LINGUA MONTENEGRINA
časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja
LINGUA MONTENEGRINA
the magazine of linguistic, literary and cultural issues
God. VII, sv. 1, br. 13
Izdavač
INSTITUT ZA CRNOGORSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST
Redakcija
Naume Radičeski (Skoplje)
Josip Silić (Zagreb)
Vukić Pulević (Podgorica)
Milorad Nikčević (Osijek)
Amira Turbić-Hadžagić (Tuzla)
Aleksandra Nikčević-Batrićević (Podgorica)
Przemysław Brom (Katowice)
Milica Lukić (Osijek)
Jakov Sabljić (Osijek)
Vanda Babić (Zadar)
Ljudmila Vasiljeva (Lavov)
Čedomir Drašković (Cetinje)
Aleksandar Radoman (Podgorica)
Goran Drinčić (Podgorica)
Glavni i odgovorni urednik
Adnan Čirgić
Sekretari Redakcije
Nikola Popović
Sanja Orlandić
Podgorica, 2014.
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Cvijeta BRAJIČIĆ (Nikšić)
Filozofski fakultet – Nikšić
[email protected]
UDK 811.163.4’373.45
Petrović Njegoš P. II
Izvorni naučni rad
ITALIJANIZMI U JEZIKU PETRA II PETROVIĆA NJEGOŠA
U radu se analizira prisustvo riječi porijeklom iz italijanskog
jezika i njegovih dijalekata u pisanoj zaostavštini Petra II Petrovića Njegoša. Obrađeni korpus, koji je sastavni dio rada, obuhvata Njegoševo književno stvaralaštvo, pisma i Bilježnicu. Ako
se uzmu u obzir tvrdnje stručnjaka da su italijanizmi predstavljali sastavni dio narodnih govora Crne Gore u Njegoševo vrijeme,
kao i činjenica da je vladika imao prilike da se na različite načine
direktno upozna sa tim jezikom, opravdanom se čini pretpostavka da u njegovoj pisanoj zaostavštini mora biti elemenata italijanske leksike. Prikupljeni materijal upoređen je s italijanskom
leksikom registrovanom u narodnim govorima Boke Kotorske,
Budve i Paštrovića, kako bi se utvrdilo u kojoj se mjeri italijanizmi zabilježeni u Njegoševoj pisanoj zaostavštini podudaraju
s onima koji su ušli u narodne govore, bez obzira na to što nijesu
u pitanju govori Njegoševog zavičaja. Na taj način pokušali smo
da utvrdimo u kojoj mjeri je prisustvo italijanizama u Njegoševom jeziku uslovljeno činjenicom da je on italijanski jezik i
poznavao, što je u svojim istraživanjima dokazalo više autora
koji su se bavili ovom tematikom.
Ključne riječi: Njegoš, italijanizmi, narodni govori
Predmet ovog rada je istraživanje prisustva riječi iz italijanskog jezika
kao i iz njegovih dijalekata (prije svega venecijanskog) u pisanoj zaostavštini
crnogorskog vladike i pjesnika Petra II Petrovića Njegoša. Opšte je poznato
da je Italija, a posebno Venecija, na različite načine bila prisutna na našim
prostorima vjekovima unazad i da su ti naši suśedi, osim u umjetnosti i kulturi, ostavili traga i u jeziku. Pitanjem zastupljenosti italijanizama u narodnim
govorima dosad se bavilo više jezičkih stručnjaka, a ovđe pominjemo Vesnu
Lipovac-Radulović koja je u svojim radovima obradila romanizme u govoru
3
Cvijeta BRAJIČIĆ
Budve i Paštrovića,1 kao i jugoistočnog dijela Boke Kotorske,2 i prof. Srđana
Musića koji je ispitivao rasprostranjenost riječi iz romanskih jezika u narodnim govorima śeverozapadne Boke.3 Uticaj Italije, odnosno Venecije, bio je
najjači na Crnogorskom primorju, posebno u Boki Kotorskoj. Pokušavajući
da se zaštiti od turskih najezda nakon raspada carstva Nemanjića, kojem je
pripadao, Kotor se stavio pod zaštitu Venecije 1420. godine i pod njenom
vlašću ostao do pada Mletačke Republike 1797. godine.4 Nakon Kotora pod
mletačkom kontrolom našli su se i Paštrovići 1423. godine, a potom i Budva
1442. godine. Preostali djelovi Boke (Risan, Herceg Novi) češće su mijenjali
svoje gospodare. Uz kraće prekide, bili su pod turskom vlašću od 1483. do
osme decenije XVII vijeka, kad su poslije Morejskog rata pripali Veneciji5.
Izuzetak u tome smislu na našem primorju predstavljaju gradovi Bar i Ulcinj,
kao i Sutorina u Boki, koji su pripadali Otomanskoj imperiji6. Nakon pada
Venecije po mirovnom sporazumu u Kampoformiju (1797) Boka je pripala
Habzburškoj dinastiji7. Tokom Napoleonovih osvajanja, te teritorije su nakratko pripojene Crnoj Gori, zatim su od 1807. bile pod vlašću Francuske, da bi
od 1814. godine postale dio Austrije, kasnije Austrougarske imperije8. Važno
je napomenuti da je i u tom periodu jezik administracije ostao italijanski.
Iako nijesu bile pod njenom neposrednom upravom, i oblasti tadašnje
Crne Gore bile su izložene uticaju Mletačke Republike. Taj uticaj nije mogao
biti jak kao u oblastima na našem primorju koje je Venecija direktno kontrolisala. Ne može se reći da između Mletačke Republike i Crne Gore nije
bilo komunikacija, razmjena i političkih veza, ali nikada nije bilo u pitanju
stabilno i trajno savezništvo. „Venecija je u Crnogorcima vidjela isključivo
ratobornu družinu preko koje najefikasnije može izazvati bunu hrišćana pod
turskom vlašću, koja bi u pogodnom trenutku – ili odvratila tursku vojsku od
1
2
3
4
5
6
7
8
4
Vesna Lipovac-Radulović, Romanizmi u Crnoj Gori. Budva i Paštrovići, Matica srpska,
Novi Sad, 1997.
Vesna Lipovac-Radulović, Romanizmi u Crnoj Gori. Jugoistočni dio Boke Kotorske, Matica srpska, Novi Sad, 2004.
Srđan Musić, Romanizmi u severo-zapadnoj Boki Kotorskoj, Filološki fakultet Univerziteta
u Beogradu, Beograd, 1972.
Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Crna Gora i velike sile, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Podgorica, 2006. str. 15.
Gligor Stanojević, „Crna Gora od pada Crnojevića do vladike Danila Petrovića“, u Crna
Gora – monografija, Književne novine, Beograd, 1976. str. 176–193.
Miloš Milošević, „Boka Kotorska, Bar i Ulcinj u Kiparskom ratu (1570–1573)“, Boka –
Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, br.4, Zavičajni muzej, Herceg Novi, 1972.
str. 17–58.
Živko Andrijašević, Šerbo Rastoder, Crna Gora i velike sile, Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva, Podgorica, 2006. str. 100.
Isto, str. 101.
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
upada na njenu teritoriju ili barem njenu pozadinu učinila nesigurnom. I tu se
završavalo mletačko interesovanje za Crnu Goru.“9 Mlečani su se u odnosu
prema Crnoj Gori vodili isključivo trenutnim, kratkoročnim interesima. Istini
za volju, Venecija je, na zahtjev plemenskih starješina, Crnu Goru uzela pod
svoju zaštitu 1716. godine i time stekla pravo na postavljanje guvernadura čiji
je prvi zadatak bio da zajedno s tadašnjim crnogorskim vladikom Danilom
radi na organizovanju odbrane od turskih napada. Ima i onih koji smatraju da
je Mletačka Republika pokušavala da iskoristi svog funkcionera za upravljanje svjetovnim poslovima u Crnoj Gori.10 Zabilježeno je da je prvi guvernadur
bio mletački podanik iz Boke. On se, međutim, na tom položaju zadržao svega
nekoliko mjeseci, a onda je Venecija prenijela guvernadurska ovlašćenja na
crnogorsku porodicu Vukotić i tako praktično odustala od neposrednog učešća
u organima vlasti u Crnoj Gori.11
U periodu koji je predmet našeg interesovanja Mletačka Republika je
već bila nestala s političke karte Evrope, tako da je njen uticaj mogao biti
samo posredan – kroz kulturnu tradiciju i zaostavštinu, kao i kroz lingvističku
komponentu. Takav uticaj je mnogo jači u oblastima koje su vjekovima bile
pod njenom direktnom upravom, kao što je Boka Kotorska, nego u krajevima
koji su sa njom bili u sporadičnom kontaktu, što je bio slučaj s tadašnjom Crnom Gorom.
Crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš bavio se književnim stvaralaštvom relativno kratko, svega dvadesetak godina, ali je njegova pisana
zaostavština veoma bogata. Pretpostavlja se da je prvo djelo Glas kamenštaka
završio 1833. godine. Zbog problema s dozvolom za štampanje u Beču rukopis nije objavljen, nego je 1835. proširen. Tako je nastala Svobodijada koja
je objavljena u Zemunu 1854. Godine.12 Godine 1834. nastala je i Njegoševa
zbirka pjesama pod naslovom Pustinjak cetinjski, a naredne godine još jedna,
nazvana Lijek jarosti turske, koja je sadržala svega četiri pjesme. Zbirka Ogledalo srpsko i spjev Luča mikrokozma objavljeni su 1845. godine u Beogradu.
Gorski vijenac je štampan u Beču februara 1847. godine, a kasnije su u istom
gradu izašla iz štampe i dva njegova kraća spjeva – Kula Đurišića i Čardak
Aleksića. Djelo Lažni car Šćepan Mali objavljeno je u Trstu, ali je njegovo
štampanje završeno u Zagrebu 1851. godine, malo prije Njegoševe smrti13.
Osim Njegoševog književnog stvaralaštva, predmet našeg interesovanja su
Isto, str. 19.
Isto, str. 25.
11
Isto, str. 26.
12
Danilo D. Vušović, Prilozi proučavanju Njegoševa jezika, Grafički umetnički zavod
„Planeta“, Beograd, 1930. str. 6.
13
Isto, str. 3.
9
10
5
Cvijeta BRAJIČIĆ
i njegova pisma koja je, različitim povodima, pisao nekim uglednim savremenicima. Sačuvano je oko 1700 Njegoševih pisama objavljenih u okviru
Sabranih djela koja je beogradska Prosveta izdavala u periodu između 1951.
i 1955. godine.14 Smatramo da je nužno obratiti pažnju i na taj dio Njegoševe
zaostavštine da bi se utvrdilo da li su i u kojoj mjeri njegovi direktni kontakti
s Italijom i poznavanje italijanske kulture i književnosti uticali na njegov jezički izraz u pisanoj zaostavštini koja nije strogo književnog karaktera.
Kada se govori o jezičkom izrazu Petra II prvo treba napomenuti da je i
on bio pristalica Vukove jezičke reforme i da je kao i njegov prethodnik Petar
I u svom stvaralaštvu koristio narodni jezik. Mihailo Stevanović smatra da
starija Njegoševa djela (Svobodijada, pjesme, Luča mikrokozma) sadrže dosta
ruskoslovenskih elemenata, ali da je uticaj ruskoslovenskog ograničen samo
na sferu leksike.15 Stoga se, po njegovom mišljenju, za Njegoševa djela može
reći da su napisana narodnim, a ne slavenosrpskim jezikom, iako se većina
Njegoševih savremenika još uvijek služila njime. Novija djela Petra II, kako
smatra Stevanović, imaju potpuno narodni karakter. Njegov je zaključak da je
Njegoš pokušavao da i nenarodnim jezičkim elementima, koje je sporadično
koristio, dâ koliko-toliko narodni karakter. Stevanović ističe da ipak ne treba
miješati Njegošev narodni jezik s narodnim jezikom koji je promovisao Vuk.
Njegoš, po njegovom mišljenju, koristi narodni jezik rodnog kraja – Crne
Gore i okolnih oblasti.16
O stanju jezika na crnogorskim prostorima u vrijeme vladavine Petra II
ali i ostalih crnogorskih vladika piše Branislav Ostojić. On smatra da „važan
činilac pri stvaranju opšteg jezičkog tipa u rukopisima vladika predstavljaju
društveno-istorijske i socijalne prilike u kojima je živio narod u Crnoj Gori.“17
Te prilike u vrijeme vladavine Petra II nijesu bile naročito povoljne. Jedan od
najvećih problema predstavljala je plemenska rascjepkanost, ali i postojanje
velikog broja manjih zasebnih cjelina unutar svakog plemena. Među crnogorskim plemenima, i pored razjedinjenosti, postojala je komunikacija, kao što
su postojale i jake veze između tadašnje Crne Gore i primorskih oblasti koje
su pripadale drugoj državi. Ove veze, po mišljenju Ostojića, uticale su i na
razmjenu u sferi jezika. On vjeruje da su trgovačke veze s primorskim gra Petar Petrović Njegoš, Cjelokupna djela, Pisma I - 1830–1837, knjiga sedma, Prosveta, Beograd 1951; Petar Petrović Njegoš, Cjelokupna djela, Pisma II - 1838–1842, knjiga osma,
Prosveta, Beograd 1953; Petar Petrović Njegoš, Cjelokupna djela, , Pisma, III - 1843–1851,
knjiga deveta Prosveta, Beograd 1955.
15
Stevanović , M. „Neke osobine Njegoševa jezika“, u Južnoslovenski filolog, knjiga XIX,
Beograd, 1951. str. 17–31.
16
Isto, str. 17–31
17
Branislav Ostojić, O crnogorskom književnojezičkom izrazu, NIO Univerzitetska riječ,
Nikšić, 1985.
14
6
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
dovima, posebno s Kotorom, dovele do toga da se u narodni jezik cetinjskog
zaleđa infiltriraju brojne romanske riječi. Osim toga, društveno-ekonomske
okolnosti uticale su na pomjeranje stanovništva iz kontinentalnih oblasti ka
primorju. Taj priliv stanovništva uticao je na govor dijela stanovnika samog
primorja, ali je uticaj sa suprotne strane bio znatno izraženiji. Ostojić smatra
da je najizraženija odlika našeg jezika u vrijeme vladavine Petra I i Petra II
nepostojanje stabilne gramatičke strukture i da ga je ta osobina činila podlož­
nim različitim uticajima koji su odraz našli i u pisanom jeziku cetinjskih vladika. On zaključuje da je u Crnoj Gori održan kontinuitet sa srednjovjekovnim
(narodnim) tipom jezika, što je uslovljeno društveno-ekonomskom situacijom
koja nije dozvoljavala da se klase izdiferenciraju na privilegovane i neprivilegovane ni u kom pogledu, pa ni u kulturi. Zbog toga pisana književnost na
koju su u prošlosti obično imale pravo samo povlašćene društvene klase ovđe
dugo nije ni postojala, a kada se počela razvijati, bila je neodvojiva od usmene
knijževnosti širokih slojeva naroda, odnosno nije se mogla izdvojiti u posebnu
razvijeniju formu književnog djelovanja, niti se u potpunosti osloboditi presudnog uticaja usmene književnosti.18 Pored usmenog narodnog stvaralaštva na
Njegošev književni izraz moralo je imati uticaja i njegovo poznavanje velikih
evropskih književnosti i nekih evropskih jezika.19 Njegoševim poznavanjem
italijanskog jezika bavila se Vesna Kilibarda koja kaže da je „italijanski je,
vrlo vjerovatno, bio i prvi strani jezik s kojim se Njegoš, već u ranoj mladosti,
susreo u školi svoga učitelja, Josifa Tropovića (1775−1828), koja je kao neka
vrsta male, privatne škole 1812. godine otvorena pri crkvi Sv. Vaznesenja na
Toploj kod Herceg Novog“.20 Pozivajući se na rad Sava Vukmanovića, objavljen u časopisu Boka, Kilibarda navodi i da je Njegoš u tom gradu italijanski
jezik mogao učiti i od fratra po imenu Pjero Prezidente.21 Na učenje toga jezika, po njenom mišljenju, mogao ga je podstaći i njegov stric, vladika Petar
I, „i sam znalac ovog jezika, svjestan da će i njegovom nasljedniku on biti od
koristi pri stalnim dodirima sa stanovništvom i vlastima Boke i Dalmacije,
nekadašnjih pośeda Mletačke Republike, u kojima je, i pod austrijskom upravom, nakon Bečkog kongresa (1815), italijanski zadržan kao jezik lokalne
administracije“.22 O tome da je Njegoš poznavao taj jezik svjedoče i italijanski
Isto.
Danilo D. Vušović u radu Prilozi proučavanju Njegoševa jezika iznosi podatak da je Njegoš
pored ruskog dobro znao italijanski i francuski jezik.
20
Vesna Kilibarda, „Njegoševo poznavanje italijanskoga jezika“, Lingua montenegrina, br.
11. Podgorica, 2013. str. 198.
21
Dr Savo Vukmanović, „Petar II Petrović Njegoš u Herceg Novom“, Boka – Zbornik radova
iz nauke, kulture i umjetnosti, br.13-14, Zavičajni muzej, Herceg Novi, 1982. str. 338
22
Vesna Kilibarda, „Njegoševo poznavanje italijanskoga jezika“, Lingua montenegrina, br.
11. Podgorica, 2013. str. 199
18
19
7
Cvijeta BRAJIČIĆ
naslovi iz njegove biblioteke. U popisu Njegoševih knjiga koji je sačinio Dušan Vuksan zabilježeno je ukupno devet italijanskih naslova „koje je Njegoš
preuzeo iz biblioteke svoga strica i deset koje je on sâm nabavio, uz nekoliko
godišta listova i časopisa na italijanskom jeziku čiji je, moguće, bio prenumerant“.23 Svoje znanje italijanskog jezika Njegoš je imao priliku da usavrši i u
direktnom kontaktu s izvornim govornicima, budući da je u Italiji, različitim
povodima, boravio više puta.24 Prvi veći evropski grad uopšte koji je Petar II
Petrović Njegoš upoznao bio je Trst, grad i tada pretežno italijanske kulture u
kome je, idući prema Beču i Petrogradu, ili prema Veneciji Napulju, duže ili
kraće boravio petnaestak puta.25
Ako se uzmu u obzir tvrdnje stručnjaka da su italijanizmi predstavljali
sastavni dio narodnih govora Crne Gore u Njegoševo vrijeme, kao i činjenica da je vladika imao prilike da se na različite načine direktno upozna s tim
jezikom, opravdanom se čini pretpostavka da u njegovoj pisanoj zaostavštini
mora biti elemenata italijanske leksike. U korpusu koji smo pregledali, a koji
čine njegova književna djela, Bilježnica i pisma, registrovali smo 235 italijanizama. Od tog broja 181 termin je zabilježen u pismima, a 54 u ostaloj pisanoj
zaostavštini. Najviše je imenica, čak 198, što čini 84,25% od ukupnog broja
registrovanih riječi, zatim glagola, kojih je ukupno 20 (8,51%), pa pridjeva –
16 (6,8%). Zabilježen je i jedan prilog za način. Prikupljeni materijal uporedili
smo s italijanizmima koje su u svojim radovima zabilježili Srđan Musić26 i
Vesna Lipovac-Radulović.27 Kao što je već rečeno, oni su proučavali prisustvo
italijanizama u narodnim govorima Boke Kotorske i Paštrovića, crnogorskih
teritorija koje su imale najduže i najtješnje kontakte s Italijom, odnosno Venecijom. Njihove radove smo odabrali za poređenje kako bismo utvrdili u kojoj
se mjeri Njegoševa italijanska leksika podudara sa italijanizmima u živom
narodnom govoru, iako nije u pitanju govor Njegoševog najužeg zavičaja, i
bez obzira na to što je prisustvo italijanizama u govoru ispitivano gotovo vijek
i po nakon vladičine smrti. Izvorno značenje registrovanih oblika provjeravali
Isto, str. 205
up. Vesna Kilibarda „Njegoš i Venecija“, Venecija i slovenske književnosti, SlovoSlavia,
Beograd 2011, str. 289‒302.
25
Vesna Kilibarda, Njegoš i Trst, Italijanski pisci i putopisci o vladici pjesniku (B. Bjazoleto,
P. Đenerini, F. Dal Ongaro), CID, Podgorica 2000.
26
Srđan Musić, Romanizmi u severo-zapadnoj Boki Kotorskoj, Filološki fakultet Univerziteta
u Beogradu, Beograd, 1972.
27
Vesna Lipovac-Radulović, Romanizmi u Crnoj Gori. Jugoistočni dio Boke Kotorske, Matica srpska, Novi Sad, 2004; Vesna Lipovac-Radulović, Romanizmi u Crnoj Gori. Budva i
Paštrovići, Matica srpska, Novi Sad, 1997.
23
24
8
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
smo koristeći Zingarelijev28 i De Maurov29 jednojezični rječnik italijanskog
jezika, kao i Boerijov rječnik venecijanskog dijalekta.30
Od ukupnog broja italijanizama zabilježenih u Njegoševoj zaostavštini
110 pojmova (46,81%) zabilježili su i Musić i Radulović, 16 riječi (6,81%) registrovao je samo Musić, dok je 20 termina (8,51%) prisutno samo u rječniku
Vesne Lipovac-Radulović. Preostalih 89 riječi (37, 87%) nijesu registrovane
ni u narodnim govorima Boke Kotorske, kao ni u narodnim govorima Budve i
Paštrovića. Od pojmova koji nijesu registrovani najviše je toponima i hidronima, kao i prisvojnih pridjeva izvedenih od njih. Nijedan od 16 takvih primjera
zabilježenih kod Njegoša ne javlja se u rječnicima kod Musića i Radulović.
Njegoš koristi izvorne nazive za italijanske geografske pojmove (Trijest, Frijul, Vezuvij), iako u našem jeziku za nijh postoje ekvivalenti (Trst, Furlanija,
Vezuv), ali upotrebljava i italijanska imena nekih lokacija koje ne pripadaju
toj zemlji. U obrađenom korpusu pronašli smo toponim Raguza (it. Ragusa),
što je stari naziv za Dubrovnik, a zabilježili smo i primjer Antifar (it. Antivari)
– italijanski naziv našeg grada Bara, kao i oblike Albanez (it. albanese) – Albanac i skutarski (it. Scutari) - skadarski. Njegoš povremeno koristi i oblik
Boka di Kataro (it. Bocche di Cattaro), koji predstavlja kombinaciju našeg
i italijanskog toponima, pošto je imenica Boka u jednini, kako se i koristi u
našem jeziku, a ne u množini, što je slučaj u italijanskom jeziku. Registrovali
smo i oblike Adrijatik (it. Adriatico) – Jadransko more, kao i prisvojni pridjev
adrijatski. Posebno je zanimljiv primjer Lizonco (it. Isonzo) – Soča, u kom je
Njegoš preuzeo ne samo izvorni italijanski toponim, nego i oblik određenog
člana koji uz njega stoji, pošto se u govoru ova imenica i član koji stoji uz nju
doživljavaju kao jedinstvena izgovorna cjelina.
Drugu kategoriju imenica koje Musić i Radulović ne bilježe, a koje
se javljaju u Njegoševom rječniku, predstavljaju nazivi različitih administrativnih funkcija i institucija. To je razumljivo ako se ima u vidu činjenica da
većina tih institucija i funkcija u vrijeme kada su Musić i Radulović sprovodili
svoja istraživanja odavno nije postojala. Od termina kojima su se označavali
funkcioneri različitog ranga Musić i Radulović bilježe oblike providur (mletački činovnik; pokrajiniski poglavar u Mletačkoj republici) i prokaradur (zastupnik, opunomoćenik; javni tužilac), dok su kod Njegoša zabilježene i imenice bailo (mletački poslanik), duka (vojvoda; arh. vođa), deputat (izaslanik,
poslanik), konsilijer (savjetnik), sindik (gradonačelnik). Oblike cirkul (sreski
načelnik, starješina okruga) i prezident (predśednik) Musić nije zabilježio,
ali se javljaju kod Vesne Lipovac-Radulović, dok kod nje nijesu zabilježene
Nicola Zingarelli, Vocabolario della lingua italiana, Zanichelli Editore, Bologna, 2000.
Tullio de Mauro, Dizionario della lingua italiana, Paravia, Torino, 2000.
30
Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, Giunti Editore, Firenze, 1998.
28
29
9
Cvijeta BRAJIČIĆ
imenice princip (princ, knez, mletački dužd), konte (grof; seoski knez), soldat
(vojnik) koje je Musić registovao. U Njegoševom rječniku registrovali smo
i nazive nekih institucija kao što su kapitanat (śedište poglavara), pretura
(sud), prezidenca (predśedništvo) korta (sud), koje Musić i Radulović nijesu
pronašli u narodnim govorima. Kod Njegoša se javljaju i imenice kojima se
označavaju vojni činovi (kolonel, tenente, oficijal) koje kod Musića i Radulović takođe nijesu zabilježene.
Njegoš koristi i oblike iz sfere ekonomije i finansija koji u narodnim
govorima nijesu prisutni. Neki od zabilježenih primjera su interes (it. interesse) – kamata, ipotekati (it. ipotecare) – staviti pod hipoteku, konkorent (it.
concorrente) – učesnik u nadmetanju sensal (it. sensale) – mešetar, vidimirati
(it. vidimare) – ovjeriti pečatom. U tu kategoriju mogu se svrstati i nazivi vrsta novca koji više nije u upotrebi – rušpa (it. ruspa) – mletački dukat, cekin
imperijale (it. zecchino imperiale) – kraljevski cekin, luiđ (it. luigi) – vrsta
francuskog zlatnika, talijer (it. tallero) – talir.
U korpusu koji smo obradili zabilježili smo i primjere cirk (it. circo)
– rimski stadion, amfiteatar, foro (it. foro) – rimski trg, forum, koloseo (it.
Colosseo) – Koloseum, kasin (it. casino) – zgrada, prostorija za društvene sastanke. Ovi oblici u narodnom govoru nijesu zabilježeni, a Njegoš ih je mogao
usvojiti i direktnim putem, obilazeći Italiju i njene znamenitosti.
U segmentu korpusa koji obuhvata oblike zabilježene i kod Njegoša
i u narodnim govorima posebnu pažnju treba obratiti na one kod kojih su
prisutne manje ili veće razlike u značenju iako vode porijeklo od iste italijanske riječi. U najvećem broju slučajeva riječ zabilježena kod Njegoša ima
opštije značenje koje je bliže izvornom, dok ista riječ u narodnom jeziku ima
specifičnije i uže značenje. O tome svjedoče i sljedeći primjeri: kod Njegoša
se oblik patron (it. padrone) javlja samo u značenju gazda, što je i osnovno
značenje riječi u italijanskom jeziku, dok kod Musića i Radulović ovaj pojam
znači vlasnik broda ili mreže; starješina ribara. Imenica poltrona (it. poltrona) u Njegoševom rječniku znači isto što i u italijanskom – fotelja, dok kod
Musića ona ima značenje baštenski naslonjač. Oblik pošt (it. posto) Njegoš
upotrebljava u značenju mjesto, a ista imenica u narodnim govorima znači
mjesto poznato po obilju ribe. Imenica kordun (it. cordone) – kordon, kod
Musića i Radulović znači gajtan koji se prišiva kao ukras; debeli gajtan. Kod
Njegoša je imenica spenza (it. spesa) upotrijebljena u izvornom značenju trošak, dok su Musić i Radulović zabilježili da ta imenica u narodnim govorima
znači kupovina na trgu; trošak za kupovinu; nabavka hrane. Imenica buleta
(it. bolletta) u Njegoševom rječniku znači priznanica, dok je Musić bilježi u
značenju taksirana dozvola za prodaju krupne stoke. U pojedinim slučajevima
od mogućih značenja izvorne riječi u narodnim govorima koristi se jedno, dok
10
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
je kod Njegoša zabilježeno drugo. Primjer je imenica skala (it. scala) koju su
Musić i Radulović zabilježili u značenju stepenište, što je i osnovno značenje
te riječi, dok se kod Njegoša isti oblik javlja u značenju stijena, koje je znatno
rjeđe. Imenica prova u Njegoševom rječniku ima značenje dokaz, dok su u
govornom jeziku primorskih oblasti Musić i Radulović zabilježili značenja
pokušaj, ispitivanje. Za imenicu financa (it. finanza) kod Njegoša smo registrovali značenje finansije, dok ju je Radulović u govornom jeziku zabilježila
u značenju carinik. Zanimljiv je primjer imenice tutela (it. tutela) koju je Radulović registrovala u značenju zaštita što je njeno izvorno značenje, dok je
Njegoš koristi u značenju zaštitnica koje ta imenica u italijanskom jeziku ne
može imati.
Od ukupnog broja imenica koje su zabilježene i kod Njegoša i u rječnicima Musića i Radulović najveći dio se značenjski podudara. U pitanju su
uglavnom riječi koje označavaju vrste namirnica, pokućstvo, djelove odjeće,
predmete i pojmove iz svakodnevnog života. Neki od primjera su imenice
barka (it. barca), galija (it. galea), gondula (it. gondola), trabakula (it. trabaccolo), vapor (it. vapore) koje označavaju različite vrste plovila, zatim barilo
(it. barile) – bure, bistijerna (lat. it. cisterna) – bunar, depozit (it. deposito)
– ostava, rezervoar za vodu, magazin (it. magazzino) – skladište, spremište,
panjega – šupljina u kuhinjskom zidu koja služi kao ostava. Od imenica koje
označavaju vrste hrane zabilježili smo sljedeće primjere: beškot (it. biscotto)
– dvopek, cukar (it. zucchero) – šećer, frut (it. frutto) – plod, kastradina (ven.
castradina) – sušeno jagnjeće meso, skoranca (ven. scoranza) – sušena riba
sa Skadarskog jezera. Navešćemo i nekoliko primjera imenica koje označavaju djelove kuće i pokućstva: kamara (it. camera, ven, camara) – soba, kaseta
(it. cassetta) – sanduk, lama (it. arh. lama – pleh) – plehana posuda, lincul
(it. lenzuolo) – čaršav, pirun (ven. piron) – viljuška, saket (it. sacchetto) –
papirna kesa. Na kraju ćemo pomenuti neke od primjera koji se odnose na
predmete i pojmove iz svakodnevnog života: dondo (it. arh. donno – gospodar) – stric, ujak, tetak, familja (it. famiglia) – porodica, medik (it. medico) –
ljekar, portantina (it. portantina) – (bolnička) nosila, pijaca (it. piazza) – trg,
riva (it. riva) – obala, školj (it. scoglio) – greben u moru, malo ostrvo, butiga
(it. bottega) – dućan, radnja, buslo (it. bussola) – kompas, ura (it. ora) – čas,
maškara (it. maschera, ven. mascara) – maskirana osoba, multa (it. multa) –
kazna, miritati (it. meritare) – zaslužiti, resto (it. resto) – ostatak, faculet (it.
fazzoletto) – maramica.
Italijanizmi pronađeni u Njegoševoj pisanoj zaostavštini mogu se svrstati u grupu prilagođenih pozajmljenica. Analizirajući stepen adaptiranosti
posuđenica, Musić polazi od klasifikacije pozajmljenih riječi po stepenu i načinu asimilacije. Po toj klasifikaciji podjela pozajmljenica može se vršiti s
11
Cvijeta BRAJIČIĆ
obzirom na stepen asimilovanosti na fonemičkom i morfemičkom nivou. Na
fonemičkom nivou, po stepenu asimilovanosti mogu se razlikovati tri kategorije riječi – neasimilovane, djelimično asimilovane i potpuno asimilovane riječi. Tri skupine riječi mogu se izdvojiti i s obzirom na stepen asimilovanosti na
morfemičkom nivou. To su neadaptirane posuđenice, poluadaptirane posuđenice i semantičke i prevodne posuđenice (kalkovi). Musić smatra da u fonetskom pogledu narodni govori lako asimiluju posuđenice iz romanskih jezika
uopšte, a posebno one iz italijanskog jezika i venecijanskog dijalekta, i to prije
svega zbog sličnosti glasovnih sistema.31 Tu tvrdnju potkrepljuje rezultatima
svog istraživanja u kome je zabilježio vrlo mali broj fonetski neadaptiranih ili
poluadaptiranih riječi. U te dvije grupe spadaju uglavnom posuđenice koje sadrže zvučnu afrikatu dz pošto se taj glas u nekim riječima čuva, dok u drugima
daje refleks z.
Kad govori o podjeli pozajmljenica s obzirom na stepen asimilovanosti
na morfemičkom nivou, Musić polazi od Klajnove definicije morfološke asimilacije koja se sastoji u tome da se „reči dodaju nastavci domaće promene
(ako je prešla iz analitičkog jezika u sintetički) ili da se od svih fleksionih oblika zadrži samo jedan (u obrnutom slučaju)“. Po Musićevom mišljenju najveći
dio posuđenica u govorima śeverozapadne Boke adaptiran je i na morfemi­
čkom nivou. Najčešća promjena kod pozajmljenica na morfološkom nivou
je promjena roda imenica. Ona je nekad uslovljena različitim analogijama,
ali mnogo češće činjenicom da italijanski jezik za razliku od našeg ima samo
dva roda. Jedan dio imenica čuva italijanske sufikse, dok kod nekih oni bivaju
zamijenjeni oblicima iz našeg jezika. Kod glagola se u nekim slučajevima
čuva originalni prefiks, dok neki oblici dobijaju prefikse karakteristične za naš
jezik. Pozajmljeni pridjevi najčešće dobijaju naše sufikse, dok jedan manji
broj njih zadržava samo romanski oblik.
Prethodno izložena zapažanja važe i za korpus koji smo mi obradili
– registrovane posuđenice prilagođene su našem jeziku po istim pravilima i
principima koji važe za pojmove koji su iz italijanskog jezika ušli u narodne
govore. Ovaj zaključak se ne odnosi samo na riječi koje su prisutne i kod Njegoša i u narodnim govorima, nego i na one koje se javljaju samo u Njegoševoj
pisanoj zaostavštini.
Srđan Musić, Romanizmi u severo-zapadnoj Boki Kotorskoj, Filološki fakultet Univerziteta
u Beogradu, Beograd, 1972, str.74.
31
12
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
A
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Adrijatik – it. Adriatico – Jadran. Ni kod Musića ni kod Radulović
ovaj oblik nije zabilježen.
adrijatski – it. adriatico – jadranski
Albanez – it. albanese – Albanac. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić
ni Radulović.
Antifar – it. Antivari – Bar. Ni kod Radulović ni kod Musića ova imenica nije zabilježena.
antikamara – it. anticamera – predsoblje. Ni kod Musića ni kod Radulović ovaj oblik nije zabilježen.
azurni – it. azzurro – plav. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni
Radulović.
B
7.
8.
9.
10.
11.
12.
13.
14.
15.
16.
bagatela – it. bagattella – sitnica. Musić nije zabilježio ovaj oblik, dok
ga Radulović bilježi u istom značenju.
bailo – it. bailo (ambasador ili konzul Firence ili Venecije na Istoku);
ven. bailo (venecijanski ambasador kod Visoke porte) – mletački poslanik. Ni kod Radulović ni kod Musića ova imenica nije zabilježena.
banda – it. banda – strana. Ovu imenicu zabilježili su i Musić i Radulović, s tim što Radulović pored navedenog daje i značenje limena
glazba, a Musić pored ovih bilježi i značenje grupa razbojnika.
banja – it. bagno – kupanje. Radulović i Musić bilježe varijantu banj u
značenju kupanje, kupalište; kupatilo.
barilo – it. barile – bure. Musić je zabilježio varijantu barijo, a Radulović daje oblike bario i barelo.
barka ‒ it. barca – manji brod. Ovu imenicu su u istom značenju zabilježili i Musić i Radulović.
bastati – it. bastare (biti dovoljan, arh. istrajati, izdržati) – smjeti, usuditi se. Radulović bilježi i imenicu baštadur sa značenjem sposobna
osoba, dok Musić bilježi glagol u značenju koje smo i mi naveli, zatim
imenicu bastadur i pridjev bastan sa značenjem sposoban, kadar.
beškot – it. biscotto – dvopek. Radulović i Musić pored navedene imenice bilježe i glagol beškotat sa značenjem dvaput peći hljeb.
bistijerna – lat. it. cisterna – bunar. Musić bilježi ovaj oblik, dok Radulović daje oblik gustierna sa istim značenjem.
Boka di Kataro – it. Bocche di Cattaro – Boka Kotorska. Ovaj oblik
nijesu zabilježili ni Musić ni Radulović.
13
Cvijeta BRAJIČIĆ
17.
18.
19.
20.
21.
bola – it. bolla – bula, papska poslanica. Ni kod Radulović ni kod Musića ova imenica nije zabilježena.
buleta – it. bolletta – priznanica. Musić ovu imenicu daje u značenju
taksirana dozvola za prodaju krupne stoke, dok je Radulović ne bilježi.
buletin – it. bollettino – kratak izvještaj. Musić bilježi varijantu bulentin, dok Radulović nije registrovala ovaj oblik.
buslo – it. bussola, ven. busola – kompas. Kod Radulović je zabilježen
oblik bušola, a kod Musića varijanta busula.
butiga – it. bottega, ven. botega – dućan, radnja. I Musić i Radulović
zabilježili su ovu imenicu sa istim značenjem.
C
22.
23.
24.
25.
26.
cekin – it. zecchino, ven. zechin – zlatnik. I Musić i Radulović zabilježili su ovu imenicu sa istim značenjem.
cekin imperijale – it. zecchino imperiale – kraljevski zlatnik. Ni kod
Musića ni kod Radulović ovaj oblik nije prisutan.
cirk – it. circo – rimski stadion, amfiteatar. Ovaj oblik nijesu zabilježili
ni Musić ni Radulović.
cirkul - it. circolo (krug, kružok) – sreski načelnik, starješina okruga.
Musić nije zabilježio ovaj oblik, dok ga Radulović daje upravo u ovom
značenju.
cukar - it. zucchero, ven. zucaro – šećer. I Radulović i Musić bilježe
ovu imenicu u istom značenju.
Č
/
Ć
/
D
27.
28.
29.
30.
14
davana – v. dogana
departament – it. dipartimento – oblast, područje; odsjek, odjeljenje.
Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni Radulović.
depozit – it. deposito – ostava, rezervoar za vodu. Musić bilježi varijantu depožit, dok je Radulović registrovala oblik koji smo i mi ovđe
naveli, u značenju rezervoar za vodu.
deputat – it. deputato – poslanik, izaslanik. Ni kod Musića ni kod Radulović ovaj oblik nije zabilježen.
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
31.
32.
33.
34.
35.
36.
destregati – ven. destrigar, it. districare (razmrsiti, rasplesti, razjasniti;
osloboditi) – spiskati, protraćiti. Kod Radulović se ovaj glagol javlja sa
značenjem potrošiti, uništiti, dok ga je Musić zabilježio u značenju koje
smo i mi naveli.
dogana – it. dogana – carina. Kod Musića se ova imenica javlja u značenju odeljenje za carinjenje robe, carinarnica. Isto značenje daje i
Radulović.
dondo – lat. dominus, it. arh. donno (gospodar) – stric, ujak, tetak. Ovu
imenicu bilježe i Musić i Radulović.
dovana – v. dogana
duka – it. duca – vojvoda, arh. vođa. Ova imenica nije zabilježena ni
kod Musića ni kod Radulović.
durati – it. durare – trajati. Glagol u istom značenju bilježe i Musić i
Radulović.
DŽ
/
Đ
37.
38.
đeometar – it. geometra – geometar. Musić je zabilježio varijantu
đometar, dok Radulović bilježi obje varijante.
đenar – it. gennaio – januar. Radulović je zabilježila isti oblik, dok kod
Musića on nije registrovan.
E
/
F
39.
40.
41.
42.
43.
fabricirati – it. fabbricare – proizvoditi. Kod Musića se javljaju oblici
fabrikat, ofabrikat sa značenjem napraviti nekome neku smicalicu;
opraviti, dok Radulović bilježi isti oblik kao i Musić u značenju prevariti, izmisliti.
faculet – it. fazzoletto – maramica. Ovu imenicu bilježe i Musić i
Radulović.
falso – it. falso – lažan, neiskren. Musić bilježi oblik falac u značenju
pretvoran, lukav, lažan, neiskren, a Radulović prilog falso u značenju
neiskreno.
falšiv – v. falso
familja – it. famiglia – porodica. Musić bilježi isti oblik i isto značenje
ove imenice, dok Radulović daje i varijante familija, famelja, vamelja.
15
Cvijeta BRAJIČIĆ
44.
45.
46.
47.
48.
49.
50.
51.
52.
53.
54.
55.
56.
57.
58.
59.
60.
16
fanat – it. fante – pješak; pub u kartama; arh. sluga, momak. Musić navodi sva ova značenja, a Radulović dodaje i značenje ružan muškarac.
fanela – ven. fanela – potkošulja. Radulović bilježi i varijantu fanjela,
kao i Musić, koji već pomenutom dodaje i značenje tanka pamučna ili
vunena tkanina.
fant – v. fanat
financa – it. finanza – finansije. Radulović bilježi ovaj pojam u značenju carinik, dok Musić ne bilježi ovu imenicu.
fjorin – it. fiorino – zlatnik, florin. Musić ne bilježi ovu riječ, dok Radulović daje i varijantu florin.
foro – it. foro – rimski trg. forum. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovu imenicu.
forteca – v. fortica
fortepjano – it. forte-piano – forte-piano, preteča klavira. Ova imenica
nije zabilježena ni kod Musića ni kod Radulović.
fortica ‒ it. fortezza – tvrđava, utvrđenje. Musić nije zabilježio ovu
imenicu, dok Radulović daje i varijantu foltica koja ima isto značenje.
fortificirati – it. fortificare – utvrditi. Ovaj glagol nije zabilježen ni kod
Musića ni kod Radulović.
franko – it. franco – slobodan. Ovaj oblik bilježi i Musić uz napomenu
da se koristi samo u izrazu franka karta – slobodna karta u igri trešete.
Radulović bilježi oblik franak u značenju slobodan, nedužan; lišen.
fregada – it. fregata – ratni brod. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovu imenicu.
fregata – v. fregada
Frijul – it. Friuli – Furlanija. Ova imenica nije zabilježena ni kod Musića ni kod Radulović.
frut – it. frutto – plod. Isti oblik su zabilježili i Musić i Radulović.
fundin – it. affondare (potopiti, potonuti) – potapanje. Musić bilježi
ovu imenicu, dok Radulović daje samo glagol fundat sa značenjem
potopiti.
furmetin – it. frumentone, ven. formenton – kukuruz. Musić bilježi
oblik mertin, a Radulović je zabilježila imenicu frumentunica sa značenjem kukuruzni hljeb.
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
G
61.
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
galija – it. galea, ven. galia – brod na vesla koji su obično pokretali
zatvorenici. Istu imenicu su zabilježili i Musić i Radulović.
galiot – ven. galioto, it. galeotto – veslač na galiji; fig. nevaljalac, propalica. Musić i Radulović bilježe ovu imenicu u značenju ženskaroš,
nevaljalac.
gondula – it. gondola – gondola. Musić je zabilježio oblik koji smo i mi
naveli, dok Radulović pored navedene daje i varijantu gondola.
gracija – it. grazia – ljupkost. Kod Musića se ova imenica javlja samo
u značenju milost, dok Radulović daje oba pomenuta značenja.
graciozan – it. grazioso – skladan, ljubak. Ovaj pridjev u istom značenju bilježe i Musić i Radulović.
guveran – it. governo – vlada. Musić bilježi isti oblik imenice, dok
Radulović navodi imenicu ženskog roda guverna s istim značenjem.
guvernadur – ven. governador, it. governatore – namjesnik, upravitelj.
Radulović i Musić su zabilježili istu imenicu.
gvardija – it. guardia – garda. U Rečniku uz celokupna dela Petra Petrović Njegoša kaže se da je ova riječ, iako italijanskog porijekla, u
Njegošev rječnik ušla preko ruskog. Ovu imenicu su zabilježili i Musić
i Radulović.
gvardijan – it. guardiano – čuvar, stražar. Musić bilježi značenje koje
smo i mi naveli, a Radulović ovu imenicu daje u značenju starješina
samostana.
H
/
I
70.
71.
72.
73.
74.
imperijale – it. imperiale – carski. Ovaj pridjev nijesu zabilježili ni
Musić ni Radulović.
interes – it. interesse – kamata. Ni kod Musić ni kod Radulović ova
imenica nije zabilježena.
inkanat – it. incanto – javna dražba. Isti oblik bilježe i Musić i
Radulović.
ipotekati – it. ipotecare – staviti pod hipoteku. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni Radulović.
iskonat – it. contare, conto – račun. Ni kod Musić ni kod Radulović ova
imenica nije zabilježena.
17
Cvijeta BRAJIČIĆ
J
/
K
75.
76.
77.
78.
79.
80.
81.
82.
83.
84.
85.
86.
87.
88.
89.
90.
91.
92.
18
kamara – ven. camara, it. camera – soba. Musić i Radulović pored
pomenutog oblika bilježe i varijantu kamarin sa značenjem sobica.
kamarijer – it. cameriere – sobar. Ovaj oblik nije zabilježen ni kod
Musića ni kod Radulović.
kambijala – it. cambiale – mjenica. Isti oblik sa istim značenjem bilježe i Musić i Radulović.
kamera – v. kamara
kapitanat – it. capitanato – ovđe śedište poglavara. Ovaj oblik ne bilježe ni Musić ni Radulović.
karantina – it. quarantena – karantin. Musić ne bilježi ovu imenicu,
dok Radulović daje varijantu kvarantin s istim značenjem.
karta – it. carta (karta, papir) – hartija, karta za igranje. Musić bilježi ovu imenicu s istim značenjem, dok Radulović daje samo značenje
isprava, dokument.
kartač – it. cartoccio – fišek, eksplozivni naboj, karteč. Ni Musić ni
Radulović nijesu zabilježili ovu imenicu.
kaseta – it. cassetta – sanduk. Musić i Radulović bilježe varijantu kašeta sa značenjem sanduk; mrtvački sanduk.
kasin – it. casino – zgrada, prostorija za društvene sastanke. Ova imenica nije zabilježena ni kod Musića ni kod Radulović.
Kastelnovi – v. Kastel Novje
kastig ‒ it. castigo – kazna. Radulović pored navedenog za ovu imenicu daje i značenja zlo, nesreća, čudo, dok Musić navodi samo značenje
koje smo i mi zabilježili.
kastigati – it. castigare – kazniti. Radulović i Musić daju i varijantu
kaštigati. U Rječniku njeguškoga govora zabilježena je imenica kastig/
kaštig u značenju kazna; bruka, pometnja.
kastradina – ven. castradina – sušeno jagnjeće meso. Musić bilježi
samo oblik kaštradina, dok Radulović navodi oba oblika.
Kaštel Novje – it. Castel Nuovo – Herceg Novi. Ovaj oblik se ne javlja
ni kod Musića ni kod Radulović.
kaštiga – v. kastig
kaštigovanje – it. castigo – kažnjavanje. Ni Musić ni Radulović nijesu
zabilježili ovu imenicu.
kavaleria – it. cavalleria – konjica. Ova imenica nije zabilježena ni
kod Musića ni kod Radulović.
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
93.
94.
95.
96.
97.
98.
99.
100.
101.
102.
103.
104.
105.
106.
107.
108.
109.
110.
111.
kavaljer – it. cavaliere – ovđe nosilac odlikovanja. Musić i Radulović
ovu imenicu daju isključivo u značenju udvarač, ljubavnik.
kolona – it. colonna – stub. Musić bilježi ovu imenicu, dok Radulović
daje samo oblik kolonada sa značenjem red, kolona.
kolonel – it. colonnello – pukovnik. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
koloseo – it. Colosseo – Koloseum. Ni Musić mi Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
kompromes – it. compromesso – kompromis. Musić daje samo varijantu kompromeš, dok Radulović ne navodi ovu imenicu.
komun – it. comune – opština. Musić bilježi oblik komuna, dok Radulović daje obje navedene varijante.
komunitat (m.r.) ‒ it. comunità – opština, zajednica. Musić i Radulović
bilježe oblik komunitad.
konat – it. conto – račun. Isti oblik sa istim značenjem zabilježili su i
Musić i Radulović.
konfinati – it. confinare – graničiti se. Radulović nije zabilježila ovaj
oblik, dok se kod Musića javlja sa značenjem koje smo i mi ovđe naveli.
konkorent – it. concorrente – učesnik u nadmetanju. Ovu imenicu nijesu zabilježili ni Radulović ni Musić.
konsilijer – it. consigliere – savjetnik. Ovaj oblik nije zabilježen ni kod
Musića ni kod Radulović.
konte – it. conte – grof. Kod Musića se uz ovu imenicu daje i značenje
seoski knez u mletačko vreme, dok Radulović nije zabilježila ovaj oblik.
kontomacija – v. kontumacija
kontraband – it. contrabbando – krijumčarenje. Radulović bilježi
oblik kontrabanat, a Musić kontrobanat, kotrobanat i kontraband
kontrabanda – v. kontraband
kontrabandni ‒ it. contrabbando – vezan za krijumčarenje. Ni Musić
ni Radulović nijesu zablježili ovaj pridjev.
kontrakt – it. contratto – ugovor. Musić i Radulović bilježe varijantu
kontrat.
kontrobanat – v. kontraband
kontumac – v. kontumacija. Iako danas imaju različito značenje, kod
Njegoša su ove dvije riječi upotrijebljene kao sinonimi. U Velikom rečniku stranih reči i izraza navodi se da je oblik kontumac nastao od njemačkog kontumaz (prema latinskom contumax – „tvrdoglav“). Ovaj
oblik ne bilježe ni Musić ni Radulović.
19
Cvijeta BRAJIČIĆ
112. kontumacija – it. contumacia – neodazivanje sudskom pozivu; karantin. Radulović daje ovu imenicu u značenju izolacija za vrijeme trajanja zarazne bolesti, a u tom je značenju ona i ovđe upotrijebljena.
Musić ovaj oblik nije zabilježio.
113. kontumaciranje – v. kontumacija
114. kordun – it. cordone – ovđe kordon. Musić ovu imenicu prenosi sa
značenjem gajtan koji se prišiva kao ukras, dok Radulović daje značenje debeli gajtan.
115. koret – it. corpetto – prsluk, ženska bluza. Kod Musića koret znači
ženska haljina, dio bokeške nošnje, dok Radulović daje značenje prsluk
kao dio ženske nošnje.
116. korta – it. corte – sud – Musić ovaj oblik ne navodi, dok Radulović daje
imenicu korta sa značenjem prohodište; krug u kom se zameće riba.
117. kružat – ven. crosato – prsluk narodne nošnje vezen zlatom. Radulović
bilježi samo oblik kružot sa značenjem koje smo i mi naveli, dok Musić daje značenje čohana kratka gornja odjeća bez rukava.
118. kupa – it. coppa – čaša, pehar. Musić je za ovu imenicu zabilježio i
značenje boja u italijanskim kartama za igranje, dok Radulović navodi
samo značenje koje smo i mi dali.
119. kuriozan – it. curioso – radoznao. Musić bilježi varijantu kurijožan,
dok Radulović ne bilježi pridjev, već samo imenicu kuriozitad (radoznalost).
120. kvarantina – v. karantina
121. kvarat – it. quarto – četvrtina. Isti oblik bilježe i Musić i Radulović.
L
122. lama – it. arh. lama (pleh) – plehana posuda. Musić bilježi isti oblik s
navedenim značenjem, dok Radulović pored ovog daje i značenje sječivo noža koje odgovara značenju koje ima ova imenica u savremenom
italijanskom jeziku.
123. lampada – it. lampada – lampa, kandilo. Musić i Radulović bilježe
samo oblik lampadina u značenju ručna lampa.
124. lazaret – it. lazzaretto – bolnica. Musić bilježi ovu imenicu sa značenjem koje smo i mi dali, dok Radulović registruje značenja veliki prostor; bolnica za zarazne bolesti.
125. lincul – vul. lat. linteolu, it. lenzuolo – čaršav. Musić bilježi varijantu
lencuo, a Radulović lancun, lencun i lencuo. U Rječniku njeguškoga
govora javlja se oblik lencuo.
20
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
126. Lizonco – it. Isonzo – Soča. Ovaj oblik nije prisutan ni kod Musića ni
kod Radulović. Zanimljivo je to što je imenica preuzeta sa pridruženim
oblikom određenog člana.
127. lokandžija – it. locanda (gostionica) – gostioničar. I Musić i Radulović
bilježe samo imenicu lokanda sa značenjem koje smo i mi naveli.
128. lubarda – it. bombarda – vrsta starinskog topa. Musić bilježi varijantu
lumbarda, dok Radulović daje oblik koji smo i mi naveli.
129. lombard – v. lubarda
130. luiđ - it. luigi – vrsta francuskog zlatnika. Ovu imenicu nijesu zabilježili ni Musić ni Radulović.
131. luks –it. lusso – raskoš. Ni Musić ni Radulović ne bilježe ovaj oblik.
132. lunatika – it. lunatico (ćudljiv, hirovit) – ovđe ćudljivost, hirovitost.
Musić je zabilježio imenicu luna u značenju „mahnitost“ i pridjev
lunat sa značenjem ćudljiv, hirovit, dok Radulović bilježi pridjev lunav
u značenju zlovoljan, neraspoložen i imenicu luna u značenju neraspoloženje.
LJ
/
M
133. magazin – it. magazzino – skladište, spremište. Istu imenicu sa značenjem koje smo i mi naveli bilježe i Musić i Radulović.
134. makina – it. macchina – stroj, mašina. Radulović uz ovu imenicu navodi značenja postrojenje za mljevenje maslina; brodski ili bilo kakvi
stroj, šivaća mašina, dok Musić bilježi i varijantu makinja sa značenjem mašina, stroj (najčešće brodski ili za šivanje).
135. mana – it. manna – hrana s neba. U Rečniku uz celokupna dela Petra
Petrovića Njegoša za ovu imenicu se kaže da vodi porijeklo od jevrejskog oblika mān – slatka hrana koju (po Bibliji) nebo šalje.
136. maškara – ven. mascara, it. maschera – maskirana osoba. Musić i Radulović navode i značenje loše odjevena osoba.
137. maškul ‒ ven. mascolo – prangija. Musić prvo daje oblik maškuo, a
pominje i varijante maškulj i maškul, dok Radulović nije zabilježila
ovu imenicu.
138. medik – it. medico – ljekar. Musić i Radulović bilježe samo varijantu
medig (ven. medego).
139. mića – it. miccia – fitilj. I Musić i Radulović su zabilježili ovu imenicu
u istom značenju.
21
Cvijeta BRAJIČIĆ
140. militar – it. militare – vojnik. Musić je zabilježio ovaj oblik, dok se kod
Radulović može naći samo pridjev militarski (vojni).
141. militarski – it. militare – vojni
142. miritati – it. meritare – zaslužiti. Musić i Radulović su zabilježili i
oblik meritat.
143. multa – it. multa – kazna. Musić je zabilježio ovu imenicu s istim značenjem, a Radulović pored navedenog oblika daje i glagol multati.
144. mušket – it. moschetto – vrsta kratke puške. Radulović je zabilježila
ovu imenicu, dok Musić registruje samo glagol mušketat (strijeljati).
145. mušketati – it. moschettare – strijeljati. Musić bilježi ovaj glagol u
značenju koje smo i mi naveli, dok Radulović navodi da je pored ovog
zabilježila i značenje istući.
N
/
O
146. obligacija – it. obbligazione – obaveza, obveznica. Radulović bilježi ovaj oblik, dok kod Musića nije registrovan. Musić bilježi imenicu obleg (it. obbligo) sa značenjem dužnost, obaveza i glagol oblegat
(obavezati).
147. oficijal – it. ufficiale – oficir. Musić ovaj oblik nije zabilježio, dok Radulović daje varijantu oficial sa značenjem sudski službenik.
148. okazija – it. occasione – prilika. Ova imenica nije zabilježena ni kod
Musića ni kod Radulović.
149. ondin – it. ondina – vodena vila. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj primjer.
P
150. palac – it. palazzo – palata. Musić pored ovog daje i oblik palača, dok
Radulović navodi i varijantu palacun s istim značenjem.
151. panjega – šupljina u kuhinjskom zidu koja služi kao ostava. Radulović
smatra da ovaj oblik vodi porijeklo od italijanske imenice pane. Istu
imenicu sa istim značenjem navodi i Musić.
152. part – it. parte – dio, strana. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili
ovu imenicu.
153. partikularan – it. particolare – poseban. Ovaj pridjev nije zabilježen
ni kod Musića ni kod Radulović.
22
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
154. pasani – it. passato – prošli. Musić i Radulović ne bilježe ovaj oblik
već samo glagol pasat – proći.
155. pasaport – it. passaporto – pasoš. Musić bilježi varijantu pasaporat,
dok Radulović daje oblike pašaporat i pasaporat.
156. pasat – it. passare – proći. Isti glagol bilježe i Musić i Radulović.
157. pasati se – it. passare – ovđe – proći se, ne raditi nešto. Musić bilježi
samo značenje provesti se, dok Radulović daje oba značenja.
158. pasport – v. pasaport
159. patron – it. padrone – gazda. Musić i Radulović bilježe ovu imenicu
u značenju vlasnik broda ili ribarske mreže, a Musić daje i značenje
starješina ribara.
160. patrun – v. patron
161. pertikuljaran – v. partikularan
162. pijaca – it. piazza – trg. Kod Musića je zabilježena varijanta pjaca u
značenju trg, čaršija, dok Radulović bilježi isti oblik sa značenjem trg,
tržnica. U Rječniku njeguškoga govora zabilježeni su oblici pljaca i
pjaca.
163. pinjata – it. pignatta, ven. pignata – lonac, šerpa. I kod Musića i kod
Radulović zabilježena je ova imenica.
164. pirun – ven. piron – viljuška. Isti oblik bilježe i Musić i Radulović.
165. pjaca – v. pijaca
166. poltrona – it. poltrona – fotelja. Musić takođe bilježi ovu imenicu, ali
naglašava da ju je on zabilježio samo u značenju baštenski naslonjač.
167. portantina – it. portantina – (bolnička) nosila. Ova imenica zabilježena je i kod Musića i kod Radulović.
168. pošt – it. posto – mjesto. Musić i Radulović daju isključivo oblik pošta
u značenju mjesto poznato po obilju ribe.
169. pratika – it. pratica – praksa. Ovaj oblik su zabilježili i Musić i
Radulović.
170. prestimati – it. stimare – precijeniti. Ovaj glagol nije prisutan ni kod
Musića ni u rječniku Vesne Lipovac-Radulović.
171. prezident – it. presidente – predśednik. Musić ne bilježi ovaj oblik, a
Radulović daje varijantu prešident s istim značenjem.
172. pretur – it. pretore – sudija
173. pretura od Budve – it. pretura di Budua – budvanski sud. Musić i
Radulović bilježe samo imenicu pretur u značenju sudija.
174. prezidenca – it. presidenza – predśednička funkcija. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
23
Cvijeta BRAJIČIĆ
175. princip – it. principe – princ, knez, mletački dužd. Musić bilježi ovu
imenicu u istom obliku i s istim značenjem, dok je Radulović nije registrovala.
176. proćes – it. processo – sudski proces. Ovu imenicu nijesu zabilježili ni
Musić ni Radulović.
177. prokaradur – it. procuratore, ven. procurador – zastupnik, opunomoćenik; javni tužilac. Radulović bilježi ovđe navedeni oblik, a Musić
pored ove daje i varijantu prokuradur.
178. prova – it. prova – ovđe dokaz. Musić i Radulović daju ovu imenicu
isključivo u značenju pokušaj, ispitivanje.
179. provati – it. provare – pokušati. U istom obliku i značenju ovaj glagol
bilježe i Musić i Radulović
180. providur – it. provveditore, ven. proveditor – mletački činovnik. Musić
bilježi ovu imenicu u značenju koje smo i mi naveli, dok Radulović
daje značenje pokrajinski poglavar u Mletačkoj republici.
R
181. Raguza – it. Ragusa – stari naziv za Dubrovnik. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni Radulović.
182. recevuda – it. ricevuta – priznanica. Radulović bilježi varijente ricevuta
i rićevuta, dok Musić daje oblik ričevuta.
183. recivuda – v. recevuda
184. rezina – it. resina – smola. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili
ovaj oblik.
185. resto ‒ it. resto – ostatak. Radulović bilježi oblike rest, resto i rešto u
značenju ostatak, okrajak, a Musić bilježi oblik koji smo i mi naveli.
186. riva – it. riva – obala. I Musić i Radulović bilježe ovu imenicu sa istim
značenjem, s tim što Radulović dodaje i značenje tržnica uz objašnjenje
da se tržnica nalazila na obali.
187. rozolija – it. rosolio – vrsta likera. Kod Musića je zabilježena varijanta
rožalija, dok Radulović ne navodi ovu imenicu.
188. rubetina – it. roba (stvari, odjeća) – U Rečniku uz celokupna dela Petra Petrovića Njegoša ovaj oblik se definiše kao augmentativ-pejorativ
imenice rubina – košulja. Ni kod Musića ni kod Radulović taj oblik
nije zabilježen. Musić daje imenicu roba u značenju rublje, odijelo,
dok Radulović pored tog značenja daje i značenje loša osoba, loša stvar.
189. rušpa – it. ruspa (nekorišćen novčić) – mletački dukat. Ni Musić ni
Radulović nijesu zabilježili ovu imenicu.
24
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
S
190. saket – it. sacchetto – papirna kesa. Musić i Radulović bilježe ovu imenicu u istom značenju.
191. sekvestrati – it. sequestrare – oduzeti, zaplijeniti. Radulović nije zabilježila ovaj glagol, dok se kod Musića javlja s istim značenjem.
192. seminarija – it. seminario – bogoslovija. Ni Musić ni Radulović nijesu
zabilježili ovaj oblik.
193. senitadski – it. sanità (zdravstvo) – zdravstveni. Ni Musić ni Radulović
nijesu zabilježili ovaj oblik.
194. sensal – it. sensale – mešetar. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni
Radulović.
195. sentencija – it. sentenza – presuda. Musić bilježi oblik setencija sa
značenjem pridika, potvrda; presuda, sudska odluka. Radulović je zabilježila varijantu sentenca sa značenjem sudska rasprava, pretres,
suđenje.
196. senjal – it. segnale – znak. Radulović bilježi varijente senjal i senjo
u značenju koje smo i mi naveli, dok Musić daje samo oblik senjo sa
značenjem znak u moru koji označava gde je bačena udica, parangal.
197. sindik – lat. syndicus, it. sindaco – gradonačelnik. Ovaj oblik nijesu
zabilježili ni Musić ni Radulović.
198. skala – it. scala (stepenica, ljestvica; niz; stepenasta stijena) – ovđe –
stijena. Radulović i Musić bilježe ovu imenicu samo u osnovnom značenju (stepenica) u kom se ona koristila u govornom jeziku.
199. skoranca – ven. scoranza – osušena riba sa Skadarskog jezera. I Musić
i Radulović daju varijantu škoranca.
200. skutarski – it. Scutari (Skadar) – skadarski. Ni Musić ni Radulović
nijesu zabilježili ovaj pridjev.
201. skužavati – it. escutere (tražiti od dužnika da plati) – ućerati dug,
naplatiti. Radulović bilježi ovaj glagol u značenju koje smo i mi naveli,
dok kod Musića postoji samo oblik skužat (se) – izviniti se.
202. soldat – it. soldato – vojnik. Radulović nije zabilježila ovu imenicu,
dok je Musić navodi u istom značenju koje smo i mi zabilježili.
203. sovrano – it. sovrano – suveren. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
204. spenza – it. spesa – trošak. Musić bilježi isti oblik sa značenjem kupovina na trgu, trošak za kupovinu. Pored ovog, on je zabilježio i oblik
spendza. Radulović daje varijante špendza, špenza i spenza sa značenjem nabavka hrane, kupovina.
25
Cvijeta BRAJIČIĆ
205. stangada – it. stangata – udarac motkom; neuspjeh. Ni Musić ni Radulović ne bilježe ovaj pojam. Radulović je zabilježila imenicu stanga
(motka) i glagol stangavat (pritiskati, gnječiti).
206. stima – it. stima – poštovanje. Musić bilježi oblike stima, štima u značenju procjena, ali napominje da se ove imenice ponekad koriste i sa
značenjem poštovanje, cijenjenje. Radulović navodi oblik štima, uz
napomenu da je zabilježila i varijantu stimanca u značenju procjena,
poštovanje. U Rječniku njeguškoga govora zabilježen je oblik stimavat
štetu – procjenjivati štetu.
207. stimati – it. stimare – procijeniti. Musić bilježi i varijante štimat, stimavat i štimavat, a Radulović je pored onog koji smo i mi naveli zabilježila i oblik stimavat.
208. strano ‒ it. strano – čudno. Ovaj oblik nijesu zabilježili ni Musić ni
Radulović.
209. sudit – it. suddito – podanik. Musić je registrovao ovu imenicu, a Radulović je nije zabilježila.
Š
210. škatola – it. scatola – kutija. Musić i Radulović bilježe oblik škatula.
211. školj – it. scoglio – greben u moru, malo ostrvo. Isti oblik s navedenim
značenjem bilježe i Musić i Radulović.
212. špijati – it. spiare – prokazati. Musić bilježi upravo ovaj oblik, dok
Radulović daje varijante špijavat, špijunavat sa značenjem uhoditi,
prokazati.
213. špion – it. spia, ven. spion – ovđe uhoda. Ovu imenicu u istom značenju
daje i Musić koji je zabilježio varijantu špijun. Radulović takođe bilježi varijantu špijun sa značenjem uhoda, potkazivač.
214. špijon – v. špion
T
215. talijer – it. tallero – talir. Radulović daje varijantu talier, dok Musić ne
bilježi ovaj oblik.
216. tenente – it. tenente – poručnik. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovu imenicu.
217. trabakula – it. trabaccolo – vrsta broda s dva jedra. I Musić i Radulović bilježe ovaj oblik.
218. trabakul – v. trabakula
26
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
219. tranzito – it. transito – prolaz. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili
ovaj oblik.
220. tribunal – it. tribunale – sud. Musić bilježi samo varijantu tribuno,
dok Radulović nije zabilježila ovu imenicu.
221. Trijest – it. Trieste – Trst. Ovaj oblik nije zabilježen ni kod Musića ni
kod Radulović.
222. trijestinski – it. triestino – tršćanski. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
223. Triješće – v. Trijest
224. trijomf – it. trionfo – trijumf. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili
ovu imenicu.
225. triplo – it. triplo – trostruk. Musić ne bilježi ovaj oblik, dok je Radulović zabilježila prilog triplo (trostruko).
226. tutela – it. tutela (zaštita) – ovđe zaštitnica. Musić nije zabilježio ovaj
oblik, dok Radulović registruje dva značenja – zaštita, kontrola, ali ne i
ovo u kome je imenica upotrijebljena kod Njegoša.
U
227. ura – it. ora – čas. Ovu imenicu zabilježili su i Musić i Radulović.
V
228. vakancija – nlat. vacantia, it. vacanza – slobodno mjesto. Ni Musić ni
Radulović nijesu zabilježili ovaj oblik.
229. vakansija – v. vakancija
230. vapor – it. vapore – parobrod. Ovaj oblik su zabilježili i Musić i Radulović. Musić navodi i varijante vaporet i vaporić, a Radulović bilježi i
oblike vaporina i vaporin.
231. Vezuvij – it. Vesuvio – Vezuv. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili
ovu imenicu.
232. vidimirati – it. vidimare – ovjeriti, potvrditi pečatom. Ni Musić ni Radulović nijesu zabilježili ovaj glagol.
233. Vijena – it. Vienna – Beč. Ovaj oblik nije zabilježen ni kod Musića ni
kod Radulović.
Z
234. zabestijati – it. bestija (zvijer) – pobjesnjeti. Ni Musić ni Radulović
nijesu zabilježili ovaj glagol.
27
Cvijeta BRAJIČIĆ
Ž
235. žbir – it. sbirro, ven. sbiro – žandarm; Radulović u daje i značenja
doušnik; lukav, pametan, a Musić navodi i značenja uhoda, dostavljač;
policijski stražar. U Rečniku uz celokupna dela Petra Petrović Njegoša
daje se samo značenje uhoda, špijun.
Literatura
–– Andrijašević, Ž. i Rastoder, Š. (2006). Crna Gora i velike sile, Podgorica:
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
–– Boerio, G. (1998). Dizionario del dialetto veneziano, Firenze: Giunti
Editore. (prvo izdanje: Giovanni Cecchini Editore, Venezia 1856.)
–– De Mauro, T. (2000). Il dizionario della lingua italiana per il terzo
millennio, Torino: Paravia.
–– Kilibarda, V. (2000). Njegoš i Trst. Italijanski pisci i putopisci o
Vladici-pjesniku, Podgorica: CID.
–– Kilibarda, V. (2011). „Njegoš i Venecija“, Venecija i slovenske književnosti, Beograd: SlovoSlavia, str. 289‒302.
–– Kilibarda, V. (2013). „Njegoševo poznavanje italijanskoga jezika“, Lingua
montenegrina, br. 11, Podgorica, str. 199.
–– Lipovac-Radulović, V. (1997). Romanizmi u Crnoj Gori – Budva i Paštrovići, Novi Sad: Matica srpska.
–– Lipovac-Radulović, V. (2004). Romanizmi u Crnoj Gori – Jugoistočni dio
Boke Kotorske, Novi Sad: Matica srpska.
–– Lipovac-Radulović, V. (2009). Romanismi lessicali in Montenegro. Budua e Pastrovici. La parte sud-orientale delle Bocche di Cattaro, Roma: Il
Calamo.
–– Milošević, M. (1972). „Boka Kotorska, Bar i Ulcinj u Kiparskom ratu
(1570–1573)“, Boka – Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, br.4,
Zavičajni muzej, Herceg Novi, str. 17-58.
–– Musić, S. (1972). Romanizmi u severo-zapadnoj Boki Kotorskoj, Beograd:
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu.
–– Musić, S. (1975). „La quantità vocalica negli italianismi delle Bocche
di Cattaro“, Italica Belgradensia I, Università di Belgrado, Beograd, str.
169–179.
–– Ostojić, B. (1985). O crnogorskom književnojezičkom izrazu, Nikšić: NIO
Univerzitetska riječ.
–– Stanojević, G. (1976). „Crna Gora od pada Crnojevića do vladike Danila Petrovića“, Crna Gora – monografija, Beograd: Književne novine, str. 176–193.
28
Italijanizmi u jeziku Petra II Petrovića Njegoša
–– Stevanović, M. (1951). „Neke osobine Njegoševa jezika“, Južnoslovenski
filolog, knjiga XIX, Beograd, str. 17-31.
–– Vukmanović S. (1982). „Petar II Petrović Njegoš u Herceg Novom“, Boka
– Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, br.13-14, Zavičajni muzej,
Herceg Novi, str. 338.
–– Vušović, D. (1930). Prilozi proučavanju Njegoševa jezika, Beograd:
Grafički umetnički zavod „Planeta“.
–– Zingarelli, N. (2002) .Vocabolario della lingua italiana, XII edizione,
Bologna: Zanichelli.
Cvijeta BRAJIČIĆ
WORDS OF ITALIAN ORIGIN IN THE LANGUAGE
OF PETAR II PETROVIĆ NJEGOŠ
The paper analyzes the presence of words originating from the Italian
language and its dialects in the written legacy of Petar II Petrović Njegoš.
The analyzed texts, included as an integral part of the paper, encompass Njegoš’s literary works, letters and Bilježnica (Notebook). Taking into account
the statements of experts that words of Italian origin represented an integral
part of vernacular speech patterns of Montenegro in Njegoš’s time, as well
as the fact that the bishop had the opportunity to get directly acquainted with
the language in many ways, it would be reasonable to assume that his written
legacy ought to include elements of the Italian lexicon. The collected material
was compared to the Italian vocabulary registered in the vernacular speech
patterns of Kotor, Budva and Paštrovići, with a view to determine the extent
to which words of Italian origin recorded in Njegoš’s written legacy coincided
with those that entered the vernacular speech patterns, regardless of the fact
that these speech patterns were the ones of his home region. In this way, the
author attempts to determine the extent to which the presence of the words
of Italian origin in Njegoš’s language is conditioned by the fact that he knew
Italian, which was proved by several authors in their research.
Key words: Njegoš, words of Italian origin, vernacular speech patterns
29
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Miomir ABOVIĆ (Tivat)
Univerzitet Mediteran – Podgorica
[email protected]
UDK 811.163.4’367.634
Izvorni naučni rad
O NEKIM ASPEKTIMA UPOTREBE
I ZNAČENJA VEZNIKÂ GDJE, IAKO (MADA) I JER
U ovom radu bavićemo se određenim aspektima upotrebe
veznikâ gdje, iako (mada) i jer koji dosad nijesu izučavani u
okviru montenegristike/srbistike/kroatistike/bosnistike. U pitanju su konteksti i značenja za koje se može reći da nijesu primarni kod upotrebe ovih veznika, ali se ipak prilično često sreću u
jezičkoj upotrebi. Građu smo ekscerpirali iz tekstova svih funkcionalnih stilova B/CG /H/S jezika.
Ključne riječi: veznici, sintaksa, dopusnost, suprotnost, iako,
gdje, jer, prostorno značenje, klauza, složena rečenica
U ovom radu pozabavićemo se veznicima gdje, iako (mada) i jer i klauzama njima uvedenim čiji određeni aspekti upotrebe (makar koliko je nama
poznato) u našoj jezikoslovnoj literaturi ili nijesu obrađivani ili su, više-manje, registrovani i obrađeni tek ovlaš. Stoga ga smatramo pokušajem upotpunjavanja slike hipotaktičkih odnosâ u savremenom književnom B/CG/H/S jeziku, kroz opis funkcionisanja određenih hipotaktičkih veznika u rečeničnim
kontekstima koje čine određeni tipovi odnosâ upravne i zavisne klauze. Primjere smo ekscerpirali iz tekstova svih funkcionalnih stilova, ali prije svega
iz naučnog i novinarsko-publicističkog stila.
Prvi hipotaktički veznik čijim ćemo se određenim aspektima upotrebe
pozabaviti je veznik gdje. Taj veznik jezikoslovna literatura notira kao veznik koji uvodi zavisne klauze različitih funkcionalnih odnosâ u odnosu na
upravnu klauzu – pominje se kao veznik izričnih, uzročnih (u vezi s kojima se
upotreba toga veznika markira kao arhaična), u nekim gramatikama mjesnih i,
konačno, relativnih rečenica. Upravo za ove posljednje od pobrojanih i vezana
je upotreba veznika gdje o kojoj ćemo ovđe govoriti.
O upotrebi veznika gdje u relativnim rečenicama najopširnije govori S.
Kordić u svojoj monografiji „Relativna rečenica“. Ona najprije sve vremen31
Miomir ABOVIĆ
ske, mjesne i načinske rečenice podvodi pod relativne rečenice, i to argumentuje činjenicom da „... odnosnost relativne rečenice, s jedne strane, i njezina
priložnost, atributnost, subjektnost itd., sa druge strane, nisu pojmovi iste razine. Odnosnost je nad-pojam, zasnovan na semantičkim i formalnim kriterijima, dok je priložnost, atributnost, subjektnost rečenice pod-pojam, zasnovan
na funkcionalnim kriterijima“ (Kordić, 1995: 231). Kad je u pitanju upotreba
leksičke jedinice gdje u relativnoj rečenici, Kordić razlikuje priložni relativizator gdje, s jedne strane (Kordić, 1995: 235), i veznički relativizator gdje, sa
druge (Kordić, 1995: 255). Razliku između priložnog relativizatora i vezničkog relativizatora gdje autorka određuje na bazi sljedećeg kriterijuma: kad
antecedent ima u relativnoj rečenici funkciju priložne oznake mjesta, onda je
gdje priložni relativizator (Kordić, 1995: 235), a kad gdje ima funkciju veznika, ali ne i sintaktičku funkciju unutar relativne rečenice, tada je gdje veznički
relativizator (Kordić, 1995: 255). Kad je u pitanju razlika između upotrebe relativizatora koji i priložnog relativizatora gdje, nju S. Kordić određuje ovako:
„Koji će se od ta dva moguća relativizatora upotrijebiti zavisi o tome da li se
želi istaći osnovno značenje relativne rečenice ili njezino dodatno značenje.
Ako se želi istaći osnovno, predmetno-poistovjećujuće značenje, upotrijebit
će se relativizator koji. Ako se želi istaći dodatno, mjesno značenje, upotrijebit će se relativizator gdje“ (Kordić, 1995: 235).
Kod relativnih rečenica čiji je antecedent imenica određene vrste prostornog značenja upotreba priložnog relativizatora gdje u funkciji koju mu u
gore navedenom citatu pripisuje S. Kordić sasvim je uobičajena u savremenom B/CG/H/S jeziku, i to gotovo da i nije potrebno dokazivati. Navodimo
tek nekoliko primjera: ... što bi, naravno, uvelo malu pravopisnupometnju,
naročito u onoj državnojsredini gde je carevala srpskoslovenska ortografskatradicija... (S. Vukomanović, Srpski jezik i njegov razvoj, 69)
Bio sam blizu mjesta gdje su mi prijatelji izginuli... (Dž. Barns, Floberova papiga, 13)
Poznati antiglobalista odbio je da nastupi u dvorani Pionir, gde je
prvo­bitno bio zakazan koncert... (Danas, 14. 9. 2013, 2)
Upotrebu vezničkog relativizatora gdje za koji je bitno, kako smo rekli, da ima „... funkciju veznika, ali ne i sintaktičku funkciju unutar relativne
rečenice“ (Kordić, 1995: 225) S. Kordić ilustruje sljedećim primjerom: „Ima
još kojekakvih potankosti, kao dočekivanje Stadlerovaca, veliki trošak grada
Zagreba za doček Bečana, gdje je određeno 25.000K, dok isti Zagreb nema za
Družbu Ćirila i Metoda ni 1000K“ (Kordić, 1995: 225). Ona dalje navodi da
„... gdje u navedenom primjeru može biti zamijenjeno relativizatorom koji,
ali koji bi osim funkcija veznika vršio unutar tih rečenica funkciju prijedložnog objekta“ (Kordić, 1995: 256). U literaturi se, kaže S. Kordić „.... prven32
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
stveno... gdje i kako razmatraju kao veznici kad nadređena rečenica sadrži
glagol opažanja“ (Kordić, 1995: 257). Posebnost takvih rečenica je u njihovoj
dvostrukoj sintaktičkoj vezi „... – povezane su i s glagolom nadređene rečenice i s imeničkim antecedentom, pa su stoga ujedno i objektne (izrične) i
atributne (relativne)“ (Kordić, 1995: 257). Međutim, već u tekstu same njene
monografije javljaju se primjeri poput sljedećeg koji se ne uklapaju, barem ne
u tvrdnju da se gdje prvenstveno javlja kao veznik kad nadređena rečenica sadrži glagol opažanja: „U ovim primjerima gdje i kako mogu biti zamijenjeni
i nesklonjivim, vezničkim relativizatorom što (u primjeru 78, gdje se radi o
funkciji prijedložnog objekta, taj relativizator bi ipak bio teže prihvatljiv)“ (S.
Kordić, Relativna rečenica, 256). Evo još tri slična primjera: .... beziznimno je
pripisivanje kopulativno-pridjevnoga značenja tim rečenicama moguće samo
sa subjektivno-pragmatičkoga poimanja vršitelja radnje gdje je vrijeme...
komunikacijski ikognitivno teško spoznatljivo... (B. Belaj, Pasivna rečenica,
31), ... Semantika je ustrojstvo... konvencionalizirano konceptualno ustrojstvo
gdje se pod konceptualnim ustrojstvom misli na neprekidni tijek ljudskog...
znanja... (B. Belaj, Pasivna rečenica, 9), ... Tome u prilog ide i činjenica da
imenska leksema ima pluralni oblik, npr. ... Sandalj se za to vreme povukao u
planine i čekao razvoj događaja (Ćorović, 290), gde se ne precizira o kojem
konkretnom brdu ili planini se radi... (N. Arsenijević, Akuzativ s predlogom u
savremenom srpskom jeziku, 1, 2, 156). Moramo primijetiti da je u povlačenju
razlike između priložnog relativizatora gdje, s jedne strane, i vezničkog relativizatora gdje, s druge, S. Kordić unekoliko nedosljedna i nedorečena, i to u
dva pravca. Najprije, sporan je njen odnos prema pojmu funkcije u formulisanju kriterijuma za izdvajanje vezničkog relativizatora gdje. Jer, iz stava da
je gdje priložni relativizator kad antecedent ima u relativnoj rečenici funkciju
priložne oznake mjesta, a da je veznik kad nema sintaktičku funkciju unutar relativne rečenice nužno proizlazi zaključak da Kordić pojam gramatičke funkcije u datom slučaju reducira na funkciju priložne oznake (mjesta). Međutim,
već za primjer koji ona navodi ne može se reći da antecedent nema funkciju u
okviru relativne rečenice, samo što ta funkcija nije funkcija priložne odredbe
mjesta. Pojam funkcije definiše se „... как способность языковых элементов
(конструкций, группировок элементов и др.) или языковой системы в
целом к выполнению того или иного назначения“ (Шелякин, 2001: 10).
U zavisnosti od prirode tog naznačenja, kad su u pitanju rečenični konstituenti, sintaktička nauka razlikuje odredbe koje se definišu kao „... konstituenti
kojima se pruža dodatna, i zato neobavezna, informacija o mestu, vremenu,
načinu, uzroku, cilju i sl. realizovanja situacije označene rečenicom“ (Stanojčić, Popović, 2008: 232) i dopune, konstituente koje je neophodno izreći da
bi data klauza bila informativno cjelovita. Stoga se, u primjeru koji navodi
33
Miomir ABOVIĆ
S. Kordić te u primjeru iz njene monografije koji smo naveli ne može reći da
gdje nema sintaktičku funkciju unutar relativne rečenice, nego samo da nema
funkciju priložne odredbe (mjesta). Takvih primjera može se navesti još: Većina Bošnjaka... koriste naziv Bosnian / Croatian ili naziv Ser-Bo-Croatian, gde
ovakvo pisanje otvara mesto za bošnjačku komponentu. (Danas, Nedelja, 31.
8. 2013, 12),... Glavni inspektorat američkog državnog sekretara je nedavno
poslao internidokument... pod naslovom „Balkanska jezička problematika“,
gde se posle posete američkihambasada u Srbiji, Hrvatskoj, CrnojGori, BiH
došlo do zaključka... (Politika, 16. 2. 2011, 13),... ja sam za drugu varijantu
gdje bi ti rekao... (razg.), ... da se kod Montepranza radi o„najčistijem slučaju
restitucije“ u Crnoj Gori, gdje se vlasnicima treba vratiti imovina... (Vijesti, 1.
4. 2011, 9), ... i pored globalnog kraha neoliberalnog koncepta koji je pritom
samo vulgarnokopiran gdje se zapravo pokazalo da se ne radi o preduzetničkom duhu... (Vijesti, 3. 6. 2011, 14), ... On predlaže drugu varijantu gdje
suprogrami razvrstani po žanrovima... (razg.), …Mi smo posle te pobune Crvenih beretki gde nam je bilo potpuno jasno... (TV B 92, 28. 9. 2010), ...Često
se može čuti pogrešno mišljenje da nečiji odgovor pun zastajkivanja, gdje su
stanke ispunjene riječima „hm“, „ovaj“, „eh“ ili samo tišinom, ukazuje da
dotična osoba laže. (PaulSaeger, Sandi Mann, Zar bismo vam lagali, 69), ...
On je... naveo da je jedini izlaz civilizovanaprocedura stečaja KAP-a gdje će...
prava svih povjerenika biti ispoštavana... (Cafe del Montenegro, 5. 8. 2013).
U svim navedenim primjerima umjesto relativizatora gdje mogli bismo
upotrijebiti veznički sklop u okviru + genitiv zamjenice koji, - a, - e ili prijedložno-padežnu konstrukciju u + lokativ iste zamjenice. Te konstrukcije, međutim, u zavisnoj klauzi prije da imaju funkciju dopune nego odredbe budući
da se odnose na antecedent čije bi izostavljanje proizvelo klauzalne jedinice
unekoliko drugačijeg, izmijenjenog značenja: ... beziznimno je pripisivanje
kopulativno-pridjevnoga značenja tim rečenicama moguće samo sa subjektivno-pragmatičkoga poimanja vršitelja radnje gdje je vrijeme... komunikacijski i kognitivno teško spoznatljivo... > U okviru subjektivno-pragmatičnoga
poimanja vršitelja radnje vrijeme je teško spoznatljivo, ali ne * Vrijeme je
komunikacijski i kognitivno teško spoznatljivo. Ili: ... da se kod Montepranza
radi o„najčistijem slučaju restitucije“ u Crnoj Gori, gdje se vlasnicima treba
vratiti imovina > U najčistijem slučaju restitucije u Crnoj Gori vlasnicima se
treba vratiti imovina, ali ne samo *Vlasnicima se treba vratiti imovina.
Drugo, S. Kordić je funkciju i priložne odredbe koju antecedent može
vršiti u zavisnoj klauzi relativne rečenice neopravdano reducirala samo na
funkciju priložne odredbe mjesta. Navodimo četiri primjera u kojima antecedent u zavisnoj klauzi ima funkciju priložne odredbe okolnosti: ... Konjević se
na skupu u Perastu, gdje je razmatran režim plovidbe oko peraških ostrva...
34
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
(Dan, Regioni, 7. 6. 2013, 7), ... Imali smo susret gdje smo saopštili... (Portal
Analitika, 29. 12. 2010), ... u to vrijeme je Crna Gora bila u ratnom okruženju,
gdje je prioritet, makar Službe unutrašnjih poslova, bio da spriječi prenošenje
ratnog plamena iz BiH u Crnu Goru...(Dan, 10. 2. 2011, 9)... To će biti druga
aukcija u roku od sedam dana gdje se reprogramira dug. (Vijesti, 31. 8. 2013,
5). Konačno, treba konstatovati i činjenicu da su antecedenti u svim navedenim primjerima imenice uglavnom apstraktnog ili, što je bitnije naglasiti,
neprostornog značenja. Na osnovu svega navedenog možemo zaključiti da je
razlikovanje priložnog, sa jedne strane, i vezničkog relativizatora gdje, sa druge, u velikoj mjeri postavljeno na spornim teoretskim osnovama i, u krajnjoj
liniji, nepotrebno i od sekundarnog značaja; možda bi u lingvističkom smislu
bilo suvislije govoriti jednostavno o relativizatoru gdje. Mnogo je bitnije, po
nama, notirati fakat ekspanzije leksičke jedinice gdje, u savremenom jeziku,
kao veznika – relativizatora kojim se zavisna klauza uvrštava u upravnu u
okviru zavisnosložene relativne rečenice. Izvor te ekspanzije, po nama, su
rečenični konteksti kao što je sljedeći: Glavna baza dilera droge bila je jedna
vila u mjestu Prati, gdje su narkotici bili sakriveni u umjetničkim slikama.
(Cafe del Montenegro, 22. 6. 2013), u kojima se gdje naslanja na imenicu
koja referiše na određen, konkretan prostorni entitet. Iz ovakvih rečeničnih
konteksta u kojima je relativizator gdje koji uvodi zavisnu klauzu značenjski
(na osnovu pripadnosti istoj semantičkoj kategoriji – kategoriji spacijalnosti)
kompatibilan sa antecedentom na koji se odnosi upotreba relativizatora gdje
proširila se i na slučajeve u kojima njegov antecedent nije imenica prostornog
značenja. Objašnjenje te pojave, po nama, treba tražiti u tzv. teoriji lokalizma.
P. Piper, eksplicirajući postavke te teorije, kaže sljedeće: „U rešavanju problema ‘relevantno za čoveka u vanjezičkom univerzumu i odraz toga u semantičkom sistemu’ izgleda celishodno da se pođe od dve činjenice: prvo, čovek je
deo univerzuma i može se sa dosta verovatnoće pretpostaviti da je sklon da u
njemu izdvaja pre svega ono što je karakteristično za njega samog – konkretnost; drugo, čovekov odnos prema univerzumu nije pasivan nego aktivan pa
bi se u tom smislu moglo očekivati da u svetu koji ga okružuje pored različitih
oblika konkretnosti izdvaja i fiksira u jeziku i različite oblike akcije... Pojam
konkretnosti obično se smatra širim od pojma prostornog odnosa kao odnosa
između dva objekta, ali činjenica da samo konkretni objekti mogu imati prostorna obeležja i stupati u prostorne odnose daje osnova da se pojam prostornog značenja proširi na sva konkretna značenja tako da se može govoriti o
unutrašnjem prostoru (kao prostornom odnosu između delova nekog objekta
koji tom objektu daju formu) i spoljašnjem prostoru (kao prostornom odnosu
između dvaju ili više objekata). Dominantna uloga prostornih značenja i sredstava izražavanja tih značenja u jeziku naročito je uočljiva u kvantitativnom
35
Miomir ABOVIĆ
pogledu. Reči sa konkretno – prostornim značenjem su široko zastupljene u
različitim jezicima sveta i vrlo frekventne, o čemu govore podaci frekvencijskih rečnika“ (Piper, 1983: 91). Stoga, na osnovu rečenog, smatramo da se i
upotreba gdje u kontekstima pomenutih relativnih rečenica može objasniti
upravo tako – kao pokret određene leksičke jedinice iz sfere konkretnog u
sferu apstraktnog; pri tome se i antecedent na koji se naslanja zavisna klauza
u izvjesnoj mjeri opredmećuje, a iskaz, upotrebom ovog vezničkog sredstva u
za njega neočekivanom pa i inkompatibilnom semantičkom konktestu, postaje
izražajno efektniji i semantički razuđeniji.
Još jedan veznik čija upotreba u gramatikama srpskohrvatskog, srpskog
i hrvatskog jezika nije u punoj mjeri osvijetljena, baš kao ni priroda klauzâ
njime uvedenih, jeste veznik iako (mada). U svim gramatikama se navodi da
je u pitanju veznik dopusnih zavisnosloženih rečenica s malim varijacijama
u definisanju i opisu tih rečenica. Navodimo definisanje i gramatičko-semantički opis dopusnih rečenica u gramatikama srpskohrvatskog, srpskog i hrvatskog jezika. „Prema onome što se njima kazuje, dopusne rečenice predstavljaju prepreku da se vrši ili da bude ono što se iznosi u glavnoj rečenici, pa
ipak se to vrši, odnosno ipak to biva. Dopusne su, dakle, one zavisne rečenice
kojih sadržina ne pogoduje vršenju, postojanju ili nastajanju onoga što se kazuje glavnom rečenicom, a ovo se i pri tome vrši ili izvrši, odnosno bude ili
biva“ (Stevanović, 1974: 909). „Dopusne ili koncesivne rečenice su zavisne
rečenice sa dopusnim (koncesivnim) značenjem, tj. rečenice koje pokazuju da
se situacija označena višom rečenicom (potvrdnom ili odričnom) ostvaruje
uprkos onome što znači zavisna rečenica. Drugim rečima, situacija zavisne rečenice predstavlja smetnju za realizaciju situacije više rečenice, ali se situacija
više rečenice ipak realizuje“ (Stanojčić, Popović, 2008: 329). „Dopusnima ili
koncesivnima nazivaju se one zavisnosložene rečenice u kojima se dopušta
ostvarenje sadržaja osnovne surečenice unatoč tomu što je on u suprotnosti
sa sadržajem zavisne, tj. što ne postoje uvjeti za njegovo ostvarenje...“ (Silić,
Pranjković, 2005: 349). Autori ove gramatike donose i uvid da „... dopusne
rečenice nastaju na dva načina. Prvi je način da se suprotnost udruži sa uzročnošću, pa su takve dopusne rečenice u relaciji prema uzročnima, npr. – uzročna: Budući da je umoran, neće doći na sastanak; – dopusna: Iako je umoran,
doći će na sastanak. Takve dopusne rečenice nazivaju se uzročnodopusnima.
Drugi je način da se suprotnost udruži s uvjetom, pa su takve dopusne rečenice u relaciji prema uvjetnima, npr. – uvjetna: Ako je umoran, neće doći na
sastanak; – dopusna: Ako je i umoran, doći će na sastanak. Takve dopusne
rečenice nazivaju se uvjetnodopusnima“ (Silić, Pranjković, 2005: 349). „Dopusnom rečenicom se iznosi nedovoljan uslov za izvršavanje radnje nadređene rečenice... U dopusnoj rečenici se, dakle, iznosi neka prepreka za rea36
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
lizaciju radnje u nadređenoj rečenici, a radnja (stanje, zbivanje) se i pored te
prepreke ipak ostvaruje“ (Mrazović, Vukadinović, 1990: 534). I autorke ove
gramatike dovode u međusobnu vezu dopusne, uzročne i pogodbene rečenice, na osnovu postojanja uzročno-posljedičnih odnosa između radnji zavisnih
i radnji nadređenih rečenicâ, ali „... dopusna rečenica se od uzročne odnosno pogodbene razlikuje po tome što taj odnos ne funkcioniše u očekivanom
smislu. Određeni uzrok nema očekivane, već suprotne posledice“ (Mrazović,
Vukadinović, 1990: 535). Navodi se i konstatacija da se „... stoga... rečenični
kompleks sa dopusnom rečenicom uvek može preoblikovati u rečenični niz sa
dve nezavisne rečenice pri čemu nadređena rečenica iz rečeničnog kompleksa
u rečeničnom nizu postaje suprotna npr. Doći ću iako sam bolesna → Bolesna
sam, ali ću ipak doći“ (Mrazović, Vukadinović, 1990: 535). „Dopusne rečenice uvrštavaju se u glavnu kao njezina priložna oznaka dopuštanja. Takvom
se priložnom oznakom izriče da se i uz ispunjavanje nekoga uvjeta ne postiže
očekivani rezultat“ (Katičić, 1991: 293). „Veznik iako u stvari je stegnuta sekvenca i ako = „ako i“. Posljednja se može shvatiti kao granični slučaj uslovne
implikativnosti sa opštim značenjem: „u svim slučajevima, pa i tome da“: – Ići
ćemo na izlet iako bude padala kiša = Ići ćemo na izlet bez obzira na sve, pa
i na kišu = Svakako ćemo ići na izlet. Iz uslovne sfere, tj. iz sfere kondicionalne presupozitivnosti, značenje konstrukcije na taj način migrira u oblast
bezuslovne presumptivnosti... Veznik „iako“ već rekosmo da ima koncesivno
ili dopusno značenje: sadržaj zavisne rečenice svojim ostvarenjem ometa ostvarenje upravne, pa se ova i pored te smetnje ostvaruje. Sadržaji se, prema
tome, uzajamno isključuju, pa i pored toga se ostvaruju. Za ovo je pogodan
termin ekskluzivna diskoincidencija, ili sa drugog gledišta posmatrano – kontraimplikacija“ (Simić, Jovanović, 2002: 1358). „Dopusne (kao i pogodbene)
rečenice u povezivanju za glavnu ne vežu se (kao ostale zavisne rečenice), ne
naslanjaju se ni na koju riječ u glavnoj... Pritom se u zavisnim rečenicama s
tim veznicima (ranije u tekstu pomenuti su veznici dopusnih rečenica, M. A.)
izriče da ni ispunjeni uvjet ili zapreka za radnju glavne rečenice ne postižu
očekivani ishod: radnja glavne rečenice je u suprotnosti s očekivanim ishodom. U dopusnim rečenicama radnja prema radnji glavne rečenice, dakle, stoji kao u suprotnim rečenicama, to jest u suprotnosti s radnjom glavne rečenice,
ali se u dopusnim rečenicama ne utvrđuje sama suprotnost, nego se ističe da je
takva suprotnost nastala uprkos očekivanjima“ (Raguž, 1997: 434 – 435).
U navedenim određenjima veznika iako (mada) i dopusnih zavisnosloženih rečenica u okviru kojih ovi veznici funkcionišu te zapažanja o njima
moguće je uočiti dvije konstante – prva i univerzalna za sve definicije je da
se zavisnom klauzom uvedenom veznikom iako (mada) izražava smetnja,
prepreka za realizaciju onoga što se tvrdi upravnom klauzom, ali da se to ipak
37
Miomir ABOVIĆ
realizuje. Drugo zapažanje koje se sreće u većini priručnika je uočavanje veze
između kategorije dopusnosti, s jedne strane, i kategorijâ uslovnosti, uzročnosti i suprotnosti, s druge.
Usprkos ovim tačnim zapažanjima, neki tipovi i nijanse odnosa između
upravne klauze i zavisne klauze uvedene veznikom iako (mada) u okviru datih zavisnosloženih rečenica nijesu osvijetljeni u jezikoslovnim priručnicima.
Navodimo nekoliko primjera koji ilustruju rečenu tvrdnju: ... I ovaj priručnik
poštuje funkcionalni kriterij u osnovnoj klasifikaciji zavisnih rečenica, a zatim
u okviru pojedinih klasa primenjuje semantički, a ne formalni kriterij, mada
se i ovde kao jedini indikator određenog značenja navode veznici. (I. Antonić,
Vremenska rečenica, 20), ... I brdo je bilo samo malo više, pa je i pogled bio
drugačiji, iako su se videle iste stvari,isto jezero, iste planine i vrhovi... (S. Valjarević, Komo, 7). Kad su navedeni primjeri u pitanju, može se reći da je značenje smetnje (prepreke) kod zavisne klauze uvedene veznikom iako (mada)
da se realizuje stanje stvari na koje referiše upravna klauza neaktuelno, od
drugostepenog značaja (a značenje smetnje se, kako smo vidjeli, u serbo-kroatističkim gramatikama navodi kao gotovo jedino značenje klauzâ uvedenih
veznikom iako (mada)). Da bismo adekvatno opisali i te slučajeve upotrebe
veznika iako (mada), biće korisno vratiti se na sam početak, tj. pozabaviti se
suštinom prirode semantičke kategorije dopusnosti. Na podlozi i na materijalu
ruskog jezika semantičkom kategorijom dopusnosti i raznovrsnošću upotrebe
veznika хотя u ruskom jeziku najtemeljnije se bavila E. V. Urison. Ona najprije ukazuje na činjenicu da, za razliku od termina ciljno značenje (rečenica), uzročno značenje (rečenica), vremensko značenje itd., termin dopusnost
očigledno takođe ukazuje na neko značenje, ali da samo to značenje ostaje
potpuno nejasno. „В целом, термин „уступительный“ (уступительность)
настолько непрозрачен, что не дает ключа к экспликации значения
уступительных слов“ (Урысон, 2011: 85). Govoreći o vezniku хотя u ruskom jeziku, ona navodi niz njegovih značenja – od značenja prepreke, preko
značenja ovog veznika bliskog značenju suprotnom vezniku ali do funkcionisanja хотя kao frazne partikule (kako ona naziva tu vrstu riječi) u primjerima
kad zavisna klauza može stajati samo u postpoziciji u odnosu na upravnu i
po pravilu je odvojena od nje prilično velikom pauzom (primjeri tipa Djed je
tada živio s nama u kući iakosi ti bio mali i, naravno, to ne pamtiš) (Урысон,
2011: 83–84). I u B/CG/H/S jeziku primjeri s takvom upotrebom veznika iako
(mada) sasvim su uobičajeni. Navodimo, za početak, veći broj primjera s upotrebom veznika iako (mada) kada se zavisnosložena rečenica uvedena tim veznikom može direktno transformisati u nezavisnosloženu sa veznikom ali: ...
U EIkažu da takvu vrstu uređaja za baždarenje nikada nisu proizvodili mada
je kompanija proizvodila ove uređaje od 1990. godine u okviru vojnog progra38
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
ma. (Danas, 17. 5. 2008, 21), ...Moram da priznam da sam očekivao uvrede,
mada me je iznenadio spektar fraza (bliži je nekim rigidnijim državnim službama)... (Vijesti, 13. 2. 2008, 35), ... Taj požar je ugašen mada su naše ekipe
još na terenu. (TV IN, Dnevnik, 18. 9. 2011), ... U osnovi ovakvo tumačenje
konceptualizacije vremena u zapadnoj civilizaciji preovlađuje, mada ima autora koji ga više ili manje u detaljima modifikuju... (I. Antonić, Vremenska rečenica, 42), ... donatorsko nije samo u novcu, nego i u želji... da se pomogne,
iako ne želim da umanjim značaj donatora. (Danas, 9. 2. 2013, 43), ... Moguće je manipulisati na svakom nivou, iako ne na svakom jednako. (Vijesti, 1. 4.
2011, 3), ... Podjednako je frekventna i veza da + prezent koja se nešto češće
realizuje ako se dva vršioca radnje razlikuju, mada nije retka ni u slučaju
identičnosti dva agensa... (J. Grković-Mejdžor, Jezik „Psaltira“ iz štamparije
Crnojevića, 176), ... Tito je bio lišen paranoidnih sklonosti, mada je i on vrlo
često upotrebljavao projekciju... (V. Adamović, Tridiktatora – Staljin, Hitler,
Tito, 14), ... igrači su od danas na odmoru, mada za veliki broj Zvezdinih reprezentativaca tek slede nova iskušenja... (Politika, 20. 5. 2006, 24), ... Neke
stvari su se promijenile u tekstu. Vrijeme je prošlo i jednostavno je moralo da
se prilagodi današnjem, mada ona ostaje u karakteru žene koja okuplja porodicu i bije bitku za nju. (Vijesti, 2. 3. 2007, 5), ... Tvrđava je sačuvana skoro u
potpunosti, mada je prilično zapuštena. (Vijesti, Art, 10. 2. 2007, 9), ... Rekla
je da je dobro, mada tako nije izgledala. (I. Marojević, Mediterani, 19),...
Enigma je konačan stav SNP, mada ima sve više signala da će ta stranka...
ipak glasati protiv ustava... (Vijesti, 6. 10. 2007, 3), ... Ovakvi zaključci polaze
od toga da je modalna konstrukcij adativ + infinitiv u slovenskom primarna,
iako je ona zapravo sekundarna, nastala reanalizom indoevropskih mihi est
konstrukcija. (Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku 73, 2008,79),
... stariji objasni da im je žao što su odocnili, mada ipak i na vreme stigli...
(B. Pekić, Zlatno runo, knj. 6, 385). Vezu kategorija suprotnosti i dopusnosti,
kako smo viđeli u uvodu ovog razmatranja o vezniku iako (mada) i dopusnoj
rečenici, konstatovala je i relevantna serbo-kroastistička literatura. Tako
npr. M. Stevanović povodom rečenica tipa Pregovori su slabo napredovali,
ali Šimun je bio zadovoljan ili Nije sretan, ali živi zaključuje da su „... i jedne
i druge rečenice iz oba posljednja stava (stavova u kojima se nalaze rečenice
po smisaonom odnosu klauzâ u okviru njih iste kao dvije upravo navedene,
M. A.) po smislu svome isto... što i dopusne rečenice, ali se po sintaksičkom
odnosu razlikuju od njih; ovo su naporedne, nezavisne rečenice, a dopusne su
zavisne“ (Stevanović, 1974: 808).
R. Simić i J. Jovanović, pak, u svojoj knjizi kad je u pitanju veznik
ali primjećuju da je ovaj „... pokazatelj ... uzajamnog isključivanja činjenica
povezanih višom strukturom. Inkompatibilni sadržaji segmenata, prema tome,
39
Miomir ABOVIĆ
povezani su nekim dodatnim kriterijem u zajedničku celinu. Povezanost je
ipak u drugom planu, a uzajamno isključivanje u prednjem“ (Simić, Jovanović, 2002: 766). Ako veznik iako (mada) u primjerima tipa Otišli smo na
plažu iako je bilo oblačno okvalifikujemo kao „iako (mada) nedostatne prepreke“, onda bismo isti veznik u netom navedenim i njima sličnim primjerima
mogli odrediti kao „iako (mada) uzajamnog isključivanja“. U svim navedenim primjerima primarna funkcija onoga što se tvrdi zavisnom klauzom je
funkcija svojevrsne korekcije onoga što se iznosi upravnom klauzom, dok bi
se značenje pomenutih zavisnih klauzâ generalno moglo okvalifikovati kao
značenje neočekivanog ishoda onoga što se iznosi upravnom klauzom. Ili, ako
stvari posmatramo iz perspektive uzajamnog djelovanja teksta i njegovih recipijenata, klauze uvrštene veznikom iako (mada) možemo nominovati klauzama iznevjerenog logičko-psihološkog očekivanja recipijenata date rečenice.
Značenje smetnje da se ono što se saopštava upravnom klauzom realizuje baš
u tom obliku u navedenim primjerima je sekundarno i potisnuto u drugi plan.
Ovakva značenjska profilacija ovih rečenica uslovljena je i njihovom strukturom tj. postpozicijom zavisne klauze sa veznikom iako (mada) u odnosu na
upravnu. Postpozicija zavisne klauze u navedenim primjerima ima za posljedicu da njen sadržaj recipiramo kao informaciju koja je naknadno dodata. Kad
se upravnom klauzom koja otvara zavisnosloženu rečenicu, čija je informacija
fokusirana kao primarna referiše na određeno stanje kao na gotovu činjenicu,
kao na nešto čije je osnovno određenje realizovanost u stvarnosti, onda je
sasvim razumljivo da kategorijalna sema „smetnja da se nešto realizuje, a to
se ipak realizuje“ kod zavisnih klauza ovog tipa u postpoziciji povlači u drugi
plan i ustupa mjesto semi „smisaono isključivanje sadržaja upravne klauze“.
O uticaju i značaju reda klauzâ na značenjsku vrijednost klauze uvedene veznikom iako (mada) u navedenim primjerima najbolje svjedoči eksperiment
permutacije klauzâ u bilo kojoj od navedenih rečenica; navodimo samo jedan
primjer – Tvrđava je sačuvana skoro u potpunostimada je priličnog zapuštena
> Mada je prilično zapuštena, tvrđava je sačuvana skoro u potpunosti. Pri
ovakvoj strukturaciji rečenice, kad postojeće činjenično stanje na koje referiše upravna klauza zaključuje sadržaj rečenice, a sadržaj opozitan tom činjeničnom stanju na koji referiše zavisna klauza prethodi upravnoj klauzi, sema
„smisaono isključivanje sadržaja upravne klauze“ kod zavisne klauze uvedene
veznikom iako (mada), budući da stanje stvari kome je sadržaj zavisne klauze
smisaono opozitan tek treba da bude uključeno u rečenicu, nužno se ne realizuje, a realizuje se sema „smetnja da se nešto realizuje, a to se ipak realizuje“
ovih klauza.
Smisaono slične pomenutim rečenicama sa veznikom iako (mada) su
i sljedeće zavisnosložene (i višestrukosložene) rečenice sa istim veznicima.
40
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
Primjeri: Pretpostavlja se da je riječ o imigrantima iz Avganistana, mada policija još uvijek ispituje te pretpostavke... (Cafe del Montenegro, 17. 7. 2013),
... Moglo bi se primetiti da se u svome radu najčešće osvrćem na načelna mišljenja o pojedinim kategorijama instrumentala koja su izneli Delbrik i Brugman...iako poznajem i druge modernije strane naučnike... (M. Ivić, Značenja
srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj, 6), ... Na strani tražnje, kupovinu je uglavnom odradila Monetabroker diler, mada je i Monte adria kupila
akcije za svoje klijente... (Republika, 30. 1. 2007, 5), ... Jedna kapitalna knjiga
ovog toplog leta ostala je nekako po strani, iako bi mnogi pre nego što se maše
bilo kog rada... trebalo da je bar pročitaju... (Politika, KUN, 25. 8. 2007, 5),
... Od našeg Sunca... sada je krupnija 400 puta, iako ima istu masu. (Politika,
KUN, 25. 8. 2007, 8), ... Udaljene od istorije... sve tri priče ipak pokazuju,
mada se kao najbolja od njih bez sumnje izdvaja Bogorodica sa knjigom.
(Danas, Vikend, 3. 12. 2008, 14), ... Ispitujemo kako je došlo do smrti, mada
sumnjamo da je riječ o nasilnoj smrti. (Portal Analitika, 24. 3. 2011), ... On
se u najvećem broju slučajeva gradi od nesvršenih glagola, mada se sreću i
primjeri perfektivnih glagola... (J. Grković-Mejdžor, Jezik „Psaltira“ iz štamparije Crnojevića, 183), ... Još nijesam odlučio da li ću ostati poslanik, mada
sam više pri tome da ostanem na mjestu direktora Regionalnog vodovoda...
(Dnevne novine, 12. 10. 2011, 4),... Pokušavam da kanališem stresogene situacije, psihički ih savlađujem, mada je moj najbolji lijek protiv stresa dobar
trening... (Vijesti, 27. 11. 2011, 33), ... poricanje stvarnosti spada u mehanizme odbrane ličnosti, koje se češće sreće kod ozbiljnijih duševnih poremećaja,
mada ga koriste i teže telesno oboleli pacijenti... (V. Adamović, Tri diktatora
– Hitler,Staljin, Tito, 15), ... negdje se problem rješava tako što se kaže da se
vršiteljem smatra svaki sintaktički element koji u aktivnom korelatu popunjava mjesto subjekta / nominativa iako se na toj sintaktičkoj poziciji u aktivnoj
rečenici spominje još i uzrok efektor... (B. Belaj, Pasivna rečenica, 23). Za
razliku od primjera navedenih maloprije u kojima je veznik iako (mada) bilo
moguće supstituirati veznikom ali, u ovima je moguća supstitucija veznika
mada (iako) veznikom a bez promjene smisaonih odnosa među klauzama
(uz napomenu da je u nekim slučajevima pri transformaciji zavisnosložene
rečenice sa veznikom iako (mada) u nezavisnosloženu sa veznikom a nužna
blaga restrukturacija. Stoga je za razumijevanje ovih zavisnosloženih rečenica
sa veznikom iako (mada) i odnosa među njihovim klauzama neophodno osvijetliti prirodu veznika a i odnos među klauzama povezanim ovim veznikom
u okviru određenih nezavisnosloženih rečenica. Čini se da su u serbo-kroatističkoj sintaktičkoj literaturi najtemeljnija zapažanja i najpreciznije uvide o
vezniku a iznijeli u svojoj knjizi, u ovom radu već pomenutoj, R. Simić i J. Jovanović. Oni konstatuju „... da je veznik a upotrebljiv u konstrukcijama čiji se
41
Miomir ABOVIĆ
sadržaj delom podudara, a delom razlikuje. Ako se insistira na podudarnosti,
a je zamenljivo veznikom i, a kada je u prvom planu razlika, umesto a upotrebljivo je ali. Najbolje je reći da se veznikom a obeležava izuzimanje izvesnih
grupa fakata iz celine, i to na taj način što se među njima stvara disparitet po
nekom svojstvu, funkciji ili odnosu, ali uz zadržavanje osećaja pripadnosti
celini u opštem smislu, van istaknute perspektive. Važno je dodati da je objedinjavajuća perspektiva samo stvar ’osećaja’, i da je u semantičkoj pozadini,
kao neka opšta perspektiva. A da je disparitet u prvom planu. Na jednoj strani,
prema tome, činjenice su konjunktne, uključene u zajedničku celinu po opštim osobinama svojim, a na drugoj su u izvesnom disparitetu međusobno i sa
celinom, isključuju se iz nje po nekom posebnom svojstvu – svaka na svoju
stranu. Veznikom a, može se reći, označava se delimičan unutrašnji disparitet
neke globalne jedinstvene celine“ (Simić, Jovanović, 2002: 431). Veznik a „...
nije varijanta ni veznika i, a ni ali, već ima sopstveni krug funkcija – insistira
istovremeno na delimičnom podudaranju sadržaja povezanih formi, i na delimičnom razilaženju, disparitetu... Svešćemo analizu na zaključak da veznik a
obeležava izuzimanje dela sadržaja dvaju članova obuhvaćenih zajedničkim
smislom, i to na taj način što se oni uzajamno suprotstavljaju, što se ističe
njihov disparitet“ (Simić, Jovanović, 2002: 432). Veznik mada (iako), na
osnovu rečenog, u navedenim primjerima mogli bismo nazvati „mada (iako)
dispariteta“. Kao i kod rečenica sa veznikom mada (iako) kod kojih se taj veznik može supstituisati veznikom ali, i kod ovih rečenica sa veznikom mada
(iako) raspored klauza u zavisnosloženoj rečenici je faktor koji odlučujuće
utiče na tumačenje značenja veznika mada (iako) i klauze koju pomenuti veznik uvodi u datim zavisnosloženim (višestrukosloženim) rečenicama; postpozicija zavisne klauze, sama činjenica da se njen sadržaj u svijesti recipijenta
teksta aktuelizuje nakon aktualizacije sadržaja upravne klauze, omogućava i
uzrokuje da se, u navedenim slučajevima, kao dominantno značenje veznika iako (mada) realizuje značenje dispariteta. Eksperiment sa eventualnom
permutacijom klauzâ (npr. Pretpostavlja se da je riječ o imigrantima iz Avganistana mada policija još uvijek ispituje te pretpostavke > Mada policija
još uvijek ispituje te pretpostavke, pretpostavlja se da je riječ o imigrantima
iz Avganistana), kada zavisna klauza otvara rečenicu, ne nadovezuje se na
sadržaj upravne klauze te samim tim i ne postoji mogućnost obrazovanja bilo
kakve vrste suprotnih odnosa među njima, daje isti rezultat kao i kod permutacije klauzâ kod zavisnosloženih rečenica u kojima je moguća supstitucija
veznika iako (mada) veznikom ali – klauze uvedene veznikom iako (mada)
realizuju semu (uslovno rečeno) „prepreka, otegotna okolnost za realizaciju
stanja stvari na koje referiše upravna klauza“.
42
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
U posebnu podskupinu primjerâ sa veznikom iako (mada) možemo
svrstati sljedeće rečenice: ... Tih dana su prekidali vođenje ljubavi praktično
samo kad bi izašli napolje, mada ja ne znam šta su njih dvoje radili napolju. (I. Marojević, Mediterani, 19), ... novosadska mlekara trenutno otkupljuje
mleko po prosečnih 18 dinara, mada ta cena prelazi često i 23 dinara po
litru... (Večernje novosti, 15. 8. 2007, 9), ... U govornom jeziku u BiH veoma je produktivan sufiks turskog porijekla – džija pa mi imamo i filmadžije i
telefondžije, mada često ovaj sufiks daje riječima određenu stilsku boju. (M.
Riđanović, Jezik i njegova struktura, 157), ... Ispostavilo se da je i Đilas u
detinjstvu slušao slične priče, mada je njegova omiljena bila o izmeštanju
autobuske i železničke stanice... (Njuz, Danas, 17. 8. 2013, 1). I u navedenim
primjerima zavisna klauza uvedena veznikom mada (iako) je u postpoziciji
u odnosu na upravnu klauzu. I u ovim primjerima bila bi moguća supstitucija
veznika mada (iako) veznikom a ili veznikom ali (u posljednjem od navedenih primjera). No, za razliku od primjera iz prethodne dvije opisane podskupine, kod ovih zavisna klauza uvedena veznikom mada (iako) ni u postupku
permutacije klauzâ tj. pozicioniranja zavisne klauze na početak rečenice ne
ostvaruje semu prepreke bilo kakve vrste da se realizuje stanje stvari u upravnoj klauzi. Zato je u ovim primjerima zavisna klauza sa mada (iako) klauza
čiji sadržaj izražava čistu nepodudarnost u odnosu na sadržaj upravne klauze,
bez ostvarivanja seme „prepreka (nedostatna) da se realizuje stanje stvari u
upravnoj klauzi“, ni u slučaju da zavisna klauza dođe u inicijalnu poziciju u
rečenici tj. u prepoziciju u odnosu na upravnu klauzu.
U nekim primjerima zavisna klauza uvedena veznikom mada (iako)
funkcioniše, prije svega, kao naknadna obavijest, kao eksplikacija sadržaja
upravne klauze. Takav je sljedeći primjer: ... što znači da bi primalac poruke
u kojoj bi ono je ili nije bilo nejasno bio u prilici da protumači poruku na
jedan od dva načina, mada bi situacioni kontekst u većini slučajeva sugerisao
koje je od dva moguća tumačenja vjerovatnije. (M. Riđanović, Jezik i njegova
struktura, 39).
Iz svega navedenog možemo zaključiti da veznik mada (iako) i klauza
njim uvedena nipošto ne označavaju samo prepreku za realizaciju stanja stvari
na koje referira upravna klauza, što je jedino značenje ovog veznika i klauzâ njim uvedenih koje registruju serbo-kroatističke gramatike. Dalje, utvrdili
smo da na prirodu značenja veznika mada (iako) i klauze njim uvedene veliki
uticaj ima pozicija zavisne klauze uvedene ovim veznikom tj. njena prepozicija odnosno postpozicija u odnosu na upravnu klauzu. Uz sve rečeno valja
pomenuti i razliku između primjerâ kao što je Iako se partikule često nalaze
u poziciji vezničkih elemenata i u rečenici i u tekstu, njihova funkcija spada
u domen „semantičke kohezije“... (S. Ristić, Modifikacija značenja i leksički
43
Miomir ABOVIĆ
modifikatori u srpskom jeziku, 45), s jedne strane, od primjera kao što je npr.
Iako je padala kiša, otišli smo u šetnju. (razg.), s druge. Iako (mada) u prvonavedenom primjeru pomenuta E. V. Urison naziva „iako logičke zamke“, dok
iako (mada) u drugonavedenom primjeru naziva „iako prepreke“. (Урысон,
2011: 121). Ona zaključuje da se „mada logičke zamke“ razlikuje od „mada
prepreke“ „... прежде всего, основанием обманутого ожидания. В „хотя
препятствия“ – это законы мироустройства, общеизвестные истины. В
„хотя логической ловушки“ ... обманутое ожидание создается благодаря
особеностям нашего восприятия информации, свойственной человеку
специфике перехода от частного к общему“ (Урысон, 2011: 121). Kad je
u pitanju semantička definicija veznika iako (mada), možemo se složiti sa
sljedećim zaključkom E. V. Urison: „Основной семантический компонент
(veznika хотя, М. А.), общий для его разных лексем и модификаций –
это обманутое ожидание“ (Урысон, 2011: 132). Ova osnovna semantička
komponenta veznika mada (iako), prevareno očekivanje, može nastajati na
raznim osnovama. „С одной страны, ожидание может базироваться на
знании мироустройства, его закономерностей; ср. Мы купались, хотя шел
дождь. Известно, что обычно если погода плохая, люди не купаются.
Поэтому если кто-то знает, что шел дождь, он справедливо ожидает, што
люди не купались. В подобных случаях союз хотя указывает, во первых,
на нарушение обычного порядка вещей и, во вторых, на „обманутое
ожидание“. Такова центральная лексема союза хотя. Она неоднократно
привлекала к себе внимание исследователей и хорошо описана в
литературе.
С другой стороны, ожидание может создаватьця благодаря
особеностям нашего восприятия информации, свойственной человеку
специфике перехода от частного к общему. Ср. Хотя Вася иногда
остается в гостях, обычно он приходит ночевать домой. Здесь союз
хотя указывает на обманутое ожидание, которое создается тем же
механизмом, что и эффект „испорченного телефона“. Действительно,
узнав, что Вася иногда остается в гостях, мы делаем правильный вывод,
что он иногда не ночует дома, а затем готовы начать думать, что он
вообще не ночует дома... Такова другая лексема союза хотя, причем
возможно, что подобных лексем более одной. Данная лексема указывает
не на нарушение обычного порядка вещей, а лишь на „обманутое
ожидание“, создаваемое спецификой нашего сознания“ (Урысон, 2011:
132–133). Rezimirajući razmatranje o vezniku iako (mada) možemo reći –
centralna semantička komponenta ovog veznika je „prevareno očekivanje“; u
slučaju „iako(mada) prepreke“ osnova očekivanjа je naše znanje o svijetu, o
uzročno-posljedičnim vezama među raznim situacijama; u drugim slučajevi44
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
ma očekivanje je zasnovano ne na poznavanju ustrojstva svijeta, nego prije na
karakteristikama naših spoznajnih procesa, na neumijevanju čovjeka da misli
do kraja logično. Konačno, na tumačenje značenja ovog veznika i klauze njim
uvedene, kako smo viđeli, velikog uticaja ima i strukturiranje rečenice – pozicioniranje klauze koju uvodi veznik iako (mada) u prepoziciju/postpoziciju u
odnosu na upravnu klauzu.
Vrijedi primijetiti i objasniti i upotrebu veznika jer u primjerima kao
što su sljedeći: ... Predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću nije oduzet
imunitet, jer se radi o tužbi zbog klevete... (Pobjeda, 2. 3. 2007, 3), ... Sopstvene fotelje su im jedini razlog zbog kojeg ovo rade jer im nije stalo ni do
radnika ni do privrednika... (Vijesti, 26. 3. 2011, 5), ... Vojislav Kaluđerović
(SDP) pozvao je opštinska preduzeća i ustanove da ubuduće usaglase izvještaje o zaradama jer po aktuelnim... najviši prosjek zarada u Tivtu je u Centru
za kulturu. (Vijesti, 26. 3. 2011, 21), ... Mislim da je ekipa spremna maksimalno koliko može da bude u ovom trenutku jer nas čeka težak ispit. (Vijesti, 2.
4. 2011, 27), ... Niko me nije pitao kako sam platio benzin jer sam dva puta
dolazio u Makedoniju... (Vijesti, 26. 8. 2011, 42). Svim navedenim primjerima
zajedničko je da klauza uvedena veznikom jer nije uzrok za ono što se tvrdi
upravnom klauzom. Stvarni uzrok stanja stvari na koje referiše upravna klauza se ne eksplicira, elidiran je, a sadržaj zavisne klauze uvedene veznikom
jer zapravo je disparatan, nepodudaran sadržaju te elidirane (stvarno) uzročne
klauze. To se može potvrditi transformacijom bilo kojeg od navedenih primjera: Predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću nije oduzet imunitet jer
(on nije kriv), a radi se o tužbi zbog klevete; Sopstvene fotelje su im jedini
razlog zbog kojeg ovo rade jer (žele da sačuvaju svoj položaj), a nije im stalo
ni do radnika ni do privrednika, itd. Kad je riječ o ovim rečenicama, može se
konstatovati da je njihova forma, neekspliciranje stvarnog uzroka stanja stvari
u upravnoj klauzi, rezultat djelovanja zakona jezičke ekonomije tj. želje govornika da sa što manje napora saopšti što više informacija. Posljedica toga je
svojevrsna funkcionalno-značenjska transformacija veznika jer, koji u ovim
primjerima možemo nominovati kao „pseudouzročno jer“.
U zaključku možemo reći da je ovaj rad samo segment onoga što bi
u budućnosti trebalo proučiti kad je u pitanju upotreba određenih veznika i
vezničkih jedinica u B/CG/H/S jeziku. Ta istraživanja nesumnjivo će pokazati
složenost međuodnosa konceptualnih kategorija, s jedne strane, i gramatičkih,
s druge; posljedice međuodnosa pomenutih kategorija na interklauzalne odnose u složenoj rečenici, a svakako će se dotaći i ponovnog preispitivanja tipova
i vrsta nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica u B/CG/H/S jeziku.
45
Miomir ABOVIĆ
Izvori
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
––
46
Dan – dnevni list iz Podgorice
Vijesti – dnevni list iz Podgorice
Dnevne novine – dnevni list iz Podgorice
Republika – (bivši) dnevni list iz Podgorice
Pobjeda – dnevni list iz Podgorice
Danas – dnevni list iz Beograda
Politika – dnevni list iz Beograda
Večernje novosti – dnevni list iz Beograda
Cafe del Montenegro – informativni portal iz Crne Gore
Portal Analitika – informativni portal iz Crne Gore
TV IN – (bivša) televizija iz Podgorice
S. Kordić – Relativna rečenica, HFD, Matica hrvatska, Zagreb 1995.
Antonić – Vremenska rečenica, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića,
Novi Sad 2001.
J. Grković-Mejdžor – Jezik „Psaltira“ iz štamparije Crnojevića, CANU,
Podgorica 1993.
B. Belaj – Pasivna rečenica, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Osijek
2004.
S. Vukomanović – Srpski jezik i njegov razvoj, Zavod za udžbenike,
Beograd 2006.
N. Arsenijević – Akuzativ s predlogom u srpskom jeziku 1,2, Zbornik
Matice srpske za filologiju i lingvistiku 46/1 i 47/2, Novi Sad 2003.
Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku 73, Novi Sad 2008.
M. Ivić – Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj, Beogradska knjiga, SANU, Beograd 2005.
Paul Saeger, Sandi Mann – Zar bismo vam lagali?, Naklada Ljevak,
Zagreb 2009.
J. Barnes – Flaubertova papiga, Znanje, Zagreb 1990.
B. Pekić – Zlatno runo, knjiga 6, Dereta, Beograd 2006.
S. Valjarević – Komo, Samizdat B 92, Beograd 2008.
Marojević – Mediterani, Laguna, Beograd 2006.
M. Riđanović – Jezik i njegova struktura, Šahinpašić, Sarajevo 1998.
TV B 92 – televizija iz Beograda
V. Adamović – Tri diktatora - Staljin, Hitler, Tito, Informatika, Beograd
1999.
O nekim aspektima upotrebe i značenja veznikâ gdje, iako (mada) i jer
Literatura
–– Katičić, Radoslav. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: HAZU,
Nakladni zavod Globus, 1991.
–– Kordić, Snježana. Relativna rečenica. Zagreb: HFD, Matica hrvatska 1995.
–– Mrazović, Pavica, Vukadinović, Zorka. Gramatika srpskohrvatskog jezika
za strance. Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Dobra
vest 1990.
–– Piper, Predrag. Zamenički prilozi (gramatički status i semantički tipovi).
Novi Sad: Radovi Instituta za strane jezike i književnosti 1983.
–– Raguž, Dragutin. Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska
naklada 1997.
–– Silić, Josip, Pranjković, Ivo. Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga 2005.
–– Simić, Radoje, Jovanović, Jelena. Srpska sintaksa 1,2. Beograd: Jasen
2002.
–– Stanojčić, Živojin, Popović, Ljubomir. Gramatika srpskog jezika.
Beograd: Zavod za udžbenike 2008.
–– Stevanović, Mihailo. Savremeni srpskohrvatski jezik 2 (sintaksa). Beograd: Naučna knjiga 1974.
–– Šeljakin, M. A. Funkcional’naja gramatika russkogo jazyka. Moskva:
Izdatel’stvo „Russkij jazyk“ 2001.
–– Uryson, E. V. Opyt opisanija semantiki sojuzov. Moskva: Jazyki slavjanskih kul’tur 2011.
Miomir ABOVIĆ
ON SOME ASPECTS OF THE USE OF CONJUNCTIONS
GDJE, IAKO (MADA) AND JER
In this paper, the author discusses certain aspects of the use of conjunctions where, although (though), and for, which have not been studied so far
in the framework of the Montenegrin / Serbian / Croatian / Bosnian language
studies. The focus is on the non-primary contexts and meanings of these conjunctions, which are still quite frequently encountered in language use. The
material for analysis was excerpted from texts of all functional styles of Montenegrin, Serbian, Croatian, and Bosnian language.
Key words: conjunctions, syntax, contextual meaning, clause, complex
sentence
47
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 314.6(497.13)”1369/1382”
Izvorni naučni rad
Stijepo STJEPOVIĆ (Zadar)
Sveučilište u Zadru
[email protected]
ROMANSTVO I SLAVENSTVO
SREDNJOVJEKOVNIH RAPSKIH OBITELJI
Ovaj rad nastoji proniknuti u strukturu srednjovjekovnog
rapskog društva služeći se spisima dvojice notara, Nikole iz Bologne i Nikole iz Curtarola, koji su djelovali na otoku Rabu u
razdoblju od 1369. do 1382. godine. U dokumentima koji se čuvaju u samostanu sv. Eufemije u Kamporu nalazimo preko 1500
imena pa možemo reći da donose prilično detaljan društveni
pregled ako uzmemo u obzir da je na prostoru rapskog distrikta
u to vrijeme živjelo oko 5000 ljudi. Središnji dio rada prikazuje
elemente imenske formule; prezimena, nadimke, oznake zanimanja i staleža te oznake srodstva razvrstane prema romanskoj
odnosno slavenskoj pripadnosti uz kratku etimološku analizu
svake jedinice. Svakom nositelju identiteta pridruženi su i članovi obitelji ili druge povezane osobe.
Ključne riječi: romanstvo, slavenstvo, Rab, antroponimija
1. Uvod
U središtu zanimanja ovoga rada su stanovnici rapske komune u drugoj
polovici 14. stoljeća, zabilježeni u spisima Nikole iz Bologne i Nikole iz Curtarola, sa svojim temeljnim odrednicama identiteta, odnosno elementima koji
sačinjavaju njihovu imensku formulu. Problem identifikacije osoba u srednjovjekovlju nadilazi današnja shvaćanja imena i prezimena kao jedinstvene
i petrificirane formule priključene pojedinoj osobi. Vidjet ćemo da ustaljenost
prezimena odnosno patronima linearno raste kako se približavamo višim slojevima društva, odnosno opada kako idemo prema nižima. U takvoj situciji,
a radi potrebe pravne sigurnosti u pogledu identiteta osobe o kojoj je u dokumentu riječ, kao dodatni elementi koji služe za identifikaciju pojavljuju se
nadimak, zvanje odnosno zanimanje, porijeklo itd.
49
Stijepo STJEPOVIĆ
Naime, ovaj će rad obuhvatiti stanovništvo grada Raba, sastavljeno od
njegova višeg sloja, koji je unutar sebe podijeljen na plemiće (nobiles) i pučane članove Velikog vijeća (populares de consilio, boni homines), i njegovog
nižeg sloja odnosno pučana (populares) te stanovništvo koje je živjelo kako
u gradu tako i u distriktu. Iz imenskih formula nekih osoba iz ove skupine
eksplicitno će proizlaziti da dolaze iz obitelji koja se prije više generacija
doselila na otok, no bez obzira na to i takve će osobe biti uključene u ovo
istraživanje budući da je njihov obiteljski identitet do te mjere srastao s kolektivnim identitetom da ih se više niti stvarno, a niti pravno ne smatra strancima.
Spomenuta opaska vrijedi za sve takve osobe, bez obzira na to je li riječ o
stanovnicima iz neposrednog susjedstva otoka ili o doseljenicima sa suprotne
obale Jadrana.
U pravilu, osobe s potpuno definiranom imenskom formulom su odrasli
muškarci, glave obitelji, dok im ostali članovi gravitiraju. Nemogućnost potpunog definiranja svih osoba, kao zasebnih i nezavisnih jedinki teško je shvatljiva iz pozicije modernog diskurza, odnosno funkcioniranja moderne države.
Dok danas definirati znači u potpunosti individualizirati; odsjeći od korijena,
staviti na popis i dodati kojekakav osobni broj, u predmodernoj državi osobni
identitet dio je šireg obiteljskog identiteta koji ima svoju vertikalnu i horizontalnu os. Poveznica između dvije osi funkcioniranja ovog sustava, točka u
kojoj se sijeku je emancipirani odrasli muškarac, otac obitelji, pater familias.
Vertikalno, identitet je zastupljen slijedom svakog pojedinog oca obitelji kroz
prošlost, idejom o trajanju i porijeklu. Horizontalno, to su svi drugi, dakle neemancipirani muškarci, ženske osobe i maloljetnici. Svi članovi obitelji, koji
se u određenom vremenskom trenutku nalaze na horizontalnoj osi zbog svoje
dobi i spola, mogu biti definirani isključivo putem jedne osobe, a to je pater
familias, kao predstavnik patrilinearne agnatske obitelji u kojoj se srodstvo
računa po muškoj, očinskoj liniji.1 Oni dakle nisu definirali sami sebe već ih
je definirala druga osoba koja je bila temeljni nositelj identiteta i predstavnik
obitelji prema vanjskom svijetu. Ne imati poveznicu s vertikalnom osi značilo
je ne pripadati, biti osoba koja se nema kamo svrstati, a to u najmanju ruku
nije bilo poželjno. U tom smislu, sve te osobe su svojevrsni sateliti, one gravitiraju svom ocu obitelji koji ih onda spaja s njihovim identitetom koji seže
u prošlost. Razdoblje o kojem govorimo još uvijek je poprilično daleko od
poznavanja prezimena u modernom smislu riječi. Takvo definiranje prezimena koje je fiksirano, prenosivo na potomke i u načelu nepromjenjivo nastaje
na našim prostorima tek u razdoblju apsolutne monarhije, dakle dobra četiri
stoljeća kasnije.
1
50
Zrinka Nikolić, Rođaci i bližnji, Zagreb: Matica hrvatska, 2003, 20 (dalje: Rođaci i bližnji).
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
2. Plemići i pučani vijećnici
Kao što je već spomenuto, viši sloj rapskog stanovništva činili su plemići i pučani vijećnici. Kao paralelan izvor za emancipirane muškarce iz redova plemića i pučana vijećnika javljaju se i popisi rapskih vijćnika iz 1372. i
1388.2 Ipak, navedeni nam popisi ne donose mnogo budući da je podudarnost
imenskih formula iz navedenih popisa s formulama iz notarskih spisa gotovo
stopostotna.3 Ipak, na popisima ima i nekoliko osoba koje nisu spomenute u
spisima, pa će i one biti uključene u ovaj pregled. Također, obiteljima će biti
priključene i druge osobe s njima povezane, bilo da se radi o priležnicama i
vanbračnoj djeci, bilo da su u pitanju osobe koje su na drugi način povezane
s navedenim obiteljima, a u izvorima ne nalazimo drugu mogućnost njihovog
identificiranja.
Svjestan terminološke razlike između roda i obitelji koja se afirmirala u
suvremenoj povijesnoj znanosti, ipak sam se odlučio, s obzirom na sinhronijsku perspektivu i filološki karakter ovog rada upotrebljavati termin obitelj kod
svih krvno povezanih skupina.
2.1 Plemići
Plemićke obitelji zabilježene u spisima dvojice notara su sljedeće:
Avanço, Bernaba, Borre, Cernotta, Domine, Forma, Gauzigna, Georgiis,
Grube, Hermolais, Martinussio, Poruga, Phillipo, Slovigna, Spalatino, Zaro,
Zudenico.4
U ovoj se skupini nalaze obitelji čiji emancipirani muškarci tvore pravno i društveno zatvorenu grupu koja organizirana u vijeća drži vlast u gradu,
a oblikuje se i zatvara prema ostatku stanovništva tijekom kasnog srednjeg
vijeka te ranog novog vijeka.5
Auanço. Auanço je onim romanskog porijekla, u prijevodu ostatak.6
Zapisano je u oblicima Auanço, Avancio i Avantio. Muški članovi obitelji;
2
3
4
5
6
Dušan Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika iz 1372. i 1388. godine“, Historijski zbornik 44
(1991), Zagreb: 155‒162.
Dušan Mlacović: Građani plemići: Uspon i pad rapskog plemstva, Zagreb: Leykam International, 2008, 226 (dalje: Građani plemići).
Obitelji Bernaba, Borre, Georgiis, Hermolais, Martinussio i Philipo obrađene su u članku
„Identitet kasnosrednjovjekovnog Raba u svjetlu hagionima“ pa o njima neće biti detaljnijeg govora.
Nikolić, Rođaci i bližnji, 11.
Giusepe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, Firenze: Giunti, 1998, 227 (dalje: Dizionario del dialetto veneziano).
51
Stijepo STJEPOVIĆ
ser Marinus (Marincius), njegov sin Antonio i pokojni otac Matheus imaju
romanska imena s romanskim sufiksima, dok njegova žena donna Dompza
ima romansko ime sa slavenskim sufiksom.
Cernota. Cernota, patronim koji se u ovom razdoblju već ustalio kao
prezime izmjenjuje se patronimom Domaldo. Riječ je o ogranku roda Andreis
koji se na Rab doselio iz Trogira7. Oblik prezimena je najvjerojatnije nastao
spajanjem slavenske osnove *Črn (crn) i romanskog sufiksa -ota premda se ne
može isključiti niti oblik cerna8 koji dolazi iz mletačkog leksika. U izvorima
se spominju četvorica braće; Nicola, Cibre, Ivane i Cristofor, njihov nećak
Cerne, zatim Nicolina žena Fume i Ivanova žena Mence. Na popisu vijećnika
iz 1388. spominje se i Cernin sin Bartolus.9
Domine. Ova obitelj, s brojnim predstavnicima koje imamo sačuvane
u spisima, dobar je primjer za opis antroponimije rapskog plemstva. Obitelj
s romanskim prezimenom Domine, a u ovom kontekstu možemo govoriti o
pravom prezimenu koje se do te mjere učvrstilo da se izgubila dodirna veza
s možebitnim rodonačelnikom, kroz više generacija zauzima važno mjesto u
rapskom društvu.10 Onim potječe od latinskog oblika Dominus. U izvorima
se spominju braća Stefano, Dominico, Madio i Gregorio sa svojim obiteljima
i njihova sestra Margareta, redovnica u samostanu Sv. Nikole u Zadru. Stefanovi potomci su Christoforo, Joanino, Damiane sa ženom Marijom i sinom
Crestolom, biskup Chrisogonus i Malgarita koja je udajom došla u još jednu
moćnu rapsku obitelj Hermolais. Dominico sa ženom Coliçom ima djecu Franola, Franiçu i Dragolu, a Madio ima sina Ivanola. Muški pripadnici obitelji
nose hagionime s romanskim hipokorističkim sufiksima, dok kod su kod ženskih osoba slavenska imena češća.
Forma. Prezime Forma nije patronimnog porijekla već dolazi iz općeg romanskog leksika. Latinska riječ forma preživjela je u većini romanskih
jezika bez ikakvih promjena, a takvu ju nalazimo i u funkciji spomenutog
prezimena. Ipak, riječ forma pojmovno ne obuhvaća samo oblik već i sklad,
ljepotu, pravilnost itd., što će nam biti jasnije ako pogledamo značenje pridjeva formosus u današnjim romanskim jezicima. U izvorima se spominju
samo dvojica braće Pedrane i Stepe i dvojica nezakonitih sinova, Nicoliça i
Perolo za koje ne znamo u kakvim su rodbinskim vezama s prvom dvojicom.
Dušan Mlacović, „Družbeni in ekonomski odnosi na Rabu v anžujski dobi 1358‒1409 (nobiles et populares)“, magistrska naloga, Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, 1997,
191 (dalje: „Družbeni in ekonomski odnosi“).
8
„La cosa cattiva separata dalla buona“; Boerio, „Dizionario del dialetto veneziano“ 161.
9
Dušan Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika iz 1372. i 1388. godine“, Historijski zbornik 44
(1991), 160. (dalje: „Popisi rapskih vijećnika“)
10
Mlacović, Građani plemići, 230.
7
52
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Na popisu vijećnika iz 1372. nalazi se i Marinellus, kojeg nema u notarskim
spisima.11
Gauzigna. Prezime Gauzigna romanskog je porijekla, a romanske oblike imena i hipokoristika nose i svi muški članovi obitelji dok ženske osobe
imaju slavenska imena. Skok drži da potječe od latinskog imena Gaudius.12 U
spisima su spomenuti ser Nicola, ser Bare i donna Dobre sa sinom Christoforom, ser Cibre sa sinovim Matolom i Cibrom, ser Natalis s djecom Grubicom
i Marinellom i ser Salbe sa sinovima Antonijom i Matolom. Na popisu vijećnika iz 1388. spominje se i Iohanninus.13 Izvori ne pružaju podatke na temelju
kojih bi se moglo zaključiti o njihovim međusobnim vezama.
Grube. Već ustaljeno prezime Grube kolidira s patronimom budući da
ovaj naraštaj obitelji čine žena i djeca pokojnog ser Grube. Dolazi od slavenskog imena odnosno pridjeva grub. U obitelji prevladavaju romanska imena,
naime jedina osoba sa slavenskim imenom je donna Slava koja je udajom došla u obitelj. Na ovom primjeru vidimo kako slavensko prezime odnosno patronim ne mora imati za posljedicu izbor slavenskih imena među potomcima.
Izvori, dakle, spominju Grubinu ženu, Malgaritu, te njihove sinove; Missu sa
kćeri Malgaritom, Stepolina sa ženom Slavom i Foscola.
Poruga. Prezime Poruga slavenskog je porijekla i u ovom vremenu dovoljno učvršćeno tako da kod članova obitelji ne nailazimo na pojavu patronima. U izvorima su spomenuti ser Andrea, njegova žena Mence, sin Marino
sa ženom Nicolitom, sinom Christoforom i kćeri Marijom. Brat ser Andree,
Volçina, ima sina Crestola. Uz spomenute pojavljuju se i Dominico, Clementus i Frane čija veza s dvojicom braće nije poznata. U ovoj obitelji, po prvi put
među plemstvom nalazimo jače izražen slavenski utjecaj kod muških osobnih imena. Prije svega valja istaknuti slavensko ime Volçina, ali i slavenske
sufikse kod romanskih imena; Marince, Creste, Frane. S druge strane, što je
vrlo zanimljivo, ženske osobe imaju romanska imena s romanskim sufiksima; Nicolita, Maria, uz hipokoristički oblik Mence, sa slavenskim nastavkom.
Nadalje imenska formula jedne kćeri iz obitelji vrijedna je spomena, a to je
Maria filia ser Marini et Nicolite de Poruga, budući da su kod nje iznimno
spomenuti i otac i majka što inače nije uobičajeno.
Slovigna. Prezime Slovigna ukazuje na slavensko, odnosno kopneno
porijeklo obitelji. Naime, otac jednog od članova ove obitelji naveden je kao
habitator Arbi što dodatno potvrđuje da se radi o doseljeničkoj obitelji pri
čemu se geografska odrednica porijekla pretvorila u prezime. I kod izbora
Isto.
Petar Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb: Jadranski institut Jugoslavenske akademije znanost i i umjetnosti, 1950, 56 (dalje: Slavenstvo i romanstvo).
13
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“, 160.
11
12
53
Stijepo STJEPOVIĆ
osobnih imena očigledan je slavenski utjecaj. Nejasna je rodbinska veza između osoba spomenutih u dokumentima pod ovim prezimenom. Pod ovim
prezimenom u izvorima se spominju Christoforo pokojnog Frane, Ivane pokojnog Milcha te izvjesni Volcina. Kao vijećnik na popisu iz 1388. pojavljuje
se i ser Frane, najvjerojatnije Christoforov sin koji je dobio ime po djedu.14
Spalatino. Obitelj Spalatino navodno je porijeklom iz Splita, a doselje­
nik je sam pokojni Matheus.15 Teško je reći je li Spalatino upravo njegov nadimak koji se onda posljedično i deklinira (Maria quondam ser Mathei Spalatini) budući da imamo i primjer u kojem je taj nadimak preuzeo funkciju
patronima, a na koncu prerastao u prezime (Prode filia quondam ser Mathei
de Spalatino). Osim navedene žene i kćeri, Matheo je imao i sina Dominica, a
po njemu i unuka Matola.
Zaro. Prezime Zaro romanskog je porijekla, a u ovom razdoblju već je
dovoljno učvšćeno tako da se kod pojedinih članova obitelji ne pojavljuju patronimi. Iz izvora saznajemo za različite ogranke obitelji čija nam međusobna
veza nije poznata. S jedne strane tu su ser Frane sa sinom Crestolom, s druge
sestre Bonce i Prode, a s treće donna Catena s kćeri Colicom. Na popisu iz
1388. kao vijećnici se spominju Franini sinovi Nicolettus i Petrus kojih nema
u notarskim spisima.16 U obitelji prevladavaju hipokoristički oblici romanskih
imena kod muških osoba, dok kod ženskih osoba imamo i slavenskih i romanskih hipokoristika.
Zudenico. Prezime Zudenico nastalo je iz patronima17 koji se održao u
obitelji kroz više generacija. Izvori spominju brojne članove iznimno moćne
rapske obitelji koju možemo pratiti kroz njezinih pet ogranaka; braća Christoforo i Marinello sa sinom Cibrom; Christoforo sa sinovima Paulusom, Cibrom
i unukom Franolom; braća Zudenico (biskup), Frane sa sinom Zudolom, i
njihov polubrat Filipcio; udovica Stasia sa sinom Colanom i na koncu braća
Barthole i Çibre. Romanski je element snažno izražen pri izboru osobnih imena. Naime svi spomenuti članovi obitelji imaju romanska imena s romanskim
sufiksima. Još jedna osobitost ove obitelji je i raširena upotreba nadimaka koji
dolaze isključivo iz romanskog leksika; Rosso, Gaiardello i Folia.
16
17
14
15
54
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“, 160.
Mlacović, Građani plemići, 241.
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“, 160.
Mlacović, Građani plemići, 244.
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
2.2 Pučani vijećnici
Drugu skupinu koja je sačinjavala viši sloj rapskog društva sačinjavali
su oni pučani koji su postigli status vijećnika. Mlacović ove obitelji s obzirom
na njihov društvenopolitički položaj dijeli na obitelji koje su još od nastanka statuta uključene u upravljanje komunom (Braiano, Bubogna, Caçlella,
Conçica, Conano, Lompre, Machina, Plangos, Viola) te obitelji koje su se
razvile iz sporednih loza prethodno spomenutih obitelji (Benne, Cosuliça, Domaça, Domaldino, Gargantilo, Gregorio, Ivanus, Otolinçio, Scaffa, Scanga i
Tarantuso).18 Doseljena obitelj koja je postigla rapsko građanstvo prije revizije statuta 1326. je obitelj Nemira, dok za obitelji Malata i Scripossa nema
zabilježene tradicije upravljanja komunom.19
Bissano. Za prezime Bissano, koje se javlja i u varijanti Bisano, ne
može se sa sigurnošću reći kojeg je porijekla i od čega je nastalo. S obzirom
da se spominje i u varijanti Bisanich za pretpostaviti je da je slavenskog porijekla, iako tu treba biti vrlo oprezan jer nema druge potvrde da je tomu tako.
Budući da se ne javljaju oscilacije između prezimena i patronima valjalo bi
zaključiti da je u ovom razdoblju već učvršćeno kao prezime. U notarskim se
spisima spominje ser Balbe, za kojeg se ističe da je cives arbensis što bi moglo
ići u prilog teoriji da se radi o osobi koja je taj status stekla, i njegova djeca
Niculiça i Marichna, dok se njegov sin Steppe spominje kao plemić na popisu
vijećnika iz 1388.20 Hipokoristički sufiksi kod imena djece također opravdavaju tezu o slavenskom porijeklu obitelji.
Braiano. Za ovo prezime Jireček drži da je slavenskog porijekla21, odnosno da je nastalo iz istiomenog patronima. Forma varira, pa se prezime
javlja i u varijanti Brcano. U spisima se pojavljuju udovica donna Mira sa
sinovima Signom i Antoniom te njegovom ženom Marijom. Imena osoba pretežno su romanska kao i nadimak Bonino.
Bubogna. Obitelj Bubogna bila je jedna od najjačih obitelji iz red
pučana vijećnika. Prezime je navodno poteklo od patronima slavenskog porijekla.22 Vjerojatno je tomu tako, no valja spomenuti i mogućnost tumačenja
putem romanskog onima bubon koji označava izraslinu na tijelu kao posljedi Obitelji Bene, Gregorio i Ivanus obrađene su u članku „Identitet kasnosrednjovjekovnog
Raba u svjetlu hagionima“ pa o njima neće biti detaljnijeg govora.
19
Isto 276.
20
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“ 160.
21
Isto 250, citirano prema Constantin Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens
während des Mittelalters, Beč: Kaiserliche Akademie der Wissenschaften, 1904, 10.
22
Mlacović, Građani plemići, 252.
18
55
Stijepo STJEPOVIĆ
cu bolesti.23 U spisima rapskih bilježnika spominje se ser Andrea koji se više
puta ženio, tako da se uz njegovu ženu Marichnu kasnije pojavljuje i Dompza
te njihov sin Dominico; i braća ser Andrea, Creste i Dominico sa ženom Marijom. U obitelji prevladavaju romanska imena pojačana nadimcima romanskog
porijekla Spagnolo i Kalandra.
Caçlella. Prezime Caçlella najvjerojatnije je romanskog porijekla, a
kod pojedinih osoba izmjenjuje se i s patronimom Lence. I u grafiji ima odstupanja pa se prezime javlja i u varijantama Caclella, Caçlela i Caçllela. Članovi
obitelji su udovica donna Blase, sa sinovima Matolom i Christoforom koji je
imao ženu Luciju. U drugom ogranku obitelji, koji potječe od nepoznatog
pretka nazvanog Patriarcha, javlja se magister Stepe sa sinovima Ivanom i
Lençolom. Spisi spominju i izvjesnog Colana čija je veza s ostatkom obitelji
neutvrđena. Kod imena prevladavaju romanske forme, a zanimljivo odstupanje javlja se kod Ivana koji se spominje kao Ivanes filio Stipcho. Dakle, ne
samo što je tom prilikom nazvan slavenskim imenom već je i ime njegova oca
zapisano u ikavskoj varijanti.
Cesena. Prezime Cesena zapravo je ime talijanskog grada iz kojeg obitelj potječe. Da je svijest o njihovu porijeklu s druge strane Jadrana još uvijek postojala svjedoči i odabir prijedloga da umjesto prijedloga de kojim se
obično formiraju romanska prezimena. S druge strane, zanimljivo je da notar
u tekstu zapisuje upravo prijedlog da, koji u talijanskom jeziku označava porijeklo odnosno ishodište iz kojeg se neki objekt kreće prema referentu, iako bi
na tom mjestu, prema pravilima klasičnog latiniteta morao stajati prijedlog ex.
Članovi obitelji koje izvori spominju su Dominico, poznat i pod nadimkom
Giriça baštinjenim od oca,24 njegove kćeri Catarina i Trisa te sin Matholo.
Conçica. Ne može se sa sigurnošću reći koje je porijeklo ovog prezimena. Sufiks -iça mogao bi ukazivati da se radi o prezimenu slavenskog porijekla,
ali oscilacije u grafiji (Conçica/Conciça/Conçiça) otežavaju rekonstrukciju izgovora, a time i rješavanje ovog pitanja. Spisi spominju bračni par, Çorgula i
Mencu te njihov sin Colanole.
Conano. Prezime Conano, najvjerojatnije romanskog porijekla, u ovom
je razdoblju učvršćeno, odnosno nema pojave patronima. Javlja se i u varijanti
Coiano. U izvorima su navedeni braća Iacofçe i Martino sa ženom Prodom, te
njihova sestra Maria.
Cosuliça. Prezime Cosuliça čini se zanimljivim primjerom ispretlitanja
romanskog i slavenskog jezičnog elementa. Osnova Cos-, u kojoj intervokalno s u grafiji ima funkciju palatala, dolazi od hipokoristika nastalog iz hagi „Enfiato cagionato dalla peste“; Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, 87.
Mlacović, Građani plemići, 257.
23
24
56
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
onima Cassianus. Taj hipokoristik nalazimo samostalno zabilježen u obliku
Coxa (u Zadru susrećemo isti hipokoristik u grafiji Cossa25), u kojoj grafem x
ima vrijednost palatala. Na ovu se osnovu nadovezao dalmatski deminutivni
sufiks -ul, a na koncu još i slavenski sufiks -iça. Prezimenu ne prethodi prijedlog de, a zabilježeno je i u dekliniranom obliku.
Domaça. Prezime ove obitelji javlja se u grafiji u dva oblika; Domaça
i Domaza, a dovoljno je učvršćeno budući da u izvorima ne nailazimo na paralelnu upotrebu patronima. U spisima se spominju tri ogranka obitelji čije su
nam međusobne veze nepoznate: Creste sa sinom Lenzolom i kćeri Fumijom;
Françolo sa sinom Domulom i Pribe, kći pokojnog Mateja. Osnova Dom- najvjerojatnije je romanskog porijekla, a na nju se nastavlja romanski sufiks -aza
(-aça). Osobna imena i sufiksi za tvorbu hipokoristika također su romanski.
Domaldino. Prezime Domaldino romanskog je porijekla, naime na osnovu Domald-, koja ukazuje na postanak ovoga prezimena iz nekadašnjeg
patronima Domaldo, nastavlja se deminutivni romanski sufiks -ino. Muška
osobna imena su romanska, dok kod ženskih osoba, nalazimo i slavenska imena ili barem slavenske hipokorističke sufikse. Izvori spominju dva ogranka
obitelji, a to su udovica Mençe sa sinom Marinom i kćeri Bunçi te Martin sa
ženom Stanom i sinovima Dominicom, koji se javlja i pod nadimkom Brumo,
i Domolom sa ženom Antonijom.
Gargantil. Prezime je u svakom slučaju romanskog porijekla. Riječ dolazi
iz španjolskog gargantilla što doslovce znači ogrlica, a preuzeta je i u talijanskom u obliku gargantiglia čijim je posredstvom i došla u ove krajeve. Muška
osobna imena članova obitelji kao i hipokoristički sufiks -olo koji se nastavlja na
sva tri spomenuta imena, romanskog su porijekla. Izvori spominju Mencola, koji
se javlja i kao Nicola, njegovu ženu Pribu i sinove Crestola i Tronçola.
Lompre. Prezime Lompre razvilo se iz istoimenog patronima26 koji je
pak hipokoristički oblik rimskog imena Lampridius. Prezime još uvijek nije
dovoljno utvrđeno pa dolazi do oscilacija pri čemu u imenskoj formuli na
mjestu prezimena nalazimo patronim ili nadimak. Članovi obitelji spomenuti
u izvorima pripadaju trima ograncima; Dominicova udovica Cotte sa sinovima Lomprolom, Maçolom i Petrolom; Petrecinov sin Dominchiello sa ženom
Catharinom i sinom Androssolom; Mence sa sinom Justolom. Oscilacije u
imenskim formulama najizraženije su kod udovice Cotte i njezinih potomaka.
Naime, pored prezimena Lompre pojavljuje se i obiteljski nadimak Salato, a
jedan od njezinih sinova u dokumentima je označen imenom i prezimenom
pokojnog oca dok je na drugom mjestu označen jedino imenom svoje majke.
Jakić-Cestarić, Etnički odnosi, 140.
Isto, 266.
25
26
57
Stijepo STJEPOVIĆ
Druga je skupina sastavljena od potomaka pokojnog Petrecina čija se društvena uloga i značenje u obitelji, a saznajemo da je bio bogatiji od drugih članova27, preslikava i u područje antroponimije na način da zasjenjuje obiteljsko
prezime i uvodi patronim koji čak ima tendenciju prelaska u prezime.
Machina. Prezime Machina romanskog je porijekla, a romanska imena
nose i članovi obitelji uz povremene pojave slavenskih hipokorističkih sufiksa kao što su -e i -essa. U spisima su spomenuti Pascolinovi sinovi: Marino
sa ženom Marijom, kćeri Benom i sinom Crestolom te Dominico sa ženom
Boncom. Pored navedenih spominju se još i Pascolinov brat, redovnik Frane,
i Marincio, sin Matesse čija nam veza s ostatkom obitelji nije poznata. Zanimljivo je da su spomenuta i tri člana Marinove tazbine, odnosno roditelji i
brat njegove žene Marije. Tim se osobama kao isključiva odrednica spominje
tazbinski odnos s Marinom de Machinom pa je za pretpostaviti da se radi o
osobama iz nižih slojeva društva.
Malata. Od obitelji Malata u izvorima su spomenute samo dvije osobe,
Martino i Mira, a njihova međusobna veza nije nam poznata. Prezime ima
oblik ženskog roda talijanskog pridjeva malato.
Marchesano. Onim Marchesano, koji ukazuje na porijeklo obitelji iz
talijanske pokrajine Marche, u ovom je razdoblju funkcionirao kao patronim.
U izvorima ga nalazimo dekliniranog, mahom u genitivu, a ne postoje tragovi koji bi ukazivali na prelazak patronima u prezime. Umjesto prezimena u
imenskoj se formuli koristi slijed otac-djed ili otac-djed-patronim. Članovi
obitelji koji se spominju su Dominico, njegov otac Luca, sestra Dabra i sin
Blase. Muški članovi obitelji nose romanizirane hagionime, a jedina ženska
osoba koja se spominje nosi slavensko ime.
Nemira. Prezime Nemira najvjerojatnije je slavenska složenica kojoj je u
osnovi imenica mir. Izvori spominju Stefana i njegove sinove, Marina i Crestola.
Otolincio. Prezime Otolincio, nepoznate etimologije, nastalo je iz recentnog patronima28: O tome svjedoče i oscilacije do kojih dolazi u imenskoj
formuli. Naime, pored uobičajene romanske tvorbe prezimena, javljaju se i
oblici bez prijedloga, pa čak i kombinacija prijedloga i dekliniranog imenskog
dijela prezimena. U izvorima se spominju samo dva člana ove obitelji; Nasio
i njegov sin Colla.
Plangos. Porijeklo prezimena je nejasno, na prvi pogled nameće se zaključak o povezanosti s glagolom plangere (plakati), ali valja biti oprezan. U
svakom slučaju, prezime je već prilično učvršćeno tako da u imenskoj formuli
ne dolazi do oscilacija odnosno pojave patronima. U spisima se spominje Ste Mlacović, „Družbeni in ekonomski odnosi“, 213.
Isto, 220.
27
28
58
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
pe sa ženom Marijom i njihovi sinovi; Tomas sa ženom Marom i sinom Antonolom te Signa sa ženom Cotom, kćeri krojača Dominica. Pored njih javlja se
Katarina, udovica njihovog sina Cristofora.
Rodanis. Obitelj Rodanis porijeklom je iz Cremone29. Prezime je u nekom nepoznatom trenutku poprimilo latinizirani oblik. Paralelno s prezimenom ili umjesto njega u imenskoj se formuli javlja onim Comerçarius, oznaka
službe koja je preuzela funkciju nadimka, zapisan i u grafijama Comerzarius
i Çumercarius, koji je izvorno nosio Christofor de Rodanis da bi se potom
prenio i na njegove potomke. Ova pojava, o kojoj je već bilo govora, svjedoči
o društvenoj važnosti same osobe koja svojim značajem utječe na imensku
formulu, a time i na identifikaciju ostalih članova obitelji. U prilog tome govori i činjenica da nosi titulu ser, a njegova žena Marina titulu donna. Pored
navedenog bračnog para, u izvorima se spominju i njihovi sinovi; Androse,
Misse i kanonik Nicolao.
Scanga. Prezime Scanga romanskog je porijekla. Izvori spominju Çorgula te njegovog sina Çibra sa ženom Boncom i kćeri Dobrizom. Pored njih,
javlja se i izvjesni Creste čija nam veza s ostatkom obitelji nije poznata.
Scaffa. U notarskim se spisima obitelj Scaffa spominje samo u sintagmi heredes Androssii Scaffe, bez osobnih imena, ali na popisu vijećnika iz
1388. spominje se Matolus de Scaffa.30 Samo prezime romanskog je porijekla,
označava manje plovilo31, a riječ je još uvijek prisutna u našim krajevima u
značenju posude, lavora, sudopera, ali i broda.
Screpossa. Prezime Screpossa romanskog je porijekla, a u izvorima
pronalazimo braću Françola i Zorgula sa ženom Prodom.
Tarantuso. Kroz ovaj primjer možemo pratiti kako se u relativno kratkom periodu odvijao proces pretvorbe nadimka u patronim, a potom i u prezime. Dvojica braće Antonio i Androse u svojoj imenskoj formuli sadrže i ime
svog oca Mateya koji je nosio nadimak Tarantusa. Varijante u kojima se imenska formula javlja idu od one u kojoj se izričito navodi da je riječ o nadimku
(Matey dicti Tarantusa), preko dekliniranog patronima (Matey Tarantusi) do
prezimena (de Tarantuso). Složenosti doprinosi i varijanta u kojoj se u funkciji
patronima pretvorenog u prezime javlja i ime njihovog djeda (de Dominicus).
Hipoteze o povezanosti nadimka Tarantuso s južnoitalskim Tarantom najvjerojatnije su neutemeljene.32
Viola. Prezime Viola romanskog je porijekla. U spisima se pod ovim
prezimenom spominju Vite, njegova žena Fume i sin Johanne čije se ime jav
31
32
29
30
Isto, 29.
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“, 160.
Mlacović, „Družbeni in ekonomski odnosi“, 225.
Isto, 228.
59
Stijepo STJEPOVIĆ
lja različitim podoblicima sjevernoitalske varijante ovoga imena (Çanolus/
Zanolus) odnosno hipokorističkim oblicima Cane, Canolo, Çanole.
3. Pučani
Širi sloj rapskog srednjovjekovnog društva činili su pučani. Za razliku
od plemića kod kojih je proces pretvaranja patronima u prezime uznapredovao do te mjere da su mnoga prezimena već potpuno ustaljena, imenska formula kod pučana varira od malobrojnih prezimena preko patronima do osoba
koje su označene svojim zvanjem, zanimanjem ili porijeklom. Prije pregleda
pučana čija imena nalazimo u dokumentima valja naglasiti da nemamo na raspolaganju uzorak koji u potpunosti odražava društveno stanje. Članovi viših
društvenih slojeva, odnosno obitelji plemića i pučana vijećnika češće se pojavljuju kao stranke u pravnim poslovima koje su zapisali rapski bilježnici pa
se stoga s popriličnom sigurnošću može reći da je velika većina pripadnika viših slojeva i zabilježena u spisima. S druge strane, obični pučani nisu ni mogli
biti zastupljeni u toj mjeri u dokumentima budući da je njihovo sudjelovanje
u pravnim poslovima rjeđe odnosno razmjerno ekonomskoj moći. Također je
potrebno naglasiti da osobe koje se pojavljuju ne odražavaju ukupnost obitelji
tako da na temelju broja osoba koje se pojavljuju pod jednim zajedničkim nazivnikom, bio on prezime, patronim ili nešto drugo, ne možemo zaključivati o
brojnosti same obitelji. Ipak, sve navedeno nipošto ne znači da je ovaj bogati
korpus osobnih imena beskoristan. Upravo suprotno, može nam poslužiti kao
bogat izvor informacija, ako mu pristupimo s dužnim oprezom. Zato u sljedećem dijelu izlaganja svakoj pojedinoj obitelji neće biti posvećena posebna
pozornost kao što je to učinjeno kod plemića i pučana vijećnika koji čine
zaokruženu i genealoški obrađenu cjelinu, već će u središte zanimanja doći
pojave koje, ako ih se pravilno uoči i interpretira, mogu biti iznimno dragocjene za konačnu sintezu.
1.2.1 Pučani identificirani prezimenom33
Abundo. Abundo je prezime romanskog porijekla, a nastalo je od gerunda glagola habere pa utoliko implicira obilje odnosno imućnost. Pojavljuje se i u grafiji Habundo u kojoj je grafem h nema fonetsku već isključivo
etimološku funkciju. Pod ovim se prezimenom spominju Mazolino i njegova
žena Mence, a oboje nose romanske hipokorističke oblike.
Obitelji pučana s prezimenima hagionimnog porijekla obrađene su u članku „Identitet kasnosrednjovjekovnog Raba u svjetlu hagionima“ pa o njima neće biti detaljnijeg govora.
33
60
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Anzuleto. Prezime Anzuleto koje se javlja i u oblicima Ancelleto i Ancolato romanskog je porijekla, a nastalo je iz osnove ancillus u značenju ‘sluga’ i hipokorističkog sufiksa -eto. Dokumenti spominju Crestola i njegovog
sina Blasiusa, rapskog kanonika.
Artico. Artico, odnosno Articho, prezime je nepoznatog porijekla. Osobe spomenute pod ovim prezimenom su Colancin i njegov sin Creste.
Asto. Asto je prezime nepoznatog porijekla, najvjerojatnije romansko,
a od članova obitelji koja ga nosi spomenute su tri ženske osobe, kćeri ser
Antonija; Dobre, Antonija i redovnica Richelda.
Avano. Pod romanskim prezimenom Avano spominje se samo izvjesni
Jacofce. Nema podataka o mogućoj povezanosti ovog prezimena s plemićkom
obitelji Avanço, no sličnost između dvaju oblika pobuđuje zanimanje.
Baderla. Teško je bilo što tvrditi o porijeklu prezimena Baderla. Nose
ga dvije muške osobe; Stipanus i najamni radnik Petre.
Balaben. Romanski imenski oblik Balaben zapisan je kao patronim u
genitivu i u obliku romanskog prezimena, a referira se na izvjesnog Nicolu.
Moguće ga je shvatiti kao složenicu mletačkog glagola balar (plesati) i priloga ben (dobro).
Balbo. Pod romanskim prezimenom Balbo spominju se Petar i njegova
žena Maria.
Barato. Ovo se prezime spominje u oblicima Barato i Barata. U izvorima je pod ovim prezimenom zabilježena Nicolina žena Dessa i njezin sin
Dominico. Postoji mogućnost da su ove osobe u srodstvu s Bartolinom de
Capalbo koji nosi nadimak Barato.
Barbabixa. Prezime Barbabixa romanska je složenica sa značenjem
‘siva brada’. Pridjev bixo mletačka je inačica arhaičnog pridjeva bigio (‘siv’).
Barcusello. Oblik Barcusello odnosno Barchosello javlja se kao romansko prezime, formirano putem prijedloga de, i kao patronim u genitivu. U osnovi ovoga naziva je romanska riječ barca kojoj je dodan sufiks -sello. Osobe
spomenute pod ovim prezimenom odnosno patronimom su Petrova udovica
Stria i njegov sin Creste.
Baston. Prezime Baston zabilježeno je bez romanskog prijedloga de,
a s druge strane zapisano je u nominativu pa ne možemo biti sigurni radi li
se o patronimu. Sam naziv je romanskog porijekla, a označava štap odnosno
batinu. Stoga je najvjerojatnije riječ o nadimku koji je poprimio funkciju prezimena. Takav se zaključak nameće ako u obzir uzmemo ironični, a vrlo često
i deskriptivni karakter rapskih nadimaka.
Bellina. Bellina je prezime romanskog porijekla, umanjenica pridjeva
bella, iz čega se može naslutiti matronimno obilježje ovog prezimena. U izvorima se pod ovim prezimenom spominje Ivane sin Misse.
61
Stijepo STJEPOVIĆ
Belintera. Belintera je prezime romanskog porijekla koje se javlja bez
uobičajenog prijedloga de. Riječ je o složenici čiju je tvorbu moguće tumačiti
na više načina. Naime, prezime je moglo nastati spajanjem pridjeva bello s
prijedlogom in i imenicom terra što je najmanje vjerojatno, zatim spajanjem
pridjeva bellina i imenice terra, sa značenjem ‘dražesna zemlja’, odnosno
spajanjem pridjeva bella s pridjevom intera, sa značenjem ‘potpuno lijepa’,
što je vjerojatnije. Jedina osoba koja ga, prema dostupnim podacima nosi je
izvjesni Çorgulus.
Beloselo. Prezimenu Beloselo također ne prethodi romanski prijedlog
de što bi nas moglo navesti na zaključak da se radi o slavenskoj složenici u
značenju ‘bijelo selo’. Jednako tako, moguće je zaključiti da se radi o romanskoj složenici pridjeva bello iz prethodna dva primjera i romanskog sufiksa
-sello koji se pokazao produktivnim i u drugim slučajevima poput prezimena
Barcusello. U izvorima se pod ovim prezimenom spominje jedino Zorgulo.
Bellosich. U ovoj obitelji slavenstvo prevladava u svim elementima
imenske formule. Od prezimena Bellosich u kojem se na slavensku osnovu
nastavlja slavenski sufiks, preko osobnih imena Radoslavo, Sfitane i Stoyano
do nadimka Prasiça. Sufiks -o dodan na kraju osobnih imena, koji upućuje na
romanski utjecaj, može se promatrati isključivo kao pisarev dodatak. Drugi
nadimak, Percle, prilično je zagonetan. Ako uzmemo da se radi o riječi koja
proizlazi iz romanskog porco, onda bismo mogli zaključiti da su nadimci Prasiça i Percle sinonimi.
Biscopo. Prezime Biscopo nastalo je od slavenizirane grčke riječi
ἐπίσκοπος koja je pretvorena u riječ biskup, a koja je u ovom slučaju naknadno romanizirana dodavanjem sufiksa -o. Stoga valja zaključiti da je ovo prezime prvotno funkcioniralo kao nadimak. Jedina osoba spomenuta pod ovim
prezimenom nosi ime Martin, slavensku inačicu romanskog hagionima.
Blisnaç. Bliznaç je slavensko prezime, odnosno nadimak koji je poprimio ulogu prezimena. Grafija dosljedno čuva slavenski izgovor ove riječi koja
u današnjem standardu ima oblik blizanac premda pojedini dijalekti još uvijek
čuvaju oblik bliznac. U izvorima je pod ovim prezimenom zabilježen izvjesni
Petre.
Bobos. Bobos je romanizirano slavensko prezime, čija etimologija nije
do konca razjašnjena, sa samo jednim predstavnikom spomenutim u dokumentima. Više antroponima i toponima u našim krajevima sadrži osnove Bobi Bobov-.
Bogdanello. Bogdanello je romanizirano slavensko prezime koje se razvilo iz patronima Bogdan i romanskog hipokorističkog sufiksa -ello. Nosi ga
Katarina, kći pokojog Damiana koja se udala za izvjesnog Pascola.
62
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Bogdoy. Prezime odnosno patronim Bogdoy nastalo je kao složenica
imenice Bog i glagola dati. U spisima se spominju Demine, njegova žena
Stanna i sin Bogde koji dobiva ime prema obiteljskom patronimu.
Bonifaçinig. Prezime Bonifaçinig zanimljiv je primjer slavenizacije
romanskog prezimena. Naime, romanskoj osnovi koja se sastoji od imenice
bonum i glagola facere, u značenju ‘činiti dobro’ dodan je slavenski nastavak
-ig, u kojem grafem g ima funkciju palatala. Prezime se javlja i u varijanti
Bonfaçima, a nose ga Marco i njegova žena donna Dome.
Bos. Porijeklo prezimena Bos je nejasno. Moguća je njegova veza s
prezimenom Bobos pri čemu bi se moglo nagađati o notarovoj nedosljednosti
ili pak kraćenju dotičnog prezimena. Druga je mogućnost da se radi o latinskom bos gen. bovis, sa značenjem ‘govedo’, no to je manje vjerojatno.
Brachalich. Prezime Brachalich slavenskog je porijekla, a javlja se i u
varijanti Brochalich. Izvori spominju Stannu, udovicu pokojnog Micovilla,
njezinu kćer Dragu i sina Marincija s obitelji odnosno ženom Bocdanom i
kćerima Antonijom i Dragom. Iz navedenoga vidimo da su osobna imena uglavnom slavenska ili se radi o slavenskim varijantama romanskih imena.
Bratalia. Bratalia je prezime slavenskog porijekla, nastalo dodavanjem
romanskog sufiksa -alia, koji bi u suvremenoj talijanskoj grafiji imao oblik
-aglia, slavenskoj osnovi brat-. Ne prethodi mu romanski prijedlog, a jedina
osoba koja ga nosi je izvjesni Marinçio.
Bratosille. Prezime Bratosille se u pogledu slavenske osnove brat- podudara s prethodno spomenutim prezimenom, ali s različitim sufiksom. Zabilježeno je kod dviju muških osoba s romanskim hipokorističkim oblicima u
funkciji osobnih imena.
Brumna. Brumna je slavensko prezime kojem ne prethodi romanski prijedlog de, a nosi ga izvjesni Dominicus.
Bucita. Prezime Bucita nejasnog je postanka, odnosno moguća su različita nagađanja o njegovoj etimologiji, ali bez čvršćih dokaza.
Bude. Prezime Bude skraćeni je oblik slavenskog patronima Budimir.
U spisima su spomenuti Marincio te bračni par Paulo i Pria.
Budille. Romanizirano slavensko prezime Budille pripada seriji prezimena s osnovom Bud- koji je u ovom slučaju dodan romanski sufiks -ille.
Budimer. Prezime Budimer, koje se javlja i u sinkopiranoj varijanti
Budmir, slavenskog je porijekla i nastalo je sufiksalnom tvorbom. Najvjerojatnije je nastalo iz istoimenog patronima. Spisi spominju Marinça i njegovog
sina Ivanola te Stannu, udovicu pokojnog Stepa.
63
Stijepo STJEPOVIĆ
Budogna. Budogna je slavenski hipokoristički oblik koji je prerastao
u romanizirano prezime dodavanjem prijedloga de, a iznimno i romanskog
ženskog određenog člana la. U izvorima se pod ovim prezimenom spominje
samo Georgijev sin Damiance.
Bulode. Porijeklo prezimena Bulode je nejasno, a jedina osoba koja ga
nosi je svećenik Paulo.
Cabra. Prezime Cabra, zapisano i u obliku Caura, romanskog je porijekla i doslovce označava kozu, a nose ga Signa i njegova udovica Dobre.
Caim. Prezime Caim, koje se javlja i u varijantama Chaim i Caymo,
matronim je slavenskog porijekla. Izvori spominju Antonija, Maru i Mencu, a
međusobna veza tih triju osoba nije nam poznata.
Caldane. Caldane je prezime romanskog porijekla, najvjerojatnije povezano s dijelom grada Raba koji se zove Kaldanac. U spisima je pod ovim
prezimenom zabilježen bračni par Iohanus i Draga.
Caldarolla. Ovo prezime označava zanimanje pečenja crijepa i opeke
pri čemu varijanta Caldarolla označava pećnicu dok s druge strane varijanta
Caldaiaro (Caldaraco) označava samu osobu koja tu djelatnost vrši. Javlja se
i u dekliniranom obliku, naravno, u tom slučaju mu ne prethodi prijedlog de.
O porijeklu obitelji ne može se sa sigurnošću ništa tvrditi budući da samo prezime, iako romansko, ne mora nužno implicirati romansko porijeklo budući
da je i za druge djelatnosti, kao što ćemo kasnije vidjeti znakovito da koriste
romanske odnosno talijanske nazive. Osobna imena također ne govore puno
jer se radi o hipokorističkim oblicima kršćanskih imena koja su općeprisutna
u rapskom antroponimnom sustavu pa se tako spominju Creste i njegova žena
Mence te izvjesni Petre.
Camarella. Prezime Camarella romanskog je porijekla, a sastoji se od
osnove camara, ‘soba’, i sufiksa -ella. Pod ovim se prezimenom spominje
podđakon Andreas.
Campanile. Prezime Campanile ova je obitelj najvjerojatnije dobila
zbog življenja u blizini zvonika ili obavljanja neke djelatnosti povezane sa
zvonikom. U prilog prvoj opciji je i talijanski prijedlog da, u ovom slučaju spojen s određenim članom, koji implicira potjecanje i porijeklo odnosno
kretanje nekog objekta prema referentu, o čemu je već prethodno bilo govora
kod plemićke obitelji porijeklom iz Cesene. Kao što vidimo, ovakva tvorba
prezimena u spisima rapskih notara prilično je rijetka pa joj valja pridati pažnju. Članovi obitelji spomenuti u izvorima su Creste, njegova žena Stanne te
Petrova žena Pribe. Kao i kod obitelji Caldarolla, romansko ime obitelji Campanile odraz je nazivlja koje je bilo u upotrebi, pa kao što i danas stanovništvo
na jadranskoj obali koristi naziv kampanel, još je izvjesnije da je u to doba to
bio jedini naziv za zvonik.
64
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Canaç. Prezime Canaç, koje se u grafiji se javlja i u različitim varijantama Canatio, Canacio i Canaco, slavenskog je porijekla. Zapisano je i u
obliku Cauç, ali u ovom se slučaju najvjerojatnije radi o pisarevoj pogrešci.
Na osnovu Can- nastavlja se slavenski sufiks -aç. Ostale varijante prezimena
valja pripisati notarskoj proizvoljnosti. Prezime je u najvećem broju slučajeva
zapisano bez prijedloga de kojim se uobičajeno tvore romanska prezimena. S
druge strane, pri dekliniranju prezime ima nastavke latinske druge deklinacije.
U izvorima se spominje Creste, njegovi sinovi Dominico, Mateo i Marco te
nećak Crestole, sin Petra, najvjerojatnije Crestovog brata. Za razliku od navedenih osoba kod kojih prevladavaju romanska imena, u spisima se spominju
Rados i Stepano koje prema dostupnim podacima ne možemo povezati s prethodnom skupinom.
Canoich. Prezime Canoich sastoji se od osnove Cano-, čije je porijeklo
teško utvrdivo, i slavenskog sufiksa za tvorbu prezimena, -ich. Jedina osoba
zabilježena pod ovim prezimenom nosi slavenizirani hagionim Micovil.
Capalbo. Oblik Capalbo u ovom je razdoblju u fazi pretvorbe iz patronima u ime, pa tako za istu osobu imamo primjer s patronimom podložnim
dekliniranju i prezimenom formiranim na romanski način. Pored toga, kao nositelj identifikacije javlja se i nadimak. Naime, u spisima se spominje Baralino
koji pored prezimena, odnosno patronima Capalbo nosi i nadimke, a zapravo
hipokorističke oblike imena Bartol pa su onda i njegovi sinovi, Dominchiello
i Quirino, označeni kao sinovi Barata odnosno Baratelina. Iz primjera vidimo
da u imenskim formulama članova ove obitelji prevladava romanski element.
Carba. Onim Carba, zabilježen i u grafiji Karba, pojavljuje se u funkciji
prezimena odnosno patronima u genitivu. Najvjerojatnije je riječ o slavenskom imenu odnosno nadimku pri čemu grafem a u prvom slogu riječi valja
shvatiti kao čakavski poluglas. Izvori pod ovim prezimenom odnosno patronimom spominju jedino izvjesnog Crestola.
Carnalo. Prezime Carnalo odnosno Carnalus romanskog je porijekla
sa značenjem ‘tjelesan, puten’ pa se stoga nameće zaključak da je riječ o nadimku koji se s pojedinca proširio na cijelu obitelj. U izvorima se pod ovim
prezimenom spominje Bude, osoba sa slavenskim hipokoristikom, i Nicola
Cano, kod kojeg drugi član imenske formule upućuje na vezu s prezimenom
Canoich.
Castelano. Castelano je prezime koje potječe od romanskog castello.
U rapskim dokumentima ima samo jednog predstavnika koji nosi romanski
hipokoristik Mise, ali u raznim je varijacijama ovo prezime prisutno na širim prostorima srednjovjekovne Europe što ne začuđuje jer ukazuje na službu
dvorjanina, zapovjednika utvrde i slično.
65
Stijepo STJEPOVIĆ
Cavaler. Riječ cavaler, koja u romanskim jezicima, naravno u ponešto izmijenjenom obliku, označava konjanika, u srednjovjekovnom je Rabu označavala komunalnog službenika koji nadgleda područja koja se nalaze izvan gradskih
zidina. Svoju je službu obavljao jašući na konju tako da je ova riječ poprimila
sasvim novo značenje. Kao i kod drugih zanimanja, uočavamo da je naziv djelatnosti postao nadimak iz kojeg se nerijetko razvilo i prezime. Osobe spomenute
u izvorima su Nicola, Dominico sa sinom Crestolom, Vite i njegova žena Stanna
koja se nakon muževe smrti ponovno udala za izvjesnog Mignu. Samo prezime
javlja se i u varijantama Cavalir i Cavaler, u svim je primjerima formirano upotrebom prijedloga de, osim u primjeru ‘Vite filius Cavaler’. Ova nas iznimka ne
bi trebala navesti na razmišljanje da se radi o patronimu, pogotovo ako uzmemo
u ozbir da nije došlo do deklinacije kao što je uobičajeno kod patronima.
Cavrgne. Prezime Cavrgne slavenskog je porijekla, a zanimljivo je
zbog svoje grafije kojom je zabilježeno slogotvorno r u drugom slogu riječi.
U spisima ga nosi donna Slava, udovica Mazolova.
Cazaimimigo. Prezime Cazaimimigo romanska je složenica i, uz Zudenigo, jedino prezime sa sufiksom –go. Jedina njegova predstavnica je Dume
koja u imenskoj formuli sadrži i romansko prezime Carosa koje se ne pojavljuje na drugim mjestima u spisima rapskih notara.
Celle. Celle je patronimni hipokoristik koji je prerastao prezime, a nosi
ga osoba zabilježena pod romanskim hipokoristikom Sanne.
Cellemisse. Cellemisse je zanimljiva fuzija dvaju osobnih imena, odnosno hipokoristika, koja je dodavanjem prijedloga de prerasla u prezime.
Cenitolo. Prezime Cenitolo, zabilježeno i u varijanti Cinitolo, romanskog je porijekla. U spisima je spomenut jedino izvjesni Kalenda, Domin sin.
Centofige. Prezime Centofige nastalo je kao složenica koja u prijevodu
s talijanskog doslovce znači ‘stotinu smokava’, a javlja se i u latiniziranoj varijanti Centufigis. Dalmatsku varijantu ove složenice, u kojoj je izvorni izgovor latinskog c sačuvan, odnosno u kojoj nije došlo do palatalizacije nalazimo
u dubrovačkom toponimu Kantafig. Izvori pod ovim prezimenom spominju
Ivana i njegovu ženu Bizu, zatim Dominica sa sestrom Dragom te Cresta, sina
Andree. Kod muških osoba prevladavaju romanska imena koja su u skladu s
izrazito romanskim karakterom obiteljskog prezimena.
Cerenchich. Cerenchich je slavensko prezime koje se pojavljuje paralelno sa svojom romanskom varijantom Cerincello. Naime, na osnovu ceren- (cerin-) koja je najvjerojatnije matronimnog postanka, nadovezuje se slavenski sufiks –chich odnosno sufiks –cello koji je zapravo njeggov romanski
prijevod. Na taj je način deminutivni karakter slavenskog prezimena doslovce
sačuvan u svojoj romanskoj inačici. Pod ovim su prezimenom spomenuti Dominchiello i njegova žena Draga.
66
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Cesna. Prezime Cesna nepoznatog je porijekla. Ipak, ako bismo pretpostavili da je riječ o pisarevoj omašci, mogli bismo ga poistovjetiti s prezimenom Cesena posebno ako imamo u vidu da je ovaj oblik zabilježen samo
jednom. Moguće je i da nije došlo do pogreške već da je jednostavno riječ o
sinkopi pomoću koje je oblik Cesena postao Cesna.
Cacamor. Cacamor je prezime romanskog porijekla proizašlo iz nadimka. Riječ je o složenici podrugljivog značenja koja se sastoji od prezenta glagola cacare, u značenju ‘vršiti nuždu, kakati’ i priloga moro ‘crno, tamno’. Uz
navedeni, zabilježen je još i besmisleni oblik Chacamoy koji je najvjerojatnije
namjerno iskrivljen kako bi se promijenjenom grafijom sakrilo pravo značenje. Zanimljivo je da se prvi oblik javlja kod muškog člana obitelji, Mazija,
dok se ovaj drugi, iskrivljeni ili eufemizirani, pojavljuje kod spomena njegove
udovice Bonne. Naime, u spisima nije zabilježen niti jedan ženski nadimak pa
ovakav postupak ‘maskiranja’ valja promatrati kao dio opće tendencije izbjegavanja nadimaka u imenskim formulama ženskih osoba budući da su rapski
nadimci najčešće podrugljivog karaktera.
Chachina. Chachina je prezime nastalo iz matronima slavenskog porijekla što postaje jasnije ako kombinaciju grafema ch protumačimo kao palatal
č. Pod ovim se prezimenom u spisima pojavljuju Dominico, koji nosi i romanski nadimak Bastiano, i njegova majka Pribe.
Chastagnol. Chastagnol je romansko prezime sa značenjem ‘kestenjast’
pa i u ovom slučaju valja zaključiti da je ovo prezime, pod kojim je spomenut
jedino izvjesni Leonardo, nastalo iz nadimka.
Chichius. Teško je utvrditi porijeklo, ali i izgovor ovog patronima koje je
vjerojatno nastalo iz nadimka. Taj je nadimak nosio Petre, a drugi članovi obitelji spomenuti u izvorima identificirani su preko njega; kao njegov brat Radoi
i unuk Dragina, Stroilov sin. Kao što vidimo, kod osobnih imena prevladava
slavenski element, dok je uobičajena romanska tvorba prezimena izostala.
Cigina. Cigina je slavenski matronim koji je dodatkom prijedloga de
poprimio oblik prezimena. Jedina zabilježena predstavnica ovoga prezimena
je Stosse.
Cigognolla. Cigognolla, deminutiv od mletačkog cigogna ‘roda’, romansko je prezime pod kojim se spominje donna Katarina, Albertova udovica.
Citadella. Prilično je vjerojatno da je ova obitelj svoje prezime dobila
zahvaljujući porijeklu iz Citadelle u Furlaniji. Osobe koje se pod tim prezimenom spominju su Johane, liječnik koji je primao plaću iz općinske blagajne te
njegov sin Antonio sa ženom Marijom. Johanov je otac nosio ime Guiçardo
koje nije bilo uobičajeno na Rabu. Dodatan argument u prilog tvrdnji da je
riječ o doseljenoj obitelji je i upotreba titula dominus i donna, koje su im
pripisane da bi ih se izdvojilo od ostatka stanovništva. Kao i u drugim gra67
Stijepo STJEPOVIĆ
dovima Dalmacije, svim se došljacima nije pristupalo na isti način.34 Ipak, na
popisu vijećnika iz 1388. nalazimo da je ser Joaninus de Citadella pribrojen
plemićima.35 Osobna imena su očekivano, romanska, navedena bez upotrebe
hipokoristika.
Clara. Prezime Clara je, osim u navedenoj latinskoj varijanti, zapisano
i u talijanskoj inačici Chiara, uz koji se paralelno pojavljuje i patronim Clarellus u genitivu. U spisima se pod ovim prezimenom i njegovom patronimnom
inačicom spominju Petre i njegova žena Stana s tim da se posljednja pojavljuje i u ulozi ljubavnice svećenika Çavatina.
Comesso. Prezime Comesso potječe od romanske riječi koja označava
kneza, ali će u ovom slučaju, kao uostalom i u nemalom broju drugih, za­pravo
biti riječ o posprdnom nadimku. Tvorcima nadimka cilj je bio narugati se
lažnoj veličini nekog od svojih sugrađana, a tijekom vremena nadimak je prerastao u prezime, a vrlo vjerojatno izgubio i dio svog provokativnog karaktera.
Pod ovim se prezimenom spominje Georgius, čije je ime zabilježeno i u različitim grafičkim varijantama hipokoristika Çorgolus, a koji nosi i slavenski
nadimak Strach.
Corento. Prezime Corento romanskog je porijekla, a jedini njegov predstavnik je izvjesni Marincius.
Cormiula. Romanizirano prezime Cormiula javlja se još i u varijantama
Corniula, Cormola i Cormula. Romanski deminutivni sufikisi -ola i -ula mogli bi nas navesti na zaključak da se radi isključivo o romanskom prezimenu,
no ako bolje promotrimo uočit ćemo da ono sadrži u sebi praslavensku osnovu
*kŭrma iz koje se razvila i današnja riječ krma. U izvorima su pod ovim prezimenom spomenuti Marcolo i njegova žena Maria te izvjesni Paulus.
Crase. Prezime Crase, koje se javlja i u varijanti Cras, slavenskog je porijekla, a najvjerojatnije je nastalo iz nadimka. Teško je reći ima li kakve veze s
riječju kras, koja se u sjevernojadranskim slavenskim dijalektima upotrebljava
umjesto riječi krš. S druge strane, u obitelji prevladavaju romanska imena i to
bez slavenskih sufiksa kojima bi se tvorili hibridni hipokoristici, a javlja se i romanski nadimak Macarono prema mletačkom macaron ‘slabić, nesposobnjaković’36. Osobe koje nose ovo prezime su Mise te njegovi sinovi Petrolo i Christoforo, zvani Macarono, koji se ženio dva puta. Iz dostupnih podataka nije moguće
utvrditi potječu li njegovi sinovi iz braka Stephanom i Marchom s i Marizom,
udovicom Stephana de Grampna ili iz braka s izvjesnom Lucijom.
Zdenka Janeković Römer: „Građani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovjekovnom Dubrovniku“, u Raukarov zbornik: zbornik u čast Tomislava Raukara, ur. Neven
Budak (Zagreb: FF-Press 2005), 317‒345.
35
Mlacović, „Popisi rapskih vijećnika“, 160.
36
Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, 382.
34
68
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Crasogna. Prezime Crasogna slavenskog je porijekla, točnije, riječ je o
augmentativu koji u sebi sadrži prethodno spomenuto prezime odnosno nadimak Crase i slavenski sufiks -ogna. Jedina osoba spomenuta pod ovim prezimenom, ukoliko ono nije istovjetno s prezimenom Crase, je izvjesni Dominico.
Cuitane. Cuitane je prezime slavenskog porijekla nastalo iz hipokoristika *Cvitan. Jedina osoba koja se javlja pod ovim prezimenom nosi slavensko
osobno ime odnosno hipokoristik Draxoi.
Cuniglia. Cunigla je prezime romanskog porijekla, a označava kunića
ženskog spola. Vjerojatno je riječ o nadimku koji je tijekom vremena prerastao u prezime, o čemu svjedoči i paralelno bilježenje bez upotrebe prijedloga
de. Ovo prezime nose dvije osobe; Creste i Dominicus.
Cuso. Prezime Cuso javlja se i u varijanti Cus. Teško je sa sigurnošću
utvrditi koje je njegovo porijeklo. U spisima su pod ovim prezimenom spomenuti Philipus i njegov sin Ivane.
Çernac. Çernac je slavensko prezime prilično jasne etimologije. Upitno
je samo je li izgovor bio *černac ili *crnac. Smatram da bi se trebalo opredijeliti za prvu opciju, koja bolje odražava čakavske osobine ovog onima. Stoga
ne iznenađuje mu ne prethodi prijedlog i da jedina osoba spomenuta pod ovim
prezimenom nosi slavensko ime Radoslavus, pri čemu sufiks -us možemo zanemariti kao pisarev dodatak.
Çigula. Prezime Çigula romanskog je porijekla, a nosi ga Coliçe, udovica Lençova.
Çoia. Prezime Çoia, javlja se i u grafiji Zoia, a paralelno je zabilježen i
patronim Çoyina u genitivu. Premda se onim Çoyina vlada kao patronim pa bi
se na prvi pogled moglo učiniti i da je riječ o augmentativu muškog roda, ipak
je izglednije da se u ovom slučaju radi o matronimu nastalom iz ženskog imena
Çoya koje dolazi od grčkog Ζωή. Naime, redukcijom matronima odnosno odbacivanjem slavenskog ženskog sufiksa -ina, uz dodatak prijedloga de, ponovno
se došlo do izvornog slavenskog imena, ovoga puta u funkciji prezimena.
Çudogna. Çudogna je slavenski augmentativ koji je dodavanjem prijedloga de pretvoren u prezime. Jedina osoba spomenuta pod ovim prezimenom,
izvjesni Creste, paralelno nosi i slavenski patronim Volçina, kojem je također
dodan prijedlog. Iz svega proizlazi da je ovdje riječ o srodnicima u uspravnoj
liniji, pa se tako imenska formula sastoji od kombinacije sin-otac-djed.
Çude. Çude je prezime odnosno patronim koji je nastao reduciranjem
oblika Zudenico pa je moguće da su osobe spomenute pod ovim prezimenom,
Mencho i njegov sin Zude, povezane s poznatom rapskom plemićkom obitelji.
Sličnost se očituje i paralelnoj upotrebi istog, ili ponešto izmjenjenog onima,
u funkciji prezimena i osobnog imena. Ipak, u nedostatku podataka teško je sa
sigurnošću tvrditi da je riječ o istoj obitelji.
69
Stijepo STJEPOVIĆ
Çule. Prezime Çule javlja se u više varijanti odnosno grafija; Çulle,
Zulle, Zullelo, Zullello i Celello. Vjerojatno je riječ o ribarskoj obitelji budući
da je jedan od članova spomenut i kao piscator. Kao članovi obitelji spominju se Prode, Antonijeva udovica; zatim Antonijevi sinovi Çanolus (Çanule,
Johannes, Zanne) sa ženom Marijom te Dominico, zvani Curata sa ženom
Marom i sinom Franolom. Pored njih navode se Damiano s kćeri Boncom te
izvjesna Maruza. Veza ovih osoba s prvospomenutim ogrankom obitelji nije
nam poznata. Kod muških osoba prevladavaju romanska imena i hipokoristički oblici dok kod ženskih nailazimo i na neke hibridne oblike, odnosno
romanska imena sa slavenskim sufiksima.
Çumentar. Prezime Çumentar (Zumentar), koje se javlja i u obliku Çumetaro, romanskog je porijekla. Potječe od latinskog coemeterium koje je u
srednjovjekovnom latinitetu poprimilo oblik cementerium pri čemu je na dva
mjesta došlo do prijeglasa, a na kraju i do odbacivanja sufiksa. Iz grafije ç
iščitavamo da riječ čuva stariji izgovor bezvučne postalveolarne afrikate što
je dodatni dokaz da nije nastala iz paralelnog vulgarnog latinskog oblika cimiterium u kojem je na to mjesto stupila bezvučna alveolarna afrikata, a iz kojeg
se na koncu razvila talijanska riječ cimitero. U svakom slučaju, radi se o riječi
koja označava groblje ili osobu s njime povezanu. U izvorima se pod ovim
prezimenom spominju Bonce, žena Andree, i Creste.
Darnessio. Prezime odnosno patronim Darnessio, zabilježen i u obliku Darnesio, romanskog je porijekla. Početni grafem d označava reducirani
prijedlog de koji je spojen s prezimenom, čime možemo tumačiti izostanak
zasebno zapisanog prijedloga. S druge strane, ovaj se onim ponaša kao patronim pa tako imamo zabilježen i njegov oblik u genitivu. Moguća su različita
tumačenja njegova značenja od kojih ću navesti dva izglednija; ako uzmemo
da osnova potječe od talijanskog arnese ‘alat, oruđe’ onda je jasno da se radi
o nekoj vrsti obrtnika odnosno rukotvorca ili možemo shvatiti da je riječ o
obitelji povezanom s krajevima uz toskansku rijeku Arno.
Danua. Ovo je prezime zapisano u tri različiti varijante; Danua, Darma
i Damiane, tako da je teško utvrditi izvorni oblik. Jedina osoba u vezi koje se
spominje je Frane, sin Christoforov.
Dennes. Dennes je prezime slavenskog porijekla. U slučaju da završni
grafem ima vrijednost sibilanta, tada se najvjerojatnije radi o vremenskom
prilogu danas koji je poprimio značenje prezimena. Ipak je vjerojatnije da
navedeni grafem označava palatal pa je u tom slučaju značenje ovog onima
teže utvrdivo.
Dessa Scusada. Dessa Scusada je amalgamirani matronim koji se sastoji od ženskog osobnog imena i pridjeva scusata koji u srednjovjekovlju
označava osobu s biskupovim imunitetom. Onim je zabilježen u obliku matro70
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
nima u genitivu i u obliku romanskog prezima, dakle s prijedlogom de. Jedina
osoba koja ga nosi je izvjesni Petrolus ili Percolus, Dessin sin.
Diamanta. Prezime Diamanta romanskog je porijekla kao i imena osoba koja su pod tim prezimenom spomenuta, a to su Celle, Maria te Marino i
njegov sin Creste. Nema podataka o vezi posljednje dvije spomenute osobe s
prvim dvjema.
Dobriça. Onim Dobriça je hipokoristik muškog roda koji se sastoji od
slavenske osnove i slavenskog sufiksa. Javlja se u obliku prezimena sa prijedlogom de i u obliku patronima u genitivu. U izvorima je pod ovim prezimenom spomenuta Mariça, Crestina žena.
Dobrignanino. Dobrignanino je patronim sa slavenskom osnovom i romanskim hipokorističkim sufiksom, a jedini njegov predstavnik je izvjesni
Ivanus.
Dobroslao. Dobroslao je slavenski patronim koji je nastao iz istovjetnog osobnog imena, a u ovom je slučaju zapisan u obliku romanskog prezimena, s prethodnim prijedlogom de. Spisi pod ovim prezimenom spominju
donnu Vitanu, ženu pokojnog Pascola.
Docla. Prezime Docla upućuje na porijeklo obitelji iz Duklje, odnosno
južnih krajeva koje su možda stanovnici Raba percipirali kao Duklju. Za takva
nagađanja za sada nema definitivne potvrde, ali onim u svakom slučaju teško
može biti italskog porijekla upravo zbog kombinacije cl koja u romanskim
jezicima tendira asimilaciji (npr. lat. clavis - tal. chiave, španj. llave).
Dome. Prezime Dome, koje se pojavljuje i u varijanti Donnana, romanskog je porijekla. Radi se o izvedenicama iz latinske riječi domina pa se najvjerojatnije radi o matronimu koji je prerastao u prezime. Osobe spomenute u
izvorima su Maruza i Stane, udovice pokojnog Celle te njegove kćeri Dume
i Maria. Pod istim prezimenom naveni su i Matrona, kći pokojnog Marca te
izvjesni Françolo. U obitelji prevladavaju romanska osobna imena dok se kod
dviju udovica javlja slavensko ime i hibridni oblik osobnog imena.
Dominich. Dominich je prezime s romanskom osnovom Domin- i slavenskim sufiksom -ich. Unatoč spomenutom sufiksu koji uobičajeno služi za
tvorbu prezimena imenskoj je formuli dodan i prijedlog de tako da ovo prezime predstavlja zanimljiv spoj romanskih i slavenskih elemenata. Jedina osoba
zabilježena pod ovim prezimenom je Fume.
Dragina. Prezime Dragina slavenska je složenica; na osnovu Drag- nastavlja se hipokoristički sufiks -ina. Iznimno se pojavljuje i varijanta Gragma,
ali je za pretpostaviti da se radi o pisarevoj omašci. Za razliku od prezimena,
osobna imena članova obitelji su romanska. U spisima su navedeni Celle i
Creste, sinovi pokojnog Salbe te Crestina žena Maria i sin Salbolo. Isto prezime nosi i Leone čija nam veza s prethodno spomenutim osobama nije poznata.
71
Stijepo STJEPOVIĆ
Dragotine. Onim Dragotine slavenski je patronim koji je nastao iz slavenskog hipokoristika, a zabilježen je u obliku romanskog prezimena. Jedina
osoba pod ovim prezimenom Jurgio, odnosno Jurgiça, dakle osoba sa slaveniziranim hagionimnim hipokoristikom.
Dronce. Dronce je patronim slavenskog porijekla. Osnova mu je nepoznata, ali slavesnki hipokoristički sufiks -ce prilično je često zabilježen u
spisima. Nose ga Jurio i Santolo, najvjerojatnije otac i sin.
Drusco. Prezime Drusco možemo tumačiti dvojako; kao slavenski hipokoristički oblik nastao spajanjem osnove Drug- i sufiksa -co; ili kao romanski onim čije je postojanje u obliku prezimena, ali i toponima zabilježeno u
sjevernoj Italiji.
Drussa. Prezime Drussa slavenskog je porijekla, zapisano bez romanskog prijedloga de, a nosi ga izvjesni Dominchiellus.
Faseco. Faseco je romansko prezime nejasnog značenja, a nosi ga Creste, Colanov sin.
Formince. Ovo prezime zapisano je u obliku Formince koji je moguće
protumačiti kao spoj romanske osnove Formin- i hipokorističkog sufiksa -ce,
ali i u obliku Formice čije porijeklo valja tražiti u latinskom odnosno talijanskom formica ‘mrav’. U prilog posljednjoj tvrdnji ide i podatak da je onim
Formince i u funkciji patronima u genitivu pa bi se u tom slučaju radilo o
prezimenu nastalom iz nadimka. Ovo prezime nose Ivane i Dominchiellus.
Fosco. Patronim Fosco romanskog je porijekla, javlja se i u varijanti
Fusco, a sama riječ označava manjak svjetla, ali i tugu odnosno sjetu. Osobe
obuhvaćene ovim patronimom su Petre i njegov sin Ivane te Barte i njegova
žena Priba.
Frapcha. Prezime Frapcha u svojoj osnovi sadrži slavensku riječ vrabac. Grafija je prilagođena izgovoru na način da je primijenjeno jednačenje
po zvučnosti tako da je početno v zamijenjeno grafemom f, a na mjestu spoja
osnove i sufiksa umjesto grafema b stoji p. Dok je posljednja promjena uobičajena u slavenskim jezicima, pa bi pa bi ju možda zabilježio i domaći notar,
onu prvu moguće je promatrati isključivo kao notarevu prilagodbu onoga što
je čuo vlastitom neslavenskom fonetskom sustavu. Ovo prezime nosi Cuitane
za kojeg se navodi da je brat Pripse. Sintagmom frater Pribse označena je i
osoba po imenu Stirano iz čega valja zaključiti da se radi o trojici braće.
Fuchian. Ova je obitelj označena dvama varijantama istog prezimena.
Prva, romanizirana varijanta, javlja se u obliku Fugiano kojem prethodi prijedlog de, dok druga varijanta u obliku Fuchian (Fuchiam) stoji samostalno.
Kako stvari stoje, Fuchiam nije patronim niti nadimak jer se ne deklinira.
Izgovor ove varijante je nesiguran; naime ako bismo kombinaciju chi čitali u
skladu s talijanskim ne bismo dobili palatal koji se u varijanti Fugian zasigur72
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
no izgovara. Stoga je za zaključiti da tom grafijom notar htio približiti palatalnom izgovoru odnosno čakavskom t’. Članovi obitelji spomenuti u izvorima su žena pokojnog Creste, Maria, i njegovi sin Petre sa sinom Antonijom
te Dominicus sa sinom Petrolom. Osim spomenutih osoba koje redom nose
romanska imena i hipokoristike, u spisima je pod prezimenom Fuchian naveden i izvjesni Matessa, jedina osoba kojoj je ime zapisano u hibridnom obliku
sastavljenom od romanske osnove i slavenskog hipokorističkog nastavka.
Galinita. Prezime Galinita ili Galineta romanskog je porijekla, a u osnovi mu je romanska imenica gallina ‘kokoš’, na koju se nadovezuju romanski sufiksi –ita i –eta. Ovo prezime nose svećenik Stefano i redovnica donna
Tiana, sinovi ser Colana. Plemićke titule u ovom slučaju ukazuju na strano
porijeklo obitelji i dodatan su dokaz kako je bezrazložno pripisivanje titula
osobama s druge strane Jadrana bilo uobičajena pojava.
Galuso. Prezime Galuso romanskog je porijekla, a u osnovi mu je, kao
i u prethodnom slučaju riječ gallo, ali ovoga puta muškog roda, kojoj je dodan
romanski sufiks –uso. Jedina osoba zabilježena pod ovim prezimenom je izvjesna Ceçilia.
Gallo. Prezime Gamba de Gallo, ponegdje zapisano i u skraćenoj varijanti Gamba proizašlo je iz nadimka kojim se htjelo narugati nekom od predaka ovdje navedenih osoba. Naime, u doslovnom prijevodu s talijanskog ovo
prezime znači ‘kokošja noga’, dakle radilo se o osobi koja je bila izuzetno
mršava. Izvori spominju Leona, njegovu ženu Fumu i Matea koji je šurjak
nekom iz ove obitelji.
Gamberus. Gamberus je romanski nadimak, u prijevodu ‘morski račić’,
koji je poprimio funkciju patronima zabilježenog u nominativu i genitivu. Javlja se još i u varijantama Gamberio i Gambarus. Ovaj nadimak, kao i uostalom
i mnogi već spomenuti, odražava viđenje nekog od predaka ove obitelji u očima lokalne zajednice. Navedeni patronim nose magister Iohanes te Antonius,
sin Petra.
Garda. Onim Garda germanskog je porijekla, sa značenjem ‘zaštita,
straža’, a romanskim je posredstvom poprimilo ovaj oblik. Moguće je da prezime odražava vezu obitelji s područjem uz jezero Garda u sjevernoj Italiji.
Jedina osoba zabilježena pod ovim prezimenom je Androse, Damianov sin.
Gema. Prezime Gema nepoznatog je porijekla. Moguće je da se radi o
matronimu ili nadimku. Izvori spominju Maçola, njegovu ženu Bonu i sina
Cibrola.
Girardi. Ovaj se romanski onim u funkciji prezimena javlja u oblicima
Girardi i Girardo kojima prethodi prijedlog de, a paralelo je zabilježen i u
funkciji nadimka. Nose ga Salbe i Mare udovica Andree zvanog Girardo.
73
Stijepo STJEPOVIĆ
Gnaça. Gnaça je prezime ili patronim koji je nastao izlaganjem hagionima Ignatius slavenskom utjecaju. Jedina zabilježena osoba koja ga nosi je
najamnik Dominchiellus.
Gnoma. Gnoma je prezime romanskog porijekla, doslovce znači ‘patuljčica’, prema srednjovjekovnom latinskom gnomus, pa valja zaključiti da se
razvilo iz nadimka. Prethode mu prijedlog de i određeni ženski član la s tim
da je član u jednoj varijanti spojen s prijedlogom, a u drugoj s prezimenom.
Izvori ga spominju u vezi s subđakonom Christoforom sinom Ivanovim i Dobrizom udovicom Petrovom.
Gogolo. Prezime Gogolo, zabilježeno je i u varijanti Gogollo, a nosi ga
Christoforo sin Petra i zet Paula de Bude.
Gombnçia. Neuobičajeni skup grafema u prezimenu Gombnçia otežava rekonstrukciju njegovog izgovora, a još više otkrivanje njegova porijekla.
Nose ga Mare i njezin sin Misolo.
Gorgota. U prezimenu Gorgota odnosno Gergota prepoznajemo romanski sufiks -ota koji se javlja i kod plemićkog prezimena Cernota. Druga
poveznica između dviju obitelji je i osobno ime Çerne koje se iznimno rijetko
pojavljuje kod drugih obitelji. Daljnje zaključke je teško izvoditi jer nam izvori, osim navedenog Çerne, nude još samo dvije osobe, a to su njegova žena
Vera i sestra Simonina.
Gotte. Porijeklo prezimena Gotte odnosno Gette je nejasno, a u spisima
je pod ovim prezimenom spomenuta samo jedna ženska osoba slavenskog
imena, Stanna.
Grassat. Grassat je romanski particip, doslovce ‘onaj koji se udebljao’,
izveden iz pridjeva grasso, koji je poprimio funkciju patronima. Izvori spominju sina osobe zabilježene pod tim nadimkom, a koji nosi slavenizirani hagionimni hipokoristik Matessa, i njegovu ženu Bonnu.
Gremuçolo. Ovo se prezime javlja u tri varijante: Gremuçolo, Gremençolo i Gremelço. Sama osnova prezimena je nesigurna; nakon stabilnog
dijela Grem- slijede varijacije likvidima -en- i -el- uz koje se javlja i završetak
osnove na -u-. Zahvaljujući bilježenju ovih triju varijanti imamo izvrstan uvid
u fazu jezičnog razvoja u kojoj se staroslavenska kombinacija vokala i likvida
reflektirala u vokal u. Oscilacije u grafiji upravo pokazuju da je taj proces bio
u tijeku za vrijeme nastanka ovih spisa. Nakon osnove slijedi romanski sufiks
-çolo zapisan i u skraćenoj inačici -ço. Pod ovim prezimenom u izvorima spominje Françolo, njegova udovica Lepolu te izvjesni Steppe.
Gretazol. Gretazol, zabilježeno i u grafiji Gretaçol je prezime romanskog porijekla sastavljeno od osnove greta- i romanskog sufiksa -zol, od romanske imenice zolla ‘gruda zemlje’ a nosi ga jedino izvjesna Maria.
74
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Grunda. Grunda je romansko prezime, a zabilježeno je kod samo jedne
muške osobe s romanskim hipokoristikom Salbe.
Guban. Prezime Guban zabilježeno je i u obliku Jubano što daje naslutiti
da počinje palatalom. Najvjerojatnije je slavenskog porijekla, a pod njim je zabilježena samo jedna ženska osoba s romanskim hipokorističkim oblikom Fume.
Jaconnis. Jaconnis je romansko prezime koje je pretrpjelo naknadnu
latinizaciju dodavanjem sufiksa za ablativ druge deklinacije. Na taj je način
ostvareno slaganje s prijedlogom de, što predstavlja iznimku u odnosu na gotovo sva ostala prezimena formirana pomoću navedenog prijedloga. U osnovi
prezimena je imenica diaconus ‘đakon’ koja je tijekom vremena izgubila ili
asimilirala početni dental. Najvjerojatnije je riječ o obitelji doseljenoj s druge
strane Jadrana, o čemu svjedoči i plemićka titula donna koju nosi Domencia,
jedina osoba zabilježena pod ovim prezimenom, u skladu s već spomenutim
običajem pripisivanja plemićkih titula strancima i onda kada to nije potrebno.
Jube. Jube je prezime odnosno matronim slavenskog porijekla, a nastalo je iz ženskog slavenskog hipokoristika zabilježenog u različitim varijantama. U spisima se spominje kao prezime bračnog para Marincija Leonova i
Mare Matejeve.
Labovich. Labovich je slavensko prezime karakteristično po svom sufiksu -ovich, koji se još javlja jedino kod prezimena Varatenovig. Riječ je,
dakle, o osobi koja nije s Raba, već potječe iz krajeva s puno izraženijim slavenskim elementom.
Lançita. Prezime Lançita romanskog je porijekla, hipokoristik nastao
spajanjem riječi lancia, na talijanskom (i drugim romanskim jezicima) koplje,
i sufiksa -ita. U izvorima se spominju Celle, njegova žena Mennce te Dominicus i Nicoliça. Posljednja dvojica nose i titulu magister, dakle bili su majstori
obrtnici, a s obzirom na obiteljsko prezime moguće je da su se bavili izradom
oružja. U obitelji se javljaju romanska imena i hibridni hipokoristici.
Leonardo. Romanski onim Leonardo zabilježen je u funkciji prezimena
i patronima u genitivu. U spisima se sponimju Marinello i njegova udovica
donna Benedicta.
Lepach. U spisima se prezime Lepach spominje samo jednom, a nosi ga
judex Matheus. Sastoji se od slavenske osnove lep- i slavenskog sufiksa -ach.
Lerta. Lerta je prezime nejasnog porijekla, a spominje se kod ženske
osobe pod imenom Biza.
Maçamora. Onim Maçamora, zabilježen u funkciji prezimena i patronima u genitivu, romanska je složenica koja se sastoji od imenice mazza ‘malj,
batina’ i pridjeva mora ‘crna, tamna’. U izvorima se pod ovim prezimenom
spominje svećenik Creste te izvjesni Marinçe, sin Maçamore, možda njegov
vanbračni sin.
75
Stijepo STJEPOVIĆ
Magas. Prezime Magas, zabilježeno i u romaniziranoj varijanti Magaso, slavenskog je porijekla. Nose ga svećenik Cresse i ser Marincius. Uz njega
se paralelno javlja i romanski onim Strombalasso odnosno Stromvalosso zabilježen kod Katerine, kćeri pokojnog Andree, koja se udala za Jurja Popovicha
iz Paga, i Marije, kćeri pokojnog Zanola.
Malaspina. Prezime Malaspina, doslovce označava loš odnosno otrovan
trn. Isto prezime nosi i langobardska plemićka obitelj s kojom ovdje spomenute
osobe teško mogu imati ikakve veze. Uz prezime Malaspina pojavlju­je se i prezime ili patronim Maçane. Osobe koje se spominju u spisima su udovica pokojnog
Petra, Ielena, i njegovi sinovi Maçolo, Dobre i Nicolo. Pod istim se prezimenom
javlja i izvjesni Frane čija nam veza s ostatkom obitelji nije poznata.
Malgivir. Prezime Malgivir je romanska složenica koja se sastoji od
priloga male u značenju zlo, loše i drugog dijela -givir čije je značenje teško
identificirati. Osobe koje se spominju su Migna i Stephanus, sinovi pokojnog
Petra, te izvjesni Vite.
Malsavus. Patronim Malsavus javlja se paralelno s patronimom Rade, a
oba su zabilježena u genitivu kao dijelovi iste imenske formule. Najvjerojatnije se radi o slavenskom onimu *Maslav, pri čemu je došlo do metateze fonema
s i l. Izvori pod navedenim patronimima spominju Nicolu i Petra.
Mança. Porijeklo onima Mança je nejasno pa ga je moguće različito tumačiti: kao nadimak romanskog porijekla koji označava napojnicu (tal. mancia) ili kao oblik nastao sufiksalnom tvorbom iz hipokoristika Mane.
Mangano. Mangano je romansko prezime kojem prethodi romanski prijedlog da spojen s određenim članom. Navedeni prijedlog ukazivao bi na to
da Mise, jedina osoba spomenuta u spisima pod ovim prezimenom, potječe
iz mjesta koje se zvalo Mangano. Sama riječ označava ratni stroj koji se upo­
trebljavao prilikom opsade grada, tj. neku vrst katapulta.
Matarello. Prezime Matarello sastoji se od romanske osnovice Matar-,
u značenju ‘usmrtiti, ubiti’ i romanskog hipokorističkog sufiksa -ello. Članovi
obitelji su Blasio, njegova žena Maricha i sin Matolo.
Matice. Prezime Matice slavenskog je porijekla. U izvorima se pod
njim spominju Martin i njegova žena Stosse.
Mazaria. Prezime Mazaria slavenskog je porijekla, a vjerojatno se podudara s prezimenom Mažar zabilježenim u Lici. U spisima je pod ovim prezimenom spomenut Mazio, sin Petrov.
Mazza. Onim Mazza romanskog je porijekla, a označava malj ili batinu.
U prilog ovom tumačenju ide i grafija s geminiranim konsonantom tako da je
ovaj oblik identičan onome koji se do danas sačuvao u talijanskom standardu.
Zasigurno je riječ o nadimku o čemu svjedoči i izostanak prijedloga de, a jedina osoba kod koje se spominje nosi slavenizirani hagionim Ivane.
76
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Mecigna. Prezime Mecigna nepoznatog je porijekla, a njegovu identifikaciju dodatno otežava i grafija jer se pored navedenog javlja i oblik Mezigna.
Pored Dominchiella i njegove žene Marije pod ovim se prezimenom pojavljuje i Ivane, Marinov sin, koji nosi slavenski nadimak Subura.
Merlo. Merlo je romanski nadimak sa značenjem ‘slavuj’, zabilježen u
funkciji prezimena i patronima u genitivu. U spisima se pod ovim patronimom
spominje jedino Dominico.
Mermogna. Mermogna odnosno Mormogna je hibridni onim koji se sastoji od slavenizirane romanske osnove Merm-/Morm-, prema romanskom mormorare ‘mrmljati’, kod koje oscilacije u grafiji ukazuju na nesigurnost pri zapisivanju staroslavenskog poluglasa, i slavenskog augmentativnog sufiksa -ogna.
U izvorima se pod ovim prezimenom spominje bračni par Creste i Maria.
Milçe. Ovo je prezime zabilježeno u dvije varijante; Milçe i Mille, pa
ga je prema tome moguće tumačiti na dva načina. Ako uzmemo da je Milçosnova prezimena koja potječe od staroslavenskog mlčatъ ‘šutjeti’, tada ćemo
grafiju s geminiranim l zanemariti kao pisarevu omašku. S druge strane, ako
varijantu Mille shvatimo kao latinsko ili talijansko ‘tisuću’ tada prezime valja
podijeliti na na romansku osnovu Mil-i slavenski hipokoristički sufiks -çe.
Izvori pod ovim prezimenom spominju svećenika Marina, koji je vršio notarske i druge službe u rapskoj komuni, i njegovu nećakinju Dragu.
Minus. Minus je prezime romanskog porijekla koje je u određenom trenutku poprimilo oblik latinskog komparativa. Članovi ove obitelji su Gauzigna odnosno Gozigna, njegova žena Mare i sin Francisco. Osobno ime Guzigna istovjetno je prezimenu jedne od rapskih plemićkih obitelji toga vremena,
ali na temelju dostupnih podataka ne može se ustanoviti je li među njima
postojala određena poveznica.
Mira. Prezime Mira potječe od latinskog murus ‘zid’, koji je kao rana
posuđenica na istočnojadranskoj obali poprimio oblik mír gen. mira37. Notar
bilježi prezime s osnovom Mir- u genitivu množine slavenske deklinacije i u
akuzativu množine latinske deklinacije, ali nailazimo i na grafiju koja čuva
izvornu osnovu Mur- također u akuzativu množine latinske deklinacije. Jedini
zabilježeni predstavnik ovog prezimena je izvjesni Steppe.
Mochulo. Prezime Mochulo, premda nejasnog značenja, najvjerojatnije
je slavenskog porijekla. Spisi uz ovo prezime vezuju Crestolinovu ženu Bunu
i njezinu kćer Dobru.
Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb: JAZU 1988, sv. 2,
485 (dalje: Etimologijski rječnik).
37
77
Stijepo STJEPOVIĆ
Monte. Romansko prezime, Monte označava brdo ili planinu. Teško je
sa sigurnošću tvrditi o kojem je brdu riječ. U spisima se spominje Crissius, sin
Schemin te njegove kćeri Scheme i Mence.
Monte Magiero. Prezime Monte Magiero, zapisano i u varijanti Monte
Machier, potječe od toponima na Rabu. Naime, dihotomija u grafiji Machier/
Magiero podudarna je s onom koja se javlja kod prezimena Fuchiam/Fugiano
u kojem prva varijanta reflektira čakavski palatal t’, a druga predstavlja romaniziranu verziju istog prezimena iz čega bi se zaključilo da je onim Macera
pretrpio čakavski utjecaj, zatim i promijenio rod radi slaganja s imenicom
monte. Naravno, nije isključeno niti da je riječ o brdu, na samom otoku ili
nekom od okolnih područja, čiji se spomen nije sačuvao. Pod ovim su prezimenom zabilježeni Andrea i njegov sin Colano.
Moltegracie. Prezime Moltegracie romanska je složenica koja se sastoji
od pridjeva molte i imenice grazie, oboje u množini ženskog roda, sa značenjem ‘mnoge milosti’. Nose ga dvije muške osobe; Creste i Françolus.
Montagna. Romanski onim Montagna, sa značenjem ‘planina’ najvjerojatnije je nadimak koji je odražavao fizičku veličinu osobe spomenute pod
slaveniziranim hagionimom Ivane ili pak njegovo porijeklo s obzirom na to da
je planina Velebit bila nazivana istim imenom.
Mutifogo. Ovo je prezime zabilježeno u varijantama Mutifogo i Mittifogo. Riječ je o romanskoj složenici čiji drugi dio -fogo označava vatru dok
je prvi dio Muti- odnosno Mitti- najvjerojatnije glagol mettere u trećem licu
jednine prezenta. Tako protumačeno prezime imalo bi značenje ‘zapaliti, naložiti vatru’. Zabilježeno je s prijedlogom de i bez njega, a osobe koje ga nose
su Marince i njegov sin Missolo.
Nissa. Porijeklo prezimena Nissa je nejasno. Moguće je da se radi o
obitelji koja potječe iz nekog od gradova koja su u srednjovjekovlju nosila
ovaj naziv ili se pak radi o nekom nepoznatom hipokorističkom obliku. S
druge strane, osoba spomenuta pod ovim prezimenom nosi uobičajeni hipokoristički oblik na Rabu, Creste.
Nochinich. Nochinich je slavensko prezime koje se sastoji od osnove
Noch-, matronimnog infiksa -in- i sufiksa -ich. Spisi pod ovim prezimenom
spominju udovicu Mariju.
Nodalo. Oscilacije u grafiji otežavaju rekonstrukciju izgovora ovog slavenskog patronima koji je zabilježen i u varijantama Uodalo, Voday.
Nosina. Nosina je nadimak, nastao spajanjem osnove Nos- i augmentativnog sufiksa -ina, koji je poprimio funkciju prezimena. Nosi ga osoba zabilježena pod slavenskim hipokoristikom Bocde.
Orfanello. Prezime Orfanello romanskog je porijekla, a nastalo je spajanjem riječi orfano, ‘siroče’, i hipokorističkog nastavka -ello. U spisimi se
78
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
spominje Stana, udovica pokojnog Colancina i njegov sin Christofore, prozvan Tudre. Pod istim se prezimenom spominju Çibre, Celino i Mate.
Pacolello. Pacolello je prezime odnosno patronim koji se sastoji od
osnove Pacol-, nejasnog porijekla, i romanskog hipokorističkog sufiksa -ello.
Nosi ga muška osoba pod imenom Steppe.
Paganeto. Paganeto je nadimak romanskog porijekla, sastavljen od romanske osnove Pagan- ‘poganin’ i deminitivnih nastavake -eto i -oto, koji je
preuzeo funkciju prezimena. U izvorima se pod ovim prezimenom spominje
ovčar Dominicus.
Paganino. Prezime Paganino, nastalo je od romanskog pagano ‘poganin’, kao i prethodno spomenuto prezime, i hipokorističkog nastavka -ino.
Sudeći po prezimenu i osobnim imenima kao što su Çane i Ruçolo, ova obitelj
potječe iz sjevernoitalskih krajeva. Pripisivanje plemićkih titula članovima
ove obitelji dodatno potkrepljuje tu tvrdnju jer je to bila česta praksa spram
osoba porijeklom s druge strane Jadrana pa tako Johannes (Çane), otac Nicole
i Ruçola, nosi titulu ser, a Ruçolova žena Antonija titulu donna, dok Nicola
svoju titulu dompnus ima zahvaljujući svećeničkom statusu.
Pakore. Prezime odnosno patronim Pakore najvjerojatnije je u vezi s
već spomenutim onimom Pacolello. Osnove Pacol- i Pakor- su podudarne, a
izmjena likvida l i r nije izoliran slučaj. Prezimenu ne prethodi mu uobičajeni
prijedlog de, a nosi ga izvjesni Mateo.
Palma. Prezime Palma romanskog je porijekla, nose ga Marincius i njegov sin Matolo, a zabilježeno je u obliku Plama u kojem je došlo do metateze.
Panasce. Teško je ustanoviti porijeklo prezimena Panasce. Moglo bi se
postaviti nekoliko teorija, ali niti jedna nije dovoljno uvjerljiva. Osim prezimena nailazimo i na neznatno izmijenjen patronim u genitivu (Creste filio
Pinasçi). Svi članovi obitelji nose romanske imena ili odgovarajuće hipokorističke oblike. U izvorima su zapisani Ivane i njegova četiri sina; Dominchiello,
Fumule, Marincio, Creste i njegova žena Beatrice.
Panchiello. Prezime Panchiello, koje se javlja i u obliku Pangrello, romanskog je porijekla. Sastoji se od riječi pane koja označava kruh i dvaju
izmjeničnih romanskih hipokorističkih sufiksa -chiello i -grello. Pod tim se
prezimenom spominju Creste, koji nosi titulu magister što znači da je vodio
određeni obrt ili zanat, i njegovi sinovi Dominchiello i Marinello.
Pane Caxo. Ovo se prezime javlja u različitim varijantama; Pancraso,
Panetaso, Pane Caxo ili jednostavno Pane, s prilično raznorodnim značenjima. Jedini stalni element je romansko pane, kao i u prethodno spomenutom
prezimenu, dok ostali oblici: -craso, -taso i Caxo stvaraju prostor za različita tumačenja. Ipak, valja uzeti da je varijanta Pane Caxo izvorna, a isključiti preostale dvije u kojima intervokalno s ima istu fonetsku vrijednost kao i
79
Stijepo STJEPOVIĆ
mletačko čitanje grafema x. Naime, mletačka riječ caxo odgovara latinskom
casus odnosno talijanskom caso i ima dosta široko semantičko polje, tako da
sintagmu možemo protumačiti kao ‘slučajni kruh’ ili bolje ‘kruh sudbine’. U
izvorima se pod ovim prezimenom spominje Christophorus, njegov sin Frane
i kći Dome.
Parisoto. Prezime Parisoto mletačkog je porijekla, zabilježeno u Trevisu
i Vicenzi, dok ga u spisima rapskih notara nosi samo izvjesni Dominchiellus.
Papafrite. Onim Papafrite, koji se pojavljuje i u jednini u obliku Papafrita, funkcionira i kao prezime i kao zajednički obiteljski nadimak. Radi
se o romanskoj složenici koja doslove znači ‘jede uštipke’. Najvjerojatnije se
radilo o nadimku pripisanom nekom od proždrljivih predaka ove obitelji. U
dokumentima nalazimo Dominica i njegovu kćer Denuchu, zatim Saladina sa
ženom Stanom, a spominje se i izvjesni Marinçe, sin Celle. Iz navedenog vidimo da muški članovi obitelji nose romanska, dok žene nose slavenska imena.
Petenay. Petenay ili Petenai je slavensko prezime, zabilježeno i varijanti Prtinay u čijem prvom slogu uočavamo slavensko slogotvorno r. Skok navodi da je ‘praslav. *рьПь, označavalo put ili stazu po snijegu, a da bi se bolje
uklonila mogućnost miješanja sa stcslav. ргъіъ < přt »odijelo«, u ženskom je
rodu već u starije doba dobila sufiks -ina: prtina’.38 U tom smislu je moguće
objasniti i dihotomiju Petena/Prtina. Pod ovim je prezimenom spomenuta ženska osoba imenom Rade.
Potilçe. Potilçe je slavensko prezime koje se sastoji od osnove Potil-,
od koje potječe i potiljak odnosno potilak39 i slavenskog hipokorističkog sufiksa -çe. Pod ovim su prezimenom spomenuti Çibre i Sime.
Pichich. Ovo je prezime zabilježeno u slavenskoj varijanti Pichich i
romanskoj Picico, a nosi ga izvjesni Franzolo.
Piça. Onim Piça, zabilježen i u grafiji Piza, javlja se u funkciji prezimena i matronima u genitivu. Spisi u vezi s ovim prezimenom spominju samo
jednu osobu, definiranu na različite načine, kojoj je ime Marincius (Marinçe,
Marinçolo, Marincio). On nosi obiteljski nadimak Zonçolinus (Zançolino),
skraćeno Çonçe, zabilježen i u genitivu odnosno u patronimnoj funkciji. Osnova spomenutog nadimka može se protumačiti mletačkim glagolom zonzer
‘doći, stići’ odnosno antonimnom talijanskom lokucijom a zonzo ‘besciljno
kretanje, vrludanje’. U spisima je usputno spomenut i njegov brat Jacxa.
Pinella. Pinella je romansko prezime pod kojim se spominju Françolus
i Simon.
Skok, Etimologijski rječnik, sv. 3, 58.
Skok, Etimologijski rječnik, sv. 2, 645.
38
39
80
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Pizolello. Prezime Pizolello (Piçolello), zabilježeno i u varijanti Piçulollo, dijeli istu osnovu s onimom Piça, te isti romanski sufiks koji se javlja kod
onima Pacolello. Nose ga Damian sin Helijev i Creste sin Nugnin.
Platono. Platono je romanizirani hagionim grčkog porijekla. U funkciji
patronima odnosno prezimena nosi ga svećenik Nicola, dodatno definiran kao
primincerius ‘prvi među kanonicima.’
Podine. Onim Podine upućuje na doseljeničko porijeko ove obitelji.
Naime, istovjetan toponim nalazimo na više mjesta u Dalmaciji; blizu Šibenika, Solina i Trilja. Nosi ga bračni par Dabra i Marincius čijoj imenskoj formuli notar ipak dodaje i riječi de Arbo koje upućuju na to da se radi o stalnim
stanovnicima.
Poletch. Prezime Poletch slavenskog je porijekla, zabilježeno je i u romaniziranim varijantama Poletcho i Poleto. Zbog oscilacija u grafiji nejasno
je radi li se o sufiksu *-ić na što upućuje grafija -etch ili o sufiksu *-etko čemu
ide u prilog grafija -etcho40. U vezi s ovim prezimenom u spisima se spominje
Ivanova udovica Benvenuta, moguće plemićkog porijekla.
Poriia. Uz romansko prezime Poriia spominje se Bertolanus sin
Pasqualov.
Porude. Slavensko prezime Porude nisi bračni par Marincius i Jamcomina.
Preich. Preich je slavensko prezime zabilježeno kod osobe po imeni
Françolus.
Rainer. Rainer je prezime gemanskog porijekla, a nosi ga ženska osoba
s hipokoristikom Marchisina.
Ricardo. Prezime odnosno patronim Ricardo romanizirani je onim germanskog porijekla. U spisima je pod ovim prezimenom spomenuta donna
Fume.
Rictar. Prezime Rictar dolazi od germanskog richter ‘sudac’, a najvjerojatnije je riječ o nadimku. Ne prethodi mu prijedlog, a nosi ga izvjesni
Duimus.
Roginig. Roginig je slavensko prezime koje se sastoji od osnove rog-,
matronimnog infiksa -in- i sufiksa -ig, zabilježenog još i kod prezimena Bonifaçinig. Nosi ga osoba pod slavenskim imenom Dragos.
Rosa. Prezime Rossa romanskog je porijekla, a romanska imena prevladavaju i među članovima obitelji. Pod ovim se prezimenom spominju Creste,
njegova žena Mence te sinovi Ivane i Dominchiello, zabilježen i pod romanskim nadimkom Spaurat ‘strašljiv, plah’,41 sa sinom Laurencijem. Uz njih se
navodi izvjesni Marco čija nam veza s ostatkom obitelji nije poznata.
Usp. grafiju kod osobnih imena Vlatcho i Cuitcho.
Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, 684.
40
41
81
Stijepo STJEPOVIĆ
Rublan. Onim Rublan, najvjerojatnije slavenskog porijekla, zabilježen
i u asimiliranoj varijanti Rubian, javlja se u funkciji prezimena i patronima
u genitivu. Nosi ga podđakon Crestolo, sin Ivanov, poznati i pod romanskim
nadimkom Burato ‘sito’42, a spisi navode i da ga je udomio ser Nicola de
Cernota.
Rudince. Rudince je slavensko prezime, zapisano i u varijanti Rudnice,
a nosi ga osoba pod slavenskim imenom Dragole.
Salosay. Ovaj u genitivu zabilježen patronim, koji se javlja u varijantama Salosay, Salosai, Zalozai i Zalosay, nejasnog je porijekla. Osoba prema
čijem je imenu ili nadimku nastao nosi i nadimak Garofalo ‘karanfil’. Njegov
se sin zove Creste, a unuk Dominchiello.
Saltarello. Romanski patronim Saltarello sastoji se od osnove Saltar‘skočiti’ i sufiksa -ello. Izvori u vezi s njim spominu Dominchiella i njegovu
ženu Pribu.
Salvazola. Salvazola je romansko prezime odnosno složenica koja se
sastoji od prezenta glagola salvare ‘spasiti’ i imenice zolla ‘gruda zemlje’.
Pod njim se spominje Zoco, sin Damianov.
Saratir. Etnik Saratir označava osobu porijeklom iz Zadra pod slavenskim imenom Radoslavo.
Savesigna. Savesigna je slavenski onim koji sadrži osobno ime Signa,
spomenuto u spisima kod više muških osoba. Jedini njegov predstavnik zabilježen je pod slaveniziranim hagionimom Ivane.
Scagno. Prezime Scagno dolazi od mletačke imenice koja označava
stolicu, pa valja zaključiti da se radi o nadimku pogrdnog prizvuka koji je
prerastao u prezime pod kojim se spominje izvjesni Simonus.
Sbacho. Sbacho je onim slavenskog porijekla zabilježen kod osobe sa
slaveniziranim hagionimom Ivane.
Scardenolo. Romanski onim Scardenolo može se dovesti u vezu s glagolom scardenare ‘lišti kardinalske časti’,43 kojem je nakon odbacivanja infinitivnog nastavka dodan deminutivni sufiks -olo. Najvjerojatnije je riječ o šaljivom odnosno pogrdnom nadimku kojim se prikazuje nečiji ugled u društvu,
u ovom slučaju riječ je o osobi pod imenom Ivane.
Scompavia. Ovaj romanski onim, zabilježen u varijantama Scompavia
i Scampania, moguće je protumačiti na više načina; kao složenicu glagola
scomparire ‘nestati’ i imenice via ‘put’, dakle riječ je o osobi koja je zalutala;
zatim kao složenicu glagola scampare ‘izbaviti se iz nevolje’ i već spomenute
imenice via, dakle, pronaći put. Ako se pak okrenemo drugoj varijanti, i za Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, 107.
Ottorino Pianigiani, Vocabolario etimologico della lingua italiana, Firenca: Ariani, 1926, 932.
42
43
82
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
uzmemo stav da se radi o jednoj riječi, onim možemo protumačiti glagolima
scampanare ‘dugotrajno svirati’ ili scompagnare ‘napustiti načije društvo’.
U svjetlu dosadašnjih primjera valja zaključiti da se radi o nadimku koji nosi
izvjesni Dominchiello.
Scrima. Onim Scrima jedna je od varijanti mletačke riječi scrimia
‘oštroumnost’, a jedini njegov predstavnik je Ivane.
Scrinir. Prezime Scrinir potječe od latinskog scrinium ‘škrinja’ i slavenskog sufiksa zabilježenog kao -ir44, a pod njim se spominje ženska osoba s
romanskim hipokoristikom Nicolota.
Scripossa. Porijeklo romanskog prezimena Scripossa valja tražiti u latinskom pridjevu scriposus odnosno scruposus ‘oštar, kamenit’, a nosi ga izvjesni Çorgolo.
Scrisich. Scrisich je slavensko prezime pod kojim izvori, navodeći da
im je otac iz Baške, spominju braću Stephana i Maura sa sinom Ivanolom.
Mauro je uvijek popraćen nedekliniranim nadimkom Fayfer koji potječe od
njemačkog Pfeifer sa značenjem ‘gajdaš’.
Sepedenus. Onim Sepedenus nejasnog je porijekla, a nosi ga osoba po
imenu Petre.
Signa. Signa je slavenski patronim zabilježen u obliku romanskog prezimena s prijedlogom de. Ime Signa pojavljuje se na više mjesta u spisima, a
patronim o kojem je ovdje riječ javlja se i u varijantama Signano i Signola, dakle popraćen romanskim hipokorističkim sufiksima. U izvorima se spominju
četiri muške osobe čija nam međusobna veza nije poznata: Çoanino, sin Signolin, i Petro, sin Zeorgijev, nose romanizirane hagionime; Slavaç, sin Markov, zabilježen i u romaniziranom obliku Slavazo, javlja se pod slavenskim
imenom; a sluga Stipane nosi slavenizirani hagionim. Posljednji je posebno
zanimljiv jer se radi o ikavskoj hipokorističkoj inačici.
Sivogna. Slavenski patronim Sivogna potječe od nadimka s augmentativnim sufiksom -ogna zabilježen je u obliku romanskog prezimena, a nose ga nose
Creste i njegov sin Sivognolo kod kojega je izvorni oblik pretvorenn u hipokoristik dodavanjem sufiksa -olo. Na taj je način nastao neobičan spoj slavenske
osnove te slavenskog augmentativnog i romanskog deminutivnog sufiksa.
Sironus. Ovaj se onim javlja u funkciji prezimena, s prijedlogom i bez
njega, te u funkciji patronima u genitivu. Romanskog je porijekla, a moguće
je da se radi o nadimku dobivenom prema dalmatskom45 nazivu za ribu širun
odnosno šarun.46 U spisima je spomenut fratar Dominico, gvardijan rapskog
Skok, Etimologijski rječnik, sv. 3, 269.
Skok, Etimologijski rječnik, sv. 3, 206.
46
Vojmir Vinja, Jadranske etimologije : jadranske dopune Skokovu etimologijskom rječniku,
sv. 3, Zagreb, HAZU, 2004, 155. (dalje: Jadranske etimologije).
44
45
83
Stijepo STJEPOVIĆ
samostana svetog Ivana i vikar Slavonske provincije Reda manje braće te magister Çorgolo, Martinov sin.
Slove. Slove je slavenski matronim koji je poprimio funkciju prezimena. Pod njim se spominje Crestin sin Frane, a dok je Crestina kći udajom
prešla u obitelj Venturella.
Smole. Prezime Smole, zabilježeno i u varijanti s geminiranim l,
slavenskog je porijekla, a u vezi s njim spominje se bračni par Zorgulus i
donna Maria.
Sorclin. Sorclin je slavenski matronim kojeg nosi Matessa, sin Petrov.
Soritinelo. Onim Soritinelo u osnovi sadrži romansku imenicu sorte
‘sreća, sudbina’ kojoj je dodan romanski sufiks -elo. Zabilježen je kod muške
osobe pod imenom Celle.
Sparuza. Prezime Sparuza, koje se javlja i u varijantama Sparuço i
Speriçi, romanskog je porijekla. U izvorima su pod ovim prezimenom spomenute tri muške osobe s romanskim imenima: Antonio, Celle i Marincius
te jedna ženska osoba, Draga koja nosi slavensko ime. Nedostaju detaljniji
podaci kojima bi se rekonstruirale veze među navedenim osobama.
Sperticlatus. Porijeklo romanskog patronima Sperticlatus valja tražiti u romanskom pridjevu sperticato, koji označava neumjereno dug predmet
prema latinskom pertica (mjera za dužinu). U spisima su pod njim zabilježeni
Matheus i njegova žena Draga.
Spertus. Prezime Spertus pojavljuje se i u oblicima Spartaso i Spertusio. Uzimajući u obzir postojanje posljednjih dvaju oblika valja zaključiti da
se ne radi o naknadno latiniziranom prezimenu, odnosno dodavanju nastavka
-us na osnovu. Ovo prezime nose Creste i Mencho te njegova žena Stana.
Sporondello. Sporondello odnosno Sperondello je romanski patronim.
Najvjerojatnije potječe od romanskog sperone ‘mamuza’. U izvorima se pod
ovim prezimenom spominju Zorgulo i njegova kći Mence koja se udala za
Francisca nazvanog homo comunis.
Spudogna. Spudogna je slavenski onim s augmentativnim sufiksom
-ogna u vezi s kojim se spominje Dobriça, kći pokojnog Vita.
Stance. Stance je slavenski matronim koji je nastao od istoimenog
slavenskog ženskog hipokoristika. Stancin sin zove se Frane, a kći Bonce.
Stancina. Prezime Stancina slavenskog je porijekla, a sastoji se od
osnove Stan-, kao i prethodni primjer, i augmentativnog sufiksa -cina. Nosi ga
Petre, sin pokojnog Celle.
84
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Strechna. Prezime Strechna, koje se pojavljuje i u romaniziranoj varijanti Stirecina, slavenskog je porijekla, sa značenjem ‘nit, konac, vlakno’47.
Spominje se kod bračnog para Marncija i Tiche.
Storina. Prezime Storina najvjerojatnije potječe od slavenskog augmentativa pri čemu je izgovor čakavskog vokala ã u prvom slogu riječi pisar
zabilježio grafemom o48. Nosi ga osoba po imenu Çibre.
Storta. Prezime Storta ženski je oblik romanskog pridjeva storto ‘izobličen, iskrivljen’. U spisima se pod ovim prezimenom spominju Petrolus i
njegova kći Michaela.
Straza. Straza je romansko prezime koje potječe od mletačkog strazza
‘potrošena krpa’. Izvori u vezi s njim spominju izvjesnog ser Christofora koji
svoju titulu zacijelo duguje porijeklu iz italskih krajeva.
Subina. Subina je slavenski posvojni pridjev u funkciji matronima.
Nose ga ženske osobe Iva i Radessa.
Sudaç. Slavenski onim Sudaç, koji se javlja i u starocrkvenoslavenskom obliku Sudia49, zabilježen je s romanskim prijedlogom de i bez njega.
Nosi ga osoba sa slaveniziranim hagionimom Cresse.
Surogna. Prezime Surogna slavenski je augmentativ koji se sastoji od
osnove Sur-, koja sadrži slavenski pridjev suri, i sufiksa -ogna. Zabilježen je
kod bračnog para Martina i Mare.
Tamburla. Romanski onim Tamburla potječe od izvedenice tamburlano
(tamburo ‘bubanj’) koja označava napravu u obliku visokog bubnja, upotrebljavanu za sušenje rublja, ali i destilaciju alkohola. Do nas je ipak stigao
zapisan u obliku koji odražava dijalektalnu varijantu tamburlà. Zabilježen je
kod osobe po imenu Ivano.
Taritono. Prezime Taritono moguće je povezati s mitološkom figurom Posejdonova sina Tritona po kojem je ime dobio i rod repatih vodozemaca iz prodice
daždevnjaka, tal. tritono. Grafem a u prvom slogu riječi najvjerojatnije je odraz
čakavskog poluglasa. U izvorima se pod ovim prezimenom navode Petre i njegov
sin Crestolo te još tri nepovezane osobe; Stefole, Tolle i Cellina kći Stosse.
Tenda. Tenda je patronim koji je nastao iz nadimka prema talijanskoj riječi za šator. Spisi uz njega vezuju bračni par sa slavenskim osobnim imenima
Radoslava i Jubizu.
Titoleva. Prezime Titoleva romanska je složenica od imenice titola
‘slatko pecivo u obliku pletenice’50 i glagole levare. Nosi ga svećenik Creste
zabilježen i pod slavenskim nadimkom Tesniça.
49
50
47
48
Vinja, Jadranske etimologije , sv. 3, 238 i Skok, Etimologijski rječnik, sv. 3, 417.
Usp. Cotte.
Skok, Etimologijski rječnik, sv. 3, 356.
Vinja, Jadranske etimologije, sv. 3, 263.
85
Stijepo STJEPOVIĆ
Tome. Tome je hagionimni slavenizirani hipokoristik koji je poprimio
funkciju patronima odnosno prezimena po kojim se spominje izvjesni Çorgulus.
Tolle. Prezime Tolle slavenskog je porijekla, a slavenski hipokoristik
Tollanus izveden iz imena Tolislav spominje se i u Supetarskom kartularu.51
Postoji mogućnost da su prethodno spomenuta obitelj Taritono i obitelj Tolle
zapravo jedna te ista obitelj, odnosno da je Tolle de Taritono otac Bonce de
Tolle. Nadalje, spomenuti Tolle de Taritono je jedina osoba spomenuta u spisima koja nosi ovo ime pa je prilično vjerojatno da je njegovo ime postalo
patronim zapisan u obliku prezimena. Takva se pretpostavka čini još izvjesnijom ako pogledamo imensku formulu Boncinog sina Cresta koji uz osobno
ime nosi matronim zaogrnut u oblik prezimena odnosno kompletnu imensku
formulu majke, a nigdje se ne spominje ime njegova oca. Kada se spominje
Crestova žena Mence, ona je ‘uxor Crestoli de Tolle’, dakle njezin muž nosi
prezime po majčinu ocu.
Tortoratis. Prezime Tortoratis je ablativ množine romanske riječi tortorata koja označava udarac batinom punom šiljaka koja se zvala tortore, ali i
samog izvršitelja kazne odnosno krvnika. Iz značenja riječi, ali i iz oblika za
množinu može se naslutiti da je ovo prezime označavalo obiteljsku djelatnost
u rapskoj komuni. Nosi ga osoba sa slavenskim hipokoristikom Bane.
Trabuio. Prezime Trabuio na talijanskom doslovce znači ‘između mraka’
ili ‘usred mraka’. U kontrastu s ovakvim prezimenom je ime Matesa, hibridni
oblik koji se sastoji od romanske osnove i slavenskog hipokorističkog sufiksa,
koje nosi glava obitelji. S druge strane njegova žena Maria i kći Jacomina nose
romanska imena što također predstavlja odstupanje od uobičajene prakse.
Tretora. Onim Tretora odnosno Trotora zabilježen u funkciji prezimena,
ali i nadimka. Vjerojatno je romanskog porijekla, a nosi ga izvjesni Demince.
Tribio. Prezime Tribio, nejasnog porijekla, nosi redovnik Marianus koji
svoju službu obavlja u Jeruzalemu.
Trubar. Trubar je prezime slavenskog porijekla, a slavensko osobno ime
nosi i glava obitelji, magister Radoslav. Pored ovog oblika javlja se i romanizirana varijanta Trubarius, dok se romanski prijedlog de, prema dostupnim
podacima, ne pojavljuje ispred prezimena. U izvorima se pored Radoslava
spominje i njegova žena Demincha sa sinom Antoniom.
Truncolo. Onim Truncolo dolazi od romanske riječi tronco, koja može
biti imenica sa značenjem ‘deblo’ ili pridjev ‘okrnjen, lišen kraja’. Vjerojatno
se radi o nadimku pripisanom osobi slavenskog imena Gurano.
Turcho. Prezime Turcho, doslovno Turčin, zapravo je nastalo preobrazbom iz nadimka, s određenim vremenskim odmakom budući da u spisima
Viktor Novak i Petar Skok, Supetarski kartular, Zagreb: JAZU, 1952, 256.
51
86
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
ne nailazimo na uobičajene formule kojima se uvodi nadimak poput dictus ili
vocatus. Osobe spomenute u izvorima Petre i Creste nose romanska imena,
odnosno pripadajuće hipokorističke oblike, dok Crestina žena, Pribe, ima slavensko ime. Zagonetna je sama geneza ovoga prezimena, posebno ako imamo
u vidu da se radi o drugoj polovici 14. stoljeća. Moguće je da je neki od predaka ovih osoba boravio na području istočnog Sredozemlja i da je po povratku
na Rab dobio ovaj nadimak, ali ipak je vjerojatnije da se radi o posprdnom
nadimku koji nisu bili rijetkost u to doba.
Ugalia. Ugalia je slavensko prezime koje je pretrpjelo romanizaciju.
Neizvjesno je potječe li od imenice ugao (*ugal) ili od imenice ugalj.
Urne. Pod romanskim prezimenom Urne, koje dolazi do riječi urna ‘visoki drveni sud za prijenos ulja’52 zabilježen je svećenik Stefano.
Ursio. Ovo je prezime zabilježeno u genitivu i to u dvjema varijantama
Ursii i Bosii. U vezi s njim spominju se magister Johanne, sin ser Petra Ursija,
u spisima označen kao ciruico salariato comunis arbensis što doslovce znači
‘plaćeni kirurg rapske općine’, dakle riječ je o liječniku čija je djelatnost imala karakter javne službe; te Johanneov sin Petro. Vjerojatno je riječ o obitelji
doseljenoj na Rab iz italskih krajeva.
Varatenovig. Varatenovig je prezime slavenskog porijekla. Sastoji se od
osnove Varaten- koja odgovara pridjevu *vraten izvedenom iz imenice vrat s
tim da je čakavski poluglas zabilježen grafemom a i sufiksa -ovig koji se još
pojavljuje jedino kod prezimena Labovich.
Vastasio. Onim Vastaisio najvjerojatnije potječe od talijanskog pridjeva
vastaso ‘grub, neotesan’ koji poimeničen označava nosača iz čega se može
zaključiti da je zapravo riječ o nadimku koji nosi izvjesni Maure.
Varisse. Varisse je slavensko prezime u kojem geminirano s označava
palatal. Prethodi mu romanski prijedlog, a jedina osoba kod koje se spominje
je Marchus.
Vener. Prezime Vener, koje se javlja i u obliku Venero, romanskog je porijekla. U spisima se javljaju Mise, uz čije se ime paralelno spominje i prezime
Vase, zatim njegov sin Creste te izvjesni Colancius.
Ventregrello. Prezime Ventregrello romanskog je porijekla, a sastoji se
od romanske osnove ventre, ‘utroba’, na koju se izmjenično nastavljaju romanski hipokoristički sufiksi -grello i -chiello. Ovakav obrazac pojavljuje se i
kod već spomenutog prezimena Pangrello/Panchiello. Paralelno se pojavljuje
i oblik Verigela s potpuno različitom osnovom. Osobna imena u ovoj obitelji
su različitog porijekla. U izvorima pod ovim prezimenom navedeni Vite, njegov sin Nicola koji se spominje i u slaveniziranoj varijanti Micola. Uz njih
Vinja, Jadranske etimologije, sv. 3, 292.
52
87
Stijepo STJEPOVIĆ
se spominje i stanoviti Ivane odnosno Ivite kojemu je osobno ime zapravo
hibridni oblik nastao spajanjem slavenizirane osnove Ivan- odnosno Iv-, sa
slavenskim sufiksom -e odnosno romanskim -ite.
Venturella. Prezime Venturella, zabilježeno i u varijanti Venturela, romanski je hipokoristik čija osnova Ventur- dolazi od riječi ventura koja označava sudbinu odnosno usud i sufiksa -ella. Pod njim se spominju klerik
Androssio i Crestina udovica donna Dobre, rođena Slove.
Verigol. Prezime Verigol romanskog je porijekla, a javlja se i u obliku
Virgolo. Potječe od mletačke imenice verigola koja označava vrstu stolarskog
alata.53 Moguće je da se radi o istom prezimenu koje nose osobe iz prethodno
spomenute obitelji Verigela, odnosno da su Ivane de Verigela i Ivano de Verigol zapravo jedna te ista osoba. Uz njega se spominju i njegova žena Radiça
te kći Tomiza koje obje nose imena s istim slavenskim hipokorističkim sufiksom, s tim da je kod prve osnova imena slavenska dok je kod druge romanska.
Vetragnolo. Prezime Vetragnolo hipokoristički je oblik koji potječe od
romanske imenice vetro ‘staklo’, a romanska imena imaju i članovi obitelji
spomenuti pod ovim prezimenom; Françolo, žena Maria i brat Marco.
Vidaç. Vidaç je slavensko prezime sastavljeno od osnove Vid- i sufiksa
-aç, a u spisima se pos njim spominje samo izvjesni Creste-.
Viniça. Matronim Viniça, zabilježeno i u sinkopiranoj varijanti Vinça,
slavenskog je porijekla, a nosi ga svećenik Andrea.
Visse. Visse je slavenski hipokoristik koji je poprimio funkciju patronima pod kojim se spominje izvjesni Creste.
Vocossi. Vocossi je slavensko prezime koje se sastoji od osnove *Vuk- i
sufiksa *-oš. Nose ga Dessin sin Johannes i njegov sin Dominchiello, po zanimanju kovač.
Volcomani. Ovaj slavenski patronim, nastao iz osnove Volc- i sufiksa
man-, zabilježen je u genitivu, a pod njim se spominje izvjesni Radoslavo.
Zampotini. Zampotini je romanski patronim u genitivu pod kojim se
spominju Fume i njezin pokojni muž Andrea.
Zança. Zança je romanski onim koji se spominje uz osobu pod slaveniziranim hagionimom Ivane.
Zardulo. Prezime Zardulo romanskog je porijekla kojeg je moguće dovesti u vezu s prilagođenim mletačkim glagolom azardar ‘usuditi se’54 Članovi obitelji spomenuti pod ovim prezimenom su Ivane, njegova žena Dobre i
sin Crestolo.
Boerio: Dizionario del dialetto veneziano, 788.
Vinja, Jadranske etimologije, sv. 3, 313.
53
54
88
Romanstvo i slavenstvo srednjovjekovnih rapskih obitelji
Zenevra. Onim Zenevra, zabilježen i kao Çunevra, moguće je protumačiti kao matronim, ali i kao oznaku porijekla.
Zopa. Onim Zopa dolazi od romanskog zoppo šepav pa je najvjerojatnije riječ o nadimku. U spisima pod njim spominje Nicola i Missin sin Petrolus.
Zorano. Zorano je slavenski patronim zapisan u obliku romanskog
prezimena pod kojim se spominje osoba pod slavenskim imenom Bogdanus.
Stijepo STJEPOVIĆ
ROMANCE AND SLAVONIC IMPRINTS
OF MEDIEVAL RAB FAMILIES
The present paper seeks to reflect on the structure of medieval Rab society using the writings of two notaries, Nikola from Bologna and Nikola from
Curtarolo, who worked on the island of Rab in the period from 1369 to 1382.
The documents kept in the monastery of St. Euphemia in Kampor reveal over
1500 names, providing a fairly detailed social picture if we take into account
that the area of Rab district had about 5000 inhabitants at that time. The central part of the paper analyzes the elements of the name-formula: surnames,
nicknames, occupations and class labels and kinship, classified into names of
Romance or Slavonic origin, with a brief etymological analysis of each unit.
Every proponent of identity is associated with the family members or other
related persons.
Key words: Romance, Slavonic imprints, island Rab, anthroponomy
89
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Milica LUKIĆ (Osijek)
Filozofski fakultet, Osijek
[email protected]
UDK 811.163.1’36
Izvorni naučni rad
Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ (Osijek)
Filozofski fakultet, Osijek
[email protected]
RUKOPISNA STAROSLAVENSKA GRAMATIKA D. A. PARČIĆA
U radu se razmatraju osobitosti rukopisne staroslavenske
gramatike Dragutina Antuna Parčića. Ispitat će se i utvrditi njezin ustroj i usmjerenost određenoj tradiciji u odnosu na postojeće devetnaestostoljetne staroslavenske gramatike i jezične osvrte hrvatskih filologa – osobito Ivana Broza i njegovih Oblika
jezika staroga slovenskoga (1889. i još šest izdanja).
Rukopisna je gramatika podijeljena na dva temeljna dijela
(Odsiek I i Odsiek II) koji su ustrojeni prema obradi deklinacija
(Sklonitba) i glagola (konjugacija odnosno Sprega). Riječ je o
nedovršenoj gramatici koja nije popraćena u Uvodu najavljenim poglavljima I. Dodatak o neprigibivih riečih i II. Dodatak
o Oblikovanju (Formatio). Za razliku od Broza (Pristup 1 – 4)
Parčić ne donosi uvodno poglavlje s razradbom izvanjskojezičnih povijesnih okolnosti nastanka staroslavenskoga jezika i
dviju slavenskih azbuka (glagoljice i ćirilice), premda prilikom
predstavljanja deklinacija ističe temeljne razlike između općeslavenskoga (do XII. stoljeća) i redakcijskoga razdoblja (hrvatski crkvenoslavenski jezik od XII. stoljeća). Nema ni posebnoga
poglavlja o glasovima i glasovnim promjenama, već se ističu
samo one alternacije koje dovode do stvaranja morfemskih opozicija u deklinaciji (poglavlje O Blagoglasju). U terminološkom
smislu prepoznaje se nasljedovanje tradicije zagrebačke filološke škole i nazivlje karakteristično za hrvatske gramatike XIX.
stoljeća (samostavnik, pridavna (pridavnik), pričestja, brojevi,
zajmena, glagolji, prislovi, pridlozi, veznici i umetci).
Ključne riječi: Dragutin A. Parčić, Staroslavenska gramatika, Ivan Broz, Azbukvar
91
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Deduktivno u uvodu – iz perspektive vanjske povijesti jezika
O glagoljaškim nastojanjima Dragutina Antuna Parčića nije moguće pisati bez ocrtavanja društveno-političkih i crkvenih prilika u razdoblju
njegova aktivnoga djelovanja. Ono je obilježeno, točnije uvjetovano stasanjem hrvatske Cyrillomethodiane kao znanosti i javnoga pokreta, prethodnom istočnoslavenizacijom liturgijskih knjiga u XVII. i XVIII. stoljeću te
potrebom njihova dotiskivanja i obnove u XIX. st, osnivanjem Odbora za
uređivanje liturgijskih knjiga 1867, enciklikom Grande munus, konkordatom
Svete Stolice i Kneževine Crne Gore 1886. itd. Usmjereno međudjelovanje
istaknutih silnica u okviru ćirilometodskih nastojanja XIX. stoljeća dovelo
je konačno do objelodanjivanja jezično i pismovno obnovljene najvažnije
staroslavenske liturgijske knjige – misala Dragutina Antuna Parčića Rimьski
Misalь slavênьskimь ezikomь presv. G. N. Urbana Papi VIII povelêniemь izdanь • Missale Romanum slavonico idiomate ex decreto sacrosancti Concilii
Tridentini, Rim, Congr. de Propaganda Fide, 1893. S obzirom na dosad jasno
istaknute i u literaturi utvrđene značajke o jezičnoj politici i primijenjenoj
jezičnoj praksi u obnovi liturgijskih knjiga i glagoljaške tradicije u XIX. stoljeću, cilj je ovoga rada ustvrditi obujam i kvalitetu doprinosa D. A. Parčića
u njezinu oblikovanju i provedbi, ali s pažnjom usmjerenom na njegovu gramatičku djelatnost. Usporedo s konkretnim radom Odbora za izradu novih
staroslavenskih liturgijskih knjiga, kojega je djelovanje poslije 1878. godine
ponajviše obilježio Dragutin A. Parčić, uz Ivana Črnčića, a kojemu su ishodišno od 1867. godine pripadali Franjo Rački, Mihovil Pavlinović, Ivan Berčić,
Vatroslav Jagić i Đuro Daničić, pitanja o jeziku i pismu novih liturgijskih
knjiga bila su opetovano apostrofirana, i to tako da o jeziku nije bilo dvojbe,
već je nova recenzija polazila od primjernoga hrvatskoga crkvenoslavenskog
jezika liturgijskih knjiga do početka XVII. stoljeća, točnije zaključno s Brozićevim brevijarom iz 1561. godine (Lukić 2012: 322). Kada je pak o pismu
riječ, poznato je da se sukladno tradicionalnoj medievističkoj, ali i novovjekoj, hrvatskoj tropismenosti (glagoljica, ćirilica, latinica) trojilo u stavovima
o pismu kojim novi misal ima biti otisnut. Primarne su spomeničke jezičnopovijesne argumente nerijetko ometali i oni političke i diplomacijske prirode.
Valjalo je imati na umu sujetu ruske diplomacije u postupku objelodanjvanja
glagoljskoga misala u hrvatskostaroslavenskoj redakciji pod pokroviteljstvom
Propagande, kao i činjenicu da se ishodišno tiska za Barsku nadbiskupiju zahvaljujući konkordatu između Svete Stolice i Crne Gore 1886. S jedne strane Berlinskim se mirom 1878. pojačao utjecaj i ugled Rusije i slavenstva u
Europi (Boka kotorska ulazi u sastav Crne Gore i Barske nadbiskupije, usp.
Fućak 1975, Bozanić 1991), a politika trojnoga saveza (Austrija, Njemačka,
92
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
Italija) bila je usmjerena protiv Rusije i Francuske. Austrijska diplomacija pribojavala se Rusije i njezina utjecaja među Slavenima na Balkanu. Zato je i
staroslavenski liturgijski jezik percipirala kao opasnost zbog većega zbližavanja Slavena unutar Monarhije s Rusijom. Pomak učinjen enciklikom Grande
munus bio je i konkordat sklopljen 1886. s Crnom Gorom po kojem se za
relativno malen broj katolika Barske nadbiskupije uvelo glagoljsko bogoslužje. Slovenci i Česi tada su također počeli isticati svoje pravo na glagoljanje.
Prema tim zadacima oblikovana hrvatska Cyrillomethodiana nemalo je bila
u službi ostvarivanja jedinstva Istočne i Zapadne crkve, a preko staroslavenskoga jezika i njemu ishodišnoga glagoljskog pisma (usp. Grivec, Apostolat
sv. Ćirila i Metodija i kršćanski istok, Zagreb 1928, Franjo Rački, Vijek i djelovanje sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1857, 1859). Rusija i pravoslavlje shvatili
su encikliku Lava XIII. kao mamac na udici pa je nastala ogorčena oporba
protiv nje, razmahale su se konfesionalne polemike i problematike te propagande, nagle diplomatske komplikacije i nečasne političke agitacije. Time su
propale i mnoge nade koje je enciklika probudila, a sve je urodilo vjerskim
indiferentizmom. Politika se Svete Stolice u tom trenutku morala okrenuti
jedinoj raspoloživoj, a Slavenima nesklonoj, kršćanskoj sili – Austriji. U taj
kontekst najprije treba smjestiti borbu za staroslavensko bogoslužje potkraj
XIX. i u početku XX. stoljeća, a onda i polemiku oko pisma i jezika najvažnije
liturgijske knjige čije se objelodanjivanje u Rimu već ozbiljno pripremalo –
Misala u recenziji D. A. Parčića. Kada je riječ o njegovu jeziku, ponavljamo
da uglavnom svi filolozi u Odboru, i izvan njega, nedvojbeno rješenje vide u
jeziku kakav je bio u upotrebi u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama do
početka istočnoslavenizacije u prvim desetljećima XVII. stoljeća. No, u vezi
s pismom kojim se Misal ima otisnuti bilo je suprotstavljenih stavova koji su
danas rasvijetljeni u domaćim filologijama (Bolonić 1981: 36-51, Damjanović
2008: 365-372, Lukić 2010: 283-292). Podsjetimo samo ukratko – dalmatinski svećenici s don Franom Bulićem i Ivanom Danilom na čelu bili su za to
da se glagoljica zamijeni latinicom te da se jezik ispravi kako bi odgovarao
prvotnim, kanonskim, glagoljskim misalima. U tom smislu izdali su 1882. u
Zadru knjižicu na talijanskom jeziku Memoria sulla conversione dell ‘alfabeto glagolito nel latino pei libri liturgici di rita romano (Spomenica o prijepisu glagoljskog alfabeta na latinski za liturgijske knjige rimskog obreda, Ivan
Milčetić to prevodi: Spomenica o zamjeni glagolice latinicom u slovjenskih
liturgičkih knjigah rimskoga obreda, prikazana prečastnom ordinarijatu od
svećenika spljetske i makarske biskupije). Istu je Spomenicu – uz spomenute
– potpisalo još deset dalmatinskih svećenika. Dragutin A. Parčić izravno je na
Spomenicu odgovorio serijskim člankom (otisnutim i u posebnom izdanju od
30 stranica maloga formata) Za obstanak glagoljice u zadarskoj Katoličkoj
93
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Dalmaciji 1882. U njemu iznosi argumente i filološke spoznaje svoga vremena koji govore u prilog hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku umjesto staroslavenskoga i glagoljici kao prvom slavenskom pismu i tradicionalnom pismu
hrvatskih biskupija više od 600 godina. Protiv latinične transkripcije bili su i
Ivan Milčetić (O novom izdanju hrvatskih liturgičkih knjiga, Vienac 1883) i
Vatroslav Jagić (Spomeni mojega života II, 1934: 71) te Parčićev redovnički
subrat Stjepan Ivančić. Pitanje transkripcije glagoljskih liturgijskih knjiga i
drugih crkvenih priručnika za glagoljaške crkve opet će se aktualizirati početkom XX. stoljeća. Za to se živo zauzimala Staroslavenska akademija u
Krku, osnovana 1902. sa svrhom čuvanja i promicanja staroslavenske baštine.
Parčićevo oblikovanje pomoćnih jezičnih i pismovnih priručnika za ovladavanje glagoljicom i staroslavenskim liturgijskim jezikom u sprezi je s jednim od
njegovih najsnažnijih argumenata u njihovu zauzimanju. Parčić je mišljenja da
uklanjanje latiničnoj transkripciji u izdavanju liturgijskih knjiga, kao i jezičnom pomlađivanju za neke, proizlazi iz nedovoljne obrazovanosti, prostoga
neučenja jezika i pisma starine među svećenstvom. Na to se izravno nastavlja
i neprihvaćanje staroslavenskih liturgijskih knjiga među vjernicima koji su se
već bili priučili šćavetu, a sve ostalo smatrali stranim vlaškim pismom i jezikom
(Fućak 1975: 136, Bolonić 1993: 75)1:
Što se je pak u potonje doba toliko omedjašilo sloviensko Bogoslužje,
i jedva sklonilo kao u zakutak, da očekuje bolju budućnost. Tomu nije
krivo glagoljsko pismo, ili kako bi njekoji radi uztvrditi, potežkoća u štivenju; dali po povjestnih podatcih jamačno je pripisati vanjskim okolnostim, uz mlitavost svećenika, nazadak mal da ne posvemašnji zator
slovjenskog Bogoslužja; i slobodno bi bilo nagoviešćati, da postanu te
iste obstojnosti zanj povoljnije, lahko bi došlo do toga da bi se ubrzo
razširilo ne samo po južnih, nu i po sjevernih slovjenskih krajevih; i da
nebi svećenici žalili truda naučiti 32 pismena azbuke navlaš za sloviene
priredjene, koje glasovi i zvuci su im dobro poznati.2
Na taj se način Parčić izjašnjava o Bulićevim i Danilovim stavovima
koji su, ističe Lukić (2010: 285-286), pojednostavljeni te latiničnu transkripciju promoviraju kao rješenje za oporavak glagoljskoga bogoslužja zbog teškoća u svladavanju glagoljice. Poznato je isto tako i da don Frane Bulić, zala1
2
94
O pobunama protiv Parčićeva Misala vidi: Fućak 1975: 127-150, Bolonić 1993: 73-76,
Bozanić 1991: 50. Bozanić ističe kako u Krčkoj biskupiji šćavet nikada i nije do kraja
zaživio pa se biskupskoj odredbi za uporabom Parčićeva Misala nije protivilo, dok je
poznato kako je u susjednoj Senjskoj biskupiji bilo velikih i ozbiljnih negodovanja.
Katolička Dalmacija, 13. XI. 1882, god. XIII, br. 89.
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
žući se kod svećenstva Dalmacije za staroslavensko bogoslužje 1882, priznaje
kako je teškom mukom naučio glagoljicu (Fućak 1975: 149). Ti su stavovi
dakako u vezi s činjenicom da autori Spomenice nisu filolozi prema primarnoj vokaciji i ne razumiju pismovnu povijest i vezu pismovnoga sustava s
jezikom, njihovu međuovisnu evoluciju u okviru koje glagoljica nije izuzetak
(što se osobito jasno vidi iz Parčićevih posljednjih riječi u gornjem navodu).
Sličnoga je stava u suvremenosti i Jerko Fućak koji razloge opadanja staroslavenskoga bogoslužja od druge polovice XVI. stoljeća prepoznaje i člani u
nekoliko pomno razjašnjenjih kategorija: odjek protestantizma i Tridentskoga
sabora, biskupi stranci i njihovo protivljenje staroslavenskom bogoslužju, nepoznavanje pisma i jezika / neupućeno svećenstvo, nedostatak bogoslužbenih
knjiga, politički protivnici (1975: 99). U studiji Za obstanak glagoljice Parčić zaključno ističe kako svoje stavove o jeziku i pismu temeljne liturgijske
knjige ipak preporučuje uredbama Rima i vrhovnoj odluci Svete Stolice. Ta
je pak u vrijeme objelodanjivanja Misala, i što je važnije – uvođenja u hrvatske biskupije (senjsko-modruški biskup Juraj Posilović već je u travnju
1893. izdao naredbu da se služba Božja počne obavljati na staroslavenskom
jeziku jer za to sada postoji i realna mogućnost po izlasku Misala, kapitulani
vikar Franjo Volarić 30. rujna 1893. izdaje uredbu po kojoj se zabranjuje od
početka sljedeće godine u Krčkoj biskupiji služenje drugim knjigama osim
novoizišlim Parčićevim Misalom), propisana dekretima od 13. veljače 1892.
i 5. kolovoza 1898. kojima je Kongregacija zapovijedala praksu staroslavenskoga bogosluženja: 1) uporaba staroslavenskoga jezika u liturgiji realna je
povlastica određenih crkava, a ne osoba, pa biskupi moraju čim prije sastaviti popis crkava s glagoljskim privilegijem, a taj se priznaje preko isprava,
vjerodostojnih svjedoka i neprekinutoga bogoslužja barem u posljednjih 30
godina, 2) kada se sastavi popis povlaštenih crkava, staroslavenski će jezik
biti zabranjen u ostalim crkvama, 3) u crkvama s glagoljskim privilegijem
dozvoljeno je misiti i čitati oficij samo staroslavenskim jezikom, bez uporabe
šćaveta, odnosno modernoga ili pučkoga jezika, kao i bez uporabe latinskoga
jezika, 4) knjige moraju biti tiskane glagoljskim slovima i odobrene od Sv.
Stolice, 5) klerici u sjemeništima moraju učiti staroslavenski i latinski jezik i
dr. (usp. Fućak 1975: 144-146, Bozanić 1991: 48-49). Da je Parčić poznavao
do u tančine stanje sa staroslavenskim bogoslužjem u našim biskupijama, i
razloge njegova opadanja, pokazuje u pismima koja je razmjenjivao s biskupom Strossmayerom i Franjom Račkim kao kanonik Zavoda Sv. Jeronima
u Rimu. Pribojavao se za recepciju Misala koji priređuje i shvaćao da su se
i svećenstvo i puk odviknuli hrvatskostaroslavenskom jeziku i glagoljskom
pismu – što zbog neobrazovanosti, što zbog uporabe šćaveta, ali i zbog 200
godina duge istočnoslavenizacije liturgijskih knjiga:
95
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Ja uznapredujem s mojom radnjom, nit mi je ni na kraj pameti da odustanem; nego neizvjeznost o crkvenoj porabi takove knjige zadaje mi
malko nemira. Ako pak ne bude za to, a to bi se po vremenu bar moglo
izdati i kao kritično djelo o staroslovj. misalu, jer ja kanim prispodobiti
sve dojakošnje rukopise naše hrv. recenzije ote knjige. I ovimi, što su
u Rimu, bit ću do koj mjesec na čistu, a iz medju njih vrlo je zanimiv i
misal Propagandin (...).3
U skladu s istaknutim smatrao je kako je, uz neposredan rad na pripremanju liturgijskih knjiga, nepohodno pripremati i pomoćne liturgijske knjige
– slovarije / početnice (Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice u novih crkvenih knjigah po crkvenoj recenziji, Rim 18944), gramatike /
slovnice (Gramatika staroslavenska, rukopis), latinsko-staroslavenski rječnik
pisan glagoljicom (rukopis / koncept, usp. Badurina 1991: 180) – kao priručnike kojima će se svećenici služiti u temeljnoj staroslavenskoj izobrazbi i
kasnijoj službi. Uz priručnike, tom radu pripadaju i ogledni glagoljski otisci
Dragutina Antuna Parčića koje je u kontinuitetu, a u sprezi s vlastitom izobrazbom u staroslavenskom jeziku, otiskivao (priređivao) od 1860. do 1893.
godine: 1) obrazac mise za Kêsara i Kralja našego i Decretum – litografija,
Zadar prije 1863, 2) obrazac mise Misi za umr’šee s koralnim napjevom – litografija, Galevac 1860, 3) napjev za kor, iza glavnoga oltara, u crkvi Sv. Marije
na Glavotoku Vsa lêpa esi, Marie s koralnim notama, 4) obrazac mise na blagdan Bezgrešnoga začeća – litografija, Krk 1. prosinca 1864, 5) prijevodi himna – Jam lucis orto sidere, naslov: PÊSAN, prvi stih: Se svita zvizdi v’sijavši,
te Adoro te devote latens Deitas Tome Akvinskoga, naslov: SLOG sv. Tomi iz’
Akvina k’ sv. Evharistii, prvi stih. Nic’ ti se klanam, Božestvo tajnoe – tiskani u
Serafinskoj tiskari u Glavotoku 1870-ih godina, 6) Čin i Pravilo misi ošće že
i molitvi pre i po mise iz’ Rim’skago misala, Rim 1881, 7) Prilog’ slovên’skim’
ezikom’ v’ nem’že misi v’seob’ĉee cr’k’ve, za nêkaê mêsta i v’ tretiem’ činê sv.
Fran’čiska služimie s’dr’žet’ se, Rim 1881. i dr. O jeziku je i pismu tih izdanja do danas malo ili nimalo pisano, tek je usmjereniju pažnju nepoznatom
Parčiću posvetio Anđelko Badurina u Zborniku radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina Antuna Parčića (1993: 155-182) i Josip Leonard
Tandarić u knjizi Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost (1993: 80-82).
Istaknuto je pritom samo kako je Parčić u tim izdanjima zasigurno uveo hrvatskostaroslavenski jezik, ali uz čuvanje stare istočnoslavenizirane grafije (markacija jerova i jerya štapićem i apostrofom, jat s dijakritičkim znakom, slova
3
4
96
Arhiv HAZU, Par. XII A 517/4. Pismo od 25. srpnja 1880.
Poznato je da Parčić nije autorom Maloga azbukvara, ali je isto tako jasno da je knjižicu
sadržajno i formalno uredio i priredio za tisak.
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
i i ïže s dijakritičkim znacima i sl). S obzirom na sadržajna ograničenja ovoga
rada, u nastavku se donosi iscrpniji opis Parčićeve rukopisne i nedovršene
staroslavenske gramatike – s ciljem problematiziranja njezina suodnošenja sa
staroslavenskom slovnicom Parčićeva suvremenika Ivana Broza (Oblici jezika staro slovenskoga 1900.3), koji je uza sve i autorom spomenutoga Malog
azbukvara, te utvrđivanja pouzdanijih načela Parčićeve jezične koncepcije u
uređivanju glagoljskih liturgijskih knjiga. Uvodno je rasvijetljen povod nastajanju pomoćnih liturgijskih izdanja (neobrazovanost svećenika), kao i njihovi
pretpostavljeni recipijenti (staroslavenske katedre i sjemeništa, svećenici u
biskupijama koje su se prema dekretima obvezne služiti Parčićevim Misalom
i dr), a preostaje istaknuti i kako se sam Parčić o svojoj metadjelatnosti u pripremanju jezičnih i pismovih priručnika, konkretno staroslavenske slovnice,
očituje:
Medju tim na srdcu mi leži naša staroslovjenština, evo sad spremam
slovnicu staroslaviensku na latinskom jeziku a dakako sgoljno glagoljskom azbukom i prema našoj hrvatskoj recenziji; jeda bi bar se štogod
dalo u ruke tamošnjim bogoslovcem (osobito po Dalmaciji). Imade ih
dovoljno svećenika koji su mi pisali da im dobijem dozvolu obavljati
službu božju staroslavenski, jer biskupi (osobito zadarski) to im krate,
a ovdješnji Sbor za obrede sve jednu te istu: „nihil inno“ pak to svaki
biskup na svoju tumači.5
Parčićeva rukopisna staroslavenska gramatika, kako smo istaknuli, nije
dovršena pa stoga nije ni točno datirana. U njoj se donose samo temelji fonologije (o neimenovanim glasovnim promjenama) i razradba oblika (imenske
riječi i glagoli). Pretpostavlja se isto tako da postoji rukopis pisan latinskim
jezikom uz primjerak rukopisa koji smo analizirali, a koji je pisan hrvatskim
jezikom zagrebačke norme. Gore istaknut podatak iz pisma D. A. Parčića od
27. rujna 1886. utoliko je važniji jer nam pomaže u vremenskom određivanju
nastajanja gramatike. Imalo je to dakako biti u godinama intenzivne pripreme Misala u Zavodu Sv. Jeronima u Rimu – od 1878. pa najmanje do 1886.
godine.
5
Arhiv HAZU, Par. XII A 517/10. Pismo od 27. rujna 1886.
97
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Parčić slovničar ili o temeljima za oblikovanje
staroslavenske gramatike
Povjesničarima gramatičke misli u hrvatskoj filologiji ime je Dragutina
Antuna Parčića dobro poznato (usp. Tafra 1996, Kolenić 2003, Ham 2006
i dr). Gramatikom hrvatskoga jezika Grammatica della lingua slava (illirica), compilata da P. Carlo A. Parčić del III. Ord. Di S. Francesco (Zadar
1873) Parčić se, prema zadacima gramatikologije kao znanstvene discipline
koja proučava povijest gramatika i sadržajno-metodološku opremljenost gramatika kao znanstvenih priručnika, predstavlja kao jezikoslovac Zagrebačke
filološke škole, a njegova gramatika kao štivo koje je istovremeno imalo široku praktičnu primjenu među neizvornim govornicima (koji su učili hrvatski
jezik – o čem svjedoče njezini prijevodi na francuski jezik: Grammaire de la
langue Serbo-Croate, 18771, 19042), ali i kao sukus znanstvene gramatičke
misli XIX. stoljeća koja se oslanja na mladogramatičarski pristup jeziku. Parčićeva (talijanska) Gramatika hrvatskoga jezika slijedi dakle prema kriterijima gramatikološke analize (pristup u oblikovanju poglavlja prema jezičnim
razinama, vrstama riječi i njihovim gramatičkim kategorijama, uzori i literatura, modeli usporedbe), a to će reći i metodologijom i jezikom i normativnim
rješenjima, Zagrebačku filološku školu. Sanda Ham (2006: 122) ističe ipak
kako Parčićeva Grammatica della lingua slava (illirica) u dvama izdanjima
na talijanskom jeziku (i francuskim prijevodnim izdanjima s nazivom srpsko-hrvatski jezik) nije vjerna Zagrebačkoj školi u potpunosti: odstupanje je
vidljivo u pravopisu koji je umjereno morfonološki, a ponešto je odstupanja
i u slovopisu. Iako Parčić piše ie/je, kolebljiv je u pisanju slogotvornoga r
popratnim e pa ima nestabilnosti: k(e)rvav. U drugom izdanju Gramatike odstupanje se bilježi i u morfologiji, ali samo u napuštanju dočetka –ah u G mn.
(nesinkretizirane množinske nastavke čuva u objema gramatikama). Hamm
zaključuje kako je Parčićeva gramatika složeno i opsežno djelo (VII uvodnih
stranica i 200 stranica gramatičkoga teksta) te da se sastoji od cjelina Etimologia (poglavlje o slovopisu, glasovima i naglasku: zagrebačko glasoslovje),
Morfologia (morfologija u suvremenom smislu), Formazione delle parole
(rječotvorba) i Sintassi (uglavnom sintaksa vrsta riječi). Drugo je izdanje Parčićeve gramatike osobito važno jer donosi popis složenica (složenih rieči):
bogoslovje, brzojav, dalekozor, glasovir, gromoteg (suvremeno: gromobran),
hitropis (stenografija), kišobran, kolodvor (usp. i Tafra 1993: 26). Riječ je
o cijelom nizu riječi koje prepoznajemo kao hrvatske novotvorbe, od kojih
se neke potvrđuju u Mažuranić-Užarevićevu rječniku, a većina u rječniku
Bogoslava Šuleka. Poznato je i to da je Adolfo Veber Tkalčević, inače strog
kritičar, preporučio Parčićevu gramatiku za školsku upotrebu (usp. Bonefa98
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
čić 1902: 15). Gramatika je bila ogledna ne samo prema provedbi rješenja
Zagrebačke škole već i s obzirom na jednostavnost i načelo primjerenosti
u iznošenju građe. Slijedili su se svi didaktički principi – od jednostavnijega prema složenijem, od poznatoga prema nepoznatom uz oprimjerenja – u
interpretaciji saržaja, što je Veber i inače smatrao preduvjetom dobre školske slovnice: (...) pisac se osobito odlikuje kratkoćom i točnošću pravilah,
preglednošću gradiva i jasnoćom sloga, po čem mu djelo postaje shodno za
školsku upotrebu (citirano prema Bonefačić 1902: 15). Sudeći prema istaknutom Veber je poštovao Parčića pa mu gramatiku češće navodi i uspoređuje s
priznatim gramatičarima svojega doba – Francom Mikološičem i Antunom
Mažuranićem. U Parčićevo vrijeme hrvatski se jezik bori i za samostalnost
u Dalmatinskom saboru, što znači da Parčićeva gramatika supostoji uz dvije
vukovske u to vrijeme (Budmani, Danilo). I drugim je jezičnim priručnicima
Parčić promovirao zagrebačku normu, a poznato je da i u izdanju Hrvatsko-talijanskoga rječnika iz 1901. godine kritizira sinkretizirane množinske padeže,
srpskohrvatski jezik i fonetski pravopis (usp. Parčić 1901: 9-10, Vince 2003:
531). Primjernosti njegova jezikoslovna rada posvjedočiti može i zanimljivost da se i sam August Šenoa u polemikama pozivao na Parčićev rječnik kao
autoritet u leksikalnim problemima (Vince 2003: 545). Kada je riječ o Parčićevoj glagoljaškoj djelatnosti, također je dobro poznato njegovo djelovanje u
Zavodu Sv. Jeronima u Rimu na izdanju novoga Rimskoga misala slavênskim
jezikom 1893. godine, a nemalo je o tom ponovljeno i u prethodnom poglavlju
rada. Neosporne su dimenzije njegovih doprinosa u tom poslu – tipografske i
grafetičke (izrada matrica za glagoljska slova prema prvotisku Misala 1483),
iluminacijske, jezikoslovne (hrvatski crkvenoslavenski jezik “obnovljen” na
svim jezičnim razinama), uredničke (poznato je primjerice da je sam obavio i
korekturu čitavoga teksta uz pomoć Stjepana Ivančića). Ipak, o domisalskim
njegovim liturgijskim izdanjima, popratnim / pomoćnim izdanjima ili rukopisima, kao što je sa staroslavenskom gramatikom slučaj, ne znamo mnogo.
Osobito ne u smislu poredbenih analiza s onodobnim postojećim i interpretiranim izdanjima, bilo da je riječ o Parčićevu gramatičkom radu koji nam je
poznat ili da je riječ o staroslavenskim gramatikama njegovih suvremenika,
kao što je slučaj s Brozovom. S obzirom na gore sublimirane informacije o
Parčiću gramatičaru, pretpostavlja se dakako da u pristupu jezičnoj materiji
staroslavenskoga jezika, strukturi i podjeli poglavlja, terminologiji, kao i klasifikaciji temeljnih vrsta riječi – imenica i glagola, Parčić primjenjuje vlastito
gramatičarsko iskustvo i slijedi zagrebačku normu. S druge strane, gramatika staroslavenskoga jezika nije što i gramatika hrvatskoga jezika, prvo stoga
što je riječ o povijesnom književnom jeziku kanoniziranom u IX. stoljeću na
vrlo ograničenom korpusu (kanon staroslavenskih spisa). Sustav je to koji se
99
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
teško može normirati, a govoriti je moguće tek o njegovoj deskripciji. Još
kada se na umu ima činjenica da je riječ o priručniku za koji i Parčić osobno
tvrdi kako je namijenjen svećenstvu koje je neobrazovano u staroslavenskom
jeziku, a u vezi s konkretnom uzusnom praksom zapovijedanoga Misala u
glagoljskim biskupijama, jasno je da je sadržaj gramatike u vezi s hrvatskim
tipom staroslavenskoga jezika (hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom), kakav gramatikama i nije opisan, ali, ako znademo nešto o jezičnoj koncepciji Parčićeva rada na Misalu (usp. Tandarić 1993: 152-156, Žagar, Zaradija
Kiš 2006: 153-189), zaključujemo da je sadržaj gramatike u izravnoj vezi i
s istočnoslaveniziranim jezikom Levakovićevih (1631), Paštrićevih (1706) i
Karamanovih (1741) izdanja. I premda njegova gramatika očigledno zastupa
podtip staroslavenskoga jezika (novocrkvenoslavenski jezik), a znademo da
za jezike koji su članovi istoga jezičnoga sistema / sustava (Silić 2013: 3-13)
vrijedi činjenica da im je gramatika ista, ona je isto tako snažno obilježena
autorskim jezičnim doprinosima Parčića priređivača, a primjeri koji se donose za pojedine opisane gramatičke kategorije mogu jednako pripadati kanonskim, hrvatskostaroslavenskim ili istočnoslavenskim spomenicima.
Polazišne spoznaje – što je dosad otkriveno
o Parčićevoj rukopisnoj gramatici?
Parčić je sve donedavno bio zanemaren hrvatski gramatičar i paleoslavist
/ paleokroatist. Njegova otisnuta znanstvena djelatnost nije sustavno predstavljena i valorizirana, a rukopisna jedva da je i popisana u cijelosti. Ta će ga činjenica u velikoj mjeri približiti Ivanu Brozu, a preko nje lakše će se uspostaviti
i temelji za usporedbu njihova rada na izdavanju staroslavenskih priručnika.
Redom se mogu istaknuti svi autori koji su dosada Parčićevu rukom pisanu i
nedovršenu staroslavensku gramatiku identificirali. Primjerice, Antun Badurina
u članku Propovijed na spomen-misi za o. Antuna Dragutina Parčića pokušava
pobrojiti njegovu materijalnu i duhovnu ostavštinu pa ističe:
Procijenio je da u siromašnoj trećoredskoj provinciji neće nikada ostvariti svoje glagoljaške planove, pa je postao “svjetovni svećenik” i posredovanjem biskupa J. J. Strossmayera imenovan kanonikom Zavoda
Sv. Jeronima u Rimu. Od 1876. do 1902. živio je u Vječnome Gradu, ne
prekidajući nikada veze s provincijom, osobito Glavotokom. Iz njegove
poznate radionice u Rimu izišao je konačno i tiskan staroslavenski Misal
u hrvatskoj redakciji (1893. i 1905), remek-djelo glagoljskog tiskarstva,
i hrvatski Ritual (1893). Spremao je i izdanje glagoljskog brevijara, a u
rukopisu su ostali: staroslavenska gramatika [istaknule autorice], gla100
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
goljsko latinski rječnik i franjevačko-trećoredski prijevod Martyrologia
(Mučenikoslovlje) za koji nije jasno da li ga je priredio sam ili mu ga je
drugi (fra Ćiril Studenčić) poslao na pregled. (1993: 19).
Na drugom pak mjestu Anđelko Badurina ističe kako nam je nepoznati
Parčić u naslijeđe ostavio bilježnicu od 32 lista koja sadrži koncept Staroslavenske gramatike [istaknule autorice] koje je tekst pisan latinski a staroslavenski ćirilicom i latinicom, a na naslovnoj stranici je „naslov“: „Numeralia,
Verba, Praep., adverbia er Conjuctiones“. U tekstu citira autore: Dobrovskog, Kopitara, Miklošića, Šafarika (1993: 179). Julije Derossi podsjeća pak,
prema životopiscu Kvirinu Klementu Bonefačiću (1902: 8-9), da je Parčić
Ivanu B(e)rčiću pomogao da pripravi za tisak važno djelo Chrestomatia linguae veteroslovenicae charactere glagolitico, staroslavensku čitanku koja je
1859. tiskana u Pragu. Bio je zadužen za ulomke iz vrbničkih misala u njoj,
a koliko je radom B(e)rčić bio zadovoljan, svjedoči zahvala u predgovornim
riječima: Reddo praetera gratias fratri Carolo Parčić, qui me sinceri amici instar in congerenda materie ad hanc Chrestomathiam, quam pedetentim colligebam et ordinabam, adjuvit (...) (Berčić 1859: 20). On je i kasnije surađivao
s B(e)rčićem priređujući gradivo za tri knjige ulomaka iz Sv. Pisma. Derossi
tek potom u jednoj rečenici spominje staroslavensku gramatiku Grammatica
paleoslavico-latina i Rječnik latinsko-glagolski ističući kako su ta djela ostala
u rukopisu (1993: 39). Derossi se kao Parčićev životopisac, a kako smo već
pokazali, oslanja u potpunosti na knjižicu Kvirina Klementa Bonefačića iz
1902. jer isti o staroslavenskoj gramatici ističe sljedeće:
Kako je bio od mladih godina uvijek leksikograf i gramatik hrvatski,
nije mogao ni staroslovenskog jezika ostaviti u tom pogledu bez posebne svoje radnje. Iz vlastitog je iskustva znao, da pravo značenje svake
riječi, što dolazi, budi u Misalu budi u Breviru glagolskom, nije niti
može biti svakome poznata, a opet, kao što treba da poznaje latinsku
gramatiku i latinski jezik svaki svećenik, koji latinski služi, tako valja da
je upućen i svaki glagoljaš u staroslovenskom jeziku, ako hoće da zdušno i razumljivo služi sv. Misu ili časoslov obavlja na tom jeziku. Stoga
je on uvidio potrebu i napisao Grammaticam paleoslavicam-latinam i
Rječnik latinsko-glagolski. (Bonefačić 1902: 28).
U principu svi Parčićevi životopisci njegovoj ostavštini pribrajaju ono
što je uvrstio i njegov prvi životopisac pod pseudonimom Daroslav (usp. i
Bolonić 1973: 418-438), a neki i više od toga, pri čemu mislimo na Mali
101
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
azbukvar kojemu je Stjepan Damjanović utvrdio Ivana Broza kao autora. Čine
to i sastavljači popisa radova D. A. Parčića u njegovu Zborniku 1993. godine
(Tandarić, Bašić, Derossi 1993: 59-61), a i Vjekoslav Ćosić kada navodi:
Misal nije jedino što je Parčić priredio za svog boravka u Rimu. Sukladno potrebama on je istovremeno priredio i Ritual (Hrvatski obrednik) koji je iz tiska izišao iste godine kad i Misal (1893). Uz to priredio
je i objavio Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice
(1894), zatim Mrtvački misal, Prilog rimskom misalu (od god. 1741).
(1882) za potrebe svoje nekadašnje subraće u Provinciji Trećega reda
Sv. Franje. Za njih je priredio i staroslavenski Martyrologium (Mučenikoslovlje) franjevačkog Reda, koji je ostao u rukopisu i čuva se prema
nekim informacijama u arhivu u Krku. Još 1893. Objavio je Sacrum
convivium na glagoljici, a u rukopisu su mu ostali “Grammatica paleoslavica-latina” [istaknule autorice] i “Rječnik latinsko-glagoljski”
koji su, uz Azbukvar, trebali biti pomoćna sredstva za razumijevanje
obrednih knjiga i čuvanje glagoljice. Nedovršeni su ostali i “Glagoljski
brevijar”, “Psalterij” i “Lekcionar”. (Ćosić, 1993: 53).
Ćosićev je osvrt, iako s pogreškom, informativno potpuniji jer jedini
donosi klasifikaciju rukopisa ističući kako je riječ o pomoćnim sredstvima za
razumijevanje i služenje liturgijskim knjigama. Jasno je isto tako i to da u postojećoj literaturi nema iscrpnijih opisa tih Parčićevih izdanja, koja s obzirom
na vrijeme nastanka, funkciju i pretpostavljenoga recipijenta mogu biti vrijedan izvor informacija. U tom smislu otvara se prostor gramatikološkoj analizi
Parčićeve staroslavenske gramatike, ali se prije toga imaju predstaviti osnove
Brozove gramatike Oblici jezika staroga slovenskoga jer je riječ o dvjema gramatikama koje funkcioniraju kao poredbeni relati (prema vremenu nastanka, rabljenom metodološkom aparatu, tipu naobrazbe autora i zapostavljenosti i dr), a
staroslavenski jezik kao nositelj usporedbe (lat. tertium comparationis).
Sestrinska gramatika Ivana Broza i njezine ocjene u suvremenoj
paleoslavističkoj / paleokroatističkoj znanosti
O smislenosti, svrhovitosti i potrebnoj usporedbi gramatikā Dragutina A.
Paričića i Ivana Broza svjedoči ne samo isti vremenski okvir djelovanja istaknutih hrvatskih filologa (kraj XIX. i početak XX. stoljeća), uz činjenicu da je njihov
prinos razvoju hrvatske filologije (osobito u odnosu na istraživanje slavenske i hrvatske jezično-pismovne starine) do danas nedovoljno istražen i marginaliziran,
već i postojeća navada suvremenih znanstvenika i istraživača da djela jednoga
102
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
pripisuju drugome združujući ih tako u isti, prema ne uvijek razjašnjen kontekst.
Riječ je dakako o Brozovu djelu Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje
glagoljice u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji (1894) koje je hrvatska
filologija donedavna pripisivala Parčiću, ali je zahvaljujući akademiku Stjepanu
Damjanoviću i njegovu radu Brozovo poznavanje slavenske i hrvatske jezične
starine 2003. godine ispravljena ta pogreška. Ivan Broz potvrđuje se kao paleoslavist i paleokroatist univerzalnoga tipa – jednako zainteresiran za glagoljsku
književnost, staroslavenski jezik i povijest glagoljskoga pisma te procese ovladavanja pismom. Prvo izdanje Brozova udžbenika staroslavenskoga jezika Oblici jezika staroga slovenskoga za VII. i VIII. razred gimnazije otisnuto je 1889.
godine uz dodatak O postanju oblika jezika hrvatskoga ili srbskoga. Udžbenik
je doživio još šest izdanja: 1896, 1900, 1905, 1911, 1918. i 1923. godine. Od
drugoga izdanja, onoga iz 1896. (po Brozovoj smrti od prije tri godine), knjigu je
priređivao Stjepan Bosanac uz minimalne promjene u strukturi i sadržaju gramatike (u dijelu O povijesti hrvatskih oblika dodao je neke Šurminove intervencije).
Damjanović zaključuje kako nije nevažan podatak da je Brozova gramatika bila
temeljno naobrazbeno štivo za više od trideset naraštaja hrvatskih gimnazijalaca
u području staroslavenskoga jezika i povijesti hrvatskoga jezika. Taj udžbenik
nije jedini svjedok Brozove upućenosti u paleoslavističku i paleokroatističku
problematiku. Broz je interdisciplinarno usmjeren medievist pa proučava i književnost. Kao što je poznato, napisao je i Crtice iz hrvatske književnosti koje su
danas kompletno analizirane i vrednovane. Treće djelo Broza paleoslavista / paleokroatista upravo je Mali azbukvar za pravilno i jednolično čitanje glagoljice
u novih crkvenih knjigah po hrvatskoj recenziji. Ima 11 stranica i podijeljen je na
poglavlja: Glagoljska azbuka, Tumačenje glagoljskih slova, Tumačenje brojeva,
Primjer čitanja. Uredio ga je i otisnuo 1894. u Rimu Dragutin Parčić što je navelo
naše jezikoslovce i književne i kulturne povjesnike da Parčića drže i autorom Azbukvara, s iznimkom Mihovila Bolonića i Zlatka Vincea. Damjanović pak ističe
kako u knjižici postoji opaska na 10. stranici koja glasi:
Svakomu svoje. Ove bilježke sgotovio je bio malo prije smrti pok. Dr.
I. Broz po želji presv. bisk. j. Posilovića, pak se evo sad objelodanjuju
uz male promjene veleuč. Radetića sjemeništnoga Profesora u Senju,
čemu sam ja jos uz koju opazku i razjašnjenje nješto pridodao. U Rimu
na staro Cirilovo 1894. Dragutin. A. Parčić, Kanonik pri sv. Jerolimu.
(citirano prema Damjanović 2003: 3).
Polazišna Brozova literatura bila je (mladogramatičarska) Leskienova
Gramatika staroslavenskoga jezika (Handbuch der altbulgarischen {altkirchenslavischen} Sprache, Zweite Auflage 1886), tada i među ruskim slavistima
103
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
vrlo cijenjena gramatika, potom Miklošičeva poredbena slavenska gramatika
(Vergleichende Grammatik der slavische Sprachen 1852–1874), a obrađujući
hrvatsku i srpsku povijesnu morfologiju oslonio se na Daničića (Istorija oblika
srpskoga ili hrvatskoga jezika do svršetka XVII. vijeka 1874). Autor pokazuje
respektabilnu upućenost u vodeće gramatike slavistike svoga vremena, a način
na koji preslaguje, kombinira i sintetizira jezične informacije, prilagođujući ih
recipijentima školskoga uzrasta, čini priručnik osobito vrijednim jer su na taj
način ispunjeni temeljni didaktički kriteriji koje kvalitetan udžbenik treba zadovoljiti. Budući da je akademik Damjanović načinio gramatikološku analizu
Brozova udžbenika, podsjetit ćemo samo na njezina važna mjesta. U formalnom smislu udžbenik započinje kratkim uvodnim poglavljima koja problematiziraju vanjsku povijest razvoja i kanoniziranja staroslavenskoga jezika i dviju
azbuka kojima se izražavao (donosi se i tablica s imenima slova, latiničnom
transliteracijom i brojevnom vrijednosti). Zastupljena je zatim fonologija poglavljem Nauka o glasovima koje Damjanović komentira na sljedeći način:
Dok danas čitate Brozova tumačenja staroslavenskih glasova od prije
115 godina, nužno uočavate da se u njima nalazi sve što i u današnjim
udžbenicima staroslavenskoga jezika, tj. Broz je svojim gimnazijalcima
ponudio sve ono što svojim studentima na studijima slavenskih jezika
nude današnji priređivači! To se ne tiče samo opsega, nego i kvalitete
obavijesti, stručne i metodičke (2003: 4).
U osobitoj je vezi s Parčićevim prikazom glasova odnosno blagoglasja
odsustvo terminologije za glasovne promjene. Damjanović ističe da Broz vrlo
dobro i primjereno tumači samoglasničke i suglasničke promjene (prijevoj,
metatezu, protezu i sl), ali ih nikako ne imenuje, dok vrste glasova redovito
naziva njihovim internacionalnim imenima (gutural, velar i dr). Treba podsjetiti da je to u velikoj vezi i s činjenicom da je riječ o jezikoslovcu koji pripada
vukovskoj školi, a njegov Hrvatski pravopis iz 1892. godine reprezentativno
je djelo te jezikoslovne struje, izrađeno dakako prema fonološkim načelima.
Morfologija je zastupljena poglavljem Nauka o oblicima, a Damjanović tom
dijelu knjige daje jednako dobru ocjenu. Terminologija je i ovdje internacio­
nalna (deklinacija, supstantivi, plural, singular, pronomina, adjektivi i dr).
Važno je istaknuti i to da je Damjanovićeva analiza udžbenika u određenoj
mjeri također poredbenoga tipa pri čem je poredbeni korelat kritika Josipa
Florschütza iz Književne smotre 1890. koja se odnosi na Broza, ali i na Leskiena i Miklošiča (primjerice, prigovor upućen instrumentalu jednine imenica
u-osnova s gramatičkim morfemom -omь umjesto karakterističnoga -ъmь).
Kada je o klasifikaciji glagola riječ, uglavnom se polemiziralo o temeljnom
104
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
kriteriju diobe – infinitivnoj i prezentskoj osnovi. Broz slijedi u tome Miklošiča, a temeljni mu je kriterij infinitivna osnova te razlikuje šest vrsta glagola:
s nultim sufiksom, -nQ-, -ê, -i-, -a-, -ova-). Poglavlja o sintaksi i leksiku nisu
uvrštena u udžbenik. Pregled razvoja glasova u hrvatskom jeziku (K nauci o
glasovima) sažeto predstavlja procese denazalizacije nosnika, depalatalizacije, ispadanja i vokaliziranja jerova, potom sudbinu sonantnoga r, suglasnika ĉ
i žd te promjenu l>o. U morfologiji (K nauci o oblicima) se oblici uspoređuju
sa staroslavenskima, uz rijetke dijalektološke osvrte koji su od trećega izdanja
ozbiljniji zahvaljujući Stjepanu Bosancu i Đuri Šurminu. To je obrazloženo
u recenziji trećega izdanja udžbenika napretkom dijalektologije od Brozove
smrti i tronarječnom koncepcijom udžbenika. Brozova znanstvena preciznost,
jezikoslovna naobraženost, ali i iskustvom oblikovana neposrednost u predstavljanju nastavnih sadržaja iz najstarijega razdoblja slavenske književno-jezične povijesti, učinile su ovaj udžbenik vrijednim izvorom za proučavanje
povijesti metodike nastavne hrvatskoga jezika kao i stanja istraživanja u paleoslavistici / paleokroatistici krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.
Napokon – iz opisa Parčićeve gramatike
(pristup, struktura, izvori, komparacija)
Da je riječ o nedovršenoj rukopisnoj gramatici, svjedoči već činjenica
da gramatika započinje morfologijom ili oblikoslovljem (premda se to može
razumjeti i definicijom gramatike u užem smislu koja se dijeli na morfologiju,
u kojoj se proučavaju najmanje značenjske jedinice (morfemi), oblici, ustrojstvo i vrste riječi, te sintaksu, koja obuhvaća proučavanje odnosa među sastavnicama nizova i funkcija tih sastavnica u složenijim jezičnim jedinicama6), a
Parčićeva terminologija jasno ukazuje na njegovu pripadnost Zagrebačkoj ili
Ilirskoj školi. Navedeno osnažuje i znanje o Parčićevu autorstvu Gramatike
hrvatskoga jezika (1873) koja izlazi iste godine kao i Slovnica hervatska za
srednja učilišta Adolfa Vebera (Tkalčevića), a pisana je u tradiciji jezika tzv.
Zagrebačke ili Ilirske škole (Anić 1993: 93). Prvo je normativno obilježje koje
pronalazimo u svih zagrebačkih slovničara podjela imenica prema nastavku
u genitivu jednine te redoslijed padeža – lokativ je šesti padež, a instrumental
6
Tek gramatika i gramatički priručnici u širem smislu obuhvaćaju i fonologiju, u kojoj
se proučavaju glasovni sustav jezika i razlikovna obilježja pojedinih glasova (fonema) u
sastavu jezičnih jedinica kojima je svojstveno značenje (tj. morfema), te dijelove semantike (proučavanje značenja riječi i drugih jezičnih jedinica), leksikologije (proučavanje
rječničkog sastava nekog jezika) i stilistike (proučavanje jezičnih jedinica s obzirom na
uporabno raslojavanje). Također, sustav i raspodjela gramatičkih sadržaja na ortografiju,
etimologiju (morfologiju), sintaksu i prozodiju naslijeđen je iz tradicionalnih grčkih i latinskih gramatika.
105
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
sedmi. Pripadnici te filološke škole upotrebljavaju posebno nazivlje u svojim
gramatikama. Tako za imenicu upotrebljavaju naziv samostavnik, za gramatiku slovnica, za pridjev pridavnik, za broj brojnik itd. (Hamm 2006). Terimologija je to koja se potvrđuje u Parčićevoj staroslavenskoj gramatici: Rieči
kojima se u govoru služimo zovu se samostavna imena: samostavnik, pridavna
(pridavnik), pričestja, brojevi zajmena, glagolji, prislovi, pridlozi, veznici i
umetci (Parčić, 1). Nadalje, u rukopisnoj se staroslavenskoj gramatici dobro
uočava autorovo inzistiranje na vezi između morfologije (promjena oblika riječi, deklinacija i konjugacija) i tvorbe riječi. Opći poticaj za takvo shvaćanje,
ističe Vladimir Anić (1993: 94), treba tražiti u gramatikama talijanskoga jezika. Primjerice, u uvodnim napomenama Nauke o oblicih ističe:
Tako u sklanjanju kako u sprezanju i u oblikovanju valja razlikovati
osnovu (thema, stamm, koren?) od okončanja ili nastavak (dodatak,
endung, terminatio). Osnov je (der imbegriff) jezgra, kojim se dometak
pridružuje na oblikovanju. (...) zu bilden : n. pr. voda i kostí7 jesu osnove (stämme), mı i hı nametci ili nastavci (okončanja) u oblicih vodahı;
kostehı; plet i hvali jesu osnove, mı i te nametci u oblicih pletemı i
hvalite. (Parčić, 1)
Eksplicitna metoda opisa tvorbe riječi nalazi se i u općeslavenskoj gramatici Jurja Križanića Gramatíčno izkazânje ob rúskom jezíku (1665) i to pod
morfološkim opisom pojedinih vrsta riječi. Križanić upotrebljava i nazive svojstvene tvorbi. Tvorbu imenica i pridjeva prikazuje prema semantičkim kategorijama (značenjskim skupinama), pojedinačnim sufiksima i tvorbenim načinima,
a uz to sadrži mocijsku tvorbu i preobrazbu (usp. Brlobaš 2013: 218). Svakom hrvatskom terminu pridružuje latinski i/ili njemački ekvivalent: Sprega
(Conjugatio), Sklonitba (Declinatio), nastavak (dodatak, endung, terminatio).
Time se Parčić približuje Brozovoj internacionalnoj terminologiji, a svakako
udaljuje od ustaljene prakse zagrebačke norme. Prije predstavljanja sklonidbenoga ili deklinacijskoga sustava staroslavenskoga jezika, Parčić upozorava
na glasovne promjene i (što je vrijedno!) izgovorne vrijednosti pojedinih slova
(glagoljska azbuka) u poglavlju o blagoglasju (eufoniji8). Posebnih naziva za
7
8
Parčić se kod primjera u gramatici služio, premda u transliteracijskim vrijednostima,
istočnoslaveniziranim tipom slovopisa i pravopisa koji je kanoniziran Karamanovim Bukvarom (1739) i kasnijim misalskim i brevijarskim izdanjima. Primjernosti radi te ćemo
posebnosti istočnoslavenske grafije u početnim Parčićevim navodima zadržati, kao što je
štapić za jor i štapić s dijakritičkim znakom za jer, slovo i s dijakritičkim znakom za glas
/j/, jat s točkicom za glasovnu vrijednost /je/ i sl.
Glasovna promjena nastala zbog težnje za lakšim izgovorom.
106
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
prijevoj i prijeglas nema, kao ni u Brozovoj gramatici.9 Također je zanimljivo
da ne donosi nijednoga primjera sve do razlaganja suglasničkih promjena (1.
i 2. palatalizacija): zrače, grieše10. Osim toga, budući da je riječ o tumačenju
samo onih glasovnih promjena koje dovode do stvaranja morfemskih opozicija
u deklinaciji imenskih riječi (tvrda i meka deklinacija), bilo bi uputnije da je
naveo primjere i označio o kojim je točno padežima u sklonidbi riječ: npr. grêsi, zraci. Riječ je dakle o glasovnim promjenama koje se nazivaju morfološki i
tvorbeno uvjetovanim alternacijama. Parčić ističe prijeglas, palatalizacije, ali i
ispadanje krajnjega suglasnika (odnosno sufiksa) u prilagođenim tuđicama (zajmljena imena), pr. Sib. s na kraju samostavnih imena zajmljenih pada: finik-ı i
pinik-ı n.m.finiks iz Φοίνιξ (Parčić, 3). Parčić ne imenuje ni suglasničke glasovne promjene, a od samoglasnika koji uzrokuju prvu i drugu palatalizaciju ističe
samo e, i i ê. Ponavljamo – već je Stjepan Damjanović upozorio da je ono što razlikuje Brozovu gramatiku od suvremenih odsustvo terminologije za glasovne
promjene. Iako vrlo dobro i vrlo primjereno piše o prijevoju, metatezi, protezi
itd, nigdje ih ne imenuje, ali Broz makar vrste glasova redovito naziva njihovim internacionalnim imenima (gutural, velar i sl). U Parčića ustanovljujemo
zastupljenost sasvim temeljnih informacija o glasovnim promjenama, ali samo
onih koje zahvaćaju sklonidbu imenica i imenskih riječi. Josip Florschütz u
recenziji Brozove gramatike11 potvrđuje Broza kao dobro upućenoga poredbenoga jezikoslovca, no upozorava da je mogao o jatu spretnije govoriti i isticati
njegovo dvojako podrijetlo – monoftonško i diftonško. Ista primjedba dade se
uputiti i Parčiću jer ne ističe razlike u podrijetlu samoglasnika ê i i koji uzrokuju 1. i 2. palatalizaciju. Također ne navodi sve samoglasnike koji uzrokuju 1.
palatalizaciju (uz e i ê to su ę, i, ь). I dok Broz beziznimno rabi internacionalnu
terminologiju za fonološko nazivlje, u Parčića kod blagoglasja opet pronalazimo nazivlje karakteristično za hrvatske gramatike XIX. stoljeća (zagrebačka
norma). Premda sonante (nosne i usne: l, n, r) naziva likvidama (liq.), velare k,
Za glasovni pojav, koji se nemački veli Ablaut, ja upotrebljavam u svojim predavanjima riječ prijevoj. Narodu je poznat glagol previjati sa značeńem "glas mijenati" n. pr. zakukaću
kao kukavica, previjaću kao lastavica, - pak se prema tome glagolu može načiniti supstantiv
prijevoj, koji može značiti, da se jedan vokal mijeńa u drugi. Dugo sam se mučio, dok sam
se domislio riječi prijevoj. Tko od našijeh filologa nađe boļu zamjenu za ńem. Ablaut, biću
mu veoma zahvalan, ako mi javi. Riječi prijeglas ne bih mogao primiti, jer se tom riječju
boļe oznacuje ńem. Umlaut, koje je nešto drugo nego Ablaut. (citirano prema Damjanović
2003: 4)
10
Očigledno je riječ o zabuni: zabilježen je refleks jata prema zagrebačkoj normi, a primjer je
iz crkvenoslavenskoga jezika. Naime, jezik kojim je pisana rukopisna gramatike je u skladu
s rješenjima Zagrebačke škole kojoj je Parčić pripadao, ali su staroslavenski primjeri inače
doneseni u pravilnim transliteracijskim vrijednostima.
11
Književna smotra, 12 (1890), Zagreb, 89–92.
9
107
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
g, h Parčić naziva grlenim glasovima poput Vebera i Mažuranića. Veber i Mažuranić za suglasnike imaju nekoliko vrsta podjela, primjerice:
po orudju izgovaranja (Mažuranić 1859:4), tj. po organu (Veber 1871:5)
Slovnica Hervatska za gimnazije i
realne škole (1859)
Slovnica hervatska (1871)
ustni (labiales): b, p, m, v, f
ustni: b, p, m, v, f
zubni (dentales): d, t; c, z, s
zubni: d, t; c, z, s
jezični (linguales): l, n, r; č, ć, j, š, ž
jezični: l, n, r; ć, j
gèrleni (gutturales): g, h, k
gèrleni: g, h, k
nebni: č, š, ž
S obzirom na to da Parčić nema poglavlje o fonologiji, ne očekujemo
iscrpnije opise vokalizma i konsonantizma. Ističući nove glasove kao rezultate
1. i 2. palatalizacije, Parčić glasove č, ž, š i c, z/Ȝ, s naziva palatalima, odnosno
sibilantima. Poznato nam je i da termin fonologija nalazimo u našim gramatikama tek od polovine XX. stoljeća (Ćosić 1993: 94), a termin fonetika i pridjev
fonetički u djelu Gramatika jezika hèrvatskoga (osnovana na starobugarskoj
slověnštini, dio pèrvi, glasovi) Vatroslava Jagića 1864. godine (Brlobaš, Horvat
2006: 50). Naziv i definiciju naziva fonetika nalazimo u Gramatici i stilistici
hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika Tome Maretića, gdje autor tvrdi da su
fonetici odmjerene granice, u kojima se kreće: ona bilježi samo one promjene
glasova, koje nastaju u riječima, a ne među riječima (1899: 29). Nadalje, Parčićeva je gramatika pregledna sinkronijska gramatika (predstrukturalistička), započinje s morfologijom i ne ide predaleko u dijakroniju. Točnije ne uspostavlja
vezu s rekonstruiranim oblicima u prajeziku preko jezika srodnika i izoglosa, a
osvrće se samo na one komponentne u općeslavenskom jeziku i njegovim redakcijskim podsustavima koje su izravno povezane (pr. denazalizacija nosnika
ili bilježenje vokalizacije jerova i sl). O kolebanju u pristupima prilikom pisanja
gramatičkoga priručnika iz staroslavenskoga jezika čitamo i kod Josipa Hamma. U predgovoru drugom izdanju Staroslavenske gramatike Hamm ističe kako
strukturalistički zahvati u staroslavenskoj gramatici mogu biti korisni i zanimljivi, ali ako taj jezik ne smjeste u kontekst poredbenopovijesnoga jezikoslovlja,
neće zadovoljiti jer staroslavenski je jezik povijesna kategorija i drukčije se ne
može učiti. Na to se u predgovoru trećem izdanju autor nastavlja zaključkom:
Kad bih danas pisao ovu knjigu, pisao bih je jamačno – i pored napomena uz prethodno izdanje – strukturalistički i u smislu generativne
gramatike, no pitanje je bi li ona uspjela da starocrkvenoslavenski jezik
108
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
toliko približi našem čitaocu i našem slavistu-početniku koliko mu ga
može približiti ova (1974: 6).
Parčić je malo pažnje pridavao poredbenopovijesnim korelatima, ali
važno je s tim u vezi istaknuti da nije pretendirao biti autorom znanstvene,
već primijenjene gramatike – pomoćnoga sredstva za razumijevanje ne jezika
samoga koliko jezika novocrkvenoslavenskoga tipa i njegove uporabe u aktualnim liturgijskim knjigama. Obrada deklinacija u Parčića zanimljiva je osobito zbog temeljnoga metodološkog pristupa (u okviru odabranoga pristupa).
Parčiću naime kriterij razredbe nisu vrste riječi (imenice, zamjenice, pridjevi
itd), već vrste deklinacija. Kod Broza isto tako razlikujemo nominalnu, pronominalnu i složenu deklinaciju kao temeljni kriterij razredbe, ali prema vrstama
riječi (1900: 12). U terminološkom smislu Parčić ponovno nastavlja tradiciju
Zagrebačke škole, ali se služi i internacionalizmima: višebroj / plural, dvobroj
/ dual, družiteljni padež12 / instrumental i sl. Uvodne napomene iste su kao i
uzornim staroslavenskim gramatikama druge polovice XIX. stoljeća:
Leskien, Handbuch der altbulgarischen Parčić, Staroslavenska gramatika, 1
{altkirchenslavischen} Sprache (Sechste
Auflage, Heidelberg 1922: 65)
Allgemeine Bemerkungen. Das Altbulgarische unterscheidet sieben Kasus: Nominativ,
Genitiv, Dativ, Akkusativ, Instrumentalis,
Lokativ, Vokativ (in dieser Ordnung stehen
die Kasus in den unten folgenden Paradigmen); drei Numeri: Singular, Plural (im
Plural dient die Nominativ form zugleich
als Vokativ), Dual (der Dual hat nur drei
Kasusformen: je eine für Nominativ-Akkusativ-Vokativ, flir Genitiv-Lokativ, für Dativ-Instrumentalis); drei Genera: Maskulinum, Neutrum, Femininum.
Im Neutrum fallen Nominativ, Akkusativ,
Vokativ in eine Form zusammen.
Sklonitba.
Rieči se na tri načina sklanjaju, t.j.
tri su sklonitbe na sedam padež, koji
se zovu: imeniteljni, roditeljni, dateljni, tužiteljni, zvateljni, tvoriteljni
ili družiteljni, i skazateljni ili miestiteljni sa tri broja naime jednina, dvojina i množina (jednobroj, dvobroj,
višebroj). Roda ili spola su tri: muški, ženski, srednji. Prva se sklonitba
zove imeniteljna, druga zaimenateljna, tretja sastavljena. U sklonjenju
valja paziti na blagoglasje; o tom
slieduju najpotriebitija pravila.
Nazivi padeža (imeniteljni, roditeljni, dateljni, tužiteljni, zvateljni, skazateljni, tvoriteljni)
također su u skladu s tradicijom zagrebačkih slovničara, ali su podrijetlom iz crkvenoslavenskoga i ruskoga jezika (usp. Gramatika Meletia Smotric'koga).
12
109
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Prva Sklonitba u rukopisnoj gramatici obuhvaća tako imenice (samostavna imena), pridjeve (pridavna imena) i participe u neodređenom obliku
(pričestja kadgod su neodredjena). Parčić u prvoj sklonidbi razlikuje pet vrsta
prema gramatičkom morfemu u nominativu jednine (premda to naziva i završetkom osnove, usp. Parčić, 3). Opisat ćemo ju iscrpnije počevši s navodom:
I Red zauzimlje osnove na ı13: rab-ı
II //
//
//
// o: dêl-o / kod palatala, suglasnika j i
sibilanta c => e (pol-e, mor-e)
III //
//
//
// a: ryb-a
IV //
//
//
// í 14: put- í
V //
//
//
// suglasie: kamen.
Da ne razlikuje sklonidbene tipove imenica prema osnovama, potvrđuje
već Parčićev I. red kojemu pridružuje kao primjere imenice rab-ъ i syn-ъ premda nam je poznato da pripadaju različitim promjenama: samoglasnička glavna
muškoga roda ili o-osnova i u-promjena m. roda. Za to je iznova odgovorna gramatička koncepcija priručnika koja ne zalazi u dijakroniju i cijela se iscrpljuje
u plošnom presjeku jezičnoga sustava. Nominalna se deklinacija u staroslavenskom jeziku, već prema temeljnoj podjeli i terminologiji, oslanja na poredbeno jezikoslovlje, točnije na indoeuropsku gramatiku. Podjela na vokalske (o- /
jo-, a- / ja-osnove, i-osnove, u-osnove i v-osnove) te konsonantske (n-, t-, s-,
r-osnove) osnove historijskoga je tipa i providnom je tek kada se u obzir uzmu
pretpostavljeni praie. oblici, a iz providnih padeža koji su zadržali tematski alomorf (poput D mn. u imenica glavne promjene muškoga roda: grad-o-mъ) jedino je moguće prepoznati motiviranost u historij­skim nazivima i razredbama.
Primjerice, to znači da već u dativu množine glavne palatalne promjene imenica
m. roda (jo-osnova) ne prepoznajemo -(j)o- već -(j)e- (vrač-e-mъ), u imenica
u-promjene i i-promjene dogodio se prijelaz kvantitativnih u kvalitativne razlike (ŭ > ъ, i > ь), a v-promjena trebala bi pripadati konsonantskim deklinacijama ukoliko ne znamo za razvoj -ŭṷ- > -ъv-. Posljednje je u nekim gramatikama
upravo tako učinjeno, primjerice u novijoj bugarskoj gramatici Gramatika na
starobъlgarskija ezik (1991). Ondje su i primjeri sa završetkom osnove na jotu
(npr. imenice kraj-ь, vrabij- ь, rabyn’-i i sl), kod kojih zbog grafijskih razloga
(nema slova za glas /j/) nije providan završetak osnove i gramatički morfem
(krai, varbii, rabyni), također pribrojeni vokalnim osnovama.
Štapić na mjestu nekadašnjega tvrdoga, velarnog jora (ъ).
Štapić s dijakritičkim znakom, utjecaj istočnoslaveniziranih izdanja na mjestu nekadašnjega
mekoga, palatalnog jera (ь).
13
14
110
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
U prvom redu dalje se kod Parčića razlikuju četiri uzora sklonidbe,
ovisno o gramatičkom morfemu u N jednine (što je kriterij kojim također odstupa od tradicije zagrebačke norme i njihovih slovnica), a naslanja se gotovo
u potpunosti na Miklošičevu (ionako višestruko citiranu na drugim mjestima)
poredbenu slavensku gramatiku Grammatik der slavischen sprache (1875:
2-195). Kod Miklošiča se također prati podjela na redove sklonidbe i uzore
sklonidbe: dva su temeljna reda (vokalni i konsonantski) koji se dalje člane
prema gramatičkom morfemu u N jednine i, još uže, prema sufiksu koji se
nalazi ispred gramatičkoga morfema, odnosno prema sufiksu kojim završava
osnova: Erster abschnitt. Vocalische suffixe (1. suff. ъ (a), 2. suff. ъ (u), 3. suff.
ь, 4.suff. y, 5. suff. –ijъ, 6. Suff. -jъ itd). Zweiter abschnitt. Consonantische suffixe (e-, l-, n-suffixe, t-, d-suffixe itd). Kod Parčića je prvi uzor s gramatičkim
morfemom -ı, odnosno –ъ (rab-ъ), tu ubraja i imenice u-promjene, navodi
primjere za G jd. vol-u, dom-u (i dom-a15), vrьh-u, pol-u itd. Također napominje kako imenica syn-ъ ima dva oblika za V jd. syn-e (gramatički morfem
o-osnova) i syn-u (u-osnova). Potvrđuje i dvojinski oblik s gramatičkim morfemom –y: syn-y. Potom dolazi poglavlje Nepravilni oblici gdje Parčić ističe
imenice koje se u množini sklanjaju kao zbirne imenice (III. uzor, III. vrste u
jednini: palatalna deklinacija imenica ž. roda): primjer brat(r)-ъ, zbirna množina bratija. Navodi i primjer imenica (vlastite i opće imenice) sa sufiksom
(j)an-in-ъ koje u množini gube dio sufiksa -in- i dobivaju gramatički morfem
iz konsonantskih deklinacija u N mn. (-e): žeteljan-e u imen. mn. od nepoznatoga žeteljan-in-ı (Parčić, 4). Vrlo je zanimljivo da Parčić donosi razlike
između staro(crkveno)slavenskoga jezika i hrvatske redakcije (ističe temeljne
fonološke razlike):
Prvo razdoblje – do XII. stoljeća: ističu se razlike u gramatičkim morfemima za I jd, D i L mn. koje se dijelom razumiju zbog činjenice da imenice
pripadaju različitim deklinacijama (o-osnova, u-osnova) i da se nastavci tih
deklinacija smjenjuju, a dijelom i vokalizacijom velarnoga jera (jak položaj)
u imenica u-promjene (primjeri za L mn. domohъ, synohъ16): Viek (do XII.
Poznato je da je afirmiranost u-promjene slaba u staroslavenskom jeziku, broji malo ime­
nica i k tome su na njih već u općeslavenskom književnom razdoblju utjecale imenice
o-osnova (Damjanović 2005: 85). Toliko je slaba promjena da ne poznaje ni kategoriju
živosti (A = N), a u Bugarskoj gramatici skupine autora (1991) ističe se kako je moguće
govoriti o jednoj deklinaciji, tzv. o/u-sklonidbi te da u pravom smislu u-osnovama pripada samo imenica synъ. Prema Hammu u-osnovama pripadaju u potpunosti samo imenice
volъ i polъ jer su sve ostale tvorile padežne oblike dvojako – gramatičkim morfemima
glavne o-osnove i u-osnove (1974: 118). Što se konkretne imenice domъ tiče, Hamm
(1974) i Damjanović (2005) ubrajaju je u u-osnove, ali ističu rano primanje obilježja glavne
promjene (o-osnove).
16
Usp. Bugarska gramatika 1991, Leksien 1922: 77.
15
111
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
v.) družiteljni i miestiteljni jedn. pried m il h ima kadgod ı: rabımí, bogımí,
domıhí, u kojem zadnjem padežu i o nadje se domohí assem. syn-ohı. (Parčić,
4). Drugo razdoblje – hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika (hrvatski crkvenoslavenski jezik, hrvatskostaroslavenski jezik), od XII. do XVI. stoljeća:
Parčić bilježi da je samoglasnik y (jery) zamijenjen samoglasnikom i (kao
gramatički morfem u pr. A mn), bilježi i da je slovo ê kao gramatički morfem
u pr. L jd. i mn. zamijenjeno slovom e. To bi bilo u skladu s tvrdnjama da se
već u XII. stoljeću općeslavenski jat zamjenjuje s e ili i (Mihaljević, Reinhardt
2005). U korpusu ima tekstova gdje je jat vrlo rijetko zamijenjen s e ili i, tekstova u kojima dominira ikavski refleks jata, kao i onih s ekavskim refleksom,
te onih s miješanim refleksima (u odnosu na Meyer-Jakubinskij skalu). Ima
primjera i hiperkorektne uporabe jata za izvorno e, ili izvorno i. U skladu je to
i sa stavom Vatroslava Jagića o starom zatvorenom e (< ĕ) karakterističnom za
cijelo čakavsko područje. Zatvorenost toga e omogućavala je razvoj u smjeru
refleksa i (Damjanović 1984: 58). Sve te informacije Parčić na svoj način sintetizira:
(...) II. Vieka na miesto y imaju i u tužitel. i miestit. jedn. rabi a u miest.
jedn. e n. m. [na mjesto op. a] ê. Kadgod kao i u miest. množ rabe i rabeh. Oblici na i imaju vazda i. (Parčić, 4).
Slijedi uzor s gramatičkim morfemom -í, odnosno –ь (završetak osnove
na palatal ili jotu, Parčić oprimjeruje leksemima vrač-ь, muž-ь). Treći uzor
su imenice s gramatičkim morfemom (misli se prema grafiji jer je gramatički morfem -ь) i (ĭ, čita se /j/): tj. završetak je osnove na a, e, i, o, ê + j (pr.
krai)17. Četvrti je uzor na ej ili êj (pr. ierei /ijerej/), Parčić navodi da je riječ
o tuđicama: arhierêj, nazarêj, farisêj, mojsêj.18 Pazke u nieke padeže: ovdje
Parčić ističe kako primjerice u I jd. tih imenica dolazi gramatički morfem tvrdih (o-osnova), a ne mekih osnova: iereomь. Tako je i u D, I dv. –e(ê)oma, i u
D mn. –êomъ.19 Ističe potom i utjecaj u-osnova na glavnu promjenu imenica,
samo prema svojoj klasifikaciji (npr. gramatički morfem –ovъ u G mn. ili –ovi
u D jd). Tvrdi da je riječ o umetanju sufiksa -ov- među osnovom i dometkom
padeža u sklonidbi imenica po četirima uzorima (O slovah –ov- u sklanjanju
Potvrđuje se da je riječ o nedovršenoj gramatici jer su podnaslovi samo naznačeni: Pazke u
nieke padeže, Nepravilni oblici, Odličnosti.
18
Autor ne navodi jerove u obliku štapića kao gramatičke morfeme, ali dijakritikom ukazuje da
je riječ o transliteracijskim vrijednostima: slovo i s dijakritičkim znakom za ozvučenje /j/.
19
Parčić ovdje za jor bilježi jer, ali ispravlja pogrešku. Važno je napomenuti da u stsl. primje­
rima donosi transliteracijske vrijednosti glagoljičnih / ćiriličnih slova, ali za jor i jer
zadržava pisarsku praksu naslijeđenu iz istočnosl. izdanja.
17
112
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
samostavnih imen). Po palatalu -ov- prelazi u -ev- (rab-ov-i, kon-ev-i, krajev-i, ijere-ov-i). Kada donese oblike iz 4. uzora, jasnim postaje da je riječ o
osobnim imenima koja preuzimaju nastavke u-osnove pri izravnom obraćanju
(D jd, usp. Hamm 1975, Bugarska gramatika 1991, Lunt 2001, Damjanović
2005): moseovi, anьdreovi. Drugoj vrsti imenica i imenskih riječi pripadaju
pak sve o-osnove srednjega roda kod kojih iza palatala, suglasnika j i sibilanta
c -o- prelazi u -e- (po prijeglasnim pravilima): pol-e, mor-e, srьdьc-e (...) poslanij-e. Prvi uzor čine imenice (i imenske riječi) sa završetkom osnove na -b,
-p, -d, -t, -g, -k, -v, -z, -s, a rijetko i -l, -n, -r (Parčić, 10). Za primjer se donosi
imenica drêv-o. Među nepravilne oblike Parčić ubraja: oko, uho, črêvo, slovo,
dêlo i ističe ponekad se sklanjaju po II. vrsti I. uzor, a ponekad po V. vrsti. To
će reći da poznaju i glavnu nepalatalnu deklinaciju imenica srednjega roda
(što Parčić zove II. vrstom I. uzora), ali i konsonantsku deklinaciju (V. vrsta),
dvojinski oblici imenica oko i uho prema u-promjeni ne spominju se. Nadalje,
Parčić ističe da se po ovom uzoru sklanja i zamjenica jeter-o, broj sъt-o, posvojni pridjevi izvedeni od osobna imena (koji ne mogu imati određeni oblik):
petrov-o. Sljedeći uzor predstavljaju imenice (i imenske riječi) srednjega roda
koje pred palatalima, umekšanim likvidama i sibilantom c bilježe gramatički
mofem -e: polj-e, lice, more, srьdьce, slъnьce itd. Naznačeno je, premda nije
oprimjereno, da ovome uzoru pripadaju i jednostavni pridjevi te participi (Pričestja prelazna sad. vr. i Pričestja prelazna prošloga vr.20). Treći uzor je onaj
na sufiks -ij- pred gramatičkim morfemom -e: poslanij-e, s instrumentalom
plurala na –ьmi. Stoji za tim navod Vidi moju gramatiku (Parčić, 12), a mi
tumačimo da je riječ o utjecaju i-osnova i u-osnova (usp. Damjanović 1984:
104) premda takav slučaj nije primjerice zabilježen za im. sr. roda u Jurčevića
(2002: 120). Parčić napominje kako je riječ o gramatičkom morfemu koji se
u tom obliku nalazi u novijim knjigama: oružьmi, poslanьmi. Prema trećoj
vrsti sklonidbe idju osnove na –a, i nieka koja su ovaj značaj –a još u prastaro
vrieme bila izgubljena, a uz njih nieka s okončanjem –ij– (Parčić, 12). Riječ
je o imenicama (i drugim vrstama riječi) ženskoga roda izuzev primjera koji
označuju imenice muškoga spola, ali su u gramatičkome ženskom rodu poput:
Luk-a. Uzori su u toj vrsti: 1. vod-a, glav-a, broj tьma (odnosno a-osnova),
2. volj-a, zemlj-a // stьz-a ali i stьzja (odnosno ja-osnova), 3. zmija, rabyni,
svetyni, pustyni, te pr. bratija (mn) (ja-osnova na jotu i druge specifičnosti)
oni koji slijede sklonidbu21. Donose se i pazke, odličnosti i nepravilni oblici:
Već je Bartol Kašić (Institutionum linguae Illyricae libri duo, Rim 1604) opisao pre­
lazne i neprelazne glagole, a Parčić kasnije u rukopisu razlikuje i gramatičku kategoriju
stanja, vremena, načina, ali i vida u glagola (usp. Tafra 1993: 116-117).
21
Tu navodi i pr. sudij sa zabilježenom promjenom stražnjega nazala u u te bilježenjem dijakritike ponad slova i kao /j/.
20
113
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
pr. stьza u tuž. mn. svršuje na –i: stьzi lobk. (Parčić, 13). Imenice i-osnova (i
imenske riječi koje imaju karakteristike te deklinacije – primjerice brojevi od
pet do devet) pripadaju četvrtoj vrsti po autoru koji ističe:
Ovi prima osnove na ь od kojih muškoga su spola svršujuća se u družit.
jedn. na –emь, a u mn. imen. na –ije, a ženskog u pomenutih padežih
svršujuća na –iju, i. (Parčić, 14).
Dalje, Parčić ovdje upozorava da valja razlikovati imenice muškoga
roda koje pripadaju ovoj sklonidbi od imenica I. vrste 2. uzora (vračь) te da
ih nema puno i da ih valja naučiti. Uzori su muškoga roda: bol-ь, malomošt-ь,
gost-ь, medvêd-ь, zvêr-ь itd. Upozorava i na pl. tantum: ljudije i ljudi. Opet
navodi primjere zabilježene promjene stražnjega nazala u u: uglь. Imenice
dьnь i gospodь Parčić navodi kao one koje se čas sklanjaju kao II. uzor I.
vrste (o-osnove), a čas kao IV. vrsta. Zanimljivo je da Parčić imenicu konsonantske n-deklinacije (dьnь) smješta ovdje, ali je isto tako poznato da je riječ
o imenici koja snažno poprima nastavke i-deklinacije (Mihaljević, Reinhardt 2005). Uzori su ženskoga roda: kost-ь, nošt-ь, brojevi: petь, šestь, sedmь,
osmь, devetь. Za broj desetь Parčić navodi kako ima netipičan nastavak -e u
sastavljenih brojevih s priedlogom (nazivamo to tzv. smiješanom sklonidbom:
i-deklinacija + n-deklinacija, usp. Damjanović 2005: 115): dva na desete, pa
nastavlja instr. na –y riedko na –ьmi (Parčić, 15). Peta vrsta predstavlja primjere konsonantskih deklinacija. Definirana je na sljedeći način: Ova obuzimlje sve osnove jednom svršujuće na suglasice: kamy ili kamenь (Parčić, 16).
Dalje se ističe kako imenica dьnь ima i gramatičke morfeme i-deklinacije: G
jd. dьne : dьni. Uzori su: ime, pisme, pleme (za n-deklinaciju); têlo, oko, uho
(za s-deklinaciju, ovdje napominje posebnu dvojinsku sklonidbu, citira Miklošiča i Birnbaumna), slovo; jagnje, otroče (za t-deklinaciju); mati, dešti +
crъky, ljuby, buky, neplody, krъvь (za r- i v-deklinaciju). Jasno je da v-promjenu Parčić ubraja u konsonantske promjene, a prema primjerima denazalizacija
prednjega jusa (pleme, pisme, ime i dr) te vokalizacije jera (dešti) – očigledno
je riječ o crpljenju primjera iz redakcijskih spomenika.
Potom autor predstavlja sklonidbu ličnih zamjenica, zamjeničku deklinaciju i sastavljenu sklonidbu (određeni pridjevi, participi). U Odsieku II problematiziraju se gramatičke kategorije glagola i njihova razredba (broj, lice
/ osoba, stanje, vrijeme, način, vid, prelaznost). Opisuje se sprezanje za koje
Parčić ističe:
114
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
U sprezanju osim tri brojev, tri su osobe: prva, druga i tretja u svakom
broju, u svakoj kojih kadgod nazad valja paziti, dva ima glasa t.j. čineći i
trpeći. Čineći ima sedam vriemen od kojih:
tri su simplie sad. minut. i neopredilj. savršeno, buduće i buduće exactum;
tri načina skazateljni, zapovidni i condit.
tri pričestja, sad. minulo I i II. infin. i supin.
Trpeće ima:
Dva samo pričestja: sadanje i minulo iz kojih pomoću glagola esmь (ispisano glagoljicom, op.a) sva se vriemena oblikuju. (Parčić, 21)
Parčić dalje razlikuje tri vrste sprezanja, a u svakom sprezanju vrste
glagola prema infinitivnim osnovama. Shvatljivo je da slijedi podjelu glagola
prema infinitivnim osnovama po uzoru na Miklošiča čiju gramatiku nerijetko citira u svome rukopisu (kao i Birnbauma). Josip Hamm (1974: 152-153)
ističe kako je podjela prema prezentskoj osnovi, koja potječe od A. Schleichera (Polapska fonologija i morfologija 1871), s jezičnoga stajališta stručnija i
znanstvenija (računa s rezultatima poredbene ie. gramatike). Podjelu glagola
u 6 vrsta prema infinitivnoj osnovi poznaje i Broz (1900: 40-42), a prvi ju je
uveo Dobrovsky (1822). Parčić tako u 1. sprezanju razlikuje 1. vrstu glagola
koji imaju korijenske osnove: plet-ti, pek-ti. Vrsti 2. pripadaju glagoli sa sufiksom –nu- (< *-nǫ-, pr. dvignu-). Vrsta 3. s infinitivnom je osnovom na -ê
(umêti, vidêti), 4. vrsta: inf. osnova je na -i (moli-), a 5. vrsta ima inf. osnovu
na -a (tu u obzir dolaze i glagoli kod kojih se događa samoglasnička zamjena
u sufiksu kao postupak tvorbe nesvršenoga glagola od svršenoga: derivacija,
dugi samoglasnik: praie dugo i > prasl. i stsl. i: glagoljati, govoriti), igrati,
brati, 6. vrsta: inf. osnova na -ova na –i, ali se razlikuju od glagola s inf. osnovom na -i iz prve skupine. U drugom su sprezanju osnove vêd-, dad-, jad-, by(takozvani atematski glagoli). U trećem pak složeni glagolski oblici (čineći i
trpeći) itd.
Iz svega navedenoga moguće je zaključiti da se Parčićeva rukopisna
staroslavenska gramatika u terminološkom (a ako se uzme u obzir pravopis
i jezik kojim je pisana gramatika – i normativnom) i metodološkom smislu
najviše oslonjena na tradiciju slovnica Zagrebačke filološke škole, to više što
je Parčićeva Gramatika hrvatskoga jezika (pisana na talijanskom) najvećim
dijelom također ostvarena kao slovnica Zagrebačke filološke škole. Premda
Parčić donosi primjere iz kanona stsl. spisa (Assemanijevo, Zografsko evanđelje, Suprasljaski zbornik), kao i iz hrvatskih redakcijskih spomenika (senjski
Lobkovicov kodeks, vrbnički misali i brevijari itd), a citira i Berčićevu Chrestomatiu – prema pisarskoj praksi koja u odnosu na grafetičku i grafemičku
razinu analize ukazuje na postojanje slova za jerove (štapić i štapić s dijakri115
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
tičkim znakom), slovima u i e zabilježenu denazalizaciju jusova (prednji nazal
denazaliziran u e prema hcsl), slovom y (transliteracijska vrijednost, prema
iscl. uzorima) zabilježeno čuvanje jerya, zaključujemo da je riječ i o oslonjenosti na tada 200 godina dugu istočnoslaveniziranu tradiciju liturgijskoga
jezika i spomenika, kao i postojećih slovnica Zizania (1596) i Smot’rickoga
(1619), ali i da je riječ o svojevrsnoj gramatici koja opisuje hrvatski crkvenoslavenski jezik, dakako ukoliko se on shvaća kao podsustav staroslavenskoga
(Josip Silić tada bi istaknuo da je riječ o istoj gramatici jednoga jezičnog sistema / sustava, 2011: 235-246).
Intermezzo o staroslavenskoj gramatičkoj tradiciji
Kako bi se precizirao kontekst ovoga rada, nameće se potreba za kratkim zaustavljanjem na pregledu staroslavenskih gramatika koji bilježi evoluciju od prvih osamnaestostoljetnih gramatika koje su u velikoj mjeri određene
grčkim i latinskim gramatičkim uzorima (gotovo da su prevoditeljska djela,
premda je riječ o posve drugom jezičnom sustavu), sve do prve moderne slavističke gramatike Josefa Dobrovskoga Institutiones linguae slavicae dialecti
veteris (Vindobonae 1822). Preko nje, a usporedo s razvojem lingvističkih
škola i jezikoslovlja u cjelini, javljaju se nove gramatike koje nastavljaju opisivati jezik i pismo najstarijih slavenskih rukopisa koji oblikuju kanon staroslavenskih spisa. Rukopise priređuju Jernej Kopitar (Kločev glagoljaš 1836) i
Franc Miklošič (dva lista Kločeva glagoljaša iz Innsbrucka 1860) te ruski gramatičar Aleksander Vostokov (Ostromirovo evanđelje 1843), ali najuspjelije,
što ističe i Horace Lunt (2001: 11), to čini Vatroslav Jagić izdanjima Zografskoga (1879) i Marijinskoga evanđelja (1883). Tek se na temelju opremljenih
kritičkih izdanja spomenika moglo računati s gramatikama u napredovanju
jer je napokon utvrđen korpus na kojem se opisuje staroslavenski jezik, a taj
korpus jasno je ograničen od kasnijih redakcijskih. Takvom se gramatikom
klasificira mladogramatičarska Handbuch der altbulgarischen (altkirchenslavischen) Sprache Augusta Leskiena u prvom izdanju iz 1871. (s još četiri
izdanja i ruskim prijevodom iz 1890). U metodološkom je smislu ovdje prvi
put primijenjena historijsko-komparativna metoda uz sinkronijski opis jezičnoga sustava. Njome su postavljeni temelji za sve staroslavenske gramatike i
priručnike u tom tipu koji će uslijediti, primjerice u hrvatskoj filologiji Brozova staroslavenska gramatika to izravno potvrđuje (a klasifikacijski kriterij
uvjetovan spomeničkim kritičkim izdanjima i novim gramatikama poznaje i
Parčić – dokazali smo to navodima i opisom pristupa u njegovoj rukopisnoj
gramatici), a u češkoj ona Vaclava Vondraka Altkirchenslavische Grammatik
iz 1900.1 i 1912.2 godine. Nadalje, važna je i knjiga Paula Dielsa Altkirchensla116
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
vische Grammatik iz 1932. godine, potom ona nizozemskoga jezikoslovca Nikolaasa van Wijka koja produbljuje historijsku komponentu pristupa Geschichte der altkirchenslavischen Sprache (1931). Temelji poredbenoj slavenskoj
gramatici, izučavanju protoslavenskoga ili zajedničkoga slavenskoga prajezika u relaciji s ostalim indoeuropskim jezicima udareni su knjigom Le Slave
Commun (1934) Antoinea Meilleta, a knjiga Manuel du Vieux Slave (1964)
Andréa Vaillanta predstavlja odmak od povijesno-poredbene metode više se
oslanjajući na tekstološke podatke (razlike u rukopisima u odnosu na slovopis
i pravopis, sintaksu, semantiku i tehnike prevođenja). Nikolaj Trubetzkoy i
njegova knjiga Altkirchenslavische Grammatik (napisana prije 1938, a objavljena 1954) zastupa metode novih jezikoslovnih disciplina koje više pažnje
posvećuju pismu i pisanju kao jezičnim kategorijama. Monolitni priručnici
koji opisuju pojedinu jezičnu razinu prema zakonitostima zadane znanstvene
discipline oprimjeruju se opisima sintakse u gramatici Josefa Kurza Učebnice
jazyka staroslověnského (1963), a kulminiraju u sintaktičkim opisima Radoslava Večerke u knjizi Staroslovĕnština (1984). Dakako, hrvatski jezikoslovci
s kraja XIX. stoljeća poznavali su one gramatike koje su do njihova vremena
napisane i koje su držane onodobnim autoritetima, ali i koje su im bile dostupne. Za Broza i Parčića to je prije svega tradicionalna gramatika Meletia Smtoryc’koga iz 1619. godine. Njegova je Gramatika od svoga nastanka (1618,
Vilno; 1619, Jevje) do dvadesetih godina XIX. stoljeća bila osnovni znanstveni izvor za crkvenoslavenski jezik. Djelo je doživjelo više izdanja, utjecalo na
niz generacija i bilo osnovicom niza daljnjih razrada, i poznatim i anonimnim
autorima gramatika, koje su nastajale od 1638. pa sve do objavljivanja radova
osnivača moderne slavistike, Josefa Dobrovskog. Ona je važan izvor za naše
gramatičare to više što su uključeni u djelovanje obnove liturgijskih knjiga
u rimskoj Propagandi, a poznato je da je jedan od priređivača istočnoslaveniziranih liturgijskih knjiga (Misal 1741, Brevijar 1791) – osorski kanonik
Matej Sović – načinio latinski prijevod slovnice Грамматiки Славенскиѧ
правилное Сvнтагма (Grammatika slavonica Meletii Smotriski Monachi
Rutheni...) godine 1773. (usp. Strohal 1912). Meletievu je gramatiku Sović
preveo 1756. godine za slušatelje crkvenoslavenskoga jezika na Karamanovu
kolegiju (Collegium illyricum) u Zadru i Omišlju, a za tisak ju je uredio 1773,
ali je ostala u rukopisu u ljubljanskoj knjižnici te ju je opisala Vanda Babič (Matej Sovič in ohranjeni rokopis njegovega latinskega prevoda slovnice
Meletija Smotrickega (1619) iz leta 1773 v rokopisni zbirki NUK Ljubljana,
Zbornik referatov za štirinajsti mednarodni slavistični kongres, Ohrid 2008:
31-47). Izvornik i prijevod sastoje se od poglavlja kojima su problematizirane
sve jezične razine: prаvopis, oblikoslovlje, skladnja i prozodija, a u okviru
posljednjega poglavlja donosi se i paragraf o metrici. Gramatikološki opis
117
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
svih izdanja ove gramatike donio je Olexa Horbatsch 1963. godine (Die vier
Ausgaben der kirchenslavischen Grammatik von M. Smotryc’kyj), a nama ga
je posredovao s kritičkim osvrtom Eduard Hercigonja (1964: 154-160). Sve
je to osobito važno stoga što se u Parčićevoj rukopisnoj gramatici nalaze dva
umetnuta lista iz rukopisne gramatike njegova profesora staroslavenskoga i
hrvatskoga jezika u zadarskome sjemeništu, fra Benedikta Mihaljevića (1768–
1855). On je za svoje učenike priredio na latinskom jeziku kratku gramatiku
crkvenoslavenskoga jezika radeći prema iscl. uzorima. U arhivu samostana
franjevaca trećoredaca na Školjiću nađen je treći, posljednji dio te rukopisne
gramatike u kojemu je obrađena sintaksa (rekcija, red riječi). Poredbenu analizu (usporedba s gramatikama Meletija Smotryc’koga i Josefa Dobrovskoga)
njegove gramatike predstavili su Milan i Ana Mihaljević na Međunarodnom
znanstvenom skupu Trećoredska glagoljaška tradicija u europskom kontekstu
(27–29. IX. 2013, Zagreb). Zaključili su da je posrijedi opis novocrkvenoslavenskoga jezika22 koji se u to vrijeme upotrebljavao u istočnoslaveniziranim
izdanjima hrvatskih glagoljaša.
Usporedi s klasifikacijom spomenutoga Nikolaja Trubeckoja (Altkirchenslavische Grammatik 1954): 1. Prastarocrkvenoslavenski jezik (neposvjedočen za razdobolje od 862. do
885), 2. Starocrkvenoslavenski jezik / jezik kanonskih tekstova (X. i XI. st), 3. Crkvenoslavenski jezik / jezik redakcijskih spomenika (od početka XII. stoljeća, hrvatski crkvenoslavenski jezik do XVI. stoljeća), 4. Novocrkvenoslavenski jezik (javlja se u određenoj
sredini usporedo s književnim jezikom kojemu je osnova "domaći" idiom, kod Hrvata to je
hrvatski crkvenoslavenski jezik od XVI. stoljeća) (Damjanović 2005: 11).
22
118
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
Slika 1. Staroslavenska gramatika Meletia Smtoryc’koga (Jevje 1619)
119
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Slika 2. Poredbena slavenska gramatika Franca Miklošiča (izdanje iz 1875)
120
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
Druga važna gramatika i za Broza i za Parčića gramatika je “patrijarha
slavistike” Josefa Dobrovskoga Institutiones linguae slavicae dialecti veteris
(Vindobonae 1822) koja se drži prvom sustavnom staroslavenskom gramatikom koja je objedinila sve jezične razine i koja je bila značajna zbog mnogih
prvina, među kojima je i činjenica da je Dobrovsky ukazao na južnoslavensko
podrijetlo općeslavenskoga književnog jezika, pozicijsku uvjetovanost jata i
dr. Prema kronologiji u njihovim su izvorima zastupljene i gramatike Augusta Leskiena Handbuch der altbulgarischen (altkirchenslavischen) Sprache
(1871.1 i još četiri izdanja) i Franca Miklošiča (Vergleichende Grammatik der
slavische Sprachen, Beč 1852–1874). S obzirom na to da u dosadašnjoj literaturi nismo pronašle točnu godinu nastanka rukopisa, za nas se kao važno
pitanje nametnula i godina postanka Parčićeva gramatičkog rukopisa (jer na
koricama je zabilježena samo godina usustavljivanja rukopisa 1905. ili 1915).
Može se zaključiti da rukopis nastaje zasigurno nakon nakon Berčićeve Chrestomatie (1859.1, 1864.2) i Parčićeve Gramatike hrvatskoga jezika (1873.1,
1878.2), a prije Misala (1893). Bilo bi to vrijeme njegova djelovanja u Zavodu
Sv. Jeronima u Rimu od 1876. godine, a nedovršen je rukopis vrijedan i trajan
spomenik njegova višegodišnjega rada na pripremanju i obnovi liturgijskih
knjiga, rada koji je svoj vrhunac dosegao 1893. U tome nam i opet mnogo
pomaže usustavljen gramatički intermezzo jer Parčić citira Miklošičevu poredbenu slavensku gramatiku pa zaključujemo da mu rukopis sigurno nastaje
poslije 1875. godine. Konačnu potvrdu u datiranju spomenika ipak smo dobile
iz njegova pisma pohranjena u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 27. rujna 1886. godine.
121
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
Slika 3. Umetnuta stranica iz rukopisne gramatike fra Benedikta Mihaljevića
u staroslavenskoj gramatici D. A. Parčića
122
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
Zaključno slovo
U radu je predstavljena analiza nedovršene rukopisne gramatike Dragutina Antuna Parčića koja je opremljena komparativnim metodološkim
aparatom – prema tradicionalnim i onodobnim (druga polovina i kraj XIX.
stoljeća) modernim, reprezentativnim europskim i hrvatskim staroslavenskim
gramatikama. U uvodnim su poglavljima ocrtane vanjskojezične okolnosti
koje su uvjetovale potrebu za oblikovanjem pomoćnih jezičnih i pismovnih
priručnika iz staroslavenskoga jezika, a sve u kontekstu hrvatske Cyrillomethodiane i ostvarivanja jednoga od njezinih temeljnih zadataka – obnove
staroslavenskih liturgijskih knjiga. Preko rukopisne gramatike zaključuje se
ponešto i o Parčićevoj eklektičnoj jezičnoj koncepciji u uređivanju liturgijskih
knjiga, a s obzirom na činjenicu da je riječ o znanstveniku koji je u Zavodu
Sv. Jeronima u Rimu praktično posve sam rukovodio svakim aspektom toga
posla (tiskarskim, iluminacijskim, uredničkim i korektorskim, dakako jezičnim i pismovnim uređenjem Misala i Rituala). Naposljetku, ocjenjuju se i
metodičko-didaktički doprinosi slovničkoga štiva, osobito stoga što je Parčić
naglasio komu je rukopis namijenjen (studentima bogoslovije, svećenicima i
laicima glagoljašima) i u koje svrhe (učenje staroslavenskoga jezika za praktičnu primjenu u staroslavenskoj liturgiji). Komparativan pristup u obzir ne
uzima samo postojeće staroslavenske gramatike već i Parčićevo gramatičko
iskustvo u okviru Zagrebačke filološke škole i pisanja Gramatike hrvatskoga
jezika (1873).
I naposljetku, još je 1970. godine Olga Nedjeljković pišući o Kurzovoj
gramatici isticala:
Od udžbenika, namijenjenoga u prvom redu studentima-slavistima, ne
treba očekivati mnogo novoga što bi samo moglo izazvati kod učenika
nepotrebno kolebanje pri usvajanju osnovnih znanja. Osnovni zadatak
udžbenika je njegova pedagoška vrijednost i cilj, njegova metodska
strana koja olakšava proces usvajanja materijala. (1970: 126)
Zagledajući pomnije u Parčićevu rukopisnu gramatiku, zaključili bismo na sličan način kako je, namijenjena svećenicima glagoljskih biskupija i
studentima bogoslovije u glagoljskim sjemeništima na našem tlu ali i u Rimu,
obavijesna i metodički sustavno oblikovana. Premda nedovršena, jasno ukazuje da su se poštovali didaktički principi u prezentaciji sadržaja – od jednostavnijih prema složenim informacijama, od poznatih prema nepoznatima
deduktivnom metodom. Jezične su definicije afirmativne i u sprezi s vodećim
staroslavenskim gramatikama Parčićeva vremena (Dobrovsky, Leskien, Mi123
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
klošič), ukoliko su poglavlja ispunjena primjerima (gdjegdje u ovoj nedovršenoj gramatici stoje upražnjena mjesta za paradigmatske nizove deklinacija
ili konjugacija, ali bez ispisa), oni su reprezentativni i potvrđeni izvornikom
(spomenici kanona staroslavenskih spisa, istočnoslavenizirani spomenici i
hrvatskostaroslavenski spomenici). Naslonjenost na tradiciju Zagrebačke filološke škole prepoznaje se najprije u terminologiji i drugim detaljima (pr. poredak padeža), ali se ona ne slijedi bespogovorno, što je Sanda Ham zaključila
i u odnosu na Parčićevu talijansku gramatiku hrvatskoga jezika (Grammatica
della lingua slava (illirica) 1873). U tom smislu mogu se uspostaviti i veze
s tzv. sestrinskom staroslavenskom gramatikom, točnije udžbenikom staroslavenskoga jezika Ivana Broza, inače vukovca, iz 1889. godine (primjerice,
izostanak terminologije za glasovne promjene). Tomu je tako jer se nekoliko
temeljnih svojstava usporedbe kod ovih dvaju gramatičara ispostavljaju zajedničkima – vrijeme djelovanja (druga polovica, točnije kraj XIX. stoljeća),
zanemarena jezičnopovijesna komponenta njihove jezikoslovne djelatnosti,
tip knjige – udžbenik / priručnik / pomoćno liturgijsko sredstvo, zajednički
rad na pripremama pomoćnih knjiga za čitanje i uporabu novih staroslavenskih liturgijskih knjiga – pr. Mali azbukvar 1894. itd. Nadalje, Parčićeva metodološka korektnost očituje se u pozivanju na izvore – postojeće gramatike
kojima se služio i od koje je primjere odmjerio, kao i u dijelovima jezičnih
opisa u kojima se poziva uvod, točnije daje naslutiti da je rukopis imao uvodno
poglavlje u tipu vanjske povijesti jezika – u kojem su opisane povijesne okolnosti nastanka staroslavenskoga jezika i dviju azbuka, vjerojatno su donesene
tablice s azbučnim poretkom slova glagoljice i ćirilice, njihovim brojevnim
vrijednostima i imenima, predstavljeni su temeljni spomenici kanona staroslavenskih spisa, kao i spomenici za koje već, kako ističe i Lunt (2001: 10-12),
postoji jasna klasifikacijska oznaka redakcije / recenzije, odnosno jasno je
da je riječ o spomenicima koji ne oprimjeruju više općeslavenski književni
jezik, već neki od podsustava. Za Parčića je dakako osobito bitan hrvatski
tip ckrvenoslavenskoga jezika, onaj koji je i prema vanjskim dokumentima
(papinski dekreti, rad Odbora za izdavanje liturgijskih knjiga, članci u glasilima poput najpoznatijega Za obstanak glagoljice 1882. i dr) odabran za jezik
novih staroslavenskih liturgijskih izdanja uz ustavnu glagoljicu. Što čini u
spomeničkom, jezičnom, pismovnom i spacijalno-temporalnom kriteriju hrvatski crkvenoslavenski jezik, Parčić u nedovršenom gramatičkom rukopisu
daje naslutiti, a mi znademo i potvrditi činjenicom da je na njegovoj “obnovi”
surađivao još s Ivanom B(e)rčićem pri izdavanju Chrestomathie linguae veterslovenicae 1859. Sve je spomenute informacije Parčić zasigurno namjeravao uvrstiti u gramatiku jer ih je svejednako uvrštavao u prepisku s Josipom
Jurjem Strossmayerom, Franjom Račkim, Vatroslavom Jagićem i drugima, u
124
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
članke i prikaze kojima se javljao u glasilima svoga vremena, a rabio ih je
i kao argumente u sada već proslavljenim jezično-pismovnim polemikama.
Prema svemu sudeći riječ je o vrijednom rukopisu koji je na našu radost, a nadamo se i čitateljevu, postao dijelom zajedničkoga znanstvenoga, nastavnoga
i osobnog iskustva.
Literatura
–– Anić, Vladimir, Dragutin Parčić kao hrvatski gramatičar, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar –
Preko 18. i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 92-102.
–– Arhiv HAZU, Par. XII A 517/10. Pismo od 27. rujna 1886.
–– Babič, Vanda, Matej Sovič in ohranjeni rokopis njegovega latinskega prevoda slovnice Meletija Smotrickega (1619) iz leta 1773 v rokopisni zbirki NUK Ljubljana, Zbornik referatov za štirinajsti mednarodni slavistični
kongres, Ohrid 2008, str. 31-47.
–– Badurina, Antun, Uz otkrivanje spomen-ploče o. A. D. Parčiću, u: Zbornik
radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar –
Preko 18. i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 14-16.
–– Badurina, Anđelko, Nepoznati Parčić, u: Zbornik radova sa znanstvenoga
skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar – Preko 18. i 19. listopada
1992), Zadar 1993, str. 155-182.
–– Berčić, Ivan, Chrestomathie linguae veterslovenicae, Prag 1859.
–– Bogović, Mile, Staroslavenska liturgija u biskupijama Senjskoj i Modruškoj u 19. st. i Parčićev “Misal”, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa
Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar – Preko 18. i 19. listopada 1992),
Zadar 1993, str. 63-78.
–– Bolonić, Mihovil, Iz korespondencije Dragutina A. Parčića, Croatica
Christiana Periodica, V (1981), 7, str. 29-42.
–– Bolonić, Mihovil, O transkripciji glagoljskih obrednih knjiga, Croatica
Christiana Periodica, V (1981), 8, str. 36-51.
–– Bolonić, Mihovil, O životu i radu Dragutina A. Parčića, Bogoslovska
smotra, XLII (1972), 4, str. 418-438.
–– Bonefačić, Kvirin Klement (Daroslav), Dragutin A. Parčić, Kurykta, Krk 1902.
–– Bozanić, Antun, Biskup Mahnić – pastir i javni djelatnik u Hrvata, Krčki
zbornik XXII (pposebno izdanje), Povijesno društvo otoka Krka, Zagreb
– Krk 1991.
–– Broz, Ivan, Oblici jezika staroga slovenskoga: s dodatkom o postanju oblika jezika hrvatskoga ili srpskoga: za VII. i VIII. razred gimnazijski, Zagreb
1889.1, 1900.3
125
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
–– Ćosić, Vjekoslav, D. A. Parčić, život u djelu, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar – Preko 18. i 19.
listopada 1992), Zadar 1993, str. 45-58.
–– Damjanović, Stjepan, Brozovo poznavanje slavenske i hrvatske jezične starine, Fluminensia: časopis za filološka istraživanja, XV (2003), 1, str. 1-8.
–– Damjanović, Stjepan, Jedanaest stoljeća nezaborava, IC Revija i Međunarodni slavistički centar, Osijek – Zagreb 1991.
–– Damjanović, Stjepan, Slovo iskona, staroslavenska/starohrvatska čitanka,
drugo, dopunjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 2012.
–– Damjanović, Stjepan, Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb 2005.
–– Damjanović, Stjepan, Strossmayerova nastojanja oko glagoljskih liturgijskih knjiga, u: Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Lik i
djelo Josipa Jurja Strossmayera [Osijek, Đakovo 15. do 17. svibnja 1990.]
(ur. Stanislav Marijanović), Filozofski fakultet, Osijek 2008, str. 365-372.
− Damjanović, Stjepan, Tragom jezika hrvatskih glagoljaša, Hrvatsko
filološko društvo, Zagreb 1984.
− Derossi, Julije, Antun Dragutin Parčić (1832-1902), u: Zbornik radova sa
znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar – Preko 18.
i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 33-44.
− Dobrovsky, Josef, Institutiones linguae slavicae dialecti veteris,
Vindobonae 1822.
− Fućak, Jerko, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb 1975.
− Gostl, Igor, Dragutin Antun Parčić, Matica hrvatska, Zagreb 1998.
− Hamm, Josip, Hrvatski tip crkvenoslavenskog jezika, Slovo: časopis
Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, XIII (1969), 1, str. 43-67.
− Hamm, Josip, Staroslavenska gramatika, Školska knjiga, Zagreb 1974.
− Hamm, Sanda, Jezik zagrebačke filološke škole, Matica hrvatska, Osijek 1998.
− Hamm, Sanda, Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus,
Zagreb 2006.
− Hercigonja, Eduard, Olexa Horbatsch, Die vier Ausgaben der
kirchenslavischen Grammatik von M. Smotrýckyj, Slovo: časopis
Staroslavenskog instituta, XIV (1964), 1, str. 154-160.
− Karaman, Mateo, Bukvar, Ex libris, Split – Zagreb 2005.
− Lukić, Milica, Dragutin Antun Parčić i njegov Rimski misal slavenskim
jezikom (Rim, 1893.) – (u povodu 100. obljetnice Parčićeve smrti i pretiska
njegova glagoljskog Misala u Crnoj Gori), Lingua Montenegrina (časopis
za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja), V (2012), 10, str. 317-337.
− Lukić, Milica – Pilj Tomić, Marina, Staroslavenske liturgijske knjige na
126
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
−
hrvatskom nacionalnom prostoru u XIX. stoljeću, Lingua Montenegrina
(časopis za jezikoslovna, književna i kulturna pitanja), III (2010), VI,
str. 75-107.
Lukić, Milica, Polemike oko jezika i pisma liturgijskih staroslavenskih
knjiga u 19. st. (s osobitim obzirom na tekstove Dragutina A. Parčića i
Ivana Milčetića), u: Knjige poštujući, knjigama poštovan. Zbornik o 70.
rođendanu Josipa Bratulića, Matica hrvatska, Zagreb 2010, str. 283-292.
Lunt, Horace G, Old Church Slavonic Grammar, Berin – New York, 2001.
Mihaljević, Milan, Hrvatski crkvenoslavenski jezik, u: Povijest hrvatskoga
jezika – 1. knjiga: Srednji vijek (Josip Bratulić i drugi,), Croatica, Zagreb
2009, str. 283-349.
Mihaljević, Milan; Reinhart, Johannes, The Croatian Redaction: Language
and Literature, Incontri Linguistici 28, Pisa – Roma 2005, str. 31-82.
Miklošič, Franc, Vergleichende Grammatik der slavische Sprachen,
Beč 1875.
Nazor, Anica, Tragom Parčićeva glagoljskoga “Misala”, u: Zbornik
radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar –
Preko 18. i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 103-120.
Nedjeljković, Olga, Josef Kurz, Učebnice jazyka staroslověnského, Slovo,
časopis Staroslavenskoga instituta, XX (1970), 1, str. 126-135.
Parčić, Dragutin Antun, Za obstanak glagoljice, Katolička Dalmacija, 13.
XI. 1882, god. XIII, br. 89.
Petrović, Ivanka, Franjo Rački – otac hrvatske Cyrillo-Methodiane,
Zbornik zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU, IX
(1979), str. 47-99.
Silić, Josip, Dvije rekonstrukcije jezika Gorskoga vijenca Petra Petrovića
Njegoša, u: Njegoš i Hrvati, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske,
Centralna narodna biblioteka Crne Gore “Đurđe Crnojević”, Matica
crnogorska, Skaner studio, Zagreb 2011, str. 235-246.
Skupina autora, Gramatika na starobъlgarskija ezik, Bъlgarskata
akademija na naukite, Sofija 1991.
Smotryc’kij, Meletij, Hrammatiki slavenskija pravilnoe syntagma [...],
Jevje 1619.
Soldo, Antun Josip, Antun Dragutin Parčić i njegov glagoljski misal,
Slovo: časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, 39-40, Zagreb 1990,
str. 167-181.
Strohal, Rudolf, Kratki osvrt na hrvatsku glagolsku knjigu, Troškom
piščevim, Zagreb 1912.
Tafra, Branka, Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić, Matica hrvatska,
Zagreb 1993.
127
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
− Tandarić, Josip L. – Bašić, Petar – Derossi, Julije, Popis radova Dragutina
Parčića, u: Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina
A. Parčića (Zadar – Preko 18. i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 59-60.
− Tandarić, Josip Leonard, Hrvatska glagoljska liturgijska književnost –
Rasprave i prinosi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.
− Velčić, Franjo, Politički odjeci Parčićevih liturgijskih izdanja, u: Zbornik
radova sa znanstvenoga skupa Život i djelo Dragutina A. Parčića (Zadar –
Preko 18. i 19. listopada 1992), Zadar 1993, str. 121-142.
− Vince, Zlatko, Putovima hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zagreb 2002.
− Žagar, Mateo; Zaradija Kiš, Antonija, Muka po Mateju u Parčićevu
misalu (1893): kulturološke, jezične i grafijske odrednice (nacrtak), Muka
kao nepresušno nadahnuće kulture, zbornik radova 5. Međunarodnog
znanstvenog simpozija s temom: Boka kotorska – jedno od izvorišta
hrvatske pasionske baštine (ur. Jozo Čikeš), Zagreb 2006, str. 153-189.
Prilog 1. Iz rukopisne staroslavenske gramatike Dragutina A. Parčića
128
Rukopisna staroslavenska gramatika D. A. Parčića
Milica LUKIĆ & Vera BLAŽEVIĆ-KREZIĆ
HANDWRITTEN OLD SLAVONIC GRAMMAR BY D. A. PARČIĆ
In this paper, the authors discuss the characteristics of handwritten Old
Slavonic Grammar by Dragutin Antun Parčić. The authors analyze the grammar and its structure and orientation to a particular tradition in relation to the
existing nineteenth-century Old Slavonic grammars and language reviews by
Croatian philologists – especially Ivan Broz and his Old Slavonic Language
Forms (1889 and six more editions).
The handwritten Old Slavonic Grammar is divided into two main sections (Odsiek I and Odsiek II) structured according to declinations (Sklonitba)
and verbs (Sprega). Unlike Broz (Pristup 1–4), Parčić does not provide an
opening chapter with the elaboration of extra-linguistic historical circumstances of creation of the Old Slavonic language and two Slavonic scripts
(Glagolitic and Cyrillic), although he points to fundamental discrepancies
between the Common Slavonic (until XII century) and the recension period
(Croatian Old Church Slavonic since XII century). There are also no separate
chapters on sounds and sound alterations. Key words: Dragutin A. Parčić, Old Slavonic Grammar, Ivan Broz
129
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 811.18’373.2
Izvorni naučni rad
Zarija BRAJOVIĆ (Podgorica)
OSVRT NA STRUKTURU SLOŽENICA
U SREDNJOVJEKOVNOJ ALBANSKOJ ONOMASTICI*
Ovaj rad predstavlja prilog o složenicama u albanskoj onomastici, uglavnom na osnovu građe iz 15. i 16. vijeka.
Ključne riječi: onomastika, složenice, albanski jezik, srednji
vijek
Prostor na kojem je rasprostranjen albanski jezik je neprestano, kroz
istoriju, bio pod udarom stranog uticaja. Uprkos tome albanski jezik je uspio
da opstane, da se stalno razvija i obogaćuje. Nedostatak pisanih materijala i
relativno kasno pismo ne dozvoljavaju cjelovito praćenje pravaca kojim je
išao na putu razvoja i obogaćivanja te jasno utvrđivanje poteškoća sa kojima
se susretao do postizanja sadašnjega stanja.
Traganje za starom građom, koliko god ona bila fragmentarna i pripadala raznim disciplinama, predstavlja jedan od puteva i načina rada za izučavanje albanskog jezika. S te tačke gledišta, izučavanje albanske onomastike
zauzima prvo mjesto. Ovom problematikom su se bavili mnogi autori1 čijim
radovima je u dobroj mjeri osvijetljena ova oblast, ali ipak ne do kraja.
Onomastička građa se može tretirati s etimološkog i semantičkog aspekta te s aspekta njene strukture. Upravo analiza na strukturnom plan onoma*
1
Ovaj rad izložen je na naučnome skupu 1984. godine u Skadru, a nije dosad objavljen. ‒
prim. autor
E. Čabej: „Problem onomastike Albanaca u svijetlu imena mjesta“, Bilten Državnog univerziteta Tirana, br. 2, godina 1958; „Davnašnja postojbina Albanaca na Balkanskom
poluostrvu sa aspekta jezika i imena mjesta“, Bilten Državnog univerziteta Tirana, br. 1,
godina 1962; „Pitanje izvora albanskih kolonija u Italiji sa prvenstveno jezičkog aspekta
i ličnih imena“, Filološke studije br. 1, 1964; „Današnje stanje i zadaci etimologije albanskog jezika“, Studije o leksici, knjiga I, 1972; „Problem mjesta formiranja albanskog
jezika“, Konferencija ‒ Ilirske studije, Tirana, 1974. C. de Simone. „Današnje stanje ilirskih studija i problem mesapskog jezika“, Konferencija ‒ Ilirske studije, Tirana 1974;
R. Katičić: „Antroponimija Ilira i albanska etnogeneza“, Konferencija ‒ Ilirske studije,
Tirana 1974; J. Đinari: „O nastavcima albanskog jezika sa stanovišta iliro-albanske jezičke
veze“,,Konferencija ‒ Ilirske studije, Tirana 1974.
131
Zarija BRAJOVIĆ
stičke građe određenog perioda, kao što je kasni srednji vijek, period između
15. I 16. vijeka, jeste predmet ove studije. Zbog argumentovanja činjenica
postojanja jezičkih pojava obuhvatiće se i primjeri iz ranijih i kasnijih perioda.
Izvori iz ovog perioda omogućavaju prikupljanje širokog fonda toponima i patronima. Ovđe ćemo dodatno razgraničiti gledišta nad ovom građom,
analizirajući samo kompozitne (složene) toponime i patronime. Ovo ne bez
razloga, naprotiv, da bi se pokazalo da albanskom jeziku ne nedostaje tradicija
u ovom pravcu.
Složenicama albanskog jezika bavio se veliki broj autora, kao što su
K. Kristoforidhi, S. Frashëri, N. Jokli, K. Cipo, A. Xhuvani i posebno A.
Kostallari u nizu radova i članaka koji su objavljeni u drugoj polovini XX
vijeka.
Jezik koristi razna sredstva i oblike za stvaranje novih riječi. Fond riječi albanskog jezika se kontinuirano obogaćivao na taj način. Jedan od korišćenih načina za stvaranje novih riječi alabanskog jezika jeste i kompozicija,
odnosno tvorba složenih riječi. Kao što je istaknuto2 u onomastici se nalazi
staro dokumentovanje o složenicama koje su nastale tokom vremena. Ipak,
ovom problemu nije posvećena posebna pažnja i isti nije predstavljen ni u
gramatikama albanskog jezika3. Strani autori, kao J. G. Hani, Dh. Kamarda,
A. Dozoni, G. Vajgand, govore o složenicama albanskog jezika kao o rijetkoj
pojavi4, ili oblasti koja ne zavređuje veću pažnju. Svakako, takvi zaključci su
doneseni usljed slabog poznavanja živog narodnog jezika, te ograničenih i
fragmentiranih izvora jezičke građe koja im bila dostupna.
Istražujući takve važne dokumentarne materijale, kao što su: „Izabrani
izvori za istoriji Albanije“, knjiga I, „Iliri i Ilirija“ (skraćeno Iliri), „Trgovinski vizantijski izvori za istoriju Albanije od 10. do 15. vijeka (skraćeno Viz.
izvori); „Izabrani izvori za istoriju Albanije, knjiga X-XX-XXX. Albanija pod
osmanskom vladavinom“ (skraćeno Izvori ...); „Registar katastra i koncesija
opštine Skadar 1416‒1417.” (skraćeno Kat.); „Tefter registracije skadarskog
sandžakata iz 1485.“ (skraćeno Tef.); „Śeverna Albanija u 18. vijeku“ (skraćeno Śeverna A.), kao i druge materijale, mogli smo da sakupimo činjeničnu
građu koja omogućava da obavimo analizu strukture složenica. Đe bude prilike daćemo i poređenja s današnjim albanskim toponimima.
Složenice nijesu ni novitet, ni kasna pojava albanskog jezika. Možemo
ih dokumentovati i u onom malom broju toponima i antroponima iz antičkog
perioda, kada se na prostorima današnjeg albanskog jezika govorio ilirski, koji
2
3
4
A. Kostalari: „O nekim osobinama složenice u albanskom jeziku“, Studije o leksici ...,
knjiga I, Tirana. 1972.
A. Kostalari, isto.
A. Kostalari, isto.
132
Osvrt na strukturu složenica u srednjovjekovnoj albanskoj onomastici
se smatra davnašnjim oblikom albanskog jezika. Kod antičkih autora pominje
se Dimalum5 (dy + male = dvije gore); Skenobarbus6 (Sken + i bardhë =
Sken bijeli); Triballoi7 (tri + ballë = tri čela). Istaknuto je da ilirski nije imao
karakteristiku bitematičnog imenovanja, kao trakijski i dakomizijski, već da
je imao monotematična imenovanja8 tipa Lissus, Teuta, Rhizon itd. Ali to ne
isključuje mogućnost da su složeni oblici postojali još tada i tokom postetničkog perioda albanskog jezika, te da su u jeziku poslužili kao modeli s visokom
produktivnošću. Tokom srednjega vijeka imamo rastuće prisustvo složenica u
onomastici. One se mogu susresti u srednjovjekovnim vizantijskim hronikama. Tu se pominju Trymala (tre + male = tri gore), krajina između Ohrida i
Drača u XI v. (Viz. izvori, str. 98); (Gjergj) Goniciatin (Gjon + gjatë = Đona
dugi), strateg, (Viz. izvori, str. 98); Vajanetia, krajina na južnom albanskom
primorju, godina 1082 (Viz. izvori).
Sve izraženije prisustvo složenica može se objasniti i potrebom davanja
novih imena u periodu feudalnih cjepkanja i osvajanja, izražene podjele imanja i pośeda, načinom i organizacijom plemenskog života i seoskih zajednica
na prostirima đe se koristio albanski jezik.
U doba velikih migracija i osvajanja stvaraju se oronimi, hidronimi,
etnonimi i nova imena gradova. Čak dolazi i do mogućnosti migracije toponima, odnosno njihovog nestajanja i zamjenjivanja. Ali u ovom periodu dolazi
i do nastajanja novih naziva mjesta, predmeta i bića iz govornog narodnog
jezika, što jasno govori o ranom postojanju stanovništva koje je govorilo albanskim jezikom. Kompozicija nastaje kao rezultat potrebe i želje subjekta da učini dalju diferencijaciju objekata na osnovu njihovih karakteristika i
osobenosti. Ovakav način jezičkog promišljanja i obogaćivanja jezika novim
riječima odraz je i kulturnog razvitka, izražene materijalno-duhovne i jezičke
svijesti i bogatstva.
Kao i kod drugih složenica u albanskom jeziku, u kompozitnim toponimima imamo potpunu stopljenost dva dijela u jedan, sada već složen naziv ili
pojam. Formiranje složenica i u onomastici predstavlja čin stvaranja đe nestaju postojeći gramatički odnosi između komponenata složenice. Do toga dolazi
zbog potrebe imenovanja objekata, bića, planina, teritorija, vodenih izvorišta
i tokova, imanja, pośeda, ljudi itd., na osnovu njihovih vidljivih karakteristika
i osobina.
5
6
7
8
S. Byzantini: „O gradovima i narodima“, str. 528-548, Iliri i Ilirija, Tirana, 1965.
D. Rendić-Miočević „Municipium Riditorum u Dalmaciji. Njegovo epigrafsko i
onomastično ilirsko nasljeđe“, Konf. Ilirske studije, Tirana, 1974.
S. Byzantini: pomenuto djelo.
J. Đinari: pomenuto djelo.
133
Zarija BRAJOVIĆ
Građa srednjovjekovne onomastike je istraživana i od strane drugih autora9, ali šireći znanje o istoj možemo da istaknemo i nekoliko osobenosti
albanskog jezika u kreiranju složenica u onomastici.
Uopšteno, možemo reći da albanski jezik ima originalan put u formiranju složenica. Naime, objedinjavanje i spajanje se ne vrši uvijek posredstvom
posebnih veznih konstrukcija, kao što je to slučaj u drugim jezicima, nezavisno
od toga što u nekoliko slučajeva primjetno je prisustvo veznog o, a. Mišljenja smo da je formiranje kompozicija na albanskom jeziku olakšala činjenica
postojanja određenog oblika, kao osobenosti koja ga izdvaja na balkanskom
području, a koja je uticala i na druge jezike na Balkanu. U svome istorijskom
periodu, naročito tokom srednjeg vijeka, albanski jezik je dovršio kristalizaciju toga fenomena. Primjetno je da prvi dio složenice obično je u određenom
obliku, čiji finalni vokal olakšava proces spajanja i povezivanja u složenicu.
Tu činjenicu svakako obavezno notiraju svi oni koji pišu nazive kompozitnih
imena i naziva na albanskom jeziku, nezavisno od toga što ih pišu koristeći
strana pisma a lično nijesu bili albanofoni. Npr. Barbarosen - Bardharush, a
ne Bardhrush, prema Novakoviću (Izvor...knjiga II, str. 667), Balafusha, a ne
Balfusha, godina 1416 (Kat. 91/a), Bukadjathi, a ne Bukdjathi, godina 1416
(Kat. 104/b, 105/b, 107/a), Buzagjata, a ne Buzgjata – selo, godina 1485 (Tef.
str. 391).
Treba se osvrnuti i na pitanje akcenta. Složenice su sačuvale pravilnost
akcenta monotematskih riječi. Kod albanskih složenica prvi dio gubi akcenat i
sav „teret“ akcentuacije pada na drugi dio. Na taj način se čuva pravilo albanskog jezika o akcentu na pretposljednjem slogu. Kod drugih balkanskih jezika, za koje se misli da su imali uticaj na formiranje složenica na albanskom
jeziku, nema takve pojavnosti, čak kod nekih od njih akcenat ostaje u prvom
dijelu složenice. Npr. crnogorski – Ljȅškopolje , srpski – Prijépolje, bugarski
Dimítrovgrad, grčki Akrópolis itd. Znači, albanski jezik je pratio drugačiji,
svoj put u okviru svojih jezičkih pravila i zakonitosti. Primjeri na albanskom:
Bessossía, a ne Bessóssia, godina 1247, u Acta et Diplomata (Izvori ... knjiga
II, str. 99), Tanush Barbúka, a ne Bárbuka, godina 1247, isto tu (Izvori ...,
knjiga II, str. 99), Burnikúq a ne Burníkuq – selo, godina 1431‒32, prema
Inalčiku (Izvori ... knjiga II, str. 237); Kruethí a ne Kruéthi godina 1485.
(Tef. str. 363 i Kat. 75/a, 91/b).
9
M. Domi: „Izvori i materijali o albanskom jeziku u 15. vijeku“, Filol. studije br. 3, godina
1968.
K. Ašta: „Među izvorima pisane riječi arbništskog kao međuperioda u istoriji albanskog jezika“ Bilten Instituta za...., br. 6, 7, 1967. T. Osmani: „Osvrti na neke toponime u djelu „Catasto
Veneto di Scutari“, Konf. albanoloških studija. A. Kelmendi: „Onomastika albanskog srednjeg vijeka u svijetlu istorije jezika“, Konferencija - Ilirske studije, Tirana, 1974.
134
Osvrt na strukturu složenica u srednjovjekovnoj albanskoj onomastici
Vrijedi istaći da se u svoj dokumentaciji istorijske onomastike albanskog jezika da primijetiti prisustvo skupa riječi. Toponimi – skup riječi su i
danas rasprostranjeni na prostorima đe se govori albanski jezik. To ističemo
kako bismo pokazali da put formiranja složenice često ide preko stvaranja,
tvorbe skupa riječi. Spajanje može nastati brzo, ali u slučaju toponima taj
proces može trajati vrlo dugo. Primjera ima mnogo. Pominje se Guri i Kuq
(= Crveni kamen) kod Ane Komnene, godine 1081. na obalama rijeke Erzen
(Viz. izvori, str. 98) dok danas imamo Gurakuq (= Crvenokamen); Kisha e
Bardhë (Bijela Crkva), kod Berata, godina 1019. (Viz. izvori, str. 31), dok
danas imamo Kishbárdha (= Bjelocrkva); Gardhi i Poshtëm (= Donja Ograda), selo kraj Mata, godina 1400, kod Đon Muzaka o Kastriotima (Izvori,
knjiga III, str. 232), Goni i Bardhë (= Bijeli Gon) – selo, godina 1348 prema
Novakoviću u Acta et Diplomata (Izvori ... knjiga III, str. 148); Labova e
Madhe – selo, godina 1431-32, prema Inalčiku (Izvori ... knjiga III, str. 238).
U Registru katastra i koncesija opštine Skadar 1416-1417 nalazimo toponime
u skupovima riječi: Gurra e Palvarës (Vrela Palvara) – poljoprivredno zemljište kod Griže (Kat.62/a), Polica e Shkurtit – selo kod Kastrata (Kat. 53/b,
169/b), Prroi i Thatë (Suvi Potok) – u dolini Škrelja, (Kat. 41/b), Tushani
i Vogël (= Mali Tušan) – selo (Kat. 111/a), Maja e Rodës (= Vrh Roda) –
mjesto kod Skadra (Kat. 2/b), Guri i Zi (= Crni Kamen) – selo (Kat. 7/b) itd.
Godine 1673. u Relaciji poslatoj kancelariji Fide za propagandu, drački arhiepiskop Gerardo Galata pominje mjesta Goja e Keqe (= Ružna usta), Kodra e
chiate (Dugo brdo) – danas Kodërgjatë, Livadhi i epër (Gornja livada), Ara
e ghiatë (Duga njiva) (Izvori ... knjiga III, str. 145). Svi ovi primjeri govore
o putu stvaranja složenica za imenovanje mjesta tipa: Baladríni– selo (Kat.
37/b) nastao od sintagme Balli i Drinit, Bishtrrjólla – selo (Kat. 116/a) nastao
od sintagme Bishti i Rrjollit.
Polazeći od elemenata koji čine strukturu složenice i onih koji služe kao
veza između njih indoevropska lingvistika razlikuje: 1. kopulativne složenice
(Dvandva), 2. determinativne složenice u oba svoja vida, a. odredbenih determinativa (Karmadharaya) i zavisnih determinativa (Tataprusha), 3. atributivne
i prisvojne složenice (Bahurvi). Sve te vrste se nalaze i u istoriskoj onomastici
albanskog jezika. Kopulativna složenica (Dvandva) je Bukadjáthi (Kat. 104/b,
105/b, 107/a). Tip odredbene složenice(Karmadharaya) koji je karakterističan
za stare jezike kao što su starogrčki, latinski i persijski10 takođe se nalazi i u
albanskom jeziku, što dokazuje postojanje njegove drevne varijante i stalno
prisustvo. Npr. Shënkoll (= Sveti Nikola) – selo, godina 1485 (Tef, str. 394),
ShënAurac (= Sveti Vranči)– selo (Kat. 38/b), Kryekuç – krajina (Izvori ...
K. Cipo: navedeno djelo.
10
135
Zarija BRAJOVIĆ
knjiga III, str. 145) itd. Danas imamo Shëngjin (= Sveti Jovan), Shëngjon (=
Sveti Ivan), Shënpal (= Sveti Pavle) itd. Iako rijetko, drugom tipu zavisnih determinativnih (Tataprusha) pripadaju primjeri: Figára (= Smokvara) – toponim
blizu Skadra, godina 1416. (Kat. 10/b, 158/b), koji se možda odnosi na voćnjak
smokava, a moguće i Nogára – toponim kod Podgore (Kat. 48/b, 14/b).
Mišljenja smo da se u determinativne složenice mogu ubrajati i kompozicije prijedlog + imenica koji su toponimski nazivi. Ovaj tip se od strane
nekih autora11 ne tretira složenicom. Takođe u nekim današnjim gramatikama
različitih jezika ovaj tip se smatra12, a u nekim ne smatra složenicom13. Između
kompozicije kao morfološkog tipa tvorbe riječi i spajanja riječi kao nemorfološkog tipa nema nikakve razlike s aspekta njihove strukture i sadržaja, već
samo s istorijskog aspekta spajanja jezičkih elemenata kod drugog slučaja.
Razlika da kod kompozicija uvijek imamo vezivanje tema14, dok kod spajanja imamo sastavljanje tema pomoćnim riječima nije suštinska, već formalna.
Treba uvijek imati na umu razliku između semantičke i strukturne analize.
Baš zbog toga ispravnija bi bila formulacija „složenice predstavljaju spajanje
leksema“, od formulacije „složenice predstavljaju spajanje tema“. Kod tvorbe
riječi sa prijedlozima treba imati u vidu da prijedlog gubi svoje sintaksično
značenje. Spajajući se s imenicom u lokativu ili nominativu dobija se jedinstveno značenje. Evo nekoliko primjera: Mbishkódra (mbi + Shkodra) – planinska krajina, prema Cordinjanu (Izvori ..., str. 158), Ndërfundína (ndër +
fundina) – krajina (Izvori ...knjiga III, str. 92), Nëbregóshta (në + bregoshta)
– selo, godina 1348, prema Novakoviću u Acta et Diplomata (Izvori ... knjiga
III, str. 147), Tefráshnat (te + frashnat) – mjesto kod Skadra, godina 1416
(Kat. 17/b, 18/b, 20/b), Ndërfráshna (ndër + frashna) – mjesto kod Berdice
(Kat. 135/b, 137/b), Tekláni (te + klani) – selo (Kat. 35/b). Danas je ovaj tip
kompozicija dosta rasprostranjen u toponimiji Nadskadra (Mbishkodrës), npr.
Masára (mbas + ara) – oranice kod Griže, Nërmánet (ndër + man) – poljoprivredno zemljište kod Griže, Nërshpéllat (ndër + shpella) – obradivo zemljište na planini (Kliment), Mas-háni (mbas + han) – mjesto iza jedne kuće
koja nekada bila han u selu Selca (Kliment), Narbúzat (ndër + buzë) – mjesto
takođe u selo Selca (Klment) itd.
Najveći dio složenica čine atributivne i prisvojne složenice (Bahuvrihi).
Tu vrstu složenica čine dvije komponente đe jedna „nosi“ drugu, odnosno đe
obično druga komponenta određuje prvu. Nalazimo je u toponimima, kao i
patronimima. Iste se mogu formirati u kombinacijama:
13
14
11
12
A. Kostalari, nevedeno djelo.
N. Steinberg: „Gramaire Francoise“, Moskva, 1966.
X. Pulkina – E.B.Zohava-Nekrasova: „Udžbenik ruskog jezika“, Moskva, 1958.
A. Kostalari, navedeno djelo.
136
Osvrt na strukturu složenica u srednjovjekovnoj albanskoj onomastici
1. Imenica + imenica
a. Primjeri toponima: Kryetí (krye + thi) – selo (Izvori ... knjiga III, str. 363,
Kat. 75/a, 91/b); Bishtrrjólla (bisht + Rrjoll) – selo (Kat. 37/b, 116/a); Balladríni (ball + Drin) – selo (Kat. 93/b, 94/b, 115/a); Bytidósi (bythë + dosë) –
selo (Tef. str. 123); Cikaléshi (cikë + lesh) – selo (Izvori ... knjiga II, str. 248).
b. Primjeri patronima: Paljo Balafúsha (ball + fushë) godina 1416. (Kat.
91/a); Nikolla Kamaléshi (këmbë + lesh) (Kat. 104/a); suprug neke Mare sa
prezimenom Kryehekúri ( krye + hekur) (Kat. 11/a); Nikolla Kryezjárrma
(krye + zjarr) (Kat. 93/b); Andrea Dukagjíni (Duka + Gjin) (Kat. 25/b, 133/a);
Pjeter Grykúlka (grykë + ujk) (Izvori ... knjiga III, str. 137); Ali Kodërkóla
(kodër + Kolë) godina 1746. (Sh. Veriut).
2. Imenica + pridjev
a. Primjeri toponima: Buzëzézi (buzë + e zezë) – selo (Kat. 103/a, 104/a,
162/a); Gunësí (gunë + i zi) – mjesto (Kat. 95/a); Kimekéqi (qime + i keq)
– selo (Kat. 87/b); Mokramádhi (mokër + i madh) – mjesto (Kat. 102/b,
148/b); Melshabárdhi (Melsh + i bardhë) – selo (Izvori ... knjiga III, str. 434);
Bukmíra (bukë + i mirë) – selo (Izvori ... knjiga III, str. 404); Buzagjátja
(buzë + e gjatë) – selo (Izvori ... knjiga III, str. 391); Burnikúq (burrë + kuq)
– selo (citirano gore), Bithukúk (vithë + i kuq) – selo (Izvori ... knjiga III, str.
83).
b. Primjeri patronima: Leka Bukmíri (bukë + i mirë) (Izvori ... knjiga III,
str. 403); Bessossía (besë + e zezë) (citirano gore); Gjon Gurakúqi ( gurë +
i kuq) godina 1746 (Sh. Veriut); Gjon Kamamádhi (këmbë + i madh) (Kat.
87/a); Gjergj Kimekéqi (qime + i keq) (Kat. 96/a); Andrea Kisolikúqi (kësulë
+ i kuq) (Kat. 97/b); Gjergj Kryesí (krye + i zi) (Kat. 38/b); Gjon Margjáta
(Mark + i gjatë) (Izvori ... knjiga III str. 268); Gjon Kragjáti (krahë + i gjatë)
(Izvori ... knjiga III, str. 365).
3. Pridjev + imenica
a. Primjer toponima: Barbarósen, Barbarúsh (i bardhë + rrush) – selo (navedeno gore).
b. Primjer patronima: Tanush Barbúka, Bardhbúka (i bardhë + bukë) u Acta
et Diplomata, godina 1274. (Izvori ... knjiga II, str. 99).
137
Zarija BRAJOVIĆ
4. Glagol + imenica
a. Primjeri toponima: Bankéqi (bëj + keqi) – selo (Tef. str. 122) godina 1465;
Ikalúza ( ikë + luzë) – zemljište u mjestu zvanom Balldre (Kat. 93/ b);
b. Primjeri patronima: Andrea Kjerásha (kje + rasë) (Kat. 59/b); Mark Bachíer (bëj + qerr) (Kat. 44/a).
5. Imenica + glagol
a. Primjer toponima: Preskigjéta (freski + gjej) – selo (Izvori ... knjiga III,
str. 155)
b. Primjer patronima: Gjon Kryeqeshi ( krye + qeshë)(Izvori ... knjiga III, str.
383).
Zaključno, može se reći da je kompozicija, kao posebna vrsta stvaranja
novih riječi, u kontinuitetu postojala i djelovala u albanskom jeziku i da se
razvijala uglavnom bez značajnijeg spoljnjeg uticaja, a u skladu s albanskim
jezičkim zakonitostima. Jezička građa koja je korišćena za ilustraciju ide u
prilog stavu da je formiranje novih riječi ostvareno kroz snažno oslanjanje na
govorni narodni jezik. Uprkos tome što kada je najranije pisan to je rađeno od
strane onih koji nijesu bili albanofoni, te i da danas kada se prevodi tekst ili
naziv a to ne čine poznavaoci fonetskih pravila istorijske gramatike albanskog
jezika, on predstavlja neiscrpni izvor za one koji istražuju i proučavaju albanski jezik.
Zarija BRAJOVIĆ (Podgorica)
ON THE STRUCTURE OF COMPOUNDS
IN MEDIEVAL ALBANIAN ONOMASTICS
The paper presents a reflection on the compounds in Albanian onomastics,
mainly based on the material from the 15th and 16th century.
138
Key words: onomastics, compounds, Albanian language, Middle Ages
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Dragana ČARAPIĆ (Podgorica)
Institut za strane jezike
[email protected]
UDK 811.163.4’373.421
Pregledni rad
SINONIMIJA IZ UGLA ANGLISTIČKIH
LINGVISTIČKIH TEORIJA
U ovome radu skreće se pažnja na sinonimiju – nedovoljno
zastupljenu oblast u lingvističkim istraživanjima na našim prostorima. Nepotpunost njenog definisanja i teorijskog opisa često je
predmetom kritika načina na koji se ona predstavlja u udžbenicima
maternjeg jezika i u učionicama.1 Ovim radom želi se ukazati na
slojevitost pojma iz ugla anglističkih lingvističkih teorija i na taj
način upotpuniti teorijski prikaz ovog nepravedno zapostavljenog
dijela lingvističkih istraživanja u Crnoj Gori, a i šire.
Ključne riječi: sinonimija, teorijski opis, približni i kognitivni sinonimi
1. Teorijski pristupi pojmu sinonimije
Analiziranje velikog broja pristupa definisanju pojma sinonima, njihovih vrsta, kao i njihove približnosti značenja neodoljivo podśeća na pokušaj
da se riba uhvati golim rukama. Koliko god se trudili, sama osnova, nepostojan i klizav teren pojma značenja2 čini ovaj poduhvat težim. Zato smo prosto
1
2
Dragićević (2010: 252) primjećuje pogrešan, previše pojednostavljen, pristup pojmu
sinonimije u načinu njegovog definisanja u udžbenicima za osnovnu školu: „Na primjer,
u udžbeniku za šesti razred osnovne škole (Milija Nikolić i Mirjana Nikolić, 1996: 52–53)
sinonimi se definišu kao „riječi koje imaju različite oblike, a ista ili sasvim slična značenja.“
Navode se primjeri učenik – đak, stomak – trbuh, obrva – vjeđa itd. Sinonimi se dijele na
prave i neprave. Pravi su oni koji imaju sasvim isto značenje, kao reći i kazati, a nepravi
su oni koji imaju slična značenja, kao govoriti i pripovijedati.“ Riječi se na ovaj način posmatraju kao etikete za određene pojmove i zanemaruje se realna složenost njihovih odnosa,
prouzrokovana višeznačnošću.
Čak su i istaknuti lingvisti Blumfild i Čomski smatrali da je nemoguće baviti se izučavanjem
samog pojma značenja, upravo zato što su tvrdili da je nemoguće izučavati značenje
koristeći se naučnim metodama (Wierzbicka 1996: 3–4). Međutim, kako Hofman (1993: 6)
ističe, koristeći električnu energiju kao primjer, mi ne možemo viđeti ono što izučavamo,
ali moramo da razvijemo odgovarajuće metode i naučne metode mjerenja. Ne može se
139
Dragana ČARAPIĆ
morali isplesti čitavu mrežu teorija koje, svaka na svoj način, doprinose boljem sagledavanju ove problematike i, naravno izvjesnijem hvatanju u koštac
sa ’lovom’ s početka priče.3
Prema Saidu (1997: 65) sinonimi su fonološki različite riječi koje imaju
ista ili veoma bliska značenja. Neki primjeri sinonimičnih parova jesu couch
– sofa, boy – lad, toilet – lavatory, mada se već na osnovu ovih primjera može
zaključiti da je teško naći riječi koje su potpuno sinonimične. Razlog tome je
što mnoge riječi koje smatramo sinonimičnim zapravo imaju različite obrasce
distribucije. Upotreba neke riječi i njoj karakterističnog sinonima može se
ticati određenog koncepta, ali se može koristiti u različitim situacijama, različitim kontekstima ili različitim dijalektima. Na primjer, par toilet – lavatory
odnosi se na isti osnovni koncept, ali članovi ovog para pripadaju različitim
dijalektalnim registrima.
Razlike među riječima ogledaju se na nivou dvije dimenzije: semantičkoj i stilističkoj, ili u skladu s pomenutim dimenzijama, na denotativnoj
i konotativnoj. Ako se dvije riječi semantički razlikuju (npr. mist/fog) tada
zamjenjivanje jedne riječi za drugu u nekoj rečenici ili diskursu, neće nužno
očuvati sudove istinosti, jer njihove denotacije nijesu identične. Ako se dvije
riječi razlikuju samo stilistički npr. (frugal/stingy), tada će međusobna razmjena očuvati sudove istinitosti, ali kroz konotaciju – stilistički i interpersonalni
aspekat rečenice se mijenja.
Stoga Kruz (1986) definiše dva tipa sinonimije: kognitivni sinonimi i
plezionizmi. Kognitivna sinonimija može se smatrati svojevrsnim leksičkim
odnosom koji postoji između dvije leksičke jedinice koje su sintaksički identične i koje imaju podjednak broj uslova istinitosti u okviru istog rečeničnog
okvira. Primjeri kognitivne sinonimije su dog-canine i umpire-referee. Plezionizmi se razlikuju u odnosu na kognitivne sinonime po tome što ne zahtijevaju
da članovi datih skupina sinonima imaju isti broj istinonosnih sudova kad se
nađu u okviru određene rečenice. Primjeri plezionizama su: foggy – misty;
murder – execute. U svim datim primjerima uočava se da ne postoje pravi
sinonimi i upravo, usljed njihovog nedostatka, psiholozi su uveli sljedeće izraze: sličnost značenja, semantički diferencijal i semantička sličnost. Uvođenje
tih izraza još je više podstaklo analiziranje sinonimije kao konstantne vari-
3
raspravljati o postojanju hemije kao nauke, samo zato što ne možemo viđeti molekule.
Do nedavno, molekuli i atomi bili su nevidljivi golim okom čak i upotrebom mikroskopa.
Uprkos tome nedostaku, prema Hofmanu (1993: 6), izučavanje semantike postalo je veoma
razvijeno u ranim osamdesetim. Iako se semantika smatra mladom granom lingvistike,
Palmer primjećuje da je Breal objavio svoju knjigu Semantics: studies in the science of
meaning rane 1897. godine (Palmer 1981: 1).
140
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
jable u kojoj se identitet značenja određuje na nivou njegovog stepenovanja
(Miller and Charles, 1991).
Kad je u pitanju princip kontrasta, glavna stavka u vezi sa sinonimijom jeste na koji način se očigledni sinionimi zapravo razlikuju. Kvin (1951:
27) i Kruz (1986: 88) definišu kognitivnu sinonimiju kao sinonimiju u kojoj
dva lingvistička oblika mogu zamijeniti jedan drugog u svim kontekstima bez
promjene istinonosne vrijednosti (to uključuje i apsolutnu sinonimiju). Kognitivni sinonimi uglavnom ilustruju razlike u stilu, registru i raznim vidovima
konotacija. Na primjer, die, kick the bucket i pass away razlikuju se u stilu.
Dok blage razlike u denotacijskom značenju prave razliku među plezionizmima (Cruse 1986: 285), koji se razlikuju u stepenu, s nejasno određenim
granicama, kao što su swamp, fen, bog i marsh.
Može biti teško i za izvorne govornike da utvrde razlike između plezionizama i da ih koriste s potpunom preciznošću. Upravo zato su i objavljene
knjige koje nam mogu pomoći u tome (Bailly 1970; Benac 1956; Gove 1984;
Hayakawa 1968; Room 1985; Urdang 1992).4 Di Marko, Herst i Sted (1993)
izučavali su ove knjige kako bi odredili koje vrste razlikovnih obilježja postoji
među plezionizmima. Na primjer, razlika između enemy i foe je u tome što prethodni naglašava antagonizam ili ljutnju dok ovaj drugi naglašava aktivnu borbu
više nego emotivnu reakciju (Gove 1984). Razlika između mislay i lose je u
tome što prvi izraz ukazuje na to da će se izgubljeni predmet pronaći, dok ovaj
drugi ne ukazuje na to; takođe, mislay ukazuje na rasijanost, za razliku od lose
(Hayakawa 1986). Izbor između forest i woods (ili wood) zavisi od komplekse
mješavine veličine, divljine i udaljenosti od urbanog kraja (Room 1985).
Pojam sinonimije i plezionimije može se preciznije predstaviti preko pojma semantičke distance (semantic distance) (Hirst 1987) (vidi grafikon br.1) .
Grafikon br.1
4
Preuzeto iz Hirst (1987)
141
Dragana ČARAPIĆ
Parovi riječi koji se mogu smatrati savršenim sinonimima, tj. par koji
sadrži riječi koje mogu zamijeniti jedna drugu u bilo kojem ili u svim kontekstima, veoma su rijetki i možda uopšte i ne postoje. Da bi se date riječi mogle
smatrati sinonimima, dvije leksičke jedinice moraju se značajno preklapati i
razlikovati samo u perifernim karakteristikama (Cruse 1986). Kruz (1986: 65)
takođe tvrdi da određeni parovi sinonima pokazuju veći stepen sinonimičnosti od ostalih parova. Ta izjava u skladu je s idejom o skaliranju sinonimije.
Prema Kruzu (1986), može se smatrati da ta skala ima raspon od apsolutne
sinonimije do nulte sinonimije. Mada je pojam aposultne sinonimije prilično
jasan, može se reći da je pojam nulte sinonimije nerazjašnjen. Na primjer da li
parovi riječi kao što su pairs – small i cheap – purple predstavljaju isti stepen
odsustva sinonimije?
Person (1990: 94) ističe da se sinonimija odnosi ili na zasebne lekseme
sa sličnim značenjima ili na različite rečenice sa sličnim logičnim implikacijama. Kejt Kerns u svom djelu Lexical Semantics tvrdi da sinonimija u pravom
smislu riječi, koju nazivamo apsolutnom sinonimijom, zahtijeva potpuno poklapanje svih aspekata značenja (uključujući konotaciju, stil i registar). Znak
postojanja apsolutne sinonimije jeste mogućnost potpune međuzamjenjivosti:
„Apsolutni sinonimi bi mogli zamijeniti jedan drugoga u bilo kom drugom
kontekstu u kojem njihovo zajedničko značenje ne denotira promjenu istinonosnih sudova, komunikativog efekta, ili značenja (kako god bilo ono definisano)“ (Edmonds and Hirst 2002: 107).5 Klark (1983) tu rijetku pojavu
apsolutne sinonimije pripisuje principu kontrasta tvrdeći da: „Bilo koja dva
oblika imaju suprotna značenja, što i utiče na svojevrsnost usvajanja jezika.“
Princip kontrasta može se primijetiti u slučajevima promjena u jeziku kada
očigledni sinonimi nestaju vremenom, ili zbog nestanka jednog izraza ili zbog
promjena u smislu bar jednog izraza. Breal je govorio o pravilima distribucije
u jeziku, prema kojima riječi koje bi trebalo da budu sinonimične i koje su bile
sinonimi u prošlosti, vremenom stiču novo značenje i samim tim više ne mogu
smjenjivati jedna drugu u datom kontekstu (Cruse 2004: 26). Na primjer, normanski engleski sadržavao je i termine iz francuskog za domaće životinje,
kao što su sheep/mouton i pig/pork. Izrazi iz francuskog jezika ticali su se više
samog mesa, nego životinja. Upravo zato se, kroz istoriju, dešavalo da dvije
riječi koje su se smatrale apsolutnim sinonimima promijene značenje da ne bi
nestale iz upotrebe (Cruse 2004). Na primjer, kad je riječ sky pozajmljena iz
staronordijskog bila je konkurentna riječi heaven iz izvornog engleskog. Tada
su se obje riječi odnosile i na fizički i na duhovni aspekat njihovog značenja.
5
I Džekson (1988: 65–66) tvrdi da apsolutna sinonimija ne postoji, precizirajući da se pod
tim pojmom podrazumijevaju riječi koje su međuzamenljive u svim mogućim kontekstima.
142
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
Međutim, vremenom sky se odnosilo samo na fizičku pojavnost toga prirodnog
fenomena, dok se heaven odnosilo na duhovnost. Slično, kada je riječ spirit pozajmljena iz francuskog (sa korijenima latinskog), bila je konkurentna izvornoj
riječi ghost (uporedi Holy Ghost, Holy Spirit), ali, vremenom spirit je poprimio
šire značenje, dok je riječ ghost ograničena na značenje disembodiedspirit. Postoje i arhaične ili zastarele riječi koje su nestale iz upotrebe upravo iz razloga
jezičke ekonomije, ali i usljed dinamičnosti jezičkih sistema:
culver (pigeon); dorp (village); erst (formerly); fain (willing);
levin (lightning); trig (neat); warrener (gamekeeper); yare (readily)
Iz ugla leksikografije približni sinonimi, koji zahtijevaju preciznije definisanje, podrazumijevaju i plezionizme i kognitivne sinonime. Leksikografske kompilacije sinonima iz 18. v. sadržale su objašnjenja o razlikama među
riječima koje su bile toliko slične po svom smislu da su često miješane, na
primjer austerity, severity i rigor.
Istražujući mašinsko prevođenje i baveći se analizom približne sinonimije na osnovama kompjuterske i korpusne lingvistike, Edmonds (1990) zaključuje da je sinonimija pitanje gradiranja koje zavisi od nivoa minucioznosti
prilikom definisanja smisla/značenja riječi. Na primjer, ako su riječi fir i pine u
širem značenju opisane kao riječi koje denotiraju zimzeleno drveće (coniferous
trees), tada se mogu smatrati apsolutnim sinonimima. Međutim, prepoznavanje
približnih sinonima zavisi od principa uspostavljanja značenjskih nivoa, stoga
Edmonds predlaže model leksičkog značenja koji se sastoji od tri nivoa: krajnji
nivo koji se sastoji od zasebnog koncepta, na koji se naslanjaju skupine približnih sinonima. U konceptu se nalazi suštinski sadržaj koji dijele svi približni
sinonimi. Približni sinonimi se razlikuju na drugom nivou prema svojim semantičkim, stilističkim i ekspresivnim osobenostima, dok se na trećem nivou izdvajaju sintaksičke karakteristike. Edmonds prihvata prijedlog Hersta da krajnji
nivo može biti operaciono identifikovan kao nivo koji zavisi od jezika: koncept
koji se leksikalizuje u okviru različitih jezika mora biti krajnji koncept. Približni
sinonimi, s druge strane, veoma su promjenljiva kategorija u svim jezicima.
Na primjer, krajnji koncept, poznat kao generična greška, povezan je s
neusklađenom skupinom približnih sinonima u različitim jezicima: engleski
error, blunder, slip, mistake, lapse, howler itd.; francuski faute, erreur, faux,
pas, bévue, bêtise, bavure, imapir itd; i njemački Irrtum, Fehler, Mißgriff,
Versehen, Scnitzer itd.6
6
Vidi grafikon br. 2, preuzeto iz Inkpen(2006)
143
Dragana ČARAPIĆ
Grafikon br. 2
Prilikom određivanja nivoa sinonimičnosti među određenim riječima, osim
preklapanja u značenju7, treba obratiti pažnju i na pojedine kontekste u kojima
one mogu ili ne mogu mijenjati jedna drugu. Prilikom analize sinonima find i
discover primjećujemo da se podjednako mogu upotrijebiti u kontekstu Lydia
found/discovered the ball behind the garden shed; ali ne i u kontekstu Marie
Curie discovered radium in 1898 ili u kontekstu Franz found it easy to compose sonatas (Jackson and Ze Amvela 2007: 115).8
Grafikon br. 3
7
8
Vidi grafikon br. 3, preuzeto iz Persson(2009)
Slično poređenje glagola find i discover za slučaj preplitanja značenja riječi navodi Jackson
(1988: 65) (vidi Persson (2009)): Lisa found/discovered the ball in the garden, ali dolazi do
promjene značenja u sljedećem kontekstu: Fleming discovered penicillin in 1928.
144
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
Grafikon br. 49
Riječi, kako je to Džonson primjetio, rijetko su u potpunosti sinonimične. Macaulay je izrazio istu ideju govoreći: „Promijenite rečeničnu strukturu,
zamijenite jedan sinonim drugim, promijenićete i samu ideju koja neće realno
biti predstavljena.“ Prema Blumfildu, svaki lingvistički oblik ima stalno i specifično značenje. Ako su oblici fonemski različiti, mi pretpostavljamo i da su
im i značenja različita. Ulman (1964) čak tvrdi da sinonimi i ne postoje.10
Iako ima mnogo istine u ovim tvrdnjama, bilo bi pogrešno poreći mogućnost postojanja potpune sinonimije. Potpuna sinonimija, vjerovatno zbog
svedenosti smisla11, postoji u tehničkom registru. Činjenica da su tehnički
termini precizno ograničeni i emotivno neobojeni, pruža nam mogućnost da
otkrijemo da li se oni mogu smjenjivati u okviru datog konteksta. Nedavna
istraživanja nastanka industrijske terminologije pokazala su da će se nekoliko
sinonima pojaviti, imenujući neki novi izum. Takva vrsta sinonimije može
opstati i duži vremenski period. U medicini postoje dva izraza za upalu slijepog crijeva: caecitis typhilitis; prvi potiče iz latinskog blind, a drugi od riječi
iz grčkog jezika. U fonetici konsonanti, kao što su s i z, oba su poznati i kao
strujni (spirants) i kao frikativi (fricatives), tako da se oba izraza mogu pod
Preklapanje značenja među pridjevima mostly, mainly, cheifly, principally (Persson 2009: 20)
Veliki broj lingvista poriče mogućnost postojanja apsolutne sinonimije (Quine 1951; Cruse
1986: 270; Palmer 1976: 59)
11
U tehničkom registru primjetna je dominacija denotativnog značenja.
9
10
145
Dragana ČARAPIĆ
jednako ispravno upotrijebiti. Riječ semantics (semantika) ima jedan prilično
neprikladan sinonim semasiology (semasiologija), koji se sad rijetko koristi u
engleskom i francuskom, ali je u velikoj mjeri prihvaćen u ostalim jezicima.
Veliki broj sinonimičnih izraza potiče od postojanja grčko-latinskih termina u
pojedinim tehničkim nomenklaturama, kako je to već prethodno i navedeno.
U svakodnevnoj komunikaciji, teško je odlučiti koji izraz da se upotrijebi pošto je često prisutna nejasnost, dvosmislenost, emotivna obojenost, ali i tu se
mogu naći riječi koje se mogu smjenjivati u različitim kontekstima; napominjalo se da se almost i nearly mogu smatrati takvim integralnim sinonimima.12
Kad analiziramo riječi sličnog značenja, instiktivno pretpostavljamo da
mora biti neke razlike u značenju, mada u velikom broju slučajeva, zapravo,
ta razlika i postoji, iako je nekada teško formulisati. Veoma je malo riječi u
potpunosti sinonimično – tako da izrazi mogu jedan drugoga mijenjati u svim
kontekstima, a da se ne pojavi ni najmanja promjena u objektivnom značenju
i tonu. 13
Ukoliko dvije riječi mogu zamjenjivati jedna drugu u svim kontekstima
bez promjene značenja, koje podrazumijeva zadovoljenje uslova istinitosti, te
riječi se mogu smatrati sinonimičnim.14 Prilikom upotrebe rječnika sinonima
izvorni govornici intuitivno znaju da određeni broj riječi može izražavati donekle sličnu ideju, ali naravno da su svjesni da postoje izvjesne razlike o kojima ih najveći broj rječnika sinonima ne informiše, tako da se moraju poslužiti
kolokacijskim rječnicima, kao dopunom datih rječnika sinonima.
Razlike među sinonimima su veliki izazov i leksikografskoj pronicljivosti.15 Sastavljanje rječnika sinonima može biti veoma zahtjevan leksiko Dragićević (2010: 253) govori i o totalnoj sinonimiji: „Totalna sinonimija je izuzetno rijetka i moguća je samo među jedinicama koje imaju jedno značenje ili manji broj njih. Ona
se podudara sa apsolutnom sinonimijom, npr. car-imperator“.
13
Otuda se postavlja pitanje otkud onda nastaju primjeri za apsolutnu, pa i za potpunu sinonimiju u jeziku. Odgovor na to pitanje pruža, između ostalih, J. Matijašević (1982: 26).
Postojanje apsolutnih sinonima predstavlja prelazni stupanj, poslije kojeg dolazi do diferencijacije sinonimskih značenja. Dakle, postojanje istoznačnica u jeziku čini smo jezički
trenutak, kratku fazu, u kojoj se jedna leksema izbori za svoj status, a druga ili nestane ili
donekle promijeni značenje. U sadašnjem času, na primjer, lekseme kompjuter i računar
predstavljaju istoznačnice u savremenom srpskom jeziku. To, međutim, vjerovatno¸ neće
dugo trajati. Jedna od njih će ili nestati ili će specifikovati značenje. Proces razjednjačavanja
značenja sinonima, do kojeg dolazi zbog jezičke ekonomije, B. Tafra (2005: 267–279) naziva desinonimizacija (preuzeto iz Dragićević 2010: 248–249).
14
Istog mišljenja je i Prćić (2009), koji tvrdi da se: „Sinonimima nazivaju one riječi koje
dijele istovjetno osnovno značenje, i koje su po tome uporedive i međuzamenljive u pojedinim kontekstima“.
15
Kako saopštava B. Petrović (2005:65), prvi rječnici sinonima pojavili su se početkom 17.
vijeka. To su bili rječnici latinskih sinonima. U 18. vijeku objavljeni su i rječnici francuskih,
njemačkih, engleskih i španskih sinonima, a u 19 v. Nikolo Tomazeo je izdao prvi italijan12
146
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
grafski poduhvat jer treba odrediti koje se leksičke jedinice mogu smatrati
sinonimičnim u okviru jednog jezika.16 Ovo pitanje se nameće i u drugim
jezičkim zahvatima, kao što je prevođenje, kada treba odlučiti da li se određena riječ može prevesti upotrebom većeg broja jezičkih ekvivalenata, koji se
mogu smatrati sinonimičnim. Svi gorenavedeni razlozi idu u prilog činjenici da pojedini evropski jezici, kao što je, na primjer, hrvatski, uprkos svojoj
stogodišnjoj leksikografskoj tradiciji, tek 2008. godine dobija prvi Rječnik
sinonima. Slična situacija se ponavlja i u srpskom jeziku, za koji se iste, 2008.
godine, objavljuje Rečnik sinonima Pavla Ćosića i saradnika, kao novije i
potpunije izdanje u poređenju s rječnikom sinonima M. Lalevića. Razlozi kasnog pojavljivanja rječnika sinonima u hrvatskom jeziku dati su u sljedećem
objašnjenju: „Jedan od mogućih razloga kasnog pojavljivanja rječnika sinonima mogao bi biti taj što u hrvatskoj jezikoslovnoj znanosti još uvijek nije
postignuto suglasje oko toga što se sve podrazumijeva pod pojmom sinonima.
Teorijskih opisa sinonimije u kroatističkim radovima i nema previše, što i nije
očekivano s obzirom na složenost problematike.“ (Opašić 2010: 165)17
Divjak i Grajs (2006: 23–24) takođe primjećuju da je sinonimija manje
obrađivana u okvirima zapadne lingvistike u odnosu na ostale leksičke odnose, kao što je polisemija. Mada se u posljednje vrijeme primjećuju pomaci u pravcu izučavanja sinonimije (Jantunen 2001, 2004; Arppe 2002; Arppe
and Järvikivi 2007b; Vanhatalo 2003, 2005; Päiviö 2007, Edmonds and Hirst
2002; Inkpen and Hirst 2006; Divjak and Gries 2006).
ski sinonimski rječnik, koji se i danas prodaje u knjižarama. U tom vijeku su se pojavili i
danski, holandski, švedski sinonimski rječnici. Prema ocjeni B. Petrović (2005: 68), u 20.
vijeku se nijesu dogodili neki ozbiljniji pomaci u sinonimskoj leksikografiji. Jedini rječnik
sinonima srpskog jezika sastavio je Miodrag Lalević 1974. godine, pod nazivom Sinonimi
i srodne reči spskohrvatskog jezika; fototipsko izdanje ovog rječnika objavljeno je 2004.
godine (vidi: Dragićević 2010).
16
B. Petrović (2005: 73–83) dijeli rječnike sinonima na razlikovne i kumulativne. Neki
rječnici su po načinu izrade između kumulativnih i razlikovnih. Razlikovne (diferencijalne)
sinonimske rječnike povezuje to što se u njima objašnjavaju značenjske razlike među sinonimima. U samom rječniku se uz odrednicu navodi sinonimski niz koji je u pojedinim rječnicima raspoređen po abacednom/azbučnom redu, a u nekim po stepenu bliskosti značenja. Iza
sinonimskog niza objašnjavaju se sličnosti i razlike među navedenim riječima. Kumulativni
sinonimski rječnik sadrži odrednicu, sinonimski red kojem ona pripada i primjere upotrebe.
Ne objašnjavaju se značenjske razlike među sinonimima (vidi Dragićević 2010: 261).
17
Opašić , M. (2010). “Hrabar, odvažan, izazovan … pothvat Ljiljane Šarić i Wiebke
Wittschen
147
Dragana ČARAPIĆ
Zaključak
Polisemija i sinonimija su dva fundamentalna lingvistička fenomena
koji utiču na organizaciju leksikona. Ali, iako je polisemija mnogo izučavana
u posljednje vrijeme u okvirima leksičke semantike i kompjuterske lingvistike
(Ruhl, 1989; Pustejovsky, 1995; Saint-Dizier and Viegas, 1995; Pustejovsky
and Boguraev, 1996), sinonimija nije mnogo istraživana iako se radi o složenom lingvističkom fenomenu (Philip Edmonds 1999 :16).
Moramo priznati da je veoma teško odrediti što je sinonimija. Ako neko
ustvrdi da su sinonimi riječi koje imaju isto značenje, onda se postavlja pitanje
da li oni uopšte i postoje u jeziku i da li je moguće da takve vrste riječi mogu
postojati u jeziku. Međutim, sinonimija je od suštinskog značaja za jezik i
nesporno utiče na strukturu njegovog vokabulara. Paradoks da je sinonimija
u isto vrijeme smatrana i nemogućom18 i veoma važnom u jeziku, odraz je i
navedenih različitih pristupa toj pojavi (Philip Edmonds 1999 : 17). Jedna
od vidnih posljedica raznovrsnosti pristupa pojmu sinonimije jesu i pogrešni
pristupi pojmu sinonimije u metodici nastave: „Rukovođena laičkim poimanjem sinonima, naročito u popularnom i žurnalističko-publicističkom segmentu, često se sprovodi mehanička međuzamenljivost sinonima, a pri tom se ne
vodi računa o eventualnim posledicama koje ta zamjena sobom nosi. Koreni
ovakve prakse sežu sve do osnovnoškolske nastave maternjeg jezika19, gde
se učenicima redovno savetuje da u svojim pismenim radovima izbegavaju
’dosadno ponavljanje’ (šta god da to znači), i da se zato služe sinonimima,
’rečima istog ili sličnog značenja’. S tim ’rečima istog ili sličnog značenja’,
tokom svog školovanja, učenici se susreću tek od prilike do prilike, mahom
kod tumačenja ’manje poznatih i stranih riječi’ u književnim delima, kada se
jedna reč — u maniru rešavanja ukrštenih reči — jednostavno objasni svojim
sinonimom (čest postupak, inače, i u našim rečnicima). Međutim, sistemats Problemom korisnosti i nekorisnosti sinonimije bave se i mnogi teorijski radovi Murphy
(2013). Razmišljanje o tome ima li stvarne potrebe za sinonimima, i kada je ima ako je
ima, upućuje na mnoge teorijske i praktične probleme koji zaslužuju temeljno proučavanje,
kao i na to da stručna javnost pridaje premalo pažnje posredovanju spoznaja o sinonimiji
nelingvističkim, za ovu pojavu naročito zainteresovanim krugovima.
19
I. Dragićević (2010: 252) primjećuje pogrešan, previše pojednostavljen pristup pojmu
sinonimije u načinu njegovog definisanja u udžbenicima za osnovnu školu: „Na primjer,
u udžbeniku za šesti razred osnovne škole (Milija Nikolić i Mirjana Nikolić, 1996: 52–53)
sinonimi se definišu kao „riječi koje imaju različite oblike, a ista ili sasvim slična značenja.“
Navode se primjeri učenik – đak, stomak – trbuh, obrva – vjeđa itd. Sinonimi se dijele na
prave i neprave. Pravi su oni koji imaju sasvim isto značenje, kao reći i kazati, a nepravi
su oni koji imaju slična značenja, kao govoriti i pripovijedati.“ Riječi se na ovaj način posmatraju kao etikete za određene pojmove i zanemaruje se realna složenost njihovih odnosa,
prouzrokovana višeznačnošću (vidi Dragićević 2010).
18
148
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
kog rada na sinonimima, koji bi, uz ostalo, ozbiljnije i kreativnije njegovao
izražajni potencijal našeg jezika, ali i onih koji se svakodnevno njime služe
— uz vrlo malobrojne izuzetke, u obrazovnom procesu nema.“ (Prćić, 2009).
Uvidom u promišljanja o pojmu sinonimije koja su prikazana kroz prizmu anglističkih lingvističkih istraživanja nastojali smo ukazati na složenost
problematike ovog pojma, kao i na mogućnost njegovog slojevitijeg predstavljanja u našim udžbenicima jezika koji se primjenjuju u nastavnom procesu.
Literatura
–– Arppe, Antti. “The usage patterns and selectional preferences of synonyms
in a morphologically rich language“, in Morin, A. and P. Sébillot (Eds.).
JADT-2002. 6th International Conference on Textual Data Statistical
Analysis, Rennes: INRIA 3(1) (2002): 21–32.
–– Arrpe, Antti and Jarvikivi, Juhani. “Every method counts: Combining corpus-based and experimental evidence in the study of synonymy“. Corpus
Linguistics and Linguistic Theory 3 (2007): 31-159.
–– Clark Herbert. “Making sense of nonce sense.“ In Levelt, W. J. M. And R.
Jarvella (eds.) The Process of Language Understanding, Wiley, New York
(1983): 297-331.
–– Croft W. & Cruse D.A. Lexical semantics.Cambridge: Cambridge University Press. 1986.
–– Cruse, D., Alan. Meaning in language: An introduction to semantics and
pragmatics.Oxford: Oxford University Press. 2010.
–– DiMarco, Chrysanne, Hirst Graeme and Stede Manfred. “The semantic
and stylistic diferentiation of synonyms and near-synonyms.“Spring Symposium on Buliding Lexicons, Machine Translation, Stanford,CA, March
(1993): 114-121.
–– Divjak, Dagmar, S. and Gries Stefan Th. “Clusters in the mind? Converging evidence from near synonymy in Russian“. The Mental Lexicon 3
(2008): 188-213.
–– Dragićević, Rajna. Leksikologija srpskog jezika. Beograd: Zavod za
udžbenike. 2010.
–– Edmonds, Philip and Hirst, Graeme. “Near synonymy and Lexical Choice.“ Journal of Computational Linguistics, 2 (28) (2002): 105-144.
–– Gove, Philip. Webster’s new dictionary of synonyms. Springfield, Mass.
Merriam-Webster. 1984.
–– Hayakawa, S.I. Choose the right word: A contemporary guide to selecting
the precise word for every situation, New York: Harper, Perennial, 1994.
149
Dragana ČARAPIĆ
–– Hirst, Graeme. Semantic Interpretation and the Resolution of Ambiguity,
Cambridge: Cambridge University Press. 1987.
–– Jackson, Howard and Ze Amvela, Etienne. Words, Meaning and Vocabulary: An introduction to Modern English Lexicology, 2nd ed., London and
New York: Cassell 2007.
–– Jantunen H.Jarmo. “Untypical patterns in translations: Issues on corpus methodology and synonymity” in Translation Universals. Do they
exist?ed. by Anna Mauranen&PekaKujamaki, Philadelphia: John Benjamins Publishing. 2004.
–– Miller, G.A., & Charles, W.G. “Contextual correlates of semantic similarity.” Language and Cognitive Processes, 6(l) (1991): 1-28.
–– Opašić , Maja. “Hrabar, odvažan, izazovan … pothvatLjiljaneŠarić i
WiebkeWittschen. // Fluminensia: časopiszafilološkaistraživanja. 22 (2)
(2010): 175-180.
–– Paivio, Allan. Mind and its evolution: A dual coding theoretical approach.
Mahwah, NJ: Erlbaum. 2007.
–– Palmer, Frank, Robert. Semantics: A New Outline. Cambridge: CUP. 1976.
–– Partington, Alan. Patterns and meanings: using corpra for English language research and teaching. Amsterdam and Philadelphia: John Benjamins.
1998.
–– Petrović, Bernardina. Sinonimija i sinonimičnost u hrvatskome jeziku, Zagreb, Hrvatska sveučilična naklada. 2005.
–– Persson, Gunnar. Deep and Profound: A Study in So-Called Synonymy.
Umeå: Printing Office of Umeå University. 1989.
–– Prćić, Tvrtko. (2010). “Sinonimija u teoriji i praksi: istoaliipakrazličito”.
JezikdanasWEB: 10.03.2013.
–– Quine, Williard, v., Olman. “Two Dogmas of Empiricism.” The Philosophical Review 60 (1951): 20-43.
–– Room, Adrian. Dictionary of confusing words and meanings. London: Routledge & Kegan Paul. 1985.
–– Saeed, John. Semantics.Cambridge,MA: Blackwell Publishers Ltd. 1997.
–– Ullman, Stephen. Semantics, An Introduction to the Science of Meaning,
Oxford: Basil Blackwell. 1964.
–– Vanhatalo, Ulla. “Is there syonymy between Finnish idioms – or how to
describe or measure it? SKY Journal of Linguistics 19 (2006): 239–253.
150
Sinonimija iz ugla anglističkih lingvističkih teorija
Dragana ČARAPIĆ
SYNONYMY FROM THE PERSPECTIVE
OF ENGLISH LINGUISTIC THEORIES
In this paper, the author focuses on synonymy – an area that is often
under-represented in linguistic research in our region. The incompleteness of
its definition and theoretical description is often the subject of criticism of the
way in which it is represented the native language textbooks in the classroom.
The present paper aims to point to the complexity of the notion from the perspective of English linguistic theories, complementing the theoretical representation of this unjustly neglected part of linguistic research in Montenegro
and beyond.
Key words: synonymy, theoretical description, near-synonyms and
cognitive synonyms
151
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Sonja ŠPADIJER (Podgorica)
Institut za strane jezike
[email protected]
UDK 811.133.1’37
Izvorni naučni rad
SOMATIZMI U FRANCUSKOME JEZIKU:
SEMANTIČKO-SINTAKSIČKI MODELI
Cilj ovog istraživanja je sintaksičko-semantički opis jednoga
tipa idiomatskih izraza u francuskome jeziku (somatizama) s aspekta semantičke sintakse koja se služi aktantskim modelima da
bi prikazala način organizacije semantičke strukture idiomatskih
izraza. U okviru istraživanja osmislili smo analizu fiksiranog dijela idiomatskog izraza u cilju definisanja odnosa aktanata i predikata u okviru aktantskog modela. Na osnovu rezultata analize
ponudićemo definitivne aktantske modele koji bi bili u stanju
da opišu sintaksičko-semantičku strukturu idiomatskih izraza u
korpusu.
Ključne riječi: aktanti, predikati, aktantski modeli, fiksirane
strukture, semantilki modeli
Predmet istraživanja ovog rada su francuski idiomatski izrazi (dalje u
tekstu E.I.: expressions idiomatiques). Riječ je o somatizmima formiranim
oko semantičkoga polja leksema: la tête (crâne, cerveau/cervelle, esprit),
la dent, le visage (gueule, mine, barbe, face, tête), les yeux (œil), la bouche
(lèvres, gueule, bec), la langue (parole), le nez, l’oreille, la main, le bras (coude, coudée), le pied (jambes, talon, genoux), le ventre (estomac, entrailles,
bile, foie, rate), le dos (bosse, échine), le doigt (pouce, ongle), le cœur, le
cheveu (poil), l’épaule, les reins.
Evo nekoliko primjera: Avoir mal aux cheveux – Glava mu je kao burem
Mamurluk poslije pijanke; Couper/fendre les cheveux en quatre – Tražiti dlaku u
jajetu, Tjerati mak na konac; Ne pas avoir de plomb dans la tête – Društvo lako
ćemo, Ponašati se lakomisleno; Avoir l’œil américain – Gledati ispod oka, Avoir
la dent – Biti gladan, Parler de grosses dents – Prijetiti, grditi, grubo se obraćati.1
1
Primjeri idiomatskih izraza koji čine korpus preuzeti su iz stručne literature navedene u
dijelu Bibliografija: Sources..
153
Sonja ŠPADIJER
Istraživanje se bavi složenim strukturama odnosno sintagmama i frazama koje se odlikuju trima zajedničkim karakteristikama: fiksiranošću, višeleksemnošću i prenesenim značenjem (Gréciano 2003-1: 42).
Njihov opis podrazumijeva sintaksičku analizu u kojoj je sintaksa svedena na semantiku (Greimas 1986: 166). Ona se služi aktantskim modelima
i ima za cilj da stvori reprezentativne modele koji će, kako kaže Gremas, definisati i određivati prirodu, odnosno način organizacije semantičkog mikrokosmosa koji proističe ili se manifestuje u korpusu (1986: 166).
Nakon opservacije, analize i mehaničke obrade korpusa, formulisali
smo modele koji bi bili u stanju da predstave strukturu2 idiomatskih izraza
(Greimas, 1986: 28). Njihova sintaksička struktura poslužila bi kao izvor
informacija o sememskoj strukturi njihovog značenjskog sadržaja, a prvenstveno o odnosima između dvije glavne klase semema3: predikata i aktanata
(Greimas 1986: 45–54; Rastier 2009: 70–74).
Nije riječ o koncepciji aktanta i predikata s aspekta strukturalne sintakse već prije sa aspekta semantičke sintakse koja umjesto da formalno sintaksički prikaže semantičke sadržaje, treba da svede sintaksu na semantiku a
događaje da predstavi u obliku struktura (Greimas 1986: 131).
Takav sintaksički model podrazumijeva podjelu semema u rečenici u
dvije klase: AKTANTI vs. PREDIKATI (Greimas 1986: 155–157).4
Klasa predikata podijeljena je na dvije podklase: funkcije (proces) i
kvalifikacije (stanje).
Klasa aktanata podijeljena je na: A1 subjekat vs. objekat A2; A3 pošiljalac vs. primalac A4; A5 pomoćnik vs. protivnik A6.
Da bismo što preciznije definisali šta podrazumijevamo pod semantičkom deskripcijom ovog korpusa, polazimo od pretpostavke da se semantički
sadržaj svih analiziranih idiomatskih izraza sintaksički manifestuje u obliku
poruka koje Gremas smatra: odrazom elementarne strukture značenja na
sadržaje koji su već organizovani kao klase aktanata i predikata, to jest,
2
3
4
‘[…] struktura je način pojavnosti značenja koju karakteriše prisustvo artikulisanog odnosa
između dva sema. […]’.
(i) ‘ […] značenje se posmatra kao semem a on se definiše kao Ns (semičko jezgro kao minimalni i nepromjenjljivi sem) et de CS (kontekstualni sem kao variajabilni dio koji proizilazi
iz konteksta, to je zajednički imenitelj cijele klase konteksta ): semem SM = Ns + Cs ’.
Gremas pozajmljuje termine sem i klasem od emprunte à B. Potjea i razlikuje: les classèmes
et les sèmes nucléaires.
Klasa aktanta ne odnosi se na lica već na funkcije ili sfere djelovanja. Jedan aktant može
biti predstavljen od strane više aktera, a isto tako jedno lice može u sebi objediniti više
aktanata. Aktant predstavlja kategoriju koja se realizuje uz pomoć klase aktera koji imaju
svoje precizno utvrđene uloge. Drugi dio semema koji grade jednu semantičku poruku
predstavljen je klasom predikata, to jest glagola.
154
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
strukture koja je hijerarhijski na višem nivou od klasa semema (Greimas
1986: 132).
Aktanti pripadaju klasi aktera u tim porukama i uglavnom je riječ o
dvije klase aktanata koji su obdareni metasemima koji određuju njihovu semantičku prirodu bilo kao Subjekta – koji imaju sposobnost vršenja neke aktivnosti – i Objekata – aktanata obdarenih inercijom.
Predikati mogu biti izraženi ili ne, ali su uvijek integrisani u značenje idiomatskog izraza. Predikati mogu biti funkcionalni (odnose se na neki
proces) ili kvalifikativni (označavaju stanje). Gremas (1986: 123) tvrdi da je
klasa funkcionalnih predikata obilježena klasemom dinamičnost, dok je klasa
kvalifikativnih predikata obilježena klasemom statičnost.
Budući da su te poruke zapravo organizovana manifestacija sadržaja,
one mogu biti funkcionalne ili kvalifikativne.
Posmatrajući ovaj korpus kao skup elemenata koji imaju jednu zajedničku karakteristiku, uočili smo da svaki pojedinačni izraz pośeduje jednu
elementarnu strukturu (Greimas 1986: 22),5 odnosno može se posmatrati kao
poruka, bilo funkcionalna ili kvalifikativna.
Deskripcija strukture pomenutih poruka omogućiće nam da definišemo
njihov semantički sadržaj s aspekta aktanata i predikata, kao i s aspekta odnosa koji u njima postoje.
Aktantski modeli i semantička struktura idiomatskih izraza
U ovoj etapi uvešćemo formule modela koji opisuju korpus. Oni su
osmišljni po ugledu na aktantski model koji je prethodno pojašnjen i podrazumijeva aktante (A1, A2, ...) i predikate (F, Q). Sljedeći modeli trebalo bi da
obuhvate sve analizirane primjere idiomatskih izraza (E.I.). Ti modeli odražavaju semantičku strukturu izraza koja je prikazana u vidu klasa semema.
Prva formula F/Q [A1; A2;...] prikazuje sljedeće primjere:
Couper/fendre les cheveux en quatre; F
Rouler sa bosse;
F
Avoir les chevilles qui enflent;
Q
Ona opisuje jedan E.I. u čiji sastav obavezno ulazi jedan od predikata
koji može da označi bilo funkciju ili kvalifikaciju i koji sa jednim ili više aktanata čini značenjsku strukturu jednog E.I.
5
Elementarna struktura može se opisati u vidu semantičke ose ili semičke artikulacije.
155
Sonja ŠPADIJER
Druga formula [A1; A2; ...] F/Q/ 0 prikazuje donje primjere:
Faire grise mine; Grise mine; F/0
Être la tête d’affiche; La tête d’affiche; Q/0
La gueule de bois; 0/Q
Ova formula prikazuje značenjsku strukturu jednog E.I. koju obavezno
čini jedan ili više aktanata koji mogu ili ne moraju biti u pratnji funkcionalnog
ili kvalifikativnog predikata. Prisustvo predikata nije obavezno što smo u formuli prikazali preko nultog predikata: 0.
Modeli su oformljeni na osnovu ideje da svaka poruka neophodno pripada jednoj od dvije moguće klase poruka : ‘[...] F / A ou Q / A [...]’ (Greimas,
1986: 155).
Smatramo da sljedeći modeli mogu da prikažu sintaksičku i semantičku
strukturu E.I. ovog korpusa:
Modèle 1.: F/Q [A1; A2;...] kojem pripada otprilike 174 primjera koji
odgovaraju formulama:
F [A1; A2;]: Casser les pieds à quelqu’un .
Q
[A1; A2;]: Avoir la dent.
Modèle 2.: [A1; A2; ...] F/Q/ 0 kojem pripada otprilike 138 primjera
koji odgovaraju formulama:
[A1; A2; ...] F/0: (se fourrer/ se mettre) le doigt dans l’oeil.
[A1; A2; ...] Q/0: (avoir) l’estomac dans les talons.
[A1; A2; ...] 0/Q: (avoir) les coudées franches.
Na kraju ove prve etape, podśetićemo da su goreprikazani modeli osmišljeni nakon prve faze opservacije i analize korpusa.
Sljedeća etapa podrazumijeva sintaksičku analizu i verifikaciju predloženih modela što će nam omogućiti da dopunimo modele i detaljnije opišemo
semantičku strukturu korpusa.
U toku prethodne etape uočili smo da značenjsko jezgro svakog idiomatskog izraza na leksičkom planu čini karakteristična leksema koja označava glavu i djelove tijela (la tête et le corps humains et leurs parties), dok na
semantičkom planu njega čini jedna klasa semema, to jeste aktanti. Da bismo
označili taj elemenat uvešćemo termin centralni semem (sémème central) koji
se odnosi na značenjsko jezgro svakog izraza.
Očito je da je centralni semem zapravo aktant koji pripada tipu A2 –
objekat dok aktant A1 – subjekat ostaje diskretan i izvan fiksirane sintagme.
Uprkos tome, uvrstili smo ga u formulu semantičkih modela jer se značenje
E.I. odnosi i na taj elemenat.
U narednoj etapi analize korpusa polazimo od dvije osnovne ideje (1. i
2. u tekstu koji slijedi) o fiksiranosti aktanta, odnosno predikata koje će nam
omogućiti da provjerimo i dopunimo opis semantičke strukture korpusa.
156
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
1. Ukoliko se u idiomatskom izrazu centralni semem (A2) manifestuje
u formi jedne lekseme (koja pripada leksičkom polju: la tête et le corps humain et leurs parties), prisustvo predikata je stabilno i neophodno za formiranje
figure i značenja takvog izraza.
Primjer Modela 1: Rouler sa bosse et, Casser les pieds (à quelqu’un), Avoir
la dent.
Na osnovu provjere ove hipoteze na ograničenom broju primjera, precizirali smo Model 1 koji odražava sintaksičku i semantičku cjelinu čija je
osnovna karakteristika kohezija između predikata (F/Q) i aktanata (A1; A2).
Izraz bi izgubio svoje značenje ukoliko bi predikat bio modifikovan ili ukinut.
Varijabilnost predikata nije karakteristična za ove primjere.
Primjeri M1: Casser les pieds à quelqu’un
Avoir la dent
Odgovaraju formulama:
F [A1; A2]
et Q [A1; A2]
Ukoliko bi se u sljedeća dva izraza: (Casser les pieds à quelqu’un; Avoir la dent) izgubili (en a.) ili modifikovali (en b.) predikati (F – casser; Q –
avoir), izrazi bi izgubili prvobitno značenje i njihova sintaksička struktura bi
se promijenila. Modifikacije su označenje simbolom (*).
a. *( ......) les pied = (0) [A2]
*( ......) la dent = (0) [A2]
Prethodna struktura ukazuje na to da figurativno značenje nestaje i da se sintaksički model mijenja.
b. *rompre/briser/heurter les pieds
= F [A1; A2]
* être/rester la dent
= Q [A1; A2]
U prethodna dva primjera uočavamo da se gubi figurativni smisao, ali i
da sintaksički model ostaje nepromijenjen u odnosu na strukturu originalnog
izraza.
Zasad izvodimo zaključak da idiomatski izrazi čiju semantičku strukturu opisujemo Modelom 1 imaju sljedeće karakteristike:
(I) centralni semem se manifestuje u obliku samo jedne lekseme, bez dodataka;
(II) ovakvi idiomatski izrazi ne mogu sačuvati figuru i značenje bez prisustva
predikata (F/Q);
(III) predikati (F/Q) ne trpe zamjene drugim leksemama predikatima jer bi to
promijenilo figuru i značenje izraza.
2. Ukoliko se u idiomatskom izrazu centralni semem (A2) (koji pripada
leksičkome polju: la tête et le corps humain et leurs parties) manifestuje u formi lekseme koja je dopunjena jednom leksemom ili s više njih, kao dodatkom,
prisustvo predikata nije neophodno za očuvanje značenja takvog izraza.
157
Sonja ŠPADIJER
U tom slučaju, položaj predikata nije stabilan, odnosno fiksiran, moguće ga je izostaviti u okviru eliptične konstrukcije i može se zamijeniti drugim
predikatima.
Primjeri M2: Faire grise mine – mais aussi Grise mine, Être la tête
d’affiche – la tête d’affiche, (avoir) l’estomac dans les talons, (se fourrer / se
mettre) le doigt dans l’oeil, (avoir)les coudées franches.
Pokušali smo da provjerimo ovu ideju na određenom broju primjera.
Model 2: [A1; A2; ...] F/Q/ 0:
Faire grise mine ili Grise mine [A1; A2; ...] F/ 0,
Être la tête d’affiche ou la tête d’affiche [A1; A2; ...] Q/ 0,
(avoir) l’estomac dans les talons [A1; A2; ...] Q/ 0,
Ovaj model odražava sintaksičku i semantičku fiksiranost aktanta (A2)
kao i njegovu mnogo nestabilniju vezu s predikatom. Uočavamo da predikat ima veću sposobnost varijabilnosti što ćemo pokazati uz pomoć sljedećih
primjera.
Polazimo od primjera idiomatskih izraza pod a.:
a.
avoir l’estomac dans les talons = [A1; A2; ...] Q
se fourrer le doigt dans l’oeil = [A1; A2; ...] F
avoir les coudées franches = [A1; A2; ...] Q
koje ćemo sada posmatrati u modifikovanoj formi uz oznaku (*):
b.
*sentir l’estomac dans les talons = [A1; A2; ...] F
* se mettre le doigt dans l’oeil = [A1; A2; ...] F
* se croire/ s’autoriser les coudées franches = [A1; A2; ...] F
Možemo zaključiti da modifikovane varijante u primjerima pod b. ne
mijenjaju početno značenje.
Ukoliko bismo izostavili predikat (F/Q), čini se da je aktant (A2) nosilac istog značenja kao i da je predikat prisutan.
Sljedeći primjeri pokazuju da predikat (F/Q) može biti izostavljen.
Primjeri: * (...) l’estomac dans les talons [A1; A2; ...] 0
*(...) Le doigt dans l’oeil [A1; A2; ...] 0/F
*(...) les coudées franches [A1; A2; ...] 0/Q
mogu se opisati formulom:
[A1; A2; ...] 0/F/Q.
Uočavamo da kod ovog modela, aktant [A1; A2; ...], nezavisno od predikata, gradi figuru i skoro u potpunosti nosi značenje figure.
Možemo da pretpostavimo da će se u govoru izraz najčešće realizovati
s predikatom, ali ukoliko zamislimo primjere sa elipsom ili izostavljanja predikata kao u gorenavedenim primjerima, zaključujemo da će [A1; A2; ...]
sačuvati značenje i cjelovitost izraza.
158
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
Dakle, izvodimo zaključak da idiomatski izrazi čiju semantičku strukturu opisujemo Modelom 2 imaju sljedeće karakteristike:
(i) centralni semem (najčešće aktant A2-objekat) manifestuje se u obliku lekseme koja je praćena drugim leksemama u funkciji dodataka,
(ii) ovakvi idiomatski izrazi imaju predikate (F/Q) koji lako trpe zamjenu drugim predikatima ili mogu biti izostavljeni. Takve modifikacije ne bi uništile
figuru kao ni značenje izraza,
(iii) aktanti ovih idiomatskih izraza [A1; A2; ...] zadržavaju figuru i značenje
čak i onda kada su bez predikata.
Da bismo nastavili s provjeravanjem prethodno izloženih ideja, osmislili smo upitnik namijenjen izvornim govornicima francuskog jezika s pitanjima na koja smo ponudili mogućnost izbora između nekoliko odgovora.
Smatramo da je uključivanje izvornih govornika veoma bitno jer obezbjeđuje
kredibilnost odgovora.
Osim toga, predvidjeli smo posebne upitnike za svaki od uočenih
modela:
Model 1 i Model 2.
U upitniku smo naveli izvorni idiomatski izraz koji je zatim podvrgnut
modifikacijama, najprije na predikatu, a zatim i na aktantu. Te modifikacije su
različite prirode, tako da smo predviđeli najprije zamjenu jednog dijela idiomatskog izraza nekim drugim manje ili više različitim elementom, a nakon
toga izostavljanje istog dijela izraza.
Takav postupak omogućava nam da provjerimo dvije osnovne hipoteze,
da provjerimo fiksiranost predikata i aktanta, da definišemo njihovu ulogu i
odnos, da pomoću pomenutih kategorija opišemo sintaksičku i semantičku
strukturu idiomatskih izraza i da dopunimo njihov lingvistički opis odgovarajućom formulom.
U tabelama koje slijede prikazaćemo ilustrativno jedan dio upitnika, takozvanu Tabelu 1, koja nam je omogućila da provjerimo da li se smisao idiomatskog izraza mijenja kao posljedica gorepomenutih modifikacija, i ukoliko
je odgovor potvrdan, u kojoj mjeri se promjena manifestuje, kao i pojedinačne
tabele koje su poslužile za provjeru dva pomenuta modela (Tabela 2 i Tabela 3).
159
Sonja ŠPADIJER
Tabela 1
1.
160
(IZVORNI IZRAZ
NA FRANCUSKOM
JEZIKU) EI
intégrale:___________
EI soumise aux
quatre type de
modification:
(MODIFIKOVANI
IZRAZ)
Dans les exemples cités dans
la colonne ci-dessous, la
signification et la figure de l’EI
de départ:
(U NAVEDENIM
MODIFIKOVANIM
PRIMJERIMA, IZVORNI
IDIOMATSKI IZRAZ )
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
du prédicat:
-----------------------
a) ne changent pas du
tout (UOPŠTE SE NE MIJENJA
ZNAČENJE);
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste (FIGURA
OSTAJE ALI SE ZNAČENJE
DJELIMIČNO MIJENJA); c) changent complètement
(U POTPUNOSTI SE MIJENJA
ZNAČENJE);
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau
du prédicat:
-------------------------
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
de l’actant:
-------------------------
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau
de l’actant:
-------------------------
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
Tabela 2
Upitnik koji se odnosi na Model 1: F/Q [A1; A2;...]
Model 1: Rouler sa bosse, Casser les pieds (à quelqu’un), Avoir la dent.
1.
(IZVORNI IZRAZ
NA FRANCUSKOM
JEZIKU)
EI intégrale:
corner les oreilles de qqn
Dans les exemples cités dans
la colonne ci-dessous, la
signification et( la figure de l’EI
de départ:
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
du prédicat:
*tourner les oreilles
de qqn
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau
du prédicat:
*____ les oreilles
de qqn
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
de l’actant:
*corner le nez de
qqn
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau
de l’actant:
*corner ___ de qqn
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
161
Sonja ŠPADIJER
Tabela 3
Upitnik koji se odnosi na Model 2: [A1; A2; ...] F/Q/ 0
Modèle 2: Faire grise mine ou Grise mine, Être la tête d’affiche ou la tête
d’affiche, (avoir) L’estomac dans les talon
1.
Dans les exemples cités
dans la colonne ci-dessous,
la signification et la figure
de l’EI de départ:
EI intégrale:
Être la tête d’affiche
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
du prédicat:
*devenir la tête d’affiche
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau
du prédicat:
*___ la tête d’affiche
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(ZAMJENA)
EI modifiée par
remplacement au niveau
de l’actant:
*être le visage d’affiche
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
(IZOSTAVLJANJE)
EI modifiée par
suppression au niveau de
l’actant:
*être _____d’affiche
a) ne changent pas du tout;
b) sont légèrement modifiés,
la figure reste; c) changent complètement;
Rezultati analize i dopunjeni semantički modeli
Postupak koji smo objasnili u prethodnom tekstu doveo nas je do više
konkretnih zaključaka u vezi sa semantičkom strukturom idiomatskih izraza.
Da bismo provjerili hipoteze i formulaciju prvobitno definisanih modela služili smo se upitnicima sa modifikovanim izrazima. Dobijeni rezultati potvrdili
su jedne i opovrgnuli druge početne ideje o korpusu.
U tekstu koji slijedi izložićemo rezultate u obliku tabela i formula.
Model 1- F/Q [A1; A2]: Rouler sa bosse, Casser les pieds (à quelqu’un), Avoir la dent.
162
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
Tabela 4: rezultati analize u procentima.
Vrsta modifikacije
Uopšte se ne
mijenja značenje
Figura ostaje, ali
se značenje samo
djelimično mijenja
U potpunosti se
mijenja značenje ZAMJENA aktanta
(A2):
14,3%
0%
74,3%
IZOSTAVLJANJE
aktanta (A2):
8,6%
5,7%
71,4%
(AMJENA predikata
F/Q:
2,8 %
2,8%
74,3%
IZOSTAVLJANJE
predikata F/Q:
0%
5,7%
80%
Na osnovu procenata prikazanih u Tabeli 4, u vezi s modifikacijama
putem zamjene ili izostavljanja i na predikatu F/Q i na aktantu A2, uočavamo
da u ovom tipu izraza (E.I.) predikati F/Q imaju skoro isti stepen stabilnosti
odnosno fiksiranosti kao i aktant A2.
Možemo dakle da konstatujemo da je Model 1 bio i na početku dobro
formulisan ali da bismo što bolje predstavili fiksiranost i stabilnost veze između predikata i aktanta, umjesto
Modela 1 - F/Q [A1; A2] predlažemo djelimično dopunjenu formulaciju:
Model 1 - [F/Q A1; A2],
Svaka izmjena nekog od ovih elemenata odrazila bi se na značenje cijelog izraza.
Osim toga, uočavamo da je aktant A2 kod Modela 1. prost što znači da
se na semantičkom nivou sastoji od samo jednog semema odnosno od samo
jedne lekseme na leksičkom nivou: Rouler sa bosse, Casser les pieds (à quelqu’un), Avoir la dent.
Zbog toga će formula glasiti: Model 1 - [F/Q A1; A2-prost].
Model 1. ukazuje na uravnoteženost odnosa između prostog ktanta A2
i predikata F/Q što ga čini veoma fiksiranim. Tu osobinu izrazili smo na način
što smo u istoj velikoj zagradi zajedno smjestili aktante i predikat:
163
Sonja ŠPADIJER
Model 2 - [A1; A2] F/Q/ 0: Faire grise mine ou Grise mine, Être la tête d’affiche ou la tête d’affiche, (avoir) L’estomac dans les talons.
Tabela 5: rezultati analize izraženi u procentima:
Vrsta modifikacije
Uopšte se ne
mijenja značenje
Figura ostaje ali
se značenje samo
djelimično mijenja U potpunosti se
mijenja značenje ZAMJENA
aktanta (A2):
2,9%
20%
77,1 %
IZOSTAVLJANJE
aktanta (A2):
0%
14,3%
85,7%
ZAMJENA
predikata F/Q:
34,3 %
31,4%
34,3%
IZOSTAVLJANJE
predikata F/Q:
28,6%
48,6%
22,9%
Na osnovu prikaza u Tabeli 5., zaključujemo da predikati F/Q ne pośeduju istu stabilnost odnosno fiksiranost kao aktant A2.
Ipak, smatramo da rezultati ukazuju na potrebu djelimične dopune formule Modela 2. tako da predlažemo sljedeću definiciju strukture ove skupine
izraza:
Model 2 - [A1; A2] / [F/Q].
Treba podśetiti da je centralni semem, odnosno centralni aktant idiomatskog izraza opisanog Modelom 2, uvijek složen to jest polisemičan ili,
drugačije rečeno, sastoji se od više leksema na leksičkom nivou. Na morfosintaksičkom nivou to znači da imenica ima i svoj dodatak u vidu: imenskog
dodatka ili epiteta, a može da stoji i uz prilošku odredbu (Na primjer: Faire
grise mine ili Grise mine, Être la tête d’affiche ili la tête d’affiche, (avoir)
l’estomac dans les talons, itd.).
Dakle, predlažemo sljedeću formulu za opis semantičke strukture
Modela 2:
Model 2 - [A1; A2-složeni] / [F/Q].
Smatramo da iz formule treba ukloniti oznaku nultog predikata (0) jer
se fakultativnost predikata nije potvrdila kroz analizu određenih izraza. Uprkos postojanju jednog broja idiomatskih izraza kod kojih se značenje ne mijenja ukoliko se ukine predikat F/Q (28,6% analiziranih izraza), smatramo da to
ne opravdava uvođenje nultog predikata u formuli Modela 2.
164
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
Budući da kod većine analiziranih idiomatskih izraza ovog tipa bilježimo blagu promjenu značenja (48,6%), ili čak potpunu promjenu (22,9%),
kao posljedica ukidanja predikata, zaključujemo da predikat i kod Modela 2
pośeduje visok stepen stabilnosti odnosno fiksiranosti u okviru idiomatskog
izraza.
Dodajmo još da se u svim ovim slučajevima predikat podrazumijeva.
Evo nekoliko primjera: Faire grise mine ou Grise mine, Être la tête d’affiche
ou la tête d’affiche, (avoir) l’estomac dans les talons.
Za razliku od Modela 1, rezultati istraživanja na Modelu 2 pokazuju da
je srednja opcija odnosno kriterijum Figura ostaje ali se značenje samo djelimično mijenja najzastupljenija kod svih vrsta modifikacija: (20% i 14,3%)
kod aktanta A2 naspram (31,4% i 48,6%) kod predikata.
Dopunjeni Modeli 1 i 2
Prethodni rezultati potvrđuju našu početnu ideju da treba napraviti razliku između dva dominantna tipa idiomatskih izraza u korpusu i da je moguće prikazati ih kroz Modele 1 i 2
Tabela 5 i Grafikon 2 potvrdili su da promjene izvršene na aktantu A2
najčešće dovode do promjene značenja jednog E.I.: 77,1% (zamjenom) i 85,7%
(izostavljanjem) što svjedoči o visokom stepenu fiksiranosti A2 u izrazu.
Ukoliko se žele uporediti ove vrijednosti s odgovarajućim vrijednostima kod Modela 1, možemo konstatovati da su iste kod Modela 2 mnogo izraženije:
Model 2 - 77,1 % naspram Model 1 - 74,3 %
Model 2 - 85,7 % naspram Model 1 - 71,4 %.
Na osnovu ovih podataka dobija se jasnija predstava o prirodi odnosa
koji postoje u okviru jednog idiomatskog izraza (E.I.).
Model 2 ukazuje na visok stepen samostalnosti odnosno fiksiranosti
složenog aktanta A2 u odnosu na predikat (F ili Q) što njihov odnos čini manje
čvrstim, manje fiksiranim i manje uravnoteženim u izrazu. Ta odlika se očitava u mogućnosti primjene elipse ili izostavljanja predikata, slučaj koji smo mi
izuzeli iz formule Modela 2.
Da bismo prikazali tu nefiksiranost njihove veze u E.I. odvojićemo aktante i predikat uz pomoć kose crte (razdvajanje) a njih ćemo pojedinačno
smjestiti u okviru velikih zagrada:
Model 2 - [A1; A2 – složeni] / [F/Q].
Primjeri M2: Faire grise mine ou Grise mine, Être la tête d’affiche ou la tête
d’affiche, (avoir) L’estomac dans les talons.
165
Sonja ŠPADIJER
S druge strane, kod Modela 1 uočili smo čvršću i uravnoteženiju vezu
između prostog aktanta A2 i predikata (F ili Q) što ga čini mnogo stabilnijim
i fiksiranijim.
Tu karakteristiku opisali smo u modelu tako što smo u okviru jedne
velike zagrade smjestili i aktante i predikat:
Model 1 - [F/Q; A1; A2-prosti].
Primjeri M1: Rouler sa bosse, Casser les pieds (à quelqu’un), Avoir la dent.
Sve prethodno provjerene ideje dovode nas do uvjerenja da predložene formulacije modela prikazuju semantičku strukturu dva dominantna tipa
idiomatskih izraza ovog korpusa, kao i da svaki od modela može da ima dvije
varijante u zavisnosti od prirode predikata (funkcionalni ili kvalitativni) što
ćemo označiti pod a. odnosno b.:
Model 1. a. - [F; A1; A2-prosti]
Model 1. b. - [Q; A1; A2-prosti] i,
Model 2. a. - [A1; A2-složeni] / [ F]
Model 2. b. - [A1; A2-složeni] / [Q].
Literatura
–– Gréciano, G., (2003-1), “Le figement s’étend et s’enracine”, Cahiers de
lexicologie, nº 82, Paris, Champion, p. 41-49.
–– Greimas, A.-J., (1966), Sémantique structurale. Recherche de la méthode,
Paris, Larousse.
–– Greimas, A.-J., (1986), Sémantique structurale. 3ième éd.: 2002, 2ième tirage:
2007. Paris: PUF.
–– Gross, G., (1996), Les expressions figées en français. Noms composés et
autres locutions. Paris, Gap, 1996.
–– Mortureux, M.-F., (2008), La lexicologie entre langue et discours. Deuxième édition. Paris: Armand Colin.
–– Pottier, B., (1976), Sémantique et logique. Préface. Paris: J.-P. Delarge
éditeur.
–– Pottier, B., (1992), Sémantique générale. Paris: PUF, coll. ‘Formes
sémiotiques’.
–– Rastier, F. (2009), Sémantique interprétative. Paris: PUF.
–– Rastier, F. (1972), Idéologie et théories des signes. Paris: Mouton.
166
Somatizmi u francuskome jeziku: semantičko-sintaksički modeli
Izvori
–– Baggione, V., et L. Masobrio, (2004), Dizionario dei proverbi. I proverbi
italiani organizzati per temi. Torino: UTET Coll. La Nostra Lingua.
–– Gak, V.G., (2005), НОВЫЙ БОЛЬШОЙ ФРАНЦУСКО-РУССКИЙ
ФРАЗЕОЛОГИЧЕСКИЙ СЛОВАРЬ. MOCKBA: Русский язык, Медиа.
–– (2006), Grande Dizionario di Francese. Lingua Francese-Italiano, Italiano-Francese. Garzanti Linguistica, Nuova Edizione.
–– Maloux, M., (1960), Dictionnaire des proverbes, sentences et maximes.
Paris: Librairie Larousse – Paris-VI.
–– Matešić, J., (1982), Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika.
Zagreb: IRO Školska knjiga.
–– Milosavljević, B., (2008), Srpsko-francuski rečnik idioma i izraza.
Beograd, Zavod za udžbenike.
–– Milosavljević, B., i M. Vilijams-Milosavljević, M., (2007), Srpsko-engleski rečnik idioma. Beograd: Zavod za udžbenike.
–– Montreynard, F., A. Pierron, A., i F. Suzzoni, (2006), Dictionnaire de proverbes et dictons. Ed. Dictionnaires Le Robert. Paris: Les usuels du Robert.
–– Rat, M., (1957), Dictionnaire des locutions françaises. Paris: Librairie Larousse.
–– Rey, A., i S. Chantreau, (1985), Dictionnaire d’expressions et locutions.
Ed. Dictionnaires Le Robert. Paris: Collection les Usuels.
–– Rey, A., i S. Chantreau, (2007), Dictionnaire d’expressions et locutions.
Ed. Dictionnaires Le Robert. Paris: Collection les Usuels.
Sonja ŠPADIJER
SOMATISMS IN FRENCH:
SEMANTIC-SYNTACTIC MODELS
The present paper aims to provide a syntactic-semantic description of a
type of idiomatic expressions in the French language (somatisms), in terms of
semantic syntax that uses actant models to show the organization of semantic
structure of idiomatic expressions. Within the research, the author designed
an analysis of the fixed part of the idiomatic expression in order to define the
relationship of actants and predicates within the actant model. Based on the
results of the analysis, definitive actant models are provided that are able to
describe the syntactic-semantic structure of idiomatic expressions in the analyzed texts.
Key words: actants, predicates, fixed structures, semantic models
167
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Lili KARAPETYAN (Yerevan)
Yerevan State University, Armenia
[email protected]
UDK 316.77:008
Pregledni rad
PRAGMATIC FAILURES IN CROSS-CULTURAL
COMMUNICATION: THEIR CAUSES AND PREVENTION
The paper provides an insight into the causes of pragmatic failures (both pragmalinguistic and sociopragmatic) in cross-cultural communication and suggests some effective means
to assist language students to develop not only linguistic but also
pragmatic competence which will help them to meet practical
communicative needs: to better interpret and express meaning
in a target language. This will undoubtedly contribute a great
deal towards intercultural understanding. Exposing learners to
pragmatics in their second or foreign language helps them to
expand their perception of the target language, thus preventing
possible misunderstandings.
Key words: communication, pragmatic failure, misunderstandings, prevention, cultural awareness
Each of us is born into a culture that teaches us a number of shared
meanings and expectations that people from other cultures might find difficult
to understand and accept. And even when we are thoroughly aware of all the
barriers to effective cross-cultural communication and make use of available
aids and tools to assist us in communicating with people from cultural and
linguistic backgrounds different from our own, misunderstandings will occur.
While problems caused when non-native speakers transfer vocabulary
or grammar inappropriately from a native language are usually easily identified and forgiven by interlocutors, the transfer of pragmatic norms (“secret
rules of speaking”), which are less visible, are less easily forgiven. A speaker
who violates some pragmatic norm is likely to be judged negatively as being rude or at least incooperative rather than perceived as having made an
“error” of proficiency. The consequences of not being aware of such norms
can therefore be very serious. Where there is a mismatch of understanding on
such matters, miscommunications are not only possible, but also potentially
169
Lili KARAPETYAN
damaging. And yet these pragmatic dimensions of language use are still sadly
neglected in many teaching programs around the world. J. Thomas (1983)
ascribes this neglect to the following two reasons:
• Pragmatic description has not still obtained the precision level of grammar, describing linguistic competence;
• Pragmatics – language in use – is a delicate area and it is not still very
clear how it can be taught.
In spite of this, there are numerous studies proving that pragmatic
knowledge is teachable and that instruction helps second and foreign language learners in acquiring pragmatic competence, thus preventing pragmatic
failures.
So, how can educators contribute towards inter-cultural understanding
and assist language students to develop not only linguistic but also pragmatic competence? What knowledge, attitudes and skills should a pragmatically competent person possess? What might be useful for language learners to
know in order to better interpret and express meaning in a target language?
What evidence base is available to language professionals to assist them to
meet these practical communicative needs? It has been assumed that the answer lies in the study of cross-cultural pragmatics.
Cross-cultural pragmatics may be defined as “the study of linguistic
acts carried out by language users with different cultural backgrounds” (Kasper and Blum-Kulka 1993, cited in LoCastro 2006). It can be divided into two
subcategories: contrastive pragmatics and interlanguage pragmatics. With
regard to contrastive pragmatics, researchers compare speech acts across cultures and languages to understand what kinds of linguistic actions talkers engage to reflect their backgrounds. Interlanguage pragmatics, the study of the
pragmatic development of second and foreign language learners, focuses on
non-native speakers’ use and acquisition of pragmatic competence of a second
or foreign language.
Much of the research in inter-cultural communication and interlanguage
pragmatics has focused on providing an insight into the norms underlying native-speaking expectations of interaction through “snapshots” of how groups of
speakers react in various situations and contexts. It has long been assumed that
it is both possible and useful to identify regularities in the language behaviour
of groups of speakers which vary across contexts, situations and time. They
nevertheless share interpretive expectations based on repetitive experiences within a sociocultural context. So here comes the issue of pragmatic universals,
which have been formulated by outstanding scholars like Grice (Conversation
Maxims), Leech (Politeness Maxims), Brown and Levinson (Concept of Face).
Anyhow, it is difficult if not impossible to come up with universally applicable
170
Pragmatic Failures in Cross-Cultural Communication...
rules for language use as each culture has more or less culture-specific pragmatic features which often lead to communication failures.
What is important is that we know how to prevent those failures and to
learn to remedy misunderstandings if they ever happen to occur.
It is essential to make a distinction between two types of pragmatic
failure proposed by J. Thomas (1983): pragmalinguistic and sociopragmatic.
Pragmalinguistic failure takes place when the pragmatic force of a
linguistic structure is different from that normally assigned to it by a native
speaker. A cause for such an error may be the pragmatically inappropriate
transfer of semantically equivalent structures without knowing the real
meaning, ignoring that a whole sentence may have some special meaning in a given situation and not considering the scene and the listener.
Here are some examples of pragmalinguistic failures:
• Interpreting the speaker’s meaning literally:
A: Can you answer the question, Carol?
B: Yes.
Speaker B, the pupil fails to answer speaker A’s, the teacher’s question because he/she doesn’t understand the teacher’s intention and interprets it wrongly.
• Not considering the scene and the listener:
The utterance “Could you possibly help me with my luggage?” will sound all right if addressed to a stranger, but will be offensive to a friend. “Help
me with my luggage” would sound friendlier.
• Foreigners using English: A non-English (Armenian) shop-assistant
addressing an English speaker:
“What would you want?” instead of “Can I help you?”
• Using improper expressions disobeying the language rules:
A: Thanks a lot. You were of great help.
B: Never mind.
Speaker B’s answer “Never mind” is used to say sorry, but here the correct
expression would be “You are welcome”.
• The pragmatically inappropriate transfer of semantically equivalent
structures:
Some expressions seem quite right in terms of sentence structure and
grammar. However, they acquire a different meaning in a dialogue:
A: It is a good restaurant?
B: Of course.
Speaker B wants to give Speaker A a positive answer. However, he
uses the phrase of course mistakenly because it implies that the speaker
asked about something which is self-evident and only an idiot foreigner
would ask such a stupid question.
171
Lili KARAPETYAN
Sociopragmatic failure derives from different intercultural perceptions
of what constitutes appropriate linguistic behaviour. Such failures often occur
in cross-cultural communication, and as Thomas states, these types of failure
are more difficult to correct and overcome by the students since it involves
making changes in their beliefs and value system.
Here are some examples of sociopragmatic failures:
• Using the native (in this case Armenian) way of speaking:
Generally modesty is considered to be a great virtue among Armenians.
However, it is not the case in some western countries, such as Britain and
America. For example
A: You speak beautiful English.
B: No, no my English is rather poor.
Armenians often negate the given praise but, oppositely, people in Britain and America always accept it and say: “Thank you”. So, it would be nice
to say “Thank you, I had very good teachers in the University.”
• Value judgment and taboos:
Cultural differences may cause a different value judgment, too. Closely
related to the concept of “free” and “non-free” information are taboo topics.
Let’s look at the following dialogue:
A: What is your name?
B: I am Barbara.
A: How old are you?
B: I am 27.
A: Where do you work?
B: At the Central Bank.
A: What’s your salary?
B: $500.
A: Are you married?
B: Yeah……
Linguistically speaking, the sentences are perfectly right, but if we take
a sociopragmatic view, they are not suitably worded. It must be considered very
rude if you speak to an English person in that way because you are interviewing
his private affairs. But Armenians like to inquire about other people’s private life.
Here is another example: on a bus a student wants to give his seat to
an old man who comes from a western country. He says “Please, sit down,
Mam”. This gesture will hardly be accepted as a sign of respect, but rather as
a kind of offense.
• Cross-culturally different assessment of relative power or social distance:
Another illustration of sociopragmatic failure may be provided by the
not infrequent phenomenon of foreign speakers’ judging of relative power or
172
Pragmatic Failures in Cross-Cultural Communication...
social distance differently from a native speaker. And according to their different social status you should choose the proper expression, for example, you
had better not speak to a taxi driver like this: “Excuse me, would you please be
kind enough as to take me to Green Street.” It would be more appropriate to
say: “Take me, please, to Green Street?”
Our attention to this observation stems from the fact that many Armenian learners of English experience communication failures when encountering with native speakers. And this in turn is to a large extent accounted for by
lack of cultural awareness as well as the tendency to transfer the rules of their
own language use to English directly, resulting in miscommunication.
Now, let us try to understand what gets in the way of a learner’s comprehending and producing of pragmatic meaning, comprehension preceding
production. V. LaCastro assumes that “production of the social action and
the enactment of pragmatic meaning by learners to achieve their strategic,
communicative goals is predicated on comprehension of the particular ways
in which implied meanings are conveyed in a specific second or foreign language” (LaCastro 2006: 252).
Kasper and Blum-Kulka focused on the following features with respect
to comprehension: attribution of illocutionary force, perception of politeness, the role of linguistic form vs. contextual information. The impact of the
L1 background and of stereotypes of L2 language behaviour, the processing
of conventional and conversational implicatures, the perception of such sociopragmatic features as social status and weight of imposition. According to
them, the obstacles to learners’ situationally appropriate production of pragmatic meaning and the main reasons for difficulty in enacting their pragmatic
knowledge derives from either restricted L2 linguistic knowledge or difficulty
in assessing it smoothly. They may have low proficiency in the L2 or may not
be able to retrieve from their memories the linguistic forms and routines needed. Other possible factors, cited by Kasper and Blum-Kulka are as follows:
transfer from the L1 or other languages the learner may know, the influence of
possible stages in interlanguage development, lack of adequate exposure to the
second or foreign language use, inadequate or uninformed teaching, a strong
ethnolinguistic identity factor, motivation (Kasper and Blum-Kulka 1993).
It is our view that educators over the world have the potential and responsibility to contribute towards inter-cultural understanding and to assist
their students in the development of global competencies. Exposing learners
to pragmatics in their second or foreign language helps them to expand their
perception of the target language, which in its turn leads to a better understanding of their native language.
173
Lili KARAPETYAN
In order to achieve conversational competence in the target language learners need to become aware of what native speakers do in conversation. This
process could be facilitated by the use of awareness-raising activities fostering
the students’ awareness of conversational rules and strategies. Such awareness
can sometimes be acquired unconsciously as the result of prolonged exposure
to the target language, but for many students the process could be facilitated
and shortened by the use of activities which promote the following:
- awareness of the target culture;
- the ability to “sound” English;
- development of the ability to interpret what is being said;
- a feeling for what is appropriate in conversation and the effect it is having
on the listener;
- awareness of strategies used to further conversation.
When awareness activities are introduced for the first time it is a good
idea for the teacher to give a simple explanation as to their purpose, and if
necessary the initial activities could be done on a sample of the mother tongue
so that the students become more familiar with the type of features they are
looking for. They may consequently be more sympathetic towards identifying
similar features in the target language.
Cross-cultural training should form a part of the language learning programme. However, if we accept the fact that language is embedded in culture,
then some elements of cross-cultural training are inevitable and the inclusion
of some cross-cultural work in the teaching of conversation would seem to
offer the following advantages:
- Knowledge of why people in the culture of the target language behave
in certain ways should make native speakers more approachable and easier to
interpret.
- Sensitivity to the ways social norms operate in other languages should
make the learning of certain areas of language easier, among them politeness
formulae.
- If students become aware of issues such as social taboos, they are less
likely to cause offence by breaking them.
The content of a cross-cultural programme will vary considerably according to the circumstances, and the exercises will serve to illustrate some of
the techniques which can be adapted for use with different content.
To make students sensitive to social behaviour in the target language
the teacher may ask them to listen to dialogues indicating potential social
situations which the learners are apt to find themselves in (greetings, compliments, refusals, requests, complaints…..) when talking to foreigners. Then the
students should infer what the speakers are talking about, what’s happening
174
Pragmatic Failures in Cross-Cultural Communication...
and why they prefer one dialogue to the other. They can also find similarities
and differences in performing speech acts and compare these situations with
the ones occurring in their country. The teacher may pose questions like: What
do you usually do when you:
• greet someone? (What do people typically say? Do people shake hands,
kiss, etc?)
• compliment someone? (What do people say when complimenting someone? Are there any gestures that you use when you compliment someone? Would you compliment a stranger?...)
• apologize to someone? (In which situations do people expect you to
apologize? What expressions do you use?...)
• criticize someone? (When is it appropriate to criticize someone in your
country? What would you criticize people for? Would you be direct in
your criticism or very indirect?...)
Learners can also discuss if the ways of performing refusals, greetings, requests, offers and other speech acts are realized similarly or differently
in their own culture. Students usually participate more enthusiastically when
their native language and culture are brought into play.
Thus, awareness-raising activities can be effective for helping the students improve the interactional elements of their speaking skills and go a long
way in developing interlanguage communicative skills.
REFERENCES
–– Irving, K.J. (1986) Communicating in Context: Intercultural Communication Skills for ESL Students. New Jersey: Prentice-Hall.
–– Kasper, G. and Blum-Kulka, Sh. (1993) Interlanguage Pragmatics: an Introduction. // Interlanguage Pragmatics. G. Kasper and Sh. Blum-Kulka
(eds). Oxford: OUP.
–– LoCastro, V. (2006) An Introduction to Pragmatics: Social Action for Language Teachers. Michigan: The University of Michigan Press.
–– Noasco, R.; Arthur, L. (2003) Conversation. / Resource Book for Teachers.
Oxford: OUP.
–– Thomas, J. (1983) Cross-Cultural Pragmatic Failure. / Applied Linguistics 4.
–– Cambridge, MA: Newbury House.
–– Trosborg, A. (Ed.) (2010) Pragmatics across Languages and Cultures. //
Handbooks of Pragmatics. Vol. 7. Berlin/New York: Mouton de Gruyter.
–– Trosborg, A. (1994) Interlanguage Pragmatics: Requests, Complaints and
Apologies. F. Coulmas and J.L. Mey (eds). Berlin: Mouton de Gruyter.
175
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Danilo RADOJEVIĆ (Podgorica)
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti
UDK 821.163.4:929
Petrović Njegoš P. II
Preliminarno saopštenje
DVA ZAPISA O NJEGOŠU1*
Svjedočenje Jegora Kovaljevskoga o Njegoševoj
posveti pjesniku Puškinu epa Luča mikrokozma;
Njegoševa osuda Dositeja Obradovića
U ovome prilogu autor propituje dva u nauci nedovoljno tretirana problema vezana za život i rad Petra II Petrovića Njegoša.
U prvome dijelu rada autor ukazuje na kontroverze vezane za
posvetu Luče mikrokozma, skrećući pažnju na zapis Njegoševa
savremenika Jegora Kovaljevskoga koji upućuje na zaključak
da je Luča bila posvećena Puškinu, što potvrđuje sumnju da je
zamjene posveta Ogledala srpskog i Luče mikrokozma izvršio
Simo Milutinović. U drugome dijelu priloga, autor analizira motive Njegoševe osude djela Život i priključenija Dositeja Obradovića iznešene u pismu srpskom knezu Milošu Obrenoviću
1837. godine.
Ključne riječi: Njegoš, Puškin, Luča mikrokozma, Dositej
Obradović
Mjesec i po dana pošto je Sarajliji uputio rukopis Luče, Njegoš mu je opet
uputio pismo (19. avg. 1845), u kome je iskazao brigu o štampanju toga rukopisa:
,,Luču mikrokozma izvolite dati pečatati 500 komada i za ovo izvolite uzeti od g.
V. Vasiljevića f. 188. Pošto se napečata izvolite mi poslati 100 egzemplara, a ono
400 g-nu Vozaroviću, ako može neka ih proda. Ako li se ne mogu prodati, a ono
neka raspolaže s njima kako oće, makar ako će ih na žertvu mišima i moljcima
dati“ (P. P. Njegoš, Pisma III, 251). Nakon više od četiri mjeseca Luča nije bila još
štampana, pa je u pismu Sarajliji (29. dec. 1845) ponavljao istu molbu, u kojoj je
prisutan nemir, naznačio je koliko primjeraka da mu pošalje kad bude knjiga ,,napečatana“ (c. o., 278). Pet mjeseca docnije Luča je bila još u rukopisu pa je Njegoš
pisao, 30. maja 1846 (s. k.), da se nadao da će knjiga biti ,,pečatana početkom
*
Ova dva teksta nastali su u Beogradu 1964. godine. Ovđe se prvi put publikuju.
177
Danilo RADOJEVIĆ
godine (...) a nje, barem ovamo, jošt nema“ (c. o., 306). Ovo Njegoševo pismo je
posljednje, pronađeno i objavljeno, koje je uputio S. Milutinoviću Sarajliji, iako
je Sarajlija živio još godinu i sedam mjeseca (umro je 30. dec. 1847).
Na prvome izdanju Luče stoji godina izdanja 1845, a stvarno je štampana tek u junu 1846. godine, ali bez ,,vinjete“ čiji je izgled i sadržaj sastavio
Sima, ugradivši u nju i krilaticu ,,Hod’te i vi u hran sveta, Srbi!“ ‒ da bi preko
naslovne strane ovo simbolično djelo svrstao u korpus srpske literature. Tu je
vinjetu Sarajlija bio naručio od Perlaskua iz Budima. Da bi problem bio jasniji,
treba imati na umu da je Sarajlija, u to vrijeme, istovremeno, imao u rukama
rukopis Luče mikrokozma i Njegoševe antologije epskih pjesama Ogledalo
gorsko koja je štampana pod izmijenjenijem naslovom ‒ Ogledalo srpsko. Sarajlija je tada, može se pretpostaviti, izvršio zamjenu Njegoševih posveta, pa
je posvetu ,,Šjeni Aleksandra Puškina“ koju je Njegoš vjerovatno napisao na
početku rukopisa Luče mikrokozma, premjestio na antologiju Ogledalo srpsko,
a posvetu koja se odnosila na njega (Sarajliju) podijelio je u dva dijela: postavio je na početku i kraju uvodnog pjevanja Luče. Da je Luča bila posvećena
Puškinu jedini je saopštio E. P. Kovaljevski (1811‒1868), u tekstu Život i smrt
potonjeg crnogorskog vladike, koji je napisao 1854. godine (Zapisi, knj. XIV,
sv. 1, 1935, 25). Kovaljevski je poznavao i pomenuo sva Njegoševa djela.
Kovaljevski, ruski diplomata, inžinjer i pisac, tri puta je dolazio u Crnu
Goru, i autor je knjige Crna Gora i slavenske zemlje, koja je objavljena kao
postumum, u Sankt Petersburgu, 1872. godine. Može se pretpostaviti da je
Kovaljevskome saopštio taj podatak o Njegoševoj posveti Luče Puškinu, kad
je posljednji put pośetio Cetinje (1854), neko od onih ljudi koji su bili bliski
Njegošu i znali kako je postupio Sarajlija pri pripremi za štampanje pomenutih rukopisa. Sadržaj Njegoševe posvete Puškinu, koju je Sarajlija premjestio
na početku antologije Ogledalo, po uzvišenome stilu, po duhu i motivski u
cjelini odgovara spjevu Luča. Prema navedenome svjedočenju diplomate Kovaljevskoga, ako se, eventualno, ne bi dovodio u pitanje njegov izvor informacije, samovoljno je Sarajlija izvršio premještanje pomenute dvije posvete,
kao što je izmijenio i Njegošev originalni naslov antologije epskih pjesama
Ogledalo gorsko. Onda bi to bio logičan i dovoljan razlog Njegoševog prekida dopisivanja sa Sarajlijom. Osim toga, nije poznato još dosta detalja oko
štampanja Luče. Njegoševa posljednja dva pisma Sarajliji sadrže teško prikrivani nemir i mučno obuzdavanje da ispolji razočarenje i ljutnju. Nije do sada
postavljano pitanje, da li je sam Njegoš spriječio objavljivanje ,,vinjete“ koju
je, po Sarajlijinoj zamisli, bio prihvatio da izradi pomenuti graver Perlasku,
iako je Njegoševu i Sarajlijinu korespondenciju oko štampanja Luče obradio
Vladimir Otović, u tekstu pod naslovom Njegoševa speva Luče mikrokozma
prvo izdanje (Bibliografski vjesnik, god. XXV, br. 3, Cetinje, 1996, 7‒31).
178
Dva zapisa o Njegošu
*
Njegoševo pismo (3. avg. 1837) srpskome knezu Milošu, koje je prvi
put objavio P. A. Lavrov (1903), bilo je predmet rasprave više autora, koji su
tragali za Njegoševom motivacijom osude Dositejeva djela Život i priključenija. Tu je knjigu Dositej prvi put objavio u Lajpcigu, 1783. godine, a Njegoš
opominje Miloša, pedeset četiri godine docnije, što je dopuštio da u srpskoj
tipografiji bude ,,prepečatana“, pa mu predlaže da Dositejevo djelo zabrani
,,svakome čitati i imati“. Poznato je Dositejevo isticanje kritičkoga odnosa
prema djelovanju manastira. On je to činio pod uticajem državničkoga akta
cara Josipa II, iz 1782. godine, kojim je ukinuo manastire u katoličkoj crkvi.
Ta se odluka austrijskoga cara nije odnosila na manastire pravoslavne crkve,
koja je djelovala u granicama Austrije. Zato Dositej piše da ne bi bila šteta za
pravoslavnu crkvu ako bi nestali manastiri. On smatra da manastirska imanja
treba da pripadnu porodicama koje nemaju imovine, a da se u manastirskim
zgradama otvore škole i bolnice.
Važno je istaći da Dositej nije prvi istakao ovo važno crkveno pitanje.
To je učinio Zaharije Orfelin pet godina prije Dositeja, 1778. godine. Orfelin
piše za episkope Karlovačke mitropolije da nose bogati nakit, da se voze pozlaćenim karucama koje vuče po čest ukrašenih konja. Orfelin dalje kaže da
je i posluga episkopa bogato opremljena, a da episkopi žive u palačama. On je
istakao i samovolju tih episkopa, koji vjernike, preko duhovnoga suda, ujedno
optužuju i sude im. Takav luksuzni život episkopa je na račun vjernika, od
kojih popovi ubiraju prihode.
Dositej se, međutim, ograničio, pošto nije bio ateista, na osudu prosjačkoga djelovanja bogatih kaluđera, što znači da nije pisao u duhu njegova
savremenika P. Holbaha, koji je u djelu Hrišćanstvo razgolićeno, napisanome
1761. godine, podvrgao, kako sam kaže, religiju ‒ ,,sudu razuma“, smatrajući
je ,,zbirom ljudskih zabluda“ i ,,đetinjastih ceremonija“.
Religiozni Njegoš, koji je, u vrijeme kad je pomenuto pismo uputio
srpskome knezu Milošu, imao tek 24 godine, nije mogao prihvatiti mišljenje o
potrebi ukidanja manastira, jer je u manastiru tada (1837) i sam živio, iz koga
se preselio tek kad je, 1838. godine, podigao Biljardu. Posmatrano kroz neke
likove iz njegovih djela, vladike Danila, igumana Stefana, igumana Teodosija
Mrkojevića, Njegoš je mislio o manastirima Crnogorske pravoslavne crkve
kao o nosiocima osobodilačkoga duha i etičkih vrijednosti. Iz toga Njegoševa
odnosa prema manastirima, kad u Crnoj Gori nijesu bile razvijene i učvršćene
svjetovne institucije, potekla je u pismu knezu Milošu gorčina prema dijelu
sadržaja Dositejevih knjiga.
179
Danilo RADOJEVIĆ
Danilo RADOJEVIĆ
TWO STUDIES OF NJEGOŠ
Testimony of Yegor Kovalevsky on Njegoš’s
dedication of the Ray of the Microcosm to Pushkin;
Njegoš’s disapproval of Dositej Obradović
In this paper, the author examines two under-treated problems related
to the life and work of Petar II Petrović Njegoš. In the first part, the author points to the controversy regarding the dedication of the Ray of the Microcosm,
drawing attention to the study of Njegoš’s contemporary Yegor Kovalevsky,
which suggests that the Ray was dedicated to Pushkin, which confirms the suspicion Simo Milutinović substituted the dedications to the Serbian Mirror and
the Ray of the Microcosm. In the second part of the paper, the author analyzes
the motives of Njegoš’s disapproval of Life and Adventures by Dositej Obradović expressed in a letter to Serbian Prince Miloš Obrenović in 1837.
Key words: Njegoš, Pushkin, The Ray of the Microcosm, Dositej
Obradović
180
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 821.163.4=163.3.09
Petrović Njegoš P. II
Izvorni naučni rad
Катица ЌУЛАВКОВА (Скопје)
Македонската Академија на Науки и Уметности
„ГОРСКИ ВЕНЕЦ“ НА МАКЕДОНСКИ ЈАЗИК,
ПРОЧИТАН ОД ВРЕМЕНСКА И ВРЕДНОСНА ДИСТАНЦА
− по повод 200 годишнината од раѓањето на
Петар II Петровиќ Његош (1813-1851) –
Драматизираната епска приказна на Горски венец не е
обична проекција на историските собитија, туку симулира
историчност и веродостојност, со цел да постигне некои
социо-културни ефекти поврзани со обединувањето на
црногорскиот народ по верска, културна, социјална и
национална основа. Горски венец е првенствено фикција,
а не факција. Горски венец е епска творба со драматуршки
елементи зад коишто се поставени некои историски
предлошки. Тие историски предлошки не ни даваат за
право да го поистоветиме етичкиот концепт на епот со
националните стратегии на црногорскиот народ. Ако имаме
работа со книжевно-уметничка фикција, тогаш не смееме да
ги изедначиме епските идеологеми со историографските и
биографските.
Клучни зборови: Петар II Петровиќ Његош, Горски
венец, Блаже Конески, постколонијалната критика
Далечната 1947 година, по повод стогодишнината од објавувањето
на првото издание на Горски венец во 1847-та, а само две години по
кодификацијата на современиот македонски книжевен јазик, Блаже
Конески се зафаќа со превод на овој епос на црногорскиот владика,
владетел и писател Петар II Петровиќ - Његош (1813-1851) на македонски јазик. Македонскиот превод го објавува Државното книгоиздателство на Македонија (ДКМ). Првото македонско издание на преводот на
„Горски венец“ е сместено во еден општествен, јазичен, цивилизациски
и културен простор кој се разликува од изворниот, како што впрочем се
181
Катица ЌУЛАВКОВА
разликува и од денешниот општествен и културен амбиент. Ова фототипско издание на „Горски венец“ на Македонската академија на науките и уметностите, направено по повод 200-годишнината од раѓањето
на Петар II Петровиќ - Његош (1813-1851), иако деветто по редослед на
објавување, настапува со првиот, нередактиран препев на ’црно-горскиот
венец’, приреден од Блаже Конески. Поради таквиот концепт, на преден
план доаѓа меморијалниот и свечен карактер на ова фототипско издание.
Па сепак, одлуката да се објави првобитната варијанта на преводот на
Горски венец во придружба со предговор, го прошири епидеиктичкиот
карактер на публикацијата отворајќи го спрема едно критичко препрочитување на препевот и на оригиналот на текстот на Горски венец. Токму
затоа, културните и општествените разлики на релација 1847 – 1947 –
2013 година, ги обележаа основните рамки во коишто се артикулирани
ставовите на овој критички предговор.
Македонскиот превод на Блаже Конески (1921-1993), единствен
до сега, е проследен само со една куса белешка на преведувачот и со
’Објасненијата на текстот (според М. Решетар)’. Во белешката на
Конески се вели:
„Преводот е правен од десеттото српско издание под редакцијата
на Милан Решетар (Белград 1940 г.). За јазикот на преводот треба
да се забележи дека во извесни работи отстапуе од нашата денешна
литературна норма. Тоа е по предимство јазик на нашата епска
песна, кој којашто преводачот требаше да се сврти, ако сакаше да
ја предаде колоритноста на Његошевиот народски збор.“
Оваа белешка е надополнета од „преводачот“ во третото издание на
истиот превод (од 1959 год.), со информацијата дека „во него се извршени
поголеми или поситни измени во околу 160 стиха.“ Во четвртото издание
(1964 год.) се вели уште дека се „извршени поситни измени во неколку
стиха“. Веќе во третото издание е поместен инструктивен и аналитички
поговор на Димче Левков. Осмото издание на овој превод, објавено
1997 година, значи пред полни шеснаесет години, го содржи истиот тој
поговор, а по четвртото издание, немаме други информации за некакви
исправки од страна на преведувачот Б. Конески.
Првата верзија на македонскиот превод на Горски венец, се доживува
како егзотично четиво, поради неговата јазична дистанцираност од
современиот читател. Тоа побудува емотивен однос спрема архаичната
народна варијанта на македонскиот епизиран јазик од четириесеттите
години на 20-от век. Ова фототипско издание нè враќа назад 66 години,
на самиот почеток на усвојувањето на современата книжевно-јазична ма182
„Горски венец“ на македонски јазик...
кедонска норма и, не само што нè потсетува на почетниот модел на современиот македонски стандард, туку го посведочува огромниот капацитет на македонскиот јазик за развој, модернизација и усовршување. Тоа
ја покажува виталноста и продуктивноста на македонскиот јазик. При
самиот прочит на првата верзија на препевот на Горски венец сфаќаме,
речиси катарзично, дека јазикот е „жива материја“ која ги впишува и ги
впива во себе мирисите на стварноста, отчукувањата на историјата, допирот на метафизичките немири. Јазикот е чувствителен и предустроен
за евоцирање на колективни и митски слики, за искажување на духовни
состојби, за приопштување на суптилни и софистицирани интелектуални категории, за создавање книжевно-уметнички светови... Секој добар
превод на добро книжевно дело е празник на постоењето, ода на радоста. Преводот е интимна средба на единката со колективот во домот на
книжевноста. Блаже нè внесува и нас, современите читатели, во просториите на куќата на македонскиот јазик кај што поретко навраќаме. Ама,
сепак, навраќаме.
Блаже Конески го има редактирано својот прв превод на Горски
венец, внесувајќи измени во околу 170 стиха од спевот, инаку сочинет
од вкупно 2.8XIX стиха. Како што се стабилизирал граматичкиот код на
современиот македонски јазик во годините меѓу 1947 и 1964 година, меѓу
првото и четвртото издание на преводот, така се имаат искристализирано
и позициите на преводот и на преведувачот, по однос на потреба да
се предаде поуверливо и посоодветно стилот на народниот и епскиот
говор од времето на Његош, преку стилот на домородната македонска
епика. Од една страна, Конески си допушта слобода во употребата на
бројни колоквијални народни изрази и исказни склопови, а од друга,
(тој) строго се придржува до формата на македонскиот народен епски
десетерец. Преводот на Конески се движи меѓу лексичката слобода
и версификацискиот канон. При тоа, доловувајќи го колоритот на
оригиналот, преводот кореспондира со македонската народна јазична,
епска и културна традиција.
Претставата за епскиот жанровски канон од средината на XIX век,
во јужнословенските средини, произлегувала од еден сплет на јазични,
стилски и тематски параметри, што и Конески се обидел да го рекреира
во својот превод. Авторскиот и уметнички говор на епот е во дослух со
народниот говор и со естетиката на епското пеење, што конституира еден
специфичен стил. Таа стилска специфичност е поткрепена со хибридната
жанровска форма на Горски венец, која – освен доминантните епски
наративи и фикции, содржи и драматуршки елементи, вклучително
и реплики на античкиот хор во ликот на народот (оро, коло), потем
183
Катица ЌУЛАВКОВА
содржи и некои лирски елементи, тажачки, пророштва, клетви, сништа,
сентенци и поговорки, како и (дискретни, интертекстуални) цитати на
песни во епската песна. Тематското начело на поемата е карактеристично
за епското раскажано време и за времето на раскажување, зашто е
сосредоточено врз јунаштвото, поточно врз парадоксите на јунаштвото.
Сето тоа придонесува Горски венец да биде карактеристичен за образецот
на епската поема од времето на јужнословенската преродба и романтизам.
Со оглед на временската дистанца од преводот и од оригиналот,
треба да се смета на извесна ’вредносна дистанца’, како по однос на
поетиката на преводот, така и по однос на поетичкиот и етичкиот состав
на оригиналот. Временската дистанца подразбира бројни историски,
културни и политички превирања и преобразби, па треба да се најде
оската на урамнотежување на различните јазични, поетички, етички,
културни и историски пристапи. Тоа го прави ова издание на Горски
венец едновремено егзотично и илустративно, а мојата улога на толкувач
- деликатна и одговорна.
Тоа ја прави оваа книга, интересно четиво за компаративни
промислувања, за реминисцентни навраќања, за лингвистички, поетички,
историски и културолошки толкувања. Имено, текстот на Горски венец
на П.П. Његош упатува на повеќе контекстуализации од коишто би
можеле да се изведат повеќе толкувања. Соочена со предизвикот на
тој интерпретативен плурализам, бев принудена да бидам селективна
и рестриктивна. Имајќи предвид дека постколонијалната критика и
теорија (Едвард Саид, Доминик ЛеКапра, Франц Фанон),1 ги предочува
историските, идеолошките, културните, политичките и социјалните
аспекти на експлицитното или на симболичното претставување на
светогледот, менталитетот и идентитетот на колонизираните народи,
при толкувањето на книжевните дела, посебно на романите, не ми беше
тешко да се одлучам за овој пристап во толкувањето на Горски венец.
Постколонијалната критика ја демаскира психологијата на
расизмот, на фашизмот и назионализмот, ги деконструира макро
наративите на големите европски, американскии и други центризми
на империјалните дискурси. Таа ги демаскира нехуманите стратегии
на колонијалните проекти, па и повратно, двонасочно се занимава со
конституирањето на културните идентитети на колонизираните и на
1
Gina Wisker, Ključni pojmovi postkolonijalne književosti, Zagreb, AGM, 2010; Edward
Said - Orientalism, 1978; Culture and Imperialism, 1994; Dominick LaCapra - The Bounds
of Race: Perspectives on Hegemony and Resistance, 1991; Frantz Fanon, Black Skin, White
Masks / Peau noire, masques blancs, Éditions du Seuil, 1952.
184
„Горски венец“ на македонски јазик...
колонизаторите. Самата нејзина научна/критичка парадигма го маркира
нејзиниот предмет на интерес: теоријата на расната супериорност и
дискриминација, поимите маргинализирани и колонијални идентитети,
субалтерност, другост, европоцентризам, ориентализам, варваризам...
Балканските колонијалистички практики проектирани во книжевноста
не се често предмет на постколонијална интерпретација, иако сосема би
се вклопиле во нејзините обрасци. Несомнено е дека постколонијалната
парадигма би можела да биде добра интерпретативна платформа за
објаснување на драматичната епска ситуација во Горски венец. Таа ќе
се соочи директно со проблематичното прашање на насилството – дали
може да се применуваат насилни, па според тоа и нехумани, средства
за да се постигне некоја (повисока!) хумана цел, на пример - среќата
на идните поколенија (како што се вели во еден стих од Горски венец)?
Дали навистина одредено насилство, и кој тип на насилство е влог во
цивилизацискиот развој, мир, безбедност и благодет? Може ли во некои
нови критични историски ситуации да се дезавуира оваа историска, а
можеби и антрополошка константа?
Примената на методи на насилството со цел да се постигне
некоја хумана цел е дискутабилна, но реално присутна во историјата
на човештвото. Дури и ако некои концептуални примени на насилство
можат да бидат објаснети, тешко би можеле да бидат оправдани.2
Етиката не е доблест на политиката и на дискурсите на власт. Па сепак,
бројни ригидни политички стратегии се прикриваат зад некои етички
мотиви. Насилството е историски рефрен кој постојано се повторува и
се обновува. Секоја идеологија, вклучително и онаа на колонизираните
народи, во својата ортодоксна форма се свртува кон радикални мерки
на ’сила’, кон макијавелистичката премиса дека „целта ги оправдува
средствата“. Во таа смисла, Горски венец дава повод да се чита како проекција на отпорот против колонизаторските стратегии на освојување на
територијата, конвертирање на верниците, данок во крв и јаничарство и
сл. Така, ако Горски венец се сфати симболично, ќе се прочита како тестирање на границите на националниот и верскиот радикализам со трагични последици.
Горски венец на Његош ги отвора картите на овие парадокси,
го разобличува двојството на хуманизмот, темната страна на
2
Дека стратегијата на оправдување на насилството како етика на одбраната и на ослободителниот проект е повеќе концептуална одошто проекција на историската реалност, докажува другото творештво на Његош, особено Луча микрокосма, неговите
писма во коишто се залага за толеранција, како и фактот дека руските великодостојници го посматрале како либерален ум.
185
Катица ЌУЛАВКОВА
револуционерните пресврти, цената на слободата и слични цивилизациски
(повторно) вредности. Во овој епос се впишани двете перспективи
на идентитетот на колонизираниот субјект, во ситуација на негова
внатрешна раздвоеност по верска основа, што во епохата на Отоманската
империја значело и делба со етно-културни импликации. Имено, на една
страна се одржува древната матрица на православното христијанство
како препознатлив белег на црногорскиот и српскиот етнос (и кај
другите православни народи), а на друга се формира специфичен верски
идентитет на конвертирани исламизирани христијани, идентификувани
како „потурци“. Значи, идентитетот на колонизаторот е посредуван
преку идентитетот на колонизираниот субјект кој го прифатил верскиот
идентитет на колонизаторот.
Бруталната ослободителна стратегија, заснована врз начелото на
верската исклучивост, се толкува некогаш од перспектива на ’нужното
зло’ и востановува извесна идеологија на ’зло-доброто’. Епскиот
хронотоп вклучува и други, умерени етички и филозофски концепции
на насилството и не-насилството, како две лица на хуманизмот, односно
на цивилизациската реалност и нејзините циклични искушенија. Нив ги
читаме во исказите на стариот игумен Стефан, потем во народното Оро
(Коло) како синоним за гласот на народот, како и во ликот на Скендер-ага,
кој настојува да не дојде до трагично крвопролевање. Тука ќе подвлечеме
дека ликовите во епот имаат не само свои историски прото фигури
од преминот на 17 кон 18 век, туку дека се проектираат и во неколку
историски личности, нивни карактерни и концепциски аналогони.
Колонијалниот режим, по дефиниција, се посматра како режим
кој употребува сила и насилство, често брутално, над домородното
население. Поробениот субјект, во критичните историски ситуации,
применува (и) средства на од репертоарот на државно, црковно,
колективно (племенски) и безбедносно ’оправданите’ насилства.
Отоманската империја имала доволно време, стратегија и моќ да
конструира нови хибридни културни идентитети и нови конвертирани
верски идентитети, така што империјализмот од отомански тип е не
само социјален, државен, територијален и економски, туку имаме работа
со специфичен културен и (во тие рамки) верски империјализам. Во
основата на тој империјализам е двојството, т.е. хибридот: од една страна
се одвива етничка и верска конверзија и миграција, а од друга доаѓа до
културна и јазична интерференција, чиишто траги се присутни и денес
во јазиците на словенските народи на Балканот, некогашни ’колонии’ на
Отоманската империја.
186
„Горски венец“ на македонски јазик...
Со почетните, авторефлексивни и метафикциски стихови „Нека
овој век над сите столетија се гордее: / за идните поколења тој страотна
ера ќе е“, Његош ја сугерира основната филозофска премиса на спевот,
имено, дека деветнаесетиот век е страотен век на војна, па сепак има
причина да се гордее. Низ цела Европа се креваат револуции против тиранијата и се испишува една парадоксална „песна на ужасот“, под диктат
на (виша сила) - богот на војната Арес/Марс. Во таков европски општествен, меѓуетнички и меѓудржавен амбиент, низ таква морална призма на
вредносниот систем чијашто доминанта е воената надмоќ и херојството,
во услови на артикулирање на гео-стратешката супериорна позиција и
империјалистичките апетити на големите европски сили, се конфигурираат и односите меѓу балканските народи и држави, меѓу словенските
и европските претензии, меѓу христијанството и исламот, меѓу свештениот и световниот поглед на свет, меѓу оксиденталната и ориенталната
културна матрица.
Владиката Данило Шќепановиќ, кој долго е опседнат со дилемата
дали да биде пасивен или да преземе некоја конкретна акција против сè
поприсутната исламизација на христијаните, бил поделен меѓу владетелскиот и епископскиот трон. Тој во епот покажува дека е свесен за дволичноста на злото: од една страна ја гледа неговата апсурдност, а од друга
- неговата нужност, од една страна го чува споменот на култното српско и
црногорско јунаштво, а од друга посакува да формира самостојна црногорска држава... Како епски лик, владиката Данило е соочен со опсесивната намера на воинствениот дел од црногорските војводи, поглавари и
ајдуци – или да ги покрсти (повторно) црногорските муслимани, или да
ги протера, или да ги уништи. Зад него е вековната традиција на законот
на вендетата (крвната освета), еден колективен дух на реплицирање на
злото и насилството, кој бил неразделен од индивидуалните идентитети,
но исто така и христијанскиот код на помирувањето, прошката и сомилоста. Во таа тензија на спротивставени стратегии и надредена ’виша’
државотворна и ослободителска цел , владиката Данило одлучува, токму
на Божиќ, да преземе брутални мерки против ’однародените’ сограѓани.
Пред донесувањето на конечната одлука, во завршните стихови на
Горски венец, е проектирана состојба на паничен страв од целосна опресија
и доминација, кој се преобразува во презир спрема претставниците на
хегемонот и се востановува како тестаментален обид да се најде етичко
оправдување на насилството. Стравот дека се губи тлото под нозете, во
услови на целосна опсада на црногорските територии и разединетост
на црногорските племиња, поттикнува на отпор против (стварните и
симболичните) претставници на отоманската империја, во дадениот
187
Катица ЌУЛАВКОВА
историски миг персонификација на сè што е туѓо на црногорската кауза.
При тоа, психолошки најсилна е аверзијата спрема ’блискиот странец’,
оној кој ја прифатил верската матрица на колонизаторот. Од позиција на
верската исклучивост и нетолерантност, тоа значело непростливо предавство. А штом ќе се воведе во игра категоријата ’непростлив грев’, последователно треба да се очекува осуда и казна, вклучително и некои форми на легализирано насилство (државно, племенско, институционално).
Тука би требало да се истакне дека, според некои историографски
истражувања, немилите настани насочени против црногорското
исламизирано население, заговарани во Горски венец, всушност, никогаш
не се имаат одиграно, односно дека се плод на радикализираната и
концептуална епска, наративна и драматизирана фикција на Горски
венец.3 Таа радикална концепција е повеќе идеолошка матрица која
сугерира неопходност од пожртвуваност и од жртви во критичните
историски ситуации, кога е во прашање безбедноста или опстанокот на
еден народ, на една религија, на една држава, еден режим.4
Хибрисот на отсуството на толеранција спрема домашното
предавништво, видено во појавата на верските конверзии е, всушност,
основата на драмската тензија во овој спев. Тој хибрис го гледа светот
низ призма на верските исклучивости, алегорично повикани низ
симболите на Крстот и Месечината, Господ Бог и Пророкот, Европа и
Азија. Тој хибрис е причина да дојде до категорична вредносна поделба
на етичкото начело по однос на јунаштвото на добро (свое, христијанско,
одбранбено) и лошо јунаштво (туѓо, муслиманско, освојувачко). Тој
хибрис го мотивира имагинариумот од одмазднички потфати (палежи на
селата, ’чистење’ од некрстените).
Историското собитие опишано во епот Горски венец, временски
релативно далечно од времето на пишувањето на епот, концепциски
не им е сосема туѓо на собитијата од периодот на формирањето на
црногорската државност. И покрај формалната временска дистанца,
суштински постои извесна сродност меѓу историските ситуации од
крајот на XVII век и средината на XIX век. Затоа, собитијата евоцирани во
Горски венец не се сосема митизирани, туку содржат и извесна историска
3
4
Иларион (световно име Јован) Руварац, член на Српската кралска академија, го демистифицира српскиот за Косово, покажува дека не може да се верува слепо на народната традиција, ни на епските четива и легенди, затоа што тие не се историографски
извори, туку често преработени и актуализирани митски приказни со индоевропско
потекло, христијански мистификации и сл.
И во 20 и во 21 век се вршат насилства, терор, агресии под изговори во име на некоја
виша цел: во име на народот, во име на верата, во име на демократијата.
188
„Горски венец“ на македонски јазик...
уверливост. Тие можеле релативно лесно да станат парабола која ќе ги
изрази актуелните состојби на колективната свест, дотолку повеќе што
процесот на исламизирање се засилувал во XIX век и се доживувал
како симболично и стварно место околу коешто се фокусирал отпорот
за независност, односно околу коешто се ослободувала наталожената
колективна потсвест и се барал начин за да дојде до ’колективна катарза’,
својствена за поробените и маргинализирани народи, со наметнат
комплекс на инфериорност и сервилност.5 Просторот на митските слики
е сведен на минимум, а оптимализиран е просторот на историските слики
и реминисценции. Со тоа, митската фантастичност и херметичност е на
заден план, а на преден план доаѓаат историската нарација и историската
драматичност. Таквиот сооднос меѓу историската стварност, фикцијата
и митот, наведува на некои погрешни интерпретативни ’употреби’ на
Горски венец, кои настојуваат да го прочитаат текстот на овој епос низ
призма на некоја негова иманентна реалистичност.
Горски венец, објавен 1847 во Виена (Беч), со поднаслов „историско
собитие од крајот на XVII век“, од Владиката црногорски П.П.Н., е
инспириран од историски собитија познати под називот „истрага на
потурчените“, или прогонот на муслиманското население во Црна Гора,
нарекувано „потурице“, доживувано како олицетворение на домашното,
внатрешно зло, посилно од надворешниот непријател.6 Тоа ни дава за
право да кажеме дека станува збор за епска актуализација на архетипот
на злото, поврзана со една, навидум препознатлива историска ситуација,
сместена во препознатливиот црногорски хронотоп, но суштински
изведена според важечкиот книжевен канон.
Драматизираната епска приказна на Горски венец не е обична
проекција на историските собитија, туку симулира историчност и
веродостојност, со цел да постигне некои социо-културни ефекти
поврзани со обединувањето на црногорскиот народ по верска, културна,
социјална и национална основа. Горски венец е првенствено фикција,
а не факција. Горски венец е епска творба со драматуршки елементи
зад коишто се поставени некои историски предлошки. Тие историски
предлошки не ни даваат за право да го поистоветиме етичкиот концепт
5
Црногорскиот народ не страда од синдромот на инфериорност и на недостаток на
волја за моќ. Епскиот принцип на јунаштво и храброст, на колективна гордост и самосвест, нешта неопходни за да се стекне независност, потем авторитетот на христијанската црква и нејзината идејна матрица, околу којашто се обединувале бројните
племенски заедници, го воделе црногорскиот народ кон одбранбени битки за независност. Изневерата на обединувачката оска на Црногорците се доживувала премногу
пристрасно, за што сведочи Горски венец.
189
Катица ЌУЛАВКОВА
на епот со националните стратегии на црногорскиот народ. Ако
имаме работа со книжевно-уметничка фикција, тогаш не смееме да ги
изедначиме епските идеологеми со историографските и биографските.
„Црно-Горскиот“ венец е јазичен и духовен влог во конституирањето
на црногорскиот културен идентитет кој, спротивставувајќи им се на
надворешните колонизатори, му се спротивставувал и на внатрешниот
колонизатор кој ги подривал востановените традиционални културни,
религиски и етнички параметри. Така сфатен, овој епос е подложен и
на критички оценки од етички карактер. Од денешен аспект гледано,
историјата има дадено свои одговори на етичките контроверзии на
човештвото. Дефиницијата на етничкиот идентитет одамна е ревидирана
и не се темели врз исклучиви религиски параметри. Етничкиот концепт
денес се соочува со сопствената ранливост во услови на глобализација на
светот. Се соочуваме со нови парадокси – преродба на етноцентризмите
низ Европа, дистингвирање на етнички идентитети по верска линија,
или обезличување на етнокултурните идентитети и конституирање
на трансетнички, национални и супранационални идентитети. Едно е
сигурно: книжевноста покренува некои деликатни прашања, но во неа
не треба да се бара покритие за нови радикални политички стратегии.
Епскиот поглед на свет е само една варијанта на традиционално
посматрање на светот кое во својата фикционалност, сепак, првенствено
ги хиперболизира, ги митизира и ги мистифицира историските собитија.
На нас останува да го препознаеме тоа од критичка дистанца или без таа
дистанца!
190
„Горски венец“ на македонски јазик...
Katica KULAVKOVA
“THE MOUNTAIN WREATH” IN MACEDONIAN,
INTERPRETED FROM TIME AND VALUE DISTANCE
− On the occasion of 200 years since the birth
of Petar II Petrović Njegoš (1813-1851) –
Dramatized epic poem The Mountain Wreath is not a sheer projection
of historical events simulating the historicity and authenticity with a view to
achieve a social or cultural effect associated with uniting Montenegrin people
under religious, cultural, social and ethnic grounds. The Mountain Wreath is
primarily a fiction, not a faction. It is an epic work with dramaturgical elements for which there are certain historical templates. These historical templates do not give us the right to equate the poem’s ethical concept with the
national strategy of the Montenegrin people. If we are dealing with a literary
and artistic fiction, we must not equate the poem’s ideology with historiographical and biographical dimensions.
Key words: Petar II Petrović Njegoš, The Mountain Wreath, Blaže
Koneski, postcolonial criticism
191
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ (Podgorica)
Univerzitet Donja Gorica − Podgorica
UDK 821.163.4.09-3
Pregledni rad
UMJETNOST PRIPOVIJEDANJA ČEDA VUKOVIĆA
Djelo Čeda Vukovića (1920) predstavlja pravu riznicu naj­
raznovrsnijeg predmetno-motivskog spektra i žanrovskih orijentisanosti u okviru kojih se ovaj autor, u svom veoma obimnom
i plodnom kreativnom luku, ispoljavao. U maniru pojedinih
crnogorskih književnika, poput Dušana Kostića, Vuković započinje stvaralaštvom za djecu ‒ poemom Vitorog (1948) sa temom iz narodnooslobodilačke borbe, da bi nastavio sa dječjim
romanom naučno-fantastične i pustolovne profilacije ‒ Svemoćno oko i druge priče (1953), Tim Lavlje srce (1956), Letilica
profesora Bistrouma (1961) i Halo nebo (1963). U stvaralaštvo
za odrasle ovaj literata ulazi pripovijednim formama, izborima,
esejistikom, dramskim djelima i poemama, od prvog djela publikovanog 1949. godine Pripovijetke, do komedije u tri čina Ratni
gosti (1958) i pripovijednog izbora Mrtvo duboko (1967). Potom slijede izbor starih zapisa Nadvremenski glasovi (1971), izbor iz crnogorske proze od Njegoša do 1918. ‒ Izviriječ (1973),
knjige eseja Na bjelinama vremena i Sam sa sobom (1986),
mitske igre u tri čina ‒ Harmonija (1992), te poeme Sinovi mikrokozma (1993) i Makarije (1994). Nesumnjivo najvažniji dio
Vukovićevog opusa predstavljaju romani Rustem (1951), Visine
(1952), Bez redenika (1955), Mrtvo duboko (1959), Poruke: Petar I Petrović i zemlja kojom je hodio (1963), Razvođe (1968),
Sudilište (1971), romaneskna pentalogija Sinovi sinova (Brđovići sa Karuča, Pod Skadrom, Izbi buna, Kolo nad kolom, Teče
Tara ‒ 1979), Rijeka (1988), Deveta zora (1990), kao i zbirka
umjetničkih mitova i legendi pod nazivom Mitski dekameron
(1991).
Ključne riječi: Crna Gora, raznovrsnost, modernost, roman,
naracija, poruke, mit
U pojedinim tipologizacijama obimnog i raznovrsnog Vukovićevog
djela koje su do danas pravljene, ističe se mišljenje Radomira Ivanovića koji
smatra da sa stanovišta filozofije i psihologije stvaranja, ovaj pisac neprekidno
193
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
teži cjelovitosti: „Samo je u jednom slučaju ‒ romaneskne pentalogije Sinovi
sinova uspio da u potpunosti sprovede ovaj koncept, dok ostala djela predstavljaju manje koherentnu cjelinu, mada im se međusobna zavisnost ne može
poreći ‒ to se naročito vidi pri genološkom definisanju pripadnosti pojedinog
romana ili grupe romana“, naglašava Ivanović. ,,U tom smislu moglo bi se
zaključiti da sasvim koherentne cjeline predstavljaju tri tematsko-motivski
izdvojene grupe romana: prvoj grupi (istorijskom romanu) pripadaju: Poruke,
Sudilište, Brđovići sa Karuča, Pod Skadrom i Rijeka; drugoj grupi (revolucionarnom romanu) ‒ Visine, Rustemi, Bez redenika, Mrtvo Duboko, Kolo
nad kolom i Deveta zora; dok trećoj grupi (društvenom romanu) pripadaju ‒
djelimično Rustemi i Bez redenika, a u cjelini Razvođe, Izbi buna i Teče Tara.
Izvan ove podjele ostala je neobično strukturisana knjiga Mitski dekameron, u
kojoj su transponovani poznati mitovi i legende” (Ivanović 1992: 78).
Vuković je rođen u Đulićima kod Andrijevice, 1920. godine; gimnaziju je završio u Peći, a slavistiku je studirao na Filozofskom fakultetu u
Beogradu. Radio je u redakcijama Narodne omladine i Mladosti i bio urednik
književnog časopisa Stvaranje. Piše pripovijetke, romane, drame, književno-političke članke i literaturu za djecu. Djela su mu prevođena na više stranih
jezika, zastupljen je u lektirama osnovnih i srednjih škola. Bio je predsjednik
Udruženja književnika Crne Gore i redovni član CANU. Tri puta je bio dobitnik Trinaestojulske nagrade (1960, 1964. i 1991), nagrade AVNOJ-a (1979) i
drugih priznanja. Sabrana djela Čeda Vukovića objavljena su 2000. godine.
Literarni korpus Čeda Vukovića je izuzetno predmetno-motivski, stilski i idejno raznovrstan. I pored toga što se u ranoj i središnjoj fazi literarnog razvoja
ogledao u poemi, pripovijeci, komediji i publicistici, primarnu vrstu njegovog umjetničkog izražavanja predstavljao je roman. Sva njegova romaneskna
ostvarenja karakteriše kako oslonac na teorijska iskustva novog realizma, tako
i traganje za autentično artikulisanim umjetničkim izrazom.
U romanu Rustem, koji je iz rukopisa preveden na albanski jezik, odslikani su socijalni odnosi u jednoj siromašnoj i zabitoj sredini. U njegovom
fabulativno-motivskom korpusu locirani su selo i njegova problematika, kao i
polarizovanost društvenih i klasnih odnosa u kosovskom ambijentu. Iz ovako
koncipirane teme romana, očigledno je da se autor oslanja na noviju književnu tradiciju, dok je na strukturnom planu upadljivo njegovo nagovještavanje inovantnog umjetničkog izraza konkretizovanog preko lirske intonacije
i dramskog naboja prisutnog u atmosferi djela. Ako ostavimo po strani dva
romana za djecu, koji svakako predstavljaju vidan doprinos razvoju naše, u
doba pedesetih godina XX vijeka oskudne literature za najmlađe, u romanima
„za odrasle“ može se pratiti Vukovićev razvoj, osobito ako se posmatra iz
perspektive stvaralačkih, autorskih inovacijskih intencija. U Rustemu je dat
194
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
prikaz „socijale“ u pasivnom kraju; tema kao da je uzeta iz Vukovićevog djetinjstva, odnosno iz konteksta novije književne tradicije. Ova dva momenta
uslovila su dominaciju panoramskog pristupa materiji, što upućuje na autorovu jaku vezu sa književnim zaleđem. Selo i njegova problematika su u centru
zbivanja, a polarizovanost društvenih i klasnih odnosa u kosovskom ambijentu aktualizuje tematsku zbilju.
Sve to doprinosi da se pisac oslanja na socijalnu narativnu tradiciju. Na
drugoj strani, kao što kroz izoštrenost nacionalnih i klasnih odnosa teži novom
saznanju (tj. da se samo u jednom budućem društvenom projektu može živjeti
ljudskije i humanije, tako i na strukturno-izražajnom planu pisac nastoji da
nagovijesti novi umjetnički izraz, u prvom redu kroz dramska zgrušavanja i
lirsku intonaciju. Ovakav odnos prema tradicionalnom i modernom potenciran je u Vukovićevom narednom romanu ‒ Visine. Dramatska kompoziciona
faktura opredmećena kroz uspio spoj tradicionalnog i modernog prisutna je
i u narednom Vukovićevom romanu Visine. Na ovakvu strukturu dramatske
kompozicione forme ostvarenja upućuje i sam autorov iskaz da je ovo djelo
namjeravao prvo da koncipira u dramskoj formi. Pisac se za roman opredijelio tek kada se neposredno susreo sa problemima specifičnim sa stanovišta
oblikovanja dramske strukture ‒ individualizacijom likova, njihovom autonomnom samorealizacijom, logičkim vođenjem radnje i razvijanjem scenske
likovnosti uz neizbježno eliminisanje svih deskriptivno-narativnih dodataka,
koje faktura romana lako trpi. U slučaju ovog djela javlja se vrsta kolektivnog
junaka, kojeg predstavlja bratstvo Vaskovića, odnosno njegovi oštro polarizovani saplemenici. Sa stanovišta primijenjenog postupka, upadljivo je da se
fabula koncentriše oko nekoliko konfliktnih cjelina, dok je kompozicija razlivena i praćena velikim brojem monologa.
,,Naredno Vukovićevo ostvarenje”, o romanu Bez redenika piše Slobodan Kalezić u knjizi Strukture i značenja, ,,sadrži izrazitu autorsku tendenciju
za objedinjavanjem dramske fakture i psihološke prenapregnutosti. Glavni junaci djela, Ranka i Vito, žive u vremenu koje im nije naklonjeno, opterećeni
dešavanjima u neposrednoj prošlosti koja su im determinisala sudbine. Jedno
od ključnih problema koje autor postavlja jeste duhovna struktura ljudi koji su
jaki u ratu, a slabi u miru, dok je kompozicija utoliko neobičnija što je dramu spomenutih likova sagledao posredstvom stalne promjene pripovjednih
perspektiva. Prva inovacija u smislu stvaralačkog postupka sastoji se u tome
što je jedan maleni, ali ljudski veoma značajan segment rata, sagledan iz postratne perspektive. Krhka biljka sentimentalne naklonosti iz ratnih dana u posljeratnom, mirnodopskom vremenu donosi svoje opterećene, prerano sazrele
plodove koji ‒ budući da su prevremeni i da otpadaju ‒ moraju biti tragičnog
ukusa” (Kalezić 1998: 198). I pored toga što su zaljubljeni, junaci ne mogu
195
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
odoljeti pritisku koji njihovu sadašnjost opterećuje onim što se dogodilo u
nedavnoj prošlosti.
Da bi se što radikalnije odvojio od tradicijskih pretpostavki i iskustava
romana, autor je u mnogo većoj mjeri upleo dijalogiziranje, realizujući ga
dobrim dijelom na račun ranijih lirskih monologa. Isto tako je pribjegao oneobičavanju kompozicije, jedinstvenu dramu junaka Ranke i Vita prikazavši
polarizovano, iz perspektive prvog, a potom drugog lika. U svemu tome zaplet
i intriga imaju elemente kriminalističkog romana, što je piscu poslužilo za
potenciranje psihološke dimenzije djela. Mada se u ranoj i središnjoj fazi svog
stvaranja ogledao u stihu, priči, pripovijetki, komediji i publicistici, Vuković
je ovim djelom „osvojio“ roman kao primarni žanr svog interesovanja i stvaralačkog iskazivanja. Pisac u svim narednim djelima sublimira različita iskustva na tematsko-motivskom planu, ali istovremeno i sva ostvarenja karakteriše generalna dihotomija ‒ oslon na teorijska i praktična iskustva „novog
realizma“ na jednoj, te pokušaji neprestanih inovacija i traganja za vlastitim
strukturnim profilom i intonacijom, na drugoj strani. Naslov Bez redenika je
zanimljiva, neobična sintagma, koja sama sobom izražava složenu stvarnost:
i novo vrijeme i bitnu njegovu različitost od onog ranijeg, ratnog, koje mu je
prethodilo.
Suštinsku spisateljsku zrelost pisac dostiže romanom Mrtvo Duboko,
zanimljivoj priči simboličnog naslova. Sam naziv toponima autentičan je i
označava ime rovačkog sela, međutim ‒ on predstavlja paradigmu za izopšten i izolovan prostor u ambijentu novonastale ratne stvarnosti. Istovremeno,
ovakva pozicija identifikuje sudbinu jedinke dovedenu do ruba postojanja u
besmislu i stradanju ratnog vihora. Pisac je kao poseban dodatak istakao napomenu da je naslov Mrtvo Duboko simboličan, te da se ne odnosi na mjesto
koje se u realnosti tako zove. „Vjekovima se ponavlja priča o čovjeku u sedlu
vremena“, u tekstu Pisac svoga puta (Čitajući roman Čeda Vukovića „Mrtvo
Duboko“), pisao je Miodrag Drugovac. „Munje su brže od njega, vjetrovi
takođe, a on ih ipak sve prestiže: mišlju, riječju, čak i uzdasima. Njegoševa
apokaliptička slika samo je jedna od mnogih: bure se na njega s jarošću puštaju, a on premošćuje bezdane vremena i svog unutrašnjeg grotla. Čedo Vuković
je tome grotlu izatkao privid metafore: neka bude Mrtvo Duboko i neka se
ponavlja i pamti priča o Vukmanu i Savni, starcu Daosavu i Boriki, Grubanu
i Čapriću. Jer, kad se dvije metafore vežu u čvor jedne predstave, dublji je
njihov ljudski smisao i predstava o vremenu niz svijest otiče ponornicama
udvojenih značenja“ (Drugovac 1979: 15‒16).
Naslov romana je indikativan i sa semantičkog stanovišta jer njime je sa
dva pridjeva: mrtvo i duboko, označeno mjesto zbivanja radnje ‒ selo, ali još
više prostor izdvojenosti, u okviru kojeg se odražavaju refleksi ratne stvarno196
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
sti, koja potresa čitav svijet. Istovremeno, njime se identifikuje i određena egzistencijalna situacija, koju čini ljudska pozicija dovedena do ruba postojanja.
Dramska faktura kao jedno od obilježja ranijih Vukovićevih romana u ovom
djelu je postala primarna ‒ Mrtvo Duboko je podijeljeno na 49 poglavlja, a
svako od njih uobličeno je i izloženo kao monolog jednog od junaka. U drami
na funkcionalan način likovi ukrštaju dijaloge, dok u Vukovićevom ostvarenju takve dramske pretpostavke nema, jer je koncipiran istovremeno kao zbir
pojedinačnih monologa. Samo nekoliko godina nakon pojavljivanja Mrtvo
Duboko je doživjelo inscenaciju, potvrđujući vlastita strukturna svojstva.
Određena stanja i osjećanja, intima, karakteristična zapažanja, analitičke partije, san i njegove granice ‒ izraženi su putem dramskog monologa.
Monolog je okvir i pretpostavka priče, dok unutar ove strukture postoji uži ili
širi, ali uvijek višedimenzionalan prostor. Prikazujući isječak istorijske stvarnosti, rat u ambijentu sjeverozapadne Crne Gore s jeseni 1944. godine, autor
naglašava kako se u ovom vremenu ljudska i društvena stvarnost izdijelila na
dobro i zlo. Polarizovanosti etičkih kategorija saobrazna je simbolizacija prirode, pa se uzvišenja sa strana ove udoline zovu Stravač i Bijeli krš. Bijeli krš
je na onoj strani koju prvo sunce obasjava i uvijek je izložena svjetlosti, dok
je Stravač na suprotnoj, uvijek u tami. Sama imena junaka vlastitom etimologijom sugerišu određeno značenje (Vukman, Savna, Daosav, Borika, Zaro,
Čaprić i Blaga).
U predmetnom središtu romana Poruke, posebno zapaženom od strane
književne kritike, autor tretira ličnost Petra I Petrovića ‒ kao čovjeka, državnika i stvaraoca. Dugotrajno interesovanje pisca za duhovno nasljeđe Crne
Gore i njenu istorijsku prošlost u ovom djelu naročito dolazi do izražaja, pa
će, zasnivajući fabulu na stvarnosnim činjenicama, Vuković tendirati ka njenom bogaćenju posredstvom izuzetne poetske imaginativnosti. I pored toga
što se ostvarenje odnosi na ličnost i djelo Svetog Petra Cetinjskog, autor u
radnju uvodi brojne druge događaje i likove, koje su sudbinski ili temporalno
vezane za životnu priču glavnog junaka. Poruke pripadaju realističkom tipu
istorijskog romana, a sam podnaslov djela ‒ Petar I Petrović i zemlja kojom je
hodio, upućuje na konkretnu ličnost svetovnog i duhovnog vladara Crne Gore,
vrijeme i zemlju kao predmet fabulativno-motivske nadgradnje ostvarenja.
S obzirom da pisac uzima dva centralna ambijenta oko kojih modeluje
predmetnost svog romana ‒ lik i ambijent, može se reći da ovo djelo pripada
tipu romana lika i ambijenta. I pored toga što u navedenom ostvarenju ima
originalnih i pažljivo profilisanih likova, lik Petra I je ne samo sve junake
zasijenio, nego i pojedine kontemplativne pasaže samog romanesknog štiva.
Istorijske kontroverze koje su pratile ovog svetitelja, za stvaraoca su mogle
biti podsticajne koliko i opasne jer je trebalo imati kreativne hrabrosti pa za
197
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
glavnog junaka uzeti jednu kompleksnu istorijsku ličnost, jednako realističnu i
mitologiziranu. Istovremeno, pisca je interesovalo kako predstaviti kolektivna
stradanja i u datom liku koncentrisati jedno vrijeme, bez kojeg se ne bi mogao
razumijeti ni vijek kojem pripadamo. U kreiranju lika Petra I pisac se služio
direktnom i indirektnom metodom, prvom u kreiranju vladičinog portreta, a
drugom u oblikovanju duhovnog svijeta junaka posredstvom unutrašnjeg monologa. „Vladičine samoispovijedi, razmišljanja o sudbini naroda i vlastitoj,
o životu, moralu, umjetnosti, o Bogu itd, data su s ambicijom da se dosegne
ingeniozna dubina pisca čuvenih Poslanica i Njegoševog prethodnika. Junak
romana je svjestan svoje istorijske uloge i svega što ta uloga zahtijeva, od izuzetne snage volje i čvrstine karaktera do mudrosti, lukavstva, takta, hrabrosti
i psihološke pronicljivosti. Svjestan je, takođe, i ambivalentnosti sopstvene
sudbine, uzvišene i tragične u isti mah“, Novo Vuković u tekstu Roman i istorija u zbirci književnih ogleda Deveta soba osvjetljava način na koji je figura
Petra I umjetnički prikazana u ovom romanu (Vuković 2001: 146).
Vladičina naklonost prema umjetničkom iskazu vješto je inkorporirana
u tkivo romana, s obzirom da je u prozni tekst uvršten bogat izbor proze i poezije Petra I. Odlomci iz njegovih Poslanica, koje predstavljaju primjer stilske
virtuoznosti i biblijske intonacije, takođe su našle svoje mjesto u romanu. Lirska dimenzija djela, u okviru koje su prikazani tragični prizori, uspjelo korespondira sa epski osmišljenom figurom glavnog junaka. Duhovna klima Crne
Gore druge polovine XVIII i početka XIX vijeka pažljivo je odslikana, uključujući egzistencijalnu bijedu dinarskog predjela izgubljenog između velikih
sila. Stoga u ovom romanu u manjoj mjeri ima romantičarskog, guslarskog
prikaza naše zemlje u prošlosti, a više prizora obilježenih glađu, tjeskobom
i beznađem. Riječ je o djelu izuzetno visoke istorijske informativnosti, koje
sadrži obilje etnološke materije. Ipak, ne može se podrazumijevati potpuna
paralela između vladičinog istorijskog i literarnog lika jer je jednim dijelom
književni portret Petra I nastao kao rezultat autorove slobodnije umjetničke interpretacije. Kompoziciju ovako obimnog djela od uvodnog fragmenta Poslanice Brđanima do posljednjih riječi Testamenta, pisac je uskladio sa
hronološkim redom u životu glavnog junaka, od 1775, odnosno neuspješnog
putovanja u Rusiju do predsmrtnih dana 1830. godine. Čitajući Poruke može
se zapaziti snažna veza između romaneskne situacije i epistolarne citatnosti.
U XVIII vijeku epistolarnost je inače jedna od vladajućih literarnih formi,
postajući konstituitivni momenat u izgradnji romana kao književnog žanra tek
oko 1850. godine, čime je ovaj žanr uzdignut na nivo na kojem su se nalazili
tragedija, ep ili balada.
Velika drama Informbiroa, sa kompleksom dioba do korijena, nosi naziv simboličnog karaktera Razvođe. Cjelokupna struktura ovog djela artikuli198
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
sana je u duhu radikalnog modernizovanog postupka. Mada se radi o postupku
kao primarnoj pretpostavci romana, za korišćene modele kazivanja pisac se
opredijelio planski, sa razrađenim konceptom. Svaki od primijenjenih postupaka ovdje ima svoje umjetničko i koncepcijsko poetološko opravdanje. Ovo
autorovo ostvarenje predstavlja djelo dominantnog humanističkog potencijala
jer i pored velikog broja mučnih i tragičnih prizora, njegova unutrašnja struktura odiše pacifizmom i čovjekoljubljem. I u narednom ostvarenju Vuković
je uspio da zabilježi duh epohe, opšte težnje, nadanja, etičke i estetske ideale
jednog vremena. Kao kod ranijih izbora naslova, pisac je pažljivo tragao za
odgovarajućim detaljima i značenjima, pa je naziv romana Sudilište takođe
simboličan. U ovom ostvarenju on slijedi tradiciju velikih istorijskih proza,
rekonstruišući Njegoševo vrijeme u svim važnim aspektima. Njegova uzbudljiva i epski zasnovana radnja, sastavljena od niza autentičnih i fiktivnih pojedinosti, čitaocu omogućava komunikaciju sa jednim istovremeno tragičnim i
uzvišenim vremenom i vladaocem.
Ostvarenje Sudilište takođe pripada istorijskim metafikcijama, u kojima
čitamo istoriju kao roman, a roman kao istoriju. U okviru osavremenjenog
teorijsko-estetskog koncepta, citati iz Njegoševog djela ovdje ne funkcionišu
isključivo u skladu sa izvornim intencijama njegovih ostvarenja, već kroz djelokrug duhovnog i misaonog svijeta Petra II Petrovića kao literarnog junaka.
Već sama činjenica intertekstualnih odnosa sa Danteovim ili Miltonovim djelom, u ovo djelo uvodi sistem apokaliptičnih i demonskih sila. Apokaliptične
vizije najpodrobnije su čitaocu približene prikazom Njegoševog fantazmagoričnog svijeta, čiji je vrhunac ostvaren u završnoj sceni romana. Preobražaj
apokaliptičnih slika u demonske prisutan je i u čestoj simboličnosti ptice i
leta. Cio spektar arhetipova i tradicionalna simbolika u djelu Sudilište dijalogizirani su na nov i neobičan način. U jednoj arhaičnoj zemlji i njenoj istoriji,
Vuković je otkrio sintezu koju čini kombinovanje drevnog i modernog.
Osim romana Poruke i Sudilište, najizrazitiju istorijsku okosnicu sadrži
narativna pentalogija Sinovi sinova. U fabulativnom sloju djela Brđovići sa
Karuča, Pod Skadrom, Izbi buna, Kolo nad kolom i Teče Tara zahvaćen je dugi
period otimanja Crne Gore iz modela patrijarhata druge polovine XIX vijeka,
odnosno izgradnje građanskih elemenata njenog društva u prvim decenijama
XX stoljeća. Vuković se brižljivo pripremao za svako ,,uranjanje” u istoriju,
proučavajući ogromnu dokumentarnu građu, upoređujući različite izvore i tražeći različite modele osvjetljavanja vremena i junaka. U krupnim digresijama
ovdje je zahvaćeno zalaženje u nekoliko odsudnih istorijskih događaja, od
kojih je najkrupniji i najkompleksniji ‒ borba za Skadar. Već pojavom prvog
romana upadljivo je da pisac navedenom pentalogijom ostvaruje svoju punu
kreativnu zrelost. U ukupnom njegovom stvaralaštvu pentalogija Sinovi sino199
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
va izdvojila se i nametnula upravo zbog toga što je njom autor nastojao ne da
ostvari prosti zbir, nego sintezu svih svojih dotadašnjih umjetničkih iskustava.
Sa druge strane, tendencija inovisanja stvaralačkog postupka, koja je kod Vukovića bila prisutna i razvijala se od samog početka, ovdje je demonstrirana
u svoj punoći i raskošnoj lepezi raznovrsnosti. Postupak preplitanja mita kao
sinhronijske i istorije kao dijahronijske dimenzije djela specifičan je za romanesknu literaturu XX vijeka.
Ukoliko čitalac krene od Poruka, preko Sudilišta i romanesknog lanca
Sinovi sinova, shvatiće da prati dvovjekovnu istoriju crnogorskog naroda i
njegovog državnog utemeljivača. U predmetnom sloju pentalogije autor slijedi sudbinu jedne porodice od vremena Danila Prvog do šezdesetih godina XX
stoljeća. Bez obzira na to što je Čedo Vuković u osnovi ostao na pozicijama
realističkog književnog postupka, monološko-asocijativni tip te proze omogućava produženu percepciju svih romanesknih elemenata od zbivanja i likova,
do vremena i opisa. Riječ je o realizmu obogaćenom svim elementima koje je
iznjedrilo napuštanje tradicionalnog vremenskog obrasca i koji u sebe uključuje znanja iz teorije književnosti, psihologije, mitologije, lingvistike, antropologije i etnologije. U pripremi za koncipiranje pentalogije Sinovi Sinova autor je vršio sistematska proučavanja, uklapajući raznovrsnu naučnu literaturu
sa mitovima i narodnim predanjima, a sam naziv ovog razuđenog ostvarenja
nosi biblijski prizvuk. Životom i djelom Vuković pripada prostorima u kojima
je tradicija legendi još uvijek živa, pa u njegovim djelima srećemo bratstveničke i porodične povijesti, predanja o sunovratima i spasenjima, nezapisana
plemenska predanja, motive bratskog sukoba i tako dalje.
,,U Visinama je još bilo balasta zastarjelog romantizma”, o stvaralačkom postupku primijenjenom u spominjanim Vukovićevim romanima piše
Radoslav Rotković. ,,U sudbinski naglašenoj pojavi glasnika, u ponekom staromodnom i sladunjavom prizvuku u opisu prirode ili ljubavnih osjećanja,
nasuprot jedrini tačno odabrane riječi, muški srezane i poetski oplemenjene.
Bez redenika je bio eksperiment u prilagođavanju gradskoj sredini. I u oblasti jezika i stila to je uslovilo artizam (pažljivo, precizno kazivanje, barokno
nakićeno detaljima, bez dovoljno unutrašnje vatre). Mrtvo Duboko, Poruke i
nekoliko pripovjedaka, djela naoko različita, dodiruju se, prožimaju čak, onim
skladom srećnih djela koja imaju čvrste temelje, odmjerene proporcije i ljepotu i snagu ljudske tragike” (Rotković 1967: 33).
U integralnom opusu Vukovićevog djela kratki roman Rijeka mogao bi
zauzeti epilošku poziciju, sa lirski intoniranim univerzalijama u semantičkom
središtu. Posmatraju li se sa strukturnog stanovišta, može se primijetiti da završni romani Čeda Vukovića donose jednu bitnu novinu. Mada roman kao
žanr spada u domen epike, Vuković nije stvaralac epskog formata shvaćenog
200
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
na tradicionalan način. Kod njega nema širokog, panoramskog ili hroničar­
skog zahvata u određeno vrijeme i složene društvene protivurječnosti jedne
sredine. U središtu svakog od Vukovićevih romana je neka krupna drama,
prožeta elementima dramskog strukturiranja. Na drugoj strani, čak i kada se
radi o dokumentarnom sloju, autor korišćenu građu radikalno subjektivizuje,
prenoseći je ili joj pridajući obilježje fikcijskog. Iz takvog tretmana proizilazi
i lirska intonacija Rijeke. Spoj dramskog i lirskog čini strukturnu deltu na
kojoj pisac gradi umjetnost svojih romana, što je istovremeno bitan elemenat
njegove implicitne poetike. Sama ideja razgovora sa vodom predstavlja čistu
pjesničku preokupaciju, opsjednutost prirodom, njenim čarima u kojima glavni narator vidi dublji smisao pravde od one koja je ispoljena u društvenim
relacijama. U obraćanjima rijeci putem dijaloga između bezimenog čovjeka
i imaginarne rijeke, do punog izraza je došla istinska poezija eksponirana u
brojnim pasažima ovog ostvarenja.
Tematika poslijeratnog, mirnodopskog vremena zahvaćena je posljednjim Vukovićevim romanom Deveta zora. Predmetna osnova romana posvećena je priči o čovjeku i njegovom nesigurnom putu ka nebu. Dva svijeta
predstavljena u djelu su oštro polarizovana na svjetlost i tamu, izdaju i vječitu
ljudsku težnju ka slobodi. Fabula ostvarenja takođe se račva u dva smjera ‒ na
događaje vezane za ilegalce u zemunicama i opise četnika koji vrše posljednji
napad na njih. Na psihološkom planu odigrava se unutrašnja drama u dušama
junaka; ostvarenje Deveta zora je roman grupe likova, budući da su prikazani
karakteri podređeni potrebi pisca da što intenzivnije prikaže fenomen ljudskog, odslikan u vremensko-prostornoj perspektivi. Kolektivno portretisanje
likova umjetnički je realizovano kroz maestralne poetske vizije ljudskog nemirenja sa paklom. Kategorija svjetlosti je indikativna za poetiku ovog stvaraoca, a svjetlosni simboli prožimaju se i kroz strukturu ovog romana. Po
mnogim kompozicionim elementima ovo djelo poprima obilježja dramskog
literarnog roda. Čestom promjenom tačke pripovijedanja postiže se dinamičnost radnje koja teži kulminaciji. Bogati semantički i poetski intonirani slojevi doprinose umjetničkom izrazu; kroz čitav roman generirana je ideja koju
predstavlja simbolika devet zora, devet nebesa kroz koje se sunce probija do
zemlje. Broj devet, sublimiran u naslovnoj sintagmi, takođe ima svoje simboličko značenje u mnogim kulturama ‒ devet muza, Danteovih krugova, dana
raspeća do Hristove smrti itd.
Vukovićeva knjiga eseja publikovana 1986. godine ‒ Na bjelinama vremena, dragocjena je iz razloga portretisanja Čeda Vukovića kao poligrafa, koji
je osim iskazivanja u poeziji, prozi, romanu, drami, putopisu, memoarima,
literaturi za djecu i omladinu, svoj literarni izraz uobličio i u esejističkoj formi. U ogledima Književna esejistika Čeda Vukovića i Vukovićeva filozofija i
201
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
psihologija stvaranja, Radomir Ivanović je služeći se trojnom, hakslijevskom
podjelom Vukovićevu esejistiku razvrstao na ličnu, faktografsku i apstraktnouopštenu esejistiku, da bi je potom selekcionisao u četiri grupe, primjenjujući tematsko-motivsku kategorizaciju (književnu, likovnu, naučnu esejistiku
i čisto esejističku prozu). Po Ivanovićevom mišljenju, esejem kao formom
,,pisac se suprotstavlja parcijalizaciji svijeta, rapidnoj devalvaciji svih vrijednosti, kao i disperziji interesovanja koje neposredno svjedoči o gubljenju ontoloških, gnoseoloških i aksioloških orijentira” (Ivanović 1992: 78). Analizom
Vukovićeve esejistike može se doprinijeti valjanom razumijevanju kako njegovog opusa, tako i tajni stvaralačkog postupka.
Onirička poema Sinovi mikrokozma predmetno i poetološki povezana
sa Njegoševom Lučom mikrokozma, demonstrirana je u završnoj fazi Vukovićevog bogatog stvaralačkog korpusa. Poema je pisana u sestinama i sa formalnog stanovišta zanimljiva po tome što je svaki Njegošev stih odabran da
intenzivira duhovni i emotivni naboj prethodnih stihova. U snijevanju, koje
predstavlja sredinu između života i smrti, ostvaruje se faustovska žudnja za
nemogućim. Tako onirički prostor u poemi nadilazi narcisoidnu zagledanost u
sebe, postajući svijet koji sanja u raznim vidovima. Ovo neobično ostvarenje
predstavlja objektiviranu pjesničku svijest, a osnovni prostor poeme čini mikrokosmos. Načelo svjetlosti u kritici je protumačeno kao Njegoševo opredjeljenje za princip pjevanja i djelanja. ,,Pesnik Čedo Vuković, pisao je Miodrag
Radović, ,,nam je izronio bisernu školjku u obliku poeme Sinovi mikrokozma.
A ta poema je dostojna da bude nazvana pravom pesničkom pletisankom”
(Radović 1992: 102).
O Vukovićevom Mitskom dekameronu kao jednom od njegovih posljednjih ostvarenja i potpuno autohtonom djelu u okviru impozantnog piščevog
opusa, možda se i najmanje pisalo. Smanjena recepcija ove vrijedne knjige
djelimično je potekla iz razloga što je ovo neobično ostvarenje ostalo u sjenci
njegovih moćnih romana, a dijelom i zbog toga što mit kao slikovita predstava
o prirodi, istoriji, bogovima i ljudskoj sudbini prikazanoj u kolopletu spomenutih sila nije predstavljao tipičan oblik Vukovićevog umjetničkog ispoljavanja i
pored toga što je u većem broju njegovih djela dodirnut i fenomen mitološkog.
Za razliku od ostalih autorovih ostvarenja, Mitski dekameron nije doštampavan, niti objavljen 2000-te godine u okviru piščevih sabranih djela (jedino njegovo izdanje publikovala je ,,Univerzitetska riječ” iz Nikšića, 1991).
U uvodnom dijelu knjige istaknuta je svojevrsna pjesma u prozi: „Obnoć Crna Gora pobijeli od iskonske mjesečine i glasnih rana-snova. Iz plamena na ognjištu iskre se pra-riječi. Rijeke svijaju prstenje priča oko planina
iz vremena izraslih. I mrtvi su žedni ‒ željni razgovora. Snove snijeva jedna
glava zasanjana, mitove i legende, sva bijela gora“ (Vuković 1991: 6). Knjiga
202
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
se sastoji od petnaest mitova pod nazivima: Vladimir i Kosara, Divljani, Dukljan, Nad Budvom bijeli se jelen, Momci i vile, Zidanje Skadra, Jezerani, Kokot
zlatokrili, Tri sorele, Kopljaš, Đavolja rabota, Dvor od crna mramora, Đevojački vir, Zlatnik i Ratni krug. Na prološkoj i epiloškoj granici većeg broja
mitova stoji „progledavanje“ koje predstavlja razgovor dva slijepca, Bjelote i
Stanka, čija pojava asocira na narodne pjevače, od Homera do niza putujućih
kazivača Vuka Karadžića, koji kroz tamu „progledavaju“ beskraj. Isto tako, na
osnovu izjave samog pisca da postupkom bilježenja od pratame gradi svijetlo,
može se shvatiti da proces pisanja za njega predstavlja stalno otimanje minulih vjekova od tame zaborava, što i predstavlja jedan od poetičkih postulata
ove knjige.
Podsjetimo se da je u okviru strukturalizma pružen najveći doprinos
istraživanju mita u međusobno oprečnim kulturama, te da je Levi-Strosova
Strukturalna antropologija, publikovana 1958. godine postala svojevrsna biblija francuskih strukturalista. U narednom ostvarenju, nazvanom Divlja misao
(1962) Klod Levi-Stros pruža važan doprinos razvoju literarno-teorijske misli
svog vremena i to upravo analizom mitova. Značaj mita kao predmeta strukturalnih proučavanja bio je baziran na naizgled jednostavnim i logičnim zapažanjima ‒ mitovi se ponavljaju u svim kulturama i često je upadljiva njihova
naglašena sličnost na područjima koji tradicijski nijesu bliska. Oni predstavljaju univerzalni sistem kulturnih ponašanja koji dalje ovaj filozof analizira u
svojim Mitologikama, koje je objavio u četiri toma, od 1961. do 1971. godine.
U navedenim ostvarenjima on, poput Vladimira Propa, sistematizuje poznate
elemente mitskih fabula i izdvaja značenjske jedinice. Na primjer, u antičkoj
mitologiji primjenjuje tehniku razlaganja priče na pojedinačne događaje, koji
čine samostalne cjeline (Edip ubija Sfingu; Edip ubija oca; Edip se ženi majkom i tako dalje). Ove događaje je nazvao mitemama i oni predstavljaju osnovne značenjske jedinice mita, imajući sličnu ulogu kao foneme u jeziku. Spomenuti mit o Edipu bio je zapravo nevjerovatno sličan mitu Zuni Indijanaca ,,o
izlaženju iz zemlje”, čak su pojedinačni događaji bili analogni. Jedan od bitnih
zaključaka spomenutog istraživača odnosio se na davanje prednosti fabulativno-motivskom sistemu djela nad ostalima, jer se po njemu ,,supstancija mita
ne nalazi ni u stilu, ni u načinu pripovijedanja, ni u sintaksi, nego u priči koja
se u njemu priča” (Bužinjska/Markovski 2009: 312).
Ipak, sa umjetničkim mitom Čeda Vukovića, nije u potpunosti ovakav
slučaj, jer njegov Mitski dekameron, osim fabulativno-motivske inovantnosti,
koja je u konkretnom ostvarenju u intenzivnijoj ili manjoj mjeri demonstrirana, posjeduje izrazitu stilsku obojenost i unikatnost. Njegov jezik, koji prati
različite govore crnogorskog podneblja, od njenog sjevera do Boke Kotorske,
raznovrstan je i nije unificiran, već se pažljivo prilagođava motivskoj lepezi
203
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
specifičnoj za način života u određenom kraju, pa njegov vokabular nikada
nije istovjetan. Od ličnih imena do djelova pokućstva, autor prilagođava riječi
stranog porijekla, na primjer turcizme ili italijanizme, zavisno od toga da li se
radnja odigrava na Visitoru ili Jadranu.
Isto tako, u saglasnosti sa činjenicom da li se radi o piščevim riječima ili
načinu izražavanja njegovih junaka, Vuković lokalnim koloritom određenog
kraja sjenči monologe, dijaloge ili poliloge. Takođe, u strukturi same rečenice
česte su permutacije i inverzije, koje su inače karakteistične za gotovo sve
tipove narodnih govora. Datim leksičkim dijalekatskim pojedinostima autor
se služi radi tipizacije likova, pa su izražajna sredstva data u funkciji kreiranja
plemenskog ambijenta Crne Gore. ,,Mitološki slojevi u ovim pričama”, Miloš
Vulević piše o bliskoj vezi ovih legendi sa narodnim predanjem o slovenskom bogovima, ,,se ističu svojim raznovrsnim značenjima, složenom simbolikom… Pominjanje pojedinih bogova iz slovenske mitologije od Vida, Svaroga, Peruna do Lada i Ljelja je u vezi sa pojavom svjetlosti, oluja i gromova.
U ovim bogovima i božanstvima pisac je zapazio i iznio višestrane osobine
paganskog slovenskog svijeta, njegovog vjerovanja. Elementi mitološkog vjerovanja mogu se sresti u folkloru, običajima, narodnim pjesmama, gdje se još
donekle čuvaju i pamte” (Vulević 1998: 111‒112). Kao i u narodnom mitu,
u ovom djelu izražena je primitivna, nagonska svijest čovjeka minulog doba,
kao i njegovog shvatanja prirode i pojava u njoj, sa mnoštvom sujeverja i
bizarnih iracionalnih predstava.
Nerijetko njegove legende i mitovi su nam prepoznatljivi, kako iz narodnog predanja, tako i iz pojedinih istorijskih izvora ili crkvene književnosti,
ali pisac im pruža specifičan umjetnički kolorit i to je elemenat koji nosi stilski
naboj, odnosno upečatljivost. Poetički krug Mitskog dekamerona završava se
poglavljem nazvanim Krugovi: ,,I sad me čujte, ni u glavi ne trepnuvši ‒ otkriću i sebe i stazu vašega putovanja: iz kruga ne izlazeći, svake noći dolazaste k meni istome. Za vas oprah oči vodom davnovidom i progledavah kao prorok i mag, kao mjesečar i mlinar i hroničar, pa kao pastir i neimar i pomorac,
kao guslar i pisar i ratnik” (Vuković 1991: 352). Žanrovska polivalentnost je
upadljiva u okviru cjelokupnog Vukovićevog djela, te tako pojedini motivi iz
legendi, kao što je, na primjer, Nad Budvom bijeli se jelen, već naredne godine
bivaju premodelovani u okviru dramskog književnog roda u djelu Harmonija.
Ženski likovi u ovom ostvarenju, kao što se da zaključiti i iz njihovih imena
(Kosara, Harmonija, Vadika, Jelena, Vranka, Labuda i sl.) predstavljaju prototip žene iz naroda, koja čini idealan spoj ljepote, produhovljenosti, dobrote
i pokornosti. Ovakva tradicionalna i poetična koncepcija ženskih likova spaja
se u kompaktnu cjelinu sa pasažima teksta u kojima je idealističkim manirom
prikazana sama priroda.
204
Umjetnost pripovijedanja Čeda Vukovića
U ekspresivno prikazanim scenama protivuteže između ženske prirode
i spoljašnje sredine, posebno efektnu ulogu u stvaralačkom ispoljavanju Čeda
Vukovića imaju poređenja: ,,Na krilatu konju jezdi Jelenina ruka, prstenovana
i bijela kao ogranak breze u kamenjaru” (Đevojački vir), ,,Ona ne bi lijena ‒
otvori vrata i kuću i sebe kao što se, nevidom, otvara samo noćni cvijet” (Jezerani), ,,Ona je dotinjavala, uvjereni da su svi oko nje čisti i čestiti kao njeno
ime” (Zidanje Skadra) i tako dalje. Posljednje od spomenutih ostvarenja modelovano je na proznoj varijanti istoimene narodne pjesme, umjetnički transponovanoj kao kazivanje iz perspektive najmlađeg Mrnjavčevića ‒ Gojka,
dok je legenda Đevojački vir posvećena sudbini kćerke crnogorskog vladara
Ivana Crnojevića. I čovjek i pisac su svakoga časa svog postojanja na svojevrsnom sudilištu, što Čeda Vukovića navodi na misao: ,,Teže je biti dobar
čovjek nego dobar pisac”, budući da je broj estetskih zahtjeva koji krase jedno
djelo neuporedivo manji nego etičkih, koji bi trebalo da krase čovjeka (Vuković 1992: 14). Tragizam ljudskog postojanja takođe čini jednu od važnih
pretpostavki ovog ostvarenja, a slikoviti opisi pejzaža, koji su čas zastrašujući,
čas smireni, prikazuju promjenljivost ljudske prirode i sudbine, kao i njegovo
nestabilno mjesto u kolopletu njenih nadrealno odslikanih poigravanja.
Važno je napomenuti da Mitski dekameron nije nastao isključivo posredstvom piščeve imaginativnosti, već je za njegovo mozaičko koncipiranje
jednako važan upliv u prošlost kraja za koji je legenda vezana, poznavanje
mita kao literarne vrste, kao i dokumentarne, odnosno arhivske građe. Antejskim nitima vezan za zavičaj, Čedo Vuković je jedan od rijetkih stvaralaca
koji modeluje ovu zahtjevnu književnu vrstu na temelju kulturne baštine Crne
Gore i njene okoline, istančanim stvaralačkim senzibilitetom odslikavajući
iracionalne predstave junaka i njihovog načina života u jednom zaboravljenom vremenu.
Literatura
–– Rotković, Radoslav: Poruke čovječnosti, predgovor romanu Čeda Vukovića Mrtvo Duboko, Titograd, Grafički zavod, 1967.
–– Drugovac, Miodrag: Pisac svoga puta (čitajući roman Čeda Vukovića
“Mrtvo Duboko”), u knjizi istoimenog autora: Riječ kao sudbina, Titograd, NIO Pobjeda, 1979.
–– Vuković, Čedo: Mitski dekameron, Nikšić, Univerzitetska riječ, 1991.
–– Ivanović, Radomir: Vukovićeva filozofija i psihologija stvaranja, u zborniku radova: Književno djelo Čeda Vukovića, Podgorica, CANU, 1992.
–– Milović, Jevto: Razgovor sa Čedom Vukovićem o romanu ,,Sudilište”, u
zborniku radova: Književno djelo Čeda Vukovića, Podgorica, CANU, 1992.
205
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
–– Kalezić, Slobodan: Inovacijski postupak u romanu ,,Mrtvo Duboko” Čeda
Vukovića, u zbirci književnih ogleda istoimenog autora: Strukture i značenja, Podgorica, CANU, 1998.
–– Vulević, Miloš: Svjetlosni i poetički elementi u ,,Mitskom dekameronu”, u
zborniku radova: Književno djelo Čeda Vukovića, Reževići, 1998.
–– Vuković, Novo: Roman i istorija (Povodom romana ,,Poruke”), u knjizi istoimenog autora; Deveta soba (književni ogledi), Beograd, Filip Višnjić, 2001.
–– Bužinjska, Ana, Markovski Mihael Pavel: Književne teorije XX veka,
Beograd, Službeni glasnik, 2009.
–– Racković, Nikola: Leksikon crnogorske kulture, Podgorica, DOB, 2009.
Sofija KALEZIĆ-ĐURIČKOVIĆ
THE ART OF NARRATION OF ČEDO VUKOVIĆ
Works of Čedo Vuković (1920) present a real treasury of the most diverse range of subjects, motifs, genres and orientation demonstrated by the
author in his very extensive and fruitful creative arc. In the manner of some
Montenegrin writers, such as Dušan Kostić, Vuković began his creation with
works for children, continued with a children’s science fiction and adventure
novel, and proceeded with works for adults through narrative forms, selections, essays, plays and poems.
206
Key words: Montenegro, diversity, modernity, novel, narration, myth
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 821.163.4-84:398(497.6)
Izvorni naučni rad
Sanela POPOVIĆ (Livno)
OŠ „Fra Lovro Karaula“, PŠ „Podhum“ Livno
[email protected] com
Marko DRAGIĆ (Split)
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu
[email protected]
TRADICIJSKI ODGOJ DJECE U POSLOVICAMA LIVNA
U suvremenim terenskim zapisima u livanjskom kraju bilježe se poslovični izrazi u kojima su sadržane odrednice i metode
tradicijskog odgoja djece. Autoritet, iskustvena provjerenost i
pouzdanost poslovice strateški su iskorišteni u radu s ciljem prepoznavanja i rekonstrukcije odgojnog modela djece prikazanog
u poslovicama kao i za produbljivanje i potvrđivanje spoznaja
o metodama i tehnikama tradicijskog odgoja. Kako bi se jasno
utvrdile odrednice tradicijskog odgoja u radu su prikazane opće
značajke kako tradicijskih tako i suvremenih odgojnih strategija. Metodologija suvremenih (demokratskih) odgojnih strategija suprotstavljena je metodama tradicijskog odgoja. Kontekst
izvođenja i uporabe poslovica je od velike važnosti za formiranje cjelovite slike primjene tradicijskih odgojnih metoda koje
danas supostoje u kombinaciji sa suvremenim odgojnim strategijama. Poslušnost djece promovira se u tradicijskom odgoju
kao imperativ, a tjelesno kažnjavanje je opravdana, jednostavna
i učinkovita odgojna tehnika čija se svrhovitost potvrđuje biblijskim autoritetom. Tradicijska odgojna strategija je u poslovičnim izrazima prikazana i kroz samoprocjenu uspješnosti/neuspješnosti odgojnog procesa. Razlozi odgojnog neuspjeha se
ne obrazlažu nego se u potvrđenom poslovičnom izrazu navode
kao očekivana statistika.
Ključne riječi: usmena književnost, poslovice, tradicijski
odgoj, poslušnost, kazna
207
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
Uvod
Cilj rada bio je na odabranom korpusu suvremenih zapisa poslovičnih
izraza livanjskoga kraja, zasićenih motivom djeteta, analizirati izvedbeni kontekst i motive koji otkrivaju odgojne metode i obrasce. Tako dobivenu sliku
odgojnog obrasca u poslovicama uspoređivalo se s općim odrednicama tradicijskog i suvremenog odgoja. Usmena književnost livanjskoga kraja nije značajno bilježena i stručno obrađivana pa je ovim radom dio paremiološke građe,
neopravdano zanemarene u zapisu i stručnoj prosudbi iskorišten u svrhu rekonstrukcije dominantnog odgojnog modela prikazanog u poslovicama, značajno prisutnim u izvedbi, kao dio sociološko-pedagoške slike tradicijske kulture livanjskoga kraja. U prvom dijelu rada predstavljene su poetičke odrednice
poslovice, povijesni pregled prisutnosti paremioloških sadržaja od najranijih
kultura s osvrtom na prikupljanje i zapisivanje poslovične građe u Hrvata. Tradicijski i suvremeni odgoj opisani su u sažetom drugom dijelu rada kako bi se
dva metodološki suprotstavljena odgojna obrasca u trećem dijelu promatrala u
usporedbi sa rekonstruiranom slikom odgojnih metoda koja je rezultat analize
zadanog korpusa poslovičnog gradiva. Rezultati analize pokazali su značajno
produbljene spoznaje o utilitarističkoj i pedagoškoj ulozi poslovica u odgoju
djece, o dominantnim tehnikama tradicijskog odgoja i o ulozi poslovice kao
pouzdanog i jednostavnog edukacijskog smjerokaza odgajateljima.
1. Poslovice
Poslovice su, kako ih sažeto predstavlja A. Dundes’s1 u svom radu „O
strukturi poslovice“, tradicionalna izreka kojom se sumira situacija, prolazi
(potvrđuje) prosudba na prošlom pitanju ili se preporuča akcija u budućnosti.
„Poslovica je najminijaturnije književno djelo i njome se prenosi višestoljetno
i višemilenijsko iskustvo koje jezgrovito tipizira osobe, događaje i pojave.
(…) U hrvatskoj povijesti književnosti poslovice su nazivane: proričja, priričja, pririč, priričak, mudroslovice, izreke; gnomi, sentence, sentencije.“2 Josip
Kekez paremiološko gradivo klasificira po kompozicijskom modelu na pet
paremioloških tipova: poslovice, tj. prave, potpune kojima je životno iskustvo
apstrahirano u pouku; izreke podudarne s poslovicama, ali ne zaokružuju misaoni proces u zaključak već parabolički asociraju na stvaran događaj; dijaloške poslovice ili poslovice pitalice; poslovice anegdote ili poslovice pričice
1
2
Usp. Alan DUNDES'S, „On the Structure oft he Proverb“ no. 25 (1975), pp. 961–973. Also
in: Dundes, Alan. Analytic Structures in Folklore.
Marko DRAGIĆ, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (fakultetski udžbenik),
Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, ak. god. 2007./2008, str. 528.
208
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
i paremiologizme, a čine ih frazeologizmi, poredbe i metafore.3 Kekez također
poslovice klasificira prema semantičkim značenjima na: historijsko, etnološko, filozofsko, politološko, sociološko, psihološko religijsko, antropološko,
moralno i profesijsko značenje.4
Valja istaknuti zaključak profesora Kekeza da su: „U hrvatskoj kulturi
poslovice jedan od onih oblika koji potvrđuju da usmena književnost nije otkriće devetnaestoga stoljeća nego da se ona registrira od najstarijih razdoblja
pismenosti te da takvo gradivo ni kvalitetom ni brojem ne zaostaje za onim
koje je organizirano zabilježeno u toku zadnjih dvaju stoljeća.“5
U zbirkama i sličnim djelima poslovice se obično donose po abecednom redu ili raspoređene po tematskim grozdovima (npr. obiteljske veze,
žene, brak, braća i sl.), a mogu se klasificirati po značenju ili vremenu zapisivanja. U ovom radu poslovice će biti odabrane po kriteriju da poslovica mora
biti zapisana na prostoru Livna i okolice. Drugi kriterij je da je u poslovici
izravno ili neizravno uočljiv motiv djeteta ili da poslovica na bilo koji način
rasvjetljuje odgojne obrasce djece. Analizom motiva djeteta u poslovicama
pokušat će se rekonstruirati model tradicijskog odgoja i produbiti spoznaje o
tradicijskim odgojnim tehnikama.
U suvremenoj uporabi su one poslovice koje imaju svoju funkciju i oslikavaju zajedničke, prihvaćene stavove zajednice koja se njima koristi. Karakter
poslovice je utilitaristički i didaktički.6 Paremiološko gradivo, prikupljeno za
potrebe rada, a imajući u vidu karakter i autoritet poslovice, opravdano će poslužiti kao izvor iz kojega se može rekonstruirati slika tradicijskog odgoja djece.
2. Tradicijski i suvremeni odgoj
Uspoređujući tradicijski i suvremeni (demokratski) odgoj primjećuje se
značajna razlika u polazištima i ishodima dvaju modela. Tradicijski odgojni
pristup koji se nužno temeljio na autoritetu odgajatelja i koji je ukratko opisan
kao model slušaj, pamti i ponovi7 spoj je naslijeđenih, usvojenih i prihvaćenih
3
4
5
6
7
Usp. Poslovice, zagonetke i govornički oblici (priredio Josip Kekez), SHK, MH, Zagreb,
1996., str. 46.‒47.
Usp. Josip KEKEZ, Usmena književnost, u: Škreb-Stamać Uvod u književnost, Globus,
Zagreb, 1986., str. 168.‒171.
Poslovice, zagonetke i govornički oblici (priredio Josip Kekez), SHK, MH, Zagreb, 1996.,
str. 13.‒14.
Usp. Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: proza, drama i mikrostrukture,
priredio Marko DRAGIĆ, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, knj. 5.,
Matica hrvatska i HKD Napredak, Sarajevo, 2005., str. 299.
Usp. Milan POLIĆ, Filozofija odgoja za početnike, E-izdanje, Medulin, 2014., str. 40., 28.
1. 2014. http://www.radionicapolic.hr/milan/fozp.pdf, (23. 3. 2014.)
209
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
tradicijskih obrazaca ponašanja, reagiranja i prevencije kako bi pojedinac na
jednostavnoj paradigmi kazna - za pogrešno i izostanak kazne za ispravno
mogao slijediti uhodani pravac tradicijske odgojne norme. Tradicijski odgojni
sustav bio je usmjeren na prilagođavanje djeteta društvenim potrebama, odnosno funkcionalno uključivanje u postojeće društvene odnose umjesto na razvitak njegove osobnosti, slobode i sreće.8 Uključimo li u obrazac tradicijskog
odgoja i rodnu neravnopravnost žene i muškarca u patrijarhalnim obiteljima
koja se prenosila i na djecu različitog spola takav odgoj možemo definirati
kao autoritaran i rodno obilježen koji se svodio na socijalizaciju i „uklapanje“
u prihvaćene i neupitne moralne i religijske okvire. Pored opisa tradicijskog
odgojnog modela važno je rasvijetliti i razloge njegove raširenosti. Naslijeđen
odgojni model bio je jedini dostupan odgojni obrazac i izvor pedagoških kompetencija roditelja, a njegova jednostavnost lišena pojedinačne kreativnosti
odgajatelja, izostanka preispitivanja prihvaćenog iskustvenog modela priskrbio je tradicijskom odgoju dugotrajnost. Tom modelu suprotstavljen je suvremeni odgojni pristup nastao na tragu opće demokratizacije društvenih odnosa
sažeto prikazan opisom: istraži, promatraj (propitaj), promijeni (kreiraj).9 Suvremenost je po Poliću „nesputana i sve se brže mijenjaju okolnosti u kojima
djeca odrastaju i sve dublji je jaz među naraštajima koji su odrastali u bitno
različitim okolnostima“10. Ne iznenađuje što se starija generacija suvremenih
roditelja, bliskija tradicionalnom odgoju, okreće jednostavnim postavkama
autoriteta i zadanih obrazaca u kombinaciji sa osnovnim odrednicama demokratskog odgoja, dok se mlađe generacije roditelja nerijetko gube u demokratskom odgojnom stilu koji se „zbog nerazumijevanja, neznanja i nedovoljno
vještina često shvaća kao laissez-faire i prelazi u permisivni odgojni stil“11.
Predrasude o urođenosti odgojnih sposobnosti ili preciznije pedagoških
kompetencija pojedinca (odgajatelja) kao i stavovi o njihovoj dostatnosti prisutne su i danas. Roditelj se ne obrazuje za odgoj svoje djece nego nasljeđuje
uzore svojih odgajatelja koji u kombinaciji sa sve prisutnijom promocijom
partnersko-liderskog odnosa roditelja i djece, genetskim i društvenim uzrocima odgoj čine složenom i zahtjevnom misijom. Budući da nema savršenog i
jasno preciziranog suvremenog odgojnog modela važan čimbenik u oblikovanju i provedbi suvremenog odgoja je i osobna kreativnost odgajatelja, njegova
Usp. M. POLIĆ, nav. dj., str. 42.
Usp. M. POLIĆ, nav. dj, str. 42.
10
Isto, str. 46.
11
Usp. Esmeralda SUNKO, „Utjecaj provedbe programa za roditelje na njihove stavove o
odgoju“, u: Odgojne znanosti, Vol. 10, br. 2., 2008., str. 384. 383-401. Permisivni (popustljiv) odgojni stil, u literaturi često nazivan laissez-faire (anarhičan) u središtu ima djetetove
želje i interese ispunjavanje kojih nerijetko „proizvodi“ egocentričnu djecu.
8
9
210
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
sposobnost i posvećenost kao i značajna spremnost na prilagođavanje brzim
društvenim i socijalnim promjenama. Prva i najznačajnija postaja odgojnog
puta je obitelj i njeni kapaciteti unutar kojih dijete stječe temeljne navike,
formira stavove, uvjerenja i paradigmu praktičnog djelovanja. Pogledamo li
u zadnja desetljeća prošlog stoljeća razvidno je kako su moderne prijetnje
koje okupiraju roditelje poput različitih vrsta ovisnosti djece (internet, kocka,
droge, alkohol) u samom vrhu suvremenih odgojnih pitanja. Stvaranje sretnog okruženja za dijete mnoge roditelje dovodi u začaran krug proizvodnje
sreće kod njihove djece uglavnom materijalističkim i uživalačkim metodama,
a sve manje psihološkim, emocionalnim, religijskim i odgojnim strategijama. Rekli bismo, kako je konzumerizam ozbiljno zahvatio i područje odgoja.
Nije svakom roditelju dostupno obrazovanje o odgoju te se značaj poslovica u
tom smjeru nikako nije zanemarivao. Poslovica kao proživljeno i osvjedočeno
iskustvo s pouzdanošću koju nosi zauzima ulogu uzora u koji se ne sumnja,
koji je „preživio“ turbulentne društvene promjene, a poruka, pouka i upozorenje koje nosi već je na prethodnim životnim primjerima dokazana.
3. Odgoj u poslovicama
Pedagogija proučava odgoj kao specifičnu, namjernu, društveno obilježenu aktivnost i odrednice odgoja kao procesa formiranja ljudskog bića,
njegovih fizičkih, estetskih, moralnih, intelektualnih i radnih osobina. Kao
jedna od pedagoških disciplina je i obiteljski odgoj koji se u radu promatra iz
vizure tradicijskog odgoja prikazanog u tekstu poslovica iz livanjskog kraja.
Cilj je pronaći i analizirati izravne i neizravne motive djeteta u poslovicama te
utvrditi u kojoj mjeri tako dobiveni podatci pridonose produbljivanju spoznaja
o odgojnim obrascima u livanjskom kraju. Poslovice izdvojene za ovaj rad u
najvećoj mjeri oslikavaju odgoj djece.
U prvoj poslovici izravno se iskazuje kako nije dobro puno maziti dijete
jer to nepovoljno utječe na odgojni proces i njegove rezultate: Dijete puno
maženo nikad dobro odgojeno.12
Milovanje je ovdje metafora bezuvjetne ljubavi prema djetetu koja
često zamagli realnu odgojnu dužnost roditelja, pa se djetetu samo iskazuje
nježnost, odobravajući i obrasce ponašanja koji ne spadaju u poželjne i primjerene. U istom smjeru je i poslovica kako Umiljat otac i umiljata mater
slabu dicu goje.13
Kazivala mi u kolovozu 2013. Milka Popović, rođ. Dolić u Guberu 1941., živi na
12
Stupama.
Kazivao mi u kolovozu 2013. Slavko Popović, rođ. 1938. na Stupama.
13
211
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
U ovom kontekstu „slaba“ djeca su ona koja se blagim i popustljivim
odgojem nikada ne pripreme za „stvaran“ život, nespremna su za suočavanje
sa svima koji nemaju jednako blag i popustljiv odnos prema njima poput roditelja, a nespremnost takve vrste uglavnom proizvodi neprihvatljive obrasce
ponašanja, prije svih egocentričnost, koji se ističu i odudaraju od ustaljenih
normi. Sličnu poruku iščitavamo u biblijskim tekstovima u kojima se kaže:
„Razmazi dijete svoje pa će te zaprepastiti, igraj se s njim pa će te u tugu
zaviti“. Suvremene odgojne strategije prednost u odgoju djece daju balansu
između nježnosti, prijateljstva i partnerskog autoriteta temeljenog na dosljednosti, međusobnom povjerenju i uvažavanju, a izostanak nježnosti, grubost i
tjelesno kažnjavanje, ne samo da nisu alternativa odgojnim modelima, nego se
svrstavaju u domenu kaznenog i neprihvatljivog ponašanja.
Roditelji su osuđeni na tugu i nevolju ako postanu izvršitelji volje i različitih želja svoje djece, te ako se radi: Ditetu na volju, sebi tugu i nevolju.14
Poslovični izraz „Daš mu prst on će i ruku“ logičan je slijed ukoliko
se nastavi s popustljivošću pred dječjim zahtjevima. Djeca koriste roditeljske
emocije s ciljem ostvarivanja želja, a roditelj je taj koji treba „odvagati“ kada
djetetove želje prelaze u područje kontroliranja roditelja. Ne kaže se uzalud
„’ko sa dicom spava popišan se budi“ misleći pri tom kako ne prolazi dobro
onaj tko sluša djecu i dječje želje, te biva vođen „dječjom pameti“ jer odrasla
osoba treba imati lidersku ulogu u odgoju, dijete nikako.
U poslovici Igra iz dice izvire k’o vrilo iz briga15 otkriva se igra kao
razlog zbog kojega djeca prirodno ne mogu poput odraslih prihvaćati obveze i
pravila. Igra je označena kao datost i prirodno stanje jer dijete bira igru ispred
svega, a taj odabir prirodan je kao što je prirodno i očekivano izviranje vode
iz stijene. Primjereno je, dakle, da se djetetu kao nedoraslom čovjeku dopušta
privilegija zaigranosti, a zadaća odgajatelja je pozitivno usmjeravati zaigranost i dosljedno liderski primjenjivati odgojne metode.
Sljedeća poslovica nema dijete kao izravan motiv, ali ga pretpostavlja
i potvrđuje strogu hijerarhijsku ustrojenost zajednice u kojima se stariji sluša bez pogovora, a ako to izostane takvoj kući ni Bog ne pomaže. Slušanje
starijeg, prije svih najstarijeg muškarca, a onda redom svih drugih članova
zajednice jedna je od najvažnijih značajki poretka u tradicijski ustrojenim
patrijarhalnim zajednicama. Poslušnost je imperativ i preduvjet uspješne
primjene odgojnih tehnika, a vjerovalo se kako izostanak poslušnosti, posebice poslušnosti djece, u velikoj mjeri onemogućuje primjereno funkcio Kazivao u travnju 2012. Nikola Popović, rođ. 1951. na Stupama.
Kazivala u siječnju 2013. godine Cvita Mihaljević, rođ. Barišić 12. 3. 1940. godi-
14
15
ne u Livnu.
212
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
niranje obitelji u zadanim, patrijarhalnim okvirima: Di se stariji ne sluša tu
Bog ne pomaže.16
Ukoliko dijete ne dobije odgojne smjernice koje će slijediti od svoje majke, a majka je ovdje metafora za obitelj, sasvim sigurno će ga naučiti
tuđa majka koja ovdje predstavlja, tuđi i okrutan izvanjski svijet. U pozadini
poslovične poruke iščitava se upozorenje kako „učenje tuđe majke“ neće biti
ni izbliza tako majčinski toplo, strpljivo te zvuči kao prijetnja. Neupitna je
aktualnost poruke ove poslovice i danas budući da je obiteljski odgoj teško zamjenjiv i ne postoji institucija niti tako aktivan i angažiran društveni odgojni
model koji može zamijeniti odgojnu zadaću obitelji: Koga ne nauči njegova
mater naučit će ga tuđa.17
Radnja suprotna milovanju u paremiološkoj, odgojnoj terminologiji je tjelesno kažnjavanje. Iako se u navedenim poslovicama motiv djeteta
izravno ne uočava, poruka poslovice se odnosi isključivo na djecu aludirajući svojim sadržajem i uporabom pasiva, kao datosti i iskustvene provjerenosti, na period djetinjstva kada se i trebaju primjenjivati uspješne odgojne
metode. Bilježe se cijeli grozdovi poslovica u kojima se otvoreno i bez zadrške opravdava i preporučuje tjelesno kažnjavanje djece kao vrlo učinkovite, odgojno uspješne metode poput sljedeće: ’ko nije tučen nije ni naučen,
ili Šiba je iz raja izišla.18
Ovom se primjeru paremiološkom savjetu daje i kršćanski legitimitet
napominjući kako je i rajski red uspostavljen i na kažnjavanju neposluha, pa
i šibom. Mnogi dijelovi Svetog pisma govore u prilog tjelesnom kažnjavanju
djece. U Poslovicama i Mudrim izrekama navodi se: Tko štedi šibu mrzi na
sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje. (Izreke 13, 24)19 Ludost
prianja uza srce djetinje: Šiba pouke otklanja je od njega. (Izreke 22, 15)20
U Bibliji se iščitava stav kako djeca koju se ne disciplinira odrastaju u
buntovne ljude koji neće imati poštovanja prvo prema svojim roditeljima, a
onda i svim ostalim autoritetima crkvenoj, svjetovnoj vlasti i dr. Ako roditelj
ne vlada odgojnim strategijama koje su izbalansirane i prihvatljive opći je
stav u Bibliji da je „šiba“ kao metafora pouzdanog kažnjavanja dobrodošla i
korisna. Jer „Šiba i ukor podaruju mladost, a razuzdan mladić sramoti majku
Kazivao u travnju 2012. god. Svetko Kalaba, rođ. 1935. u Bastasima.
Obje poslovice kazivao mi je u prosincu 2012. god. Filip Čelar, rođ. 1954. na Bilom Polju
kraj Buškog jezera.
18
Kazivala u ožujku 2009. god. Mara (Marica) Rimac, rođ. 1934. u Čelebiću. Marica je bila
aktivna članica folklorne skupine od 1947. godine, a naročito se isticala u izvornoj narodnoj
pjesmi (ustresavici) i kao solistica u bećarcu.
19
Citirano prema: Biblija, Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.
20
Isto.
16
17
213
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
svoju“ (Izreke 29, 15), naravno ukoliko nerazuman roditelj pogrješno ne shvati biblijsku definiciju i iskoristi je kao opravdanje za tjelesno zlostavljanje.
Prije udarca bolje je uputiti verbalnu prijetnju, koju iščitavamo kao još
jednu jednostavnu i jasnu tehniku tradicijskog odgoja: Ne budeš li dobar/dobra bi’ćeš modar/modra.21
Ako dijete, s druge strane, bude marljivo tada se kao nagrada ističe tek
izostanak kazne. U ovom primjeru dijete neće biti „karano“ (neće se na njega
galamiti). U poruci iščitavamo specifičnost tradicijskog odgoja u odnosu na
suvremeni u kojemu nagrada nije nešto materijalno nego tek izostanak kazne:
Ako budeš valjan22, nećeš biti karan.23
Nešto drugačiji pristup od prethodnog vidljiv je u izreci: Dijete se tuče
prije no što pođe na vodu.24
Riječ je o starijoj izreci koja se može čuti i danas od starijih kazivača
koji pamte vrijeme bez vode u kućama kada je obveza djece i mlađih žena bila
„namiriti“ tj. donijeti sa izvora ili zajedničkog seoskog bunara vodu za kućanstvo. Budući da se u selima voda nosila u „fučijama“25 uglavnom sa zajedničkih izvora često je na tim mjestima vladala gužva i dolazilo do svađa, sukoba
ponajprije zbog „mućenja“ vode, nestrpljenja ili kakvog osobnog animoziteta.
Nije bilo vremena za pedagoške razgovore s djecom, jednostavnije i učinkovitije je bilo djelom, prijetnjom ili udarcima spriječiti neugodne situacije.
Kakve god da jesu odgojne strategije treba ih početi primjenjivati što
ranije, dok je dijete još malo u čemu se slažu tradicijska i suvremena odgojna
filozofija jer nas mudrost i iskustvo naših starih uvjerava:
Željezo se kuje dok je vruće.
Trn se oštri od malena.
Drvo se savija dok je mlado.26
Rezultati neće izostati ako se poslušaju narodne mudroslovice jer se
„Po jutru dan poznaje“. Ako se na vrijeme krene s prihvatljivim odgojnim
metodama tada se može očekivati uspjeh što govore i poslovice u kojima se
dijete ne spominje izravno, ali se odnosi na učinak odgoja u ranoj mladosti.
U sljedećoj se poslovici nazire i posljedica izostanka ranog odgoja budući da
zakašnjeli odgojni angažman ili njegov izostanak proizvode određene nespo Kazivala u siječnju 2012. god. Milka Popović, rođ. Dolić u Guberu kraj Livna 1941. god.
živi na Stupama.
22
Valjan u livanjskom kraju znači biti vrijedan, poslušan, onaj koji zna mnoge poslove, na
uzor drugima.
23
Kazivala mi u studenom 2012. Nasiha Rizvić, rođ. Jahić 1950. u Livnu.
24
Kazivao u rujnu 2010. Filip Čelar.
25
Tur. fučija ‒ kada, kaca, bure, bačva, lagav, prema: Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi,
MH, Zagreb, 1988., str. 457.
26
Kazivao mi u travnju 2012. god. Filip Čelar.
21
214
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
sobnosti u kasnijim zrelim aktivnostima, vještinama i sposobnostima: Star se
pas ne uči lovu.27
Svi članovi obitelji, posebice roditelji, uzor su djetetu i ono se ugleda
na ono što vidi u svojoj sredini. Poslovica to općeprihvaćeno stajalište čuva u
svom sadržaju: Dijete radi što od oca vidi.28
Dijete se metaforički u odnosu dijela i cjeline u poslovicama naziva
klin (dio drveta ili klade), rod (porod), glas (odjek zvona), klas (dio žitarice,
žita) ako se govori o izravnim nasljednim osobinama ili je dijete kroz metaforu pleme (Kakvo sjeme takvo pleme) onaj koji nasljeđuje osobine i prenosi ih
na cijelo svoje potomstvo. Kad se ugledanju na starije doda i nešto genetike,
tada poslovični izrazi postaju univerzalni i širi od zajednice koja ih koristi
predstavljajući tako općeljudski stav kao u sljedećim izrazima i inačicama
izraza više puta zapisanim na području Livna od različitih kazivača:
Kakva mater, takva ’ćer.
Kakav otac, takav sin.
Kakvo drvo takav klin, kakav otac takav sin.
Kakva klada, takav klin.
Kakvo sjeme, takav rod.
Kakvo zvono takav glas; kakvo žito takav klas.
Kakvo sjeme takvo pleme.
Jabuka ne pada daleko od stabla.
Iver ne pada daleko od klade.29
Stariji muškarci u kući bi uz rakiju znali novorođenčetu nazdraviti najčešće u formi izreke jezgrovito sažimajući iskustvo naroda: Daj da bude bolji
od oca, k’o konj od magarca.30
Pasti s konja na magarca značilo je naći se u lošijim životnim uvjetima,
biti u lošijoj poziciji, a ova izreka djetetu želi da bude bolje od oca kao konj od
magarca, dakle, da bude mudriji, poštovaniji, napredniji u svakom pogledu.
Ispod sloja dobrih želja novorođenčetu naslućuje se i kritika upućena ocu iako
izreka u svom sadržaju nosi pozitivan predznak i težnju za napretkom.
Zanimljiva je poslovica „Kakav otac, takav kotac“31 kojom se model
ponašanje oca prenosi na dijete prvo kao njegovo izravno potomstvo (kao što
je okot u životinjskom svijetu), a onda se i nasljednik vidi kao budući otac,
Kazivao mi u rujnu 2012. god. Tihomir Popović, rođ. 1961. god. u Livnu.
Kazivao mi u travnju 2012. god. Svetko Kalaba.
29
Kazivali mi u travnju 2012. god. Svetko Kalaba, Filip Čelar, Nikola Popović i Draga Popović, prisjećajući se, dopunjujući jedno drugo.
30
Ovu mi je mudru narodnu izreku kazao u prosincu 2009. god. Mirko Šiško-Ćiro, rođ. 1947.
u sela Komorani, a već gotovo 40 godina živi i radi u gradu Livnu, sada je u mirovini iako
se i dalje zabavlja stolarskim zanatom.
31
Kazivao mi u prosincu 2012. god. Filip Čelar.
27
28
215
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
što je predviđanje dalje budućnosti. Kotac se u livanjskom kraju kaže za oca
s blago podrugljivom notom noseći u svom sadržaju neminovnost genetskog
modela, čistog biološkog nasljeđivanja.
Da postoje i primjeri kako dijete može postati sušta suprotnost od roditeljskog modela i uzora vidljivo je kada su U škrta oca rasipna dica.32
Pretjerivanje i neumjerenost jasno su definirane u narodnoj filozofiji u
kojoj štedljivost i škrtost ne mogu biti sinonimi pa se kao obrasci ponašanja
ne mogu koristiti u odgojnim tehnikama očekujući iste rezultate.
Ako odgoj nije urodio plodom dijete odrasta u člana zajednice koji ne pokazuje prihvatljive obrasce ponašanja te postaje predmetom poslovičnog izraza
koji upozorava, poučava, izdvaja, realno zaključuje, žali zbog neuspjeha. Poslovični izrazi pokazali su se kao cjelovit odgojni model ili filozofija iskustveno samoprocijenjena budući da opisuju i odgojne neuspjehe koji se pripisuju
datosti i svode na razinu statističke pogrješke. Ovakvi izrazi u svom sadržaju
ne nude rješenja, ne otkrivaju krivca već ironično priznaju, objavljuju kao da
izraz svojom važnošću može opravdati neuspjeh, možda i osloboditi krivnje,
neizravno naglašavajući datost na koju čovjek ponekad ne može utjecati:
Od bešike do motike napridov’o nije.
Kakvog mi ga bešika zaljuljala,
Takvog mi ga motika zavalila.33
Zlo goveče, june do vijeka.34
Poslovica uči kako se nikako ne treba djeci pružati previše slobode, bez
kontrole i prerano jer: Pusti pivca na gredu, pivac s grede na pantru.35
Dogodi se da se djeca suprotstave roditeljima, posebno muška, kad
malo „podrastu“: Kad dite obuče gaće ne sluša ćaće.36
Odgoj djeteta nije dobro prepustiti susjedstvu, selu ili ulici, no jednako
tako ni različiti odgojni modeli koji se međusobno isključuju jer zbunjuju dijete neće polučiti očekivani rezultat.
Kazivala mi u travnju 2012. god. Draga Popović, rođ. Buljan 1953. god. u Velikim Kablićima kraj Livna. Kad sam kao mlada nevjesta devedesetih godina prošlog stoljeća došla na
Stupe sjećam se Dragine „posebne“ odgojne tehnike kojom je poučavala svoju djecu kako
se ponašati sa ostalom djecom u selu. Kad bi koje od Draginih četvero djece došlo kući
uplakano poslije „tuče“ u selu ona bi ih dodatno majčinski „išibala“ rekavši kako više ne
smiju dolaziti kući ako su se tukli ili da to riješe sama jer se u selu odrasli neće svađati zbog
djece. Interesantna je uspješnost Dragine tehnike, jer se su djeca sve rjeđe ulazila u sukobe,
a kad bi i ušla onda su to vješto prikrivala i sama rješavala na dječjem „bojnom polju“.
33
Kazivala mi u travnju 2012. Milka Popović rođ. Dolić 1941. u Guberu.
34
Kazivao mi u travnju 2012. Filip Čelar.
35
Kazivao u travnju 2012. god. Tihomir Popović.
36
Kazivala ožujku 2009. god. Mara Rimac.
32
216
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
Briga o odgoju treba biti povjerena roditeljima pa se s pravom čuje: Di
je puno baba kilavo je dite.37
Pouku koju nosi ova poslovica dopunjuje i sljedeća koja koristeći metaforiku zemljoradničkih motiva iz svakodnevnog života i rada livanjskoga
kraja zaključuje kako je unatoč nasljednim potencijalima rad na odgojnom
procesu ključan u formiranju karakternih crta osobe jer je: Džaba dobro sjeme, kad ne valja oranje.38
U ljudskim zajednicama u pravilu postoje pojedinci koji svojim postupcima i životom generiraju zlo, proizvode probleme i od takvih se ne priželjkuje potomstvo i izrečeno u formi kletve vjeruje se kako je bolje da: Od zla roda
nek’ nije ni poroda.39
Život navedenih poslovica u izvedbi dokazuje postojanje cjelovite odgojne filozofije temeljene na tradicijskom patrijarhalno-kršćanskom svjetonazoru. Zanimljiv je iskaz starijeg kazivača odgajanog u čistom tradicijskom
odgojnom okruženju u kojem tumači neprihvatljive rezultate današnjeg suvremenog odgoja savjetujući povratak na provjerene tradicijske odgojne modele:
„Bolje moj sinko i danas pritegnit ovu dicu, ne dat im na volju, jer mi ti nismo
smili ćaći i materi reć’ neću, odma’ dobiješ po repu. A danas, ne smiš dite krivo pogledat’, a nas su svi tukli i evo dobri smo ispali. Ne zna dite ako mu se
ne pokaže, a ako te se neće malo bojat’ svašta je u stanju napravit. Ja ti kažem
da su jadni ovi roditelji danas.“40
Zaključak
Poslovice zabilježene u livanjskom kraju s motivom djeteta i motivima
odgojnih obrazaca, a koje pripadaju korpusu hrvatske usmene književnosti,
opisuju u potpunosti cjelovitu filozofiju tradicijskog odgoja sažetog u opisu
slušaj, pamti, ponovi. U navedenim poslovicama se baš kao u stručnom prikazu odgojnog modela predstavljaju odgojne upute, propisane norme, obveze
odgajatelja i obitelji, preventivne, izravne i verbalne odgojne tehnike i obvezne posljedice pridržavanja/nepridržavanja zadanih obrazaca. Prikaz uključuje i iskustveno potvrđenu uvjerenost u uspjeh odgojnih metoda, a posebno se
ističu tradicijske odgojne tehnike: tjelesno kažnjavanje, preventivna verbalna
Kazivao u travnju 2012. god. Adnan Rizvić, rođ. 1948. god. u Maloj Kladuši, živi u Livnu
od 1968. god.
38
Kazivao mi u veljači 2013. godine Vladimir Čelar, rođ. 14. studenog 1941. god na Bilom
Polju živi u Podhumu gdje i danas drži seosku gostionicu, radi kao konobar.
39
Kazivala mi u prosincu 2012. god. Zora Kuliš, rođ. Džeko 1939. god. u Potkraju, živi u
Mišima.
40
Kazivao mi u ožujku 2014. Slavko Popović, rođ. 1938. na Supama kraj Livna. Slavko je
jedno od devetoro djece svojih roditelja.
37
217
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
prijetnja kaznom te nagrada u obliku izostanka kazne. Neupitna je i nužnost
vrlo rane primjene odgojnih metoda budući da je blagovremenost prvi preduvjet uspješnosti cijelog odgojnog procesa. Ukoliko se zakasni sa odgojnim
procesom očekivani odgojni rezultati nisu mogući. Dijete kao rezultat odgojnog procesa spoj je djelovanja genetskog faktora, uzora i primjera starijih te
dosljedne primjene krutih, tradicijskih odgojnih metoda. Analizom naznačenih motiva značajno se produbljuju spoznaje o odrednicama tradicijskog
odgoja djece za čijim se normama u suvremenom supostojanju tradicijskih
i modernih odgojnih strategija poseže i danas promatrajući tradicijski odgoj
kao uspješniji i jednostavniji za odgajatelje od suvremenog. Neprihvatljivo
je u tradicijskom odgoju pretjerivati u milovanju i maženju djeteta budući da
iskustvo govori o proizvodnji „slabe“ i egocentrične djece koja se teško snalaze u stvarnim životnim situacijama. Slabost pokazana prema nezreloj dječjoj
volji pokazuje slabost roditelja koji tako neće postići željenu razinu poslušnosti svoje djece koja je odgojni imperativ tradicijskog modela. Slobodu koju
promovira suvremeni odgoj, tradicijski model vrlo jasno ograničava, ne toliko
što ne želi proizvesti samostalno i kreativno dijete, nego iz prostog razloga
što se roditelj upućen na tradicijski odgoj u istom kontekstu nema vremena
ni kapaciteta pomučiti oko kreativne i zahtjevne odgojne strategije. Jasno se
u poslovičnoj građi ističe važnost obitelji na konačan odgojni rezultat. Veliki
broj poslovica promovira tjelesno kažnjavanje djece kao uspješnu i učinkovitu odgojnu tehniku, a primjena se opravdava biblijskim autoritetom budući
da je „šiba iz raja izišla“. Uobičajeno je tjelesno kažnjavati djecu nakon što
učine nešto nepropisno ili propuste učiniti zadano no poslovice promoviraju
i preventivno kažnjavanje djece vjerujući kako je ipak bolje „spriječiti nego
liječiti“. Pored tjelesnog kažnjavanja važna sastavnica tradicijskog odgoja je
i verbalna prijetnja kaznom ukoliko se dijete ogluši o norme ili očekivanja.
Posebno je zanimljivo kako je izostanak kazne zapravo nagrada za poslušnost što je u suvremenim odgojnim postupcima u kojima je nagrada uvijek
nešto konkretno, pozitivno i ugodno, gotovo nezamislivo. Tradicijski odgoj
prikazan u poslovicama pokazuje važnu sastavnicu, zapravo, plastičan prikaz
djeteta i odgoja u cijelom grozdu poslovica kojima se promovira nužnost vrlo
rane primjene odgoja. Tako se dijete naziva „trnom“, a sam odgojni proces
naziva se „oštrenjem“ ističući odgoj kao vremenski mukotrpnu i dugotrajnu aktivnost. Važnost uzora starijih na koje se djeca ugledaju u pozitivnom i
negativnom kontekstu također je sastavni dio produbljene slike tradicijskog
odgoja prikazanog u poslovičnom gradivu. Da je odgoj djece iščitan u poslovicama svjesno i iskustveno kreiran, oprimjeren, i samoprocijenjen ponajbolje
govori isticanje neuspjeha u odgojnim strategijama koje propisuje tradicijski
odgoj čime se taj model još više profilira kao životan i provjeren. Bez obzira
218
Tradicijski odgoj djece u poslovicama Livna
koliko se dosljedno „trn oštri iz malena“ te „rajskom šibom“ korigira neko
se „drvo“ ipak savija na svoju stranu, suprotnu od očekivane, propisane, željene. U duhu suvremenog odgoja reklo bi se kako je riječ o individualizmu i
slobodi pojedinca ipak poslovica se referira na negativne primjere odgojnog
neuspjeha. Manjkavost tradicijskog odgoja prikazana je i u poslovici „U škrta
oca rasipna dica“ kao suprotan odgovor na krajnost čime se jasno propisuje
umjerenost koju svaki odgojitelj pa i onaj koji se odgaja mora „izmjeriti“ sam.
Tradicijski i suvremeni odgoj nalaze se na dvjema suprotstavljenim
stranama i dok se prvi odvija rutinski po naslijeđenom obrascu drugi traži prilagođavanje, preispitivanje te na poslušnost kao imperativ tradicijskog odgoja
suvremeni odgoj nudi kontroliranu slobodu kreativnosti. Tjelesno kažnjavanje je neprihvatljivo u suvremenom odgoju, a verbalnu prijetnju zamjenjuje
kontinuirani i primjeren strateški razgovor koji traži izniman angažman i kreativnost odgajatelja. Jedino je u oba odgojna obrasca, obitelj kao temelj i prvi
dodir sa socijalizacijom djeteta, jednako istaknuta u smislu davanja dobrog
praktičnog primjera djetetu kroz dosljednu primjenu roditelja svega što zagovaraju. Na temelju usporedbe etnografskog konteksta izvođenja poslovica
može se zaključiti kako danas supostoji kombinacija tradicijskog i suvremenog odgoja iz kojih se proizvoljno, u skladu s kapacitetima i kreativnošću
odgajatelja uzimaju odrednice po potrebi i kombiniraju. Odrednice, uspješnost i poteškoće takvog kombiniranog odgojnog modela pogodna je tema za
zasebnu sociološku raspravu.
Literatura
–– Biblija, Stari i Novi zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.
–– BONIFAČIĆ ROŽIN, Nikola, Narodne drame, poslovice i zagonetke, Zora
MH, PSHK, knj. 27., Zagreb, 1963.
–– DRAGIĆ, Marko, Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti
(fakultetski udžbenik), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, ak. god.
2007./2008. www.ffst.hr
–– DRAGIĆ, Marko, Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: proza, drama i mikrostrukture, Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u
100 knjiga, knj. 5., Matica hrvatska i HKD Napredak, Sarajevo, 2005.
–– DUNDES’S, Alan, „On the Structure oft he Proverb“ no. 25 (1975), pp.
961–973. Also in: Dundes, Alan. Analytic Structures in Folklore.
–– KEKEZ, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, SHK, MH,
Zagreb, 1996.
–– KEKEZ, Josip, Usmena književnost, u: Škreb-Stamać Uvod u književnost,
Globus, Zagreb, 1986.
219
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
–– KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, MH, Zagreb, 1988.
–– POLIĆ, Milan, Filozofija odgoja za početnike, E-izdanje, Medulin, 2014.
–– SUNKO, Esmeralda, „Utjecaj provedbe programa za roditelje na njihove
stavove o odgoju“, u: Odgojne znanosti, Vol. 10, br. 2., 2008., str. 383‒401.
Izvori
–– Vlastita rukopisna zbirka
Sanela POPOVIĆ & Marko DRAGIĆ
TRADITIONAL CHILDREN’S UPBRINGING
IN LIVNO’S PROVERBS
The present paper reflects on the fact that some contemporary field studies in Livno region note proverbial expressions containing guidelines and
methods of traditional children’s upbringing. Authority, experiential authentication, integrity, and reliability of proverbs are strategically used with the aim
of identifying and reconstructing the model of upbringing present in proverbs
and to deepen and confirm knowledge of the methods and techniques of traditional upbringing. In order to clearly identify the determinants of traditional
upbringing, the paper presents and compares the general features of both, traditional and modern upbringing strategies.
Key words: oral literature, proverbs, traditional upbringing, obedience, punishment
220
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Selma RALJEVIĆ (Mostar)
Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru
[email protected]
UDK 821.111(73).09 Fokner V.
UDK 821.163.4.09 Selimović M.
Izvorni naučni rad
POLIFONIJA IDENTITETA U ODABRANIM DJELIMA
WILLIAMA FAULKNERA I MEŠE SELIMOVIĆA
Namjera autorice jeste da svojim radom kritički analizira
polifoniju identiteta u djelima: Krik i bijes (The Sound and the
Fury, 1929.), Svjetlost u avgustu (Light in August, 1932.), Absalome, Absalome! (Absalom, Absalom!, 1936.) i Idi, Mojsije (Go
Down, Moses, 1942.), Williama Faulknera (1897.-1962.) i Derviš i smrt (Sarajevo, 1966.), Tvrđava (Sarajevo, 1970.), Ostrvo
(Beograd, 1974.) i Sjećanja (Beograd, 1976.), Meše Selimovića (1910.-1982.). Nastojat će se komparativno istražiti paralela
konstrukcije i dekonstrukcije identiteta u odabranim proznim
ostvarenjima američkog i bosanskohercegovačkog pisca u skladu sa teorijama, principima i iskazima modernih i savremenih
književnih teorija, kao i širim kritičkim, teorijskim i kulturološkim pristupima.
Ključne riječi: William Faulkner, Meša Selimović, polifonija
identiteta, (de)konstrukcija identiteta
U duhu modernizma i moderne književnosti, potraga za identitetom
izjednačava se sa potragom za srećom u pravcu ostvarenja ili neostvarenja života u mitu o životu modernog čovjeka koji zasebno ispisuju William Faulkner
(1897.-1962.) i Meša Selimović (1910.-1982.) svojim proznim ostvarenjima.
Nestabilnost identiteta modernog književnog subjekta predstavlja jednu od
osnovnih preokupacija njihove umjetnosti. Njihov moderni (anti)junak traga
za svojim ličnim i društvenim identitetom. Njegov položaj najčešće je na nekom razmeđu, između dviju suprotnosti, zbog čega je vječno razapet. U vezi s
tim, a u smislu tumačenja nestalne prirode književnog subjekta s aspekta poststrukturalizma, što god da se željelo označiti tim fluidnim nazivom, Zdenko
Lešić objašnjava sljedeće:
221
Selma RALJEVIĆ
Takav rastrojeni, kontraverzni subjekat u književnom tekstu proizvodi nestabilne, promjenljive, polivalentne, kontradiktorne tokove tekstualnog
smisla, tako da se tekst može razumjeti kao polje na kojem se odvija ne samo
lična drama već i ona ideološka borba koja je spontano pokrenuta kontraverznom pozicijom subjekta. (Lešić, Kapidžić-Osmanagić, Katnić-Bakaršić,
Kulenović, 2006: 545)
Faulkner u romanima: Krik i bijes (The Sound and the Fury, 1929.),
Svjetlost u avgustu (Light in August, 1932.), Absalome, Absalome! (Absalom,
Absalom!, 1936.) i Idi, Mojsije (Go Down, Moses, 1942.), kao i Selimović u
svojim proznim ostvarenjima: Derviš i smrt (1966.), Tvrđava (1970.), Ostrvo
(1974.) i Sjećanja (1976.), ističu raznolikost, različitost (engl. difference) i
hibridnost u smislu afirmacije različitosti. Naime, njihova djela ukazuju da
se moderni čovjek, a time ni svijet, ne mogu zasnivati na nepomirljivim suprotnostima, već jedino na njihovom prihvatanju. Njihove knjige govore o
traženju sreće, što je u osnovi potraga čijom neodređenošću se određuje sam
život. Stoga su i Faulknerova i Selimovićeva moderna književna ostvarenja
u biti potraga za identitetom modernog života, kao i pojedinca na tom putu
ka nepoznatom. To je ujedno i potraga za prirodom čovjeka i svijeta. Drugim
riječima, da bi moderni čovjek spoznao sopstveno jastvo i otkrio svoje mjesto
u svijetu, nužna je spoznaja bitka i istina srca iskonskog bića čovjeka. Te istine
uvijek su iste u vječnom vremenu „sada“ čovječanstva jer u njima se otkriva
jedan identitet čovjeka kao humanog bića. Paradoksalno, samo jedna istina
ne postoji ni prema Faulkneru, ni prema Selimoviću. Identitet čovjeka čini
polifonija dobra i zla, intimnog i društvenog, stvarnosti i mašte, i niza drugih
suprotnosti bez konačnog rješenja. Kako ni američki, ni bosanskohercegovački pisac nije vjerovao u samo jedno rješenje, prema njima onda savršenstvo
nije moguće, a time ni savršeni čovjek, pa ni svijet. Na taj način, ni potragu za
identitetom nije moguće završiti. Čovjek jeste nesavršeno biće. On je uvijek u
nekom traženju, pa je i sam život potraga za životom, za smislom, za srećom.
U tom smislu, „savršenstvo“, ipak, predstavlja spoznaja da savršenstvo nije
moguće. S druge strane, i u Faulknerovom i u Selimovićevom svijetu, uvjetno
rečeno, jedno „savršeno“ ljudsko biće čini spoj muškarca i žene u vidu njihovog jedinstva, zajednice i doma, temeljenih na istinama srca. Osim toga, jedno
„savršeno“ ljudsko biće jeste i čovječanstvo u spoju svih individualnih različitosti. I u tom pravcu identitet čovjeka, kao i čovječanstva, slovom Bahtina, čini mnoštvo različitih glasova ili identiteta koji se spajaju u jedan. Zbog
svega toga, i za Faulknera i za Selimovića može se reći da je svaki zasebno
pisao jednu knjigu o mitskom traganju i prihvatanju polivalentnog identiteta
modernog čovjeka.
222
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
Američki i bosanskohercegovački pisac nastojali su da predstave polifoniju ili zbir različitih identiteta kako čovjeka, tako i čovječanstva. S tim
u vezi, njihova književna potraga za identitetom ljudskog bića obuhvata hod
u nepoznato, između ostalog, u vanjska i unutarnja područja čovjeka, u sferu
privatnog i javnog, pojedinačnog i kolektivnog. Osim toga, obojica su svojim
književnim slovom nastojala predstaviti pravu prirodu svijeta vječnog sadašnjeg vremena. Pri tome, njihova djela otkrivaju i identitet kulture, prostora i
čovjeka njihovih zemalja, ali i cijeloga svijeta. U određenom smislu, Faulknerova umjetnička ostvarenja, također, ističu identitet američke, a Selimovićeva
bosanskohercegovačke književnosti. Njihov književni tekst oblikuje i njihov
lični identitet. Faulkner je svoj skrivao modernom dvosmislenošću, ali i samom činjenicom da nikada nije napisao djelo poput Selimovićeve memoarske
proze Sjećanja. Obojica su izražavala bitnost identiteta djela nad identitetom
pisca. Međutim, Selimović je u svojim Sjećanjima otkrio i identitet sopstvene
ličnosti kao intelektualca i individualca (Selimović, 1981: 109) ujedno naspram i unutar identiteta komunističke ideologije, sistema i kulture. Umjetnička ostvarenja oba pisca ukazuju na nužnost pojedinačne spoznaje polifonije istine čovjekovog srca, a onda i „savršene“ spoznaje, zapravo prihvatanja
identiteta čovjeka i čovječanstva. Prema njima, upravo u tome počiva nada u
afirmaciju različitosti, a onda i u opstanak čovjeka i čovječanstva. Naspram
polifonije stoji homofonija i kontrapunkt, kao i zaglušujuća buka vanjskog
svijeta. Naspram pojedinca stoji sistem, naspram individualnosti jeste ideologija. Prema tome, pojedinac stoji naspram samoga sebe, čovjek naspram čovjeka. Naime, čovjek je stvaralac i graditelj ideologije i sistema koji razaraju
samog čovjeka. Ideje u smislu kontrapunkta čovjeku onemogućavaju njegovu
spoznaju mnoštva istina srca, kao na primjer: ljubavi, saosjećanja, časti, sažaljenja, ponosa i žrtvovanja, kako bi to rekao Faulkner, da se spoje u jednu
istinu, jedan identitet čovjeka. Čovjek sam sebe sprječava da spozna sopstveni
identitet i u mikro i u makro nivou. Buka modernog života sve više zaglušuje
glasove ljudskog srca usljed čega čovjek gubi identitet čovjeka, te sve više
postaje mašina. Faulknerovo i Selimovićevo umjetničko djelo suočava čovjeka/čitaoca sa mogućim gubitkom identiteta kako bi ga osvijestili i suočili sa
spoznajom i takve mogućnosti. Njihov cilj je očuvanje identiteta čovjeka, a
time i opstanak, i to pobjeda čovjeka i čovječanstva.
Djelo oba pisca određuje identitet modernog života i čovjeka. Prema
njima, moderni život je strašan jer ljudi većinom služe stvarima, a da pri tome
ne znaju i ne spoznaju pravu vrijednost ničemu. Ljudi žive i umiru sami. To
je u određenom smislu paralitičan život, kako bi to svojim književnim slovom precizirao James Joyce. Moderni čovjek najčešće živi po principu jedne
istine, što bi u smislu groteske definirao Sherwood Anderson. Faulknerov i
223
Selma RALJEVIĆ
Selimovićev eksperiment u pravcu istraživanja čovjekovog identiteta i života
možda je i komplikovaniji od Andersonovog. U svojim djelima, oni su poput
Andersona, ali vjerovatno na složeniji način, život po principu samo jedne istine dijagnosticirali kao kanceroznu materiju koja dezintegrira, a onda i „ubija“
čovjekov identitet i život. To je pošast modernog doba. Takva patologija uništava čovjeka, a time i cijelo čovječanstvo. U vezi s tim, ideologija i robovanje jednoj ideji jeste stranputica čovječanstva. Ideologija dezintegrira identitet
čovjeka i pretvara ga u dio sistema, u mašinu unutar mašine. U takvom stanju,
čovjek je živi mrtvac. Kao takav, on je paraliziran, što se može manifestirati
na razne načine. Između ostaloga, on je ili potpuno prazan i mehaniziran, ili
je zarobljen i izgubljen u samome sebi, ili je rastrojen između brojnih suprotnosti u sebi i/ili u svijetu koji ga okružuje. Na taj način čovjek sam sebi, kao i
u međusobnom odnosu sa svijetom, postaje drugi i drugost, izvjesni hibridni
identitet. Kao takav, on je uvijek negdje između. Njegov položaj je nigdje.
Poput Ralpha Ellisona, ali na svojstven način, i Faulkner i Selimović, identificiraju modernog kao nevidljivog čovjeka. U djelima dvojice pisaca, život
može biti samo san, pa je to onda neživot jer san „je ono što se želi, a život je
buđenje.“ (Selimović, 2004: 63) Iako mašta „oslobađa jada svakodnevnoga
života“ (Selimović, 2009: 131), život na principu samo istine mašte, također, predstavlja život bez života. Čovjek koji ne čuje glasove svoga srca živi
život koji ne znači ništa. S obzirom da je svaki život priča za sebe, Faulkner
i Selimović svojom umjetnošću nastoje potaknuti čovjeka/čitaoca da ispiše
sopstvenu priču kako bi ona značila nešto. Njihove priče su različite, ali su,
zapravo, uvijek jedna priča o identitetu čovjeka i čovječanstva, pa i života, i
to posebno modernog. Naime, čovjek koji ne otkrije svoj identitet čovjeka,
promašit će i život.
Najusamljeniji, najotuđeniji i najrastrojeniji Faulknerovi i Selimovićevi
književni subjekti jesu likovi koji ne znaju ko su. Takvi su, prvenstveno, Selimovićev derviš Ahmed Nurudin iz Derviša i smrti i Faulknerov Joe Christmas
iz Svjetlosti u avgustu. U traganju za sopstvenim identitetom gube se i obeščovječuju mnogi stanovnici svijeta i američkog i bosanskohercegovačkog pisca.
Kod Faulknera, između ostalih, takvi su: Quentin Compson iz romana Krik
i bijes i Absalome, Absalome!, kao i ostali članovi njegove porodice, ali u
skladu sa različitostima pojedinačnih priča oba djela, zatim Thomas Sutpen i
članovi njegove porodice iz romana Absalome, Absalome!, te Isaac McCaslin
i Lucas Beauchamp, kao i mnogi članovi njihove porodice i društvene zajednice. Pored Christmasa, u Svjetlosti u avgustu književni subjekti nestabilnog
identiteta su i Joanna Burden, Gail Hightower, te Simon McEachern, mada se
na potonjeg to odnosi u relativnom smislu moderne i fanatično ekstremnije
verzije Hawthorneovog mladog gazde Browna, zatim njegova supruga, i mno224
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
gi drugi. Kod Selimovića, između ostalih, takvi su brojni likovi koji se utvrđuju u bilo kakvoj dogmi u životu kao priči Derviša i smrti, Tvrđave, Ostrva
i Sjećanja. U Ostrvu, posebno, nestabilnost identiteta književnog subjekta direktno je povezana sa paradigmatskom doktrinom modernog života, gdje se
personifikacijom mašinskog doba depersonalizira čovjek. Mada u manjini, u
djelima oba pisca nepoznatim putem potrage za sopstvenim identitetom do
relativnog ostvarenja ličnog sebstva dolaze određeni likovi koji se predaju
istinama svoga srca. Takav je Selimovićev Ahmet Šabo u Tvrđavi, kao i sam
Selimović u Sjećanjima, a Faulkner mogućnost takvog ostvarenja pruža, na
primjer, Byronu Bunchu u Svjetlosti u avgustu. Šabo je pjesnik, čovjek koji
traga za humanitetom i nastoji da očuva svoj identitet ljudskog bića. Bunch
je, također, umjetnička duša. Poput Šabe, ni on nije od ovoga svijeta, ali svijeta, prvenstveno, u smislu dehumanizacije i globalizacije identiteta čovjeka.
I jedan i drugi otkrivaju ljubav, a kroz nju i u njoj i lični identitet humanog
bića. Kako je Šabin antipod Nurudin, tako je Bunchov Christmas. Na određen
način, i Nurudin i Christmas nisu od ovoga svijeta, ali u smislu potpuno drugačijem od Šabe i Buncha. Derviš Nurudin i siroče koje dobija ime Christmas
žive život kao kontrapunkt životu. To je neživot paralelan s tokom života.
Derviš promašuje ljubav, a ni Christmas je nikada ne otkriva, pa zbog toga
obojica promašuju i život. I jedan i drugi kao da ne postoje. Slovom Nurudina,
prostranstvo je njihova tamnica (Selimović, 2004: 101). Obojica su usamljeni
pojedinci, otuđeni od svijeta, pa i od samih sebe. Za razliku od Christmasa,
Nurudin je intelektualac. Christmas ne poznaje svoje roditelje, ne zna da li je
bijelac ili crnac, ne zna i ne saznaje ko je. On je prvenstveno sam sebi nevidljivi, odnosno bezbojni čovjek, koji želi da otkrije svoju boju i svoj identitet.
Upravo zbog toga što želi da utvrdi da li je crnac ili bijelac, on i ne može
prihvatiti sebe onakvim kakav jeste, te spoznati sve segmente svoje ličnosti,
u cjelini svoj identitet čovjeka. Nurudin bira nebivanje nevidljivog čovjeka,
ali u smislu bježanja od ličnog identiteta. On je derviš, a derviši nose odjeću
bijele boje poput mrtvačkog pokrova, što je granična vrijednost između života i smrti. Naime, bijela je „boja prijelaza“ (Chevalier, Gheerbrant, 1987:
40). Ona označava i nepostojanje i zbir svih boja, „negaciju i sintezu boja“
(Chevalier, Gheerbrant, 1987: 76). To je i boja bez boje i osnovna boja. Osim
toga, Nurudin je šejh tekije derviša mevlevijskog reda, a šejh je posrednik
između neba i zemlje. Međutim, on se od života skriva u tekiju, od zemaljske
ljubavi pribjegava u okrilje Božje, ali počinje da sumnja, pa ne pripada ni
zemaljskom, ni nebeskom. Tek kada se nađe na konkretnoj granici između
života i smrti, on želi da postoji, želi da otkrije lični identitet. U tom položaju
on shvata da je protraćio život. Zbog svega toga, pisanje je njegova potvrda
postojanja i potraga za ličnim identitetom. U razgovoru sa Hasanom, derviš,
225
Selma RALJEVIĆ
na primjer, kaže: „Stvari ne postoje dok se ne kažu.“ (Selimović, 2004: 107)
Za razliku od njega, Hasan, iz perspektive iz života, opaža sljedeće: „Stvari
ne mogu da se kažu dok ne postoje.“ (Selimović, 2004: 107) Derviš to ne
shvata jer se i u životu nalazi izvan života. Iz njega je „izišao“ prije nego što
je postao zreo čovjek, pa u životu nikada i ne sazrijeva. Njegovo „Ja“ nikada
ne postaje potpuno. Segmenti njegove ličnosti ostaju neizgrađeni i/ili prigušeni. Nurudinov Ego, Id i Super-ego nalaze se u nepomirljivom sukobu. Kao
i Christmas, Nurudin je nepotpun, neizgrađen čovjek, poput djeteta. Hasan je
njegov jedini prijatelj, ali i njegova suprotnost ili dio koji nedostaje Nurudinovoj ličnosti. On je „skitnica koji traži malo sreće“ (Selimović, 2004: 124).
Za Hasana „Čovjek nije drvo“ (Selimović, 2004: 267). Derviš Nurudin jeste
drvo. On se boji da bude čovjek. U strahu, on gubi slobodu, svoj identitet i
život. Jedino Hasan prodire u njegov unutarnji, skriveni prostor, u njegovu
tvrđavu. Hasan je jedini koji shvata da sa dervišem treba razgovarati kao sa
djetetom. Međutim, derviš promašuje i prijateljsku ljubav, te na kraju ostaje
sam. Pisanje i pismo njegov je krik za životom i identitetom. To je Nurudinovo
„Ja“, njegova nespoznata samosvijest. On kaže. „Ne znam ni zašto pišem, ličim na usamljenog samrtnika što okrvavljenim noktom urezuje u stijenu znak
o sebi.“ (Selimović, 2004: 382) To je kriptični znak prisustva čovjeka u dervišu, kontrapunkt dogmi, ideologiji i tiraniji nad identitetom čovjeka. Međutim,
kriptičnost toga znaka Nurudinovog identiteta do kraja života, dakle do kraja
njegovog pisanja, Nurudinu ostaje nespoznata. Pisanje je njegov pogled unazad kojim osvjedočuje svoje postojanje i traganje za sopstvenim identitetom.
Naime, pismo počinje na kraju Nurudinovog života. On se pisanjem suočava
sam sa sobom, sa svijetom i sa životom. Pisanjem se traži. Mnoštvo njegovih
glasova spajaju se u jedno pismo, čiji identitet, međutim, ne spoznaje Nurudin, već Hasan. Nurudin sam sebi ostaje nespoznat u bivanju između dogme
i života. Pismo je posrednik između njegovih raspolućenih dijelova ličnosti.
Selimović o tome kaže sljedeće:
Dogma i život su stalno u sukobu. Kadinica je život, i njena ljepota se
nameće sama po sebi. Nurudin se brani, otima, on se boji života, zaklanja se
od njega dogmom. Ali život je jak i teško ga je odagnati, iskušenja su stalna:
uvijek gori zapretani plamen života, i svaki razgovor ga može rasplamsati. I
priroda je izazov, i mirno cvijeće i vodene kapi pod vodeničnim točkovima, i
onda nemir povuče čovjeka da ode nekud u nepoznato, u željeno, a ni trenutak
prije toga nije mislio o svome nemiru. Đurđevska noć, kad bjesne nesavladive sile života, probudiće svu njegovu čulnost, svu uznemirenost, svu strašnu
podsvjesnost. I samo je korak ostao da se sve napusti, i da se krene u neznano,
jako i opasno: „provalila je sila što čeka da se poruše temelji života koji smo
gradili.“ A došlo je kao pobuna nakon muke i straha, zbog sumnji u dogmu.
226
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
Ali Nurudin nadljudskom snagom spasava Dogmu, jer mu bez nje život ne bi
imao smisla. On pokušava nemoguće, jer istina je samo u otporu i poricanju, a
nikako u pristajanju, u mirenju. Zbog nerješivosti te dileme Nurudin bježi od
odluke. Nurudinova... životna greška je što lako ispušta ljubav, ne bori se za
nju; a kad se odluči za mržnju i osvetu, odlučuje se za vlast kao sredstvo! To
je njegova konačna dehumanizacija. (Selimović, 1981: 201-202)
Na kraju života, odnosno u položaju između života i smrti, Nurudin
shvata da je dogma, a time i njegov život besmisao, kao i smrt. Put do takvog
saznanja, kao i njegova potraga za identitetom, počinje onda kada on počinje
da sumnja. Sve počinje pobunom misli zbog glasa savjesti. Nemir u njemu
budi se saznanjem o zatvaranju brata u tvrđavu, za koga se ispostavlja da je
kriv jer je previše znao, zbog čega je i ubijen. Usljed prodiranja nemira u njegovu dervišku tvrđavu mira, on počinje da misli, pa bilježi sljedeće: „Svijet
mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugom, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.“ (Selimović,
2004: 13) Početak i trajanje svojih nemira derviš određuje kada kaže: „Sve je
počelo da se zapliće prije dva mjeseca i tri dana, računaću vrijeme, izgleda, od
te đurđevske noći, jer je ovo moje vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat mi je
već deset dana ležao zatvoren u tvrđavi.“ (Selimović, 2004: 15) Neposredno
prije đurđevske noći, u susretu sa kadinicom, oživjelo je nešto duboko potisnuto u njemu, što smatra gorim od strasti. Oživio je dio njega bivšega u vidu
uspomene na jedinu ženu koju je volio u svome životu. Nakon toga, strast
drugih u đurđevskoj noći, a zatim bjegunac koji ulazi u tekiju, u cjelini narušavaju prostor njegovog (ne)identiteta utvrđenog u dogmi. Nurudinov identitet cijepa se na dvije polovine, na čovjeka i derviša u međusobnom sukobu.
Sa bjeguncem se sjedinjuje, pa on postaje personifikacija njegove pobune i
podsvijesti. Nurudin u đurđevskoj noći doživljava epifaniju, međutim i dalje
nastoji da očuva svoje dogmatično stanje paralize, te ostaje zapleten u krvavom čvoru života (Selimović, 2004: 47). U njemu, on je i gledalac i gonilac i
gonjeni (Selimović, 2004: 46-47), te „i sudija i svjedok i tuženi“ (Selimović,
2004: 9). On je rastrojen i podijeljen između sebe sadašnjeg i negdašnjeg,
između prostora tekije i tavana njegovog djetinjstva, između sebe željenog i
sanjanog. Nadalje, njegov identitet mrvi se (Lešić, Martinović, 2010: 35-49)
između onoga što je bilo i onoga što će biti, između bivanja i čina, pri čemu se
opredjeljuje za mržnju, osvetu i konačno gubljenje identiteta u sjedinjavanju
sa likom vlasti. Nurudin je uvijek sam, otuđen od sebe i od drugih, od bližnjih,
a onda i od kasabe. U svakom pogledu, on ispada iz kruga, što se u vidu leitmotiva na različite načine ponavlja u romanu. U tom smislu, on je drugi kada
se izdvaja iz kruga porodice, zatim „opšte misli“ (Selimović, 2004: 61), dakle
vlasti, pa tekije i vjere, a onda naroda, te na posljetku, i ljudskosti. U jednom
227
Selma RALJEVIĆ
trenutku njegove bezličnosti on postaje „nevidljiv“ za Ali-hodžu koji je vidom
ludila ostvario neosuđujuće pravo slobode misli i govora. Nakon Nurudinovog „razgovora“ sa mrtvim bratom nad njegovim grobom, Ali-hodža ponovo
„vidi“ i poštuje derviša zbog njegove ljudskosti. Nurudin je kontraverzni, nestabilni subjekat, a počinje da se mijenja i udvaja kada se „pomjeri iz ležišta“
(Selimović, 2004: 68). Nakon pomjeranja iz pribježišta tekijske tišine, on
čuje mnoštvo zatomljenih glasova svoga srca i mogućnosti ostvarenja svoga
identiteta. Nasuprot ostvarenja jednog identiteta u polifoniji, on uvijek bira
homofoniju. Na posljetku, derviš u pravcu krajnje mržnje i života po principu
dogme potiskuje glasove svoje ljudskosti i srca. Sve do suočenja sa konačnim
gubitkom života, čovjek u njemu ostaje izgubljen i nevidljiv, njegova sopstvena drugost.
Čovjek unutar ljušture čovjeka Faulknerovog Christmasa, također,
ostaje nespoznat. Christmas nema slobodnu volju, niti svoj identitet. On je
stranac u zemlji na kojoj je iznikao i odrastao. Ne pripada nigdje. Samome
sebi on je nevidljivi čovjek. Ne zna svoje porijeklo, roditelje, a nikada ne
spoznaje ni sopstveno biće. Kako među bijelcima, tako i među crncima, on
je drugi. U njemu se sukobljavaju bijela i, vjerovatno, crna krv jer nikada
ne uspijeva da prihvati svoju krv kao jednu, miješanu krv. Njegovo bivanje
uvijek je između, kao na raspeću. Zbog svega toga osuđen je na vječno lutanje
i potragu za identitetom. On do kraja života, a možda ni tada, ne saznaje da
mu je majka bila bjelkinja, djevojka po imenu Milly Hines, a otac, najvjerovatnije, Meksikanac, s mogućim dijelom crnačke krvi. Majka mu je umrla
na porodu zbog fanatičnih rasističkih i ideoloških uvjerenja njegovog djeda,
a njenog oca, Doca Hinesa. Naime, Hines tada neće da ode po doktora koji
joj može spasiti život, niti dozvoljava supruzi da ode po njega jer o sebi misli
kao o pravedniku, dok kćerku, a onda i unuka, smatra prljavim bićima koje
treba kazniti. Nakon određenog vremena, on dijete uzima bez ženinog znanja i
saglasnosti, i ostavlja ga pred vratima sirotišta na Badnju večer. Stoga je nepoznato siroče i imenovano kao Joe Christmas. Kada ostavi unuče, Hines nastavlja da slijedi pravac svoje jedne istine fanatičnog pravednika, te se zapošljava
kao vratar u tom bjelačkom sirotištu i nastavlja da izdaje vlastitu krv. On širi
glas da je Christmas crnac. To je jedan od razloga zbog kojih Christmas od
najranijeg djetinjstva u sirotištu kao mikrokozmu arene, pa i tamnice svijeta,
kako bi to rekao Shakespeare, postaje i ostaje neko po strani. On je neko ko
nije ni jedno ni drugo, dakle hibridni identitet, mada tada to još ne razumije.
Osim toga, u dobi od pet godina, Christmas u sirotištu doživljava traumu koja
će ga pratiti cijeli život. Kada kriomice jede pastu za zube kao „zabranjeno
voće“, biva otkriven jer počinje da povraća sakriven iza zastora. Otkriva ga
nadglednica koju je, zapravo, zatekao u seksualnom činu sa mladim stažistom
228
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
kotarske bolnice, što on kao dijete tada ne razumije. Ona ga naziva malim
crnačkim kopiletom. Time krivica i rasno pitanje, kao i seksualnost i crna rasa
postaju povezani u njegovom sjećanju prije razumijevanja istih. Nakon toga,
Christmas iščekuje kaznu, ali ne biva kažnjen, pa se agonija nastavlja. Na taj
način, dječak doživljava psihološko mučenje. Njegovo traumatično iskustvo
u cjelini čini jednakost krivice, seksualnosti, rase i nasilja. Tako će, na primjer, kada u dobi od četrnaest godina doživi prvi seksualni nagon prema crnoj
djevojčici, ženski miris, a ujedno i miris crnkinje, probuditi njegova sjećanja
na pastu za zube, zbog čega će reagovati burno i udariti djevojčicu. On već
svojim rođenjem postaje kriv i osuđen na propast prokletstvom svoje krvi, ali
i neznanjem i brojnim nemogućnostima kako ličnim, tako i društvenim. U izvjesnoj sličnosti sa Isusom Kristom, nakon trideset i tri godine života, njegova
moderna mitsko-epska potraga za istinom srca završava sudbonosnom smrću
ubistvom. Za njegovo ubistvo kaže se kao da je, zapravo, na pasivan način
on izvršio samoubistvo. Tome prethodi krvoločni (ne)ljudski čin fanatičnog
Percyja Grimma koji kastrira jedva živog Christmasa, kako slijedi:
Ali Igrač još nije završio. Kada su ostali stigli do kuhinje vidjeli su da
je sto odmaknut i Grimma nagnutog nad tijelom. Kada su se približili da vide
šta namjerava da uradi, vidjeli su da čovjek još nije mrtav, a kada su vidjeli
šta Grimm radi jedan od ljudi je prigušeno kriknuo, oteturao natrag ka zidu i
počeo povraćati. Onda je i Grimm odskočio unatrag i odbacio krvavi mesarski
nož. „Sada ćeš ostaviti bjelkinje na miru, makar u paklu“, rekao je. Međutim,
čovjek na podu nije se micao. Samo je ležao ondje otvorenih očiju, a u njima
nije bilo ničega izuzev svijesti, i s nečim, nekom sjenom, oko usana. Dugo
je gledao u njih mirnim, nedokučivim, nepodnošljivim pogledom. Onda je
izgledalo kao da se njegovo lice, tijelo, sve, urušilo, upalo u sebe, a ispod
proparanog odijela oko kukova i bedara zaostala crna krv izgledala je kao da
je provalila poput naglo oslobođenog daha. Činilo se kao da je provalila iz
njegovog blijedog tijela poput varnica ispaljene rakete; a s tom crnom eksplozijom činilo se kao da je poletio i čovjek i usjekao im se u sjećanja uvijek i
zauvijek. To nikada neće zaboraviti, u bilo kakvim mirnim dolinama, ni pored
ohrabrujućih i mirnih iskonskih rijeka, ni pred licima djece pred kojom će kao
pred ogledalom promatrati stare propasti i nove nade. To sjećanje će uvijek
biti tu, mirno, vjerno, uporno, neće slabiti, niti će biti naročita prijetnja, ali
samo po sebi jasno, samo po sebi pobjedničko.1 (Faulkner, 1985: 741-742)
Christmasov identitet prvo se mrvi u odnosu okoline prema njemu, što
u podsvijesti ostaje utisnuto u njegovim sjećanjima iz djetinjstva. Dakle, gra1
Svi citati u radu korišteni iz literature na engleskom jeziku dati su u prijevodu autorice rada.
S. R.
229
Selma RALJEVIĆ
đenje njegovog identiteta počinje dezintegracijom. On se, zatim, cijepa i dijeli
u svom bivanju u svijetu i u samome sebi. Nikada ne uspijeva da mnoštvo
glasova u sebi pomiri, prihvati i spoji u jedan. Naime, on nikada ne postiže
da ostvari svoj lični i društveni identitet. Njegov rasni, porodični, te seksualni
identitet u smislu potpunog prihvatanja seksualnosti bez nekog osjećaja grijeha i krivice, kao i moralni i vjerski identitet, ostaju rastrojeni, kontraverzni,
nestabilni, podijeljeni i neodređeni. On je otuđen i sam i među bijelcima i
među crncima. Sve mu je strano u njegovom doživljaju dva različita svijeta.
Između njih, on je kako u ličnoj, tako i u društvenoj vizuri, „fantom, duh, koji
je odlutao izvan svog vlastitog svijeta, i izgubio se.“ (Fauklner, 1985: 483)
Jedino sigurno korača u tami u šumi, gdje se svijet ne dijeli na crni i bijeli.
Crnci ga smatraju bijelcem, a bijelci crncem. On lično ne zna ko je i šta je. Bez
obzira na glasine na osnovu kojih je „saznao“ da je crnac, on svoje tijelo pred
farovima auta u tami vidi bijelim. Međutim, odmah nakon toga zagalami na
ljude u autu i govori im da su: „Bijela kopilad“ (Faulkner, 1985: 478). Na taj
način, on kao da sebe odvaja od njihove bjeline. Christmas je nadasve žrtva
nemogućnosti društva i svoje okoline, a iz čega nastaju sve nemogućnosti i
sukobi unutar njegovog srca i bića. Nakon sirotišta, njegov usvojitelj Simon
McEachern, koji nije bio zao, ali koji je zbog fanatičnih ideoloških i vjerskih
uvjerenja izgubio osjećaje ljudskog srca, utječe na Christmasa u smislu razgradnje njegove čovječnosti u ključnom periodu izgradnje ljudske osobnosti.
Ulaskom u McEachernov dom, koji nema nikavih obilježja istinskog doma
već tvrđave, i to onako kako bi je Selimović opisao u negativnom kontekstu,
dječak odmah postaje čovjek. On nema djetinjstva. Njegov život u tom periodu sastoji se iz teškog rada i McEachernovih udaraca, uz koje je obično izgovarao molitvu Bogu. Iz toga razloga, u dječakovom shvatanju izjednačava se
krivica i vjera, te molitva i nasilje. On odrasta u mračnoj strani života. Sve što
nije grubost biva mu teže od bola u kojem je naučio da živi. Nježnost, dobrota
i ljubav postaju mu druga strana života koju ne podnosi jer je jednaka spoznaji. Ipak, kao mladić, Christmas se spontano zaljubljuje u bijelu konobaricu
Bobbie Allen, sa kojom gubi nevinost. Ona je prva u njegovom životu kojoj
otvoreno govori o sebi, kojoj mirno kaže da misli da u njemu ima crnačke
krvi. U ostvarenju ljubavi sa njom Christmas je eventualno mogao prihvatiti
i samoga sebe. Međutim, već na pragu mogućnosti izgradnje njegovog vrlog
novog svijeta, on se urušava kada mu ona otkrije da je zapravo prostitutka.
Tada se Christmas dijeli na prijašnjeg i sadašnjeg u odnosu na vezu sa njom.
„Romeo“ (Faulkner, 1985: 556) se preobražava i postaje kao „Playboy sa ulice Beale“ (Faulkner, 1985: 556)2. Osim toga, on se mijenja i u svom odnosu sa
2
230
O ulici Beale vidi na: http: //en.wikipedia.org/wiki/Beale_Street, Last accessed December 5, 2012.
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
McEachernom, koga vjerovatno ubija. Tako se Christmas nasiljem oslobađa
nasilja, ali i „časti i zakona“ (Faulkner, 1985: 551) poput „Fausta“ (Faulkner,
1985: 551). Narednih petnaest godina života Christmas provodi u lutanju. Izaziva bijelce da ga nazovu crncem kako bi se mogao potući s njima, pa da
ih istuče ili da oni istuku njega. Zatim tuče crnce koji ga nazivaju bijelcem.
Jedno vrijeme živi sa crncima i izbjegava bijelce. Tada živi sa ženom koja je
ličila na kip od ebanovine. Trudio se da bude crnac. Međutim, u tom ostvarenju identiteta i doma sa crnkinjom sprječavaju ga lične nemogućnosti, kako
slijedi:
Noću bi legao u krevet pored nje, nemiran, i počinjao da diše teško i duboko. To bi radio namjerno, dok je osjećao, čak i gledao, svoja bijela prsa kako
mu se sve više i više nadimaju između rebara, i nastojao da u sebe udahne tamni
miris, tamno i nedokučivo mišljenje i crnačko bivstvo, i da svakim izdisajem iz
sebe istjera bijelu krv i bijelo mišljenje i bivstvo. I dok su mu se nosnice bijeljele i širile dok je udisao miris za koji je želio da postane njegov vlastiti, cijelo
biće mu se savijalo i grčilo od fizičke odvratnosti i duševnog poricanja.
Mislio je da je pokušavao da izbjegne usamljenost, a ne samoga sebe.
No, put je vodio dalje: mačji, sva su mu se mjesta činila jednakim. Ni u jednom od njih nije se mogao smiriti. No, put je vodio dalje svojim tokovima i
fazama, uvijek prazan: mogao je vidjeti sebe kao u bezbrojnim avatarima, u
tišini, osuđen na lutanje, vođen hrabrošću označenog i poticajnog očaja; očajem hrabrosti čije su mogućnosti morale biti označene i poticajne. Tada su mu
bile trideset i tri godine. (Faulkner, 1985: 565)
Christmasa je put sudbinski doveo do bjelkinje Joanne Burden, njegovog suprotnog (s)pola. Ona je kao u pokori živjela sa crncima. Nju opterećuje
znanje o svom porijeklu i naslijeđu, a njega neznanje istoga. I u jednom i u
drugom slučaju do izražaja dolazi rasno pitanje i identitet čovjeka. I on i ona
nose sopstveni križ „crnog čovjeka“, ali i jedno drugome postaju svojevrsni
križ. Njega (ne)definira prokletstvo njegove moguće crne krvi kao sopstvene
drugosti kako u ličnom, tako i u društvenom smislu. U njenom slučaju, to je
teret (engl. burden) naslijeđa ideologije njenih predaka. Otac joj u naslijeđe
ostavlja ideju da je robovlasništvo grijeh bijelog čovjeka, ali i ideologiju rasizma jer smatra da je crna rasa drugost podređena bijeloj i izvjesni teret na
koji je bijela rasa osuđena da ga nosi kao prokletstvo. U određenom smislu,
Joanna i Joe predstavljaju i popune suprotnosti i jednakost, kontraverzno jedno. Njemu se nekad, čak, činilo da je on žena, a ona muškarac. Poput njega,
i ona je podijeljena ličnost. On je tokom dana bijelac, a u noći s njom crnac.
Ona, također, ima svoju „svijetlu“, odnosno puritansku osobnost u toku dana,
i „tamnu“, grešnu u toku noći. Osim toga, polariteti kako njegove, tako i njene ličnosti, u fazama preuzimaju nadmoć jedan nad drugim, isto kao što se i
231
Selma RALJEVIĆ
između njih dvoje vodi igra nadmoći jednog nad drugim kao dvjema stranama
jedne ličnosti. U njihovom odnosu, ona je prvo puritanski hladna, zatim strastvena, i na kraju duhovna. Christmas želi da ode od nje, ali nikako ne odlazi.
Ona je njegov teret, baš kao što je on njen. Njom je vezan kao zlom kobi. Ona
je u određenom smislu on. Ubivši Joannu, Joe ubija, zapravo, osuđuje na smrt
samoga sebe. On stalno predosjeća da će mu se nešto desiti, zna da nešto mora
učiniti. Joannu ubija kada ga ona nasilno pokušava natjerati da se moli Bogu,
što ga vjerovatno podsjeća na njegov odnos sa usvojiteljem McEachernom.
Time se prokletstvo njihovog naslijeđa zaokružuje jer u sebi ne uspijevaju da
pomire suprotnosti. Christmas kao bijeli crnac (Faulkner, 1985: 654) poništava samoga sebe. U cjelini, njemu se događa sljedeće:
...njegova krv nije mirovala, nije mu dala da se spasi. Nije mogla biti ni jedna,
ni druga, i nije dozvolila njegovom tijelu da se spasi. Jer ga je crna krv prvo
odvela u crnačku kolibu. A onda ga je bijela krv odvela otuda, kao što ga je
crna krv nagnala da zgrabi pištolj i bijela krv mu nije dozvolila da puca. I
bijela krv ga je odvela svećeniku, digla se u njemu posljednji put, poslala ga
nasuprot svakom razumu i svakoj stvarnosti u zagrljaj utvare, slijepe vjere u
nešto što je pročitao u štampanoj Knjizi. Onda, vjerujem, da ga je bijela krv
napustila na trenutak. Samo na trenutak, u treptaju oka, i dozvolila crnoj da
se digne u svom posljednjem trenutku i da se okrene protiv onoga na čemu
je temeljio svoju nadu u spas. Crna krv ga je njegovom vlastitiom željom
odnijela tamo gdje mu više niko nije mogao pomoći, odvela ga u ekstazu
crne džungle, gdje život prestaje prije nego što srce prestane kucati, a smrt
je želja i ispunjenje. I onda ga je crna krv ponovo izdala, kao što mora da je
radila u svim krizama njegovog života. Nije ubio svećenika. Neznatno ga je
udario pištoljem i pobjegao i čučnuo iza toga stola i suprotstavio se crnoj krvi
posljednji put kao što joj se suprotstavljao trideset godina. Čučao je iza tog
prevrnutog stola s tim napunjenim i neupotrebljenim pištoljem, i pustio da ga
ubiju. (Faulkner, 1985: 731)
U uvjetnoj sličnosti sa Selimovićevim dervišem, čovjek u Christmasu
ostaje izgubljen i nevidljiv, njegova sopstvena drugost. Prema tome, i jedan i
drugi na svoj način određuju neodređeni identitet tragičnog čovjeka. Njihova
bića, kao i život, ostaju prazna, neostvarena i dezintegrirana jer na životnom
putu ne otkrivaju i ne spoznaju smisao ljubavi, već (be)smisao mržnje.
Glas mržnje mrvi mnoge pojedince i Selimovićevog i Faulknerovog
univerzuma. Slično slučaju iz Svjetlosti u avgustu, (ne)ostvarivanje identiteta
u pravcu podijeljenosti između crne i bijele krvi unutar jednog čovjeka dešava se u Faulknerovom romanu Absalome, Absalome!. Charles Etienne de St.
Valery Bon, Sutpenov nepriznati unuk, a vanbračni sin njegovog sina Charlesa Bona i oktoronke, poput Christmasa, ne uspijeva da pronađe samoga sebe
232
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
jer ne prihvata sopstvenu krv. Sutpenov unuk, suprotno ideološkom uvjerenju
svoga djeda, ali i u naslijeđu prokletstva zbog života po principu fanatične ideje, grozničavo poriče svoju bijelu krv, mada ne voli ni crnu. Osim toga, očito
zbog „razvodnjavanja krvi“ članova porodičnog stabla koje se nije razvijalo
u ljubavi, već u mržnji, identitet porodice deformira se, gubi i nestaje kroz
pojedince. U vezi s tim, Sutpenov unuk jeste muškarac s tijelom krhkim kao u
djevojke. Njegov sin Jim Bond, Sutpenov praunuk i posljednji potomak, maloumni je i nijemi krupni muškarac, poput Benjya Compsona iz Krika i bijesa.
U njegovom praznom biću i bitku spoznaje se tragičnost neostvarenog identiteta porodice Sutpen. Dakle, pogledom unazad od Jima Bonda, baš kao i od
Benjyja Compsona, osvjedočuje se priča o nastanku, a ujedno i nestanku identiteta porodica Sutpen i Compson, i njihovih pojedinačnih članova. Jim Bond/
Benjy Compson je mikrokozam porodice, ali i cijelog čovječanstva. Krik idiota sadrži priču o identitetu porodice Sutpen/Compson koji ne znači ništa. Idiot
Jim, baš kao i intelektualac Quentin iz Absaloma!, ali i iz Krika i bijesa, kao
i idiot Benjy, „nije bio jedno biće, jedan entitet, bio je zajednica.“ (Faulkner,
1990: 9) Kako Quentin, tako i Benjy i Jim, odnosno kako intelektualac, tako
i idiot, svako na svoj način, što se u biti svodi na isto, bivaju između privida
i stvarnosti. Niko od njih, poput brojnih Selimovićevih likova, nije sastavni
dio svijeta realnosti. Njihovo tijelo je „prazna dvorana“ (Faulkner, 1990: 9)
ili tvrđava kojom odjekuje krik „poraženih imena“ (Faulkner, 1990: 9) i/ili
bijes načela u kružnom plesu historije. Naslijeđe prokletstva, na primjer, na
relativno isti način oblikuje identitet Quentina Compsona i Henryja Sutpena u
romanu Absalome, Absalome!. Pri tome se u priči o Thomasu Sutpenu Quentin izjednačava sa Henryjem. I jedan i drugi su provincijalci puritanskog naslijeđa. Njihov identitet, utemeljen na principu isključivo jedne istine, kontrapunktualan je polifonom identitetu čovjeka. Henry ne može podnijeti miješanje
rasa vjerovatno više nego rodoskvrnuće. U svakom slučaju, i njemu je, kao i
Quentinu, a i Sutpenu, najbitnija „čistoća“ njihove krvi u rasnom, klasnom
i moralnom pogledu unutar njihove pojedinačne, a u suštini iste, fanatične
ideje o sopstvenom veličanstvenom planu. Zbog toga su Henry i Judith jedno
kao Sutpenova djeca „čiste krvi“, dok Bon kao njegov potomak miješane krvi
predstavlja drugost, zapravo nekoga ko je Ništa u Sutpenovoj vizuri, mada su
sve troje jedno. Usljed osamljenosti u svijetu bez ljubavi, Henry i Judith postaju jedno. Upravo zbog toga, Henry je i Judith i Bon u razvoju veze između
Judith i Bona, a koja se događa u neznanju njihove krvne povezanosti. Stoga
je Henry kao Bon taj koji „zavodi“ Judith. Međutim, kada sazna istinu o Bonu,
Henry je ne može podnijeti i ubija Bona. Na taj način, on ubija i sebe, pa time
uništava i očev identitet, odnosno njegovu zamisao o svom veličanstvenom
planu i porodici kao sredstvu u ostvarenju toga cilja. Henryja, Judith i Bona
233
Selma RALJEVIĆ
jednako uništava nečist naslijeđa paranoične ideje o „čistoći“ identiteta, kako
ličnog, tako i društvenog. Prokletstvo naslijeđa uništava i Quentina. Njegovim
pričanjem i pogledom unazad osvjedočuje se mit o vječnom povratku. U priči
o Sutpenu, Quentin se cijepa i dijeli. Jedan Quentin unutar Quentina je mladi
čovjek koji se na Jugu, i to na Starom Jugu, mrtvom od 1865. godine, sprema
za odlazak na Harvard i sluša priču jednog duha Starog Juga, što se duže od
ostalih odupire smirivanju. Drugu polovinu njegove ličnosti čini Quentin koji
je još premlad da bi bio duh, ali to zbog svoga porijekla i naslijeđa mora biti.
Upravo zbog toga što usljed ličnih nemogućnosti nije sposoban da se odupre
identitetu duha, Quentin je u svojoj dvadesetoj godini stariji od mnogih što su
umrli. Njegovom praznom dvoranom odjekuju glasovi i krikovi tuđih praznih
identiteta. U priči o Sutpenu, koja se u osnovnom nivou razvija u razgovoru
Quentina i Shrevea3, osim sa Henryjem, Quentin se izjednačava i sa Bonom.
Shreve se, također, u toku pričanja izjednačava i sa Henryjem i sa Bonom.
Nadalje, Quentin i Shreve u pričanju priče o Sutpenu postaju jedno. Međutim,
to se dešava da bi Kanađanin Shreve kao neutralni i vanjski (id)entitet relativno uravnotežio Quentina kako ne bi pretjerano odlutao u krajnost. Poput
Quentina, duhovi praznih identiteta Faulknerovog svijeta ljudi su koji ne čuju
mnoštvo glasova svoga srca, pa onda i ne mogu otkriti i/ili prihvatiti sopstveno biće, baš kao i prazni identiteti Selimovićevog svijeta.
Selimovićevi književni subjekti, kao i mnogi Faulknerovi, većinom su
prazne, zidovima ograđene tvrđave, utvrđeni u jednoj životnoj misli i/ili onemogućeni da ikako misle. U Selimovićevom relativnom modelu (post)kolonijalnog svijeta, identitet tog svijeta cijepa se na binarne suprotnosti odrednica:
„Mi“ i „Oni“ i/ili „Ja“ i „Oni“. Jedan (id)entitet predstavlja mašina ideologije
u smislu vlasti ili, šire, modernog društva mašinskog/industrijskog/tehnološkog doba, a drugi narod i/ili pojedinac. Isto tako, identitet Faulknerovog svijeta dijeli se na robovlasnike i robove, zatim na bijelce i druge. Dakle, drugi su
crnci, Indijanci i pojedinci „miješane“ krvi, a koji opet u odnosu na bilo koju
skupinu i/ili pojedinca „čiste“ krvi bivaju kao drugi. I u Faulknerovom i u
Selimovićevom univerzumu ideologija uništava identitet čovjeka u oba pravca. Bilo da je u nadređenom ili podređenom položaju u ideološkom sistemu,
čovjek postaje rob sistema, koga je, paradoksalno, upravo stvorio čovjek. U
Selimovićevom mogućem svijetu, predstavnici vlasti, čak, preuzimaju identitet vlasti, što ih dovodi do potpunog obeščovjećivanja. Između ostalih, takvi
su muselim, muftija i kadija u Dervišu i smrti. U Tvrđavi je, čak, vizura svijeta
još složenija jer je u direktnijem dodiru sa samim životom, mada Selimovićev svijet u slučaju oba romana nije drugi u odnosu na život. On jeste život.
3
Quentin i Kanađanin Shreve dijele sobu na Harvardu, u Massachusettsu, na sjeveru SAD.
234
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
Selimovićev svijet, kao i Faulknerov, a zapravo kao i sam život, nije samo
crno-bijeli. Moćnici u Tvrđavi dijele se na dva pola. Jedan čine istomišljenici
na vlasti, a drugi predstavlja bogati Šehaga Sočo u simbiozi sa Osmanom Vukom, čije prezime simbolično definira njegov identitet. Zaseban (id)entitet u
smislu moći u Tvrđavi, na svoj način, čini hajduk Bećir Toska. Njegov položaj
je između. On nije ni vlast, ni narod. Njega narod epski uveličava, ali ga se
i boji, baš kao što ga se boji i vlast. Kao i u Dervišu, narod i pojedinac stoje
nasuprot vlasti. Međutim, pojedinac se uvijek ne izjednačava sa narodnom
masom. I u odnosu na narod, on može biti drugi, s obzirom da može ispasti
i iz kruga naroda ako su na bilo koji način on ili njegova misao drugačiji
od identiteta naroda u datom trenutku. Dakle, identitet u bilo kojem smislu i
odrednici kako u Selimovićevom, tako i u Faulknerovom svijetu može biti i
jeste varijabilan i promjenljiv. Mnoštvo glasova srca može nadjačati besmisao
jednoga glasa mržnje, ali i obratno. Tako, na primjer, na samom kraju života
Selimovićev derviš Nurudin, na izvjestan način kao i Faulknerov velečasni
Hightower na kraju romana Svjetlost u avgustu, počinju da čuju i druge glasove koji u cjelini čine polifoniju njihovog identiteta, a ne samo glas suprotan
glasovima srca. Međutim, oni protraćuju život zbog bivanja jednakom nebivanju. Oni žive život u kontrapunktu životu. Paradoksalno, identitet se nikada
i ne može spoznati jer se stalno nadograđuje. Zbog toga je i Faulknerova i
Selimovićeva potraga za identitetom, potraga za nemogućim. Međutim, oba
pisca ukazuju na put potrage u smislu hoda u nepoznato kroz sami život, gdje
se potraga za identitetom izjednačava sa potragom za srećom. Stoga svaki
pojedinac svoj identitet uvijek iznova gradi u pravcu dobra ili zla, a u traganju
za ljubavlju ili mržnjom. Na tome počiva i gradnja ili razgradnja identiteta
društva. Od čovjeka zavisi da li će život i identitet čovjeka i društva biti izgrađeni u polifoniji glasova srca i afirmaciji različitosti, i biti očuvan. Nasuprot
tome stoji princip isključivo jedne životne istine koju pojedinac, kao i društvo,
prihvata kao svoju u pravcu grotesknog (de)formiranja identiteta i života, ali i
propasti čovjeka i čovječanstva. U vezi s tim, Zvonimir Radeljković, cijenjeni
amerikanista iz Bosne i Hercegovine, znakovito kaže: „Ne možemo reći da
nas književnici nisu upozorili. Ako im nismo u potpunosti shvatili poruku,
nije posve do njih.” (Radeljković, 2012)
235
Selma RALJEVIĆ
Literatura
–– Blotner, J. (2005). Faulkner: A Biography, One-Volume Edition. Jackson:
University Press of Mississippi.
–– Chevalier, J. i Gheerbrant, A. (1987). Rječnik simbola – mitovi, sni,
običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Drugo, prošireno izdanje.
Zagreb: Nakladni zavod MH.
–– Faulkner, W. (1955). Go Down, Moses. New York: The Modern Library.
–– Faulkner, W. (1956). The Sound and the Fury. New York: The Modern
Library.
–– Faulkner, W. (1972). Absalom, Absalom! New York: Vintage Books.
–– Faulkner, W. (1985). Novels 1930-1935: As I Lay Dying, Sanctuary, Light
in August, Pylon, New York: Literary Classics of the United States, Inc.
–– Faulkner, W. (1990). Novels 1936-1940: Absalom, Absalom!, The
Unvanquished, If I Forget Thee, Jerusalem, The Hamlet. New York:
Literary Classics of the United States, Inc.
–– Faulkner, W. (1994). Novels 1942-1954: Go Down, Moses, Intruder in
the Dust, Requiem for a Nun, A Fable, New York: Literary Classics of the
United States, Inc.
–– Faulkner, W. (1999). Krik i bijes. Prijevod, priredio i predgovor napisao
Zvonimir Radeljković. Sarajevo: Svjetlost.
–– Gwynn, F. L., Blotner, J. L. (ed.). (1995). Faulkner in the University.
Introduction by Douglas Day. Charlottesville and London: University Press of Virginia.
–– Kazaz, E. (2010). „Mrvljenje identiteta u Dervišu i smrti Meše Selimovića“. Lešić, Z. i Martinović, J. (ur.). Međunarodni naučni skup „Književno djelo Meše Selimovića“, (Zbornik radova), Posebna izdanja, Knjiga
CXXVIII, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine,
Odjeljenje humanističkih nauka.
–– Kovač, Z. (2010). Meša Selimović u međukulturnom prostoru. Lešić, Z. i Martinović, J. (ur.), Međunarodni naučni skup „Književno djelo Meše Selimovića“, (Zbornik radova), Posebna izdanja, Knjiga CXXVIII. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odjeljenje humanističkih nauka.
–– Lešić, Z. (2006). „Postkolonijalna kritika i poststrukturalizam”. Lešić, Z.;
Kapidžić-Osmanagić, H.; Katnić-Bakaršić, M.; Kulenović, T., Suvremena
tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo:
Sarajevo Publishing.
–– Meriwether, J. B. i Millgate, M. (ed.). (1980). Lion in the Garden: Interviews with William Faulkner, 1926-1962. Lincoln – London: University
of Nebraska Press.
236
Polifonija identiteta u odabranim djelima...
–– Selimović, M. (1981). Derviš i smrt. Beograd: Izdavačka organizacija
“Sloboda”.
–– Selimović, M. (1981). Ostrvo. Beograd: Izdavačka organizacija “Sloboda”.
–– Selimović, M. (1981). Pisci, mišljenja i razgovori. Beograd: Izdavačka
organizacija „Sloboda”.
–– Selimović, M. (1981). Sjećanja. Beograd: Izdavačka organizacija
“Sloboda”.
–– Selimović, M. (1991). Derviš i smrt. Sarajevo: Svjetlost.
–– Selimović, M. (2004). Derviš i smrt. Sarajevo: Biblioteka Dani.
–– Selimović, M. (2004). Tvrđava Sarajevo: Biblioteka Dani.
–– Selimović, M. (2009). Ostrvo. Beograd: MARSO.
–– http://www.odjek.ba/index.php?broj=14&id=08, Last accessed November
9, 2012
–– http://en.wikipedia.org/wiki/Yoknapatawpha_County, Last accessed
November 10, 2012
–– Radeljković, Z. „Proročanstva propasti: politički roman u Americi 19401960“. Dostupno na Internetu na:
–– http://www.openbook.ba/izraz/no01/01_zvonimir_radeljkovic.htm,
Last accessed December 5, 2012.
Selma RALJEVIĆ
POLYPHONY OF IDENTITY IN SELECTED WORKS OF WILLIAM
FAULKNER AND MEŠA SELIMOVIĆ
In this paper, the author intends to critically analyze the polyphony of
identity in the following works: The Sound and the Fury, 1929, Light in August, 1932, Absalom, Absalom!, 1936, and Go Down, Moses, 1942, by William Faulkner (1897-1962) and Derviš i smrt (Death and the Dervish, Sarajevo, 1966), Tvrđava (Fortress, Sarajevo, 1970), Ostrvo (The Island, Beograd,
1974) and Sjećanja (Remembering, Beograd, 1976), by Meša Selimović
(1910-1982). The author comparatively investigates the parallel in construction and deconstruction of identity in selected works of prose of the American
and Bosnian-Herzegovinian writers, in accordance with the theories, principles, and statements of modern and contemporary literary theories, as well as
the broader critical, theoretical and cultural approaches.
Key words: William Faulkner, Meša Selimović, polyphony of identity,
(de)construction of identity
237
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Frano VRANČIĆ (Zadar)
L’Université de Zadar
[email protected]
UDK 821.133.1:929 Sengor L. S.
Izvorni naučni rad
SENGHOR, POÈTE NOIR
Leopold Sédar Sengor (1906-2001) était un poète sénégalais,
premier homme de couleur à être reçu à l’Académie française
ainsi que premier président du Sénégal. Avec Aimé Césaire et
Léon Damas, il définit le concept de négritude en tant que riposte à la domination de la culture française dans les colonies. En
effet, la négritude devient son leitmotiv aussi bien dans la poésie
que dans sa carrière d’homme d’État. Il croit que chaque Africain possède certains traits innés en rejetant l’hypothèse selon
laquelle les blancs sont supérieurs aux nègres. Pour Senghor, la
négritude est une arme puissante contre le colonialisme, mais en
même temps elle est aussi un moyen de libération. Pourtant, à la
différence de Césaire et de Damas, le poète-président prône le
métissage culturel entre les races. Son oeuvre poétique exprime
l’amour de sa terre natale, de ses traditions et des paysans qui
la peuplent. Elle s’élève parfois jusqu’au ton de l’épopée pour
célébrer la négritude et l’espoir d’une réconciliation universelle des races. De même, dans le recueil d’Éthyopiques Senghor
prêche la réconciliation des peuples et prie pour le pardon à la
France d’avoir colonisé le continent noir, en particulier dans son
poème intitulé Prière de paix. En outre, des poèmes de ce livre
de poésies exaltent le passé africain, la beauté et l’harmonie de
la société traditionnelle africaine. De plus, d’autres chantent la
nature, le rythme des instruments africains aussi bien que la beauté des femmes africaines. Enfin, Senghor lance un appel aux
noirs à se libérer du joug du passé colonial et à pardonner aux
ennemis d’hier pour qu’ils puissent vivre avec eux en paix et en
harmonie.
Mots-clés: Négritude, colonialisme, libération, réconciliation, pardon, femme africane, nature.
239
Frano VRANČIĆ
Pourquoi étudier Senghor ? Parce que c’est le premier poète francophone du continent noir ? Parce que c’est le plus connu ? Le meilleur ? Parce que c’est un fondateur du mouvement de la négritude ? Parce qu’il fut le
premier président du Sénégal ? Parce que c’est le premier Noir à être reçu à
l’Académie française ? Oui, voilà beaucoup de bonnes raisons sans doute. Des
raisons qui tiennent au personnage de Senghor, à la publicité autour de son
oeuvre, à son rôle politique et culturel indéniable.
Comme le fait remarquer le linguiste croate Petar Guberina, on n’a plus
besoin d’avancer des arguments pour trouver que les poètes noirs d’expression anglaise, française et espagnole représentent parmi les plus grandes
valeurs poétiques réalisées dans les langues respectives. A. Césaire, L. S. Senghor, L. Hughes et N. Guillen sont les compagnons assidus des grands poètes
blancs dans toutes les anthologies nationales et mondiales1.
Nous allons essayer de décrypter le concept de la négritude aussi bien
que la terre d’Afrique dans la poésie de l’un des plus grands, en l’occurrence
l’homme d’État sénégalais Léopold Sédar Senghor. Afin de donner à notre
travail de recherche un caractère plus précis, on s’appuyera sur son recueil de
vers Éthyiopiques paru au Seuil en 1956 étant donné que ce livre est le microcosme du macrocosme de son oeuvre poètique entière. Mais avant d’entrer
dans le vif du sujet retracons la vie de ce grand poète de l’Afrique noire pour
que nous puissions saisir l’être senghorien, sa poésie et les messages qu’il
avait voulu faire passer.
En d’autres termes, l’oeuvre senghorienne est liée, plus qu’il ne paraît
à première lecture, au déroulement de sa vie privée, depuis sa petite enfance
jusqu’à sa carrière politique et sa consécration littéraire. De même, lorsqu’on
jette un regard sur l’existence de Sengor, l’on demeure confondu. L’on se
demande comment il a pu assurer sa mission de politicien sans sacrifier sa
vocation de penseur et d’homme de lettres.
Pourtant, la cohérence intérieure de cet homme a fait qu’il n’y avait
point de hiatus entre sa pensée philosophique, son activité politique et sa vie
poétique.
Mais, un homme qui ne tient pas au pouvoir, qui préfère la littérature
à la politique et un bureau d’écrivain à un palais présidentiel somptueux, ne
mérite-t-il pas que l’on s’attache à déchiffrer son oeuvre littéraire?
1
Guberina, Petar: L’Esthètique et la morale des poètes noirs écrivant en langues Européennes, in Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, numéro 6, Zagreb, décembre
1958, p. 25.
240
Senghor, poète noir
Senghor naît le 9 octobre 19062 à Joal, petite ville côtière dans le sud du
Sénégal.
Son père, Basile Diogoye Senghor, est un commerçant catholique aisé
appartenant à l’aristocratie sérère3 du Sénégal. Sa mère Gnilane, originaire
de Djilor, que Léopold appelle dans Élégiés „Nyilane la douce“4 appartient à
l’éthnie sérère bien qu’elle ait des origines Peules. Diogoye est polygame et
est entouré par trois épouses et nombreux enfants. Cet homme puissant, dont
le prénom signifie le lion, donne à son dernier fils celui de Sédar, celui qui ne
connaîtra jamais la honte tandis que le nom de Senghor n’a pas une sonorité
très africaine et pourrait venir du mot portugais senhor qui signifie monsieur.
Son prénom catholique Léopold lui fut donné par son père en souvenir de
son parrain Léopold Angrand, riche commerçant et son employeur ponctuel.
Une goutte de sang portugais5, une lointaine ascendance peule6 et un héritage
sérère, auxquels vont s’ajouter une éducation française et catholique, feront
du futur président sénégalais un homme ouvert aux cultures et civilisations
d’autrui. Il passe les premières années de sa vie chez sa famille maternelle
car un nouveau-né est avant tout le descendant du clan maternel, et c’est de
lui qu’il doit recevoir sa première éducation. Son oncle maternel Wally va
prendre en charge l’éducation de son jeune neveu. Pour le protéger de tous les
malheurs à venir, les femmes lui font boire l’eau de la première pluie. Or, la
musique est inscrite dans le quotidien africain et, à travers elle, passe le souffle
vital dont va se nourrir la collectivité:
Car, en pays sérère, la poésie, tout comme la musique, fait partie de la vie. La
nature est inspiratrice; elle parle à ceux qui savent l’écouter avec leur coeur7.
2
3
6
4
5
7
Roche, Christian: Léopold Sédar Senghor: le président humaniste, Toulouse, Privat, 2006,
p. 16.
Paul Robert (sous la direction): Le Petit Robert des noms propres, rédaction dirigée par
Alain Rey, nouvelle édition refondue et augmentée, juin 1997, Paris, p. 1909. Peuple du Sénégal vivant dans le Siné-Saloum et sur la petite côte au Sud de la presqu’île
du Cap-Vert. D’après la tradition orale au Sénégal, ils seraient les premiers habitants du
pays. On leur attribue de nombreux vestiges archéologiques (tumulus, restes métallurgiques, objets de cuivre). Agriculteurs originellement animistes, ayant fui les rives du
fleuve Sénégal sous la pression de l’islam (notamment celle des Toucouleurs), les Sérères
sont convertis au christianisme.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, Paris, 1984., p. 265.
Ibid., p. 203.
Peuple qui créa un puissant royaume dans le Fouta-Djallong. Vainqueurs des Mandingues,
ils les chassèrent vers le pays sérère. Jadis nomades, ils se sont sédentarisés.
Sorel, Jacqueline: Léopold Sédar Senghor, l’émotion et la raison, Éditions Sépia, Paris,
1995, p. 16.
241
Frano VRANČIĆ
Dans ce cadre champêtre, l’enfant apprend les premières notions de religion: un dieu unique, des intermédiaires qu’il faut se concilier, des sacrifices
et des prières pour la protection du village.
De retour chez son père il fréquente plus tard la mission catholique de
Dyilor auprès du père Dubois où il apprend le catéchisme et les premiers rudiments de la langue française. Avec les prêtres il fait le dur apprentissage d’une
nouvelle vie. Il y apprend qu’il y a un Dieu unique, ce qu’il savait déjà mais il
le nommait Roog chez sa famille maternelle à Dyilor. Le monothéisme sérère
n’est pas en contradiction avec le catholicisme. L’enfant est séduit et assiste à
la messe le matin:
Il ne s’agit plus seulement, comme à l’église de Joal, de chanter en choeur et
de faire des génuflexions. L’étude du catéchisme s’accompagne d’une morale
où l’on apprend le nom et le contenu des sept péchés capitaux, la bonté de
Dieu, la nécessité d’aimer son prochain et de louer le Seigneur. On ne sacrifie
plus, comme à Dyilor, des taureaux au Dieu d’en haut, mais on communie
spirituellement avec le corps du Christ8.
L’ambiance du séminaire lui plaît et il décide de devenir prêtre et enseignant.
Il s’efforce par conséquent de convaincre son père de sa double vocation. Basile hésite mais lui permet de
poursuivre ses classes au collège-séminaire Liberman de Dakar au risque de
voir son descendant renoncer au commerce auquel il le destine. Pendant quatre années, Senghor vit dans une atmosphère studieuse qui va le marquer
profondément et y découvre les auteurs de l’Antiquité. Il s’y entrainais à la
discipline de l’obéissance : à dompter son caractère, naturellement rebelle, par
le jeûne, la confession et les exercices spirituels.
Cependant, le père Lalouse, directeur du college-séminaire, croit que
les Nègres n’ont pas de civilisation et que le plus grand service qu’il puisse
leur rendre, c’est d’en faire des Français à peau noire. Or, quand il s’agissait
du problème national, plus exactement de sa dignité d’homme noir, alors il
ne pouvais plus se soumettre. Pour Léopold, l’injustice est trop grande et il se
révolte contre la théorie de la tabula rasa qui refusait aux Nègres l’honneur
d’avoir, même pas une culture originale, mais, simplement, une civilisation:
8
Ibid., p. 27.
242
Senghor, poète noir
Il a encore dans l’oreille la musique malinké et les épopées des griots. Il proteste. Il explique les rites,....il parle de valeurs comparables....Dans ce combat
pour la reconnaissance d’une culture, Léopold Sédar Senghor acquiert le sentiment-idée de la Négritude......
Il devient le porte-parole des revendications de ses camarades9.
Le père Lalouse constatant son esprit frondeur perçoit une contradiction dans
son désir ardent de devenir religieux et s’efforce de faire comprendre Léopold
que la prêtrise n’est peut-être pas sa vocation. Contre son gré, il est obligé
de se soumettre et doit poursuivre ses études au lycée Van Vollenhoven où il
passe son baccalauréat: J’obéis, bien sûr, mais en pleurant toutes les larmes
de mon corps 10, écrit Sédar. Entre-temps le père Lalouse a eu des regrets et
lui propose de reprendre le séminaire mais Léopold, dont l’Esprit a évolué,
refuse.
Brillant élève, il est prisé par ses professeurs et est envoyé en métropole
après avoir obtenu une demi-bourse de l’administration coloniale.
Il arrive en France en 1928 à l’âge de 22 ans. Cela marque le commencement de seize années d’errance selon ses propres termes. Senghor s’inscrit
à la Sorbonne, mais vite découragé, entre, grâce à l’aide du député sénégalais
Blaise Diagne, au lycée Louis-le-Grand où il prépare le concours d’entrée à
L’École normale supérieure. Suite à un échec au concours d’entrée, Léopold décide de préparer l’agrégation de grammaire. De plus, il fut le premier
Africain agrégé de grammaire, mais pas, comme nous pouvons le lire parfois,
le premier normalien africain étant donné que le premier Sénégalais reçu à
l’École normale supérieure est Omar Diop, un opposant à Senghor. Dans les
années trente, il se lie avec d’autres intellectuels africains à travers la Revue
du monde noir et y côtoie Léon-Gontran Damas11 et Aimé Césaire.
Ibid., p.33.
Léopold Sédar Senghor, Ce que je crois, Paris, Grasset, 1988, p. 24.
11
Littératures de langue française hors de France, F.I.P.F., Gembloux (Belgique), 1981.,
p.188.
La Guyane a donné à la Négritude un de ses trois Grands. Né à Cayenne en 1912, Léon-Gontran Damas était issu d’une famille bourgeoise où se mêlait une triple hérédité indienne,
africaine et blanche. Au cours d’une enfance maladive, il reçut une éducation très stricte sur
les bonnes manières, contre laquelle il devait réagir violemment; il poursuivit ses études à
Paris- droit, langues orientales, ethnologie- en compagnie de Césaire et Senghor, mais, sa
famille lui ayant coupé les vivres en raison de ses incartades de bohème, il dut vivre quelque
temps de petits métiers jusqu’à ce qu’une pétition d’étudiants lui eut obtenu une bourse.
Tout ceci nous explique la véhémence de ses premiers vers, Pigments, qui en 1937 devançaient de deux ans le Cahier de Césaire, et aussi celle de son Retour de Guyane (1938). Les
lendemains de la guerre élargissent son horizon. Il sera quelque temps député de Guyane:
il publiera en 1947, sous le titre: Poètes d’expression française, la première anthologie des
9
10
243
Frano VRANČIĆ
Toutefois, la rencontre de Césaire12 va s’avérer décisive. Entre Senghor
et Césaire qui arrive à Paris en 1931, une amitié s’est nouée dès la première
entrevue. Les trois amis qui possèdent en commun l’amour de la poésie mais
aussi le sentiment diffus de l’existence d’une culture nègre échangent leurs
idées. Ils se lisent leurs écrits, se corrigent, se critiquent, se plaisent à reconstruire un monde nouveau qui fait une place à de nouvelles cultures, comme
en témoigne Senghor:
C’était au quartier Latin en plein Paris dans les années 1930. Un groupe
d’étudiants noirs composé d’Africains et d’Antillais, avait décidé de ramasser
dans la boue, le mot Nègre pour en faire un signe de ralliement : un drapeau13.
De plus, Paris lui révèle les valeurs de sa civilisation ancestrale, l’oblige à les assumer, à les faire fructifier en lui...14. Dans leur quête identitaire,
ces écrivains ont été influencés par le mouvement de la négro-renaissance
né outre-Atlantique, en particulier par Langston Hughes qui a rencontré ces
poètes lors de son séjour à Paris en 1931 et dont les oeuvres était leurs livres
de chevet. Du coup, ils créeront la revue contestataire L’Étudiant noir en 1934
qui avait la particularité d’avoir su intégrer certains philanthropes blancs ou
poètes d’outre-mer, devançant d’un an celle de Senghor, où il figure aussi; il continue à
multiplier ses poèmes, des Graffiti aux Névralgies, en passant par Black Label (1956) où
s’épanche sa mélancolie d’exilé, et dont l’orchestration prodigieuse suffirait à le placer au
premier rang. Il a aussi reproduit des contes populaires guyanais, Veillées noires (1943),
récemment réédités à Montréal.
12
Paul Robert (sous la direction): Le Petit Robert des noms propres, rédaction dirigée par
Alain Rey, nouvelle édition refondue et augmentée, op. cit., p. 407.
Poète français (Basse-Pointe, Martinique, 1913). Professeur puis député de la Martinique,
membre du Parti communiste jusqu’en 1956, ce descendant des anciens esclaves déportés
de leur Afrique natale vers l’Amérique a d’abord puisé dans le surréalisme les élements
propres à exprimer la soif d’affranchissement qu’il partage avec le peuple noir. Le flamboiement du verbe, l’ampleur épique des images traduisent avec violence dans son oeuvre
le mépris et la haine du colonisé pour le colonisateur venu d’Europe et font de Césaire le
chantre de la négritude, concept qu’approfondira son ami L. S. Senghor. Mais ses écrits
manifestent aussi, avec une foi puissante dans la vie, une aspiration universaliste à la justice et au bonheur. Aimé Césaire a publié des poèmes. Cahier d’un retour au pays natal
(1938-1939, publ. 1947), Soleil cou coupé (1848), Cadastre (1961), ainsi que des pièces de
théatre d’inspiration politique. La Tragédie du roi Christophe (1963), Une saison au Congo
(1966), puis Une tempête, adaptation très libre de Shakespeare (1969), où se fait entendre la
même révolte: Je pousserai d’une telle raideur le grand cri nègre que les assises du monde
en seront ébranlées.
13
Léopold Sédar Senghor: La mort de Léon Gontran Damas in Hommage posthume à Léon
Gontran Damas, Paris, Présence Africaine, 1979, p. 10.
14
L. S. Senghor: Négritude et humanisme, discours, conférences, Le Seuil, Paris, 1964., p. 313.
244
Senghor, poète noir
défenseurs des droits de l’Homme. C’est dans ses pages que Léoplold exprimera pour la première fois sa conception de la négritude, notion introduite par
Aimé Césaire, dans un texte intitulé Négrerie. Comme le dit Almeida, le concept, forgé par Aimé Césaire en réaction à l’oppression culturelle du système
colonial, vise à rejeter d’une part, le projet d’assimilation culturelle et d’autre
part, la dévalorisation du fonds africain15.
Ainsi, le futur député martiniquais en définit le concept: La Négritude est la
simple reconnaissance du fait d’être noir, et l’acceptation de ce fait, de notre
destin de noir, de notre histoire et de notre culture16. Selon Senghor, la négritude, c’est l’ensemble des valeurs culturelles du monde noir, telles qu’elles
s’expriment dans la vie, les institutions et les oeuvres des Noirs. Je dis que
c’est là une réalité: un noeud de réalités17.
Autrement dit, née à Paris, entre les deux guerres mondiales, la négritude émerge au milieu du brassage d’idées que provoquent en Occident les séquelles de
la guerre, le mouvement surréaliste, la naissance de l’idéologie marxiste, l’intérêt pour la psychanalyse et les revendications des pays colonisés. De jeunes
intellectuels antillais et africains venus faire leurs études en France métropolitaine se découvrent alors une cause commune: le refus du dénigrement dont la
race noire fait l’objet depuis les premiers contact de l’Europe avec le continent
noir. Prenant l’exemple aussi des écrivains de la négro renaissance de Harlem
des années 1920 (Langston Hughes, W.E.B. Dubois, Claude Mackey, etc.), les
écrivains du mouvement de la négritude s’élèveront contre le racisme, mais
aussi contre les valeurs capitalistes, matérialistes, rationalistes et chrétiennes
qui ont cautionné l’esclavagisme et la colonisation. En un mot, la négritude se
définit comme une entreprise de réhabilitation des valeurs de l’homme noir.
Au demeurant, elle a imposé une image et un modèle du Nègre et de sa poésie:
victime de la barbarie coloniale, le poète noir élève contre elle la protestation
de son poème, et comme le poète est nègre, son chant acquiert de ce fait toutes
les vertues nègres. La négritude est pour ces poètes une esthétique, même si la
dimension politique l’accompagne.
Or, Senghor est celui qui a le plus théorisé l’idée de négritude. À une
négritude politique, marxisante, révoltée de Césaire s’oppose - celle de Senghor – plus originelle fondée sur la définition d’une âme noire, faite d’intuition, de rythme et de rapport poétique au monde. La négritude senghorienne
s’appuie sur l’ethnologie puisée dans les textes de Leo Frobénius18 et la phi Lilian Pestre de Almeida, Le Cahier d’un retour au pays natal, L’Hartmann, Paris, 2008, p. 12.
L. S. Senghor: Liberté III, Négritude et civilisation de l’Universel, Paris, Éditions du Seuil,
1977, pp. 269-270.
17
L. S. Senghor: Négritude et humanisme, op. cit., p. 9.
18
Dans son ouvrage Histoire de la civilisation africaine l’ethnologue allemand définit l’es-
15
16
245
Frano VRANČIĆ
losophie de Teilhard de Chardin19. Par ailleurs, sur la notion de négritude,
Senghor s’est exprimé à maintes reprises et il convient de relire ce qu’il en dit
en 1988, dans le chapitre 3 de son essai Ce que je crois :
Mais qu’est-ce donc que cette Négritude, me demandera-t-on, qui, aujourd’hui,
tient sa place dans la Francophonie [...] ? Pour ma part, je la définis, encore
une fois, comme “l’ensemble des valeurs de la civilisation noire”. Il reste que,
depuis les années 1930, où Aimé Césaire a lancé le mot dans son journal L’Etudiant noir, sa signification a évolué dans le sens d’un combat pour la libération
des chaînes de la colonisation culturelle, mais surtout pour un humanisme nouveau. [...] La négritude, c’est une certaine manière d’être homme, surtout de
vivre en homme. C’est la sensibilité et, partant, l’âme plus que la pensée [...].
Que dirai-je en conclusion de ce chapitre sur la négritude ? C’est paradoxalement, que, loin de nous enivrer, les succès de la négritude nous ont fait mieux
sentir nos faiblesses. En nous d’abord, mais aussi les Etats-Unis d’Amérique nous
ont fait découvrir les vertus de la Francité : l’esprit de méthode et d’organisation,
et bien d’autres valeurs encore ,(Senghor, Ce que je crois, chapitre 3) 20.
Néanmoins, le poète de Joal débute sa carrière de professeur de lettres
classiques au lycée Descartes à Tours. Ce séjour n’a pas été inutile pour lui car
il a permis à l’écrivain de définir son style. Le souvenir de Joal est revenu à
sa mémoire, les poèmes gymniques21 de son enfance, les chants et battements
de mains ont à nouveau retenti à son oreille comme autant de valeurs propres
à la race noire. A partir de 1935, il éprouve le besoin de retourner aux sources
de la poésie sérère. Pour Senghor, le rythme africain est fait de parallélismes
symétriques. C’est l’unité dans la diversité, c’est le rythme même de la vie:
Mais l’acte poétique est aussi, pour Senghor, une manière de vivre et de faire
vivre: „Pour toi, rien que ce poème contre la mort“. Car le poète se veut,
comme sa parole, signe de reconnaissance entre les êtres et les choses. Il se
veut l’homme du „sang fidèle qui requiert fidélité“. J’entends qu’il est et reste
avant tout un Africain qui refuse de laisser son sang s’affaidir „comme un assimilé, un civilisé“, et même sa foi chrétienne s’opposer à celle de ses pères.
sence de la culture africaine par la propension à l’art. D’après Frobénius, la civilisation
éthiopique trouve son principe dans un rapport immédiat, émotif aux choses, à la différence
de la perception intellectuelle, superficielle de l’occidental.
19
Teilhard de Chardin est l’un des philosophes les plus souvent cités par Senghor, en ce que
son influence a été décisive dans sa pensée de l’universel. En tant que chrétien, le poète est
sensible à son point de vue théologique sur la genèse de l’univers et son évolutionnnisme.
20
Bonnet, Henri: Ethiopiques de Senghor, étude de l’œuvre, Hachette, Paris, 1997, p. 65.
21
Mot qui vient du sérère gim, chant, poème. C’est la traduction exacte du grec ôde.
246
Senghor, poète noir
C’est pourquoi sa poésie me paraît incarner cette „noblesse“......Si bien que
Léopold Sedar Senghor peut à juste titre (comme Aimé Césaire) se déclarer
„Ambassadeur du peuple noir“, de“ la négritude debout“. Mais sa grandeur
est également de demeurer un homme de la fraternité. „Sans quoi toute parole
est vaine“,- un homme hanté par la vision d’une société où „les Blancs et les
Noirs, tous les fils de la même Terre-Mère“, apprendraient ensemble, dans
„l’alizé de l’allégresse“ à chanter „l’innocence du monde“ et à danser „les
forces“ que rythme la „Force des forces“: la Justice accordée, qui est Beauté
Bonté“22.
En 1939, Senghor est enrôlé dans un régiment d’infanterie coloniale et
est arrêté et fait prisonnier par les Allemands. Ils voulaient le fusiller le jour
même de son incarcération ainsi que les autres militaires noirs ne devant sa
survie qu’à l’intervention d’un officier français qui en avait appelé à l’honneur
militaire de son homologue allemand. Les deux années que Léopold passe
en captivité vont le mener dans sept camps répartis dans divers régions de
l’Hexagone où il souffre du froid, de l’oisiveté, du manque de liberté23.
Il est libéré en 1942 pour cause de maladie et reprend ses activités
d’enseignant mais il participe aussi à la résistance au sein du Front
national universitaire. Les années de guerre ont mûri sa pensée et
il apprend à canaliser ses révoltes et à bien choisir ses priorités. Au
lendemain de la guerre Senghor publie deux textes dans le Journal des
africanistes qui montrent à l’évidence que l’agrégé de grammaire et
l’homme politique sont capables de cohabiter en lui, tout comme le
Sénégalais et le Français d’adoption:
Léopold, le chrétien, s’adresse à Dieu pour lui demander de pardonner à
l’Europe blanche, à ce continent qui a exporté dix millions de Noirs, qui a
crucifié l’Afrique, qui a transformé les paysans en prolétaires et traité les
Sénégalais en mercenaires 24.
Contrairement aux autres poètes de la Négritude qui dénoncent très violemment la puissance coloniale française, Senghor, fortement marqué en cela
par son éducation catholique, dépasse la haine et le ressentiment pour prôner
le pardon et annoncer un monde de paix et de fraternité. De la même manière,
au niveau personnel, sa foi en le pouvoir de sa prière lui permet de vaincre
Renard, Jean-Claude: Dialogue sur la poésie francophone, Seuil, Paris, 1990, p. 364.
Sorel, Jacqueline: Léopold Sédar Senghor, l’émotion et la raison, op. cit., p. 69.
24
Ibid., p. 76.
22
23
247
Frano VRANČIĆ
l’angoisse et la haine qui le hantent. Ceci apparaît clairement dans Prière de
paix :
Seigneur Dieu, pardonne à l’Europe blanche!........
Car il faut bien que Tu oublies ceux qui ont exportés dix millions de mes fils
dans les maladreries de leurs navires
Qui en ont supprimé deux cent millions.........
Seigneur la glace de mes yeux s’embue
Et voilà que le serpent de la haine lève la tête dans mon cœur, ce serpent que
j’avais cru mort......
Tue-le Seigneur, car il me faut poursuivre mon chemin, et je veux prier singulièrement pour la France......
Oui Seigneur, pardonne à la France qui dit bien la vois droite et chemine par
les sentiers obliques.......
Et donne à leurs mains chaudes qu’elles enlacent la terre d’une ceinture de
mains fraternelles
DESSOUS L’ARC-EN-CIEL DE TA PAIX 25 .
Par ailleurs, l’ensemble de l’œuvre de Senghor vise la paix universelle et non
la vengeance des Nègres comme le constate Lilian Kesteloot:
...c’est son christianisme qui lui permet de prononcer ces paroles de pardon à
l’Europe que les militants de la Négritude lui ont tant reprochées26 .
Pourtant, pardonner n’est pas oublier, mais renoncer à porter les fardeaux d’animosité du passé dans ses pensées, dans son cœur. Au lieu de s’enivrer
d’amertume, au lieu d’entretenir des antagonismes, il faut en retirer des leçons
de vie et tenter de redonner un visage humain aux hommes, défigurés qu’ils sont
par l’intolérance, les guerres et le racisme qui continuent de ravager le monde:
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 93-96.
Kesteloot, Lilyan: Anthologie négro-africaine. Verviers : Gérard et Cie, coll. Marabout ,
1967, p.92.
25
26
248
Senghor, poète noir
Si j’ai comparé la Négritude à l’humanisme contemporain, c’était, vous le
devinez, pour arriver à une conclusion positive. [....] Il ne s’agissait pas, il ne
s’agit pas d’un racisme, mais d’un humanisme pan humain, qui, parce que tel,
s’adresse à toutes les races, à tous les continents, mais, d’abord, aux Blancs
européens, et aux Négro-africains, qui, parce qu’ils sont les plus éloignés,
sont les plus complémentaires comme civilisations. Nous savons que la colonisation est un phénomène universel, qui, à côté de ses aspects négatifs, a certains aspects positifs. D’autant que, depuis l’avènement de l’Homo sapiens,
les peuples, quand ils se rencontrent, se combattent certes, mais ne s’anéantissent plus : ils se métissent. Et surtout ils métissent leurs civilisations. Ce qui
est le plus important, car il n’est de véritable culture que de l’Ame27.
Pour qu’il exprime ses sentiments, Senghor trouve des accents claudéliens. Et
d’avouer sa dette à l’égard de Claudel et de Péguy dans son Dialogue sur la
poésie francophone:
Pourquoi, dans les années 1930, nous, les militants de la Négritude, appelions
Claudel et Péguy:“nos poètes nègres“. Ils nous ont, avec les surréalistes, influencés- moins au demeurant qu’un ne l’a dit- parce qu’écrivent en français
et qu’ils ressemblaient, par leur style, à nos poètes populaires. Quant à Saint-John Perse, comme l’a montré un Antillais, agrégé de philosophie, il a
emprunté son style au „parler“ antillais28.
En effet, deux éléments séduiront Senghor chez Claudel. En premier lieu,
l’aspect catholique, oecuménique de Claudel est en accord avec la formation
chrétienne de Senghor qui cherche comme lui à retrouver à travers les mythes
le lyrisme et traduire ainsi l’aspiration des hommes à l’infini. Mais c’est essentiellement la novation esthétique, le recours au verset que prisera le poète
de Joal puisque le verset claudélien, plus encore que celui de Péguy, autre
écrivain catholique, semble mieux traduire le souffle de la pensée et du rythme
intérieur africain. Autrement dit, Senghor s’inspire de Claudel et l’atteste :
Quand Aimé Césaire et moi avons, avec Alioune Diop et Léon-Gontran Damas, lancé le mouvement de la Négritude, nous ne pensions plus que par Paul
Claudel et Charles Péguy. Mieux, nous les avons négrifiés en les présentant
comme les modèles des « poètes nègres » que nous voulions être29.
Léopold Sédar Senghor: Liberté III, Négritude et civilisation de l’Universel, op. cit., p. 241.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 353.
29
Léopold Sédar Senghor, Ce que je crois, op. cit. , p. 210.
27
28
249
Frano VRANČIĆ
L’usage du verset dans l’ensemble de son œuvre poétique permet de mesurer
la profondeur de l’empreinte reçue. A la suite de Paul Claudel, et comme Saint-John Perse30, il a opté pour le verset contre le vers classique. En donnant sa
préference au verset, Senghor entendait demeurer davantage dans la ligne des
chants de son pays, toute musique, à la fois si fortement rythmés et si libres. Il
entendait demeurer en accord avac la nature africaine qui n’a rien certes d’un
jardin à la française, avec la luxuriance de la forêt vierge et la nudité infinie
du désert, avec l’âme africaine si différente de l’âme occidentale, intégrée à
l’Univers. Il voulait que son vers parvienne à suivre le rythme du tam-tam qui
ne cesse de scander tous les événements du Pays Noir. S’agissant du verset
de Claudél:
Elle est pensée, bien sûr, mais proférée, battement de cœur, mouvement d’expiration. Comme le vers négro-africain31 .
Senghor a besoin de retourner dans les villages de son enfance. Se souvenant
des poèmes du pays sérère, composées dans la transe des tam-tams32, il en a
repris le rythme et la musique intérieure.
Cependant, on peut se demander comment le poète de la Négritude peut-il alors justifier son emploi du français, langue du colonisateur ? La réponse
est inscrite dans sa postface d’Éthiopiques:
Mais on me posera la question: „Pourquoi, dès lors, écrivez-vous en français? “ Parce que nous sommes des métis culturels, parce que, si nous sentons
en nègres, nous nous exprimons en français, parce que le français est une langue à vocation universelle, que notre message s’adresse aussi aux Français de
France et aux autres hommes, parce que le français est une langue de gentillesse et d’honnêteté......Car je sais ses ressources pour l’avoir goûté, mâché, enseigné, et qu’il est la langue des dieux. Ecoutez donc Corneille, Lautréamont,
Rimbaud, Péguy et Claudel. Écoutez le grand Hugo. Le français, ce sont les
grandes orgues qui se prêtent à tous les timbres, à tout les effets, des douceurs
les plus suaves aux fulgurances de l’orage33.
Senghor se défend d’avoir cherché à imiter Saint-John Perse parce qu’il n’a aucun point
commun avec lui si ce n’est qu’il chante la même réalité tropicale. Or, la même relation à
l’enfance perdue anime les deux poètes.
31
Léopold Sédar Senghor: Liberté III, Négritude et Civilisation de l’Universel, op. cit., p.
375.
32
Instrument à percussion de fabrication artisanale formé d’une peau tendue sur une caisse de
résonance.
33
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., pp. 166.-167.
30
250
Senghor, poète noir
Dans la Préface à L’Anthologie de la nouvelle poésie nègre et malgache,
Jean-Paul Sartre34 utilise l’image de l’Orphée noir pour analyser cet usage
du langage des blancs dans le but de reconquérir l’âme noire, ici comparé à
la descente aux Enfers d’Orphée35-poète parti chercher son Eurydice, l’âme
noire:
Il n’est pas vrai pourtant que le noir s’exprime dans une langue “étrangère“
puisqu’on lui enseigne le français dès son plus jeune âge et puisqu’il est parfaitement à son aise dès qu’il pense en technicien en savant ou en politique.
[...] Les mot blancs boivent sa pensée comme le sable boit le sang. Qu’il se
ressaisisse brusquement, qu’il se rassemble et prenne du recul, voici que les
vocables gisent en face de lui, insolites, à moitié signes et choses à demi. [...]
Il ne dira point sa Négritude en prose. Mais chacun sait que ce sentiment
d’échec devant le langage considéré comme moyen d’expression directe est à
l’origine de toute expérience poétique36.
Quoi qu’il en soit, à un métropolitain ami de Senghor celui-ci dit:
Vous nous avez apporté votre civilisation. Laissez-nous y prendre ce qu’il y a
de meilleur, de fécondant et souffrez que nous vous rendions le reste37.
Senghor et Césaire qui ont conçu le terme et la notion de négritude alors qu’ils
étaient étudiants à Paris n’ont jamais remis en cause l’usage du français; ils
sont d’ailleurs restés fidèles à la culture française. Chez le premier, la négri Christiane Ndiaye (sous la dir.) : Introduction aux littératures francophones, Les Presses de
l’Université de Montréal, 2010, p. 19-20.
La préface de Jean Paul Sartre, Orphée noir, fut retentissante au point que cette anthologie
marque véritablement la naissance de la littérature africaine d’expression française. Selon
Sartre, la négritude, qui est une réaction négative contre le racisme blanc, est appelée à
évoluer, car la négritude, notion subjective, est destinée à se résoudre à un niveau objectif
par la mobilisation du prolétariat. Elle est appelée à un avenir où elle cédera la place à de
nouvelles valeurs.
35
Orphée est un personnage de la mythologie grecque. Il est poète et musicien. Doué d’un
génie exceptionnel, il est capable de charmer même les bêtes sauvages. Il descendit aux
Enfers pour chercher Eurydice, son amante mordue mortellement par un serpent. Il parvint
à charmer les gardiens du séjour infernal et obtint le retour d’Eurydice dans le monde des
vivants. Mais interdiction lui était faite de regarder son amante avant d’avoir franchi le seuil
des Enfers. Orphée, oubliant cette condition regarda Eurydice et la perdit pour toujours.
Inconsolable, il fut tué par les Bacchantes, furieuses de son amour excessif.
36
Léopold Sédar Senghor: L’Anthologie de la nouvelle poésie nègre et malgache de langue
française, Presses Universitaires de France, Paris, 1948, p. XIX.
37
Léopold Sédar Senghor: Liberté I, Négritude et humanisme, Éditions du Seuil, Paris, 1964,
p. 40.
34
251
Frano VRANČIĆ
tude ne se sépare pas de l’humanisme; chez le second, elle s’exprime dans un
langage proche du surréalisme38.
Se débarrassant de tout complexe de colonisé, Senghor a comme projet la
création d’une nouvelle poésie nègre de langue française. Un nationalisme
étriqué aurait pu l’amener à écrire ses poèmes en sérère. Du coup, il aurait
choisi de ne pas être lu, ni par les Sénégalais, ni par les Africains, ni par le
reste du monde. Retenant que le poète est un maître-de-langue, il investit
la langue française que la colonisation lui impose, en inspecte les subtilités,
maîtrise les qualités : se l’approprie pour en faire le mode d’expression
privilégié de ses idées- sentiments. Le français cesse d’être pour lui la langue du colonisateur pour devenir la langue même de sa libération. Il prend
à l’autre ce que l’autre a d’unique et qu’il n’aurait jamais connu sans lui.
Tout au long de sa vie, Senghor a voué à la langue française une admiration
sans limites, et ne cessera jamais de s’en approprier les secrets, non pour
mieux accéder à l’identité française, mais pour mieux accéder à son identité
propre.
De plus, il faut ajouter que Senghor considère la francophonie39 comme
culture et l’extrait suivant le résume de fort belle manière:
C’est qu’avant tout, pour nous la francophonie est culture, c’est un mode
de pensée et d’action: une certaine manière de poser les problèmes et d’en
chercher les solutions. Encore une fois, c’est une communauté spirituelle: une
noosphère autour de la terre. Bref, la francophonie, c’est, par-delà la langue,
la civilisation française, plus précisément, l’esprit de cette civilisation c’està-dire la culture française40.
Au sortir de la Seconde Guerre mondiale, le théoricien de la négritude
sollicite et obtient une bourse d’études lui permettant de se rendre au Sénégal
Bersani Jacques, Autrand Michel, Lecarme Jacques et Vercier Bruno: La littérature en
France depuis 1945, Bordas, Paris, 1970, p. 677-678.
39
Droun, Maurice: Un seigneur du siècle, Éthyopiques 59, revue négro-africaine de littérature
et de philosophie, Hommage au président Léopold Sédar Senghor à l’occasion de son 90e
anniversaire, 1997.
A la fin de l’entretien historique qu’il eut avec le général de Gaulle et au cours duquel fut décidé l’indépendance du Sénégal, Léopold Sédar Senghor, avant de se retirer, dit : Maintenant
ce qui importe, Monsieur le Président, c’est de penser à la manière dont vont être maintenus
nos liens avec la France et sa culture. Avec cette parole, la première pierre de la Francophonie était posée. Un peu plus tard, alors qu’il était en train de donner des lois à son pays,
des structures à son Etat, un enseignement à sa jeunesse, Senghor prononçait, et cette fois à
l’adresse de toute l’Afrique, cette autre parole : Dans les décombres de la colonisation, vous
avez trouvé cet outil merveilleux : la langue française . La deuxième pierre était posée.
40
Léopold Sédar Senghor: Liberté III, Négritude et civilisation de l’Universel, op. cit. , p.80.
38
252
Senghor, poète noir
durant les vacances scolaires. Au cours de ce voyage, le chef de file local des
socialistes lui propose d’être candidat à la députation:
Or donc, si, en 1945, « je suis tombé dans la politique », comme j’aime à le
dire, ce fut malgré moi. En effet, le Parti socialiste du Sénégal cherchait un second candidat, à côté du doyen Lamine Guèye, pour sa liste aux élections à la
Première Assemblée nationale constituante. Et il porta son choix sur moi, alors
que je ne briguais aucune fonction politique. Je finis par accepter à la condition
qu’on me laissât poursuivre, en même temps, ma double œuvre de professeur et
de poète. C’est ainsi que, pendant les quinze années de mon mandat, renouvelé,
j’ai continué à me battre, et pour la Négritude, et pour la Francophonie41.
A partir de 1960, il préside la toute nouvelle République du Sénégal. On
s’interroge souvent sur l’aisance relative avec laquelle ce chrétien est parvenu
à exercer une réelle influence sur les groupes islamiques qui se jalousent et
rivalisent entre eux dans un pays à majorité musulmane. II nous semble que le
Président Senghor a su exploiter habilement cette différence d’appartenance
religieuse pour s’imposer en arbitre. Sa formation catholique et sa pratique
du parlementarisme à la française en font un modéré, un homme de dialogue.
Imprégné d’une double culture, Senghor revendique l’une et l’autre:
Léopold Senghor croit que la politique doit reposer sur l’éthique....En 1964,
ce fils d’un maître du sol annonce la nationalisation de 97 % des terres, en
rappelant: „Dans le droit africain traditionnel, la terre ne peut être objet de
propriété, mais seulement d’usage“... Il a posé en 1960, la première pierre de
la Grande Mosquée de Dakar, organise l’enseignement de la langue et de la
civilisation arabes à l’université42.
La vocation littéraire du président sénégalais ajoute à son aura un prestige
culturel. Au reste, l’œuvre littéraire africaine doit, selon le président-poète-penseur:
Cultiver les veines traditionnelles de la négritude : la fidélité, la loyauté, le
courage, la bonté, la joie de vivre, la quête de Dieu, l’amour des ancêtres. Des
anciens et des humbles, l’amour du sol, de la plante et de l’animal, l’amour de
la femme notre compagnon43.
Léopold Sédar Senghor: De la Francophonie, Ethiopiques. Revue de culture négro-africaine,
n°50-51. Conférence prononcée à l’Université Laval de Québec, le 2 septembre 1987, p. 2.
42
Sorel, Jacqueline: Léopold Sédar Senghor, l’émotion et la raison, op. cit., p. 163.
43
Léopold Sédar Senghor: Liberté II. Nation et voie africaine du socialisme, Paris, Seuil,
1979, p. 194-195.
41
253
Frano VRANČIĆ
Le Sénégal est considéré comme un pays de culture. Senghor reconnaît
le fait que l’identité culturelle africaine peut et doit être préservée sans que
cela nuise aux échanges avec les autres cultures, car c’est dans ces relations
que le monde s’enrichit. Pour lui, le développement est fondé sur la culture, et
la négritude doit en être la référence. A la jeunesse du pays , il rappelle que les
valeurs nègres sont le sel de la terre prônant ainsi un enracinement dans les valeurs culturelles du continent noir. C’est ce que dit Senghor dans la négritude
comme culture des peuples noirs, ne saurait être dépassée44. L’enracinement
rend possible l’affirmation de l’identité tout en préparant le Noir à une meilleure ouverture au monde. Il doit être fier de ce qu’il est avant de s’ouvrir aux
autres. Senghor est convaincu que c’est en s’enracinant profondément dans sa
culture d’origine qu’on s’ouvre mieux aux autres. L’ouverture est, dans la
perspective senghorienne, l’étape suivante qui doit mener à la Civilisation de
l’Universel qui serait le résultat de la symbiose entre les races et les cultures,
de la fécondation mutuelle qui enrichit l’humanité. Pour parler de la négritude,
Senghor préfère mettre l’accent sur ce qu’il appelle la revendication du droit
à la différence:
La Négritude n’est pas un racisme. C’est l’affirmation du moi, qui n’est pas
haine de l’Autre, tout au contraire. C’est parce que je reconnais mon identité,
et mes vertus avec mes défauts, que je reconnais, en même temps, l’identité de
l’Autre et ses vertus, dont j’ai besoin puisqu’elles sont complémentaires des
miennes45. Dans cette façon de définir la négritude, Senghor n’adresse pas à l’élite intellectuelle et politique européenne un message de menace, de révolte ou de reproche. Il produit un discours s’adressant à la fois à l’oppresseur et à l’opprimé
et qui invite chacun à prendre conscience de l’importance de l’autre, pour la
construction de la Civilisation de l’Universel. Il veux exalter les valeurs de la
négritude, exalter l’homme noir et à travers les valeurs de la négritude, rejoindre ses frères et soeurs des autres continents et des autres races. Parti des
valeurs de la négritude, il va vers les autres hommes, les autres civilisations.
Au demeurant, qu’est-ce que cette Civilisation de l’Universel, sinon la mise
en oeuvre, à l’échelle planétaire, du commandement du Christ le plus difficile
à observer: Aimez-vous les uns les autres? C’est au nom de la civilisation de
Léopold Sédar Senghor: Liberté V, Éditions du Seuil, Paris, 1993, pp. 95-109.
Allocution de L. S. SENGHOR, docteur honoris causa, Littératures ultramarines de langue
française : négro-africaine, antillaise, québécoise, franco-américaine, comparése. Genèse
et jeunesse, [ Actes du colloque de l’Université du Vermont (Burlington), recueillis par
Thomas H. Geno et Roy Jullow], Ottawa (Sherbrooke), Éditions Naaman, 1974, p. 10.
44
45
254
Senghor, poète noir
l’universel que Senghor s’est fait le prophète du métissage. De même, les
Blancs ont exercé leur domination sur les Noirs sous différentes formes et
ces derniers ont eu à subir leurs exactions pendant des siècles. Or, Senghor
symbolise la Civilisation de l’Universel par la réconciliation des races noire
et blanche qui se sont confrontées au cours de l’histoire. Il s’agit d’enrichir
l’humanisme universel par les apports propres des Nègres à travers leurs valeurs de civilisation, condition sine qua non de l’avènement de la Civilisation
de l’Universel:
[…] s’il se déclare partisan des civilisations métisses, il s’agit, selon ses
propres termes, de ‘confrontation’, de ‘symbiose’. Comme dans la synthèse
hégélienne, les deux affirmations contraires – valeurs nègres/valeurs occidentales- doivent s’épurer l’une et l’autre et ne conserver que leurs caractères
excellents, pour arriver à l’harmonieuse fusion que Senghor souhaite46.
En définissant ainsi la négritude comme une modalité d’être inhérente à la
vie et l’expérience historique du Négro-africain, il invitait, sans recourir à
l’affrontement, le sujet occidental à se définir comme un être non pas supérieur
aux autres mais complémentaire de ces derniers. Enfin, cet extrait récapitule
magistralement ce que le poète de Joal pensait de l’Afrique et de la Civilisation de l’Universel47:
Il reste que l’étude de la civilisation africaine ne serait pas complète si l’on
oubliait le fait majeur que voici. En ce XXe siècle, qui est celui de la civilisation de l’universel, c’est art africain qui a été la source de l’art moderne, très
précisément, de la peinture et sculpture de l’Ecole de Paris...Si j’ai apporté
Kesteloot, Lilyan: Histoire de la littérature négro-africaine, Paris, Karthala-AUF,
46
2001., p. 160.
Pour Senghor la Civilisation de l’Universel ne rejette aucune civilisation. Toute civilisation,
même la plus petite, est prise en compte et est considérée comme faisant partie d’un ensemble indissociable. Elle a pour substrat l’Afrique. C’est dans ce sens qu’il faut comprendre
le tome 3 de Liberté dont le titre est négritude et civilisation de l’universel. Il ne peut y
avoir de civilisation de l’universel sans les valeurs du nègre et la richesse de sa production
artistique qui ont révolutionné l’art occidental. La civilisation universelle doit donc nécessairement s’inspirer de la civilisation négro-africaine. Elle ne se fait par l’absorption des
valeurs d’autres civilisations mais a pour condition indispensable la capacité d’assimiler les
valeurs d’autres contrées géographiques, par le dialogue des cultures. L’élément fondamental de cette civilisation de l’universel réside dans la coopération, le dialogue franc et toutes
les formes de rencontres. Ce dialogue ne doit pas se limiter à des entrevues entre officiels
mais déboucher sur une transformation des rapports entre les hommes, les uns et les autres
se considérant comme des frères et appelés à travailler ensemble pour le développement humain. C’est dans ce sens que Senghor désire la coopération entre l’Islam et le Christianisme.
47
255
Frano VRANČIĆ
quelque chose à la civilisation africaine du XXe siècle, je le dois à mon double
métissage biologique et culturel48.
De surcroît, ce n’est pas un hasard si Senghor affirme que c’est dans le
domaine du rythme que la contribution nègre a été la plus importante:
Cette force ordinatrice qui fait le style nègre est le rythme. C’est la chose la
plus sensible et la moins matérielle. C’est l’élément vital par excellence. Il
est la condition première et le signe de l’art, comme la respiration de la vie,
la respiration qui se précipite ou ralentit, devient régulière ou spasmodique,
suivant la tension de l’être, le degré et la qualité de l’émotion49.
D’après Senghor, le rythme est au coeur de la négritude irradiant la vie:
Eh bien ! la Négritude, c’est essentiellement, cette chaleur humaine qui est
présence à la vie: au monde. C’est un existentialisme...enraciné dans la TerreMère, épanoui au soleil de la foi. Cette présence au monde est participation
du sujet à l’objet, participation de l’homme aux forces cosmiques, communément de l’homme avec les autres hommes, et, par delà, avec tous les existants,
du caillou à Dieu50.
Après avoir été désigné Prince des poètes en 1978, il est élu à l’Académie
française en juin 1983. Symbole de la coopération française en Afrique pour
les uns ou du néo-colonialisme français pour les autres, Senghor était aussi le
premier Africain à siéger à l’Académie française. De même, s’il est une situation qui soumet aux tentations, c’est bien le pouvoir. Senghor a échappé à la
tentation de l’argent qui entoure celui qui détient la décision, comme il a échappé à la tentation de durer indéfiniment faisant sienne la pensée de Charles de
Gaulle: Il faut savoir quitter les choses avant qu’elles ne vous quittent. Ayant
préparé son Premier ministre à lui succéder, il retourne à sa plume et se retire
dans la normandité de son seconde femme Colette. Il présente sa démission,
avant le terme de son cinquième mandat, le 31 décembre 1980. Léopold Sédar
Senghor laisse son pays, le Sénégal en état de réelle démocratie, c’est à dire,
avec des élections libres et une alternance librement acceptée; et le Sénégal, en
ce sens, est une véritable démocratie, qui peut servir d’exemple, non seulement
en Afrique, mais dans bien des pays, sur bien des continents, où ne règnent pas
ces règles. Dans une Afrique qui donne tant d’exemples négatifs, le Sénégal
Léopold Sédar Senghor: Liberté V, op. cit. , p. 295.
Léopold Sédar Senghor: Liberté I, Négritude et humanisme, op. cit., p. 35.
50
Ibid., p. 317.
48
49
256
Senghor, poète noir
apparaît comme une exception à la règle. Inspiré par les courants de pensée
de Claudel, Hugo, Lamartine, Saint-John Perse, Jacques Maritain, Bergson
et même Abraham Lincoln, Senghor est marqué par le christianisme, la philosophie spiritualiste et l’humanisme chrétien qui imposent à l’homme d’Etat
d’éviter les dérives et les dérapages dans l’activité politique et dans l’exercice
du pouvoir. Contrairement à bien des chefs d’États africains qui gonflent leurs
comptes bancaires à l’étranger, Senghor ne s’entoure d’aucun luxe:
...elle (la politique) doit être intégrale et se fonder sur une éthique. Or la religion reste encore le fondement le plus solide de l’éthique. Il est significatif
que nous assistions par le monde à une renaissance religieuse au moment que
la technique, issue du progrès de la science et du rationalisme, désagrège
l’homme avec l’atome51.
Il ne vit pas entouré de l’or, mais de livres. Il est l’un des très rares, tout
le monde le reconnaît aujourd’hui, à être, à la fois, poète et homme d’action.
Son œuvre poétique, philosophique et littéraire, son action politique en sont
des preuves évidentes. Il est respecté dans le monde entier, et le degré d’estime internationale qu’on lui témoigne, se mesure à la collection des diplômes
de docteur honoris causa de presque toutes les Universités du monde.
En plus, il est plus sensible aux hommages rendus à son talent d’homme
de lettres qu’aux honneurs dus à sa charge de chef d’État: Mes poèmes. C’est,
là, l’essentiel52.
Ayant toujours placé la poésie avant son activité politique, il lui donne, à
travers des œuvres symbolistes une portée universelle qui se retrouve dans
les définitions très ouvertes qu’il donne de la négritude et de la francophonie53, deux concepts dont il a été l’un des plus ardents promoteurs. A la
postérité, l’académicien-poète laisse un message précieux qui est un humanisme, un monument poétique de la francophonie, qui est une gloire de
l’esprit. Bien qu’il soit décédé auprès de son épouse à Verson (Normandie)
en 2001, sa pensée, elle, ne cessera jamais de vivre; elle est suffisamment
Léopold Sédar Senghor: Liberté II,Éditions du Seuil, Paris, 1971, p. 108.
Léopold Sédar Senghor: Dialogue sur la poésie francophone dans Poèmes, op. cit, p. 354.
53
Léopold Senghor est aussi le grand créateur de la Francophonie. Dans les années 1960, il
lance ce mouvement avec le tunisien Habib Bourguiba et le nigérien Hamani Diori. Mais
quelles sont les raisons de ce mouvement ? La Francophonie tout d'abord permet de garder un lien structurel avec la France, après l'indépendance du Sénégal. De plus, c'est une
manière de donner un statut égal entre les pays d'Afrique noire et les autres pays francophones tels que la Belgique ou le Québec. Et puis enfin, le professeur et amoureux de langue
française que Senghor était, souhaitait que le français soit la langue fédératrice des ethnies
sénégalaises.
51
52
257
Frano VRANČIĆ
universelle pour rester immortelle, elle est suffisamment belle pour mériter
de devenir éternelle.
Revenons à présent à la terre d’Afrique qui est omniprésente dans le
recueil de vers Éthiopiques. La majorité des poèmes de ce livre ont été écrits
dans les années qui ont précédé l’indépendance du Sénégal alors que Senghor
jouait déjà un rôle déterminant dans l’évolution de son pays. C’est une oeuvre
de la maturité où le poète célèbre les rapports de l’homme noir avec le monde.
A la différence des recueils précédents, Chants d’ombre (1945) et Hosties
noires (1948), où l’Afrique est un songe sur lequel le poète s’interroge, dans
Ethiopiques, ainsi que dans le recueil qui le suit, Nocturnes (1961)54, l’Afrique
est une présence réelle qui s’impose par sa spécificité propre. Mieux encore, contrairement aux oeuvres précédentes qui ouvrent la voie d’une écriture
nègre, affirmant la dignité culturelle d’une poétique du rythme et de la sensualité, Éthiopiques ne revendique plus l’Afrique, elle la manifeste triomphalement et sereinement. Pourtant, l’ordre des poèmes, choisi par le poète, n’est
ni chronologique ni thématique. Le livre est composé de vingt-deux poèmes
regroupés en trois ensembles de tonalité différente. Les Éthiopiques (du grec
aithiops, noir) sont des poèmes qui s’inspirent de la négritude ce que l’on voit
dans les propos tenus par le héros Chaka :
Je dis qu’il n’est pas de paix armée,
De paix sous l’oppression
De fraternité sans égalité.
J’ai voulu tout les hommes frères55.
En effet, L’Éthiopie a été au premier plan de l’actualité à partir du moment où l’Italie de Mussolini, en 1935, a pris la décision de conquérir ce pays
indépendant, soulevant ainsi la colère et l’indignation des nations démocratiques
et des peuples africains. En fait, le titre de l’oeuvre n’a guerre de rapport, si
ce n’est par ses échos anticolonialistes, avec les évenéments contemporains. Il
s’explique surtout par des débats concernant le passé de l’Afrique. L’idée du rôle
primordial du continent noir dans l’élaboration de notre civilisation s’est répendue dans les années 1950. Par conséquent, c’est par l’Égypte, via Éthiopie, que
l’Afrique primitive aurait apporté la civilisation à l’Europe: Elle n’est pas étrange, cette rencontre du Nègre et du Grec. Je crains que
beaucoup, qui se réclament, aujourd’hui des Grecs, ne trahissent la Grèce.
Tous ces titres, comme on le voit, font référence à la couleur noire.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 125.
54
55
258
Senghor, poète noir
Trahison du monde moderne, qui a mutilé l’homme en le faisant « animal
raisonnable », plutôt en le sacrant « Dieu de raison ». Le service nègre aura
été de contribuer, avec d’autres peuples, à refaire l’unité de l’homme et du
Monde : à lier la chair à l’esprit, l’homme à son semblable, le caillou à Dieu.
En d’autres termes, le réel au surréel 56.
En vérité, tout le recueil baigne dans une atmosphère archaïque où se
confondent les temps du passé africain et de la Grèce ancienne. Le titre a été
choisi en hommage au poète lyrique grec Pindare. Le suffixe fait songer aux
Olympiques ou aux Pythiques qui célébraient l’athlète vainqueur aux jeux,
mais également sa famille et sa cité, donnant une dimension communautaire à son chant. Certes, plus d’un lien unit Senghor et Pindare. À l’image de
lui, Senghor célèbre l’amour de son pays en des dithyrambes patriotiques. En
plus, le moment est historique: situé après la défaite des Perses pour le poète
grec, aux approches de la décolonisation pour son homologue africain. Enfin,
l’ode lyrique est un moyen d’exalter les vainqueurs aux jeux ou à la guerre en
dégagant une philosophie de modération et de vertu.
En outre, dans ce livre, Senghor fait de nombreuses références à la
mythologie gréco-romaine, en particulier à Pan57, dieu de la fécondité dont
le nom qui signifie tout, représente la nature universelle. Certes, l’évocation
de cette divinité s’accorde parfaitement avec le caractère bucolique de sa poésie, ce que l’homme de lettres confesse dans la Postface aux Ethiopiques :
Le Royaume d’enfance, j’y ai vécu, jadis, avec les bergers et paysans58.
La culture classique est omniprésente dans la poésie du théoricien de la négritude ce qui explique les nombreuses occurrences des personnages de la mythologie grecque.
De même, le choix du titre n’est pas surprenant de la part du chantre de la
négritude désireux de revendiquer le passé glorieux de l’Afrique et d’en faire
l’offrande à l’Europe. Ce texte fondamental, à lui seul, suffit pour deux raisons, à justifier le titre. D’une part, Senghor porte le véritable culte à la Grèce
antique qu’il aime à présenter comme l’héritière biologique et culturelle de
l’Éthiopien, donc du monde noir. Autrement dit, ce recueil de poésies est un
côtoiement significatif d’hellénisme et d’africanité. Or, en renvoyant à l’héritage grec, Senghor met en œuvre le métissage culturel auquel il aspire:
Léopold Sédar Senghor: Liberté 1. Négritude et humanisme, op. cit, p. 38.
Enclin à la quête amoureuse auprès des nymphes, il leur inspire une peur panique. A Rome,
il était identifié sous les noms de Faunus et de Sylvain.
58
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 160.
56
57
259
Frano VRANČIĆ
Telle est ma situation, notre situation, qui nous oblige à ne rien renier de
notre histoire, à tout concilier : à greffer le rameau latin sur le sauvageon
africain. C’est qu’à cette seule condition, nous serons nous-mêmes, produits
de l’éducation et de l’hérédité […]. Les peuples n’accompliront leur mission d’humanité que par le dépassement de leurs déterminations matérielles,
qu’en s’enrichissant des valeurs d’abord étrangères à leur terroir59.
D’autre part, il nous rappele à travers cette référence qu’il se veut l’Ambassadeur
de son peuple, de son pays. Comme le signale Aimé Cesaire dans Le Monde du
6 décembre 1981 , Senghor est le lieu de rencontre de l’humanisme gréco-latin
et de l’humanisme négro-africain. Il a transcendé l’antinomie apparente entre
deux univers culturels différents et en a fait la synthèse vivante60.
Cependant, pour Senghor, l’Afrique est inséparable de tout texte poétique,
dont elle est la substance même. La racine africaine de l’inspiration est vigoureuse, vivante, fondatrice car elle renvoie à un passé réellement vécu et non intellectuellement reconstruit. À la différence de Césaire, dont les ancêtres ont été exilés aux Antilles loin de leurs terres d’origine, le poète de Joal n’éprouve aucune
blessure intérieure dans son effort de résurrection imaginaire du continent noir.
Au demeurant, Senghor n’a jamais cessé de se présenter comme un
paysan sénégalais, de se montrer attentif au sort du paysan malinké61 ou au sourire des signaires. Le président-poète parle de l’Afrique avec chaque lecteur,
comme s’il supposait celui-ci initié à la réalité africaine. Aussi l’Afrique et le
Sénégal en particulier étant supposés connus, peut-il s’abstenir de les décrire.
Il leur demande de jouer le rôle qui leur incombe: le rôle privilégié d’un acteur
mythique et non celui de simple décor:
A la vision panoramique, qu’il se refuse à donner, il préfère une accumulation de notations toponymiques, d’indications sur la flore et la faune, sur les
couleurs et les vents, sur les variations climatiques et saisonnières; toutes ses
notations contribuent à donner corps à cette „absente“ qu’est l’Afrique;....
toutes ses indications contribuent à la définir dans sa diversité, tantôt „eau et
terre à moitié“ chez les Sérères, tantôt „pays de sel“ ailleurs62.
Léopold Sédar Senghor: Liberté I., Négritude et humanisme, Eloge à la latinité , op. cit.,
p.357.
60
Cesaire, Aimé: Entretien avec Philippe Decraene, 6 décembre 1981, in Le Monde.
61
Ou mandingue- peuple des bords du Niger, fondateur de l’Émpire du Mali qui engloba une
grande partie du Sénégal aux XVe et XVIe siècle.
62
Jouanny, Robert: Éthiopiques, Senghor, Hatier, Paris, 1997, p. 56.
59
260
Senghor, poète noir
Deux cantons du Sénégal représentent l’Afrique dans ce recueil de poèmes, à savoir Joal où il est né, et Fimla, près de Dyilôr, où il a passé son enfance:
Et puisqu’il faut m’expliquer sur mes poèmes, je confesserai encore que presque tous les êtres et choses qu’ils évoquent sont de mon canton: quelques
villages sérères perdus parmi les tanns, les bois, les bolongs et les champs. Il
me suffit de les nommer pour revivre le Royaume d’enfance- et le lecteur avec
moi, je l’espère- à travers des forêts de symboles63.
Aucun des nombreux noms de lieux y mentionnés n’est le fruit de l’imagination de Senghor: sur une carte de Sénégal, le lecteur découvre montagnes,
fleuves, petites villes, sanctuaires forts portugais, lieux-dits du Royaume de
Siné. À l’instar de Proust, le simple pouvoir évocateur des noms propres
donne un parfum d’Afrique, aussi bien au lecteur familier des lieux qu’à celui
pour qui ils sont inconnus. La poésie senghorienne fait corps avec son Royaume d’enfance et à son Afrique natale auxquels le poète de Joal s’identifie. Du
reste, il ne cesse de revenir à travers ses poèmes à ce paradis perdu, un lieu
spirituel inscrit en lui. Dès lors, il place sa création poétique dans son enracinement en terre africaine. A ces lieux du Royaume d’enfance s’ajoute plus
tard, au gré des voyages professionnels, tout le territoire sénégalais. Or, on
notera l’absence de la capitale Dakar aussi bien que les autres grandes villes
du pays. La raison est probablement que Senghor ne veut donner du pays que
l’image essentielle, celle du désert anonyme, pays de l’esprit plutôt que celle
des cités sans âme:
Cette terre vit de sa vie propre, au rythme des saisons et des heures du jour. A
aucun moment Senghor ne laisse passer l’occasion de rapeller que ce rythme,
tout en étant cosmique, a sa spécificité africaine64.
Toutefois, quelle que soit l’importance de l’Afrique comme interlocuteur du poète dans Éthiopiques, les hommes qui y vivent occupent une place
dominante dans son imaginaire et dans ses souvenirs. La terre d’Afrique est là
pour donner un sens à la vie des hommes ou de brûler toutes choses impures.
C’est ainsi que l’image du désert bien qu’elle soit rare est significative: lieu de
passage, il met l’homme en garde contre les dangers qui le menacent.
Mais au bout du chemin l’attend le Royaume de l’Enfance65, qui est un lieu
habité par des hommes et par des traditions ancestrales. Il est peuplé par les
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 160.
Jouanny, Robert: Éthiopiques, Senghor, op. cit., p. 59.
65
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 300.
63
64
261
Frano VRANČIĆ
personnages ordinaires du quotidien, bergers, paysans, piroguiers ou surtout
par la chaude présence des femmes, des mères, des amantes:
Ma Sâo mon amante aux cuisses furieuses, aux longs bras de nénuphars calmes
Femme précieuse d’ouzougou, corps d’huile imputrescible à la peau de nuit
diamantine66.
Le Royaume d’enfance, c’est donc toute cette douceur, toute cette tendresse,
cette vie de famille authentique. Or la vie de famille en Afrique ne saurait se
limiter aux seuls êtres de ce monde. Car ils vivent, les Ancêtres défunts, eux
aussi! Ils vivent en leurs descendants à qui ils ont legué leurs exemples:
Ils vivent dans la mémoire et le coeur de leurs enfants qui ne cessent de se
remémorer, dans la fierté, leurs actions d’éclat. Ils vivent aussi, par-delà les
tombes, d’une existence personnelle, mystérieuse sans doute, mais réelle. Et
leur présence bienveillante se fait plus proche lorsque les leurs, par le chant
ou la danse, par de pieux sacrifices, les évoquent et les convoquent67.
Senghor ne renonce pas à sa langue maternelle et son lexique en témoigne en
permanence.
En plus, il a vers cette langue un véritable élan, comme s’il parlait d’un être
vivant. Elle est pour lui le moyen de préserver une fragile unité avec les autres,
avec le continent noir en particulier, avec son être divisé, et de rester fidèle à
sa mère ce que l’on peut constater dans son poème Congo:
Car tu es femme par ma tête par ma langue, car tu es femme par
mon ventre
Mère de toutes choses qui ont narines, des crocodiles des
hippopotames
Lamantins iguanes poissons oiseaux, mère des crues nourrice des
moissons68.
En ce qui concerne la constante référence au tam-tam elle doit être
interprétée dans le contexte africain. Le tam-tam n’est pas, comme pourrait
le donner à croire le goût actuel pour un certain exotisme musical, un quelconque instrument de musique car il donne à l’Afrique son écriture auditive.
Ibid., p. 101.
Leusse, Hubert de: Des „Poèmes“ aux „Lettres d’hivernage“, Les nouvelles éditions africaines, Hatier, Paris, 1975, p. 32.
68
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 101.
66
67
262
Senghor, poète noir
Non seulement qu’il rythme les actes de la vie de tous les jours mais aussi le
rituel religieux. Du fait qu’il est étranger à la culture occidentale, il est ressenti
comme une expression authentique de la négritude ce que l’on aperçoit dans
son poème L’Homme et la bête:
Silence de combat sans éclats de silex, au rythme du tam-tam tendu
De sa poitrine
Au seul rythme du tam-tam que syncope la Grande-Royée à
Sénestre.
Sorcier qui dira la victoire !69
Enfin, le rythme est également associé à celui de la rame des piroguiers
ouvrant les eaux du fleuve, aidée par la puissance rythmée des chants des
rameurs: ....eau tant ouverte à la rame et à l’étrave des pirogues70. Mieux encore, la pirogue devient emblème des rapports harmonieux des humains et de
la terre, du paysage africain. En outre, la pirogue est douée d’une connotation
sexuelle que suggère à la fois le rythme binaire du tam-tam qui l’accompagne
et sa façon à pénétrer le corps du fleuve féminisé.
La nature africaine est constamment présente dans sa poésie, moins
comme objet de description que comme référence. Il n’entend pas décrire,
en romantique, la nature pour elle-même. Campagnard dans l’âme et sensible
à la beauté de la Création, c’est dans la nature qu’il puise de préference ses
images et ses symboles. Il n’a pour ce faire qu’à se tourner vers ses premières
années. En faisant appel à elle, Senghor n’est pas, à la différence des poètes du
mouvement romantique, en quête d’un refuge et d’une protection ce que l’on
peut voir dans Épitres à la princesse:
Mes mains en étaient parfumées, comme de l’odeur des sapins
Elles embaumaient mon sommeil comme jadis les goyaves au
jardin d’enfance71.
Ou bien dans Teddungal:
71
72
69
70
Or les scorpions furent de sable, les caméléons de toutes couleurs.
Or les rires des singes secouaient l’arbre des palabres, comme
Peau de panthère les embûches zébraient la nuit72.
Ibid., p. 99-100.
Ibid., p. 101.
Ibid., p. 134.
Ibid., p. 108.
263
Frano VRANČIĆ
Quoi qu’il en soit, le végétal occupe une place constante dans ce livre de
poésies ainsi que dans toute l’oeuvre senghorienne. Le poète de Joal se dit souvent pasteur ou paysan pour exprimer en une image simple sa proximité avec
les éléments premiers. Nénuphars, lianes, bois d’ouzoungou peuplent les vers
de Senghor et colorent un décor authentique de l’Afrique. Mais le végétal suggère bien plus, il est non seulement métaphore de la vie qui rythme les poèmes,
mais aussi image nommée de la relation intime du poète au cosmos. Certes, les
paysages africains sont rendus présents de diverses manières sous la plume du
poète, suggérés, décrits, utilisés en des rapprochements audacieux. Ils sont là
pour camper le continent noir, le faire apparaître du fond du mirage de la mémoire. Éthiopiques commence avec ce premier verset de L’homme et la bête:
(...) feuille mobile je te nomme73. Ailleurs, c’est le milieu marécageux qui abrite
le nénuphar comme c’est le cas dans Autres chants: je suis le marigot au long
de la saison74. Le végétal est aussi là pour mentionner le pays septentrional,
l’Europe. Dans Épîtres à la Princesse, Senghor chante sa femme blanche par
des associations végétales: (...) tes lèvres fleurant les forêts de sapin75. De surcroît, c’est tout naturellement qu’il évoque des jardins parisiens car l’exotisme
des noms ou bien leur spécificité rendent présents les lieux:
J’ai grand besoin des murmures de Mai à Montsouris,
de la splendeur des Tuileries à la fin de l’été76.
Il est aussi figure poétique de substitution, la métaphore de toute vie, du retour du printemps, de la pluie fécondante. Présence apaisante, la végétation
est chez Senghor d’une simplicité biblique. La simple mention du mot fleur
ou de forêts crée de manière magique l’objet. Le poète reprend l’ésthétique
de Claudel. La femme est associée à cette nomination comme on le voit dans
L’Absente: Jeunes filles aux longs cous de roseaux 77 ou bien dans Congo:
Fleurs sereines de tes cheveux, pétales si blancs de ta bouche78.
Enfin, le végétal est proclamation du Nouveau Monde: Surnagera la
douceur des bambous au matin transparent du monde79.
En même temps, lorsqu’on étudie de près la palette senghorienne, on
se rend compte que le couple blanc/noir est au coeur des problèmes du poète.
75
76
77
78
79
73
74
Ibid., p. 99.
Ibid., p. 150.
Ibid., p. 137.
Ibid., p. 143.
Ibid., p. 110.
Ibid., p. 102.
Ibid., p. 103.
264
Senghor, poète noir
Alors que, pour l’Occidental, la couleur noire est chargée de connotations
négatives et que le blanc signifie pureté, bonté, naissance à la vie, la lecture
de Senghor est contraire car la sensibilité au noir prend une signification de
parti pris idéologique. Si l’ordre des valeurs était simplement inversé, le blanc
serait uniquement une couleur à connotation négative. Tel est fréquemment le
cas parce que le blanc est la couleur du colonisateur. Par extension, le blanc
est angoissant ou funeste. Il peut aussi être associé à l’idée de lumière, de beauté et de tendresse. On parvient ainsi, à force de constater la coexistence des
deux couleurs au sein de la nature, à une sorte de dépassement de l’opposition
blanc/noir.
Il est certain que l’écrivain cherche à concilier deux perceptions presque contradictoires de la nature. D’une part, il veut porter un regard panoramique et d’autre part, retenir ce qui lui semble susceptible de définir l’essence
du paysage. On pourrait considérer ce regard panoramique comme le regard
exotique d’un poète qui cherche à décrire un paysage en accumulant des éléments divers, sans y parvenir:
La véritable richesse de la nature senghorienne est sans rapport avec l’abondance de termes désignant la flore, la faune, les lieux historiques, la géographie. Elle tient au fait que la nature est omniprésente, voire obsédante, constamment agissante80.
D’autre part, Senghor relie constamment la femme à la terre et aux
éléments, si bien que celle-ci redevient, dans sa poésie source de fécondité
et de vie, celle que les Sérères appellent Koumba-Tam. Il y a union, identification entre le personnage féminin et la terre, le paysage. Union si profonde qu’au fond, on se demande parfois si le poète évoque la femme africaine ou seulement l’Afrique. Cette analogie entre la terre et la femme est
visible aussi dans les vers où les rondeurs féminines appellent des collines :
Grâces pour la jeune fille nubile au ventre de douceur n’deïssane ! à la croupe
de colline à la poitrine de fruits de rônier81. (Messages).
Seins de rizières mûres et de collines d’acacias sous le vent d’est82.
(Chaka).
Bonnet, Henri: Ethiopiques de Senghor, étude de l’œuvre, Hachette, Paris, 1997, p. 113.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 107.
82
Ibid., p. 121.
80
81
265
Frano VRANČIĆ
Autrement dit, elle est paysage et chaque partie du corps est associée à un élément géographique ou une matière symbolique. À l’instar des surréalistes, les
yeux occupent une place privilégiée puisque ils reflètent l’Univers et la durée:
[...] et tes yeux sagittaires traversant les horizons de mica
Les verts horizons de mirages, et tes yeux migrateurs de tes aïeux lointains83.
(D’autres chants).
La femme dépasse, chez Senghor, son simple statut d’être humain. Protectrice et consolatrice, elle se confond avec la genèse de l’Afrique et ses
éléments premiers. Ainsi, l’élément qui la caractérise le plus est l’élément
aquatique. Sa valeur symbolique tient au fait qu’elle est associée à deux richesses primordiales, la Terre et l’Eau. Elle est l’image d’une terre à labourer et à
féconder:
Car ton visage est un chef-d’oeuvre, ton corps un paysage
Tes yeux d’or vert qui changent comme la mer sous le soleil
Tes oreilles d’orfèvrerie, tes poignets de cristal
Ton nez d’aigle marin, tes reins de femme forte mon appui84. (Épitres à la
princesse).
Dans le poème Congo, Senghor fait l’éloge du fleuve Congo, divinité
tutélaire du continent noir. Trois traits féminins caractérisent ce fleuve. Il est
mère, amante et déesse. Notons que Senghor prend ses libertés avec le français en accordant le nom propre Congo au féminin:
Oho ! Congo couchée dans ton lit de forêts, reine sur l’Afrique domptée85...
La fécondité est la valeur première de cette femme-mère: Mère de toutes les
choses qui ont narine86. De même, le fleuve est amante et se voit attribué un
nom propre: Ma Sâo mon amante aux cuisses furieuses87. Mais Congo est aussi une déesse calme, sereine, bénéfique qui protège les hommes de son limon
fécond.
Quoiqu’il en soit, la femme, surtout la femme africaine est toujours
liée, dans la poésie senghorienne, à tout un complexe de significations : terre,
mer, nuit, humidité ; mère, amante et plus rarement fille ; fécondité créatrice
de la parole, fécondité créatrice de la terre... Bien souvent ces différentes si
85
86
87
83
84
Ibid., p. 150.
Ibid., p. 139.
Ibid., p. 101.
Ibid., p. 101.
Ibid. p. 101.
266
Senghor, poète noir
gnifications se trouvent imbriquées dans un même poème comme c’est le cas
dans L’Absente. Cette Absente est chargée d’une symbolique quadruple ; il est
certes possible de voir en elle : la victoire politique; la femme aimée, décrite
physiquement avec ses charmes; la négritude, proclamée comme une force
mystique ; et enfin la poésie, forme suprême de la culture.
Écrits à un moment-clef de la carrière politique de Sengor, Éthiopiques
met en présence la figure du roi et le lecteur. Le poète se faisant mémoire du
passé africain ressuscite en un récit épique des personnages réels du passé
transfigurés en figures mythologiques, à savoir Kaya-Magan de l’empire Soniké et Chakha. Mais le roi devient aussi le double du poète de Joal, car il est
maître de la parole. Enfin, le roi est une figure imaginaire déifiée, principe de
toutes choses. Le titre de l’ensemble des poèmes plonge le lecteur dans un
passé lointain, aux limites de l’histoire de l’Antiquité et de la légende. Senghor fait don d’une Afrique réconciliée avec elle-même, dont les conquêtes
coloniales ne sont plus cette plaie ouverte chantée par Césaire, cette scission
entre deux temps irréconciliables. Bien au contraire, il s’agit de rappeler la
continuité de toutes les Afriques, ainsi que leur unité géographique.
Les deux personnages emblématiques du roi, Chakha et Kaya-Magan
sont issus de deux régions très éloignées, le Nord-Ouest et l’extrême Sud et,
pourtant, il se ressemblent. Mais la noblesse du roi n’est pas exempte de terribles attributs. Avant d’être une figure protectrice et pacifique, le roi a un visage
de tyran. C’est dans Chakha que sont le plus clairement évoquées la révolte
et les combats sanguinaires de Chakha contre ses ennemies. Le roi zoulou se
rebiffe contre la souffrance causée par les colonisateurs européens qui justifiaient leurs conquêtes par leurs supériorité technique et le règne de la Raison:
Je voyais dans un songe tous les pays aux quatre coins de
l’horizon soumis à la règle, à l’équerre et au compas88 .
Il s’élève contre les abus que subissent les travailleurs des mines d’Afrique
du Sud:
Peuples du Sud dans les chantiers, les portes les mines les
manufactures
Et le soir ségrégés dans les kraals de la misère89.
Ibid., p. 123.
Ibid., p. 124.
88
89
267
Frano VRANČIĆ
La voix blanche lui fait reproche de son meurtre contre la nature y compris
l’assassinat de sa propre conjointe Nolivé ainsi que de sa tyrannie:
Tu avoues Chaka ! avoueras-tu les millions d’hommes pour toi exterminés[...]
On cherchait un guerrier, tu ne fus qu’un boucher
Les ravins sont torrents de sang, la fontaine source de sang90[...].
Enfin, le poème aboutit à une Rédemption, à la transfiguration du tyran en roi
juste et pacifique dont la générosité est exprimée par une image savoureuse:
Et tu est le Doué d’un large dos, tu portes tous les peuples
à peau noire91.
Les attributs légendaires qui symbolisent la perfection de ces rois justes
sont largement définis dans le poème Kaya-Magan. En effet, le roi est en premier lieu une fonction politique, l’image du chef, généreux, juste, réconciliateur. Il doit assumer sa fonction d’autorité, au sens de garant des institutions
et de la dignité de l’empire, pour le chef mythique, du pays pour le chef moderne. Il est premier dans la hiéarchie sociale structurée du système des castes
sous l’Empire, et le premier au sens de référent de l’empire. Il fait pendant à
Chakha qui connaît une véritable métamorphose au cours de son agonie:
O Zoulou ô Chakha ! Tu n’est plus le Lion rouge dont les
yeux incendient les villages au loin92.
Kaya-Magan est le réconciliateur de tous les peuples, le garant de la paix: Et
paix sur vous qui déclinez. Vous respirez par mes narines93. De plus, il joue
le rôle de lien entre le temporel et le spirituel. À la fois proche et lointain, il
est le double de visages familiers, mais aussi l’intermédiaire entre le divin et
l’humain. Il a connaissance des secrets de l’Univers et peut assurer la venue de
la pluie et partant des moissons. Le roi est surtout poète à l’exemple de Senghor, il triomphe des choses secrètes, il parle avec l’innomable, et a le pouvoir
de métamorphose comme les sorciers. Mieux encore, les premiers versets du
Kaya-Magan le présentent sous le visage d’Orphée, dont le chant était si doux
qu’il charmait même les bêtes sauvages:
92
93
90
91
Ibid., p. 119-120.
Ibid., p. 129.
Ibid., p. 128.
Ibid., p. 104.
268
Senghor, poète noir
Paissez mes antilopes à l’abri des lions, distants au charme de ma voix.
Le ravissement de vous émaillant les plaines du silence !94
Finalement, il est le roi amant, amant de l’étrangère: L’Étrangère aux yeux de
clairière, aux lèvres de pomme cannelle au sexe de buisson ardent95.
Et d’avouer: Mon empire est celui de l’Amour, et j’ai la faiblesse pour toi femme96. Certes, cet aspect rassemble tous les traits du roi qui chante la femme,
qui unit les peuples, qui réconcilie le Nord et le Sud. Kaya-Magan incarne
les différents visages de l’idéal politique de Senghor. Il est le leader politique
exemplaire, garant de la paix, de la stabilité, de la prospérité et de l’unité des
peuples. Enfin, il est le poète assurant harmonie et lien avec les éléments premiers de l’Univers. À la différence des autres références politiques du livre, il
est une figure apaisée, triomphante, sublimée.
En bref, le titre d’Éthiopiques renvoie au passé prestigieux d’une
Afrique glorieuse, sûre d’elle-même, berceau de la civilisation. Qu’elle soit
réelle ou mythologique, la fondation de l’empire de l’Afrique de l’Ouest par
les Éthiopiens est, pour Senghor, souvenir de la dignité de la civilisation noire. Désormais, homme politique, il cherche à la réhabiliter, la célébrer, et la
fonder en continuité avec un avenir qu’il participe à construire. L’Afrique a un
passé féodal qui a donné naissance au sens de l’honneur, perdu, d’après Sengor, en Occident. À la différence de Césaire, pour qui il s’agit d’un thème primordial, le passé de l’Afrique soumise à l’esclavage est à peine évoqué dans
ce recueil de vers. À peine le long poème dramatique Chakha y fait-il allusion.
Dans ce poème à plusieurs voix, le chef zoulou Chakha dialogue avec le symbole du monde occidental une voix blanche. Crucifié à l’exemple du Christ au
cours de sa passion, il est en train d’agoniser et la voix blanche lui rappelle ses
fautes, ses meurtres, dont le plus terrible est celui da sa propre fiancée. C’est
l’occasion pour Chakha de se défendre. Il convoque ici une image des blancs
colonisateurs munis de leur science et de leurs armes:
Des courriers m’avaient dit:
“Ils débarquent avec des règles, des équerres des compas des sextants
L’épiderme blanc les yeux clairs, la parole nue et la bouche mince
Le tonnerre sur leurs navires ”.97
96
97
94
95
Ibid., p. 103.
Ibid., p. 105.
Ibid., p. 105.
Ibid., p. 122.
269
Frano VRANČIĆ
Cette simple formule définit le blanc au premier verset par la technique et la
science à laquelle s’oppose par contraste la culture noire qui refuse la raison
et la modernité technique. Par ailleurs, le troisième verset fait référence aux
occidentaux comme des conquérants qui ont colonisé le monde par la supériorité de leurs armes. Seul ce moment du livre mentionne une négritude bléssée
et le passé esclavagiste des blancs.
Pourtant, une autre référence de la séparation de deux mondes est celle
du poème À New York. Cette fois, il s’agit de dénoncer les leurres et les artifices du monde des blancs pour chanter l’authenticité du monde noir du quartier
de Harlem. L’analyse de la première partie met en relief l’ambiguïté du monde
blanc, véritable mirage pour le poète:
New York ! D’abord j’ai été confondu par ta beauté, ces grandes filles d’or
aux jambes longues.
Si timide d’abord devant tes yeux de métal bleu, ton sourire de givre
Si timide98....(New York)
Bien vite, le mirage s’évanouit et l’Occident révèle sa stérilité, métaphore de
la mort, l’oubli de la nature et l’omniprésence de l’argent:
Pas un rire d’enfant en fleur, sa main dans sa main fraîche
Pas un sein maternel, des jambes de nylon. [...]
[...] rien que des coeurs artificiels payés en monnaie forte99.
En d’autres mots, l’Amérique blanche sert de modèle inversé au Royaume
d’enfance chanté par le poète.
Toutefois, dans Éthiopiques, ce mode de présence des blancs ne s’intègre nullement, à la différence de la littérature de la décolonisation, dans une
stratégie de révolte. Mieux encore, la passion, la réconciliation, le recours
à la culture occidentale contribuent à l’atmosphère d’apaisement général du
recueil. De plus, dans Chakha, le double aspect du sens de la fraternité et du
pardon apparaît particulièrement. Les Africains, Senghor nous le rappelle, ont
accueilli les conquérants européens avec des cadeaux et l’hospitalité:
Je n’ai pas haï les Roses-d’oreilles. Nous les avons reçus
comme les messagers des dieux
Avec des paroles plaisantes et des boissons exquises100.
Ibid., p. 115.
Ibid., p. 116.
100
Ibid., p. 125.
98
99
270
Senghor, poète noir
Par ailleurs, ce poème suggère les référents habituels du christianisme: la passion de Chakha assimilé au Christ, la véritable métamorphose du chef zoulou, à la veille de sa mort. Le sentiment de révolte haineuse se transforme
en espérance en un monde nouveau et en pardon au monde occidental: Et à
l’aube naîtra la Bonne Nouvelle101.
Dans L’Absente cette Bonne Nouvelle apparaît à la fois explicite et énigmatique:
De très loin la Bonne Nouvelle est annoncée par les collines, sur les pistes,
ferventes par les chameliers au long cours102.
Elle est proclamée à la manière d’un Évangile offrant une leçon d’apaisement
oecuménique. L’on se pose la question à qui est adressé cette Nouvelle ? aux
Africains, à tous les hommes, ses frères, à la femme aimée. Certes, les références
religieuses abondent. Chakha subit une agonie christique entre deux larrons et
la souffrance est ainsi présentée dans L’Absente: chaque flanc et le dos sont les
plaies du crucifié103. Le choix du verset renvoie à la Bible. Senghor se fait le prophète, l’homme inspiré par la parole de Dieu. L’atmosphère du recueil est sacrée.
L’Harmonie de l’homme et de l’Univers aussi bien que le calme parfait de la Nuit
contribuent au cadre de cette Parole sacrée, annonciatrice d’un avenir meilleur. La
Bonne Nouvelle est annonce de temps meilleurs, de progrès historiques. Bien sûr,
malgré les références culturelles au christianisme, elle ne suggère pas l’idée de
Salut inhérente à la foi chrétienne. Le poète-président n’annonce pas de rédempteur et certainement pas un rédempteur politique. La Bonne Nouvelle est la fin
des conflits armés, des guerres coloniales ou des guerres de conquête, mais aussi
des conflits inter-ethniques. L’Évangile annonce surtout la fraternité universelle,
l’amour, le métissage, les retrouvailles de l’Absente. La Bonne Nouvelle est fécondité poétique même, promesse d’un nouveau monde. À cet égard, ce recueil
a aussi une parfaite fonction oecuménique, il est un chant apaisé. Il célèbre l’harmonie des mondes, la réconciliation avec l’Occident, le pardon généreux aux colonisateurs d’autrefois, et sur le plan individuel le choix du métissage qui accorde
une égale valeur poétique aux espaces septentrionaux et au Sud: Ambassadeur du
Peuple noir, me voici dans la Métropole104 (Épitres à la princesse).
Le message que l’annonciateur colporte est religieux au sens étymologique du
mot; il sert à relier les hommes entre eux, il est humanisme. Le message est
aussi poétique, il est la voix de l’Afrique ressuscitée, l’expression harmonique
des liens de l’homme et du cosmos.
103
104
101
102
Ibid., p. 131.
Ibid., p. 111.
Ibid., p. 111.
Ibid., p. 135.
271
Frano VRANČIĆ
Conclusion
En somme, la poésie de Senghor chante parfois la révolte de l’Africain
contre l’Europe, et elle n’ignore pas le sarcasme comme c’est le cas dans un
poème intitulé Poème liminaire dédié à un autre grand de la négritude Léon
G. Damas : Je déchirerai les rires Banania sur tous les murs de France105,
écrit-il, au retour de la guerre, offusqué par la moquerie blessante de la fameuse publicité. Comme le dit Jacqueline Leiner, dans l’ensemble, sa poésie
est cohérente, ordonnée. Nous sommes en présence d’un tout architectural
harmonieux, d’une arabesque des sons. Les différentes parties s’équilibrent,
se répondent, visuellement, auditivement, idéellement106.
Mais le plus souvent elle s’inspire de ce métissage culturel que Senghor
a longtemps préconisé et qui veut harmoniser les valeurs culturelles du monde
noir et celle de l’humanisme européen, l’animalisme et le christianisme. Mouvement littéraire, culturel et politique, la négritude est un courant né dans les
années 1930 avec Aimé Césaire, Léon Gontran Damas et L. S. Senghor. Ce
terme permet de s’affirmer comme étant noir et de s’accepter en tant que tel.
Le mot d’ordre était l’éveil de la conscience négro-africaine en usant comme première arme, la poésie. Pour Senghor, la négritude est par conséquent
affirmation d’une identité en l’exaltant, en la célébrant jusqu’à l’extase mais
pour mieux participer à la communion avec tous les êtres, nous disons même
les êtres, les phénomènes et les choses. Cette négritude est partage, entente et équilibre avec tout et tous. De surcroît, sa poésie comme celle de tous
les poètes de la négritude est une poésie de témoignage car toute l’œuvre de
Senghor aura été un fervent plaidoyer en faveur de la négritude avec pour
objectif de promouvoir l’émancipation politique et culturelle du peuple noir.
De là à conclure que chez Senghor, ces deux activités - poésie et politique - se
sont réciproquement nourries l’une de l’autre. Mieux encore, cette négritude
est simultanément une catégorie politique et poétique, la prise de conscience
d’un orgueil culturel. Toute sa vie, le président-poète réconciliera ces trois
éléments.
La poésie senghorienne est marquée aussi par un dualisme qui découle de la double appartenance du poète, son origine africaine et sa formation française. On trouve la confirmation de la dualité culturelle assumée de
Senghor dans les Mémoires du général de Gaulle qui consacre quelques lignes à l’homme, rapportées par le quotidien Le Monde, révèlant que Senghor
Bonnet, Henri: Ethiopiques de Senghor, étude de l’œuvre, op. cit., p. 55.
Leiner, Jacqueline: Structures de l’imaginaire chez Senghor et Césaire. In: Cahiers de
l’Association internationale des études françaises, 1978, numéro 30, p. 217.
105
106
272
Senghor, poète noir
était aussi fier de sa négritude que de sa culture française107. Le discours
poétique senghorien, dans son ensemble est double, écartelé entre l’Occident
et l’Afrique. Il est hybride, nourri dans la culture africaine la plus traditionnelle, la culture occidentale la plus classique. Esprit modelé par la puissance
coloniale française, Senghor garde cependant des rapports profonds avec ses
racines sénégalaises.
Dans Ethiopiques, le poète de Joal proclame et célèbre la majesté, la
souveraineté et la splendeur de la culture et de la civilisation négro-africaine.
Il y rend hommage à l’Ethiopie, berceau de l’humanité, pays de l’authenticité,
terre - symbole de l’âme et de l’essence négro-africaines. De plus, l’Afrique
n’y émerge pas comme la description d’un panorama surgi de sa mémoire.
Elle est plutôt une intimité sensuelle et mythique que le poète communique au
lecteur à travers des notations concernant sa flore, sa faune, sa toponymie, et
par des allusions historiques et ethnologiques, comme si le lecteur partageait
avec l’auteur la connaissance de l’objet, dans un accord tacite d’un savoir
préalable de la réalité africaine. Au moment d’écrire ce livre, Senghor avait
derrière lui l’expérience de deux recueils de taille, à savoir Chants d’ombre
et Hosties noires. Conscient de ses moyens comme de ses buts, il savait parfaitement organiser les poèmes cohérents dans leur ensemble et riche dans
les détails. L’Afrique ici chantée est une Afrique réconciliée avec elle-même,
confiante en son avenir. Le poète y proclame la certitude d’un monde nouveau, en continuité avec le passé fondateur, mythique, noble du Royaume d’enfance. En ce sens, ce livre aurait pu s’intituler Symphonie du nouveau monde
noir et ses vers l’attestent de fort belle manière: Que du tam-tam surgisse le
soleil du monde nouveau108. Ou bien: Le lac fleurit de nénuphars, aurore du
rire divin109.
Par extension, son oeuvre poétique exprime l’amour de sa terre natale,
de ses traditions et des paysans qui la peuplent. Elle s’élève parfois jusqu’au
ton de l’épopée pour célébrer la négritude et l’espoir d’une réconciliation universelle des races. Senghor, par sa vie, ne cesse de démontrer cette puissance
de dépassement des circonstances. N’a-t-il pas réussi, seul contre tous, à fraterniser avec ses frères blancs tout en combattant leur colonialisme ? N’a-t-il
pas réussi, comme Président catholique du Sénégal, à être prisé de la majorité
musulmane de son pays ? Ainsi, le poète restera celui qui rêvait d’enlacer la
terre d’une ceinture de mains fraternelles110.
109
110
107
108
Le Général de Gaulle in Le monde, Éditorial, Leçon de Senghor , 23 décembre 2001.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 132.
Ibid., p. 101.
Ibid., p. 96.
273
Frano VRANČIĆ
Cette poésie de réconciliation s’inspire de Claudel et de Saint-John Perse : elle utilise le verset dans toute son ampleur, et parvient ainsi à un lyrisme
majestueux qui rassemble tous les éléments du monde. Les rythmes africains,
et en premier lieu ceux du tam-tam, dominent ces versets, et ce n’est pas par
simple goût de la couleur locale que Senghor sollicite pour ses poèmes l’accompagnement des flûtes, khoras111, trompes, khalam112 et balafong113:
Les poètes gymniques de mon village, les plus naïfs, ne pouvaient composer,
ne composaient que dans la transe des tam-tams, soutenus, inspirés, nourris,
par le rythme des tam-tams114 .
Sa poésie appelle le chant et la danse, elle prend aisément le ton des proclamations royales ou des prophéties, intégrant les multiples formes d’une culture africaine traditionnelle qui reste foncièrement orale. Senghor parvient à
faire du français une langue capable de restituer les sortilèges africains: il
n’hésite pas à insérer des expressions dialectales et des réalités précises dans
de grands mouvements lyriques. Le poète, par un génie syncrétique qu’inspire
souvent l’animisme, retrouve l’unité du monde et ses grandes pulsations dans
une sorte d’étreinte sensuelle avec la nature: le moi et le monde se fondent
dans un symbolisme à la fois mystique et érotique. Il s’adresse au fleuve Congo comme à une femme, une mère voire une déesse: Oho ! Congo couchée dans ton lit de forêts, reine sur l’Afrique domptée/Que
les phallus des monts portent haut ton pavillon.../ Femme grande ! eau tant
ouverte à la rame et à l’étrave des pirogues/ Ma Saô, ma femme aux cuisses
furieuses aux longs bras vêtus de nénuphars calmes....115
En définitive, la poésie de Senghor, avec ses accents conquérants, est animée
par une foi profonde dans le christianisme, le continent noir et le destin du
monde: au-delà des souffrances de l’homme noir:
[....] la pirogue renaîtra par les nymphéas de l’écume/ Surnagera la douceur
des bambous au matin transparent du monde116.
113
114
115
116
111
112
La khorâ est l’équivalent de la harpe comportant de seize à trente-deux cordes.
Khalam est une sorte de guitare tétracorde.
Le balafong est une sorte de xylophone.
Léopold Sédar Senghor: Liberté III, Négritude et civilisation de l’universel, op. cit., p. 161.
Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, op. cit., p. 101.
Ibid., p. 103.
274
Senghor, poète noir
Bibliographie citée
–– Allocution de L. S. SENGHOR, docteur honoris causa, Littératures ultramarines de langue française : négro-africaine, antillaise, québécoise,
franco-américaine, comparése. Genèse et jeunesse, [ Actes du colloque de
l’Université du Vermont (Burlington), recueillis par Thomas H. Geno et
Roy Jullow], Ottawa (Sherbrooke), Éditions Naaman, 1974.
–– Bonnet, Henri: Ethiopiques de Senghor, étude de l’œuvre, Hachette, Paris,
1997.
–– Bersani Jacques, Autrand Michel, Lecarme Jacques et Vercier Bruno: La
littérature en France depuis 1945, Bordas, Paris, 1970.
–– Césaire, Aimé: Entretien avec Philippe Decraene, 6 décembre 1981, in Le
Monde.
–– Droun, Maurice: Un seigneur du siècle, Éthyopiques 59, revue négro-africaine de littérature et de philosophie, Hommage au président Léopold
Sédar Senghor à l’occasion de son 90e anniversaire, 1997.
–– Guberina, Petar: L’Esthètique et la morale des poètes noirs écrivant en langues Européennes, in Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, numéro
6, Zagreb, décembre 1958.
–– Jouanny, Robert: Éthiopyques, Senghor, Hatier, Paris, 1997.
–– Kesteloot, Lilyan: Anthologie négro-africaine. Verviers : Gérard et Cie,
coll. Marabout , 1967.
–– Kesteloot, Lilyan: Histoire de la littérature négro-africaine, Paris, Karthala-AUF, 2001.
–– Le Général de Gaulle in Le monde, Éditorial, Leçon de Senghor , 23
décembre 2001.
–– Leiner, Jacqueline: Structures de l’imaginaire chez Senghor et Césaire. In:
Cahiers de l’Association internationale des études françaises, numéro 30,
1978.
–– Léopold Sédar Senghor, Ce que je crois, Paris, Grasset, 1988
–– Léopold Sédar Senghor: De la Francophonie, Ethiopiques. Revue de culture négro-africaine, n°50-51. Conférence prononcée à l’Université Laval
de Québec, le 2 septembre 1987.
–– Léopold Sédar Senghor: La mort de Léon Gontran Damas in Hommage
posthume à Léon Gontran Damas, Paris, Présence Africaine, 1979.
–– Léopold Sédar Senghor: L’Anthologie de la nouvelle poésie nègre et malgache de langue française, Presses Universitaires de France, Paris, 1948.
–– Léopold Sédar Senghor: Liberté I, Négritude et humanisme, Éditions du
Seuil, Paris, 1964.
275
Frano VRANČIĆ
–– Léopold Sédar Senghor: Liberté II, Nation et voie africaine du socialisme,
Paris, Seuil, 1979.
–– Léopold Sédar Senghor: Liberté III, Négritude et civilisation de l’Universel, Paris, Éditions du Seuil, 1977.
–– Léopold Sédar Senghor: Liberté V, Éditions du Seuil, Paris, 1993.
–– Léopold Sédar Senghor: Poèmes, Éditions du Seuil, Paris, 1984.
–– Leusse, Hubert de: Des „Poèmes“ aux „Lettres d’hivernage“, Les Nouvelles éditions africaines, Hatier, Paris, 1975.
–– Lilian Pestre de Almeida, Le Cahier d’un retour au pays natal,
L’Hartmann, Paris, 2008.
–– Littératures de langue française hors de France, F.I.P.F., Gembloux
(Belgique), 1981.
–– Ndiaye, Christiane (sous la dir.) : Introduction aux littératures francophones, Les Presses de l’Université de Montréal, Montréal, 2010.
–– Renard, Jean-Claude: Dialogue sur la poésie francophone, Seuil, Paris,
1990.
–– Robert, Paul (sous la dir.): Le Petit Robert des noms propres, rédaction dirigée
par Alain Rey, nouvelle édition refondue et augmentée, juin 1997, Paris.
–– Roche, Christian: Léopold Sédar Senghor: le président humaniste, Toulouse, Privat, 2006.
–– Sorel, Jacqueline: Léopold Sédar Senghor, l’émotion et la raison, Éditions
Sépia, Paris, 1995.
Frano VRANČIĆ
SENGHOR, BLACK POET
Leopold Sédar Sengor (1906–2001) was a Senegalese poet, the first
president of independent Senegal, founder of the Francophonie and the first
dark-skinned member of the French Academy. Together with Aimé Césaire
and Léon Damas, Senghor defined the concept of negritude in response to the
extreme dominance of French culture in the colonies. Moreover, negritude
became his guiding principle both in poetry and his career of a state official.
He deemed that every African has separate and distinct innate qualities, refuting the assumption that Caucasian people were intellectually and culturally
superior to blacks. In the opinion of Senghor, negritude is a powerful weapon
against colonialism, but also the means of liberation since it affirms black
identity and culture. However, unlike Césaire and Damas who fiercely fought
against assimilation, Senghor advocated mixing of white and black culture.
Moreover, in the collection of poems Éthiopiques, he fights against hate and
276
Senghor, poète noir
prays to God to forgive France for its colonial policy, but also advocates
reconciliation with the French people, which is especially clear in the poem
Prayer for Peace (Prière de paix). In addition, these poems glorify African
history, beauty and harmony of traditional African society. Others, however,
celebrate nature, the rhythm of black music instruments as well as the beauty
of the African women. Finally, the poet urges Africans to free themselves from
the burden of their past by inviting them to a peaceful and harmonious life
with their former enemies.
Key words: negritude, colonialism, liberation, reconciliation, forgiveness, African women, nature
277
GRAĐA
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Vukić PULEVIĆ (Podgorica)
Dukljanska akademija nauka i umjetnosti
UDK 811.163.4’373.21(497.16)
Preliminarno saopštenje
TREĆA DOPUNA FITOTOPONIMIJI I
ZOOTOPONIMIJI CRNE GORE*
Prilog sadrži fitotoponimsku i zootoponimsku građu (oko
1300 toponima) sabranu nakon izlaska Prve (2010) i Druge dopune (2011). Korišćeni su literaturni izvori iz onomastičkih radova i monografija (datih u spisku literature).
Ključne riječi: Crna Gora, fitotoponimija, zootoponimija
Za prostrano gravitaciono područje planinskoga masiva Durmitor,
koje je jasno omeđeno rijekama Piva, Komarnica i Tara, može se reći da je
u toponomastičkom pogledu dobro izučeno. Planinu Pivu detaljno je izučila
CICMIL-REMETIĆ, R. (2010), Drobnjak ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007), a
suśedne Uskoke STANIĆ, M. (1988). Ostalo je još samo da se dopuni toponimija područja Jezera i Šaranaca, za koje je djelimičnu građu publikovao
OSTOJIĆ, M. Đ. (2003).
Studija „Govor i mikrotoponimija Drobnjaka“ doktorska je disertacija
lingviste M. M. Šćepanovića, odbranjena na Univerzitetu u Beogradu 2007.
godine.1
U Šćepanovićevoj knjizi poglavlje „Mikrotoponimija Drobnjaka“ (str.
42–162) sadrži preko 2000 toponima, od kojih je 510 s fitonimskom i zoonimskom osnovom. U specijalnim odjeljcima naslovljenim sa „Fitonimi“ (str.
150–154) i „Zoonimi“ (str. 54–157) autor objašnjava strukturu ovih kategorija, apelative i identifikaciju vrsta, đe je to bilo moguće, s kodifikovanim
latinskim nazivima.
*
1
Prilog je naslovljen kao „Treća dopuna“, pošto je „Druga dopuna“ objavljena pod naslovom „Fitotoponini i zootoponimi u toponomastičkim radovima Radojke Cicmil-Remetić“,
Lingua Montenegrina, br. 8, Institut za crnogorski jezik i književnost, Podgorica, 2011, str.
345–419.
Imali smo uvid u zvaničnu rukopisnu verziju studije, pošto nam nije poznato da je ista
publikovana.
281
Vukić PULEVIĆ
Jednako kako smo davali primjedbe na knjigu R. CICMIL-REMETIĆ „Toponimija Pivske planinine“ (PULEVIĆ, V. 2011: 345–419), kritički ćemo se
osvrnuti i na Šćepanovićevu studiju, i to samo na neke fitotoponime i fitonime,
pošto je ta problematika iz domena našega stručnog interesovanja. Smatramo
da ova vrsta napomena može dobro doći autoru Šćepanoviću pri pripremi za
štampu rukopisa „Govor i mikrotoponimija Drobnjaka“.
Prije svega skrećemo pažnju na jednu tehničku grešku koja je multiplikativno proizvela znatan broj suštinskih dezinformacija. Na str. 41, u spisku
„Skraćenice areala“, omaškom je učinjena zamjena: za selo Grabovica stavljena je skraćenica „Gr“ (Grabovica – Gr), a za selo Gradac „Gra“ (Gradac
– Gra), a treba obrnuto. Tu autorovu omašku zapazili smo preko nekoliko
primjera toponima koje pouzdano poznajemo na samome terenu.
Dajemo nekoliko primjera. Na str. 86 navodi se toponim Mačkova glavica s ubikacijom „Gra“, što na terenu treba da se veže za selo Grabovicu, a ne
Gradac (kao što stoji u spisku skraćenica, str. 41). Greška je jasno uočljiva na
primjeru toponima Modra polja (str. 89), livada na planini Ivici, a to je region
sela Grabovica, a ne Gradca. I toponim Morava (str. 89), nalazi se na području Grabovice, a ne Gradca. Isto važi i za toponim: Krnja jela (str. 77), Oman,
Omanice, Omanička gora, Omanovac (svi str. 95), Ždrebeća dolina (str.
64), Pušina (str. 104), Cremušina dolina (str. 118). I oni toponimi uz koje
stoji skraćenica „Gr“ treba da se vežu za selo Gradac, a ne za Grabovicu, kako
stoji u tabeli „Skraćenice areala“ (str. 41). Takav toponim je i „Trnovi pod
– zaravan u Vojniku (Gr)“. Ovđe smo radi ilustracije naveli samo nekoliko
najočiglednijih primjera, koje smo uzgred zapazili čitajući studiju, a potpune
ispravke može uraditi samo autor Šćepanović.
Lingvisti onomastičari redovno griješe kad pokušavaju da identifikuju
fitonime i fitotoponime pomoću latinskih naziva biljaka. Ta pojava uglavnom
je uzrokovana nepoznavanjem, ili bolje reći ne uočavanjem, problema homonimije i sinonimije koji su česti i veoma složeni kod narodnih naziva biljaka
(PULEVIĆ, V. 2011, 2011b, 2012).
ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 86) za toponim Međeđe lijeske (selo
Duži), prema citiranju iskaza informatora ističe „đe ima međeda“. Ovđe se
radi o drvenastoj biljci Colrylus colurna L., za koju postoje narodni nazivi
međeđa lijeska i međetka, a ne o životinji međedu. Slično stoji i za toponim
Trnjaci (selo Donja Bijela, str. 1159), za koji kaže preko informatora – njive
u Jušicama „pune trnka“, dodajući identifikacioni latinski naziv Centaurea.
Mala je mogućnost da je ta identifikacija precizna, jer je vjerovatnije da se
ipak radi o trnjini (Prunus spinosa), kao što je uostalom Šćepanović zapisao
uz istoimeni toponim (Trnjaci) iz sela Duži.
282
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Za toponim Jarac ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 70) ostavlja nekolika
otvorena problema. Prvi je što identifikaciju vrši sa „naziv postao po vrsti
trave Hordeum distihum“, a drugi što lokalitet obilježava skraćenicom „Mi“,
koje nema u pregledu „Skraćenice areala“ (str. 41, đe postoji samo skraćenica
„Miloševići . Mil.). Međutim, problem identifikacije je krajnje zakomplikovan kad autor u poglavlju „Fitonimi“ (str. 151) toponime Jarac, Jarčište i
Jarčve lastve povezuje sa „jarac trava Festuca“. Najvjerovatnije je da se u
svim tim slučajevima radi o vrsti Nardus stricta L., takođe travi, za koju je
crnogorski botaničar Vilotije Blečić (rođen u suśednoj Pivi) zabilježio narodni
naziv jarac. No, da bi se ovakvi problemi pouzdano i do kraja riješili treba
izvršiti specijalistička floristička istraživanja na svim lokalitetima za koje se
vežu sporni toponimi, jer bi se tako izbjegle homonimske zamke u koje redovno upadaju lingvisti toponomastičari.
Zanimljiv je i primjer toponima Čapljasna glavica (selo Duži), za koji
na str. 119 autor daje pogrešnu identifikaciju „brijeg obrastao čapljanom (Allium porrum)“, a na str. 153 vrši ispravnu determinaciju: „Čapljasna glavica
(Čapljan – Asphodelus)“.
ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 109 & 152) zabilježio je na području
Drobnjaka pet toponima s osnovom silj/siljevina: Siljevac (Mokro), Siljeva
glavica (Dubrovsko), Siljeve livade (Slatina), Siljevo brdo (Dubrovsko), Siljevca 2x (Slatina, Duži). Navedeni toponimi zanimljivi su kako za floristiku
i bliljnu geografiju, jer upućuju na staništa vrste po kojoj su nazvani, tako i za
onomastiku zbog veoma složenih homonimskih dilema u kojima se lingvisti
teško snalaze (PULEVIĆ, V. 2001: 127–135). Tako je i M. M. ŠĆEPANOVIĆ pogrešno identifikovao fitonim siljevina s vrstom Avena sativa, a treba
sa Laserpitium siler L. Zanimljivo je da je i lingvista STANIĆ, M. (1988),
izučavajući toponimiju suśednih Uskoka, prvo napravio istu pogrešku identifikujući fitonim siljevina s Avena sativa, a u drugom radu (1991: 303) grešku
je ispravio uvođenjem odgovarajućega latinskog naziva – Laserpitium siler.
Pogrešnu identifikaciju ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 119 & 153)
učinio je kod toponima Čemerni dô (Gornja Bijela), objašnjavajući ga kao
„livada bogata čemerikom (Centaurium umbellatum)“. U Drobnjaku, kao i
u čitavoj Crnoj Gori, fitonim čemerika odnosi se samo na poznatu vrstu Veratrum album L., ali ne i na neku drugu vrstu. Ono postoji jedan podatak iz
prve polovine 19. stoljeća – da se fitonim čemerika može odnositi i na vrstu
Centaurium umbellatum. Saopštio ga je Grigorije Lazić (1796–1843), profesor gimnazije u Sremskim Karlovcima, ali se to ne može odnositi na fitonim
čemerika (Veratrum album) iz Crne Gore.
283
Vukić PULEVIĆ
Zato je bolje fitonimske probleme ostavljati otvorenim nego ih rješavati preko nesigurnih izvora i nepotvrđene identifikacije. Lingviste zbunjuju
homonimske varijante fitonima crnjak i najčešće se opredjeljuju za pogrešnu
identifikaciju. Tako i ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 118) toponim Crnjkovače (Donja Bijela) prikazuje kao „uzvišenja po kojima raste crnjak, krtolasta
biljka (Sedum telephium)“. Kad se radi o području Drobnjaka, onda je mnogo
vjerovatnije da se fitonim crnjak odnosi na vrstu Freyera cynapoides, kako
je to saopštio botaničar Vilotije Blečić (in SIMONOVIĆ, D. 1959: 202). Pri
homonimskim i sinonimskim nedoumicama, kad se radi o „zamršenim“ fitonimima, lingvisti će najbolje postupiti ako problem ostave otvoren, dok se ne
pronađu provjereni dokazi ili, pak, izvrši stručna konsultacija s onomastičarima botaničkoga usmjerenja. U svim slučajevima lingvisti treba da izbjegavaju
nepouzdani „Botanički rečnik“ (1959) Dragutina Simonovića, jer njegovim
nekritičkim korišćenjem uvijek donose pogrešne zaključke. O tome smo iscrpno raspravljali na drugome mjestu (PULEVIĆ, V. 2011).
Instruktivan primjer kako lingvisti lutaju kroz „lavirint“ fitonimije jeste toponim Ljaljkovac, kojega ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 85) prvo objašnjava
sa „livada po kojoj raste ljaljak – Syringa vulgaris (Gr)“. Potom u poglavlju
„Fitonimi“ (str. 152) za isti toponim zapisuje: „Ljaljkovac (ljaljak – Simonović nema, a prema RSANU to je ’vrsta biljke čiji se zadebljali podzemni deo,
oblika duguljastog oraha upotrebljava za jelo’ – Tuber melanosporium)“. U
tim objašnjenjima svaka konstatacija je pogrešna, počev od one da se skraćenica „Gr“ odnosi na Grabovicu, kako je prikazano u odjeljku „Skraćenice
areala“. Uz to, vrsta Syringa vulgaris je ukrasno drvo, dobro poznato pod
narodnim nazivom jorgovan i njega nema po livadama u Gradcu. Dalje, vrsta
Tuber melanosporium nije „vrsta biljke“, već vrsta gljive, a sve to uz otvoreno
pitanje da li se u Drobnjaku ljaljak odnosi na vrstu biljke ili gljive? O tome
„zamršenom“ problemu biće govora na drugome mjestu.
I još jedan primjer: ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 119 & 153) toponim
Čađalica (Kravica-Donja Bijela) opisuje kao „livada; dobila naziv po vrsti
trave, čađavcu (Apiosporium)“. Ovđe se radi o gljivi Apiosporium, a ne o
„vrsti trave“, opet uz otvoreno pitinje – koja je prava identifikacija toponima
Čađalica? Da li u osnovi ima fitonim ili neki drugi apelativ?
Monografija „Govor i mikrotoponimija Drobnjaka“ sadrži dragocjenu
dijalektološku građu koja pokriva značajnu teritoriju u arealu crnogorskoga
jezika, zato smo i iznijeli nekoliko manjih primjedbi, toliko da ih autor uzme u
obzir pri pripremi rukopisa za štampu. Takođe bi bilo dobro ako bi autor oslobodio svoje djelo ideološkog balasta i velikosrpskih lamentiranja, neprimjerenih za jednu doktorsku diseraciju, koji su u rukopisu brojni, a kulminaciju
dostižu u iskazu: „Odoljeli su drobnjački Srbi i turskom ropstvu i komunistič284
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
kom sljepilu, mada je pitanje kako će opstati pred naletima nove dukljanske
vlasti, koja ništi srpski jezik, i srpsku vjeru i srpsko ime – i to u kolijevci Vukovih i Cvijićevih predaka“. Ako je citirana besmislica izmakla pažnji mentora i članova komisije pri odbrani doktorata, ne bi trebalo da ostane nezapažena
recenzentima pri pripremi i publikovanju ove značajne monografije. No, na
kraju krajeva, neka to „umovanje“ i ostane kao svjedočanstvo o jednome zlom
vremenu kad je (i kako) lingvista M. M. Šćepanović nadgrađivao svoju naučnu karijeru.
Za potonjih pet godina publikovana su tri obimna lingvistička rada tematski vezana za područje opštine Bar. Prvi je „O govoru Spiča – građa“
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D., 2009), drugi „Toponimija opštine Bar“
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C., 2012) i treći „Rječnik osmanske leksike barskoga kreaja“ (ŠLAKOVIĆ, S. 2013). Ovome treba priključiti i „Prilog toponomastici crmničkog sela Braćeni“ (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A.
2012).
Dijalektološka studija „O govoru Spiča“ sadrži cjelovit opis jezičke
strukture u kojoj je toponimija samo jedno od poglavlja. POPOVIĆ, M. &
PETROVIĆ, D. (2009) istraživanjima su obuhvatili Spič geografski široko,
od Kufina do Donjeg Šušanja. Opširno poglavlje u radu čini Rječnik (str.
91–165) s preko 2500 izvornih riječi. Među njima je blizu 300 toponima, sa
oko 50 fitotoponima i zootoponima. U Rječniku se nalazi i oko 130 fitonima,
računajući ne samo one koji neposredno označavaju nazive biljaka, već i druge fitonimske kategorije iz oblasti morfologije, izgleda biljaka, ekologije i dr.
Zanimljivo je da ima i 48 imena za domaće životinje.
Ionako bogata literaturna građa o crnogorskoj toponimiji dopunjena je
2012. godine opsežnim djelom „Toponimija opštine Bar“ dvojice autora –
Božidara Šekularca i Cvetka Pavlovića.
Administrativna teritorije opštine Bar obuhvata veoma razuđeno gravitaciono područje planine Rumije (sa Sutormanom i Sozinom), s osloncem
prema śeveru na dugo i atraktivno priobalje Skadarskog jezera – od albanske
granice do mimo Virpazara, a prema jugu na Jadransko more. Podruje je, kao
malo koje drugo, veoma mozaično, kako u geomorfološkom, hidrogeografskom i klimatskom pogledu, tako i demografski, etnički, konfesijski, jezički,
ekonomski i dr., što je uslovilo izuzetno bogatu i sa jezičkog stanovišta veoma
složenu toponimiji. Zato autorima knjige „Toponimija opštine Bar“, Božidaru
Šekularcu i Cvetku Pavloviću, treba odati zasluženo priznanje, što su sakupili
i u potonji čas od zaborava spasili kapitalnu onomastičku građu.
Toponomastička građa prikazana u knjizi „Toponimija opštine Bar“ u
cjelini je izvorna jer je sabirana neposredno na terenu preko složene mreže
od 100 informataora. Iz godina rođena saradnika na terenu lako se zapaža da
285
Vukić PULEVIĆ
se radi o mjerodavnim izvorima i pouzdanim informacijama, jer su ih davali
ljudi „koji pamte“ sela prije intenzivnog raseljavanja i urbanizacije. Knjiga
je oslonjena i na 70 literaturnih izvora, kao i na iskustvo samih autora koji su
dobri poznavaoci istraživanoga područja.
U opsežnom uvodnom dijelu knjige, đe su rezimirane istorijske karakteristike, data je i „Analiza toponima barske opštine“ (str. 59–85), đe je protumačena etimologija i semantika, kao i neke druge karakteristike, za 140
toponima, koje su autori izabrali kao veoma bitne.
Najznačajnije poglavlje knjige je „Abecedni pregled toponima po oblastima i plemenima“ (str. 87–269). Kako su toponimske jedinice date dispergovano
(uglavnom po selima), teško je izvesti njihov ukupni broj, ali računajući aproksimativno (po jednoj stranici oko 37 jedinica), njih ima blizu 6000, što je impozantan broj. Od njih su blizu 800 toponimi sa zoonimskom i fitonimskom osnovom.
Smatramo da treba ukazati i na neke propuste, s obzirom na to da je
građa data u prilično nesređenoj formi, s dosta metodoloških i tehničkih propusta. I na prvi pogled sadržaj knjige odaje utisak „sirove“ građe toponimskih
uzoraka, koje bi tek trebalo sistematizovati i pregledno rasporediti. Knjiga
koja pretenduje da ima monografsku formu mora se osloniti na cjelovite a
ne parcijalne literaturne izvore. Ako je u spisak korišćene literature unešena
studija L. VUJOVIĆA „Mrkovićki govor“, autori su morali uzeti u obzir i značajnu monografiju „Crmnički govor“ B. MILETIĆA (1940), pošto Crmnica
u cjelini pripada području koje su izučavali B. Šekularac i C. Pavlović. Isto
tako, autori su imali uvid u knjigu „Selo Brca“ V. V. LUKŠIĆA (2011), ali
su ispuštili djelo istoga tipa „Mikulići na kraju vijeka“ od E. PEROČEVIĆA
(2003). Najveći propust svakako je izostavljanje iscrpne dijalektološke studije
(na 250 stranica) „O govoru Spiča – građa“ (2009), autora M. POPOVIĆA i
D. PETROVIĆA, koja sadrži bogat spisak toponima. Iste 2012. godine, kad
je objavljena „Toponimija opštine Bar“, izišao je iz štampe i „Prilog toponomastici crmničkoga sela Braćeni“, autora A. ČIRGIĆA i A. RADOMANA, pa
zbog toga ovaj rad i nije mogao biti citiran. Ali, to nameće drugo pitanje: kako
je moguće da lingvisti iz istoga grada, a uz to i saradnici, rade na podudarnim
projektima a da tu činjenicu ne znaju i da se ne konsultuju?
O propustima u knjizi govori i činjenica da se neki te isti toponimi
istovremeno navode za dva sela, obično suśedna, kakav je slučaj sa Sutormanom (str. 108–109) i Tuđemilima (str. 209–113), npr.: Ćumurača, Grabovnik, Klačinica, Močaline, Na ploču od Gornje gore, Niza Smokvicu,
Voda od Cera, Boškovića rupa, Potok od Mužice, Šaltina njiva, Vickovo i
dr. Ovakve propuste ne mogu da primijete čitaoci knjige i korisnici podataka,
koji preuzimaju leksiku i citiraju iskaze, polazeći od toga da je u monografiji
sve provjereno i sigurno. Ima i na drugim mjestima sličnih primjera, ali su oni
286
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
pojedinačni i donekle razumljivi, a naročito ako se takvi toponimi nalaze u
graničnome području dva sela, pa ih „prisvajaju“ s obje strane. Takav je slučaj
sa toponimom Kučkina voda, koji se navodi za dva suśedna sela iznad Bara
– Turčini i Mikulići.
U metodologiji terenskih istraživanja najvažnije je zapisati izvorni naziv toponima, precizno ga ubicirati i dati elementarni opis lokaliteta. Iako je
u knjizi „Toponimija opštine Bar“ tome poklonjena nužna pažnja, ipak ima
nekih propusta na koje treba skrenuti pažnju, naročito kad se radi o ubikaciji.
Stvari stoje dobro u svim slučajevima kad su toponimi prikazani za pojedinačna (izdvojena) sela, ali onđe đe se isti navode za grupu povezanih suśednih
sela zamagljuje se precizna ubikacija i gubi mogućnost vezivanja toponima
za lokalitete. Takvi su primjeri: „Sustaš-Marovići-Mandarići“ (str.105), „Dupilo-Papratnica“ (str.164), „Sotonići-Mačuge“ (str. 198), „Utrg-Grabovljani“
(str. 211) i dr. U takvim slučajevima čitalac nema mogućnost da precizira ubikaciju, a to je naročito važno kada se radi o fitotoponimima koji opredjeljuju
staništa biljaka.
Autori monografije „Toponimija opštine Bar“ obratili su pažnju na jotovane oblike, koji su jedna od diferencijalnih karakteristika crnogorskoga
jezika, ali u tome nijesu bili sasvim dosljedni. Vjerovatno se radi o nedovoljnoj pripremi rukopisa za štampu i izostanku solidne lekture i korekture.
Tako se u knjizi mogu sresti nejotovani oblici: Prosjedina (Gluhi dô, str. 173),
Gusjenica (Dupilo-Papratnica, str. 166), Pasje polje (Tomići, str.207), Presjeka (uvodni tekst, str. 16), Pasja jama i Pasja stijena (Boljevići, str. 150),
Kozjak (na više mjesta), Sjerovo brdo (Dupilo-Papratnica, str. 169) i dr. Postoje i jotovani primjeri: Prośeline (Šušanj, str. 143), Iza Koźaka, Koźak
(Limljani, str. 187, 188), Koźe strane (Trnovo, str. 209) i dr. Ali, ako je ova
dvojnost, nekim slučajem, realna dijalekatska slika na izučavanome terenu,
onda su autori bili dužni da to prokomentarišu i objasne.
Manjih propusta i tehničkih grešaka ima na više mjesta u knjizi, ali na njih
nećemo skretati pažnju, izuzev na dvije stvari. Prvo, autori su trebali objediniti
sve toponime i predstaviti ih po abecednom redu, čime bi se dobila efikasna
preglednost građe, tako da korisnici ne bi morali iščitavati čitavu knjigu da bi
pronašli ciljane apelative. I drugo, trebalo je izraditi simplifikovanu topografsku
skicu izučavanoga područja, na kojoj bi bili označeni osnovni orografski i hidrografski orijentiri kao i nazivi sela u sklopu kojih su nabrojani toponimi.
Navedene primjedbe date su s najboljom namjerom i nadom da će ih autori uzeti u obzir pri pripremi i doradi te kapitalne onomastičke građe za, po našem mišljenju, neophodno drugo izdanje monografije „Toponimija opštine Bar“.
Nekoliko zanimljivih toponima uzeli smo i iz knjiga: „Nepoznate Lubnice“ (OJDANIĆ, M. Đ. 2006) i „Život na Komovima“ (LABOVIĆ, B. 2009).
287
Vukić PULEVIĆ
Aluga – livada, selo Pridvorica/zaseok Skok. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 41).
Aluga – šumoviti udolinasti dio Prisoja, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 41).
Aluge – padina ispod šume, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 41).
Aluge – livade i šumarci, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 41).
Aluge – pašnjak i šuma, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ M.M.
2007:41).
Aluge – golet ispod šume, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 41).
Alužnica – „njiva u smornici“, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 41).
Aptovača (2x) – njiva; dobila naziv po aptovini (Sambucus ebulus), selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 41).
Ara lisit – dubova šuma , njive, selo Arbneš. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 239).
Bašča, Baščica – (najčešće kao dio imenam npr.: Gornja i Donja b. i dr).
Česti Toponimi. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 43).
Bašča školska (kao: Školska bašča) – bašta koju su ranije obrađivali đaci,
kasnije „potpala po(h)otel pa se prozvala (H)otelska, a sada je uzelo
Šumsko i prozvali je Rasadnik“, Šavnik. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 121).
Bavča Đurova – voćnjak i zalivađena njiva, selo Gornja Bijela. U Drobnjaku
bavča označava uredno održavan voćnjak, baštu. (Postoje: Miškova
bavča, Rašova bavča i dr.). (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 42).
Bijela..., Bijelo... – na području Crmnice postoji veliki broj toponima sa oznakom bijala i bijelo. U selu Gluhi Dô: Bijela Dubrava (livede), Bijeli brijeg, Bijelo groblje (šuma), Bijelo polje (naselje, rudnik). Selo
Optočići: Bijela Rudina, Bijeli kamen. Sela Utrg-Grabovljani: Bijela
glavica (njive), Bijele glavice, Bijeli Cer, Bijelo gumno (proplanak,
Biograd (uzvišenje), Bjeloševa glavica, Bjeloševa rupa (njive). Selo
Seoca/pepići: Bijela glavica. Sozina: Bijela zemlja. Selo Boljevići:
Bijeli brijeg, Bijeli stog (glavica). Selo Tomići: Bijeli kamen (bunar).
Selo Gornja Seoca: Bijeli kuk (kamenjar). Selo Brčeli: Bijelo brdo
(navodi se još kao Bjelo brdo i Bjelobrdo). (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012).
Bjelice – šuma, selo Mišići/Čanj (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 130).
288
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Bjelila – slo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 132).
Bjelokos – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 263).
Bobija – vrh. Navodi i Bobija – brdo, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Bobovište – maslinjak, selo Donja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 222).
Bobovište – pašnjak teško prohodan i obrastao žbunjem, selo Duži. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
Boča – njive, selo Ckla. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012:
240). NAPOMENA: boča može da znači šišarka (treba provjeriti)
Bokva – šuma, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 109).
Bokvica – livada „na okruglić“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 45).
Bôr – uzvišenje na kome je rastao „osamljeni bor“, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
Bôr stolovati (kao: Stolovati bôr) – zaravnjeni brijeg, selo Duži. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 111). NAPOMENA: ostalo je da se provjeri da li se radi o fitonimu ili oronimu.
Bórak – livada bogata borovnjakom, borovnicom (Vaccinium myrillus), selo
Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45). NAPOMENA: ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007: 41) stavio je oznaku lokacije „Mi“,
koja je izostala u spisku skraćenica.
Borić – oranica, selo Vučedabići (zaselak Krnjica), Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 218). NAPOMENA: treba provjeriti da li je
u pitanju fitonim (po drvetu boru) ili oronim (reljefna forma u karstu).
Borov rt – dio Kutnje njive, bez borovine, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
Borovac – šuma, ali ne borova. Selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 45). NAPOMENA: dopuna opisu toponima Borovac – śeverozapadno od sela Godijelja. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.
2003: 47).
Borovački dô – livada ispod Borovca, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
Borovi božićki (kao: Božićki borovi) – grupa borovih stabala „koji broje po
nekoliko vjekova“, na putu za vrh Božićki kom. Planina Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 43 & sl. br. 25).
Borovi doli – livada, selo Zukva. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
289
Vukić PULEVIĆ
Borovi mali (kao: Mali borovi) – na oko 2000 m, iznad pješačkog puta koji
vodi od Međukomlja u pravcu Ljubana. Planina Komovi. (LABOVIĆ,
B. 2009: 59).
Borovi veliki (kao: Veliki borovi) – na oko 2100 m, iznad pješačkog puta koji
vodi od Međukomlja u pravcu Ljubana. Planina Komovi. (LABOVIĆ,
B. 2009: 59). NAPOMENA: Isti autor (fotografija/sl. 16) navodi fitotoponim Veliki borovi, na granici između Kuča i Vasojevića u predjelu
planine Komovi. Ostalo je da se provjeri da li se radi o jednom ili dva
lokaliteta na istoj planini.
Borovici – livada, i ne po borovnici, v. Borak, selo Mljetičak. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 46).
Bostan, Donji bostan, Bostanac, Bostančići, Bostani, Gornji bostani, Bostanići – česti toponimi na području Crmnice: Brčeli, Sotonići, Mačuge, Braćeni, Tomići, Optočići, Komarno, Boljevići, Bukovik, Papratnica i dr. Označavaju njive, uglavnom one na kojima se gaji povrće. Česti
su danas slučajevi da se njive zapušte i obrastu žbunjem i korovom ali
se ime zadržava. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012; ČIRGIĆ,
A. & RADOMAN, A. 2012).
Božur – ruševine starog manastira na obali Komarnice, selo Dubrovsko.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
Branjevina – šuma, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 159).
Brašnjenača – pašnjak u Kravici „išaran kršanjcima“, selo Donja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 46).
Brbica – „(cg. Vrbica), lučica“, selo Dračevica. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 224). NAPOMENA: cg = crnogorski jez.
Bregu i mollёs (Brijeg jabukin) – u selu Rjepsa. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 236).
Breshka – v. Kornjača (u selu Marstijepovići).
Brestoik – šuma, selo Mišići, Spič. Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. &
PETROVIĆ, D. 2009: 82).
Brestovi – selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 263).
Brestovi – šuma, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 114).
Breza – livada na kojoj su rasle breze. Selo Miloševići („Mi“). Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 46).
Brezovo brdo – brdo obraslo brezom, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 46).
290
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Brijes – brežuljak u Ulici, Selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 46).
Brijest Bokanov (kao: Bokanov brijest) – Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 198). NAPOMENA: izvršena
ispravka lokacije: PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 62) toponim Bokanov brijest ubicirali su u selu Gluhi Dô.
Bršljan (kao: Krš od Bršljana) – selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 115).
Bršljanica – „mali zaselak, koji je dobio ime po biljci puzavici bršljanu, koja
tu raste uz svako oveće drvo“, Selo Lobnice. Vasojevići. (OJDANIĆ,
M. Đ. 2006: 236–237). NAPOMENA: dopuna opisu toponima: Bršljanovica dio sela Lubnice, Gornja Sela. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 63).
Brštaonica – selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 191). VEZA: „Brštanovica – lokalitet u Optočićima...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 65).
Bucavac – prline po pašnjaku „đe se goveda buruču“. Selo Mokro. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Buče – njive, selo Utrg/Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 211). NAPOMENA: Uporediti sa sličnim toponimima u
PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 66).
Bučje (kao: Podbučje) – pašnjak ispod bukvika, selo Gradac (vjerovatnije:
selo Grabovica). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 99).
Bukova glavica – vis u šumi, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 47).
Bukova prodo – prodo; uvala u planini Vojnik, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Bukovine – livade i pašnjaci ispod bukove šume, selo Pošćenje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Bukva kumina (kao: Kumina bukva) – brežuljak u šumi, selo Godijelje.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 79).
Bukva Sanova (kao: Sanova bukva) – livada, njiva, selo Limljani. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189).
Bukva Vasiljeva (kao: Vasiljeva bukva) – starije bukovo stablo na osami;
noviji naziv od prije pedesetak godina, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Bukve Bojatove (kao: Bojatove bukve) – šuma, selo Grabovica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 45).
291
Vukić PULEVIĆ
Bukve rijetke (kao: Rijetke bukve) – „strančina, a niđe bukve“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Bukve rijetke (kao: Rijetke bukve) – livade na
Krnovu, na pravcu prema Miloševićima“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 79).
Bukve Šišove – bukvik, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 121).
Bunge – selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 263). NAPOMENA: pretpostavka je da je u pitanju fitotoponim.
Ostalo je da se provjeri.
Busača – livada, „sva se dala u busen“, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Cer – „Drvo, granični“, selo Marstijepovići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 234).
Cer (kao: Pod cer) – zaravan, kamenjar, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Cer (kao: Voda od cera) – izvor, Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 109). NAPOMENA: Isti autori (str. 113) navode
toponim Voda od cera za selo Tuđemile koje se nalazi na padinama
Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu. Toponim Voda od
cera za suśedno selo Zupci navode (prema informatoru) još i PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 81).
Cer Ćosov (kao: Ćosov cer) – brežuljak obrastao cerom, selo Godijelje.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 116).
Cer donji (kao: Donji cer) – prostor oko cera ispod šume, ima fine paše u Donji cer, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 61).
Cera njiva, „alb. (Arra e cerit – Arra e cerés) – Postoji i toponim: Cerast
– šuma kamenjar, selo Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 232). NAPOMENA: Date su samo naznake o toponimimia. Probleme treba da izuče albanski etimolozi.
Cerine (kao: Pocerine) – livade u Potprlju ispod cerove šume, selo Mloševići.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 101).
Cerje – rijetka cerova šuma, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 117).
Cerova glavica – pašnjak i cerje, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 117).
Cerova glavica – goli brežuljak u Kutnjoj njivi, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 117).
Cerova šuma – na Sutormanu. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 108).
292
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Cerovina – šuma, kamenjar, selo Papani (blizu Sutomora). (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Cremušna dolina – livada po kojoj raste cremuša (Allium ursinum), selo
Gradac (vjerovatnije: selo Grabovica). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 118). NAPOMENA: dopuna opisu toponima: „Crijemušina
dolina – u selu Grabovici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 87).
Crni ledinjci – zaravan obrasla crnogrivom (Origanum vulgare), selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 118). NAPOMENA: Treba
provjeriti odrednicu fitonima.
Crnjaci – „Od Zagrmrica su napuštene livade, zarasle u sitno višegodišnje
rastinje, kleku i paśi borovnjak, koji pejzažu daju mrkozeleni izgled,
pa po tome i nazvane Crnjaci“, atar sela Lubnice, Bjelasica. Vasojevići.
(OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 262).
Crnjaka – njive, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 257).
Crnjča prodoli – prodoli, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 118).
Crnjkova glavica – uzvišenje iznad Crnjka, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 118).
Crnjkovače – uzvišenja po kojima raste crnjak, krtolaata biljka, selo Donja
Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 118). NAPOMENA:
Autor fitonim crnjak određuje sa „krtolasta biljka, (Sedum telephium)“.
Vjerovatnije je da se radi o biljci crnjak – Freyera.
Cvijetna glavica – glavica, zaseok Pepići (iznad sela Seoce). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Cvjetne bašte (kao: Ljuljicat) – bašte, vrtovi, selo Pinčići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 235).
Čađalica – livada, dobila naziv po vrsti trave, čađavcu (Apiosporum) u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119).
NAPOMENA: radi se o gljivi a ne o „vrsti trae“. Prije svega treba utvrditi da li toponim Čađalica ima uopšte fitonimsku osnovu.
Čakalov grm (kao: Grm čakalov/šakalov) – šuma, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 137).
Čapljan zeleni (kao: Zeleni čapljan) – dio padine obrastao u čapljan (Asphodelus), selo Duži. Drobnjak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67).
Čapljasna glavica – brijeg obrastao čapljanom, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119). NAPOMENA: Šćepanović je fitonim čapljan na ovom mjestu pogrešno identifikovao sa Allium porrum, a radi
se o vrsti Asphodelus albus.
293
Vukić PULEVIĆ
Čavčanica – rasprostranjen naziv za jamu, duboko vertikalno udbljenje u zemlji u kojem se gnjijezde i legu čavke. Kao mikrotoponim Čavčanica
se u Drobnjaku javlja na sljedećim punktovima: Gornja Bukovica, Grabovica, Duži, Komarnica i Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 118).
Čavka – jama u kojoj se gnjijezde čavke, Selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 118).
Čavka Čedova – livada na kojoj se nalazi jama, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 118).
Čečar pišin (kao: Pišin čečar) – šumarak u sredini sela „na putu“, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Čela – kamen. Selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 186).
Čelarica – zaravan, livada, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 119).
Čele – dio Golika, šuma, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Čelina – brdo, Bapsulje. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012:
220).
Čelina – stjenjak, krš, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
119).
Čelina – kameniti brijeg, selo Gradac (vjerovatnije: selo Grabovica). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119).
Čelina – vrh stijene, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 119).
Čeline – na prevoju Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 108). NAPOMENA: Pomenuti autori navode toponim Čeline –
glavica za selo Tuđemile (s. 100) koje se nalazi na samoj padini Sutormana, tako je moguće da je u pitanju isti toponim.
Čeline – njive, šuma, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 147). U istom selu postoje još toponimi: Čelinski potok,
Čelopek.
Čemerikovac – brdo, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 191). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Čemerikovac –
iznad sela Optočići“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 95).
Čemerni dô – livada bogata čemerikom, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119). NAPOMENA: Autor je pogriješio identifikaciju fitonima čemerika sa Centaurium umbellatum, jer se radi o
vrsti Veratrum album. Veza: Čemerni dô – katun bioski (selo Bijela) ...
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 95).
294
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Česmin – šuma, selo Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 156). NAPOMENA: Veza: „Česmine – lokalitet u selu Brčelima.
Crmnica (L)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 96).
Ćafa e mollёs – „(cg. Prevoj jabukin)“. U selu Rjepsa. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 236). (cg = crnogorski jezik).
Ćafa es Cjapit – „(cg. Prevoj Jarčeva)“, put za Kunoru. Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 228). (cg = crnogorski jezik).
NAPOMENA: Autori su toponim zapisali kao Ćafa es Cafit; ispravku
izvršio Z. Brajović.
Ćafrabikut – „(cg. Volovska ćafa)“, kamenjar, strana, selo Donji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 223). (cg = crnogorski jezik).
Ćeršiza – „(cg. Trešnjevik)“, šuma, selo Arbneš. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 238). (cg. = crnogorski jezik).
Ćeta crna (kao: Crna ćeta) – pašnjak, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 99).
Ćeta Dibrina – brdo, brijeg, Donja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 95).
Ćeta Kalića – brdo, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 182).
Ćeta od koprivice – kamenjar, Gornja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 96).
Ćetica – brdo, selo Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 267).
Ćipur – njive, Orahovo-Mikovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 195).
Ćipur – počivalo, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 182).
Ćipur – izvor, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Ćoravac – mrtvaja u Suvodolu u kojoj se „preko ljeta legu ćorci“, punoglavci,
selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 116).
Ćuk – zaselak, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 110).
Ćumurača – na prevoju Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 108). NAPOMENA: Isti autori navode toponim Ćumurača za
selo Tuđemile koje se nalazi na padinama Sutormana, pa je moguće da
se radi o istom lokalitetu.
Dhiare (kao: Kozjak) – brdo, selo Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 231).
295
Vukić PULEVIĆ
Dibljaka – šuma, Ratkovići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012:
102). NAPOMENA: Možda: Divljaka.
Diljka – dugačka njiva. Selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 59).
Diljka – njiva na kojoj je rasla divljaka, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Diljka – dugačka njiva, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 59).
Divljačica – livada „u koju e divljačna trava“, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Divljaka – livada ili komad zemlje na kome je rasla ili raste divljaka, sela:
Gornja Bijela, Duži, Dubrovsko, Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Divljaka – „greda na kojoj je rasla divljaka“, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Divljaka Zagorine – u selu Mikolići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 99).
Drač – brdo, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 147). NAPOMENA: u istom selu autori bilježe i toponim Dračka
stijena.
Drač – šumica, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 110).
Drač – maslinjak, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 260).
Drače – livade, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Drače (kao: Na drače) – livade, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Drače(v)i krš – kamenjar prema Dabovićima, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Dračevica – pašnjak, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Dračice – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 264).
Dračište – v. Ferza.
Drenovi – njiva okružena drijenom (Cornus mas), selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Drenovi dô – uvala ispod drenjaka, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 62).
296
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Drenovštica – v. Škozat.
Drenjak – drenovi, gustiš, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 62).
Drenjina (kao: Voda od Drenjine) – izvor, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Drenjine – v. Ubljen škol.
Drezga – šuma i pašnjak na podini ispod izvora, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Drezga podbarljiva dolina, pašnjak u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Drijen – njiva, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Drijen – njive oivičene drenovima, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Drijenak – izvor, brdo, selo Đinđinovići. Spič. Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 126).
Drokthi – strana, golet. (Vjerovatno se veže za vrstu Colutea arborescens).
Selo Tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 245).
Druši – „(cg. Krčevina), kamenjar, selo Gornji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 226). (cg = crnogorski jezik).
Dub (kao: Gomilica više duba) – njive, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Dub (kao: Pod dub) – obradivo, Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC B. & PAVLOVIĆ C. 1012:185).
Dub (kao: Po(d) dub) – brežuljak, selo Đurmani. Spič. Crnogorsko primorje.
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84).
Dub krivi – šuma, Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Dub krstati (kao: Krstati dub) – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 204).
Dub ovčara – livada, proplanci, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 136).
Dub Pekov (kao: Pekov dub) – potok, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 259).
Dub Pekov (kao: Pekov dub) – šuma, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 259).
Dub stari – v. Lisi pačamuri.
Dub Trojan – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 147).
Dub – v. Ublja e dušku.
297
Vukić PULEVIĆ
Dubanovica – zaseok, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Dubčić (kao: Pod dubčić) – naselje, Sutomore. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 125).
Dubine – njive u dolinama, vrtače, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 62). NAPOMENA: Šćepanović toponim Dubine stavlja u
grupu „Naziva u vezi s pčelarstvom“.
Dublje – u selu Đinđinovica blizu Sutomora. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 126).
Dublje – brežuljak na kome se nalazi groblje, selo Zukva. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 62).
Dubnica (kao: Zadubnica) – livada na okrajcima šume, u selima: Mokro,
Godijelje, Previš. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 66).
Dubova glavica – u selu Pepići (iznad Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Dubova šuma – v. Ara lisit.
Duboica – brdo između Čanja i Paštrovića (314m). Crnogorsko primorje.
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84). Isto: Dubovica – brdo,
Mišići – Čanj. Zapadno od Sutomora. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 130). Veza: Dubovica – brdo, selo Buljarica. Paštrovići.
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 118).
Dubovi – šuma, Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 264).
Dubovi – šuma, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 258).
Dubovi – Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 89).
Dubovi (kao: Pod dubove) – u selu Zankovići (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 145).
Dubovi Đuranovića – u selu Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Dubovi Peranovića – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 136).
Dubrava – šuma, Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Dubrava – šuma, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258). NAPOMENA: Treba provjeriti vezu sa toponimom
„Dubrava – iznad morske obale, Pečurice. Bar. (Tk)“. (PULEVIĆ V. &
SAMARDŽIĆ N. 2012:119).
Dubrava – livada, selo Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 232).
298
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Dubrava – u selu Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 126).
Dubrava – šuma, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Dubrava – šuma, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 136).
Dubrava – šuma, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Dubrava – izvor, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 99).
Dubrava – obradivo, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 191).
Dubrava – željeznička stanica (nekad), selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 187).
Dubrava – povremeni izvor u Gomijevici, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Dubrava – šuma, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 147).
Dubrava – česti toponimi u Drobnjaku, označavaju dubovu (hrastovu) šumu
raznu, mješovitu i sl. U selima: Dubrovsko, Gradac, Duži, Petnjica,
Mokro, Miloševići, Donja Bijela, Dobra Sela, Kosorići (ŠĆEPANOVIĆ M. M. 2007).
Dubrava – šuma i livada ispod nje, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 62).
Dubrava – šuma poviše Lončića, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Dubrava (kao: Račedubrava) – brdo, selo Đurmani, Spić (blizu Sutomora).
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 88). NAPOMENA: Toponim
Rače dubrava, sa opisom šuma, ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ C.
(2012: 130 & 132) navode dva puta, odvojeno za selo Đurmani i selo
Mišići – Čanj.
Dubrava – v. Proni dubrava.
Dubrava (kao: Pod dubravu) – strana, Velje Selo/zaselak Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
Dubrava bijela (kao: Bijela dubrava) – livada, selo Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 170). NAPOMENA: Toponim
Bijela dubrava PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 121) navode kao „bukovička pasišta“ za suśedno selo Bukovik. Ostalo je da se
provjeri da li se radi o graničnom ili o dva odvojena lokaliteta.
299
Vukić PULEVIĆ
Dubrava Delića – šuma i pašnjak, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 63).
Dubrava Delića (kao: Delića dubrava) – pretežno hrastova šuma u katunu Donja čoca, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Dubrava klepačica – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 187).
Dubrava manastirska (kao: Manastirska dubraa) – šuma, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 85).
Dubrava Paovića – šuma, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 136).
Dubrave – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Dubrave – šuma, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 119). NAPOMENA: Veza: „Dubrava – iznad morske
obale, selo Pečurice. Bar. (Tk)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.
2003: 119).
Dubrave – njive, selo Tuđemile. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 110).
Dubrave – šuma, Sotonići/Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 198).
Dubrave – šume, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 63).
Dubrave – katun, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 63).
Dubravica (kao: Za dubravica) – šuma, zaseok Brkanovići/selo Grdovići.
Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 255).
Dubravice – njive, selo Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 161).
Dubreče – brdo, Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 165).
Dušak – njive selo Utreg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 212). Veza: Dušak (i sl.). (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 126).
Dušće – „(cg. Rašće), šuma, proplanci“, selo Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 230).(cg = crnogorski jezik).
Duvanište – „na sredini sela, i na samom obodu Gomila se nalazi jedan mali
lokalitet, nazvan Duvanište, selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M.
Đ. 2006: 235).
Džardin – oranica, selo Vučedabići (zaseok Krnjica). Crmnica. (ŠEKULARAC D. & PAVLOVIĆ C. 2012:218).
Džardin (kao: Pod džardin) – pašnjak, Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
300
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Džardin donji – bašte, zaseok Brkanovići/selo Grdovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 255).
Džardin donji (kao: Donji džardin) – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 105).
Džardini brački – bašte, Sutomore. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 125).
Džardini Vitića – izvor, selo Donji Šušanj. Spič (kod Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 90).
Dženerika – „livada i poneka dženerika“, džanja. Selo Previš. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 120).
Ferza – „(cg. Dračište)“, njiva šuma, selo Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 230).
Fierza – zgrada, papratne njive, selo Marstijepovići. Šestani. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 234).
Fierza – v. Paprat – „alb. Fierza ...“
Fijer – „(cg. paprat)“, njive, selo Bobovište. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 239).
Fijer (kao: Gropa fijerit) – uvala, selo Tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 245).
Fijereze – kamenjar, zaseok Vučedabići/selo Krnjica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 218).
Fijerza (kao: Ublja fijerza) – bunar, voda za piće, selo Bobovište. Krajina.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 240).
Firda male – „(cg. Velika paprat)“, koštanje, selo Arbneš. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 238).
Folete – njive, šume, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 260).
Frašenj – izvorište, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Frašenj – njive, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 264).
Fundin brijeg – žbunje, selo Velenbusi. Bar. ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. (2012: 66 & 118) smatraju da je „ovaj toponim mogao dobiti ime prema riječi funduk = lješnik, balkanski turcizam grčkoga porijekla“.
Gaj Đuknića (kao: Đuknića gaj) – šuma na imanju Đuknića, selo Mljetičak.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 64).
Garište – livada ispod šume, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 53).
Garište – livada ispod šume, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 53).
301
Vukić PULEVIĆ
Garište – njiva ispod šume, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 53).
Gladište – padina obrasla gladiševinom (Ononis hircina), pašnjak, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 54). NAPOMENA: treba
provjeriti identifikaciju biljke, tj. latinski naziv.
Golubac – brijeg iznad vrtače, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 55).
Golubar – izvor, brdo, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Golubica – livada na brežuljku sa koga se uzdiže stjenjak. Selo Kosorići.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Golubica donja (kao: Donja golubica; postoji i Gornja golubica) – u selu
Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 61). Navode se
još i kao: Golubice – dva brijega: uže: Gornje i Donje golubice, selo
Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Golubinjak – padina „išarana“ šumarcima. Selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 53).
Golubinjak – pašnjak na padini ispod Biovske gore, selo Gornja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Golubjenac – njiva, selo Čanj, Spič. Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. &
PETROVIĆ, D. 2009: 83).
Golubjenac (kao: Pogulubjenac) – bašte, šume, selo Mišići – Čanjj, blizu
Sutomora. Crnogorsko prmorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 131).
Golublja pećina – v. Špela plumave.
Golubov dô – izvor na istoimenoj livadi, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ. M. M. 2007: 55).
Golubov dô (kao: Dô Golubov). Livada, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 60). NAPOMENA: Vjerovatno je naziv po vlasniku Golubu.
Golubov dô – livada u dolini, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 55).
Golubov pod – pod; „ne zna se po kome je nastao naslov“. Selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Golubovih jaja špilja – v. Špela e veos.
Golubska (Golubinja) spila – pećina, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 163). Veza: „Golubinja šp – iznad
obale Skadarskog jezera, na području Seoca-Rajca. Crmnica“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 134).
302
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Gora (kao: Na ploču od Gornje gore) – na prevoju Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 112). NAPOMENA: Isti autori (str.
112) navode toponim Na ploču od Gornje gore za selo Tuđemile koje se
nalazi na padini Sutormana; vjerovatno se radi o istom lokalitetu.
Gora (kao: Plana gora) – brdo, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 139).
Gora (kao: Podgora) – livada na zaravni pod gorom u Kravici, selo Donja
Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 99).
Gora (kao: Podgorac) – njiva „pod omorom“, selo Miloševići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 99).
Gora (kao: Pod gorom) . njive, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 177).
Gora (kao: Pod Zla gora) – šuma, livade, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. 2012: 210).
Gora (kao: Zagorak) – livada „za gorom“, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 65).
Gora (kao: Zagorje) – livade iznad šume, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 65).
Gora Bijovska (kao: Bijovska gora) – bukova šuma u ataru Gornje Bijele,
selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 44).
Gora česta (kao: Česta gora) – bukova šuma, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119).
Gora đedova (kao: Đedova gora) – poljanica pored rijeke, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 64).
Gora mala (kao: Mala gora) – šuma u Kutnjoj njivi, selo Duži. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Gora plana (kao: Plana gora) – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 204).
Gora stara (kao: Stara gora) – šuma u K. Njivi, selo Duži. Drobnjak (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 111).
Gora Uleškova (kao: Uleškova gora) – u selu Gluhi Dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 174).
Gora zla (kao: Zla gora) – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Gorelac – naselje, padina, selo Zankovići (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 145).
Gorica – u selu Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 175).
Gorje (kao: Međugorje) – livada u Kravici „među gorom“, selo Donja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2006: 86).
303
Vukić PULEVIĆ
Gornica (kao: Međugornica) – livada „u šumi“, selo Godijelje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86).
Goveđa glava – brežuljak, selo Pridvorica/zaseok Skok. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 54). Veza: „Goveđa glava – u Petnjičkoj Turji,
iznad Šavnika (kota 1184), Petnjica. Drobnjak. (I)“. (PULEVIĆ, V. &
SAMARDŽIĆ, N. 2003: 145).
Goveđa strana – pašnjak i livada u Kravici „đe se goveda ustavljaju zbog dobre
paše“, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Goveđar – kamenjar, šuma, selo Optoćići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 191).
Goveđi dô – dô, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Goveđi dô – dô, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Goveđi dolci – u selu Gornja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 97).
Goveđi tok – „urvina što se niž nju opučaju goveda“, selo Duži. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 55).
Grab – njiva, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 148).
Grab (kao: Zagrab) – kamenjar, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 118).
Grabajk – izvor, selo Đurmani (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Grabe (kao: Podgrabe) – njive, selo Sotnići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 201).
Grabeja – brdo, selo Besa. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 221).
Grabi – grabovi šumarak u Drasima, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 56).
Grabi – kamenjar, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 163).
Grabica – kamenjar, šuma, selo Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 247).
Grabica – „(cg. Mala šuma grabova)“, šuma, selo Donji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 223).(cg = crnogorski jezik).
Grablje – šuma, pašnjak, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 56).
Grabojka – dolina, njive, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 183). VEZA: „Grabojka – voda, selo krnjice“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 151).
304
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Graboik – brdo, izvor, podno brda Velji grad (Graboik – Mišići 359), Spić
(kod Sutomora). (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84); Grabovik – šuma, Mišići – Čanjj, blizu Sutomora. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 130).
Graboštica – izvor, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 191). NAPOMENA: Vjerovatno je isto što i „Grabovštica – potok u Grabovljanima ...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.
2003: 158).
Grabova – brežuljak na kom se nalazi crkva Sv. Marije, selo Donji Šušanj
(blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84).
Grabo(v)a prodo – šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213).
Grabovac – planina iznad Gornjih sela, Gornji Šušan, Spič (kod Sutomor). Bar.
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 84). VEZA: Vrh Grabovac – u
selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 141).
Grabovica mlin (kao: Mlin Grabovica) – u selu Uptočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 193).
Grabovice – pretežno grabova šuma, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 56).
Grabovice – pretežno grabova šuma, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 56).
Grabovik – šuma, selo Đurmani (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Grabovik – izvor, selo Đurmani (kod Suitomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Grabovik – brdo, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 187).
Grabovina – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. Crnogorsko primorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Grabovišta – šuma, selo Kunje. Mrkojevići. Crnogorsko primorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 256).
Grabovnik – izvor, šuma, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 108). NAPOMENA: isti autori (str. 110) navode toponim „Grabovik – izvor, šuma“ za selo Tuđemile koje se nalazi na
padinama Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu.
Grakala – gusta šuma, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 56).
Graodolac- njiva ispod puta, đe je vidikovac, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 212; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
305
Vukić PULEVIĆ
Graovina – „kad se prođe Dafinina voda nailazi se na Orljaču ili Graovinu“,
selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 239).
Graovište –„iznad same Lazetine se nalazi ispasište Graovište, nazvan tako
po jednoj vrsti trave čije je śeme bilo kao sitni prašak“, selo Lubnice.
Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 237).
Grašica – izvor, njive, selo Dobra Voda. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 251).
Grašine – napojilište stoke, selo Gornja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 97).
Grkava strana – u selu Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 212).
Grkavac – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 212).
Grkovača – livada „S dosta čemerike“, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 57). NAPOMENA: autor je pogrešno identifikovao
biljku čemerika sa Centaurium umbellatum, a treba sa Veratrum album.
Grm Radojev (kao: Radojev grm) – livada i šumarak, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 105).
Grm, Grmen – česti toponimi u Crmnici i Primorju. Srijeću se u raznim oblicima: Vakupov grm (Brčeli), Velji grm (Brčeli), Grm Vuksanovića
(Šušanj kod Bara), Grmen (Optočići), Gusti grmen (Boljevići), Kaluđerov grmen (Brčeli), Kovačev grmen (Brčeli), Lazovića grmen
(Brijege), Velji grmen (Optočići), Velji grmen (Dupilo-Papratnica) i
dr. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012).
Grma gusta (kao: Gusta grma) – „(množina od grm je grmovi)“, šumarci,
selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Grma vodnja (kao: Vodnja grma) – „(slob. mn. Od grmovi)“, šuma na vlažnom tlu, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Grmuše – kamenjar, selo Kunje. Mrkojevići. Crnogorsko primorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 256).
Gubava strana – pjeskovita padina, oskudna travom, selo Slatina. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 57).
Gubanac – dubodolina u kamenjaru, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Gusta – muslimansko groblje, selo Zaljevo. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 120). NAPOMENA: Autori (str. 68) , pri tumačenju
toponima Gusta, između ostalog, kažu: „...u vezi s toponomastičkim
apelativima: laz, šib, hrast, grab, šuma. Gust + ia ’gušća’, gusta šuma“
( s pozivom na P. Skoka).
306
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Guśenica – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Guśenička ravan – zaravan ispod šume, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Guśenička strana – šuma, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 184).
Guščin vir – vir u koritu Komarnice, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 58).
Gušterača – njiva nepravilnog oblika „malo uvita“, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Gvoz – šumarak u Poljanama, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 53).
Gvoz – gusta šuma, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 53).
Gvozd – divlji koštanji, selo Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 247).
Gvozd topli (kao: Topli gvozd) – zajednički naziv za Borovi pod i Trepetljiš
koji „su bili uvijek u zavjetrini (Topli gvozd), gdje su se sklanjali Kuči
sa stokom u slučaju velikog nevremena“, planina Komovi. (LABOVIĆ,
B. 2009: 96).
Ilčat – „(cg. vrsta drveta), njive“, selo Pinčići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 235). (cg = crnogorski jezik).
Iva – „brežuljak na kome je bilo ive (Aiuga chamaepitys), u gornjem dijelu
Krnova“, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
68). NAPOMENA: ostalo je da se provjeri po kojoj je biljci imenovan
toponim. Najmanje je vjerovano da je nazvan po pomenutoj (Ajuga
chamaepys).
Ivlje – livada ispod „omara“, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 68).
Ivlje – „šuma u kojoj nema ive“, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 68).
Ívōv lâz – livada ispod šume, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 68). NAPOMENA: Vjerovatnije je da je toponim antroponmskog porijekla (slično je i Ivovo guvno – u selu Previš).
Jablan dô – uvala između dva sela bogata travom, sela: Duži-Dubrovsko.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jablanov laz – „śeverno iznad Greda je Lablanov laz, travnata oblast livade i
pasišta, oivičena šumom, po kojoj raste jablan, fini žuti cvijet“, u ataru
sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 241).
Jabučica – šuma, selo Lunjići. Mrkojevići. Crnogorsko primorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
307
Vukić PULEVIĆ
Jabučica – njiva sa stablom jabuke, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabučina – kamenjar, selo Bobovište. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 239).
Jabučinice – livade „išarane divljakama, jabučinama“, selo Dobra Sela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabuka – obradivo, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 203).
Jabuka – brdo, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 203).
Jabuka – livada; ne zna se da je postojalo stablo jabuke, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabuka – v. Nermola.
Jabuka diblja (kao: Diblja jabuka) – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 136). NAPOMENA: Treba provjeriti da nije
u pitanju štamparska greška, pa umjesto Diblja jabuka treba da stoji
Divlja jabuka.
Jabuka (kao: Pod jabukom) – njive, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 139).
Jabuke – pašnjak, brdo, selo Lunjići. Mrkojevići. Crnogorsko primorje. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Jabuke u Selu Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Jabuke – v. Nermola.
Jabuke – njive i voćnjaci, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 69).
Jabukov brijeg – v. Bregu i mollёs.
Jabukin prevoj – v. Ćafa e mollёs.
Jabukovac – padine u Kravici, livade, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabukovac – livade, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabukovačka glavica – uzvišenje iznad Jabukovca, selo Godijelje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jabukovine – u selu Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 177).
Jagnjeći vir – vir u koritu Bijele „đe čobani kuplju jagnjad“, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jagnjila – livade blizu sela „đe su bili ovčarnici, staje za ovce“, selo Previš.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
308
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Jagnjelište – prisojna padina u blizini sela, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jagnjilo – brežuljak koji rano okopni, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jagnjilo – udolina „zaklonjena od vjetra“ i „njiva u selu“, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jagnjilo malo (kao: Malo jagnjilo) – pašnjak u dolini izložen suncu, selo
Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 85).
Jagnjilo veliko (kao: Veliko jagnjilo) – pašnjak u prisojnom dijelu Glavičina, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 48).
Jagnjilovo brdo (sin.: Jarmilovo brdo, Jagmilovo brdo) – vis na kome se
nalaze kolibe, bačije, a u podnožju vodopoj, selo Miloševići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69 & 70).
Jagnjioci – livada „obrnuta suncu“, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jagode – proplanci u Sadima, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 69).
Jagodnja dola – dô, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 69).
Jajara – livada sa ispupčenjima, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 70).
Jajina greda – stijena u katunu Gornja Čoca, selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
Jajina voda – izvor, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 70).
Janjila – livade pored staja za ovce, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
Janjilište – njiva u selu pored staje za ovce, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
Jarac – livada u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 70).
Jarac – „livada; naziv nastao po vrsti trave Hordeum distihum“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70). NAPOMENA: Vjerovatnije je da se naziv trave jarac u Drobnjaku ne odnosi na Hordeum
distihum, već na neku drugu vrstu, npr. na Nardus stricta.
Jarčevi – v. Ćafa es Cjapit.
Jarčište – livada, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
Jarišta – kamenjar, pašnjak, selo Ckla. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 241).
Jasen – potok, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
309
Vukić PULEVIĆ
Jasen – zaselak sela Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 90).
VEZA: „jasen – livade, selo Miloševići. Drobnjak“ (PULEVIĆ, V. &
SAMARDŽIĆ, N. 2003: 185).
Jasen (kao: Crkva na jasen) – u selu Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 170).
Jasen (kao: Pod jasen) – željeznička stanica. Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 109). NAPOMENA : Isti autori (str. 112) navode toponim „Pod jasen – željeznička stanica“ za selo Tuđemile koje
se nalazi na padinama Sutormana. Vjerovatno se radi o istom lokalitetu.
Jasen – izvor i teren, Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 108). NAPOMENA: isti autori (str. 111) navode toponim „Jasen
– izvor“ za selo Tuđemile koje se nalazi na padinama Sutormana. Vjerovatno se radi o istom lokalitetu.
Jaseništa – livade, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jaseništa – u selu Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jasenov potok – vododerina kroz šumu, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71). NAPOMENA: Povezati sa toponimom „Jasenov potok – u Grabovici. Drobnjak“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 188). Moguće je da je M. M. Šćepanović, omaškom preko
skraćenica, zamijenio sela Gradac i Grabovica.
Jasenov dô – livada, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 71).
Jasenje – livada i pašnjak, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 71).
Jasenje – livada uz nekoliko stabala jasena, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71). NAPOMENA: Moguće je da se toponim
nalazi u selu Grabovica, a ne u selu Gradac, i da je do greške došlo
zamjenom skraćenica : „Gr – Grabovica“ i „Gra – Gradac“. VEZA:
„Jasenje – u Grabovici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 191).
Jasenje – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Jasike – njive i jasike oko njih, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 71).
Jasike – šuma i pašnjak, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 71).
Jastrebica – šuma, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jašenštice – livada na goleti kraj potoka. Naziv vezuju informatori za „jasenove štice“, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Joševik (kao: Potok od Joševika) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 158).
310
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Javoik – izvor ( Postoji i Javojca – šuma), selo Mišići – Čanj. Kod Sutomora.
Bar. (ŠKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 131). NAPOMENA:
Toponimi neprozirni.
Javor – dio sla, naseobina, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 69).
Javor dô – u zaseoku Sozina, selo Gluhi dô. Crmnica. (ŠĆEPANOVIĆ, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Javor krnji (kao: Krnji javor) – livada, selo donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77).
Javorak – šumarak, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Javorak – „na jugozapadu od Plase je Javorak, šumoviti predio nekada izuzetno bogat javorovim stablima, na žalost, sada skoro potpuno iskrčenim pa na mjesto javorove šume sada raste bukova“, u ataru sela
Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 256).
Javorje (kao: Zajavorje) – „Sa Poljanica se stiže na Zajavorje, livade obrasle
isto tako gustom i ne visokom, a veoma tvrdom travom, zvanom tipac“,
selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 240).
Javorov dô – uvaala okružena šumom, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Javorska prodo – koritasta padina u Biovskim stranama, selo Gornja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 69).
Jazavac – krševiti brežuljak stjenjak, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 70).
Jazbina – vrtača, dio sela, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 70).
Jazbine – šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A.
2012: 213).
Jazbine (kao: Uz Jazbine) – pješački put, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ,
A. & RADOMAN, A. 2012: 211).
Ječmišta – zalivađene njive, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 72).
Jejevac – šuma, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
NAPOMENA: vjerovatno treba da umjesto selo Gradac stoji selo Grabovica, zbog zamjene skraćenica (Gr-Grabovica i Gra-Gradac) kod
Šćepanovića. VEZA: „Jejevac (1251) – u Grabovici ...“. (PULEVIĆ, V.
& SAMARDŽIĆ, N. 2003: 210).
Jela krnja (kao: Krnja jela) – pašnjak i šuma, selo Dobra Sela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77).
311
Vukić PULEVIĆ
Jela krnja (kao: Krnja jela) – pašnjak i livada u Ivici, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77). NAPOMENA: Dopuna opisu
toponima „Jela krnja (kao: Krnja jela, 1704) – na Ravnoj Ivici ...“
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 212).
Jelenjaci – na ograncima Komova. (LABOVIĆ, B. 2009: 30).
Jelić – proplanak iznad Žute grede, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 71).
Jelova strana – „padine ispod Krnovske glavice obrasle bukovom šumom.
Prema kazivanju Momčila Nenezića poplave su prije dvadesetak godina izdirale duboko iz zemlje jelove trupce, što je, uz nazive dovoljan dokaz o supstituciji šuma na ovim prostorima“, selo Donja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jelovi potok – potok koji protiče niz Jelovu stranu, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jelovi rt – blaga zaravan u Jelovoj strani, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jelovica – livada i pašnjak u priobalju Jelovice, selo Komarnica-Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71).
Jelovine – padine ispod jelove šume u Vojniku, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 71). VEZA: „Jelovuna – u Slanoj lokvi, selo
Mokro (śeverni ogranci planine Vojnika) ...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 219).
Ježeva jama – pećina (u kojoj su se skrivali za vrijeme rata) pri strani iznad
polja, ispod Mereta, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 215).
Kakrečica – zaseok, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 72). NAPOMENA: SIMONOVIĆ, D. (1959: 389) navodi, prema
Pančiću, naziv kakrik za vrstu Quercus lanuginosa Thuill.
Kalac – vrh, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Kaljbeč – šuma, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 260). NAPOMENA: Možda je u pitanju zoonim (po
konju?).
Katalinac – uvala okružena stijenjem, livada, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 73). NAPOMENA: ŠULEK, B. (1879: 141)
fitonim katalinka veže za vrstu Linaria vulgaris Mill. Problem identifikacije toponima ostaje otvoren.
Kiprovci – livade i šumarci „s dosta kiprovine“, Chamaenerium angustifolium. Selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 73). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Kiprovci – na planini Ivici (između
Šavnika i Bukovice)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 227).
312
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Kiśelica – livada bogata kiśelicom, Rumex acetosa. Selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kitjačin dō – uvala u Ivici, bogata jagodama kitnjačama, Fragaria moschata,
selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74). NAPOMENA: M. M. Šćepanović je omaškom zamijenio selo Grabovica sa
selo Gradac (zbog sličnik skraćenica: Gr i Gra).
Klačina – maslinjak, šuma. Sela Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Klačina – zaseok, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 213).
Klačinica – mala krečana, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 108). Isti autori (str. 111) navode toponim Klačinica za selo Tuđemili koje se nalazi na padinama Sutormana. Vjerovatno
se radi o istom lokalitetu.
Klečki kamen – „val na pokleku“, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 74). NAPOMENA: M. M. ŠĆEPANOVIĆ na drugom mjestu (str. 165) ističe i mogućnost da je Klečki kamen nastao od fitonima
kleka.
Kleka mala (kao: Mala kleka) – proplanak u šumi, selo Mokro. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 85).
Kleka velika (kao: Velika kleka) – brežuljak obrastao klekom, selo Mokro.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 48).
Klenić – zaravan pored puta uz klenov šumarak, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Klenovo ždrijelo – prevoj, preslo u katunu Čeoca, selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Klenje – njiva ispod klenove šume, skoro iśečena, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74). VEZA: Toponim „Klijenje –
zaravan obrasla klenovom šumom, selo Kosorići. Drobnjak“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 230). Sela Kosorići i Dobra Sela su
u neposrednom suśedstvu.
Kođa dolina – dolina, pašnjak i šumarci, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75).
Kođe ždrijelo – „uvlaka između dva krša“, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75). NAPOMENA: dopuna opisa toponima
„Kođe ždrijelo – na planini Ivici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 235).
Kođe ždrijelo – uska staza preko stijene, prevoj iz Pločne u Ravnu gradinu,
selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75).
313
Vukić PULEVIĆ
Kođi vir – vir u koritu rijeke Bijele, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75).
Kokot – brdo, selo Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 232). NAPOMENA: Toponim Kokot, brdo, (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 224) navode i za suśedno selo Dračevica.
Vjerovatno se radi o istom lokalitetu.
Kokotača – njive, šuma, na području: Sustaš-Marovići-Mandaeići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106). NAPOMENA: Isti autori
(str. 121) toponim „Kokotača – njive“ navode za suśedno selo Zupci.
Vjerovatno se radi o istom toponimu.
Kokotovo ždrijelo – ispod Rogamskog vrha. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009:
28). Na drugom mjestu (str. 72–73) toponim Kokotovo ždrijelo prikazuje se kao: „uska dugačka dolina koja razdvaja Kučki Kom od Rogamskog vrha“.
Komarsko polje – u selu Komarno. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 181).
Konipljušte – obradivo, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166). NAPOMENA: Ostalo je da se provjeri
ispravnos zapisa „Konipljušte“.
Konopište (kao: Magila na konopište) – tumul, selo Komarno. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 181).
Konopište – obradivo, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Konopište – šuma, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 209).
Konopljače – zalivađena njiva, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 75).
Konopljišta – dolina, livada. Selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 75).
Kobile (kao: Vrh Kobile) –njive, selo Komarno. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 182).
Kobile – „dva uzvišenja i putanjak između“, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kobilovac – „izbočinasto zemljište, pašnjak i livada“, selo Previš. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kobilj dō – dō, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kobilja glava – brdo, vis, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 74).
314
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Kobilje brdo – šuma, selo Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2007: 162). VEZA: „Kobilje brdo – lokalitet u Perovića docima, Gluhi dō ...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 233).
Kobilje tore – šuma, kamenjar, selo trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Konodolj – „(cg. Konjski dō)“, pašnjak, kamenjar, selo Karanikići. Šestani.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 232). (cg = crnogorski
jezik).
Konj – planina, selo Pepići (iznad Seoca). Crmnica. (ŠEKLULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 197). NAPOMENA: Dopuna ubikaciji. „Konj –
iznad seoca ... (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 240).
Konj (kao: Pod Konj) – obradivo, Pepići (iznad Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Konjska pećina – v- Špela e kaltit.
Konjska voda – izvor na istočnoj strani Štavne, ispod Šančeva. Komovi.
(LABOVIĆ, B. 2009: 50).
Konjski brod – pojilište, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 184).
Konjski do – v. Konodolj.
Konjsko platno – na području Ljubana. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 66).
Konjsko ždrijelo – prevoj, preslo, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 75).
Konjskočio – put, žbunje, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 115).
Konjušnica – dolina u šumi, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 75).
Konjuv – bistijerna, izvor, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 184). VEZA: „Konjuv – voda, selo
Orahovo. Crmnica“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 244).
Kopilan – izvor, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75).
Kopilište – obradivo, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Kopilova glavica – u selu Gluhi Dō. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 172).
Kopišta – zgradica /“tu su se sadijevale kope sijena“), selo Braćeni. Crmnica.
(ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 212).
Kopito – „na Kozare se nastavlja Kopito, velika kamena stijena, u njoj se vidi
otisak najsličniji otisku ogromnog konjskog kopita“ (legenda vezana za
Marka Kraljevića), selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006:
242–243).
315
Vukić PULEVIĆ
Kopriva – uzdiže se od Veljeg dola prema jugoistoku, livade i katun, selo
Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 245).
Koprivni dō – livada, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
75). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Koprivni dō – na planini
Ivici. Deobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 246).
Koprivni dō – njiva, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 75).
Koraćište – padina na pjeskovitoj podlozi, „đe trava brzo stutnji, skori se“,
selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 75).
Kornjača – „(alb. Breshka)“, pojila, selo Marstijepovići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 234).
Kosanica – napuštena livada, pašnjak, selo Godijelje. Drobnjak. Kao apelativ
na svim punktovima označava livadu koja se kosi. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 76).
Kosove glavičine – brežuljci obrasli žbunjem, selo Pošćenje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 76).
Kosovi (kao: Pod Kosove) – strana, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189). NAPOMENA: U Limljanima postoji
još toponim Kosove ledine i Kosovići – bratstvo.
Košćela – v. Te foleta.
Košćele – šuma, selo Gluhi dō. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 172).
Košćelovi doci – njive, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 160).
Košice – blaža šumovita padina sa proplancima iznad Šavnika prema Donjoj
Bijeloj. Iznad se nali prevoj Košičko ždrielo. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 76). Autor (2007: 171) ove toponime uvrštava u nazive vezane
za pčelarstvo.
Košnice – naseobina, dio Rudog Polja, selo duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 76).
Koštanje – šuma koštanja, selo Arbaneš. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 238).
Koštanje (kao: Štejat) – u selu Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 248).
Koštanjca – njive, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 111).
Kštanjat e Boljaj – „(cg. Koštanje Boljevića)“, u selu Veliki Ostros. Krajina
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 247). (cg = crnogorski
jezik).
316
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Kštanjat e Hasanit – „(cg. Koštanje Hasanovo), u selu Veliki Ostros. Krajina.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 247).
Kštanjat e Nikut e Nikut – „(cg. Koštanje Nikovo)“, u selu Veliki Ostros.
Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 247).
Kshtenja (kao: Vela kshtenja) – njive, selo Koštanjica. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 243).
Kštenjaze – šuma koštanja (deminutiv od koštanj), selo Tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 246).
Kštenja (kao: Nen kštenja) – pod koštanje, selo Tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 246).
Kštenjat (kao: Non kštenjat) – pod koštanje, selo Pinčići. Šestanio. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 236)
Koviljev pod – pod, zaravan u katunu Dobri dô, selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kovrag – „Topoliče se blago spušta prema potoku koji teče kroz ljetnji katun
Ćeranića, zvani Ćeranski potok sa još jednim manjim mikrolokalitetom
nazvanim Kovrag, tako imenovanim po izuzetno gustom korovskom
barskom bilju, za koga su žitelji govorili da raste ’ko da ga sije vrag’,
u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 257. NAPOMENA: Toponim Kovrag zabilježen je i u Donjoj Bukovici u Drobnjaku. (PULEVIĆ, V. 2012: 516).
Kovrag – zemljište na kome raste gust korov, „travuljina“. Livada bogata
travom bez korovi u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74).
Kovrag – zalivađena njiva urasla u korov, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 74)
Kozare – pašnjak, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Kozminac – izvor, selo Dabezići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 250).
Koza glava – vrh brda, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 75). NAPOMENA: vjerovatnije je da treba da stoji Kođa glava
ili Koźa glava (treba provjeriti na terenu).
Koźa platna – strma travnata padina na prilazu Ljubanu. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 59).
Koźak – izvor, selo Papani, Spič (blizu Sutomora). (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 153).
317
Vukić PULEVIĆ
Koźak – njive, uzvišenje, selo Orahovo-Mikovići. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 195). VEZA: „Koźak – kao toponim navodi
se za tri suśedna crmnička sela: Dupilo, Brijege i Orahovo ... „. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 258). Toponim Koźak, kao šuma,
ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. (2012: 160) navode i odvojeno za
selo Brijege.
Koźak – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Koźak – bunari, selo Livari. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 233).
Koźak – v. Dhiare (Gornja Briska, Šestani).
Koźak (kao: Iza Koźaka) – strana, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 187).
Koźe strane – šuma, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Kragujevac – krševito uzvišenje, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 76).
Kraljavčev krš – krš, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 76).
Krastavac – njiva, selo Đurmani, Spič (blizu Sutomora). (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 83; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Krastavac – „(m 290)“, selo Mišići. Spič (blizu Sutomora). (POPOVIĆ, M.
& PETROVIĆ, D. 2009: 83).
Krastavac – jaža za vodu, selo Mišići – Čanjj (blizu Sutomora). (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 131).
Krastavci – kamenjar, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 115).
Krastavi kam – stijena (crna), selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Krč – „(cg. Krečana ), glavica, kamenjar, selo Ckla. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 241).
Krčevina – v. Druši.
Krčevina – livada ispod šume, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 78).
Krčevine – livade i dvorišta, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 78).
Krčevine – šuma, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Krčevine – livada u Kravici, selo Donja Bukovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Krčevine – „njive u selu“, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 78).
318
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Krčevine – livada ispod šume, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 78).
Krečana – v. Krč.
Krlja – izvor u bukviku, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 77).
Krlja – širi prostor, livade oko istoimenog izvora. Pokosijo sam Krlju, sve je u
otkosu, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77).
Krlje – livade i krčevine, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 77).
Krlje – livade i šumarci, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 77).
Krlje – proplanci u Kravici, selo Donja Bijela. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77).
Krlje – livade ispod šume u katunu Dobri dô, selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 77).
Krljice – „Na Mimovu ploču se nadovezuju Krljice, nekada gusta šuma, koja
je bila iskrčena, tako da su po čitavoj toj teritoriji bili ostali panjevi, u
lokalnom žargonu zvani krlje“, selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ,
M. Đ. 2006: 250).
Kručica – njiva, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 149).
Kručica – u selu Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
Krušelje – u selu Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Kruševice- obradivo, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 192).
Kruševlje – put kroz voćnjak, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 78).
Kruševlje – pašnjak po kome „ima divljake“, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Kruška – livada pored voćnjaka ili u voćnjaku, u selima: Mokro, Skok/
Pridvorica, Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Kruška (kao: Kod Kruške) – njiva, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 75).
Kruška Savina (kao: Savina kruška) – „poljana u Vojniku išarana divljakama“, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 108).
Kruške – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 192).
319
Vukić PULEVIĆ
Kruške – pašnjak, dobio ime po stablima kruške koje je postojalo ili postoji, sela: Donja Bijela, Mokro, zaselak Skok/selo Pridvorica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Kruške (kao: Pod kruške) – strana, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189).
Kruške (kao: Zakruške) – njiva pored divljake, selo Gradac. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 66).
Kruškice – zaravan u brdu Račedubrava, selo Đurmani (blizu Sutomora). Bar.
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Kučak (kao: Pod Kučak) – zaravan, selo Šušići/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Kučkina pećina – v. Špela e šakё.
Kučkina voda – izvor (legenda o bezdušnoj majci „kučki“), selo Mikulići.
Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 99).
Kučkina voda – izvor, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 115). NAPOMENA: Toponim Kučkina voda navodi se i za
suśedno selo Mikulići. Ostalo je da se provjeri na terenu da se ne radi
o istom lokalitetu.
Kumulari – „(cg. Šljivik)“, brdo. Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 229). (cg. = crnogorski jezik).
Kun trnovski – u selu Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 209).
Kupala – dva vira u gornjem toku rijeke Komarnice koji služe za kupanje
čobana i jagnjadi, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 79).
Kupine – njive, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 149).
Kupljenica – pored Fijernja, iznad sela Gluhi Dô. Crmnica. (Topogr. karta).
Kupušnjak – njiva i dio sela, selo Gornja Bijela. „Sreće se na svim punktovima, ma da ga informatori ne smatraju važnim da se tura u knjige, e svaka kuća ima kupušnjak“. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 79).
Kurilo malo (kao: Malo kurilo) – brijeg na području Sustaš.Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Krtine – njive i livade štoig je izrovio krtičnjak, selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 78).
Krvavac – potok koji protiče pored Krvave lokve, selo Slatina. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 76).
Labudov torijun – krivina na putu Vir-Braćeni s prirodnim obrisom labuda
na stijeni pokraj puta, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 215).
320
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Laništa – pašnjak, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Laništa – livada u dolini, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 80).
Lanište – livada, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Lanište – zalivađena njiva, selo Mljetičak. Drobnjak.(ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 80).
Lanište – livada i pašnjak, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 80).
Lanište – njiva, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Lanište – proplanak iznad klanca (klanište?), selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Las – više toponima sa ovom osnovom u Selu Gornja Poda kod Bara: Las Alijin – pašnjak, Las gobavi (grbavi) – proplanci, Las maroća – pašnjak,
Las od Bogojce – kamenjar, pelinova stran, Las od Grabove – kamenjar, Las Osmanov – proplanci, Las Pečov – pašnjak. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 97)
Las Vickov (kao: Vickov las) – dolina, obradivo, selo Zupci. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 123).
Laz – zaravan ispd šume nastala krčenjem, Zaseok Skok/selo Pridvorica.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Laz – izvor, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 160).
Laz – njive, selo Komarno. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 181).
Laz – njive, selo Braćeni. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 154).
Laz – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 188).
Laz – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 149).
Laz (kao: Crnolaz) – u selu Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC B.
2012:165).
Laz (kao: Knezlaz) – ravan, plodna zemlja, selo Đurmani. Spič (blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85; ŠEKULARAC B. & PAVLOVIĆ C. 2012:129). NAPOMENA: Postoji još dva
istoimena toponima: Knez laz – u selu Mišići (Spič), Knezlaz – iznad
Risna.
Laz (kao: Na laz) u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189).
321
Vukić PULEVIĆ
Laz (kao: Pod laz) – njive, selo Braćeni. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 155).
Laz Babov (kao: Babov laz) – na granici atara sela Lubnice. (VASOJEVIĆI).
(OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 206).
Laz dugi (kao: Dugi laz) – kamenjar, neprohodna šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213; ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Laz Đurin (kao: Đurin laz) – u selu Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 199).
Laz Jađukov (Kao: Jažuko(v)laz) – strana, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ,
A. & RADOMAN, A. 2012: 213). NAPOMENA: ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. (2012: 154) toponim zapisuju kao Jeđupkov laz –
šuma, selo Braćeni. Crmnica.
Laz Jabatin (kao: Jabatin laz) – udolina, selo Papani (blizu Sutomora). Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Laz kovačev (kao: Kovačev laz) – šuma, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 160).
Laz Lalevića – šuma, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 183).
Laz Mihaljev (kao: Mihaljev laz) – u selu Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 172).
Laz Milatov(kao: Milatov laz) – šuma, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 87).
Laz Mirkov (kao: Mirkov laz) – šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 155).
Laz (kao: Navr laza) – brijeg, selo Đurmani, iznad zaselaka Mirkovići i Đurišići. Spič (blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D.
2009: 86).
Laz Niklanov (kao: Niklanov laz) – u selu Đurmani (blizu Sutomora). Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Laz popov (kao: Popov laz) – šuma, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 201).
Laz Radoev (kao: Radoev laz) – livada ispod šume, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 105).
Laz srednji (kao: Srednji laz) – obradivo, šuma, selo Donja Seoca. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 164).
Laz Stankov (kao: Stankov laz) – njive, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 185).
Laz valjevski (kao: Katun Valjevski laz) – na zapadnoj strani Ljubana. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 65).
322
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Laz velji (kao: Velji laz) – u selu Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 208).
Laz velji (kao: Velji laz), u selu Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 164).
Laz velji (kao: Velji laz) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 159).
Laz velji (kao: Velji laz) – brdo, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 185).
Laz velji (kao: Velji laz) – u selu Gornji Šušanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. &
PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Laz Vlatkov (kao: Vlatkov laz) – šuma, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Laza – zaselak Gornje Bijele ispod Petrušić glavice na livadama okruženim šumom, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Laze – šuma, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Laze Miloševe – brdo, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 100).
Lazi – proplanci i šumarci, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 80).
Lazi – šuma, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Lazi mali (kao: Mali lazi) – obradivo, selo Boljevići Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 149).
Lazi pitomi (kao: Pitome lazi) – proplanci na prilazu Ljubanu. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 55).
Lazi velji (kao: Velji lazi) – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 153).
Lazina – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 264).
Lazina – njive, proplanak, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 261).
Lazina – šuma, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 257).
Lazina – njive, šuma, selo Bobovište. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 239).
Lazina – kamenjar, selo Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 232).
Lazina – njive, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
323
Vukić PULEVIĆ
Lazina – šumica, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Lazina – kosa, selo Peroči/zaseok Zagrađe. Spić. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Lazina (kao: Pod lazinom) – uvala ispod seoceta Peroči. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Lazina – livada i njiva ispod šume, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Lazina Bajkova (kao: Bajkova lazina) – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 164).
Lazina Belovića (kao: Belovića lazina) – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 146).
Lazina Bratina (kao: Bratina lazina) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 156).
Lazina duga (kao: Duga lazina) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 156).
Lazina Đuranovića (kao: Đuranovića lazina) – njive, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 199).
Lazina Đurića (kao: Đurića lazina) – šuma, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 159).
Lazina građanska (kao: Građanska lazina) – njiva, selo Dupilo-Papratnica.
Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Lazina kraljeva (kao: Kraljeva lazina) – legenda: „Kraljev potok i Kraljeva lazina su nazivi po nesrećnom županu (narod je te vladare nazivao
kraljevima ...)“, u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ.
2006: 210).
Lazina kukuljeva (kao: Kukuljeva lazina) – šuma, selo Trnovo. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Lazina kuština (kao: Kuština lazina) – selo Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 162).
Lazina lagatorska (kao: Lagatorska lazina) – u selu Limljani. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 188).
Lazina Lašanova (kao: Lašanova lazina) – njive, selo Dupilo-Papratnica.
Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Lazina Ljubić (kao: Ljubić lazina) – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 213).
Lazina Marićeva (kao: Marićeva lazina) – u selu Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 214).
Lazina Marina (kao: Marina lazina) – selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 157).
324
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Lazina mrka (kao: Mrka lazina) – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 214).
Lazina Nikočina (kao: Nikočina lazina) – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 150).
Lazina Njeguševa (kao: Njeguševa lazina) – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189).
Lazina od Konika – komunica. Selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 192).
Lazina Perovića (kao: Perovića lazina) – u selu Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 176).
Lazina Petrova (kao: Petrova lazina) – šuma, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Lazina Petrova (kao: Petrova lazina) – u selu Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 162). NAPOMENA: Treba provjeriti
da li se u slučaju toponima Petrova lazina (Sotonići-Mačuge) i Petrova
lazina (Bukovik) radi o istoj lokaciji, pošto se radi o suśednim selima.
Lazina Petrova (kao: Petrova lazina) – šuma, selo Orahovo-Mikovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 196).
Lazina pogana (kao: Pogana lazina) – u selu Dupilo-Papratnica. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 168).
Lazina popova (kao: Popova lazina) – u selu Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 162).
Lazina popova (kao: Popova lazina) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 157).
Lazina Savićeva (kao: Savićeva lazina) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 158).
Lazina stara (kao: Stara lazina) – šuma, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 210).
Lazina velja (kao: Velja lazina) – šuma, selo Bukovik. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 163).
Lazine – maslinjak, selo Kunje Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 256).
Lazine – kamenjar, selo Dragovići. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 241).
Lazine – pašnjak, selo Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 231).
Lazine – njive, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 149).
Lazine – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 213).
325
Vukić PULEVIĆ
Lazine – njive, selo Orahovo-Mikovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 195).
Lazine – livade i šumarci, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 80).
Lazine – u selu Šušanj/zaseok Gornji Šušanj. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Lazine – gusta grabova šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213).
Lazine kodre (kao: Kodre lazine) – „(alb. Kodra llazinё – Kodra llazzan –
Kodre llazenit)“, šuma, selo Marstijepovići. Šestani. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 234).
Lazine Bojkovića (kao: Mogila u Bojkovića lazini) – u selu Trno. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Lazine duge (kao: Duge lazine) – u selu Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 212).
Lazine Dragovića (kao: Dragovića lazine) – proplanak, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 208).
Lazine gornje (kao: Gornje lazine) – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Lazine kopanje (kao: Kopanje lazine) – njive, selo Dupilo-Papratnica.
Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 166).
Lazine velje (kao: Velje lazine) – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 159).
Lazinica – njive, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Lazinica – šuma, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 192).
Lazo gornji (kao: Gornji lazo) – šuma, selo Vukići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 269).
Lećeneza – uvala, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Lećevišta – potok, šuma, kamenjar, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 149).
Lećevišta – kućišta, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 188).
Lećevište – šuma, livade, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 209).
Lećišta – šuma. Kamenjar, pašnjak. Selo Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
326
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Lećišta – njive, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 259).
Lećišta – šuma, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 100).
Lećišta – njive, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 111).
Lešnjak – šuma, pašnjak, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 264).
Lijeska – izvor, žbunje, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 108). NAPOMENA: Isti autori (str. 111) navode toponim
„Lijeska – izvor“ za selo Tuđemili koje se nalazi na podinama Sutormana. Vjerovatno je da je u pitanju isti lokalitet.
Lijeska (kao: Pod lijeskom) – obradivo, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 109). NAPOMENA: Isti autori (str.
112) navode toponim „Pod lijeskom – njiva“ za selo Tuđemile koje se
nalazi na padinama Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu.
Lijeska debela (kao: Debela lijeska) – livada „ispod ljeskovog gustiša“, selo
Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Lijeska macina (kao: Macina lijeska) – livada ispod lijeske, zaseok Skok/
selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86).
Lijeska Pavlova (kao: Pavlova lijeska) – njiva, selo Pošćenje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Lijeske debele (kao: Debele lijeske) – ljeskovi šumarci, livade i pašnjaci,
selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Liješće – livada „išarana ljeskovinom“ u Glavičinama, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Liješće (kao: Viš liješće) – pašnjak, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Liješće debelo (kao: Debelo liješće) – livada koja „poneđe ima i ljeskovine“,
selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 59).
Liješće gusto (kao: Gusto liješće) – livada i ljeskovi šumarci, selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Liješće gusto (kao Gusto liješće) – livada, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Liješće majčino (kao: Majčino liješće) – livada nastala na krčevini, selo
Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Lipa – pašnjak na kome je nekad bilo lipovine, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lipa – šuma u kojoj preovladava lipovina, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
327
Vukić PULEVIĆ
Lipe – livada u Kravici ispod bukvika, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lipe – livada u katunu Gornja Čoca, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lipica – izvor, potok, selo Čanj. Spić (blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M.
& PETROVIĆ, D. 2009: 86). NAPOMENA: Vjerovatno nije u osnovi
toponima fitonim već hidronim.
Lipica (kao: Pod lipicom) – njiva, šuma, selo Čanj (blizu Sutomora). Bar.
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Liupica – šuma i izvor, selo Mišići (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 131).
Lipine – zaseok, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 189).
Liplje – prostor nepristupačnog terena, vododerina i stjenjak obrastao lipovom
šumom, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lipna glavica – brežuljak u šumi obrastao lipovinom, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lipojca – !(cg. Lipovo brdo)“, brdo. Gornji Šestani. (cg = crnogorski jezik).
Lipovo brdo – v. Lipojca.
Lipovac – brdo u šumi, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 82).
Lipovac – kamenjar, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Liproš – strana, kamenjar i izvor u tome kamenjaru (tu lipa nema; no usred
toga Liproša, tun je izvirala voda iz gologa krša, iz jene male kamenice,
to je možda po tojzi vodi nazvano, ili ot česa drugog se tako zove . ja ne
znam), selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012:
210). Ili: Liproš – šuma, selo Braćeni. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Lisi pačamuri – „stari dub“, selo Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 247).
Lisič greda – stijena, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
82). VEZA: „Lisič greda – uz lijevu obalu Komarnice iznad kanjona
Nevidio , Radovan dô – u Zavrhu ... „ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 313).
Lisičine doline – veći prostor neravnog zemljišta sa jamama i uvalama, selo
Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lisinje – brdovito tlo, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 184).
328
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Lišnjak – šuma i pašnjak đe se u vrijeme kreso lis, selo Gradac. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Livada, Livade, Livadice i dr. – (česti toponimi).
Lopar – šumovita strana, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 83).
Lopar – livada „na pristranku“, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 83).
Lopar – livada, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83).
Lopar – njiva, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83).
Lopar – šuma u strani, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 83).
Loparić – njivica na zaravni u Pristrancima, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83).
Lopušnica – „livada puna lopuga (Lappula echinata)“, selo Komarnica.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83). NAPOMENA: treba provjeriti identifikaciju fitonima.
Lojana pećina – pećina u svjetlijem stjenjaku u Kutnjoj njivi pored bogatog
pašnjaka, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 82).
Lom – Lom je bio śenokos, u vlasništvu Obradovića-Ujdura, a tako je nazvan
po śečenim i zalomljenim stablima oko livade ..., u ataru sela Lubnice.
Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 215).
Lom (kao: Pod Lom) – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 168).
Lončar – pašnjak, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 259).
Lovorike (kao: U lovorike) – šumarci, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Lovorike (kao: Ostrvo od lovorike) – krševito tlo, selo Livari. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 133).
Lovorike – žbunje, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 138).
Lovor0(v)ik – izvor, selo Zagrađe. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ,
D. 2009: 86); ŠEKULARAC B. & PAVLOVIĆ C. 2012:144).
Lovorovik – izvor, selo Mišići – Čanjj (blizu Sutomora). Bar.
Loza (kao: Rijez od loze) – u selu Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 117).
Lubura – šuma, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 192).
329
Vukić PULEVIĆ
Lučnjak – uobičajeni naziv za dio njive ili komad zemlje na kome se sadio
luk. Zabilježeno i prošireno značenje na širi prostor njiva i voćnjaka,
selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Lug – katun sela Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 85).
Lug – pašnjak ispod šume, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 83).
Lug – livada i šumarak u Jušicama, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83).
Lug donji ( kao: Donji Lug) – dio polja, selo Boljevići. Crmnica (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 147).
Lug kumin ( kao: Kumin lug) – proplanak, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 79).
Lug Lapča (kao: Lapča lug) – livada (sačuvano predanje o vojvodi Lapcu),
selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 80).
Lug mači (kao: Mači lug) . na obali Skadarskog jezera, selo Livari. Šestani.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 233).
Lugovi – šumarci pored rijeke; preimenovano u Školska bašta, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 83).
Lunje brdo (kao: Pod Lunje brdo) – u selu Papani (lizu Sutomora). Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Ljaljkovac – livada po kojoj raste ljaljak, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84). NAPOMENA: Autor je pogrešno identifikovao: „ljaljak – Syringa vulgaris“; radi se o drugoj biljnoj vrsti.
Ljaljkovac (kao: Glavinja od Ljaljkovca) – zaobljeni vrh istoimenog brda,
selo Grabovica. Drobnjak. ŠĆEPANOVIĆ M. M. 2007:53).
Ljeljenak – livada, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Ljeske staze –„pašnjak išaran putanjcima“ do Međeđe lijeske, selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Ljeskova dolina – udolina u lijeskama, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 84).
Ljeskovac – voda ispod Lekovića, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 176).
Ljeskovac – voda, glavica. Pepići (iznad sela Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Ljeskovac – izvor u polju, selo Braćeni. Crmnica. (ĆIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 210).
Ljeskovina – brdo, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 176).
Ljeskovi pod – proplanak, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 84).
330
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Lješkovac – izvor, selo Boljevići. Cmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 149).
Ljugu ves – „uvala oskoruša, korito“, selo tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 146).
Ljutac – vrelo, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 111). NAPOMENA: Isti autori (str. 121) toponim „Ljutic . vrelo“
navode za suśedno selo Zupci. Treba provjeriti da li se rada o dva ili o
jednom vrelu, kao i precizan naziv: Ljutac – Ljutic ?.
Mačak – njiva (2X), selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 86).
Mačkina gla(v)ica – strana iznad Popo(ve)e vode, put Selokuća, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 214).
Mačkova glavica – uzvišenje, selo Gradac (vjerovatnije – Grabovica, V.P.).
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86). NAPOMENA: Izgleda da
je autor omaškom zamjenio skraćenice „Gr – grabovica“ i „Gra – Gradac“. PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 334) toponim Mačkova glavica ubiciraju u selu Grabovica.
Mačkovine – strane u Vojniku obrasle mačkovim drvetom ili ivom (Salix caprea), selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86).
NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Mačkovine – šuma, selo kruševice. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 335).
Magarećak – „Magarećak je livadska enklava, koja duboko zalazi u Sedlačku
goru, a kroz tu livadu skoro njenom sredinom teče Jezerštica, otoka Pešića jezera“. (Livada je tako nazvana „ „jer po njoj najviše raste trava,
koju jedino rado jedu kopitari“), planina Bjelasica, atar sela Lubnice.
Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 251).
Magriva – poljana, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
84). NAPOMENA: Autor pogrešno daje dvojnu determinaciju: „poljana
po kojoj raste magriva, mukinja (Prunus mahaleb, Sorbus aria)“. Tačan
je prvi naziv: magriva – Prunus mahaleb.
Makljen – vodopad na Đurmanskoj rijeci, selo Mišići, Spič (blizu Sutomora).
(POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 86).
Malinjak – šuma bogata malinjacima, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 85).
Maslina diblja (kao: Diblja maslina) – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 105).
Maslina diblja (kao: Diblja maslina) – Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 89). VEZA: Maslina diblja ...Sustaš-Marovići-Mandarići.
Masline – brdo, selo Komarno. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 181).
331
Vukić PULEVIĆ
Masline (kao: Mlin za masline) – selo Bapsulje. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 220).
Masline (kao: Pod masline) – njive, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 163).
Masline (kao: Val maslina) – plaža, maslinjak, selo Kunje/zaseok Komine.
Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Masline crkovne (kao: Crkovne masline) – u selu Šušanj/zaseok Talići. Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 141).
Masline Perove – maslinjak, selo Kunje. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 256).
Masline stare (kao: Stare masline) – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 140).
Maslinjak Mua Šabova – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Maslinjak Omera Usova – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Maslinjak Sefov (kao: Sefov maslinjak) – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Maslinjak zubački (kao: Zubački maslinjak) – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Medakovci – „pašnjak išaran jasikama u čijim su se šupljinama legle pčele“,
selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86).
Medeno guvno – mala zaravan u brdu, u Loli, selo Gornja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86). NAPOMENA: Toponim dat radi homonimskih komparacija.
Međed velji (kao: Vrlji Međed) – na planini, sela Mišići-Đurmani. Spič).
Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87).
VEZA: „Međed (kao: V. Međed, 990) – na planini Sozini ...“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 342). (Postoji i toponim Mali
Međed).
Međeđa jama – jama, selo Grada. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
86). NAPOMENA: Moguće je da se radi o selu Grabovica a ne Gradac
(autor je slučajnom greškom zamijenio oznake sela).
Međeđa jama – udubljenje, Pepići (iznad sela Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Međeđa pećina – na području sela Dupilo.Papratnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 167).
Međeđe (kao: Grmen od Mwđeđe) – šuzma, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 184).
332
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Međeđe lijeske – ljeskar u području Vojnika „đe ima međeda“, selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 86). NAPOMENA: moguća
je pogrešna identifikacija: da je naziv po biljci međeđa lijeska, a ne po
životinji međed.
Međeđi dô udolina u šumi, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 86).
Međeđin krš – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 197).
Medenica – njive, selo Arbneš. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 238).
Mesne strane – okomite padine korita Komarnice. Tu odlijeće živo pa su zadovijek pune mesa, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 87).
Međugvožđa – livada u usijeku, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 86). NAPOMENA: Možda je u pitanju isti toponim što i
„Međugvožđa – śeveroistočno od sela Bzuja. Pivska plaanina“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 347). Pivsko sele Bezuje i drobnjačko Dubrovsko se neposredno graniče. Treba obratiti pažnju i na
toponime: Gvožđa (Trepča-Nikšić) i Međugvožđa (Kamenik-Piperi).
Može se povezati sa gvozd – gusta šuma. Sličani su toponimima oblika
Međugorje, koji su brojni u Crnoj Gori. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 143-144).
Miši prodo – brežuljak, selo Đurmani (kod Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M.
& PETROVIĆ, D. 2009: 87). NAPOMENA: Toponim neproziran.
Mladika – šuma, na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Mladike – dio obale na granici Spiča prema Baru. Crnogorsko Primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87).
Mocilo – podbarljivo tlo, selo Bolčjevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 150). Navode i toponim Mocioski potok.
Močale – njive, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 183).
Močaline – klizište, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 109). NAPOMENA: Isti autori (str. 112) navode toponim
„Močaline – klizište“ za selo Tuđemile koje se nalazi na padinama Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu.
Močaline – podbarljivo zemljište, selo Ratkovići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 102).
333
Vukić PULEVIĆ
Močalj – izvor, selo Mišići. Spič. (blizu Sutomora). (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87). NAPOMENA: ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. (2012: 131) navode: „Močanj – blatnjavi tere“, selo Mišići
– Čanjj. Ostalo je da se provjeri da li se radi o istom lokalitetu i kako je
njegov tačni naziv.
Močalj – izvor, njive, šuma, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 257).
Močalj – izvor, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Močalji – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 193). NAPOMENA: Za Optočiće zabilježen je toponim „Močanje – njiva ...“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 349).
Močanj – njive, selo Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 157).
Modra polja – livada u Ivici dobila ime po boji trave, plavoj boji planinskog
cvijeća, selo Grabovica (ispravio . V.P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 89). NAPOMENA: Autor je lokaciju toponima označio sa
Gra, što je greškom stavljeno uz Gradac, a ne uz Grabovicu. Uz planinu ivicu nalazi se Grabovica, a ne Gradac.
Modro polje – livada u Kutnjoj njivi, selo Duži. Dfrobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007).
Moljev čečar – šumarak iznad Moljevina, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 89).
Moljevine – livadine što ig svake gofine razdire molj (Tineide n Echte Motten),
selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 89).
Moračica – šuma, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 250).
Moračine – livada, selo Gornji Šušanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 138).
Moračine – njive, selo Grdovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 254).
Morava – potočnjak i livada oko njega, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 89). NAPOMENA: Autor lokalitet određuje sa
Gra str. 89), što bi prema protučenim akraćenicama (str. 41) označavalo selo Gradac, a ne selo Grabovicu đe je toponim ubiciran. VEZA: Morava – jedan među brojnim izvorima ... formira potok koji se kasnije
uliva u Grabovačku rijeku ...“ (PULEVIĆ, 2012: 533).
Mrainjak – obradivo, šuma, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 163).
334
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Mrčela – litica, strana, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Mrčela (kao: Pod Veljom mrčelom) – proplanci, selo ŠUŠANJ. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 139).
Mrčele – šuma, šikara, selo Zupci. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 122).
Mrčele – šikara, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 138).
Mrčele guste (kao: Guste mrčele) – šikara, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 137).
Mrčele – šuma, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 167).
Mrčele – livada, selo Mišići – Čanjj, Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87).
Mrčeva njiva – u selu Dupilo-Papranica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 167).
Mrizi ćafit – „(cg. Plandište na prevoju)“, selo Donja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 222). (cg. – crnogorski jezik).
Mukovalo – brdo, na području: Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Murva e Braimit – Braimova murva, Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 229).
Murva Filipoce – drvo, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Murva pod skalom – selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 116).
Murve (kao: Pod crne murve) – u selu Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Murve (kao: Pod murve) – livada, selo Đurmani (blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 87).
Murve – v. Tuke manit.
Murvica – naselje, Barsko polje. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 93).
Murvica – komunica, na području: Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Mušnjaka – šuma, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 209).
Mužnice – pašnjak „đe je nekad bio zastružnjak“, đe su mužene ovce. Selo Gradac (možda: Grabovica?). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 90).
335
Vukić PULEVIĆ
Nermola – „(cg. Među jabuke)“, njiva, selo Bobovište. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 240). (cg = crnogorski jezik).
Ogumanje – pašnjak i livada „išarani šumarcima“, selo Godijelje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93). NAPOMENA: Na str. 152 M. M.
ŠĆEPANOVIĆ daje identifikaciju da Ogumanje označava „ogumak,
grm, busen – fruticetum“ (prema Daničiću 1863).
Omandolske plani (kao: Plani omandolske) – u regionu Ljubana. Komovi.
(LABOVIĆ, B. 2009: 66).
Omar (kao: Podomar) – njiva, Gradac (vjerovatnije. Grabovica ?). Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 99).
Oman – brdo. Uže: Gornji oman i Donji oman, selo Gradac (vjerovatnije:
selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93).
Omanice – livade bogate omanikom (Inula helenium), selo Gradac (verovatnije: selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
93). VEZA: „Omanice – u selu Grabovici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V.
& SAMARDŽIĆ, N. 2003: 357).
Omanička gora – šuma blizu Omana, selo Gradac (Vjerovatnije: selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93). VEZA:
„Omanička gora – zapadni dio planine Ivice. Drobnjak“. (PULEVIĆ,
V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 357).
Omanovac – izvor, selo Gradac (Vjerovatnije: selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93). VEZA: „Omanovac – na planini Ivici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 357).
Omar Čavkunski – šumarak na livadi, naziv po sek. Prezimenu, selo Gornja
Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93).
Omar debeli (kao: Debeli omar) – gusti šumarak, selo Gradac (?), Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Omar Diljin (kao: Diljin omar) – bukvik, nazvan po Dilji Lakoviću, oko
1800. godine, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
59).
Omar Đudin (kao: Đudin omar) – omar, selo Slatina Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 64).
Omar Lazarevića – šuma u Potprlju, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93).
Omar prijeki (kao: Prijeki omar) – šumarak „ispriječen na putu, u stranu“,
selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 102).
Omari – šuma i livada, selo Gradac (vjerovatnije Grabovica – V.P). Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93).
Omarić – livada i na njoj šumarak, selo Gradac (vjerovatnije Grabovica
–V.P). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 93).
336
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Oskoruša – brdo, selo Donja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 223).
Opalike – šuma, krčevina, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 116).
Opaljena kosa – ivica brda izložena udaru vjetra, vljetar i slana brzo opale
travu i stalno se crni, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 93).
Opsine (Zagoence) – izvor, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 176).
Oraosko polje – veliko polje uz rijeku Oraošticu. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. &
RADOMAN, A. 2012: 213).
Oraše – livada, izvor, selo Đurmani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 129).
Oraše – vinograd, masline, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Oravi (kao: Pod orave) – orasi, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Orleva kodra – brdo, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 183).
Orlić – stijena, selo Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
Orlića kamen – kamen, selo Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 207).
Orlića krš – u selu Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Orlov krš – kamenjar, veliki kamen, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134). NAPOMENA: Dopuna
opisu toponima „Orlov krš (927) – na planini Sozini prema Sutomoru“. Bar. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 370).
Orlova greda – vrh Svištika, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 210).
Orlova pećina – (izostala ubikacija). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 94 & 97).
Orlova voda – izvor, sela Petnjica (?). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 94).
Orlovača – livada i pašnjak ispod stijenja, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 94). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Orlovača (1416) istočno od sela Previša ... „. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 370).
337
Vukić PULEVIĆ
Orlovina – kamenjar u Vojniku, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 94).
Orlovine – stijena i dio korita u donjem toku Bijele, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 94).
Orlovo gniezso – stjenjak sa šupljinama koje služe kao stanište orlova, selo
Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 94). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Orlovo gnijezdo – u izvornom dijelu rijeke Komarnice, selo Komarnica ... „ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 371).
Orluja – šuma, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 94).
Osijek – uzvišenje, šuma, selo Boljevići. Crmnica (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 15).. Postoji i: Osijeke – izvor, veli kamen, selo papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ C. 2012:
134). Toponim su neprozirni. Dati su radi homonimnih komparacija.
Osiva dola – livada i pašnjaci ispod Vučjeg brda, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 2007:94).
Osivi dolovi – livade u „zasenku“ u katunu Teoč dô, selo Komarnica Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 94).
Ošća – obradivo, selo Komarno. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 181).
Ošište zaseok, Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 268).
Ošlja kosa – livada na „povijarcu“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Ošlje doline – dolina; „kamenjari i usijeci u Vojniku“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Opnji brijeg (kao: Pod Ošnji brijeg) – njiva, selo Mišići. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 82 &87; ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 131).
Ovćeni dô – livade; „nekada se tu oralo“, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 92).
Ovči dô – u selu Miloševići. Drobnjak. (ŠČEPANOVIĆ, M. M. 2007: 92).
Paladinovica – mjesto na kojem se trlila žuka, selo Čanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 90).
Palež – padine ispod šume u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Paleži – livade na strmim padinama ispod šume, selo Dubrovsko. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Paleži – livade na strmim padinama ispod šume, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
338
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Palj Milisavljev (kao: Milisavljeb palj) – u ataru sela Lubnice. Vasojevići.
(OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 215).
Palj Ratkovića (kao: Ratkovića palj) – na granici sela Lubnice. Vasojevići.
(OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 206).
Palj Zekov (kao: Zekov palj) – šumovita strmina koja se završava śenokosnim
livadama, čije prostiranje doseže do same rijeke Jelovice, selo Lubnice.
Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 225).
Paljevina – dio šume koja je gorela „neđe ranije“, selo Mokro. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Paljevina – pašnjak ispod šume, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Paljevina – „ogorijel u Vojniku“, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 95).
Paljevina – pašnjak u Kutnjoj njivi, elo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 95).
Paljevina Radomirova (kao: Radomirova paljevina) – sastavni dio Vukova mramora, bivše vlasništvo Radomira Savina Ojdanića, u ataru sela
Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 213).
Paljevina Radulova (kao: Radulova paljevina) – u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 215).
Paljevine kačarske – u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ.
2006: 215).
Paljušice – šuma, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 189).
Panjevi – dio iskrčene šume nekada davno, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Paprada – njiva, selo Ckla. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 241).
Papradine – maslinjak, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 257).
Papradine – šuma, selo Mišići – Čanjj (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 131).
Papradinsko polje – u Mrkovskom polju, selo Dabezići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 250).
Paprat – dolina i voda, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 112).
Paprat – „(alb. Fierza)“, zgrada, selo Marstijepovići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 234).
Paprat – v. Fiejer (kao: Gropa fijerit) ...
Paprat velika– v. Firda male ...
339
Vukić PULEVIĆ
Papratine – livade dobile naziv po „paprati (Aspidium dryopteris)“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95). NAPOMENA:
treba na terenu provjeriti o kojoj se vrsti paprati radi.
Papratine – pašnjaci obrasli papraću i žbunjem, selo Slatina. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Papratna dolina – pašnjak „zarasta u paprat“, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Papratna jama – jama, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 95).
Papratna poljana – poljana, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 95).
Paśa glavica – „njiva na brijegu“, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 96).
Paśa jama – kamenjar, potok, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC,B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 150). NAPOMENA: PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003: 387) navode toponim „Paśa jama (kao: Potok od
paśe jame) – u Selu Boljevićima ...“.
Paśa stijena – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 150).
Paśa lijeska – ljeskar na sredini sela, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 96).
Paśa njiva – njiva. Neko pripuštio živo u nju pa ga globili, a onda on će reći:Vala me nagrdi paśa njiva, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 96).
Paśe polje – u selu Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 207).
Paśi izvori – lokvanjci u koe se ljeti pljacaju paščad,selo Gradac (vjerovatnije Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 96).
Pelinača – šuma, selo Grdovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 254).
Pelinače – u selu Bapsulje. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 220).
Pelinače Pavlovića – njive, selo Dobra Voda. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 252).
Pelini rogovi – u selu Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 100).
Pelinova glavica – brdo, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 204). NAPOMENA: Autori, na istoj strani ( 204), za Sozinu navode istoimeni toponim Pelinova glavica, ali kao „vrh“, a ne
„brdo“. Vjerovatno se radi o istom toponimu.
340
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Pelinovo – brdo, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 179).
Pelinovo – brdo, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 185).
Pelinski potok – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189). VEZA: „Pelinski potok – na granici Limljana ... „.
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 392).
Pijavica – (kod Ljumetića), neplodno, kamenjar, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 101).
Pijavica – na području Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Pijavice – stijene, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 116).
Pijevac – izvor koji ima nekad jaču nekad slabiju žicu, selo Previš. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Pijevčev kuk – „izbočina u strani“, kuk, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Piskavice – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 151).
Piskavice – šuma, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 160). VEZA: „Piskavice – lokalitet u selu Brijegama“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 394).
Piskava glavica – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 193).
Pitomi dô – dô, selo Gradac (moguće: Grabovica – V.P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Pitomine – livada sa kvalitetnom travom, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Plandište – nekolika lokaliteta u Crmnici: mogile, tumuli (selo Trnovo), njive
(selo Braćeni), lokalitet (selo Gluhi dô), njive (selo Komarno). (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 155, 173, 181,210).
Plandište – rasprostranjen apelativni naziv za mjesto u hladovini na kome se
odmara stoka. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 97).
Plandište – v. Mrizi ćafit.
Plepe – „(cg. Topole)“, šuma, selo Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ C. 2012: 231). (cg. = crnogorski jezik).
Pliješ – u selu Gornja Briska. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 231).
Pliješ – planina između Mišića i Paštrovića. Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D.. 2009: 88).
341
Vukić PULEVIĆ
Pliješ – vrh, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 204).
Popratine – obradivo, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 180).
Popratnik – njive, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 101).
Progoni – dio Lučila „kojim je protjerivana (progonjena) stoka na ispašu
prema Baricama“, u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ.
2006: 220).
Proni dubrava – potok, njive, selo Velki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 148).
Propotišta – zaseok, selo Donji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 224).
Prosina – livada, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 103).
Prosišta – livada koja je nekada oran i sada se po njoj vide mrglini, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 103).
Prosište – livada koja je nekada orana i u nju sijana proso (Panicum miliaceum), selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 103).
Prośedena gumna – u selu Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 158).
Prośedina – klizište, selo Gluhi Dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 173).
Prośedna gumna – u selu Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 207).
Prośeline – izvor, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 142).
Prožme (gusti žbun) – njive, selo Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 248).
Puniku – „(cg. Punika (biljka))“, šuma, selo Donji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 224).
Pušina – livada u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 104).
Pušina – zaseok Petnjice, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 104).
Pušina – dolina u Breščić, selo Gradac (vjerovatnije selo Grabovica – V.P.).
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 104). NAPOMENA: „Pušina: livada, Grabovica. Drobnja“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.
2003: 404).
Pušine njive – livada „zaklonjena u vrtači, dubodolini“, u katunu Gornja
Čoca, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 104).
342
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Rakite – šuma, selo Grdovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 255).
Rakite – njive, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Râs pêć – pećina u Vojniku; ovdje se za hrastovinu kaže stržrvina, selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 106).
Rasadnici – obradivo, selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 101).
Rasadnik – čest toponim: šuma u Rudom Polju (Duži), livada ispod šume
(X2, Grabovica), njiva (Petnjica), njiva i oranica (Gornja Bijela). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 106).
Rasadnici – pašnjak na prostoru ispod šume, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 106).
Rasovača – padina obrasla sitnim žbunjem, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 106).
Rasovača – pašnjaci i „malo šume“, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ M. M. 2006: 106).
Rast – uzvišenje, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 210).
Rast (kao: Pod rast) – obradivo, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 210).
Rastavica – brdo, kamenjar, selo Trnovo. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 210).
Rastić (kao: Pod rastić) – u selu Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Rastov dolac – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 215).
Rastovi – šuma, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 193).
Raš – glavica, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 151). NAPOMENA: Autori (str. 151) za selo boljeviće navode još
lokalitete: Rašica (izvor), Raškova glavica, Raškovo gumno.
Raš mali (kao: Mali Raš) –u selu Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200). VEZA: „Raš (243) – vis uz Sotoniće (sa
južne strane)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 409).
Raš velji (kao: Velji Raš) – uzvišenje, selo Sotonići-Mačuge, Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 202).
Rašće – v. Dušće.
Rašnica – njive, zaseok, selo Đuravci. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 226).
343
Vukić PULEVIĆ
Raž dolji – uvala raži, selo Gornji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 227).
Repa – livada „koju u kraj presijeca put“, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 106). NAPOMENA: toponim dat radi homonimne komparacije.
Repišta – „livada između gore“, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 107).
Repišta – „okrajci“, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Repišta – livada uz klisuru u katunu Lug, selo Komarnica. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 107).
Repišta – brdo, kamenjar, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 210).
Repišta donja i Repišta gornja – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 151&152). VEZA: „Repišta – lokalitet u selu
Boljevićima. Crmnica“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 412).
Repište – livada, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Repušica – livada u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 107).
Rijepna njiva – njiva debelica pa izgoni rijep (Lappa), selo Gradac (vjerovatnije: Grabovica – V.P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Rimnjak – manastir, sada Ribnjak, selo Zupci. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 122). VEZA: „Ribnjak – izvor pod Sutormanom
đe je bila crkv s. Ivana, śeveroistočno od Zubaca“. (PULEVIĆ, V. &
SAMARDŽIĆ, N. 2003: 415).
Rišnjače – „prla i pašnjaci na strani do rijeke“, selo Grabovica (? – V.P.).
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107). (Na str. 152 toponim
Rišnjače autor povezuje sa mogućim fitonimskim osnovama).
Rogavac – „livada tako imenovana po posebnoj vrsti trave, koja tu raste, a narod tu travu naziva rogavac“, u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 247). Na str. 207 (iste knjige). OJDANIĆ M. Đ. Piše:
„u imenovanju granice“ se pominje Rogavac i Cmiljeva glava, kupasto
uzvišenje. I po jednom i po drugom lokalitetu raste planinsko cvijeće
rogavac i smilj (Na granici atara sela Lubnic).
Rosulje – dio Glavičina, pašnjak na „pljeskuši“, selo Petnjica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Rosuljina poljana – poljana sakrivena u gori i kasno je ogrijeva, selo Gornja
Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
344
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Rudi dô – livda, selo Miloševići. U Drobnjaku, kao i u čitavoj Crnoj Gori,
česti su toponimi oblika: Ruda njiva (Dobra Sela), Rudo polje (Duži,
Dubrovsko). Rudina glavica (Dubrovsko). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 108).
Rudina – njiva, izvor, selo Kovači-Papani. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Rudina – strana, Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 205).
Rudina – maslinjak, Sutomore. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 125).
Rudina – kamenjar, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 134). NAPOMENA: Za selou Papani (str. 134)
navodi se još i toponim Rudina – šuma.
Rudina – u selu Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Rudina – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 152).
Rudina (kao: Brijeg od Rudine) – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 203).
Rudina (kao: Pod Rudinom) – izvor, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Rudina (kao: Pod Rudinom) – Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 204).
Rudina bijela (kao: Bijela rudina) – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 191).
Rudina gola (kao: Gola rudina) – brdo, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 148).
Rudina lijepa (kao: Lijepa rudina) – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 188).
Rudina mala (kao: Mala rudina) – u selu Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 200).
Rudina velika (kao: Velika rudina) – šuma, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 202).
Rudina velja (kao: Velja rudina) – u selu Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 208).
Rudine – šuma, selo Kunje. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 256).
Rudine – škola, čitaonica, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 193).
345
Vukić PULEVIĆ
Rudine – strana, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 177).
Rudine – šuma, selo Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 173).
Rudine – zmijarnik, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 139).
Rudine – u selu Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 168).
Rudine bijele (kao: Bijele rudine) – brdo, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 208).
Rudinica – njive, selo Brčeli. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 158).
Rujeve glavice – šuma, selo Krnjice. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 183).
Rujevice – „doline i strančine“, pašnjak, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 108).
Runjava glavica – „šumarak na glavici“, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 108).
Rutavci – obronci Gradine obrasli čaprijezom (Asphodelus). Dobili naziv
prema izgledu, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 108).
Ruža – izvor, selo Đurmani (blizu Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89); (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 130).
Ruže(v)a gla(v)ica – glavica, škripovi, selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A.
& RADOMAN, A. 2012: 214).
Ružica – „krš kraj puta“, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 108).
Ružica – brdo, Pepići (iznad sela Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 197).
Ružica – „brijeg u Kutnjoj njivi“, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 108).
Ružina lastva – lastva, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 108).
Ržana glavica – livada, selo Gornja Bukovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 107). VEZA: „Ržana glavica – na padinama planine Ranisave prema selu Gornjoj Bukovici ...“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 422).
Ržana strana – livada, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 107).
346
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Ržano polje – livade u Krnovu, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Ržina – obradivo, selo Komarno. Crmnica. (postoji još: Ržina – izvor). (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 182).
Ržišta – zalivađene njive u Jušicama, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 107).
Ržište – „brijeg izložen vjetru“, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 107).
Sad (kao: U sad) – u selu Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 128).
Sad Raića (kao: Raića sad) – bašte, selo Đinđinovići (kod Sutomora). Bar.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 127).
Sadić – njive, selo Ratkovići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 102).
Sadovi (kao: Pod sadove) – vinogradište, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 163).
Sadovi – vinograd, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 177).
Sado(v)ine – brežuljak, selo Donji Šušanj. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Sana – „(cg. Śenjak)“, livada, selo Tejani. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 246). (cg. = crnogorski jezik).
Seno – pašnjak, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 265). Postoji još: Seno – izvor, selo Velje Selo. Mrkojevići
(isto, str. 267). NAPOMENA: Možda što i sijeno, sijena?
Sijena – livada na kojoj je nekada bijo śenjak, mjesto na kome su sadijevani
stogovi, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 109).
Siljeva glavica – glavica, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 109).
Sil’a(v)ica – planina iznad Zankovića i Papana, na granici sa Crmnicom. Spič.
Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89). VEZA: „Siljavica
(927) – jedan od vrhova na planini Sozini ...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 425).
Siljavica mala – brdo, Pepići (iznad sela Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 197). VEZA: „Siljevica mala (kao: Mala
Siljevica) – uzvišenje u Pepićima ...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 426).
Siljavica velja – brdo, Pepići (iznad sela Seoca). Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 426). VEZA: Siljevica velja (kao: Velja Siljevica) –
uzvišenje u Pepićima ...“(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 426).
347
Vukić PULEVIĆ
Siljevac – lastva u Vojniku urasla u siljevinu, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 109). NAPOMENA: M. M. ŠĆEPANOVIĆ
pogrešno je identifikovao biljku sa Avena sativa, a radi se o vrsti Lasepitium siler L. VEZA: „Siljevac – jedan od vrhova Malog Vojnika ...“
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 425-426).
Siljevačke livade – livade, dobile ime po siljevini, selo Slatina. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 109).
Siljevca – pećina, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 109).
Siljevca – livada bogata siljevinom, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 109).
Siljevica – strana, planina Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 205).
Siljevo brdo – brdo, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 109).
Slađuša – livada „u planini“, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 110).
Slamnjak – dolina, nekad orana, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 110).
Smokov vijenac – šuma, selo Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 189). VEZA: „Smokovijenac – izvor, selo Limljani...“ (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 429).
Smokva – njive, pašnjak, Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 229). NAPOMENA: U knjizi stoji „Simokva“; treba provjeriti
da li se radi o grešci ili, pak, o toponimu drugačijeg apelativa?
Smokva (kao: Pod crnom smokvom) – dolina, selo Kruševica-Dabovići.
Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 185).
Smokva (kao: Pod smokvom) – livada, selo Mišići-Đurmani. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Smokvica – izvor, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Smokvica – strana, šuma, put, prevoj Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 109). NAPOMENA: Isti autori /str. 113) navode
toponim Smokvica za selo Tuđemili, koje se nalazi na padinama Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu. Takođe navode (str. 122)
toponim Smokvica – njive, vodojaža za suśedno selo Zupci. VEZA:
„Smokvica – na granici Zupčanske kamenice prema Tuđemilima ...“
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 430).
Smokvica – izvor, Sutomore. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Smokvica – strane „od po(d) Skale do Srednje džade“, selo Braćeni. Crmnica.
(ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 214).
348
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Smokvica (kao: Niza Smokvicu) – pješački put, (postoji i Uza Smokvicu), selo
Braćeni. Crmnica. Braćeni. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 211).
Smokvica (kao – Niza Smokvicu) – put, Sutorman. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 109).NAPOMENA: Isti autori (str. 112) navode toponim Niza Smokvicu za selo Tuđemili koje se nalazi na padinama Sutormana. Moguće je da se radi o istom lokalitetu.
Smrdeljavica – izvor mineralne vode (ljekovita), selo Ratkovići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 103).
Smrčje (kao: Podsmrčje) – njive i voćnjaci ispod Smrčaja, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 100).
Smrdan – vododerina „u koju se bača crkotina“, selo Miloševići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 110).
Smradan – „dô u kome se nađe pokrepalo živo“, selo Slatina. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 110).
Smrdež – „zapušteni izvor koji je zagadila stoka“, selo Mokro. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 110).
Smrdlika (kao: Pod smrdlikom) – odmorište, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 193).
Smržljika – kamenjar, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 180).
Soko mali (kao: Mali Soko) – vrh, planina Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 204).
Soko velji (kao: Velji Soko) – vrh, planina Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC
B. & PAVLOVIĆ C. 2012:205).
Sokolana – naselje, Barsko polje. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 93).
Sokolove kamenice – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 194)
Somina – „lastva u koju raste somina“, selo Gradac (Vjerovatnije selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 110).
Somina – „brijeg obrastao sominom (Ephedra)“, selo Dubrovsko. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 110). NAPOMENA: Autor je pogrešno
identifikovao fitonim somina sa Ephedra, a treba sa Juniperus sabina.
Srnpolje – ravan ispod šume, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 111).
Stramušnica – šuma, „puna strijemuše“ (Allium ursinum), selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 111).
349
Vukić PULEVIĆ
Striježevo – u selu Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 194). NAPOMENA: Vjerovatno je nazvan po apelativu strijež,
što znači inje, zamrznuta rosa, „bijele iglice“. Toponim je naveden zbog
homonimne komparacije. I za za suśedno crmničko selo Utrg-Grabovljani ŠEKULARAC B. & PAVLOVIĆ C. (2012: 215) navode istoimeni
toponim Striježevo.
Stupac – u selu Optočići. Crmnica. Navodi se i toponim Stupni doci – torovi,
pašnjak, šuma. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 144). NAPOMENA: navedeni toponimi su neprozirni zbog mogućnosti homonimije. U fitonimskoj literaturi južnoslovenskih jezika navode se nazivi
nekoliko biljaka: stupac, stup,stupnik, stupčac i dr.
Suvara – pjeskovita padina na kojoj se trava brzo suši, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 112).
Suvara – šuma, selo Mljetičak. Drobnjak. (U toj šumi postoji i istoimeni izvor
Suvara). (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 112).
Svinište – na planini Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 205).
Svinjišta – nekadašnje naselje, selo Čanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Svinjište – planina između Mišića i Paštrovića. Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 89).
Śečine – šuma kroz koju prolazi put, izloženo śeči, selo Miloševići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śečine – proplanci, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 113).
Śeništa – napuštene livade, pašnjak, selo Gradac (vjerovatnije: Grabovica –
V.P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śeništa (kao: Vrga śeništa) – „livade po obrežinama“, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 267).
Śeništa – njive, selo Utrg-Grabovljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 215).
Śenište – „livade u zaśenku u Potprlju“, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śenište Tatarovo (kao: Tatarovo śenište) – livada u Kutnjoj njivi, selo Duži.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śenokos – livada ili pašnjak bogati travom (više lokaliteta), sela: Donja Bijela, Gornja Bijela, Petnjica, Pridvorica, Miloševići. Drobnja. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
350
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Śenokos (kao: Sanokos) – polje, selo Livari. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 234). NAPOMENA: ostalo je da se provjeri:
izvorni izgovor toponima, korektno pisanje i prevod.
Śenokos Pavlov (kao: Pavlov śenokos) – livada, selo Gradac (vjerovatnije:
selo grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 95).
Śenjaci – livade, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śenjačko ždrijelo – prevoj iznad Śenjaka, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śenjak – livada „na kojoj su đedena sijena“ (više lokaliteta), sela: Gornja Bijela, Miloševići, Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 113).
Śenjak Šepov (kao: Šepov śenjak) – u selu Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ M. M 2007:121).
Śenjak – v. Sana.
Śerčine – šuma, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 152). Autori za selo Boljeviće (str. 152) nvode i toponim Serčina, vjerovatnije je da treba Śerčina, ili neki drugi oblik.
Śerivo brdo (kao: Pod Śerivo brdo) – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 168).
Śerovo brdo – uzvišenje, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 109).
Šaće gnijezdo – gusta šumica, čestar „đe se legu tice“, selo Petnjica, Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 156). NAPOMENA: Možda je naziv po tici svraka?
Šanik – u selu Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Šareni krš – na prostranim livadama zvanim Pičurice (nastavak Tomove glave), u ataru sela Libnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 257). Na
drugom mjestu OJDANIĆ, M. Đ (2006: 258) opisuje toponim Šareni
krš, koji se nalazi na samoj sredini Pičurica: „veliki kamen jajastog
oblika, crvenkaste boje, po kome ima najrazličitijih vrsta crteža i bijelih
šara, koje predstavljaju ljude u rasznoraznim položajima, razne oblike,
crteži raznih žiovotinja, puževa, školjki i još puno koječega“. Za njega
je vezano mnogo legendi“.NAPOMENA: Postoji toponim Šareni krš
(1939) – vrh na obroncima planine Zeletin, prema Kutskoj rijeci. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 447).
Šaresad – maslinjak, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 143). NAPOMENA: Toponim neproziran; možda
se radi o složenici?
Šavica – rijeka, kasnije „prekrštena“ u Šavnik. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 120).
351
Vukić PULEVIĆ
Šavice – vrbaci na Sastavcima, Šavnik. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 120).
Šćemi – „(cg. vrsta pelina), brdo šumovito; šćem – mirišljavo drvo“, selo
Bapsulje. Šestani. (ŠEKULARAC B. &PAVLOVIĆ C. 2012:220). NAPOMENA: Vjerovatno je u pitanju drvo Rus coriaria, a ne pelim.
Šipovi – livada, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 121).
Šiljezar – njive, selo Orahovo-Mikovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 196).
Šip – dolina obrasla šipom, šipurakom (Rosa canina), selo Pošćenje. Drobnja.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 121). VEZA: „Šip – u srednjem dijelu Zavrha (Pošćenske livase). Pošćenje“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 450).
Šipovi – livade, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 121) .
Šišarine – trstik pored Jezera, selo Kruševica-Dabovići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 185).
Šiške – šuma, kamenjar, selo Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 233). NAPOMENA: Dopuna opisu toponima „Šiške
– u Šestanima, uz jugozapadnu obalu Skadarskog jezera“ . (PULEVIĆ,
V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 452). Ovakvi toponimi srijeću se i na još
nekoliko lokaliteta u Šestanima, a sličnih ima i na drugim mjestima u
Crnoj Gori: Šiškovac (Drobnjak), Šiškovača (Banjani) i dr.
Škozat – „(cg. Drenovštica), njive“, Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 229).
Škuljubrija – brdo, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 117).
Šljiva – livada, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šljive – njive na mjestu đe je nanije bio voćnjak, selo Dubrovsko. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šljivik – v. Kumulari.
Šmrlika Todorova – drvo, selo Tuđemili. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 113).
Špela e kaltit – konjska pećina. Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 229).
Špela e šakё – kučkina pećina. Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 229).
Špela e veos – „(cg. Špilja golubovih jaja)“, pećina s vodom, selo Pinčići.
Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 236).
Špela plumave – Golublja pećina, selo Donji Murići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 224).
352
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Štirna dolina- dolina; „nazvana po štiru (Amaranthus)“, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Štirni dô –livada, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šuma – šuma. Selo Mikulići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 102).
Šuma (kao: Čoktin šuma) – strana, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 141).
Šuma Asanova (kao: Asanova šuma) – u selu Sotonići-Mačuge. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 198).
Šuma Ćorova (kao: Ćorova šuma) – šuma, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 116).
Šuma gusta (kao: Gusta šuma) – šuma, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Šuma Muratova (kao: Muratova šuma) – šuma do Muratove glavice, selo
Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 90).
Šuma Paruška – šuma u vlasništvu Paraušica u Pušini, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šuma Pekovića – šuma, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 122).
Šuma Radulova (kao: Radulova šuma) – šuma, selo Kosorići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 105).
Šuma Vemića – šuma, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 122).
Šumata zaublina – vrtača obrasla šumom u Rudom polju, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šumatna ravan – zaravan ispod šume, selo kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122). VEZA: „Šumatova ravan – šumovita zaravan
obrasla gustom šumom, selo Kosorići. Dubrovsko. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 458).
Šumatinska lastva – „pristranak u Turiji“, selo Petnjica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šumatuša – „brijeg koji viri iz šume“ u Potprlju, selo Miloševići. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Šumelj – njive, selo Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 107).
Šumsko – prostor koji pokriva šumsko gazdinstvo, plac, Šavnik. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 122).
Te foleta – „(cg. Košćela)“, njive, selo Martići. Krajina. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 244).
353
Vukić PULEVIĆ
Tikvarica – njive, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Tise – dio kanjona Suvodola u katunu Štirni dô, obrastao tisovima (Taxus
baccata), selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007:
114). VEZA: „Tise – lokalitet ispod Štirnoga dola (iznad Bijele) ...“.
(PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 463).
Topola – na području: Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Topole – njive, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Topole – v. Plepe.
Topolica – njive, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 152).
Topoliče – „Na zapadnoj strani Zečke je omanja rijetka topolova, sitnogorična
šuma, kroz koju raste bujna trava i po koji borovnjak, a po topolama je
nazvana Topoliče“, u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ.
2006: 257).
Trava bijela (kao: Bijela trava) – izvor, selo Donji Šušanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 90).
Trava bijela (kao: Bijela trava) – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 146).
Trava bijela (kao: Bijela trava) – njive, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 136).
Trebljevine – „livade na koe se oburdava grot“, selo Gradac (vjerovatnije:
selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trebljevine – nekadašnji katun sela Komarnice. Selo Komarnica. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trebovina – njive, selo Sotonići-Mačuge. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 202).
Trepetljika – livada oivičena stablima jasike, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trepetljike – vrh brda, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 180).
Trepetljište – šumarci, pašnjaci i livade u Sadima, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
354
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Tresla – šuma, selo Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 266). NAPOMENA: U albanskoj fitonimskoj literaturi nijesmo
naišli na ovaj naziv. U nekim karjevima Crne Gore trijesla i treslovina
su imena za drvrnastu vrstu Prunus mahaleb, više poznata kao magriva,
pa postoje i toponim: Treslišta, Treslova dolina, Treslovina i dr. Problem treba izučavati na širem arealu i u sklopu homonimije.
Trešnja (kao: Ždrijelo od trešnje) – tor, dolac, selo Optočići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 194).
Trešnjenik – glavica, njive, selo Lunjići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 259).
Trešnjevik – v. Ćeršiza.
Trešnjice – u selu Gorana. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 266).
Trla brvačka – trlo žuke, Sutomor. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 125).
Trla Matkovića – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 140). Toponim Trla Matkovića naveli su i POPOVIĆ, M. &
PETROVIĆ, D. (2009: 90).
Trla Peranovića – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 140).
Trla Vitića – u selu Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012:
140). Toponim Trla Vitića naveli su i POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ,
D. (2009: 90).
Trlila – u selu Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 128).
Trn babin (kao: Babin trn) – pašnjak obrastao grmljrm, selo Dobra Sela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 42).
Trn časni (kao: Časni trn) – „brijeg đe se počijeva s nosilima kad se ide na
groblje“, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 119).
Trn gusti (kao: Gusti trn) – livada na krčevini, selo Pošćenje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 58).
Trn Vatošev ( kao: Vatošev trn) – brežuljak u Biovskim stranama; docnije Otašev trm, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 47).
Trnice – dolina, katun, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 143).
Trnova dolina – dolina, selo Pridvorica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 115).
Trnova njiva – livada, selo Gradac (moguće: selo Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
355
Vukić PULEVIĆ
Trnova prodo – prodo, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnova strana – kosina pod trnjem u Lazima“ (2x), selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnovac – njive i livade na raskrčenoj zaravni, selo Pošćenje. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnove doline – dio Bipovskih strana obrastao u trnje, (šipurak, glog, trnjina),
selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnovi pod –„ zaravan u Vojniku“, selo Grabovica (označeno/str. 41 skraćenicom Gr .= Grabovica; vjerovatnije je da treba da stoji Gradac – V.P.).
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnovi val – brežuljak obrastao trnjrm, „sa koga je odletijo veliki val“, selo
Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnjaci – njive u Jušicama „pune trnka“, (Centaurea), selo Donja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115). NAPOMENA: Ostalo je
da se provjeri identifikacija biljke trnak – Centaurea.
Trnjaci – livada; dobila naziv po trnjini (Prunus spinoza), selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnje – dio podnožja Biokovskih strana iznad Ledinjaka, obraslog sitnim rastinjem, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 115).
Trnjelaz – uvala iznad Papana. Spčič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ,
D. 2009: 90).
Trnjine – lokalitet koji se oslanja na Zatrlje, selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 242).
Trpeljike – šuma, selo Brijege. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 160).
Tršanj mali (kao: Mali Tršanj) – izvor, na području: Sustaš – Marovići –
Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 106).
Tršanj velji (kao: Velji Tršanj) – izvor, na području: Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Tršljike – šuma, kamenjar, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 210). VEZA: „Tršljaka – lokalitet u selu Trnovu.
Crmnica ...“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 478).
Trešnja (kao: Njiva na trešnji) – oranica, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 91).
Tuke manit – „(cg. Murve), zaseok, selo Veliki Ostros. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 248). (cg. = crnogorski jezik).
Turija – brdo, selo Pošćenje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 116).
Ublja e dušku – „(cg. Ubao hrastovine)“, cistijerna, selo Đuravci. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 226). (cg. = crnogorski jezik).
356
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Ubljen škol – „(cg. Ubla drenjine)“, u selu Karanikići. Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 233).
Uči dub (Vučji dub) – sredina sela, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 180).
Ušitac – brdo, selo Trnovo. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 481). NAPOMENA: U trnovu postoji mali izvor Ušitac. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 481).
Ušivac donji – izvor. Postoji i Ušivac gornji – izvor, selo Dobra Voda. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 254).
Uzrnice – livade i njive na kojma se „sija brzozrnac“, kukuruz koji brzo
zri, selo Mokro. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 117). VEZA:
„Uzrnica – na području sela Mokrog ... nekada zasijavano žitom koje
je dobro rađalo“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 482).
Vanliš (zelenilo)– maslinjak, njive, selo Đuravci. Šestani. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 226).
Vilenjak – urvina, vododerina u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49).
Vilin – brdo, selo Tomći. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 208). NAPOMENA: Toponimi Vilim i Vilin navo se za sela u neposrednom suśedstvu Tomića: na Brčeoskoj planini, u Grabovljanima,
u okolini Utrga. Vjerovatno da se radi o istom lokalitetu.. (PULEVIĆ,
V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 484).
Vilin môs – dvije naspramne stijene koje oivičavaju korito Suvodola u katunu
Štirni dô, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49).
Vilina jama – u Reljiće, selo Gluhi Dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 174).
Vilina jama – u Ljevorečko Kraljskom Komu, za kojega je, za kojega je zbog
ove pećine važio naziv Vila. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 33).
Vilina pećina – jama horizontalnog, dugog hodnika, selo Gornja Bijela.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49).
Vilina pećina – u selu Limljani. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 190).
Vilina pećina – u selu Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 153).
Vilina spila – pećina, selo Donja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 164).
Vilina voda – izvor, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 153). NAPOMENA: U Pepićima (planina) nalazi se toponim Vilina voda. Možda se radi o istom lokalitetu.
357
Vukić PULEVIĆ
Vilina voda – izvor, na području: Sustaš-Marovići-Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Vilina voda – u selu Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 118).
Vilino guno – guvno, selo Turčini . Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 118).
Vilinjaci – livade po kojima raste vilina kosa (Cuscuta) u Rudom polju, selo
Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49).
Vilovača – njiva glinastog sastava u Jušicama, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49).
Vinešta – maslinjak, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Vinograd, Vinogradi, Vinogradina, Vinogradine – česti toponimi u svim
crmničkim selima, koja su poznata po uzgajanju vinove loze. Crmnica.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012).
Vinograd – v. Vnešta.
Vinograd – v. Vnešta madhe.
Vinogradine – njive, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 258). NAPOMENA: Zanimljivo je da
je ovo jedini toponim vezan za uzgajanje vinove loza kojega su ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. Zapazili na području primorskog dijela
opštine Bar.
Višnja – izvor, selo Donja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 96).
Višnjički brijeg – brijeg, „niko ne pampti da su tu kad rasle višnje“, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Vitina – polukružna stijena, „obručina“, selo Gradac (možda: selo Grabovica – V. P.). (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 49). NAPOMENA: Toponim
neproziran. Botaničar A. Pichler u Hercegovini zabilježio je narodne
nazive: vitina, bijela vitina i modra vitina, za neke vrste iz roda Clematis. Narodni nazivi vitina i smrdeljiva vitina navode se i za neke vrste
roda Ferula. (SIMONOVIĆ, D. 1959: 190 & 196). Probleme ove vrste
najbolje je izučavati neposredno na terenu.
Vnešta madhe – „(cg. Veliki vinograd)“, njive, selo Martići. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 244). (cg. = crnogorski jezik).
Vnešta (lozišze)– vinograd, njive, selo Ckla. Krajina. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 241).
358
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Volopus – „pašnjak na padinama Vojnika đe se u proljeće odbija jalovin, sve
do u kasnu jesen. Za isti prostor čuje se i naziv Golopus, mada rjeđe,
što je bilo dovoljno da u registru odredimo primarni i sekundarni naziv.
Durmitor. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Volovska ćafa – v. Ćafrabikut.
Voznici – golet u šumi, selo Gradac (vjerovatnije: selo Grabovica – V. P.)
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Vozmici – padina u Vojniku, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 50).
Voznici – šumovita strana, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 50).
Voznik – livada u strani između šume u Kravici, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 50).
Vrana – ogoljeno brdo iznad sela, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 51).
Vrana (kao: Smrdivrana) – livada, selo Previš. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 110).
Vranac-vir – njive, selo Dupilo-Papratnica. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 169).
Vranov krš – stjenoviti vis u Vojniku „đe se gnijezde gavranovi“, selo Mokro.
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Vranova voda – na planini Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 205).
Vranova voda – izvor iznad zaseoka Brnjade i Markovići, selo Papani. Spič.
Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 83).
Vranštica – potok, selo Gornja Brca. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 83; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 125).
Vražja furuna (= Đavolja furuna) – u mjestu Pobodenjak, na Ljubanju, u
podnožju Ljevorečkog koma. Komovi. (LABOVIĆ, B. 2009: 94).
Vrba – izvor, selo Papani. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009:
82); (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Vrba – njiva pored rijeke, selo Gradac (vjerovatnije: Grabovica – V. P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Vrba – njive, bašte, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Vrba – podzide, selo Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 128).
Vrbe – njive do rijeke, selo Donja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 51).
359
Vukić PULEVIĆ
Vrbe – livade do rijeke pored vrbaka, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Vrbica – izvor, selo Grabovica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Vrbica – izvor, selo Gradac. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 51).
Vrbica – zaseok, selo Velje Selo. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 267).
Vrbica – izvor, Velje Selo. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 267).
Vrbica – uvala i bara, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Vrbovec – njive, maslinjak, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Vrsovina – u selu Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 135). NAPOMENA: Toponim neproziran (moguća
je i greška pri zapisivanju).
Vučja kuća – spila, pećina, selo Zupci. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 123). VEZA: „Vučja kuća – lokalitet između Zubaca i
Sutormana“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 508).
Vučja glavica – vis u Rudom polju, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 52).
Vučja pećina – pećina u katunu Brđa, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 53).
Vučje ždrijelo – između Malog Žurima i Ilijinog vrha. Planina Lukavica. (I:
Luka Mitrović).
Vučji dub – v. Uči dub.
Vučji potok – u selu Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 178).
Vukodo – „šumovita uvala, đe je strašivo od vukova“, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 52).
Vukov studenac – izvor, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 118). NAPOMENA: PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N.
(2003: 512), prema informatoru, toponim Vukov studenac lociraju u
suśednom selu Mali Mikulić. Ostalo je da se provjeri lokacija.
Zabeli Bidžurovi (kao: Bidžurovi zabeli) – u selu Vukići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 260).
Zabeli gore – šuma, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 262.
Zabeli gornji (kao: Gornji zabeli) – šuma, selo Vukići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 269).
360
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Zabelići – oranica, selo Pečurice. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 262).
Zabes stari (kao: Stari Zabes) – šumovita strana, selo Boljevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 152). Postoje: Zabes – zaseok i
Zabeška glavica (str. 153). Toponimi neprozirni. Dati radi homonimne
komparacije.
Zabio – šuma, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Zabio Lukića – šuma, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 144).
Zanio Medovića – šuma, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 144).
Zabio Mrčin (kao: Mrčin zabio) – pašnjak, selo Gornja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 97).
Zabio Muratov (kao: Muratov zabio) – šuma, selo Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 127).
Zabio Petrovića (kao: Petrovića zabio) – šuma, selo Kunje. Mrkojevići.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 256).
Zabio spain – šuma, selo Pečurice. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Zabio veliki (kao: Veliki zabio) – šuma, na području: Sustaš-Marovići- Mandarići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 107).
Zabio velji (kao: Velji zabio) – šuma, selo Zaljevo. Bar. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 120).
Zabio Zeka Šabova – u selu Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 118).
Zabio Zekov – šuma, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 118).
Zabjel (kao: Na vr zabjela) –u selu Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 161).
Zabjel Brkanovića – šuma, selo Grdovići/zaseok Brkanovići. Mrkojevići.
Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 255).
Zajaglik – šumoviti dio brda, selo Gornja Seoca. Crmnica. (ŠEKULARAC,
B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 180).
Zakosi – livade na uzdignutoj površini koje se „prvo zakašaju“, počinju kositi, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 66).
Zaliplje – izvor na istoimenom prostoru, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 66).
361
Vukić PULEVIĆ
Zana – glavica stjenovita, selo Limljani. Crmnica. Postoji: Zana – vilino
brdo, Gornji Šestani. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 190,
230 i dr.). NAPOMENA: Toponim dat radi etimološke obrade i komparacije.
Zanovijet – šuma, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 1449.
Zanovijet (kao. Debela zanovijet) – selo Gornji Šušanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85).
Zanovijet (kao: Velja zanovijet) – na planini iznad sela Gornji Šušanj. Spič.
Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85).
Zatrlje – zaselak, „po predanju ime zaseoka je nastalo po trlicama za konoplju
i lan ...“, selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M. Đ. 2006: 241).
Zeč krš – stjenjak u Drasima, selo Dobra Sela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 67).
Zečeva ploča – stjenovita strana, selo Čanj. Spič. Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 88). NAPOMENA: ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. (2012: 130&132) navode toponime Zečeva za selo Đurmani
i Zečev mlin za selo Mišići – Čan. Najvjerovatnije je da im je osnova
antroponimska.
Zečja avlija – dolina u selu, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 67).
Zečja poljana – veći proplanak, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M.
M. 2007: 67).
Zečje jame – šumovite vrtače, dubodoline, selo Donja Bijela. Drobnjak.
(ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67).
Zečka – „livada, koja počinje iznad Gojinaka, se zove Zečka, uvijek zelena, i
u doba najvećih suša ...“, u ataru sela Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ,
M. Đ. 2006: 256).
Zečke bare – podbarljivo zemljište, selo Slatina. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 67).
Zelena ledina – ledina, selo Miloševići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 67).
Zelena trava – pašnjak, selo Gornja Poda. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 98).
Zeleni ledinjak – ledinjak, selo Gradac (vjerovatnije: selo Grabovica – V. P.).
Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67).
Zeleni osoji – livade na osojnoj strani brda, selo Mljetičak. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67).
Zeleni pojas – šuma, naselje, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 141).
362
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Zelenika – na planini Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 208).
Zelenika – šuma, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Zelenika – na granici Spiča i Paštrovića, uz more između Čanja i Buljarice.
Crnogorsko primorje. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85).
Zelenika (kao: Ge zelenika) – šuma, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 115). NAPOMENA: Treba na terenu provjeriti otkuda u
nazivu „Ge“, da li se radi o grešci pri zapisivanju, ili je izvorno tako?
Zelenike – šumarci, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 144).
Zelenikovac – izvor, selo Papani (kod Sutomora). Bar. (POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. 2009: 85; ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 135).
Zelenilo – v. Vanliš.
Zeleno osoje – padine, osojna strana brda, selo Komarnica. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67).
Zelenje – na planini Sozina. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 206).
Zmija (kao: Kam od zmije) – krš, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. &
PAVLOVIĆ, C. 2012: 137).
Zmijina glavica – u selu Gluhi dô. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 174).
Zmijino brdo – u selu Dabezići/zaseok Dapčevići. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 249).
Zmijinja strana – iznad Vodotresa, selo Lubnice. Vasojevići. (OJDANIĆ, M.
Đ. 2006: 244).
Zmino brdo – u selu Dabezići. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012;251). NAPOMENA: Stoji otvoreno pitanje da li se
toponim Zmino brdo može povezati sa toponimom Zmijino brdo iz
zaseoka Dapčevići.
Zminja strana – padina u prisoju, selo Godijelje. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ,
M. M. 2007: 67).
Zminji krši – stjenjaci, selo Dubrovsko. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 68).
Zukvanski potok – potok koji protiče kroz Zukvu i uliva se u Bukovicu, selo
Zukva. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 68).
Zvečka sô – pašnjak po kome imaonoga sitnoga, glatkoga kamena, taman ko
so, selo Duži. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 67). NAPOMENA: Na str. 165 autor daje objašnjenje: „Zvečka so vjerovatno predstavlja preosmišljen naziv Zečja so ... kamen koji se rasipa u komadiće“.
363
Vukić PULEVIĆ
Žabar – njive, selo Martići. Krajina. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 244).
Žabljak – vis, brežuljak, selo Kosorići. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M.
2007: 64).
Žar – kanali, konavli, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 154).
Žar (kao: Na novi žar) – njive, selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 150).
Žartić – ribarske kuće, selo Godinje. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 178).
Žbun gusti – v. Prožme.
Ždrebeća dolina – dolina, selo Gradac (vjerovatnije: selo Grabovica – V.
P.). Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 64). VEZA: „Ždrebeća
dolina – livada na planini Ivici. Drobnjak“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 64).
Ždrebica (kao: Poluždrebica Štitare) – srednjovjekovni naziv Boljevića,
selo Boljevići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012:
151). NAPOMENA: Toponim treba protumačiti etimološki i semantički.
Žestike. Raznovrsna gusta šuma, selo Gornja Bijela. Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 65).
Žuče – u selu Đinđinovići (kod Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 128).
Žuči – strana, selo Šušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 144).
Žuka – šumarci, selo Velje Selo/zaseok Durakovići. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 269).
Žuka – šuma, selo Kunje. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 256).
Žuka mala (kao: Mala žuka) – padine i žbunje, selo Papani (blizu Sutomora). Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 134).
Žuke – šuma, selo bŠušanj/zaseok Talići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 144).
Žuke – žbunje, selo Turčini. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 118).
Žuke – šikara, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Žuke (kao: Na žuke) – teren, selo Šušanj. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 138). VEZA: „Žuke (kao: Na žuke) u Sutomoru.
Paštrovići. (L: Skok P. 1973:664)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ,
N. 2003: 531).
364
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Žukice . njive, selo Pečurice. Mrkojevići. Bar. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 262).
Žukice – njive, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići. (ŠEKULARAC, B.
& PAVLOVIĆ, C. 2012: 258).
Žukice (kao: Na žukice) – njive, selo Kunje/zaseok Komina. Mrkojevići.
(ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. 2012: 257).
Žukve – nekada njive, danas vodoplavni teren obrastao trskom, bara, između magistrale i Benta. Selo Braćeni. Crmnica. (ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. 2012: 213).
Žunje – njive, selo Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C.
2012: 208).
Žunjevo brdo – u selu Tomići. Crmnica. (ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ,
C. 2012: 208).
Žutica – livada na tančici, pljeskuši đe trava brzo sagori, požuti i preplane
od sunca, selo Kosorići Drobnjak. (ŠĆEPANOVIĆ, M. M. 2007: 65).
VEZA: „Žutica – livada obrasla djelimično sitnom šumom, selo Kosorići. Drobnjak)“. (PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. 2003: 532).
Literatura
–– CICMIL-REMETIĆ, R. (2003): „Toponimija durmitorskog sela Crne
Gore“. Onomatološki prilozi. Beograd (Srpska akademija nauka i umetnosti), knj. XVI: 323-375.
–– CICMIL-REMETIĆ, R. (2010): Toponimija Pivske planine. SANU – Odbor za onomastiku (Biblioteka onomatoloških priloga), 1. Beograd.
–– ČIRGIĆ, A. & RADOMAN, A. (2012): „Prilog toponomastici crmničkoga
sela Braćeni“. Ligua Montenegrina, 10: 207–215. Podgorica.
–– LABOVIĆ, B. (2009): Život na Komovima. Izdavačka kuća „Komovi“.
Andrijevica.
–– LUKŠIĆ, V.-V. (2011): Selo Brca – otisci života i narodnog govora.
Trendy. Bar
–– MILETIĆ, B. (1940): „Crmnički govor“. Srp. kralj. akad. – Srp.dijalekt.
zbor.Rasprave i građa. Knj. IX. Beograd.
–– OJDANIĆ, M. Đ. (2006): (Ne)poznate Lubnice. Izdavačka kuća „Komovi“. Andrijevica.
–– OSTOJIĆ, M. Đ.(2003): Topopnimija Drobnjaka. Izdavačka kuća Draganić. Beograd.
–– PEROČEVIĆ, E. (2003): Mikulići na kraju vijeka. Bar. (Poglavlje „Toponimija područja Mikulića“, str. 145-148).
365
Vukić PULEVIĆ
–– POPOVIĆ, M. & PETROVIĆ, D. (2009): „O govoru Spiča: grada“. Srp.
dijalekt. zbor. Srpska akademija nauka i umetnosti i Institut za srpski jezik
SANU, LVI:1-275. Beograd.
–– PULEVIĆ, V. & SAMARDŽIĆ, N. (2003): Fitonimi i zoonimi u toponimiji
Crne Gore. DANU – Posebna izdanja. Podgorica.
–– PULEVIĆ, V. (2001): „Fitonimi silj i siljevina u toponimiji Crne Gore“.
Doclea, 3:127-135. Podgorica.
–– PULEVIĆ, V. (2010): „Prva dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne
Gore“. Lingua Montenegrina, 5:535-597. Podgorica.
–– PULEVIĆ, V. (2011). „Fitotoponimija i zootoponimija u toponomastičkim
radovima Radojke Cicmil-Remetić“. Lingua Montenegrina, 8:345-419.
Podgorica.
–– PULEVIĆ, V. (2011b): „Homonimi u fitonimiji i fitotoponimiji Crne
Gore“. Lingua Montenegrina, 7:303-311. Podgorica.
–– PULEVIĆ, V. (2012): „Sinonimi u fitonimiji i fitotoponimiji Crne Gore“.
Lingua Montenegrina. Podgorica.
–– SIMONOVIĆ, D. (1959): Botanički rečnik imena biljaka. SANU –
Posebna izdanja, Knj. CCCXVIII, Institut za srpskohrvatski jezik, Knj. 3.
Beograd.
–– STANIĆ, M. (1988): „Uskočka toponimija“. Onomatološki prilozi, 9:179252. BEOGRAD.
–– STANIĆ, M. (1990 & 1991): Uskočki rečnik, I & II. Naučna knjiga.
Beograd.
–– ŠĆEPANOVIĆ, M. M. (2007): Govori i mikrotoponimija Drobnjaka.
(Doktorska disertacija, rukopis. Filološki fakultet. Beograd).
–– ŠEKULARAC, B. & PAVLOVIĆ, C. (2012): Toponimija opštine Bar.
DANU – Posebna izdanja. Podgorica.
–– ŠLAKOVIĆ, S. (2013): Rječnik osmanske leksike barskog kraja. Institut za crnogorski jezik i književnost. Biblioteka – Lexicographia, knj. 5.
Podgorica.
–– ŠULEK, B. (1879): Jugoslavenski imenik bilja. Zagreb.
366
Treća dopuna fitotoponimiji i zootoponimiji Crne Gore
Vukić PULEVIĆ
THE THIRD ADDITION TO THE PHYTOTOPONYMY AND
ZOOTOPONYMY OF MONTENEGRO
The present paper contains material in the field of phytotoponymy
and zootoponymy (about 1300 toponyms) collected after the release of the
First (2010) and Second Addition (2011). The author uses literature sources
from onomastic papers and monographs (provided in the references).
Key words: Montenegro, phytotoponymy, zootoponymy
367
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 811.163.4’373.21(497.16)
Preliminarno saopštenje
Miro M. RADOJEVIĆ
TOPONIMIJA SELA MOKRO KOD ŠAVNIKA*
U ovome prilogu dat je popis toponima drobnjačkoga sela Mokro. Rad je nastao 1971. godine a ovđe se prvi put publikuje.
Ključne rijeci: onomastika, toponimija, crnogorski jezik.
A
Adžimȕsića dòlina ‒ livada pripadala porodici Adžimusića.
Ambàrić ‒ lokalitet na kome je postojao ambar.
Ámovića glàvica ‒ glavica, pripadala porodici (H)Amović, dok je živjela u
Mokrome.
B
Bȁbina njȉva ‒ njiva pripadala nekoj babi.
Bàćuše ‒ livada.
Bájovi làzi ‒ šuma; naziv po vlasniku koji je pripadao starijem sloju
stanovništva.
Bȁrica ‒ močvarna livada.
Bjèlica ‒ livada na kojoj je rasla trešnja bjelica.
Bjelòšēvnice ‒ livade.
Bȍgdān pòtok ‒ potok koji nosi ime po pripadniku starijeg sloja stanovništva.
Brȅgovi ‒ livade.
*
Toponime je 25. jula 1971. godine zapisao Miro M. Radojević (Mokro, 1. V 1899 ‒ Beograd, 11. III 1984); oni su dio Radojevićeva rukopisa pod naslovom Śećanja za potomstvo.
Zabilježeni toponimi odnose se na područje drobnjačkoga sela Mokro nedaleko od Šavnika,
koje se nalazi u pitomoj dolini između planine Vojnik i kanjona Pridvorice, na nadmorskoj
visini između 1000 i 1200 metara. Mokro se sa istočne strane graniči šumovitim brdom
Kikanjice, sa śeverne rijekom Pridvoricom, a sa zapadne i jugozapadne masivima planine
Vojnik. Suśedna sela su Pridvorica, Gradac i Miloševići. Kroz Mokro prolazi magistralni
put Nikšić ‒ Šavnik ‒ Žabljak. Širi atar sela Mokro, s komunicama, šumom i planinom,
prostire se oko 4.5 km od śeverozapada ka jugoistoku i oko 5 km od śeveroistoka ka jugozapadu. Rukopis o toponimima priredio i strukturi časopisa prilagodio Danilo M. Radojević.
369
Miro M. RADOJEVIĆ
Brȅza ‒ fitonim, omar breza.
Brȅzova glàvica ‒ uzvišenje na kome su rasle breze.
Brȉjeg ‒ pašnjak.
Brȉjest ‒ lokalitet na kome raste usamljeni brijest.
Búcāvci ‒ prostor na kome su se volovi boli.
Bukòvā prȍdō ‒ bukova šuma.
C
Cigànskī pȍdi ‒ prostor na kome su zastajali Romi i podizali čerge.
Č
Čȁsnā bȁra ‒ velika poljana na istočnoj strani sela, blizu seoske crkve.
Čȁsnī tr̂n ‒ blago uzvišenje u Časnoj bari, na kome je postojalo veliko stablo
trna u čijem su hladu seljaci vijećali i zaključivali dogovore.
Čâvčanica ‒ duboka jama u Vojniku.
Čéčova vòda ‒ izvor u Kondžilima na Vojniku.
Čelàrija ‒ prostor na kome su držane košnice pčela.
Čȅsta ‒ gusta šuma.
Čȉstē strâne ‒ dio padine Vojnika bez šume.
D
Dèbelī kȑš ‒ krševito uzvišenje.
Diváni ‒ šumovita uvala ispod brda Javoruša, dijela masiva Vojnika. Uz
Divane vodi put s Mokroga do Velikih Poljica na Vojniku. Naziv je
možda od arap.-pers. riječi divan, razgovor.
Dȍbrā lȁstva ‒ mikrolokalitet u Vojniku. Uska travnata površina.
Dòbrilov dô ‒ livada; naziv po imenu pripadnika starijeg sloja stanovnika.
Dòline ‒ pašnjak.
Dȍlovi ‒ pašnjak.
Dônjā ȑzīšta ‒ lokalitet u Vojniku.
Dônji ledínci ‒ pašnjak u Lazima.
Dràgan dô ‒ naziv po nepoznatom starijm vlasniku.
Drȕm ‒ ostaci kaldrme starog rimskog puta preko brda Kikanjice, koji je
vodio od Anagastuma (Nikšića), preko Šavnika, do Municipija S
(Pljevalja).
Dùbokī dô ‒ strma dolina na Vojniku.
Dùbokī pòtok ‒ naziv označava duboki kanjon, a ne vodu u njemu.
370
Toponimija sela Mokro kod Šavnika
Dȕgī brȉjeg ‒ pašnjak.
Dȕgī dô ‒ pašnjak.
Dúlovo bȑdo ‒ lokalitet u Kondžilima.
Dùmače ‒ stari put.
G
Gȁće Âmovića ‒ livada, pripadala porodici (H)Amovića, koja je davno odseljena iz Mokroga.
Glàvica ‒ pašnjak.
Gȍlē strâne ‒ nastraniti prostor, bez šume, u podnožju Vojnika.
Gôleš ‒ glavica bez šume.
Gȍlō bȑdo ‒ glavica bez šume.
Golòpust ‒ jedan od vrhova masiva planine Vojnika. Kad je poslije, prvoga
svjetskoga rata, vršeno geodetsko snimanje, ekipa je pošla od Nikšića
prema Jasenovom Polju, pa je, od tamošnjih stanovnika, zabilježila za
Golopust drugi naziv - Jablan Brdo, koji je zatim i kartiran.
Gòmila ‒ vjerovatno se na tome mjestu nalazio ostatak ilirske grobne gomile.
Gôrnjā ȑzīšta ‒ lokalitet u Vojniku.
Gôrnjī ledínci ‒ pašnjak.
Gràdina ‒ naziv koji upućuje da je tu bilo neko staro naselje.
Grádnī dȍli ‒ dolovi ispod Mramorja, jednog od vrhova planine Vojnik.
Grȁovīšta ‒ njiva.
Grêde ‒ strma strana kanjona potoka Šiškovac, pritoke rijeke Pridvorice, koji
protiče kroz Mokro.
Gr̀līć ‒ uvlaka koja dijeli planinski masiv Golopust (Vojnik) od ogranka brda
Kikanjice.
Grȍtnjača ‒ kamenita uvala.
Gȕbāljeva dòlina ‒ manja dolina iznad podnožja masiva Golopust; mještani
vjeruju da je na tome mjestu živio čovjek koji je bio obolio od gube.
Gùbiśeme ‒ njiva neplodne zemlje, na kojoj ne može da rodi ni onoliko koliko je śemena usijano. Naziv čuva crnogorski glas ś.
I
Ìlīna prȍdō ‒ pašnjak. Naziv čuva ime ranijeg vlasnika.
Ìvanov dô ‒ njiva, naziv po ranijem vlasniku.
Ȉzba ‒ lokalitet đe je nekad bila izba, prostorija za spraćanje stoke.
371
Miro M. RADOJEVIĆ
J
Jȁbukove glàvice ‒ fitonim; pašnjak.
Jȁbučnice ‒ pašnjak.
Jamànuša ‒ lokalitet đe je kopana jama.
Jàsike ‒ jasikova šuma u Mokrome i predio pod Ravnim Brdom, jednim
vrhom planine Vojnik.
Jȁblān dòlina ‒ uvala na planini Vojniku; fitonim po žutome cvijetu.
Jȁvōr ‒ lokalitet oko usamljenog starog javora.
Javòruša ‒ jedan vrh planine Vojnika.
Jélića kȕćīšte ‒ lokalitet čuva śećanje na porodicu koja je nekad tu živjela.
Jélina pèćina ‒ pećina u koju se neka đevojka Jela skrivala.
Jȅlovina ‒ dio lokaliteta Slana Lokva u Lazima.
Jêlje ‒ jelova šuma.
K
Kàlājna pèćina ‒ pećina u Sigama, u podnožju Vojnika.
Kȁmenī brȉjeg ‒ dio padine Vojnika.
Kȁmenice ‒ mikrolokalitet u Vojniku.
Károva gláva ‒ uzvišenje; naziv po pripadniku starijeg sloja stanovništva.
Katùnina ‒ mjesto na Vojniku đe je bio katun.
Kȅkerina prȍdō ‒ livada, pripadala porodici Kekera koja je ranije iščezla.
Kìkanjice ‒ brdo na istočnoj strani Mokroga.
Kȉta ‒ jedan od vrhova Vojnika.
Klȁčina ‒ lokalitet đe je paljena klačina.
Klȅke ‒ fitonim; areal kleka u Vojniku.
Klȅnovi ‒ omar klenova.
Kòbilīn mrȁmor ‒ strmo mjesto u Divanima, na kome se slomila nečija
kobila.
Kȍčīšta ‒ kupusište; naziv izveden od imenice kočanj, korijen kupusa.
Kójov pȍd ‒ personim, po (starom) vlasniku zemljišta.
Kòlijevka ‒ uvala ispod planinskog vrha Kita, jednog od vrhova Vojnika.
Kòndžila ‒ šuma na śevernoj strani Vojnika, iznad dubokog kanjona rijeke
Komarnice.
Kopìćuša ‒ komunica; nekad kopana, korišćena kao njiva.
Kȍzlića kȑš ‒ naziv po jaradima (kozlićima).
Kȍźā gláva ‒ kamenita glavica u Vojniku. Naziv potvrđuje crnogorski glas ź.
Krȁtkī pòtok. ‒ livada.
Kr̀čevine ‒ iskrčena livada.
372
Toponimija sela Mokro kod Šavnika
Kreméštavica ‒ zemljište na kome se nalazi kremenje.
Krìvače ‒ njiva.
Kȑstovače ‒ livada.
Kȑši ‒ kamenite glavice.
Krȕševačkī pòtok ‒ potok koji teče od Kruševica, u kišovitim jesenjim
danima.
Krȕške ‒ fitonim; livada, na kojoj su rasla stabla divljijeh krušaka.
Kučérak ‒ bukova šuma na početku padine kanjona Pridvorice.
Kȕčīn kȑš ‒ strma stijena na podnožju masiva Golopust.
Kȕčina pêć ‒ izvor koji ponire u Vojnik, ispod Kučina Krša. Izvorište vodovoda sela Mokro.
Kȕk ‒ isturena kamena gromada.
L
Lâkat ‒ lokalitet u Gredama koji podśeća na čovjekov lakat.
Lálova pèćina ‒ pećina u Vojniku.
Lànīšte ‒ fitonim; ranije je na tome prostoru, u podnožju Vojnika, sijan lan.
Lȁpča lȕgovi ‒ nekolike suśedne livade koje nose naziv po vlasniku.
Lȁstve ‒ travnati prostori u Vojniku.
Lȁzi ‒ nekad iskrčena komunica u kanjonu Pridvorice.
Ledínci ‒ travnati proplanci.
Lékove glàvice ‒ kameniti predio; naziv po nepoznatom vlasniku.
Lìtija ‒ glatka litica u kanjonu Šiškovca.
Lìvade ‒ uske travnate površine između kamenih obruba ispod Orlova brda,
jednog od vrhova Vojnika.
Lòpār ‒ livada koja je ravna kao lopar.
Lùčevā lȁstva ‒ borova šuma na Vojniku, odakle je dobijan luč.
Lj
Ljȅščice ‒ lokalitet đe rastu lijeske.
Ljȕberīn dô ‒ naziv po starom vlasniku.
Ljùtica ‒ livada, naziv po tvrdoj travi koju je teško kositi.
M
Mâlā pȍda ‒ zaravan.
Mâlā tòrina ‒ prostor koji je ograđivan za spraćanje stoke.
Mâlī mèđed ‒ lokalitet na Vojniku.
373
Miro M. RADOJEVIĆ
Mâlō poljíce ‒ katunište sela Mokroga na Vojniku.
Mȁndžulica ‒ mjesto pored puta đe su se putnici odmarali i jeli.
Márina glàvica ‒ naziv po nekoj (zaboravljenoj) Mari.
Márića òsoje ‒ naziv po porodici koja je nekad tu živjela.
Mârkova bȁra ‒ naziv podbarne livade, po vlasniku.
Mârkov dô ‒ naziv po vlasniku imanja.
Mèđīnica ‒ granična livada.
Mètala ‒ jedan od vrhova planine Vojnik.
Metèriz ‒ mjesto đe je bilo utvrđenje.
Mȉčijevac ‒ uzvišenje na granici prema selu Miloševići.
Milìćuša ‒ naziv po starom vlasniku.
Mílin vȑt ‒ po imenu vlasnice.
Mìljanića katùnīšte ‒ katun porodice Miljanić koja je nekad tu živjela.
Mîljkovo bȑdo ‒ naziv po nepoznatom vlasniku.
Mîljkov vȑt ‒ naziv po nepoznatom vlasniku.
Mjèdenō gúvno ‒ lokalitet u obliku guvna.
Mr̂kovića tòrina ‒ naziv po vlasniku koji je pripadao nestalom sloju
stanovnika.
Mlȁđenov kȑš ‒ naziv po pripadniku nestalog sloja stanovništva.
Mlȉnīšte ‒ mjesto đe je bio seoski mlin pored potoka Šiškovca.
Mljȅčevi pȍdi ‒ fitonim; na toj livadi preovlađuje mlječika.
Mràmorje ‒ vrh Velikog Vojnika.
Mrgljíni ‒ zemljište koje dijeli dvije njive. Lokalitet na kome je više mrgljina.
Mrkùnuša ‒ uska uvala između Greda i Ulja, u koju sunčano svijetlo malo
dopire.
Mȑšina vòda ‒ usamljeni izvor na planini Vojniku; naziv po nepoznatom
Mršu.
Mȑšine strâne ‒ planinska strana koja se diže iznad izvora Mršina Voda.
N
Nȁkovanj ‒ brijeg na granici sela Mokro i Miloševići.
Nàkučitā gréda ‒ stijena koja se na jednom mjestu lučno izdiže iznad ravne
livade.
Náśevnice ‒ njiva; naziv dokumentuje crnogorski glas ś.
Nìkolīn pòtok ‒ u podnožju brda Kikanjice. Naziv po nepoznatom vlasniku.
374
Toponimija sela Mokro kod Šavnika
Nìkoljskā cr̂kva ‒ crkvište seoske crkve posvećene sv. Nikoli, u sredini sela,
koja je napuštena pošto su Mokrani obnovili staru crkvu, posvećenu sv.
Petru i Pavlu, 1871. godine.1
Nȕglovi ‒ zemljište između dvije kose.
O
Obárci ‒ dio korita potoka Šiškovca koji vremenom ponire.
Ȍdžina glàvica ‒ strma glavica na istočnoj strani sela. Na njenome vrhu nalazio se grob u koji je sahranjen drob Husrev bega, namjesnika bosanskog, koji je poveo vojsku na Crnu Goru da narod prisili na davanje harača. Poginuo je 1543. godine: jedan ,,Brđanin iz Kuta gurne ga nožem
u trbuh, đe na mjestu ostane mrtav (..). Narodna predaja veli, da mu je
tude drob pokopan, a tijelo prenešeno u Sarajevo i sahranjeno u turbetu
kod njegove džamije”.2
Òglavak ‒ glavica (brijeg).
Ȍko ‒ ponor blizu crkve sv. Petra i Pavla.
Okrùglica ‒ po obliku zemljišta izveden je naziv.
Ȍsoje ‒ osojna strana Golopusta.
Òsredak ‒srednji dio šume.
Ôrlovo bȑdo ‒ jedan od vrhova Vojnika.
Ôrnice ‒ njive, okućnice, uz rub kanjona Pridvorice.
Ȍvčijē ždrijélo ‒ putanja, progon između nepristupačnih krša.
P
Pájova jȁma ‒ jama u Vojniku.
Pàljevine ‒ zemljište u Vojniku na kome je sagorjela šuma.
Pàprāti ‒ fitonim; zemljište u Zaselju, na kome preovlađuje paprat.
Pȁpratnā glàvica ‒ fitonim; na njoj raste paprat.
Pâsište ‒ komun za ispašu stoke.
Pâvlovo prìsoje ‒ šuma na prisojnoj strani brda.
Pèćine ‒ u kanjonu potoka Šiškovca.
Pédova pèćina ‒ pećina na Vojniku.
Pérova pòljana ‒ livada.
Pijésci ‒ dio kanjona Šiškovca.
Pȉštēt ‒ izvor.
1
2
Pedeset godina na prestolu Crne Gore 1860‒1910, Cetinje, 1910, str. 106.
Safet beg Bagašić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo,
1900, str. 33.
375
Miro M. RADOJEVIĆ
Pȉtomā vláka ‒ livada.
Pȉtomī dô ‒ njiva.
Plândīšte ‒ mjesto u šumi Kučerak đe su dogonjene ovce da planduju.
Plȅća ‒ mjesto u Sigama.
Plȍče ‒ kameniti lokalitet na obronku Vojnika.
Počìvalo ‒ ravna stijena na koju je odlagano breme, radi predaha.
Pôd ‒ livada.
Pôda ‒ prostor iznad Osoja, đe se nalaze ostatci kućišta.
Pòdkaplje ‒ nagnuta greda u kanjonu Šiškovca.
Pȍglēd ‒ kosa s koje se širi vidik.
Pòkrājnice ‒ njive pri komunici.
Pòlice ‒ stepenaste ploče iznad Šurčina vira u rijeci Pridvorici.
Pólješnice ‒ ljeskova šuma.
Pónori ‒ njiva na kojoj se povremeno javljaju provalije zbog nestabilnog
dubljeg sloja.
Pònōrnice ‒ njive na kojima se javljaju ponori.
Pȍpōv brȉjeg ‒ brijeg (livada) koji je nekad pripadao nekome popu.
Pȍpōv dô ‒ pripadao nekome popu.
Pòpovića stûp ‒ njiva, pripadala nekoj porodici Popović.
Povràtič ‒ fitonim; lokalitet u Vojniku po travi Tanacetum vulgare; planinke
su je stavljale između kalica da bi se skorup bolje zametao.
Prȅrādova bȁra ‒ močvarno zemljište: naziv po imenu nekoga vlasnika.
Prȉjekī kȑš ‒ preko njega vodi priječac.
Prijévor ‒ blaga kosa koja dijeli livade.
Pŕlo ‒ dio kanjona Šiškovca.
Pròdoli ‒ šuma, od Šestanova Dola do Dugoga Brijeg.
Prostìrala ‒ livada; prostor je korišćen za sušenje žita.
R
Râdinovača ‒ livada.
Rȁdulov vîr ‒ hidronim; u potoku koji teče kroz selo.
Rȁme ‒ teren koji je svojim izgledom vjerovatno asocirao na ljudsko rame, pa
je tako mogao nastati naziv.
Ránjevi ‒ toponim čija je osnova vjerovatno imen. ranjak (gen. mn. ranjaka),
jaganjac (muško jagnje).
Rȁpča pòtok ‒ osnova toponima je: rap, sveslavenska posuđenica od lat.
rapa - blitva.3
3
P. Skok, Etimologijski rječnik, knj. 3, Zagreb, 1973, 108.
376
Toponimija sela Mokro kod Šavnika
Rȁsosa. - Nastanak toponima je podstakao reljef zemljišta; u osnovi je prid.
rasovast - račvast.
Râvnē sȉge ‒ livade i oranice.
Râvnī lȁzi ‒ dio komunice na kome je iskrčena šuma.
Râvnō bȑdo ‒ jedan od vrhova Vojnika.
Râvnō tòčilo ‒ dio Vojnika niz koji su seljaci kotrljali, a zatijem dovozili
grede za izgradnju kuća.
Raśenòkos ‒ zemljište koje ostaje nepokošeno. Toponim dokumentuje glas ś
u crnogorskom jeziku.
Rȉzina pèćina ‒ naziv pećine po imenu nepoznate osobe.
Rûdī dô ‒ toponim je izveden od prid.: rud - crven; rastinje u tome dolu u
jesen dobija crvenkastu boju.
Rȕjevice ‒ rastinje na tom zemljištu u jesen dobija crvenkastu boju.
Rukávac ‒ uski prolaz.
Rȕpčina ‒ velika rupa.
Rȕpe ‒ na tome mjestu ima više rupa.
S
Sȉcalo ‒ uska i strma uvala.
Sȉge ‒ dio Mokroga između podnožja Vojnika i Greda, ivice kanjona Šiškovca.
Sìljevac ‒ jedan od vrhova Vojnika.
Símova vòda ‒ izvor.
Skákavica ‒ vodopad potoka Šiškovca.
Skȍčkovića òsoje ‒ naziv po porodici koja je odseljena iz Mokroga.
Slájkovače ‒ njive.
Slânā lȍkva ‒ šuma u kanjonu potoka Šiškovca.
Snijèžnice ‒ nekolike jame u Vojniku, u kojima se zadrži snijeg preko cijele
godine. U bezvodnoj planini sniježnice omogućavaju izdig na katune.
Sokòlić ‒ naziv izveden po istoimenoj ptici.
Sȍmina ‒ fitonim (lat. sabina, vrste trave koja raste po liticama); strana, areal
te trave.
Spȁsojev dô ‒ naziv doline po imenu nekadašnjeg vlasnika.
Srebr̀nā bȁra ‒ livada.
Stȁjīšte ‒ mjesto đe je bila staja.
Stô ‒ mjesto na kome su vijećali stari Mokrani.4
Stòjanova kòsa ‒ dio Vojnika.
4
Podatak je saopštio stariji mještanin Miro Stanković.
377
Miro M. RADOJEVIĆ
Stȕbao ‒ livada i izvor; vjerovatno je naziv izveden od im. stublina - šuplje
stablo kojim se osigurava izvor.
Stùdenā pèćina ‒ pećina ispod Kučina Krša koja se prostire ispod Golopusta,
dijela masiva Vojnika. Speleolozi su istražili oko 830 metara pećine;
rezultati toga istraživanja su publikovani.
Stȕpovi ‒ livada kod Obaraka; njive kod Mliništa.
Súrdup ‒ strma uvala.
Š
Šèničīšte ‒ fitonim; njiva na kojoj je sijana pšenica.
Šèstanov dô ‒ naziv izveden od im. šestan - đavo.
Šȉpča ždrijélo ‒ strmo ždrijelo; naziv je izveden od gl. šipčiti - naporno ići.
Šìškovac ‒ potok, izvire i teče preko Mokroga.
Štìtulje ‒ livada; naziv je izveden od imena šarene krave - štitulje.
Ś
Śȅčina ‒ mjesto đe je pośečena šuma. Naziv potvrđuje glas ś u crnogorskom
jeziku.
T
Tetìvice ‒ fitonim, mjesto đe raste biljka tetivika.
Tòčilo ‒ usko, strmo mjesto u Vojniku, niz koje su oburdavani balvani.
Tȍrina ‒ stijenama obrubljeni prostor koji liči na tor.
U
Ubálac ‒ ubao.
Úlica ‒ put
Ûlj ‒ visoka izdvojena stijena.
Uvìjalja ‒ livada.
Ùzrnica ‒ livada koja je vjerovatno nekad orana i zasijavana žitom.
V
Vàgan ‒ vrtača.
Vȁla ‒ šuma.
Vȁlovi ‒ krupno kamenje u Šiškovcu.
378
Toponimija sela Mokro kod Šavnika
Vâo ‒ ubao.
Vȅlikā pȍda ‒ livada.
Vȅlikā tòrina ‒ šuma.
Vȅlikō poljíce ‒ prostor između Malog i Velikog Vojnika.
Vȅlikō pŕlo ‒ strmina u Lazima.
Vȉgnjīšte ‒ njiva; naziv izveden od gl. viganjiti, što znači galamiti.
Vìsokā glàvica ‒ naziv izveden u odnosu na suśedne manje glavice.
Vljètušina gréda ‒ lokalitet na kome puva vljetrušina, jak vjetar.
Vláke ‒ uvale iznad Ljuberina Dola.
Vȍtnjāk ‒ voćnjak.
Vrânov kȑš ‒ litica kojom se na šjevernoj strani završava planina Vojnik, u
kanjonu Pridvorice, ispod Kondžila.
Vr̀bica ‒ izvor.
Vr̂h lázā ‒ blago uzvišena lokacija na kraju Ornica, na rubu kanjona
Pridvorice.
Vr̀tići ‒ mali vrtovi.
Vrúćac ‒ livada iz koje, u kišnijem danima, na jednom mjestu izvire voda pa
je zemljište meko, kao živo blato.
Vùjinovićeva pȍda ‒ šuma.
Vukòdō ‒ do u kome su se vukovi skrivali.
Vukòvā prȍdo ‒ livada.
Vûkov brȉjeg ‒ naziv po nekadašnjem vlasniku.
Vùkšića bȁra ‒ naziv po nekadašnjem vlasniku.
Z
Zábučje ‒ šuma.
Zàdubnice ‒ livade.
Záselje ‒ gornji dio sela Mokroga.
Záskoci ‒ uski travnati usijeci u stijenama u planini, koji zavedu goveče da
pase, ali ne može da se okrene i da se otud vrati.
Zȁvrāz ‒ mjesto đe se balvani vežu da ih volovi vuku.
Záždrionica ‒ livada koja se prostire iza ždrijela.
Zážljebci ‒ njiva na kojoj je žito žnjeveno.
Zbôrnā glàvica ‒ glavica na kojoj su se okupljali seljaci.
Zlî dô ‒ dolina u kojoj se nekada zbio tragičan slučaj.
Zlòkosine ‒ livada na kojoj raste trava koju je teško kositi.
379
Miro M. RADOJEVIĆ
Ž
Žèstika ‒ livada, areal trave žestike.
Ždrijélo ‒ uski prolaz.
Žûtā gréda ‒ litica iznad potoka Šiškovca.
Žûtī dô ‒ livada.
Miro M. RADOJEVIĆ
TOPONYMY OF VILLAGE MOKRO NEAR ŠAVNIK
The present paper provides a list of toponyms of Drobnjak’s village
Mokro. The paper was originally written in 1971 and is published for the first
time. The toponyms were noted down on 25 July 1971 by Miro M. Radojević
(Mokro, 1 May 1899 ‒ Belgrade, 11 March 1984), and they present a part of
Radojević’s manuscript entitled Śećanja za potomstvo (For our Descendants
to Remember). Key words: onomastics, toponymy, Montenegrin language
380
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
UDK 821.131.1:012 Petrović Njegoš P. II
UDK 821.163.4.03=131.1 Petrović Njegoš P. II
Preliminarno saopštenje
Vesna KILIBARDA (Podgorica)
Filozofski fakultet Nikšić
[email protected]
NJEGOŠ NA ITALIJANSKOM JEZIKU:
PREVODI I NAPISI
BIBLIOGRAFIJA
Prilog sadrži bibliografiju italijanskih prevoda iz pjesničkog
djela Petra II Petrovića Njegoša, kao i raznovrsnih napisa objavljenih na italijanskom jeziku o crnogorskom vladici i pjesniku.
Obuhvata hronološki raspon od blizu 180 godina, počev od
tridesetih godina XIX vijeka, kada su sačinjeni prvi italijanski
prevodi iz Njegoševe poezije, do 2013. godine, kada je u Crnoj
Gori štampan više decenija zagubljeni prevod Gorskog vijenca
koji se smatra najboljom od tri integralne verzije Njegoševog
remek-djela na italijanskom jeziku.
Ključne riječi: Njegoš u italijanskoj literaturi, Gorski vijenac
na italijanskom, Luča mikrokozma na italijanskom
Italijanski jezik prvi je strani jezik na koji je prevođena poezija Petra II
Petrovića Njegoša. Još tridesetih godina XIX vijeka u Dalmaciji su, za službene potrebe austrijske administracije, na ovaj jezik prevedena neka njegova
rana pjesnička ostvarenja. Prvi objavljeni italijanski prevod Njegoševih stihova, pjesma „Tri dana u Trijestu“, pojavio se 1844. godine, dok je Gorski
vijenac, njegovo najčuvenije djelo, prevođen na italijanski jezik u odlomcima
koji su objavljivani svega nekoliko mjeseci nakon što je u zimu 1847. godine
Njegošev dramski spjev štampan u Beču. Koliko je poznato, jedino je italijanska prevodna književnost tako brzo reagovala na pojavu ovog Njegoševog djela. Njegoševu poeziju, najviše Gorski vijenac, u XIX vijeku većinom
prevode tzv. „našijenci“, uglavnom bilingvalni Dalmatinci (Ivan Frančeski,
Jakov Ćudina, Ivan Nikolić), kulturni poslenici s istočne obale Jadranskog
mora, koji su, u početku u duhu romantičarsko-risorđimentalnih ideja a potom i s drugim motivima, italijansku čitalačku publiku željeli da upoznaju s
najvećim pjesnikom tzv. Južne Slavije. Tom istom geografskom, pa i idejnom
381
Vesna KILIBARDA
kontekstu pripadala je i većina autora raznovrsnih napisa o Njegošu koji su se
različitim povodima na italijanskom jeziku pojavljivali za života i poslije smrti crnogorskog vladike i pjesnika, odnosno do početka XX vijeka (Ivan Franačeski, Nikola Tomazeo, Franjo Karara, Jakov Ćudina, Šime Ljubić, Marko
Car, Bartol Mitrović). Njegoševe stihove prevodili su i o njemu pisali i Italijani, određenim svojim interesovanjima upućeni na slovenski i južnoslovenski svijet (Bartolomeo Bjazoleto, Frančesko Dal Ongaro, Čezare Tondini de
Kvarengi, Domeniko Čampoli). Tradicija da se prevodima Njegoševih stihova
na italijanski jezik bave većinom prevodioci porijeklom iz „naših“, to jest
južnoslovenskih krajeva, nastavila se i u XX vijeku (Umberto Urbani, Petar
Kasandrić), što bi se dijelom moglo reći i za autore napisa o Njegošu, iako oni
sada dolaze uglavnom iz konteksta italijanske slavistike koja u Italiji nastaje
i razvija se kao samostalna filološka i književno-kritička nauka od dvadesetih
godina XX vijeka. Prvi italijanski slavisti bili su većinom i poznavaoci južnoslovenskih jezika i književnosti (Enriko Damiani, Umberto Urbani, Đovani
Maver, Arturo Kronia), a u njihovim prevodima i raznovrsnim napisima na
slovenske i južnoslovenske teme nezanemarljivo mjesto pripalo je i Petru II
Petroviću Njegošu.
Bibliografija je urađena prema hronološkom redosljedu pojavljivanja
prevoda i napisa, kako bi istovremeno bio prikazan i tok recepcije Njegoševog
lika i djela u italijanskoj literaturi. Opremljena je anotacijama, kao i registrima
prevodilaca (15 + anonim) i autora (28 + anonim) čija su imena, pored transkribovane verzije, data i u originalu. Registri se odnose samo na imena autora
i prevodilaca iz bibliografskih jedinica, ne i na sva ostala imena pomenuta u
anotacijama. Najzad, pod odrednicom Literatura, smatrali smo uputnim dati
popis nekih od naših priloga u kojima se razmatraju neke od jedinica ove bibliografije.
1. [Petrović Njegoš, Petar II], Voce di un abitatore delle rupi. Poema sulle
gesta el Montenegro dall’anno 1711 sino al 1813.
– Spjev Glas kamenštaka. Preveo Petar Sentić 1833. godine. Rukopis, pronađen u
Državnom arhivu u Zadru, uz uvodnu studiju objavio Petar Kolendić u: Njegošev
’Glas kamenštaka’ u talijanskom prevodu Petra Sentića, SKA, XCIV, drugi razred
(7), Beograd 1941, str. 3–49. S italijanske verzije Njegošev spjev preveo je Franjo
Nakić Vojnović, a njegov prevod objavljen je prvi put u izdanju Cjelokupnih djela P.
P. Njegoša, knjiga prva, Svobodijada – Glas kamenštaka, Prosveta, Beograd 1951,
str. 235–290.
382
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
2. [Petrović Njegoš, Petar II], L’espressione del cuore.
– Pjesma „Odjekuj mi glase, sviro“ (ili „Caru Nikolaju I“) iz zbirke Pustinjak cetinjski
(Cetinje, 1834). Preveo Petar Sentić 1833. godine. Objavio Petar Kasandića u prilogu
iz 1941. godine.
3. [Petrović Njegoš, Petar II], Aggiunta all’opra.
– Pjesma „Dunu vjetar jaki put Rusije“ (ili „Orao i kokot“) iz zbirke Pustinjak
cetinjski (Cetinje, 1834). Preveo Petar Sentić 1833. godine. Objavljeno u prilogu
Petra Kasandića iz 1941. godine.
4. [Petrović Njegoš, Petar II], Sentimento verace.
– Pjesma „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“ (Cetinje, 1834). Preveo Petar Sentić
1833. godine. Objavljeno u prilogu Petra Kasandića 1941. godine.
5. [Petrović Njegoš, Petar II], Ode per l’avvenimento al trono di Ferdinando I
Imperatore d’Austria e Re d’Ungheria ecc., cantata dal Vladica di Montenegro
Pietro Petrovich Gnegos.
– Oda stupljenja na prestol Ferdinanda I (Cetinje, 1835). Preveo Spiridone Grati.
Objavio Vladimir Stojančević u: „Njegoševa Oda stupanja na prestol Ferdinanda I u
italijanskom prevodu od 1835. godine“, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor,
XII/1956, knj. 22, sv. 3–4, str. 281–285.
6. Biasoletto, Bartolomeo, Relazione del viaggio fatto nella primavera
dell’anno1838 dalla Maestà del Re Federico Augusto di Sassonia nell’Istria,
Dalmazia e Montenegro, H. F. Favarger libraio, Trieste, 1841, str. 68–117.
– Izvještaj tršćanskog botaničara Bartolomea Bjazoleta o pośeti saksonskog kralja
Fridriha Avgusta II Njegošu i Crnoj Gori u proljeće 1838. godine. Pored neposrednog
doživljaja autora, putopis je donio i niz zabilježaka s njegovim botaničkim,
geografskim, etnografskim i drugim zapažanjima, kao i različite podatke o Crnoj Gori
sakupljene tokom boravka na Cetinju, ali i naknadno, do štampanja knjige koja je već
1842. godine objavljena i u njemačkom prevodu.
7. [Petrović Njegoš, Petar II], “Tre giorni a Trieste”. – Favilla, IX/1844, br. 5
(26. III), str. 75–77.
383
Vesna KILIBARDA
– Pjesma „Tri dana u Trijestu“. Prevodilac nepotpisan. Pretpostavlja se da su to mogli
biti Karlo Fjoravanti ili Kazimiro Vareze, saradnici tršćanskog lista. U napomeni
uredništva lista ispred prevoda stoji: „Nudimo našim čitaocima s ilirskog prevedenu
elegantnu pjesmu koju je crnogorski vladika nedavno napisao, sjećajući se dragih
uspomena iz svog kratkotrajnog boravka u Trstu. Nadamo se da će se svidjeti i zbog
samog predmeta i zbog toga što je to djelo veoma istaknutog pisca među onima koji
danas gaje ovaj moćni i poetski jezik“. S italijanskog je sačinjen i njemački prevod
ove Njegoševe pjesme: “Drei Tage in Triest im Monat Jänner 1844”, Der Pilger,
IV/1844, br. 32 (20. IV), str. 254.
8. [Petrović Njegoš, Petar II], “Tre giorni a Trieste”. ‒ Gazzetta di Zara,
XIII/1844, br. 31 (16. IV), str. 161.
– Pjesma „Tri dana u Trijestu“. Preštampano iz tršćanskog lista Favilla.
9. [Petrović Njegoš, Petar II], “Tre giorni a Trieste”. ‒ Fama, IX/1844, br. 32
(20. IV).
– Pjesma „Tri dana u Trijestu“. Preštampano iz tršćanskog lista Favilla.
10. Franceschi, Giovanni, „Gorski vienac. Istoričesko sobitie pri svršetku 17.
vieka. Sočinenie P. P. N. Vladike Černogorskoga“. ‒ Dalmazia, III/1847, br.
23 (10. VI), str. 182–183; br. 24 (17. VI), str. 189–190.
– Prevod u prozi prvog monologa vladike Danila iz Gorskog vijenca (stihovi 1–88),
propraćen vrlo iscrpnim uvodnim člankom prevodioca i urednika lista Đovanija
Frančeskija. U prevodu na srpski jezik Đorđa Bana članak objavila beogradska
Podunavka, V/1847, br. 26 (27. VI), str. 103–104; br. 27 (4. VII), str. 108; br. 28
(11. VII), str. 111–112. Jevto Milović preštampao je Frančeskijev italijanski prevod
Njegoševih stihova, kao i njegovu uvodnu recenziju u prevodu na srpsko-hrvatski
jezik u: „Prikaz Njegoševa ’Gorskog vijenca’ iz 1847. g. od Đ. Frančeskija“, Stvaranje,
VI/1951, sv. 7–8, str. 491–495.
11. Franceschi, Giovanni, „Gorski vienac. Istoričesko sobitie pri svršetku 17.
vieka. Sočinenie P. P. N. Vladike Černogorskoga“. – Strenna triestina, X/1848.
– Frančeskijev prevod Njegoševih stihova s prikazom Gorskog vijenca. Preštampano
iz zadarskog lista Dalmazia.
384
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
12. [Petrović Njegoš, Petar II], “Il Kolo quarto (sic!) della tragedia del Vladica
intitolato Il Serto della montagna“. Trad. Giacomo Chiudina. ‒ Osservatore
Triestino, LXIV/1847, br. 125 (27. X), str. 497.
– Peto kolo iz Gorskog vijenca (st. 1210–1226: „Novi grade, sjediš na kraj mora“).
Pogrešno naslovljeno kao četvrto. Preveo Jakov Ćudina. Prevodu prethodi uvodna
napomena urednika tršćanskog lista Pačifika Valusija o Njegošu, kao i o značaju
prevodilačkog rada za slovensko-italijansko upoznavanje i zbližavanje.
13. Tommaseo, Niccolò, “Cose dalmate e slave. Gorski vijenac...Silvestre
Ghirlanda, poema in dialogo del Vladica del Montenegro”. ‒ Osservatore
Triestino, LXIV/1847, br. 129 (27. X), str. 513–514.
– Kratka ocjena Njegoševog Gorskog vijenca iz pera Nikole Tomazea u kojoj se kaže:
„Tamo gdje opisuje ono što bolje poznaje, tamo gdje se uzdržava od književne retorike
i približava jeziku svojih gorštaka, autor je pjesnik, a njegovi stihovi postaće tekstovi
na kojima će se jezik učiti“. Tomazeo je ovu ocjenu bez izmjena unio u svoj Estetički
rječnik (Petrovich, Vladica del Montenegro, poema in dialogo, Dizionario estetico,
Giuseppe Reina, Milano 1853, tom. II, str. 247). U Crnoj Gori ovaj Tomazeov sud prvi
put je objavljen u članku don Nika Lukovića „Njegoševi savremenici Nikola Tomazeo
i kritičar Frančeski o Gorskom vijencu“, Pobjeda, IV/1847, br. 27 (17. V), str. 6.
14. [Petrović Njegoš, Petar II], “Il Kolo quarto (sic!) della tragedia del Vladica
intitolato Il Serto della montagna“. Trad. Giacomo Chiudina. ‒ Gazzetta di
Zara, XVI/1847, br. 88 (8.XI), str. 535–536.
– Prevod petog kola iz Gorskog vijenca. Prevodilac Jakov Ćudina. Preštampano iz
tršćanskog lista Osservatore triestino. Uz prevod je preštampana i ocjena Gorskog
vijenca Nikole Tomazea.
15. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo secondo della slava tragedia di Monsignor Vladica del Montenegro“. Trad. G. Chiudina Dalmata. ‒ Osservatore
Triestino, XVI/1847, br. 132 (3. XI), str. 526.
– Drugo kolo iz Gorskog vijenca (st. 563–602: „Čašu meda jošt niko ne popi“). Preveo
Jakov Ćudina.
16. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo secondo della slava tragedia di Monsignor Vladica del Montenegro“. Trad. G. Chiudina Dalmata. ‒ Gazzetta di
Zara, XVI/1847, br. 89, (11. XI) str. 542–543.
385
Vesna KILIBARDA
– Prevod drugog kola iz Gorskog vijenca. Prevodilac Jakov Ćudina. Preštampano iz
tršćanskog lista Osservatore Triestino.
17. [Petrović Njegoš, Petar II], “Dalla tragedia slava del Vladica di Montenegro, Igumano Stefano“. Trad. di G. Chiudina. ‒ Gazzetta di Zara, XVI/1847,
br. 103 (30. XI), str. 624–625.
– Drugi monolog igumana Stefana iz Gorskog vijenca (st. 2486–2520: „Ja sam proša
sito i rešeto“). Preveo Jakov Ćudina.
18. [Petrović Njegoš, Petar II], “Dalla tragedia slava del Vladica di Montenegro, Igumano Stefano“. Trad. di G. Chiudina. ‒ Osservatore Triestino,
LXIV/1847, br. 154 (24. XII), str. 613–614.
– Prevod drugog monologa igumana Stefana iz Gorskog vijenca. Prevodilac Jakov
Ćudina. Preštampano iz zadarskog lista Gazzeta di Zara.
19. [Petrović Njegoš, Petar II], “Dalla tragedia slava del Vladica di Montenegro”. Trad. G. Chiudina, Osservatore Triestino, LXIV/1847, br. 144 (1. XII),
str. 574.
– Opis mletačkog pozorišta iz Gorskog vijenca (st. 1531–1577: „Bješe igre ali
drugojače“). Preveo Jakov Ćudina.
20. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo. Dalla tragedia slava del Vladica di
Montenegro“. Si danza cantando. Trad. G. Chiudina, Osservatore Triestino,
LXV/1848, br. 5 (12. I), str. 18.
– Šesto kolo iz Gorskog vijenca (st. 2622–2647: „Bješe oblak sunce uhvatio“). Preveo
Jakov Ćudina.
21. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo. Dalla tragedia slava del Vladica di
Montenegro“. Si danza cantando. Trad. G. Chiudina. ‒ Gazzetta di Zara,
XVII/1848, br. 8 (27. I), str. 42–43.
– Prevod šestog kola iz Gorskog vijenca. Prevodilac Jakov Ćudina. Preštampano iz
tršćanskog lista Osservatore Triestino.
386
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
22. [Petrović Njegoš, Petar II], „Il Vladica e tutti i Montenegrini inviano saluti ai loro fratelli di ambedue le Chiese Ragusei e Cattarini“. – Rimembranze
della settimana, I/1848, br. 12 (17. VI), str. 103.
– Italijanski prevod Njegoševe Poslanice Bokeljima i Dubrovčanima od 20. maja
1848. godine.
23. [Petrović Njegoš, Petar II], „Dal Vladica e da tutti i Montenegrini caro
saluto ai nostri fratelli d’ambi i riti Bocchesi e Ragusei“. Traduzione letterale.
– Gazzetta di Zara, XVII/1848, br. 49, (20.VI), str. 279.
– Italijanski prevod Njegoševe Poslanice Bokeljima i Dubrovčanima od 20. maja
1848. godine.
24. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo. Dalla tragedia slava del Vladica di
Montenegro“. Si danza cantando. Trad. G. Chiudina. ‒ Dalmazia costituzionale, I/1848, br. 13 (10. VIII), str. 4.
– Prevod šestog kola iz Gorskog vijenca. Prevodilac Jakov Ćudina. Preštampano iz
tršćanskog lista Osservatore Triestino.
25. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo primo della tragedia slava del Vladica del
Montenegro“. Trad. G. Chiudina, Osservatore Triestino, LXV/1848, br. 28 (5. III).
– Dio prvog kola iz Gorskog vijenca (st. 198–268: „Bog se dragi na Srbe razljuti“).
Preveo Jakov Ćudina.
26. [Petrović Njegoš, Petar II], “Kolo primo della tragedia slava del Vladica
del Montenegro“. Trad. G. Chiudina. ‒ Gazzetta di Zara, XVII/1848, br. 60
(16. XI), str. 342.
– Prevod dijela prvog kola iz Gorskog vijenca. Preveo Jakov Ćudina. Preštampano iz
tršćanskog lista Osservatore Triestino.
27. [... la notizia della morte del Vladika del Montenero]. ‒ Osservatore Dalmato, III/1851, br. 177 (6. XI), str. 1.
– Vijest o Njegoševoj smrti uz napomenu da su vladičin autoritet i iskustvo, poštovanje
i povjerenje koje je uživao u Crnoj Gori mnogo doprinijeli da se njegov buntovni narod
privoli poštovanju zakona.
387
Vesna KILIBARDA
28. [... in seguito alla morte del Vladika]. ‒ Osservatore Dalmato, III/1851,
br. 177 (6. XI), str. 1.
– Vijest koja prenosi kako je crnogorski Senat poslao dva ugledna Crnogorca da
zvanično saopšte vijest o smrti Petra II okružnom poglavaru u Kotoru i ruskom
konzulu u Dubrovniku.
29. [... la notizia della morte del Vladika del Montenero]. ‒ Osservatore Triestino, LXVII/1851, br. 266 (11. XI), str. 1049–1050.
– Vijest o Njegoševoj smrti. Preštampano iz zadarskog lista Osservatore dalmato.
30. [... ulteriori raguagli sugli ultimi momenti del Vladika di Montenero], Osservatore Dalmato, III/1851, br. 186 (21. XI), str. 1.
– Duži prilog o posljednjim trenucima vladičinog života i o situaciji u Crnoj Gori
poslije njegove smrti. Govori se o Njegoševom testamentu, o izboru Danila Petrovića
za nasljednika, o tome kako je njegov brat Pero preuzeo sve vladičine stvari, novac i
dragocjenosti.
31. “Le ultime ore del Vladica del Montenegro“, Favilla, I71851, br. 105 (23.
XI), str. 2.
– Opis posljednjih trenutaka Njegoševog života.
32. “Il Montenegro e il Vladika Pietro Petrovich II“. ‒ Osservatore Dalmato,
III/1851, br. 191 (30. XI), str. 3–4; br. 192 (2. XII), str. 4; br. 193 (4. XII), str.
4; br. 194 (5. XII), str. 4.
– Članak nepoznatog autora iz lista Der Lloyd objavljen u prevodu s njemačkog na
italijanski jezik neposredno nakon Njegoševe smrti. U članku je iscrpno prikazan
Njegošev državnički i prosvjetiteljski rad.
Osim u ovom zadarskom glasilu, istovremeno je objavljen i u tršćanskom listu
Diavoletto
33. “Il Montenegro e il Vladika Pietro Petrovich II“. ‒ Diavoletto, IV/1951,
br. 332 (2. XII), str. 1325–1326; br. 333 (3.XII), str. 1332; br. 334 (4. XII), str.
1336; br. 340 (10. XII), str. 1359–1360; br. 342 (11. XII), str. 1364; br. 342
(12. XII) str. 1368; br. 343 (13. XII), str. 1372.
388
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
– Članak nepoznatog autora iz lista Der Lloyd s manjim razlikama u italijanskom
prevodu s njemačkog u odnosu na verziju istovremeno objavljenu u zadarskom
Osservatore Dalmato.
34. “Il Montenero e il Vladica Pietro Petrovic II“. ‒ Osservatore Dalmato,
III/1851, br. 194 (5. XII), str. 4.
– Pjesma Mustaj-kadije o lijepoj Fatimi (st. 1855–1873: „Ne plač’, majko, dilber
Fatimu“) i peto kolo Gorskog vijenca (st. 1210–1266), već dva puta objavljeno 1847.
godine. Preveo Jakov Ćudina.
35. [Petrović Njegoš, Petar II], “Frammento del Gorski Vienaz del Vladica
Pietro Petrovic“. Trad. G. Chiudina. – Osservatore Dalmato, IV/1852, br. 163
(12. X), str. 4.
– Drugo kolo iz Gorskog vijenca (st. 563–602: „Čašu meda jošt niko ne popi“), već
dva puta objavljeno 1847. godine. Preveo Jakov Ćudina.
36. [Petrović Njegoš, Petar II], “Frammento del Gorski Vienaz del Vladica
Pietro Petrovic“. Trad. G. Chiudina. ‒ Corriere Italiano, III/1852, br. 240 (15.
X), str. 2.
– Prevod drugog kola iz Gorskog vijenca. Preveo Jakov Ćudina. Preštampano iz
zadarskog lista Osservatore dalmato.
37. Carrara, Francesco, “Il Vladica del Montenegro, ritratto da’ suoi colloqui“.
– Letture di famiglia, I/1852, str. 58–61.
– Članak splitskog istoričara i arheologa Franja Karara o Njegošu napisan na osnovu
dva razgovora koja je s njim vodio. Izvode iz članka u prevodu Đorđa Srdića objavila je
1854. godine novosadska Sedmica. Odlomke su u svojim knjigama o Njegošu objavili
Milorad Medaković i Lazar Tomanović, kao i Jakov Ćudina u svom istoriografskom
djelu o Crnoj Gori.
38. Generini, Pietro Lorenzo, Pero e Vilka ossia il Montenegro, i suoi usi e
costumi, Tipografia del Lloyd austriaaco, Trieste, 1853.
– Beletrističko pseudoputopisno djelo „crnogorske inspiracije“ u kome P. L. Đenerini,
između ostalog, pripovijeda o svom navodnom putu u Crnu Goru i susretu s Njegošem.
389
Vesna KILIBARDA
39. Gliubich, Simeone, Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia, Rod Leichner libraio dell’I. R. Università, Vienna, Battara e Abelich
librai, Zara 1856, str. 251–253.
– Pregled Njegoševog života i pjesničkog djela. Nije sasvim jasan motiv Šima Ljubića
da u svoj Biografski rječnik uzoritih ljudi Dalmacije, uz Dalmatince i Bokelje, uvrsti
i crnogorskog vladiku.
40. Dall’Ongaro, Francesco, „Yella, la fidanzata del Montenegro“. – Ricamatrice, XI/1858, br. 22 (16. XI), str. 175–176; br. 23 (1. XII), str. 179–181; br.
24 (16 (XII), str. 189–192.
– Romantičarska mistifikacije „crnogorske tematike“ s Njegošem kao književnim
likom-naratorom „Jela, crnogorska djevojka“, za koju se, dok nijesu utvrđeni njeni
književni izvori, pomišljalo da može biti i plod Njegoševog pripovjedačkog dara.
41. Dall’Ongaro, Francesco, Racconti, Successori Le Monnier, Firenze, 1869,
str. 300–339.
– Pripovijetka s Njegošem kao književnim likom-naratorom iz 1858. godine,
preštampana u zbirci Dal Ongarovih priča (drugo izdanje zbirke: 1890).
42. Chiudina, Giacomo, „Del vladica Pietro Petrović Njeguš e del suo Gorski
vijenac“, Canti del popolo slavo, tradotti in versi italiani con illustrazioni
sulla letteratura e sui costumi slavi, M. Cellini, Firenze 1878, t. I, str. 83–128.
– Poglavlje o Njegošu s ličnom i vladarskom biografijom u prvom tomu dvotomne
knjige u kojoj je Jakov Ćudina objavio prevode oko 120 južnoslovenskih, čeških
i poljskih narodnih pjesama. Ranije objavljenim Ćudina je ovđe dodao još šest
novoprevedenih odlomaka iz Gorskog vijenca i to: nastavak I kola (st. 269–290:
„Sve su naše glave izabrane“), III kolo (st. 691–713: „Ljuta kletva pade na izroda“),
pismo Selima vezira (st. 1077–1121: „Selim vezir rob roba svečeva“), pričanje
vojvode Draška o mletačkim žbirima (st. 1503–1528: „Nema toga ko s’ ne boji
čega“), pjevanje Vuka Lješevostupca uz gusle (st. 1733–1752: „Čevo ravno, gnijezdo
junačko“) i kletvu serdara Vukote uoči istrage (st. 2407–2437: „U pamet se dobro,
Crnogorci“). Jedan odlomak preveden je u prozi: kazivanje Vuka Mandušića o snahi
bana Milonjića (st. 1277–1307).
43. Chiudina, Giacomo, Storia del Montenero (Crnagora), da’ tempi antichi
fino a’ nostri, Antonio Zannoni Tipografo Editore, Spalato 1882, str. 88–96.
390
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
– U svojoj Istoriji Crne Gore Jakov Ćudina je Njegošu u cjelosti posvetio poglavlje
VII. Pored ranije objavljenih, ovđe je dodao i jedan novoprevedeni odlomak iz
Gorskog vijenca, i to četvrto kolo (st. 1044–1074: „Tri serdara i dva vojevode“).
44. Tommaseo, Niccolò. „Milan e il Montenegro“,u: Il secondo esilio. Scritti
di N. T. concernenti le cose d’Italia e d’Europa dal 1849 in poi, Sanvito, Milano 1862, t. I, str. 241–245.
– Optužbe Nikole Tomazea Njegošu zbog stihova o tršćanskoj balerini Flori u pjesmi
„Tri dana u Trijestu“.
45. [Petrović Njegoš, Petar II], “Coro del Gorski Vijenac” (Dallo slavo di
Petar Petrović Njeguš vladika del Montenero). ‒ Nazionale, VIII/1869, br. 15,
str. 1–2; br. 17, str. 1–2.
– Odlomak s početka Gorskog vijenca (st. 198–479: „Bog se dragi na Srbe razljuti“).
Preveo Ivan Nikolić.
46. [Petrović Njegoš, Petar II], “Dal Gorski Vijenac di Petar Petrović Njegoš,
Vladica del Montenegro (Traduzione dallo slavo)”. ‒ Nazionale”, VIII/1869,
br. 37, str. 1–3, (st. 2548–2819).
– Odlomak iz završnice Gorskog vijenca (st. 2548–2819: „Slušaj, đedo, da ti nešto
kažem“). Preveo Ivan Nikolić.
47. Tommaseo, Niccolò. „Italia, Grecia, Illirio, la Corsica, le isole Jonie e la
Dalmazia“, u: Storia civile nella leteraria. Studii di N. T., Ermanno Loescher,
Roma-Torino-Firenze 1872, str. 409–547.
– Optužbe Nikole Tomazea Njegošu zbog stihova o tršćanskoj balerini Flori.
48. [Petrović Njegoš, Petar II], “Il Lamento della sorella di Batrić, Saggio di
traduzione della ’Naricaljka’ del Gorski vijenac di Pietro II Njeguš“. ‒ Glas
Crnogorca, XVV/1886, br. 26 (1. VII), Listak.
– Prevod na italijanski „Tužbalice sestre Batrićeve“ iz Gorskog vijenca (st. 1913–
1963: „Kuda si mi uletio, moj sokole“), objavljen uz stihove originala. Prevodilac
Čezare Tondini de Kvarengi, katolički sveštenik, na Cetinju je boravio u misiji
pripreme potpisivanja Konkordata Crne Gore sa Svetom Stolicom.
391
Vesna KILIBARDA
49. Zar, Marco, „Un principe poeta“, Fanfulla della domenica, IX/1887, br.
45 (6.XI), str. 2–3.
– Članak Marka Cara o Njegošu u prevodu s italijanskog objavljen je u časopisu koji
je na srpskom jeziku izlazio u Beču („Knez pjesnik“, Nemanja, II /1888, sv. 1, str.
7–12).
50. Zar, Marco, „Principi poeti del Montenegro“. – Scintille, 1889, br. 22–23.
– Članak iz 1887. godine preštampan je u radu Marka Cara u kome se, osim o Njegošu,
govori i o poeziji crnogorskog knjaza Nikole I.
51. Zar, Marco, Studi slavi di letteratura ed arte, Tipografia di G. Voditzka,
Zara, 1890, str. 17–43.
– U knjizi je preštampan članak Marka Cara o Njegošu iz 1887, ponovo obavljen i
1896. i u listu Dalmata. Pod naslovom „Petar Petrović Njegoš“ autor je članak u
prevodu na srpsko-hrvatski jezik uvrstio u svoju knjigu Moje simpatije, književne
slike i studije (S. Artale, Zadar 1895, str. 149–164; drugo izdanje: E. De Schönfeld,
Zadar 1913, str. 3–189).
52. Dall’Ongaro, Francesco, Racconti, Successori Le Monnier, Firenze, 1890,
str. 300–339.
– Pripovijetka s Njegošem kao književnim likom-naratorom iz 1858. godine,
preštampana u drugom izdanju zbirke Dal Ongarovih priča.
53. [Petrović Njegoš, Petar II], „Coro del Gorski Vijenac“ (dallo slavo). ‒ Domenica, III/1890, br. 42, str. 324.
– Prvo kolo iz Gorskog vijenca (st. 198–290: „Bog se dragi na Srbe razljuti“). Preveo
Ivan Nikolić.
54. Ciampoli, Domenico, Letterature slave, Hoepli, Milano, 1889–1891, v. I,
str. 84–85.
– U prvoj italijanskoj istoriji slovenskih književnosti Domeniko Čampoli piše o Njegošu kao
o jednom od najznačajnijih predstavnika preporodnog pokreta na prostorima Dalmacije,
Bosne i Crne Gore, iznoseći osnovne podatke iz njegove biografije i ocjenjujući da bi
svako njegovo pojedinačno djelo moglo da mu osigura trajnu slavu.
392
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
55. [Petrović Njegoš, Petar II], Il Montenegrino all’Onnipotente, Ode di Pietro II Petrovich Niegus, ultimo Principe-Vladika del Montenegro. Traduzione
dal serbo-croato, Tipografia cooperativa sociale, Roma 1901.
– Prevod na italijanski ode „Crnogorac k svemogućem Bogu“ iz zbirke Pustinjak
cetinjski (1834). Preveo i predgovor napisao Čezare Tondini de Kvarengi.
56. [Petrović Njegoš, Petar II], Il Serto della montagna, Quadro storico del
secolo XVII di Pietro Petrovich-Njegus, traduzione dal serbo di Giovanni Nikolic, Prem. Stab. Tip. Gentile, Fabriano, 1902.
– Prvi cjeloviti prevod Gorskog vijenca na italijanski jezik. Preveo Ivan Nikolić. U
prevodu je izostavljena posvetna pjesma i bitan dio epizode o ’Drašku u Mlecima’ (st.
1445–1500). Kao predgovor objavljen je članak Marka Cara o Njegošu („Al lettore.
Pietro II ed il suo Gorski Vienaz“, str. 5–16).
57. Mitrović, Bartolomeo, „Il Montenegro nella storia della letteratura serbo-croata“. ‒ Rassegna nazionale XXV/1903, vol. CXXIX (16. II), str. 478–499.
– Članak posvećen mjestu Crne Gore u istoriji srpsko-hrvatske književnosti (str. 478–
488). Osim o Njegošu (str. 478–488), Mitrović piše i o ostalim pripadnicima dinastije
Petrović-Njegoš koji su se istakli svojim književnim radom (vladika Vasilije, vladika
Petar I, vojvoda Mirko, knjaz Nikola I).
58. Mitrović, Bartolomeo, Studi sulla letteratura serbo-croata, Bernardo Seeber, Firenze 1903, str. 49–59.
– U knjizi je preštampan samo dio članka koji se odnosi na Njegoša, prethodno
objavljen u firentinskom časopisu Rassegna nazionale.
59. Damiani, Enrico, „Il poeta principe serbo-montenegrino e il suo Gorski
vijenaz“, Rivista di cultura letteraria-scientifica-artistica, V/1924, sv. 12, str.
449–452.
– Članak italijanskog slaviste Enrika Damianija o Njegošu, objavljen kao uvod u
njegov prevod posvetne pjesme Gorskog vijenca.
393
Vesna KILIBARDA
60. “Dedica alle Ceneri del Padre della Serbia“, di Pietro II Petrović Njegoš,
tradotta dal serbo da E. Damiani, Rivista di cultura letteraria-scientifica-artistica, V/1924, sv. 12, str. 453–455.
– Prevod posvetne pjesme Gorskog vijenca. Prevodilac Enriko Damiani.
61. Kasandrić, P[etar], “Pietro II Petrović Njegoš, la traslazione delle sue ceneri sul Lovćen”, L’Europa orientale, V/1925, sv. XI, str. 750–772.
– Obimni članak Petra Kasandića povodom prenošenja Njegoševih ostataka s Cetinja
na Lovćen 1925. godine. Sadrži i njegov italijanski prevod sljedećih kraćih odlomaka
iz Gorskog vijenca: 33–40, 79–83, 84–88, 224–230, 237–241, 245–246, 273–278,
284–288, 616–623, 668–675, 742–759, 2492–2520.
62. Urbanaz-Urbani, Umberto, Scrittori jugoslavi, prefazione di Pavle Popović, Parnaso, Trieste, 1927, str. 11–20.
– Književno-kritički portret Petra II Petrovića Njegoša u knjizi eseja o raznim
jugoslovenskim piscima italijanskog slaviste Umberta Urbanija.
63. Lo Gatto, Ettore, „L’Italia nelle letterature slave“, Nuova antologia, serie
VII, 1929, vol. CCLXVII, fasc. 1380, str. 232–242; 1381, str. 327–346; 1382,
str. 427–439.
– Kraći osvrt u kome jedan od osnivača italijanske slavistike ističe da je Njegoš jedan
od rijetkih pjesnika u srpskoj književnosti za koga se zna da je volio i na originalnom
jeziku čitao italijansku književnost. (str. 437).
64. Cronia, Arturo, Antologia serbo-croata, testo per studenti e studiosi in
correlazione alla grammatica dello stesso autore, Luigi Trevisini, Milano, s.
a. [1832]
– Antologijski izbor, sačinjen za didaktičke potrebe, donosi u originalu odlomke iz
Gorskog vijenca: o ’Drašku u Mlecima’ (st. 1400–1403: „Pričaj štogod, Draško od
Mletakah“; st. 1529–1577: „A bješe li igre u Mletkama“) i monolog igumana Stefana
(st. 2253–2262: „Ja imadem osamdeset ljeta“; st. 2280–2360: „Smiješna su svojstva
naše zemlje“ ). O Njegošu i Gorskom vijencu autor na italijanskom jeziku piše na str.
283, 289–290.
394
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
65. Ma[ver], G[iovanni], „Petrović Njegoš, Petar“, Enciclopedia italiana di
scienze, lettere ed arti, Treccani, Roma, t. XXVII (1935), str. 62–63.
– Jedinica o Njegošu u prvom izdanju velike nacionalne Italijanske enciklopedije.
Autor Đovani Maver jedan je od pionira italijanske slavistike.
66. Urbani, Umberto, “Pietro II Petrovic Njegos, principe e poeta serbo“, Ateneo veneto di scienze, lettere ed arti, CXXX, 1939, XVIII, knj. 126, br. 5, str.
267–271.
– Prikaz Njegoševog života i državničkog rada uz odlomak u Urbanijevom italijanskom
prevodu o pozorištu u Mlecima iz Gorskog vijenca (st. 1531–1581: „Bješe igre, ali
drugojače“).
67. Pietro II Petrović Njegoš, principe del Montenegro, Il Serto della montagna, quadro storico della fine del secolo XVII, versione di Umberto Urbani,
commento di Milan Rešetar, Aldo Garzanti editore, Milano, 1939, XXCII, 171.
– Drugi cjeloviti prevod Gorskog vijenca Umberta Urbanija. Prevodilac se u radu
koristio komentarima Milana Rešetara. U prvom dijelu predgovora, uz manje
korekcije, prenijet je članak iste godine objavljen u venecijanskom časopisu (str.
VII–XXII).
68. Cronia, Arturo, Filologia slava. Introduzione al romanticismo nelle letterature slave. Aspetti generali, personalità principali, “Gruppo Fascisti Universitari”, Padova, 1940, str. 204–211.
– U okvirima romantizma u slovenskim književnostima autor „univerzalnom tipu
romantičara“, kakav je Branko Radičević, suprotstavlja Njegoša kao „nacionalnog barda“.
69. Cronia, Arturo, Quadri e figure del romanticismo slavo, La grafolito, Bologna, 1944, str. 204–211.
– Reprint prethodnog izdanja s izmijenjenim naslovom knjige.
70. Missoni, Attilio, Compendio di storia della letteratura serbo-croata, Casa
editrice Raffaele Pironti, Napoli, 1945, str. 10–11.
– U univerzitetskom priručniku za istoriju srpsko-hrvatske književnosti, autor se, u
dijelu posvećenom Njegošu, najviše bavi žanrom Gorskog vijenca.
395
Vesna KILIBARDA
71. Urbani, Umberto, „Un principe montenegrino (Pietro Petrovic Njegos)“.
Nel centenario del Serto della montagna, Rivista di letterature moderne, anno
III, 1948, fasc. 1–2, str. 95–98.
– Članak napisan povodom stote godišnjice Gorskog vijenca. Sadrži pregled Njegoševog
pjesničkog i državničkog rada, uz kraći osvrt na recepciju na italijanskom jeziku.
72. Murko, Matija, „Il nazionalismo nella poesia d’arte serba“, in: Damiani,
Enrico (a cura di) Storia letteraria dei popoli slavi (dai tempi più remoti ai
nostri giorni), t. I–II, E. D. Valmartina, Firenze, 1952, t. II, str.141.
– Kratak osvrt na Njegoša u dvotomnoj Istoriji književnosti slovenskih naroda.
73. Maver, Giovanni, „Il poeta montenegrino Petar Petrović Njegoš“, Il Ponte,
rivista mensile di politica e letteratura, XI/1955, br. 8–9, str. 1431–1442.
– Na osnovu iskaza stranih putnika, kao i na osnovu Njegoševih djela, autor se prvo
bavi ličnošću vladike-pjesnika a potom Gorskim vijencem. U prilog su uvršteni sljedeći
kraći odlomci iz ovog djela u Maverovom italijanskom prevodu: 284–287, 521–526,
652–662, 777–780, 1562–1580, 1944–1951, 2312–2318, 2320–2328, 2333–2346,
2336–2340, 2348–2351, 2494–2495, 2499–2510, 2729–2732.
74. Cronia, Arturo, Storia della letteratura serbo-croata, Nuova accademia
editrice, Milano, 1956.
– Iscrpan pregled Njegoševog životnog i pjesničkog puta u Istoriji srpsko-hrvatske
književnoti.
75. Nenadović, Ljubomir P., Lettere dall’Italia. Introduzione e traduzione a
cura di Franjo Trogrančić, Centro editoriale internazionale, Roma 1958.
– Prevod na italijanski Pisama iz Italije Ljubomira Nenadovića. Pevodilac u
Predgovoru piše maliciozno o Njegošu (str. 5–19).
76. Cronia, Arturo, La conoscenza del mondo slavo in Italia. Bilancio storico-bibliografico di un millenio, Officine grafiche Stediv, [Istituto di Studi
Adriatici Venezia], Padova, 1958.
– Pregled odjeka Njegoševog lika i djela u italijanskoj literaturi dat je na str.: 347, 417,
457–458, 460, 462, 465–466, 548–550, 566–567, 635, 657, 659, 661.
396
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
77. Petrović Njegoš, Pietro II, principe del Montenegro, Il Serto della montagna, Quadro storico della fine del secolo XVII, versione di Umberto Urbani,
commento di Milan Rešetar, Rebellato editore, Padova, 1960, XXXIII, 172.
– Drugo izdanje Urbanijevog prevoda Gorskog vijenca s minimalnim izmjenama u
odnosu na prvo.
78. Maver, Giovani, Letteratura serbo-croata, u: Storia delle letterature moderne d’Europa e d’America, diretta da Carlo Pellegrini, Francesco Vallardi,
Milano, [1960], str. 145–149.
– O Njegošu piše u poglavlju „Srpsko-hrvatska književnost“. Kompilacija autorovih
radova iz 1935. i 1955. godine.
79. Pirnet Marketi, Klelija “Gorski vijenac Petra II Petrovića Negoša (1813–
1851) gospodara i vladike crnogorskog”, Stvaranje, XVIII/1963, br. 1, str.
73–76.
– Prevod članka iz rimskog Giornale dei poeti (1962, br. 5–6).
80. Cronia, Arturo, Storia della letteratura serbo-croata, Nuova accademia
editrice, Milano, 1963, str. 227–235.
– Drugo izdanje Istorije srpsko-hrvatske književnosti. U odnosu na prvo iz 1956.
autor je u ovom na odgovarajućem mjestu unio odlomak o mletačkom pozorištu iz
Urbanijevog prevoda Gorskog vijenca (st. 1532–1561: „U jednu se kuću sakupljahu“).
81. Cronia, Arturo, Pagine più belle della letteratura serbo-croata, Nuova
accademia editrice, Milano, 1963, str. 93–100.
– Antologija srpsko-hrvatske književnosti u kojoj je Njegoš zastupljen s dva duža
odlomka iz Urbanijevog prevoda Gorskog vijenca: dio epizode o Drašku u Mlecima
(st. 1400–1577: „Pričaj štogod, Draško od Mletakah“) i drugi monolog igumana
Stefana (st. 2486–2520: „Ja sam prošâ sito i rešeto“).
82. Cronia, Arturo, La fortuna di Dante nella letteratura serbo-croata, Antenore, Padova, 1965, str. 79–88.
– O uticaju Dantea na Njegoševu Luču mikrokozma i pjesmu „Crnogorac zarobljen
od vile“.
397
Vesna KILIBARDA
83. Meriggi, Bruno, Le letterature della Jugoslavia, Sansoni - Accademia,
Firenze- Milano, 1970, str. 117–122.
– Njegoš u Istoriji književnosti Jugoslavije.
84. Graciotti, Sante, Storia delle letterature dei popoli della Jugoslavia, u knjizi
S. Graciotti, M. Popescu, S. Karadgiov, F. Maspero, N. Ressuli, Storia delle
letterature del sud-est europeo, Fratelli Fabbri editori, Milano, 1970, str. 21.
– Njegoš u Istoriji književnosti naroda Jugoslavije.
85. Graciotti, Sante, Antologuia delle letterature dei popoli della Jugoslavia,
u knjizi S. Graciotti, M. Popescu, S. Karadgiov, F. Maspero, N. Ressuli, Antologiaa delle letterature del sud-est europeo, t. XXCIV, Fratelli Fabbri editori,
Milano, 1970, str. 16–20.
– Dva odlomka iz Gorskog vijenca u Antologiji književnosti naroda Jugoslavije u
Urbanijevom prevodu (st. 1277–1307: „Al’ je đavo, ali su mađije“; st. 2737–2819:
„Što je, Vuče? Grdno li izgledaš!“)
86. Momenti poetici, scelta e traduzione dal serbo di Rajna Mandolfo-Živković, izbor iz srpske poezije – dvojezično, Institut za književnost i umetnost i
Čigoja štampa, Beograd 1997, str. 11, 13.
– Prevod dijela drugog monologa igumana Stefana (st. 2499–2520: „Sv’jet je ovaj
tiran tiraninu“) i Vuka Mandušića o snahi bana Milonjića (st. 1277–1307: „Al’ je
đavo, ali su mađije“). Prevodilac Rajna Mandolfo-Živković.
87. P[etrović] Njegoš, P[etar], „Paride ed Helena oppure La notte che vale
più di un secolo“, u: Petra Petrović Njegoš, Noć skuplja vijeka, Interpress,
Beograd, 1997, str. 21–24.
– Prevod pjesma „Noć skuplja vijeka“. Prevodilac Vjera Bakotić-Mijušković.
88. [Petrović Njegoš, Petar II], Ghirlanda della Montagna, u Petra Kasandrića prevod „Gorskog vijenca“ Petra II Petrovića Njegoša, priredio i predgovor napisao Nikša Stipčević, SANU, Posebna izdanja, knj. DCXLI, Odeljenje
jezika i književnosti, knj. 51, Beograd, 1999, str 29–132.
398
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
– Prvo štampano izdanje Kasandrićevog prevoda Gorskog vijenca. Predgovor na
srpskom (str. 1–28) i pogovor priređivača na italijanskom jeziku (133–136).
89. Petrović Njegoš, Pietro II, Ghirlanda della montagna, traduzione di Pietro
Kasandrić, a cura di Nikola Damjanović, Njegoševa zadužbina – Njegoš’s
Foundation, Belgrado 2003.
– Drugo izdanje Kasandrićevog prevoda u Stipčevićevoj redakciji. Uz prevod je
preštampan i priređivačev pogovor na italijanskom iz izdanja SANU, kao i studija
Jovana Deretića o Njegošu i prilog Mirke Zogović o recepciji Njegoša i Italiji u
prevodu na italijanski jezik.
90. Petrović Njegoš, Petar II, Il Raggio del microcosmo, a cura di Aleksandar
V. Stefanović, traduzione Paolo Lodigiani, Dunja Andrić, Plato, Beograd, 2007.
– Prevod na italijanski Luče mikrokozma. Prevodilac Paolo Lodiđani. Prevodilac u
predgovoru opširno piše o Njegošu (str. 7–50).
91. Petrović Njegoš, Petar II, Il Raggio del microcosmo, a cura di Aleksandar V.
Stefanović, traduzione Paolo Lodigiani, Dunja Andrić, Jaca Book, Milano, 2008.
– Izdanje prevoda Luče mikorokozma italijanskog izdavača kao reprint beogradskog
izdanja s izmijenjenim koricama.
92. [Petrović Njegoš, Petar II], Il Serto della montagna, u Gorski vijenac u
italijanskom prevodu Petra Kasandrića, uvodna studija Vesna Kilibarda, Narodni muzej, Cetinje, 2013, str. 21–135.
– Drugo izdanje prevoda Petra Kasandrića. Priredila, predgovor (str. 7–19) i pogovor
na italijanskom (str. 137–150) napisala Vesna Kilibarda. U dodatku priložena
dokumentacija Narodnog muzeja Crne Gore o proceduri otkupa rukopisa od potomaka
prevodioca koju je Narodni muzej Crne Gore sproveo 1964. godine (str. 153–169).
399
Vesna KILIBARDA
REGISTAR PREVODILACA
Anonim, 22, 23
Bakotić-Mijušković, Vjera 87
Damiani, Enriko (Damiani, Enrico) 60
Ćudina, Jakov (Chiudina, Giacomo) 12, 14, 15, 16, 17, 18, 19 , 20, 21, 24, 25, 26,
34, 35, 36, 42, 43
[Fjoravanti, Karlo (Fioravanti, Carlo)] 7, 8, 9
Frančeski, Ivan (Franceschi, Giovanni) 10, 11
Grati, Spiridone 5
Kasandrić, Petar 61, 88, 89, 92
Lodiđani, Paolo (Lodigiani, Paolo) 90, 91
Mandolfo-Živković, Rajna 86
Maver, Đovani (Maver, Giovanni) 73
Nikolić, Ivan (Nikolić, Giovanni) 45, 46, 53, 56
Sentić Petar 1, 2, 3, 4
Tondini de Kvarengi, Čezare (Tondini de Quarengi, Cesare) 48, 55
Urbani, Umberto (Urbani, Umberto) 66, 67, 77, 80, 81, 85
[Vareze, Kazimiro (Varese, Casimiro)] 7, 8, 9
REGISTAR AUTORA
Anonim 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33
Bjazoleto, Bartolomeo (Biasoletto, Bartolomeo) 6
Car, Marko ( Zar, Marco) 49, 50, 51
Ciampoli, Domeniko (Ciampoli, Domenico) 54
Ćudina, Jakov (Chiudina, Giavomo), 42, 43
Dal Ongaro, Frančesko (Dall’Ongaro, Francesco) 40, 41, 52
Damiani, Enriko (Damiani, Enrico) 59
Frančeski, Ivan (Franceschi, Giovanni), 10, 11
Đenerini, Pjetro Lorenco (Generini, Pietro Lorenzo), 38
Gračoti, Sante (Graciotti, Sante) 84, 85
Karara, Franjo (Carrara, Francesco) 37
Kasandrić, Petar 61
Kilibarda, Vesna 92
Kronia, Arturo (Cronia, Arturo) 64, 68, 69, 74, 76, 80, 81, 82
Lodiđani, Paolo (Lodigiani, Paolo) 90, 91
Lo Gato, Etore (Lo Gatto, Ettore) 63
Ljubić, Šime (Gliubich, Simeone) 39
Maver, Đovani (Maver, Giovanni) 65, 73, 79
Meriđi, Bruno (Meriggi, Bruno) 83
Misoni, Atilio (Missoni, Attilio) 70
Mitrović, Bartol (Mitrović, Bartolomeo) 57, 58
400
Njegoš na italijanskom jeziku: prevodi i napisi – bibliografija
Murko, Matija 72
Nenadović, Ljubomir 75
Petrović Njegoš, Petar II 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 14, 15, 16, 17, 18, 19, 20,
21, 22, 23, 24, 25, 26, 35, 36, 45, 46, 48, 53, 55,56, 67, 81, 85, 86, 87, 88, 89,
90 91, 92
Pirnet Marketi, Klelija 79
Stipčević, Nikša 88, 89
Tomazeo, Nikola (Tommaseo, Niccolò) 13, 44, 47
Trogrančić, Franjo 75
Urbani, Umberto (Urbani, Umberto 62, 66, 67, 71, 77
Literatura
(Radovi V. Kilibarde o recepciji Njegoša u italijanskoj literaturi)
–– „O jednom malo poznatom prevodiocu iz pjesničkog djela Petra II Petrovića i Nikole I Petrovića Njegoša na italijanski jezik“ – Istorijski zapisi,
LXIII/1990, sv. 3–4, str. 101–107.
–– „Italijanski botaničar Bartolomeo Bjazoleto o posjeti saksonskog kralja
Njegošu i Crnoj Gori“ – Riječ, III/1997, br. 2, str. 112–119.
–– „Njegoš i Italija“, u: Enciklopedija Njegoš, prvi tom, uredio Slobodan Tomović, Fondacija Njegoš – CID, Podgorica, 1999, str. 161–169.
–– „Njegoš u Trstu 1844. Godine“ – Riječ, V/1999, br.1–2, str. 80–86.
–– Njegoš i Trst, italijanski pisci i putopisci o vladici-pjesniku, B. Bjazoleto,
P. Đenerini, F. Dal Ongaro, CID, Podgorica, 2000.
–– „Tršćanska štampa povodom Njegoševe smrti“ – Matica, I/2000, br. 2. str.
93–98.
–– „Il botanico italiano Bartolomeo Biasoletto e una visita del re di Sassonia
in Montenegro“, in: Bartolomeo Biasoletto, Viaggio in Montenegro di Federico Augusto di Sassonia. Saggio introduttivo di Vesna Kilibarda, Pensa,
Lecce, 2000, str. 7–28.
–– „O Njegošu i ‘Gorskom vijencu’ na italijanskom jeziku u XIX vijeku“, u:
Prevođenje ‘Gorskog vijenca’ na strane jezike, CANU, Podgorica, 2001,
Naučni skupovi, knj. 56, str. 107–127.
–– „Prilog proučavanju odnosa Njegoša i Tomazea“ – Istorijski zapisi,
LXXV/2002, br. 1–2, str. 81–91.
–– Il Romanticismo italiano e il Montenegro. Le esperienze narrative di Francesco Dall’Ongaro e Pietro Lorenzo Generini, Laterza, Bari, 2003.
–– „Francesco Dall’Ongaro e il Montenegro“, u: Letteratura italiana, letterature europee, Bulzoni editore, Roma, 2004, str. 283–294.
401
Vesna KILIBARDA
–– „Un contributo allo studio dei rapporti di Tommaseo e Njegoš“, u: I Mari
di Niccolo’ Tommaseo ed altri mari, FF Press, Zagreb, 2004, str. 202–212.
–– „Una conoscenza triestina nel libro odeporico di Bartolomeo Biasoletto“,
u: Letteratura adriatica, le donne e la scrittura di viaggio, a cura di Eleonora Carriero, Edizioni digitali del CISVA, 2010, str. 117–123.
–– „Jakov Ćudina i Crna Gora“, Filološki pregled, XXXVIII/2011, br. 2, str.
69–85.
–– „O ‘Istoriji Crne Gore’ Jakova Ćudine“, Matica, XIII/2012, br. 49, str.
349–366.
–– „Montenegro e Trieste nel primo Ottocento: Petar Petrović Njegoš e Bartolomeo Biasoletto“, Archeografo Triestino, serie IV, 2012, Volume LXXII,
str. 19–32.
–– „Dvije Italijanske u susretu sa Njegošem“, u: Size Zero / Mala mjera III,
Od margine do centra: feminizam, književnost, teorija, Institut za crnogorski jezik i knjževnost, Podgorica, 2013, str. 193–204.
–– „Njegoš i Dante“, Lingua montenegrina, god. VI/2, 2013, br. 12, str. 89–97.
–– Gorski vijenac u italijanskom prevodu Petra Kasandrića, priredila i predgovor napisala V. Kilibarda, Narodni muzej Crne Gore, Cetinje, 2013, str. 7–19.
–– „Prvi italijanski prevodi Njegoševe poezije“, Međunarodni naučni skup
Petar Drugi Petrović Njegoš, dvjesta godina od rođenja (1813–2013),
CANU, Podgorica, 31. oktobar – 1. novembar 2013 (u štampi).
Vesna KILIBARDA
NJEGOŠ IN ITALIAN: TRANSLATIONS AND WRITINGS BIBLIOGRAPHY
The present paper contains a bibliography of Italian translations of the
poetic works of Petar II Petrović Njegoš, as well as a variety of writings published in Italian on the Montenegrin bishop and poet. It encompasses a chronological span of nearly 180 years, starting in the thirties of the nineteenth
century, when the first Italian translations of Njegoš’s poetry were prepared,
and ending in 2013 when the translation of the Mountain Wreath, which was
thought to be lost for decades and is considered the best of the three integral
versions of the Njegoš’s masterpiece in Italian, was published in Montenegro.
Key words: Njegoš in Italian literature, The Mountain Wreath in Italian, The Ray of the Microcosm in Italian
402
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Senada ĐEŠEVIĆ (Plav)
[email protected]
UDK 821.163.4-1
Preliminarno saopštenje
PLAVSKO-GUSINJSKI USMENOKNJIŽEVNI PRILOZI
Ovaj prilog sadrži nekoliko lirskih pjesama zabilježenih u plavsko-gusinjskoj oblasti u periodu 2009/2014. Poznato je da naša usmena književnost
odumire pred procesom urbanizacije, migracije stanovništva u inostranstvo i
povećanoga procenta opismenjavanja stanovništva. Zato sam u okviru SMŠ
„Bećo Bašić“ u Plavu pokušala animirati učenike da zabilježe od svojih starijih ukućana i komšija lirske pjesme koje se još uvijek pamte i da ih prenesu
dosljedno onako kako su ih čuli, čuvajući sve jezičke osobine ovoga područja. Pjesme su naslovljene po prvome stihu. Iako su lirske pjesme, kao kraće
vrste, teže podložne izmjenama i degradaciji, ipak se i na osnovu njih potvrđuje zapažanje Vuka Stef. Karadžića da dobar pjesnik-pjevač od loše pjesme
može napraviti dobru, ali i netalentovani pjesnik-pjevač može naružiti dobru
pjesmu. Stoga ovđe nijesu date sve pjesme koje su učenici zabilježili, nego
samo one koje su i po estetskome kriterijumu i po vjerodostojnosti kojom
su zabilježene zasluživale da budu objavljene. Uz svaku pjesmu navedeno
je ime, prezime, mjesto i godina rođenja osobe koja ju je saopštila te ime i
prezime učenika koji ju je zapisao. Nadam se da će i ovaj prilog biti doprinos
očuvanju kulturne baštine plavsko-gusinjskoga kraja i izražavam zahvalnost
mojim učenicima koji su pomogli da dođe do njegova objavljivanja.
Tri đevojke putom išlje
Tri đevojke putom išlje,
Sve međ’ sobom govorilje,
Šta bi koja najvoljela:
Prva velji: „Ja bi’ čohu najvoljela“.
Druga velji: „Ja bi’ zlato najvoljela“.
Treća velji: „Ja bi’ momče najvoljela.
Tebe će se čoha prodrijeti,
Tebe će se zlato izljizati,
A mene će momče ostanuti!“ 403
Senada ĐEŠEVIĆ
Stihove govorila Džemilja Kukić
(rođena 1943. u Komarači; živi u Beranama)
(Zapisao Dino Hadžialjević, Plav)
***
Prošetala Ema Zaimova
Prošetala Ema Zaimova,
Po kaldrmi, posred Sarajeva.
Susrela ju dva Imamovića,
Susrelji ju pa joj govorilji:
,,Stan zamalo, Ema Zaimova,
Da te poljubimo, da te poljubimo!“
Progovara Ema Zaimova:
,,Prođ’te mi se dva Imamovića,
Ne ljubi se Ema Zaimova,
Bez bjeljila i bez rumenila,
I bez crne čatme na očima,
Ne ljubu me đeca iz sokaka,
No me ljubu momčad iz dućana,
Koji mjeru svilu i kadifu,
Koji broju rušpe i dukate;
Od rušpae ću kolan načinjeti,
A dukate pod grlom nizati!“
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Kresni okom, garava đevojko
Kresni okom, garava đevojko,
Kresni okom da paljim cigaru.
Ostade mi šešir na hastalu,
I pod šešir čaša molovana,
I u čašu voda zatrovana.
Trovala ju ljijepa đevojka.
404
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Dvije sestre pod ružicu vezlje
Dvije sestre pod ružicu vezlje,
Sestra Mejra i sestra Hajkuna.
Mejru ište pola Sarajeva,
A Hajkunu Đulić Ibrahime.
Sestra sestri tiho govoraše:
„Da’ mi, sestro, Đulić Ibrahima,
Ja ću tebe pola Sarajeva!“
,,Ne dam sestro, Đulić Ibrahima,
Bolje oko Đulić Ibrahima,
Nego tvoje pola Sarajeva!“
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Đevojka je goluba njivila
Đevojka je goluba njivila,
Kosu kitmi te goluba kiti,
Suze roni te goluba poji.
Njivila ga, pa mu govorila:
,,Moj golube,moje mladovanje,
,,Ne njivim te da te preprodajem,
No te njivim da te u rod šaljem.
Da mi vidiš je lj’ mi majka živa,
Da mi vidiš ostarjela baba,
I da vidiš moju dragu braću,
Jesu lj’ mi se braća oženila,
Jesu lj mi se sestre poudalje,
Jesu lj’ mene dara ostavilje?“
405
Senada ĐEŠEVIĆ
,,Nijesu ti dara ostavilje,
Nema dara daljekoj odivi!“
Stihove govorila Vasvija Pupović
(rođena 1966. u Plavu; živi u Prnjavoru)
(Zapisala Fahreta Pupović, Prnjavor)
***
Imam jagnje maljeno
Imam jagnje maljeno,
Runo mu je sviljeno.
Po vaezdaen se igram š njim,
Kao s drugom iskrenim.
Idem trave nakosim,
Pa Bekanu donosim.
Kaet se Bekan najeo,
On poskoči veselo.
Cin-cin-cin,
Ja u igru, aj za njim!
Umiljato jagnje, ti,
Ko te neće voljeti,
Glava će ga boljeti.
Stihove govorio Šaćir-Šećo Đešević
(rođen 1929. u Plavu; živio u Plavu)
(Zapisao Amar Đešević, Plav)
***
Saenaek snila Mujagina ljuba
Saenaek snila Mujagina ljuba,
Saenaek snila, iz saena skočila,
Đe se bješe nebo otvorilo,
Sve zvjezdice krajom pobjegalje,
Osim jedna, Daenica zvjezdica,
Koja grije brda i doljine,
Koja grije i Plav i Gusinje.
406
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
Stihove govorio Šaćir-Šećo Đešević
(rođen 1929. u Plavu; živio u Plavu)
(Zapisao Amar Đešević, Plav)
***
Hoj džamijo delji Đuljbegova
Hoj, džamijo delji Đuljbegova,
Što u tebe često grom pucaše?
Da lj’ je u te kamen od vakaevae?
Ilj’ u tebe pare od harama,
Ilj’ od neke kljetve đevojačke?
Iz džamije neko odgovara:
,,Nije u men’ kamen od vakaevae,
Nit u mene pare od harama,
Nit od neke kljetve đevojačke,
No je u men’ mladi mujezine,
Kaed se pinje uz taenko munare,
Kaed se pinje, Boga ne spominje,
No spominje dragu u mahalu!“
Stihove govorio Šaćir-Šećo Đešević
(rođen 1929. u Plavu; živio u Plavu)
(Zapisao Amar Đešević, Plav)
***
Hoj, đevojko
Hoj đevojko, verem bolovala,
I u verem mene pominjala.
Ne veze se uoči Bajraema,
No se tura kaena na rukama,
Šaraju se ruke na bajrake,
I bijelje noge na ljaljeta.
Stihove govorila Eljmaza Redžepagić
(rođena 1931. u Kruševu; živi u Plavu)
(Zapisala: Merida Mehmedović, Vojno Selo)
407
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Prođe mi dragi kroz selo
Prođe mi dragi kroz selo,
Taemnina bješe, ne viđo;
Vedrina bješe kaed viđo.
Svrati ga, majko, zdravlja ti!
,,Nema mu, šćeri, večere!“
Gotova njemu večera,
Sjajno mu čelo sinija,
Rusa mu kosa jahnija,
Bijelo mu ljice ćahija,
Vedre mu oči rakija,
Taenko mu grlo baklava,
Bijelje mu ruke kašika,
Rumene grudi postelja.
Gotova njemu večera.
Stihove govorila Duša Mehmedović
(rođena 1942. u Hotima; živi u Vojnom Selu)
(Zapisala Merida Mehmedović, Vojno Selo)
***
Sunce jarko
Sunce jarko, na visoko lji si,
A moj dragi, na daljeko lji si.
Sunce jarko, pospušti se niže,
A moj dragi, primaekni se bljiže.
Stihove govorio Hasan Jasavić
(rođen 1960. godine u Malom Selu; živi u Malom Selu)
(Zapisala Mirsada Jasavić, Malo Selo)
408
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Đevojka je grku kafu pila
Đevojka je grku kafu pila,
Kafu pila zeljen bor sadila,
Bor sadila, boru govorila:
,,Rasti bolje, moj zeljeni bore,
Da se pinjem tebe u vrhove.
Da pogljedam niz Bosnu gradove.
Sve bi grade za tri grada dala,
Za Cetinje, za Plav i Gusinje.
Sve bi momke za dva momka dala,
Za Hasana i za Ramadana.
Ramadanu radovala s’ sama.
A Hasanu drugaricu dala.“
Stihove govorio Hasan Jasavić
(rođen 1960. godine u Malom Selu; živi u Malom Selu)
(Zapisala Mirsada Jasavić, Malo Selo)
***
Bol boluje Alji-begovica
Bol boluje Alji-begovica;
Ne boluje o šta se boluje,
No boluje od tri jada njena:
Prvi jadi – daljekoga roda.
Drugi jadi – što nema poroda.
Treći jadi – Alji-beg se ženi.
.
Stihove govorio Hasan Jasavić
(rođen 1960. godine u Malom Selu; živi u Malom Selu)
(Zapisala Mirsada Jasavić, Malo Selo)
409
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Hoj, đevojko, verem bolovala
Hoj, đevojko, verem bolovala,
U veremu mene pominjala.
Overemi tebe čekajući,
I oćore tebe gljedajući,
A ogluše tebe slušajući.
Stihove govorio Hasan Jasavić
(rođen 1960. godine u Malom Selu; živi u Malom Selu)
(Zapisala Mirsada Jasavić, Malo Selo)
***
Saenaek snila Begzada đevojka
Saenaek snila Begzada đevojka,
Saenaek snila đe se vile kuplju,
Suzama je vodu zamutila,
A tugom je nebo pomračila.
Stihove govorio Hasan Jasavić
(rođen 1960. godine u Malom Selu; živi u Malom Selu)
(Zapisala Mirsada Jasavić, Malo Selo)
***
Idem gorom, gora šumi
Idem gorom, gora šumi,
Tužni glasi stiglji su mi.
Stigaen mi je glas nemio,
Dragi mi se oženio,
I Gusinku isprosio,
Bijelu kulu napravio.
Nesretnja ti, dragi, kula,
U more ti potonula!
Moj dragane, bolovao,
410
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
U bolu me pominjao.
Bolovao devet ljetae,
Ne digaen se iz kreveta.
Kroz kuću ti tekla rijeka.
Žaljio me dovijeka.
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. godine u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Đevojka saem, boljemu se nadam
Ono što daenaes sokakom prođe,
Moje bilo pa se naljutilo.
Mislji on da ja crko’ za njim,
A ja jadna ni hal-habera ne dajem.
Nijesaem drfce da mi pukne srce,
Nit jabuka da truhnem u sebe,
Niti dunja da žutim za njega,
Nit struk ječma da ječim za njega.
No đevojka, boljemu se nadam!
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. godine u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Da saem bećar voda studenica
Da saem bećar voda studenica,
Ja bi’ znala đe bi izvirala.
Izvirala dragoj pod prozore,
Ne bi lj’ dragu na vodu navela,
Ne bi lj’ mene u sud zakačila,
Ne bi lj’ mene u čašu popila.
Da se vijem oko srca njena,
Kano jagnje oko svoje majke,
411
Senada ĐEŠEVIĆ
Kano ogič oko čobanina,
Ka đevojka oko dobra momka.
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. godine u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Što smrša, Garo jade?
Što smrša, Garo jade,
Otkako mi riječ dade.
Ako si se pokajala,
Vrni prsten, Garo mala.
Vrćem cijele uspomene,
Ne dam prsten s ruke bijele.
Ti ga, Garo,moraš vrnut,
Jer ga moram drugoj dat.
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. godine u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Uvehlo je cvijeće borovo
Uvehlo je cvijeće borovo,
Pod kojim je dragi bolovo.
Često draga njega obilazi,
I u krilo mu grožđa donosi,
Grožđa u krilo donosi, pa mu tiho govori:
,,Možeš lji mi dragi, ozdravit?“
,,Ne mogu ti, draga, ozdravit!
Teške su mi rane od puške,
A još teže, draga, od tebe.
Kaed prvi ezan zauči,
Ja ću ti, draga, umrijeti!“
412
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; Živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
***
Moj pendžeru, moj grki čemeru
Moj pendžeru, moj grki čemeru,
Bio si mi slađi od šećera,
A saed si mi grči od čemera!
Star me prosi, a mladi kupuje.
Volješe me starom pokloniti,
No mladome za blago prodati.
Voljim mladom biti robinjica,
No starome biti kadunica!
Staro vojno – drvo javorovo,
Kiša pada, javor – drvo truhne!
Mlado vojno – u bostanu lale.
Kiša ide lale zeljenije,
Sunce grije, lale veseljije!
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
***
Je lji kome kano srcu mome?
Je lji kome kano srcu mome,
Je lji koju dragi ostavio,
Kano mene u najljepče vrijeme:
Kaed cvjetaju džeman i ružice?
Teško onom koj’ za kog’ uzdiše!
Boluj, srce, alj’ nemo’ umrijeti,
Dragi će ti ponude donijeti!
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
413
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Hoj, moja ružo, rumena
Hoj, moja ružo, rumena,
Što si se rano razvila?
Razvi me rano proljeće,
Ubra me mlado đevojče!
Bači me sebe u njedra,
Tu saem ti mlada uvehla!
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
***
Đevojka je ružu brala
Đevojka je ružu brala,
Ružu brala, pa je zaspala.
Otud ide mlado momče,
Mlado momče te budi đevojče;
,,Ustaj, ustaj, đevojčice,
Što si rano zaspala,
Ruža ti je uvehnula,
Što si je ubrala,
Dragi ti se oženio,
Kog’ si voljela?!“
,,Neka, nek se ženi.
Prosto mu bilo!”
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
414
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Koljiko je u neđelji daenae
Koljiko je u neđelji daenae,
Svi su daeni od srebra skovani,
A neđelja od suhoga zlata!
Subota je neđelju don’jela,
A neđelja dragog mi dovela.
Dragi mi je karanfil donio,
I poljubaec u đul-obraščiće!
Ja saem njemu trostruko vrnula
Dala saem mu vezanu mahramu,
I alkatmer usne đevojačke!
Stihove govorila Badema Musić
(rođena 1922. godine u Bogajiću; živjela u Kumanicama)
(Zapisala Almedina Musić, Kumanice)
***
Šećer-ago, đe se na put spremaš?
,,Šećer-ago, đe se na put spremaš?“
,,Biser-haenko, u carevu vojsku!“
,,Šećer-ago, ja te čekat neću!“
,,Biser- haenko, pa i ako nećeš,
Čekaće me tvoja seja mlađa,
Alj’ od tebe i bolja i slađa,
I što nije uz jarane rasla,
Ka ti što si uz mene porasla!“
Stihove govorila Raba Mrkulić
(rođena 1936. godine uVojnom Selu; živi u Gusinju)
(Zapisala Semira Kolenović, Gusinje)
415
Senada ĐEŠEVIĆ
***
U mom dvoru, ni sinošnje vode...
U mom dvoru ni sinošnje vode,
A kamolji jutros donešene.
Kladilje se zaeve i snaešice,
Koja lji će rano uraniti.
Dođe reda najmlađoj snaešici,
Pa otiđe daljeko za vodu.
Svekaer velji: „Nema mi snaešice!“
A svekrva: „Bože ti ne došla!“
A zaevice: ,,Tihoga je hoda“.
A đeveri: ,,Daljeko je voda.“
Došla mlada pa sluša na vrata:
„Aoj svekre, dugo živovao,
Svekrvice, dugo bolovala,
A zaevice, bljizo se udalje,
Na bljizinu, na devet konaekae ,
A, đeveri, daljeko vi draga,
Ka košulja od svojega tijela“.
Stihove govorila Raba Mrkulić
(rođena 1936. godine uVojnom Selu; živi u Gusinju)
(Zapisala Semira Kolenović, Gusinje)
***
Đevojka je crne oči kljela
Đevojka je crne oči kljela:
„Crne oči, da ve Bog ubije,
Sve viđoste, daenaes ne viđoste,
Đe mi dragi pokraj bora prođe.
Ja ga gađa’ dunjom i jabukom,
Aon mene neke ni kamenom;
Da mu kamen majki srce bije!“
Stihove govorio Amir Bektešević
(rođen 1947. godine u Dolji; živi u Dolji)
(Zapisala Hajrija Bektešević, Dolja)
416
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Ječaem žnjelje za gorom đevojke
Ječaem žnjelje za gorom đevojke,
Ječaem žnjelje, ječmu govorilje:
„Ao ječme, najranije śeme,
Mi te žnjelje, a mi te ne jelje.
Svatovski te kojnji pozobalji.“
Stihove govorio Amir Bektešević
(rođen 1947. godine u Dolji; živi u Dolji)
(Zapisala Hajrija Bektešević, Dolja)
***
Zeljen čador u zeljenu travu
Zeljen čador u zeljenu travu,
Pod čadorom Meho bolovaše,
U ruke mu tambura cukaše,
Od bolovae on često pjevaše:
,,Tamburice, moja daengubice,
daene gubi a đevojke ljubi!“
Stihove govorio Amir Bektešević
(rođen 1947. godine u Dolji; živi u Dolji)
(Zapisala Hajrija Bektešević, Dolja)
***
Hoj, đevojko, đevojano
Hoj, đevojko, đevojano,
Da se ženim još je rano.
Da se ženim rano mi je,
Ostavit te žao mi je.
Pričekaj me zime dvije,
To za tebe mlogo nije.
Dvije zime, jedno ljeto,
O jeseni, mene eto!
417
Senada ĐEŠEVIĆ
Stihove govorila Saljka Huseinović
(rođena 1934. godine u Plavu; živi u Plavu)
(Zapisao Ilhan Huseinović, Plav)
***
Hoj, planino, planinice moja
Hoj, planino, planinice moja,
Omilje mi ta ljepota tvoja.
Daenjom, noćom po teb’ šetajući,
Po teb’ šetajući brave čuvajući.
Čuvajući, momka pominjući.
Prvu noj ne daše mi doj,
Dugu noj mi kiša uradila,
Treću noj se iskrado’ pa dođo’.
A kaed dođo’, tu momka ne nađo’ ;
Već ja nađo’ avljiju zatvorenu,
Zatvorenu, slankom potkočenu.
Stihove govorila Raba Mrkulić
(rođena 1936. godine uVojnom Selu; živi u Gusinju)
(Zapisala Semira Kolenović, Gusinje)
***
Đevojka je goluba njivila (druga verzija)
Đevojka je goluba njivila,
Njivila ga pa mu govorila:
„Oj golube, opala ti krila,
Ne njivim te da te preprodajem,
No te njivim da te u rod šaljem,
Da mi vidiš moje roditelje,
Da mi vidiš ostaralog baba,
Da mi vidiš ostaralu majku,
I da vidiš kako su mi braća.
Jesu lj’ mi se braća poženila,
I da vidiš kako su mi sestre,
Jesu lj’ mi se sestre razudalje,
418
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
Jesu lj’ mene kaene ostavljalje?“
„Nijesu ti kaene ostavilje,
Nema kaene, daljekoj odivi!“
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Metehu)
(Zapisala Edina Kandić, Meteh)
***
Oj, ljivado, oj zeljena
Oj, ljivado, oj zeljena,
Što si rano pokošena?
Pokošena u zaladu,
Vjerio me dragi mladu.
Vjerio me, alji krije,
Jer svakome milo nije!
Stihove govorila Milka Rajković
(rođena 1940. godine u Brezojevicama; živi u Brezojevicama)
(Zapisala Sanja Rajković, Brezojevice)
***
Hoj đevojko, roze bluze
Hoj đevojko, roze bluze,
Što staroga momka uze.
Viđe lji mu sijede brke,
Na te tvoje oči mrke,
Viđe lji mu sijedu bradu,
Na tom tvome ljicu mladu?
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
419
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Ah moj Aljo, crne oči
Ah moj Aljo, crne oči,
Ti ne lutaj sam po noći.
Ja ću tebe sama doći,
Sama doći do ponoći.
Moj se vranaec uz brijeg pinje,
Nogom stada po kamenju.
Is kamena vatra sijeva,
Ah, moj Aljo, što te nema!
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
***
Hoj, ljivado!
Hoj, ljivado, hoj, zeljena,
Što si rano pokošena?!
Pokosi te jedna đevojka.
Ljepči momaek no đevojka.
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
***
Niz Visitor ofce javu
Niz Visitor ofce javu,
I zeljenu pasu travu,
A pred njima čoban svira,
Đevojačko srce dira.
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
420
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Dugo polje, niđe hlada nema
Dugo polje, niđe hlada nema,
Samo jedna ruža kaljemljena.
Tu je ružu moj dragi kaljemio,
Dok je mladi bećar bio.
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
***
Śela Hajra kraj bunara
Śela Hajra kraj bunara,
Šije jorgan od behara,
Jedaen šije drugi para,
Treći s Hajrom razgovara:
,,Hajro dušo, Hajro cvijeće,
Ko ti ljubi b’jelo ljice?
Aj ne laeži, pravo kaži nani,
Kamo tebe sae s grla đerdani?“
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine, u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
***
Sinoj su me ofce pogazilje
Sinoj su me ofce pogazilje;
Sinoj ofce, a jutros đevojke.
Stihove govorio Mujo Musić
(rođen 1933. u Plavu; živi u Plavu)
(Zapisala Melisa Musić, Plav)
421
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Hoj, ljivado
Hoj, ljivado, hoj, zeljena,
Što si rano pokošena,
Pokošena u sred ljeta,
U najljepši jek cvijeta?
,,Od jada saem veljkog pokošena,
Sinoj su me ofce pogazilje,
Sinoj ofce, a jutros đevojke,
Tri prošene,a tri neprošene;
Ofce tražu đeteljinu travu,
A đevojke svakojako cvijeće!“
Stihove govorila Igbala Hadžialjević
(rođena 1946. godine u Plavu; živi u Plavu)
(Zapisao Dino Hadžialjević, Plav)
***
Suljovice, merhaba, merhaba, merhaba
Suljovice, merhaba, merhaba, merhaba,
A đe ti je Suljaga, Suljaga, Suljaga?
Otišae n u drva, u drva, u drva,
Da donese tovar-dva, tovar-dva, tovar-dva.
Suljovice, kami ti, kami ti, kami ti,
Suljo ti je mahniti, mahniti, mahniti!
Stihove govorila Duša Mehmedović
(rođena 1942. godine u Hotima; živi u Vojnom Selu)
(Zapisala Merida Mehmedović, Vojno Selo)
422
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Sabah klanja ljijepa đevojka
Sabah klanja ljijepa đevojka,
Sabah klanja i Bogu se molji:
„Daj mi Bože, iglu od merdžana,
Da saešijem jorgan od behara,
Da pokrijem mene i bećara,
Da ja vidim kako bećar spava.
Bećar spava oči ne zatvara.
Bećaru je kosa talasana,
Kosa plava, talasa se sama“.
Stihove govorila Raba Mrkulić
(rođena 1936. godine u Vojnom Selu; živi u Gusinju)
(Zapisala Semira Kolenović, Gusinje)
***
Džan sevdahu, ne padaj po prahu
Džan sevdahu, ne padaj po prahu,
Ima lj’ gori’ jadae od sevdaha?
Ja znam gore jade od sevdaha,
Živoj ženi preuzet junaka,
Udovici preuzet jarana,
A đevojki preuzet meraka,
A aezgaem momku, preuzet đevojku,
Ti su gori jadi od sevdaha.
Stihove govorila Raba Mrkulić
(rođena 1936. godine u Vojnom Selu; živi u Gusinju)
(Zapisala Semira Kolenović, Gusinje)
423
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Pade maegla, pade tama
Pade maegla, pade tama.
U planinu cura sama.
U planinu ofce čuva,
Planinski ju vjetaer duva.
Otud idu dva hajduka,
Bez obzira ka tri vuka.
Jedaen od njih brže dođe,
Za desnu ju ruku drži.
Drugi joj kosu rasplete,
A treći joj notke śeče.
Stihove govorio Mirsad Kandić
(rođen 1968. godine u Metehu; živi u Komarači)
(Zapisala Edina Kandić, Komarača)
***
Znaš lji Baljka, Baljkice
Znaš lji Baljka, Baljkice,
Kaed se ja i ti ljubismo,
U haz-bašču zeljenu,
Pod ružicu rumenu!
Ružica se rojaše,
Na nas dvoje padaše.
Ti je Balje kupaše,
U njedra je mećaše.
Da ti njedra mirišu,
Da bećari uzdišu!
Stihove govorio Ibrahim Canović
(rođen 1933. u Plavu; živi u Plavu)
(Zapisala Ines Canović, Plav)
424
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
***
Laeko, majko, domovinu služit
Sinoj saem se sama obećala,
A jutros me majka okarala:
,,Muči, šćeri, nesretnjo ti bilo,
Nije laeko domovinu služit:
Stara svekra – ognjevita zmaja,
A svekrvu – živu pośeklicu,
Zaevice pod pločom zmijice,
Jetrvice – ljute koprivice,
A đevere vaezdaen pričajući!“
Laeko, majko, domovinu služit:
Starom svekru meko prostirati,
A svekrvi šporet nalagati.
A zaevama spremu pripremati,
Jetrvama đecu milovati,
Ž đeverima šalu provoditi,
Laeko majko, domovinu služit!
Stihove govorila Muradija Lalić
(rođena 1960. godine u Prnjavoru; živi u Završu)
(Zapisala Nusreta Lalić, Završ)
***
Oj đevojko Miljijana
Oj đevojko Miljijana,
Prošetaj se planinama.
Planinama i gorama,
Najćeš dragog pod granama.
Pod granama vite jele,
Prekrstio ruke b’jele.
Ruke b’jele prekrstio,
Oči crne zatvorio.
Stihove govorila Milka Rajković
(rođena 1940. godine u Brezojevicama; živi u Brezojevicama)
(Zapisala Sanja Rajković, Brezojevice)
425
Senada ĐEŠEVIĆ
***
Znaš đevojko
Znaš đevojko, onog daena,
Kaed odosmo do Beraenae,
Od Beraenae pa do gore,
Sprovodismo razgovore?
Govorismo, cvijete plavi,
A najviše o ljubavi.
Hoj ljubavi, moja stara,
Ko lji mi te razgovara,
Hoj ljubavi, moja prošla,
Kome lji si dobrodošla?
Stihove govorila Hajrija Neljković
(rođena 1930. godine u Plavu; živi u Gusinju)
(Zapisala Almasa Neljković, Gusinje)
***
Prošetala Jagoda na vodu
Prošetala Jagoda na na vodu,
Za Jagodom Šićer-beg na konju,
Za Šićerom Jagodina majka:
,,Stan’ polaeko, Šićer-beg na konju,
Stan’ polaeko,ne zori se tako,
Zaustavi konja i hrtove,
Tamo mi je Jagoda na vodu,
Mlada mi je, prepanuće mi se,
Od srama će u vodu skočiti,
Od straha će u goru pobjeći!“
Ne boj joj se, Jagodina majko,
Sinoj mi je na krilo śeđela,
I brojala dugmad po dolami,
A ja njojzi biser oko vrata!“ Stihove govorila Baković Nadžija
(rođena 1940. u Plavu; živi u Prnjavoru)
(Zapisala Baković Nurija, Prnjavor)
426
Plavsko-gusinjski usmenoknjiževni prilozi
Senada ĐEŠEVIĆ
ORAL LITERATURE IN THE REGION OF PLAV-GUSINJE
This paper provides and reflects on lyrical poems recorded in the region
of Plav and Gusinje in the period from 2009 to 2014. It is well known that our
oral literature disappears before the process of urbanization, migration abroad and increased literacy of the population. For this reason, the author asked
the pupils in secondary mixed school “Bećo Bašić” in Plav to record lyrical
poems from their older household members and neighbours, while preserving
the linguistic characteristics of the area. The paper is intended to help preserve
the cultural heritage of Plav and Gusinje area.
Key words: lyrical poems, Montenegrin speech patterns, vernacular
427
PORTRETI
LINGUA MONTENEGRINA, god. VII/1, br. 13, Podgorica, 2014.
Institut za crnogorski jezik i književnost
Adnan ČIRGIĆ (Podgorica)
Institut za crnogorski jezik i književnost
[email protected]
UDK 811.163.4’28(497.16)
Pregledni rad
DOPRINOS TOMA BRAJKOVIĆA
CRNOGORSKOJ DIJALEKTOLOGIJI
Ovaj je prilog osvrt na doprinos Peraštanina Toma Brajkovića
dijalektološkim istraživanjima u Crnoj Gori. Riječ je o jednome
od prvih značajnijih dijalektoloških radova o crnogorskim govorima, koji je danas prilično zaboravljen i nedostupan.
Ključne riječi: Tomo Brajković, dijalektologija, crnogorski
govori
Prvi značajniji prilog o crnogorskim govorima nakon predgovora Vuka
Stef. Karadžića Srpskim narodnim poslovicama1 jeste studija Toma Brajkovića o
„peraškome dijalektu“2. Tomo Brajković i mimo toga zaslužuje posebno mjesto
među proučavaocima crnogorskih govora u XIX vijeku jer je dao prvu podjelu
1
2
Viđeti: Vuk Karadžić, Srpske narodne poslovice, Cetinje, 1836.
Tomo Brajković, „Peraški dijalekat“, Programm des Gymnasiumus von Cattaro 1892/93,
Zagreb, 1893, str. 3–21.
431
Adnan ČIRGIĆ
jedne skupine crnogorskih govora. Njegov opis govora Perasta nudi obilje osobina za koje nije teško pretpostaviti da su danas dobrim dijelom iščezle. Taj opis
potvrđuje da se Perast jezički skladno uklapao u opštecrnogorsku jezičku sliku.
Brajkovićeva studija nema samo kulturnoistorijski značaj. Iako su neka
njegova tumačenja prevaziđena i metodologija više no zastarjela (ugledao
se, i po sopstvenome priznanju, na Budmanijevu studiju o dubrovačkome dijalektu), ipak njegov rad donosi bogatu građu kojom se upotpunjuje slika o
crnogorskim govorima. Naglašavajući znatno trajniju vrijednost Brajkovićeve studije od studija koje su joj prethodile, Pavle Ivić ističe kako je njegov
rad „metodološki zavisan od Budmanijeve studije o dubrovačkom govoru,
na način koji pomalo podseća na zavisnost književnosti bokeljskih katolika
u XVII i XVIII veku od dubrovačke literature. Kao i uzor za kojim je pošao,
Brajković iznosi mnoštvo dobrih podataka, sažeto i pregledno izloženih. Budmanijev rad ima jednu metodsku manu: on utvrđuje osobenosti akcenatskog
sistema dubrovačkog govora, ali zatim, navodeći primere, redovno daje likove po književnoj akcentuaciji koji bi bili ekvivalentni stvarnim dubrovačkim
formama. Upravo istim nedostatkom opterećen je i Brajkovićev posao.“3
Tomo Brajković potiče iz ugledne peraške porodice, doseljene u prvoj
polovini XVII vijeka iz Glogovca nadomak Perasta. „Tokom XVII i XVIII
vijeka Brajkoviće nalazimo kao kapetane, patrune, vlasnike brodova, pomorske trgovce. U XIX i prvim decenijama XX vijeka Brajkovići su jedno od
najprisutnijih bratstava. U Perastu živi čak 17 porodica sa tim prezimenom.
Dva zaslužna Brajkovića obilježila su period XX vijeka – naučnik svjetskoga
glasa dr Vladislav Brajković, potomak viteza Andrije, i don Gracija Brajković
koji je dao veliki doprinos kulturnoj istoriji Perasta i Boke.“4
Tomo Brajković rođen je u Perastu 2. septembra 1853. godine. Osnovnu je školu završio u Perastu 1863, gimaziju u Splitu 1872, a studij klasične
filologije u Gracu 1877. Bio je profesor kotorske gimnazije5 od 1878. do 1897.
godine, zatim je postavljen za prvoga direktora gimnazije u Zadru od 1897. do
1908, nakon čega uz pohvale6 odlazi u penziju i seli za Zagreb. Nekoliko je
puta biran za narodnoga zastupnika u Dalmatinskome saboru u Zadru (1889.
za gradove Kotor, Perast, Herceg Novi, a od 1909. do pada Austrougarske
monarhije za Boku Kotorsku). Umro je u Zagrebu 3. januara 1932. godine.7
3
4
5
6
7
Pavle Ivić, „Osvrt na lingvističke metode dosadašnjih proučavanja crnogorskih narodnih
govora“, Crnogorski govori, zbornik radova, CANU, Titograd, 1984, str. 34.
Marija Mihaliček, „Hronika ugledne peraške porodice“, Pobjeda, dodatak Agora, Podgorica, 11. februara 2013, str. 4.
Marija Mihaliček navodi da je bio i direktor kotorske gimnazije. Viđeti: Marija Mihaliček,
n. d., str. 4.
Ljubomir Maštrović, 150 godina zadarske gimnazije, Zadar, 1954, str. 68.
Viđeti: Iv. Bić., „Brajković, Tomo“, Hrvatski biografski leksikon, 2, Bj – C, Jugoslavenski
432
Doprinos Toma Brajkovića crnogorskoj dijalektologiji
Nastavni vjesnik objavio je ovaj nekrolog: „U zagrebačkoj klinici, dne
3. siječnja ove godine umro je prof. Tomo Brajković u sedamdeset i devetoj
godini života, ostavljajući za sobom udovu i četvero djece. Potekao je od odlične peraške patricijske obitelji Brajkovića.
Poslije svršenih nauka posvetio se filologiji, napustivši kleričko zvanje.
Osposobljen za klasičnu filologiju u Beču služio je najprije u Kotoru. Kad je
kotorska gimnazija degradirana na nižu gimnaziju, bude Brajković premješten u
Split, da se opet povrati u Kotor, kad je ista gimnazija bila popunjena kao prije.
Iz Kotora bude promaknut za prvog ravnatelja hrvatske gimnazije u Zadru, koja
je osnovana u onom gradu poslije velikih borba hrvatske narodne stranke. Kao
ravnatelj ove gimnazije dovrši službu i bude umirovljen g. 1922. Odmah zatim
doseli u Zagreb, da uzmogne dati svojoj djeci hrvatski odgoj. Boka kotorska,
cijeneći njegove vrline i žarki, premda i tihi patriotizam, izabra ga za zastupnika
na pokrajinskom saboru u Zadru, koju je čast nosio sve do sloma Austrije.
Kao stručnjak filolog napisao je mnogo zanimljivih studija, objelodanjenih u izvještajima kotorske gimnazije. Poznata je njegova studija o Peraškom dijalektu, koja je pobudila zanimanje slavista. Preveo je nekoliko ulomaka iz klasičnih pisaca, koje je objelodanio u povremenim časopisima. Da je
bio slobodan, bio bi Brajković mnogo ostavio u književnom polju; ali škola
i administrativni rad u jednom velikom zavodu oduzimlju čovjeku svekoliko
slobodno vrijeme. A kad je pošao u mirovinu, nije imao više dovoljno pobude
za jači rad. U zadnje je vrijeme izdao kritično izdanje Čengić-age. (...)
Do hladnog groba u Mirogoju otpratili su ga njegovi brojni učenici,
njegovi drugovi i prijatelji iz Dalmacije, nastanjeni u Zagrebu. U ime svih
oprostio se od pokojnika dirljivim govorom prof. Kerubim Šegvić. (...)“8
Šteta je što su Toma Brajkovića životne okolnosti sklonile s puta dijalektoloških ispitivanja i navele na školsku administraciju jer smo tako nažalost zanavijek propuštili informacije o razuđenosti bokeških govora, koju
je spominjao Vuk Stef. Karadžić u predgovoru Poslovicama (1836). Njegov
opis peraškoga govora više je nego primjeran s obzirom na vrijeme u kojemu
je nastao. Brajković je u tome opisu, bez monografskih pretenzija, znao odvojiti bitno od manje bitnoga te istaći sve važnije osobine peraškoga govora
u odnosu na okolne bokeške govore i u odnosu na ondašnji standard. Uz to
treba istaći da je u tome radu koristio dijalektološku literaturu koja mu je bila
dostupna, a koja je bila više nego oskudna u ono vrijeme. On citira, potvrđuje
ili ispravlja rezultate Karadžića, Rešetara, Milasa, Budmanija, Maretića, Daničića, Pavića, Parčića, a poznavanje njemačkoga jezika davalo mu je pred8
leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1989, str. 258.
K. Š., „Naši pokojnici. ϯ Prof. Tomo Brajković“, Nastavni vjesnik, knj. XL, godina
1931./1932, Zagreb, str. 252–253.
433
Adnan ČIRGIĆ
nost i u odnosu na današnje dijalektologe jer je mogao koristiti bečki Arhiv
za slovensku filologiju. U opisu peraškoga govora Brajković je najavio: „Ako
Bog da zdravlje te uzimam vremena i volje da idem na okolo pobilježiću i
govor ostalijeh mjesta.“ Nažalost, koliko nam je poznato, nije ostvario svoj
naum da slične opise dade i za ostale bokeške krajeve.
Brajkovićeva je studija podijeljena na nekoliko segmenata. (Budmanijeva studija o dubrovačkome govoru kao da mu je bila zamjena za dijalektološki upitnik kojega tada još uvijek nije bilo.) Pored uvodnoga dijela, tu je
poglavlje „Glasovi“ (podijeljeno na „Samoglasnici“ i „Suglasnici“), poglavlje
„Oblici“ (podijeljeno na „Imenice“, „Pridavnici“9, „Zamjenice“, „Brojnici“10,
„Glagoli“), poglavlje „Blago“, odnosno leksika, koje najčešće izostaje i u današnjim monografskim opisima,