Mihail Šolohov
ČOVJEKOVA SUDBINA
black books
1
Mihail Šolohov
ČOVJEKOVA SUDBINA
Jevgeniji Grigorjevnoj Ljevickoj
članu KPSS od 1903. godine
Prvo poslijeratno proljeće na Gornjem Donu bilo je kao
rijetko kad jedinstveno i energično. Krajem marta iz Poazovlja
dunuše topli vjetrovi, i već dva dana kasnije sasvim ogolje pješak na
lijevoj obali Dona; u stepi se preplaviše vodom uvale i jaruge
nabijene snijegom, prolomivši led pomamno zaigraše stepske rječice,
i putevi postadoše skoro sasvim neprohodni.
Za vrijeme tog pasjeg bespuća morao sam da idem u stanicu
Bukanovsku. Nije bilo baš ni tako daleko — svega nekih šezdeset
kilometara — ali nije bilo tako jednostavno prevaliti ih. Moj drug i ja
krenuli smo prije izlaska sunca. Snaţno zateţući štrange, par
ugojenih konja jedva je vukao teška kola. Točkovi su do glavčina
propadali u ovlaţeni pijesak, pomiješan sa snijegom i ledom, i za sat
voţnje na konjskim sapima i bedrima, pod tankim kaišima orme, već
su se pojavili bijeli, gusti mjehurovi pjene, a u svjeţem jutarnjem
vazduhu izvi se oštri i opojni miris konjskog znoja i ugrijanog
katrana na dobro namazanoj konjskoj opremi.
Gdje je konjima bilo naročito teško, silazili smo s kola i išli
pješke. Pod čizmama je šljapkao rastopljeni snijeg, bilo je teško
kretati se, ali se na ivicama puta još uvijek zadrţao tanki led što se
kao kristal presijavao na suncu, i gaziti po njemu bilo je još teţe. Tek
za šest sati prevalili smo rastojanje od trideset kilometara i stigli do
prevoza preko rječice Jelanke.
Nevelika rječica, koja tu i tamo ljeti presušuje, razlila se kod
Mohovskog hutora na čitav kilometar po močvarnom ritu, obraslom
jovama. Trebalo je da se prebacimo trošnim čamcem sa ravnim
dnom, koji nije mogao da primi više od tri osobe. Konje smo ostavili.
Na drugoj obali, u kolhoznoj šupi, čekao nas je stari »vilis« koji je
prošao sito i rešeto; nalazio se tamo još od zimus. Uz izvjesnu
bojazan, šofer i ja sjedosmo u dotrajali čamac. Moj drug je ostao na
obali sa stvarima. Tek što smo se otisnuli, voda u sitnim mlazevima
poče izbijati sa raznih mjesta iz natrulog dna. Svim i svačim što nam
2
se našlo pri ruci začepljivali smo olupinu i izbacivali vodu cijelo vrijeme voţnje. Za sat smo bili na drugoj obali Jelanke. Šofer je
dotjerao automobil iz hutora, prišao čamcu i rekao, uzimajući veslo:
— Ako se ovo prokleto korito ne raspadne na vodi, stići
ćemo za dva sata, ranije nas nemojte očekivati.
Hutor se protezao daleko u stranu, i kod prevoza je vladala
takva tišina kakva biva u pustim krajevima samo u duboku jesen i u
samom početku proljeća. Od vode se osjećalo na vlagu, oporu
gorčinu na trule jove, a sa dalekih prihoperskih stepa što su tonule u
ljubičastu izmaglicu laki povjetarac je donosio vječno mladi, jedva
uhvatljivi miris zemlje nedavno osloboĎene snijega.
Nedaleko, na obalskom pijesku, leţao je srušeni plot. Sjeo
sam na njega, htio da zapalim, ali, kada sam zavukao ruku u desni
dţep vatom postavljenog kaputa, na svoje veliko ogorčenje vidio sam
da se paklo »Belomora« sasvim raskvasilo. Dok smo se prevozili,
talas je zapljusnuo ivicu čamca koji je duboko utonuo, i do pojasa me
oblio mutnom vodom. Tada nisam imao vremena da mislim na
cigarete, valjalo je, ostavivši veslo, što brţe izbacivati vodu da čamac
ne bi potonuo, a sada sam, ogorčen i ljut zbog sopstvenog nehata,
paţljivo izvukao iz dţepa raskvašeno paklo, čučnuo i počeo, jednu
po jednu, da redam na plotu vlaţne, skvrčene cigarete.
Bilo je podne. Sunce je sijalo jako, kao u maju. Nadao sam
se da će se cigarete brzo osušiti. Sunce je sijalo tako jako da sam već
poţalio što sam za put obukao vojničke vatirane pantalone i kaput.
Bio je to prvi poslije zime zaista topao dan. Prijatno je bilo sjediti na
plotu tako, sam, sav se predajući tišini i samoći i, skinuvši s glave
staru vojničku kapuljaču, sušiti na povjetarcu kosu, mokru poslije
napornog veslanja, i ne razmišljajući ni o čem, posmatrati tako bijeli,
bujni oblaci promiču u blijedom plavetnilu.
Uskoro ugledah muškarca, koji je izašao na put iza posljednjih hutorskih dvorišta. Vodio je za ruku mališana, kome je,
sudeći po rastu, moglo biti pet-šest godina, ne više. Umorno su se
vukli prema prevozu, ali kada su stigli do automobila, skrenuše ka
meni. Pošto mi je prišao sasvim blizu, visoki, malo pogureni čovjek
reče dubokim, prigušenim glasom:
— Zdravo, drugaru!
3
— Zdravo. — Stisnuo sam veliku, tvrdu ruku, koja mi je bila
pruţena.
Čovjek se naţe prema dječaku, reče:
— Pozdravi se sa čikom, sine. I on je, po svoj prilici, šofer,
kao i tvoj tata. Samo smo mi stigli kamionom, a on tjera ova mala
kola.
Gledajući me pravo kao nebo svijetlim očima, blago se
osmjehujući, dječak mi smjelo pruţi rumenu hladnu ručicu. Ja je lako
protresoh, upitah:
— Zašto ti je, stari, ruka tako hladna? Napolju vrućina, a ti
se smrzao?
S dirljivim djetinjim povjerenjem mališan se privi uz moja
koljena, začuĎeno podiţe bjeličaste obrve.
— Otkuda sam ja stari, čiko! Ja sam dječak, i uopšte se
nisam smrzao, nego su mi ruke hladne zato što sam grudve pravio.
Skinuvši s leĎa prazni ranac i umorno se smještajući pored
mene, otac reče:
— Nagrajisao sam sa ovim putnikom! Zbog njega sam se sav
izranjavao. Taman propisno iskoračim — on već prelazi u kas, pa
izvoli sad da se prilagodiš takvom pješaku. Tamo gdje bi trebalo
jednom da zakoračim — napravim tri koraka, te tako i idemo u
raskorak, kao konj i kornjača. A uz to za njim treba četvore oči
otvoriti. Samo li se okrenem, on već po bari gaca ili je otkinuo
ledenicu i sisa je umjesto bombone. Ne, nije to muški posao putovati
s takvim putnicima, i još marševskim korakom. — On poćuta, pa će
upitati: — A šta je s tobom drugaru, da ne čekaš svoga gazdu?
Bilo mi je nezgodno da ga razuvjeravam kako nisam šofer, te
odgovorih:
— Eto, čekam.
— Hoće li doći sa one strane?
— Da.
— Ne znaš hoće li skoro čamac?
— Pa, za jedno dva sata.
— Podosta. Pa, bar ćemo se dotle odmoriti, i tako nemam
kuda da ţurim. Prolazim ja, vidim: čovjek moje sorte, šofer. sunča
se. Deder, mislim, da svratim na časak, da popušimo po jednu.
Samom čovjeku je muka i da puši i da umire. A ti lijepo ţiviš,
4
cigarete pušiš. Dakle, raskvasio si ih. E, moj drugaru, mokar duvan ti
je što i liječen konj, — pare prebijene ne vrijedi. Nego, bolje da
zapalimo moju krdţu, šta veliš?
On izvuče iz dţepa ljetnih radnih pantalona svilenu, pohabanu duvanjaru malinove boje, savijenu u smotuljak, odriješi je, i
ja stigoh da pročitam natpis izvezen u uglu: »Dragom borcu od
učenice šestog razreda lebeĎanske gimnazije«.
Zapalili smo neku vrlo jaku krdţu i dugo ćutali. Htio sam da
ga upitam kuda se zaputio sa djetetom, kakva ga je nevolja potjerala
po ovakvom bespuću, ali me je on preduhitrio pitanjem:
— A ti, kako — cijelog rata za volanom?
— Skoro.
— Na frontu?
— Da.
— I ja sam, bogme, drugaru, imao prilike da okusim od te
čorbe — zasjela mi je u grlu i povrh toga.
Stavio je na koljena velike, mrke ruke, pogurio se. Pogledah
ga sa strane, i spopade me neka tjeskoba... Jeste li vidjeli kadgod oči
kao posute pepelom, pune neke beskrajne očajničke tuge, da je
čovjeku teško i da ih pogleda? E, takve je oči imao moj slučajni
sabesjednik.
Istrgavši iz plota sasušeni, krivi prut, šarao je neko vrijeme
njime po pijesku i ćutao, iscrtavajući nekakve fantastične figure.
Onda progovori:
— Ponekad ne spavaš noću, tupo zuriš u pomrčinu i razmišljaš: »Zašto li si me, ţivote, tako, osakatio? Šta sam skrivio, da
me tako kazniš« I nema odgovora ni u pomrčini, ni na suncu
jarkom... Nema ga, i neću ga ni dočekati! — I na jednom se nečega
sjeti, pa njeţno gurkajući sinčića, reče: — Hajde, dobro moje, idi
poigraj se kraj vode — kraj velike vode uvijek se naĎe kakav ulov za
dječicu. Samo, pazi da noge ne ukvasiš!
Još dok smo ćutke pušili, krišom posmatrajući oca i sina,
iznenada sam otkrio jednu okolnost, koja me je začudila. Dječak je
bio obučen jednostavno, ali solidno: i u tome kako mu je stajao dugi
kaputić, lako postavljen iznošenim ovčijim krznom, i u tome kako su
majušne čizmice bile napravljene da se mogu nositi preko vunenih
čarapa, i u vrlo vještom šavu na svojevremeno pocijepanom rukavu
5
kaputića — u svemu se ogledala ţenska briga, prisustvo spretnih
materinskih ruku. A otac je izgledao drugačije: progorio na nekoliko
mjesta, vatirani kaput je bio nemarno i na brzinu zakrpljen, na
iznošenim radnim pantalonama zakrpa nije bila prišivena kako valja,
nego kao da je grubo prihvaćena krupnim, muškim bodom; imao je
na sebi skoro nove vojničke cokule, ali su mu debele vunene čarape
bile izjedene od moljaca: njih se nije dotakla ţenska ruka ... Još tada
sam pomislio: »Ili je udovac, ili nije u dobrim odnosima sa ţenom.«
Ali on se, pošto je ispratio pogledom sinčića, muklo nakašlja
i ponovo progovori, a ja se sav pretvorih u uho.
— U početku sam ţivio obično. Rodom sam iz Voronješke
gubernije, godište hiljadu devetstoto. Za vrijeme graĎanskog rata bio
sam u Crvenoj armiji, u Kikvidzeovoj diviziji. Gladne, dvadeset
druge pošao sam na Kuban da povijem grbaču za kulake, tako sam i
ostao ţiv. A otac, majka i sestrica pomrli su kod kuće od gladi. Ostao
sam sam. Od rodbine — pustoš prava — nigdje nikoga, ni ţive duše.
Poslije godinu dana vratio sam se sa Kubana, prodao krovinjaru,
uputio se u Voronjeţ. Najprije sam radio u drvodjeljskoj zadruzi,
onda sam prešao u fabriku, izučio bravarski zanat. Uto sam se i
oţenio. Ţena mi je odrasla u domu za siročad. Naišao sam na dobru
djevojku. Mirna, vesela, usluţna, pametna glava, sušta suprotnost
meni. Od djetinjstva je naučila šta se sve moţe preturiti preko glave,
mora da se to i odrazilo na njenoj naravi. Kad bi je čovjek pogledao
sa strane — nije bila baš tako naočita, ali ja je nisam gledao sa
strane, nego pravo. I za mene nije bilo ljepše i draţe od nje, nije je
bilo u cijelom svijetu i neće je ni biti!
Dešavalo se da sam se s posla vraćao umoran, a ponekad i
ljut kao Ďavo. Ali ne, na grubu riječ ona nikada nije grubošću
odvratila. Umiljata, tiha, prosto nije znala gdje bi me smjestila,
mučila se, jadnica, da mi i u oskudici sladak zalogaj pripremi.
Gledam je tako i na srcu mi lakše, a malo poslije je zagrlim i kaţem:
»Oprosti, mila Irinka, bio sam svinja prema tebi. Ti ćeš razumjeti, na
poslu mi nije išlo kako treba«. I opet meĎu nama mir, i meni
spokojno na srcu. A znaš li ti, drugaru, šta to znači za posao? Ujutru
ustajem kao preporoĎen, odlazim u fabriku, i svaki posao mi polazi
za rukom! Tako ti je to kad čovjek ima pametnu ţenu-drugaricu.
6
Dešavalo se ponekad, kada primim platu, da poĎem s drugovima u kafanu. Ponekad se dešavalo i to da se vraćam kući, i
nogama ispisujem sve nekakve zavrzlame, da je sa strane, mora biti,
strašno i pogledati. Jednom riječju, ulica mi tijesna, i gotovo, a o
sokacima da i ne govorim. Bio sam tada momak i po, zdrav i snaţan
kao Ďavo, mogao sam mnogo da popijem, i kući sam se uvijek vraćao
svojim nogama. Dešavalo se katkad da sam posljednju dionicu
prelazio prvom brzinom, to jest četvoronoške, ali sam ipak stizao. Pa
i tada — ni riječi prijekora, niti vike ili pak skandala. Samo se
smješka moja Irinka, pa i to nekako obazrivo, da se pijan ne naljutim.
Izuva me i šapuće: »Lezi uza zid, Andrjuša, da u snu ne padneš s
kreveta«. Te ti se ja strovalim kao vreća zobi, i sve počne da mi pliva
pred očima. Samo kroz san osjećam kako me ona lagano miluje rukom po glavi i šapuće mi nešto umiljato, ţao joj je, znači...
Izjutra me sat-dva prije posla na noge digne, da se razdrmam.
Zna da, onako mamuran, neću ništa da jedem, pa mi izvadi kiseli
krastavac ili još nešto lakše, i nalije brušenu čašicu votke. »Na, da se
otrijezniš, Andrjuša, ali nemoj više, mili moj«. Zar je mogućno da se
ne opravda toliko povjerenje? Ispijem, dakle, zahvalim joj bez riječi,
samo pogledom, poljubim je i poĎem na posao, pijan od sreće. A da
mi je, mamurnome, rekla nešto u ljutini, da je podviknula ili me
izgrdila, tako mi boga, ja bih se i sutradan napio. To se i dešava u
nekim porodicama gdje su ţene glupače; nagledao sam se takvih
ludača, poznajem ih.
Ubrzo smo i djecu dobili. Najprije se rodio sin, a nije dugo
potrajalo pa doĎoše i dvije djevojčice... Tada sam se odbio od
drugova. Cijelu platu nosim kući, porodica mi se pristojno uvećala,
nije mi do pića. O slobodnom danu popijem kriglu piva i tu stavim
tačku.
Dvadeset devete godine počeo sam da se bakćem oko automobila. Izučio sam šoferski posao, sjeo za volan kamiona. Poslije
sam se toliko saţivio sa poslom, da više nisam poţelio da se vratim u
fabriku. Učinilo mi se da je za volanom veselije. Tako sam proţivio
deset godina a da nisam ni primijetio kako su prohujale. A prohujale
su kao u snu. Nego, šta je to deset godina! Upitaj bilo kog starijeg
čovjeka da li je primijetio kako mu je prošao ţivot? Vraga je
primijetio! Prošlost — to ti je kao ona udaljena stepa u izmaglici.
7
Jutros sam išao njom, sve se lijepo vidjelo unaokolo, a kako sam
prevalio dvadeset kilometara, prevukla se stepa maglom, i odavde se
više ne razlikuje šuma od korova, ispaša od oranice...
Radio sam ovih deset godina i danju i noću. Dobro sam zaraĎivao i ţivjeli smo kao ljudi. I djeca su nam donosila radost: sve
troje bjehu odlikaši, a najstariji, Anatolij bio je tako spreman iz
matematike da su o njemu čak u centralom listu pisali. Otkuda mu
tako velik dar za tu nauku, ni sam ti, brate, ne znam. Samo, to mi je
mnogo laskalo, i ponosio sam se njime, strašno sam se ponosio!
Za deset godina nakupilo se nešto novca, te smo pred rat
podigli dvosobni kućerak, sa ostavom i malenim hodnikom. Irina je
kupila dvije koze. Šta nam je više trebalo? Djeca jedu kašu s
mlijekom, imamo krov nad glavom, odjeveni smo, obuveni, kao da je
sve u najboljem redu. Samo što sam se nezgodno smjestio. Dodijelili
su mi parcelu zemlje od šest ari nedaleko od fabrike aviona. Da mi je
krovinjara bila na drugom mjestu, moţda bi mi i ţivot krenuo drugim
putem...
U to izbi rat. Sutradan stiţe poziv iz vojnog odsjeka, a dan
kasnije — izvolite u ešalon. Ispratilo me sve četvoro mojih: Irina,
Anatolij i kćeri Nastjenjka i Oljuška. Sva su se djeca drţala junački.
A kćerima — zablistaše suze, nije moglo bez toga. Anatoliju samo
ramena drhture, kao da mu je hladno, u to vrijeme je već ušao u
sedamnaestu, a Irina moja... Za svih sedamnaest godina našeg
zajedničkog ţivota nikada je nisam vidio takvu. Noću mi se košulja
na ramenima i na grudima nije sušila od njenih suza, a izjutra se
priča nastavljala... DoĎosmo na stanicu, a ja od tuge ne mogu da je
pogledam: usne joj natekle od plača, kosa poispadala ispod marame,
i oči mutne, ukočene, kao u čovjeka koji je šenuo. Komandiri izdaju
naredbu da se ukrcavamo, a ona mi pala u naručje, ruke obavila oko
mog vrata i sva se trese, kao podsječeno drvo... I djeca je odvraćaju, i
ja — ništa ne pomaţe! Druge ţene sa muţevima, sa sinovima
razgovaraju, a moja se privila uza me, kao list uz granu, pa samo
drhti, riječ nije u stanju da izusti. Ja joj velim: »Umiri se, mila moja
Irinka! Reci mi bar lijepu riječ na rastanku.« Ona mi govori i poslije
svake riječi jeca: »Rode moj... Andrjuša... nećemo se vidjeti... više...
na ovom... svijetu...«
8
Tu se i meni srce od tuge poče cijepati, a ona jednako sa
svojim riječima. Trebalo je da shvati da ni meni nije lako rastajati se,
nisam na gozbu išao. Ljutina me neka spopala! Silom sam joj
rastavio ruke i lako je gurnuo u rame. Kao da sam je lako gurnuo, ali
mi je snaga bila volovska; ona se zatetura, stuknu dva-tri koraka, pa
opet poĎe ka meni sitnim koračićima, ruke pruţa i ja joj dovikujem:
»Zar se tako ljudi opraštaju? Zašto me prije vremena ţiva
sahranjuješ?!« Elem, ponovo sam je zagrlio, vidim da je van sebe...
Naglo je prekinuo priču i u tišini koja je nastala čuo sam
kako mu nešto klokoće i bućka u grlu. UzbuĎenje drugog čovjeka
preĎe i na mene. Ispod oka sam pogledao čovjeka koji mi je
pripovijedao, ali ne ugledah nijednu jedinu suzu u njegovim očima,
ugašenim kao da su pripadale pokojniku. Sjedio je turobno oborene
glave, samo su mu velike, nemoćne klonule ruke sitno podrhtavale,
podrhtavala mu je brada, podrhtavale su mu tvrde usne...
— Nemoj, prijatelju, ne misli na to! — rekoh tiho, ali on
zacijelo nije čuo moje riječi, i pošto je nekakvim ogromnim naporom
volje savladao uzbuĎenje, najednom reče promuklim, čudno
izmijenjenim glasom:
— Do smrti, do posljednjeg časa svog, umiraću a neću oprostiti sebi što sam je tako odgurnuo!...
Ponovo je zadugo ućutao. Pokušao je da zavije cigaretu, ali
se novinska hartija cijepala i duvan se prosipao na koljena. Najzad,
nekoko mu ipak poĎe za rukom da je zavije, poţudno povuče
nekoliko dimova, i zakašljavši se, nastavi:
— Otrgao sam se od Irine, obuhvatio joj lice dlanovima,
ljubim je, a usne joj kao led. Oprostio sam se od dječurlije, trčim ka
vagonu, već je krenuo kada sam uskočio na papučicu. Voz je krenuo
lagano; prolazio sam pored svojih. Vidim, dječica se sjatila u
neveselu gomilu, mašu mi rukama, htjela bi da se osmjehnu, ali im
ne polazi za rukom. A Irina stisla ruke na prsa; usne joj blijede kao
krpa, nešto šapuće, gleda me netremično, a jednako se povija
naprijed, kao da bi zakoraknula u susret snaţnom vjetru... Takva mi
je ostala u sjećanju za čitav ţivot: ruke stisnute na prsima, blijede
usne i razrogačene oči, pune suza... Najčešće je takvu i sanjam...
Zašto sam je tada odgurnuo? Kad se samo sjetim, kao da mi neko
tupim noţem reţe srce...
9
Rasporedili su nas u jedinice kod Bijele Crkve, u Ukrajini.
Dadoše mi »ZIS-5«. Njime sam i krenuo na front. O ratu nemam šta
da ti pričam, vidio si i sam, i znaš kako je iz početka bilo. Od svojih
sam često pisma dobijao, a ja sam njima vojničke karte rijetko slao.
Dešavalo se da pišem kako je sve u redu, malkice ratujemo pa iako
trenutno odstupamo, uskoro ćemo se uzeti u šake i onda ćemo
zagrijati fricevima pete; i to je — sve. A šta se drugo i imalo pisati?
Mučno je to bilo vrijeme, nije čovjeku do pisanja. A, istini za ljubav,
nisam mario da sviram na tuţnim strunama, nisam mogao da
podnosim one slinavce, koji su svakog dana, i kad je trebalo i kad
nije, pisali ţenama i draganama, suze po hartiji razmazivali. Kao da
kaţe: teško mu je, preteško, smrt mu je za vratom. To ti se on, kučka
u pantalonama, ţali, traţi saţaljenje, slini, a nikako da shvati da je
tim istim unesrećenim ţenama i djeci u pozadini isto tako gorko i
čemerno kao i nama. Cijela drţava se na njih oslonila! Kakva su
samo leĎa trebalo da imaju naše ţene i djeca, da pod tolikim
bremenom ne klonu? A nisu klonula, izdrţala su junački! A takva
jedna ništarija, sitna dušica, napiše ţalosno pismo — i radnu ţenu
kao batinom pod noge. Poslije takvog pisma ona će, jadnica, i ruke
opustiti, i neće joj se militi da radi. Ne, bogme, zato i jesi muškarac,
zato i jesi vojnik, da bi sve izdrţao, sve podnio, ako te nuţda zove. A
ako je u tebi više ţenskog srca nego muškog, obuci mirne duše
suknju s naborima, kako bi svoju mršavu zadnjicu što bogatije
pokrio, kako bi bar s leĎa na ţensko ličio, pa hajd' da cveklu pljeviš
ili kravu muzeš; takav na frontu nisi potreban, tamo je i bez tebe
dovoljno smrada!
Samo, nije mi bilo suĎeno ni godinu dana da ratujem...
Dvaput sam za to vrijeme bio ranjen, ali oba puta lako: jednom u
meko meso na ruci, drugi put — u nogu; prvi put — kuršumom iz
aviona, a drugi put — šrapnelom granate. Izbušio mi Nijemac kola i
odozgo i sa strane, ali me, brate, u prvo vrijeme sreća pratila. Pratila,
pratila, pa me dopratila... Pao sam u ropstvo kod Lozovenjka maja
četrdeset druge u vrlo nezgodnoj situaciji: Nijemac je tada uveliko
nastupao, a jedna naša haubička baterija kalibra 122 milimetra ostala
skoro bez municije; elem, natovarili moja kola dupke puna
granatama, na utovaru sam i sam radio da mi se bluza za lopatice
lijepila. Trebalo je veoma ţuriti, jer nam se front pribliţavao: slijeva
10
nečiji tenkovi tutnje, zdesna paljba, sprijeda paljba, i već je počelo da
miriše na kazan...
Komandir naše autočete pita: »Hoćeš li se probiti, Sokolove?« A nije imalo šta tu da se pita. Tamo moji drugovi, moţda, ginu,
a ja treba da se skanjeram? »Bez pogovora! — odgovaram mu. —
Moram da se probijem, i kvit!« — »E pa, — veli on — sijevaj!
Pritisni sve do daske!«
Te ti ja odmaglim. U ţivotu nisam tjerao kao tog puta! Znao
sam da ne vozim krompir, da je s takvim teretom potrebna opreznost
pri voţnji, ali šta da radim s opreznošću kada tamo momci ratuju s
praznim rukama, kada artiljerijska vatra samo češlja po putu.
Projurio sam nekih šest kilometara, već je valjalo i na seoski put da
skrenem, kako bih se probio do uvale gdje se nalazila baterija, kad
imam šta da vidim — majčice prečasna — pješadija naša i desno i
lijevo od grejdera preko polja ravnog pohrlila, a mine već praskaju
po njenim redovima! Šta sad? Neću se, valjda, vraćati? Te ti ja
pritisnem do daske; do baterije je ostao kakav kilometrić, već sam
skrenuo na seoski put, ali ne stigoh, brate, svojima... Biće da mi je
dalekometni sručio granatu pored kola. Nisam čuo ni eksploziju,
ništa, samo mi je u glavi nešto prslo, i više se ničeg ne sjećam. Kako
sam tada ostao ţiv — pojma nemam, i nikako mi nije jasno koliko
sam vremena proveo leţeći pored rupe. Osvijestio sam se, ali nisam
mogao da stanem na noge: glava mi se trzala, sav se tresem kao u
groznici, pred očima — mrak, u lijevom ramenu — nešto škripuca i
krčka, a bolovi u čitavom tijelu kao da me je neko, štono kaţu, dva
dana i noći uzastopno lemao čim je stigao. Dugo sam po zemlji na
trbuhu puzao, grčio se, ali sam nekako ustao. MeĎutim, još uvijek
ništa ne razabiram, nije mi jasno gdje sam i šta se to sa mnom
dogodilo. Kao da mi se pamćenje oduzelo. A bojim se da ponovo
legnem. Bojim se da više neću ustati, ako legnem da ću umrijeti.
Stojim tako i ljuljam se s jedne strane na drugu, kao topola na oluji.
Kad sam došao sebi, malo se rastresoh i obazreh se ljudski
— srce kao da mi je neko kliještima stegao: unaokolo rasute granate
koje sam vozio, nedaleko moja kola u paramparčad slupana, leţe
izvrnuta naopako, a borba — borba se vodi već iza mene, daleko...
Šta je to sad?
11
Istini za ljubav, tu mi se noge presjekoše, i ja padoh kao
pokošen, jer sam shvatio da sam već opkoljen, bolje reći — u
fašističkom ropstvu. Eto, kako se to u ratu dogaĎa...
Eh, brate, nije to laka stvar shvatiti da si zarobljen protiv
svoje volje. Ko to na svojoj koţi nije iskusio, taj neće odmah srcem,
ljudski razumjeti kakva je to nevolja.
Elem, leţim ja tako i čujem: tutnje tenkovi. Četiri njemačka
srednja tenka punom brzinom projuriše pored mene u pravcu odakle
sam krenuo sa municijom... Kako sam to preiţvljavao! Zatim
navališe tegljači s topovima, proĎe poljska kuhinja, potom naiĎe
pješadija, nije ih bilo baš mnogo, tako, najviše jedna puna četa.
Pogledam ih krajičkom oka, pa se opet priljubim licem uz zemlju,
oči zatvorim: muka me hvata kada ih gledam, i srce mi se steţe...
Mislio sam da su svi prošli, podigoh glavu, kad ono — njihovih šest automatičara idu na stotinjak metara od mene. Vidim,
skreću s puta i pravo na mene. Idu i ćute. »Eto — pomislih — smrt
mi je na vidiku«. Sjeo sam, nije mi se umiralo leţeći, onda ustadoh.
Na nekoliko koračaja jedan od njih trţe ramenom, skide automat.
Kako je smiješno čovjek sazdan: nikakve panike, ni trunke strepnje
nije bilo u meni u tom času. Samo ga gledam i mislim: »Sad će
ispaliti na mene kratki rafal, kuda li će gaĎati? U glavu ili preko
prsa?« Kao da nije isti Ďavo, — koji će mi dio tijela proštepovati.
Mlad momak, dosta naočit, crnomanjast, a usne mu tanke,
kao konac, i očima začkiljio. »Taj će me ubiti i ne trepnuvši«, —
razmišljam u sebi. Tako bi i bilo: smaknuo on automat — ja ga
gledam pravo u oči i ćutim — a onaj drugi, kaplar valjda, stariji od
njega, u godinama, moţe se reći, nešto viknu, odmače prvoga u
stranu, priĎe mi, blebeće nešto na svom jeziku i savija mi desnu ruku
u laktu, mišiće, dakle, opipava. Opipao pa veli: »O-o-o!« — i
pokazuje na put, na zalazak sunca. Guraj, kao da veli, marvo, imaš
da radiš za naš Rajh. Ispostavilo se da je gazda bio, pasji sin!
Ali crnomanjastome pale u oči moje čizme, a one lijepo
izgledale, pa pokazuje rukom: »Izuvaj se«. Sjedoh na zemlju, izuh
čizme, pruţam mu ih. Prosto mi ih je iz ruku istrgao, Odvih obojke,
pruţam i njih, zagledam ga od glave do pete. Ali on najednom
dreknu, opsova na svom jeziku i ponovo potrţe automat. Ostali se
cerekaju. Tako odoše s mirom. Samo se onaj crnomanjiasti, dok nije
12
stigao do puta, dva-tri puta okrenuo i pogledao me, očima sijeva kao
kurjačić, ljuti se, a zbog čega? Kao da sam ja njega izuo, a ne on
mene.
Šta ćeš, brate, nije se imalo kud. Izašao sam na put, opsovao
krvavo, po voronješki, pa krenuo na zapad, u ropstvo!... A pješak
sam ti tada bio jadan, jedva kilometar na sat prevalim. Taman bih
iskoračio, a sve me nešto vuče te na jednu te na drugu stranu, šeta me
putem kao pijanca. Nisam daleko odmakao, kad me stiţe kolona
naših zarobljenika, iz iste divizije u kojoj sam i ja bio. Tjeraju ih
desetak njemačkih automatičara. Onaj sa čela kolone, kako je stigao
do mene, iz čista mira me raspali kundakom automata po glavi. Da
sam pao, prikovao bi me rafalom za zemlju, ali me moji prihvatiše u
padu, uguraše u sredinu i jedno pola časa vodili su me pod ruku. A
kad sam došao sebi, jedan mi šapuće: »Ne dao ti bog da padneš!
Koračaj do posljednjih atoma snage, ako ne misliš da te ubiju!« I ja
napregoh posljednje snage, ali poĎoh.
Samo što je sunce zašlo. Nijemci pojačaše straţu, ukrcaše na
kamion još dvadesetak automatičara, i potjeraše nas usiljenim
maršom. Naši teški ranjenici nisu mogli odrţavati korak sa ostalima,
te su ih ubijali odmah na putu. Dvojica pokušaše da pobjegnu, a nisu
vodili računa o tome da se po mjesečini na čistini Ďavolski dobro
vidi, te i njih, naravno, postrijeljaše. U ponoć smo stigli u neko
poluspaljeno selo. Utjeraše nas na konačište u jednu crkvu sa
porušenim kubetom. Na kamenom podu — ni pregršt slame, a mi svi
bez šinjela, samo u vojničkim bluzama i panitalonama, tako da
nemamo šta poda se ni prostrti. Poneki nije imao na sebi ni bluzu,
samo platnenu potkošulju. Većinom su to bili mlaĎi komandiri.
Bluze su poskidali da se od redova ne bi razlikovali. A bez bluza je
bila i posluga artiljerijskih oruĎa. Kako su polugoli radili kod topova,
tako su i dopali ropstva.
Preko noći je pljusnula takva kišetina da smo skroz pokisli.
Ne samo što je kube odnijela teška granata ili avionska bomba, nego
je i sav krov bio skroz izrešetan šrapnelima, tako da se suvo mjesto
čak ni u oltaru nije moglo naći. Tako smo se cijele noći muvali po toj
crkvi, kao ovce u mračnom toru. U po noći čujem kako mi neko
dodiruje ruku i pita: »Druţe, da nisi ranjen?« Odgovaram mu: »A šta
se to tebe tiče, bratac?« On mi veli: »Ja sam vojni ljekar, moţda ti
13
mogu pomoći«. Poţalio sam mu se da mi lijevo rame škripi i otiče i
uţasno me boli. A on mi veli nekim grubim glasom: »Skidaj bluzu i
potkošulju.« Skinuo sam sve to sa sebe, te mi on poče ruku iz ramena
opipavati svojim tankim prstima, da mi se smrklo pred očima.
Škrgućem zubima i kaţem mu: »Biće da si ti veterinar, a ne ljekar.
Zašto me pritiskaš tako po bolesnom mjestu, bezdušni čovječe?« A
on jednako pipa i nekako ljutito govori: »Tvoje je da kušuješ! Briga
mene za tvoju priču. Pretrpi se, sad će te još više boljeti«. Te mi tako
cimnu ruku, da mi sve zvijezde zaplivaše pred očima.
Došao sam sebi i pitam ga: »Šta to radiš, fašistu okorjeli?
Ruka mi je u paramparčad raznesena, a ti je toliko cimaš.« Čujem
kako se prigušeno nasmijao i veli: »Mislio sam da ćeš me mlatnuti
desnom rukom, a ono, ti ispao miran momak. Nego, ruka ti nije
raznesena, već samo iščašena, pa sam je postavio ne mjesto. No,
kako ti je, je li ti bolje?« I, odista, osjećam kako mi bol nekud odlazi.
Zahvalim mu od sveg srca, a on krenu dalje u pomrčinu, tiho,
pitajući: »Ima li ranjenika?« Eto ti, šta znači pravi ljekar! On je i u
ropstvu i u tmini obavljao svoju veliku duţnost.
Nemirna je to bila noć. Napolje nas nisu puštali, na to nas je
starješina straţe upozorio još dok su nas, po dvojicu, utjerivali u
crkvu. I, kao za inat, jednog bogomoljca pritjeralo. Uzdrţavao se on,
uzdrţavao koliko je mogao, a onda se rasplakao. »Ne mogu — veli
— sveti hram da skrnavim! Ja vjerujem u boga, hrišćanin sam! Sta
da radim, braćo?« A znaš kakav je naš svijet? Jedni se smiju, drugi
psuju, treći mu daju nekakve šaljive savjete. Sve nas je razveselio, ali
se cijela ta guţva jako loše završila: počeo je on da lupa na vrata i
moli da ga puste. Izmolio je najposlije: pustio ga fašisit na vrata,
širom ih otvorio, pa raspalio rafalom preko cijele širine — ubio je i
tog bogomoljca, i još trojicu, a jednog teško ranio da je pred zoru
preminuo.
Mrtve smo smjestili jednog do drugog, posjedali svi, zaćutali
i zamislili se: početak nije bio mnogo veseo... A malo poslije
raspričasmo se u po glasa, počesto šapatom: odakle je ko, iz koje
oblasti, kako je dospio u ropstvo; u pomrčini su se drugovi iz istog
voda ili poznanici iz iste čete pogubili, počeli jedni druge tiho da
dozivaju. Elem, čujem ja kako se pored mene zapodjeo ovakav
razgovor. Jedan veli: »Ako nas sutra, prije nego što nas potjeraju
14
dalje, postroje i počnu traţiti komesare, komuniste i Jevreje, ti se,
vodniče, nemoj skrivati! Ništa ti to neće pomoći. Ti misliš da ćeš se
prošvercovati za redova, ako si bluzu svukao? Nećeš, bogme! Ja
nemam namjeru da zbog tebe odgovaram. Prvi ću prstom na tebe
pokazati! Znam ja da si ti komunist, i mene si nagovarao da stupim u
partiju, pa sad i odgovaraj za svoja djela.« To veli onaj što je bio
bliţi meni, što pokraj mene sjedi, s lijeve strane, a s njegove druge
strane glas nekog mladića odgovara: »Uvijek sam sumnjao da ti,
Kriţnjove, nisi dobar čovjek. Naročito onda kada si odbio da uĎeš u
partiju, pozivajući se na svoju nepismenost. Ali nikada nisam mislio
da moţeš postati potkazivač. Ta, zar ti nisi završio sedmoljetku?« A
ovaj lijeno odgovara svome vodniku: »No, završio sam, pa šta s
tim?« Dugo su ćutali, a onda tiho reče, sudeći po glasu, vodnik:
»Nemoj me potkazati, druţe Kriţnjove.« A ovaj se tiho zasmija.
»Drugovi — veli — ostadoše s one strane fronta, a ja ti nisam
nikakav drug, nemoj me moliti: svejedno ću te potkazati. Svak
najviše voli sebe.«
Ućutaše oni, a mene jeza uhvatila od tolike podlosti. »Nećeš
— mislim — neću ti dozvoliti, kučkin sine, da potkaţeš svog
komandira! Nećeš mi, vala, izaći iz ove crkve, nego će te za noge,
kao crkotinu izvući!« Tek što je svanulo, vidim: pokraj mene leţi na
leĎima momak krupne njuške, ruke za glavu za bacio, a pored njega
sjedi samo u potkošulji nekakav mršonja prćasta nosa, obgrlio
koljena i sav preblijedio. »Bogme — mislim — neće ovaj momak
izaći na kraj s tako temeljnim ţdrijepcem. Moraću ja da ga
dokusurim.«
Gurnem ga rukom, pitam šapatom: »Jesi li ti vodnik?« Ništa
mi nije odgovorio, samo glavom klima. »Ovaj hoće da te potkaţe?«
— pokazujem na momka koji je leţao. On ponovo klimnu glavom.
»E — velim — drţi ga ti za noge, da se ne rita! Samo ţivlje!« — te ti
se sručih na onog momka, i prsti mi se skameniše na njegovom
grkljanu. Nije stigao ni da pisne. Drţao sam ga pod sobom nekoliko
minuta, onda se pridigoh. Izdajnik je bio gotov, jezik isplazio!
Tako mi je poslije toga bilo gadno da sam strašno zaţelio
ruke da operem, kao da nisam čovjeka već kakvog gmizavca gušio...
Prvi put u ţivotu ubio sam nekog, i to svoga... Ali zar je to svoj?
15
Gori je on od tuĎina, izdajnik. Ustadoh i rekoh vodniku: »Hajdemo
odavde, druţe, crkva je velika.«
Kako je rekao onaj Kriţnjov, tako i bi: ujutru nas sve
postrojiše pred crkvom, automatičari načiniše obruč oko nas, i tri
esesovska oficira počeše da izdvajaju ljude koje su smatrali štetnima.
Upitaše koji su komunisti, komandiri, komesari, ali takvih se nije
našlo. Nije se našlo ni podlaca koji bi potkazali, jer je i komunista
meĎu nama bilo skoro polovina, i komandira, pa razumije se, i
komesara. Od preko dvjesta ljudi uzeše samo četvoricu. Jednog
Jevreja i tri redova, Rusa. Rusi nastradaše zato što su sva trojica bili
crnomanjasti i kovrdţave kose. Prilaze mu, pitaju: »Jude?« On veli
da je Rus, ali neće ni da ga slušaju. »Izlazi« — i kvit.
Postrijeljaše te nesretnike, a nas potjeraše dalje. Vodnik s
kojim sam potkazivača zagušio, sve do Poznanja se drţao mene, i
prvog dana, malo-malo, pa mi u hodu stisne ruku. U Poznanju su nas
rastavili iz sljedećeg razloga.
Vidiš u čemu je bila stvar, brate: još prvog dana sam naumio
da se vratim svojima. Ali, htio sam da se vratim sigurnom zgodom.
Sve do Poznanja, gdje su nas smjestili u pravom logoru, nijednom mi
se nije pruţila takva prilika. A u poznanjskom logoru ispao zgodan
momenat: krajem maja poslali nas u neki šumarak pokraj logora da
kopamo rake za naše pomrle zarobljenike — u to vrijeme je mnogo
naših umiralo od dizenterije; elem, kopam ja poznanjsku ilovaču, a
jednako se obazirem oko sebe dok nisam primijetio da su dvojica
naših stiraţara sjeli da prezalogaje, a treći zadrijemao na suncu.
Bacih lopatu i tiho zaĎoh za ţbun... A onda — trk, pravo na istok...
Očigledno, nisu se tako brzo snašli moji čuvari. A meni,
toliko iznurenom, otkud takva snaga da za ciglo jedan dan i noć
prevalim skoro četrdeset kilometara — vrag bi znao. Samo, ništa ne
bi od mojih maštanja: nije isteklo ni četiri dana, a mene uhvatiše
kada sam se već podosta udaljio od prokletog logora. Za mnom su
išli psi tragači, te me oni i otkriše u nekošenoj zobi.
Bojao sam se da u osvit idem čistinom — do šume je bilo
najmanje tri kilometra — pa sam prilegao u zob da se odmorim.
Nagnječih u dlanovima zrnevlja, pojedoh malo i u dţepove za
rezervu nasuh, kad — čujem laveţ pasa i tutanj motocikla... Srce mi
pretrnulo, jer pasji glasovi bjehu sve bliţe. Legnem ti ja potrbuške i
16
zaklonim se rukama, da me bar po licu ne izujedaju. Elem, dotrčali
oni pa za tili čas poskidali s mene sve preostale dronjke, dok me ne
ostaviše kao od majke roĎenog. Valjali su me po zobi kako im je bilo
volja, i najposlije mi jedan ker stade prednjim šapama na prsa,
ustremio se na grkljan, ali još ne dira.
Na dva motocikla stigoše Nijemci. Isprva su me sami tukli
do mile volje, a onda nahuškaše pse, tako da su s mene letjeli čitavi
kaiševi koţe s mesom. Nagog, sveg okrvavljenog, dovezoše me u
logor. Zbog pokušaja bjekstva odleţao sam u zatvoru mjesec dana,
ali sam ipak ţiv... ţiv ostao!
Nije mi lako, brate, kad se toga sjetim, ali mi je još teţe da
pripovijedam šta sam sve preţivio u ropstvu. Kad se čovjek sjeti onih
neljudskih muka koje je morao da pretrpi tamo, u Njemačkoj, kad se
sjeti svih prijatelja i drugova, koji su tamo, u logorima, poumirali u
najvećim mukama — srce mu više ne kuca u grudima već u grlu,
nešto ga steglo da mu daha ponestaje...
Kud me sve nisu tjerali za te dvije godina ropstva! Pola
Njemačke sam za to vrijeme obišao: i u Saksoniji sam bio, u fabrici
silikata radio, i u Rurskoj oblasti u jami ugalj odronjavao, i u
Bavarskoj na zemljanim radovima grbu sticao, i u Tiringiji sam
boravio, i vrag će znati kuda me sve udes po njemačkoj zemlji nije
vukao. Tamo ti je, brate, priroda svuda različita, ali su nas ubijali i
tukli svuda jednako. A tukli su nas bogom prokleti gadovi i gotovani
tako, kako kod nas od pamtivijeka ni stoku ne tuku. I pesnicama nas
tukli, i nogama gazili, i gumenim palicama lemezali, i svakojakim
gvozdenim predmetima koji im pod ruku padnu, da se ne govori o
kundacima i ostaloj drvenariji.
Tukli su nas zato što smo Rusi, zato što još bijeli svijet
gledamo, zato što za njih, ološ, radimo. Tukli su nas i zato što ih
nismo gledali kako im je bilo po volji, što nismo iskoračili, okrenuli
se kako su oni zamislili. Tukli su nas jednostavno zato da nas jednom
do smrti dotuku, da se zagrcnemo svojom posljednjom krvlju i
izdahnemo pod udarcima. Po svoj prilici, u Njemačkoj nije bilo
dovoljno krematorijuma za sve nas.
I hranili su nas svuda, po običaju, jednako: sto pedeset grama
erzac-hljeba pomiješanog popola sa piljevinom i rijetke splačine od
repe. Vrelu vodu su negdje davali, a negdje nisu. Nego, šta da se
17
priča, prosudi i sam: pred rat sam imao osamdeset šest kilograma, a u
jesen nisam teţio više od pedeset. Bio sam sama kost i koţa, a i kosti
su mi bile teške-preteške. A što se posla tiče — tu nije bilo vrdanja;
nije se smjelo ni pisnuti, a od takvog posla bi se i tegleći konj
pretrgao.
Početkom septembra iz logora kod grada Kistrina prebaciše
nas sto četrdeset dvojicu sovjetskih ratnih zarobljenika u logor B-14
nedaleko od Drezdena. U tom logoru bilo je u to vrijeme oko dvije
hiljade naših. Svi su radili u kamenolomu, ručnim alatom bušili,
rezali i tucali njemački kamen. Norma — četiri kubika dnevno po
glavi, i to, imaj na umu po takvoj glavi, što se i bez toga o samom
koncu na tijelu drţala. Tako je i počelo: za dva mjeseca, od sto
četrdeset i dva čovjeka u našem ešalonu ostalo je nas pedeset sedam.
Šta veliš na to, pobratime? Muka ţiva, a? Ne stiţemo da
posahranjujemo svoje, a po logoru se pronio glas da su Nijemci već
zauzeli Staljingrad i nadiru dalje, prema Sibiru. Nevolje se reĎaju
jedna za drugom, i tako pritisle da čovjek oči ne odvaja od zemlje,
kao da bi i sam tuda, u tuĎu, njemačku zemlju. A logorska straţa
svaki dan pijanči, dere se, veseli, likuje.
Elem, jedne večeri vratili se mi u baraku s rada'. Čitav dan je
padala kiša, rite na nama prosto da cijediš; svi smo se na hladnom
vjetru posmrzavali kao psi, samo cvokoćemo zubima. A nema se
čovjek gdje osušiti, ogrijati — pa još gladni ne smrtno nego gore. Uz
to, nije bila predviĎena večera.
Skinuo ja mokre rite, bacio ih na dušemu i velim: »Treba im
po četiri kubika po glavi, a za grob svakom od nas je i jedan uvrh
glave.« Samo to sam rekao, ali se meĎu našima našao neki podlac,
koji je dostavio komandantu logora te moje gorke reči.
Komandant logora ili, kako oni kaţu — lagerfirer, bio je kod
nas Nijemac Miler. Omanjeg rasta, temeljit, plavokos i sav nekako
bijel: i kosa na glavi mu bijela, i obrve, i trepavice, čak su mu i oči
bile bjeličaste, izbuljene. Govorio je ruski kao nas dvojica, pa još na
»o« pritiskao, kao da je roĎeni Volţanin. A za psovke je bio veliki
majstor. I gdje se samo, prokletinja, naučio tom zanatu? Dešavalo se,
postroji nas pred blokom — tako su oni barake nazivali — ide ispred
stroja s čoporom svojih esesovaca, desna ruka mu u stranu ispruţena.
Preko ruke koţna rukavica, a u rukavici olovna podloga, da prsite ne
18
povrijedi. Ide tako i udara svakog drugog u nos, krv pušta. To je on
zvao »preventiva protiv gripa«. I tako svaki dan. U logoru je bilo
svega četiri bloka, i tako je jednog dana izvodio »preventivu« u
prvom bloku, sljedećeg dana — u drugom, i tako dalje. Priljeţan je
bio gad, nije propuštao ni slobodne dane. Samo jedno, budala, nije
mogao da shvati: prije nego što će poći da vjeţba ruku na nama, da
bi se zagrijao, desetak minuta je psovao pred strojem. Psuje on na
pasja kola, a nama od toga nekako lakše: riječi naše, prirodne, kao da
je vjetrić s rodne grude dunuo... Da je znao da nam njegovo psovanje
samo zadovoljstvo pruţa — ne bi psovao na ruskom, nego na svom
jeziku. Samo se jedan moj prikan-Moskovljanin strašno ljutio na
njega. »Kad on psuje, — veli — ja oči zatvorim i kao da u Moskvi,
na Zacepu, u pivnici sjedim, i toliko mi se pivo pije, da mi se sve u
glavi vrti.«
Elem, taj isti komandant pozvao me sutradan pošto sam
rekao ono o kubicima. Uveče dolazi u baraku tumač i s njim dva
čuvara. »Ko je Sokolov Andrej?« Javih se. »Marš za nama, her
lagerfirer lično te traţi.« Jasna stvar, zbog čega me traţi. Da me
rashoduje. Oprostio se ja od drugova, svi su znali da idem u smrt,
uzdahnuo i pošao. Idem logorskim dvorištem, gledam u zvijezde,
opraštam se i s njima, razmišljam: »Eto, i tvojim mukama doĎe kraj,
Andireju Sokolove, a po logorskom — broju trista trideset jedan.«
Bilo mi je ţao Irinke i dječurlije, a onda ţalost uminu i ja se početi
pripremati da neustrašivo pogledam u cijev pištolja, kako i dolikuje
vojniku, da neprijatelj ne bi opazio u mom posljednjem času kako mi
je ipak teško rastati se od ţivota...
U komandantovoj sobi — cvijeće na prozorima, čisto, kao
kod nas u pristojnom klubu. Za stolom — cijela logorska uprava.
Petorica sjede, loču šnaps i mezete slaninu. Na stolu — ogromna
načeta boca šnapsa, hljeb, slanina, ukiseljene jabuke, svakojake
otvorene konzerve. Prelijetao sam pogledom sve te Ďakonije i, —
nećeš vjerovati — tako mi je bila muka, da umalo nisam povratio. Ja,
gladan kao vuk, odvikao sam se od ljudske hrane, kad tu toliko
izobilje... Na jedvite jade savladao sam muku, ali mi nije bilo lako da
odvojim oči od stola.
Pravo preda mnom sjedi polupijani Miler, igra se pištoljem,
prebacuje ga iz jedne ruke u drugu, a jednako gleda u mene i ne
19
trepće okom, kao zmija. Elem, stanem ja mirno, coknem izgaţenim
potpeticama i ovako glasno raportiram: »Ratni zarobljenik Andrej
Sokolov javlja se, her komandant, po vašem nareĎenju.« On me pita:
»Pa šta Ruse Ivane, je li mnogo — četiri kubika?« — »Tako je —
velim — her komandant, mnogo je.« — »A za grob ti je jedan
dovoljan, a?« — »Tako je, her komandant, sasvim dovoljan i još
preostaje.«
Ustao on pa veli: »Ukazaću ti veliku čast, ako te sad lično
strijeljam zbog ovih riječi. Nego, ovdje nije ugodno, hajdemo
napolje, tamo ću ti već uzeti mjeru.« »Vaša volja«, — velim ja
njemu. Postojao on, promislio, pa onda bacio pištolj na sto i naliva
punu čašu šnapsa, uzima komadić hljeba, stavlja na njega krišku
slanine i sve mi to pruţa s riječima: »Ispij prije nego što umreš, Ruse
Ivane, za pobjedu njemačkog oruţja«.
Već sam htio da uzmem iz njegovih ruku i čašu i meze, ali
kad sam čuo ove riječi — kao da sam se oţegao! Mislim ja u sebi:
»Ja, ruski vojnik, da pijem za pobjedu njemačkog oruţja? A ne bi li
ti još nešto, her komandant? Umiro ovako ili onako — isto mi se
hvata, do vraga, onda, i ti i tvoja votka!«
Spustih čašu na sto, ostavih i meze, pa velim: »Hvala na
časti, ali ja ne pijem.« On se smješka: »Nećeš da piješ za našu
pobjedu? Onda pij za svoju smrt.« Šta sam imao da izgulbim: »Za
svoju smrt i spasenje od muka popiću«, — velim mu. S tim riječima
uzmem čašu i u dva gutljaja je ispraznim; meze, pak, nisam dirnuo,
učtivo sam obrisao usne dlanom i velim: »Zahvaljujem na časti.
Spreman sam, her komandant, hajdemo, moţete mi uzeti mjeru.«
Ali on me gleda paţljivo i kaţe: »Prihvati se bar malo pred
smrt«. Ja mu na to odgovaram: »Poslije prve čaše ne jedem.« Naliva
mi drugu, i pruţa. Ispijem ja drugu, ali još ne diram jelo, adutiram na
hrabrost, razmišljam: »Bar da se napijem prije nego što poĎem u
dvorište, sa ţivotom da se rastajem.« Visoko podigao komandant
bijele obrve, pita: »Zašto se ne prihvatiš, Ruse Ivane? Nemoj se
ustručavati!« A ja tjeram svoje: »Izvinite, her komandant, ali ja ni
poslije druge čaše nisam navikao da jedem.« Napeo se on, frknuo, a
onda se tako zacerekao i kroz smijeh sve nešto brzo govori na njemačkom: očigledno, prevodi moje riječi prijateljima. Oni se takoĎe
20
nasmijaše, uzmuvaše se na stolicama, okreću njuške prema meni i
već primjećujem kako me nekako drukčije, mekše gledaju.
Naliva mi komandant treću čašu, a ruke mu se tresu od
smijeha. Tu čašu sam ispio polagano, odgrizao maleni komad hljeba,
ostatak vratio na sito. Prohtjelo mi se da im, prokletijama, pokaţem
da, iako umirem od gladi, nemam namjeru da se otimam za njihovu
milostinju, da drţim do svog, ruskog dostojanstva i ponosa i da od
mene nisu napravili stoku ma koliko se trudili.
Poslije toga komandant se uozbiljio, namjestio na prsima dva
gvozdena krsta, izašao iza stola bez oruţja i veli: »Znaš šta,
Sokolove, ti si — pravi ruski vojnik. Ti si hrabar vojnik. Ja sam,
takoĎe, vojnik, i poštujem dostojne neprijatelje. Neću te ubiti. Uz to,
danas su naše herojske jedinice izbile na Volgu i zauzele cio
Staljingrad. To je za nas velika radost, i zato ti velikodušno
poklanjam ţivot. Idi u svoj blok, a ovo neka ti je za smjelost«, — i
pruţa mi sa stola omanji komad hljeba i krišku slanine.
Pritisnuo ja hljeb uza se iz sve snage, drţim slaninu u lijevoj
ruci i toliko se zbunio od takvog neočekivanog obrta situacije, da ni
hvala nisam rekao, okrenuo sam se nalijevo krug, pošao izlazu a
jednako mislim: »Sad će mi on prosvirati kuršum meĎu lopatice,
neću odnijeti momcima hranu.« Ipak, prošlo je sve lijepo. I ovog
puta smrt me je mimoišla, samo me je njena studen zapahnula...
Izašao sam iz komandantove sobe čvrstim korakom, ali sam
u dvorištu malaksao. Upao sam u baraku i strovalio se na cementni
pod onesviješćen. Probudili su me moji prije nego što je svanulo:
»Pričaj!« Dosjećam se ja šta je bilo u komandantovoj sobi,
ispripovijedam im. »Kako ćemo hranu podijeliti?« — pita moj susjed
s dušeme, a glas mu podrhtava. »Svima jednako«, — velim. Sačekali
smo zoru. Hljeb i slaninu razrezali smo debelim, grubim koncem.
Svakom je dopao po komadić hljeba veličine kutije šibica, na svaku
mrvicu smo pazili, a slanine je bilo, i sam moţeš zamisliti — samo
usta da namaţemo. Ipak, pravično smo izvršili diobu.
Uskoro su nas, oko trista najsnaţnijih ljudi, prebacili na
isušivanje močvara, a potom —u Rursku oblast, u jame. Tamo sam
ostao do četrdeset četvrte godine. U to vrijeme su naši već
promijenili lični opis Njemačke, i fašisti su prestali da s
potcjenjivanjem gledaju na zarobljenike. Jednom prilikom su nas,
21
čitavu prijepodnevnu smjenu, postrojili, i neki novi oberlajtnant nam
se obratio preko tumača: »Ko je u vojsci ili prije rata sluţio kao šofer
— korak naprijed.« Iskoračila nas sedmorica, iz bivše šoferije.
Dadoše nam pohabana radna odijela, i uputiše pod straţom u grad
Potsdam. Kako smo stigli, sve nas razdvojiše. Mene odrediše na rad
u »Tot«-u — imali su Nijemci takvu jednu ustanovu a la vrbov klin
za izgradnju puteva i odbrambenih objekata.
Vozio sam na »opel-admiralu« jednog njemačkog inţenjera
u činu majora armije. Što ti je to bio debeli fašist! Malen, trbušast,
širi neg' duţi, guzat kao prava pravcata ţenska. Sprijeda, nad
okovratnikom mundira tri podbratka mu otomboljena, a iza njih na
vratu tri kaiša sala. Po mojoj računici, imao je na sebi najmanje tri
puda čistog sala. Ide, brekće kao lokomotiva, a kad sjedne da ţdere,
— dobro se drţi! Dešavalo se da po cio bogovetni dan samo nešto
ţvače i konjak: iz čuture poteţe. Ponekad je i meni dopao koji
zalogaj: zastanemo na putu, on nasiječe kobasica, sira, mezeti i
pijucka; kada je dobro raspoloţen, — i meni baci zalogaj, kao keru.
U ruke mi nikad nije davao, tako da sam malo-pomalo počeo da
vraćam ljudski izgled i da se oporavljam.
Jedno dvije nedjelje vozio sam svog majora iz Potsdama u
Berlin i obratno, a onda su ga uputili u frontovsku zonu na izgradnju
odbrambenih linija protiv naših. I tu sam se potpuno od spavanja
odvikao: kako koja noć, a ja samo razmišljam i premišljam kako bih
svojima, u domovinu prebjegao.
Stigli mi u grad Polock. U zoru čujem prvi put za dvije
godine kako grmi naša artiljerija i, da znaš, pobratime, kako mi je
srce zakucalo! Nije mi tako kucalo ni kada sam odlazio Irini kao
momak! Borbe su se vodile istočno od Polocka na nekih osamnaest
kilometara. Nijemci u gradu se raspomamili, postali nervozni, a moj
debeljko stao sve češće da se napija. Preko dana vozimo se van
grada, i on nareĎuje kako da se grade utvrĎenja, a noću pije sam. Sav
natekao, podočnjaci mu se otomboljili...
»Bogme — razmišljam — nema tu šta više da se čeka,
kucnuo je moj čas! I ne treba da bjeţim sam, nego da povedem sa
sobom i debeljka, on će našima dobro doći!«
Pronašao sam u ruševinama teg od dva kilograma, umotao ga
krpama za čišćenje, za svaki slučaj, ako budem morao da udarim da
22
ne poĎe 'krv; na putu sam pronašao komad telefonske ţice, i sve što
mi je bilo potrebno paţljivo spremio i sakrio ispod prednjeg sjedišta.
Dva dana prije nego što ću se oprostiti od Nijemaca, vraćam se uveče
s benzinske pumpe, vidim: ide, pijan kao zemlja, jedan njemački
podoficir, rukama se za zid drţi. Zaustavim kola, utjeram ga u
ruševine i istresem iz uniforme, još mu i kapu skinem. Gurnem i te
drangulije pod sjedište, pa uhvatim maglu.
Ujutru, dvadeset devetog juna, nareĎuje mi major da ga
vozim izvan grada, prema Trosnici. Tamo je rukovodio izgradnjom
utvrĎenja. Krenemo, major na zadnjem sjedištu mirno drijema, a
meni srce samo što ne iskoči. Vozio sam brzo, ali sam izvan grada
smanjio gas, zatim zaustavio kola, izašao, obazreo se oko sebe:
daleko iza nas vuku se dva kamiona. Uzmem ja teg, odškrinem
vratanca. Debeljko se zavalio u sjedište, hrče li hrče, kao da je sa
ţenom u postelji. Elem, zviznem ga ja tegom u lijevu sljepoočnicu.
On obori glavu. Radi svake sigurnosti zviznem ga još jedanput, ali
nisam htio da ga ubijem. Trebalo je da ga ţivog predam, imao je
našima ponešto da ispovijeda. Izvadim iz njegove kubure
»parabelum«, Stavim ga u svoj dţep, polugu za montiranje uvučem
iza naslona zadnjeg sjedišta, telefonsku ţicu nabacim majoru oko
vrata i stegnem je u čvor za polugu. To zato da ne padne na stranu za
vrijeme brze voţnje. Onda navrat-nanos navučem njemačku uniformu i stavim kapu, pa potjeram kola u pravcu odakle zemlja tutnji,
gdje se boj vodi.
Njemačke prednje linije prelazio sam izmeĎu dva bunkera. Iz
bunkera iskočiše automatičari, i ja namjerno smanjih gas kako bi oni
vidjeli da se vozi major. Ali oni podigoše galamu, mašu rukama,
objašnjavaju da prolaz nije dozvoljen, a ja se pretvaram da ne
razumijem, pritisnem gas i krenem punih osamdeset na sat. Dok su
došli sebi i počeli da mitraljiraju kola, ja sam se već nalazio na
ničijoj zemlji i vrludao izmeĎ ljevkova od granata kao zec.
Nijemci me tuku s leĎa, a sprijeda se moji raspomamili, pa
me dočekuju kišom iz automata. Na četiri mjesta prorešetali mi
prednje staklo, hladnjak kuršumima proštepovali... Ali evo već u
šumarku iznad jezera, naši trče ka kolima, te ti ja iskočim u tom
šumarku, otvorih vratanca, padoh na zemlju i stadoh je ljubiti, a daha
mi ponestalo...
23
Mlad momak sa epoletama na maskiranom odijelu kakve
nikad u ţivotu nisam vidio prvi mi je pritrčao i razjapio usta: »Aha,
frice prokleti, zalutao si?« Strgnem ja sa sebe njemačku uniformu,
bacim kapu pod noge, pa mu velim: »Dragi moj ţutokljunče! Sinko
moj roĎeni! Kakav sam ti ja fric, kada sam roĎeni Voronjeţac? Bio
sam u ropstvu, je li ti jasno? A sad odveţite ovog krmka što sjedi u
kolima, uzmite njegovu tašnu i odvedite me svom komandiru.« Dao
sam im pištolj i krenuo od jednih ruku do drugih, a pred veče se
naĎoh već kod pukovnika — komandanta divizije. Dotle su me i
nahranili, i na kupanje odveli, i saslušali, i uniformu mi dali, tako da
sam se u komandantov bunker pojavio kako dolikuje, dušom i
tijelom čist i vojnički propisno odjeven. Pukovnik ustade od stola,
poĎe mi u susret. Zagrli me pred svim oficirima i veli: »Hvala ti,
vojniče, na dragocjenom poklonu, koji si dovezao od Nijemaca. Tvoj
major i njegova tašna dragocjeniji su nam od dvadeset uhoda.
Pobrinuću se za tebe u komandi da ti se dodijeli drţavno
odlikovanje.« A mene te njegove riječi, ta njeţnost jako uzbudila,
usne mi podrhtavaju, otkazuju poslušnost, tako da sam bio u stanju
samo da procijedim: »Molim vas, druţe pukovniče, da me
rasporedite u streljačku jedinicu.«
Ali pukovnik se nasmija, potapša me po ramenu: »Kakav bi
ti bio vojnik, kada se jedva drţiš na nogama? Još danas ću te uputiti
u bolnicu. Neka te tamo malo poliječe, ishrane, potom ćeš otići kući
na jednomjesečno odsustvo, a kada se vratiš nama — vidjećemo
kuda ćemo te rasporediti.«
Pukovnik i svi oficiri koji su se našli u njegovom bunkeru od
sveg srca mi pruţiše ruke na rastanku, ja izaĎoh potpuno rastrojen od
uzbuĎenja, jer sam se za dvije godine odvikao od opštenja s ljudima.
I povrh toga, pobratime, još dugo, kad mi se ukazala prilika da
razgovaram sa starješinama, po navici sam nehotice uvlačio glavu u
ramena, kao da sam se bojao da me neko ne udari. Eto, kako su nas
vaspitavali u fašističkim logorima...
Iz bolnice sam odmah napisao pismo Irini. Opisao sam sve u
najkraćim crtama, kako sam bio u ropstvu, kako sam pobjegao
zajedno sa njemačkim majorom. I, reci mi, deder, otkuda mi ta
djetinja hvalisavost? Nisam izdrţao, javio sam joj kako mi je
pukovnik obećao da će me predloţiti za odlikovanje...
24
Dvije nedjelje sam spavao i jeo. Hranili su me pomalo a
često, u protivnom, da su mi davali koliko hoću, mogao bih da
zaglavim, tako je doktor rekao. Sasvim mi se vratila snaga. A poslije
dvije nedjelje ni zalogaja više nisam mogao u usta da stavim.
Odgovora od kuće nema, i tuga me, moram priznati, obuzela. Ne
pada mi ni na um da jedem, san me se kloni, po glavi mi se vrzmaju
svakojake glupe misli... Treće nedjelje dobih pismo iz Voronjeţa. Ali
mi ne piše Irina, već moj susjed, stolar Ivan Timofejevič. Ne dao bog
nikom da dobije takvo pismo!... Javlja mi on da su još juna četrdeset
druge Nijemci bombardovali fabriku aviona i jedna teška bomba je
pala pravo na moju krovinjaru. Irinia je upravo bila kod kuće sa
kćerima... Eh, piše mi on da im ni trag nisu mogli otkriti, a na mjestu
gdje je bila krovinjara — ostala duboka rupa... Ovog puta nisam
mogao da pročitam pismo do kraja. U očima mi se smrklo, srce se
steglo u grudvu i nikako da se otkravi. Prilegao sam na krevet,
poleţao, dovršio čitanje. Piše susjed da je Anatolij za vrijeme
bombardovanja bio u gradu. Uveče se vratio u selo, pogledao rupu i
noću ponovo otišao u grad. Pred odlazak rekao je susjedu da će
traţiti da ga kao dobrovoljca pošalju na front. To je sve.
Kada mi se srce otkravilo i u ušima zabrujala krv, sjetio sam
se kako je mojoj Irini teško pao rastanak sa mnom na stanici. Dakle,
još tada je njeno ţensko srce naslutilo da se više nećemo vidjeti na
ovom svijetu. A ja sam je tada odgurnuo... Bila je porodica, roĎena
kuća, sve se to kuckalo godinama, i sve je otišlo u prah i pepeo za
tren, i ja sam ostao sam. Razmišljam: »Zaboga, da mi se to nije
prisnio moj zlehudi ţivot?« A u ropstvu sam skoro svake noći, u
sebi, naravno, razgovarao i sa Irinom i sa djecom, bodrio ih kako ću
se vratiti njima, mojim roĎenima, kako ne treba da tuguju za mnom
— ja sam snaţan, izdrţaću, i opet ćemo svi biti zajedno... Dakle, ja
sam to dvije godine s mrtvima razgovarao?!
Pripovjedač za trenutak ućuta, a onda reče već drukčijim,
isprekidanim i tihim glasom:
— Hajde, brate, da zapalimo, jer me nešto steţe u grudima.
Zapalismo. U poplavljenoj šumi zvonko je kucao djetlić. Još
uvijek je lijeno ljuljuškao suhe rese na jovi topli vjetar; još uvijek su,
kao pod napetim bijelim jedrima, plovili u visokoj modrini oblaci, ali
u tim trenucima bolnog ćutanja već mi se drukčije činio beskrajni
25
svijet, koji se pripremao za velika zbivanja proljeća, za vječitu
potvrdu ţivoga u ţivotu.
Bilo je mučno ćutati, i ja upitah:
— I dalje?
— Dalje? — bezvoljno odvrati pripovjedač. — Dalje sam
dobio od pukovnika jednomjesečno odsustvo, nedjelju dana kasnije
bio sam već u Voronjeţu. Pješke sam dogurao do mjesta gdje sam
nekad ţivio s porodicom. Duboka rupa, puna ţuto-crvenkaste vode,
unaokolo korov do pojasa... Pustoš, tišina grobna. Ah, kako sam se
osjećao, brate moj! Postojao sam neko vrijeme, pustio srcu na volju i
ponovo krenuo na stanicu. Ni sat jedan nisam mogao ostati tamo,
istog dana sam se vratio u diviziju.
Ali tri mjeseca kasnije i mene je posjetila radost, granula je
kao sunašce iza oblaka: našao se trag Anatoliju. Poslao mi je pismo
na front, po svoj prilici, s drugog fronta. Adresu je saznao od susjeda
Ivana Timofejeviča. Ispostavilo se da je najprije dospio u artiljerijsku
školu; tamo je i našao primjenu njegov dar za matematiku. Za godinu
dana je završio školu sa odličnim uspjehom, pošao na front i sad piše
da je dobio čin kapetana, komanduje baterijom topova kalibra
četrdeset pet milimetara, ima šest ordena i medalja. Riječju, prešišao
je oca u svakom pogledu. I opet sam bio strašno ponosan na njega!
Bilo kako bilo — moj sin roĎeni bio je kapetan i komandir baterije,
nije to šala! Pa još s tolikim ordenjem. Ne mari, dakle, što njegov
otac razvozi »studebekerom« granate i ostale vojne prinadleţnosti.
Otac je svoje proţivio, a pred njim, kapetanom, bila je čitava
budućnost.
I zareĎaše se noću moja staračka maštarenja: kako će se rat
završiti, kako ću oţeniti sina i sam ţivjeti kod mladenaca, kako ću se
baviti drvodjeljstvom i unučad podizati. Riječju, staračka posla. Ali i
tu me nije posluţila sreća. Preko zime smo nastupali bez predaha,
tako da nismo imali vremena da se naročito često dopisujemo, a pred
završetak rata, već pred samim Berlinom, poslao sam izjutra
Anatoliju pismo, i sutradan od njega dobio odgovor. Tada sam
shvatio da smo sin i ja stigli do nemačke prijestonice raznim
putevima, ali da se nalazimo sasvim blizu jedan drugog. Nikako da
dočekam, prosto ne mogu da zamislim trenutak kada ćemo se vidjeti.
26
Eh, dočekao sam taj trenutak, samo kakav... Tačno devetog maja,
izjutra, na Dan pobjede, ubio je mog Anatolija njemački snajper...
Po podne me poziva komandir čete. Gledam, kod njega sjedi
artiljerijski potpukovnik, meni nepoznat. UĎem ja u sobu, on ustao,
kao pred starijim po činu. Komandir moje čete kaţe: »Potpukovnik
tebe traţi, Sokolove«, — i okrenu se prozoru. Mene kao da je struja
ošinula, jer sam naslutio zlo. Potpukovnik mi priĎe i tiho reče: »Budi
hrabar, oče! Tvoj sin, kapetan Sokolov, poginuo je danas u bateriji.
Hajdemo!«
Ja se zaljuljah, ali se odrţah na nogama. Sada se i toga kao
kroz san sjećam, kako sam se vozio velikim automobilom sa
potpukovnikom, kako smo se provlačili ulicama zakrčenim
ruševinama, kao u magli sjećam se vojničkog stroja i odra obloţenog
crvenim somotom. A Anatolija vidim kao tebe, brate. Prišao sam
odru. Na njemu leţi moj sin, i istovremeno, to nije moj sin. Moj je —
uvijek nasmijan deran uskih ramena, sa isturenom jabučicom na
mršavom vratu, a preda mnom je leţao mlad, plećat, lijep muškarac,
poluzatvorenih očiju, kao da gleda nekud pokraj mene, u neku
nepoznatu predaleku daljinu. Samo je na krajevima usana zauvijek
ostao smiješak mog nekadašnjeg sinčića Toljke, kakvog sam nekada
poznavao... poljubio sam ga i odmakao se. Potpukovnik je drţao
govor. Drugovi i prijatelji moga Anatolija brišu suze, a moje
neisplakane suze, po svoj prilici, u srcu se skamenile. Moţda zato
toliko i boli?...
Sahranio sam u tuĎinskoj, njemačkoj zemlji posljednju svoju
radost i nadu, baterija je ispalila počasne plotune mome sinu,
ispraćajući svoga komandira na daleki put, i u meni kao da je nešto
prepuklo... Vratio sam se u svoju jedinicu obeznanjen. Ali ubrzo su
me demobilisali. Kuda da poĎem? Zar u Voronjeţ? Ni po koju
cijenu! Sjetio sam se da u Urjupinsku ţivi jedan moj prijatelj, koji je
još prošle zime bio demobilisan zbog rane — svojevremeno me je
pozivao k sebi — sjetio sam se i otputovao u Urjupinsk.
Prijatelj moj i njegova ţena nisu imali djece, stanovali su u
sopstvenoj kući na periferiji grada. Iako je primao invalidninu, radio
je kao šofer u autočeti, tu sam se i ja smjestio. Nastanio sam se kod
prijatelja, prigrlili su me. Prebacivali smo u rejon svakojaku robu, s
27
jeseni smo se uključili u prevoz ţitarica. U to vrijeme sam se i
upoznao sa svojim novim sinčićem, sa ovim što se u pijesku igra.
Dešavalo se, vratim se iz voţnje u grad — naravno, prvo mi
je da navratim u čajdţinicu: da prezalogajim i, svakako, da popijem
deci od umora. Moram reći da me ta štetna navika propisno
obuzela... Elem, vidim ja jednog tog derana pokraj čajdţinice,
sutradan ga vidim opet. Nekakav majušni odrpanac: lice mu sve u
soku od lubenice, pokriveno prašinom, prljav kao Ďavo, raščupan, a
očice — kao zvjezdice noću poslije kiše! Toliko mi je prirastao za
srce, da sam već počeo tugovati za njim; čudnovato, tek — ţurio sam
da se što prije vratim iz voţnje kako bih njega vidio. A on se blizu
čajdţinice i hranio, — onim što mu ljudi daju.
Četvrtog dana, pravo iz sovhoza, s tovarom ţita, skrećem
prema čajdţinici. Deran moj sjedi tamo na doksatu, mlatara
noţicama i, po svemu sudeći, gladan je. Promolim ja glavu kroz
prozor, doviknem mu: »Ej, Vanjuška! Sjedaj u kola, provozaću te do
silosa, pa ćemo se vratiti ovamo i ručati«. On se na moj uzvik trţe,
skoči s doksata, uspentra se na papučicu i tiho reče: »A kako to vi,
čiko, znate da se ja zovem Vanja?« I oči razrogačio, čeka šta ću mu
odgovoriti. Ja mu na to kaţem kako sam u ţivotu svašta iskusio i sve
znam.
Prešao on s desne strane, ja mu otvorio vratanca, posadio ga
pokraj sebe i poĎosmo. Ţivahan neki deran, a odjednom se nešto
utišao, zamislio i malo-malo, pa me pogleda ispod svojih dugih
trepavica, povijenih naviše, i uzdahne. Tako maleno ptiče, a već
naučilo da uzdiše. Zar je to za njega? Pitam ga: »Gdje ti je otac,
Vanja?« Šapuće: »Poginuo je na frontu«. — »A mama?« — »Mama
je poginula od bombe, kad smo putovali vozom.« — »A odakle ste
putovali«? — »Ne znam, ne sjećam se ...« — »Zar nemaš nikoga od
rodbine ovde?« — »Nikoga.« — »A gdje spavaš?« — »Gdje
stignem.«
Na to se meni nešto steţe u srcu, i ja odmah odlučih: »Nećemo, vala, propadati svaki za sebe! Usinoviću ga.« I odmah mi u
duši postade lakše i nekako svjetlije. Nagnuo sam se k njemu, pitam
ga sasvim tiho: »A znaš li ti, Vanjuška, ko sam ja?« On upita jedva
čujno: »Ko?« Odgovaram mu isto tako tiho: »Ja sam tvoj otac.«
28
Gospode, šta se tada zbilo! Bacio mi se oko vrata, počeo da
me ljubi u obraze, u usne, u čelo, i vreči zvonko i piskutavo kao
drozd, da sva kabina odjekuje: »Tatice moj! Znao sam! Znao sam da
ćeš me pronaći! Kad-tad — da ćeš me pronaći! Tako sam dugo čekao
da me naĎeš!« Priljubio se uza me i sav drhti, kao travka na vjetru. A
meni u očima magla, spopala i mene drhtavica, ruke se samo tresu...
Kako nisam volan ispustio, čudom ne mogu da se načudim! Ali sam
ipak neočekivano svrnuo u jarak i motor ugasio. Dok mi magla u
očima nije prošla — nisam se usuĎivao da vozim: mogao sam nekog
da nagazim. Postojao sam tako nekih pet minuta, a moj sinčić se
jednako privija uza me iz sve snage, ćuti i drhturi. Zagrlio sam ga
desnom rukom, tiho privio k sebi, a lijevom tjeram kola, vraćamo se
nazad, u moj stan. Kakav silos, nije mi bilo do silosa.
Ostavio sam kola pred kapijom, uzeo u naručje svog novog
sinčića, unio ga u kuću. A on, kako mi je obgrlio vrat ručicama, tako
se nije ni odvojio dok nismo stigli. Privio se obrazom uz moj
neobrijani obraz, kao da se prilijepio. Tako sam ga i unio. A domaćin
i domaćica upravo bili kod kuće. UĎem ja, dajem im oboma znak
očima, kaţem čilo: »Eto, naĎoh i ja mog Vanjušku! Primite nas,
dobri ljudi!« Njih dvoje, pak, kako nisu imali djece, odmah shvatiše
šta je posrijedi, uzmuvaše se, ustumaraše. A ja nikako da odvojim
sina od sebe. Nekako sam ga ipak nagovorio. Oprao sam mu ruke
sapunom, posadio ga za sto. Domaćica mu nalila u tanjir šči, pa kad
je vidjela kako halapljivo jede, briznu u plač. Stoji ona kraj peći,
plače i briše suze keceljom. Primijetio moj Vanjuška da ona plače,
pritrčao joj, vuče je za suknju i kaţe: »Teto, zašto plačete? Tata me
je našao pokraj čajdţinice, treba da se svi radujete, a vi plačete.« A
ona, pomoz' boţe, udari u još ţešći lelek i kuknjavu, sva se kupa u
suzama!
Poslije objeda odveo sam ga u berbernicu gdje.se podšišao, a
kod kuće sam ga sam okupao u koritu i umotao u čist čaršav. On me
zagrlio i tako je u mom naručju i zasipao. Oprezno sam ga stavio u
krevet, krenuo u silos, istovario ţito, parkirao kola — i trk po
dućanima. Kupio sam mu čojane pantalonice, košulju, sandale i
kačket od like. Naravno, ništa od svega toga nije mu odgovaralo po
veličini, a i kvalitet nije valjao. Zbog pantalonica domaćica me je čak
izgrdila. »Ti si — kaţe mi ona — poludio, po takvoj vrućini oblačiš
29
djetetu čojane pantalone!« I istog časa stavila je šivaću mašinu na
sto, stala da čeprka zbog nečega po sanduku, a sat kasnije bile su već
gotove satenske gaćice i bijela košuljica s kratkim rukavima za moga
Vanjušku. Legao sam pokraj njega i prvi put poslije duţeg vremena
zaspao mirno. Ipak, četiri puta sam noću ustajao. Probudim se, a on
mi se zgrčio pod miškom, kao vrabac pod strehom, pa tiho sopće, i
meni tako radosno na srcu, da se riječima ne moţe opisati! Gledam
da se ne pomjerim da ga ne bih probudio, ali ipak nisam u stanju da
se obuzdam — tiho ustajem, palim šibicu i posmatram ga sa
uţivanjem...
Pred zoru sam se probudio, ne znam šta me je to tako gušilo?
Kad ono — to se moj sinčić izvukao iz čaršava i legao preko mene;
razbaškario se on i noţicom mi stao na grlo. Nisam baš tako mirno
spavao kraj njega, ali sam se navikao, i teško mi je kad nije kraj
mene. Noću ga čas milujem onako sanjivog, čas mirišem kovrdţavu
kosicu, a srce se samo topi od miline, postaje mekše, prosto se
otkravljuje od negdašnje tuge...
U prvo vrijeme išao je sa mnom u voţnju, a onda sam
shvatio da to ne ide. Kad sam sam — šta mi je bilo potrebno? Kriška
hljeba i glavica luka sa solju — hrana vojnička za čitav dan. A kad je
on sa mnom — sasvim je drukčije: te mlijeko mu moram nabaviti, te
jaje valja skuvati, a i bez nečeg toplog se ne moţe. A posao neće da
čeka. Elem, odlučio se ja teška srca, ostavio ga na brigu domaćici, i
on je sve do večeri suze prolijevao, a pred veče kidnuo do silosa da
me susretne. Tako me je čekao do kasno u noć.
Nije mi bilo lako s njim u prvo vrijeme. Jednom smo polijegali još za vidjela, preko dana sam se strašno premorio, a on —
koji jednako cvrkuće kao vrabac, namah se nešto ućutao. Pitam ga:
»O čemu razmišljaš, sine?« A on meni odgovara pitanjem, gledajući
u tavanicu: »Tata, gdje ti je koţni kaput?« Nikada u ţivotu nisam
imao koţni kaput! Morao sam nekako izvrdati: »Ostao mi je u
Voronjeţu« — kaţem. »A zašto si me tako dugo traţio?«
Odgovaram mu: »Traţio sam te, sine, i u Njemačkoj, i u Poljskoj,
prošao sam i provozao se cijelom Bjelorusijom, a ti — u
Urjupinsku.« — »A Urjupinsk — je li to blizu Njemačke? A je li
daleko od naše kuće do Poljske?« Tako ćaskamo nas dvojica dok ne
zaspimo.
30
A šta misliš, pobratime, da je on uzaman pitao za koţni
kaput? Ne, nije to bilo tek tako. Znači da je njegov pravi otac nekada
nosio takav kaput, pa je on zapamtio. Ta, djetinje pamćenje je kao
ljetna sijavica: plane, za tren sve obasja i ugine. Tako i njegovo
pamćenje, kao sijavica, radi na mahove.
Moţda bismo ostali još koju godinu dana u Urjupinsku da
me u novembru nije snašla nevolja: vozio sam po blatu, u jednom
hutoru kola mi počela klizati, te ti oborih kravu koja se tu našla.
Jasna stvar, ţene digle galamu, okupio se svijet, a i saobraćajni
inspektor morao baš tu da se zadesi. Oduzeo on meni vozačku
dozvolu, ma koliko da sam ga molio da ima obzira. Krava ustala,
podigla rep i potrčala sokacima, a ja ostao bez vozačke dozvole.
Preko zime radio sam kao drvodjelja, a onda sam se preko pisma
povezao s jednim prijateljem koji je sa mnom vojsku sluţio — on
radi kao šofer u vašoj oblasti, u kašarskom rejonu — te me on
pozove k sebi. Otpisuje mi kako bih mogao jedno pola godine da
radim kao drvodjelja, pa će mi poslije u našoj oblasti izdati novu
dozvolu. Tako smo se moj sinčić i ja usiljenim maršem prebacili u
Kašare.
Ono, kako da ti kaţem, da mi se i nije dogodila ta nevolja s
kravom, svejedno bih otišao iz Urjupinska. Tuga mi ne da da dugo
ostanem na jednom mjestu. E, kada moj Vanjuška poodraste i dode
vrijeme da ga šaljem u školu, onda ću se, moţda, i ja smiriti i skrasiti
na jednom mjestu. A zasad nas dvojica hodamo po ruskoj zemlji.
— Njemu baš nije lako da hoda — rekoh.
— Ta on vrlo malo ide svojim nogama, mahom na meni jaše.
Posadim ga ja na rame i nosim, a kad ushtjedne da opruţi noge —
silazi i trči po ivici puta, poskakuje kao jare. Sve bi to, pobratime,
bilo ni po jada, nekako bismo ţivotarili, ali mi nešto srce popustilo,
trebalo bi mi klip promijeniti... Ponekad me tako ščepa i stegne, da
mi sve pred očima potamni. Bojim se da ne umrem u snu i uplašim
svog sinčića. A uz to, nevolja nevolju sustiţe: skoro svake noći svoje
drage pokojnike sanjam. I gotovo uvijek ovako: ja — iza bodljikave
ţice, a oni na slobodi, sa druge strane... Razgovaram o svemu i sa
Irinom i sa dječurlijom, ali kako ushtjednem ţicu rukama da
razmaknem — oni odlaze od mene, kao da se tope pred mojim
očima... I, čudnovato: preko dana se dobro drţim, niko od mene
31
uzdaha neće čuti, a noću, kad se probudim — jastuk mi sav mokar od
suza...
U šumi se začuše glas moga druga i pljesak vesla po vodi.
TuĎinac, koji mi je postao tako blizak, ustade, pruţi veliku,
kao drvo tvrdu ruku:
— Zbogom, pobratime, neka ti je sa srećom
— I ti srećno da stigneš u Kašare.
— Hvala. Hej, sinko, hajdemo u čamac.
Dječak pritrča ocu, preĎe mu s desne strane i, pridrţavajući
se za skut očevog vatiranog kaputa, zakorači sitno pored čovjeka koji
je pruţao krupne korake.
Dva sirotana, dva zrna pijeska, koje je ratni uragan neviĎene
snage zavitlao u tuĎe krajeve... Šta ih čeka u budućnosti? Htio bih da
vjerujem kako će taj ruski čovjek, čovjek nesalomljive volje, izdrţati
i kako će uz očevo rame izrasti onaj koji će, kada doĎe u zrele
godine, biti u stanju sve da podnese, sve da savlada na svom putu,
ako ga na to pozove otadţbina.
Sa osjećanjem duboke tuge pratio sam ih pogledom... Moţda
bi se sve lijepo svršilo pri našem rastanku da se Vanjuška, pošto se
odmakao nekoliko koraka, zaplićući trapavim noţicama, nije u hodu
osvrnuo na mene i pomahao mi rumenom ručicom. Najednom, ja se
naglo okrenuh, kao da mi je šapa meka, ali puna kandţi stegla srce.
Ne, ne plaču samo u snu ljudi u godinama, osijedili u ratu. Plaču oni
i na javi. Najvaţnije je tu — umjeti da se na vrijeme okrene.
Najvaţnije je tu — ne povrijediti djetinje srce, da ono ne ugleda kako
ti niz obraz klizi vrela i škrta muška suza...
------------------------------------------------------------Pripovijetka iz knjige:
Mihail Šolohov: ČOVJEKOVA SUDBINA
Strane: 13-43
Prevod: Milivoja Jovanović
Izdavač: SVJETLOST, Sarajevo
Godina izdanja: 1988.
32
Download

овдје - Gimnazija