Broj 11
srpanj/kolovoz 2011.
cijena 2 KM
HRVATSKO KULTURNO DRU[TVO
PODRUŽNICA FOJNICA
ISSN 1986-5929
9 771986 592001
ECONOMIC s.t.r. FOJNICA - 061 984 306
Više od 2000 artikala
• bijela tehnika,
• elekto i vodo materijali,
• oprema za kupaonice,
• keramičarske pločice
• sitni kućanski aparati...
ukratko, sve što nudi i Ecomic Vitez.
Svaki mjesec akcije do 15%
na pojedine artikle!
Uvedena fiskalna kasa, kartično plaćanje i plaćanje kreditnim karticama Raiffeisen banke. Uz
ljubazno osoblje možete dobiti i savjet za
rekonstrukciju kupaonica i kuhinja, dovozimo
robu do potrošaća i istu montiramo po želji
kupca.
PEKARA
MAK
FOJNICA
kruh - pecivo - krafne
pogače s kajmakom - pite
tel. 030 831 530
UVODNIK
IZ ŽUPNIH MATICA
FOJNIČKAŠKRINJA
lipanj/srpanj 2011.
Dragi prijatelji Fojničke škrinje,
K R Š T E N I
I u ovom broju smo se potrudili biti na terenu, među Vama...
Donosimo priče naših sugrađana koji svojim idejno bogatim, a
materijalno skromnim potencijalima, pokušavaju promijeniti ponudu
kulturno-zabavnog i sportskog života u Fojnici. Jesu li oni rijetki
primjer entuzijasta i ima li među nama još zaljubljenika u svoj zavičaj
koji bi mogli dati doprinos doživljajnoj raznovrsnosti putniku
namjerniku, ali i domaćem puku? Ostavljamo da to procijenite sami
kroz priloge i razgovore koje smo vodili sa par mladih, poduzetnih
ljudi...
Nažalost, ćudljive vremenske neprilike pokvarile su ili odgodile
neke zabavne projekte, a mnogim ljubiteljima prirodnih ljepota,
šetnje, kupanja u termalnoj vodi, uskraćena su ova zadovoljstva. Pa
ipak, Fojnica je bila živahnija.
Ljeto je prilika da se raseljene fojničke obitelji ponovno nađu na
okupu, da se sretnemo sa prijateljima iz djetinjstva, da steknemo
nove. Zbog toga se iz naših bašta cijelo ljeto odiže miris roštilja, pita
ispod sača, raznih specijaliteta iz kotlića... Ali da naše bašte nisu
mirisale samo po slasnim jelima pokazuje i dodjela novčanih nagrada
za najljepše bašte i terase, čime su naši sugrađani pridonijeli uređenju
okoliša i ljepšoj slici Fojnice.
Međutim, ovog ljeta nas iznenađuje i plaši brojnost pasa lutalica
koji su posve zavladali našim ulicama. Nerijetko se pseći klanovi
upuste u krvave okršaje koji predstavljaju dramatičan prizor ne samo
za djecu, već i za odrasle prolaznike. Ovom prilikom pozivam zakonom
ovlaštene strukture da pronađu rješenje ovoga problema, a da
urednica Fojničke škrinje ne bi ostala upamćena po neprestanim
kritikama upućenim općinskim vlastima i komunalnim direktorima
zbog nebrige za turistički image 'pitoresknog gradića', želim pohvaliti
nastojanja i rezultate u obnavljanju zelenih i cvjetnih površina.
Svima želimo radost života i da nam ljeto potraje što duže, da
podignemo bogat urod sa naše zemlje, a sugrađanima islamske
vjeroispovjesti koji nakon mjeseca ramazana dočekuju veliki praznik
Bajram, želimo da proslava dođe u zdravlju i veselju, da lijepe trenutke
podijele sa svojim najdražim...
Urednica
Dominik Puljić
(Borisa i Milijane, rođ. Čuturić)
David Miličević
(Maria i Marine, rođ. Gašić)
Marko Rajić
(Danijela i Katice, rođ. Petrović)
Nikša Oroz
(Slobodana i Ivone, rođ. Knežević)
VJ E N Č A N I
Marjan Drmač i Leonora Lovrić
Danijel Vrebac i Marija Jukić
Anto Puljić i Klaudija Prskalo
U M R L I
Kata Čuturić, r. Stanić, 1935.
Marko Cvjetković, 1942.
Drago Lovrić, 1927.
Anka Jukić, r. Oroz, 1943.
Marko Vrebac, 1922.
CIJENE REKLAMNOG PROSTORA
U ČASOPISU 'FOJNIČKA ŠKRINJA'
U BOJI
- 1/1 stranica
- 1/2
"
- 1/4
"
150,00 KM
80,00 KM
40,00 KM
CRNO- BIJELA
- 1/1 stranica
- 1/2
"
- 1/4
"
- 1/8
"
100,00
60,00
30,00
20,00
KM
KM
KM
KM
Fojnička škrinja, broj 11, srpanj/kolovoz 2011 .
osnivač i izdavač: HKD ˝Napredak˝, Podružnica Fojnica
■ glavna urednica: Suzana Lovrić ■ uredništvo: Alen Cvjetković, Ivana Cvjetković, Jakov Gavran,
Božana Tuka, Marko Tuka i Nikica Vujica ■ urednički savjet: Danijel Bošnjak, Lucija Bošnjak, Ivan
Katavić, Katarina Migić i Franjo Miletić ■ lektura: Leonora Lovrić Drmač
■adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb ■tel.: 063 284 877 ■e-mail: [email protected]
■ žiro-račun: 3060350000782209 Hypo Alpe-Adria banka ■ naklada: 1000 primjeraka ■ tisak:
"ŠTAMPARIJA FOJNICA" Fojnica
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
BROJ 11
3
AKTUALNOSTI
FOJNIČKAŠKRINJA
Da nam grad bude ljepši
Fojnička škrinja
U organizaciji Turističke Zajednice SBK-a, Općine Fojnica i hotela "Reumal" Fojnica, a u okviru manifestacije "Fojničko ljeto 2011." u našoj je općini pokrenuta akcija "Da
nam grad bude ljepši". Mjesec se dana u okviru ove akcije,
koja bi trebala postati tradicionalna, pratilo uređivanje
bašti i terasa u cilju podsticanja građana na doprinos ljepšem, uređenijem okolišu.
Nagrade za najljepše bašte su dobili: prvo mjesto
Katarina Berbić, drugo mjesto Alma Bulić i treće mjesto
Pero Pecirep. Novčane nagrade je uručila Vahida Biščević,
uposlenica Turističke zajednice SBK u jedinici Kiseljak. Najljepšom terasom proglašena je ona u vlasništvu Dževahire
Kreso, drugo mjesto je zaslužila terasa Ante Čuturića, a
treće mjesto osvojila je Latinka Salihagić. Semin Sudžuka,
zamjenik generalnog direktora hotela "Reumal" uručio je
novčane nagrade ovim našim vrijednim sugrađanima. Čestitamo dobitnicima nagrada!
U kolu mira i pjesme
Fojnička škrinja
Pod pokroviteljstvom Američke organizacije “Sisters of Loretto“ koja radi na zbližavanju ljudi u ratom zahvaćenim područjima, 21. srpnja održan je zajednički nastup dvaju KUD-a iz
Fojnice. Pod simboličnim nazivom “U kolu mira i pjesme“ program su pripremili KUD Matija Gubec i KUD 1001 noć, koji su
spletom igara i izvorne pjesme zabavili mnogobrojnu publiku
na platou Aquareumala. Osim Amerikanke, gospođe Powers
na ovom je projektu radila i naša sugrađanka, Marica Prozo,
koja već godinama živi i radi u Americi. Namjere su ove nevladine organizacije da se slični projekti nastave u Fojnici i u
budućnosti, čime bi se dala podrška očuvanju i izgradnji mira i
međusobne tolerancije.
4
BROJ 11
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
Obilježen Dan ustanka BiH
U organizaciji Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata općine Fojnica, a povodom 27. srpnja, Dana
ustanka BiH,obilježena je 70 godišnjica ustanka naroda BiH u
borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu.
Na partizanskom groblju u Fojnici položeno je cvijeće i
minutom šutnje odana pošta palim borcima i civilnim žrtvama
rata.
Održan je i povijesni sat na kojem je Andrija Lekić, član
UABNOR-a Fojnica, između ostalog rekao: "Cilj obilježavanja
ovog značajnog historijskog datuma za državu BiH nije samo
okupljanje antifašista i poštovaoca NOR-a već nastavak borbe
za očuvanje države BiH. Ovim obilježavanjem želimo ukazati
na obnavljanje i reafirmiranje moralnih i političkih vrijednosti
NOR-a kao što su zajedništvo, jednakost i ravnopravnost, dostojanstvo svakog naroda i građanina u zajedničkoj nam i cjelovitoj državi BiH. U ovom ratu smo se uvjerili kako iz eks-
FOTO: HAZIM ČUKLE
Fojnička škrinja
tremnog nacionalizma izrasta fašizam u najgoroj varijanti. To
je još jedna potvrda da bez antifašizma nema ni BiH.
Antifašizam je nastao da bi se branila ljudska prava, slobode,
jednakost i suverenitet BiH i svih njenih naroda".
Streetball turnir
Piše Samir Kučuk
KK "Star" Fojnica tradicionalno povodom manifestacije "Fojničko ljeto" organizira
Streetball turnir 3+2 igrača koji se održavao od 20. do 23.7.2011. u dvorištu O.Š. „Muhsin
Rizvić“ gdje je napravljeno košarkaško igralište koje je finansirala Općina Fojnica na čelu sa
načelnikom Salkanom Merdžanićem.
Na turniru su se takmičile sljedeće selekcije:
• dječaci i djevojčice godište 1996. i više (osnovna škola). Takmičilo se osam ekipa iz
Fojnice, Kiseljaka, Busovače i Visokog. Pobjednička ekipa je Đulistan iz Fojnice.
• dječaci 1993. – 1995. godište (srednja škola). Pobjednička ekipa je bila Gizela iz
Fojnice.
• također se odigrala revijalna utakmica između zavoda Drin i zavoda Bakovići gdje je
pobijedila ekipa zavoda Drin.
• seniori - pobjednička ekipa je ekipa Fojnice koja je u finalu pobjedila ekipu Viteza
rezultatom 16:15. Za pobjedničku ekipu Fojnice igrali su: Franjo Cvitan, Adis Biščević,
Hrvoje Oroz i Faris Varešlija.
Za sve pobjedničke ekipe osigurane su novčane nagrade, pehari i
medalje.
Odigrana je i revijalna utakmica: veterani KK Fojnica veterani KK Kiseljak gdje su stari košarkaški poznanici
ponovo odmjerili snage i gdje je bila uspješnija
ekipa KK Fojnice.
Sve u svemu košarka se vraća u Fojnicu
polako, ali sigurno!
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
BROJ 11
5
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
Fojnica još nije spremna
za velike zabavne spektakle?
Danas je luksuz piti prvu jutarnju kavu u mirnom skrovitom mjestu, tamo
gdje vam cvrkut ptica i žuborenje vode neće prekidati šuštanjem dnevnih
novina ili agresivnom muzikom iz zvučnika. Da takvih mjesta ima i u Fojnici uvjerili smo se pri susretu sa Nihadom Turčinovićem povodom nekoliko
velikih koncertnih projekata kojima drma učmalu ljetnju shemu Fojnice.
Piše Suzana Lovrić
Fojnička škrinja: Gospodine Turčinović, prije nešto više od godinu dana
uzeli ste prostore restorana 'Ribnjak'
pod najam. Danas je to skoro neprepoznatljiv ambijent i interijera i eksterijera u poređenju sa ondašnjim?
Nihad Turčinović: Tačnije, od početka
januara prošle godine počelo se sa uređivanjem objekta, parkinga, popratnih sadržaja, a 1. maja je bilo otvorenje. Od početka mi je namjera bila da to bude isključivo restoran sa raznovrsnom i kvalitetnom ponudom domaćih delicija, prije
svega riječne ribe koju, nažalost, često
niste niti mogli dobiti prije, što je za mene bilo neshvatljivo... Za ulazak u ovaj
posao sam se dao nagovoriti i od strane
svojih prijatelja, konkretno, Hazim Salčinović, Emir Tutnjević, Anes Buljina...
kojima je također nedostajao objekat
ovog tipa, gdje možete sa porodicom doći
na par sati, gdje djeci pružate sadržaje za
igru i zabavu, objekat koji je sklonjen od
gradske vreve, a ima prihvatljive cijene
kuhinje.
FŠ: U posljednje vrijeme, osim po meditativnim jutarnjim kavama i po ukusno pripremljenim i profesionalno
posluženim ručkovima i večerama, za
restoran 'Ribnjak' se priča i kao o mjestu koje garantira nezaboravan noćni
provod?
NT: Pa ja ne znam kako ljudi na to gledaju. Male su sredine sklone fantaziranju,
6
da ne kažem mahalanju. Moj jedini motiv
da krenem u realizaciju par koncerata na
otvorenom bio je počastiti svoje stalne
goste nečim posebnim. Sve je počelo sa
izložbom Davora Gobca i sjajnom svirkom o kojoj je vaš časopis već pisao. Tada
se rodila ideja da Gobac sa svojim bandom dođe ovo ljeto i održi koncert na otvorenom. Zbog obaveza koje imaju ove
godine neće doći do ralizacije tog projekta, ali razmišljajući šta se može ponuditi
od kvalitetne svirke zaredali su koncerti
Regine, Ace Pejovića, Željka Samardžića i
sl. Pretpostavljam da se u čaršijskim pričama nagađa o ciframa koje ću zaraditi
ovim koncertima, međutim, tko god se
bavi ovim poslom zna jasno da tu nema
zarade, da se tu gleda samo kako ne biti u
minusu, pogotovo kada se dovode jaka
imena poput Samardžića i Joksimovića,
koji su skupi i eto, skoro nedokučivi. Međutim, ja sam davno oguglao na sve priče
čaršije koja o meni zna više nego ja sam,
haha...
FŠ: Naravno, do takvih imena koja već
imaju široku regionalnu popularnost,
nije lako doći? Kada nastupaju u BiH
obično su to velike koncertne dvorane
i ogromna tehnička podrška od nekoliko stručnih timova. Kako je to Vama
uspjelo?
NT: Sa Joksimovićevim timom se dogovaram od 25. februara, počelo je privatnim vezama, preko mojih prijatelja, i kaBROJ 11
da se konačno utanačio datum nastupa
za 16. juli, Bog to nije dozvolio, strašan
pljusak se spustio na Fojnicu. On je planirano prekinuo svoj godišnji odmor u
Budvi zbog fojničkog koncerta i već je bio
u Jablanici kada smo mu javili da nije moguće održati koncert zbog nevremena.
Ključne su bile riječi mog konobara koji
je nebrojeno puta izašao sa mnom u baštu i razgledao nebo - Kiša je probila
maglu na Matorcu, neće prestati do jutra!
FŠ: Sreća je da ste uspjeli novi termin
dogovoriti za 30. kolovoza.
NT: E da, bez obzira na vremensku prognozu, mi ćemo se potruditi da se taj koncert održi. Vjerovat ćemo u idealne uslove, ali spremit ćemo se za one najgore.
Pripremamo platno koje može pokriti cijeli uži kompleks bašte i tako omogućiti
dobar provod i našim gostima, ali i zvijezdi čiji su koncerti poznati po interakciji sa publikom. Moja je želja da to bude
jedan događaj za pamćenje u Fojnici, a
prije svega da u njemu uživaju moji prijatelji, moji gosti... Meni se čini da je Fojnica od svih zaboravljena. Ali što je još
gore, čini mi se da to mnogima u Fojnici i
odgovara tako. Sada je, sa ugovaranjem
ovih nekoliko koncerata, bar stotinu ljudi saznalo za Fojnicu. Oni nisu znali da
Fojnica postoji na mapi. Sada znaju da
Fojnica ima lječilište, Prokoško jezero,
Brusnicu...
FŠ: Posve se slažem sa Vašim zaključkom kako u Fojnici, nažalost, prevladava interes da ostanemo primitivna
sredina iz koje bi par pojedinaca moglo izmusti i zadnju marku. Možemo li
reći kako je čaršija u dubokoj letargiji, možda čak i u nekoj dramatičnoj fazi kolektivne depresije, i jesu li recepti, kojima se služe tek rijetki pojedinci, jedini način da se Fojnica ozdravi?
NT: Nemoguće je kao pojedinac promijeniti nešto što bi se moglo nazvati temeljitim osiromašivanjem naroda. Fizičku
glad možemo pretvoriti u post. Međutim,
ako nema duhovne hrane, osjećaja da se
društvo o vama brine, ako je vaša inicijativa za boljim unaprijed osuđena na propast zbog raznih stigmi, onda se borite
protiv vjetrenjača. Prijatelji su blago, sa
prijateljima ćete ostvariti svoj san. Ne
znam šta bi mogao biti recept za Fojnicu.
Čini mi se da bi mogao biti i onaj što koristim za sebe - što više prijatelja, niti jedan neprijatelj. Ja sam samo fojnički zet,
možda mi to ne daje prava da sudim, a
opet, možda vidim bolje od domaćih. Ne
znam.
FŠ: Zahvaljujem se na vremenu koje
ste odvojili za Fojničku škrinju. Želim
Vam lijepo vrijeme i dobar provod na
spektakularnoj završnici ljeta u Fojnici.
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
T
uristički biser u središnjoj Bosni,
planina Vranica s vrhovima visokim
i do dvije tisuće metara, posljednjih
je godina doživjela turistički procvat. Samo na lokalitetima Poljana i Fratarske staje u posljednjih je nekoliko godina izgrađeno je ili se gradi nekoliko
stotina objekata. Godišnje ovaj dio planine Vranice posjeti oko 50 tisuća turista, a
uz zimski dosta je uloženo i u razvoj ljetnog turizma tako da Vranica turistima
nudi sadržaje tijekom cijele godine. No,
turizam zahtijeva nastavak ulaganja, a
milijuni osigurani za razvoj turističkih
potencijala stoje blokirani zbog neriješenih vlasničkih odnosa.
Konkretno, zemljište na kojima su izgrađeni turistički objekti u državnom je
vlasništvu. Prema regulacijskom planu
kojeg je usvojilo Općinsko vijeće Fojnice,
područje Poljane i Fratarskih staja podijeljeno je na 720 parcela. Prije godinu dana općinske su vlasti podnijele zahtjev
da se uradi prijenos vlasništva nad zemljištem, s države na lokalnu vlast. Problem je nastao kada je od općine zatraženo izdvajanje pola milijuna maraka za
završetak ovog procesa. Kako općina Fojnica nije u stanju osigurati tražena sredstva, doveden je u pitanje daljnji razvoj
turizma jer preduvjet za nova ulaganja
su riješeni vlasnički odnosi.
"U ovako neuređenoj državi teško je
opstati. Mi u Rekreacijskom centru 'Brusnica' na prekretnici smo, ugasiti poduzeće ili od vlasti dobiti potporu za rješaSRPANJ/KOLOVOZ 2011.
Turizam na Vranici
Godišnje ski-centar na Vranici posjeti oko 50 tisuća turista, a uz zimski
dosta je uloženo i u razvoj ljetnog turizma tako da Vranica turistima nudi
sadržaje tijekom cijele godine. No, turizam zahtijeva nastavak ulaganja, a
milijuni osigurani za razvoj turističkih potencijala stoje blokirani zbog neriješenih vlasničkih odnosa.
Piše Ana Popović
vanje problema. Neriješeni vlasnički odnosi koče sve daljnje projekte, a posebno
razvoj infrastrukture. Samo u agenciji
Odraz blokirano je 40 milijuna maraka za
razvoj turizma, a nama konkretno blokiran je milijun maraka odobren za investicije na ovom lokalitetu", kaže Juro
Iviš, vlasnik RC Brusnica koji prednjači u
razvoju turizma na Vranici. S radom su
počeli prije četiri godine, a trenutačno
raspolažu s 12 apartmana, restoranom,
dva ski-lifta i drugim pratećim sadržajima.
Osim Fojničana u turističke potencijale Vranice spremni su ulagati i mnogi
drugi. Među njima i poznati glumac Enes
Bešlagić.
Na Vranici je kaže našao mir, a planinu osobito rado posjećuje ljeti. Spreman
je dovesti i brojne svoje kolege glumce i
druge osobe iz javnog života kako bi VraBROJ 11
nica bila i na ovaj način promovirana kao
turističko odredište.
Da je Vranica potencijal kojeg svakako treba iskoristiti složili su se i predstavnici Turističke zajednice Srednjobosanske županije, predstavnici općinskih,
županijskih i federalnih tijela vlasti te
razvojnih agencija koji su ovih dana o
otklanjanju prepreka za razvoj turizma
na ovom području razgovarali na Vranici.
Dogovoreno je da teren financiranja prijenosa vlasništva zemljišta ipak podnesu
investitori. Izdvajanjem pet KM po metru
četvornom za fizičke te deset maraka za
pravne osobe procjenjuje se da bi se moglo prikupiti i do 400 tisuća maraka.
Uspije li se provesti zacrtani plan,
glavna kočnica razvoju turizma na Vranici bit će otklonjena. Za investitore i
turističke djelatnike iduća dva do tri
mjeseca su ključna…
7
FOJNIČKE PERSPEKTIVE
FOJNIČKAŠKRINJA
Ljetno kino - Kiša 4:6
Mladi fojnički poduzetnik, Hrvoje Barbarić, imao je nekoliko sjajnih ideja
za animaciju gostiju hotela i restorana Stari grad, te gostiju Old City Pub-a.
Uvijek dobro raspoložen i spreman za razgovor, otkrio nam je kako u
nadmudrivanju sa kišom trenutno gubi utakmicu, ali zajedničkom mantrom filmofila-gostiju nada se taj rezultat preokrenuti u svoju korist.
Piše Suzana Lovrić
Fojnička škrinja: Kako je i kada bljesnula sijalica za ljetno kino?
Hrvoje Barbarić: Ne znam ni ja točno,
hahahaha... Većina ideja koje ugrađujem
u ponudu naših objekata, zapravo i nisu
moje. Stalno razgovaram sa prijateljima,
sa gostima, u krugu familije, što bi se moglo ponuditi da gosti budu zadovoljniji.
Nije teško zaključiti da Fojnici treba svega, ali ono što je mene posebno čudilo
godinama je činjenica što imamo kino
dvoranu, i to obnovljenu, a u njoj nema
filmskih projekcija. Srećom, pripadam
generaciji koja je usvojila kulturu filma,
od ranog djetinjstva visim u kinu, i dandanas mi dobar film trenutno popravlja
raspoloženje. Meni je žao što mlade generacije ne znaju užitak velikog filmskog
platna. To je sigurno bio djelićem motiva,
to da mladim ljudima približim filmsku
umjetnost, osim toga, imamo još odavno
pripremljenu tehničku podršku za projekcije bilo koje vrste. Na ovome se platnu uglavnom gledaju velike utakmice, i
onda smo shvatili da bez ikakvih ulaganja možemo ponuditi i više i bolje...
8
FŠ: Vi ste filmskim projekcijama pokrili dva poprilično tjeskobna dana.
Utorak i četvrtak su nekako ispali
idealni?
HB: Ponedjeljkom ljudi odmaraju od
vikenda, utorak su već željni neke male
akcije koja ih neće pretjerano iscrpiti za
sutrašnji radni dan, naravno, ako imaju
sreću da su zaposleni... Srijeda je u Fojnici već tradicionalno dan za izlazak na
određena mjesta i tu nisam htio zalaziti u
teritorij starih običaja. Četvrtak je opet
dan kada se iščekuje petak i ono nešto
posebno... I restoran i pub imaju svoje tematske muzičke večeri vikendom, prilagođene ukusima gostiju. Tako su utorak i
četvrtak postali idealni. Početak projekcije je u 21h, dovoljno je mraka za kvalitetnu sliku, a završetak prije 23h, još se
dovoljno naspavate...
FŠ: Nažalost, vremenske prilike nisu
bile naklonjene ovom, hvale vrijednom projektu.
HB: Te su nam vremenske neprilike bile
jedina konkurencija, hahahaha... Pa doBROJ 11
bro, šta ćeš, kada čovjek planira, Bog se
smije, kaže stara narodna... Meni je žao
što sa rajom nisam odgledao još par dobrih filmova, ali nadam se da će rujan biti
topao pa bismo mogli produžiti sezonu.
Bilo je ovdje poprilično tvrdoglavih ljubitelja filma koji su tražili dekicu, nije im
smetalo dobovanje kiše po suncobranima. Maradona od Kusturice je bio najzapaženiji, još par zanimljivih nekomercijalnih dokumentarnih filmova naišlo je
na svoju publiku... Dobili smo samo pozitivne komentare. Nije da se hvalim,
hehehe...
FŠ: Postoji li već kakav plan rada na
projektima koje biste mogli realizirati sljedeće godine?
HB: Mi smo puni planova i ideja. U smislu
prostora, parkinga, tehničkih uređaja, ne
trebaju nam velika ulaganja, ali i šira zajednica treba prepoznati svoj interes
ovdje. Podržavamo svaki kulturni i zabavni događaj u Fojnici, želimo realizirati
i neke vlastite, međutim, trebalo bi raditi
u početku i bez zarade, možda čak biti
spreman na gubitak u početku, a to je ljudima teško objasniti. Ima jedan odličan
slogan koji kaže: Reklama nije trošak,
reklama je investicija. U suštini, mnogi
projekti koje bi trebalo ponuditi gostima
u Fojnici nisu trošak, nisu zarada, samo
su investicija u budućnost.
FŠ: Hrvoje, hvala ti na razgovoru, hvala na podršci koju Fojnička škrinja ima
od strane koncerna firmi Prokoško jezero. Želim vam pozitivan score sa kišom kao i sa ostalim poslovnim preprekama.
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
PREDSTAVLJAMO
FOTO: HAZIM ČUKLE
FOJNIČKAŠKRINJA
Poruke iz boce
U selu Lužine (Fojnica), gdje žive mili ljudi i gdje je zemlja posebno plodna
i darovita, našli smo jednu veselu obitelj. Kuću im ne mogasmo promašiti,
jer još biva na mjestu, gdje ju stari preci Tuke i sagradiše. Tu, ponosno i sad
stoji, a oko nje malih bicikala, i svakojakih igračaka, pa neupućen odmah
zna da mladih potomaka tu svakako ima.
Piše Ivana Cvjetković
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOTO: HAZIM ČUKLE
D
očekao nas je ljubazni domaćin Ivo
Tuka (39) i uputio u svoj topli dom,
a u kući dražesna mu supruga Slavka već je čekala sa kolačima i troje
dječice koja se umiljato igraju, svatko
svojom igračkicom.
S nama se našalio i mnogima poznat
šaljivdžija Marko - Gijo, koji, kad se izuzme šala, zna dosta istinitosti o životu i
ljudima.
No nismo tu radi šale, niti ukusnih
salnjaka (kolača domaćice), nego dovedeni znatiželjom za izume ovoga poštenog i radišnog čovjeka. Naime, Ivo Tuka
se bavi jednim jako starim zanatom, ugrađivanjem drvca sa crtežima i natpisima u boce rakije. Da, ako ste ikada prolazili kroz to selo, tik uz autobusku stanicu
stoji i stolić sa desetinama boca rakije u
kojima se nalaze različiti šaljivi natpisi,
ali i reklame na komadima drveta i drvenim ljestvicama.
Nas su zanimale tajne ovoga zanata i
izrade ovih suvenira, koje je Ivo, samo za
"našu Škrinju" i otkrio. Zanimljivo, priča
je počela još davno, kad Ivo, još kao
mladić, kupuje kilogramom duhana trik
od starješine iz sela i od tada pokušava
naći najbolji način izrade. Probao je kroz
godine razne načine, ali samo jedna je
metoda, kojom se koristi i danas, potpuno uspješna. Drvca se ubacuju u prazBROJ 11
nu bocu, te ugrađuju jedno u drugo, pomoću posebnih pinceta za ovu namjenu,
što znači da se ne koriste nikakva štetna
ljepila, ali i da je ovo višesatni posao koji
može biti i višednevni, što ovisi od printa
koji želite imati u boci.
U ponudi su razni motivi: vjerski
(križevi, slike svetaca, kalendari i biblijski citati), ljudski likovi, logo firmi, šaljive poruke, ljubavne poruke i još mnogo
toga, jer kraja umijeću Ivinih ruku, uistinu,nema. Crteže iscrtava lemilicom, kako
bi piće (rakija) u boci, moglo biti pitko, a
crtati je naučio na obuci kod darovitih
korisnika Bakovićkog zavoda za mentalno-invalidne osobe, što mu je posebno
drago.
Šalje on svoje radove i u daleke zemlje, gdje, nažalost, imaju puno veću vrijednost, nego na našim prostorima.
E, tu priča postaje tužna.
Uz sav uloženi materijal i trud, Ivo
svoje suvenire, prodaje jako rijetko, jer
kako kaže "narodu su draže kineske pepeljare, nego domaće napravljeno piće u
boci tradicionalne izrade, rukotvorine
našeg čovjeka", što je, ruku na srce, živa
istina.
Boce koštaju simboličnih pedeset
maraka, što jeste veliko u našim očima, u
državi gdje se preživljava, ali ono što
dobivamo njihovom kupnjom, daleko je
vrjednije od sitnica, koje mi usputno
kupimo, za tu svotu.
Rekao nam je i da je svaka boca unikat, te da se izrađuju i po narudžbi.
I još spuštena pogleda dodaje, da mu
je to, jedini način zarade, u današnja teška vremena. Taj dan proveden u takvoj
radničkojobitelji i držanje boca u ruci,
koje su ustvari, neprocjenjive vrijednosti
i velikoga pečata mjesta gdje živimo i
volimo, bio je čudestan i po tome što se
kasnije još dugo sjećate svake riječi izgovorene i svakog natpisa u bocama ljutoga pića.
U vruće dane stalnih zabava i svadbi,
želimo samo da se sjetite, kada u kuverte
stavljate novac i kupujete kućanska pomagala i sprave, za koje ionako niste sigurni imaju li ih vaši prijatelji već napretek, sjetite se bi ih itekako razveselila
boca pića, u kojoj plivaju njihova imena i
datum dana kada se zaklinju na vječnu
ljubav, te koliko će biti zahvalni za tako
originalan poklon, a onda zamislite i smiješak dvoje Ivine djece, kad dobiju svoju
čokoladu.
Na taj način spremit ćete čudestan
osjećaj u škrinju svojih uspomena, baš
kao i mi toga prohladnoga dana.
9
DRUŠTVO I IZAZOVI
FOJNIČKAŠKRINJA
Sjećanje me je neki dan vratilo
unatrag 16 godina na dan povijesnog
događaja u kojem sam i sam sudjelovao i tako bio svjedok jednog povijesno
važnog, ako ne i najvažnijeg, događaja
u novijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj historiji - u stvaranju i obrazovanju državotvornosti i suverenosti
njenih naroda i građana.
5. kolovoza se obilježava kao Dan
pobjede i Domovinske zahvalnosti i to
je Dan hrvatskih branitelja, dan kada je
pobijedila sloboda. Danas nakon 16
godina pitam se i tragom jednog članka koji sam slučajno našao na stranicama udruge "Zavjet" (Udruga
hrvatskih branitelja iz Hrvatske, BiH i
dijaspore), nalazim djelomičan odgovor na pitanje "što je to trulo u državi
Danskoj". Pitam se zbog čega se "volja
jednog naroda" poništava u jednom
demokratski obrazovanom društvenom sustavu, da nakon svega, netko
"konstutivnost naroda" (ustavom definirana) dovodi u pitanje, oduzimajući
mu slobodu izbora (određenja), za koju je, u daljoj i bližoj povijesti, platio
visoku cijenu, te nakon svih ovih godina podnošenja žrtve, patnje, boli, borbe i na kraju pobjede, biva izložen
izdaji te odbačen na marginu položaja
manjine. Sve ovo se događa u jednoj
državi utemeljenoj i zasnovanoj na
demokratskim principima (za koju se
isti ovaj narod od početka zalagao i
borio) za koju se i dalje zalaže, predstavlja i smatra državu BiH, kao državu
svih svojih naroda i narodnosti, u ukupnosti svojih, unutrašnje različitih, slobodno obrazujućih identiteta. Tko se
to danas bori i zalaže za BiH? Po čijim i
kakvim mjerilima?
Evo dragi čitatelji Škrinje da odškrinemo skupa poklopac i pregledamo izblijedjele slike prošlosti koje smo
lako i brzo zaboravili, a čiji probuđeni
duhovi na neki način, danas i jesu baza
za nadogradnju (kako bi to rekli stari
ideolozi marksizma) izgubljenog smisla i nametnutog besmisla ili antilogike
u obrazovanju kvalitete naših ljudskih
života, u dijalektici (i)skrivljenih odnosa, a sve poradi refleksije na volju
prebivanja u sadašnjosti, kao temporalne vrijednosti postojanja.
10
Duhovi prošlosti
2011.08.09.- Prenesena kolumna
Što povezuje Blaža Kraljevića i Željka Komšića
Ljudi poput Blaža i Komšića, u nacijama koje su odgovorne i koje jesu politički
organizirane nacije obično u povijesti bivaju zameteni, a njihovo ime izbrisano. S
obzirom na inertnost kojom gledaju preuzimanje gotovo svih resursa od strane
Platformaške Vlade, Hrvatima u BiH, kao
politički rastresenom plemenu bez želje
da postane nacija, moguće je čak da se
dogodi da sutra njihova djeca o ovom
dvojcu uče kao o velikanima preuzme li
Sarajevo nakon telekoma, elektre i financijskih fondova i obrazovanje...
Blaž Kraljević je bio član ustaške imigrantske organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo - dakle može se zaključiti da je Blaž Kraljević bio i ideološki i
praktični ustaša budući da je kasnije
postao general HOS-a.
Željko Komšić je bio član Saveza komunista BiH, kasnije član socijaldemokratske partije BiH koja je komunistima
u BiH, koji nisu prešli u SDP, otela sve nekretnine po BiH budući da se proglasila
sljednicom te partije. Iako to nije budući
da i danas u BiH postoji komunistička
partija.
Željko Komšić je i danas diverzant.
Upada sa sarajevskih šuma i gora u tuđe
urede. Okupira tuđe fotelje i krilaticom
"u ime naroda" krši prava vlastitog naroda. Blaž Kraljević je danas mrtav i kao
takav stavljen u funkciju komšićanja BH
Hrvata. Jedan je od rijetkih Hrvata koji
vlastitom narodu nije štetio samo dok je
bio živ, nego konstantno šteti i mrtav.
Obilje njegove apsurdne ideologije mnogi danas izrabljuju kako stigmu. I to
protiv nacionalne ideje onog naroda za
kojeg se navodno i blagopokojni Blaž
borio.
Željko Komšić je kako sam reče "dokazani antifašist". Antifašizmu bi nacionalizam trebao biti stran. No antifašist
Željko tako očito provodi volju najsuperiornijeg nacionalizma na Balkanu. Onog
velikobošnjačkog. Željko Komšić - antifašist, slavi dakle lik i djelo fašiste Kraljevića. Njihova dodirna točka koja ih
intimno spaja jeste služenje bošnjačkom
nacionalizmu.
BROJ 11
I Komšićev antifašizam i Blažov fašizam inferiorni su u odnosu na superiorni bošnjački nacionalizam koji ih je
tako jednostavno upio i stavio u svoju
funkciju.
Tu je njihova dodirna točka koja
pojašnjava zašto Komšić slavi Blaža.
Jednako je i s pravašima. Pravaštvo u
BIH, iako crno, ocrnjeno, tužno i neobrazovano, iako zadojeno ustaškom
ideologijom i megalomanskim prohtjevima inferiorno je bošnjačkom nacionalizmu.
Taj nacionalizam, iako se svijetu
predstavlja kao tolerantan i građanski
toliko je superioran nad svim ostalim
nacionalizmima u regiji da si otvoreno
dopušta usvajanje pravaških crnokošuljaša sve dok su oni u funkciji ideje
unitarne BiH.
Nacionalizam je to koji ima sve
atribute da se o njemu jednog dana uči
kao o daleko najbolje organiziranom nacionalizmu na tlu Europe. Naprosto je
fascinantno kako mali narod od 1.5 milijuna pripadnika tako savršeno kombinira tehnike emocionalnog ucjenjivanja
Europe, preko bliskoistočnog dirigiranja
američkom politikom do dociranja susjedima, iz pozicije žrtve, šta i kako smiju
reći o BiH. Povijest ne pamti da je ikada
jedan tako malen narod, kao što je bošnjački tako harmonično iz pozicije graSRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
i aveti sadašnjosti
đanskog, patriotskog i žrtvovanog, provodio etničko čišćenje i klasični ideološki
medijski fašizam nad drugima u svojoj
državi, a da nikad pred UN-om, Vijećem
Europe, ovim ili onim NVO-om nije bio
optužen za to što čini.
Blaž se borio za cijelu BiH koja bi
kasnije ušla u konfederaciju s Hrvatskom. S vremenom se i stopila s njom.
Njegova ideja bila je kudikamo agresivnija po državnost BiH od Tuđmanove,
ali je imala utopističke prohtjeve te u
startu bila osuđena na propast. Kao
takva nije bila prijetnja Sarajevu, štoviše
i bila je posve komplementarna s idejom
bošnjačke nacije/države. Tuđmanova
mantranja o BiH bila su Sarajevu kudikamo realnija i opasnija. Stoga Tuđman nikako nije mogao biti partner. Ali
Blaž je. Kao i svaka druga hrvatska politička luda.
Nikakva logika, nikakvi etički kodeksi
ne mogu zaustaviti bošnjačku nacionalnu praksu slavljenja Blaža. Pa ni podatak
da je osnovao logor Dretelj. Taj logor ne
postoji za Bošnjake kad je u pitanju vrijeme u kojem su u njemu HOS-ove postrojbe sastavljene od Bošnjaka i Hrvata
ubijale Srbe.
Dretelj je zločinački logor tek od trenutka kad počinje hrvatsko-bošnjački
sukob. Preklani srpski vratovi u njemu,
koje su činile jedinice HOS-a, nisu nešto o
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
čem bi bošnjački mediji radili priloge.
Blaž je bosanski domoljub daklem.
Oprošteno mu je ustaštvo. Kao i bošnjačkom narodu uostalom. Ta tko se uopće
danas sjeća da su Bošnjaci nekada mahom bili ustaše? I da od 300 prvih boraca
NOB-a u Jugoslaviji jedva možete naći 10
muslimanskih imena?
Ustaša i fašist Blaž je dakle pozitiva.
Sve mu je oprošteno. Pa čak i ubojstva BH
građana koji nisu bili Bošnjaci, apsolutno
sve. Namijenjena mu je uloga žrtve. I
mjesto stalnog promatrača člana predsjedništva Komšića. Brata po ideologiji
služenja bošnjačkoj nacionalnoj ideji.
U vrijeme Blažovog zapovjedništva nad
HOS-om minirana je i do temelja razrušena Saborna pravoslavna crkva u Mostaru i miniran manastir Žitomislić. To
dakako nije zločin. Jer je to činio Blaž. I
jer je ta Crkva uostalom srpska. Da je koja
granata slučajno odletila iz Blažovog
minobacača i pogodila Stari most i to bi
mu bilo oprošteno. Da je danas kojim čudom živ, Blaž Kraljević bi komotno mogao skakati sa Starog mosta. Ostalim Hrvatima to je zabranjeno. U tom gradu
multikulture i u ovoj zemlji tolerancije
Kraljević, koji je sve zapovjedi potpisivao
sa ustaškim pozdravom "Za dom spremni!", prihvatio je vrhovno zapovjedništvo Armije BiH. Dakle vojnici Armije BiH
zapovjedi su potpisivali sa "Za dom spreBROJ 11
Priredio:
Alen Cvjetković, prof.
mni". Može li se onda reći da je Armija
BiH bila ustaška armija?
Potpisuje li antifašist Komšić, danas
kada se obraća HVO-u svoje zapovijedi
onako kako ih je potpisivao Blaž? Ako ga
već poštuje?
U vrijeme njegovog zapovjedanja,
HOS je izvršio masakr srpskih civila u
selu Bradina u blizini Konjica. Selo Bradina je kako znamo rodno mjesto pobjegnika Ante. Blaž je bio posebno inspiriran u Bradini. Gore je išao meditirati.
Skupljati energiju. Samo što su njegovu
meditaciju neki platili glavom. Ti srpski
civili su također bili građani BiH. Smatra
li Komšić da su to bili i njegovi građani?
Kraljević je ubijen zbog drugačije velikohrvatske koncepcije nego što ju je
imao Mate Boban, odnosno Franjo Tuđman, koji su ipak preferirali tzv. "banovinske" granice za buduću hrvatsku državu. Ispada da je manji grijeh, za bošnjačku nacionalnu ideju svojatanje cijele
BIH, po ustaškom načelu, sve do Drine
nego svojatanje banovinskih granica.
Kraljević je trebao sudjelovati u Bugojanskoj grupi, odnosno ustaškom terorističkom odredu koji je 1972. ušao na tlo
Jugoslavije. Kraljevića je, međutim, zaustavila australska tajna policija ASIO koja
je informacije dojavila tadašnjoj Komšićevoj UDBI.
Komšićevi ideološki suradnici tog
vremena pobili su većinu Blažovih suboraca. No ni taj podatak ne smeta u ovoj
naseobini antilogike ni Komšiću, a ni pravašima da skupa stupaju u posljednjoj
nacionalsocijalističkoj Vladi Europe, vladi koja je od Hrvata u BiH napravila posljednju naciju Europe kojoj je oduzeto
pravo predstavničke demokracije. Jedno
od osnovnih ljudskih prava zagarantirano UN poveljom o ljudskim pravima.
Konstanta koja povezuje Komšićeve
kvazisocdemokrate i Pravaše kvazihrvate je dakle ista: U ime više ideologije, u
ime služenja višem nacionalizmu, dopušteno je sve, pa čak i oduzimanje prava
vlastitom narodu. Od ahdnamaša Zvizdovića preko tisuća bosanskih janjičara
do janjičara Pavelića, preko Bradine,
preko Blaža sve do janjičara Komšića.
Nikola Zirdum, poskok.info
11
FRAMA
FOJNIČKAŠKRINJA
F
ranjevački hod ili marš je hodočašće
franjevačke mladeži (FRAMA-e) čiji
je cilj svjedočenje Kristove riječi na
način kako je to činio sv. Franjo iz
Asiza u 13. stoljeću – hodom, pjesmom i
molitvom. Pod krilaticom "Le vie del cuore" ili "Putevima srca", u Italiji, kolijevci
franjevaštva, ove godine je ostvaren 18.
franjevački marš. No, 2011. godinu kronike franjevačke provincije Bosne Srebrene pamtit će po tomu što je prvi put
organiziran franjevački marš kroz Bosnu. Naime, oko 120 framaša iz različitih
župa Bosne Srebrene, pod vodstvom fra
Mate Topića, duhovnog asistenta
FRAMA-e na provincijskoj razini, krenulo je putevima srca, putevima kojima su
kročili naši fratri-ujaci kroz drevna, teška vremena ne bi li donijeli utjehu radosne vijesti do svakog kutka, često tlačene nam domovine, Bosne i Hercegovine.
Hodošašće je trajalo 10 dana i sastojalo se od 2 dijela. Prvi dio (26. - 31. srpnja) podrazumijevao je obilazak stupova
franjevaštva u Bosni (samostan klarisa
Brestovsko-Fojnica-Kreševo-VisokoKraljeva Sutjeska), a drugi dio (1.-5. kolovoza) putovanje u Italiju te obilazak značajnih mjesta za život sv. Franje (Asiz,
Greccio, La Verna).
26. srpnja konačno je ideja o Prvom
franjevačkom hodu kroz Bosnu počela
primati duh života. Naime, u Kiseljak,
kao određeno mjesto okupljanja, u popodnevnim satima, počeli su pristizati
framaši iz različitih dijelova Bosne kako
bi sljedećih 10 dana ugodnost doma mijenjali za sestru neimaštinu koju je sv.
Franjo jako ljubio. Marš je službeno počeo večernjom sv. misom, izvorom snage
za ovaj ne baš lagani pothvat. Po završetku mise, slijedilo je upoznavanje programa: svakodnevno pješačenje, spavanje u
školskim dvoranama, vrlo rano ustajanje, čitanje časoslova ujutro i navečer te
rad po skupinama koji je podrazumijevao upoznavanje života sv. Franje, shvaćanje FRAMA-e kao poziva te osvrt na
srce, ne samo kao biološki važan organ,
nego kao središte duhovnosti čovjeka.
Hm, program se ne čini baš jednostavnim. Čak pomalo nagovara na povratak kući. No, framaši odvažno odgovaraju: "Pođimo zajedno s pjesmom na usnama, raširenih ruku, srca radosna. Kao
franjevačka mladež svijetom idemo, kao
djeca sv. Franje Boga slavimo!"
Tek što su upoznali tvrdoću parketa
dvorane u OŠ Kiseljak, trebalo je preduhitriti izlazak sunca i poći autobusima za
Brestovko.
12
Le vie del cuore...
Putevima srca...
Prvi hod Frame Bosne Srebrene kroz Bosnu
(26. srpnja - 5. kolovoza)
Piše Marija Puljić
Na Brestovskom, u jedinom samostanu klarisa u BiH, framaši su primili blagoslov sv. Klare, čvrsto uzeli hodočasničke štapove i napravili prvi korak prvog
franjevačkog hoda u Bosni.
Nakon prvog koraka, uslijedio je drugi, pa treći i tako redom, preskačući kamenčiće, zaobilazeći blato, uspinjući se i
spuštajući, pjevajući i moleći, najednom
se ukaza veličanstvo fojničkog samosta-
BROJ 11
na, koji kao da viknu s Križa framašima:
"Ostvarili ste prvi cilj!"
Nakon što su se okrijepili i postali
svjedoci ljepote ovog samostana čiji svaki kamen progovara o važnosti franjevaštva u Bosni, framaši su nastavili hodati
do Gojevića. Pošto su se uvjerili u gostoprimstvo i toplinu srdaca gojevićkog puka, slavili su misu u filijalnoj crkvi sv.
Franje.
Već sljedećeg jutra, Kreševo je pozivalo da mlada stopala taknu i njegove staze.
"Korak po korak mi idemo skupa, malo
po malo pobjeđujemo", pjevušili su framaši te prihvatili zagrljaj još jednog
drevnog samostana. Sad je već bilo lakše!
Ritam dobro poznat, dnevni program
brzo odrađen, zabava u nastavku. Naime,
framaši su odlučili plod zajedništva (pjesmu i ples) podijeliti sa građanima Kreševa te su na trgu fra Grge Martića organizirali druženje. Latice ruža na njihovim
glavama i suze u očima kreševskih baka
govorile su da FRAMA ostvaruje svoj cilj.
Sljedećeg dana, trebalo je osvojiti kraljevski grad Visoko.
No, jutro je šapnulo da će to biti malo
teže jer je kiša odlučila biti dio marša.
"Pa, dobro! Kad je već tako, dobro došla,
sestrico kišo!", čuo se glas framaškog srca. Tako je sestra kiša kupala svoje framaše sve dok bjelina kiseljačke crkve
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
nije pozvala na doručak. Nakon doručka,
trebalo je krenuti dalje. Kreševo-Visoko
je najduža relacija koju su framaši trebali
prijeći. Uši, smežurane ispod kabanica,
osluškivale su hoće li ijedan od fratara
viknuti: "Stigli smo!", ali u bujici riječi,
samo te dvije su nedostajale. Zatim je
svako brdo počelo ličiti na piramide, ali
Visokog nije bilo.
Taman kad su framaši bili na izmaku
snaga, umorne oči ugledaše sjemenište i
konvikt franjevačke klasične gimnazije.
Nakon što su već stekli naviku upoznavati u kojoj dvorani je parket tvrđi, framaši su, u nevjerici, primili vijest da će
svatko od njih spavati na krevetu. E, tada
se vidjelo što je prava radost! Tako, spavajući na krevetu, prebrzo svanu novo
jutro, još jedan izazov, još jedan put koji
vodi do sjedišta srednjovjekovnih bosanskih kraljeva - Kraljeve Sutjeske.
Krunica u ruci, pjesma "S nama je
Isus, Franjo i Klara, po nama putuje i cijela FRAMA" i 100 km je iza, a sutješki
samostan ispred framaša. U Kraljevoj
Sutjesci, framaši su trebali ostati dva dana kako bi predahnuli i krenuli za Asiz. U
nedjelju, 31. srpnja, primili su sakrament
pomirenja, a u večernjim satima svaka
skupina je izvela kratki igrokaz s temom
iz života sv. Franje.
Prije nego je rosa umila travu, u ponedjeljak, 1. kolovoza, framaši su bili na putu za Italiju, a već 2. kolovoza kročili ulicama Asiza, ulicama kojima je nekoć hodao njihov serafski otac Franjo.
Nevjerojatno! Da, nakon toliko iščekivanja, teško je vjerovati da ogromna bazilika sv. Franje nije samo dio neke stare
razglednice. Franjevački duh je osobito
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
povezao framaše dok su slavili sv. misu
na grobu sv. Franje u toj velikoj bazilici.
Osim što svaki dio progovara o životu tog
neznatnog Franje, velikog u Kristu, važnost bazilike je i u freskama koje su umjetničko djelo velikog gotičkog slikara
Giottoa di Bandonea.
U poslijepodnevnim satima, uslijedio
je središnji događaj, kulminacija hodočašća: zajedno s framašima iz cijele Europe, bosanski framaši su krenuli u Porcijunkulu kako bi dobili milost potpunog
oprosta. Naime, Porcijunkula je crkvica
koja se nalazi unutar velike bazilike sv.
Marije od Anđela. Ta crkvica je bila prebivalište prve Franjine braće i Franjo ju je
osobito volio. Baš tu je 1216. na oltaru
ugledao Krista i tražio od Njega da svi
ljudi, koji se pokaju i ispovijede, na ovom
mjestu dobiju milost potpunog oprosta.
Budući da ga je silno ljubio, Bog je uslišao
njegovu molitvu, ali uz uvjet da zatraži
dopuštenje od pape. Nakon što je saslušao Franjino viđenje, papa Honorije III.
dao mu je svoj pristanak. Čuvši ovu priču,
framaši su drhtavog srca ušli u Porcijunkulu gdje su izmolili Očenaš na nakanu
sv. Oca i Vjerovanje te ostvarili vrhunac
svoga hoda. Dobili su potpuni oprost!
Sa suzama koje su se slijevale niz
obraze, puninom srca i neizmjernom
srećom, čestitali su jedni drugima na tom
velikom daru. "Naš Bog, On je silan Bog i
kralj. Nad nebom i zemljom vječna je
ljubav njegova!", gorljivo je pjevalo framaško srce. U nastavku je slijedio program kojeg su animirali asiški franjevci i
franjevke.
Sljedeći dan, posjetili su baziliku sv.
Klare, njen grob, rodnu kuću sv. Franje te
BROJ 11
baziliku sv. Rufina, na čijem trgu su se
prvi put susreli sv. Franjo i sv. Klara. U
poslijepodnevnim satima, krenuli su u
Greccio, srednjovjekovno mjestašce,
gdje je Franjo tri godine prije smrti napravio prve žive jaslice, prizor Kristova
rođenja. Tu su proslavili, zajedno s framašima iz Hrvatske, Božić pjevajući božićne pjesme i čestitajući Kristovo rođenje. Naime, u Grecciu se ne slavi samo
White Christmas, tu je Božić svaki dan.
Posljednji dan u Asizu, framaši su započeli slavljem sv. mise u bazilici sv. Marije od Anđela, a zatim se uputili k crkvici
sv. Damjana, mjesto koje ponajviše odiše
Franjinim duhom, siromaštvom i svetosti. Naime, u toj crkvi, 1205. godine, dok
se molio ispred velikog bizantskog križa,
Franjo je čuo riječi Raspetoga: "Ne vidiš
li, Franjo, da mi se ruši kuća? Zato pođi i
popravi je." U toj crkvi je također ispjevao svoju Pjesmu stvorova ili Pjesmu
brata Sunca u koju je izlio svu svoju ljubav, predanost i zahvalnost Gospodinu.
Posljednje odredište bilo je brdo La
Verna. Na ovoj svetoj gori, Franjo je 1224.
godine primio Isusove rane i tako postao
alter Christus (drugi Krist). Zaista posebno mjesto, mjesto svetog mira! Slavljem sv. mise na La Verni, framaši su iskazali zahvalnost Kristu za ovo hodočašaće,
iskustvo urezano u najdublje dijelove
srca.
"I sad neka slab kliče 'ja sam jak', a
siromah 'ja sam bogat zbog onog što mi
Bog učini'...zahvali", potiskujući suze,
pjevali su framaši te krenuli kući, u
Bosnu, odbrojavajući dane do ponovnog
Franjevačkog hoda.
13
PUTOVANJE U MJESTU FOJNICAtrans
FOJNIČKAŠKRINJA
Tama jednog dana,
svjetlo mrkle noći...
Piše Suzana Lovrić
L
jeto je, pa je ona uobičajena popodnevna pustoš provincije zamjenjena grajom sa bazena, živahnim razgovorima što dopiru sa brojnih terasa, šetačima koji se znatiželjno propinju
na prste ne bi li vidjeli nešto od ljepote
fojničkih bašta. Ali bašte leže u svježini
sjena koje su zrelošću ljeta pretvorene u
tamne, skoro crne oblake pod voćkama.
Moje su društvo brat i Dragan. S njima
bježim u temperaturu na kojoj se hlade
najfinija pića. Na Ragalskoj Ćupriji nas
čeka Kole, nekima možda poznatiji kao
Nihad Orman. Pokazuje nam odmah u
pravcu stabala koja kriju ulaz u našu
avanturu. Čini mi se kako rukom mogu
dohvatiti želju već sa parkinga seoske
prodavnice koja nosi, naizgled, promašen marketinški naziv 'VAL'. Ali ovdje sve
ima svoj smisao, tih, nenametljiv. Četiri
dječaka se nadmudruju loptom. Jedan od
njih je Džeko i ima jedanaest godina koje
već nosi na leđima. Trogodišnjak sjedi uz
rub improviziranog igrališta i pomno
prati igru svojih starijih drugara, vrteći
buketić listova maslačka među nespretnim prstićima. Prebrojavamo svoje led
lampe i fotoaparate te krećemo između
kuća u vrtoglav uspon. Žena koja zalijeva
svoje balkonsko cvijeće daje nam propusnicu za prolazak preko travnjaka i mi
se već hvatamo bršljana i lijana, ukopavamo svoje planinarske cipele u rahlu
zemlju, gubimo povjerenje pod rukom
koja se hvata paprati. Naporni uspon ne
traži više vremena od lagane vožnje kojom smo se našli ovdje, dakle, dva puta po
pet minuta. Nepovjerljivo gledam ulaz u
špilju. Djelomično zbog te nepodnošljive
14
BROJ 11
blizine civilizaciji, a djelomično zbog obrušenog kamena koji ne obećava ništa
drugo do pećine...
Od našeg ubrzanog, vrućeg daha, koji
se hvata maglicom po fotoobjektivu, ulaz
u jamu poprima bajkovit izgled i kod mene budi neko strahopoštovanje prema
naumima i planovima Prirode. Moj brat
smatra kako će silazak biti opasan pa
oštrim kamenom presijeca mladicu stabla kojom ćemo se držati umjesto konopa. Tanušna je, ali puna sokova kojima
se opire novoj svrsi. Ulazimo bez riječi.
Oči se privikavaju brzo i uz pomoć lampi
u čudu kruže po zidovima hodnika koji
nas vodi neočekivanoj raskoši. Pa ovo je
špilja!
Nakon što siđemo u prijemnu dvoranu koja je stiješnjena odronom kamena
sa ulaza i gomilom razlupanih siga, ostavljamo se našeg slijepačkog štapa i polako krećemo pipati talog star milijune
godina. Pod mojim rukama je prvo vlažna griva mladog vranca koji se danima i
noćima, bez predaha, probijao kroz mlade listove neprebrojivih proljeća što se
upleše svojim zelenim nitima. Već sljedeći korak i dodir nose mi zlatne slapove
okrnjene nečijim neznanjem ili bahatošću. Zašto se ljepota ne može samo gledati i nježno dotaći vrhovima jagodica? Zar
se mora otkinuti, razbiti i odnijeti u neprimjereno boravište koje ionako neće
takvim načinom razotkriti ljepotu iznutra, ljepotu odvajkada, strpljivu ljepotu?
Prepoznajem svoju lutku iz djetinjstva, vidim kako se topi afrički kontinent,
ogromna glava sovuljage se sudara sa
mojom, Betlehemske jaslice vidim i sva
tri kralja kako ponizno čekaju znak doSRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
minantnih likova Marije i Josipa! Moj
veliki kreševski prijatelj Vedran sada bi
pričao o sastavu minerala i klimatskim
uvjetima nastanka, sve bi ispričao o stalagmitima koji rastu sa poda i stalaktitima što vise kao renesansni lusteri.
Sigurna sam da bi im nešto i odsvirao, ili
bar otpjevao. Ali zato je moj brat ovdje.
Njegov, nimalo muzikalan glas sada zvoni kao fino uštimani klavir Mateja Meštrovića i njegov Smiraj. Zatvaram oči i
puštam da neki unutarnji vid klizi po
glatkoći tipki što vise nad nama. Spoznaja poput jeze prožima umorno tijelo.
Smirenost je krhka i pomalo plaši tišinom, ali na vrijeme je razbijaju ushićenja
koja stižu od mojih drugara. Pokazuju mi
cijelu koloniju paukova zarobljenu u
krečnjak. U prvi mah se čine kao bijele
stilizirane zvijezde na nebu dječjeg
crteža. Nemamo vremena zamisliti kako
se to dogodilo. Već nas zovu blijeda tijela
skakavaca bez onih poljskih prozirnih
krila, nevjerojatno dugih ticala i, skoro u
pravilu, invalidnih u pokoju nogu. Pronašli smo jednog koji ima sva tri para
nogu! A komaraca po stropu, bezbroj.
Piju krv sa šapa prahistorijskih divova
što su zaglibili ovdje pri posljednjem egzistencijalnom skoku. Te su šape ostale
prazne plijena i sada vise pomireno nad
našim glavama. Ne bojimo se. Ondje gdje
treba uvrnuti kičmu pretvaramo se u
tupo svrdlo, gdje treba čučnuti padamo
na laktove i puzimo. Strahujemo jedino
kako bismo mogli tjemenom ponijeti
krhki ukras, neupotrebljivu dijademu.
Na mjestima presječenog toka vremena i
poruke rastu novi obli pupoljci. Na njihovim se, već definiranim laticama prelamaju mliječno-bijela boja nastanka,
oživljavanja, siva korozivna suša, bakreno crveno preživljavanje do modro-sive
smirenosti, pomirenosti. I onda opet osluškujem Meštrovića. Kada se iz skromnog hodnika, krojenog po mojem tijelu,
nađem u novoj, skromnoj dvorani, skoro
trenutno tetoviram iste one bijele zvijezde sa dječjeg crteža na svoje čelo. Ovo je
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
sigurno ulaz u najljepšu minijaturnu kraljevsku dvoranu za ples. Plavetnilo koje
me nosa nakon toga, duboko je i stvarno
kao i drhtavica koju osjećam u zubima.
Obraze spuštam u male, blatnjave barice
da ugasim uzbuđenje. Jer srela sam neuhranjenu slonicu, pa pretile seljake na
terasi sa pogledom na jalovi posjed, jednu smjelu ljubavnicu koja je samo noge
ostavila zidovima ove neistražene metafore o trajanju.
Kada se nađemo na potpunoj sljepoći, u zgrčenom položaju ništavnosti
nas samih, pipamo upaljače i palimo cigarete sa željom da počne onaj veliki vatromet završetka. Ipak, ništa od dramatičnog raspleta. U tišini odbijamo dimove
i svoje male reflektore sa čela usmjeravamo naokolo, kao četiri svjetionika nagurana tsunamijem u neki mali zaljev.
Opuške spremamo u džepove i krećemo istim putem, jer drugi više ne postoji. Zatrpan je. Boje, figure, nanosi
emocija, sve je drukčije iz novog smjera.
Bavimo se i slobodnom procjenom dužine špilje i temperature koja u njoj vlada.
Malo je toplije nego u hladnjaku, oko toga
smo se odmah složili kroz smijeh. Moglo
bi biti 8°C. Ali dužina špilje ostaje enigma. Od 100 m do 180 m! Smiju se mojim
180 m objašnjavajući mi kako sam ih nabrala vraćajući se često u rikverc po novu
fotku, novi dodir, novo zavirivanje...
Kada smo izašli iz špiljske tame vanjski svijet se učinio neprirodno svijetao,
kao varikinom izbijeljen. Kole predloži
da se do ceste spustimo drugim, daljim i
pitomijim putem. Tu smo već razložili
ideju o obilježavanju staze do špilje, čišćenju terena na ulazu kao i dotjerivanju
njenih hodnika i dvorana. Zarasli puteljak koji prati potok Kolimanovac mirisao je po metvici. Rukavi se kače malinjaka, a pod nogom migolji šarulja. Sve se
čini kako nam Prislon ne da ići od sebe. I
zastajemo i okrećemo se. Ali približava
se vrijeme iftara i mi se pozdravljamo sa
Koletom, Ragalskom ćuprijom i njenom
špiljom. Vratiti ćemo se uskoro!
BROJ 11
15
DRUŠTVA I UDRUGE
FOJNIČKAŠKRINJA
PD "Vranica" Fojnica
Organizirano djelovanje planinara na prostoru općine Fojnica počinje
1936. godine kada je društvo planinara u BiH izgradilo Dom na Prokoškom
jezeru. Iste godine je osnovano i Planinarsko društvo "Vranica" iz Fojnice.
Zahvaljujući entuzijazmu članova društva koji su radili na obilježavanju
planinarskih staza, planine (Vranica, Zec, Matorac i druge) su postale
dostupne većem broju ljubitelja prirode.
Piše Predrag Trogrančić
M
nogobrojni planinari i istinski
zaljubljenici prirode sada mogu
obići planinu Vranicu i vidjeti
endemske primjerke flore i faune, kao što su alpska ruža, i nadaleko
poznati stanovnik Prokoškog jezera –
triton (čovječja ribica).
Iznad Prokoškog jezera (1636 m
n/v), nalaze se i vrhovi – Nadkrstac
(2112 m n/v), koji je najviši vrh u Bosni, i
Ločika (2107 m n/v). Ovi vrhovi također
privlače planinare visokogorce iz cijele
BiH i susjednih država.
Planinarsko društvo "Vranica" Fojnica je od svog osnivanja 1936. godine, prekidalo svoj rad samo u vrijeme ratova, ali
je uvijek iznova nastavljalo sa radom.
Tako i poslije ovog rata, godine 2006.,
održana je obnoviteljska skupština i društvo je sa skromnim sredstvima, ali sa
puno entuzijazma počelo sa radom, da bi
danas bilo jedno od najaktivnijih planinarskih društava u BiH.
16
Organizirani izleti i ture:
• 15.1. - pohod na Inač
• 12.3. - tradicionalni zimski
uspon na Matorac
• 19./20.3. - uspon na Kozjak (Hrv)
• 23./24. 4. - uspon na Konjuh
• 7./8.5. - Biokovo (Hrvatska)
• 21./22.5. - Dinara
• 4./5.6. - Zelengora
• 18./19.6. - sjeverni Velebit
• 3.7. - Šator
• 5./8.7. - Prenj
Izleti i ture koji predstoje:
Društvo organizira veoma atraktivne
ture i uspone na najviše vrhove BiH i one
susjednih nam zemalja. Dva člana našeg
društva, Eduard Jukić i Dragan Grbić,
osvojili su i najviši vrh Europe – Mont
Blanc.
Od obnoviteljske skupštine kroz matičnu evidenciju društvo trenutno broji
185 evidentiranih članova.
Početkom godine, upravni odbor koji
broji 7 članova, priprema plan rada za tekuću godinu, a skupština društva donosi
odluku o planu rada društva.
Za 2011. godinu, pored aktivnosti na
obnovi Doma na Prokoškom jezeru i obilježavanju planinarskih staza, organizirano je i više planinarskih tura.
Sve što je planirano, do sada je, sa
malim izmjenama, i izvršeno. U narednom periodu, pored planinarskih tura
predstoji i rad na uređenju lokacija koje
su važan dio kulturne baštine ovog kraja
(Kozovgrad, Lagumi, Kaštele itd).
Svaka moralna i materijalna pomoć
na obnovi planinarske kuće na lokalitetu
Sarajevskih vrata (ispod Dernečišta),
kao i na obnovi Doma na Prokoškom
jezeru, je dobro došla.
BROJ 11
•
•
•
•
•
•
27./28.8. - Čvrsnica
10./11.9. - Maglić
24./25.9. Crvanj
8./9.10. - Orijen (Crna Gora)
15./16.11. - Budoželj
17./18.12. - tradicionalni zimski
uspon na Prokoško jezero
Pred društvom je zadatak da istraži i
osigura nekoliko špilja na našem prostoru. Trenutno su prepuštene na milost
i nemilost nesavjesnih pojedinaca koji
prave veliku štetu ovim neprocjenjivim
darovima prirode.
Važno je reči da društvo kontinuirano
radi na zaštiti prirode. Organiziraju se
akcije čišćenja kao i edukacija naših mladih članova, kojih je svakim danom sve
više.
Ovom prilikom pozivamo sve ljubitelje prirode da nam se pridruže i postanu
članovi našeg društva.
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
PSIHOLOGIJA
FOJNIČKAŠKRINJA
J
oš u dalekoj prošlosti ljudi su se
trudili praviti, oblikovati, jednom
riječju "stvarati" predmete različitih
oblika. Tijekom povijesti se razvijao
čovjekov razum te je težio za nečim novim, a samim tim pojavljuju se i prvi znakovi kreativnog "stvaranja". Tako se pojavljuju i prva umjetnička djela (različite
slikarske umjetnine, vaze, spomenici i
još mnogo toga...).
No i nakon toga čovjek se i dalje razvija, te teži ka nečem još boljem, neobičnijem, dosad neviđenom, te se upušta u
razna istraživanja. Tako je došlo do raznih otkrića, među kojima su pronalasci
struje, lijekova protiv raznih bolesti,
mnogih vrijednih uređaja i sl. No, krenimo od početka.
Što se tiče električne energije, ona je
jedan od najvažnijih faktora u našim životima. Bez nje bi nam svijet bio pun
tame. Do izuma mnogih uređaja uopće
ne bi ni došlo da nema električne
energije. Ona je faktor bez kojeg je današnji svijet teško zamisliv.
Što se tiče lijekova i oni su jako potrebni. Farmacija je danas jako uznapredovala, te zahvaljujući tome uspješno se
liječe mnoge bolesti. No, ona ima svojih
loših strana, jer miješanjem sastojaka
koji ne smiju doći u doticaj, stvaraju se
otrovni sastojci, koje ljudi mogu iskoristiti protiv drugih ljudi ili pak sami sebi
nauditi, ugroziti život.
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
Ljudi su postali
oruđe svog oruđa
U prvim ljudskim zajednicama stvarale su se grupe ljudi koje su se
odvajale jedne od drugih. Svaka grupa se borila za sebe, za svoju zajednicu, za njenu sigurnost. Da bi to postigli morali su se osigurati, što su i
učinili "stvaranjem" različitih predmeta, od oruđa za cijelu zajednicu, do
oružja potrebnog za lov.
Piše Katarina Tolo
Što se tiče tehnologije, ona je danas
na najvišem stupnju razvoja, a i dalje se
razvija. Zahvaljujući modernim uređajima, kao što su televizori, kompjuteri,
mobiteli i sl., ljudima se pružaju veće
prilike za poslove, učenja, za informiranje o događajima iz cijelog svijeta, za
održavanje veza s članovima obitelji koji
su miljama daleko i još mnogo toga...
Sve je to (i mnogo više) stvoreno
zahvaljujući razvijenom, izvanrendnom
ljudskom razumu i sve je to danas potrebno, ali u određenim granicama korištenja, jer sve ima svoje prednosti, pozitivne strane, ali i nedostatke, negativne
strane (koje ljudi često zanemaruju).
Najčešće vide samo pozitivne strane modernih uređaja i podupiru razvoj tehnologije.
BROJ 11
Tehnologija je danas najrazvijenija
oblast, koja nam dosta pridonosi, ali žalosno je to što stvara ovisnost. To su najčešće internetske stranice, koje odraslim
ljudima (a danas sve više i djeci) postaju
zabavne, a kasnije se ne mogu odvojiti od
njih, jer se stvara ovisnost o istima. To
zvuči jako tužno, ali nažalost je istinito.
Danas je gotovo nezamislivo biti bez
interneta u svome domu, ili neposjedovati svoj vlastiti facebook profil. Tom
svojom ovisnošću ljudi postaju pohlepni,
bezosjećajni, okrutni, drski i nervozni,
jer je sve manje druženja na ulicama, u
parkovima, općenito u prirodi. Sve je to
zamijenjeno jednim ekranom, tipkovnicom i kompjuterskim mišom.
Tužno je i to da za današnju djecu
možemo reći da nemaju djetinjstvo, jer
više nema igranja različitim igračkama,
pravljenja kolača od blata, igranja uloga
mame i tate, doktorice, igranja lutkama,
autićima i sl. Sve to utječe na njihov psihički razvoj, ali igranje više nije "IN", pa
djeca više vremena provode upravo pred
kompjuterom, televizijom (gledajući nasilne crtiće). No dosta roditelja to ne primjećuje ili se pak hvale time kako njihovo
dijete ne zna dobro ni čitati, a već sve zna
na kompjuteru. To za moj pojam nije za
pohvalu. Ljudi su postali oruđe svog oruđa, a da to niti ne primjećuju. To su sami
sebi stvorili. Sve je to potrebno danas i to
je razumljivo, ali u određenim granicama.
Roditelji, vaša djeca trebaju djetinjstvo! Vratite im ga...
17
NAJAVA
PROSLAVA 100-TE OBLJETNICE ROĐENJA FRA NENADA DUJIĆA
FOJNICA, 22. 10. 2011. GODINE
Život i djelo fra Nenada Dujića
F
ra Nenad Dujić rođen je u selu Rasno
(Rastno) župa Busovača, 11. siječnja
1911. godine od oca Luke i Ruže, rođ.
Vujica. Već sutradan, 12.1., kršten je u
župi Busovača. Na krštenju je dobio ime
Pavo. Krstio ga je fra Marijan Miličević,
jubilarac, dekan redodržave, a kum mu je
bio Niko Krišto. Matica krštenih (MK) župe Busovača, godina 1911., svezak IV.,
stranica 11., broj 7. U MK stoji da mu se
otac Luka preziva Duić. Svi fra Nenadovi
dokumenti u prezimenu imaju ''j'', prezime – Dujić. U Matici je upisano ime Pavo,
a u svim kasnijim dokumentima stoji ime
Pavao. Ime sela u MK je Rastno, a u ostalim fra Nenadovim dokumentima ime
sela je Rasno, kako se i danas zove. Fra
Nenad je uvijek govorio da je on sa Ćosina Greba, a to je jedan zaseok – lokalitet
udaljen kilometar i tristo metara od izlaska iz Busovače u pravcu Kaonika. Opravdano je pretpostaviti da su mu se roditelji, dok je on bio još malo dijete, preselili s Rasna na Ćosin Greb. Danas se taj
lokalitet češće naziva ''Kod Gudelja''.
Pučku školu pohađao je i završio u
Busovači od 1919. do 1923. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju, kao pitomac Franjevačkog sjemeništa u Visokom,
pohađao je od 1923. do (17. lipnja) 1932.
godine, kada je položio ispit zrelosti (maturirao). U to vrijeme treba ubrojiti i godinu novicijata koju je proveo u Fojnici
(1929-1930). Ulaskom u novicijat, kako
je u to vrijeme bio običaj, uzeo je i novo –
redovničko ime fra Rastko-Nenad (Ovjereni prijepis svjedodžbe o ispitu zrelosti:
ime fra Rastko-Nenad, nalazi se samo na
ovom dokumentu; pretpostaviti je da je
ovo ime fra Rastko nestalo polaganjem
svečanih zavjeta, 30.6.1933. godine). I
nakon preuzimanja novog – redovničkog
imena, kolege i prijatelji su ga do konca
života vrlo često zvali Pavan. Redoviti
filozofsko – teološki studij započeo je i
završio u Sarajevu na Franjevačkoj bogosloviji u vremenu od 1932. do 1937.
godine. U tom razdoblju, 30.6.1933., položio je svečane zavjete. Od 12.10.1936.
do 2.1.1937. godine u Skoplju u Bolničarskoj četi, služi redovni vojni rok (Vojnička isprava (prijepis): na ovom dokumentu u rubrici prezime, (očevo ime) i ime
(nadimak)… Bošnjak-Dujić (Luke) Pavao. Ovo prezime Bošnjak, pojavljuje se
18
Svoje skladbe, harmonizacije, kao uostalom i sve partiture kojim se služio,
pok. fra Nenad je, s malim izuzetcima, imao u jednom primjerku. U želji
da se sačuvaju fra Nenadove barem vlastite skladbe, još za njegova
života, pok. fra Bono Šapina dao je prepisati neke njegove skladbe u
jednu dobro ukoričenu kajdanku formata 25 x 34 cm. Na prvoj stranici te
kajdanke stoji: ''Kompozicije fra Nenada Dujića sabrao i dao prepisati fra
Bono Šapina uz pomoć fra Borivoja Piplice, fra Bernardina Matića i nekih
bogoslova, Sarajevo 1960.''
Piše Franjo Miletić
BROJ 11
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
samo na ovom dokumentu).
Za svećenika je zaređen, 20. lipnja
1937. godine. Iste godine imenovan je
kapelanom u Bugojnu, gdje ostaje do
1938. godine. U jesen 1938. godine upisao je studij glazbe na Hrvatskom državnom konzervatoriju u Zagrebu. Nakon
četiri godine redovitog studija, u lipnju
1942. godine diplomirao je iz kompozicije – nastavnički smjer. Već u jesen iste
godine imenovan profesorom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Tu
uspješno djeluje do 1945. godine, kada je
premješten na Franjevačku teologiju na
Kovačićima u Sarajevu. Iste godine bio je
uhićen. Sudilo mu se kad i vlč. Ivanu Čondriću i fra Franji Šlafhauzeru (obadvojica
osuđena na smrt i strijeljena), te bogoslovima fra Anti Kozini i fra Valeriju Voloderu. Fra Nenad je u tom procesu oslobođen optužbe. Uz profesorsku i službu
zborovođe na Teologiji, vrši u samostanu
službu vikara, a u isto vrijeme je i magistar bogoslova. Kada su komunističke
vlasti 1947. godine oduzele zgradu Teologije, skupa s profesorima i studentima
u svibnju 1947. godine prešao je u samostan sv. Ante na Bistriku. Tu fra Nenad
ostaje do studenog 1948. godine kada je
premješten za duhovnog pomoćnika u
Tolisu. U ožujku 1949. godine fra Nenad
je imenovan za vikara i diskreta toliškog
samostana. Na proljeće 1949. godine
imenovan je gvardijanom i župnikom u
Fojnici. Fra Nenad je ponovno uhićen,
9.9.1949. godine, a pušten, 9.2.1950.
godine. U Visokom je 1951. godine ponovo profesor na gimnaziji, gdje ostaje
do 1953., kada je premješten u Kraljevu
Sutjesku. U ljeto 1955. godine dolazi u
Fojnicu i tu ostaje do konca života. Umro
je u bolnici na Sokocu, 22. ožujka 1966.
od upale pluća u 56. godini života.
Svoje skladbe, harmonizacije, kao uostalom i sve partiture kojim se služio,
pok. fra Nenad je, s malim izuzetcima,
imao u jednom primjerku. U želji da se
sačuvaju fra Nenadove barem vlastite
skladbe, još za njegova života, pok. fra
Bono Šapina dao je prepisati neke njegove skladbe u jednu dobro ukoričenu
kajdanku formata 25 x 34 cm. Na prvoj
stranici te kajdanke stoji: ''Kompozicije
fra Nenada Dujića sabrao i dao prepisati
fra Bono Šapina uz pomoć fra Borivoja
Piplice, fra Bernardina Matića i nekih
bogoslova, Sarajevo 1960.'' U toj kajdanci
vrlo je malo prepisanih fra Nenadovih
skladbi. Poslije fra Nenadove smrti u
ožujku 1966. godine, njegova ostavština
našla je mjesto, kako je to inače uobičajeno, u samostanskom arhivu. Pohranjena je u jednom fasciklu na kojem je
oznaka F 28/547, inv. broj 17363. Tu ni
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
blizu nije bila smještena sva njegova
glazbena ostavština. Neke su partiture
bile posuđene, a najveći broj njegovih
partitura, posebno onih kojim se takoreći svakodnevno služio, nastavile su
služiti svojoj svrsi, ali u rukama drugih
ljudi – osoba, koje su vodile crkveno pjevanje nakon fra Nenadove smrti. Neke od
njih (božićne pjesme) stigle su do Australije i tamo fotokopirane i ponovno
ovdje vraćene. Iz tih fotokopija u Canberri (1980. g.) vidi se da su već tada u
dobro derutnom stanju.
Iz Uvodnika knjige o fra Nenadovoj
glazbenoj ostavštini, tiskane prigodom
obljetnice:
Neovisno o nastojanjima drugih da
sačuvaju fra Nenadova djela, došao sam
na ideju da, prije svega fra Nenadove
vlastite skladbe, snimim i tako napravim
njihove faksimile, koji će nam, istina u
novom ruhu, sačuvati fra Nenadovu
ostavštinu. Ti faksimili bili bi uvezani u
jednu 'knjigu', te tako dostupni zainteresiranim, a originali bi bili propisno pohranjeni u samostanskom arhivu i tako
zaštićeni od daljnjeg propadanja. Prvotna ideja se odnosila samo na autorska
djela, a onda je ona proširena na sve partiture koje su pisane fra Nenadovim
autografom. Na tom se nije stalo. Došlo
se do toga, kako bi bilo dobro sve to
prepisati u računalskoj tehnici, te sve to
uvezati zajedno i tako prezentirati javnosti. Kako neki tiraž u ovom slučaju nije
potreban, nije se išlo za ostvarenjem ove
BROJ 11
zamisli sa nekom tiskarom, pa se izvedba
cijele zamisli svela na 'kućnu izradu'.
'Knjiga' koja je pred vama, napravljena je
u 'kućnoj izvedbi'. Kroz cijelo vrijeme
toga rada pronalazile su pojedine partiture i još se nalaze. Pouzdano znam da u
ovoj fra Nenadovoj ostavštini nedostaje
još dosta toga. Gotovo nikako nema korizmenih pjesma, a bile su; nema uskrsnih pjesma u njegovoj obradi, a sigurno
su bile: nema obrade Händelova Alleluja
iz oratorija Messias, od čega su ostale
dionice za sopran i alt, pisane šapirografom na mjestima već izblijedilo i teško
čitljivo. Bio sam svjedokom kada je to
ovdje fojnički zbor s fra Nenadom izvodio.
'Knjiga' je podijeljena na dva dijela.
Prvi dio – fra Nenadove vlastite skladbe:
duhovne skladbe, instrumentalne skladbe i svjetovne skladbe. Drugi dio zauzimaju razne crkvene popijevke, koje su se
u to vrijeme pjevale pod svetim misama i
u svečanim blagoslovima s Presvetim. To
je vrijeme prije liturgijske reforme –
prije II. vatikanskog koncila. One su
uglavnom poredane prema liturgijskom
vremenu (advenske, božićne, korizmene
i uskrsne pjesme), te prema sadržaju
(misne, euharistijske, gospine, svetačke i
prigodne pjesme). Veliki broj tih pjesma
fra Nenad je sam harmonizirao. Svoje
harmonizacije i obrade nije potpisivao,
kao što nije redovito potpisivao ni harmonizacije drugih autora. Autorske pjesme kako svoje tako i druge redovito je
označavao. I u jednom i u drugom dijelu,
najprije dolaze prepisane pjesme iz originala, a iza tih prepisanih pjesama istim
redom dolaze faksimili originala, tako da
je lako usporediti prijepis s faksimilom
originala. Uz sadržaj ovi će faksimili zorno pokazati u kakvom se stanju danas
nalazi originalna građa. Ovom će biti
dodan i dio pod naslovom Dodatak. U
tom su dijelu faksimili fra Nenadovih
dokumenata. Izvan ove knjige ostat će
partiture iz njegove ostavštine, koje nisu
pisane njegovim autografom, nego su ih
uglavnom pisali njegovi đaci. Ove partiture su važne jer su njihovi prepisivači ili
netko drugi na njima označavali da ih je
harmonizirao fra Nenad. U knjizi neće
naći mjesto ni fra Nenadove studenske
bilješke ni vježbanice iz harmonije, kao i
neki njegovi glazbeni pokušaji. Nešto
partitura je pronađeno kada je ova
'knjiga' već bila složena, zaokružena.
Njih je relativno malo, a spadaju u pjesme koje je fra Nenad uglavnom pisao
kad je bio studentom teologije. One će uz
ostalu ostavštinu biti pohranjene u samostanskom arhivu.
19
POVIJEST
FOJNIČKAŠKRINJA
Blago Franjevačkog samostana Fojnica
F
ranjevački samostan Fojnica nalazi
se u središnjoj Bosni, između Sarajeva i Bugojna (zračnom linijom).
Gospod je Fojnicu i okolicu obdario
prirodnim bogatstvima i ljepotama:
plodne njive, bogate šume, obilje vode
(kako pitke i ljekovite, tako čak i zlatonosne), srebro, zlato, željezna ruda, bakar, kvarc, živa, jezera i plodne ispaše za
stoku. Kao takva, Fojnica je veoma rano
bila poželjna za stanovanje, što potvrđuju okolne iskopine i nalazišta. Već u
desetom stoljeću u Fojnici nalazimo radnike iz raznih europskih zemalja koji su
se bavili iskopavanjem ruda, u samoj Fojnici počeli s grubom preradom ruda i
tako prečišćenu odvozili u svoje krajeve
gdje su je finalno obrađivali. Ovi radnici
dolazili su iz katoličkih zemalja i oni su
tražili od crkvenih vlasti da u Fojnicu pošalju katoličke svećenike. Tako su, najprije iz Dubrovnika, došli svjetovni svećenici i kratko se zadržali, zatim su došli
dominikanci koji također kratko ostaju,
da bi početkom 14. stoljeća došli franjevci i trajno ostali. Vjerojatno su u Fojnicu
došli iz Srebrenice, a u Srebrenicu su također došli na poziv radnika rudara katolika (nedavno smo, naime, u našem arhivu pronašli knjigu računa iz samostana
u Srebrenici, što će kazati da su Srebrenica i Fojnica bili povezani i franjevačkim
vezom).
Kad su franjevci stigli u Fojnicu, nastanili su se u samom naselju, na mjestu
20
Kad su franjevci stigli u Fojnicu, nastanili su se u samom naselju, na
mjestu gdje su se ljudi okupljali i sviđali svoje poslove, a mjesto se zvalo
Pazarnica ili Trgovišće. Tu su izgradili malu crkvu i posvetili je b.d. Mariji,
također i prikladni samostan. A na planini Zahoru, na veoma nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili su oveći "samostan" gdje su se
mogli na poseban način posvećivati Bogu u sabranoj molitvi, tu su mogli
odgajati svoju braću, a također se i sklanjati od neprijatelja, što se
pokazalo jako korisnim prilikom pada Bosne pod osmanlijsku vlast.
Piše fra Janko Ljubos
gdje su se ljudi okupljali i sviđali svoje
poslove, a mjesto se zvalo Pazarnica ili
Trgovišće. Tu su izgradili malu crkvu i
posvetili je b.d. Mariji, također i prikladni
samostan. A na planini Zahoru, na veoma
nepristupačnom mjestu, na jednoj stijeni, izgradili su oveći "samostan" gdje su
se mogli na poseban način posvećivati
Bogu u sabranoj molitvi, tu su mogli odgajati svoju braću, a također se i sklanjati
od neprijatelja, što se pokazalo jako korisnim prilikom pada Bosne pod osmanlijsku vlast. Zidovi ovog zdanja sačuvani
su do današnjih dana, točno se može vidjeti kako je zgrada izgledala, zanimljivo je
da još uvijek postoji jedna drvena greda
koja viri iz zida, izložena kiši i suncu!
Iznad kompleksa stijena nalazi se bogat
izvor vode koja se i danas u narodu zove
"voda fra Anđela Zvizdovića", a samo
mjesto gdje se sve ovo nalazi nosi naziv
BROJ 11
Kaštele. Danas se oko Kaštela nalaze muslimanska sela i kod muslimana postoji
legenda da se u Kaštele ne smije dirati,
jer bi inače na selo stigla velika kazna.
Upravo 1463. godine, poslije pada
Bosne, u ovu utvrdu sklonio se fra Anđeo
Zvizdović sa svojom braćom franjevcima,
vjerojatno su im se pridružili i fratri iz
Kreševa i Kraljeve Sutjeske, a kako smo
vidjeli i u ovom zadnjem ratu, kako su
gradovi padali, oni koji nisu mogli
pobjeći sklanjali su se u samostane i
župne urede. Fra Anđeo je bio tadašnji
upravitelj (kustod) Bosne kustodije i kao
takav imao veliku odgovornost i za
franjevačku zajednicu i za katolički puk u
svojoj državi. I to smo vidjeli u zadnjem
ratu: kad bi se političari sklonili na sigurna mjesta, onda je sva briga padala oko
puka padala na svećenstvo! Fra Anđela
su ovdje morile razne kušnje i sumnje:
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
fra Anđele, što ćeš ti ovdje, vidiš vlast je
izdala svoj narod, bili su nesložni, imali su
samo neke svoje sebične ciljeve, neki su
izginuli a većina pobjegla u kršćanske
krajeve, idi i ti odavde, narod je pobjegao
ja u šumu, ja u slobodne krajeve, stigla je
tuđinska vlast i to druga vjera, a i ova
Bosna – tako škrta i tako posna, brdovita,
a preko Save tolike ravnice, ima tamo i
biskup, tamo su i katolici... idi i ti... Poslije
ovih i inih drugih kušnji u fra Anđela se
počeli javljati neki drugi glasovi: da sve je
to tako, ali ono tamo nije moja zemlja, ovo
je moja zemlja i ovu zemlju Bog mi je povjerio da je obrađujem, i ovo ovdje je moj
narod, makar sada bio po zbjegovima,
šumama i pećinama, ovdje i ovaj narod su
mi povjereni, a kad se nekada oslobodimo
tuđina doći će i biskup, neka ga sada u Đakovu, barem tamo ćemo moći privremeno
skloniti neke eventualne vrijednosti! Upravo tih dana osvojeno je i Jajce, kralj je
ubijen, osmanlije su uspostavile svoju
vlast i vraćajući se prema Sarajevu utaborile se ispod fra Anđelovih kaštela na
polju Milodraž, u današnjoj župi Brestovsko. Fra Anđeo donese sudbonosnu odluku: političara više nema, vojska je razbijena, ali postoji još jedno moćno oružje
– dijalog. Treba ga upotrijebiti, barem
pokušati!
I 28. svibnja 1463. godine fra Anđeo
se na Milodražu susretne s Mehmedom
el Fatihom – Osvajačem. Plod dijaloga
jest sporazum da franjevci mogu ostati u
svojoj zemlji (velika milost!), da mogu
propovijedati svoju vjeru, a oni koji su
izbjegli mogu se vratiti, mogu dolaziti
svećenici i iz drugih zemalja ako bude
potrebno i fratri mogu djelovati diljem
otomanskog carstva. Zanimljivo je da se
u ovom dokumentu, poznatom kao Ahdnama, koji se u originalu čuva u samostanu u Fojnici, nigdje ne spominju katolici, ali dalo bi se zaključiti da se to odnosi
i na katolike, i na kraju dokumenta stoji
da to važi sve dok franjevci budu pokorni, a tko će tu lojalnost prosuđivati opisano je u mnogim franjevačkim kronikama Za uspješan dogovor sultan je fra
Anđela ogrnuo plaštem, original turska
svila iz 15. stoljeća, koji se također i danas čuva u Fojnici.
I u ovom zadnjem ratu slušali smo
teške i nepravedne napade na fra Anđela,
pa su pobjegli političari žalili kako je fra
Anđeo imao priliku riješiti hrvatsko pitanje u BiH, ali, eto, nije bio toliko mudar i
toliko hrabar! To je zaista istina! Da je fra
Anđeo tada pobjegao, katolika (Hrvata)
danas u BiH ne bi bilo i tako bi to pitanje
bilo riješeno. Zanimljivo je to: tko nas sve
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
nije tjerao, izdavao, zvao, podmićivao,
proganjao i, evo, još nas ima. Hvala fra
Anđelu! Sjećam se, bila je 1998. godina,
500-ta obljetnica od smrti fra Anđela
Zvizdovića, došao u Fojnicu i general Franjevačkog reda, došli i provincijali iz drugih provincija, bilo je i podosta vjernika
iz srednje Bosne, i na kraju bogoslužja,
dok idemo prema crkvi, jedan se hrvatski
provincijal naglas čudi: pa zar još uvijek
ovdje ima toliko Hrvata!? Mislim u sebi:
eto vidiš.
Fra Anđeo se s Ahdnamom vratio u
Fojnicu. U ono vrijeme uz samostan je
trebalo izgraditi i posebnu sobu za putnike namjernike i one druge. Onih drugih
bilo je više i bili su češći gosti, a samostan
je bio uz prolazni put, i kad fratri tu više
nisu mogli opstati, premjestiše se na uzvišicu iznad Fojnice, na brdo Križ, u gustoj šumi zakopaše temelje novoga samostana, gdje on i danas postoji. Zbilo se to
1502. godine. Kad se danas turisti dive
fratrima kako su znali izabrati atraktivnu
lokaciju, onda ih fra Tomislav-Šitum podsjeti da izbor lokacije smjeste u ono vrijeme i prostor i onda će dobiti drugu sliku.
Godine 1524., za velikog progona, u
Fojnici su porušeni i samostan i crkva.
Franjevci grade nove, na istoj lokaciji i
istih dimenzija. Godine 1664. u velikom
požaru sve je izgorjelo, franjevci odseljavaju u Lučinu kod Jajca, tu prikupljaju
novce za kazne i dozvole i tako 1668.
godine useljavaju u novi samostan, a
1669. u novu crkvu. U 18. stoljeću zgrade
su još obnavljane, 1801. godine nabavljene su prve orgulje u Bosni. 1830. godine crkva i samostan se obnavljaju. Godine 1863. franjevci grade novi samostan,
a 1940. samostan se znatno proširuje,
tijekom rata biva završen, a poslije rata u
taj novi dio samostana useljava JNA i tu
ostaje do 1959. Godine 1884. fratri su započeli i gradnju nove crkve, i kad su gotovo došli do kraja crkva se srušila, a onda
je 1888. po projektu arhitekta Josipa
Vancaša sagrađena današnja crkva. Interijer je oslikao Josip Oisner, nabavljeni
su oltari iz Austrije, postaje križnoga puta iz Beča, crkvena zvona, i 1896. nabavljene su orgulje tvrtke "Rieger" iz Šleske.
Kroz dugi period – preko 650 godina postojanja ove institucije u ovom kraju – u
ovom samostanu prikupljeni su i sačuvani mnogi predmeti od povijesnog, kulturnog i vjerskog značaja.
Fojnički fratri pastorizirali su prostor
uz lijevu obalu rijeke Bosne sve do Save,
pa preko Banje Luke do Bihaća, Livna,
Duvna, Rame i svu današnju središnju
Bosnu, i što god bi vrijednoga pronašli na
BROJ 11
tim lokacijama, pohranjivali bi u Fojnici.
Fojnica je bila škola za mladiće koji se
spremali za svećenike, tu su bili i profesori i trebalo je nabavljati ili pak pisati
knjige. U Fojnici su stanovali biskupi koji
su nabavljali i ostavljali ovom samostanu
knjige, crkveno posuđe i misno ruho. U
Fojnici su također stanovali provincijali
Bosne Srebrene pa su i njihove ostavštine završavale ovdje. Mnogi ugledni
franjevci iz Fojnice po svijetu su završavali visoke škole, te vraćali se ovdje i
donosili svoje blago u knjigama, rukopisima, bilješkama.
Franjevci su, nadasve, završavali svoje živote i ovdje u Fojnici pa svoju baštinu
ostavljali ovom samostanu. Svoje crkve,
kapelice i privatne sobe opremali su umjetninama. Tako iz 18. i 19. stoljeća imamo zbirku sakralne umjetnosti od talijanskih i dalmatinskih majstora: Sv. Ana i
Marija, Madona s Kristom, Raspeće, Sv.
Juraj, Sv. Andrija, Bezgrešno začeće, Sv.
Bono, Sv. Anto Pustinjak ... U samostanu u
Fojnici čuva se najstarija slika u povijesti
umjetnosti u BiH. Slika je iz godine 1328.,
tempera na dasci, vaza sa cvijećem, talijanski slikar. Zanimljivo je kad su fratri iz
Italije pošli fratrima u Fojnicu da su im
ponijeli umjetničku sliku, a ne, recimo,
misno vino! Uvaženi povjesničar Smail
Tihić pišući o ovoj slici kaže da se upravo
u 14. stoljeću slikalo ovom tehnikom i s
ovim motivima. Slika je sačuvana jer su je
fratri cijenili i jer je manjeg formata pa se
mogla nositi, sakriti i čuvati. Također je
zanimljiva drvena "Pieta", Gospa drži
mrtvo tijelo svoga sina, veoma vrijedno
umjetničko djelo, a kad se restaurira doći
će do punog sjaja.
Već u 12. stoljeću u Fojnicu dolaze
zlatari iz Dubrovnika, ovdje otvaraju svoje radionice i poučavaju domaće ljude
tim vještinama. Danas se u samostanu
čuva bogata zbirka tih rukotvorina: crkveno posuđe, križevi, svijećnjaci koji
svjedoče veliko zanatsko umijeće, a nama su posebno vrijedni jer su rađeni od
fojničkog srebra i zlata, rađeni u Fojnici i
uradili ih fojnički majstori. U drugu skupinu spadaju ukrasi za žene i muškarce:
naušnice, prstenje, ovratnici, ukrasne toke, ježderi (ukrasi oko struka), ukosnice... Posebno mjesto zauzima Zdjelica,
fojnička zlatarska radionica iz 15. stoljeća. Zbirka crkvenog ruha posebno je
zastupljena u ovom samostanu, također
rađena ovdje, ali dobavljana iz drugih
zemalja, kao i darovi visokih crvenih i političkih dužnosnika. Etnografska zbirka,
vezana uz ove krajeve i vrijeme u kom je
nastajala, također je veoma vrijedna.
21
PRIJATELJI FOJNICE
FOJNIČKAŠKRINJA
Писмо испуњења
Borče Panov
suvremeni makedonski pjesnik i esejist
Rođen je u Radovišu, Republika Makedonija. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu makedonski jezik i književnost južnoslovenskih naroda u
Skoplju 1986. Član je Društva pisaca Makedonije od 1998. godine, kao i član
predsjedništva Društva.
Autor šest pjesničkih knjiga: Šta je Čarli Č video iz naopačke (1991),
Ciklonsko oko (1995), Stop Čarli (2002), Takt (2006), Gatanka od stakla
(2008) i Bazilika rukopisa (2009). Autor je i osam alternativnih pjesama,
kao i više eseja. Njegova prva knjiga Šta je Čarli Č video iz naopačke tiskanu
u izdanju naklade „Alfa“ izabrana je za najbolju debitantsku pjesničku
knjigu na Struškim večerima poezije, a po natječaju raspisanom od strane
Književne omladine Makedonije 1991. godine. Njegova poetska knjiga Takt
koja je tiskana u izdavačkoj kući „Dijalog“ u Skoplju 2006. godine našla se u
najužem izboru za prestižnu nagradu Aco Šopov za 2006. godinu. Njegova
sljedeća poetska knjiga Bazilika rukopisa u izdanju izdavačke kuće „Dijalog“
iz Skoplja, objavljena 2010. godine, također se našla u najužem izboru za
prestižnu nagradu Aco Šopov. Njegova poezija je zastupljena u nekoliko
antologija suvremene makedonske poezije, kao i u elektronskim medijima
i sajtovima kao što su: Blesok, Lirik si, Kuća od stakla, Poem hanter, poezija
SCG i dr. Njegova poezija je prevođena na nekoliko svjetskih jezika i to na
engleski, njemački, talijanski, ukrajinski, bugarski, slovenački, srpski,
francuski i danski jezik.
Kao dramski pisac, Borče Panov ima napisano:
-Peto kalendarsko vreme 2000.
-Grad dvojnik 2001.
-Na sred sokaka slepa ulica 2002.
-Homo sapiens 2004.
-Uhvatite mesečara 2005.
-Podeljen od svoga nosa 2006.
-Letnji bioskop 2007.
Borče Panov radi kao savjetnik za obrazovanje i kulturu u općini
Radoviš, ujedno je predsjednik pjesničke manifestacije Karamanovi poetski susreti koje se održavaju u čast i uspomenu na pjesnika i borca Acu
Karamanova koji se održava svake godine u Radovišu. U ovoj, 2011. godini,
objavit će izbor iz svoje poezije u SAD-u na engleskom, i u Bugarskoj na
bugarskom jeziku. Trenutačno živi i radi u Radovišu.
22
BROJ 11
једне ноћи из уздаха дугог
уђе Ништа y мој дах
и без речи затражи да га насликам без форме, без рефлексије, без звука,
без времена што је преостало
да одбројава до краја са очима од црнки без ириса
у црној рупи спојеним,
магнет црни што гута,
и проток крви ми преокреће,
да бих потонуо и беспомоћно
у њему нестао...
И осетих тад да са уздахом само
могу да га сликам
и поглед ка мојим празнинама
сам његов вабио за све што ми је одузето било
са незаситним гутањем
да одузме похлепно све од гутања похлепног
да се одузме ...
И у мрачном ме је торнаду подигао,
а ковитлац гласова из празнине
ко' вретено недогледно, свеобухватно
замисли ме, ко' зажилице потеже
и од мене самог поче да ме чупа,
али тад преко заборава
до почетка свега
усред чупања међу жилицама и мрака
сву светлост живота мога
из средине торнада сам видео
и погледах Ништа смерно
и за сваки сам му глас - реч давао
да свако није нико и ништа,
већ неко што ко' иконица
тихо светли у мраку...
И дисао сам свом светлошћу
љубави у пупчаној вези
са којом сам рођен, мој Боже,
и све више
ирис сам црнкама додавао
и у писмо сам Ништа уводио да се мења кроз облике изговора,
да не буде само рупа неомеђена SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
FOJNIČKAŠKRINJA
да постане зарез и узвичник
које шапћу усамљени и гледају иза сваког зареза, упитника лица тужна, збуњена, у сузама
очи од очију што се отварају уплашене очи, драге, дубоке,
погледи очајни, скрушени,
занемљени, отровни, изгубљени лица која се листају,
и ко прошли животи
са календара векова
занемљен сам их са себе цепао,
а уздах мој ко длан
смрзао је када дубоко
у неизговору његовом зашао,
а ипак, само је један неизговор
одакле
ехо мог даха
од тебе само ми се кроз слово
враћа Боже од чије средине
никада смрт без љубави
неће нас неповратно одузети,
и у очима, бео босиљак
процваст ће због пелина у сузама,
да оно што видимо испред себе,
не би било сувише
за пустош и за нас...
ослобађање анђела
као једног од два гласа
са којима живиш у једном грлу анђела што се са тобом родио
једне ноћи иза три тачке пророчанства
иза које не стајаше ни једна звезда,
само моја машта за светлошћу,
једног јутра
када сам твоја црвена и бела крвна зрнца
нанизао као ноте у тишини
у једној малој црквици на крају света...
Анђео дисања
Понекад корачамо рубом наших живота
ко мјесечари кроз неке друге животе
и опет, држимо се као заруке
са дахом и уздахом, анђеле мој,
као што се два света држе кроз дисање
и као бели летњи облаци један се у другог
претварамо један увек невиђен од другог...
И тако ко' што сунце расте на месечини
кроз једну плиму пуној наде шапутања
и једну тужну осеку неизговора,
говориш ми колико су се данашњи људи
заборавили
па дане, ко' непрочитана писма
у поштанским сандучићима ноћи
остављају,
говориш ми, да је након дугих лутања
само загрљај једини калуп утехе...
Говориш, а очи жедне својих суза
вежу ми душу усред пустиње папира
и речи што се као дине премештају
кроз форме једног ветра пуног наде
наговештавају да се приближава тренутак
када ћу на јутарњем прагу очекивања
наћи фосил дана који ће бити
твоје и моје испунење анђеле мој
као два света који се држе кроз дисање,
а све звезде над нама неће бити ништа
према томе како један другом светлимо,
док на рамену мом чувам твој дах
као да је сва светлост мог живота
превод Радмила Станкович
Црквица на крају света
... када реч ко земља ти тежи оса дана и ноћи,
моменат ће постати
око кога време никада више
неће бити само приближавање Сунцу,
или удаљивање од звезда,
а писмо што од мене ће ти доћи
неће бити само сан,
већ и зрак твога постојања засијано у мени стисни смрт зеницом,
пробуди се још једном из вечности
и изговори
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
BROJ 11
23
DUHOVNI KUTAK
FOJNIČKAŠKRINJA
J
oš uvijek traje vrijeme odmora i
brojnih hodočašća. Oko blagdana
Velike (Male) Gospe, mnoštva će hrliti prema svetištima. Moglo bi se reći: uvijek je tako bilo. Zaista, taj vjernički
hod, to čašćenje hodom nosi u sebi određenu očaranost vjere. Doduše, ta očaranost, nerijetko je površinska, odveć znakovna (izvanjska), a manje značenjska
(nutarnja, duhovna). Ali, valja u tom hodu vjere prepoznati – pa i kod površinskih hodočasnika – barem vjerničku želju.
Hodočasnici – hodajući u vjeri –
"vježbaju" želju za Bogom. Sveti Augustin, razmišljajući o potrebi molitve, veli
da molitelj upravo moleći vježba želju.
Hodočasnik je molitelj. Često, raspjevani
molitelj. Poneseni molitelj. Nije li takvo
stanje duše (i tijela) vježbanje za Bogom?
U određenom smislu, to je i "čuvanje" želje za Bogom, da želja ne oslabi, da u vjernika ne umre želja. Dogodi li se potonje,
čovjek vjernik je izgubio najvažniju duhovnu polugu. Dogodilo mu se nešto odista teško. Možda "brodolom" vjere.
Hodočastiti je dobro. Može li se čak
kazati: hodočastiti se mora! Jer, stalno
treba njegovati želju za Bogom. Hodočašća su dobra slika takve želje, te ih valja
podržavati. Ali, pri tome je nužno produbljivati duhovni cilj hodočašća. Nije li
Kristova Majka najsjajniji model takvoga
putovanja u vjeri? Crkva je s pravom naziva pravom vjernicom Novoga Zavjeta.
To nadasve vrijedi za njezin "put" vjere,
povjerenja i predanosti. Ali, ona je i fizič-
24
Hodočastiti
se mora?
Priredio Nikica Vujica
ki hodočastila, o čemu svjedoče evanđelisti. Sveti Luka donosi: "Njegovi su roditelji išli u Jeruzalem svake godine o blagdanu Pashe. Kad je Isusu bilo dvanaest
godina, hodočastiše s njim prema običaju Blagdana.". (Lk 2, 41–42). Marijino
stanje duše u tim hodočašćima ostaje
primjer za sve hodočasnike.
Hodočašće u sebi sadrži duhovnost i
poticaj za daljnji rast. O hodočašću svjedoče mnogi mladi i stari, iz svih krajeva
naše Bosne, koji su se odvažili poći na put
traženja sebe i Boga uz pomoć Blažene
Djevice Marije, naše Majke. Hodočašće je
iskustvo koje se ne zaboravlja. Jednom je
prilikom jedan fratar ispričao priču o
"osjećaju divljenja", koji se u njemu često
ponavlja, i to zahvaljujući hodočašću i
svemu ostalom vezanom za hodočašće.
To iskustvo je poziv i svima nama da budemo ljudi otvoreni za "osjećaj divljenja", da budemo ljudi koji se znaju začuditi i oduševiti, te zaljubiti u ono što se
događa. To će biti najjasniji znak osjećaja
da smo živi u životu kojega svakako treba
otkriti i proživjeti.
Zaista, hodočašće je iskustvo koje ne
treba uljepšavati, ali valja reći da je to
prigoda za vjeru, susret, Boga, kao što to
mogu biti tisuće drugih trenutaka ako im
se pristupi čistim, slobodnim i raspoloživim srcem. Hodočašće je iskustvo ho-
BROJ 11
danja koje nas udaljava od nečega i uvodi
u nov oblik postojanja. Što je neka osoba
više obuzeta evanđeoskim poimanjem,
to više osjeća hodočašće kao prirodnu
dimenziju čovjeka. Ovo veliko osobno
iskustvo stavlja u međuodnos mnoge vrijednosti nametnute sigurnim i nepokretnim životom (privatnim vlasništvom,
udobnim foteljama, zidovima kuće...).
Hodočašće je iskustvo izlaska. Sama
riječ "izlazak" daje osjećaj ostavljanja, ali
ujedno i osjećaj težnje prema nečemu,
daje osjećaj da cilj postoji. Naš je život
stalni izlazak iz jedne stvarnosti radi ulaska u novu; napuštamo jedan trenutak
da bismo ušli u drugi, napustit ćemo život da bismo ušli u svjetlo Kristovo.
Hodočašćem govorimo da ovdje, na
svijetu, nema stalnog boravka, da smo na
putu, da tek moramo prispjeti, tražiti cilj,
da smo putnici između dvaju svjetova,
ljudi na prijelazu, pokrenuti i u kretanju,
da smo kormilari na zadanom putu, veli
K. Rahner. Hodočašće je određujući
element s velikim simboličkim značenjem za cijeli život. Iskustvo pravoga
napora oživljava nas, pokreće fizički i
psihički te omogućava pronalaženje
smisla žrtve. To je iskustvo postojanja
bratom i sestrom u punini divljenja. Na
početku je to teško, ali s vremenom
postaje užitak: dijeli se vrijeme, hrana,
napor, pjesma, riječ, srce. To je iskustvo
naroda Izraelova, koji je postao zajednicom hodajući pustinjom; iskustvo pojedinca koji otkriva da je od životnoga
značenja biti dijelom zajednice. Čovjek
koji se upustio u sva ova iskustva ostaje
ono malo stvorenje koje radi, moli, veseli
se, tuguje, služi, oprašta, sluša i govori. U
isto vrijeme doživljava da kraljevstvo
Božje nije negdje, već ovdje.
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
KUHINJA
FOJNIČKAŠKRINJA
Uzljevak sa kukuruznim brašnom i špinatom
U ovo godišnje doba kada ima raznih zelenih listova (blitva,
špinat, žara i dr.) često čujem kako se netko počastio kukuruznim
uzljevakom. Jelo tako jednostavno, a ukusno. Kada pitam za
recept odgovore mi „ma tu nema recepta, svega staviš koliko
hoćeš“. Prilikom pravljenja ovog jela vodila sam računa koliko
čega stavljam pa sam dobila ovaj recept. U djetinjstvu mojih
roditelja, kada bi se na stolu našlo ovakvo jelo, bila bi to prava
poslastica. Nadam se da će biti i vama.
Priredila Božana Tuka
PRIPREMA
4 jaja
300 g špinata
300 g kukuruznog brašna (palente)
5 žlica bijelog brašna
1 prašak za pecivo
½ l jogurta
2 dl mlijeka
soli po želji
mast
Špinat očistiti, sitno narezati, zatim nasoliti da
omekša. Umutiti jaja, dodati jogurt te mlijeko i
sve zajedno miješati. Dodati špinat, obje vrste
brašna i prašak za pecivo. Soli dodati po želji.
Sve dobro izmiješati kako bi se dobila smjesa
kao za palačinke. Smjesa ne bi trebala biti
tvrda. Staviti smjesu u veću tepsiju u kojoj smo
prethodno zagrijali mast. Peći na 250°C oko 30
min. Kada je uzljevak gotov preliti ga mlijekom.
HOTEL "STARI GRAD"
10 komfornih soba, četiri apartmana,
restoran, pivnica, čuvani parking...
RESTORAN "STARI GRAD"
ugodan ambijent, vrhunska usluga,
bogata gastronomska ponuda, živa
muzika - idealno mjesto za poslovne I
obiteljske ručkove, romantične
večere, rođendane, promocije...
Informacije i rezervacije
tel. 063 993 093
CATERING USLUGE: 063 478 464
OLD CITY PUB
house party, acoustic nights, koncerti,
promocije pića, užarena atmosfera,
ples I ludi provod... pravo mjesto za Vas
[email protected]
www.prokoskojezero.com
SRPANJ/KOLOVOZ 2011.
BROJ 11
25
OldTimer Club
F O J N I C A
OLD TIMER KLUB FOJNICA
Fojnica, Rike Vrička 5/7
tel./faks: 030/830 001; tel.: 063/369 126
e-mail: [email protected]
IZ SAMOSTANSKE RIZNICE
Fojnički grbovnik
GRB SRBIJE
Ovakav grb Srbije (crveno polje s bijelim križem u sredini oko kojega su poredane četiri sjekire od
halebarde - viteško oružje) javlja se u 14. stoljeću. U vrijeme kada kralj Dragutin (1276.-1282.) preuzme
sjeverni dio Srbije, prisvaja on sebi i ovaj grb, a kralju Milutinu, koji je vladao u južnom dijelu Srbije, ostao je
grb Raške. Budući da se od tog doba Srbija širila prema sjeveru, ovaj grb će preuzimati sve veću važnost i
tako će postati jedinim grbom Srbije.
Download

Fojnička škrinja broj 11