PREDAVANJA
1
OSNOVE POSLOVANJA ŠPEDICIJE
Primjer
Janko je vlasnik manjeg preduzeća, koje se bavi proizvodnjom različitog slikarskog
materijala. Posao mu cvjeta, i zato je odlučio, da ga raširi u inostranstvo. Pronašao je
kupce u Francuskoj i Španiji. Kako sam nema prevoznih kapaciteta odlučio je da nadje
nekoga ko bi mu pomogao organizovati prevoz kao i sve ostale usluge vezane za prevoz i
izvoz. Najbolje rješenje je da se okrene špediciji. Dogovorili su se da je najprimjereniji vid
prevoza željeznicom.
Tok medjunarodne trgovine, trgovine uopšte i fizičkog kretanja robe izmedju prodavca i
kupca nije moguće zamisliti bez prisustva špediterskih aktivnosti. Špedicija kao logistička
djelatnost je neophodni element sistema fizičke distribucije robe odnosno sistema logistike.
Špedicija je uslužna privredna aktivnost koja se bavi organizacijom logističkih procesa
kretanja robe u prostoru.
Špediterska djelatnost svojim radom utiče na bezbjednost i brzinu kretanja robe, smanjuje
troškove koji nastaju kretanjem robe u prostoru čime povećava konkurentnost robe i područje
prodaje. Špedicija prije svega obavlja funkciju organizacije i koordinacije procesa fizičkog
kretanja robe iz mjesta otpreme do odredišnog mjesta. Ovo je djelatnost koja obezbjedjuje
nesmetano kretanje robe od prodavca do kupca i brine se za organizaciju i koordinaciju
transporta i svih drugih logističkih aktivnosti.
1.1
ŠTA JE ŠPEDICIJA
Djelatnošću špedicije se bavi špediter po nalogu prodavca ili kupca robe kao funkcija
organizacije i koordinacije svih poslova i aktivnosti u logističkom procesu odnosno u procesu
kretanja robe iz mjesta otpreme do odredišnog mjesta. Ona organizuje i koordinira svim
logističkim i drugim aktivnostima koji omogućavaju nesmetano kretanje robe od prodavca do
kupca a to su prije svega aktivnosti prevoza odnosno prevoza, skladištenja, manipulacije,
pakovanja, kontrole količine i kvaliteta, osiguranja, carinskih i inspekcijskih postupaka, kao i
finansiranja logističkih i drugih troškova u procesu razmjene robe.
1
Špedicija na medjunarodnoj ravni nije uredjena istim propisima niti medjunarodnim
konvencijama. Postoje neka pravila, preporuke, dokumenti i standaradi rada špeditera koji
imaju dogovoreni značaj (ali ne i obavezni) a oni su pripremljeni u okviru Medjunarodne
asocijacije špediterskih udruženja FIATA (Federation Internationale des Associations de
Transitaires et Assimiles; engl. IFFA: International Federation of Freight Forwarders
Associations). U okviru Evropske unije špediteri su organizovani u strukovnom udruženju
CLECAT (Comite de Liaison Europeen des Commissionnaires et Auxilliaires de Transport).
U većini evropskih država špediterska djelatnost je uredjena nacionalnim obligacionim ili
trgovačkim zakonima. U Crnoj Gori oblast špedicije je uredjena Zakonom o obligacionim
odnosima.
1.2
DEFINICIJA ŠPEDICIJE I ŠPEDITERA
U teoriji ne postoji jedinstvena definicija špedicije i špeditera. Definicije špedicije su različite
u zavisnosti od autora i mjenjaju se takodje u zavisnosti od potreba u odredjenom
vremenskom periodu.
Pravna definicija špedicije proizilazi iz ugovora o špediciji i pravnih gledišta špediterske
djelatnosti – Zakon o obligacionim odnosima. Špediter zaključuje ugovor u svoje ime i za
tudj račun (komisionar) ili u tudje ime i za tudj račun (agent), a može i u svoje ime i za svoj
račun (kao samostalni preduzetnik). Prema ZOO član 920. »Ugovorom o otpremanju
obavezuje se otpremnik da radi prevoza odredjene stvari zaključi u svoje ime i za račun
nalogodavca ugovor o prevozu i druge ugovore potrebne za izvršenje prevoza, kao i da obavi
ostale uobičajene poslove i radnje, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati odredjenu
naknadu«.
Definicija špedicije FIATA (FIATA Model Rules for Freight Forwarding Services, 1996)
glasi: »Špediterski poslovi su svi poslovi pružanja usluga, koji se odnose na prevoz,
prikupljanje, skladištenje, manipulaciju, pakovanje i distribuciju robe, uključujući carinska i
poreska davanja, zaključenje osiguranja robe kao i skupljanje i pribavljanje svih dokumenata
koji se odnose na robu.
2
1.3
KOMPLEKSNOST ŠPEDITERSKE DJELATNOSTI
Potreba za špedicijom u unutrašnjoj i medjunarodnoj trgovini proizilazi takodje iz
kompleksnosti špediterskih usluga. Špediter pored osnovne djelatnosti špedicije pruža i druge
dopunske usluge koje povećavaju brzinu i ekonomičnost kretanja roba.
Te dopunske usluge mogu biti:
• pravnog značaja – zaključenje ugovora sa prevoznikom, vlasnicima skladišta i
osiguravačima, slanje reklamacija i odštetnih zahtjeva, carinsko posredovanje, poslovi
agencije itd.;
• tehničkog značaja – pakovanje, skladištenje, manipulaciju, kopneni prevoz, kontrolu i
prevoz robe, provjeru uzoraka, pripremu transporta, lizing transportnih sredstava itd.;
• finansijskog značaja – plaćanje vozarine, carine, premije osiguranja, inkaso poslovi,
pružanje garancija itd.
Važna je takodje i savjetodavna funkcija špeditera čak i prije zaključenja spoljnotrgovinskog
posla. Špediter savjetuje prodavca tj.kupca robe o optimalnim rješenjima u vezi sa
transportom i drugim uslugama fizičke distribucije, priprema kalkulacije transportnih i drugih
troškova, savjetuje izbor transportnih klauzula i slično. Špediteri stoga obavljaju cijeli niz
različitih usluga, sve zavisno od konkretnih logističkih potreba naručioca i od zaključenog
ugovora o špediciji.
Kod nekih špreditera se kao dopunska djelatnost pojavljuju takodje i usluge
spoljnotrgovinskog posredovanja koje obavljaju za one kompanije koje ne znaju tehnike
spoljnotrgovinskog poslovanja ili se ne žele ovim baviti. Kod takvih slučajeva šprediter se
javlja prvo kao izvoznik odnosno uvoznik robe a zatim u funkciji špeditera.
2
OBLICI POSLOVANJA ŠPEDITERA
Špediter obično ne preuzima odgovornost koju ima prevoznik. Njegova uloga je da poveže
pošljaoca robe (pom. otpremnika, shipper) sa prevoznikom (ang. carrier). U toj ulozi nastupa
kao agent pošiljaoca ili kao agent prevoznika. Njegova uloga je da zaključi ugovor sa
prevoznikom, skladištarom i drugim prevoznim operaterima (ang. transport operators).
Špediter može pri obavljanju svoje djelatnosti da ima više uloga. U daljem tekstu su navedene
osnovne uloge u kojima se javlja špediter i iz kojih prizilaze njegove odgovornosti.
3
2.1
ŠPEDITER KAO POSREDNIK (KOMISIONAR)
U slučaju kada špediter posluje kao posrednik to obavlja u svoje ime i za naručiocev račun.
Na ovaj način se obavlja većina poslova špedicije.
To znači da špediter ne odgovara za rad lica koje je izabrao za izvršenje narudžbe već samo
zja njihov izbor osim ako nije odgovornost preuzeo ugovorom. U slučaju da špediter jednog
naloga isti prepusti drugom špediteru (podšpediteru) odgovoran je za njegov rad.
2.1.1 Špediter posluje po načelu zbirne špedicije
Špediter može pri ispunjenju dobijenih naloga da organizuje zbirnu špediciju osim ako to nije
isključeno ugovorom. Ako špediter dostigne kod zbirne špedicije razliku u vozarini u korist
naručioca ima pravo na posebnu doplatu. Kod zbirnih špedicija špediter je odgovoran za
gubitak ili oštećenje stvari u prevozu do kojeg ne bi došlo da nije bilo zbirne špedicije.
2.2
ŠPEDITER KAO ZASTUPNIK (AGENT)
U slučaju kada špediter radi kao zastupnik to obavlja u ime i za račun naručioca. Ovu ulogu
ima špediter koji za naručioca obavlja carinske poslove ili vrši osiguranje robe u prevozu.
2.2.1 Špediter obavlja carinske usluge
Obavljanje carinskih usluga je u prošlosti predstavljalo većinu špediterskih poslova. Takodje
i danas je ovaj dio špediterskih usluga svakako značajan za špediterska društva iako je došlo
do promjene naziva iz »carinskog posrednika« u »logističkog operatora«.
Iz ugla carine carinu je obavezan platiti naručilac špedicije (uvoznik). Špediter je ovlašćen od
strane naručioca za izvršenje carinskih formalnosti pri čemu nije dužan plaćati carinske i
druge obaveze iz vlastitih sredstava. Ta sredstva je dužan obezbjediti naručilac. Špediter
stoga postupa u ime i za račun naručioca osim ako u ugovoru o špediciji nije drugačije
odredjeno.
Špediter mora biti stručan po pitanuju carina zato što je odgovoran komitentu ako nestručno
obavi pojedina carinska plaćanja i ako plati carinu koju nije obavezan platiti. Špediter je
dužan poznavati carinske tarife i carinske propise i uvažavati interese naručioca ukoliko
postoje različite mogućnosti u vezi sa carinom.
4
2.2.2 Špediter osigurava robu u prevozu
Često naručilac špedicije traži i da se roba osigura. Kod osiguranja robe u prevozu špediter
nastupa u ime i za račun naručioca. Špediter nema prava ni obaveza u vezi sa osiguranjem
prevoza. Ukoliko u ugovoru o špediciji nije ugovoreno od kojih opasnosti špediter osigurava
pošiljku dužan ju je osigurati od uobičajenih opasnosti.
Ni osiguravajuća djelatnost ni zakonodavna ne sadrže odredbe u vezi sa tim koje su to
uobičajene opasnosti. Imajući u vidu da nema sudske prakse koja bi odredila šta su
»uobičajene opasnosti« možemo samo da pretpostavimo da su to sve opasnosti koje su
povezane sa prevozom (skladištenjem, itd) pojedine pošiljke robe na odredjenoj relaciji.
Najčešće špediteri zaključuju polise »protiv svih rizika«.
2.3
ŠPEDITER KAO PREDUZETNIK (»PRINCIPAL«)
U slučaju kada špediter posluje kao preduzetnik (»principal«), posluje u svoje ime i za svoj
račun.
Ovaj način poslovanja se razvio iz zahtjeva naručioca špedicije za uslugu »od vrata do vrata«.
Pri čemu je za naručioca najvažnija niža cijena usluge a struktura cijene ga ne zanima.
Špedicija sa fiksnom naknadom ispunjava ovakve zahtjeve jer špedicija pruzima cjelokupni
posao kretanja robe »od vrata do vrata« i naručiocu računa fiksnu cijenu usluge.
Zakonodavstvo i medjunarodna praksa predvidjaju slučajeve kada špediter posluje u svoje
ime i za svoj račun. To je prije svega u slučaju:
• kada špediter posluje kao prevoznik, skladištar i sl.
• kada špediter posluje po načelu špedicije sa fiksnom naknadom,
• kada špediter posluje kao izvršilac multimodalnoga prevoza.
Medjunarodna praksa je predvidjela neke elemente koji odlučuju o tome kada je špediter u
ulozi agenta ili posrednika a kada u ulozi preduzetnika (Jones P., 1993). To su:
• Da li špediter sam izdaje prevozne dokumente? Ako je špediter izdao prevozni
dokument njegove odredbe uredjuju odgovornost špeditera za prevoz robe.
• Da li naručilac prima prevozni dokument s kojim može tražiti prava od stvarnog
prevoznika? Ako špediter naručiocu preda prevozna dokumenta koja dokazuju da je
ugovor o prevozu zaključen izmedju naručioca i prevoznika špediter u tom slučaju
posluje kao agent.
• Da li neki dio usluge prevoza obavljaju saradnici špeditera? U slučaju da špediter
dio usluga prevoza ne može sam izvesti već ga povjerava drugom izvodjaču, naručilac
može drugog izvodjača smatrati za špediterovog podizvoñača.
• Da li je špediter za svoje usluge plaćen provizijom (commission) od prevoznih
troškova ili sa razlikom izmedju njegove uplate prevoznine i iznosa koji je zaračunao
naručiocu (tj. poziciona razlika)? U veoma malo slučajeva je špediter plaćen
provizijom. U većini slučajeva zahtjeva fiksno plaćanje za sve usluge. Sudovi u
inostranstvu uvažavaju način obračuna usluga kao jedan od najvažnijih elemenata za
odredjivanje uloge špeditera. Ako špediter računa proviziju on je u ulozi agenta a ako
računa fiksnu naknadu on je u ulozi preduzetnika.
• Da li su stranke prije početka špediterskih usluga dogovorile uslove špediterskog
ugovora? Ovo je jedan od najbitnijih elemenata u dokazivanju ugovornog odnosa na
5
•
sudu jer naručioci pokušavaju dokazati da nisu bili upoznati sa sadržajem špediterskog
ugovora.
Tačno koji izrazi su bili upotrebljeni od strane špeditera? Uprkos pokušajima
špeditera da što je bolje formalno i formularno urede svoje poslovanje naručilac se
uglavnom oslanja na ono što mu kažu zaposlenici u špediciji. Sud može da zahtjeva
pojašnjanja u vezi sa tačno upotrebljenim izrazima izmedju naručioca i zaposlenih u
špediciji.
2.3.1 Špediter posluje kao prevoznik, skladištar itd.
Špediter može sam potpuno ili djelimično izvršiti prevoz stvari koje su mu povjerene za
prevoz ako nije bilo drugačije dogovoreno. U ovom slučaju špediter ima prava i obaveze
prevoznika. Takodje isto važi i ukoliko špediter obavlja i druge poslove. Ukoliko obavlja
npr.poslove skladištenja ima i prava i obaveze skladištara.
Ako špediter izda prevozni dokument kao npr.tovarni list CMR preuzima odgovornost
prevoznika. Špediter može da izvrši prevoz sam sa vlasititim prevoznim sredstvima ili da ga
prepusti ugovornom partneru. Isto je i u slučaju izdavanja drugih prevoznih dokumenata
(CIM, B/L …).
Nije važno da li špediter te poslove obavlja sam ili ih je povjerio nekom drugom. Dovoljno je
da ugovorom preuzme obavezu za njihovo izvršenje. U ovim slučajevima špediter odgovara
naručiocu za štetu nastalu pri izvršenju ovog posla naravno u okvirima koji odredjuju
odgovornost izvršioca posla.
2.3.2 Špediter posluje po načelu špedicije sa fiksnom naknadom
Kada je u ugovoru o špediciji odredjena ukupna suma za izvršenje naloga za isporuku stvari,
u njoj je uključeno plačanje špedicije kao i plaćanje prevoza i svih drugih troškova ako nije
drugačije ugovoreno. Špediter je u ovom slučaju odgovoran takodje za rad prevoznika i
drugih lica koje je po ovlašćenju iz ugovora uključio u rad.
Čak i kao način poslovanja špedicija sa fiksnom naknadom u različitoj literaturi nije ista pa ga
možemo uvrstiti u kategoriju poslovanja špeditera za svoje ime i za svoj račun ali i kao
poslovanje za svoje ime i za tudj račun.
2.3.3 Špediter posluje kao organizator multimodalnog prevoza
Primjer
Janku je posao u Franciji i Španiji uspješan, zato ga želi raširiti van Evrope. Njegov cilj su
južnoafričke države. Sa špediterom se dogovorio za najpovoljniju organizaciju prevoza,
koja uključuje više različitih transportnih sredstava.
Multimodalni prevoz predstavlja moderan način prevoza sa više prevoznih sredstava iz
različitih vrsta prevoza. Što se tiče odgovornosti špeditera njegov položaj je isti kao agenta ili
organizatora pa i u slučaju multimodalnog prevoza se suštinski ne mjenja.
6
Šta je multimodalni prevoz?
U domaćoj i stranoj stručnoj literaturi srećemo se sa dosta izraza koji se pojavljuju kao
sinonim za multimodalni prevoz, kao npr. integralni prevoz, integrirani prevoz, intermodalni
prevoz, kombinovani prevoz, mješani prevoz itd. Po Konvenciji UN o medjunarodnom
multimodalnom prevozu iz 1980 godine da bi bio multimodalni prevoz treba:
– da su pošiljalac multimodalnega prevoza i primalac u dvije različite države;
– da se prevoz robe u medjunarodnom multimodalnem prevozu vrši sa najmanje dva
različita prevozna sredstva odnosno da tokom prevozu sudjeluje u najmanje dvije razičite
vrste saobraćaja;
– da se cijeli medjunarodni multimodalni prevoz zasniva samo na jednom ugovoru o
prevozu koji je organizator multimodalnog prevoza zaključio sa pošiljaocem;
– da je za cijeli medjunarodni multimodalni prevoz izdata samo jedna prevozna isprava;
– da je cijeli proces multimodalnog prevoza organizovao samo jedan organizator
multimodalnog prevoza (Multimodal Transport Operator – MTO).
Iz gore navedenog možemo zaključiti da je multimodalni prevoz oblik prevoza koji pošiljaocu
omogućava da zaključi samo jedan ugovor sa jednim organizatorom multimodlanog prevoza.
Izdaje se samo jedna prevozna isprava, organizator odgovara za prevoz, skladištenje,
pakovanje, itd. robe na cijeloj relaciji. Tako pošiljalac ne mora da se brine o zaključenju
pojedinih ugovora sa pojedinačnim prevoznicima, nije potrebno plaćati pojedine vozarine itd.
Sa ovim načinom prevoza takodje se postiže jedan stepen više ka konačnom cilju –
obezbjediti prevoz robe na najbrži, najjeftiniji i najbezbjedniji način.
U medjunarodnom poslovanju se često za multimodalni prevoz koristi FIATA tovarni list za
multimodalni prevoz (Negotiable FIATA Multimodal Transport Bill of Lading) i Standardni
uslovi (1992), koji se koriste za FIATA tovarni list za multimodalni prevoz. Izradjeni su u
skladu sa pravilima za multimodalni prevozni dokument UNCTAD/ICC (ICC publikacija
481). Drugi su zasnovani na „Tokijskim pravilima“ koji su zdati na osnovu konvencije
poznate pod imenom TCM konvencija koju je izdao UNIDROIT.
7
Izdavanjem FIATA tovarnog lista za multimodalni prevoz špediter preuzima odgovornost u
skladu sa Standardnim uslovima (1992) koji se koriste za FIATA tovarni list za multimodalni
prevoz.
U ovim uslovima preduzetnik multimodalnog prevoza odredjen je kao „špediter“. Uslovi
sadrže i tzv.»single mode« klauzulu (tačka 1.), koja odredjuje da se tovarni list upotrebljava i
kada se kroisti jedan način prevoza. Odredbe koje se odnose na odgovornost špeditera
sadržane su u tački 6 uslova.
Geografsko područje odgovornosti špeditera je dato „od trenutka preuzimanja robe do njene
isporuke“ (tačka 6.1. uslova).
Odgovornost špeditera je ograničena na 666,67 SDR za tovar ili 2 SDR po kg bruto težine
izgubljene robe. U slučaju da multimodalni prevoz ne uključuje prevoz robe po moru ili
unutrašnjim vodama odgvoornost špeditera je ograničena na 8.33 SDR po kg bruto težine
izgubljene robe.
8
3
PRAVILA INCOTERMS 2010
Učesnici u medjunarodnoj robnoj razmjeni često ne znaju sva pravila i trgovinske posebnosti
pojedinih država. To može lako da dovede do različitih tumačenja dogovora ili do sudskih
sporova koji učesnicima prouzrokuju nepotrebne poslovne gubitke kao i gubitak medjusobnog
povjerenja.
Da bi se izbjegli različiti nesporazumi Medjunarodna trgovinska komora (ICC) je tokom 1936
pripremila spisak medjunarodnih pravila za razlikovanje pojmova u medjunarodnoj trgovini.
Nazivaju se INCOTERMS – 1936 (International Commercial Terms). Pored pravila
INCOTERMS, postoje i drugi, npr. Revised American Foreign Trade Definitions,
COMBITERMS i drugi.
Transportne klauzule imaju u medjunarodnoj trgovini tri značenja:
•
tačno definišu troškove izmedju prodavca i kupca
•
razlikuju poslove koje mora obaviti prodavac a koje kupac,
•
odredjuju mjesto i vrijeme preuzimanja robe i prelaz poslovnih rizika sa prodavca na kupca.
Najvažniji troškovi koje je potrebno podijeliti izmedju prodavca i kupca su troškovi prevoza,
zatim troškovi osiguranja i razni carinski i administrativni troškovi.
Danas nema modernog poslovanja bez upotrebe pravila Incoterms. INCOTERMS 2010 su
prilagodjeni standardu UN/EDIFACT, kao i Konvenciji UN o multimodalnom prevozu.
U medjunarodnoj praksi se najčešće koriste pravila Medjunarodne trgovinske komore
Incoterms. Ova pravila predstavljaju medjunarodna pravila za timačenje ugovorenih odredbi i
običaja u medjunarodnoj trgovini. Pripremljena su 1936.godine. Prva revizija je bila izvršena
1953 godine pa se u praksi javljaju kao »Incoterms 53«. Izmjene se vrše svakih 10 godina a
poslednje koje se koriste su pravila Incterms 2010. Promjene u poslovnoj praksi su zahtjevale
stalno prilagodjavanje odnosno definisanje novih tipova kupoprodaje.
9
Sa 1. 1. 2011 počele su da važe nove klauzule Incoterms – INCOTERMS 2010.
Izmjene su bile potrebne zbog uskladjivanja sa savremenim trendovima trgovine i prevoza.
To je osma revizija od 1936 godine. Nove klauzule Incoterms nisu podijeljene u grupe E, F,
C i D, kako je to bilo u Incoterms 2000 i ranije, već su podijeljene u dvije grupe. Jedna se
koristi za sve vrste prevoza a druga isključivo za prevoz robe po moru i unutrašnjim vodama.
Novih klauzula ima 11 umjesto ranijih 13. Dodate su dvije nove i to DAP (isporučeno u
mjestu) i DAT (isporučeno na terminalu), a izbrisane su DAF, DDU, DEQ, DES.
Ovih 11 pravila Incoterms 2010 podijeljena su u dvije grupe:
Pravila za svaki vid ili vidove transporta
EXW – FRANKO FABRIKA
FCA – FRANKO PREVOZNIK
CPT – VOZARINA PLAĆENA DO
CIP – VOZARINA I OSIGURANJE PLAĆENI DO
DAT – ISPORUČENO NA TERMINALU
DAP – ISPORUČENO U MJESTU
DDP – ISPORUČENO SA PLAĆENIM DAŽBINAMA
Pravila za pormorski transport i transport unutrašnjim plovnim putevima
FAS – FRANKO UZ BOK BRODA
FOB – FRANKO BROD
CFR – TROŠKOVI I VOZARINA
CIF – TROŠKOVI, OSIGURANJE I VOZARINA
Pravila Incoterms pravno gledano su samo preporuke. Njihova upotreba nije pretpostavljena
pa je potrebno da stranke u kupoprodajnom ugovoru izaberu odredjeno pravilo. Opšte je
mišljenje da se upotreba Incoterms pravila jednako kao i drugih pravila Medjunarodne
trgovinske komore zasniva na medjunarodnim trgovinskim običajima. Prilikom odabira
odredjenog pravila moglo bi se pretpostaviti da će se tumačiti u skladu sa pravilima
Incotermsa odnosno u ugovoru nije potrebno navesti da važe klauzule Incoterms. Naprotiv,
imajući u vidu postojeće pravno stanje nije moguće govoriti o postojanju ovog običaja. Iz
toga proizilazi da je u interesu pravne važnosti neophodno navesti da važi pravilo
Incotermsa. Ugovaranje pravila iz pojedine zbirke prouzrokuje tumačenje koje mu daje ta
zbirka. Ovo je potrebno uvažavati jer tumačenje pojedinih pravila kako ga daju neki
nacionalni i medjunarodni izvori kao i neka udružanja nisu medjusobno uskladjena.
Iako se stranke dogovore o klauzuli Incoterms postoji mogućnost da se neka pitanja rješavaju
drugačije ali takva odredba mora biti izričito dogovorena da ne bi postojala sumnja o tome
kako su stranke nešto ugovorile prije svega zato što se sudska praksa razvijala na osnovu
uobičajenih klauzula pa za neke posebne dogovore ta praksa ne može da se primjeni. Da bi
se izbjegla neželjena iznenadjenja strane bi trebalo da u svom ugovoru potpuno jasno navedu
namjeravani efekat tih izmjena. Navedene odredbe standardnih klauzula nam postavljaju
pitanje koliko su stranke u svom ugovoru ograničene u njihovom mjenjanju. Osobina
ugovora je da je po pravilu zavisan od sporazuma stranaka. Npr.strane mogu izmjene način
raspodjele troškova.
Osnovnu osobenost klauzula Incoterms čine odredbe s kojima se uredjuju odnosi
stranaka u vezi sa pojedinim obavezama stranaka (dogovaranje prevoza,osiguranja,
isporuke robe itd.), izmirenje pojedinih troškova, prenos rizika za slučaj gubitka ili
oštećenja robe.
10
Incoterms pravila koriste specifičnu metodu. Njen značaj je u tome da se sa svakim pravilom
odredjuje tačka (critical point), koja predstavlja graničnu liniju u odnosu stranaka kao npr,
bok broda, predaja robe prevozniku, itd, obaveza zaključenja ugovora o prevozu, obaveza
plaćanja prevoznih i drugih troškova, rizik slučajnog uništenja ili oštećenja robe do te tačke
je po pravilu na prodavcu a od te tačke na kupcu. U nekim klauzulama se ta linija u vezi sa
troškovima i rizikom ne pokriva. Po klauzulama CIF i CFR rizik prelazi na kupca kada je
roba utovarena na brod, prodavac je dužan preuzeti sve u vezi sa prevozom i platiti troškove
prevoza do dogovorene tačke.
Ugovorena odredba – klauzula ne predstavlja potpuno ugovorno uredjenje svih pitanja,
njihovo uključivanje u ugovor ne isključuje upotrebu medjunarodnog prava. Npr, ugovorne
klauzule ne rješavaju pitanja prava izmjene ili prekida ugovora i potpuno zanemaruju pitanje
vlasništva nad objektom kupoprodaje. U tom pogledu klauzule definišu izvršenje osnovnog
ugovorenog odnosa prodavca – isporuku robe. Ovo je razumljivo jer je prodaja robe osnova
medjunarodne kupoprodaje. Posebno značajno mjesto ima isporuka robe. Prodavac je prije
svega (opšte gledano) dužan isporučiti objekat kupoprodaje u roku i u mjestu kako je
predvidjeno ugovorom. Ako vezano za mjesto isporuke ne postoji ugovoreni sporazum
stranaka pravni sistem odnosno medjunarodno trgovinsko pravo propisuje različite
kriterijume kao što su:
- sjedište prodavca u trenutku zaključenja ugvovora,
- sjedište prodavca u trenutku izvršenja ugovora,
- mjesto gdje se roba nalazi.
U Konvenciji UN o medjunarodnoj prodaji robe (1980) odredjeno je da ukoliko ugovorom
nije odredjeno mjesto isporuke, prodavac je izvršio svoju obavezu:
1. ako je ugovorom robu potrebno prevoziti – isporukom robe prvom prevozniku.
2. u slučajevima na koje se ne odnosi prethodna tačka, ako je predmet ugovora individualno
odredjen predmet ili stvari odredjene po količini koju je potrebno odvojiti od odredjene
mase ili ih je potrebno proizvesti ili izraditi – stavljanjem robe na raspolaganje u tom
mjestu.
3. u svim ostalim slučajevima – stavljanjem robe na raspolaganje kupcu u mjestu u kom je
prodavac u trenutku zaključenja ugovora imao svoje sjedište.
U poslovnoj praksi se ovo rješava dogovaranjem odredjenog ugovorenog pravila (klauzule).
Klauzule Incoterms rješavaju pitanje isporuke robe i njenog preuzimanja sa pojedinom
klauzulom na specifičan način a isporukom robe takodje se prenosi rizik. Rješavanje ovog
pitanja čini osnovnu osobinu klauzule.
Pravila Incoterms
Kupoprodajni ugovor sadrži odredbe vezane za:
• količinu robe,
• kvalitet robe,
• cijenu,
• pravila Incoterms,
• mjesto isporuke itd.
Incoterms pravilo uključuje odredbe vezane za obaveze prodavca i kupca i to:
• ko robu carini,
• ko plaća troškove utovara ili istovara,
11
•
•
•
ko nosi rizik oštećenja ili uništenja robe,
ko zaključuje osiguranje,
ko nosi troškove prevoza.
Izrazi koji se koriste u pravilima Incoterms 2010 su
Prevozik – stranka sa kojom se zaključuje ugovor o prevozu
Carinske formalnosti – svi zahtjevi koje je potrebno ispuniti da bi se sproveli važeći carinski
propisi i mogu da obuhvataju obaveze u pogledu dokumenata, bezbjednosti, informacija ili
fizičkog pregleda.
Isporuka – mjesto gdje rizik od gubitka ili oštećenja na robi prelazi sa prodavca na kupca
Dokument o isporuci – dokument koji služi kao dokaz da je isporuka izvršena. Može da
bude transporti dokument, potvrda (priznanica), elektrosnki zapis isl.
Pakovanje – pakovanje robe radi ispunjenja zahtjeva iz prodajnog ugovora; pakovanje robe
pogodno za transport; slaganje robe unutar kontejnera ili drugog transportnog sredstva
3.1
SVE VRSTE PREVOZA
3.1.1 EXW – EX WORKS – FRANKO FABRIKA… mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
EXW
Ex
Works
PRODAVAC
PREVOZNIK
UVOZNO
CARINJENJE
KUPAC
Prevoz
Rizik
Troškovi
1. Prevoz robe organizuje kupac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada se roba da na raspolaganje kupcu.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca kada se roba da na raspolaganje kupcu.
Važi od 1953.godine. Osnovna obaveza prodavca je da stavi robu na raspolaganje kupcu u
svojim prostorijama (radi isporuke). Osnovne dužnosti kupca su da preuzme robu u
prostorijama prodavca, obezbjedi prevoz robe do mjesta odredišta. Ova klauzula predvidja
minimalnu obavezu prodavca koji nije dužan izvršiti ni utovar robe na prevozno sredstvo.
Prodavac nosi sve rizike i troškove u vezi sa robom sve dok je ne preda u odredjenom roku na
raspolganje kupcu. Prevoz robe do mjesta odredišta je isključivo obaveza kupca i u tom
trenutku on ima osiguravajući interes.
3.1.2 FCA – FREE CARRIER – FRANCO PREVOZNIK … mjesto
IZVOZNO
UVOZNO
12
CARINJENJE
FCA
Free
Carrier
PRODAVAC
PREVOZNIK
CARINJENJE
KUPAC
Prevoz
Rizik
Troškovi
1. Prevoz robe organizuje kupac ili prodavac po nalogu kupca i za račun kupca.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada se roba da na raspolaganje kupcu.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca kada se roba da na raspolaganje kupcu
Važi od 1980.godine. Do nastanka ove klauzule je došlo zbog zahtjeva multimodalnog
prevoza sa kontejnerima. Ovoj vrsti prevoza nisu bila dovoljna pravila Incoterms iz 1953.
godine, posebno dio koji se odnosi na mjesto isporuke. Ovaj problem je nova klauzula
riješila tako da se kao granično mjesto (»critical point«) u odnosima izmedju prodavca i
kupca umjesto boka broda u luci ukrcaja postavlja »dogovoreno mjesto« a preuzimanjem
robe od strane prvog prevoznika važi da je ugovor izvršen. Tada prelazi i rizik za slučajna
oštećenja ili gubitak robe sa prodavca na kupca. Ovo mjesto je u sistemu kontejnirizacije
najčešće pristanište ili kopneni kontejnerski terminal odnosno kontejnersko sabiralište
(»depo«).
Dužnost prodavca je da preda robu na prevoz prevozniku kojeg je imenovao kupac na
dogovorenom mjestu. Osnovna dužnost kupca je, da zaključi ugovor o prevozu do mjesta
isporuke. Rizik gubitka ili oštećenja robe je na strani prodavca do predaje robe prevozniku a
od trenutka preuzimanja robe od strane prevoznika rizik je na strani kupca. Time kupac ima
interes da osigura robu tokom prevoza. Do predaje robe prevozniku taj interes ima prodavac.
Zato osiguranje obično zaključuju obje stranke svaka za svoj dio puta na kome nosi rizik.
Ako je dogovorena isporuka robe u skladištu prodavca osiguravajući interes za cijeli prevoz
ima kupac. Prodavac ne trpi štetu ukoliko roba tokom prevoza propadne i zato i nema
osiguravajući interes. Klauzula »franco prevoznik« se zasniva na osnovnom načelu
kupoprodaje FOB s razlikom, da je pitanje kritične tačke riješeno na drugi način. Za pitanja u
vezi sa predajom robe prevozniku važe načela transportnog prava. Kao dokaz da je izvršio
svoje obaveze prodavac kupcu daje prevozni list odgovarajućeg načina prevoza (tovarni list,
željeznički tovarni list, narudžbenicu) ili drugi pisani dokaz o izvršenju predaje robe. Nije
potrebno da taj list predstavlja dokaz o ukrcaju (utovaru) robe na prevozno sredstvo i zato je
to list tipa »received for shipment«. Pod pojmom »prevoznik« u okviru ovih uslova smatra se
vršilac multimodalnog prevoza (Multimodal Transport operator).
U vezi sa »ugovorenim« mjestom isporuke prevozniku važi takodje ono što su se stranke
dogovorile. To može biti mjesto na kopnu ili pomorska luka. Pri čemu je potrebno
razlikovati mjesto predaje u geografskom smislu od lokacije unutar tog mjesta odnosno tačke
na kojoj je potrebno robu predati prevozniku. Stranke se mogu dogovoriti o mjestu i lokaciji
predaje. U tom slučaju je mogućnost nesporazuma minimalna.
13
3.1.3 CPT – COST PAID TO – TROŠKOVI PLAĆENI DO … navedeno mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
CPT
PRODAVAC
Carriage
Paid
Prevoz
To
Rizik
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Troškovi
1. Prevoz robe vrši prodavac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada robu preda prevozniku.
3. Troškovi prelaze sa prodaca na kupca u navedenom mjestu. Kupac placa te troškove
ako je tako odredjeno u ugovoru o prevozu.
U reviziji iz 1980 godine klauzula »Vozarina plaćena do ...« izmjenjena je i prilagodjena
novim potrebama. Njena upotreba nije ograničena samo na kopnene prevoze i prevoze po
unutrašnjim plovnim putevima kao što je to bilo u prethodnoj klauzuli iz 1953 godine. Sada
se koristi za sve načine prevoza u okviru jednog načina prevoza ili u slučaju multimodalnog
načina prevoza.
Za izvršenje osnovne obaveze – isporuke robe – podavac je dužan o svom trošku
organizovati prevoz robe do dogovorenog mjesta i dati kupcu uobičajenu prevoznu ispravu
(usual transport document). Rizik gubitka ili oštećenja robe prelazi sa prodavca na kupca u
trenutku predaje prvom prevozniku. Ova klauzula ima ista načela kao klauzula »franco
prevoznik« i primjerena se za upotrebu kod multimodalnog prevoza robe sa kontejnerima i
tehnologiji RO-RO. Kako je rizik tokom prevoza na strani kupca on ima osiguravajući
interes za osiguranje robe u prevozu od početne do krajnje tačke.
3.1.4 CIP – COST AND INSURANCE PAID TO – TROŠKOVI I OSIGURANJE
PLAĆENI DO … navedeno mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
CIP
PRODAVAC
Carriage
Insurance Prevoz
Paid
To
Rizik
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Stroški
14
1. Prevoz i osiguranje robe vrši prodavac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada se roba preda prevozniku.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca u navedenom mjestu. Kupac plaća te troškove
samo ako je to odredjeno u ugovoru o prevozu.
Važi od 1980. godine. Slična je sadržinski klauzuli »Voznina plaćena do ...«, po ovoj
klauzuli je prodavac dužan o vlastitom trošku da zaključi ugovor o osiguranju po uslovima
predvidjenim u ugovoru. Prava iz ugovora o osiguranju je potrebno prenijeti na kupca
odnosno drugo lice koje ima osiguravajući interes tako da to lice može da zahtjeva isplatu
odštete.
Predajom robe prvom prevozniku prodavac izvršava svoje obaveze i na kupca prelazi rizik
slučajnog oštećenja ili uništenja robe. Po ovoj klauzuli kao i kod CIF klauzule prodavac
zaključuje osiguranje u korist kupca, a predajom robe prvom prevozniku po pravilu gubi
osiguravajući interes.
3.1.5 DDP – DELIVERED DUTY PAID – PREDATO S PLAĆENOM CARINOM ...
navedeno mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
PRODAVAC
DDP
Delivered
Duty
Prevoz
Paid
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Rizik
Troškovi
1. Prevoz robe vrši prodavac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada se roba preda na raspolaganje kupcu u
navedenom mjestu.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca kada se roba preda na raspolaganje kupcu u
navedenom mjestu.
Važi od 1967.godine. Klauzula »EX WORKS« predstavlja najmanju obavezu prodavca.
Klauzula »DELIVERED DUTY PAID« je njena suprotnost i predstavlja maksimalne
obaveze prodavca. Po ovoj klauzuli prodavac je dužan na svoj rizik i o svom trošku
isporučiti dogovorenu robu, sa plaćanjem carine, na raspolaganje kupcu na dogovorenom
mjestu u uvoznoj državi obično na sjedištu kupca. Prodavac je dužan pored organizovanja
prevoza pribaviti sve uvozne dozvole, platiti uvoznu carinu i sve druge troškove potrebne za
uvoz robe.
15
Takodje je dužan pribaviti sva druga dokumenta koja mu omogućavaju vlasništvo nad
predmetom kupoprodaje. Rizik je tokom prevoza na prodavcu i on ima osiguravajući interes
nad robom od početne do krajnje tačke.
3.1.6 DAT – DELIVERED AT TERMINAL – PREDATO NA TERMINALU …
mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
DAT
PRODAVAC
Delivered
At
Prevoz
Terminal
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Rizik
Troškovi
DAT je nova klauzula, koji je zamenila do sada važeće DES i DEQ. Prodavac nosi troškove
prevoza do predaje robe na terminalu u mjestu o kom su se dogovorili prodavac i kupac.
Terminal može biti bilo gdje na obali, skladištu, zbirni terminal. Odnosi se na bilo koji
terminal nezavisno od vrste prevoza (pomorski, drumski, željeznički, vazdušni).
Prodavac mora ugovoriti da prevoz odnosno ugovor o špediciji označava kupoprodaju.
Prodavac je dužan izvršiti sve izvozne carinske postupke i nositi sve troškove izvozne carine.
Kupac je dužan u uvozu cariniti robu i nosi sve troškove carinjenja. Ako se stranke
dogovore da prodavac nosi sve troškove dogovoriće se o upotrebi DAP pravila.
3.1.7 DAP – DELIVERED AT PLACE – PREDATO U MJESTU … mjesto
IZVOZNO
CARINJENJE
DAP
PRODAVAC
Delivered
At
Prevoz
Place
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Rizik
Troškovi
16
DAP je nova klauzula, koja je zamjenila do sada važeće DAF, DES i DDU. Prodavac nosi
sve troškove prevoza i sve rizike do predaje koja je dogovorena kao »kada je roba data na
raspolaganje kupcu na prevoznom sredstvu i pripremljena za korišćenje« u navedenom
mjestu.
Mjesto predaje mora biti odredjeno što je tačnije moguće. Ako prodavac nosi takodje i
troškove uvozne carine bolje je ugovoriti klauzulu DDP.
Prodavac mora ugovoriti da prevoz odnosno špediterski ugovor označava kupoprodaju.
Prodavac je dužan izvršiti sve carinske poslove i nosi sve troškove izvozne carine.
Kupac je dužan platiti uvoznu carinu i nosi sve troškove carinjenja.
3.2
POMORSKI PREVOZ I PREVOZ PO UNUTRAŠNJIM VODAMA
3.2.1 FAS – FREE ALONGSIDE SHIP – FRANCO UZ BOK BRODA ... luka otpreme
IZVOZNO
CARINJENJE
FAS
PRODAVAC
Free
Alongside Prevoz
Ship
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Rizik
Stroški
1. Prevoz robe vrši kupac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kome je roba na raspolaganju uz bok broda.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca kome je roba data na rapolaganje uz bok broda.
Važi od 1953.godine. Osnovna obaveza prodavca je da isporuči robu u luci utovara.
Isporuka se vrši uz bok broda u mjestu ukrcaja u pristaništu koji je naveo kupac. Prodavac je
dužan priložiti »čisti list«, da je roba isporučena uz bok broda. To je obično »Mate's receipt«.
Kupac zaključuje ugovor o prevozu i mora na vrijeme obavjestiti prodavca o imenu broda,
mjestu i datumu ukrcaja. Prodavac nosi sve rizike i troškove do trenutka koji isporuke uz
bok broda. Od tog trenutka kada je roba uz bok broda sve troškove i rizike nosi kupac i zato
on ima osiguravajući interes.
3.2.2 FOB – FREE ON BOARD – FRANCO BROD… luka ukrcaja
IZVOZNO
CARINJENJE
UVOZNO
CARINJENJE
17
FOB
Free
On
Board
PRODAVAC
PREVOZNIK
KUPAC
Prevoz
Rizik
Troškovi
1. Prevoz robe vrši kupac.
2. Rizik prelazi na kupca kada robu predje ogradu broda.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca kada roba predje ogradu broda.
Važi od 1953.godine. Osnovna obaveza prodavca je isporuka robe u luku ukrcaja koja je
odredjena ugovorom. Predaja robe kupcu je izvršena ukrcajem robe na brod. Prodavac je
dužan dati uobičajeni »čisti list«, koji je dokaz, da je isporučio robu odredjenom brodu.
Obično je to »Mate's receipt«. Prevozni ugovor zaključuje kupac. Rizik gubitka ili oštećenja
robe prelazi sa prodavca na kupca u trenutku kada roba predje preko ograde broda u luci
ukrcaja. Uvodjenjem kontejnera došlo je do odredjenih izmjena u vezi sa mjestom isporuke.
Predaja kontejnera na prevoz se vrši na obali sa »interchange receipt«. Predajom kontejnera
brodaru (na obali) prodavac je ispunio svoju obavezu da isporuči robu i tada takodje rizik
prelazi sa njega na kupca.
Interes za zaključenje osiguranja za prelaz robe preko ograde u luci ukrcaja ima prodavac a
zatim kupac. Kupac zbog svojih interesa osigurava robu u prevozu i na osnovu tog ugovora
prodavac više ne može postaviti zahtjev za isplatu štete koja nastane od trenutka prelaza robe
preko ograde broda u luci ukrcaja jer ugovor pokriva interes kupca. Pored kupca i prodavac
je zainteresovan za zaključenje osiguranja dok je rizik na njemu odnosno do ukrcaja robe na
brod.
3.2.3 CFR – COST AND FREIGHT – TROPKOVI I VOZARINA ... navedena luka
IZVOZNO
CARINJENJE
CFR
Cost
And
Freight
PRODAVAC
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPAC
Prevoz
Rizik
Troškovi
18
1. Prevoz robe vrši prodavac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada roba predje ogradu broda u navedenoj luci.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca u navedenoj luci. Kupac plaća te troškove samo ako
je tako odredjeno u ugovoru o prevozu.
Klauzula važi od 1953.godine. Prodavac je dužan zaključiti ugovor o prevozu za prevoz po
moru do navedene luke i platiti toškove vozarine. U izvršavanju te obaveze prodavac ne radi
kao agent kupca. Prodavac je dužan o svom trošku ukrcati robu na brod do luke odredišta.
Ukrcajem robe na brod izvršena je isporuka robe kupcu. Ukrcavanjem robe na brod izvršena
je isporuka robe kupcu. Prodavac je dužan predati kupcu »čist« tovarni list.
Rizik gubitka ili oštećenja robe prelazi sa prodavca na kupca u trenutku kada roba predje
ogradu u luci ukrcaja. To znači da do trenutka ukrcaja osiguravajući rizik ima prodavac a
nakon toga kupac. Osiguravajući interes tokom prevoza ima kupac.
3.2.4 CIF – COST, INSURANCE AND FREIGHT – TROŠKOVI, OSIGURANJE I
VOZARINA ... navedena luka
IZVOZNO
CARINJENJE
CIF
PRODAJALEC
Cost
Insurance Prevoz
Freight
UVOZNO
CARINJENJE
PREVOZNIK
KUPEC
Rizik
Troškovi
1. Prevoz i osiguranje robe vrši prodavac.
2. Rizik prelazi sa prodavca na kupca kada roba predje ogradu broda u navedenoj luci.
3. Troškovi prelaze sa prodavca na kupca u navedenoj luci. Kupac plaća te troškove samo ako
je tako odredjeno u ugovoru o prevozu.
Važi od 1953.godine. Ova klauzula je slična klauzuli CFR. Razlika je u tome da osiguranje
zaključuje prodavac. Zajedno sa klauzulom FOB ovo je dominantan tip kupoprodaje.
Prodavac je dužan o svom trošku zaključiti ugovor o prevozu do navedene luke i u roku
ukrcati robu na brod. Ukrcajem robe prodavac ispunjava svoje obaveze. Mora predati »čist«
tovarni list i o svom trošku zaključiti osiguranje robe tokom pomorskog prevoza. Ako
drugačije nije ugovoreno dužan je osigurati robu po »C« klauzuli za osiguranje. Bez obzira
što on osigurava robu isporuka se vrši u luci ukrcaja. Rizik gubitka ili oštećenja robe prelazi
sa prodavca na kupca u trenutku kada roba predje ogradu broda u luci ukrcaja.
19
Kupac je dužan robu robu preuzeti u luci ukrcaja i platiti sve troškove osim troškove
osiguranja i vozarine. Ako je roba predata sa klauzulom »CIF iskrcano«, prodavac nosi sve
troškove iskrcaja. U kupoprodajnu cijenu robe su pored cijene robe takodje i cijena vozarine
i osiguranja. Specifičnost ove klauzule je da osiguranje zaključuje prodavac bez obzira na to
da rizik sa ukrcajem prelazi na kupca. Zaključenjem osiguranja prodavac ne štiti svoje
interese već ispunjava svoju obavezu. U slučaju oštećenja ili gubitka robe prodavac ne može
zahtjevati isplatu štete jer je rizik prešao na kupca. Praktično to znači da prodavac osigurava
interes kupca. Da bi kupac mogao da ostvari pravo na odštetu potrebno je u ugovoru
prenijeti prava pomorske polise. Zahtvaljujući tovarnom listunovi vlasnik iz polise je i
takodje zakoniti imalac originala polise čime dokazuje da je u trenutku nastanka štete imao
osiguravajući interes na predmetu osiguranja.
3.3
GLAVNE OBAVEZE PRODAVCA I KUPCA
Tabela 1: Glavne obaveze prodavca i kupca
Glavne obveze prodavca
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
EXW
Dati upakovanu robu na raspolaganje •
kupcu u dogovorenom mjestu i vremenu.
Pomagati kupcu pri pripremi dokumenata
potrebnih za carinske formalnosti.
FCA
Predati robu, koja je izvozno ocarinjena •
na dogovorenom mjestu prevozniku ili
špediteru/prevozniku
koga
imenuje
kupac.
Predati robu u mjestu po svom izboru (u •
okviru
područja
dogovorenog sa
kupcem) na kojem bi izvršio predaju •
prevozniku ukoliko mjesto nije tačno
navedeno od strane kupca.
FAS
Predati izvozno ocarinjenu robu pri boku •
broda u luci ukrcaja u vrijeme odredjeno •
od strane kupca.
Pripremi dokument o predaji robe.
•
FOB
Predati izvozno ocarinjenu robu na •
palubi broda u luci ukrcaja.
•
Pripremiti dokument, koji potvrdjuje •
predaju robe.
Pomagati kupcu pri nabavci dokumenta o •
prenosu robe na paluba.
Platiti troškove ukrcaja robe na brod u
skladu sa lučkim pravilima koje nisu
Glavne obveze kupca
Kako je obavješten mora preuzeti robu ,
o svom trošku organizovati prevoz i sam
se pobrinuti za izvozno carinjenje.
Dati prodavcu naziv prevoznika ili
špeditera/prevoznika koga sam izabare, i
mjesto predaje robe i zaključiti ugovor o
prevozu.
Nosi troškove i rizike od trenutka predaje
robe prevozniku.
Nosi rizik štete na robi (usled moguće
greške pri preuzimanju robe kao
posledice pogrešnog naziva prevoznika,
mjesta predaje ili načina prevoza) i
greške prevoznika.
Imenovati prevoznika.
Preuzeti robu uz bok broda u luci ukrcaja
i u vremenu koje je dato prodavcu.
Urediti uvozne carinske formalnosti.
Imenovati prevoznika.
Zaključiti ugovor o prevozu.
Platiti troškove koji nisu uklučeni u
vozarinu.
Platiti troškove iskrcaja
20
uključene u vozarinu.
•
•
•
•
•
Zaključiti ugovor o prevozu i platiti
vozarinu do imenovane luke.
Predati izvozno ocarinjenu robu brodu u
luci ukcaja.
Nosi troškove ukrcaja.
Nositi troškove iskrcaja koji nisu
uključeni u vozarinu.
Pripremiti prevoznu i trgovinsku
dokumentaciju.
CFR
•
Preuzeti pošiljku robe koja je data na
raspolaganje na brodu za koju su mu bili
predati
dokumenti
(trgovinski
i
prevozni).
• Preuzeti robu od pomorskog revoznika u
luci.
• Nosi troškove iskrcaja koji nisu
pokriveni vozarinom a koju je platio
prodavac.
Glavne obaveze prodavca
Glavne obaveze kupca
CPT
• Zaključiti ugovor o prevozu i platiti • Preuzeti pošiljku robe koja mu je data na
vozarinu do naznačene luke.
raspolaganje kod prvog prevoznika a za
koju su mu dati dokumenti (trgovinski i
• Predati
izvozno
ocarinjenu
robu
prevozni).
prevozniku ili prvom prevozniku
multimodalnog prevoza.
• Preuzeti robu od prevoznika u
naznačenom mjestu.
CIF – CIP
• Isto kao kod CFR i CPT uz dodatak • Isto kao kod CFR i CPT.
obaveze osiguranja robe.
DAT
• Predati izvozno ocarinjenu robu na
• Preuzeti robu u naznačenom mjestu koja
terminalu u naznačenom mjestu (koje
mu je data na raspolaganje.
bira prodavac).
• Nositi troškove i rizik istovara.
• Pripremiti kupcu svu dokumentaciju za
• Uvozno ocariniti robu.
pruzimanje robe na terminalu u
nazanačenom mjestu kao što su
narudžbenica, priznanica, itd
DAP
• Isporuka izvozno ocarinjene robe u • Preuzeti robu u naznačenom mjestu.
dogovorenom mjestu naznačene države.
• Uvozno ocariniti robu
• Pripremiti kupcu svu dokumentaciju za
pruzimanje robe na terminalu u
nazanačenom mjestu kao što su
narudžbenica, priznanica, itd.
DDP
• Isporučiti izvozno i uvozno ocarinjenu • Preuzeti robu u naznačenom mjestu.
robu u dogovrenom mjestu naznačene •
države.
• Pripremiti kupcu svu dokumentaciju za
pruzimanje robe na terminalu u
nazanačenom mjestu kao što su
narudžbenica, priznanica, itd.
21
3.3.1 Podijela troškova izmedju prodavca i kupca
Tabela 2: Podijela troškova izmedju prodavca i kupca
Ugovoreno
pravilo /
Troškovi
PAKOVANJE
ROBE
UTOVAR
EXW FAS FCA FOB CFR CPT CIF CIP DAT DAP DDP
PREVOZ DO
LUKE
UKRCAJA /
TERMINALA
/ STANICE
ČAKANJE NA
UTOVAR
IZVOZNO
CARINJENJE
UTOVOR
ROBE
PREVOZ
ROBE
OSIGURANJE
PREVOZA
ISTOVAR ILI
PRETOVAR
CARINA I
CARINSKE
OBAVEZE
PRI UVOZU
CARINSKI
POSTUPAK
PRI UVOZU
PREVOZ DO
MJESTA
KUPCA
ISTOVAR U
KUPČEVOM
SKLADIŠTU
P
P
P
P
P
P
P
P
P
P
P
K
P
P
P
P
P
P
P
P
P
P
K
P
P
P
P
P
P
P
P
P
P
K
K
P
P
P
P
P
P
P
P
P
K
P
P
P
P
P
P
P
P
P
P
K
K
K
P
P
P
P
P
P
P
P
K
K
K
K
P
P
P
P/K P
P
P
K
K
K
K
K
K
P
P/K P
P
P
K
K
K
K
K
K
K
K
P
P
P
K
K
K
K
K
K
K
K
P
K
P
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
P
K
K
K
K
K
K
K
K
K
P
P
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
K
Iz gornje tabele se vidi ko nosi troškove za pojedine operacije po pojedinim pravilima. Gore
navedene oznake znače:
P – troškove nosi prodavac
K – troškove nosi kupac
22
4. Opšte karakteristike osiguranja
4.1 Pojam osiguranja
Osiguranje predstavlja oblast od posebnog društvenog i ekonomskog interesa a samo
sprovoñenje osiguranja podrazumijeva specifičnu ekonomiku. Sama riječ osiguranje, u svom
etimološkom smislu, ukazuje da je riječ o specifičnoj vrsti zaštite, obezbeñenja, povjerenja u
nešto, sigurnosti. Pojmovi opasnost, rizik, šteta, odšteta, usko su povezani s pojmom osiguranja,
a sam naziv osiguranje stvara predstavu o sigurnosti.
Osiguranje ne može spriječiti nastanak štetnih dogañaja. Ono samo može tj. pomoću njega
se može ostvariti posredna ekonomska zaštita koja upravo i predstavja razlog postojanja
osiguranja. Osiguranje, kao institucija, omogućava isplatom sume osiguranja kod imovinskih
osiguranja odnosno isplatom osigurane sume kod životnih osiguranja, ekonomsku zaštitu
osiguranicima (pravnim i fizičkim licima) od štetnih dejstava i ekonomskih poremećaja do kojih
dolazi kad nastane osigurani slučaj, odnosno kad se ostvari rizik u svim poslovnim aktivnostima,
ili u svakodnevnom životu ljudi.
Karakteristično je za svaku definiciju osiguranja da je relativna i da nije opšteprihvatljiva.
Važno je razumjeti suštinu osiguranja u odreñenim uslovima (sredini) s ekonomskog, tehničkog
(aktuarskog) ili pravnog gledišta.
Osiguranje je multidisciplinarna nauka zbog čega se javlja u tri vida:
a) ekonomski vid se izražava u cilju koji se postiže u osiguranju - to su funkcije osiguranja,
b) tehnički je onaj dio koji ureñuje funkcionisanje osiguranja kao specifičnog mehanizma
za izjednačavanje rizika,
c) pravni - predstavlja ureñivanje veoma brojnih pravnih odnosa koji nužno nastaju u
osiguranju udruživanjem sredstava za obeštećenje svih osiguranika koje zadesi šteta. To je
ureñivanje prava i obaveza osiguranika i osiguravača kod zaključenja ugovora o osiguranju, u
toku trajanja osiguranja i kod ostvarivanja odštetnih prava, tj. kod likvidacije štete.Osiguranje
predstavlja, privrednu, uslužnu djelatnost.
Osnova osiguranja leži u načelu uzajamnosti i solidarnosti. Preko osiguranja izjednačavaju
se - izravnavaju rizici na prihvatljivom (lako podnošljivom) mnogo nižem nivou, atomiziraju se.
Atomiziranje rizika, njegovo rasporeñivanje na mnoštvo osiguranika, tj. usitnjavanje krupnih
šteta na bezbroj malih, te njihovo nivelisanje na bitno nižem nivou - to je tehnička suština
osiguranja.
4.2 Nastanak i istorijski razvoj osiguranja
Od postanka svijeta, pa do današnjih dana, čovjekov život i imovina bili su ugrožavani raznim
rizicima, prouzrokovanim bilo stihijskim dogañajima, bilo nesrećnim slučajevima. Čovek se sa
ovim nedaćama borio na različite načine i kako se razvijalo ljudsko društvo razvijao se i put i
sistem odbrane od nevolja koje su ga snalazile. Jedan od vidova zaštite je zaštita imovine i
interesa putem osiguranja.
23
Tokom drugog milenijuma prije nove ere, Vavilonci su razvili sistem udruživanja rizika koji je
zabilježen u čuvenom Hamurabijeveom zakoniku a koji je bio praktikovan u ranim oblicima
pomorske trgovine na Mediteranu.
Značajan oblik ekonomskog obezbijeñenja za slučajeve gubitka robe i broda bio je
pomorski zajama (foenus nauticum) koji je uveden još u doba rimskog carstva i koji se održao
sve do trinaestog vijeka. Pomorski zajam se odobravao brodovlasniku prije otpočinjanja
putovanja i nije se vraćao ukoliko bi plovilo potonulo ili na drugi način nestalo. Meñutim,
ukoliko bi pomorski poduhvat bio uspješno okončan, zajam se vraćao zajmodavcu s visokom
kamatom (u nekim slučajevima dostizala je i do 60% glavnice).
Pravi začetak modernog osiguranja, meñutim, nastao je nakon Velikog požara u Londonu
iz 1666. godine kada je u požaru izgorjelo oko 13200 kuća. Godinu dana nakon požara, 1667
godine, formirano prvo osiguravajuće društvo pod nazivom The Insurance Office.
Najstarije postojeće osiguravajuće društvo, osnovano pod imenom Sun Fire Office 1710
godine, danas je poznato pod imenom Royal & SunAlliance i predstavlja najveće osiguravajuće
društvo u Velikoj Britaniji.
U Londonu je 1687 godine Edward Lloyd otvorio kafe koji je u to vrijeme bio popularno
mjesto okupljanja vlasnika brodova, trgovaca i mornara i kao takav, njegov kafe je bio pouzdano
izvorište pomorskih novosti. Edward Lloyd je, kako bi privukao što više posetilaca, počeo da
organizuje mrežu dopisnika u glavnim lukama Engleske i Evrope, a 1696. godine i da objavljuje
novine “Lloyd’s News” u kojima je donosio informacije vezane za pomorski kargo. Vremenom
je postao mjesto zaključivanja osiguranja, odnosno sastanka zainteresovanih da osiguraju teret i
brodove i onih zainteresovanih da pruže osiguravajuću zaštitu pomorskih poduhvata. Danas,
Lloyd’s predstavlja vodeće tržište poslova osiguranja i reosiguranja, posebno pomorskog i
specijalnih vrsta osiguranja.
Istorijski posmatrano, prvo se javlja pomorsko osiguranje a takav slučaj je i u Engleskoj,
gdje se pomorsko osiguranje razvija sredinom šesnaestog vijeka a krajem istog vijeka nastaje i
osiguranje života. U drugoj polovini sedamnaestog vijeka nastaje osiguranje od požara a
osiguranje od nezgode i osiguranje od loma mašina nastaje krajem devetnaestog vijeka da bi
krajem istog vijeka bili utemeljeni osiguranje od odgovornosti, osiguranje od krañe, zdravstveno
osiguranje, osiguranje od prekida proizvodnje te osiguranje motornih vozila a druge vrste
osiguranja razvijaju se u dvadesetom vijeku .
4.3 Istorijski razvoj osigur. na prostorima Crne Gore i regiona
Vrlo značajno mjesto u istoriji pomorskog osiguranja pripada Dubrovniku u periodu od XIV do
XVI vijeka. Osiguranjem su se bavili trgovci pojedinci, i to samo odreñeni - oni koji su
učestvovali u svim osiguranjima.
U Crnoj Gori su još 1353. godine postojale tzv. bratovštine za dijeljenje pomorskog rizika.
Najstariji poznati dokument u kome se pominje osiguranje u Crnoj Gori predstavlja Budvanski
statut iz XV vijeka. Postoje i drugi tragovi osiguranja u Crnoj Gori, kao što su iz 1552 godine u
Perastu, Družba bratinske pomorske sigurnosti u periodu izmeñu 1849 i 1858, Narodno
osiguranje u periodu izmeñu 1858 i 1874 a prva polisa osiguranja izdata je trećeg aprila 1852
godine u Dobroti. Zakon o osiguravajućim društvima iz 1904 godine značajan je pravni akt u
istoriji razvoja osiguranja u Crnoj Gori s obzirom da je njime u Knjaževini Crnoj Gori bilo
dopušteno djlovanje društava anonimnih, uzajamnih, pomoćnih i drugih ma koje vrste za
24
osiguranje: od požara, groma, grada, od nesrećnih slučajeva na moru ili suhu, za obezbeñenje
života na slučaj smrti itd
Zakonom o osnovama sistema osiguranja imovine i lica donijetim 1990. godine
dotadašnje zajednice osiguranja imovine i lica, koje su nosile sva obeležja dogovorne ekonomije,
transformišu se u nove finansijske organizacije koje nose karakter tržišnog subjekta
privreñivanja.
Raspadom SFRJ, 1991, i formiranjem Savezne Republike Jugoslavije, na području
Republike Srbije i Republike Crne Gore formira se preko 65 novih društava za osiguranje i
reosiguranje. Ove organizacije osnivaju se kao akcionarska društva za osiguranje ili kao društva
za uzajamno osiguranje. Od 1990. i 1996. godine se primjenjuje modifikovan Zakon o osiguranju
imovine i lica SRJ. Najteži period za osiguranje u Saveznoj Republici Jugoslaviji bio je period
megainflacije 1993—1994. kada su fondovi osiguranja bili praktično uništeni. Posebnom
Uredbom Savezne vlade bio je ureñen dio pitanja vezanih za rad osiguravača (poslovanje
sredstvima, izdavanje dozvola za rad novim društvima i drugo). Zakon o osiguranju imovine i
lica iz 1996. donijet u uslovima meñunarodne izolacije je, u najvećem dijelu, ostao na snazi.
Osiguravajuće organizacije su i u novonastaloj situaciji produžile da sprovode sve vidove
osiguranja po važećim uslovima i tarifama.
Razvoj tržišta osiguraja u Crnoj Gori ne razlikuje se značajnije od uslova u kojima su se razvijala
tržišta osiguranja u drugim zemljama regiona bivše SFRJ. Nakon raspada SFRJ, Crna Gora je sa
Srbijom tvorila Saveznu Republiku Jugoslaviju a potom zajednicu Srbije i Crne Gore, sve do
formalnog proglašenja nezavisnosti 2006. U tom periodu, a naročito devedesetih godina
dvadesetog vijeka, najkatastrofalniji uticaj na funkcionisanje i budući razvoj tržišta osiguranja u
Crnoj Gori imala je hiperinflacija. Pooštravanjem političkih prilika izmeñu Srbije i Crne Gore u
zajedničkoj državi, Saveznoj Republici Jugoslaviji, uticalo je na osnivanje prvog i za sada
jedinog reosiguravajućeg društva na tržištu osiguranja Crne Gore – Lovćen Re-a. Naime, do
2000-te godine, kada je formirano ovo reosiguravajuće društvo, osiguravajuća društva u Crnoj
Gori su poslove reosiguranja ostvarivala preko reosiguravajućih društava u Srbiji
Tržište osiguranja u Crnoj Gori je još uvijek nedovoljno razvijeno o čemu svjedoče brojni
podaci kao što je mala premija po stanovniku (vidi grafikon), nisko učešće premije u domaćem
bruto proizvodu (vidi tabelu) i malom učešću živontnih osiguranja u strukturi ukupne premije.
Dominanta vrsta osiguranja u Crnoj Gori je osiguranje od autoodgovornosti iako se poslednjih
godina razvijaju i druge vrste osiguranja, posebno životna osiguranja. Pozitivni trendovi se
svakako ostvaruju i zahvaljujući ulasku stranih osiguravajućih društava i boljom regulativom.
Grafikon 1: Kretanje premije po stavniku, po vrstama osiguranja i ukupno u periodu 2002-2008
(u €)
25
Godina
Ukupno Neživotno Životno
200
2005
2006
2007
2008
1.6
1.9
2.2
2.0
1.8
1.6
1.8
2.2
1.78
1.6
0.03
0.1
0.1
0.2
0.2
Tabela 1: Učešće premije osiguranja u
bruto domaćem proizvodu u periodu
2004-2008 godina (u %)
U budućem periodu u svim zemljama regiona, a posebno u Crnoj Gori, treba da doñe do jačanja
uloge životnog osiguranja u strukturi bruto premije. Ova vrsta osiguranja osnov je ekonomskog i
razvoja finansijskih tržišta jer se na bazi prikupljenih premija u beskrajno malim iznosima preko
ove vrste osiguranja akumuliraju najkvalitetnija finansijska sredstva koja se mogu plasirati na
duge rokove sa osnovnom svrhom dugoročnog unapreñenja privrednih aktivnosti.
Ovo je moguće ostvariti kontinuiranim i obrazovanjem prodajne mreže, razvojem novih
tehnologija i unapreñenjem odnosa sa postojećim i razojem novih kanala prodaje
4.4 Tehnička osnova funkcionisanja osiguranja
U osiguranju važe posebni principi, drugačiji no ma gdje drugdje (drugačiji nego u bankarstvu,
trgovini itd.), Osiguranje ima svoju posebnu metodologiju a njeni bitni elementi su:
•
•
•
rizik,
premija osiguranja,
naknada iz osiguranja (odšteta).
Tri stvari: vrste rizika, statističko-matematičke baze i kompenzacija rizika, osnovi su
tehničke organizacije osiguranja, pa i samog osiguranja.
26
Ustanovljeno je da i kod vanrednih šteta usled stihije ili nesrećnog slučaja postoje odreñene
pravilnosti, odnosno zakonitosti, tj. da postoje zakoni slučaja. Na toj osnovi ponikla je i razvila
se posebna matematička naučna disciplina račun vjerovatnoće koja je omogućila da se uz
uvažavanje poznatog statističkog zakona velikih brojeva postavi solidna osnova za razvoj
osiguranja
Kada se u osiguranju koriste dobijeni rezultati, mora se voditi računa o ova dva uslova:
homogenost i mnoštvo.
Pošto statistički rezultati u vidu tablica pokazuju relativne srednje vrijednosti, u praksi
osiguranja moguća su i odstupanja od njih. Za neutralizaciju tih odstupanja tehnika osiguranja je
pronašla odgovarajuća sredstva - kompenzaciju u prostoru i u vremenu.
Kompenzacija u prostoru se bolje ostvaruje ako se ili direktno što više povećava broj
učesnika u osiguranju (povećava portfelj osiguranja), ili indirektno, razdiobom rizika s drugim
osiguravačima - saosiguranjem i reosiguranjem u zemlji, odnosno s reosiguravačima u
inostranstvu.
Stvaraju se rezerve od viška naplaćenih premija u poreñenju sa isplaćenim iznosima po
osnovu naknade iz osiguranja u pojedinim godinama, za pokrivanje negativnih odstupanja većih
šteta od manjih uplata. To bi bila kompenzacija u vremenu.
4.5 Funkcije osiguranja
. U funkcije osiguranja spadaju:
1.
2.
3.
4.
5.
Funkcija čuvanja (zaštite) imovine,
Funkcija unapreñenja kredita, razmjene i trgovine,
Funkcija mobilizacije (prikupljanja) novčanih sredstava,
Funkcja efikasne alokacije kapitala i
Socijalna funkcija.
4.5.1 Funkcija čuvanja (zaštite) imovine
Osnovna funkcija osiguranja jeste upravo funkcija zaštite imovine. Riječ je o funkciji koja je u
osnovi samog nastanka osiguranja. Osiguranje treba da omogući naknadu štete osiguranicima u
slučaju nastanka osiguranog slučaja, dakle da pruži finanijsku stabilnost pojedincima,
porodicama i preduzećima. To se upravo ostvaruje putem funkcije očuvanja imovine.
Čuvanje imovine može biti: neposredno i posredno. Značajne su i aktivnosti na predupreñivanju
nastanka šteta.U tom smislu razlikujemo:
•
Preventivne mjere i
•
Represivne mjere.
Preventivne mjere su sve mjere, sredstva i akcije koje se preduzimaju radi sprečavanja i
uklanjanja uzroka koji bi mogli da izazovu štetni dogañaji, koji imaju za posledicu uništenje ili
oštećenje imovine, odnosno smrt ili invaliditet lica. Riječ je dakle o mejrama kojima se nastoji
spriječiti nastanak osiguranog slučaja što je u interesu i osiguranika i osiguravača. Osiguravajuće
kompanije su aktivno uključene u prevenciju nastanka gubitaka kroz brojne programe prevencije,
kroz zapošljavanje personala za prevenciju gubitaka iz raznih oblasti kao što su inžinjeri
bezbednosti i specijalisti za prevenciju požara, profesionalne sigurnosti i zdravlja, prevenciju
27
auto kraña, prevenciju od neispravnih proizvoda koji mogu povrijediti korisnika, prevenciju
eksplozije kotlova i dr. a organizuju i edukativne programe o prevenciji nastanka gubitka.
Represivne mjere su mjere, sredstva i akcije za suprostavljanje nastaloj stihiji u spasavanju
ljudi i imovine u već nastalom štetnom dogañaju ili nesretnom slučaju. Ovde je riječ o
aktivnostima koje se preduzimaju kako bi šteta koja je već nastala bila što manja.
4.5.2 Funkcija unapreñenja kredita, razmjene i trgovine
Veliki dio meñunarodne trgovine osiguran je kroz razne vidove osiguranja. Ukoliko bi sistem
osiguranja bio neadekvatno postavljen moglo bi doći do gušenja trgovine a posebno svjetskih
trgovinskih tokova, gde osiguranje naročito dobija na značaju. Proizvodnja i prodaja mnogih
proizvoda u savremenim uslovima moguća je ukoliko su ti proizvodi osigurani.
Osiguranje doprinosi razvoju trgovine i time što unapreñuje kreditnu sposobnost
zajmotražioca. Na taj način banke rañe odobravaju kredite što dodatno podstiče, kao rezultat
povećanja kupovne moći, razvoj razmjene i trgovine.
4.5.3 Funkcija prikupljanja novčanih sredstava
Ova funkcija proizilazi iz činjenice da se premije osiguranja plaćaju unaprijed a da štete,
odnosno isplata po osnovu nastalih šteta nastaje sukcesivno u toku godine. Tu nastaju odreñeni
viškovi novčanih sredstava koji se putem tržišta, direktno ili indirektno, mogu plasirati za
finansiranje reprodukcije. Na ovaj način se navčanim sredstvima prikupljenim od osiguranika u,
tako reći, beskrajno malim iznosima daje vid krupnih novčanih sredstava.
Sa finansijskog aspekta osiguranje predstavlja formiranje novčanih rezervi u formi rezervi
osiguranja. Finansijska sredstva akumulirana u osiguravajućim društvima dobijaju karakteristike
specifičnog kapitala, u zavisnosti od vrste osiguranja
Premije se skupljaju unaprijed i rezerve koje nisu potrebne za nadoknadu trenutnih gubitaka i
troškova mogu biti “pozajmljeni” privrednim subjektima.
4.5.4 Funkcja efikasne alokacije kapitala
Posmatrano sa aspekta cjelokupne ekonomije, osiguravajuća društva kao profesionalni
osiguravači i investitori, su od izuzetnog značaja za efikasno alociranje finansijskih sredstava i
procjeni rizičnih aktivnosti. Osiguravajuća društva će sredstva plasirati samo najboljim
kompanijama, samo na najbolje projekte i samo najboljim menadžerskim timovima. Osim toga,
ona vrše monitoring poslovanja u kome imaju ulogu bilo kao investitori bilo kao obezbeñivači
osiguravajućeg pokrića i na toj osnovi usmjeravju poslovanje kompanija, usmjeravju projekte i
menadžerske timove da rade u interesu svojih stejkholdera.
4.5.5 Socijalna funkcija
Osiguranje ostvaruje i funkciju unapreñenja životnih uslova. Ova funkcija predstavlja društvenu
odnosno socijalnu fukciju osiguranja. Ona se ostvaruje:
1. neposredno, putem životnih osiguranja, lica se osiguravaju za slučaj smrti ili
doživljenja, za slučaj bolesti ili nesposobnosti, što doprinosi unapreñenju uslova za život jer
osiguranje čovjeku obezbeñuje liječenje i dopunjuje mu sredstva za život i
28
2. posredno, putem imovinskih osiguranja i akumulativne funkcije osiguranja, koja
doprinosi i povećanju proizvodnje i privrednom rastu, dakle razvoju zemlje a time i blagostanju
života ljudi.
4.6 Ekonomska načela u osiguranju
Osiguranje bazira, prije svega, na ekonomskim načelima poslovanja. Ova načela, očigledno,
zavise od mnoštva faktora, ali u svakom slučaju baziraju se na veličini i snazi portfelja
osiguranja.
Ekonomska efikasnost u osiguranju, prije svega, zavisi od kapaciteta osiguravajućeg
društva, odnosno kompanije. Pod pojmom kapaciteta osiguranja podrazumeva se maksimalni
ukupni iznos obaveza, koje jedan osiguravač može da preuzme, bez rizika da u datom trenutku
postane nesolventan, to je maksimalni mogući iznos, koji na sebe osiguravač preuzima, da u
svakom trenutku može nadoknaditi štetu.
Osiguranje svoju poslovnu politiku i uspješnost bazira na ekonomskim načelima kao što
su: sigurnost, likvidnost, ekonomičnost, rentabilnost i produktivnost.
4.6.1 Sigurnost
Osiguravajuće društvo može zadržati samo one rizike u koji mu omogućavaju da pokrije
štete sopstvenim sredstvima. Posebno se mora voditi računa o pravilnom odreñivanju sopstvenog
kapaciteta odnosno samopridržaja a sve ono što ne može pokriti sopstvenim sredstvima u datom
trenutku mora prenijeti u saosiguranje, reosiguranje odnosno na tržište kapitala. Ispravnim
utvrñivanjem sopstvenih kapaciteta kod nošenja rizika i plasmanom viška rizika iznad
sopstvenog samopridržaja u saosiguranje i reosiguranje osiguravač postiže maksimalnu
sigurnost.
Solventnost osiguravajućih društava je izuzetno značajna i zbog toga predstavlja predmet
nadzora regulatornih organa.
4.6.2 Likvidnost
Likvidnost društva za osiguranje utvrñuje se i prati na osnovu novčanih tokova i likvidnosti
a predstavlja odnos izmeñu likvidnih sredstava i kratkoročnih obaveza (obaveze koje dospijevaju
u roku od 40 dana od dana utvrñivanja koeficijenta likvidnosti). Društvo za osiguranje ima
minimalnu likvidnost ako su novčani tokovi pozitivni, odnosno ako je stanje gotovine na kraju
dana veće od nula (0) i ako je koeficijent likvidnosti društva za osiguranje najmanje jedan (1).
4.6.3 Rentabilnost
Rentabilnost poslovanja društva predstavlja odnos izmeñu ostvarenog finansijskog rezultata i
ukupno ostvarenog prihoda sredstava osiguranja. Ukoliko je u toku jedne godine ostvaren
negativan finansijski rezultat, posmatrajući ga u kontekstu viška rashoda nad prihodima, tada je
društvo poslovalo nerentabilno.
29
5. Osnovni elementi osiguranja
5.1 Predmet osiguranja
Predmet osiguranja predstavlja svaka stvar, imovinski interes, životinje, život, zdravlje koje
može biti izloženo različitim opasnostima koje ispunjavaju uslove osigurljivosti. Definisanje
predmeta osiguranja predstavlja ključnu pretpostavku postojanja osiguranja i on mora biti
naveden u ugovoru, odnosno polisi osiguranja.
Takoñe, da bi postojao ugovor o osiguranju, neophodno je da je predmet osiguranja izložen
nekoj vrsti opasnosti. Samo ona materijalna dobra ili osobe koje su izložene odreñenoj vrsti
opasnosti mogu biti smatrane predmetom osiguranja.
5.2 Osigurana opasnost – rizik
Jedan od bitnih, može se reći osnovnih elemenata bez kojeg osiguranje ne postoji, jeste rizik.
Vrste rizika su brojne ali ne postoji jedinstvena definicija rizika. Ekonomisti, teoretičari rizika,
statističari i aktuari imaju različite koncepcije odreñenja pojma rizika. Od najčešće pominjanih
definicija, spomenućemo mišljenje da se pod rizikom podrazumijeva "nastupanje ekonomski
štetnog dogañaja", odnosno da je "rizik stanje u kojem postoji mogućnost negativnog odstupanja
od poželjnog ishoda koji očekujemo ili kojemu se nadamo
U praksi osiguranja, uobičajeno je da se rizikom naziva i predmet osiguranja (zgrada
osigurana protiv požara, brod koji prevozi teret i sam teret, lica za čiji se život zaključuje
osiguranje i sl.). U stvari, ovdje se ima u vidu opasnost koja ugrožava predmet osiguranja u
kvalitativnom i kvantitativnom pogledu.
5.2.1 Rizik i neizvjesnost
Imajući u vidu pojam i značaj osiguranja, smatramo prihvatljivim odreñenje pojma rizika u
osiguranju prema kome rizik predstavlja neizvesnost u pogledu ostvarenja moguće štete
Za razliku od neizvjesnosti kod koje nije moguće identifikovati uzrok nastanka i koja se
često povezuje sa psihološkom reakcijom na odsustvo znanja o budućnosti, kod rizika je uzrok
moguće identifikovati. Uzroci doprinose povećanju vjerovatnoće nastanka štete i mogu biti
fizičke prirode (na primjer, klizav pod povećava vjerovatnoću pada ili na primer, neadekvatne
električne instalacije povećavaju vjerovatnoću požara) ili nastati kao rezultat promjena
čovjekovog stava koje povećava vjerovatnoću nastanka štete (na primjer, ostavljanje neugašenog
žara u šumi povećava vjerovatnoću šumskog požara). Poznavanje uzroka koji doprinose
povećanju vjerovatnoće nastanka štete veoma je značajno u upravljanju rizikom jer se ono
primarno bazira na procjeni vjerovatnoće ostvarenja odreñenog željenog ili neželjenog ishoda.
Meñutim, osim vjerovatnoće nastanka štete, koja se odreñuje izračunavanjem standardne
devijacije, za odreñenje rizika veoma je bitno poznavanje mogućih posledica ostvarenja nekog
rizika, s obzirom da se odreñeni dogañaj poima kao rizičniji ukoliko postoji veći intenzitet
štetnih posledica od nekog drugog dogañaja, čak i u uslovima prisutnosti jednakih vjerovatnoća
njihovog ostvarenja.
30
5.2.2 Rizik, opasnost i hazard
U osiguranju osim pojma rizika susreću se i pojmovi opasnost i hazard čije je značenje često
konfuzno, odnosno često se ovi pojmovi posmatraju kao sinonimi. Upravo zbog toga potrebno je
ukazati na ključne razlike ovih pojmova.
Opasnost se definiše kao uzrok štete. Neke zajedničke opasnosti koje uzrokuju imovinske
štete uključuju požar, udar groma, oluju, grad, provalnu krañu i razbojništvo. Polisama
osiguranja obezbeñeno je pokriće za štete koje nastaju kao posledica u polisi navedenog uzroka
štete, odnosno opasnosti.
Hazard predstavlja uslove koji stvaraju ili uvećavaju vjerovatnoću nastanka štete. Fizički
hazard jeste fizičko stanje koje povećava vjerovatnoću nastanka štete. Na primjer, ako se u garaži
skladišti velika količina goriva mogućnost nastanka požara i eksplozije je uvećana. Najčešće
fizički hazard dovodi do povećanja vjerovatnoće nastanka štete ali može usloviti i povećanje
intenziteta štete. Na primjer, ako se automobil vozi brzinom većom od predviñene na klizavom
putu povećana je vjerovatnoća ali i intenzitet mogućih posledica.
Osim fizičkog hazarda, koji najčešće predstavlja objektivne okolnosti, postoje i hazardi
koji su posledica subjektivnog ponašanja. Jedan od primjera ove vrste hazarda jeste namjerno
izazivanje sudara u cilju naplate naknade iz osiguranja. S druge strane subjektivni hazard se
javlja kao posledica nepažnje osiguranika ili indiferentnog odnosa prema šteti koje im se
dešavaju, nezavisno od toga koliko su one učestale ili velike. Osnova ovog pristupa jeste
mišljenje „zašto bih brinuo kada sam osiguran“. Subjektivne hazarde je veoma teško kontrolisati
i identifikovati, ali se osiguravači protiv takvih ponašanja bore na način da pažljivije ugovaraju
osiguranje, uvoñenjem odbitnih franšiza, isključenjima iz osiguranja i drugim klauzulama na
polisama osiguranja.
5.2.3 Ključne kategorije rizika
Postoje brojne vrste rizika, prema pretpostavkama oko 450 vrsta u svijetu, ali se svi oni mogu
razvrstati u nekoliko ključnih kategorija:
1.
2.
3.
4.
5.
Finansijski i nefinansijski
Dinamički i statički
Fundamentalni i posebni
Čisti i špekulativni
Rizik preduzeća.
5.2.3.1 Finansijski i nefinansijski rizici
Neizvjesnost može da obuhvata finansijski gubitak ali i ne mora. Za osiguravajuća društva važni
su samo rizici čije ostvarenje produkuje štete u finansijskom izrazu.
31
5.2.3.2 Dinamički rizici
Dinamički rizici su oni koji nastaju zbog promjena u ekonomiji. . Promjene u nivou cijena, ukusu
potrošača, prihoda i rashoda i tehnologije, mogu izazvati finansijski gubitak.
5.2.3.3 Statički rizici
Statički rizici obuhvataju gubitke koji bi nastali čak i kada ne bi bilo promjena u ekonomiji. Ovi
gubici nastaju iz razloga drugačijih nego što su promjene u ekonomiji, a to su opasnosti iz
prirode i nepoštenja pojedinaca. Za razliku od dinamičkih rizika, statički rizici nisu izvor dobiti
društva. Statički gubici obuhvataju ili uništenje aktive, ili promjenu u njenom posjedovanju kao
rezultat nepoštenja ili greške čoveka. Njihov nastanak je uglavnom predvidiv, s obzirom da
nastaju sa odreñenim stepenom regularnosti. Zbog predvidivosti, ovi rizici su pogodniji za
korišćenje u osiguranju u odnosu na dinamičke rizike.
5.2.3.4 Fundamentalni rizik
Fundamentalni i posebni rizici se zasnivaju na razlici u posledici i porijeklu šteta. Fundamentalni
rizici obuhvataju štete koje su po porijeklu i posledici bezlični. To je grupa rizika, izazvanih u
najvećem dijelu ekonomskim, društvenim, prirodnim i političkim pojavama.
Deset kastastrofalnih dogañaja sa najvećim štetama u periodu 1970 –2007 godina (u mili. dolara)
Rang Datum
Država
Dogañaj
Osigurane štete
1
Aug.
24, SAD; Meksički zaliv, Uragan Katrina
$68,515
2005
Bahami,
Severni
Atlantik
2
Aug.
23, SAD, Bahami
Uragan Andrew
23,654
1992
3
Sep.
11, SAD
Teroristički napad na 21,999
2001
Svjetski
trgovinski
centar i Pentagon
4
Jan.
17, SAD
Northridge zemljotres
19,593
1994
5
Sep.
2, SAD;
Karibi, Uragan Ivan
14,115
2004
Barbados
6
Oct.
15, SAD;
Meksiko, Uragan Wilma
13,339
2005
Jamajka, Haiti
7
Sep.
20, SAD; Meksički zaliv, Uragan Rita
10,704
2005
Kuba
8
Aug.
11, SAD; Karibi, Kuba, Uragan Charley
8,840
2004
Jamajka
32
9
Sep.
27, Japan
Tajfun Mireille/No. 19 8,599
1991
10
Sep.
15, SAD; Portoriko
Uragan Hugo
7,650
1989
Nezaposlenost, rat, inflacija, zemljotresi, poplave, uragani i u novije vrijeme teroristički
napadi su primjeri fundamentalnih rizika, dok su paljenje kuća i pljačka imovine primjeri
posebnih rizika.
5.2.3.5 Posebni rizik
Posebni rizici se smatraju odgovornošću pojedinaca, pa država nije subjekt rešavanja problema.
Ove rizike rešava pojedinac upotrebom osiguranja, sprečavanjem gubitaka, ili nekom drugom
tehnikom.
5.2.3.6 Čisti rizik
Pod čistim rizikom se podrazumijeva situacija u kojoj postoji samo mogućnost ostvarenja štete
ili nikakva šteta. Dakle, postojanje čistog rizika može imati samo neutralan ili negativan ishod.
Primjeri čistog rizika su prerana smrt, medicinski troškovi, oštećenje imovine usled požara,
poplave, zemljotresa.
5.2.3.7 Špekulativni rizik
Špekulativni rizik se definiše kao situacija u kojoj postoji mogućnost ostvarenja ili profita ili
štete, odnosno ili dobitka ili gubitka. Kockanje je karakterističan primjer špekultaivnog rizika
gdje se namjerno stvara rizik u nadi da će se ostvariti dobitak. Takoñe, kupovina hartija od
vrednosti na berzi predstavlja preuzimanje špekulativnog rizika u cilju ostvarenja profita ako
doñe do rasta cijena akcija, na primjer, ali se može ostvariti i gubitak ukoliko doñe do pada
cijena akcija. Rizik poslovanja koga prihvataju preduzetnici predstavlja suštinski špekulativni
rizik, s obzirom da je moguće ostvarenje i profita ali i gubitka iz odrñenog poslovnog
poduhvata.Razlikovanje čistih i špekulativnih rizika je ključna sa aspekta osiguranja s obzriom
da je uobičajeno da se samo čisti rizici prihvataju u osiguravajuće pokriće. Konačno, zakon
velikih brojeva nije moguće primijeniti na špekulativne rizike sa istim stepenom uspješnosti kao
što je to slučaj sa čistim rizicima (uz izuzetak primjene zakonitosti velikih brojeva od
organizatora igara na sreću).
5.2.3.8 Rizik preduzeća
Rizik preduzeća predstavlja termin koji se javlja poslednjih godina i koji je vezan za promjene u
pristupu upravljanju rizicima. Pojmom rizika preduzeća se nastoje obuhvatiti sve vrste rizika
kojima je izloženo odreñeno preduzeće. Iako se koristi termin preduzeće, imaju se u vidu svi
poslovni subjekti bilo da potiču iz realnog ili finansijskog sektora. Rizik preduzeća obuhvata
čiste rizike, špekulativne rizike, strateške rizike, operativne i finansijske rizike.
5.2.4 Uslovi osigurljivosti rizika
Osiguranje predstavlja jedan od ključnih oblika upravljanja rizikom. Osiguravači po pravilu
osiguravaju čiste rizike. Meñutim, nisu svi čisti rizici osigurljivi. Postoje odreñeni zahtjevi koji
moraju biti ispunjeni da bi rizik mogao biti obuhvaćen osiguranjem a to su:
33
1. rizik mora biti moguć (mora postojati odreñeno vrijeme i odreñeno mjesto),
2. rizik mora biti slučajan,
3. mora postojati velik broj osiguranih predmeta ili osoba kako bi se mogao
primijeniti zakon velikih brojeva,
4. svojim nastupanjem izaziva ekonomsku štetu,
5. rizik mora biti neizvjestan i nenamjeravan i
6. rizik mora biti odredljiv i mjerljiv.
Kao rezultat ovakvih ograničenja, rizici kao što su tržišni rizici, finansijski rizici, rizici
proizvodnje i politički rizici ne mogu biti obuhvaćeni osiguranjem. Ovakvi rizici su špekulativne
prirode i oni teško mogu da zadovolje naprijed navedene zahtjeve osigurljivosti rizika.
5.2.5 Teorija vjerovatnoće
Osiguranje predstavlja djelatnost koja je bazirana na primjeni matematike i statistike. U nijednoj
drugoj djelatnosti primjena statističkih i matematičkih modela i proračuna nije od
fundamentalnog značaja toliko koliko je to u slučaju osiguranja.
U upravljanju rizicima osiguravajuća društva koriste brojne raspoložive statističke podatke bilo
interne bilo eksterne u koje spadaju statistički podaci drugih osiguravajućih društava, institucija
nadzora poslovanja osiguravajućih društava, podatke o kretanjima na tržištu osiguranja koje
objavljuju specijalizovane institucije, i druge. Prikupljeni statistički podaci zahtijevaju obradu i
analizu u cilju efektivnog upravljanja rizikom čiji je krajnji cilj omogućavanje osiguravajućim
društvima da sve štete po broju i iznosu mogu u svakom trenutku isplatiti svojim osiguranicima.
Ključna pretpostavka za primjenu teorije vjerovatnoće i zakona velikih brojeva jeste
postojanje dovoljno velikog skupa osiguranika u portfelju rizika osiguravajućih društava. Samo u
slučaju postojanja dovoljno velikog broja osiguranika, odnosno istovrsnih rizika mogu se dobiti
pouzdane procjene vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica a time i pouzdane
procjene veličine premije osiguranja. Naime, u koliko je skup osiguranika veći tada je veća
vjerovatnoća da će stvarni dogañaji manje odstupati od očekivanih. Upravo ovo predstavlja
razlog zašto su pojedina rijetka osiguranja, osiguranja koja se reñe pojavljuju, skupa ili
nedostupna. U slučaju raspolaganja malim brojem rizika u portfelju pojedinih vrsta osiguranja ne
postoji mogućnost uspostavljanja dovoljno pouzdanog zaključka o budućem kretanju šteta ali se
povećanjem broja rizika varijacije stvarnih od očekivanih rezultata u velikoj mjeri smanjuju.
U cilju odreñivanja veličine očekivane štete, aktuari primjenjuju teoriju vjerovatnoće i statističke
analize. Vjerovatnoća ostvarenja nekog dogañaja predstavlja relativnu učestalost dogañaja u
odreñenom vremenskom periodu. Riječ je o vjerovatnoći ostvarenja nekog dogañaja bez
eksperimentisanja.
5.2.6 Zakon velikih brojeva
Zakon velikih brojeva omogućava da dobijemo srednju ili najviše očekivanu vrijednost
posmatrane veličine. Meñutim, tek kada bi broj osiguranih objekata bio beskonačno velik, zakon
velikih brojeva bi tačno dao pravu srednju vrijednost tražene veličine.
34
Često smo skloni da pojedine pojave u životu, pa i u osiguranju, nazivamo slučajevima.
Meñutim, ako te i slične pojave posmatramo u dužem razdoblju, u većem broju takvih i sličnih
pojava, to više nije slučaj - to je zakonitost koju nazivamo zakonom velikih brojeva.
Osiguranje se zasniva na ostvarenju rezultata zajednica rizika koje su ugrožene od istih ili
sličnih opasnosti, a uspjeh u poslu osiguranja bazira se na zakonu velikog broja. Što je broj
istovrsnih rizika u portfelju veći, može se s većom vjerovatnoćom očekivati da će se stvarni tok
štete više približiti matematičko-statistički izračunatim vrijednostima. To je jedan od
najsnažnijih motiva za kvantitativno i geografsko proširenje ponude osiguranja.
5.2.7 Teorija igara
Teorija igara je matematička teorija koja se bavi analizom konfliktnih situacija u traženju izbora
ponašanja protivnika, radi postizanja najboljeg mogućeg postavljenog cilja. Prema tome bismo
ovu teoriju mogli nazvati i strateškom igrom.
Potreba za osiguravajućom zaštitom jeste potreba za nadoknadom štete u razmjerama
stvarne štete, a ne za bogaćenjem. Znači, osiguranje je samo prenošenje rizika a ne
iskorišćavanje šanse dobiti. To neminovno sledi iz toga što se osiguranje ograničava samo na
osiguranje čistih rizika, kod kojih nedostaje šansa za dobitak. Uz to, dolazi i jedna osnovna
razlika: igrač na sreću se svesno izlaže slučaju, i to samo sa svrhom da profitira.
Igra na sreću znači, prema tome, preuzimanje rizika s obzirom na istovremeno date šanse
za dobitak, a osiguranje je, naprotiv, direktna suprotnost, tj. prenošenje neželjenog rizika.
5.2.8. Vrste osigurljivih rizika
Osiguranjem mogu biti obuhvaćeni samo rizici koji ispunjavaju uslove osigurljivosti. To upućuje
na činjenicu da su rizici koji čine predmet daljih razmatranja u radu svakako čisti rizici pod
kojima se podrazumijevaju situacije koje obuhvataju samo mogućnost gubitka ili nikakav
gubitak, dakle rizici kod kojih ne postoji mogućnost dobitka. Meñutim, ne mogu se ni svi čisti
rizici osigurati, pa se moraju napraviti i podjele izmeñu čistih rizika koji se mogu i ne mogu
osigurati. Glavne vrste čistog rizika, odnosno rizika koji ispunjavaju uslove osigurljivosti su:
• lični rizici,
• imovinski rizici,
• rizici odgovornosti i
• rizici zbog grešaka drugih.
5.2.8.1 Lični rizici
Lični rizici predstavljaju mogućnosti ostvarenja gubitka prihoda ili imovine pojedinaca koji
nastaju kao rezultat gubitaka sposobnosti da se prihod zaradi. Mogućnost umanjenja imovine kao
i ograničenja, umanjenja ili potpunog odsustva mogućnosti ostvarenja zarade može biti
uslovljena sledećim vrstama ličnih rizika:
• prevremena smrt,
• bolest ili nesposobnost,
35
• starenje i
• nezaposlenost.
5.2.8.2 Imovinski rizici
Svako ko posjeduje imovinu suočen je sa imovinskim rizicima iz razloga što se ovakvi posjedi
mogu uništiti ili ukrasti. Imovinski rizici predstavljaju opasnost od uništenja ili krañe imovine.
Imovinski rizici uključuju dva tipa gubitka:
• direktni gubitak, nastao direktnim dejstvom štetnog dogañaja na imovini, kao što je na
primjer gubitak kuće usled požara i
• indirektni gubitak nastaje posledično, odnosno uslovljen je direktnim gubitkom a u
slučaju požara koji je uništio kuću indirektni gubitak podrazumijeva troškove, dodatne
izdatke
Dakle, imovinski rizici obuhvataju gubitak imovine i gutibak prihoda koji nastaje usled
nemogućnosti upotrebe imovine.
5.2.8.3 Rizici odgovornosti
Rizici odgovornosti obuhvataju mogućnost gubitka imovine ili budućeg prihoda kao rezultat
procijenjenih šteta ili zakonske odgovornosti nastale ili namjernim ili nenamjernim greškama ili
kršenjem prava drugih.
5.2.8.4 Rizici zbog grešaka drugih
Kada drugo lice pruzme obavezu da za nekog izvrši uslugu, ono preuzima obavezu za koju se vi
nadate da će biti izvršena. Kada navedeno lice ne izvrši preuzetu obavezu, što ima za posledicu
vaš finansijski gubitak, dolazi do ostvarenja rizika zbog grešaka drugih. Primjeri rizika u ovoj
kategoriji mogu uključiti propust izvoñača radova da izvrši radove u roku predviñenim
grañevinskim planom što za posledicu može imati finansijski gubitak naručioca radova, ili
zaborav dužnika da izvrši plaćanja prema dogovorenom.
5.2.9. Upravljanje rizikom
Upravljanje rizikom povećava vjerovatnoću uspjeha i smanjuje i vjerovatnoću neuspjeha i
neizvjesnost.
Da bi se izbjegle, ili ublažile štetne posledice pojave rizika, društva ili jedinke u njemu traže i
iznalaze načine izbjegavanja ili ublažavanja dejstva rizika i na taj način uspijevaju da
ograničavaju ili usmjeravaju pojavu ili obim štete od odreñenog rizika. Na ovaj način oni, sa
više ili manje uspjeha upravljaju sa pojavom ili štetnim posledicama pojave rizika. Kada se
spominje rizik, šteta, nadoknada, to odmah asocira na funkciju osiguranja. Osiguranje je, u stvari
samo jedan, veoma važan elemenat u upravljanju rizikom, ali ne i jedini.
5.2.9.1 Proces upravljanja rizikom
Proces upravljanja rizikom je univerzalno primjenljiv za sve vrste rizika i suštinski
obuhvata šest ključnih koraka:
36
•
•
•
•
•
•
utvrñivanje ciljeva,
identifikaciju svih značajnih izloženosti rizicima,
procjenu potencijalne vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica,
odabir metoda postupanja sa rizikom,
implementaciju izabranog/izabranih metoda i
monitoring performansi i prilagoñenost izabranih metoda i strategija.
5.2.9.1.1 Ciljevi upravljanja rizikom
Postavljanje ciljeva je kritičan korak u procesu upravljanja rizikom. Viši nivoi menadžmenta
zajedno sa članovima upravnog odbora moraju precizno definisati ciljeve procesa upravljanja
rizikom kao i vremenski okvir u kome postavljeni ciljevi treba da budu ostvareni. Ciljevi koji se
postavljaju obuhvataju strateške ciljeve, odnosno ciljeve najvišeg nivoa, operativne ciljeve koji
se odnose na efektivnost i efikasnost poslovnih operacija, standarde izveštavanja, koji se odnose
na efektivnost razmjene informacija finansijskog i nefinansijskog karaktera interno i eksterno
kao i usaglašavanja sa odreñenim zakonima, odnosno regulatornim zahtjevima.
Primarni cilj upravljanja rizikom je da se sačuva efikasnost organizacije, da se provjeri da je
ona sposobna za postizanje svojih drugih ciljeva od strane čistih rizika ili gubitaka koji nastaju iz
tih rizika. Ovo obuhvata izbjegavanje finansijki velikih gutibaka koji mogu dovesti do
bankrotstva ili koji bi mogli spriječiti osiguravajuće društvo da obavlja svoje funkcije. Drugi cilj
je humanitarna zaštita zaposlenih od povreda. Ostali ciljevi se fokusiraju na troškove efikasno
korišćenje resursa i očuvanje dobrih odnosa u javnosti.
Postojanje velikog broja ciljeva može dovesti do situacije u kojoj će neki ciljevi biti u
suprotnosti sa drugima. U sukobu interesa, glavni princip rešavanja je stav da je potrebno
obezbediti opstanak kao preduslov za sve ostalo. Ciljeve i politiku upravljanja rizikom treba
utvrditi od strane glavnog menadžmenta osiguravajućeg društva, pošto je on najodgovorniji za
očuvanje kapitala. U formulisanju ciljeva i politici postupanja sa rizikom, neophodno je
konsultovanje menadžmenta sa rukovodiocem za upravljanje rizikom.
5.2.9.1.2 Identifikacija rizika
Nakon identifikovanja ciljeva i politike upravaljanja izicima potrebno je identifikovati
apsolutno sve izloženosti rizicima. Izloženost rizicima se može klasifikovati na različite načine
ali se u principu uvijek mora napraviti distinkcija izmeñu izloženosti potencijalnim imovinskim
štetama, štetama po osnovu odgovornosti, gubitka prihoda praćenog gubitkom imovine i šteta
koje mogu nastati smrću, nesposobnošću za rad ili ranim penzionisanjem personala.
Identifikacija izloženosti rizicima podrazumijeva detaljnu analizu internog ali i eksternog
okruženja.
5.2.9.1.3 Procjena rizika
Nakon što su rizici identifkovati potrebno je procijeniti njihov uticaj i odrediti redolsed prioriteta.
Procjena rizika obuhvata analizu vjerovatnoće ostvarenja i intenziteta štetnih posledica
ostvarenja rizika kojima je izložena kompanija ili pojedinac.
Prioriteti u upravljanju rizikom mogu biti odreñeni putem listi, tabelarno ili grafičkim
pozicioniranjem dogañaja u smislu njihovog finansijskog uticaja i vjerovatnoće ostvarenja.
37
Kriterijumi koji se mogu koristiti pri klasifikovanju, a usmjereni su na finansijski efekat koji
šteta ima na kompaniju, mogu biti sledeći:
•
•
•
kritični rizici – sva izlaganja riziku čiji su mogući gubici takvi da bi doveli do
bankrotstva firme,
važni rizici – ona izlaganja riziku kod kojih mogući gubici ne bi doveli do
bankrotstva, ali se firma mora zadužiti kako bi nastavila poslovanje i
nevažni rizici – izlaganja riziku kod kojih se mogući gubici mogu nadoknaditi iz
postojeće aktive ili tekućeg prihoda firme.
5.2.9.1.4 Postupanje sa rizikom
Nakon što su rizici identifikovani, procijenjeni i odreñeni prioriteti pristupa se izboru tehnika za
postupanje sa izloženosti rizicima. Svi raspoloživi metodi postupanja sa rizikom mogu se
klasifikovati u dvije grupe: kontrolu rizika i finansiranje rizika. Primjena osiguranja biće
najsvrsishodnija ukoliko postoji mala vjerovatnoća ostvarenja i visok intenzitet posledica
ostvarenja rizika (na primjer u slučaju požara). Imajući u vidu različite karakteristike pojedinih
rizika sa kojima su organizacije suočene, organizacije istovremeno primjenjuju različite tehnike
postupanja sa rizikom a vodeći se osovnim zahtjevom postizanja optimizacije u pogledu odnosa
troškova i koristi pojedinih tehnika i/ili njihovih kombinacija.
5.2.9.1.4.1 Kontrola rizika
Kontrola rizika obuhvata aktivnosti koje su usmjerene na smanjivanje vjerovatnoće i intenziteta
štetnih posledica ostvarenja rizika. Ove aktivnosti obuhvataju: 1) izbjegavanje, 2) prevenciju i 3)
redukciju.
5.2.9.1.4.2 Finansiranje rizika
Finansiranje rizika odnosi se na primjenu tehnika kojima se obezbeñuju sredstva za finansiranje
šteta nakon što se one dese. Ključne tehnike finansiranja rizika su: 1) zadržavanje, 2) transfer
rizika u osiguranje i 3) ostali transferi rizika
5.2.9.1.5 Implementacija i monitoring
Nakon što je izvršen izbor metode postupanja sa rizikom donosi se odluka o primjeni izabranog
metoda iz oblasti kontrole ili finansiranje rizika. Svaka odluka podrazumijeva preduzimanje
konkretnih aktivnosti.
Uspješnost implementacije pojedinih oblika upravljanja rizikom i čitavog procesa upravljanja
rizikom u velikoj je mjeri zavisna od uspješnog monitoringa. Naime, potrebno je imati u vidu da
jednom izabrana kombinacija ili odreñeni pristup upravljanju rizikom nije vejčit s obzirom da
kompanije posluju u stalno mijenjajućim uslovima i internog i eksternog okruženja. Imajući u
vidu da je poslovanje podložno kontinuiranim promjenama monitoring procesa upravljanja
rizicima neophodan je kako bi se osiguralo da je on ne samo efikasan u datim uslovima,
uslovima kada je odreñen, već da je on efektivan i relevantan, odnosno u skladu sa promjenama
koje se u poslovanju dešavaju.
38
5.2.9.2 Osnovne smjernice za upravljanje rizikom
Osnovne smjernice za upravljanje rizikom predstavljaju kombinaciju prakse i naučnog pristupa
problemu upravljanja rizikom. Ove smjernice čine osnovni okvir za donošenje odluke o
najcjelishodnijem upravljanju rizika, a glase:
• ne rizikuj više nego što možeš dozvoliti da izgubiš,
• imaj na umu mogućnost slučajnosti i
• ne rizikuj puno radi malo.
Pravilom „ne rizikuj više nego što možeš dozvoliti da izgubiš“ odreñuje se nivo zadržavanja,
pravilom „imaj na umu mogućnost slučajnosti“ odreñuje se najprihvatljiviji oblik postupanja sa
rizikom a pravilom „ne rizikuj puno radi malo“ usmjerava se donosilac odluke u pogledu
optimuma izmeñu zadržvanja i transfera rizika.
5.3 Premija osiguranja
Premija osiguranja suštinksi predstavlja cijenu koštanja usluge osiguravajućeg pokrića, odnosno
cijenu rizika uvećanu za odreñeni nivo troškova sprovoñenja osiguranja i profit osiguravača.
Premija je bitan elemenat osiguranja i, u osnovi, predstavlja stvaranje novčanih sredstava za
obnovu uništene imovine, odnosno za isplatu osiguranih suma.
Bruto premija osiguranja je iznos koji osiguravajuće društvo naplaćuje od osiguranika. Ona
se sastoji od funkcionalne premije i režijskog dodatka. Funkcionalna premija sastoji se od
tehničke premija a može sadržati i doprinos za preventivu, ako je uračunat u premiju osiguranja.
Dok je funkcionalna premija u neposrednoj funkciji osiguranja rizika, režijski dodatak služi za
pokriće svih troškova vezanih za sprovoñenje osiguranja.
Pod premijom osiguranja podrazumijeva se dakle iznos koji je ugovarač osiguranja dužan
da plati nakon zaključenog ugovora o osiguranju. U odreñivanju premije osiguranja sa jedne
strane moraju se ispuniti svi zakonom predviñeni uslovi vezani za propisanu strukturu premije,
odnosno moraju se obezbijediti dovoljna sredstva za naknadu šteta, ali se mora obezbijediti i
konkurentnost i profitabilnost, odnosno premija osiguranja ne može biti ni suviše velika da bi
onesposobila kompaniju da bude konkurentna na tržištu ali ni suviše mala, što bi moglo ugroziti
kreiranje vrijednosti za akcionare, odnosno ostvarenje očekivane stope prinosa na angažovana
sredstva investitora u osiguravajuće društvo.
Cijenu koštanja u proizvodnji čine stvarni utrošci elemenata procesa proizvodnje. U
osiguranju, strukturu cijene koštanja premije osiguranja čine vjerovatni elementi, pa je ona
proizvod: vjerovatnoće nastanka štetnog dogañaja i vjerovatnog intenziteta štete prilikom
nastanka štetnog dogañaja. Otuda i cijena koštanja u osiguranju, u osnovi, počiva na elementima
teorije vjerovatnoće i zakona velikih brojeva.
Dakle, imajući u vidu navedeno jasno je da visina premije zavisi od:
•
•
•
•
visine naknade iz osiguranja po odštetnim zahtjevima, kao i veličine neisplaćenih
odštetnih zahtjeva, koji će biti isplaćeni u narednoj godini;
veličine prinosa koji se može ostvariti plasmanom sredstava rezervi osiguranja;
veličine režijskih troškova osiguranja;
očekivanog profita osiguravajuće kompanije.
39
Premija ne može biti pogoñena izmeñu kupca i prodavca prilikom prodaje, iz prostog razloga što
je premija osiguranja, utvrñena tarifom premija, dobijena dugogodišnjim ostvarenim rezultatima
- štetama na bazi aktuarske matematike, uz korišćenje statističkih podataka o proteklim,
sadašnjim i budućim rizicima.
Osiguravajuća društva u Crnoj Gori bilježe kontinuirani rast premija osiguranja. Naime,
premija osiguranja se iz godine u godinu povećava kako u domenu životnih tako i neživotnih
osiguranja. Posebno visoke stope rasta premije osiguranja zabilježene su u domenu životnih
osiguranja, vrste osiguranja koja je u periodu pre 2003 godine bila gotovo zanemarljiva.
Tabelom je prikazano kretanje ukupno zaračunate premije osiguravajućih društava u Crnoj Gori
za period od 2003 do 2009 godine.
Kretanje premije osiguranja u Crnoj Gori u periodu 2003-2009 godina (mil. €)
Godina Život
Neživot Ukupno
2003
2004
2005
2006
2007
2008
2009
91
444
821
1830
5907
7245
8080
25509
26673
31202
38571
45110
52542
56140
25600
26117
32023
40401
51017
59788
64220
5.3.1 Bonus i malus
Bonus u osiguranju znači „vraćanje“ izvjesnog dijela premije za ostvaren jednogodišnji ili,
pak, višegodišnji rezultat, odnosno utiče na regulaciju visine tarifa premija osiguranja prilikom
obnove osiguranja. Ukoliko osiguranik uopšte nije imao štetu, ili nije imao štetu u odreñenom
iznosu, osiguravač mu umanjuje premiju, odnosno „vraća“ dio premije od predviñene tarifom.
Nedvosmisleno je da bonus doprinosi korektnijem odreñivanju individualne cijene rizika u
osiguranju.
Za razliku od bonusa ili nasuprot njemu, stoji malus. Malus je, znači, doplatak koji se
zaračunava onim osiguranicima koji su u protekloj godini, ili proteklim godinama, imali
odreñeni broj šteta, odnosno koji su sami prouzrokovali odreñeni broj šteta.
5.3.2 Franšiza
Franšiza se ugovara prilikom zaključivanja ugovora o osiguranju. Naime, to je iznos koji se
prilikom nastanka osiguranog slučaja, bolje reći nadoknade štete, odbija u odreñenom procentu
ili iznosu, u zavisnosti od toga kako je ugovoreno. Posledično, franšiza umanjuje i iznos premije
osiguranja koji osiguranik treba da plati osiguravajućem društvu. Franšiza kao ugovoreni iznos
učešća osiguranika u šteti može biti:
• integralna franšiza - učešće u šteti u odreñenom iznosu, ugovoreni samopridržaj
osiguranika ili
• odbitna franšiza- kada osiguravač učestvuje u naknadi štete samo ako je prešla
odreñeni ugovoreni apsolutni iznos
40
•
agregatna franšiza – učešće osiguranika u šteti je prisutno sve dok visina ukupnih
odbitaka ne dostigne odreñeni iznos na godišnjem nivou.
Najčešće se sreće kod osiguranja imovine, zdravstvenog osiguranja i kod osiguranja
motornih vozila a nikada kod životnog osiguranja i kod osiguranja lične odgovornosti. Franšiza
je značajna zbog nekoliko razloga:
1. franšiza eliminiše male odštetne zahteve koji su skupi za upravljanje i
procesuiranje.
2. franšiza se koristi takoñe kako bi se osiguranicima umanjila premija,
3. franšiza se koristi za eliminisanje neiskrenosti osiguranika u pogledu činjenice da
ukoliko postoji franšiza osiguranici neće namjerno prouzrokovati štetu i prijaviti
je osiguravaču ako moraju sami da snose jedan dio te štete a takoñe i za
eliminisanje nezainteresovanosti za štetu zato što postoji osiguranje. Na taj način
franšiza podstiče osiguranike da budu pažljiviji u zaštiti svoje imovine i aktivniji
u prevenciji nastanka štete.
5.4 Osigurani slučaj
Osigurani slučaj je budući, neizvjestan i nezavisan od isključive volje ugovarača osiguranja,
dogañaj čije nastupanje predstavlja ostvarivanje rizika koji je obuhvaćen osiguranjem.
Osigurani slučaj mora biti predviñen uslovima osiguranja
Osigurani slučaj mora da se desi u odreñenom vremenu, na odreñenom mjestu i sa odreñenim
posledicama što mora biti navedeno u ugovoru o osiguranju.
U imovinskom osiguranju osigurani slučaj može biti požar, zemljotres, oluja, grad,
poplava, itd.
U slučaju osiguranja od odgovornosti, osigurani slučaj može podrazumijevati nanošenje
štete trećem licu, njegovoj imovini ili zdravlju.
U životnim osiguranjima osigurani slučaj može biti doživljenje odreñene starosti ili smrt.
5.5 Suma osiguranja i osigurana suma
Pod sumom osiguranja podrazumijevamo najveći mogući iznos naknade kod odreñenog
imovinskog osiguranja. Suma osiguranja obično je jednaka vrijednosti osigurane stvari. "To je
suma odreñena zakonom ili ugovorom o osiguranju, koja predstavlja gornju granicu obaveze
osiguravača. Obaveza osiguravača može biti najviše koliko iznosi svota osiguranja, ali nema
svugde isti značaj".
Osigurana suma ima najveći značaj kod osiguranja lica. Ovde se naknada štete, odnosno
naknada iz osiguranja, izjednačava s naknadom koju osiguravač isplaćuje osiguraniku kada
nastupi osigurani slučaj.
Kod dobrovoljnih osiguranja, suma osiguranja je rezultat dogovora ugovornih strana, dok
je kod osiguranja iz odgovornosti vlasnika motornih vozila ona zakonom regulisana. Suma
osiguranja mora biti unijeta u polisu.
41
U životnim osiguranjima u slučaju nastanka osiguranog slučaja, osiguraniku, odnosno
korisniku osiguranja se isplaćuje osigurana suma koja je nezaobilazni, tj. bitan element kod
zaključivanja ugovora o osiguranju u ovoj vrsti osiguranja. Pri tome, nije bitno kolika je stvarna
šteta niti se ona utvrñuje.
6. Subjekti osiguranja
6.1 Osiguravač
Osiguravač je pravno lice koje se ugovorom o osiguranju obavezuje da će naknaditi štetu, tj.
isplatiti ugovorenu vrijednost osiguranja kada nastane osigurani slučaj. Prema Zakonu o
osiguranju, djelatnost osiguranja obavlja društvo za osiguranje koje je dobilo dozvolu nadležnog
organa za obavljanje te djelatnosti. Društvo za osiguranje može se osnovati kao akcionarsko
društvo ili kao društvo za uzajamno osiguranje.
U svijetu postoji velik broj osiguravajućih društava čija vrijednost pruženih osiguravajućih
usluga, odnosno prikupljenih premija osiguranja prevazilazi nacionalne dohotke nekih zemalja.
Od vodećih 500 globalnih kompanija, rangiranih na osnovu veličine ostvarenih prihoda, prema
časopisu Fortune iz sektora osiguranja su 45 kompanija, što ukazuje na ogroman značaj koji
osiguravajuća djelatnost ima. Vodeća osiguravajuća društva u svijetu :
Rang
Kompanija
Prihodi
Država
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
AXA
Allianz
Berkshire Hathaway
Assicurazioni Generali
American International Group
Aviva
Prudential
Munich Re Group
Aegon
State Farm Insurance Cos.
162.762
140.618
118.245
113.813
110.064
81.317
66.358
64.774
62.383
61.612
Francuska
Njemačka
SAD
Italija
SAD
Velika Britanija
Velika Britanija
Njemačka
Holandija
SAD
Tržište osiguranja u Crnoj Gori
Tržište osiguranja u Crnoj Gori je izrazito koncentrisano jer su vodeća tri osiguravajuća društva
imala oko 80.33% tržišnog učešća (od 11 društava), odnosno vodeće učešće na tržištu osiguranja
42
imala je kompanija „Lovćen“ osiguranje sa 55.70% tržišnog učešća. Učešće pojedinih
osiguravajućih društava u ukupno ostvarenoj premiji osiguranja u 2009 godini prikazuje
grafikon:
6.1.1 Vrste osiguravajućih društava prema proizvodu
Osiguravajuća društva se prema predmetu poslovanja, odnosno rizika koga prihvataju u
osiguravajuće pokriće mogu podijeliti na:
•
•
•
Društva za životno osiguranje, koja izdaju ugovore životnog osiguranja, penzijska i
zdravstvena, te osiguranja u slučaju nezgoda,
Društva za osiguranje imovine i odgovornosti, koja osiguravaju sve oblike imovine i
nezgoda (uključujući zdravstveno i osiguranje od nesretnih slučajeva) i
Društva zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezgoda, specijalizovana su društva koja
se bave samo zdravstvenim i osiguranjem od nezgoda. Iako mnogi osiguravači imovine i
odgovornosti takoñe izdaju zdravstveno osiguranje, postoji veliki broj društava koja
izdaju samo zdravstveno osiguranje.
6.1.2 Vrste osiguravajućih društava prema obliku vlasništva
Ključna podjela osiguravajućih društava prema obliku organizovanja jeste podjela na
akcionarsko društvo za osiguranje i društvo za uzajamno osiguranje. Naročiti značaj na tržištu
osiguranja u svijetu imaju Lloyd’s udruženja.
43
6.1.2.1 Akcionarsko društvo za osiguranje
Akcionarska društva za osiguranje su društva organizovana kao profitna udruženja, koja osnivaju
najmanje dva pravna ili fizička lica, pri čemu akcionari po osnovu svog učešća u kapitalu društva
suštinski preuzimaju rizik koji na njih prenose pojedinačni osiguranici. Kapital koji su akcionari
investirali izvor je sredstava za poslovanje društva, odnosno predstavlja početni ili osnivački
kapital, dok je prihod od premija i investicija potreban za plaćanje šteta, troškova poslovanja i
ostvarenje profita.
Prema Zakonu o osiguranju determinisano je da se akcionarsko društvo može baviti
poslovima jedne ili više vrsta osiguranja u okviru iste grupe osiguranja ili samo poslovima
reosiguranja kao i da se može baviti i poslovima neposredno vezanim sa poslovima osiguranja.
Takoñe, ovim Zakonom su odreñena sva pitanja načina osnivanja, rada i prestanka rada
akcionarskih osiguravajućih društava.
6.1.2.2 Društvo za uzajamno osiguranje
Društvo za uzajamno osiguranje je, takoñe, kao i akcionarsko društvo, pravno lice koje obavlja
djelatnost osiguranja u interesu svojih članova - osiguranika. Prema Zakonu o osiguranju,
društva za uzajamno osiguranje ne mogu se baviti poslovima reosiguranja.
Bitna razlika u odnosu na akcionarsko društvo je da se društvo za uzajamno osiguranje ne
osniva radi sticanja dobiti već zarad obavljanja djelatnosti osiguranja u interesu svojih članova
(osiguranika) na principima uzajamnosti i solidarnosti. Za razliku od osiguravajućih dioničkih
društava, premija osiguravača na osnovi uzajamnosti odreñena je i konačna, i svaki višak prihoda
od premija nad troškovima moći će se vratiti vlasnicima polisa kao dividenda.
6.1.2.3 Londonski Lloyd's
"Lloyd's" u svijetu predstavlja sinonim organizacije za osiguranje i reosiguranje. Ono što je
širem krugu ljudi, pa čak i onima koji se profesionalno bave osiguranjem ponekad nepoznato, to
je da se "Lloyd's" u svojoj, preko tri vijeka staroj tradiciji, nikada nije direktno bavio svim
vrstama osiguranja. Njegova prava funkcija je organizovanje poslova osiguranja i reosiguranja
ili, bolje rečeno, on predstavlja berzu ili organizovano tržište poslova osiguranja i reosiguranja.
Organizacija je veoma specifična. Članovi "Lloyd's"-a se svrstavaju u tri kategorije:
1. Članovi (MEMBERS)
2. Potpisnici (SUBSCRIBERS)
3. Pripadnici (ASSOCIATES).
Članovi, kojih sada ima oko 31.500, podijeljeni su u oko 400 sindikata. Svaki sindikat imenuje
po jednog osiguravajućeg agenta, profesionalnog osiguravatelja, koji radi u ime sindikata. Svaki
član je neograničeno i potpuno odgovoran za sve rizike potpisane od strane njegovog sindikata.
Potpisnici i pripadnici predstavljaju osobe koje su samo indirektno angažovane na poslovima
osiguranja, kao što su: brokeri, likvidatori šteta, havarijski komesari, vještaci i sl.
44
6.2 Osiguranik
Kao osiguranik može se pojaviti svako fizičko ili pravno lice koje ima poslovnu
sposobnost i interes za osiguranjem. Da bi jedno lice postalo osiguranik, povodom stvari nad
kojom nije sopstvenik, potrebno je da ima, prije svega, materijalni interes u vezi s tom stvari. Iz
toga proizilazi da osiguranik može biti ne samo sopstvenik, nego i plodouživalac, hipotekarni
povjerilac ili sl.
6.3 Ugovarač osiguranja
Ugovarač osiguranje je lice koje ugovara osiguranje sa osiguravačem obavezujući se da plati
premiju. Prava i obaveze iz ugovora o osiguranju odnose se na ugovarača osiguranja i
osiguravača.
Dok je kod osiguravača, kao strane, prilikom sklapanja ugovora o osiguranju njegovo mjesto
jasno definisano, ono kod osiguranika, kao ugovarača osiguranja, često izaziva nejasnoće i
dileme.
Osiguranik i ugovarač osiguranja su u najvećem broju slučajeva jedno isto lice. Meñutim, smatra
se da je pravilno praviti razliku kod osiguranja zaključenog u korist trećeg lica kada ugovarač
osiguranja, osiguranik i korisnik osiguranja mogu biti različite osobe. Na primjer, kod osiguranja
života, otac može zaključiti ugovor o osiguranju da ako se nešto dogodi majci naknada bude
isplaćena djeci. U ovom primjeru otac je ugovarač osiguranja, majka je osiguranik a korisnici
osiguraja su djeca.
6.4 Korisnik osiguranja
Korisnik u osiguranju je ono lice kome je osiguravač obavezan da isplati naknadu iz osiguranja
kada se ostvari osigurani slučaj. Korisnik osiguranja najčešće je osiguranik, bilo da se radi o
fizičkom ili pravnom licu. On se može javiti i kod neživotnih i kod životnih osiguranja, mada se
najčešće to odnosi na životno osiguranje.
6.5 Nosilac stvarnih prava na osiguranoj stvari
Nosilac stvarnih prava na osiguranoj stvari se javlja ukoliko su na osiguranoj stvari postojala
založna prava osiguranikovih poverilaca prije nastanka osiguranog slučaja ili druga tuña prava
(službenost, plodouživanje), titulari ovih prava mogu se nastankom osiguranog slučaja pojaviti
prema osiguravaču sa zahtjevima za naknadu iz osiguranja.
6.6 Pribavilac osigurane stvari
Pribavilac osigurane stvari, kao i u stvari u vezi sa čijom je upotrebom zaključeno osiguranje od
odgovornosti, može da stupi u pravne odnose osiguranja. Ukoliko doñe do otuñenja ovih stvari,
vrši se po pravilu prenos ugovora o osiguranju na pribavioca. U tom slučaju pribavilac osigurane
45
stvari prihvata prava i obaveze ugovarača osiguranja, odnosno osiguranika i pojavljuje se kao
ugovorna strana prema osiguravaču.
6.7 Treće oštećeno lice kod osiguranja od odgovornosti
Treće oštećeno lice kod osiguranja od odgovornosti, kao što je obavezno osiguranje od
autoodgovornosti, dovodi se u direktnu vezu sa osiguravačem u slučaju nastanka osiguranog
slučaja pri čemu treće oštećeno lice direktno, ili putem direktne tužbe osiguravaču može ostvariti
naknadu iz osiguranja.
6.8 Posrednici i zastupnici osiguranja
Zastupnici i posrednici osiguranja (agenti i brokeri) obavljaju poslove zastupanja i posredovanja
osiguranja. Njihova uloga je posebno naglašena u razvijenim zemljama.
Prema važećem Zakonu o osiguranju, poslove posredovanja u osiguranju obavlja društvo za
posredovanje u osiguranju koje je dobilo dozvolu nadležnog organa za obavljanje tih poslova.
Poslove zastupanja u osiguranju obavlja društvo za zastupanje u osiguranju i fizičko lice, koji su
dobili dozvolu nadležnog organa za obavljanje tih poslova. Društvo za posredovanje u
osiguranju i društvo za zastupanje u osiguranju osniva se kao akcionarsko društvo ili društvo sa
ograničenom odgovornošću.
6.8.1 Posrednici osiguranja
Posrednik osiguranja (insurance broker) je osoba, koja posreduje pri sklapanju ugovora o
osiguranju za jedno ili više osiguravajućih društava. Posredovanje znači posao, čiji predmet je
nastojanje da se osiguranik dovede u kontakt s osiguravajućim društvom, da bi s njim pregovarao
o sklapanju ugovora o osiguranju. To je "produžena ruka" osiguranika (ugovarača osiguranja),
jer mora u prvom redu brinuti o njegovim interesima i pribaviti mu najprikladnije osiguranje.
Osiguravajuće posredničko društvo je pravno lice, koje kao privrednu djelatnost obavlja
poslove posredovanja pri sklapanju ugovora o reosiguranju i to preko svojih radnika - posrednika
osiguranja.
Za razliku od agenata osiguravača, brokeri čuvaju prvenstveno interese osiguranika
davanjem savjeta o neophodnom i primjerenom pokriću rizika, pregovaraju sa osiguravačima o
uslovima i cijeni osiguranja i zaključuju ugovor o osiguranju u ime i za račun osiguranika. Iako
je broker pravno samostalan i nezavisan od osiguravača, on svoju proviziju uobičajeno potražuje
i naplaćuje od njega, dok je moguće da neke troškove naplati od osiguranika.Da bi mogao to
raditi posrednik mora imatiposebno pismeno punomoćje osiguranika.
Posao koji obavlja broker neizostavno od njega zahtijeva potpuno poznavanje rizika koji
treba plasirati u osiguranje, kako bi osiguranika mogao obavijestiti o trenutnom stanju na tržištu
osiguranja kako bi na adekvatan način mogao da ga prezentuje osiguravaču. Dio brokerove
funkcije je i obaveza da osiguraniku objasni i ukaže na prednosti i mane teksta polise.
Broker osiguranja mora osiguraniku otkriti sve pravne i ekonomske povezanosti s
pojedinim osiguravajućim društvom, koje mogu uticati na njegovu nepristrasnost pri
ispunjavanju obaveza prema osiguraniku.
46
U nekim zemljama osiguranje se može zaključiti samo preko posrednika (npr. u Engleskoj
), dok se u drugim zemljama osiguranja mogu, ali ne moraju zaključiti preko posrednika.
Poslovima posredovanja obično se bave specijalizovane firme, s tim da se u nekim zemljama
(npr. u Francuskoj) tim poslovima mogu baviti samo posebno ovlašćeni posrednici koji imaju
monopol na taj posao. Vodeći posrednici u svijetu:
Vodeći brokeri u svijetu u 2007 godini prema veličini ostvarenih prihoda od posredovanja
Ran Kompanija
Ostvareni
Broj
g
prihodi
zaposleni
(u $)
h
1
Marsh & McLennan Cos. Inc.
11,281,000,0 56100
00
2
Aon Corp.
7,096,000,00 35900
0
3
Willis Group Holdings Ltd.
2,463,000,00 13100
0
4
Arthur J. Gallagher & Co.
1,457,241,00 9102
0
5
Wlls Fargo Insurance Services 1,282,130,00 7273
Inc.
0
6
Jardine Lloyd Thompson Group 947,346,400 5436
P.L.C.
7
BB&T Insurance Services Inc.
877,391,500 3947
8
Hilb Rogal & Hobbs Co.
779,950,000 4200
9
Brown & Brown Inc.
757,642,624 5047
10
Lockton Cos. L.L.C.
728,203,000 3864
6.8.2 Zastupnici osiguranja
Postoje tri vrste zastupnika osiguranja i to: (1) zastupnici koji su zaposleni u odreñenom
osiguravajućem društvu, (2) ugovorni zastupnici i (3) osiguravajuća zastupnička društva. U
prvom slučaju, zastupnici obavljaju svoju djelatnost u okviru radnog odnosa, a u drugom i
trećem slučaju na osnovu ugovora.
Zastupnik osiguranja (insurance agent) je osoba koja je na osnovu zaposlenja odnosno
drugog pravnog odnosa s osiguravajućim društvom ovlašćena za sklapanje ugovora o osiguranju
u ime i za račun osiguravajućeg društva.
Osiguravajuće zastupničko društvo (insurance agency) je pravno lice, koje kao privrednu
djelatnost obavlja poslove zastupanja osiguravajućih društava pri sklapanju ugovora o osiguranju
i to preko svojih radnika - zastupnika osiguranja. Zastupnik osiguranja je u stvari "produžena
ruka" osiguravajućeg društva, jer ovo poslednje odgovara za njegove postupke kao za svoje
vlastite postupke.
47
6.9 Agencije za poslove pružanja drugih usluga u osiguranju
Agencija za poslove pružanja drugih usluga u osiguranju je pravno lice koje obavlja poslove
pružanja drugih usluga u osiguranju radi sticanja dobiti. Agencija se može osnovati u formi
akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću.
Agencija može obavljati poslove posredovanja i zastupanja u osiguranju i reosiguranju,
kao i snimanje rizika, snimanje i procjene šteta i pružanje intelektualnih i tehničkih usluga u vezi
sa poslovima osiguranja.
6.10 Pulovi za saosiguranje i reosiguranje
Pulovi za saosiguranje, odnosno reosiguranje jesu pravna lica koja su ugovorom obrazovala
akcionarska društva za osiguranje, odnosno reosiguranje, a u cilju obavljanja poslova
saosiguranja, odnosno reosiguranja.
Putem pula članovi društva za osiguranje i reosiguranje meñusobno dijele rizike koje svako
od njih sam ne može da preuzme, odnosno snosi.
Treba istaći da pul obavlja poslove saosiguranja, odnosno reosiguranja samo u ime i za
račun svojih članova. Meñutim, ukoliko bi se pul bavio poslovima saosiguranja, odnosno
reosiguranja u svoje ime i za svoj račun, onda bi se morao organizovati kao akcionarsko društvo,
što podrazumijeva kompletnu proceduru sličnu formiranju akcionarskog društva.
Pulovi se najčešće formiraju u cilju obezbjeñenja osiguravajućeg pokrića, u domaćim ili
meñunarodnim razmjerama, za katastrofalne rizike, kao što su nuklearni rizici, rizik terorizma ili
zemljotresi, kao i za situacije nemogućnosti izravnanja rizika, usled nedovoljnog broja istovrsnih
rizika u portfelju osiguranja. Po svojim osnovnim karakteristikama, dopunskoj disperziji rizika,
pulovi imaju sličnu funkciju kao i saosiguranje i reosiguranje.
7. Finansijski aspekt poslovanja osigur. Društava
7.1 Imovina i obaveze
Vršeći svoju osnovnu funkciju, funkciju zaštite, osiguravajuća društva prihvataju rizike koje
druga strana (osiguranici) ne želi da nosi samostalno i gdje osiguravajuće kompanije imaju
prednost u upravljanju takvim rizicima, a koja proizilazi iz njihove vještine u procjenjivanju i
postupanju sa rizic
ima kao i iz umiješnosti menadžmenta osiguravajućih kompanija u upravljanju portfeljom rizika.
Meñutim, osim ove funkcije osiguravajuća društva, zahvaljujući karakteristici osiguranja da se
premije naplaćuju unapred i da se akumuliraju u vidu rezervi osiguravajućih društava, tako
akumulirana sredstva osiguravajuća društva plasiraju na finansijskom tržištu. . Naime, u
osiguranju se formiraju značajne rezerve, zbog toga što se premije naplaćuju unapred a
osiguravajuća zaštita se proteže u budućnost, kako bi osiguravajuća društva u svakom momentu
bila u stanju da ispune svoje obaveze prema osiguranicima. Ove rezerve predstavljaju osnovu za
investicione plasmane osiguravajućih društava.
Alokacija sredstava rezervi u vidu plasmana osiguravajućih društava kao institucionalnih
investitora predstavlja ključni korak u upravljanju rizikom jer prihodima od plasmana
48
akumuliranih sredstava osiguravajuća društva mogu, izmeñu ostalog, da na bolji način upravljaju
preuzetim rizicima od svojih osiguranika i po osnvou ostvarenih prihoda ponude nižu cijenu
osiguravajuće zaštite a time postanu konkurentniji u tržišnoj utakmici. Ove dvije strane
poslovanja osiguravajućih društava meñusobno su povezane i uslovljene i iziskuju koordinirano
upravljanje pasivom i aktivnom osiguravajućih društava, odnosno kako rizikom osiguranja koji
proizilazi po osnovu osnovnog posla osiguravajućih društava tako i investicionim rizikom koji
proizilazi iz investicionog portfelja osiguravajućih društava, koja se kao instititucionalni
investitori javljaju na finansijskom tržištu.
Navedeni poslovi kojima se osiguravajuća društva bave jasno su prikazani kroz finansijske
izvještaje osiguravajućih društava. Imovina i obaveze osiguravajućih društava prikazane su
bilansom stanja. Bilans stanja osiguravajućeg društva prikazuje njegovo finansijsko stanje na
odreñeni dan (obično 31.12.). Bilansom stanja prikazuje se pregled sredstava u aktivi (tržišna
vrednost sredstava, uglavnom investicije obveznice, akcije, nekretnine ili zajmovi) i obaveza u
pasivi (uglavnom su to obaveze prema osiguranicima u formi rezervi osiguravajućih društava) te
kapitala koji, u računovodstvenom smislu, predstavlja razliku izmeñu vrijednosti imovine i
vrijednosti obaveza. Kapital se može definisati i kao tržišna vrijednost viška vrijednosti aktive
nad pasivom. S obzirom da je primarna funkcija kapitala u finansijskim institucijama absorpcija
rizika, u osiguravajućim društvima kapital ne predstavlja samo nivo bogatsva akcionara već
odreñuje nivo rizika koga osiguravajuće društvo može da preuzme od osiguranika odnosno,
finansijska i tržišna snaga osiguravajućeg društva predstavljaju funkciju njegovog kapitala.
Zakonom o osiguranju članom 90 je odreñeno u koje oblike plasmana osiguravajuća
društva mogu da plasiraju svoja sredstva tehničkih i garantne rezerve. Visina pojedinih
deponovanja i ulaganja sredstava tehničke rezerve i sredstava garantne rezerve, odnosno njihova
ograničenja, odreñena su posebnim pravilnikom o ograničenjima deponovanja i ulaganja
sredstava.
Osiguravajuće društvo kome su obaveze veće od imovine odnosno aktive sa kojom to
društvo raspolaže smatra se nesolventnim. Riječ je o osiguravajućem društvu koje ne može da
izmiri svoje obaveze prema osiguranicima. Kod institucionalnih investitora, uključujući tu i
osiguravajuća društva, investicioni rizik se odreñuje kao rizik da se obaveze ne mogu ispuniti.
Ako se desi neka nepredvidjena okolnost i osiguravač mora isplaćivati osigurane sume on će
morati da svoje plasmane “prodaje” ispod njihove stvarne vrijednosti i za njega će se stvoriti
gubitak i na strani aktive odnosno imovine i na strani pasive odnosno obaveza. Zbog toga je od
vitalnog značaja da su investicije dovoljne po obimu kako bi se uskladile sa obavezama isplata u
roku dospelosti, odnosno da su investicije usaglašene sa odgovarajućom prirodom obaveza
osiguravajućeg društva. Ovo se postiže ostvarivanjem ravnoteže ulaganja sa obavezama
osiguravajućeg društva.
7.2 Rezerve osiguravajućih društava
Da bi osiguravajuće društvo moglo da odgovori svojim obavezama, bez obzira na vrijeme i
visinu nastale štete, osiguravajuće društvo mora da posjeduje rezerve. Ove rezerve koje se iz
navedenih razloga formiraju u okviru osiguravajućih društava predstavljaju osnovu za
investicione poduhvate osiguravajućih društava na finansijskom tržištu.
49
Rezerve predstavljaju posebna novčana sredstva osiguravajućih društava koja su
ustanovljena zbog posebnosti zadataka i načina rada djelatnosti osiguranja. U obavljanju poslova
osiguranja javlja se specifičnost da se premije plaćaju unapred ali period osiguravajuće zaštite se
proteže u budućnost, te iz tog razloga osiguravajuća društva moraju imati odreñene rezerve
odnosno fondove kako bi se obezbijedilo da premije unaprijed sakupljene budu na raspolaganju
za isplatu budućih šteta.
Rezerve osiguravajućih društava dijele se na tehničke rezerve i garantnu rezervu.
7.2.1 Tehničke rezerve
Tehnička rezerva spada u novčana sredstva s kojima osiguravajuća društva posluju i iz kojih
izmiruju svoje obaveze. Riječ je o zbirnom pojmu čiji je obuhvat različit od zemlje do zemlje.
Prema Zakonu o osiguranju u tehničke rezerve spadaju:
a) za društva koja obavljaju jednu ili više vrsta životnih osiguranja:
1. prenosne premije,
2. rezervisane štete,
3. učešće u dobitku i
4. matematička rezerva.
b) za društva koja obavljaju poslove jedne ili više vrsta neživotnih osiguranja:
1. prenosne premije.
2. rezervisane štete i
3. rezerve za izravnanje rizika.
7.2.1.1 Rezerva prenosnih premija
Rezerva prenosnih premija predstavlja dio premije koji se koristi za pokriće obaveza iz
osiguranja koje nastaju u narednom obračunskom periodu. Radi se o sredstvima koja služe za
pokriće neisteklih rizika koji se mogu ostvariti u narednom obračunoskom periodu.
Za životna osiguranja za koja se obračunava matematička rezerva, prenosna premija je sastavni
dio matematičke rezerve.
7.2.1.2 Rezervisane štete
Rezervisane štete su vrsta tehničkih rezervi koji predstavlja zbir procijenjenih iznosa nastalih
prijavljenih a neriješenih šteta do kraja tekućeg obračunskog perioda i nastalih neprijavljenih
šteta do kraja tekućeg obračunskog perioda. Ovaj iznos takoñe obuhvata i troškove po osnovu
šteta koje su rezervisane na dan procjene.
Rezervisane nastale, prijavljene a neriješene štete do kraja tekućeg obračunskog perioda
obračunavaju se na osnovu pojedinačne procjene svake štete. Za ovu vrstu štete ako nisu
pribavljena sva potrebna dokumenta rezerviše se po svakoj šteti iznos najmanje u visini
prosječnog iznosa šteta riješenih u tekućoj godini za vrstu osiguranja kojoj ta šteta pripada.
Za nastale štete koje do kraja tekućeg obračunskog perioda nisu prijavljene društvo vrši
obračun rezervacije na osnovu podataka o riješenim i rezervisanim nastalim prijavljenim a
neriješenim štetama, ne uključujući rentne štete, na osnovu sledećeg obrasca:
50
RtIBNR = at x (St + Rt)
pri čemu je:
RtIBNR = iznos nastalih neprijavljenih šteta u vrsi osiguranja,
at = koeficijent za obračun nastalih neprijavljenih šteta u vrsti osiguranja,
St = iznos riješenih šteta (osim rentnih šteta) u samopridržaju u vrsti osiguranja u tekućoj godini,
Rt = iznos rezervisanih šteta (osim rentnih šteta) u samopridržaju za nastale prijavljene a
neriješene štete u vrsti osiguranja na dan obračuna.
Rezervisane štete u samopridržaju društva koje obavlja poslove osiguranja izračunavaju se
tako što se zbir rezervisanih šteta sopstvenog portfelja osiguranja i rezervisanih šteta primljenih
saosiguranja umanji za zbir rezervisanih šteta prenijetih u saosiguranje i reosiguranje.
Rezervisane štete u samopridržaju društva koje obavlja poslove reosiguranja izračunavaju se kao
razlika rezervisanih šteta po aktivnom poslu reosiguranja i rezervisanih šteta po pasivnom poslu
reosiguranja.
7.2.1.3 Matematička i rezerva za učešće u dobiti
Društvo za osiguranje matematičku rezervu obrazuje i obračunava za izmirivanje budućih
obaveza po osnovu dugoročnih ugovora o životnom osiguranju, i to posebno:
•
•
•
za osiguranje života,
za rentno osiguranje,
za druge vrste životnih osiguranja.
Postoje dva razloga formiranja matematičke rezerve: prvo, to je formalno priznavanje
obaveze osiguravača da isplati osigurane sume po isteku osiguranja, odnosno kada se ostvari
osigurani slučaj i drugo, rezerve predstavljaju pravni test osiguravačeve solventnosti.
Matematička rezerva predstavlja najvažniju stavku u pasivi odnosno najvažniju stavku
obaveza osiguravajućeg društva životnog osiguranja. Matematička rezerva zajedno sa prenosnim
premijama i rezervom za učešće u dobiti treba da omogući osiguravaču da isplati osigurane sume
po polisama u budućnosti ukoliko se ostvarenje rizika poklopi sa aktuarskim pretpostavkama
koje su korišćene u izračunavanju ove rezerve
Sadašnja vrijednost budućih koristi osiguranika će rasti vremenom, s obzirom da se
vjerovatnoća smrti osiguranika povećava, dok će sadašnja vrijednost budućih neto premija
opadati, zato što ostaje manji broj premija da se plati. Razlika izmeñu ovih dvoje predstavlja
matematičku rezervu a njeno kretanje tokom vremena ilustruje grafikon.
Matematička rezerva – razlika sadašnje vrijednosti budućih obaveza osiguravača
utvrñenih ugovorom o osiguranju i sadašnje vrijednosti budućih obaveza ugovarača osiguranja.
7.2.1.4 Rezerve za izravnanje rizika
Rezerve za izravnanje rizika obrazuju se na teret rashoda društva za osiguranje, posebno za
svaku vrstu neživotnih osiguranja i koriste se za vremensko izravnavanje toka šteta u pojedinim
vrstama osiguranja. Ove rezerve se obrazuju na osnovu standardnog odstupanja godišnjih
mjerodavnih tehničkih rezultata od prosječnog mjerodavnog tehničkog rezultata u posmatranom
periodu.
51
7.2.2 Garantna rezerva
Garantna rezerva predstavlja rezervu koju moraju posjedovati svi osiguravači. Ona se formira
radi obezbjeñenja trajnog izvršavanja (tekućih i budućih) obaveza društva za osiguranje.
Garantnu rezervu čine:
1. osnovni kapital,
2. rezerve iz dobiti,
3. dio nerasporeñene dobiti iz ranijih godina, najviše do 50%,
4. dio nerasporeñene dobiti tekuće godine, najviše do 50%, pod uslovom da utvrñeni
iznos ne prelazi prosječnu vrijednost neto dobiti ostvarene u poslednje tri godine i da
ne prelazi 25% od garantne rezerve,
5. revalorizacione rezerve.
Revalorizacione rezerve i rezerve iz dobiti ne mogu činiti više od 20% garantne rezerve.
Garantna rezerva se umanjuje za stečene sopstvene akcije, gubitak iz ranijih godina i gubitak iz
tekuće godine. Ukupan iznos garantne rezerve ne može biti manji od iznosa propisanog za visinu
novčanog dijela osnovnog kapitala u Zakonu o osiguranju. Garantna rezerva društva za
osiguranje uvijek mora biti veća od izračunate margine solventnosti.
7.3 Prihodi i rashodi
Da bi se mogao steći cjelovitiji uvid u način poslovanja društava za osiguranja, imajući tu u vidu
njihov osnovni posao osiguranja ali njihovu sekundarnu funkciju institucionalnih investitora,
potrebno je sagledati način na koji se definišu prihodi i rashodi te kako se vrši rasporeñivanje
dobiti odnosno pokriće gubitaka.
Prema nacrtu Pravilnika o kontnom okviru društava za osiguranje prihode društva za
osiguranje čine :
– neto prihodi od premija osiguranja
– neto prihodi od ostalih usluga
– prihodi od ulaganja (finansiranja)
– drugi finansijski i drugi prihodi
Rashodi društva za osiguranje su :
– neto rashodi, koji neposredno terete prihode
– rashodi za pormjene neto tehničkih rezervisanja
– revalorizacioni poslovni rashodi i ostali rashodi
– rashodi od ulaganja (finansiranja)
– drugi finansijski rashodi i ostali rashodi
52
Rezultat poslovanja akcionarskog društva za osiguranje čini ostvarena dobit ili gubitak a
društvo za uzajamno osiguranje utvrñuje ostvareni višak ili manjak. Rezultat poslovanja utvrñuje
se kao razlika izmeñu ukupnih prihoda i ukupnih rashoda društva za osiguranje.
Iz ostvarene dobiti odnosno viška, društvo za osiguranje naknañuje porez na dobit,
odnosno višak, a ostatak predstavlja nerasporeñenu dobit odnosno višak.
Društvo za osiguranje nerasporeñenu dobit, odnosno višak iz ranijih godina rasporeñuje
prema sledećem redosledu:
1. za pokriće gubitka, odnosno manjka iz ranijih godina,
2. za izdvajanje u rezerve,
3. za druge namjene utvrñene statutom društva.
Društvo za osiguranje pokriva gubitak, odnosno manjak iz ranijih godina prema sledećem
redosledu, iz:
1. nerasporeñene dobiti, odnosno viška,
2. rezervi,
3. osnovnog kapitala.
7.4 Tehnički rezultat
Tehnički rezultat je jedan od najvažnijih pojmova u osiguranju. Utvrñeni tehnički rezultat je
bitan i za osiguravača i osiguranika.
Osiguravač, dugoročno posmatrano, ne može da posluje sa negativnim tehničkim rezultatom, s
obzirom da to znači da je iznos koji isplaćuje po osnovu šteta veći od iznosa koji ubira po osnovu
premija osiguranja
U zavisnosti od postignutog tehničkog rezultata u odreñenim granama osiguranja, za svakog
osiguranika se odobravaju bonusi u obliku sniženja premije, odnosno malusi u obliku doplatka
Postoje dva osnovna oblika tehničkog rezultata - tekući tehnički rezultat i mjerodavni tehnički
rezultat.
Tekući tehnički rezultat se izračunava tako što se iznos likvidiranih šteta u tekućoj godini
podijeli sa iznosom fakturisane tehničke premije u tekućoj godini i tako dobijeni iznos pomnoži
sa 100(dakle u %).
Značajnije je utvrditi visinu mjerodavnog tehničkog rezltata, koji se dobija kada se iznos
mjerodavnih šteta podijeli sa iznosom mjerodavne tehničke premije u samopridržaju i pomnoži
sa 100, a što sve rezultira odgovarajućim procentom.Mjerodavna tehnička premija u
samopridržaju, i to u svakoj vrsti neživotnih osiguranja i ukupno za sve vrste, jeste tehnička
premija u samopridržaju ostvarena u tekućoj godini, uvećana za iznos tehničke premije u
samopridržaju obračunate na kraju prethodne godine i umanjena za iznos tehničke prenosne
premije u samopridržaju obračunate na kraju tekuće godine. Mjerodavne štete u samopridržaju, i
to u svakoj vrsti neživotnih osiguranja i ukupno za sve vrste, jesu ukupno riješene štete u
samopridržaju u toku tekuće godine, uvećane za iznos ukupno rezervisanih šteta u samopridržaju
53
na kraju tekuće godine i umanjenje za iznos rezervisanih šteta u samopridržaju na kraju
prethodne godine i za iznos naplaćenih regresa u toku tekuće godine. Mjerodavne štete sadrže i
troškove u vezi sa rešavanjem i isplatom tih šteta.
8. Izvori prava u osiguranju
8.1 Regulativa djelatnosti osiguranja
Potreba za postojanjem pravila igre koja odreñuje država u cilju usmjeravanja, kontrole i
korekcije sprovoñenja djelatnosti osiguranja od strane osiguravača naročito je naglašena u novije
vrijeme i kontinuirano se uvećava sa privrednim i društvenim razvojem kao i razvojem same
djelatnosti osiguranja.
Kupovinom osiguravajućeg pokrića, osiguranici kupuju obećanje budućeg plaćanja, odnosno
obeštećenja u slučaju da se šteta desi, što implicira da se osiguranje bazira na povjerenju. Bez
povjerenja javnosti u instituciju osiguranja ne može doći do razvoja osiguranja, o čemu svjedoči
i primjer tržišta osiguranja u Crnoj Gori, koje je, zahvaljujući uzdrmanom povjerenju grañana u
instituciju osiguranja tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, nedovoljno razvijeno u tim
godinama. Imajući navedeno u vidu, jasno je da je uloga države da obezbijedi zaštitu povjerenja
grañana u instituciju osiguranja, što se ostvaruje putem regulacije djelatnosti osiguranja.
Ključni razlozi regulacije djelatnosti osiguranja su usmjereni u pravcu zaštite osiguranika kao
potrošača a obuhvataju:
• sprečavanje nesolventnosti osiguravajućih društava,
• zaštita osiguranika zbog manjeg znanja i pregovaračke snage u odnosu na osiguravače,
• obezbeñenje pravičnih premija osiguranja imajući u vidu nesavršenost mehanizma
tržišnog regulisanja premija
Iz samog odreñenja pojma regulacije djelatnosti osiguranja vidi se da ona počiva na tri nivoa ili
mehanizma: normiranja pravila putem zakona, sprovoñenje zakona i tumačenje pravila putem
sudova. U Crnoj Gori, sprovoñenje zakona, odnosno superviziju djelatnosti osiguranja obavlja
Agencija za nadzor osiguranja.
8.1.1 Oblasti regulacije djelatnosti osiguranja
Oblasti koje čine predmet regulacije djelatnosti osiguranja obuhvataju:
•
•
•
•
•
•
osnivanje osiguravajućih društava;
determinisanje dozvoljenih organizacionih oblika;
solventnost;
primjena računovodstvenih standarda u procjeni imovine i obaveza;
premije osiguranja;
tržišno ponašanje uključujući korporativno upravljanje, nivo konkurentnosti i
licenciranje posrednika i zastupnika u osiguranju i
54
•
oporezivanje i izlazak sa tržišta, uključujući likvidaciju, restruktuiranje i izlazak iz
pojedinih segmenata poslova osiguranja.
Dakle, iz navedenog se jasno vidi da se oblasti regulacije mogu razvrstati u dvije ključne
kategorije: obezbjeñenje solventnosti i uspostavljanje reda na tržištu osiguranja.
8.1.2 Zakon o osiguranju kao najvažniji izvor prava
Zakoni o osiguranju uobičajeno sadrže odredbe kojima se reguliše većina ili sve od sledećih
oblasti:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
osnivanje i dobijanje dozvola za obavljanje poslova osiguranja,
dobijanje dozvola za rad posrednika i zastupnika u poslovima osiguranja,
obavještavanje o visini ostvarenih premija,
odobravanje tarifa premija,
obavještavanje o i dobijanje saglasnosti za formu i sadržaj promotivnog materijala i
polisa osiguranja,
regulisanje neautorizovanog obavljanja poslova osiguranja i primjene praksi nepravičnog
tržišnog ponašanja koje ugrožavaju konkurentnost ili utiču na moguće prevare
osiguranika,
finansijsko izvještavanje, način ispitivanja finansijskog stanja i drugi finansijski zahtjevi,
pitanja vezana za postupak sanacije, stečaja i likvidacije osiguravajućih društava,
posrednika i zastupnika i agencije za pružanje drugih usluga u osiguranju,
pitanja vezana za način formiranja i korišćenja sredstava garantnog fonda,
oporezivanje osiguravajućih društava i poslova osiguranja.
Prvi pisani trag o regulaciji djelatnosti osiguranja u Crnoj Gori datira iz 1904. godine.
Današnji zakonski okvir koji se odnosi na djelatnost osiguranja čine brojni zakoni od kojih je
najznačajniji Zakon o osiguranju, usvojen 2006 godine a veoma značajni su i Zakon o
obaveznom osiguranju u saobraćaju, usvojen 2007 godine, Zakon o obligacionim odnosima,
usvojen 2008 godine, Zakon o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje, usvojen 2007 godine.
Dakle, prekretnicu u razvoju tržišta osiguranja u Crnoj Gori predstavljalo je usvajanje Zakona o
osiguranju 2006. godine i dodjeljivanje nadležnosti supervizije Agenciji za nadzor osiguranja,
koja je osnovana tokom 2007 godine kada je formiran Savjet agencije.
Zakonom je izvršena podjela svih vrsta osiguranja u dvije grupacije – životna i neživotna
osiguranja a on se odnosi na ona osiguranja kod kojih važi princip dobrovoljnosti dok se
obavezna osiguranja u saobraćaju i druga obavezna osiguranja obavljaju u skladu sa posebnim
zakonom o obaveznom osiguranju. Precizno su odreñeni minimalni novčani iznosi osnovnog
kapitala za osnivanje osiguravajućih društava i to: za životna osiguranja – 800.000 eura, za
osiguranje od nezgode i dobrovoljno zdravstveno osiguranje – 500.000 eura, za obavezno
osiguranje u saobraćaju – 1.250.000 eura, za ostala osiguranja imovine, uključujući osiguranje
vozila – kasko – 1.000.000 eura, za sve vrste neživotnih osiguranja – 2.250.000 eura i za
obavljanje poslova reosiguranja – 2.000.000 eura.
Od izuzetnog značaja za funkcionisanje tržišta osiguranja u Crnoj Gori je i Zakon o
obligacionim odnosima usvojen 2008 godine
55
8.1.3 Globalizacija poslovanja i regulativa
Paralelno sa procesom globalizacije svjetske ekonomije dolazi i do globalizacije poslova
osiguranja i reosiguranja. Naime, poznato je da upravljanje rizikom osiguravajuća društva
ostvaruju primjenom statistike i teorije vjerovatnoće pri čemu odstupanja od srednjih vrijednosti,
koja se javljaju kao posledica promjene ekonomskih uslova, socijalne klime, efekata okruženja i
dr., ona kompenzuju disperzijom rizika u vremenu, prostoru, po vrstama osiguranja itd. Upravo
prostorna disperzija rizika dovodi do potrebe prekogranične saradnje.
Konvergencija regulatornih okvira u različitim zemljama može unaprijediti proces globalizacije
jer se time, izmeñu ostalog, smanjuju troškovi usaglašavanja sa regulatornim zahtjevima u
različitim zemljama.
8.1.3.1 Usklañivanje propisa o osiguranju u EU
Proces približavanja nacionalnih zakonodavstava zemalja članica EU tekao je postepeno. Posle
mnogo prelaznih faza, postojanje jedinstvenog tržišta osiguranja na nivou EU postalo je
stvarnost. Direktivama i uredbama Skupštine i Savjeta Evropske unije razriješeni su najprije
teritorijalni problemi obavljanja poslova osiguranja u okviru EU u cjelini, da bi se zatim u
drugom dijelu osiguranje sporadično pominjalo u vezi sa drugim zajedničkim poslovima od
značaja za Zajednicu. Predmet harmonizacije u oblasti osiguranja su uslovi za osnivanje
osiguravajućih društava, uslovi za poslovanje, uslovi za gubitak prava bavljenja osiguranjem,
pravila koja se odnose na osnivanje i poslovanje na teritoriji EU filijala osiguravača koji imaju
sjedište u okviru i van EU, nadzor nad radom osiguravajućih društava, knjigovodstvo, javnost
rada, pravni oblik osiguravajućih društava.
8.1.3.2 Poslovanje osiguravajućih društava na tržištu osiguranja EU
Suština formiranja Evropske unije je u ostvarenju osnovnog principa slobodnog kretanja roba,
kapitala i radne snage. Upravo na tim principima se zasniva i funkcionisanje tržišta osiguranja u
EU. Naime, osiguravajuća društva iz jedne zemlje Evropske unije, odnosno koja imaju sjedište u
bilo kojoj zemlji članici, mogu slobodno obavljati djelatnost osiguranja u bilo kojoj drugoj zemlji
članici. Dakle, da bi osiguravajuće društvo moglo da obavlja poslove osiguravajućih usluga na
nivou Evropske unije dovoljno je da ima dozvolu za osnivanje u svojoj matičnoj zemlji.
8.1.3.3 Filijale stranih osiguravača u Crnoj Gori
Uskladjivanje osiguranja u Crnoj Gori sa osiguranjem u EU je u toku a najznačajnija promjena u
pravcu približavanja tržišta osiguranja Crne Gore sa onim u Evropskoj uniji jeste usvajanje
Zakona o osiguranju 2006 godine. Ovim zakonom razriješeni su brojni problemi organizacije,
rada, poslovanja i nadzora u ovoj oblasti. Ovaj zakon usklañen je sa meñunarodnim standardima
supervizije osiguranja i sa direktivama Evropske unije u oblasti usluga u osiguranju.
56
8.1.4 Konvencije i direktive EU
Najveći deo meñunarodnih konvencija odnosi se na osiguranje autoodgovornosti i u toj
oblasti su najpoznatije:
•
•
•
Londonska
Strasburška
Haška
Radi pospješivanja slobodnog tržišta i ureñenja pravnih osnova Evropska unija je donijela
niz preporuka i direktiva kod obavljanja poslova osiguranja. Direktive usvojene na nivou EU
predstavljaju samo preporuke s obzirom da je je još uvijek pravni osnov za obavljanje djelatnosti
osiguranja i reosiguranja inkorporiran u nacionalnim zakonodavstvima zemalja članica EU.
Direktive usvojene na nivou EU direktno obavezuju države članice na njihovu primjenu, u
pogledu ciljeva, ali države članice imaju slobodu izbora načinu i forme njihovog ispunjenja.
Najznačajnije direktive su sledeće:
•
•
•
•
•
•
•
direktiva neživotnog osiguranja,
direktiva o liberalizaciji,
direktiva o saosiguranju,
direktiva osiguranja kredita i garancija,
direktiva osiguranja troškova pravne zaštite,
direktiva o slobodi pružanja usluga u oblasti osiguranja autodgovornosti i
direktiva o reosiguranju.
Značaj direktiva iz pozicije domaćeg zakonodavstva i nosilaca djelatnosti osiguranja je u
činjenici da se nacionalno zakonodavstvo iz oblasti osiguranja mora usaglasiti sa direktivama
usvojenim na nivou Evropske Unije prije pridruživanja članstvu. Zajedničke osobine svih
direktiva donešenih na nivou EU su zahtjevi u pogledu:
•
•
•
•
•
slobodnog pristupa tržištu osiguranja za strane investitore,
postojanje jedinstvenog tržišta osiguranja na nivou EU,
odsustvo svakog oblika kontrole cijena,
regulisanje minimalnih zahtjeva za obezbeñenje solventnosti i
uspostavljanje profesionalnog nadzornog tijela u osiguravajućoj industriji.
8.1.4.1 Solvency II
Solvency II predstavlja novi okvir regulacije solventnosti na nivou Evropske Unije čija je
implementacija planirana za 2012. godinu. Solvency II će omogućiti unapreñenje regulacije
solventnosti osiguravača uvoñenjem: sistema baziranog na riziku, integrisanog pristupa za
rezerve osiguranja i zahtjeve u pogledu veličine kapitala, sveobuhvatnog okvira za upravljanje
rizikom, kapitalnih zahtjeva definisanih standardnim pristupom ili razvojem internih modela te
priznavanjem i nagrañivanjem diverzifikacije i umanjivanja rizika.
57
Suštinu Solvency II čini će njegova karakteristična struktura koja se bazira na tri stuba ,
slično kao kod Basel II, okvira za regulaciju solventnosti u bankarstvu.
Prvi stub predstavljaju kvantitativni zahtjevi, odnosno, harmonizovani standardi procjene
imovine i obaveza i kapitala koji je potreban da se osigura solventnost. Dakle, njime se odreñuju
pravila koja se odnose na tehničke rezerve, investicije i kapitalne zahtjeve (Minimum Capital
Requirement i Solvency Capital Requirement) kako bi kompanije poštujući ih mogle biti
smatrana solventnim.
Drugi stub, čija je svrha da bude dopuna prvom stubu, predstavljaju kvalitativni zahtjevi
koji predstavljaju principe interne kontrole i upravljanja rizikom osiguravača i reosiguravača i
principe kojima se nadzornim organima odreñuje okvir za superviziju internih kontrola i praksi
upravljanja rizikom te adekvatnosti kapitala osiguravajućih i reosiguravajućih društava.
Treći stub odnosi se na tržišnu disciplinu koja treba da bude ostvarena putem
objelodanjivanja informacija i transparentnosti. Pošto će objelodanjivanje informacija zavisiti od
implementiranih mjera prvog i drugog stuba još uvijek nije definisano koje to informacije treba
da budu. Ono što je sigurno jeste da informacije treba da pokriju rizike kao i finansijska pitanja
osiguravača i treba da budu sveobuhvatne, razumljive i uporedive.
U primjeni ova tri stuba, u cilju nastojanja izbjegavanja njihovog meñusobnog preklapanja,
reflekotvaće se princip koherentnosti pri čemu prvi stub treba da obuhvati i adekatno
kvantifikuje sve rizike predstavljene na pozicijama bilansa stanja, drugi stub će predstavljati
dodatak prvom stubu i promovisaće dobro korporativno upravljanje rizikom a treći stub će
predstavljati dodatak ukupnom okviru obezbeñenjem tržišne discipline.
Dakle, u suštini Solvency II projekta jeste činjenica da on neće odreñivati detaljna pravila
regulacije solventnosti već prije svega principe koji treba da oslikavaju ekonomsku i tržišnu
realnost. Principi samo ukazuju na poželjne rezultate a sredstva za njihovo postizanje su predmet
slobodnog izbora.
58
8.2 Ugovor o osiguranju
odnos iz osiguranja nastaje sklapanjem ugovora, a smatra se da je ugovor sklopljen kada ga
ugovarači potpišu, odnosno kada potpišu polisu osiguranja ili list pokrića. Postoje dvije vrste
ugovora o osiguranju koje se meñusobno razlikuju, a radi se o dobrovoljnom, odnosno
obaveznom osiguranju. U dobrovoljnom osiguranju sklopljeni ugovor o osiguranju je osnov za
utvrñivanje odnosa u osiguranju, odnosno prava i obaveza koje iz tih odnosa proizilaze za
ugovorene strane.
U obaveznim osiguranjima u saobraćaju oštećeno lice ostvaruje svoja prava od osiguravača
i u slučaju kada lice koje je bilo dužno da sklopi ugovor o obaveznom osiguranju to nije učinilo.
Za iznos nadoknañene štete osiguravač ima pravo regresa od neosiguranog korisnika, odnosno
vlasnika motornog vozila ili neovlašćenog vozača.
Uslovi ugovora o osiguranju (pravila i klauzule), kao i tarife premija unaprijed su odreñeni.
Osiguranik u tome faktički malo učestvuje. Nema pogañanja, nema ravnopravnog saglasnog
utvrñivanja ugovornog odnosa, dakle, nema bitnih karakteristika klasičnog pojma ugovora autonomije volje stranaka.
Ugovor o osiguranju je sporazum kojim se jedna strana (osiguranik, odnosno ugovarač
osiguranja), koja ima interes da se zaštiti od rizika, obavezuje da plaća premiju, a druga strana
(osiguravač) da tu zaštitu organizuje na uzajamnoj osnovi.
8.2.1 Zaključenje ugovora o osiguranju
Ugovor je zaključen kad ugovarači potpišu polisu osiguranja ili list pokrića. Bitno je naglasiti da
pismena ponuda za zaključenje ugovora o osiguranju učinjena osiguravaču vezuje ponudioca za
vrijeme od osam dana od dana kada je ponuda prispjela osiguravaču, ako nije odreñen kraći rok,
a ako je potreban ljekarski pregled, onda za vrijeme od petnaest dana. Meñutim, ako osiguravač
u tom roku ne odbije ponudu koja ne odstupa od uslova pod kojima on vrši predloženo
osiguranje, smatraće se da je prihvatio ponudu i da je ugovor zaključen. Pri tome se ugovor
smatra zaključenim kada je ponuda prispjela osiguravaču.
Iz naprijed navedenog proizilazi formalni karakter ugovora o osiguranju, s obzirom da je
punovažan tek kada se potpiše polisa osiguranja ili list pokrića. Prema tome, saglasnost, volja
osiguravača i ugovarača osiguranja bez potpisa polise ili lista pokrića nije dovoljna da bi se
ugovor o osiguranju zaključio.
8.2.1.1 Zaključenje ugovora o osiguranju, polisa osiguranja, odnosno list pokrića
Polisa osiguranja je zapravo ugovor o osiguranju (ali ne u punom smislu)-može biti privremeno
zamijenjena listom pokrića u koji se unose bitni sastojci ugovora. Osiguravač je dužan da
upozori ugovarača osiguranja da su opšti i posebni uslovi osiguranja sastavni deo ugovora i da
mu preda njihov tekst, ukoliko ti uslovi nisu štampani na samoj polisi. Izvršenje ove obaveze
mora biti konstatovano na polisi.
8.2.1.2 Plaćanje premije
Pravilno je reći da je plaćanje premije osiguranja obaveza ugovarača osiguranja, a ne
osiguranika, s obzirom da ta dva subjekta ne moraju uvek biti isti subjekti.
59
Premija se po pravilu plaća unaprijed, a može se ugovoriti i plaćanje u ugovorenim rokovima.
Bez obzira na to za koji model plaćanja premije se osiguravač i ugovarač osiguranja opredijele,
način plaćanja premije treba konstatovati na samoj polisi osiguranja.
8.2.1.3 Obavještenje osiguravača o izmjenama rizika
Kada je u pitanju osiguranje imovine, ugovarač osiguranja dužan je da obavijesti osiguravača o
svakoj promjeni okolnosti koja može da bude od značaja za ocjenu rizika, a kada je u pitanju
osiguranje lica, samo ako je rizik povećan zbog toga što je osigurano lice promijenilo zanimanje.
Pored obaveze ugovarača osiguranja da obavijesti osiguravača o promjenama rizika,
postoji i obaveza ugovarača osiguranja da obavijesti osiguravača o nastupanju osiguranog
slučaja.Pri tome je osiguranik dužan da obavijesti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja
najdalje u roku od tri dana od kada je za to saznao, izuzev u slučaju osiguranja života. Ukoliko
osiguranik ne izvrši ovu svoju obavezu u odreñeno vrijeme, dužan je da osiguravaču nadoknadi
štetu koju bi ovaj zbog toga imao.
8.2.1.4 Obaveze osiguravača
Osnovna obaveza osiguravača sastoji se u isplati naknade štete ili ugovorene sume. Ta obaveza
je konzistentna obavezi ugovarača osiguranja da plati premiju osiguranja.
Ako je ugovarač osiguranja, osiguranik ili korisnik izazvao osigurani slučaj namjerno ili
prevarom, pravilo je da osiguravač nije obavezan ni na kakva davanja, a suprotna ugovorna
obaveza nema pravnog dejstva.
5.2.1.5 Trajanje i prestanak osiguranja
Kako se osigurani slučaj može desiti odmah nakon što je zaključen ugovor o osiguranju ili
odmah po isteku ugovora, od izuzetne je važnosti da se tačno odredi početak i prestanak dejstva
osiguranja.
Pravilo je da, ako drukčije nije ugovoreno, ugovor o osiguranju proizvodi pravno dejstvo
počev od dvadeset četvrtog časa dana koji je u polisi označen kao dan početka trajanja
osiguranja, pa sve do isteka poslednjeg dana roka za koji je osiguranje ugovoreno. Ako rok
trajanja osiguranja nije odreñen ugovorom, svaka strana može raskinuti ugovor sa danom
dospjelosti premije, obavještavajući pismenim putem drugu stranu najkasnije tri mjeseca prije
dospjelosti premije. Meñutim, ako je osiguranje zaključeno na rok duži od pet godina, po isteku
ovog roka svaka strana može, uz otkazni rok od šest mjeseci, pismeno izjaviti drugoj strani da
raskida ugovor, pri čemu se ugovorom ne može isključiti pravo svake strane da raskine ugovor.
Navedeno pravilo se ne odnosi na osiguranje života.
8.2.2. Uslovi i pravila osiguranja
Po pravilu uslove za osiguranje, kao sastavni deo ugovora o osiguranju, osiguravač uručuje
osiguraniku prilikom zaključivanja ugovora, da bi svaki osiguranik mogao biti obaviješten kakva
prava i obaveze proističu iz sklopljenog ugovora o osiguranju. Sastavni dio ugovora o osiguranju
su opšti i posebni uslovi osiguranja
60
Opštim uslovima definišu se osnovni pojmovi koji se koriste u osiguranju, kao što su:
osiguravač, ugovarač osiguranja, osiguranik, premija osiguranja, suma osiguranja, polisa,
odnosno list pokrića i dr.
Posebni uslovi osiguranja bliže, tj. detaljnije definišu prava i obaveze osiguravača,
odnosno osiguranika po pojedinim vrstama osiguranja. Posebni uslovi obrañuju:
8.3 Sudska praksa
Kao izvor pravnih pravila u osiguranju je značajna i sudska praksa. Ona utiče na izgrañivanje
pojmova prava u osiguranju, i to naročito kada se raspravlja u sporu oko nekih pitanja koja nisu
regulisana ili precizno definisana drugim formalnim izvorima prava.
U osiguranju se veoma vodi računa o sudskoj praksi, jer često se pravila koja kreira sudska
praksa neposredno primjenjuju prilikom nastalog spora izmeñu osiguravača, odnosno
osiguranika kao strana u sporu, a tiče se ugovora o osiguranju. To je normalno ako se ima u vidu
da sudska praksa otklanja praznine, nejasnoće ili dileme iz uslova, odnosno tarifa premija koje su
najčešće predmet spora iz ugovora o osiguranju.
8.4. Nadzor djelatnosti osiguranja
Nadzor nad obavljanjem poslova iz djelatnosti osiguranja vrši regulatorni organ a zakonom je
odreñeno da poslove regulatornog organa vrši Agencija za nadzor osiguranja (ANO) koja ima
svojstvo pravnog lica, a osnivač je Republika.
Agencija za nadzor osiguranja u okviru svojih nadležnosti:
1) izdaje dozvole za obavljanje poslova osiguranja, reosiguranja i saosiguranja,
posredovanja i zastupanja i drugih poslova neposredno povezanih sa poslovima
osiguranja;
2) daje saglasnost na akte i radnje utvrñene ovim zakonom;
3) vrši nadzor nad obavljanjem djelatnosti osiguranja;
4) donosi akte utvrñene ovim zakonom;
5) vodi registre u skladu sa ovim zakonom;
6) razmatra prigovore i žalbe osiguranika i drugih korisnika osiguranja;
7) sarañuje sa drugim nadzornim organima u zemlji i inostranstvu;
8) daje inicijative za ureñivanje pitanja iz oblasti osiguranja;
9) obavlja i druge poslove utvrñene zakonom.
Prema Zakonu o osiguranju, organi Agencije za nadzor osiguranja u Crnoj Gori su Savjet
koji ima predsjednika i dva člana i direktor. Predsjednika i članove Savjeta Agencije imenuje i
razrješava Skupština. Oni se imenuju na period od pet godina i mogu biti ponovo imenovani a za
svoj rad odgovaraju Skupštini.
Savjet Agencije:
61
1) odlučuje o dozvolama, saglasnostima, ovlašćenjima i drugim pitanjima iz nadležnosti
Agencije;
2) donosi pravila i druge akte utvrñene zakonom;
3) donosi statut Agencije;
4) utvrñuje godišnji izvještaj o stanju na tržištu osiguranja;
5) utvrñuje godišnji plan rada i godišnji izvještaj o radu Agencije;
6) utvrñuje finansijski plan i godišnje finansijske iskaze;
7) bira i opoziva revizora za kontrolu godišnjeg finansijskog iskaza Agencije;
8) imenuje stečajni odbor i stečajnog upravnika;
9) rješava po prigovoru na zapisnik o izvršenom nadzoru i žalbama i predstavkama
osiguranika;
10) obavlja i druge poslove utvñene zakonom i statutom.
Direktor Agencije:
1) zastupa i predstavlja Agenciju;
2) organizuje i vodi poslove Agencije;
3) izvršava odluke Savjeta Agencije;
4) predlaže Savjetu Agencije planove rada, izvještaje o radu i poslovanju, periodične i
godišnje računovodstvene iskaze Agencije;
5) obavlja i druge poslove utvrñene ovim zakonom i statutom Agencije.
8.5 Mjere i predmet nadzora ANO Crne Gore
Agencija za nadzor osiguranja u skladu sa Zakonom o osiguranju i Osnovnim principima za
efikasnu superviziju društava za osiguranje, vrši nadzor poslovanja društava za osiguranje,
afilijacija stranih društava za osiguranje, društava za posredovanje u osiguranju, zastupnika u
osiguraranju, agencija za pružanje drugih usluga u osiguranju i drugih pravnih lica koja mogu
obavljati poslove ove agencije. Regulatorni organ može da ostvari uvid u poslovne knjige
pravnih lica koja su povezana sa društvom za osiguranje, kao i uvid u poslovne knjige svih
učesnika u poslu koji je predmet nadzora, ako je to neophodno radi vršenja nadzora nad
poslovanjem društva za osiguranje.
Nadzor poslovanja društva za osiguranje obuhvata kontrolu:
1) usklañenosti obavljanja djelatnosti društva sa izdatom dozvolom;
2) usklañenosti opštih akata i akata poslovne politike sa zakonom i drugim propisima;
3) zakonitosti rada;
4) likvidnosti i solventnosti u obavljanju djelatnosti osiguranja;
5) načina utvrñivanja tehničkih rezervi;
6) izvršavanja preuzetih obaveza po osnovu ugovora o osiguranju;
7) deponovanja i ulaganja sredstava osiguranja u skladu sa zakonom;
8) sastavljanja knjigovodstvene i druge dokumentacije, voñenja poslovnih knjiga i
sastavljanja finansijskih izvještaja, u skladu sa zakonom, drugim propisima, opštim
aktima i aktima poslovne politike;
9) sprovoñenja mjera koje je naložio regulatorni organ;
10) funkcionisanja interne revizije;
62
11) ispunjenosti uslova utvrñenih ovim zakonom za osnivače društva, kvalifikovane
imaoce, članove odbora direktora i izvršnog direktora;
12) kadrovske i tehničke osposobljenosti društva;
13) troškova provizije za posredovanje i zastupanje u osiguranju;
14) nenaplaćenih premija i drugih potraživanja društva;
15) sprovoñenja politike saosiguranja i reosiguranja.
U skladu sa članom 129 Zakona o osiguranju, Agencija za nadzor osiguranja može:
naložiti mjere za otklanjanje nezakonitosti i nepravilnosti, naložiti mjere zbog nepostupanja u
skladu sa pravilima o upravljanju rizikom, predložiti posebne mjere prema odgovornim licima u
društvu, naložiti prenos portfelja osiguranja na drugo društvo za osiguranje; uvesti privremenu
upravu nad društvom i oduzeti dozvolu za obavljanje pojedinih ili svih poslova osiguranja za
koje je izdata dozvola.
8.6 Obaveze osiguravajućih društava u postupku nadzora
Prema Zakonu o osiguranju, nadzor nad poslovanjem društva za osiguranje vrši se:
1) prikupljanjem, praćenjem i analizom izvještaja, podataka i obavještenja koje je društvo
za osiguranje po zakonu dužno da dostavlja regulatornom organu;
2) neposrednim uvidom u poslovanje društva za osiguranje;
3) praćenjem sprovoñenja mjera naloženih u skladu sa ovim zakonom i podnošenjem
prijava nadležnim organima u slučaju osnovane sumnje da utvrñene nezakonitosti i
nepravilnosti sadrže obilježja krivičnog djela, privrednog prestupa ili prekršaja.
8.7 Izvještavanje regulatornog organa od strane društva za osiguranje
U skladu sa Zakonom o osiguranju, društva za osiguranje obavezna su i za redovno
obavještavanje Agencije za nadzor osiguranja tromjesečno, šestomjesečno i na godišnjem nivou
o poslovanju i svim promjenama u radu društva. Takoñe, društvo za osiguranje je u obavezi da
na zahtjev regulatornog organa, dostavlja i druge izvještaje, informacije i podatke koji su od
značaja za vršenje nadzora. Posebna obaveza osiguravajućih društava odnosi se na dostavljanje
statističkih podataka po grupama i vrstama osiguranja, u rokovima i na način koji utvrdi
regulatorni organ.
8.8 Aktuarstvo
Obavljanje aktuarskih poslova u društvu za osiguranje je obavezno i te poslove obavljaju
ovlašćeni aktuari, odnosno lica koja su dobila ovlašćenje regulatornog organa za obavljanje
aktuarskih poslova a u skladu sa uslovima koje propisuje Ministarstvo finansija. Ovlašćenog
aktuara imenuje izvršni direktor društva za osiguranje sa liste aktuara, uz prethodnu saglasnost
Agencije za nadzor osiguranja. . Autoritet ovlašćenog aktuara počiva na zakonu i isti štiti
Agencija za nadzor osiguranja. U najvećem broju slučajeva ovlašćeni aktuar osim odbora
direktora i interne revizije društva za osiguranje, obavještava i regulatorni organ.
63
8.9 Revizija
Sprovoñenje revizije finansijskih izvještaja osiguravajućih društava ureñeno je Zakonom o
osiguranju. Ovu reviziju vrši spoljnji revizor kojeg bira skupština akcionara društva za
osiguranje, uz prethodno odobrenje regulatornog organa (Agencije za nadzor osiguranja).
8.10 Prestanak društva za osiguranje primjenom mjera nadzora
Prema Zakonu o osiguranju, društvo za osiguranje može prestati sa postojanjem primjenom
mjera nadzora nad radom društva za osiguranje, kao što su: preuzimanje kontrole nad
poslovanjem društva za osiguranje uvodjenjem privremene uprave nad društvom; prenos
portfelja osiguranja; i statusne promjene u društvu za osiguranje.
8.10.1 Preuzimanje kontrole nad poslovanjem društva za osiguranje uvodjenjem
privremene uprave nad društvom
Regulatorni organ može uvesti privremenu upravu nad društvom za osiguranje, ako:
1) društvo nije izvršilo svoje obaveze iz ugovora o osiguranju ili neće biti u mogućnosti
da izvrši obaveze o njihovoj dospjelosti;
2) sredstva društva nijesu dovoljna da pruže ugovorenu zaštitu osiguranicima ili
povjeriocima društva;
3) dio imovine koji se vodi u poslovnim knjigama ili evidenciji društva ili koji je predmet
njegovog upravljanja nije na propisan način procijenjen i prikazan;
4) je garantna rezerva na takvom nivou ili joj se nivo smanjuje u toj mjeri da može imati
štetne posljedice po osiguranike ili povjerioce društva;
5) je duštvo nepravilno ili nezakonito utvrdilo ili iskazalo rezultat svog poslovanja;
6) društvo ne postupa saglasno izrečenim mjerama regulatornog organa.
8.10.2 Preuzimanje portfelja osiguranja odlukom ANO
Kad regulatorni organ utvrdi nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju društva za osiguranje
koje mogu da ugroze ili ugrožavaju sposobnost društva da ispuni obaveze nastale iz obavljanja
poslova osiguranja, regulatorni organ može rešenjem naložiti društvu da svoj portfelj osiguranja
prenese na drugo društvo za osiguranje.
8.10.3 Stečaj nad društvom za osiguranje
Uslovi i postupak stečaja, dobrovoljne likvidacije društava za osiguranje, kao i prava i obaveze
učesnika u postupcima stečaja i likvidacije odreñeni su Zakonom o stečaju i likvidaciji društava
za osiguranje. Zakonom o stečaju i likvidaciji društava za osiguranje utvrñena je nadležnost
suda, osnovi za pokretanje i postupak stečaja, uslovi za imenovanje i razrešenje dužnosti
stečajnog upravnika, prijavljivanje potraživanja i redosled namirenja potraživanja iz stečajne
mase
64
8.11 Prestanak društva za osiguranje odlukom vlasnika
Društvo za osiguranje može prestati sa postojanjem i odlukom vlasnika o sprovoñenju postupka
likvidacije, statusnih promjena ili prenosa portfelja.
Likvidacija društva za osiguranje
Pokretanjem postupka likvidacije društva za osiguranje vlasnici mogu realizovati odluku o
prestanku postojanja tog društva pri čemu je odluka donešena na osnovu dobrovoljnosti, odnosno
na bazi ocjene vlasika o nepostojanju potrebe daljeg postojanja društva za osiguranje.
Na dobrovoljnu likvidaciju društava za osiguranje primjenjuju se odredbe Zakona o
stečaju i likvidaciji društava za osiguranje kojima se ureñuje stečaj društava za osiguranje, uz
prethodno pribavljenu saglasnost regulatornog organa. Društvu za osiguranje koje je donijelo
odluku o dobrovoljnoj likvidaciji predsjednik nadležnog suda postavlja likvidacionog upravnika
sa liste stečajnih upravnika koju utvrñuje regulatorni organ.
Statusne promjene društva za osiguranje
Odluka o statusnoj promjeni društva za osiguranje može biti dobrovoljna odluka vlasnika.
Meñutim, Zakonom o osiguranju, član 18, determinisano je da za promjenu statusa, naziva i
sjedišta društva, osiguravajuće društvo obavezno mora da pribavi saglasnost regulatornog
organa, odnosno Agencije za nadzor osiguranja.
Shodno članu 41 istog Zakona, društvo za osiguranje može vršiti statusne promjene
podjele, spajanja ili pripajanja, samo uz prethodnu saglasnost regulatornog organa. Uz zahtjev za
dobijanje saglasnosti za statusne promjene, društvo za osiguranje je dužno dostaviti
dokumentaciju koju utvrdi Ministarstvo finansija.
Prenos portfelja osigurnaja odlukom osnivača
Osnivači društva mogu donijeti odluku o prenosu portfelja osiguranja djelimično ili u cjelosti,
jednom ili više društava za osiguranje koja imaju dozvolu za obavljanje poslova osiguranja koja
se prenose, ali samo uz saglasnost Agencije za nadzor osiguranja.
Društvo za osiguranje koje je prenijelo portfelj osiguranja dužno je da, u roku od 15 dana
od dana prijema rješenja kojim se daje saglasnost za prenos portfelja osiguranja, obavijesti
ugovarače osiguranja čiji su ugovori o osiguranju obuhvaćeni prenosom portfelja osiguranja o
nazivu i sjedištu društva za osiguranje koje je preuzelo portfelj osiguranja i danu do kojeg se
mora završiti prenos portfelja osiguranja, neposredno pisanim putem ili putem sredstava javnog
informisanja. Osiguranik ima pravo da raskine ugovor o osiguranju, obavještavajući o tome
pisanim putem društvo za osiguranje koje je preuzelo portfelj osiguranja, u roku od 30 dana od
dana prijema obavještenja o prenosu portfelja. Osiguranici neživotnog osiguranja imaju pravo na
onaj dio premije koji odgovara ostatku trajanja osiguranja, a osiguranici životnog osiguranja
imaju pravo na iznos matematičke rezerve obračunate na dan prenosa portfelja osiguranja, ako su
fondovi osiguranja života dovoljni za pokriće tog iznosa ili na iznos smanjen proporcionalno
umanjenju fondova osiguranja života.
65
Danom prenosa portfelja osiguranja, društvo za osiguranje koje je preuzelo portfelj
osiguranja postaje strana u ugovorima o osiguranju koji su mu prenosom portfelja osiguranja
ustupljeni i preuzima sva prava i obaveze iz tih ugovora, a društvo koje prenosi portfelj
osiguranja oslobaña se obaveza prema osiguranicima.
9. Dokumenta u osiguranju
9.1 Polisa osiguranja
Polisa osiguranja je najčešće isprava koja potvrñuje da je sklopljen ugovor o osiguranju. Ona u
stvari, predstavlja formu ugovora o osiguranju, mada moramo istaći da polisa, sama po sebi, nije
i ugovor o osiguranju. Ugovor o osiguranju je sklopljen kada polisu o osiguranju potpišu
ugovorne strane i tada se polisa koristi kao dokaz, odnosno potvrda da je zaključen ugovor o
osiguranju.
Naziv polise potiče od latinskog polliceor, odnosno pollicitor što znači obećavati (na
francuskom police i na engleskom policy).
Polisa osiguranja mora da sadrži osnovne elemente kao što su:
•
•
•
•
•
•
•
•
•
ugovorne strane osiguranja,
predmet osiguranja (osigurana stvar ili osigurano lice),
rizik obuhvaćen osiguranjem,
trajanje osiguranja i vrijeme pokrića,
svotu osiguranja ili izjavu da je osiguranje neograničeno,
premiju ili doprinos,
datum izdavanja polise,
potpise ugovornih strana,
bonus/malus i dr.
9.2 List pokrića
Često, u nemogućnosti da se ispoštuje klasična forma ugovora o osiguranju bilo zbog nedostatka
vremena, ili nepoznavanja svih relevantnih faktora, potrebnih za sklapanje ugovora, pribjegava
se izdavanju tzv. lista pokrića. List pokrića je vrsta potvrde o sklopljenom ugovoru o osiguranju.
Ima svoju važnost do izdavanja polise.
U praksi list pokrića najčešće potpisuje samo osiguravač, čime daje izjavu o preuzetoj
obavezi iz osiguranja. Taj se list pokrića kasnije zamjenjuje polisom osiguranja, ili nekim drugim
dokumentom, koji potvrñuje sklopljeni ugovor o osiguranju. On se najčešće upotrebljava u
osiguranju pomorskih brodova, posebno u meñunarodnom transportnom osiguranju. Kod nas,
kada su imovinska osiguranja u pitanju, list pokrića obično se izdaje pri isteku osiguranja, a
najčešće na kraju godine kada osiguravač, jednostavno, iz tehničkih razloga nije u mogućnosti da
izda polisu osiguranja.
66
9.3 Certifikat osiguranja
Certifikat se koristi onda kada ne postoji neki opšti ugovor o osiguranju i to, prije svega,
kad iz tehničkih razloga ne možemo odmah da izdamo polisu osiguranja. Koristi se u onim
slučajevima kad je ugovaraču osiguranja hitno potrebna isprava kao potvrda da je sklopljen
ugovor o osiguranju. Certifikat osiguranja izdaje osiguravač, ali nije rijedak slučaj da ga izdaju
posrednici kao, npr, špediter ili broker koji su zaključili opšti ugovor o osiguranju za račun
svojih komitenata. Ukoliko posrednik izda certifikat o osiguranju, obavezan je da o tome
obavijesti osiguravača s kojim je zaključio opšti ugovor o osiguranju i za čije ime i račun je
izdao certifikat.
Treba istaći, iako certifikat osiguranja u pravnom pogledu nije polisa osiguranja nego samo
potvrda da je odreñeno osiguranje sklopljeno, ipak se u praksi certifikat, po pravilu, prima kao i
sama polisa, naročito ako je u pitanju certifikat osiguranja koji je ispostavilo osiguravajuće
društvo.
9.4 Potvrda o sklopljenom osiguranju
Pored pomenutih dokumenata koji se koriste u osiguranju (polisa, list pokrića, certifikat i
dr.), nerijetko se u osiguranju koristi i potvrda o sklopljenom ugovoru o osiguranju. U stvari, to
je obična pismena potvrda kojom se potvrñuje da je sklopljen ugovor o osiguranju, i koja sadrži
neke osnovne ili, pak detaljnije elemente. Potvrda o sklopljenom osiguranju naročito se koristi
kod osiguranja robe u uvozu. U takvim slučajevima na prijavi za osiguranje koja je dostavljena
ugovaraču osiguranja, direktno ili preko špeditera, u potrebnom broju primjeraka, osiguravač
stavlja klauzulu kojom se potvrñuje da je osiguranje sklopljeno, po uslovima i premijskoj stopi
navedenim na samoj prijavi.
9.5 "Slip" i "Cover note"
Kao dokumenti u osiguranju u svijetu koriste se "slip" i "cover note", koji su posebno prisutni u
sprovoñenju osiguranja u engleskoj praksi. To su pismene isprave koje su najbliže našem "listu
pokrića", odnosno neka vrsta predugovora o osiguranju, ili reosiguranju.
"Slip" je dokumenat koji primjenjuju posrednici u osiguranju i reosiguranju. Sadrži sve bitne
elemente za potrebu ocjene i težine rizika, odnosno prikazuje uslove po kojima se želi zaključiti
ugovor o osiguranju, odnosno reosiguranju. Zapravo, to je specifična ponuda za reosiguravajuće
pokriće.
Na osnovu elemenata iz "slipa" posrednici u osiguranju (brokeri) ispostavljaju tzv. "cover note",
bilješku o pokriću na osnovu koje oni obavještavaju osiguranika da je pod dotičnim uslovima
zaključeno osiguranje, odnosno reosiguranje, kao i o udjelu pojedinih osiguravača u njemu.
"Cover note" je dokumenat kojim se u praksi potvrñuje da je osiguravač, odnosno reosiguravač
(retrocesionar) prihvatio uslove iz "slipa" i da daje saglasnost na pokriće toga rizika.
67
10. Vrste osiguranja
Najčešći kriterijumi koji se koriste kod razvrstavanja osiguravajućih poslova su:
1) prema mjestu rizika (pomorska, nepomorska (kopnena) a dodaju se i vazdušna
osiguranja),
2) prema predmetu koji se osigurava (imovine, lica odnosno ljudi i osiguranja od
odgovornosti),
3) prema metodu sprovoñenja osiguranja (dobrovoljna i obavezna)
4) prema fuknciji koji osiguranje izvršava,
5) prema glavnim klasama osiguranja na osnovu zakona i
6) prema klasifikaciji prakse (na primjer, podjela na individualna i komercijalna).
Na osnovu važećeg Zakona o osiguranju postoji podjela na životna i neživotna osiguranja a s
obzirom da je ova klasifikacija uglavnom i prihvaćena u svijetu te s obzirom da je sa aspekta
raspoloživosti sredstava koje osiguravajuća društva mogu plasirati na tržištu kapitala uglavnom
važeća relacija, neživotna osiguranja – kratkoročnija sredstva, životna osiguranja – dugoročnija
sredstva, u nastavku ćemo se oslanjati na ovu klasifikaciju
U strukturi portfelja osiguravajućih društava u Crnoj Gori dominiraju neživotna osiguranja a u
okviru ove grupacije vrsta osiguranja dominiraju obaezna osiguranja, odnosno osiguranje
autoodgovornosti. Struktura portfelja osiguravača u Crnoj Gori u 2009 godini predstavljena je
grafikonom.
Struktura portfelja osiguravača u Crnoj Gori u 2009 godini
68
Transportna osiguranja
Osnovne karakteristike transportnog osiguranja
Pojam i uloga transportnog osiguranja
Sa ekonomskog aspekta transportno osiguranje spada medju najsloženije a ujedno je i najvažnije grana
djelatnosti iz oblasti osiguranja. Transportno osiguranje možemo označiti kao osiguranje protiv svih
transportnih rizika.
Posebnu karakteristiku transportnog osiguranja čini njegov medjunarodni karakter. Osiguravajuće kuće
ne mogu da raspolažu dovoljnim kapitalom za pokriće svih mogućih šteta koje mogu da pretrpe brodovi,
vazduhoplovi i tereti pa se posao transportnog osiguranja odvija na jedinstven način skoro svuda u
svijetu, prama pravilima koja su usvojili vodeći svjetski osiguravatelji.
Kao i sve vrste imovinskog osiguranja, transportna osiguranja imaju obeštećujući karakter, sa svim
posledicama koje iz toga proizilaze:
-osiguranik ne može da zahtjeva od osiguravača plaćanje naknade koja bi bila veća od iznosa štete
-osiguranik ne može istovremeno, po osnovu više osiguranja, zahtjevati naknadu koje bi ukupno
premašile iznos štete
-osiguranik ne može po osnovu iste štete ostvariti naknadu i po osnovu osiguranja i naknadu po osnovu
odgovornosti za štetu od trećeg lica
-isplatom naknade, sva prava prema trećem licu koje je odgovorno za štetu, prelaze na osiguravača koji
je isplatio štetu
Privredni značaj osiguranja transporta
Imovinske vrijednosti koje se angažuju u saobraćaju, morem, željeznicom, drumskim ili vazdušnim
putem i sl, su ogromne.
Značajan porast kreditnih poslova u oblasti prometa i transporta ne bi bio moguć bez osiguravajućeg
obezbjeđenja, jer kreditne institucije objektivno nisu u mogućnosti da pored samog rizika kredita snose i
rizik slučajnog uništenja dobara kojima se obično i pokrivaju dati krediti.
Sva transporta sredstva kojima se obavlja transport predstavljaju velike vrijednosti kako u kopnenom
tako i u pomorskom i vazdušnom saobraćaju.
Mnoge vrste transportnih osiguranja, npr. kasko osiguranje brodova i vazduhoplova, imaju nužno
međunarodni karakter, jer nijedna osiguravajuća organizacija u svijetu ne može, a i ne želi, sama da
osigura velike pomorske brodove ili velike avione.
Istorijski razvoj transportnog osiguranja
Istorijski posmatrano, transportno osiguranje je prva vrsta osiguranja, koja se pominje još prije nove ere.
Sa razvojem trgovine na kopnu i moru, razvijalo, se i transportno osiguranje.
Moderni sistem pomorskog osiguranja vezan je za londonski "Lloyd’s".
Izvori prava transportnog osiguranja
69
Najvažniji izvori prava u osiguranju su: zakoni i uslovi osiguranja; zatim običaji, sudska praksa i pravna
nauka.
Transportno osiguranje pored ovih ima i svoje specifične izvore među kojima se ističu izvori na
međunarodnom tržištu transportnih osiguranja.
U Crnoj Gori se primjenjuju
- Zakon o obligacinim odnosima
- Zakon o osiguranju
-Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi (osiguranje brodova, robe u prevozu, vozarine,
odgovornosti)
-Zakon o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju
Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi primjenjuje se i na osiguranje robe koja se prvozi
vazduhoplovom, na prevoz prtljaga, na odgovornost koja se ne odnosi na treća lica, na ratne i političke
rizike.
Iako je Zakonom o obligacionom odnosima predvidjeno da se odredbe o ugovoru ne primjenjuju na
transportno osiguranje ipak se sve ostale odrebe primjenjuju i na ova osiguranja.
Područje
Opšti propisi
Pomorski prevozi
Vazdušni prevozi
Kopneni prevozi
Propisi
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o osiguranju
- Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi
- Haaška pravila
- York-Antwerpenska pravila
- Zakon o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko pravnih
odnosa u vazdušnom saobraćaju
- Varšavska konvencija
- Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi primjenjuje se i na
osiguranje robe koja se prvozi vazduhoplovom, na prevoz
prtljaga, na odgovornost koja se ne odnosi na treća lica, na ratne
i političke rizike
- Zakon o ugovorima u kopnenom prevozu
- Konvencija CMR
Uslovi osiguranja kao izvori prava su opšti i posebni uslovi. Opšti se odnose na više grana osiguranja dok
su posebni specifični za svaku vrstu osiguranja.
U pomorskom i vazduhoplovnom osiguranju postoje standardni uslovi za kasko (hull), kargo (cargo) i
odgovornost (liability). Posebni uslovi za ratno i političko osiguranje, osiguranje vozarine, pojedinih vrsta
brodova.
U domenu uslova značajno je londonsko tržište gdje uslove donosi Institut londonskih osiguravatelja
(The Institute of London’s Underwriters) kao i engleski Zakon o pomorskom osiguranju (1906).
-brodovi-Institute time clauses hull
-kargo - Institute cargo clauses A, B, C,
70
Običaji su dopunski izvor prava ali kod transportnih osiguranja oni su veoma značajni. Radi se o
stvorenoj poslovnoj praksi pri zaključivanju ugovora, izdavanju dokumenata, likvidacije šteta gdje
zakonski propisi i klauzule ni izdaleka ne sadrže sve mjere i postupke. Međunarodnim institustkim
klauzulama nastoje se kodifikovati poslovni običaji i praksa
Sudska praksa je bitan izvor prava u državama precedentnog prava – presude viših sudova obavezne za
niže sudove (sudska praksa Velike Britanije uticala je na oblikovanje događaja koji se smatraju
pokrivenim osiguranjem - izrada institutskih klauzula)
Vrste transportnog osiguranja
Vrste transportnog osiguranja
Transportno osiguranje obuhvata osiguranje prevoznih sredstava i robe, koja se njima prevozi,
kao i osiguranje odgovornosti prevoznika za štete prouzrokovane na robi.
Pored ovih vrsta osiguranja imamo kod osiguranja brodova i vazduhoplova i osiguranje odgovornosti za
smrt i tjelese povrede putnika kao i štete prouzrokovane trećim licima.
Transportno osiguranje dijelimo na osiguranje po sledećim kriterijumima.
•
Po vrsti interesa:
- osiguranje robe (u prevozu),
- osiguranje prevoznih sredstava,
- osiguranje odgovornosti (brodara, drumskog prevoznika, špeditera …).
•
Po transportnom putu:
- pomorsko transportno osiguranje,
- kopneno transportno osiguranje,
- vazdušno transportno osiguranje,
- rječno transportno osiguranje,
- osiguranje PTT-pošiljki,
- osiguranje kombinovanog transporta,
- osiguranje kredita,
- osiguranje cjevovodnog transporta.
•
Po trajanju:
- kasko osiguranja:
o osiguranje jednog putovanja,
o osiguranje na vrijeme;
- osiguranje robe:
o osiguranje jedne pošiljke,
o generalno osiguranje svih pošiljki u odredjenom vremenskom periodu.
71
Imajući u vidu sistem našeg transportnog osiguranja - vrste transportnog osiguranja
-pomorski kargo
-kopneni kargo
-ostali kargo
-odgovornost vozara
-ratni i politički rizici
-brodogradnja
-odgovornost brodoopravljača
-pomorski kasko
-osiguranje putem kluba
-rječni kasko
-odgovornost vlasnika plovila
-avionski kasko
-odgovornost avio-prevoznika
-odgovornost korisnika kontejnera
-odgovornost aerodoroma
-odgovornost vlasnika marine
Ugovor o transportnom osiguranju
Zaključivanje ugovora o osiguranju
Bez obzira što je ugovor o osiguranju neformalne prirode (konsensualni ugovor), u međunarodnom, pa i
domaćem transportnom osiguranju obično se ugovori sklapaju i zaključuju pismenim putem.
Sklapanje ili zaključenje ugovora o osiguranju, ne može se ni zamisliti bez određenog broja dokumenata.
Da bi ugovor mogao biti zaključen podnosi se ponuda koja sadrži nekoliko bitnih elemenata:
-predmet osiguranja
-vrijednost predmeta
-suma osiguranja-osigurani iznos
-osigurani rizik
-trajanje osiguranja
-premija osiguranja
-franšiza, i dr.
Osiguravajući interes
Osiguravajući interes je bitan element kod transportnih osiguranja – postoji onda kada lice koje
potražuje štetu ima određeni pravni odnos prema predmetu osiguranja
72
Pitanje postojanja osiguravajućeg interesa ključno je za nastanak obaveze naknade štete. Bez postojanja
interesa nema obaveze na strani osiguravatelja.
Interesi su brojni: vlasnik prevoznog sredstva (broda ili vazduhoplova), tereta koji se prevozi, na vozarini,
osiguranju od odgovornosti, troškovima, prava iz ugovora, itd.
Interes ne mora da postoji u momentu zaključenja ugovora. Dovoljno je da postoji očekivanje da će
interes steći tokom trajanja ili prije isteka osiguranja. Interes se mora dokazati u momentu ostvarenja
osiguranog slučaja.
Osiguravajući interes postoji i u slučajevima kada je šteta nastala prije zaključenja osiguranja ako
osiguranik nije znao niti je morao da zna da je nastupio osigurani slučaj
Vrste ugovora o osiguranju
Ugovor o osiguranju jedan je od tri osnovna koji prate robni promet i sklapa se sa što više povjerenja
između strana koje su u stalnom poslovnom odnosu.
Tako se poznaju i privremene prijave – koriste se kada ne postoje svi elementi za izdavanje polise i biće
zamjenjena stalnom prijavom
Zaključivanje ugovora na međunarodnom tržištu
Kod transportnih osiguranja bitna je procedura kod Lojda. Ako osiguranik želi da zaključi ugovor kod
Lojda mora se obratiti brokeru.
Broker ugovor zaključuje na dokumentu koji se zove Slip. On pristupa jednom od vodećih osiguravatelja
(Leading underwriters) koji zaključuju ugovor u ime i za račun nekog sindikata.
Na Slipu se nalaze svi podaci: osiguranik, predmet osiguranja, trajanje, rizici. Vodeći osiguravatelj
određuje premijsku stopu i svoj udio u osiguranju. Za preostali dio broker mora da obezbjedi pokriće kod
drugih sindikata ali može i na drugim tržištima.
Na osnovu Slipa izdaje se polisa osiguranja a Lojd ima posebnu proceduru i kancelariju za izdavanje
polisa.
Na osnovu Slipa broker sastavlja dopis o osiguranju Cover note- a od momenta prijema Cover nota
osiguranik je pokriven osiguranjem.
Načela ugovora
Postoje dva osnovna načela na kojima počivaju ugovori o pomorskom i uopšte transportnom osiguranju
čime se ističu bitni elementi ovih ugovora:
- načelo potpunog obeštećenja i
- načelo maksimalno dobre volje.
73
Načelo obeštećenja:
Načelo obeštećenja se oslanja na zadatak osiguranja da u potpunosti popravi, reparira svaku štetu koja
je posledica osiguranih rizika, da pruži puni naknadu štete. Cilj osiguranja je obeštećenje. Princip koji
proizilazi iz ovog načela je zabrana bogaćenja iz osiguranja.
-nadosiguranje se ne priznaje – ne može se isplatiti više od stvarne vrijednosti predmeta
-postoji podosiguranje – osiguranje se priznaje u srazmjerno umanjenom iznosu
- dvostruko i višestruko osiguranje se ne priznaju
Načelo maksimalne dobre volje ima poseban znacaj kod transportnih osiguranja. Kod zaključivanja
osiguranja osiguravatelj se u potpunosti oslanja na podatke dobijene od ugovarača osiguranja.
Npr.u pomorskom osiguranju postoji mogućnost da zaključeni ugovor bude punovažan iako je u
momentu njegovog zaključenja brod potonuo. Ugovor važi pod uslovom da ugovarač osiguranja nije niti
je mogao znati ovaj podatak.
Nepoštovanje ovog načela u direktnoj je vezi sa sudbinom ugovora tj.njegovom punovažnošću. Kršenje
se javlja u dva vida:
-da ugovarač propusti da prijavi sve reevantne okolnosti za procijenu rizika (non-disclosure)
-krivo odnosno netačno prijavljivanje podataka od značaja za zaključenje ugovora
(misrepresentation)
Vrste ugovora
Kod transportnog osiguranja posebno dolazi do izražaja razlikovanje između nastajanja ugovora o
osiguranju i vremena snošenja rizika.
To proizilazi iz okolnosti da u času sklapanja ugovora roba koja je predmet osiguranja još nije izložena
rizicima prevoza.
U pogledu trajanja osiguranja postoje četiri tipa ugovora o osiguranju, i to:
-ugovor na vrijeme,
-ugovor na putovanje,
-ugovor prema vrijednosti robe i
-ugovor prema količini robe.
Pojedinačni ugovori o osiguranju robe su ugovori kojima se osiguravaju konkretne pošiljke na određenoj
relaciji. Zaključuju se za svaki prevoz pojedinačno, prije upućivanja pošiljke na prevoz. Za svaki se
posebno definišu uslovi, premijska stopa.
Opšti ugovori se odnose na niz pošiljki za jedan određeni vremenski period npr.sve pošiljke istog
osiguranika, ili istog prevoznika. Svaka pošiljka se pojedinačno prijavljuje. Unaprijed postoje uslovi
osiguranja i premijska stopa. Od opštih ugovora najčešće se koristi:
-flotantno ili otpisno osiguranje
-osiguranje sa otvorenim pokrićem
Kod osiguranja brodova i vazduhoplova mogu da postoje opšti ugovori i tada se osigurava flota.
Uobičajeno je da se za svaki brod izdaje posebna polisa dok se za vazduhoplove izdaje zajednička polisa
74
Sa stanovišta trajanja ugovori mogu da se zaključe na vrijeme i na putovanje pa i polise dijelimo na
polisu na vrijeme i polisu na putovanje.
Trajanje kod ugovora na vrijeme odredjuje se navodjenjem u ugovoru ili polisi prvog i poslednjeg dana
osiguranja. Ako nije upisano vrijeme počinje teći u 0h prvog i završava 24h poslednjeg dana
predviđenog ugovorom.
Osiguranjem na putovanje osiguranje traje za vrijeme prevoza. Određuje se pomoću tri elementa:
relacija, pravac puta i trajanje puta. U polisi se najčešće navodi samo relacija.
Osiguranje može i da se produži: ukrcaj, iskrcaj, skladištenje, itd.
Prava i obaveze ugovornih strana
Osnovna obaveza ugovarača osiguranja je plaćanje premije dok je osnovna obaveza osiguravatelja
naknada štete.
Pored osnovnih obaveza, postoje i obevaze koje možemo podijeliti na:
-obaveze prilikom zaključenja ugovora
-obaveze za vrijeme trajanja osiguranja
-obaveze kod nastupanja osiguranog slučaja
Obaveze ugovarača osiguranja
-pri zaključenju ugovora: dužan je da saopšti sve okolnosti značajne za pravilno zaključenje ugovora (o
predmetu osiguranja, podatke od značaja za procijenu rizika). Ne smije da prikrije ni jedan podatak koji
bi se kasnije pokazao značajnim (načelo maksimalno dobre volje)
-pri trajanju osiguranja: da saopšti sve promjene koje se odnose na ispunjenje ugovora, da vodi računa o
predmetu osiguranja sa pažnjom dobrog privrednika, da ne dovede do ostvarenja rizika, da ne
preduzima ništa što bi onemogućilo ostvarivanje regresnog prava
-nakon ostvarenja događaja: preduzimanje mjera za izjegavanje i smanjenje štete, odmah nakon
saznanja obavjesti osiguravatelja, konstatuje nastalu štetu na odgovarajući način, obezbjedi dokaze za
regresno pravo
Postoje i određene sankcije: ako osiguranik namjerno ili iz krajnje nepažnje ne vodi brigu o osiguranom
predmetu slijedi gubitak prava naknade; ukoliko se ugrozi regresno pravo može naknada da se umanji za
iznos regresa
Obaveze osiguravatelja
-isplata naknade štete
-izdavanje polise osiguranja
-iako je ugovor neformalan i dovoljno je izdavanje pokrića na slipu, cover note-u osiguranik ima pravo da
traži izdavanje polise osiguranja
Prenos prava iz ugovora
75
Prava iz ugovora, a posebno iz pomorskog ugovora, mogu se prenositi na druga lica, ako nije drugačije
ugovoreno.
Kada se vrši prenos prava (assignment) osiguravatelj ne može doći u gori položaj nego što je bio i ima
pravo da novom osiguraniku stavi iste prigovore koje je imao prema prvobitnom osiguraniku.
Prava se mogu prenositi prije i nakon nastanka osiguranog slučaja.
Prenos se može vršiti putem indosamenta, vinkuliranjem ili cesijom. (kod vazduhoplova koristi se samo
cesija)
Prestanak ugovora i posebni uslovi za punovažnost
Razlozi za prestanak ugovora mogu biti redovni i vanredni.
Redovni su predvidjeni uslovima osiguranja (npr.kod brodova promjena zastave ili uprave)
Vanredni uslovi su definisani ugovornim ili prećutnim klauzulama. Uobičajeno se smatra da predmet nije
pokriven osiguranjem ako se osiguranik nije pridržavao posebnih uslova: da brod ne smije ploviti u
određena područja, odnosno vazduhoplov van utvrđenih granica letenja, da se ne smije prevoziti
zabranjena roba, zatim uslovi oko pakovanja robe; smještaja u prevozno sredstvo
Ugovor može da bude i ništav ako je suprotan načelima pravnog poretka, prinudnim pravnim propisima i
društvenom moralu (krijumčarenje, zabranjen teret)
Polisa osiguranja
Ugovor o transportnom osiguranju zaključuje se (mada ne mora) pismenim putem.
Polisa osiguranja je najvažnija isprava. Ona nije ugovor o osiguranju već predstavlaj dokaz o zaključenom
ugovoru i njegovoj sadržini. Polisa osiguranja je prenosiva isprava koja se svrstava u legitimacione
papire, radi se o ispravi o dugu kojom osiguravatelj preuzima isplatu naknade. Izdavanje polise
osiguranja nije obavezno.
U transportnom osiguranju postoji nekoliko vrsta polisa:
prema vrstama ugovora o osiguranju: opšta (generalna) i pojedinačna polisa,
uvozna polisa i izvozna polisa,
prema granama i predmetu: pomorske, vazduhoplovne i kopnene polise
taksirana i netaksirana (valutarna i nevalutarna),
na vrijeme i na putovanje
Prilikom zaključivanja ugovora, izdaje se pismeni dokumenat koji se naziva polisa osiguranja i time se
potvrđuje da je ugovor o osiguranju sklopljen.
76
Generalna polisa
Generalne, ili tzv. opšte polise, ispostavljaju se u onim slučajevima kada osiguravač i osiguranik imaju
permanentan poslovni interes.
Generalna polisa predstavlja zaključenje generalnog ugovora o osiguranju neodređene količine pošiljaka
nekoliko prevoza u određenom periodu vremena.
Kod generalne polise osiguranik, odnosno ugovarač osiguranja, obavezan je da osiguravaču prijavi
pošiljke koje se otpremaju sa svim potrebnim podacima, kako bi se mogle utvrditi konačne obaveze
stranaka, saglasno potpisanim opštim ugovorom o osiguranju transporta robe.
Generalne polise najčešće koriste špediteri, čija je djelatnost vezana za otpremu robe, pa prema tome i
za njeno osiguranje.
Špediteri od osiguranja dobijaju knjigu pokrića u kojoj svaku pošiljku zasebno obračunavaju, kao i
premiju, naznačuju rizike od kojih je roba u pošiljci osigurana.
Premija se između špeditera i osiguravača obračunava u određenim vremenskim intervalima, kako je to
već međusobno dogovoreno.
Pojedinačna polisa
Za razliku od generalne polise, čije se pokriće odnosi na više pošiljaka, zasnovano na opštem ugovoru o
osiguranju, pojedinačna polisa se odnosi na osiguranje određene pošiljke.
Ona sadrži sve elemente ugovora: ime osiguranika, podatke o robi, ambalaži, rizicima, vrijeme
osiguranja, datum izdavanja, sumu osiguranja, potpise strana, franšizu, idr.
Uvozna polisa
Upotrebljavaju se pri uvizu robe stranog porjekla. Mora se znati čijeg je porijekla roba i načiji se rizik
prevozi da bi imali bitne elemente: ko je osiguranik i od kojih rizika želi osiguranje
Izvozna polisa
Upotrebljava se pri izvozu robe a služi i kao instrument robnog prometa. Ona je dokazna isprava o
osiguranju i isprava o dugu. Može da se prenese na treće lice (ukoliko nema klauzule da je prenos
onemogućen). Onaj ko se pojavi sa originalom polise stiče pravo na nadoknadu štete.
Lojdova SG polisa
Prve polise su se pojavile u pomorskom osiguranju – pomorska polisa (Marine Policy). U osiguranju robe
imamo kargo polisu (Marin Cargo Policy), kasko brodova (Marine Hull Policy and Hull and Machinery
Policy)
1779.Došlo je do usvajanja zvanične forme pomorske polise za osiguranja koja su primarna kod Lojda –
SG polisa (ship&goods)
77
Bila je u upotrebi dva vijeka i ima bogatu sudsku praksu. Polisa je imala odštampane uslove osiguranja sa
svim najvažnijim rizicima. Kasnije su pridodati i drugi rizici raznim klauzulama u zavisnosti od sudskih
odluka.
Primjena ove polise s obzirom na nedostatak zakonodavstva u ovoj oblasti proširila se širom svijeta.
Tokom XX vijeka javila se potreba za modernizacijom ovog sistema.
Nova engleska pomorska polisa
Londonsko tržište se odreklo primjene SG polise i prihvatilo Novu Englesku pomorsku polisu (Form
MAR).
Uz novu polisu Institut Londonskih osiguravatelja odnio je i nove klauzule za osiguranje brodova i tereta
1982, 1983 čime je stvoren novi sistem pomorskog osiguranja.
Jednostavnog je oblika i ne sadrži uslove (blanko polisa). U primjeni nove polise dodaju se institutske
klauzule i posebna ugvoorna jemstva.
Polise za osiguranje avijacije
Postoji više vrsta polisa za avijaciju ali osnovna standardna polisa za ovu vrstu je Londonska polisa o
osiguranju vazduhoplova (London Aircraft Insurance Policy) poznata kao Policy form AVN 1A iz 1973.
Uredjena je bez izmjene sadržaja 1998 i označena kao AVN 1C.
-
-
Ove polise u sebi sadrže uslove i osim osiguranja robe u vazdušnom prevozu ne naslanjaju se na
polise u pomorskom osiguranju.
Zabranjeno je prenošenje polise
Obuhvaćene su sve vrste osiguranja i sastoje se iz 4 dijela (schedule): fizičke gubitke i štete na
vazduhoplovima; odgovornost prema trećim licima; odgovornost prema putnicima, isključenja i
generalne uslove.
Osim polise običnoje prate klauzule i dodaci tzv.endorsements
Pored AVN 1C postoje i druge polise vezane za avijaciju
- -za ratne i slične rizike (Aviation Hull War and Allied Perils SLW555B
- -polisa osiguranaj odgovornosti vlasnika i operatora aerodroma (Ariel Airports and Operators
Liability Insurance Policy)
- -gubitak licence vazduhoplovnog osoblja (Aircrew Loss of Flying Lience)
- -osiguranje buke od vazduhoplova (Noise Coverage Policy)
- -osiguranje lebdelica (Air Cushion Vehicles)
Druga dokumenta transportnog osiguranja
-
Certifikat osiguranja sadrži samo osnovne podatke o uslovima pod kojima se vrši osiguranje.
Ispostavlja se kada već postoji opšti ugovor o osiguranju.
Potvrda o sklopljenom osiguranju služi umjesto polise kao dokaz o zaključenom osiuranju.
Obično se daju špediterima
Ugovor o osiguranju (ugovor o otvorenom pokriću)
78
-
List pokrića kada još nisu poznati svi elementi ugovora o osiguranju
Elementi ugovora u transpornom osiguranju
Osigurani predmet u transportnom osiguranju je svaki predmet ili drugi interes za vrijeme plovidbe,
uključujući vazdušnu plovidbu odnosno prevoza izložen pomorskim i drugim transportnim rizicima i koji
je pokriven ugovorom o osiguranju. U pomorskom osiguranju to su najčešće brod i roba koja se prvozi
brodom, kod avijacije vazduhoplov i različite vrste odgovornosti, odgovornost aerodroma.
Osiguranje broda
Osiguranje broda obuhvata trup broda, njegove mašine, uređaje i opremu, redovne zalihe goriva, maziva
i ostalog brodskog materijala, zalihe hrane i pića potrebne za posadu broda. I osiguranje broda u
izgradnji predmet je ovog osiguranja.
Da bi se stvar osigurala mora imati svoju vrijednost. Vrijednost broda daje vlasnik i ako se ona prihvati
predstavlja dogovorenu vrijednost.
Osiguranje vazduhoplova
Prema ovom osiguranju osigurava se vazduhoplov, njegova oprema, stvari koje se prevoze
vazduhoplovom ili se nalaze na njemu, prevoznina, troškovi osiguranja, očekivani dobitak, založno i
ostala prava i materijalne koristi koje postoje ili se mogu opravdano očekivati u vezi sa vazdušnim
saobraćajem.
Osiguranje robe
Predmet osiguranja je roba u prevozu kao i troškovi koji nastanu u vezi sa prevozom kao i troškove
osiguranja. Može da se osigura i vozarina, carina i oćekivana dobit. Obavezno se označava i prevozno
sredstvo kojim se vrši prevoz kao i prevozni put. To su elementi koji utiču na određivanje veličine rizika.
Osiguranje vozarine
Vozarina se osim uz osiguranje broda može osigurati i posebno. Osigurava se bruto vozarina ako nije
drugačije ugovoreno. Obuhvata profit koji brodovlasnik dobija od svog broda za prevoz robe ali ne i
prevozninu koju plaća putnik. Ona se može posebno ugovoriti.
Osiguranje odgovornosti
Kod vazduhoplova osigurava se odgovornost vlasnika odnosno korisnika vazduhoplova prema trećim
licima i objektima na zemlji, odgovornosti prema putnicima i ovo su obavezna osiguranja prema našem
Zakonu o obaveznim osiguranjima u saobraćaju. Zatim kod brodova, takođe osiguranaj prema trećim
licima.
Drugi predmeti osiguranja
Predmet osiguranja mogu biti i drugi interesi npr.troškovi vezani za poslovanje osiguranika
79
Osigurani rizici
Pod transportnim rizicima podrazumjevaju se rizici koji ugrožavaju prevozna sredstva i robu kao i druge
interese tokom transporta.
Uobičajena podijela rizika je na osnovne, dopunske i ratne i političke rizike
Kod osiguranja robe imamo osiguranje „protiv svih rizika“ kojim se obuhvataju svi rizici kojima je roba
izložena. Pokriće može biti i suženi tada govorimo o imenovanim rizicima. Institutske klauzule A
predstavljaju osiguranje od svih rizika dok kompleti B i C predstavljaju osiguranje od imenovanih rizika.
Kod osiguranja vazduhoplova osiguranje protiv sbih rizika je uobičajen način osiguranja u ovoj vrsti.
obično se dijeli na osiguranje u letu (flight risks), dok je u pokretu na zemlji (taxeiing) i dok je prizemljen
(ground risks).
Posebno se osiguravaju ratni i politički rizici a oni nijesu pokriveni osiguranjem „protiv svih rizika“
Osnovni transportni rizici
Osnovni transportni rizici su rizici koji se redovno javljaju u transportu i protiv kojih se redovno vrši
osiguranje. Podrazumjeva se da su ovi rizici uvijek pokriveni. Osnovni rizici su: saobraćajne nezgode,
elementarne nepogode, eksplozija, požar i razbojništvo.
Saobraćajne nezgode su sudar, udar, nasukanje, potonuće, iskliznuće, prevrtanje, pad vazduhoplova itd
Elementarne nepogode su snažni vjetrovi, talasi na moru, provala oblaka, sniježne mećave, udar groma,
zemljotres, itd. Sve ove nepogode moraju prevazilaziti normalno djelovanje ovih pojava.
Požar iz bilo kog razloga osim ako je namjerno izazvan.
Samozapaljenje i eksplozija kao osnovni rizik su posebnni rizici koji nastaju zbog prirode samog
predmeta osiguranja i štete na njemu nisu pokrivene ali jesu sve štete na prevoznim sredstvima i drugim
stvarima koji se prevoze
Razbojništvo i danas postoji npr.kao oblik piratstva
Dopunski transportni rizici
Dopunski rizici mogu da se odnose i na robu i na transportna sredstva. Vezana su za svojstva robe. To su
kradja i neisporuka, manipulativni rizici, pokisnuće, rdja, miris, brodsko znojenje, curenje, itd.
80
Osiguranje robe/karga
Pod pojmom osigurane robe podrazumjeva se ugovor o osiguranju robe koja se prevozi brodovima,
kopnenim ili vazdušnim prevoznim sredstvima. Razlikujemo osiguranje robe u pomorskom, kopnenom
(željezničkom i drumskom) i vazdušnom prevozu i prevozu unutrašnjim vodenim putevima (rijekama,
kanalima i jezerima).
Predmet osiguranja su stvari u prevozu pa se zove i kargo osiguranje. U osiguranju robe koriste se
standardizovane ugovorne klauzule. Na međunarodnom planu najčešće se koriste klauzule Instituta
londonskih osiguravatelja – Institute Cargo Clauses. Za domaći transport osiguravajuće kuće koriste
uslove osiguranja koje su same donijele.
Institutske klauzule
Za osiguranje robe od transportnih, pomorskih rizika postoje tri zbirke institutskog klauzula
- Institute Cargo Clauses (A)
- Institute Cargo Clauses (B)
- Institute Cargo Clauses (C)
Institutske klauzule se primjenjuju uz novu pomorsku polisu MAR Form na način što se saglasno
ugovorenoj širini pokrića određeni kompleti klauzula u cjelosti pridodaju polisi i čine njen sastavni dio.
Osiguranje prema Institutskim klauzulama A
Klauzula o osiguranim rizicima
Prema ovoj klauzuli osigurani su „svi rizici gubitka ili oštećenja osiguranog predmeta“ koji nastanu
slučajno. U tom smislu, ovo osiguranje pruža manje pokriće nego u slučaju da su osiguranjem pokriveni
„svi gubici i oštećenja“. Izraz „gubici i oštećenja“ obuhvata sva fizičke gubitke i oštećenja na robi. On ne
obuhvata finansijske gubitke, npr.gubitak tržišta, koji mogu nastati kao posledica fizičkih gubitaka i
oštećenja. Sam izraz „svi rizici“ ograničen je na samo one rizike koji nijesu izričito isključeni.
Teret dokazivanja pada na osiguranika koji treba da dokaže da je došlo do neke slučajne štete ili gubitka
tokom trajanja rizika koji je naveden u polisi. Osiguranik treba samo da pokaže da je do štete došlo
usled nezgode, koja nije posledica namjere, prirodne mane ili uobičajenog habanja i ne mora tačno da
kaže usled kog od brojnih rizika je došlo do ostvarenja štete.
Imajući u vidu specifičnost klauzule I.C.C. A, mora se imati u vidu sledeće:
šteta mora nastati za vrijeme trajanja osiguranja
osiguranik mora pretprljeti finansijski gubitak
iz osiguranja su isključene štete nastale zbog namjernog postupka osiguranika
osiguranik je jedino dužan dokazati da je za vrijeme trajanja osiguranja nastupio gubitak ili
oštećenje osiguranog predmeta
osiguravač treba da dokaže da šteta nije pokrivena osiguranjem, da je nastala na robi prije
stupanja osiguranja.
81
Klauzula o zajedničkoj havariji
Prema klauzuli o zajedničkoj havariji (General Avergae Clause) pokrivene su sve štete zajedničke havarije
i nagrade za spašavanje bez obzira na uzrok. I zajednička havarija i nagrada za spašavanje predstavljaju
vrstu pokušaja da se spasi roba od potpunog gubitka. Osnovna razlika između njih je da se nagrada za
spašavanje isplaćuje spasiocu koji najčešće nije povezan sa brodom niti robom, dok se zajednička
havarija odnosi na podijelu troškova za žrtvovanu robu između učesnika u poduhvatu.
Iako u klauzulama nije naglašeno, većina obračuna zajedničke havarije se vrši u skladu sa YorkAntwerpenskim pravilima što je i bilo određeno odredbama prethodnih klauzula a što se ustalilo kao
praksa u osiguranju. Ukoliko u ugovoru u prevozu nije definisano koja pravila će se primjenjivati pri
obračunu zajedničke havarije i nagrade za spašavanje, pravilo svih pomorskih zemalja je da se obračun
priprema u skladu sa zakonom i praksom koji važe u luci u kojoj se razdvajaju brod i roba.
Klauzula o sudaru usled obostrane krivnje
Prema klauzuli o sudaru usled obostrane krivnje (Both to Blame Collision Clause) osiguravač se
obavezuje da će osiguraniku, kao korisniku prevoza, platiti nadoknadu, koju je osiguranik obavezan
platiti brodaru koji je prevozio njegov teret, prema ugovoru o prevozu, pod uslovom da je šteta nastala
kao posljedica osiguranih rizika. Shodno praksi koja postoji kod osiguranja odgovornosti osiguravač ima
pravo braniti osiguranika od ovakvih zahtjeva.
Štete isključene iz osiguranja
Štete isključene iz osiguranja navedeni su u Opštoj klauzuli o štetama isključenim iz osiguranja, Klauzuli o
isključenim štetama zbog nesposobnosti broda za plovidbu, Klauzuli o isključenju ratnih rizika i Klauzuli o
isključenju rizika štrajka
Imajući u vidu da je u pitanju osiguranje od svih rizika, kako bi se izbjegli nesporazumi vezani za obim
pokrića, bilo je neophodno nabrojati sva isključenja koja se odnose na klauzule. Osim toga, kako se
klauzle mogu upotrebljavati samostalno, u bilo kojoj zemlji, neophodno je bilo navesti i koja se tačno
isključenja podrazumjevaju pri primjeni ovih klauzula. To je postignuto njihovim navođenjem, posebno,
u sva tri seta klauzula.
Opšta klauzula o štetama isključenim iz osiguranja
Klauzula 4.1. gubitak, oštećenje ili trošak koji se može pripisati namjernim postupcima Osiguranika je
preuzeta direktno iz engleskog zakona (MIA 1906). Kako se radi o zakonskoj odredbi nije moguće
osigurati namjerne postupke osiguranika bilo kakvom odredbom ugovornih strana. Nijesu pokrivene ni
one štete koje su neposredna posledica osiguranih rizika ukoliko se mogu pripisati zlonamjernim
postupcima osiguranika. Na primjer, štete usled sudara koje je prouzrokovao osiguranik namjerno.
Iz osiguranja su isključene štete nastale usled normalnog curenja, redovnog gubitka u težini ili zapremini
i uobičajenog habanja osiguranog predmeta. Sa stajališta osiguranja ove opasnosti ne predstavljaju rizik
jer se radi o štetama čiji je nastup neizbježan i zato predvidljiv. Zbog toga te štete nijesu pokrivene
osiguranjem. Nasuprot tome za curenje i kalo moguće je da se ova vrsta gubitka posebno dodatno
osigura putem klauzule kojom se osiguranje vrši „putem svih gubitaka ili oštećenja iz bilo kojeg uzroka“
uz plaćanje dodatne premije.
Klauzulom su nadalje isključeni gubitak, oštećenja ili troškovi prouzrokovani nedovoljnim ili
neodgovarajućim pakovanjem ili pripremom predmeta osiguranja. Roba mora biti tako pakovana da se
u normalnim okolnostima prevoza sačuva od potpunog ili djelimičnog gubitka ili oštećenja kao i da nije
opasna po okolinu. To znači da su iz osiguranja isključene samo one štete koje su nastupile uprkos
normalnom obavljanju prevoza, a posledica su nedovoljnog ili neodgovarajućeg pakovanja.
82
Ako pakovanje nije propisno ili ugovoreno, mora biti obavljeno u skladu sa običajima u prometu takve
robe. U osiguranju se ne pravi razlika između šteta nastalih zbog grešaka u pakovanju i šteta koje su
posledica unutrašnje mane ili prirodnog svojstva robe pošto i u jednom i u drugom slučaju uzrok štete ne
potiče izvana
U klauzuli 4.3 isključenje je limitirano na slučajeve kada su osiguranik ili njegov službenik odgovorni za
pakovanje ili pripremu predmeta osiguranja bez obzira na vrijeme kada su to izvršili. Takođe su
isključene i štete koje nastanu kada su pakovanje ili priprema predmeta osiguranja izvršeni prije početka
osiguranja. Takođe, iz definicije službenika su isključeni „independent contractors“ odnosno samostalni
preduzimači:
Iz osiguranja su isključene štete nastale zbog unutrašnje mane ili prirodnog svojstva osiguranog
predmeta. Šteta po osnovu unutrašnje mane je ona koja je prouzrokovana prirodnim ponašanjem
predmeta osiguranja u okolnostima u kojima se očekuje prevoz bez djelovanja nekog spoljnog faktora.
Prema klauzuli 4.5 štete nastale neposredno zbog zakašnjenja izričito su isključene iz osiguranja, pri
čemu je uzrok zakašnjenja nevažan s tim što je ostavljena sloboda ugovornim stranama da ovakve štete
posebno uključe u osiguranje.
Isključenje gubitka, oštećenja ili troška koji proizilazi iz nesolventnosti ili neizvršavanja finansijskih
obaveza od strane vlasnika, menadžera, čartera ili brodskih operatora je ograničeno u dijelu u kom
osiguranik, u trenutku utovara predmeta osiguranja, treba da bude svjestan ili mu je moralo biti poznato
da će nesolventnost ili neizvršenje finansijskih obaveza ugroziti normalan transport. Takođe se
isključenje ne može primjeniti na stranu koja je u dobroj vjeri kupila ili se složila da kupi robu po
obavezujućem ugovoru,
Prema institutskim klauzulama iz osiguranja su isključene i štete nastale kao posledica upotrebe u ratne
svrhe oružja koje karakteriše atomaska ili nuklearna fisija ili fuzija, ili drugog oružja sličnog djelovanja
odnosno upotreba nuklearne sile ili tvari. Ova klauzula, pored isključenja upotrebe oružja u ratne svrhe,
obuhvata i isključenje testiranja takvog oružja.
Klauzula o isključenim štetama zbog nesposobnosti broda za plovidbu
Pod sposobnošću broda za plovidbu podrazumjeva se da je brod prema svom stanju sposoban da obavi
ugovoreno putovanje i da očuva teret u dobrom stanju do odredišta. Isključenje se odnosi samo na
slučajeve kada je osiguraniku činjenica nesposobnosti ili neprikladnosti bila poznata. Dalje je definisano
da se primjenjuje i u slučaju kada je utovar predmeta osiguranja izvršen prije početka osiguranja kao i
kada je osiguraniku ili njegovim radnicima bila poznata plovidbena nesposobnost ili nepodobnost
kontejnera, u momentu utovara osiguranog predmeta. Takođe se isključenje ne može primjeniti na
stranu koja je u dobroj vjeri kupila ili se složila da kupi robu po obavezujućem ugovoru.
Pojam sposobnosti broda za plovidbu obuhvata dva elementa: a) postojanje potrebnih svojstava za
nautičku sposobnost broda tj.sposobnost za izvršenje ugovorenog putovanja (seawothiness u užem
značenju, apsolutna sposobnost broda za plovidbu), b) sposobnost (fitness) za preuzimanje, prevoz i
očuvanje tereta u stanju u kojem je primljen na prevoz (relativna sposobnost broda za plovidbu). Na
primjer, ako se prevozi smrznuto meso, sposobnost broda za plovidbu uključuje i stanje brodskih uređaja
83
za rashlađivanje. Za primjenu ove klauzule po prirodi stvari nije potrebno postojanje i apsolutne i
relativne nesposobnosti broda istovremeno.
Primjena ove klauzule proširena je i na kopnena prevozna sredstva i kontejnere. Upotreba kontejera
rezultirala je da oni moraju biti sposobni za svrhu kojoj su namjenjeni. Razlikujemo opštu i posebnu
sposobnost. Pod opštom sposobnošću kontejnera podrazumjeva se njegova sposobnost za siguran
prevoz tereta. Posebna sposobnost se odnosi na njegovu namjenu za određenu vrstu tereta, na primjer,
da li su mu uređaji za održavanje temperature u ispravnom stanju.
Klauzula o isključenju ratnih rizika
Ovom su klauzulom iz osiguranja isključena fizička oštećenja ili gubitak osiguranog predmeta, kao i
troškovi osiguranika koji su nastali zbog ostvarenja ratnog rizika.
Klauzula o isključenju rizika štrajka
Ova klauzula isključene rizike svrstava u tri grupe: isključene su štete prouzrokovane u klauzuli
navedenim rizicima, zatim štete koje su posledica navedenih rizika i štete koje su prouzrokovane od
terorista ili osoba koje djeluju sa političkim motivom.
Pod terorističkim činom se odredbama nove definicije podrazumjeva čin bilo koje osobe koja djeluje u
ime, ili u vezi sa bilo kojom organizacijom čije su aktivnosti usmjerene prema zbacivanju vlade ili uticaju,
putem nasilja, na neku vladu. Takodje je u sledećoj odredbi proširena definicija pa su isključene štete
koja su uzrokovane kako od osoba koje djeluju sa političkim motivom (što je bilo isključeno i starim
klauzulama) tako i od osoba koje djeluju sa ideološkim ili religioznim motivom.
Klauzula o prevozu
Osiguranje uključuje i radnje ukrcaja i/ili iskrcaja u skladište ili mjesto uskladištenja u mjestu navedenom
u polisi u cilju neposrednog utovara u prevozno sredstvo. Osiguranje se nastavlja za vrijeme uobičajenog
toka prevoza i završava pošto završi iskrcavanje u krajnjem skladištu u mjestu predviđenom ugovorom.
Pokriće ne obuhvata privremeno skladištenje ili čuvanje robe na vozilu prije i posle obvljenog prevoza, ali
obuhvata prevoz unutar skladišta na početku putovanja.
Do prekida osiguranja dolazi istovarom iz prevoznog sredstva. Prekid osiguranja nastaje ukoliko
osiguranik ili njegov službenik izabere da koristi neko drugo prevozno sredstvo ili kontejner za
skladištenje u odnosu na uobičejno u toku prevoza ili istekom roka od 60 dana nakon što je osigurani
predmet iskrcan sa broda u krajnjoj luci iskrcaja. Osiguranje će prestati u zavisnosti od toga koji od
navedenih slučajeva prvi nastupi.
Klauzula o prestanku ugovora o prevozu
Ovom klauzulom osiguravači zahtjevaju da budu odmah obavješteni ukoliko nastane slučaj kada bez
volje osiguranika ugovor o prevozu završi u nekoj drugoj luci ili mjestu a ne u mjestu odredišta
navedenom u polisi osiguranja ili kad pomorski poduhvat završi na drugi način.
Klauzulom se ima u vidu da je, na primjer, došlo do prekida puta odlukom vlasnika broda. Tada će
osiguranje prestati osim ako o tome ne bude odmah obavješten osiguravač i ne zatraži se produženje
osiguranja. Nastavak osiguranja je ograničen i traje dok se roba ne proda i isporuči u mjestu odredišta ili
istekom roka od 60 dana ukoliko se roba ne proda u tom periodu, ili ukoliko se roba pošalje u drugo
odredište.
84
Klauzula o promjeni putovanja
Prema ovoj klauzuli ako za vrijeme trajanja osiguranja bude promijenjeno mjesto odredišta od strane
osiguranika, osiguranje će ostati na snazi uz premiju i uslove koji će se odrediti pod uslovom da
osiguranik o toj promijeni bez odlaganja obavjesti osiguravača. Ukoliko šteta nastane prije postizanja
sporazuma pokriće je i dalje na snazi ali samo ukoliko je pokriće moguće dobiti po razumnoj tržišnoj
premiji i uslovima.
Klauzula o osigurljivom interesu
U pomorskom osiguranju, za razliku od imovinskih osiguranja, osiguranik ne mora imati osigurljiv interes
u vrijeme sklapanja ugovora. Dovoljno je da tom prilikom razborito može očekivati da će takav interes
steći. Suprotno tome, interes mora postojati u trenutku nastupa osiguranog slučaja. Ako u tom
trenutku ne postoji interes da se ne dogodi osigurani slučaj, ne postoji ni pravo na ostvarivanje naknade
za štetu. Takva osoba uopšte ne može steći svojstvo osiguranika. Ako za vrijeme trajanja osiguranja
prestane osiguranikov interes u odnosu na osigurani predmet, time istovremeno gubi i to svojstvo.
Postojanje osigurljivog interesa u trenutku nastanka štete dužan je dokazati osiguranik.
Klauzula o troškovima otpreme
Prema ovoj klauzuli osiguravač se obavezuje naknaditi osiguraniku dodatne troškove u vezi sa iskrcajem,
uskladištenjem ili prevozom osiguranog predmeta do krajnjeg odredišta kada zbog nastupanja
osiguranog rizika putovanje ne završi u mjestu koje je ugovorom predviđeno kao odredišno.
Da bi troškovi predviđeni ovom klauzulom bili naknadivi iz osiguranja, treba da budu ispunjeni ovi uslovi:
da je do prekida putovanja došlo zbog nastupanja osiguranog rizika;
da su troškovi preduzeti radi zaštite osiguranog predmeta;
troškovi moraju biti odgovarajući i razborito preduzeti;
troškove mora snositi osiguranik, bilo da ih je poduzeo sam ili da su učinjeni u njegovo ime;
da se ne radi o šteti isključenoj iz osiguranja.
Klauzula o izvedenom potpunom gubitku
Okolnosti koje mogu dovesti do izvedenog potpunog gubitka su „što je nastupio njegov stvarni potpuni
gubitak – koji se nije mogao izbjeći”, kao na primjer, uništenje robe koja bi do vremena do kad bi stigla
na tržište ne bi uopšte imala vrijednost. Kada takva roba više ne može da se proda kao stvar vrste koja je
osigurana, kaže se da je izgubila svoj rod (specie) i u tim okolnostima smatra se da je nastupio stvarni
totalni gubitak robe. Ili “zato što bi troškovi popravke, dovođenja u ispravno stanje i troškovi otpreme
osiguranog predmeta do odredišta iznosili više od njegove vrijednosti koju bi imao na odredištu”.
U pitanju je objektivni test gdje bi se ciframa moralo dokazati da bi procijenjeni troškovi bili veći od
vrijednosti robe na odredištu. I sama “vrijednost na odredištu” bi bila procijena vrijednosti robe po kojoj
bi se mogla prodati u stanju u kakvom bi stigla na odredište. S tom pretpostavkom, osiguranik ima pravo
izvršiti napuštaj osiguranog predmeta u korist osiguravača i zahtjevati naknadu štete kao da je nastao
potpuni gubitak osiguranog predmeta.
Klauzula o osiguranju na dodatnu vrijednost
Stvarni cilj ove klauzule nije da zaštiti osiguranika već da reguliše odnos između osiguravača i
osiguravača koji pruža pokriće na dodatnu vrijednost.
Kako roba u toku prevoza često dobija na tržišnoj vrijednosti, prvobitna osigurana vrijednost može biti
nedovoljna da se u slučaju štete ostvari odgovarajuće obeštećenje. U tom slučaju kupac ima interes da
85
osigura robu na punu vrijednost, tj. na sumu koju osim prvobitno osigurane sume čini i suma za koju je
porasla vrijednost robe. Uobičajeno je da tada kupac provede dodatno osiguranje robe, tj. da dodatno
osigura robu na sumu koju čini razlika između prvobitno osigurane sume i povećane vrijednosti robe
(Increased Value Insurance). U tom slučaju, najpovoljnije je da se osiguranik obrati prvom osiguravaču
sa zahtjevom da se postojećim osiguranjem obuhvati i dodatna suma. Tada će se polisa jednostavno
revidirati na novu vrijednost i za utvrđivanje obaveze osiguravača vrijedit će ta nova utvrđena vrijednost
isto tako kao da je na tu vrijednost roba bila osigurana od samog početka. Međutim, vrlo često je to
osiguranje nemoguće ili nepraktično provesti kod prvog osiguravača, pa se kod jednog ili više drugih
osiguravača vodi Increased Value Insurance. Kod nas se ovakvo osiguranje u ovom obliku ne sprovodi.
U slučaju povećanja vrijednost osigurane robe problem se riješava ispravkom polise na novu povećanu
vrijednost.
Klauzula o nevaljanosti ugovora u korist trećih osoba
Prema ovoj klauzuli vozari, skladištari i druge treće osobe koje sudjeluju u obavljanju prevoza, a koje su
odgovorne za nastalu štetu na robi, ne mogu imati koristi od činjenice da je sprovedeno osiguranje te
robe.
Not to Inure Clause temelji se na pravu subrogacije osiguravača. U funkcionalnoj je vezi sa narednom
klauzulom – Klauzulom o dužnostima osiguranika (Duty of Assured Clause) Dok se Not to Inure
klauzulom nagalašava da se osiguravač ne odiče prava subrogacije, odnosno da osiguravač nakon isplate
štete stiče prava koja je imao osiguranik, Klauzulom o dužnostima osiguranika osigurava se sprovođenje
načela iz Not to Inure klauzule.
Klauzula o dužnostima osiguranika
Klauzulom su predviđene dužnosti osiguranika da preduzima mjere za sprječavanje i smanjenje štete i da
sačuva pravo osiguravača na naknadu štete od osoba odgovornih za štetu.
Prema klauzuli u izvršenju te dužnosti osiguranik je dužan preduzeti samo razborite (razumne) mjere
(reasonable measures). Što će se smatrati razumnim mjerama zavisi od okolnosti slučaja. Osiguranik je
dužan djelovati tako kako bi razborita osoba djelovala u odnosnim uslovima u namjeri da sačuva svoju
imovinu. Sledeća je dužnost osiguranika prema ovoj klauzuli da na valjan način osigura i sačuva sva
prava na naknadu štete prema vozarima, skladištarima i ostalim trećim osobama „all rights against
carriers, bailees or other third parties”. Plaćanjem štete na osiguravača prelaze sva regresna prava
prema trećim licima. Međutim, kako može doći do dužeg protoka vremena između nastanka štete i
njenog plaćanja, veoma je bitno sačuvati sva prava protiv trećih lica. Troškovi koji mogu nastati pri
očuvanju ovih prava će biti nadoknađeni od strane osiguravača, iako je obaveza osiguravača da plati
ovakve troškove data samo implicitno.
Klauzula o odricanju prava iz ugovora
Prema ovoj klauzuli, preduzimanje mjera radi spašavanja, zaštite ili popravke osiguranog predmeta, bilo
da su preduzeti od strane osiguranika ili od strane osiguravača, neće imati značenje odricanja od prava
na naknadu štete zbog izvedenog potpunog gubitka niti prihvat napuštaja od strane osiguravača, a neće
ni na koji drugi način ići na štetu jedne ili druge strane. To znači da aktivnosti stranaka u vezi sa
spašavanjem i zaštitom osiguranog predmeta, pošto je osiguranik objavio napuštaj, neće imati nikakvog
odraza na njihova prava iz ugovora.
Klauzula o razboritoj hitnosti
Svako produžavanje trajanja osiguranog putovanja produžuje i vrijeme u kojem osiguravač snosi rizik
takvog prevoza. Zbog toga se osigurano putovanje mora odvijati s razboritom brzinom.
86
U nastojanju da se vrijeme snošenja rizika svede u razborite granice, institutske klauzule uspostavljaju u
tom pogledu opšte načelo sadržano u Reasonable Despatch Clause. Prema toj klauzuli, osiguranik je
dužan djelovati sa razboritom hitnošću u svim slučajevima kada mu to okolnosti dopuštaju kako se
vrijeme snošenja rizika od strane osiguravača ne bi neopravdano produžilo.
Klauzula o primjeni engleskog prava i prakse
English Law and Practice klauzula ima učinak zasnivanja mjerodavnosti engleskog prava na ugovoreni
odnos. Pošto klauzule mogu da se koriste potpuno samostalno, moguće je primjenjivati klauzule bez ove
odredbe. Na taj način bi se klauzule svele na njhovo tumačenje.
Prema Napomeni (Note) na kraju Institute Cargo Clauses (A, B, C) osiguranici treba da čim saznaju za
slučaj na koji se prema odredbama institutskih klauzula primjenjuje načelo „roba ostaje osigurana“ (held
covered), bez odgađanja o tome obavjeste osiguravača (prompt notice) jer je pravo na takvo pokriće
uslovljeno ispunjenjem ove obaveze. Pod izrazom held covered podrazumjeva se da osiguranje ostaje na
snazi uz ugovorene uslove. Upotrebljava se u slučajevima kada zbog izmjenjenih okolnosti dolazi do
pogoršanja rizika. Premda ova klauzula nije numerisna i nosi naslov Napomena, ona ima značenje
ugovorne odredbe.
Osiguranje prema Institutskim klauzulama B
Ovaj set klauzula pruža uže pokriće od kompleta A. U kompletu klauzula B umjesto odredbe da se
osiguranje vrši protiv svih rizika kao u klauzuli A, u klauzuli B nabrajaju rizici protiv kojih se vrši
osiguranje. Sve ostale klauzule koje se odnose na klauzule A se odnose i na klauzule B i C.
Prema klauzulama B rizici su podijeljeni u tri grupe. Prvu grupu rizika su gubitci ili štete koji se mogu
razumno pripisati:
- požaru ili eksploziji
- nasukanju, nasjedanju, potpnuću ili prevrnuću broda ili drugog plovila
- prevrnuću ili iskliznuću kopnenog vozila
- sudaru ili dodiru broda, drugog plovila ili prevoznog sredstva s bilo kojim spoljnim prdmetom izuzev
vodom
- iskrcaju tereta u luci zakloništa
- zemljotresu, vulkanskoj erupciji i udaru groma
U drugu grupu osiguranih rizika spadaju pretrpljeni gubitci i štete koji su neposredna posledica
zajedničke havarije, bacanja tereta u mora ili otplavljivanja; prodora morske, jezerske i riječne vode u
brod, drugo plovilo, vozilo, kontejner ili u mjesto uskladištenje robe.
Trću grupu čini potpuni gubitak svakog koleta do kog je došlo padom sa broda ili za vrijeme ukrcaja ili
iskrcaja sa broda ili drugog plovila.
Razlika između prve dvioje grupe je u izrazu da „da se šteta može razumno pripisati“ što se tumači na
način da će pored neposrednog djelovanja osiguranog rizika osiguravatelj priznati i štete kloje su
posledica posrednog djelovanja što znači da između rizika koji su prethodnili šteti treba pronaći onaj
kojem se šteta može „razumno pripisati“. U drugu grupu su štete koje nastanu kao „neposredna
posledica“.
87
Osiguranje prema Institutskim klauzulama C
Komplet C nudi najuže pokriće. Rizici su takođe nabrojani. Ako se uporede kompleti B i C vidi se da je
razlika u tome što u prvoj grupi rizika kojima se šteta može „razumno pripisati“ u kompletu C nema
pokrića za rizik zemljotresa, vulkanske erupcije i udara groma. U drugoj grupi nema otplavljivanja robe s
palube, i prodora morske, jezerske ili riječne vode u brod, drugo plovilo, vozilo, kontejner ili u mjesto
uskladištenje robe. Treće grupe rizika iz kompleta B nema u kompletu C.
Poredjenje pokrivenih rizika izmedju klauzula B i C:
OSIGURANE OPASNOSTI
Rizici koji se mogu razumno pripisati:
• - požaru ili eksploziji
• - nasukanju, nasjedanju, potpnuću ili prevrnuću broda
ili drugog plovila
• - prevrnuću ili iskliznuću kopnenog vozila
• - sudaru ili dodiru broda, drugog plovila ili prevoznog
sredstva s bilo kojim spoljnim prdmetom izuzev vodom
• - iskrcaju tereta u luci zakloništa
• - zemljotresu, vulkanskoj erupciji i udaru groma
Pretrpljeni gubitci i štete koji su neposredna posledica
• zajedničke havarije,
• bacanja tereta u mora
• otplavljivanja;
• prodora morske, jezerske i riječne vode u brod, drugo
plovilo, vozilo, kontejner ili u mjesto uskladištenje robe
Potpuni gubitak svakog koleta do kog je došlo padom sa
broda ili za vrijeme ukrcaja ili iskrcaja sa broda ili drugog
plovila
Broj klauzule
Klauzula B
Klauzula C
1.1.1
1.1.2
1.1.1
1.1.2
1.1.3
1.1.3
1.1.4
1.1.4
1.1.5
1.1.6
1.1.5
X
1.2.1
1.2.2
1.2.2
1.2.3
1.2.1
1.2.2
X
X
1.3
X
Osiguranje dopunskih rizika
Ugovaranjem bilo kojeg od tri standardna seta klauzula A, B ili C nisupokrivene sve moguće štete od
kojih bi osiguranik želeo da se zaštiti. Zato imamo dopunske klauzule od kojih su najvažnije:
- Institutska klauzula o zlonamjernim štetama- se koristi uz komplete B i C kako bi se pokrile štete na
osiguranoj robi prouzrokovane protivpravnim postupkom bilo kog lica npr.sabotaža
- Institutska klauzula za osiguranje krađe, djelimične krađe i nesiporuke – takođe se vezuje za komplete
B i C, ali može da se uključi i uz komplet A ukoliko osiguranik želi da ima pokriće i protiv djelimične krađe
- Institutska klauzula o zamjeni oštećenih djelova – koristi se kod osiguranja mašina. Ovom klauzulom
prevazilaze se problemi pri procijeni štete kada osiguranik smatra da je šteta potpuni gubitak ali se
88
osiguravatelj ne slaže. Naknada je ograničena na troškove zamjene ili popravke oštećenog dijela s tim
što se nadoknađuju i troškovi prevoza vezani za opravku kao i sve druge troškove u vezi sa tim.
Institutska klasifikaciona klauzula (01/01/2001)
Kod osiguranaj robe u prevozu postoji klauzula koja propisuje da će se premijske rate primjenjivati na
terete koji se prevoze brodovima na sopstveni pogon samo ako ti brodovi imaju kalsu klasifikacionog
zavoda koji je član IACSa ili nacionalnog klasifikacionog zavoda broda u pitanju. Ako brodovi nemaju
kalsu, osiguravatelji moraju biti obavješetni o tome unaprijed i obično se povećava premijska rata.
Osiguranje prevoza robe vazduhom
Institut londonskih osiguravatelja donio je i klauzule za osiguranje robe koja se prevozi vazdušnim putem
(Institute Cargo Clauses Air). Za osiguranje robe u vazdušnom prevozu postoji samo jedan det klauzula
koji odgovara komnpletu A za osiguranje robe u pomorskom prevozu.
U odnosu na komplet A pomorskog osiguranja izostavljene su klauzule o zajedničkoj havariji, klauzula o
sudaru usled obostrane krivnje, i klauzula o sposobnosti broda za plovidbu. U svemu ostalom osiguranje
robe u vazdušnom saobraćaju vrši se po istim pravilima koja su predvidjena kompletom A za osiguranje
robe u pomorskom prevozu.
Osiguranje u domaćem transportu
Osiguranje robe u rečnom saobraćaju, veoma je slično osiguranju robe u pomorskom saobraćaju.
Osiguranje robe na domaćim rijekama, kanalima i jezerima vrši se na bazi generalne polise ili
pojedinačnih osiguranja.
Osiguravač pokriva štete koje nastanu kao posledica sudara, udara, nasukanja, požara, potonuća,
elementarnih nepogoda, krađe, neisporuke, manipulativnih rizika i sl.
Osiguranjem nisu pokrivene štete usled nepravilne, neuobičajene ambalaže, usled propusta imaoca
prava ili njegovog predstavnika (špeditera), usled gamadi, insekata, prirodnih mana robe i ratnih
događaja.
Osiguranje u međunarodnom transportu
Osiguranje transporta na rijekama, kanalima i, eventualno, jezerima u međunarodnom saobraćaju vrši se
na osnovu uslova osiguranja, osnovnih rizika, rizika AAR bez franšize i sa franšizom, kao i na osnovu
ostalih rizika.
Osiguranje prevozničke odgovornosti za robu u drumskom saobraćaju
Ugovorom o prevozu prevoznik se obavezuje da će prevesti do odredjenog mjesta neku stvar ili robu a
da će pošiljalac za to izvršiti odgovarajuće plaćanje. Osim ugovora o prevozu u praksi se pojavljuje više
89
dokumenata o prevozu koja imaju dvije funkcije: dokazuje da je prevoznik preuzeo robu od pošiljaoca i
dokazuje vrstu ugovora o prevozu. Prevozni dokumenti se izdaju pri preuzimanju stvari na prevoz.
Osnovna funkcija im je da služe kao dokaz da je prevoznik preuzeo robu u ispravnom stanju. Njime se
definiše npr.vrsta ambalaže, način pakovanja, itd.
Tovarni list treba da sadrži sledeće oznake:
- mjesto i datum njegovog izdavanja;
- ime i adresu pošiljaoca;
- ime i adresu prevoznika;
- mjesto i datum utovara robe i predviđeno mjesto za isporuku;
- ime i adresu prijemnika robe;
- uobičajeni naziv prirode robe i vrstu ambalaže a za opasnu robu njen opšti poznati naziv;
- broj komada, njihove pojedinačne oznake i njihove brojeve;
- bruto težina ili na drugi način izražena količina robe;
- troškovi na ime prevoza (prevozna cijena, sporedni troškovi, carinski troškovi i drugi troškovi koji
nastaju od zaključenja ugovora do isporuke);
- uputstva u pogledu carinskih formalnosti i druga;
- naznačenje da se, bez obzira na svaku protivnu klauzulu, na prevoz imaju primijeniti odredbe ove
Konvencije.
Prevoznik odgovara za potpun ili djelimičan gubitak ili za štetu koja se dogodi od trenutka preuzimanja
robe do momenta isporuke, kao i za zadocnjenje isporuke. Prevoznik se oslobađa ove odgovornosti ako
je do gubitka, štete ili zadocnjenja došlo krivicom lica ovlašćenog da raspolaže robom, njegovim nalogom
koji nije izazvan prevoznikovom krivicom, manom same robe ili okolnosti koje prevoznik nije mogao
otkloniti.
Odgovornost prevoznika je definisana Zakonom o obligacionim odnosima u domaćem prevozu i
Konvenciji o ugovoru za medjunarodni prevoz robe drumom (Konvencija CMR) koja se koristi za ugovore
u medjunarodnom prevozu robe. Odgovornost prevoznika je ograničena i po visini što zavisi od zakona
odnosno konvencije na osnovu koje se zasniva odgovornost. CMR konvencija postavlja limit da naknada
štete ne može da pređe 8,33 SDR (specijalno pravo vučenja) po kilogramu bruto težine. U svakom
slučaju prevoznik mora biti odgovoran za štetu odnosno mora postoja uzročna veza izmedju prevoznika i
nastale štete i prevoznik mora biti odgovoran za štetu.
Prevoznik odgovara i za činjenje i propuštanje svoga osoblja i svih drugih lica u njegovoj službi čijim se
uslugama koristi radi izvršenja prevoza kao i za sopstveno činjenje ili propuštanje kad ove osobe
obavljaju svoje dužnosti.
90
UGOVOR O
PREVOZU
NARUČILAC PREVOZA
PREVOZNIK 1
PREDAJA NA PREVOZ
PREVOZNIK 2
PREDAJA NA PREVOZ
PREVOZNIK 3
PREDAJA NA PREVOZ
ŠTETA
PREVOZNIK 4
R
E
G
R
E
S
N
I
P
O
S
T
U
P
A
K
Treba razlikovati osiguranje robe od osiguranja odgovornosti prevoznika. Osnovna razlika je u
granicama odgovornosti prevoznika. Postoje slučajevi u kojima iako je došlo do štete na robi prevoznik
nije odgovoran ili je odgovoran u manjoj mjeri.
Ukupna moguća šteta
Pokriva osiguranje robe
Pokriva osiguranje
odgovornosti
prevoznika
Pokriva
osiguranje
posljedičnih
šteta
91
Osiguranje špediterske odgovornosti
Osiguranje odgovornosti špeditera u medjunarodnom prevozu se zasniva na medjunarodnim uslovima
odnosno propisima. Špediter je odgovoran za sva oštećenja ili gubitke koji nastanu pri isporuci robe dok
se roba nalazi pod njegovim staranjem. Odgovornost špeditera u domaćem transportu se zasniva na
domaćem zakonodavstvu odnosno Zakonu o obligacionim odnosima. Osiguravač pokriva štete koje je
osiguranik dužan nadoknaditi kao naknadu iz špediterske odgovornosti. Pokriveni su troškovi spora,
pravnih postupaka u vezi sa štetom i pripadajuće kamate. Osiguravajuće pokriće je najčešće po načelu
pokrića svih rizika ali do visine koja je definisana kao limit pokrića osim šteta koje su isključene iz
osiguranja (vojni i politički rizici, nuklearni rizici itd).
Štete u transportnom osiguranju
Pod štetema u transportnom osiguranju podrazumjevaju se materijalna oštećenja i gubitci osiguranog
predmeta kao i troškovi nastali usled ostvarenja osiguranih rizika. Pokrivene su štete koje su nastale
nakon zaključenja osiguranja osim u slučaju kada ugovarač osiguranja i osiguravatelj u momentu
zaključenja ugvoora nisu morali znati da je šteta već nastala.
Pravi se razlika između sledećih kategorija šteta:
-potpuni gubitak osiguranog predmeta (stvarni i izvedeni)
-djelmični gubitak i oštećenje
-troškovi spašavanja i troškovi prouzrokovani nastupanjem osiguranog slučaja
-troškovi konstatacije i likvidacije šteta
Potpuni gubitak osiguranog predmeta
Stvarni potpuni gubitak
Pod stvarnim potpunim gubitkom podrazumjeva se potpuni materijalni gubitak cijelog predmeta kao
takvog, koji više ne postoji ili je potpuno izgubio svoju upotrebnu vrijednost. Do potpunog gubitka može
doći usled:
-propasti ili uništenja predmeta osiguranja (npr.požar koji uništi robu)
-oštećenja robe usled čega je prestala da bude roba određene vrste (npr.stvrdnjavanje cementa)
-ako je osiguranik lišen predmeta bez mogućnosti da ga vrati
Izvedeni potpuni gubitak
Pod izvedenim potpunim gubitkom podrazumjeva se ekonomski gubitak osiguranog predmeta kada on i
dalje postoji ali ne predstavlja nikakvu ekonomsku vrijednost za osiguranika.
Izvedeni potpuni guibitak nastaje kada su troškovi koji su potrebni za popravku ili za očuvanje i
spasavanje osiguranog predmeta i za njegov prevoz do odredišta veći od vrijednosti osiguranog
predmeta.
Da bi se neko oštećenje za koje postoje elementi izuvedenog potpunog gubitka moglo prilikom
likvidacije štete tretirati kao takvo potrebno je da osiguraik izvrši tzv.napuštanje osiguranog predmeta
odnosno da da izjavu o abandonu. U protivnom šteta se tretira kao djelimična. Prema našem zakonu
izjava o abandonu se mora dati u roku od dva mjeseca dok prema engleskom pravu rok nije definisan ali
je ustaljena praksa da se da u roku od 30 dana.
92
Uzastopne (sukcesivne) štete
Uzastopnim štetama smatra se niz štetnih događaja koji su se dogodili u toku trajanja jednog ugovora o
osiguranju. Osnovni princip osiguranja je da je osigurani iznos gornja granica obaveze osiguravatelja.
Međutim, sukcesivne štete su pokrivene osiguranjem bez obzira što one ukupno prelaze osigurani iznos.
Bitno je da svaka pojedinačno ne prelazi osigurani iznos. U slučaju isplate potpunog gubitka polisa se
prekida.
Djelimični gubitak i zasebne (partikularne) havarije
Pod partikularnom havarijom podrazumjevaju se djelimična oštećenja i gubitci osiguranog predmeta koji
se ne smatraju zajedničkom havarijom a koji su posledica osiguranih rizika.
Mogu biti bilo djelimični gubitci osiguranog predmeta ili cijelog predmeta. Direktna su posledica
ostvarenja rizika dok su zajedničke havarije posledica postupaka izvršenih u cilju izbjegavanja nastanka
štete. Pojedinačne u potpunosti snosi vlasnik oštećenog predmeta.
Rizici koji se obično javljaju su: nasukanje broda, sudar, gubitak ili oštećenje tereta usled nevremena i sl.
Pojedinačni (partikularni) troškovi
Pojedinačni troškovi predstavljaju vanredne troškove koje je osiguranik imao u vezi sa spasavanjem i
zaštitom osiguranog predmeta: troškovi odvajanja oštećene robe, troškovi čišćenja robe, uskladištenja,
iskrcavanja, prekrcavanja, sortiranja i pakovanja, dalje otpreme robe itd.
11.8 Franšiza
Osiguranik mora biti zainteresovan da učini sve što je u njegovoj moći da do štete ne dođe, ili da ista
bude što manja. Zbog toga, a i iz nekih drugih razloga (npr, smanjenja premije osiguranja) uvedene su
franšize. Postoje integralne i odbitne franšize.
11.9. NAKNADA ŠTETE U TRANSPORTNOM OSIGURANJU
Da bi se ostvarilo pravo na naknadu štete moraju biti ispunjena tri uslova
-da osigurano lice ime interes na osiguranom predmetu
-da postoji uzročna veza između osiuranog rizika i nastale štete
-da šteta nije isključena iz osiguranja
Interes osiguranog lica da se šteta ne dogodi
U momentu ostvarenja osiguranog slučaja osiguranik mora da dokaže da na osiguranom predmetu ima
određeni materijalni interes kako bi mogao da ostvari svoje pravo iz osiguranja. Obično je to pravo
svojine ali može biti i neko drugo pravo npr.zakup, interes prevozioca da se roba ne ošteti itd.
Uzročna veza između osiguranog rizika i nastale štete
Zahtjev da postoji uzročna veza između osiguranog rizika i štete je nezaobilazan uslov za ostavarenje
prava na naknadu štete u osiguranju. Prema engleskom pomorskom osiguranju utvrdjuje se neposredni
uzrok odnosno najodlučniji i stvarni uzrok nastale štete. Poseban problem mogu da budu štete koje su
nastala iz više uzroka. Ukoliko su svi pokriveni osiguranjem onda nema problema međutim ukoliko je
samo jedan rizik pokriven a drugi nije osiguran ili je isključen iz osiguranja onda postoje dva rješenja.
93
Ako šteta nastane iz dva rizika od kojih je jedan pokriven osiguranjem a drugi nije onda je šteta plativa
dok ukoliko je jedan rizik pokriven osiguranjem a drugi je isključen iz osiguranja onda šteta nije
pokrivena osiguranjem.
Štete isključene iz osiguranja
Kao štete isključene iz osiguranja smatraju se štete do kojih je došlo krivicom osiguranika ili lica za koje
on odgovara i štete koje su posledica nepridržavanja prećutnih i ugovorenih posebnih uslova osiguranja
(Insurance Warranties).
Štete prouzrokovane namjerno ili krajnjom nepažnjom od strane osiguranika isključene su iz osiguranja.
Ipak, postoji razlika. Ako je osiguranik pričinio štetu namjerno takva šteta je apsolutno isključena iz
osiguranja dok šteta prouzrokovana grubom nepažnjom iako je isključena iz osiguranja, dozvoljeno je da
ugovorom osiguratelj prihvati njihovo pokriće.
Posebni ugovorni uslovi (warranties) predstavljaju obaveze koje osiguranik preuzuima na sebe, da će
neka biti ili neće biti učinjena ili da će neki uslov biti ispunjenili kojim osiguranik potvrđuje ili negira
postojanje nekog činjeničnog stanja. Postoje izričiti i prećutni posebni uslovi.
Izričiti uslov mora biti sadržan u polisi i on ne isključuje postojanje prećutnog uslova. Npr.važno pitanje
je nacionalnost broda koja se može odraziti i na brod i na teret i da predstavlja povećan ili neprihvatljiv
rizik. Uslov da mora biti poznata nacionalnost broda pri zaključenju osiguranaj bi morao biti izričiti uslov.
Izričit uslov je i da npr.brod ne smije da uplovi u neku luku. Međutim prećutni uslov bi bio sposobnost
broda za plovidbu. On se ne može sporazumom stranaka isključiti. Pored sposobnosti broda za plovidbu
najznačajniji prećutni uslov je zakonitost pomorskog poduhvata.
Subrogacija osiguravatelja
Subrogacija je pravo osiguravatelja da stupi u pravnu poziciju osiguranika u vezi sa štetom za koju je
isplaćena šteta. Osiguranik ima obavezu da osiguravatelju obezbjedi pravo na regres prema trećem licu
koje je odgovorno za nastalu štetu. Za subrogaciju osiguravatelja potrrebno je ispunjenje sledećih
pretpostavki:
- da je osiguravatelj nadoknadio štetu
- da postoji odgvornost trećeg lica za štetu za koju je isplaćena naknada iz osiguranja i
- da postoji materijalno pravni zahtjev osiguranika prema štetniku
Osiguranikova obaveza da pribavi dokumentaciju na osnovu koje će osiguravatelj moći da postavi
regresni zahtjev bitna je za njegovo pravo na naknadu prettrpljene štete od osiguravatelja. Ukoliko
osiguranik ne pribavi potrebnu regresnu dokumentaciju osiguravatelj ima pravo da odbije isplatu
naknade štete.
11.10 Likvidacija štete u transportnom osiguranju
Postupak lividacije štete sastoji se iz niza postupaka i to:
•
•
•
nastanak štete,
prijava štete,
pregled i procijena štete,
94
• obračun štete,
• likvidacija štete i
• isplata štete.
Za sve vrste šteta važe različita pravila o rješavanju tih šteta. Svaka šteta je posebna i svakoj je potrebno
pristupiti na individualan način. Opisaćemo uopšteno svaku od navedenih faza.
Nastanak štete
Nastanak štete je preduslov početka rješavanja štete. Imovinske štete u koje spadaju i štete u
transportnom osiguranju obuhvataju štetu na stvarima i izgubljenu zaradu. Ukoliko dodje do štete
potrebno je prvo pokušati da se ona smanji. Pri ovome osiguravač pokriva sve razumne troškove koje je
imao osiguranik pri sprječavanju ili smanjivanju štete. Faza nastanka štete uključuje nastanak štete i sve
aktivnosti da se šteta spriječi ili smanji.
Prijava štete
Da bi se šteta mogla nadoknaditi osiguravač mora da sazna da je šteta uopšte i nastala. Ovu obavezu ima
ugovarač osiguranja odnosno osiguranik. Prijava se vrši odmah po saznanju za štetu, bez odlaganja, čim
prije je to moguće prama redovnom toku stvari. Rok je obično definisan uslovima osiguranja. Prijava
može biti učinjena usmeno, telefonski ili na drugi način osim ako ugovorom nije predviđeno da se prijava
vrši u pismenoj formi. Pri prijavi štete potrebno je osiguravača obavjestiti o svim osnovnim podacima i
to: nastanku štete, mogućim uzrocima, razvoju štete, broju polise osiguranja, da li je neko odgovoran za
štetu, prisustvu policije ili drugih državnih organa, angažovanju eksperata (havarijski komesari), itd.
Pri prijavi štete prilažu se različita dokumenta npr. sertifikati, zapisnici, potvrde, isl o obimu i visini štete.
Takođe se prilažu i polisa osiguranja, prevozna isprava, teretnica, nalog za ukrcaj, potvrda o ukrcaju,
nalog iskrcaja, faktura, detalji o prevoznom sredstvu i putovanju, i drugi dokumenti koji su značajni za
priznavanje zahtjeva. Za osiguranje odgovornosti prema putnicima podnose se npr.ljekarski izvještaji.
Prijavljene štete zavode se u knjige šteta hronološki, po redu prispjeća. Radi preglednosti, knjige šteta se
vode po vrstama osiguranja. Važno je naglasiti da knjiga šteta predstavlja osnovni i trajni dokumenat u
kojem se registruje svaka pismena prijava šteta, bez obzira da li je osigurani slučaj nastupio ili ne.
Krajem godine, knjige šteta se zaključuju utvrđivanjem broja primljenih, isplaćenih, odbijenih i
rezervisanih šteta. Pri tome se otvaranje knjiga za narednu godinu vrši uz prethodno unošenje
rezervisanih šteta iz prethodnih godina.
Pregled i procijena štete
Konstatacija štete je obaveza osiguranika. Njega tereti obaveza da dokaže štetu po vrsti i veličini.
Osnovno je pravilo da konstataciju štete na robi vrše havarijski komesari koji sastavljaju zapisnike i o
tome daju havarijske sertifikate. Oni postoje za sve vrste transportnih djelatnosti a posebno za robu u
prevozu. Sertifikati kojima se konstatuju štete na robi najpoželjniji su dokumenti kojima se dokazuje
šteta, nedosatci ili gubitci. U željezničkom prevozu željeznica sama sastavlja zapisnike koje izdaje po
službenoj dužnosti.
Treba razlikovati da li je u toku prevoza došlo do oštećenja robe ili je roba u prevozu djelimično ili
potpuno izgubljena. U prvom slučaju potreban je havarijski sertifikat o vrsti i stepenu oštećenja, da li je
roba prodata sa svim pojedinostima itd.. U drugom slučaju –potpunoj neisporuci, dovoljna je potvrda o
iskrcanom teretu ispostavljena od vozara.
95
Pregled štete obuhvata dvije osnovne stvari: definisanje uzroka štete i obima štete. Procijena i obračun
štete se vrši po principu vraćanja u prvobitno stanje. Potrebno je ustanoviti koliko je novca potrebno da
se oštećena ili uništena stvar vrati u stanje prije nastanka štete.
Likvidacija štete
Postupak likvidacije se sastoji od:
1. pribavljanja dokazne dokumentacije za utvrđivanje osnova i visine štete,
2. utvrđivanja osnovanosti odštetnog zahtjeva (pri čemu se prije svega utvrđuje šta je predmet
osiguranja, da li postoji pokrivenost osiguranog rizika, način osiguranja, obračun doplatka i
popusta, franšiza),
3. utvrđivanja naknade po osnovu osiguranja,
4. izdavanja naloga za isplatu konačne ili djelimične štete ili odobravanja akontacije,
5. obavještavanja osiguranika o rezultatu sprovedenog postupka,
6. vođenja potrebne evidencije.
Iako ne predstavlja sastavni dio postupka likvidacije u klasičnom smislu, njegov nezaobilazni dio je i
utvrđivanje da li je i na koji način osiguranik izmirio svoju osnovnu obavezu plaćanja premije
osiguravaču.
Likvidacija štete se vrši
- na bazi potpunog gubitka
- na bazi štete u apsolutnom iznosu
- na bazi procenta gubitka vrijednosti osiguranog predmeta
- posebni načini likvidacije kao kod npr.osiguranja odgovornosti
Rok za likvidaciju štete može da bude određen ugovorom ali je praksa da se šteta riješi u periodu od
mjesec dana.
Likvidacija na bazi potpunog gubitka
U slučaju potpunog gubitka robe u prevozu naknada se određuje u visini vrijednosti robe koju je imala
kao i vrijendost drugih interesa ako su osigurani. Kod likvidacija svih vrsta šteta na bazi potpunog
gubitka ne vrši se odbijanje franšize.
Likvidacija štete u apsolutnom iznosu
Likvidacija štete u apsolutnom iznosu vrši se kada se predmet osiguranja može popraviti i dovesti u
predjašnje stanje. Primjenjuje se kod osiguranja robe ako su u pitanju mašine ili djelovi mašina.
Primjenjuje se princip podosiguranja. Naknada ne može preći osiguranu sumu.
Likvidacija štete na bazi gubitka procenta vrijednosti
Ovaj način likvidacije redovan je kod osiguranja robe u prevozu. Na primjer, ako je došlo do gubitka
određenog broja koleta utvrđuje se njihov odnos u ukupnoj pošiljci. Isto vazi ukoliko se roba prevozi u
rinfuznom, rasutom stanju. Može da se dogodi da određeni koleti butu neisporučeni a neki da su
oštećeni. U tom slučaju procijena oštećenja vrši se na robi koja je isporučena na odredištu u cijelini ali u
oštećenom stanju. Vještak utvrđuje procenat gubitka vrijednosti.
Posebni načini likvidacije štete
96
Specifičan način likvidacije šteta vrši se kada nije moguće uraditi likvidaciju po nekom od tri nabrojana
načina. Tu spadaju likvidacija sukcesivnih šteta i likvidacija šteta po osnovu odgovornosti.
Sukcesivne štete su više uzastopnih štetnih događaja koji su se dogovodili u toku trajanja jednog ugovora
o osiguranju. Plaćaju se u cjelini uz odbijanje fransize iako svaka u zbiru mogu da predju ugovorenu
sumu osiguranja.
Naknada šteta po osnovu odgovornosti polazi od pretpostavke da je osiguranik došao u obavezu da
nadoknadi štetu prema nekom trećem licu kome su on ili njegovi ljudi takvu štetu pričinili. Osiguravatelji
zabranjuju osiguraniku da prizna odštetni zahtjev trećim licima. Visina štete je ograničena vrijednošću
povređenog dobra a u slučaju povrede ličnosti vrijednost može da varira u zavisnosti od zakona i sudske
prakse. Obično se konvencijama utvrđuju limiti koji se prihvatraju od strane osiguravatelja kao gornja
granica obaveze.
Isplata štete
Obaveza osiguravača je da po konačnoj likvidaciji štete u roku predvidjenom u ugovoru o osiguranju
isplati odštetu licima kojima to pravo pripada. Kod šteta kod kojih postoji osnov za regres počinje se
regresni postupak.
Ostale faze u rješavanju štete
-
Kontrola šteta u toku likvidacije
Smatra se da je predmet uredno likvidiran tek onda kada na predmetu postoje potpisi sledećih
ovlašćenh lica:
a) likvidatora, odnosno ovlašćene komisije,
b) stručnog radnika koji vrši poslove suštinske kontrole i
c) lica odgovornog za odobravanje isplate likvidirane štete.
-
Naknadna kontrola
Posle izvršene procjene, likvidacije, pa i same isplate, služba za kontrolu osiguranja vrši naknadnu
provjeru svih faza procjene i likvidacije šteta. Da osiguranik, odnosno oštećeno lice, ne bi čekao sa
isplatom pošto je jedan od osnovnih ciljeva svakog osiguravajućeg društva da izvrši brzu procjenu,
likvidaciju i isplatu šteta, naknadna kontrola se vrši posle isplate, s obzirom da se sa pravom smatra da
će naknadna kontrola samo u izuzetnim slučajevima konstatovati određene propuste u sprovedenom
postupku procjene i likvidacije šteta.
-
Postupak po prigovoru osiguranika
Eventualni prigovor ugovarača osiguranja, osiguranika ili oštećenog lica na ishod likvidacije štete
razmotriće stručna služba osiguravajućeg društva. Nakon što se uputi prigovor, stručna služba, kao
drugostepeni organ, dužna je da prigovor razmotri, da jasno i detaljno obrazloži svoj stav i o tome
pismeno obavijesti ulagača prigovora. Ako se smatra cjelishodnim, može se obrazovati i komisija koja će
razmotriti prigovor.
97
-
Rezervacija šteta
Opšte je pravilo da se krajem svakog obračunskog perioda i o završnom računu vrši rezervacija svih ovih
šteta koje nisu likvidirane u tekućem periodu. Pri tome, prilikom rezervacije neriješenih šteta likvidatori
su dužni da blagovremeno pripreme predmete šteta, da se upoznaju sa njihovom osnovanošću i da
zajedno sa procjeniteljima predlože komisiji za rezervaciju šteta iznos za rezervaciju šteta. Posebna
evidencija se vodi za tzv. nastale a neprijavljene štete.
-
Osnov za regres
Ukoliko se u fazi likvidacije odštetnog zahtjeva ocijeni da postoji osnov za regres, likvidator je dužan da u
toku postupka likvidacije od osiguranika ili drugog lica obezbijedi regresnu dokumentaciju i dostavi je
odgovarajućoj službi koja vrši poslove po osnovu regresa.
-
Štete po ugovorima reosiguranja i saosiguranja
Pravilo je da se nakon što se izvrši isplata i razvođenje šteta prema knjizi šteta, na predmetu štete
konstatuje pravo po osnovu reosiguranja ili saosiguranja, izuzev kod šteta koje su samo kvotno
reosigurane i kod kojih se obaveza reosiguravača vrši prema knjigovodstvenim podacima.
OSIGURANJE BRODOVA
Pojam, predmet i obim pokrića
Pod osiguranjem brodova podrayumjeva se osiguranje brodova i drugih plovnih objekata. Mogu se
osigurati sve vrste plovnih objekata koje se u širem smislu smatraju brodovima. Postoje i posebne
klauzule kojima se osiguravaju brodovi u izgradnji.
Najpoznatiji uslovi za osiguranje brodova jesu institutske klauzule (Institute Hull Clauses) Instituta
londonskih osiguravatelja. Institutske klauzule za osiguranje brodova na vrijeme (Institute tme clausesHull) mogu se smatrati kao osnovnim standardnim uslovima za osiguranje brodova. Čamci jahte i manji
brodovi osiguravaju se prema domaćim uslovima osiguranja.
Osiguranje broda obuhvaćeno je pojmom pomorsko osiguranje (marine hull insurance) pa se polisa
osiguranja broda naziva pomorska kasko polisa (Marine Hull Policy). S obzirom na predmet osiguranja
polisa se naziva i Hull and Machinery jer osiguranje obuhvata trup broda i brodske mašine.
Za razliku od osiguranja robe gdje termin all risks podrazumjeva osiguranje protiv svih osnovnih i
dopunskih rizika bez posebnog nabrajanja klauzule za osiguranje brodova su od početka predvidjale
samo osiguranje protiv specifičnih, imenovanih rizika u sklopljenom ugovoru odnosno polisi.
Takodje, za razliku od stanja vezanog za osiguranje robe gdje klauzule nisu mjenjane od 1982 do 2009,
klauzule za osiguranje brodova su donijete 1983, promjenjene 1995 a zatim opet 2003. Formalno sve tri
grupe klauzula su i dalje na snazi i ugvorne strane imaju pravo da izaberu koje će koristiti.
Institustke klauzule za osiguranjebrodova na vrijeme (Institute Time Clauses Hulls) od 01.10.1983
98
Komplet Institutskih klauzula za osiguranje brodova iz 1983 sadrži 26 klauzula koje predstavljaju cijelovit
sistem osiguranaj brodova (cijeli ugovor) koje se pridodaju novoj MAR pomorskoj polisi.
Područje, trajanje, produženje i prestanak pokrića
Klauzula o plovidbi (Navigation clause) definiše da su pokrivene sve moguće plovidbene operacije na
moru uz važavanje aktivnosti koje su opšte prihvaćene kao realnost pomorske plovidbe. Tako je brod
pokriven osigranjem bez obzira da li plovi sa pilotom ili bez njega, ako je u probnoj vožnji, ako tegli brod
u nevolji ili ako je sam tegljen ali samo do prve sigurne luke. Osigurani brod ipak nema pravo da vrši
tegljenje ili spasavanje po ugovoru koji je osiguranik prethodno zaključio. Takodje je definisano pokriće u
slučaju prekrcaja tereta sa broda na brod ukoliko se to vrši na moru. Takva vrsta prekrcaja ne smatra se
redovnom i nije pokrivena osiguranjem osim ako se posebno ne ugovori. Ovakav prekrcaj osiguran je
samo u lukama gdje su takvi prekrcaji uobičajeni.
Pokriće posebnog putovanja osiguranog broda ugovara se kada brod isplovi u namjeri da bude izrezan
(kasiran) ili ako je prethodno prodat u svrhu kasiranja. Osiguranje je u ovim slučajevima ograničeno
samo na visinu vrijednosti starog željeza u momentu nastanka štetnog slučaja.
Trajanje osiguranja – Uobičajeno je da se pomorski brodovi osiguravaju na vrijeme a samo rijetko na
putovanje. Obično osiguranje traje godinu dana ali je dosta često i da se osiguranje vrši na period od 18
mjeseci. Moguće je izvršiti produženje pokrića ukoliko se brod u trenutku isteka ugovora o osiguranju
nalazi na moru i u plovidbi u nevolji ili u luci zakloništa ili luci usputnog pristajanja uz plaćanje dodatne
premije. Ova klauzula poznata je kao Continuation clause.
Prestanak pokrića prije isteka osiguranja (termination clause). Normalno osiguranje prestaje istekom
vremena na koji je ugovor zaključen. Postoje dva razloga koji dovode do automatskog prekida pokrica
osim ako osiguravatelj u pismenoj formi ne potvrdi nastavak osiguranja.
Do prestanka pokrića dovodi promjena klasifikacionog društva broda ili kao dođe do promjene kalse ili
njene suspenzije, prekida, povlačenja ili isteka. Klasa se brodu daje na važnost od 5 do 7 godina.
Posjedovanje klase je bitan element bez kog brod ne može da se smatra sposobnim za plovidbu u
tehničkom značenju tog pojma. Brod bez klase ne može da plovi a da bi se stekla moraju da se ispune
tehnički normativi utvrđeni pravilima Međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih života na moru (SOLAS
Konvencija) kao i drugi zahtjevi koje propisuje Medjunarodna pomorska orgnizacija (IMO). Klasu
odobravaju klasifikacioni zavodi ili registri a da bi bila prihvaćena potrebno je da klasu da neki od
svjestski priznatih zavoda.
Drugi razlog za prestanak pokrića je promjena u vlasništvu ili zastavi broda, prenosa pod novu upravu ili
davanja broda u zakup. Postoje brodovlasnisi i države koji daju zastavu brodu ali se zna da zbog svog
položaja u svijetu ili na drugi način predstavljaju povećani rizik. Ti su razlozi prvenstveno povezani sa
ratnim rizicima ali i sa političkim. Npr.Turska ne dozvoljava kiparskim brodovima da udju u njihove luke,
arapski ne uplovljavaju u izraelske idr.
Kršenje jemstva i prenos prava.
Predvidjeno je da će brod ostati pokriven osiguranjem za slučaj kršenaj jemstva pod uslovom da
osiguranik o tome obavjesti osiguravatelja. Radi se o kršenju posebnih uslova vezanih za teret, trgovinu
mejsto, tegljenje, spasavanje ili datum isplovljavanja. Prenos prava iz polise može se izvršiti isključivo
99
indosamentom (da se u polisu unese datum prenosa, lice, potpis osiguranika) i to prije nego se po njoj
izvrši plaćanje ili povrat premije.
Klauzule o osiguranim rizicima.
Osiguranje brodova se uvijek vrši nabrajanjem ugovorenih rizika. Svi rizici pokriveni ovom klauzulom
podijeljeni su na dvije grupe. Prvu grupu čine dogadjaji spoljne prirode na koje osiguranik ne može da
utiče dok drugu čine rizici pokriveni osiguranjem uz obavezu upotrebe dužne pažnje.
Dogadjaji spoljne prirode na koje osiguranik ne može da utiče su opasanosti mora i drugih plovnih
puteva, požar, eksplozija, nasilna krađa, bacanje u more, piratstvo, nuklearni incidenti, dodir sa
vazduhoplovima, dodir sa kopnenim prevoznim sredstvima, opremom i instalacijom na kopnu,
zemljotres, udar groma i vulkanska erupcija.
Pod opasnostima mora podrazumjevaju se opasnosti koje su skopčane sa plovidbom po moru ali i u
slučajevima kad morski brod uplovi u druge plovidbene rijeke, kanale, jezera što je čest slučaj jer veliki
broj luka se nalazi na ušćima rijeka. Dejstvo vjetra i talasa predstvalja osnovnu pomorsku opasnost ali se
priznaje samo ako nevrijeme nadilazi normalna očekivana dejstva vjetra i talasa na određenom putu.
Pored šteta usled nevremena uključeni su i rizici plovidbe po moru: sudar brodova, udar broda u neki
fiskni objekat, nasukanje, doticanje dna, potonuće, prodor vode u brod, brodolom, nestanak broda,
otplavljivanje dijela brodske opreme, gubitak sidra i sidrenih lanaca, oštećenje ili lom propele itd.
Rizici pokriveni osiguranjem uz obavezu upotrebe dužne pažnje su
1. štetni događaji u vezi sa ukrcajem, iskrcajem ili prekrcajem tereta ili brodskog goriva
2. prskanje kotlova, loma osovine ili neke skrivene mane trupa ili brodske mašine
3. nemarnost zapovjednika, oficira, posade ili pilota
4. nemarnost brodoopravljača ili čarterera ukoliko te osobe nisu osiguranici
5. baraterija zapovjednika, oficira ili posade broda Pod baraterijom se podrazumjeva svaki
nedozvoljeni akt namjerno izvršen od strane zapovjednika ili posade na štetu brodovlasnika ili na
štetu čarterera.
Osiguranje ¾ odgovornosti za sudar
Ovo osiguranje obuhvata osiguranje brodovlasnikove odnosno brodareve odgovornost za sudar brodova
gdje se prihvata pokriće odgovornosti za sudar i to po pravilu ¾ naknade nadoknađuje osiguravatelj dok
¼ plaća osiguranik. Smatra se da će osigranik biti pažliviji ukoliko sam bude snosio ¼ naknade. Međutim
u praksi se ovaj dio pokriva P&I osiguranjem. Svaki brod učesnik u sudaru obavezna je da nadoknadi
drugim brodovima u srazmjeri sa utvrdjenom visinom njegove krivice i odgovornosti štetu na drugom
brodu, štetu na teretu na tom drugom brodu, gubitak zarade tog broda.
Ako dodje do sudara izmedju brodova istog vlasnika i ako se u takvom slučaju brodovima pruže usluge
spašavanja osiguranik će imati ista prava kao da se radi o brodovima različitih vlasnika.
Osiguranje zajedničkih havarija i spasavanja na moru.
Osiguranjem je pokriven udio broda u troškovima spasavanja i nagradi za spasavanje. Zajednička
havarija likvidira se prema pravu i praksi koji se primjenjuju u mejstu gdje se završava pomorski
poduhvat osim ako ugovorom nije predvidjeno da se reguliše u skladu sa Jork-Antveperskim pravilima.
Skoro sve zajedničke havarije regulišu se u skladu sa JAP pravilima.
100
Klauzule koje regulišu priznanje i naknadu štete.
Klauzulama je predvidjeno da osiguranik ima obavezu da štetu prijavi prije izvršenja pregleda kako bi
omogućio osiguravatelju da preko svojih eksperata učestvuje u pregledu nastale štete na brodu.
Prijavljivanje se vrši direktno osiguravatelju ili nakbližem Lojdovom agentu ako je brod u nekoj od
inostranih luka. Osiguravatelji zadržavaju pravo da odrede luku u koju brod treba da otplovi radi
dokovanja ili popravke a posebno je naglašeno da imaju pravo veta na odredjivanje mjesta popravke i
brodogradilište u koje popravku treba izvršiti. Predvidja se i sankcija ukoliko se ne ispuni ovaj uslov i to
15% odbijanje od iznosa štete.
Klauzula o izvedenom potpunom gubitku definiše koja će se vrijendost broda uzimati u obzir da bi se
utvrdilo da postoji potpuni gubitak. Ne može se dobiti obeštećenje za izvedeni potpuni gubitak ukoliko
troškovi popravke uključujući i troškove spašavanja ne prelaze visinu osigurane vrijendosti broda.
Odricanje od vozarine reguliše se da u slučaju stvarnog ili izvedenog gubitka osiguravatelj neće od
osiguranika potraživati vozarinu bilo da je data izjava o abandonu ili ne.
Ograničenje zaključivanja dopunskih osiguranja je uobičajeno kod osiguranja broda. Klauzla nabraja
svaki pojedinačni slučaj dopunskih osiguranja koje je dozvoljeno zaključiti i do koje visine. Za naplatu
tako zaključenih osiguranja dozvoljeno je vrijendot na koju je brod osiguran uvećati za najviše 25%.
Dozvoljena osiguranja su:
1. troškovi, provizije menadžera, dobit ili višak ili uvećana vrijendot trupa i brodskih mašina
2. vozarina, vozarina po brodarskom ugovoru ili očekivana vozarina koja je osigurana na vrijeme
3. vozarina li zakupnina po ugovorima na putovanje
4. očekivana vozarina ako brod plovi u balastu i nije pod ugovorom
5. vozarina po ugovoru na vrijeme ili po ugovoru za više putovanja
6. premije osiguranja
7. povraćaj premije
Nadoknada posebnih (partikularnih) troškova je klauzula kojom se precizira da su troškovi koji se učine u
korist broda u cilju spriječavanja i smanjenja štete priznati od strane osiguravatelja.
Odbitna franšiza je obavezna kod osiguranja brodova i zajedno je odredjuju osiguranik i osiguravatelj.
Primjenjuje se kod djelimičnih šteta dok ukoliko je u pitanju potpuni gubitak broda osigurani iznos se
isplaćuje u cjelosti.
Nepopravljene štete su štete čiju je popravku osiguranik odložio. Osiguranik ima pravo da mu se ovakva
šteta isplati iako nije popravljena. Radi se o manjim štetama koje ne čine brod nesposobnim za plovidbu
ali osiguranik ne želi da izgubi zaradu zbog takvih šteta i odlaže ih najčešće do godišnjeg obaveznog
suhog dokovanja broda.
Umanjenje radi uvećane vrijendosti broda predvidja da se pri djelimičnim likvidacijama šteta neće vršiti
odbici zato što je ugradnjom novog materijala u brod njegova vrijendot uvećana.
Štete na podvodnom dijelu broda je specifično. Obavezno je godišnje suho dokovanje broda kada se vrši
sredjivanje brodskog dna koje se sastoji u struganju, pjeskarenju, stavljanju antikorozivnog premaza i
njegovom farbanju. Kod ugradnje novih limova osiguravatelj plaća i njegovo pripremanje i pjeskarenje i
druge radnje koje su neophodne uključujući i premaz osnovnom antikorozivnom bojom.
101
Plate i izdržavanje posade je pokriveno osiguranjem samo ako se brod radi popravke koje priznaje
osiguranje premješta iz jedne luke u drugu kao i za vrijeme probnih vožnji nakon popravki.
Pravo na povraćaj premije
Pravo na povraćaj premije postoji u slučaju raskida ugovora za srazmjerno neto iznosu za svaki
nezapočeti mjesec ili ukoliko brod leži u luci ili području koje su osiguravatelji označili kao dovoljno
siguranim za svaki period od 30 uzastopnih dana.
Rizici isključeni iz osiguranja
Rizici koji su isključeni iz osiguranja su rizici rata, štrajka, zlonamjernih postupaka, nuklearnih rizika u
smislu upotrebe ratnog oružja sa atomskim i nuklearnim punjenjem.
Institutske klauzule iz 1995
Ove klauzule su pooštrile zahtjeve prema osiguranicima ukoliko ih osiguravatelji primjene. Izmjene se
odnose na klauzuli o klasifikaciji. Od osiguranika se zahtjeva, uz klauzulu da je osiguravatelj oslobodjen
svih obaveza ukoliko se navedeno ne ispuni, da na početku osiguranja i za vrijeme njegovog trajanja
1. brod ima klasu samo jednog klasifikacionog društva
2. da se osiguranik pridržava svih preopruka, zahtjeva ili ograničenja klasifikacionog zavoda a koje
se tiču sposobnosti broda za plovidbu i njegovog održavanja
Dodat je još jedan uslov za raskig ugovora i to ukoliko osiguranik makar i za jedan dan prekorači rok za
periodični pregled broda osiguravatelj stiče pravo da raskine ugovor.
Takodje je ograničen period u kome osiguranik mora da prijavi svaki dogadjaj na rok od 12 mjeseci.
Osiguranje brodova na putovanje
Osiguranjebrodova je moguće uraditi i na putovanje. Osiguranje se vrši u ugovorenom roku a ako roka
nema onda je dužan da putovanje izvrši u primjerenom roku. Klauzule su iste kao i kod osiguranja na
vrijeme osim u dijelu o promijeni putovanja gdje je definisano da će osiguranje ostati na snazi samo
ukoliko osiguravatelj prihvati takve promjene.
Osiguranje brodova na uže pokriće
Prema klauzulama iz 1983 moguće je imati uže pokriće od punog. Razlike su u odnosu na vrste šteta koje
su pokrivene osiguranjem dok rizici ostaju nepromjenjivi.
Prvi komplet klauzula označen je kao komplet klauzula za osiguranje brodova na vrijeme protiv
potpunog gubitka, zajedničke havarije i ¾ odgovornosti za sudar uključujući nagrade za spasavanje i
troškove spasavanja.
Drugi komplet je komplet klauzula za osiguranje brodova na vrijeme samo protiv potpunog gubitka
uključujući nagrade za spasavanje i troškove spasavanja.
102
Prema klauzulama iz 1995 uže pokriće se vrši na način da se isključe pojedini rizici a pokriće šteta ostaje
nepromjenjeno. Pokriveni su samo osnovni rizici. Gubitak ili štete pričinjene prilikom iskrcaja, prekrcaja
ili premještanaj tereta i goriva pokrivene su samo ako su posledica nedostatka dužne pažnje.
Izostavljeno je pokriće za gubitak koji je pričinjen prskanjem bojlera i lomom osovina, pokriće za
barateriju i nemarnost zapovjednika, oficira i posade.
Dopunske klauzule za osiguranje broda
Institutske klauzule u odredjenim slučajevima ne pružaju puno pokriće pa je moguće uvesti dopunske
klauzule poput Klauzule o uvećanoj odgovornosti kako bi se pokrila umanjenja po raznim osnovama
npr.podosiguranje. Takodje je moguće povećanje odgovornosti za sudar sa ¾ na 4/4 kao opciona
mogućnost.
Osiguranje brodova u gradnji
Osiguranje brodova u gradnji vrši se po engleskoj MAR polisi kojoj su dodate klauzule Instituta za
osiguranje rizika brodogradnje (Institute clauses for Builders Risks). Osigurava se trup broda od
polaganja kobilice do potpunog završetka broda i njegove isporuke naručiocu kao i brodske mašine za
vrijeme ugradnje i prije i posle ugradjivanja u brod.
Sa stanovišta rizika brod u gradnji prolazi kroz pet faza. Prva obuhvata pripremanje materijala i budućih
djelova broda u brodogradilištu i traje do polaganja kobilice. Osnovni rizik u ovoj fazi je kradja djelova ali
i oštećenje npr.pokisnuće.
Druga faza počinje od polaganja kobilice i traje do porinuća broda u more. Takodje se radi o specifičnim
kopnenim rizicima. Treća faza obuhvata porinuće broda sa rizicima porinuća ali i rizik prevrnuća.
Četvrta faza obuhvata dovršenje broda u plutajućem stanju. Brod je već izložen pomorskim rizicima
tzv.lučki rizici i povećanom rizikuod požara tokom gradnje. Peta faza je probna plovidba i traje do
predaje broda naručiocu i brod je osiguran protiv redovnih plovidbenih rizika.
Pokriveni su i tropkovi zamjene i opravke defektnih djelova usled skrivene mane kao i gubitci i oštećenja
usled grešaka u nacrtu.
Pokrivene su sve kategorije šteta kao i kod osigranja brodova u plovidbi. Pokrivena je odgvornost ne
samo za slučaj sudara već i odgovornost koaj se dobija učlanjenjem u P&I klubove.
I kod ovog osiguranja postoje rizici koji su isključeni iz osiguranja: štete usled zemljotresa, vulkanskih
erupcija i mroskih valova koji usled toga nastanu; štete usled radijacije i kontaminacije od nuklearnog
goriva i materijala kao o štete od nuklearnog eksploziva ili oružja; štete nanjete zlonamjerno ili iz
političih razloga upotrebom eksploziva kao i ratni i politički rizici uključujući i štrajk.
Osiguranje se obično zaključuje uz odbitnu franšizu. Traje na odredjeno vrijeme koje se može produžiti
usled zakašnjenja u izgradnji broda ali najviše za 30 dana.
103
Prilikom zaključenja ugovora definiše se privremena vrijendost broda tj.vrijednost za koju se
pretpostavlja da će imati kad se završi i preda naručiocima. Nakon završetka izgradnje broda utvrdjuje
se definitivna vrijednost broda. Ukoliko postoji razlika izmedju privremene i definitivne vrijednosti
broda osiguranik ima pravo povrata premije ukoliko je definitivna vrijednost manja ili obavezu da doplati
premiju ukoliko je definitivna vrijednost veća.
Osiguranje brodova protiv lučkih rizika
Brod koji duže vrijeme boravi u jednoj luci može se osigurati posebnim osiguranjem na MAR polisi uz
komplet klauzula Instituta za lučke rizike (Institute Time Clauses Hull – Port Risks). Osiguranjem se
obuhvata kretanje i boravak broda u luci. Posebna karakteristika lučkih rizika sastoji se u tome da se
pruža osiguranje ne samo za one kategorije šteta koje su obično pokrivene kod osiguranja broda na
vrijeme protiv pomorskih rizika na puno pokriće već i za odgovornost brodara za štete nanijete trećim
licima koja nije pokrivena redovnim osiguranjem broda za vrijeme plovidbe ali se osigurava učlanjenjem
u P&I klubove.
Medjunarodne klauzule iz 2003
Kao glavne razlike izmedju klauzula iz 1983 i 2003 ističu se
- potpuna sposobnost broda za plovidbu je uslov punovažosti osiguranja u cjelini
- kod naknade troškova u vezi popravki koje su posledica skrivenih mana broda i dalje oštećenje
dijela koje je imalo manu nije pokriveno osiguranjem ali su sada priznati i pokriveni 50%
zajedničkih troškova
- nema umanjenja potraživanja za zajedničku havariju spasavanje i sue&labir troškove u slučaju
podosiguranja broda
- umanjenje naknade za izvedeni potpuni gubitak broda na visinuod 80% od osigurane vrijendosti
broda
- pravni torškovi u vezi sa sporovima u vezi sudara brodova ograničeni su na 25% od osigurane
vrijendnosti broda
- priznaju se štete od izlivanja nafte kod generalnih havarija
- osigurava se oprema uzeta u zakup
- omogućena su dopunska pokrića ukoliko se svako pojedinačno posebno ugovori npr.ugovoreno
ograničenje plovidbe u zabranjena područja; plaćanje premije i raskid zbog neplaćanja;
osiguranje odgovornosti za sudar sa fiksnim i plutajućim objektima na moru; i dr.
Medjunarodna klauzula se sastoji iz tri dijela. U prvom su definisani osnovni uslovi osigurnja. U drugim
su dodatne klauzule čija primjenu osigurvatelj prihvata u pismenoj formi. Trećim dijelom je iscrpno
definisan način podnošenja zahtjeva za obeštećenje i njihovu likvidaciju.
104
OSIGURANJE AVIJACIJE
U medjunarodnom transportu, odgovornost aviokompanija proističe iz apsolutne, odnosno striktne
odgovornosti, što znači da su aviokompanije apsolutno odgovorne za štete pričinjene trećim licima bez
obzira na postojanje stvarne krivice.
Imajući u vidu velike osigurane sume i velike iznose mogućih šteta koje osiguravajuća društva mogu
platiti po osnovu nastalih odgovornosti aviokompanija za štete pričinjene trećim licima po osnovu
postojanja njihove odgovornosti, čak i u razvijenim zemljama kao što su SAD, ovo osiguranje
obezbjeđuju visoko specijalizovani osiguravači.
Predmet osiguranja u vazdušnom saobraćaju
Prema Zakonu o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko-pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju
predmet osiguranja su:
vazduhoplov i njegova oprema, kao i stvari koje se vazduhoplovom prevoze ili se na
njemu nalaze;
putnici od posledica nesrećnog slučaja;
vlasnik odnosno korisnik vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim
licima;
Mogu se osigurati prevoznina, troškovi osiguranja, očekivani dobitak, založno i ostala prava i materijalne
koristi koje postoje ili se opravdano mogu očekivati u vezi sa vazdušnim saobraćajem, a mogu se
proceniti u novcu.
Kasko osiguranje vazduhoplova
Osigurani rizici:
o vanredni spoljni događaj za vreme letenja, rulanja, stajanja na zemlji ili usidrenja
o nemarnost zapovednika, pilota i ostalih članova posade
o troškovi opravdano učinjeni u cilju spasavanja osiguranog vazduhoplova ili izbegavanja
ili smanjenja štete na osiguranom vazduhoplovu
o troškovi prenosa oštećenog vazduhoplova od mesta oštećenja do mesta popravke
o troškovi privremenih popravki vazduhoplova u cilju letenja/preleta do konačne
popravke
105
Isključeni rizici:
o rizici rata, zla namera, sabotaža i terorizam,
o za vreme dok je vazduhoplovom upravljalo lice koje nema odgovarajuću dozvolu za rad
o korišćenjem terena – aerodorma – letelišta koja nemaju odobrenje nadležnih
vazduhoplovnih vlasti, izuzev u slučaju više sile
o prevozom vazduhoplova bilo kojim prevoznim sredstvom, osim ako je to posledica
ostvarenja rizika po osnovu kasko osiguranja
o nepreduzimanjem propisanih mera bezbednosti dok se vazduhoplov nalazi na zemlji na
otvorenom prostoru
o ukrcajem većeg broja putnika ili veće količine tereta od kapaciteta, odnosno od
maksimalno dozvoljenog opterećenja vazduhoplova
o troškove zamene dotrajalih i istrošenih delova
Dopunski rizici:
o
o
o
o
o
učestvovanje na takmičenjima,
izvođenje akrobatskih i rekordnih letova,
zatim probni letovi nakon konstrukcije ili rekonstrukcije vazduhoplova,
hemijski rizici kod aviotretitanja,
protivpravno oduzimanje - otmica.
Obavezno osiguranje od odgovornosti
Prema Zakonu o obaveznom osiguranju u saobraćaju Crne Gore, vlasnik vazduhoplova dužan je da
zaključi ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju upotrebom vazduhoplova pričini:
- trećim licima
- putnicima
- prtljagu i teretu, ukoliko se vazduhoplov koristi u komercijalne svrhe.
Vlasnik, odnosno ovlašćeni držalac vazduhoplova dužan je da zaključi ugovor o osiguranju od
odgovornosti za štetu koju upotrebom vazduhoplova pričini trećim licima. Pod štetom se podrazumjeva i
šteta za koju vlasnik odnosno ovlašćeni držalac odgovara zbog upotrebe vahduhoplova u letu, odnosno
šteta koju prouzrokuju lica ili stvari koje su ispale ili su izbačene iz vazduhoplova u letu
Ovim osiguranjem pokrivena je odgovornost vlasnika vazduhoplova prema trećim licima za:
- smrt,
- povrede tela,
- narušavanje zdravlja,
- štete na imovini, uništenje ili oštećenje tereta i registrovanog prtljaga.
Pokriveni su rizici rata i terorizma, osim za vazduhoplove čija je MTOM < 500 kg.
Isključenja iz osiguranja:
- gubitak ili oštećenje imovine osiguranika
- smrt i povreda tela ili gubici članova letačke i kabinske posade koji su na dužnosti u toku leta
- zahtevi za obeštećenje zbog nuklearnih rizika i drugih isključenih opasnosti.
Minimalne sume obaveznog osiguranja od odgovornosti po jednom štetnom događaju prema direktivi
EU
106
Upotreba vazduhoplova
Komercijalna
za vazduhoplove kojima MTOM iznosi:
- manje od 500 kg
750.000 SDR
- manje od 1.000 kg
1.500.000 SDR
- manje od 2.700 kg
3.000.000 SDR
- manje od 6.000 kg
7.000.000 SDR
- manje od 12.000 kg
18.000.000 SDR
- manje od 25.000 kg
80.000.000 SDR
za štete pričinjene trećim
- manje od 50.000 kg
150.000.000 SDR
licima
- manje od 200.000 kg 300.000.000 SDR
- manje od 500.000 kg 500.000.000 SDR
- 500.000 kg i više
700.000.000 SDR
za pojedinog putnika
250.000 SDR
za lične stvari putnika koje
se nalaze u kabini 1.000 SDR po putniku
vazduhoplova
za teret i registrovan
17 SDR po kilogramu
prtljag
250.000 SDR
100.000 SDR ako je MTOM 2.700 kg i
manje
/
/
Minimalne sume osiguranja prema Zakonu o obaveznom osiguranju u saobraćaju,
- vazduhoplovi koji se koriste u komercijalne svrhe,
Najniža suma osiguranja po jednom štetnom događaju
mase do 2.700kg
150.000 €
mase od 2.701 do 5.700 kg
300.000 €
mase od 5.701 do 27.000 kg
500.000 €
mase od 27.001 do 72.000 kg
1.000.000 €
mase preko 72.000 kg
1.600.000 €
-
za ostale vazduhoplove 40.000 € (zmajevi, baloni, paraglajderi, ...)
Reosiguranje vazduhoplova
Za reosiguranje vazduhoplova koriste se standardne polise londonskih osiguravatelja i to
107
-
Kasko osiguranje vazduhoplova i rezervnih delova od svih rizika i osiguranje od odgovornosti
(Aviation hull and spares all risks and liability)
Kasko osiguranje vazduhoplova i rezervnih delova od ratnih i srodnih rizika (Aviation hull and
spares war and allied perils)
Osiguranje franšize (Aircraft hull and spares deductible)
Osiguranje viška odgovornosti usled rizika rata, otmice i drugih opasnosti (Aviation war, hijacking and other perils excess liability - Excess AVN52)
Kasko osiguranje od svih rizika - Hull All Risks
Osigurani rizici:
- svi rizici gubitka ili oštećenja vazduhoplova osim ako nisu isključeni
- rizici u letu i na zemlji
- usisavanje/oštećenja od stranog objekta
Glavna isključenja:
- mehanički kvar ili lom, trošenje materijala,
- rat, otmica i druge opasnoasti – klauzula AVN 48B,
- nuklearni rizici – klauzula AVN 38B,
- delovi odvojeni od aviona – rezervni delovi,
- gubitke upotrebe.
Suma osiguranja - „dogovorene vrednosti“ (Agreed Value). Delimični gubitak - primenjuje se odbitna
franšiza.
Osiguranje rezervnih delova od svih rizika - Spares All Risks
Pokriće:
- gubici ili oštećenja motora, delova ili opreme koja je u vlasništvu osiguranika ili za koju je on
odgovoran dok se nalaze u svojstvu rezervnih delova
- dok se nalaze u skladištu ili u transportu
- može se proširi da uključi alate, terenska vozila i sl.
Glavna isključenja:
- mehanički ili električni kvar,
- habanje,
- ratni i nuklearni rizici i dr.
Obavezno osiguranje od odgovornosti - Aviation Legal Liability
Osiguranje pokriva zakonsku odgovornost koja proizilazi iz upotrebe vazduhoplova za telesne povrede i
štetu na imovini pričinjene trećim licima, putnicima, prtljagu i kargu.
Najznačajnija isključenja su:
- gubitak ili oštećenje bilo koje imovine koja pripada osiguraniku;
- smrt i telesne povrede zaposlenih i članova posade koji su na dužnosti;
- nuklearni rizici (AVN38B);
- buka, zagađenje, kontaminacija, električne smetnje (AVN46B).
Suma osiguranja:
108
-
pojedanični limiti – single limit;
zbirni limiti odgovornosti CSL - Combined Single Limit
personal injury
non-avaiton liability
extended coverage endorsement AVN52E;
Osiguranje viška odgovornosti usled rizika rata, otmice i drugih opasnosti - Excess AVN52
- rat, invaziju, delovanje spoljnih neprijatelja, neprijateljstva (bez ozira da li je rat objavljen ili ne),
građanski rat, pobunu revoluciju, ustanak, vanredno stanje;
- štrajk, nerede, građanske nemire ili radnička previranja;
- svaki akt jednog ili više lica, bez obzira da li su ili nisu agenti suverene vlasti, u političke ili
terorističke svrhe i bez obzira da li su gubitak ili šteta u vezi sa tim bili slučajni ili namerni;
- bilo koji maliciozni akt ili akt sabotaže
- konfiskaciju, nacionalizaciju, zaplenu, ometanje, zadržavanje, prisvajanje, svojinsku ili upotrebnu
rekviziciju od strane bilo koje Vlade ili javnih ili lokalnih vlasti
- otmicu ili bilo koju nezakonitu zaplenu ili nedozvoljenu kontrolu vazduhoplova ili posade u toku
leta učinjenu od bilo koje osobe ili osoba u vazduhoplovu koje postupaju bez saglasnosti
osiguranika.
Kasko ratni rizik - Aviation hull and spares war
Pokriveni su gubici ili oštećenja vazduhoplova i rezervnih delova usled rata i sličnih opasnosti koji su
isključenih po kasko polisi.
Isključenja:
- rat između Velike Britanije, SAD, Francuske, Ruske federacije, Kine;
- korišćenje hemijskih ili bioloških materijala
- korišćenje radioaktivne kontaminacije (“prljavih bombi")
- korišćenje elektromagnetnih impulsa (EMP)
- detonacija nuklearnog oružja.
Londonska polisa za osiguranje vazduhoplova
London Aircraft Insurance Policy - Policy form AVN 1C važi za sve zemlje osim SAD gdje se primjenjuju
dvije polise i to za kasko AVN16 i za odgovornost AVN20. AVN1C se sastoji iz četiri odeljka i Sadržaja
(Schedule) u koji se unose bitni elementi ugovora
prvi odeljak se odnosi na kasko osiguranje vazduhoplova,
- drugi na obavezno osiguranje od odgovornosti prema trećim licima,
- treći na obavezno osiguranje od odgovornosti prema putnicima,
- sadrži opšta isključenja, opšte uslove i definicije koje određuju značenje pojedinih pojmova
sadržanih u polisi.
109
OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI U TRANSPORTU
Osnova podijela osiguranja je na osiguranje imovine, lica i odgovornosti. Osiguranje od odgovornosti u
transportu možda ima veći značaj nego u drugim oblastima osiguranja. Veoma često se radi o
osiguranjima koja su zakonski uredjena kao obavezna npr.u Crnoj Gori osiguranje vlasnika odnosno
korisnika vazduhoplova za štete pričinjene trećim licima, osiguranje vlasnika odnosno korisnika plovila za
štete pričinjene trćim licima, obavezno osiguranje putnika u javnom prevozu.
Osiguranje odgovornosti avioprevoznika za robu primljenu na prevoz (Cargo Legal Liability)
Odgovornost avioprevoznika za prevoz robe nije pokrivena redovnom polisom ali se može zaključiti kao
posebna polisa na bazi pokrića protiv svih rizika – Airline Fright Legal Liability and All Risks Wording –
Policy LPO 359B-10/96. Prvim dijelom polise osigurava se odgovornost prema robi a drugim dijelom
polise prevoznik se obavezuje da osigura robu i prtljag sem poštanskih pošiljki za fizički gubitak ili štetu
na način kako je to i prema Institutskim kargo klauzulama za pomorski prevoz iz 1982 godine.
Osiguranje od odgovornosti u pomorstvu (P&I osiguranje)
Osiguranje odgovornosti posebno je razvijeno u pomorstvu i poznata su kao uzajamna klupska
osiguranja. Uzajamna su zato što osiguranja nisu premijska već se vrše na osnovu doprinosa
zainteresovanih strana a naziv klupska je zato što se zainteresovani za ovu vrstu osiguranja udružuju u
asocijacije poznate kao klubovi za zaštitu i naknadu (Protecting and Indemnty Clubs).
Asocijacije posluju na neprofitnoj osnovi i udruženi brodovlasnici sami upravljaju klubovima. Ne tretiraju
se kao osiguranici već kao članovi kluba.
P&I osiguranje ne posluje kao osiguranje koje pruža pokriće na bazi premije. Cijena osiguranja kod
klubova za svaki brod naziva se doprinos. Doprinos se plaća u dva dijela. Prvi ulaskom broda u klub
tzv.početni doprinos a nakon proteka roka od tri godine obračunava se i utvrdjuje da li štete iz osnova
odgovornosti koje su tokom tog perioda plaćane za te brodove odgovoarju prosjeku cijelog kluba ili ne.
Ukoliko su bile veće onda se odredjuje plaćanje dodatnog doprinosa radi pozitivnog zatvaranja
osiguranog perioda.
Osnovni zadatak klubova je da pokriju slučajeve brodareve odgovornosti za pojedine vrste šteta koje
brodovi nanesu trećim licima pod uslovom da brod u pitanju odnosno brodovlasnik bude oglašen krivim i
obavezan da tu štetu nadoknadi.
Pravila klubova predvidjaju čitav niz slučajeva za koje vrše pokriće, medju kojima su sledeće grupe:
- smrt, tjelesna povreda i bolest posade, putnika, ličkih radnika i ostalih lica na osiguranom brodu,
na drugim brodovima i na kopnu;
- razni troškovi u vezi sa smrću, tjelesnom povrednom i bolešću posade i putnika, kao što su
troškovi iskrcaja i repatrijacije oboljelih itd
- naknade za lične stvari posade koje su uništene ili oštećene kao posledica pomorskih rizika
- dio šteta usled sudara koje nisu pokrivene standardnim klauzulama za sudar (klubovi pokrivaju ¼
odgovornosti)
- štete nanijete zagadjivanjem naftom i naftnim derivatima
110
-
štete nanijete lukama, dokovima i drugim pokretnim i nepokretnim stvarima usled udara broda
u te objekte ili na drugi način
štete nastale kao posledica tegljenja ili upotrebe dizalica, maona i drugih sredstava za utovar i
istovar
gubitak i oštećenje robe koja se prevozi osiguranim brodom
troškovi obaveznog uklanjanja olupine osiguranog broda
troškovi karantina usled pojave zaraznih bolesti
doprinosi u zejdničkoj havariji
razne kazne koje brodar mora da plati usled povrede zakonskih propisa
razni troškovi koji su bili potrebni radi pravne zaštite
odgovornost brodovlasnika koja bude utvrdjena u odredjenom postupku i nastalu štetu u vezi sa tim
klub će nadoknaditi samo ako su šteta i njena visina utvdjene na bazi pravosnažne odluke nadležnog
suda ili arbitraže a izuzetno na osnovu priznanja bez prethodne odluke ili putem vansudskog poravnanja.
Brodovlasnik je obavezan da odmah prijavi klubu svaki dogdajaj koji moće dovesti do njegove
odgovornosti prema trećim licima. Osiguranje odgvornosti po pravilima kluba sprovi se uz primjenu
franšiza i to odbitnih.
SOL osiguranje
SOL osiguranje spada u kategoriju osiguranja odgovornosti brodovlasnika za štete nastale na teretu koji
je ukrcan i prevozi se na palubi broda, a po redovnoj potpalubnoj teretnici, kao i štete na teretu nastale
u toku skretanja sa uobičejanog ili ugovorenog plovidbenog puta. Ovakve štete je potrebno osigurati
posebno jer nisu pokrivene po redovnoj polisi pomroskog osiguranja niti po osiguranju klubova.
Osiguranje odgvornosti naručioca kod ugovora o tajmčarteru
Naručilac (tajmčarterer) odgvooran je za štete koje se u toku komercijalne eksploatacije nanesu brodu a
koje nastaju kao rezultat bilo naloga naručioca (slanje broda u nesigurnu luku) ili kada se pripisuju licima
za čiji rad je naručilac odgovoran. Osiguranjem se može pokriti i gubitak vozarine i drugi izdaci i troškovi
koji terete naručioca u granicama obaveza koje proističu iz njegovih radnji i propusta.
Reosiguranje
Pojam i osnovne karakteristike reosiguranja
U današnjem svijetu, gotovo da i ne postoji rizik koji prijeti djelimičnom ili totalnom uništenju
materijalnih ili kulturnih dobara, a koji se ne može zaštititi putem osiguranja. Međutim, mnogo je rizika
čijim bi ostvarenjem nastale štete koje ne bi mogle da nadoknade ni velike osiguravajuće kompanije u
svijetu, a pogotovo nijedna organizacija za osiguranje kod nas. Iz tih razloga, osiguravajuće kompanije ili
društva nalaze rešenje putem sopstvenog osiguranja od velikih i skupih šteta. To, tzv. osiguranje
osiguranja, naziva se reosiguranje.
111
Na najednostavnije razumijevanje pojma reosiguranja ukazuje samo korišćenje riječi “re” koja implicira
da se nešto ponovno događa, u ovom slučaju javlja se osiguranje rizika već prihvaćenih u osiguravajuće
pokriće.
Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada ocjeni da bi eventualna velika, djelimična, ili totalna
šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki dio toga rizika koji u slučaju štete može
isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj dio koji osiguravač zadržava za
sebe, naziva se samopridržaj.
Samopridržaj može biti izražen u apsolutnim ili relativnim iznosima. Preostali dio rizika osiguravač
predaje u reosiguranje.
Ove relacije imaju sopstvenu terminologiju, nastalu iz sledećih pojmova: osiguravač ustupa (lat. cessio ustupati) dio obaveze reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje cedent. Reosiguravač preuzima
deo obaveze i naziva se cesionar. U slučajevima kada reosiguravač prenosi dio obaveze na druge
reosiguravače, on vrši retrocesiju, pri čemu se reosiguravači koji prenose rizik nazivaju retrocedenti a
reosiguravači koji prihvataju rizik retrocesionari.
Prva profesionalna reosiguravajuća društva javljaju se sredinom XIX vijeka
Velik broj profesionalnih reosiguravajućih društava nalaze se u okviru osiguravajućih grupacija
koje se bave i poslovima osiguranja, bankarstvom i pružanjem finansijskih usluga ali su ove kompanije
najčešće nezavisne jedna od druge. Na primjer, vodeće reosiguravajuće društvo u svijetu (vidi tabelu),
Munich Re, posluje u okviru Munich Re grupe
Tabela 11: Vodećih 10 reosiguravača u svijetu u 2007 godini prema neto pripisanim premijama
Rejting finansijske snage
Rang Kompanija
Prihodi
Država
S&P AM
Moody's Fitch
Best
1
Munich Re
$32,226,064,327 Njemačka A+
A+
Aa3
AA2
Swiss Re
$29,974,554,707 Švajcarska AA- A+
Aa2
AA3
Hannover Re
$11,447,151,358 Njemačka AA- A
A2
A+
4
Berkshire Hathaway $10,270,000,000 SAD
AAA A++
Aaa
5
Lloyd's of London
$8,480,643,207 V.
A
A
A
Britanija
6
SCOR
$6,798,065,589 Francuska AB++
A3
A7
Reinsurance Group
$4,909,030,000 SAD
AA- A+
of America
8
XL Re
$4,573,695,000 Berm.
AA
A1
A+
ostr.
9
Allianz Re
$4,060,085,419 Njemačka AA- A+
Aa3
AA10
Transatalntic Re
$3,952,900,000 SAD
AA- A+
Aa3
Reosiguravajuća društva mogu biti specijalizovana za samo jednu vrstu osiguranja ili pružati
reosiguravajuće pokriće za sve ili više vrsta osiguranja.
112
U tom smislu moguće je razlikovati reosiguravače koji se bave isključivo neproporcionalnim
ugovorima, isključivo fakultativnim ili isključivo okvirnim ugovorima.
Preko reosiguranja se ostvaruje prostorna disperzija rizika, na taj način što reosiguravač preuzeti
deo rizika tog osiguravača dalje distribuira i prenosi na druge reosiguravače
Karakteristično za poslove reosiguranja je da između reosiguravača i osiguranika ne postoji
nikakav pravni, pa u izvjesnom smislu ni ekonomski odnos.
Nastanak i razvoj poslova reosiguranja
Prvi pisani trag o postojanju reosiguranja javlja se u XIV vijeku u Italiji. Prvi pisani trag ovakvog prenosa
rizika, koji suštinski predstavlja i prvi pisani trag početaka poslova reosiguranja, zabilježen je u Đenovi
1370. godine.
Prve profesionalne reosiguravajuće organizacije kod nas bile su Pozavarovalnica Sava formirana
1977., Croatia Lloyd 1977, Dunav Re 1977, Bosna Re 1978, Vojvodina Re 1981 i Lovćen Re 1999.
Značaj reosiguranja
Sa povećavanjem vrijednosti materijalnih bogatstava i njihovom sve većom koncentracijom kao i
povećavanjem vjerovatnoće ostvarenja opasnosti, reosiguranje posebno dobija na značaju prvesntveno
za osiguravače neživotnih osiguranja.
Transferom rizika u reosiguravajuće pokriće osiguravajuća društva redukuju potrebnu veličinu
rezervi koju moraju posjedovati u cilju obezbeđenja solventnosti.
Konačno, zahvaljujući činjenici da je reosiguranje međunarodni posao, reosiguravači su u prilici
da stiču neprocjenjivu ekspertizu o određenim tržištima kao i proizvodima osiguranja, što je posebno
značajno za novoosnovane osiguravače.
Podjela reosiguranja
Posmatrano sa stanovišta prostorne distribucije, prva podjela bi se mogla odnositi na reosiguranje
u zemlji i reosiguranje u inostranstvu.
U zavisnosti od toga da li je jedna reosiguravajuća organizacija primila ili predala rizik u
reosiguranje, razlikujemo aktivna i pasivna reosiguranja.
Aktivna reosiguranja
Preuzimanje rizika u reosiguranje od strane reosiguravača, u uobičajenoj terminologiji naziva se aktivno
reosiguranje. Osnovni interes svakog reosiguravača je što širi obim poslova aktivnog reosiguranja, jer na
taj način u sopstvenom samopridržaju može da vrši veći odabir rizika i na toj osnovi da formira
sopstvene fondove, kako za pokriće troškova poslovanja, tako i za stvaranje rezervi sigurnosti.
Pasivna reosiguranja
Slučajevi kad reosiguravač predaje dio rizika drugim reosiguravačima u retrocesiju nazivaju se
pasivnim poslovima reosiguranja. Pasivnom reosiguranju mora se prilaziti sa određenom dozom opreza,
113
u čijoj osnovi treba da postoji dobro proanalizirana mogućnost pokrivanja rizika. Dok, sa jedne strane,
postoji opasnost od suviše velikog odliva premije u slučaju predaje u retrocesiju i onih djelova rizika koje
bi reosiguravač mogao zadržati u sopstvenom samopridržaju, sa druge strane prijeti još veći rizik ako
reosiguravač zatraži za sebe više no što mu njegove rezerve sigurnosti dozvoljavaju.
Osnovni pojmovi u reosiguranju
Samopridržaj
To je, ponovićemo ukratko, onaj dio jednog rizika kojeg osiguravač može pokriti u slučaju velike
djelimične ili totalne štete iz sopstvenih sredstava, ali tako da isplatom štete ne postane insolventan.
Pravilno izračunata visina samopridržaja je od izuzetne važnosti. Prenizak samopridržaj može za
kompaniju da znači veliki i nepotreban odliv premije u reosiguranje, dok, pak, previsok nosi opasnost da
će isplatom velike štete kompanija zapasti u finansijske teškoće i postati nesolventna. Samopridržaj se
naziva dio rizika koji nosi osiguravač u proporcionalnim ugovorima (ekscedentu). Međutim, kod
neproporcionalnih ugovora dio koji nosi cedent naziva se prioritet.
Za razliku od velikih, dobro razvijenih kompanija, male firme, čiji je portfelj još uvijek
neizbalansiran, moraju odrediti samopridržaj shodno svojim finansijskim kapacitetima, mogu biti
primorane da izlože riziku proporcionalno mnogo veći dio svog kapitala nego što to čine veće kompanije,
a ostaju u zakonskim okvirima i normama prirodne obazrivosti kao i velike kompanije.
Elementi za određivanje samopridržaja se razlikuju za svaku granu ponaosob.
Maksimalno moguća šteta
Maksimalno moguća šteta (MMŠ) je drugi faktor, veoma bitan za opredjeljenje prilikom davanja rizika u
reosiguranje. Poznato je, naime, da se prilikom štetnog događaja nikada ne dešava apsolutno uništenje
jednog materijalnog dobra. U najgorem slučaju, ostaje makar otpadni materijal, koji ima izvjesnu
materijalnu vrijednost.
Prema tome, MMŠ (PML) je ekonomska kategorija i predstavlja na određenom osiguranom objektu ili
grupi objekata, koji čine rizike, onu najveću štetu, koju je po određenim iskustvima, stručnoj ocjeni i
poznavanju tehničkih i tehnoloških specifičnosti pojedinih rizika moguće očekivati. Procjenom PML-a
određen je limit do kojeg se proteže odgovornost reosiguravača.
Kao i u slučaju samopridržaja, pravilna procjena PML-a je izuzetno važna, jer potcijenjen ili
precijenjen PML mogu da imaju posledice kao i kod iste greške u procjeni samopridržaja. PML se
najčešće izražava u apsolutnim brojevima, ali može biti određen i u procentima.
Da bi spriječili manipulaciju osiguravača, reosiguravači obično u ugovor unose klauzulu o
pogrešnoj procjeni PML-a, koja se kreće o priznanju greške, u procjeni od 50% pa do 200%, sve u
zavisnosti od iskustva i povjerenja u cedenta.
Principi reosiguranja
Principi reosiguranja su: istovjetnost sudbina, samostalnost osiguravača u sopstvenim poslovima,
prebijanje uzajamnih potraživanja, prenos finansijskog rezultata, arbitražno rešavanje sporova kao i
114
obaveznost postojanja osigurljivog interesa, postojanje najvećeg povjerenja između ugovornih strana i
obeštećujući karakter ugovora o reosiguranju.
Dokumenti u reosiguranju
Slip
"Slip" je dokumenat koji primjenjuju posrednici u osiguranju i reosiguranju. Sadrži sve bitne
elemente za potrebu ocjene i težine rizika, odnosno prikazuje uslove po kojima se želi zaključiti ugovor
reosiguranju. Zapravo, to je specifična ponuda za reosiguravajuće pokriće. U "Slipu" se tekst ugovora
daje u skraćenom obliku, ali u dovoljnom obimu da bi se kasnije pojedini djelovi ugovora podrobnije, tj.
detaljnije regulisali. Njime se utvrđuju uslovi i premije osiguranja, odnosno premijska stopa, kao i udio
koji se prima u osiguranje, odnosno reosiguranje.
Nakon dogovora i potpisanog "slipa" između osiguranika i "lidera" (vodeći osiguravač, odnosno
reosiguravač), posrednici u
reosiguranju podnose "slip" kao ponudu ostalim potencijalnim
osiguravačima koji, u zavisnosti od potreba, preuzimaju dio osiguranja, potpisuju ga i sve tako do
potpunog pokrića osiguranog iznosa.
Potvrda o pokriću
Na osnovu elemenata iz "slipa" posrednici u osiguranju (brokeri) ispostavljaju tzv. "cover note",
bilješku o pokriću na osnovu koje oni obavještavaju osiguranika da je pod dotičnim uslovima zaključeno
osiguranje, odnosno reosiguranje, kao i o udjelu pojedinih osiguravača u njemu. "Cover note" je
dokumenat kojim se u praksi potvrđuje da je osiguravač, odnosno reosiguravač (retrocesionar) prihvatio
uslove iz "slipa" i da daje saglasnost na pokriće toga rizika.
Sertifikat o reosiguranju
Sertifikat o reosiguranju tretira se kao ugovor, odnosno polisa reosiguranja, mada u pravnom
pogledu to nije. Uobičajeno se izdaje u slučaju fakultativnog reosiguranja pomorskog kaska,
odgovornosti autoprevoznika radi dobijanja neophodnih dozvola za saobraćaj, itd.
Sertifikat o reosiguranju (certificate of reinsurance) predstavlja skraćeni oblik ugovora o reosiguranju i
sadrži istovjetne podatke kao i potvrda o pokriću. Sertifikat o reosiguranju u pravilu izdaje broker, uz
prethodno pribavljenu saglasnost reosiguravača. Mnogo je ređi slučaj da sertifikat izdaje sam
reosiguravač, ali je i to moguće.
Bordero
U poslovima reosiguranja javljaju se privremeni, obračunski, definitivni i dopunski bordero.
Privremeni bordero. Prilikom zaključenja ugovora o ekscedentnom reosiguranju uobičajeno je da
se reosiguravaču dostavi spisak rizika koji čine portfelj reosiguranika. Da li će privremeni bordero
sadržati i podatak o godišnjoj premiji, kao i neke druge podatke, zavisi od specifične prakse i zahtjeva
reosiguravača prilikom pregovora.
115
Obračunski bordero. Prilikom izvršavanja ugovora o ekscedentnom reosiguranju, reosiguravaču se
dostavlja periodični obračun (u pravilu po isteku svakog kvartala) premija i šteta na reosiguranim
rizicima. U tom smislu obračunska borderoa dijelimo na borderoe premije i borderoe šteta.
Bordero premije, pored podataka iz privremenog borderoa, sadrži i broj polise osiguranja, iznos
premije i podjelu rizika na reosiguranika i reosiguravača, kao i sve ostale učesnike u disperziji rizika.
Bordero šteta predstavlja spisak svih rizika na kojima su se desili osigurani slučaj i štetna
posledica, odnosno onih rizika na kojima je u proteklom periodu šteta djelimično ili u potpunosti
isplaćena.
Definitivni bordero. Po isteku ugovorenog perioda, finansijsko i statističko praćenje neminovno
zahtijeva sačinjavanje konačnog spiska svih rizika koji su bili pokriveni.
Dopunski bordero. Ovom vrstom borderoa obavještava se reosiguravač o svim poslovima iz
privremenog borderoa koji nisu zaključeni, kao i o naknadnim izmjenama u reosiguranim rizicima, ali
samo u slučajevima gdje se te izmjene odnose na iznos premije reosiguranja. Dopunska borderoa u sebi
sadrže podatke o otkazima ugovora o osiguranju i povratu premija za određeni period.
Ugovor o reosiguranju
Ugovor o reosiguranju predstavlja trgovački pravni posao kojim se osiguravajuće društvo kao
reosiguranik obavezuje da reosiguravaču plati premiju reosiguranja, dok se reosiguravač obavezuje da
osiguravajućem društvu isplati dio štete koju je ono na osnovu ugovora o osiguranju platilo svom
osiguraniku. Ugovor o reosiguranju, je po svojoj prirodi osiguravajući posao, u kojem reosiguravač uz
ugovorene uslove preuzima u svoje pokriće dio obaveze osiguravača (cedenta) iz ugovora o osiguranju.
Ugovori o reosiguranju se zaključuju najčešće na godinu dana, sa jasno preciziranim otkaznim rokom.
Mogu biti zaključeni i na duži vremenski period, pa čak i na neodređeno vrijeme.
Vrste ugovora o reosiguranju
Vrste ugovora sa stanovišta masovnosti
Pojedinačni (fakultativni) ugovori
Pojedinačni ugovori se danas najčešće primjenjuju kod pomorskog i avio kaska, kao i teških industrijskih
rizika. Ako se radi o industrijskim rizicima, onda se fakultativni ugovori najčešće zaključuju, tek nakon što
se dio tog rizika plasira putem nekog drugog ugovora.
Kod fakultativnih poslova svaki prihvaćen rizik tj. transakcija je pojedinačan ugovor o reosiguranju.
Prihvat, osim ako nije drugačije naznačeno, traje dok traje polisa - normalno do jedne godine
maksimalno, i ne obnavlja se automatski.
Okvirni (generalni) ugovori
Okvirni ugovor o reosiguranju obuhvata sve ugovore određene vrste osiguranja koje je osiguravač
zaključio u određenom periodu. Ovakvi ugovori se danas najčešće i primjenjuju, pošto pružaju veću
poslovnu sigurnost objema ugovornim stranama, a takođe je otklonjena opasnost izbora najopasnijih
rizika, ali se, s druge strane, reosiguravaču eventualno nameću i neki drugi rizici, koje nebi primio u
slučaju da nije zaključen okvirni ugovor.
116
Vrste ugovora sa stanovišta preuzetih obaveza reosiguravača
Proporcionalni ugovori o reosiguranju
Kvotni ugovori o reosiguranju
Kvotnim ugovorima o reosiguranju, ugovori se unaprijed određen procenat svih rizika cjelokupnog
portfelja jedne vrste osiguranja. Od svih zaključenih polisa u toj vrsti osiguranja reosigurava se
podjednak procenat rizika, bez obzira da li se radi o rizicima koje po principima reosiguravajuće zaštite
treba ili ne treba reosiguravati. Taj procenat rizika koji se reosigurava, naziva se kvota.Loša strana ovog
ugovora je što osiguravač predaje u reosiguranje i rizike koje bi mogao da snosi i sam u sopstvenom
samopridržaju.
Ekscedentni ugovori o reosiguranju
Ekscedentni ugovor, ili kako se ponegdje u literaturi naziva ugovor o reosiguranju viška rizika, odnosno
reosiguranje ekscedenta svote.
Fakultativa
Ekscedetni
ugovor
Pridržaj
Automatsko pokriće
Fakultativa
Pridržaj
Ekscedentni ugovori o reosiguranju su danas u nekim vrstama reosiguranja zbog svojih karakteristika
gotovo nezamenljivi. Ono omogućava osiguravaču da se obezbijedi samo za suviše velike rizike koje je
primio u osiguranje, a da zadrži one koje može sam da snosi.
Kvotno-ekscedentni ugovori o reosiguranju
Osnovna namjena ove vrste ugovora o reosiguranju jeste omogućavanje osiguravajućim društvima
povećavanje učešća u pokriću rizika, odnosno povećavanje proporcije zadržanih rizika putem kvotnog
reosiguranja, čime se faktički omogućava veće učešće osiguravača u ostvarenoj premiji osiguranja a
viškovi rizika pokrivaju se dopunskim ekscedentnim reosiguranjem.
Neproporcionalni ugovori o reosiguranju
Karakteristika neproporcionalnih ugovora o reosiguranju, ogleda se u tome što reosiguravač visinu
naknade iz reosiguranja određuje prema visini štete. Baš iz tih razloga se ova vrsta poslova naziva
reosiguranje šteta.
U stručnoj terminologiji, smopridržaj osiguravača u slučaju neproporcionalnih ugovora o
reosiguranju naziva se prioritet.
117
Ugovor o reosiguranju viška šteta
Na osnovu ugovora o reosiguranju viška šteta, pokrivaju se sve štete koje prelaze prioritet (samopridržaj)
osiguravača, a koje su nastale usled dejstva jednog štetnog događaja, bez obzira na to da li je rizik
pokriven sa jednom ili sa više polisa.
Grafikon : Reosiguranje viška štete
Iznos štete
po riziku
Višak štete koji
nosi osiguravač
XL
Udio u šteti koji
ima osiguravač
Ovaj oblik ugovora često se primjenjuje u slučajevima kada je kumuliranje šteta izvjesno, kao što
je to, npr., kod osiguranja od oluje, poplave kasko osiguranja motornih vozila, osiguranja robe u
pomorskom prevozu i sl. Sem toga, reosiguranje šteta služi kao veoma korisna dopuna proporcionalnim
ugovorima, štiteći reosiguravača od rizika koji ekscedentnim ili kvotnim ugovorima nisu pokriveni
(samopridržaj reosiguravača, pogrešna procena PML-a i sl.).
118
Download

PREDAVANJA TRANSPORT 2014