povodi
SMAIL AGA IZMEĐU STVARNOSTI I
LEGENDE
Marijan Miljić
Smail-aga Čengić became the most famous aga between age
owing to Ivan Mažuranić, duke Novica Cerović the only
Montenegrin ban owing to that aga and Mažuranić the only ban
between poets owing to both of them.
Pogibija Smail-age Čengića, muteselima gatačkog, ajana,
generala turske vojske i proslavljenog hercegovačkog i otomanskog junaka poslužila je Ivanu Mažuraniću, najvećem pjesniku ilirskog pokreta, kao istorijska osnova za sazdanje nenadmašnog spjeva, koji je kruna hrvatskog romantizma i, u odsudnom času, ontološka pobjeda hrvatskoga štokavskog književnog jezika.
Taj istorijski događaj zbio se na Mljetičku, u Drobnjaku, 23.
septembra / 5. oktobra 1840. godine. Drobnjak je u to vrijeme
pripadao Hercegovačkom sandžaku, ali su se u njemu još od
vremena crnogorskog vladike i gospodara Petra I, početkom
treće decenije 19. vijeka, paralelno održavale dvije vlasti: zvanična turska i nezvanična crnogorska. To stanje se podudara s
rođenjem Novice Cerovića (1805-1895), kasnijeg drobnjačkog
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
181
Marijan Miljić
vojvode i bana sve Crne Gore; s njegovim stasavanjem kao i sve
naglašenijim vezama između prvaka durmitorskih plemena i
Cetinja. Poseban pečat tim vezama dalo je pobratimstvo između
popa Milutina Cerovića, Novičina oca, i Stanka Stijepova
Petrovića, sinovca Petra I, oca knjaza Danila i velikog vojvode
Mirka.
Uvertira za događaj koji je mladi Mažuranić uzeo za osnovu
svoga spjeva jeste kazneni pohod Zulfikar-paše Čengića, zvanog Miljevina, 1812. godine, na Drobnjak. Njemu je bosanski
vezir naredio da kazni i uništi buntovno pleme, koje se osam
puta odmetalo od otomanske vlasti i učestvovalo u ustaničkom
vrenju.
Turska vojska je slomila drobnjački otpor, popalila sve na što
je naišla, a stanovništvo se razbježalo po planinama ili sklonilo
u suśednu slobodnu Moraču. Zadugo su se pamtile i prepričavale grozote i stradanja Drobnjaka u godini paše Miljevine.
U tome pohodu Smail-aga Čengić je imao jednu od vodećih
uloga.
Drobnjak je tada bio pośed paša Selmanovića iz Pljevalja i dio
Pljevaljskog kadiluka. Mehmed-paša Selmanović je zbog ustaničke aktivnosti pozvao „na tvrdu božju vjeru“ popa Milutina
Cerovića, sina vojvode Rada, a oca znamenitog vojvode Novice
Cerovića, i mučki ga, na prevaru, domamio u Pljevlja da bi mu
dao vojvodstvo, a zatim naredio dželatu da ga posiječe nasred
čaršije, što je trebalo da bude poruka Drobnjacima da znaju ko
im je gospodar. To pogubljenje Novičina oca bilo je između
1813. i 1820. godine. Ubrzo je u zavođenju reda u Bosanskom
vilajetu u Hercegovačkom sandžaku ubijen i Mehmed-paša
Selmanović. Selmanovići nijesu više dolazili u Drobnjak da
kupe harač. Umjesto njih muteselimstvo nad Drobnjacima pripalo je Smail-agi Čengiću. On je od Selmanovića otkupio pravo
kupljenja harača u Drobnjaku. Predanje kaže da je rado dolazio
u lov po Durmitoru.
182
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Smail Aga između stvarnosti i legende
Tako su Drobnjak i Drobnjaci dobili sudbinsku ulogu u životu Smail-age Čengića. To su bile i godine velikih potresa u Otomanskom carstvu, anarhije i bezakonja, suprotstavljanja reformama sultana Mahmuda II (1808-1839), pobune janjičara zbog
ukidanja njihovog privilegovanog reda, ali i ustanaka potlačene
raje. Četvrta decenija XIX vijeka obilježena je i delikatnim
izborom: za ili protiv sultana, što je ustvari značilo odlučiti se
između centralne vlasti i mladog kapetana Husein-bega Gradaščevića koji se zalagao za nezavisnost Bosne i bio protiv uvedenih reformi. Protiv Gradaščevićevog pokreta bili su svi hercegovački muselimi, među njima i Smail-aga Čengić. Zato je,
iako već proslavljeni junak, dobio i satisfakciju od sultana.
To je sve prolegomena za priču o istorijskom Smail-agi Čengiću, kojega smo u našem radu postavili dvostruko: između istorijskog Novice Cerovića i svijeta koji on predstavlja i pjesnika
Ivana Mažuranića koji je i jednog i drugog transponovao u glavne likove svoga spjeva.
U rješavanju uvijek aktuelnog odnosa umjetnosti i stvarnosti
još u antičko doba Aristotel je primijetio, u svome spisu O pjesničkoj umjetnosti, da nije pjesnikov zadatak da izlaže ono što se
istinski dogodilo, nego ono što se moglo dogoditi, što je moguće po zakonima vjerovatnosti i nužnosti.
Istorijska ličnost Smail-age Čengića nije isto što i glavni junak
Mažuranićeva spjeva. Takođe, ne smije se poistovjećivati istorijski vojvoda Novica Cerović s likom Novice u spjevu Smrt
Smail-age Čengića. Prvi postoji u istorijskoj ravni a drugi u estetskoj. Takođe, prvi susret dječaka Novice Cerovića sa Smailagom Čengićem, petnaestogodišnjeg kneza-siraka s tridesetdvogodišnjim Smail-agom, svojim novim gospodarom, kome se
svidio kočoperni rajetin, bio je sudbonosan za obojicu. Taj njihov prvi susret predodredio je onaj potonji. U samom spjevu
pjesnik nema podražavalački odnos prema istorijskoj stvarnosti
i istorijskim ličnostima, njegov umjetnički, književni postupak
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
183
Marijan Miljić
se ogleda kroz aktivan odnos prema pomenutom istorijskom
događaju i njegovim akterima, uzimajući samo ono što je bitno,
u čemu se, kroz stvaralačku igru ispoljavaju pjesnikova izrazita
individualnost i autonomna suština epa.
Istorijski Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, rođen je
1788. godine, u selu Jelašica, blizu Kalinovika. Istakao se, na
poziv sultana, u gušenju ustanka u Srbiji (1809-1810) i Egiptu.
U borbama se potvrdio velikim junaštvom. Za izuzetne zasluge
dobio je visoka priznanja i proglašen kapidžibašom. Konačno se
nastanio u Lipniku kod Avtovca, đe je sagradio dvore - kompleks od više zgrada sa džamijom.
Istakao se u boju na Grahovu početkom avgusta 1836. godine.
U tom boju poginulo je devet Petrovića (đeca koja nijesu imala
ni po petnaest godina). Petrovići to nijesu mogli da mu oproste,
to je bio i povod za Njegoševu osvetu. Smail-aga je, uz Ali-pašu
Rizvanbegovića-Stočevića, postao najistaknutija ličnost u
Hercegovini. Učešće u gašenju pobune u Egiptu, 1838. godine,
protiv čuvenog Mehmed Alije proslavilo ga je u cijelom Otomanskom carstvu. Ušao je u anegdote, o njemu su se pjevale pjesme, isticalo njegovo viteštvo, junaštvo i čojstvo.
Crnogorski vladar Petar II Petrović Njegoš je, ne samo iz ličnih nego i nacionalno-državnih razloga, organizovao njegovo
ubistvo. U zavjeri su pored Novice Cerovića učestvovali istaknuti drobnjački, uskočki i morački prvaci.
Napad na Smail-agin šator i odabranu pratnju izveden je noću,
pred zoru 25.IX/5.X 1840. Smail-aga je poginuo u tom napadu.
Glava mu je pośečena i odnesena na Cetinje vladici Petru II.
Pogibija Smail-agina imala je veliki odjek i u Otomanskom carstvu i u Evropi. U Crnoj Gori se taj događaj slavio kao velika
pobjeda, podvig dostojan divljenja, dok se u Hercegovini i okruženju doživljavao kao bolna tragedija i veliki gubitak.
Na moralni karakter toga podviga svaka strana je gledala iz
svoga ugla. Pohitali su i razni fariseji da tu pobjedu omalovaže.
184
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Smail Aga između stvarnosti i legende
Mehmed-paša Selmanović je na prevaru namamio i nečasno
pogubio popa Milutina, oca Novice Cerovića.
Odmah nakon bitke na Mljetičku bilo je i onih koji su osuđivali Drobnjake i Novicu da su na riječ i tvrdu vjeru domamili
svoga agu koji ih je ljebom ranio i na prevaru ga ubili, mučki i
neviteški, kukavički. Posebno je prigovarano Novici Ceroviću
što je Smail-aga ubijen na prevaru iz zaśede, čak je taj čin tretiran kao izdajstvo ne samo Novičino nego, što je apsurdno, i
Petra II Petrovića Njegoša.
Kad je nastalo Mažuranićevo djelo Smrt Smail-age Čengića,
njegovom tvorcu je zamjerano (a to mu zamjeraju i danas oni
koji miješaju istoriju i poeziju) da je pristrasno i licemjerno
opjevao Smail-agu kao glavnu ličnost u epu. Čak se Njemac, dr
Kraus, vrlo negativno osvrnuo na Mažuranića i njegovo djelo:
Smail-agu je Mažuranić krivo i nepravedno opisao. Naše simpatije su uz odvažnog i neustrašivog junaka Smail-agu Čengića,
a ne uz grmalje i pustahije crnogorske. Čengić je bio pravi istinski Sloven, a njegove ubice jadna kukavna bagra.
Njegoš je u Gorskom vijencu napisao stih: Junaštvo je car zla
svakojega (a i piće najslađe duševno kojijem se pjane pokoljenja). Međutim, prije ovoga stiha Vladika je bio napisao
Junaštvo je najveće zlo i taj stih je prekrižio.
Pravnici kažu da je pravda najviša nepravda, svojevrsno neminovno nasilje.
No, ona u istorijskoj stvarnosti ima jedan a u umjetničkoj
sasvim drugi karakter.
Mažuranićeva poruka glasi: Boj se onog tko je viko bez golema mrijet jada.
Lik Smail-agin stvaran je između stvarnosti i legende.
Pokorena raja nije Smail-agi osporavala viteštvo i junaštvo, ali
nije mogla ni da mu oprosti zulum koji je činio, naročito u
kupljenju harača.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
185
Marijan Miljić
No, o njemu je pisano i pozitivno. Ferdo Šišić veli za njega da
je bio veoma pravedan i čovjekoljubiv gospodar, da je znao na
svakom koraku da zaštiti svoju raju, dok Svetozar Tomić kaže
da je ono što ne valja činio njegov samovoljni sin Rustem, a da
se to onda pripisivalo Smail-agi. Istina, crnogorske anegdote i
pjesme pamte Smail-agine vrline i čojstvo, ali i nemilosrdnost u
obračunu sa potčinjenim i pobijeđenim, u ime cara i carstva.
U sastavljanju mozaika istorijskog lika Smail-age Čengića
ističu se prvo njegove oči. Vele da je imao zelene oči čiji je
pogled prodirao kao mač, da je bio vrlo širokih ramena, sav u
čohi, sa srebrnim i pozlaćenim kuburama za pojasom, da je bio
meraklija za konje, da je volio da jaše i da se zori, na Brnjašu ili
Labudu, pred svojim delijama, uz zurle i borije. Drugi koji su ga
poznavali portretišu ga u kratkim crtama, da je bio srednjeg
rasta, dobro razvijen, krut i snažan. Imao je, po Radosavu Kojiću, njegovu savremeniku, koji ga je dobro poznavao, lice okruglasto, išarano ožiljcima od velikih boginja. Oči su mu bile zelene, i male, ali žive. Glas mu je bio dubok i zapovjednički. Bradu je šišao okruglo, kao i svi stariji muslimani. Od oružja je uvijek nosio dvije male puške za pojasom i krivu sablju. Govorilo
se da sablja Čengića ne siječe mučki. Smail-aga se ženio tri puta i imao sedam sinova. Čuvena je bila njegova kula u Lipniku,
ozidana od kamena i pokrivena kamenim pločama.
Sačuvano je dosta primjera Smail-aginog čojstva i junaštva,
ali i surovih postupaka. On je bio čovjek svoga doba.
U spjevu Mažuranićevom Smail-aga je kao književni lik osjenčen drugačije, kao negativni junak, u znatnoj mjeri demonizovan,
a njegovi postupci savršeno motivisani, psihološki karakter i lik
dovedeni do savršenstva, kroz pet pjevanja i cjelinu spjeva.
U Agovanju, prvom pjevanju, prikazan je Smail-agin nasilnički nastup što u njegovoj kulminaciji u Haraču vodi ka raspletu
i zasluženoj sudbini na kraju epa.
186
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Smail Aga između stvarnosti i legende
U Agovanju pokazano je dvostruko nasilje glavnog junaka koji
se pretvara u čudovište: on ubija nemoćne tamničare kao predstavnike njemu neprijateljskog tuđeg svijeta ali i svoje podanike.
U transpoziciji istorijskog događaja i protagonista na drobnjačkom Mljetičku pjesnik čini otklon od stvarnosti koja se dogodila i, po aristotelovskim načelima vjerovatnosti i nužnosti, opredjeljujući se ne za ono što se i kako dogodilo, već što se moglo dogoditi, uz pomoć svoje imaginacije i neosporne genijalnosti, kroz
postupak građenja strukture, stvara ep neobičan i neponovljiv.
Stari Durak je ustvari transponovani pop Milutin, otac Novičin, a obojica su prikazani kao poturčenjaci. Taj mudri starac
je stradao samo zato što je savjetovao agu da pusti Crnogorce,
jer ako ih pobije mogla bi ga stići osveta (da svojom glavom
plati vlaške glave). Smail-aga Mažuranićev kipti od bijesa:
Vlasi ga dovode do ludila što umiru bez straha i jauka, a stari
Durak što prećutno jača njihov otpor i prkos. Zato je naredio da
se starac pogubi, a njegova sumnja raste u sve i svakoga. Oko
age se prostire pustoš. On je apsolutno osamljen i nemoćan, ali
ne vidi svoj tragični položaj. On nema milosti za Novičine
molbe da mu poštedi oca. Glavni junak oslonac nalazi u mržnji
i nasilju i sve više srlja na put bez povratka.
S druge strane, to Mažuranićeva Novicu dovodi do postepenog otrežnjenja. Očeva smrt mu je najednom izoštrila sav užas
ne samo nasilja i zločina njegovog gospodara nego i svijeta u
kome je do tada živio. Mažuranić je svjesno istorijskog Novicu
Cerovića, hrišćanina i vojvodu crnogorskog, transponovao u
islamizovanog konvertita, namjerno, kako bi tim iščašenjem
stvarnosti i odstupanjem od istorijske istine osnažio motivaciju
u spjevu da bi se, u tom čvorišnom mjestu, ona preplitala - lična
i pojedinačna sa opštom i dobila univerzalno značenje.
Zanimljivo je da je u rukopisu (autografu) drugi dio bio naslovljen Novica a da je u konačnoj autorovoj redakciji dobio ime
Noćnik. U njemu je prikazan Novičin prelazak, stvarni i duhovni, bolje reći povratak u drugi svijet, koji simbolišu Crnogorci
i Crna Gora.
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
187
Marijan Miljić
Na kraju Noćnika oglasila se tragična ironija sudbine, kad je
Novica banuo na vrata Njegoševe Biljarde:
A posljednja iz vidika zvijezda
Bješe zvijezda age Čengijića.
Iako je Smail-agina sudbina već odlučena, njegov se život
zemaljski nastavlja. Nastojeći da izbjegne mač više pravde, on
sve više hrli njenom ispunjenju.
Pojedinačna osveta u Četi prerasta u kolektivnu. Ovo pjevanje
je viša potvrda prethodnog. Po nekom epsko-muzičkom principu, estetskom kontrapunktu, u novom pjevanju odzvanjaju akordi prethodnog a najavljuje se sljedeće. Etičko jezgro spjeva je
zgusnuto u svještenikovoj propovijedi, koja je svojevrsna anticipacija monologa igumana Stefana u Gorskom vijencu.
U tom filozofsko-religioznom kontekstu, u razmjerama vječnosti i istorijskog trajanja odvija se sudbina malih naroda i pojedinaca.
Međutim, tek potpunim povratkom Novičinim u crnogorski
tabor, njegova lična osveta postaje izvršenje nacionalne pravde.
Posebno mjesto u Četi je Novičino pokrštavanje i pričešće.
Realni svještenik iščezava kao priviđenje, dok četa dobija svoj
stoglavi lik i prerasta u stooko čudovište koje je izvršilac neke
više pravde.
U Haraču koji je po obimu ep u epu, odigrava se drama glavnoga junaka i njegovih žrtava - sirotinje raje i njegovih podanika. Tiranija, samovolja, svakovrsno nasilje, patološka izgubljenost glavnog junaka, osobena paranoja, apsolutna usamljenost i nastojanje da se izbjegnu sramota i sudbina kulminiraju do
krajnjih granica.
Ali u spjevu to nije Mljetičak u Drobnjaku đe se desila Smailagina pogibija, već Gatačko Polje, kao simbol svakog polja,
životne pozornice na kojem je svakom dodijeljena sopstvena
uloga i sudbina.
Ponašanje osionih i surovih haračlija i mučenje siromašne
raje, agin sadizam i uživanje u sebi i svojoj veličini i viteštvu
188
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Smail Aga između stvarnosti i legende
kulminiraju kad aga u taštom samodokazivanju umjesto vlaha
pogađa vjernog mu Sefera i izbija mu oko. To posrnuće i sramota još više su razjarili razgnjevljenog agu, koji se pretvara u
životinju, pa demona. On je zbog harača napravio pakao na zemlji. Njegovu sramotu ne može ni noć da sakrije. Gusle i pjesma
Baukova o Rizvan-aginoj bruci on sluša kao glas sudbine, ali
nemoguće je uništiti svjedoke njegove sramote a kamoli izbrisati tragove nečovještva pod njegovim imenom. Njegova bruka
postojanja će živjeti dovijeka. Ove slike nadmašuju one iz Danteova Pakla; šekspirovski snažne, neponovljivo mažuranićevske, jedinstvene su u istoriji svjetske književnosti.
Riješen da uništi sve čega se dotakne, da raji ustostruči muke,
u ontološkom očajanju izlazi ispred šatora kao na metafizičku
pozornicu, pred puščane cijevi čete, koje vrebaju iz mraka, pred
slijepe oči pravde i njenu nebesku sablju.
Paša nije uspio da skine svoj svlak, da se oslobodi svoje ljudske kože i zmijskog ijeda, biva ubijen u noćnom okršaju, a sa
njim i većina njegove pratnje, osim Ahmeta Bauka i malog broja
koji su imali sreću da se spasu. Istina, pravda je izvršena i svako
bi rekao: tako mu treba, ali nekom misterioznom alhemijom čitalac ne likuje već doživljava nesrećnog agu kao tragičnog junaka, koji ne izaziva ni strah ni sažaljenje, ali budi gundulićevsko
ośećanje tašte ljudske oholosti, po kojoj sve što više stereš krila
sve ćeš paka više pasti. To je ta ironija sudbine iz koje izvire tragičnost glavnog junaka, ali i umjetnička ljepota Mažuranićeva
remek-djela.
Pravda je stigla kad je to bilo najnužnije. Ona ima svoju logiku i volju, svoje nedokučive zakone, viši poredak stvari. U
njeno sazdanje osim onih koji su kažnjeni (u duhu poslanice
apostola Pavla: Osveta je moja i ja ću je vratiti) neminovno, po
nekoj višoj volji, ugrađene su i žrtve.
Nakon izvršenja pravde i pogibije Smail-age, dušmanina raje
i osvetnika Novice - po nekoj slijepoj volji pored njega pada i
glavni osvetnik. U času kad je Novica skočio da već mrtvom agi
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
189
Marijan Miljić
ugrabi glavu stiže ga Hasanova sablja. Dva glavna aktera pala su
jedan pored drugog. Spušta se zavjesa smrti. Zašto je pjesnik,
kao Demijurg, htio takav rasplet i takav kraj? Od toga su u grobu ključevi, rekao bi Njegoš.
I kada se radi o Novici, pjesnik svjesno odstupa od istorijske
istine. Stvarni Novica doživio je 90 godina.
Mažuranić je do razine kolektivnog lika uzdigao četu, crnogorsku istinu i slobodu. S one strane vječnosti, prestaju zemaljski
razlozi i zakoni. Ali s ove, istorijska pravda u estetskom ruhu
ima univerzalno značenje.
Na istorijskoj ravni, u panteonu znamenitih Crnogoraca Novici Ceroviću pripada istaknuto mjesto. Po doprinosu svojim
životom i djelom oltaru crnogorske slobode, narodu i državi vojvoda, senator i jedini ban crnogorski, Novica Cerović
spada među najznamenitije Crnogorce svoga doba. Ban Noko,
kako su ga iz poštovanja i milošte zvali, dostojan je najvišeg
pomena. U svome narodu on je još za života stekao pravo na
to - koliko svojim životom i radom toliko i veličinom imena u
oreolu slave. Taj oreol prati i istorijskog Novicu i Mažuranićeva junaka. To su ośećali i stari Noko i njegov sin, takođe
vojvoda, Đorđije iliti Đuro, što se vidi iz pisma njegovog
Ivanu iz 1877. godine, proslavljenom pjesniku i aktuelnom
hrvatskom banu, uz koje mu on šalje zlatan sahat istoga
Smail-age Čengića. Đuro pozdravlja i zahvaljuje pjesniku
koji je, veli, onako lijepo spomenuo i opjevao i moga oca
Novicu.
Životopis Smail-agin nastajao je u rasponu između legende i
stvarnosti. Istorijski Smail-aga bio je, izgleda, veliki junak i dobar čovjek, u vremenu i istorijskom kontekstu u kome je živio.
I životopis vojvode Novice Cerovića nastajao je između istorije i tradicije, istine i legende.
I jedan i drugi nijesu samo znamenite ličnosti po sudu istorije
i narodnog predanja, onakvi kakvi su stvarno bili u svome dobu,
nego i onakvi kakvi su vremenom postali, ali zahvaljujući i Iva190
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Smail Aga između stvarnosti i legende
nu Mažuraniću i njegovom spjevu. Međutim, opasno je istorijske događaje tumačiti poezijom.
Biće poezije je autonomno, poetska stvarnost je estetska, svijest za sebe. Istorijska istina i umjetnička istina se najčešće ne
podudaraju, čak se i isključuju. Ali se nadopunjavaju.
Novica Cerović je bio mudrac u junaku a Smail-aga junak u
čovjeku.
Međutim, i u stvarnosti i u Mažuranićevu epu date su im nepomirljivo suprotstavljene uloge.
Posljednjim pjevanjem, koje je naslovio Kob, Mažuranić ne
prestaje da zbunjuje književne istoričare i kritičare. U njemu je,
brojgelovski, glavni lik Smail-aga Čengić sveden na običnu
lutku koja se mrda kada se pored nje prođe.
Pjesnik ne likuje nad junakom silnikom, koji se džilitnuo ali
nije pogodio cilj, niti se sladi zbog pravedne kazne koja ga je
stigla niti seiri zbog pobjede.
Mažuranić je u ovom pjevanju nadmašio i samog Gundulića,
velikog pjesnika kobi. Jer i živi Smail-aga i njegova lutka u
razmjerama vječnosti su samo, kako bi Njegoš rekao, tvarca jedna što je zemlja vara.
Da nije bilo proslavljenog epa Ivana Mažuranića mala bi bila
slava Smail-agina. Od njega je bilo i većih i silnijih, čuvenijih i
tragičnijih otomanskih i hercegovačkih velikaša, ali ih ni istorija ni narodna poezija nijesu učinili velikim i besmrtnim, niti su
se vinuli do one visine do koje je Mažuranićevo djelo uzvisilo
Smail-agu Čengića.
Na kraju bi se moglo zaključiti da je zahvaljujući hrvatskom
pjesniku Ivanu Mažuraniću i njegovoj umjetničkoj transpoziciji
istorije u poeziju Smail-aga postao besmrtan, poznat širom svijeta. Čak i kao negativni junak i moćnik, takođe u oreolu slave, on
je u epu prikazan još moćnijim, dok je Novica prvo degradiran na
nivo konvertita, poturčenjaka, iako to istorijski nije bio, a potom
je moralno i estetski rehabilitovan i uzvišen do osvetnika i slobodara, apostola slobode i glasnika pravde. Pa ipak, a to je sudbina
www. maticacrnogorska.me
MATICA, Jesen 2009.
191
negativnih književnih junaka, ironija sudbine više je obdarila simpatijama čitalaca, koji ośećaju estetski užitak, Smail-agu nego
Novicu.
Zahvaljujući Ivanu Mažuraniću i njegovom epu oni su postali
besmrtni i sudbinski povezani, više nego u stvarnosti. Njihova
istorijska slava je mala u odnosu na poetsku.
Zašto je Mažuranić napravio baš takvu transpoziciju istorije u
poeziju nastojao sam da odgonetnem.
Jasno je da se ne smiju poistovjećivati istorijske ličnosti i
književni junaci, niti istorija objašnjavati poezijom, kao što se ni
poezija ne može tumačiti istorijskom stvarnošću na štetu
estetske, književne.
Ali ponekad haloefekat je neizbježan: iako su u životu i istoriji i Smail-aga i Novica bili dobri ljudi i junaci, u Mažuranićevu
epu, u funkciji estetskog i umjetničkog a ne istorijske istine, prikazani su sasvim drugačije, negativniji nego što su stvarno bili.
Da je drugačije, po estetskim pravilima, kao književni junaci bili
bi neuvjerljivi, umjetnički neuspjeli likovi, kreature.
No, i ban crnogorski Novica Cerović i hercegovački muteselim
Smail-aga Čengić su, takođe, s druge strane inspirisali i uzvisili,
sudbinski, do neslućenih visina slavu mladog pjesnika Mažuranića, kasnijeg hrvatskog bana. Možda su mu i oni, bar donekle,
pomogli da se uzdigne do toga položaja i titule. Oni su u književnoj slavi rasli uz njega, ali i njegova slava zahvaljujući njima.
Da kojim slučajem nije spjevao velepjesan u kojoj su ova dvojica glavni junaci, Mažuranić ne bi bio velikan kakav je postao
- niti nacionalna veličina, hrvatska i južnoslovenska, jedan od
najvećih hrvatskih pjesnika, a njegovo djelo jedno od najljepših
i estetski najuspjelijih djela evropskog romantizma.
Ali je nesumnjivo: Smail-aga Čengić je zahvaljujući Ivanu
Mažuraniću postao najslavniji aga među agama, vojvoda
Novica Cerović zahvaljujući tome agi jedini ban crnogorski, a
Mažuranić zahvaljujući obojici - jedini ban među pjesnicima.
192
MATICA, Jesen 2009.
www. maticacrnogorska.me
Download

09 maso miljic.pdf - Matica crnogorska