POVRATNICI
GOVORE I PIŠU PREDSTAVNICI:
Komesarijata za izbeglice
i migracije RS
Državnog ureda za obnovu
i stambeno zbrinjavanje RH
Ministarstva za ljudska
prava i izbeglice BiH
Ministarstva za izbeglice
i raseljena lica R. Srpske
Kancelarije za Kosovo i Metohiju
INTERVJU:
Milorad Pupovac
LIČNI STAV:
Milojko Budimir
PROBLEM READMISIJE:
Veoma težak položaj
povratnika u Srbiju
Između
stvarnosti i prava
DODATAK NEDELJNIKA VREME BR. 1235, 4. 9. 2014.
INTERVJU: VLADIMIR CUCIĆ, KOMESAR ZA IZBEGLICE I MIGRACIJE REPUBLIKE SRBIJE
Pitanje održivog povratka
je pravno pitanje
„Da bi povratak bio održiv, povratniku je potrebno da ga lokalna zajednica prihvati. Može
država da se deklariše kao ambijent u kome nema nikakvih prepreka, ali ako naši povratnici u
Lapcu, na Baniji, Kordunu nemaju posao i školu za dete, ako nemaju pristup javnim službama,
ambulantu ni autobus da odu da najbližeg mesta, onda nema ni uslova za održivi povratak“
N
a početku razgovora o povratku
izbeglica u Republiku Hrvatsku,
sagovornik „Vremena“ Vladimir
Cucić, komesar za izbeglice i migracije Republike Srbije, kaže da je to, nažalost, deplasirana tema. „Prošlo je mnogo vremena
od početka izbegličke krize u SFRJ, a ljudima nije omogućen pristup pripadajućim
ljudskim pravima. Sama činjenica da je Republika Hrvatska članica Evropske unije,
da je zatvorila Poglavlje 23 koje se odnosi
na ljudska prava, više je ne obavezuje da
ispunjava obaveze koje je imala u pretpristupnim pregovorima“, kaže Cucić. Nasuprot tome, situacija sa Bosnom i Hercegovinom je drugačija. „I pored niza problema koje BiH ima zbog velikog broja lica
u internom raseljenju, imovinska prava su
u 99 odsto slučajeva rešena, a ljudima su
vraćeni privatna imovina i stanarska prava. U Bosni je i danas veliki problem proces obnove uništene imovine zbog nedostatka finansijskih sredstava. Formiranjem
Komisije za imovinske zahteve izbeglih i
interno raseljenih lica Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma, u Bosni je vraćeno više
od 70.000 stambenih jedinica legitimnim
vlasnicima“, kaže komesar.
“VREME”: Prema saznanjima
Komesarijata, kakvo je stanje u
Hrvatskoj?
VLADIMIR CUCIĆ: Što se tiče Hrvatske i pristupa pravima lica koja su izbegla sa tih područja, kao i onih Srba koji
su tamo ostali da žive, i pored određenog
napretka postoje još mnoga otvorena i nerešena pitanja. I danas je, nažalost, Srbija zemlja sa najviše izbeglih i interno raseljenih u Evropi i jedna od pet zemalja u
svetu sa dugotrajnom izbegličkom krizom.
Od 610.000 izbeglih, koji su od 1991. godine utočište potražili u Republici Srbiji,
43.763 lica i dalje su u statusu izbeglice,
od čega je 32.371 lice iz Hrvatske. Naglašavam da je pitanje održivog povratka pre
svega pravno pitanje. Ako se izbeglica odluči na integraciju u Srbiji, svoje potrebe rešava ovde, ali prava može da ostvari samo
u državi koja mu je ta prava uskratila, konkretno u Hrvatskoj.
Da bi povratak bio održiv, povratniku je
potrebno da ga lokalna zajednica prihvati.
Može država da se deklariše kao ambijent
u kome nema nikakvih prepreka, ali ako
naši povratnici u Lapcu, na Baniji, Kordunu nemaju posao i školu za dete, ako nemaju pristup javnim službama, ambulantu
ni autobus da odu da najbližeg mesta, onda
nema ni uslova za održivi povratak.
U prilog svemu navedenom govori i studija dr Mesića i dr Bagića „Manjinski povratak u Republiku Hrvatsku“, izrađena
na inicijativu UNHCR-a, u kojoj su autori
izneli zaključak da od preko 130.000 registrovanih povratnika srpske nacionalnosti,
u Hrvatskoj ostaje da živi samo 38 odsto, u
Srbiju se vraća oko 45 odsto, a oko 17 odsto ih je umrlo. U studiji se navodi i da je
jedna trećina povratnika starija od 65 godina. I u Izveštaju Stejt departmenta za 2013.
navodi se da su u Hrvatskoj i dalje prisutni društvena diskriminacija i nasilje prema
manjinama, posebno prema Srbima i Romima, što obeshrabruje povratak.
Zašto se najveći broj vratio u
Srbiju?
Ponovo se vraćamo na pitanje pristupa
pripadajućim ljudskim pravima. Ako povratnik ne može da ostvari osnovne egzistencijalne uslove, ako se ne oseća bezbedno i ako mu nije omogućen dostojanstven
život, on se ponovo vraća u Srbiju ili odlazi negde drugde.
Osim toga, od početka ove godine je
uhapšeno 13 ljudi. Dakle, 20 godina posle
ratova ljudi se i dalje hapse. Od 2003. evidentirano je 141 hapšenje. Hapšenjem se
opstruira povratak i stvara se nesigurnost.
U najvećem broju slučajeva lica nisu procesuirana, već zadržana u pritvoru dovoljno dugo, da im više ne pada na pamet da
odu u Hrvatsku.
Kako na to utiče preporuka
UNHCR-a da prestane status izbeglica za izbegle iz Hrvatske?
I pored značajnog broja izbeglica u Srbiji, visoki komesar UN za izbeglice doneo
je početkom aprila ove godine preporuku
da izbeglicama iz Republike Hrvatske prestane izbeglički status. Ova očito neutemeljena politička preporuka doneta je uprkos
izričitom protivljenju Republike Srbije, jer
se njome zanemaruje stvarni položaj izbeglica i izbegavaju brojni nerešeni problemi.
Republika Srbija ne prihvata ovu preporuku i nastaviće da pruža punu zaštitu i pomoć svim izbeglicama na svojoj teritoriji.
Činjenice koje slede već na prvi pogled
demantuju tvrdnje iz teksta Preporuke da
je u Republici Hrvatskoj, kao zemlji porekla, došlo do suštinskih i trajnih promena: nekoliko desetina hiljada izbeglica nije
povratilo svoje stanarsko pravo, Republika
Hrvatska nije obnovila više od 10.000 srušenih srpskih kuća u područjima gde nije
bilo ratnih dejstava i oko 8000 kuća na područjima zahvaćenim ratom, nije vraćeno
oduzeto poljoprivredno zemljište srpskim
vlasnicima, Republika Hrvatska nije sprovela Ustavni zakon o pravima nacionalnih
manjina, kojim se Srbima garantuju proporcionalna zastupljenost i zapošljavanje u organima državne uprave, policiji, pravosuđu i drugim javnim institucijama. Nadležne institucije u Republici Hrvatskoj ne procesuiraju pojedince i grupe koje šire govor
POVRATNICI
foto: A. Anđić
mržnje, vode kampanju protiv srpskog jezika i pisma, podstiču nasilje prema Srbima
ili ih fizički napadaju. Republika Hrvatska
nije isplatila dospele, a neisplaćene penzije, dinarsku i deviznu štednju. Svi navedeni
argumenti potkrepljuju stav da do očekivanih promena, nažalost, nije došlo.
Treba pomenuti i da su svi postupci u
vezi sa obnovom imovine i stambenim zbrinjavanjem bivših nosilaca oduzetih stanarskih prava u Hrvatskoj danas u zastoju, iako
korisnici imaju validna rešenja o obnovi i
stambenom zbrinjavanju. Nekoliko hiljada zahteva za obnovu u drugom stepenu
godinama čeka na odgovor. Zabeleženi su
i slučajevi oduzimanja ličnih karata izbeglicama na granici sa Republikom Hrvatskom. Iz ovakvih postupaka se jasno vidi
da su izbeglice usmerene isključivo na integraciju u Republici Srbiji, jer je proces
povratka skoro zaustavljen.
Sve gore navedeno nedvosmisleno ukazuje da u Republici Hrvatskoj nije došlo
do očekivanih fundamentalnih pozitivnih promena kad je reč o povratku srpskih
izbeglica.
POVRATNICI
Naglašavamo da je UNHCR doneo Preporuku o prestanku izbegličkog statusa u
momentu kada su se četiri zemlje u regionu usaglasile da će kroz Regionalni stambeni program (RSP) rešiti problem najugroženijih izbeglica. RSP je tek na početku implementacije, tako da je izvesno da
će ova preuranjena odluka imati loše posledice po njegovo sprovođenje, posebno
ako se ima u vidu da nedostaje veliki deo
obećanih donatorskih sredstava za sprovođenje Programa.
Republika Srbija i Komesarijat za izbeglice i migracije, nezavisno od ove preporuke, nastaviće da brinu o izbeglicama i njihovim pravima. I ovom prilikom se obraćamo svim donatorima koji su i do sada pružali pomoć Srbiji da stambeno zbrine lica
koja su utočište našla na njenoj teritoriji,
da ulože dodatne napore i nastave da pružaju svoj doprinos, kako bi i ovi „izbrisani“ ljudi, posle više od 20 godina izbeglištva, stekli krov nad glavom.
Šta je perspektiva?
Da se vrate građanska prava. Republika Srbija smatra da nastavak aktivnosti
na sprovođenju aneksâ E i G Sporazuma
o sukcesiji ima visok prioritet, ali i ostale
aktivnosti koje vode rešavanju izbegličkih
problema. U tom smislu očekujemo dalju
podršku međunarodne zajednice, kao i da
reakcije UNHCR-a budu usmerene na traženje rešenja za ove probleme. Republika
Srbija je spremna na saradnju i nastaviće
da ispunjava sve svoje obaveze.
Kakvo je stanje sa povratkom na
Kosovo?
Kosovo ima manje od tri odsto povratnika. Iz nekog razloga, Kosovo ima veliku
naklonost međunarodne zajednice da bude
održavano kao država sa posebnim potrebama. Prošle godine su dva povratnika ubijena, jedan ranjen. Pazite, pričamo od 2012. i
2013. godini. U Evropi se to zove ubistvo.
Motivi ubistva su vrlo jasni, svi znaju šta
se desilo, ali nema rešavanja tih slučajeva.
Interno raseljenim licima nije vraćena uzurpirana imovina, nisu vraćeni zemlja i poslovni prostori, isključena su iz privatizacije, obnova teče sporo i selektivno, a privatna imovina se prodaje u bescenje. ¶
MIRKO RUDIĆ
IZ DRUGOG UGLA
Značaj Regionalnog
programa stambenog
zbrinjavanja
O problemima i pitanjima povratka u Hrvatsku za „Vreme“ piše Mirela Stanić Popović,
predstavnica Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske
U
vrijeme ratnih sukoba na području Republike Hrvatske evidentirano je otprilike 550.000 osoba koje
su napustile svoja prebivališta i smjestile se
privremeno na druga područja Hrvatske koja
u tim trenucima nisu bila direktno ugrožena
ratnim djelovanjima. Istodobno je Hrvatska
prihvatila 400.000 izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme, tadašnja nadležna
tijela procijenila su da je Hrvatsku napustilo
250.000 osoba srpske nacionalnosti.
Od početka provedbe aktivnosti vezano
za povratak prognanika, povratnika i izbjeglica, hrvatske su vlasti na temelju programa obnove i stambenog zbrinjavanja
POVRATNICI
POVRATAK U HRVATSKU: Do sada utrošeno
5,5 milijardi evra iz hrvatskog budžeta
obnovila i izgradila 150.000 tijekom rata
oštećenih ili potpuno uništenih stambenih
jedinica u vrijednosti 2,2 milijarde evra.
Osim programa obnove, Hrvatska je kroz
program stambenog zbrinjavanja u skladu
sa Zakonom o područjima posebne državne
skrbi i Uredbe o utvrđivanju statusa bivših
nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te sa uvjetima i postupkom njihovog stambenog zbrinjavanja, stambeno
zbrinula 35.000 obitelji, od čega se 8200
obitelji odnosi na bivše nositelje stanarskih
prava na i izvan područja posebne državne
skrbi. U sklopu provedbe programa stambenog zbrinjavanja prognanika i izbjeglica,
Hrvatska je vlasnicima vratila 19.280 stambenih objekata koji su do tada bili dati na
privremeno korištenje u skladu sa Zakonom
o privremenom preuzimanju i upravljanju
određenom imovinom. U ovom slučaju radi
se o objektima čiji su vlasnici mahom pripadnici srpske nacionalne manjine koji su
napustili svoja prebivališta tijekom i nakon
redarstvene operacije „Oluja“. U ovom trenutku, preostalo je da se vrati vlasnicima
još 39 stambenih objekata.
Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja (RPSZ). U ovom programu osim Hrvatske sudjeluju Bosna i Hercegovina, Crna
Gora i Srbija. Istim programom omogućeno
je izbjeglicama donošenje konačne odluke i
odabira u smislu integracije u državi trenutnog boravka ili povratka u svoje prijeratno
prebivalište. U okviru RPSZ-a, predviđa se
ostvarivanje trajnog stambenog rješenja za
74.000 odnosno 27.000 obitelji, a vrijednost
cijelog programa iznosi 580 milijuna evra.
Osim zemalja partnera, u programu sudjeluju EU, SAD, UNHCR i OESS, a financira se i nadgleda putem Razvojne banke
Vijeća Evropa (CEB).
Hrvatska i CEB potpisali su 3. decembra
2013. godine Okvirni sporazum kojim se
definira pravni okvir za korištenje financijskih sredstava iz Fonda RPSZ-a.
Zakon o potvrđivanju Okvirnog sporazuma ratificirao je Hrvatski sabor te je stupio na snagu 1. lipnja 2014. godine. Kroz
RPSZ u Hrvatskoj se planira stambeno zbrinuti 3541 obitelj, odnosno 8529 osoba, pa
su u te svrhe potrebna sredstva u vrijednosti 119,7 milijuna evra. Od spomenutog
Novčana sredstva osigurana u državnom
budžetu Republike Hrvatske za provedbu
programa povratka, obnove i stambenog
zbrinjavanja u 2014. godini iznose 300
milijuna kuna, odnosno 40 milijuna evra
foto: Radoslav Ćebić
omogućile povratak za ukupno 355.000
osoba, od čega je u Hrvatskoj evidentirano 133.000 manjinskih povratnika, uglavnom srpske nacionalnosti. Hrvatska je do
danas utrošila 5,5 milijardi evra iz državnog budžeta za provedbu nacionalnih programa povratka, skrbi nad prognanicima,
povratnicima i izbjeglicama, obnove i stambenog zbrinjavanja (pet odsto tog iznosa je
osigurano preko međunarodnih donacija).
Od ukupnog broja manjinskih povratnika, najveći broj evidentiranih zabilježen je
u Sisačko-moslavačkoj županiji (35.000),
Šibensko-kninskoj (25.000), Zadarskoj
(17.700), Karlovačkoj (15.800) te Ličkosenjskoj (10.700).
Republika Hrvatska je kroz program
obnove u skladu sa Zakonom o obnovi
POVRATNICI
Novčana sredstva osigurana u državnom budžetu Republike Hrvatske za provedbu programa povratka, obnove i stambenog zbrinjavanja u 2014. godini iznose 300
milijuna kuna, odnosno 40 milijuna evra.
Prognanici i izbjeglice koji se vraćaju u
svoja mjesta prebivališta, u skladu sa Zakonom o statusu prognanika i izbjeglica, mogu
ostvariti pravo na status povratnika u okviru
kojeg stječu pravo na zdravstvenu zaštitu i
novčanu pomoć u trajanju od šest mjeseci.
REGIONALNI PROGRAM
STAMBENOG ZBRINJAVANJA
U odnosu na aktivnosti vezane za preostali povratak prognanika, povratnika i izbjeglica, Hrvatska je preostale potrebe nominirala za rješavanje u okviru
broja obitelji, njih 2900 odnosi se na bivše nositelje stanarskih prava. Planirani doprinos Hrvatske u cijelom programu iznosi 25 odsto planiranih sredstava, odnosno
29,9 milijuna evra.
U ovom trenutku Hrvatska raspolaže
sredstvima donacije u iznosu od 10,9 milijuna evra, a za čije korištenje su predloženi i odobreni sljedeći projekti:
– Izgradnja višestambene zgrade u Korenici u koju se planira stambeno zbrinuti
29 obitelji bivših nositelja stanarskih prava. Sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava potpisan je 28. februara 2014. godine, a gradnja objekta je započeta sredinom
juna ove godine. Planirani završetak radova je jun 2015. godine.
– Izgradnja dviju višestambenih zgrada
►
u Kninu ukupnog kapaciteta od 40 stambenih jedinica. Ovim projektom će se osigurati stambeno zbrinjavanje 40 obitelji bivših nosilaca stanarskih prava i manjim dijelom korisnika smještenih u organiziranom
smještaju „Strmica“. Gradnja je planirana
za početak februara 2015. godine. Sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava potpisan je 23. juna 2014.
– Rekonstrukcija Doma za starije i nemoćne u Glini, gdje će biti smješteno 75
osoba iz organiziranog smještaja. Potpisivanje Sporazuma o dodjeli bespovratnih
sredstava očekuje se tijekom jeseni 2014.
godine.
– Kupnja 101 stana za potrebe bivših nositelja stanarskih prava na i izvan područja posebne državne skrbi. Sporazum o dodjeli bespovratnih sredstava potpisan je 23.
juna 2014. godine, a realizacija kupnje je
zbrinjavanja, kao i u skladu sa Zakonom o
obnovi. Nadalje, po osiguravanju stambene jedinice i povratka osoba u Republiku
Hrvatsku osobe na vlastiti zahtjev mogu
ostvariti i prava u skladu sa Zakonom o
statusu prognanika i izbjeglica.
Ključni problem za povratak je svakako
vrijeme koje je prošlo od napuštanja mjesta prebivališta do danas a u kojem su se
životne okolnosti uveliko promijenile. U
cilju bržeg i učinkovitijeg rješavanja preostalih zahtjeva za stambeno zbrinjavanje,
nadležnost utvrđivanja prava na stambeno
zbrinjavanje, od sredine 2013. godine, prenijeta je na urede u županijama i upravno
tijelo Grada Zagreba kao prvostepena tijela, dok je Ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje postao drugostepeno i provedbeno tijelo. Time je povećan broj službenika u
rješavanju predmeta. Cilj ovih promjena je
povratak budući da vjerovatno u državi trenutnog boravka imaju radno mjesto i izvor
stalnog prihoda. Konačnu odluku za povratak donose u trenutku pronalaska izvora prihoda i/ili po završetku školovanja svojih
članova obitelji. Dakle, vrlo je bitna integracija u svim životnim segmentima kako
bi povratnička obitelj mogla nesmetano i
samostalno organizirati život u povratničkoj sredini. Ovdje je bitno spomenuti i da
je prošlo gotovo 25 godina od ratnih zbivanja iz 90-ih godina i činjenicu da su u
to vrijeme djeca danas odrasli ljudi, koji
su zasnovali vlastite obitelji koje su se kao
takve reintegrirale u zemljama izbjega bez
obzira što su ostvarili neki od gore opisanih
oblika stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj.
Jedan od problema povratničke populacije, bez obzira na nacionalnu pripadnost,
jeste i otkup stambenih jedinica. Razlog
Kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj se
planira stambeno zbrinuti 3541 obitelj, odnosno 8529 osoba, pa su
u te svrhe potrebna sredstva u vrijednosti 119,7 milijuna evra
planirana krajem ove i početkom sljedeće godine.
Pored navedenog, Hrvatskoj su odobrena nova donatorska sredstva u iznosu od
10 milijuna evra, te je započeta priprema
za nominaciju novih projekata. Novi projekt za izgradnju višestambene jedinice sa
21 stanom za potrebe bivših nositelja stanarskih prava u gradu Benkovcu bit će dostavljen CEB-u na odobrenje najkasnije do
1. septembra 2014. godine.
U ovom trenutku Hrvatska je jedina država u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja u kojoj je započeta provedba tog programa te samim time i jedina zemlja koja je počela koristiti sredstva
iz Fonda RPSZ-a.
BRŽE REŠAVANJE PREDMETA
Hrvatska je u potpunosti kroz zakonodavne okvire utvrdila postupke rješavanja
preostalih stambenih pitanja osoba u statusima prognanika, povratnika i izbjeglica i
to u skladu sa Zakonom o područjima posebne državne skrbi, u skladu sa Uredbom
o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te sa
uvjetima i postupkom njihovog stambenog
nastojanje da se u što kraćem vremenu administrativno riješe predmeti u prvom stepenu te da se provedbeno postupi na način
da se u što kraćem vremenu iznađe adekvatan smještaj za utvrđena prava na stambeno zbrinjavanje.
Također je zakonodavnim okvirima omogućen otkup stambenih jedinica u državnom vlasništvu na i izvan područja posebne
državne skrbi. Otkupna cijena izračunava
se po povlaštenim cijenama koje su bitno
manje od tržišne cijene stanova.
Prema dosadašnjim iskustvima, osim samog osiguravanja stambenih jedinica može
se primijetiti da je vrlo bitan preduvjet za
povratak trenutna ekonomska situacija u
Republici Hrvatskoj. Naime, trenutno u
Republici Hrvatskoj postoji nešto manje
od 300.000 nezaposlenih osoba i taj broj
je bitno smanjen zbog privremenih zaposlenja u okviru turističke sezone, budući da
je prije turističke sezone broj nezaposlenih
bio veći od 380.000 osoba (stopa nezaposlenosti je 18 odsto).
Iz tog je razloga uočeno da dio osoba
izbjeglih u susjedne države preuzima ključeve dodijeljenih stanova, plaća najamninu, ali se ne odlučuje istovremeno na fizički
je isti, koliko god su cijene ispod tržišnih
vrijednosti, one kao takve u ovakvoj ekonomskoj situaciji predstavljaju povratničkim obiteljima veliki problem.
U svom radu Državni ured za obnovu i
stambeno zbrinjavanje susreće se sa situacijama kada su pojedine zakonodavne regulative prepreke za dio povratničke populacije
u ostvarenju njihovih prava. Takve situacije ovaj Ured rješava na način da u suradnji
sa drugim tijelima državne uprave donosi
prijedloge rješenja kojima je cilj da osiguraju prava povratnika u svim segmentima.
S obzirom na navedeno, a u okvirima financijskih sredstava kojima raspolaže Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, Republika Hrvatska ulaže maksimalne
napore kako bi se omogućili povratak i integracija prognanika, povratnika i izbjeglica, kako kroz nacionalne programe stambenog zbrinjavanja tako i kroz Regionalni
program stambenog zbrinjavanja. Međutim,
iz navedenog se također vidi da problem
povratka nije samo osiguravanje stambenih
jedinica već i niz ostalih poduvjeta zbog
kojih se na individualnoj razini svakog pojedinca donosi odluka i konačan trenutak
povratka u Hrvatsku.
¶
POVRATNICI
INTERVJU: MILORAD PUPOVAC, PROFESOR FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU I SABORSKI ZASTUPNIK
Dve strane dukata
Ponekad više energije trošimo u borbi protiv diskriminacije, a ponekad u stvaranju perspektiva
“S
lužbeni hrvatski podaci govore o 136.000 povratnika, uključujući i one iz istočne Slavonije“, kaže za „Vreme“ Milorad Pupovac,
profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i
saborski zastupnik. On, međutim, dodaje
da to nikad nije bila realna brojka. „U najboljem slučaju, vratilo se do 80 000 izbjeglih. Danas je zbog velike smrtnosti i zbog
ponovnog povratka u Srbiju ta brojka i manja, oko 60.000“, kaže Pupovac.
S kojim se problemima Srbi povratnici suočavaju? Znamo da je još
mnogo problema, od obnove porušenih kuća, penzija za ratni period,
pa čak i nedostatka struje u nekim
selima...
Obnova uništenih kuća još nije završena,
stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskih prava također. Suđenja za ratne zločine i dalje su problem, posebno nesankcioniranje zločina počinjenih prema Srbima.
Pitanje neisplaćenih mirovina priznaje se,
ali se na njega ne nalazi odgovora. Najveći
problem je održivost, razvoj, zapošljavanje.
Ljudi su se vratili u opustošena, devastirana i zanemarena područja.
Vidite li da su se neki problemi povratnika potpuno riješili?
Povratak imovine da nema preostalih slučajeva, bio bi potpuno riješen, te da nema
opasnosti da im država počne prepisivati
zemlju na sebe. Politička predstavljenost
je solidno riješena. Slično se moglo reći i
za obnovu međuetničkog povjerenja da nije
krenula kampanja protiv ćirilice, antifašizma i Srba. Da je Vlada bila posvećena rješavanju preostalih pitanja, ona su u protekle tri godine mogla biti riješena.
S kojim se okolnostima susreću povratnici u gradove, a s kojim oni koji
se vraćaju u ruralne sredine? Vidimo
da su i Lika i Banija i Kordun i dalje
gotovo prazni, bar kad govorimo o
autohtonom stanovništvu.
U gradovima je glavni problem asimilacija uzrokovana strahom od identiteta, a
u ruralnim sredinama razvoj i mogućnost
POVRATNICI
foto: Denis Ćerić
ekonomskog opstanka. Što se stanova
tiče, posebno teško ide otkup, što zbog
previsoke cijene, što zbog administrativne opstrukcije.
Usprkos zakonima, srpska nacionalna manjina je danas još manje zastupljena u državnoj upravi nego prije
dvije-tri godine. Koliko, uopće, povratnik ima šansi za zaposlenje u Hrvatskoj, s obzira na vrlo visoku stopu
nezaposlenosti u ukupnoj populaciji?
U državnim tijelima i javnim ustanovama i poduzećima samo onoliko koliko se
osigura političkim djelovanjem, a to je premalo, u privatnim poduzećima situacija je
povoljnija i tu lakše dobivaju posao.
I danas svjedočimo relativno čestim
hapšenjima Srba, državljana Hrvatske, optuženima za navodne ratne zločine. Prije nekoliko godina hrvatske vlasti su dostavile vlastima u
Srbiji spiskove optuženih, ali čini se
da i dalje postoje neke tajne optužnice ili istrage čak i protiv ljudi koji su
godinama dolazili bez ikakvih problema u Hrvatsku. Da li u tome vidite politiku, da li su u pravu oni
koji kažu da je i to jedan od načina
da se izbjegli Srbi odvrate od ideje o
povratku?
To je bilo, nažalost, i sredstvo opstrukcije povratka. U ranijim godinama to je bilo
i sredstvo progona. Unatoč određenom napretku duh te vrste upotrebe pravosuđa i danas je aktivan.
U Hrvatskoj je na djelu novi val nacionalističkih tenzija, ojačanih „pitanjem ćirilice“. Gotovo svakoga dana
ste na meti desničarskih medija i političara, ali – valja to konstatirati –
traje to već gotovo tri desetljeća, pa
se bar može reći: navikli ste. No, o
tome i izbjegli Srbi iz Hrvatske znaju ponešto. Iz svoje pozicije, što biste
rekli nekoj mladoj i, recimo, školovanoj osobi koja bi se željela vratiti u
Hrvatsku, što da očekuje: perspektivu, ili diskriminaciju?
Mogu samo reći da se borimo i da ćemo
se boriti protiv diskriminacije i da stvaramo perspektivu i za školovanje, a nadamo
se uskoro i za zapošljavanje. Ponekad više
energije trošimo u borbi protiv diskriminacije, a ponekad u stvaranju perspektiva. Uostalom, to su dvije strane našeg dukata. ¶
T. TAGIROV
LIČNI STAV
Sva su naša
očekivanja
izneverena
„Najbolniji problem su spora ekshumacija
i identifikacija nestalih lica. Nedopustivo
je da se u Hrvatskoj poslije 19 godina još
uvijek nalazi 16 lokacija nastalih asanacijom
terena poslije operacija ’Bljesak’ i ’Oluja’
tokom kojih je zakopano 238 žrtava“
Milojko Budimir
S
rpski narod u Hrvatskoj, do donošenja Ustava Republike Hrvatske, 25. decembra 1990. godine, bio je suveren i
konstitutivan. Ta konstitutivnost bila je zagarantovana još
od sredine 19. vijeka, a potvrđena je više puta tokom 20. vijeka.
Proglašenjem Srba za nacionalnu manjinu, uz ostalo, stvoren je
razlog za izbijanje građanskog rata u Hrvatskoj. Nakon formiranja Republike Srpske Krajine (19. decembar 1991) došlo je
do izdvajanja srpskog naroda iz Hrvatske, a oružani sukobi se
nastavljaju. Na osnovu Vensovog plana, od početka 1992. godine, ovaj prostor nalazio se pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Iako
je bio pod zaštitom Ujedinjenih nacija, hrvatske oružane snage vršile su permanentne napade na zaštićenu zonu do završnih
operacija „Bljesak“ i „Oluja“ u toku maja i avgusta 1995. godine. Za vrijeme rata i u ovim akcijama iz Hrvatske je protjerano
više od 400.000 Srba. Tako je na kraju ostvarena strategija one
rigidne politike koja je išla za tim da broj Srba bude sveden na tri
do četiri procenta. Najbolju potvrdu za ovu konstataciju daje posljednji popis stanovništva koji je provela Hrvatska 2011. godine.
Prema tome popisu, Srba je bilo 186.633 sa tendencijom stalnog
opadanja jer se uglavnom radi o povratnicima starije životne dobi.
Od završetka građanskog rata u Hrvatskoj, iako se na izborima
mijenjala vlast, odnos prema Srbima nije se promijenio. Na osnovu diskriminatorskih zakona koje je donio Hrvatski sabor, nasilno
su im oduzeta imovinska i sva druga građanska prava i pretvoreni
su u građane drugog reda. Iako je Hrvatska potpisala više međunarodnih i bilateralnih sporazuma u kojima se obavezala da poštuje građanska prava svojih sugrađana srpske nacionalnosti, ona se
toga nije pridržavala. Umjesto da uslijedi kazna, ona je nagrađena
time što je postala punopravna članica EU. Protesti i peticije više
od pola miliona izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske nisu naišli na razumijevanje međunarodne zajednice. Do povratka Srba
nije došlo jer je bio selektivan i nije omogućavao da se vrate svi
oni koji su imali tu želju. Uglavnom se vratila starija populacija,
čija je smrtnost u otežanim uslovima življenja postala izraženija,
a u posljednje vrijeme tendencija je da se Srbi u većem broju iz
Hrvatske vraćaju u Srbiju nego obrnuto.
Ova je inicijativa u posljednje vrijeme dobila podršku UNHCRa, što je bio još jedan hladan tuš za izbjegličku populaciju.
PROBLEMI
Hrvatska je jedina od bivših republika SFRJ ukinula stanarsko
pravo i tako oštetila više od 30.000 nosilaca stanarskog prava.
Godine 2003. donijela je Program stambenog zbrinjavanja, koji
nikako ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava jer je
to humanitarna a ne pravna kategorija.
Dovedeno je u pitanje raspolaganje imovinom jer oko 1000
vlasnika objekata ne mogu slobodno raspolagati svojim kućama
u koje su useljeni privremeni korisnici. Što se same obnove tiče,
protiv onih koji iz ekonomskih razloga još nisu u mogućnosti da
se vrate u obnovljene kuće sudovi pokreću postupak radi vraćanja sredstava, i to sa zateznim kamatama uz nadoknadu parničnih troškova.
Više od 50.000 penzionera izbjeglih iz Hrvatske još uvijek očekuju isplatu dospjelih a neisplaćenih penzija za period u kome nisu
primali nikakve penzije po bilo kom osnovu. Mnogi penzioneri
POVRATNICI
UGROŽENA STANARSKA PRAVA: Program stambenog zbrinjavanja je humanitarna, a ne pravna kategorija
foto: Radoslav Ćebić
su oštećeni jer su uništeni dokazi o uplati doprinosa ili radnom
stažu, pa su im sada penzije znatno umanjene.
Neriješeno je pitanje dinarske i devizne štednje za oko 10.000
štediša čiji su se štedni ulozi nalazili u Jugobanci. Svim građanima
– osim izbjeglim Srbima – omogućeno je da podignu štedne uloge.
Vraćanje poljoprivrednog zemljišta za izbjegle i prognane Srbe
predstavlja značajan problem. Na osnovu odluke sudova, država
Hrvatska se upisuje kao vlasnik a brišu se raniji vlasnici. Osim
toga, opštine i gradovi daju zemlju u zakup iako je to nezakonito.
Suđenje po optužnicama za ratne zločine i tajne optužnice su
etnički motivisane i pristrasne, kao i česti pojedinačni napadi na
Srbe, što sprečava povratak i unosi nesigurnost među one koji
žive u Hrvatskoj.
Najbolniji problem su spora ekshumacija i identifikacija nestalih lica. Nedopustivo je da se u Hrvatskoj poslije 19 godina još
uvijek nalazi 16 lokacija nastalih asanacijom terena poslije operacija „Bljesak“ i „Oluja“ tokom kojih je zakopano 238 žrtava.
Poseban problem je spora identifikacija posmrtnih ostataka, koji
se godinama nalaze na Institutu za sudsku medicinu u Zagrebu.
U posljednje vrijeme problem predstavlja i donošenje Zakona
POVRATNICI
o prebivalištu, prema kojem svi oni koji su uzeli državljanstvo
druge države gube ranije prebivalište, što će dovesti do još veće
konfuzije i stvoriti nove probleme.
SPORAZUM O NORMALIZACIJI ODNOSA
Republika Hrvatska godinama svjesno opstruiše realizaciju potpisanog Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SR
Jugoslavije od 23. avgusta 1996. godine. Ovaj Sporazum definisan
je u 14 tačaka, od kojih se tri tačke – 7, 8 i 9 – odnose na statusna
pitanja izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske, odnosno Krajine,
kako bi se ubrzao njihov povratak u zavičaj. Iako je tačno precizirano da će se obezbijediti siguran povratak u zavičaj, zatim da
će se izvršiti pravična nadoknada za uništenu i opljačkanu privatnu imovinu, proglasiti opšta amnestija za učesnike oružanih sukoba od 1991. do 1995. godine, riješiti invalidsko-zdravstveno i
penziono osiguranje, do toga nije došlo, što i jeste osnovni razlog
veoma teškog položaja izbjeglih i prognanih Srba iz Hrvatske.
U rješavanje ovih problema bila je uključena i Srbija zajedno
sa drugim državama u regionu koje su nastale raspadom SFRJ.
To je rezultiralo donošenjem Bečkog sporazuma o sukcesiji iz
►
etničko čišćenje. U vrijeme tih akcija počinjeni su stravični zločini nad Srbima iz Krajine. Tada je ubijeno više od 2000 civila i
uništeno oko 40.000 srpskih kuća, potpuno spaljeno 380 srpskih
sela, te opljačkan i uništen gotovo najveći dio privatne imovine.
Vrijednost uništene imovine i drugih potraživanja prelazi iznos
od 30 milijardi evra.
Treće, rezolucija bi trebalo da stavi van snage nekoliko hiljada
presuda protiv krajiških Srba koje su pravosudni organi Hrvatske
osudili u odsustvu bez materijalnih dokaza. Uz to se i danas na
osnovu zahtjeva hrvatskog pravosuđa na međunarodnim Interpolovim potjernicama nalazi oko 960 krajiških Srba i bivših starješina JNA kao ratnih zločinaca, a to je jedan od važnih razloga što
nema većeg interesa za povratak u zavičaj.
Četvrto, u rezoluciji Skupštine Srbije neophodno je naglasiti
činjenicu da je u građanskom ratu u Hrvatskoj život izgubilo oko
7000 krajiških Srba, od kojih je oko 3000 likvidirano na najmonstruozniji način, kao i da
se oko 2000 njih još uvijek vode kao nestali.
Zbog te činjenice Evropskom parlamentu i
Evropskoj uniji mora se postaviti otvoreno
pitanje: zašto tužilaštvo i pravosudni organi
Hrvatske ne procesuiraju počinioce ratnih
zločina nad Srbima u Hrvatskoj?
O svim navedenim problemima razgovarali su predstavnici Asocijacije izbjegličkih
i drugih udruženja Srba iz Hrvatske u Zagrebu 15. januara 2014. godine u Uredu za
ljudska prava i prava nacionalnih manjina sa
predstavnicima relevantnih državnih institucija Republike Hrvatske. Sastanku je priPODRŠKA IZ SRBIJE
sustvovao potpredsjednik Vlade i ministar
Ako govorimo o raspravi u Narodnoj
unutrašnjih poslova Ranko Ostojić, koji je i
skupštini Srbije o pitanju statusa izbje- NEMA VIDLJIVIH REZULTATA:
odgovorio na najveći dio postavljenih pitaMilojko Budimir
glih i prognanih Srba iz Hrvatske, prvennja. Iz njegove diskusije treba izdvojiti sljestveno bi trebalo donijeti rezoluciju koja
deće: Vlada Hrvatske ima razumijevanje i
bi prezentovala veoma težak položaj izbjeglih i prognanih Srba ulaže napore da se problemi rješavaju. Proći će još mnogo vremeiz Hrvatske, odnosno iz Krajine, čija statusna pitanja Republi- na dok se ovaj proces završi. Smatra da je stanarsko pravo politička Hrvatska ni 19 godina poslije njihovog protjerivanja sa vje- ko pitanje, koje treba rješavati. Naveo je podatak da su se u Hrkovnih ognjišta nije riješila. U toj rezoluciji bi trebalo definisati vatsku vratile 102.542 osobe i da su mnogi povratnici uzeli samo
statusna pitanja koja se odnose na Srbe u Hrvatskoj i uputiti je dokumenta. Zato se zalaže da se primjeni Zakon o boravištu kako
Evropskom parlamentu i Evropskoj uniji.
bi se konačno utvrdilo koliko Hrvatska ima birača. Vlada će poPrvo pitanje koje se odnosi na Srbe iz Hrvatske svakako je po- kušati da pronađe rješenje kako bi svi oni koji žive izvan Hrvatvratak oduzetih istorijskih prava a to je status konstitutivnog na- ske bili zadovoljni. Zaključeno je da su ovakvi sastanci korisni i
roda kojeg su Srbi u svim donesenim ustavima Hrvatske nakon da bi ovu praksu trebalo nastaviti, a u slučaju potrebe, predstavDrugog svjetskog rata imali, a na osnovu odluke ZAVNOH-a nici državnih institucija valjalo bi da posjete izbjeglice u Srbiji.
Nakon toga, u Beogradu su održana dva sastanka u organizakao najvećeg zakonodavnog tijela Hrvatske u Topuskom od 8. i
9. maja 1944. godine, kada je usvojena Rezolucija koja izjedna- ciji Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba kojima su prisustvovačava prava hrvatskog i srpskog naroda. Uz povratak istorijskog li i predstavnici iz hrvatskih institucija u čijoj je nadležnosti ova
prava Srba u Hrvatskoj na konstitutivnost i državotvornost, Srbi- problematika.
Na kraju možemo zaključiti da, nažalost, i pored svih naših nama na području zapadnih dijelova Krajine pripada i pravo na političku autonomiju, jer su na tom području krajiški Srbi ne samo stojanja nije došlo do nekih vidljivijih rezultata i da su iznevjerevećinsko stanovništvo, već i vlasnici 1/3 zemljišta sadašnje teri- na sva naša očekivanja. Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da vrijeme prolazi, tako da se o nekom značajnijem povratku u
torije Republike Hrvatske.
¶
Drugo, takođe važno pitanje koje se odnosi na krajiške Srbe ovom trenutku ne može govoriti.
jeste da skupštinska Rezolucija najoštrije osudi hrvatske vojne
Autor je predsednik Asocijacije izbjegličkih
operacije „Bljesak“ i „Oluju“ iz 1995. godine čime je izvršeno
i drugih udruženja Srba iz Hrvatske
2001. koji je ratifikovao Hrvatski sabor 2004. godine. U Aneksu G toga sporazuma stoji da će svim građanima biti zaštićena,
vraćena ili kompenzovana njihova prava koja su imali na dan 31.
decembra 1990. godine. Nažalost, ovaj dokumenat, kao i Sarajevska deklaracija iz 2005. godine, ostao je mrtvo slovo na papiru. Iako je ova problematika bila prisutna i na dvije ministarske
konferencije koje su održane 2010. i 2011. godine, ništa nije ispunjeno kada je riječ o našim pravima.
U posljednje vrijeme situaciju dodatno komplikuje tužba Hrvatske protiv Srbije za genocid i protivtužba Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Sve ovo stvara opravdanu bojazan kod izbjegličke populacije da će Srbija na putu prema EU ove
probleme ostaviti po strani kako bi pridobila naklonost Hrvatske,
koja je zatvorila Poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“ a da ne poštuje ni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je sama donijela.
Prema tome, nažalost, još uvijek nema
stalnog odgovarajućeg državnog tijela
koje bi se bavilo primjenom Sporazuma
o sukcesiji i zaštitom interesa naših prava.
Bez pomoći Srbije nemoguće je doći do
izvorne imovine ili osigurati barem pravednu nadoknadu. Srbija je trebala to pitanje podignuti i na nivo Ujedinjenih nacija jer su imovinska prava zagarantovana brojnim međunarodnim dokumentima
čiji je potpisnik i Srbija, a i Hrvatska je
kao članica EU obavezna da poštuje privatno vlasništvo, što ona stalno izbjegava.
POVRATNICI
KOSOVO I METOHIJA
Podrška Prištine povratku
je samo deklarativna
„Još uvek postoje lokacije koje interno raseljena lica ne
mogu da posete, a lokalne vlasti ne pokazuju spremnost da
omoguće građanima da posete svoje domove, da učestvuju
u različitim forumima i da se vrate ako to žele“
R
epublika Srbija je na prvom mestu
u Evropi po broju interno raseljenih
lica. Sa Kosova i Metohije (KiM)
je skoro 230.000 interno raseljenih lica, od
čega je oko 18.000 raseljeno unutar KiM.
Od ukupnog broja interno raseljenih u Srbiji van KiM (209.112) na bazi istraživanja
UNHCR-a i KIRS-a iz 2011. godine, identifikovano je 97.000 lica u potrebi, tj. otežanog socijalnoekonomskog položaja, kojima je
potrebna pomoć. Manje od pet odsto interno
raseljenih lica vratilo se na KiM. Prema podacima UNHCR-a u AP Kosovo i Metohiju
iz Srbije se vratilo svega 12.145 lica, a tek je
oko 4000 njih ostvarilo održivi povratak (1,9
odsto). Održivi povratak ostvaren je pretežno
u ruralnim sredinama u najvećem broju opština. Od ukupnog broja povratnika, preko
70 odsto je nesrpskih povratnika. Kvartalni
izveštaji generalnog sekretara UN o UNMIK
koji se razmatraju u Savetu bezbednosti ukazuju na zabrinjavajuću tendenciju smanjenog
povratka interno raseljenih lica.
RAZLOZI SLABOG POVRATKA
Zaključak na forumima i sastancima koji
su održavani po pitanjima povratka jeste da
postojeći model povrataka nije dao rezultat i
da povratci nisu bili održivi. Proces povratka ne može da bude izgrađen samo na osnovu dobre volje većinske zajednice, što je trenutno slučaj na KiM. Interno raseljena lica se
vraćaju, ali samo mali broj njih ostaje. Činjenica je da je broj povrataka i dalje zanemarljiv i sporan. Glavne prepreke održivom povratku jesu bezbednosna situacija, nedostatak efikasnog mehanizma za zaštitu i pristup
pravima, nerešeno pitanje povratka imovine,
nemogućnost korišćenja uništene, uzurpirane
stambene i poljoprivredne imovine, nedovoljno fondova za rekonstrukciju i izgradnju kuća
i stanova povratnicima, otežan pristup javnim
službama i mogućnost upotrebe maternjeg jezika, odsustvo ekonomskih mogućnosti koje
POVRATNICI
bi podržale povratak, komplikovane procedure povratka, nedostatak političke volje u Pokrajini. Na delu je favorizovanje individualnog u odnosu na grupni povratak, a kada se
i desi, favorizuje se grupni povratak u multietničke sredine i uvek uključuje obavezu balans komponente (benefit albanske zajednice). Takođe, najveći broj povratnika se vratio
spontano, samostalno. Ovo je jasan pokazatelj
učinka i podrške povratku pokrajinskih vlasti.
Na deklarativnom nivou postoji politička
podrška privremenih pokrajinskih institucija
da se stvore preduslovi za povratak, ali istovremeno znatan broj opština kao izvršioci
aktuelnog povratka ne daju podršku procesu. Najnovija dešavanja povodom organizovanih i najavljenih poseta interno raseljenih
lica Đakovici i naseljima u opštini Suva Reka
povodom verskog praznika Uspenja Presvete
Bogorodice ponovo potvrđuju da ne postoji
odgovornost lokalne zajednice primaoca za
uspeh poseta „Idi – vidi“ i povratka uopšte,
da nije ostvaren napredak po pitanjima bezbednosti i slobode kretanja tokom poseta, pojednostavljivanja procesa, smanjenja dramatičnosti koja ih okružuje, i da zajednica koja
ih prima ne garantuje njihovu bezbednost i
sigurnost u isto vreme. Još uvek postoji veliki spisak ljudi koji nisu mogli da učestvuju u takvoj poseti, i još uvek postoje lokacije
koje interno raseljeni danas ne mogu da posete. Lokalne vlasti ne pokazuju spremnost
da omoguće građanima da posete svoje domove, da učestvuju u različitim forumima i
da se vrate ako to žele.
MEĐUNARODNA ULOGA
Pitanju produženog raseljenja međunarodna zajednica posvećuje sve manje pažnje, a donatori više ne izdvajaju sredstva
za to jer su se preusmerili na veliki broj starih i novih žarišta izbeglica u svetu. Predstavnici UNHCR-a su u julu ove godine
još jednom izrazili spremnost da pomognu
foto: Draško Gagović
u pronalaženju rešenja uključujući i pristup
na dva koloseka: povratak i lokalnu integraciju. Logično je da posle 15 godina i u postojećim okolnostima većina interno raseljenih
lica ne želi da se vrati, njihova odluka ipak
zavisi pre svega od uspeha u stvaranju približno jednakih uslova u mestu raseljenja i
potencijalnog povratka.
Za Srbiju je to važno jer ne želimo da prihvatimo politiku svršenog čina kod prinudnih migracija stanovništva. Na značaj pitanja
povratka UNHCR je ukazao u saopštenju od
13. juna, povodom izveštaja Č. Bejanija, specijalnog izvestioca za ljudska prava interno
raseljenih o poseti Srbiji. U saopštenju postoje jasne reference na oba vida trajnih rešenja, uključujući stvaranje uslova za povratak
i probleme sa kojima se povratnici susreću u
pogledu imovinskih i drugih prava na KiM.
Ako se razmatraju samo tri ključna pitanja
koja utiču na održivost procesa povratka, a
to su poštovanje pravnog i političkog okvira
sfere povratka, sve gora bezbednosna situacija na povratničkim lokacijama i lokacije na
kojima preovlađuju tenzije između povratnika i primajuće zajednice, dobija se dugačak
spisak lokacija gde je nemoguće ili je otežano organizovati i realizovati „Idi vidi“ posete povratnika (Gnjilane: Gornje Nerodimlje;
Peć: Đakovica, Loćane, Dečane, Grabanica;
Priština: Kajlovica, Slovinje; Prizren: Kijevo (SO Mališevo), Dvorane, Zojić (Prizren),
Lešane i Mušutište (Suva Reka). Ove lokacije se navode i u Zaključku izveštaja Misije
OEBS-a na Kosovu.
¶
Kancelarija za Kosovo i Metohiju
INTERVJU: MARIO NENADIĆ, POMOĆNIK MINISTRA ZA LJUDSKA
PRAVA I IZBEGLICE BIH I DRAGO VULETA, POMOĆNIK MINISTRA
ZA IZBEGLICE I RASELJENA LICA REPUBLIKE SRPSKE
Bez zapošljavanja nema
potpune integracije
Mario Nenadić: „Puno je više urađeno na planu povratka nego na planu pomoći za lokalno
integrisanje, to jest izbora drugog mjesta stanovanja. Takođe, još uvijek nije na odgovarajući način
razvijeno definiranje odnosa između države, entiteta/kantona i opštinskih službi odgovornih za
pitanja pristupa pravima“
Drago Vuleta: „Da nije bilo međunarodne zajednice, nametanja imovinskih i drugih
zakonskih rješenja, koja je bilo bolno sprovoditi, ne bi uspješno bili stvoreni uslovi
za nesmetan povratak izbjeglih i raseljenih lica i povrat njihove imovine“
I
movina u BiH je gotovo stoprocentno
vraćena predratnim vlasnicima, saglasni su sagovornici "Vremena". Ipak, veoma teška ekonomska situacija i manjak
radnih mesta umnogome otežavaju život
svih građana BiH, pa tako i povratnika, uprkos, kako kažu Mario Nenadić, pomoćnik
ministra za ljudska prava i izbeglice BiH
i Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbeglice i raseljena lica Republike Srpske,
ogromnoj pomoći međunarodne zajednice i ulaganjima države, odnosno entiteta.
„VREME“: Kako komentarišete
proces povratka u odnosu na ukupan
broj izbeglica i raseljenih lica u BiH?
Mario Nenadić: U periodu od 1992 do
1995. godine svoje domove u BiH napustilo
je približno 2,2 miliona ljudi, što čini više
od polovine prijeratnog domicilnog stanovništva prema popisu stanovništva iz 1991.
godine. Oko 1,2 miliona osoba je zatražilo
izbjegličku zaštitu u više od 100 zemalja
širom svijeta, a zemlje regiona prihvatile
su oko 40 odsto od ukupnog broja izbjeglica iz BiH. Istovremeno, gotovo milion
osoba je interno raseljeno u BiH. Osim demografskih razaranja, oko 460.000 stambenih jedinica, što je gotovo polovina ukupnog stambenog fonda u Bosni i Hercegovini iz 1991. godine, bilo je djelomično ili
potpuno uništeno. Od ovog broja, gotovo
80 odsto stambenih jedinica bilo je ili potpuno razoreno ili teško oštećeno. Povratak
u BiH otpočeo je odmah po okončanju sukoba. Do sada je evidentirano oko milion
povratnika u BiH, od kojih gotovo polovina tzv. „manjinskih“. Od ukupno 1.050.000
evidentiranih povrataka, oko 600.000 ili 67
odsto odnosi se na povratak raseljenih osoba, a preostalih oko 450.000 ili 43 odsto na
povratak izbjeglica. Oko 220.000 imovina
vraćeno je svojim prijeratnim vlasnicima i
nositeljima stanarskih prava, što čini stopu
provedbe imovinskih zakona od 99,9 odsto
u BiH, po čemu smo jedinstven pozitivan
primjer u sličnim konfliktnim situacijama.
Drago Vuleta: Ako kroz statističke brojke govorimo o povratku, onda se ne može
reći da je on uspješan, budući da je po zvaničnim podacima UNHCR-a za Bosnu i
Hercegovinu ukupan broj povrataka u Republiku Srpsku 267.807. Međutim, mi smo
sigurni da je taj broj znatno veći jer mnogi od povratnika nisu zvanično evidentirani. Sigurno je to da je Republika Srpska
izvršila povrat imovine i stanarskih prava
izbjeglim i raseljenim licima u 99,9 odsto
slučajeva, a od toga je oko 100.000 uslovnih stambenih jedinica, te da je u međuvremenu obnovljeno još 72.000 stambenih jedinica. Iz toga proizlazi da se moglo vratiti preko 170.000 porodica, odnosno oko
600.000 lica.
A ako govorimo o ukupnom broju izbjeglica koje su bile u Republici Srpskoj, a
uglavnom se radilo o izbjeglicama iz Republike Hrvatske, njih je u momentu egzodusa bilo preko 60.000, a po zvaničnim podacima iz 2000. godine takvih lica je ostalo u
Republici Srpskoj 25.000. Ostali su uglavnom otišli u Republiku Srbiju. Trenutno je
u Republici Srpskoj 8600 izbjeglica.
Koji su današnji problemi
povratnika?
Mario Nenadić: Danas, gotovo dvije
decenije od potpisivanja mirovnog sporazuma, oko polovine od procjenjenog broja izbjeglih i raseljenih osoba u BiH još
uvijek je izvan svojih predratnih domova
i preostali su brojni izazovi na planu osiguranja pristupa pravima zagarantiranim
Aneksom 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS). Budući da stvarne potrebe
izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u
BiH uveliko premašuju dostupnu pomoć,
ta ogromna disproporcija potreba i mogućnosti i dalje ostaje jedan od najznačajnijih
problema pri planiranju i realiziranju ciljeva iz Aneksa 7. Najveći broj izbjeglih i
raseljenih osoba i dalje se ne mogu vratiti
zato što njihova prijeratna imovina još nije
obnovljena ili zato što u njihovim mjestima povratka teren nije očišćen od mina,
nema osnovne infrastukture, oskudne su
mogućnosti za zapošljavanje. Mnogobrojne osobe koje prije rata nisu posjedovale
nikakvu imovinu, nisu ni imale priliku da
iskoriste neki projekt koji bi njima i njihovim obiteljima omogućio iznalaženje
trajnog rješenja kroz rekonstrukciju, mjere održivosti i drugo. Istovremeno, mnogobrojni povratnici koji su se do sada vratili,
suočavaju se sa teškom socijalnom situacijom koja ugrožava mogućnost njihovog
opstanka u mjestima povratka. Ekonomske
prilike su i dalje vrlo oskudne, često nedostaje infrastruktura, uključujući električnu
energiju, a ograničen je i pristup pravima
i uslugama kao što su zdravstvena zaštita, školstvo, socijalna zaštita i penzije. U
nekim slučajevima, primarnu poteškoću
POVRATNICI
povratku predstavlja izmijenjeno socijalno
okružje u kome se nalaze povratnici i raseljeni, naročito mladi koji tragaju za mogućnostima za višim obrazovanjem i upošljavanjem. Poteškoću predstavlja i otežana mogućnost zadržavanja stečenih prava
u mjestima raseljenja, uključujući i prava
koja se ne mogu prenijeti po povratku, a
stečena su u zemljama privremenog prihvata i zaštite.
Drago Vuleta: Problemi povratnika u
Republici Srpskoj, kao i u cijeloj Bosni i
Hercegovini, manje-više su isti i preklapaju
se sa problemima domicilnog stanovništva,
a to je uglavnom egzistencijalno pitanje, od-
međunarodna zajednica u BiH, a nakon
toga izvršen je prenos odgovornosti sa međunarodne zajednice na institucije u BiH.
Nakon Dejtonskog sporazuma, ponovno
je izgrađeno, odnosno obnovljeno više od
330.000 stambenih jedinica. Nema preciznih podataka o tome kolika su ulaganja
međunarodne zajednice za potrebe Aneksa 7 DMS, iako se radi o ogromnim iznosima, jer je urađen ogroman posao u vrijeme dok je međunarodna zajednica upravljala procesom obnove u BiH.
U periodu od kada je nadležnost za ova
pitanja prenesena na vlasti u BiH, dužni
smo voditi naše evidencije i znamo da je u
POVRAĆAJ IMOVINE U BIH JE 99,9 ODSTO: Drago Vuleta i Mario Nenadić
nosno nedostatak radnih mjesta. Kada su u
pitanju bezbjednosni i politički razlozi koji
su nekad predstavljali problem za povratnike, toga više nema.
Na koji način je povratak sproveden? Da li je bilo državne ili pomoći
lokalne samouprave, i koliko je sredstava ukupno utrošeno? Koliku ulogu su igrale donacije i druga strana
pomoć?
Mario Nenadić: Osnovna vodilja u provedbi procesa povratka u BiH je Aneks 7
(Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama) Dejtonskog mirovnog sporazuma
(Aneks 7 DMS).
Svi propisi i dokumenti važni za rješavanje problema raseljenih i izbjeglih osoba temelje se na Aneksu 7 DMS. U periodu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do 2002. godine, proces je vodila
POVRATNICI
sektor povratka u BiH uloženo gotovo milijardu KM, od čega je oko 400 miliona KM
investirano u stambenu obnovu, a više od
500 miliona KM uloženo je u komplementarne mjere održivosti. Domaća proračunska izdvajanja danas premašuju međunarodno finansiranje i u stalnom su porastu.
Drago Vuleta: Povratak u Bosnu i Hercegovinu, kao i povratak iz entiteta u entitet, sproveden je primjenom imovinskih
zakona po kojima je izvršen povrat imovine i stanarskih prava tako da je na taj način omogućeno svima, po principu dobrovoljnosti, da odlučuju o izboru mjesta življenja i da slobodno raspolažu svojom imovinom. Naravno da je u svemu tome bilo, i
sada ima, pomoći od nadležnih institucija.
Kada je u pitanju Republika Srpska, tu pomoć obezbjeđuje Vlada Republike Srpske
preko resornog Ministarstva za izbjeglice
i raseljena lica. Primjera radi, u periodu
2001–2013. godine za te namjene izdvojeno je 232.682.184 KM.
Ovdje želimo naglasiti da od 2006. godine imamo posebna grant sredstva za pomoć održivom povratku i od tada do danas realizovali smo oko 2000 projekata a
uglavnom se radilo o pomoći malim preduzećima, obnovi infrastrukturnih, kulturnih,
vjerskih objekata, pomoći u nabavci poljoprivredne mehanizacije, te podršci projektima u zanatstvu i poljoprivredi.
Naravno da je bilo i donacija i pomoći međunarodne zajednice, pa evo i danas
smo svjedoci Regionalnog stambenog programa, gdje je obezbijeđen dio donatorskih
sredstava za iznalaženje trajnih stambenih
rješenja u četiri partnerske zemlje u regionu – Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji,
Republici Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Kako su rešavani problemi očuvanja
multietničnosti sredina?
Mario Nenadić: Svaki ozbiljan projekat u BiH mora sadržavati u svojoj osnovi
ono što je temeljno načelo i dio je ustavnih rješenja BiH i entiteta, a to je konstitutivnost sva tri naroda, kao i briga o manjinama. Time su se rukovodili i implementatori projekata u BiH, a to je omogućilo da
se veliki broj osoba vrati na svoje prijeratne adrese. Sa druge strane, mora se voditi računa i o drugim pravima iz Aneksa 7
DMS, a to je pravo na izbor mjesta stanovanja i pravo na naknadu štete za imovinu
koja se ne može vratiti raseljenim osobama i izbjeglicama. Puno je više urađeno na
planu povratka nego na planu pomoći za lokalno integriranje, tj. izbora drugog mjesta
stanovanja. Uglavnom su se ova dva prava
iz Aneksa 7 DMS – izbor mjesta življenja i
naknada štete za imovinu koja se ne može
vratiti – rješavala kroz obnovu imovine, nakon čega je ostavljena sloboda raspolaganja
tako obnovljenom imovinom. Nešto veće
intervencije za ova dva pitanja desile su se
na planu izgradnje i obnove komunalne i
socijalne infrastrukture na mjestima gdje
su se nastanile raseljene osobe nakon završetka ratnih sukoba u BiH. Vratili smo
i stanarska prava tj. stanove svima koji su
ih potraživali do određenog roka u skladu
sa važećim propisima.
Drago Vuleta: Republika Srpska se od
samog starta u sprovođenju Aneksa 7 DMS
jasno opredijelila za princip dobrovoljnosti,
svim izbjeglim i raseljenim licima vratila
►
je njihovu imovinu i stanarska prava, i oni
koji su se željeli vratiti ponovo su u multietničkim sredinama, kao što je to bilo i
prije izbijanja sukoba na ovim prostorima.
Naravno da to nije u onom omjeru kakav
je bio po popisu stanovništva iz 1991. godine, ali multietničnost je u tim sredinama
vidljiva. Ustavom Republike Srpske propisano je da u izvršnoj, sudskoj i zakonodavnoj vlasti moraju biti zastupljeni predstavnici sva tri konstitutivna naroda u omjeru
popisa iz 1991. godine.
Koliko je za ovu temu značajan međunarodni faktor koji je prisutan u
BiH od Dejtona?
Mario Nenadić: Izuzetno je velika uloga institucija međunarodne zajednice u BiH
nesporna činjenica: da nije bilo međunarodne zajednice, nametanja imovinskih i
drugih zakonskih rješenja, koja je bilo bolno sprovoditi, ovaj proces ne bi bio uspješno završen kad je u pitanju implementacija Aneksa 7 DMS i to onog dijela koji se
odnosio na stvaranje uslova za nesmetan
povratak izbjeglih i raseljenih lica i povrat
njihove imovine.
Da li se radilo na integraciji/pomirenju nakon povratka? Možete li
da navedete neke primere procesa
integracija?
Mario Nenadić: Na integriranim projektima radimo svakodnevno i takvi su projekti
već dali sjajne rezultate na mnogim mjestima u BiH. Uz sve postojeće teškoće, bez-
foto: Radoslav Ćebić
POVRATNICI: U vremenu krize
u uspostavi mira i obnovi zemlje, povratku
izbjeglica i raseljenih osoba. Puno su radili i uradili ne samo na financiranju procesa
obnove i povratka, nego i kasnije, pa i danas, na upornom traganju za odgovarajućim rješenjima i na podršci nadležnim institucijama. Sa druge strane, postoje i područja djelovanja gdje su nadležnosti već
odavno, u suštinskom smislu, morale biti
prenesene na institucije vlasti u BiH, ali radimo aktivno na tim pitanjima i nadamo se
da ćemo uskoro moći u punoj mjeri, u skladu sa ustavnim i zakonskim rješenjima, biti
nadležni za pojedina pitanja, a time i preuzeti punu odgovornost za njih.
Drago Vuleta: Ovdje se mora istaći
Do sada nije dovoljno pažnje posvećeno financiranju integriranih i sveobuhvatnih
projekata, a strukturni pristup, uključujući
definiranje odnosa između države, entiteta/
kantona i opštinskih službi odgovornih za
pitanja pristupa pravima, još nije na odgovarajući način razvijen i nesumnjivo je, uz
trajna rješenja u pogledu stambenog zbrinjavanja, naročito važna podrška kod zapošljavanja u svrhu stvaranja prihoda, kao i
osiguranje nesmetanog pristupa obrazovanju, zdravstvu, penzionoj i socijalnoj zaštiti.
Drago Vuleta: Proces integracije je danas, moglo bi se reći, osnovna zadaća kojom se bavi Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, kako integracijom, odnosno reintegracijom, svih onih koji su se vra-
broj je projekata koji su omogućili povratak velikog broja osoba, njihovu dobru reintegraciju u mjestima povratka.
Implementiranje revidirane Strategije za
provedbu Aneksa 7 DMS zahtijeva jedan inkluzivan, konsultativan pristup svih nadležnih domaćih i međunarodnih aktera ovom
važnom pitanju. U tom pravcu, Ministarstvo
za ljudska prava i izbjeglice svakodnevno
koordinira aktivnosti sa svim zainteresiranim stranama, a naročito sa nadležnim entitetskim ministarstvima za izbjeglice i raseljene osobe, te predstavnicima civilnog društva, kako bi se omogućio participativan pristup izbjeglica i raseljenih osoba, uključujući
i međunarodne agencije i donatore.
tili tako i integracijom izbjeglica i raseljenih lica koji žele ostati u sadašnjem mjestu
boravišta. Ovdje želimo naglasiti da nema
rješenja kompletnog izbjegličko-raseljeničkog pitanja bez ravnomjernog i paralelnog
rješavanja izbjeglica i raseljenih lica kroz
sve one opcije koje su predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom, a to su povratak i obnova imovine, slobodan izbor
mjesta življenja, te nadoknada za imovinu
koja ne može biti vraćena. Mnogo je primjera u procesu integracija gdje su realizovani mnogi projekti, a za čiju realizaciju je
bio uslov da se pored domicilnih lica obavezno zaposle i povratnici.
¶
RADMILO MARKOVIĆ
POVRATNICI
PROBLEM READMISIJE
Veoma težak položaj povratnika
U okviru projekta „Izgradnja
kapaciteta institucija uključenih
u upravljanje migracijama
i reintegraciju povratnika u
Republiku Srbiju“ profesor
Slobodan Cvejić sa Filozofskog
fakulteta u Beogradu, uradio je
Anketu o potrebama povratnika
u Republiku Srbiju koju „Vreme“
priređuje u ovom broju
"N
e postoje precizne procene broja mogućih povratnika, ali se one najčešće kreću
od 50.000, koliko je bilo pobrojano sredinom 2000-ih u različitim zemljama EU, do
nezvaničnih 100.000 koliko se pominje u
Strategiji reintegracije povratnika po osnovu sporazuma o readmisiji", stoji u izveštaju o potrebama povratnika u Republiku Srbiju profesora Slobodana Cvejića, objavljenog u okviru projekta pod nazivom "Izgradnja kapaciteta institucija uključenih u
upravljanje migracijama i reintegraciju povratnika u Republiku Srbiju". Ovaj projekat realizuje Međunarodna organizacija za
migracije (IOM), i to iz pretpristupnih sredstava Evropske komisije i u saradnji sa Komesarijatom za izbeglice Republike Srbije
i Ministarstvom za rad i socijalnu politiku
Republike Srbije. Inače, Srbija je pre sedam godina, u septembru 2007, potpisala
Sporazum sa Evropskom zajednicom o readmisiji, koji predviđa dobrovoljni povratak ili deportaciju lica koja ilegalno borave
na teritoriji EU.
Izveštaj je napravljen na osnovu ankete
sprovedene na uzorku od 500 domaćinstava
povratnika. I ako već nije poznat tačan broj
povratnika, izvesno je, piše u izveštaju, "da
se ovi ljudi suočavaju sa brojnim teškoćama
u svakodnevnom životu i da su uskraćeni u
elementarnim životnim potrebama kao što
su ishrana, stanovanje, zdravstvena zaštita,
itd.", što bi moglo uticati na veći procenat
sekundarne migracije, odnosno ponovnog
napuštanja države lica koja su se vratila u
zemlju i nisu uspela da se integrišu u društvo. Ako se posmatra obrazovna struktura
povratnika, jasno je i zašto teško dolazi do
POVRATNICI
Zaključci istraživanja
1. Percepcija osnovnih problema i potreba povratnika je ispravna: ispitanici iz
lokalnih ustanova i organizacija su istakli isto što je pokazalo istraživanje povratnika: ovo je loše obrazovana društvena grupa sa visokom stopom nezaposlenosti i veoma lošim ekonomskim položajem.
2. Povratnici su aktivni na tržištu rada: oni su znatno više orijentisani na zapošljavanje nego na dobijanje socijalne pomoći, spremni su na različite oblike podrške u zapošljavanju i posebno je važno istaći da najveći broj njih preferira podršku
za samozapošljavanje.
3. Problem nezaposlenosti generisan niskim obrazovanjem preti da se obnovi i u
sledećim generacijama jer je procenat dece koja prekidaju školovanje pre završetka
srednje škole velik. Iz tog razloga podrška u ovoj oblasti je jednako urgentna kao i
podrška u zapošljavanju.
4. Još jedan važan problem su stambeni uslovi u kojima žive povratnici. Ovaj
problem se više odnosi na kvalitet stanovanja nego na vlasnički status. Povratnici
bi u ovom slučaju prihvatili različite oblike podrške, a problem su ispravno percipirali i pružaoci usluga.
5. Lokalne ustanove su relativno dobro upoznate sa problemima povratnika. Ipak,
može se reći da je potrebno proširiti informaciju o ovoj pojavi iz kruga pojedinaca i instanci zaduženih da se bave ovim problemom na širi krug pružalaca usluga,
a pogotovo je potrebno bolje povezati različite aktere u osmišljavanju i sprovođenju mera podrške.
6. Sigurnosna socijalna mreža za povratnike je posebno slaba u opštinama u kojima je koncentracija povratnika mala: tamo su i percepcija problema i povezanost
aktera u mreži podrške slabe i to povratnike u ovim opštinama gura na same margine društva. Ne treba zaboraviti da u ovim opštinama živi skoro 1/3 povratnika.
7. Posebnu ciljnu grupu u kampanji podizanja svesti o problemima integracije
povratnika treba da čine zaposleni u CSR. Istraživanje je pokazalo da oni nedovoljno
jasno prepoznaju povratnike kao posebnu društvenu grupu, a upravo je CSR mesto
preseka tokova informacija, drugim institucijama o potrebama povratnika, a samim
povratnicima o mogućnostima korišćenja različitih socijalnih usluga i mera podrške.
integracije – polovina ispitanika ima završenu osnovnu školu, četvrtina uopšte nema
formalno obrazovanje, četvrtina ima srednje obrazovanje, a samo dve osobe imaju
završen fakultet. Četiri odsto ispitanih služi
se računarom, trećina ima vozačku dozvolu, 28 odsto vlada nekim zanatom, a svega
13 odsto je zaposleno.
U osvrtu na finansijsko stanje domaćinstava povratnika, profesor Cvejić navodi da
se izuzetno loš ekonomski položaj očituje
u činjenici da je "skoro polovina domaćinstava (48 odsto) realizovala ukupnu potrošnju u toku meseca pre anketiranja manju
nego što je iznos minimalne zarade u Srbiji
(15.138 dinara)", a da je "prosek za sva domaćinstva u uzorku 21.579 dinara, sa prosečnom potrošnjom po glavi domaćinstva
od 5770 dinara"; čak 97,7 odsto ispitanika
izjavilo je da nema dovoljne prihode da pokrije osnovne potrebe domaćinstva – ishranu, plaćanje računa, zdravstvenu negu, higijenu, školovanje i lokalni transport.
U zaključku, profesor Cvejić navodi
da su povratnici aktivni na tržištu rada i
"znatno više orijentisani na zapošljavanje
nego na dobijanje socijalne pomoći". Ipak,
"problem nezaposlenosti generisan niskim
obrazovanjem preti da se obnovi i u sledećim generacijama jer je procenat dece
koja prekidaju školovanje pre završetka
srednje škole velik. Iz tog razloga podrška u ovoj oblasti je jednako urgentna kao
i podrška u zapošljavanju", kaže se u zaključku izveštaja.
¶
R. M.
Fotografija na naslovnoj strani:
Scena iz predstave “Ostavi poruku”, SNP, Novi Sad
Fotografija: Momir Polzović
Fotografije na koricama: “Vreme” i Matija Koković
Projekat “Pogled uprt u evropsko pravo: Izbeglice i azilanti” finansira Evropska unija (preko Delegacije EU u Srbiji) kroz
program “Jačanje medijske slobode u Srbiji”. Objavljivanje ove publikacije omogućeno je uz finansijku pomoć Evropske unije.
Sadržaj publikacije isključivo je odgovornost nedeljnika “Vreme” i ni na koji način ne odražava stavove i mišljenje Evropske unije.
Jačanje medijske slobode
Copyright © NP Vreme, Beograd
Upotreba materijala iz ovog fajla u bilo koje svrhe osim za
ličnu arhivu dozvoljena je samo uz pisano odobrenje NP Vreme
PDF izdanje razvili: Saša Marković i Ivan Hrašovec
Obrada: Marjana Hrašovec
Download

Povratnici – Izmedju stvarnosti i prava