portret
BRIGADIR IVAN BULATOVIĆ
(1872-1943)
Novak Adžić
Ivan Puletin Bulatović was a commander of the Montenegrin
Army and he had a rank of brigadier. He was one of the leaders of
the Christmas uprising and managed uprising of rebels and komits
from Rovci from the end of 1918 to the end of 1920.The author
fulfilled his interesting biography by number of documents.
Ivan Puletin Bulatović* bio je komandir crnogorske vojske,
koji je u egzilu od strane kralja Nikole i emigrantske crnogorske
Vlade dobio čin brigadira. Ivan Bulatović jedan je od vođa
Božićnog ustanka. Nalazio se na čelu ustanika i komita iz
crnogorskog plemena Rovca u periodu od kraja 1918. godine
do druge polovine 1920. godine.
* O Ivanu Bulatoviću viđeti i: Glas Crnogorca, Pariz-Rim, 1919-1922,
Crnogorski glasnik; Detroit, 1923-1925, Nekoliko zločina iz krvavog albuma
Karađorđevića, Rim, 1921; Glas Crnogorca, Cetinje, 1943; Stevan Vučetić,
„Građanski rat u Crnoj Gori“, Detroit, 1947; Stevan Popović, Rovca i Rovčani
u istoriji i tradiciji, Nikšić, 1997; Mile Kordić, Crnogorska buna 1919-1924,
Beograd, 1986; Dr Đuro Batrićević, Dr Anto Gvozdenović-general u tri vojske,
Cetinje, 1994; Nikola Tomanov Zec, Zelenaši, feljton u reviji Monitor,
Podgorica, 1994-1995; Rovačka Republika 1919 - 1920. zbornik radova Podgorica, 2001; dr Šerbo Rastoder, Skrivana strana istorije, Bar, 1997;
Novak Adžić, Crnogorski vitez Ivan Bulatović, Pobjeda, Podgorica, 14. oktobar 2001; Novak Adžić, Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer,
Cetinje, 2003. dr Šerbo Rastoder, Crna Gora u egzilu 1918-1925, Podgorica,
2004.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
459
Novak Adžić
Ivan Bulatović rođen je u selu Cerovici u Rovcima. Postoje
različiti podaci o godini njegovog rođenja. Po jednom izvoru,
rođen je 1870. godine, po drugom 1873, a po trećem 1876.
godine. Ivan P. Bulatović je 1898. godine, sa još 60 Crnogoraca,
postao vojni pitomac. Oficirsku školu na Cetinju kao treći u
rangu završio je 1902. godine. Dobio je čin potporučnika u
crnogorskoj vojsci. Bio je učesnik Balkanskih ratova 19121913. godine. U Prvom balkanskom ratu, Istočnim odredom
crrnogorske vojske komandovao je brigadir serdar Janko
Vukotić. U Istočni odred ulazila je i Kolašinska brigada čiji je
komandant bio brigadir Miloš Medenica. Ivan P. Bulatović se u
Balkanskom ratu kao pripadnik Kolašinske brigade istakao
junaštvom, zbog čega ga je kralj Nikola odlikovao zlatnom
medaljom Obilića.
U Drugom balkanskom ratu, u okršaju Srbije i Bugarske, učestvovala je na strani srpske vojske crnogorska divizija (Dečanski
odred) pod komandom serdara divizijara Janka Vukotića. Ivan
Bulatović je u Bici na Bregalnici (1913) ubio svog starješinu kapetana Miletu Bećkovića, zbog čega je osuđen na 12 godina zatvora. Izdržavanje zatvorske kazne prekinuo je usljed rata Crne
Gore i Austro-ugarske, koji je otpočeo ljeta 1914. godine. Ivan
Bulatović je tada doživio amnestiju i rehabilitaciju. Vraćen mu je
čin, grb i sablja. Postavljen je za komandanta Rovačkog bataljona.
Postao je komandir (major) crnogorske vojske.
Nakon okupacije i aneksije Crne Gore, koju je 1918. godine
sprovela srpska vojska, major Ivan Bulatović je bio jedan od
organizatora i vođa ustanka i predvodnika crnogorske oslobodilačke gerilske borbe. U ustanku i komitskom pokretu u Rovcima
istakli su se Ibro Bulatović, Vujo Bulatović, Pero Minić, Bećir
Bulatović i drugi. Ivan Bulatović je glavni organizator i komandant rovačkih ustanka i vođa komita.
Crnogorski ustanički pokret i oslobodilačka gerila u
Rovcima je od 1918. do 1929. godine imala veoma čvrsto i
460
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
snažno uporište. Vođe crnogorskog ustanka i oslobodilačke
gerile u Rovcima opjevani su kao junaci koji zaslužuju lovorov
vijenac i u pjesmi Smrt ili sloboda, napisanoj u Marselju
(Francuska) decembra 1919. godine autora R. Dedovića, a
objavljenoj u emigrantskom Glasu Crnogorca, kao i u
Državnom kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1920. godinu,
publikovanom u Parizu 1920. godine, Iz te pjesme za ovu priliku izdvajam sljedeće stihove: /Kad vidite dvije tice vrane,/
Crnogorci kako zemlju brane/, Ostavite crnogorska brda,/
Odletite do u Rovca tvrda/, Tu je leglo dobrijeh junaka,/ Od
Rovaca od plemena jaka/, Komandiri vođe su im slavni,/ Ivan,
Vujo i s njima Ibro stari/, Sva tri hrabra ponosna i stalna,/
Unuci su vojvode Vuksana/.
U pismu kapetana crnogorske vojske Jovana B. Vujovića,
upućenog iz Župe Dobrske kod Cetinja, 18. XII 1918. godine
komandiru Đuru Šoću, govori se o držanju vojvode Đura
Petrovića, Sava Vuletića i drugih istaknutih ličnosti i oficira uoči
izbjanja ustanka. U tome pismu navodi se, pored ostalog, u vezi
s organizacijom i pripremama ustanka, i to da general Milutin
Vučinić nema snage da može zauzeti Podgoricu i održati je bez
naše pomoći jer veli, da nema više vojske od 2-3 stotine Pipera
i do 300 Rovčana sa Ivanom Bulatovićem.
U pismu potpukovnika Bogdanovića, komandanta mjesta
Nikšić, pov. br. 364, upućenom iz Nikšića 1. jula 1919. godine,
komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju generalu Miloradu Mihailoviću, govorilo se o pripremi napada na Kolašin
nezadovoljnika (ustanika) iz Rovaca i Morače, kao i o nezadovoljstvu na području Nikšića. U tom aktu potpukovnik Bogdanović navodi i ovo: Ovoga časa saopšteno mi je da nezadovoljnici iz Rovaca i Morače u velikom broju spremaju napad na
Kolašin i Lipovce sutra 12. tek. meseca pod komandom komandira Ibra/ ili Ivana ili Vuja/ Bulatovića iz Liješnja kod
Rovaca.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
461
Novak Adžić
Ivan Bulatović jedan je od tvoraca i potpisnika pisma od 1. septembra 1919. godine, koje je iz Rovaca poslato u ime crnogorskih ustaničkih vođa komandantu crnogorskih trupa u inostranstvu generalu Andriji Raičeviću, a koje je objavio emigrantski list Glas Crnogorca, br. 78, od 10. oktobra 1919 (po
starom kalendaru), u kojemu se govori o zločinima i teroru nad
crnogorskim narodom te apeluje na pravdu u pogledu rješenja
crnogorskog pitanja akcijama crnogorskih ustanika itd.
Vođe crnogorskog narodnog ustanka su 20. septembra 1919.
godine, sa svojega zbornog mjesta, s planine Vojnik, obznanile
proglas pod nazivom Braćo Jugosloveni, u kojemu se govori o
stradanju Crne Gore i tiranskoj vladavini Karađorđevića, koja je
inspirator i generator masovnih ubistava i mučenja Crnogoraca.
Jedan od autora i potpisnika tog proglasa bio je i komandir Ivan
Bulatović.
Za proučavanje istorije komitskog pokreta, odnosno crnogorske oslobodilačke gerile, relevantna je i predstavka koju su 42
crnogorske ustaničke vođe, iz šume 24. septembra 1919. godine
uputile kraljevskom crnogorskog konzulu u Italiji, gospodinu
Veljku Ramadanoviću. Jedan od tvoraca i potpisnika te predstavke je i komandir Ivan Bulatović.
U izvještaju Mitra (Mila) Plamenca, načelnika Ministarstva
pravde u crnogorskoj Vladi u egzilu o stanju u Crnoj Gori, podnijetom 20. septembra 1919. godine iz Gaete predśedniku Ministarskog savjeta Nj. V. kralja i gospodara Crne Gore Jovanu S.
Plamencu u Parizu veli se i ovo: U Katunskoj nahiji stalno se
vode borbe. Svi oficiri iz Katunske nahije, pošli sa K. Popovićem, živi su i bore se. Oko Nikšića su bile ponovo borbe. Kom.
Pero Vuković dopro je u Rovca, jer se u Piperima nije mogao
održati; tamo je obrazovao Komitsku četu; iz Medove mu je
upućeno po njegovim izaslanicima 20 000 kruna. Rovčani su svi
za Crnu Goru, ali pokrenuti ih da ostave svoje kuće nemoguće
je, što ne bi viđeli ozbiljnost akcije. Rovčani su odrekli poslušn462
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
im Srbijancima, neće da znadu za njihove vlasti, pa su odbili da
stupaju u pregovore sa njima. Glavari rovački nose crnogorske
grbove. Svuda se ore usklici, „Živio Kralj Nikola!“.
Duh u Rovcima podigao i održao ga kap. Ivan Bulatović, prijeti opasnost da istoga Srbijanci pomoću novca ubiju. O svemu
ovome izvijestili su me izaslanici kom. Vukovića, Pavić Nikezić,
iz Kuča, i Radovan Tapušković, iz Rovaca. Još su mi rekli, da je
i Donja Morača na našoj strani, a da Radomir Vešović, preko
svojih ljudi, vrši živu agitaciju među Vasojevićima u našu korist,
te da u tome i uspijeva. Za Vešovića dobio sam i docnije sličnih
izvještaja a 8. o. m. dostavio mi je kom. Marko Vučeraković, da
je u Kastratima čuo, da se je Vešović odmetnuo u šumu. Ove
vijesti o Vešoviću primao sam s rezervom, iako ih, s obzirom na
temperamenat i karakter Vešovićev, osobito poslije njegovog
pensionisanja, nijesam smatrao nevjerovatnijem“.1
Ivan Bulatović je autor pisama nekadašnjem komandantu
Kolašinske brigade crnogorske vojske Milošu Medenici, u kojima ga poziva da se i on priključi oružanoj borbi crnogorskih
ustanika sa ciljem da se brane svetinje Crne Gore. To se konstatuje i u izvještaju načelnika Kolašinskog okruga povjereniku
kraljevske Vlade u Crnoj Gori, tj. okupacionom civilnom guverneru za Crnu Goru - Ivanu Loli Pavićeviću, pov. br. 245 od
13. X 1919. godine. Taj izvještaj je Ivan Pavićević 15. X. 1919.
godine, (pov. br. 1876) dostavio komandantu Zetske divizijske
oblasti na Cetinju. U tom službenom aktu navodi se da je načelniku Kolašinskog okruga brigadir Miloš Medenica predočio
pismo, koje su mu 28. septembra 1919. godine, poslali
crnogorski oficiri Ibro i Ivan Bulatović iz Rovaca, u kojemu se,
kako se navodi, brigadir Medenica poziva na ustanak, da u
roku od dva dana, od prijema pisma, dođe u Rovca među njima,
1 Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore u Podgorici, Spisi Jovana
Plamenca, fascikla 81, Izvještaj Mitra (Mila) Plamenca - Jovanu Plamencu,
Gaeta, 20. septembar 1919.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
463
Novak Adžić
sa svim crnogorskim znakovima, radi dogovora da zajednički
brane i preduzmu rad za čuvanje svetinja Crne Gore itd. U tom
dokumentu navodi se da su načelnik Kolašinskog okruga i brigadir Medenica sporazumno preduzeli sve energične mere da bi
se namjera crnogorskih ustanika osujetila te, radi izvršenja tog
zadatka ugušenja ustanka navode da bi bilo potrebno da se što
brže ovamo pošalje najmanje jedna baterija brdskih topova, i
još pomoći u pješadiji najmanje dvije čete, jer namjeravam
očistiti okrug od odmetnika, koji, i iz ostalih okruga iz Crne
Gore, imaju utočište u Rovcima, konstatujući potom da će na
kraju morati silom ih protjerati, pohvatati ili poubijati, kaže
načelnik kolašinskog okruga u pismu okupacionom civilnom
guvereneru u Crnoj Gori Ivanu Pavićeviću, tražeći od njega da
izdejstvuje kod komande Zetske divizijske oblasti da se pošalje podrška u oružju i municiji koja bi se podijelila grupama za
gušenje ustanka.
Sačuvana je šifrovana depeša komandata 11. pješadijskog puka potpukovnika Dušana Besarabića, (O. broj. 3698, predata u
Kolašinu 27. X 1919. godine u 17 sati, a primljena na Cetinju u
komandi Zetske divizijske oblasti istoga dana u 23, 30 časova,
sa oznakom Najhitnije - pre sviju depeša). U njoj se govori o
stanju u Rovcima i pismu Vukosava Minića, Dragiše Vlahovića,
Nikole Bulatovića i Ivana Bulatovića, kao i o njhovoj o izjavi
upućenoj Moračanima da će ih braniti od svakoga ko njih napadne. Potpukovnik Dušan Besarabić u toj depeši navodi sadržinu pisma pomenutih crnogorskih ustanika, koja glasi: Svaku
vlast, koja je neredovna i nezakonita prema zakonu i ustavu
Crne Gore, smatraju Rovčani kao uzurpatorsku, te joj se ne
mogu ni pokoriti, sve donde, dok ne padne odluka o sudbini naše
otadžbine navodi se u tom aktu.
Komandant Kolašinskog odreda Dušan Besarabić, u depeši od
31. X 1919. godine, upućenoj komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju konstatuje: Pobeđeni su svi Rovci, Andrejevo i
464
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
Sreteška gora. Besarabić potom dodaje da su Ivan Bulatović i
druge komitske vođe pobjegli u selo Čuka, te da ih gone vojska
i bjelaška omladina.
Komandant mjesta Nikšić predao je 2. decembra 1919. godine
u 16 sati depešu, (pov. br. 515) koja je u komandi Zetske divizijske oblasti primljena istoga dana u 17, 20 sati. Ta depeša je izvještaj potpukovnika Bogdanovića, u kome se navodi brojno
stanje crnogorskih komita na prostoru Stubica-Bogetići, konstatujući da se na tom prostoru nalazi oko 150-200 Čevljana,
Cuca, Rovčana i Zagarčana, te da im se pridružilo 150 Pješivaca
iz sela: Stubice, Bogmilojevića, Vitasovića i Durčića. U tom
aktu stoji da su vođe tih gerilaca: Krsto Popović, Radojica i
Živko Nikčevići, Ivan Bulatović i Jovan Nikolić.
U izvještaju načelnika Kolašinskog okruga od 26. XII 1919.
godine, (pov. br. 366) dostavljenom povjereniku Kraljevske vlade
za Crnu Goru Ivanu Loli Pavićeviću, navodi se pravac kretanja
komita u Rovcima, a o akciji protiv Ivana Bulatovića se kaže:
Naših 18 privrženika pošli su da Ivana Bulatovića ubiju ili živa
uhvate, o čemu će se opširan izvještaj poslati g. Povereniku.
Komandant Podgoričke oblasti major Blažo Božović u izvještaju br. 21 od 15. januara 1920. godine, upućenom komandi
Zetske divizijske oblasti - Cetinje, dostavlja informacije o kretanju crnogorskih ustanika, komita na prostorima: Zagarča,
Komana, Lješanske nahije, Rovaca, Vražegrmaca, Zatrijepča i
Kastrata. Pored ostalog, on u tom izvještaju navodi da je komitska grupa u Rovcima ostala pod starešinstvom bivših oficira
Ibra i Ivana Bulatovića.
Iz kancelarije Ministarstva vojnog crnogorske vlade u egzilu, na
čijem se čelu nalazio divizijar Milutin M. Vučinić, izdat je službeni akt broj 31 u Neju na Seni kod Pariza 10/23. januara 1920.
godine u kojemu se kaže i javno obznanjuje da je kralj Nikola
odlikovao Obilića medaljom brigadira Andriju Raičevića, komandira Ibra Bulatovića, Milisava Nikolića, bivšeg predśednika
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
465
Novak Adžić
oblasnog suda, komandira Krsta Popovića, Živka Nikčevića,
sekretara Ministarstva unutrašnjih poslova, komandira Marka Vučerakovića, komandira Ivana Bulatovića, komandira Vojina Lazovića, komandira Spasoja Milića, komandira Đona Nika, potporučnika Sava Raspopovića i potporučnika Radojicu Nikčevića 2.
U izvještaju komandanta posade u Kolašinu majora Raka
Radovića, (pov. O. br. 50 od 24. II 1920. godine), upućenom
komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju dostavlja se
spisak komita iz te oblasti i predlažu mjere za njihovo uništenje. U tom izvještaju spominju se: Mijailo Bulatović, Ivan Bulatović, Bećir Bulatović i drugi. Major Radović u tom aktu navodi i ovo: Mišljenja sam, da bi familije sviju odmetnika trebalo
internirati i udaljiti što dalje od njihovih sadanjih mesta stanovanja, kuće i imanja im konfislovati a po potrebi pojedine
popaliti. Njih uceniti i dozvoliti da ih svak ima prava ubiti - oglasiti ih za hajduke. Celokupan ovaj posao izvoditi postepeno i u
razmaku u vremenu, jer sam uveren da čim njihove familije budu
udaljene od kuća odmah će se prijaviti i oni. Iste mere preduzeti
i sa jatacima-kućama koje ih primaju. Pošto odmetnici imaju
bliskih rođaka i rođene braće kao državne činovnike u raznim
nadleštvima, mišljenja sam da bi i njih sve trebalo otpustiti iz
državnih službi ili ih, ako je ovo nemoguće odmah ispremeštati
na druga mesta udaljenija, jer uveren sam, da oni sa svojom
braćom i rođacima održavaju vezu i da se novcem-platom, koju
od države primaju bez sumnje i ove podržavaju, navodi uz ostalo major Radović.
Crnogorski oficiri i ustanici Pero Vuković i Božo Bećir su
poslali izvještaj komandiru Marku Vučerakoviću o stanju u Crnoj Gori iz Medove 15. marta 1920. godine. U tome službenom
izvještaju navodi se, da su uspjeli ubijediti komandira Ivana
2 Ta odluka objavljena je u službenom dijelu zvaničnog glasila Kraljevine
Crne Gore Glasa Crnogorca, godina izlaska 48, Nej na Seni kod Pariza, br. 82,
od 8/21. februara 1920. godine na strani 1.
466
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
Bulatovića da odustane od namjeravanog puta za Medovu. U
istome izvještaju oni naglašavaju da komandir Ivan Bulatović
komanduje grupom od 50 crnogorskih ustanika i komita i da sa
njim održavaju vezu ustanički vođi i oficiri Milisav Nikolić,
Živko Nikčević, Radojica Nikčević, Rade Kršikapa, Todor
Dulović i Novica Radović.
Zvanični vojni izvještaji okupacione vlasti navode da broj
ustanika u Rovcima prelazi 500 naoružanih ljudi. Taj podatak
upotrebljava i komandant Zetske divizijske oblasti general
Milorad Mihailović u izvještaju komandantu II armijske oblasti
od 5. aprila 1920. godine. U izvještaju majora Živ. Jovanovića
iz Kolašinske posade (pov, br. 68 od 5. aprila 1920. godine), komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju, govori se o situaciji u Rovcima, borbama koje se vode, i uz ostalo, konstatuje da su Vlahovići i Bulatovići sa ostalima svi pod oružjem.
Poslije višemjesečnog komitovanja major Ivan Bulatović je
uspio da emigrira. Napustio je Crnu Goru i stigao u Italiju. U
knjizi Nekoliko stranica iz krvavog albuma KarađorđevićaDokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori,3 objavljen je i
tekst naslovljen Zločini i nasilja Srbijanaca samo nad jednom
crnogorskom porodicom - raport podnesen Crnogorskoj Vladi od
članova ove porodice. Taj raport podnijeli su u Rimu 26. jula
1920. godine Ivan Bulatović, komandir, Božo Bulatović, poručnik, M. Bulatović, zemljoradnik i R. Bulatović, zemljoradnik.
U tekstu koji slijedi upoznaćemo se sa sadržinom toga raporta:
Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i
nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim
porodicama.
Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima
(oblast kolašinska).
3 Štampana u Kraljevskoj crnogorskoj državnoj štampariji u Rimu 1921.
godine, u izdanju Odbora crnogorskih izbjeglica
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
467
Novak Adžić
Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno,
pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića.
Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi,
vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle, protiv bratstava Vlahovića i Bulatovića.
Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo
bratstava Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će oni to sami učiniti.
Kad je crnogorski narod u decembru 1918. godine s oružjem
u ruci digao ustanak da brani prava svoje zemlje i da spriječi
njenu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešća u ustanku
i sa oružjem u ruci pošli u Pipere 20. decembra 1918. godine,
odakle da produže i stupe u krvavu borbu.
Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa
nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustanika iz
oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave
borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku
od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju.
U toku 1918. godine srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su
nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da
položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije.
Uvijek smo to odbijali, izjavljući da pitanje Crne Gore nije
još riješeno od Konferencije mira, niti od crnogorskog naroda.
U julu 1919. godine Srbijanci su poslali protiv našeg plemena
dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš
otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga
odbili ka Nikšiću.
13. novembra 1919. godine Srbijanci su uputili protiv nas
deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana
Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom
Borivoja Roksandića) sa 24 (dvadesetčetiri) mitraljeza i preko
sto mašinskih pušaka.
468
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
Kod nas su se tada sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika.
Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim,
nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i đece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i đecu.
Pošto je vojska srbijanska napuštila naše pleme i otišla da
iste „herojske“ podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutri dan, poslano
je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer
nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine.
Zimu smo prezimili u brdima u najvećoj bijedi i oskudici, i u
snijegu od 2 do 3 metra. Mnogi od nas su umrli od zime ili su im
otpali prsti ruku ili nogu, te su se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.
U martu mjesecu 1920. godine povratili smo se opet u naše
pleme.
Međutim, već 26. marta 1920. godine Srbijanci su poslali
odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.
Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, đeca i žene mučeni i zatvarani.
Srbijanska vojska samo prema našem bratstvu učinila je
sljedeće zločine:
1. Silovano je i izgubljeno oko 30 (trideset) žena i đevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona
je stalno od Balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su
joj jednog ubili Srbijanci, a dva joj se nalaze u planinama. Pošto
je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u
rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.
2. Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i đece i 47 ljudi.
3. Opljačakali su 95 komada svinja, 36.000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
469
Novak Adžić
4. Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i
ljetnje stanove.
Ostavljajući na stranu imena žena i đece pobijenih u kućama
topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog
uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova “herojska” vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku:
1. Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na
časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim
su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoćeti ih primorati
da kazuju đe su se sklonili ustanici. U 24 sata četiri su ih puta
vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im
živima sa tijela kožu skidali.
2. Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije
umio kazati đe su sakriveni ustanici, i tako ga isprebijana i
polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao.
3. Srbijanski vojnici stavili su na vatru Planu Z. Bulatović i
Stanicu R.Bulatović, starice od po 90 godina, i primorali ih na
taj način da prokazuju ustanike.
4. Iz istih razloga tukli su i mučili petoro đece Živka P. Bulatovića. Đeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim
zatvorili.
5. Ružicu, ženu potpisanoga poručnka Boža Bulatovića, batinama su namoravali da kaže đe joj se muž nalazi. Kako ova nije
umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.
6. No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milice, žene
Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene
Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto
su im prethodno ubačili između nogu po dvije mačke. Poslije
toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te
su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso
ovih nesrećnica.
470
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotinu svjedoka nalazi se već u Italiji.
Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremni da radije i oni
i njihove porodice umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, koju je ikada istorija svijeta zapamtila.
Tri godine ropstva pod Austro-Ugarskom bile su strašne i
ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima
cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 (dvadeset) mjeseci robovanja pod Srbijom, za
koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasila 1915. godine
njenu vojsku i sebe žrtvovala.
Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX
vijek, sram je za civilizaciju, i za vlade savezničkih Velikih sila,
naročito onih, pod čijom je komandom i s čijim je obavezama i
garancijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra
1918. godine pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.
U namjeri da izlože očajno stanje crrnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri neđelje da preko planina Crne Gore i Albanije dođu u Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.
Izvolite, g. Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog
poštovanja.
Ivan Bulatović je stigao u Gaetu (Italija) iz Rima 10. avgusta
1920. godine.
Ivan Bulatović je podnosilac i potpisnik Izvještaja o ustanku
bataliona Rovačkog (Naroda plemena Rovaca) za odbranu
prava i časti Crne Gore za period od 13. novembra 1918. do jula
1920. godine. Taj izvještaj komandir Ivan Bulatović je podnio
29. oktobra 1921. godine iz mjesta Sulmano (Fonte D’ Amore).
On je službenim aktom Ministarstva vojnog crnogorske Vlade
u egzilu koji je potpisao ministar general Mulutin M. Vučinić od
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
471
Novak Adžić
20. avgusta 1920. godine imenovan za člana Glavnog štaba
crnogorskih trupa u izbjeglištvu (u Italiji). Određeni period
major Ivan Bulatović je u nomenklaturi crnogorske vojske u
egzilu bio na položaju ađutanta komandanta crnogorskih trupa.
Ivan Bulatović je unaprijeđen u čin brigadira crnogorske vojske
tokom 1921. godine. Kralj Nikola mu je dodijelio titulu crnogorskog vojvode.
U Rimu je 1921. godine, poslije duge i teške bolesti, umro crnogorski oficir, komandir, ustanički i komitski vođa iz Cuca Janko Pešikan. Njegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na rimskom
groblju. Od komanidra Janka Pešikana u ime saboraca oprostio
se komandir Ivan Bulatović, što bilježi i emigrantski Glas
Crnogorca4.
Ivan Puletin Bulatović bio je oženjen Vidosavom Lazović,
kćerkom oficira Veliše Lazovića.
Crnogorski glasnik5 objavljuje članak pod naslovom Viteške
Crnogorke, u kojemu veli i ovo: Saznajemo da je ovih dana stigla
u Rim žena komandira Ivana Bulatovića, junačkog Crnogorskog
oficira, sina viteške kuće Bulatovića iz Rovaca, koja je vazda bila
prva đe se gine za čast i slobodu otadžbine. Komandir Ivan sa
svojim bratstvom i plemenom tome je ostao vjeran i ovoga puta.
Rovca su spomenik njihovih junaštava. Njegova vjerna domaćica
iz ponosite i junačke kuće Lazovića iz plemena Kuča, ostala je
vjerna amanetu svoga doma, svoga roda. Ona je pored svoga
muža, braće i đevera borila se i stradala. Ništa drugo da nije
postradala, nego to što je bila otkako su Srbijanci zauzeli Crnu
Goru, hapšena četiri puta. Prvi put je bila devet mjeseci u ledenoj
tamnici, a zatim ponovo šest mjeseci, pa tri i dva mjeseca. A i kad
je bila na slobodi, nalazila se pod policijskim nadzorom, dok im
je kuća bila sva popaljena i sva imovina bila uništena.
4 18 april/1. maj 1921. godine, br. 92, str. 6.
5 Oficijelni organ Saveza nezavisnih Crnogoraca u Americi, Detroit, Miči-
gen, SAD, broj 34, godina VIII, od 1. aprila 1924. godine, str. 1.
472
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
Primoran da usljed sticaja nepovoljnih okolnosti za crnogorske
emigrante napušti Italiju, brigadir Ivan Bulatović je otišao za
Albaniju. Prije toga boravio je u Bugarskoj, odakle je marta 1924.
godine uspio da se prebaci u Skadar. U Skadru je boravio od
marta do septembra 1924. godine. Prati ga obavještajna služba
Kraljevine SHS. Zastupnik načelnika Cetinjskog okruga sekretar
I. Filipović, u izvještaju (pov. br. 230/ Načelniku Riječkog Sreza,
sa Cetinja 23. marta 1924. godine) kaže: Ivan Bulatović, bivši
crnogorski komandir pre dva dana došao je u Skadar i namerava
preći u Crnu Goru. Duž blata na sva sumnjiva mesta postavite
straže kako bi se u slučaju dolaska uhvatio i predao vlastima.
Zastupnik velikog župana Zetske oblasti, u pismu poglavaru
sreza Cetinje, (pov. br. 2228, sa Cetinja 28. septembra 1924. godine), dostavlja izvještaj načelnika Okruga podgoričkog o prelasku Pera Vukovića iz Albanije i dolasku komandira Ivana Bulatovića s drugovima u Skadar. U tom aktu konstatuje se da je komandir Pero Vuković s pet komita iz Albanije prešao na našu teritoriju 23. septembra 1924. godine blizu Rijeke Crnojevića.
Navodi se da je 24. ov. mjeseca stigao u Skadar kao član jedne
bugarske komitske organizacije Ivan Bulatović, major, s više od
stotinu ljudi u namjeri da vrši oružane akcije na teritoriji
nekadašnje Kraljevine Crne Gore. Dakle, brigadir Ivan Bulatović
je planirao i spremao se s crnogorskim komandirom iz Pipera Perom Vukovićem i drugima da izvede oružanu akciju. Komandir
Ivan Bulatović se u svojstvu člana bugarske komitske organizacije pojavio u Kastratima septembra 1924. godine, đe je zakupio kuću i sa sobom imao snagu od 100 komita, vršio političkokomitske akcije i koordinacije duž jugoslovensko-albanskobugarske granice u cilju ponovne aktuelizacije crnogorskog
državnog pitanja. Pripremao je upad u Crnu Goru u cilju vršenja
akcija gerilskog i političkog karaktera.
Kad je shvatio da su ti napori uzaludni i osuđeni na krah (zbog
unutrašnjih i međunarodnih okolnosti, nije bilo uslova za oružanu
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
473
Novak Adžić
borbu protiv režima i za crnogorsku opciju) brigadir Ivan Bulatović se vratio krajem 1924. godine u Italiju, a 1925. u Bugarsku,
iz koje je otišao u SSSR. Za prebacivanje grupe crnogorskih emigranata, u kojoj je bio i brigadir Ivan Bulatović, iz Italije u Sovjetski Savez, zaslužan je general Anto Gvozdenović, predśednik
potonje crnogorske Vlade u egzilu. Naime, general Gvozdenović
je ishodovao kod sovjetskog ambasadora u Italiji Jurenjeva, da
interveniše kod ruskih vlasti da se crnogorski emigranti, među
njima i Ivan Bulatović, tajno, jednim kamionom prebace do ruskog broda, koji se nalazio u luci Ćintaleti, da se na njega ukrcaju i otplove za Sovjetski Savez. Neki podaci govore da je Ivan
Bulatović postao sovjetski general te da mu je u Crvenoj armiji
priznat crnogorski brigadirski čin. Ivan Bulatović je, kao ruski
general, učestvovao u Španskom građanskom ratu 1936-1938.
godine. Kad se vratio iz Španije u SSSR, bio je na spisku za likvidaciju režima na čijem je čelu bio komunistički diktator Staljin.
Ivan Bulatović je bio protivnik staljinizma. Uspijeva da pobjegne
iz Rusije 1938. godine. Stiže u Francusku, odakle se prebacuje,
preko teritorije nekoliko zemalja u Jugoslaviju.
Na početku Drugog svjetskog rata, Ivan Bulatović, crnogorski
“zelenaš” i komita, pristalica državnog integriteta Crne Gore,
najvjerovatnije iz zablude potpisuje politički proglas koji je bio
u protivurječnosti s njegovim dotadašnjim opredjeljenjem i djelatnošću od 1918. godine. Naime, oktobra 1941. godine, sudija
Batrić Rakočević i kapetan druge klase bivše jugoslovenske
vojske Leka Vujisić uspostavljaju kontakt i vezu s Đorđijem
Lašićem i Ivanom Bulatovićem. Ivan Bulatović, kao zelenaški
predstavnik, u zajednici s njima, potpisuje politički proglas
Prekobrđanima i Rovčanima, koji odiše ravnogorskom ideologijom. Đorđije Lašić je povjerio Ivanu Bulatoviću da u Rovcima
stvori četničku organizaciju. Taj postupak Ivana Bulatovića
474
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
predstavlja neprijatnu epizodu u njegovoj inače blistavoj
vojničkoj i političkoj karijeri na putu borbe za pravo, čast i slobodu Crne Gore. O tome je pisao dr Radoje Pajović u knjizi
Kontrarevolucija u Crnoj Gori - četnički i federalistički pokret.
Ivan Bulatović ubrzo uviđa svoju grešku i pokušava da je
ispravi. Zadatak koji mu je povjerio Đorđije Lašić u suštini izbjegava, prenoseći ga na narednika bivše jugoslovenske vojske
Vuka Bećkovića. Ivan Bulatović se izvlači iz mreže u koju se
već bio zapetljao, te nešto docnije u Rovcima formira crnogorski zelenaški (nacionalistički) bataljon čiji postaje i komandant.
Iza toga odlazi na Cetinje, a komandu na tim militarnim formacijama prepušta oficirima stare crnogorske vojske Bećiru
Bulatoviću i Ananiju Vlahoviću. Kad je stigao na Cetinje, Ivan
Bulatović postaje član Crnogorske nacionalne komande i zamjenik njenog komandanta generala Krsta Zrnova Popovića. Kad
general Krsto Popović formira Lovćensku brigadu čiji je ujedno
vrhovni zapovjednik, Ivan Bulatović postaje njegov zamjenik,
sve do svoje iznenadne smrti 7. juna 1943. godine na Cetinju.
Dok je boravio na Cetinju, Ivan Bulatović je stanovao u kući
Andrije Živkovića i njegove supruge Ljubice. Sahranjen je 8.
juna 1943. godine uz najviše počasti koje su mu ukazali
crnogorski zelenaši u privremenoj grobnici na Cetinju, koju je
lično za njegove posmrtne ostatke kupio Krsto Z. Popović.
O Ivanu Bulatoviću piše i pripadnik ravnogorskog velikosrpskog nacionalšovinističkog pokreta Stevan Rajković, koji je kao
tipografski radnik bio učesnik u pokušaju atentata na kralja
Nikolu 1907. godine i bombonosac u Bombaškoj aferi, a koji je
tokom Drugog svjetskog rata 1941-1945. godine pripadao četničkim snagama iz Crne Gore. Stevan Rajković je 1945. godine
uspio da emigrira u Detroit u SAD, đe je 1947. godine pod
pseudonimom Stevan J. Vučetić objavio knjigu Građanski rat u
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
475
Novak Adžić
Crnoj Gori 1941-1945, u kojoj, uz ostalo, na strani 92 piše o
Lovćenskoj brigadi generala Krsta Popovića, čijem je štabu pripadao i brigadir Ivan Bulatović koji se pojavio tek krajem 1942.
godine, kao ruski đeneral i odmah bio postavljen u Lovćensku
brigadu. Italijani su mu priznali čin i prinadležnosti đenerala, a
separatisti su se prema njemu odnosili sa mnogo snishodljivosti
i poštovanja. Impozantan, skoro dva metra visok, sa osobinama
rasne dinarske ljepote, dovoljno inteligentan i prilično
tajanstven, znao je držati ljude na odstojanju. Umro je na
Cetinju godine 1943. i sahranjen uz pratnju italijanske vojne
muzike i jedne čete vojnika, koja mu je nad rakom ispalila počasni plotun. Prisustvo ove ličnosti u Lovćenskoj brigadi, izazvalo je mnoga nagađanja i najrazličitije komentare, ali niko nije
uspio da otkrije njegovu pravu misiju.
Povodom smrti brigadira Ivana Bulatovića list Glas Crnogorca, koji je izlazio u okupiranoj Crnoj Gori u doba Drugog
svjetskog rata, objavio je nekrolog6. Autor tog nekrologa potpisanog inicijalom R bio je akademik prof. dr Novica Radović,
političar i jedan od najbližih saradnika generala Krsta Popovića. Novica Radović je rekao da je Ivan Bulatović dijelio
megdane sa neprijateljima našeg otačestva i nacije, a ja ću pomenuti samo prvi Mojkovac, Peć, Đakovicu, Skadar, Glasinac,
Govedernik i Bregalnicu, đe su Rovčani učinili čudo od junaštva, konstatujući da su Rovčani crnogorsko junaštvo učinili
duševnim pićem docnijim našim naraštajima. Koliko je poštovanje i narodnu ljubav uživao vidjelo se i na dan njegove
sahrane. Ogromna masa naroda obojega pola i različitoga
doba od djece do staraca, ispratili su ovog starog ratnog veterana do njegove vječne kuće. Viši crnogorski oficiri, njegovi
ratni drugovi pravili su špalir posmrtnom kovčegu na kome je
6 16. jun 1943. godine, broj 126 (godina II).
476
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Brigadir Ivan Bulatović (1872-1943)
bio lik Obilića i sablja izvađena iz korica. Četrnaest sveštenika
vršilo je opijelo i intonirana je crnogorska himna...U ime
katunskih trupa oprostio se sa pokojnikom komandant ovih
trupa Dušan Vuković, u ime Crnogorske federalističke omladine omladinac Nikola Martinović, a u ime generala Krsta
Popovića i političkih prijatelja (iz CFS) oprostio se prof. dr
akademik Novica Radović, piše u Glasu Crnogorca iz doba
Drugog svjetskog rata.
Na sahrani Ivana Bulatovića dr Novica Radović je, pored ostaloga, rekao: Dozvolite poštovani pratioci da se oprostim sa
brigadirom Ivanom Bulatovićem, prije no što njegov duh pređe
u apoteozu, u vječnost, a njegovo trošno tijelo predamo zemlji,
za koju je cijelog vijeka bio voljan dati svoj život.
Juče, rano izjutra prestao je da živi brigadir Ivan Bulatović,
vitez bez mane i straha, prestalo je da kuca jedno srce, koje
nije znalo za strah kada su u pitanju bili narod, država i prijatelji; ugasile su se orlovske oči koje nijesu ni pred kim
trenule, iščupan je jedan hrast iz junačkog gnijezda Bulatovića, sličan boru rovačkih gordih planina, osjetno je prorijeđena plejada starog crnogorskog kora - umro je Ivan Bulatović, sablja i ban ljudski; vođa i vojvoda svoga plemena
rovačkog, koji je sav svoj život posvetio bio zastavi, narodu i
naciji. Potomak vojvode Vuksana, koga je narodni deseterac
ovjekovječio, brigadir Bulatović nije bio po junaštvu manji od
svog velikog pretka. Ratna istorija 1912-13. godine mora
zabilježiti njegovo ime. Na bezbroj bojnih poljana dijelio je
megdane sa neprijateljima našega otačestva i nacije... Vitez na
bojnom polju, Ivan Bulatović je isto tako vitez i veliki mučenik
na političkom polju. Zadojen od kolijevke narodnom tradicijom i znajući istorijsku misiju Crne Gore, nikada se nije
mogao pomiriti sa činjenicom da Crna Gora sađe sa prijestowww. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
477
la, odnosno pijedestala Pijemonta i individualne vječnosti i
bude utjelovljena u zajednicu kao kakva bivša austrijska ili
turska provincija. On je u svemu tome vidio zanemarivanje
crnogorskih zasluga, navodi Radović.
Posmrtni ostaci brigadira Ivana Bulatovića ekshumirani su
iz privremene grobnice na Cetinju i sahranjeni u porodičnoj
grobnici.
478
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Download

22 novak adzic.pdf - Matica crnogorska