Magazine for Insurance Theory and Practice
Časopis za teoriju i praksu osiguranja
UDC 347.764
UDK 347.764
ISSN 1451-1290
COBISS.SR-ID 512588709
Godina XI, broj 4/2012
izlazi tromesečno
ISSN 1451-1290
COBISS.SR-ID 512588709
Year XI, No 4/2012
Published quarterly
Osnivač i izdavač
Udruženje za pravo osiguranja Srbije
Milentija Popovića 5b/II, 11070 Beograd
www.srbija-aida.org
Tel: (011) 2927 900, fax: (011) 2927 970
račun: 105-51590-71
kod AIK Banke a.d. Niš
Founder & Publisher
Association for Insurance Law of Serbia (AIDA Serbia)
Milentija Popovića 5b/II, 11070 Belgrade
www.srbija-aida.org
Tel: + 381 (011) 2927 900, fax: + 381 (011) 2927 970
account: 105-51590-71
with AIK Bank a.d. Nis
Izdavački savet
Vladan Manić, generalni sekretar Udruženja osiguravača Srbije
Miodrag Kvrgić, generalni direktor Merkur osiguranja
Zoran Blagojević, član Izvršnog odbora Winer Städtische osiguranja
Dragan Jovović, generalni direktor Takovo osiguranja
Zlatko Žagar, direktor Centra za razvoj osiguranja od odgovornosti i
osiguranja objekata u izgradnji i montaži Uniqa osiguranja
Božana Šljivar, direktor Agencije za osiguranje Republike Srpske
Publishing Council
Vladan Manic, Secretary General of the Association of Serbian Insurers
Miodrag Kvrgic, CEO, Merkur Insurance Co.
Dragan Jovovic, CEO, Takovo Insurance Co.
Zoran Blagojevic, Member of the Executive Board at
Winer Städtische Insurance
Zlatko Zagar, Head for development of liability and construction and
errection insurances at Uniqa Insurance Co.
Bozana Sljivar, Director of the Insurance Authority in
Republic Serbska
Redakcioni odbor
Prof. dr Jovan Slavnić, Univerzitet u Novom Sadu, e-mail: [email protected]
Prof. dr Wolfgang Rohrbach, Državni univerzitet u Beču, Austrija,
e-mail: [email protected]
Prof. dr Slobodan Jovanović, glavni i odgovorni urednik, Univerzitet
Privredna akademija Novi Sad, e-mail: [email protected]
Prof. dr Pierpaolo Marano, zamenik glavnog i odgovornog urednika
Katolički univerzitet Svetog Srca u Milanu, Italija
e-mail: [email protected]
Prof. dr Robert Merkin, Univerzitet u Sautemptonu, Velika Britanija,
e-mail: [email protected]
Prof. dr Jerome Kullmann, Univerzitet Sorbona u Parizu,
Francuska e-mail: [email protected]
Prof. dr Helmut Heiss, Univerzitet u Cirihu, Švajcarska,
e-mail: [email protected]
Prof. dr Herman Cousy, Univerzitet u Leuvenu, Belgija
e-mail: [email protected] Prof. dr Ioannis Rokas, Univerzitet u Atini, Grčka,
e-mail: [email protected]
Prof. dr Miodrag Orlić, Univerzitet u Beogradu, e-mail: [email protected]
Prof. dr Stevan Šogorov, Univerzitet u Novom Sadu,
e-mail: [email protected]
Doc. dr Jasmina Labudović, Univerzitet u Kragujevcu,
sekretar Redakcije, e-mail: [email protected]
Korice, prelom i prodaja
Udruženje za pravo osiguranja Srbije
Editorial Board
Prof. Jovan Slavnic, LLD, University in Novi Sad, e-mail: [email protected]
Prof. Wolfgang Rohrbach, PhD, State University in Vienna, Austria
e-mail: [email protected]
Prof. Slobodan Jovanovic, LLD, Editor, University Business Academy in
Novi Sad, e-mail: [email protected]
Prof. Pierpaolo Marano, LLD, Associate Editor, Università Cattolica
del Sacro Cuore – Milan, Italy, e-mail: [email protected]
Prof. Robert Merkin, LLD, University in Southampton, UK, e-mail:
[email protected]
Prof. Jerome Kullmann, LLD, Paris Sorbonne University, France,
e-mail: [email protected]
Prof. Helmut Heiss, LLD, University in Zurich, Switzerland, e-mail:
[email protected]
Prof. Herman Cousy, LLD, University in Leuven, Belgium, e-mail:
[email protected] Prof. Ioannis Rokas, LLD, University in Athens, Greece, e-mail:
[email protected]
Prof. Miodrag Orlic, LLD, University in Belgrade, e-mail: [email protected]
Prof. Stevan Sogorov, LLD University in Novi Sad, e-mail: sogorov.s@
fepps.edu.rs
Assistant Professor Jasmina Labudovic Stankovic, LLD, Secretary,
University Kragujevac, e-mail: [email protected]
Cover, design and sale
Association for Insurance Law of Serbia
Lektura i korektura
Mr Aleksandra Jovanović
Print
Planeta print, Belgrade
Štampa
„Planeta print”, Beograd
CIP – Каталогизација у публикацији, Народна библиотека Србије, Београд
34
REVIJA za pravo osiguranja : časopis za teoriju i praksu osiguranja = Insurance Law Review : Magazine for Insurance Theory and Practice / glavni i odgovorni urednik Slobodan
Jovanović – God. 1, br 1 (2002)-- Beograd : Intermex, 2002-(Beograd : Radunić). 30 cm
Tromesečno
ISSN 1451-1290 = Revija za pravo osiguranja
COBISS.SR-ID 512588709
Udruženje za pravo osiguranja Srbije ima ekskluzivno pravo da dozvoli ili ne dozvoli umnožavanje, u bilo kom obliku i formi, sadržaja ili dela
sadržaja objavljenog u časopisu Revija za pravo osiguranja.
Association for Insurance Law of Serbia has an exclusive right to permit or decline permission for copying the content or part of the content in
and form or form published in the Insurence Law Review magazine.
4/2012
2
UPUTSTVO ZA AUTORE ČLANAKA
U REVIJI ZA PRAVO OSIGURANJA
INSTRUCTION FOR AUTHORS OF THE WORKS
IN THE INSURANCE LAW REVIEW
Obaveštavamo i skrećemo pažnju našim uvaženim
autorima i saradnicima, kao i onima koji to žele da
postanu pišući članke, osvrte, komentare, prikaze
sudskih presuda i članaka da je „Uputstvo za autore
članaka u Reviji za pravo osiguranja”, čiji elementi
u uređivanju našeg časopisa predstavljaju standard
po kojem svi prilozi moraju da budu uređeni, trajno
objavljeno na internet stranici Udruženja za pravo
osiguranja Srbije na adresi: http://www.srbija-aida.org/
files/UPUTSTVO_ZA_AUTORE.pdf.
We are advising and draw attention to our
distinguished authors and collaborators, as well as those
who wish to become so by writing articles, reviews,
commentaries, reviews of the court authorities and
articles that “Instruction for authors of the works in the
Insurance Law Review”, representing the standard in
editing our magazine, which all contributions must meet
shall be permanently accessible at: http://www.srbijaaida.org/files/UPUTSTVOENG.pdf.
REVIJA ZA PRAVO OSIGURANJA OBJAVLJUJE
SVE RADOVE INOSTRANIH AUTORA NA
INTERNET STRANICI UDRUŽENJA ZA
PRAVO OSIGURANJA: www.srbija-aida.org.
INSURANCE LAW REVIEW PUBLISHES
FOREIGN AUTHORS’ PAPERS ON THE
ASSOCIATION FOR INSURANCE LAW OF
SERBIA’S WEB AT: www.srbija-aida.org.
SVI OBJAVLJENI RADOVI U OVOM BROJU
SU PROŠLI ANONIMNU RECENZIJU
UGLEDNIH INOSTRANIH I DOMAĆIH
UNIVERZITETSKIH PROFESORA
REPUTABLE FOREIGN AND DOMESTIC
UNIVERSITY PROFESSORS HAVE REVIEWED
THE WORKS PUBLISHED IN THIS ISSUE
Urednici
Editors
4/2012
REČ UREDNIKA / EDITOR’S WORD
3
Poštovani čitaoci i saradnici časopisa,
Bližimo se isteku godine koja je sa jedne strane obeležena nastavkom krize koja je tržištu osiguranja produžila stanje stagnacije, ali isto tako i povećanje udela
premije životnog osiguranja u ukupnoj premiji u odnosu na isti period prethodne godine. Sa druge strane, u
oblasti zakonodavstva o osiguranju, očekuje se konačni
tekst Građanskog zakonika u delu posvećenom ugovoru o osiguranju. U sferi aktivnosti Udruženja za pravo
osiguranja Srbije, održano je tradicionalno XIII savetovanje u aprilu, a u septembru IV konferencija AIDA Europe, na kojoj je naša sekcija predstavila osnovne pravce
reforme ugovora o osiguranju iz Nacrta Građanskog
zakoniika.
U ovom broju obrađuju se različite teme od kojih izdvajamo rad Milice Josifovske koja analizirajući teorije
o moralnom riziku, sagledava primenu odgovarajuće
odredbe engleskog Zakona o pomorskom osiguranju o
prećutnom jemstvu plovidbene sposobnosti broda kao
načinu ograničavanja negativnih posledica moralnog
rizika u pomorskom osiguranju. U radu prof. Benedeta
Farsačija iz Italije analizira se istorijski i teorijski razvoj
ugovora o osiguranju iz ugla italijanskog prava. Autor u
ovom radu pregledno izlaže različite teorijske koncepte o o kauzi ugovora o osiguranju o čemu je u srpskoj
literaturi malo pisano. Za zakonodavstva o ugovoru o
osiguranju kao što je srpsko koje zaostaje u pogledu
savremene sistematizacije materije o ugovorima o osiguranju, korist ovog članka je od nesumnjivog značaja
s obzirom da može da podstakne zakonodavce u ovim
državma da materiju ugovora o osiguranju sistematizuju na savremeni način, već prihvaćen u brojnim zakonima država EU, kako je to u svojoj recenziji rekao jedan
od recenzenata ovog rada. Često se osiguranje odvija i
na međunarodnom planu uvek kada postoji inostrani
element. Tako se u radu prof. Samima Unana iz Turske
analizira zakonska pravila koja regulišu ugovor o osiguranju sa inostranim elementom i problemi sa kojima se
strani osiguravači mogu susresti u vezi sa osiguranjem u
Turskoj, sa posebnim naglaskom na merodavno pravo,
nadležnost, zakonsku i ugovornu subrogaciju stranih
osiguravača koji ostvaruju regrese u Turskoj, direktnu
tužbu protiv stranog osiguravača odgovornosti i reosiguranje. U radu Milovana Jovanovića razmatraju se
karakteristike osiguranja od svih rizika, njegovi uslove
pokrića, praksa u sprovođenju kao i pitanje osiguranja
od prekida rada kao posebne sekcije uslova osiguranja
od svih rizika.
Kolumnu u ovom broju je napisao gospodin dr Peter
Braumüller, izvršni direktor Evropske agencije za nadzor društava za osiguranje i penzijskih fondova (skraćenica na engleskom jeziku: EIOPA), u kojoj iznosi svoje
viđenje budućeg razvoja nadzora osiguranja i izazovima pred kojima se nalazi evropski zakonodavac i njegov
nadzorni organ u pogledu nadzora osiguravajućih grupa i zaštite potrošača s tim u vezi.
Čitaocima posebno skrećemo pažnju na prilog dr
Milana Cerovića u kome se analilziraju rezultati poslovanja društava za osiguranje u 2011. godini.
Koristim ovu priliku da svim čitaocima i saradnicima poželim srećnu i uspešnu nastupajuću Novu godinu.
U Beogradu, decembra 2012. godine.
Dr Slobodan Jovanović
Glavni i odgovorni urednik
4/2012
SADRŽAJ / CONTENTS
4
REČ UREDNIKA / EDITOR’S WORD ........................................................................................................................... 3
OSVRT NA ZNAČAJNE DOGAĐAJE / HOT TOPICS REVIEW
– Dr Peter BRAUMÜLLER, Nadzor osiguranja – Quo vadis?/ Insurance supervision – Quo vadis? .......................... 6
Text in English ......................................................................................................................................................................... 7
ČLANCI / ARTICLES
– Dr Milica JOSIFOVSKA, Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na englesko pravo
pomorskog osiguranja i prećutno jemstvo plovidbenosti / .............................................................................................. 8
Managing moral hazard in English marine insurance law – The implied warranty of seaworthiness
Text in English ....................................................................................................................................................................... 16
– Dr Benedetto FARSACI, Ugovor o osiguranju: Istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava / ................... 25
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
Text in English ....................................................................................................................................................................... 38
– Dr Samim ÜNAN, Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi sa pravom osiguranja
u praksi Turske / Some private international law problems relating to insurance law in Turkish practice .................. 51
Text in English ....................................................................................................................................................................... 60
– Milovan JOVANOVIĆ, Osiguranje imovine od svih rizika na tržištu osiguranja u Srbiji / ................................... 69
Property All risks insurance on the Serbian insurance market
Summary ............................................................................................................................................................................... 75
IZ RADA UDRUŽENJA I DRUŠTAVA ZA OSIGURANJE / ACTIVITIES OF THE ASSOCIATION
AND INSURANCE COMPANIES
– Dr Milan CEROVIĆ, Analiza rezultata poslovanja društava za osiguranje u 2011. godini / ................................ 76
Review of the operation result of the insurance companies in 2011
SUDSKA PRAKSA SUDOVA DRŽAVA ČLANICA EU I EVROPSKOG SUDA PRAVDE / COURT
PRACTICE OF THE EU MEMBER-STATES’ COURTS AND EUROPEAN COURT OF JUSTICE
– Presuda Evropskog suda od 1. 3. 2012. godine u sporu C-166/11 Ángel Lorenzo González Alonso protiv
Nationale Nederlanden Vida Cia De Seguros y Reaseguros SAE, u vezi sa zaštitom potrošača kod povezanih
proizvoda u ugovoru o osiguranju na osnovu Direktive 85/577/EEC. Prikaz: mr Jelena Gazivoda / ...................... 86
Judgment of the European Court of Justice of 17 March 2011 in the case C-166 Ángel Lorenzo González
Alonso vs Nationale Nederlanden Vida Cia De Seguros y Reaseguros SAE regarding consumer protection
from the Directive 85/577EEC at unit-linked products in insurance contracts. Review by Jelena Gazivoda, LLM
PRIKAZI ČLANAKA / ARTICLE REVIEW
– Jonathan Teacher: „Mikroosiguranje – Izazov za pravo i regulativu”, Naslov članka u originalu:
“Microinsurance – the challenge for law and regulation”, Issue 124 Journal of British Insurance
Law Association, March 2012, Prikaz članka: Aleksandra Nikolić / Review by Aleksandra Nikolic ...................... 90
OSIGURANJE U SVETU – VESTI / WORLD INSURANCE – NEWS
Izbor i prevod: Nela Bukorović i Aleksandra Nikolić / Selection and translation by Nela Bukorovic
and Aleksandra Nikolic ........................................................................................................................................................ 92
BIBLIOGRAFIJA / BIBLIOGRAPHY
ODABRANI ČLANCI / SELECTED ARTICLES .......................................................................................................... 98
ODABRANE KNJIGE / SELECTED BOOKS ................................................................................................................ 99
Izbor i prevod: Nela Bukorović / Selection and translation by Nela Bukorovic
4/2012
SADRŽAJ / CONTENTS
5
DIREKTIVE I PROPISI EU / EU DIRECTIVES AND REGULATIONS
Direktiva 2009/22/EC Skupštine Evrope i Saveta od 23. aprila 2009. o izricanju mera zabrane radi
zaštite interesa potrošača, (konsolidovana verzija), Službeni list EU, L 110/30, 01/05/2009 str. 30–36,
preveo prof. dr Slobodan Jovanović / Directive 2009/22/EC of the European Parliament and of the ...................... 101
Council of 23 April 2009 on injunctions for the protection of consumers’ interests (Codified version),
Official Journal of the European Union, L 110/30 of 1 May 2009, pp. 30–36, translation by Prof.
Slobodan Jovanović, LLD.
4/2012
OSVRT NA ZNAČAJNE DOGAĐAJE / HOT TOPICS REVIEW
6
Dr Peter BRAUMÜLLER*
Nadzor osiguranja – Quo vadis?
U sadašnjem trenutku, reforme evropskog i međunarodnog finansijskog sektora uglavnom su skoncentrisane
na banke. To ne iznenađuje jer su banke bile u samom
centru izbijanja nedavne finansijske krize. U Evropi, diskusija je posvećena stvaranju bankarske unije i nadzoru
banaka od strane Evropske centralne banke. Na međunarodnom planu, Odbor za finansijsku stabilnost (Financial
Stability Board) je objavio drugi spisak sistemski važnih
banaka u svetu i prve preporuke o bankarskom sektoru u
senci. Ipak, nekoliko aktivnosti takođe se odvija i u osiguranju kako u Evropi, tako i u svetu.
Prvi trend je internacionalizacija delatnosti osiguranja koja je dobila veliki značaj. Istorijski gledano,
reosiguranje je predstavljalo međunarodnu delatnost
ali danas su mnogi akteri na tom tržištu složene međunarodne grupe koje posluju u brojnim državama preko
svojih podružnica i društva-kćerke. To podrazumeva
uključivanje određenog broja nadzornih organa i potrebu sprovođenja nadzora grupe u celini, kontrolu poslova i veza unutar grupe, ocenu kapitala grupe, analizu
usklađenosti sa zakonom, upravljanje rizikom grupe i
razumevanje celine poslovnog modela i strategije grupe. U Evropi je već godinama na snazi zaokružen sistem
nadzora grupe. Evropska agencija za nadzor osiguranja
i penzijskog osiguranja (European Insurance and Occupational Pensions Authority – dalje u tekstu: EIOPA)
sada aktivno učestvuje na kolegijumima nadzornih organa i ulaže napore na unapređenju efikasnosti nadzora
grupa i podstiče jednoobraznost. Na međunarodnom
planu, Međunarodno udruženje nadzornih organa (International Association of Insurance Supervisors – dalje
u tekstu: IAIS) donelo je Projekat ComFrame za međunarodno aktivne osiguravajuće grupe i snažno promoviše svoj Multilateralni memorandum o razumevanju,
koji je do sada potpisalo 32 nadzorna organa.
Mnoge od ovih velikih grupa nisu aktivne u prekograničnom, ni u prekosektorskom poslovanju. Osiguravajuće grupe mogu da obuhvataju banke ili garancijske
firme ili čak pravna lica koja ne podležu nadzoru a bave
se finansijskim poslovima. Unutrašnje veze između
∗
Autor je izvršni direktor Evropske agencije za nadzor
društava za osiguranje i penzijskih fondova (EIOPA).
društava za osiguranje i ostatka finansijskog sistema
postaju sve snažnije i važnije. To znači da se mnogo
veći naglasak treba staviti na razumevanje unutrašnje
povezanosti osiguranja i bankarskog sistema i ostalih finansijskih organizacija. Makroprudentni nadzor je sve
važniji za osiguranje da bi se razumele ulazne i izlazne
posledice između osiguranja sa jedne strane i finansijskog sistema i ostale privrede, sa druge strane. Osiguravači mogu postati žrtve sistemskog rizika koji se preliva
iz drugih delova finansijskog sistema. Međutim, osiguravači bi mogli da postanu sistemski važni ako bi se bitno udaljili od svog tradicionalnog poslovnog modela, a
posebno u oblastima u kojima se bave novim osiguranjima ili drugim poslovima koji ne spadaju u osiguranje
ili tamo gde su intenzivno povezani sa bankama ili drugim delovima finansijskog sistema. Na međunarodnom
planu, IAIS radi na pitanju sistemskog značaja osiguranja i, ove godine je već nekoliko dokumenata stavio na
javnu raspravu o toj temi.
Drugu trend je razvoj složenijih i sofisticiranijih
proizvoda osiguranja. Prethodna saglasnost na uvođenje novih proizvoda osiguranja je u EU ukinuta. Neke
države još uvek imaju na snazi obavezu sistemskog prijavljivanja novih proizvoda životnog osiguranja ex-ante.
Međutim, čak i u tim državama nadzorni organi se suočavaju sa velikim izazovom u pogledu ocene ispravnosti
sofisticiranih proizvoda u relativno kratkom vremenu
kako bi izbegli situaciju da ogroman broj ugovora o osiguranju bude zaključen pre nego što zabrane prodaju
tog proizvoda. U Evropi, EIOPA ima ovlašćenje da kontroliše zaštitu potrošača i finansijskih inovacija te je u
tim oblastima pokrenula nekoliko inicijativa.
Šta nam navedeni razvoj govori? On jasno pokazuje
da je postalo mnogo teže ostvariti konačni cilj nadzora
osiguranja, a to je zaštita ugovarača osiguranja. Mi kao
organi nadzora osiguranja treba da imamo dovoljne
nadležnosti i resurse da bismo parirali svim tim
izazovima, kao što treba da prilagodimo naše nadzorne
metode i alate uslovima tržiša osiguranja koji se brzo
menjaju. Samo ako uspemo u tome, u budućnosti ćemo
moći da održimo nadzor visokog kvaliteta i efikasnosti
u korist i u cilju zaštite ugovarača osiguranja.
Prevod sa egnleskog jezika: dr Slobodan Jovanović
e-mail: [email protected]
4/2012
OSVRT NA ZNAČAJNE DOGAĐAJE / HOT TOPICS REVIEW
7
Dr. Peter BRAUMÜLLER*
Insurance supervision – Quo vadis?
At present, the European and international financial
sector reforms are mainly focusing on banks. This is
not surprising since banks have been at the very centre
of the recent financial crisis. On a European level,
the discussion focuses on the creation of a Banking
Union and the supervision of banks at European level
through the European Central Bank. Internationally,
the Financial Stability Board has published the second
list of global systemically important banks and first
recommendations on the shadow banking sector were
issued. Nevertheless, several activities are also going on
in insurance both on at European and global level.
Firstly, internationalization of the insurance business
has gained significance. Traditionally, reinsurance
has been an international activity but nowadays many
market players are complex internationally active groups
which are active in many countries through subsidiaries
and branches. This calls for the involvement of a number
of supervisors and the need to supervise the group as a
whole, looking at intra-group transactions and linkages,
assessing group capital, analyzing group governance
and group risk management and understanding the
group’s overall business model and strategy. On the
European level, a robust system of group supervision
has already been in place for many years. The European
Insurance and Occupational Pensions Authority
(hereinafter: EIOPA) is now participating actively in
supervisory colleges and aims at further improving
the effectiveness of group supervision and striving for
convergence. On the global level, the International
Association of Insurance Supervisors (hereinafter: IAIS)
has launched its ComFrame project for internationally
active insurance groups and is strongly promoting its
Multilateral Memorandum of Understanding, which
has now reached 32 signatories.
Many of those large groups are not only active crossborder but also cross-sector. Insurance groups might
include banks or securities firms or even unregulated
entities involved in financial activities. The interlinkages between insurance companies and the rest of
the financial system have become stronger and more
∗
Managing Director of the European Insurance and
Occupational Pensions Authority.
important. This means that much more emphasis needs
to be put on understanding the interconnectedness
between insurance and the banking system and other
financial players. Macro-prudential surveillance has
become more important for insurance in order to
understand the inbound and outbound effects between
insurance on the one hand and the financial system
and the broader economy on the other hand. Insurers
can be victims of systemic risk spilling over from other
parts of the financial system. However, insurers might
themselves become systemically important if they
deviate significantly from their traditional insurance
business model and in particular where they engage in
non-traditional insurance or non-insurance activities
or where they are highly interconnected with banks or
other parts of the financial system. On a global level,
the IAIS is working on the issue of systemic relevance of
insurance and has already issued several papers on that
topic for consultation this year.
Another trend is the development of more complex
and sophisticated products. In the EU, the prior
approval of insurance products has been abolished.
Some countries still maintain systematic ex-ante
notification of life insurance products. However, even
in such jurisdictions it is a big challenge for supervisors
to assess the soundness of sophisticated products in
relatively short time in order to avoid a situation where
a considerable number of contracts have already been
sold before the supervisor bans the selling of a product.
In Europe, EIOPA has got a clear consumer protection
and financial innovation mandate and has started
several initiatives in that area.
So what do all these developments tell us? They
clearly demonstrate that is has become much more
difficult to achieve the ultimate goal of insurance
supervision which is policyholder protection. We as
insurance supervisors need to have sufficient powers
and resources to meet all those challenges and we
need to adapt our supervisory methods and tools to
the fast-changing environment. Only if we succeed in
doing so we will be able to maintain high-quality and
effective supervision for the benefit and protection of
policyholders in the future.
4/2012
ČLANCI
8
∗
Dr Milica JOSIFOVSKA
Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na
englesko pravo pomorskog osiguranja i prećutno jemstvo
plovidbenosti
UDK: 347.79:368.23(410.1)
Dostavljen: 12. 9. 2012.
Prihvaćen: 19. 11. 2012.
Pregledan naučni rad
Apstrakt
Teorije o moralnom riziku stoje na stanovištu da
se od trenutka kada ugovarač osiguranja zaključi osiguranje, smanjuje njegova zainteresovanost da izbegne
nastanak određene štete. Pored toga, dešava se da on
namerno prouzrokuje štete da bi ostvario nadoknadu iz
osiguranja. Po pravilu, moralni rizik na strani ugovarača osiguranja predstavlja veliki problem za osiguravače
u svim vrstama osiguranja, pri čemu pomorsko osiguranje nije izuzetak. Ovo nameće pitanje kako osiguravači rešavaju pitanje moralnog rizika prilikom ugovaranja pomorskog osiguranja. Jedan od načina koji koriste
osiguravači i zakonodavci da bi se borili sa mogućim
problemom moralnog rizika je uslovljavanje isplate na
osnovu polise osiguranja određenim obavezama koje
ograničavaju dati rizik, kao što je to slučaj sa jemstvima.
U kontekstu pomorskog osiguranja važi pretpostavka
da je najefikasnije jemstvo koje se primenjuje protiv
mogućih posledica moralnog rizika, jemstvo plovidbene sposobnosti broda propisano čl. 39 engleskog Zakona o pomorskom osiguranju iz 1906. (dalje u tekstu:
ZPO). Zato, će u ovom radu autor objasniti zašto čl. 39
ZPO predstavlja adekvatnu zaštitnu tehniku u vezi sa
upravljanjem moralnim rizikom na strani ugovarača u
pravu pomorskog osiguranja.
Ključne reči: Pomorsko osiguranje, moralni rizik,
jemstvo plovidbenosti
1. UVOD – PROBLEM MORALNOG RIZIKA
UOPŠTE
Brojni pravni i ekonomski teoretičari pridaju pažnju
činjenici da uprkos pozitivnosti načina kontrole rizika,
∗
In-Broker, Skopje, e-mail: [email protected]
osiguranje takođe može da ima loše posledice po osiguranike. Postojanje instituta osiguranja koji štiti pojedince i društvo u celini od opasnosti predstavlja racionalnu
delatnost. Međutim, ova racionalna aktivnost na pojedinačnoj osnovi sebično je opredeljena i koncentrisana
na sopstvenu korist. Prema Baker-u, pomaganje ljudima ima štetne posledice. „Društvena odgovornost je
eufemizam za pojedinačnu neodgovornost.”1 To dovodi
do povećane brige o tome kako ljudi reaguju kada su
zaštićeni od opasnosti.
Veruje se da je neko lice retko kada motivisano da
štiti tuđu imovinu kao što štiti svoju imovinu. Ista je
situacija i onda kada se osiguravač saglasi da pokrije
troškove izvesnih osiguranih rizika, jer se radi o imovini koja je njegova. Zato se očekuje da će ugovarač biti
manje brižan u pogledu izbegavanja nezgoda onda kada
potpiše polisu osiguranja. Drugim rečima, smanjuje se
motivacija ugovarača da se stara o promenama rizika.
Ovo je problem moralnog rizika u osiguranju.
Postojanje moralnog rizika predstavlja dokaz da
osiguranje može da proizvede loše posledice po pojedince. Osiguranje može da dovede osiguranike u
određena iskušenja u kojima ne bi bili da da rizik nije
prenet u osiguranje. Po argumentu teorije moralnog
rizika, osiguranje stvara pojedinačni osećaj koji ljude
čini nemarnim u vezi sa izbegavanjem opasnosti ili ih
možda može navoditi da štete prouzrokuju namerno.
On opisuje ponašanje pojedinca kao nemoralno onda
kada postoji osiguravajuće pokriće. Na osiguranje se
gleda kao metod koji budi đavola u ljudima zbog njihovog nemarnog ponašanja u kojem nema namere da
se spreči nastanak štete i, ponekad, zbog namere da se
namerno prouzrokuje šteta.
Po pravilu, moralno rizično ponašanje predstavlja
ozbiljan problem za osiguravače. Do njega dolazi onda
kada se menja ponašanje pojedinca usled postojanja
1
Baker, Tom. (1996) ‘On the Geology of Moral Hazard’, Texas
Law Review, vol. 75, str. 237, 240.
4/2012
Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na englesko pravo pomorskog osiguranja...
osiguranja, jer se tada menja i verovatnoća nastanka
štete. Usled toga, osiguravač neće moći da predvidi nivo
štete i odredi adekvatne iznose premija. Nema sumnje
da do moralno rizičnog ponašanja dovodi zaključenje
ugovora o osiguranju, ali je pravo pitanje: Kako ono
nastoje? U ovom članku ćemo objasniti kako se koncept
moralnog rizika menjao tokom vremena. Pored toga,
objasnićemo koje forme moralnog rizika su bitne za
analizu ugovora o pomorskom osiguranju i zato, kako
osiguravači upravljaju uslovom jemstva plovidbenosti.
2. PROMENLJIVA PRIRODA
MORALNOG RIZIKA
Istorijski, moralni rizik je bio ograničen na okolnost
lošeg karaktera i pretpostavku da loši ljudi čine loše
stvari. Veruje se da se ljudi ponašaju u okvirima
moralnog rizika pošto zaključe osiguranje zbog
kvaliteta njihovog lošeg karaktera.2 Međutim, razvoj
ekonomske teorije o racionalnom izboru proširo je
konceptualni okvir moralnog rizika. U skladu sa tim,
moralni rizik je postao poznat kao posledica podsticaja
stvorenog raspoloživošću određenih koristi, u ovom
slučaju postojanjem osiguranja. Zato se moralno rizično
ponašanje smatralo procesom donošenja racionalne
odluke u odnosu na ekonomske motive.3 Ipak, čak se i
ekonomisti nisu saglasili u pogledu jedinstvene teorije
moralnog rizika posebno u oblasti prava, a posebno
u ekonomiji. Na primer, na jednoj strani postojao je
rigidan ekonomski pristup,4 koji je opisivao moralni
rizik kao isključiv odraz racionalnog izbora. Nasuprot
tome, postoji „mekša” ekonomska teorija koju zastupa
Arrow,5 po kojoj moralni rizik odražava racionalne
ekonomske odluke, kao i moralnu hipokriziju.
Pored navedenog, Heimer je opisala moralni rizik
kao odraz kako karakternih osobina, tako i procesa
racionalnog donošenja ekonomskih odluka.6 Prema
ovom autoru, loš karakter i ekonomska racionalnost
2
Isto.
Heimer, A. Carol. (1985) Reactive Risk and Rational Action:
Managing Moral Hazard in Insurance Contracts, University of
California Press, Berkeley, str. 35.
4
Pauly, Mark. (1968) ‘The Economics of Moral Hazard:
Comment,’ The American Economic Review, vol. 58, str. 531;
Posner, Richard. (1977) Economic Analysis of Law, 2nd edition,
Boston.
5
Arrow, Kenneth. (1963) ‘Uncertainty and the Welfare
Economics of Medical Care’, The American Economic Review, vol.
53, str. 941.
6
Taj proces liči na Arrow-ljevu pretpostavku moralnog
rizika. Jedina razlika je u tome što ona koristi reč „moralnost”
i karakter kao dopunske činioce procesa racionalnog donošenja
ekonomskih odluka.
3
nisu nastali nezavisno jedno od drugog. Zato, ljudi
sa lošim karakterom verovatno drugačije reaguju na
ekonomske izazove od drugih moralnih ljudi.
Teorija moralnog rizika takođe je usvojena u takozvanoj bihejviorističkoj teoriji. Taj model ljudskog ponašanja uveliko je zasnovan na kritici ekonomske racionalnosti. Uopšteno rečeno, po ovoj teoriji ljudska bića
mogu da imaju druge motive osim želje da zadovoljavaju
svoje sopstvene interese. Zbog toga, predstavnici bihejviorističkih teorija zastupaju stav po kojem treba uzimati u
obzir psihologiju i sociologiju prilikom analize ponašanja
pojedinca u smislu motiva, jer isključiva ekonomska analiza ne pokriva svaki aspekt odlučivanja ljudi.
Bihejvioristička teorija ne polazi od toga da su ljudi
sebični i često samozainteresovani glumci. Međutim,
„kao društvena bića, pojedinci su takođe motivisani
da se povinuju standardima društvene zajednice, čak i
kada se sadržaj tih pravila razlikuje od njihovih sebičnih
želja.”7 Ovo sugeriše da kada su norme zajednice suprotne pojedinačnim sebičnim interesima, njihovo ponašanje će biti suprotno od njihovog interesa zbog povinovanja normi. Zato se smatra da društvene norme8 imaju
veliki uticaj na to kako se ljudi ponašaju. Prema Lis-i
Bernstein-u,9 društvene norme su moćni motivatori ponašanja, i one kao i drugi racionalni činioci su dobro
ukorenjeni u postojeća zakonska i teorijska stanovišta
kojima se popunjavaju praznine.
Centralno pitanje koje smo pokušali da naglasimo u
ovom delu je da je definicija moralnog rizika predstavljala i da još uvek predstavlja različite stvari različitim
ljudima raznih akademskih obrazovanja. Ako želimo
da analiziramo kako se upravlja moralnim rizikom u
pravu pomorskog osiguranja nezavisno od konteksta
svih ovih teorija, morali bismo da napišemo celu jednu
knjigu. Takođe, autor se ne slaže da se može pojedinačno primeniti ijedan teorijski pristup na moralni rizik
u osiguranju. Umesto toga, mi smo stava da se odluke
ljudi zasnivaju na kombinaciji racionalnosti i moralnim
osobinama. Zato ćemo u svrhu izlaganja u ovom radu
pretpostaviti da je naš ugovarač racionalni ekonomski
delatnik koji donosi racionalne odluke, ali takođe uzima u obzir posebna moralna ograničenja. Dalje, on
uzima u obzir društvene norme koje su se uobičajile
7
Korobkin, Russell. (2000) ‘Behavioural Analysis and Legal
Form: Rules vs. Standards Revisited’, Orlando Law Review, vol.
79, str. 23, 54.
8
Društvene norme su pravila koje neka grupa primenjuje
kao prihvatljive i neprihvatljive vrednosti, uverenja, stavove i
ponašanja. One su bihejvioralna očekivanja i znaci u okviru
društva ili grupe. One ukazuju na ustavnoljeni i prihvaćeni način
obavljanja poslova.
9
Bernstein, Lisa (1992) ‘Opting Out of the Legal System:
Extralegal Contractual Relations in the Diamond Industry’,
Journal of Legal Studies, vol. 21, str. 115.
9
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
10
tokom vremena u vezi sa odnosima nastalim prilikom
ugovaranja pomorskog osiguranja. Ovaj model ponašanja ćemo, radi jasnoće, označiti teorijom ugovornog
odnosa Arrow-Bernstein-a.10
3. TEORIJSKI MODEL UGOVORNOG ODNOSA
ARROW-BERNSTEIN
Model donošenja odluka kod ljudi koji ćemo koristiti u ovom radu je hipoteza teorije ugovornog odnosa Arrow-Bernstein. Zato će naša osnova biti „mekani”
ekonomski pristup cenjenog ekonomiste prof. Arrow.11
Da bismo pružili bolje objašnjenje njegove teorije,
prikazaćemo njenu korelaciju sa važnom ulogom koju
društvene norme imaju u postupku donošenja odluka.12
To će nas uvesti u priču teorije ugovornog odnosa.
Uopšteno govoreći, Arrow kao ekonomista, snažno
se zalaže za racionalan ekonomski pristup. Međutim,
za razliku od tradicionalnih neoklasičnih ekonomskih
teoretičara, on takođe uzima u obzir moralni element
kao važan faktor u donošenju odluka. On tvrdi da ljudi donose ekonomski racionalne odluke kojima zadovoljavaju svoje sebične interese, ali samo ako odluke ne
sadrže dodatna ograničenja. Sledstveno tome, on tvrdi
da iz toga „ne proizlazi da ne treba nametati ograničenja
ili da u izvesnim situacijama pojedinci ne bi trebalo da
sami sebe ograničavaju.”13 Ograničenja na koja se on poziva su društvene norme koje sadrži komercijalna priroda ugovornog okvira osiguranja. U podužem pasusu
u vezi sa zdravstvenim osiguranjem Arrow objašnjava:
„Polazište je u tome što, ako su pojedinci slobodni da
troše kao što će se desiti sa osiguranjem koje će naplatiti od društva za osiguranje, takva alokacija resursa
sigurno neće biti društveno optimalna. Zbog toga je
savršeno razumna ideja da društvo za osiguranje može
da unapredi alokaciju resursa na sve zainteresovane za
osiguranje, a koje deli raspoložive medicinske usluge na
nekoliko različitih načina: (1) možda će biti potrebna
detaljna provera pojedinih troškova od strane društva
za osiguranje koji omogućavaju onima koji se smatraju „normalnim” i onemogućavaju ostalima, pri čemu
„normalnost” uopšteno označava ono šta će se kupova-
ti kada ne bi postojalo osiguranje; (2) oni će se možda
osloniti na profesionalnu etiku lekara da ne prepisuje
besmisleno skupe metode lečenja, posebno onda kada
se beneficija sastoji u komforu i luksuzu, umesto adekvatnog unapređenja zdravlja; (3) oni čak mogu, i to nije
tako apsurdno kako se čini da misli gospodin Pauly, da
se oslone na spremnost pojedinca da se ponaša u skladu
sa nekim opšteprihvaćenim normama.”14
Dalje, Arrow tvrdi da zbog moralnog rizika u osiguranju, potpuna posvećenost ekonomskoj inicijativi ne dovodi do optimalne alokacije resursa. U većini
društava, izgrađuju se alternativni odnosi, koji u
određenom obimu služe omogućavanju saradnje i deljenja rizika. Da bi ovo opravdao, prof. Arrow koristi
princip odnosa zastupanja kao primer. U tom smislu,
on navodi da: „Jedna od karakteristika uspešnog ekonomskog sistema leži u tome što su odnosi poverenja
između principala i zastupnika dovoljno snažni tako da
zastupnik neće varati čak iako bi to predstavljalo racionalno ekonomsko ponašanje... sa druge strane, netržišne kontrole, bez obzira da li su internacionalizovane
kao moralni principi ili nametnute spolja, u izvesnom
obimu su od značaja za efikasnost.”15
Poslednje ograničenje odnosi se na opšteprihvaćene
norme na koje se poziva Arrow a koje nas uvode u analize prof. Bernstein-a koji se intenzivno bavio društvenim
normama u komercijalnim okolnostima. Tako se priroda odnosa poverenja i moralnosti u ugovornom odnosu, pripisuje pretpostavkama Arrow-a u vezi sa aspektima teorije ugovornih odnosa.16 U celini gledano, teorija
društvene norme, pristup i domet teorije ugovornog
odnosa predstavljaju opravdanje za naše opredeljenje
da razmotrimo pretpostavke Arrow-a u vezi sa donošenjem odluke pojedinca, kao modela moralnog rizika u
ugovornom pravu pomorskog osiguranja.
Autor primenjuje ovaj pristup zbog toga što su inherentne poslovne norme bitne za ispravno razumevanje odnosa između ugovornih strana.17 U tom smislu,
Bernstein tvrdi da su društvene norme i ostali aspekti
ugovornih okolnosti od osnovnog značaja za ponašanje
ljudi u okviru ugovornog poduhvata.18 One (društvene
norme – prim. aut.) su moćni motivatori ponašanja. To
je, kako ona tvrdi, zbog toga što su „društvene norme i
ostali aspekti ugovornih okolnosti od centralnog znača-
10
Teorijski model ugovornog odnosa Arrow-Bernstain
razvila je Milica Josifovska radi izrade njene doktorske disertacije;
Josifovska, Milica. (2010) The Coverage of Human Related Risks in
Marine Insurance Contract Law and the Effects of Moral Hazard,
Cardiff Law School, Cardiff.
11
Arrow, Kenneth. (1968) ‘The Economics of Moral Hazard:
Further Comment’, The American Economic Review, vol. 58, str.
537.
12
Bernstein (n9).
13
Arrow (n11), str. 538.
14
Isto.
Isto.
16
Macneil, Ian. (1999-2000) ‘Relational Contract Theory:
Challenges and Queries’, Northwestern University Law Review,
str. 877.
17
Bernstein (n9).
18
Bernstein, Lisa. (1993-1994) ‘Social Norms and Default
Rules of Analysis’, Southern California Interdisciplinary Law
Journal, vol. 3, str. 59.
15
4/2012
Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na englesko pravo pomorskog osiguranja...
ja za teoriju ugovornog odnosa.’19 Prema teoriji ugovornog odnosa:
„U mnogim ugovornim odnosima, obećanja se ispunjavaju iz razloga koji uopšte nemaju veze sa postojanjem punovažnog ugovora. Ugovorne strane mogu da
osećaju dužnost da izvrše ugovorne obaveze zbog društvenog običaja ili brige za odnose ili poverenja, časti i
moralnosti.”20
Uopšteno govoreći, teorija ugovornog odnosa tvrdi
da se ugovorne strane ne obavezuju samo onim što je
napisano u ugovoru. Suprotno tome, postoje dopunske
norme u zavisnosti od komercijalne prirode odnosa na
kojem se zasniva ugovor. Teorija ugovornog odnosa
predstavlja sporazume o saradnji koja ima za cilj ostvarivanje dugoročno i uzajamno željenih ciljeva. Oni su
„više kao brakovi umesto posla za jednu noć.”21
Iz gorenavedene kratke analize teorije ugovornog
odnosa možemo da se složimo da postoje tri različite osobine teorije ugovornog odnosa. Prvo, izmenjeni odnos
traje duže vreme. Zato se radi o dugoročnom ugovornom
obimu, a „ne o ‚spot’ tržišnom poslu.”22 Drugo, Drugo,
neke delove dugoročnog ugovora nemoguće je definisati u trenutku zaključenja ugovora. Poslednje, „u teoriji
ugovornog odnosa – međuzavisnost ugovornih strana u
odnosu na izmene u skupu društvenih međuodnosa prostire se na svaki trenutak posle pojedinačnih transakcija.”23
Sledstveno tome, nameće se sledeće pitanje: Šta je to što
povezuje teoriju ugovornog odnosa sa ugovornim okvirom pomorskog osiguranja? Osim toga, zašto je to bitno
za našu analizu moralnog rizika?
Pre svega, ugovorni odnos između osiguravača i
ugovarača je sporazumni odnos. Radi se o odnosnom
ugovoru par excellence.24 Ugovorni odnos između strana
prostire se tokom određenog vremena, te je zato važno
uspostavljanje dugoročne saradnje. Polisa osiguranja je
jedinstvena po tome što ispunjenje obaveze osiguravača neće biti zahtevano ako se osigurani rizik ne ostvari.
Takođe, odnos je deo osiguranja u društvenom sistemu
u kojem je važna reputacija kako u smislu komercijal19
Isto.
Feinman, M. Jay. (1993) ‘Relational Contract and Default
Rules’, Southern California Interdisciplinary Law Journal, vol. 3,
str. 43.
21
Gordon, Robert. (1985) ‘Macaulay, Macneil, and the
Discovery of Solidarity and Power in Contract Law,’ Wisconsin
Law Review, str. 565, 569.
22
Speidel, Richard. (1999-2000) ‘The Characteristics and
Challenges of Relational Contracts,’ Northwestern University Law
Review, vol. 94, str. 823.
23
Isto, str. 824.
24
Feinman, M. Jay. (2009) ‘The Insurance Relationship as
Relational Contract and the “Fairly Debatable” Rule for FirstParty Bad Faith’, San Diego Law Review, vol. 46, str. 553, 556.
20
nih normi (industrija brodarstva u celini), tako i u vezi
sa ugovornim normama (odnos između osiguravača i
osiguranika). Zato je vrlo moguće da dobra reputacija
doprinese većoj koristi brodara i povoljnijih premija u
dugom periodu.
Pošto smo definisali teoriju moralnog rizika u smislu
koji proizlazi iz cilja ovog članka, sada ćemo je povezati sa uslovima iz čl. 39 ZPO i analizirati kako ovaj član
predstavlja razumno rešenje u upravljanju moralnim rizikom u ugovornom pomorskom pravu osiguranja.
4. ČLAN 39 ENGLESKOG ZPO – PREĆUTNA
JEMSTVA PLOVIDBENOSTI
Jedna od raznih tehnika koje pomorski osiguravači
primenjuju da bi sprečili svoje ugovarače da promene
ponašanje i tako povećaju verovatnoću nastanka štete
je primena izvesnih limita i uslova kojima se opredeljuju granice rizika, kao što su jemstva. Prećutno jemstvo
plovidbenosti je verovatno najznačajniji uslov opredeljenja granice rizika u pomorskom osiguranju koji se
koristi da bi se upravljalo potencijalnim moralno-rizičnim ponašanjem ugovarača.
Moralni rizik se, uglavnom, odnosi na osiguranikovu kontrolu štete. Zato, pošto je vlasnik najčešće taj
koji šalje svoj brod na more, posebno u slučaju osiguranja broda za određeno putovanje,25 on je taj koji ima
kontrolu nad tim jemstvom. Sledstveno tome, jemstvo
plovidbenosti predstavlja suštinsko upravljanje načinom na koji osiguranik vrši kontrolu, posebno u vezi
sa nivoom pažnje koji podrazumeva da plovilo bude u
najboljem stanju kada bude poslato na more. Opšte pravilo koje predviđa čl. 39 ZPO je:
„(1) Kod osiguranja broda za određeno putovanje
postoji prećutno jemstvo da je u trenutku početka putovanja brod imao plovidbenu sposobnost u svrhu određenog poduhvata osiguranika…”
Međutim, u nastavku,
“…
(5) Kod osiguranja broda na vreme nema prećutnog
jemstva da je brod imao plovidbenu sposobnost u bilo
kojem trenutku poduhvata, ali ako je brod poslat na
more u neplovidbenom stanju sa znanjem osiguranika,
osiguravač nema obavezu da snosi bilo kakvu štetu koja
je nastala zbog neplovidbenosti broda.”
Zakon ilustruje da postoji razlika između uslova plovidbenosti između polisa na određeno vreme i polisa na
25
Polisa za osiguranje putovanja je polisa koja pokriva
određenog putovanje tačno određenog broda.
11
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
12
određeno putovanje. U sledećem delu objasnićemo ulogu
plovidbenosti u oba slučaja u vezi sa upravljanjem moralnim rizikom u ugovornom pravu pomorskog osiguranja.
4.1. Prećutno jemstvo plovidbenosti,
čl. 39, st. 1 ZPO
Prećutno jemstvo plovidbenosti igra važnu ulogu u
pravu pomorskog osiguranja. Praksa ukazuje da se radi
o jednom od najefikasnijih odbrambenih tehnika koje
koriste osiguravači.26 To je zbog njegove čvrste prirode
u vezi sa ograničenjem pokrića. Na primer, striktno ispunjavanje jemstva predstavlja preduslov obavezi osiguravača da nadoknadi štetu.27 Kada osiguranik prekrši
prećutno jemstvo plovidbenosti, sledi automatsko oslobađanje osiguravača od ispunjenja obaveze.28 Nije bitno
da li je neplovidbenost posledica greške osiguranika ili
direktan uzrok štete. Sve dok brod nema plovidbenu
sposobnost u trenutku početka osiguranog putovanja,
i samo u tom trenutku, osiguravač po polisi broda za
određeno putovanje oslobođen je obaveze.
Uopšteno govoreći, automatsko oslobađanje od
obaveze kao posledica kršenja jemstva zasniva se na
činjenici da njegovo neispunjenje predstavlja izmenu
rizika koji je ugovoren, a osiguravač se nije saglasio da
pokriva takvu izmenu.29 Zato, nema sumnje da čl. 39,
st. 1 predstavlja značajno sredstvo ograničenja rizika u
ugovorima o pomorskom osiguranju.
Standard plovidbenosti prostire se od strukture
samog plovila do stanja ispravnosti povodom popravki,
opreme i posade, kao i u svim drugim okolnostima radi
savladavanja uobičajenih rizika mora.30 Prema tome,
uslov plovidbenosti na početku putovanja i samo u tom
trenutku po polisama osiguranja datog putovanja može
se definisati kao normativni nivo preventive na strani
osiguravača prilikom ocene rizika pre nego što polisa
osiguranja bude potpisana.
Rizik je odlučujući činilac u osiguravajućem pokriću.
Zbog toga osiguravač mora da poseduje dovoljno informacija da bi mogao da tarifira rizik da će plovilo pretrpeti štetu usled nekog od rizika mora.31 Međutim,
razlikuju se trenutak ugovaranja i trenutak kada se osi-
guranik suočava sa rizikom, zbog čega osiguravač ne
može da predvidi da li će brodar obezbediti plovidbenu sposobnost brodu pre svakog putovanja. Osim toga,
kada osiguranik kontroliše plovilo, veća je mogućnost
da on ne preduzme relevantnu brigu zbog postojanja osiguranja. Tako je i rizik veći. Da bi ocenio rizik,
osiguravač mora da ima pravo da pretpostavi postojanje
izvesnog standarda pogodnosti plovila.32 Tako se može
reći da ubacivanje jemstva plovidbenosti u osiguranju
broda za određeno putovanje pomaže osiguravaču da
adekvatno tarifira rizik i tako izračuna premiju.
Pored navedenog, u vezi sa problemom moralnog
rizika, prećutno jemstvo plovidbenosti u pomorskom
osiguranju broda za određeno putovanje predstavlja
pravilo disciplinske prirode.33 Pretpostavka je da bi osigurani brodar mogao da se ponaša nemarno u pogledu stanja plovila i bezbednosti zapovednika broda i
posade posle dobijanja osiguravajućeg pokrića. Zbog
toga takva vrsta jemstva postoji radi zaštite interesa nevinih pošiljalaca. Dalje, ono služi za zaštitu posade od
posledica vlasnikove neodgovornosti prilikom slanja
broda na more u stanju koje može da ugrozi interese
svih.34 Pravilo se može definisati kao društvena norma
za zaštitu interesa lica van datog ugovornog odnosa. U
tom kontekstu, u sporu Douglas v Scougall35, lord Eldon
je primetio da: „… nema ničega u poslovima osiguranja što je od većeg značaja od prećutnog jemstva da je
brod plovidbeno sposoban prilikom ispolovljavanja na
osigurano putovanje, zbog čega sam se potrudio da,
kako radi komercijalne svrhe i očuvanja ljudskih života,
primenim tu doktrinu u meri u kojoj sam to mogao da
učinim, a sve radi postizanja najboljeg rešenja.”36
Zato, čl. 39, st. 1 ZPO predviđa disciplinske standarde brodarevog nivoa pažnje i zaštite interesa onih koji
posredno učestvuju u ugovaranju osiguranja.
Disciplinska priroda jemstva plovidbenosti služi
za motivisanje ugovarača da budu odgovorni za stanje
svojih brodova. Njima se navode brodari da obezbede
plovidbenu sposobnost svojim brodovima, posebno
onda kada moraju da pokrivaju posledice ako do štete
dođe usled neplovidbenosti broda. Tako plovidbenost
uspostavlja određene obaveze na strani osiguranika,
od kojih je jedna i postupanje sa dodatnom pažnjom
32
26
Soyer, Baris. (2002) ‘Defences Available to a Marine Insurer’,
Lloyd’s Maritime and Commercial Law Quarterly, str. 199.
27
De Hahn v Hartley (1786) 1 TR 343.
28
Bank of Nova Scotia v Hellenic Mutual War Risk Association
(Bermuda) Ltd (The Good Luck) [1992] 1 AC 233 (HL).
29
Bennett Howard (1991) ‘Good Luck with Warranties,’
Journal of Business Law, str. 592, 596.
30
Dixon v Sadler (1839) 5 M& W 405, 414 (Parke B).
31
Isto.
Schoenbaum, Thomas. (1999) Key Divergences between
English and American Law of Marine Insurance: A Comparative
Study, Cornell Maritime Press, Centreville, str. 160.
33
Prećutno jemstvo plovidbenosti stvara standard pažnje
koji osiguranik treba da ispuni pre nego što pošalje svoj brod na
pomorsko putovanje.
34
Mustill, J. Michael (1998) ‘Fault and Marine Losses,’ Lloyd’s
Maritime Commercial Law Quarterly, str. 310 i 345.
35
(1816) 4 Dow 269.
36
Isto, str. 276.
4/2012
Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na englesko pravo pomorskog osiguranja...
posle zaključenja ugovora o osiguranju. Sve prethodno
rečeno dovodi nas do razmatranja odnosa moralnog
rizika, posebno u kontekstu teorijskog modela ugovornog odnosa Arrow-Bernstein-a i jemstva plovidbenosti
broda. Tako ćemo pružiti objašnjenje koje smatramo relevantnim u odnosu na posledice jemstva plovidbenosti
na ponašanje našeg pretpostavljenog brodara.
Kao što je prethodno rečeno, u oblasti pomorskog osiguranja, u svrhe ovog rada, moralni rizik je na
odgovarajući način objašnjen u sklopu teorije profesora
Arrow-a. Arrow tvrdi da, po pravilu, ljudi donose racionalne ekonomske odluke, ali takođe uzimajući u obzir i
pitanja morala. U tom smislu, u većini slučajeva odluke
ljudi nastaju iz definicije ekonomske racionalnosti, ali
se u svemu tome mogu dodati i još neka ograničenja,
kao što je moguće i da ih pojedinci sami sebi postavljaju.37 Zato, u celini gledano, Arrow zastupa stav da
ekonomska racionalnost i moralnost funkcionišu uzajamno. Moralnost se odnosi na spremnost pojedinaca
da se ponašaju u skladu sa nekim opšte prihvaćenim
normama. Ova tvrdnja nas upućuje, u našem radu da
posebno priznamo važnost drušvenih normi u mnogim
poslovnim okolnostima.38 Pored toga, poslovne norme
su od bitnog značaja za teoriju ugovornog odnosa.
Generalno, teorija ugovornog odnosa tvrdi da su ljudi individualci, ali da funkcionišu u nekoj društvenoj
matrici. Osim toga, ona objašnjava da se predmet ugovora ne zasniva isključivo na korišćenju jednostavnog
jezika u ugovoru. Upravo suprotno, odnosi između
ugovornih strana takođe su od suštinskog značaja. U
kontekstu ugovora pomorskog osiguranja, to znači da
ugovor o pomorskom osiguranju nije samo diskretan
sporazum zasnovan na izričitim formulacijama. Umesto toga, ugovori o pomorskom osiguranju su sporazumni odnosi između osiguranika i osiguravača koji se
razvijaju tokom određenog vremena. Zato, za ekonomski racionalnog pojedinca koji se ponaša u kontekstu
normi i običaja određenog komercijalnog „odnosa” čiji
je on deo, važno je da se ugovorni odnos ne ograničava
samo pismenim tekstom ugovora u trenutku njegovog
potpisivanja.
Naš pretpostavljeni brodar je ekonomski racionalni
pojedinac, čiji proces donošenja odluka takođe uzima
u obzir društvene norme poduhvata pomorskog osiguranja radi pojačanja racionalnih veza sa osiguravačima.
Tako, dati pojedinac donosi ekonomski racionalne odluke koje maksimiraju njegov interes i blagostanje, ali
na dugi rok. To znači da su odnosi ugovorne prirode u
smislu normi i običaja u pomorskom osiguranju važni
za postizanje tog cilja.
37
38
Arrow (n11), str. 538.
Bernstain (n9).
Uzimajući u obzir sve rečeno, možemo se zapitati: Da li je našem pretpostavljenom osiguraniku sa
dugoročnim interesom u njegovom odnosu osiguranja,
neophodno izričito nametnuti obavezu plovidbenosti kako bi se smanjila šteta i tako upravljalo njegovim
ponašanjem? Ako je jemstvo plovidbenosti deo analize disciplinskog aspekta ugovora, odgovor bi mogao
da bude pozitivan. To je zato što uslov plovidbenosti
predstavlja minimalni standard stanja broda i moral
jer će ekonomski racionalno lice ispuniti taj uslov kako
se ne bi kockao sa svojim osiguravajućim pokrićem.
Međutim, u sklopu konteksta teorije ugovornog odnosa, u datim okolnostima naš pretpostavljeni brodar bi
možda uložio veće napore da svoj brod učini bezbednim, a ne samo da on bude plovidbeno sposoban da bi
ispunjavao minimalni standard. Zato je pitanje: Zašto
bi neko učinio svoj brod bezbednim (veći standard plovidbenosti) kada je njegova obaveza po ugovoru o osiguranju izvršena ispunjenjem uslova plovidbenosti?
Uopšteno govoreći, verujemo da postoji nekoliko
razloga zbog kojih bi naš pretpostavljeni pojedinac koji
teži izgradnji dugoročnog odnosa osiguranja doneo
takvu odluku. Pre svega napor te vrste će mu izgraditi
ogromnu reputaciju na tržištu. Osim toga, to će dovesti
do dugoročnih investicionih profita, zbog izvanredne
reputacije, što će najverovatnije ubediti još više vlasnika robe da je šalju preko takvih brodara. Takođe je vrlo
verovatno da će dovođenje broda u bezbedno stanje,
umesto samo ispunjavanja uslova plovidbenosti, otvoriti mogućnosti za još povoljnije premije osiguranja tokom obnove ugovora o pomorskom osiguranju. U celini gledano, odluka da se brod učini bezbednim, umesto
samo ispunjenja uslova plovidbenosti gotovo izvesno će
osnažiti položaj brodara na tržištu i odnose sa njegovim
osiguravačima. Sledstveno tome, to su bitni motivacioni
činioci za ekonomski racionalnog pojedinca koji takođe
razmatra značaj moralnosti i komercijalnih društvenih
normi u njihovom postupku donošenja odluka. Zato
možemo zaključiti da jemstvo plovidbenosti predstavlja
dobro uravnoteženo sredstvo protiv moralnog rizika za
našeg pretpostavljenog brodara, kako iz disciplinskog
ugla tako i iz ugla ugovornog odnosa.
4.2. Član 39, st. 5 ZPO
Engleski ZPO predviđa jemstvo plovidbenosti
isključivo u osiguranju broda za određeno putovanje, ali je ovo pravilo elastičnije za osiguranje broda na
određeno vreme.39 Sudovi su u devetnaestom veku
posebno priznavali mnogo restriktivnije dokazivanje
39
dana.
Osiguravači određenog broda na vreme, obično na godinu
13
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
14
tri uslova kada se pojavljivalo pitanje plovidbenosti u
kontekstu osiguranja broda na određeno vreme.40 Prvo,
plovilo je moralo da bude plovidbeno nesposobno, što
je značilo da nije bilo u adekvatnom stanju da bi moglo
da savlada uobičajene rizike mora tokom osiguranog
poduhvata.41 Drugo, osiguranik je morao da bude upoznat sa nepostojanjem plovidbene sposobnosti. To znači
da je osiguranik morao subjektivno da zna za okolnosti zbog kojih je plovilo bilo plovidbeno nesposobno i
svesno bio upoznat da ta okolnost čini plovilo plovidbeno nesposobnim.42 Pored navedenog, upoznatost sa
tom činjenicom obuhvata i znanje „slepog oka.” Lice
sa znanjem „slepog oka” ima jasnu i svesnu sumnju o
postojanju bitnih okolnosti a namerno izbegava da potvrdi da li je ta sumnja tačna,43 jer sama nepažnja nije
dovoljna. Treće, posle štete čiju nadoknadu osiguranik
zahteva mora da potiče od predmetne neplovidbenosti.
Kada se ispune tri navedena uslova, osiguravači su bili
oslobađani od obaveze u vezi sa svim štetama prouzrokovanim neplovidbenošću, ali su i dalje bili obavezni
da nadoknade ostale štete.44 Ovde se postavlja pitanje:
Zašto se uslov plovidbenosti razlikuje između polisa za
određeno putovanje i polisa na određeno vreme u pomorskom pravu osiguranja?
Razlog za različite uslove u pogledu plovidbenosti između osiguranja na određeno vreme i određeno
putovanje može se pronaći u sporu Gibson v Small.45 U
tom sporu sudije su prvenstveno diskutovale o tome da
može biti problematično određivanje trenutka u kojem
se jemstvo plovidbenosti može pretpostaviti u osiguranju broda na određeno vreme. Bilo je sporno: Da li taj
trenutak „treba da bude vreme kada je zaključen ugovor
ili trenutak početka nošenja rizika ili momenat kada se
brod nasuče na svom prvom putovanju nakon prenosa
rizika u osiguranje?”46 Ili se ponovo postavlja pitanje:
Da li se jemstvo vezuje za trenutak kada je brod započeo planirani poduhvat? Bez obzira na to koji trenutak
se izabere, može doći do nekih posledica koje možda
neće biti konzistentne sa glavnim principima prava osi40
Gibson v Small (1853) 4 HLC 353; Michael v Tredwin (1856)
17 CB 551; Thompson v Hopper (1856) 6 EL & BL 172; Engleski
Zakon o pomorskomosiguranju iz 1906, čl. 39, st. 5.
41
Isto, čl. 39, st. 4.
42
Compania Maritima San Basilio SA v Oceanus Mutual
Underwriting Association (Bermuda) Ltd (The Eurysthenes)
[1977] QB 49 (CA).
43
Manifest Shipping Co Ltd v Uni-Polaris Insurance Co Ltd
(The Star Sea) [2001] 1 Lloyd’s Rep 389 (HL).
44
Thomas v Tyne & Wear Steamship Freight Insurance
Association [1917] 1 KB 938 (KBD).
45
(1853) 4 HLC 353.
46
Isto.
guranja.47 Na primer, ako se obaveza jemstva primeni
na trenutak zaključenja ugovora ili u određeno vreme
posle stupanja na snagu osiguranja, može doći do problema posebno ako se osigurano plovilo nalazi na moru
u tom trenutku.48 To je zato što se pretpostavlja da kada
se plovilo nalazi na otvorenom moru, osiguranik ima
problem da utvrdi izvesno stanje plovila u trenutku
ostvarenja rizika. Međutim, mora se istaći da je navedeno rešenje utvrđeno u sporu Gibson v Small iz 1853. godine. U tom periodu, brodar je imao problem da utvrdi
stanje plovila dok se ono nalazi na otvorenom moru, ali
danas sa tehnološkim i komunikacionim poboljšanjima, to više nije slučaj. U današnje vreme pretpostavlja
se i očekuje od brodara da vrši kontrolu nad svojim plovilom najveći deo vremena, uprkos uzajamnoj fizičkoj
udaljenosti.
Dalje, različiti pristupi osiguranju na vreme i osiguranju određenog putovanja u vezi sa plovidbenošću,
prema diskusiji u sporu Gibson v Small, uzimaju u obzir
činjenicu da se u polisama osiguranja određenog putovanja standard plovidbenosti može primeniti pozivom
na planirano putovanje. Međutim, isto pravilo ne važi
ako pokriće obuhvata samo poslednji deo puta koji je
već u toku ili taj deo puta plus jedno ili više drugih putovanja, sa ili bez dodatka prvog dela prvog putovanja.
Traženi standard u svim tim putovanjima mogao bi da
bude različit i nepredvidiv u trenutku stupanja osiguravajućeg pokrića na snagu. To je zato što se precizni
kriterijum jemstva plovidbenosti razlikuje prema putovanju koje započinje.49 Obim obaveze plovidbenosti
takođe može da bude različit za isto putovanje u različitim godišnjim dobima.50 Međutim, lord Mustill je primetio da je ovaj problem prilično oslabio usled povećane homogenosti pomorskog transporta.51 To znači da
su u današnje vreme brodovi slični i da prolaze izvesne
procedure koje ih čine plovidbeno sposobnim za gotovo
sve vrste putovanja.
Treći razlog na osnovu kojeg je većina sudija u sporu
Gibson v Small razlikovala ovo jemstvo kod osiguranja
broda na vreme i osiguranja broda za putovanje zasnivala se na disciplinskoj prirodi pravila o plovidbenosti.
Potvrđeno je da, iako jemstvo može da bude disciplin47
Soyer, Baris. (2006) Warranties in Marine Insurance, 2nd
edition, London, str. 81.
48
Isto.
49
Na primer, brod plovidbeno sposoban za unutrašnju
plovidbu ili priobalna putovanja može da bude plovidbeno
nesposoban za prekookeanska putovanja.
50
Na primer, brod može biti plovidbeno sposoban za letnja
putovanja, ali plovidbeno nesposoban za isto putovanje zimi
zbog toga što nije adekvatno opremljen za savladavanje rizika
mora u zimskom periodu, kao što je led.
51
Mustill (n34), str. 348.
4/2012
Upravljanje moralnim rizicima sa posebnim osvrtom na englesko pravo pomorskog osiguranja...
ske prirode u osiguranju broda za određeno putovanje,
bilo bi nekorektno sličnu obavezu nametati osiguraniku u osiguranju broda na vreme. Ova nekorektnost,
još jednom je zasnovana na činjenici da osiguranik kod
osiguranja broda na vreme možda nema mogućnosti
da proverava stanje njegovog plovila u trenutku stupanja osiguravajućeg pokrića na snagu. Međutim, već
smo prethodno naveli i opravdali takve stavove zbog
čega oni danas nisu tačni. To je, uglavnom, zato što u
današnje vreme brodar može da kontroliše brod i bude
obavešten o njemu i njegovom putovanju najveći deo
vremena.
Po pravilu, razlozi za različitu primenu jemstva
plovidbenosti u osiguranju na vreme i osiguranju za
određeno putovanje prilično su ograničeni i nisu jako
ubedljivi. Moglo bi se pretpostaviti da ako se ista pitanja
pokrenu u današnje vreme, sudovi neće tako oštro praviti razliku između navedenih vrsta osiguranja u pogledu primene jemstva plovidbenosti, osim ako ne postoji
jasan razlog osiguravača za tako nešto. Međutim, postojanje prećutnog jemstva u osiguranju broda na određeno putovanje i njegovi mekši uslovi u osiguranju broda
na određeno vreme očuvani su ZPO-u i nema razloga
verovati da će se stav promeniti. Bez obzira na rečeno,
u stvarnosti jedina razlika između dve vrste osiguranja
odnosi se na način na koji se utvrđuje trajanje, a to je
merenje „kretanjem broda i ostalih kretanja Zemlje”52
što ne predstavlja solidnu osnovu za različite obaveze
plovidbenosti.
Konačno, jemstvo plovidbenosti pokazuje se elastičnijim u osiguranju broda na vreme. Drugim rečima,
ne postoji prećutno jemstvo da će brod biti plovidbeno sposoban u bilo kojoj fazi pomorskog poduhvata,
ali ako je brod bio plovidbeno nesposoban uz znanje
osiguranika i takav bio poslat na putovanje, osiguravač
nema obavezu da nadoknadi nijednu štetu koja se može
pripisati plovidbenoj nesposobnosti. Iako je čl. 39, st.
5 ZPO fleksibilniji (po njemu se zahteva dokazivanje
činjenice, subjektivnog aspekta i uzročne veze – prim.
aut.), ipak, on motiviše osiguranika da postupa sa dužnom pažnjom u vezi sa stanjem njegovog broda i zato
reguliše moguće moralno rizično ponašanje. On predstavlja podsticaj ugovaračima da razumnom pažnjom
vode brigu o stanju plovila pre nego što mu dozvole da
isplovi.
Zato, u kontekstu teorije ugovornog odnosa ArrowBernstain-a o moralnom riziku ekonomski racionalni
pojedinac, sa dugoročnim moralnim interesom u pomorskom poduhvatu bi jasno bio motivisan da primenjuje sve bitne standarde dužne pažnje zbog čega njegov
osiguravač ne imao osnova da se poziva na ništavost
ugovora o osiguranju. Osim toga, za postizanje boljeg
52
Gibson v Small (1853) 4 HLC 353, 384-385.
položaja na tržištu, i tako finansijske dobiti na dugi rok
u sklopu racionalne prirode ugovora, naš zamišljeni
brodar bi mogao čak da razmotri postupanje sa pojačanom pažnjom. Sledstveno tome, može se pretpostaviti
da disciplinski standard, čl. 39, st. 5 ZPO predviđa obavezu da se postupa pažljivo i podstiče one koji odlučuju da postupaju sa dužnom pažnjom u vezi sa stanjem
svojih plovila da bi održali na snazi svoja osiguravajuća
pokrića. Takođe, odnosni standard iz čl. 39, st. 5 podstiče dugoročni interes našeg zamišljenog brodara, na osnovu kog može da postupa i sa višim standardom dužne
pažnje. To je zato što će mu ponašanje te vrste, gotovo
sigurno obezbediti ogromnu reputaciju, izvrstan status
na tržištu brodarskih usluga i obezbediti dugoročnu finansijsku dobit. Sve ovo liči na racionalnu ekonomsku
odluku, kombinovanu sa elementima moralnosti. To se
zasniva na činjenici da ako se utvrdi da je brodar bio
upoznat sa neplovidbenošću broda, koji je prouzrokovao štetu ili gubitak broda, osiguravač se oslobađa
obaveze. Dalje, sve gorenavedene prednosti u smislu reputacije i finansijske dobiti na dugi rok biće izgubljene
u takvoj situaciji. Zato, nema sumnje da uprkos svoje
elastičnije prirode, čl. 39, st. 5 ZPO predstavlja solidan
mehanizam kojim se upravlja moralnim rizikom u ugovornom pravu pomorskog osiguranja.
5. ZAKLJUČAK
Obimna analiza pravila o plovidbenosti u pomorskom pravu osiguranja ilustrovala je da čl. 39 engleskog
Zakona o pomorskom osiguranju iz 1906. predviđa regulatorni okvir koji štiti osiguravača prilikom ocenjivanja mogućih rizika tako što obavezuje osiguranika da
ispuni minimalni standard u vezi sa stanjem njegovog
plovila. Izvesno je da se time kontroliše osiguranik u
vezi sa standardom pažnje na koji je dužan po zakonu, a što predstavlja preduslov punovažnosti osiguravajućeg pokrića. Sledstveno tome, on sprečava rizično
ponašanje koje ne bi bilo racionalno ni moralno da se
brod šalje na more u neplovidbenom stanju, posebno
zbog znanja da postoji mogućnost gubitka osiguravajućeg pokrića. Zbog toga, čini se da je englesko pomorsko pravo osiguranja stvorilo relativno efikasan okvir za
zaštitu od ostvarenja potencijalnog moralnog rizika53 u
vezi sa standardima pažnje koje osigurani brodar mora
da ispuni kao preduslov punovažnosti pokrića.
Prevod sa egnleskog jezika: dr Slobodan Jovanović
e-mail: [email protected]
53
Radi se o relativnoj a ne apsolutnoj zaštiti jer kratkoročni
interesi brodara mogu i drugačije da odluče.
15
4/2012
ARTICLES
16
∗
Dr Milica JOSIFOVSKA, PhD
Managing moral hazard in English marine insurance law
– The implied warranty of seaworthiness
UDC: 347.79:368.23(410.1)
Received: 12. 9. 2012
Accepted: 19. 11. 2012.
Scientific work
Abstract
Theories of moral hazard hold that once a
policyholder has obtained insurance his incentive to
take care in order to avoid a particular loss diminishes.
Moreover, he may even cause losses on purpose in order
to receive insurance payment. In general, moral hazard
on the part of the policyholder represents a big problem
for underwriters of all insurance types and marine
insurance is not an exception. This begs the question
of how insurers deal with the issue of moral hazard in
the marine insurance bargain. One of the methods that
insurers and law makers use to deal with the possible
moral hazard problem is by conditioning payment
under the marine insurance policy with particular risk
delimiting terms, such as warranties. In the context of
marine insurance, it is presumed that the most effective
warranty used against the possible effects of moral
hazard is the warranty of seaworthiness which is set in
Section 39 of the Marine Insurance Act (MIA) 1906.
Therefore, in this paper the author will explain why
section 39 of the MIA 1906 represents an appropriate
protective technique in relation to the management of
moral hazard on the part of the policyholder in marine
insurance contract law.
Key Words: Marine Insurance, Moral Hazard,
Warranty of Seaworthiness
1. INTRODUCTION – THE PROBLEM OF
MORAL HAZARD IN GENERAL
Many legal and economic theorists have exemplified
focus on the fact that despite being a positive risk
∗
In-Broker, Skopje, Graduated Phd, Cardiff Law School,
Cardiff, e-mail: [email protected]
controlling method, insurance, can also have bad
consequences on people. The existence of the insurance
institution to prevent individuals and therefore society
as a whole from risk is a rational action. However,
this rational action on individual basis is self-oriented
and concentrated on self-benefit. According to
Baker, helping people has harmful consequences.
‘Social responsibility is a euphemism for individual
irresponsibility.’1 This causes increased concern about
how people react when they are protected from risk.
It is believed that a person is rarely motivated to
protect the property of someone else as to protect his
own belongings. When an insurer agrees to cover the
costs of certain insured risks, in a sense the property
belongs to him. Consequently, it is expected that the
policyholder will be less concerned about avoiding
accidents once an insurance contract is signed. In other
words, the policyholder’s incentives to take care change.
This is the problem of moral hazard in insurance.
The existence of moral hazard is a proof that
insurance can have bad consequences on the
individuals. Insurance can lead people to particular
temptations that they would not have if the risk was
in their hands. The moral hazard argument holds that
insurance creates individual incentives to make people
careless about avoiding harms or maybe even cause
them on purpose. It describes individual behaviour
as immoral when there is insurance cover available. It
views insurance as a method which wakes up the evil
in people through their careless behaviour with no
intentions to prevent from loss and sometimes even
willingness to cause loss intentionally.
In general, moral hazard behaviour represents a
serious problem for insurers. That is because when the
behaviour of the policyholder shifts as a result of the
1
Baker, Tom. (1996) ‘On the Geology of Moral Hazard’, Texas
Law Review, vol. 75, p. 237, 240.
4/2012
Managing moral hazard in English marine insurance law - The implied warranty of seaworthiness
insurance bargain, the likelihood of loss also changes.
As a result, the underwriter will not be able to anticipate
the level of the damage and to set the premiums
accordingly. There is no doubt that moral hazard
behaviour is induced by the insurance arrangement
itself, but the question is what really makes it up? In this
article we will explain how the concept of moral hazard
has changed over time. Moreover, which form of moral
hazard is relevant for the study of marine insurance
contact law and therefore, how marine insurance
underwriters manage it through the requirement of the
warranty of seaworthiness.
2. THE SHIFTING NATURE
OF MORAL HAZARD
Historically, moral hazard was limited to the idea of
bad character, and the assumption that bad people did
bad things. It was believed that people behave within the
boundaries of moral hazard once they obtain insurance
because of their bad character traits.2 However, the
development of the economic rational choice theory
extended the conceptual framework of moral hazard.
Consequently, moral hazard became known as a result
of the incentives created by the availability of particular
benefits; in this case the availability of insurance. Thus,
moral hazard behaviour was considered as a rational
decision making in response to economic incentives.3
However, even economists, themselves did not agree on
to a single theory of moral hazard in terms of law and
economics. For example, on one side there was the rigid
economic approach,4 which described moral hazard as
a pure reflection of rational choice decision making.
On the contrary, there was the softer economic theory
acknowledged by Arrow,5 according to whom moral
hazard reflected both rational economic decisions as
well as moral perfidy.
Furthermore, Heimer described moral hazard
as a reflection of both; character traits and rational
2
Ibid.
Heimer, A. Carol. (1985) Reactive Risk and Rational Action:
Managing Moral Hazard in Insurance Contracts, University of
California Press, Berkeley, p. 35.
4
Pauly, Mark. (1968) ‘The Economics of Moral Hazard:
Comment,’ The American Economic Review, vol. 58, p. 531;
Posner, Richard. (1977) Economic Analysis of Law, 2nd edition,
Boston.
5
Arrow, Kenneth. (1963) ‘Uncertainty and the Welfare
Economics of Medical Care’, The American Economic Review, vol.
53, p. 941.
3
economic decision making.6 According to her, bad
character and economic rationality did not occur
independently. Thus, people of bad character probably
responded differently to economic incentives than more
moral people.
In addition, the concept of moral hazard was also
adopted in the so called behavioural science theory.
That model of human conduct was largely developed
as a criticism to the approach of economic rationality.
In general, it holds that human beings may well have
other motivations besides the wish to pursue their self
interest. As a result, the developers of the behavioural
science theory are of the opinion that psychology and
sociology should also be taken into account when
analyzing individual’s conduct in terms of incentives
because pure economic analysis does not cover every
aspect of human decision making.
Furthermore, the behavioural science theory does
presume that people are selfish, self-interested actors
very often. However, ‘as social beings, individuals are
also motivated to comply with community standards,
even if the content of those standards is at variance
with their selfish desires.’7 This suggests that when
community norms are contrary to the individual’s
selfish interest, his behaviour will oppose his self interest
due to the attraction of norm compliance. Therefore,
social norms8 are believed to have a great impact of
how people behave. According to Lisa Bernstein,9 social
norms are powerful motivators of behaviour, and they,
as well as, other relational factors, are well incorporated
into existing legal and academic approaches to gap
filling.
The central point that we tried to emphasize in this
section is that the notion of moral hazard represented
and still represents different things to different people
of various scholar backgrounds. If we want to analyze
how moral hazard is managed in marine insurance law
in the context of all of these theories independently we
would have to write a whole book. Furthermore, the
author does not agree that either one of the theoretical
6
It resembles to the Arrow’s presumption of moral hazard.
The only difference is that he uses the word morality and she uses
character as additional factors to the rational economic decision
making process.
7
Korobkin, Russell. (2000) ‘Behavioural Analysis and Legal
Form: Rules vs. Standards Revisited’, Orlando Law Review, vol.
79, p. 23, 54.
8
Social norms are rules that a group uses for appropriate and
inappropriate values, beliefs, attitudes and behaviours. They are
behavioural expectations and cues within a society or a group.
They indicate the established and approved ways of doing things.
9
Bernstein, Lisa (1992) ‘Opting Out of the Legal System:
Extralegal Contractual Relations in the Diamond Industry’,
Journal of Legal Studies, vol. 21, p. 115.
17
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
18
approaches to insurance moral hazard is applicable
individually. Instead we are of the opinion that people’s
decision making is based on a combination of rationality
and morality aspects. Therefore, for the purpose of this
article we will assume that our policyholder is a rational
economic actor who makes rational decisions, but
also takes into account particular moral constraints.
Furthermore, he or she takes into consideration the
social norms that are customized over time in regards to
the relations developed through the marine insurance
contractual dealing. For clarity we will label this model
of behaviour the Arrow-Bernstein-Relational Contract
Theory.10
3. THE ARROW-BERNSTEIN-RELATIONAL
CONTRACT THEORY MODEL
The human decision making model that we will use
for the purposes of this article is the Arrow-BernsteinRelational Contract Theory hypothesis. Therefore,
our base will be the soft economic approach of the
well respected economist Professor Arrow.11 In order
to provide a better explanation of his theory, we will
demonstrate its correlation with the important role that
social norms play in the process of decision making.
12
That will lead us into the literature of the relational
contract theory.
In general, Arrow as an economist is strongly in
favour of the rational economic approach. However,
unlike traditional neoclassical economics theorists,
he also takes into account the moral element as an
important factor in decision making. He holds that
people do make economically rational decisions
that pursue their self-interest, but only if no further
constraints are contained. Furthermore, he continues
that ‘it does not follow that no constraints ought to be
imposed or indeed that in certain context individuals
should not impose constraints on themselves.’13 The
restraints that he refers to are social norms imposed
by the commercial nature of the insurance contractual
framework. In a long passage in relation to medical
insurance Arrow explained: “The underlying point is
10
The Arrow-Bernstain-Relational Theory Model is
developed by Milica Josifovska herself for the purpose of her PhD
thesis; Josifovska, Milica. (2010) The Coverage of Human Related
Risks in Marine Insurance Contract Law and the Effects of Moral
Hazard, Cardiff Law School, Cardiff.
11
Arrow, Kenneth. (1968) ‘The Economics of Moral Hazard:
Further Comment’, The American Economic Review, vol. 58, p.
537.
12
Bernstein (n9).
13
Arrow (n11) 538.
that, if individuals are free to spend as they will with
assurance that the insurance company will pay, the
resulting resource allocation will certainly not be socially
optimal. This makes perfectly reasonable the idea that
an insurance company can improve the allocation of
resources to all concerned by a policy which rations the
amount of medical services in several different ways: (1)
there might be a detailed examination by the insurance
company of individual cost items allowing those that
are regarded “normal” and disallowing others, where
normality means roughly what would have been
bought in the absence of insurance; (2) they may rely
on the professional ethics of physicians not to prescribe
frivolously expensive cost of treatment, at least where
the gain is primarily in comfort and luxury rather than
in health improvement proper; (3) they may even,
and this is not as absurd as Mr. Pauly seems to think,
rely on the willingness of the individual to behave in
accordance with some commonly accepted norms.”14
In addition, Arrow holds that because of insurance
moral hazard, complete reliance on economic incentives
does not lead to an optimal allocation of resources.
In most societies, alternative relationships are built
up, which to some extent serve to permit cooperation
and risk sharing. In order to justify this, Professor
Arrow uses as an example the principle of the agency
relationship. Accordingly, he states that: “One of the
characteristics of a successful economic system is that
the relations of trust and confidence between principal
and agent are sufficiently strong so that the agent will
not cheat even though it may be rational economic
behaviour...nonmarket controls, whether internalized
as moral principles or externally imposed, are to some
extent essential for efficiency.”15
It is the last restraint; the one of commonly accepted
norms to which Arrow refers that leads us into the
studies of Professor Bernstein who has largely dealt
with social norms in the commercial framework.
Subsequently, the relational nature of trust and morality
in a contractual relationship, associates Arrow’s
assumptions with aspects of the relational contract
theory.16 On the whole, the social norm approach and
the scope of the relational contract theory represent
justifications for our preference to consider Arrow’s
presumptions regarding individual’s decision making as
a model of moral hazard in marine insurance contract
law.
14
Ibid.
Ibid.
16
Macneil, Ian. (1999-2000) ‘Relational Contract Theory:
Challenges and Queries’, Northwestern University Law Review, p.
877.
15
4/2012
Managing moral hazard in English marine insurance law - The implied warranty of seaworthiness
The author takes this approach because immanent
business norms are vital for an appropriate
understanding of the relationship between the
contracting parties.17 Consequently, Bernstein holds
that social norms and other aspects of the contracting
context are of fundamental significance to people’s
conduct within a contractual enterprise.18 They (social
norms), are powerful motivators of behaviour. That is,
as she argues, because ‘social norms and other aspects
of the contracting context are of central importance to
relational contract theory.’19 According to the relational
contract theory:
In many transactional settings, promises are kept
for reasons wholly unrelated to the existence of a
legally enforceable contract. Parties may be induced to
perform under the contract because of social custom or
a concern for relationships, trust, honour and decency.20
In general, the relational contract theory holds
that parties do not agree only on what is written in the
contract. On the contrary, there are additional norms
depending on the commercial nature of the relationship
upon which the contract is based. Relational contracts
represent agreements of cooperation aiming to achieve
long-term mutually desired goals. They are ‘more like
marriages than one-night stands.’21
From the brief analysis above, regarding the relation
contract theory we can agree to three distinguishing
characters of relational contracts. Primarily, the
exchanged relationship extends over time. Therefore, it
is a long-term contractual scope, ‘not a “spot” market
deal.22 Secondly, because of the long-term contractual
nature some parts of the exchange cannot be defined at
the time of contracting. Lastly, ‘in a relational contract
the interdependence of the parties to the exchange
extends at any given moment beyond the single discrete
transaction to a range of social interrelationships.’23
Subsequently, this begs the following question: What is
it that links the relational contract theory to the marine
17
Bernstein (n9).
Bernstein, Lisa. (1993-1994) ‘Social Norms and Default
Rules of Analysis’, Southern California Interdisciplinary Law
Journal, vol. 3, p. 59.
19
Ibid.
20
Feinman, M. Jay. (1993) ‘Relational Contract and Default
Rules’, Southern California Interdisciplinary Law Journal, vol. 3,
p. 43.
21
Gordon, Robert. (1985) ‘Macaulay, Macneil, and the
Discovery of Solidarity and Power in Contract Law,’ Wisconsin
Law Review, p. 565, 569.
22
Speidel, Richard. (1999-2000) ‘The Characteristics and
Challenges of Relational Contracts,’ Northwestern University Law
Review, vol. 94, p. 823.
23
Ibid 824.
18
insurance contractual framework? In addition, why is
it significant for the present analysis of moral hazard?
Firstly, the contractual relationship between an
underwriter and a policyholder indeed is a relational
agreement. It is a relational contract ‘par excellence.’24
The contractual relation between the parties extends
over time, and enhancing long-term cooperation is
important. The policy is unique, because performance
might not be required if the insured risk does not take
place. In addition, the relation is part of the insurance
social system in which reputation is important both in
terms to commercial norms (the shipping industry as
a whole) and in relation to contractual norms (relation
between the insurer and the insured). Thus, it is highly
possible that honourable reputation will lead a shipowner to more gain in the long run and preferable
insurance premiums.
Having defined the concept of moral hazard for the
purpose of this article we will now merge it with the
requirement of Section 39 of the Marine Insurance
Act 1906 and analyze how it represents a reasonable
solution to the management of moral hazard in marine
insurance contract law.
4. SECTION 39 OF THE MARINE INSURANCE
ACT 1906 – THE IMPLIED WARRANTY
OF SEAWORTHINESS
One of the various techniques that marine insurers
apply in order to keep their policyholders from
altering their behaviour and therefore increasing the
likelihood of loss is the use of certain risk delimiting
terms or conditions of coverage, such as warranties.
The implied warranty of seaworthiness is probably the
most significant risk delimiting condition in marine
insurance which is used in order to manage potential
moral hazard behaviour on the part of the policyholder.
Moral hazard largely relates to the control of the
insured over a loss. Therefore, since it is the owner that
most often sends his ship to sea, particularly in voyage
policies,25 it is him that has control over its condition.
Consequently, the warranty of seaworthiness represents
a significant management in the control of the insured
regarding his level of care in making the vessel sound
when sent to sea. In general, section 39 of the Marine
Insurance Act 1906 imposes the following:
24
Feinman, M. Jay. (2009) ‘The Insurance Relationship as
Relational Contract and the “Fairly Debatable” Rule for FirstParty Bad Faith’, San Diego Law Review, vol. 46, p. 553, 556.
25
Voyage policy is a policy that covers a particular voyage of
a specified ship.
19
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
20
“(1) In a voyage policy there is implied warranty that
at the commencement of the voyage the ship shall be
seaworthy for the purpose of the particular adventure
insured…”
However, it continues that,
“…
(5) In a time policy there is no implied warranty that
the ship shall be seaworthy at any stage of the adventure,
but where with the privity of the assured, the ship is sent
to sea in an unseaworthy state, the insurer is not liable
for any loss attributable to unseaworthiness.”
The law illustrates that there is a difference regarding
the seaworthiness requirement between time and
voyage policies. In the following section we will explain
the role of both in relation to the management of moral
hazard in marine insurance law.
4.1. The Implied Warranty of Seaworthiness,
Section 39 (1) of the MIA 1906
The implied warranty of seaworthiness plays
an important role in the law of marine insurance.
Practice illustrates, that it is one of the most effective
defence methods used by insurers.26 That is because
of its firm nature in relation to limitation of coverage.
For instance, strict compliance with the warranty is a
condition precedent to the underwriter’s liability for
loss.27 When an insured breaches the implied warranty
of seaworthiness, automatic discharge of liability on the
part of the insurer follows.28 It is not material whether
the unseaworthiness is a result of fault of the insured
or whether it is the direct cause of the loss. As long as
the ship is not seaworthy at the commencement of the
insured voyage, and at that time only, under a voyage
policy the underwriter is discharged from liability.
In general, the automatic discharge as a consequence
of a warranty breach is based on the fact that non
compliance with the warranty constitutes alteration
of the risk otherwise agreed, and the insurer has not
agreed to cover such change.29 Thus, there is no doubt
that section 39(1) represents a significant risk limiting
device in marine insurance contracts.
The standard of seaworthiness extends from the
structure of the vessel itself, to the fit state in response
26
Soyer, Baris. (2002) ‘Defences Available to a Marine
Insurer’, Lloyd’s Maritime and Commercial Law Quarterly, p. 199.
27
De Hahn v Hartley (1786) 1 TR 343.
28
Bank of Nova Scotia v Hellenic Mutual War Risk Association
(Bermuda) Ltd (The Good Luck) [1992] 1 AC 233 (HL).
29
Bennett Howard (1991) ‘Good Luck with Warranties,’
Journal of Business Law, p. 592, 596.
to repairs, equipment, and crew, as well as in all other
respects to encounter the ordinary perils of the sea.30
Accordingly, the seaworthiness requirement at the
commencement of the voyage and only at that time in
a voyage policy can be defined as a normative level of
precaution on the part of the insurer when assessing the
risk before the policy is signed.
Risk is a decisive factor in insurance cover. As
a result, an underwriter must possess sufficient
information to rate the risk that the vessel will suffer loss
by perils of the sea.31 However, the time of contracting
and the time of the insured coming to risk are different,
so the insurer cannot predict whether the ship-owner
will make the vessel seaworthy before every voyage. In
addition, with the vessel being in control of the insured
and the possibility of him not taking relevant care as a
result of having insurance is greater. Thus, the risk is
higher. In order to assess the risk, the underwriter must
have the right to assume a certain standard of suitability
of the vessel.32 Subsequently, it could be said that the
imposition of the warranty of seaworthiness in voyage
policies helps the insurer to rate the risk properly and
therefore, calculate the premium accordingly.
Furthermore, in relation to the problem of moral
hazard, the implied warranty of seaworthiness in
marine insurance for voyage policies represents a
rule of a disciplinary nature.33 It is presumed that an
insured ship-owner could grow careless regarding the
condition of the vessel and the safety of the master and
crew once he obtains an insurance cover. As, a result
the imposition of such a warranty exists in order to
protect the interest of innocent freighters. Moreover, it
serves to safeguard the crew against the consequences
of the owner’s irresponsibility of sending the ship to
sea in a condition that can endanger the interests of
all.34 The rule could be defined as a societal norm to
protect the interest of people outside the immediate
contract transaction. Within this context, in Douglas
v Scougall35 Lord Eldon observed that: “… there is
nothing in matters of insurance of more importance
that the implied warranty that a ship is seaworthy when
she sails on the voyage insured; and I have endeavoured,
both with a view to the benefit of commerce and the
30
Dixon v Sadler (1839) 5 M& W 405, 414 (Parke B).
Ibid.
32
Schoenbaum, Thomas. (1999) Key Divergences between
English and American Law of Marine Insurance: A Comparative
Study, Cornell Maritime Press, Centreville, p. 160.
33
It creates a standard of care that needs to be undertaken by
the insured before he sends his ship to sea.
34
Mustill, J. Michael (1998) ‘Fault and Marine Losses,’ Lloyd’s
Maritime Commercial Law Quarterly, p. 310 i 345.
35
(1816) 4 Dow 269.
31
4/2012
Managing moral hazard in English marine insurance law - The implied warranty of seaworthiness
preservation of human life, to enforce that doctrine as
far as, in the exercise of sound discretion, I have been
enabled to do so.”36
Therefore, section 39(1) of the MIA 1906 provides
disciplinary standards to the ship-owner’s level of
care, and consequently, protects the interests of those
indirectly involved in the insurance bargain.
Overall, the disciplinary nature of the warranty of
seaworthiness serves to motivate policyholders to be
responsible for the conditions of their ships. It induces
ship-owners to make their ships seaworthy, especially
when they have to pay the consequences if a loss occurs
due to unseaworthiness. Such seaworthiness sets
responsibilities on the part of the insured, which oblige
him to exercise further care once insurance cover is
obtained. This statement of incentives in terms of care
leads us to consider the relationship of moral hazard;
specifically within the context of the Arrow-BernsteinRelational Contract Theory model, and the warranty of
seaworthiness. Thus, we will hereby provide explanation
that we consider relevant in relation to the effects of
the warranty of seaworthiness on the behaviour of our
presumed ship-owner.
As already stated, in a marine insurance context,
for the purpose of this article, moral hazard is
appropriately explained within the scope of the theory
set by Professor Arrow. Arrow holds that, in general,
people make rational economic decisions, however
they also consider the aspects of morality. Subsequently,
in most cases, people’s decision making arises from the
notion of economic rationality, but further constrains
are also imposed, or individuals impose constraints
on themselves.37 Therefore, on the whole, Arrow is of
the opinion that economic rationality and morality
function mutually. Morality of this kind, relates to the
willingness of individuals to behave in accordance
with some commonly accepted norms. This assertion
directs us into the writings that specifically recognize
the centrality of social norms in many transactional
settings.38 In addition, business norms are of significant
importance to relational contract theory.
In general, relational contract theory holds that
people are individuals, but function in a social matrix.
Furthermore, it explains that a contractual scope is
not purely based on the plain wording used in the
agreement. On the contrary, the relations between the
contracting parties, as well, are of a vital importance.
In the marine contractual context, that means, that
a marine insurance contract is not a purely discrete
36
Ibid, p. 276.
Arrow (n11), p. 538.
38
Bernstain (n9).
37
agreement based solely on the explicit contractual
language setting. Instead, contracts of marine insurance
are relational agreements between the insured and
the insurer which are developed over time. Therefore,
for an economically rational individual, that behaves
in the context of norms and custom of the specified
commercial ‘relationship’ that he is part of, it is
important that the contractual relation is not limited
only to the literal wording at the time of signing.
On the whole, our assumed ship-owner is an
economically rational individual, whose decision
making process also considers the social norms of
the marine insurance enterprise in order to enhance
relational ties with the insurers. Consequently, such
individual makes economically rational decisions that
maximize his interest and wealth, but in the long run.
This means, that relations of the contractual nature in
terms of norms and customs in the marine insurance
scope are important for reaching that goal.
Having said all of this, one might ask, whether our
presumed insured with a long-term interest in his
insurance relation, requires an explicit obligation of
seaworthiness in order to minimize loss and therefore,
manage his behaviour. If the warranty of seaworthiness
is part of a disciplinary contract analysis, the answer
might be positive. That is because the requirement
of seaworthiness sets minimum standards of a
ship’s condition and a moral, as well as, an economic
rational actor will fulfil this requirement in order not
to gamble on his insurance coverage. However, within
the context of the relational contract theory, under the
circumstances, our assumed ship-owner might even
apply greater efforts to make his ship safe, not just
seaworthy in order to fulfil the minimum standard.
Consequently, it is questionable why would someone
make his ship safe (greater standards of seaworthiness)
when his obligation under the insurance contract is
fulfilled by meeting the seaworthiness requirement.
In general, we believe that there are few reasons
because of which our presumed individual who is
looking to enhance his long-term insurance relation
will make such a decision. Firstly, an effort of this kind
will bring him respectable reputation in the market.
In addition, it will result in long-term investment
returns, because the excellent reputation, most likely
will convince more cargo owners to want to ship their
goods with a ship-owner of this kind. In addition, it is
highly probable that making his ship safe, rather than
just seaworthy, will also open opportunities for more
favourable insurance premiums during the renewal of
the marine contract. On the whole, a decision to make
the ship safe, rather than just seaworthy almost certainly
will enhance the ship-owner’s position on the market
21
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
22
and the relations with his underwriters. Subsequently,
these are vital motivating factors for an economically
rational individual who also considers the importance
of morality and commercial social norms in his decision
making process. Therefore, we can conclude that the
warranty of seaworthiness represents a well balanced
anti-moral hazard device for our assumed ship-owner,
both from a disciplinary and a relational contract
perspective.
4.2. Section 39 (5) of the Marine Insurance Act 1906
The Marine Insurance Act 1906 implies a warranty
of seaworthiness strictly in voyage policies; however,
the rule is softer regarding time policies.39 In particular,
the courts in the nineteenth century recognized a more
limited defence requiring proof of three elements when
the question of seaworthiness occurs in the context of
time policies.40 First, the vessel must be unseaworthy;
that means not reasonably fit to encounter the
ordinary perils of the insured adventure,41 when sent
to sea. Secondly, the insured must be privy to that
unseaworthiness. This implies that the insured must
subjectively know of the circumstances rendering the
vessel unseaworthy and consciously recognize that
such circumstances do make the vessel unseaworthy.42
Moreover, privity also includes blind-eye knowledge.
A person with blind-eye knowledge has a clear and
conscious suspicion of the existence of the relevant
circumstances and deliberately avoids confirmation that
the suspicion is true;43 mere negligence is not enough.
Thirdly, the succeeding loss upon which the assured
claims must be attributable to that unseaworthiness.
Once these three elements are fulfilled, underwriters
are relieved from liability in respect of any loss caused
by unseaworthiness but remain liable in relation to
other losses.44 This questions why the requirement of
seaworthiness varies between voyage and time policies
in marine insurance law?
39
A time policy insurers a particular ship for a specified
period of time, usually for one year.
40
Gibson v Small (1853) 4 HLC 353; Michael v Tredwin (1856)
17 CB 551; Thompson v Hopper (1856) 6 EL & BL 172; Marine
Insurance Act 1906 (UK) s 39(5).
41
Ibid, čl. 39(4).
42
Compania Maritima San Basilio SA v Oceanus Mutual
Underwriting Association (Bermuda) Ltd (The Eurysthenes)
[1977] QB 49 (CA).
43
Manifest Shipping Co Ltd v Uni-Polaris Insurance Co Ltd
(The Star Sea) [2001] 1 Lloyd’s Rep 389 (HL).
44
Thomas v Tyne & Wear Steamship Freight Insurance
Association [1917] 1 KB 938 (KBD).
The rationale behind the diverse seaworthiness
requirements between time and voyage policies can be
found in the case of Gibson v Small.45 In that case the
judges, primarily discussed that the identification of the
moment at which the warranty of seaworthiness could
be implied in a time policy can be problematic. It was
questionable whether that moment ‘should be at the
time when the contract is made; or at a time fixed for the
inception of the risk; or at the moment when the ship
breaks ground on the first voyage after the inception of
the risk?’46 Or, then again, should the warranty relate to
the moment when the ship commenced the intended
enterprise? Whichever of this moments is chosen,
some consequences that might not be consistent with
the main principles of insurance law could arise.47 For
example, if the warranty is implied at the time of the
contract formation, or a fixed time at the inception of
the risk, a difficulty may appear especially if the insured
vessel is at sea at that period.48 That is so, because it
is supposed that when the vessel is at the high seas the
insured has difficulties in making certain the condition
of the vessel at the time she comes to risk. However, it
must be indicated that the case of Gibson v Small was
decided in the year of 1853. At that time, the shipowner had difficulty in ascertaining the condition of
the vessel while in the high seas, but nowadays with the
technological and communicational improvements,
that is not the case. In modern times the ship-owner
is presumed and expected to have control of his vessel
most of the time, despite the physical distance.
Furthermore, the different approaches to time and
voyage policies in relation to seaworthiness according
to the discussion in Gibson v Small, takes upon the
fact that whereas under a voyage policy, the standard
of seaworthiness could be inclined by reference to the
intended voyage, it could not work where the cover
includes only the latter part of the voyage which is
already in progress, or that part plus one or more
different voyages, with or without the addition of the
first part of another voyage. The enquired standard in
all of these voyages could be different and unpredictable
at the moment of inception. That is because the exact
criterion of the requirement of seaworthiness varies
according to the voyage to be undertaken.49 The extent
of the seaworthiness obligation may also be different for
45
(1853) 4 HLC 353.
Ibid.
47
Soyer, Baris. (2006) Warranties in Marine Insurance, 2nd
edition, London, p. 81.
48
Ibid.
49
For example, a ship seaworthy for inland navigation or
coastal voyages might be unseaworthy for an ocean voyage.
46
4/2012
Managing moral hazard in English marine insurance law - The implied warranty of seaworthiness
the same voyage at different seasons.50 However, Lord
Mustill noted that this problem has become quite weak
due to the increased homogeneity of the sea transport.51
This means that, in modern times ships are made
similar, and undergo certain procedures that make
them seaworthy for almost all types of voyages.
The third reason upon which the majority in Gibson
v Small differentiated between time and voyage policies
was based on the disciplinary nature of the rule of
seaworthiness. It was acknowledged that, while the
warranty may be of a disciplinary character in voyage
policies, it would be unfair to impose a similar burden
on the assured in time policies. This unfairness, once
again was based on the fact that the assured in a time
policy may have no opportunity to inspect the condition
of his vessel on inception. However, we already stated
above and justified such statements why such position
is not true today. That is mainly because in modern
times the ship-owner can have control over and can be
informed about the ship and its journeys most of the
time.
In general, the reasons for the divergences of the
seaworthiness requirement in time and voyage policies
are quite limited and not very much persuading. It
could be assumed that if the same questions arose today,
the courts will not distinguish so much between the
imposition of the seaworthiness warranty in time and
voyage policies, unless there is a clear market reason to
do so. However, the existence of the implied warranty
in voyage policies, and its softer requirement in time
polices, are preserved in the Marine Insurance Act
1906 and there is no reason to believe that the position
will be changed. Notwithstanding, in reality the only
differences between the two types of policies, relates to
the manner in which the duration is ascertained, the
one being measured ‘by the motion of the ship and the
other by the motion of the earth’52 and that is not a solid
ground for a different seaworthiness obligation.
In summary, the requirement of seaworthiness
is softer in time policies. In other words there is no
implied warranty that the ship shall be seaworthy at
any stage of the adventure, but where with the privity
of the assured, the ship is sent to sea in an unseaworthy
state, the insurer is not liable for any loss attributable to
unseaworthiness. Although, section 39(5) of the MIA
1906 is more flexible, (it requires proof of fact, mental
element, and causation) nevertheless, it motivates
50
For example a ship may be seaworthy for a summer voyage,
but unseaworthy for the same voyage in winter because she might
not be reasonably fit to encounter the perils of the sea for a winter
voyage, such as ice.
51
Mustill (n34), p. 348.
52
Gibson v Small (1853) 4 HLC 353, 384-385.
the insured to exercise due diligence in regard to the
condition of his/her ship and therefore, to regulate
possible moral hazard behaviour. It creates incentives for
the policyholders to take reasonable care of the vessel’s
state, before they allow it to be sent to sea. Thus, within
the context of the Arrow-Bernstain-Relational Contract
Theory model of moral hazard the economically
rational individual, with a long-term moral interest in
the maritime enterprise would clearly be motivated to
follow all of the relevant standards of due diligence in
order be covered by his insurer. In addition, for a better
place in the market, and therefore, financial gains in
the long run within the scope of the relational nature
of the contract, our presumed ship-owner might even
consider higher levels of due diligence. Accordingly, it
can be presumed that as a disciplinary standard, section
39(5) of the MIA 1906 provides incentives to take care
and encourages decision makers to use due diligence
regarding the condition of their vessels in order to
keep their insurance cover. Moreover, as a relational
standard, section 39(5) enhances the long-term interest
of our assumed ship-owner, under which he might
even exercise a higher standard of due diligence for
the purpose of the relational exchange in the marine
insurance contract. That is because behaviour of this
kind, almost certainly will bring him respectable
reputation, excellent standing in the shipping market
and will subsequently, lead to long-term financial gains.
All of these resemble a rational economic decision,
combined with the aspects of morality. This is based
on the fact that if a ship-owner is found privy to an
unseaworthiness, which caused damage or loss to the
ship, the underwriter will not be liable. In addition,
all of the above factors in terms of reputation, and
financial gain on the long-run will be lost in such a
situation. Therefore, there is no doubt that despite being
softer in nature, section 39(5) of the MIA 1906, as well,
represents a solid mechanism which manages moral
hazard in marine insurance contract law.
5. CONCLUSION
In conclusion, the comprehensive review of the
seaworthiness rule in marine insurance law illustrated
that section 39 of the MIA 1906 imposes a regulatory
framework, which protects the insurer when assessing
the possible risks by making the insured to fulfil the
minimum standard requirements in regard to the
condition of his vessel. It certainly, manages the control
of the insured in relation to the standard of care that
is required by the law as a condition of coverage.
Consequently, it deters moral hazard behaviour, as
23
4/2012
MILICA JOSIFOVKA
24
it would be neither rational, nor moral to send a ship
at sea in an unseaworthy state, knowing that there
is a possibility for losing insurance cover. Therefore,
it appears that marine insurance law has created a
relatively efficient framework for protection in relation
to potential moral hazard occurrence53 in relation to
the standards of care that an insured ship-owner must
follow as a condition of coverage.
SUMMARY
The problem of moral hazard is present in all
insurance types. Marine insurers are not an exception
from the threat of the moral hazard syndrome; rather,
they are maybe even more affected by it in comparison
to other types of insurance.54 However, the concept
of moral hazard, itself has evolved over time and it is
interpreted differently by various scholar disciplines.
For the purpose of this article we assumed that our
insured ship-owner is a rational economic actor for
whom the aspects of morality are also important. In
addition, it is the long-term relational interest that
he takes into consideration when making decisions.
Therefore, for such an individual the implementation of
Section 39 of the Marine Insurance Act (The imposition
of the warranty of seaworthiness) represents an efficient
risk controlling mechanism in relation to moral hazard
within the Arrow-Bernstain-Relational Contract
Theory model of behaviour in marine insurance law.
53
Relative but not absolute protection because profiles of
short-term interested ship-owners may decide otherwise.
54
Heimer (n3), p. 93.
4/2012
ČLANCI
25
∗
Dr Benedetto FARSACI
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski
profil iz ugla evropskog prava
UDK: 368.022:340.13(4-672EU)
Dostavljen: 5. 11. 2012.
Prihvaćen: 2. 12. 2012.
Naučna polemika
Apstrakt
Od samih početaka, najbolja teorija je shvatila da
pravu suštinu „fenomena” osiguranja treba tražiti u
„podršci” osiguravača u obimu usaglašenom u ugovoru
o osiguranju, ekonomskm posledicama ostvarenja rizika rerum natura kod osiguranika, svodeći ovu funkciju u drevno geslo: susceptio periculi rei alienae. I to je
bio razlog opravdanja ugovora o osiguranju ili uzroka
po kojem je neki pravni sistem priznavao pravni značaj
tog neobičnog ugovora, čineći ga takođe iz istog interesa korisnim za društvo u celini. Danas je osiguranje regulisano kao samostalan tip ugovora, jer je mehanizam
„preuzimanja rizika” (bitna karakteristika u delu poslovanja osiguranja) omogućio razvoj „aktivnosti i stilova
života” i postao neodvojiv deo ljudskog stanja koji bi u
suprotnom „bio prekinut ili bi imao usporen razvoj.”
Priznanje susceptio periculi kao ujedinjujućeg uzroka
svakog pojedinačnog ugovora o osiguranju zastupali su
mnogi ugledni autori, dok su sa druge strane protivnici ove teorije smatrali da direktan prenos rizika što je
„predmet ugovora o osiguranju” leži u osnovi drugačije
teorije. Drugim rečima, „preuzimanje obaveze” ili „podrška” riziku od strane društva za osiguranje označava
da se ista mora nadoknaditi osiguraniku zbog pretrpljene štete (u imovinskom osiguranju, odnosno neživotnom osiguranju). Sa druge strane, u vezi sa životnim
osiguranjem osiguravač će ispuniti svoju finansijsku
obavezu „kapitalizacijom” akumuliranih sredstava koje
je ugovarač osiguranja izdvojio radi svoje sigurne budućnosti, ako doživi određeni datum, ili radi sigurnosti
izvesnih lica za slučaj njegove smrti.
Ključne reči: ugovor o osiguranju, istorijski i teorijski
profili
* Univerzitet Mesina, Departman za pravo, Mesina, Italija,
e-mail:[email protected]
1. DOGMATSKI PRISTUP SREDNJEG VEKA:
NEPRIHVAĆENI IDENTITET
Pravilo koje u čl. 18821 italijanskog Građanskog zakonika definiše ugovor o osiguranju, pojašnjenjem definicije koja se već nalazi u čl. 417 starog italijanskog
Trgovačkog zakonika iz 1882. godine, posledica je viševekovne dogme koja je nastala posle rođenja instituta
premije osiguranja (kraj 14. veka – prim. aut.), a sazrela je u drugoj polovini 18. veka. To je bio period koji
se, ne sasvim slučajno, poklapa sa nastankom velikih
društava za osiguranje2, u kojem je želja da se od državnih organa dobije eksluzivna koncesija za bavljenje
osiguranjem3 bila znak tadašnjeg stečenog znanja da se
osiguranje adekvatno može obavljati na bazi najmanje
dva fundamentalna pravila: a) profesionalni karakter
delatnosti osiguranja koji mora biti redovan a ne sporadičan, tehnički sofisticiran i finansijski garantovan, i
b) pokrivanje od strane istog društva „velike mase rizika koji su što je više moguće jednoobrazni i složeni
kako bi se naplaćenim premijama za rizike koji se nisu
1
„Osiguranje je ugovor na osnovu kojeg osiguravač preuzima
obavezu da na ime premije nadoknadi sve gubitke ili štetu koja
bi nastala za osiguranika iz izvesnih neočekivanih događaja ili
više sile ili da isplati određenu sumu novca prema dužini trajanja
osiguranja ili događajima u životu jednog ili više lica.”
2
Vivante C. (1885) Il contratto di assicurazione, I, Le
assicurazioni terrestri, Milan, str. 3; ID. (1926) Trattato di
diritto commerciale, Milan, IV, str. 336; Cassandro G. (1958)
“Assicurazione (storia)”, Enc. dir., III, Milan, str. 420, sada
Genesi e svolgimento storico dell’assicurazione, ID. (1974) Saggi
di storia di diritto commerciale, Naples, str. 239; Pene Vidari G.
S. (1975) “Il contratto d’assicurazione nell’età moderna”, AA.
VV. L’assicurazione in Italia fino all’Unità (Saggi storici in onore
di Artom E.), Milan, str. 222; Di Giandomenico G. (1987) Il
contratto e l’alea, Padova, str. 149; La Torre A. (1987) La disciplina
giuridica dell’attività assicurativa, Milan, str. 2 i ID. (2000)
L’assicurazione nella storia delle idee, 2a ed., Milan, str. 245–246.
3
Cassandro, G. Nav. članak, str. 425–426.
4/2012
BENEDETTO FARSACI
26
ostvarili kompenzovale nadoknade plaćene za odštetne
zahteve koji su, iako srazmerno mali, nastali tokom jedne godine”. Bilo je jasno od početka „ideja da se ne sme
oslanjati na uspešan ishod svakog ugovora o osiguranju,
jer to po pravilu ostaje neizvesno.” Shvaćeno je da pojedinačan ugovor o osiguranju mora da bude povezan sa
postojanjem brojnih drugih ugovora iste vrste uz primenu zakona velikih brojeva za date rizike, kako bi oni
koji ne pretrpe štetu omogućili povoljan poslovni saldo,
između povoljnih i nepovoljnih ishoda, onima koji su
pružili osiguravajuće pokriće (društvima za osiguranje
– prim. aut.)
To je bio odlučujući korak ka „modernom osiguranju” koje pretpostavlja postojanje samo mehanizma
pokrića masovnih rizika čija je kičma stabilna veza
između pojedinačnog ugovora i poslovanja društva za
osiguranje.4 To je postalo moguće zahvaljujući radu
Bernulija koji je, početkom 18. veka, formulisanjem tzv.
zakona velikih brojeva postavio osnovu za statističko
izračunavanje podataka.5 Na taj način, on je stvorio
teorijsku osnovu bitnu za razvoj tzv. aktuarskog metoda koji se koristi za ocenu rizika i izračunavanje korespodentne premije.6 Ali ovaj ishod postignut je tek
posle četiri veka, sredinom 14. veka, trgovačka praksa
je osmislila prvu premiju osiguranja7 u pogledu koje je
nova ideja bila da se rizik preuzima kao spekulativna
operacija sama po sebi a ne kao slučajan prenos iz nekog drugog ugovora, kao što je bio prethodno slučaj sa
tzv. sporazumima ili zajmovima „u svrhe osiguranja.”8
4
La Torre, A. Isto, str. 246–247 i ID. La disciplina giuridica
dell’attività assicurativa, str. 2–4; Cassandro G. Isto, str. 239,
prema kojem je krajem 18. veka utvrđeno da je „veza gotovo
ekskluzivna za ugovor sa kolektivnim učešćem koja funkcioniše
na širokom tržištu sa mnogo preciznijim kalkulacijama težine
rizika, osiguranju dala one karakteristike koje su ga proizvele,
definisale i u naše vreme od njega stvorile poslovni ugovor koji
se masovno zaključuje.”
5
Bernoulli, J. (1713) Ars conjectandi, Basilea, 1713, str. 5.
6
La Torre, A. L’assicurazione nella storia delle idee, str. 247.
7
Melis, F. (1975) Origini e sviluppi delle assicurazioni in Italia
(secoli XIV-XVI), (by INA), I, Le fonti, Rome, str. 7 je otkrio
najstariju pisanu ispravu o osiguranju od 20. februara 1343. koju
je primio notar Tommaso Casanova a koja je garantovala ballas
decem pannorum. To je, međutim, bila blanko polisa prikrivena
zajmom; Spagnesi E. “Aspetti dell’assicurazione medievale”, AA.
VV. L’assicurazione in Italia fino all’Unità (Saggi storici in onore
di Artom E.), str. 57–58.
8
Bensa E. (1884) Il contratto di assicurazione nel Medio Evo,
Genova, str. 46; Valeri, G. (1928) “I primordi dell’assicurazione
attraverso il documento del 1329”, Riv. dir. comm., I, str. 618;
Bognetti G. (1930) “Sui primordi dell’assicurazione”, Riv. dir.
comm., I, str. 274 i 276; Brunetti A. (1936) “Sull’origine italiana
del contratto di assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 575, koji
definiše ove dve forme „predosiguranja” kao “hipoteka radi
osiguranja”; Edler De Roover, F. (1945) “Early example of marine
Po prioritetu je prilično nebitna ne samo preuzeta
obaveza, već istovremeno i onaj ko „podržava” rizik.9
Međutim, njeno poreklo, i to za duže vreme, potiče od
tog novog spekulativnog posla trgovaca kao jednom
vrstom „izolovane” poslovne aktivnosti, koja je zamenjena delatnošću specijalizovanog privrednog društva.10
Vekovima je teorija bila opterećena diskusijom o zakonitosti u kojoj je zabeležena ideološka razlika između
trgovaca i moralista i pravnoj prirodi ugovora o osiguranju, sa prvobitnim tvrdnjama da ono vodi poreklo
od tradicionalnih oblika common law-a ili iz ustanova
rimskog prava kao što su zajam, kupoprodaja, garancija ili locatio operis. Na prvobitno shvatanje prirode
osiguranja stavljani su posebno oštri prigovori, koji su
doveli do „optužbi” za urušavanje osiguranja11 i igru
kockanja ili klađenja12 preko ravnotežne granice beninsurance”, The Journal of Economic History, V, str. 172, koji će
preuzeti formulu „osiguravajućeg zajma”; Pesce P. G. (1966)
“La dottrina degli antichi moralisti circa la liceità del contratto
di assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 38; Perdikas, P. (1973)
“Lineamenti di una teoria sulla storia e sul concetto del contratto
di assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 283; Melis, F. Isto, str. 16;
Perdikas, P. (1980) “Influenza della consuetudine commerciale
sul sorgere dell’assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 3, i La Torre,
A. Isto, str. 104; Spagnesi, Isto, str. 37, čini se da u kategoriju
„sporazuma u svrhu osiguranja” ubraja i foenus nauticum koji
je zabranio papa Gregorije IX Dekretom Naviganti 1236. godine,
jer je njime prikrivano stvarno stanje (Gregorius IX, Decretales,
V, XIX, 19, Pomorstvo: „Pomorac ili tržište koje pozajmljuje
određenu sumu novca za rizik koji preuzima a zauzvrat uzima
mnogo više, smatra se zelenašem”; Richter A. L. i Friedberg A.,
(1922) Corpus iuris canonici, Leipzig, II, str. 815; Pesce, P. G. Isto,
str. 61–62 i La Torre A. Isto, str. 82).
9
Ovo se čini odlučujućim argumentom koji omogućava
da se konačno prevaziđe taj test. – Goldschmidt, L. (1913) A
universal history of commercial law, Turin, str. 274–294 koji
izvodi nastanak osiguranja iz ugovora o zajmu, kao integralnom
delu osiguranja, što se ne razlikuje od koncepta koji je u svoje
vreme zastupao Benvenuto, Stracca. (1569) Tractatus de
assecurationibus, Introductio, Ancona, str. 358: „traiecticiam
pecuniam, instar cuius assecuratio inventa est”; Schwarzenberg,
C. (1969) Ricerche sull’assicurazione marittima a Venezia, Milano,
str. 12; Spagnesi, E. Isto, str. 9, 37 i 68; Nehlsen von Stryk, K. Isto,
str. 17 i La Torre, A. Isto, str. 87. Prema istim prigovorima, takođe
se nije prihvatao stav Huvelin, P. (1929) E’tudes d’histoire du droit
commercial romain, Paris, str. 95, koji poistovećuje osiguranje
sa obligacijama sub condicione, što je još od rimskog vremena
predstavljao primitivan model osiguranja.
10
La Torre, A. Isto, str. 198.
11
Passavanti, J. (1355 – reprint 1828) Lo Specchio di vera
penitenza, Bologna, str. 121; Sacchetti, F. (1380 reprint 1857) I
Sermoni evangelici, Florence, str. 11.
12
Sacchetti, F. Isto, str. 11; Consobrino, I. (1482) De iustitia
commutativa, arte campsoria et alearum ludo, Paris, II, str. 6,
prema kojem osiguravač „na osnovu pismena prodaje ono što mu
ne pripada i ne može pripasti, čineći tako povredu boga, jer samo
bog može da sačuva brod i zato nije dovoljno da se ugovor zaključi
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
eficija, uz ostvarivanje nezakonite dobiti ili osiguranika
ili osiguravača u zavisnosti od toga da li je došlo do osiguranog slučaja ili još i manje.13
Kritika zelenaških zajmova je ubrzo prestala onda
kada je, sa jedne strane Dekret od 22. oktobra 1369.
godine dužda Đenove Gabriele Adorna pod naslovom
“Contra allegantes quod cambia et assecuramenta, facta
quoviscumque, cum scriptura vel sine, sint illicita vel
usuraria” („Oni koji zaključuju razmenu i osiguranje
pismenim putem ili na drugi način, smatraće se
nezakonitim ili lihvarskim”) omogućio primenu
kazni prema onima koji su poricali lihvarsku prirodu
osiguranja14, a sa druge strane, Zakon od 9. maja
1393. godine u Firenci izričito je priznao punovažnost
ugovora o osiguranju u vezi sa firentinskom robom i
brodovima.15 Takođe, rimsko pravo je već bilo prihvatilo
emptio-venditio periculi i brojne antičke moraliste
(izvesno uključujući pravnu prirodu i funkciju ugovora),
koji su u smislu pokrivanja rizika od strane osiguravača
smatrali da praktično „nije nešto fiktivno i beskorisno…
već stvarno i pozitivno, te zato vredno njegove nagrade.
Za njih takva nadoknada nije samo trošak, već je ona
uslovljena istom prirodnom pravednošću.”16 Za razliku
od kockanja ili klađenja, predmetni rizik u ugovoru o
osiguranju je stvaran, „ali to ne predstavlja argument
da se radi o potpuno slučajnom događaju, zbog čega
se mora ponoviti da je to u stvari tačna karakteristika
sa slabijim, jer čak i bogu i nama skrivene stvari predstavljaju
tajnu i neizvesnost”; Summenhart, C. (1580) Tractatus de
contractibus licitis atque illicitis, Venice, str. 320: “primo sic: quia
talis contractus” (insurance) “per omnia est similis illi contractui
innominato qui dicitur vadiatio vel concertatio […]. Nam Petrus
in paredicto contractu nihil aliud in re facit quam quod obligat se
ad solvendum Paulo tantum quantum merx valet si non venit sibi
salva; et alius e contra se obligat ad dandam certam pecuniam si
veniet salva; ad cuius tamen salvum adventum nihil operatur.”
13
Sacchetti, F. Isto, str. 11; Consobrino, I. Isto, str. 6 i Tartareto,
P. Isto, str. 286.
14
Bensa, E. Isto, str. 149–151; Cassandro, G. voice:
“Assicurazione (storia)”, str. 425, sada Genesi e svolgimento storico
dell’assicurazione, str. 250; Pesce, P. G. Isto, str. 41; Spagnesi, E.
Isto, str. 92 i La Torre, A. Isto, str. 160, fusnote br. 350, 206 i 481.
15
Bensa, E. Isto, str. 153; Bonolis, G. (1898) Contributo alla
storia delle assicurazioni in Firenze, Florence, str. 312; Piattoli, L.
(1933) Le leggi fiorentine sull’assicurazione nel Medioevo, Firenze,
str. 3 i 54; Pesce, P. G. Isto, str. 41 i La Torre, A. Isto, str. 160,
fusnota br. 350, 207 i 483.
16
Pesce, P. G. Isto, str. 53; Francesco Da Empoli, Quaestio seu
Tractatus de Monte, Cod. Vat. Lat., str. 266, 267–270. Međutim,
prvo priznanje legitimnosti ugovora o osiguranju treba tražiti
kod Ridolfi, L. (1403) De usuris, str. 3, fusnota br. 10 u Tractatus
universi iuris, Venezia, objavljeno 1584, str. 7, fusnota br. 38, koji
izlaže iste ideje kao i Francesco da Empoli, dodajući: „jer je njemu
dozvoljeno da se time bavi, ali ne radi zajma koji niko nije tražio,
već zbog opasnosti na moru i kopnu od kojih je trgovac smatrao
da treba da se osigura.”
‚neizvesnog budućeg događaja.”17 Konačno, „optužbe”
na ostvarivanje neosnovane dobiti odbijene su u svetlu
sinalagmatične teorije reciprociteta između obaveze
da se plati premija, sa jedne strane, i Securum facere ili
pre ekvivalentnosti “geometrijskoj: to jest relativnoj,
ali srazmernoj da bi se rezervisala sumnja i premija”18,
kako bi osiguranik bio „zaštićen” od posledica
materijalizacije rizika koji se nadvija nad njim, dok
osiguravač obezbeđuje „pravi” iznos garancije.19 Od
tada je otpočela diskusija o pravnoj prirodi osiguranja,
tako što je, bar do sredine 1700-te godine, ovaj ugovor,
nepoznat u rimskom pravu20, bio smatran za vrstu
„netipičnih” ugovora, pa su se teoretičari trudili da
ugovor o osiguranju uklope o jednu od “zvaničnih”
šema21 kako bi se povinovali kalifikacionom pravilu.
Teba imati u vidu da je „sa druge strane takođe tačno
da je bilo lakše naglašavati princip integriteta”, odnosno
„sličnosti” fenomena osiguranja sa ostalim ugovorima
koji su bili prihvaćeni i primenjivani.”22 Očigledno da
ovo nije mesto da se detaljnije analiziraju sva brojna
17
La Torre, A. Isto, str. 161 i Patuzzi, I. V. (1700) Ethica
christiana sive theologia moralis, Venice, str. 77: „ali stvarni rizik
osiguranja koji osiguravač preuzima može biti slučaj za koji je
plaćena manja cena osiguranja od nadoknade za nastalu štetu, što
svakako predstavlja troškovnu vrednost koja je dozvoljena u svim
takvim ugovorima.”
18
De Onate, P. (1647) De contractibus, Roma, III, str. 677.
19
Soto D. Isto, str. 437; Molina L. (1602) De iustitia et iure,
Venice, II, str. 659; Salon M. B. (1608) Controversiae de iustitia
et iure, Venice, II, str. 678: „iz praktičnih razloga osiguravač
zadržava cenu koju je naveo i dobio, zbog čega se tada oseća
sigurno i mirno kao da osigurana stvar neće biti uništena, za
razliku od slučaja snošenja troška uništene vrednosti”; De Onate,
P. Isto, str. 677: „i stoga je osiguranje obično veća nagrada od
premije osiguranja kada je vrednost rizika daleko manja od
nadoknade”; Bonacina, M. (1694) Opera omnia, Venezia, str. 588;
Pesce, P. G. Isto, str. 54–55; Spagnesi, E. Isto, str. 139 i La Torre,
A. Isto, str. 162.
20
Fusnota br. 9 u ovom radu i D’Emerigon, B. M. (1845)
Trattato delle assicurazioni e del contratto di prestito a cambio
marittimo (trad. it.), Venice, str. 11 i Endemann, W. (1866) “Das
Wesen des Versicherungsgeschaftes”, Goldschmidt’s Zeitschrift,
IX, str. 300.
21
Oni “u stvari nisu bili imenovani zakonima, već su bili
poznati u običajnom pravu” (De Onate, P. Isto, str. 680). Tako
je fenomen osiguranja određivao i Santerna, P. (1488) “De
assecurationibus et sponsionibus mercatorum”, Tractatus
illustrium in utriusque iuris iurisconsultorum, Quaestio I, Venezia,
objavljen 1552, str. 129; Salvioli, G. (1884) L’assicurazione e il
cambio marittimo nella storia del diritto italiano, Bologna, str. 61;
Vivante, C. Il contratto di assicurazione, I, str. 24; Perdikas, P. Isto,
str. 291–292; Nehlsen von Stryk, K. Isto, str. 30 i La Torre, A. Isto,
str. 170.
22
Pesce, P. G. Isto, str. 59.
27
4/2012
BENEDETTO FARSACI
28
rešenja koje je predlagala teorija tokom vekova23, već
je dovoljno samo se podsetiti da se osiguranje smatralo
jemstvom – garancijom zbog svoje garantne funkcije u
oba ugovora24, zatim hipotekom – zajmom zasnovanim
na pravnoj fikciji da postoje odnosi osiguranik –
zajmodavac i osiguravač – zajmoprimac na koje se
primenjuje raskidni uslov „siguran dolazak stvari koje
se prevoze”25, na mestu radova u kojem zakupodavac
– osiguravač26 na osnovu nagrade vrši usluge u korist
osiguranika – zakupca27 i, pored svega, kupoprodajnim
ugovorom za osiguranikovu imovinu ili tzv. „opasne
događaje”28 ili pre solidarnom odgovornošću osigurvača
da plate vrednost robe jedino u slučaju gubitka ili štete,
odnosno radi isplate nadoknade štete usled nastanka
štenog događaja.29
23
Santerna, P. Isto, str. 129; Schupfer, F. (1921) Il diritto delle
obbligazioni in Italia, III, Turin, str. 237; Cassandro, G. voice:
“Assicurazione (storia)”, str. 424, sada Genesi e svolgimento storico
dell’assicurazione, str. 249; Pesce, P. G. Isto, str. 58; Perdikas, P.
Isto, str. 283; Pene, Vidari G. S. Isto, str. 195 i La Torre, A. Isto,
str. 166.
24
Soto, D. Isto, str. 330 „poverilac može da prihvati i veću
cenu, kao i proširenje svojih obaveza u skladu sa zakonom kada
je osiguranik izložen ozbiljnim opasnostima”; Bartolomeo De
Albornoz. (1573) Arte de los contractus, Valencia, str. 20; Lopez,
L. (1597) Tractatus de contractibus et negotiationibus, II, Brescia,
str. 95; Salon, M. B. Isto, str. 677 i De Luca, G. B. (1669-1673)
Theatrum veritatis et iustitiae, Venice, VIII, discursus CVII, str. 4
i 5, prema njemu osiguranje je “opravdani ugovor […], baš kao i
svakodnevna jemstva lekara.”
25
Kao i kod ugovora o pomorskom zajmu (fusnota br. 8 u
ovom radu); Bensa, E. Isto, str. 59 i 192; Cassandro, G. voice:
“Assicurazione (storia)”, str. 422 sada Genesi e svolgimento storico
dell’assicurazione, str. 242; Spagnesi, E. Isto, str. 60–61 i La Torre,
A. Isto, str. 172.
26
Di Castro, P. (1575) In secundum Digesti veteris partem
commentaria, Venice, str. 134.
27
Bosco, B. (1390–1435) Consilia, Lyon, objavljeno 1620,
str. 369 („način na koji se ta jemstva rešavaju putem uslovne
prodaje”) i 391; Giballino, I. Isto, str. 293 i Boranga, A. M. (1766)
Institutiones theologico-morales, Venice, III, str. 263.
28
Santerna, P. Isto, str. 7 („osiguranja koja on prodaje za
određenu cenu, čine opasnim oslanjati se na slučaj”); Molina,
L. Isto, str. 658: “drugi misle da onaj koji zaključi kupovinu –
prodaju po fiksnoj ili umanjenoj ceni, treba da snosi trošak
procene osiguravaču, ako je izgubio svoju stvar”; Targa, C.
(1787) Ponderazioni sopra le contrattazioni marittime, Genova,
str. 184–185 koji osiguranje definiše kao „ugovor o obeštećenju
za određenu cenu”, a Pothier, R. (1830) Oeuvres, III, Bruxelles,
str. 236 govori o tome da posao osiguranje ima za predmet „cenu
rizika.”
29
Scaccia, S. (1619) Tractatus de commercio et de cambio,
Roma, Quaestio I, napomena 128, str. 35; Lessio, L. (1625) De
iustitia et iure, Venice, str. 289 i Rocco, F. (1655) Responsorum
legalium cum decisionibus Centuria secunda ac Mercatorum
Notabilia in sex titulos distributa, Naples, I, str. 385–421.
2. OTKRIĆE IDENTITETA OSIGURANJA KAO
AUTONOMNE VRSTE UGOVORA
Međutim, argumenti koje smo upravo naveli bili su
pogrešni30 zbog čega se sporo formiralo uverenje da
ugovor o osiguranju nema nijednu tradicionalnu karakteristiku, te da se zato radi o „novoj figuri”, sa sopstvenim dogmatski identitetom. Od savršenog značaja
za prevazilaženje tradicionalnog shvatanja, bila je pojava dva nova teorijska doprinosa: prema prvom koje
je zastupljeno u zakonodavstvu Ordonansom o pomorskoj trgovini iz 168131 „završava se faza tumačenja
pomorskog osiguranja i otvara se put ka modernom
regulisanju”32, dok je prema drugom, inače teorijskom
pristupu izloženom u glavnom radu Kazaregija, ono
što je odlučno jeste zaokruživanje procesa izdvajanja
osnovnih elemenata osiguranja koje je dovelo na prvom
mestu do formiranja ugovora o osiguranju kao samostalne vrste ugovora.33
U stvari, pomenutom Ordonansom se na sveobuhvatan i apstraktan način za pomorsko osiguranje određuje njegova posebna karakteristika „takođe koristeći
običaje, posebno one u zapadnim lukama i na severu”34,
tako što je u skladu sa tradicionalnim iskustvom, potvrđena i propisana punovažnost poslova osiguranja
široko stilizovanim pravnim pravilima.”35 Međutim,
Kazeragi ide dalje.
Počev od elaboriranja prethodnih vekova, on naglašava rizik kao nešto što se ne može posmatrati samo
objektivno, već se osvrće i na osiguranika koji će stvarno snositi njegove posledice da bi zbog njega probudio
„potrebu” regulisanja slučajeva u kojima bi se osvario
30
Ograničićemo izlaganje na navođenje prvih protivnika teze
koju smo objasnili. O rekonstrukciji jemstva – garancije: Azor,
I. (1611) Institutionum moralium, III, Rome, liber XI, str. 1020;
o fikciji zajma: Ridolfi, L. Isto, str. 38; o teoriji mesta: Binsfeld, P.
Isto, str. 527: „I ovoj je takođe takav ugovor” (osiguranje) „čak i
ako postoji rizik da neće doći do prijema neke činidbe ili poklona
za očigledan rizik”) i, najmanje, o teoriji kupovine: D’Emerigon,
B. M. Isto, str. 5–7.
31
Pene, Vidari G. S. Isto, str. 195. Posle ovog pravila moralo se
čekati više od jednog veka da bismo, u okviru evropskog prava,
dočekali sledeći propis koji reguliše osiguranje kao imenovani
ugovor (iako samo u pomorskom pravu).
32
Donati, A. (1952) Trattato del diritto delle assicurazioni
private, Milan, I, str. 65.
33 Casaregis, G. L. M. Isto, IV, napomene I i VII. Suprotno:
Bonolis, G. (1901) Svolgimento storico dell’assicurazione in Italia,
Firenze, str. 36; Cassandro, G. Isto, u Bollettino dell’Archivio
storico del Banco di Napoli, str. 31, sada u ID. Saggi di storia di
diritto commerciale, str. 274; Pene, Vidari G. S. Isto, str. 211,
posebno fusnota br. 43 i La Torre, A. Isto, str. 191–192.
34
Stefani, G. Isto, str. 166.
35
La Torre, A. Isto, str. 215.
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
štetni događaj. Ovaj uslov nije ništa ako se ne radi o interesu osiguravača osiguranika36 ili još pre „osnovu osiguranja (…) bez kojeg ono ne može da postoji”37, što je
definisano u skladu sa formulom koja je u celini preneta
u čl. 1904 italijanskog Građanskog zakonika iz 1942 u
pogledu osiguranja od šteta.38 Ovaj interes osiguranika
„stvaran i legitiman”, koji ponavljamo39, nedostaje kod
klađenja, te on omogućava da se osiguranje posmatra
kao ugovor sa kojim se klađenje ne može mešati.40 Zbog
toga što je interes njegova posebna karakteristika koja
ga kvalifikuje u posebnu vrstu ugovora zbog koje je
opravdana njegova konceptualna samostalnost.41
Već pred kraj 1700-tih nije bilo više dodatnih studija koje bi se kretale u goreopisanom pravcu, ali se prihvata postavljena i sazrela teorija koja u osiguranju vidi
ontološki identitet, koji se oslanja na elemente rizika i
interesa.42
Moderne kodifikacije zato ne ignorišu da je dejstvo
koje je u praksi postojalo raširenije od pomoskog sektora na „kopnu”, radi pokrivanja događaja kao što su smrt
36
Casaregis, G. L. M. Isto, IV i La Torre, A. Isto, str. 190–191.
Casaregis, G. L. M. Isto, IV, br. 1.
38
Donati, A. (1950) “L’interesse nel contratto di
assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 313; ID. (1954) Trattato del
diritto delle assicurazioni private, Milan, II, str. 205; Buttaro, L.
(1954) L’interesse nell’assicurazione, Milan, str. 7; Gasperoni, N.
Le assicurazioni, in Trattato di diritto civile directed by Grosso
G. i Santoro-Passarelli, F. (1966) Milan, str. 96; Castellano, G. –
Scarlatella, S. Le assicurazioni private, in Giur. sist. civ. e comm.,
directed by Bigiavi, W. (1981) Turin, str. 312 i De Gregorio, A. i
Fanelli, G. (1987) Il contratto di assicurazione, revised, integrated
and annoted by La Torre, A. Milan, str. 113.
39
Prema odredbi čl. 423 starog italijanskog Trgovačkog
zakonika iz 1882; Ferrarini, S. (1935) “L’interesse di
assicurazione”, Assicurazioni, I, str. 618, sada u ID. Saggi di scienze
assicurative, by Mossa, L. i Tonelli, L. (1935) I, Pisa, str. 95.
40
Stypmann, F. (1652) Tractatus de iure maritimo e nautico,
Greifswald, str. 158 (“dakle ne bojte se, s obzirom na sva
uveravanja da ugovor treba da dobije ime”); Patuzzi, I. V. Isto, str.
77 i Gennaro, N. (1702) Usura detecta in contractibus striati iuris
et bonae fidei, Messina, str. 384.
41
Casaregis, G. L. M. Isto, IV, br. 1 koji zastupa stav da u
ugovoru o osiguranju „mora da postoji suština, svojina ili
interes osiguranika”; Perdikas, P. Isto, str. 295; Cassandro, G.
Isto u Bollettino dell’Archivio storico del Banco di Napoli, str. 35
sada u ID. Saggi di storia di diritto commerciale, str. 276, prema
kojem „kako se čini primenom formule u polisama i, kako
potvrđuju brojni autori kamata može da se generalno poklapa
sa rizikom (“risicum seu interesse assecuratorum”) i La Torre, A.
Isto, str. 190. Nehlsen von Stryk, K. Isto, str. 189 primećuje da je
„osigurljivi interes kao osnova ugovora o osiguranju bio prisutan
u pravničkom srednjevekovnom smislu, iako on verovatno nije
bio primenjivan u svim slučajevima sa istim dejstvom.”
42
Baldasserroni, A. (1803) Delle assicurazioni marittime, V,
Florence, str. 28 i D’Emerigon, B. M. Isto, str. 5.
37
i doživljenje.43 Tako su, počev od poslednjih decenija
19. veka, prvo u Belgiji a zatim u Mađarskoj doneti prvi
propisi koji su sadržavali opšte definicije osiguranja44,
koje su izvesno inspirisale italijanskog zakonodavca
da razradi koncept ugovora o osiguranju koji se prvi
put pojavljuje u čl. 417 starog Trgovačkog zakonika iz
1882.45 Član 1882 važećeg italijanskog Građanskog zakonika vrlo se malo po svojoj sadržini razlikuje od prethodno navedene odredbe. Obe predviđaju opšte pravilo
da, posle utvrđivanja zajedničkog elementa za sve forme
osiguranja, treba odmah usvojiti dihotomnu formulaciju radi razlikovanja neživotnog osiguranja koje ima svrhu da nadoknađuje osiguraniku gubitak nastao štetnim
događajem od životnog osiguranja u kojem osiguravač
vrši isplatu po nastanku događaja u vezi sa životom ljudi.46 Sa druge strane, posmatrajući celokupan evropski
zakonodavni korpus, može se zapaziti da definicije drugih evropskih država (čak i kada su različite) su, kao i
italijanska, posledica vekova dogmatske evolucije koja
se završila priznavanjem osiguranja za autonomnu ugovornu vrstu, koja je potpuno odvojena karakteristikama
od bilo kog drugog ugovora. Obuhvatniju i precizniju
definiciju sadrži nemački Zakon od 30. maja 1908, koji
definiše korist iz osiguranja kao „obavezu osiguranja da
na ime uplate premije, nadoknadi štetu na ugovoreni
način, tj. štetu nastalu gubitkom a u osiguranju života ili
lica da isplati ili isplaćuje sumu novca ili dobiti do ugovorenog roka.” To je definicija koja, kao i u italijanskim
propisima (iz 1882. i 1942.) stoji na podeli neživot – život, ali bez imalo razlike u odnosu na nemački zakon
u pogledu spajanja osiguranja života sa osiguranjem
nezgode i „bilo kojim drugim osiguranjem lica”, čime
se sprečava pojavljivanje problema u tumačenju primećenih u našem sistemu podele u dve navedene kategori43
Od 16. veka: Gartias, F. Isto, str. 657; Salon, M. B. Isto, str.
683; Azor, I. Isto, str. 912 i Da Vittoria, F. Isto, str. 222), takođe
iako se polise životnog osiguranja pojavaljuju tek u 19. veku
(Perdikas, P. Isto, str. 296–297).
44
Prvi je zakon od 11. juna 1874, sa 43 članova, dok je drugi
bio Trgovački zakonik iz 1875; Donati, A. Gambino, A. i Pino,
A. (1963) “Il contratto di assicurazione nelle legislazioni dei
Paesi del M.E.C. Tavole di confronto”, Assicurazioni, I, str. 3;
Vivante, C. Trattato di diritto commerciale, str. 466–488; Donati,
A. Trattato del diritto delle assicurazioni private, I, str. 80 i 90;
Salandra, V. podčlan 1882 italijanskog građanskog zakonika iz
1942, Dell’assicurazione, u AA. VV. Commentario del codice civile;
Scialoja, A. i Branca, G. (1966), Bologna – Roma, str. 173; La
Torre, A. Isto, str. 193, fusnota br. 454.
45
U stvari napoleonovim zakonicima (Code civil de Napoleon
1804 i Code de commerce 1807), „italijanski zakonici iz 1865,
uopšteno, ne regulišu osiguranje” (La Torre, A. La disciplina
giuridica dell’attività assicurativa, str. 30).
46
La Torre, A. L’assicurazione nella storia delle idee, str. 194,
fusnota br. 457.
29
4/2012
BENEDETTO FARSACI
30
je.47 Prve naznake jasnog razlikovanja na neživot – život
izvršeno je u francuskom Zakonu od 13. jula 1930, koji
govori o „obavezi da se zbog nastanka štete isplati prethodno dogovorena suma” (uz prećutnu aluziju na osiguranje života) „ili nadoknadu – kompenzaciju koja ne
premašuje sumu osiguranja” gde je jasno da se mislilo
na osiguranje neživota.48 Međutim, o navedenoj podeli nema traga u belgijskom Zakonu od 11. juna 1874.
ili luksemburškom Zakonu od 16. maja 1891. i holandskom Trgovačkom zakoniku iz 1838, što je ostavljalo
malo prostora za osiguranje lica pravilom o obaezi da se
nadoknade gubici i štete, dok sa druge strane navedeni
propisi u svojoj definiciji pažnju posvećuju nadoknadi
za očekivanu dobit.49
3. OSIGURANJE U MODERNO DOBA:
ŽIVOT I PRINCIP „FIRME”
Ali šta je funkcija ugovora o osiguranju? Na ovo pitanje predložena su različita rešenja.50
Pravnik koji se, opravdano, može smatrati standardnim nosiocem naučne reneseanse u vezi sa ovim pitanjem je Cesare Vivante, koji je svojim masivnim trotomnim delom O ugovoru o osiguranju (1885–1890)
bio prvi koji je uočio i teoretski obradio vezu između
„ugovora” i „firme” i to u vreme kada ju je zakonodavac
još uvek zanemarivao. On je razvio zaokruženu teoriju firme (poslovne organizacije koja sprovodi delatnost
osiguranja – prim. prevodioca) i istakao značaj pravnih
i tehničkih podataka koji su osnova delatnosti osiguranja. Ako je tačno da u svakom pojedinačnom ugovoru
osiguravač obećava osiguraniku da će ga osloboditi od
negativnih ekonomskih posledica gubitaka na ime pre47
Prema Uporednim tabelama kod Donati, A. Gambino, A. i
Pino, A. Isto, str. 3.
48
Isto.
49
Isto. Za očekivanu dobit (italijanski Građanski zakonik, čl.
1905, st. 2); Castellano, G. i Scarlatella, S. Isto, str. 334; Fanelli, G.
(1973) Le assicurazioni, in Trattato di diritto civile e commerciale,
directed by Cicu G, Messineo, F. (1973) Milan, I, str. 161 i De
Gregorio, A. i Fanelli, G. Isto, str. 124–125.
50
Moeller, H. (1962) Moderne teorie sul concetto di
assicurazione e di contratto di assicurazione, u Assicurazioni, I,
str. 18; Viterbo, C. (1932) “Il contratto di assicurazione”, Riv. dir.
comm., I, str. 40; Donati, A. Trattato del diritto delle assicurazioni
private, II, str. 7; Buttaro, L. (1962) “Moderni orientamenti sul
concetto giuridico di assicurazione nella dottrina italiana”,
Assicurazioni, I, str. 179; Santi, G. (1965) Il contratto di
assicurazione, Roma, str. 7; Gasperoni, N. Isto, str. 11; Salandra,
V. Isto, str. 179; De Gregorio, A. i Fanelli, G. Isto, str. 6; Scalfi, G.
(1991) “I contratti di assicurazione. L’Assicurazione danni”, AA.
VV. Il diritto delle assicurazioni, I, Turin, str. 14 i 26 i La Torre, A.
Isto, str. 294, posebno fusnota br. 686.
mije koju primi unapred, onda je tačno da se određene
beneficije iz osiguranja ne mogu obezbediti samo putem pretpostavke o pokriću masovnih rizika iste vrste
kod istog društva za osiguranje.51
Na taj način moguće je ukloniti ili, u najmanju ruku
„apsorbovati” sve preuzete rizike zaključenjem brojnih
homogenih ugovora tako da premije osiguranika, uz
pretpostavku da iz mnogih ugovora neće nastati obaveza za osiguravača da nadoknadi štetu, predstavljaju
dovoljan obim sredstava za nadoknade po ugovorima
sa kojim će se osiguravač suočiti u korist ugovarača
osiguranja i prema kojima će, srazmerno malo, snositi
obavezu. Društvo za osiguranje je u dobrom položaju
da garantuje ispunjenje obećane usluge prema ugovaraču osiguranja i, istovremeno, da trajno ostvaruje dobit
iz svojih aktivnosti, pažljivo vršeći izbor rizika koji za
cilj ima održavanje gore opisane srazmere, uz primenu
pažljive statističke i aktuarske analize.52
Drugim rečima, oslanjajući se na „zakon velikih
brojeva” koji reguiše niz fenomena zajedno, primenjuje
se pravilo koje omogućava određivanje procenta rizika
koji će se ostvariti sa visokom preciznošću ili sa značajnom aproksimacijom. Upravo je to razlog zbog čega
se ugovor o osiguranju ne može zaključiti kao izolovan
posao, jer „efikasnost i sistematičnost osiguranja kojim
se bavi društvo za osiguranje nije spoljna činjenica za
pravne odnose ugovornih strana, već suština koja se
ogleda u vidu ‚ostvarivanja prava i izvršavanja obaveza
koje je svaka preuzela”53 tako da nema osiguranja bez
društva za osiguranje.54
Vivanteovu teoriju ubrzo su prihvatili strani teoretičari55, dok su je u Italiji sredinom prošlog veka pre51
Ovu praktičnu potrebu već su prepoznala i sa njom se
suočila velika društva za osiguranje, od druge polovine 18. veka;
Vivante: Quenault, M. (1828) Traité des assurances terrestres,
Paris, 121 („Sudska praksa koja svaki ugovor o osiguranju vidi
kao potpuno izolovan i smatra da se njime uspostavlja veza
između osiguranika i predstavnika osiguravača, ne razume u
svojem domenu celokupnu teoriju osiguranja. Uzmite druge
naučne kombinacije koje se odnose na društva za osiguranje
koja se bave čitavim nizom različitih vrsta osiguranja u kojima
svaki osiguranik plaća premiju za određene rizike čini se da
predstavljaju elemente koji ne doprinose jednoobraznoj celini.”) i
Goldschmidt, L. (1874) Handbuch des Handelsrechts, Erlangen, §
49, str. 582 (“Mogućnost racionalnog korporativnog preduzeća”,
tako „se zasniva na statističkoj metodi uprosečavanja kojim se
formira zajednica rizika od doprinosa osiguranika na kojoj
osnovi osiguravajuće društvo upravlja rezervama fonda.”)
52
Fusnota br. 1.
53
Vivante, C. Isto, str. 339.
54
Isto, 334.
55
Ehrenberg, R. (1911) voice: “Versicherungsrecht”, in
Handworterbuch der Staatswissenschaften, 3a ed., Iena, VIII,
str. 278; Hemard, J. (1924) Théorie et pratique des assurances
terrestres, I, Paris, str. 24, po kojem osiguranje “predstavlja
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
uzeli Mossa56, Sotgia57 i Ferri.58 Baveći se uzajamnim
odnosima između „radnje” i „poslova osiguranja”59
Mossa zaključuje da: „u ugovoru o osiguranju društvo
za osiguranje predstavlja uslov za ugovarača, čiji pravni
položaj se ogleda u subjektivnom i organskom statusu
osiguravača. Osiguravač nije samo lice, već je on privredno društvo koje predstavlja posebnu formu akcionarskog društva ili društva za uzajamno osiguranje, sa
određenim elementima i uslovima.” Ono što ovaj autor
ističe je to da je ništava polisa osiguranja zaključena sa
osiguravačem koji je samo operator u preduzetničkoj
delatnosti, već (i to je novost – prim. aut.) da je poslovna organizacija preduslov za trajanje ugovora kako bi se
obezbedilo trajno pokriće osiguranika.60
Nije bilo malo prigovora na takvo ograničenje, uključujući tu i mene u prošlosti, a posebno energičnu
kritiku Viterba.61 Viterbo je tvrdio da nema obaveze
osiguravača prema osiguraniku da se angažuje u preduzetničkim poslovima tako „da zaključuje nove ugovore ili da nastavi one koje je već zaključio” ili da uvodi
nova pravila osiguranja te vrste, jer za pravnu prirodu
ugovora o osiguranju nije „od značaja osiguravaču
okolnost da jedan od ugovarača uobičajeno zaključuje
ugovore iste prirode.” U cilju podrške ovim tvrdnjama
autoritativna teorija62 govori da „organizacija privrednog društva jedne ugovorne strane, činjenica je sama po
sebi, koja može da ima velike posledice na disciplinu i
odnos tog društva, ali ne menja pravnu prirodu odnosa „jer” se ekonomska i pravna komponenta ne moraju
poklapati.”63
ekonomski, pravni i tehnički odnos, dok ugovor o osiguranju
predstavlja njegov zakonski prevod” i Ehrenzweig, A. (1929) Die
Rechtsordnung der Vertragversicherungsvertrages, Wien, str. 12
56
Mossa, L. (1942) “Sistema del contratto di assicurazione
nel libro delle obbligazioni del Codice Civile”, Assicurazioni, I,
str. 189 i ID. (1953) “Impresa e contratto di assicurazione nelle
vicendevoli relazioni”, Assicurazioni, I, str. 141, pošto je napustio
teoriju „moguće potrebe” koju ćemo kasnije istražiti.
57
Sotgia, S. (1959) “La prestazione dell’assicuratore”,
Assicurazioni, I, str. 374, koji insistira da je karakteristični i
ujedinjujući element svih osiguranja „priznat kroz sistematsko
poslovanje društva za osiguranje ili kroz postojanje organizacije
radi sistematskog i trajnog zaključivanja ugovora o osiguranju.”
58
Ferri, G. (1963) “L’impresa nella struttura del contratto
di assicurazione”, AA. VV. Studi sulle assicurazioni per il
cinquantenario dell’INA, Rome, str. 111.
59
La Torre, A. La disciplina giuridica dell’attività assicurativa,
str. 2.
60
Mossa, L. Isto, str. 149.
61
Viterbo, C. Isto, str. 43–44.
62
Donati, A. (1950) La causa del contratto di assicurazione, u
Assicurazioni, I, str. 236.
63
Donati, A. Isto, str. 238; Scalfi, G. (1987) voice:
“Assicurazione (contratto di)”, Dig. disc. priv., sez. comm., I, Turin,
4. TEORIJA „MOGUĆE POTREBE”
Vivanteova ideja je paralelno prenesena u drugi
kontekst da bi se očuvalo teorijsko jedinstvo fenomena
osiguranja: teorija „zadovoljenja moguće potrebe u
slučaju bilo kakvog delimičnog gubitka.” Smatra se da je
njenu originalnu formulaciju dao ekonomista Gobbi64,
koji je započinje od tvrdnje da čovek stiče stvari da
bi zadovoljio tekuće ili izvesne potrebe, ali i buduće
potrebe ako je to moguće. Tako, se pojedinac polazeći
od mogućnosti da će se pojaviti tzv. „moguća potreba”
navodi da odmah kupuje stvari koje će se upotrebiti
za zadovoljenje (ako bude potrebno) ili će obezbediti
rezervu jedne trećine tako što će unapred platiti daleko
nižu cenu od vrednosti stvari, čak iako se radi samo o
potencijalnoj potrebi. Osiguranje bi, na taj način, bilo
sredstvo pomoću kojeg bi ova ekonomska ideja stekla
zakonski status. Teorija „moguće potrebe” omogućava
jasno razumevanje druge razlike između osiguranja
i igre i klađenja sa druge strane: „isplata iznosa koja
predstavlja uslovnu vrednost, a ne nadoknadu tereta
nastalog ostvarenjem rizika.”65 Ova teza prvobitno
je pridobila brojne pobornike66, dok ju je Brunetti
izmenio tako što se pozvao na tzv. potrebu nastalu
iz uništenja ili oštećenja imovine.67 Međutim, on je
istakao da „potreba” nije bitan element osiguranja,
posebno osiguranja života, pa je radi očuvanja takvog
teorijskog pristupa, izvršio razlikovanje između
konkretne potrebe do koje bi došlo iz nastanka povrede
i apstraktne potrebe svojstvene osiguranom događaju
str. 336–337.
64
Gobbi, U. (1894) Il carattere di indennità nell’assicurazione,
Milano, str. 2; ID. (1898) Manuale dell’assicurazione, Hoepli, str.
5 i ID. (1974) L’assicurazione in generale, in Annali di economia
dell’università Bocconi, Milan, str. 96.
65
Moeller, H. Isto, str. 21.
66
Hupka, J. (1910) “Das Begriff des Versicherungsvertrages,
AA. VV. Zeitschrift fuer das Gesamte Handelsrecht und
Konkursrecht, LXVI, Stuttgart, str. 546; Rocco, A. (1928) Principi
di diritto commerciale. Parte generale, Turin, str. 197; Unna.
(1933) Die Stellung und Bedeutung des Bedarfsbegriffes im
Vesricherungsvertrag, Hamburg, str. 12; Ferrarini, S. (1935) Isto,
Assicurazioni, I, str. 618, sada ID, Saggi di scienze assicurative, str.
95; Graziani, A. (1936) Istituzioni di economia politica, Torino,
str. 570; Santoro –Passarelli, F. (1948) “Rischio e bisogno nella
previdenza sociale”, Riv. it. prev. soc., str. 6, ID. Saggi di diritto
civile, II, Napoli, 1961, str. 1151; Buttaro, L. Isto, str. 179; Santoro–
Passarelli, F. (1963) “La causa del contratto di assicurazione”,
AA. VV. Studi sulle assicurazioni, Rome, str. 208 i Assicurazioni,
1963, I, str. 453–454 i ID. (1975) Variazioni sul contratto di
assicurazione, u Assicurazioni, I, str. 205.
67
Brunetti, A. (1935) La teoria giuridica del contratto di
assicurazione, in Assicurazioni, I, str. 412.
31
4/2012
BENEDETTO FARSACI
32
u osiguranju života.68 Ovakvo objašnjenje, u prvom
trenutku, takođe je prihvatio Donati69, koji je kauzu
ugovora o osiguranju objasnio na sledeći način: „radi
zadovoljenja tekućih i trajnih potreba osiguranika,
odnosno radi zadovoljenja onih potreba do kojih
može doći nastankom nezvesnog događaja.” Tako je u
vreme kada je ovaj teoretičar pokušavao da reši osnovni
prigovor koji se dugo vremena koristio u odnosu na
provobitnu postavku teze ili mogućnost da nastanak
osiguranog događaja ne dovodi do nastanka bilo
kakve potrebe osiguranika, već da je u ekonomskom
smislu, ponekad bilo korisno (na primer, slučaj smrti
osiguranog lica koje je bilo smrtno bolesno – prim. aut.)
da se pronađe ugovorna kauza u trenutku zaključenja
ugovora. Ovaj teoretičar je posle promenio mišljenje
kada je shvatio da se subjektivna priroda teorije potrebe
uzdržava od bilo kakvog pokušaja objektivizacije i
usredsređuje se samo na kauzu osiguranja.70 Međutim,
ova teorija drastično se razlikuje od Vivanteove jer „se
kreće” ka pitanju identifikacije jednoobrazne osnove
ugovora o osiguranju, a koja na ovaj ugovor gleda kao
na funkciju koja se tačno uklapa u socijalnu beneficiju.71
5. TEORIJA „OBEŠTEĆENJA” – POSTAVKE
UNITARNIH I MEŠOVITIH TEORIJA
„Kompenzatorna teorija” ili „teorija obeštećenja”
svoje poreklo vuče iz francuske teorije72, pre nego što ju
je prvi put u Italiji prihvatio Ascarelli.73 Prema ovoj teoriji kauza osiguranja nalazi se u funkciji popravke štete
nastale iz određenog opasnog događaja koji je pogodio
imovinu ili neko lice. Već na osnovu ovako kratkog opisa možemo zaključiti koliko dobro je ona prilagođena
osiguranju života, ali „prva široko raspostranjena forma
osiguranja rizika u vezi sa licima, posebno ona za slučaj
68
Mossa, L. (1936) Compendio del diritto di assicurazione,
Milano, str. 16.
69
Donati, A. (1943) Il contratto di assicurazione nel codice
civile, Commentario, Rome, str. 24.
70
Donati, A. La causa del contratto di assicurazione, str. 233
i takođe ID. Trattato del diritto delle assicurazioni private, II, str.
11; Gambino, A. (1988) voice: “Assicurazione. I) Contratto di
assicurazione: Profili generali”, Enc. giur., IX, Roma, str. 2.
71
Donati, A. Il contratto di assicurazione nel codice civile, str.
24.
72
Alauzet, I. (1843) Traité général des assurances: assurances
maritimes, terrestres, mutuelles et sur la vie, II, Paris, str. 479;
Herbault, P. (1877) Traité des assurances sur la vie, Paris, str. 34;
Chaufton, A. (1884) Les assurances, leur passé, leur présent, leur
avenir, Paris, str. 188 i 312; Goldschmidt, L. (1891) System de
Mandelsrecht, Stuttgart, § 167, str. 243.
73
Ascarelli, T. (1949) “Sul concetto unitario del contratto di
assicurazione”, Saggi giuridici, Milan, str. 397.
zarobljavanja od strane pirata ili neprijatelja i odvođenja
u ropstvo, obeštećujuća priroda ugovora ne bi se mogla
dovoditi u sumnju, jer je osiguranje pokrivalo otkupnu
cenu i iznos koji je platio osiguranik da bi ponovo stekao slobodu.”74 Sa druge strane, ipak nije tako podjednako jasna primenjivost ove teorije na osiguranje života, za koji je neophodno proveriti da li je obeštećujuća
priroda izvesna, jer nadoknada iz osiguranja predstavlja
plaćanje „kapitala” ili „anuiteta” po nastanku događaja
tokom trajanja ljudskog života75, bez obzira na aspekt
štetnosti događaja ili čak i bez njega. Da bismo primenili princip obeštećenja, već je rečeno da u slučaju smrti
rizik predstavlja „gubitak života”, dok kod lica koja su
doživela određenu starost, porodica i poverioci, koji su
zbog toga ostali uskraćeni od sredstava za život rizik
predstavlja doživljenje76, iako se kod osiguranja za slučaj doživljenja šteta utvrđuje prema oštrijim uslovima u
vezi sa starosnom dobi.77
Kritika raznih izmena koje su pokušale da identifikuju jedinstveno jezgro svih fenomena koji se pojavljuju
u osiguranju dovelo je do toga da neki komentatori podrže nemogućnost izvođenja reductio ad unum osiguranja, čime se otvara put ka dualističkim koncepcijama.
Jedan od najsnažnijih pobornika podela na neživotna
osiguranja i osiguranje života (iako bez poricanja jedinstvenosti instituta osiguranja – prim. aut.) bez sumnje je
bio Fanelli, koji poziva da se pažnja usredsredi na polise
osiguranja nezgode (ili od slučajnih problema – prim.
aut.) kao potvrdu njenih najznačajnijih argumenata.78
Scalfi je, takođe, u vezi sa problematičnim pitanjem
primene merodavnog pravila na ovo viđenje osiguranja, primetio da priznanje „prava građanstva” u korist
osiguranja kao facere ide uz tvrdnju o postojanju plu74
Buttaro, L. (1958) voice: “Assicurazione in generale”, Enc.
dir., III, Milan, str. 435; La Torre, A. L’assicurazione nella storia
delle idee, str. 232 i fusnota br. 545.
75
Alauzet, I. Isto, str. 481 i Rudiger, A. (1885) Die Rechtslehre
vom Lebensversicherungsvertrag aus den wirtschaftlichen
Grundlagen des Geschaftes entwickelt und unter besonderer
Berucksichtigung der Ergebnisse der Rechtsprechung, Berlin, str.
19 i 58.
76
Herbault, P. Isto, str. 49 i Ramella, A. (1921) Trattato delle
assicurazioni private e sociali, I, Milan, str. 9.
77
Krosta, B. (1911) Uber den Begriff der Versicherung, Berlino,
str. 63.
78
Fanelli, G. (1962) “La ‘summa divisio’ nelle assicurazioni
private: riflessioni su un vecchio problema”, Foro it., IV, str. 58,
sada ID. (1971) Saggi di diritto delle assicurazioni, Milan, str.
507 i Herrmannsdorfer, F. (1928) Versicherungswesen, Berlin,
§ 1, str. 6; Valeri, G. (1930) “La classificazione del contratto di
assicurazione”, Riv. dir. comm., I, str. 348; Donati, A. Trattato del
diritto delle assicurazioni private, II, str. 53; Volpe Putzolu, G.
(1992) Le assicurazioni. Produzione e distribuzione, Bologna, str.
81.
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
raliteta modela osiguranja79 jer postoje vrste rizika čije
pokriće zakon dozvoljava.80 Na taj način Scalfi se mnogo
razlikuje od Fanelli-ja81 prema kojem „u dihotomnom
sistemu našeg prava nije dozvoljen tertium, možda quartum itd... genus, po kojima bi se razlikovali rizici jednostavno u zavisnosti od toga da li se rado o trajanju
ljudskog života.”
U svakom slučaju, ovi teoretičari se slažu u pogledu
sledeće tvrdnje: podela na razne vrste ugovora o osiguranju zavisi od definicije osiguranog događaja, čijim se
ostvarenjem materijalizuje pokriveni rizik.
Različiti argumenti koji su davani, u stvari, osim kritike koja je dovela do njihovog odbacivanja, stalno pokušavaju da iz ugla osiguravača ili osiguranika, više ili
manje posredno, otkriju kauzu osiguranja. Oni prećutno prihvataju definiciju ovog osnovnog elementa, različitog od ideje da dominira objektivna socio-ekonomska
funkcija ugovora o osiguranju ili da njegova svrha nema
veze sa razlozima kojima se rukovode ugovorne strane
prilikom izbora neke posebne vrste osiguranja koja se
ugovara.82 Tako, iako teorija firme može da podrazumeva opštu i neodređenu profitnu funkciju ugovora o osiguranju, jer se ona koncentriše na sve probleme jednoobraznog osnova na strani osiguravača, teorija „moguće
potrebe”, kao i ona koja se zasniva na principu obeštećenja opisuju kauzu ugovora samo iz ugla osiguranika.
Ovaj „logički tok” predstavljen prihvatanjem jednostrane perspektive već je uočen83 „između redova”
u izlaganju Donati-ja84, uprkos činjenici da je, kao što
smo prethodno ukratko izložili, to doprinelo preformulisanju teorije obeštećenja. Radi toga da bi se naglasila
socio-ekonomska funkcija osiguranja moramo se osvrnuti na stvarnu, objektivnu celinu koju ima ugovor o
osiguranju posle zaključenja, naravno bez uzimanja u
obzir činjenice da ugovorne strane pristupaju (ili ne pristupaju) kasnije njegovom izvršenju.
Donati, ubedljivo, ističe u ovoj vezi da teza (koju
je sam opisao kao „teoriju funkcije u odnosu na obe
ugovorne strane”) da osiguranje stvara prostu razmenu korespondirajućih obaveza (premija u odnosu na
79
Viterbo, C. Isto, str. 55 i Volpe Putzolu, G. (2000)
“Prestazione di servizi nell’evoluzione del rapporto assicurativo”,
Assicurazioni, I, str. 20.
80
Scalfi, G. (1995) “Dalla classificazione dualistica alla
concezione pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o
contratti di assicurazione?”, Assicurazioni, I, str. 147–148.
81
Fanelli, G. Isto, Foro it., str. 68, sada u ID. Saggi di diritto
delle assicurazioni, str. 522.
82
Po mojem mišljenju najtačnija teorija po ovom principu
je ona Santoro–Passarelli, F. (1966) Dottrine generali del diritto
civile, Naples, str. 181.
83
Donati, A. La causa del contratto di assicurazione, str. 224.
84
Donati, A. La causa del contratto di assicurazione, str. 224.
jemstvo osiguranja) ne otkriva kauzu osiguranja, jer
je ona zajednička svim dvostranim – sinalgmatičnim
ugovorima, bez omogućavanja bilo kakvog razlikovanja
između njih.85 Ali, da li je moguće u tom slučaju izvesti
jedinstvenu definiciju funkcije osiguranja?
Scalfi ne poriče da kauza jemstva karakteriše ugovor o osiguranju, s tim što on jedino menja rizik kao
razvrstavajući element kako bi postavio presek vrsta
osiguranja u mnoštvu u kojem postoje brojni slučajevi osiguranja apstraktnih rizika. Tako se od apstraktne
kauze osiguravajućeg pokrića mogu razlikovati mnoge
stvarne i efikasne kauze („garancija obeštećenja, raskidni uslov, osiguranje solventnosti, preuzimanje finansijskog tereta duga ili gubitka, garancija beneficija socijalne zaštite itd.)”86
Možemo dodati da odgovor na pitanje treba tražiti
u izvorima koji su istorijski, odnosno onima koji potiču iz vremena kada je tržište počelo da masovno koristi
prve forme premije osiguranja.87 Tokom tog vremena,
to je bilo zato što su se teoretičari, mnogo više nego pre,
suočavali sa potrebom prevazilaženja starih „optužbi”
za nezakonitost fenomena osiguranja, koji je tada bio
atipičan.88 Ali o tome ćemo kasnije reći nešto više.
6. PODELA NA NEŽIVOTNA
I ŽIVOTNA OSIGURANJA
Na osnovu kratkih izlaganja u prethodnim pasusima, već se može naglasiti da se u vezi sa izborom italijanskog zakonodavstva koje diktira dualističku definiciju osiguranja (štete ili neživot – život), u skladu sa
čl. 417 starog italijanskog Trgovačkog zakonika iz 1882.
godine i čl. 1882 važećeg italijanskog Građanskog zakonika, razvila opširna debata uz zauzimanje različitih
gledišta. I tada se dogodilo sledeće: Sada u pokušaju
da se prevaziđe navedena podela i opravda reductio ad
unum fenomena osiguranja89, žele se osnažiti različita
razvrstavanja90 ili pluralističke koncepcije91 bez porica85
Donati, A. Isto, str. 239.
Scalfi, G. Isto, str. 148. Isti autor tvrdi da je moguća
„sinteza” između životnog i neživotnog osiguranja samo na
organizacionom nivou (Scalfi, G. voice: “Assicurazione (contratto
di)”, str. 340.)
87
La Torre, A. Isto, str. 113.
88
La Torre, A. Isto, str. 147 koji je odbio stavove o zelenaškom
zajmu, kockanju ili klađenju, odnosno neuravnoteženim
dobitima – korektna dobit za osiguranika u slučaju štete, a
nekorektna dobit za osiguravača ako šteta nije punovažna.
89
Fusnota br. 3 u ovom radu.
90
Fusnota br. 78 u ovom radu.
91
Scalfi, G. Dalla classificazione dualistica alla concezione
pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o contratti di
86
33
4/2012
BENEDETTO FARSACI
34
nja teorijskog jedinstva kod ovog instituta.92 I odmah
treba reći da je ova podela, prisutna u istim zakonskim
definicijama (čl. 1882 italijanskog Građanskog zakonika) funkcionalna disciplini koja je, delimično, zajednička svim osiguranjima, jer je obuhvaćena Glavom I,
posvećenom „Opštim odredbama” (čl. 1882–1903 Građanskog zakonika) i delimično se razlikuje zbog toga
što je Glava II posvećena „Osiguranju od šteta” (čl. 1904
do 1918 Građanskog zakonika), Glava III „Osiguranju
života” (čl. 1919–1927 Građanskog zakonika), a Glava
IV „Reosiguranju” (čl. 1928 do 1931 Građanskog zakonika) i Glava V „Završnim odredbama” (čl. 1932 Građanskog zakonika). Zbog toga je neophodno istaći da
postoji regulatorna organizacija koja opisuje ugovor o
osiguranju kao „vrstu” i dve podvrste – neživotno (štetovno) osiguranje i osiguaranje života. Međutim, pored
ovog dualističkog pristupa sa podvrstama, neophodno
je utvrditi bitne karakteristike po kojima se pojedine
„vrste” razlikuju, drugim rečima, kauzu koja karakteriše
ugovor o osiguranju i razlikuje ga od bilo kojeg drugog
ugovornog odnosa. U stvari, svi različiti argumenti koji
su se iskristalisali ranije čini se da su ujedinjeni jednim,
neobjavljenim, ciljem koji se uvek pojavljuje sa ogromnim intenzitetom za dalje proučavanje: utvrđivanje
„najmanjeg zajedničkog činioca” koji je osnova svih poslova osiguranja.93
7. „NOVA” TEORIJA OBEŠTEĆENJA
U sklopu ove zajedničke suštine osiguranja u poređenju sa originalnom postavkom teorije obeštećenja,
Donati94 navodi iste odlučujuće razloge koji su ga naveli
da odbaci teoriju „moguće potrebe” i da ustvrdi da rizik
smrti ne predstavlja uvek nastanak štete, iako osiguranje može da olakša patnju, on ne dovodi uvek do povrede članova porodice pokojnog ako je bio siromašan ili
poverilaca ako je nasleđe dovoljno veliko, dok sa druge
strane, doživljenje nije uvek štetno, već pre predstavlja
prednost za osiguranika koji je, na primer potpuno sposoban profesionalac ili poslovni čovek. Zbog toga se pokušalo da se preformuliše ova teorija prevazilaženjem
prigovora koje smo opisali. Otpočinjanjem adekvatne
analize da rizik predstavlja samo verovatnoću nastanka štete, funkcija obeštećenja osiguranja života bila bi
očuvana, čime bi se proširila definicija štetnog događaja
assicurazione?, str. 147–148.
92
Zastupnici „teorije kompenzacije” uprkos različitim
formulacijama (fusnote br. 5 i 8 u ovom radu).
93
Scalfi, G. Isto, str. 148.
94
Donati, A. Isto, str. 230; Scalfi, G. voice: “Assicurazione
(contratto di)”, str. 339.
na slučaj mogućnosti nastanka povrede i činjenicu da
ništa ne sprečava sveukupnu osnovu štete, bez obzira na
dokaz njenog objektivnog postojanja kao što je slučaj sa
tzv. nematerijalnom ili uobraženom štetom.95 U osiguranju života, interes u čl. 1904 italijanskog Građanskog
zakonika bi takođe bio svojstven uz postojanje određenog lica kao dela predmeta osiguranja i bio ocenjivan po
nastanku osiguranog događaja. Drugim rečima, svi događaji u vezi sa ljudskim životom, obuhvaćenim u ovom
ugovoru su, u najmanju ruku, potencijalno štetni, da bi
se mogla ostvariti ugovorena nadoknada.96 Najprodorniju kritiku takvog teorijskog koncepta dao je Fanelli97,
koji ističe da „u istoj ravni neživotnog osiguranja, posebno na nivou jedne od dve oblasti zakonske podele,
bilo koje druge podvrste osiguranja, poništavajući na
taj način ili čineći neizvesnim i veštačkim svako pravilo
o razvrstavanju ugovora o osiguranju.”98 Sa druge strane, radi opravdanja ove funkcije osiguranja života on je
morao da se osloni na ubeđivanje ili pravnu fikciju da
bi izmislio postojanje apstraktne štete nastale iz događaja u vezi sa ljudskim životom, iako one nemaju šteto
dejstvo.99 U stvari, smrt bogatog smrtno obolelog pacijenta koji je osiguran za rizik smrti, koji nema dugove,
nema štetne posledice po njega, za treća lica ili korisnike po polisi osiguranja. Isto se događa ako je osiguranik
mlad i u punoj radnoj snazi: Njegovo doživljenje tokom
određenog perioda ga ne osiromašuje, već potencijalno
obogaćuje. Ipak, u svim ovim slučajevima, osiguravač
života će uvek morati da plati dobit ili kapitalnu sumu
u vezi sa nastankom osiguranog događaja. Zato se ovde
radi samo o poslu štednje ili kapitalizacije.100
95
Donati, A. Isto, str. 242 i ID. Trattato del diritto delle
assicurazioni private, II, str. 21.
96
Buttaro, L. (1958) voice: “Assicurazione (contratto di)”, Enc.
dir., III, Milan, str. 467; Buttaro, L. L’interesse nell’assicurazione,
str. 201; Donati, A. Isto, str. 204 i Ascarelli, T. (1955) Saggi di
diritto commerciale, Milan, str. 439. Protiv ovog stava je Brunetti,
A. Isto, str. 432–433.
97
Fanelli, G. Isto, u Foro it., str. 51 i u ID. Saggi di diritto delle
assicurazioni, str. 495.
98
Fanelli, G. Isto, u Foro it., str. 54, sada u ID. Saggi di diritto
delle assicurazioni, str. 500.
99
Gasperoni, N. Isto, str. 21.
100
Valeri, G. (1907) “Natura giuridica delle assicurazioni
contro gli accidenti”, Riv. dir. comm., II, str. 571 i ID. La
classificazione del contratto di assicurazione, str. 351 i Clementem
I. (2004) “L’assicurazione infortuni: una figura in cerca di
disciplina”, Dir. econ. ass., 1, str. 236.
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
8. KONCEPTUALNO JEDINSTVO
ILI FRAGMENTACIJA?
Činjenica je da nam, uprkos tradicionalnoj podeli
osiguranja, definicija iz italijanskog Građanskog
zakonika nudi utvrđivanje „vrste” koja je kauza ugovora
u pogledu minimuma i karakteristike sadržaja ili
sporazuma po kojem jedna strana – osiguravač, na ime
plaćene premije, preuzima obavezu da izvrši izvesne
korisne usluge zbog nastanka rizika koji preti drugoj
strani – osiguraniku. Takođe je tačno da ova definicija,
kako je već navedeno, nalazi osnova u teorijama 16. i 17.
veka. U stvari, već su teorije iz tog vremena tvrdile da je
osiguranje „ugovor kojim se jedna stana obavezuje da
svojom imovinom ili imovinom drugih lica, bez obzira
da li je za plovidbu morem ili zemlju u koju se izvozi
određena za rizik fiksna cena.”101 Ista semantička ideja
prisutna je u razmišljanju drugih čuvenih teoretičara
jer samo malo kasnije102 ona, možda, pronalazi svoju
najbolju formulaciju u radu Martino Bonacina103 koji,
pošto je morao da dokaže neosnovanost svih causae
nullitatis ugovora o osiguranju, zaključio da je ugovor
o osiguranju onaj „u kojem je dozvoljeno da osiguravač
prihvata rizik od drugoga, sa nadom sticanja dobiti.”
Po zaokruženijem teorijskom sistemu koji imamo
početkom 19. veka, zahvaljujući autoru koji potiče dalje
od Alpa, osiguravač preuzima rizik slučajnih događaja
koji pogađaju osiguranika, a koji ga prisiljavaju
da isplati garantovanu beneficiju po nastanku tih
nezgoda.104 Tako je od početka teorija podrazumevala
da pravu „suštinu” fenomena osiguranja treba tražiti
u „podršci” osiguravača u obimu dogovorenom u
ugovoru o ekonomskim posledicama koje se ostvare
in rerum natura na teret osiguranika, formulišući to
pravilo na sledeći način: susceptio periculi rei alienae,
odnosno „preuzimanje rizika od drugog.” To je i
razlog opravdanja ugovora o osiguranju ili kauze kojoj
poredak priznaje pravni značaj u ovom ugovoru, čineći
tako isti interes društveno korisnim.105 Osiguranje
je regulisano kao samostalna vrsta ugovora još od
donošenja starog italijanskog Trgovačkog zakonika iz
1882, jer je preko mehanizma „preuzimanja” rizika kao
101
Santerna, P. Isto, str. 129 i Stracca, B. Isto, str. 46.
Scaccia, S. Isto, Quaestio VII, Pars III, Limitatio VI, str. 5;
Soto, D. Isto, str. 437; Ansaldi, A. Isto, XII, str. 4; Patuzzi, I. V. Isto,
str. 77; Mastrio, B. Isto, str. 124; Casaregis, G. L. M. Isto, I, n. 90 i
Turnely, H. (1746) Universae theologiae moralis tractatio, Venice,
I, str. 549.
103
Bonacina, M. Isto, str. 588.
104
Pothier, R. (1821) Trattato del contratto di assicurazione
(trad. it.), Naples, str. 69.
105
Betti, E. (1955) Teoria generale del negozio giuridico, Turin,
str. 183.
102
„bitne karakteristike poslovne transakcije”106, omogućio
razvoj „aktivnosti i životnih stilova koji su postali
neodvojivi od ljudskog stanja”, jer bi se u suprotnom
„raspao ili doveo do zakasnelog razvoja.”107 Prihvatanje
kategorije susceptio periculi kao kauze svakog ugovora o
osiguranju zastupali su razni teoretičari108, suočavajući
se sa otporom onih109 koji su, u svetlu drugih teorija,
kao predmet ugovora o osiguranju videli neposredan
prenos rizika.110 Ali, ako bi se formulisala u smislu
„prenosa rizika nastanka štetnog dogđaja”, jasno
je da bi ova teza bila izložena istom prigovoru koji
zanemaruje teorije obeštećenja. Funkcionisanje
jemstva u osiguranju života nezavisno je od štetnosti
ili potencijalne štetnosti događaja u vezi sa životom
čoveka koji je predmet osiguranja. Sa druge strane,
ako takođe želimo da razmotrimo ovaj fenomen111 kao
predmet pregovora, ne smemo da zaboravimo da je
osiguravač koji je, u stvari, ograničen na „naplatu cene”,
gledano zakonski, odgovoran za izvesne posledice
rizika koji preti osiguraniku, bez bilo kakvog „prenosa”
koji bi prirodno bio nemoguć. Drugim rečima,
„naplatom cene” rizika od strane društva za osiguranje
znači da on njom treba da nadoknadi osiguraniku
gubitke prouzrokovane štetom u osiguranju od štete. U
suprotnom, kod osiguranja života, osiguravač će isplatiti
finansijski nadoknadu „kapitalizacijom” ušteđenog
dela koji je ugovarač osiguranja odlučio da odvoji radi
suočavanja sa svojom budućnošću sa izvesnošću ako
doživi određeni datum ili radi obezbeđenja sigurnosti
određenim licima za slučaj njegove smrti. Naravno,
osiguranje, prema stavu društava za osiguranje, ima
za cilj ispunjavanje svrhe sticanja dobiti, iako iz ugla
osiguranika ono treba da garantuje sigurnost koja može
da bude ugrožena nekom štetom ili događajem u vezi sa
ljudskim životom. Nije naodmet u ovom smislu istaći
da osiguranje života i rizik zavise od mogućnosti „da
trajanje života osiguranika bude različito od prosečnog
trajanja iz tablica smrtnosti”, po kojima je društvo za
106
Stefani, G. Isto, str. 81.
La Torre, A. Isto, str. 257.
108
Lordi, L. (1936) Obbligazioni commerciali, 2a ed., Rome,
str. 605. Najpoznatiji zagovornik ove teze su Santoro – Passarelli,
F. “La causa del contratto di assicurazione”, AA. VV. Studi
sulle assicurazioni, str. 213 i Assicurazioni, str. 457. Konačno,
u Nemačkoj je ovo rešenje prihvatio Bruck, E. (1930) Das
Privatversicherungsrecht, Mannheim, str. 52.
109
Salandra, V. Isto, str. 11–12.
110
Vivante, C. (1903) Contratto di assicurazione, in
Commentario al codice di commercio, 6a ed., Verona, fusnota br.
58 i Mossa, L. Isto, str. 19 i 72.
111
La Torre, A. Isto, str. 295 nas podseća da je ova formula
slična staroj ideji o emptio-venditio periculi (fusnota br. 1 iz ovog
rada).
107
35
4/2012
BENEDETTO FARSACI
36
osiguranje odredilo svoju „cenu”, odnosno „premiju.”112
Ali, uopšteno govoreći, funkciju osiguranja jasno
je istakao teoretičar113 koji je prihvatio formulaciju
„neutralizacije pojedinačnih rizika”, koja je „primarni
razlog za opšte regulisanje ugovora o osiguranju, što je
ubačeno u italijanski Građanski zakonik.” To znači da
rizik „razdužuje” ugovarač osiguranja – osiguranik,
a koji „pokriva” osiguravač, koji samo „garantuje”114
izvršenje ugovorene usluge – davanje beneficije za
slučaj da se osigurani događaj ostvari. Funkcionisanje
sistema je moguće putem posebne tehnike i procedure
osiguranja, zahvaljujući kojoj je moderno društvo za
osiguranje bilo sposobno da primeni, na bazi velikih
brojeva, princip zajednice rizika.115 Sada, u prisustvu
ogromnog broja rizika koji mogu da budu predmet
osiguranja, takođe se može reći, kao što je već rečeno116,
da postoji veliki broj vrsta garancija. Ali to ne znači
bežanje od definicije susceptio periculi rei alienae,
koja podrazumeva toliko veliki broj pojavnih oblika
iste pregovaračke funkcije, koja je obavezna u kauzi
ugovora.117 Zato „događaj od kojeg se strahuje” na obe
strane, da bi predstavljao zajednicu rizika i interesa
može da predstavlja: delikt učinjen na štetu trećeg lica
kod građanske odgovornosti, šteta na nekoj imovini u
slučaju požarnih polisa, finansijska šteta kod osiguranja
pravne zaštite, usluge kod nezgode koja za posledicu
ima tešku situaciju osiguranog lica, smrt ili doživljenje.
Oni ne predstavljaju sami po sebi činjenicu kojom
se može opravdati napuštanje jednoobrazne „vrste”
osiguranja.
112
De Gregorio, A. – Fanelli, G. Isto, str. 11 koji se poziva na
antičku definiciju „prenosa rizika.”
113
Gambino, A. (1985) “La neutralizzazione dei rischi
nella struttura e nella funzione giuridica unitaria del contratto
di assicurazione”, Riv. dir. comm., I, str. 209 i ID. voice:
“Assicurazione. I) Contratto di assicurazione: Profili generali”,
str. 15.
114
Garantna obligacija ima antičko poreklo sve do vremena
Zakona XII tablica (Talamanca, M. (1979) voice?: “Obbligazioni
(dir. rom.)”, Enc. dir., XXIX, Milan, str. 8). U klasično doba,
kategorija obligacija pod nazivom praestare smatrana je za
tertium genus zajedno sa onim facere i dare; Betti, E. (1955) La
struttura dell’obbligazione romana e il problema della sua genesi,
Milan, str. 34.
115
La Torre, A. Isto, str. 249.
116
Scalfi, G. Dalla classificazione dualistica alla concezione
pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o contratti di
assicurazione?, str. 148.
117
Pugliatti, S. (1934) “Nuovi aspetti del problema della causa
dei negozi giuridici”, AA. VV. Scritti in memoria di Giacomo
Venezian, Messina, str. 187, sada u ID. (1951) Diritto civile.
Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), Milano, str. 75 i Bianca, C. M.
(2000) Diritto civile. III. Il contratto, Milan, str. 425.
9. VRSTE I PODVRSTE OSIGURANJA:
ZAKLJUČCI
Okolnost koja na kraju ostaje da se pojasni tiče se
pitanja da li se „vrste” osiguranja odnose na osiguranja
tipa susceptio periculi koja nisu mogla da se adekvatno
razvrstaju u skladu sa zakonskom podelom štete – život.
Problem se ne može rešiti na isti način kao i kriterijum
„limita elastičnosti kauze.”118 U tom smislu, glavna teorija upozorava da „sve dok se na ugovor gleda kao na
sredstvo, bez razmatranja njegovog predmeta, za čiju je
beneficiju on koncipiran i za šta se koristi, ne može se
adekvatno utvrditi njegova kauza.” Kada se radi o ugovoru o osiguranju, ideja „pomeranja rizika” savršeno
se uklapa u ovu tvrdnju. U toj funkciji ovog ugovora,
objektivno utvrđenoj zakonom, morate uporediti casu
pro casu – „stvarnu nameru ugovornih strana i svrhe za
koje je on koncipiran, ili još određenije, koju on treba
da ostvari”, tj. treba da se „proveri da li postoji najmanje
jedan od bitnih odnosa koji može da opravda rođenje i
normalno postojanje tog ugovora.”119 Prilikom primene
ovih principa može se uočiti da „mehanizam” susceptio periculi rei alienae jednostavno zahteva, za njegovu
primenu, da drugo lice, a ne ono čiji je teret rizika rerum natura, preuzima na sebe „slučaj.”120 Šta tada može
zabraniti slobodu ugovaranja da bi se zadovoljila „predodređena svrha”121 koja je drugačija od one koja nalaže da bude bez šteta ili naplate neke novčane sume po
nastanku događaja u vezi sa ljudskim životom, što sve
podstiče neko lice da „prihvati obavezu” za rizik iz drugačijeg motiva? Na ovo retoričko pitanje jednoglasan
odgovor pruža istorijski razvoj institucije osiguranja i
ista zakonska definicija. Po prvom pitanju, nesporno je
da se ugovor o osiguranju, od svojih početaka do danas,
postepeno razvijao u obimu i na način koji nikada nije
odstupao od arhaične osnove koja predstavlja njegovu
bitnu osnovu: preuzimanje rizika drugih lica na ime
plaćanja premije. I to je, u stvari, opšta definicija koju
nam daje čl. 1882 italijanskog Građanskog zakonika iz
1942. godine. Dakle, „progresivna identifikacija rizika
nije kompromitovala jedinstvo pravnog odnosa osiguranja od osiguranja od raznih vrsta šteta do osiguranja
118
Messineo, F. (1958) Manuale di diritto civile e commerciale,
5 ed., Milan, I, § 38, str. 282.
119
Pugliatti, S. (1947–1948) “Precisazioni in tema di causa del
negozio giuridico”, Riv. dir. comm., I, str. 27, sada u ID. Diritto
civile. Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), str. 119.
120
Santoro – Passarelli, F. Isto, AA. VV. Studi sulle
assicurazioni, str. 213 i Assicurazioni, str. 457.
121
Pugliatti, S. Isto, u Riv. dir. comm., str. 27, sada u ID. Diritto
civile. Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), str. 119, koji ga definiše
kao „određeni uzrok”; De Nova, G. (1974) Il tipo contrattuale,
Padova, str. 28.
a
4/2012
Ugovor o osiguranju: istorijski i teorijski profil iz ugla evropskog prava
nezgode i osiguranja života.”122 Osigurljivost svake nove
vrste rizika mora se, onda, smatrati „zajedničkim jezgrom” svih formi osiguranja, kao što je vreme okolnost
kod polisa osiguranja života.123
Nedavno se pojavio problem kvalifikovanja tzv. osiguranja jemstava ili garancijskog osiguranja, o čijoj se
pravnoj prirodi diskutovalo decenijama. Teorija po kojoj je predloženo njegovo razvrstavanje u osiguranje124
prvenstveno se bavila profilom kauze, jer ti ugovori nose
„dislociranje rizika” sa klijenta na društvo za osiguranje,
odnosno mogućnost (ili verovanoću) neispunjenja obaveze trećeg lica125 prema prvoj ugovornoj strani u nekoj
obligaciji i proširuju se takođe na slučaj na koji se primenjuju pravila iz čl. 1411 i 1891 italijanskog Građanskog zakonika o ugovoru u korist trećeg lica i osiguranje
u ime koga se tiče.126 Izvan jedinstva ili nečeg drugog
od rezultata do kojih dolaze neki teoretičari127, usvojeni
rekonstruktivni postupak je ispravan: Ocenjujemo prirodu ugovora o osiguranju na osnovu „zajedničkog jezgra”, i bez obzira na problem, predstavljenog principom
susceptio periculi koji jedva da može da bude sredstvo
razvrstavanja ako se jedna vrsta rizika svrsta na jednu
ili drugu stranu tradicionalne podele na štete – život,
jer se istovremeno ona može svrstati i van nje. Primer je
osiguranje od nezgode (nezgoda, bolest), ona vrsta osiguranja za koju su sudovi128 smatrali da takođe postoji,
pored opštih pravila iz čl. 1882 do 1903 važećeg italijanskog Građanskog zakonika, kao dela istih pravila o
osiguranju šteta – imovine iz čl. 1904–1917 i, delimično,
onih pravila o osiguranju života iz čl. 1919–1927.
Prevod sa egnleskog jezika: dr Slobodan Jovanović
e-mail: [email protected]
121
Pugliatti, S. Isto, u Riv. dir. comm., str. 27, sada u ID. Diritto
civile. Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), str. 119, koji ga definiše
kao „određeni uzrok”; De Nova, G. (1974) Il tipo contrattuale,
Padova, str. 28.
122
Santoro – Passarelli, F. Isto, AA. VV. Studi sulle
assicurazioni, str. 213 i u Assicurazioni, str. 457, prema kojem
„ugovorom o osiguranju se smatra svaki ugovor čija je svrha
pokriće postojećeg rizika iz ugovora za premiju.”
123
Perdikas, P. Isto, str. 298.124 Messineo, F. Isto, str.
160, fusnota br. 17; Stolfi, M. (1958) “Natura giuridica
dell’assicurazione cauzionale”, Assicurazioni, I, str. 67; Russo, C.
(1997) La rinuncia alle eccezioni fideiussorie (artt. 1955 e 1957)
nelle garanzie assicurative: spunti per una diversa impostazione del
problema, I, str. 616.
125
Messineo, F. Isto, str. 160, fusnota br. 17.
126
La Torre, A. (1958) “In tema di importazione temporanea
e polizza fideiussoria”, note to Court Messina, 30 june 1958,
Giur. sic., str. 1044, sada “Polizza fideiussoria, assicurazione
e temporanea importazione”, ID. (1979) Scritti di diritto
assicurativo, Milan, str. 90.
127
Fusaro, A. (1985) “In tema di assicurazioni fideiussorie”,
Giur. it., I, 1, str. 97 i Lipari, N. (1986) “La natura giuridica
dell’assicurazione fideiussoria”, Giust. civ., II, str. 378; Farsaci, B.
(2003) La controversa natura giuridica della polizza assicurativa
fideiussoria e l’applicazione a tale figura dell’art. 1957 Cod. Civ.,
nota a Cass. civ., sez. III, 18 maggio 2001, napomerna br. 6823, u
Dir. & Form., str. 1029.
128
Cass. civ., sez. III, 18 giugno 1998, napomena br. 6062,
u Giust. civ. Mass., 1998, str. 1347; Cass. civ., sez. III, 27 luglio
2001, napomena br. 10292, Isto, 2001, str. 1490 i Cass. civ., SS.
UU., 10 aprile 2002, napomena br. 5119, str. 687, sa fusnotom
Bugiolacchi, L. Isto.
37
4/2012
ARTICLES
38
∗
Dr Benedetto FARSACI
Insurance contract: Historical and theoretical profiles
from the perspective of European law
UDC: 368.022:340.13(4-672EU)
Received: 5. 11. 2012
Accepted: 2. 12. 2012.
Scientific debate
Abstract
From the beginning, the best doctrine understood
that the true “essence” of the insurance “phenomenon” is
to be found in the “support” by the insurer, to the extent
agreed in the contract, the economic consequences
of a risk looming in rerum natura on the insured,
concentrating such this function in the ancient formula:
susceptio periculi rei alienae. And this was the reason
justifying the insurance contract or the cause for which
the law system recognizes legal significance to this
peculiar contract, making the same interest in socially
useful. Today the insurance has been regulated as an
autonomous type, because through the mechanism of
“assumption” of risks” (essential factor in the pattern
of business trade), has allowed the development of
“activities and lifestyles become inseparable from the
human condition that ,otherwise, “would have broken
or late development”. The recognition of susceptio
periculi as the unitary cause of every single insurance
contract has been advocated by many appreciated
Authors, while it was going to meet the resistance of
those who considered the direct transfer of risk such as’
“the object of the contract of insurance” in the wake of
other doctrine. In other words, “taking on charge” or
“supporting” of risk by the insurance company means
that the same should compensate the insured for
injuries caused by loss (in property insurance or no life
insurance). Otherwise, in relation to life insurance, the
insurer will perform its financial benefit “capitalizing”
the savings that the policyholder has decided to set
aside in order to face their future with confidence (if
survive beyond a certain date) or for safety to certain
survivors (in the event of his death).
*
Department of Law, Messina, Italy. E-mail:[email protected]
Key word: insurance contract historical and
theoretical profiles
1. THE DOGMATIC PROCESSING OF
INTERMEDIATE AGE: A DENIED IDENTITY
The rule by which the art. 18821 of the Italian Civil
Code defines the contract of insurance, by refining the
notion already contained in art. 417 old Commercial
Code 1882, is the result of a centuries-old dogma which
began after the birth of the insurance premium (the
end of the century. XIV), ripens in the second half of
the eighteenth century. It was a period, not by chance
coinciding with the rise of big companies2, for which,
the aspiration to achieve by the public authorities the
exclusive concession of insurance3 was the sign of the
now attained knowledge that it can not properly be
carried out if not only on the basis of two fundamental
1
It states: “Insurance is a contract by wich the insurer
undertakes, trough a premium, to indemnify any loss or damage
that may result to the insubre from certain fortuitous events or
force majeure, or to pay a money sum acoording to the duration
or life events of one or more persons.”
2
Literature on the topic is very broad, so I’ll just remind ex
pluribus: Vivante, C. (1885) Il contratto di assicurazione, I, Le
assicurazioni terrestri, Milan, 3 ss.; ID., (1926) Trattato di diritto
commerciale, Milan, IV, 336; Cassandro, G. (1958) sub voice:
“Assicurazione (storia)”, in Enc. dir., III, Milan, 420, now Genesi
e svolgimento storico dell’assicurazione, in ID., (1974) Saggi di
storia di diritto commerciale, Naples, 239; Pene Vidari, G. S., Il
contratto d’assicurazione nell’età moderna, in AA. VV., (1975)
L’assicurazione in Italia fino all’Unità (Saggi storici in onore
di Artom E.), Milan, 222 ss.; Di Giandomenico, G. (1987) Il
contratto e l’alea, Padova, 149 ff.; La Torre, A. (1987) La disciplina
giuridica dell’attività assicurativa, Milan, 2 ff. e ID., (2000)
L’assicurazione nella storia delle idee, 2a ed., Milan, 245–246.
3
Cassandro, G. voice: “Assicurazione (storia)”, cit., 425–426,
now Genesi e svolgimento storico dell’assicurazione, cit., 252.
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
postulates: a) the professional character of the insurance
activity, which must be regular and not sporadic,
technically sophisticated and financially guaranteed, b)
the assumption by the same company, of a “large mass
risk “uniform and comprehensive as possible, in order
to compensate, with the premiums paid for the risks
not taken place, the disbursement of compensation
payable in respect of claims that, proportionately small,
occur in the same year. It had emerged clearly “the
idea that it should not bet on successful completion
of each transaction insurance, as this, is and remains
inevitably uncertain”. It was understood that the single
operation must be connected with the many others of
the same species on the basis of the greater number of
risks associated with, so the easier will succeed for those
who assures them (insurance company) compensation
advantageous between cases favorable and unfavorable.
This was the decisive step towards the “modern
insurance”, which postulates just a cover mechanism
of a mass of risks whose backbone is the stable
link between the single contract and the insurance
company activities4. So it was possible thanks to the
work of Bernoulli who, at the beginning of 1700, he
formulated the so-called law of large numbers, laying
the foundation for statistical computing actuarial5. In
this way, they created the theoretical basis essential
for the development of the so-called actuarial method,
aimed at evaluating the risks and the calculation of
the corresponding premium6. But this outcome was
reached only after four centuries since, in the mid1300, the mercantile practices forged the first insurance
premium7: in respect of which the new idea was that
risk-taking was done as speculative operation in its
own right and not as incidental transaction to another
4
La Torre, A. op. since last, 246–247 and ID., La disciplina
giuridica dell’attività assicurativa, cit., 2-4. In the same view:
Cassandro, G. voice: “Assicurazione (storia)”, cit., 420, now Genesi
e svolgimento storico dell’assicurazione, cit., 239, in according him
towards the end of the 700 “the connection almost exclusive of
the contract with a collective enterprise can operate over a wide
market and with more exact calculations of the magnitude of risk,
insurance gave those characteristics that have made it, the, define,
in our times, business contract and especially of mass”.
5
Bernoulli, J. (1713) Ars conjectandi, Basilea, 1713, 5 ss.
6
About the tecnical-insured process see also, amplius: La
Torre, A. L’assicurazione nella storia delle idee, cit., 247 ff.
7
In particular, after an investigaton in the Genoese archives;
Melis, F. (1975) Origini e sviluppi delle assicurazioni in Italia
(secoli XIV-XVI), (by INA), I, Le fonti, Rome, 7, he discovered the
oldest written document of insurance, dated 20 february 1343 ,
received by the notary Tommaso Casanova, wich guaranteed
“ballas decem pannorum”. This is, however, a masse policyin the
guise of loan; Spagnesi, E. Aspetti dell’assicurazione medievale, in
AA. VV., L’assicurazione in Italia fino all’Unità (Saggi storici in
onore di Artom E.), cit., 57-58.
contract, as was previously the case with the so-called
agreements or loans “for insurance purposes”8. Not only
obligation assumed in priority, but at the same time,
who “supports” the risk is quite an extraneous9. But
the origins (and for a long time) this new speculative
operation was practiced by traders as one of the many
business trade and so as an act of “isolated”, removed
by the activity of specialized firm10. The doctrine, for
centuries, has been plagued by the debate about the
legality (which records the ideological contrast between
the merchants and the moralists) and about legal nature
of the insurance contract - originally sought in one
of the traditional patterns of common law, origin of
Romanesqe (loan, purchase, guarantee, locatio operis).
On the first point, the complaints against insurance
8
Bensa, E. (1884) Il contratto di assicurazione nel Medio Evo,
Genova, 46 ff.; Valeri, G. (1928) I primordi dell’assicurazione
attraverso il documento del 1329, in Riv. dir. comm., I, 618;
Bognetti, G. (1930) Sui primordi dell’assicurazione, ibidem, I, 274
and 276; Brunetti, A. (1936) Sull’origine italiana del contratto
di assicurazione, in Assicurazioni, I, 575 ff., who defines these
forms “preassicurative” as “mutui a scopo assicurativo”; Edler
De Roover, F. (1945) Early example of marine insurance, in
The Journal of Economic History, V, 172 ff., who will take the
matter the formula “insurance loan”; Pesce, P. G. (1966) La
dottrina degli antichi moralisti circa la liceità del contratto di
assicurazione, in Assicurazioni, I, 38 ff.; Perdikas, P. (1973)
Lineamenti di una teoria sulla storia e sul concetto del contratto
di assicurazione, in Assicurazioni, I, 283; Melis, F. op. cit., 16;
Perdikas, P. (1980) Influenza della consuetudine commerciale sul
sorgere dell’assicurazione, in Assicurazioni, I, 3 ff., and La Torre,
A. op. since last. cit., 104 ff. More specifically, Spagnesi, op. cit.,
37 ff., seems including, within the category of “agreements for
insurance purposes”, the “foenus nauticum” – condemned by
pope Gregorius IX with the decretal Naviganti of 1236, because it
would have maske a case of wear (Gregorius IX, Decretales, V, XIX,
19, Naviganti: “naviganti vel eunti ad nundinas certam mutuans
pecuniae quantitatem pro eo, quod suscipit in se periculum,
recepturus aliquid ultra sortem, usurarius est censendus”, see
also: Richter, A. L. – Friedberg, A. (1922) Corpus iuris canonici,
Leipzig, II, 815; Pesce, P. G., op. cit., 61-62 and La Torre, A. op.
ult. cit., 82).
9
This seems the decisive argument that allows you to finally
overcome the tesi of Goldschmidt L., (1913) , A universal
history of commercial law, Turin, 274-294, who gleans the
genesis of insurance in the bottomry contract, undersood as
its integral part,referring to the idea already proposed at the
time by Benvenuto Stracca (ID., Tractatus de assecurationibus,
Introductio, Ancona, 1569, f. 358): “traiecticiam pecuniam, instar
cuius assecuratio inventa est”; Schwarzenberg, C. (1969) Ricerche
sull’assicurazione marittima a Venezia, Milano, 12 ff.; Spagnesi, E.
op. cit., 9, 37 ff. and 68; Nehlsen von Stryk, K. op. cit., 17 ff. and
La Torre, A. op. ult. cit., 87 ff. With same considerations it is also
refuted the tesi of Huvelin, P. (1929) E’tudes d’histoire du droit
commercial romain, Paris, 95 ff., wich identifies with stipulations
sub condicione, since the roman times, the primitive models of
insurance.
10
La Torre, A. op. ult. cit., 198.
39
4/2012
BENEDETTO FARSACI
40
were particularly infamous, resulting even in the
“charges” for wear11 and play gambling or betting12,
beyond the alleged imbalance of benefits, with unlawful
profit either of insured or of insurer, depending on
whether the case of insurance materialization or less.13
The criticism of usury is soon overcome when, on
the one hand, the Decree of 22 October 1369 of the
Doge of Genoa Gabriele Adorno, entitled “Contra
allegantes quod cambia et assecuramenta ... sint illecita
vel usuraria”, allows to impose penalties in those who
denounced the usurious nature of insurance14, on the
other hand, the law of 9 May 1393 in Florence expressly
recognizes the validity of the insurance contracts
relating to goods and ships of Florence15. On the other
hand, Roman law already admitted the emptio-venditio
periculi and numerous ancient moralists (including
clearly the nature and function of the contract) see in the
“periculi susceptio” (literally, in the supporting of risk)
by the insurer “is not something fictitious and vain [...],
but real and positive, so worthy of his reward. For them
such compensation is not only wear, but is required by
the same natural equity.”16 Unlike the gambling or the
11
In fact so Passavanti J., (1355) ristamped on 1828, Lo
Specchio di vera penitenza, Bologna, 121. The same view Sacchetti,
F. ( 1380 ristamped 1857) I Sermoni evangelici, Florence, 11.
12
Sacchetti, F. op. cit., 11; Consobrino, I. (1482) De iustitia
commutativa, arte campsoria et alearum ludo, Paris, II, c. 6,
according him the insurer “vendit pro libellis quod suum non est
nec esse potest, quia solius Dei est navem conservare; magnam
ideo iniuriam facit Deo quia non sufficit contractum facere
cum inferioribus, imo etiam com operibus Dei occultis et nobis
immanifestis”; and also, Summenhart, C. (1580) Tractatus de
contractibus licitis atque illicitis, Venice, 320: “primo sic: quia
talis contractus” (insurance) “per omnia est similis illi contractui
innominato qui dicitur vadiatio vel concertatio […]. Nam Petrus
in paredicto contractu nihil aliud in re facit quam quod obligat se
ad solvendum Paulo tantum quantum merx valet si non venit sibi
salva; et alius e contra se obligat ad dandam certam pecuniam si
veniet salva; ad cuius tamen salvum adventum nihil operatur”.
13
Sacchetti, F. op. cit., 11; Consobrino, I. op. cit., c. 6 and
Tartareto, P. op. cit., 286.
14
Reported in extenso from Bensa E., op. cit., 149-151. See
also: Cassandro G., voice: “Assicurazione (storia)”, cit., 425, now
Genesi e svolgimento storico dell’assicurazione, cit., 250; Pesce P.
G., op. cit., 41; Spagnesi E., op. cit., 92 ss., and La Torre, A. op. ult.
cit., 160, notes n. 350 and 206, note n. 481.
15
Bensa, E. op. cit., 153 ff.; Bonolis, G. (1898) Contributo alla
storia delle assicurazioni in Firenze, Florence, 312 ss.; Piattoli, L.
(1933) Le leggi fiorentine sull’assicurazione nel Medioevo, Firenze,
3 e 54; Pesce, P. G. op. cit., 41, and La Torre, A. op. ult. cit., 160,
note n. 350 e 207, note n. 483.
16
Pesce, P. G. op. cit., 53. Already Francesco Da Empoli,
Quaestio seu Tractatus de Monte, Cod. Vat. Lat., 2660, ff. 267-270.
However, the first recognition of the legitimacy of the insurance
contract is to be found in Ridolfi, L. (1403) De usuris, 3, n. 10,
in Tractatus universi iuris, Venezia, pubblibished 1584, VII, f. 38,
bet, then, the alleged risk in the insurance contract is
real, “nor is the argument that it is entirely fortuitous
event, having to replicate that in fact this is precisely
the characteristic feature of ‘uncertain future event”17.
Finally, ‘“accusation” of injustice profit was refuted in
view of the sinallagma concept of reciprocity between
the obligation to pay the premium (on one side) and that
of “Securum facere” (on other), or rather an equivalence
“geometricam: id est non absolutam, sed proportionalem,
proportione servata ad dubium et ad praemium”18, so
that the insured is “sheltered” from the consequences of
the materialisation of a risk hanging over him, while the
insurer is the “right” amount of the guarantee provided19.
The debate about the legal nature of the insurance took
start, however, from the consideration that, at least until
the mid-1700, this contract, unknown to Roman law20,
were seen as the genus of the ‘atypical’ contracts, so that
the authors did their utmost to frame it in one of the
schemas “appointed” 21 in order to infer the relative rule.
Keep in mind as “on the other hand it is also true that it
was easier to emphasize the honesty”, emphasizing the
who says same ideas of Francesco da Empoli, adding: “datur enim
ut faciat; non enim propter mutuum, cum nullum intervenerit,
sed propter id quod assecurat mercatorem de mercibus suis, quas
periculo marino vel terrestri exponit, illud percipit”.
17
La Torre, A. op. ult. cit., 161 and Patuzzi, I. V. (1700)
Ethica christiana sive theologia moralis, Venice, 77: “porro in
assecuratione assecurator in se suscipit periculum rei si forte
pereat: qui vero pro assecuratione pretiium solvit, beneficium
obtinet compensationis damni, si forte obvenerit: quod profecto est
pretio aestimabile; ergo licitus omnino est huiusmodi contractus”.
18
De Onate, P. (1647) De contractibus, Roma, III, 677.
19
Soto, D. op. cit., 437; Molina, L. (1602) De iustitia et iure,
Venice, II, 659; Salon, M. B. (1608) Controversiae de iustitia et
iure, Venice, II, 678: “nam assecurator exponit se commodo
retinendi pretium quod accepit salvum et illaesum si res quam
assecuravit non pereat, et damno persolvendi valorem illius si
pereat”; De Onate, P. op. cit., 677: “et ideo in assecuratione maius
solet esse praemium assecurati quam assecurantis quia longe
minus est periculum quod merces interibunt” and Bonacina, M.
(1694) Opera omnia, Venezia, 588. Cfr. Pesce P. G., op. cit., 54-55;
Spagnesi, E. op. cit., 139 and La Torre, A. op. ult. cit., 162 ss.
20
See supra, note n. 9 and D’Emerigon B. M., (1845) Trattato
delle assicurazioni e del contratto di prestito a cambio marittimo
(trad. it.), Venice, 11 and Endemann W., (1866) Das Wesen des
Versicherungsgeschaftes, in Goldschmidt’s Zeitschrift, IX, 300.
21
They “nomen in iure non habent neque fere iure communi
cogniti sunt” (De Onate P., op. cit., 680). So it was qualifyed
insurance phenomenon by Santerna P., (1488) De assecurationibus
et sponsionibus mercatorum, in Tractatus illustrium in utriusque
iuris iurisconsultorum, Quaestio I, Venezia, pubblished on 1552,
n. 129. In the matter see: Salvioli G., (1884) L’assicurazione e il
cambio marittimo nella storia del diritto italiano, Bologna, 61 ff.;
Vivante C., Il contratto di assicurazione, I, cit., 24; Perdikas, P. op.
ult. cit., 291-292; Nehlsen von Stryk, K. op. cit., 30 and La Torre,
A. op. ult. cit., 170.
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
“likeness” (of the insurance phenomenon) “with other
contracts accepted and practiced”22. Obviously this is
not the place to consider analytically all the different
solutions proposed by the doctrine over the centuries23;
here it is enough just to remember that the insurance
will now turn to the surety-guarantee, in consideration
of the guarantee function on both contracts24, now
the mortgage-loan (based on a legal fiction that he
saw the insured-lender and the insurer-borrower)
subject to the risolutive condition “salvo arrivo del bene
impegnato” 25 now at the location of works, in which the
lessor-insurer26, by fare, performs its services in favor
of the insured-tenant27 and, above all, to the purchase
agreement for the insured property or the so-called
“periculum eventi”28 or rather the contingent liability of
the insurer to pay the price of the goods only in case
22
Pesce, P. G. op. cit., 59.
Santerna, P. op. cit., nn. 129 ff.; Schupfer, F. (1921) Il diritto
delle obbligazioni in Italia, III, Turin, 237; Cassandro G., voice:
“Assicurazione (storia)”, cit., 424 ff., now Genesi e svolgimento
storico dell’assicurazione, cit., 249 ss.; Pesce, P. G. op. cit., 58 ff.;
Perdikas P., op. since last. cit., 283 ff.; Pene Vidari G. S., op. cit., 195
ff. and La Torre, A. op. ult. cit., 166ff.
24
So: Soto D., op. cit., 330 “fideijubent licet accipere pretium
fideijussionis, ita et multo magis licitum est assicuranti cum
gravioribus subjeaceat periculis”; Bartolomeo De Albornoz,
(1573) Arte de los contractus, Valencia, 20; Lopez L., (1597)
Tractatus de contractibus et negotiationibus, II, Brescia, 95
ss.; Salon M. B., op. cit., 677, and De Luca G. B., (1669-1673)
Theatrum veritatis et iustitiae, Venice, VIII, discursus CVII, nn. 4
e 5, in according him insurance is “iustum contractum […], iusta
magis communem sensum doctorum assimilemus fideiussioni”.
25
As the sea loan or bottomry contract (supra, nota n. 8);
Bensa, E. op. cit., 59 e 192; Cassandro, G. voice: “Assicurazione
(storia)”, cit., 422, now Genesi e svolgimento storico
dell’assicurazione, cit., 242; Spagnesi, E. op. cit., 60-61 and La
Torre, A. op. ult. cit., 172ff.
26
Di Castro, P. (1575) In secundum Digesti veteris partem
commentaria, Venice, 134 ff.
27
Bosco, B. (1390-1435) Consilia, Lyon, pubblished on 1620,
nn. 369 (“modus faciendi istas securitates inventus est per viam
venditionis sub conditione resolvendae”) and 391; Giballino I.,
op. cit., 293, and Boranga A. M., (1766) Institutiones theologicomorales, Venice, III, 263.
28
Santerna P., op. cit., n. 7 (“qui assecurationem facit propter
pretium, dicitur emere eventum periculi”); Molina L., op. cit.,
658: “alii [.] censent esse emptionem-venditionem aut ad eam
reduci, qua pro certo pretio venditur susceptio periculi seu
obligatio solvendi aestimationem rei si perierit”; Targa C., (1787)
Ponderazioni sopra le contrattazioni marittime, Genova, 184185, who defines insurance as “contratto di indennità per un
tal prezzo”, and Pothier R., (1830) Oeuvres, III, Bruxelles, 236,
in according him insurance operation has as object il “prix du
risque”.
23
of loss or damage (so to pay the compensation to the
occurrence of a harmful event.)29
2. THE DISCOVERY OF INSURANCE
IDENTITY AS AN AUTONOMOUS
CONTRACTUAL “TYPE”
However, the argument just now mentioned
were misleading30 in the slow maturing of the belief
that the insurance contract was not due to any of the
traditional patterns, creating instead a “new figure”,
with its own identity dogmatic. Absolutely crucial, in
order to overcome the traditional approach, appear
two contributions: the one that exists on the legal front,
consisting nell’Ordonnance de la marine of Colbert
of 168131, which “closes for the marine insurance the
construction phase and opens the way to modern
legislation”32, the other, by the doctrinal, represented by
the fundamental work of Casaregis that, completing the
process of enucleation in order to the essential elements
of insurance, comes, on the first, to a configuration of
the insurance contract which type independent.33
In fact, the order of Colbert regulated, in a complete way, marine insurance, setting the pattern in the
abstract, “also using habits, especially those in the western ports and of the North”34, so that, in according
29
Scaccia, S. (1619) Tractatus de commercio et de cambio,
Roma, Quaestio I, n. 128, 35; Lessio, L. (1625) De iustitia et iure,
Venice, 289 and Rocco F., (1655) Responsorum legalium cum
decisionibus Centuria secunda ac Mercatorum Notabilia in sex
titulos distributa, Naples, I, 385-421.
30
I will confine myself here to indicate the first opponents
(ratione temporis) about thesis already proposed. About suretyguarantee reconstruction, see: Azor I., (1611) Institutionum
moralium, III, Rome, liber XI, 1020; about loan’s fiction: Ridolfi
L., op. cit., f. 38; about location theory: Binsfeld P., op. cit., 527 ss.:
“licitus est etiam talis contractus” (insurance) “etiam si suscipiens
periculum nullum laborem aut operam inpendat pro evitendo
periculo”) and, at least, about theory of buy see: D’Emerigon B.
M., op. cit., 5-7.
31
About this point also Pene Vidari G. S., op. cit., 195 ff. Then,
after this rule you must wait more than a century to be able to
see, in panorama of european law, a subsequent rule regulating
insurance as nominated contract (though only in maritime law).
32
Donati, A. (1952) Trattato del diritto delle assicurazioni
private, Milan, I, 65.
33
Casaregis, G. L. M. op. cit., IV, n. 1 e VII. In argument:
Bonolis, G. (1901) Svolgimento storico dell’assicurazione in
Italia, Firenze, 36; Cassandro G., op. since last cit., in Bollettino
dell’Archivio storico del Banco di Napoli, cit., 31 ff., now in ID.,
Saggi di storia di diritto commerciale, cit., 274 ff.; Pene Vidari G.
S., op. cit., 211, especially note n. 43, and La Torre A., op. since
last. cit., 191-192.
34
Stefani, G. op. cit., 166.
41
4/2012
BENEDETTO FARSACI
42
with the old experience, it was verified and ordered the
validity of insurance matters in a wide and articulated
framework of rules.”35
Casaregis, however, goes much further. He, starting
from the elaboration of previous centuries, emphasizes
the risk, not only objectively considered, but referring
to the insured on which actually falls, so as to arouse
in him the “need” to be provided for cases that the
feared event should come true. This requirement is
nothing if not “interesse assecurari”36, or rather the
main “fundamentum assecurationis [...] sine quo non
potest subsistere assecuratio”37, defined according to a
formula now substantially reproduced in the art. 1904
Italian civil code 1942, with regard to insurance against
damages38. This interest “real and legitimate”, which, we
repeat39, is missing from the bet, then allows to consider
insurance as a contract can not be confused with it40.
Because the interest is its distinctive character and
typifying, so as to justify the conceptual autonomy.41
Always at the end of ‘700 they were no additional
studies, continuing in the direction described above,
35
La Torre, A. op. since last cit., 215.
Casaregis, G. L. M. op. cit., IV and La Torre, A. op.since last.
cit., 190-191.
37
Casaregis, G. L. M, op. cit., IV, n. 1.
38
So, ex multis: Donati, A. (1950) L’interesse nel contratto di
assicurazione, in Assicurazioni, I, 313 ss.; ID., (1954) Trattato
del diritto delle assicurazioni private, Milan, II, 205 ff.; Buttaro,
L. (1954) L’interesse nell’assicurazione, Milan, 7ff.; Gasperoni N.,
Le assicurazioni, in Trattato di diritto civile directed by Grosso
G. e Santoro-Passarelli F., (1966) Milan, 96 ff.; Castellano G. Scarlatella S., Le assicurazioni private, in Giur. sist. civ. e comm.,
directed by Bigiavi W., (1981) Turin, 312 ff. and De Gregorio A.
- Fanelli G., Il contratto di assicurazione, revised, integrated and
annoted by La Torre A., (1987) Milan, 113 ff.
39
According to recite art. 423 old italian commercial
code 1882. Cfr. especially: Ferrarini S., (1935) L’interesse di
assicurazione, in Assicurazioni, I, 618, now in ID., Saggi di scienze
assicurative, by Mossa L. e Tonelli L., (1935) I, Pisa, 95.
40
Stypmann, F. (1652) Tractatus de iure maritimo e nautico,
Greifswald, 158 (“perpensis igitur omnibus statuere non formido
assecurationem esse contractum nominatum”); Patuzzi I. V., op.
cit., 77 and Gennaro N., (1702) Usura detecta in contractibus
striati iuris et bonae fidei, Messina, 384.
41
Casaregis, G. L. M. op. cit., IV, n. 1, who says that in the
insurance contract “requiritur, de substantia illius, dominiium seu
interesse assecurari”; Perdikas, P. op.since last. cit., 295; Cassandro,
G. op.since last cit., in Bollettino dell’Archivio storico del Banco di
Napoli, cit., 35, now in ID., Saggi di storia di diritto commerciale,
cit., 276, in according him “as it appears by use’s formula in
policies and, as confermed by authors, interest can coincide
generically with risicum (‘risicum seu interesse assecuratorum’)”
and La Torre, A. op. since last. cit., 190. Nehlsen von Stryk, K.
observes , op. cit., 189 that “insurable interest as fundamentum
of insurance contract was present to the giuridic medieval
sense, although its observance was not probably implemented
everywhere with the same resolve.”
36
reinforce the idea, now mature, which sees in insurance
an ontological identity, relying on the elements of risk
and interest.42
The modern codifications thus could not ignore
(over and over) that the effect that, in practice, was
becoming more widespread from the marine sector
to the “terrestrial”, to cover events such as death or
survival.43 So, starting from the last decades of the
nineteenth century, first in Belgium and then Hungary
enacted the first pieces of legislation containing a
general definition of insurance44, which has certainly
inspired italian legislature elaborating the concept of
the insurance contract which appears for the first time
in art. 417 old commercial code 188245. From this rule
differs little in terms of content, the article stated by
art. 1882 of the actual italian Civil Code. Both dictate
a general rule that, after identifying the common
element in all forms of insurance, shall immediately
adopt a dichotomous formulation, distinguishing the
non-life insurance (which are intended to retaliate the
insured for the damage resulting from an accident) than
life (under which the insurer makes a payment to the
occurrence of an event relating to human life) 46. On
the other hand, looking at the entire continental legal
firmament, one can see that the definitions adopted by
other European countries (even in their diversity) are,
like the Italian one, the result of centuries of dogmatic
evolution (that stops we just now briefly traced) which
ended with the recognition of insurance as contractual
autonomous type, having a separate cause from any
other contracts. The more complete and articulated
notion is found in the German Law of 30 May 1908,
which defines the insurance benefit as “obligation in
42
Baldasserroni, A. (1803) Delle assicurazioni marittime, V,
Florence, 28 ss. and D’Emerigon, B. M. op. cit., 5ff.
43
From the sixteenth century (Gartias, F. op. cit., 657; Salon,
M. B., op. cit., 683; Azor I., op. cit., 912, and Da Vittoria, F. op. cit.,
222), also if life policies rise finally only in XIX century (Perdikas,
P. op. ult. cit., 296-297).
44
The first with law 11 june 1874, 43 articles, while the
second with commercial code 1875. In this regard, Donati, A.
– Gambino, A. – Pino, A. (1963) Il contratto di assicurazione
nelle legislazioni dei Paesi del M.E.C. Tavole di confronto, in
Assicurazioni, I, 3 ff; Vivante, C. Trattato di diritto commerciale,
cit., 466-488; Donati, A. Trattato del diritto delle assicurazioni
private, cit., I, 80 e 90; Salandra, V. sub artt. 1882 ff italian civil
code 1942, Dell’assicurazione, in AA. VV., Commentario del
codice civile a cura di Scialoja A. e Branca G., Bologna – Roma,
1966, 173, nonché La Torre A., op.since last. cit., 193, note n. 454.
45
In fact, by napoleonic legislation (Code civil de Napoleon
1804 and Code de commerce 1807), “the italian codes on 1865
not rule about insurances in general” (La Torre, A. La disciplina
giuridica dell’attività assicurativa, cit., 30).
46
La Torre, A., L’assicurazione nella storia delle idee, cit., 194,
note n. 457.
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
damages insurance to compensation, in a contractually
agreed, the damage produced by the loss and, in life
insurance or of persons, to pay a capital or incombe,
until service agreed, against payment of premium”. It
‘a notion which, like the Italian one (1882 and 1942),
is set on the dichotomy damages-life, but with the not
slight difference that the German law put together life
insurance with the accident insurance and “any other
insurance of persons”, thus preventing the occurrence
of these problems of interpretation registered in our
system respect to the classification of the latter two
categories.47 A clear distinction (damages-life) comes
only in embryo in the French law of July 13, 1930, which
speaks of “obligation to pay to the occurrence of a loss
a predetermined amount” (with implicit reference
to life insurance) “or a indemnity-compensation not
exceeding the insured sum “(where the allusion is clear
damages - insurance) 48. Of this dichotomy, however,
there is no trace in the Belgian Law of 11 June 1874,
or in the Luxembourg on 16 May 1891 and in Dutch
commercial code of 1838, which seem to give little
space to insurance of persons (referring only to the
obligation to compensation for losses and damages)
but, conversely, explicitly take in consideration, in its
definition, compensation for profit hoped.”49
3. INSURANCE IN THE MODERN AGE:
VIVANTE AND THE PRINCIPLE
OF THE “FIRM”
But what is the function of the insurance contract?
Various solutions have been proposed in this regard.50
47
According to the” Tables of comparison” in Donati, A. –
Gambino, A. – Pino, A. op. cit., 3 ff.
48
“Tables of comparison” in footh of Donati, A. – Gambino,
A. – Pino, A. op. cit., 3 ff.
49
“Tables of comparison” in Donati, A. – Gambino, A. – Pino,
A. op. cit., 3 ff. For the “hoped profit” (art. 1905, comma 2, italian
civil code) see: Castellano, G. – Scarlatella, S. op. cit., 334; Fanelli,
G. Le assicurazioni, in Trattato di diritto civile e commerciale,
directed by Cicu G. e Messineo F., (1973) Milan, I, 161 e De
Gregorio, A. – Fanelli, G. op. cit., 124-125.
50
The most complete overview about thouse is contained in
Moeller H., (1962) Moderne teorie sul concetto di assicurazione
e di contratto di assicurazione, in Assicurazioni, I, 18 ff. But
see also: VITERBO C., (1932) Il contratto di assicurazione,
in Riv. dir. comm., I, 40 ss.; Donati, A. Trattato del diritto delle
assicurazioni private, cit., II, 7 ss.; Buttaro, L. (1962) Moderni
orientamenti sul concetto giuridico di assicurazione nella dottrina
italiana, in Assicurazioni, I, 179 ss.; Santi, G. (1965) Il contratto di
assicurazione, Roma, 7 ss.; Gasperoni, N. op. cit., 11 ff.; Salandra,
V. op. cit., 179 ff.; De Gregorio, A. – Fanelli, G. op. cit., 6 ff; Scalfi,
G. (1991) I contratti di assicurazione. L’Assicurazione danni, in
The jurist who, rightly, can be considered the
standard bearer of the scientific renewal of matter, is
Cesare Vivante, who with his massive three-volume
treatise on Insurance Contracts (1885-1890) was
the first to perceive and theorize the link between
“contract” and “firm”, when it actually was still ignored
by the legislature. He developed the theory of the firm
completely, enhancing the legal the technical data that
is the foundation of the insurance activity. If it is true,
that in every single contract, the insurer promises to
insured to keep it free from the negative economic
consequences of any loss behind the payment of a
premium received in advance, it is true that the specific
insurance benefits can not be ensured only through the
assumption of a mass of risks of the same species from
the same insurance company.51
In this way it is possible to eliminate or, at least, to
“absorb” all risk borne by entering into a number of
contracts homogeneous so that the premiums paid by
the insured, that many will not be affected by accidents,
constitute a sufficient amount to cover the performance
that the insurer will have to face in favor of policyholders for whom, in proportionately small, it will be operational warranty. The insurance company is well placed
to guarantee the fulfillment of the promised service to
policyholders and, at the same time, to portray a consistently profit from its activities, making a careful risk
selection aimed at maintaining the above proportion,
through careful statistical and actuarial investigation.52
In other words, relying on “Rule of large numbers”,
which governs the set of phenomena taken into consideration, implements a provision that allows you to determine with high accuracy, or at least, with significant
approximation which will be the percentage of risks that
AA. VV., Il diritto delle assicurazioni, I, Turin, 14, 26 ff and La
Torre A., op. since last cit., 294, especially note n. 686.
51
This practical need was already recognized and sustained
with the advent of large insurance companies, since the second
half of the eighteenth century. See in the foreign doctrine before
Vivante: Quenault, M. (1828) Traité des assurances terrestres, Paris,
121 (“La jurisprudence, qui ne voit dans chaque assurance qu’un
contrat isolé et qui se borne à connaitre des rapports que cet contrat
établit entre l’assureur l’assuré et ses représentants, ne comprend
point dans son domaine toute la théorie des assurances. Une autre
science prends aux combinaisons, qui établissent entre toutes les
assurances faites par une compagnie une sorte d’ensemble, dans
lequel chaque risque assuré et chaque prime d’assurance ne figurent
et ne concourent que comme des facteurs d’un seul tout”) and
Goldschmidt, L. (1874) Handbuch des Handelsrechts, Erlangen,
§ 49, 582 (“Die Moglichkeit eines rationellen genossenschaftlichen
Betriebes”, sicché “eine auf statisticher Grundlage beruhenden
Durchschnittberechnung, ein gemeinschaftlicher durch die Beitrage
der Versicherten aufgebrachter Ersatzfonds gebildet und verwaltet
werden kann”).
52
Supra, § 1.
43
4/2012
BENEDETTO FARSACI
44
occur. And it is for this reason that the insurance contract could not be concluded as an isolated affair; “the
effective and systematic of the industry by a company
is therefore not a fact extrinsic to legal relations of the
parties, it is essential for ‘fulfillment of the rights and
obligations that each took on”53 so there is no insurance
without insurance company.54
The theory of Vivante, soon welcomed by foreign
authors55, was taken in Italy in the middle of the last
century, especially from Mossa56, Sotgia57 and Ferri.58 The
first, having focused on the mutual interrelationships
between “act” and “insurance activities”59, comes to the
conclusion that: “in the insurance contract the insurance
company comes as a condition of the contractor, which
position of law, subjective and organic of the insurer.
The insurer is not only a person , but it is essentially a
business enterprise with that particular form of jointstock companies, or mutual society, with data and
conditions”. From what the author brings down not only
that the policy ended with an insurer operator in an
entrepreneurial activity is invalid, but also (and here is the
news) that the business organization is a precondition for
the duration of the contract, in order to ensure continued
coverage to the insured.60
Not a few, indeed, were the objections to such
reconstruction, including distinguished himself in the
past, especially the vehement criticism of Viterbo.61
53
Vivante, C. op. since last cit., 339.
Vivante, C. op. since last cit., 334.
55
Ehrenberg, R. (1911) voice: “Versicherungsrecht”, in
Handworterbuch der Staatswissenschaften, 3a ed., Iena, VIII,
278; Hemard, J. (1924) Théorie et pratique des assurances
terrestres, I, Paris, 24, as wich insurance “presente à la fois un
caractère économique, juridique et technique, tandis que le contrat
d’assurance n’este que sa traduction juridique” and Ehrenzweig,
A. (1929) Die Rechtsordnung der Vertragversicherungsvertrages,
Wien, 12.
56
Mossa, L. (1942) Sistema del contratto di assicurazione
nel libro delle obbligazioni del Codice Civile, in Assicurazioni, I,
189 ff and ID., (1953) Impresa e contratto di assicurazione nelle
vicendevoli relazioni, in Assicurazioni, I, 141 ff, after having
abandoned theory of “possible need” that we shall examine after.
57
Sotgia, S. (1959) La prestazione dell’assicuratore, in
Assicurazioni, I, 374, who insists that the distinctive and unified
element of all insurances “is recognized by systematic exercise of
an insurance undertaking ,or in the presence of an organization
to exercise systematic and continuos insurance contracts.”
58
Ferri, G. (1963) L’impresa nella struttura del contratto
di assicurazione, AA. VV., Studi sulle assicurazioni per il
cinquantenario dell’INA, Rome, 111 ff.
59
La Torre, A. La disciplina giuridica dell’attività assicurativa,
cit., 2 ff.
60
Mossa, L. op. since last cit., 149.
61
Viterbo, C. op. cit., 43-44.
54
The latter one claimed that there was no liability of the
insurer in respect of the insured, to be organized in
entrepreneurial activities, “to enter into new contracts
or continue those already concluded”, or rather
introducing into the rules of the policy a condition of
this sort, because it is not “essential to the legal nature
of a contract the circumstance, extrinsic to it, that
one of the contractors habitually concludes contracts
of the same nature”. In support of these assertions
authoritative doctrine62 stated that “in itself, the fact of
the organization to a business company of one party,
but could have major effects of the discipline and the
relationship of the company, does not change the legal
nature of the relationship “because” economic category
and legal category do not necessarily coincide.”63
4. THE PRINCIPLE OF “POSSIBLE NEED”
Parallel to Vivante’s idea, was drawn to a different
building in order to preserve the conceptual unity of
the insurance phenomenon: the theory of “satisfaction
of a possibile need for any partial cost”. Its original
formulation was thought to economist Gobbi64, which
starts from the observation that the human person
acquires assets to meet current needs and certain, or
rather future needs and possible. So, the individual,
considering the possibility that occurs the so-called
“possibile need”, is induced to purchase immediately,
even when the need is merely potential, the good that
will be used to satisfy (if it arises) or he will ensure the
provision of one third to refreshment in case of need
come true by paying in advance a price far lower than
the value of the res. The insurance would, in this way,
the means by which this economic idea assumes legal
status. The theory of the “possible need”, moreover,
allows to understand exactly a further distinction
between the insurance, on the one hand, and the
game and bet on the other: “the payout amounts to an
advantage supervenient and not to the compensation
of a disadvantage, arisen for the occurrence of a risk”65.
62
Donati, A. (1950) , La causa del contratto di assicurazione,
in Assicurazioni, I, 236.
63
Donati, A. op. since last. cit., 238; Scalfi, G. (1987) voice:
“Assicurazione (contratto di)”, in Dig. disc. priv., sez. comm., I,
Turin, 336-337.
64
Gobbi, U. (1894) Il carattere di indennità nell’assicurazione,
Milano, 2 ff; ID., (1898) Manuale dell’assicurazione, Hoepli, 5 ff.
and ID., (1974) L’assicurazione in generale, in Annali di economia
dell’università Bocconi, Milan, 96.
65
Moeller, H. op. cit., 21.
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
This thesis originally received many supports66 and was
revisited by Brunetti, who made reference to the socalled need originated from the destruction or damage
of property.67 However, noted that the “need” is not an
essential element of the insurance type, especially with
regard to life insurance, to save render such theoretical
construct, it distinguished between the concrete need
that would have resulted from the occurrence of an
injury and the abstract need inherent in an event
relating to human life68. To this solution also joined,
at first, Donati69, who called the cause of the insurance
contract in these terms: “to satisfy the current and
duration needs of the insured for certainly satisfy those
needs that may will be caused by the occurrence of an
uncertain event”. So at the time the author was trying
to overcome the basic objection that had long since
been put forward against the original formulation of
the thesis, or rather the possibility that the verification
of the insurance event does not rise to any need for
insured, but rather, in economic terms, it was sometimes
advantageous (for example see the case of the death of
an life insured, terminally ill), so as to find the negotial
cause at the time of conclusion of the contract. The
author then changed his opinion when he realized that
the subjective nature of the concept of need, which
eschews any attempt to objectivation and look toward
the cause of insurance.70 This theory, however, differs
radically from that of Vivante because it “moves” toward
the cause the question of the identification of a unitary
66
Hupka, J. (1910) Das Begriff des Versicherungsvertrages,
in AA. VV., Zeitschrift fuer das Gesamte Handelsrecht und
Konkursrecht, LXVI, Stuttgart,546; Rocco, A. (1928) Principi
di diritto commerciale. Parte generale, Turin,197; Unna,
(1933) Die Stellung und Bedeutung des Bedarfsbegriffes im
Vesricherungsvertrag, Amburgo, 12 ff.; Ferrarini, S. (1935) op. cit.,
in Assicurazioni, I, 618 ff., now in ID., Saggi di scienze assicurative,
cit., 95 ff.; Graziani, A. (1936) Istituzioni di economia politica,
Torino, 570; Santoro-Passarelli, F. (1948) Rischio e bisogno nella
previdenza sociale, in Riv. it. prev. soc., 6 ss., now in ID., Saggi
di diritto civile, II, Napoli, 1961, 1151; Buttaro, L. op. ult. cit.,
179 ss.; Santoro-Passarelli, F. (1963) La causa del contratto di
assicurazione, in AA. VV., Studi sulle assicurazioni, Rome, 208 ff.
and in Assicurazioni, 1963, I, 453-454, and ID., (1975) Variazioni
sul contratto di assicurazione, in Assicurazioni, I, 205 ff.
67
Brunetti, A. (1935) La teoria giuridica del contratto di
assicurazione, in Assicurazioni, I, 412 ff.
68
Mossa, L. (1936) Compendio del diritto di assicurazione,
Milano, 16.
69
Donati, A. (1943) Il contratto di assicurazione nel codice
civile, Commentario, Rome, 24.
70
Donati, A. La causa del contratto di assicurazione, cit.,
233 and also ID., Trattato del diritto delle assicurazioni private,
cit., II, 11; Gambino, A. voice: “Assicurazione. I) Contratto di
assicurazione: Profili generali”, in Enc. giur., IX, Roma, 1988, 2.
foundation of the insurance contract, and it sees in this
contract a function that exactly fits an social benefit.71
5. THE PRINCIPLE OF “INDEMNITY”.
SETTING UNITARY AND PLURALISTIC
THEORETICAL CONCEPTIONS
The “Compensatory theory” or “principle of
indemnity” owes its genesis to the French doctrine72,
before being accepted for the first time in Italy by
Ascarelli.73 According to this view the cause of insurance
lies in the function of restoring damage, arising from a
specific risk event that affects a property or a person.
Already on the basis of this short description we can
deduce how well it is tailored to the life insurance but
“the first widely practiced forms of insurance of risks
relating to the human person, namely that of being taken
prisoner by pirates or enemies and be taken into slavery,
the compensatory nature of the contract could not be
doubted, as the insurance covered the redemption price
and the amount of money that should have been paid
by the insured to regain their freedom”74. Conversely, it
is not equally obvious to the applicability of this theory
to life insurance, for which the compensatory nature is
a fact to test, not certain, because the insurance benefit
here is the payment of a “capital” or a “annuity” upon
the occurrence of an event relating to the duration of
human life75, regardless of the harmfulness or less
of such an event. To bring also setting indemnity,
it was said that, in the event of death, the risk is the
loss of “life”, or in injury suffered by survivors, family
and creditors, respectively dissatisfied and without
means of livelihood76, while in the insurance for the
71
Donati, A. Il contratto di assicurazione nel codice civile, cit.,
24.
72
Alauzet, I. (1843) Traité général des assurances: assurances
maritimes, terrestres, mutuelles et sur la vie, II, Paris, 479 ff.;
Herbault, P. (1877) Traité des assurances sur la vie, Paris, 34 ff.;
Chaufton, A. (1884) Les assurances, leur passé, leur présent, leur
avenir, Parigi, 188 and 312. In German doctrine: Goldschmidt L.,
(1891) System de Mandelsrecht, Stuttgart, § 167, 243.
73
Ascarelli, T. (1949) Sul concetto unitario del contratto di
assicurazione, in Saggi giuridici, Milan, 397 ss.
74
Buttaro, L. (1958) voice: “Assicurazione in generale”, in Enc.
dir., III, Milan, 435. See adde La Torre, A. L’assicurazione nella
storia delle idee, cit., 232 e note n. 545.
75
Alauzet, I. op. cit., 481 and Rudiger, A. (1885) Die Rechtslehre
vom Lebensversicherungsvertrag aus den wirtschaftlichen
Grundlagen des Geschaftes entwickelt und unter besonderer
Berucksichtigung der Ergebnisse der Rechtsprechung, Berlin, 19 e
58).
76
Herbault, P. op. cit., 49 and Ramella, A. (1921) Trattato delle
assicurazioni private e sociali, I, Milan, 9.
45
4/2012
BENEDETTO FARSACI
46
event of survival, the damage was made by increased
requirements related to the state of old age.77
The criticism against the varied reconstructions
that have attempted to identify an unitary core in
all phenomena negotiating insurance lead some
commentators to support the inability to perform a
“reductio ad unum” of insurance, thus opening the
way to the dualistic conceptions. One of the strongest
supporters of the dichotomy between no life insurance
and life insurance (although without denying the unity
of the institute insurance) was undoubtedly Fanelli,
who calls to mind the example of accident policies (or
against accidental troubles) as confirmation of its most
significant assertions.78
Also Scalfi, about the problematic issue of the
applicable rule to this insurance figure, noted the
recognition of a “right of citizenship” in favor of the
benefits of insurance as facere and claiming the existence
of a plurality of models of insurance79 as there are types
of risks that the law allows to cover80. In this way Scalfi
differs radically from Fanelli81, according to which
there is “not even allowed into the dichotomous system
of our law a “tertium” and maybe a “quartum”, etc..
“genus”, distinguishing the risks simply by depending
on whether or not about the duration of human life.
In any case, these authors agree on one consideration:
by the configuration of the event, whose fulfillment
materializes the negotiated risk, it would depend the
divisions within the insurance contracts.
In fact, the various arguments that have been
developed, beyond the criticisms that have led to their
rejection, are constantly trying to trace the cause of the
insurance (more or less indirectly) taking into account
the perspective of the insurer or that of insured. It
77
Krosta, B. (1911) Uber den Begriff der Versicherung, Berlino,
63 ff.
78
Fanelli, G. (1962) La “summa divisio” nelle assicurazioni
private: riflessioni su un vecchio problema, in Foro it., IV , 58, now
in ID., (1971) Saggi di diritto delle assicurazioni, Milan, 507 and
Herrmannsdorfer, F. Versicherungswesen, Berlino, 1928, § 1, 6
ss.). For a complete overview about thesis that refutes dicothomy
damages-life insurances see: Valeri, G. (1930) La classificazione
del contratto di assicurazione, in Riv. dir. comm., I, 348; Donati,
A. Trattato del diritto delle assicurazioni private, cit., II, 53 ff. and,
at least, Volpe Putzolu, G. (1992) Le assicurazioni. Produzione e
distribuzione, Bologna, 81 ff.
79
Viterbo, C. op. cit., 55 and Volpe Putzolu, G. (2000)
Prestazione di servizi nell’evoluzione del rapporto assicurativo, in
Assicurazioni, I, 20 ff.
80
Scalfi, G. (1995) Dalla classificazione dualistica alla
concezione pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o
contratti di assicurazione?, in Assicurazioni, I, especially 147-148.
81
Fanelli, G. op. ult. cit., in Foro it., cit., 68, now in ID., Saggi di
diritto delle assicurazioni, cit., 522.
accepts , implicitly, a notion of this essential element,
different from the idea that now dominates and
defining it as objective social-economical function ,
or rather wich purpose that unrelated to the reasons
pursued by either party by choosing a particular type
of negotiation82. So, while the theory of the firm can
infer a general and unspecified function profit of the
insurance contract, since it focuses all the problems of
the unitary foundation on the figure of the insurer, by
contrast, the doctrine of “possible need” and that one
of the compensatory-indemnity principle describe the
cause of the contract having regard only to the position
of the insured.
This “logical flaw” represented by the acceptance of
one-sided perspective is already noted “between the
lines” of the writings of Donati83, despite the fact that, as
we discuss here shortly (infra, § 8), has also contributed
to reformulate the indemnity thesis. So, to outline the
socio-economic function of insurance we must reflect
about the actual objective finality that the contract
carries on stipulation, of course without taking into
account the fact that the parties subsequently run (or
not) their performance.
The same Donati notes in this connection,
persuasively, that the thesis (by the same described
as a “theory of the function with respect to both
parties”) that the insurance would generate a mere
exchange of corresponding obligations (premium
against insurance guarantee) does not identify the
cause of insurance, since it is on a “quid” common to
all bilateral-synallagmatic contracts, without allowing
any identification within them.84 But, then, is it possible
in this respect intending a unitary notion of insurance
function?
Scalfi itself does not deny that the cause of guarantee
characterizes the insurance contract, only he elevates
the risk for typifying element, so as to postulate a
breakdown of the insurance type in a variety of types
as there are many cases of the abstract risk insured.
So, against the abstract cause of insurance cover can
be distinguished many really and effective causes
(“guarantee of an indemnity, warranty service, solvency
insurance, to assume the financial burden of a debt or a
loss, a guarantee of a social security benefit, etc.)”85
82
By myself the most exact theoryof this principle is by:
Santoro-Passarelli, F. (1966) Dottrine generali del diritto civile,
Naples, 181.
83
Donati, A. La causa del contratto di assicurazione, cit., 224
ss.
84
Donati, A. op. ult. cit., 239.
85
Scalfi, G. op. ult. cit., 148. The same author says that it’s
possible a “synthesis” between life and no-life insurance only by
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
One might add that the answer to the question is
to be found in the sources that are at historically when
the markets begin to spread massively the first forms of
insurance premium.86 This is because, during that time,
the authors (even more than before) were faced with
the need to overcome the old “accusations” of illegality
directed against the phenomenon insurance, then
atypical.87 But of this we will look at later.
6. THE DICHOTOMY
“NON-LIFE – LIFE INSURANCES”
On the basis of briefly exposed in the previous
sections, you can already emphasize that with regard to
the choice of the Italian legislature to dictate a dualistic
definition of insurance (damages or no life-life), as the
art. 417 old italian commercial code 1882 as art. 1882
actual italian civil code, there has been an extensive
debate in the literature with different positions. And this
happens: now in an attempt to exceed this dichotomy
- in order to justify the “reductio ad unum” of the
insurance phenomenon88 or different classifications89 or
pluralistic conceptions90 - now in order to enhance it,
without denying, however, the conceptual unity of the
institute.91 And it is well immediately inform that this
dichotomy, present in the same legislative definition
(art. 1882 italian civil code), is functional to a discipline
which, in part, is common to all insurances, because it
is included in the section I, dedicated to the “General
Provisions” (Articles artt. 1882-1903 civil code) and is
partly differentiated, since the Section II is devoted to
“Insurance against damages” (Articles 1904 to 1918 civil
code) and section III to the “Life Insurance” (Articles
1919-1927 civil code), followed by a section IV (“the
reinsurance” Artt. 1928 to 1931 civil code) and section
V “Final Provisions” (art. 1932 civil code). It is thus
to outline a regulatory design that describes a “type”
of contract (insurance) and two subtypes (non-life –
structural level (Scalfi G., voice: “Assicurazione (contratto di)”, cit.,
340 ff.).
86
La Torre, A. op. since last cit., 113 ff.
87
La Torre, A. op.since last. cit., 147 ff., who refuted the claims
of usury, gambling or betting, imbalance of benefits, un fair profit
for insured (in case of loss) and unfair profit of insurer (if the loss
not trues).
88
I refer to supporters of theory of “firm” (supra, § 3).
89
Supra, note n. 78.
90
Scalfi, G. Dalla classificazione dualistica alla concezione
pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o contratti di
assicurazione?, cit., 147-148.
91
The supporters of “compensatory theory”, despite in
different formulations (supra, § 5 and infra, § 8).
damages insurance and life insurance). But, beyond this
dualistic approach (subtypes), the point is to identify
the essential element that distinguishes the “type”, which
is to say: the cause which characterizes the contract
of insurance and distinguishes it from any other
negotiating plan. In fact, all the various arguments that
have been developed seem united by a single objective,
undeclared, wich always occurs with remarkable
intensity for further reading: the quest for the “lowest
common denominator” that is the foundation of all
insurance transactions.92
7. THE “NEW” PRINCIPLE OF INDEMNITY
This insurance common core, compared to the
original formulation of the theory of indemnity,
Donati93 cites the same decisive reasons that led him
to reject the theory of “possible need” and so he claims
that not always death constitutes a damage, indeed
it can relieve suffering, not always causing injury to
family members of the deceased, if he was poor, or to
the creditors if the inheritance is large enough, on the
other hand, survival is not always detrimental, rather
it is advantageous if the insured is (for example) a
professional or a businessman fully productive. It
was therefore attempted to reformulate the theory
trying to overcome objections just now described.
Beginning by proper consideration that the risk is mere
likelihood of damage, the compensatory function of life
insurance would be safeguarded extending the notion
of detrimental event to the case of mere potentiality of
injury and the fact that nothing precludes the overall
basis of the damage , regardless of the evidence of its
objective existence (as is the case of so-called nonpecuniary damage or alleged.)94 In life insurance,
then, interest in art. 1904 italian civil code, would
also immanent (having to subject the person as such)
and would also assessed on forfait. In other words, all
events relating to human life, raised in this contract
are (at least) potentially harmful, so as to recover the
indemnity due.95 The most penetrating criticism against
92
Wich also seeks Scalfi G., op. ult. cit., 148.
Donati, A. op. since last. cit., 230. See further Scalfi, G. voice:
“Assicurazione (contratto di)”, cit., 339.
94
Donati, A. op. since last cit., 242ff. and ID., Trattato del
diritto delle assicurazioni private, cit., II, 21 ff.
95
Buttaro, L. (1958) voice: “Assicurazione (contratto di)”, in
Enc. dir., III, Milan, 467; Buttaro, L. L’interesse nell’assicurazione,
cit., 201 ff.; Donati, A. op.since last. cit., 204 and Ascarelli, T.
(1955) Saggi di diritto commerciale, Milan, 439. Against this
thesis Brunetti, A. op. ult. cit., 432-433.
93
47
4/2012
BENEDETTO FARSACI
48
such a concept was formulated by Fanelli96, who points
out that it has “forced on the same level of no life
insurance, namely at the level of one of the two main
areas of legislative dichotomy, any other subspecies
insurance, deleting or at least making precarious and
superficial each of the rules for the classification of
insurance contracts.”97 On the other hand, to justify
the extension of this function to the life insurance he
had to resort to artifice (or legal fiction) to conceive
the existence of an abstract damage resulting from
events relating to human life, whereas the same does
not appear detrimental.98 In fact, the death of a wealthy
terminally ill patient who is insured in case of death,
without having creditors, has no harmful for him, for
the third / or beneficiaries of the policy. Also happens
if the insured is young and in full working phase: its
survival over a certain period does not impoverish him,
potentially even to rich him. Yet in all these cases, the
life insurer will always have to pay any income or capital
to the occurrence of the insured event: it is therefore an
operation of mere savings or capitalization.99
8. CONCEPTUAL UNITY OR
FRAGMENTATION OF THE CASE?
The fact is that, despite the traditional dichotomy,
the definition by italian civil code offers us to identify
the “type”, that is the cause of the contract as a
minimum and characteristic content: or rather the pact
under which one party (the insurer), to the payment of
a premium, undertakes to perform a certain servicebenefit for the occurrence of a risk looming on the other
party (insured). It is also true that this notion, as already
mentioned (supra § 6), finds its roots in the theories
of the sixteenth and seventeenth centuries. In fact,
already the doctrine of the time respectively observed
that the insurance “est contractus quo quis alienae rei re
periculum suscipit obligando se” or “est alienarum rerum
sive mari sive terra exportandum periculi susceptio certo
constituto pretio.”100 The same semantic idea is present
in the thinking of other distinguished authors a little
96
Fanelli, G. op. since last. cit., in Foro it., cit., 51 ss., ora in ID.,
Saggi di diritto delle assicurazioni, cit., 495 ss.
97
Fanelli, G. op. ult. cit., in Foro it., cit., 54, now in ID., Saggi di
diritto delle assicurazioni, cit., 500.
98
Gasperoni, N. op. cit., 21.
99
Valeri, G. (1907) Natura giuridica delle assicurazioni contro
gli accidenti, in Riv. dir. comm., II, 571 and ID., La classificazione
del contratto di assicurazione, cit., 351 and Clemente, I. (2004)
L’assicurazione infortuni: una figura in cerca di disciplina, in Dir.
econ. ass., 1, 236 ff.
100
Santerna, P. op. cit., n. 129 and Stracca, B. op. cit., f. 46.
later101 and it finds, perhaps, her best formulation in the
work of Martino Bonacina102 who, after having proved
the groundlessness of all “causae nullitatis” of insurance
contract, he concludes “licita est assecuratio qua quis in
se suscipit periculum rei alienae cum spe lucrandi”. And
a more complete theoretical system you have in the
early nineteenth century, thanks to a author beyond
the Alps, for which the insurer assumes the risk of
fortuitous accidents involving the insured, forcing it to
carry out the guaranteed benefit upon the occurrence
of the same accidents.103 From the beginning, therefore,
the doctrine understood that the true “essence” of the
phenomenon insurance is to be found in the “support”
by the insurer, to the extent agreed in the contract, of
the economic consequences of a risk looming in rerum
natura on the insured concentrating such a function in
the formula: susceptio periculi rei alienae. And this is the
reason justifying the insurance contract or the cause
for which the order recognizes legal significance to this
contract, making the same interest in socially useful.104
The insurance has been regulated as a stand-alone type,
from the enactment of the old italian Commercial code
1882, because through the mechanism of “assumption”
of risks (“essential factor in the pattern of business
trade”)105, has allowed the development of “activities
and lifestyles become inseparable from the human
condition”, otherwise “would have broken or late
development.”106 The recognition of susceptio periculi as
the cause of every single insurance contract has been
advocated by authors107, but by meeting resistance
of those108 who saw directly the transfer of risk such
as the object of contract of insurance, in the wake of
101
Scaccia, S. op. cit., Quaestio VII, Pars III, Limitatio VI, n. 5;
Soto, D. op. cit., 437; Ansaldi, A. op. cit., XII, n. 4; Patuzzi, I. V. op.
cit., 77; Mastrio, B. op. cit., 124; Casaregis, G. L. M., op. cit., I, n.
90 and Turnely, H. (1746) Universae theologiae moralis tractatio,
Venice, I, 549.
102
Bonacina, M. op. cit., 588.
103
Pothier, R. (1821) Trattato del contratto di assicurazione
(trad. it.), Naples, 69 ff.
104
Betti, E. (1955) Teoria generale del negozio giuridico, Turin,
183.
105
Stefani, G. op. cit., 81.
106
La Torre, A. op. since last cit., 257.
107
Lordi, L. (1936) Obbligazioni commerciali, 2a ed., Rome,
605. The most famous supporter of this thesis is SantoroPassarelli, F. La causa del contratto di assicurazione, in AA. VV.,
Studi sulle assicurazioni, cit., 213 and in Assicurazioni, cit., 457. In
Germany, finally, this solution was accepted by Bruck E., (1930)
Das Privatversicherungsrecht, Mannheim, 52 ff.
108
Salandra, V. op.since last cit., 11-12.
4/2012
Insurance contract: Historical and theoretical profiles from the perspective of European law
other doctrine.109 But, if formulated in terms of “risk
transfer of a harmful event”, it is clear that the thesis
will be exposed to the same objection that drops the
compensatory-indemnity theory: the operation of
the guarantee in life insurances is independent of the
harmfulness or potential harmfulness of the event
relating to human life, raised in the policy. On the other
hand, if also we want to consider this phenomenon110
as the object of negotiation, we must not forget that
the insurer, in fact, confined to “take charge”, in legal
terms, of certain consequences of the insured as
threatened a risk, without any “transfer” that would
naturalistically impossible. In other words, the “take on
charge” of risk by the insurance company means that
the same should compensate the insured for injuries
caused by the loss (in damages insurance). Otherwise,
in relation to life insurance, the insurer will perform
its financial benefit “capitalizing” the savings that the
policyholder has decided to set aside in order to face
his future with confidence (if survive beyond a certain
date) or for safety to certain survivors (in the event of
his death). And of course, insurance, in view of the
company, aimed at fulfilling the purpose of profit, while
in the perspective of the insured, it need to guarantee
security that comes from the possibility of suffering
harm or an event relating to human life. Not failed in
this regard to point out that life insurance and the risk
depends on the possibility “that the life duration of the
insured is different from the average duration resulting
from mortality tables”, under which the company bases
his “charges” or premiums.111 But, in more general
terms, the insurance function is clearly highlighted
by the author112 which has adopted the formula of the
“neutralization of individual risks”, “primary reason for
the general regulation of the insurance contract, which
placed in the italian Civil Code”; it means the risk is
“cleared” by the contractor-insured as it is “supported”
by the insurer, which just “guarantees”113 service-benefit
agreed for the case that the event will come true. And
the operation of the system is made possible by the
technique of the insurance procedure insurance, thanks
to which the modern insurance company was able to
adopt, on a large scale, the principle of the communion
of risks.114 Now, in front of the considerable variety
of the risks that may be the subject of insurance, you
can also say, as it has been said115, that there are many
types of guarantees. But this is not to escape from the
notion of susceptio periculi rei alienae, being so many
manifestations of the same negotiation function, that
is due in the cause of the contract.116 Then ‘“dreaded
event” on both sides, so as to generate the risk and
interests communion which will now consist either
in an offense committed against a third (as is the case
for civil liability), now in a damage to a single property
(think of the fire policies), now in a pecuniary loss (legal
expenses insurance), now in an accident which results
in a difficult situation (“Services”), now in death or
survival, it is not the fact of in itself justify a disruption
of the unitary insurance “type.”
9. TYPES AND SUBTYPES OF INSURANCE:
CONCLUSIONS
The point which now remains to be clarified is
whether they related to insurance “type” cases of
“susceptio periculi” not properly categorized under the
legislative dichotomy damages-life. And the problem
can not be solved in the same way that the criterion
concerning the “limits of elasticity of the cause.”117
In this regard, authoritative doctrine warns that “as
long as the contract is viewed as a means, but without
reference to the subject, for whose benefit it was
designed and using it, it can not be adequately capture
the cause”. With regard to the insurance contract, the
idea of “shifting the risk” fits perfectly in that thesis.
In this function, objectively prepared by order, you
109
Vivante, C. (1903) Contratto di assicurazione, in
Commentario al codice di commercio, 6a ed., Verona, n. 58 and
Mossa, L. op.since last cit., 19 e 72.
110
La Torre, A. op.since last. cit., 295, reminds us that this
formula was near to old idea about emptio-venditio periculi
(supra, § 1).
111
De Gregorio, A. – Fanelli, G. op. cit., 11, with referring to
the ancient notion of “risk transfert”.
112
Gambino, A. (1985) La neutralizzazione dei rischi
nella struttura e nella funzione giuridica unitaria del contratto
di assicurazione, in Riv. dir. comm., I, 209 ff. and ID., voice:
“Assicurazione. I) Contratto di assicurazione: Profili generali”, cit.,
15 ff.
113
Guarantee obligation has ancient origins until the time of
the “Twelve tables” (Talamanca, M. (1979) voice: “Obbligazioni
(dir. rom.)”, in Enc. dir., XXIX, Milan, 8ff.). In classic age, the
category of obligations of “praestare “was considered as tertium
genus with those of facere and of dare. In this matter see the
contribute of Betti E., (1955) La struttura dell’obbligazione
romana e il problema della sua genesi, Milan, 34 ff.
114
La Torre, A. op.since last cit., 249.
115
Scalfi, G. Dalla classificazione dualistica alla concezione
pluralistica dei contratti di assicurazione: contratto o contratti di
assicurazione?, cit., 148.
116
Pugliatti, S. (1934) Nuovi aspetti del problema della causa
dei negozi giuridici, in AA. VV., Scritti in memoria di Giacomo
Venezian, Messina, 187 ss., now in ID., (1951) Diritto civile.
Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), Milano, 75 ff., and Bianca, C. M.
(2000) Diritto civile. III. Il contratto, Milan, 425 ff.
117
Messineo, F. (1958) Manuale di diritto civile e commerciale,
a
5 ed., Milan, I, § 38, 282.
49
4/2012
BENEDETTO FARSACI
50
must compare, casu pro casu, “the real intention of the
parties and the purposes for which it is designed, more
specifically, to achieve”, “to see if there is at least one
essential coincidence that can justify the birth and the
normal existence of the same contract.”118 In application
of these principles can be observed as, in effect, the
“mechanism” of “susceptio periculi rei alienae” simply
requires, for its implementation, that an other subject
than the one on which the risk burden (in rerum
natura) assume on himself the “incidence.”119 What,
then, can prohibit that the freedom of contract, in order
to satisfy a “predetermined purpose”120 but different
from that to be kept free from damage or obtain a sum
of money upon the occurrence of an event relating to
human life, enabling a person to “take charge” of a risk
for other nature? In this rhetorical question responds
unanimous the historical evolution of the institution of
insurance and the same legislative notion. On the first
point it is undeniable that the insurance contract, from
its origins to the present day, has gradually developed
in extent and in depth, never straying from the core
primitive that is still the essential basis namely, riskstaking on charge of others persons against payment of
a premium. And ‘this, in reality, is the broad notion in
art. 1882 of the italian Civil Code 1942 gives us. In fact,
“the progressive identification of risks, which provide,
did not compromise the unity of the legal contract of
insurance, from insurance against various kinds of
damage to accident insurance, life assurance.”121 The
insurability of each new type of risk must be, then,
considered about “common core” to all forms of
insurance, as his time was with regard to life insurance
policies.122
A problem of qualification was posed in more recent
times, with reference to the so called insurance surety or
guarantee, whose legal nature is discussed for decades.
The doctrine that proposed qualification as insurance123
118
Pugliatti, S. (1947-1948) Precisazioni in tema di causa del
negozio giuridico, in Riv. dir. comm., I, 27, now in ID., Diritto
civile. Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), cit., 119.
119
Santoro-Passarelli, F. op. since last cit., in AA. VV., Studi
sulle assicurazioni, cit., 213 and in Assicurazioni, cit., 457.
120
Pugliatti, S. op.since last. cit., in Riv. dir. comm., cit., 27, now
in ID., Diritto civile. Metodo. Teoria. Pratica (Saggi), cit., 119, who
defines it “specific cause”. In the matter, also: De Nova G., (1974)
Il tipo contrattuale, Padova, 28.
121
Santoro-Passarelli, F. op. since last cit., in AA. VV., Studi
sulle assicurazioni, cit., 213 and in Assicurazioni, cit., 457, in
according him “it is insurance contract every contract directed
towards to cover, by premium, a existing risk before the contract.”
122
Perdikas, P. op. since last. cit., 298.
123
Messineo, F. op. cit., 160, n. 17 bis; Stolfi, M. (1958) Natura
giuridica dell’assicurazione cauzionale, in Assicurazioni, I, 67
has focused primarily on the causal profile, because
those contracts carry a “displacement of risk” from
the customer to the company – namely the possibility
(or probability) of a failure in the first one in order to
obligation assumed by the same against a third party124
- and extending also to the case in question the rules
laid down in articles 1411 and 1891 italian civil code,
respectively, about the contract in favor of third and
insurance on behalf of those whom it may concern.125
Beyond the commonality or otherwise of the results
which they reach these authors126, the reconstructive
procedure adopted is correct: we evaluate the nature
of the insurance contract on the basis of “common
core”, represented by “susceptio periculi”, regardless
of the problem, merely classificatory, if the single
type of risk is categorized in one or other side of the
traditional dichotomy damages-life, because it can
also be placed outside of it. The example is a personal
insurance (accident, illness), for which the Courts127
have considered applicable, in addition to the general
rules (Articles 1882 to 1903 actual italian civil code),
part of the same rules on insurance damages-property
(Articles 1904-1917) and, in part, those of life insurance
(Art. 1919-1927).
ff.; Russo, C. (1997) La rinuncia alle eccezioni fideiussorie (artt.
1955 e 1957) nelle garanzie assicurative: spunti per una diversa
impostazione del problema, ibidem, I, 616 ff.
124
Messineo, F. op. cit., 160, n. 17 bis.
125
La Torre, A. In tema di importazione temporanea e
polizza fideiussoria, note to Court Messina, 30 june 1958, in
Giur. sic., 1958, 1044 ss., now Polizza fideiussoria, assicurazione
e temporanea importazione, in ID., (1979) Scritti di diritto
assicurativo, Milan, 90 ff.
126
Fusaro, A. (1985) In tema di assicurazioni fideiussorie,
in Giur. it., I, 1, 97 ff. and Lipari, N. (1986) La natura giuridica
dell’assicurazione fideiussoria, in Giust. civ., II, 378 ff; Farsaci, B.
(2003) La controversa natura giuridica della polizza assicurativa
fideiussoria e l’applicazione a tale figura dell’art. 1957 Cod. Civ.,
nota a Cass. civ., sez. III, 18 maggio 2001, n. 6823, in Dir. &
Form., 1029 ff.
127
Cass. civ., sez. III, 18 giugno 1998, n. 6062, in Giust. civ.
Mass., 1998, 1347 ff.; Cass. civ., sez. III, 27 luglio 2001, n. 10292,
ibidem, 2001, 1490 ff. and Cass. civ., SS. UU., 10 aprile 2002, n.
5119, cit., 687 ff., with note of Bugiolacchi L., op. cit.
4/2012
ČLANCI
51
∗
Dr Samim ÜNAN
Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi
sa pravom osiguranja u praksi Turske
UDK: 368:341.9(560)
Dostavljen: 4. 11. 2012.
Prihvaćen: 28. 11. 2012.
Stručni rad
Apstrakt
Osiguranje je međunarodna delatnost. Uvek kada
postoji inostrani element, primenjuju se pravila međunarodnog privatnog prava. Važno je ispitati zakonska
pravila koja regulišu ugovor o osiguranju sa inostranim
elementom i probleme sa kojima se strani osiguravači može susresti. Ovaj rad se bavi osnovnim pitanjima
međunarodnog privatnog prava koji se mogu pojaviti
u vezi sa osiguranjem u Turskoj sa posebnim osvrtom
na merodavno pravo, nadležnost, zakonsku i ugovornu
subrogaciju stranih osiguravača koji ostvaruju regrese u
Turskoj, direktnu tužbu protiv stranog osiguravača odgovornosti i reosiguranje.
Ključne reči: Osiguranje, Međunarodno privatno
pravo, pravo i nadležnost, zakonska ili ugovorna subrogacija, egzekvatura
1. UVOD
Ugovor o osiguranju stvara odnos koji se mora postaviti u kontekst privatnog prava. Ponekad ovaj ugovor sadrži tzv. „strani element.” U tom slučaju dolazi do
problema kako odrediti nacionalno pravo treba primeniti na ugovor.
Očigledno je da to nije samo pitanje primene međunarodnog privatnog prava na oblast osiguranja. Zakonska ili ugovorna subrogacija stranog osiguravača predstavlja takođe interesantan problem koji treba analizirati.
U nekim okolnostima strano društvo za osiguranje može
da zahteva nadoknadu štete od turskog fizičkog ili prav-
* Univerzitet Galatasaraj i Univerzitet Bilgi, Turska; Počasni
predsednik Turskog udruženja za pomorsko pravo; Predsednik
Radne grupe AIDA za zaštitu potrošača i rešavanje sporova;
e-mail: [email protected]
nog lica pred turskim sudovima, te se u vezi sa pomenutom situacijom otvara određeni broj pitanja.
U nastavku izlaganja ukratko ćemo istražiti najčešća
pitanja međunarodnog privatnog prava koja se pojavljuju u vezi sa ugovorom o osiguranju uzimajući u obzir
propise Turske. Posebno ćemo se pozabaviti sledećim:
– Izborom merodavnog prava,
– Nadležnošću,
– Zaštitom potrošača,
– Zakonskom ili ugovornom subrogacijom stranog
osiguravača,
– Reosiguranjem i
– Direktnom tužbom.
Turska je donela poseban Zakon 2007. „Zakon br.
5718 o međunarodnom privatnom pravu i o međunarodnom procesnom pravu” (dalje u tekstu: Zakon br.
5718) u kojem su uređeni
– uslovi primene stranog nacionalnog prava,
– izvršenje stranih presuda ili arbitražnih odluka i
priznanje stranih presuda ili abritražnih odluka (kao
konačnog dokaza). Ovim zakonom van snage je stavljen
prethodni Zakon iz 1982.
Zakon br. 5718 sadrži posebne odredbe koje se odnose na nadležnost turskih sudova u sporovima u vezi
sa ugovorom o osiguranju. Na druga pitanja u vezi sa
ugovorom o osiguranju primenjuju se opšta pravila.
2. MERODAVNO PRAVO UGOVORA O
OSIGURANJU
Prema čl. 24 Zakona br. 5718
– Ugovorni odnos se reguliše pravom koje su ugovorne strane izričito ili prećutno izabrale,
– Dozvoljen je delimični izbor
– Izbor prava (ili promena izabranog prava) se može
učiniti u svakom trenutku.
4/2012
SAMIM ÜNAN
52
– Izbor prava posle zaključenja ugovora ima retroaktivno dejstvo (u obimu koji ne narušava prava trećih lica)
– Ako ugovorne strane nisu izabrale merodavno pravo, primenjuje se nacionalno pravo koje je u najbližoj
vezi sa ugovorom (najbliže povezano pravo sa ugovorom
o osiguranju je najčešće pravo mesta poslovanja osiguravača koji izvršava karakterističnu obavezu iz ugovora).
osiguranju predviđaju bolju zaštitu, propisi o zaštiti potrošača se sigurno ne bi ekskluzivno primenjivali. Ali,
ako propisi o zaštiti potrošača štite potrošača u obimnijoj meri, ne postoji druga mogućnost nego primeniti ta
pravila.
4. NADLEŽNOST U SPOROVIMA
IZ UGOVORA O OSIGURANJU
3. ZAŠTITA POTROŠAČA
U najvećem broju slučajeva jedna od strana iz ugovora o osiguranju je „potrošač” (generalno definisan
kao lice koje ne istupa u sopstvene komercijalne ili profesionalne svrhe). Kada se ugovor o osiguranju istovremeno smatra potrošačkim ugovorom, primenjuju se
specijalna pravila (Zakon br. 5718, čl. 26):
– Izbor prava ugovornih strana je i dalje moguć ali
pod striktnim uslovom da izabrano pravo predviđa najmanje isti nivo zaštite kao i imperativne norme prava
države u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište.
– Ako pravo nije izabrano, na ugovor o osiguranju u
kojem je potrošač ugovorna strana primeniće se pravo
uobičajenog boravišta potrošača. Međutim, i nekoliko
sledećih uslova moraju da budu ispunjeni:
• Ugovor o osiguranju mora bude zaključen u državi u kojoj potrošač ima uobičajeno boravište i
to na osnovu posebnog ili javnog poziva osiguravača, pri čemu radnje neophodne za zaključenje
ugovora mora preduzeti potrošač u toj državi.
• Osiguravač (ili njegov predstavnik) mora da primi nalog potrošača u toj državi.
– Na ugovor o osiguranju u kojem je potrošač ugovorna strana primenjuje se pravilo o obaveznoj formi
prema pravu potrošačevog uobičajenog boravišta.
U Turskoj se odvija debata u pogledu toga da li se
pravila o zaštiti potrošača primenjuju takođe i na ugovor o osiguranju. Široko je raspostranjeno mišljenje da
su osiguranici adekvatno i dovoljno zaštićeni propisima
koji se primenjuju na osiguranje i da nema potrebe pozivati se na propise o zaštiti potrošača.1 Kada propisi o
1
Turski Kasacioni sud je odlučio da se ugovor o osiguranju
reguliše turskim Trgovačkim zakonikom i da se ne može
smatrati potrošačkim ugovorom (Odluka br. E.2000/10251K.2001/197 sa 11. Sednice Građanskog odeljenja, 18. 1. 2001,
objavljena u Yargıtay Kararları Dergisi 2001 (6), str. 855.
Ova odluka tiče se problema kako znati da li su sudovi koji
odlučuju o pravima potrošača kometentni za rešavanje sporova
iz ugovora o osiguranju. Prema našem uverenju Kasacioni
sud nije dao ubedljive razloge. Propisi o zaštiti potrošača stoje
iznad prava osiguranja, te se zato pravila potrošačkog prava
takođe primenjuju na ugovore o osiguranju (Nomer. /2011/
Devletler Hususi Hukuku – International Private Law, 19th ed.,
str. 319; Sirmen, Türk. /2010/ Kanunlar İhtilafı Hukukunda
U Turskoj takođe postoji neslaganje u pogledu toga
da li sam izbor stranog suda stvara strani element neophodan za primenu pravila Zakona br. 5718. Prema
preovlađujućem konzervativnom pristupu nephodno
je da ugovor sadrži neki drugi strani element a ne izbor stranog suda (strani element treba da postoji u vezi
sa, na primer, osiguravačem ili ugovaračem osiguranja,
mestom gde se nalazi predmet osiguranja, mesto izvršenja itd. u ugovorima o osiguranju.)2
Član 46 Zakona br. 5718 predviđa da je u sporovima koji nastaju iz ugovora o osiguranju nadležan sud
na čijem se području nalazi glavno mesto poslovanja
osiguravača ili sud mesta u kome se nalazi ogranak, poslovna jedinica ili agent koji je zaključio ugovor. Prema
istoj odredbi (druga rečenica) procesne radnje protiv
ugovarača osiguranja, osiguranika ili korisnika nadoknade iz osiguranja moraju se preduzimati pred sudom
prebivališta ili uobičajenog boravišta tih lica.
Član 46 je imperativne prirode (čl. 47, st. 2 Zakona
br. 5718). Zbog toga klauzule o prorogaciji strane nadležnosti u ugovoru o osiguranju kojima se koristi turski
osiguravač neće biti smatrane punovažnim od strane
turskog suda koji će ispitati osnovanost odštetnog zahteva protiv turskog osiguravača uprkos postojanju klauzule o nadležnosti ili ako se zahteva priznavanje strane
sudske odluke, odbiti taj zahtev.
5. ZAKONSKA ILI UGOVORNA SUBROGACIJA
Tursko pravo priznaje „zakonsku subrogaciju” osiguravaču koji je platio štetu. Osiguravač koji ima obavezu da plati preuzima položaj osiguranika (a ne ugovaraZarar Sigortaları Kapsamına Giren Milletlerarası Unsurlu
Sigorta Akitlerine Uygulanacak Hukuk – Law Applicable to
Indemnity Insurance Contracts of International Character
According to Turkish International Private Law Rules – Batider.
(3), str. 54; suprotno gledište zastupa Ekşi. /2012/ Türk ve Avrupa
Birliği Hukukunda Yabancı Unsurlu Sigorta Sözleşmelerine
Uygulanacak Hukuk – Law Applicable to Insurance Contracts of
International Character in Turkish and EU Legislations, str. 18).
2
Çelikel/Erdem. (2012) Milletlerarası Özel Hukuk
(International Private Law) 11th ed., str. 561.
4/2012
Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi sa pravom osiguranja u praksi Turske
ča osiguranja kada su ugovarač osiguranja i osiguranik
različita lica) od trenutka kada plati nadoknadu iz osiguranja. Subrogacija nastupa u visini koja je stvarno
plaćena. Ako osiguravač deo štete ne nadoknadi zbog
primene klauzule o franšizi iz polise osiguranja ili po
bilo kojem drugom osnovu koji daje pravo osiguravaču
da umanji nadoknadu (na primer, zbog kršenja obaveza
od strane ugovarača osiguranja ili osiguranika) osiguranik će imati pravo da postavi odštetni zahtev protiv
trećeg lica odgovornog za nadoknadu tog dela. U slučaju delimične nadoknade osiguravač i osiguranik se
smatraju solidarnim poveriocima.
U brojnim slučajevima strani osiguravači zahtevaju
nadoknadu na osnovu subrogacije od turskih fizičkih
ili pravnih lica koja su verovatno odgovorna za prouzrokovanu štetu koju su nadoknadili ti osiguravači. Ako
strani osiguravač pokrene parnicu pred turskim sudovima, pravila Zakona br. 5718 će biti odlučujući.
Osiguravač koji je poverilac predstavlja osiguravača
koji ima koristi od zakonske subrogacije, ali je isto tako
moguće da dođe do spornih situacija. Po pravilu, pravo
osiguranika na nadoknadu štete od trećih lica za štetu
koju je pretrpeo osiguranik prenosi na osiguravača putem subrogacije. Međutim, u slučaju osiguranja kredita,
nema odštetnog zahteva već jednostavno iznos kredita koji dužnik nije vratio po njegovom dospeću.3 Ipak,
ovaj slučaj se može poistovetiti sa nadoknadom štete i
osiguravačem kredita koji plaća (potpuno ili delimično) štetu koju je dužan da nadoknadi treće lice može
se smatrati kao da je subrogiran u prava osiguranika.
U suprotnom, osiguranik bi pored sume koju je platio
osiguravač kredita i pravo na nadoknadu od dužnika
(ako nije došlo do ugovorne subrogacije). Za razliku od
nemačkog prava po kojem se za postojanje zakonske subrogacije zahteva „da osiguranik ima zahtev za obeštećenjem” (Nemački Zakon o ugovoru o osiguranju 2008,
čl. 86, st. (1)), čini se da tursko pravo prihvata princip
po kojem osiguravač stupa na mesto osiguranika onda
kada isplati nadoknadu iz osiguranja.4
3
Osiguravač kredita plaća samo (veoma često samo
delimično) iznose koje osiguraniku duguje dužnik (obično
kupac robe ili usluga) a ne štete koje pretrpi tim neplaćanjem
(na primer, kazne koje bi osiguranik trebalo da plati svojim
poveriocima).
4
Turski Trgovački zakonik, čl. 1472, st. 1 nije najjasniji te
prva rečenica u kojoj se navodi da osiguravač stupa na mesto
osiguranika posle isplate nadoknade iz osiguranja, ne čini
se da je u skladu sa drugom rečenicom koja govori o tome da
osiguranikovo pravo da zahteva nadoknadu od trećih lica, ako
takva prava postoje, prelaze na osiguravača. Dilema nastaje u
pogledu toga da li su odštetni zahtevi osiguranika dovoljni ili
ne, odnosno da li osiguranikov odštetni zahtev mora da bude
zahtev „za obeštećenjem.” Po našem mišljenju, činjenica da
osiguranik ima odštetni zahtev prema trećim licima za ono
Osiguravač se subrogira u prava osiguranika bez obzira da li se radi o ugovornim ili vanugovornim pravima
i to na osnovu zakona kada obešteti ugovarača osiguranja ili na osnovu pravnog posla prenosa učinjenog u
njegovu korist od strane ugovarača osiguranja.
Zakonsku subrogaciju osiguravača koja nastaje pod
izvesnim uslovima ponekad nije lako dokazati. Da bi se
izbegle poteškoće dokazivanja da je zakonska subrogacija stvarno nastala, osiguravači zahtevaju od osiguranika pre isplate nadoknade iz osiguranja da će njihov
odštetni zahtev (ako ih ima) prema trećim licima biti
prenet na njih. U praksi osiguranici se ne suprotstavaljaju takvom zahtevu te se tako osiguravač subrogira putem dobrovoljnog prenosa prava osiguranika.
U osiguranju kredita osiguravač pruža brojne dopunske usluge: Jedna od njih je „regres.” Da bi se ostvario regres, ugovori o osiguranju kredita često propisuju
da osiguranik (obično prodavac ili davalac usluge) ima
obavezu da na osiguravača prenese iznose koje potražuje od svojih klijenata mnogo pre nego što osiguravač
isplati nadoknadu. Zato osiguravač kredita može da
dođe u posed sredstava pre nego što nastupi zakonska
subrogacija. Osiguravač isplaćuje nadoknadu prema
uslovima polise osiguranja posle proteka pet meseci, na
primer, od datuma dospeća.
Zbog toga su retke situacije u kojima funkcioniše
samo zakonska subrogacija.
Kako se strani osiguravač može koristiti zakonskom
ili dobrovoljnom subrogacijom protiv turskog trećeg
lica? Odgovor zavisi od pravila o međunarodnom privatnom pravu koje je na snazi (Zakon br. 5718).
Subrogirani strani osiguravač može da podnese tužbu protiv turske treće strane pred turskim sudovima ili
u inostranstvu, pri čemu će u drugom slučaju radi izvršenja u Turskoj on morati da pokrene postupak priznanja i da dobije egzekvaturu.
U slučaju arbitražne klauzule u ugovoru između osiguranika i trećeg lica, na primer kod ugovora o prevozu,
osiguravač (na primer osiguravač karga) će morati da
pokrene arbitražni postupak. Ako se arbitraža odvija u
inostranstvu, ponovo će postojati potreba da se sprovede postupak postupak priznanja kako bi se izvršila arbitražna odluka u Turskoj.
5.1. Pravila Zakona br. 5718 o ugovorima
Zakonska subrogacija osiguravača zavisi od ugovora
o osiguranju kao i od ispunjenosti uslova koji se ocenjušto mu je nadoknadio osiguravač bilo bi dovoljno za zakonsku
subrogaciju. Drugim rečima, osiguravač bi se subrogirao u prava
osiguranika kao kada osiguranik ne bi imao nikakvih odštetnih
zahteva prema trećem licu posle isplate.
53
4/2012
SAMIM ÜNAN
54
ju u skladu sa pravilima koja se primenjuju na predmetni ugovor.
Međutim, ponekad je neki drugi ugovor takođe bitan i odlučujući u određenom pogledu: Ako treće lice
koje je prouzrokovalo smrt, telesnu povredu ili gubitak
ili štetu na imovini, a protiv koga će biti usmeren regresni zahtev, snosi ugovornu odgovornost (na primer
prevoznik), merodavno pravo tog ugovora takođe će se
uzeti u obzir.
Kada se radi o subrogiranom stranom osiguravaču
kredita važna su dva ugovora prilikom određivanja merodavnog prava u vezi sa njegovim odštetnim zahtevom
prema dužniku:
– Ugovor između osiguranika i njegovog klijenta
(ugovor o prodaji ili uslugama ili neki drugi ugovor), i
– Ugovor o osiguranju.
Turski Zakon br. 5718 reguliše merodavno pravo
ugovora u čl. 24 na opšti način ali ne sadrži nikakvo
specijalno pravilo za ugovor o osiguranju. Zato se pomenuto opšte pravilo primenjuje na sve ugovore, pa i na
pravo osiguranja. U vreme kada je rađen nacrt Zakona
br. 5718, sugerisano je da je prerano predvideti poseban
„status osiguranja.” Smatralo se da bi samo jedan član o
osiguranju bio suviše uzak za regulisanje svih situacija
koje se mogu pojaviti u praksi.5
Kao što je ranije rečeno, tursko pravilo ima dva rešenja:
– Izbor prava, i
– Odsustvo izbora prava.
Ako su ugovorne strane izabrale pravo, normalno je
da će to pravo biti primenjeno na ugovor.
Ako ugovorne strane nisu izabrale merodavno pravo, pravo koje se primenjuje na ugovore (uključujući i
ugovor o osiguranju) je pravo koje je „najtešnje povezano”, tj. mesto uprave ugovorne strane koja se obavezala
da izvrši karakterističnu obavezu.
5.2. Izbor pravila
Kao osnovna preferenca preovladava tzv. princip
„subjektivne veze” kod svih ugovora, a posebno kod
ugovora o osiguranju. Strane su slobodne da izaberu
merodavno pravo na njihov ugovorni odnos. Jedini
uslov je da ugovor sadrži inostrani element.6
5
Tekinalp, G. (2011) Milletlerarası Özel Hukuk Bağlama
Kuralları (International Private Law, Conflict of Law Rules) 11th
ed, str. 403–404. Smatramo da ovaj argument nije ubedljiv.
6
Tekinalp, G. Isto, str. 369; Ozdemir-Kocasakal, H. (2010)
Sözleşmelere Uygulanacak Hukukun Möhuk m. 24 Çerçevesinde
Tespiti ve Üçüncü Devletin Doğrudan Uygulanan Kuralları – The
Determination of the Law Applicable to Contracts in Accordance
with Turkish International Private Law Act Article 24 and
Overriding Mandatory Rules of a Third Country – MHB, (1–2)
str. 33; suprotno stanovište: Nomer, str. 307.
Da li izbor lex mercatoria predstavlja punovažan izbor prava? Prema preovlađujućem stavu (delokalizovana) pravila koja primenjuju međunarodne institucije ili
udruženja, ne spadaju pod odrednicu „izbor prava.”7
Zbog toga pozivajne na međunarodne instrumente
(ili na međunarodne konvencije u kojima Turska nije
ugovorna strana) neće se smatrati „izborom prava” već
„inkorporacijom”, pa će se zato primenjivati svi imperativni propisi turskog prava ako je merodavno pravo
tursko materijalno pravo.8
Međutim, u teoriji se tvrdi da u oblasti međunarodnog prava osiguranja (u ugovorima o reosiguranju)
pozivanja se često vrše na „običaje i tradiciju međunarodne prakse osiguranja”, te bi zato bilo adekvatno
prihvatiti da ugovorne strane mogu punovažno da se
saglase, u pogledu izbora prava, da njihov odnos podvrgnu toj vrsti pravila. Ovaj stav se čini neosnovanim.9
Da li izbor stranog prava u ugovoru omogućava ugovornim stranama da izbegnu imperativna pravila nacionalnog prava koje bi, inače, bilo primenjeno – kršenje
ordre public?
Izbor prava znači da se primenjuju materijalna pravila izabranog prava. Ako ugovorne strane žele da se
uzmu u obzir pravila o sukobu zakona izabranog prava,
one moraju da se izričito saglase po tom pitanju.
Delimičan izbor prava je moguć, kao što je moguće
načiniti i suspenzivni izbor prava.10
Kasniji izbor prava takođe je moguć. Ugovorne strane
se mogu saglasiti o pravu koje će se primeniti na njihov
ugovor posle nastanka spora ovaj sporazum će imati retroaktivno dejstvo, pri čemu se neće dirati u prava trećih lica.
U turskom pravu zahteva se da se izbor prava vrši jasno, ali takođe se prihvata i prećutni izbor merodavnog
prava, ako se prema vrsti ugovora ili okolnostima može
nesumnjivo zaključiti koje je to pravo. U tom smislu, turska teorija pominje primer spor Amin Rasheed Shipping
Corp v. Kuwait Insurance Co u kojem se smatralo da je
pravo države gde se nalazi glavna uprava osiguravača
prećutno izabrano kao merodavno pravo u vezi sa polisom osiguranja prema njenim standardnim uslovima.11
5.3. Odsustvo izbora prava
Ako ugovorne strane nisu izabrale merodavno pravo, na ugovor će se primeniti pravo države sa kojom je
ugovor u najbližoj vezi.
7
Nomer, Isto, str. 307; Tekinalp, G. Isto, str. 356; suprotno
stanovište: Sirmen, Isto, str. 46, fusnota br. 10.
8
Ozdemir-Kocasakal, H. Isto, str. 37.
9
Sirmen, Isto, str. 46, fusnota br. 10.
10
Nomer, Isto, str. 314.
11
Sirmen, Isto, p. 47.
4/2012
Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi sa pravom osiguranja u praksi Turske
Pravo države koje je „u najbližoj vezi” označava pravo države gde se nalazi
– Uobičajeno boravište strane koja treba da izvrši
karakterističnu obavezu posle zaključenja ugovora
– U vezi sa ugovorima zaključenim u komercijalne i
profesionalne svrhe
• Mesto gde se nalazi uprava strane koja je prihvatila da ispuni specifičnu obavezu
• Ako ona ima više od jednog mesta uprave, mesto
koje je u najbližoj sa ugovorom.
U ugovorima o osiguranju „specifičnu obavezu” izvršava osiguravač.
Zato se na ugovore o osiguranju, po pravilu, primenjuje pravo mesta uprave osiguravača. Međutim, predmet osiguranja (mesto gde se on nalazi) takođe može da
predstavlja tačku vezivanja u nekim situacijama.
Dvostruko osiguranje može da stvori izvesnu konfuziju. Pre nego što se odluči da li postoji dvostruko
osiguranje, neophodno je odrediti punovažnost svakog
pojedinačnog ugovora o osiguranju. Ako su ti ugovori zaključeni u različitim državama, na njihovu punovažnost mogu se primeniti različita prava. Posle utvrđivanja da li su različiti ugovori punovažno zaključeni,
postavlja se pitanje određivanja postojanja dvostrukog
osiguranja. Mesto gde se predmet osiguranja nalazi
može da predstavlja pogodnu tačku vezivanja u tom
slučaju.
Kada se radi o ugovoru između ugovarača osiguranja
(osiguranika) i trećeg lica odgovornog za smrt, telesnu
povredu, gubitak ili štetu na imovini specifična obaveza
se mora odrediti od slučaja do slučaja. U oblasti osiguranja kredita, ugovor između osiguranika i njegovog
klijenta (uobičajeno prodaja robe ili ugovor o pružanju
usluga – prim. aut.), specifičnu obavezu mora da ispuni
prodavac ili davalac usluga prema ugovaraču osiguranja
/ osiguraniku.
Za ustupanje duga ili prenos potraživanja iz ugovora
ispunjenje specifične obaveze redovno je na asignataru.
5.4. Ugovorni statut
5.4.1 Ugovorni statut uređuje pitanja u vezi sa
– zaključenjem ugovora,
– punovažnošću ugovora, i
– posledicama ugovora.
5.4.2 Ugovorni statut ne uređuje sledeće:
– pravnu sposobnost
– formu
– zastupanje
– direktnu tužbu protiv osiguravača u osiguranju od
odgovornosti
5.5. Merodavno pravo za (ugovornu ili zakonsku)
subrogaciju
Određivanje prava koje će se primeniti na subrogaciju može da stvori probleme.
Turski Zakon br. 5718 izričito ne reguliše ovo pitanje.
U teoriji se predlažu rešenja. Prema teoretičarima:
– Ugovor o prenosu potraživanja nastalog iz ugovora
potpada pod ugovorni statut, tj. na njega se primenjuje prava koje su izabrale ugovorne strane, a u odsustvu
takvog izbora, primeniće se pravo koje su izabrale ugovorne strane, a u odsustvu takvog izbora, primenjuje se
pravo merodavno za karakteristične obaveze
– Na zakonsku subrogaciju osiguravača, po pravilu,
primeniće se merodavno pravo za ugovora o osiguranju. Međutim, u vezi sa odredbama koje štite dužnika,
u pogledu prenosivosti duga i oslobađanja dužnika primeniće se pravo koje važi za dug.
5.6. Zakonska subrogacija
Za zakonsku subrogaciju osiguravača moraju se ispuniti nekoliko uslova:
Uslovi u vezi sa pravom osiguranja:
• Osiguravač mora da je obeštetio osiguranika kao
izvršenje punovažne obligacije – solvendi causa,
on ne sme da isplti nadoknadu na ex gratia osnovi.
• Osiguravač se subrogira po isplati nadoknade i u
njenoj visini.
– Uslovi u vezi sa građanskim pravom:
• Osiguranik mora da ima punovažan odštetni
zahtev prema licu odgovornom za štetu koju je
nadoknadio osiguravač.
Problem koji treba imati u vidu je:
– Ocena da li su ispunjeni uslovi u vezi sa pravom
osiguranja mora se vršiti prema pravu koje je merodavno za ugovor o osiguranju.
– Ocena da li su ispunjeni uslovi građanskog prava
mora se vršiti prema pravu koje se primenjuje na obligaciju obeštećenja koju ima treće odgovorno lice.
Oslobađanje od odgovornisti trećeg lica, veza između trešćeg odgovornog lica i osiguravača biće regulisana pravom koje se primenjuje na dug koji je nastao iz
ugovora između trećeg odgovornog lica i osiguranika ili
ako se radi o delitknoj odgovornosti, prema pravo koje
se primenjuje na deliktnu radnju.
5.7. Ugovorna subrogacija / dobrovoljni prenos
U vezi sa dobrovoljnim prenosom potraživanja, postoje dva različita odnosa:
55
4/2012
SAMIM ÜNAN
56
– Ugovor (o prevozu, prodaji, pružanju usluga ili
sličnom) između osiguranika i trećeg odgovornog lica
ili odnos nastao deliktnom radnjom koju su učinila ta
lica na štetu osiguranika,
– Ugovor o asignaciji ili sporazum između osiguranika i osiguravača ili trećeg lica koje istupa u svoje ime,
u ime ili za račun osiguravača.
Treće odgovorno lice nije ugovorna strana u drugom
pravnom odnosu. Na njegov položaj ne bi trebalo da
negativno utiče transakcija koja se odvija van njegovog
uticaja.
Zbog toga će se prema pravu koje se primenjuje na
asignirani ili subrogirani odštetni zahtev, tj. pravu koje
se primenjuje na ugovor između osiguranika i trećeg
odgovornog lica po kojem je nastala ugovorna odgovornost trećeg lica prema osiguraniku ili pravu koje se
primenjuje na deliktnu radnju koju je izvršilo treće lice
na štetu osiguranika, odrediti
– da li je odštetni zahtev moguće uputiti
– odnos između uputioca i trećeg odgovornog lica
– uslovi po kojima se dobrovoljni prenos ili ugovorna subrogacija mogu primeniti protiv trećeg odgovornog lica
– da li je treće odgovorno lice oslobođeno odgovornosti.12
– Mora da postoji zakonski ili faktički reciprocitet u
pogledu priznavanja turskih presuda u relevantnoj stranoj državi,
– Spor ne sme da bude u isključivoj nadležnosti turskih sudova,
– Odluka ne sme da bude doneta od strane stranog
suda koji nije imao vezu sa sporom ili strankama, a takođe se zahteva da je tuženi uložio prigovor tokom postupka,
– Turski javni poredak ne bi smeo da bude očigledno
povređen,
– Adekvatna odbrana ne sme se uskratiti tuženom
(tuženi treba da bude obavezno pozvan da se sam brani
pred sudom, da mu se odobri pravo da bude zastupan,
presuda ne sme da bude doneta u njegovoj odsutnosti i
tuženi treba da prigovori na navedene osnove pred turskim sudom).
– Na odluku o priznanju može se uložiti žalba. Odluke o priznanju se izvršavaju kao odluke turskih sudova.
Žalba zadržava izvršenje.
– Turski Zakon br. 5718 u čl. 58 propisuje da presude stranih sudova se priznaju kao pravosnažne presude
ili kao konačni dokaz od trenutka kada postanu pravosnažne, ako nadležni turski sud smatra da one ispunjavaju uslove za priznanje.
7. STRANE ARBITRAŽNE ODLUKE
6. STRANE PRESUDE
Dodatnu okolnost koju bi trebalo uzeti u obzir je
priznavanje stranih presuda. Ako je strani osiguravač u
inostranstvu dobio sudsku presudu protiv turskog odgovornog lica, to će biti slučaj, na primer, kada ugovor
o prevozu ili prodaji roba ili pružanju usluga ili drugi
ugovor između osiguranika i odgovornog lica sadrži klauzulu o nadležnosti stranog suda i merodavnom
pravu.
Pod izvesnim uslovima turski Zakon br. 5718 dozvoljava izvršenje kao i priznanje stranih sudskih presuda,
što je u skladu sa ustaljenim međunarodnim pravilima
i praksom.
Prema čl. 50 turskog Zakona br. 5718, pravosnažne
presude stranih sudova mogu se izvršiti po dobijanju
egzekvature od strane nadležnog turskog suda.
6.1. Egzekvatura
Turski Zakon br. 5718 u čl. 54 navodi uslove za donošenje odluke o priznanju:
12
Tekinalp, G. Isto, p. 484–485.
Za arbitražne odluke postoji sličan sistem. Konačne
i, prema merodavnom pravu, izvršne arbitražne odluke
ili arbitražne odluke koje su obavezujuće za zainteresovane strane mogu se izršiti u Turskoj po dobijanju odluke o priznanju od strane nadležnog turskog suda. Zahtev za priznanjem će se odbiti u sledećim slučajevima:
– Ako ne postiji abritražni sporazum ili arbitražna
klauzula,
– Ako je abritražna odluka suprotna javnom poretku
ili moralnim vrednostima,
– Ako se spor ne može rešiti putem arbitraže zbog
isključive nadležnosti sudova u skladu sa turskim pravom,
– Ako zainteresovana stranka nije bila zastupana
pred arbitrima ili ako kasnije nije jasno pristala na radnje koje su izvršene u njenom odsustvu,
– Ako stranka protiv koje se zahteva priznanje inostrane odluke nije bila obaveštena o imenovanju arbitara ili joj je bila lišena prava na odbranu,
– Ako su arbitražni sporazum ili klauzula ništavi
prema pravu koje su izabrale ugovorne strane ili ako ne
postoji izbor merodavnog prava, prema pravu države
gde je doneta arbitražna odluka,
4/2012
Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi sa pravom osiguranja u praksi Turske
– Ako imenovanje arbitara ili arbitražni postupak
nisu u skladu sa sporazumom ugovornih strana ili u
slučaju nepostojanja takvog sporazuma prema pravu
države gde je doneta arbitražna odluka,
– Ako se arbitražna odluka doneta o nekom pitanju koje nije obuhvaćeno arbitražnim sporazumom ili
klauzulom ili ako su arbitražnom odlukom prekoračene
granice arbitražnog sporazuma ili arbitražne klauzule
(u drugom slučaju sud mora odbiti zahtev za priznanjem u obimu u kojem su prekoračena ovlašćenja arbitara),
– Ako arbitražna odluka nije konačna ili izvršiva ili
obavezujuća po merodavnom pravu ili pravu države
u kojoj je doneta ili ako arbitražnu odluku poništi
nadležni organ države u kojoj je ona doneta,
– Priznanje strane arbitražne odluke podleže pravilima egzekvature.
o nadzoru osiguranja je dat kao karakterističan primer
norme neposredne primene.13
Po našem mišljenju, malo je verovatno da bi se mogao ostvariti navedeni scenario, jer se čl. 15 Zakona o
nadzoru osiguranja ne bi primenio ako nije bilo moguće zaključiti domaće osiguranje i drugo, strani osiguravači bi najverovatnije koristili usluge lokalnog društva
za osiguranje.
8. NORME NEPOSREDNE PRIMENE
Pravne radnje su punovažne ako ispunjavaju uslov
forme predviđen merodavnim pravom ili pravom države gde su radnje preduzete – Locus Regit Actum.
Tursko pravo poznaje institut normi neposredne primene.
Tursko pravo interveniše radi očuvanja turskih državnih interesa i otežava primenu stranog prava. Turski
Zakon br. 5718 u čl. 6 navodi „kada neki odnos treba da
bude regulisan stranim pravom kao merodavnim, ako
je takav slučaj obuhvaćen nekom od normi neposredne
primene, primeniće se ta norma.”
Drugo, ono interveniše u cilju sprečavanja primene
merodavnog prava radi zaštite interesa treće države.
Prema čl. 31 Zakona br. 5718 „Prilikom primene prava
na ugovorni odnos, mogu se direktno primeniti propisi
treće države. Cilj, kvalitet, sadržaj i posledice tih propisa
uzeće se u obzir prilikom određivanja njihovog dejstva
i primene.” Norma neposredne primene koja se može blisko ticati
delatnosti osiguranja jeste pravilo kojim se obavezuju lica
koja imaju prebivalište u Turskoj da zaključe osiguranje
sa turskim osiguravačem radi pokrića njihovih interesa u
Turskoj (Zakon o nadzoru osiguranja, čl. 15).
Zato, ako se firma sa sedištem u Turskoj obrati stranom osiguravaču kredita i sa njim zaključi osiguranje za
eventualno nenaplaćena potraživanja prema domaćim
dobavljačima, strani osiguravač se kasnije može suočiti
sa problemom kada podigne regresnu tužbu protiv turskog dužnika. U tom slučaju na ugovor o osiguranju bi
trebalo primeniti strano pravo kao i instutut zakonske
subrogacije. Međutim, strahuje se da bi turski sud odbio
da odluči u korist stranog osiguravača zbog toga što bi
norma neposredne primene, na taj način, bila izigrana.
U teoriji međunarodnog privatnog prava, čl. 15 Zakon
9. JAVNI POREDAK
U slučaju da je merodavno strano pravo u očiglednoj suprotnosti sa turskim javnim poretkom, turski sud
neće dozvoliti primenu tog stranog prava. U toj situaciji
može da se primeni tursko pravo.
10. FORMA
11. ZASTARELOST (ILI OSTALA VREMENSKA
OGRANIČENJA)
Prema čl. 9 Zakona br. 5718 na zastarelost se primenjuje materijalno pravo nacionalnog prava koje je
merodavno za pravne radnje ili odnos koji je doveo do
nastanka odštetnog zahteva.
12. KONTROLA ODŠTETNIH ZAHTEVA
Ponekad strani osiguravač angažuje lokalno društvo
za osiguranje (kako ne bi kršilo lokalne propise, posebno da ne obavlja delatnost bez neophodne dozvole),
ali rezerviše pravo da interveniše na osnovu „klauzule
o kontroli odštetnih zahteva” koja se takođe ubacuje u
polise osiguranja koje izdaje lokalno društvo za osiguranje koje je u pravnom odnosu sa osiguranikom.
U tom slučaju turski ugovorač osiguranja koji je zaključio osiguranje kredita u inostranstvu sa stranim osiguravačem radi zaštite od nesolvenosti ili bankrota svojih klijenata u Turskoj, strani osiguravač bi, na primer,
mogao da interveniše radi ostvarivanja regresa.
Čini se otvorenim za debatu pitanje da li bi strani
osiguravač kredita tako prekršio lokalne propise zbog
obavljanja poslova osiguranja bez dozvole.14
13
Na primer, Sirmen, Isto, str. 62; uporedi: Ekşi, Isto, str. 43.
Ovde se ne postavlja pitanje prodaje, već o tome da bi sudovi
ako se pod delatnošću osiguranja podrazumeva i rešavanje šteta,
mogli takođe da dođu to takvog zaključka.
14
57
4/2012
SAMIM ÜNAN
58
13. REOSIGURANJE
Reosiguranje je takođe osiguranje. Ono se može definisati kao osiguranje od odgovornosti koje zaključuje
osiguravač radi pokrića svojih obaveza koje nastanu iz
ugovornih obaveza, tj. ugovora o osiguranju.
Međutim, tursko pravo ne dozvoljava oštećenim licima (osiguranik u odnosu na kojeg je nastala obaveza
osiguravača) da direktno tuže reosiguravača (turski Trgovački zakonik, čl. 1403, st. 2).
Turski zakonodavac nije smatrao potrebnim da ubaci odredbu u turski Trgovački zakonik kojom bi isključio primenu pravila o ugovoru o osiguranju na odnos
reosiguranja, suprotno nemačkom ili francuskom zakonodavcu koji su tako nešto učinili. Tako čl. L111-1 francuskog Zakonika o osiguranju (“….les opérations de
réassurance conclues entre assureurs et réassureurs sont
exclues de leur champ d’application”) i § 209 Nemačkog
zakona o ugovoru o osiguranju (“Die Vorschriften dieses Gesetzes sind auf die Rückversicherung……. nicht
anzuwenden”) jasno navode da se odredbe o ugovoru o
osiguranju ne primenjuju na reosiguranje.
Odluka turskog zakonodavca da se na ugovor o reosiguranju primenjuju pravila o osiguranju dovešće do
sledećih posledica:
Klauzule o nadležnosti u ugovorima o reosiguranju
neće otkloniti pravo turskog osiguravača da tuži reosiguravača pred (inače) nadležnim turskim sudom.
Sve turske imperativne odredbe namenjene zaštiti
ugovarača osiguranja / osiguranika će se primenjivati
na ugovore o reosiguranju koji su regulisani turskim
pravom.
Iako je moguć izbor stranog merodavnog prava, u
situacijama kada turski sudovi budu odlučivali, moguće
je da izbor merodavnog prava stranaka kvalifikuju kao
suprotan turskom javnom poretku.
– Na obaveze nastale deliktnim (protivpravnim)
radnjama primenjuje se pravo mesta izvršenja delikta –
Lex Loci Delicti Commissi.
– Ako je deliktna radnja izvršena u nekoj drugoj državi od one u kojoj je nastala šteta, primeniće se pravo
te druge države.
– Ako je obaveza u bližoj vezi sa nekom drugom državom primeniće se pravo te države.
– Ako pravo koje se primenjuje na deliktnu radnju
ili pravo koje reguliše ugovor o osiguranju tako nešto
dozvoljava, oštećeni može direktno tužiti osiguravača
odgovornosti.
Po našem mišljenju, oštećeni treba da bude dozvoljeno da zahteva nadoknadu štete direktno od osiguravača od odgovornosti koji je pokrio samo ugovornu
odgovornost i smatramo da bi turske sudije dozvolile
takve direktne tužbe. Osim navedenog, u većini slučajeva smrt ili telesne povrede, imovinski gubitak ili šteta
bi doveo do nastanka i ugovorne i vanugovorne odgovornosti. Osiguravač koji je odobrio pokriće samo ugovorne odgovornosti ne treba da izbegava direktnu tužbu
ako radnja iz koje je nastala odgovornost istovremeno
predstavlja delikt.
Zato, strani osiguravač koji je odobrio pokriće odgovornosti osiguranika a koji je odgovoran za prouzrokovanu smrt, telesnu povredu ili imovinsku štetu nastalu u
Turskoj može da očekuje da će protiv njega biti podneta
direktna tužba pred nadležnim turskim sudom. Strani
osiguravači koji će zbog toga trpeti posledice su:
– P&I klubovi plovila,
– Osiguravači kaska plovila (za odštetne zahteve
zbog sudara),15
– Osiguravače odgovornosti letelica ili motornih
vozila,16
– Osiguravače odgovornosti lekara,
– Osiguravače odgovornosti direktora i službenika, i
15
14. DIREKTNA TUŽBA
Tursko pravo predviđa pravo oštećenog da direktno
tuži osiguravača kod osiguranja od odgovornosti bilo
samostalno, bilo zajedno sa osiguranikom. U tom smislu priroda odgovornosti nije bitna: oštećeni može da
tuži osiguravača odgovornosti drumskog prevoznika po
konvenciji CMR čija je odgovornost ugovorna ili P&I
klub plovila koje je preouzrokovalo štetu na podvodnim
kablovima svojim sidrom na mestu na kojem nije dozvoljeno vršiti sidrenje u kojem slučaju se radi o odgovornosti vanugovorne prirode.
Međutim turski Zakon br. 5718 samo reguliše vanugovorne odštetne zahteve. Prema čl. 34 Zakona br. 5718
Iako polise osiguranja kaska pokrivaju odgovornost za
troškove spasavanja i generalne havarije, čini se neizvesnim da
se na nadoknadu troškova spasavanja ili doprinose za generalnu
havariju primenjuje čl. 34 Zakona br. 5718 jer se on odnosi na
odgovornost ugovorne prirode.
16
Ako međunarodne konvencije u kojima je Turska država
ugovornica propisuju direktnu tužbu, to pravo bi poticalo iz
tih međunarodnih konvencija. U pomorskom pravu postoji
određeni broj međunarodnih konvencija (iako neke od njih
još nisu na snazi) koje predviđaju direktnu tužbu. Na primer,
Međunarodna konvencija o građanskoj odgovornosti za štete
nastale zagađenjem naftom, 1992 (CLC 1992), Protokol iz 2002.
Atinskoj konvenciji u vezi sa prevozom putnika i njihovog
prtljaga morem, Međunarodna konvencija o odgovornosti I
nadoknadi štete u vezi sa prevozom opasnih i otrovnih materija
morem, 2010 (2010 HNS Convention), Međunarodna konvencija
o građanskoj odgovornosti za štetu usled zagađenja iz brodskih
bunkera, 2001 (Bunker Convention), Međunarodna konvencija o
uklanjanju olupina, Najrobi 2007 (Wreck Removal Convention).
4/2012
Neki problemi međunarodnog privatnog prava u vezi sa pravom osiguranja u praksi Turske
– Osiguravače odgovornosti za proizvod.
ZAKLJUČAK
U svetlu prethodnih izlaganja, možemo izvući sledeće zaključke:
– Strani osiguravač može da pokrene parnicu u svojstvu asignatara protiv turske treće strane pozivanjem na
dobrovoljnu asignaciju učinjenu u njegovu korist.
– Ugovor o prenosu potraživanja je punovažan ako
je sačinjen u formi propisanoj pravom koje se na nju
primenjuje ili pravu države u kojoj je sačinjena.
– Turski sudija će morati da utvrđuje da li je treće
lice oslobođeno od odgovornosti prema pravu koje se
primenjuje na ustupljeni dug.
– Strani osiguravač koji istupa u svojstvu zakonskog
subrogatara protiv turskog trećeg lica mora prvo da dokaže da je došlo do subrogacije. Turski sudija će morati
da
• Utvrdi da li su ispunjeni uslovi za zakonsku subrogaciju osiguravača prema pravu koje se primenjuje na ugovor o osiguranju.
• Utvrdi da li je treće lice oslobođeno odgovornosti prema pravu koje se primenjuje u vezi sa
nastali odštetnim zahtevom između osiguranika
i trećeg lica (na osnovu ugovora ili bez ugovora)
– Strani osiguravač koji je dobio stranu sudsku presudu ili arbitražnu odluku protiv turskog trećeg lica takođe se mora obratiti turskom sudu da bi dobio odluku
o priznanju pre njenog izvršenja.
– Tursko pravo asimilovalo je reosiguranje u okviru
osiguranja, te zato ne isključuje reosiguranje iz domena pravila koja regulišu ugovor o osiguranju. Zato će se
na ugovore o reosiguranju na koje se primenjuje tursko
pravo primenjivati sve imperativne odredbe.
– Strani osiguravač odgovornosti može se direktno
tužiti u Turskoj.
– Klauzule o nadležnosti stranog suda u ugovorima
o osiguranju nisu punovažne ako turski sudovi imaju
nadležnost prema turskim propisima.
Prevod sa engleskog jezika: dr Slobodan Jovanović
e-mail: [email protected]
59
4/2012
ARTICLES
60
∗
Dr Samim ÜNAN
Some private international law problems relating to insurance
law in Turkish practice
UDC: 368:341.9(560)
Received: 4. 11. 2012
Accepted: 28. 11. 2012
Introductory work
Abstract
Insurance is an international activity. Whenever a
foreign element exists, international private law rules
apply. It is important to examine the legal rules governing the insurance contract containing a foreign element and the problems that a foreign insurer may face
in another country. The study below deals with the basic
international private law issues that may appear with regards to insurance in Turkey with special focus on the
law applicable, jurisdiction, legal or contractual subrogation of foreign insurers seeking recovery in Turkey,
direct action against the foreign liability insurer and
reinsurance.
Key Words: Insurance, International Private Law,
Law and Jurisdiction, legal or contractual subrogation,
exequatur
1. INTRODUCTION
Insurance contract creates a relationshipthat must be
placed within the private law context. Sometimes this
contract contains a so-called “foreign element.” In this
case the problem arises to know which national law will
govern the contract.
Obviously this is not the only issue of private international law to deal with in the field of insurance. The
legal or contractual subrogation of the foreign insurer
constitutes also an interesting problem to examine. In
some instances a foreign insurance company may seek
to recover from a Turkish physical person or legal entity
∗
Istanbul Galatasaray University and Bilgi University;
Honorary President of Turkish Maritime Law Association;
Chairman of the Consumer Protection and Dispute Resolution
Working Party of AIDA; e-mail: [email protected]
before Turkish courts. A number of questions arise in
connection with this task.
Below we will shortly examine the most frequent
international private law questions faced in relation to
an insurance contract taking into account the Turkish
rules. We will especially focus on the following:
– Choice of the applicable law
– Jurisdiction
– Consumer protection
– Legal or contractual subrogation of the foreign insurer
– Reinsurance
– Direct Action
Turkey has enacted a special Law in 2007 “Law
no.5718 on International Private Law and on International Procedural Law” (Turkish IPL Act) where
– the conditions of application of a foreign national
law
– the enforcement of foreign judgments or arbitral awards (exequatur) and recognition of foreign
judgments or arbitral awards (as final evidence)
are regulated. This new law repealed and replaced
the previous Turkish Law of 1982.
Turkish IPL Act contains a special provision with regards to the jurisdiction of Turkish courts in disputes
relating to insurance contract. The other issues concerning insurance contract however are subject to general
rules.
2. THE LAW APPLICABLE TO INSURANCE
CONTRACTS
According to the article 24 of the Turkish IPL Act
– The contractual relationship is governed by the law
expressly or implicitly chosen by the parties
– Partial choice is allowed
4/2012
Some private international law problems relating to insurance law in Turkish practice
– The choice of law (or the change of the law chosen)
can be made anytime.
– The choice of law made after the conclusion of the
contract shall have a retroactive effect (to the extent that
third parties’ rights are not infringed)
– If the parties did not make any choice of law, the
national law most closely linked shall apply (the law most
closely linked to the insurance contract is normally the
law of the place of business of the insurer that has assumed the characteristic performance of the contract).
3. CONSUMER PROTECTION
In most cases one of the parties to the insurance
contract is a “consumer” (defined generally as a person
not acting for the purposes of his trade and profession). When the insurance contract is at the same time a
consumer contract, special rules shall apply (Article 26
Turkish IPL Act):
– The choice of law by the parties is still possible but
under the strict condition that the law chosen grants
at least the same level of protection as the mandatorily
applicable legal provisions of the consumers’ habitual
residence.
– In the absence of any choice of law, the contract of
insurance to which a consumer is a partyshall be governed by the law of the habitual residence of the consumer. But additional requirements should also be met:
• The insurance contract must have been entered
into in the country where the consumer has its
habitual residence upon special invitation sent
by the insurer or public announcement and the
acts necessary for the conclusion of the contract
must have been accomplished by the consumer
in that country
• The insurer (or its representative) must have
received the command of the consumer in that
country
– The contract of insurance to which a consumer is a
party shall be subject to the form requirement of the law
of the consumer’s habitual residence
Debate exists in Turkish law as to know whether the
consumer law rules should apply also to insurance contract. There is a widespread opinion that insureds are
adequately and sufficiently protected by the insurance
legislation and there is no need to refer to consumer
law.1 Where the insurance legislation grants a better1
Turkish Court of Cassation has ruled that the insurance
contract is regulated in the Turkish Commercial Code and cannot
be regarded as a consumer contract (decision no. E.2000/10251K.2001/197 of the 11th Civil Chamber, dated 18.1.2001 published
in the Yargıtay Kararları Dergisi 2001 (6), p.855. This decision
protectionthe consumer legislation would certainly not
apply exclusively. But where the consumer legislation
protects the consumer in a broader extent there is no
option but to apply those rules.
4. JURISDICTION IN RESPECT OF DISPUTES
RELATING TO THE INSURANCE CONTRACT
Debate exists in Turkish Law as to whether the mere
choice of foreign jurisdiction creates a foreign element,
necessary for the application of the Turkish IPL rules.
The dominating conservative approach requires that
the contract must include a foreign element other than
the choice of the foreign jurisdiction (foreign element
should exist with regards to for example the insurer or
the policyholder, the place where the risk is situated, the
place of performance etc. in insurance contracts).2
Article 46 of the Turkish IPL Act provides that the
court of the insurer’s principal place of business or
the court of the place of the branch or the agent who
concluded the insurance contract is situated, shall be
competent in disputes arising out of the insurance contract. According to the same provision (second sentence) legal actions against the policyholder, insured or the
beneficiary must be started at the court of the domicile
or habitual residence of these persons.
Article 46 is mandatory (Article 47 (2) Turkish IPL
Act). Therefore the (foreign) jurisdiction clauses inserted in the insurance contract by a Turkish insurer shall
not be regarded as valid by the Turkish judge who will
– Examineon the merits the claim made against a
Turkish insurer despite the jurisdiction clause, or
– if exequatur was demanded for a foreign court decision, reject that request.
concerns the problem to know whether consumer courts are
competent in insurance disputes. In our belief the Court of
Cassation did not argue in a convincing way. The consumer law
is above the insurance law and consumer law rules shall apply
also to insurance contracts (see Nomer. (2011)Devletler Hususi
Hukuku –International Private Law, 19th ed., p. 319; Sirmen,
Türk Kanunlar İhtilafı Hukukunda Zarar Sigortaları Kapsamına
Giren Milletlerarası Unsurlu Sigorta Akitlerine Uygulanacak
Hukuk –Law Applicable to Indemnity Insurance Contracts of
International Character According to Turkish International
Private Law Rules –Batider. 2010 (3), p. 54; contrary view Ekşi.
(2012)Türk ve Avrupa Birliği Hukukunda Yabancı Unsurlu
Sigorta Sözleşmelerine Uygulanacak Hukuk– LawApplicable to
Insurance Contracts of International Character in Turkish and
EU Legislations, p.18).
2
Çelikel/Erdem. (2012)Milletlerarası Özel Hukuk
(International Private Law) 11th ed., p.561.
61
4/2012
SAMIM ÜNAN
62
5. LEGAL OR CONTRACTUAL SUBROGATION
Turkish law grants the loss insurer a “legal subrogation.” The loss insurer takes the place of the insured
(and not the policyholder when the policyholder is a
different person) when he has paid the insurance indemnity. The subrogation occurs up to the amount effectively paid. If part of the loss is not compensated by
the insurer because of a deductible clause in the policy
or any other ground enabling the insurer to reduce the
indemnity (for example breach of a duty incumbent on
the policyholder/insured) the insured shall have a claim against the third party liable for that part. In such
a case (i.e. partial indemnification) the insurer and the
insured shall be joint creditors.
In many cases foreign insurers seek recovery based on
subrogation from Turkish real persons or legal entities
that are allegedly liable for the loss indemnified by those
insurers. If the foreign insurer starts legal action in Turkey
before a Turkish court Turkish IPL rules will be decisive.
The credit insurer is among the loss insurers benefiting from legal subrogation although controversy
may arise. Normally, by way of subrogation, the right
to claim indemnity of the insured from the third persons liable for the loss sustained by the insured passes
on to the insurer. In case of credit insurance though,
there is no indemnity claim but simply a credit that is
not paid by the debtor when it falls due.3 However, the
situation may be assimilated to the compensation of a
loss and the credit insurer who pays (totally or partially) the sums due by a third party may be regarded as
subrogated to the rights of the insured. Otherwise the
insured would hold in addition to the sum paid by the
credit insurer the right to claim from the debtor (if no
contractual subrogation occurred). Differently from
German law that requires for the legal subrogation “that
the insured had a claim for indemnity” (VVG § 86(1)),
Turkish law seems to admit as a principle that the insurer would take the place of the insured when it pays
the insurance money.4
3
The credit insurer pays only (very often partially) the
sums due to the insured by its debtor (usually a buyer of goods
or services) and not the losses suffered by that non-payment
(for example the penalty that the insured had to pay to its own
creditor).
4
Turkish Commercial Code, Article 1472(1) is not very clear
and the first sentence (stating that the insurer would take the
place of the insured after payment of the insurance indemnity)
does not seem to be in harmony with the second sentence (saying
that the insured’s right of claiming indemnity from third persons,
if any, would pass onto the insurer). Discussion arises to know
whether any claim of the insured is sufficient or not i.e. whether
the insured’s claim has to be a claim “for indemnity”. In our belief,
the fact that the insured has a claim against third parties for what
The insurer is subrogated to the rights of the insured
(regardless whether they are contractual or extra- contractual)
– Ex lege when it indemnifies the policyholder
– By way of a legal transaction (assignment) made in
itsfavour by the policyholder
The legal subrogation of the insurer occurs under
certain conditions sometimes not easy to prove. In order
to avoid the difficulties to prove that legal subrogation
did effectively occur, insurers ask the insureds before
payment of the insurance money that their claim (if any)
against third parties be assigned. In the practice the insureds don’t oppose to such request and the insurer becomes then subrogated by way of voluntary assignment.
In credit insurances the insurer renders additional services: One of them is “recovery.” To facilitate
the recovery service, credit insurance contracts provide often that the insureds(usually a seller or service
provider) will have to assign to the credit insurer the
sums due to them by their clients even before the insurer pays the insurance money. Thus the credit insurer
may acquire those sums before the legal subrogation
occurs. The payment of indemnity will be effected by
the insurer according to the policy conditions later, after
five months have elapsed for example from the maturity
date.
Therefore the cases where only the legal subrogation
operates are rare.
How a foreign insurer will avail itself of the legal or
voluntary subrogation against a Turkish third party?
The answer is dependent on the rules about international private law (IPL) in force.
The subrogated foreign insurer can take legal action
against the Turkish third party before Turkish Courts
or abroad (but in the latter case for the enforcement in
Turkey he will have to obtain “exequatur.”)
In case of arbitration clause in the contract between
the insured and the third party (for example in the carriage contract) the insurer (for example a cargo insurer)
will have to start arbitration proceedings. If arbitration
takes place abroad, there will be again the need to obtain
“exequatur” to enforce the arbitral award in Turkey.
5.1 Turkish IPL rule about contracts
The legal subrogation of the insurer is dependent on
the insurance contract and whether the conditions for
the legal subrogation are fulfilled will be determined in
accordance with the rules applicable to that contract.
it had been indemnified by the insured would suffice for the legal
subrogation. In other words, the insurer would be subrogated to
the rights of the insured had the insured not have any loss upon
the third party’s payment.
4/2012
Some private international law problems relating to insurance law in Turkish practice
But sometimes a second contract is also relevant and
decisive in some respects: If the third party who caused
the death, bodily injury or loss of or damage to property–and against whom recourse action would be takenis liable in contract (for example a “carrier”), the law
governing that contract shall also be taken into account.
With regards to the subrogated foreign credit insurer
two contracts are important when determining the applicable laws in respect of his claim against the debtor:
– the contract between the insured and its client
(sale or service contract or other contract), and
– the insurance contract
Turkish IPL Act regulates the law applicable to contracts (Article 24) in general but does not contain any
special rule of attachment for the insurance contract.
Therefore the general rule applicable to all contracts
(Turkish IPL Act Article 24) shall apply also to insurance law. When the Turkish IPL Act was drafted, it was
suggested that it was too early then to provide a special
“status of insurance.” A single article on insurance was
thought to be too narrow to regulate all the eventualities
that might be encountered in practice.5
As stated earlier, the Turkish rule is twofold:
– choice of law, and
– absence of such choice.
If the parties have made a choice of law, normally
that law shall govern the contract.
If the parties did not make any choice, the law applicable to contracts (including the insurance contract) is
the law “most closely connected” (i.e. the place of administration of the party who assumed to effect the characteristic performance).
5.2 Choice of law
As a basic preference, the so-called “subjective
attachment” principle prevails in respect of contracts
in general and insurance contracts in particular: Parties
are free to choose the law applicable to their contractual relation. The only requirement is that the contract
includes a foreign element.6
Is “lex mercatoria” a valid choice of law? According
to the prevailing approach the (delocalised) rules elabo5
Tekinalp, G. (2011) Milletlerarası Özel Hukuk Bağlama
Kuralları (International Private Law, Conflict of Law Rules) 11th
ed, p. 403–404. We think that this argument is not convincing.
6
Tekinalp, G. Ibidem, p. 369; Ozdemir-Kocasakal, H. (2010)
Sözleşmelere Uygulanacak Hukukun Möhukm.24 Çerçevesinde
Tespiti ve Üçüncü Devletin Doğrudan Uygulanan Kuralları –The
Determination of the Law Applicable to Contracts in Accordance
with Turkish International Private Law Act Article 24 and
Overriding Mandatory Rules of a Third Country-MHB, (1–2), p.
33; contrary view: Nomer, p. 307.
rated by international institutions or unions, don’t fall
within the scope of the “choice of law.”7
Hence references to international instruments (or
to international conventions to which Turkey is not a
party) will not be regarded as “choice of law” but as “incorporation” and all mandatory Turkish provisions will
apply if the applicable law were Turkish material law.8
However it is alleged in the literature that in the field of international insurance law (in reinsurance contracts) reference is often made to “customs and traditions of the international insurance practice”, therefore
it would be appropriate to accept that the parties concerned may validly agree (as a choice of law) to subject
their relationship to that kind of rules. This view seems
doubtful.9
Whether the choice of a foreign law in the contract
would enable the parties to avoid the mandatory rules
of the national law otherwise applicable: (violation of
“ordre public”)?
The choice of law means that the material law rules
of the chosen law would apply. If the parties concerned
desire that the conflict of law rules of the chosen law be
taken into account, they must explicitly agree on that.
Partial choice is possible as well as the floating choice
of law.10
Late choice is also possible. Parties may agree on the
law that will govern their contract after a dispute has
arisen (that agreement shall have a retroactive effect,
third party rights being reserved)
Turkish law requires that the choice of law be made
clearly but recognizes also that a tacit choice is possible,
if having regard to the contract or the circumstances, it
can be deduced without any doubt. (In that respect Turkish literature mentions as an example Amin Rasheed
Shipping Corp v. Kuwait Insurance Co in which the law
of the country where the central administration of the
insurer is located was deemed as tacitly chosen as the
governing law in respect of an insurance policy with his
standard terms.)11
5.3 Absence of choice law
If the parties did not make any choice of law the
contract shall be governed by the law of the country
connected most closely to it.
7
Nomer, Ibidem, p. 307; Tekinalp, G. Ibidem, p. 356; contrary
view: Sirmen, Ibidem, p. 46, footnote 10.
8
Ozdemir-Kocasakal, H. Ibidem, p. 37.
9
Sirmen, Ibidem, p. 46, footnote 10.
10
Nomer, Ibidem, p. 314.
11
Sirmen, Ibidem, p. 47.
63
4/2012
SAMIM ÜNAN
64
The law of the country “connected most closely” means the law of the country where is situated
– the habitual residence of the party who assumed
the characteristic performance at the conclusion of the
contract
– in respect of contracts concluded for commercial
or professional purposes
• the place of administration of the party who
assumed to effect the characteristic performance
• if he has more than one place of administration,
the place most closely connected
In insurance contracts “characteristic performance”
shall be effected by the insurer.
Therefore insurance contracts shall be governed normally by the law of the insurer’s place of administration.
However the risk (the place where the risk is situated)
can also constitute a point of attachment in some situations.
Double insurance may create some confusion.(Before deciding whether double insurance exists, it is necessary to determine the validity of each separate insurance
contract. If those contracts are concluded in different countries, their validity may be subject to different laws. After having understood that different contracts are validly
formed, it will be question of determining whether double
insurance exist. The place of the risk may be a convenient
attachment in this case.)
Regarding the contract between the policyholder
(insured) and the third party liable for the death, personal injury or loss of or damage to property the characteristic performance must be determined case by case.
With regard to credit insurances, the contract between
the insured and its client (usually sale of goods or service contract), the characteristic performance is incumbent on the seller or service provider (on the policyholder / insured).
For the assignment contract the characteristic performance is normally incumbent on the assignor.
5.4 Statute of the contract
5.4.1 The statute of the contract shall govern matters
relating to
– the conclusion of the contract
– the validity of the contract
– the consequences generated by the contract
5.4.2 The contract statute shall not govern the
following:
– legal capacity
– form
– representation
– direct action against the insurer in liability insurances
5.5 The law governing
(voluntary or legal) subrogation
The determination of the law that will govern the subrogation may create problems.
The Turkish IPL Act does not explicitly regulate the
issue.
In the literature solutions are proposed.According to
the authors:
– The voluntary assignment (of a debt arisen from a
contract) will be subject to the contract status (i.e. the
law chosen by the parties and in the absence of such
choice the law applicable to the characteristic performance).
– Legal subrogation of the insurer will be subject in
principle to the law applicable to the insurance contract.
However in respect of the provisions protecting the
debtor, the assignability of the debt and the discharge
of the debtor the law governing the debt would prevail.
5.6 Legal subrogation
For the legal subrogation of the insurer several conditions must be fulfilled:
– Conditions related to insurance law:
• the insurer must have indemnified the insured
as performance of a valid obligation (“solvendi
causa”), he must not have paid “ex gratia”
• he is subrogated upon payment and to the extent
of payment
– Conditions related to civil law:
• the insured must have a claim against the person
liable for the loss compensated by the insurer
The problem to know
– Whether the conditions related to insurance law
are fulfilled must be decided according to the law that
governs the insurance contract.
– Whether the conditions related to civil law are fulfilled must be decided according to the law that governs
the obligation of indemnityincumbent on the third party liable.
The discharge of the third party liable, the relation
between the third party liable and the insurer shall then
be governed by the law applicable to the debt generated
by the contract between the third party liable and the
insured or if liability is in tort, to the law applicable to
the tortious behavior.
4/2012
Some private international law problems relating to insurance law in Turkish practice
5.7 Contractual subrogation / voluntary assignment
In respect of the voluntary assignments there are two
different relations
– The contract (carriage, sale, service or other)
between the insured and the third party liable or the relation generated by the tortuous act perpetrated by this
latter person against the insured
– The assignment contract or act between the insured
and the insurer (or a third party acting on his own behalf,
or on behalf of the insurer or on account of the insurer)
The third party liable is not a party to the second relation. Its situation should not be adversely affected by a
transaction made out of its control.
Therefore the law governing the assigned or subrogated claim (i.e. the law governing the contract between
the insured and third party liable that gives rise to the
contractual liability of the third party liable against the
insured or the law applicable to the tort perpetrated by
the third party liable against the insured) will determine
– whether the claim is assignable
– the relationship between assignee and the third
party liable
– the conditions under which the voluntary assignment or contractual subrogation can be invoked against the third party liable
– whether the third party liable is discharged.12
– reciprocity (legal or factual) must exist (as to the
enforcement of Turkish judgments in the relevant foreign country)
– the decision should not fall within the Turkish
courts exclusive competence
– the decision should not be rendered by a foreign
court not having any connection with the dispute or
with the parties involved (objection of the defendant
during proceedings is also required)
– Turkish public order should not be violated manifestly
– Adequate defense should not have been denied to
the defendant (defendant should have been duly invited
to defend himself before the court, given the right to be
represented, sentence should not be given in his absence and the defendant must have objected for the cited
grounds before the Turkish court).
– The exequatur decision can be appealed against.
Exequatur decisions are enforced as Turkish domestic
court decisions. Appeal shall stop the enforcement.
– Turkish IPL Article 58 provides that foreign court
judgments are recognized as final judgment or as
conclusive evidence (from the moment they are final) if
the competent Turkish court determines that they fulfill
the conditions for exequatur.
7. FOREIGN ARBITRAL AWARDS
6. FOREIGN JUDGMENTS
Another eventuality to take into account is the enforcement of foreign judgments. If the foreign insurer has
obtained abroad a court judgment against the Turkish
liable person– that will be the case for example when
the contract of carriage or sale of goods or services or
other contract between the insured and the liable person)
includes a foreign jurisdiction and applicable law clause.
Turkish IPL Act allows the enforcement (as well as
the recognition) of foreign judgements under certain
conditions –which are in line with established international rules and practice.
According to Turkish IPL Act Article 50, the final
judgments rendered by a foreign court can be enforced
only upon “exequatur” decision of the competent Turkish court.
6.1 Exequatur
Turkish IPL Article 54 enumerates the conditions
for the exequatur decision:
12
Tekinalp, G. Ibidem, p. 484–485.
For arbitral awards the system is similar: Final and
(according to the law that is applicable) enforceable arbitral awards or arbitral awards that are binding for the
concerned parties can be enforced in Turkey upon the
“exequatur” decision by the competent Turkish court.
The request for exequatur is refused in the following cases:
– if there was no arbitration agreement or clause
– if the arbitral award is against the public order or
the moral values
– if the dispute cannot be resolved by way of arbitration (exclusive competence of courts according to
Turkish law)
– if a party concerned is not duly represented before
the arbitrators or if he did not later manifestly approved
the acts done in his absence
– if the party against which exequatur is requested
was not duly notified of the appointment of arbitrator(s)
or deprived of his right of defense
– if the arbitration agreement or clause is invalid
according to the law chosen by the parties or if there
is no such choice, to the law of the country where the
arbitral award is rendered
65
4/2012
SAMIM ÜNAN
66
– if the appointment of the arbitrators or the arbitral
proceedings are not conform to the agreement of the
parties or in the absence of such an agreement to the
law of the country where the arbitral award is rendered
– If the arbitral award is about an issue falling outside the scope of arbitration agreement or clause or if the
arbitral award exceeds the limits provided by the arbitration agreement or clause (in the latter case the court
must refuse the exequatur to the extent that the limits
are not respected)
– If the arbitral award is not final or enforceable or
binding according to the law applicable or to the law of
the country where it is rendered or if the arbitral award
is canceled by the competent authority of the country
where it was rendered
– The recognition of foreign arbitral awards is subject to the rules about exequatur.
8. OVERRIDING MANDATORY PROVISIONS
Turkish law recognizes the notion of overriding
mandatory provisions.
Firstly, Turkish law intervenes to safeguard Turkish
State’s interest and impedes the application of foreign
law. Turkish IPL Act Article 6 states “where a relation
is to be governed by a competent foreign law, if the case
falls within the scope of an overriding mandatory Turkish provision, the latter shall apply.”
Secondly, it intervenes for preventing the application
of the competent law in order to safeguard the interests
of a third State. According to Article 31 Turkish IPL
“While applying the law to which the contractual relation is subject, effect can be given to directly applicable
provisions of a third country. The aim, quality, content
and consequences of these provisions shall be taken
into account when giving effect to and applying them.” An overriding mandatory provision that may concern closely the insurance sector is the rule imposing
on the persons residing in Turkey to take out insurance
to cover their interest in Turkey from a Turkish insurer
(Insurance Control Act, article 15).
Thus if a firm based in Turkey applies to a foreign
credit insurer and obtains coverage for eventual unpaid
debts of its domestic buyers, the foreign insurer may encounter difficulties later when it takes recourse action
against the Turkish debtor. In such case the insurance
contract is to be normally governed by the foreign law
as well as the legal subrogation. However it is feared that
the Turkish Judge refuses to decide in favour of the foreign insurer on the grounds that an overriding mandatory Turkish rule would be otherwise circumvented. In
the IPL doctrine, the Article 15 of the Insurance Con-
trol Act is given as a characteristic example of overriding mandatory rule.13
In our opinion the cited scenario is unlikely to happen because first Insurance Control Act Article 15 should not apply if there is no domestic cover available; secondly foreign insurers would most probably use a local
fronting company.
9. ORDRE PUBLIC
In case the applicable foreign law is manifestly against the Turkish “ordre public” the Turkish Judge would
not allow the application of that foreign law. In such situation Turkish law may apply.
10. FORM REQUIREMENT
Legal acts are valid if they comply with the form
requirement of the governing law or to the form requirement of the law of the country where they are done
(LRA=Locus RegitActum).
11. PRESCRIPTION (OR OTHER TIME
LIMITATIONS)
According to Turkish IPL Article 9 the time bar is
governed by the material provisions of the national law
applicable to the legal act or relationship that gave rise
to the claim.
12. CLAIMS CONTROL
Sometimes the foreign insurer uses a local fronting
company (for not being in breach of local laws, especially not doing business without obtaining the necessary
licenses) but reserves the right to intervene on the basis
of a “claims control clause” (which is inserted also into
the insurance policy issued by the local fronting company in order to bind the insured).
In the case of a Turkish policyholder who took credit
insurance abroad (from a foreign credit insurer) to protect himself against default or bankruptcy of his clients
in Turkey, the foreign credit insurer would intervene for
example for recovery.
It seems open to discussion whether the foreign credit insurer would by so doing infringe the local rules
(insurance business activity without authorization.)14
13
For example Sirmen, Ibidem, p. 62; comp. Ekşi, Ibidem, p. 43.
It is no question of “production” but if insurance activity is
regarded as comprising also the “claims handling”, the judiciary
may reach such conclusion.
14
4/2012
Some private international law problems relating to insurance law in Turkish practice
13. REINSURANCE
Reinsurance is insurance too. It can be defined as a
liability insurance taken out by the insurer to cover its
liabilities arising out of contractual commitments (i.e.
from insurance contracts).
However Turkish law does not allow the victims (insured against whom the liability of the insurer is engaged) to sue directly the reinsurer (Turkish Commercial
Code, Article 1403(2)).
Turkish legislator did not deem it appropriate to
insert a provision in the Turkish Commercial Code to
exclude the reinsurance relationship from the application of the provisions regulating the insurance contract,
contrary to what the German or the French legislator
did. Indeed Article L111-1 of the French Code des Assurances (“….les opérations de réassurance conclues
entre assureurs et réassureurs sont exclues de leur
champ d’application”) and § 209 of the German VVG
(“Die Vorschriften dieses Gesetzes sind auf die Rückversicherung……. nicht anzuwenden”) clearly state
that the provisions about the insurance contract are not
applicable to reinsurance.
The choice of the Turkish legislator to submit the reinsurance contract to the rules applicable to insurance
will give rise to the following consequences:
– Jurisdictions clauses in the reinsurance contracts
will not lift the right of the Turkish insurer to sue the reinsurer before the (otherwise) competent Turkish court.
– All the Turkish mandatory provisions aimed at
protecting the policyholders / insureds will apply to reinsurance contracts governed by Turkish law
– Although the choice of foreign law is possible, in
cases where Turkish courtsareinvolvedthe choice of law
made by the parties may be qualified as contrary to Turkish “ordre public.”
14. DIRECT ACTION
Turkish law grants the victim the right to sue the
liability insurer directly (alone or together with the insured). In that respect the nature of the liability makes
no difference: the victim may sue the CMR (liability)
insurer of the road carrier (whose liability is contractual) or the P&I Club of a vessel which caused damage to
the underwater cables with her anchor in a place where
it is not allowed to drop anchor (in that latter case the
liability is of tortuous nature).
However Turkish IPL Act only deals with extra-contractual claims. According to Article 34 Turkish IPL
– Obligations generated by tortuous acts are subject
to LLDC (Lex Loci Delicti Commissi) rule.
– If the tortuous act was committed in a country
different from the country where the loss occurred, the
law of the latter will apply.
– If the obligation is more closely linked to another
country the law of that country will apply
– If the law applicable to the tortuous act or the law
governing the insurance contract so permits, the victim
can sue directly the liability insurer.
In our opinion, the victim should be allowed to claim its losses directly from the liability insurer who covered only the contractual liability and we think that Turkish Judges would allow such direct actions. Besides in
most cases death or bodily injury or loss of or damage
to property would give rise in addition to the liability in
contract also to liability in tort. The insurer who granted
cover only for liability in contract should not avoid the
direct action if the act that gives rise to liability constitutes at the same time a tort.
Thus a foreign insurer who granted cover for the liability of the insured who is responsible for the death,
bodily injury or property damage that occurred in Turkey should expect to face a direct action before the competent Turkish court. Foreign insurers most likely to be
effected are
– the P&I Clubs of vessels
– the hull insurers of vessels (for collision claims)15
– The liability insurers of aircrafts or motor vehicles16
– Liability insurers of medical doctors
– D&O liability insurers.
– Product liability insurers
15
Although the hull insurance policies usually cover liability
for salvage and general average, it seems doubtful whether
the claims for salvage remunerations or generals average
contributions fall within the Turkish IPL Act Article 34 for they
are relating to liabilities of rather a contractual nature.
16
If international conventions to which Turkey is a party
provide the direct action, this faculty would derive from those
international conventions. In maritime law, there exist a number
of international conventions (some of them not yet in force
though) providing for the direct action: For example International
Convention on Civil Liability for Oil Pollution Damage, 1992
(CLC 1992), Protocol of 2002 to the Athens Convention
relating to the Carriage of Passengers and their Luggage by Sea
(Carriage of Passengers Convention), International Convention
on Liability and Compensation for Damage in connection with
the Carriage of Hazardous and Noxious Substances by Sea,
2010 (2010 HNS Convention), International Convention on
Civil Liability for Bunker Oil Pollution Damage, 2001 (Bunker
Convention), Nairobi International Convention on the Removal
of Wrecks, 2007 (Wreck Removal Convention).
67
4/2012
SAMIM ÜNAN
68
CONCLUSION
In the light of the above explanations we can summarize the main points as follows:
The foreign insurer can take legal action in his capacity of assignee against a Turkish third party by demonstrating the voluntary assignment made in his favor.
The assignment is valid if done according to the form
requirement of the law applicable to assignment or the
country where it was made.
The Turkish Judge will apply to determine whether
the third party liable is discharged of liability, the law
governing the assigned debt.
The foreign insurer who acts as legal subrogee against a Turkish third person must prove first the subrogation. The Turkish judge will apply
– to determine whether the conditions for the legal
subrogation of the insurer have been fulfilled, the law
governing the insurance contract.
– to determine whether the third person is discharged of liability, the law governing the relation engendering the claim between the insured and the third person
(contract or tort).
The foreign insurer who obtained a foreign court
judgment or arbitral award against a Turkish third person must apply to the Turkish court to have the “exequatur” prior to enforcement.
Turkish law assimilates reinsurance to insurance and
does not exclude the reinsurance from the scope of the
rules regulating the insurance contract. Thus in reinsurance contract governed by Turkish law will be subject
to all mandatory provisions.
The foreign liability insurer can be sued directly in
Turkey.
Foreign jurisdiction clauses inserted to the insurance contracts are not valid if Turkish courts have jurisdiction according to Turkish provisions.
SUMMARY
Insurance is an international activity. Whenever a
foreign element exists, international private law rules
apply. It is important to examine the legal rules governing the insurance contract containing a foreign element and the problems that a foreign insurer may face
in another country. The study below deals with the basic
international private law issues that may appear with regards to insurance in Turkey with special focus on the
law applicable, jurisdiction, legal or contractual subrogation of foreign insurers seeking recovery in Turkey,
direct action against the foreign liability insurer and
reinsurance.
4/2012
ČLANCI
69
∗
Milovan JOVANOVIĆ
Osiguranje od svih rizika na
tržištu osiguranja u Srbiji
UDK: 368:339.13(497.11)
Dostavljen: 20. 8. 2012.
Prihvaćen: 5. 10. 2012.
Stručni rad
Apstrakt
U radu se razmatraju karakteristike osiguranja od
svih rizika i njegova pojava na tržištu osiguranja u Srbiji. Оsiguranje od svih rizika je već duži period standard
osiguranja imovine u svetu, međutim, kod nas je ovo
osiguranje počelo da se primenjuje poslednjih godina
na insistiranje velikih osiguranika. Detaljnije se razmatraju uslovi osiguranja od svih rizika domaćih osiguravača koji na različite načine uređuju ova osiguranja,
posebna pažnja obratiće se na ugovorena pokrića, isključenja i ograničenja predviđena uslovima osiguranja.
Uslovi osiguravača za ova osiguranja na različite načine
definišu predmet osiguranja, osigurane rizike, mogućnost proširenja pokrića kao i isključenja iz osiguranja,
pa će i ova pitanja biti analizirana. Razmatra se i praksa
koja je pokazala da veliki osiguranici imaju mogućnost
da shodno svojim potrebama i osobenostima definišu
zahteve za osiguranjem od svih rizika na na način da im
pružaju najšire pokriće. U radu će se posebno razmotriti i pitanje osiguranja od prekida rada kao posebne
sekcije uslova osiguranja od svih rizika.
Ključne reči: Osiguranje od svih rizika, tržište osiguranja u Srbiji
1. OSIGURANJE OD SVIH RIZIKA
Savremene tendencije u razvoju i unapređenju novih
proizvoda i tehnologija u svetu doprinele su da i tržišta
osiguranja sa velikom fleksibilnošću pristupaju ugovaranju osiguranja većeg obima, pri čemu su osiguranici
oni koji odlučuju o uslovima i premiji osiguranja.1
∗
MK Group Beograd, e-mail: [email protected]
rs.
1
Čarapić, Dragana. (2008) All Risks polise osiguranja, master
rad, Univerzitet Singidunum, Beograd. str. 4.
Engleski pojam All risks, kao što samo ime kaže,
predstavlja osiguranje od svih rizika koji mogu dovesti
do oštećenja, uništenja ili gubitka predmeta osiguranja,
odnosno, obezbeđenja osiguranih predmeta od svih
opasnosti koje ga mogu ugroziti,2 osim onih koji su izričito navedeni kao isključenja iz osiguranja. Za osiguranike su najvažnija navedena isključenja iz osiguranja
kao i da li se neka od navedenih isključenja mogu ipak
uključiti u osiguranje i na koji način.3 Za osiguranjе od
svih rizika, možemo reći, da ga karakteriše zaključenje
jedne polise za ugovorene rizike, proširena standardna
pokrića, smanjenje administrativnih troškova, mogućnost ugovaranja raznih franšiza.4 Najvažnija karakteristika osiguranja „od svih rizika” u odnosu na „osiguranja po načelu imenovanih rizika” ili u istom značenju
„osiguranja od imenovanih rizika”, tiče se obaveze dokazivanja nastale štete. Kod osiguranja od svih rizika
osiguranik mora samo dokazati da je nastala šteta koja
je predmet osiguranja i da je slučajna, dok je obaveza
dokazivanja da šteta nije pokrivena osiguranjem prebačena na osiguravača. Оpštu karakteristiku osiguranja
od svih rizika predstavljaju uslovi osiguranja koji se sastoje iz više sekcija. Sekcija I reguliše pitanja osiguranja
imovine, sekcija II reguliše pitanja osiguranja od odgovornosti, sekcija III reguliše pitanja u vezi sa prekidom
rada.
Nastanak osiguranja od svih rizika u Evropi povezan je sa zahtevima velikih kompanija za proširenjem
pokrića. Ovo pokriće je u Evropi a posebno u Velikoj
Britaniji bilo dostupno i pre 1982. godine na netarifnom
tržištu da bi kasnije gubljenjem razlike između tarifnog
2
Marović, Boris i Žarković,Nebojša. (2007) Leksikon
osiguranja, DDOR Novi Sad, Novi Sad, str. 415.
3
Odžaklijević, Dragan. (2010) „All Risks”, Svet osiguranja i
finansija, mart-april.
4
Čarapić, Draganа. (2008) Isto, str. 7.
4/2012
MILOVAN JOVANOVIĆ
70
i netarifnog tržišta5 uslove za osiguranje od svih rizika
prihvatila većina osiguravača. Ovi uslovi osiguranja od
svih rizika su imali toliko varijanti tako da nije bilo moguće utvrditi jedinstveni standard za osiguranjе od svih
rizika.6
Prva osiguranja od svih rizika u Srbiji zaključena su
posredstvom fronting osiguranja7 velikih međunarodnih kompanija koja su u Srbiji imala ili imaju svoja preduzeća. Na ovaj način kompanije su želele da ugovore
pokriće za svoja preduzeća koja su adekvatna uslovima
osiguranja u matičnim kompanijama, imajući u vidu da
domaći osiguravači nisu imali takvo pokriće, pristupilo
se fronting osiguranju.
2. OSIGURANJE OD SVIH RIZIKA NA
TRŽIŠTU OSIGURANJA U SRBIJI
Iako osiguranje „od svih rizika” već duži niz godina
predstavlja standardno osiguranje u svetu osiguranja, u
Srbiji su tek od nedavno osiguravajuća društva počela
da usvajaju uslove za ovu vrstu osiguranja.8 Osiguravači
usvojene uslove osiguranja i dalje bojažljivo iznose na
tržište osiguranja osiguravajući po uslovima osiguranja
„od svih rizika” samo velike i značajne оsiguranike kada
to oni izričito zahtevaju.
Uslovi osiguranja koji uređuju ovo osiguranje imenovani su kao Uslovi za osiguranje imovine od svih rizika9 ili Uslovi za osiguranje imovine i prekida rada od
svih rizika.10 Imajući u vidu da je za ovo novo osiguranje
5
U V. Britaniji je postojao tarifni savetodavni komitet
koji je razvijao tarifu za tarifno tržište, ovu tarifu usvajali su
svi osiguravači koji posluju na tom tržištu. Netarifno tržište
osiguranja predviđa mogućnost da svaki osiguravač može da
formira svoju premijsku stopu.
6
Klobučar, Drago. (2007) Risk managment i osiguranje,
Tectus, Zagreb, str. 195.
7
Fronting osiguranje je postupak u kome osiguravač u
matičnoj zemlji u kojoj se nalazi osigurana imovina prenosi sve
ili skoro sve rizike na reosiguravača u inostranstvu koji upravlja
tim osiguranjem iako nema dozvolu za rad u zemlji u kojoj se
nalazi osigurani rizik. Osiguravač za ustupljeni rizik dobija
određenu proviziju. Ovo osiguranje najčešće se pojavljuje kada
internacionalne kompanije koje investiraju na drugim tržištima
žele da osiguraju svoju imovinu pod istim uslovima kod istog
osiguravača kod koga su osigurali i imovinu svoje matične
kompanije.
8
DDOR Novi Sad osiguranje donelo je Uslove za osiguranjе
imovine i prekida rada od svih rizika. 21. 3. 2012. godine, Dunav
osiguranje donelo je Uslove za osiguranjе imovine od svih rizika
5. 3. 2012. godine.
9
Uslovi za osiguranje imovine od svih rizika Dunav
osiguranja.
10
Uslovi za osiguranje imovine i prekida rada od svih rizika
DDOR Novi Sad osiguranje, Uslovi za osiguranje imovine i
na tržištu osiguranja Srbije uslove osiguranja donelo
samo manji broj, uglavnom, najvećih osiguravača, oni
su prilično raznoliki.11 Osiguranja od svih rizika na našem tržištu osiguranja možemo grupisati, prema kriterijumima obima pokrića, u nekoliko grupa. U prvu grupu osiguranja od svih rizika možemo svrstati one uslove
osiguranja koji ovu materiju regulišu u dve sekcije, jednu koja se tiče osiguranja imovine u koju je uključen i
rizik loma mašina i drugu sekciju, koja definiše uslove
osiguranja prekida rada. Drugu grupu osiguranja od
svih rizika čine osiguranja koja imaju, takođe dve sekcije, sekciju osiguranja imovine bez rizika loma mašina
i sekciju prekida rada. Treću grupu osiguranja od svih
rizika predstavljaju osiguranja koja sadrže samo uslove
koji definišu osiguranje imovine bez osiguranja od prekida rada.
3. PREDMET OSIGURANJA
Predmet osiguranja od svih rizika, zavisno od uslova, definisan je na različite načine. U prvoj grupi uslova
osiguranja , koja obuhvata osiguranje imovine u koju je
uključen rizik loma mašina i osiguranje prekida rada,
predmet osiguranja definisan je opisno, odnosno, predmet osiguranja mogu biti sve stvari koje su vlasništvo
osiguranika i navedene su u polisi osiguranja, osim
onih kojе su u uslovima isključenе iz osiguranja. Stvari
osiguranika mogu biti u polisi naznačene pojedinačno
ili kao skup stvari. Ukoliko su stvari navedene kao skup,
osigurane su samo one stvari koje se nalaze na mestu
osiguranja i pripadaju skupu osigurane celine, kako one
stvari koje su postojale u vreme zaključenja ugovora,
tako i one koje su naknadno pribavljene.
U drugoj grupi uslova, koja obuhvata osiguranje
imovine bez rizika loma mašina i prekid rada, predmeti
osiguranja su definisani opštom definicijom a potom i
taksativno, obuhvatajući građevinske objekte osiguranika, opremu, zalihe, druge stvari i troškove. Pod drugim stvarima predmet osiguranja mogu biti i motorna
vozila ukoliko se to posebno ugovori, računovodstvene
knjige, evidencije, planovi, mikrofilmovi, šabloni, modeli, kalupi, novac i novčana sredstva kao i lične stvari
zaposlenih. Troškovi koji su osigurani po ovim uslovima osiguranja odnose se na troškove gašenja požara,
troškove preseljenja, pomeranja i zaštite ostalih predmeta, troškove rušenja i odnošenja šuta, troškove odprekida poslovanja od svih rizika Delta Đenerali osiguranje,
Opšti uslovi za osiguranje imovine i prekida rada od svih rizika
Wiener Stadtische osiguranje.
11
U Srbiji su uslove osiguranja od svih rizika doneli Wiener
Stadtische osiguranje, Delta Đenerali osiguranje, Dunav
osiguranje i DDOR Novi Sad osiguranje.
4/2012
Osiguranje od svih rizika na tržištu osiguranja u Srbiji
stranjivanja koji podrazumevaju ispitivanje, odnošenje,
obradu i istovaranje oštećene osigurane imovine, dodatne troškove zbog zvanično postavljenih uslova kao i
dodatne troškove zbog povećanja cena.
Treća grupa osiguranja od svih rizika, koja se odnosi na osiguranje imovine bez prekida rada, predmet
osiguranja definiše kao pokretnu i nepokretnu imovinu
koju čine građevinski objekti, oprema i zalihе, kao i ličnu imovinu koja se nalazi na lokacijama navedenim u
polisi.
4. OSIGURANI RIZICI
Iako osiguranje od svih rizika u uslovima osiguranja
naših osiguravača ima znatne razlike u obimu osiguranih rizika i načinu njihovog određivanja, polise većinom ne odgovaraju principima osiguranja od svih rizika iako se tako zovu. U jednoj grupi osiguranja od svih
rizika osiguranik, slično kao i kod klasičnih osiguranja
po načelu imenovanih rizika, ugovara rizike za koje želi
pokriće. Osiguravajuća zaštita, prema ovim uslovima,
pruža se za opasnosti koje obuhvataju pokriće FLEXA12,
imenovane opasnosti i neimenovane opasnosti. Ukoliko osiguranik želi da ugovori šire pokriće, on to mora
izričito naglasiti i u polisi izričito ugovoriti. Prošireno
pokriće FLEXA obuhvata indirektni udar groma, eksplozije izazvane eksplozivima, izlivanje tečnosti i rastopljenih materijala, štete na kablovima kod železnice
i ski uspinjača, štete na sistemima za dimljenje gasom i
štete od radioktivnih izotopa.
Imenovane opasnosti obuhvataju izlivanje vode iz
instalacija, oluju i grad, poplavu i visoku vodu, zemljotres, lom stakla, provalnu krađu i razbojništvo, iscurenje tečnosti iz protivpožarnih sprinklera, udar vozila,
građanske nemire, zlonamerne štete, štrajkove kao i
štrajk poslodavca.
Neimenovane opasnosti predstavljaju sve one rizike
koji nisu obuhvaćeni FLEXA i imenovanim rizicima i
koji nisu isključeni uslovima osiguranja. Za neimenovane opasnosti može se koristiti izraz svi rizici.
Kod osiguravača iz ove grupe osiguranja od svih rizika, osiguranici moraju ugovarati svaki rizik od koga
žele da osiguraju svoju imovinu. Ovakav način ugovaranja osiguranja može izazvati zabunu kod osiguranika,
jer on samo naizgled ugovara osiguranje od svih rizika.
Celishodnije rešenje bi bilo da su svi rizici automatski
uključeni u osiguravajuće pokriće, a osiguranik, ukoliko
želi, može izričito ugovoriti isključenje pojedinih rizika.
Najprikladnije pokriće od svih rizika imaju oni osiguravači koji u svojim uslovima pod osiguranjem od
12
Požar, direktni udar groma, eksplozija, pad letilice.
svih rizika opisno obuhvataju sve štete zbog uništenja,
oštećenja ili nestanka osiguranih stvari, koje su posledica neočekivanog i iznenadnog događaja, nezavisnog od
volje osiguravača.
5. PROŠIRENJA OSIGURAVAJUĆEG POKRIĆA
Pojedini osiguravači u svojim uslovima predviđaju
mogućnost i dodatnog proširenja osiguravajućeg pokrića.13 Proširenja pokrića se posebno ugovaraju i naznačavaju u polisi a odnose se na osiguranje uvećane
vrednosti osigurane imovine koja može biti izražena u
procentima ili nekim drugim limitima naznačenim u
polisi. Dodatno pokriće može se ugovoriti i za osiguranje dodatnih troškova proisteklih iz nastanka osiguranog slučaja, uklanjanje ruševina kao posledice osiguranog slučaja, kao i za osiguranje troškova gašenja požara.
Proširenje pokrića za nadoknadu troškova nastalih gašenjem požara je u ovom slučaju neobično, јер intеres
osiguravača je da osiguranik doprinese smanjenju obima nastale štete. U ovom slučaju se osiguranik kažnjava
dodatnom premijom za nadoknadu troškova koje može
da ima učestvujući u gašenju požara, kao što su troškovi punjenja protivpožarnih aparata korišćenih prilikom
gašenja požara i slično. U standarndim uslovima osiguranja od požarnih rizika ova proširenja su sadržana u
obavezi osiguravača za naknadu štete.
6. ISKLJUČENJA IZ OSIGURANJA
Kod osiguranjа od svih rizika za osiguranika su najvažnija isključenja iz osiguranja. Uslovima osiguranja
osiguravači definišu koja imovina ne može biti predmet
osiguranja, a zatim i štete koje nisu pokrivene osiguranjem. Iz osiguravajućeg pokrića isključena je imovina
koja je u izgradnji ili montaži, imovina koja je u transportu, registrovana motorna vozila, vozovi, brodovi,
letilice, novac i dokumenta, umetnička dela, biljke i životinje, zemlja i putevi, trotoari, aerodromi, kao i imovina koju je osiguranik preneo u posed drugih lica, imovina nuklearnih elektrana i podzemnih rudnika. Istakli
smo ranije da su kod definisanja predmeta osiguranja u
nekim uslovima osiguranja taksativno navedeni predmeti osiguranja tako da tu nema isključenja iz osiguranja ali je osigurano samo ono što je navedeno.
Štete koje su isključene iz osiguravajućeg pokrića
i koje predstavljaju neosigurane rizike odnose se na
curenje, popuštanje zavarenih delova, pukotine, pregorevanje bojlera, kotlova, rezervоara pod pritiskom i
13
Dunav osiguranje i Delta Đenerali osiguranje.
71
4/2012
MILOVAN JOVANOVIĆ
72
cevovoda koji su sa njima povezani. Neosigurani rizici su i sva zagađenja nezavisno od uzroka. Električni i
mehanički kvarovi su u nekim uslovima isključeni iz
pokrića a u drugim se mogu ugovoriti kao rizik loma
mašina. Gubici nastali redovnim korišćenjem predmeta
osiguranja kao trošenjе, habanje, nestajanje boje, korozija, rđa, plesan, buđ, mikroorganizmi, kao i kvarovi i
nedostaci izazvani propustima u konstrukciji, materijalu ili stručnosti radnika takođe su isključeni iz osiguravajućeg pokrića.
Pored navedenih isključenja iz osiguranja, u uslovima osiguranja od svih rizika predviđena su i dodatna
isključenja koja se odnose na neposredne i posledične
štete nastale za vreme ili u slučaju određenih događaja kao što su rat, vojna okupacijа, revolucija, pobuna,
terorizam, jonizujuće i radioaktivno zagađenje. Kod
nekih osiguravača, ukoliko se posebno ugovori, u ovim
situacijama ipak је moguće ugovoriti osiguravajuće pokriće. Kod drugih događaja koji mogu dovesti do nastanka štetnog događaja, kao što su genetski inžinjering
i genetske promene, gubitak ili uništenje elektronskih
podataka iz bilo kog razloga, apsolutno je isključeno
osiguravajuće pokriće.
Ograničenja obaveza po polisama osiguranja od svih
rizika mogu nastati i u slučaju kada je osiguranik zaključio neko drugo osiguranje za pokriće koje je predviđeno i uslovima osiguranja od svih rizika. Тada se
naknada iz osiguranja isplaćuje po polisamа tih drugih
osiguranja.
7. VREDNOST OSIGURANE STVARI
Vrednost osigurane stvari, odnosno, suma osiguranja ili osigurana vrednost su izrazi koji se koriste u
uslovima osiguranja od strane osiguravača za vrednost
osigurane stvari zavisno od načina ugovaranja visine
pokrića.
Osiguranje od svih rizika donosi nam i nove institute
načina ugovaranja visine pokrića. Naime, pojavljuje se
mogućnost ugovaranja pokrića na novu vrednost. Osiguranje na novu vrednost je pokriće na novozamensku
vrednost, odnosno, u slučaju nastanka štete оsiguravač
nadoknađuje vrednost nove stvari. Na novu vrednost
mogu se osigurati građevinski objekti i oprema. Nova
vrednost građevinskog objekta je cena izgradnje tog
objekta kao novog, uključujući i troškove projektovanja
i planiranja ili troškovе popravke objekta po cenama
koje su uobičajene u mestu gde se on nalazi. Nova vrednost za opremu je cena popravke ili nabavke nove stvari
iste vrste i kvaliteta kao i oštećena oprema.
Pored ugovaranja načina pokrića na novu vrednost,
u uslovima osiguranja od svih rizika kod nekih osigu-
ravača ovo je jedini način pokrića.14 Kod drugih osiguravača, pored osiguranja na novu vrednost, osiguranje
građevinskih objekata i opreme moguće je zaključiti i
na stvarnu vrednost ili na tržišnu vrednost.15 Osiguranje na stvarnu vrednost je institut koji je poznat iz
osiguranja po načelu imenovanih rizika i predstavlja
za građevinske objekte realnu građevinsku vrednost
objekta koja se izvodi iz nove vrednosti objekta umanjene za njegovu starost i amortizaciju. Za opremu, takođe,
stvarna vrednost predstavlja novu vrednost umanjenu
za njegovu starost i amortizaciju. Tržišnu vrednost na
koju se osigurava građevinski objekat ili oprema predstavlja vrednost koja se može dobiti prodajom tog građevinskog objekta ili opreme, bez vrednosti zemljišta.
8. PREKID RADA
Iako prekid rada predstavlja posrednu štetu koja nastaje kao posledica nekog osiguranog slučaja, u istraživanim uslovima on predstavlja osigurljiv rizik. Prekid
rada kod većine domaćih osiguravača predviđen je u
uslovima osiguranja od svih rizika kao sekcija II jedinstvenih uslova kojа se posebno ugovara. Osiguranje od
prekida rada pokriva štetu koja je posledica uništenja,
oštećenja ili nestanka osiguranih stvari u skladu sa sekcijom I i naznačenih opasnosti u polisi. Predmet osiguranja оd prekida rada iz sekcije II osiguranja od svih
rizika predstavlja gubitak osiguranika i njegovog osiguranog intresa, odnosno dobitka koji se mogao očekivati
a čije ostvarivanje je onemogućeno nastankom osiguranog slučaja iz sekcije I. Naknada iz osiguranja za prekid
rada može biti ugovorena kao nadoknada bruto dobiti
ili fiksnih troškova i neto dobiti, odnosno iznos koji nije
zarađen zbog smanjenja poslovnih prihoda i povećanja
troškova rada.
Suma osiguranja koja se može ugovoriti za prekid
rada ne može biti manja od godišnje bruto dobiti, ako
se ugovara osiguranje bruto dobiti, odnosno neto dobiti
i navedenih fiksnih troškova. Kod osiguravača koji se
bave proizvodnjom, dobit od gotovih proizvoda koji su
pretrpeli štetu od osigurane opasnosti nadoknađuje se
u iznosu koji bi bio naplaćen posle ugovorenog perioda
obeštećenja, pri čemu taj iznos mora biti osiguran na
posebnu sumu iskazanu u polisi osiguranja.
Pored isključenja iz osiguranja predviđenih sekcijom
I uslova osiguranja od svih rizika, i u sekciji II osiguranja оd prekida rada predviđena su i dodatna isključenja
koja se primenjuju samo na prekid radа. Isključenja se
odnose na gubitak kao posledica bilo kakvog ograniče14
15
Delta Đenerali osiguranje.
Wiener Stadtische osiguranje.
4/2012
Osiguranje od svih rizika na tržištu osiguranja u Srbiji
nja pristupa osiguranoj imovini, koje je nametnuto od
lokalne ili republičke vlasti. Iz osiguranja su isključeni
i gubici izazvani prekidom rada usled brisanja, gubitka
ili oštećenja podataka u kompjuterskim sistemima ili
softverskim programima. Gubitak osiguranog intеresa
isključen je i kada do njega dođe usled planiranog ili
odloženog zatvaranja, štrajka ili bilo kojeg drugog razloga koji nije rezultat fizičkog oštećenja ili uništenja
iz sekcije I uslova. Isključenje iz osiguranja se odnosi i
na iznos bilo koje novčane kazne ili štete izazvane kršenjem ugovora zbog zakašnjenja ili neisporučivanja robe
ili usluge.
9. OCENA I PRAKSA
Osiguranje od svih rizika na našem tržištu
osiguranja dovelo je do značajnog iskoraka u ponudi
osiguranja. Osiguranici su dobili mogućnost da svoju
imovinu potpunije zaštite ugovaranjem najšireg
pokrića. Međutim, zavisno od osobenosti osiguranika
i karakteristika njegove imovine, osiguranje od svih
rizika ne nudi uvek najpotpunije pokriće. U nekim
situacijama najadekvatnija zaštita može se postići
i ugovaranjem klasičnih imenovanih rizika. Pri
ugovaranju osiguranja od svih rizika osiguranik mora
dobro proučiti uslove osiguranja svakog osiguravača,
kako bi pronašao one uslove koji njemu obezbeđuju
оptimalnu zaštitu. U preduzećima koja nemaju posebne
službe osiguranja i stručnjake za rizike najbolja varijanta
bi bila angažovanje posrednika osiguranja koji bi na
stručan način pripremili program osiguranja imovine
i izabrali osiguravača koji kroz svoje uslove na najbolji
način zadovoljava intrese osiguranika. U suprotnom,
osiguranici mogu doći u situaciju da zbog samog naziva
osiguranja, osiguranja od svih rizika, dođu u zabludu
misleći da je njihova imovina osigurana i od rizika koji
su isključeni ili nisu ugovoreni.
Posebna karakteristika uslova osiguranja od svih rizika je što na tržište uvodе nove institute koji nisu dovoljno definisani samim uslovima osiguranja od svih
rizika, a osiguravači posebne uslove za te institute još
nisu doneli. To je najvidljivije kod ugovaranja osiguranja na novu vrednost, gde osim definisanja nove vrednosti nisu precizirana ograničenja osiguranja na novu
vrednost, kao što su maksimalna stopa amortizacije,
uslov izgradnje novog predmeta osiguranja za istu namenu, rokovi izgradnje novog predmeta osiguranja,
kao i posledice neispunjenja uslova. Ova preciziranja su
sadržana u posebnim uslovima za osiguranje građevina
i opreme na novu vrednost, međutim jedan broj osi-
guravača koji imaju uslove za osiguranje od svih rizika
nema i ove uslove.16
Osiguranje od svih rizika pruža mogućnost osiguranicima da prilikom osiguranja ugovore i franšizu za
ukupno pokriće ili samo pojedine rizike. Iako je ova opcija predviđena kao mogućnost koju osiguranici mogu
koristiti, pojedini osiguravači uslovljavaju zaključenje
osiguranja od svih rizika obaveznim franšizama.17 Osiguranici imaju mogućnost da, pored izbora franšiza,
premiju osiguranja smanje i dodatnim ugovaranjem
podlimita za pojedine rizike.
Dunav osiguranje je usvojilo Uslove za osiguranje
imovine od svih rizika ali nije donelo i adekvatnu tarifu već za utvrđivanje premije kod osiguranja od svih
rizika koristi kumulirane tarife postojećih osiguranja od
imenovanih rizika. Ovako utvrđena premija je znatno
viša od one koja bi se nalazila u jedinstvenoj tarifi za
osiguranje od svih rizika. Primena kumuliranja postojećih tarifa je suprotnа principu osiguranja od svih rizika. Kod imenovanih rizika osiguranik određeni rizik
ugovara zato što veruje da postoji povećana opasnost da
se on i dogodi, kod pokrića od svih rizika obavlja se disperzija rizika nezavisno od izričite želje osiguranika za
pokrićem određenog rizika. Na primer, ukoliko je neki
predmet osiguranja izložen povećanom riziku poplave,
logično je da će osiguranik ugovoriti taj rizik, kod pokrića od svih rizika, rizik poplave je pokriven nezavisno
od izričitog zahteva osiguranika.
Kod standardnog požarnog osiguranja u polisama
se ne navodi imovina koja nije pokrivena osiguranjem,
zato što je predmet pokrića taksativno naveden u polisi. Međutim, kod osiguranja od svih rizika potrebno je,
zbog izvesnosti obima pokrića, u polisi naznačiti spisak
tipova imovine koja je isključena iz pokrića.18 U polisama osiguranja od svih rizika po fronting osiguranju
koje su izdavali domaći osiguravači navođena je klauzula „ovim osiguranjem nisu pokriveni sledeći rizici.”19
U polisama osiguranja od svih rizika koje sada samostalno izdaju domaći osiguravači ove klauzule nema i
nisu naznačeni rizici i imovina koja je isključena iz osiguranja.
U utvrđivanju načina osiguranja od svih rizika značajnu ulogu ima i veličina i značaj osiguranika. Zavisno od toga, pojedini osiguranici imaju mogućnost da
ugovore pokrića koja njima najviše odgovaraju i koja
im pružaju najpotpuniju zaštitu sa adekvatnim iznosom premije. Za takvo definisanje pokrića potrebno je
16
Dunav osiguranje, DDOR Novi Sad osiguranje.
Delta Đenerali osiguranje.
18
Samardžić, Slobodan. (2011) Neživotna osiguranja, Želnid,
Beograd, str. 91.
19
Polisa frontinga Dunav osiguranja, br. 6656123.
17
73
4/2012
MILOVAN JOVANOVIĆ
74
iskustvo i poznavanje osiguranja, ali i poznavanje specifičnosti rada osiguranika kako bi se prema osiguravaču
definisao оptimalan zahtev za osiguravajuće pokriće.
Iskustva zemalja iz okruženja, kada je u pitanju osiguranje „od svih rizika”, govore o tome da velike kompanije imaju poseban tretman prilikom osiguranja.
Мeđutim, u pojedinim zemljama, kao u Hrvatskoj, osiguravači i za mala i srednja preduzeća kreiraju posebne pakete osiguranja. Na primer, preduzetnički paket
osiguranja omogućava malim i srednjim preduzećima
da jednom polisom osiguraju svoju kompletnu imovinu. Jednom polisom može se ugоvoriti osiguranje od
požarnih rizika, osiguranje od rizika zemljotresa, loma
mašina, provalne krađe i razbojništva, loma stakla,
prekida rada usled požarnih rizika, prekida rada usled
zemljotresa, osiguranja оd opšte i profesionalne odgovornosti, kasko osiguranja kao i osiguranja od nezgode. Ovako koncipirane polise osiguranja osiguranicima
nude čitav niz pogodnosti – od uštede u vremenu zbog
jednostavnosti i brzine zaključenja osiguranja, manjeg
broja osiguravajuće dokumentacije i faktura, lakšeg planiranja troškova osiguranja i popusta koji se dobijaju
ugovaranjem većeg broja pokrića, pa do najšire osiguravajuće zaštite.
10. ZAKLJUČAK
Savremeni trendovi u razvoju novih proizvoda i tehnologija na globalnom nivou doprineli su da i tržište
osiguranja fleksibilnije pristupa željama i potrebama
samih osiguranika. U Evropi osiguranje od svih rizika
je nastalo kao potreba velikih kompanija za proširenjem
pokrića. U Srbiji prva osiguranja od svih rizika su zaključena posredstvom fronting osiguranja velikih međunarodnih kompanija koje su na ovom prostoru imale
svoja preduzeća. Iako je osiguranje „od svih rizika” poslednjih godina postalo standard u osiguranju, u Srbiji
ovo osiguranje još nije počelo da se primenjuje u punoj
meri. Uslovi osiguranja od svih rizika malobrojnih domaćih osiguravača su veoma raznoliki i mogu se svrstati
u nekoliko grupa, počev od osiguranja samo imovine
od svih rizika pa do osiguranja imovine i prekida rada
od svih rizika sa uključenim i rizikom loma mašina.
Predmet osiguranja u navedenim uslovima je takođe
20
Dostupno na: http:www.crosig.hr/osiguranja/paketiosiguranja/vrste/preduzetnički, preuzeto 10. 9. 2012.
definisan na različite načine, počev od opisnog definisanja, gde predmet osiguranja mogu biti sve stvari
osiguranika, pa do taksativnog nabrajanja pojedinačno
svakog predmeta osiguranja. Kada su u pitanju osigurani rizici, situacija je slična.
U pojedinim uslovima osiguranja od svih rizika naznačena su pokrića posebno za rizike FLEXA, posebno za dodatne imenovane rizike i dodatno za ostale
neimenovane rizike koji se moraju izričito ugovoriti u
polisi osiguranja. Drugu grupu čine osiguranja određena opštom definicijom kojom su naznačena pokrića
za sve štete nastale uništenjem, oštećenjem ili nestankom osiguranih stvari, koje su posledica neočekivanog i
iznenadnog događaja nezavisnog od volje osiguravača.
Pojedini osiguravači u svojim uslovima predviđaju mogućnost i dodatnog proširenja osiguravajućeg pokrića.
Kod osiguranja od svih rizika za osiguranika su najbitnija isključenja iz osiguranja. Ta isključenja se odnose
na imovinu koja ne može biti predmet osiguranja kao
i štete koje nisu pokrivene osiguranjem. Isključenja se
odnose i na neposredne i posledične štete koje su nastale za vreme ili u slučaju određenih događaja kao što su
rat, revolucije, pobune, trerorizam, jonizujuće ili radioaktivno zagađenje.
Osiguranje od svih rizika u Srbiji donosi i nove institute načina ugovaranja visine pokrića; to je, najpre,
pokriće na novu vrednost. Naznačavanje klauzule, u
polisama osiguranja od svih rizika, kojom se navode rizici i imovina koja je isključena iz osiguranja treba da
postane standard kako bi osiguranici u potpunosti bili
sigurni šta je osigurano a šta ne i time izbegli moguću
zabunu koja sa sobom nosi naziv osiguranja od svih rizika.
Princip cognosceat emptor ili „neka kupac zna” trebalo bi da bude osnovni strandard i u odnosima između
osiguranika i osiguravača i u ovom osiguranju. Zbog
osobenosti osiguranika koji imaju potrebu za osiguranjem od svih rizika, kao i zbog različitosti u regulisanju
pokrića u uslovima pojedinih osiguravača, osiguranici
za najpotpuniju zaštitu svoje imovine treba da se konsultuju sa stručnjacima za osiguranje ili da za osiguranje
svoje imovine uposle posrednika. Prekid rada, i pored
toga što je posredna šteta, osigurljiv je rizik po uslovima osiguranja od svih rizika, pod uslovom da je prekid
rada izazvan neposrednom štetom iz sekcije I i uslova
osiguranja.
21
Borselli, Angelo. (2012) Cognosceat emptor: o obavezi
osiguravača na davanje informacija potencijalnom osiguraniku u
Evropi, Revija za pravo osiguranja, br. 2. str. 46.
4/2012
ARTICLES
75
Milovan JOVANOVIC
MK Group Belgrade
All risks insurance on the Serbian insurance market
Summary
All risks insurance has been a standard form of insurance in the world for a long period of time while at
the insurance market of Serbia, this type of insurance
has recently appeared at the request of large insured entities. The terms and conditions for insurance against
all risks which have been brought mainly by the largest
insurers are very different. This difference is reflected in
defining the subject matter of insurance, insured risks,
extended insurance cover, exclusions from insurance
coverage, etc. The introduction of all risks insurance at
the insurance market of Serbia represents a significant
progress in the development of insurance. This influence on the development of insurance is reflected in the
appearance of new institutes which have not been used
so far in the standard insurance, such as reinstatement
value insurance, and on the other hand, it contributes
to the expansion of the volume of coverage for insured
property with respect to the insured themselves. Taking
into account the fact that the insurance against all risks
is the novelty for both insurers and the insured, it has
not been complied with adopted standards for this type
of insurance in the countries in which this insurance
has already been applied for a long period of time. For
this reason, certain insurers have not yet rendered tariffs for the calculation of insurance premiums against
all risks in addition to adopted terms and conditions for
all risks insurance but they apply existing tariffs even
for this type of insurance with respect to above mentioned risks. The manner of concluding insurance policy
against all risks is greatly affected by the size and importance of the insureds themselves, as well as by their capacity to put the requirements for the insurance of their
property before the insurers in an adequate way.
IZ RADA UDRUŽENJA I DRUŠTAVA ZA OSIGURANJE / ACTIVITES
OF THE ASSOCIATION AND INSURANCE COMPANIES
4/2012
76
Dr Milan CEROVIĆ*
Analiza rezultata poslovanja društva
za osiguranje u 2011. godini
1. UVOD
Nakon povećanja proizvodnje u periodu od 2001. do
2008. godine došlo je do usporavanja, a zatim i opadanja
privredne aktivnosti. Posle prilično nepovoljnih kretanja u 2009. kada se BDP smanjio za 3,1%, što je blaže
od pada koji je zabeležen u Evropskoj uniji od 4,1% i
većini zemalja u okruženju1 došlo je do blagog oporavka privrednih aktivnosti u 2010. i 2011. godini. Tome
su doprinosile i mere monetarne i ekonomske politike
koje su preduzimale Vlada Republike Srbije i Narodna
banka Srbije, u cilju očuvanja finansijske stabilnosti.
Prema proceni Republičkog zavod za statistiku u 2011.
ostvaren je umeren privredni rast od 1,9% prema 1,5%,
ideks rasta potrošačkih cena od 111,0 prema 108,6 i inflacije 107,0 prema 111,5 u 2010. godini. Broj zaposlenih se smanjio za 2,3% a broj nezaposlenih se povećao
za 2,0%. U isto vreme indeks zarada zaposlenih nominalno je iznisio 111,3% prema 107,6% a realno 100,3%
prema 100,7%, koliko je zabeležen u 2010. godini.
Među značajnije karakteristike delatnosti osiguranja
u 2011. godini spada izmena zakonske i podzakonske
regulative:
1. Izmenom Zakona o osiguranju2 produžen je rok
za razdvajanje društava koja obavljaju poslove životnog
i neživotnog osiguranja do 31.12.2012. godine;
2. Izmenama Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju3 pomeren je početak rada Grantnog fonda na
30.06.2012. godine, a na predlog Ministarstva zdravlja
propisana je obaveza društava za osiguranje da 5% od
bruto premije autoodgovornosti uplaćuju na račun Republičkog fonda koji obezbeđuje i sprovodi obavezno
zdravstveno osiguranje za naknadu stvarnih šteta koje
obuhvataju troškove lečenja i druge nužne troškove
∗
Predsednik Udruženja korisnika osiguranja, e-mail:
[email protected]
1
IMF, April 2011.: World Economic Outlook, strana 181 i
185.
2
Službeni glasnik RS, broj 55/04, 70/04, 61/05, 85/05,101/07,
63/09 Odluka US, 107/09 i 99/11.
3
Službeni glasnik RS, broj 51/09, 78/11 i 101/11.
prouzrokovane lečenjem, kao i srazmeran iznos penzije
oštećenog lica odnosno članova njegove porodice, a koji
se određuje u kapitalizovanom iznosu prema preostalom vremenu staža osiguranja i godinama života lica
potrebnih za sticanje prava na starosnu penziju;
3. Izmenama Odluke o bližim kriterijumima i načinu
obračunavanja matematičke rezerve i rezerve za učešće
u dobiti4 produžen je rok do 31.12.2012. godine do kada
su društva za osiguranje obavezna da primenjuju najvišu propisanu kamatnu stopu na sve ugovore o životnom
osiguranju uključujući i ugovore s valutnom klauzulom;
4. Izmenama Odluke o osnovnim kriterijumima bonus-malus sistema, podacima za primenu tog sistema i
najvišem bonusu5 propisano je tromesečno ažuriranje
podataka za primenu i postupanje u nekim specifičnim
situacijama i
5. Izmenom Odluke o sticanju zvanja ovlašćenog
aktuara6 izvršeno je uskljađivanje uslova potrebnog stepena obrazovanja sa Zakonom o visokom obrazovanju.
Napomena: Uporedni podaci premije osiguranja, likvidiranih i rezervisanih šteta, dobitak i gubitak po godinama prikazani su u evrima po srednjem kursu NBS
krajem svake godine (2011=104,6409; 2010=105,4982
i 2009=95,8888), a podaci u tabelama kao i njihov komentar po kursu navedenom u svakoj tabeli.
2. UČESNICI NA TRŽIŠTU OSIGURANJA
Na tržištu osiguranja radilo je 28 akcionarskih društava, 2 više u odnosu na prethodnu 2010. godinu, 24 za
osiguranje i 4 društva za reosiguranje.
Poslove neživotnih vrsta osiguranja obavljalo je 11,
osiguranje života 7, osiguranje životnih i neživotnih
osiguranja (kompozitna društva) 6 društava, a 4 društva
obavljala su poslove reosiguranja.
Prema strukturi vlasništva kapitala 7 akcionarskih
društava je u domaćem vlasništvu od kojih su 2 u ve4
Službeni glasnik RS, broj 7/10 i 93/11.
Službeni glasnik RS, broj 24/10 i 60/11.
6
Službeni glasnik RS, broj 104/06 i 3/11.
5
4/2012
Analiza rezultata poslovanja društva za osiguranje u 2011. godini
ćinskom vlasništvu države. U stranom vlasništvu je 21
društvo od kojih su 3 društva u čijim „majkama“ je većinski vlasnik matična država.
U društvima za osiguranje i društvima za reosiguranje radilo je 11.208 prema 11.025 lica koliko je bilo
zaposleno u 2010. godini.7 Pored zaposlenih lica u društvima poslove osiguranja obavljali su i drugi učesnici na
tržištu, 19 banaka, 79 pravnih lica, 109 preduzetnika i
13.363 fizička lica.
Prema Zakonu o obaveznom osiguranju u saobraćaju prodaju polisa osiguranja od autoodgovornosti,
pored lica predviđenih zakonom o osiguranju, mogu
obavljati i pravna lica koja su u skladu sa propisima o
bezbednosti saobraćaja na putevima ovlašćena za vršenje tehničkog pregleda motornih vozila. Prodaja polisa
autoodgovornosti od strane tehničkih pregleda ne smatra se poslovima zastupanja u osiguranju u smislu Zakona o osiguranju, ali tu prodaju mogu vršiti samo zaposlena lica kod tehničkih pregleda, koja imaju ovlašćenje
za obavljanje poslova zastupanja u osiguranju izdato od
NBS saglasno Zakonu o osiguranju. Pored akcionarskih
društava i tehničkih pregleda prodaju osiguranja vrše i
drugi učesnici.
3. PREMIJA OSIGURANJA
Svetska ekonomska kriza značajno utiče na delatnost
osiguranja i u našoj zemlji što se odrazilo na visinu premije, strukturu portfelja i druge pokazatelje poslovanja.
Visina, obim i struktura ostvarene premije osiguranja
uslovljena je i nizom drugih faktora, među kojima su
stepen privredne aktivnosti, iskorišćenost privrednih
kapaciteta, uticaj društveno-ekonomskih i političkih
prilika, kretanje zaposlenosti, životnog standarda i drugih društvenih aktivnosti (Tabela 1.).
Ukupna bruto premija osiguranja veća je za 12,0 miliona evra odnosno 2,2%, premija neživotnih osiguranja za 5,1 milion evra odnosno 1,1%, a premija životnih
osiguranja za 6,9 miliona evra odnosno 7,7% u odnosu
na 2010. godinu.8
Posmatrano po vrstama osiguranja najveće učešće u
ukupnoj bruto premiji beleži autoodgovornost 32,6%
prema 33,3% u 2010. i 39,9% u 2009. životna osiguranja
17,4% prema 16,5% i 14,6%, ostala osiguranja imovine
14,4% prema 13,7% i 16,3%, autokasko 12,5% prema
13,5% i 16,6%, osiguranje imovine od opasnosti požara
7
APR, Saopštenje o poslovanju finansijskih institucija u
Republici Srbiji u 2011.godinu, strana 8.
8
Zbog pada srednjeg kursa evra sa 105,4982 na kraju 2010.
na 104,6409 na kraju 2011. godine rast bruto premije u dinarima
je niži tako da iznosi 1,4% kao rezultat rasta premije životnih
osiguranja za 6,8% i neživotnih osiguranja za 0,3%.
i drugih opasnosti 7,7% prema 8,4% i 10,1% i osiguranje nezgode 6,8% prema 6,2% i 5,8%, a sve ostale vrste
neživotnog osiguranja 8,6% prema 8,4% u 2010. i 5,7%
u 2009. godini. Karaktrističan je pad premije motornih
vozila na 45,2% sa 46,8% u 2010. i 48,2% u 2009. godini.
Najveće deo premije neživotnih osiguranja odnosi
se na osiguranje motornih vozila 247,4 prema 250,5 u
2010. i 269,2 miliona evra u 2009. što čini 54,7% prema 56,0% u 2010. i 56,5% premije u 2009. godini. Zatim
17,4% prema 16,5% ostala osiguranja imovine, 9,3%
prema 10,1% osiguranje imovine od požara i drugih
opasnosti i 8,2% prema 7,5% osiguranje nezgode što zajedno sa osiguranjem motornih vozila čini 89,6% prema
90,0% ukupne premije koliko je iznosilo i 2010. godine.
Nisko učešće beleži osiguranje od odgovornosti plovnih
objekata, osiguranje troškova pravne zaštite i druge vrste neživotnog osiguranja.
Najveće učešće u premiji životnih osiguranja beleži
osiguranje života 87,0% prema 86,9% u 2010. i 86,4%
u 2009. 7,6% dopunsko osiguranje uz osiguranje života
prema 7,6% u 2010. i 7,2% u 2009. 5,0% rentno osiguranje prema 5,5% u 2010. i 6,3% u 2009. i 0,4% ostale vrste
životnih osiguranja prema 0,0% u 2010. i 0,2% koliko je
iznosilo u 2009. godini.
U odnosu na prethodnu godinu ostvaren je rast premije kod jedanaest prema osam, a pad kod osam prema
jedanaest vrsta neživotnih osiguranja koji je zabaležen
u 2010. godini. Veći rast od deset odsto beleži šest vrsta
osiguranja, 124,2% osiguranje kredita, 63,3% odgovornost vazduhoplova, 24,5% pomoći na putu, 20,2% odgovornosti plovnih objekata, 15,7% osiguranje plovnih
objekata i 10,9% osiguranje nezgode. Najveći pad 22,5%
beleži osiguranje šinskih vozila, 20,2% osiguranje troškova pravne zaštite, 9,1% osiguranje robe u prevozu i
6,5% osiguranje imovine od opasnosti požara i nekih
drugih opasnosti.
Rast životnih osiguranja od 7,7% rezultat je povećanja za 683,3% ostalih vrsta osiguranja života, 8,7%
dopunskog osiguranja uz osiguranje života, 7,9% osiguranja života i pada za 2,6% rentnog osiguranja prema
6,4% koliko je zabeleženo 2010. godine.
Ukupna zarađena bruto premija osiguranja iznosi
548.729.827 evra.
Ostvarena premija osiguranja po glavi stanovnika
iznosi 749 prema 73 u 2010. i 76 evra koliko je iznosila u 2009. a učešće bruto premije osiguranja u bruto
društvenom proizvodu 1,8% koliko je iznosilo u 2010.
i 2009. godini.
9
Ako se u obzir uzmu preliminarni podaci RZS o popisu
stanovništva koji je izvršen u 2011. godinie premija po glavi
stanovnika iznosi 77 evra jer je došlo do smanjenja broja
stanovnika u odnosu na prethodni popis.
77
4/2012
MILAN CEROVIĆ
78
Tabela 1: Bruto premija osiguranja u evrima po srednjem kursu NBS 31.12.
Osiguranje od posledica nezgode
Dobrovoljno zdravstveno osiguranje
Osiguranje motornih vozila
Osiguranje šinskih vozila
Osiguranje vazduhoplova
Osiguranje plovnih objekata
Osiguranje robe u prevozu
Osiguranje imovine od požara i dr. opasnosti
Ostala osiguranja imovine
Osiguranje od odgovornosti motornih vozila
Osiguranje od odgovornosti vazduhoplova
Osiguranje od odgovornosti plovnih objekata
Osiguranje od opšte odgovornosti
Osiguranje kredita
Osiguranje jemstva
Osiguranje finansijskih gubitaka
Osiguranje troškova pravne zaštite
Osiguranje pomoći na putu
Druge vrste neživotnog osiguranja
Iznos u evrima
2010
2011
33.390.551 37.023.802
9.704.469
9.286.656
72.165.288 68.590.331
2.018.063
1.564.857
1.189.584
1.186.209
848.128
981.347
8.229.221
7.476.828
45.025.233 42.083.851
73.586.109 78.659.874
178.324.256 178.801.683
1.516.869
2.476.632
106.864
128.420
9.874.671 10.065.500
415.097
930.573
693.491
738.048
1.239.566
1.363.329
111.755
89.172
8.644.934 10.763.334
15.659
15.137
Učešće
2011
6,8%
1,7%
12,5%
0,3%
0,2%
0,2%
1,4%
7,7%
14,4%
32,6%
0,5%
0,0%
1,8%
0,2%
0,1%
0,2%
0,0%
2,0%
0,0%
Index
2010=100
110,9
95,7
95,0
77,5
99,7
115,7
90,9
93,5
106,9
100,3
163,3
120,2
101,9
224,2
106,4
110,0
79,8
124,5
96,7
NEŽIVOTNA OSIGURANJA (1 DO 19)
447.099.808 452.225.583
82,6%
101,1
Šifra
01
02
03
04
05
06
07
08
09
10
12
12
13
14
15
16
17
18
19
I
20
21
22.01
22.02
22
23
24
Vrsta osiguranja
Osiguranje života
Rentno osiguranje
Dopunsko osiguranje nezgode uz osig. života
Zdravstveno osig. (dopunsko uz osig. života)
Dopunsko osiguranje uz osiguranje života
Dobrovoljno penzijsko osiguranje
Druge vrste životnog osiguranja
77.039.978
4.865.685
6.564.406
136.287
6.700.693
0
46.475
83.105.363
4.739.437
7.033.798
252.569
7.286.367
0
364.055
15,2%
0,9%
1,3%
0,0%
1,3%
0,0%
0,1%
107,9
97,4
107,2
185,3
108,7
0,0
783,3
II
ŽIVOTNA OSIGURANJA (20 do 24)
88.652.830
95.495.222
17,4%
107,7
III
UKUPNO (I+II)
535.752.638 547.720.805 100,0%
102,2
Izvor: Narodna banka Srbije, Sektor za nadzor nad obavljanjem delatnosti osiguranja.
4. RASPODELA BRUTO
PREMIJE OSIGURANJA
Raspodela bruto premije osiguranja vrši se na osnovu Pravilnika o maksimalnim stopama režijskog dodatka koji donosi društvo za osiguranje na deo za režijski dodatak, preventivu i tehničku premiju10 Visinu
režijskog dodatka samostalno utvrđuje svako društvo,
izuzev kod obaveznog osiguranja od autoodgovornosti gde je propisan limit. Pravilnik je predmet nadzora
10
Zakon o osiguranju, član 58. stav 2. tačka 5. Društvo može
da donese Pravilnik o maksimalnim stopama režijskog dodatka
za raspodelu premije na režijski dodatak i funkcionalnu premiju
i drugi akt poslovne politike o raspodeli funkcionalne premije na
preventivu i tehničku premiju (Pravilnik o preventivi ili Pravilnik
o raspodeli funkcionalne premije osiguranja).
Narodne banke Srbije.11 Pre usvajanja društvo je dužno
da pribavi mišljenje ovlašćenog aktuara12 koje se odnosi na opravdanost raspodele premije osiguranja kako
bi se očuvala sredstva tehničke premije radi blagovremene isplate šteta, po vrstama osiguranja, u skladu sa
zakonom, a na predložene izmene i dopune, mišljenje
o predloženim maksimalnim stopama režijskog dodatka, po vrstama osiguranja, primenjenim na realizovani
premijski prihod, o ostvarenim troškovima sprovođenja
osiguranja (TSO) u toku tekuće godine i o opravdanosti
raspodele premije osiguranja radi očuvanja sredstava
tehničke premije.13 Kod osiguranja od autoodgovorno11
Isto, član 149. stav 1. tačka 2.
Isto, član 182. tačka 1. stav 3.
13
Odluka o sadržini mišljenja ovlašćenog aktuara, poglavlje II
stav 1. tačka 7. (Sl. glasnik RS, broj 19/05).
12
4/2012
Analiza rezultata poslovanja društva za osiguranje u 2011. godini
sti mišljenje obuhvata i konstataciju da li je maksimalna
stopa režijskog dodatka u skladu sa propisima kojim je
uređena visina režijskog dodatka koji služi za pokriće
troškova sprovođenja osiguranja uključujući i troškove
pribave osiguranja.14
Ukupan režijski dodatak iznosi 115,2 prema 132,6
miliona evra odnosno 21,0% prema 24,8% od ukupne
bruto premije, za životna 16,7 prema 16,5 miliona evra
odnosno 17,5% prema 18,6%, a za neživotna osiguranja
98,5 prema 116,2 miliona evra, odnosno 21,8% prema
26,0% koliko je iznosio u 2010. godini.
Najniži procenat režijskog dodatka od 0,8% izdvojen
je kod osiguranja odgovornosti vazduhoplova prema
14,5% koji je u 2010. izdvojen kod osiguranja vazduhoplova, a najveći 39,5% kod osiguranja pomoći na putu
prema 45,0% kod osiguranja troškova pravne zaštite u
2010. godini. Obavezna osiguranja od odgovornosti u
saobraćaju imaju različit režijski dodatak, autoodgovornost 18,1% prema 20,8% od limitiranih 23,0%, vazduhoplov 0,8% prema 26,5%, a plovni objekti 28,0% prema 26,9% koliko je iznosio u 2010. godini.
Sredstva preventive koriste se za sprovođenje mera
radi sprečavanja i suzbijanja rizika koji ugrožavaju imovinu i lica. Izdvojena su od bruto premije neživotnih
osiguranja u iznosu od 7,0 prema 6,5 miliona evra po
prosečnoj stopi od 1,5% kao i u 2010. godini. Najveći
procenat od 2,0% izdvojen je kod osiguranja od autoodgovornosti prema 2,3% kod osiguranja šinskih vozila u 2010, a najmanji 0,4% kod osiguranja pomoći na
putu prema 0,2% kod osiguranja vazduhoplova u 2010.
godini. Nisu izdvajana sredstva preventive kod osiguranja vazduhoplova, osiguranja od odgovornosti vlasnika
vazduhoplova i osiguranja troškova pravne zaštite, a u
2010. godini samo kod osiguranja troškova pravne zaštite. Od ukupno izdvojenih sredstava preventive 86,9%
prema 86,6% u 2010. godini odnosi se na autokasko,
osiguranje imovine od opasnosti požara i nekih drugih
opasnosti, ostala osiguranja imovine i osiguranje od autoodgovornosti.
Ukupna tehnička premija iznosi 425,5 prema 396,6
miliona evra, odnosno 77,7% od bruto premije prema
74,1% u 2010. i 73,2% koliko je iznosila 2009. godine.
Veći deo 81,5% odnosi se na neživotne vrste osiguranja,
a 18,5% na osiguranje života. Pored rasta bruto premije
za 2,2% na povećanje tehničke premije od 28,9 miliona
evra odnosno 7,3% u odnosu na prethodnu godinu uticalo je i smanjenje režijskog dodatka.
Troškovi sprovođenja osiguranja umanjeni za
12.598.428 prema 11.198.921 evra provizija od reosiguranja i retrocesija iznose 228.503.262 prema
188.793.998 evra odnosno 41,7% prema 35,2% u 2010.
14
Citirani Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, član
45. stav 2.
godini od ukupne bruto premije.15 Samo kod autoodgovornosti troškovi sprovođenja osiguranja iznose 68,6
prema 67,5 miliona evra koliko su u prethodnoj godini
iznosili za sve četiri vrste obaveznih osiguranja u saobraćaju, odnosno 38,6% prema 37,9%16, a svih ostalih vrsta životnih i neživotnih osiguranja 159,9 prema
121,3 miliona evra, odnosno 32,8% od bruto premije
prema isto tolikom procentu u 2010. godini.
Pokrivenost TSO režijskim dodatkom od 50,4% prema 70,3% u 2010. godini pokazuje značajno povećanje
nesrazmere između ova dva pokazatelja poslovanja.
Učešće troškova sprovođenja osiguranja u zarađenoj
bruto premiji svih vrsta životnih i neživotnih osiguranja
iznosi 41,8% prema 38,7% koliko je iznosilo u 2010. godini. Povećanje TSO čak za 21,0% znatno je veće od bilo
kog drugog pokazatelja poslovanja, a posebno u odnosu na povećanje bruto premije osiguranja i isplaćenih i
rezervisanih šteta uz istovremeno smanjenje režijskog
dodatka za 13,1%. Ovako veliko povećanje TSO alarmantno je kako za osiguravače isto tako i za NBS, što
se posebno odnosi na obavezna osiguranja u saobraćaju
imajući u vidu njihovo učešće u ukupnim TSO i činjenicu da se jedan njihov deo prebacuje na TSO drugih
vrsta neživotnih osiguranja što se na razne načine prikriva. Ako se povećavaju TSO logično je da se povećava
i režijski dodatak koji treba da bude jednak ili veći od
TSO. Međutim to mora da ima određenu granicu jer
neprimereno visoki troškovi sprovođenja osiguranja
mogu da dovedu u pitanje opravdanost i smisao postojanja osiguranja što treba da ima u vidu NBS kao organ
za nadzor i kontrolu, posebno u određenim okolnostima kada TSO značajno odstupaju od propisa, pravila
aktuarske struke i struke osiguranja.
5. AŽURNOST U LIKVIDACIJI
I ISPLATI ŠTETA
Ažurnost u obradi i isplati šteta merena odnosom
broja prenetih rezervisanih šteta iz prethodne godine,
prijavljenih, likvidiranih i rezervisanih šteta na kraju
2011. godine u osnovi pokazuje pozitivan trend.
U obračun proseka nije uključen broj odbijenih i
storniranih zahteva za naknadu štete.
15
APR, isto, prilog 6.
Udruženje osiguravača Srbije, Pregled premija osiguranja,
šteta i drugih podataka o osiguranju autoodgovornosti u 2011.
i Bilans uspeha u 2011. godini (obavezno osiguranje vlasnika
motornih vozila od autoodgovornosti za štetu pričinjenu trećim
licima-šifra NBS 10.01). Dinarski iznosi preračunati u evre po
srednjem kursu NBS na dan 31.12.2011. godine (1 eur = 104,6409
dinara).
16
79
4/2012
MILAN CEROVIĆ
80
Tabela 2: Prijavljene, likvidirane i rezervisane nastale prijavljene štete 2011. u evrima
po srednjem kursu NBS 31. 12. 2011.
Šifra
01
02
03
04
05
06
07
08
09
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
I
Od posledica nezgode
Dobrovoljno zdravstveno
Osiguranje motornih vozila
Osiguranje šinskih vozila
Osiguranje vazduhoplova
Osiguranje plovnih objekata
Osiguranje robe u prevozu
Imovina od požara i dr. opasnosti
Ostala osiguranja imovine
Od odgovornosti motornih vozila
Od odgovornosti vazduhoplova
Od odgovornosti plovnih objekata
Od opšte odgovornosti
Osiguranje kredita
Osiguranje jemstva
Osiguranje finansijskih gubitaka
Osiguranje troš. pravne zaštite
Osiguranje pomoći na putu
Druge vrste neživotnog osiguranja
Rš np
2010
2.345
358
10.196
35
3
21
45
348
908
16.524
2
0
973
154
16
3
0
1.651
0
NEŽIVOTNA (1 DO 19)
33.582
386.306
Vrsta osiguranja
Broj zahteva za naknadu štete 2011
Prosek u evrima
Prijavljene
Od i st Plaćene
Rnpš
Plaćene Rnpš
78.917
13.368 65.187
2.707
337
711
50.639
3.569 46.966
462
121
585
83.946
7.913 76.526
9.703
640
849
793
222
582
24
785 6.068
9
4
6
2 28.246 55.399
86
26
59
22
3.614 5.170
2.084
91
1.952
86
1.845 5.887
7.795
1.393
6.416
334
1.369 36.692
67.969
9.065 58.601
1.211
606 6.171
63.618
6.583 58.363
15.196
1.522 4.338
0
1
0
1
0 1.730
3
1
1
1
3.794 1.166
4.583
1.295
3.461
800
675 3.150
602
86
541
129
8.520 6.944
535
30
440
81
443
244
252
28
222
5
1.249
656
5
1
1
3
3.096 3.291
24.467
2.142 21.293
2.683
208
318
3
0
3
0
198
0
45.818 340.620
33.450
664
3.027
20
21
22
23
24
Osiguranje života
Rentno osiguranje
Dopunsko uz osiguranje života
Dobrovoljno penzijsko osiguranje
Druge vrste životnog osiguranja
248
1
538
0
0
19.042
890
4.663
0
38
440
4
1.447
0
0
18.476
886
3.144
0
38
374
1
610
0
0
997
1.248
679
0
1.355
3.560
239
1.522
0
0
II
ŽIVOTNA (20 do 24)
787
24.633
1.891
22.544
985
963
2.295
III
UKUPNO (I +I I)
34.369
410.939
47.709 363.164
34.435
682
3.006
Izvor: Narodna banka Srbije, Sektor za nadzor nad obavljanjem delatnosti osiguranja.
Za izračunavanje proseka plaćenih šteta korišćen je
iznos likvidiranih šteta koji je prikazan u tabeli 3. Prosek rezervisanih nastalih prijavljenih šteta (Rnpš) prikazan je na osnovu dela iznosa rezervisanih šteta prikazanog u tabeli 3 koji se odnosi na ove štete.
Od ukupnog broja podnetih zahteva za naknadu štete 94,0% su predmeti neživotnih prema 93,5%, a 6,0%
životnih vrsta osiguranja prema 6,5% koliko je zabeleženo u 2010. godini. Od odbijenih i storniranih zahteva 96,0% su po osnovu neživotnih, a 4,0% po osnovu
osiguranja života što je u istoj srazmeri kao i prethodne
godine.
Najveći broj podnetih zahteva za naknadu štete odnosi se na autokasko, nezgodu, ostala osiguranja imovine, autoodgovornost, dobrovoljno zdravstveno osiguranje i osiguranje pomoći na putu. Njihov zbir od
369.556 prema 365.318 predmeta čini 95,7% od ukupno
podnetih zahteva svih vrsta neživotnih osiguranja pre-
ma 95,0% koliko je iznosio u 2010. godini. Kod životnih
vrsta osiguranja 77,3% prema 80,2% podnetih zahteva
odnosi se na osiguranje života, a 18,9% na dopunsko
osiguranje uz osiguranje života prema 17,3% koliko je
podneto u 2010. godini.
Od ukupnog broja rešenih 88,4% su prihvaćeni, a
11,6% odbijeni i stornirani zahtevi za naknadu štete
prema 87,4% odnosno 12,6% u 2010. godini. Najveći
broj odbijenih zahteva zabeležen je kod vrsta osiguranja
sa najvećim brojem podnetih zahteva, izuzev kod životnih osiguranja gde je na prvom mestu dopunsko osiguranje uz osiguranje života. Slična kretanja su i kod broja
rešenih zahteva. Od plaćenih šteta 93,8% su po osnovu
neživotnih, a 6,2% po osnovu životnih osiguranja prema 93,2% odnosno 6,8% u 2010. godini.
Od ukupnog broja rezervisanih šteta 97,1% se odnosi na neživotna, a 2,9% na životna osiguranja prema
97,7% odnosno 2,3% koliko je zabeleženo u 2010. go-
4/2012
Analiza rezultata poslovanja društva za osiguranje u 2011. godini
dini. Na osiguranje motornih vozila odnosi se 74,4%
prema 79,6% od broja rezervisanih zahteva neživotnih osiguranja, a kod životnih osiguranja 61,9% prema
68,4% u 2010. godini odnosi se na dopunsko osiguranje
uz osiguranje života.
Ostvarena je veoma dobra ažurnost u rešavanju zahteva za naknadu štete. Rrešeno je 92,3% a rezervisano
7,7% zahteva što je isto kao i u 2010. godini.
Prosečno isplaćena šteta za sve vrste životnih i neživotnih osiguranja, u koju nije uključen broj odbijenih
i storniranih zahteva, iznosi 682 prema 665 evra, za
životna osiguranja 963 prema 715, a za neživotna osiguranja 664 prema 661 evro koliko je iznosila u 2010.
godini. Najveći prosek od 28.246 prema 487.118 evra
zabeležen je kod osiguranja vazduhoplova, 8.520 prema 1.711 kod osiguranja kredita, 3.794 prema 3.286 kod
osiguranja odgovornosti plovnih objekata, 3.614 prema
3.508 evra u 2010. kod osiguranja plovnih objekata i
3.096 evra kod osiguranja troškova pravne zaštite gde
nije bilo isplaćenih zahteva za naknadu štete u prethodnoj godini. Najniži prosek od 121 evro beleži dobrovoljno zdravstveno osiguranje prema 119 evra koliko je u
2010. godini iznosio kod drugih vrsta neživotnih osiguranja, zatim 198 prema 119 evra druge vrste neživotnih
osiguranja, 208 prema 207 osiguranje pomoći na putu i
337 prema 295 evra koliko je iznosiu u 2010. godini kod
osiguranja nezgode. Najveći prosek kod životnih osiguranja od 1.355 prema 2.153 evra zabežen je kod drugih
vrsta životnih osiguranja, a najmanji od 679 prema 680
evra koliko je iznosio u 2010. godini kod dopunskog
osiguranja uz osiguranje života.
Prosečno rezervisana nastala prijavljena šteta za sve
vrste životnih i neživotnih osiguranja iznosila je 3.006
prema 3.193 evra, kod neživotnih 3.027 prema 3.262,
a kod životnih osiguranja 2.295 prema 243 evra koliko je iznosila u 2010. godini. Najveći prosek od 55.399
Tabela 3: Likvidirane, rezervisane štete i tehnički rezultat 2011. u evrima po srednjem kursu NBS 31.12. svake godine
Šifra
01
02
03
04
05
06
07
08
09
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
Likvidirane štete
2010
2011
18.895.024
21.966.411
5.100.248
5.667.650
51.882.250
48.976.643
400.130
457.030
4.871.183
169.475
291.199
213.224
2.268.911
3.601.278
13.202.026
8.780.334
35.159.055
35.516.294
81.404.669
88.832.569
0
0
13.147
3.794
1.952.858
2.335.291
861.086
4.609.517
103.556
195.077
218.904
277.224
0
3.096
3.968.371
4.424.761
597
593
Index
116,3
111,1
94,4
114,2
3,5
73,2
158,7
66,5
101,0
109,1
0,0
28,9
119,6
535,3
188,4
126,6
9,0
111,5
99,2
Rezervisane štete
2010
2011
7.809.621
9.144.751
1.478.954
1.539.083
15.725.178
14.178.252
98.296
215.766
65.252
113.512
284.536
178.802
844.763
748.206
10.360.054
13.768.679
10.849.389
11.768.849
139.308.149 138.580.727
22.531
1.911
1.308
2.437
4.651.454
4.004.390
5.871.579
1.533.463
22.616
69.390
8.758
7.607
0
11.917
1.399.180
1.500.866
57
115
Indeks
117,1
104,1
90,2
219,5
174,0
62,8
88,6
132,9
108,5
99,5
8,5
186,3
86,1
26,1
306,8
86,9
0,0
107,3
201,6
Tehnički rezultat 2011
Iznos*
Koeficijent
849.008
0,96475
625.912
0,90130
13.347.085
0,76420
562.027
0,50514
923.625
0,19039
578.321
0,15137
2.032.762
0,63147
21.086.315
0,36169
21.616.481
0,62694
49.541.776
0,65100
2.575.914
-0,00814
82.119
0,05644
6.054.803
0,21384
438.433
0,19257
236.944
0,49628
879.589
0,23884
60.149
0,19975
1.683.778
0,72682
9.795
0,06221
I NŽ
220.593.214
226.030.262
102,5
198.801.676
197.368.725
99,3
123.184.835
0,64520
20
21
22
23
24
14.476.171
1.003.335
2.047.296
0
10.768
18.420.923
1.106.049
2.135.809
0
51.490
127,2
110,2
104,3
0,0
478,2
925.836
237
1.451.456
0
0
1.331.573
239
1.565.095
0
0
143,8
100,8
107,8
0,0
0,0
5.139.100
-766.517
3.865.114
0
24.446
0,92493
1,19043
0,37132
#DIV/0!
0,92785
II Ž
17.537.569
21.714.272
123,8
2.377.529
2.896.907
121,8
8.262.142
0,89537
III U
238.130.783
247.744.534
104,0
201.179.205
200.265.632
99,5
131.446.977
0,69156
* Na osnovu podataka iz godišnjih izveštaja za 2011. po srednjem kursu NBS 31.12.2011.
Izvor: Narodna banka Srbije, Sektor za nadzor nad obavljanjem delatnosti osiguranja.
81
4/2012
MILAN CEROVIĆ
82
evra zabeležen je kod osiguranja vazduhoplova prema
32.141 evra koliko je iznosio u 2010. godini kod osiguranja kredita, 36.692 prema 24.711 kod osiguranja od
požara i drugih opasnosti, 6.944 prema 32.141 kod osiguranja kredita, 6.171 prema 7.868 kod ostalih osiguranja imovine i 6.068 prema 1.196 evra u 2010. godini kod
osiguranja šinskih vozila. Najmanji rezervisani prosek
od 239 evra zabeležen je kod rentnog osiguranja prema16 evra koliko je u 2010. godini iznosio kod osiguranja finansijskih gubitaka, 244 prema 310 kod osiguranja
jemstva i 318 prema 541 evro u 2010. godini kod osiguranja pomoći na putu.
Isplaćene štete sa troškovima koji obuhvataju uviđaj,
procenu, likvidaciju i isplatu, ostvarivanje regresnih zahteva, sudske troškove i takse, veštačenja i druge troškove, uključujući i štete iz primljenih saosiguranja, iznose
247,7 prema 238,1 u 2010. i 253,9 miliona evra u 2009.
za neživotna osiguranja 226,0 prema 220,6 u 2010. i
233,6 u 2009. a po osnovu životnih osiguranja 21,7 prema 17,5 u 2010. i 20,3 miliona evra u 2009. godini.
U štetama neživotnih osiguranja najveće je učešće
motornih vozila 61,0% prema 60,4% (autoodgovornost
39,3% prema 36,9%, autokasko 21,7% prema 23,5%),
ostalih osiguranja imovine 15,7% prema 15,9%, nezgode 9,7% prema 8,6%, osiguranja imovine od požara
3,9% prema 6,0% što zajedno čini 90,3% prema 90,9%
a svih ostalih vrsta neživotnih osiguranja 9,7% prema
9,1% u 2010. godini.
Kod životnih osiguranja najveće učešće je kod vrste
osiguranja života 84,8% prema 82,5% i dopunskog osiguranja uz osiguranje života 9,8% prema 11,8%, a sve
ostale vrste imale su učešće od 5,4% prema 5,7% koliko
je iznosilo u 2010. godini.
Posredne štete koje se plaćaju preko Garantnog fonda
od 8,4 prema 7,2 u 2010. i 7,2 miliona evra u 2009. odnosno 9,4% prema 8,8% u 2010. i 8,1% u 2009. godini
od isplaćenih šteta svih vrsta osiguranja od odgovornosti u saobraćaju predstavljaju veliko opterećenje pre
svega za osiguranje od autoodgovornosti, posebno kada
se ima u vidu da je u većini evropskih zemalja doprinos
garantnom fondu ograničen na 1% do 2% od premije,
a u slučaju potrebe dodatna sredstva se obezbeđuju iz
drugih izvora, uključujući i poseban doplatak na premiju osiguranja.
Tehničke rezerve osiguranja čine sredstva prenosne
premije, rezervisanih šteta, matematičke rezerve i rezervi za izravnanje rizika. Obračun tehničkih rezervi
vrši se na osnovu akata poslovne politike društva za
osiguranje u skladu sa odlukama NBS.17 Sredstva tehničkih rezervi osiguranja iznose 707,6 prema 650,2 mi17
Odluka o bližim kriterijumima i načinu obračunavanja
prenosnih premija, Odluka o bližim kriterijumima i načinu
obračunavanja rezervisanih šteta i Odluka o bližim kriterijumima
liona eura. Sastoje se od 188,2 prema 187,6 miliona evra
prenosne premije što čini 26,6% prema 28,9% ukupnog
iznosa svih sredstava tehničkih rezervi, 200,3 prema
201,2 miliona evra rezervisanih šteta odnosno 28,3%
prema 30,9%, 26,1 prema 18,8 miliona evra rezervi za
izravnanje rizika odnosno 3,7% prema 2,9% i 293,1 prema 242,6 miliona evra matematičke rezerve odnosno
41,4% prema 37,3% u 2010. godini.
Prenosna tehnička premija iznosi 139,1 prema 139,8
miliona evra koliko je iznosila u 2010. godini. Najveći
deo 99,4% pripada neživotnim, a 0,6% životnim vrstama osiguranja.
Rezervisane nastale prijavljene i nastale neprijavljene
štete sa troškovima iznose 200,3 prema 201,2 u 2010. i
185,9 miliona evra u 2009. godini. Učešće šteta neživotnih osiguranja iznosi 98,6% prema 98,8% u 2010.
i 98,9% u 2009. a šteta životnih vrsta osiguranja 1,4%
prema 1,2% u 2010. i 1,1% u 2009. godini.
Osiguranje motornih vozila beleži najveće učešće
u rezervisanim štetama neživotnih osiguranja 77,4%
prema 78,0% u 2010. i 82,3% u 2009. (autoodgovornost
70,2% prema 70,1% u 2010. i 73,2% u 2009. a autokasko
7,2% prema 7,9% u 2010. i 9,1% u 2009.), zatim dolazi
osiguranje od požara 7,0% prema 5,2%, ostala osiguranja imovine 6,0% prema 5,5%, i nezgoda 4,6% prema 3,9%, a sve druge vrste neživotnih osiguranja svega
5,0% prema 7,4% u 2010. godini.
Rezervisane štete dopunskog osiguranja uz osiguranje života iznose 54,0% prema 61,0%, osiguranja života
46,0% prema 38,9%, a svih ostalih vrsta životnih osiguranja 0,0% od ukupno rezervisanih šteta prema 0,1% u
2010. godini.
Rezervisane nastale neprijavljene štete iznose 96,7
prema 91,4 miliona evra odnosno 48,3% od ukupno
rezervisanih šteta prema 45,4% u 2010. godini. Za neživotna osiguranja 96,1 prema 89,2 miliona evra odnosno
99,3% prema 97,6% a za životna osiguranja 0,6 prema
2,2 miliona evra odnosno 0,7% prema 2,4% u 2010.
godini. Najveće učešće od 81,8% prema 79,4% beleži
osiguranje motornih vozila (75,6% prema 72,6% autoodgovornost i 6,2% prema 6,8 % autokasko) i nezgoda
7,5% prema 6,5%, a sve druge vrste neživotnih osiguranja 10,7% prema 14,1% koliko je zabeleženo u 2010.
godini. Na sva obavezna osiguranja od odgovornosti u
saobraćaju otpada 35,9% ukupno isplaćenih šteta prema 34,2% u 2010. i 26,7% u 2009. a čak 69,2% od ukupno rezervisanih šteta prema 69,3% u 2010. i 64,6% u
2009. godini. Rezervisane štete autoodgovornosti za
15.196 zahteva veće su od isplaćenog iznosa za 58.363
zahteva za 56,0% prema 16.524 zahteva čiji je iznos veći
za 71,1% od isplaćenog iznosa za 55.267 zahteva u 2010.
i načinu obračunavanja rezervi za izravnanje rizika, Službeni
glasnik RS, broj 19/05.
4/2012
Analiza rezultata poslovanja društva za osiguranje u 2011. godini
6. OSTVARENI REZULTATI
Društvo za osiguranje sastavlja finansijske izveštaje
i godišnji izveštaj o poslovanju, u skladu sa zakonom,
primenom kontnog okvira i sadržaja pojedinih računa
u kontnom okviru koji propisuje NBS. Sagledavanje
rezultata poslovanja polazi od analize finansijskih izveštaja i drugih podataka na više načina koji se koriste za
analizu poslovanja preduzeća, ali se zbog specifičnosti
osiguranja analiziraju i neki dodatni pokazatelji karakteristični samo za delatnost osiguranja. U nastavku rada
prikazaćemo rezultate poslovanja svih društava za osiguranje u zemlji koristeći merodavan tehnički rezultat,
racio brojeve i dobitak odnosno gubitak.
0,86285 dok je nepovoljniji samo kod osiguranja nezgode 0,96475 prema 0,90539 u 2010. godini.
Tehnčki rezultat sa troškovima sprovođenja osiguranja pokazuje znatno nepovoljnije rezultate jer je veći
iznos TSO od režijskog dodatka negativno uticao na rezultate poslovanja. Zbog nedostatka podataka o TSO po
vrstama osiguranja prikazan je ukupan tehnički rezultat
za sve vrste životnog i neživotnog osiguranja.18
Tabela 4: Tehnički rezultat sa troškovima sprovođenja
osiguranja u evrima po srednjem kursu NBS 31.12.
svake godine
Redni broj
godini. Sve rezervisane štete životnih osiguranja odnose
se na dopunsko osiguranje uz osiguranje života.
Matematička rezerva osiguranja života ukupno iznosi 293,1 prema 242,6 a deo koji se odnosi na 2011. čini
50,5 prema 58,6 miliona evra kolio je iznosilai u 2010.
godini.
1
2
3
4
6.1. Tehnički rezultat
Tehnički rezultat osiguranja veoma je značajan za
analizu poslovanja društva i delatnosti osiguranja u celinu kao indikator politike cena i dovoljnosti tarifnog
sistema premija osiguranja za izmirivanje obaveza po
osnovu ugovora o osiguranju i drugih obaveza u skladu sa zakonom. Pogodan je za korišćenje kao korektivni
faktor jer osiguravač skoro u svakom trenutku raspolaže
podacima za njegovo izračunavanje.
Tehnčki rezultat sa režijskim dodatkom prikazan u
tabeli 3. iznosi 131,4 prema 77,7 miliona evra, odnosno 0,69156 prema 0,80110 koliko je iznosio u 2010.
godini. Tehnički rezultat neživotnih osiguranja iznosi
123,2 prema 82,3 miliona evra odnosno 0,64520 prema
0,74183, a životnih osiguranja 8,2 prema negativnom
rezultatu od 4,6 miliona evra odnosno 0,89537 prema
1,06393 u 2010. godini.
U 2011. ostvaren je pozitivan tehnički rezultat kod
svih vrsta osiguranja izuzev rentnog osiguranja za razliku od 2010. godine kada je zabeležen negativan rezultat kod osiguranja pomoći na putu 1,03881, osiguranja vazduhoplova 4,46862 i osiguranja kredita 5,92708.
Veoma je značajno da vrste osiguranja sa najvećim
učešćem u ukupnom portfelju beleže povoljniji pozitivan rezultat kao što je osiguranje imovine od požara
i drugih opasnosti 0,36169 prema 0,52997, autoodgovornost 0,65100 prema 0,68043, ostala osiguranja imovine 0,62694 prema 0,76682, autokasko 0,76420 prema
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
Opis
Bruto premija
Preventiva
Troškovi
sprovođenja
osiguranja
Tehnička premija
Prenosna
tehnička premija
prethodne godine
Prenosna
tehnička premija
tekuće godine
Merodavna
tehnička premija
Likvidirane štete
Naplaćeni regresi
Doprinos
garantnom fondu
Rezervisane štete
tekuće godine
Rezervisane štete
prethodne godine
Matematička
rezerva tekuće
godine
Merodavne štete
Merodavan
tehnički rezultat
u eurima
Merodavan
tehnički rezultat
2010
2011
535.752.638
6.520.547
547.720.805
7.000.934
204.842.481
228.503.262
324.389.610
312.216.609
132.475.777
139.759.864
138.624.147
139.070.880
318.241.240
312.905.594
238.130.783
6.347.587
247.744.534
7.316.680
7.166.900
8.361.683
201.179.205
200.265.632
185.908.670
202.827.231
58.564.156
48.492.186
312.784.787
294.720.124
5.456.453
18.185.470
0,98285
0,94188
Ostvaren je pozitivan tehnički rezultat u iznosu od
18,2 prema 5,5 miliona evra odnosno 0,94188 prema
0,98285 u 2010. godini. Nepovoljniji je od tehničkog re18
APR, isto.
83
4/2012
MILAN CEROVIĆ
6.2. Racio brojevi
Racio brojevi finansijskih izveštaja koriste se za analizu poslovanja preduzeća, ali se zbog specifičnosti osiguranja analiziraju i neki dodatni racio pokazatelji koji
su karakteristični samo za poslovanje i bonitet društava
za osiguranje.
Tabela 5: Racio brojevi delatnosti osiguranja
2011. godine
Racio
režije
Racio
TSO
Racio
šteta
Sa režijom
Sa TSO
Kombinovani
racio
Život
17,5%
np
22,8%
40,3%
np
Neživot
21,7%
np
49,9%
71,6%
np
Ukupno
21,0%
41,6%
45,1%
66,2%
86,8%
Racio režije od 21,0% prema 25,1% i kombinovani
racio sa režijom od 66,2% prema 70,1% pokazuju povoljnije, a racio troškova sprovođenja osiguranja od
41,6% prema 35,7%, racio šteta od 45,1% prema 45,0%
i kombinovani racio sa TSO od 86,8% prema 80,7% nepovoljnije rezultate od onih koji su ostvareni u 2010.
godini.
6.3. Ostvarena dobit
I pored otežanih uslova poslovanja i subjektivnih
slabosti koje su se manifestovale nelojalnom konkurencijom i nesaradnjom osiguravača, delatnost osiguranja
u celini beleži pozitivan finansijski rezultat, ali osetno
nepovoljniji u odnosu na 2010. godinu.
Ukupan neto dobitak svih društava za osiguranje i
reosiguanje iznosi svega 5,3 prema 18,6 miliona evra
koliko je ostvaren u 2010. godini, kao rezultat neto dobitka 13 društava u iznosu 18,5 i neto gubitka 12 društava u iznosu od 13,2 miliona evra. Neto dobitak od bruto
premije iznosi 1,0% prema 2,7% u 2010. i 3,7% u 2009.
a u odnosu na kapital 1,7% prema 7,2% u 2010. i 9,0%
koliko je iznosio u 2009. godini.
Tabela 6: Finansijski rezultat u evrima po srednjem
kursu NBS 31.12.
Redni broj
zultata sa režijskim dodatkom za 113,2 prema 72,2 miliona evra u 2010. godini. Merodavan tehnički rezultat
na bilo koji način potvrđuje da je premijski sistem svih
vrsta, izuzev rentnog osiguranja života, dovoljan za pokriće šteta i drugih obaveza u skladu sa zakonom.
Vrsta
osiguranja
84
2010
Opis
2011
Iznos
Broj
ado
Iznos
Broj
ado
1
Neto
dobitak
26.261.242
17
18.549.152
15
2
Neto
gubitak
7.702.533
9
13.216.629
12
Neto
finansijski
3
rezultat
1–2
18.558.709
xxx
5.332.523 xxx
Izvor: APR
Neophodno je ukazati na veoma veliku razliku kod
utvrđivanja rezultata poslovanja i ocene boniteta društava za osiguranje pojedinačno i delatnosti osiguranja
u celini preko merodavnog tehničkog rezultata sa režijskim dodatkom i finansijskog rezultata preko ostvarenog dobitka sa troškovima sprovođenja osiguranja. Ova
dva načina zvanično se prihvataju od organa za superviziju osiguranja bez obzira što su u potpunom neskladu.
Ukoliko bi se Bilans uspeha (finansijski rezultat) utvrđivao na isti način kao merodavan tehnički rezultat,
tako da troškovi sprovođenja osiguranja iznose manje
ili najviše do iznosa režijskog dodatka, ostvarena dobit
bi iznosila najmanje 118,6 umesto 5,3 miliona evra koliko iznosi sa troškovima sprovođenja osiguranja što bi
ukazivalo da se jedan veoma veliki deo tehničke premije
osiguranja nenamenski koristi. Neophodno je što pre
definisati stav po ovom pitanju jer za utvrđivanje rezultata poslovanja, boniteta i strategije razvoja poslovne
politike nije isto da li je merodavan tehnički rezultat
0,69156 ili 0,94188, a finansijski 5,3 ili 118,6 miliona
evra. Ako po propisima utvrđivanje dobitka odnosno
gubitka mora obuhvatiti i stvarne troškove sprovođenja
osiguranja zašto se na isti način ne postupa kod utvrđivanja merodavnog tehničkog rezultata. Drugo je pitanje
da li je u osiguranju i do koje granice takav način poslovanja dopušten i koji je smisao obaveze donošenja akta
poslovne politike društva za osiguranje o maksimalnim
stopama režijskog dodatka ukoliko se i praktično ne
primenjuje. To treba da bude predmet nadzora i kontrole poslovanja delatnosti osiguranja pre svega ukoliko
rezultati pokažu da se u znatnoj meri postupa suprotno od pravila struke osiguranja što se veoma lako može
utvrditi.
4/2012
Analiza rezultata poslovanja društva za osiguranje u 2011. godini
7. REOSIGURANJE
Ukupna premija reosiguranja iznosi 67,9 prema
67,7 miliona evra, odnosno 12,4% prema 12,6% od premije osiguranja koliko je iznosila u 2010. godini. Kod
neživotnih vrsta osiguranja 65,7 prema 65,6 a kod osiguranja života 2,2 prema 2,1 milion evra u 2010. godini. Najveći deo premije reosiguranja od 80,4% prema
82,2% zabeležen je kod osiguranja autokaska, imovine
od požara i drugih opasnosti, ostalih osiguranja imovine i kod osiguranja od autoodgovornosti, a na sve ostale
vrste neživotnih osiguranja odnosilo se 19,6% prema
17,8% u 2010. godini.
Likvidirane štete reosiguranja iznose 22,9 prema
27,6 miliona evra, odnosno 9,2% od iznosa likvidiranih
šteta prema 11,6% u 2010. godini. Kod neživotnih 22,3
prema 26,9 a kod osiguranja života 0,6 prema 0,7 miliona evra koliko su iznosile u 2010. godini.
ZAKLJUČAK
Bez obzira što je nedovoljno razvijen sektor osiguranja u osnovi je relativno stabilan.
Merodavan tehnički rezultat utvrđen na bilo koji
način i racio brojevi ukazuju da su ostvareni pozitivni
rezultati. Nepovoljniji su sa troškovima sprovođenja
osiguranja, ali potvrđuju da je premijski sistem u celini i
kod svih vrsta životnog i neživotnog osiguranja pojedinačno, izuzev kod rentnog osiguranja, dovoljan za pokriće šteta i drugih obaveza u skladu sa zakonom. Međutim, veoma je izražen problem neusklađenosti visine
režijskog dodatka i troškova sprovođenja osiguranja, a
u vezi s tim i nesklad u načinu utvrđivanja merodavnog
tehničkog rezultata i finansijskog rezultata što je neophodno što pre rešiti.
Postoje realni izgledi za povećanje portfelja kako životnih isto tako i većeg broja neživotnih vrsta osiguranja kao što je dobrovoljno zdravstveno osiguranje, autokasko, autodgovornost, osiguranje od požara i drugih
opasnosti i ostale vrste osiguranja imovine.
Za dalji razvoj tržišta osiguranja u Republici Srbiji
veoma je važno da se formirao ambijent konkurentnosti
tako da klijenti imaju mogućnost da biraju osiguravača
u zavisnosti od kvaliteta i brzine usluga koje obuhvataju
poverenje, cene osiguranja, realnosti u proceni, likvidaciji i isplati šteta, troškova sprovođenja osiguranja i sl.
Ostvareni rezultati poslovanja ukazuju da se delatnost osiguranja kreće u pozitivnom smeru što čini dobru osnovu za razvoj u narednom periodu, ali da postoje i određeni problemi koje je neophodno rešavati.
85
SUDSKA PRAKSA SUDOVA ČLANICA EU I EVROPSKOG SUDA PRAVDE / COURT PRACTICE
– PRACTICE OF THE MEMBER STATES COURTS AND EUROPEAN COURT OF JUSTICE
4/2012
86
Presuda Evropskog suda od 1. marta 2012.
godine u sporu C-166/111
Angel Lorenzo Gonzales Alonsko
protiv
Nationale Nederlanden Vida Cia De Segueros
y Reaseguros SAE
1. UVODNE NAPOMENE
Odluka Evropskog suda koja je predmet ovog prikaza
neposredno se odnosi na tumačenje člana 3, stav 2, tačka d) Direktive Saveta br. 85/577/EEC od 20. decembra
1985. godine o zaštiti potrošača u vezi sa ugovorima koji
se pregovaraju i zaključuju van poslovnih prostorija.2
Povod za pokretanje postupka pred Evropskim sudom predstavljala je odluka postupajućeg nacionalnog
suda Kraljevine Španije u Oviedu (Audiencia Provincial
de Oviedo) da zastane sa postupkom koji je vodio dok
ne dobije tumačenje Evropskog suda pravde u pogledu
Direktive Saveta br. 85/577EEC u vezi sa tužbenim zahtevom gospodina Angela Lorenza Gonzalesa Alonosoa
(u daljem tekstu: gospodin Gonzales) protiv privrednog društva Nationale Nederlanden Vida Cia de Seguros
y Reaseguros SAE (u daljem tekstu: društvo Nationale
Nederlanden) za poništaj mešovitog ugovora koji u sebi
objedinjuje povezane finansijske proizvode (unit-linked
product), uključujući i elemente ugovora o osiguranju,
i povraćaj premija koje je gospodin Gonzales platio po
zaključenju ovog ugovora.
Član 3, stav 2, tačka d) Direktive Saveta br. 85/577
propisuje da se predmetna Direktiva neće primenjivati
na ugovore o osiguranju.
S druge strane, član 2 Direktive Skupštine Evrope
i Saveta br. 2002/83/EC od 5. novembra 2002. godine
koja uređuje životno osiguranje3 u odeljku pod nazivom
„Predmet primene” uređuje da se pomenuta Direktiva
odnosi na započinjanje pružanja i samo pružanje usluga direktnog osiguranja koje nude i pružaju pravna lica
1
Dostupno na: http://curia.europa.eu/juris/document/
document.jsf?docid=119907&mode=req&pageIndex=1&dir=&
occ=first&part=1&text=insurance%2Bcompany&doclang=EN
&cid=462682#ctx1, 25. 8. 2012.
2
Council Directive 85/577/EEC of 20 December 1985 to
protect the consumer in respect of contracts negotiated away
from business premises, OJ 1985 L 372, p. 31.
3
Directive 2002/83/EC of the European Parliament and of the
Council of 5 Novemner 2002 concerning life assurance, OJ 2002
L 345, p.1.
osnovana na teritoriji država članica Evropske unije ili
koja tek treba da budu osnovana na teritoriji neke od
država članica EU i koja će pružati usluge zaključenja
ugovora: (a) o životnom osiguranju, (b) anuitetima i dr.
Član 35 Direktive br. 2002/83/EC uređuje otkazni
rok koji stoji na raspolaganju korisniku usluga / potrošaču. U skladu sa navedenim članom svaka država
članica dužna je da propiše rok u kome će lice sa kojim
je zaključen ugovor o životnom osiguranju imati pravo da raskine ugovor pri čemu taj rok ne sme biti kraći
od 14 i duži od 30 dana računajući od dana saznanja za
zaključenje ugovora. Dostavljanje obaveštenja od strane
osiguranika o raskidu ugovora oslobađa osiguranika od
bilo koje buduće obaveze koja bi proizašla iz zaključenog ugovora.
Član 36 Direktive br. 2002/83/EC sadrži odredbu
koja uređuje informisanje osiguranika. Naime, pre zaključenja ugovora o životnom osiguranju osiguraniku
se moraju staviti na raspolaganje minimum one informacije koje su propisane Aneksom III (A), koji predstavlja prilog Direktive br. 2002/83/EC. Države članice
su dužne da u svojim nacionalnim propisima predvide
detaljna pravila u vezi sa primenom pravila koja uređuju postupak informisanja osiguranika.
Aneks I, tačka III Direktive o životnom osiguranju
sadrži listu životnih osiguranja na koje se primenjuje
predmetna Direktiva a koja lista uključuje i oblike životnog osiguranja koja su povezana sa investicionim
fondovima.
Tačka A, alineja 13, Aneksa III ove Direktive uređuje postupak za primenu perioda predomišljanja o čemu
osiguranik mora da bude obavešten pre zaključenja
ugovora o osiguranju.
Član 1 Prve Direktive Saveta br. 79/267/EEC od 5.
marta 1979. godine o usklađivanju zakona, podzakonskih i upravnih propisa koji uređuju pružanje usluga životnog osiguranja4 propisuje da se predmetna direktiva
primenuje na zaključenje ugovora o životnom osiguranju, dok tačka III Aneksa ove Direktive kao vrstu životnog osiguranja određuje i osiguranje koje je povezano
sa investicionim fondovima.
2. NACIONALNI REGULATORNI OKVIR
Direktiva Saveta br. 85/577 inkorporirana je u pravni sistem Kraljevine Španije donošenjem Zakona br.
4
First Council Directive 79/267/EEC of 5 March 1979 on the
coordination of laws, regulations and administrative provisions
relating to the taking up and pursuir of the business of direct life
assurance, OJ 1979 L 63, p. 1.
4/2012
Problemi i šanse životnog osiguranja – „kraljevske” vrste osiguranja
26/19915 koji uređuje ugovore koji su zaključeni van
poslovnih prostorija od 21. novembra 1991. godine. Zakon br. 26/1991 počeo je da se primenjuje počev od 1.
decembra 2007. godine.
Član 2, stav 1, tačka 3 Zakona br. 26/1991 propisuje
da se ovaj zakon ne primenjuje na ugovore o osiguranju.
Član 3, stav 1, i član 2 Zakona br. 26/1991 propisuju da ugovor ili ponuda za zaključenje ugovora moraju
biti sačinjeni u pismenoj formi, u dva originalna primerka, kao i da moraju sadržati odredbu o otkaznom
roku odnosno odustanku od učinjene ponude, datum
zaključenja ugovora odnosno davanja ponude za zaključenje ugovora, i da moraju da sadrže svojeručni
potpis lica koje zaključuje ugovor odnosno koje čini
ponudu za zaključenje ugovora. Takođe, sam ugovor
mora da sadrži jasnu i preciznu odredbu kojom se daje
pravo potrošaču, odnosno korisniku usluge da povuče
saglasnu izjavu volje koju je dao za zaključenje ugovora,
kao i uslove za ovakvo povlačenje date saglasnosti volje
i pravne posledice takvog povlačenja. I konačno, član
4 Zakona br. 26/1991 propisuje da se ugovor koji je zaključen, odnosno ponuda za zaključenje ugovora koja
je učinjena protivno gore navedenim uslovima, može
raskinuti (ugovor) odnosno povući (ponuda) od strane
potrošača, odnosno korisnika usluge.
3. PREDMET SPORA I PRAVNA PITANJA
U ODNOSU NA KOJA JE ZATRAŽENO
TUMAČENJE EVROPSKOG SUDA
Jula meseca 2007. godine, lice zaposleno u privrednom društvu Nationale Nederlanden posetilo je gospodina Gonzalesa na njegovom radnom mestu i tom
prilikom mu ponudilo finanisijski proizvod. Prilikom
činjenja predmetne ponude zaposleni u privrednom
društvu Nationale Nederlanden je tvrdio da konkretan
finansijski proizvod pruža mogućnost velike zarade
koja vlasniku računa daje mogućnost da povuče kapital
koji je investirao u svakom trenutku.
Nacionalni sud Španije je utvrdio da je gospodin
Gonzales prihvatio ponudu i potpisao veći broj dokumenata koji su u sebi sadržali polisu poznatu pod nazivom „Segur Fondo Dinamico”, odnosno upitnik osiguravača koji je u sebi sadržao rubriku za unošenje ličnih
podataka o licu koje popunjava upitnik kao i podataka
koji se odnose na njegovo zdravstveno stanje, ali i ovlašćenje kojim lice koje popunjava upitnik ovlašćuje njegovu matičnu banku da zaduživanjem njegovog računa
isplaćuje premiju osiguranja. Nakon što je gospodin
Gonzales potpisao pomenuti niz dokumenata, uklju5
Ley 26/1991 sobre contratos celebrados fuera de los
establecimientos mercantiles, BOE No 283, 26. 11. 1991.
čujući i upitnik koji se odnosio na osiguranje, društvo
Nationale Nederlanden je posredstvom matične banke
gospodina Gonzalesa u periodu od 3. septembra 2007.
godine do 30. maja 2008. godine primalo novac na ime
sukcesivnih premija osiguranja u ukupnom iznosu od
3.083,30 evra.
U julu 2008. godine gospodin Gonzales je obavestio
drušvo Nationale Nederlanden da želi da povuče celokupan iznos koji je do tada uplatio, što je privredno društvo Nationale Nederlanden odbilo da učini. Posle ovoga
je gospodin Gonzales podneo tužbu nadležnom sudu
u Oviedu zahtevajući raskid ugovora i tražeći povraćaj
svih premija koje je do tada isplatio, pozivajući se na
član 4 Zakona br. 26/1991.
Postupajući sud u Oviedu (Audiencia Provincial de
Oviedo) je utvrdio da je dokument koji je potpisao gospodin Gonzales zvani „Segur Fondo Dinamico” uključivao i polisu životnog osiguranja u kojoj su kao korisnici osiguranja naznačeni sam osiguranik – gospodin
Gonzales i njegova deca, a prema kojoj polisi osiguranja
je minimalni iznos osiguranja 3.000 evra u slučaju nastupanja smrti osiguranika. Druge pogodnosti koje proizilaze iz pravne prirode ugovora o životnom osiguranju uključene su u ovaj mešoviti ugovor koji predstavlja
svojevrstan finansijski investicioni proizvod.
Nacionalni sud je zauzeo stav da su mesečne premije
koje su se plaćale sa računa osiguranika u suštini predstavljale i bile korišćene kao određena vrsta finansijske
investicije u kojoj klijent može sam da izabere model
investiranja prema portfoliu koji mu je ponuđen i za
koji se opredelio. Tako, prema portfoliu za koji se opredelio gospodin Gonzales, 30% od iznosa premija koje
su bile uplaćivane investirano je u interni fond kojim
je upravljalo društvo Nationale Nederlanden, 60% od
iznosa premija predstavljalo je investiciju sa promenljivom stopom, a 10% je predstavljalo investiciju sa fiksnom stopom.
Imajući u vidu sve gore navedeno, nacionalni sud
je zaključio da je gospodin Gonzales zaključio ugovor
čiji je predmet bio finansijski proizvod koji predstavlja
određenu vrstu derivata koji u sebi objedinjuje povezane proizvode a za koji je specifično da osiguravač snosi
samo aktuarski rizik, dok osiguranik snosi celokupan
finansijski rizik investiranja i to u zamenu za odgovarajuće poreske pogodnosti koje ovaj finansijski proizvod
nudi.
Nacionalni sud je i pored okolnosti što su ugovori
o osiguranju isključeni iz primene Direktive br. 85/577,
odnosno Direktive br. 16/1991, postavio pitanje da li je
ipak moguće da se primeni tumačenje po kome bi konkretan mešoviti ugovor potpao pod primenu komunitarnog prava. Postupajući nacionalni sud je zauzeo stav
da bi se takvo tumačenje ipak moglo opravdati s obzi-
87
4/2012
Presuda Evropskog suda od 1. marta 2012. godine u sporu C-166/11
88
rom na sudsku praksu Evropskog suda pravde koji je u
više svojih odluka zauzeo stav da se izuzeci propisani
članom 3 Direktive br. 85/577 moraju tumačiti veoma
restriktivno.
Dalje, postupajući nacionalni sud je zauzeo stav da u
slučaju da se utvrdi da mešoviti ugovor koji u sebi objedinjuje povezane proizvode potpada pod primenu Direktive br. 85/577, formalni uslovi propisani članovima
3 i 4 Zakona br. 26/1991 bi se mogli shodno primenjivati što bi sve dalo osnova da se ugovor koji je deo predmeta u konkretnom sudskom postupku mogao smatrati
nevažećim.
Stoga je postupajući nacionalni sud odlučio da zastane sa daljim postupanjem dok Evropski sud ne da odgovarajuće tumačenje u vezi sa sledećim pitanjem koje
mu je upućeno:
„Može li se član 3, stav 2, tačka d) Direktive br.
85/577 tumačiti restriktivno u smislu da ne obuhvata,
odnosno da se ne odnosi na ugovor koji je zaključen
van poslovnih prostorija po kome se nudi životno osiguranje u zamenu za mesečne premije koje se investiraju, u različitim srazmerama, kao investicija sa fiksnom
stopom, investicija sa varijabilnom stopom i kao finansijski investicioni proizvod samog društva?”
4. REZONOVANJE SUDA
Prilikom davanja odgovora na postavljeno mu pitanje, Evropski sud pravde je započeo svoje razmatranje
konstatacijom da Direktiva br. 85/577 ne sadrži jasnu
definiciju ugovora o osiguranju. Stoga, se određenje
„ugovora o osiguranju” mora tražiti u širem kontekstu
predmetne Direktive i mora mu se dati autonomno i
uniformno tumačenje koje će se primenjivati na teritoriji celokupne Evropske unije, o čemu je Evropski sud
pravde već davao tumačenja u postupcima C-64/81
Corman6 i C-98/07 Nordania Finans and BG Factoring7. Takođe, Evropski sud pravde je nadalje izneo da
se odstupanje od strogih pravila Evropske unije o zaštiti potrošača mora veoma restriktivno tumačiti na šta
je Sud ukazivao u svojim ranijim odlukama u sporovima C-481/99 Heininger8 i C-215/08 E. Friz9. Međutim,
kako je Evropski sud pravde već isticao u svojim ranijim
odlukama, kao na primer u sporu C-412/06 Hamilton10,
zaštita potrošača koju propisuje Direktiva br. 85/577
nije apsolutna i predmet je određenih ograničenja ali
preterano usko tumačenje ovih ograničenja i izuzetaka
takođe nije prihvatljivo.
Određenje ugovora o životnom osiguranju kao podvrste ugovora o osiguranju čiju klasifikaciju sadrži Direktiva br. 85/577 nije netačno. Iako se konkretan mešoviti ugovor koji je dao povoda za pokretanja sudskog
spora pred nadležnim španskim sudom bazira na ponudi životnog osiguranja u zamenu za plaćanje mesečnih
premija koje se investiraju u odgovarajućim procentima
i prema odgovarajućim kriterijumima, pri čemu celokupan finansijski rizik relalizacije ovog ugovora snosi
osiguranik, Evropski sud pravde je zauzeo stav da ovakve ugovorne odredbe i nisu tako neuobičajene. Naprotiv, mešoviti ugovor koji u sebi objedinjuje povezane
proizvode, odnosno mešoviti ugovor koji je povezan sa
investicionim fondovima je veoma uobičajen u pravu
osiguranja. Naime, Evropska unija je odredila da takav
ugovor potpada pod kategoriju ugovora o životnom osiguranju, što proizilazi iz Aneksa I, tačke III Direktive o
životnom osiguranju, naročito kada se pomenuti Aneks
čita zajedno sa članom 2, tačka 1, stav a) ove Direktive. Takođe, pre nego što je Direktiva br. 85/577 stupila
na snagu, osiguranje povezano sa investicionim fondovima je članom 1, stav 1, tačka a) Prve Direktive br.
79/267 i tačkom III Aneksa ove direktive, već definisano
kao vrsta životnog osiguranja. Zakonodavstvo Evropske
unije nije prilikom usvajanja Direktive br. 85/577 ograničilo pojam ugovora o osiguranju u smislu ograničenja
primene osiguranja i na investicione fondove.
Imajući u vidu sve gore navedeno, Evropski sud
pravde je zauzeo stav da kada je usvojena Direktiva br.
85/577, zakonodavstvo Evropske unije je ugovore o osiguranju koji su povezani sa investicionim fondovima
tretiralo kao ugovore o osiguranju.
Tumačenje člana 3, stav 2, tačka d) Direktive br.
85/577 ne isključuje mogućnost da potrošači / korisnici
usluga u određenim okolnostima imaju pravo da raskinu ugovor. Naime, Direktiva o životnom osiguranju u
članu 35, stav 1 u vezi sa članom 36 i Aneksom III tačka A alineja 13 predviđa pravo osiguranika da raskine
ugovor o osiguranju. Međutim, postupajući nacionalni
sudovi su ti koji treba da utvrde da li su u konkretnom
slučaju ispunjeni uslovi koji se odnose na ostvarivanje
prava na raskid ugovora od strane osiguranika.
6
C-64/81 Corman [1982] ECR 13, para 8.
C-98/07 Nordania Finans and BG Factoring [2008] ECR
I-1281, para 17.
8
C-481/99 Heininger [2001] ECR I-9945, para 31.
9
C-215/08 E.Friz [2008] ECR I-1281, para 17.
10
C-412/06 Hamilton [2008] ECR I-238313, para 38 i 40.
7
5. ODLUKA SUDA
Ugovor zaključen van poslovnih prostorija kojim
se životno osiguranje nudi u zamenu za plaćanje mesečnih premija koje će se ulagati, u različitim propor-
4/2012
Presuda Evropskog suda od 1. marta 2012. godine u sporu C-166/11
cijama, u investicije sa fiksnom stopom, investicije sa
varijabilnom stopom i u proizvode finansijskog investiranja privrednog društva koje nudi zaključenje ovakvog
ugovora, ne potpada pod primenu Direktive Saveta br.
85/577/EEC od 20. decembra 1985. godine o zaštiti po-
trošača u vezi sa ugovorima koji se pregovaraju i zaključuju van poslovnih prostorija.
Prevela i priredila za prikaz:
mr Jelena Gazivoda, advokat
e-mail: [email protected]
89
4/2012
PRIKAZ ČLANAKA / ARTICLE REVIEW
90
Mikroosiguranje – izazov za pravo i regulativu
Naslov članka u originalu:
“Microinsurance – the challenge for law and regulation”,
Issue 124 Journal of British Insurance Law Associtaion, mart 2012. godine
Autor: Jonathan Teacher
U ovom članku govori se o novom sektoru osiguranja pod nazivom mikroosiguranje. Autor pojašnjava da
je povećan broj polisa osiguranja koji se kreće između
1,5 i 3 milijarde polisa na oko 3–4 milijarde stanovnika
u zemljama u razvoju uticao na razvoj novog sektora.
Osiguravači su, imajući u vidu potrebu da privuku sve
veći broj osiguranika počeli da pronalaze načine za povećanje svog portfelja. Jedan od načina koji je glavna
tema ovog članka jeste mikroosiguranje. Ova vrsta osiguranja predstavlja nekoliko različitih tipova aranžmana kojima je zajednička osobina to što su to jednostavni
proizvodi osiguranja sa niskom premijom i malim sumama osiguranja.
Jonathan Teacher u ovom izdanju lista Britanskog
udruženja za pravo u osiguranju deli mikroosiguranje
na nekoliko šema osiguranja koje uključuju institucije za mikrofinansiranje, grupe koje su organizovane
na različite načine, zdravstvene institucije i slično. Da
bi pojasnio problematiku između engleskog prava i
mikroosiguranja, autor navodi kao najbitniji element
postojanje ugovora o osiguranju, odnosno definiciju
samog ugovora o osiguranju. U članku se navodi više
slučajeva iz engleskog prava kojima se određuje značenje samog ugovora o osiguranju što bi se moglo primeniti i na mikroosiguranje. Međutim, gospodin Teahcer
zaključuje da nije uvek moguće voditi se ovim definicijama.
Svakako ono što označava ugovor o osiguranju jeste prenos rizika za neku novčanu nadoknadu koji je
povezan kako sa nastankom nekog događaja, tako i sa
nezivesnošću da li će neki događaj nastati ili sa tim da će
nastanak takvog događaja imati negativni uticaj na osiguranika. Međutim, ovaj kriterijum da se po ugovoru o
osiguranju naplaćuje neka nadoknada može predstavljati problem kod definisanja ugovora o osiguranju za
mikroosiguranja, jer postoje slučajevi kao što je životno osiguranje ugovoreno sa mobilinim operaterima ili
osiguranje useva za prodavce semena i đubriva gde to
nije moguće. U ovim vrstama osiguranja nema premije
a sume osiguranja variraju pa se postavlja ptianje koje
je već postavljeno i u sudskoj praksi Engleske, da li ugovor koji sadrži bar neki elemenat osiguranja predstavlja
ugovor o osiguranju.
Međutim kao problem se navodi i to da što se u sudskoj praksi i prema zakonima Engleske ugovor o osiguranju definiše prema vrsti osiguranja.
U narednom delu članka navodi se da se i u drugim
zemljama zakonima definiše slično mada se samo tumačenje mikroosiguranja određuje odredbama zakona.
Zakoni i regulative u zemljama u razvoju su razvijeni za
proizvode osiguranja sa većim vrednostima i ne mogu
se primeniti na mikroosiguranja. U pojedinim jurisdikcijama proizvodi koji se prodaju po ovom prinicipu mikroosiguranja nisu dozvoljeni, odnosno nisu regulisani
zakonom. Takođe postoji mogućnost da potrošači nisu
zaštićeni od rizika nesolventnosti kompanije koja im je
prodala proizvod mikroosiguranja. Kao posledica toga
u zemljama u kojima mikroosiguranja nisu regulisana
zakonom počinju da se vrše dopune zakona kako bi se
omogućilo zaključivanje ove vrste proizvoda i omogućavanja investitorima i zainteresovanim kompanijama
da ovakve proizvode prodaju na tom tržištu.
Što se tiče kanala distribucije kojima se prodaju proizvodi mikroosiguranja u članku se navodi nekoliko
vrsta tih kanala. Na primer, za kreditno životno osiguranje se mogu iskoristiti postojeći kanali kod mikrofinansijskih institucija kojima su partneri osiguravajuće
kuće ali se takođe razvijaju i novi inovativni kanali kao
što su supermarketi i mobilni operateri. Osiguravajuće
kuće vrše istaživanja potreba vlasnika polisa pa u skladu
s tim moraju da razvijaju nove kanale prodaje kako bi
ova vrsta prozivoda bila dostupna onim klijentima koji
predstavljaju ciljne grupe.
Kako prema zakonima Engleske nije neophodno da
ugovor o osiguranju bude u pisanoj formi i potpisan, u
Engleskoj se ne javlja kao problem ako ugovor nije potpisan. Međutim, u drugim jurisdikcijama ovaj problem
nije zanemarljiv. Ovim se onemogućava prodaja ovih
4/2012
PRIKAZ ČLANAKA
proizvoda preko novih inovativnih distributivnih kanala kao što su supermarketi.
Autor zaključuje da je najbolji način da se omogući
dalji razvoj proizvoda mikroosiguranja, odnosno proizvoda koji su namenjeni velikom broju klijenata prilagođavanje regulative u zemljama u kojima trenutno nije
moguće uspostaviti ovakve proizvode. To bi omogućilo
da proizvodi mikorosiguranja zadovolje kriterijume po
pitanju premije, pokrića, vrste osiguranja, uslova i slično. Svakako, da bi se mikroosiguranje održalo potrebno
je da zakoni počnu da prate ovaj razvoj osiguranja i da
pokažu veću fleksibilnost. Primer zemlje u kojoj je uveden zakon kojim se reguliše sektor mikroosiguranja je
Južna Afrika a sličan zakon je prethodno usvojen i na
Filipinima.
Kako se ovi proizvodi mogu uspostaviti i na međunarodnom nivou, autor sugeriše da je potrebna saradnja
između regulatornih tela zemalja u kojima ovi proizvodi postoje i onih u kojima će tek biti uvedeni nakon neophodnih izmena.
Zaključak autora je da bi se na ovaj način podstakle finansijske institucije da kreiraju proizvode koji se
mogu prodavati na tržištima više različitih zemalja.
Prikaz članka: Aleksandra Nikolić
e-mail: [email protected]
91
4/2012
OSIGURANJE U SVETU – VESTI / WORLD INSURANCE – NEWS
92
UNECE - MINISTARSKA KONFERENCIJA
NA TEMU STARENJA STANOVNIŠTVA
U Beču je od 18. do 20. septembra 2012. godine
održana UNECE Ministarska konferencija na kojoj je
usvojena deklaracija „Sigurno društvo za sve generacije;
promocija kvaliteta života i aktivnog starenja.” Deklaracija izražava prioritetne pravce trećeg ciklusa, tj. za period 2012-2017. godine. Oni su utvrđeni Madridskim
međunarodnim planom (MIPAA) pre deset godina, a
iste godine, septembra 2002, u Berlinu, usvojena je Regionalna strategija za implementaciju, čije se provođenje proverava svakih pet godina. Konferencija u Beču
je imala 500 učesnika, a evropski komesar za zapošljavanje, socijana pitanja i inkluzije, Laslo Andor, održao
je ključno izlaganje sa naglaskom na godinu 2012. kao
godinu posvećenu starenju i predstavio politike kojima
Evropska unija promoviše aktivno starenje. Osnovni
nameravani ciljevi koje treba postići do 2017. godine
su duži radni vek, promovisanje učešća, antidiskriminacija i socijalna inkluzija starijih lica, promovisanje i
garantovanje dostojanstva, zdravlja i nezavisnosti u starijoj dobi, kao i održavanje i pospešivanje međugeneracijske solidarnosti. Naglašen je značajan napredak u
državama članicama u poslednjih pet godina u ispunjenju principa usvojenih 2002. godine, ali diskriminacija i
dalje postoji kao barijera za njihovu potpuniju primenu.
U Deklaraciji se naglašava da je „istraživanje vitalno za
razvoj i primenu efikasnih programa i politika. Ubuduće treba jačati održive istraživačke infrastrukture, naprednije prikupljanje podataka, dugoročno istraživanje
i međusektorsku saradnju.”
Izvor: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catI
d=89&newsId=1660&furtherNews=yes, 21. 9. 2012.
PREMIJE PENZIJA ĆE 2013. GODINE
BITI NIŽE
Savezna vlada Nemačke je donela odluku da od 1. januara 2013. godine premije zakonskog osiguranja treba
smanjiti za 0,6% da bi iznosile 19% mesečnih bruto zarada, što treba da potvrdi i Savezno veće, ali se opozicija
ne slaže sa odlukom. Savezna ministarka rada, Ursula
fon der Lajen, izložila je da se po automatizmu, kada su
formirane dovoljne rezerve u penzijskim kasama, od 1.
januara zaposlenima može priuštiti uplata nižih penzijskih doprinosa. Radnici i poslodavci će na ovaj način biti
rasterećeni za sedam do osam evra mesečno. Zaista ne
predstavlja naročito pojedinačno rasterećenje, ali to na
nivou cele Nemačke iznosi oko 5,4 milijarde godišnje.
Kritičari ove odluke smatraju da je bolje rešenje da se
ušteda prenese u penzijski fond radi pokrića potreba u
slučaju nepovoljnih situacija na tržištu rada. Definitivna
odluka treba da bude objavljena krajem oktobra i predstavlja samo deo paketa odluka o penzijama Ministarstva rada Nemačke. Pored korekcije modela dodatnih
penzija na koji je stavljen prigovor, potrebno je izvršiti i
poboljšanja u odluci o smanjenju penzija iz zarada, uvođenje kombinovanih penzija, prilagđavanje takozvane
„Rister” penzije njenim korisnicima i uvođenje obavezne starosne penzije za lica koja obavljaju samostalnu
delatnost.
Izvor:http://www.check24.de/news/versicherungen-allgemein/beschluss-beitraege-zur-gesetzlichen-rente-sollen2013-sinken-54832/,14. 9. 2012.
TARIFE PRIVATNOG ZDRAVSTVENOG
OSIGURANJA ČESTO PRUŽAJU
NEDOVOLJNU ZAŠTITU
Za razliku od uvreženog mišljenja, mnoge tarife privatnog zdravstvenog osiguranja očigledno ne nude dovoljnu zaštitu. Ovaj rezultat pokazuje Studija „Instituta
Kiler za analizu mikro podataka” (Kieler Institut für Mikrodaten-Analyse – IfMDA) i konsultantska kuća Premiumcircle iz Frankfurta. Naime, istraživanje je pokazalo
da se oko deset miliona osiguranika privatnog zdravstvenog osiguranja moralo suočiti sa „delom isključenja
egzistencijalnih pokrića u slučaju bolesti.” Klaus Diter
Gor, direktor firme Premiumcircle, kaže da preko 80%
tarifnih sistema privatnog osiguranja pruža manje naknade nego „zakonska konkurencija”, a to su one koje
su odavno duboko ukorenjene u zakonskom zdravstvenom osiguranju. Kao primer Gor navodi kućnu negu.
Anlizirano je 85 različitih naknada koje se uglavnom
orijentišu na obim naknada koji pruža zakonsko zdravstveno osiguranje. Ispitana su 32 osiguravajuća društva koja pružaju zdravstveno osiguranje i 208 tarifnih
sistema sa ukupno 1.567 različitih kombinacija usluga.
Ni jedan proizvod nije zadovoljio svih 85 kriterijuma,
a mnogi i manje od 50. Pri tome nije mogla da se utvrdi ni određena međuzavisnost obima naknade i visine
premije. U prvom redu nedostaju eksperti koji nekim
osiguravačima omogućavaju dodatne usluge lečenja,
psihoterapiju ili medicinski pomoćni materijal. Tarife
nisu razvijene u skladu sa potrebama krajnjih klijenata.
Glasovi koji traže poboljšanje standarda se čuju i u sa-
4/2012
Osiguranje u svetu – Vesti / World insurance – News
moj branši. U odbranu tarifnih sistema u prvom redu se
iznose stomatološke usluge.
Izvor: http://www.check24.de/news/private-krankenversicherung/pkv-tarife-leistung-54114/, 14. 9. 2012.
SMANJENJE BROJA AUTOMOBILSKIH
NEZGODA
U osiguravajućoj kompaniji Allianz procenjuju da će
sledećih godina biti sve manje automobilskih nezgoda.
Ova prognoza se zasniva prvenstveno na ugradnji pomoćnih vozačkih sistema u nove automobile, od onih
koji su pomoć prilikom parkiranja do onih koji upozoravaju na opasnost od sudara. Prema statistikama, oko
90% svih automobilskih nezgoda uzrokovano je ljudskom greškom. Jedna trećina svih prijavljenih šteta u
Allianz-u je nastala prilikom parkiranja. Iako se smatra
se da će se ugradnjom tehničkih dodataka u automobile ove cifre lagno ali trajno smanjivati, ostaje otvoreno pitanje da li će manji broj šteta ujedno omogućiti i
snižavanje premija. Razlog su visoki troškovi popravke
svake prijavljene štete, jer se radi o tehnički sve složenijim i skupljim sistemima u vozilima. Autoosiguravači
se već godinama žale da poslovanje zbog jake konkurencije i stalno rastućih iznosa šteta nije isplativo. Jedno
od najvećih autoosiguranja, HUK Coburg, najavilo je za
2013. godinu ukidanje diskonta i prosečno više premije,
a Udruženje osiguravača Nemačke takođe računa sa rastom premija osiguranja u branši autoosiguranja.
Izvor: http://www.check24.de/news/kfz-versicherung/allianz-rueckgang-unfallzahlen-54861/, 12. 9. 2012.
ODLUKA VRHOVNOG SUDA POTRESA
TEMELJE ŽIVOTNOG OSIGURANJA
Savezni sud Nemačke je jednom svojom odlukom
uneo nedoumicu i strah u celu branšu. Naime, radi se
odluci u vezi sa prevremenim raskidom ugovora životnog osiguranja, po kojoj osiguravači ne smeju svoje klijente otpremati sa beznačajnim sumama kada ih raskinu u prvim godinama po zaključenju. Cilmer metoda,
po kojoj se troškovi zaključenja i provizije zastupnika
osiguranja rapoređuju na pet godina, tek je 2008. godine uvedena u Zakon o ugovoru o osiguranju Nemačke, na osnovu koga klijent mora da prihvati ugovorom
utvrđeno smanjenje iznosa zbog prevremenog raskida
ugovora. Naime, svaki prevremeni prestanak ugovora
ide na uštrb ostalih osiguranika te zajednice. Postoji,
ipak, garantovani minimalni iznos koji obezbeđuje klijenta od potpunog gubitka uplaćene premije. Ako plaćanje prestane nakon jedne godine, klijent sme da bude
opterećen samo jednom petinom troškova zaključenja
ugovora. To je potvrdio i Savezni sud 2001. i 2005. godine. Prema mišljenju Udruženja osiguravača Nemačke,
pogođeni su ugovarači životnog i penzijskog osiguranja
koji su ugovore zaključili između 2001. i 2007. godine,
jer tada nije postojala garancija minimuma isplatne
sume. Potrošačka centrala Hamburg navodi da bi po
sadašnjem stanju stvari svakom potrošaču, odnosno
osiguraniku, trebalo isplatiti i do nekoliko hiljada evra,
što u zbiru iznosi oko 12 milijardi evra, iako stručnjaci
u branši osiguranja smatraju da se radi o znatno nižim
iznosima. Smatra se da će u Nemačkoj posle ove odluke
biti još više osiguranika koji će hteti da raskinu svoje
ugovore pre roka, a već i sad je broj raskinutih ugovora
velik (oko 80% svih ugovora), uglavnom iz razloga gubitka posla, razvoda, kupovine kuća i sl.
Izvor:http://www.handelsblatt.com/finanzen/recht-steuern/anleger-und-verbraucherrecht/bgh-urteil-nur-wenige-halten-vertrag-bis-zum-ende-durch/6921558-2.html, 10. 9. 2012.
PREDLOZI EVROPSKE KOMISIJE ZA
POBOLJŠANJE ZAŠTITE POTROŠAČA
Finansijska kriza jako je poljuljala poverenje potrošača u sektoru finansijskoh usluga. Transparentnost nije
bila zadovoljavajuća, svest o riziku nije bila na visini,
konflikti se nisu rešavali i konstruktivan način. U cilju
ponovnog uspostavljanja ravnoteže i uslova za nastavak
privrednog rasta, Evropska komisija je predložila paket
propisa kojima se u interesu potrošača uvode viši standardi informisanja i savetodavnih razgovora, kao i propisa za rad investicionih fondova. Najvažniji elementi
paketa su: Uredba o osnovnim informacijama o investicionim proizvodima, izmena Direktive o posredovanju
u osiguranju i predlog za poboljšanje Direktive o zaštiti
investitora koji kupuju udeo u investicionom fondu (što
je aktuelno uređeno Direktivom 2009/65/EZ).
Poznato je da su investicioni proizvodi postali izuzetno složeni i da ih je vrlo teško međusobno upoređivati i njihove rizike predstaviti u potpunosti. Neočekivani rizici su doveli mnoge investitore do gubitka
gotovo čitave životne ušteđevine. Tržište malih investitora Evropske unije ima obim ušteđevine od 10 biliona evra i u tim uslovima mali problem pogrešnog
savetovanja u kupovini prozivoda vrlo brzo preraste u
problem velikih razmera. Komisija je dala predlog da se
informacije daju jednostavnim i potrošaču razumljivim
jezikom, odnosno da prodavac (banka, osiguravač, investicioni fond) za svaki proizvod izdaje odgovarajući
prospekt (Key Information Document – KID). Podaci o
riziku moraju biti razumljivi i uporedivi, kao pregled
troškova investiranja. Potrošaču iz prospekta treba da
93
4/2012
Osiguranje u svetu – Vesti / World insurance – News
94
bude jasno koliko je konkretni proizvod kompleksan,
da li kupovinom istog može da ima gubitak i u kojim
granicama.
Predlog izmena Direktive o posredovanju u osiguranju se odnosi na prakse u prodaji osiguranja za sve
proizvode osiguranja, od onih najjednostanijih kao što
je osiguranje od autoodgovornosti do onih složenih sa
investicionim karakterom. U novije vreme se tokom
raznih istraživanja ispostavilo da je oko 70% svih proizvoda osiguranja prodano bez odgovarajućeg savetovanja. Cilj ovih propisa Komisije jeste poboljšanje zaštite
potrošača u branši osiguranja uvođenjem zajedničkih
standarda u prodaji osiguranja i obezbeđenje propisanog načina savetovanja, što će se postići uvođenjem više
transparentnosti i mogućnosti za upoređivanje konkurencije u prodaji koju vrše kako posrednici, tako i sama
osiguravajuća društva i kompanije. Predložene su sledeće izmene:
– zaštita potrošača mora da bude uvek na istom nivou nezavisno od prodajnog kanala; ovo još nije slučaj
jer se pomenuta Direktiva odnosi samo na posrednike
u osiguranju;
– potrošač će u startu imati informaciju o profesionalnom statusu prodavca proizvoda osiguranja. Svrha
propisa jeste efikasnije suzbijanje sukoba interesa, budući da postavljaju i zahtev za objavljivanjem honorara
prodavca osiguranja;
– prodaja proizvoda osiguranja sme da se obavi tek
posle poštenog, profesionalnog savetovanja;
– posrednici će moći da obavljaju i prekogranične
poslove, što predstavlja korak dalje u razvoju pravog
unutrašnjeg tržišta usluga osiguranja.
Što se tiče izmena Direktive o koordinaciji propisa o
institucijama kolektivnog investiranja u hartije od vrednosti, one su predložene u cilju pojednostavljenja prekograničnog poslovanja investicionih fondova, poboljšanja sigurnosti investiora i tržišnog integriteta. Ovo
tržište ima obim od oko 6 biliona evra i nalazi dobar
odaziv i van granica EU. Predlog izmena naglašava naročito utvrđivanje obaveze i profesionalne odgovornosti
ponuđača.
Izmene uključuju sledeće:
– precizan opis zadataka i profesionalne odgovornosti institucija kolektivnog investiranja u hartije od vrednosti,
– jasne odredbe o naknadama koje treba da služe, sa
jedne strane, dugoročnim interesima investitora, a sa
druge strane, postizanju dogoročnih ciljeva samih institucija;
– zajednički koncept sankcionisanja težih povreda
pravnog okvira od strane institucija kolektivnog investiranja u hartije od vrednosti, kao i uvođenje zajednič-
kih standarda za visinu gubitaka kao garanciju za poništavanje mogućih prednosti stečenih u počinjenim
prekršajima.
Izvor: http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?refer
ence=IP/12/736&format=HTML&aged=0&language=de&gu
iLanguage=de, 12. 9. 2012.
VISOKE STOPE PREVARA U OSIGURANJU
SMARTFONA I TABLET RAČUNARA
Prevare u sferi osiguranja tehničkih aparata su česte,
a kako se pokazuje u novije vreme, naročito su brojne
prevare u osiguranju smartfona i tablet računara. U
jednoj studiji na ovu temu je na osnovu 2.000 prijavljenih šteta utvrđeno da polovina nije nastala slučajno.
Naime, opisi štetnih događaja koje su dali klijenti nisu
se poklapali sa slikom koju su utvrdili stručnjaci i veštaci, oko 14% klijenta nije dalje insistiralo na odšteti
nakon što je osiguravač predao slučaj veštaku. Osiguravači stiču iskustvo da se sa stizanjem novih aparata
na tržište prevare gomilaju. Štete godišnje iznose oko 4
milijarde evra. Sve češće je potrebno angažovati veštaka.
„Mnogi osiguravači više nemaju granicu iznosa do koga
se veštak ne angažuje. Svaka prijava štete se proverava
nezavisno od njene visine”, kaže Jerg fon Firstenvert,
predsednik Udruženja osiguravača Nemačke. U slučaju
utvrđene prevare posledice su za klijenta teške: osiguravač mu ne nadoknađuje štetu, može da otkaže ugovor
o osiguranju, da podnese tužbu i da zahteva naknada
troškova veštačenja.
Izvor: http://www.gdv.de/2012/09/hohe-betrugsrate-beismartphones-und-tablet-pcs-schaeden-werden-haeufig-selbstherbeigefuehrt/, 10. 9. 2012.
PREDLOG NOVIH OVLAŠĆENJA
EVROPSKE CENTRALNE BANKE
U OKVIRU BANKARSKE UNIJE
Evropska komisija je 13. septembra ove godine dala
novi predlog u prilog jedinstvenom mehanizmu nadzora (Single Supervisory Mechanism – SSM) koji je za
banke u Evrozoni važan korak u jačanju Ekonomske i
monetarne unije (EMU). U okviru novog jedinstvenog
mehanizma nadzora će nadležnosti za specifične zadatke nadzora koji se tiču finansijske stabilnosti svih banaka u Evrozoni u poslednjoj instanci doći u nadležnost
Evropske centralne banke. Organi nadzora u svakoj pojedinoj državi će i dalje igrati važnu ulogu u stalnom
nadzoru kao i u pripremi i primeni odluka Evropske
centralne banke. Komisija nadalje predlaže da EBA
(Evropska agencija za nadzor banaka) izda jedinstveni
4/2012
Osiguranje u svetu – Vesti / World insurance – News
priručnik za obavljanje nadzora, kako bi se održao integritet unutrašnjeg tržišta i obezbedio usaglađen nadzor
banaka u svakoj od 27 država Evrpske unije.
OMBUDSMAN UPOZORAVA NA
OSIGURANJE PRAVNE ZAŠTITE
Izvor: http://europa.eu/rapid/pressReleasesAction.do?refer
ence=IP/12/953&format=HTML&aged=0&language=de&gu
iLanguage=en, 15. 9. 2012.
Anketa koju je sprovela kompanija YouGov koju je
angažovao ombudsman Velike Britanije otkriva da 74%
anektiranih nije znalo ili nije bilo sigurno kakvo pokriće se obezbeđuje osiguranjem pravne zaštite koje su zaključili, dok 89% nije znalo ili nije bilo sigurno koje su
pravne usluge isključene prema uslovima polise.
Ovi rezultati su podstakli glavnog ombudsmana Velike Britanije, Adama Sampsona, da upozori potrošače
da budu oprezniji imajući u vidu niz slučajeva u kojima
su osiguranicima prodati složeni i zbunjujući proizvodi
koje oni sa teškoćom razumeju.
U poslednjem godišnjem izveštaju, gospodin Sampson se poziva na niz slučajeva u kojima su osiguranici
podneli žalbu njegovoj organizaciji nakon što su izgubili novac na nerealanim obećanjima da ukolike ne dobiju
parnicu neće naplatiti svoje usluge uslugama sa velikom
fiksnom naknadom i zbog zbunjujućih polisa osiguranja pravne zaštite.
Time što je napomenuo da je učinjena šteta ugledu
finansijskog sektora zbog toga što su prodavani komplikovani proizvodi kao što je osiguranje zaštite troškova
pravne zaštite, gospodin Sampson je upozorio da može
biti veoma loše ukoliko pravni sektor podnese tužbe
zbog ovoga.
Izbor i prevod: Nela Bukorović
e-mail: [email protected]
MANJI BROJ KATASTROFALNIH DOGAĐAJA
VRATIO JE MUNICH RE
NA PLANIRANE PARAMETRE
Munich Re je rekao da je na dobrom putu da premaši procene ovogodišnje dobiti s obzirom da je nije bilo
većih šteta od katastrofe koje bi opteretile ovu reosiguravajuću grupu koja je najveća u svetu po premiji.
Bolja dobit od investicija je takođe pomogla Munich
Re-u da premaši predviđanja analitičara i da poveća prihode za svoje akcionare u drugom kvartalu sa 736 miliona evra koliko je on iznosio pre godinu dana na 808
miliona evra bruto premije koja je porasla za 5,5% na
12,6 milijardi evra.
Prošle godine ovaj reosiguravač se suočio sa velikom
iznosima za štete koje su nastale u Japanu i Novom Zelandu i morao je da izvrši ogromna smanjenja vrednosti
akcija za državni dug Grčke. U utorak Munich Re je naveo samo podatke o štetama koje očekuje od suše koja
je izazvala loše prinose u SAD-u i objavili su da će dobit
pre oporezivanja iznositi 160 miliona evra.
Nikolaus von Bomhard, generalni direktor rekao je
da se Munich Re suočio sa većim izazovom od niskih
kamatnih stopa koje su imale uticaja na dobit od investiranja nego što je imalo uticaja na kolebljivo finansijsko tržište ili globalna ekonomija koja slabi.
Nakon neto prihoda od 1,6 milijardi evra u prvih
šest meseci, Munich Re je bio na dobrom putu da premaši planirani prihod od 2,5 milijarid evra za ovu godinu, rekao je gospodin von Bomhard.
Munich Re je takođe povećao očekivanja za godišnji
obuhvat premije, time što je rekao da će ona iznositi između 50 milijardi evra i 52 milijarde evra u poređenju
sa prethodnim procenama od 48 i 50 milijardi evra.
U drugom kvartalu, prihod od reosiguranja je porastao za 23% na 659 miliona evra, ali je dobit za taj kvartal iz direktnog osiguranja Munich Re-a pala za više od
18% na 150 miliona evra u onim delovima gde je kompanija najavila prošlog meseca da će biti smanjenje do
1350 radnih mesta.
Izvor: www.ft.com, avgust 2012. godine
Izvor: www.insurancedaily.co.uk, jul 2012. godine
BROJ PREVARA U OSIGURANJU
JE OPAO ZA 16%
Prema informaciji kompanije Experian pokušaji da
se počini prevara u osiguranju su opali za 16% u periodu od aprila do juna 2012. godine.
Istraživanje koje je sprovela ova kompanija je pokazalo da se u periodu od tri meseca od 10.000 podnetih
zahteva za polisu osiguranja za svakih 10 ispostavilo da
je zahtev za lažnim podacim što je manje u odnosu na
prošlu godinu kada ih je bilo 12.
Najveći broj prevara (86%) su pokušali počinitelji
koji su koristili sopstveni identitet ali su dali lažne informacije o drugim stvarima.
Celokupan finansijski sektor je takođe zabeležio
skromniji pad u pokušajima prevara od 3% u istom periodu.
Komercijalni direktor kompanije Tiger.co.uk, Andrew Goulborn, opisao je ovu novost kao ohrabrujuću
za delatnost osiguranja ali je upozorio da je prerano reći
da li će to imati dobre implikacije za poštene vozače u
Velikoj Britaniji.
95
4/2012
Osiguranje u svetu – Vesti / World insurance – News
96
Pad u pokušajima prevare u osiguranju je nastao
nakon porasta od 37% u prva tri meseca 2012. godine
kada se ispostavilo da je za 13 zahteva na svakih 10.000
zahteva za osiguranje utvrđeno da su lažni.
Izvor: www.insurancedaily.co.uk, jul 2012. godine
ŠTETE OD KATASTROFE NASTALE NA TZV.
„HLADNIM TAČKAMA” OTKRIVAJU RIZIKE
TRŽIŠTA U RAZVOJU
Guy Carpenter je objavio novi izveštaj u kome se
iznose podaci o rizicima katastrofa u ekonomijama u
razvoju i kako će oni uticati na sektor osiguranja odnosno reosiguranja, s obzirom da kompanije planiraju
dalji rast i razvoj ove vrste osiguranja na tim novim tržištima.
Prema ovom izveštaju skorašnje globalne prirodne
katastrofe koje su nastale u malom vremenskom razmaku ukazuju na povećanje rizika u zonama koje nisu
smatrane rizičnim u trenutku kada se vidi povećanje
zahteva za ovom vrstom osiguranja na novim tržištima.
Kao rezultat toga štete nastale u „hladnim tačkama”
odnosno u oblastima koje ranije nisu smatrane rizičnim
su bile neočekivano velike.
U ovom izveštaju se dalje razmatraju pitanja i događaji koji se tiču globalnih prirodnih katastrofa i ubrzanog ekonomskog rasta u tržištima u razvoju uključujući
sledeće:
• Promena percepcije rizika nakon nedavnih štetnih
događaja – zbog niza globalnih šteta koje su nastale u
2010. i 2011. godini, osiguravači i reosiguravači vrše
ponovne procene određenih portfelja i akumuliranih
rizika u zonama koje nisu smatrane rizičnim.
• Sve veće štete u zonama koje nisu izložene riziku –
od 2009. godine do 2011. godine, prirodne katastrofe u
Aziji, Australiji i Novom Zelandu i Latinskoj Americi su
iznosile 60% ukupnih šteta u osiguranju u poređenju sa
11% u periodu od 2002. godine do 2008. godine.
• Upravljanje rizicima od prirodnih opasnosti u tržištima u razvoju – većina ekonomija koje su u razvoju
je izloženo veoma velikom broju prirodnih katastrofa , i
tamo tropski cikloni, zemljotresi i poplave predstavljaju
redovne pojave.
• Sveobuhvatno upravljanje rizicima – s obzirom da
kompanije koje su nosioci rizika traže nove mogućnosti na tržištima u razvoju, javlja se sve veća potreba za
boljim i sveobuhvatnijim alatima za modeliranje rizika.
• Diverzifikacija – povećan broj šteta u zonama koje
nisu smatrane rizičnim ima uticaja na geografske strategije nosilaca rizika za diverzifikaciju.
• Modeli za katastrofu – iako su prethodnih godina
rešenja modela za katastrofu za tržišta u razvoju sve bolja i bolja, i dalje postoje određene praznime u pokrićima i ograničenja modela za zemlje koje su izvan tržišta
Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Evrope.
• Reosiguravajuća zaštita – reosiguranje ostaje najbolji oblik zaštite od katastrofalnih šteta i mnogi osiguravači ponovno zaključuju ovu vrstu pokrića zbog sve
veće učestalosti velikih katastrofalnih događaja u 2010.
godinii 2011. godini.
Prema Guy Carpenteru, najverovatnije će se povećati
potražnja za netradicionalnim reosiguravajućim pokrićem u zemljama u razvoju s obzirom da osiguravači planiraju rast na novim tržištima.
Izvor: www.insurancedaily.co.uk, septembar 2012. godine
EVROPA I NOVE VRSTE RIZIKA
PREDSTAVLJAJU NAJINTERESANTNIJE TEME
U MONTE KARLU OVE GODINE
Najveći problem delatnosti osiguranja svakako predstavljaju trenutne turbulencije na finansijskom tržištu
Evrope, ali ipak izloženost rizicima o kojima još uvek
nema dosta podataka predstavlja takođe problematiku
koja zabrinjava direktore u ovoj industriji, uprkos malom broju katastrofalnih događaja ove godine.
Ovo je stav Philippe Derieux, zamenika generalnog
direktora AXA Global P&C, koji je rekao da će u godini
u kojoj je bilo malo šteta, ove teme biti preovlađujuće
na razgovorima za vreme sastanaka koji se održavaju u
Monte Karlu ove godine.
Gospodin Derieux je takođe napomenuo da je posledica usporenog ekonomskog razvoja smanjen broj
zaključenih osiguravajućih pokrića – a samim tim i reosiguravajućih pokrića. Efekat ovoga je bilo smanjenje globalne raspodele osiguranja. Iako nije došlo do
ogromnog smanjenja premija, ona se ipak smanjuje.
Rešenje za ovo, kaže on, je da osiguravači moraju da
sе okrenu ka tome da osiguranicima nude osnovne proizvode osiguranja koji su im potrebni.
,,Оva pokrića ne moraju biti sofisticirani proizvodi
koji odgovaraju potrebama klijenata u ovim teškim vremenima. Naš prioritet je da se obezbede osiguranja koja
su u skladu sa potrebama klijenata а svakako jedan deo
toga predstavlja smanjenje troškova da bi se održala osnovna cena prema klijentu”, kaže Derieux.
Još jedno od bitnih stvari koje gospodin Derieux navodi a koje se pojavilo u prethodnih nekoliko meseci,
predstavlja sve veći problem zbog nemodeliranja opasnosti na novim tržištima. Nakon događaja u Tajlandu
4/2012
Osiguranje u svetu – Vesti / World insurance – News
– gde je bilo velikih šteta od poplava – potrebno je da se
iz toga nešto nauči, kaže Derieux.
Jedan od najvećih izazova sa kojima se suočavaju
osiguravači je razumevanje i tarifiranje rizika koji su
povezani za posledičnim prekidom posla, kaže on.
,,Potrebno je bolje upravljanje rizicima povezanim
sa lancem snabdevanja osiguranjem. Modeliranje na
novim tržištima i teritorijama još uvek ne postoji i u
tim jurisdikcijama osiguravači mogu da iznenade štete”,
kaže Derieux.
,,U Evropi na primer imamo izvestan broj modela.
Iako ti modeli nisu savršeni, oni nam barem daju osećaj
šta bi moglo da se desi. Međutim, u nekim drugim zemljama – naročito na tržištima koja beleže veliki razvoj,
prirodne opasnosti se jednostavno ne modeliraju niti
analiziraju na odgovarajući način.” ovo je definitivno
potrebno promeniti, kaže Derieux.
Izvor: www.intelligentinsurer.com, septembar 2012. godine
IMOVINSKE STOPE SU TEK SADA
USKLAĐENE PREMA RIZIKU
Povećanje stopa za imovinske rizike na međunarodnom tržištu osiguranja koje je izazvano štetama od
katastrofe u prethodne dve godine je proporcionalno i
razumno imajući u vidu da se modeli za katastrofe prilagođeni tako da prikazuju pravi i osnovni rizik.
Ovo je mišljenje Davia Reevesa, generalnog direktora Barbican Insurance Group, koji kaže da su na povećanje uticale dve stvari. Prvo, same štete su podstakle
mnoge reosiguravače da koriguju stope u pokušaju da
nadoknade kapacitet; drugo, poboljšanje modela za pokrića za katastrofalne događaje u određenim regionima
je izazvalo povećanje stopa pošto je za određene rizike
moralo da se uradi ponovno modeliranje zbog nedavnih događaja.
On je takođe posmatrao repozicioniranje kapaciteta
koji ulazi na tržište, što smatra poverenjem u poslovanje
Severne Amerike. Ali on takođe napominje da bi neki
osiguravači mogli da povuku kapacitet iz međunarodnog posla ukoliko se stope ne povećaju onoliko koliko
oni smatraju da treba.
Tokom ovogodišnje konferencije u Monte Karlu najčešća tema razgovora će biti štete od oluje u SAD. Reeves
upozorava da ne bi trebalo davati prognoze na osnovu
ovogodišnjih događaja, jer sezona uragana tek dolazi.
,,Ukoliko pokušaš da pogodiš kada će doći sezona
oluja obavezno ćeš pogrešiti. To je nemoguće, pa nemoj
da pokušavaš i da to uključiš u razgovore u Monte Karlu”, upozorava on.
Takođe je verovatno da će jedna od velikih tema biti
kapital, sa tim što će se mnogi razgovori usredsrediti na
način nakoji razne vrste kapitala sa različitim grupama
investitora ulaze na tržište. Reeves kaže da će industrija
osiguranja morati da se prilagodi ovome.
,,Oni koji obezbeđuju kapital razumeju ovo i čini će
veće napore da budu fleksibilni da bi ispunili potrebe
osiguravača”, kaže Reeves.
Izvor: www.intelligentinsurer.com, septembar 2012. godine
Izbor i prevod: Aleksandra Nikolić
e-mail: [email protected]
97
4/2012
BIBLIOGRAFIJA / BIBLIOGRAPHY
98
ODABRANI ČLANCI / SELECTED
ARTICLES
Tristan Nguyen, Ralf Stützle, Penzijsko osiguranje,
demografski razvoj i prinosi na tržištu kapitala
(Rentenversicherung, Bevölkerungsentwicklung und
Kapitalmarktrendite – Eine Simulationsrechnung)
U ovom radu je predstavljen model pomoću koga je
moguće istraživati uticaje demografskih kretanja na privredu, odnosno uzajamna dejstva penzijskih sistema i
tržišta obveznica i akcija. Autori posmatraju uticaje koji
na penzijske sisteme vrši raspodela imovine, potrošnja
i štednja unutar i između generacija. U okviru predstavljenog modela je ukazano na drastičan gubitak prinosa
na tržištu kapitala u uslovima trenda starenja stanovništva. Istražuje se, nadalje, da li i kako sistem uplata
u penzijske fondove utiče na životni standard i blagostanje pojedinca. Sve izraženije starenje vodi ka velikim
gubicima, a kao najbolja mogućnost rešenja predloženo
je pomeranje starosne granice za penziju naviše uz istovremeno smanjenje doprinosa. Istraživanja putem ovog
modela ukazuju na to da bi, uslovljeno demografskim
kretanjima, povećanja doprinosa u penzijske fondove
proizvela značajno pogoršanje životnog standarda u
budućnosti.
Izvor: http://www.springerlink.com/content/
aw420791044n173m/, 2. 9. 2012.
Oliver Bender, Martina Steul-Fischer, Stavovi na
temu honorara savetodavnih lica i njena važnost na
tržištu osiguranja (Honorarberatung – Einstellung und
Relevanz auf dem Versicherungsmarkt)
U branši osiguranja se vode mnoge diskusije o odnosu honorara i provizija kao oblika naknada za pružanje savetodavnih usluga. U ovoj studiji detaljno se vrši
poređenje stavova nezavisnih brokera osiguranja prema
modelu direktne naknade. Da bi se stekla što potpunija
slika o značenju i načinu kojim brokeri osiguranja posmatraju ovu problematiku, intervjuisana su 23 eksperta, na osnovu čega su ustanovljene i analizirane razlike
u njihovim stavovima kao i faktori koji na njih utiču.
Izvor: http://www.springerlink.com/
content/683414h661u37mm1/, 6. 9. 2012.
Mirko Kraft, Efekti direktive Solventnost
II i nove strukture finansijskog nadzora
u EU na alokaciju kapitala osiguravajućih
grupacija (Auswirkungen von Solvency II
und der neuen EU Finanzaufsichtsarchitektur
auf die Kapitalallokationsstrukturen von
Versicherungsgruppen)
U ovom radu istražuju se potencijalni efekti regulative planirane Direktivom Solventnost II na raspodelu
sopstvenih sredstava unutar osiguravajućih grupacija.
U tu svrhu je u prikazanom radu izvršena identifikacija
i dejstvo faktora uticaja, pogotovo izbor metoda (metoda konsolidacije u odnosu na metodu agregacije),
izbor modela (interni model nasuprot standardnom
pristupu), neograničenost transferabilnosti sredstava i
individualni tretman učešća u kapitalu grupe. Pokazuje
se da će efekti zavisiti sa jedne strane o konkretnoj primeni propisa, a sa druge strane o saradnji nacionalnih
agencija za nadzor i EIOPA-e, između ostalog, u pogledu odobrenje za primenu internih modela i dodatnog
kapitala.
Izvor: http://www.springerlink.com/
content/405u26140285h235/, 2. 9. 2012.
Dietmar Pfeifer, Soeren Henniges, Doreen
Straßburger i Alice Winkel, Postupak
rezervisanja u osiguranju pravne
zaštite po principu životnog osiguranja
(Ein Reservierungsverfahren für die
Rechtsschutzversicherung nach Art der
Lebensversicherung)
Autori ovog rada su predstavili postupak obračuna
rezervacija, prilagođen specifičnom poslovnom modelu osiguranja pravne zaštite, kako za poznate, najavljene
slučajeve, tako i za nepoznate, tj. nenajavljene. Važna
karakteristika ovog pristupa jeste razdvajanje suma po
slučaju od njihovih prosečnih troškova, što omogućava
tačnije definisanje modela odvijanja postupaka i jasnije
odražava specifičnosti osiguranja pravne zaštite. Za razliku od rezervisanja u drugim slučajevima i troškova
likvidacije štete, koja se često u praksi primenjuju bez
provere pretpostavki za njihovu primenjivost, ovde je
izabrana primena modela životnog osiguranja, odnosno zaključenje slučaja se modelira, uslovno rečeno, kao
„doživotno” trajanje.
Izvor: http://www.springerlink.com/content/
n237831p42882378/, 7. 9. 2012.
4/2012
Odabrani članci i knjige / Selected articles and books
Janine Hoey, Hans Bünting, Tobias Reichmuth, Ross
Edwards, Upravljanje rizikom obnovljivih energija
(Managing the risk in renewable energy)
Osnova ovog rada je više od 280 provedenih intervjua visokih rukovodilaca i eksperata, investitora i
ostalih stručnjaka u oblasti obnovljivih energija. Istraživanje je fokusirano na najvažnije rizike sa kojima se
investiranje i finansiranje projekata u oblasti obnovljivih energija može i mora da suoči na način kako se rukovodioci u industriji upravljaju i umanjuju rizike kao
i instrumente prenosa dela rizika. Činjenica je da se u
ovu oblast ubrzano investira. U anketi je 33% ispitanika
iznelo da je obnovljiva energija veoma značajna u njihovoj poslovnoj strategiji, a 61% ispitanih kaže da će to
biti u sledeće tri godine. Gotovo polovina očekuje da će
investicije u ovu vrstu energije rasti po stopi od 15% godišnje. Projeki se razlikuju po složenosti, a najkompleksnija je izgradnja polja vetrenjača u inostranstvu. Najveći rizici postoje u ranim fazama projekata, a naročito je
visok rizik finansiranja, kako smatra 76% ispitanih. Slede poltički i zakonodavni rizici (62% ispitanih), zatim
rizik vremenskih uslova (66%). Rad obiluje tabelarnim
prikazima, a zaključak se svodi na tri strateške postavke:
intenzivirati napore za ublažavanje i savladavanje rizika, produbljivanje saradnje u okviru industrije, i forsiranje ekspertiza i razvoja prozvoda.
Izvor: http://media.swissre.com/documents/EIUSwissRe-Managing-Risk-Renewable-Energy.
pdf, 2. 9. 2012 Izbor i prevod: Nela Bukorović
ODABRANE KNJIGE / SELECTED
BOOKS
Bernhard Pohl, Anja Schneider, Životno osiguranje
i porezi – smernice za prodaju osiguranja
(Lebensversicherung und Steuer - Leitfaden
für den Versicherungsaußendienst), Verlag
Versicherungswirtschaft Karlsruhe 2012, 5. izdanje,
ISBN 978-3-89952-574-8, 512 strana, cena 79,00 €
Novo i prerađeno izdanje ove knjige koja je postala omiljeni priručnik u savetovanju i prodaji privatnog
osiguranja aktuelizovano je prema stanju 1. januara
2012. godine. Prošireno je mnogim izmenama u zakonodavstvu Nemačke, koje su u oblasti penzijskih
fondova, ugovora o osiguranju poslovnih penzija i os-
novnih penzija, uticale na privatno i poslovno zbrinjavanje. Ova knjiga daje odgovore na važna pitanja o oporezivanju u različitim načinima njegovog sprovođenja.
Obrađen je poreski tretman pojedine vrste doprinosa ili
premija, kao i propisi o oporezivanju dospelih naknada.
Uz to, knjiga nudi opšti uvod u srodne vrste poreza na
prihode i promet. Brojni primeri u knjizi pojednostavljuju razumevanje i primenu prilično komplikovane
regulative u svakodnevnoj praksi savetnika i prodavca
osiguranja. U prilogu knjige se na CD-ROM-u nalaze
relevantni pravni izvori – zakoni, direktive, odluke,
raspisi Ministarstva finansija i sl. Knjiga je nezamenjiv
priručnik za sve koji se u prodaji životnog i penziskog
osiguranja moraju baviti i poreskim pitanjima, a od velike je pomoći poreskim i finansijskim savetnicima, kao
i pravobraniocima.
Michael Radtke, Klaus D. Schmidt, Priručnik
za rezervisanja šteta (Handbuch zur
Schadenreservierung), Verlag Versicherungswirtschaft
Karlsruhe 2012, 2. izdanje, ISBN 978-3-89952-612-7,
strana 344, cena 79,00 €
Poslednjih godina je tema rezervisanja šteta dobila
mnoge nove impulse koji se zasnivaju na novim zahtevima aktuarske prakse, novim naučnim saznanjima
i razmeni iskustava teorije i prakse, i koji su doveli do
značajnog proširenja repertoara postupaka u razmatranoj oblasti. Težište razmatranja ovog, drugog po redu,
izdanja jesu aktuarski postupci i stohastički modeli na
kojima se zasnivaju. Pored detaljnog prikaza postupaka u rezervisanjima, diskutuju se njihove karakteristike
na bazi datih primera, a problemi se razmatraju sa aspekta praktične primene. Prilozi u knjizi su orijentisani
na paksu, a u njima su tematizovani i različiti aspekti
koji su karakteristični za pojedinu vrstu osiguranja, zatim pitanja bilansiranja i finansijskog izveštavanja, kao
i kontrolinga u aktuarstvu. Ova knjiga koja detaljno i
jasno razmatra pitanja rezervisanja štete je naročito namenjena akuarima u teoriji i praksi, kao i studentima
visokih škola.
Wolfgang Wellner, Sudska praksa saveznog suda
nemačke o štetama na stvarima u autoosiguranju
(BGH-Rechtsprechung zum Kfz-Sachschaden),
Izdavač: Deutscher Anwaltverlag 2012, ISBN 97882401-232-9, 304 strane, cena 49,00 €
Uz pomoć ove knjige stiče se brz i jasan pregled nad
stalno promenjivim pravom naknade štete u autoosiguranju. Autor, sudija saveznog suda, izrazio je u ovoj
99
4/2012
Odabrani članci i knjige / Selected articles and books
100
knjizi svoju punu kompetenciju i iskustvo: daje širok
pregled novih odluka, kao i ranijih, iz kojih su se razvile
i na temeljima kojih su mnoge nove i nastale. Njegovo
dugogodišnje iskustvo u vođenju mnogih stručnih seminara doprinosi jasnijem iznošenju materije i njenoj
uspešnijoj praktičnoj primeni. Sve odluke su predstavljene u sažetoj i razumljivoj formi. Autor je svaku obradio tako da se može lako prepoznati i primeniti u praksi. Radi se o knjizi u kojoj se brzo dolazi do potrebnih
odluka o štetama u autoosiguranju koje u velikoj meri
olakšavaju posao i pružanju argumentacije za njihovu
razradu. Dobar je priručnik kako u obradi šteta, tako i
forenzičkoj praksi.
Andreas Buttler, Uvod u poslovno zbrinjavanje
(Einführung in die betriebliche Altersversorgung),
Verlag versicherungswirtschaft 2012, 6. izdanje, ISBN
978-3-89952-549-6, 356 strana, cena 49,00 €
Prethodno izdanje ove knjige pojavilo se pre četiri
godine; za to vreme se u teoriji i praksi poslovnog zbrinjavanja u Nemačkoj mnogo šta promenilo. Materija
je usled mnogih promena u zakonodavstvu i sudskoj
praksi postala veoma kompleksna. U ovom izdanju se
nalaze sve relevantne zakonske izmene nastale u poslednje četiri godine, a posebn delovi posvećeni su zakonima o ujednačavanju penzija i modernizovanju bilansiranja u branši. Autor u knjizi obrađuje i uticaj tzv.
Uniseks Direktive na pravo socijalnog osiguranja
Christian Thielscher, Medicinska ekonomija: sistem
medicinskog zbrinjavanja (Medizinökonomie: Das
System der medizinischen Versorgung), Gabler Verlag
Berlin 2012,
ISBN 978-3-8349-2832-0, strana XXV i 558,
cena 64,95 €
Ekonomija u medicini, medicinska ekonomija,
zdravstvena ekonomija, ekonomija zdravstva – naći
ćemo je pod svim ovim nazivima: nauku, čija povezanost sa osiguranjem postaje iz dana u dan sve tešnja.
Ekspertima u oblasti zdravstvenog osiguranja i zdravstvene ekonomije, koja se sve više izučava u razvijenim
državama kao posebna grana ekonomije, ovo je jedna
od knjiga koje se posebno preporučuju. Knjiga obrađuje primenu ekonomskih modela u zdravstvu i medicini,
sa ciljem postizanja najvišeg nivoa medicinske usluge
i zbrinjavanja. U nemačkom zdravstvu postoji veoma
mnogo aktera i različitih područja nadležnosti koja se
prepliću i potrebna je obimna regulativa i mnogo procesa njihovog međusobnog usklađivanja. Razmena teorijskih i praktičnih znanja ekonomije i medicine može
da bude veoma naporna i da izazove i nesporazume,
ali upravo na tom mestu knjiga pokazuje svoju vrednost: poznati stručnjaci u ekonomiji (Heribert Mefert)
i zdravstvu (Norbert V. Paul) pojedinačno predstavljaju
uzajamnu funkcionalnost ovih dveju nauka, postavljajući nove standarde u razumevanju njihove međusobne
saradnje. Pristup materiji u ovoj knjizi dopunjuju eksperti prava, upravljanja, organizacije i drugi.
Izbor i prevod: Nela Bukorović
e-mail: [email protected]
4/2012
DIREKTIVE I PROPISI EU
101
Direktiva 2009/22/EC Skupštine Evrope i Saveta od 23. aprila
2009. o izricanju mera zabrane radi zaštite interesa potrošača
(konsolidovana verzija)
Službeni list EU, L 110, 01/05/2009 str. 30–36)
SKUPŠTINA EVROPE I SAVET EU,
Polazeći od Ugovora o osnivanju Evropske zajednice, a posebno čl. 95,
Polazeći od predloga Komisije,
Imajući u vidu Mišljenje Evropskog ekonomskog i
socijalnog komiteta,1
Postupajući u skladu sa procedurom propisanom u
čl. 251 Ugovora2,
Zbog toga:
(1) što je Direktiva 98/27/EC Skupštine Evrope i Saveta od 19. maja 1998. o izricanju mera zabrane radi zaštite interesa potrošača3 velikim delom menjana nekoliko puta.4 U interesu jasnoće i svrsishodnosti pomenutu
Direktivu treba konsolidovati.
(2) što određene direktive, navedene u Aneksu I uz
ovu Direktivu, propisuju pravila u vezi sa zaštitom interesa potrošača.
(3) što postojeći mehanizmi koji obezbeđuju usaglašenost se tim direktivama, kako na nacionalnom, tako
i na Komunitarnom nivou, ne omogućavaju uvek blagovremeni prestanak ponašanja štetnog po kolektivne
interese potrošača. Kolektivni interesi označavaju interese koji ne obuhvataju kumuliranje interesa pojedinaca
koji su oštećeni nekim prekršajem. Ovo se ne odnosi na
pojedinačne tužbe pojedinaca koji su oštećeni nekim
prekršajem.
(4) što, kada se radi o sprovođenju prestanka postupaka koji su nezakoniti prema nacionalnim propisima,
od primene nacionalnih propisa kojima su sprovedene
predmetne direktive, uključujući i zaštitne mere koje su
većeg obima od onih propisanih direktivama, pod uslovom da su kompatibilne sa Ugovorom i dozvoljene tim
1
OJ C 161, 13. 7. 2007, str. 39.
Mišljenje Skupštine Evrope od 19. juna 2007. (OJ C 146 E,
12. 6. 2008, str. 73) i Odluka Saveta od 23. marta 2009.
3
OJ L 166, 11. 6. 1998, str. 51.
4
Aneks II, Deo A.
2
direktivama, može se odustati u slučajevima kada postupci proizvode posledice u nekoj drugoj državi članici
od one od koje su potekli.
(5) što ti problemi mogu da poremete neometano
funkcionisanje unutrašnjeg tržišta, koje ima za posledicu da je dovoljno pomeriti izvor nezakonitog postupka
na drugu državu kako bi se izbegla sva sredstva zakonske prinude. Ovo predstavlja poremećaj konkurencije.
(6) što ti problemi verovatno smanjuju poverenje
potrošača u unutrašnje tržište i mogu ograničiti prostor
za delovanje organizacija koje zastupaju kolektivne interese potrošača ili nezavisnih javnih organizacija nadležnih za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i nepovoljno utiču na postupke koji krše Komunitarno pravo.
(7) što se ti postupci često prostiru van granica jedne, na drugu državu članicu, postoji hitna potreba za
izvesnim stepenom ujednačavanja nacionalnih propisa
koncipiranih za zabranu vršenja nezakonitih postupaka
bez obzira na čijoj teritoriji države članice je nezakoniti
postupak proizveo posledice. Kada se radi o nadležnosti, ovo je bez uticaja na pravila međunarodnog privatnog prava i Konvencije koje su na snazi između država
članica, uz istovremeno poštovanje opštih obaveza država članica koje proizlaze iz Ugovora, posebno one u
vezi sa neometanim funkcionisanjem unutrašnjeg tržišta.
(8) što cilj planirane akcije jedino može da ostvari
Zajednica, zbog toga je sada na Zajednici da preduzme
mere.
(9) što treći stav, člana 5 Ugovora obavezuje Zajedicu da ne postupa u većem obimu od onog koji je potreban za ostvarivanje ciljeva Ugovora. U skladu sa tim
članom, određene osobine nacionalnih pravnih sistema
moraju se uzeti u obzir u najvećoj mogućoj meri, ostavljajući državama članicama slobodu da biraju između
različitih opcija kojima se postiže isti efekat. Sudovi ili
organi uprave nadležni za odlučivanje u postupcima
predviđenim ovom Direktivom treba da imaju pravo da
analiziraju posledice prethodnih odluka.
4/2012
Direktiva 2009/22 EC Skupštine Evrope i Saveta
102
(10) što jedno od rešenja treba da se sastoji od propisivanja obaveze jednog ili većeg broja nezavisnih javnih
organa, posebno nadležnih za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, da vrše prava na preduzimanje radnji
propisanih ovom Direktivom. Po drugom rešenju treba
da se propiše vršenje prava organizacija čija je nadležnost zaštita kolektivnih interesa potrošača, u skladu sa
kriterijumima propisanim nacionalnim pravom.
(11) što države članice treba da imaju mogućnost da
izaberu jedno ili da iskombinuju ova dva rešenja prilikom određivanja organa i/ili organizacija za vršenje
poslova propisanih ovom Direktivom na nacionalnom
nivou.
(12) što za prekršaje unutar Zajednice, treba da se
primenjuje princip uzajamnog priznanja na te organe i/
ili organizacije. Države članice treba da, na zahtev svojih nacionalnih organizacija, dostave Komisiji naziv i
nadležnost svojih nacionalnih organizacija koje su ovlašćene da podižu tužbu u njihovim državama u skladu sa
odredbama ove Direktive.
(13) što je nadležnost Komisije da obezbedi objavljivanje spiska ovih nadležnih organizacija u Službenom
listu EU. Sve dok se ne objavi drugačija informacija,
pretpostavlja se da nadležna organizacija ima zakonsko
ovlašćenje, ako je njeno ime navedeno u tom spisku.
(14) što države članice treba da imaju osnov da zahtevaju prethodnu konsultaciju sa strankom koja želi
da podigne tužbu za izricanje mere zabrane, kako bi se
tuženom dala mogućnost da prestane sa spornim postupanjem. Države članice treba da zahtevaju da se ova
prethodna konsultacija obavi zajedno sa nezavisnim
javnim organom kojeg su u tu svrhu ovlastile države
članice.
(15) u slučajevima kada su države članice propisale
obaveznu prethodnu konsultaciju, one treba da predvide rok od dve nedelje posle prijema zahteva za konsultacijom, posle kojeg, ako se ne postigne prestanak
nezakonitog ponašanja, tužilac ima pravo da podigne
tužbu pred nadležnim sudom ili upravnim organom
bez daljeg odlaganja.
(16) što je poželjno da Komisija sačini izveštaj o
funkcionisanju ove Direktive, a posebno o njenom
predmetu i funkcionisanju instituta prethodne konsultacije.
(17) što primena ove Direktive ne treba da utiče na
primenu Komunitarnih pravila o konkurenciji.
(18) što ova Direktiva ne treba da utiče na obaveze država članica u vezi sa rokovima za sprovođenje i
primenu u nacionalnom pravu direktiva navedenih u
Aneksu II, Deo B,
USVOJILI SU SLEDEĆU DIREKTIVU:
Član 1
Predmet
1. Svrha ove Direktive je ujednačavanje zakona, podzakonskih i upravnih propisa država članica u vezi sa
tužbama za izricanje mere zabrane iz čl. 2 radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača obuhvaćenih u direktivama navedenim u Aneksu I, sa ciljem neometanog funkcionisanja unutrašnjeg tržišta.
2. U smislu ove Direktive, prekršaj označava svaki
postupak suprotan direktivama navedenim u Aneksu I,
onako kako su one sprovedene u unutrašnji pravni poredak država članica, koji narušava kolektivne interese
iz st. 1 ovog člana.
Član 2
Tužbe za izricanje mere zabrane
1. Države članice će odrediti sudove ili organe uprave koji će biti nadležni da odlučuju o postupcima koje
su započele ovlašćene organizacije u smislu čl. 3 zahtevajući:
(a) naredbu uz najveću hitnost, u skraćenom postupku tamo gde je to moguće, sa zahtevom da se prestane ili
zabrani bilo kakvo nezakonito postupanje;
(b) tamo gde je to moguće, mere kao što su objavljivanje cele ili dela odluke u obliku koji se smatra adekvatnim i/ili objavljivanje korektivne izjave sa ciljem
uklanjanja trajnih posledica nezakonitog ponašanja;
(c) u meri u kojoj pravni sistem države članice dozvoljava, naredba protiv tuženog da plati u budžet ili u
korist nekog lica označenog po nacionalnim propisima,
za slučaj nepovinovanja sa odlukom u roku određenom
od strane suda ili organa uprave, fiksnog iznosa za svaki
dan zakašnjenja ili nekog drugog iznosa propisanog nacionalnim pravom, sa ciljem obezbeđenja povinovanja
odlukama.
2. Ova Direktiva ne utiče na pravila međunarodnog
privatnog prava u vezi sa merodavnim pravom koje je,
po pravilu, ili pravo države članice iz koje potiče nezakonito ponašanje ili pravo države članice gde su se ispoljile posledice tog ponašanja.
Član 3
Organizacije ovlašćene na podizanje tužbe
U smislu ove Direktive, „ovlašćena organizacija”
označava svaki organ ili organizaciju koja, ako je osnovana u skladu sa pravom države članice, ima legitimni
interes da obezbedi da se odredbe iz čl. 1 poštuju, a posebno da:
4/2012
Direktiva 2009/22 EC Skupštine Evrope i Saveta
(a) jedno ili veći broj javnih organa, posebno nadležnih za zaštitu interesa iz čl. 1, u državama članicama u
kojima takvi organi postoje; i/ili
(b) organizacije čija je svrha zaštita interesa iz čl. 1, u
skladu sa kriterijumima propisanim nacionalnim pravom.
Član 4
Nezakonito postupanje na teritoriji Zajednice
1. Svaka država članica će doneti neophodne propise
da bi se obezbedilo da, u slučaju nezakonitog ponašanja
iz te države članice, svaka ovlašćena organizacija iz druge države gde su narušeni interesi koje štiti ovlašćena
organizacija, može da se obrati sudu ili upravnom organu iz čl. 2, na osnovu prezentacije spiska propisanog u
st. 3 ovog člana. Sudovi ili organi uprave imaju obavezu
da prihvate ovaj spisak kao dokaz postojanja zakonske
nadležnosti ovlašćene organizacije, bez uticaja na njeno
pravo da ispita da li cilj ovlašćene organizacije u određenom slučaju opravdava podizanje tužbe.
2. U svrhu nezakonitog postupanja na teritoriji Zajednice i bez uticaja na prava data drugim organizacijama po nacionalnim propisima, države članice će, na
zahtev svojih ovlašćenih organizacija, dostaviti Komisiji
informaciju da su ona ovlašćena na podizanje tužbe po
članu 2. Države članice će obavestiti Komisiju o nazivu i
nadležnosti tih ovlašćenih organizacija.
3. Komisija će sačiniti spisak ovlašćenih organizacija iz st. 2 ovog člana, uz navođenje njihove nadležnosti.
Ovaj spisak će se objaviti u Službenom listu Evropske
unije; izmene spiska će se objavljivati bez odlaganja, a
inovirani spisak će se objavljivati svakih šest meseci.
Član 5
Prethodna konsultacija
1. Države članice mogu doneti ili zadržati na snazi
propise po kojima stranka, koja želi da traži meru zabrane, može da pokrene ovaj postupak samo ako je pokušao da postigne prestanak nezakonitog ponašanja u
konsultaciji bilo sa tuženim, bilo sa tuženim i ovlašćenom organizacijom u smislu člana 3(a) u državi članici
u kojoj se traži mera zabrane. Država članica će odlučiti
da li stranka koja traži meru zabrane mora da konsultuje ovlašćeni organ. Ako se prestanak nezakonitog ponašanja ne postigne u roku od dve nedelje pošto zahtev za
konsultacijom bude primljen, stranka može bez daljeg
odlaganja podići tužbu za izricanje mere zabrane.
2. Pravila koja regulišu prethodnu konsultaciju koja
su usvojile države članice biće prijavljena Komisiji i
objavljena u Službenom listu Evropske unije.
Član 6
Izveštaji
1. Svake treće godine, a prvi put najkasnije do 2. jula
2003. Komisija će Skupštini Evrope i Savetu dostaviti
izveštaj o primeni ove Direktive.
2. U svom prvom izveštaju Komisija će posebno analizirati:
(a) predmet ove Direktive u vezi sa zaštitom kolektivnih interesa lica koja obavljaju trgovačku, industrijsku, zanatsku ili profesionalnu delatnost;
(b) predmet ove Direktive u skladu sa direktivama
navedenim u Aneksu I;
(c) da li je prethodna konsultacija propisana čl. 5 doprinela efikasnoj zaštiti potrošača.
Ovaj izveštaj, ako je potrebno, sadržaće i predloge za
izmenom ove Direktive.
Član 7
Pravila o većem obimu prava
Ova Direktiva ne ograničava pravo država članica
da usvoje ili zadrže a snazi propise koji predviđaju veća
prava ovlašćenih organizacija na podizanje tužbe na nacionalnom nivou.
Član 8
Primena
Države članice će Komisiji dostaviti tekstove nacionalnih propisa koji su one usvojile u oblasti regulisane
ovom Direktivom.
Član 9
Poništavanje
Direktiva 98/27/EC, sa svim izmenama putem direktiva navedenih u Aneksu II, Deo A, se poništava, bez
uticaja na obaveze država članica u vezi sa rokovima za
njihovo sprovođenje u nacionalno pravo i primenu direktiva navedenih u Aneksu II, Deo B.
Pozivanje na poništenu Direktivu tumačiće se kao
pozivanje na ovu Direktivu i primenjivaće se u skladu sa
korelacionom tabelom iz Aneksa III.
Član 10
Stupanje na snagu
Ova Direktiva stupa na snagu 29. decembra 2009.
Član 11
Adresati
Ova Direktiva se primenjuje na države članice.
U Strazburu, 23. aprila 2009.
103
4/2012
Direktiva 2009/22 EC Skupštine Evrope i Saveta
104
ANEKS I
SPISAK DIREKTIVA IZ ČL. 15 [1]
1. Direktiva Saveta 85/577/EEC od 20. decembra
1985. o zaštiti potrošača u vezi sa ugovorima koji se
zaključuju van poslovnih prostorija (OJ L 372, 31. 12.
1985, str. 31).
11. Direktiva 2005/29/EC Skupštine Evrope i Saveta
od 11. maja 2005. o nekorektnoj trgovačkoj praksi pravnih lica prema potrošačima na unutrašnjem tržištu (OJ
L 149, 11. 6. 2005, str. 22).
12. Direktiva 2006/123/EC Skupštine Evrope i Saveta od 12. decembra 2006 o uslugama na unutrašnjem
tržištu (OJ L 376, 27. 12. 2006, str. 36).
2. Direktiva Saveta 87/102/EEC od 22. decembra
1986. o ujednačavanju zakona, podzakonskih i upravnih propisa država članica u vezi sa potrošačkim kreditima (OJ L 42, 12. 2. 1987, str. 48).6
13. Direktiva 2008/122/EC Skupštine Evrope i Saveta od 14. januara 2009 o zaštiti potrošača u vezi sa
određenim aspektima tajmšera, dugoročnog proizvoda
odmora, ugovora o preprodaji i razmeni (OJ L 33, 3. 2.
2009, str. 10).
3. Direktiva Saveta 89/552/EEC od 3. oktobra 1989. o
usaglašavanju određenih pravila sadržanih u zakonima,
podzakonskim ili upravnim propisima država članica u
vezi sa obavljanjem delatnosti televizijskog emitovanja:
članovi od 10. do 21. (OJ L 298, 17. 10. 1989, str. 23).
ANEKS II
4. Direktiva Saveta 90/314/EEC od 13. juna 1990. o
paket putovanjima, paket odmorima i paket turama (OJ
L 158, 23. 6. 1990, str. 59).
5. Direktiva Saveta 93/13/EEC od 5. aprila 1993. o
nekorektnim uslovima potrošačkih ugovora (OJ L 95,
21. 4. 1993, str. 29).
6. Direktiva 97/7/EC Skupštine Evrope i Saveta od
20. maja 1997. o zaštiti potrošača kod ugovora koji se
zaključuju na daljinu (OJ L 144, 4. 6. 1997, str. 19).
7. Direktiva 1999/44/EC Skupštine Evrope i Saveta
od 25. maja 1999. o određenim aspektima prodaje potrošačke robe i propratnim garancijama (OJ L 171, 7. 7.
1999, str. 12).
DEO A
DIREKTIVE I NJENE IZMENE I DOPUNE KOJE
SU STAVLJENE VAN SNAGE
(IZ ČL. 9)
Direktiva 98/27/EC Skupštine Evrope i
Saveta (OJ L 166, 11. 6. 1998, str. 51)
Direktiva 1999/44/EC Skupštine
Evrope i Saveta (OJ L 171, 7. 7.
1999, str. 12).
Samo čl.
10
Direktiva 2000/31/EC Skupštine
Evrope i Saveta (OJ L 178, 17. 7.
2000, str. 1).
Samo čl.
18, st. 2
9. Direktiva 2001/83/EC Skupštine Evrope i Saveta
od 6. novembra 2001. o Komunitarnim šiframa u vezi
sa medicinskim proizvodima za ljudsku upotrebu: članovi od 86. do 100. (OJ L 311, 28. 11. 2001, str. 67).
Direktiva 2002/65/EC Skupštine
Evrope i Saveta (OJ L 271, 9. 10.
2002, str. 16).
Samo čl.
19
10. Direktiva 2002/65/EC Skupštine Evrope i Saveta
od 23. septembra 2002. u vezi distancionim marketingom potrošačkih finansijskih usluga (OJ L 271, 9. 10.
2002, str. 16).
Direktiva 2005/29/EC Skupštine
Evrope i Saveta (OJ L 149, 11. 6.
2005, str. 22).
Samo čl.
16, st. 1
Direktiva 2006/123/EC
Skupštine Evrope i Saveta (OJ L
376, 27. 12. 2006, str. 36).
Samo čl.
42
8. Direktiva 2000/31/EC Skupštine Evrope i Saveta
od 8. juna 2000 o određenim pravnim aspektima usluga
informacionog društva, posebno o elektronskoj trgovini, na unutrašnjem tržištu (Direktiva o elektronskoj
trgovini) (OJ L 178, 17. 7. 2000, str. 1).
5
Direktive iz tačaka 5, 6, 9 i 11 sadrže posebne odredbe u vezi
sa merama zabrane.
6
Navedena Direktiva je stavljena van snage i zamenjena
počev od 12. maja 2010, Direktivom 2008/48/EC Skupštine
Evrope i Saveta od 23. aprila 2008. o ugovorima o potrošačkim
kreditima (OJ L 133, 22. 5. 2008, str. 66).
4/2012
Direktiva 2009/22 EC Skupštine Evrope i Saveta
DEO B
ANEKS III
SPISAK ROKOVA ZA SPROVOĐENJE U
NACIONALNO PRAVO I PRIMENU
KORELACIONA TABELA
Direktiva 98/27/EC
Ova Direktiva
Članovi od 1 do 5
Članovi od 1 do 5
Član 6, st. 1
Član 6, st. 1
Član 6, st. 2, prvi
podstav, prva alineja
Član 6, st. 2, prvi podstav,
tačka (a)
Član 6, st. 2, prvi
podstav, druga alineja
Član 6, st. 2, prvi podstav,
tačka (b)
Član 6, st. 2, prvi
podstav, treća alineja
Član 6, st. 2, prvi podstav,
tačka (c)
Član 6, st. 2, drugi
podstav
Član 6, st. 2, drugi podstav
Član 7
Član 7
Član 8, st. 1
—
Član 8, st. 2
Član 8
—
Član 9
Član 9
Član 10
Član 10
Član 11
Aneks
Aneks I
—
Aneks II
—
Aneks III
(IZ ČL. 9)
Direktiva
Rok za sprovođenje
Datum
primene
98/27/EC
1. januar 2001.
—
1999/44/EC
1. januar 2002.
—
2000/31/EC
16. januar 2002.
—
2002/65/EC
9. oktobar 2004.
—
2005/29/EC
12. jun 2007.
12. decembar
2007.
2006/123/EC
28. decembar 2009.
—
Prevod sa egnleskog jezika: dr Slobodan Jovanović
e-mail: [email protected]
105
4/2012
BELEŠKE
106
4/2012
BELEŠKE
107
Download

REVIJA 4-2012.pdf