. This change of
1. Zemlja i sloboda, Pokret za slobodu, 2011.
382
ownership had no legal grounds since the state or cooperatives only held the
right to use, not to appropriate, agricultural land.2
The full extent of the phenomenon is still unknown, particularly since
the Privatisation Agency has refused to provide the Anti-Corruption Council information on how it treated the rights of use of agricultural land in state
and cooperative ownership, or the total area of agricultural land affected, the
origin of the capital, and sale price.3
Although not transparent, the process has clear impacts in terms of land
concentration. According to Branislav Gulan, a major activist on land issues
in Serbia, the largest Serbian landowners have more land combined than
do some states or cities. The four largest Serbian together have more than
100,000 ha, individually exceeding the area of the city of Novi Sad, with its
23,500 ha. The four are, reportedly: Đorđije Nicović, owner of Irva Group
with nearly 30,000 ha, Miroslav Mišković, owner of Delta with 25,000 ha,
Miodrag Kostić, owner of MK Commerce, with 24,000 ha, and the owner of
Meat Industry Matijević, Petar Matijević, controlling 16,000 ha. Then come
Milija Babović, Zoran Mitrović and Stanko Popović’s Viktorija Group, with
around 6,000 ha. It should be noted that some of this land is leased from
the state. Their ranches are said to be bigger than the state of Liechtenstein
(16,000 ha). Those figures apply only to the land they or their companies
have bought, and does not include land bought by their close associates and
relatives (Gulan, 2010).
Transnational capital comes into play
Similar to the cases of Romania, Ukraine and Hungary, the Law on Agricultural Land prohibits the sale of agricultural land to foreign entities. Nonetheless, foreign corporations have bypassed this interdiction by registering
their firms as domestic companies while investing capital in privatised agricultural companies.
Once again, according to Branislav Gulan, ‘that’s how Ivica Todorić,
Croatian tycoon and owner of Agrokoor, acquired 1,000 hectares by buying
Frikom, and an additional 4,200 by acquiring Edible Oil Industry Dijamant.
He now cultivates a total of about 6,000 hectares. Hungarian firm Hajdu Avis
from Debrecen bought the farm Sloboda in Perlez, with 1,500 ha of land in
its property, and resold it four years later – with a profit of course. Irish fund
2. Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za
borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012.
3. Izveštaj o državnom i zadružnom zemljištu u postupku privatizacije, Savet za
borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije, 2012.
383
Baltic Property Investments caused a lot of noise in the public when it bought
farms Panonija, PIK Feketić and Vojvodina from Bački Brestovac. By buying
the shares of these three combines Irish corporation won the right to manage
over 10,500 ha. The first foreigner to discover that if one establishes a firm in
Serbia one can also buy agricultural land was (unofficially) Andrew Hunter,
who in 2005 bought Jakšićevo in Srpska Crnja through the firm Cornwall,
1,000 ha for 245 million dinars (€ 2.2 million)’ (Gulan, 2010). In some cases,
associations of peasant farmers tried to compete with big landowners in renting the state-owned land in their surroundings, which led to many conflict
situations during the public auctions. Since the state provides a farm subsidy
of 150 € per hectare up to a maximum of 100 ha, some of the associations
argued that big landowners are taking more than their fair share of subsidies
by registering part of their land in the names of friends or family members.
The expansion of landholdings in the hands of a few people who acquire
land very cheaply is intended to facilitate market speculation. Indeed, four
years after the Serbian Stabilisation and Association Agreement with EU becomes effective, foreigners will be allowed to buy up agricultural land. While
many of the neighbouring countries are trying to postpone or completely
forbid foreigners from being able to buy national land, Serbia is pushing for
liberalisation of the land market. The Freedom Fight movement (Pokret za
slobodu), a worker–peasant organisation opposing land grabbing in Serbia,
believes that such an unfavourable timeline for land sales was agreed in the
interest of landlords, whose only goal is to sell the land they bought cheaply
during the privatisation process to foreign corporations as soon as possible.
Their calculation is based on the big differential in the price of land on the
Serbian and European markets.
In January 2013, the Serbian government signed a pre-contract with the
United Arab Emirates (UAE) giving more than a 16,000 ha on long-term
lease in exchange for investment in the irrigation system; this agreement,
announced with a great fanfare as a big investment in agriculture, is facing
major opposition from peasants’ associations. Land sold to the UAE originally belonged to agricultural companies that were dismantled in the privatisation process. These private contracts were terminated and ownership
of land reverted to the state before it was then leased to the UAE. Peasants’
associations demanded that the land be leased to them rather than being
leased or sold to the UAE, pointing out that the Law on Agricultural Land
forbids selling land to foreigners.
The process of privatisation is fundamentally opposed to the interests of
the people of Serbia, denying them any possibility of establishing a sovereign,
384
self-sustaining society. Alongside neoliberal national and international policies, it treated land as no more than a commodity for large-scale export-oriented intensive industrial production, which prompted its misappropriation
by new landlords. The pressure applied by the public and worker–peasant
movement in Serbia regarding land grabbing will be decisive in stopping this
process. Of the greatest importance in this case will be the role of organisations reflecting on creating agrarian alternatives for a sovereign self-sustaining society as the Serbian government persists in following the path traced
by international neoliberal institutions, without having any clue about other
possibilities.
‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾‾
At the end of February 2013 arrested were those responsible for misappropriation of 327 hectares of land owned by the state, which was once used
by socially owned enterprise Sloga from Kać. That could be the beginning of
a clash with here described mechanism of land grabbing.
Milenko Srećković
January 2013
385
Letter of support to the workers of
Thessaloniki factory ”Viomet”
who are starting production
by their own forces
Dear friends,
With great hope and confidence we follow the news about your struggle
which becomes a real inspiration to all deprived workers. We wish you a lot
of success in your endeavors to start the production in your factory by your
own forces and to fight for a better life of common people. As in our recent
visit, we send you best regards and sincere support from Serbian workers
fighting in their own country against corruption, privatization, looting companies and destroying jobs, corrupted judiciary, sale of agricultural land and
general degradation of workers’ rights.
Our struggles are driven by faith in strength and invincibility of unified
workers. Our goals are the same as yours. In this moment all our thoughts
are with you, in hope that, by our joint forces, we will all soon obtain freedom, equality and social justice.
Solidary greetings,
On behalf of the Freedom Fight Movement (Pokret za
slobodu) and Coordination Committee of Workers-Peasants
Organizations (www.freedomfight.net, www.pokret.net)
Milenko Srećković
February 10 2013, Belgrade Serbia
386
CIP - Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
338.246.025.88(497.11)”2000/2013”(082)
331.109.32(497.11)”2000/2013”(082)
BORBA za budućnost : ka Balkanskom
pokretu otpora : otpor deindustrijalizaciji i
otimanju zemlje / [priredili Milenko
Srećković i Vladimir Bogićević]. - Beograd :
Pokret za slobodu, 2013 (Subotica :
Neopress). - 386 str. ; 21 cm
Tiraž 1.000. - Str. 11-17: Predgovor /
Milenko Srećković.
ISBN 978-86-914291-3-3
1. Срећковић, Миленко [уредник] [аутор
додатног текста]
a) Предузећа - Приватизација - Србија 2000-2013 - Зборници b) Штрајкови - Србија
- 2000-2013 - Зборници
COBISS.SR-ID 197824012
Download

Borba za budućnost - rosa luxemburg stiftung