IDENTITET
www.identitet.info
ljudska prava
Godina 19 • Broj 195 • Oktobar 2014. • Cijena 15 KN
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
NA MLADIMA SVIJET ZASTAJE
Mladi ljudi u Hrvatskoj sve manje prihvaćaju temeljne društvene vrijednosti
i imaju sve manje povjerenja u ključne političke institucije
2
http://www.identitet.info/
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Draškovićeva 25, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
IMPRESUM
Glavni urednik:
Igor Palija
[email protected]
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
[email protected]
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
[email protected]
Novinari:
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević,
Nikola Cetina, Milan Jakšić,
Goran Mrdaković, Marko Roknić,
Radoje Arsenić, Đurđa Knežević,
Antonija Petričušić, Renato
Đurđević, Aleksandar Ajdarić,
Marijan Janošević
Štampa:
Alfacommerce
Zagreb
Tiraž:
5.000 primjeraka
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
SADRŽAJ:
4 ZAŠTO SE CRVENI CRVENA HRVATSKA
... Igor Palija
5 ŠTO SPAJA HRVATSKU I SRBIJU
... Hrvoje Prnjak
8 MANJINE & IZBORI: DILEMA IZMEĐU ASIMILACIJE I GETOIZACIJE
... Davor Gjenero
10 MLADI & POLITIKA: NA MLADIMA SVIJET ZASTAJE
... Dražen Lalić
14 EH, TI SRBI
... Radoje Arsenić
16 MUKE PO EVROPSKIM FONDOVIMA
... Milan Jakšić
20 RIJEČKA LGBT PROVOKACIJA
... Đurđa Knežević
22 IZBORI U BiH: POVRATAK NA NACIONALIZAM
... Srđan Dvornik
24 ZNAMENITI SRBI U HRVATSKOJ: RADE KONČAR I. DIO
... Renato Đurđević
26 URBANA LOBOTOMIJA: BIJEDNICI
... Dunja Novosel
28 INTERVJU: VESNA MIHOKOVIĆ PUHOVSKI
... Aleksandar Ajdarić
31 PROMOCIJA KNJIGE: TRAGOVI U TRAJANJU
... Dragana Zečević
34 IZVAN GRANICA: NAGORNO KARABAH
... Goran Mrdaković
37 TREĆE POLUVRIJEME: TRENIRANJE NORMALNOSTI
... Hrvoje Prnjak
40 ZEMLJIŠNE ZAJEDNICE II.
... Zdravko Lučić
42 FRAGMENTI SJEĆANJA: DIVOSELO
... Gojko Matić
List izlazi mjesečno i financiran je
sredstvima Savjeta za nacionalne
manjine Republike Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Ministarstvu kulture
Republike Srbije, Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog društva i
Gradu Zagrebu
44 PISMA IZ PROŠLOSTI
... Jovan Hovan
44 DUHOVNI ZOV: MANASTIR ORAHOVICA
... Nikola Cetina
48 PRIČE SA BANIJE: ZA SVE SU MAĐARI KRIVI
... Marijan Janošević
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 190
195 / 2014.
3
rakija, čakija, demokratija
Zašto se crveni "crvena"
Hrvatska
O
vdje poručujem kako sam
ja vojnik, branitelj, dragovoljac. Operacija Maestral
je završena. Ivo Žinić je
završio operaciju. Krenimo
u nove pobjede. Želim da čim prije krenemo i da izdate zapovijed za operaciju
Bljesak. A onda neka Tomislav Karamarko bude Oluja. Živjeli i hvala svima
na pobjedi - poručio je samodopadno
u trećem licu novi sisačko-moslavački
župan HDZ-ovac Ivo Žinić koji je iza sebe
u drugom krugu ostavio SDP-ovog veterana Davorka Vidovića. Sladeći se izbornom pobjedom svog vojnika Žinića njegov generalisimus Karamarko je proročki
zaustio: ‘Vrijeme je da oni koji misle da
Hrvatsku mogu ofarbati u crveno odu s
političke scene. Nikad Hrvatska neće
biti crvena. Nema veće ljubavi od ljubavi
prema domovini.’ I dok Karamarko i njegove militarne falange prefarbavaju Hrvatsku tako što je zavijaju u crno, sijajući
strah, mržnju, netrpeljivost i netoleranciju, Vidović otkriva toplu vodu i konstatira
kako smo u kampanji bili svjedoci izrazito rigidne desne retorike kojom se HDZ
vratio u sredinu devedesetih. Dobro jutro
Vidoviću.
Da su sve ove puste godine od
samostalnosti Hrvatske pa na ovamo
bili prava opozicija HDZ-u, a ne tek
pluralistički fikus koji se u gotovo ničemu
suštinskom ne razlikuje od HDZ-a, čak
su i beskičmenjaci u SDP-u mogli shvatiti da je HDZ duboko zakopan u mračnoj
prošlosti iz koje ne želi izaći iz prostog
razloga što od nje više nego uspješno
politički parazitira. No, umjesto da Hrvatskoj ponudi stvarnu socijalističku i
socijaldemokratsku alternativu, vjerodostojnu ljevicu s kičmom baziranu na
svjetlom hrvatskom antifašizmu, SDP je
tek loš klon HDZ-ovog usiljenog domoljublja i nacionalističkih mitova. Vođeni
isforsiranom i do zla boga iritantnom
političkom korektnošću kao antipodom
za neodlučnost, kukavičluk i nesposob-
Piše: IGOR PALIJA
nost, kako u mandatu Ivice Račana tako
u ovom Zorana Milanovića, nepovratno
su potrošili vrijeme ne čineći ništa od
onog što su obećali svojim biračima.
Umjesto stvarne brige o interesima svojih glasača, oni su se dodvoravali onima
koji ih ne mogu vidjeti niti nacrtane.
I sada, prosvijetljeni eskalacijom
mržnje i nasilja koji su konačno zakucali
i na njihova vrata, shvatiše da je HDZ
mentalno u devedesetima, da su branitelji vojni krilo HDZ-a, da je Katolička
crkva pokretač društvenih sukoba, a
da se društvo temelji na mržnji i netoleranciji. Nacionalistički mit kojeg su
prigrlili od HDZ-a zapravo je trojanski
konji koji je zatrovao dušu SDP-a. Kao
nekakav kiborg bez društvene empatije
i demokratskog senzibiliteta, SDP je potpuno neupotrebljiv za išta suvislo osim
za salonsko i patvoreno glumatanje ljevice u Hrvatskoj kojoj je i zabio posljednji
čavao u lijes. Da, Hrvatska se crveni, ali
ne od ljevice koju zapravo nema dugi niz
godina, već od stida i srama što živimo
u zemlji u kojoj je glavni zamašnjak
društvenog bunta mržnja prema svemu
što odskače od ‘božjih’ zapovjedi koje
proizlaze iz nacionalističke mitologije
duboko usađene u tkiva HDZ-a i SDP-a.
O
dbile su nas četiri banke,
a čim smo romsko prezime Oršuš promijenili u
Kovačić, dobili smo kredit
za kuću - tim riječima
objašnjava diskriminaciju prema Romima Anđelka Kovačić, koja je zbog odbijanja stambenog kredita u četiri banke
promijenila prezime i nakon toga odmah
dobila kredit. Prezime Oršuš je najčešće
prezime Roma iz Međimurja, i gotovo
sinonim za međimurske Rome, pa su
tako bankarski službenici u Čakovcu
spremno zajedrili na valu diskriminacije
koja obilato zapljuskuje obale mlade hrvatske demokracije. I ovaj, peti put, sve
je bilo isto; isti ljudi, isti papiri potpuno
identično popunjeni, ista primanja koja
4
odgovaraju kreditnim uvjetima, ali samo
je umjesto romskog prezimena Oršuš
stajalo hrvatsko prezime Kovačić. I gle
čuda, kredit je odobren za svega tjedan
dana.
Barem bi u hladnom bankarskim
sektoru zasnovanom na zakonu profita i strogim kreditnim uvjetima trebalo
biti nevažno porijeklo ili nacionalnost
onoga tko traži kredit. Čovjek bi svugdje
očekivao etničku diskriminaciju - u politici, na poslu, u školi, čak i u penzionerskom domu, ali to da banka ne želi zaraditi na nekom zato što je taj ‘nepoćudne“
nacionalnosti stvarno je izvan pameti.
Kako je u našem društvu gotovo svatko
diskriminiran po nekoj osnovi, a onda su
neki diskriminirani i po više osnova, a
onda neki s krivim krvnim zrncima i po
još više osnova, Romi mogu na svoju
listu ‘Top 10 diskriminacija’ dodati i ovu
iz bankarsko kreditnog sektora. Anđelka
Oršuš je za sebe i svoju djecu htjela više
od života kakav je ona imala u romskom
naselju u trošnoj kući bez vodovoda i
strujom koja se dijeli sa susjedima. Njezina sestra udala se sa 14 godina, u 15. je
rodila prvo dijete, a prije 20. je imala njih
troje. Anđelka je htjela bolji život - život
izvan romskog naselja, izvan stereotipa
i predrasuda. Zato je morala uskrsnuti
kao Anđelka Kovačić. Izvršila je atentat
na vlastiti identitet.
Samoubojstvo identiteta s predumišljajem popraćeno nacionalnom mimikrijom i etničkom dekapitacijom sudbina je mnogih nehrvata koji samo žele
jednake šanse u društvu. Ali šanse su
slabe ako si ‘krive’ nacionalnosti! Shvatila je to Anđelka, shvatili su to mnogi
Srbi, Bošnjaci i Romi prije nje, pa shvatit
će to jednog dana Vidović i drugovi. Kao
što su pomoću naknadne pameti shvatili
da je HDZ ostao u devedesetima, uvidjet će oni da je ovakav SDP izvan svakog vremena. Pa i izvan ovoga u kojem
bi netko trebao štititi poljuljane temelje
demokracije u Hrvatskoj.■
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
granični slučajevi
Živjet ćemo bolje
samo to još ne znamo
Možda građani to po ničem opipljivom ne mogu zaključiti, ali i u
Hrvatskoj i u Srbiji će se vrlo brzo bolje živjeti. Da, dobro ste pročitali
– bolje! Neovisno o tome tko je tu u EU, a tko je tek stao u red, tko je
u proceduri prekomjernog proračunskog deficita, a tko je upravo
srezao mirovine zbog sušnog proračuna...
U
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
Hrvatskoj
bolji
život dolazi ukoliko
građani na idućim
parlamentarnim izborima daju svoj
glas sadašnjoj vlasti, jer – kako
to kaže premijer Zoran Milanović,
“svaka vlast koja je naslijedila Hrvatsku u ekonomskom i fiskalnom
stanju kakvo je bilo prije nekoliko
godina, treba zasigurno četiri godine jednog mandata za pravac i
za smjer i četiri godine za stabilizaciju tog stanja.
To su stvari na kojima se radi,
ne može se ništa preko noći, niti
za godinu dana”. U susjednoj
Srbiji bolji život pak slijedi ako
građani budu strpljivo podnosili
teret mjera fiskalne konsolidacije
koje je započela Vlada Aleksandra Vučića. Naime, Vučić je
nedavno, na svečanosti šeste
godišnjice “svoje” Srpske napredne stranke, kazao da će Srbija
2016. godine “zabilježiti najveći
privredni rast u Evropi”.
Istina, dodao je kako građani
ni te famozne 2016. neće živjeti
kao “bubreg u loju”, ali će sigurno
živjeti bolje.
Bolje sutra nije jedino što
spaja ove dvije zemlje. Zanimljivo
da ih zadnjih dana približavaju
i pojmovi kao što su “koncesija”
i “stranci”. I dok se u Hrvatskoj
odjednom svi razumiju u monetizaciju autocesta, o čemu se
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
priča već i u kafićima, taman kad
se stiša svađa oko preferencijalnog glasanja, u Srbiji se sve više
priča o koncesioniranju državne
zemlje.
Kao što znate, dio sindikata i udruga civilnog društva
pokrenuo je i prikupljanje potpisa
za raspisivanja referenduma o
monetizaciji, usput pozivajući
građane da dignu svoj glas protiv
monetizacije, dok se u Srbiji sve
više priča o davanju državnog
zemljišta u 40-godišnju koncesiju
arapskim ulagačima.
I dok se u Srbiji još nisu
slegli dojmovi nakon posjeta
ruskog predsjednika Vladimira
Putina, okrunjenog potpisivanjem
sedam međudržavnih sporazuma
i protokola između dviju zemalja
– usto, razina robne razmjene
između Srbije i Rusije povećana
je za 26,9 posto, te je nadišla dosad rekordni maksimum iz 2013.
godine, makar je euforiju malo
pomutila ruska suzdržanost oko
srpskog zahtjeva da im odobre
izvoz Fiata 500L iz kragujevačke
tvornice - već se najavljuje novo
“čudo” koje bi trebalo rezultirati novim zvučnim ulaganjima.
Naime, u decembru će se u Beogradu održati summit na kojem
će, uz zemlje iz regije, sudjelovati i jaka gospodarska delegacija Kine, u kojoj će biti više od
600 predstavnika tamošnjih kompanija. O novoj “povijesnoj šansi”
govorio je Milan Bačević, ambasador Srbije u Kini: “Beograd
može postati centar realizacije
infrastrukturnih projekata u regiji
jugoistočne Evrope... Podsjetit
ću da je Srbija jedina evropska
zemlja koja ima potpisan sporazum o strateškom partnerstvu
sa Kinom, koji je sklopljen tokom
prošlogodišnje posjete predsjednika Srbije Tomislava Nikolića
Pekingu. Taj sporazum na neki
način favorizira Srbiju u odnosu
na druge evropske zemlje i to je
šansa koju naša zemlja ne smije
BOLJE SUTRA NIJE JEDINO ŠTO SPAJA
HRVATSKU I SRBIJU:
Zanimljivo je da ove dvije zemlje zadnjih dana
približavaju i pojmovi kao što su “koncesija” i
“stranci”. I dok se u Hrvatskoj odjednom svi razumiju u monetizaciju autocesta u Srbiji se sve
više priča o davanju državne zemlje arapskim
ulagačima na 40 godina...
5
granični slučajevi
propustiti”, kazao je.
Istina, nešto drukčiji ton na perspektivu ulaganja u Srbiju stiže od ravnatelja Britansko-srpske privredne komore
Jamesa A. Gunna, koji je bez uvijanja
ocijenio kako “Srbija za sada ipak nije u
stanju privući velika investitorska imena”.
Ipak, interes za ulaganje u Srbiji izrazila je tvrtka OMA Emirates, posebno
zainteresirana za ulaganje u IT sektor. Točnije, Beograd će biti sjedište za
ulaganje u čitavoj regiji, kako je najavio
član Upravnog odbora kompanija OMA
Adriatic, Branislav Radomirović. Kako
je rekao, OMA Emirates je u Srbiji od
2013. godine, a bavi se uslužnim poslovima kartičarstva. Inače, OMA Emirates
Grupa dolazi iz Ujedinjenih Arapskih
Emirata i predstavlja članicu Al Owais
grupe kompanija u vlasništvu obitelji Al
Owais. Periodički se spominju ulaganja
iz Turske, Austrije, Kanade, Japana, Velike Britanije, pa onda dolazi “najbogatiji
Nepalac”, i onda opet, jasno, Rusi.
Srbiji je, prema nekim ocjenama
stručnjaka, za stabilan razvoj potrebno
najmanje oko dvije do 2,5 milijardi eura
stranih investicija godišnje, a to se, po
svemu sudeći, do kraja godine neće ostvariti. Naime, procjene Narodne banke
Srbije kažu da će do kraja prosinca u
Srbiju stići najviše milijardu i 200 milijuna
eura. No, to je ipak više nego 2013., kada
je u Srbiju uloženo oko 700 milijuna eura.
Brojne poticajne mjere za privlačenje
investitora svrstavale su lani Srbiju ispred Hrvatske (koja bilježi 550,1 milijuna
eura izravnih ulaganja), BiH, Albanije i
Slovenije, no i uvjerljivo iza Rumunjske
(u koju je uloženo 3,6 milijardi dolara), te
Mađarske (3,1 milijardi dolara).
U Hrvatskoj već neko vrijeme nema
megalomanskih najava dolazaka investitora “s vrećom novca”, svima je očito prisjelo svojedobno katarsko razočaranje,
zbog čega su i posljednje inozemne
potrage ministara za investicijama prošle
nekako u tišini, bez naročite pompe, očito
u znaku spoznaje da velika očekivanja
rađaju i velika razočarenja. Tako je dr.
Branko Grčić, potpredsjednik Vlade, gotovo u tišini obišao SAD i Njemačku, ne
razmećući se velikim najavama ili bilo
kakvim obećanjima. Premijer Milanović je
pred svoj polazak u SAD, gdje se susreo
s vodećim ljudima iz IT sektora, štoviše
poručio javnosti da se, prepričano, ne
treba previše nadati: “Neću se vratiti iz
Amerike sa sandukom zlata i skalpom”.
Po povratku, čuli smo tek da je turneja
KINESKO PARTNERSTVO: Srbija je jedina evropska
zemlja koja ima potpisan sporazum o strateškom
partnerstvu sa Kinom, koji na neki način favorizira Srbiju u
odnosu na druge evropske zemlje...
bila uspješna, ali ništa i o konkretnim ulaganjima...
Umjesto gromoglasnih najava, hrvatska se Vlada okrenula poticanju projekta
tzv. gospodarske diplomacije, tj. pokušaju
da se izvoz potakne uz posredovanje
veleposlanstava. Dakle, ili je riječ o nesposobnosti onih koji su se time bavili do
sada, ili je – tko zna, čuda se događaju!
- netko odgovoran naprosto prihvatio da
u politici i biznisu nema čuda.
“Projekt gospodarske diplomacije
donosi vrlo dobre rezultate jer sada na
jednom mjestu možete dobiti sve informacije o izvoznim prilikama, zakonod6
avstvu države u koju planirate izvoziti, ali
i dobiti pomoć za prevladavanje carinskih
barijera i slično. Kad smo predstavljali
gospodarsku diplomaciju, rekli smo da je
za njenu uspješnost preduvjet da imamo
proizvod i znali smo da ćemo, zajedno sa
koncipiranjem gospodarske diplomacije
morati razmišljati i o investicijskoj klimi,
o poboljšanju investicijske klime u Hrvatskoj i možda i o nekim dugoročnim i
srednjoročnim mjerama. Ono što smo
htjeli s konceptom gospodarske diplomacije jest - definirati mogućnosti pomoći
hrvatskim izvoznicima s jedne strane, ali
i pomoći onim stranim tvrtkama koje danas investiraju u Hrvatsku”, kazala nam je
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
mogu reći da smo u ovoj fazi zadovoljni.
Ponekad je naprosto potrebno dati do
znanja da je važno što se i kako radi i da
se rad i trud cijene”, dodat će dr. Pusić.
Inače, usput smo ju priupitali i misli li
da prelamanje interesne sfere političkog
zapada i istoka, tj. Rusije na prostoru
bivše zajedničke države može “zakuhati” neku novu krizu u regiji, a to bi
moglo poništiti sve napore diplomatske
ofenzive, i otjerati sve te Arape, Kineze.
Uostalom, sjetimo se, bivši šef Hrvatske
gospodarske komore, u međuvremenu
zbog financijskih malverzacija uhapšeni
Nadan Vidošević, često je znao govoriti
kako je “kapital plaha životinja”. A valjda
on, kao pasionirani lovac na najrjeđe
vrste, najbolje zna što govori... Dakle,
vratimo se ministrici, može li preklapanje
rusko-zapadnih interesa ohrabriti primjerice Milorada Dodika i slične političare,
“inspirirati” ih na zatezanje odnosa u
regiji?
I
SRBIJA IZMEĐU ČEKIĆA I NAKOVNJA
ako tek šestosatni, posjet Vladimira Putina Beogradu izazvao je različite
komentare, naravno, i mnoga nerealna očekivanja: od nekritičkog zanosa
na tragu skandiranja “Srbija, Rusija, ne treba nam Unija” s jedne strane, do
ironije onih koji ne vjeruju da će Srbija još dugo moći održati svoje taktiziranje
između Bruxellesa i Moskve. Jer, kako se dalje približavati Rusiji, ako ste istodobno
digli ručnu vezano uz energetski projekt izgradnje Južnog toga zbog očitih pritisaka
iz EU-a. Takvih mišljenja ima i u samoj Rusiji. Tako Andrej Šari, urednik u Ruskom
servisu Radija Slobodna Evropa, tvrdi da u Srbiji pompozno najavljeni i popraćeni
posjet ustvari nije imao neku veliku ekonomsku pozadinu.
“Ono malo liberalnih medija koji su još opstali uopće nije obraćalo pažnju na Putinov posjetu Beogradu, osim što su ironično komentirali kako srpska braća toliko
vole Putina da su organizirali paradu na tri ili četiri dana prije nego što je bila stvarna godišnjica oslobođenja”.
Po njegovim riječima, Putinu je odlazak u Beograd postao važan zbog međunarodne
izolacije u kojoj se njegova politika našla u posljednje vrijeme. Njemu je, kaže Šari,
trebala “bilo kakva demonstracija neke međunarodne veze, da je barem netko uz
Rusiju u ovoj situaciji, da barem netko razumije rusku poziciju u pogledu Ukrajine
i zategnutih odnosa sa Zapadom, te da Rusija nije sama u svijetu i to je možda
najbitnija stvar koja se može reći o ovoj posjeti”.
na ovu temu ministrica vanjskih poslova
i prva potpredsjednica Vlade dr. Vesna
Pusić. Nije tajna da su neki veleposlanici
i opomenuti zbog toga što očito nisu dovoljno ozbiljno shvatili nove zadatke.
“Održala sam nekoliko sastanaka s
predstavnicima tih tvrtki koje su najveći
strani investitori u Hrvatskoj da čujem
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
koje su prednosti, a što su poteškoće.
Da bismo riješili dio poteškoća koje proizlaze iz šutnje administracije, zadužili
smo po jednu osobu iz Ministarstva koja
im stoji na raspolaganju kako bi što brže
riješili problem. Što se tiče veleposlanika
sa ‘žutim kartonima’, istina je da su nakon upozorenja postali aktivniji, tako da
7
“Ne može. Prvo, Zapad i Rusija
danas su međusobno povezani pa i
međuovisni u području gospodarstva,
energetike, globalne sigurnosti, borbe
protiv terorizma, da spomenem samo
one najznačajnije veze. Kriza i sukobi u
Ukrajini drastično otežavaju tu komunikaciju u ovom trenutku, ali to nije u interesu ni jedne ni druge strane. Svima je
u interesu pronaći rješenje koje bi ponovno olakšalo komunikaciju u svim drugim
područjima. U međuvremenu se situacija na ‘Zapadnom Balkanu’, odnosno u
državama nastalima raspadom bivše Jugoslavije, dramatično promijenila. Nestala je opasnost, nekad vrlo realna, da se
na ovom području vode ‘delegirani ratovi’
(proxy wars). Hrvatska i Slovenija su punopravne članice Evropske unije, Crna
Gora i Srbija pregovaraju o punopravnom
članstvu, Makedonija ima status kandidata, Bosna i Hercegovina je potpisala
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju,
a Kosovo je započelo pregovore o SSPu. Cijela regija ima evropsku perspektivu i prolazi kroz proces reformi. Proces
nije jednak niti ima isti tempo u svim
državama, ali važno je da ga podupire i
Evropska unija, ali i građani tih zemalja.
U ovoj regiji europski proces jeste proces
stabilizacije”, optimistična je dr. Pusić.
No, zadnju će riječ, kao i toliko puta
do sada, ipak imati ekstremisti svih fela.
I njih se nešto pita, makar je dokazano
kako nemaju što pametno za kazati.
Samo, problem je što barataju nekim
ubojitim argumentima. I to doslovno. ■
manjine & većine
Manjine i izbori:
Dilema između
asimilacije i getoizacije
Model izbora manjinskih zastupnika daleko je sporniji nego li model
izbora „redovitih“ zastupnika jer se s postojećim izbornim sustavom
pripadnike nacionalnih manjina sili da biraju između asimilacije i
segregacije. Ako odluče da glasaju kao „obični građani“ odriču se
svog manjinskog prava i pristaju na nasilnu asimilaciju, a ako glasaju za manjinsko predstavništvo odriču se općeg redovnog prava
glasa i odlučuju se za getoizaciju..-
K
Piše:
DAVOR
GJENERO
ako se približavamo početku
izborne godine,
tako se u javnosti
sve više raspravlja o izbornom zakonodavstvu
i političkim nepravdama što ih
generira izborni sustav. Paradoksalno, niti opća javnost, niti
politički predstavnici nacionalnih
manjina, nisu niti pokušali javno
otvoriti pitanje nepravednosti
sustava izbora manjinskih predstavnika. U pravu su oni koji tvrde
da je hrvatski izborni sustav loš
zato jer ne omogućuje personalizaciju glasovanja. Ako neka
država, koja primjenjuje razmjerni izborni sustav, zemlju dijeli na
izborne jedinice, to nikad ne radi
samo radi toga da bi uspostavila
neki prirodni izborni prag, nego i
zato da bi se biračima omogućilo
da odrede koja će ih osoba, a ne
samo koja stranka, predstavljati
u državnom parlamentu. Personalizaciju glasovanja i zadržavanje
razmjernog sustava moguće je
provesti na dva različita načina:
uvođenjem
preferencijalnoga
glasa ili primjenom njemačkog
modela, koji biračima daje dva
glasa – jedan za stranke, a drugi za pojedinačne kandidate u
malim izbornim jedinicama.
Iako je referendumska inicijativa za promjenu izbornog
zakonodavstva propala, jer inicijatori nisu prikupili broj potpisa potpore inicijativi, koji Sabor i Ustavni sud definiraju kao
prag nakon kojeg bi inicijativa
za raspisivanje izbora postala
obvezujuća, do reforme općih
pravila izbora vjerojatno će ipak
doći, a građani će „redovite“
parlamentarne zastupnike vjerojatno birati na način sličan izboru
zastupnika u Europskom parlamentu.
Međutim,
model
izbora
manjinskih zastupnika daleko je
sporniji nego li model izbora „re-
8
dovitih“ zastupnika, a Hrvatska
se tokom pristupnih pregovora s
EU obvezala da će otkloniti loše
stane tog modela. Naime, Europska komisija potvrdila je ono
što su hrvatski eksperti za manjinsku zaštitu govorili godinama
– postojećim izbornim sustavom
pripadnike nacionalnih manjina
sili se da biraju između asimilacije i segregacije. Naime, pripadnici manjina moraju odlučiti hoće
li glasati kao „obični građani“
i pritom se odreći posebnoga
manjinskog prava, dakle, pristati
na nasilnu asimilaciju, ili će glasati za manjinsko predstavništvo
i pritom se odreći redovitog prava
glasa, dakle, odlučiti se za getoizaciju. Europska komisija tražila
je da se takvo tretiranje pripadnika manjina promijeni, a tu je obvezu Hrvatska ispunila time što
je Sabor izmijenio Ustavni zakon
o pravima nacionalnih manjina i
odredio da pripadnici onih manjina kojih u biračkom tijelu ima
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
MANJINSKI ZASTUPNICI
MAKSIMALIZIRAJU DOBITI
Sustav relativne većine kojim se biraju
zastupnici „malih“ manjina u najvećoj mjeri
jednom izabranim zastupnicima jamči da
će očuvati svoje stečene pozicije, a sustav
kojim se tri mandata za predstavnike srpske
manjinske zajednice dijele razmjerno,
garantira monopol najvećoj pojedinačnoj
manjinskoj stranci, a pripadnicima srpske
manjine zapravo onemogućuje da izaberu i
to koji će ih pojedinac zastupati, ali i to koja
će stranka predstavljati njihove interese.
manje od 1,5 % imaju dvostruko pravo
glasa, a da pripadnici srpske nacionalne
zajednice ne glasaju u posebnoj izbornoj jedinici za manjine, ali da najvećoj
manjinskoj stranci, bez obzira na izborni
rezultat, pripada unaprijed zagarantiran
broj mandata. Ustavni sud ova je rješenja
poništio kao neustavna, a nakon toga
Sabor nije niti pokušao nanovo, sukladno
preuzetim obvezama, regulirati pravo
glasa pripadnika manjina.
Problem prilikom usvajanja izbornog
zakonodavstva uvijek je u tome što je izborni zakon instrument kojim se regulira
procedura selekcije i uvjeta djelovanja
političke elite, a da taj dokument usvajaju
parlamentarni zastupnici, dakle, pripadnici političke elite. Manjinskim zastupnicima postojeći uvjeti maksimaliziraju dobiti. Naime, sustav relativne većine, kojim
se biraju zastupnici „malih“ manjina u
najvećoj mjeri jednom izabranim zastupnicima jamči da će očuvati svoje stečene
pozicije, a sustav kojim se tri mandata
za predstavnike srpske manjinske zajednice dijele razmjerno, garantira monopol
najvećoj pojedinačnoj manjinskoj stranci,
a pripadnicima srpske manjine zapravo
onemogućuje da izaberu i to koji će ih poIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
jedinac zastupati, ali i to koja će stranka
predstavljati njihove interese.
Hrvatska se prema Europskoj uniji
obvezala da će sustav izbora manjinskih
zastupnika promijeniti i otkloniti temeljni
problem: dilemu o izboru između asimilacije ili getoizacije, koju izborni model
postavlja pred pripadnike manjinske
zajednice. Danas se Sabor ponaša kao
da nikakve obveze iz pristupnoga procesa ne postoje, a niti političke stranke,
niti organizacije civilnog društva ne govore o dvostrukoj ugroženosti biračkog
prava pripadnika manjina. Naime, dvostruka ugroženost proizlazi iz toga što
pripadnike manjina sustav sili da biraju
između „asimilacije“ i „getoizacije“, a
ako se odluče za „getoizaciju“, dakle,
da se odreknu općega biračkog prava i
pristanu na to da budu svedeni samo na
svoj manjinski nacionalni identitet, sustav
im zapravo ne omogućuje pluralistički
politički izbor (barem srpskoj nacionalnoj
zajednici evidentno uskraćuje to pravo).
Više od činjenice da će ovakvo neprihvatljivo stanje opstati tijekom još jednoga izbornog ciklusa zabrinjava to da
se protiv takve evidentne nepravde, ali i
kršenja preuzetih obveza prema Europ9
skoj uniji, nitko ne buni. Civilno je društvo
očito diglo ruke od sustavne izgradnje
modela manjinske zaštite, a organizacije
koje se unutar civilnog društva bave manjinskom zaštitom uglavnom su ostavljene
samima sebi. O manjinskoj zaštiti govori
se samo u slučajevima kršenja manjinskih prava, koja imaju širok javni odjek,
kao što je ograničavanje ostvarivanja
prava na korištenje manjinskim jezikom
i pismom, ali i to tek nakon što su se
zaredali incidenti u Vukovaru. Međutim,
ni ovaj se put o problemu ne razgovara
sistemski, ne traže se cjelovita i ozbiljna
rješenja, nego većina organizacija civilnog društva samo iskorištava priliku za
stjecanje pristupa javnosti. Manjinska je
politička klasa, pak, preuzela obrasce
ponašanja političke klase većinskoga
naroda, pa se na isti način „ogradila“ od
realnih problema svoje zajednice, kao što
to čine i njihovi kolege iz državnog parlamenta te lokalnih ili regionalnih vlasti.
Kao da nikome nije važno kako će birači,
pripadnici manjina, moći utjecati na to tko
će ih zastupati u predstavničkim tijelima,
pogotovo ako bi bilo kakva promjena
mogla ugroziti uspostavljene privilegije
manjinske političke klase. ■
mladi & politika
NA MLADIMA SVIJET ZASTAJE
Mladi u Hrvatskoj sve manje prihvaćaju temeljne društvene i političke
vrijednosti, te imaju sve manje povjerenja u državne institucije. Takav
sunovrat u prihvaćanju temeljnih ideja vodilja, a što znači i demokratske
političke kulture, izraz je nezadovoljstva većine mladih stanjem u društvu, a
posebno izrazitom nezaposlenošću i drugim životnim teškoćama te uopće
slabim perspektivama mladoga naraštaja, za što mnogi od njih okrivljuju
upravo političke aktere...
I
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
z ovog vremena izlazim
van – taj stih pjesme
„Nostalgična“
benda
TBF bio mi je prva sugestija dok sam slušao
izlaganje Vlaste Ilišin kojim je
počeo skup „Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj“. Na
tom zasjedanju, održanom 23.
listopada u organizaciji Instituta
za društvena istraživanja u Zagrebu i Centra za demokraciju
i pravo Miko Tripalo, vrijedna
znanstvenica je izložila trendove
vezane za mlade kod nas koje je
sa suradnicima ustanovila na osnovi longitudinalnih istraživanja.
Isprva mi je izgledalo da dobiveni
rezultati pokazuju da pripadnici
mladoga naraštaja kolektivno
okreću glave od društva u kojemu žive, a posebno od politike
koja kod nas već drugo dominira
(što je osnovni razlog zbog kojega je Hrvatska već šestu godinu
u krizi) nad ostalim djelatnostima.
Nakon što je kolegica Ilišin
prezentirala
i
interpretirala
najvažnije podatke o dinamici
odnosa pripadnika mladoga
naraštaja u suvremenoj Hrvatskoj prema politici u duljem razdoblju, shvatio sam da situacija
nije tako jednostavna. Zapravo
je vrlo ambivalentna: naši mladi
i izlaze iz (političkoga) vremena i ulaze u njega. Naime, sve
je izraženija nezainteresiranost većine mladih za politiku,
posebno stranačku, ali raste broj
mladih članova stranaka; smanjuje se povjerenje u stranke, no
prisutnija je spremnost mladih za
socijalni i volonterski aktivizam.
U vezi s time nameću se mnoga
važna pitanja, i to posebno: koji
mladi ulaze u svijet politike, a koji
izlaze iz njega? Zbog kojih se razloga zbiva taj ulazak i izlazak?
Kakvo je političko i društveno
značenje toga dvosmjernoga
gibanja? Sve kontradiktorniji
odnos mladih prema politici, kao
pitanje od sudbinske važnosti za
budući razvoj demokracije i svega bitnoga u Hrvatskoj, zahtijeva
pobliže analize.
U ovom tekstu izlažem i
razmatram neke važne rezultate
anketnoga
istraživanja
„Potrebe, problemi i potencijali
mladih u Hrvatskoj“, na temelju
preliminarnoga izvještaja (zahvaljujem što su mi ga ustupile)
kojega su napisale Vlasta Ilišin
i
pedagoginja/antropologinja
Vedrana Spajić-Vrkaš. Budući
da me najviše zanimaju promjene odnosa mladih prema politici u posljednjem desetljeću,
10
ovdje izdvajam za taj aspekt
vezane rezultate dva istraživanja
pažljivo provedena 2004. i 2013.
godine na reprezentativnim i
probabilističkim uzorcima (po
2.000 ispitanika u dobi od 15 do
29 godina). Usporedba odgovora na ista pitanja u tim anketama
omogućuje ustanovljavanje trendova u razvoju toga odnosa u
navedenom razdoblju. Radi se
o vrlo dinamičnom, ustvari turbulentnom vremenu: obilježeno
je zbivanjima koja su znatno mijenjala odnosno nastavljaju mijenjati, ili su pak imala i nadalje
imaju potencijal za bitne promjene u hrvatskom političkom i
društvenom životu. Ponajprije se
to tiče ratnih rana koje ne samo
što sporo zacjeljuju nego se s
njih stalno skidaju kraste (aktualni prosvjedi branitelja poput ovoga ispred njihova Ministarstva su
posebno zabrinjavajući), eskalirale političke korupcije i aktivnosti suzbijanja toga društvenoga
problema (krivični postupci protiv
bivšega premijera Ive Sanadera
i više državnih i osobito lokalnih
dužnosnika), mučne ekonomske
i društvene krize od 2009. pa
nadalje, ali i kakvoga-takvoga
napredovanja procesa tranzicije
i transformacije te ulaska Hrvat-
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
ske u Europsku Uniju sredinom 2013.
godine.
Razmatranje rezultata tih istraživanja
počinjem od temelja – političkih i
društvenih vrijednosti. Pokazalo se da
je u razdoblju od 2004. do 2013. oslabilo
prihvaćanje ustavnih vrijednosti kod mladih. Na primjer, dok je prije deset godina
58,5 posto ispitanika odgovorilo kako
prihvaćaju demokratski i višestranački
sustav, u anketi 2013. godine takvo je
prihvaćanje bilo ispodpolovično – samo
43,4 posto. Sličan je pad registriran
u vezi baš sa svima ustavnim vrijednostima, pa čak i sa vladavinom prava
(sa 64,1 na 51,2 posto) i poštivanjem
ljudskih sloboda (sa 91,9 posto na tri
četvrtine ispitanika). Takav sunovrat u
prihvaćanju temeljnih ideja-vodilja, a što
znači i demokratske političke kulture,
izraz je nezadovoljstva većine mladih
stanjem u društvu, a poglavito izrazitom nezaposlenošću i drugim životnim
teškoćama te uopće slabim perspektivama mladoga naraštaja, za što mnogi od
njih okrivljuju baš političke aktere.
NEZADOVOLJSTVO CRKVOM I
TELEVIZIJOM
Navedeno nezadovoljstvo naročito
dramatično prezentiraju trendovi vezani
za (ne)povjerenje u društvene i političke
institucije. U razdoblju od godine dolaska
na vlast prve Sanaderove vlade do druge
godine Milanovićeve administracije došlo
je do osjetnoga pada povjerenja mladih u
gotovo sve osnovne ustanove, koje i prije
desetak godina nije bilo veliko. Najviše
je opala vjerodostojnost televizije i vjerskih/crkvenih institucija – u njih je 2004.
potpuno ili uglavnom vjerovalo ukupno
45,5 posto odnosno 53,6 posto, da bi
prije godinu dana takve odgovore dalo
samo 15,0 posto za televiziju i trećina
za vjerske institucije/crkve. Dok se pad
povjerenja u televiziju - trebalo je ipak
pri postavljanju pitanja razlikovati javnu
od privatnih - može ponajprije objasniti
okolnošću da današnji mladi više koriste
medij interneta nego televizije, dotle je
uvjetovanost takvoga trenda vezanoga
za vjerske institucije, što znači ponajviše
za u društvu većinsku Katoličku crkvu,
mnogo složenija. Ta se uvjetovanost
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Uz televiziju najviše je opala vjerodostojnost
crkvenih i vjerskih institucija. Uzroci rastućeg nepovjerenja mladih u Katoličku crkvu jest konzervativnost hijerarhije, licemjernost odnosa unutar Crkve te pretjerano
zadiranje te vjerske institucije u politički život.
11
mladi & politika
odnosi, prema mome mišljenju, kako na
unutarnje (uz ostalo, konzervativnost
hijerarhije i licemjernost odnosa unutar
Crkve) i vanjske čimbenike (pretjerano
zadiranje te vjerske institucije u politički
život i slično).
Pravosuđe je u tom ispitivanju
također loše prošlo, s obzirom da mu
2004. nije vjerovalo ukupno 38,8 posto, a devet godina kasnije 59,4 posto.
Takav pad uz ostalo treba interpretirati povećanim očekivanjima vezanima
za posvemašnji obračun s korupcijom
i organiziranim kriminalom, koja su se
povećala nakon pokretanja postupka protiv bivšega premijera Ive Sanadera. Ta
su očekivanja, smatraju mnogi građani,
a izvjesno i mladi, prilično osujećena, s
obzirom da su korupcija i organizirani
kriminal, ostali itekako prisutni u ekonomiji, sportu i drugim područjima, a posebno
očito u politici, i nakon obračuna sa Sanaderom i nekolicinom drugih političara.
Jako zabrinjava sunovrat povjerenja
mladih u sve ključne političke institucije:
tako je istraživanje provedeno prije godinu dana pokazalo kako Saboru, političkim
strankama i Vladi uglavnom ili potpuno ne
vjeruje čak tri četvrtine anketiranih mladih, dok je sredinom prošloga desetljeća
nepovjerenje prema tim institucijama ipak
bilo manje izraženo. Političke su stranke,
s obzirom na omjer nepovjerenja i povjerenja, najomraženije institucije u Hrvatskoj: potpuno ili uglavnom im je prema
anketi 2013. vjerovalo samo pet posto
mladih, što je šokantnih 15 puta manje od
broja onih koji im nisu vjerovali. Doista,
teško se može naći precizniji pokazatelj
opravdanosti dijagnoze da su ovakve
stranke štetočine hrvatske demokracije,
s obzirom da su je dramatično potvrdili
vršnjaci te demokracije, dakle mladi koji
su u vrijeme njenoga nastanka bili mala
djeca ili su se tek trebali rodili.
kad me krene“. Doista, u Hrvatskoj već
dugo politika ometa mlade ljude baš kada
trebaju krenuti u život: nakon završetka
školovanja tako su uglavnom prisiljeni
naći neku „vezu“ ili se na neki drugi način
„snaći“, odnosno umiliti se moćnicima
kako bi dobili (bolji) posao i mogućnosti
za normalno življenje. Važno je pritom istaknuti kako osim
vojske (trećina joj vjeruje, a 27,6 posto
ne, ostali su bili neodlučni) ni jedna institucija u istraživanju iz 2013. nije dobila
veće povjerenje od nepovjerenja. Čak
je i predsjednik Republike, koji najviše
zbog legitimiteta dobivenoga izravnim
izborima i relativno malih ovlasti ima veliku podršku građana, kod mladih mnogo
izgubio na rejtingu: dok je toj instituciji
(što svakako znači i Ivi Josipoviću kao
njenom nositelju) prema nalazima anketa
2004. vjerovalo 41,4 posto, to je povjerenje u posljednjem istraživanju izrazilo
samo troje od desetoro ispitanika.
VAŽNOST POLITIČKE PODOBNOSTI
Sudeći prema rezultatima tih
istraživanja, naši su mladi sve manje zainteresirani za politiku. Nešto više od polovine (54 posto) ih za politiku uopće nije
briga, dok je potpuno nezainteresiranih
za politiku prema istraživanju 2004. godine bilo 38 posto. Na prvi je pogled takva
nezainteresiranost čudna, s obzirom da
politika bitno utječe na različite aspekte
života mladih, kako poručuje među njima
vrlo popularni bend „Hladno pivo“: „Politika me u životu uvijek pratila u stopu“.
Međutim, u nastavku Mile Kekin pjeva
kako je politika „bacala duge sjene uvijek
ČLANSTVO U STRANKAMA KAO „STRATEGIJA PREŽIVLJAVANJA“
U razdoblju od 2004. do 2013. udvostručen je broj članova stranaka među
mladima – od 5,3 na 10,7 posto, što je znatno viši udio mladih u političkim
strankama nego li u zemljama EU gdje se taj postotak kreće uglavnom od
2 do 4 posto. Očito je da velik dio mladih članova HDZ-a, SDP-a, HNSa, HDSSB-a i drugih stranaka „drži figu u džepu“: iako su osobno lošega
mišljenja o strankama, pa i o onoj kojoj pripadaju, imaju člansku iskaznicu
zato što im ona znači dozvolu za zapošljavanje, karijerno napredovanje i
slično. Navedeno konformiranje dijela mladih jača dominantno djelovanje
stranaka kao klijentelističkih organizacija, bolje rečeno kao svojevrsnih zavoda za zapošljavanja i agencija za karijerno i materijalno napredovanje mnogih mudrijaša, što bitno smanjuje prostor za društveno korisno
djelovanje tih ključnih aktera predstavničke demokracije.
12
Neki važni nalazi istraživanja koji
se odnose na promjene u aktivnostima
mladih u različitim udrugama i organizacijama vjerojatno razotkrivaju jedan
od društveno najštetnijih načina toga
snalaženja – stranačku i političku podobnost. Naime, Vlasta Ilišin i suradnici su
ustanovili kako je u razdoblju od 2004. do
2013. udvostručen broj članova stranaka
među mladima – od 5,3 na 10,7 posto.
Doduše, nešto je narasla i uključenost
pripadnika mladoga naraštaja i u neke
udruge, posebno one sportske (od
15,8 na 23,4 posto), ali je povećanje
učlanjenosti mladih u političke stranke
posebno izraženo. To povećanje je na
prvi pogled paradoksalno, s obzirom da
je istraživanje 2013. pokazalo kako se
zbiva u situaciji osjetnoga smanjenja
broja stranačkih opredijeljenih te za politiku zainteresiranih djevojaka i mladića.
Također, treba u vezi s time uzeti u obzir
kako je u zemljama EU broj članova stranaka među mladima, prema tamo provedenim anketama, znatno niži nego kod
nas – uglavnom od 2 do 4 posto.
I još jedan, posebno upečatljiv, paradoks: prema rezultatima ankete iz 2013.
broj članova stranaka među mladima
dvaput je veći od broja onih koji imaju
povjerenje u stranke. Očito je da velik dio
mladih članova HDZ-a, SDP-a, HNS-a,
HDSSB-a i drugih stranaka „drži figu u
džepu“: iako su osobno lošega mišljenja
o strankama, pa i o onoj kojoj pripadaju,
imaju člansku iskaznicu zato što im ona
znači dozvolu za zapošljavanje, karijerno napredovanje i slično. Ilišin i SpajićVrkaš ovako u zaključku svoga izvještaja
interpretiraju gore navedeni paradoks:
„Kada se svi navedeni trendovi promatraju integralno, nameće se zaključak
kako je dio mladih učlanjivanje u političke
stranke izabrao kao dostupnu pogodnost
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
MLADI LJUDI POLITIČARIMA NE VJERUJU: Jako zabrinjava sunovrat povjerenja mladih u sve ključne političke institucije: tako je istraživanje provedeno prije godinu
dana pokazalo kako Saboru, političkim strankama i Vladi uglavnom ili potpuno ne vjeruje
čak tri četvrtine anketiranih mladih osoba od 15 do 29 godina starosti...
u koncipiranju ‘strategije preživljavanja’,
tim prije jer je usporedba podataka pokazala da je u proteklom desetljeću porasla
percepcija važnosti političke podobnosti
za uspjeh u hrvatskom društvu“.
Na
početku
pretposljednjega
pasusa ovog teksta upozorio sam na
veliku društvenu štetnost svjesnoga
prilagođavanja nemaloga dijela mladih
u mehanizme stranačke i političke podobnosti. Naime, takvim konformiranjem
se potkopavaju sami temelji demokratskoga društva: povećava se licemjerno
korištenje političkih i društvenih resursa
u osobne i obiteljske (u pozadini takvoga ponašanja mladih su često njihovih
roditelji koji su na ovaj ili onaj način
povezani sa strankama); smanjuje se
pouzdanje mladih i ostalih građana u
jednakost životnih šansi kao ključni postulat društvene pravednosti; još je prisutnija ionako izražena negativna kadrovska selekcija slijedom koje član stranke
koji je imao loš uspjeh u obrazovanju i
slabe sposobnosti karijerno napreduje
dok djevojka ili mladić koji su bili izvrsni
studenti i koji imaju velike sposobnosti
u tom smislu nazaduju (takvih sam se
slučaja vezano za svoje bivše studente
nagledao i naslušao); kod mladih članova
stranaka, egzistencijalno ovisnih o tim orIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
ganizacijama, snaži podanički mentalitet
koji bitno priječi demokratske promjene
unutar stranaka, i slično. Vjerojatno je
u tom smislu najteža posljedica u tome
što navedeno konformiranje dijela mladih
jača dominantno djelovanje stranaka kao
klijentelističkih organizacija, bolje rečeno
kao svojevrsnih zavoda za zapošljavanja
i agencija za karijerno i materijalno
napredovanje mnogih mudrijaša, što
bitno smanjuje prostor za društveno
korisno djelovanje tih ključnih aktera
predstavničke demokracije.
U ovom tekstu izloženi rezultati
istraživanja Vlaste Ilišin, Vedrane SpajićVrkaš i njihovih suradnika potvrdili su da
mlade, posebno u kontekstu suvremenoga hrvatskog društva, ne treba motriti
kao politički, pa ni kulturno i u drugom
smislu, homogenu društvenu skupinu.
Obrnuto – mladima treba misaono i na
druge načine pristupati kao segmentu
društva kojega obilježavaju velike unutarnje heterogenosti. Među njima postoji manjina onih koji su u tom pogledu
zbog različitih razloga pa i na različite
načine aktivni odnosno javno izlažu svoje
političke stavove. Posljednje se međutim
mnogo autentičnije, iskrenije izražava
među iskrenim sljedbenicima nekih subkulturnih stilova (primjerice nogometnih
13
navijača) i glazbenih ukusa (u rasponu
od lijevoga Rundeka do desnoga Thompsona) kao i pripadnicima različitih udruga (opet u rasponu od organizacija za
zaštitu ljudskih prava do aktivnih vjernika), nego među često licemjernim mladim članovima stranaka. Također, očito je
da među mladima u Hrvatskoj danas ima
pristalica različitih orijentacija – prema
rezultatima istraživanja javnog mnijenja
baš mladi natprosječno preferiraju neke
organizacije izrazito tradicionalističke
i desne orijentacije poput Hrasta, ali i
postmodernističke i lijevo orijentirane
stranke kao što je ORaH kojemu je na
čelu darkerica Mirele Holy.
Većina naših mladih ima apatičan,
zapravo mračan odnos prema politici.
Iz ovoga (političkoga) vremena mnogi
djevojke i mladići doista izlaze van,
ma gdje bilo i ima li uopće toga – van.
Znači li to da će se održati situacija koju
su u pjesmi „Nostalgična“ opisali Saša
Antić i drugovi iz The Beet Fleata: „Svijet je tužan/ tu nikad neće biti pravde/
za one koji žele/ samo da vole i rade“?
U mučnom promišljanju odgovora na to
važno pitanje baš „sjeda“ naslov knjige
koju sam zajedno sa psihologom Damirom Pilićem objavio prije desetak godina:
„Na mladima svijet zastaje“.■
u prolazu
EH, TI SRBI
ili
kako je jedan Beograđanin protumačio
malom Zagrepčaninu ulogu Srba u novijoj
historiji
U
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
jeku obilježavanja
punog stoljeća od
prve svjetske ratne
kataklizme, u Srbiji se između ostalog podsjeća i odaje počast
nesvakidašnjem Švicarcu Rudolfu Arčibaldu Rajsu, inače
Nijemcu po porijeklu, a po profesiji kriminologu, čije je srce,
prema vlastitoj želji, nakon smrti
sahranjeno na Kajmakčalanu, a
tijelo u Beogradu. U tadašnju Srbiju je pozvan da kao kriminolog
prouči teške ratne zločine koje
su austrougarske trupe nanijele
civilnom stanovništvu (o čemu je
sastavio službeni izvještaj), a zatim je – neposredno svjedočeći
herojskoj borbi srpskog naroda
protiv osvajača – toliko zavolio
taj narod i njegov izvorni duh
da je do kraja života ostao u Srbiji pomažući ratom opustošenoj
zemlji.
Rajs je ostao upamćen i
po neobičnoj ostavštini, koja je
čudnom igrom sudbine postala
posebno aktuelna u ova najnovija smutna vremena, zbog
čega se sada tako često citira.
Radi se o nevelikoj knjižici koju je
napisao 1928. godine, uz nalog
da se može odštampati tek poslije njegove smrti (što se ubrzo i
desilo), pod naslovom „Čujte
Srbi“, u kojoj pedantno i nadahnuto ukazuje na vrline, a zatim i
slabosti naroda koji je toliko zavolio u najtežim danima Prvog
svjetskog rata, i savjetuje Srbe
kako da se oslobode uočenih
mana da bi bili uspješniji i kao
narod i kao pojedinci.
„Srbi, čuvajte se sebe!“ – osnovna je poruka Arčibalda Rajsa,
koji je očito duboko proniknuo
u duh srpskog naroda, a ovo mi
pada na pamet čitajući nedavno
tekst u beogradskim internetskim
E-novinama na koji sam, kako
to obično biva, slučajno naletio
tragom neke sasvim druge teme.
Pod
naslovom
„Dječak
koji je prvi put sreo Srbina“,
autor opisuje svoje ljetovanje na „rajskom otoku“ Mljetu,
gdje u mješovitom društvu – s
domaćinom
i
zagrebačkom
porodicom s desetogodišnjim
sinom – objašnjava tom malcu
koji „prvi put vidi Srbina“ i plašio
se za svog oca kada je nedavno
službeno putovao u Beograd da
ga ne ubiju (otac se borio u proteklom ratu u hrvatskoj vojsci)
da se, eto, i on, Srbin iz Beograda, borio „protiv Miloševićevog
zločinačkog režima“. I onda, valjda da umiri malog, poteže argu-
14
ment zbog kojeg mi je i zapeo za
oko taj tekst:
„Mojoj majci je jedan Hrvat
ubio oca. Moj deda je bio Srbin.
U Osijeku. Držao je tamo jednu
kafanu. Voleo je da popije malo
više, da izvadi nož, zabode ga
u drveni sto i kaže – svi Hrvati,
marš napolje iz kafane. Bilo je
to 1924. Majka je imala nekoliko
mjeseci i nikad nije videla svog
oca i nikad nije mrzela i napadala
Hrvate. Govorila je – kriv je samo
taj čovek koji je ubio mog oca.
I kasnije, kada je odrasla, nije
odobravala to što je otac radio... I
mnogo godina kasnije ni ja nisam
odobravao i bio sam protivnik
postavljanja srpske zastave na
kninsku tvrđavu, i ubijanja Vukovara, i rušenja Dubrovnika.“
I tako, mali Hrvat može da
bude miran: jeste da je neki tamo
otkačeni Hrvat ubio djeda prvog
Srbina kojeg je sreo u životu, ali
je ipak sam bio kriv za to, jer je
izazivao. A valjda su zato tako
prošli i oni Srbi u Kninu (malac u
školi uči da je to „hrvatski kraljevski grad“, ali ne i da je tamo do
egzodusa sastav stanovništva
bio 99,9 posto srpskog porijekla), jer su isticali srpsku zastavu... Šta se desilo s njihovom
dotadašnjom ravnopravnošću i
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
konstitutivnošću u okviru Hrvatske – mali
Zagrepčanin za to nije ni čuo, jer se o
tome u školi i ne govori, ali o tome, izgleda, pojma nema ni autor ovog čudnog
teksta, iako sudeći po godini rođenja majke baš ne spada u ove današnje mlađe
ljude koji o tim stvarima zaista pojma
nemaju.
glumca Ivana Bosiljčića, koji sasvim
drugim povodom kaže:
„Umesto da mediji pomognu da
dostignemo plemenite ciljeve i da se
piše i priča o malim ljudima, njihovoj
borbi, pobedama i životnim porazima,
mi smo postali čaršija u kojoj se tračari.
Ljudi više ne sede i ne razgovaraju nego
Ali, zato zna i poučava malog
Zagrepčanina da je „Srbija po prvi puta u
svojoj novijoj istoriji vodila osvajački rat“,
te da „nijedan hrvatski vojnik nije ušao
na teritoriju Srbije“, pa na kraju ukazuje
dječaku: „Tvoj tata je uradio ono što je
smatrao da je trebalo da učini. Branio je
svoju zemlju.“
I onda šlag na tortu: „Da je neko napao moju zemlju, sigurno bih je branio.“
Njegova zemlja očito nije bila Jugoslavija... Ali, to i nije glavna poanta, već da
se meni učinilo da sam se, čitajući ovaj
tekst, odjednom vratio u one 90-te godine kada je upravo ovakvom „argumentacijom“ i stilom vrcala tadašnja hrvatska
ratna propaganda. A mali Zagrepčanin,
zahvaljujući ovakvom poučnom Srbinu
(iako su njegove zasluge u tome ipak
minorne), ostao je prikraćen na primjer
saznanja da je tek na Mljetu prvi put sreo
Srbina možda zato što su u njegovom
gradu i šire prolazili poput 12-godišnje
Aleksandre Zec i njenih oca i majke, čije
ubojice ni poslije 23 godine nisu kažnjene
iako su detaljno opisale taj gnjusni čin,
već su naprotiv nagrađeni kao zaslužni
„branitelji domovine“. Ili da je, na primjer,
samo u Jasenovcu ubijeno skoro 20.000
pretežno srpske djece kojoj se zna ime,
a da ni jedno nije imalo krčmu i teralo Hrvate iz nje...
Pitanje je, naravno, da li bi ta nevina
i od „srpske prijetnje“ uplašena dječja
glavica išta od toga razumjela, pogotovo
da je objašnjenje došlo od tog slučajnog
Srbina, a ne od njegovog oca branitelja.
Ovako je, barem za sada, izbjegao taj
košmar, a kad bude rastao teško da će
ga to više i zanimati.
Iako na prvi pogled nema veze s
ovom temom, na nju me je ovih dana
vratio intervju popularnog beogradskog
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
15
prepričavaju. Sa našom istorijom i našim
žrtvama ne smemo dozvoliti da nam sitne
duše unose razdor. Ja ne pristajem na to.
Ne čitam žutu štampu, portale niti komentare. Svim silama se borim da učim,
da napredujem, da budem pristojan, a
ostale molim da nađu načina da me ne
unize.“■
zona zabranjenih letova
EVROPSKI FONDOVI:
Plastenik badava, a o tome
nitko pojma nema
Krajnje je vrijeme da se u ovoj zemlji sa njezinog srozavanja nacionalističkoideološkom histerijom i lopovskim interesima pređe na spajanje modernih parametara ljudske egzistencije i evropske investicijsko-projektne metodologije
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
K
ako bismo shvatili što Hrvatska kao članica
Evropske unije
treba učiniti u
korist ekonomskog razvoja tradicionalno nerazvijenih krajeva
(Banija, Kordun, Lika, Sjeverna
Dalmacija…) morali bismo izgleda najprije biti na čisto s tim
da je danas metodologija njihovog razvoja bitno drukčija od one
iz vremena socijalizma. Ulagati
nekada u takve krajeve značilo
je da država tamo gradi tvornice
i poljoprivredne kombinate a danas njezina uloga u tome ima u
daleko većoj mjeri servisni karakter. Ali bez obzira što je to za
državu mnogo jednostavnije ona
izgleda nije u stanju ni tako nešto postići jer je za takve poteze
strateški slabo pripremljena i operativno do zla boga usporena.
Kad se malo detaljnije pogleda
kakve se mogućnosti našoj zemlji nude preko evropskih fondova
i kolika je provalija između tih
mogućnosti i njezine sposobnosti
kako bi mogla tako nešto iskoristiti ostaje jedino zaključak da je
ona potpuno nespremna za takve
razvojne zahvate. Tako da se i
na hrvatskom primjeru, kao prije
toga na bugarskom i rumunjskom,
možemo uvjeriti u veliki propust
Brisela što je i u ovom slučaju
političke kriterije za prijem stavio
ispred ekonomskih. Spomenutim
državama je s time, zapravo, napravio medveđu uslugu.
predstavnici jednog poduzeća iz
Poreča, specijaliziranog za izradu
projekata koji se financiraju iz dva
nova evropska fonda, strukturnog
i kohezijskog, predstavnicima pet
općina; Benkovca, Polače, Lišana
Ostrovičkih, Obrovca i Gračaca,
predstavili svoj osebujni kreativni
program.
Neko bi mogao reći bitno je
da smo unutra pa ćemo u hodu
sve to savladati. Ali pošto tog
napretka u hodu nema ipak je
mnogo logičnije zaključiti da će
pretpostavljeni automatizam napretka uslijed prijema u tako važnu
asocijaciju prije uspavati one koji
bi i sami nešto u to smislu trebali
učiniti nego što će ih stimulirati na
daleko veće napore u stvaranju
uvjeta za korištenje evropskih fondova nego što je to slučaj. Pokazalo se kako bi daleko pametnije
bilo da se koristilo pritisak na Hrvatsku zbog njezine maksimalne
evropske profilacije nego je sada
pustiti da se bakće sa svojim još
iz tog vremena naslijeđenim slabostima. U to sam se i osobno
uvjerio ovih dana na jednom
sastanku u Benkovcu gdje su
Predstavnici tih općina, mahom mladi ljudi, postavili su svojim gostima čitavi niz pitanja ne
toliko iz neznanja o evropskim
fondovima, zanimale su ih u jednom dijelu dijaloga na tom sastanku finese o onome što im je
već poznato, već više zbog toga
što im država nije omogućila
neke elementarne uvjete za
provođenje izrazito perspektivne
evropske
projektno-financijske
koncepcije. Tako da su gosti iz
Poreča često bili u situaciji da im
odgovaraju na pitanja na koja im
može odgovoriti jedino država, ili
bolje rečeno hrvatska vlada i neka
njezina ministarstva. Ili da ne bi
ispalo kako im ne mogu odgovoriti na neko pitanje poslužili su
se pretpostavkom, možda bi bolje
bilo reći prijedlogom, što bi to
16
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
zapravo vlada trebala učiniti da se takvi
projekti lakše realiziraju.
Velike su, recimo, mogućnosti financiranja
infrastrukture;
izgradnje
pročistača za otpadne vode, kanalizacije,
vodovoda, zatim su tu tzv. nerazvrstane
ceste: seoski, poljski i šumski putovi, putovi na nasipima za obranu od poplava,
pristupne ceste i prostori parkirališta, benzinskih crpki itd. Lokalna zajednica može
dobiti evropski novac (i to u stopostotnom
iznosu) za nerazvrstane ceste jedino ako
su one u zemljišne knjige upisane kao
njezino vlasništvo. I što se onda događa,
recimo, malim i siromašnim općinama
upravo na slabije razvijenim područjima? Veoma često veći broj takvih cesta nije
upisan u katastar kao općinsko vlasništvo
a općina nema novca za upis koji podrazumijeva narijetko takve troškove koji
su veći od sveukupnog općinskog
proračuna. Jer geodeti ih ponovo trebaju
izmjeriti, snimiti itd. Kako onda u takvim
okolnostima iskoristiti evropske fondove?
Novac ponuđen gotovo na pladnju koji
korisnik ne mora vratiti? I u tom slučaju
su gosti iz Poreča pokušali dati odgovor na to pitanje prijedlogom. Izrazili su
mišljenje da bi u takvim slučajevima cijelu
tu stvar trebalo obraditi po automatizmu
svih mogućih uvjeta i činjenica vezanih
za takve ceste (povijesnih, demografskih, ekonomskih…). Dakle, bez potrebe
da se troši novac i vrijeme na nova mjerenja i snimanja, osim u slučajevima ako
je cesta negdje skrenula zbog nečije
potrebe za prečicom, preko nečije zemlje
itd. Pitanje je, međutim, razmišljaju li u
Vladi i pojedinim ministarstvima na takav
način?
Program ruralnog razvoja, bez kojeg
na području poljoprivrede ne može biti
evropskih projekata, svoju golgotu prolazi već godinu dana. Poslan je u Brisel
polovicom prošle godine gdje su u njemu
uočene manjkavosti zbog kojih je vraćen
u Zagreb na popravak. Nakon korekcija
ponovo je poslan Evropskoj komisiji na
usvajanje ali opet je bilo primjedbi na
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
NESPREMNA ZA EVROPSKE FONDOVE
Od države se ne traži da gradi tvornice i poljoprivredne
kombinate na nerazvijenim područjima kao nekad, već je
njezina uloga danas svedena na servisni i logistički karakter. Ali i takvu, podjednostavljenu zadaću, Hrvatska nije u
stanju ispuniti jer je strateški slabo pripremljena i operativno
do zla boga usporena...
RURALNI RAZVOJ NA ČEKANJU
Hrvatska je dobila velike novce iz evropskih fondova za ruralni razvoj u vremenskom razdoblju od 2014. do
2020. godine ali u ovoj godini od toga ništa nije iskorišteno.
Cijela godina je, kada je riječ o povlačenju tog novca,
otišla u prazno...
17
zona zabranjenih letova
neke njegove dijelove pa je još jednom
morao doživjeti ispravke. Upravo bi ovih
dana konačno trebao biti prihvaćen a to
znači da će tek sada biti izrađivani i preostali pravilnici za prijavu projekata što
opet znači da će, prema ocjeni upućenijih
u ovu problematiku, prvi natječaji biti
objavljeni tek negdje polovicom iduće
godine. Jedino će ranije, i to krajem ove
godine, biti objavljeni natječaji iz tog programa na koji će se moći javiti stanovnici
poplavama pogođenih područja. Hrvatska je dobila velike novce za ruralni razvoj u vremenskom razdoblju od 2014.
do 2020. godine ali u ovoj godini od
toga ništa nije iskorišteno. Cijela godina
je, kada je riječ o povlačenju tog novca,
otišla u prazno. Pažnje su ovo vrijedne
činjenice zato što su nerazvijeni krajevi
u Hrvatskoj tradicionalno okrenuti prema
poljoprivredi i što bi financiranjem njihove
zapuštene poljoprivrede najbrže mogli da
se izvuku iz krize. Ovome svakako treba
dodati i činjenicu da je pristup evropskim
fondovima iz kojih se može financirati
poljoprivreda mnogo bolji nego što je bio
slučaj sa predpristupnim fondovima, tj.
kad je riječ o poznatom i na žalost kod
nas slabo iskorištenom IPARD programu.
Uz dosta rada i stručnosti, ali i volje,
upornosti i vjere u najnoviju projektnu
fazu - mogući su izvrsni rezultati, pravi
preporod čak i ovdje spomenutih nerazvijenih dijelova Hrvatske. Osim kašnjenja
države, ali valjda će to s poljoprivrednom i EU ipak do polovice iduće godine
konačno krenuti, veliki je problem u tome
što postoji ogromna provalija između
ne malih mogućnosti gotovo besplatnog financiranja razvoja i nepoznavanja
cijelog tog postupka, procedure i uvjeta
za učešće u projektima najširih slojeva
stanovništva. Jer na poljoprivrednim
područjima potencijalni korisnici evropskog novca među običnim svijetom nešto
su tek načuli o takvim mogućnostima.
Kada žele doći do za razvoj informacija o
tome kako ući u projekt i dovršiti ga onda
MEDVJEĐA USLUGA
Na primjeru Hrvatske, kao i prije Rumunjske i Bugarske, može
se vidjeti veliki propust Brisela što je političke kriterije za prijem u EU stavio ispred ekonomskih. Spomenutim državama
je s time napravio medvjeđu uslugu jer su potpuno nespremne za povlačenje novca iz evropskih fondova...
najčešće ne znaju ni kome se obratiti.
Fascinantno djeluju podaci o načinu
kako se boduju takve želje. Za pokretanje poljoprivredne proizvodnje na moderan način u samom startu unaprijed je
osigurano 50 posto nepovratnog novca
za ulaganje u neki objekt. Zatim još 20
posto mogu dobiti oni koji imaju manje od
40 godina starosti, također još 20 posto
ako ih se više udruži u neku proizvodnju
(recimo preko zadruge) i još dodatnih
20 posto ako uz primarnu proizvodnju
žele imati i preradu osnovnog proizvoda.
Odluči li se, na primjer, netko za proizvodnju krumpira i njegovu preradu. Na taj
način svatko može skupiti maksimalno
90 bodova a to je 90 posto potrebnog
novca za takvu investiciju. Dakle, jedan
od navedenih razloga za 20 posto dodatka može izostati pa da se usprkos tome
dohvati maksimalni iznos od 90 posto.
18
Ima tu još nekih pogodnosti u odnosu
na predpristupno razdoblje. Sa radovima
na izgradnji objekata i drugih sadržaja
može se početi odmah nakon prijave projekta, na čekajući njegovo prihvaćanje,
ako onaj kojemu se žuri za takav potez
može osigurati novac (svoj ili od banke),
da bi mu onda EU taj iznos vratila kada
projekt bude prihvaćen. Novost će uskoro biti i način dodjele kredita od
strane Hrvatske banke za obnovu i razvoj, koji su inače najpovoljniji. Ubuduće
se više neće raspisivati natječaji za te
kredite već će se do njih moći doći direktnim obraćanjem banci za pozajmicu.
Može se dobiti i 50 posto predujma. Tako
da će se kredit moći vraćati još dok traje
izgradnja objekta pošto će nakon svake
faze izgradnje, uz prethodno dobiveni
predujam, redovno stizati i uplata za ono
što je prethodno izgrađeno.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
KOMUNIKACIJSKA ZAGUŠENOST
Najveći je problem u tome što još nije uspostavljena efikasna komunikacija između državnih i lokalnih institucija s
jedne strane i korisnika takvih projekta na drugoj strani...
Sve bi bilo kaše da su za ovakve
zahtjeve i pravila mnogo ranije obavljene
odgovarajuće pripreme. Nije se doduše
odmah moglo znati koja će sve biti pravila igre, ali osnovni parametri su odavno
bili poznati i lako procjenjivi. Znalo se sigurno da će od trenutka kada EU umjesto
Hrvatske iz svog fonda bude davala poticaje za poljoprivrednu proizvodnju (preradu zemlje, stočarstvo itd.), a to će biti
uskoro, sigurno porasti interes za poljo-
privredu kao zanimanje i mnogim ljudima
izvor egzistencije, te da će se onda i na
takav interes nadovezati i čitavi niz projekata namijenjenih modernizaciji poljoprivredne proizvodnje. Mnogo veći je to
novac od hrvatskog koji je bio namijenjen
za tu svrhu.
I njegova isplata će biti daleko redovitija za razliku od onakve kakvu smo
do sada imali od strane Ministarstva za
poljoprivredu, što će onda vjerojatno
BODOVANJE EVROPSKIH PROJEKATA
F
ascinantno djeluju podaci o načinu kako se boduju evropski projekti. Za pokretanje poljoprivredne proizvodnje na moderan način u
samom startu unaprijed je osigurano 50 posto nepovratnog novca
za ulaganje u neki objekt. Zatim još 20 posto mogu dobiti oni koji imaju
manje od 40 godina starosti, također još 20 posto ako ih se više udruži u
neku proizvodnju (recimo preko zadruge) i još dodatnih 20 posto ako uz
primarnu proizvodnju žele imati i preradu osnovnog proizvoda. Odluči li se,
na primjer, netko za proizvodnju krumpira i njegovu preradu. Na taj način
svatko može skupiti maksimalno 90 bodova a to je 90 posto evropskog
novca potrebnog za takvu investiciju.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
19
mnoge ljude, kao što je slučaj u Poljskoj,
a u posljednje vrijeme i u Grčkoj, stimulirati da se iz grada vrate na selo. Sigurno će ti poticaji dati i razloge za ostanak na zemlji svojih predaka onima koji
razmišljaju o odlasku u inozemstvo. Iz
Zadra i nekih drugih dalmatinskih mjesta,
recimo, u Njemačku u posljednje vrijeme
na rad odlaze čak i mlade porodice čiji su
članovi imali posao u tom gradu, a o onima koji žive u tzv. pasivnim krajevima da i
ne govorimo. Takvi poticaji i projekti mogli
bi imati i pozitivan utjecaj i na povratak dijela srpskog izbjegličkog stanovništva, te
se pozitivno odraziti na trajno rješavanje
egzistencije Hrvata izbjeglih u Hrvatsku
iz Bosne.
Najveći je izgleda problem u tome
što još nije uspostavljena efikasna komunikacija između institucija (državnih,
lokalne zajednice i poduzeća koja rade
takve projekte) na jednoj i korisnika takvih
projekta na drugoj strani. Bilo da je riječ
o kontaktima informativnog karaktera
ili nakon prve informativno-edukativne
faze o uigravanju konkretnog konzultacijsko-projektnog posla; od momenta
kada netko izrazi mišljenje što bi htio do
izrade projektnog prijedloga kao detaljnijeg opisa takvih želja. A to znači da treba
vidjeti tko će sve to raditi, kako ljudima
objasniti da sami naprave jedan dio posla. Pa onda tim slijedom dalje do prikupljanja građevinskih dozvola, zemljišnoknjiženih izvadaka i drugih papira. Nužna
je tu i koordinacija između nosilaca takvih
projekata i čitavog niza zahvata (recimo
komunalnih i zemljišno-knjižnih) koje
mora obaviti lokalna zajednica. Krajnje je
vrijeme da se u ovoj zemlji sa njezinog
srozavanja nacionalističko-ideološkom
histerijom i lopovskim interesima pređe
na spajanje modernih parametara ljudske egzistencije i evropske investicijskoprojektne metodologije. Kako se ne bi
događalo da je ljudima plastenik nadohvat ruke, čak ga mogu dobiti i badava, a
da oni o tome pojma nemaju.■
ženski nered
RIJEČKA LGBT PROVOKACIJA:
Detonator za „pravedni gnjev“
domoljubnog puka
Objesivši transparent s novim, privremenim imenom na pročelje zgrade
riječkog kazališta, odmah ispod zastave u duginim bojama, intendant Oliver Frljić je na specifičan način čestitao građanima Dan neovisnosti. Iako je,
smatramo, Frljićeva namjera bila da podupre jednu marginaliziranu i vrlo diskriminiranu skupinu ljudi, činjenica je, da je tim postupkom LGBT populaciju,
kao svojevrsnu crvenu krpu za desnicu, iskoristio za svoje političko nadmetanje s njom, i upravo to u krajnjoj točki čini cijelu akciju politički promašenom...
K
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
olinda
Grabar
Kitarović uzdignula
je šake na način
i po uzoru na
Tuđmana (koji joj
na fotografiji visi iza leđa); sve je
isto i sve će biti isto – govori nam
poza, od uzdignutih šaka nadolje,
a bogme i na gore. Uzdigla ih je
pri posjetu Rijeci, po svoj prilici
razgnjevljena Oliverom Frljićem,
intendantom riječkog HNK Ivana
Zajca, koji je, za jednokratnu priliku, bolje rečeno upotrebu, preimenovao kazalište u Hrvatsko
LGBT kazalište Ivana pl. Zajca
i objesivši transparent s novim,
privremenim imenom na pročelje
zgrade čestitao građanima RH
Dan neovisnosti. Da nije KGK
uzdigla šake u pravedničkom
gnjevu i nacionalnom transu (i
pritom, na žalost, nije bila jedina), ova bi Frljićeva intervencija
prošla kao ono što u stvari jest,
nepromišljenost pa onda i politički
promašaj na koji je najbolje samo
odmahnuti rukom. No KGK, HDZ
i ostale srodne kratice jedva su
dočekale da se imaju čime baviti,
a i simbolika i akcija šaka draža
im je od odmahivanja rukom...
No prvo neke nedoumice i poneko pitanje o smislenosti akcije O. Frljića. Polazimo
od pretpostavke da je kazalište
neovisno o politici, ali da kroz
svoju umjetničku praksu djeluje i
treba djelovati (i) politički. Takvo
se djelovanje očituje kroz programe koje provodi, predstave
koje izvodi, načine kako ih izvodi, režijske zahvate, produkciju,
javno prezentiranje… Sve je to
20
na koncu notorno, Hamlet može
biti politički duboko uznemirujuća
predstava, kao što može biti i
dosadno hodanje po pozornici
i šuplje izgovaranje rečenica,
pretvarajući ih u “herzig” fraze.
Drugačije rečeno, kazalište neće
postati revolucionarno pukim
činom vješanja “revolucionarnih”
transparenata. Na repertoaru
riječkog HNK, u trenutku vješanja
transparenta/čestitke,
nema
niti jedne predstave koja bi korespondirala s problematikom
LGBT, niti jedne koja bi je na neki
način tematizirala. U takvom bi se
slučaju moglo kazati da je akcija,
nazovimo je ‘Čestitka’, u funkciji kako predstave tako i nužnog
povećanja
vidljivosti
ionako
zapostavljene i stigmatizirane
grupe ljudi, i tako bi imala smisla.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Kako to nije bio slučaj, pitanje je po čemu
riječko kazalište izdvaja upravo LGBT
građane kako bi u njihovo ime čestitalo
građanima RH Dan neovisnosti. S tim
je u vezi i pitanje imaju li LGBT građani
neke osobite veze s riječkim kazalištem,
osim što su konzumenti njegovih proizvoda kao i svi drugi građani. Reći će se, po
svoj prilici, da im se time htjelo dati prostor za veću vidljivost i simbolički potvrditi
ravnopravnost. To u načelu može biti
tako, ali ostaje pitanje u kakvoj je to
uopće vezi sa teatrom.
Što je dakle O. Frljić imao na umu
ovom čestitkom, koja je (trenutno)
poveznica teatra, politike kuće i programa, s odabranom LGBT populacijom, to naravno najbolje zna on sam,
a nama ostaje spekulirati iz onoga što
je u javnosti viđeno i kako se u javnosti
reflektiralo. Ako je kao amblem borbe
riječkog kazališta za ravnopravnost
uzeta jedna marginalizirana i veoma stigmatizirana grupa građana, slijedi li na
godinu čestitka Dana neovisnosti u ime
Roma, koji su, nota bene, u daleko težem
položaju, jedva usporedivom s ijednom
drugom grupom ljudi? Hoće li njih slijediti
oni s tjelesnim poteškoćama, pa onda,
recimo, žene? Čini nam se ipak da je
odabir LGBT populacije, kao one koja izgleda izaziva najviše bijesa i animoziteta
kod političke desnice (uz silnu količinu
nerazumijevanja i stigmatiziranja i od
strane liberalnijih građana Hrvatske), bila
privatna politička poruka O. Frljića hrvatskoj desnici slojevitošću značenja i simbolikom prispodobiva jedino podizanju
srednjeg prsta. U kojoj je, nažalost, LGBT
odigrao upravo ulogu srednjeg prsta.
KGK i ostale kratice, budući da razumiju jedino tu komunikacijsku razinu i
da im ona u stvari jedina odgovara, umjesto da na sve to odmahnu rukom, uzdignule su šake i gotovo s radošću prihvatile ponuđeni diskurs. I doista, naslušali
smo se i načitali s tim u vezi svakakvih
gadarija, no jesmo li doista to prvi put
čuli? Ili tek jednom, dva puta? Jesmo li
doista mislili da KGK, HDZ i ostala kompanija misli nešto drugo i drugačije? Ne
tako davno, na pitanje novinara KGK je
kazala “da na homoseksualce gleda kao
na susjede i prijatelje te smatra da većina
njih ne želi da ih se tako obilježava”, čime
je jasno dala do znanja da lijepo moli dobre susjede homoseksualce da se javno
ne deklariraju, jer oni to ne žele, što ona
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
jako dobro zna. Na Frljićevu akciju samo
je potvrdila svoj već poznati stav, rekavši
da “Svatko na svom balkonu može vješati
što hoće, ali ovdje je riječ o javnoj instituciji.” Nije mogla vjerovati kad je čula što
se to dogodilo, jer, kaže: “Valja poštovati
državu, Dan neovisnosti, sve one koji su
dali svoj život za ovu zemlju. To nije dan
za šalu i sprdanje s državnim simbolima”.
Dobri susjedi koji se ne žele ograničiti
na svoja četiri zida i eventualno vješanje
transparenata između gaća i čarapa po
balkonima, koji su punopravni i ravnopravni građani RH, jednako kao i njihovi
heteroseksualni sugrađani, od kojih neki
poštuju državu ma kakva bila, a drugi
se pak prema njoj odnose kao svjesni i
kritični građani, pa je malo manje poštuju
ali je uvažavaju – oni se, po KGK i ostalim
kraticama, sprdaju (točnije, njih koriste
da se šale i sprdaju s već navedenim).
A moguće da je ponetko od tih, za koje
KGK tvrdi da ne žele da ih se obilježava,
to jest, da se za njih uopće i zna, i sam
“dao život za ovu zemlju.” Odakle da
znamo je li ili nije, kad im je bilo bolje da
su šutjeli o svojem seksualnom izboru.
Hoće li KGK, slijedom takve pameti, ako
postane predsjednica, inicirati podizanje
spomenika dragom susjedu, neznanom
LGBT junaku, koji je “dao život za ovu
zemlju”, ali mu je za života bilo pametnije
da šuti o tome s kim spava?
U jednoj stvari Frljić i Grabar Kitarović
su postupili sukladno. On joj je (i onima
čiji svjetonazor ona predstavlja) ispružio
LGBT kao srednji prst, a ona je, vidjeli
smo, jedva dočekala da ga se zdušno prihvati. I tu prestaje sukladnost. Namjera
Frljićeva je, vjerujemo, bila je da podupre
jednu marginaliziranu i vrlo diskriminiranu
skupinu ljudi. Činjenica je međutim da je
tim izborom LGBT populaciju, kao svojevrsnu crvenu krpu za desnicu, iskoristio
za svoje političko nadmetanje s njom,
i upravo to u krajnjoj točki čini cijelu akciju politički promašenom. KGK i društvo,
naime, samo su potvrdili sve ono što
već ionako dobro znamo. Baš kao znamenita snaha u Šumi Striborovoj, koja
se nije mogla suspregnuti kad je vidjela
jaja pa je ispružila i zapalucala svojim
zmijskim jezikom. U žaru zgražanja nad
svetinjama, poneki su otišli i malo dalje,
pa je tako “pobjeglo” jedno nekad bolje
– nekad lošije kamuflirano HDZ-ovsko
uvjerenje o tome tko je stvarao državu.
Još jedan račvasti jezik je zapalucao, pa
21
je tako predsjednik primorsko-goranskog
HDZ-a Oleg Butković kazao “da se nitko
neće sprdati s Danom neovisnosti dok je
HDZ-a”. I u nastavku, da ne bude dileme,
dometnuo, “Nema većih Hrvata od nas,
mi smo ti koji su stvorili hrvatsku državu
i obranili je”. Do sada su se kako-tako
držali toga da je hrvatski narod stvorio
i obranio državu, ali eto, sad vidimo da
je to bio HDZ. Sad znamo da je HDZ
isto što i Hrvatska, pa onda više niti ne
čudi da je Hrvatska vlasništvo, njihov
oltar i crkva, ali i kasica-prasica i uopće
samoposluživanje za njezine tvorce i
najveće Hrvate.
Moguće da O. Frljić nije nikoga želio
provocirati jer, načelno gledano, LGBT
građani su građani RH kao svi ostali
i takvi ne mogu biti uvredljivi za svoje
sugrađane. Pitanje je, međutim, može li
itko danas u Hrvatskoj biti tako naivan,
odnosno trebalo bi biti prilično glup, neinformiran i politički neuk pa doista misliti da je to samo pitanje podrške jednoj
grupi ljudi te da to neće kod nekih drugih
(nažalost mnogih) biti pravi detonator. O.
Frljić nije ništa od navedenoga, i stoga je
morao znati, predvidjeti, koji će i kakav
biti odgovor. No od (očekivanog) odgovora s desna neusporedivo su važnije eventualne posljedice. Vidjeli smo, naime, da
desnica nije rekla ništa drukčije od onoga
što stalno ponavlja, nije nas iznenadila
sadržajem, samo je dobila još jednu priliku da zapjeni malo jače. Ono o čemu
se međutim valja upitati jest da li se
ovakvim brzopletim gestama građane
senzibilizira ili antagonizira prema LGBT
sugrađanima. Što su o svemu kazale
(prije) i što kažu LGBT organizacije post
festum? Posljedice još ne znamo, ali ih
je moguće predvidjeti. LGBT skupina,
uvjereni smo, neće profitirati, mogla bi
samo fasovati još više “pravednog gnjeva” domoljubnog puka. Također, nije
nezamislivo da se, slijedeći riječki primjer, neki intendant nekog kazališta (Mucalo je otišao, no ne znači da nećemo
gledati slične) sjeti da, po svojem svjetonazoru i političkoj pameti, putem svoje
funkcije i “svoje” ustanove čestita Dan
neovisnosti u ime neke druge grupe ljudi.
Recimo, da na nekom kazalištu u Hrvatskoj sljedeće godine zavijori transparent: Stožer za razbijanje ćiriličnih natpisa
čestita građanima Hrvatske Dan neovisnosti. Kojim ćemo argumentima tada
braniti dignitet kazališta?■
peta kolumna
IZBORI U BIH:
Povratak na nacionalizam
Bosna i Hercegovina je napravila puni krug jer su se birači vratili pod okrilje nacionalističkih partija. Pluralizam u BIH se ustalio, ali samo unutar etniziranih ‘zajednica’, budući da partije
koje se ne vežu uz te ‘zajednice’ jedva prekoračuju njihove
teritorijalne granice...
S
ada se već zna: nakon izbora
za sva moguća i nemoguća
predstavnička tijela nepreglednog daytonskog ‘sistema’,
susjede i susjedi u Bosni i
Hercegovini pretežno su odlučili da
se vrate postojanim i dominantnim
nacionalističkim partijama. Igru opet
vode SDA, SNSD i HDZ, među kojima
samo ona koja nastupa u ime srpstva
nema kontinuitet još od prije rata i prvih
pluralističkih izbora, ali dominira najvećim
dijelom poslijeratnog razdoblja. Međutim,
prije nego što se izvuče zaključak o potpunoj regresiji, treba uočiti da ni u jednom od etno-političkih blokova ipak više
nema onolike premoći po jedne partije
kakva je postojala do sredine prošlog decenija. Bakir Izetbegović na izborima za
bošnjačkog člana predsjedništva nije
osvojio niti trećinu glasova. Za srpsku
članicu Dodikov SNSD čak nije ni uspio plasirati Željku Cvijanović, koja je s
malom razlikom izgubila od kandidata
protivničke koalicije Mladena Ivanića.
Samo je položaj hrvatskog člana osvojen
s više od 50% glasova, no svega 2,44%
više, što znači da ni Čovićev HDZ više
nije bespogovorni predstavnik cijelog ‘hrvatskog korpusa’...
Te podjele unutar ‘konstitutivnih naroda’ potvrđuju i rezultati izbora za različite
razine predstavničkih tijela, od ‘državne’
do općinskih, premda do roka predaje
ovog teksta Centralna izborna komisija
nije stigla prebrojiti i zbrojiti sve glasove.
U dijelu državnog parlamenta koji se bira
iz Federacije BiH, SDA je dobila nepunih
28% glasova, a Radončićeva SBB nešto
manje od 15%. Za HDZ je glasalo 12%, a
za HDZ 1990 4,11%. U dijelu biranom iz
RS, Dodikov SNSD je dobio 39,5%, opozicijski SDS 33,4%, a koalicija stranke
novog srpskog člana Predsjedništva
nešto manje od 8%. Omjeri navedenih
‘bošnjačkih’ i ‘hrvatskih’ partija gotovo su
identični i u Parlamentu Federacije BiH,
dok u Narodnoj skupštini RS, pored navedenih triju, više od 9% osvaja koalicija
DNS-NS-SRS, tako da su postoci SNSD
i SDS nešto manji. Uz to, u Parlamentu
Federacije visok je uspjeh od gotovo 13%
ostvarila etnički nesvrstana Demokratska
fronta donedavnog člana Predsjedništva
Željka Komšića, dok je njegova bivša
partija, Lagumdžijini socijaldemokrati,
pala na malo više od 10%.
Nacional-pluralizam
Ishod bi se tako moglo sažeti formulacijom da su se biračice i birači vratili
pod okrilje nacionalističkih partija (koje se
u javnosti iz nekog razloga krivo naziva
‘nacionalnima’), ali da nijedna od tih partija nije povratila monopol na predstavljanje ‘svojeg’ naroda. Ili pesimističnije,
da se pluralizam ustalio, ali samo unutar
etniziranih ‘zajednica’; partije koje se ne
vežu uz te ‘zajednice’ jedva prekoračuju
njihove teritorijalne granice. U takvoj
konstelaciji, koliko god glavne ‘nacionalne’ partije imale brojčanu prednost pred
ostalima, morat će se na državnoj i entitetskoj razini jako potruditi u koalicijskoj
kombinatorici, trgovanju i ustupcima.
Čak se i donedavno svemoćnom Dodigu
može dogoditi da od svega sačuva samo
predsjedničku funkciju u RS. U FBiH pak
od deset kantona samo u jednom – osmom (koji obuhvaća Posušje, Grude,
Široki Brijeg i Ljubuški) – jedna partija
22
Piše:
SRĐAN
DVORNIK
(HDZ s 52,26%) ima većinu s kojom
može vladati sama.
U svemu se tome može i opet
naći potvrdu već ustaljenog očekivanja
po kojem se bosanskohercegovačko
društvo (ili društva?) ne može izvući ih
stezulje etnizirane politike. Daytonskim
je aranžmanom nametnut okvir koji
djelomice i sam po sebi nameće etnizaciju – bilo direktno, etabliranjem eksplicitno
“srpskog” entiteta, bilo indirektno, time
što nije uspostavio i po jedan zasebni
bošnjački odnosno hrvatski entitet, što
predstavnicima manje etničke ‘zajednice’ daje beskonačne količine materijala za mobiliziranje ‘ugroženog’ naroda
i svođenje svih odnosa na etno-nacionalne. K tome, ne samo u ratu, nego i u njegovom političkom nastavljanju poratnom
‘normalizacijom’ etničkih tenzija, veliki
su dijelovi teritorija u obama entitetima i
većini kantona etnički homogenizirani, pa
sada – kao u figuri s proročanstvom koje
samo sebe ispunjava – daytonski sistem dobiva i potvrdu ‘odozdo’, od birača
i biračica koje i dalje (ili opet) pretežno
podržavaju ‘nacionalne’ partije.
No premda je Bosna i Hercegovina tako prošla puni krug i opet se – ili
i dalje – nalazi na točki na kojoj se, prilikom prvih višepartijskih izbora, u šali
govorilo o izborima kao jednoj varijanti
popisa stanovništva, bilo bi promašeno
uzeti to kao vječitu, ‘naravnu’ stvar. Jer
u međuvremenu su se, osobito posljednjih godinu-dvije, dogodile i stvari koje
pokazuju da se osim te ‘horizontalne’
dimenzije (u kojoj se politički život svodi
na odnose etničkih ‘zajednica’, pored
ili protiv drugih) u političkom životu sve
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Bakir Izetbegović
Dragan Čović
Milorad Dodig
DRUGAČIJI ODNOS PREMA POLITICI: Kada će politika u BIH izgubiti auru imaginarne kolektivne zaštite Bošnjaka od Srba, Hrvata od Bošnjaka ili Srba od svejedno
koga i umjesto toga postati sredstvo pomoću kojeg se rješavaju realni životni problemi
društva i njegovih građana...
jače osjeća i onu ‘vertikalnu’. Naime,
kako životne nedaće napreduju, dok
poboljšanja, a kamo li rješenja, nema na
vidiku, vodeće se političare u javnosti sve
više smatra pukim korisnicima privilegija
vlasti koji prije svega brinu o vlastitoj koristi, koji su se zahvaljujući tome vidljivo
obogatili, a za dobrobit društva, ili barem
samo ‘svojeg’ dijela odnosno ‘naroda’,
ne čine ništa. Njihova nesposobnost
ili otvorena nevoljkost da riješe neke
sistemske probleme već ih je pred cijelom javnošću – koliko je uopće ima –
prokazala kao direktne krivce za konkretne životne nedaće: Zbog natezanja
o nadležnosti u reguliranju jedinstvenih
matičnih brojeva, dvoje malene djece
nije na vrijeme dobilo liječničku pomoć i
na kraju je izgubilo život. U socijalnim i
ekonomskim pobunama prošlog februara
i marta vladajuća je ‘elita’ jasno optužena
za propadanje privrede i socijalnu nepravdu. Vodeći političari pokazali su se
potpuno neodgovornima u uklanjanju
štete nakon teških poplava. Zbog opstrukcije vladajućih grupacija BiH je na
koncu do daljnjega na mrtvom kolosijeku
u odnosima s Evropskom Unijom.
Unatoč svemu tome, cijenu u obliku
gubitka na izborima nisu platili.
Pobune odozdo i promjenjiva
statika
Nade u promjene pobudio je niz
građanskih pobuna i žestokih protesta koji su proteklog februara zatresli
vladajuće strukture u nekoliko kantona i
gradova BiH. Te su se pobune pokrenule naprosto jer je ljudima – prije svega
radnicima kojima mjesecima uskraćuju
plaće, ali i svima onima koji se ni neIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
kom fiktivnom zaposlenju više ne mogu
nadati – život postao neizdrživ, a izgubili
su i svaku iluziju da će u institucijama od
kojih se očekivalo da rješavaju probleme
naći išta osim neodgovornosti, javašluka
i parazitizma. Istina, tako su svi mislili i
govorili i prije, ali u jednom je trenutku
prekipjelo i stvorila se kritična masa da se
vlastodršce direktno pozove na odgovornost. Počevši od Tuzle, pokazalo se da
je predstavnicima političke elite (ili klase,
ako više volite) zapravo prilično jasno
na kako trulim temeljima počiva njihova
vlast, pa su pred prvim širim protestima
mnogi brzo podnijeli ostavke da ne bude
većeg zla.
Premda se zasad pokazalo da je
potrebno još mnogo političkog mobiliziranja i organiziranja da bi se postojećoj
moći efektivno suprotstavilo protu-moć
koja bi izmijenila način vladavine, a po
mogućnosti i institucionalno ustrojstvo,
na dnevni red je ipak bar na trenutak na
pravi način postavljeno pitanje ne ‘nacionalne’, nego odgovorne politike. Politika je odjednom – pa čak i bez obzira na
to što su većina figura i sve partije i dalje
ostale na položajima – izgubila auru imaginarne kolektivne zaštite Bošnjaka od
Srba, Hrvata od Bošnjaka ili Srba od svejedno koga i umjesto toga postala stvar
rješavanja realnih životnih problema u
društvu.
Preokret se – iz perspektive naknadne pameti – nije dogodio u strukturi
vlasti, jer na kraju se sve vratilo na staro,
ali se dogodio u odnosu spram politike.
Prvi su put ljudi masovno odbili da u bilo
kojoj od frakcija političke ‘klase’ gledaju
nekakve ‘svoje’, uz koje bi se trebali
svrstati naspram nekih drugih. Za pobun23
jene radnike i druge građanke i građane
svi na vlasti su naprosto suprotna strana,
oni koji vladaju neodgovorno, prave i
ekonomsku i socijalnu štetu, a za sebe
ipak iz svega cijede probitke. Koji god
i čiji god bili, od vlastodržaca je grubo
zatraženo da budu odgovorni društvu.
Nakon mjesec-dva energija pobune
se ipak iscrpila, a s njom i onaj zdravi
strah nosilaca vlasti, pa do preokreta nije
došlo. U više su gradova bili uspostavljeni
plenumi, u kojima su građanke i građani
nastavili iznositi probleme, tražiti politička
rješenja i pregovarati s vlastima. No bez
prijetnje masovne pobune, ti oblici okupljanja – oko kojih se iz Hrvatske isplela
čitava mitologija, i koji djeluju privlačno
samo kada se velik broj ljudi želi kontinuirano i neposredno baviti političkim
temama i odlukama – nisu uspjeli deliberacije prevesti u direktan politički utjecaj.
Uz to, rođeni iz nepovjerenja spram svih
‘brokera vlasti’, nisu uspostavili suradnju
s bilo kojom partijom (pa ni onima koje,
poput Naše stranke, nisu kompromitirane
ni nacionalizmom ni sudjelovanjem u sistemskoj korupciji vlasti) te se na izborima
nije osjetilo njihov utjecaj. Osim možda
posredno – time što nije izašlo gotovo
pola biračica i birača, a broj nevažećih
listića je mjestimice dosezao i više od
10%.
Drukčiji odnos spram politike tako
ipak nije našao izraz u regularnom
političkom procesu. Da li će zamrijeti
ili treba više vremena – na to se može
odgovoriti samo banalnim “pokazat će
vrijeme”. Nažalost, u tom budućem vremenu neće manjkati kojekakvih nedaća
koje će nezadovoljstvu davati nove i nove
razloge.■
znameniti Srbi u Hrvatskoj: RADE KONČAR, I. dio
Smisao života mu je bila
pravda među ljudima
U Končarevoj pojavi, odnosu prema ljudima, u njegovoj uvijek vedroj prirodi,
bilo je nečeg što je sve ljude odmah osvajalo, što je jačalo njihov duh. Bila
je to žudnja za pravdom zbog koje su radnici išli k njemu da se žale, pitaju za
savjet, a on je svakog pažljivo saslušao i svakom znao pomoći...
R
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
ade Končar, koji
će u partijskoj ilegali biti poznat kao
drug Brko, rođen
je na ljeto 1911. u
Končarevom Kraju, ličkom seocetu od dvanaestak kuća zapadno
od Plitvičkih jezera. Roditelji mu
Staka i Gedeon (Geco) bijahu
zemljoradnici i stočari, potomci
ličkih krajišnika koji su svoju
otadžbinu, nemanjićku zemlju
između rijeka Pive i Tare, napustili još u 16. stoljeću.
Sudbinu Like odredili su neprekidni ratovi i glad, a život na
rubu i odlasci u vojne oblikuju
poseban mentalitet i ratničku narav. Iako je porodica Gece Končara
živjela bolje od prosječne ličke
porodice, nisu živjeli u izobilju.
Rade je imao pet sestara i sedmero braće. Oni koji su poživjeli
otišli su iz Končarevog Kraja.
Rade je prvi napustio rodni kraj.
Nakon što je završio osnovnu
školu, sa svega 11 godina odlazi
kao pitomac Srpskog privrednog društva Privrednik u srpski
Leskovac, tada značajno industrijsko središte. Ondje je završio
bravarski zanat i večernju zanatsku školu te pomagao Jozefu
Mloteku, monteru koji je došao iz
Češke, ugrađivati kotlove. Kada
je Jozef dobio posao u beogradskoj Direkciji tramvaja poveo
je i svog mladog pomoćnika u
prijestolnicu. U Beograd su stigli
početkom 1927. godine. Rade je
tada, sjećaju se radnice tekstilne
tvornice “Ječmenica i komp”,
bio jako loše obučen, ulicama
je hodao gologlav, jako mršav s
prelijepim bijelim zubima, pa su
ga djevojke prozvale “Talijan”.
Njegova svakodnevnica u
Beogradu je ubrzo postala rutinska, ujutro bi radio na poslu,
navečer bi pohađao višu zanatsku
školu, a nedjeljom bi u radničkom
sportskom društvu igrao nogomet i plivao. Krajem 1931. godine,
na kraju druge godine diktature
kralja Aleksandra, Rade postaje
član Saveza komunističke Jugoslavije. Od tada, njegov je život
imao samo jedan smisao: borba
za radničku klasu, borba za socijalizam i borba za pravednije
odnose među ljudima.
Vojsku je počeo služiti u
bosanskom Kalinoviku u maju
1934., a dva mjeseca potom
pukla je jedna od karika u lancu
beogradske komunističke ilegale,
pa sarajevska žandarmerija hapsi Končara i šalje ga u Beograd
na ispitivanje. U istražnom je zatvoru proveo devet mjeseci, jezo24
vito mučen. Neovisno o načinima
mučenja i stupnju sadizma,
Končar nije nikad ništa priznavao, katkad čak ni poznanstvo
s ljudima kojima se godinama
družio. “Policiju treba ljutiti, ništa
im ne reći, to je jedini način da
uspijemo u svojoj borbi”, pisao je
osam godina poslije batinjanja u
beogradskom zatvoru Glavnjača.
Roditelje dugo nisu obavijestili o hapšenju sina. Tek kasnije će pozvati Gecu u općinu i
saopćiti mu da je Rade uhapšen
kao komunist, a da on, u cijelom
kraju poznat kao pošten čovjek treba da ga se odrekne. “Ma ne
mogu ja, braćo, da kažem da mi
on nije sin kada jest, pa da je ne
znam što učinio”, branio se otac,
praveći se da ne shvaća što se
od njega traži.
Pritisak da se odrekne sina
nije vršen samo na oca, već
se preko žandara i općinskih
činovnika htjelo udariti žigom
sramote na čitavo selo iz kojeg
je potekao taj opasni komunist.
Međutim, nisu uspjeli ni kod starijih ni kod mlađih, jer su svi Geci
govorili da je stvar za koju se njegov sin bori poštena i za poštene
ljude.
Sredinom
ljeta
1935.
u
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Plitvice je Radu dopratio, čvrsto
vezanog sve do izlaska iz autobusa,
jedan policajac. Otac, oronuo, ali
vidno obradovan, dugo je, ne krijući
osjećaje, grlio sina: “Takva ljudina, a
mene ćeraju da te se odreknem!”
S porodicom je Rade ostao
samo pet sedmica. Drugovi iz Zagreba mu javiše da dođe. Partija je
za njega imala mnogo zadataka, ali
nije mogla da mu nađe zaposlenje.
Stanovao je kod Milana Končara,
vozača tramvaja, zemljaka i prijatelja
iz djetinjstva. Imali su zajedničku sobicu u dvorišnoj zgradi u Savskoj 6.
Tada je u Zagrebu, u gradu u kojem
je gladovalo 40 hiljada ljudi, radio
i Radin mlađi brat Božo, koji je još
bio šegrt, bez zarade i prilike da pomogne bratu.
Rade se ubrzo uključio u
dvije uprave, ali bez plaće: u upravu bravarske sekcije zagrebačke
podružnice metalaca i u upravu
radničkog sportskog društva Metalac. U upravi bravarske sekcije organizirao je zaposlene i nezaposlene metalce u sindikat. Bio je vrlo
uspješan i omiljen radnički tribun. U
njegovoj pojavi, odnosu prema ljudima, u njegovoj uvijek vedroj prirodi,
bilo je, kažu svjedoci tih zbivanja,
nečeg što je sve ljude odmah osvajalo, što je jačalo njihov duh. Bila je
to žudnja za pravdom zbog čega su
radnici išli k njemu da se žale, pitaju
za savjet, a on je svakog pažljivo
saslušao i svakom znao pomoći.
Početkom sljedeće 1936. godine zaposlio se u zagrebačkom Simensu, nekoliko dana nakon što je
prebolio žuticu, a u septembru iste
godine, ulazi u partijsko rukovodstvo. U to je vrijeme mala Simensova
tvornica zapošljavala 80 radnika koji
su bili prepušteni na milost i nemilost
poslodavaca. Nije prošlo ni deset
dana, a u tvornici se počeo osjećati
novi duh. Počeli su radnički sastanci
na kojima je glavnu riječ uvijek imao
novajlija. A on je govorio tako da je
svaka njegova riječ dolazila radnicima kao melem na ranu. Njima se
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
činilo da on govori ono što oni misle,
samo što se nisu usudili ili znali da
to izraze.
Ubrzo je u Simensu organiziran
prvi štrajk radnika što poslodavci
očigledno nisu očekivali. A kad je
štrajk već izbio, nadali su se da će
ga ubrzo slomiti. Međutim, tu je bio
onaj novajlija, Rade Končar, čija je
odlučnost i vjera u pobjedu prešla na
sve radnike. Tek nakon sedam sedmica poslodavci su pristali na pregovore. Budući da radnici nisu odstupali od svojih zahtjeva, poslodavci
su pokušali potkupiti njihovog vođu
Končara ponudivši mu veliku plaću,
ali on im je odgovorio: “Ja ne tražim
ništa za sebe, već za sve radnike. To
vam je gospodo trebalo odmah biti
jasno!”
Direktor tvornice zatim je pribjegao drugoj taktici. Zatražio je od
vojnih vlasti da Radu hitno pozovu
na odsluženje vojnog roka. Štrajk
je ipak donekle uspio, jer su neki
zahtjevi radnika zadovoljeni, ali su
svi bili uvjereni da bi sve bolje prošlo
da je Rade ostao među njima.
Poslije vojske vratio se među
svoje drugove u Simensu, sada policiji poznat kao “opasni komunist”. Njegova se prisutnost među radnicima
u tvornici svuda osjećala. Radnička
se organizacija, nakon Simensa,
učvrstila i u drugim zagrebačkim
tvornicama. Policija je znala da je za
to odgovoran Rade Končar i nastojala je da mu osujeti planove. Poslije
će policija raspisati tjeralicu za njim
na basnoslovnu sumu od stotinu
hiljada dinara onome tko ga preda
živog ili mrtvog.
Jednog dana pokušala ga je
policija uhapsiti, ali uspio im je
pobjeći. Rade se stoga povlači u ilegalu i unatoč tome, nije prekinuo
veze s radnicima Simensa. Oni su
znali da on sad radi na krupnim partijskim poslovima, da tajno sastanči
s radnicima drugih poduzeća, ali im
se činilo posve prirodnim da se sastaje s njima u gostionici Kod Nerala
25
Krajem 1931. godine, na kraju
druge godine diktature kralja
Aleksandra, Rade Končar postaje
član Saveza komunističke Jugoslavije. Od tada, njegov je život
imao samo jedan smisao: borba
za radničku klasu, borba za socijalizam i borba za pravednije
odnose među ljudima
ili u njihovim skromnim stanovima,
ulijevajući im svojom pojavom i vatrenom riječju nadu u bolja vremena. A
to je vrijeme i početak političkog uspona Rade Končara ili kako će reći
Vladimir Bakarić: to je vrijeme kad
Končar raste do zvijezda i kad on
postaje nezaboravna ličnost, ličnost
kakve u KPH nije nikad bilo.■
urbana lobotomija
N
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
ekad
mi
bude
krivo što iz čistog
bezrazložnog
tinejdžerskog bunta
nisam čitala lektiru u srednjoj školi. Riječ je o
nekim temeljnim djelima svjetske književnosti koje bi svaki
izobražen čovjek trebao pročitati,
pa makar ih kasnije sve redom
zaboravio. Jer činjenica je da
većinu stvari zaboraviš, i radnju
i likove i mjesta i citate i poruke,
ako te se iznimno ne dojme, ako
te ne pogode u neku žicu gdje
će se vječno pohraniti kao neki
tajni kod, šifrirani zapis nevidljiv
prostim okom i čujan jedino tebi
samom, tokom života manje ili
više glasno, u onoj mjeri u kolikoj je potreban. I opet, da bi se
ova magija dogodila, potreban
je, kao i prilikom većine stvari u
životu, savršen tajming. Inače su
to samo gluha i papirnata slova.
Da bi nešto od te pisane
riječi za cijeli život usvojio kao
neki djelić vlastite duše, potrebno
je da čitatelj bude u određenom
duševnom stanju, da mu se u
životu poklope određene okolnosti, splet događaja, osjećanja
ili razmišljanja, pa da recimo u
odjeljku na dnu 138. stranice romana čiji mu naslov i autor sve do
te stranice nisu bili ni bitni, pronađe
neku podudarnost, magičnu
refleksiju ozračja koje vlada u
njemu samom. Tako pročitamo
mnoštvo zanimljivih, dobrih i lijepih knjiga, ali u krivo vrijeme
i onda nam ne ostane ništa od
njih. Jer to nisu bile naše knjige,
ili knjige za nas, kako vam god
drago. One u našim sjećanjima
ishlape baš kao što nam na koži
ishlape parfemi koji nisu naši.
Oni isti očaravajući parfemi za
kojima nekad na ulici okrećemo
glavu i još ih dugo osjećamo, parfemi za čija se imena raspitujemo
kod poznanika, špricamo ih na
testere u parfumeriji, kupujemo
i uzbuđeno prvih nekoliko dana
nanosimo u obilnim količinama
očekujući da budu točka na i naše
pojave i osobnosti, da nam budu
ključ u neke željene dimenzije,
simbolična promjena koja će u
naše živote prizvati pravu promjenu koju priželjkujemo. Jer čemu
inače mijenjati parfem kojem smo
vjerni?
Kažu da je ženama svojstveno da odlaze frizeru kad žele
promijeniti vlastiti život. Ja mislim
da mijenjaju parfem. I nekad se
zaista ta sretna promjena i dogodi,
naizgled beznačajna, reflektira se
i na ostale sfere života. A nekad si
nakon par dana iščekivanja moramo priznati da nam na vlastitoj
koži taj parfem miriše drugačije
nego ono kad smo za njim okretali glavu i njušili ga na ulici, ili ne
miriše apsolutno nikako. Kao da
ga nema. Jer to jednostavno nikad nije bio naš parfem. I premda
za parfeme nisam sigurna, za
knjige pouzdano mogu reći da ne
odabiremo mi njih, nego one odabiru nas. Zato mi možda ne treba
biti žao što neke klasike nisam
pročitala u gimnaziji, jer će mi se
možda zateći u rukama ili naći
na noćnom ormariću kad za njih
bude vrijeme. I nije da ja u tom
razdoblju nisam čitala. Samo nisam čitala ono što moram. Čitala
sam ono što me zanima. I tako
sam možda žrtvovala Čehova u
korist Jergovića ili Hugoa u čast
Jean Christophe Grangea. I nije
mi žao. Premda mi se zadnjih
mjeseci veoma često nameće
Hugoov klasik Jadnici, koji, evo,
pomalo posramljeno priznajem,
nisam još nikad pročitala. A imala
26
sam i vlastiti primjerak u vlastitoj
kućnoj biblioteci, još kao dijete.
Kontam da ću ga pročitati,
možda već idući mjesec. A možda
za jedno desetak godina, tko će
ga znati. Ali ipak mi se u zadnje
vrijeme neprestano mota po mislima. Ok, znam otprilike kostur
radnje i znam za onog jadnika
Jeana Valjeana, kratak sadržaj
sam valjda morala pročitati (ili
sam na satu lektire slušala druge
šta pričaju da bih se zadnjih deset
minuta bahato uključila u raspravu kao da znam o čemu govorim),
ali više od toga nisam znala ni
tada kad je ta obvezna diskusija
bila svježa, a kamoli sad. Pa
ipak, gotovo da nema dana kad
ne pomislim na Victora Hugoa i
na Jadnike, pri čemu mi je puno
efektniji naziv originala, Les Miserables, koji bih ja, slobodom što
mi je daje prevoditeljska struka,
prevela kao Bijednici. To je asocijacija koja mi se svakog dana
budi, makar na djelić sekunde u
susretu s pojedincima ili skupinama koje je duboko zahvatila
kriza morala, i/ili ignorancija, i/ili
intolerancija, i/ili zavist i gramzivost, želja za sitnim i lakim ćarom, i
gnjusna, neoprostiva vulgarnost i
pomanjkanje dobrog ukusa. I dok
sam kao posvjedočeni mizantrop
ranije prezirala uglavnom lopine,
nasilnike, hvalisavce i lažljivce,
svodeći ih pod zajednički nazivnik
bagra, sad uviđam da, kako nad
popom postoji pop, tako i nad
šljamom postoji šljam, pa tako i
ovo dno društvene piramide ima
brojne podvrste i supkategorije,
nad kojima ne znaš bi li se sažalio,
nazvao ih grotesknima, zapitao
se koji je u stvari njihov problem,
osjetio snažnu indignaciju ili ih
poslao sve u materinu. Da, da
samo imam malo više dara, sloIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
bodnog vremena i požrtvovnosti, ne bih
samo pročitala roman koji sam trebala još
davno, već bih napisala i potpuno novi roman Bijednici. Štoviše, mislim da ću biti
jako razočarana ako jednog dana shvatim da sam skroz fulala koncept i da originalni roman uopće ne govori o najslabijim
karikama ljudskoga društva onog (ili svakog) vremena. Ali nema veze, Bijednike
će, ako već nije, i ako već neću, napisati
Frédéric Beigbeder. Zacijelo i Francuska,
a ne samo ovaj predio Balkana, obiluju
pogodnim protagonistima, malim ljudima
koje nažalost srećemo svaki dan.
Pa tako bi se u Bijednicima mogli
proslaviti: svi nepismeni funkcioneri koji
nemaju ni srednjoškolsku svjedodžbu, a
imaju falsificiranu diplomu, i koji jedva da
vladaju materinjim jezikom, a vladali bi
gradovima i županijama kao da su im privatne prćije/ menadžeri lokalnih nogometnih klubova što se hvale skupim inozemnim pojačanjima i igranjem u europskoj
ligi, a prevoditelju za osam sati rada umjesto dnevnice daju karte za jednu od tih
žalobnih smotri/ politički paceri koji čitav
svoj imidž i program grade na revitalizaciji nacionalne euforije, i pritom grme poput
čarobnjaka Gandalfa u onoj legendarnoj
sceni You shall not pass! (osim što nisu
mili ni mudri poput Gandalfa)/ licemjerni
stari popovi kojima smeta da mladi idu u
disko i slušaju muziku ali nemaju problema s tim da si na vlastitu ruku i u vlastitu
vječnu slavu grade monumentalnu grobnicu u katedrali pod zaštitom UNESCOa/ bijedni studenti koji su po prvi put za
vrijeme svog vječitog studiranja osvanuli
u rano jutro na fakultetu ne bi li ružnim
transparentima dočekali sjajnog profesora koji je u nemilosti javnosti zbog legitimnog izražavanja vlastitog mišljenja, kojim
nikoga ne vrijeđa i nikome ne prijeti i ne
šteti osim možda javnom imidžu države
koji su mnogi prije njega debelo srozali
pa i dalje ga srozavaju ali nikome ništa/
svi oni koji u toj hajci na uglednog profesora i politologa ne vide ništa sporno.
Ratni veterani koji svrgavaju svog
ministra samo zato jer im nije svima
omogućio penzije od trideset hiljada
kuna i svojevrstan oligarški ili makar
zaštićen položaj, ne samo njima već
i svim njihovim pokoljenjima/ dobrim
kršćanima koji vjeruju i žele uvjeriti da
je ne samo brak, već i ljubav blagoslov
pružen samo zajednici muškarca i žene,
dobrim kršćanima koji pred bolničkom
kapelicom uz transparente od kojih te
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
prođe tiha jeza (Ja te volim jer nosiš
život!) mole protiv pobačaja, umjesto da
se, (kad već imaju vremena da tamo povazdan besposleno stoje poput voštanih
figura i brinu brige ljudi koje uopće ne
poznaju i čije su im odluke ni u džep ni
iz džepa), pomole za ozdravljenje brojnih
teških bolesnika koji leže iza tih bolničkih
zidova/ mladi i uzoriti muževi i očevi koji
blistaju od ponosa i vrve duhovitim dosjetkama na nedjeljnom obiteljskom ručku,
a noć prije su se u nekom zadimljenom
i polumračnom klubu slinavili s kakvom
naivnom klinkom/ pijavice koje vječno
studiraju i spavaju do podne u stanu koji
im plaća dečko/ djevojka koji radi za njih
oboje, troše njegove ili njene pare k’o da
su im ćaćine, pa još i urlaju ako im nešto
nije po volji, izopačenici koji truju pse po
gradskim parkovima ili ih gađaju petardama, muškarci koji ni za živu glavu ne bi
pozvali na piće ženu koja im se sviđa, ali
bez problema nađu hrabrosti za gomilu
glupih i degutantnih komentara ako joj
priđe netko drugi.
Žene kojima je cjelodnevna zanimacija odabir savršene garderobe i
šminke za selfi u kupatilu pa tako puta
četrdeset tokom dana, pa onda još
fotošop pa rasparčavanje tog materijala
po društvenim mrežama/ džiberi koji uvijek vole pojest i popit na tuđi račun ali
nikad ne okrenu rundu/ redneci što te laktom zguraju sa kioska iako si ti na redu,
pa onda prvo pola sata čitaju novine
na pultu, a zatim ne kupe ni jedne ako
nema Sedam Dnevno, maloljetni podrugljivci što skromno obučenom vršnjaku
neće dati živjeti pod istim suncem s
njima, pedesetogodišnjakinje što se
dvadesetogodišnjakinjama
obraćaju
sa stara moja i nastoje im biti frendice,
iste te dok kolutaju očima ako je negdje
na ulici neko dijete zaplakalo, jer one
jednostavno kužiš ono, mrze derišta!/
narkomani iz obijesti/ zavidnici i dupelisci koji te ne mogu nacrtanog vidjeti ali ti
tepaju i guguću ti kao da su umno zakinuti jer im zbog nečega trebaš/ maliciozne
soliterske babetine što će sedmogodišnje
dijete pitati A gdje je tata? Da nije nekamo otputovao? Iako cijeli komšiluk zna
da je u bajboku zbog šverca/ nesretnice što svake subote struse dvije flaše
jeftine vodke, posvađaju se s aktualnim
švalerom, pa takve sjednu za volan i u
očajničkom pokušaju bijega s parkirališta
izgrebu ti auto.
Ovako ugrubo pobrojani, kao kon27
cept, Bijednici zvuče uznemirujuće, ali
pravi bi im pisac, poput Beigbedera,
možda mogao udahnuti i koju toplu ljudsku crtu, nade, očekivanja, strahove,
teško djetinjstvo, ljubav koju možda
osjećaju prema svojim bližnjima. Ali ne
previše. Tek toliko, da ne zvuči kao čisto
prokazivanje, a opet, da bijednici ne
pomisle da su se presvrnuli iz antijunaka
u junake. Kakvi su, još bi taj roman, ukoliko bi im ikad dopao šaka, smatrali svojevrsnim hommageom samima sebi. Teško
ipak, da će ih pronaći ta nenapisana, kao
i bilo koja napisana knjiga. Bijednicima
bi bilo pametnije da traže parfeme. Neke
jako dobre i moćne da prikriju ustajao
miris ne bijede, jer ona često nije pitanje
vlastita izbora, već bijedništva.■
intervju: Vesna Mihoković Puhovski, predsjednica udruge Protagora
ŽELIMO RASKID
VATIKANSKIH UGOVORA
28
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Za Hrvatsku se još uvijek govori kako ima dobre i kvalitetne zakone, no da se
oni u praksi slabo ili nikako ne provode. Tako primjerice i Ustav RH, najvažniji
dokument države, jasno određuje Hrvatsku kao sekularnu državu, odnosno
državu u kojoj su njezine socijalne i političke aktivnosti odvojene od religije.
No, Vatikanski ugovori s kojima je Hrvatska obvezana prema Svetoj Stolici,
duboko remete poimanje Hrvatske kao sekularne države. O tome kakve su
posljedice Vatikanskih ugovora po naše društvo i državu te postoji li u Hrvatskoj stvarna sloboda vjera, svjetonazora i mišljenja, razgovarali smo s predsjednicom udruge Protagora, Vesnom Mihoković Puhovski
Z
Razgovarao:
ALEKSANDAR
AJDARIĆ
a početak, recite
nam kratko čime
se bavi udruga
Protagora,
odnosno kako joj
stoji u nazivu, udruga za zaštitu
prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja
svijeta.
- Protagora je osnovana
2006. godine. Nas nekoliko ireligioznih osoba smo, svjesne što se
događa, pokušale razviti svijest
kod građana da religija treba biti,
dakako, slobodno izražavana, ali
u privatnoj sferi građana. Osim
toga, želimo osvijestiti činjenicu
kako uz religijski svjetonazor
postoji i ireligiozan (ravnodušan
ili kritičan stav prema religijskom
poimanju svijeta, nap.a.) te da on
mora biti društveno i u političkom
smislu ravnopravan. Na tome i
dalje ustrajemo.
IRELIGIOZAN SVJETONAZOR:
Ravnodušan ili kritičan stav prema
religijskom poimanju svijeta mora
biti u društvenom i političkom
smislu ravnopravan s religioznim
svjetonazorom...
Osvrnimo se na demonstracije protiv Vatikanskih ugovora između Hrvatske i Svete
Stolice koji je Protagora organizirala na Cvjetnom trgu. Koji
je bio povod protesta, na koje
probleme ste željeli ukazati i
jeste li zadovoljni njegovim
odjekom u medijima i eventualnim „feedbackom“ u javnosti?
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
- Zadovoljni smo! Javilo se
mnogo ljudi, ali i javnih osoba koji
su podržali naš zahtjev za raskidom „Vatikanskih ugovora“. U
medijima se o tome mnogo pisalo
i govorilo, a mi ćemo nastaviti s
daljnjim aktivnostima koje bi do
toga napokon mogle dovesti.
Željeli smo ukazati na sam način
donošenja tih ugovora koji je više
nalik nekom srednjevjekovnom
ediktu nego ugovoru dvaju subjekata ­ Sveta Stolica traži, a Republika Hrvatska bespogovorno
prihvaća. Ugovori su donijeli
političke, društvene i financijske
privilegije katoličkoj hijerarhiji u
Hrvatskoj. Građanima, a također
ni samim vjernicima katolicima
- ne baš! Vidim mnoge nove
crkve, ne baš vrhunske arhitektonske estetike, zatim raskošne
palače i prekrasno renovirane
kurije na Kaptolu i u Novoj vesi.
Međutim, ne vidim pomoć, svim
onim obiteljima koje su ostale
bez domova, nova utočišta za
beskućnike, dućane s besplatnom hranom – dakle pomoć
za one kojima je gramzivi kapitalizam ozakonjen devedesetih
uništio živote.
Rasprave oko religije ili
crkve u Hrvatskoj su gotovo u
pravilu popraćene tenzijama.
Može li se danas problematizirati religiju trezveno i bez
suvišnih strasti?
- Ne može! Preveliki financijski i politički interesi su u pitanju.
Pojasnili ste nam štetnost
Vatikanskih ugovora koji se
odnose na financije. Postoje
li još neki ugovori koji su, po
29
vama, problematični za državu
i društvo?
- Posebno problematičnim se
pokazao, s dalekosežnim negativnim posljedicama, ugovor koji
se odnosi na odgoj i obrazovanje.
Nakon što je udruga Protagora
iskoristila sve metode i načine
da stvari poboljšamo u smislu
osvještavanja putem medija,
pisanja pisama dužnosnicima,
ogorčeni diskriminacijom koja se
vrši nad djecom koja ne pohađaju
vjeronauk, podnijeli smo tužbu
protiv Ministarstva znanosti,
obrazovanja i sporta. Tužba je
na Županijskom sudu odbijena
kao neosnovana jer po očitovanju
MZOS-a nema diskriminacije,
budući da „svaki učenik pod jednakim uvjetima može upisati
vjeronauk“! Žalba na Vrhovnom
sudu je također odbijena i sad
čekamo odluku Ustavnog suda.
Osvjedočeni brojnim pričama
nastavnika, roditelja i učenika,
znamo da se diskriminacija vrši
i učinit ćemo sve što možemo
da se to dokaže i spriječi. Da se
kroz samu nastavu vjeronauka
potiče na nesnošljivost, mogu ilustrirati primjerom iz udžbenika
vjeronauka za osmi razred gdje
se poučava protiv ateizma kao
svjetonazorske opcije. Na str.
39 navodi se citat Ivana Pavla
II - „Ateizam znači bezboštvo i
odgajanje bez Boga. Tvrde da je
to izraz napretka. Iz iskustva najnovijih događanja znamo da se
bez Boga i protiv Boga ne odgaja
plemenite ljude, a vrlo često se
odgaja takve koji su stvorili Oswiecim (gradić u Poljskoj poznatiji
kao Auschwitz, op.a.)“. Eto, takve
intervju: Vesna Mihoković Puhovski, predsjednica udruge Protagora
stvari djeca uče na vjeronauku, no religiozna indoktrinacija provodi se i kroz
ostale predmete i aktivnosti škola. Zbog
toga je potrebno da država točni odredi
demokratske i civilizacijske standarde
što se smije, a što ne smije poučavati u
javnim školama.
Vladajuća koalicija je predložila,
a Sabor usvojio Zakon o financijskom
poslovanju po kojemu vjerske zajednice nisu dužne prikazivati financiranja iz privatnih i međunarodnih izvora
javnosti ili institucijama financijskog
nadzora. S druge strane, predsjednik
Josipović je više puta dao do znanja
kako se Vatikanski ugovori neće dirati jer, kako kaže, u Hrvatskoj postoji velik broj vjernika koji, sukladno
tome, zaslužuju trenutna prava. Kakvo
je vaše mišljenje o odnosu aktualne
vlasti prema crkvenim zajednicama, a
posebice sekularizaciji?
- Poltronsko! Kontradiktorno Ustavu
koji su dužni svi poštivati.
Objasnite onda zbog čega je važna
sekularizacija u Hrvatskoj.
- Zbog onog što se smatra „općim dobrom“ te zbog budućnosti društva sa što
manje konflikta. U pitanju vjerskih manjina, odnosno svjetonazorskih, treba ići
za time da se one smatraju bogatstvom
društvene raznolikosti, a ne političkim
problemom. Evropske države zato u svojim kurikulumima imaju Građanski odgoj,
neke predmet „Religijska kultura“ a tek
poneke, kao na primjer Austrija, vjeronauk. No, ne ovakav kakav se provodi u
Hrvatskoj, gdje Crkva zahtjeva da učenici
upisuju vjeronauk u školi jer bez toga ne
mogu dobiti sakramente u svojoj župi.
Kod nas je, što je dodatna poteškoća,
religiozna pripadnost poistovjećena s
nacionalnošću te odgaja učenike da u
onima „drugima“, ako baš ne želimo reći –
vide neprijatelje, ne vide baš ni prijatelje.
Suprotnost takvom odgoju je u suvremenim demokratskim društvima odgoj za
interkulturalizam. Ako pak djecu i mlade
želimo učiti vrednotama po kojima je bitno da shvate kako su svi građani jednakopravni bez obzira i na svjetonazor te ih
odgajati za suživot, onda tu nema mjesta
„odgoju kroz religiju“, već obrazovanju „o
religiji“ i odgoju za uvažavanje svjetonazorskog pluralizma. Da bi se to moglo,
nužno je vjerski odgoj i indoktrinaciju izbaciti iz državnih škola.
Stvorena je poprilična konfuzija
oko toga tko i kada treba pohađati
vjeronauk, odnosno oko onih učenika
koji vjeronauk ne pohađaju. Što nalažu
ustav, zakon i propisi u tim situacijama te da li se oni provode u praksi u
hrvatskim školama?
- Situacija je takva da MZOS ne daje
jasne interpretacije i upute, a u praksi su
posve različiti uzroci zbog kojih roditelji
upisuju djecu na vjeronauk. To je toliko
„šareno“ da ima djece iskrenih katolika
koji ne idu na vjeronauk u školi, i djece
ateista koji idu na vjeronauk samo da ne
bi bili diskriminirani. Postoje prava „većih“
religija da također organiziraju vjeronauk
u školama, i to se negdje provodi bolje
negdje lošije. Na primjer, došao je do nas
prigovor roditelja muslimana čija djeca
imaju sat vjeronauka u petak navečer!
Međutim, ovdje treba još posebno istaknuti poziciju učenika ateista ili ireligioznih
učenika. Njima se ne nudi ništa. U sličnoj
su situaciji kao, recimo, Romi u pogledu
nacionalnosti i prava nacionalnih manjina – kao što Romi nemaju svoju državu
CRKVA IZUZETA IZ PRAVNOG SUSTAVA
osljedice koje se u hrvatskom društvu pojavljuju nakon realizacije Vatikanskih ugovora smatramo neprihvatljivim za današnje demokratsko društvo u državi u kojoj je religija odvojena od države. Problemi se posebice odnose na financiranje vjerskih zajednica. Najviše se to
odnosi na Katoličku crkvu zbog iznosa koje dobivaju te načina na koji se
ta sredstva, od građana, a bez njihovog pristanka, izdvajaju. Činjenica je
da je Katolička crkva izuzeta iz pravnog sustava države. Nisu obvezni podnositi financijske izvještaje, oslobođeni su oporezivanja, a što je posebno
zabrinjavajuće, svećenici ne podliježu sankcijama u slučaju počinjenih
nedjela poput pedofilije i sličnog. Dakle, crkva je izuzeta iz sustava iz kojeg
se financira, a u kojem istovremeno ima sve jaču političku ulogu. Veliki
problemi su i u javnim odgojno­obrazovnim ustanovama gdje se provodi
katolička indoktrinacija.
P
30
RELIGIOZNA
INDOKTRINACIJA:
Posebno problematičan
dio Vatikanskih ugovora je
onaj koji se odnosi na odgoj
i obrazovanje jer se vrši
diskriminacija nad djecom
koja ne pohađaju vjeronauk,
dok se kroz samu nastavu
vjeronauka potiče na
nesnošljivost i netoleranciju...
koja bi branila njihova manjinska prava
u drugim državama, tako ni ireligiozni
roditelji/učenici nemaju organizaciju koja
bi štitila njihova prava.
Što je sa religijskim simbolima u
javnim školama?
- Ni u kakvim javnim i državnim institucijama ne smiju biti izloženi nikakvi
vjerski simboli. Baš nam se neki dan
potužila jedna građanka kako je išla u
državni ured za socijalnu pomoć, a na
portirnici je bio izložen križ! Znači li to da
je državna pomoć u tom uredu namijenjena samo građanima katolicima? Ili da
taj ured financira Crkva kako bi pomogla
svim građanima na tom području?
Jedno opće pitanje. Što vjera ili
religija donose pozitivno ili negativno
pojedincu i društvu? Naprosto vaše
mišljenje o tome.
- Svakako da ljudi moraju imati neka
uvjerenja po kojima žive i dakako da neki
odabiru vjerska uvjerenja. Dok je to tako,
u društvima mora postojati i sloboda organizacije vjera u religioznom smislu, ali
religije se ne smiju instrumentalizirati u
političke svrhe. Međutim, sve se može
zloupotrijebiti i postati alat za mržnju i
uništavanje. S čekićem možete zakucati
sliku na zid, ali i ubiti čovjeka!
Kakav je položaj ateista i agnostika u današnjoj Hrvatskoj? Smatrate li
da ih se percipira kao relikte komunizma, nadobudne liberale, tek dokone
provokatore ili nešto četvrto?
- Zavisi kako u kojoj sredini, ali Crkva i političke opcije koje se uz nju vežu
postavljaju širu negativnu sliku o ateistima kao što sam već ilustrirala citatom iz
udžbenika za vjeronauk. Velika je razlika
ako takve ideje dolaze s propovjedaonica ili ako se nameću djeci kroz sustav
javnog odgoja i obrazovanja.■
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
promocija knjige "Tragovi u trajanju" Borivoja Čalića
Školjke iz kojih je biser
izvuklo vreme
U Vukovaru je 9. oktobra upriličena promocija knjige „Tragovi u trajanju“
Borivoja Čalića, koja govori o znamenitim ličnostima vukovarskog kraja,
značajnim za srpsku nauku i kulturu, od Zaharija Orfelina, Josifa Milovuka, Milutina Milankovića i drugih velikana...
O
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
va knjiga obuhvatila je nekoliko
desetina
ličnosti
poniklih u vukovarskom kraju ili na
druge načine vezanih uz njega.
One su svojim delom i naporima
ostavile vidan trag u srpskom
duhovnom prostoru na području
brojnih oblasti kojima su se
bavile, od književnosti i umetnosti, do prosvete, politike i raznih
grana nauke, uklapajući se u
glavne tokove kulture svog doba.
Neke od njih danas nam izgledaju skrajnute u pamćenju, neke su
i danas žive. A sve su prikazane
na tragu one osnove koja svoj
izvor nalazi u školjki činjenica.
Zbog toga je i logično pitanje koliko je njihovo stvaralaštvo živo i
prisutno i šta ono znači danas?
Odgovor na to zavisi samo od
nas, od našeg “svesnog odnosa
prema prošlosti” - piše u uvodu
svoje knjige autor Borivoj Čalić,
podsećajući čitaoca na Andrićevu
misao da prošlost nije mrtva i da
ne počinje od nas, a da kultura
koja se prepušta samozaboravu
nema izglede za budućnost. Pored autora, o knjizi ovog
vukovarskog književnika u izdanju Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara i Srpskog
kulturnog društva „Prosvjeta“
iz Zagreba govorili su Čedomir
Višnjić, urednik izdanja i Prosvjetine izdavačke delatnosti te Đorđe
Nešić, direktor kulturno-naučnog
centra “Milutin Milanković” sa
sedištem u Dalju.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Prva verzija ove knjige,
mnogo uža i skromnija, izašla je
u “Ljetopisu” Srpskog kulturnog
društva “Prosvjeta” 1998. godine pod naslovom “Ličnosti u
kulturi Srba Vukovara” ili tome
slično. Više i nisam siguran koji je
tačan naslov jer davni je to posao,
pre 16 godina kad je Boro to napravio. Nakon toga je proširivao i
došlo je to do zaista jedne vredne
i ozbiljne knjige. U ovoj knjizi bih
istakao esej o Orfelinu, ličnosti
o kojoj je Boro pisao, ali nikad
do sad to nije bilo uobličeno u
ovakav tekst od 30-40 kartica koji
stoji literarno, historiografski i na
svaki drugi način, a i neke druge
ličnosti su obrađene opširnije,
nego što je to uradio iko drugi.
Zavičajna istorija u ovom slučaju
je podignuta na jedan adekvatan način jer struktura kulture,
formalno i službeno manjinska,
struktura kulture Srba u Vukovaru mora biti ovako pojedinačno
izvučena, ljudi moraju za glavu
biti izvučeni iz istorijskog procesa
jer nema strukture, nema tkanja,
koje bi izdvojilo srpsku kulturu
i razdvojilo je definitivno od hrvatske ili opšte kulture, tako da
su ti portreti najbolji način da se
ona prikaže. Ona je, dakle, ovim
podignuta do objektivnog nivoa
historiografije, srpske i hrvatske
u ovom trenutku - kaže Višnjić.
To je jedna od knjiga koje su
nam neophodno potrebne, dakle
jedna sjajna knjiga u tom smislu
što predstavlja pogled u 300 godina unazad. U tih 300 godina se,
31
videli smo, koliko sjajnih ličnosti
istaklo na polju srpske kulture i
dali su nam obrazac kako treba
sve svoje aktivnosti i sposobnosti
uključiti za rad opšte zajednice,
ukoliko se želi doprineti i sebi
lično i zajednici kojoj pripadaš.
U tom smislu ova knjiga spada
među kapitalne knjige kakvih
imamo malo i kakve nam nedostaju i u drugim oblastima, ne
samo u oblasti kulture - smatra
Đorđe Nešić, napominjući da iza
ove knjige stoji jedan ogroman,
višedecenijski rad i trud “da bi
se iskristalisalo ovo što vidimo, a
mi vidimo zlato, a ne vidimo rudu
koja zauzima nekoliko planina”.
On zaključuje da je reč o kapitalnom delu, ne samo za Srbe s
vukovarskog područja, nego za
srpsku kulturu u celini.
Nešića smo pitali i koliko su
Srbi s vukovarskog područja upoznati s delima ličnosti kojima se
bavi ova knjiga? “Ne možemo
reći da naši ljudi poznaju to delo
jer su ophrvani egzistencijalnim
problemima i verovatno se mali
broj ljudi okreće i bavi delatnostima koje su bliske onim poljima
kojima su se bavili ljudi o kojima
govori ova knjiga. Društvo je
uređeno tako da nas odvlači od
kulture, pogotovo visoke kulture
i da nas svodi, kad je kultura u
pitanju, na amatersku kulturu, a
to je ono što je opasno za opstanak jedne zajednice. Možemo
videti kako to izgleda na primeru folklora srpske dijaspore, gde
imamo mlade Srbe iz Švedske,
promocija knjige "Tragovi u trajanju" Borivoja Čalića
PROMOCIJA KNJIGE „TRAGOVI U TRAJANJU“:
Đorđe Nešić, književnik i direktor KNC-a “Milutin
Milanković”, Borivoj Čalić, autor knjige i
Čedomir Višnjić, urednik izdanja i predsednik
SKD “Prosvjeta”
koji igraju srpski folklor, a ne znaju da
progovore niti reč srpskog jezika. To
je krajnja instanca do koje vodi takav
odnos. Moramo se okrenuti sebi i svojoj
kulturi, da se ne bismo samoponištili i da
bismo krenuli dalje, napred i opstali na
prostoru na kojem jesmo i u kulturi kojoj
pripadamo” podvlači ovaj književnik.
Pre Stožera i Stožeraša
Predsednik Veća srpske nacionalne
manjine grada Vukovara Đorđe Macut
ističe da ova knjiga nije odgovor na aktuelna politička zbivanja, vezano za otpore uvođenju ćirilice. - Ovaj projekat
se stvarao godinama jer ovo nije pisanje
knjige. Ovo su istorijske činjenice. Zato
je dugo trajalo, sav taj angažman oko
tog projekta u koji je Boro Čalić uložio
mnogo truda. Hvala Bogu danas ga predstavljamo javnosti. To nije “odgovor na
ćirilicu” jer Srbi su ovde bili pre Stožera
i Stožeraša i pre onih koji nas napadaju
i pitaju otkud mi u ovom gradu. Mi smo
bili ovde i ovde ćemo i ostati! - poručuje
Macut.
Izdavanje ove knjige pozdravila je
i predsednica Društva za srpski jezik i
književnost u Hrvatskoj sa sedištem u Vu-
kovaru, profesorka Mara Bekić Vojnović.
Ono što je najvrednije to je popis
značajnih ljudi, koji su živeli ovde, na strani postigli velike rezultate, a mi za njih
nismo znali jer su otišli rano odavde. Mi
smo inače takav svet, mada ne spadam u
one koji Srbe stalno grde, ali ima nam se
dosta toga zameriti. Međutim, posle ove
knjige verujem da će ta praksa zaživeti.
Kad je Sava Mrkalj, prvi naš učeni filolog,
stvarao svoju azbuku on je rekao da se
nada da će doći posle njega onaj ko će
to bolje znati i onda je došao Vuk, koji je
to malo bolje sredio, ali je Vuk u svojoj
Gramatici kazao da je on prokrčio stazu
kojom će drugi poći. Tako će biti i s ovom
knjigom. Verujem da će odsad uvek
biti ljudi koji će voditi računa o svojim
značajnim precima i time se ponositi. To
je prvenac te vrste, uvek će se spominjati
kao prva, a Bori Čaliću svaka čast. To je
obiman posao. Šta je sve morao pročitati,
kud je sve morao ići, gde je sve morao
čeprkati da nađe. Ko god ne zna ništa o
istraživačkom radu, taj ne zna kakve su
to muke, ali su to slatke muke. Kad nađe
sitnicu za kojom traga čini mu se da se raj
pred njim otvorio - kaže ova profesorka
srpskog jezika i književnosti.
32
Da je reč o ozbiljnom autorskom i
izdavačkom poduhvatu govori i činjenica
da je autor ove knjige Borivoj Čalić na prikupljanju istorijske građe radio skoro tri
decenije. - Samo fizičko pisanje, dakle
akt pisanja trajao je nekih tri meseca,
ali se pre toga građa skupljala skoro 30
godina, dakle nije ova knjiga nastala
sad i neposredno. Nisu rađena nova
istraživanja za nju, nije prikupljan materijal, naprosto tokom dugog vremena
zanimanja za ovu temu prikupljao sam
materijal koji se negde slagao u fascikle
i fajlove i u jednom trenutku se pokazalo,
a pokazao se interes i na drugoj strani za
objavljivanje knjige, što je došlo kao dobar podsticaj, da materijala ima dovoljno i
da ga je potrebno samo izvaditi i uobličiti
- priča Čalić, koji odgovarajući na novinarsko pitanje, o značaju ove knjige za
vukovarske Srbe, za srpski narod i kulturu kaže da nije na njemu da to procenjuje.
Mene je beskrajno radovalo što to
radim i uopšte raduje me taj istraživački
rad, koji je po mom iskustvu bolji deo
ovog posla. Onaj sam fizički deo pisanja, čini mi se da se uradi sam na neki
način, ali verujem da će imati određenu
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
važnost, pogotovo zbog toga što su mnoga od ovih imena zapravo nepoznata, ne
samo ovde nego i šire u srpskoj kulturi.
Radi se o nekim zaista velikim imenima,
koja su značajna i za izgradnju kulturnog
identiteta kod Srba uopšte, a o kojima se
malo zna. Desilo se više puta da sam i
sam zastao, otkrivajući neko novo ime i
čudeći se otkud da se to ne zna - kaže
naš sagovornik. A jedno od takvih imena,
ne novootkriveno, ali veoma značajno je
i ime Jovana Gavrilovića koji je bio vukovarski trgovac i prijatelj Vuka Karadžića.
Otišao je u Srbiju 1830. i vremenom
postao ministar finansija, da bi svoju karijeru završio kao kneževski namesnik i
jedan od trojice vladara Srbije u to vreme,
takođe beogradski mitropolit Petar Jovan ović, rođen u Iloku. Bilo je, podvlači
Čalić, više takvih osoba i svaka od njih
je ostavila trag na području neke svoje
delatnosti i zanimanja, nešto po čemu i
zaslužuje da se pamti.
Knjiga je koncipirana na način da će
podneti sve eventualne buduće dopune i
uključenja novih ličnosti, ako bude u nekoj perspektivi prilike da se radi neko drugo ili dopunjeno izdanje, omogućiće se
da se na srećan način uvrste u tu knjigu.
Inače, tih dopuna ima, svaki dan se otkriva nešto novo, čime bi ta knjiga već sad
mogla da se dopuni. Ovog leta u jednoj
novoizašloj knjizi se otkrilo, zahvaljujući
arhivskim istraživanjima, da je Zaharija
Orfelin imao i ćerku, što je izuzetan podatak ako imate u vidu da je to osoba koja je
umrla pre 230 godina - ističe Čalić.
Promociju knjige “Tragovi u trajanju”
Borivoja Čalića, u Ružičkinoj kući u Vukovaru, uveličali su prigodnim programom
Vukovarsko srpsko pevačko društvo “Javor”, najstarije srpsko društvo u Vukovaru
i jedno od najstarijih pevačkih društava u
Sremu te recitatori vukovarske Gimnazije, koji su čitali odabrane odlomke iz
ove knjige. Predsednik Veća srpske nacionalne manjine grada Vukovara Đorđe
Macut uručio je zahvalnice svima koji
su podržali realizaciju ovog projekta. Uz
Savet za nacionalne manjine RH, izdavanje ove knjige pomogli su Vlada Republike Srbije - Kancelarija za saradnju s dijasporom i Srbima u regionu, Zajedničko
veće opština, Samostalna demokratska
srpska stranka, opštine Borovo, Erdut
i Trpinja kao i niz privrednih subjekata s
vukovarskog područja.■
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
DUGOTRAJAN ISTRAŽIVAČKI RAD: Iako je knjiga napisana u tri
mjeseca građu za nju Borivoj Čalić skupljao je preko 30 godina
33
izvan granica
Nagorno Karabah:
Usijani trenutak zamrznutog
konflikta
U sjeni sukoba na istoku Ukrajine relativno neopaženo je prošlo kratkotrajno
aktiviranje "zamrznutog sukoba" u Nagorno Karabahu, teritoriju na južnom
Kavkazu koji se prije više od dvadeset godina odcijepio od Azerbajdžana i
uz pomoć susjedne Armenije pretvorio u nepriznat samostalni entitet. Kratkotrajan ali žestok sukob na crti razdvajanja odnio je krajem jula i početkom
augusta živote najmanje 13 azerbajdžanskih i 5 armenskih vojnika. Bio je to
najgori incident takve vrste od 2008. godine...
V
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
jerski i etnički sukobi obično imaju
duboke
korijene,
ali direktan početak
u ovom slučaju bi
se mogao datirati u doba Oktobarske revolucije. Raspad carske Rusije omogućio je krajem
drugog desetljeća dvadesetog
stoljeća kratkotrajnu samostalnost kavkaskih naroda ali i njihovo sukobljavanje za teritorij u
konfuznoj situaciji građanskog
rata. Kako bi pridobila lokalno
stanovništvo, pobijedila domaće i
strane protivnike te južni Kavkaz
stavila pod svoju kontrolu nova
sovjetska vlast u Moskvi je
deklarativno podržavala pravo
na samoodređenje i dala niz
obećanja u tom smislu. No kad
su trupe Crvene Armije zauzele
to područje samoodređenje je
odmah otpalo sa dnevnog reda.
Umjesto toga Moskva je prekrojila regiju u niz sovjetskih republika
i autonomnih pokrajina sa često
neshvatljivo određenim granicama. Koliko je to bio odraz etničke
kompleksnosti Kavkaza, koliko
pokušaj djelomičnog održanja
danih obećanja, a koliko surova
politika osiguravanja da se ni jedno područje ne može jednostavno
osamostaliti i danas je stvar povijesne procijene. U tom prekrajanju Nagorno Karabah, sa svojom
većinski armenskom populacijom
postao je autonomna pokrajina
Azerbajdžana. U Sovjetskom
Savezu su mogućnosti za artikulaciju političkog nezadovoljstva
bile vrlo ograničene, ali kolika je
zapravo bila netrpeljivost između
dvije etničke zajednice ukazuje činjenica da su međusobna
ubojstva, otmice i masovni izrazi mržnje kroz demonstracije i
ulične nerede počeli već krajem
osamdesetih, te da su sovjetske
vlasti službeno odustale od nastojanja da kontroliraju situaciju i
prije nego se SSSR raspao.
U 1991. godini Armenci u
Nagorno Karabahu koji su u
pokrajini činili oko 75% populacije
izašli su na referendum i izglasali odcjepljenje. Kratko vrijeme
nakon toga nasilje je eskaliralo
u rat. Azerbajdžanske snage su
bile brojnije i naslijedile su znatno
više sovjetske vojne tehnike, ali
34
su slabosti u organizaciji trupa,
kvaliteti zapovjednog kadra te
obučenosti i borbenom moralu
trupa značajno umanjile njihovu
efikasnost. Armenske snage,
kako one ih Nagorno Karabaha
tako i one iz Republike Armenije
iskoristile su svoju bolju organizaciju, vodstvo i moral kako bi
ne samo zauzele skoro cijelo
područje odcijepljene pokrajine
nego i neka susjedna područja
Azarbajdžana, pogotovo ona
koja su se nalazila između Armenije i Nagorno Karabaha. Do
1994. kada je sklopljeno primirje rat život je izgubilo između
30 i 40 tisuća ljudi. Oko 500.000
Azerbajdžanaca i oko 300.000
Armenaca protjerano je iz svojih domova u etničkom čišćenju
kojeg su obje strane provele ili
dozvolile na više-manje cijelom
teritoriju svojih država. Usprkos
velikom broju provokacija i incidenata primirje se tokom dvadeset
godina održalo i učvrstilo.
Mirovni pregovori između Armenije i Azerbajdžana (Nagorno
Karabah nije strana u pregovorima) vodili su se uz posredovanje
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
tzv. Minske grupe u kojoj su prisutni predstavnici Rusije, SAD-a i Francuske i usprkos više ozbiljnih pokušaja nisu uspjeli.
Obje strane su od početka odugovlačile
smatrajući da će na duži rok ostvariti
bolju poziciju. Armenci su se nadali i još
se nadaju da će nakon dužeg vremena
stanje na terenu u cijelosti ili u velikom
dijelu biti prihvaćeno kao gotov čin, i u
međunarodnoj zajednici i u Azarbajdžanu.
Jedan njihov pregovarač je postavio
pitanje: ˝Nakon što prođe jedna generacija, koliko mladih Azerbajdžanaca će biti
spremno poginuti za Nagorno Karabah?˝
No međunarodna zajednica, uključujući
armensku saveznicu Rusiju, za sada tretira odcijepljenu pokrajinu isključivo kao
dio Azerbajdžana. Sami Azerbajdžanci
ne pokazuju da im je do izgubljenog teritorija stalo manje nego prije, a državna
propaganda i prisutnost velikog broja
izbjeglica stalno podgrijavaju to pitanje.
Azerbajdžan ostvaruje velike prihode od
vlastite i tranzitne nafte, pa je tako vojni
proračun te države otprilike jednak ukupnom državnom proračunu Armenije, što
je činjenica koja uvelike zabrinjava Armence.
Ni Azerbajdžancima dvadeset godina primirja nije donijelo prevagu kojoj su se nadali. Vojna prednost koju su
mislili postići do sada se nije ostvarila u
dovoljnoj mjeri. Njihove oružane snage
su doduše svake godine sve bolje
opremljene i sve jače u odnosu na armenske. Ali stari nedostatci u kvaliteti
zapovjednog kadra kojeg više karakterizira korupcija i politička podobnost
nego profesionalna sposobnost još su tu,
kao i nedovoljna obučenost i motivacija
običnih vojnika. Takva vojska možda bi i
bila u stanju zauzeti kompaktan, brdovit i
dobro branjen Nagorno Karabah, ali tek
nakon dugog rata i uz veliki broja žrtava.
No još veću prepreku za pokretanje napada te vrste predstavlja savezništvo
Armenije i Rusije. Ruska Federacija na
armenskom tlu ima veliku bazu sa nekoliko tisuća vojnika i blisku vojnu suradnju
sa armenskim oružanim snagama. Armenija je nedavno pristupila Euroazijskoj
ekonomskoj uniji, ekonomsko-političkom
savezu koji predvodi Rusija. Sve to znači
da Azerbajdžan ne može krenuti u vojne
operacije širokih razmjera bez neprihvatljivog rizika da će se u sukob uključiti i
Rusija, pogotovo nakon što je ona u Gruziji i Ukrajini jasno demonstrirala spremIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Do 1994. kada je sklopljeno primirje život je izgubilo između 30 i 40 hiljada ljudi. Oko 500.000
Azerbajdžanaca i oko 300.000 Armenaca protjerano je iz
svojih domova u etničkom čišćenju kojeg su provodile obje
strane...
NA KAVKAZU NIŠTA NOVO: Nagorno Karabah i
njegovih 140 tisuća stanovnika i dalje će živjeti u
stanju ni rata ni mira, a vojnici sa obje strane i dalje će povremeno ginuti na crti razdvajanja...
35
izvan granica
Azerbajdžan ostvaruje velike prihode od vlastite i
tranzitne nafte, pa je tako vojni proračun te države
otprilike jednak ukupnom državnom proračunu Armenije...
u početnim pozicijama bilo bi potrebno
napraviti ozbiljne i bolne kompromise
sa obje strane, tim teže što bi vjerojatno
izazvali jake otpore u domaćoj javnosti.
Problem je tome što se od vladajućih
struktura sa obje strane ne može
očekivati da će na sebe preuzeti takvu
odgovornost i politički rizik. Azerbajdžan
je republika po imenu, no u stvarnosti je
već nasljedna predsjednička diktatura.
Armenski politički život je slobodniji, no
još uvijek je daleko od razvijene i transparentne demokracije. Političke elite na
obje strane su korumpirane i opravdano
strahuju od svog pada sa vlasti jer bi ih
on mogao koštati i slobode. Zato su daleko naklonjeniji korištenju propagande i
političke manipulacije u cilju usmjeravanja nezadovoljstva ljudi prema vanjskom
neprijatelju nego povlačenju riskantnih poteza koji bi to isto nezadovoljstvo
okrenuo protiv njih.
Tri su moguće varijante razvoja situacije u slijedećih nekoliko godina. Prva,
ratna, za sada nije vjerojatna. Iako incidenti poput onog koji se dogodio ljetos
mogu izmaći kontroli i prerasti u okršaje,
nije vjerojatno da će ijedna strana krenuti
u sukob velikih razmjera. Armenija nema
za to ni sredstava ni motivacije, budući da
već drži teritorij koji joj treba. A sve dok je
ona u savezničkom odnosu sa Rusijom,
ni Azerbajdžan ne može riskirati širi rat
ma koliko ojačao svoje oružane snage.
ARMENSKO-RUSKO SAVEZNIŠTVO: Azerbajdžan ne
može krenuti u vojne operacije širokih razmjera bez
neprihvatljivog rizika da će se u sukob uključiti i Rusija, pogotovo nakon što je ona u Gruziji i Ukrajini jasno demonstrirala spremnost za upotrebu vojne sile, a na armenskom tlu
ima veliku bazu sa nekoliko hiljada vojnika...
nost za upotrebu vojne sile. No ako je
smisao odugovlačenja u pregovorima
odavno izgubljen, put prema rješenju još
uvijek priječe teško pomirljive pozicije
pregovornih strana. Armenija insistira na
pravu samoodređenja stanovnika Nagorno Karabaha do pune samostalnosti.
Traži također da u novu državu uđe i dio
azerbajdžanskog teritorija koji čini koridor
prema Armeniji. Njeni predstavnici tvrde
da se jedino tako može zajamčiti sigurnost armenske populacije.
Azerbajdžanska pozicija se bazira
na načelu suvereniteta i zahtjevu njegove obnove na cijelom međunarodno
priznatom teritoriju zemlje, uz ponudu
najšire moguće autonomije za Armence. Za premošćivanje takve razlike
36
Pregovorno rješenje također još nije
vjerojatno, zbog težine problema i nespremnosti obje strane za kompromis.
Jedina mogućnost da se na tom planu
nešto promjeni je jak i u ovom trenutku
neočekivan pritisak velikih sila na strane
u sukobu. Rusija bi hipotetski mogla,
da bi pridobila naftom bogati i strateški
važan Azerbajdžan u svoju Euroazijsku
uniju, upotrijebiti kombinaciju pritisaka
i garancija kako bi stvorila uvjete za ozbiljne pregovore, ali takav scenarij za
sada ostaje na razini spekulacije.
Najvjerojatnije je da će se postojeće
stanje zamrznutog konflikta nastaviti i u
bližoj budućnosti. Dvije zemlje će nastaviti ulagati veliki dio nacionalnog bogatstva
u oružje, Nagorno Karabah i njegovih 140
tisuća stanovnika i dalje će živjeti u stanju
ni rata ni mira, a vojnici sa obje strane i
dalje će povremeno ginuti na crti razdvajanja. Na Kavkazu ništa novo.■
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
treće poluvrijeme
TRENIRANJE NORMALNOSTI: ZAŠTO ISKRENO
OSUĐIVANJE ISKLJUČIVOSTI SAMO “ONE DRUGE
STRANE” NIKOGA NIJE UČINILO TOLERANTNIJOM
OSOBOM ILI BOLJIM SPORTAŠEM
Dok god nam naš vlastiti ekstremizam ne smeta,
zgražanje nad tuđim ostat će samo pogonsko gorivo
uzajamne netolerancije
F
Piše: HRVOJE PRNJAK
ilip Đorđević, Lorik Cana,
Dušan Basta, Etrit Berisha
i Thomas Strakosha. To su
imena nogometaša rimskog
Lazija koji su pozirali u pozi
“svi za jednoga...”, stavljajući ruke “na
kup”. Svi su odjeveni u kratke majice
s klupskim grbom. Vjerojatno nikad
nećemo saznati jesu li to uistinu napravili
samoinicijativno, je li se toga sjetio Filip,
Lorik, Dušan, Etrit, ili možda neki Giovanni, tj. je li im klupski menadžment kao
zaposlenicima pod ugovorom naprosto
naredio da se izvole tako fotografirati.
Daleko više komentara privukla je
informacija da je nakon incidenta u VIP
loži uhićen i Olsi Rama, brat albanskog
premijera, kojega se isprva sumnjičilo da
je izravno umiješan u organizaciju incidenta, ali je ubrzo ipak pušten.
Naime, riječ je o reprezentativcima
Srbije i Albanije, koji su svega koji dan
prije poziranja sudjelovali u sveopćem
metežu na kvalifikacijskoj utakmici za
Evropsko prvenstvo u nogometu 2016.,
odigranoj na Partizanovom stadionu u
Humskoj. Nakon što je koncem poluvremena iznad stadiona preletjela letjelica
na daljinsko upravljanje o koju je bila
obješena zastava Velike Albanije, došlo
je do opće tučnjave, na teren su utrčali
i domaći navijači, tj. huligani spremni
za obračun s “mrskim neprijateljem”,
umiješala se i policija, no susret nije
nastavljen. Ako se ne varam, u tom je
trenutku na semaforu pisalo 0:0, iako u
idućim danima o samoj igri više nitko nije
progovorio gotovo ni riječi...
Za druge je to bila strašna provokacija koja se ne smije samo tako otrpjeti... I
zato je grupna fotografija spomenuta na
početku teksta daleko važnija od odluke
Uefe. Jer, zanemarimo li “tehnički dio”
incidenta, tj. dron sa zastavom Velike Albanije na kojoj su prikazani i likovi Ismailbega koji se početkom 20. vijeka bavio
neovisnosti Albanije i njegovog suborca
s Kosova Ise Boljetinija, zapravo nema
ništa novoga u čitavoj priči! Mržnja se na
ovdašnjim nogometnim stadionima ionako oduvijek njegovala pomnije od trave.
Zašto baš posebno na nogometu, tema
je za sebe, jer empirija kaže da je sama
utakmica toliko puta bila samo povod za
eskalaciju niskih strasti.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Idućih dana, počela su tumačenja
i odgonetavanja “skrivenih značenja”
čitavog događaja, prebacivanje krivnje,
prozivanja, optuživanja. Premijer Srbije
Aleksandar Vučić je ustvrdio da je “incident na utakmici Srbija – Albanija bila
organizirana akcija s ciljem urušavanja
stabilnosti u Srbiji i čitavoj regiji”.
Netko će kazati, to su amfiteatri
37
današnjice, gladijatorske tribine našeg
doba, a budući da je nogomet svjetski
raširen i popularan, svi su elementi tu.
Ono što je u čitavoj priči uistinu novo je
čin nogometaša.
Ne znam, možda se u nekom
idućem intervjuu netko od njih i ogradi
od zajedničkog poziranja, ali poruka je
odaslana. Zbog čega je ta fotografija,
bojim se, u medijima i dobila daleko
lošiji tretman od neke koja bi dodatno
potpalila vatru animoziteta. Kao da su
napravili nešto nevažno, nešto čega se
u krajnjoj liniji treba stidjeti. Uostalom,
nije za isključiti da će ih u njihovom rodnim gradovima dočekati rečenicom u
stilu “a je li, izdajico roda svoga, što si
se slikao s onim Albancima/Srbima, jesi
ti poludio?!”. Istina, Ertrit Berisha će se
uvijek moći pozvati na svoju prvu izjavu
nakon utakmice, citiranu u albanskom
sportskom listu “Arena”, gdje je izjavio
“imamo najbolju publiku na svijetu” (a ta
“publika” su u beogradskom slučaju bili
oni koji su organizirali zračnu diverziju),
no i tamošnji žestoki nacionalisti ionako
radije gledaju fotografije nego što čitaju,
pa makar i sportski tisak. No, treba kazati i kako su prištinski mediji prenijeli i
izjavu Branislava Ivanovića, kapetana
reprezentacije Srbije, “da između igrača
nije bilo problema, i da žali zbog svega
treće poluvrijeme
što se dogodilo”.
Lorik Cana je pohvalio držanje
Ivanovića i Matića, koji su mu, kako je
rekao, pomogli u trenucima kad su huligani prodrli na travnjak, a kazao je i da
se najnormalnije pozdravio sa svojim
suigračem iz Lazija, Đorđevićem.
“U svlačionici sam razgovarao s
Ivanovićem i on je rekao da je ovo samo
nogomet i da tako treba sve shvatiti, ali
ja sam mu rekao da ne možemo nastaviti
utakmicu jer je pet igrača Albanije bilo
ozlijeđeno, po licu i tijelu. Bilo je i prijedloga da se isprazni stadion, ali albanski
igrači nisu više bili ni fizički ni psihički u
stanju nastaviti utakmicu”, rekao je Cana,
inače kapetan albanske reprezentacije.
“Jako mi je žao jer vrlo dobro znam
sve igrače, mnogi od njih su me zvali
poslije utakmice”, prokomentirao je bivši
izbornik Srbije Siniša Mihajlović. “Kao
selektor Srbije vodio sam reprezentaciju
u Zagrebu protiv Hrvatske i sve je dobro
prošlo, osim rezultata. Jedini pravi način
je da svako preuzme svoj dio odgovornosti”, istaknuo je Mihajlović.
I bivši albanski internacionalac Igli
Tare, danas sportski direktor, osjetio je
potrebu nešto kazati na ovu temu: “Ovo
neće izazvati probleme u odnosima
igrača našeg kluba. Osobno, razočaran
sam što nije pobijedio sport... Pobijedilo
je sve ostalo”. Predsjednik Lazija Claudio Latito je dodao: “Bez daljnjega, naši
bi igrači mogli i političare naučiti puno
toga.
No, nisu se samo u Laziju, koji ima
razloga brinuti za harmoničnost odnosa
u vlastitoj svlačionici, zainteresirali za
ovu temu. Zanimljivo, istim povodom se
oglasio i Evangelos Venizelos, šef grčke
diplomacije. On je poručio da sportski
događaji “moraju biti izraz prijateljstva i
suradnje, mirne koegzistencije i suradnje
među ljudima i narodima. Pogrešno je
kad bilo tko preokrene funkciju sportskih
događaja”, prenijela je grčka agencija
ANA.
“Na Balkanu, mi smo imali mnogo
neugodnih povijesnih iskustava i ja sam
uvjeren da vlade obe ove susjedne i
prijateljske zemlje, Srbije i Albanije, ne
samo da ne odobravaju ovakve incidente, već će i iskoristiti ovu priliku da
putem izjava i akcija daju snažan smisao
regionalnoj stabilnosti i poštovanju
postojećih granica, kao i zajedničkoj evropskoj perspektivi svih zemalja regije”,
naveo je Venizelos.
Oglasila se, u ime Evropskog pokreta Srba na Kosovu i Metohiji, Rada Trajković: “Bez obzira na pojačane nacionalističke tenzije sa obje strane, činjenica je
da je ta problematična zastava tzv. Velike
Albanije trebala izazvati podjednako negativnu reakciju svih: i Srba i Albanaca, a
i svih ostalih građana Balkana kojima je
dosta sukoba i grandioznih etničkih ideologija. Ta zastava nije zastava nijedne
suverene države Balkana... Njezino pojavljivanje na ovom sportskom događaju,
štoviše, treba zabrinuti svakog dobromislećeg građanina u regiji, bio on Albanac
ili Srbin, ili pak Makedonac”.
No, umjesto osude u Albaniji je
uslijedila prava pravcata euforija, masovni izlazak ljudi na ulice Tirane nakon
prekida, iako ostaje nejasno što se pritom ustvari slavilo (rekosmo, nije bilo
golova!), dok su tisuće navijača nešto
kasnije dočekale igrače na prištinskom
aerodromu kao prave heroje. Slavili su i
makedonski Albanci, u Tetovu i Strugi. U
Mitrovici je došlo do manjih sukoba navijačkih grupa i policije, no glasnogovornik
kosovske policije Avni Zahiti potvrdio je
da su direktni sukobi navijačkih grupa
spriječeni. Kontakt kod mosta na rijeci
Ibar spriječili su pripadnici Kosovske policije i međunarodnih snaga KFOR-a.
U Srbiji je idućih dana uslijedio val
vandalizma, odmazde po pekarama i
slastičarnicama albanskih vlasnika diljem zemlje (ironija je sudbine da se jedna zvala “Evropa”, druga “Sloboda”..).
Nažalost, nekima ni to nije bilo dovoljno,
pa je sve kulminiralo viješću o ubojstvu
jednog pekara makedonske nacionalnosti u mjestu Begeč kod Novog Sada iako
je policija objavila kako taj događaj nije
izravno povezan sa serijom napada na
objekte albanskih vlasnika. Policajci su
potom odradili svoj dio posla, a indikativ-
38
no je da većina počinitelja ima oko 16-17
godina. To su klinci kojima nogometaši s
početka teksta očito nisu uzori, barem ne
kada promoviraju univerzalne sportske
vrijednosti.
Tim povodom se oglasio predsjednik
Odbora za nacionalne manjine u Skupštini Srbije Meho Omerović, rekavši kako
država mora poslati “jasnu poruku da su
svi građani Srbije jednaki”.
“Ako je jedan dron mogao izazvati
ovakvu eskalaciju mržnje, u ovom slučaju prema vlasnicima radnji albanske nacionalosti, onda je to vrlo opasno... To je
put koji nas ne vodi nigdje, to je put koji
nas vodi u ludilo, to je put koji nas vodi u
katastrofu... Zato vjerujem da organi Srbije, prije svega policija, moraju privesti
pravdi bukvalno sve i svakoga tko je bio
sudionik paljenja i uništavanja tih pekara, tih ljudi koji su, podsjetit ću, državljani
Republike Srbije”, kaže Omerović.
Iz istog razloga, javio se i Miljenko
Dereta iz Građanskih inicijativa, apelirajući kako mržnja mora prestati. “Ova mržnja se teško može kontrolirati, a drugo,
taj obračun s nejakima je deo naše tradicije. Mi smo to imali devedesetih, osamdesetih... Navikli smo se na jedan prezir,
i legitimirali mržnju”, kazao je Dereta.
Prozvanom se osjetila i bačka eparhija,
pozivajući vjernike da se suzdrže od bilo
kakvog nasilja. Vojvođanski regionalni
premijer Bojan Pajtić obećao je pomoć
vlasnicima demoliranih objekata, osudivši “nasilje, vandalizam i primitivizam”.
Nimalo neočekivano, navijači nisu
osudili ekscese, štoviše, dali su svoj doprinos zaoštravanju: prvo su na utakmici
između Škendije i Vardara u makedonskom Tetovu albanski navijači izvjesili
tranparent “Oni (Srbi) su kancer EuropeUEFA treba li ti još što?”. Usto su izvukli i
slike divljanja srpskih navijača u Genovi,
zatim fotografijom Brice Tatona, francuskog navijača koji je u Beogradu pretučen na smrt, kao i najnovijim detaljima iz
Humske.
Reakcija srpskih ultrasa stigla je koji
dan kasnije, uoči “večitog derbija” između Partizana i Zvezde, opet na stadionu
u Humskoj, kada je na sjevernoj tribini –
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
“DESANT NAD BEOGRADOM“:
Mržnja se na ovdašnjim nogometnim
stadionima oduvijek njegovala pomnije
od trave...
zapaljena zastava Albanije...
No, drukčije teško da i može biti dok
god osuđujemo samo tuđi šovinizam i
fašizam, a ne i svoj. Javnost u Srbiji bi
trebala razmisliti o trenucima zaglušujućeg zviždanja albanskoj himni, uvredama kojima su zasuli gostujuće igrače, pri
čemu je ona “Ubij, zakolji, da Šiptar ne
postoji” bila jedna od “poetičnijih”. U Albaniji ne bi škodilo preispitivanje na temu
politiziranja sporta općenito, kao i miješanje ratovanja sa principima sportskog
nadmetanja...
A iako Hrvatska na toj utakmici nije
imala službenih predstavnika, u čitavu se
priču “upleo” i bivši hrvatski reprezentativac, sada nogometaš Dinama Joe Šimunić, koji je putem društvenih mreža bio
javno prozvao aktualnog predsjednika
dr. Ivu Josipovića zbog pasivnosti iako
se na utakmici Srbija-Albanija čulo i groIDENTITET/ BR. 195 / 2014.
zomorno “Ubij Hrvata, da Šiptar nema
brata”. Iako se dr. Josipoviću u više
navrata s pravom može pripisati političko kalkulantstvo, u ovom je slučaju bez
okolišanja odgovorio kako nakon svog
“sramotnog ponašanja na Maksimiru i
štete koju je nanio državi i reprezentaciji” (misli se na Šimunićevo pozdravljanje
ustaškim pozdravom nakon utakmice
Hrvatska-Island u okviru kvalifikacija za
prošlo SP, zbog čega je kažnjen sa 10
utakmica neigranja), ne zna odakle nogometašu uopće hrabrosti da se javlja po
tom pitanju...
Time je predsjednik zapravo dotakao srž problema: dok god nam naš
vlastiti ekstremizam ne smeta, zgražanje nad tuđim ostat će samo pogonsko
gorivo uzajamne netolerancije. Uzalud
se stoga čuditi “onima tamo”, a istovremeno “našim dečkima” sve tolerirati uz
39
bezbroj isprika. To nema veze s navijačkom subkulturom, pa niti s nogometnim
huliganizmom. Ta je dijagnoza daleko
ozbiljnija. Klinci koji se i ne sjećaju bivše, zajedničke države, najmanje se krivi
za to. Tako izgleda zlo kad skine masku
banalnosti, kako to u svojoj knjizi “Kako
nogomet objašnjava svijet” kaže američki novinar i publicist Franklin Foer.
I pritom je najmanja moguća šteta
ako je rezultat svega odgoda posjeta nekog premijera, kao u slučaju Edija Rame,
koji će u Beograd doputovati krajem studenoga, iako je trebao stići još 22. listopada. Daleko su važnije pobude koje će
stajati iza poziranja dvojice nasmiješenih
premijera kad si pruže ruke pred gomilom foto-reportera. Baš onako kako su to
učinili Filip, Lorik, Dušan, Etrit i Thomas,
ma koliko to nekome možda izgledalo
usiljeno.■
zemljišne zajednice 2.
Zemljišne zajednice: pojam,
postanak, zakon, ukidanje, obnova
Tekstu je zadaća pripomoći u razumijevanju problematike zemljišnih zajednica. U Saboru Republike Hrvatske je početkom godine oformljena stručnopolitička radna skupina sa zadaćom izrade prijedloga zakona o zemljišnim
zajednicama i povratu njihove imovine oduzete 1847. bez prava na ikakvu
naknadu. Uspostavom novog ustavnog poretka 1990. izronile su u pravnim
raspravama zemljišne zajednice kao posebna i malo poznata tematika koju
ćemo Identitetu u nekoliko nastavaka pokušati približiti čitateljima i javnosti...
U
prvom
smo
nastavku
naznačili osnovni pojam,
širi problemski kontekst
te vrste i historijski tijek
nastanka zemljišnih zajednica u kraljevstvima Hrvatskoj i Slavoniji
do pred kraj 19. stoljeća. Upravno-pravne
različitosti je valjalo ujednačiti i zakonski
nekako pomiriti s Općim građanskim zakonikom (1853.) te upravno-gospodarsku
neuređemost otkloniti ili bar umanjiti..
Opći građanski zakonik
Zakonsko objedinjavanje povijesno,
ustrojbeno, upravno i po nazivu raznoliko nastalih vrsta i oblika zemljišnih zajednica bio je velik zakonotvorni problem
i zadatak. Za rješenje je tadašnja vlada
tražila mišljenje i prijedloge stručnih osoba i tijela pravne, gospodarske i socijalne
struke. Ujedno je državna uprava sačinila
popis i statistiku zemljišnih zajednica.
Nažalost, o tom procesu nije napisana
ni jedna monografska studija. Ali postoje
– osobito u Šumarskom listu – mnoge,
činjenično i problemski, instruktivne rasprave.
Jedno od osnovnih pitanja je bilo
kakav je odnos upravno-pravnih normi u zemljišnim zajednicama prama
odredbama Općeg građanskog zakonika, važećeg u Trojednoj Kraljevini
od 1853. Njegova osnova počivala je
pak na Austrijskom građanskom zakoniku iz 1811. U cjelini građanski zakonici u osnovi izražavaju i ozakon-
Piše: ZDRAVKO LUČIĆ
juju prevladavajuće, spram feudalnih
liberalno-individualističke,
građanskopravne odnose u novovjekom europskom
društvu. Oni ujedno čine spoj s rimskim
pandektalnim pravom, dokidajući tako,
više ili manje dosljedno, feudalizirano
izvorno slavensko i germansko narodno
običajno pravo. Po osnovnom svom
gospodarskom sukusu i intenciji ono se
može označiti kao buržoasko ili kapitalsko.
Svakako je uputno, bar ilustrativno,
navesti nekolicinu odredbi iz Općeg
građanskog zakonika. Članak 361. glasi:
«Ako stvar kakova, koja je nerazdieljena,
prinadleži u isto vrieme nekolicini osoba,
tad postaje vlasnost zajednička. Glede
svekolike stvari, suvlastnici smatraju
se kao jedna jedina osoba; ali ako su
odredjeni svakomu od njih nekoji stanoviti, premda nerazlučeni dielovi, tad svaki
suvlasnik ima potpunu vlastnost diela
svojeg.» U tom se smislu u članku 825.
definira pravni nastanak zajednice: «Kad
vlasnost iste stvari, ili jedno i isto pravo
pristoji nekolicini osoba nerazdieljeno,
postaje zajednica». U njoj (Čl. 829.)
«Svaki dionik jest potpuni vlastnik diela
svojega«. Ali (čl.833.): «Posjed i upravljanje zajedničkom stvarju pripada
dionikom skupa. U poslovih, tičućih se
samo urednoga upravljanja i uživanja
zajedničke glavnice, odsudjeje većina
glasova, koji se nebroje polag osoba,
nego po razmjerju dielova dionikovih».
No (čl. 365): «Kad ište obćeno dobro,
40
mora član države ustupiti uz primjerenu
naknadu i samu podpunu vlastnost stvari
kakove» Ako tomu nije udovoljeno (čl.
366.):..skopčano je takodjer pravo, da ju
ište sudno od svakoga držaoca tužbom
o vlastnosti. Ali ovo pravo neima onaj,
koji je otudjio stvar u svoje ime, kad još
nebijaše njegova, a zatim je zadobio
vlastnost njezinu». (To je zapravo upravo učinila hrvatska država Zakonom
o naknadi 1996.!). U članku 1459. stoji:
«Prava, što svaki čovjek ima nad svojimi
djelanji i nad svojom vlasnosti, nepadaju pod zastaru», a u 1464.: «…Ako tko
posvoji kakovu stvar silom…ni on sam,
ni njegovi nasljednici nemogu dosjesti
takovu stvar».
Ove su odredbe osnova i bitni sadržaj
zakona o zemljišnim zajednicama. Smisleno su one obnovljene u načelima i
odredbama Hrvatskog ustava 1990.
Sui generis ili dvostrana narav
zemljišnih zajednica
Zakonotvorcima pred 130 godina
nije bilo na pameti samo kako primijeniti
Opći građanski zakonik na realitet nazvan zemljišna zajednica. Podjednako
je bilo važno kako da on bude na korist
životu naroda. Naime, analitički su bili
svjesni pogubnog učinka činjeničnog
uništenja zemljišnih zajednica u velikim
dijelovima zapadne, industrijalizirane i
znatno urbanizirane, Europe na životne
uvjete najbrojnijeg, seljačkog, naroda. I
nedvoumno pridonosi ubrzanoj, žurnoj,
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
kapitalizaciji i proletarizaciji.
S gledišta ideologije besprizornog
i neumitnog tehnološkog napredovanja
u neku svijetlu, ma kako ipak nejasnu,
budućnost to može izgledati opravdano,
no po neizbježnom posljedičnom učinku
na mnogovrsni život množine naroda
to se svugdje pokazalo činjenično nepravednim, čak pogubnim. Pred takovim
realnim dilemama zakonotvorci – svakako, više državotvorci nego li revolucionarci - su se odlučili na, uvjetno rečeno,
polovično rješenje: niti zakonom prepustiti zemljišne zajednice tržišnoj logici
neumitnog razgrabljenja i temeljitog raslojavanja niti striktno onemogućiti utjecaj realnih socioekonomskih zbivanja na
njihovo postojanje, pa i sudbinu. Ideje o
nekoj državnoj ili općenarodnoj nacionalizaciji nisu se očitovale. Svijest, pak,
o opravdanosti zakonski uređene sveze
ljudi i njihovog prirodnog gospodarskog
okoliša, koji ujedno jest narodno, nacionalno i državno dobro, bila je više implicitna nego eksplicitna.
Zašto je to važno ovdje napomenuti? Zato što je Zakon o zemljišnim zajednicama pokušaj zakonske i praktične
(upravno-ekonomsko-socijalne) pomirbe
(suživota) raznorodnih pravih načela.
Najveći upravno-pravni autoritet za
zemljišne zajednice u 20. stoljeću, akademik Ivo Krbek, napominje 1948.
godine: „Jednom dijelu naših starijih
pravnika zadavalo je to pitanje zato toliko
glavobolje, što su primjenjivali šablonu
udruživanja: societas, gdje su pojedini
članovi potpuno zadržali svoju samostalnost i universitas, gdje je nad svim
članovima, nezavisno od njih, nastalo
posebno pravno lice. Izabere li se jedna
ili druga šablona, ne može se doći do ispravnog pravnog pojma zemljišne zajednice. U zemljišnoj zajednici postoje uporedo oba elementa, to jest pored jedinstva
zemljišne zajednice kao pravnog lica i
samostalna pojedinačna prava njenih
ovlaštenika. Ispravno možemo pravno
obuhvatiti zemljišnu zajednicu, samo ako
istodobno uvažimo i povežemo ta dva elementa.“ Možemo pridodati da to pitanje
zadaje glavobolju i današnjim školničkim
i službujućim pravnicima. Zato se mahom
njime ni ne žele baviti.
Iz obrazloženja Zakona
U Obrazloženju osnove zakona o
uređenju zemljišnih zajednica nalazimo
slijedeće stavove. Da li su one starodavne i sui generis ili prema rimskom
pravu pravne osobe nije odlučno jer
svugdje se nalazi „obilježja korporacije, svagdje pače s nešto javno-pravne
primjese“ jer „bi samo tad bilo praktično
odlučno, kad bi se zakonotvornim radom htjelo preinačiti sadanje pravno
stanje zemljištnih zajednicah. No ovo
je pitanje i nadalje bitno. O njemu ovisi
formalni sadržaj, izrijek u člancima i uku-
Povodom stupanja na snagu odredbi novog zakona o
prebivalištu po kojima građani Republike Hrvatske do 27.
decembra 2014. moraju regulirati svoj status ističemo:
Hrvatski državljanin koji se ne namjerava iseliti iz Republike
Hrvatske, nego privremeno boravi izvan Republike Hrvatske
radi obrazovanja, zaposlenja, dugotrajnog liječenja i
drugih razloga nije dužan odjaviti prebivalište u Republici
Hrvatskoj.
Osoba je dužna policijskoj upravi ili postaji na čijem
području ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj
dojaviti da privremeno boravi u inozemstvu.
Ako nije u mogućnosti doći u Hrvatsku, obavijest o
svojem privremenom boravku u inozemstvu može dati
i u Diplomatskoj Misiji/Konzularnom Uredu Republike
Hrvatske u inozemstvu te mora priložiti odgovarajuću
dokumentaciju o razlozima privremenog boravka u
inozemstvu (potvrdu o zaposlenju, školovanju, dozvolu
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
41
pna stilizacija kao i slijedno neizbježne
sudske prosudbe i odluke. Bojim se da
neposjedujemo dostatnu razinu razumijevanja zemljišnih zajednica niti za njih.
Kod većine je hrvanje i s najosnovnijim
pojmovima a kamoli da postoje sklonost,
osposobljenost i strpljivost za nijansirano
razmatranje.
Ostaje se pri „obćenito priznanomu
pravnomu načelu: da je država vlastna,
pače dužna zakonom priskrbiti se za
kontrolu, da se osigura obstanak takovih
zajednicah kao i razborito gospodarstvo i
uprava s njhovom imovinom.“ Vlada si je
namijenila zadaću da „za sve zemljištne
zajednice beziznimno prihvati načelo potpune samostalnosti u upravi.“ Stege su
predviđene samo u slučajevima kad bi
se pravilima ili odlukama predstavništva
„oštetilo ili u pogibelj dovelo sućanstvo
njihove imovine i tim njihov obstanak.“
„Osnova počiva na načelu, da
zakonodavstvu nije zadaća dirati u
postojeća prava pojedinih zajednicah i
njihovih učestnikah...“
Krajiške mjesne općine su bile u
opasnost zbog toga što se zakonima i
pogotovo njihovim tumačenjem imovina
određivala kao pripadna upravnoj općini.
Nakon saborske rasprave Zakon je
usvojen 24. travnja 1894. Za godinu dana
donesen je i zakon o uređenju Plemenite
opčine turopoljske, a 1897. donesena je
uredba o postupku uzakonjenja. ■
boravka u inozemstvu i sl., a u nekim slučajevima i svoju
pisanu izjavu o razlozima boravka u inozemstvu).
Osoba koja privremeno boravi u inozemstvu ima i dalje
prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj i ima pravo
na osobnu iskaznicu.
Dakle, osobe koje su zaposlene u inozemstvu, ali nemaju
namjeru trajno se nastaniti u inozemstvu, nisu dužne
odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Te osobe su
dužne dojaviti da privremeno borave u inozemstvu i dojavu
obnoviti nakon proteka razdoblja od 5 godina te nadalje
dojavu o privremenom boravku u inozemstvu obnavljati
nakon svakog daljnjeg proteka razdoblja od tri godine, ako i
dalje budu boravile u inozemstvu.
Za sva dodatna pojašnjenja možete se obratiti pravnoj
službi SDF-a na telefon 01/4921-862
ili na e-mail: [email protected]
fragmenti sjećanja
DIVOSELO – selo kojeg
više nema
Ove retke posvećujem izbjeglom narodu rodnog mi sela Divosela...
P
roljetni dan nad Divoselom,
vedar i prozračan kotrljao se
u sunčanim nitima i laganom
povjetarcu silazeći s visina
u seoska dvorišta i vrtove,
zazelenjele i procvale voćnjake, unoseći
nemirnu jutarnju radost u oči i srca
naroda, a posebno djece. Potjerali smo
goveda kao i obično polazeći dugim selom koje se budilo iz jutarnjeg drijemeža
i usput sakupljali svoje drugove, druge
dječake-pastire, koji su nam se pridružili.
Prošli bi kraj njiva i livada i zaustavili se
na proplanku nedaleko sela gdje je bilo
dovoljno trave za ispašu. Iza nas je ostajalo Divoselo, smireno i blago uronjeno
u zelenilo grana voćaka, breza i jasena,
a kuće su izvirale slamnatim i drvenim
kapicama u jasan dan. Sve je odisalo
spokojstvom i čudesnim mirom prirode
podno zelena Velebita koji se nama
dječacima pričinjavao kao ogroman div
dobroćudna lica i kao neki stražar odjeven u najsvečanije paradno odijelo prirode. Njegovi visovi privlačili su srca
dječaka–pastira svih okolnih sela i oni
su na njegovim proplancima i nagibima,
čuvajući stoku, izmišljali svakojake igre
uživajući u dječjoj bezbrižnosti i spokoju. Na padinama planine odzvanjale su
pjesme i svirka pastira koja se isprepletala sa blejanjem ovaca i rzanjem visokih
bijelih i vranih konja.
Ubrzo je nestalo smijeha i igara.
Nevolja je došla sa crnim šljemovima
i ulaštenim čizmama. Jednog dana,
mjeseca maja 1941. godine, u razredu
su djeca sela Divosela pažljivo slušala
učiteljicu koja je tumačila granice Jugoslavije. Odjedanput nahrupiše iznenada,
njih dvadeset pet u crnim uniformama, s
velikim „U“ na kapama, istjeraše djecu iz
Piše: GOJKO MATIĆ
škole i prisiliše učiteljicu da makne sve
što je vezano za nastavu. Porazbacaše
klupe i školski pribor prije nego li je
učiteljica stigla nešto reći, ostajući zapanjena postupkom ustaša. Od tog dana
nestalo je smijeha i igara, vesele narodne
graje, prekinuta je jedna mladost u svom
početku, nestalo je mjesta za djetinjstvo.
Najprije su odvodili ljude noću u svoj štab
u školu, tamo ih nemilosrdno i grubo mrcvarili, tražeći od njih da izdaju komuniste
i antifašiste, zvjerski ih mučili i mučki ubijali. Smrt se uselila u ovo dosad mirno,
veliko, složno selo, ušla nemilosrdno
i grubo odnosila njegove stanovnike
u nepovrat. Na licima žena i djece kojima su odvodili muževe, očeve i braću,
nestalo je vedrine, oči su se zamutile od
svakodnevnih suza, pogled je postao ozbiljan i odlučan, neki put zamišljen pogled
starca, pojaviše se bore na čelu onima
koji su još jučer bacali kamena s ramena.
Ubrzo se sunce pomračilo nad Divoselom. Sav narod iz sela, 2. augusta
1941., privremeno napušta svoja rodna
ognjišta, povlači se u šume i sa sobom nosi
sve što se ponijeti moglo ponijeti - hranu,
odjeću, stoku... Tu u Kruškovačama, u
zbjegu, pod vedrim nebom osjećali smo
se sigurnije nego u selu, misleći da ćemo
se spasiti od ustaškog terora i pripremiti
se za akciju oslobođenja sela. U najvećoj
tajnosti ustaše su organizirale napad
na Kruškovače gdje se sklonilo civilno
stanovništvo: žene, djeca, starci... Tog
osmog maja rominjala je sitna kišica kao
da oplakuje žrtve koje će ući u tragičnu
priču nošenu cijeli život u nama koji smo
preživjeli te strašne sate groze i užasa.
Kruškovače su pretvorene u masovnu
grobnicu nevinih i nemoćnih žrtava sela
Divosela, Čitluka i Ornica. Bezimeno gro42
blje, bez nadgrobnih znakova i imena,
postade zadnje počivalište za 907 nevinih i nemoćnih žrtava ustaških koljača. U
jednom danju stradalo je 334 male djece
od tek rođenog djeteta do 14-te godine
starosti. Nestale su čitave porodice –
roditelji bez djece, djeca bez roditelja...
Preživjeli narod iza ustaškog pokolja
u Kruškovačama, lutajući bespućima planine Velebit, nakon 21 dana, vratio se na
svoja rodna opustošena ognjišta.
Ovaj fragment sjećanja ostao je
duboko u meni. U ovom mojim poodmaklim godinama javlja mi se češće nego ranije i kao da traži da ga nekom ispričam,
da ne umre sa mnom, da se ne zaboravi.
Zbog toga ću nabacati na papir i druga
svoja sjećanja na moje rodno Divoselo,
antifašističko i ustaničko mjesto, pitomo
srpsko selo u Lici kojeg danas više nema,
a da znate da je jednom postojalo. Da
nas je bilo i da smo bili...
U Divoselu je već 1933. godine
formirana prva organizacija Komunističke
partije i SKOJ-a, a 1940. i Mjesni komitet
KP sa pet partijskih ćelija. Prvog dana
nakon proglašenja Nezavisne Države
Hrvatske, 10. aprila 1941., Okružni
komitet KP za Liku na čelu sa svojim sekretarom Jakovom Blaževićem odabrao
je Divoselo za svoj smještaj iz kojeg je
rukovođeno sa antifašističkim ustankom
u Lici. Prva nevina žrtva ustaških zločina
u aprilu 1941. bio je seljak Nikola Ribar,
a prva ustanička-antifašistička puška u
Divoselu pukla je iz ruke Mile Vujnovića
-Kevrića prilikom pokušaja ustaša da ga
uhapse.
U Divoselu je 15.07.1941. osnovan
prvi partizanski odred od 33 borca, koji su
pod vodstvom Jakova Blaževića u noći sa
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
3. na 4. augusta napali ustašku posadu
koja se nalazila u Pučkoj školi. Drugog augusta formiran je i narodnooslobodilački
odbor, kao organ vlasti – prvi u Hrvatskoj.
Iako ožalošćen, narod Divosela
tokom 1941. pruža puno gostoprimstvo
svim ljudima dobre volje - antifašistima
bez obzira na nacionalnost ili vjeroispovijest. Ugošćuje i jednog talijanskog
vojnika, antifašistu, po imenu Franćesko,
koji vezanih ruku iz Gospića 1941. godine
bježi u Divoselo. Također i jedan mladi
musliman sa harmonikom po imenu Safet
1941. dolazi u Divoeslo. Preživjeli srpski narod Divosela tokom NOB-a 1941.
do 1945. godine, ugošćuje, hrani, čuva
i brani kompletne 54 porodice hrvatskih
boraca NOV-a, antifašista, izbjeglih iz hrvatskih sela zapadne Like pred terorom
ustaško-fašističke NDH.
U devetom mjesecu 1941. godine,
prvi partizanski odred NOV-a sela Divosela prerastao je u bataljun, kao četvrti
bataljun u sastavu Prvog partizanskog
odreda NOV-a Like „Velebit“. Komadant
četvrtog bataljona NOV-a bio je Damjna Vujnovi- Deni, Srbin iz sela Divosela,
a politički komesar četvrtog bataljuna
NOV-a bio je Jure Naglić, Hrvat iz sela
Brušana. Odmah nakon formiranja, četvrti
bataljon NOV-a u devetom mjesecu 1941.
položio je partizansku zakletvu u Divoselu, zaseoku Brdo Dragaško, pred komandantom Prvog ličkog partizanskog odreda
NOV-a „Velebit“, Milanom KuprešaninomŠmanjkom, koju je napisao Marko
Orešković-Krntija, Hrvat, narodni heroj,
lička legenda...
U devetom mjesecu 1941. u Divoselu
izabran je i Narodni sud za ratne zločine.
Za predsjednika suda imenovan je Jure
Naglić, Hrvat, iz sela Brušana. Ilustracije
radi, navodim jedan primjer suđenja za
ratne zločine: Početkom 1942. godine,
partizani su u selu Rizvanuši zarobili jednog vojnika u ustaškoj uniformi iz Alanka
po imenu Pavle Došen zvani Bijeli, doveli
ga u selo Divoselo, da mu sudi narodni
sud za ratne zločine. Predsjednik suda
Jure Naglić, kao krunskog svjedoka na
sud pozvao je Mariju Počuča, seljanku iz
sela Divosela – zaseok Veliki Kraj, koja je
6.8.1941. na Alanku od ustaša mučena
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
i sa sedam ubodnih rana, sa svojih troje
male djeca i starom svekrvom bačena u
tzv. Jarčju jamu na Alanku, uspjela se živa
izvući iz Jarčje jame ostavljajući mrtvo
troje svoje male djece i staru svekrvu. Na
suđenju Marija Počuča spasila je život
Pavlu Došenu-Bijelom sa Alanka i pušten
je na slobodu. Sličnih humanih primjera
kod naroda Divosela bilo je mnogo...
7.11.1942. formirana je Prva pionirska partizanska četa NOV-a za uzrast od
12 do 16 godina starosti, prva ne samo
u Hrvatskoj, već i na prostorima bivše
Jugoslavije. Ta Prva pionirska partizanska četa NOV-a sela Divosela u osmom
mjesecu 1944. od sigurne smrti spasila
je dva anglo-američka pilota po imenima:
Paul Habiltet i Eduard Smith, koji su padobranima iskočili na prostor između
Gospića i Divosela iz oštećenog aviona
koji se vraćao sa borbenog zadatka. Taj
prostor djelomično su kontrolirale ustaše.
U teškoj borbi sa ustašama, uz osobne
gubitke čete, piloti su bili spašeni i izvedeni na slobodni teritorij sela Divosela. U
znak zahvalnosti piloti, kada su prvi puta
ponovo letjeli, iz aviona borcima Prve pionirske partizanske čete sela Divosela
bacili su veliki paket.
Narod Divosela tokom NOB-a
1941.-1945. podnio je 89 teških ustaškofašističkih ofenziva, napada i upada, iza
kojih su ostajale nove nevine i nemoćne
žrtve, pljačke i paljenja. Podnio je 1307
žrtvu. Njihova imena i prezimena bila su
uklesana na mramornim pločama unutar Spomen doma palih boraca NOV-a
i žrtava ustaško-fašističkog terora sela
Divosela izgrađenog 1977. godine, a
miniranog 18. novembra 1991. od strane
oružanih snaga Republike Hrvatske.
Narod sela Divosela dao je 350 boraca
NOV-a, od kojeg je 150 palo za slobodu.
Divoselo je dalo i dva narodna heroja –
Nadu Dimić i Milu Počuča.
Historija kao učiteljica života ponavlja
se nad Divoselom u septembru 1993. godine kada prilikom akcije Medački džep,
uz susjedna srpska sela Čitluk, Ornice i
Počitelj biva potpuno uništen. Ovaj puta
zauvijek. Sela Divosela više nema, kao
što više nema niti njegovih mještana. Ostala je samo tišina i fragmenti sjećanja.■
43
Mještanin Iso Matić, nakon
povratka, ovako vidi svoje selo:
... SVE JE PUSTO
Puste moje oči traže
Pustošenje što me srelo
Jedino Velebit kaže
Gdje je bilo Divoselo
Sve je pusto nigdje ništa
Znoj probija moje čelo
Nema kuća ni kućišta
Gdje je naše Divoselo
Gdje su drage bake naše
I djedovi s kosom bijelom
Zar i oni život daše
U plamenu s Divoselom
Pune jame ljudskih kosti
I na njima cvijeće svelo
A vješala Bog da prosti
Prekrila su Divoselo
Istog dana poziv stiže
U sva sela
Srbin i Hrvat javlja rodu
Ustanak iz Divosela...
44
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
45
46
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
47
48
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
49
50
IDENTITET/ BR. 195 / 2014.
Download

NA MLADIMA SVIJET ZASTAJE