HRVATSKO
KATOLIČKO
PROSVJETNO
DRUŠTVO
RODOLJUB
FOJNICA
fojnička
škrinja
Broj 19
studeni/prosinac 2012.
cijena 2 KM
ISSN 1986 - 5929
9 771986 592001
SVETI NIKOLA
Svetom Nikoli se posebno raduju djeca
koja na taj dan čiste svoje čizmice kako bi ih
on darovao jer su dobra djeca. Mnoga
djeca pišu pismo svetom Nikoli u kojima
mu izražavaju svoje želje ali i molitve dragom Bogu. Izdvajamo nekoliko poruka
svetom Nikoli djece s Otigošća i iz Gojevića.
„Dragi sveti Nikola, molim te da mojim
prijateljima i meni doneseš sreće, zdravlja i
2
uspjeha u školi.“ „Ja bih volio da doneseš
djeci puno, puno paketića, i da djeca budu
dobra i da im zato doneseš puno paketića!“
„Sva djeca s Otigošća željno te iščekuju!“
„Dragi sveti Nikola, nama djeci u Lukama
ne moraš ništa donijeti. Samo te molim da
doneseš onoj djeci koji nemaju ništa, da i
oni budu sretni!“ „Ja bih želio da sveti
Nikola donese djeci samo darove, i svoj
drugoj djeci koja su siromašna i koja slušaju
roditelje!“ „Ja bih želio da sveti Nikola
donese djeci u Gojevićima puno autića i
BROJ 18
puno barbika!“ „Dragi sveti Nikola, puno te
pozdravljam ja i moji prijatelji iz Lužina. Mi
bi voljeli da naiđeš kroz naše selo i ostaviš
dar u čizmice. Puno te volimo svi iz Lužina!“
„Dragi sveti Nikola, maloj djeci donesi
poklončiće, mislim da će se svi radovati. Ti
ćeš dobiti još pisama koji će biti slični, ali
molim te ispuni ovu moju želju!“ „Dragi
sveti Nikola, molim te donesi mi mali dar u
čizmice. Moja želja je da imam lampice.
Puno te volimo svi mi, a osobito ja, tvoj
Anto!“
RUJAN/LISTOPAD 2012.
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Dragi naši, vjerni naši,
u potrazi za idiličnom zimskom razglednicom, koja bi bila i dovoljno
svečana za objavu početka četvrte godine našeg druženja, i dovoljno
uvjerljiva kako je ovo zaista Fojnička škrinja, pripremili smo za vas opet
nekoliko priča koje govore o tome koliko cijeli pripadamo cijeloj Fojnici.
Nesretni smo zbog političkih mešetarenja koja uzimaju dušu čak i
onima koji hodočaste po crkvama i džamijama. Toliko nesretni i zatečeni, da
nemamo slovo za te beskućnike na onome svijetu.
Brinu nas teška vremena u kojima se nađoše i Fojničani. Kako bismo
olakšali višemjesečno sivilo koje nas čeka, predlažemo kreativne hobije
kojima se naši sugrađani bave, a koji mogu donijeti i nešto financijske dobiti.
LISTOPAD/
STUDENI 2012.
KRŠTENI
Leo Golub
Damir i Danijela r. Kapetanović
Možda vas tim pričama podstaknemo na korištenje vještina koje imate, te
David Petrović
njihovo njegovanje kroz ideju koja će postati javna i korisna.
Zdenko i Kristina r. Krajinović
U tom duhu smo vodili razgovor s direktorom Turskog kulturnog
centra Yunus Emre, gospodinom Mustafom Kayihan. Domaćinska
dobrodošlica i srdačan razgovor uvjerili su nas kako je ova kuća kulture
otvorila vrata svim dobronamjernim ljudima koji žele promovirati svoje
talente i radove.
Nastavljamo sa našim provjerenim rubrikama iz povijesti,
psihologije, kuhinje, iz pera vama već poznatih autora, ali i novih, mladih
VJENČANI
Ivan Šušnjara i Dijana Kapetanović
Miroslav Cvjetković i Mirela
Miličević
Mario Babić i Ljiljana Brkić
autora za koje se nadamo kako će ostati suradnici Fojničke škrinje.
Svima želimo da spokojno i u miru zaokruže rezultate postignute u
UMRLI
2012. godini, a koji često i nisu ovisili o nama. Stoga, ne sudite prestrogo
Stipo Šimunić, 1938.
sebi, razmislite što se zaista može promijeniti u Novoj godini. Neka vam je
Mijo Jurak, 1930.
sretna i u zdravlju! Katolicima želimo čestit Božić i duhovnu obnovu, u
Marijan Lepan, 1929.
zdravlju!
Jedinko Kožul, 1974.
urednica
Nikica Knežević, 1935.
Nedjeljka Piplica, 1937.
Ana Šero, 1937.
Fojnička škrinja, broj 19, studeni/prosinac 2012.
Izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica
Glavna urednica: Suzana Lovrić • Uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković,
Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica • Urednički savjet: Danijel Bošnjak,
Lucija Bošnjak, Ivan Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić • lektura: Leonora
Lovrić Drmač • Adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb • Tel.: 063 369 169 • E-mail:
[email protected] • Žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria
banka • Naklada: 600 primjeraka • Tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica
STUDENI/PROSINAC 2012.
BROJ 19
CIJENE REKLAMNOG PROSTORA
U ČASOPISU
1/1 stranica (kolor)
1/1 stranica (crno-bijela)
1/2 stranice (kolor)
1/2 stranice (crno-bijela)
1/4 stranice (kolor)
1/4 stranice (crno-bijela)
1/8 stranice (crno-bijela)
150 KM
100 KM
80 KM
60 KM
40 KM
30 KM
20 KM
3
RETROVIZOR
106 lampiona za 106 poginulih hrvatskih branitelja
Tko su nalogodavci?
Ni 19 godina od ubojstva fojničkog gvardijana i vikara nisu poznati nalogodavci ovog monstruoznog zločina, kakav se ne pamti ni u doba turske vladavine
Ana POPOVIĆ
M
isom zadušnicom koju je, uz sudjelovanje brojnih svećenika, predvodio fra Drago Pranješ Čarli, gvardijan Samostana u Gučoj Gori, opijelom i paljenjem svijeća 13. studenog u Fojnici je obilježena 19. godišnjica ubojstva fra Nikice
Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara franjevačkog
Samostana. Zbog hrvatskih obilježja koja su imali uza se, odnosno šahovnice na privjesku od ključa, presudio im je Miralem
Čengić, pripadnik Armije BiH iz Visokog.
Fra Miroslav Krajinović Carko u kronici je o danu ubojstva
gvardijana i vikara zapisao i sljedeće:
„Dogodilo se ovako: U 12.55h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj
uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra
Leona i reče mu: 'Stoj tude na stepenicama!', koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u
mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan.
Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra
Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je
pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: 'Diži se!' Kad se
podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile
su: 'Nisam ništa kriv', a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da
fra Nikica Miličević
će ga ubiti: 'Ubij!' Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao
među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se.
Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je
držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi
sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i
Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.
Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio
među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam
bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije
uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za
vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna
policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim
gvardijana mrtva. Rekao sam: 'Moj gvardijan ubijen; ovo se nije
dogodilo ni za vrijeme Turske.' Ugledah sestru Krunoslavu, reče
mi: 'Ubili su fra Leona!'”
Opis ubojstva fojničkog gvardijana i vikara ostaje upisan u
samostansku kroniku kao monstruozan zločin kakav se na ovim
prostorima ne pamti ni u vrijeme pet stoljeća duge turske
vladavine.
19 godina poslije, subraća fra Nikičina i fra Leonova još ne
znaju tko je zločin naredio. Prije dvije godine u Fojnici je boravio
brigadir Hasib Mušinbegović, zapovjednik 302. Motorizirane
brigade Armije BiH čiji je pripadnik bio i ubojica fojničkih
fratara, koji je tom prigodom rekao:
"Savjest mi je formalno čista. Iako su oni koji su ubili fratre
bili pripadnici postrojbe kojom sam ja zapovijedao, oni zločin
nisu učinili po mojoj zapovijedi. Naredbom viših pretpostavljenih oni su toga dana izuzeti od moje zapovijedi i prebačeni na
područje Fojnice".
Tko su bili ti 'viši pretpostavljeni' saznat će se kad tad.
XXVIII. Susreti Zija Dizdarević
O
vogodišnji program susreta započeo
je 23.11.2012. godine kada se u
Klubu 68 u Fojnici održalo književno
predstavljanje Lane Bastašić iz Banja Luke, čije su priče dvije godine zaredom
osvojile prvo mjesto na natječaju Susreta
za najbolju kratku priču/pripovijetku.
Domaćin je bio Enver Kazaz.
U subotu, 24. studenog, u velikoj
dvorani hotela Reumal, u popodnevnim
satima je održano Novo čitanje klasika
bosansko-hercegovačke književnosti ka4
da je predstavljen književni opus Vitomira Lukića, a uvodničari su bili književnik
Marko Vešović i Mevlida Đuvić, profesor
tuzlanskog Univerziteta. U večernjim satima predstavljen je gost susreta, pjesnik
Marko Vešović, a domaćin mu je bio Enver Kazaz. Svečano zatvaranje Susreta
upriličeno je 25. studenog, kada su uručene i nagrade za tri najbolje kratke priče/pripovijetke pristigle na ovogodišnji
natječaj. Žiri, u sastavu Ivan Lovrenović,
Tanja Stupar Trifunović i Hadžem HajdaBROJ 19
FOTO: H.ČUKLE
Suzana LOVRIĆ
rević, najboljom pričom proglasio je Kinematiku slobode autora Slaviše Obradovića iz Prijedora. Druga nagrada je pripala priči Delicatessen čiji je autor Saša
Skenderija iz Njujorka u SAD, a treća nagrada je pripala Fuadu Hrustiću iz Gradačca za priču Arzija je bila dobra žena.
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Primanja i
obećanja
Frame Fojnica
"Na mladima svijet ostaje" nije samo
fraza i poslovica, što i dokazuju susreti
poput ovog u Fojnici.
Patricija ŠIMUNIĆ
U
subotu, 24. studenog 2012. godine, je bio dan u kojem su
framaši iz Fojnice dali svoja obećanja i imali primanja. Njih
50 (31 obećanik i 19 primljenika) se za ovaj dan pripremalo
na poseban način kroz posljednjih mjesec dana, kako bi što
bolje dočekali svoj svečani trenutak. Samom činu primanja i
davanja obećanja prisustvovao je fra Danijel Rajić, područni
duhovni asistent Bosne Srebrene. Da bi slavlje bilo potpunije
pobrinulo se više od 150 mladih koji su došli iz drugih župa.
Svatko od njih imao je svoju zadaću koju je morao izvršiti
kako bi primanje bilo što svečanije. Jedni su bili zaduženi za
uređenje crkve, drugi za pripravu kolača čiji je rezultat uistinu
bio najočitiji - torta u obliku smeđeg franjevačkog habita, dok su
treći onako srčano kao pravi domaćini dočekivali svoje mnogobrojne goste, sljedbenike sv.Franje iz različitih krajeva naše
domovine.
Među svim framama najveći trag u posjeti ostavila je
novoosnovana frama Bihać čiji su framaši usprkos petosatnom
putovanju svirajući i pjevajući, pod vodstvom fra Roberta Sliškovića, uveličali naše misno slavlje. Kakvi bismo bili domaćini
da smo ih nakon tolikog truda pustili da odu? Loši, no to nismo
smjeli dopustiti jer bi narušili dugovječni ugled gostoljubivih
Fojničana te su stoga bili pozvani na noćenje tako da se druženje
nakon redovitog programa nastavilo i po kućama.
Stari ljudi kažu: "Susjed je susjedu najbitniji", tako da su
frame Brestovsko, Kiseljak i Kreševo također bile uz nas ovoga
dana. Osim njih svojim prisustvom slavlje su uveličale frame
Bugojno, Busovača te Sarajevo. Kakav je osjećaj kada se toliki
broj tjelesno različitih, ali duhovno sličnih mladih ljudi nađe na
jednom mjestu s jednim jedinim ciljem da budu što bliže životu i
STUDENI/PROSINAC 2012.
djelu sv. Franje riječima je nemoguće opisati, ali doživjeti srcem
i dušom itekako je moguće. Svaki tau stavljen oko vrata framaša
je kao prsten na ruci mladenaca koji u teškim trenutcima života
i samoći daje potrebnu snagu i šalje poruku ohrabrenja. Nakon
mise svi fojnički framaši izašli su u istim posvećenim crvenim
duksericama koje su još jedan od simbola međusobne
povezanosti i bratske ljubavi, ali i povezanosti sa našim ocem
Franjom. Nakon primanja i davanja obećanja u samostanskoj
konobi busovački framaši preuzeli su stvar u svoje ruke i upravljali ostatkom večeri uz pjesmu, svirku i ples. No ništa ne bi bilo
isto da nije bilo glave naše frame, našeg duhovnog asistenta fra
Domagoja Šimića kojemu je neizmjerno zahvalna "njegova"
FRAMA FOJNICA.
BROJ 19
OBAVIJEST
Muzej, biblioteka i arhiv ne rade, zbog nemogućnosti grijanja
prostorija, od 15. 11. 2012. do 30. 5. 2013. godine.
5
INTERVIEW
n U studenom ove godine navršila se
prva godina rada Turskog kulturnog
centra Yunus Emre. Gospodine Mustafa, možete li nam reći je li ova kuća
kulture i duhovnosti ispunila zadaću
koja joj je bila namijenjena?
Mustafa Kayihan,
direktor Turskog kulturnog centra Yunus Emre u Fojnici
o Postoji mala vremenska distanca od
trenutka kada je Centar otvoren do trenutka kada smo mi, kao institucija, primili ovlasti za rad. Također postoji i vremenska distanca od našeg ulaska u zgradu do trenutka kada smo ostvarili prve
kontakte ovdje i kada smo predstavili što
je nama cilj uraditi. Ja sam na ovu funkciju došao tek u februaru, kada je bilo
veliko nevrijeme, veliki snijeg, što je malo usporilo i odgodilo naše aktivnosti.
Uskoro je stigao maj, završetak škole,
početak ljeta, kada i nije moguće raditi
neki veliki program.
o Mi smo uspjeli da ostvarimo kontakte
sa raznim ljudima iz kulturne oblasti, što
je bitno, tako da sada možemo krenuti sa
velikim projektima koji su nam u planu.
Ja sam ovdje na neki način predstavnik
tri institucije. U prvom redu radi se o Institutu Yunus Emre, zatim Općina Umranija, koja je pobratim grada Fojnice i ima
svoj program aktivnosti i djelovanja u
Centru koje mi provodimo ovdje, i na kraju sama Općina Fojnica, koja ima vlastite
kulturne aktivnosti koje mi također podržavamo i provodimo u našem Centru.
To bi značilo da mi provodimo u djelo sve
one aktivnosti koje se tiču umjetnosti,
kulture i nauke.
n Inače, da uputimo naše čitatelje,
TKC Yunus Emre prisutan je i u drugim dijelovima svijeta, pa i u BiH.
o Da, mi smo prisutni od Japana do Engleske, od Gruzije do Egipta, sa ciljem da
širokim narodnim masama predstavimo
tursku kulturu, jezik, tursku umjetnost,
običaje... U nekim državama Centre otvaramo samo u velikim, tj. glavnim gradovima. Budući da nas sa BiH vežu određene povijesne i kulturne prilike, tu smo
prisutni i u manjim sredinama. Mnogi će
reći da zbog toga naše prisustvo i nije
potrebno. U BiH su se zadržala neka kulturna obilježja specifična za Tursku, kao
što je npr. kultura kuhinje i njenog posluživanja. Bosanska kafa se često zove i
turskom, zatim tu je baklava, i još niz
drugih jela koja su promijenila naziv, ali
su zadržani izvorni recepti.
6
FOTO: H. ČULE
n Ipak, TKC je nešto radio, mi smo čuli
za neke projekte poput tečajeva slikanja na svili starom tehnikom, promocije knjiga...
Naša su vrata otvorena
svakoj dobroj ideji
Razgovor sa direktorom Turskog kulturnog centra Yunus Emre,
gospodinom Mustafom Kayihanom, vodili smo u vrijeme zaključivanja prošlog broja Škrinje, tako da nije posve aktualan, na
čemu se ispričavamo i našem sugovorniku i cijenjenom čitateljstvu. Međutim, nadamo se kako će predstavljanje programa
rada TKC pomoći stanovnicima Fojnice da iskristaliziraju svoje
ideje i moguće aktivnosti koje ova kuća može podržati i
realizirati.
Razgovarala Suzana LOVRIĆ
n Možemo li se vratiti na konkretan
program rada TKC Yunus Emre, da
nam malo pobliže ispričate o svojim
aktivnostima?
o Mi imamo neke ključne riječi koje su
na neki način vodilja u radu. To su prije
svega nauka, kultura, umjetnost, književnost, i sve ostalo što se može povezati sa
ovim pojmovima. Zato su sve aktivnosti
koje sprovodimo ili pokušavamo sprovesti, u okvirima ovih pojmova. U nekim
slučajevima radi se o aktivnostima koje
pokušavaju oživjeti one segmente naše
kulture koji su ovdje zaboravljeni, a
nekada pokušavamo oživjeti zajedničke
BROJ 19
segmente obiju kultura. Ovisno o tome
kolika je zainteresiranost samih građana
za te kurseve, mi oživljavamo djelatnost
TKC. Kurs slikanja starom tehnikom na
svili privukao je veliku pažnju tako da
imamo približno 100 polaznika. U planu
je također kurs iz umjetnosti ukrašavanja, također stara tehnika, o kojoj ljudi ne
znaju dovoljno pa zasad imamo malu
grupu polaznika. Nekada se ta tehnika
koristila za ukrašavanje korica knjiga,
dakle slikanje na papiru, a kasnije će se to
umijeće nadograditi čime će se ova tehnika koristiti i za ukrašavanje zidova.
Motivi koji se koriste su uglavnom razni
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
geometrijski motivi koji se prožimaju sa
motivima cvijeća, sunca, mjeseca itd. Također trenutno radimo na otvaranju kursa kuhanja tradicionalne hrane. Planiramo upisati svega 10-ak polaznika, kako
bismo pružili što bolje uslove za učenje i
posvetili se svakom polazniku kursa u
potpunosti. Osim što će imati priliku pripremiti originalne turske recepte, učit će
kulturu serviranja tih jela, što je kod nas
također značajno. Smatram kako će to
biti zanimljivo i iz razloga što su mnoge
turske serije već privukle pažnju na
tradicionalnu tursku kuhinju.
n Koliko će vašim polaznicima trebati
vremena da svladaju osnovne tehnike
pripremanja tradicionalnih jela?
o Planiramo da kurs traje 2 mjeseca, jednom tjedno, i da se u toku jedne sedmice,
tj. jednog časa, pripremi jedno predjelo i
dva glavna jela, meze i dezert. Standard
turske kuhinje su dva glavna jela koja
služimo gostu, a cilj nam nije samo nekoga podučiti kuhanju, već ukazati na
kulturu kuhanja i kulturu posluživanja.
n Povremeno se pod krovom TKC odvijaju i programi koji nisu ideja same
kuće, gostuju predstave, poput one
Ive Krešića „Otirač“, zatim književne
promocije, kao što je predstavljanje
Književne fondacije Fra Grgo Martić,
potom izložbe...
o U pravu ste, naša vrata su otvorena za
svaki dobar kulturni program. Nedavno
smo bili domaćini izložbe koju je organizirao Franjevački samostan u Fojnici. Izložba je bila posjećana, mi smo jako zadovoljni i dogovorili smo se kako ćemo
našu suradnju sa samostanom nastaviti.
Također smo stalno u kontaktu sa dvije
fojničke slikarice, Željanom Brkić i Jelenom Cvjetković, već su bile postavljene
izložbe, a i dalje planiramo neke zajedničke projekte. Želja nam je jednom velikom grupnom izložbom predstaviti sve
umjetnike iz Fojnice i okoline, koja neće
biti samo formalna, već će imati cilj privući pažnju na te umjetnike, te biti prodajnog karaktera. Voljeli bismo sa ove
dvije dame, uz pomoć njihovih prijatelja
umjetnika iz regije, realizirati izložbu
čija bi tema bila motivi mira, a izložbom
bismo na simboličan način obilježili
godišnjicu Balkanskih ratova.
n Na kraju, voljela bih da nam kažete
nešto o strategiji razvoja kulturnih,
bilateralnih veza, o planovima i aktivnostima TKC, ali na duži period, dakle
za godinu ili pet, zapravo kako vidite
ulogu ovog Centra u kulturnom životu
Fojnice?
o Prije nego odgovorim na Vaše pitanje,
želim reći da se naše aktivnosti ne odnose isključivo na Fojnicu, koja jeste centar
našeg kulturnog djelovanja, ali mi želimo
dobru suradnju ostvariti i sa okolnim
općinama. Također želim naglasiti kako
rad našeg Centra ovisi i o razvoju ukupne
infrastrukture i turističke ponude grada,
prije svega izgradnji novog hotela koji je
potreban za smještaj većeg broja gostiju
sa različitih simpozija i seminara koje
planiramo organizirati u budućnosti.
Prošle godine smo npr., imali priliku
ugostiti oko 100 naučnika, učesnika jednog kongresa, koje nismo imali gdje
smjestiti u Fojnicu, nismo ih imali gdje
provesti da vide i kupe fojnički suvenir,
tako da Vaše pitanje nije isključivo upućeno meni, potrebno je razgovarati i sa
lokalnim vlastima. Ukoliko se Fojnica od-
luči za brži razvoj, mi ćemo biti u mogućnosti da nudimo svakodnevni program, od kulturnih događanja do organizovanja raznih konferencija i simpozija,
internacionalnog karaktera. O prirodnim ljepotama Fojnice sam mnogo slušao prije nego sam došao ovdje, sada sam
siguran da su to bogati prirodni resursi,
ljekovita voda i čist zrak pravi put kojim
Fojnica treba krenuti i zajedno sa bogatim istorijskim nasljeđem kojim raspolaže, može imati lijepu budućnost. Zbog
toga će se i svi naši interni sastanci TKC
Yunus Emre, koji bi se mogli održavati
bilo gdje u svijetu, održavati upravo u
ovoj zgradi.
n Možete li nam reći svoju viziju o mogućnostima veće angažiranosti fojničkih umjetnika kroz aktivnosti TKC Yunus Emre? Kako dati podsticaj, prije
svega mladim ljudima koji imaju umjetničke aspiracije, da sudjeluju u
proizvodnji kulturnog programa u
Centru?
o Mi smo, dakle, institucija koja nije isključivo državna institucija, odnosno,
bavimo se civilnim poslovima, tako da je i
financijska baza za djelovanje ista kao i
kod svih drugih civilnih institucija u svijetu. Zbog toga je svaka naša aktivnost
prethodno promišljena o mogućoj koristi ili pomoći koju će naši polaznici imati
od nje. Cijena naših kurseva je simbolična, tek da se pokriju materijalni troškovi,
a smatramo da znanje i vještine koje
steknu mogu iskoristiti višestruko. Naše
iskustvo iz TKC širom svijeta govori kako
se besplatni kursevi podcjenjuju, pa većina polaznika ne sačeka njihov završetak i
ne ponese znanje koje im možemo dati.
Kada je u pitanju sudjelovanje mladih
fojničkih umjetnika, polaznika kurseva,
mi trenutno pripremamo program kojim
ćemo moći predstaviti sve ono što ti
mladi ljudi ovdje urade, kako to plasirati
ne samo na bh tržište već i u Tursku.
Smatram da je za Fojnicu dobro što ima
jedan ovakav Centar i da će njeni stanovnici prepoznati priliku da djeluju kroz
naše programe aktivnosti.
n Zahvaljujem Vam se u ime Fojničke
škrinje na vremenu koje ste nam posvetili i nadam se kako će ovaj razgovor otvoriti razne mogućnosti suradnje.
o Hvala Vama na interesu za rad TKC
Yunus Emre, iako se za nas već zna, vašu
posjetu vidim kao novi oblik zbližavanja
sa stanovnicima Fojnice. Nadam se da će
se još više građana uključiti u aktivnosti
Centra. Dobro došli!
STUDENI/PROSINAC 2012.
BROJ 19
7
METAFORA ZA POUKU
FOJNIČKAŠKRINJA
U
vodne riječi urednice dr. Suzane
Lovrić podsjećaju sve osviještene
građane našeg malog grada da se javljaju sa svojim pričama jer je dvomjesečnik Fojnička škrinja otvorio vrata i prozore. Osviješteni se nismo rodili, ali smo
postali u olujama života. Nismo ih tražili,
no sigurni smo da oluje dolaze poslije izvjesnih zatišja tako da mirnog grada u
Bosni nema bez vjetrova. Mnogim ljudima pri samoj pomisli na Bosnu ima u
tome nešto mračno.
Konkretno, predizborna atmosfera je
bila pokazatelj da smo bili i ostali podijeljeni na veliki i mali narod kao jedini regulativ događaja u svim sferama društvenog života. Kao što se stoljećima
živjelo na dramatski način, u sadašnjim
prilikama se jednako vodi dramatska
borba opšta ili pojedinačna, kao osnovna
oznaka našeg stanja. Većinska politička
stranka tokom lokalnih izbora jedino je
vjerovala u sreću svog barjaka. Mjesečnik, zapravo dvomjesečnik je čudna pojava u životu našeg grada, u njemu živi naša
neblagodarna sudbina, naši napori, naše
nade i iluzije.
U prilog tome ide skorašnji nemio događaj bez epiloga, premda traje više od
dvije godine.
Zlatna rijeka Željeznica je uzrok jazova i protivnosti među ljudima iz dviju općina, Travnika i Fojnice. Općina Travnik
nasilno nameće potrebu gradnje MHE-e
na rijeci Željeznici bez suglasnosti općine Fojnica. Profit i interes je iznad volje
žitelja više zaselaka i sela pored rijeke. Za
sve njih je to brodolom, bore se žilavo i
uporno za rijeku tako da još nisu isplivali
na drugu civiliziranu obalu. Ljudske oči
se ne mogu nikako priviknuti na prizor
da nekakva MHE "Luke" zajazi i zaustavi
rijeku pored koje mukotrpno žive radišni
8
Svjetiljke u tmini
Osviješteni se nismo rodili, ali smo postali u olujama života.
Nismo ih tražili, no sigurni smo da oluje dolaze poslije izvjesnih
zatišja tako da mirnog grada u Bosni nema bez vjetrova. Mnogim
ljudima pri samoj pomisli na Bosnu ima u tome nešto mračno.
Nevenka Jukić
siromašni seljaci iz sela Gojevići, Bakovići i Gojevičke Luke.
Poznati hrvatski pjesnik Gustav Krklec kaže u svojoj pjesmi:
Ne, život se ne da razbit
Taj vječni gordi džin.
Poraz je tek stanka kratka
Kada se u vječnoj drami njegovoj
Svršava koji čin.
BROJ 19
U prilogu novembarskog broja Fojnička škrinja stoji plastično preslikana
rekonstrukcija Muzeja fojničkog franjevačkog samostana. Time je definitivno
rasvijetljena kulturno-istorijska bosanska riznica. Postala je nedostižan izazov
drugim sličnim muzejima širom Bosne
sa 48 vitrina, sa mnogovrsnim eksponatima što ih fojnički fratri sakupiše i pohraniše kroz više od šest i pol stoljeća
svojeg postojanja.
Uporedo se uz velike napore završila i
kolaudacija orgulja u crkvi, bez čega se
ne mogu zamisliti glazbena i vjerska druženja vjernika. Za izuzetno akustični interijer crkve Duha svetoga, djelo kolaudacije orgulja je dostojno divljenja i svake druge pohvale. Kad dobri duh i plemenita vještina naših fratara pruže ruku
jedna drugoj, nastade djelo neprolazne
vrijednosti na radost podanicima na oba
svijeta.
U predvečerje najvećeg blagdana u
godini Božića, rođenja Isusa Krista, razliva se svjetlo kao svjetiljke u tmini. To su
zapravo naši fratri, a nismo ih mogli bolje
upoznati kao artiste i ljude pro future.
STUDENI/PROSINAC 2012.
TALENTIRANI FOJNIČANI
FOJNIČKAŠKRINJA
I
za Emine su brojni nastupi u BiH i u
inozemstvu. Natjecanja za muzičke talente, iako se prijavljivala, ne preferira.
Po zanimanju je medicinska sestra, ali
nikada nije radila u struci. U Fojnici je
završila osnovno i srednje obrazovanje.
Danas se trbuhom za kruhom preselila u
Konjic, gdje radi kao ugostitelj u jednom
hotelu. Smatra da svoj talent nije dovoljno iskoristila, te ima nadu da njeno vrijeme tek dolazi.
n Koliko dugo se baviš glazbom i kako
su izgledali tvoji počeci?
o Nisam muzički obrazovana, ne znam
svirati niti jedan muzički instrument, ali
mislim da sam dobila jedan divan dar od
Boga - dar za pjevanje, i otkrila sam ga još
u prvom razredu osnovne škole. Počela
sam pjevati u raznim školskim horovima,
a poslije, kako sam odrastala, pronalazila
sam se i kao solista. Poslije su došli i neki
bendovi.
n Gdje si do sada nastupala i da li si
osvojila neku nagradu?
o Imala sam raznih nastupa. Kad sam
počela svirati sa prvim mojim bendom,
to je bio čisto hobi. Bili smo svi mladi, radili smo ispred Omladinskog centra
'Stella' u Fojnici. Imali smo svirke po BiH,
a zahvaljujući Centru imali smo nastupe i
u Holandiji i Njemačkoj.
n Koju glazbu voliš slušati privatno i
imaš li neki uzor?
o Uzor mi je uvijek bio Michael Jackson.
On mi je jedinstven i neponovljiv. Privatno slušam različite vrste muzike. Ne
volim ljude koji su ograničeni samo na
jedan muzički pravac. Muzika je divna i
treba je svaki dan istraživati i dozvoliti
ušima da se sluša i narodna i zabavna i
strana muzika. Spomenula bih turbo folk
koji je tako zavladao. Mislim da tu ima
svašta, ali isto tako mislim da se i u njemu
mogu naći neke divne melodije i tekstovi.
U rock muzici također postoje neki tekstovi i melodije koji nemaju smisla. Volim
da slušam mnogo toga, od nekih bugarskih izvođača, afričkih, arapskih, turskih,
do nekih turbo folk zvijezda – jer sam zadivljena time šta rade i kako osvajaju muzičku scenu. Najviše preferiram stranu
muziku, rock 70-ih i 80-ih godina. Pjesme koje se danas rade, po mom mišljenju, nemaju budućnost. Više preferiram
starije izvođače i njihove pjesme.
n Što misliš o raznim natjecanjima za
glazbene talente koji su preplavili
različite televizijske kuće, i da li si se
prijavljivala na neke od njih?
STUDENI/PROSINAC 2012.
Moj glas je Božji dar
Emina Ferhatović jedan je od najljepših ženskih glasova koji je
Fojnica ikada imala. Svi ja pamte po koncertima u fojničkim
ljetnim baštama, kafićima i na kulturnim manifestacijama. Ona s
lakoćom pjeva pjesme Whitney Houston, Amy Winehouse, Sam
Brown, te pjevačica mlađe dobi poput Adele, Alicie Keys. Nisu joj
strane ni sevdalinke, te hitovi zvijezda iz BiH i regije.
Ivan KATAVIĆ
o Mislim da se te emisije prave radi gledanosti i zarade televizijskih kuća i njihovih sponzora. Zarađuju ogromne novce na račun nas siromašnih, kojima se
život sveo na gledanje sapunica i reality
programa. Mislim da to nije uspješno.
Mladi ljudi se varaju i idu ka tome jer
nemaju novaca. Traže šansu ne bi li se
progurali i ostvarili svoj san. Ja sam se
prijavljivala na neke od tih natjecanja i
ostala sam razočarana. Dobijala sam negativne komentare u smislu da se ne
znam ponašati kao zvijezda. Ako dovedete amatera, ne možete od njega očekivati da se ponaša kao zvijezda, odnosno
kao profesionalac koji ima iskustva u tome. Rekla sam sebi da se ne bih više upuštala u to. Na svu sreću, upoznala sam
Irinu Kapetanović. S njom idem na neke
svirke. Ona mi je velika podrška. Pomaže
mi puno jer je divno stvorenje.
n Imaju li mladi koji se bave glazbom
perspektivu u BiH?
o Slabo! U BiH prolaze samo oni ljudi
koji imaju novac. Sve pokreće novac. Ne
radi se ništa kvalitetno. Ja, za koju kažu
da imam talent, mislim da ga ne mogu
dovoljno iskoristiti jer nemam novac. Ne
krećem se u tom društvu, i ne družim se s
ljudima koji rade takav posao. Ja pjevam
BROJ 19
iz hobija, pa ako neko nekad čuje - Bože
moj.
n Što vas veže za Fojnicu?
o Fojnica mi je život. Volim Fojnicu kao
grad, ali su ljudi postali otuđeni u zadnje
vrijeme. Nemate više ni prijatelja, ni
komšije. Fojnica je uvijek u mojim mislima. Za taj grad me vežu rano djetinjstvo,
školski dani, prvi počeci pjevanja i druženja sa prijateljima. Volim stare uličice koje je Zija Dizdarević prekrasno opisao u
svojim djelima.
n Da li misliš da si dovoljno iskoristila
svoj talent ili tvoje vrijeme tek dolazi?
o Mislim da ga nisam iskoristila nimalo.
Nikad nisam imala podršku od čelnih ljudi u Fojnici. Sada, ne vjerujem da dolazi
moje vrijeme jer je težak standard i ljudi
se bore da prežive. Neku noć sam razgovarala s Irinom Kapetanović o tome kako
sam na njenim koncertima plakala jer
sam je voljela slušati. Vidi sad sudbine –
ona i ja skupa pijemo kafu! Nikad se ne
zna. Ne zna se što je Bog kome namijenio
za godinu ili pet. Ali opet imam neku nadu da neću ostati totalno neiskorištena u
vezi s mojim glasom i onim što imam da
pokažem.
n Hvala na razgovoru
9
SVAKODNEVNO
G
rčki um je osobinu ljudskoga bića koju nazivamo junaštvom utjelovio u
mnoštvu mitskih likova i o njima ispleo zamršenu mrežu pričā. Neki od najpoznatijih su: Heraklo, Ahilej, Eneja,
Hektor, Jazon, Edip, Odisej, Perzej, Tezej
itd. Svi oni posjeduju neku moć koja ih
odvaja od arhetipskoga, običnoga, koja
oblikuje njihovo vlastito ja čineći ih uzorima koji mame na nasljedovanje.
Jedan od omiljenijih koji spada u sam
vrh grčkoga mitskog junaštva je Tezej,
legendarni atenski kralj. Samo ime mu se
etimološki povezuje s grč. riječju thesmós (uredba, organizacija) koja se izvodi
iz glagola títhēmi (postaviti, urediti). Sin
je atenskoga kralja Egeja i žene mu Etre.
Prve bračne noći, nakon što je spavala sa
svojim mužem, Etra je pobjegla na otok i
ondje spavala i s Posejdonom, bogom
mora. Na taj način Tezej zapravo ima dva
oca ujedinjujući u sebi i smrtničke i božanske karakteristike. Rođen je u Troezenu na sjeverozapadnoj obali pokrajine Argolide gdje je proveo mladost. Zbog
vladarskih dužnosti otac se morao vratiti
u Atenu, ali mu je prije odlaska ostavio
mač i sandale navalivši na njih ogroman
kamen. Očev dar Tezej je mogao dobiti
10
Junakovo junaštvo
Još kao djeca slušamo priče o njima, divimo se njihovoj hrabrosti
i snalažljivosti maštajući kako ćemo i mi jednoga dana biti poput
njih. Ima ih raznih vrsta: nacionalni, lokalni, religijski, ratni,
sportski, glavni, sporedni, filmski, mitski, znani i neznani. Svako
doba, svaki narod, svaka zajednica ima svoje ljude koje naziva
junacima. To su oni koji svojim podvizima pomiču granice
poznatoga i primjerom pokazuju ispravan put. Oni, boreći se za
dobro, pobjeđuju zlo, štite slabije, oslobađaju ugrožene i uvijek
su u službi nečega uzvišenoga.
Piše Ivica STUDENOVIĆ
kada bude dovoljno snažan da sam podigne kamen. Tada će naime, smatrao je
otac, biti sposoban napustiti život neodgovornosti i ovisnost o majci i krenuti
vlastitim putem prema odgovornosti i
odraslosti. To se dogodilo u njegovoj 16.
godini. Dokopavši se dara, trebao je poći
u Atenu u potragu za ocem i kraljevstvom
koje mu po pravu pripada. I odmah je
morao načiniti izbor. U Atenu je naime
BROJ 19
mogao stići sigurnim morskim putem za
samo pola dana plovidbe ili pak dužim i
opasnijim kopnenim putem. Unatoč majčinu nagovaranju na putovanje morem,
Tezej bira opasni kopneni put. Znao je da
će na tom putu naići na 6 razbojnika koji
nemilosrdno ubijaju svakog prolaznika,
ali ipak bira ono što je teže u želji da upozna svijet i izvrši poneko junačko djelo
kako pred oca ne bi došao bez ikakve slaSTUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
ve. Već na samom početku puta nailazi na
diva Perifeta koji je putnike ubijao željeznom palicom. Tezej ga je svladao i ubio.
Zatim mu se ispriječio razbojnik Sinid
koji je do zemlje svijao vrhove dvaju borova, za njih vezao putnike i onda ih opuštao te tako trgao privezane nesretnike.
Ono što je on činio drugima Tezej je učinio njemu. U Kremionu je Tezej na molbu
seljaka ubio divovsku svinju koja je uništavala ljetinu, a u Megari je u more bacio
razbojnika Skirona koji je to isto činio
drugim putnicima. Kod Eleuzine je naišao na Kerkiona koji je svakoga prisiljavao da se s njim bori na život i smrt. To je
učinio i Tezej, ali dvoboj s njim Kerkion
nije preživio. Potom je ubio i okrutnoga
Prokrusta koji je putnike prisiljavao da
legnu na njegov krevet te ih je, ako su bili
prekratki, rastezao do veličine kreveta ili
im je, ako su bili od kreveta duži, odsijecao noge. Tezej je samoga nasilnika polegao na postelju i utvrdio da je ovaj za cijelu glavu duži od kreveta. Sveo ga je na
pravu mjeru.
Stigavši uspješno u Egejevu palaču,
otac ga u prvi čas nije prepoznao, ali ga je
prepoznala čarobnica Medeja koja je
Egeju obećala čarolijama vratiti mladost
i stoga uživala njegovu naklonost. Ona
nagovori Egeja da otruje pridošlicu. No
baš kada je Tezej trebao ispiti vrč
otrovana vina, Egej prepozna na njemu
svoje sandale i spriječi ga. Radosno je narodu Tezeja predstavio kao svoga nasljednika, a Medeju je prognao. No slavlje
nije dugo trajalo. Pod zidine grada s velikom vojskom dođe 50 sinova Egejeva
brata Palanta koji su htjeli zavladati gradom. Tezej se stavi na čelo atenske obrane i u samo jednom napadu uništi neprijatelje i Ateni osigura vladavinu zakonita
kralja.
O Tezejevu junaštvu već se posvuda
pročulo. Stanovnici Atike ga zamole da ih
spasi golemog bika koji je ubijao ljude i
uništavao ljetinu. Tezej se rado odazove i
u teškoj borbi svlada bika u blizini Maratonskog polja. No vrativši se u Atenu, nađe stanovnike pogođene novom nevoljom. Došli su naime izaslanici kretskog
kralja Minosa po 7 mladića i 7 djevojaka
koje je Egej kao danak morao davati svake 9. godine da bi ih Minos bacio nemani
Minotauru. Bila je to kazna za Egejevo
ubojstvo Minosova sina Androgeja. Tezej
se odmah, unatoč očevu protivljenju, prijavi među mladiće koje je trebalo žrtvovati. Obeća da će ubiti Minotaura, a na
povratku na svoj brod će staviti bijela
jedra kao znak svoje pobjede. Minotaura
je uz pomoć Minosove kćeri Arijadne
STUDENI/PROSINAC 2012.
doduše svladao, ali je jedra zaboravio
staviti. Ugledavši izdaleka na njegovoj
lađi crna jedra, Egej pomisli da je poginuo te se od žalosti baci u more koje po
njemu dobije ime Egejsko.
Nakon Egejeve smrti atenskim kraljem postane Tezej. Učinio je mnoga dobra za svoj grad: ojačao ga je bedemima,
izgradio nove građevine, donio zakone i
uveo demokraciju, čuvao je mir i nije sudjelovao u osvajačkim ratovima. No junački duh mu nije dao mira pa je učinio
još mnoge podvige. Sve u svemu, zbog
toga što nije htio prekršiti riječ danu prijatelju Piritoju, uvrijedio je boga podzemlja Hada i sreća mu je okrenula leđa.
Izgubio je kraljevstvo i neslavno skončao
kada ga je Skironski kralj Likomed survao u more. Poginuo je, ali je u grčkoj svijesti ostao zapamćen kao junak koji je
puno učinio za svoj narod.
To je upravo ono što karakterizira
svakoga pravog junaka. On junačka djela
ne čini samo sebe radi, nego radi općeg
dobra, radi uzvišenih ideala. Ti ideali u
njemu bude one najskrovitije snage i potencijale suosjećanja i ljubavi prema drugima koji ga tjeraju da žrtvuje sebe, i to je
upravo ono što druge potiče na nasljedovanje. Junak uvijek bira teži put jer zna da
je teže uvijek i bolje. On ne ide utabanim
stazama, nego izabire vlastite putove iskušavajući svoje snage i izvlačeći iz sebe
ono najviše i najbolje te ostvarujući svoje, a ne tuđe potencijale. On ne laže, ne
obmanjuje i ne vara te ne ide nikada ispod svoje časti. Takvo postupanje ga vodi
k samoostvarenju.
Psihološko tumačenje mitova zasniva
se na uvjerenju da se sve mitske slike i
BROJ 19
bića nalaze u svima nama. Shodno tome
u svima nama čuči i po jedan mitski junak. Tako bi se svaka pustolovina mitskog junaka mogla protumačiti kao pustolovina našega duha na putu ka samoostvarenju, ka ispunjenju onoga najboljeg u nama. Put je trnovit, težak i opasan,
ali duh ga mora proći da bi oslobodio
naše potencijale i naš žar od vlastitog ega
simboliziranog krvoločnom zvijeri i razbojnicima na putu. Junakovo spašavanje
svijeta ne treba shvatiti samo kao oblik
mijenjanja političkih, religijskih ili drugih pravila. Pravo spašavanje događa se u
unutrašnjosti samog junaka, u buđenju
njegove ljubavi koja stvara novi, bolji život. Junakom smijemo smatrati samo
čovjeka s takvim osobinama. Pričanje
priča o junačkim pustolovinama ima i
odgojni karakter. Kod djece one stvaraju
posebnu čaroliju: pripremaju ih za kušnje života, uče ih da dobro uvijek pobjeđuje zlo i da nijedan poraz nije konačan,
bude u njima osjećaj da moraju pomagati
i štititi slabije te da dobrobit ljudske
zajednice ovisi o svakome od nas jer svatko može biti junak priče svoga života.
Kakvim junacima će se diviti i koga za
uzor imati naši mladi ovisi o tome kakve
im vrednote prenosimo. Bolje je da za
uzor imaju izmišljenoga mitskog junaka
koji posjeduje istinsko junaštvo nego nekog popularnog idola iz svijeta šundglazbe, egocentrične politike, neiskrene
bezduhe religije, isključivo na profit usmjerene ekonomije, šoubiznisa ili holivudskih i inih serija, koji, iako bez trunke
junaštva, agresivno žele biti junaci i
uzori.
11
NEOBIČNI HOBIJI
B
ožana Gujić iz Fojnice, nakon desetogodišnjeg rada u cvjećari, odlučila je
samostalno pokrenuti proizvodnju
raznih ukrasnih predmeta, kao što su
cvjetni aranžmani, čestitke za krštenja i
vjenčanja, božićne jaslice, adventski vijenci, te bidermajeri za vjenčanja. Kada
je počinjala raditi ovaj posao, koji je bio
čisti hobi, nije ni slutila da će on prerasti
u svakodnevnu zanimaciju. Materijal od
kojeg proizvodi ukrase je kukuruzna komuša. Proizvodi su uglavnom rezultat
Božaninih ideja i kreativnosti, koje dopunjava uputama s interneta. Komuši
pridodaje kanapu, stare predmete poput
šalica, vaza, klikera, od čega nastaju jedinstveni, ručno izrađeni unikatni predmeti. Cvjetove boji raznim sprejevima.
Božana kaže da svakodnevno potroši i do
nekoliko sati za izradu ovih predmeta.
“Najčešće, kada poradim po kući, popodnevne sate koristim za izradu svojih
radova. U zimskom razdoblju više radim,
jer sam uglavnom kod kuće. Ljeti imam
manje vremena. Sama priprema je zahtjevna, tako da za jedan proizvod potrošim četiri do pet sati”, kaže Božana.
Prodaja ide dosta dobro u jesenskom
razdoblju i pred božićno-novogodišnje
blagdane. Prošle godine nije mogla stići
napraviti onoliko koliko je imala mušterija. Ljudi ove proizvode dosta kupuju
kao božićni poklon. Cijene se kreću od 7
do 25 KM, koliko koštaju veći aranžmani.
12
Božana Gujić
Unikatni predmeti od
kukuruzne komuše
Ljubav prema cvijeću Božani Gujić je pomogla da izmisli novu
tehniku izrade ukrasnih predmeta od komuše. Dar prema
cvjećarskom zanatu iskoristila je za izradu jedinstvenih ukrasnih
predmeta.
Ivan Katavić
“Materijal za izradu je dosta skup, tako da su cijene prilagođene tome. Čestitke za krštenje je malo teže za napraviti
jer tu treba iskazati umijeće crtanja. Snalazim se na razne načine, tako da na čestitke stavljam heklane i izvezene ukrase i
crteže od laka. Naprimjer, na čestitci za
vjenčanje lakše je nacrtati neki prsten ili
srce, dok su likovi mladenaca puno
zahtjevniji”, objašnjava Božana.
BROJ 19
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
Uživajte u ovim
blagdanskim
danima.
Čestit Božić
i sretna
Nova godina!
Rad u cvjećari joj je mnogo pomogao. Tamo je stekla iskustvo koje joj je danas, kaže, dobra podloga:
“Često sam išla u Kiseljak kod vlasnika cvjećara gdje sam
učila kako se radi. Također sam pohađala seminare u Sarajevu. Tu sam najviše naučila o tehnici rada. Ideje dolaze same,
ponekad proizvod bolje ispadne nego što sam zamislila.”
Rad na ovim predmetima nije lagan. Božana kaže da joj
treba i do sedam dana da očisti jednu vreću komuše. Od dvije
vreće komuše napravi jednu vrećicu upotrebljivog materijala
- listova za izradu cvijeća. Što pripremi ljeti, toliko i ima materijala, zimi je mrtva sezona i toga nema, dodaje Božana.
Sve to Božana radi iz ljubavi. Neke pretjerane financijske
koristi baš i nema.
“Da baš neku zaradu imam, ne mogu reći. Da ovo ne radim,
ne znam što bih radila sa slobodnim vremenom. Posao je jako
zahtjevan, ali ja ga volim i uz njega odmaram živce”, dodaje
naša sugovornica.
Za ovaj posao Božana kaže da ima podršku svojih sinova
Ivice i Marija, te supruga Branimira:
“Ljetos su Ivica i Brano išli tražiti komušu po Gojevićima,
unatoč kiši. Pomažu mi i oko izrade postolja od drveta. Svima
se sviđa. Nedavno je suprug bio kod sestara klarisa na
Brestovskom i rekao je da se njihovi radovi ne mogu porediti s
mojim. Najviše mušterija mi je iz Kiseljaka, a nađe se i poneki
kupac iz inozemstva.“
Što se tiče planova za budućnost, Božana ovaj posao vidi
isključivo kao hobi. Nema toliko posla da se otvori neka prodavaonica.
STUDENI/PROSINAC 2012.
MESNICA
ŠANDOR
FOJNICA
063 338 929
Čestit Božić i
sretnu Novu godinu
želi Vam
BROJ 19
13
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
J
esenji ugođaj svuda oko nas. Miris
zimnice svuda oko nas, a tegle friškog
ajvara, bestilja, kiselih salata zauzimaju svoja mjesta u našim špaizima. I
dok uživam u prelijepim jesenjim bojama koje prekrivaju banjski park ne mogu
ne primijetiti i drvene kućice na obali
rijeke, u zagrljaju već starih vrba koje tu
stoje otkad znam za sebe.
Sjede tu ljudi, čavrljaju u svojoj dokolici, i domaći i gosti, baš kao nekada, a na
policama jedne od drvenih kućica ne mogu ne primijetiti one starinski upakirane,
a kasnije kada sam probala i po okusu,
sokove od ružice, kupine i drugih plodova koje nam priroda daje, ali i džemova,
slatka od ovoga ili onoga.
Malo je onih koji ne znaju Đemilu. Za
goste ona je mjesto gdje dobiju svaku
vrstu informacije, ali kod koje će naći i
potpuno prirodne proizvode od šumskih
plodova, voća i povrća. Domaći je znaju
kao upornu osobu koja i po kiši i po
snijegu i po vrelim ljetnim danima stoji
pored svojih stolova i nudi ono što je
radila i njena majka.
n Kada sam je pitala otkuda joj ideja za
ovakav 'posao', rekla mi je:
„Nas je u obitelji četvero, nitko nigdje
ne radi. Moj muž i ja smo prije rata radili i
mogli smo si priuštiti normalan posao.
Danas posla ovdje nema ni za nas ni za
našeg sina, a i kćerka koja je u trećem
razredu srednje škole također ima neizvjesnu budućnost. Kako je moja majka
berući ono što ima u prirodi školovala
sve nas i ja sam odlučila krenuti istim
putem, samo što ja ne prodajem ni kupine, ni maline ni drijen ni šipak, nego sve
to preradim u džemove, sokove i tako to i
onda mi je sve puno isplatnije. S ovim
sam počela još prije sedam godina i danas već imam svoje stalne kupce kojima i
nosim, posebno u Sarajevu, ali i jako puno onih koji redovito posjećuju Fojnicu te
odlaze sa punim prtljažnicima mojih
proizvoda.“
Đemila Tutnjević
Treba znati,
a najprije htjeti
Malo je onih koji ne znaju Đemilu. Za goste ona je mjesto gdje
dobiju svaku vrstu informacije, ali kod koje će naći i potpuno
prirodne proizvode od šumskih plodova, voća i povrća.
Marina Šimunić
od domaćih trava. U ljetnom periodu
ipak najviše se proda kuhanih kukuruza,
to onako svi vole.“
n Osim ovdje gdje se još može naći Đemila sa svojim proizvodima?
n Što to kupci ponesu od Đemile, koji je
tvoj asortiman proizvoda?
„Ja imam oko 50 do 60 vrsta proizvoda. Plodove berem po padinama Vranice, daleko od izvora zagađenja, berem
borovnicu, zovu, malinu, kupinu, brusnicu, drijen, šipak, smreku, kunicu… svu
pripremu radim ručno i na stare načine,
bez upotrebe bilo kakvih konzervansa.
Ova godina je jako siromašna šumskim
plodovima jer je prvo kasno pao snijeg, a
onda velika suša tako da je ovo najteža
godina otkada se bavim ovim poslom, a
14
zbog teške ekonomske situacije sve je
veći broj 'berača' kojima je ovo i egzistencija. Imam veliki izbor sokova, džemova,
pekmeza, sirupa, čajeva, ali i ručnih radova, pretežno od domaće vune“.
n Koji su ti proizvodi najtraženiji?
„Sve je traženo, ali najtraženiji su ipak
sirupi i pripravak za imunitet koji radim
BROJ 19
„Pa sada sam uglavnom svakodnevno
u ovom „Etno-eko parku“, a godinama
sam bila na ulici i mnogi su me sažaljevali. Moja obitelj i ja nismo imali izbora,
naviknuti smo raditi, a moramo od nečega živjeti. Uvijek smo živjeli od rada
svojih ruku, pa nam nije bio problem ni
stajati na ulici. Bili smo i na brojnim
sajmovima po cijeloj BiH gdje su naši
proizvodi već jako prepoznatljivi i vrlo
rijetko se desi da se sa sajma vratimo, a
da ne prodamo sve što ponesemo.“
n Đemila hvala ti za ovaj razgovor i tvojoj
obitelji i tebi Fojnička škrinja želi puno
uspjeha u radu.
STUDENI/PROSINAC 2012.
PSIHOLOŠKI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
I
eto, i ova godina je pri kraju. Sigurno se
mnogi od vas ponovno spremaju na
neke nove pothvate, na nove odluke
kojima će započeti još jednu godinu u
nizu. Mnogi razmišljaju o tome koliko im
je tekuća, pa skoro da mogu reći, prethodna godina bila uspješna, što su uspjeli ostvariti, a što nisu, jesu li bili dobri,
ili su bili loši. Ma mogla bih sad unedogled nabrajati šta se mnogi od vas pitaju.
Nije da nagađam, već to znam iz vlastitog
iskustva. I ja si postavljam ista ta pitanja.
Ali hajdemo stati na sekundu.
Zapitajte se sad koliko često razmišljate o obitelji. Vjerujem da vas pri samom izgovoru riječi „obitelj“ prođu trnci, obuzmu osjećaji koje ni sami ne možete definirati. Baš kao pogled na svijet,
tako i pogled na obitelj može biti prožet
vjerom, optimizmom ili pak ogorčenjem
i mržnjom. Poznato je da svaka obitelj
ima svoj zajednički jezik. Dok je kod nekih dominantan grubi, agresivni jezik,
jezik odbijanja i prisile, drugi koriste jezik prihvaćanja, razumijevanja. Znam da
bismo svi mi voljeli da sada kažemo kako
dolazimo iz obitelji u kojoj vlada jezik
prihvaćanja i razumijevanja, ali, nažalost, to nije uvijek istina.
Bez obzira na to kojim jezikom govori
naša obitelj, svi trebamo raditi na razvijanju kvalitete obiteljskog života. Za
razvijanje kvalitete važna je otvorenost
za povratnu informaciju, bez obzira iz
kojeg izvora informacija dolazi. Potrebno je u svakodnevno ponašanje uključiti
povratne informacije koje dobivamo od
ostalih članova obitelji, te na taj način ispravljati staro ponašanje ili kreirati novo. Kada govorim o obitelji, sigurna sam
da veliki broj vas prvo pomisli na odnose
roditelja i djece. Neću reći da niste u pravu. Ali tu važnu ulogu igraju i odnosi među bračnim partnerima te odnosi među
djecom.
Roditelji moraju naučiti neovisno
funkcionirati, što znači osjećati se potpunim i zadovoljnim bez dječije ovisnosti o sebi. Roditelji se, prije svega, moraju međusobno slagati i podržavati da
bi bili dobar primjer svojoj djeci. Da bi se
razvila zdrava obitelj i zdravi odnosi
unutar obitelji potrebno je da članovi
ohrabruju komunikaciju, da su strpljivi
jedni s drugima, da su spremni prilagođavati se jedni drugima, da se znaju staviti u poziciju druge osobe, da su spremni na učenje. Poznato je da se mnogi roditelji žale da ih djeca ne slušaju kad im
žele nešto reći ili kako je razgovor između njih i djece zamro.
STUDENI/PROSINAC 2012.
Obiteljski odnosi
- komunikacija u obitelji
Baš kao pogled na svijet, tako i pogled na obitelj može biti prožet
vjerom, optimizmom ili pak ogorčenjem i mržnjom. Poznato je
da svaka obitelj ima svoj zajednički jezik. Dok je kod nekih
dominantan grubi, agresivni jezik, jezik odbijanja i prisile, drugi
koriste je-zik prihvaćanja, razumijevanja.
Priredila Marijana Bilić
Da bi se dijete „otvorilo“ svojem roditelju, pričalo o sebi, potrebno je da se
osjeća sigurnim i prihvaćenim. Svaki roditelj bi trebao znati, odnosno raditi na
razvijanju navika koje mogu doprinjeti
boljoj komunikaciji s djecom i općenito u
obitelji. Roditelj bi trebao biti svjestan
sebe i svog ponašanja, postati zainteresiran za ono što djeca pričaju, naučiti slušati ono što im djeca govore, ne prekidati
ih dok pričaju, provjeriti jesu li ih pravilno i jasno razumjeli. Baš kao što roditelji trebaju raditi na unapređenju komunikacije s djecom, isto to trebaju činiti
i djeca. Iako su djeca često ogorčena, ljuta
na svoje roditelje misleći da ih ne razumiju, oni trebaju naučiti da su im roditeji
prijatelji, a ne neprijatelji.
BROJ 19
I roditelji su obična ljudska bića, sa
svojim slobostima, nesigurnostima, potrebama i osjećajima, pa stoga, poruka
djeci je: pokušajte razumjeti svoje roditelje. Da bi komunikacija u obitelji napredovala, pored navedenog važno je da djeca nauče razmijeniti svoje osjećaje s roditeljima. Na taj način stupanj međusobnog razumijevanja će postati veći.
Od velike važnosti, za zdravu obitelj
je i da članovi obitelji imaju pozitivnu sliku o sebi. Dok god ne vjerujemo sebi, trebat će nam netko drugi tko će potvrditi
naše stavove i mišljenja.
I za kraj, ne zaboravite sljedeće: obiteljski odnos se zasniva na „MI“, a ne na
„JA“.
15
SLOVO IZ DIJASPORE
Husnija Numanagić
Ljude sam uvijek dijelio
samo na dobre i loše
Šveđani su pošten narod i nema sumnjičavosti u kontaktu između
ljudi, dok kod nas ne znaš šta ti misli ni onaj s kojim svaki dan piješ
kafu. Ali ja razumijem tu razliku, Švedjani imaju stabilnu zemlju
koja nije ratovala vise od 200 godina dok nas jaše i Kurta i Murta.
Suzana LOVRIĆ
n Za početak, osvježi malo našim Fojničanima pamćenje. Tko je Husnija i
po čemu bi te se mogli sjetiti?
o Husnija je rođen prije 54 godine u Zenici od roditelja koji su porijeklom Fojničani. Jedan period, dok sam bio dijete, živjeli smo u Fojnici, gdje je i rođen moj
srednji brat, dok roditelji nisu dobili veći
stan u Zenici. Sve ljetnje i zimske raspuste provodio sam u Fojnici kod nane (mamine mame) i mojih tetaka tako da sam
strahovito zavolio Fojnicu i stekao veliki
broj prijatelja. Poslije odsluženja vojnog
roka, dok sam vanredno studirao ekonomiju u Sarajevu, dobio sam posao u Sekretarijatu narodne odbrane u Fojnici
(1979-1984), radio sam i u Upravi za prihode (1984-1985), a koncem 85. odlazim u Švedsku, a za moj odlazak je zaslužan moj "najstariji" prijatelj (jer se
družimo od 3. ili 4. godine života) Viktor
Lovrić, a koji već od 79. godine živi u
Švedskoj. Bio sam aktivan u KK Fojnica,
koji je vodio Junuz Bajrić, ali moja najveća opsesija bilo je planinarstvo. Bio sam i
sekretar PD "Vranica" dok je predsjednik
bio moj veliki prijatelj Eduard Jukić Slađo. Za vrijeme našeg mandata izgorio je
Planinarski dom na Prokoškom jezeru i
bili smo jako angažovani da ga obnovi-
16
mo, ali sredstva su bila oskudna, a i nije
bilo ni političke volje u to vrijeme.
n Nedavno je Mile Belojica pokrenuo
grupu LOF gdje se putem starih fotografija obnavljaju sjećanja na zaslužne Fojničane, neobične likove iz sportskog, kulturnog i društvenog života
Fojnice. Budi li to i kod tebe nostalgiju
za rodnim krajem?
o Naravno da mi je drago da je Mile pokrenuo tu grupu na FB-u, čime sam i ja
pokušao pomoći starim fotografijama
koje posjedujem, ali nostalgija je nešto
što je u meni ugašeno 92. godine.
n Koliko dugo si u Švedskoj, u kojem si
gradu? Šta te posebno privlači u toj
bogatoj, sjevernoj zemlji?
o U Švedskoj živim već 27 godina, a trenutno radim u Stockholmu. Ima mnogo
stvari koje me privlače ovdje, a prva je
regulisanost države i društva. Korupcija i
mito su svedeni na minimalu ili ih uopšte
i nema, sve je uređeno i zna se kako funkcioniše, ravnopravnost i jednakost u društvu, odvojenost crkve od države ( što je
fantastično poredeći s nama gdje se crkva ili džamija upliću u sve niti ljudskog
života), a posebno švedska demokratija
koja je priča za sebe. Kod nas političari
BROJ 19
govore o demokratiji u našem društvu, a
da znaju kako funkcioniše Švedska tek
tada bi vidjeli da mi nismo ni u začeću
demokratije. Ako bi se išta moglo
"prigovoriti" Švedskoj to je samo klima.
n Je li bilo teško naučiti jezik, doći do
zaposlenja? Čime se baviš? Jesi li se
navikao na 'švedski stol' ili nedostaje
bosanska kuhinja?
o Kada sam ja dosao u Švedsku bilo je
posla koliko hoćeš i bilo je lako naći posao, međutim sada je malo teže jer je kriza u Evropi uticala i na Švedsku, ali u svakom slučaju onaj koji hoće da radi može
uvijek naći posao. Jezik sam naučio u
kontaktu sa Šveđanima te prateći dnevnu štampu i TV. Šveđani su jako strpljivi i
korektni pa ako griješiš u izgovoru ne
podsmijavaju se nego ti pokušaju pomoći da ispravno izgovoriš to što želiš reći
tako da i to pomaže da brzo savladaš jezik. Normalno da mi nedostaje naša
hrana (posebno pite, ćevapi i grah), ali i
švedska je jako kvalitetna, a to mogu potvrditi garantovano, pošto čitav moj period boravka u Švedskoj radim u restoranskoj branši, a i sam sam bio vlasnik
restorana (16 godina), a sad trenutno
radim kao kuhar.
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
n Imaš li vremena za druženje i hobije? Družiš li se više sa
Šveđanima ili ljudima porijeklom s naših prostora?
o Za druženje čovjek ima uvijek vremena, ali se ne mogu
pohvaliti da imam vremena za neki hobi sem što sebi priuštim
neki sat u sedmici da skoknem do teretane. Posto sam ljude
uvijek dijelio samo po jednom osnovu na dobre i loše, tako se
družim samo s dobrim ljudima (ili dok ne saznam da su nešto
drugo sem dobri), a to su i naši (podrazumijevam s prostora
bivše Jugoslavije), Šveđani, Grci, Italijani, Njemci, Čileanci,
Arapi, Amerikanci, Turci, Izraelci, Rusi itd...itd.
Čestit Božić,
sretnu i uspješnu
2013. godinu
želi Vam
n Dolaziš li u BiH i koliko često? Kako ti izgleda Fojnica
sada, iz perspektive druge kulture i drugog socijalnog
sistema? Razmišljaš li o povratku?
o Dolazim često u Fojnicu jer još mnogo mojih prijatelja i
rodbine živi u Fojnici, mada zadnje dvije godine nisam stigao
doći iz privatnih razloga. Naravno to što se izdešavalo početkom devedesetih godina ostavilo je veliku mrlju na "moju"
Fojnicu... objekti se mogu obnoviti (što je za divno čudo, u
Fojnici je mnogo napravljeno u posljednjih godina), ali duše
ljudi su jako uništene i to me boli. Mada o Švedskoj mislim sve
najbolje naravno da bih se volio vratiti i provesti ostatak
života sa "svojim ljudima", ali teško kako sada izgleda političko stanje i to nacionalno jednoumlje... što je prepreka za
moj povratak.
n Šta bi po tvom mišljenju trebao usvojiti jedan Fojničanin od stanovnika Švedske kako bi sebi uljepšao i
olakšao život?
FOJNICA
tel. 063 993 093
www.starigradfojnica.com • [email protected]
o Uh, mnogo ili samo jedno... način razmišljanja... Švedjani su
pošten narod i nema sumnjičavosti u kontaktu između ljudi,
dok kod nas ne znaš šta ti misli ni onaj s kojim svaki dan piješ
kafu. Ali ja razumijem tu razliku, Šveđani imaju stabilnu
zemlju koja nije ratovala više od 200 godina dok nas jaše i
Kurta i Murta.
Obilje sreće,
mira i blagosti
za Božić i
Novu godinu
želi Vam
n Kakvu Fojnicu bi volio vidjeti kada dođeš sljedeći put?
o Skromno, onakvu kakvu smo imali koncem sedamdesetih i
početkom osamdesetih, gdje je mjerilo bila pamet, a ne "sposobnost", barem u raji gdje smo zarađivali, a ne "pravili" pare,
gdje nije bili nacionalnih podjela ili nisu toliko bile naglašene.
Volio bih da i crkva i džamija smanje glasnost svojih zvučnika i
da ne iritiraju svoje građane... mi smo svi iz čaršije išli na
Polnoćke i sve praznike zajednički slavili javno u to "mračno"
komunističko vrijeme, a neskromno je reći da liči na jedan
evropski grad i po standardu i po toleranciji, a posebno da se
okrenemo naprijed i da se nikada ne osvrnemo za onim što je
prošlo.
n Zahvaljujem na razgovoru, svako dobro, u zdravlju!
TRGOTANK
PODUZEĆE ZA TRGOVINU PROIZVODNJU, USLUGE I ZASTUPSTVA
FOJNICA
BC Bakovići 030 803 200
BC Kiseljak 030 872 171
STUDENI/PROSINAC 2012.
BROJ 19
17
VREMEPLOV
Ostružnica danas
T
ijekom XIV. stoljeća Ostružnica, kao i
čitava fojnička regija, u administrativno-upravnom smislu pripadala je župi Lepenici. Župa Lepenica je u teritorijalnom smislu podrazumijevala sliv triju
rijeka: Lepenice, Fojnice i Kreševke. Prema tome možemo reći je ova srednjovjekovna župa obuhvatala područja današnjih općina: Kiseljaka, Fojnice i Kreševa.
Međutim, kako je u ono doba fojnički
rudarski pojas finansijski jačao tako se
počeo i izdvajati od ostatka župe kao zasebna cjelina. Prema mišljenju arheologa
Pavla Anđelića, župa Lepenica se raspala
krajem XIV. stoljeća, a fojnički kraj je
ostao zaseban distrikt. Shodno s tim lako
zaključujemo da je u administrativnoupravnom smislu Ostružnica ostala u
sastavu fojničkog kotara (okruga), u kojemu je funkcionirala do propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. g. Bez obzira na to
kasnosrednjovjekovni fojnički rudarski
pojas je manje-više cijelo vrijeme svoje
djelatnosti bio pod vlašću bana, kasnije
kralja. Bosanski vladari su jako dobro
znali iskorištavati prirodna bogatstva
fojničkih rudnika, koja su ustupali stranim rudarima i trgovcima, a kao naknadu
za to uzimali novac. U fojničkim krajevima, kojima je do jučer samo lovac prolazio, nastao je novi rudarski život. U dotada čak i puste predjele fojničke regije
dolazili su brojni strani trgovci i stvarala
su se naselja.
18
Srednjovjekovna
Ostružnica
Pisana izvorna građa za izučavanje prošlosti Ostružnice u srednjem
vijeku se uglavnom svodi na par dokumenata koji se nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku. Ti podaci su manje-više već objavljeni
unutar raznih zbirki izvora, sabranih od građe iz Dubrovačkog arhiva.
Značajan doprinos u rasvjetljavanju ostružničke prošlosti u srednjem
vijeku svojim vrijednim radom pružio je etnograf Vlajko Palavestra.
Nezaobilazno je spomenuti i napore povjesničarke Desanke Kovačević-Kojić u istraživanju trgovačke, srednjovjekovne prošlosti fojničkog
kraja. Osim pisane izvorne građe i literature, među lokalnim stanovništvom ostalo je sačuvano i nešto malo usmene predaje vezane za taj
kraj. Rijetki su arheološki nalazi na ostružničkom polju, a kulturna
baština se uglavnom svodi na nekolicinu srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika. Zahvaljujući ovim skromnim, ali nezaobilaznim povijesnim resursima donekle možemo stvoriti određenu predstavu
života ljudi u srednjovjekovnoj Ostružnici.
Marjan DRMAČ
Ostružničko polje podrazumijeva
prostorno nešto širu regiju od samog naselja. Duž polja oko rijeke vidljive su
velike gomile riječnih nanosa, koje su
nabacali stari ispirači zlata. U razvijenom
srednjem vijeku diljem Europe su se
ovim poslovima uglavnom bavili njeBROJ 19
mački rudari Sasi, koji su dospjeli u Bosnu u XIII. stoljeću i pokrenuli rudarsku
proizvodnju. Nije sporno da je saskih rudara bilo upravo i u Ostružnici. Naselje je
tokom XIV. stoljeća bilo jedan od najznačajnijih rudarskih centara onodobne Bosne, u kojoj su se vadile razne rude (od
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
željeza i bakra do srebra i zlata). U Ostružnici, inače punoj tragova glečera,
nalazi se mnogo ostataka takvih rudnika.
Vidljive su stotine starih jama na obje
strane rijeke duž ostružničkog polja. Tu
se ruda eksploatisala, a daljnje topljenje i
prerada su se vršile na rijeci Ombli kod
Dubrovnika. U ostružničkim rudnicima
ruda se nalazila u paralelnim naslagama
škriljaste stijene, a takve ima u dužini od
više kilometara duž ostružničke doline.
Položaj rudnih nalazišta tik uz rijeku ili
nedaleko od nje olakšavao je eksploataciju. Nađeno je preko sto pedeset jama u
stijenama, shodnih tadašnjem načinu rada. Važno je spomenuti da je Ostružnica
ostala poznata kao najstariji rudnik srebra u Bosni. Ipak, prema svjedočanstvu
Barona von Foullona, na kojega se poziva
povjesničar Konstantin Jireček, u Ostružnici nije bilo srebra, nego se vadilo tečno
srebro "Quecksilber". Prema Jirečeku
treba razumjeti da u dokumentima Dubrovačkog arhiva, na mjestima gdje se
spominje srebro "argentum" misli zapravo na tečno srebro "argentum vivium",
kada je riječ o ostružničkim rudnicima.
Baveći se samom etimologijom riječi
Ostružnica teško je pouzdano tvrditi bilo
što jer imamo mnoštvo objašnjenja vezanih za sâm korijen riječi. Mnogo interesantnije je promišljati kako je nastao sâm
toponim naselja Ostružnice, koji se sačuvao sve do danas. Po svemu sudeći ovaj
toponim i jeste produkt srednjovjekovnog rudarstva, odnosno grebanja i struganja unutar samih rudarskih jama širom ostružničkog polja. Takva djelatnost
mogla je potaknuti stanovništvo, koje je
živjelo i radilo na potezu rudarskih jama,
da prozovu taj kraj Ostružnica. U vrijeme
srednjovjekovne rudarske djelatnosti
fojničkog kraja, Ostružnica je podrazumijevala nešto veću regiju nego što je to
danas. Ostružničko polje i danas je samo
po sebi jedan dobar komad plodonosne
ravnice. Na osnovu riječi znamenitog franjevca Ivana Franje Jukića, zanimljivo je
da je Ostružnica u staro doba velika varoš, dok je Fojnica bila selo. Krenemo li
danas cestom od Fojnice prema Kiseljaku naići ćemo na naselja: Alaupovku, Ostružnicu, Nadbare, Zimije, Šćitovo, Pločari itd. Međutim, u ono vrijeme sve se to
zvalo Ostružnica. Takav zaključak iznosimo upravo zbog spomenutih rudarskih
jama, čiji se tragovi nalaze cijelim putem
duž pobrojanih današnjih naselja spojenih rijekom Fojnicom. U XIV. i XV. stoljeću se u ostružničkom kraju naveliko
izrađivalo oružje, a toponimi već spomenutih naselja, imaju u sebi elemente koji
STUDENI/PROSINAC 2012.
aludiraju na dijelove opreme za vitezove
i konjanike.
Po Konstantinu Jirečeku, Ostružnica
se spominje dva puta ranije nego što je u
zvaničnoj historiografiji prihvaćeno. Međutim, ovi spomeni Ostružnice su iskrivljeno zabilježeni, pa zbog toga u povijesnoj nauci vjerovatno nisu bili ni prihvaćeni. Prvi takav spomen datira od 13.
ožujka 1312. g. u kojem se spominje
"Streseniza", a drugi od 13. ožujka 1313.,
u kojem se spominje "Tresniza (Cresnica?)". Osim toponomastičkih indicija da
se ovdje radi o rudarskom naselju Ostružnici u ovim podacima veće vrijednosti nemamo. Pojedini povjesničari smatraju da se ponekad Ostružnica u povijesnim vrelima navodi kao Tresnica i
Stresenica, međutim za takvu tvrdnju
nemaju posebnog činjeničnog uporišta.
Eminentni srpski povjesničar Mihailo
Dinić je mislio da se ova Tresniza nalazila
na području rijeke Trešnjice u današnjoj
Srbiji, gdje su još vidljivi tragovi starog
rudarstva, ali ni njegova teorija nije nešto posebno uvjerljiva. Ovaj kompleksni
dio priče ostavit će se kao otvoreno
pitanje.
O počecima rudarstva u srednjovjekovnoj Bosni imamo svjedočanstvo u
povelji bana Stjepana II. Kotromanića iz
7. listopada 1339. g. Povelja je upućena
Trogiranima kojima ban daje rudarske
trgovačke povlastice i sigurnost. Iz ovog
podatka da se zaključiti kako je rudarstva u tadašnjoj Bosni bilo, mada se njim
nesumnjivo bavilo i u ranijem periodu.
Obzirom da će se za narednih deset godina Ostružnica i zvanično zabilježiti kao
najstarije rudarsko mjesto u srednjovjekovnoj Bosni, imalo bi smisla da su ove
indicije o ranijem spomenu Ostružnice
Konstantin Jireček
BROJ 19
opravdane. Odnosno, možemo u najmanju ruku sa sigurnošću reći da je rudarsko mjesto Ostružnica postojalo i ranije
već što se prvi put spominje.
Prvi put Ostružnica je zasigurno zabilježena 2. prosinca 1349. g. Tu se spominju rudarske jame, inače vlasništvo
jednog Dubrovčanina Pavla (Nikole)
Menčetića, koji je u Ostružnici imao svoje
kuće. Njegov boravak i kuće u tom mjestu
bit će da su u vezi sa rudarskim poslovima. Zbog tih poslova je osnovana u Ostružnici carina. Bosanski vladari su davali ostružničke rudnike pod zakup Dubrovčanima te im za to naplaćivali carine.
Aktivnosti carinikā bosanskog bana
spominju se u jednom dokumentu iz
1354. g. Naime, ban bosanski Tvrtko I.
potvrđuje da su Dubrovčani, Klime Drlić i
Biste Bunić, kod strica njegova, pokojnoga bana Stjepana, držali trgove u Neretvi
i Ostružnici, te da su sve račune s njim u
dobrom redu izravnali. Također je zanimljivo spomenuti da su bosanski rudari dio od svog rada davali crkvi. Fratri su
sabirali svoje priloge od rudara tamo
gdje se kopala ruda. Dobivenu rudu fratri
su potom prodavali, da bi nabavili potrepštine za sebe i svoju braću. Između
ostalog to je bila praksa i ostružničkih
rudnika. U ovo doba rudari i dubrovački
trgovci čine jezgro jednog novog tipa
naselja koje dobija oblik trga. Godine
1364. bosanski ban Tvrtko I. daje ostružničke rudnike pod zakup, a osim toga pod
zakup se daje i ostružničko trgovište,
dubrovačkim trgovcima. U jednom dokumentu iz 1368. g, spomenut je "unam
scripturam de MIIICLXV". Naime, dana
18. ožujka 1365. g. spominje se Ostružnica, koja je pripadala Fojnici "Ostruniça,
qui locus de Choyniça". Tu se navodi da
je Hans (Petrov) Sasinović u svoje ime, i u
ime svoga brata Nikole, prodao Jakovu
(Ilije) Kalegiću i Pavlu Kudelinoviću polovinu rupa u Fojnici i Ostružnici. Iduća
vijest nam govori kako je 31. svibnja
1969. g. Hans Sasinović prodao izvjesnu
količinu bakra jednom Mlečaninu. Ubrzo
nakon toga imamo vijest iz 17. kolovoza
1369. g. gdje Pavle Kudelinović izjavljuje
da je prodao Žori Bokšiću, kamenaru, sav
bakar koji s bratom ima u Bosni "in
Ostruniça" i to po cijeni od 15 dukata po
1 milijaru. Ovo je izgleda bio i posljednji
pouzdan spomen Ostružnice u diplomatičkoj izvornoj građi. To govorimo iz razloga jer imamo još jedan spomen Ostružnice od 30. lipnja 1418. g, ali se čini
da se taj podatak odnosi na Ostružnicu u
današnjoj Srbiji.
(nastavlja se)
19
POVIJEST
PONOVNO U FOJNICI (2. dio)
Sve u svemu, prema Vladiću, "fra Mijo
je svojom okretnošću i požrtvovanošću
kroz ove dvije godine fojničku pučku školu tako unaprijedio da je ona bila nešto
više, nego li osnovna pučka škola i da je
ona daleko nadmašila sve pučke škole u
Bosni, što je posvjedočio i sam austrougarski konzul Theodorović i fra Grgo
Martić koji su službeno posjetili ovu školu dne 25. kolovoza 1874., ter su joj obilnije pritekli u pomoć i učilima i novcem,
ter su njezini gojenci po zaposjednuću
Bosne i Hercegovine mogli stupiti u razne urede" (str. 34).
I dok su tako mladići s uspjehom osposobljavani za svoja zvanja, kako kaže
sam fra Mijo, "ženska se škola međutim
nije mogla dovinuti svoje svrhe", budući
da je nedostajao ručni rad. Da bi doskočio ovom problemu fra Mijo se potrudi da
u školu dođe i "učiteljica za ručni ženski
rad" (str. 35), u čemu i uspije. Godine
1876. dođe u školu Ana Granić, rodom iz
Livna, kao učiteljica sa završenom višom
djevojačkom školom koju je pohađala u
Carigradu kod sestara milosrdnica. Govoreći o njenom djelovanju fra Mijo piše
da je uspjeh "natkrilio" svako očekivanje
tako da su neki od radova poslani u Sarajevo konzulu, na što ovaj obeća potporu u
novcu i "živežu".
20
Fra Mijo Vjenceslav Batinić
franjevac, dušobrižnik, učitelj, povijesničar i književnik/6. dio
26. kolovoza 2011. navršilo se 60 godina od smrti fra Mije V. Batinića. Otkrivši ovaj podatak sasvim slučajno odlučio sam da napišem nekoliko riječi o ovom vrijednom fratru, i tako, makar
skromno obilježim ovu obljetnicu.
Piše Miroslav VEŠARA
Završavajući ovo poglavlje iz života i
rada fra Mije Batinića donosim ovdje i jedan isječak iz fra Mijine knjige "Franjevački samostan u Fojnici" u kojem on
osobno piše o načinu rada spomenute
škole i o uspjehu koji je ona postigla u vrijeme dok se nalazila u rukama fojničkih
fratara.
"S novom školskom zgradom kao da
je i školska pouka napredovala; buduć je
škola otvorena ne samo za mušku, već i
za žensku mladež, ter ju jedna posjećivala prije, a druga poslije podne, obaju đake poučavao je franjevac, izabran između
onih, koji se je drugdje najnaprednijim
iskazao. Ljetnim je ispitima god. 1873.
prisustvovao sam presv. g. biskup fra
Paškal Vujičić, dne 9. rujna, te je na tolike
BROJ 19
Fra Grgo Martić je službeno posjetio
pučku školu u Fojnici 25. kolovoza 1874.
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
bio zadovoljan uspjehom, da je sljedećeg
dana svu mladež pogostio u polju, gdje se
lijepa školska svečanost obavila. U jesen
je zavedena po nedjeljama i opetovnica
za muškarce svih doba, te je o. Jerko Vladić predavao računstvo i crkvenu povijest, učitelj o. Mijo Batinić zemljopis i
fiziku, a o. Mijo Franković gospodarstvo.
Uz Poklade g. 1874. zavedene su i
nabožne predstave po Metastaziju, a kasnije po 3-4 preko svake godine, osobito o
Božiću i Pokladama, te je to nastavljeno
sve do g. 1883. vanrednim uspjehom i
navalom naroda. Predstave "Adam i Eva",
"Judita", "Isak", "Athalia" iz Metastazija,
zatim "Pjanci", "Fabola", "sv. Alojzij",
osim nekih iz Berguina i pojedinih zabavnih listova još su u živoj uspomeni.
Dne 1. svibnja, godine 1875. takvoj jednoj predstavi (Fabiela) prisustvovalo je i
ukupno franjevačko starješinstvo, uz
osobito povlađivanje. Redatelj svih drama bio je o. Franković uz potporu o. Vladića učitelja, o. Marijana Topića kao zborovođe. U tu svrhu bilo je posebno pozorište i nešto gardarobe, te je to bilo svakako prva pozornica u Bosni. Usto se i
pjevanje crkvene i narodne gajilo.
Ovim, a još većma službenim posjetom austro-ugarskog generalnog konzula Theodorovića, dne 25. kolovoza, 1874.
poskoči na glas ova škola; jer se tom prilikom uvjeri isti, da je fojnička škola pretekla sve druge škole u Bosni i Hercegovini, zato je stade obilatije potpomagati
učilima i novcem. I doista školski dnevnik svjedoči, da je ona tu potporu posve
zaslužila. To nije više bila prosta pučka
škola, već neka vrsta male realke; jer tu
se je mladež uz čitanje, pisanje i vjeronauk poučavala u višem računarstvu, fizici, gospodarstvu, deklamaciji, domaćoj
povijesti, poslovnim sastavcima, talijanskom jeziku, višem zemljopisu i prirodopisu, a mnogi su njezini gojenci kasnije
postali kancelisti, lugari ili napredniji
trgovci, kojim nitko ne može poreći više
naobrazbe. Samo se po sebi razumi, da su
tu školu polazili i oni, koji navršiše četiri
razreda, pa bilo u njoj čitavih momaka...
Nakon okupacije i zemaljska vlada je
punih devet godina potporu dijelila, dok
nije i muška i ženska škola bila predana
1888. vladi. Prva učiteljica bila je gojenica ove iste škole (Marija Kulier, rođena
Trogrančić), koja je na preporuku domaćih franjevaca učiteljsku naobrazbu
crpila u Zagrebu, uživajući potporu naše
zemaljske vlade. Sama školska zgrada
ostala je i dalje svojina samostanska.
U ovu su se samostansku školu ugledali i drugi franjevački učitelji po drugim
mjestima.
STUDENI/PROSINAC 2012.
Fojnička pučka škola iz XIX. stoljeća
Fra Mijin učiteljski rad u pučkoj školi
trajao je do 1877. god. kada bude postavljen za "učitelja samostanske mladeži,
koja se za Red pripravljala, gdje je istim
svojim marom ko i u pučkoj školi razvio
svoju djelatnost" (str. 35). Ali na toj dužnosti ostane samo godinu dana. Već sljedeće 1878 god. imenuje ga uprava Provincije za tajnika Provincije. "Ko taki je
bio i u odaslanstvu na poklon kralju u
Beč" (str. 35). To je jedini komentar kojim je Vladić popratio fra Mijino "tajništvo" te godine. Međutim, o previranjima
koja su se te godine zbivala u Bosni, kao i
o ulozi franjevaca iz samostana u Fojnici,
pa tako i svojoj, u vrijeme dolaska austrougarske monarhije u BiH sam fra Mijo
referira znatno opširnije. U svojoj knjizi
Franjevački samostan u Fojnici između
ostalog piše i sljedeće: "Po tom nadođe
godina 1878., najvažnija u Bosni za sve,
godina kada dođe čas oslobođenja Bosne
i Hercegovine ispod turske vlasti, koja je
cio bosanski narod u ropstvu držala. I tu
su fojnički franjevci dokazali svoje rodoljublje: budno prateći iz prikrajka..., mijetići u narodu nadu u skoro oslobođenje, tješeći ga u teškim časovima, te mu
ulijevajući u srce odvažnost, ako bi prilike zahtijevale..."
U nastavku fra Mijo opisuje kontakte
koje je samostan u Fojnici s austrijskim i
engleskim konzulatom i tako ne samo
budno pratio nego i aktivno sudjelovao u
događajima.
Kao što je poznato u Bosni se tih dana
spremao otpor ulasku austro-ugarskih
trupa u Bosnu. Jedan od kolovođa tog otpora bio je i Hađi Loja, koji je u odlučnoj
bici u Kleketima bio poražen. Opisujući
BROJ 19
atmosferu u Fojnici uoči te bitke fra Mijo
piše: "Žalosno se je slavila taj dan Velika
Gospojina: u crkvu na pučku sv. misu
došlo je svega 8 osoba, i to starih. Sva se
Fojnica smutila..., pred mrak pako narod
je kojekuda glavinjo, a najviše samostanu pribjegavao, da tu zajedno izginu, ako
otješnja. U 1 sat noći stiže teklić od onih,
što su otišli iza podne u Busovaču, da su
Austrijanci izbili na Vladića Vrh i razbili
ih iza kratka okršaja. Ovu novost oglasi
mujezin s munare: "Vlah došo na Vladića
Vrh".
"Dne 16. kolovoza izjutra otpočela je
u Kleketima bitka, koja se je dobro čula i
u Fojnici. Iza podne... otpornici se dadoše
u bijeg...". Nakon izvojevane pobjede trebalo se predstaviti novoj vladi. O tome fra
Mijo piše: "Sada se je trebalo predstaviti
najbližim zastupnicima nove oblasti, pak
zato dne 26. kolovoza pođe biskup, provincijal fra Nikola Krilić i gvardijan fra
Bono Milišić sa dva druga franjevca kao
pratioca, da predvedu vareško izaslanstvo kod prvog postajnog zapovjedništva
u Kiseljaku; a kad to obaviše, franjevci
krenuše u Sarajevo, da se prikažu vrhovnom zapovjedniku, barunu Josipu Filipoviću. Junački vojskovođa sutra ih dan
lijepo primi i otpusti. Po tom se ovaj samostan prvi predstavio novoj vladi. I kad
te jeseni pođe velika delegacija iz Bosne
u Beč... dva su člana iz ovog samostana
predstavljali bosanske franjevce". U ovoj
staleškoj delegaciji bio je i fra Mijo Batinić, dok se dokumentarna fotografija o
ovom događaju čuva u muzeju Franjevačkog samostana u Fojnici.
U sljedećem broju:
Fra Mijo V. Batinić u Bugojnu
21
IZ ARHIVA
FOJNIČKAŠKRINJA
O Gromiljaku
i „zlatnoj“ rijeci Fojnici (2)
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda,
već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate
se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to
sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i
sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca.
Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose
naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu
zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša
braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu
biste pružili svakome bratu.
(Iz pisma indijanskog poglavice Seattlea)
Fra Janko Ljubos, Sandra Biletić
P
redstavnik Centralne rudarske direkcije i zadruge "Bosnia" stavio je primjedbe protiv podjele koncesija u
smislu rudarskog zakona i pravilnika za
njegovo izvršenje. Naime, primjedbe su
se odnosile na to da se koncesije nalaze
na reonu koji je pokriven zaštitinim poljima državnog erara i rudarske zadruge
"Bosnia", na koje samo oni polažu isključivo pravo. Prema tome koncesije se ne
bi mogle podijeliti jer bi se time povrijedilo ranije stečeno pravo državnog erara i zadruge "Bosnia". Osim toga, na jednom dijelu zamoljenih koncesija nalazi
se i zaštitini reon za mineralna vrela u
Fojničkom srezu za Ministarstvo socijalne politike i narodnog zdravlja, pa je na
tim državnim zaštitnim poljima zabranjen svaki rudarski rad, a prema rješenju
Rudarskog glavarstva u Sarajevu broj
7348. od 3. 12. 1938. godine.
Na istom terenu tražene su koncesije
i ranije, ali te koncesije Rudarsko glavarstvo u Sarajevu nije nikada podijelilo.
Isti dan svoje izjave dali su vlasnici zemljišta koja se nalaze na području zamoljenih koncesija, Tomislav (Jozo) Udovičić i Biletić (Stjepan) Ivo, oba iz Gromiljaka. Tomislav Udovičić izjavio je da je
na njegovom zemljištu koje se nalazi na
području zamoljenih koncesija od strane
Banske vlasti banovine Hrvatske u godini 1935. ili 1936. vršeno istraživanje od
strane nekog engleskog društva iz Bakovića. Tom prilikom su bušili na četiri
mjesta do dubine od 28 metara. Udovičić
je tražio odštetu koja mu je tim radovima
prouzročena, pa mu je obećano da nema
Naš odnos prema prirodi: nekoć zlatonosna rijeka, a danas...
22
BROJ 19
Označeni prostor u Gromiljaku na kojem
bi se vršilo ispiranje/iskopavanje zlata
pravo zabraniti rad i da će dobiti odštetu
od koje će imati velike koristi. Povjerovavši njihovim izjavama Udovičić se nije
žalio dalje, ali nikada nije primio nkakve
odštete.
Biletić Ivo izjavio je da je i na njegovom zemljištu vršeno istraživanje od
strane engleskih istraživača u gore navedenom periodu, ali da ni on nije dobio nikakvu odštetu. Na njegovom zemljištu
vršeno je bušenje na dva mjesta.
Na kraju oba napominju da nemaju
ništa protiv podjele koncesija za iskopavanje zlata na njihovim posjedima, ali uz
odgovarajuću odštetu.
Sve radnje su zaustavljene izbijanjem
Drugog svjetskog rata. A zlato? Što je sa
označenim terenom i riječnim nanosima
koji se spominju u dokumentima iz
1941.? Koliko nam je poznato u tim dijelovima se više nisu vršila istraživanja takve vrste.
Danas se naša zlatna rijeka Fojnica,
što se Gromiljaka tiče, nalazi u jadnom
stanju, zagađena, prljava, zaboravljena i
od ljudi i od nadležnih institucija. Rijeka
na kojoj smo se kao djeca, uz radosnu
vrisku i galamu, učili plivati, rijeka koja je
izletnicima pružala osvježenja u toplim
ljetnim danima, a zemljoradnicima navodnjavala suha tla, sada, na veliku žalost, služi kao odlagalište smeća i raznoraznih nepotrepština (uginulih životinja,
plastike, stakla itd.), a sprovedene su i
kanalizacije koje šire nesnosan smrad.
Rijeka koja nam je pružila mnogo toga, a
mi kao njeni najveći neprijatelji (čast
izuzecima kojih ipak ima), što smo mi
njoj?
STUDENI/PROSINAC 2012.
U SUSRET BOŽIĆU
FOJNIČKAŠKRINJA
Božićna čestitka
Nema ljepših u godini dana
ko za Božić, pa do Ivandana.
Pahuljice snježne lepršaju,
u kućama krizbani blistaju.
A još veće čudo u štalici,
dijete golo leži na slamici.
Ljuta zima, a hladno mu nije,
njega majka svojim tijelom grije.
Pod krizbanom štalica malena,
od Marije to je uspomena,
koja je se u štalici skrila,
u jaslama sina porodila.
Kad je narod čudo sagledao,
svak je svojoj kući potrčao.
I u štalu brzo se vratiše,
i Mariju svačim počastiše.
Porodila sina u štalici,
položi ga na oštroj slamici.
U po noći sina porodila
i svojim ga mlijekom zadojila.
A djetešce iz slame digoše,
okupaše, u ruho zaviše.
I majci ga u krilo staviše,
pa veselje tada nastaviše.
Dok se majka malo odmorila
u tome je zora zabijelila.
Kada djeca za dijete saznaše,
svi do štale brzo dotrčaše.
Poklona mu svakih donosili
i s Marijom majkom veselili.
Zora svanu, žarko sunce granu,
po Betlehemu osvjetljuje tamu.
Udalji se tama iz Betlehema,
ugleda se štala osvijetljena.
Tome čudu narod potrčao,
u štali je čudo ugledao.
Svijetli štala, sijalica nema,
iz nebesa štala osvijetljena.
STUDENI/PROSINAC 2012.
Veselu mu pjesmu zapjevali
i u pjesmi sve su dokazali.
U štalici prostoj rodio se Bog,
koji s neba siđe radi puka svog.
Niko Bošnjak Šandor
BROJ 19
23
PRIJATELJI FOJNICE
Pod Velikim zubom
Lidija Pavlović-Grgić
Rođena u Konjicu 1976. godine. Profesorica hrvatskog jezika i
književnosti s višegodišnjim novinarskim iskustvom. Piše
poeziju, prozu i kritike. Koautorica je dvojezične zbirke pjesama
Let u TROstihu (Naklada Društva hrvatskih književnika Herceg
Bosne Mostar, 2008.), koju je i ilustrirala. Ilustrirala je i
dvojezičnu zbirku poezije Marije Perić-Bilobrk PoeSIEja (Beč,
2009.). Dobitnica je književne nagrade Fra Grgo Martić za
2011., u kategoriji najbolji prozni prvijenac za zbirku priča Kišne
kapi u piščevoj luli (Naklada Zaklade Fra Grgo Martić 2011.). Na
prošlogodišnjem natječaju Gratiartisa iz Bruxellesa uvrštena u
zbirku propovjedaka bh. pisaca Vrijeme pričom otključano, koja
se prevodi na francuski jezik. Zastupljena je u zbornicima te
brojnim književnim časopisima u Bosni i Hercegovini i
inozemstvu (Osvit, Diwan, Motrišta, Riječ, Marulić, Život, Bosna
Franciscana, Mostariensia, Republika poezije, Napretkov
Hrvatski godišnjak, Poeta, Balkanski književni glasnik, Diogen,
Nova Istra, Suvremena pitanja, Lacuna mag...). Pjesme su joj
prepjevane na engleski, njemački jezik i talijanski jezik. Bila je
sudionica brojnih književnih događaja u zemlji i inozemstvu, te
je kulturne programe organizirala, moderirala i bila
promotorica domaćim i inozemnim književnim stvarateljima. U
Književnom klubu Mostar angažirana je kao koordinatorica za
medije i u Organizacijskom odboru književnog festivala Dani
Književnog kluba Mostar.
24
BROJ 19
Pucketanje u kaminu u Jozine se uši uvlači
poput hinjave lisice u kokošinjac. Tajno, pod
okriljem noći, krade mu umorne misli i za
sobom sve do šume ostavlja krvav trag. A onda
se izgubi duboko među kukrikama negdje u
stranama Pakline, ispod Velikog zuba. Pod tu
ga stijenu, kojoj je sam smislio ime, iz gradske
buke začas preseli izgaranje zrelog drveta, a
udoban naslonjač zamijeni smrdljivo ćebe.
Otvori dlan i ugleda naušnicu svoje žene. Dala
mu ju je prije nego što je pobjegla s djecom.
Pogleda goblene na zidovima, ali oni više nisu
vezivo njegove unuke Ane; postali su stjenovita ograda rupe u koju se zavukao s kumom
Markom. On je jučer otišao u izviđanje i još ga
nema. 'Ko zna kud… Možda su ga uhvatile
Švabe, možda je zalutao, možda je upao u
provaliju i polomio se…
Poseže za kolačem, ali on ima okus po puri
staroj tri–četiri dana. Gleda u prazno, dok u
dolini zvone neki udaljeni pucnji. Uvlači glavu
pod šinjel, strepi i pribija se uz vatru, od
nepoželjnih gostiju dobro skrivenu u ljevkastoj udubini, pod velikom nakrivljenom stijenom okruženom štitom od nekoliko manjih
kamenih čuvara. Pas Šarov uzvrtio se oko
njega kao da ga hoće zagrliti.
"Kao da i ti, jadniče kusavi, znaš koliko mi je
studeno... Kusav ti, kusav ja. Ti bez repa, a ja
bez noge – ne znaš koji je sakatiji. Zato sam i
završio pod ovom čukom negdje iznad Konjica
i nisam više išao s partizanima... Kao da je bilo
jučer kad sam na početku rata sav krvav ležao
nasred neke ledine. Tad mi je jedan od njih
rekao: 'E moj učo – mlad se oženio, mlad ost'o
bogalj!'. A kum mi je, dok me je nedavno sav
znojan i zapuhan tegario uz Paklinu, u šali
rekao kako bi bilo bolje da sam ostao bez očiju
da ne mogu žene gledati. Možda bih i bio
sretniji da sam bez očiju, da ne vidim sav ovaj
jad…", gladio je Jozo svog jedinog sugovornika
u hladnoj pustari sive planine.
Lutajući kroz sjećanja, naišao je i na san koji
je danima želio sresti. U neka doba noći prenuše ga šumovi koji su postajali sve glasniji.
Uto osjeti kako se nešto kreće prema njemu.
Srce mu se sledi. Šuštanje utihnu, a on jedva
skupi snage upitati:
– 'Ko ide?
– Ja sam, Jozo, Markara.
– A ti si, kopile jedno! Sreća pa nije Švabara!
– Neće ti oni, moj Jozo, pod ovu čuku.
– Sva sreća. Srce mi je u desnu petu sišlo.
STUDENI/PROSINAC 2012.
FOJNIČKAŠKRINJA
– Nego, šta radiš, Jozara? Ima li meze?
– Evo plandujem, hoćeš i ti sa mnom?
– Ma, pusti plandovanje, evo malo šljive –
otkop'o je u selu da nazdravimo za Božić.
– Za Božić?
– Božić je, Jozo, Božić.
– Kako si otkop'o? Je l' te 'ko vidio?
– Ma jok. Šulj'o sam se kroz šumu pa kroz
potok, a kako mi je kuća zapaljena – niko je ni
ne gleda.
– A tragovi? Šta ako nas nađu?
– Ma neka nađu više! A mogao bi snijeg
opet noćas.
Sakrit će, valjda, trag. Nego, pusti priču –
pij!
– Moj Marko… Daj tog tičijeg mlijeka! Dao
Bog pa idući Božić slavili sa ženama i djecom!
Marko obori glavu, a dvije krupne suze
kliznuše mu niz oštru sivu bradu. Jozo pogleda
ustranu. Činilo se da čak i Šarov cvili, kao da se
i on nečega s tugom prisjeća. Šutnja se ledila
oko njih, ali san nije htio na oči. Dugo su tako
umornim zjenicama prebirali mračne kutke, a
na brcima im se počelo hvatati sitno inje.
Marko diže pogled i ciknu:
– Nu ga! Isti si moj pokojni dedo Mato!
– Ne poredi me s njim – on je živio 102
godine! 'Ko će se toliko patit?
– Ti kume! A ja ti nad rakom pjevao!
Nakon toga se kroz studen prosu gromoglasan smijeh i Jozu podsjeti kako je s
kumašinom, i s rakijom i bez nje, znao
kenjčijati.
– Tiše, bolan, čut će nas neki pasji sin s
puškom. De malo šljive – nutka ga on.
– Ma daj, kad si navalio – uze mu plosku i
poče gutati rakiju k'o da je voda.
– Ja, ja, nije zmija da te ujede – naceri se
Marko.
– Sretan ti Božić, prijatelju.
– I tebi, moj kume.
Uto i Šarov živnu i skoči na Jozu. Prene se i
pogleda oko sebe. Od Marka, ćuke i ploske ni
traga ni glasa. Traži ih po čitavoj sobi, ali ne
nalazi ništa do osmijeha praunuka Ivana.
– Sjetan ti Bozić, dede Joćo – reče mu dijete i
pruži mu ukras s jelke.
– I tebi, zlato moje – odvrati. Htjede mu još
nešto reći, ali taman je počelo "Slikom na
sliku". Opet se sjeti svog Markare i u mislima
mu reče: "E moj kume, ti si proljetos otišao na
onaj svijet, a ja opet pod neku čuku. Samo što
mi je sad udobno i lijepo ovdje, kod djece.
Sretan ti i ovaj Božić!"
ZIMA OSAMDESET I NEKE
Kad će opet nabujati potok
Uvući se u magazu
Blatnjavim koracima
Kad će zalediti česma
Pustit mreže svoje
Zgrabit me smotanu
Kad li će me snijeg veseliti
Onaj prvi što zabijeli jutro
Kad u školu pođem
Kad će rođaci me zvati
Da pravimo snješka
I krčimo prtinu
Kad će mi baba narediti
Da nacjepkam luča
I potpalim vatru
Kad ću na Božić zorom ustati
Da prva odem kod ujke
I čestitam
Nikad više
23. 12. 2007.
TJEŠITELJ
Povjetarac si
što žeravicu razgoni.
Pojiš nas medovinom
iz pješčanih čaša.
Kad nas 'no krvave izbaciše
kurve i lopovi,
ti nam dlanove pokaza.
U njima zlatnim slovima
urezao si naša imena.
I dok svijetlimo s tobom,
dotle smo utješeni.
7. 12. 2007.
1. 11. 2002.
STUDENI/PROSINAC 2012.
BROJ 19
25
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
B
ožić je svetkovina mira. Kad se Isus
rodio, pjevali su anđeli: "Slava Bogu
na visini i na zemlji mir ljudima, miljenicima Božjim" Isus je naviješten, a takav je i došao, kao knez mira, donositelj i
darivatelj mira. Znamo vrlo dobro što je
mir koji nam je potreban, a koji izgleda
kao neka utopija, neostvariv san. Tko ne
zna što su to svađe, uvrede, plač i tuča; ili
što je to rat, mrtva i ranjena ljudska tijela,
porušene i spaljene kuće, ili plač povezan
s očajem? Kako ostvariti mir? Anđeli to
kažu u svojoj božićnoj pjesmi kad najprije pjevaju: Slava Bogu na visini. Slava
je Božja uvjet mira. Slava je Božja mir.
Ako ljudi žele proslaviti Boga, neka ga
proslave mirom, a mogu ga proslaviti ako
ispune zakon ljubavi – to je jedina Božja
zapovijed. Zato je Božić dan kad se mire
veliki i mali protivnici koji možda već
duže vremena ne govore međusobno niti
se pozdravljaju, a možda i žele jedan
drugom zlo. Božić nas zove da se mirimo
ako smo u zavadi. Za Božić skupimo snagu da protivniku reknemo: Praštam ti
brate ili sestro; ili: Oprosti brate ili sestro
u ime ovoga malog djeteta koje se rodilo,
i veseli se našoj ljubavi i našem pomirenju, a žalosti ga ako nastavimo naše neprijateljstvo kao da njega nema, kao da
nije došao među nas i kao da ne želi našu
međusobnu ljubav koja nas veže ne samo
međusobno, nego i s njim. Bilo bi žalosno
da Božić, svetkovinu mira dočekamo nepomireni sa svojim bližnjim. Na Božić
pokažimo da smo pravi kršćani po duši, a
ne samo po vanjštini.
Božić je svetkovina mladosti, na
Božić se ne slavi prošlost koja je prošla,
nego sadašnjost koja je početak vječne
budućnosti. Na Božić slavimo rođenje
jednog djeteta, koje se rodilo ne da umre,
nego dijete koje će vječito živjeti, i jer je
to dijete Sin Božji, a to je onda svetkovina
vječne Božje mladosti. Ta Božja vječita
mladost postaje i naša, jer je smrt pobijeđena. Isus, donosi početak novog, vječnog života. Bojimo li se starosti? Zašto?
Ona nije nešto stalno, vječno, ona prolazi,
pripada sadašnjem svijetu, ali nje nema u
svijetu kamo mi idemo. Ne treba se bojati
ni smrti, ona je jednostavni završetak sadašnjeg života koji ima svoje zakone, ali
se iza toga nastavlja, započinje drugi život, u kojem nema više ni starosti ni
smrti nego vječna mladost. Čega se treba
bojati? Treba se bojati da ta vječna mladost ne bude vječno očajanje. Kako to
može biti? Tako što čovjek koji ovdje na
zemlji nije živio s Bogom neće s njim živjeti ni u vječnosti, a to će onda biti očaj. S
26
Božić je svetkovina
mira, mladosti i ljubavi
Priredio Nikica VUJICA
Bogom ne živi onaj tko u njega ne vjeruje,
u njega se ne pouzdaje i ne ljubi ga, za
njega Bog uopće ne postoji.
Božić je svetkovina ljubavi, jer Bog
je ljubav. Nije to naša pobožna želja, to
piše u Svetom Pismu, sam Bog je to objavio. Mi se ljudi mnogo razlikujemo, a
često smo i sami sebi velika zagonetka.
Ima ljudi strašljivih koji zamišljaju Boga
kao nekog policajca koji jedva čeka da
nas uhvati u nekom prekršaju i da nas
kazni. Ali ima i ljudi koji su sa sobom
sasvim zadovoljni, a za svoje pogreške i
grijehe, nekad i velike, uvijek nađu neku
ispriku. Što je ispravno? Ispravno je uzdati se u Božju milost, u njegovo milosrđe i ljubav, uvijek se Bogu moliti da on
ispravi ono što je krivo, ono što je krivo
da učini ravnim, da otjera tamu i unese
svjetlo. Božić nam kaže da je Bog ljubav,
BROJ 19
da do utjelovljenja Sina Božjega nije
došlo iz neke Božje taštine ili bilo kojeg
drugog razloga, nego upravo iz ljubavi.
Božić je dan Božje milosti, ljubavi i
vjernosti. Bog je uz nas iako mi nekada
bježimo od njega. On nas ljubi iako mi
njega u našoj bučnoj svakidašnjici često
zaboravimo, iako je, barem nekada, naše
srce bliže zemaljskim osobama i stvarima. Možemo biti optimisti prema dobrom i milosrdnom Bogu, izvoru svih
dobara. Nemojmo podcjenjivati njegovu
milost, ljubav i dobrotu. Nećemo suditi ni
mi sami sebe, nego on koji pozna naše
srce i naše misli. Budimo sigurni, da će
njegov sud nad nama, biti milost, mir i
radost Boga, našeg otkupitelja. Daj Bože
da Božić dočekamo i proslavimo s dubokom, unutarnjom radošću, smirene i
zadovoljne duše.
STUDENI/PROSINAC 2012.
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Oblatne
Danas ima na tisuće recepata
za oblatne. Filuju se raznim
kremama i voćem po želji. Ja
vam u ovom broju nudim
jedan od mnogih recepata za
oblatnu. Ovaj recept sam
dobila od Dobrile i moji
ukućani obožavaju ovako
napravljenu oblatnu.
FIL:
1l mlijeka
2 šalice (velike) šećera
200gr čokolade
1 malo pakiranje oblatni
PRIPREMA;
U lonac sipati mlijeko i šećer,
kuhati jedan i po do dva sata. Kada
se krema zgusnula dodati čokoladu i
miješati dok se čokolada ne istopi.
Toplim filom mazati kore od oblatni i
ostaviti na hladno da se ohlade.
Obilje sreće,
mira i blagosti
za Božić i
Novu godinu
želi Vam
Čestit Božić
i sretnu Novu godinu
želi Vam
STR
D shop
ODJEĆA TORBE I
MODNI DODATCI
vl. DUŠICA RAJIĆ
FOJNICA, Bosanska bb
tel: 063 369 663
KAURIN commerce
STUDENI/PROSINAC 2012.
BROJ 19
27
Stare slike Fojnice
Download

Fojnička škrinja broj 19