IDENTITET
Godina 18 • Broj 185 • Decembar 2013. • Cijena 15 KN
www.identitet.info
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
Hod po minskom polju
Eksplodiralo na manjinskim pravima Srba
2
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
SADRŽAJ
4 HOD PO MINSKOM POLJU... Igor Palija
6 DRUŠTVO U REGRESIJI... Davor Gjenero
8 ŠTO JE VLAST POSIJALA TO I ŽANJE... Milan Jakšić
11 U BOJ, U BOJ ZA SZIGETVAR SVOJ
... Ninoslav Kopač
14 UŠUTKANA ŠUTLJIVA VEĆINA... Dražen Lalić
17 ASEKSUALNI TIN UJEVIĆ U DANAŠNJOJ
HRVATSKOJ... Aleksandar Ajdarić
Vlast žanje što je i posijala... str. 8
18 SJETNA 2014. GODINA... Hrvoje Prnjak
20 ŠIRENJE GEJ-PANDEMIJE U ĆUDOREDNOM
DRUŠTVU... Dunja Novosel
22 POPOVI POJMA NEMAJU... Đurđa Knežević
25 MY NAME IS PILSEL, JOVO PILSEL... Drago Pilsel
28 GRANICE U LJUDSKIM GLAVAMA... Radoje Arsenić
30 DRUŠTVO NEDORASLO ZA VLADAVINU PRAVA
... Srđan Dvornik
Laka noć nad Kaptolom ... str. 22
32 LICE I NALIČJE BRIGE O MANJINAMA
... Antonija Petričušić
34 INFO REGION... Igor Palija
36 ŽIVOT PENZIONERA U VUKOVARU
... Dragana Zečević
38 IZBRISANI U SLOVENIJI... Nikola Cetina
40 ZNAČAJNI SRBI U HRVATSKOJ: SVETOZAR
PRIBIĆEVIĆ - II.DIO ... Renato Đurđević
Život penzionera u Vukovaru... str. 36
42 TRIDESET MILIJUNA LJUDI U ROPSTVU... Goran
Mrdaković
44 PANORAMA ... Igor Palija
46 NIKOLA PAŠIĆ U ANEGDOTAMA 10 ... Milan Jakšić
48 IGRANJE PROFESIONALIZMA U SPORTU
... Hrvoje Prnjak
50 BREGOVIĆEVA FONDACIJA ZA ROME
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
30 milijuna ljudi u ropstvu... str. 42
Glavni urednik:
Igor Palija
Zamjenik urednika:
Ljubo Manojlović
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović
Izdavač:
Srpski demokratski forum
Za izdavača: Veljko Džakula
Štampa:
Suradnici:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Dunja Novosel, Dragana Zečević, 5.000 primjeraka
Nikola Cetina, Milan Jakšić, Goran
Mrdaković, Marko Roknić, Radoje
Arsenić, Đurđa Knežević, Antonija
Petričušić, Renato Đurđević
www.identitet.info
List izlazi mjesečno i
financiran je sredstvima
Savjeta za nacionalne
manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
3
u ime obitelji, nacije, države
HOD PO MINSKOM POLJU
od Bleiburga do Čavoglava
Hrvatska, od njezinih „najvećih sinova“ moralno i materijalno devastirana zemlja, hoda po minskom polju i svakog trenutka može eksplodirati sve ono što su demokratske snage ovog društva gradile
u zadnjih desetak godina. Srbi su, po običaju, vreća za udaranje, a
nakon njih dolaze na red i svi oni koji društvo sagledavaju iz šire perspektive od one koju određuje isključiva pripadnost hrvatskoj naciji
H
Piše:
IGOR
PALIJA
rvatska se vratila
u devedesete! Ne,
to nije točno! Hrvatska nije nikada
niti izašla iz devedesetih! Pogotovo u segmentu
ljudskih prava i odnosa prema
Srbima i drugim manjinama u
društvu. Etnocentrično društvo je
gradilo kolektivni identitet na negiranju prava drugih, što sada, za
vladavine lijevo liberalnih snaga u
Hrvatskoj posebno dolazi na vidjelo. Stiže na naplatu dvadeset
godina netolerancije i degradacije temeljnih demokratskih vrijednosti u društvu. Javnom diskursu
u Hrvatskoj govor mržnje gotovo
da više nije niti potreban jer je on
standardiziran kao sustav vrijednosti i način ponašanja.
Društvo je kontaminirano
šovinizmom,
netolerancijom,
predrasudama, stereotipima, a
govor mržnje, iza kojega gotovo
uvijek slijede i djela, postao je
svakodnevan i sveprisutan. Srbi
su, po dobrom starom običaju,
najčešća meta, ali ih slijede svi
oni koji društvo sagledavaju iz
šire perspektive od one koju
određuje isključiva pripadnost
hrvatskoj naciji. Sve je više onih
koji su spremni banalizirati govor mržnje budući ga zbog njegove „udomaćenosti“ u temeljne
društvene vrijednosti više i ne
prepoznaju kao „strano tijelo“ već
kao normalan iskaz patriotizma i
domoljublja.
OLTARSKI USKOGRUDNICI
Izazvani implementacijom
demokratskih vrijednosti, visokih
evropskih standarda u zaštiti
ljudskih i manjinskih prava, te
za njih neprobavljivo iritantnom
liberalnom profilacijom Vlade,
„Domoljubi“ i „Patrioti“, najčešće
oni koji pod izlikom „da žive za
Hrvatsku“ dokono parazitiraju
od Hrvatske, daju pravo javnosti
govoru mržnje koji kroz paradigmu radikalnog konzervatizma
želi ograničiti prava određenih
društvenih skupina – u početnom
stadiju homoseksualaca i Srba.
Te dvije skupine su „najlakše
mete“ oko kojih se mogu mobilizirati mase. Ali ne brinite. I
drugi će doći na red jer u totalitarnom stanju svijesti svi koji
drugačije misle, ili misle svojom
glavom, opasni su i shodno tome
nepoželjni.
Referendum o ćirilici ili
točnije referendum protiv Srba,
kao i onaj jednako diskriminatoran o ustavnoj definiciji braka
kao zajednice muškarca i žene,
ispravnije referendum protiv
pedera, tek su „igranje na sigurno“. Crkva, HDZ, raznorazni
desničari, klijentelisti i mrzitelji,
kleronacionalistička falanga sitnih duša i uskih pogleda, kroz
„obranu tradicionalnih vrijednosti“
žele nasilno rušiti demokratski
izabranu vlast u Hrvatskoj i jednom za svagda obračunati se s
onima „drugima i drugačijima“
4
koji po njima zagađuju hrvatsko
društvo. Nametnuti svoj sustav
talibanskih pravila bez prava na
pobačaj, zdravstvenog odgoja u
školama, seksa prije braka, ljudskih prava i prava manjina. Sustav u kojem će Crkva kroz dogme
nametati društvene vrijednosti, a
kroz neku vrstu šerijatskih pravila
ograničavati prava žena, manjina, homoseksualaca... Sustav
koji degradira i demontira sekularnu državu koja već polako lipše
pod licemjernim moraliziranjem
oltarskih uskogrudnika koji se
sve više pokazuju kao najobičniji
zadrti nacionalisti i ksenofobi.
Slobodan i emancipiran
građanin je postao opasnost
jer ga se sve teže pastirski
vodi „putem ponosa i slave“
od Bleiburga do Čavoglava.
Slobodan građanin se polako
oslobađa nacionalističkih floskula
i ratne retorike. On propituje, traži
odgovore o pedofiliji u Crkvi, o
luksuznom životu prelata koje kriza nije niti takla, o bjesnim autima
i još skupljim palačama, o milijardu kuna koje država plaća Crkvi
da bi se ova umjesto evanđelja
bavila politikom, o tome kako
Crkva otvoreno napušta jednu od
svojih osnovnih misija u društvu –
izgradnju povjerenja i tolerancije.
Zbog toga treba posijati mržnju
i strah. Spaliti svaki oblik sekularizma i progresije kao vještice
na lomači. Početi sa Srbima i
pederima, a završiti sa „nehrvaIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
tima“ i „izdajnicima“. Vratiti HDZ na vlast,
okrenuti kazaljku demokracije unatrag,
pa nesmetano reketirati državu, puniti
džepove, pričati bajke, lagati narod. A
sve to u ime obitelji, nacije, vjere, države.
Bože sačuvaj!!!
ATMOSFERA LINČA
Atmosfera linča u demokratski
podkapacitiranom društvu je stvorena
i dovedena do točke usijanja. Dozvolili
smo klero-nacionalistima i ekstremnim
desničarima da ozbiljno destabiliziraju temelje demokratske države, te da,
kako kaže književnik Miljenko Jergović
– Hrvatska postane otok fašizma u sred
Evrope. Religijski fundamentalizam i radikalne konzervativne ideologije su do te
mjere legitimirane da postaju predmet
društvenog dijaloga i sasvim normalno
egzistiraju kao dominantne političke i
društvene opcije. Nacifikacija i fašizacija
Hrvatske je dobila pravo javnosti, a visoki crkveni dužnosnici kao da se takmiče
koji će „bolje“ motivirati mase da krenu u
obračun sa manjinama i onima koji drugačije misle.
Raznorazni stožeri ljudi u crnim
majicama sa još crnjim porukama postaju partneri u društvenom dijalogu te ih se
tretira kao skupinu s političkim legitimitetom. Njihov nasilni karakter, ratna retorika, ortodoksna ideologija i uska klijentelistička povezanost s HDZ-om omrežena
povlasticama i privilegijama stvorili su
opasnu društvenu grupaciju koja jednostavno ne može tolerirati da hrvatsko
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
društvo demokratski napreduje u smijeru
jačanja ljudskih prava i vladavine prava.
Evropezacija Hrvatske, uvođenje političke kulture, reda, jasnih demokratskih
standarda, pravila igre i civiliziranog ponašanja za njih je svojevrstan ideološki
nered koji ih frustrira do te mjere da ne
prezaju od javne manifestacije sile i prijetnje demokratskom poretku. Onemogućavaju suštinsku demokraciju jer jedino
u nedemokratskom poretku vide smisao
svog postojanja i mogućnost ostvarivanja svojih nedemokratskih ciljeva.
Mržnji, netoleranciji i ksenofobiji dali smo pravo javnosti,
pa se sada pitamo što nam se to
događa i gdje smo pogriješili...
S druge strane, pak, odgovor demokratskog i civilnog društva je mlak i
konfuzan. Mnogi bagateliziraju cijelu priču ne vidjevši da se ovdje radi o golom
opstanku demokratskog karaktera države. Građani gotovo u redovima potpisuju
zahtjeve za referendume netolerancije
i mržnje a da niti sami nisu svjesni da
potpisuju smrtnu presudu demokratskoj
Hrvatskoj i vlastitoj budućnosti. Impotentna vlast kao da čeka da se stožeraši
sami umore pa odustanu, a sindikati iz
javnog sektora, kurvanjski zloupotrebljavaju nastalu situaciju općeg nezadovoljstva i zbunjenosti pa pritišću Vladu ne
5
bi li zadržali brojne privilegije za koje
radnici u privatnom sektoru ne znaju niti
da postoje. Srpska pravoslavna crkva u
Hrvatskoj nastavlja spavati svoj duboki
san masnih brada i sigurne apanaže,
potpuno nezainteresirana za status i položaj Srba u Hrvatskoj. Srpska politička
elita u Hrvatskoj istovremeno najveću
opasnost vidi u SDP-u i HNS-u koji im
„preotimaju“ srpske glasove jer su u jednoj godini napravili puno više u zaštiti
statusa i položaja Srba u Hrvatskoj nego
SDSS u punih osam godina koaliranja s
HDZ-om. Autistična Srbija, za sada, ozbiljno se ne uključuje u cijelu priču, što je
i dobro, jer kada su god „pomagali“ Srbima u Hrvatskoj napravili su neko sranje,
pa je i bolje da se drže postrani. Civilni
sektor i nevladine udruge izvode ulične
performanse i muzičke koncerte kao da
će se „ljudi u crnom“ uplašiti njihovog teratralizma i sinkronog zborskog pjevanja.
Intelektualci, po običaju, jedva se skupe,
polustisnutih usta odmrmljaju o ljudskim
pravima i slobodama građana, tek toliko da nešto kažu a da u stvari ne kažu
apsolutno ništa, pa brzo natrag u svoje
dobro zabrtvljene svjetove fakultetskih
kabineta i akademskih salona.
Ova, od njezinih sinova moralno i
materijalno devastirana zemlja, hoda po
minskom polju i svakog trenutka može
eksplodirati sve ono što su demokratske
snage ovog društva gradile u zadnjih
desetak godina. U ime obitelji, nacije,
države, ali i slobode i demokracije, probudimo se! ■
manjine & većine
DRUŠTVO U REGRESIJI
Faza razvitka demokratske političke kulture u Hrvatskoj završila je
istovremeno sa završetkom pregovora o pristupanju Evropskoj uniji.
Nakon toga svjedočimo radikalnoj društvenoj regresiji i pokušajima
smanjenja ili negiranja manjinskih prava
H
Piše:
DAVOR
GJENERO
rvatska nije prva
nova članica Europske unije koja
je vrlo skoro nakon
formalnog
pristupanja Europskoj uniji, zoni
najviše razine demokracije i vladavine prava u svijetu, doživjela
drastičnu regresiju u demokratskom političkom životu i vidljivu degradaciju demokratske
političke kulture. Uostalom, ona je
za pristupanje Uniji i dobila oštrije
kriterije upravo zato da se to ne
bi dogodilo i s njom, ali ozbiljni
promatrači političkih procesa lako
su mogli uočiti da je ta opasna
regresija započela još u razdoblju
prije pristupanja, nakon potpisivanja Ugovora o pristupanju 9.
prosinca 2011. Niti činjenica da
su se donosioci političkih odluka
bojali brze regresije, pa su Hrvatskoj odredili mehanizam monitoringa provođenja obveza, prije
svega onih vezanih uz pravosuđe
i temeljna prava, nije pomogla da
već u tom razdoblju Hrvatska na
počne nazadovati.
Zaštita ranjivih skupina, a
prije svega trajnih manjina, uvijek
je najbolji lakmus-papir za definiranje aktualnih političkih trendova. Još u vremenu prije potpisivanja Ugovora o pristupanju EU
Hrvatska je počela izigravati jednu od preuzetih obveza iz pregovora o pristupanju. Naime, jedno
od mjerila (oni slavni „benchmarks“) za zatvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima bilo
je prevladavanje stanja u kome
pripadnici nacionalnih manjina
moraju birati između „getoizacije“
i „asimilacije“, odnosno moraju se
odreći ili redovitog biračkog prava
i glasati samo za kandidate u posebnoj izbornoj jedinici za manjine, ili se odreći prava na glasanje
za manjinskog kandidata i glasati
samo kao ostali građani, za redovite stranačke liste. Rješenje
tog problema je jednostavno:
uvođenje dvostrukog prava glasa za sve pripadnike nacionalnih
manjina.
Međutim, prilikom promjene
Ustava i Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina 2010.
godine, kad je provedena „pretpristupna ustavna reforma“, dvostruko pravo glasa dobili su samo
pripadnici „malih“ nacionalnih ma-
SRBIMA O GLAVU:
U najneugodnijoj poziciji
ponovno je srpska manjinska zajednica, čija su prava, ne samo u Vukovaru,
nego u cijeloj Hrvatskoj,
došla pod udar zbog autoritarnog „međuhrvatskog“
svjetonazorskog rata
njina, onih kojih u biračkom tijelu
ima manje od 3 %, a za srpsku
manjinsku zajednicu dizajniran je
nedvojbeno protuustavan model
koji je najvećoj manjinskoj stranci, partnerici tadašnje vladajuće
6
koalicije, unaprijed jamčio tri do
četiri zastupnička mandata, bez
obzira na broj na izborima prikupljenih glasova. Ustavni sud s
pravom je protuustavnim proglasio novi model izbora zastupnika
srpske zajednice, ali je i drugim
manjinama oduzeo dvostruko
pravo glasa. Umjesto da nakon
odluke Ustavnog suda Sabor, još
prije parlamentarnih izbora u studenom 2011. godine, otkloni protuustavnosti u Ustavnom zakonu
o pravima nacionalnih manjina, ti
su parlamentarni izbori provedeni
„po starom“, a niti prije, niti nakon
njih, nitko više nije niti spomenuo
preuzete obveze o sprečavanju
getoizacije ili prisilne asimilacije
pripadnika manjina.
Činjenica da niti manjinske
organizacije u Hrvatskoj, niti Europska komisija, kao kontrolor
pregovora i čuvar Ugovora, nisu
reagirale na prvo izigravanje preuzetih obveza, i to u razdoblju nakon završetka pregovora, a prije
potpisivanja Ugovora o pristupanju, morala je biti ozbiljan znak za
uzbunu Međutim, „demokratske i
reformske energije“ hrvatskog
društva bile su već posve iscrpljene, a faza razvitka demokratske
političke kulture evidentno je u
Hrvatskoj završila 30. lipnja 2011,
istovremeno sa završetkom pregovora o pristupanju.
Srpski demokratski forum
bio je osamljen kad je 2009. godine, u ranoj fazi društvene krize,
upozoravao na to da su razdoblja recesije, razdoblja sustavne
deklasifikacije znatnih dijelova
društva, u njima se društvo mora
zadovoljiti raspodjelom „smaIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
njenoga kolača“, a to su uvijek i
razdoblja u kojima se pojavljuju
socijalne skupine koje postavljaju
pitanja opravdanosti dostignute
razine manjinske zaštite. Prve godine krize, doduše, nisu se izravno odrazile na politiku manjinske
zaštite. Dapače, sredstva za manjinsku zaštitnu politiku u državnom su budžetu uglavnom ostala
nedirnuta i nesmanjena, čime je
vlast stekla neupitnu potporu manjinske političke klase. Međutim,
ekonomska je kriza pogodila pripadnike manjinske zajednice, kao
ranjive skupine, i to više nego druge pripadnike hrvatskog društva,
a o opsežnim projektima ubrzanoga ekonomskog razvoja područja,
na koja bi se pripadnici manjine
tek trebali vratiti, danas više nitko
niti ne govori.
Ozbiljna ugrožavanja dostignute razine manjinskih prava
počela su tek ove godine. Od ljeta, kad je postalo očito da nema
izgleda za skoro prevladavanje
ekonomske krize, administracija
Zorana Milanovića naglašeno je
počela nametati obrazac ideološke borbe. Iako je na početku mandata premijer svoju administraciju
definirao kao lijevo-liberalnu, od
ljeta je postajalo sve očitije da se
Vlada naginje prema autoritarnim, a ne liberalnim društvenim
rješenjima, a ideološka borba
autoritarne ljevice i desnice u jesen je posve zasjenila svaku ozbiljnu racionalnu, progresivističku
društvenu raspravu. Nije trebalo
dugo čekati da u takvom diskursu manjine postanu kolateralnim
žrtvama. U najneugodnijoj poziciji ponovno je srpska manjinska
zajednica, čija su prava, ne samo
u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, došla pod udar zbog autoritarnog „međuhrvatskog“ svjetonazorskog rata, povedenoga u
Vukovaru.
Manjinski politički zastupnici, koji umjesto manjinske politike,
sustavno vode svoje svjetonazorske ratove, i koji bi radije da ih se
doživljava kao „političare opće
prakse“, nego kao zaštitnike manjinskih interesa i prava, uopće se
nisu snašli u ovoj svjetonazorskoj
borbi i svojim sudjelovanjem u njoj
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Predsjednik kolateralna žrtva dviju isključivih društvenih
pozicija:
Osim predsjednika Josipovića nitko u društvu niti ne pokušava
uspostavljati društveni dijalog, a kad ga Predsjednik zagovara,
doživljava prezrivo odbacivanje i sa strane autoritarnih predstavnika vladajuće većine, i od autoritarnih aktera bliskih parlamentarnoj opoziciji
i uvlačenjem manjine „na jednoj
strani“ dodatno su ugrozili manjinska prava.
Tek rijetki akteri u hrvatskom društvu prepoznaju radikalnu društvenu regresiju i iracionalnost obaju dominantnih diskursa
u društvu. Dobro je da je među
tima rijetkima, koji razumiju što se
događa, i predsjednik Republike,
ali društvena atmosfera, što su
je uspostavili „ideološki ratnici“,
takva je da Predsjednik doživljava nešto slično onome što se
događa i manjinama, prije svega,
srpskoj nacionalnoj zajednici. I
predsjednik Josipović je, naime,
postao kolateralnom žrtvom dviju
autoritarnih, isključivih društvenih
pozicija.
U ovakvim bi situacijama
nacionalna politička elita trebala
odigrati svoj posao – utjecati na
smirivanje napetosti, nametati racionalna društvena pitanja i
dijalog o njima koji bi obuhvatio
obje „ratujuće“ strane. Osim Predsjednika, nitko u društvu niti ne
pokušava uspostavljati društveni dijalog, a kad ga predsjednik
Josipović zagovara, doživljava
prezrivo odbacivanje i sa strane
autoritarnih predstavnika vladaju7
će većine, i od autoritarnih aktera
bliskih parlamentarnoj opoziciji.
Zbog zadrtosti političkih
autoritaraca unutar parlamentarne većine, demokracija je u
Hrvatskoj pretrpjela težak poraz
na referendumu o pravima manjinske zajednice, koji se u demokratskom društvu uopće ne bi
niti smio održati. Raspisavši referendum o ograničavanju prava na
brak, a da prije te odluke nije konzultiran Ustavni sud o tome je li
referendumsko pitanje u skladu s
Ustavom, vladajuća većina, predvođena premijerom Milanovićem,
legitimirala je proces dovođenja u
pitanje manjinskih prava.
Ideološka borba samo će se
zaoštravati, sudionici ideološkoga
rata već uspostavljaju društvenu
mrežu, koja pretpostavlja da je
„onaj tko nije s nama, neupitno
protiv nas“, i nastoje „univerzalizirati značenje“ opredjeljenja o
svakom pojedinačnom pitanju.
Takva Hrvatska postaje opasna
za pripadnike „političke manjine“,
a sad je već teško definirati tko je
zapravo manjina, a tko većina. O
trajnim manjinama u takvim okolnostima više nitko niti ne razmišlja. ■
zona zabranjenih letova
Što je vlast posijala to i žanje
Sve ono što je do sada požnjeveno na stadionima i drugim masovnoj mržnji prikladnim terenima namijenjeno je prvenstveno Srbima. Takvog je uroda, nastavi li se ovakvim sjetvama, od kojeg srpska
manjinska zajednica na hrvatskom prostoru neće moći preživjeti...
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
Brojne ispade radikalne
desnice, simbolički i tematski inspirirane najmračnijim ideološkim
obrascima iz Drugog svjetskog
rata, Vesna Pusić, ministrica vanjskih poslova Hrvatske, nedavno
je okvalificirala kao „pojedinačne i
izolirane incidente“, što već samo
po sebi dovoljno govori o ozbiljnosti i odgovornosti vlasti kada
pristupa nečemu što u javnim i
povremeno spavajućim formama
traje već 20 godina. Moglo bi
se reći da je hrvatski nogometni
reprezentativac Josipa Šimunić,
kao pojedinac, u nekoliko navrata
poslije utakmice hrvatske i islandske reprezentacije pozivao
cijeli stadion da za njim urlajući
ponavlja „za dom spremni“. Ali
može li taj njegov pojedinačni ispad ujedinjen sa isto takvim uzvicima 30.000 navijača, te više od
100.000 onih koji su ga podržali
preko interneta, imati karakter
pojedinačnog i izoliranog incidenta?
U šimunićevsko-maksimirskoj ustašoidnoj kakofoniji kao
pojedinačni slučaj bi se moglo
ocijeniti jedino da je Šimunić vikao „za dom spremni“ a na taj
8
poziv mu se nitko nije odazvao,
te da se na isti takav način na
hrvatskim stadionima ne urla već
godinama. Nekoliko preostalih
varijanti nećemo sada razglabati,
jer su realno gledano u Hrvatskoj
nemoguće, neizvedive i čista iluzija – nečiji, recimo, pojedinačni
stadionski poziv „za dom premni“ na koji bi masa odgovorila
“smrt fašizmu“, ili poziv nekoga
od hrvatskih igrača koji bi glasio
„smrt fašizmu“ a odgovor sa tribina „sloboda narodu“ ili „za dom
spremni“. Ili kada bi netko pozvao
publiku da podrži pozdrav “za
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
dom spremni“ a otprilike pola ljudi odgovorilo na isti način a druga polovica
sa „smrt fašizmu“… U Hrvatskoj je tako
kako je – masovnu glasnu podršku, kad
je riječ o simbolima iz Drugog svjetskog
rata, dobit će samo ustaški pozdravi,
što opet ne znači da je u ovoj državi više
onih koji takav ekstremizam podržavaju
od onih koji mu nisu skloni, čak i kada
se suočimo sa činjenicom koliko je malo
institucija i ljudi koji su u stanju osuditi
zlo nekadašnje tzv. NDH.
NEIZOLIRANI NACIONALIZAM
Što se želi reći time da su to izolirani slučajevi? Od čega i koga izolirani? Valjda od općeg trenda u Hrvatskoj?
Hrvatska kao država, kao što rekosmo,
ne pokazuje sklonosti fašizaciji, pa bi to
mogla biti, recimo, jedna strana tog općeg trenda, ali kako pobjeći od konstatacije da postoji i druga strana medalje
temeljnog hrvatskog trendovskog modela – njezina neefikasnost u borbi protiv ustašizacije posebno ovdašnje mlade populacije, jer mladi su tom vrstom
infekcije očigledno najviše zaraženi. Jeli
to država do sada nije znala kako premostiti taj dio veoma osjetljive mentalne
tranzicije, ili se nije dovoljno trudila u
toj svojoj demokratskoj i na modernim
evropskim vrijednostima utemeljenoj
profilaciji pošto takve oblike radikalizma
pojedine stranke već godinama koriste
kao dio svoje izborne strategije. Neke
to rade praveći se da ništa ne vide i ne
čuju kad se iz etnički ili ideološki obojene mržnje viče i čak fizički napada na
manjinske simbole - kako bi im prišao
barem poneko sa desne strane. Neke
druge stranke opet takvu agresivnost
same potiču pošto su im tradicionalno
desno opredijeljeni birači glavno izborno tijelo.
Jer počelo je pred sam rat i dan
danas traje. Od poziva ustašama da
se vrate u svoju domovinu do stasanja novih generacija inspiriranih takvim
kadrovskim potezima prvog hrvatskog
predsjednika. Ljudi koji su činili najteže zločine za vrijeme Drugog svjetskog rata, ili su godinama nakon ratne
havarije nad žrtvama koncentracijskih
logora i drugih stratišta orgazmički
svjetlucali očima, jezikom se strasno
oblizivali, imenovani su na najviše političke funkcije u državi, neki počašćeni
nešto manje važnim poslovima, dio njih
poslan na front, a jedan od njih, ustaški
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
HRVATSKA ŠUTNJA:
Suočeni smo s činjenicom koliko je malo institucija i ljudi koji su u
stanju jasno i bez kalkulacija osuditi zlo nekadašnje NDH
stožernik za vrijeme Drugog svjetskog
rata, imenovan je čak opunomoćenim
predstavnikom Republike Hrvatske u
Argentini.
Čak je u Hrvatsku došao i jedan
od komandanata logora Jasenovac, kriv
za hiljade ubijenih logoraša među kojima je sam ubio najmanje 20 ljudi. Osuđen je, nakon višegodišnjih pritisaka na
hrvatsku državu Simona Wiesenthala,
čelnog čovjeka Saveznog centra progonjenih od nacističkog režima u Beču,
na 20 godina zatvora, ali i 2008. godine,
kada je umro, ispraćen na zagrebačkom groblju Mirogoj u svečanoj ustaškoj uniformi. U počasnoj straži mu je
bio i istaknuti hrvatski general. Može li
se dogoditi da netko tko je bio Hitlerov
oficir u današnjoj Njemačkoj ima takvu
javnu sahranu? I to u uniformi nacističke vojske? Ili da njemačka službena
delegacija položi vijenac na grob vojnicima Wehrmachta? Pošto se volimo
uspoređivati sa Njemačkom smatrajući
je zemljom za uzor, kako to da su nam
na ovako osjetljivom području sasvim
različiti kriteriji? Jer hrvatska službena
delegacija će položiti vijenac na spomenike posvećena žrtvama fašizma, mada
je na tako nešto u samostalnoj hrvatskoj
državi trebalo jako dugo čekati, ali će
isto to učiniti i kada je riječ o polaganju
vijenaca i cvijeća na obilježja podignu-
9
ta na mjestima gdje su sahranjeni, ili u
jamu bačeni, ustaški vojnici.
U kavom su duševnom ambijentu
odgajani mladi ljudi u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina doživio sam i sam
na primjeru svoje porodice. Sjetimo se
samo na koji su način u vrijeme rata
diskutirali pojedini saborski zastupnici i
kako su pisale hrvatske novine i javljali
hrvatski elektronički mediji: “Srbi imaju
šiljate glave“, „Srbi su ružni, škrbavi,
nemaju zube“, „Srbi se ne kupaju i smrde…“. Moj mlađi sin koji je tada išao u
osnovnu školu, bježao je iz razreda na
ulicu kada bi se njegovi suškolci zabavljali citirajući anatomske, abdominalne,
rektalne i facijalne umotvorine vrlih hrvatskih novinara i političara. Kod kuće bi
se znao zatvoriti u sobu i plakati. Dijete
mi je umalo dobilo živčani slom. U zadnji čas sam ga spasio odvodeći ga u
Ljubljanu gdje sam tada radio kao novinar gdje do dana današnjeg tako nešto
nije morao slušati, jer tamo je i ostao.
Tko onda na stadionima viče „za dom
spremni“ ako to nisu upravo oni koji su
se još kao osnovnoškolci voljeli šaliti na
račun „nakaradnih“ Srba? Ne svjedoči li
tome u prilog i podatak da se prema jednoj anketi ispitivanja javnog mnijenja iz
2009. godine, nedavno je na nju podsjetio i jedan hrvatski list, 73 posto osnovnoškolaca negativno izrazilo o Srbima.
zona zabranjenih letova
IZBRISANA PROŠLOST
Čak su loše mišljenje u prilično
iznenađujuće velikom broju izrazili i o
Židovima, njih trećina od svih koji su
ispitani. Pa i među njima bi se, vjerojatno, moglo naći podosta navijača na
stadionima. Samo tri godine prije toga
jedna anketa je pokazala da se 64 posto ispitanih pozitivno izjasnilo o NDH. A
to znači prema zločinu i genocidu, čak
i prema likvidaciji 20.000 djece u Jasenovcu, jer ti su podaci provjereni, za
svako od te djece zabilježeno je njegovo ime i prezime, te ostale pojedinosti.
Imaju li ti ljudi, što tako misle, svoju djecu? Imaju li brata ili sestru? Vjerojatno
mnogi od njih, pogotovo oni mlađi, prije
ankete nisu uopće znali za takve i slične
podatke, ali kako to da im u školi nitko
o tome ništa nije rekao? I među njima
je vjerojatno dosta navijača na stadionima.
Kako to da je u Hrvatskoj srušeno
3000 spomenika posvećenih narodnooslobodilačkoj borbi, a u Sloveniji nije ni
jedan. Čak ni u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, ako je istina
što tvrde pojedini hrvatski političari iz
vlasti da se ovdje radi samo o pojedinačnim i izdvojenim ustaško-ekscesnim
slučajevima? Možda. Ali samo u ovom
posljednjem primjeru gdje se Hrvatska
u odnosu na druge navedene zemlje izdvojila kao pojedinačni slučaj.
U Ljubljani i drugim slovenskim
gradovima mnogo je spomen ploča koje
svjedoče o akcijama ilegalaca boraca
protiv fašizma, i njihovoj žrtvi. Ni jednog
dana te ploče nisu bez cvijeća. Treba
li se onda čuditi što na tamošnjim stadionima nema u fašističkih egzaltacija?
Generacije Slovenaca poslije Drugog
svjetskog rata odgojene su u sasvim
drugom duhu nego što su odgajane
generacije Hrvata u posljednjih 20 godina. Jer o zagrebačkim ilegalcima nigdje u ovoj zemlji ni slova, tim herojima
nad herojima, koji su u neravnopravnoj
borbi s Nijemcima i ustašama ginuli na
zagrebačkim ulicama, uhvaćeni maltene u mišolovku, umirali u memljivim
podrumima, točnije mučilištima. Gdje
su spomen-ploče njima posvećene?
Ima li išta o tim mladićima i djevojkama
u udžbenicima povijesti - djeci radnika i
zagrebačkih purgera, rođenim na Trešnjevci u Trnju, Pešćenici… Zaboravljeni
su kao da nikada nisu ni postojali.
Zabrinjavajuća je neefikasnost države u borbi protiv ustašizacije, posebno
ovdašnje mlade populacije, jer mladi su tom vrstom infekcije očigledno
najviše zaraženi – prema anketi ispitivanja javnog mnijenja iz 2009. godine 73 posto osnovnoškolaca negativno se izrazilo o Srbima
Mladi ljudi u ovoj zemlji su godinama u školi učili kako je Ante Pavelić
„historijska ličnost“, ili je kao najvažnija
činjenica isticano da je po struci „odvjetnik“. Imali su priliku čuti i pročitati kako
je njihov veliki nogometni idol Davor
Šuker posjetio Poglavnikov grob u Madridu i pored njega se slikao. Da se Šuker slikao pored spomenika u Dotrščini,
na rubu Zagreba, podignutom u čast
strijeljanim antifašistima, da se pokojni Vlatko Marković ponekad pohvalno
izrazio o akciji stadion, kada su mladi
Hrvati, zagrebački srednjoškolci, na poziv ustaša Srbima i Židovima da odu na
drugi kraj igrališta svi od reda krenuli za
njima, umjesto što je često znao reći
kako se ponosi svojim stričevima ustašama, te da su se svojevremeno on i
Šuker, od kada je predsjednik HNS-a,
bez uvijanja i izmotavanja, po principu
10
„ni vrit ni mimo“ kako bi rekli Zagorci,
ogradili od fašisoidnih ispada, bilo publike ili igrača – pitanje je da li bi se danas Hrvatska morala stidjeti pred cijelim
svijetom zbog živopisnih slikovnica sa
svojih stadiona poput onih koje prikazuju marš Berlinom, 30. januara 1933.
SS jedinica, sa bakljama koje podsjećaju na navijačke bengalke, okruženih
masom svijeta sa ukočenom desnicom
uvis, nakon što je Hitler postao njemački kancelar.
Hrvatska politika ovog trenutka
žanje ono što je posijala, a sve ono što
je do sada požnjeveno na stadionima
i drugim masovnoj mržnji prikladnim
terenima namijenjeno je prvenstveno
Srbima. Takvog je uroda, nastavi li se
ovakvim sjetvama, od kojeg srpska manjinska zajednica na hrvatskom prostoru neće moći preživjeti.■
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
inventura torture
S
Piše:
NINOSLAV
KOPAČ
jećam se kao danas
kada sam početkom
devedesetih godina na
uglu Predarovićeve i
Svačićevog trga sreo
Matu Meštrovića prvi puta nakon
New Yorka, u kojem smo se intenzivnije viđali. Bio je u društvu
gospođice Brozović, kćeri profesora
Dalibora
Brozovića.
Tada sam mu rekao „uspjeli ste
rastočiti ono što je vaš otac Ivan
stvarao“. Za one koji to ne znaju
Ivan Meštrović bio je član Narodnog vijeća koje je na čelu s dr.
Antom Pavelićem, zubarom, Povelju o ujedinjenju odnio regentu
Aleksandru Karađorđeviću i nakon toga je osnovana Kraljevina
Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije
preimenovana u Jugoslaviju, a
njegov sin Mate bio je predsjednik emigrantskog Hrvatskog
narodnog vijeća, koje se zalagalo
za razbijanje Jugoslavije. Na to je
tada mlada gospodična Brozović
rekla da ćemo se time bar riješiti
primitivizma i kvazi narodnjaka od
kojih se u Hrvatskoj više ne može
živjeti. Konstatirao sam da ona
očito živi u oblacima i ne zna koliko je na žalost primitivan naš hrvatski narod. Vjerujem da se sada
već zrela gospođa uvjerila da Hrvati i nisu baš kulturan narod, a
što se kvazi narodnjaka tiče, oni
su sada preimenovani u turbo
folk i svaki hrvatski nacionalista ili
šovinista, kako vam drago, svoje
hrvatstvo dokazuje slušajući
Cecu, Arkanovu udovicu i pamti
svaku riječ njenih opskurnih pjesmuljaka. Što se primitivizma tiče
Hrvatska, ne da se vratila dvadeset godina unatrag, vratila e u
devetnaesto stoljeće. Djeca partizana postaju ustaše koje na stadionima urlaju ustaške pozdrave,
a sve zahvaljujući obrazovanju
i težnji HDZ-a i „neumrlog“ nam
predsjednika, koji je odcijepio
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Hrvatsku i želio je pretvoriti u tzv.
NDH. Prekrojeni su udžbenici
povijesti, Ante Pavelić je postao
rodoljub koji se borio za hrvatsku i
svaki pravi Hrvat, bez obzira da li
je završio i jedan razred osnovne
škole zna povijest bolje od onih
koji su u njoj živjeli i svjedočili
joj. Najtužnije mi je slušati kada
„poznavaoci“ opere tumače da su
pokliči „U boj, u boj za narod svoj“
i „ Za dom spremni“ historijski
poklici koje je Nikola Šubić Zrinski poveo u posljednji juriš šačicu
preostalih branitelja Sigeta. Na
žalost demantirat ću ih činjenicom
na Miklos Zrinyi, kojeg mi zovemo
Zrinjski nije znao ni riječi hrvatskog jezika i da je branio Szigetvar, što bi u prijevodu na hrvatski
11
značilo Grad Otok. U Sigetu je, istina bilo i jedan broj Hrvata koji je
izginuo braneći tu mađarsku utvrdu, ali nisu vikali Za dom spremni. To su ostavili nekim neukim
primitivcima koji su se rodili pet
stotina godina nakon njih. A što je
najtužnije svoj život nisu položili
za Hrvatsku i Hrvate, već za
obranu Beča i austrijskog cara,
jer su svojim otporom spriječili
Sulejmana Veličanstvenog da
prodre do Beča.
Miklos Zrinyi (Mikloš Zrinji) u
doba romantizma postao je hrvatski nacionalni heroj, u nedostatku autohtonijh Hrvata, a riječki
kompozitor Ivan plemeniti Zajc
pod kraj devetnaestog stoljeća,
kada se počela buditi nacionalna
svijest u Hrvata, kod nas Hrvata
i to je došlo sa zakašnjenjem,
komponirao je operu Nikola
Šubić Zrinski u kojoj je i čuvena
arija „U boj, u boj“ na koju hrvatski nacionalisti koji su dolazili u
operu razvijaju hrvatsku zastavu.
Međutim, budući da 99% Hrvata
nikada nije bilo u operi, jer kako
kažu ne mogu slušati zavijanje
opernih pjevača, radije slušaju
gusle i gange, ili idu na Cecine
i Thompsonove koncerte, nisu
ni čuli za tu ariju koja doslovce
glasi: „U boj u boj mač iz taka
braćo…“ i tako dalje, ali nema
nigdje „Za narod svoj“ i „Za dom
spremni“. To se urla na nogometnim stadionima, a podgrijavaju ih
kojekakvi stožeri, ili kako se to još
na hrvatskom kaže špicevi koji su
željni krvi i tvrde da ovakva Hrvatska nije ono za što su se oni
borili. I nije! Jer, mnogi od onih
koji su kretali u razbijanje Jugoslavije smatrali su da će stvoriti
novu tzv. NDH i na uniformama
su nosili ustaške simbole i dizali
desnicu kao rimski imperatori, te
kasniji im uzori Adolf Hitler i Ante
Pavelić, ali ne zubar.
inventura torture
REDIZAJNIRANJE FAŠIZMA
Žalosno
je
da
Savez
antifašističkih boraca, koji sada
nosi skraćenicu SABA, to kao
propala marka televizora, u svom
statutu žele istaći da je Domovinski
rat nastavak njihove antifašističke
borbe. Žalosno je da starim
antifašistima manipuliraju neki koji
očito ni sami nisu na čistu protiv
koga su se borili, pa se i ta organizacija polako dijeli na partizane
Srbe i partizane Hrvate. Gospodin
Fumić koji smatra da je ta organizacija njegovo leno očito nije na
čisto tko su bili fašisti u Domovinskom ratu. Na žalost bilo ih je i na
jednoj i drugoj strani, pa sada ovi
fašisti pobjednici, pljuju po starim
borcima i pod vodstvom raznih
„špiceva“ izazivaju nemire i nastoje
ostvariti ono za što su se borili, a
nije im se ostvarilo - NDH.
Šiljci za obrane, njihovih
raznih digniteta huškaju narod
i stvaraju nemire, tako da vrlo
lako može u ovoj zemlji ponovno
poteći krv. Međutim, pošto nam
je nakon ovog rata ostalo malo
Srba, morat će početi eliminirati
Hrvate koji ne misle kao oni, a oni
uopće i ne misle. Njihov organ za
razmišljanje programiran je, očito,
samo za mržnju prema svima koji
ne razmišljaju kao oni, a u ovoj
napaćenoj zemlji, na žalost, imaju
sve više istomišljenika. Za tako
mračnu situaciju i crnilo jedini krivci
su politički vođe od devedesete pa
do danas.
Mnogi su polagali nadu u pobjedu socijaldemokrata na prošlim
izborima, koji svakim danom pokazuju da nemaju nikakve veze sa
socijalom, a demokraciju shvaćahu
kao raspašoj, ili ti anarhiju, u koju
se ova zemlja pretvara. Nakon Ive
Sanadera i Jadranke Kosor naslijedili su opljačkanu zemlju kojoj
trebaju godine da izađe iz krize,
međutim premijer, umjesto da to
narodu obznani na jedan razumljiv
način i kaže koliko je teško boriti
se s takvom krizom on se bahati i
šegači, za svoje propuste reinkarnira i pokojnog Kennedya. Na
buđenje fašista, oni koji bi to trebali
spriječiti samo sliježu ramenima
i govore da fašistički poklici nisu
krivično, ili kazneno djelo, kako se
to sada kaže. Nedavno sam se u
nesposobnost, jer sam ne znam
kako bi to opisao, ministra policije
osobno uvjerio. Nakon što sam mu
napisao pismo i ilustrirao ga s nekoliko fotografija kao na primjer isticanje slika ratnog zločinca Darija
Kordića na Trgu žrtava fašizma ili
isticanja ustaških zastava na Trgu
bana Jelačića, te još nekoliko „svijetlih“ primjera, odgovorio da od
toga ništa nije krivično djelo. Na
to sam mu ja rekao da ni zloglasni
nacistički logori za likvidaciju nisu
bili krivično djelo, jer su bili osnovani po zakonu, a tko i kako piše
zakone otom-potom, međutim ako
ustašovanje kod nas nije regulirano zakonom, onda pod hitno treba
napisati zakon koji će ta djela penalizirati, jer u suprotnom mi ćemo
svi biti pretvoreni u prah i pepeo.
PREMIJEROVA INDOLENCIJA
Kako se neozbiljno prema
opasnim stvarima ponaša premijer dovoljno je bilo slušati njegove
izjave nakon što im je „špic za
obranu Vukovara“ zabranio da
se u koloni poklone vukovarskim
12
žrtvama. Blaziranom facom je mrtav–hladan izjavio da to nije bio
nikakav strašan incident. Kao to
je bilo neko malo nadmudrivanje.
Na žalost takvo nadmudrivanje
s vrhom svjetovne vlasti u državi
koja slovi kao demokratska, u kojoj teisti, na čelu s crkvom sve više
vode glavnu riječ nije nikakva zafrkancija već, zabrinjavajuća pojava
kojoj treba konačno i definitivno
stati na kraj.
Nekakva udruga zvana „U
ime obitelji“ koja je pokrala sva
grafička autorska rješenja od loga
do ideja za jumbo plakate, a na čelu
joj je osoba upitnog morala koja
glumi sveticu, na krilima Katoličke
crkve i njene militantne organizacije Opus Dei organizirala je
zahvaljujući pokojnom Kannedyju,
tako je izjavio premijer, koji je brzopleto, bez konzultacija s Ustavnim
sudom naložio saborskom zastupnicima SDP-a da izglasaju dozvolu
za održavanje referenduma, vratio
je Hrvatsku u sramotni mrak homofobije i primitivizma mračnog srednjeg vijeka. Najinteresantnije je
da je crkva bila nosilac i huškačke
histerije protiv homoseksualaca, a
javna je tajna da je upravo u njenim
redovima mnogo onih za koje za
koje crkva tvrdi da su bolesni, jer
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
homoseksualizam je prema izjavama crkvenih prelata bolest. Na
žalost „Crkva u Hrvata“ je ozbiljno
bolesna, ne samo od pedofilije i
homoseksualizma, ali od ovakve
države i njene vlade ne prijeti joj nikakva opasnost, čak što više samo
joj pogoduje, tako da siroti narod
od militantnih popova može spasiti samo Papa Franjo, ako ga prije
toga njegovi „sinovi“ ne ubiju.
PENZIJA ZA UBIJANJE SRBA
Špic za obranu Vukovara
koji ima i svoje uniforme, naravno
crne, sa simbolima koji asociraju na
fašizam, opet, uz izdašnu pomoć
Katoličke crkve koja bi trebala biti
univerzalna, međutim u Hrvatskoj
se smatra nacionalnom, a svaka
nacionalna crkva pogoduje nacionalizmu i šovinizmu, prikupljao je
potpise za novi referendum protiv
ćirilice. Pod tom egidom skriva se
referendum protiv Srba, što je jedan
od onih koji je na štandu na Trgu
bana Jelačića prikupljao potpise
i priznao, ali otvoreni referendum
protiv Srba ne bi prošao nigdje, pa
ni u mojoj Hrvatskoj, nazvali su ga
Referendumom protiv ćirilice. Interesantno je da je jedna od prvih
odredbi koju je donijela tzv. NDH
bila Odredba o zabrani ćirilice na
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
području državnog teritorija koju
je 25. Aprila 1941., dakle samo
petnaest dana od kada je ta tvorevina osnovana, potpisao sam Ante
Pavelić.
Živimo u vrijeme koje je gore
no što je bilo u doba prije dolaska
HDZ-a početkom devedesetih na
vlast. Nedostaje nam samo kuga,
jer četiri jahača apokalipse jašu
ovim prostorima već 20 godina.
Rata, gladi, smrti imamo skoro
bez prestanka, latentni mir klija u
četvrtog jahača, a vlast ne poduzima ništa, ili je nedovoljno ono što
poduzima. Ustaše dobivaju i hrvatske penzije pod plaštem domovinske vojske. Ti „domovinski“ vojnici
teško su je i zaslužili jer likvidacija
Srba i Židova u Jasenovcu bio je
i težak fizički rad. Budući da nisu
imali sofisticiranu opremu za likvidaciju nevinih, ali drugačijih, kakvu
su imali njihovi mentori Hitlerovi
Nijemci, morali su to obavljati
golim rukama. Goli do pasa klali
su noževima jadnike koji su u redu
čekali kada će biti priklani kao ovce.
Na žalost i ta istina o nečuvenom
zločinu se zataškava i više se ne
mogu vidjeti njihovi rekviziti koji su
bili izloženi u nekadašnjoj postavci
spomen doma u Jasenovcu, u kojem je i prikazivan film koji su snimili sami ustaše hvaleći se svojim
„djelima“. Ukoliko ova država želi
prosperitet, osim ekonomske borbe
za rad i zapošljavanje, treba revidirati povijesne udžbenike, koji su
sinove partizana pretvorili u mlade
ustaše, koji se danas srame djela
svojih očeva.
HIMNA ZA SISAČKE UBOJICE
Da sramota bude veća Sisački
krvnici koji su likvidirali preko 160
ljudi zahvaljujući sucima, koje je
postavio Tuđmanov HDZ, odmah
na početku vladavine kada su napravili čistku sudova i tužilaštva,
sada Državnog odvjetništva, dobili su sramotne kazne. Glavni
krivac Đuro Brodarac spasio se
epiteta ratni zločinac smrću, kao
i veliki mu uzor FT, a drugookrivljeni Vladimir Milanković dobio je
13
tek 8 godina zatvora kolika je kazna za pijanog vozača koji usmrti pješaka na pješačkom prijelazu,
dok je trećeoptuženi Drago Bošnjak
oslobođen. Da sramota bude
još veća, pobrinuo se predsjednik Gradskog vijeća Osijeka Anto
Đapić koji je poveo, a pristaše su
prihvatili pjevanje hrvatske himne.
Time je bačena ljaga ne samo na
pravosuđe, već i na himnu, za koju
se zna kada i u kojim prilikama se
smije pjevati.
Da se vratim početku i onoj
konstataciji o hrvatskoj kulturi, na
žalost , danas, dvadeset tri godine
od dolaska HDZ-a na vlast, Hrvati
su zaboravili na kulturu, ili uljudbu,
kako je „neumrli“ nam predsjednik
volio upotrebljavati tu riječ i postali
su jedna od najnekulturnijih nacija u
Evropskoj uniji. Akademija znanosti
i umjetnosti koja je postala leglo dinosaurusa i koja bi trebala stajati i
upozoravati na opasnosti neobrazovanosti šuti i ne talasa. Mudruje
u neznanju i nemuštosti, smatrajući
da je bolje ne miješati se, i čuvati
svoju tvrđavu da im mladi daleko
obrazovaniji od njih i željni promjena ne bi ugrozili sinekuru koju su
dobili na tko zna kakve načine i zasluge.■
tekovine demokracije
UŠUTKANA
ŠUTLJIVA
VEĆINA
Građani današnje Hrvatske različito reagiraju na simptome društvene agonije. Jedan dio izravno se angažira u besplodnim
ideološkim i svjetonazorskim borbama, drugi s većim ili manjim
uzbuđenjem prate te borbe i povremeno se u njih uključuju, dok
se treći dio, izrazito najveći, obuzet beznađem sasvim povukao od
političkoga pa i društvenoga života
P
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
riključio
sam
se
šutljivoj većini. Nisam
izašao na referendum o braku, pa sam
prvoga prosinca ove
godine po prvi puta u životu od proljeća 1990. sudjelujem na
svim izborima i referendumima osjetio kako je to biti sićušna kap
u zaleđenom slapu demokracije.
Taj je nepokretni slap doista bio
velik: gotovo dvije trećine (62,1
posto apstinenata, kojima treba
pribrojiti 0,6 posto onih koji su
predali nevažeće listiće) punoljetnih građana ove zemlje nije
bilo voljno doći na referendumska mjesta i na listiću zaokružiti
za ili protiv; u ovoj zemlji je već
dulje vrijeme, posebno izrazito u
posljednjih godina, prisutna znatna izborna i referendumska apstinencija, ali gotovo nikad tako
velika kao u izjašnjavanju o nadopuni Ustava kojega je inicirala
udruga „U ime obitelji“.
Osnovni razlog zbog ko-
jega sam se priključio, naizgled
protivno svome demokratskom
opredjeljenju (smatram kako za
mnoge građane neizlazak na
birališta ponajprije znači slobodno izražavanje stava prema
određenom političkom procesu
i njegovim akterima u cijelosti),
opciji „bez nas“ odnosi se na
narav rečenoga referenduma.
Još od početka prikupljanja potpisa, a posebno za vrijeme kampanje, smatrao sam ga nepotrebnim, manipulativnim i štetnim
za opće dobro. Nepotrebnim
ponajprije zato što je pitanje
braka uređeno Obiteljskim zakonom; manipulativnim zbog
demagoškoga nametanja posebnih interesa i pogleda na svijet
te pripadajuće političke zlouporabe; štetnim najviše s obzirom
na veliko trošenje financijskih
sredstava (koštao je 48 milijuna kuna, što znači da je moja
četveročlana obitelj je za to dala
gotovo pedeset kuna!) i poten-
14
ciranja u društvu ionako izraženih
ideoloških i svjetonazorskih podjela. U međuvremenu sam ne
samo zadržao takvo mišljenje,
nego ga i dodatno osnažio. U
tome su mi dodatnu potvrdu
dala reagiranja nekih poznanika
koji nisu izašli na referendum
(iskusni publicist iz Zagreba: „Ne
želim poput drugih zagristi na
tu klerikalističku udicu“), stalna
upozorenja mnogih naših novinara i intelektualaca, kao i stranih
medija koji su početkom prosinca
gotovo unisono negativno ocijenili referendum o braku, primjerice kao „barbarski“ (austrijski
„Der Standard“) ili kao politički
događaj koji znači „kolut unatrag
u Hrvatskoj“ (njemački „Suddeutche Zeitung“).
Ipak je dobro što su akteri
civilnoga društva lijevoga i liberalnoga opredjeljenja zdušno
sudjelovali u političkom procesu
vezanom za referendum s obzirom da su javnosti prezentirali
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
moderan pogled na pitanja ljubavi i braka. Međutim, smatram kako su pritom
koristili pogrešnu strategiju. Trebali su
organizirati kampanju s dva cilja: stimulirati neizlazak građana na taj društveno
dezintegrativni i licemjerni referendum;
podići svijest o važnosti očuvanja prava
LGBT i drugih manjina. Umjesto toga,
Gong, CESI, Centar za mirovne studije,
B.a.B.e., Documenta i druge takve organizacije su se odlučile za kampanju
u kojoj su najviše pozivale ljude da
izađu na referendum i glasaju protiv.
Posljednja je riječ bila najistaknutija u
njihovim sloganima i porukama, što su
trebali izbjeći s obzirom da negiranja i
suprotstavljanja kod mnogih tzv. običnih
ljudi izazivaju zazor. Mnogi građanski
aktivisti, borci za ljudska prava i intelektualci su se jako angažirali u toj
kampanji, ali su naposljetku pretrpjeli
poraz. Uz ostalo, njihovo je djelovanje
rezultiralo jednom važnom nenamjeravanom posljedicom - pridonijelo je ostvarenju kakvoga-takvoga legitimiteta
za većinsku odluku u prilog uvrštavanja
u Ustav definicije braka kao zajednice
žene i muškarca. Naime, da se nije vodila žestoka kampanja, u kojoj su borci za
ljudska prava uglavnom bili prepušteni
sami sebi odnosno nisu imali valjanu
potporu stranaka vladajuće koalicije
(s djelomičnim izuzetkom HNS-a), izlazak na referendum bi najvjerojatnije
bio znatno niži, čak blizu omjeru (oko
četvrtina od ukupnoga broja punoljetnih
građana) praktičnih vjernika tj. onih koji
redovito ili često odlaze na bogoslužja.
RELIGIJSKO ČUDOREĐE
Takav nepovoljni ishod su navedeni i drugi zagovaratelji ljudskih
prava mogli izbjeći; pobjedi opcije
„protiv“ se realno nisu mogli nadati, s
obzirom na krizni društveni kontekst i
rašireno pripadajuće nezadovoljstvo u
znatnom dijelu javnosti prema načelno
modernističkoj, ali zbunjenoj i sterilnoj, te za ovakve „slučajeve“ sasvim
nepripremljenoj vlasti lijevoga centra.
Posebno je nepovoljno za lijevo i liberalno orijentirane civilne aktiviste, uz
odsustvo zakonom određenoga minimalnoga izlaska na referendum (što je
jedan od zornijih primjera zbunjenosti
i sterilnosti vrha državne vlasti), bilo
„kirurški“ sročeno pitanje. Ono je zapravo (pojam „brak“ samo treba zamijeniti
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
pojmom „ženidba“) imalo sadržaj jednoga od katoličkih sakramenata, što je za
mnoge vjernike značilo „ponudu koja se
ne može odbiti“, najviše zbog kod nas
razmjerno snažne tradicionalne kulture
i utjecaja Crkve kao „države u državi“.
Dakle, pobjeda je od samoga
početka te političke borbe bila u rukama
zagovaratelja izmjene Ustava, kao referendumskoj koaliciji sastavljenoj od
više aktera, među njima tri najvažnija:
građanske inicijative „U ime obitelji“,
hijerarhije Katoličke crkve i Hrvatske demokratske zajednice. Zapravo
je to (bila) koalicija konzervativaca i
neokonzervativaca koji su u tom procesu izrazili jednu od ključnih odrednica
neokonzervativnoga pristupa politici.
Ta se odrednica tiče religije, koju je Irving Kristol, začetnik neokonzervativizma u SAD, odredio kao „jedinu silu
koja dugoročno može oblikovati karakter ljudi i regulirati njihove motive“.
Neokonzervativizam ponajprije stremi
(re)oblikovati moral, i to ne samo u
najširem smislu kao odnos prema dobru i zlu, nego i dalje o toga - uspostaviti
religijsko „ćudoređe“ kao obavezno za
sve pripadnike društva. S obzirom na
to, dominantno konstruirani (u nekim
zemljama zapada pomodne inicijative
da se zakonom omogući sklapanje
braka između osoba istoga spola kod
nas ne treba ocijeniti drugačije nego
kao utopističke) prijepori vezani za
shvaćanje i normiranje braka su hrvatskim neokonzervativcima došli „kao
naručeni“. Uz to, različita pitanja (npr.
spolni odgoj u školama) iz korpusa delikatnih odnosa između i unutar spolova
prvorazredna su ideološka „bojišnica“
za neokonzervativce diljem svijeta,
poglavito na zapadu, što je u posljednje
vrijeme izraženo i u Lijepoj našoj. OKUPLJANJE DESNICE
Uz religiju, na zapadu postoje još
dvije odrednice neokonzervativizma.
Druga je nacionalizam, ideologija koja
se razmjerno jednostavno povezuje s
religijom, pa je logično što se kod nas
isti akteri, naročito intenzivno baš u ovoj
godini, gorljivo suprotstavljaju ljudskim
pravima „pedera“ i pripadnika srpske
etničke manjine, te zalažu za promicanje interesa navodno ugrožene većine –
heteroseksualaca u braku i Hrvata. Razlike između prototipnih američkih i naših
15
neokonzervativaca, međutim, dolaze do
izražaja vezano za odnos prema gospodarstvu. Dok se američki „neokoni“
zalažu za radikalnu tržišnu ekonomiju
i za bitno ograničavanje uloge države
(što ponajprije znači drastično smanjenje poreza, te dokidanje intervencionizma) u toj za društvo ključnoj djelatnosti,
dotle su naši neokonzervativci dominantno ekonomski etatisti koji od centralne vlasti zahtijevaju socijalnu redistribuciju. Jurica Pavičić je u pravu kad
ocjenjuje („Jutarnji list“, 7. prosinca) da
hrvatski konzervativizam složno funkcionira kad su u pitanju teme ćudoređa,
ali „onda kad se od tih parapolitičkih
petardi premjestite na stvarnu politiku i
donošenje odluka o stvarnim problemima, onda hrvatski tea party najednom
postaje nemoguć (...) U jednom trenutku, hrvatska će konzervativna opcija
morati prestati pričati o seksu. To je trenutak kad za nju počinju problemi“.
Neokonzervativizam ponajprije stremi (re)oblikovati moral,
i to ne samo u najširem smislu
kao odnos prema dobru i zlu,
nego i dalje od toga - uspostaviti religijsko „ćudoređe“ kao
obavezno za sve pripadnike
društva
Čas kad će konzervativna opcija
kod morati prestati (najviše) pričati o
seksu i drugim (spram ekonomskih i
drugih bitnih društvenih teškoća) marginalnim temama još nije nastupio, a i
neće sve dok desnica u Hrvatskoj ponovo ne osvoji vlast. U međurazdoblju će
savez između konzervativaca (HDZ-a) i
neokonzervativaca (hijerarhije Katoličke
crkve i njenih satelitskih udruga) biti
još snažniji i dobijati nedvosmislena
politička obilježja. Napretek je pokazatelja koji upućuju na takav razvoj, a
ovdje samo ističem odgovor Tomislava
Karamarka na pitanje o mogućnosti
političkoga partnerstva između HDZa i udruge koju predvodi Željka Markić
(ne treba pritom zaboraviti kako je ona
jedna od vodećih ljudi stranke Hrast)
tekovine demokracije
koje mu je postavljeno u postreferendumskom intervjuu „Večernjem listu“:
„HDZ je stožerna, najveća i najjača
hrvatska stranka. Stranke ne nastaju
kao gljive nakon kiše i ne stječu snagu
preko noći. Imamo s ‘U ime obitelji’
dosta dodirnih točaka, korektno smo
podržali referendum, a ako se pokaže
da imaju političkih ambicija – i to je legitimno. Savezništvo bi bilo prihvatljivo
u tim dodirnim točkama“. U toj je izjavi
Karamarko ustvari ponajprije poručio
Željki Markić i ostalim neokonzervativcima da je sklon političkom savezu
s njima, ali po uvjetima - pitanje je pak
tko će ubuduće postavljati uvjete - koje
postavlja HDZ kao vodeća stranka
desnice. U tom intervjuu i u nekim
drugim nastupima Karamarko je izrekao, a u svome djelovanju i pokazao,
kako stranka stvara široku koaliciju na
desnici. Doista, razmjerno se dulje vrijeme zbiva „frontovsko“ okupljanje stranaka (HSS-a, HSP-a Ante Starčević koji
nastoji uspostaviti savezništvo s HČSPom, itd.), intelektualaca (HDZ-u se nedavno priključio Predrag Šostar, dekan
Filozofskog fakulteta u Rijeci i bivši
kandidat Laburista za gradonačelnika) i
drugih aktera u rasponu od desnice do
Čas kad će konzervativna
opcija morati prestati pričati
o seksu i drugim (spram
ekonomskih i drugih bitnih
društvenih teškoća) marginalnim temama još nije nastupio, a i neće sve dok desnica u Hrvatskoj ponovo ne osvoji vlast
radikalne desnice.
Naizgled, takvo okupljanje je
logična i perspektivna strategija vodstva HDZ-a. Logična zato što HDZ,
koji će još dugo trpjeti teške posljedice
svoga koruptivnoga i društveno
štetnoga djelovanja dok je bio na vlasti
(opravdanje da je stranka u tome nevina „ne drži vodu“ kod mnogih građana),
nasušno treba suradnju sa strankama,
udrugama i pojedincima koji mogu
ponovo za politiku zainteresirati mnoge
razočarane desničare i uopće sinergijski
dobiti snažnu potporu na desnoj strani
političkoga prostora gdje ionako cvjeta
nezadovoljstvo vlašću lijevoga centra.
Ta se strategija doima perspektivnom
upravo zato što se njome može (re)aktivirati veliki broj desničara u različitim
oblicima borbe protiv saveza koji predvode Vesna Pusić i Zoran Milanović,
ponajprije dovesti desno orijentirane
građane na birališta, prvo prilikom izbora za Europski parlament, pa potom
ostalih predstojećih izbora. KONZERVATIVNA EVOLUCIJA
Prethodni pasus nisam slučajno
počeo riječju „naizgled“: akcija okupljanje desnice već rezultira i još više će
rezultirati protuakcijom - mobilizacijom
centra i ljevice. Pružanjem potpore radikalnoj ideološkoj desnici i drugim oblicima svoga nastojanja da kontrolira desni
dio političkoga prostora, odnosno da
na njemu traži pogonsko gorivo za svoj
ponovno lansiranje na vlast, Karamarkova stranka otvara posebno velik prostor svojim političkim suparnicima. Za razliku od HDZ-a koji stvara ili će stvarati
prijeizborne i postizborne koalicije na
desnici, stranke Kukuriku koalicije bez
obzira na svoje teškoće kontroliraju,
stvarno ili potencijalno, lijevi i središnji
dio političkoga terena. A na tim dijelovima, naročito nakon traumatičnih rezultata referenduma o braku i skandala na
vukovarskoj proslavi, jača bojazan od
nametanja rigidno tradicionalističkoga
svjetonazora i od gubljenja demokratskih i modernističkih vrijednosti u hrvatskom društvu. U tome treba sagledati jedan od glavnih razloga zbog kojih
stranke Kukuriku koalicije već dulje vrijeme, unatoč lošim rezultatima svoje
vlasti i pripadajućem nezadovoljstvu
mnogih građana, vode u istraživanjima
javnog mnijenja. Katastrofalno slabi (za
šefa oporbe koji bi trebao biti mnogo
popularniji) ugled Tomislava Karamarka u široj javnosti, koji je kao takav
ustanovljen u svim ozbiljnim anketama,
uvjetovan je ne njegovim oskudnim komunikacijskim pa i ukupnim političkim
kvalitetama (zaista je bizarno i za njega
štetno, posebno spram aktera iz EU,
što je „iz revolta zbog kršenja zakona“
potpisao inicijativu za referendum o
16
ćirilici), ali ponajviše politikom kojom
HDZ „gura“ udesno.
Posljednjih mjeseci u Hrvatskoj
zbiva se (neo)konzervativne evolucija,
a ne takva revolucija kako ukazuju neki
analitičari. Različiti desno orijentirani akteri se kod nas predstavljaju kao najveći
zagovaratelji demokracije, pa i one izravne od koje su doskora zazirali. Neformalni savez konzervativnih i neokonzervativnih aktera, međutim, previše
koristi sredstva demokracije kako bi ostvario sadržajno nedemokratske ciljeve,
pri čemu posebno treba upozoriti na
povećanje marginalizacije seksualnih i
etničkih manjina. U pozadini toga treba
sagledati krajnji cilj – ponovni dolazak
desničara u ministarske kabinete i na
druge položaje u državnoj vlasti. Mnogi građani smatraju kako dosadašnje
djelovanje HDZ-a i njegovih formalnih i
neformalnih saveznika ne donosi perspektivu, ali perspektivu ne daje ni dominantno amatersko i slabašno djelovanje
Neformalni savez konzervativnih i neokonzervativnih
aktera previše koristi sredstva
demokracije kako bi ostvario sadržajno nedemokratske
ciljeve, pri čemu posebno treba
upozoriti na povećanje marginalizacije seksualnih i etničkih
manjina
vladajuće koalicije lijevoga centra.
Žitelji današnje Hrvatske različito
reagiraju na simptome svekolike
društvene agonije. Jedan dio građana
se izravno angažira u besplodnim
ideološkim i svjetonazorskim borbama,
drugi s većim ili manjim uzbuđenjem
prate te borbe i povremeno se u njih
uključuju, dok se treći dio, izrazito
najveći, obuzet beznađem sasvim povukao od političkoga pa i društvenoga
života. Šutnju posljednjih, smatram,
treba razmatrati pažljivije od bilo kojeg
rezultata referenduma ili izbora, kao i
za to vezanih govora starih političara i
istupa novokonstruiranih lidera.■
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
pledoaje manjine
Zamislite aseksualnog i siromašnog
Tina Ujevića u današnjoj Hrvatskoj
U zemlji u kojoj je prekapanje po smeću postao kruha vrijedan zanat, u zemlji u kojoj milijun ljudi izađe na izbore kako bi pokazalo kako je crno crno, a bijelo ružičasto, odnosno
kako bi se pljunulo na homoseksualce svetom pljuvačkom, u zemlji u kojoj se srpskoj
manjini poručuje - čitaj ti ćirilicu, ali unutar svoja četiri zida, a ne da ta čudna slova gledaju
moja djeca - dakle u takvoj jednoj zemlji, koja se zove Hrvatska, jedina osoba koja bi mogla
biti koliko-toliko zadovoljna i neokrznuto proći kroz ovo ludilo morala bi biti osoba slična
boemu i apatridu Augustinu Tinu Ujeviću.
J
edino osoba koja zbog aseksualnosti (ili impotencije), od koje
je patio Tin, ne mari za te svete
ili prljave tjelesne radnje, kako
hoćete, jedino osoba koja ne
mari za novac ili pak prezire one koji ga
zarađuju, kao što je Ujević prezirao, te
jedino osoba koja malo živi u Parizu, malo
u Zagrebu, malo u Beogradu, pa malo u
Sarajevu, i do nacionalnosti drži kao do
probušenih čarapa, kao što je Tin držao,
mogla bi izbjeći ovu histeriju ili mogućnost
da ona sama bude meta proskripcije.
Dakle, tek osoba lišena elementarnih,
prirodnih i socijalnih potreba, kao što su
seks, novac i prihvaćenost u društvu,
mogla bi izbjeći “građanske” liste za
odstrel.
Tek kada počinite samoubojstvo,
ostajući čvrsto na nogama, mirno dišući,
spasit ćete se od rizika da vam netko doslovno ne otkine glavu na ulici samo zato
što ste drukčiji.
I konačno da poentiram, tek kada
poništite sami sebe, izbjeći ćete da netko
to učini umjesto vas.
Biti manjina u današnjoj Hrvatskoj
znači da ipak povremeno, kada si u
društvu, tramvaju, banci, pošti ili na ulici,
moraš malo pogledati oko sebe i razmisliti što kažeš, kako kažeš pa i zašto to
kažeš. Ponovno je izgubljena lakoća življenja, a naplavila je ona nepodnošljivost.
Zbog nedavnih događanja, koja nažalost imaju podosta elemenata nacifašizma, svatko je barem na minutu morao
ostati sa samim sobom i preispitati se:
Jesam li ja stoposto hetero? Ma moram
biti.
Evo mi jedre žene u kuhinji kuha
moje omiljeno jelo. Djeca se igraju, mali
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Piše: ALEKSANDAR AJDARIĆ
s vojnicima, klinka s barbikama. Dobro
je. Svatko ima igračku koja joj pripada.
Žena kuhaču, sin vojnike, kćer lutke, a
ja ključeve od auta i kladioničarski listić.
Poseksao sam se sa ženom, doduše prije dva mjeseca, ali nije bilo loše. Ionako sam ja to inicirao, prema tome zdrav
sam. Hrvat sam stoposto. I moj otac, i
moja majka, i svi njihovi došli sa hrvatskog sela. Dobro je, čist sam - pomisli
naš junak, izdahne i obriše rukom male
kaplji znoja s čela. Ode na posao i zašlata tajnicu.
On, naprimjer, nazvat ćemo ga Pero,
može biti čak pomalo i sretan zbog nedavnih događanja, osjećajući kako mu je
nekako toplije oko sljepoočnica. A to što
sve pomalo smrdi, nije važno, oduvijek
je i smrdilo.
S druge strane, nekog Stevu koji voli
Rudija, umjesto topline, zapljuskivat će
gotovo svakodnevna mučnina u želucu.
A to što je smrdilo, sada smrdi još jače.
Čovjek bi dakle morao cijeli svoj život
izvrtjeti na brzinu, ne bi li se nanovo pozicionirao u društvu, za koje je pomislio da
je konačno krenulo naprijed, a ne koje se
glomaznim koracima vraća unatrag, historijski nelogično.
On sebe, dakle, nije preispitao kao
čovjeka s manama i vrlinama, već je morao preispitati značajke koje je dobio ili
nije dobio svojim rođenjem.
Tu se opet možemo vratiti Tinu Ujeviću. Kod tog genijalnog promatrača svijeta i ljudi, erudita koji je nakon pola minute razgovora s nekim mogao razaznati
njegovu kompletnu psiho-strukturu, kod
čovjeka koji je svijet raščlanjivao “skalpelom kaosa”, jedna mu je stvar ipak promakla, a to je zločinački karakter nadiru17
ćeg Reicha, 30-tih godina, 20. stoljeća.
Naime, Tin Ujević, već tada čuveni
pjesnik Jugoslavije, Hitlerov režim i napose njegovu ideju o novom i boljem svijetu, Ujević je dočekao s oduševljenjem.
Baš poput nekog novog proizvoda koji
stigne na tržište, recimo Viagre, Ujeviću je nacistička propaganda izmamila
iskren osmijeh na licu. Niti je prepoznao
zločinačke namjere tog režima, niti ih je
kasnije, kada ih je, valjda, postao svjestan, igdje posebno komentirao.
Tek se 1945. godine u Zagrebu pojavio pred komunističkim sudom u odrpanim hlačama (za koji čak nije imao
ni kajš, već ih je držao oko struka špagom) te je odgovarao na optužbe da
je podržavao ustaški režim u Zagrebu.
Ujeviću je to sve dakako bilo smiješno.
Komunisti su mu potom odrezali pet
godina zabrane pisanja, odnosno izdavanja svojih djela i poslali ga doma.
No, zašto Ujević tu može biti egzemplaran. Taj čovjek se, unatoč svim svojim
intelektualnim kapacitetima, mogao naći
u zabludi oko stvarnih ciljeva nacizma
jer je propagandističko dovođenje u zabludu i bila jedna od prioritetnih zadaća
nacističke Njemačke, jednako važna,
ako ne i važnija od vojne industrije.
No, nakon takvih pouka i lekcija, pa i onih
koje su došle i iz komunističkih tmina, a
koje je prošao cijeli svijet, Hrvati su se
opet našli u zabludi kako neka Željka
Markić i ZAšisti oko nje, imaju iskrene
kršćanske namjere te da ništa nemaju
protiv manjina.
Najgore od svega bilo bi otkriće kako
milijun ljudi koji su izašli na referendum
i glasali ZA, nisu, niti su ikada, bili u zabludi. ■
granični slučajevi
KAD KRIZA PO SVEMU SUDEĆI IMA DUPLO DNO, A
VLAST NEMA MODEL GOSPODARSKOG RASTA, ŠTO SE
MOŽE IŠČITATI I IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA
SJETNA NAM 2014. GODINA!
Z
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
animljivo je to s nacionalnim ponosom:
ne daj Bože da Hrvatu ili Srbinu netko
kaže kako ne zna
igrati nogomet; da mu usto ospori domoljublje/patriotizam; ili
da mu pod znak pitanja dovede
ljubavničke sposobnosti.
Istodobno, ekonomske brojke i u Hrvatskoj i Srbiji mogu biti
grozne i poražavajuće - kao što
uglavnom i jesu - i nikom ništa!
Da tom imaginarnom Hrvatu ili
Srbinu najozbiljnijim tonom kažete: Čovječe, pa ti živiš u ekonomski nerazvijenoj sredini, porezna
politika vam je grozna, nema reformi, živite od zaduženja, a rast
BDP je kod vas moguć samo u
razini statističke greške jer ništa
ne poduzimate da uhvatite korak
s razvijenim dijelom Europe! teško da bi se naljutio, vjerojatno
bi se još i s puno odobravanja složio s vama. Dakle, možete Hrvatu
kazati da je stopa nezaposlenosti
u listopadu bila 20,3 posto, dok je
u rujnu bila 19,1 posto; baš kao
što Srbinu možete “nabiti na nos”
stopu od gotovo 25 posto - ali
uzalud. Iako i u jednoj i u drugoj
državi izvršna vlast upravo vodi
bitke sa sindikatima oko liberalizacije tržišta radne snage kroz
uvođenje novog Zakona o radu,
nema šanse da bi baš zbog toga
došlo do većih prosvjeda, unatoč
prigovorima zbog uvođenja fleksibilizacije radnog odnosa na mala
vrata...
Uostalom, zapitajte se (ovo
ne vrijedi za eventualne državljane Švedske, Nizozemske ili Njemačke među čitateljima “Identiteta”!) kad ste zadnji put i sami bili
na biralištima za bilo koje izbore,
jeste li svoj glas dali prvenstveno
na osnovi proučavanja konkretnih
ekonomskog programa, modela
gospodarskog rasta, ili recimo
porezne politike stranke, odnosno, kandidata kojega ste na koncu zaokružili u privatnosti vašeg
biračkog mjesta?
Ispada da ekonomski aspekt na ovim prostorima nije toliko bitan?! Naravno da jest, ali oko
toga se očito ne diže glas, pa mirno prolaze novi porezi, planiranje
većeg deficita proračuna, nova
zaduženja koja će vraćati i naši
unuci. Nije to ćirilica, referendum
o braku, pa da se oko toga polemizira i pjeni, iako je - pravo budi
rečeno - riječ o pitanjima na koje
smo kao društvo već trebali dati
odgovore primjerene vremenu u
kojemu živimo. Oporba reda radi
tu i tamo nešto prigovori, ali zbog
ekonomskih pitanja se ne osnivaju stožeri, niti se angažira čitava
stranačka logistika.
A nije da ne bi trebala. Naime, javne financije su u dramatičnoj situaciji. I to se moglo zaključiti i prije posljednjeg naloga iz
Bruxellesa koji se tiče procedure
prekomjernog deficita. Javni dug
je, kao što je poznato, premašio
60 posto BDP-a. Do kraja 2015.
pet posto hrvatskog BDP-a odlazit će samo na podmirivanje kamata na javni dug. Vlada je imala
četiri rebalansa u 20 mjeseci, iako
je dugo odbijala priznati da će joj
trebati ijedan. “U prosjeku imamo
rebalans svakih pet mjeseci, zato
što proračun temeljimo na nerealnim pretpostavkama o gospodarskom rastu i o prihodima”, izjavio
je na tu temu analitičar zagrebač18
kog Ekonomskog instituta Željko
Lovrinčević.
No, nakon naloga iz Bruxellesa, jasno je da će brzo uslijediti i peti rebalans u manje od
dvije godine! Naime, Europska
komisija tu sklopu procedure
prekomjernog deficita proračuna
traži smanjivanje deficita s projiciranih 6,5 posto na 4,6 posto
BDP-a; dakle, za nešto više od tri
milijarde kuna do kraja 2014.godine. U 2015. godini deficit ne bi
smio prijeći 3,5 posto, a u 2016.
bi morao pasti ispod 3 posto, točnije na 2,7 posto.
Dakako, to nije gola matematička operacija. Nije niti kirurška operacija. Ali skalpel će
dobro doći, uz neke brojke koje
će trebati imati na umu, želimo li
stvarno ispoštovati nalog Europske komisije. Istina, nema izravnih sankcija za zaobilaženje istoga, ali to bi donijelo rast premije
rizika, što nitko sasvim sigurno ne
želi. Dakle, trebat će smanjiti broj
zaposlenih, odnosno, ukupnu
masu plaća koje se financiraju iz
proračuna. Za očekivati je i novi
val “poguranaca” u prijevremenu
mirovinu u javnom sektoru, kao i
uvođenje novih platnih razreda.
Neki ekonomisti najavljuju i nove
poreze - na imovinu, štednju... a Vlada je već najavila nova rezanja u zdravstvenom sektoru. A
kako rezovi i nameti ne bi rezultirali revoltom građana, ne bi bilo
loše poslušati i ekonomistu dr.
Ljubu Jurčića koji naglašava kako
se “problem deficita ne smije rješavati isključivo u Ministarstvu
financija, nego u gospodarstvu”.
Toga je u prvim reakcijama bio
svjestan i ministar financija SlavIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ko Linić: “Deficit nećemo smanjivati samo
smanjenjem rashoda, nego i povećanjem
prihoda, što je moguće očekivati ako se
ostvare Vladine prognoze gospodarskog
rasta”, kazao je. Indikativno je da uvijek
odlučni Linić ovdje pomalo oprezno koristi formulaciju “što je moguće očekivati
ako se ostvare Vladine prognoze”... Zna
i on da je, primjerice, Europska banka za
obnovu i razvoj (EBRD) snizila prognozu
rasta hrvatskog gospodarstva na 1,5 posto BDP-a u 2014., dok su još u svibnju
prognozirali rast od 1,9 posto...
U međuvremenu je donesen prijedlog proračuna za 2014., kojega je
Lovrinčević okarakterizirao nerazvojnim,
odnosno održavanjem statusa quo. “Ako
izuzmemo pojavu novih obveza prema
EU i rast kamata, na rashodnoj strani
nema ničeg bitno novog, nema novih
reformi. No na prihodnoj strani imamo
povećanje međustope PDV-a i trošarina.
Sljedeća godina zato će biti u znaku nastavka rasta deficita u odnosu na ovu”,
kazao je Lovrinčević, ali je važno napomenuti da je to izjavio prije nego što je
stigao nalog za suzbijanje deficita iz Bruxellesa.
Netko će kazati, pa što, uvijek možemo dati autoceste u koncesiju! Što je
najgore, čini se krpanje državnih financija
više ne može računati niti na prokušani
Srbija: deficit skoro 5 posto
Budžet za 2014. nije ni reformski, ni socijalni. Iako ova rečenica vrijedi i
za hrvatske prilike, zapravo se odnosi na Srbiju. Izrekao ju je član Fiskalnog savjeta Vladimir Vučković.
“U proračunu za 2014. imamo od svega po malo. To se može tumačiti na
različite načine, ali nemamo konkretne stvari ni u jednom smjeru”, kazao
je Vučković gostujući u programu RTV Vojvodine.
“Povećanje cijena nekih proizvoda će utjecati na manju platežnu moć građana. To će biti prvi negativni efekti za građane, ali s druge strane, šire
gledano, treba prihvatiti činjenicu da budžet praktično kupuje vrijeme za
neke druge reforme i samo ako budemo ozbiljnije krenuli u te reforme imat
ćemo u konačnici pozitivne rezultate”, naveo je. Deficit proračuna od 4.6
posto Vučković drži zabrinjavajuće visokim, jer je najveći u regiji. “To će
uticati na novo zaduživanje, rast javnog duga i morat će se više izdvajati za
kamate pa će manje novca ostati za nešto drugo”, dodao je Vučković. Iako
Srbija nije članica EU-a, naravno da nema luksuz daljnjeg povećavanja
javnog duga. Dakle, ne zato što bi mogla ući u proceduru prekomjernog
deficita, nego zato što ima razloga strahovati od - grčkog scenarija. “O
tome treba itekako voditi računa, da se ne probije granica javnog duga od
70 posto”, upozorava Vučković.
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
19
recept (ras)prodaje državnih tvrtki i imovine, jer istodobno, kao otrežnjujući šamari
dolaze vijesti o tome da se nitko ozbiljno
ne zanima za Croatia Airlines; da nitko
nije spreman platiti očekivani iznos za
Hrvatsku poštansku banku; a kako stvari
stoje, splasnulo je i prvotno oduševljenje rumunjskog Grampeta za kupnju HŽ
Carga, jer i Rumunji sada traže povoljnije
uvjete... Vidjet ćemo može li to vratiti “u
igru” češki AWT, čiju je ponudu Vlada u
startu bila odbila, a bit će zanimljivo vidjeti i kako će naposljetku proteći operacija
monetizacije autocesta. Jer, od nje se
očekuje kompenzacija za izostanak opipljivih učinaka reformi.
A reformi teško može biti tamo gdje
se ministri bave - konstatiranjem problema. Primjerice, dr. Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava. Kada
je - a bilo je to negdje početkom ljeta govorio da će “mirovine rasti kad poraste
BDP”, to je još i imalo nekog smisla. Međutim, kad član Vlade kaže da će “zaposlenost početi ozbiljnije rasti kad počne
rasti BDP”, onda se s pravom pitamo - u
redu, od političara na vlasti se i očekuje
da u neku ruku relativizira krizu, ali otkud
mu pravo da podcjenjuje inteligenciju
svih nas?!
Dr. Mrsić očito zaboravlja da nije u
oporbi, i da se od izvršne vlasti na pola
mandata ne očekuje samo dijagnosticiranje problema, ili recimo korištenje jokera
“prozovi bivšu vlast” (iako su “zasluge”
HDZ-a u “utapanju” hrvatskog gospodarstva uistinu neosporne), nego se valjda
imamo pravo nadati i nekom rješenju.
No, možda čovjek samo pojma nema o
ekonomiji. I što je to BDP. Pa, eto, misli
da rast zaposlenosti ne mora prethoditi
rastu BDP-a. Kao da je taj famozni BDP
nešto što se može izglasati na telefonskoj sjednici Vlade... ■
urbana lobotomija
Stop širenju gej-pandemije u
hrvatskom ćudorednom društvu
T
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
o da je Hrvatska
utonula u teški mrak,
bezakonje i bezumlje
u kojem kao glavni
akteri iskaču neki
sumnjivi ljudi poput blavora iz
grmlja, pa onda tako sikću i rasipaju otrov kako im drago, i nije
neka novost. Pa ipak, možemo
reći da se novosti javljaju svaki
dan, jer ova situacija nije jedna
nepromjenjiva konstanta - tako
je, kako je i loše je - nego bogami
može i gore. Kao da se ti blavori
odazivaju ne neke samo njima
čujne vibracije pa tako okuraženi
pristupaju jedni drugima i kreću
u masovni pokret, te mile naprijed kako bi zaplašili i protjerali
sve što nije od njihove vrste.
Namjerno koristim blavora u ovoj
usporedbi, jer je usprkos svojoj
pojavi za čovjeka bezopasna zmija, sam ga ni ne napada niti mu
može išta. Pa su tako i ti pojedinci koji se javljaju iz hrvatskog
mraka i bezumlja jednako tako
bezopasni i podsmijeha vrijedni u
svojoj nakani da zastraše, ali kad
ih se smota čitavo leglo, pred-
stavljaju ozbiljan problem pred
kojim nije moguće više zatvarati
oči i odmahivati rukom. Što se
tiče poštivanja prava jednakosti
i slobode odabira, kao temeljnih
ljudskih prava i sloboda, situacija
u Hrvatskoj je, da se ne lažemo,
crnja nego devedesetih. Tada je
bilo samo nepoželjno biti Srbin,
iz čega je proizašao trud da tih
Srba više na ovim prostorima i
ne bude, pa će se dati lagodno
živjeti. Onima pak koji su ostali nedvojbeno je jasno davano
do znanja da su pogriješili i sad
neka budu kuš, manji od makova
zrna i neka se nekako kamufliraju kako ne bi narušavali sliku
besprijekorne hrvatske idile. Ja
se sjećam ljudi koji su tada među
svojima šaptali, ne da su Srbi, jer
to se nije ni izgovaralo, nego nazive nekih lokacija (Banja Luka,
Beograd na primjer) gdje im živi
rodbina za koju ne znaju kako je
i samo nagađaju. Jer da netko
čuje s kim i kojima imaju veze,
odmah bi se otkrili tko su i šta
su. Kao da se to dotad nije znalo.
Usprkos tome što su mnogi u
20
strahu mijenjali ime, pa se nisu
više rado zvali Čedomir i Jugoslav.
Kao djetetu su mi još takve
stvari išle silno na živce, premda
su mi bile nejasne. Nisam voljela one koji šapću jer su djelovali preplašeno kao da su nešto
ukrali. Kao da im je savjest nečista. Kao da objeručke preuzimaju neki teret, grijeh pripisan
od strane nekih nasumičnih ljudi
koji ih uopće ne poznaju, pa ga
tako nosaju tiho i pokorno kao
Kvazimodo grbu. U to se vrijeme
isto tako znalo, koliko je Srbija
neprijatelj, toliko je Amerika prijatelj. Sjetit ćemo se svi razdraganog predsjednika Tuđmana
kada nas je posjetio prijatelj svih
Hrvata, tadašnji predsjednik Bill
Clinton, onako kežual, u kožnoj
jakni, kako se već i ide u posjet
prijateljima. Franjo je bio do te
mjere oduševljen i izvan sebe da
je na rubu suza radosnica pred
okupljenim mnoštvom urliknuo:
„Neobično sam SREĆAN!“ Kako
se starom u tom presudnom trenutku za hrvatski narod omakao
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
taj relikt iz srpsko-hrvatskog, nije sasvim
jasno, ali bit će da se čovjek starih navika ipak teško rješava. Kladim se da se
iste sekunde ugrizao za jezik ili si zario
nokte u dlanove, ali se to na televizijskoj
snimci ne vidi. U istom je govoru nekoliko
sekundi kasnije dodao i „Neka nam živi
predjednik Clinton i prijateljstvo između
Sjedinjenih Američkih Država i Hrvatske.“
Meni je to u maniru onoga „Živjelo bratstvo i jedinstvo!“. Ista šablona, drugi prijatelji. Franjo je ipak bio, unatoč „vrijednostima“ koje je zastupao, stara garda. Dok
je taj stolovao, bilo je nedvojbeno tko su
prijatelji a tko neprijatelji, pa čovjeku nije
bilo lako ni zabludjeti s pravog puta. U
Franjino je doba bilo više prijatelja nego
neprijatelja. Neprijatelj je ionako bio desetkovan. Tada je uslijedio period u kojem je hrvatskom narodu bilo dovoljno da
ima hrvatsku državu, pa makar bio i hljeba gladan. Negdje ukorak s time obolio
je i umro prvi hrvatski predsjednik, koga
kao figuru od neosporive važnosti u novijoj hrvatskoj povijesti što traje i danas,
uvijek rado spomenem. Od toga je prošlo
gotovo petnaest godina, period u kom se
od te bajkovite i polulegendarne Nedođije Nebeskog naroda pokušala formirati stvarna, pravna, uređena i civilizirana
država, i u kojem su mnogi koji su mogli
jamili sve što se pružalo na pladnju, koristeći sitost i zahvalnost malih Hrvata,
jer prilika čini lopova. Pa sad za rezultat
imamo sve veći broj ljudi koji su sa rukovodećih fotelja prešli na gole remetinečke
klupe, i skelet koji je ostao od Hrvatske,
rasprodane, popljačkane (a nisu Srbi!)
ojađene, osiromašene, klonule duhom.
Narod je konačno ogladnio. Ali sad više
nema šta da jede. I sad iz te bijede, da
se vratimo na početak priče izniču neki
tradicionalisti, echt Hrvati i katolici, potpomognuti Crkvom koja želi preuzeti kompletnu državnu politiku (dok se u novijoj
turskoj povijesti stalno moglo strepiti od
vojnog udara, ovdje ne bi iznenadilo da
popovi pokrenu puč), i žele povratiti one
temeljne hrvatske vrijednosti iz devedesetih, ali su nabrijani na desetu potenciju.
Zaključili su da nisu bili dovoljno radikalni onda kad je trebalo, pa zato danas
Hrvatska ne prosperira. Broj neprijatelja
je naglo porastao. Uz Srbe, koji su uvijek dobrodošli kao nacionalni neprijatelj
broj jedan, Židove i muslimane koji su im
oduvijek trn u oku kao krivovjernici (sjetimo se pred koji mjesec kamenovanog
novootvorenog islamskog centra u RijeIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ci), Hrvate koji nisu s njima istomišljenici i
intelektualce, tu su i nesretni homoseksualci kao neprijatelj novoga doba, od kojeg
strahuju kao od kakve zaraze. Kao da će
se pederluk proširiti kao pandemija. Pa
su se ovi pravovjerni, pravorvacki i pravoobiteljski dosjetili kako će stati tome na
kraj. Ili su bar takvog uvjerenja. Dovoljno
je poražavajuća i zabrinjavajuća činjenica da su negdje u proljeće uspjeli sakupiti
više od sedamsto iljada potpisa čime su
Zaključili su da nisu bili dovoljno radikalni onda kad je trebalo, pa zato danas Hrvatska ne
prosperira. Broj neprijatelja je
naglo porastao. Uz Srbe, koji su
uvijek dobrodošli kao nacionalni neprijatelj broj jedan, Židove
i muslimane koji su im oduvijek trn u oku kao krivovjernici,
Hrvate koji nisu s njima istomišljenici i intelektualce, tu su i
nesretni homoseksualci kao neprijatelj novoga doba, od kojeg
strahuju kao od kakve zaraze.
Kao da će se pederluk proširiti
kao pandemija...
izvojevali pravo na svoj apsurdni referendum, ali koliko god ta činjenica zabrinjavajuća bila, ona na žalost nije i neočekivana. Shodno tome, ni rezultati nedavno
održanog primitivnog referenduma s
podnaslovom „stop širenju gej-pandemije
u hrvatskom ćudorednom društvu“, nisu
neočekivani. Samo su jako, jako tužni. I
pomalo izazivaju mučninu, jer pokazuju
u kakvoj kaljuži danas živimo, ako smo
to slučajno u stanju zaboraviti. Da lideri
ove takozvane „građanske opcije“ uspiju
svojom primitivštinom, izjavama koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i jasno izraženom tendencijom da se krše temeljna
ljudska prava, navesti vodu na svoj mlin
i regrutirati toliki broj zaslijepljenih i zatucanih ljudi, jasno ukazuje na to da za ovo
društvo nema mnogo nade. Umjesto da
21
se razvija, ono kržlja i nazaduje. Nije tu u
pitanju samo pravo homoseksualaca na
brak. Ove primitivčine i ne shvaćaju da
su pobijedile samo na papiru, da će ti ljudi kojih se gnušaju kao gubavaca i dalje
voditi svoje živote mirno, vođeni ljubavlju
a ne mržnjom, čime će ih višestruko nadjačati. Također, ako je vjerovati nastojanjima aktualne vlasti koja bar na tom
polju nije zakazala (a na drugim poljima
teško i može trijumfirati, obzirom na osiromašenu državu kakva joj je ostavljena
u emanet), gledat će se da se prava gejpopulacije zaštite na drugi način, makar
isti ne bio okrunjen brakom. Ili makar se
ta njihova zajednica samo ne zvala brakom. Dakle, nije stvar u tome.
Ono što stoji iza ovih poražavajućih
rezultata referenduma jest to što su mnogi ljudi koji se načelno ne slažu s onom
mrzilački nastrojenom pravovjernom
Markićkom i njenom klikom, bili jednostavno dovoljno nemarni da ne izađu iz
svojih kuća i zaokruže „protiv.“ Ojađeni i
letargični zbog činjenice da nemaju posla, ili sredstava za dostojanstven život,
pa tako misleći da nemaju ni mogućnosti da nešto promijene i da u zemlji ima
važnijih problema od „pederskih prava“ (i
ćirilice!), oni su na ovo pitanje samo odmahnuli rukom, ni u džep im, ni iz džepa.
A ne shvaćaju, kako je to i Severina rekla,
da će sutra oni biti na redu. Jer temeljni
problem cijele ove nebuloze jest kršenje manjinskih prava, po svakoj osnovi.
Nametanje samovolje većine potlačenoj
manjini i kreiranje i nametanje omalovažavajućih pravila po kojima ista mora
živjeti. Danas gejevi, sutra pravoslavci,
prekosutra mulati, pa intelektualci... Sa
svima će se oni razračunati. U ime obitelji, u ime oca i novca! A onda će krenuti masovna kuknjava, jer malo nas je
„čistih“, koji nismo dio bar neke „supkulture“. Ako se stvari nastave ovim tempom
i ovim pokrštavateljima nitko ne stane na
kraj, do dvije i dvadesete će ljudi koji nisu
oženjeni i koji nisu donijeli na svijet troječetvoro mladih Rvata, biti zatvarani u tamnice i podvrgnuti inkviziciji. Moje čestitke istarskoj županiji na zdravom razumu
i stavu! Ako Istra ikad postane država,
emigrirat ću iz Hrvatske i ondje se baviti vinarstvom i živjeti neopterećeno. I da
izrazim neskriveni ponos jer je moj dedo,
čovjek od osamdeset i četiri godine, na
glasačkom listiću zaokružio protiv. Otkako ga znam, on je čovjek ispred svog
vremena.■
ženski nered
Popovi pojma nemaju
Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi
protiv homoseksualaca, a bogmi i Srba, već bi bili prvi u redovima
da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo
“
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
Inocencije biskup, sluga
slugu božjih, časnom bratu (Filipu) biskupu senjskom, (šalje) pozdrav
i apostolski blagoslov.
Podnesena nam je tvoja molba
koja kaže da ima u Slavoniji osobito pismo za koje svećenstvo
te zemlje tvrdi da ga ima još od
blaženog Jeronima, a upotrebljava ga u službi božjoj. Stoga
si u nas, da bi se prilagodio njima
i poveo za običajem one zemlje
u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti
službu božju u spomenutom jeziku (pismu). Mi dakle, imajući na
umu da je jezik podređen stvari,
a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću
ove isprave traženo dopuštenje,
ali samo u onim krajevima u kojima se (već) upotrebljava gore
navedena (glagoljica), samo da
se razlikom pisma (jezika) ne bi
povrijedio smisao. Neka dakle
nikome uopće ne bude slobodno
ovu ispravu našeg dopuštenja
okrnjiti ili joj se drskom smjelošću
protiviti.... Dano u Lyonu, 29.
ožujka 1248, pete godine našeg
pontifikata.”
‘Inocencije biskup’ iz gore
citiranog pisma, tj. papa Inocencije IV., biskup rimski, tako je mudro odredio na isto tako mudar
zahtjev senjskog biskupa Filipa.
E, ali to je bilo polovinom 13. stoljeća. Današnjem, početkom 21.
stoljeća, to jest, sitnih osamsto
godina kasnije, biskupu senjskom
ili točnije gospićko-senjskom, Mili
Bogoviću, takvo što ne bi palo na
pamet. To jest, zamoliti da se dopusti jezik odnosno pismo u onim
krajevima gdje živi stanovništvo
koje ga već upotrebljava. Ne bi
to palo na pamet niti Bozaniću i
cjelokupnoj kaptolskoj kamarili,
naprotiv. Uostalom, potpise za
referendum kojim bi se ustavom
zabranilo ćirilicu sakupljali su se
pred crkvama, iza, pokraj, uz… i
uz neskrivenu podršku katoličkog
klera. Dobro još Stožeraši, bez
škole i zuba, ali s dobrim penzijama i beskrajno dokoni, oni i ne
moraju poznavati povijest opću ili
Kako se standardno
ponaša katolička crkva
u Hrvatskoj, sva je prilika da se Hrvatska prvi
put u svojoj povijesti
emancipira od papinske
vlasti. Uostalom, mada
bez formalne odluke,
katolička crkva više se
niti ne naziva crkvom u
Hrvatskoj, već hrvatskom
katoličkom crkvom
povijest crkve posebno, ali popovi
bi morali. Ili ipak pojma nemaju da
je glagoljica pismo koje je nastalo
u 9. stoljeću, da su ga smislili svećenici Metod i Ćiril; e taj, baš ovaj
posljednji, to jest njegovo ime, krivac je što se glagoljicu, na kojoj je
napisan prvi spomenik u Hrvata,
Bašćanska ploča, kasnije zvalo i
ćirilicom. Jel’ to popovi zaista ne
znaju da se glagoljica zadržala u
nekim dijelovima Hrvatske do 19.
stoljeća, i to baš zaslugom Vatika22
na. Izgleda da doista pojma nemaju, što međutim ne treba shvatiti kao opravdanje za bedastoće
koje govore i čine, a bogme niti
kao kompliment.
Danas dakle za takva obraćanja imamo svjetovnu vlast,
našu domaću, ali ova je posljednja koju bi Kaptol išta pitao (osim
da izvoli doznačiti pare) ili, ne daj
bože, molio. Stvar je u međuvremenu postala nezgodna, jer i
obraćanje papi, makar bilo simbolično, ne dolazi u obzir, osim
kad je iznuđeno. Naime, ovakav
kakav je, mogao bi ih podsjetiti na
mudar odgovor Inocencijev “da je
jezik (pismo) podređen stvari, a
ne stvar jeziku (pismu)”, a i sam bi
im imao štogod kazati o toleranciji, vjerskoj i uopće ljudskoj, o brizi
za manjine, za slabe i ugrožene.
Mogao bi ih podsjetiti na izreku,
koju Kaptol melje i već je samljevena do besmisla, to jest, o ljubavi za bližnjega. Dobro, ne moraju
baš ljubiti bližnjega, ali neka ga
barem puste na miru i ne umanjuju mu niti jedno od onih prava koje
i sami imaju.
PAPINA POSLANICA
Hrvati uopće, međutim,
kao da ne žive u modernom, sekularnom svijetu s početka 21.
stoljeća, pa se i dalje rado obrate
papi nekom molbom. Tako je nedavno grupa građana, zgranuta
(s pravom) nad sada već obavljenim referendumom o obitelju
kao ekskluzivnoj vezi muškarca i
žene uputila pismo papi Franji da
nas obrani od kaptolskog mraka i
nepoštivanja ljudskih prava, kad
već sami ne možemo, a premjer
Milanović neće. Promptno je stiIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
glo iznuđeno kontra-pismo, koje
je papi uputio teolog Tonči Matulić.
Dok je sadržaj prvog pisma odgovarao (ne)vremenu u Hrvatskoj, teolog Matulić se držao 12. stoljeća
(prije mudrog Inocencija i senjskog
biskupa Filipa), to jest vremena
osnivanja inkvizicije. Sadržaj tog
posljednjeg pisma je bolje preskočiti, da nam iz njega ne iskoči u
njemu spomenuta Perfidia diaboli
(moguće je već tu, ali to će pitanje
riješiti Matulić). Svakako, čudit će
se papa Franjo i mučiti sa smještanjem pisama u neki historijskopolitički kontekst. Kaptol sad moli
boga (hajde, konačno malo i radi
svoj posao, a ne bavi se seksualnim životom građana i dječaka) da
se Franjo niti ne javi, da ne gurne
nos u našu hrvatsku “cosa nostru”,
jer možda bi vidio i više nego što
treba. Nezgodan je taj novi papa.
24. studenoga 2013. papa
Franjo objavio je poslanicu Evangelii Gaudium (radost evanđelja),
podijeljenu u pet poglavlja: 1. Transformacija misionarstva crkve, 2.
U središtu krize angažmana za
zajednicu 3. Navještanje Evanđelja, 4. Društvena dimenzija evangelizacije i 5. Duhom ispunjeni
evangelizatori. Poveći je to i vrlo
interesantan dokument, ne samo
za vjernike katoličke vjeroispovijesti. Ovdje međutim nije namjera, a i tražilo bi puno više mjesta,
odnosno cijeli novi članak da bi ga
se komentiralo. Ono zbog čega ga
spominjemo je zanimljiva paralela između teksta samog i kako ga
vjerski, katolički, krugovi u Hrvatskoj interpretiraju. Koliko je provjera putem interneta dopustila, nema
podatka da je poslanica prevedena
na hrvatski in extenso, pa niti u dijelovima, tim više je zanimljiva spomenuta interpretacija.
Drugo
poglavlje
papine
poslanice, “U središtu krize angažmana za zajednicu”, možda
je najzanimljivije jer se bavi vrlo
svjetovnim stvarima. Tamo papa
raspravlja doista goruće probleme
današnjice, i to vrlo često na način
usporediv sa danas najradikalnijim
strujama kritike globalnog društve-
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
nog sistema. U tom poglavlju, i
samom podijeljenom u dva tematska dijela, u prvom pod naslovom
“Neki izazovi današnjeg svijeta”,
papa Franjo izjašnjava se u kratkim i britkim paragrafima pod znakovitim naslovima: “Ne ekonomiji
isključivanja, Ne idolatriji novca,
Ne financijskom sistemu koji vlada
umjesto da služi, Ne nejednakosti
koja uzrokuje nasilje, Neki kulturni
izazovi te, na kraju, Izazovi urbane
kulture. Teško je izdvojiti važnije
naglaske; uzmimo primjerice paragraf 56, u kojem kaže: “Dok prihodi
manjine eksponencijalno rastu, raste jaz između većine i nekolicine
sretnika koji uživaju prosperitet. Ta
neravnoteža je rezultat ideologija
koje brane apsolutnu autonomiju
tržišta i financijskih spekulacija.
Konzekventno, one odbijaju pravo
država, pravdajući to brigom za zajedničko dobro, da provedu ikakav
oblik kontrole. Time je rođena nova
tiranija, nevidljiva i često virtualna,
koja jednostrano i striktno postavlja svoje zakone i pravila. Dugovi
i akumulacija kamata također čine
poteškoću državama da realiziraju
potencijale svoje vlastite privrede
… Svemu tome možemo dodati i
raširenu korupciju i sebično izbjegavanje plaćanja poreza, koje je
dobilo svjetske dimenzije. Žeđ za
moći i posjedovanjem ne poznaje
granica. U tom sistemu, koji ima
tendenciju da uništi sve što stoji
na putu rastućeg profita, sve što je
osjetljivo, kao okoliš, neobranjivo je
pred interesima deificiranog tržišta,
koje postaje jedini zakon.”
LAKA NOĆ NAD KAPTOLOM
S Vatikanom je dogovorena lova, redovno
pristiže u kaptolske blagajne, nitko nam ništa
ne može, trošimo i radimo što hoćemo, račune
ne polažemo, imamo glas u politici, savjetima,
odborima, medijima, školama, referendumima… kako je – odlično je, nikad bolje! Papa
tamo u Vatikanu, ako je odgovarajući, cimati
ćemo ga po brdima i dolima domovine, ako je
gnjavator kao ovaj sada, najviše što će dobiti je
jedna krivotvorina onoga o čemu govori
23
ženski nered
LAKA NOĆ NAD KAPTOLOM
Dotakao se papa i histerije oko
povećanja sigurnosti, naglasivši da
sve dok se ne otkloni isključenje i nejednakost u društvu, neće biti moguće
eliminirati nasilje. “Ako je društvo – na
lokalnoj, nacionalnoj ili globalnoj razini – voljno da ostavi jedan svoj dio na
periferiji, niti jedan politički program ili
sredstva utrošena na osnaživanje zakona ili nadzorne sisteme nikada neće
moći garantirati stabilnost. I to nije tako
stoga što nejednakost provocira nasilje u onih koji su isključeni iz sistema,
već stoga što je društveno-ekonomski
sistem nepravedan u korijenu.”
Jednako kritičan bio je i prema samoj crkvi pa tako, razmatrajući
“praktični relativizam pastoralnih radnika”, vidi ga kao ustvari djelovanje kao
da bog ne postoji, ako se uzima kao
da siromaštvo ne postoji, ako se postavljaju ciljevi kao da drugi ne postoje,
ako se radi tako da oni koji nisu primili
evanđelje također ne postoje. Jedan
od većih napora i inače u toj poslanici
jest borba protiv svakovrsne isključivosti. Da su naši popovi poslušali papu
ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv
homoseksualaca, a bogme i Srba, već
bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti
i ravnopravno uključi u društvo. Papa
Franjo smatra poražavajućim da čak
i neki svećenici sa solidnim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često
podliježu životnom stilu koji ih veže uz
financijsku sigurnost, ili pak žele moć i
ljudsku slavu pod svaku cijenu, umjesto davanja sebe drugima. Dio u kojem
govori o ženama u crkvi gotovo da bih
mogla i sama potpisati.
Naravno, ne može se sve prepričati, no bilo bi jako dobro da netko, a
tko prije ako ne katolička crkva u Hrvatskoj?!, prevede cijeli tekst kako bi
obični građani, vjernici i oni drugi, mogli vidjeti što je stvarno papa kazao.
Jer ono što je na hrvatskom jeziku, donio Katolički portal Bitno.net kao “Sa-
Kad je papa Franjo, nakon izbora za papu,
svoje prvo obraćanje svijetu na trgu Svetog Petra, završio duhovito, pozdravivši
ljude na kraju jednostavno sa “laku noć”,
Hrvatska crkva je to po svoj prilici shvatila kao naputak da i dalje nastavi biti kao i
do sada – u lakoći mraka
24
žetak Papine apostolske pobudnice
‘Evangelii Gaudium’”, to jest, prenio sa
Radio Vatikana (Hrvatske redakcije),
jednostavno nema međusobne veze!
Drugu je točku papine poslanice portal
Bitno.net sažeo u pet ne previše razvedenih rečenica, stoga evo sve ono
što su i kako su razumjeli u Hrvatskoj
redakciji RV. “Druga je točka obnova
u kreativnosti i odvažnosti, počevši
od nove prvotne svježine Evanđelja.
Potrebno je pastoralno i misionarsko
obraćenje, koje ne može ostaviti stvari
onakvima kakve jesu, te reforma crkvenih struktura kako bi sve postale
više misionarske. Sveti Otac misli i na
‘preobrazbu papinstva’, na putu veće
kolegijalnosti i zdrave decentralizacije.
Valja pronaći nove putove i kreativne
metode, i ne bojati se ponovno razmotriti običaje i pravila Crkve koji nisu
izravno povezani s jezgrom Evanđelja,
a od kojih su se neki u prošlosti čvrsto
ukorijenili. Papa, osim toga, ističe da
je potrebno povećati odgovornost laika, koje pretjerani klerikalizam drži na
rubu odluka, te da valja proširiti prostor
za veću prisutnost žena u Crkvi, i posebno na mjestima na kojima se donose važne odluke.”
Ah, taj papa, pa i onaj prije Inocencije, ne valja im posao. Kako se
standardno ponaša katolička crkva u
Hrvatskoj, sva je prilika da se Hrvatska
prvi put u svojoj povijesti emancipira od
papinske vlasti. S Vatikanom je dogovorena lova, redovno pristiže u kaptolske blagajne, nitko nam ništa ne može,
trošimo i radimo što hoćemo, račune
ne polažemo, imamo glas u politici, savjetima, odborima, medijima, školama,
referendumima… kako je – odlično je,
nikad bolje! Papa tamo u Vatikanu,
ako je odgovarajući, cimati ćemo ga
po brdima i dolima domovine, ako je
gnjavator kao ovaj sada, najviše što
će dobiti je jedna krivotvorina onoga o
čemu govori. Uostalom, mada bez formalne odluke, katolička crkva više se
niti ne naziva crkvom u Hrvatskoj, već
hrvatskom katoličkom crkvom.
Kad je papa Franjo, nakon izbora
za papu, svoje prvo obraćanje svijetu
na trgu Svetog Petra, završio duhovito,
pozdravivši ljude na kraju jednostavno
sa “laku noć”, Hrvatska crkva je to po
svoj prilici shvatila kao naputak da i dalje nastavi biti kao i do sada – u lakoći
mraka.■
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ekumenizam moj svagdašnji
My name is Pilsel, Jovo Pilsel!
Barmenska teološka deklaracija sastavni je dio ne samo protestantskoga već i ukupnog ekumenskog povijesno-teološkog
poklada i predstavlja jednu od ekumenskih polazišnih odrednica
za naviještanje Krista u današnjem vremenu. Ona je, ponavljam,
itekako aktualna i potrebno je da ovdašnji katolici znaju za nju i da
nešto poduzmu. Jer, da se to zaista željelo, ovdašnji su teolozi, koji su
znali za tu deklaraciju mnogo prije raspirivanja etnonacionalizama
na našem području, mogli, u njezinu duhu, sačuvati crkve i vjerske
zajednice i spriječiti da one postanu sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama. Smatram da je Deklaracija itekako vrijedeći model za
demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu.
Osim toga, ona obvezuje da se, prije ili poslije, crkve i teolozi slože
oko toga da i na našem prostoru nastane sličan dokument
P
Piše:
DRAGO
PILSEL
isali su 1. svibnja
1995. ”naši” biskupi,
obilježivši
50.
godišnjicu završetka
Drugoga svjetskoga
rata: ”Nije glavna težina pitanja u
tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju
druge zajednice. Hrvati i Srbi,
katolici i pravoslavni, muslimani
i drugi, pred težim su moralnim
pitanjem: Kako žaliti žrtve druge
zajednice, kako priznati krivnju
u vlastitoj zajednici? A zatim:
Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir
savjesti i pomirenje među ljudima
i narodima? Kako započeti novo
doba osnovano na pravednosti i
istini?”
Nudim
jedno
moguće
rješenje: da se pročita i temeljito
razmotri Barmenska teološka
deklaracija, poznata i kao Barmenska teološka izjava (Barmer
theologische Erklärung). Nastala
je 1934. godine na sinodi protestantskih kršćana u Barmenu,
okupljenih unutar Ispovijedajuće
crkve (Die Bekennende Kirche).
Ispovijedajuća crkva prvotno
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
predstavlja pokret njemačkih
protestantskih kršćana što ga je
1933. osnovao Martin Niemöller
(1892. – 1984.), a nastao je
kao neposredan odgovor na
nacionalsocijalistička nastojanja
za potpunu kontrolu države nad
crkvom i posvemašnjom arijanizacijom crkvenoga članstva,
drugim riječima, na “čišćenje”
njemačke Evangeličke crkve
od kršćana koji su se obratili sa
židovstva.
Pokret je istodobno reakcija i zajednički otpor njemačkih
evangeličkih, reformiranih i ostalih
protestantskih
kršćana
na pronacistički crkveni pokret
poznat pod nazivom Njemački
kršćani (Deutsche Christen), koji
je veličao Adolfa Hitlera kao proroka njemačke nacije. Godine 1934.
Ispovijedajuća crkva postavila je
svoje
administrativno-upravno
ustrojstvo, no naposljetku je, nakon progona i uhićenja njezinih
pastora (jedan je od najpoznatijih bio Dietrich Bonhoeffer), bila
primorana djelovati u ilegali. Na
sinodi u Barmenu, održanoj od
29. do 30. svibnja 1934., donese25
na je povijesna teološka deklaracija, priređena kao programatski odgovor na teološke postavke
nacionalsocijalističkog državnocrkvenog pokreta formulirane na
sinodi Njemačkih kršćana 1933.
u Brauneu.
Premda deklaracija nije izravno sročena protiv nacističkog
režima, već više dovodi u pitanje teološki sustav Njemačkih
kršćana, koji su nastojali crkvu
dovesti u sklad s nacističkim
državnim idealima, ona je ipak
neizravno proročko upozorenje
nacizmu kao totalitarnom sustavu, čiji su Njemački kršćani bili
sastavni i kontrolirani dio.
Nacrt deklaracije najvećim
je dijelom sastavio reformirani
teolog Karl Barth u suradnji s
evangeličkim teologom Hansom
Asmussenom (1898. – 1968.) te
još nekolicinom crkvenih protestantskih vođa. Deklaracija je
predočena u šest teza, a svaka
je teza koncipirana tako da se
nakon iznošenja biblijskoga teksta navodi pravovjerni nauk, a
osuđuje onaj pogrešni.
Deklaracija
se
smatra
ekumenizam moj svagdašnji
temeljnim
teološkim
dokumentom
Ispovijedajuće crkve, a sadržajno
je uobličena izrazito kristocentrično:
Samo je Krist jedina Riječ Božja, izvor
sve božanske objave. On je gospodar
ljudskoga života. Crkva, sa svim svojim službama, Njegovo je vlasništvo,
a njezina je zadaća naviještati ljudima milost Božju. Budući da Barmenska teološka deklaracija nije dosad
bila dostupna široj hrvatskoj javnosti,
uredništvo knjige “Uvod u evangeličku
teologiju” Karla Bartha (prevela dr. Marina Miladinov, Teološki fakultet Matije
Vlačića Ilirika, Zagreb, 2007., str. 123.
i 124.) smatralo je korisnim objaviti je
kao prilog ovoj Barthovoj knjizi, imajući
na umu da je i sâm Barth bio glavni
kreator tog dokumenta. S druge strane,
ove barmenske teze, premda nastale u konkretnim povijesnim uvjetima
crkvenih previranja (Kirchenkampf) u
Njemačkoj tridesetih godina prošloga
stoljeća, itekako su aktualne i danas,
kada je europska kultura u opasnosti
zaboraviti kršćanske odrednice svog
identiteta.
Naposljetku, Barmenska teološka
deklaracija sastavni je dio ne samo
protestantskoga već i ukupnog ekumenskog povijesno-teološkog poklada
i predstavlja jednu od ekumenskih
polazišnih odrednica za naviještanje
Krista u današnjem vremenu.
1. Odgovori Isus: Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne
dolazi Ocu osim po meni. (Iv 14,6)
Ona je, ponavljam, itekako aktualna i potrebno je da ovdašnji katolici
znaju za nju i da nešto poduzmu. Jer,
da se to zaista željelo, ovdašnji su teolozi, koji su znali za tu deklaraciju
mnogo prije raspirivanja etnonacionalizama na našem području, mogli, u
njezinu duhu, sačuvati crkve i vjerske
zajednice i spriječiti da one postanu
sluškinje vlasti i raznih etnonacionalizama. Smatram da je Deklaracija itekako
vrijedeći model za demitologiziranje govora o naciji i državi u kršćanskom kontekstu. Osim toga, ona obvezuje da se,
prije ili poslije, crkve i teolozi slože oko
toga da i na našem prostoru nastane
sličan dokument.
političkih uvjerenja.
Zaista, zaista, kažem vam: Tko god u ovčinjak ne ulazi na
vrata, nego negdje drugdje preskače, kradljivac je i razbojnik. Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. (Iv 10,1.9)
4. Isus ih dozva i reče: Znate da vladari narodima svojim
gospoduju, i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće
tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama
bude najveći, neka vam bude poslužitelj. (Mt 20,25-26)
Isus Krist, kakav je za nas zasvjedočen u Svetome pismu,
jest ona jedina Riječ Božja koju moramo čuti, u koju se moramo uzdati i slušati je u životu i u smrti.
Postojanje posebnih službi u Crkvi nije razlogom za vladavinu jednih nad drugima, već mu je cilj omogućiti služenje
koje je povjereno i naloženo vjerničkoj zajednici kao cjelini.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva kao izvor svoga
naviještanja mogla i morala izvan i osim te Božje Riječi priznavati i druge događaje i sile, ličnosti i istine kao božansku
objavu.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva, osim takvoga
služenja, mogla i smjela postavljati i prihvaćati posebne
vođe, s posebnim vladalačkim ovlastima.
5. Boga se bojte, kralja častite! (1 Pet 2,17)
2. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta
mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje. (1 Kor 1,30)
U Svetome pismu čitamo da u svijetu koji još nije otkupljen, a u kojemu se nalazi i Crkva, država po Božjem
nalogu ima zadaću starati se za pravo i mir uz prijetnju i
primjenu sile, i to prema ljudskoj prosudbi i ljudskoj sposobnosti. Crkva prihvaća blagodat toga naloga sa zahvalnošću
i strahopoštovanjem prema Bogu. Ona podsjeća na Božje
kraljevstvo, opominje na Božju zapovijed i pravednost, a
time i na odgovornost vladara i njihovih podanika. Ona se
uzda i sluša snagu riječi kojom Bog sve nosi.
Kao što je Isus Krist Božje obećanje oproštenja svih naših
grijeha, on isto tako i snažno polaže pravo na čitav naš
život; on nam donosi radosno oslobođenje od bezbožnih
spona ovoga svijeta za slobodnu i zahvalnu službu njegovim stvorenjima.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi mogla postojati područja
našega života u kojima ne bismo pripadali Isusu Kristu,
nego drugim gospodarima, područja u kojima nam ne bi bilo
potrebno opravdanje ni posvećenje po njemu.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi država trebala i mogla
osim ovoga svog posebnog naloga postati jedinom i apsolutnom odrednicom ljudskoga života i time također ispuniti
poslanje Crkve. Odbacujemo također i pogrešni nauk da bi
Crkva trebala i mogla osim ovoga svog posebnog naloga
prisvojiti državne metode, državne zadaće i državnu čast te
na taj način i sama postati državnim organom.
3. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste
u Njega, koji je Glava, Krist, od kojega je sve Tijelo
usklađeno i povezano. (Ef 4, l5-16)
Kršćanska Crkva jest bratska zajednica u kojoj je Isus Krist
kao Gospodin po Duhu Svetome prisutan i djeluje po riječi
i sakramentu. Crkva pomilovanih grješnika mora svojom
vjerom i poslušnošću, svojim naviještanjem i ustrojstvom,
svjedočiti usred ovoga grješnog svijeta o tome da ona pripada isključivo njemu te da živi i želi živjeti isključivo od
njegove utjehe i njegovih naputaka u iščekivanju njegova
dolaska.
6. Isus prozbori: I evo, ja sam s vama u sve dane – do
svršetka svijeta. (Mt 28,20); Riječ Božja nije okovana. (2
Tim 2,9)
Zadaća Crkve, u kojoj je utemeljena njezina sloboda, sastoji
se u tome da ona u Kristovo ime, dakle u službi njegove
riječi i djela, propovijedanjem i po sakramentu naviješta
svim ljudima slobodnu milost Božju.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva u ljudskoj aroganciji
mogla staviti riječ i djelo Gospodinovo u službu bilo kakvih
proizvoljno odabranih želja, svrha i planova.
Odbacujemo pogrešni nauk da bi Crkva smjela napustiti
oblik svoga naviještanja i svoga ustrojstva po vlastitom
nahođenju ili uslijed smjene vladajućih svjetonazorskih ili
26
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Zaključujem, postoje mnogi načini da
se duh ove deklaracije odmah provede
u djelo. Ako ste i ovo pročitali, i ako ćete
o ovomo razmisliti, ne morate nužno biti
vjernikom glavno je da prihvatite duh
iza ove deklaracije, nadam se da nas
ima više u pokretu protiv mržnje, protiv
straha, protiv hinjene religioznosti i pro-
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
tiv odbacivanja Srba ili bilo koga drugoga. Mi Srbe trebamo zagrliti! Upravo
zbog toga što se, ne samo u Vukovaru,
neofašisti bave time da nas podijele
na tzv. vukovarsku i tzv. nevukovarsku
Hrvatsku, imam jednu silnu potrebu: da
ponovno budem nešto/netko što nisam,
a morao sam biti, sredinom devede-
27
setih i odabrao biti – brat onima kojima
su se gazila prava, pripadnik jedne u
nizu nesretnih hrvatskih manjina. Pitate
me, onda, kako se zovem, ako baš
želim i moram biti netko drugi? Nisam
nikakav agent, pogotovo ne tajni, ali ću
parafrazirati Jamesa Bonda: My name
is Pilsel, Jovo Pilsel.■
jeste li znali
GRANICE SU U LJUDSKIM
GLAVAMA
Na užas hrvatskih nacionalšovinista autor nekih najpoznatijih dalmatinskih pjesama je Srbin Dragiša Nedović iz srca Šumadije, što
samo potvrđuje staru mudrost da za muziku ne postoje granice,
kao i za mnogo toga drugog
N
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
ajnovija
euforija
oko ćirilice i njenog korištenja na
tlu Hrvatske govori
o mnogo čemu, a
najmanje ili skoro ništa o samom
tom pismu. Pokretače i aktiviste
ove patološke opsesije to najmanje i zanima (a nisu baš ni pri
znanju da bi se time bavili), jer
očito se radi o svojevrsnoj dimnoj zavjesi za neke sasvim druge
i drugačije naume i ciljeve. Ono
što je, međutim, u svemu tome
sigurno, jeste da smo svjedoci
novog nastupanja onih koji ne
mogu da prihvate – jer naprosto
ne mogu da shvate – svijet bez
granica, otvoreni svijet u kojem
nije važno što je netko već kakav
je, svijet u kojem je nepristojno i
nemoralno zavirivati u tuđu intimu
i učiti druge da se ravnaju onako
kako to odgovara „učitelju“.
Njihov svijet je ispresijecan granicama svih vrsta i oblika koje sami podižu, jer unutar
njih se najlakše kreću i snalaze,
osjećaju svoj miris ili šta već, a
tuđi im odmah aktivira alarm za
samoodržanje sa svim pogubnim
posljedicama takvog rezoniranja i
ponašanja. Tako im danas smetaju Srbi (jer to je prava meta, a ne
nekakva ćirilica koja ih „nervira“
iako ih nitko ne tjera da je čitaju i
uopće koriste – a ne smeta ih ona
na jelovnicima za ruske turiste),
a sutra će netko ili nešto drugo...
E sad, zamislite u takvoj
28
šizofrenoj situaciji užas domaćih
nacionalšovinista kad naiđu na
činjenicu da je autor nekih najpoznatijih dalmatinskih pjesama,
koje su zbog svoje nepodijeljene
popularnosti dobile atribut izvornih narodnih – Srbin iz srca
Šumadije!
To je Dragiša Nedović,
pjesnički genije iz Kragujevca,
čije se mnoge pjesme nastale
još tamo prije Drugog svjetskog
rata danas izvode kao narodno
stvaralaštvo – srpsko, bosanske sevdalinke ili dalmatinsko.
Nedović je, naime, svojevremeno
skrajnut i zaboravljen i u kraju
gdje je potekao i stvorio najviše
pjesama s narodnim motivima i
duhom (poznati smo i po kratkom
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
MARE, SRIĆO MOJA
Kad si bila mala Mare
Kad si bila mala Mare
Volila si more
A sad si naresla Mare
pamćenju vrijednih stvari), ali se u posljednje vrijeme ta nepravda ispravlja, o njemu
se pišu knjige, postavljaju spomen ploče, a
u Vrnjačkoj Banji se od 2006. održava festival narodne muzike koji nosi njegovo ime.
Nedović se rodio 1916. u Kragujevcu,
u siromašnoj gradskoj porodici i vrlo rano
je krenuo putem pjesnika i muzičara. Sa
tek navršenih 16 godina krenuo je pješice
iz svog rodnog grada da – kako je govorio
– „narod čuje njegovu muziku“. Ponio je
samo gitaru i prvo se zaustavio u Bosni,
gdje su nastale danas čuvene sevdalinke
– „U lijepom starom gradu Višegradu“, koju
je 50-tih godina prvi u javnosti zapjevao i
proslavio Himzo Polovina, zatim „Iz Bosne
se jedna pjesma čuje“, „Bosanske me
pjesme zaniješe“, „Prođoh Bosnom kroz
gradove“ i mnoge druge.
Zanimljivo je da se 60-ak godina
čuvena sevdalinka posvećena Višegradu,
za koju mnogi smatraju da je izvorna
narodna pjesma, izvodi „oskrnavljena“,
odnosno cenzurirana – bez izvorne strofe
u kojoj autor pjeva o svom povratku u Srbiju, koja glasi:
Ustaj, isprati me, moram da putujem,
U Srbiju idem, svome rodnom gradu,
Za tobom ću Kiko vječno da tugujem,
Zašto sam te samu ostavio mladu.
Onda nije bila u pitanju ćirilica, već
nešto možda i teže – Srbija, pa još u popularnoj pjesmi...
Poslije Bosne, Nedović dolazi u Dalmaciju, gdje inspiriran morem i brodovima
stvara „O lipa ti neznanko“, „O, brodiću
bijeli“ i nezaboravnu „Mare, srićo moja“,
poznatiju po prvom stihu kao „Kad si bila
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
mala Mare“. I time ulazi u legendu „izvornih
dalmatinskih pjesama“.
Prije izbijanja Drugog svjetskog rata
vraća se u svoj rodni grad, u Srbiju, gdje
nastavlja s pisanjem novih pjesama od
kojih su mnoge – zbog velike popularnosti – tokom vremena također dobile status
izvornih narodnih pjesama. Spomenimo samo neke: „Stani, stani Ibar vodo“,
„Obraše se vinogradi dole kraj Topole“,
„Lepe li su, nano, Gružanke devojke“,
„Jesen prođe, ja se ne oženih“, „Ajd’ idemo
Rado“, „Jutros mi je ruža procvetala“, „Tekla reka Lepenica“ i mnoge druge.
Početkom rata izveden je s drugim
građanima na strijeljanje u Šumaricama,
ali ga je – kao u romantičnim pričama (ili
šta je snaga muzike) jedan Nijemac prepoznao kao kompozitora i deportovan je
u u njemački grad Dormagen, gdje ostaje
četiri godine, do kraja rata. Po povratku u
Srbiju saznaje da je veliki broj njegovih pjesama uništen, ali se ponovo baca na posao
i stvara nove hitove.
Među njima 1950. i pjesmu „Pluća
su mi bolna“ (u zarobljeništvu je obolio na
plućima), ali je ubrzo zabranjena i povučena
sa svih radio stanica zbog velikog broja
samoubojstava. Pjesma se ponovo vratila
u javnost kada je svojevremeno Jovanka
Broz negdje naručila njeno izvođenje (navodno je i ona imala problema s plućima).
Preminuo je od srčanog udara 1966.
u svom rodnom gradu, a iza sebe je ostavio više stotina pjesama koje se i danas
izvode u svim krajevima nekadašnje Jugoslavije, pa makar i kao „izvorne narodne
pjesme“. Ništa neobično, jer za razliku od
nečeg ili nekih drugih – muzika ipak ne
poznaje granice.■
29
A sad si naresla Mare
Pa voliš mornare
Mare, Mare, slatki raju moj
Mare, Mare, ti anđele moj
Mare, Mare, slatki raju moj
Mare, Mare, ti anđele moj
Nikad neću zaboravit
Nikad neću zaboravit
Rodno misto moje
Niti mogu zaboravit
Niti mogu zaboravit
Drage oči tvoje
(autor: Dragiša Nedović)
peta kolumna
ŽIVOT U DRUŠTVU
NEDORASLOM ZA
VLADAVINU PRAVA
Piše: SRĐAN DVORNIK
Živimo u društvu u kojem se ljudska prava niti ne shvaćaju kao ljudska, nego kao prava
‘zajednice’. Umjesto da društvo shvaćamo kao skup od preko četiri milijuna osoba od
kojih svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i priznavati joj ljudsko dostojanstvo, govorimo
o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu, tj. kolektivnoj individui. Ta mega-jedinka onda
ima ‘pravo’ da svoje obrasce ponašanja, kao što su heteroseksualni brak, hrvatski jezik i
latinica, prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku različitost doživljava kao zadiranje
u to svoje pravo
J
edna riječ opisuje gotovo sve
oblasti društvenog života u ovoj
zemlji: nestabilnost. U odnosu
na privredu, toliko se odomaćila
da je nitko više ni ne spominje;
vremena kada su vlade – i hrvatske i
nekadašnje jugoslavenske – donosile
programe stabilizacije doimaju se kao
davna prošlost. U onome što zovemo socijalna pitanja, a zapravo se radi naprosto o siromaštvu i drugim oblicima životne
uskraćenosti, nema više ni stabilnosti
zaposlenja ili privatnog posla, ni stabilnosti imovine, pa ni one osnovne – krova
nad glavom. A ni socijalne podrške koja
bi barem dio toga nadoknadila. U kulturi,
institucije koje su programski žive (što
je i samo jedan vid nestabilnosti) žive u
klimavim uvjetima opstanka; one čiji su
uvjeti malo stabilniji zauzvrat su programski polumrtve. U zdravstvu su od neprestanog reformiranja – kao po načelu
“cilj nije ništa, put je sve” – stabilni jedino
deficiti. Čak se ni uprava neće još dugo
moći održati ovakva kakva se formirala
sve tamo od Austro-Ugarske. Jedino se
još obrazovanje koliko-toliko drži u stabilnoj okoštalosti temeljnih struktura (ne
samo institucionalnih, nego i misaonih),
ali sve su labilniji uvjeti života njegovih
radnica i radnika.
Na sve ovo gore izrečeno ovdašnji
svijet je uglavnom oguglao. Stalna na
tom svijetu samo mijena jest, a opet se
ništa bitno ne mijenja. Reforme zdravstva i školstva smjenjuju se valjda već više
od pola stoljeća, no osnovne su strukture
uglavnom iste, a labilnost je tek jedna
od njihovih stalnih značajki. Stabilnosti
privrednog rasta i visoke zaposlenosti
nitko se više ni ne sjeća, a petrificirana
stabilnost sistema socijalne ‘sigurnosti’
samo je tragikomičan privid u usporedbi
s nepredvidivošću sudbine njegovih ‘klijenata’.
Društvo u kojem se prava ne
priznaju ljudima kao pojedincima nego ih se smatra kolektivnim vlasništvom naprosto
je civilizacijski nedoraslo za
vladavinu prava
Jedna se sfera ipak tek od nedavna
pridružila
mnogobrojnim
poprištima
nestabilnosti: ustavno pravo. Nije da se
Ustav nije i prečesto mijenjalo; težište
vlasti se prenosilo s predsjednika na parlament i vladu, ukidalo se ‘gornji’ dom
parlamenta, skraćivalo se i produživalo
listu priznatih nacionalnih manjina, ukidalo zastaru nekih krivičnih djela, dodavalo
se izvore prava, procedure i institucije
povezane s uključivanjem u evropski
međudržavni savez... Ali sve su te promjene nastajale istim tempom kojim su se
mijenjale važne odrednice same države
– predsjednički ili parlamentarni sistem,
dvodomni ili jednodomni parlament itd.
– pa ih se može smatrati slijeganjem
tla uobičajenim nakon potresa nastanka
nove neovisne države. To nije jedini razlog što su promjene ustava bile prečeste
30
i odveć brojne. Učestalost se može pripisati ne samo političkom meandriranju,
nego i paternalističkoj tradiciji u kojoj
država društvu diktira kakvo će biti, pa
puni ustav mnoštvom specifičnih odredbi
koje ne spadaju u temeljna pravila igre
nego u zakone koje se donosi u skladu
s prevladavajućom političkom voljom.
Kada u političkoj igri dođe do promjene,
po toj se izokrenutoj ‘logici’ mijenja i
Ustav – od pravila o referendumu do radnog vremena Sabora.
OGRANIČAVANJE DIREKTNE VLASTI
NARODA
Nova nestabilnost sastoji se u
nečemu drugome. S jedne strane, intenzivira se utjecaj političke konjunkture na
izmjene ustava; s druge strane, izmjene
zahvaćaju ne samo državnu strukturu
nego i normativne temelje – ljudska prava; i s treće, kao akter promjene ustava
pojavljuju se pored onih koji djeluju kroz
predstavničku demokraciju (partije u
parlamentu) i segmenti biračkog tijela
koji djeluju kroz direktno referendumsko
odlučivanje. Ovo treće se k tome odvija
u manjkavu pravnom okviru, u kojem ne
samo da nema definirane procedure izmjene ustava putem referenduma, nego
ni onoga što je suštinsko za vladavinu
prava – pravnog ograničavanja direktne vlasti ‘naroda’, kao i svake druge
vlasti. Tako se u Ustavu iznova mijenja
odredbe o nezastarijevanju zločina u
povodu slučaja jednog čovjeka; bitne
promjene regionalnog ustrojstva donosi
se kao stvar kurentne političke trgovine,
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
a ne posljetkom strategijskog izbora; a
nakon što je na nedavnom referendumu
četvrtina biračkog tijela već mogla odlučiti
o jednoj diskriminatorskoj odredbi, neizvjesno je koja od temeljnih ljudskih prava mogu još biti predmetom većinskog
odlučivanja. Istinabog, za ovo potonje
bi najavljenima promjenama Ustava trebale biti postavljene granice. Ali kako se
većinu nužnu za izglasavanje promjena
komponira bez najveće opozicijske partije, dakle tijesno, promjenu se može
smatrati sigurnom tek kad i ako ta većina
zaista bude funkcionirala pri glasanju. A i
onda, pošto nije postignut širi konsenzus,
njena legitimnost ostaje krhka.
Bilo kako bilo, u situaciji kada
nestabilnost i neizvjesnost vlada i u pitanjima temeljnih prava, stanje je donekle izvanredno. U njemu tumačenje i primjena
prava, još i više nego ‘normalno’, ovise
o prevladavajućim shvaćanjima među
vodećim autoritetima (kako u akademskom krugu, tako i u ustavnom sudovanju), kao i o pravnoj kulturi koja preteže u
političkoj javnosti. Iskustvo s prvim referendumom za promjenu ustava na osnovi
‘narodne’ inicijative donijelo je već neke
pouke kako s tim stoji, a to se može sažeti
u jednu riječ: konfuzija. Premda se inicijativom nije uvodilo niti na poboljšan način
štitilo neko pravo, nego se već postojeće
kopiralo i prepisivalo u Ustav, nijedna institucija nije u vezi s tim ništa učinila. Ako
je referendum, te posljedična promjena
Ustava, imao ikakav realan smisao, to
nije bila afirmacija prava (koje već postoji), nego njegova negacija za sve one
koje konstitucionalizirana definicija braka
ne obuhvaća. Drugim riječima, diskriminacija; no premda Ustav sadrži čitav niz
odredbi protiv diskriminacije, a u korist
jednakosti pred ustavom i zakonom, ni u
vezi s tim nijedna nadležna institucija nije
učinila ništa. Ovu postavku ne valja čitati
kao pripisivanje krivnje nego kao konstataciju činjenice. Sabor je mogao ali nije
morao zatražiti mišljenje Ustavnog suda.
Ustavni sud je pak možda mogao postupiti i na vlastitu inicijativu, ali se smatrao
vezanim time što je Sabor većinom dovoljnom i za promjenu ustava zaključio
kako mišljenje Ustavnog suda ne treba
tražiti, pa je time implicite prihvatio i da
referendumsko pitanje nije u neskladu s
Ustavom. Ovako ili onako, efektivno diskriminatorna odredba je u temeljni zakon
pripuštena bez provjere.
PRAVO KAO MINIMUM MORALA
To već samo po sebi mnogo govori
o proizvoljnostima kojih bi tek moglo biti.
A kakvim se shvaćanjima prava i ljudIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
skih prava rukovode odlučujući ‘igrači’?
Kao prvo, vidjeli smo više izraza pozitivizma, u raznim varijantama: pravo je
ono što piše u ‘dokumentima’ kao što
su međunarodne konvencije i sl.; pravo je ono što suveren (“narod”) odluči;
pravo je ono što je povezano “s duboko
ukorijenjenim socijalnim i kulturološkim
obilježjima društva”... To je došlo do
izražaja u pitanju je li pravo na brak “temeljno” ljudsko pravo, o čemu je tobože
trebalo ovisiti da li bi Ustavni sud ocijenio
referendumsko pitanje kao usklađeno ili
neusklađeno s Ustavom. Uz to, i ponešto
utilitarizma, u interpretacijama po kojima
je sve to samo stvar naziva (i semantike
IZVANDREDNO STANJE U
DRŽAVI:
U situaciji kada se direktnom
voljom naroda umjesto afirmacije prava donose referendumske odluke o negaciji prava
određenim skupinama u društvu
i njihovoj diskriminaciji, te
u situaciji kada nestabilnost i
neizvjesnost vlada u pitanjima
temeljnih ljudskih prava s potpunim pravom možemo govoriti
o izvanrednom stanju u državi
imenice “brak”), dok u stvarnom životu i
heteroseksualni i homoseksualni parovi
mogu uživati ista prava. Prenesemo li
sve to na sljedeće moguće referendumsko pitanje, a to je ono kojim bi se pravo na službenu upotrebu jezika i pisma
nacionalnih manjina vezalo uz njihov
većinski udio u lokalnoj zajednici, dobit
ćemo daljnja karikaturalna tumačenja:
Zbog čega bi službena upotreba jezika i
pisma etničke manjine postojala baš pri
trećinskom udjelu, kad to tako ne piše u
konvencijama niti u propisima “drugih europskih država”? Ili: zašto manjine insistiraju na službenoj upotrebi svojih jezika
i pisama kad svi razumiju hrvatski i latinicu?
Iz rasprave – koliko je rasprave
uopće bilo – potpuno izostaje etičko
razumijevanje prava, po kojemu je pravo minimum morala, a moral se temelji
na priznanju svih ljudi kao slobodnih
te jednakih u pravima i dostojanstvu.
31
Ograničenja tih temeljnih zasada dopustiva su samo u funkciji međusobnog
razgraničavanja i pomirivanja slobode
i dostojanstva svih individua, i samo
u razmjeru u kojem je to nužno. U tom
bi svjetlu odmah bilo jasno da nikakva
‘narodna’ odluka, pa makar donesena
i najdirektnije demokratski, ne smije
narušiti tu ravnopravnost, jer ona nije
predmet, nego pretpostavka demokratskog odlučivanja, čime padaju u vodu
sva pozitivistička tumačenja. Također
bi bilo jasno da se ni u vezi s brakom
ni u vezi s jezikom i pismom ne radi o
praktičnim koristima, nego o (ne)priznavanju jednakog ljudskog dostojanstva
za sve, tj. o diskriminaciji. Na primjeru
braka, nije se radilo o “pravu na brak”
nego o pravu da se – kad već država
priznaje pravnu formu obitelji zvanu
“brak” – u korištenju te forme ne bude
diskriminiran. A to svakako jest temeljno
pravo. U odnosu na jezik/pismo, ne radi
se o izdvajanju, nego o izjednačavanju:
ako članice i članovi etničke većine mogu
službeno komunicirati na svojem ‘prvom’
jeziku i pismu, po čemu bi to trebalo biti
uskraćeno manjinama, barem ondje gdje
su prisutne u broju koji premašuje tek pojedince ili male skupine?
Ta su pitanja kritična u društvu u
kojem se ljudska prava ni ne shvaća
kao ljudska, nego kao prava ‘zajednica’.
Za velik dio hrvatske populacije ne radi
se o preko četiri miliona osoba od kojih
svakoj treba jamčiti slobodu i sigurnost i
priznavati joj ljudsko dostojanstvo, nego
o ‘Hrvatima’ kao jedinstvenom identitetu,
tj. kolektivnoj individui. Ta bi mega-jedinka onda imala ‘pravo’ da ‘svoje’ obrasce
ponašanja (kao što su heteroseksualni
brak, hrvatski jezik i latinica) prakticira i propiše kao opće pravilo, a svaku
različitost doživljava kao zadiranje u to
svoje pravo. Odatle i bizarne, ali sveprisutne pritužbe na “agresiju manjina”
i vapaji “tko štiti većinu?!”. Društvo u
kojem se prava ne priznaje ljudima kao
pojedincima i pojedinkama nego ih se
smatra kolektivnim vlasništvom naprosto
je civilizacijski nedoraslo za vladavinu
prava. Srećom, kao što je kolektivnost
prava lažna, lažna bi bila i slika društva u
kojem se svi i sve svode na kolektiv. Na
prvi kolektivistički poklič (“u ime obitelji”)
nisu se odazvale tri petine hrvatskog elektorata, a od onih koji su to učinili trećina
je glasala protiv. Što su mislili oni koji su
bili ‘za’ i oni koji su cijelu stvar ignorirali,
ostaje da se vidi, kao što ostaje otvoreno i kako će se ljudi dalje opredjeljivati
između kolektivističke simbolike i realnih
životnih potreba.■
financiranje manjina
LICE I NALIČJE BRIGE O
‘VLASTITOJ’ MANJINI
U pokušaju da istražimo modalitete raspodjele financiranja manjinskih udruga na prvi pogled je vidljivo da se Savjet za nacionalne manjine vodi motom „daj svakoj manjinskoj
udruzi po malo, pa nas nitko neće gnjaviti“, što rezultira činjenicom da se manjinski projekti najčešće bave za opstanak manjina irelevantnim stvarima folklora i izdavaštva s nedostatnim sredstvima za veće kapitalne projekte koji bi omogućavali stvarnu i konkretnu
zaštitu, opstanak ili ostanak pripadnika nacionalnih manjina. Ovakav model financiranja
nacionalnih manjina dugoročno ne donosi korist, osim etno-biznismenima koji operiraju u
manjinskim udrugama koje su iznikle kao gljive poslije kiše
S
ložit ćete se, vjerujem, da novac
čini da se svijet kreće (money
makes the world go round).
Pjevala je to Liza Minnelli u
filmu „Cabaret“ prije nekoliko
desetljeća, ali ova izreka živi i izvan filmskog platna bivajući prisutna u gotovo
svakom segmentu života. Istu ulogu novac igra u uspješnosti manjinske politike. Shvaćaju to i države koje, s jedne
strane štitite i promiču prava osoba koje
pripadaju nacionalnim manjinama pod
njihovom nadležnošću, ali često i s druge
pomažu pripadnike vlastitog etničkog
korpusa koji su manjina pod nadležnošću
druge države. Hrvatska tako istovremeno provodi manjinsku politiku unutar
i izvan granica svoje nadležnosti. Je li
opće usporediv način na koji se brine
o pripadnicima manjina i o pripadnicima
hrvatskog naroda izvan vlastitih granica? Pripomaže li, mahom financijskim
mjerama, integraciju Hrvata u državama
u kojima prebivaju i njeguje li takvom politikom dobrosusjedske odnose? Konačno,
zašto se o financijskim implikacijama
prekogranične brige o hrvatskom narodu
u hrvatskoj javnosti gotovo ne raspravlja?
Zbrinuto, a nepostojeće manjinsko civilno društvo
Početkom prosinca sudjelovala
sam na raspravi stručnjaka koju je organizirao Europski centar za manjinska
pitanja (European Centre for Minority Issues) znanstveno-istraživačka ustanova
iz grada Flensburga, koji se nalazi na
njemačko-danskoj granici. Seminar je
nastojao unaprijediti znanje i razumijevanje o financiranju manjinskih udruga,
utvrditi područja koja je potrebna dalje
istražiti te pokušati stvoriti okvir koji će
omogućiti sveobuhvatne preporuke za
vlade europskih država koje nastanjuju
manjine. Zanimljivo, ovaj je sastanak
bio jedna od rijetkih prilika u kojoj se
pokušalo urediti i dokučiti pitanje financiranja manjinskih udruga i političkih
stranaka. Doduše, u 2009. godini Odbor stručnjaka Vijeća Europe o pitanjima
koja se odnose na zaštitu nacionalnih
manjina bio je odlučio istražiti raspodjelu
javnih financijskih potpora za projekte
koje predlažu manjinske udruge. U tu je
svrhu izrađen upitnik koji je proslijeđen
državama članicama koje su trebali
dostaviti podatke o nizu tema vezanih za
raspodjelu, korištenje i reviziju te vrste financijske potpore. Nakon primitka odgovora 23 zemlje članice, u 2010. godini
pripremljena je i objavljena kompilacija
odgovora no kako je iste godine prestao
mandat Odbora stručnjaka, pristigli odgovori nikada nisu analizirani. Stoga je u
najmanju ruku iznenađujuće da, premda
je osiguranja odgovarajućeg financiranja
manjinskih udruga i njihovih političkih
stranaka nužno za učinkovito sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina
u političkom i javnom životu, i akademska
literatura i komparativne analize manjinskih politika oskudijevaju istraživanjima
ove tematike.
Razlog nepostojanju usuglašenog
standarda vjerojatno leži u činjenici
da tek što malen broj država u svojim
manjinskim zakonima predviđa mehanizme financiranja manjinskih udruga i
ustanova. Hrvatska praksa proračunskog
osiguranja sredstava za rad manjinskih
32
udruga predstavlja stoga ogledni primjerak financiranja manjina. Prema tekstu
Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina manjinske udruge, zaklade
i fondacije te ustanove za obavljanje
djelatnosti javnog priopćavanja, kulturne,
izdavačke (nakladničke), muzejske,
arhivske, knjižnične i znanstvene djelatnosti financiraj se iz sredstava državnog
proračuna, i proračuna županija, gradova
i općina, ali sukladno moguć­nostima ovih
donora. Budući da Ustavni zakon propisuje tek udruge manjina koje su osnovane radi očuvanja, razvoja, promicanja i
iskazivanja svog nacionalnog i kulturnog
identiteta imaju pravo financiranja. Sukladno tome Savjet za nacionalne manjine
raspoređuje sredstva koja se u državnom
proračunu osiguravaju za kulturnu autonomiju nacionalnih manjina. Iako prema
Ustavnom zakonu i tijela lokalne samouprave i uprave sudjeluju u financiranju
manjinskih aktivnosti, ali tek osiguranjem
sredstava za provođenje određenih aktivnosti utvrđenih programom rada vijeća
nacionalnih manjina izabranih na njihovu
području. I druga državna tijela koriste dio
proračunskih sredstava za potrebe nacionalnih manjina, a manjinske se udruge
prijavljuju i za sredstva Savjeta za razvoj
civilnoga društva i raznih međunarodnih i
domaćih donora. Međunarodni izvori prava manjina dopuštaju udrugama nacionalnih manjina uspostavljanje i održavanje
kontakata s pripadnicima svoga naroda
u drugim državama te razvoj kulturnih i
ekonomskih veza. Tako se dio manjinskih
udruga i institucija u Hrvatskoj financiraju
i sredstvima koje osiguravaju matične
države. Znatnije donacije manjinama u
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Hrvatskoj osiguravaju Italija, Mađarska i
Češka.
Prema podacima Vladinog Ured za
udruge, godišnje se programima i projektima organizacija civilnoga društva iz
javnih izvora dodijeli prosječno oko 1,5
milijardi kuna od čega se desetina sredstava dodjeljuje projektima koji promiču
sudjelovanje nacionalnih manjina u
javnom životu zemlje. Ipak, ne moguće je
ne zaključiti da među manjinskom populacijom prevladava natprosječna intelektualna radoznalost. Gotovo sve udruge
koje se natječu za sredstva Savjeta za
nacionalne manjine predlažu izdavanje
časopisa i knjiga, održavanje tribina i
seminara. Osim toga, čini se da je kultura
iznimno na cijeni među manjinskom populacijom. Stav državnih tijela da su kulturni amaterizam i kulturne ustanove ključ
za očuvanje manjinskih etničkih identiteta
manjine su očito nekritično prihvatile, ne
razmišljajući bi li svrsishodnije bilo graditi
staračke domove, škole, domove zdravlja i lokalnu infrastrukturu, umjesto tiskati
arke i arke papira časopisa i knjiga koje
ni sami pripadnici i pripadnice manjina rijetko čitaju. Osim toga, projekti koje manjinske udruge predlažu koncipirani su u
godišnjim intervalima, budući Savjet tim
tempom dodjeljuje novac. Projekti pak
koji doprinose opstanku i ostanku (ili povratku) stanovništva zahtijevaju znatnija
financijska sredstva i provode se u dužim
vremenskim ciklusima od godišnjeg.
To, u kombinaciji s činjenicom da se
Savjet vodi motom „daj svakoj manjinskoj udruzi po malo, pa nas nitko neće
gnjaviti“, rezultira činjenicom da se manjinski projekti, barem oni za koji postoje
osigurana sredstva u proračunu, bave za
opstanak manjina irelevantnim stvarima.
Nameće se tužan zaključak: mnogobrojnosti manjinskih udruga unatoč, još nije
zaživjelo manjinsko civilno društvo, koje
bi bilo sastavljeno od građana i građanki
manjinskih podrijetla koji bi se bili u stanju nametnuti kao relevantni čimbenici
društvenog djelovanja.
Hrvatska kao mudra matična
država
Manjine inspiraciju kako mudrije
trošiti novac koji im je na raspolaganju
ne trebaju čak tražiti preko granice.
Nadahnuće manjinskim udrugama i institucijama može dati način na koji Državni
ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
dodjeljuje novac projektima hrvatskog
naroda u inozemstvu, posebice onima u
Bosni i Hercegovini. Prema web stranici
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ovoga Državnog ureda, osnovanog tek
u svibnju 2012. godine, skrb za Hrvate
izvan domovine sastavni je dio unutarnje i vanjske politike. Doista, ustavna je
obveza Republike Hrvatske brinuti o Hrvatima izvan Republike Hrvatske. Članak
10. Ustava propisuje da Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana
koji žive ili borave u inozemstvu i promiče
njihove veze s domovinom, kao i da se
dijelovima hrvatskog naroda u drugim
državama jamči osobita skrb i zaštita
Republike Hrvatske. Državni ured za
Hrvate izvan Republike Hrvatske provodi
nekoliko različitih programa i projekata,
od kojih je jedna namijenjen financiranju obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i
zdravstvenih programa i projekata od
interesa za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini; drugi je namijenjen udrugama
i zajednicama hrvatske nacionalne manjine u dvanaest zemalja koje uvažavaju
opstojnost hrvatske nacionalne manjine
D
ržavni ured za Hrvate
izvan Republike Hrvatske puno mudrije trošiti
novac od Savjeta za nacionalne manjine. Temeljni kriterij
za odabir projekata i programa je da
se njihovim financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno pridonese
održivom opstanku, povratku i ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini
pa se tako sredstvima iz hrvatskog
državnog proračuna grade ili saniraju studentski dom, škole, kulturni
centri, kina, HNK i KBC Mostar,
županijske bolnice i dom zdravlja,
potpomaže održivi opstanak ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, šire smještajni kapaciteti Doma za starije osobe itd.
33
na svojim teritorijima, te treći, namijenjen udrugama i zajednicama hrvatskog
iseljeništva, dakle hrvatskim zajednicama u prekooceanskim zemljama. Tako je
u 2012. za programe i projekte hrvatske
nacionalne manjine u 12 europskih i susjednih zemalja dodijeljeno 3 milijuna kn.
Državni ured namjerava pomagati izdavanje časopisa, publikacija i ostalih javnih
glasila na hrvatskom jeziku za hrvatsko
iseljeništvo u prekooceanskim zemljama.
Vlada je početkom prosinca 2013.
godine donijela Odluku o raspodjeli
sredstava za programe i projekte od
posebnog interesa za hrvatski narod
u Bosni i Hercegovini za 2013. godinu. U tu je svrhu osigurano 20 milijuna
kuna, od čega je po oko 5 milijuna kuna
raspodijeljeno na programe i projekte
iz područja kulture i na programe i projekte iz područja obrazovanja i znanosti.
Gotovo 7 milijuna kuna otišlo je na programe i projekte iz područja zdravstva, a nešto više od 3 milijuna na ostala
područja. Temeljni kriterij za odabir projekata i programa bio je da se njihovim
financiranjem u znatnoj mjeri i dugoročno
pridonese održivom opstanku, povratku i
ostanku Hrvata u Bosni i Hercegovini pa
se tako sredstvima iz hrvatskog državnog
proračuna grade ili saniraju studentski
dom, škole, kulturni centri, kina, HNK i
KBC Mostar, županijske bolnice i dom
zdravlja, potpomaže održivi opstanak
ruralnog stanovništva, nabavljaju sanitetska vozila, širee smještajni kapaciteti
Doma za starije osobe itd. Državni ured
na svojim web stranicama navodi da je
od 2012. godine učinio zaokret u odnosu
na dosadašnju praksu raspodjele sredstava, na način da je smanjen broj financiranih projekata budući se ranija praksa
financiranja većeg broja manjih projekta
pokazala neučinkovitom. Državni ured
strateškim izborom manjeg broja projekata omogućuje realizacija većih, kapitalnih i strateški važnih projekata za
bosanskohercegovačke Hrvate.
Manjine u Hrvatskoj su na potezu. Hoće li se zadovoljavati manjinskom
politikom koja ih svjesno getoizira u nemoderne kulturne izričaje tipa folklornog
okupljanja ili izdavaštva časopisa koji se
ne čitaju izvan manjinskih zajednica. Vremena se mogu činiti kao nepovoljna za
zahtijevanje raspodjele osiguranog novca, ali insistiranje na statusu quo dugoročno ne donosi ništa manjinskim zajednicama, nego tek etno-biznismenima koji
operiraju u manjinskim udrugama koje su
iznikle kao gljive poslije kiše■
BOSNA I HERCEGOVINA
Zabraniti Arapima da kupuju
nekretnine u BiH
Ministar bezbjednosti Bosne i Hercegovine
Fahrudin Radončić potvrdio je da se BiH
suočava sa problemom doseljavanja Arapa,
prvenstveno iz Kuvajta, i najavio mogućnost
skorog donošenja zakona koji bi spriječio
državljane arapskih zemalja da masovno
dolaze u BiH i kupuju nekretnine na njenoj
teritoriji, sa namjerom da tu i ostanu. Na
masovno doseljavanje Arapa u BiH nedavno
je upozorio i predsjednik Republike Srpske
Milorad Dodik, navodeći da je informaciju
o tome dobio od najrelevantnijih faktora i
obavještajnih službi, te naveo tvrdnju kako
svi znaju da u Sarajevu 100.000 stanova
kupuju Arapi. Iz Bošnjačkih krugova stigao
je odgovor kako je zakon, koji je „osmislio”
Radončić i kojim bi se krivično gonili Arapi koji
žele investirati svoj novac u BiH, isključivo
usmjeren protiv muslimana. U tekstu se na-
vodi da Radončić izmišlja i podmeće stvari
koje nemaju veze sa zdravim mozgom,
te da se vidi da on i Dodik rade na istom
projektu i za iste ciljeve. Ministarstvo bezbjednosti BiH ranije je, zbog sve masovnijeg
odlaska državljana BiH na ratišta u Siriji, iniciralo donošenje zakonskog rešenja kojim
bi bilo sankcionirano učešće u paravojnim
i parapolicijskim snagama. Vrlo brzo napravljen je i prijedlog zakona i on je već u
parlamentarnoj proceduri. Osvrćući se na
donošenje zakona koji bi zaustavio useljavanje Arapa u BIH, Radončić je naveo kako
BiH plaća cijenu lakoumnosti kada su u ratu
dovedeni mudžahedini. „Nakon toga dobili
smo vehabije, sada imamo odlazak mladih
ljudi u Siriju i nagovještaj i političko pokroviteljstvo dovođenja takozvanih Kuvajćana i
njihovo naseljavanje u BiH.”■
CRNA GORA
Zabrana za sve zastave, osim
crnogorske
S
rbin koji za vrijeme svadbe ili na nekom sportskom
takmičenju u Crnoj Gori istakne srpsku trobojnicu
platiti će kaznu od najmanje dvije hiljade eura. Na
samo Srbi, koji u Crnoj Gori čine više od 32 posto
stanovništva, već i ostale nacionalne zajednice,
Hrvati, Muslimani, Albanci, Bošnjaci... neće moći, kao do
sada, da svoja nacionalna obilježja koriste slobodno i bez
ikakvih zakonskih ograničenja jer će im to pravo uskratiti
novi zakon o upotrebi i javnom isticanju simbola. Najava
zabrane upotrebe simbola svih nacionalnih zajednica i
etničkih grupa, osim Crnogorcima, izazvala je oštra reagiranja. Predstavnici albanskih partija u crnogorskom parlamentu poručili su da takav zakon neće podržati iako je
njegov autor Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Albanci su javno poručili „da nacionalni simboli treba da se
koriste u državnim organima, kao i u obrazovnim ustanovama, lokalnim samoupravama u kojima je neka nacionalna zajednica autohtona”, i da simboli nikakvom prisilom
ne mogu biti nametnuti. Novim zakonom za nepoštovanje
propisa predviđene su novčane kazne od 2.000 do 20.000
eura za pravnu osobu, od 300 i 2.000 eura za fizičku osobu, a za poduzetnika od 500 do 6.000 eura.■
34
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
SRBIJA
Subotički Hrvati traže svoje kazalište
U
druženje građana Hrvatska nezavisna lista
pokrenulo je inicijativu za
uvođenje drame na hrvatskom jeziku u Narodnom
pozorištu u Subotici. Do sada su organizirali prikupljanje potpisa i oko 500
građana podržalo je njihovu inicijativu,
a podršku su dobili i od Hrvatskog nacionalnog veća, dok je Demokratski
savez Hrvata u Vojvodini, koji je i član
vladajuće koalicije u Subotici, najavio
je da će njihovi odbornici tražiti da
se ovo pitanje stavi u dnevni red na
slijedećem skupštinskom zasjedanju.
Zlatko Ifković, predsednik Udruženja
građana Nezavisna hrvatska lista,
kaže da je ovo njihovo stečeno pravo
jer, kako podsjeća i Ivan Stipić, njegov
zamjenik, drama na hrvatskom jeziku u
subotičkom teatru postojala je do 1958.
godine. Nakon toga uvedena je drama
na srpskohrvatskom jeziku, da bi nakon
raspada zemlje devedesetih u Narodnom pozorištu postojale drame na
srpskom i na mađarskom jeziku. Stipić
kaže da se pozivaju na ustavom zagarantirano pravo da se dostignuti stupanj
zaštite ljudskih i manjinskih prava ne
smije umanjivati, a osim toga Srbija i
Hrvatska potpisale su još 2004. godine
međudržavni sporazum o manjinskim
pravima. Prema njihovim riječima, to
su temeljne vrijednosti na osnovu kojih traže da se pravno regulira status
drame na hrvatskom jeziku, zatim da se
u budžetu grada za narednu godinu izdvoji novac za funkcioniranje ove drame,
da se imenuje vršilac dužnosti, kao i da
ona počne da funkcionira sa postojećim
ansamblom. Iako je i pokrajina Vojvodina jedan od osnivača Narodnog
pozorišta u Subotici, Ifković kaže
da se još nisu obraćali pokrajinskim
službama, jer žele da za svoju inicijativu
prvo dobiju podršku u Subotici.■
MAKEDONIJA
Bugarski desničari traže dijelove Srbije i
Makedonije
“
Teritorije u Srbiji i Bivšoj jugoslavenskoj republici Makedoniji koje
naseljavaju Bugari trebalo bi da
budu vraćene Bugarskoj”, zahtjeva
ultradesničarska stranka Ataka u
deklaraciji koju je predstavila u bugarskom
parlamentu. U tom dokumentu se navodi
da je „kada je 1919. potpisan ponižavajući
sporazum – Nejski mirovni ugovor – mnogo
Bugara ostalo van matice”. „Srbija i Bivša jugoslavenska republika Makedonija ne mogu
biti pravni nasljednici Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Ujedinjene nacije nisu prihvatile
Srbiju kao nasljednika Jugoslavije dok Bivša
jugoslavenska republika Makedonija nije ni
međunarodno priznata pod svojim ustavnim
imenom. Teritorije odvojene od Bugarske
po Nejskom mirovnom ugovoru trebalo bi
ponovo pripojiti matici”, navodi se u deklaraciji. Ataka smatra da bi ovo pitanje trebalo
riješiti prije nego što Srbija otpočne prego-
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
35
vore o pridruženju EU. Ova partija podržava
ideju o „velikoj Bugarskoj”, što je pojam koji
označava ciljeve velikobugarskih nacionalista koji zagovaraju proširenje granica države.
Prema gledištu ovih nacionalista, „velika
Bugarska” bi predstavljala ujedinjenje svih
Bugara u sastavu jedne države. Pri tome
oni smatraju Bugarima sve južnoslavensko
stanovništvo na području između rijeke
Dunav i Stare planine, regiona oko Sofije,
Vranja, Pirota i Niša, u dolinama rijeke
Morave, sjevernoj Trakiji, dijelovima istočne
Trakije i skoro cijeloj Makedoniji, iako je veliki dio ovog stanovništva u stvari srpske i
makedonske nacionalnosti. Ataka već ima
predhistoriju neslaganja sa Srbijom, a srpske vlasti su njenim simpatizerima zabranile
da prisustvuju protestnom skupu koji je povodom obilježavanja potpisivanja Nejskog
sporazuma organiziran u Bosilegradu 2010.
godine.■
priča s istoka
NEBRIGA O OSOBAMA TREĆE
ŽIVOTNE DOBI JE SRAMOTA
OVOG DRUŠTVA
Kako danas žive penzioneri na vukovarskom području razgovarali smo s Milom Landup, predsednicom Udruženja penzionera „Zapadni Srem“ iz Vukovara. Reč je o udruženju koje okuplja blizu dve hiljade članova (1936 prema poslednjim podacima)
iz 12 podružnica u opštinama s većinskim srpskim stanovništvom
na području Vukovarsko-sremske županije i Grada Vukovara te
pridruženom članicom, podružnicom Dalj iz Osječko-baranjske
županije
“
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
Penzionera je sve više,
starosna
populacija
raste, a život je sve
teži i skuplji. U Borovu
naselju, recimo, prema
podacima kojima raspolažem,
imamo preko 100 ozbiljno socijalno ugroženih penzionera.
Ti ljudi jedanput godišnje dobiju poklon paketiće. To vam je
jedan simboličan znak pomoći
i razumevanja prema tim ljudima, a njihove penzije se prema penzionim čekovima kreću
od 286 kuna, to je ona najniža
penzija, pa 618 kuna, 751 kunu,
971 kunu, 1112, 1155 kuna itd.
Inače, prosečna penzija na
državnom nivou je oko 2200
kuna. Penzije u odnosu na plate
rastu sve sporije. Prema podacima objavljenim u Hrvatskom
umirovljeničkom listu (HUL)
penzije su pale za 11 odsto dok
su plate rasle 1 odsto godišnje,
a na jednog penzionera dolazi
1,23 zaposlena. Onda znamo
kakva je situacija, kada je reč o
položaju penzionera“, priča ova
nastavnica u penziji.
Landupova posebno ističe
aktivnosti udruženja na planu
socijalnog segmenta. „ Na nivou
udruženja, u svim našim podružnicama, imamo veoma dobro
organizovane nabavke životnih
namirnica i ogrevnog drveta, pa
penzioneri mogu prema svojim
mogućnostima da kupuju određene proizvode, da plaćaju to
po povoljnim cenama, da otplaćuju u ratama i u stvari većina
penzionera tako preživljava.To
je jedan od načina da mi našim
penzionerima pomažemo koliko
možemo. Tužno je da sve više
penzionera sve teže živi, sve
teže spajaju kraj s krajem“ dodaje naša sagovornica.
Penzioneri su prinuđeni da
se snalaze kako znaju i umeju i
upućeni su jedni na druge, da se
međusobno ispomažu. Međutim,
koliko su Vukovar i njegova okolina danas mesto po meri življenja osoba treće životne dobi? Za
kvalitetniji život ove populacije,
po rečima Mile Landup, trebalo
bi biti odgovorno čitavo društvo,
institucije koje bi trebalo da vode
brigu o socijalno ugroženim ljudima, da se više povede briga
o smeštaju tih ljudi, da se mogu
lakše smestiti u domove za stare, da imaju redovnu socijalnu
pomoć, da ih se redovno obilazi,
36
da jedince lokalne samouprave
iz budžeta izdvajaju više novca
za brigu o osobama treće životne dobi. „Mislim da bi se po
tom pitanju moglo napraviti više
jer to je društvena sramota, ako
vidimo stare ljude koji su zaboravljeni, koji su na ulici i kopaju po kontejnerima, koji traže i
mole na pijaci prodavače da im
ponešto udele. To je naša društvena sramota i u stvari realnost
današnjice i života koji je zaista
sve teži“ smatra predstavnica
ovog penzionerskog udruženja
sa sedištem u Vukovaru. Landupova se ujedno pita kako je moguće da Vukovar nema gradsku
kuhinju, gde bi stari i siromašni,
a takvih je danas sve više, mogli
dobiti bar jedan topli obrok! A s
dolaskom zime svi se pribojavaju velikih režija, posebno kada
je reč o računima za grejanje.
Mnogi su prisiljeni podizati kredite, kako bi platili režije. „Ljudi
misle kako da prežive i preguraju zimu. Sede obučeni, šetaju po
robnim kućama kako bi se ugrejali, mislim da je to jedna velika
tuga. Znamo da je zdravlje ljudi
sve više ugroženo, da su lekovi
sve skuplji, da se za zdravstveIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Koliko su Vukovar i njegova
okolina danas mesto po meri
življenja osoba treće životne dobi?
- To je društvena sramota, ako
vidimo stare ljude koji su zaboravljeni, koji su na ulici i kopaju
po kontejnerima, koji traže i mole
na pijaci prodavače da im ponešto
udele. Sve više starijih je ugroženo,
lekovi su sve skuplji, a za zdravstvene usluge danas se sve više izdvaja. Položaj penzionera nikad nije
bio gori... - ogorčena je predsednica
udruženja
penzionera
„Zapadni
Srem“ iz Vukovara Mila Landup
ne usluge danas više izdvaja. Položaj
penzionera nikad nije bio gori“ rezimira
naša sagovornica koja je Vladu, kada je
reč o brizi za osobe treće životne dobi,
ocenila mršavom dvojčicom. Mišljenja
je da se mnogo više odradi u lokalu,
od strane jedinica lokalne samouprave i privatnika koji otvaraju domove za
stare i nemoćne. U penziju je otišla s
41 godinu radnog staža i 1600 kuna
što je, kako ističe, doživela tragično jer
je kao prosvetni radnik imala pristojnu
platu. Danas je ta penzija nešto veća,
ali i dalje ispod tri hiljade kuna, zbog
čega oseća stid, kada je neko pita za
njen iznos.
S obzirom da je najveća stavka u
budžetu hrana, pa su penzioneri iz grada prinuđeni da kupuju jeftinu hranu na
akcijama, kojoj ističe rok trajanja, penzionerima sa sela je donekle lakše. Julka Nedić, 74-godišnja penzionerka iz
Borova otišla je u prevremenu penziju
krajem 1990. godine, nakon 33 godine
radnog staža u obućari fabrike Borovo.
Kao visokokvalifikovana radnica imala
je dobru platu, pa penzijom od 2400
kuna nije zadovoljna. Najgore je, ističe,
što su godinama govorili i obećavali da
će penzioneri, koji od 1991. do 1998.
godine nisu primali penzije biti obešteIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ćeni, a do danas nisu isplaćeni. Mnogi su, u međuvremenu, i umrli. Ipak,
Julka se ne žali.„Važno je da mogu da
hodam, da radim i da se sama služim.
Aktivna sam u podružnici penzionera
Borovo. Zadovoljna sam svojom porodicom i životom jer se još uvek osećam
sposobnom i zdravom“, priča Julka.
Penzionerka Jelka Dimitrijević iz
Borova kaže da nije od onih žena koje
skrivaju godine jer će tek na proleće
imati 65. „Ja stalno kažem da imam 65
jer volim kad mi kažu da mi niko ne bi
dao 70“, šeretski odgovara ova penzionerka na pitanje o godinama. U penziju
je otišla sa 60 godina. „Penzija je mala,
ali kažu da nije važno kolika je penzija
već koliko je uživaš. Nije sve u parama.
Volim druženje, vedre, pozitivne i radne
ljude. Volim što živimo u vremenu kad
i omladina više ceni babe i dede, zato
što njihovi roditelji nemaju šta da im
pruže pa im pomažu stari od svoje penzije. Moja je penzija 1.500 kuna, nekad
i manja, ali ja sam zadovoljna. Važno
mi da dok sam živa mogu sama da se
poslužim, da radim i činim nekom zadovoljstvo, onda je to meni odmah i veća
penzija“ kaže Jelka. Iza sebe ima 23
godine radnog staža. Radila bi i duže,
ali je 1991. godine dobila otkaz. Drugi
37
posao u tim godinama nije mogla pronaći. U valjari kombinata Borovo više
od dve decenije bila je isplatnica, a potom i referent plana i kalkulacija.
Nakon što je ostala bez posla,
morala je da čeka da navrši 60 godina,
kako bi otišla u penziju. „Moja penzija je
mala, ali mogu zahvaliti Bogu što sam
zdrava jer da sam bolesna sigurno da
od te penzije ne bih mogla kupovati lekove, možda više i ne bih bila živa. Pojedini penzioneri plaćaju 300-500 kuna
za lekove, samo da produže muke. I to
naše zdravstvo, kakvo je, ko nema novca ne može se ni lečiti! Šta bih ja s 1500
kuna? Hvala Bogu što sam zdrava, ne
moram držati ni dijetu, možda bih i trebala, ali tome ne pridajem važnost. Ne
moram kupovati lekove, pa mogu reći
da sam zadovoljna“ priča ova blagajnica borovske podružnice penzionera
koja se rado odaziva zajedničkim izletima i druženjima. A upravo su organizovani odlasci u banje, putovanja i
druženja ovdašnjih penzionera, na nivou penzionerskog udruženja „Zapadni
Srem“, svojevrsni izduvni ventil i prilika
koja se ne propušta, da bar na jedan
dan zaborave sumornu svakodnevicu,
bolest, samoću i besparicu, da dodaju
život godinama.■
administrativni genocid
IZBRISANI SLOVENCI TRČE ZAČARANI KRUG
KAKO BI PONOVNO POSTALI DRŽAVLJANI
SVOJE DRŽAVE
Slovenska država potezom pera izbrisala je 25.671 svojih građana,
među njima i 5.610 djece samo zato što su bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci,
Kosovari, Romi i ostali stanovnici neslovenskog porijekla iz drugih
država nastalih raspadom Jugoslavije
B
Piše:
NIKOLA
CETINA
ila jednom jedna
mudra izreka koja je
glasila “Nije čovjek
nešto što se može
gumicom
izbrisati”. Vrijedila je ova izreka sve
do 26. februara 1992. godine
kada je osam mjeseci nakon
osamostaljenja Slovenije i uspostave vlasti koja je sebe nazvala demokratskom donijela,
temeljem Zakona o strancima,
odluku o brisanju iz registra stalnog prebivališta 25.671 svojih
stanovnika. Nije se to desilo za
vrijeme slovenskog instant rata,
niti u vrijeme neprijateljskih odnosa Slovenije i ostatka Jugoslavije,
već nakon osam mjeseci, kako se
to lijepo kaže, vladavine novoizabrane na slobodnim izborima
demokratske vlasti
ADMINISTRATIVNI GENOCID
Slovenska država potezom
pera briše 25.671 svojih građana
među njima i 5.610 djece samo
zato što su bili Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Kosovari, Romi i ostali stanovnici neslovenskog porijekla
iz drugih država nastalih raspadom Jugoslavije, a koji su za tu
državu bili remetilački faktor u
nastojanjima stvaranja čiste nacionalne države. Mnogi od njih
su godinama, neki i desetljećima
živjeli i radili u Sloveniji, a preko
noći ostaju bez službenog statusa, njihovi su osobni dokumenti
bili poništeni ili uništeni, ostali su
bez prava na posao, bez zdravstvenog osiguranja, bez prava
na školovanje, jednom riječju bez
prava na dostojan život. Cilj ovakve genocidne politike realiziran
je jer su “izbrisani” morali napustiti Sloveniju ili su bili deportirani.
Dok ih je slovenska ultradesnica
nazivala ratnim zločincima i nepoželjnima demokratska javnost u
Sloveniji takvo masovno kršenje
ljudskih prava koje je napravila
slovenska država označavala
je na više načina: meki genocid,
administrativni genocid, administrativno etničko čišćenje, civilna
smrt, masovna denacionalizacija
itd. Riječ je o oznakama društvenog i političkog isključenja u postupcima deteritorizacije i reteritorizacije tijela i života, koje danas
već kao primjer navode udžbenici
o savremenoj biopolitici !.
POTRESNA SVJEDOČANSTVA
“IZBRISANIH”
Slovenski Mirovnu inštitut
je objavio više potresnih ispovijesti izbrisanih ljudi s apelom da
se etničko čišćenje više nikada ne
dogodi.
Sudbinu” brisanja” doživjela
je peteročlana obitelj porijeklom
iz Bosanske krupe. Godine 1983.
odjavljuju stalno prebivalište u
BiH i sele u Sloveniju, gdje su
oboje radili i gdje im se je rodila
treća kćer. Policajci im upadaju
u stan 1993. godine i oduzimaju
im sve dokumente uputivši ih na
38
ambasadu BiH koja će im izdati
bosanske pasoše. U ambasadi
saznaju da im je izbrisana i kći
rođena u Sloveniji, koja također
dobiva bosanski pasoš. Iste godine supruga dobiva s još 23 neslovenca otkaz s obrazloženjem
da je strana državljanka i da joj
je istekla radna dozvola. Nakon
upada policije u njihov stan kćerke su dobile pismenu obavijest za
roditelje da više ne mogu pohađati svoju osnovnu školu jer nemaju
slovensko državljanstvo, te da se
mogu upisati u osnovnu školu za
izbjeglice.
Istu sudbinu zadesila je i
aktivisticu za prava takozvanih
izbrisanih koja je jednim potezom
birokratskog pera umjesto Slovenkom postala Hrvatica. “Kada
sam 1992. htjela upisati rođenje
sina u matični ured, rekli su mi da
sam državljanka Hrvatske. Dakle,
po ocu Srbinu koji je živio u Vinkovcima i majke Slovenke te nakon života provedenog u Sloveniji
po njima se, eto, rodila Hrvatica”
svjesna je apsurda Marijana Učkar.
“To je bilo etničko čišćenje
drugim metodama, administracijom” govori Niko Jurkas, predsjednik Društva izbrisanih prebivalcev Slovenije dodavši da nisu
brisani Talijani, Austrijanci ili Mađari već samo “južnjaki” među kojima se našao i Jurkas samo zato
što je rođen u Zagrebu. Imao je
sreću da zbog ugleda u zajednici
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
„NJEŽNO“ IZBRISANI: Mučnu sudbinu doživio je Jovan Tošić koji je u Sloveniju došao iz BiH 1978. godine.
Kao samostalni poduzetnik i vlasnik autobusa 1992. godine policija mu uništava važeće dokumente bez kojih gubi
pravo na rad, egzistenciju i boravak u Sloveniji. Prodaje autobus, životari da bi na kraju njegov “dom” postao stari
automobil
i nekim poznanstvima nije bio deportiran u Hrvatsku. Supruga, dva sina i kćer
dobili su slovenska dokumenta. Dvoje
djece rođeno je u Njemačkoj, u Sloveniji
su registrirani kao Nijemci, ali nisu morali
ići po dokumente u Njemačku već bez
problema postaju državljani Slovenije.
Još težu kalvariju doživio je Jovan
Tošić koji je u Sloveniju došao iz BiH
1978. godine. Kao samostalni poduzetnik i vlasnik autobusa 1992. godine
policija mu uništava važeće dokumente
bez kojih gubi pravo na rad, egzistenciju
i boravak u Sloveniji. Prodaje autobus,
životari da bi na kraju njegov “dom” postao stari automobil.
AKO SE BAŠ MORA.....
Ovakvi genocidni potezi slovenskih
vlasti naišli su na brojne međunarodne
kritike i čuđenja da se u jednoj evropskoj
državi mogu brisati njeni nepoželjni stanovnici. Nisu izbrisanima puno pomogle
ni odluke Ustavnog suda Slovenije po
kojima ta mjera nije imala pravnu podlogu i zatražio da im se prizna državljanstvo te da im se vrati status i prizna
njegova valjanost od 26. februara 1992.
godine. Unatoč ovakvim odlukama slovenska Vlada se prema izbrisanima i dalje ponaša diskriminatorno, odbacujući
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
odgovornost državnih organa za njihovo
brisanje i negira im pravo na bilo kakvu
odštetu.
Mijenjale su se Vlade u Sloveniji,
ali to izbrisanima ništa nije pomoglo sve
do presude Evropskog suda za ljudska
prava koji je 2012. godine, po tužbi šest
građana Slovenije, kojom je presudio da
je Slovenija u slučaju izbrisanih provodila etničku diskriminaciju, naloživši Ljubljani da izbrisanima mora isplatiti po 20
hiljada eura, te da u roku od godine dana
pripremi obeštećenje za sve izbrisane.
Vlasti u Sloveniji nisu baš bile oduševljene ovim ozbiljnim upozorenjem,
pa na razne načine pokušavaju otezati
zadane rokove i iznose odštete. Sa zakašnjenjem slovenski parlament ovih
dana usvaja sa 46 glasova za i 26 protiv
Zakon o naknadi štete izbrisanim građanima. Po tom zakonu svaki izbrisani
ima pravo na nematerijalnu odštetu od
50 eura za svaki mjesec u kojem je građanin bio izbrisan iz registra državljana,
a materijalna naknada ne bi mogla biti
veća od limitiranih 39 hiljada eura. Društvo izbrisanih smatra da je predloženi
iznos milostinja i najavljuju ocjenu ustavnosti tog zakona, a oni koji budu svoje
pravo ostvarivali sudskim putem moći će
eventualno dobiti i dva do tri puta veću
39
sumu.
KAKO DODATNO ZARADITI NA IZBRISANIMA
Vlasti u Sloveniji “velikodušno” su
ponudile izbrisanima da posebno zatraže “vraćanje statusa stalnog stanovnika
Slovenije”. A svatko od njih preostalih
oko 12.000 ako želi da mu se ispravi
nepravda i posljedice koje je zbog brisanja trpio-mora državi platiti 90 eura takse kako bi na osnovu presude Suda za
ljudska prava izborio povraćaj nezakonito oduzetih prava. Osim 90 eura takse
država im zagorčava prijavu traženjem
bezbroj dokumenata, među kojima i dokument da su u junu 1991. živjeli u Sloveniji; ako su prije brisanja otišli, kada
je to bilo i zbog čega, koju su granicu
prešli; zatim fotokopiju jugoslavenskog
pasoša, postojeće osobne iskaznice ili
lične karte, potvrdu iz kaznene evidencije... Procjenjuje se da je Slovenija zaradila na ovim zahtjevima oko milijun eura.
Oni izbrisani kojima je vraćen nasilno oduzeti status nailaze na nove birokratske prepreke. Vlasti su kao prebivalište dale adresu na kojoj su nekada
stanovali što im stvara nove probleme,
jer na tim adresama već odavno žive
drugi ljudi u stanovima koje su otkupili.■
PORTRETI: značajni Srbi u Hrvatskoj - SVETOZAR PRIBIĆEVIĆ - II. dio
Svetozar Pribićević i
drama ujedinjenja
Iako su Pribićević i srpska vlada imali zajednički plan - što prije iscrtati granice nove države, ciljevi su im se razlikovali. Pribićević je htio
stopiti nekoliko naroda u jugoslavensku naciju, a velikosrpski krugovi osigurati prevlast Srba u zajedničkoj državi
S
Piše:
RENATO
ĐURĐEVIĆ
redinom oktobra 1918.
nazirao se ratni poraz
Austro-Ugarske. Svetozar Pribićević, lider
Hrvatsko-srpske koalicije, vodeće političke grupacije
u Hrvatskom saboru, ispravno
procjenjuje da Monarhija više
nema snage za političke progone pa se priključuje tek osnovanom Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba, političkom
organu sastavljenom od projugoslavenskih političara koji traže
neovisnu državu Južnih Slavena.
Iako Pribićević postaje tek drugi
potpredsjednik Narodnog vijeća,
on ustvari preuzima njegovo
vođenje, ne samo zbog važnosti
Hrvatsko-srpske koalicije već i
zbog svog autoriteta. Njegovo
konkretno preuzimanje vodstva
Narodnog vijeća je bilo olakšano
odlaskom predsjednika Antona
Korošca u inozemstvo i slabom
poduzetnošću prvog potpredsjednika Ante Pavelića, zubara.
Na povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora na kojoj su hrvatske zemlje proglasile neovisnost
od Monarhije, Svetozar Pribićević
je bio glavna ličnost. On je u ime
grupe saborskih zastupnika podnio hitan prijedlog o raskidanju
svih državno-pravnih veza s Austrijom i Ugarskom i o proglašenju
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije
s Rijekom nezavisnom državom
koja stupa u zajedničku i suverenu Državu SHS. Ta je država trebala postojati samo do ujedinjenja svih jugoslavenskih zemalja.
Obrazlažući prijedlog, Pribičević
je u svom podužem govoru naznačio da će se buduća država
prostirati “na čitavom našem narodnom teritoriju od Soče tamo do
Soluna”. Njegov je govor izazvao
oduševljen pljesak narodnih zastupnika, a dvoranom su se zaorili
pokliči “živio”. Pribićevićev prijedlog Hrvatski je sabor prihvatio jednoglasno. Hrvatska je postala dio
nove Države Slovenaca, Hrvata
i Srba s Predsjedništvom Narodnog vijeća kao nosiocem vrhovne
vlasti. Kako je u Narodnom vijeću
Pribićević imao glavnu riječ, to je
stvarna vlast u novoosnovanoj državi bila u njegovim rukama.
Istog dana sastavljena je
pokrajinska vlada za Hrvatsku i
Slavoniju na čelu s dotadašnjim
banom Antunom Mihalovićem.
Pribićević se usprotivio da Stjepan Radić u toj vladi preuzme
resor gospodarstva. To je razljutilo Radića što je utrlo put dugogodišnjem sukobu između njega i
Pribićevića.
Stara je država pokopana,
a nova se još rađala. U tim je
prijelomnim oktobarskim danima
1918. Svetozar Pribićević postao
centralna ličnost povijesnih događaja u Hrvatskoj. Ništa se nije
moglo zbiti bez njega. Njegova
se prisutnost osjećala posvuda.
Pribićević je naumio što prije uspostaviti neposredne veze s regentom Aleksandrom, srpskom
vojskom i vladom u Beogradu.
Ondje šalje svog brata Valerijana
i još dvojicu članova Narodnog
40
vijeća da dogovore ujedinjenje u
zajedničku državu. Nakon razgovora u Beogradu velikosrpskim
grupama postaje jasno da je Narodno vijeće znatno bolji partner
od Jugoslavenskog odbora kojeg
su činili emigranti iz Austro-Ugarske. Jugoslavenski je odbor htio
da buduća zajednička država
bude dualistička, s dvojnim suverenitetom po uzoru na AustroUgarsku što je Svetozar Pribićević odlučno odbijao. Njegov je cilj
bio unitarna, centralistička država
s jednom vladom. Iako su Pribićević i srpska vlada imali zajednički
plan - što prije zaokružiti jugoslavenski prostor u jedinstvenu cjelinu bez ikakvih prethodnih utanačenja, ciljevi su im se razlikovali.
Pribićević je htio stopiti nekoliko
naroda u jugoslavensku naciju, a
velikosrpski krugovi osigurati prevlast Srba u zajedničkoj državi.
Nakon beogradskih razgovora, u
Zagreb dolazi izaslanik Vrhovne
komande srpske vojske, potpukovnik Dušan T. Simović.
Pribićević je potpukovnika
Simovića izvijestio o raspoloženju
i stavovima političara u Narodnom
vijeću, a Simović je Pribićevića
upoznao o dogovoru o ujedinjenju u Ženevi. Ondje su predsjednik Jugoslavenskog odbora Ante
Trumbić, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik Narodnog vijeća Anton Korošec potpisali Ženevsku deklaraciju. Tom
je deklaracijom bilo dogovoreno
ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije uspostavom dvojnog
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Pavelić i regent Aleksandar (1); S. Pribićević i S. Radić (2)
suvereniteta, čime se sprečavala velikosrpska hegemonija. No, kako je Pašić
povukao svoj potpis, dogovor je propao.
Pribićević je bio zadovoljan porazom u
Ženevi. Požurivao je ujedinjenje ponajprije zato da se ono ostvari prije nego se
u akciju uključe članovi Jugoslavenskog
odbora te Korošec i Trumbić koji su još
bili u inozemstvu.
Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća 23. i 24. novembra 1918.
raspravljalo se o ujedinjenju Države SHS
s Kraljevinom Srbijom. Uvodno je izlaganje održao Pribićević. On je unutrašnji i
vanjski položaj te provizorne države prikazao turobnim. Naime, po selima su harale bande, a u gradovima su se razmahali prosvjedi. Međutim, veća je opasnost
po novu državu bio izostanak međunarodnog priznanja, nepostojanje vojske i
kontrole nad teritorijem. Takvo su stanje
iskoristile susjedne države kako bi se teritorijalno proširile na štetu mlade države.
U tome je najviše uspjeha imala Kraljevina Italija. Talijanski diverzanti su potopili bojni brod Viribus Unitis usidren kraj
Pule, što je otvorilo put brzoj okupaciji
Istre, Rijeke, Trsta, Slovenskog primorja
i velikih dijelova Dalmacije. Austrijske su
trupe nastojale preuzeti vlast u Mariboru,
a mađarske u Prekomurju i Međimurju. I
srpska je vojska u značajnom broju bila
prisutna u Državi SHS, dijelom pozvana
od Narodnog vijeća, dijelom otposlana od
srpske vlade da sačuva za Srbiju dijelove
s mješovitim stanovništvom u slučaju da
se ujedinjenje ne bi moglo provesti prema ideji srpske vlade.
Uz preplavljenost države raznim
vojskama, mnoge su lokalne vlasti otvoreno zanemarivale središnju vlast u Zagrebu. Skupština u Novom Sadu je južnu
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Ugarsku, u koju je upala vojska iz Srbije,
priključila Kraljevini Srbiji. Dan ranije i Srijem je proglasio priključenje Srbiji. U Bosni i Hercegovini došlo je pod utjecajem
srpske vlade do odcjepljenja pojedinih
općina dok je banjalučko Narodno vijeće, koje nije priznavalo ni sarajevsko ni
zagrebačko središnje vijeće, cijelu Bosnu
i Hercegovinu pripojilo Srbiji. Dalmatinska je vlada pak prijetila da će Dalmacija
sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom
ako Narodno vijeće u Zagrebu u roku
od pet dana ne donese odluku o stvaranju zajedničke države. Sve u svemu,
razumljivo je da neodgodivo ujedinjenje
sa Srbijom tada nisu zagovarali samo
ključni srpski političari u Zagrebu, s Pribićevićem na čelu, nego i većina hrvatskih
političara.
Pribićević je zaključio da se ujedinjenje sa Srbijom treba provesti bez odlaganja. Većina se u Središnjem odboru
Narodnog vijeća s tim složila, pa je izabrana delegacija od 28 članova koja će
otputovati u Beograd i ondje sa srpskom
vladom to provesti. Protiv je glasao samo
Stjepan Radić. Prihvaćen je i Naputak, tj.
pismene direktive o principima dogovaranja sa srpskom vladom.
Središnji odbor se ponovo sastao
26. novembra da raspravi o vremenu
odlaska delegacije u Beograd. Dugo se
o tome raspravljalo jer ni cijela srpska
vlada još nije stigla u Beograd niti su se
Korošec i Trumbić vratili iz inozemstva.
Sjednica Središnjeg odbora potrajala je
do kasno navečer, a nikakav dogovor nije
još postignut. Većina članova odbora se
razišla u uvjerenju da se sutra ne ide u
Beograd. Pretpostavlja se da je Pribićević potom izveo manevar, jer je s ostatkom Središnjeg odbora odlučio da se
41
sutra ipak ide u Beograd. Ta odluka nije
bila pravovaljana jer ju je donio krnji Središnji odbor. Oko 23 sata glasnici odlaze
u kuće pojedinih delegata i obavještavaju
ih da se sutra nađu na kolodvoru. Oni su
krenuli u Beograd, a da nisu iscrpno raspravili o unutrašnjim odnosima u novoj
državi.
Kad je delegacija Narodnog vijeća
stigla u srpsku prijestolnicu, odabrala je
Odbor petorice koji je prionuo na pisanje
teksta “Adrese” koju će podnijeti regentu
Aleksandru. Sadržaj “Adrese” je izazvao
polemiku između Pribićevića i Pavelića.
Pavelić se pozivao na Naputak i tražio da
se u “Adresi” istaknu autonomna prava i
granice pokrajina. Pribićević je to odbijao
i tražio da se najprije dvije države ujedine, a da se o svemu ostalom raspravlja
poslije.
Pribićević je uporno ponavljao da
je ujedinjenje najpreče, a rasprava o
unutrašnjem ustrojstvu države samo bi
odgodila ujedinjenje. Konačni je tekst
“Adrese” postignut kompromisom. U njoj
je bilo vrlo malo ideja iz Naputka, prevladavale su Pribićevićeve formulacije. To je
bio posljednji u nizu uspjeha Svetozara
Pribićevića u dramatičnom procesu ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom. Na koncu, svečanim
proglašenjem ujedinjenja 1. decembra
1918. Pribićević je učvrstio svoju političku moć što će se pokazati i u zajedničkoj državi. On je u postizanju političkih
ciljeva bio ustrajan i bezobziran, ali je na
sebe preuzeo i povijesnu odgovornost.
No, tada je bio uvjeren u ispravnost svoje
politike. Mnogo godina kasnije, priznao je
da je imao udio u “kobnoj pogrešci” jer je
spriječio Narodno vijeće da potvrdi proglašenje ujedinjenja.■
izvan granica
Trideset milijuna ljudi
u ropstvu
Riječ ropstvo bi početkom 21. stoljeća trebala označavati mračnu kategoriju ljudske patnje i iskorištavanja koja pripada prošlosti, ili se u današnjici zadržala kao iznimna rijetkost.
Suzbijanje te pojave kroz proteklih dvjesto godina sa pravom se uzima kao jedno od velikih postignuća moderne civilizacije. No suzbijanje nije isto što i iskorjenjivanje, a najnoviji
podaci pokazuju da je situacija po tom pitanju lošija od onoga što bi se na temelju konvencionalnih promišljanja moglo očekivati. U Globalnom indeksu ropstava za 2013. godinu, dokumentu koji je objavila australska nevladina organizacija Walk Free Fundation
posvećena borbi protiv takvog odnosa prema ljudima, procjenjuje se da na svijetu danas
živi 29.8 milijuna robova.
D
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
okument je, zbog
ugleda udruge koja
ga je sastavila i
kvalitete podataka
koji su prikupljeni,
gotovo
momentalno
postao
važno referentno djelo i umjerena senzacija među onima koji
prate probleme globalne civilizacije. U Indeksu se u definiranju
modernog ropstva polazi od tri
glavne kategorije koje imaju niz
konkretnih pojavnih oblika. Ropstvo je tretiranje osobe kao da
je vlasništvo, nešto što se može
kupiti, prodati, pa čak i uništiti.
Tu su uključeni i prisilni brakovi,
brakovi sa djecom, iskorištavanje
djece i dužničko ropstvo. Prisi-
lan rad je srodna pojava gdje se
prijetnjom ili prisilom tjera osobu
na rad protiv njene volje. Trgovina ljudima(human trafficking)
uključuje proces kroz koji su ljudi
prevarom, prisilom ili otmicom
uvučeni u lanac kojim ih se transportira, skriva i preprodaje da bi
ih se na kraju iskorištavalo kroz
ropstvo, prisilan rad, prostituciju, vađenje organa ili neki drugi
način. Glavna zajednička točka
sve tri kategorije je lišavanje
slobode jedne osobe od strane
druge osobe; slobode da promjeni posao, slobode da promijeni
mjesto posla ili boravka i slobode
da kontrolira vlastito tijelo.
Globalna slika ropstva po42
kazuje jasne trendove u njegovom formiranju. Ono se najviše
širi u uvjetima raspada državne vlasti i društvenog sistema
uzrokovanim ratom, prirodnom
katastrofom ili drastičnom društvenom i ekonomskom krizom,
kada zakon jačeg prevladava a
oni slabiji postaju lak plijen. Takva
situacija prevladava ili je prisutna
u značajnom dijelu pod-saharske
Afrike. Duboko siromaštvo, koje
postoji u gotovo svakom kutu
svijeta, također je čest uzrok ropstva, na koje oni čija je egzistencija dovedena u pitanje ponekad
dobrovoljno pristaju, prodajući
sebe ili svoju djecu. Diskriminacija manjinskih vjerskih, nacionalIDENTITET/ BR. 185 / 2013.
nih ili drugih društvenih skupina također
igra veliku ulogu. Većinske ili povlaštene
skupine društva često sa relativnom lakoćom gledaju na tragediju koja se dešava onima koje drže za manje vrijedne
od sebe. Neformalni ali još uvijek aktualni
kastinski sustav Indije dobar je primjer za
to. Društveni običaji diktiraju odnos prema nekim oblicima ropstva u raznim krajevima svijeta. Tako je u islamskom svijetu, pogotovo na Bliskom istoku, relativno
raširena praksa prisilnog braka i braka sa
djetetom, dok su na Haitiju 10% djece žrtve običajnog prisilnog rada. Loše funkcioniranje i korupcija unutar pravne države
razlog su omogućavanja, ili barem nedovoljnog suzbijanja ropstva i u relativno
uređenim društvima.
Trgovina ljudima radi prisilnog rada
ili prostitucije veliki je problem u nizu europskih tranzicijskih država među kojima
Moldova drži neslavan primat. Na drugoj strani ljestvice su razvijene, bogate i
mahom zapadne zemlje koje imaju minimalan postotak udjela robova u stanovništvu. Dobro funkcioniranje i relativno
bogatstvo društva omogućavaju to da
su i oni najslabiji članovi zajednice puno
bolje zaštićeni nego u ostatku svijeta. Poštivanje ljudskih i građanskih prava, viša
obrazovna razina i efikasnost pravne države također su vitalno važni faktori. No
i u razvijenim zemljama je prisutnost ropstva veća nego što se očekivalo. Čak se
može reći da je sa obzirom na sve povoljne uvjete koje uživaju njihove populacije
to jedno većih i neugodnijih iznenađenja
ovog istraživanja. Djelomično objašnjenje je u tome da je ta pojava uvezena
trgovinom ljudima. Migrantski radnici su
ponekad prisiljeni na robovske uvjete
rada, a rasprostranjen je i uvoz prisilnih
prostitutki iz Istočne Europe.
No duboko siromaštvo se može
naći i u bogatim zemljama, što je dobar
dio uzroka postojanja procijenjenih 60 ti-
Karta ropstva po apsolutnom broju robova u zemlji
suća robova u SAD-u. Indeks je ocijenio
situaciju u 162 zemlje i između ostalog
uvrstio ih u dvije ljestvice, jednu na kojoj
su rangirane po ukupnom procijenjenom
broju robova u zemlji, i drugu po udjelu
robovske populacije u ukupnom stanovništvu. Po broju robova u zemlji najlošija
situacija je u Indiji(14 milijuna), Kini(3 milijuna), Pakistanu(2.1 milijun), Nigeriji(700
000) i Etiopiji(650 000). Rusija je jedina
europska država među deset najlošijih
sa 516 000 robova. No iako je takav pregled važan radi stjecanja slike o općem
stanju, udio robova u općoj populaciji vjerojatno je bolji prikaz problema sa kojim
se pojedina zemlja suočava. Po postotku
je najlošije stanje u Mauritaniji(4%), pa
zatim na Haitiju(2.1%), Pakistanu(1.2%),
Indiji(1.1%) i Nepalu(1%). Iz Europe ih
neposredno slijedi Moldova(0.9%). Hrvatska sa 15 000 procijenjenih robova u
ukupnoj populaciji od 4.2 milijuna dijeli
61. mjesto sa Poljskom i Slovačkom, što
je malo bolje od BiH i Srbije ali nešto lošije od Slovenije.
Šokantno visoka zastupljenost u
Mauritaniji uzrokovana je tradicionalnim,
Ropstvo je tretiranje osobe kao da je vlasništvo, nešto što se može kupiti, prodati, pa čak i uništiti. Tu su uključeni i prisilni brakovi, brakovi sa
djecom, iskorištavanje djece i dužničko ropstvo. Prisilan rad je srodna
pojava gdje se prijetnjom ili prisilom tjera osobu na rad protiv njene volje.
Trgovina ljudima (human trafficking) uključuje proces kroz koji su ljudi
prevarom, prisilom ili otmicom uvučeni u lanac kojim ih se transportira,
skriva i preprodaje da bi ih se na kraju iskorištavalo kroz ropstvo, prisilan
rad, prostituciju, vađenje organa ili neki drugi način. Glavna zajednička
točka sve tri kategorije je lišavanje slobode jedne osobe od strane druge
osobe; slobode da promjeni posao, slobode da promijeni mjesto posla ili
boravka i slobode da kontrolira vlastito tijelo.
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
43
nasljednim ropstvom u kojem djeca nastavljaju ropski status svojih roditelja. Takva praksa je još uvijek široko prihvaćena
u društvu i naglašena etničkom podjelom
na dvije skupine od kojih je jedna već
stoljećima dominantna u političkom, ekonomskom i obrazovnom pogledu(˝Bijeli
Mauri˝) a druga prisilno podložna takvoj
vrsti iskorištavanja(˝Crni Mauri˝). No najozbiljniji problem se nalazi u Indiji, čijih 14
milijuna robova broji gotovo isto koliko i
svi ostali porobljeni svijeta zajedno. U zemlji je prisutan skoro svaki oblik te pojave. Dužničko ropstvo često se prenosi na
djecu koja se nemilosrdno iskorištavaju,
siromašni radnici se iz očaja daju u ruke
beskrupuloznim trgovcima radne snage,
žene i djevojčice iz nižih staleža su izložene prodaji u seksualno roblje, što se
ponekad maskira brakom. Oni koji drže
moć u Indiji za sada ne pokazuju bitan
interes za te, kao ni za mnoge druge probleme i tragedije koje pogađaju one koji
su ekonomski slabi i društveno izolirani.
Čitajući Indeks globalnog ropstva
ne dobiva se dojam da bi moglo doći do
većih poboljšanja u bliskoj budućnosti.
Ropstvo je značajna pojava u onim zemljama koje imaju čitav niz velikih, ponekad i katastrofalnih problema i njegovo
će suzbijanje uglavnom zavisiti od šireg
društvenog oporavka. No to ne znači da
treba dignuti ruke u zrak. Walk Free Fundation je uz najgorih deset država u izvještaju dala niz uputa za njihove specifične
situacije. Raspon savjeta je širok, od onih
zakonodavnih do konkretnih smjernica
za djelovanje policije i nevladinih udruga.
Čak bi i minimalno poboljšanje na globalnom planu moglo promijeniti sudbine
stotina tisuća ljudi. A sloboda svakog pojedinog čovjeka, žene i djeteta je nešto
za što se zbilja vrijedi boriti.■
PANORAMA
Svjetski pisci potpisali peticiju za prekid
masovnog nadzora
V
iše od petsto uglednih
svjetskih pisaca, među
kojima i petero nobelovaca, potpisalo je peticiju
u kojoj se poziva na prekid
“masovnog nadzora” građana u doba
interneta, pošto su posljednjih mjeseci
otkriveni razmjeri špijuniranja građana
koje provode brojne vlade, osobito
američka. U otvorenom pismu naslovljenom “Zauzimanje za demokraciju u
digitalno doba”, objavljenom povodom
međunarodnog Dana ljudskih prava,
pisci traže da se građanima omogući da
odluče do koje će se mjere njihovi osobni podaci moći prikupljati, pohranjivati i obrađivati, te tko će to moći
raditi. “Pozivamo sve države i korporacije da poštuju ta prava”, navodi
se u peticiji koju su između ostalih
potpisali dobitnici Nobelove nagrade
za književnost Orhan Pamuk, J.M.
Coetzee, Elfriede Jelinek, Guenter
Grass i Tomas Transtroemer. Među
560 potpisnika iz 83 zemlje svijeta
su i hrvatski književnici Slavenka
Drakulić, Dubravka Ugrešić, Edo
Popović i Miljenko Jergović.■
Rusija otpisala 90 posto kubanskog duga
R
usija i Kuba postigle su dogovor o
otpisu 90 posto od
32 milijarde dolara
kubanskog duga danas nepostojećem SSSR-u, što je
potez kojim se okončava 20-godišnji
spor i otvara put novim investicijama
i trgovini. Dvije strane su početkom
godine počele raditi na rješavanju
spora a dogovor je finaliziran u listopadu. Kuba će platiti 3,2 milijarde
dolara tokom deset godina, dogovorile su dvije strane a dogovor još mora
potvrditi Duma. Još traju pregovori o
tome na koji će način Kuba plaćati ostatak duga, kažu diplomati, jer je i 320
milijuna dolara godišnje velika obveza
za Havanu koja je desetljećima pod
američkim sankcijama.■
Povijesni sporazum ojačat će
gospodarstvo za 1000 milijardi dolara
S
vjetska trgovinska organizacija WTO postigla je prvi
globalni dogovor koji bi trebao
ojačati svjetsko gospodarstvo
za gotovo 1000 milijardi
dolara. Dogovor o reformi globalnog
trgovinskog sporazuma, potpisan na
Baliju, pojednostavnit će proceduru
i olakšati siromašnijim zemljama da
prodaju svoja dobra. U dogovoru je
sudjelovalo 159 zemalja. Sporazum
će smanjiti trgovinske barijere i ubr-
zati protok robe preko carine tako što
će smanjiti birokraciju. Najsiromašnije
zemlje imat će bolje uvjete trgovanja, a
zemlje u razvoju moći će zaobići ‘normalna’ pravila o poljoprivrednim subvencijama dok pokušavaju nahraniti
siromašne. Procjenjuje se da će sporazum uliti 960 milijardi dolara u svjetsko
gospodarstvo, otvoriti 21 milijun radnih
mjesta, od čega 18 milijuna u zemljama
u razvoju. Hrvatska je jedna od članica
WTO-a koja mora odobriti sporazum.■
44
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Pripremio: IGOR PALIJA
FIFA Brazilu plaća 2,5 milijuna dolara zbog
zagađenja zraka
M
eđunarodna nogometna federacija (FIFA)
platit će Brazilu 2,5
milijuna dolara zbog
zagađenja
životne
sredine zbog brojnih zrakoplovnih letova tokom Svjetskog nogometnog prvenstva. Kako je navela Američka agencija za zaštitu životne sredine tokom
World Cupa u zrak će biti ispušteno
dva milijuna tona ugljičnog dioksida
što je jednako količini koju godišnje
proizvede 560.000 automobila. FIFA će
pomoći Brazilu i financirajući projekte
sađenja drveća. Zanimljivo, Sjedinjene
Američke Države i još 15 zemalja nedavno su se oglasili protiv europskog
poreza na CO2 koji ispuštaju aviokompanije, plašeći se da taj novac neće ići
u fond za zaštitu okoliša već će se trošiti
za rješavanje europske dužničke krize.
Pravni postupak protiv uvođenja poreza
na emisije CO2 najavile su i vodeće
kineske aviokompanije. Porez na CO2
uveden je u EU i stupio je na snagu 1.
januara 2012. godine.■
Malta prodaje državljanstvo za 650.000 eura
M
alteški parlament odobrio je prodaju malteškog
državljanstva za 650.000
eura državljanima trećih
zemalja. Smatraju da bi taj plan zemlji trebao donijeti prihode i privući ljude
koji bi mogli ulagati na otoku. Procjenjuju je da bi se na ovakav način moglo
prikupiti 30 milijuna eura u prvih god-
inu dana, što znači da bi državljanstvo
kupilo oko 45 ljudi. Time bi dobili pravo
na rad i boravak u cijeloj Evropskoj
uniji. Malta je članica Europske unije,
schengenskog prostora bez unutarnjih
granica i ima bezvizni režim sa Sjedinjenim Državama. Na Malti očekuju
da će svake godine aplicirati između
200 i 300 ljudi, a Vlada ističe da će se
kandidate pažljivo provjeravati i da oni
koji imaju veze s kriminalom neće biti
prihvaćeni. Opozicijska Nacionalistička
stranka planu se snažno protivi,
smatrajući da cijeli plan nije povezan
s boravkom u zemlji ili ulaganjima već
izražavaju bojazan da bi Malta mogla
postati poput karipskih poreznih oaza.■
Karipske državice tuže zbog 400 godina
robovlasništva
Č
etrnaest
karipskih
država traži odštetu od
Velike Britanije, Francuske
i
Nizozemske
zbog više od 400 godina
robovlasništva koje su na te otoke
donijele bivše kolonijalne sile, a Karipski čelnici svoj su zahtjev iznijeli
na Općoj skupštini UN-a. “Strašno
nasljeđe tih zločina protiv čovječnosti
trebalo bi biti ispravljeno radi razvoja
naših karipskih društava i naroda. Europske nacije moraju sklopiti s nama
posebno partnerstvo kako bi se to ispravilo”, rekao je premijer Svetog Vincenta i Grenadinija, Ralph Gonsalves.
Gonsalves predvodi tu inicijativu u
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
ime Karipske zajednice (Caricom), regionalne organizacije koja ima za cilj
gospodarsku integraciju. Caricom je
angažirao britansku odvjetničku tvrtku
za ljudska prava Leigh Day da pripremi
tužbu za Međunarodni sud pravde u
Den Haagu. Neke od tih 14 država,
poput Jamajke i Antigve i Barbude, već
su pokušale same izboriti odštetu. No
početkom godine, svih 14 članica Caricoma odlučilo je pokrenuti zajedničku
tužbu i fokusirati se na Veliku Britaniju,
Francusku i Nizozemsku zbog njihove
uloge u trgovini robljem na Atlantiku.
Još nije poznato koliku odštetu namjeravaju tražiti, no moglo bi biti riječ o
nekoliko stotina milijarda eura.■
45
satira
Dok su anegdote o piscima i drugim umjetnicima svojevrsno
svjedočanstvo o popularnosti ne samo samog umjetnika, već i o
prihvaćenosti i značaju njegovog djela, pa i o njegovom mjestu u
kulturi određene sredine ili naroda, dotle anegdote o političarima,
liderima i vođama postaju sredstva same politike
Pripremio: Milan Jakšić
46
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
N
ikola Pašić u anegdotama, knjiga Milovana
Vitezovića, iznenađuje ljepotom spontanog humora mada se tako nešto teško moglo očekivati
od čovjeka čije je isklesano lice optočeno
dugom bradom prije upućivalo na osobu nesklonu šalama. Anegdote povezane s dugogodišnjim predsjednikom Vlade Kraljevine Srbije i Kraljevine Srba, Hrvata
i Slovenaca, nadimak mu je inače bio Baja, svakoga mogu
nasmijati mada je on uvijek bio ozbiljan što najbolje govori o
kompleksnosti njegove ličnosti. Vitezović je u uvodu knjige,
između ostalog, napisao: „Pisac koji nije ušao u anegdote
svoga naroda i jezika, uveliko je mrtav i za života“. Vitezović
je jedan dio anegdota našao ispisane u formi koja odgovara
takvom načinu izražavanja, a ostale je bilježio prelistavajući
raznovrsnu građu o Nikoli Pašiću.
Briga za Radićv materijalni položaj
„Po pouzdanim vestima, gospodine Pašiću, gospodin Radić
sa svojima neće doći u Skupštinu.“ – referisao je Marko
Trifković po svršetku izbora za ustavotvornu skupštinu…
„Po pouzdanim vestima, veliš…“ . Pašić je gladio bradu: „A
kako on, ovaj, po njima stoji matrijalno?“
Pašić i ministarski kandidati
Kada je 1925. godine trebalo da Pašić izvrši rekonstrukciju
vlade, jedan od kandidata bio je jedan poznati političar.
„Ovaj, znaš, ja bih trebao jednog pravoslavnog!“- veli mu
Pašić.
„Pa, g. predsedniče,“ – odgovori poznati političar: „ja sam pravoslavni.“
„Ama, znaš, meni treba neki Dalmatinac, a ti si iz Bosne…“
„Ali ja sam rodom iz Dubrovnika,“ . uverava ga on: - „i baš bi
trebalo da zastupam u vladi naš drevni Dubrovnik…“
„Ovaj, tako je, ali bolje je da sad uđe neki Bosanac“ – vrda
Pašić.
„Imate pravo, g. predsedniče. Ja sam baš najapogodniji, jer
više od tri decenije radim u Bosni!“ – odobrava kandidat.
„E, baš ti fala što mi to kaza. Ti si najbolji kandidat, ali, ovaj,
zasad ću da uzmem nekog manje dobrog, jer ovo je privremena vlada!“ – odgovori Pašić.
Pašićev portret Korošeca
Vodeći slovenački političar u prvoj Jugoslaviji bio je pop Anton Korošec, prvak Slovnačke hrišćanske stranke. Pašić je
pokušavao da ga ne uzme u vladu.
„Zašto ga ne uzmete, vidite da je stalno u Beogradu?“ – pitao
je kralj Aleksandar: „Vidite kako samo jedne srpske specijalitete. Teško je naći Srbina koji ih tako satko jede.“
„Neću ga, ovaj, zato što je njemu trbuh u Beogradu, a glava
u Vatikanu.“ – branio se Pašić, pa pristajao na Korošecov
portfelj. Posle je tiho, samo za sebe dodavao: „Kad mu, ovaj,
glava naredi, trbuh će nas unerediti onim što je slatko svorio.“
Etikecija
„Gospodin Nikola Pašić u svemu ćuti. On je zaliven.“ – rekao je jednom u Narodnoj skupštini Stjepan Radić iz koga su,
kažu, reči izbijale kao iz česme.
„Gospodin Radić je proliven.“ – uzvratio je škrto Pašić.
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
47
Radićevi razlozi
„Ovaj, šta priča Stjepan Radić?“ – pitao je jutrom Nikola Pašić
Milana Gavrilovića, jer se Radić ni kao ministar nije znao da
uzdrži.
„Kaže da se u vladi oseća kao pas koji je vezan za radidkalski
plot. Da reagujemo?“ – pitao je Gavrilović.
„Ovaj, ako se on oseća kao pas, to je njegova privatna stvar.
A taj lanac to je opet on poneo iz tamnice.“ – rekao je Pašić i
dodao: „Sad, ovaj, bar znamo što toliko laje…“
Šećerno pitanje
„Gospodine predsedniče, šta vi lično mislite o aferi sa
šećerom?“ – pitali su novinari Nikolu Pašića, na početku
šećerne afere, u kojoj je bio njegov sin Rade, koji će mu doći
glave.
Izbegavajući odgovore, Pašić je rekao: Naša slatka
demokratija!“
Za državu i od države
Gospodine Pašiću, koja je po vama razlika između Kraljevine Srbije i nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca?“ –
pitao je 1921. godine Branislav Nušić Nikolu Pašića.
„U Srbiji smo hteli da svi ujedinimo ovo, što, ovaj, sad svi
hoće da razbiju.“
„I šta će biti?“
„Razbijanje će biti teško koliko i stvaranje.“ . rekao je Pašić i
dodao: „I trajaće… Pa ćemo valjda, u tome i doći pameti…“
Prepričavajući ovaj razgovor u knjižari Ćurković u kojoj je radio i primao prijatelje, Branislav Nušić je rekao: „Nisam imao
srca da mu kažem sve ovo: „U Srbiji se živelo za državu, a
sada se živi od države.“
Dvanaest Juda i nijedan apostol
Kada je 1925. godine pala Pašićeva vlada pod kritikama
radićevaca, Pašić je u novinama upoređen sa Hristom, jer
je prošao i srpsku albansku golgotu, kao predsednik vlade, a
sad mora da prinese žrtvu, čime je kralj Aleksandar indirektnjo poređen sa „narodom“.
Potom je napravljena nova koaliciona vlada bez Nikole
Pašića, u kojoj se našao i Stjepan Radić, ali i dvanaest prethodnih Pašićevih ministara.
„Stoji li i dalje poređenje da ste prošli kao Hrist?“ – pitali su
Pašića novinari:
“Ovaj, ne stoji.“ – rekao je Pašić ne pominjući kralja Aleksandra: „Hrist je imao dvanaest apostola i jednog Judu, a ja
dvanaest Juda i nijednogd apostola.“
Promena predsednika
„Šta se promenilo, gospodine Radiću?“ – pitao je Stjepana
Radića novinar „Politike“ Predrag Milojević, posle Pašićevog
pada i posle formiranja nove vlade Nikole Uzunovića.
„Nikaj se ni promjenilo!“ – odgovorio je Stjepan Radić:
„Samo je Nikola paromjenio prezime… Više ni Pašić, sad je
Uzunović…“
treće poluvrijeme
SPORT I DRUŠTVO: AMBICIJE OVDAŠNJIH SPORTSKIH KOLEKTIVA
VEĆ DUGO NISU USKLAĐENE S EKONOMSKOM REALNOŠĆU
SREDINA U KOJIMA DJELUJU, ZBOG ČEGA JE SVE IZVJESNIJE DA SE
NEĆEMO JOŠ DUGO “IGRATI” PROFESIONALIZMA
AMATERI SVIH ZEMALJA...
Piše: HRVOJE PRNJAK
S
igurno ste, i to ne jednom
posljednjih mjeseci, čitali medijske hvalospjeve ulasku privatnog kapitala u nogometni klub
Rijeka, kojega je talijanski biznismen Gabriele Volpi kupnjom 70 posto
dionica za nešto više od 54 milijuna kuna
izvukao iz dugogodišnje osrednjosti hrvatske nogometne lige. Rijeka je tako
nakon puno godina zaigrala i na europskoj sceni, nije se osramotila, u gradu se
tražila karta više, i nekako se učinilo da
su na Kvarneru svi počeli disati za nogomet, koji je postao onako sasvim “in”
i za one koji inače nisu odlazili na Kandridu... Po riječkim kafićima se isprva
stidljivo, a onda i sve glasnije, počelo razmatrati i strategiju - kako napokon stići do
nekog trofeja.
No, ne znam jeste li čitali i nedavni
intervju s Damirom Miškovićem, predsjednikom Rijeke, koji je priznao: “Evo,
uz svu euforiju koju imamo, udio privatnih
sponzora u klupskom proračunu je dva
posto, što je katastrofalno. Moramo pronaći sponzore za cijelu ligu... Ja zaista
ne znam koliko će naš klupski nogomet
uopće moći izdržati jer se financiranjem
iz državnih i sličnih izvora ne može spašavati profesionalni sport”.
Kad tako govori čovjek iz drugog
financijski najstabilnijeg kluba u Hrvatskoj (Dinamo je u svakom smislu priča
za sebe, jer mu je na čelu čovjek kojemu
je osobni profit važniji čak i od posjećenosti stadiona koji zbog bojkota navijača
uglavnom zjapi sablasno prazan; pa se
događa da se karte ne uspijevaju razdijeliti niti u radijskim nagradnim igrama!),
pravo je pitanje što bi onda mogli kazati
drugi, koji jedva sklapaju kraj s krajem, i
ne prate ih ni sponzori a ni neka naročita
euforija navijača, još manje “šminkerska”
publika...
Zapravo, obično to izgleda onako
tužno kako je izgledao trener košarkaša
kragujevačkog Radničkog Miroslav Muta
Nikolić, koji je nakon povijesnog prolaska
njegove ekipe u drugi krug nekog europskog natjecanja - a riječ je o Eurokupu,
drugom po kvalitetu natjecanju na kontinentu - imao potrebu pohvaliti se novinarima kako se “baš prije koji dan susreo s
potpredsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem, koji mu je obećao nekakvu pomoć”.
“Nama bi puno značilo i da nam
jednom netko plati autobus za gostovanje. U ABA regionalnoj ligi imate plaćen
smještaj, ali put sami plaćate. Vučić je
obećao da će pomoći, a ja ga poznajem
već dugo i vjerujem mu”, kazao je Muta
Nikolić, koji je time dao naslutiti u kakvim
uvjetima njegova ekipa igra i trenira.
Koji dan kasnije, zagrebačku Cibonu je napustio ponajbolji košarkaš nekoć
uspješnog kluba Andrija Žižić, nezadovoljan činjenicom da iz kluba umjesto ugovornih rata već mjesecima dobija - samo
obećanja. Cibona je u ovoj priči važna i
zato što je to onaj klub o čijem su “spašavanju” zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i njegovi bliski suradnici Ivica
Lovrić i Zdenko Antunović slavodobitno
u Ich-formi govorili nebrojeno puta. Međutim, današnja situacija bliska je onoj
antologijskoj konstataciji o operaciji koja
je bila više nego uspješna, ali je pacijent,
eto, umro... Naime, dugovi nekadašnjeg
dvostrukog europskog prvaka opet su
skočili na nekih 20 milijuna kuna. Netko
je očito nemilice trošio računajući kako
će to “Bandić, država ili netko treći već
nekak zrihtati”.
48
Svjestan da ni “njegov” Hajduk
neće dugo moći “krpati” financijske rupe
- jer se unatoč pionirskom pothvatu preoblikovanja kluba nije pojavio “pravi” privatni ulagač! - gradonačelnik Splita Ivo
Baldasar ponovio je kako i dalje drži da bi
prodaja većinskog paketa dionica - koje
drži Grad - bilo najbolje rješenje: “Ne, u
ovom slučaju nisam promijenio mišljenje,
samo sam odgodio... Nisam odustao,
samo sam se zaustavio nakon razgovora
s navijačima. Uprava Hajduka, Nadzorni
odbor, Udruga Naš Hajduk i dio Torcide
rekli su da im treba još vremena da dokažu da su u pravu... Istina, imaju trend
uspjeha, ali mislim da neće biti dovoljno.
No, ostavili smo im vremena da me uvjere u suprotno. Volio bih da ne budem u
pravu. Budem li u pravu, opet ćemo ući
u tu priču koju sam otvorio na početku
mandata, znajući koliko je problematična, jer ljudi u nju unose emocije. Nisam
odustao od referenduma, od javnog natječaja i prodaje, ali sam se zaustavio na
neko vrijeme...”.
I dok Baldasar dobro zna da posljednjih pola godine, tj. od ulaska RH
u EU, nije dopušteno financiranje sporta iz proračunskih izvora, izuzev mlađih
kategorija (u čemu, dakako, treba tražiti novi prostor manipulacija u domaćem
sportu!), bivša ministrica sporta Srbije
dr. Alisa Marić zna da je i njezinoj zemlji
pametnije što pripremljeniji dočekati početak eurointegracija i na ovom području.
Pogotovo imamo li na umu česte medijske apele i pritiske iz najvećih sportskih
kolektiva u Srbiji, Crvene zvezde i Partizana, koji se nisu “otarasili” starog običaja da u financijskoj krizi preko medija
zazivaju - pomoć države.
“Država ne smije plaćati dugove
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
klubova iz budžeta. Ne mislim da je
prihvatljivo da se uzme svima drugima
i pokriju dugovi klubova, kako god da
su nastali. Hajdemo uvesti red, da se
zna koji to postotak profita odlazi kojim
klubovima i kako se vrši pravedna raspodjela. Ako se to ne promijeni, onda
je to Eldorado potencijalne korupcije, u
kojoj se traži što bolja veza”, rekla je na
tu temu.
“Sportu trebaju investicije iz privatnog sektora, a da bi se to uopće
moglo dogoditi, nužno je osigurati transparentnije poslovanje klubova, što bi
trebalo spriječiti bilo kakvu moguću korupciju”, kazat će dr. Marić.
Zanimljivo da, iako se u međuvremenu nije ništa učinilo po pitanju eventualne privatizacije, više nitko ne spominje dugove Partizana od navodnih 25,
te Zvezde od preko 55 milijuna eura...
Kao da su odjednom nestali! Zna li se
da je Partizan u posljednjih osam sezona na prodaji igrača uprihodio 80 milijuna eura, a Zvezda 44, postavlja se
pitanje - gdje je nestao toliki novac?
Istina, policija se bavila tragom
tog novca, posljednjih je mjeseci saslušano desetak nogometaša, bivši funkcioneri Zvezde Andrija Kleut i Goran
Vasilijević, igrači Pavle Ninkov i Nenad
Kovačević... Navodno je istražitelje posebno zanimala uloga posrednika, tj.
kojekakvih menadžera, jer je - saznaje
se - dobar dio nestalog novca odlazio
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
na račune offshore kompanija diljem
svijeta! A to dijagnosticira i mogući krug
ljudi kojima odgovara sadašnje stanje
sporta u tranzicijskim državama, pri
IZ DRŽAVNIH IZVORA NE
MOŽE SE SPAŠAVATI PROFESIONALNI SPORT:
Sportu trebaju investicije iz
privatnog sektora, a da bi se to
uopće moglo dogoditi, nužno
je osigurati transparentnije
poslovanje klubova, uvesti reda u
sport te spriječiti korupciju koja
je i u ovoj društvenoj grani uzela
maha...
čemu mudro računaju na slabosti vlasti
pred “neobranjivim” pitanjem mase navijača: zašto vi ne želite pomoći našem
klubu, koji je ponos Srbije-Hrvatske
itsl...
49
Eto zašto će logika profita vjerojatno još neko vrijeme nadjačavati glas
razuma, koji jasno sugerira da ovdašnji
“profesionalni” sport nema puno izgleda u konkurenciji bogatog Zapada, odnosno da bi najveći dio sporta valjalo
amaterizirati, što bi dokinulo prije svega nerealne ambicije, a onda i omogućilo da država odigra aktivniju ulogu u
pomaganju rada takvih klubova koji bi
tako bili bliži idealu poticanja načela
zdravog života i masovnog bavljenja
sportom, nego li bilo kakvom profesionalizmu bez pokrića. Usto, u članicama
EU iz državnih se sredstava može financirati samo rad amaterskih klubova,
istina pod strogo normiranim uvjetima.
“Ne preporučam vam da koristite
državne potpore za financiranje profesionalnog sporta jer ćete prije ili poslije
doći pod udar Europske komisije koja
je dužna preispitati svaku pritužbu i
sumnju u eventualno netransparentno
korištenje sredstava koja najčešće dolazi od pojedinaca, ali i konkurentskih
klubova koji smatraju da su zakinuti”,
pojašnjava direktor Ureda za sport pri
EU Folker Hellmund, dodajući kako je
pod povećalo istražitelja ne tako davno
dospjela Nizozemska, gdje su lokalne
vlasti Eindhovena otkupile zemljište na
kojemu se nalazi stadion PSV-a za 50
milijuna eura i onda ga ponovno dale
klubu na korištenje... Što ćete, ima naših ljudi gdje god hoćete!■
više od muzike
Bregović predstavio svoju
fondaciju za pomoć Romima u
BiH
Muzičar i kompozitor Goran Bregović predstavio je u Sarajevu fondaciju “Gorica”, koju je pokrenuo s ciljem da pomogne
mladim i talentiranim Romima u Bosni i Hercegovini koji imaju
želju, ali nemaju mogućnosti da se muzički obrazuju.
Bregović smatra da su Romi muzički veoma nadaren narod,
da je muzika sastavni dio njihovih života, ali da su većinom
bez muzičkog obrazovanja.
Bregović je odlučio da stipendira muzički talentirane Rome za
pohađanje nižih muzičkih, srednjih škola i fakulteta. Namjera
osnivača fondacije je da se djelovanje s vremenom proširi i
van granica BiH.
- Znate da ja skoro cijeli život sviram sa Romima i znam da
im ne možete pomoći ako im ne date obrazovanje. Samo je
obrazovan čovjek slobodan čovjek, a kod Roma je to najveći
problem. Oni nemaju kad da se obrazuju jer su prinuđeni da
zarađuju za kruh - rekao je Bregović.
U BiH živi između 80 i 100 hiljada Roma.
50
IDENTITET/ BR. 185 / 2013.
Download

Hod po minskom polju