DVOMISIÈNIK ZA NAUKU,
KULTURU I STVARALAŠTVO
GODINA VI • BROJ 53-54 • SUBOTICA • FEBRUAR. - MART 2011.
RIČ UREDNIKA
Božićna radost
Svaki kraj godine nosi rezimiranje onoga što je urađeno u godini
koja ostaje za nama. Sve ono što je lipo tog se triba rado sićati, a
ono što je ružno triba ostavit iza sebe. Iščekivanje Božića je radost za svaku familiju
i svakog pojedinca di težimo pružit nesebičnu ljubav, otvorit svoja srca i poklanjat
pažnju svojim najbližima. Radujmo se novom Božiću i budimo srićni jedni uz druge
šireć svu radost koju ovaj velik praznik donosi.
SrićanVam Božić i Mlado lito!
U OVOM BROJU:
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
dvomisečnik za nauku,
kulturu i stvaralaštvo
Godina: VIII
Broj: 85-86
Novembar - Decembar 2013.
Tiraž: 600
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Tamara Babić
Korektor:
Mijo Mandić
Priprema za štampu:
Grgo Križanović
Fotograf:
Marija Horvat
str. 3
ZNAMENITI BUNJEVCI - BISKUP IVAN ANTUNOVIĆ
str. 4-5
KRATKA ISTORIJA BUNJEVACA str. 6
SIĆANJE NA BOŽIĆ IZ SOMBORA str. 8
KONKURS “BUNJEVAČKA LIPA RIČ” str. 9
IZLOŽBA SLIKARA BUNJEVAČKE MATICE
“RAĐANJE LIPOTE”
str. 11-12
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Kata Kuntić
Stipan Šarčević
U IŠČEKIVANJU BOŽIĆA
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
SAVITI IZ POLJOPRIVREDE
str. 17
E-mail:
[email protected]
[email protected]
web: www.bunjevacka-matica.org
PISNICI BUNJEVAČKE MATICE
str. 19
STVARALAŠTVO GRGE PEŠTALIĆA
str. 20
Štampa:
“Čikoš štampa”, Subotica
2
VISTI IZ MATICE
str. 14
POETSKA DUŠA MARIJE HORVAT str. 16
Novembar - Decembar 2013.
Visti iz Matice
Dana 5. novembra 2013.godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom”,
održana je promocija zbornika „Bunjevci , Etnodijalektološka istraživanja 2009 godine“, koju je organizovo Nacionalni savet
bunjevačke nacionalne manjine. Zbornik su pridstavili dr Biljana
Sikimić (Balkonološki institut Beograd), dr Žarko Bošnjaković
(Filološki fakultet Novi Sad) i mr Suzana Kujundžič Ostojić (pridsidnik Privremenog organa nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjinme). Isprid Matice skup je pozdravio Marko
Marjanušić, podpridsidnik.
Dana 13. novembra 2013. godine
Povodom obilužavanja 95 godina od oslobođenja Subotice, kad
je 13. novembra 1918. godine srpska vojska ušla u Suboticu, u organizaciji SKC „Sveti Sava“, Bunjevačkog kulturnog centra Subotica
i Udruženja ratnih dobrovoljaca od 1912-1918. godine, 12. novembra
2013. godine u sali bioskopa „Jadran“ održana je svečana akademija
sa kulturno umetničkim programom. Isprid Matice je prisustvovo
pridsidnik Ivan Sedlak, podpridsidnik Marko Marjanušić i sekretar
Geza Babijanović.
Narednog dana, 13. novembra na polaganju vinaca na
željezničkoj stanici bili su prisutni sekretar Geza Babijanović i član
Glavnog odbora Ivan Skenderović, a na spomenik oslobodiocima
sekretar Geza Babijanović i član Glavnog odbora Zvonko Stantić.
Dana 19. novembra 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom“
održana je izložba slika sa prve kolonije „Bunjevača matica 2013“.
Svoje radove su izložili slikari: Pavle Blesić i Sava Stojkov obojica
iz Sombora, Ivan Šarčević, Nora Evetović, Snežana Kujundžić iz
Subotice i
Milan Uzelac sa Palića. Za izložbu je napravljen katalog , koji
je besplatno podeljen učesnicima i publici. U programu su
učestvovali Tamburački orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa
vokalnom solistkinjom Tamarom Babić. O izložbi je govorio pridsidnik Ivan Sedlak, a otvorio je Mile Tasić, poznati likovni kritičar
iz Subotice.
U ime slikara organizatorima se zafalio Pavle Blesić.
Dana 25. novembra 2013. godine
Pridsidnik Republike Srbije Tomislav Nikolić međ Bunjevcima.
U Velikoj većnici gradske kuće u organizaciji Privremenog organa upravljanja Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine
obilužen je nacionalni praznik „Dan Velike narodne skupštine 25.
novembra 1918. godine“.
Med gostima je bio pridsidnik Republike Srbije Tomislav
Nikolić, koji je izuzetno srdačno dočekan u pripunoj Velikoj većnici
Gradske kuće. U svom pozdravnom obraćanju čestito je
Bunjevcima praznik i u daljem
govoru izneo državni stav da
su Bunjevci stari – autohton
narod u Bačkoj i da podržava
naše aktivnosti na standardizaciji bunjevačkog jezika, ko
našeg legalnog i legitimnog
prava .
Isprid grada Subotice bio je
prisutan gradonačelnik Jene
Maglaji, koji je čestitao Bunjevcima praznik i istako značaj
Novembar - Decembar 2013.
naše manjine u jednom multikulturalnoj sredini kaka je Subotica,
gradonačelnik Sombora Jovan Delić i pridsidnik Skupštine grada
Subotice Radmilo Todosijević, sa saradnicima i načelnik severnobačkog okruga. Isprid Privremenog organa upravljanja Nacionalnog
savita bunjevačke nacionalne manjine o značaju praznika govorila
je pridsidnica mr Suzana Kujundžić Ostojić.
Na svečanom dočeku pridsidnika Republike Srbije pored članova
Privremenog organa upravljanja bio je prisutan i pridsidnik Matice,
Ivan Sedlak.
Dana 26. novembra 2013. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru „Večeri utorkom“
povodom 125 godina od smrti biskupa Ivana Antunovića, referat je
podno pridsidnik Matice Ivan, Sedlak. Održana je i izložba knjiga
Ivana Antunovića iz fonda Gradske biblioteke Subotice. U
muzičkom dilu programa učestvovali su Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa izvođačem Tamarom Babić. Tekstove
iz knjiga Ivana Antunovića je čitala Nela Ivić
Dana 29. novembra 2013. godine
U Velikoj većnici gradske kuće održan je koncert tamburaške
muzike „Ravnici s ljubavlju“ . Domaćini koncerta su bili Tamburaški
orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ sa solistkinjom Tamarom
Babić . Organizator koncerta je bila KUD „Bunjevka“. Isprid Matice
na koncertu su bili podpridsidnik Marko Marjanušić, sekretar Geza
Babijanović sa saradnicima.
Dana 3. decembra 2013. godine
U prostorijama Bunjevačke matice održana je izložba Božićnjaka
u organizaciji udruženja građana „Bunjevačka vila“ iz Male Bosne.
O Božićnim običajima med Bunjevcima koji se odnose na
Božičnjake govorio je član Glavnog odbora Matice dipl. inž. arh.
Mijo Mandić, a izložbu je otvorio pridsidnik Ivan Sedlak.Tom prilikom pridstavljeno je i drugo izdanje brošure „Božičnjak“ autora
Marije Mace Bošnjak.
Dana 10. decembra 2013. godine
U svečanoj Sali Bunjevačke matice u okviru „ Večeri utorkom“
održano je multikulturalno veče, di su pridstavnici kultura različiti
nacionalni zajednica iz Subotice pripremili bogat i raznovrstan program. Projekat je osmislio i vodio podpridsidnik Bunjevačke matice
Marko Marjanušić.
Dana 14. decembra 2013. godine
U organizaciji KUD „Bunjevka“, u prostorijama udruženja, na
Svetu Lucu, održana je deseta izložba Božičnjaka. Isprid Matice na
izložbi su bili pridsidnik Ivan Sedlak, podpridsidnik Marko
Marjanušić, sekretar.
Geza Babijanović i član Glavnog odbora Ivan Skenderović. U
programu je učestvovala Tamara Babić, podpridsidnica Matice.
Dana 18. decembra 2013. godine
U okviru manifestacije „Večeri utorkom“ u Bunjevačkoj matici
održana je promocija knjige „Poetska duša“ autora Marije Horvat.
O knjigi su divanili pridsidnik Matice Ivan Sedlak i urednik knjige,
podpridsidnik Matice Tamara Babić. Stihove su čitali Stela Bukvić,
Geza Babijanović,Teodora Vinčić i Hilda Heinrich. U muzičkom
programu su učestvovali Tamburaški orkestar „Sledbenici Pere Tumbas Haje“.
Ivan Sedlak
3
IVAN ANTUNOVIĆ (1815-1888.)
Povod za organizovanje istorijske tribine
Ove godine navršava se 125 godina
od smrti našeg velikog rodoljuba, priporoditelja i prosvetitelja biskupa
Ivana Antunovića, pa je prilika da se
ponovo prisitimo njegovi zasluga “za
svoj napaćeni bunjevački rod “, kako
je često govorio. Njegovo dilo je za
sve nas trajna inspiracija u borbi za
očuvanje bunjevačkog nacionalnog
identiteta, jel problemi sa kojima se
susriće naš narod na polju upotribe
maternjeg jezika i obrazovanja su slični onim iz njegovog vrimena, kao i
njegova rišenja za prevazilaženje problema. Malo je intelektualaca ko što je
Ivan Antunović koji se na tako jasan
način izražava po svim pitanjima
počev od nacionalnog, virskog, jezičkog i obrazovnog, što mogu samo
ljudi,velikog znanja i koji iskreno vole
svoj narod, ko što je Antunović volio
svoje Bunjevce. Matica je to svatila i
za to svako ko dođe kod nas, na centralnom mistu u Svečanoj sali, mož
vidit portret Ivana Antunovića, dilo
poznatog somborskog slikara Save
Stojkova, a na prvoj stranici dvomisečnika za nauku,kulturu i stvaralaštvo
“Rič bunjevačke matice” je citat Ivana
Antunovića koji se odnosi na jezik:
”pokrie li tko tuđim jezikom svoju narodnost,onda sin zataja svog otca i
osrami svoju mater…“ i na pridzadnjoj
stranici se citiraju misli Ivana Antunovića.
Da bi se sve to bolje razumilo prilika je da se ponovo upoznamo sa njegovim životnim putem - biografijom
i aktivnostima na virskom, nacionalnom, prosvitnom i kulturnom polju.
Niki su ovo već čuli, drugi to prvi put,
al podsićanje na Ivana Antunovića,
kroz njegov skroman život, koji je bio
u skladu sa njegovom posvićenošču
Bogu i moralnim principima koji proizlaze iz tog odnosa, i svom narodu
kome je pritila potpuna asimilacija je
večiti putokaz opstanka, aktuelan u
svakom vrimenu ne samo za nas, već i
za druge brojčano male narode, koji
nemaju državu sa svojim nacionalnim
pridznakom. Važno je istaći da je Ivan
Antunović kod svog bunjevačkog naroda ko autohtonog na ovim prosto4
rima, probudio
nacionalnu
svist, što je doprinelo da Bunjevci,
na
ovom našem
Bačkom podneblju, budu
značajan učesnik u stvaranju
prve južnoslovinske države.
Njegovi životni
nazori i dila
koja je ostavio
svom bunjevačkom narodu
uvrstili su ga u
velikane devetnaestog vika, koji je
obilužen preporoditeljskim pokretima
u Evropi.
Životni put Ivana Antunovića
Ivan plemeniti Antunović je rođen
19. juna 1815. godine u Kunbaji (Mađarskoj) od oca Jose i majke Mande
rođene Petrić iz Čavolja. Kršten je u
Aljmašu u župskoj crkvi, kojoj je u to
vrime pripadala Kunbaja kao filijala.
Ivan Antunović je potomak Stjepana
Antunovića, koji je 18. novembra
1698. godine poveljom dobio plemstvo i plemićki naziv “aljmaški” od
cara i kralja Leopolda. Vrlo rano je
osto brez oca, pa je majka priuzela
brigu o petoro dice. Materijalno ih je
pomogo stric Albert Antunović, kasnije podžupan Bačke županije U
Ivanu je pripozno darovitog mladića i
finansiro mu je više škulovanje.
Osnovnu škulu je pohađo i završio
u Aljmašu od 1821. do 1825. godine.
Tri razreda gimnazije je završio u Subotici od 1826. pa do 1828. godine ,da
bi četvrti završio u Kaloči 1829. godine. Škulovanje u Subotici ostavilo je
na njega velik uticaj na kasnije njegovo priporoditeljsko i prosvititeljsko
dilovanje med bačkim Bunjevcima.
Veliki uticaj su na njega imali franjevci
provincije Bosne Srebrne, bilo kao
profesori ili franjevački kandidati
provincije Bosne Srebrne, koji su u su-
batičkoj gimnaziji pohađali “humaniorne nauke” (učiteljsku škulu).
“Onaj slavenski duh, što su ga amo donijeli bosanski franjevački klerici, presadio se i u dušu Antunoviću. Od rane
svoje mladosti snivao je o lipšoj budućnosti svih južnih Slavena.“ Prvi
razred “humaniornih nauka“ završio je
u Pečuju 1830. godine, a drugi razred
kao i dvi godine filozofije u Segedinu
od 1831. do 1833. godine. Tamo je
1834. godine, stupio u bogosloviju i
započo svoje teološke studije. Budući
da je bio izuzetan učenik biskup ga je
tio poslat na dalje studije u Beč, u poznati zavod “Pazmaneum“, u kojem
nažalost nije mogo ostati zbog teške
bolesti želuca i crva, pa se moro vratiti
kući. Oporavak je trajo priko po godine. Nakon što se oporavio, otišo je u
Kalaču di je sa odličnim uspehom završio bogosloviju.
Za velečasnog ga je zaredio nadbiskup Petar Klobušicki u Kalači 8. oktobra 1838. godine. Mladu misu je
držo 4. novembra 1838. godine u Aljmašu. Tom prilikom njegov stric, Albert Antunović, koji se brinio o njemu
posli očeve smrti, čestitajući mu je
kazo: “Ive moj! Napriduj u nauci ko
dosad, prigrli svećeničke krieposti, pa
će ti zlatan lanac krasit grudi tvoje!“
To se kasnije njegovim imenovanjem
za naslovnog biskupa i ostvarilo.
Kapelansku službu je vršio, vrlo
kratko, u Čantaviru, jel je već 1839.
Novembar - Decembar 2013.
godine imenovan bilježnikom Duhovnog stola u Kaloči, a 1840. ceremonijalom i arhivarom nadbiskupske
pisarnice. U Kalači je osto tri godine,
da bi pri kraju treće godine posto sekretar biskupa Girka.
Župnikom u Aljmašu je imenovan
1842. godine. Ko župnik Antunović je
bio dobar pastir svojim vjernicima. Za
vrime njegovog župnikovanja Aljmaš
se u moralu priporodio. Poučavo je viri
i u svakoj drugoj korisnoj nauci i omladinu u škuli, a starije u crkvi i domu.
Imo je istančan osićaj za pravdu. Svi
narodi su imali svoje određeno misto
u crkvi i domu. Sirotinja mu je bila posebna briga. Duhovno i materijalno
blagostanje poverenog stada bilo mu
je neprestano na srcu. To ga je podsticalo na širi društveni a kasnije na priporoditeljski, prosvititeljski i književni
rad. Tako su za vrime njegovog župnikovanja u Aljmašu podignute škulske
zgrade i opštinska bolnica, uređena je
crkva i kalvarija.
Rado je posićivo i primo u goste
svećenike i družio se sa njima. Naročito je cinio redovnike, a iznad svega
franjevce. Zauzimo se za svoje mlađe
kolege. Uspio je da se izbori da se kapelanima povisi plata.
Tu svoju molbu u kojoj je od biskupa zatražio povišicu za kapelane
završio je sa rčima: “Tu su svotu
naime zavridili, jer rade u škuli i u
crkvi za spas neumrli duša.“ Antunovićevu brigu za duhovno dobro njegovi župljana pratila je i briga za sve
ono materijalno što je bilo nužno i
bitno za život zajednice.
Godine 1848. posto je pisarom aljmaškog dekanata. Njegov pridan pastoralni rad i prijateljstvo s kolegama
svećenicima nije ostalo nezapaženo i
slidila su njegova crkvena unapriđenja.
Godine 1851. imenovan je vicearhiđakonom aljmaškog distrikta, a 1859.
godine kalačkim kanonikom. Zbog tog
je nakon 18 godina plodnog rada napuštio aljmašku župu i priselio se u nadbiskupiju.
O godinama provedenim u Aljmašu
divanio je: “Aljmaš je ono mjesto u
kom sam najplodnije dane mog vieka
proveo, nije čudo dakle, što u starijem
dobu tako se osjećam, kad u njega stupim,kao da mi se misli većma podižu,
a srce većma prema rodu zastruji.“
(Ivan Evetović, Biskup Ivan Antunović, str. 23).
Novembar - Decembar 2013.
Antunovićev ugled je i u Kaloči
rasto, ko med svećenicima i virnicima,
tako i kod misnih vlasti u županiji.
Stoga je 1861. godine izabran za privrimenog podžupana Bačke županije
i ko takav je bio pridsidnik županijske
skupštine. Iste godine izabran je kanonikom – dekanom i upraviteljom kaptolskih dobara.
Na tim mistima je proveo oko dvi
godine. Obraćanjem nadbiskupu
Ivanu Nehibiju i kaptolskom zboru
dao je oko gazdovanja imanjima savite, je je bio dobar poznavalac ekonomije. Iskustvo ga je učilo da je bolje
imanje izdavati narodu u zakup na više
godina, neg ga sopstvenim sridstvima
obrađivat, što je obrazložio većom motivacijom zakupca i oslobađanjem od
troškova i rizika poslovanja za vlasnika. Godine 1863. dobio je naslov
opata sv. Marije od Kereka, a 1866.
car Franjo Josip postavio ga je prepozitom sv. Pavla u Baču. Godine 1868.
posto je “kanonik-čuvar” a godinu
dana kasnije “kanonik-lektor.“ Godine
1875. posto je pridsidnikom Duhovnog stola i, zatim, velikim prepozitom
kalačkim i pridsidnikom odbora za
župnićke ispite. Naslovnim biskupom
bosonskim imenovan je 8. 05. 1876.
godine. Prije neg što ga je kralj uzdigo
na to dostojanstvo biskup Haynald je
isposlovo i papinsko imenovanje. Tim
imenovanjem je dobio status velikaša
i člana Gornje kuće.
Nije nikada obilodanjeno zašto nije
posvićen za biskupa. Nagađa se da su
to sprečili političari zbog njegovog
panslavizma. Da je bio na “crnoj listi“
svidoči i njegovo pismo upućeno
Ivanu Evetoviću 9. kolovoza 1886.godine, di ga u pismu moli: ”Nemoj mi
više pisat, i drugima kaži da mi više ne
pišu, ne zbog mene, već zbog vaši osobah, buduć neću da ikog na svietu izvrgnem pogibeli, koji se smenom
dopisuje.“
U ime madžarske vlade nadbiskup
Hajnald je ponudio Antunoviću zagrebačku nadbiskupiju pod uslovom da se
odrekne uređivanja lista “Bunjevačka
i šokačka vila.” Zafalio se na poseti
nadbiskupa i njegovoj ponudi ali se
uredništva nije tio okaniti. Prema pisanju Matije Evetovića, godine 1879.
odbio je i ponudu madžarske vlade da
postane nadbiskup u Sarajevu. Nije se
tio rastat od svoji Bunjevaca i Šokaca,
jel je dobro znao da nije bilo više
nikog ko bi ih tio i znao a i mogo branit od nasilja i sačuvat Slavenima.
Osto je zato med svojima i nastavio
već započet prosvetiteljski i rodoljubivi rad.
Ivan Antunović je ko naslovni biskup i kanonik i ako je bio veliki Jugoslaven uživo je veliku naklonost i
povirenje nadbiskupa Hajnalda, koji je
bio velik Mađar. To je često bivalo pa
je Antunović upravljo nadbiskupijom
više od 10 godina. Bio je izuzetno
obrazovan puno je čito, putovo i stalno
učio i ako je bio slabog zdravstvenog
stanja . Obašo je skoro sve naše zemlje
bio je i u drugim evropskim zemljama.
Upijo je i skupljo znanja da bi ga
mogo prineti svom narodu. Govorio je
nimački, madžarski, latinski, francuski, talijanski i pomalo slovački. Ko
svidok
teškog
socijalnog
i ekonomskog stanja svog naroda škulovo je oko 200 dice, a svaki dan od 60
do 70 je bilo na rani. Med njima i njegovi kasnije poznati slidbenici Miroljub i Ivan Evetović, Mijo Mandić i
Andrija Car. Nije bilo lako tako da je
često odvajo i od svoji usta da bi bilo
za dicu.
Bio je svestan teškog stanja u kom
se nalazio njegov narod, koji se u revolucionarnim prominama 1848. godine nije ni najbolje snašo što je za
poslidicu imalo i ekonomsko siromašenje. Bila je prisutna velika nepismenost u narodu, mali se broj škulovao i
oni koji su išli u škulu odgajani su na
tuđem jeziku, ako je neko dobio državnu službu tribo se odreć svog porodičnog prizimena i prifatiti tuđinsko
umisto “ić” pritvaralo se u “ich“. I za
samog Antunovića piše u impresumu
njegovi novina “Antunovich“. Inače i
Antunović je ositio na svom primeru,
šta znači škulovanje na tuđem jeziku,
kad počinješ misliti na njemu. Sve je
to dovelo do stanja da se slabo poznavala istorija sopstvenog naroda i jedina
brana potpune asimilacije je bila očuvana tradicija i običaji u porodičnim
zadrugama. Malobrojna inteligencija
se nije mnogo interesovala za narodni
jezik želela je da se uklopi u vladajuće
društvene strukture što je jedino mogla
služeći se državnim jezikom i latinskim, na kome je pisala i komunicirala.
Ivan Sedlak
(nastaviće se)
5
ODBOR ZA ISTORIJU – Publikacija „Bunjevci“ iz 1991. godine
– V dio - Južni i panonski Slaveni koji se nazivaju Bunjevci
Kratka istorija Bunjevaca
U vezi sa doseljavanjem Južni Slavena poznate su dvi varijante: jedna
kaže da su starosidioci, a po drugom
mišljenju triba ih smatrat takvim doseljenicima, koji su došli samovoljno, il
pod uticajom nasilja, il su zvani da se
prisele u Mađarsku.
Masovno doseljavanje Južni Slavena zbilo se u više valova i priko više
stoleća, a isto ovo važi i za doseljavanje Bunjevaca. Pritpostavka da su Bunjevci starosidioci ovi krajova danas
dobija sve više na značaju uslid sve
više arheološki nalaza po Vojvodini
(Najnoviji nalaz kod Horgoša), koji
upućuje na to da su Slaveni boravili u
ovim krajovima mnogo prije Mađara,
neg što je to nauka u boljševičkom periodu od 1945. godine pa do sada priznavala.
Iza pisanja doseljavanja Srba, a na
strani 48. O. Unji mađarski naučnik
ovako nastavlja:“Posle kratkog prikaza useljanja grčkoistočnih Srba,
sada ćemo opširnije videti doseljavanje („bevandorlas“) Slavena katolika u
našu domovinu. „(Kod ovog
podatka:Iz oporuke grofa Bakića (Behicha) znamo, da su kralja Belu IV godine 1214. pratili u Dalmaciju
slavenski plemići tj. vitezovi Dicklisich (Diklišić), Rubinich (Rubinić),
Davidovich (Davidović), Mikulich
(Mikulić) i Radich (Radić). Ovi prezimena ima još kod budimski Bunjevaca. Kad se kralj Bela IV vratio u
domovinu, s njime su došli mnogi prvaci naroda iz Humske zemlje i dalmacije i nastanili se u Budimu, Ostrogonu
i Tukulji. Ovi doseljenici su virovatno
dobili informacije od slavenski vitezova koji su pratili kralja Belu IV da
njihovi srodnici stanuju u okolini Budima, Ostrogona i Tukulje i da neće bit
problema ako se dosele srodnome narodu koji su tamo strosidioci pa makar
i u zaostalom broju u odnosu na Mađare. Ove vitezove je O. Unji spomenio, al ćutke je prišo priko dalji
podataka koje navode (Katančić i biskup Ivan Antunović), naime da je
kralj Andrija I. za Jugoslovene“... izgradio manastir Tichonski (sada Ti-
6
hany) i Višegradski. Pa su se u prvom
Benediktini grčki i latinski pomešani,
a u zadnjem sami grčkog obreda bili,
to se potvrđuje i po drugima, što da je
tako bilo još i godine 1221. Vidi se još
iz pečatnice pape Honorija III. vidi
Katona II. P.112 i V.p. 348 „ Dalje :
Papa Inco III. kralju Emeriku piše: „
Buduć da niti je novo a niti neskaldno,
da se u tvojoj kraljevini i manastirih
raznoličkog naroda, služi Bog u propisanom habitu, premako je tako samo
jedan latinski manastir, a ima ih tamo
mnogi onih grčkog obreda. Govori o
Simeškom manastiru u Besprimskoj
biskupiji godine 1204“. Dakle bilo je
naroda Slavenskog, a severna granica
njihove slavonije bila je oko Blatnog
jezera (Balaton) još i oko godine 798.
(Rasprava II izd. Str. 83 biskup Ivan
Antunović). Kad se znade a što je spominjano i u knjigi O Unji-a, naime, da
su Mađari prilikom dolaska u današnju
njihovu domovinu, naišli na slavensko
stanovništvo, onda nema smisla obilaziti dokumenta koja o tome govore.
Biskup Ivan Antunović iznosi pritpostavku da su Bunjevci i Šokci starosidioci u ovim krajevima. To dokazuju
stare listine, pohranjene u bečkoj arhivi. Antunović kaže o tome: „Naši
pradedi su ovde stanovali prije dolaska
mađara“ (Rasprava str.43). Ovu tvrdnju dokazuje i granični kamen kneza
Markomana, nađen u karpatima, koji
je dilio Slavene na severne i južne.
Da bi ovu pritpostavku Ivana Antunovića dopunili sa još više podataka
navodi se sledeće: Franjevac O.Uny
Bernardin OFM izdao je knjigu sa naslovom „istorija Šokaca-Bunjevaca i
bosanskih franjevaca“. U vezi porikla
Šokaca i Bunjevaca O. Unji iznosi
ono, što je istoričar i naučnik franjevac
O. Petar Katančić piso u svom dilu:
„De istro ejusgue adeolis“ (Buda,
1798. godina na str. od 109 do 128),
naime, da su Šokci potomci panonski
Traka, a Bunjevci pak potomci Dačana. Isto to tvrdi i Jukić. Da su panonski Traci i Dačani govorili
sarmatsko-slavenskim dijalektom.
O. Unji kaže da ima i drugi mišlje-
nja o slavenskom poreklu Šokaca i Bunjevaca, - „ali svi se slažu u tom, da su
ova dva naroda već prije dolaska Srba
i Hrvata bili na Balkanu i nisu od njih
učili tj. naučili slavenski jezik. To ukazuje upadljiva zvučnost i naglasak šokačkog jezika. Bugarskim slavenima
jeziku mnogo sličan.“
Na istoj stranici 242. o Bunjevcima
piše (po O.P. Katančiću) sledeće: „Bunjevci su sa Šokcima srodni, ali nisu
isti narod. Pradomovima Bunjevaca
mogla se negdi prostirati severno od
donje Panonije i Mysije na livoj obali
Dunava, odakle su se priselili u Iliriju
zbog pritiska Bugara (onih turanskog
porekla koji su pobugarili zateknute
Slavene), koji su dolazili iz krajova
Crnog mora. U pismenim dokumentima susrićemo se prvi sa nazivom slaviziranog naroda „Bunjevac“ godine
1622.
Ako je stvarno tako kako O.P. Katančić tvrdi, da su veći dio panonski
Traci i dačani govorili sarmatskog-slavenskim dijalektom, a svoj govor da
nisu naučili od Srba i Hravta, onda je
jasno da su Traci i Dačani bili Slaveni,
al tad nije jasno: kako mogu Slaveni
Bunjevci bit „slaviniziran“ narod?
dipl. inž. arh. Mijo Mandić
(nastaviće se)
Novembar - Decembar 2013.
ODBOR ZA NAUKU - dr Aleksandar Raič, mr Suzana Kujundžić Ostojić – V dio
Bunjevci i Hrvati u Srbiji: problem demokratske
solucije jednog ignorisanog etničkog konflikta
Od konflikta ka konkurenciji: savladavanje barijera demokratske solucije
Savrimenu političku scenu bunjevačkog
etničkog korpusa karakterišu ispoljavanja konflikata i konkurencije, koji izražavaje unutrašnje
nejednakosti, snagu i slabosti, organizovani subjekata dvi nacionalne artikulacije ovog korpusa,
Bunjevaca i Hrvata-Bunjevaca. Odnosi između
subjekata
društveno-političkog
života
bunjevačkog korpusa taki su da zahtivaju
demokratsku soluciju konflikta Bunjevaca i
Hrvata u Srbiji. Razumivanje ti odnosa neophodni
je prvi korak u stvaranju realne slike o
mogućnostima takve solucije.
U nacionalnom korpusu Hrvata-Bunjevaca, koji je, u pogledu kadrovski, finansijski,
informacioni
resursa,
daleko
opremljeniji od Bunjevaca, mogu se zapazit
odnosi kooperacije na mikro nivou (delovanje Zavoda za kulturu vojvođanski
Hrvata,..). Elementi konkurencije dolaze do
izražaja između slabije stranke DZH i nesumnjivo dominantnog Demokratskog
saveza Hrvata Vojvodine (DSHV). Na makro
nivou, politički subjekti ovog korpusa
pokazuju odnos konkurencije, što se povrimeno pokazuje kroz kritiku nesrazmirne
kontrole kadrovski pozicija, raspodele
resursa, pažnje matične države Hrvatske
prema Hrvatima-Bunjevcima (subotičkosomborsko područje) u poređenju sa ostalim
Hrvatima (u Sremu itd.). Osićanje nedovoljne nagrade i pažnje matični politički i
medijski faktora za borbu Hrvata-Bunjevaca
za „hrvatski etnički prostor Bačke“, izraz je
konkurencijskog odnosa između „rubnog
11
hrvatstva“ i hrvatske matice .
Na interetničkom planu, vodeći politički
subjekti Hrvata-Bunjevaca, DSHV, a i HNV,
nastupaju ko etnički predatori u odnosu
12
prema Bunjevcima (intervju S. Bačića...).
Takav odnos imo je punu podršku politički
subjekata, prije svega države-matice, ko i
matični univerziteta i NVO (Matica
hrvatska, udruženja vojvođanskih Hrvata u
Zagrebu i dr.). Strategija konflikta sa Bunjevcima u Srbiji, dobija korekciju nakon najave prilaska matične države Hrvatske na
strategiju sporazumivanja sa Bunjevcima,
koju je obnarodovo Pridsidnik Hrvatske dr
Ivo Josipović u intervju u novosadskom
„Dnevniku“ na novu 2012. godinu. Znači
prilaska sa strategije konflikta na strategiju
konkurencije zapažaju se u delovanju institucija Hrvata-Bunjevaca u Vojvodini iako je
teško povirovati da je neposridni prilazak na
strategiju sporazumivanja izvodljiv, osim ko
taktični korak „ispipavanja“ sklonosti pojedini struja u bunjevačkom korpusu.
Novembar - Decembar 2013.
Aktuelna zbivanja oko BNS sažimaju i artikulišu bitne aspekte društveni odnosa, konflikta
i konkurencije, sporazumivanja i kooperacije, u
nacionalnom korpusu Bunjevaca. Personae
dramatis ovi odnosa su bunjevačke političke
stranke i nikoliko NVO (BM, UG „Bunjevačko
kolo“ iz Sombora i nikoliko udruženja, grupa
građana formirani prilikom izbora drugog sastava
BNS 2010. godine).
Politička arena bunjevačkog korpusa dobila je oblik tokom priprema za izbor BNS u
junu 2010. godine. Tad, vodeća Bunjevačka
stranka Vojvodine (BSV) (osnivač i predsednik Branko Francišković) ušla je u
pridizbornu koaliciju sa Bunjevačkom maticom, KUD „Bunjevka“ iz Subotice i
Udruženjem građana „Bunjevačko kolo“ iz
Sombora, na osnovu sporazumivanja i kooperacije sa pomenute tri NVO. Iz ovog sporazuma nastala je lista „Sad i uvik samo
Bunjevci“ pridvođena mr Suzanom
Kujundžić Ostojić, koja je na izborima za
BNS 2010. godine osvojila relativnu većinu
(9 od ukupno 23 mandata il 39,13%). BSV
je na gradskom nivou na izborima za skupštinu grada Subotice osvojila jedan odbornički
mandat, na osnovu kojeg je Branko
Francišković izabran za podpridsidnika
Gradske skupštine u okviru koalicije
predvođene Demokratskom strankom (u
koaliciji je participirala takođe DSHV
pridvođena Petrom Kuntićem). U kasnijim
intrabunjevačkim odnosima, BSV nije
pokazala dovoljnu konkurentsku snagu,
pogotovo u periodu narastanja konflikta oko
sprovođenja sporazuma o saradnju svih frakcija BNS iz juna 2011. godine (razlog
slabljenja BSV bila je loša odluka o izlasku
na druge političke izbore sa URS, prije
svega, a onda bolest i smrt njenog pridsidnika, ko i nesnalaženje prvog novoizabranog
pridsidnika).
11 Tomislav Žigmanov, direktor Zavoda za kulturu Hrvata Vojvodine, je 2008. godine problematizovao položaj hrvatske nacionane manjine u
Vojvodini. „ (Srbi u Hrvatskoj) imaju matičnu
državu koja pokazuje veću senzitivnost za Srbe u
rasejanju. ... Istodobno, Hrvati u Vojvodini nikada
nisu bili predmetom takvog interesa hrvatske
države,... Znate, imate jednu obespravljenu zajednicu koja ima određenih problema, koja ukazuje da
se, osobito od 2003. godine, tj. nakon ubojstva (premijera Z. Đinđića, A.R.), kada se revitaliziraju
određene matrice prije svega ona o izgradnji tzv.
bujevačke nacionalne zajednice, koja ima za cilj da
podrije na simboličkom planu hrvatski identitet ili
mogućnost konstituiranja hrvatske nacionalne zajednice, ... – to sam rekao i mogu vam reći da nije
ni malo lagodno biti u toj poziciji kritički tematizirati vanjsku politiku Republike Hrvatske kada
je u pitanju hrvatska zajednica u Srbiji, ... Moja os-
novna teza da, kada je u pitanju hrvatska manjina
u Vojvodini, Hrvatska nema razvijenu, konzistentnu
vanjsku politiku, čega je onda posljedica da se ad
hoc pristupa problemima, da se mijenjaju rješenja,
da su pojedina rješenja neprikladna, da čak
budemo objekti nekih neokolonijalnih kodova ...
Sve do 2006. godine ni jedan visoki predstavnik
Republike Hrvatske kada je dolazio u Srbiju nije
rekao da i Hrvati u Vojvodini imaju neku vrstu
problema. To je prvi put uradio predsjednik Stjepan
Mesić kada je bio s predsjednikom Tadićem u
Karađorđevu, kada su neki procesi izgradnje, uz
obilatu pomoć države i resursa države,
bunjevačkog, kao, naroda, poprimile dramatske oblike i kada je taj proces ne samo favoriziran nego
su bile postavljene ozbiljne administrativne zapreke
da se hrvatskoj manjini omogući ostvarivanje nekih
prava. Prije svega se to ticalo prava na obrazovanje... – (Takođe odnos prema Hrvatima u Srbiji
nailazi na odustvo političke volje) tu prije svega
mislim na nositelje političke moći u Srbiji koji, niti
su senzitivni niti dovoljno kompetentni niti su
spremni da hrvatskoj manjini daju mogućnosti da
se ona i konstitucionalno, organizacijski uspostavi
kako bi mogla ostvarivati svoja prava poradi zaštite
i očuvanja svojega identiteta. ... (Hrvati u Srbiji
nisu vidljivi u medijskom prostoru)... mi smo
očekivali i naša su očekivanja bila vjerovatno realna da hrvatska država tu može nešto uraditi, da
budemo vidljiviji i da integracija naša u srbijansko
društvo bude učinkovitija. Ali, i tu smo naišli na veliko nerazumijevanje, ne samo od predstavnika
vlasti, nego imate činjenicu, da, recimo, hrvatski
državni mediji, kada je bio susret Tadića i Mesića
ili Sanadera i Koštunice, od četiri činjenice koje su
hrvatske bile, ... dopisnik hrvatskog državnog
medija ... samo je jedno pogodio!... To je ispod dostojanstva minimalnog korektnog odnosa spram,
pazite, ne drugih, nego vlastitog. Sintagma koja to
najbolje pogađa, a ja sam je često koristio u
javnosti, glasi ovaki: «Hrvati u Vojvodini imaju status siromašnog rođaka!» Oni su trpljena činjenica,
njih se pomalo stidimo, ne znamo što ćemo s njim,
naši su.... i tako dalje i tako dalje. Na žalost, pazite,
ponavljam: - to javno tematizirati, nosi velike probleme: ja sam ranije surađivao s hrvatskim medijima, a kada sam počeo ovakve stvari govoriti, od
jednom je sve prestalo. --- Medijacentar, Beograd,
05. februar 2008. Panel: Odnosi Hrvatske i Srbije
i pretpostavke za dobrosusedske odnose,
12Komentarišući
prijem delegacije Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine,
12. jula 2011. godine, u Skupštini Republike Srbije
od strane predsednice Skupštine dr Slavice Đukić
Dejanović, dr Slaven Bačić, predsednik Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine u Republici Srbiji, ocenio je taj susret kao "primjer da
iza projekta stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda stoji Republika Srbija sa svojim najeminentnijim institucijama", da je "očigledno da se na toj
liniji nastavlja ranija politika koju je započeo Slobodan Milošević. Poseban element te politike je institucionalizacija Bunjevaca kao zasebnog naroda
što je naglašeno kroz standardizaciju bunjevačkog
ikavskog govora, koji se pretvarajući u poseban
jezik, nastoji rashrvatiti". Hrvatska riječ broj 434
od 15 srpnja - jula 2011. g, strana 6.
7
SOMBORSKE PRIPOVITKE
Sićanje na Božić
Sićanje na Božić uvik je vezano za puno sniga, fine mirise iz mamine kujne i pogled kroz
pendžer na tamne oblake prošarane granama agacije punim inja ko najfiniji bili šlingeraj na
majkinom jastuku
Pleteni i Božićni kolač sa mali Isusom, Marijom i svim što simbolizuje
jednu pravu bunjevačku kuću pravio se
na Badnje jutro. Zamedljavala se rakija,
pa od koštanja, onako vruće sa šporeta,
svi se zajapure, a mama sipa u dva fraklića i meće spolja u pendžer da baćo i
dida, a bome i komšije kad naiđu rad
vode, ne moraje izuvat klompe i ulazit
unutra. Samo otvore vrata, čestitaju Badnje jutro, Adama i Evu, gucnu iz fraklića pa iđu dalje svojim poslom.
Dok sam bila mala, mama me uvik
slala prije podne u komšiluk kod strine
Antone, pod izgovorom da odnesem
štogod. Dotle je ona postavljala kriskindlu, pa kad se vratim uvede me da
vidim šta je Boga donela. Uvik je našla
vrimena da je zajedno okitimo salon
šećerom od Janovića, šarenim kuglama, tičicama sa repom od viline kosice i na kraju štipaljkama u koje su se
umećale male bile sviće koje smo palili uveče u vrime večere. Baćo bi me
obično podigo visoko na vr kriskindle
da metnem toranj.
Na astal se, ispod najlipčeg i uštirkanog čaršapa, mećalo malo slame i
sve najlipše i najsvečanije što smo
imali - od escajga, tanjira i čaša, boca
sa medljanom rakijom, žito povezano
crvenom mašnom uredno podšišano,
čaša sa žiškom u koju su samo dolivali
ulje i cilog Božića je gorilo, i dan i
noć. Božićni kolač sa figurama zauzimao je važno misto na astalu, pa orasi,
jabuka i bili luk u jednoj, a med u drugoj lipoj zdilici koje su se mećale samo
na Božić. U staklenu vazu, punu žita,
zabodene tri tanje sviće koje su se palile prid svako jilo, a gasile s malo vina
kad se užna jal večera završi. Virovalo
se da na koga iđe dim od svića, da će
taj te godine umrit, pa smo se svi nikako izmicali i namištali da nas taj dim
zaobiđe. Prid večeru svi smo morali
posidat za astal, a najmlađa reduša je
bila zadužena da služi večeru, naročito
su dica morala bit mirna, da te godine
dobro kvočke leže na jajima. Kad je
8
sve spremno, baćo izađe na gonak,
pukne jedared iz puške i to je značilo
da će Badnje veče i večera početi i da
se više ne iđe u komšiluk ili štogod
drugo radi. Kad baćo uđe, čestita Badnje veče, Adama i Evu i Isusovo rođenje, majka ga pospe žitom i kaže
„živ bio i dugo i mlogo čestito“.
Svi ustanemo, kleknemo pred kriskindlu i molimo Boga.
Dida uzima onaj veliki pleteni
kolač što služi za jilo, okrene ga i zasiče na pola, pa na svaku polovinu
sipne malo vina, a dvoje najmlađe čeljadi iz kuće srkne to vino, kolač se
prilomi, a to dvoje čestitaje jedno drugom i poljube se. To je, ako se dobro
sićam, značilo mir i slogu u kući. Tad
je večera mogla počet.
Svi su uzimali prvo orase, jabuku i
bili luk zamočit u med. Posli je išla
žuta čorba od glave i repa ribe, a od
ostalog je bila riba na pirinču rumena
sa puno kajmaka posuta crvenom paprikom i zdravo je fino mirisala. Kolač
se posli večere nije jio, a zato je bilo u
staklenoj zdili dunca na volju. Posli
večere molitva, reduša skloni sude
(nisu se prali), posidamo ko di, mlađi
doli na slamu, majka i mama umorne
na kanabe, a baćo opet izađe i pukne
iz puške, što je značilo da je večera gotova i da se mož krenit u čestitanje.
Samo je tribalo iščekati da se u svim
kućama isto to ponovi.
Šale za Badnje veče bile su neizbižne. Jedno drugom smo trpali slame za
vrat, pogađali se ko će di spavat na
slami na koju se prostre opaklija. Vatra
u peći se ložila cilu noć, žižak i svića
se nisu gasili, a na zidu su se sigrale
senke od kriskindle koje su svaki čas
menjale oblik od plamena sviće. Baćo
je zdravo volio „šickanje“ orasima,
valda zato što je uglavnom on pobeđivo. A izvlačili smo i slamu ispod čaršapa, pa ko je izvuko najdužu slamku
kazali su da će taj i najduže živit. Stariji su uvik gledali da namiste da najduža slamka završi u rukama najmlađi.
Pendžer se do jutra zakrili najfinijom ledenom čipkom, pa ako oćeš štogod da vidiš napolje, duneš malo,
očistiš prstom, a napolju snig ko pra
šećer na maminim kolačima.
Ovaki Božić ja nosim u mom srcu
i sićanju.
Jolanka Ivanić
Novembar - Decembar 2013.
BUNJEVAČKA LIPA RIČ
Dico, stvarajte i pišite
Do sad smo pokazli da možemo
lipo i kvalitetno pisat na bunjevačkom,
i poeziju i prozu. Naš bunjevački,
mladi naraštaj je oživio bunjevački
govor stvarajući prilipe pismice i sastave s tematikom iz svakodnevnog života i okruženja. Imali smo prilike
vidit da su dičija interesovanja široka
i raznovrsna. Dicu interesuje sve, od
biljnog i životinjskog svita do dragi
predmeta lopte i lutke, pa omiljene
sigre ispod drača u avliji, stari salaš,
dičji doživljaji. Sve je to prikazano
kroz pisanu bunjevačku rič, slikovito i
Bunjevačka matica
Korzo 8
Subotica
NAGRADNI
KONKURS
za VII smotru mladi stvaralaca na maternjem, bunjevačkom jeziku
“Bunjevačka lipa rič“ – Subotica 2014.godine.
Dragi naši učenici, i ove godine Bunjevačka matica raspisuje
konkurs za sve one koji vole i poštivaje svoj maternji jezik.
Na konkursu mogu učestvovat učenici od 7 do 18 godina.
Radovi mogu bit pisani u prozi jal u stihu, na maternjem,
bunjevačkom jeziku.
Broj radova po učesniku mož bit od 1 do 3, tema je slobodna.
Radove dostavit otkucane, sa sledećim podacima:
IME I PRIZIME UČENIKA
IME ŠKULE I RAZRED
ADRESA STANOVANJA I BROJ TELEFONA
Radove će prigledat žiri i na svečanoj priredbi u prostorijama
Bunjevačke matice uručit prigodne nagrade. Nagrađeni , najoriginalniji radovi, razvrstani po uzrastu, biće štampani u VII zborniku
,,Bunjevačka lipa rič“.
KONKURS JE OTVOREN DO 25. APRILA 2014.
GODINE, A SVEČANA PRIREDBA ĆE SE ODRŽAT
U BUNJEVAČKOJ MATICI, 10. MAJA 2014.
GODINE S POČETKOM U 11 SATI.
Za sve eventualne dodatne informacije obratit se na telefon 024-557- 213
Pridsidnik Bunjevačke matice
IVAN SEDLAK
Novembar - Decembar 2013.
sadržajno. O svemu se mož pisat na
bunjevačkom. Zato je potribno, kad
dobiješ inspiraciju, uzet olovku u ruke
i pisat najlipše stihove el rečenice o salašu, varoši, selu, jeseni i proliću, Božiću, Uskrsu...
Stvaraj i piši na bunjevačkom,
čuvaj svoje pismice i sastave i kad
počne konkurs oma pridaj na adresu
Matice. Tako ćeš postati ozbiljan takmičar u pisanju na bunjevačkom.
Zdravo je dragocino pisat na svom
maternjem jeziku jel tako ga oživljavamo, usavršavamo, dotiravamo i pravimo od njega jedan standard pisanja
koji ćemo prinet na buduća pokolenja.
S obzirom da je prid nama već
sedmi konkurs „Bunjevačka lipa rič“,
to je dokaz, draga dico, da ste uspili u
usavršavanju bunjevačkog govora. Pokazali ste svu njegovu lipotu i kvalitet,
sličnosti i razlike sa drugim jezicima,
a posebno njegovu osobenost i specifičnost koja ga odlikuje.
Draga dico, pišite i stavarajte na
bunjevačkom. I dalje čuvajte, nigujte i
usavršavajte naš lip bunjevači, maternji jezik. Velika je dragocinost vašeg
stvaralaštva, zato se i ove godine potrudite da bunjevački govor pridstavite
kroz najlipše pismice i sastave.
Mirjana Savanov,
profesor razredne nastave
9
U BUNJEVAČKOJ MATICI PRIDSTAVLJEN ZBORNIK
„BUNJEVCI – ETNODIJALEKTOLOŠKA ISTRAŽIVANJA 2009“
Dobri temelji za jezik
Terensko istraživanje bunjevačkog govora koje je urađeno od 5. do 7. juna 2009. godine
pritočeno u zbornik. koji su idali Bunjevački nacionalni savit i Matica srpska. Ova vridna knjiga
sadrži etnolingvističke i jezičke katrakteristike Bunjevaca. Zbornik se mož čitat ko knjiga u
kojoj se vidi pravi bunjevački jezik, al i ko osnova za dalja istraživanja bunjevačkog jezika i
dobar materijal za standardizaciju jezika
Kad su prija četri godine stručnjaci
Balkanološkog instituta obalazili bunjevačke institucije u Subotici i puno
bunjevački familija i sa nebrojeno Bunjevaca divanili o njevoj prošlosti običajima, doživljajima i ko zna o čem
sve, malo je ko mogo mislit da će se iz
tog posla izrodit ovako vridna knjiga.
Zafaljujući Bunjevačkom nacionalnom savitu i Matici srpskoj, prid kraj
lita je iz štampe izašo zbornik „Bunjevci – etnodijalektološka istraživanja
2009“ koji je prvo pridstavljen na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu,
a 5. novembra i u Bunjevačkoj matici.
- Ova kniga je vrlo vridna i značajna za nas Bunjevce – kazla je mr
Suzana Kujundžić, pridsidnik Privremenog organa upravljanja Bunjevačkim nacionalnim savitom i jedna od
urednica ovog zbornika. – On nam potvrđiva da je bunjevački jezik još uvik
živ i ga ljudi koriste i danas. S druge
strane knjigu možte čitat ko i drugu
knjigu jel ima puno pripovitki iz života
naši Bunjevaca i svi divane bunjevački, a s druge strane je dobar materijal
za stručnjake – etnologe i lingviste jel
imaje dosta materija za nove naučne
radove. Moram još istaknit da je ovom
knjigom obuvaćen samo jedan dio i mi
ćemo se paštrit da se dogodine izda još
jedna knjiga kako bi sve što je zabiluženo bilo dostupno javnosti. Ono što
je najvažnije da kazivanja sagovornika
nisu popravljana tako da su autentična
o pokaziveje razlike kako u običajima
tako i u jeziku i prosto traže da se izrši
analiza i utvrde pravila što je prvi
korak prema standardizaciji jezika.
O vridnosti ove knjige za lingvite divanio je profesor dr Žarko Bošnjaković.
- Virujem da se ovaj govor sačuvo
i da su ga upravo salaši sačuvali - kazo
je dr Bošnjaković. – Jasno je da ima
malo mađarskog i više srpskog uticaja
10
al u suštini to je
autentičan jezik i
mož se vidit kako
su Bunjevci kadgod divanili, ali
dakle mož se
tačno vidit onaj
bunjevački koji su
doneli koji i danas
eto postoji. Nama
tek pridstoje ozbiljnija istraživanja, naročito taj
sociolingvistički
pristup da vidimo
koje su promine
sad nastale u jeziku. Mi još
nismo obradili goDetalj sa promocije Zbornika
vore u okolini
Sombora, a pridstoje nam i bunjevački strane jezika – naglasila je dr Biljana
govori u Mađarskoj. Nažalost nismo Sikimić. – Baš zbog tog smo kombisve stigli da uradimo jel je to zdravo novali, nismo se strogo držali upitnika,
velik korpus, Biljana je kazla da bi to zdravo puno prostora smo davali sagobi bilo oko hiljadu stranica, a mi ne- vornicima, a kad nji puštite, oni najčemamo vrimena, snage, nemamo ljudi šće pripovidaju svoju autobiografiju,
toliko, nema novaca za to, al ono naj- svoj život život. Iz tog smo vidili da je
reprezentativnije mi smo ustvari ura- ovaj korpus živ, vi vidite živog čovika
dili, tako da je to dobar temelj, a novi kome se dešavaju lipe i ružne stvari.
podaci samo će potvrdit već ono što Nije u pitanju klasična etnologija. Prilikom izbora tekstova sam insistirala
postoji u ovoj knjigi.
Kako je ovo bilo prvo ovako veliko na istoriji jel je to usmena istorija Buistraživanje jezika i običaja Bunjevaca njevaca, ono što pamte da im se desilo
bilo je dosta teško jel je bilo štogod u poslidnjih 50 godina. Taj dio priča će
te takođe nać u ovom zborniku. Tu se
novo.
- Ovo što smo uradili relativno je najbolje vidi prilagođavanje vrimenu.
novo jel je u pitanju katolička zajed- Kad se čita zbornik mogu se vidit svenica, a upitnici koje Balkanološki in- dočanstva o ljudima i vrimenu kojem
stitut primenjuje je rađen je za su živili, što je pravo bogatstvo za
pravoslavne kulture pa smo morali da naučnike.
Zbornik je zainteresovo naučnike,
ga prominimo i prilagodimo istraživaal
i
običan svit, pa je tako prijavljeno
nju sa Bunjevcima i u tom slučaju je
već
nikoliko doktorski, magistarski i
on bio novo iskustvo za ljude koji se
diplomski
radova iz oblasti jezika i etbave antropološkom lingvistikom jel
nologije.
je to disciplina koja traži odlično pozJoso Poljaković
navanje tradicijske kulture i s druge
Novembar - Decembar 2013.
ODRŽANA IZLOŽBA SLIKA SA LIKOVNE KOLONIJE „BUNJEVAČKA MATICA 2013“
Rađanje lipote
Kolonija pod nazivom „Bunjevačka
matica 2013“ krunisana je izložbom
umetnički slika šest autora koji su pridstavili svoje slike prilikom otvaranja
izložbe 19. novembra 2013. u prostorijama
Bunjevačke matice. Ovo je završni dio
projekta likovne kolonije koja je održana
27. i 28. jula 2013. godine na salašu Ludoš
007 Milana Uzelca. Šest likovni autora
koji su učesnici kolonije i čiji su se radovi
našli u galerijskom prostoru Bunjevačke
matice su: Pavle Blesić, Sava Stojkov,
Snežana Kujundžić, Nora Evetović, Ivan
Šarčević i Milan Uzelac. Prateći dio programa otvaranja ove izložbe je katalog
štampan za ovu priliku. U okviru programa otvaranje ižložbe divanio je pridsidnik Bunjevačke matice, Ivan Sedlak a
samu izložbu otvorio likovni kritičar Mile
Tasić. U muzičkom dilu programu
učestvovali tamburaški orkestar „Sledbenici Tumbas Pere Haje „ i vokalni
solista Tamara Babić.
“U ovoj godini smo napravili novi
iskorak u nigovanju likovne umitnosti
ko značajnom elementu kulturnog i nacionalnog identiteta našeg naroda.
Pored likovne radionice, koja je
posvićena najmlađima, održali smo i
koloniju slikara pod nazivom:
“Bunjevačka matica 2013” dana 27. i
28. jula 20013.godine na salašu Ludoš
007 Milana Uzelca. Želeli smo da bude
Ivan Sedlak, pridsidnik Bunjevačke
matice se obraća prisutnima
Novembar - Decembar 2013.
Svi učesnici prve kolonije slikara “Bunjevačka matica 2013”
na otvaranju izložbe
malo drugačija od oni uobičajeni, pa
smo se orjentisali na manji broj
učesnika. Cilj je bio da kolonija bude
edukativna i reprezentativna. Pozive
smo uputili Savi Stojkovu i Pavlu
Blesiću, istaknutim slikarima iz Sombora, koji su imali nikoliko pojedinačni
izložbi u Matici i podarili nam portrete
bunjevački prvaka, koje krase naš galerijski prostor, Nori Evetović i Snežani
Kujundžić, mladim umetnicama iz Subotice, Ivanu Šarčeviću, stravstvenom
slikaru vojvođanski pejsaža i Milanu
Uzelcu, učesniku mnogi kolonija i dobrom domaćinu. Svi su oni slikari naši
vojvođanski pejsaža i motiva, vrsni su i
portretisti, većina imaje ostvarenu
saradnju sa Bunjevačkom maticom, a
skoro svi su i naši članovi. Ovakav koncept kolonije smo osmislili i zajedno realizovali sa našim poznatim likovni
kritičarem i slikarom
Miletom
Tasićem. Od pozvani, nažalost, na
koloniji nisu bila prisutna iz zdravstveni
razloga dva naša doajena i velika
slikara Pavle Blesić i Sava Stojkov.
Međutim, oni su u mislima bili sa nama
i ko znak podrške našem projektu
pripremili su po dvi slike za ovu izložbu,
na kojoj pridstavljamo radove učesnika
kolonije. Mi smo u Matici zadovoljni realizacijom projekta. Atmosfera na
koloniji je bila radna i stvaralačka,
pored ljubitelja ove umetnosti, kolonija
je bila dobro popraćena i od strane
medija. O umetničkom dojmu ocinu će
dati stručna i šira javnost kad izložba
bude otvorena.
Da bi ovakav događaj osto trajno zabilužen
i u likovnim krugovima napravili smo i katalog
za izložbu, u kome su pridstavljeni učesnici sa
svojim izložbenim eksponatima. Nakon ove
izložbe galerija Bunjevačke matice će biti
obogaćena sa vridnim radovima učesnika
kolonije. Nastojaćemo da i dalje razvijamo
ovaj projekat na postavljenim principima,
dajuć šansu i drugim stvaraocima. Virujemo
da ćemo na ovaj način podić i nivo interesovanja kod mladi, za radom u likovnoj radionici.”
Ivan Sedlak
Rađanje lepote
Prva kolonija Bunjevačke matice u
Subotici održana leta 2013. sigurno da je
po svom sastavu, profilu i ostvarenjime
unela i nove vetrove u svekoliki kulturni,
pre svega likovni život na ovim prostorima. Šest stvaralaca od doajena i eminentnih, preko zrelih i potvrđeni, do onih
mladih i talentovani koji dolaze, ovo
umetničko okupljalište na salašu Miše
Uzelca se upisuje u kulturnu mapu kao
vredno stvaralačko čvorište.
Jedinstvena i orginalna likovna
11
Ivan Šarčević jedan od najaktivnijih
slikara sa ovih prostora, čija su dela rasula širom sveta, kao priznat pejzašista podario je ovoj koloniji dve slike svoje ali i
naše mladosti oličene salašima koji, mada
ih više gotovo i nema, iznova žive na njegovim platnima, u njegovoj ali i našoj
duši. Upravo tako je i ovog puta slikajući
salaš svoje mladosti dočarao onu toplinu
na koju nas podseća, bilo to u letnjoj
kanikuli, ili u zimskoj idili, ali uvek
slikarski vredno izvedeno.
Milan Uzelac domaćin i slikar na ovoj
prvoj likovnoj koloniji Bunjevačke matice
zabeležio je kistom upravo mirnoću i
spokoj okruženja u kojem se kolonija i
odvijala. Drveni mol i privezani čamci za
njega nad tišinom vode Ludoškog jezera
obasjano suncem kao da nagoveštavaju
onaj želejni spokoj trećeg doba i lepotu
starenja. Slika biblioteke, takođe pod
suncem, kao da dopunjava tu tišinu sa
prve slike, zaokružujući zapravo veličinu
znanja i zrelosti koja se najčešće iza prividne tišine krije.
Lipota slika nastali na prvoj koloniji slikara “Bunjevačka matica
2013” naišla je na lip prijem kod ljubitelja umetnosti
kolonija sa primerenim brojem učesnika
omogućila je da tokom letnjeg vikenda u
prirodnom kruženju smiraja panonske
ravnice, pod stvaralačkim rukama nastanu
vredna umetnička dela kao trajni beleg
lepote i očigledni iskorak u svekolikom
kulturnom naporu da se očuva i sačuva
ono što nas identifikuje. Bunjevačka matica kao dobar organizator i domaćin upustio se ovog leta u avanturu
obogaćivanja dodatnim sadržajem sopstvenog ali i svekolikog kulturnog bića,
ostvarujući nove stvaralačke prostore za
sve dobronamerne ali i talentovane umetnike čija će dela trajno krasiti ovaj kulturni dom.
Pavle Blesić doajen svekolike likovne
scene svojim neumornim duhom ostao je
dosledan u svojim ostvarenjima ponudivši
dobro nam poznate, ali uvek i iznova nove
kapije naših života. Moćne i postojane, ma
kako ostarele i zastarele ostale su
Blesićeve kapije stamene topline. Senke
naših tragova na njima baš kao senke života duboko su urezani, a kako nas veliki
Andrić uči u život ulazima kroz kapije, ali
ga kroz njih i napuštamo, a tu simboliku,
čini se niko kao Pavle Blesić nije oslikao.
Sava Stojkov koji je svojim bačkim pejzažima stekao svetsku reputaciju, postao
poznat na svim meridijanima i svojim
vrednim delima se utkao u najprestižnije
muzeje i galerije, što ne reći i naše domove, evo ga iznova mladog, ma kako u
godinama, da nas iznova uči onom iskonskom i istinitom, onom razbokorenom i na12
jvrednijem, onom životom. Salaš koji se u
prirodnom okruženju rađa i egzistira,
Sava je obgrlio bogastvom krošnji koje
nikada ne venu, crkvene krovove sakrio je
iza njih a neuhvatljivost đerma usmerio ka
nebu i belini oblaka, kao da nam šalje
poruku o večitoj umetničkoj, ali i ljudskoj
želji za slobodom i stremljenjem ka onom
uzvišenom.
Snežana Kujundžić učena slikarka
portretom Marka Peića dokazuje svojim
talentom da na likovnu scenu stupa kao
vredan portetista, uspevši da ovim delom
otkrije i trajno sačuva stvaralački karakter
neumornog i vrednog istraživača, književnika, publiciste... prizor zadovoljnog
domaćina na belom konju koji obilazi
svoju bogatu žitnicu samo potvrđuje
vrednu slikarku kod koje su i detalji baš
kao i celovito delo bitan likovni element.
Nora Evetović mlada, akademski obrazovana slikarka na dva svoja platna
otkrila na je onu tako potrebnu
stvaralačku neuhvatljivost u kojoj su
putevi i linije kista nepredvidivi do samog
okončanja dela. Dva drveta kao simboli
života i dugovečnosti raširili su se prostorom slobodno i neuhvatljivo, upravo
onako, kakvo je stemljenje i same umetnice
ispunjene stvaralačkim apetitom i želje da
se dosegne i dohvati što više, što šire, što
bolje. Uspela je Nora da nam svojim
slikama i onom sa širokim potezima boje,
ali i onom u svedenoj pikturalnosti kao
pod kišom dočara atmosferu života u svojoj celosti i podari svoju slikarsku poetiku.
Mile Tasić, likovni kritičar na
otvaranju izložbe
Stvorilo je ovih šest umetnika vredna
dela postavivši stamene temelje budućim
stvaraocima, istovremeno podigavši
letvicu artizma na poviši nivo koji će
nadalje provocirati taj stvaralački duh
svih onih koji će se ovoj umetničkoj družini
u buduće priključivati. Verujući pak, u
upornost i plemenitost organizatora koju
je nesebično iskazao na ovoj prvoj
koloniji, sigurni samo da sa radošću valja
isčekivati narednu koloniju nadati se
novim vrednim delima.
Mile Tasić
R. B . M.
Novembar - Decembar 2013.
OBILUŽENO 125. GODINA OD SMRTI BISKUPA IVANA ANTUNOVIĆA
Život i dilo bunjevačkog
prosvetitelja i priporoditelja
Istorijski odbor Bunjevačke matice je
u okviru „Večeri utorkom“ 26. novembra 2013. godine organizovo istorijsku
tribinu priređenu povodom obilužavanja
125 godina od smrti bunjevačkog prosvetitelja i priroditelja biskupa Ivana Antunovića.
O značaju ko i životu i dilu biskupa
Ivana Antunovića divanio je pridsidnik
Bunjevačke matice koji je i ujedno i član
istorijskog obora gospodin Ivan Sedlak.
Odlomke iz velikog dila biskupa
Ivana Antunovića „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u
pogledu narodnom, vjerskom, umnom,
građanskom i gospodarskom” koje je
štampano u Beču 1882. godine, čitala
Nela Ivić. Ovu istorijsku tribinu upotpunila je izložba značajni štampani knjiga
u opusu biskupa Ivana Antunovića koju
je pomogla Gradska biblioteka Subotica.
U kulturnom dilu programa učestvovali
su tamburaški orkestar „Sledbenici
Tumbas Pere Haje” i vokalni solista Tamara Babić i Geza Babijanović, član
književnog odbora Bunjevačke matice
sa pismom „Bunjevče“.
„Bunjevci i Šokci u podunavju i potisju starosjedilci
Kako je sve to bivalo, nespada u moj
krug, zato se nje oprašćam i prelazim na
onu dobu, kada su ovamo Magjari nagrnuli. Nu niti ovdi neću da razmatraam,
kakva je bezplodna radnja i umnijih glavah, da se zabašuri svaka uspomena Slavena, koga su Magjari ovdi zatekli bili.
Ta nam je svanuo dan za svako pleme
slavensko, kako onom na siveru, tako i
ovom na jugu, pa će sve većim i većim
postojati broj Rački-a, Mesića, Smičiklasa, Gjurića, Nenadovića, Ruvaraca,
Kollara, Miklošića, Šaffarika, Palackia i Riegera, koji će razbistravati, što su
drugi pomutili.
Meni je veoma mala, baš mojim iztrošenim silam razmirna zadaća, predstaviti ugarskog Bunjevca i Šokca na
ovoj zemlji, koja se danas širjim imenom
Ugarska, a užjim Magjarska nazivlje.“
„Stara pisma svidoče, da su naši
predji već i prije mohačke bitke na
Dunaj, Tisu, Maroš sve do Ostrogona
razprostirali se, pa isto tako baš kao i
Novembar - Decembar 2013.
Ivan Sedlak divani na istorijskoj tribini o biskupu Ivanu Antunoviću
danas s Magjari, puk s pukom a plemići
s plemići izmišani živili, o tom nam
jasnu svidočbu daju i mistna imena
selah i gradovah, o kojih vidimo, da su
slavska pomagjarena, ili magjarska slavinskim imenom zaodjenuta. A da o tom
svatko razglabati uzmogne, navadjam
sva mista, a i niekoja osobna imena,
koja su nam iz Bačke, Bodrogha,i Baranje, iz opisa dikalskog desistinskog od
prije mohačke bitke, ili na kratko vrime
zatim sastavljena i sačuvana.“
Odlomak iz „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom,
umnom, građanskom i gospodarskom“ biskupa Ivana Antunovića
Biskup Ivan Antunović ko velik bunjevački priporoditelj i rodoljub dao je
velik doprinos kroz obrazovanje bunjevačkog naroda kome je pomago materijlano, duhovno i savitodavno. Pokretač je
novina: „Bunjevački i šokački novina“,
„Bunjevačke-šokačke vile“, knjige:
„Poučne iskrice“, „Odmetnik“, „Rasprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih“, novele: „Svilenka“ i
„Nestretna Marija“. Od knjiga sa virskim sadržajom: „Slavijan“, „Bog s čoviekom“, „Naputak“ i „Bog s
čoviekom“.
Bunjevče
Bunjevačke loze i grane,
od Bunjevca baće i Bunjevke nane.
Panonske ravnice suncem obasjane,
i tebi najdraža žitnica Bačka,
a u njoj tvoja duša bunjevačka.
Večita tajna u njoj se skriva,
bili salaša i plodni njiva.
Sudbina tvoja beše iskonska,
ova blaga ravnica panonska.
Jel ti si bio deo bedema,
Evropi dalje da dušmanu nema.
Ovde su grobovi pridaka tvoji,
i ne daj niko da ih prisvoji.
Sučići, Markovići, Vojnići i drugi u nizu,
duši su tvojoj i danas blizu.
Biloj kapetana, senatora, sudija, javni biležnika,
profesora, doktora pa i naučnika,
svećenika čuveni i mnogi stvaraoca,
nauke, tehnike, prosvite, kulture i drugi pregalaca.
I odluku mudru da ti druge nije
da ode vično živiš na severu Srbije.
I ostaneš navik na principu tome,
Bunjevac da budeš i to svoj na svome.
Posveti sad tom vik životni cili,
ne daj da te niko svojata i dili.
Da konačno čuje bunjevačka vila,
bunjevačka loza da se probudila.
Geza Babijanović
R. B. M.
13
IZLOŽBA BOŽIĆNJAKA UG “BUNJEVAČKA VILA“ IZ MALE BOSNE
U iščekivanju Božića
Po drugi put Bunjevačka matica je
imala čast da u okviru „Večeri utorkom“
ugosti UG „Bunjevačka vila „ iz Male
Bosne sa svojom već tradiocionalnom
izložbom Božićnjaka. Imali smo prilike
vidit oko dvadesetak tradicionalno izrađeni Božićnjaka sa svim elementima
koje Božićnjak triba da sadrži.
U duhu pridstojeći praznika na dostojanstven način dočarano je iščekivanje Božića jednog od najveći krišćanski
praznika. Pored domaćina ove večeri
pridsidnice UG „Bunjevačka vila“ iz
Male Bosne Nele Ivić prisutnima se
obratio i pridsidnik Bunjevačke matice,
Ivan Sedlak koji je ujedno i otvorio ovu
izložbu. O značaju Božićnjaka i običaja
vezani za Božić divanio je član odbora
za istoriju Bunjevačke matice, Mijo
Mandić. U kulturnom dilu programa nastupio je tamburaški orkestar „Sledbenici Tumbas Pere Haje“ i vokalni solisti
Tamara Babić i Stela Bukvić sa bunjevačkim božićnim pismama.
OBREDNI KRUV-BOŽIĆNJAK
Istraživanjem obrednog karaktera
običaja jednog naroda il etničke zajednice, dolazimo do značajni podataka
koji su važni za proučavanje njihovog
porikla, njihove starine i njihove osobe-
nosti. Božićnjak, ko obredni element
vuče koren iz davne prošlosti, još iz prijehrišćanskog, religijskog peroda. Obredni kruv ili kruh, koji se ne bez razloga
naziva „BOŽIĆNJAK“, jel je obredno
bio posvećen božanstvima religije pridaka. U samom nazivu sadržan je naziv
„BOG“, a to je majčica imena svi božanstava, sadržani u starim obrednim
radnjama. Staroslovenska božanstva
nose nazive „VIŠNJI BOG“, TRIGLAV
BOG“, „DAŽBOG“, „BELBOŽIĆ“,
„BOGVID“ il „SVETOVID“, „BOŽOLE PERUN“, a sam BOŽIĆje ugrađen u hrišćansku liturgiju sadrži taj
pojam.
BOŽIĆNJAK nije bez razloga kružnog oblika, krug simboliše kolotečinu il
kružno kretanje u prirodi, i smene godišnji doba, kretanje nebeski tila oko
Sunca, koje je isto pridstavljalo božanstvo. Kruv je kultni kolač u svim religijama i virovanjima i društvima i simbol
je održavanja života. U svakidašnjem životu, još od uspostavljanja zemljoradničkog načina življanja, odnosno kulture
uzgoja žitarica, kruv je osnovna rana,
koja se zato i posvećuje i daje na žrtvu,
ko zafala i molitva božanstvima, a u hrišćanskom, ko zafala BOGU. Prilagođen
hrišćanskom obredu i liturgiji, nije izgubio svoje arhaično značenje.
Neprikosniveno držanje starine,
njene nepromenljivosti, ogledaju se ne
samo u arhaičnim obredima, običajima,
već i u uređenju i ustrojstvu same porodice, obitelji kod Bunjevaca.
BOŽIĆ I OBIČAJ
Nela Ivić i Marija Bošnjak
organizatori izložbe
14
Šta je to što je u samom pojmu
„BOŽIĆ“ se ugradila iz starih običaja.
Mi se sad radujemo BOŽIĆU, a on je
vezan za Kristovo rođenje. Isus Krist ko
avatar, tj. sin Božiji se utilovio.Utilovio
se u konkretnom narodu, odnosno ljudskom rodu da ga spasi i da se žrtvuje za
njega.
Nijedan čovik, nit etnička zajednica
ne mož živit dostojno ljudski život, ako
je ničiji. On pripada odriđenom narodu
u datom vrimenu. Taj narod i to vrime
odriđeni su sa više elemenata. Kultura i
religija su bitni elementi koji odriđuju
osobenost jednog naroda i to kroz pro-
Mijo Mandić divani na izložbi
Božićnjaka u Matici
šlost, sadašnjost i budućnost.
Svaka se pa i liturgijska stvarnost događa u konkretnoj kulturi i konkretnom
vrimenu. Crkva koja je okupila mnoge
narode svita, prihvatila je sve pozitivne
elemente što jedan narod il civilizacija,
tj. kultura, nosi sa sobom ko vridnost
koja mož bit ugrađena u kršćanski sistem vridnosti. Tako se i Božić ko dan
Kristovog rođenja u IV viku „obuko“ u
slavljenje pobide svitla koje se u Rimskoj
imperiji, slavilo 25. decembra.
Običaj koji su drugačiji od mista do
mista, izraz su onog, što je u našem narodu najvridnije i najlipče što mož povezat sa otajstvom kristovog rođenja.
Običaje je lakše pamtit i lakše slavit neg
otajstvo.Ono pravo je u tom da spremno
otvorimo vrata svog srca, do Krista primimo u svoju nutrinu i da mu u svojoj
duši spremimo BETLEM. Ako se on u
nama ne nastani, ne mož se i nama desit
BOŽIĆ. Prvo je čin obraćenja, čin duhovne
pripreme.
Posli
slidi
marljivo“produhovljavanje“, običaja,
koje tradicijom naše kulture prinosimo
sa generacije na generaciju, ko znak raspoznavanja, kome pripadamo, s kim
slavimo i kako slavimo „BOŽIĆ“.
dipl. inž. arh. Mijo Mandić
R.B.M.
Novembar - Decembar 2013.
ODRŽANO MULTINACIONALNO I MULTIKULTURALNO VEČE
Veče različitosti koje spajaju
U okviru tradicionalni „Večeri utorkom“ u Bunjevačkoj matici je u utorak
10. decembra 2013. godine održano
multikulturano i multinacionalno poetsko-muzičko veče.
U programu su uzeli učešće umetnici i pridstavnici: Srba, Bunjevaca,
Mađara, Rusina, Nemaca, Roma, Slovenaca, Makedonaca i Rusa. Mulitinacionalno i multikulturalno veče tribalo
je da doprinese međusobnom upoznavanju različiti nacija i kultura, a samim
tim da doprinese većem zbližavanju i
razumivanju jedno drugi.
Kad neku naciju više upoznamo
kroz poeziju i muziku tad je više uvažavamo i cinimo.
Učesnici programa su bili ljudi iz
kulture i umetnici koji su se pridstavljali sa pismama i muzikom na svom
maternjem jeziku.
Organizator i voditelj cilovečernjeg
programa bio je podpridsidnik Bunjevačke matice, Marko Marjanušić.
Učesnici ove večeri isprid svoji nacionalni zajednica bili su: Nataša
Grunčić isprid Rusina koja je pridstavila svoje članove koji su se pridstavili
sa svojom poezijom Demjan Palančaji
i izvorna pivačka grupa Društvo Rusina iz Subotice koji su izveli dvi rusinske izvorne pisme. Kurina Mihalj
ko pripadnik Roma na violini izveo je
kompoziciju od Baha.
Mišovita pivačka grupa Društva Rusina iz Subotice
Ditrih Đula je pridstavljo Nemce sa
valcerima i polkama ko i Tot Laslo
koji je recitovo na nemačkom, ujedno
je Ditrih Đula pridstavio i Slovence sa
valčekima i polčekima. Mirče Klečkaroski je pridstavio Makedonce sa svojom poezijom ko i Spase Šikoleski koji
se pridstavio sa nikoliko makedonski
pisama.
Nikola Malov i Nikolaj Olemskoj
su se u ime Rusa pridstavili ko i Marina, gospođa iz Rusije, koja je kazi-
Domaćin: Marko Marjanušić
Publika je uživala u programu na više jezika
Novembar - Decembar 2013.
vala poeziju Jesenjina na ruskom jeziku. Isprid Bunjevaca porid organizatora ove večeri gospodina Marka
Marjanušića pridstavio se Geza Babijanović sa pismom specijalno napisanom za ovo veče. U muzičkom dilu
programa se pridstavio se duet Gordana Papića - klavijature i Šiniše Harambašića – gitara, sa vokalnom
solistikinjom Tamara Babić koji su
ovo veče upotpunili sa multinalcionalnim muzičkim programom.
T. B.
15
U BUNJEVAČKOJ MATICI PRIDSTAVLJENA NOVA KNJIGA
Marijina poetska duša
Prid sam kraj ove godine Bunjevačka matica je bila misto di je još jedared slavljena lipa rič. Naime, u sridu
18. decembra pridstavljena je knjiga
Marije Horvat - Poetska duša. Odavno
se nije pojavila knjiga čiji naslov tako
povezuje stvaraoca i dilo. Marija Horvat, pisnik, fotoreporter, svitski putnik
i još puno tog voli sve oko sebe –
ljude, salaše, prirodu, cviće, životinje...
I u svemu vidi lipotu, pa čak i polusrušenim salašima, starom i polomljenom
nameštaju, probušenim loncima, kortima i drugim starim predmetima. Sve
što okom vidi to i slika, al i opiše i svojim pismama. Njezine pisme su obično
kratke, al jasne. Osnovno je da iz
svake njezine riči, iz svakog stiha i
pisme izvire ljubav. Brez obzira dal
piše dičije, ljubavne pisme jal u svojim
pismama opisiva prirodu.
Svako na svoj način osića i doživljava stvarnost oko sebe. I sve to se
nataloži u njemu, i ono što je bilo lipo
i ono rđavo. Onaj ko to zna, ta osićanja i doživljaje kažaće svima nama
jednom pismom, jednom pripovitkom,
el jednom slikom. Knjigom pisama
„Poetska duša“ Marija Horvat je pismama oslikala svoja osićanja koja je
doživljavala tokom svog života i dočarala nam svoje radosti, tuge, doživljene, el neostvarene ljubavi... Njezine
pisme su kazane iz duše, iskreno, i zato
su posebne. Inspiraciju za pisme davale su joj najobičnije pojave i predmeti iz svakodnevnog života. U njima
ona pronalazi dio sebe. To je podsićanje na ditinjstvo, dičije radosti i salaše koji više nema.
Te salaše ona čuva u svojim pismama, ne da njim da padnu u zaborav, ne da njim da odu sa vrimenom
koje je iza nas. Da bi živio „punim plućima“ i da bi se radovo novom danu
moraš volit život i sve ono što sam
život daje i uzima. Marija Horvat jeste
kogod ko uživa u svakom trenutku i na
svoj način to želi podelit sa drugima.
Njezin život jeste jedan velik kofer pripun dragi uspomena koje ona pretače
u poeziju, napisala je u svom pridgovoru Tamara Babić, urednik ove lipe
knjige.
16
Učesnici pridstavljanja “Poetske duše”
Lipota i iskrenost njezini stihova
nije promakla ni recezentima.
Marija Horvat, majstor fotografije,
pisnik pejzaža i napušteni salaša koji
su utkani u njezina ostvarenja u umetničkim fotografijama koje su bile prisutne na bezbroj izložbi u kojima je
dobijala značajna priznanja. Al ta ista
duhovnost i umetnička ostrašćenost
prisutna je i u njezinoj poeziji. U poeziji za dicu ona se na veličanstven
način vraća ditinjstvu i to ne samo u
svoje neg i ditinjstvo svakog diteta
prodiruć potpuno u dušu diteta u njegove doživljaje, svatanje događaja. I u
tim stihovima gotovo svaki čitalac ponovo doživljava svoje ditinjstvo i događaje koje zauvik nosi u svom
sićanju.
Kod nje pejzaž ima dušu ko i u
pismi:
„Moja ravnica
umilnoga lica
udiše uz zvuke
tamburica.“
U njezinoj ravnici u kasu konja vijore se konjske grive i osića uzdah ravnice. A ta ravnica neprisušan je izvor
njezini inspiracija i snova. Snova o
krušnoj peći, kiši u novembru, snigu u
zimu, kestenu i klupi u kojoj su urezana
imena davno ostavljene ljubavi.
Ljubav u njezinoj poeziji je beskrajna i bezvrimena. Ona ljubi svoj
rod, majka joj daje savit: „siti se korena naši, ne zaboravljaj prela i sa-
laše“, i ona inspirativno i nadahnuto
piše o salašima i to na takav način da
iz njezini stihova ko i iz njezini fotografija izranja slika salaša u svoj svojoj lipoti i tragici nikadašnjeg života
punog lipota a sad napuštene ruševine.
Prelo je poseban izraz tradicije, kulture i istorije i ona poručuju „Obučite
se svečano u najlipče odilo, triba da se
vidi lipota, tako je kadgod bilo“. Ljubav je smisao života i ona piva o ljubavi kroz tanke strune violina, u
laticama hrizantema, zvonima sa crkvenog tornja, misecovim nitima, zvizdama za jednu pismu za jednu želju, na
talasima prošlosti na jezeru, neispripovidanom pripovitkomtici, o travi u
cviću, o suncu, o zori, o osmihu diteta.
Iz svega toga poezija Marije Horvat
zaslužuje pažnju ljubitelja poezije,
kaže u svojo rezenziji pisnik Geza Babijanović.
Šta još kazat o knjigi? Možda i to
da je lipo ilustrovana slikama koje
nam otkrivaje ono što, možda, nismo
vidili u pismana. Knjigu je lipo tehnički uredio Stevan Nmet, a na pridstavljanju su o knjigi divanili Tamara
Babić, urednik i Ivan Sedlak pridsidnik Matice, dok su stihove čitali Stela
Bukvić, Geza Babijanović, Teodora
Vinčić i Hilda Heinrich. U muzičkom
dilu programa su učestvovali Tamburaški ansambl „Sledbenici Pere Tumbas Haje“ i vokalni solista Tamara
Babić.
Joso Poljaković
Novembar - Decembar 2013.
SAVITI IZ POLJOPRIVREDE
Štetočine i bolesti na žitima tokom jeseni
Povoljne vrimenske prilike, dovoljno vlage u zemljištu te odgovarajuće temperature uticat će na
blagovrimeno i kvalitetno nicanje žita.
Pošto je jedna faza u proizvodnji
žita-sitva okončana slidi niga usiva i
zaštita od štetočina, bolesti i korova.
Pri povoljnim vrimenskim prilikama
a posebno pri temparaturama oko 20 C
uz optimalnu vlažnost u jesen se javljaju
lisne vaši na žitima. One ne nanose ozbiljne štete, međutim prinosnici su virusa. Poseban problem je virus
patuljastog žutila ječma koji se obično
javlja na ječmovima sijanim krajem septembra. Prinos mož da se smanji i na polovinu, a rešenja za eliminisanje bolesti
nema kad je virus u pitanju, jedinu triba
izbegavat sitvu ječma prije 5. oktobra.
Lisne vaši se suzbijaju pinetnoidima
(Vaulex, Decislion).
Žitni bauljar se redovno javlja
tokom jeseni na žitima pogotovu sijanim u monokulturi. Štetu nanosi larva
uništavajuć lisnu masu i cilu biljku.
Masovno razmnožavanje žitnog
bauljara nastaje ko poslidica narušeni
agrotehnički mira, monokultura, kasno
ljuštenje strnjišta, te masovno prisustvo korova posebno samonika na
kojem priživljavaju larve prije neg što
se prisele na izniklo žito.
Larve uništavaju biljčice žvačući ih
sve dok temperatura ne padne ispod 5
C kad se povlače na prizimljavanje a u
proliće nastavljaju isranu. Pri intenzivnom napadu mož doć do smanjenja
prinosa za 10 do 15%. Na uništenim
Novembar - Decembar 2013.
oazama žita niču
korovi koji pridstavljaju probleme
pri kombajniranju. Uspišno se
suzbija priparatom Nurelle –D.
Ozima sovicaScocia segetum
prizmimljava ko
gusenica.
Druga generacija javlja se u septembru i oktobru di
larve uništavaju
Siva pegavost lista i klasa žita
mladu lisnu masu,
a kasnije i donje dilove biljaka. Masovno Suzbijaju se Cinkofosfid mamcima i
se javlja ukoliko su strnjišta bila zako- Bromodiolon mamcima. Nakon uneti
rovljena. Raneći se larve proređuju usive mamaca u rupe iste triba zatrpat da ne
u vidu manji il veći oaza di se kasnije bi došlo do trovanja divljači i ptica.
Kad je rič o bolesti koje se javljaju na
razvijaju korovi. Uspešno se suzbija sa
žitima tokom jeseni triba obratit pažnju
Nurelle-D.
Žuta pšenična mušica-Opomyza flo- na prepelicu. Razvija se na žitnim porum javlja se tokom okobra di ženke po- ljima pogotovo na tvrdim sortama. Mož
lažu jaja pored rano posijani žita. Larve da umanji prinos 5 do 10%. Gljivica koja
nanose štetu tokom marta miseca kad izaziva bolest javlja se u jesen pogotovo
ulaze u satbljiku što dovodi do sušenja na rano posijanim žitima. Napadnute
vršnog dila pa i cile biljke. Suzbija se biljke žute što je jasan znak prisustva bolesti. Gljivica priživljava zimu u obliku
priparatom Cythrin, Decis i dr.
Švedska mušica Oscinella frit. Jav- micelije i u proliće nastavlja razvoj forlja se treća genaracija u oktobru. Larve mirajuć konidije priko koji se bolest širi.
napadaju sočne listove žita. Razmno- Suzbija se priparatima na bazi Propikožavanju pogoduje monokultura. Pri- nazola (Tilt,bumper, Presing) te priparazimljava u obliku larve, uspešno se tima na bazi tebukonazoila plus
protikonazol (Prosaro, Karika), takođe
suzbija priparatom Nurelle D.
Glodari, poljski miš i voluharica i priparati Falcon, Acanto plus Antre
nakon berbe kuruza i suncokreta pri- plus i dr.
Klimatske prilike tokom jeseni
laze na lucerišta i livade di se ne vrši
obrada zemljišta često omogućavaju razvoj gljivice
te se njihove jaz- uzročnika pigavosti lišća kod žita, u
bine ne uništava- nikim godinama dolazi čak i do epidenju.
Nakon mije. Javlja se da donjim listovima di
nicanja žita formi- se pojavljuju pige duguljastog oblika
ranju kolonije na u početku svitlo zelene boje a kasnije
žitu raneći se mal- prilaze u žučkasto crvenakstu. Unutar
dim biljkama čak i piga formiraju se crna tilašca-spore
ispod sniga uni- koje zadržavaju klijavost 18 miseci te
štavajuć mlado nošene vitrom šire zarazu. Suzbija se
žito. Uništavajuć priparatima Tilt, Acanto plus, Bumper,
biljke formiraju se falkon i dr.
Poljopriovredni proizvođači nakon
oaze di niču korovi koji pridstav- nicanja žita triba da vrše redovno obiljaju problem pri laženje parcela i priduzmu potribne
Pepelnica žita kombajniranju. mire zaštite. dr Andrija Peić Tukuljac
17
ODBOR ZA KNJIŽEVNOST
Mara Đorđević - Malagurski
Mara Malagurski udata Đorđević
rođena je u Subotici 20. decembra
1894. godine u čuvenoj MalagurskiČurčić porodici, ko unuka poznatog
Ice Malagurskog koji je bio član pridsidavajućeg starešinstva prvog i najvažnijeg
kulturnog
udruženja
Bunjevaca, Pučke kasine osnovane još
davne, 1878. godine. Škulovala se u
Štrosmajerovom zavodu u Đakovu, a
Višu divojačku škulu završila je u Subotici. Ko udata žena za profesora
Dragoslava Đorđevića, studirala je engleski u Londonu da bi se kasnije bavila i privođenjem s engleskog jezika.
Svoje književne i druge radove Mara
Đ. Malagurski počela je objavljivati još
1912. godine i to pod pseunonimom, u
tada najpoznatijem bunjevačkom listu
„Neven“, a od 1925. godine objavljuje
pripovitke i članke u subotičkom časopisu „Književni sever“, u listovima i kalendarima, ko što je „Vardar“,
„Subotička Danica“,“Zemljodelskom
kalendaru“, zatim u Glasniku jugoslovenskog književnog društva, Bunjevačkim novinama i Bunjevačkom
kalendaru. Godine 1927. priređuje knjižicu u kojoj je prikazala bunjevačke običaje u slikama, a povodom otvaranja
„Bunjevačke prosvetne matice“. Knjižica je objavljena u ediciji bunjevačke
prosvetne matice pod brojem 1, što se
pridpostavljalo da neće biti jedina, već
da će se nastaviti objavljivati i u buduće,
međutim ufriško posli tog Mara se sa
svojim mužem priselila u Beograd i tako
je pristalo daljnje objavljivanje.
Mara Đ. Malagurski je u svojim
pripovitkama prikazala istinski način
življenja jednog dila bunjevačog življa, posebno salašarskog, kojeg je autorka, na njoj svojstven način, precizno
dočarala. To je potvrđeno knjigom po
nazivom “Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog života“ koja je autorku i proslavila, trukovanu 1933.
godina, a za samu pripovitku „Vita Đanina“ 1928. godine dobija na konkursu
nagradu „Cvijeta Zuzurić“, a posli za
cilu knjigu dobija nagradu Srpske akademije nauke i umetnosti na književnom konkursu za najbolju knjigu
1933. godine.
18
Autorka je knjige i brošure: Bunjevački običaji u slikama, Subotica,1927.; Vita Đanina i druge
pripovitke iz bunjevačkog života, Beograd, 1933, a 1940. trukuje istu u Subotici ko drugo izdanje, a treće izdanje
se objavljuje 2012 u Subotici u izdanju
Bunjevačke matice; Bunjevka o Bunjevcima koju je uredila u Subotici,
1941, prema Bunjevačkom kalendaru
iz 1941. Porid navedeni dila imala je
autorka dosta zapisa o Bunjevcima,
međutim izgubili su se tokom Drugog
svitskog rata, ko što je naprimer, istorijsko-psihološki roman pod nazivom
“Ničiji“, zatim istorijska pripovitka
Pajica Kantorov, čiji je odlomak objavljen u knjigi pod nazivom „Bunjevka o Bunjevcima“ 1941. godine.
U drugom izdanju knjige „Vita Đanina i druge pripovitke iz bunjevačkog
života“ objavljene u Subotici 1940.
godine, nalazimo odlomke iz prikaza
prvog izdanja ove knjige.
Milica Janković piše u časopisu
„Misao“ 1933. godine, Beograd, između
ostalog: “Kad sam prvi put čitala ovu
priču (Vitu Đaninu), podvlačila sam pisaljkom sa strane mesta koja su mi se naročito sviđala. Kad sam je čitala po drugi
put, opazih da je skoro cela bila ispodvlačena, toliko je neodoljivo to pričanje
Vite Đanine, iza koje se naša skromna
književnica skoro i ne vidi“.
Jelana Skerlić Ćorović piše: „Izlaganje je u ovoj knjizi ravnomerno i opširno, sasvim u skladu sa širokom
ravnicom u kojoj svaka pojedinost bolje
pada u oči, jer sve ima svoj deo sunca i
prostora. Izobilje je ostavilo traga u tom
pričanju, jer se i neizbežne životne nedaće i izuzetno težak udes slikaju toplo i
samilosno, ali bez gorčine“
Dragan Aleksić u članku „Tri naša
nova pisca“, u „Vremenu“ od 10.
marta 1933. godine piše: „Međutim,
baš ova knjiga priča g-đe ĐorđevićMalagurske pokazuje nam da je po
sredi slučaj jedne ozbiljne, zrele, izrađene književnice, koja je daleko odmakla od prostog iskorišćavanja jednog
živopisnog folklora“.
Milica Kostić-Selem u članku
„Posle čitanja jedne divne knjige“, u
listu „Novo doba“, Split, 24. juna
1933. piše: “Ja ne znam kako ta gospođa Đorđević izgleda. Samo, ja sigurno znam da je njeno srce toplo i
saosetljivo. Jedan živ stil, jedna ravna,
prosta neposredna rečenica. Topao ton,
privlačna bunjevačka sredina sa
mekim ikavskim narečjem. A u tom
umetničkom okviru lepa, blaga slika
paćenice i svetice Vite Đanine“.
Mara Đ. Malagurski je koristila
svaku priliku da prikaže bunjevačke
običaje, nošnju i govor. Tako je ko
prva pridsidnica „Bunjevačke prosvitne matice“, osnovane 1927. godine,
rukovodila umetničkim sekcijama, priređivala je izložbe narodni rukotvorina, uređivala pozorišne pridstave i
vodila druge akcije čerez afirmacije
„Bunjevačke prosvitne matice“.
Njezino književno stvaralaštvo na
bunjevačkom jeziku je izuzetno važno i
za današnje i biće i za buduće generacije.
Ona je pored ostali književni stvaralaca
bunjevačkog porikla, zauzela izuzetnio
visoko misto i obilužila vrime bunjevačkog nacionalnog priporoda.
Mara Đorđević Malagurski umrla je
u Beogradu 9. avgusta 1971. godine, o
čijoj smrti je izvestio i beogradski list
„Politika“ od 10. avgusta 1971. godine.
Pripremio:
inž. Stipan Šarčević
Novembar - Decembar 2013.
Pisnici Bunjevačke matice
JESENJA SONATA
U ritmu jeseni
Dok kiša umiva
Izlizane trotoare
Di su ostale stope
Kasni prolaznika
Žuti list ispisuje
Jesenju sonatu
Uz zvuke tamburice.
U daljini crkvena zvona
Zovu na molitvu.
Ko da okaje grije?
Onaj što odlazi srićan
Il onaj što ostaje sam?
Raduju se stari
i sićaju se davni godina
pripovidaju dici o Božiću
i o starim običajima.
U sobi nema slame ko kadgod
dica na netu igrice igraje,
majke i dide gorko plaču
nema dice Božić da čestitaje.
Isuse maleni, bar za Božić samo
daj radosti – Božijeg mira
u svaku kuću unesi ljubav
da slave rođenje Božijeg sina.
Marija Feher
NAJLIPŠI BOŽIĆ
Nemoj otić
Dok je molitva na usnama
U molitvi tvoje ime.
A onda za kafanskim astalom
Sa prstom na vinskoj čaši
Divanim joj da ćuti
Želim tišinu
Jel kroz jesenju noć
Odjekuje zvuk tamburice
Znam, biće za mene pisma
U ritmu jeseni.
Marija Horvat
ADVENT ILI DOŠAŠĆE
Adventske sviće se pale
nedilja za nediljom prolazi
U svakoj obitelji radosti puno
jel dragi Božić dolazi.
Novembar - Decembar 2013.
Na jednom salašu, jedne zime
sićam se najlipše noći, i
majke moje kad mi divanila
da će nam Božić doći.
Ta mila kuća radosti puna, i lipi običaja
ostavila je u srcu mom ljubav i sićanja.
U maloj sobi na astalu
bili je čaršap prostrt bio
a na njemu poređano
bilo je Božićno jilo.
U jednoj zdili jabuka rumeni,
ora i bilog luka
u šolji puno meda ima,
a tu je i od ribe čorba.
Zamedljana rakija, crvenog vina
u tepciji riba pečena
kuvano voće, s makom guba
i šta još svega nema.
Pleteni kolač i Božićnjak - ukrašen ticama
a na kraj astala okićena grana s raznim figurama.
Tu j salon šećer, male svićice i kuglice se sjaju
a ispod grane ovce i čoban Isusa malog čuvaju.
Cilo veče gorila j svića, na zemlji slame ima
i peć je dobro ugrijana, u sobi j toplo svima.
Molilo se Bogu, pisme se pivale
Božiću smo se radovali
Sa nama su bili najmiliji,
Najlipši Božić se slavi.
Marija Feher
ZIMSKI DAN
Na naloženom šporelju
i vriloj plotni,
puna kastrona otopljene
vrile masti
u kojoj mama, tistom iz vajlinga,
oformi fanke i spušta u mast.
Dok dica s nestrpljenjem
krate vrime pripovitkom
i čekaje fanke,
da ih namažu pekmezom,
spremljenog s jeseni od šljiva,
i sva uprckana idu onako vrile,
a obraz taru dlanom.
Napolju snig vije,
vitar po avliji smetove pravi,
domaćin u kožuvu snig razgrće,
staze po avliji niže.
Lojzija Vojnić Hajduk
19
BIBLIOTEČKA DILATNOST
Književno stvaralaštvo
Grge Peštalića
Grgo Peštalić po jednim izvorima
rođen je 1755. godine u Baškutu (Vaškutu) a po drugim 27. juna 1755. godine u Baji, a umro u Baji 1809.
godine. Ovaj franjevac je jedan od najobrazovaniji ljudi svog vrimena. Svestran, široki svaćanja i napridni
stavova, di on nadmašuje svoje suvrimenike. Bavio se filofozijom, bogoslovijom i književnošću. Jedno od
njegovi prvi dila je ep „Dostajna plemenite Bačke“, napisan po uzoru na
narodne pisme odnosno Kačića, lipi
opisi, ikavica uklopljena u deseterac,
pridstavlja posebnu značajnu vridnost
dila. Ovo dilo je doživilo pet izdanja i
bilo je uz Kačića najomiljenija knjiga
med našim Bunjevcima onoga vrimena. U vrime svog službovanja u Vukovaru obavio je parafrazu Davidovih
psalama. Veći deo njegovog rada čine
filozofske rasparave, a ko učenik Peštalić s Ignjatom Katićem konstruiso
je avion koji je poletio 1784. godine.
Njegova dila su danas ritkost, jel su
zbog rodoljublja većim dilom spalji20
Grgo Peštalić
vana od koji su neka čak po izlasku iz
štampe.
T. B.
Novembar - Decembar 2013.
VELIKI BUNJEVAČKI SVECI
Slavit Božić
Slavski kolači spominju se još u paganskim - staroslovenskim običajima.
Naši preci prilagodili su božićni kolač
svojim potribama, živeći na salašima
često puta u pustarama, daleko udaljeni od sveti mista i crkvi.
Posebno na Božić, kad su ladni
dani, često puta zavijani, da bi u svojim kućama improvizovali betlehem,
spretne domaćice dositile su se da ga
naprave na božićnom kolaču i nazvali
ga Božićnjak.
Veliku važnost pridaje se božićnjaku i njegovom izgledu.
Kadgod za Božić se peklo kolača
koliko je tribalo ukućanima: - al je bio
samo jedan božićnjak koji je u Božićnom vrimenu stojo na astalu ko oličenje slavlja rođenja Isusa.
Božićni kolači se peče na Badnje
jutro.
Božićnjak se pravi od kvasnog tista
od tri lepanje, koje moraju bit jednako
debele i okrugle, da božićnjak bude
podjednako okrugo i visok. U sridnju
lepanju domaćica utisne gvozden novčić. Na vrv božićnjaka se metne od
tista križ. Oblikovan božićnjak se percem primaže žumancetom jajeta. Konačan izgled božićnjaka je trostepen,
na koji se slažu ukrasi. Peče se u užarenoj peći dok ne porumeni.
Na križ se meće pet ruža, u sridinu
i na svaki kraj križa po jedna.
Od vrva se poređaje od bezkvasnog
tvrdo zakuvanog tista, od čistog brašna
i vode napravljeni ukrasi. Na sridinu
Novembar - Decembar 2013.
se meće Blažena Divica Marija, povezana s maramom i sa malim Isusom u
krilu, il u kolivki, do nje se meće sv.
Josip. Na vrvu se napravi drvo sa nikoliko grana, na vrvu sa zvizda padavica, koju prate tri kralja.
Ispod se ređaju pastiri, ovce, par
volova, krmača koja doji prasice, nasađena kvočka, pivac sa kokoškama,
pućak i pućka, guske, razne tice, ševa,
sunce, misec, zvizde... Tavankućanke
i Mirgešanke meću i grozd grožđa
(spretnije i evenku) i vinsko bure. Naritko, al ima i taki koji na božićnjak meću i zmiju.
Na božićnjak nisu mećali
konja, on je ola životinja, zato
nema mista med mirnim životinjama.
Po starovinskom načinu likove su pekli na božićnjaku zajedno s njim. U novije vrime likove
osuše u lerni i biljancetom jajeta
pričvrste na ispečen božićnjak.
Ovako okićen božićnjak je dvobojan, blido–rumeni likovi odudaraju
od njegove rumene boje.
Našim starima je bilo važno
da božićnjak bude što izgledniji
jel oličuje prisutnost Božića, do-
lazak Isusa u kuću, i cilo Božićno
vrime stoji na astalu ispod propeća. Uz
to je božićnjak i obiteljski Betlehem.
Kogod da je ušo u sobu, pogled mu se
zadržo prvo na božićnjaku, koji je izgledom i ukras astala, pa su mu se podjednako divili ukućani i gosti. To su
itekako cinile domaćice; išle su jedna
drugoj u positu i rad tog da vide i
druge božićnjake da bi što bolje znale
ocinit svoju rukotvorinu.
Tom lipom božićnjaku dodali su po
koju jabuku, malo suvi šljiva, ora u lupinji, a okružili ga zelenim žitom. Božićnjak je osto na astalu sve do užne
na Novu godinu, kad ga je domaćin raspolovio na glavi položaja il najmlađeg diteta i svakom za astalom podilio
po jedan komad. Najsrićniji je bio onaj
ko je u svom komadu našo novčić. Domaćin je novčić iz božićnjaka zadio za
slime.
Naši preci su želili i ovakim isičkom iz svog života pokazat kako
slave rođenje Isusa. To su brižno nigovali i pridali nama. A mi? Na nama je
da ovaj lip i bogato nadahnut običaj sačuvamo i pridamo našim mladima u
svoj njegovoj lipoti.
priredila: Kata Kuntić
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro: Ivan Sedlak
POLITIKA
- Slaven nije prijatelj sebične i slavohlepne centralizacije ... On je najveći prijatelj i ljubitelj
autonomije t.j. samouprave i to kako u svakom čovječjem društvu, tako i u svetoj Crkvi . –
(„Slavjan“, str. 110)
- Dao Bog, da narodi već jednom uvidjeti mogu, da se zajedničke parbe, najpravednije razumom razpravljati mogu. – („Bog s čoviekom“, str 34-35)
- Slaven svakomu bratsku ruku pruža i samo one neprijatelje junački odbija, koji ga napadaju, u živcu duše vriđaju
i koji hoće da mu životnu žilu podsticaju. – („Rasprava“, str. 169)
- Povisnica nam sviedoči, da gdje god je duh poniznosti zavladao, tamo je sloboda občenita bila; a gdje je ovaj duh
oslabio, tamo samo njekoliko obiteljih vladahu , dočiem svi ostali vuku težki jaram robstva. – (Ib. str. 329)
Narodna bunjevačka virovanja
Virovanja vezana za Božić
Zapaljeni komad drveta za
Badnje veče se unosi u sobu i
udara o vrata, prema tome koliko
ima varnica toliko triba da bude
pilića, ovaca i drugi životinja, koliko varnica toliko svačeg da bude
dosta.
Ako za Badnje veče kogod
nađe prazan or znači za tog nesrićni il će kogod iz te kuće do sledećeg Božića umrit.
Ako kogod za Badnje veče pri-
siče sime od jabuke znači da će bit
prisičen ničiji život. Da bi bili
zdravi triba pit zamedljane rakije.
Rakija znači čistoću i oštrinu
med znači blagostanje i da sve
bude slatko.
Luk i jabuka znači zdravlje.
Orasi simbolišu plodnost, ako su
orasi pokvareni znači neće bit
mladog naraštaja.
prikupio: Nikola Ćakić
Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca
Ako čeljad nisu bisna, kuća nije tisna.
Ako edared slažeš, posli će ti se teško virovat!
Ako imaš falinge, popravi se, ako je nemaš, čuvaj se.
Ako je do mene, polak je gotovo.
Ako nas niko ne voli, ondak ni sami sebe više ne volimo.
Ako neće zlo od tebe, biž ti od njeg.
Ako ne mislimo na budućnost, ne možemo je ni imat.
Ako ne mož bure u naprstak, mož naprstak u bure.
Ako si ko mlad lud, ne znači, da ko star moraš bit brez
pameti.
Ako si mekn ko puter, čuvaj se vatre.
Ako si vridan, ništa ti se neć otet.
Ako u životu nisi patijo, ne znaš ni oprašćat.
Ako zmiji ne stučeš glavu, oživiće.
Ako znamo,di smo se rodili, ne znamo, di ćemo umrit.
22
Autori: Marko Peić i Grgo Bačlija
Ako oćemo da nas svit voli, ondak mi moramo svit volit.
Ako oš da si štovan, štuj i ti drugog.
Ako oš nać Boga, služi čovika.
Ako oš sve uveće, izgubićeš iz vriće.
Ako si nemilostiv živini, nemilostiv češ bit i čoviku.
Ako si sebi rđav, ni drugom ne možeđ bit dobar.
Ako si u poslu, lako će ti dan proć.
Ako smo braća, nisu nam kese sestre.
Ako su kratki dani, dugačka je godina.
Ako ti ja dođem, biće ti tisno polje.
Ako ti je dušman i ko mrav, čuvaj ga se ko lava.
Ako u mladosti nisi učijo, žalićeš u starosti.
Ako znaš šta je bilo, ne znaš šta će bit.
Ala je plitak. (Glup)
A šta misec haje, šta ker na njeg laje.
Ako koza laže, ne laže rog.
Novembar - Decembar 2013.
NAJNOVIJA IZDANJA
BUNJEVAČKE MATICE
1.000 dinara
500 dinara
300 dinara
200 dinara
200 dinara
350 dinara
600 dinara
250 dinara
400 dinara
400 dinara
250 dinara
400 dinara
OSTALA IZDANJA
“Put nade” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Istinu tražim” - Ivan Bašić Palković Didan - 150 dinara
“Dida pripovidaj mi” - Ivan Bašić Palković Didan - 300 dinara
“Ispod starog bagremara” - Geza Babijanović - 250 dinara
“Horske kompozicije” - Bela Tikvicki - 150 dinara
“Istorija Bunjevaca, Šokaca i bosanskih franjevaca” - p. Bernandin Unyi OPM. - 500 dinara
Novembar - Decembar 2013.
23
Министарство
за културу
и информисање
Републике Србије
IZ BUNJEVAČKOG ŽIVOTA
O roljanju
U prošlom broju smo Vas podsitili, jel naučili, kako se pralo
crnilo (veš). Kad se osušilo skinuto je sa štrange ako je bilo
malko vlažno moglo se roljat.
Roljka se sastoji (digod je još ima) od dva sanduka, donji
veći stoji na zemlji poklopljen, a gornji je pun kamenja koje
pripuša veš da se bolje urolja. Na dvi deblje oklagije namota
se veš za roljanje, a posli pri kraju se umota u peškir od kudelje. Obično su dvi žene roljale, svaka je vukla na svoju stranu,
naravno i odgurivala drugu stranu. Postoji jedno malo parče
drveta veličine 20 cm. Ono se podmećalo na kraju ispod gornjeg sanduka da se odmota veš sa oklagije dok je na drugom
kraju pritiskivano da se lakše oslobodi tereta. Veš je bio sjajan
kad je uroljan. Sićanje me vodi u ditinjstvo jel je moja majka
imala roljku u podrumu. Nije svaka kuća imala roljku, to je
bila prilika kad se komšinice skupe na roljanje, da malo prodivane o novostima iz komšiluka. Postojala je (a postoji i sad)
ručna roljka a to je prakljača. Ona ima debelu oklagiju na
kraju se isto namota ono što će se roljati. Gornji deo prakljače
je zdravo težak, to je komad rebrastog drveta pomoću kojeg se vuče naprid i natrag. Roljka sa
slike je stara priko 100. godina, a na prakljači je urizana 1878. godine i inicijali B.P., ona je u
mom vlasništvu.
Marija Horvat
Download

bunjevacka ric 85-86_Layout 1