2 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
2013
S A D R Ž A J OKTOBAR
BROJ 10
5
15
23
26
32
41
UTVRĐIVANJE IDENTITETA
PREMA NOVOM ZAKONU O
MATIČNIM KNJIGAMA I ZAKONU
O LIČNOM IMENU
Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur.
TENDERSKA
DOKUMENTACIJA
studja slučaja
Melika ALAJBEGOVIĆ dipl. iur.
SUPSIDIJARNA PRIMJENA
ZAKONA O
UPRAVNOM POSTUPKU U
POSTUPCIMA JAVNIH NABAVKI
S OSVRTOM NA PRAVNU
ZAŠTITU U POSTUPKU
DONOŠENJA RJEŠENJA PO
PRIGOVORU
Šejla OMANOVIĆ, dipl. iur.
49
55
PRIRODA PRESUDA
U PARNIČNOM
POSTUPKU
Damir ČAJIĆ, dipl. iur.
SAVJETODAVNI SERVIS
PRAVNI OKVIR OSNIVANJA
I OBLICI OBAVLJANJA
PRIVREDNE DJELATNOSTI U
FBiH (I DIO)
Amra VUČIJAK, dipl.iur.
65
SKUPŠTINA I
NADZORNI ODBOR
JAVNOG PREDUZEĆA
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
72
ODGOVORNOST POSLODAVCA
ZA NASTALU ŠTETU I
NAKNADU ŠTETE
mr. Elmir JAHIĆ
POSREDOVANJE PRIJE
POKRETANJA POSTUPKA ZA
RAZVOD BRAKA
Mr. sci. Fatima ŠAŠKIĆ
80
POGRANIČNA
PROPUSNICA,
NOVA VRSTA
IDENTIFIKACIONIH
DOKUMENATA U
BOSNI I HERCEGOVINI
Jasmin MEHMEDOVIĆ, dipl. iur
ANGAŽOVANJE
MALOLJETNIKA NA RADU
ZAKONSKA REGULATIVA SA
POSEBNIM OSVRTOM NA
KONVENCIJE MEĐUNARODNE
ORGANIZACIJE RADA
Samed MEHMEDOVIĆ, dipl. iur.
86
DRŽAVNA ŠKOLA ZA SUCE
I DRŽAVNE ODVJETNIKE
REPUBLIKE FRANCUSKE
Alan VAJDA, mag. iur
96
NAČIN FINANSIRANJA
NEVLADINIH ORGANIZACIJA
U NORVEŠKOJ I BOSNI I
HERCEGOVINI
mr. sc. Ismeta MAMELEDŽIJA
OSVRT NA NACRT PRAVILA
ZA IZRADU ZAKONA I DRUGIH
PROPISA REPUBLIKE SRPSKE
Marko K. AĆIĆ, magistar iur.
105
RADNI ODNOSI
113
STEČAJNI POSTUPAK
SUDSKA PRAKSA
114
SUDSKA PRAKSA
SUDA BOSNE I HERCEGOVINE
Prof.dr Branko MORAIT, sudija
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
DTP:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u wordu,
times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme
neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime
i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi, e-mail i telefon;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa.
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta;
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
UTVRĐIVANJE IDENTITETA
PREMA NOVOM ZAKONU O
MATIČNIM KNJIGAMA I ZAKONU
O LIČNOM IMENU
Komentar pod/zakonskih propisa, upravnopravna praksa i prijedlozi rješenja
Nedim Mehmedović, dipl. iur.
MUP Kantona Sarajevo
SIŽE
A
utor u tekst govori o praktičnoj primjeni Zakona o matuičnim knjigama i
Zakona o ličnom imenu navodeći konkretne probleme i njihovo praktično
rješavanje kroz primjere rješenja. Inače, problemi ispravljanja grešaka sa
kojima se, iz različitih razloga, suočava svaki deseti građanin u Federaciji BiH.
Ključne riječi: zakon o matičnim knjigama, Zakon o ličnom imenu, pravilnici,
ispravke, dopune, itd.
Stupanjem na snagu novog federalnog zakona o ličnom imenu („Sl. novine
FBiH“, broj 7/12) prestala je dugogodišnja primjena Zakona o ličnom imenu
(„Sl. list SRBiH“, br. 35/71, 38/86, 37/88, 33/90 i 47/90), odnosno stupanjem
na snagu isto tako novog zakona o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“,
broj 37/12) prestala je primjena i Zakona o matičnim knjigama („Sl. list
RBiH“, br. 20/92 i 13/94).
Prestankom primjene gore pomenuta dva zakona, te usvajanjem novih
federalnih zakona prestala je primjena i ranije važećih podzakonskih propisa
u oblasti ličnog imena i matičnih knjiga, te je federalni ministar unutrašnjih
poslova donio sedam novih podzakonskih, provedbenih propisa i to jedno
uputstvo i šest pravilnika.1
1 Radi se o sljedećim aktima:
1. Uputstvo o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13, 55/13 i
82/13);
2. Pravilnik o postupku polaganja i sadržaju posebnog stručnog ispita za matičara („Sl.
novine FBiH“, broj 68/12);
3. Pravilnik o sadržaju stručne obuke i osposobljavanja matičara za vođenje matičnih
knjiga („Sl. novine FBiH“, broj 68/12);
4. Pravilnik o obrascima prijave rođenja djeteta i potvrde o smrti („Sl. novine FBiH“,
broj 68/12);
5. Pravilnik o obrascima matičnih knjiga i drugim aktima iz matičnih knjiga („Sl.
novine FBiH“, br. 86/12 i 25/13);
6. Pravilnik o tehničkoj zaštiti objekata i prostora za smještaj i čuvanje matičnih knjiga,
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 5
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Također, treba napomenuti da su u ranijem
periodu donesena dva podzakonska propisa
na državnom nivou, koja se tiču iste materije,
i to:
1. Pravilnik o ličnom stanju i upisu u
matične knjige činjenica rođenja,
vjenčanja i smrti lica kojima je
priznata međunarodna zaštita u Bosni
i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“, broj
54/10) i
2. Pravilnik o identifikacionom dokumentu
osoba kojima je priznata međunarodna
zaštita u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik
BiH“, broj 18/09).
Time je materija građanskih stanja koja se
odnose na lično ime, identifikacione isprave
spisa i matičnog registra („Sl. novine
FBiH“, broj 68/ 12); i
7. Pravilnik o sadržaju obrazaca za
dostavljanje statističkoj službi podataka
iz matičnih knjiga koji predstavljaju
statističke podatke („Sl. novine FBiH“,
broj 79/12).
6 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
i matične knjige (Matična knjiga rođenih
- MKR, Matična knjiga vjenčanih - MKV,
Matična knjiga umrlih - MKU i Matična
knjiga državljana - MKD) regulisana u
cijelosti na novi način, za razliku od ranijih
pod/zakonskih rješenja.
Stupanjem na snagu novog federalnog
Zakona o matičnim knjigama (ZMK) i novog
federalnog Zakona o ličnom imenu (ZLI)
došlo je do veoma značajnih zakonskih
izmjena, odnosno prenošenja zakonskih
ovlasti u materiji matičnih knjiga sa
kantonalnih organa unutrašnjih poslova na
općinske / gradske organe uprave. Naime,
prijenos ovlasti se ogleda najviše u sljedećem:
1. Ispravke i dopune podataka u svim
matičnim knjigama,
2. Naknadni upisi u MKR djece i starijih
lica (živih i umrlih),
3. Naknadni upis u MKU,
4. Poništaji
nenadležnih,
duplih
i
višestrukih upisa u matične knjige, i
5. Dopune podataka u MKR za djecu,
ukoliko je istekao zakonski rok za
određivanje ličnog imena djeteta.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ZMK i ZLI su predvidjeli i niz novih
zakonskih rješenja, instituta, koji nisu
bili poznati, niti primjenjivani u upravnopravnoj praksi u ranijem periodu. Jedan od
tih novih instituta je utvrđivanje identiteta,
odnosno postupak identifikacije lica,
kada lice ima dva različita lična imena ili
samo imena ili samo prezimena u MKR
i u identifikacionim ispravama tog lica
(lična karta, putna isprava i sl.) ili u MKR i
drugim matičnim knjigama tog lica (MKV
ili MKD ili MKU), a što je predmet obrade
ovoga teksta.
Postupak identifikacije je izuzetno poznat
i najviše se koristi u krivičnom pravu i
krivičnom postupku (navedena grana prava
koristi institute pravnog, subjektivnog
i objektivnog identiteta), te se postupak
identifikacije koristi i u vanparničnom
postupku utvrđivanja identiteta umrlih
osoba u svrhu provođenja i okončanja
ostavinskog postupka. Dosadašnje pozitivno
zakonodavstvo u BiH, u oblasti matičnih
knjiga i ličnog imena, nije poznavalo pojam
utvrđivanja identiteta, već su se koristili
postupci ispravke / usklađivanja i dopune
podataka u matičnim knjigama i promjene
ličnog imena, ili samo imena ili samo
prezimena.
ZMK i ZLI normiraju utvrđivanje identiteta
u tri slučaja:
1. Utvrđivanje identiteta prema članu 56.
ZMK, odnosno prema članu 14. stav 2. ZLI,
a što je detaljnije razrađeno i objašnjeno
u tačkama 136. i 137. Uputstva o načinu
vođenja matičnih knjiga (UNVMK),
2. Utvrđivanje identiteta prema članu 50.
stav 2. ZMK, a što je detaljnije razrađeno
u tačkama 52. i 54. UNVMK-a i
3. Utvrđivanje identiteta prema članu 50.
stav 2. ZMK, a što je detaljnije razrađeno
u tačkama 62. stav 4. UNVMK-a.
Utvrđivanje identiteta prema članu 56.
ZMK i članu 14. stav 2. ZLI
(Upis ličnog imena koje u stranoj ispravi
ne sadrži slova koja postoje u službenim
jezicima i pismima Federacije BiH)
Odrebom člana 56. ZMK propisano je
sljedeće: „Ako u izvodu matične knjige rođenih
inozemnog organa u imenu i prezimenu
državljanina Federacije BiH nisu upisana
slova koja postoje u službenim jezicima i
pismima Federacije ( ć, č, dž, š, ž i dr.), upis
imena i prezimena tog lica u matičnu knjigu
rođenih vrši se dosljedno kako je napisano u
ispravi inozemnog organa.
Ukoliko stranka želi da ime i prezime iz
stava 1. ovoga člana upiše prema pravilima
našeg jezika ili pisma, upućuje se nadležnom
kantonalnom ministarstvu radi donošenja
rješenja o promjeni imena ili prezimena tog
lica, pa se onda upis imena i prezimena u
matičnu knjgu rođenih vrši na osnovu tog
rješenja.“
Nadalje, odredbom člana 14. stav 2. ZLI je
propisana daljna razrada člana 56. ZMK,
te u istom stoji: „Izuzetno, ako se u imenu i
prezimenu u izvodu matične knjige rođenih
inozemnog organa ne nalaze slova koja postoje
u službenim jezicima i pismima Federacije ( ć,
č, dž, š, ž i dr.), a stranka želi da se ime i prezime
upiše prema pravilima našeg jezika i pisma –
u tom slučaju podnosi se zahtjev za promjenu
imena i prezimena, prema pravilima našeg
jezika i pisma uz koji se prilaže:
1) Ovjerena izjava o promjeni ličnog imena
prema pravilima službenog jezika ili pisma
Federacije i
2) Izvod iz Matične knjige rođenih i uvjerenje
o državljanstvu za podnosioca zahtjeva.“
SLUČAJ iz prakse: Dijete je rođeno 2. 5.
2006. godine u Bonnu, SR Njemačka, i
upisano u MKR u Bonnu pod sljedećim
identifikacionim podacima: Tanovic Emir,
od oca Tanovic Ahmeda i majke Tanovic
rođ. Pekmezovic Esme.
U konkretnom slučaju, upis ličnog imena
djeteta, kao i ličnog imena oba roditelja u
MKRBiH može se izvršiti na dva načina,
zavisno od volje roditelja. Pravilo je da se
upis ličnog imena djeteta, kao i ličnog imena
roditelja djeteta u MKRBiH na osnovu
inostranog izvoda iz MKR vrši dosljedno
kako piše u inostranom izvodu iz MKR. U
tom slučaju dijete će imati u potpunosti isto
lično ime u SR Njemačkoj i u BiH (Tanovic –
Tanovic).
Međutim, pošto su oba roditelja rođeni u
BiH i u MKR oba roditelja stoji prezime
„Tanović“, oni žele da im se i dijete u
pravnom prometu u BiH koristi prezimenom
„Tanović“, te da i u rubrikama „Prezime
roditelja - oca i majke“ stoji „Tanović“, a za
majku još i „dj. Pekmezović“. U tom slučaju
matičar može upisati lično ime roditelja
onako kako je upisano u njihovom MKR, ako
ta lica daju pismenu izjavu kod matičara da
su saglasna sa takvim postupanjem. Ovdje
je bitno voditi računa o tome da lična imena
roditelja treba da budu istovjetna njihovim
ličnim imenima koja su sadržana u njihovim
MKR. Međutim, pored toga, roditelji žele da
u MKR njihovog djeteta u rubrici „Prezime“
također stoji „Tanović“, a ne „Tanovic“, te
se onda postupa u skladu sa pomenutim
članom 14. stav 2. ZLI.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 7
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIJEDLOG RJEŠENJA:
Naziv organa koji donosi rješenje, broj i datum
_(naziv organa koji donosi rješenje)__ na osnovu člana 14. stav 2. i člana 15. Zakona o ličnom imenu („Sl. novine
Federacije BiH“, broj 7/12) i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99)
u postupanju po zahtjevu Tanović Ahmeda i Tanović Esme, u predmetu promjene prezimena prema pravilima našeg
jezika i pisma, za mldb. lice Tanovic Emir, donosi:
R J E Š E NJ E
I Odobrava se promjena prezimena Tanovic Emiru, od oca Tanović Ahmeda i majke Tanović rođ. Pekmezović Esme,
koji/a je rođen/a 02. 05. 2006. godine u mjestu Bonn, Općina Bonn, država SR Njemačka, državljanin/ka BiH i FBiH,
JMB....
Imenovani/a će se ubuduće u pravnom saobraćaju služiti novim prezimenom Tanović.
Promjena prezimena evidentirat će se u MKR-ih Općine ..., koja se vodi za mjesto .... pod rednim brojem... za .....
godinu.
II Obavezni ste u roku od 15 (petnaest) dana od dana izvršenog upisa promjene prezimena u matične knjige podnijeti
zahtjev za zamjenu ličnih isprava djeteta (putna isprava i druge isprave i evidencije) nadležnom organu. Ukoliko ne
podnesete zahtjev za promjenu ličnih isprava u pomenutom roku ovaj organ će po službenoj dužnosti poništiti rješenje
kojim je odobrena promjena prezimena.
1. O b r a z l o ž e nj e
Tanović Ahmed i Tanović Esma obratili su se ovom organu zahtjevom za promjenu prezimena za svoje mldb. dijete
Tanovic Emir, kako je opisano u dispozitivu rješenja, tražeći promjenu iz razloga usklađivanja prezimena prema
pravilima našeg jezika i pisma.
Uz zahtjev su kao dokaz priloženi: izvod iz MKR red. br /god. Općine ... i uvjerenje o državljanstvu BiH i FBiH izdato
na osnovu podataka iz MKR za dijete, ovjer. izjava roditelja o saglasnosti za promjenu prezimena djeteta, obavještenje
o prebivalištu / boravištu za roditelje i/ili ovjerena kopija identifikacionih dokumenata za roditelje.
U provedenom postupku ustanovljeno je da su ispunjeni uvjeti iz člana 14. stav 2. Zakona o ličnom imenu, te je
primjenom člana 15. stav 1. Zakona o ličnom imenu i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku riješeno kao u
dispozitivu ovog rješenja.
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od 15 dana od dana
dostavljanja ovog rješenja.
Žalba se predaje ovom organu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom preporučeno.
Na žalbu se plaća federalna administrativna taksa u iznosu od 15,00 KM, koja se uplaćuje na račun javnih prihoda
Budžeta Federacije BiH, na račun broj: 338-900-22115294-91, UniCredit Bank, vrsta prihoda 722112, budžetska
organizacija: 1401001.
Uplatnicu o uplati federalne administrativne takse na žalbu protiv ovog rješenja je potrebno priložiti uz žalbu.
Taksa iz čl. tarifnog broja Zakona o administrativnim taksama („Sl. novine...,“ broj ..), u iznosu od... KM je naplaćena.
POSTUPAK VODIO:
(ime i prezime sl. osobe, bez potpisa)
.
M.P.
.............................................
Potpis službene osobe
DOSTAVITI:
1. Podnosiocu zahtjeva,
2. Matičaru Općine.... (MKR djeteta),
3. Odjelu za kaznenu, operativnu i prekršajnu evidenciju KMUP-a,
4. Odjelu za izdavanje identifikacionih dokumenata i evidenciju prebivališta / boravišta KMUP-a,
5. a/a
8 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Utvrđivanje identiteta prema članu 50.
stav 2. ZMK, a što je detaljnije razrađeno u
tačkama 52. i 54. UNVMK-a
(Postupak utvrđivanja identiteta putem
evidencije matičnih knjiga)
Odredbom člana 50. stav 2. ZMK propisano
je sljedeće: „Utvrđivanje identiteta lica za koja
su lična imena različito upisana u matičnim
knjigama i identifikacionim dokumentima
vrši kantonalno ministarstvo u skladu sa
propisima o ličnom imenu o čemu se donosi
rješenje koje se dostavlja matičaru koji vodi
matičnu knjigu rođeniih za to lice radi upisa te
činjenice u matičnu knjigu“.
Tačkama 52. i 54. UNVMK-a je detaljnije
normirano kako i na koji način se vrši
utvrđivanje identiteta za živa lica, kada se
zahtjev stranke odnosi na ispravku imena
i prezimena koje je upisano u Matičnu
knjigu rođenih. Naime, stranka traži
usklađivanje ličnog imena ili samo imena
ili samo prezimena u MKR da bude kao u
identifikacionim dokumentima ili drugim
matičnim knjigama. Odluka koja se donese
u upravnom postupku ima za posljedicu
promjenu ličnog imena ili samo imena ili
samo prezimena u MKR, jer se umjesto
postojećeg ličnog imena upisuje novo
samo ime ili samo prezime ili lično ime. Za
rješavanje zahtjeva koriste se dokazi iz tačke
25. UNVMK-a, kao i drugi dokazi predviđeni
Zakonom o upravnom postupku.
Na osnovu pravosnažnog rješenja matičar
upisuje utvrđeno lično ime ili samo ime
ili samo prezime u MKR tog lica, a po
potrebi i u druge matične knjige, što se
treba decidirano navesti u dispozitivu
predmetnog rješenja, kako bi se izvršilo
sravnjavanje i usklađivanje podataka u svim
matičnim knjigama (npr. matičaru koji vodi
MKR u koju je upisana činjenica rođenja za
dijete lica kojem je utvrđeno lično ime ili
samo ime ili samo prezime).
SLUČAJ iz prakse: Lice je rođeno 12. 5.
1955. godine u Sarajevu, Općina Centar, i
upisano u MKR pod ličnim imenom Mešić
Đenana. Isto lice je posebno upisano u
knjigu državljana (u daljem tekstu KD) koja
se vodila prema ranije važećim propisima u
Općini Novo Sarajevo pod ličnim imenom
Mešić Djenana. Pomenuto lice je zaključilo
brak 13. 9. 1976. u Tuzli, kojom prilikom je
uzelo prezime muža Mešić, te je ime nevjeste
u MKV upisano Dženana. To lice sada ima
prebivalište i izdatu ličnu kartu u Mostaru
pod ličnim imenom Mešić Dženana i želi
da se u pravnom prometu koristi ličnim
imenom Dženana, koje je upisano u njenoj
MKV i identifikacionim ispravama. Dana 10.
10. 2013. godine Mešić Dženana je podnijela
zahtjev u KMUP-u Mostar za izdavanje
putne isprave BiH, te je nakon izvjesnog
vremena od strane Odjeljenja za putne
isprave KMUP-a Mostar obaviještena da
je potrebno da izvrši usklađivanje imena,
jer je izvršenim elektronskim provjerama
upućenim prema matičnom uredu Općine
Centar i Općine Novo Sarajevo, te Odjelu
izdatih ličnih karata u Mostaru, utvrđeno da
se pojavljuju tri imena (Đenana, Djenana i
Dženana).
ZMK i ZLI su predvidjeli
i niz novih zakonskih
rješenja, instituta, koji
nisu bili poznati, niti
primjenjivani u upravnopravnoj praksi u ranijem
periodu. Jedan od
tih novih instituta je
utvrđivanje identiteta,
odnosno postupak
identifikacije lica, kada
lice ima dva različita lična
imena ili samo imena ili
samo prezimena u MKR
i u identifikacionim
ispravama tog lica (lična
karta, putna isprava i
sl.) ili u MKR i drugim
matičnim knjigama tog
lica (MKV ili MKD ili MKU),
a što je predmet obrade
ovoga teksta.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIJEDLOG rješenja:
Naziv organa koji donosi rješenje, broj i datum
_(naziv organa koji donosi rješenje)__ na osnovu člana 50. stav 2. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine Federacije
BiH“, broj 37/12 ), tačke 25, 52. i 54. Uputstva o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br. 51/13, 55/13
i 82/13), člana 21. stav 1. tačka 4, člana 157. i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, br.
2/98 i 48/99) u postupanju po zahtjevu Mešić Dženane, u predmetu utvrđivanja identiteta - identifikacije za lice Mešić
Dženana, donosi:
R J E Š E NJ E
I Utvrđuje se da je lice Mešić Đenana / Mešić Djenana, sin / kći..., rođen/a 12. 05. 1955. godine u Sarajevu, Općina
Centar, BiH (matične knjige i evidencije) i Mešić Dženana, sin / kći..., rođen/a 12. 05. 1955. godine u Sarajevu, Općina
Centar, BiH (identifikacioni dokumenti i isprave), jedno te isto lice.
II Utvrđuje i određuje se da je važeće ime u pravnom prometu Dženana, a da se ime/na Đenana i Djenana poništavaju
u svim matičnim knjigama.
III Promjena imena sa Đenana na Dženana, odnosno Djenana na Dženana će se evidentirati u MKR Općine Centar
Sarajevo, koja se vodi za mjesto Centar Sarajevo, pod rednim brojem... za 1955. godinu, i u KD-a Općine Novo Sarajevo
koja se vodi za mjesto Novo Sarajevo, na str. ..., pod rednim brojem... za 1982. godinu.
O b r a z l o ž e nj e
Mešić Dženana obratio/la se ovom odjeljenju zahtjevom za utvrđivanje identiteta - identifikaciju, opisanog u
dispozitivu ovog rješenja.
Uz zahtjev su kao dokaz priloženi: ovjer. fco. l.k. BiH ser. br., izvod iz MKR Općine Centar, izvod iz MKD Općine
Novo Sarajevo, izvod iz MKV Općine Tuzla, fco. potvrde o primljenoj prijavi za evidenciju JMB-a u MUP-a Mostar,
fco. zdravstvene knjižice br. na ime Mešić Dženana, z.k. izvadak Općinskog suda u Sarajevu br. na lično ime Mešić
Dženana, izvod iz MKR Općine Centar za kćerku za ispravnim imenom majke i fco. univerzitetske diplome br..
Uvidom u službene evidencije prebivališta / boravišta i JMB građana, koje se vode kod ovog odjeljenja, utvrđeno je da
se podnosilac zahtjeva vodi pod imenom Dženana, te da mu je od strane ovog organa pod tim imenom određen i JMB
dana 14. 4. 1981. godine.
U provedenom postupku utvrđeno je da su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 50. stav 2. Zakona o matičnim knjigama i
podzakonski uvjeti iz tačaka 52. i 54. Uputstva o načinu vođenja matičnih knjiga, te je primjenom pomenutih odredbi,
kao i primjenom člana 21. stav 1. tačka 4, člana 157. i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku, odlučeno kao
u dispozitivu ovog rješenja.
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od 15 dana od dana
dostavljanja ovog rješenja.
Žalba se predaje ovom organu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom preporučeno.
Na žalbu se plaća federalna administrativna taksa u iznosu od 15,00 KM, koja se uplaćuje na račun javnih prihoda
Budžeta Federacije BiH, na račun broj: 338-900-22115294-91, UniCredit Bank, vrsta prihoda 722112, budžetska
organizacija: 1401001.
Uplatnicu o uplati federalne administrativne takse na žalbu protiv ovog rješenja je potrebno priložiti uz žalbu.
Taksa iz člana... tarifnog broja... Zakona o administrativnim taksama („Sl. novine...“, broj...), u iznosu od.... KM je
naplaćena.
POSTUPAK VODIO:
(ime i prezime sl. osobe, bez potpisa)
.
DOSTAVITI:
1. Podnosiocu zahtjeva,
2. Matičaru Općine Centar Sarajevo,
3. Matičaru Općine Novo Sarajevo,
4. a/a
10 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
M.P.
..............................................
Potpis službene osobe
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Utvrđivanje identiteta prema članu 50. stav 2. ZMK, a što je detaljnije
razrađeno u tački 62. stav 4. UNVMK-a
Član 50. stav 2. ZMK se koristi za utvrđivanje identiteta i za umrla lica, a što
je detaljnije regulisano tačkom 62. stav 4. i tačkom 123. UNVMK-a. Naime, u
tačci 62. stav 4. je propisano sljedeće: „Ako se zahtjev stranke odnosi na izmjenu
ličnog imena umrlog lica koje je upisano u njegovoj matičnoj knjizi rođenih, prema
uvjetima iz stava 3. ove tačke, taj zahtjev rješava kantonalno ministarstvo prema
općini i gradu u kojoj je umrlo lice imalo posljednje prebivalište u Federaciji, a ako
se ne može utvrditi to prebivalište, onda se nadležnost određuje prema općini i
gradu koji vode matičnu knjigu rođenih za umrlo lice, a postupak se vodi i rješenje
donosi prema tački 54. ovog uputstva.“
U tački 123. UNVMK-a su propisani uvjeti pod kojima se može voditi postupak
utvrđivanja identiteta umrlog lica, te u pomenutoj tački, u prvom stavu stoji:
„Ako srodnik umrlog lica iz tačke 151.2 ovog uputstva traži da se izvrši utvrđivanje
ličnog imena umrlog lica, u tom slučaju može se utvrditi ta činjenica samo pod
uvjetom da je lično ime umrlog lica različito upisano u najmanje dvije matične
knjige ili u matičnu knjigu i identifikacione dokumente, pa stranka traži da samo
jedno ime bude važeće. U tom slučaju zahtjev stranke treba rješavati u skladu s
odredbom člana 50. stav 2. Zakona i odredbama iz tačke 54. ovog uputstva. Ovaj
zahtjev može se uzeti u rješavanje samo pod uvjetom da srodnik dokaže kako ima
neposredan pravni interes za ostvarivanje određenog nasljednog prava koje je
vezano za lično ime umrlog lica. Ovaj zahtjev rješava i rješenje donosi nadležno
kantonalno ministarstvo, iz tačke 62. stav 4. ovog uputstva.“
SLUČAJ iz prakse: Lice je rođeno 15. 8. 1949. godine u mjestu Sarajevo, Općina
Centar, i u MKR tog lica upisano je lično ime Gavran Kapetanović Mehmed.
Pomenuto lice je zaključilo brak 9. 9. 1971. godine u mjestu Zenica sa Lončarević
Behijom, kojom prilikom je u MKV Općine Zenica upisano lično ime ženika
Gavrankapetanović Meho, te da je njegova supruga Lončarević Behija uzela
porodično ime, odnosno prezime supruga Gavrankapetanović.
U MKR djece iz pomenutog braka kod nekih stoji da je prezime i ime oca
Gavran Kapetanović Mehmed, dok kod ostale djece stoji da je prezime i ime
oca Gavrankapetanović Meho. U toku života identifikacione isprave Gavran
Kapetanović / Gavrankapetanović Mehmeda / Mehe su glasile na lično
ime Gavrankapetanović Meho, tako da je prilikom smrti istog 3. 4. 2006. u
MKU Općine Zenica upisano da je preminuo Gavrankapetanović Meho, s
obzirom na to da se upis smrti u MKU vrši na osnovu potvrde o smrti, u kojoj
je ovlašteni ljekar, na osnovu njegove lične karte, konstatovao da je preminuo
Gavrankapetanović Meho. Posljednje prebivalište umrlog lica je bilo u Zenici
te se trenutno vodi ostavinski postupak iza istog, s tim što je nadležni sud
pismeno obavijestio zakonske nasljednike umrlog lica da postoji nesklad u
matičnim knjigama i identifikacionim dokumentima umrlog lica, te da se kod
jednog brata i sestre lično ime oca u njihovoj MKR vodi pod ličnim imenom
Gavran Kapetanović Mehmed, dok se kod ostale djece lično ime oca u njihovoj
MKR vodi Gavrankapetanović Meho, te da je potrebno izvršiti usklađivanje u
matičnim knjigama, kako bi se na uspješan i potpun način proveo ostavinski
postupak.
2 U tački 151. stav 2. definisan je pojam uže i šire porodice, i to uža porodica (bračni partner
- bračni i vanbračni, djeca rođena u braku i vanbračnoj zajednici, usvojena i pastorčad), a
šira porodica (roditelji - otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelji, unuci, braća, sestre, djedovi i
bake). Kao dokaz za utvrđivanje tog svojstva služe identifikacioni dokumenti, svjedoci, lično
poznanstvo matičara i tih lica i, prema potrebi, drugi dokazi.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIJEDLOG rješenja:
Naziv organa koji donosi rješenje, broj i datum
_(naziv organa koji donosi rješenje)__ na osnovu člana 50. stav 2. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine Federacije
BiH“, broj 37/12 ), tačke 62. stav 4. i tačke 123. Uputstva o načinu vođenja matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br.
51/13, 55/13 i 82/13) i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku („Sl. novine FbiH“, br. 2/98 i 48/99) u
postupanju po zahtjevu Gavrankapetanović Adila, u predmetu utvrđivanja identiteta - identifikacije za umrlo lice
Gavrankapetanović Meho, donosi:
R J E Š E NJ E
I Utvrđuje se da je Gavran Kapetanović Mehmed, sin/kći..., rođen/a 15.08.1949. god. u mjestu Sarajevo, Općina
Centar, BiH (matična knjiga rođenih) i Gavrankapetanović Meho, sin/kći..., rođen/a 15. 08. 1949. godine u Sarajevu,
Općina Centar, BiH (identifikacioni dokumenti i druge matične knjige), jedno te isto lice.
II Utvrđuje i određuje se da je važeće lično ime u pravnom prometu Gavrankapetanović Meho, a da se lično ime Gavran
Kapetanović Mehmed poništava u svim matičnim knjigama.
III Promjena ličnog imena umrlog lica sa Gavran Kapetanović Mehmed na Gavrankapetanović Meho će se evidentirati
u njegovoj MKR Općine Centar Sarajevo, koja se vodi za mjesto Centar Sarajevo, pod rednim brojem... za 1949.
godinu, kao i u MKR djece preminulog, kod kojih stoji pogrešno lično ime oca u rubrici „Prezime i ime oca“ (decidirano
navesti Općinu, red. br. i godinu upisa u MKR svakog djeteta posebno).
O b r a z l o ž e nj e
Gavrankapetanović Adil, sin preminulog Gavrankapetanović Mehe, obratio/la se ovom odjeljenju zahtjevom za
utvrđivanje identiteta - identifikaciju, opisanog u dispozitivu ovog rješenja.
Uz zahtjev su kao dokaz priloženi: potvrda o identitetu MUP-a za umrlo lice (na osnovu koje će se određivati mjesna
nadležnost MUP-a za vođenje postupka utvrđivanja identiteta umrlog), ovjer. fco. l.k. BiH za podnosioca zahtjeva
i za umrlo lice, izvod iz MKR Općine Centar za umrlo lice, izvod iz MKV i MKU Općine Zenica, izvodi iz MKR
Općine Zenica za djecu: ..., evidencija PIO-MIO za umrlog, poziv sa suda za raspravljanje zaostavštine, obavijest suda
o usklađivanju podataka, zk. Izvadak Općinskog suda u Zenici i sl.
Uvidom u službene evidencije prebivališta/boravišta i JMB građana, kao i kartoteku ličnih karata koje se vode kod
ovog Odjeljenja, utvrđeno je da se umrlo lice vodi pod ličnim imenom Gavrankapetanović Meho, te da mu je od strane
ovog organa, pod tim ličnim imenom određen i JMB (dana, mjeseca i godine).
U provedenom postupku utvrđeno je da su ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 50. stav 2. Zakona o matičnim knjigama
i podzakonski uvjeti iz tačke 62. stav 4. i tačke 123, a u vezi sa tačkom 151. stav 2. Uputstva o načinu vođenja matičnih
knjiga, te je primjenom pomenutih odredbi i člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku odlučeno kao u
dispozitivu ovog rješenja.
Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od 15 dana od dana
dostavljanja ovog rješenja.
Žalba se predaje ovom organu neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom preporučeno.
Na žalbu se plaća federalna administrativna taksa u iznosu od 15,00 KM, koja se uplaćuje na račun javnih prihoda
Budžeta Federacije BiH, na račun broj: 338-900-22115294-91, UniCredit Bank, vrsta prihoda 722112, budžetska
organizacija: 1401001.
Uplatnicu o uplati federalne administrativne takse na žalbu protiv ovog rješenja je potrebno priložiti uz žalbu.
Taksa iz člana... tarifnog broja... Zakona o administrativnim taksama („Sl. novine...“, broj...), u iznosu od.... KM je
naplaćena.
POSTUPAK VODIO:
(ime i prezime sl. osobe, bez potpisa)
.
M.P.
..........................................
Potpis službene
osobe
DOSTAVITI:
1. Podnosiocu zahtjeva,
2. Matičaru Općine Centar Sarajevo (gdje je MKR umrlog lica),
3. Matičaru Općine (gdje su MKR djece umrlog lica, kako bi se rješenje provelo i kroz njihove MKR),
4. a/a
Napomen: Svi slučajevi su navedeni iz upravno-pravne prakse,
ali su sva lična imena korištena u tekstu izmišljena.
12 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Imajući u vidu dobru praksu u obradi pojedinih tema iz područja javnih nabavki u proteklom periodu i
iskazani interesa učesnika seminara i radionica, kao i pretplatnika časopisa Pravni savjetnik za edukacijom
sa praktičnim uputama o dobrim i lošim stranama u pripremi tenderske dokumentacije iz oblasti javnih
nabavki, REC je za Vas pripremio novi ciklus edukacije namijenjen obaveznicima primjene propisa iz sistema
javnih nabavki – ugovornim organima.
Posebno smo slijedili interes ponuđača koji se nerijetko nastoje „isključiti“ iz javnih poziva neadekvatnim
zahtjevima tenderske dokumentacije posebno s aspekta uslova koje trebaju ispunjavati (prethodna istorija),
odnosno poslovna sposobnost u prethodnom periodu. Seminar će im poslužiti da se osposobe adekvatno
reagovati u žalbenom postupku u takvim i mnogim drugim slučajevima.
Bogato iskustvo trenera, kombinirano sa praktičnim vježbama, interaktivnim pristupom i simulacijom
pojedinačne tenderske dokumentacije nabavki, kao i žalbeni postupak, predstavljaju dobru polaznu osnovu
za upoznavanje s osnovnim principima i praksama javnih nabavki.
Na seminaru će, pored trenera Agencije za javne nabavke BiH, biti i trener Ureda za razmatranje žalbi.
Učesnici će moći da dobiju odgovore na ključna pitanja sa kojima se suočavaju tokom izrade tenderske
dokumentacije, ali i iz žalbenog postupka, odnosno pravne zaštite u postupku javne nabavke, posebno u
situacijama poništenja odluke ugovornog organa, mogućnostima ispravke povrede procedure, okončanja
postupka javne nabavke kod izvršenja naloga Ureda, te naknade štete žalbeniku.
PROGRAM SEMINARA:
Pripremanje tenderske dokumentacije – kako pripremiti tendersku dokumentaciju da vam “ne padne”
postupak javne nabavke;
Analiza konkretne tenderske dokumentacije – dobre prakse;
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Management javne nabavke - kako organizirati vršenje nabavke u vašem ugovornom organu;
Tehnička specifikacija kao krucijalni element tenderske dokumentacije – priprema i ograničenja;
Uslovi – najčešće nedoumice kod definisanja uslova i odgovarajućih dokaza;
Nacrt Ugovora o javnim nabavkama;
Vidovi eksterne kontrole u postupku javne nabavke;
Iskustva revizije u odnosu na tenderske dokumentacije ugovornih organa;
Bitne povrede ZJN zbog koji URŽ poništava postupke javnih nabavki-loše prakse
Uređenje žalbenog postupka u Nacrtu novog ZJN;
Žalbeni postupak u zemljama EU prema Direktivama EU o javnim nabavkama;
Konkretne primjere iz prakse URŽ-a;
Po završetku ove radionice polaznik će biti osposobljen da sprovodi postupke javne nabavke u skladu sa
Zakonom i provedbenim aktima, da ocjenjuje ili priprema ponude i da uloži blagovremeno i zakonito zahtjev
za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki.
PREDAVAČI:
• Đinita Fočo – direktorica Agencije za javne nabavke BiH
• dr. Ostoja Kremenović – predsjedavajući Ureda/Kancelarije za razmatranje žalbi BiH
• mr. Dragan Vukajlović – certificirani trener AJN i ToT projekta EK- Ured za reviziju institucija BiH
• Josip Jakovac – certificirani trener AJN BiH i ToT projekta EK- AJN
• Šejla Omanović – certificirani trener AJN i ToT projekta EK – Kancelarija za razmatranje žalbi
TRAJANJE SEMINARA:
Prvi dan: u vremenu 9.30 – 15.00 časova
Drugi dan: u vremenu 9.30 – 13.00 časova
SEMINAR JE NAMIJENJEN:
• Naručiocima u smislu Zakona o javnim nabavkama (ugovorni organi)
• Ponuđačima u smislu Zakona o javnim nabavkama
KOTIZACIJA ZA SEMINAR (sa PDV-om):
• 250,oo KM po jednom učesniku;
• 240,oo KM po osobi za dva i više učesnika iz iste organizacije;
• 230,oo KM po osobi za pretplatnike na „Pravni savjetnik“
Kotizacija uključuje:
• troškove sudjelovanja u radu seminara,
• materijal za pisanje,
• osvježenje u pauzama i zajednički ručak prvi dan,
• uvjerenje o usavršavanju (certifikat).
Iznos kotizacije uplaćuje se prije početka održavanja radionice na osnovu dostavljenog prijavnog obrasca i
uplate na žiro-račun:
• SBERBANK: 1401020024663495
• VAKUFSKA BANKA: 1602000000560974
PRIJAVA ZA SEMINAR:
Obavezna prijava za radionicu:
• tel. i fax. +387 33 214 582,
• mobitel +387 61 191 185,
• e-mail: [email protected], [email protected] ili [email protected]
14 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
TENDERSKA
DOKUMENTACIJA
studja slučaja
SIŽE
A
utor u tekstu govori
o značaju pripreme
enderske dokumentacije za
uspješno provođenje postupka
javnih nabavki. Posebno ističe
najčešće greške koje se javljau
u priremi i izradi tenderske
dokumentacije i posljedice
tih grešaka na postupak javne
nabavke. Iskustvo u pripremanju
tenderske dokumentacije veoma
je dragocjeno za svaki budući
postupak javnih nabavki koji traži
znanje i iskustvo. Nedostatak
znanja i iskustva najdirektnije
utječe na uspjeh realizacije posla
koji je planiran javnom nabakom.
Ključne riječi: tenderska
dokuemntacija, najčešće pogreške
i analiza modela standardne
tenderske dokumentacije, predaja
ponude, otvaranje ponude, jezik i
dr.
Piše:
Melika
Alajbegović
dipl. iur.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uvod
Priprema tenderske dokumentacije
je bez sumnje najvažniji segment
prilikom provođenja postupka javne
nabavke. Od sadržaja tenderske
dokumentacije u najvećem broju
slučajeva zavisi ishod postupka
javne nabavke, odnosno zavisi da
li će ugovorni organ blagovremeno
doći do potrebnog ugovora radi kojeg
je raspisao nabavku. Tenderska
dokumentacija, sačinjena u skladu
sa Zakonom o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine i pratećim
podzakonskim aktima, u kojoj su,
prevashodno, poštovani osnovni
principi javnih nabavki, predstavlja
garanciju za uspješno provođenje
postupka
javne
nabavke
i
konsekventno, zaključenje željenog
ugovora.
Sa
druge
strane,
tenderska
dokumentacija koja sadrži greške,
dvosmislene navode i uslove,
nejasne odredbe, nedozvoljene
zahtjeve, koja je diskriminatorna i
ne obezbjeđuje jednaku mogućnost
podnošenja ponuda za sve subjekte
koji na tržištu obavljaju djelatnost
koja je predmet nabavke, u
velikom broju slučajeva će biti
uzrok ulaganja pravnih lijekova
i, nerijetko, poništenja postupka
javne nabavke.
Priprema tenderske
dokumentacije
Zakon o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine propisuje da tendersku
dokumentaciju priprema ugovorni
organ, te u njoj daje potpune
informacije o uslovima ugovora i
postupcima dodjele ugovora koji su
dobavljačima dovoljni za pripremu
njihovih ponuda na stvarno
konkurentskoj
osnovi.
Unutar
ugovornog
organa,
priprema
tenderske dokumentacije je radnja
koja slijedi odmah nakon donošenja
odluke o pokretanju postupka i
imenovanja komisije za nabavku,
odnosno u postupcima u kojima
imenovanje komisije nije obavezno
nego opcionalno (konkurentski
zahtjev za dostavljanje ponuda i
direktni sporazum), a ugovorni
organ se opredijeli da ne imenuje
istu, odmah nakon donošenja
odluke o pokretanju postupka.
Iako Zakon o javnim nabavakama
i podzakonski akti pripremu
tenderske
dokumentacije
ne
stavljaju u zadatak izričito komisiji
za nabavke, najčešće je komisija
16 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
za nabavke ta koja sačinjava tendersku
dokumentaciju. U svakom slučaju,
u komisiju za nabavke potrebno je
imenovati najmanje jednog člana koji
poznaje propise o javnim nabavkama, te
najmanje jednog člana koji je stručan u
oblasti kojoj pripada predmet nabavke.
Naravno, u slučaju potrebe, moguće je
angažovati vanjskog eksperta, ukoliko
sam ugovorni organ ne posjeduje stručni
kadar iz oblasti koja je predmet nabavke.
Takvi eksperti se najčešće angažuju
za pripremu tehničkih specifikacija u
tenderskoj dokumentaciji.
Sačinjavanje tenderske dokumentacije
je ozbiljan zadatak koji zahtijeva veliku
pažnju i posvećenost i kojem se ne smije
pristupiti olako. Način na koji ugovorni
organ napiše svaku tačku tenderske
dokumentacije može biti od presudnog
značaja za uspješnost postupka nabavke.
Ponekad, i uz maksimalnu pažnju i
detaljno čitanje i pregledanje tenderske
dokumentacije
prije
objavljivanja
obavještenja o nabavci, sam postupak
može pokazati slabosti i nedostatke koje
je bilo nemoguće ili, barem, vrlo teško
uočiti u vrijeme pripreme tenderske
dokumentacije. Stoga je iskustvo u
pripremanju tenderske dokumentacije
svakako veoma dragocjeno za svaki
budući postupak.
Izuzetno je važno skrenuti pažnju na to da
ugovorni organ tendersku dokumentaciju
uvijek mora pripremiti prije objavljivanja
obavještenja o nabavci na portalu javnih
nabavki. Naime, obavještenje o nabavci je
samo sažetak tenderske dokumentacije,
u kojem se objavljuju podaci vezani za
nabavku, kako bi zainteresovani subjekti
mogli pročitati šta ugovorni organi
nabavljaju.
Prva pogreška
Nije rijedak slučaj da ugovorni organ,
usljed žurbe da provede postupak nabavke
i zaključi ugovor, objavi obavještenje
o nabavci bez da prethodno ima
pripremljenu tendersku dokumentaciju.
Obično se to radi u nadi da će se
tenderska dokumentacija finalizirati do
momenta izlaska obavještenja o nabavci
u „Službenom glasniku BiH“ ili, u
najmanju ruku, dok ne bude podnesen
prvi zahtjev za preuzimanje tenderske
dokumentacije. Međutim, ono što se u
praksi desi jeste da do momenta kada
zainteresovani dobavljači zahtijevaju
tendersku dokumentaciju ugovorni organ
ne stigne pripremiti istu ili čak prilikom
pripreme iste uoči određene greške kada
su u pitanju stavke koje su objavljene u
obavještenju o nabavci. To ugovornom
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
organu stvara dodatni problem, jer je u tom
slučaju nužno objaviti ispravku obavještenja
o nabavci, te eventualno produžiti rok za
prijem oponuda, a istovremeno neće biti
u mogućnosti da po prijemu zahtjeva za
tendersku dokumentaciju dostavi istu
zainteresovanom dobavljaču u roku od tri
dana nakon prijema zahtjeva. Zapravo,
praksa je pokazala da ugovorni organ
ovakvim postupkom, u želji da što prije
dođe do ugovora, u stvarnosti prolongira
njegovo zaključenje i uzrokuje niz drugih
problema u postupku. Stoga se tenderska
dokumentacija uvijek priprema prije
objavljivanja obavještenja o nabavci.
Analiza modela standardne
tenderske dokumentacije
U
modelu
standardne
tenderske
dokumentacije predviđeno je da, u slučaju
da je postupak nabavke podijeljen na lotove,
ugovorni organ može ograničiti mogućnost
dostavljanja ponuda za svaki lot, odnosno
opredjeljuje se na jednu od sljedećih
opcija: da dobavljačima ostavi mogućnost
dostavljanja ponude samo za jedan lot ili za
više lotova (nekoliko lotova) ili da im se pruži
mogućnost dostavljanja ponude za svaki od
lotova.
Motiv ugovornog organa da dozvoli
dostavljanje ponuda samo za jedan od lotova
može biti kada ugovorni organ procijeni
da eventualno izbor jednog ponuđača kao
najpovoljnijeg za više lotova može dovesti
do određenih problema u izvršenju ugovora,
prije svega do eventualnog kašnjenja
s izvršenjem, pa i do mogućeg slabijeg
kvaliteta izvršenja.
Međutim, bitno je napomenuti i to da u slučaju
takve procjene ugovornog organa postoje
i drugi načini da se osigura blagovremena
i kvalitetna realizacija ugovora. Tako
ugovorni organ može dozvoliti da se ponude
dostavljaju za sve lotove, ali da prilikom
utvrđivanja kvalikacionih uslova utvrdi
koliko je npr. radnika dužan obezbijediti
ponuđač za svaki lot. Npr. ukoliko ugovorni
organ provodi postupak javne nabavke
radova izgradnje dvije zgrade, od kojih
svaka zgrada predstavlja jedan lot, može
u tenderskoj dokumentaciji predvidjeti da
se ponude mogu dostaviti za jedan ili oba
lota, pod uslovom da je ponuđač dužan
obezbijediti npr. deset mašina (bagera i sl.)
po lotu, 100 radnika po lotu, itd.
Ovim se daje mogućnost ponuđačima koji
mogu odgovoriti na zahtjeve oba lota da
dostave ponude za oba lota, dok će ponuđači
koji raspolažu tehničkim i ljudskim
kapacitetima dovoljnim za samo jedan lot,
odnosno koji mogu ispuniti uslove samo za
jedan lot, dostaviti ponudu za jedan lot. Na
taj način je osigurana pravična i otvorena
konkurencija među ponuđačima, što je
jedan od osnovnih principa javne nabavke,
budući da se svakome dozvoljava mogućnost
da dobije ugovor za poslove koje može raditi
i za koje ispunjava uslove.
Također, ugovorni organi vrlo često
ograničavaju
mogućnost
dostavljanja
ponuda samo za jedan lot kod nabavke
nekih bankarskih usluga, kako bi mogli
za više lotova izabrati različite banke kao
najpovoljnije, radi disperzije rizika. Isto
tako, ograničavanje dostavljanja ponuda
samo za jedan lot nije rijetko i kod nabavke
lijekova i medicinskih sredstava, gdje
određeni propisi zahtijevaju da ugovorni
organ obezbijedi određene lijekove ili
potrošni materijal od najmanje dva različita
proizvođača.
U svakom slučaju, ugovorni organ može
donijeti odluku da se u postupku javne
nabavke koji je podijeljen na više lotova
ponude mogu dostavljati samo za jedan
lot, jer navedenu mogućnost predviđaju
podzakonski akti.
Ukoliko se ugovorni organ opredijeli, iz
naprijed navedenih razloga, da ostavi
mogućnost podnošenja ponuda za samo
neke od lotova, nije dovoljno samo navesti
„ponude se dostavljaju za više lotova“ nego
je potrebno u tenderskoj dokumentaciji
naglasiti za koje lotove se mogu dostaviti
ponude istovremeno.
U slučaju da ugovorni organ želi zahtijevati
garanciju za ponudu, ista se može zahtijevati
samo za postupke iz Poglavlja II Zakona.
Iznos zahtijevane garancije za ponudu ne
može biti veći od 2% od ponuđene cijene,
pod uslovom da isti ne može biti manji od
2.000,00 KM. Ugovorni organ je dužan u
tenderskoj dokumentaciji navesti sve uslove
koji se odnose na garanciju za ponudu,
naravno ukoliko zahtijeva istu, a posebno
uslove vezane za vrstu i formu garancije,
iznos garancije, period važenja garancije,
te slučajeve u kojima se pristupa realizaciji
garancije.
Predaja ponude
Što se tiče načina predaje ponude, ponuđači
imaju pravo dostaviti ponudu i lično na
protokol i putem pošte, te nije u skladu sa
Zakonom o javnim nabavkama predvidjeti
da se ponuda treba dostaviti isključivo na
protokol ugovornog organa. Jedino je bitno
da ponuda stigne na protokol ugovornog
organa ili drugo mjesto koje je tenderskom
dokumentacijom predviđeno kao mjesto
prijema ponuda, do vremena utvrđenog
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tenderskom dokumentacijom kao krajnji
rok za prijem ponuda.
Otvaranje ponude
Ugovorni organ je dužan obezbijediti da
otvaranje ponuda bude neposredno nakon
isteka roka za prijem ponuda (pola sata do
sat vremena). Veoma je značajno da ugovorni
organ zakaže otvaranje ponuda odmah nakon
isteka roka za podnošenje ponuda kako se ne
bi ostavio prostor za eventualne nelegalne
pokušaje čitanja ponuda, te unošenje
potencijalnih izmjena, kao npr. „vađenje“
određene dokumentacije iz ponude koja je
zahtijevana tenderskom dokumentacijom,
brisanje određenih podataka iz ponude i
sl. U slučaju da je postupak javne nabavke
podijeljen na lotove, poželjno je predvidjeti
„početni“ rok, za otvaranje prvog lota, dok
će se otvaranje ostalih lotova vršiti redom,
odmah po završetku procedure otvaranja
svakog prethodnog lota. Za sve postupke iz
Poglavlja II Zakona otvaranje ponuda mora
biti javno.
Kriteriji za kvalifikaciju i kriteriji
za dodjelu ugovora
Kod utvrđivanja kriterija za dodjelu
ugovora, potrebno je voditi računa da se isti
ne miješaju sa kriterijima za kvalifikaciju.
Kriteriji za kvalifikaciju vezani su za
kvalifikovanost ponuđača, odnosno njihovu
sposobnost da kvalitetno izvrše ugovor u
skladu sa njegovim predmetom. Ovi kriteriji
se ne boduju, nego ih svaki kandidat /
ponuđač mora ispunjavati da bi njegova
ponuda uopšte bila razmatrana u daljnem
postupku. Kriteriji za dodjelu ugovora
vezani su jedino za karakteristike predmeta
nabavke koji nudi kvalifikovani ponuđač na
osnovu zahtjeva i specifikacija koje postavlja
ugovorni organ za predmet ili cilj ugovora.
Ovi kriteriji se boduju prema procentu i
na način koji je odredio ugovorni organ u
tenderskoj dokumentaciji.
U slučaju primjene kriterija „ekonomski
najpovoljnija ponuda“, koji pored cijene
uključuje i druge podkriterije za koje se
opredijeli ugovorni organ, a prema značaju
koji svaki od njih ima za ugovorni organ
u konkretnoj nabavci, neophodno je da
ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji
detaljno razradi način bodovanja. Sa druge
strane, ukoliko se kao kriterij za dodjelu
ugovora primjenjuje „najniža cijena tehnički
zadovoljavajuće ponude“ potrebno je da se svi
uslovi i elementi ugovora utvrde unaprijed u
tenderskoj dokumentaciji kako bi ponuđači
dostavili ponude na jednakoj osnovi, a koje
će se razlikovati samo u cijeni ponude, koja
odlučuje pobjednika. Dakle, u tom slučaju
se kandidat / ponuđač ne izjašnjava npr. o
18 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
roku isporuke, uslovima i načinu plaćanja i
sl. nego samo dostavlja cijenu tražene robe,
usluga ili radova.
Mjesto izvršenja ugovora
Ugovorni organ treba unaprijed utvrditi
mjesto izvršenja ugovora, kad god je to
moguće. Ako se radi o robama, uslugama
ili radovima čije mjesto izvršenja zavisi
od lokacije gdje se tražena roba može,
evenutalno, „preuzeti“ (npr. kod nabavke
goriva), odnosno gdje se usluge mogu
obavljati ili radovi izvršavati, mjesto
izvršenja će se utvrditi u samom ugovoru
sa izabranim ponuđačem koji je dostavio
najbolje ocijenjenu ponudu.
Iako Zakon o javnim nabavkama nije
predvidio takvu mogućnost, u skladu
sa
Modelom
standardne
tenderske
dokumentacije, dozvoljava da se ugovorni
organ opredijeli za zabranu podugovaranja
ili pak da isto dozvoli. Sa tim u vezi, važno
je istaći da prilikom donošenja odluke, da
li dozvoliti podugovaranje ili ne, ugovorni
organ treba postupati oprezno i voditi
računa o tome koji predmet nabavke je u
pitanju, te da li će u određenom slučaju
zabrana podugovaranja indirektno značiti
ograničavanje
konkurencije.
Recimo,
prilikom nabavke nafte i naftnih derivata
podugovaranje je itekako korisno, naročito
kada ugovorni organ ima potrebu za
pumpnim stanicama u više gradova u Bosni
i Hercegovini, što je često slučaj.
Komunikacija između ugovornog organa i
ponuđača uvijek se mora vršiti u pismenoj
formi, i isto je potrebno naglasiti u tenderskoj
dokumentaciji. Pored komunikacije putem
pošte, dozvoljeno je da ugovorni organ
predvidi i mogućnost komunikacije putem
faksa, uz obavezu da se ista informacija
proslijedi i poštom prije isteka roka
utvrđenog za dostavu informacija. U slučaju
da je ugovorni organ predvidio komunikaciju
putem faksa, odluke, obavještenja ili druge
informacije koje su ponuđačima dostavljene
putem faksa predstavljaju „momenat
saznanja“ za ponuđače, u smislu početka
toka roka za prigovor, odnosno žalbu, bez
obzira na vrijeme u kojem ponuđač zaprimi
„potvrdu“ takvih informacija putem pošte.
U tenderskoj dokumentaciji je potrebno
naglasiti da ponuda mora biti dostavljena na
jednom od službenih jezika koji su u upotrebi
u Bosni i Hercegovini. Dakle, svi dokumenti
koje ponuđač dostavlja u postupku javne
nabavke moraju biti napisani na jednom od
službenih jezika u Bosni Hercegovini ili, u
slučaju da se radi o inostranom ponuđaču
koji dostavlja dokumente na nekom drugom
jeziku, uz obavezan zvaničan prevod svih
dokumenata koje dostavlja na neki od
službenih jezika u Bosni i Hercegovini. Pri
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tome, prateći dokumenti i štampana literatura mogu biti napisani
na nekom drugom jeziku koji se najčešće koristi u međunarodnoj
trgovini (npr. engleski jezik), pod uslovom da je dostavljen i zvaničan
prevod odgovarajućih poglavlja.
Da bi se dao odgovor na pitanje o tome šta se podrazumijeva pod
pojmom „odgovarajuće poglavlje“ prije svega je potrebno objasniti
šta se zapravo podrazumijeva pod „pratećim dokumentima i
štampanom literaturom“.
Naime, pod navedenim pojmom mogu se podrazumijevati npr.
atesti za konkretni predmet nabavke ili kod nabavke određenih roba
/ uređaja – uputstva o načinu rukovanja tim uređajem, odnosno
korištenju tog uređaja, nazivi (izvorni) i vrste dijelova koji ga čine
– prospekti, katalozi, brošure, uputstva o čuvanju / skladištenju /
održavanju istog, rezultati ispitivanja uzoraka i sl.
„Odgovarajuća poglavlja“ kataloga, uputstva ili druge prateće
dokumentacije i štampane literature su ona poglavlja koja se odnose
na konkretni predmet nabavke koji ponuđač nudi, u nizu drugih
proizvoda koji se nalaze u katalogu, uputstvu i sl.
Jezik tenderske dokumentacije?
Nema sumnje da se sva dokumentacija o ispunjavanju uslova iz
čl. 23-26. Zakona o javnim nabavkama, kao i ostali dijelovi ponude
koje priprema ponuđač, moraju dostaviti na jednom od službenih
jezika u Bosni i Hercegovini. Samo prateći dokumenti i štampana
literatura, u naprijed obrazloženom smislu, mogu biti napisani
na nekom drugom jeziku koji se najčešće koristi u međunarodnoj
trgovini, dok odgovarajuća poglavlja istih trebaju biti prevedena na
jedan od službenih jezika u Bosni Hercegovini.
Ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji treba predvidjeti
da svi listovi ponude moraju biti čvrsto uvezani, a sve stranice
ponude numerisane. U cilju pošivanja osnovnih principa jednakog
tretmana i nediskriminacije, izuzetno je korisno da ugovorni
organ u tenderskoj dokumentaciji utvrdi šta se podrazumijeva pod
pojmom čvrsto uvezane ponude, kako bi se formalna ispravnost
svih blagovremeno pristiglih ponuda mogla ocijeniti po jednakim,
unaprijed utvrđenim mjerilima.
Pored samog dokumenta kojim se nude robe, usluge i radovi,
ponuda također podrazumijeva i određene dodatke na ponudu.
Pod dodacima se podrazumijevaju svi dokumenti koje zahtijeva
ugovorni organ u svrhu dokazivanja kvalifikovanosti kandidata,
odnosno ponuđača. To su dokumenti koje ugovorni organ može
zahtijevati u skladu sa čl. 23-26. Zakona o javnim nabavkama.
Čvrsti povez?
Zakonodavac nije definisao šta znači čvrsto uvezana ponuda.
Međutim, u tački 5.6. Modela standardne tenderske dokumentacije
predviđeno je da svi listovi ponude moraju biti čvrsto uvezani, s
označenim stranicama. Bitno je istaći da je suština čvrstog uvezivanja
ponuda da se pokuša osigurati da se ponuda ne „rasipa“, odnosno
da se stranice ponude ne mogu izvlačiti i/ili mijenjati. Iz tog razloga,
pod čvrstim uvezom podrazumijeva se ponuda ukoričena u knjigu
ili ponuda osigurana jamstvenikom, i isto je potrebno naglasiti u
tenderskoj dokumentaciji. Kao način ukoričavanja ponude, i tvrde i
mekane korice su prihvatljive.
Dakle, čvrsto uvezana ponuda podrazumijeva čvrsto uvezivanje svih
„papira“ koje dostavlja ponuđač, izuzev garantnih dokumenata,
dakle kako dokumenata kojim se nude robe, usluge i radovi, kao i
dodataka na ponudu, u naprijed navedenom smislu. U postupcima
koji se odvijaju po fazama (ograničeni i pregovarački postupak)
dokazi kvalifikovanosti po zahtjevu za učešće moraju biti čvrsto
uvezani na navedeni način.
Također, ugovorni organ je dužan predvidjeti numerisanje svih
stranica ponude, što podrazumijeva numerisanje svih stranica i svih
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dodataka (kvalifikacione dokumentacije).
Tenderska dokumentacija treba sadržavati
i zahtjev da sve listove ponude, osim
neizmijenjene
odštampane
literature,
trebaju parafirati ili potpisati lica koja su
ovlaštena da zastupaju dobavljača. Sve
dopune i izmjene ponude moraju biti čitljive
i parafirane od ovlaštenih lica. Osim toga,
u slučaju da ponude dostavljaju grupe
ponuđača, uz ponudu se mora dostaviti i
punomoć kojom se navedena lica ovlašćuju
da predstavljaju grupu ponuđača u toku
postupka nabavke (punomoć može također
sadržavati i ovlaštenje za potpisivanje
ugovora).
Shodno tome, svi listovi ponude, u naprijed
obrazloženom smislu, dakle uključujući i
dodatke na ponudu, gdje spadaju izjave ili
navodi koje priprema, odnosno daje sam
ponuđač, trebaju biti potpisani ili parafirani
od strane lica ovlaštenih da zastupaju
dobavljača.
Treba istaći da se u tački 5.6. Modela
standardne
tenderske
dokumentacije
navodi da „trebaju parafirati ili potpisati lica
koja su ovlaštena da zastupaju dobavljača“.
Shodno tome, oni listovi ponude (npr. izjave
ponuđača i sl.) koji su potpisani od strane
ponuđača ne moraju istovremeno biti i
parafirani, i obrnuto. Dakle, potreban je ili
potpis ili paraf svakog lista ponude. Naravno,
potpis mora postojati na onim stranicama
gdje je to obavezno u pravnom prometu
(npr. izjava ponuđača).
Garancija za dobro izvršenje
ugovora
Zakon o javnim nabavkama poznaje dvije
vrste garancija koje se mogu zahtijevati
od ponuđača, i to garanciju za ponudu
(za ozbiljnost ponude) i granciju za dobro
izvršenje ugovora. Pogrešna praksa kod
nekih ugovornih organa jeste da se, u
smislu garancije za dobro izvršenje ugovora,
zahtijeva „bankarska garancija za garantni
rok“. Naime, garancija za dobro izvršenje
ugovora se odnosi na realizaciju ugovora
na način utvrđen ugovorom, odnosno
istom najpovoljniji ponuđač garantuje da će
izvršiti svoju obavezu regulisanu ugovorom.
Garantni rok, odnosno period koji nastupa
nakon realizacije ugovora se „ne pokriva“
bankarskom garancijom.
Također, kao i kod garancije za ozbiljnost
ponude, i kod garancije za dobro izvršenje
u tanderskoj dokumentaciji mora se utvrditi
iznos garancije (ne veći od 10% od vrijednosti
ugovora), vrsta garancije, forma, te uslovi
aktivacije, odnosno realizacije garancije,
kao i njenog povrata. Također, potrebno
je predvidjeti razuman rok koji će se dati
dobavljaču za ispravku eventualnih propusta
20 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Volontiranje regulisano Zakonom o
volontiranju je dobrovoljno ulaganje
ličnog vremena, truda, znanja i
vještina kojima se bez naknade
pružaju usluge ili aktivnosti za opće
dobro u Federaciji BiH.
Volontiranje je aktivnost od
interesa za Federaciju BiH kojom
se doprinosi poboljšanju kvaliteta
života, aktivnom uključivanju
građana u društvene procese i
razvoju humanijeg i ravnopravnijeg
demokratskog društva.
Volontiranje se zasniva na principima
poštivanja ljudskih prava i osnovnih
sloboda, na poštivanju ustavnog
zbog kojih se želi aktivirati garancija.
Ponekad ugovorni organi, kao sastavni dio
tenderske dokumentacije, zainteresovanim
dobavljačima dostavljaju urnek ili uzorak
garancije za dobro izvršenje posla. U tom
slučaju potrebno je navesti da se radi samo
o uzorku garancije, ali da će ugovorni
organ prihvatiti i bezuslovne bankarske
garancije na memorandumu banke, pod
uslovom da su istog sadržaja. Naime, svaka
banka ima svoje obrasce na kojima se
upisuje bezuslovna bankarska garancija i
vrlo je teško da će banka „popuniti“ urnek
koji je propisao ugovorni organ. Ukoliko
ugovorni organ zahtijeva dostavljanje
bezuslovne bankarske garancije izričito na
svom obrascu, rizikuje da odbije kvalitetne
ponude iz razloga što je bankarska garancija
dostavljena na obrascu banke koja je istu
izdala, kako se dešava u najvećem broju
slučajeva. Zbog toga je svakako bolje ne
propisivati urnek bankarske garancije, nego
samo navesti osnovne zahtjeve vrstu, formu,
iznos, vrijeme trajanja, uslove za realizaciju,
uslove povrata, te da garancija mora biti
bezuslovna.
Kada je u pitanju momenat dostavljanja
bankarske garancije, najpovoljnije je
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
predvidjeti da se bankarska garancija treba
dostaviti kao uslov zaključenja ugovora,
odnosno da ugovor stupa na snagu
potpisom obje strane i dostavom garancije
za izvršenje ugovora. U tom slučaju se
ostavi određeni primjereni rok za dostavu
bankarske garancije, te se navede da ukoliko
u navedenom roku izabrani najpovoljniji
ponuđač ne dostavi garanciju za dobro
izvršenje ugovora, ugovor neće stupiti na
snagu, a zaključenje ugovora se u tom slučaju
nudi drugorangiranom ponuđaču.
Naime, ukoliko se dostava bankarske
garancije zahtijeva uz samu ponudu, veliki
broj dobavljača može imati problema sa
pribavljanjem istih u momentu pripremanja
ponude, kada još uvijek ne znaju da li će biti
izabrani kao najpovoljniji ponuđač ili ne, jer
banke uglavnom traže zaključen ugovor ili
barem potvrdu da će se ugovor zaključiti da
bi izdale bezuslovnu bankarsku garanciju.
Primjena
preferencijalnog
tretmana
domaćeg nije obavezna u 2013. godini, jer je
od 1. 1. 2013. godine prestala da važi Odluka
o obaveznoj primjeni preferencijalnog
tretmana domaćeg („Službeni glasnik BiH“,
broj 29/09). Ipak, preferencijalni tretman se
i dalje može primijeniti (dakle, opcionalno,
ukoliko ugovorni organ želi), u skladu sa
Uputstvom o primjeni Zakona o javnim
nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“, br.
03/05 i 24/09), i to u iznosu od 5%.
Kvalifikacijski uslovi
Kada su u pitanju kvalifikacioni uslovi,
veoma je bitno razgraničiti, odnosno
posebno navesti uslove koji se zahtijevaju
u skladu sa čl. 23.-26. Zakona o javnim
nabavkama, a posebno koji dokumenti se
zahtijevaju kako bi kandidati / ponuđači
dokazali ispunjenost traženih uslova.
Uslov koji se često postavlja u tenderskoj
dokumentaciji je tzv. „referenc lista“,
odnosno lista glavnih isporuka / usluga /
radova. Navedeni uslov može se postaviti
na način da se za robe i usluge traži
uspješno iskustvo u realizaciji X ugovora, u
prethodnih dvije do tri godine, dok se kod
nabavke radova lista može zahtijevati za
proteklih pet godina.
Nerijetko se za navedenu listu roba / usluga
/ radova, kao uslov, postavi minimalna
vrijednost ugovora koji su ponuđači morali
imati u traženom periodu. Ovdje je od
izuzetnog značaja voditi računa o članu 22.
Zakona o javnim nabavkama, odnosno o
obavezi ugovornog organa da se pridržava
zahtjeva iz navedene odredbe, prema
kojoj zahtjevi koje postavlja u tenderskoj
dokumentaciji trebaju biti minimalni, te
srazmjerni vrijednosti i složenosti predmeta
nabavke i usklađeni sa njim.
Shodno tome, ugovorni organ koji
tenderskom dokumentacijom zahtijeva
dostavljanje liste glavnih isporuka / usluga
/ radova u određenoj vrijednosti mora
obezbijediti da se tražena roba / usluge
/ radovi odnose na isti ili sličan predmet
nabavke, te da njihova vrijednost bude u
približnoj istoj, a ne većoj vrijednosti od
vrijednosti predmeta nabavke za koji se
provodi postupak.
Zahtjev za određenim brojem
stalno zaoslenog osoblja?
Čest slučaj kršenja Zakona o javnim
nabavkama jeste zahtijevanje određenog
broja stalno zaposlenih radnika, kao uslova
tehničke i profesionalne sposobnosti
kandidata / ponuđača. Međutim, ugovorni
organ ima pravo od kandidata / ponuđača
zahtijevati jedino da određenu radnu snagu
ima „na raspolaganju“ za vrijeme trajanja
ugovora, odnosno ispunjenja svih obaveza
iz ugovora. Samo ako je materijalnim
propisom za konkretni predmet nabavke,
odnosno konkretnu djelatnost, propisano
da privredni subjekt koji obavlja te poslove
mora imati X ljudi određene struke stalno
zaposlenih, isto se može unijeti u tendersku
dokumentaciju. U protivnom, ugovorni
organ samo zahtijeva određenu radnu snagu,
odnosno X ljudi koje ponuđač treba imati na
raspolaganju u vrijeme realizacije ugovora
(po osnovu npr. ugovora o djelu, rada na
neodređeno ili na određeno vrijeme).
Shodno tome, kao dokaz ispunjenja tako
postavljenog uslova ne može se zahtijevati
isključivo spisak zaposlenih nego se mora
ostaviti mogućnost dostavljanja bilo kojeg
dokaza kojim ponuđač može dokazati da
će tražene ljude imati na raspolaganju u
vrijeme trajanja ugovora (dakle, pored spiska
zaposlenih u obzir dolaze npr. i ugovori o
djelu, ugovori o privremenim i povremenim
poslovima, ugovori na određeno vrijeme,
itd.).
Zahtjev za posjedovanjem
određene opreme?
Isti je slučaj i sa opremom koja se zahtijeva,
odnosno nije u skladu sa Zakonom postaviti
uslov da ponuđač određenu opremu
potrebnu za izvršenje ugovora mora imati
u vlasništvu, nego se postavlja uslov da je
ponuđač dužan dokazati da će istu imati na
raspolaganju u vrijeme realizacije ugovora.
Također, moguće je zahtijevati obrazovne i
profesionalne kvalifikacije pružaoca usluga
/ izvođača radova, sa tim da je potrebno
tačno precizirati kojim dokumentima se
isto dokazuje, npr. ovjerena kopija diploma,
curriculum vitae, uvjerenje o traženom
radnom iskustvu i sl.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zahtijev za autorizaciom
Nije dozvoljeno zahtijevanje ovlaštenja
proizvođača
–
autorizacija
u
svim
slučajevima, nego samo ukoliko je posebnim
propisom predviđena obaveza pribavljanja
ovlaštenja proizvođača za distribuciju neke
robe. Naime, pored kvalifikacionih uslova
iz članova 23-26. Zakona, ugovorni organ
ima pravo u tendersku dokumentaciju
ugraditi određene zahtjeve koji proizlaze
iz materijalnih propisa koji regulišu
predmet javne nabavke. Naime, ukoliko je
materijalnim propisom utvrđen minimum
uslova koje dobavljač mora ispunjavati da
bi mogao prodavati određenu robu tada
takav uslov može biti naveden u tenderskoj
dokumentaciji. U protivnom, takav zahtjev
bi predstavljao ograničavanje konkurencije,
odnosno
kršenje
osnovnih
principa
definisanih članom 1. Zakona.
Pojašnjenje tenderske
dokumentacije
Ugovorni organ je dužan predvidjeti
mogućnost traženja pojašnjenja tenderske
dokumentacije, ali najkasnije 10 dana
prije roka za podnošenje ponuda. Odgovor
ugovornog organa se ne dostavlja samo
ponuđaču koji je tražio pojašnjenje nego
mora biti otpremljen svim učesnicima u
postupku najkasnije pet dana prije isteka
roka za podnošenje ponuda.
22 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
U slučaju kada takva pojašnjenja ili eventualni
opravdani prigovori dovedu do suštinskih
izmjena tenderske dokumentacije, ugovorni
organ je dužan produžiti rok za prijem
ponuda za najmanje sedam dana. Sve
izmjene tenderske dokumentacije, bilo da
su rezultat davanja odgovora na prigovor
ili pojašnjenje, ili uviđanja greške od strane
samog ugovornog organa, moraju se učiniti
dostupnim svim učesnicima u postupku
odmah i ne kasnije od pet dana prije roka
utvrđenog za prijem ponuda.
Ukoliko se u tenderskoj dokumentaciji
mijenjaju dijelovi koji su bili predmet
obavještenja o nabavci (npr. procijenjena
vrijednost nabavke, mogućnost dostavljanja
ponuda na sve lotove, rok za prijem ponuda,
itd.) ugovorni organ je dužan objaviti
ispravku obavještenja o nabavci. Izmjena
onih dijelova tenderske dokumentacije koji
nemaju uticaja na sadržaj već objavljenog
obavještenja o nabavci se ne objavljuje.
Navodi kao što su „ugovorni organ
zadržava pravo da provjeri navode iz
ponude
dodatnom
dokumentacijom“
nisu dozvoljeni, jer nakon isteka roka za
prijem ponuda nikakva naknadna dostava
dokumentacije nije dozvoljena, pa čak ni na
zahtjev ili upit ugovornog organa. Također,
ugovorni organ nema pravo tražiti dodatnu
dokumentaciju osim one zahtijevane
tenderskom dokumentacijom.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SUPSIDIJARNA PRIMJENA ZAKONA O
UPRAVNOM POSTUPKU U
POSTUPCIMA JAVNIH NABAVKI
S OSVRTOM NA PRAVNU ZAŠTITU U POSTUPKU
DONOŠENJA RJEŠENJA PO PRIGOVORU
Šejla Omanović, dipl. iur.
Ured za razmatranje žalbi BiH
e-mail: [email protected]
SIŽE
P
ravila provođenja postupka javnih nabavki određuje Zakon o javnim
nabavkama, sa tim da se Zakon o upravnom postupku primjenjuje
u ovakvom postupku supsidijarno. Primjena odredbi supsidijarno
primjenjivog ZUP-a u postupku pravne zaštite, u fazi rješavanja prigovora
pred ugovornim organom, neposredno utiče na efikasnost provođenja
postupaka javnih nabavki. U članku je sistematično predstavljen samo jedan
segment primjene Zakona o upravnom postupku u postupku pravne zaštite
pred ugovornim organom kao prvostepenoj instanci u žalbenom postupku,
prilikom donošenja rješenja po prigovoru.
Ključne riječi: upravni postupak, javne nabavke, pravo na pravnu zaštitu u
postupcima javnih nabavki (prigovor, žalba, upravni spor).
1. Rješavanje po prigovoru
U skladu sa odredbama Zakona o javnim
nabavkama, organ nadležan za rješavanje
prigovora je ugovorni organa koji je u obavezi,
kao prvostepena instanca u žalbenom
postupku, da po prijemu pismenog prigovora,
obustavi postupak dodjele ugovora u toku
dok se prigovor u potpunosti ne razmotri i
ne donese odluka. Odredbe Zakon o javnim
nabavkama propisuju i da je ugovorni organ
obavezan razmotriti prigovor i donijeti
obrazloženu odluku u roku od pet dana od
prijema prigovora i najkasnije narednog
radnog
dana
obavijestiti
podnosioca
prigovora o donesenoj odluci i istovremeno
je obrazložiti1.
1 Član 51. Zakona o javnim nabavkama BiH
(„Službeni glasnik BiH“, br. 49/04, 19/05, 52/05,
8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10), Zakona o
upravnom postupku („Službeni glasnik BiH“, br.
29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13).
Imajući u vidu da je Zakon o javnim
nabavkama propisao da podnosilac prigovora
može podnijeti pisanu žalbu Uredu za
razmatranje žalbi (URŽ) u utvrđenom roku,
ako ugovorni organ propusti da razmotri
prigovor u utvrđenom roku ili prigovor
odbije, ugovorni organ može tumačiti kao
njegovo pravo da propusti da odgovori na
prigovor. Sa tim u vezi, ugovorni organi bi
trebali imati u vidu da istovremeno naprijed
navedene zakonske odredbe eksplicitno,
na jasan i na nedvojben način, propisuju
i obavezu ugovornog organa da donose
obrazloženu odluku po prigovoru.
U konkretnom slučaju, to bi značilo i da
ponuđači, ukoliko ugovorni organ ne donese
rješenje po prigovoru u utvrđenom roku,
time neće izgubiti svoje pravo na pravnu
zaštitu u postupcima javnih nabavki, na
način i u skladu sa rokovima propisanim
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zakonom o javnim nabavkama.
U situacijama podnošenja prigovora na
tendersku dokumentaciju jasno je da
će ugovorni organ najbolje opravadati i
obrazložiti svoju potrebu za određenim
zahtjevima koje je propisao u postupku
javne nabavke roba, usluga ili radova.
Stoga, donošenje rješenja po prigovoru je
zakonska obaveza, ali i prvenstveno interes
ugovornog organa kako bi što efikasnije
proveo postupak javne nabavke.
2. Oblik i sastavni dijelovi rješenja
po prigovoru
U postupku kreiranja rješenja po prigovoru
primjenjuju se posebne procesne odredbe
ZUP kao supsidijarno primjenjivog zakona.
Zakonito donošenje upravnog akta u
postupku javne nabavke podrazumijeva
u konkretnom predmetnom postupku da
rješenje po prigovoru ima propisan oblik i
sadržaj u skladu sa Zakonom o upravnom
postupku. S tim u vezi, svako rješenje mora
se kao takvo označiti, donosi se u pisanom
obliku i sadrži:
■■ naziv organa,
■■ broj i datum,
■■ uvod,
■■ dispozitiv (izreku),
■■ obrazloženje,
■■ uputstvo o pravnom lijeku,
■■ potpis ovlaštene službene osobe i
■■ pečat organa.
Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi
rješenje, poziv na propis o nadležnosti tog
organa, ime podnosioca prigovora i njegovog
zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako
ga ima. Nadalje, u uvodnom dijelu treba biti i
kratko označenje predmeta postupka, može
se navesti naziv postupka javne nabavke i
LOT koji se osporava i broj i datum odluke,
akta ili predmetne tenderske dokumentacije
koja se osporava.
Dispozitivom se rješava o predmetnom
postupku u cijelosti i o svim zahtjevima
stranaka. Dispozitiv mora biti kratak i
određen, a može se, kad je potrebno, podijeliti
i na više tačaka. Dispozitivom je odlučeno
ono zbog čega je postupak pokrenut i vođen.
Dispozitivom se može riješiti i o troškovima
postupka, ako ih je bilo, određujući njihov
iznos, ko ih je dužan platiti, kome i u kom
roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o
troškovima, navest će se da će se o njima
donijeti poseban zaključak. Prilikom
odlučivanja o troškovima postupka ugovorni
organ analogno primjenjuje odredbe Zakona
o upravnom postupku. Sa tim u vezi, odredbe
ZUP-a propisuju da, kad je postupak koji je
24 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
...ukoliko ugovorni organ ne
donese rješenje po prigovoru
u utvrđenom roku, time neće
izgubiti svoje pravo na pravnu
zaštitu u postupcima javnih
nabavki, na način i u skladu sa
rokovima propisanim Zakonom o
javnim nabavkama.
pokrenut po službenoj dužnosti okončan
povoljno po stranku, troškove postupka
snosi organ koji je postupak pokrenuo. U
konkretnom slučaju, ukoliko ugovorni organ
usvoji prigovor ponuđača, u postupku javne
nabavke, troškovi podnošenja prigovora
mogu se odnositi na pravno zastupanje
(advokatske usluge) koje se određuju u
skladu s advokatskim tarifama, troškove
takse, poštarine, sa tim da isti moraju biti
stvarni, realni i potkrijepljeni dokazima.
Obrazloženje rješenja po prigovoru sadrži:
navode iz prigovora i izlaganje zahtjeva
podnosioca prigovora, izvedene dokaze i
utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su
bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge
zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva
stranaka, kao i razloge zbog kojih je uvažen
neki od zahtjeva stranaka, razloge koji, s
obzirom na utvrđeno činjenično stanje,
upućuju na onakvo rješenje koje je dato u
dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih
je riješena upravna stvar.
Prvostepeni organ je dužan svojim rješenjem
o zahtjevu stranaka, kao stvari iz svoje
nadležnosti, odluči u cijelosti. Povreda ovog
pravila postupka je razlog za poništenje
prvostepenog rješenja u žalbenom postupku,
odnosno u upravnom sporu.
U skladu sa navedenim, ugovorni organ je u
obavezi da obrazloži sve navode iz prigovora,
na jasan i argumentovan način, rukovodeći
se objektivnim parametrima. Prigovor se
podnosi ugovornom organu, stoga ugovorni
organ predstavlja prvostepenu instancu
pravne zaštite u postupcima javnih nabavki.
Ugovorni organ je najpotpunije upoznat sa
predmetnim postupkom u kojem je propisao
predmetnu
tendersku
dokumentaciju,
akt ili odluku koja se osporava. Stoga on
može, postupajući po prigovoru, brže i
ekonomičnije otkloniti određeni propust ili
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
argumentovano obrazložiti i opravdati svoj
zahtjev za određenim uslovima ili tehničkom
specifikacijom. Donošenje rješenja bez
obrazloženja predstavlja bitnu povredu
pravila postupka, koja za posljedicu ima
poništenje rješenja u žalbenom postupku,
odnosno upravnom sporu. U dispozitivu
rješenja se odlučuje o stvari koja je predmet
postupka, stoga ugovorni organ ne može u
obrazloženju rješavati o pitanjima koja nisu
obuhvaćena dispozitivom.
Uputstvom o pravnom lijeku stranka se
obavještava da li protiv rješenja može
izjaviti žalbu. Protiv rješenja po prigovoru
može se izjaviti žalba URŽ, uz naznačenje
roka od pet dana kao i sa kolikom se taksom
žalba predaje. Uputstvo o pravnom lijeku,
kao posebni dio rješenja, stavlja se poslije
obrazloženja.
Rješenje potpisuje službena osoba koja je
ovlaštena da donosi rješenje.
3. Odbacivanje prigovora
Po prijemu pisanog prigovora, ugovorni
organ ispituje procesnopravne razloge
za podnošenje prigovora. Ako ugovorni
organ utvrdi da je prigovor nedopušten,
nepravovremen ili od neovlaštene osobe
izjavljen, on će ga odbaciti svojim rješenjem.
Ako krenemo od ispitivanja bitnih zakonskih
pretpostavki za podnošenje prigovora,
pa utvrdimo da iste nisu ispunjene na
strani podnosioca prigovora, rješenjem će
se odbaciti prigovor iz procesnopravnih
razloga. Ako ugovorni organ odbaci
prigovor, to u konkretnom slučaju znači
da se neće uopšte upuštati u meritorno
razmatranje i rješavanje same stvari u
predmetnom postupku javne nabavke.
Ukoliko bi ugovorni organ u dispozitivu
rješenja po prigovoru odbacio prigovor kao
neblagovremen pa potom u obrazloženju
konstatovao neblagovremenost i upustio
se u meritorno rješavanje upravne stvari,
obrazlažući osnovanost svakog pojedinačnog
navoda, takva odluka bi bila nezakonita.
Neophodno je da obrazloženje u rješenju
po prigovoru upućuju na onakvo rješenje
koje je dato u dispozitivu i pravne propise
na osnovu kojih je riješena upravna stvar.
Drugim riječima, dispozitiv i obrazloženje
trebaju biti usklađeni.
U skladu sa navedenim, donošenje rješenja
po prigovoru na način i u skladu sa Zakonom
o upravnom postupku od krucijalne je
važnosti i utiče na efikasnost i ekonomičnost
provođenja postupaka javne nabavke.
Postupak se provodi brže i efikasnije bez
nepotrebnih troškova.
4. Meritorno rješavanje prigovora
Nakon što ugovorni organ ispita i utvrdi
da su ispunjene bitne formalnopravne
pretpostavke
za
ulaganje
prigovora,
što bi značilo da je prigovor dopušten,
blagovremen i izjavljen od ovlaštenog
lica, pristupit će meritornom razmatranju
i rješavanju same stvari u konkretnom
postupku javne nabavke. Ugovorni organ
ima ovlaštenje usvojiti prigovor ponuđača u
cijelosti, djelomično ili odbiti prigovor zbog
neosnovanosti.
5. Usvajanje prigovora kao
osnovanog u cijelosti ili djelomično
Ako ugovorni organ u toku ispitivanja
navoda iz prigovora utvrdi da su isti
osnovani i da ukazuju na bitne povrede
Zakona o javnim nabavkama, može
usvojiti prigovor djelomično ili u cijelosti,
poništiti i izmijeniti predmetnu tendersku
dokumentaciju ili odluku i sam najefikasnije
otkloniti
učinjene
propuste.
Razlozi
osnovanosti prigovora su mnogobrojni, od
utvrđivanja da tenderska dokumentacija u
određenom dijelu nije u skladu sa zakonom,
da je diskriminatorna i da onemogućava
pravičnu i aktivnu konkurenciju, do bitne
povrede kod postupka otvaranja ponuda,
pa propusta kod ocjene i poređenja ponuda
ili eventualno, izbora neprihvatljive ponude
prilikom ponovne evaluacije ponuda.
Djelomično usvajanja prigovora se odnosi
na usvajanja prigovora samo u onom dijelu
koji predstavlja bitnu povredu zakona i/ili
propusta ugovornog organa. U konkretnom
slučaju, ukoliko bi predmetnom tenderskom
dokumentacijom bilo propisano nekoliko
LOT-ova, te ukoliko bi se osnovani navodi
odnosili na tačno određeni LOT, ugovorni
organ može tendersku dokumentaciju
izmijeniti u dijelu koji se odnosi na
osporavani LOT.
6. Odbijanje prigovora kao
neosnovanog
Ukoliko ugovorni organ u postupku
ispitivanja navoda iz prigovora utvrdi da je
pravilno proveo postupak, pravilno utvrdio
činjenično stanje i na njih primijenio
mjerodavno pravo, odbit će prigovor kao
neosnovan. Istovremeno, ugovorni organ
može utvrditi da su pojedini navoda iz
prigovora osnovani ali da se radi o neznatnoj
grešci koja nije mogla uticati na rješenje
upravne stvari, te isto treba konstatovati u
rješenju po prigovoru.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
POSREDOVANJE PRIJE
POKRETANJA POSTUPKA ZA
RAZVOD BRAKA
Mr. sci. Fatima Šaškić
Općina Novi Grad Sarajevo
[email protected]
SIŽE
I
nstitut posredovanja između bračnih drugova u vezi sa razvodom braka
bitno je izmijenjen promjenama bosanskohercegovačkog porodičnog
zakonodavstva 2005. godine. U članku su predstavljeni izvansudski
postupci koji, pod nazivom „porodično posredovanje“, obuhvaćaju različite
oblike i načine nekonfliktnog rješavanja nesuglasica među bračnim
partnerima kao izraz opće društvene demokratizacije koja građanima
priznaje sposobnost za odgovorno samoodlučivanje o sebi i svojoj djeci.
U okviru zakonodavne reforme u Bosni i Hercegovini, a u kontekstu
transformacije pravnog sistema i potrebe usklađivanja sa međunarodnim
dokumentima koji su sastavni dio Ustava, nametnula se potreba za
reformom cjelokupnog porodičnog zakonodavstva. Uvođenje instituta
posredovanja u evropskom zakonodavstvu uslijedilo je nakon Četvrte
evropske konferencije o porodičnom pravu i Preporuke Vijeća Evrope o
porodičnom posredovanju (NR 98). Porodični zakon Federacije Bosne i
Hercegovine je uveo novo pojmovno određenje institut - posredovanje koje,
ako se pravovremeno primijeni, u sadejstvu sa drugim mogućnostima
može u izvjesnoj mjeri smanjiti broj bračnih razvoda.
Ključne riječi: posredovanje između bračnih drugova, mirenje, organ
starateljstva, razvod braka, bračni partneri, evropsko zakonodavstvo,
Porodični zakon FBiH.
26 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. Uvod
Brak predstavlja zajednicu života žene i
muškarca, koja je zakonski uređena. U braku
se prirodno zadovoljavaju različite potrebe
bračnih drugova od intimnih, emotivnih,
seksualnih, rođenja i podizanja djece, pa
preko etičkih do ekonomskih. Skladan brak
je pretpostavka zdrave i snažne porodice,
koja je osnova svakog zdravog i normalnog
društva.
U svjetskim razmjerima tendencija je
porasta broja razvedenih brakova. Radi se o
zakonomjernoj pojavi koja prati ekonomski
progres, urbanizaciju, veliku pokretljivost
stanovništva. Radikalno se mijenjaju uslovi
života ljudi, a zajedno sa tim njihove navike,
shvatanja i želje, što ostavlja posljedice na
porodične, odnosno na bračne odnose.
Stavljanjem naglaska na individualnost
i lične slobode mijenjaju se pretpostavke
stabilnosti bračnih zajednica. Stoga, pravo
na razvod braka, bez obzira na njegove
najčešće teške posljedice, predstavlja ljudsko
pravo.1
Imajući u vidu naprijed navedeno,
zakonodavac je predvidio zakonske institute
koji se primjenjuju radi eventualnog
reguliranja poremećenih odnosa bračnih
partnera. Prema ranijem Porodičnom
zakonu,2 to je bio institut mirenja supružnika,
a
novi
Porodični
zakon3
predviđa
posredovanje prije pokretanja postupka za
razvod braka. Cilj instituta posredovanja
je da se supružnici izmire i uklone uzroci
koji su doveli do nesporazuma, te ukaže na
posljedice razvoda braka, posebno u odnosu
na djecu.
Zbog sve veće krize bračnih odnosa i velikog
broja razvoda brakova u Bosni i Hercegovini,
naročito u poslijeratnom periodu, gdje
najveće posljedice raspada porodice trpe
upravo djeca, zatim zlostavljene i fizički
maltretirane žene, a nerijetko i muškarci,
ovim tekstom želimo ukazati na aktualni
zakonski institut / rješenje koje, ako se
pravovremeno primijeni, u sadejstvu sa
drugim mogućnostima može u izvjesnoj
mjeri smanjiti broj bračnih rastava.
2. Institut mirenja u bivšem
porodičnom zakonu
Mirenje bračnih drugova je institut koji
može imati vrlo korisne efekte, kako na planu
izmirenja bračnih drugova i spašavanja
1 N. Traljić, S. Bubić, Porodično pravo, 2001, str.
71-72.
2 Porodični zakon („Službeni list SRBiH“, br. 21/79
i 44/89 i „Službeni list RBiH“, br. 6/94 i 13/94).
3 Porodični Zakon Federacije Bosne i Hercegovine
(“Službene novine Federacije BiH”, broj 35/05.
braka, tako i na rješavanju njegovih
posljedica, ako do razvoda dođe.4
Bivši Porodični zakon BiH izvršio je izmjene
u domenu mirenja bračnih drugova u odnosu
na prethodno, savezno zakonodavstvo.
Izvršen je prenos nadležnosti sa suda na
organ starateljstva, odnosno centar za
socijalni rad.5
Svrha ovog prenosa nadležnosti bila je
da se institutu mirenja priđe na poseban
način. Sudija predsjednik vijeća, zbog
kompleksnosti svog posla i obaveza, nije
bio u mogućnosti obaviti odgovornije i
delikatnije zadatke u postupku mirenja,
kao što to mogu stručnjaci koji su posebno
organizirani i kvalificirani za ovu vrstu
poslova.
Intencija u postupku mirenja bračnih
drugova jeste na pronalaženju uzroka i
pokušaju njihovog otklanjanja, a organ
starateljstva, odnosno centar za socijalni
rad, sa svojim stručnim službama u kojima
rade socijalni radnici, psiholozi, pedagozi i
ljekari koji su stručno osposobljeni za rad
sa bračnim drugovima, upravo je adekvatno
mjesto za to.
S obzirom na to da su u tim situacijama
bračnih nesuglasica i previranja djeca ta
strana koja najviše trpi, nadležni organ
štiti njihove interese. Ukoliko mirenje
ne uspije, organ starateljstva će nastojati
da bračni drugovi postignu sporazum o
zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke
maloljetne djece.6
Mjesna nadležnost za mirenje je u domenu
organa starateljstva na čijem području
tuženi ima prebivalište ili boravište. Na
ročište za mirenje nadležni organ poziva
bračne drugove lično, jer u ovom postupku
punomoćnici ih ne mogu zastupati. Ukoliko
bračni drugovi ili jedan od njih, iako uredno
pozvani, izostanu sa ročišta za mirenje,
smatrat će se da mirenje nije uspjelo.7
Loša strana ovog rješenja jeste što je
odazivanje
mirenju
predviđeno
kao
mogućnost, a ne kao obaveza bračnih
drugova, čije neispunjenje se sankcionira.
S ovakvim rješenjem ide se u prilog strani
koja želi razvod braka, pa se stoga na ročištu
i ne pojavljuje. Time se nadležnom organu
oduzima stvarna mogućnost da pokuša
izmiriti bračne drugove.
Organ starateljstva je dužan u roku dva
mjeseca provesti postupak mirenja i o
rezultatima obavijestiti sud.8
4 N. Traljić, S. Bubić, Porodični zakon, 2001, str.
83.
5 Član 60, isto.
6 Član 64, isto.
7 Član 63, isto.
8 Član 65, stav 3, isto.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ročište za mirenje, u smislu člana 66. PZBiH,
neće se zakazati:
■■ ako je boravište jednog bračnog druga
nepoznato duže od šest mjeseci;
■■ ako je jedan bračni drug nesposoban za
rasuđivanje;
■■ ako jedan ili oba bračna druga žive u
inostranstvu.
Smisao zakazivanja novog ročišta postoji
ako na zakazanom ročištu ne dođe do
izmirenja bračnih drugova, a postoje izgledi
da bi se mogli izmiriti; u tom slučaju organ
starateljstva će zakazati novo ročište.
3. Zakonsko regulisanje
posredovanja
U smislu otklanjanja manjkavosti i
nedostataka ranijeg zakonskog rješenja,
pokušaja mirenja supružnika nakon
podnesene tužbe za razvod braka i
zajedničkog prijedloga za
razvod braka, novi Porodični zakon predviđa
posredovanje prije pokretanja postupka za
razvod braka.
Prije pokretanja postupka za razvod braka,
bračni partner ili oba bračna partnera koji
imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko
staranje, dužni su podnijeti zahtjev za
posredovanje fizičkom i pravnom licu
ovlaštenom za posredovanje.9
Federalni ministar rada i socijalne politike,
na osnovu javnog poziva objavljenog u
dnevnoj štampi, vrši izbor fizičkog i pravnog
lica koje ispunjava uvjete, te popis odabranih
lica dostavlja Federalnom ministarstvu
pravde.
Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti
i bračni partneri koji nemaju djecu nad
kojom ostvaruju roditeljsko staranje.
Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev
za posredovanje ako je boravište drugog
bračnog partnera nepoznato najmanje šest
mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta
poslovna sposobnost.10
Mjesto boravišta, odnosno zajedničkog
prebivališta bračnih partnera je odlučujuće
za podnosioca zahtjeva za posredovanje
koji podnosi ovlaštenoj osobi. Ovlaštena
osoba za posredovanje je dužna u roku od
osam dana, od dana podnošenja zahtjeva,
pokrenuti postupak posredovanja, te pozvati
oba bračna partnera da lično pristupe kako
bi učestvovali u postupku. U postupku
posredovanja, punomoćnici ne mogu
zastupati bračne partnere.
Ovlaštena osoba u postupku posredovanja
nastojat će ukloniti uzroke koji su doveli
9 Član 45. stav 1. Porodičnog zakona FBiH („Sl.
novine FBiH“, broj 35/05).
10 Član 45. stavovi 3 i 4, isto.
28 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
do poremećaja bračnih odnosa, te nastojati
da izmiri bračne partnere. Ako ocijeni da
je potrebno, preporučit će im da se obrate
savjetovalištima ili drugim ustanovama koje
im mogu pomoći. Takođe, ovlaštena osoba
će bračne partnere upoznati sa posljedicama
razvoda braka, kao i onima koje se odnose
na djecu.
Postupak posredovanja se obustavlja ako se
oba bračna partnera, koji su uredno pozvani,
ne odazovu na poziv i ne opravdaju svoj
izostanak. Ako se u postupku posredovanja
bračni partneri ne izmire, ovlaštena osoba
nastojat će da se oni sporazumiju o tome
sa kim će živjeti njihovo maloljetno dijete
ili dijete nad kojim se ostvaruje roditeljsko
staranje nakon punoljetstva, o njegovim
osobnim odnosima sa roditeljem sa kojima
neće živjeti, o njegovom izdržavanju i o
ostalim sadržajima roditeljskog staranja.11
U suprotnom, ako do sporazuma ne dođe ili
postignuti sporazum ne odgovara interesima
djeteta, na zahtjev ovlaštene osobe ili po
službenoj dužnosti, organ starateljstva će
odlučiti o gore navedenim pitanjima. O toku
postupka posredovanja ovlaštena osoba vodi
zapisnik, a u roku od dva mjeseca dužna
je da okonča postupak posredovanja. Ako
se tužba ili zahtjev za sporazumni razvod
braka podnese prije okončanja postupka
posredovanja sud će taj podnesak odbaciti.12
4. Praktična djejstva zakonskog
rješenja
Ako supružnici imaju djecu nad kojom
ostvaruju roditeljsko staranje, obavezno
je podnošenje zahtjeva za posredovanje
prije pokretanja postupka za razvod braka.
Međutim,
ovaj zahtjev mogu podnijeti i
supružnici koji nemaju djecu nad kojom
ostvaruju roditeljsko staranje. Dok traje
postupak posredovanja ne može se podnijeti
tužba za razvod braka ili
zahtjev za sporazumni razvod braka, a ako
budu podneseni sud će ih odbaciti. Smisao
je ovog pravila da je pokretanje postupka
razvoda braka preuranjeno prije postupka
posredovanja.13
Zakonom je predviđeno da će, ako je
preduzeto posredovanje, a supružnici se
ne izmire, osoba ovlaštena za posredovanje
nastojati da se supružnici sporazumiju o
tome sa kim će živjeti njihovo maloljetno
dijete ili dijete nad kojim se ostvaruje
staranje nakon ponoljetstva, o odnosima
djeteta sa roditeljem sa kojim neće živjeti,
izdržavanju djeteta i ostalom što čini sadržaj
roditeljskog staranja.
11 Član 50. stav 1, isto.
12 Član 52, isto.
13 E. Zečević, Porodičnopravni odnosi, 2005, str.
24.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U situaciji kad supružnici ne postignu
sporazum, tad nema zapreke za vođenje
brakorazvodne
parnice
na
osnovu
podnesene tužbe, a organ starateljstva će
o gore navedenom odlučiti privremeno
na osnovu zahtjeva ovlaštene osobe za
posredovanje ili po službenoj dužnosti.
Takođe, ako sporazum ne odgovara
interesima djeteta, organ starateljstva će i u
toj situaciji donijeti privremenu odluku koja
će važiti do pravomoćnosti odluke donesene
u brakorazvodnom sporu.
Najvažnija uloga posredovanja ovlaštene
osobe je nastojanje da se supružnici izmire i
otklone uzroci nesporazuma, te ukazivanje na
posljedice razvoda braka, naročito u odnosu
na djecu. U situaciji sporazumnog razvoda
braka, kada supružnici imaju djecu nad
kojim ostvaruju roditeljsko staranje, pokušaj
posredovanja je obavezan. Sud može razvesti
supružnike po zahtjevu za sporazumni
razvod braka ako supružnici imaju djecu nad
kojem ostvaruju roditeljsko staranje, samo
ako postoji sporazum supružnika zaključen
u postupku posredovanja o ostvarivanju
roditeljskog staranja, izdržavanju djece
i eventualno supružnika, kao i uvjetima
i načinu održavanja osobnih odnosa sa
roditeljem koji ne vrši roditeljsko staranje.14
Pravilima o posredovanju ne dovode se u
pitanje odredbe Porodičnog zakona o učešću
pred sudom organa starateljstva u postupku
odlučivanja o roditeljskom staranju i
ovlaštenju
podnošenja
odgovarajućeg
prijedloga o tome.15
Porodični zakon ne sadrži sve detalje vezano
za posredovanje. Federalni ministar rada
i socijalne politike, u roku od 30 dana od
dana stupanja na snagu Porodičnog zakona,
propisat će osnovne elemente koje mora
sadržavati stručno mišljenje u postupku
posredovanja.16
Odredbe koje se odnose na sadržaj postupka
posredovanja konkretizirane su Pravilnikom
o osnovnim elementima, koje mora sadržavati
pokretanje postupka za razvod braka, prema
kojem je određeno da stručno mišljenje
sadrži sljedeće elemente:
■■
■■
■■
■■
akt o ovlaštenju za posredovanje;
socijalnu anamnezu za bračne partnere;
podatke o dinamici odnosa u porodici;
procjenu
mogućnosti
održavanja
bračnih odnosa u budućnosti.
Pravilnik kao podzakonski akt je trebalo da
na detaljan način propiše tok posredovanja,
sa detaljnim zadacima koje posrednik treba
14 Član 44. stav 1. Porodičnog zakona FBiH („Sl.
novine FBiH“, broj 35/05).
15 Članovi 281. i 282, isto.
16 Član 51. stav 4, isto.
da obavi. Međutim, na osnovu postavljenih
elemenata sadržanih u stručnom mišljenju,
to nije vidljivo.
Činjenica je da kroz dosadašnju praksu
posrednici, zbog svog pasivnog pristupa,
nisu bili u stanju da otkriju brakorazvodne
uzroke kako bi doprinijeli njihovom
otklanjanju, a samim tim se izgubilo na
efikasnosti rješavanja posljedica razvoda
braka.
Zbog toga veoma je značajno donošenje
Pravilnika o uvjetima koje mora ispunjavati
osoba ovlaštena za posredovanje,17 kako
bi se otklonila mogućnost da posrednici
postupku posredovanja prilaze samo kao
formalnosti koju treba što prije okončati, već
da dosljedno provode, u skladu sa potrebnim
stručnim kvalifikacijama, sve zakonom
propisane faze postupka.
5. Posredovanje / mirenje istovjetnost ili različitost
Razvod braka je posljedica dugotrajne
bračne nesloge i konflikata partnera.
Evidentna je tendencija porasta razvoda
braka, kako u Bosni i Hercegovini, tako i na
globalnom planu. Prethodni institut mirenja
bračnih partnera nije se pokazao značajno
efikasnim, te se prišlo traženju novog
zakonskog rješenja kojim bi se eventualno
otklonili nedostaci prethodnog.
U okviru zakonodavne reforme u Bosni
i Hercegovini, vezano za transformaciju
pravnog sistema i potrebu usklađivanja
sa međunarodnim dokumentima koji su
sastavni dio Ustava, nametnula se potreba
za reformom cjelokupnog porodičnog
zakonodavstva.
Naime, uvođenje instituta posredovanja
u evropskom zakonodavstvu uslijedilo
je nakon Četvrte evropske konferencije
o porodičnom pravu i Preporuke Vijeća
Evrope o porodičnom posredovanju (NR 98).
Porodični zakon Federacije Bosne i
Hercegovine je uveo novo pojmovno
određenje institut -posredovanje, Porodični
zakon Republike Srpske zadržava raniji
institut - mirenje, dok se u zakonodavstvu
Distrikta Brčko definiranju ovog instituta
prišlo s aspekta mirenja i posredovanja, uz
uvažavanje njihovih različitih sadržaja.
S obzirom na stranu koja najviše strada u
situacijama razvoda braka (djeca), jedan od
glavnih ciljeva reforme bila je i realizacija
principa „najbolji interes djeteta“, kao i
usklađivanje porodično-pravnih propisa
17 Pravilnik o uvjetima koje mora ispunjavati
osoba ovlaštena za posredovanje („Sl. novine
FBiH“, broj 5/06).
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sa pravom na poštivanje privatnog porodičnog života, iz člana 8.
Evropske konvencije o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda.
Posmatrano samo terminološki, primjećuje se da se radi o suštinski
različitim institutima. Prije svega, mirenje je usmjereno na
izmirenje bračnih partnera i ponovnu uspostavu bračne zajednice,
dok porodično posredovanje nije usmjereno na izmirenje bračnih
partnera već na poboljšanje komunikacije među članovima porodice
i rješavanje svih porodičnih sporova koji su posljedica razvoda braka
(povjeravanje djeteta jednom od roditelja, ostvarivanje kontakta
djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, izdržavanje, itd.).
Ipak, posredovanje kao novi institut, koji predstavlja alternativni
način rješavanja porodičnih sporova, nerijetko se precjenjuje, jer
mu se daje prezahtjevan zadatak koji uključuje izmirenje bračnih
partnera i rješavanje posljedica okončanja bračne zajednice. Suština
porodičnog posredovanja jeste što bezbolnije okončanje braka,
jer stalno povećanje broja razvedenih brakova, te katastrofalne
posljedice koje prestanak braka nosi sa sobom, uticale su na reforme
porodičnih zakonodavstava evropskih i svjetskih zemalja, koje pažnju
pomjeraju od spašavanja braka ka „civiliziranom razvodu“.
Institut posredovanja razlikuje se od njemu sličnih instituta koji
postoje u našem i uporednom pravu, kao što su: savjetovanje,
pregovaranje, mirenje, pomirenje, bračna terapija. Međutim, kod
instituta posredovanja i mirenja postoje neznatni slični elementi koji
u dijelu javnosti, pa čak i one stručne, izazivaju određene nedoumice,
te se tako doprinosi suštinskom nerazumijevanju instituta
posredovanja i njegovom izjednačavanju sa drugačijim formama
rješavanja porodičnih sporova.
Toj konfuziji najvjerovatnije doprinosi rješenje koje je Porodični
zakon Federacije BiH usvojio, a prema kojem je cilj „posredovanja“
dvojak: pokušaj saniranja bračnih odnosa i nastavljanja bračne
zajednice, te rješavanje posljedica lične i imovinske prirode, ako
ne postoji mogućnost očuvanja braka, što zapravo čini pojmovnu
simbiozu ova dva različita instituta.
Postupak posredovanja odvija se u dvije faze. U prvom dijelu
je usmjeren na uklanjanje uzroka koji su doveli do poremećaja
bračnih odnosa, te njihovim pravilnim sagledavanjem, a u pravcu
prevazilaženja početne konfliktne situacije, sa ciljem pomirenja, iako
„spašavanje braka“ nije predmet savremenog shvatanja instituta
posredovanja, već cilj ranijeg instituta mirenja. Iz navedenog se da
zaključiti da je mirenje, naime jedna od faza posredovanja.
6. Zaključak
Činjenica je da u svjetskim razmjerima postoji tendencija porasta
broja razvedenih brakova. Radi se o pojavi koja je direktna
posljedica ekonomskog progresa, urbanizacije i velike pokretljivosti
stanovništva. Promjenom uslova života ljudi, a zajedno sa tim njihovih
navika, shvatanja i želja, dolazi do promjene u sferi porodičnih
odnosa, odnosno bračnih odnosa. Poštivajući ljudska prava, i pravo
na razvod braka, bez obzira na njegove najčešće teške posljedice,
predstavlja ljudsko pravo.
U Bosni i Hercegovini broj razvoda brakova se povećao, naročito u
poslijeratnom periodu, a najveće posljedice raspada porodice trpe
upravo djeca, zatim zlostavljane i fizički maltretirane žene, a nerijetko
i muškarci.
Zakonom su predviđeni zakonski instituti koji se primjenjuju radi
eventualnog reguliranja poremećenih odnosa bračnih partnera.
Prema ranijem Porodičnom zakonu, to je bio institut mirenja
supružnika, a novi Porodični zakon predviđa posredovanje prije
pokretanja postupka za razvod braka.
Mirenje bračnih drugova je institut koji može imati vrlo korisne
efekte izmirenja bračnih drugova i spašavanja braka ili na rješavanju
njegovih posljedica.
30 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nadležni organ štiti interese maloljetne djece te će organ starateljstva,
ukoliko mirenje ne uspije, nastojati da bračni drugovi postignu
sporazum o njihovoj zaštiti, vaspitanju i izdržavanju.
Loša strana ovog rješenja jeste što je odazivanje mirenju predviđeno
kao mogućnost, a ne kao obaveza bračnih drugova, čije neispunjenje se
sankcionira. Ovakvim rješenjem ide se u prilog strani koja želi razvod
braka, pa se stoga na ročištu ona i ne pojavljuje. Time se nadležnom
organu oduzima stvarna mogućnost da pokuša izmiriti bračne drugove
U smislu otklanjanja manjkavosti i nedostataka ranijeg zakonskog
rješenja, novi Porodični zakon predviđa posredovanje prije pokretanja
postupka za razvod braka.
Ako supružnici imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje,
obavezno je podnošenje zahtjeva za posredovanje prije pokretanja
postupka za razvod braka.
Međutim, ovaj zahtjev mogu podnijeti i supružnici koji nemaju djecu
nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje. Zahtjev za posredovanje
podnosi se fizičkom i pravnom licu ovlaštenom za posredovanje, a
mjesto boravišta, odnosno zajedničkog prebivališta bračnih partnera je
važno za podnosioca zahtjeva za posredovanje koji podnosi ovlaštenoj
osobi.
Posredovanje predstavlja alternativni način rješavanja porodičnih
sporova i ima zahtjevan zadatak koji uključuje izmirenje bračnih
partnera i rješavanje posljedica okončanja bračne zajednice. Suština
porodičnog posredovanja jeste što bezbolnije okončanje braka, jer
stalno povećanje broja razvedenih brakova, te katastrofalne posljedice
koje prestanak braka nosi sa sobom, uticale su na reforme porodičnih
zakonodavstava evropskih i svjetskih zemalja, koje pažnju pomjeraju
od spašavanja braka ka „civiliziranom razvodu“.
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine prihvata „sistem
razvoda kao lijeka“, odnosno prihvata „sistem teške i trajne
poremećenosti bračnih odnosa“, čime se približava rješenjima
evropskog zakonodavstva, u kojima je teška poremećenost često jedini
uzrok u evropskom pravu, što za posljedicu ima „slom braka“, odnosno
„raspad ili propast braka“. U ovakvim situacijama nije ni svrsishodno
pokušavati miriti i održati takav brak.
Ovaj sistem „poremećenosti bračnih odnosa ili sistem razvoda braka
kao lijeka“ je sistem koji dominira u savremenom pravu. Brak je
izgubio svoju svrhu i smisao. Krivica za nastali poremećaj potpuno
je irelevantna, a Porodični zakon u članu 43. privremeno ograničava
pravo muža da traži razvod braka „za vrijeme trudnoće žene ili dok
njihovo dijete ne navrši tri godine života“.
LITERATURA:
E. From, Zdravo društvo, Rad, Beograd, 1980.
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Sl. novine FBiH, broj 22/05.
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, Službene novine FBiH,
broj 35/05.
Porodični zakon Republike Srpske, Službeni glasnik RS, broj 54/02.
Porodični zakon (Službeni list SRBiH, br. 21/79 i 44/89 i Službeni list RBiH,
broj 6/94 i 13/94).
Pravilnik o uvjetima koje mora ispunjavati osoba ovlaštena za posredovanje,
Službene novine FBiH, broj 5/06.
N. Traljić, S. Bubić, Porodično pravo, Magistrat, 2. izdanje, Sarajevo, 2001.
Nerimana Traljić, Ana Bakarić-Mihanović, Mirjana Papo, Porodični zakon
sa objašnjenjima i propisima za njegovu primjenu, NIO Službeni list
SRBiH, Sarajevo, 1983.
Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Službeni glasnik
BiH, broj 16/03.
Enver Zečević, Porodičnopravni odnosi, Centar za edukaciju i pružanje
pravnih usluga Logos, Sarajevo, 2005.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
POGRANIČNA
PROPUSNICA,
NOVA VRSTA
IDENTIFIKACIONIH
DOKUMENATA U
BOSNI I HERCEGOVINI
Jasmin Mehmedović, dipl. iur
Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu
podataka BiH
e-mail: [email protected]
SIŽE
P
ogranična propusnica je novi institut
u Bosni i Hercegovini čija se potreba
i
primjena
nametnula
ulaskom
Republike Hrvatske u Evropsku uniju.
Upravo zbog još uvijek relativno kratke
primjene na našim prostorima, ali i oskudne
adekvatne literature, pogranična propusnica
predstavlja popriličnu nepoznanicu. Namjena
ovog rada je da na jednom mjestu donese
istorijat pogranične propusnice u Bosni i
Hercegovini, pokuša razriješiti prisutnu
dilemu o tome da li je pogranična propusnica
zaista identifikacioni dokument, ili ipak nije,
te da pruži nekoliko uopštenih informacija o
pograničnoj propusnici. U radu su definisani
nadležni organi za izdavanje, odnosno
personalizaciju pograničnih propusnica,
opisan je način vođenja upravnog postupka od
strane Granične policije Bosne i Hercegovine,
prezentovana je visina novčane naknade na
ime izdavanja pogranične propusnice, ali i
rokovi važenja i rokovi za izdavanje istih. Na
kraju je dat prikaz izgleda obrasca pogranične
propusnice, sa rasporedom podataka,
uključujući i elektronski memorijski element
i njegov značaj.
Ključne riječi: pogranična propusnica,
identifikacioni
dokumenti,
biometrijski
podaci,
Granična
policija
Bosne
i
Hercegovine, Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka
Bosne i Hercegovine, elektronski memorijski
element.
32 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
1. UVOD
Ideja i želja za objavom jednog ovakvog
rada se javila onog trenutka kada
su zvanično u Bosni i Hercegovini
otpočele pripreme radi uvođenja u
oblast
identifikacionih
dokumenata
pograničnih propusnica, kao novog
instituta čija se potreba nametnula s
ulaskom Republike Hrvatske u Evropsku
uniju. Dodatni motiv je bila i činjenica da,
upravo zbog svoje kratke primjene u Bosni
i Hercegovini, na našim prostorima nema
univerzitetskih ili drugih udžbenika u
kojima je posvećena odgovarajuća pažnja
pograničnim propusnicama. Svakako
treba napomenuti da je i dostupna druga
literatura u vidu brošura, godišnjaka,
komentara i sl. u predmetnoj oblasti
takođe veoma oskudna, pa čak i
nedostupna.
Pogranična
propusnica
predstavlja
novinu u pravnom sistemu Bosne
i Hercegovine. Kao identifikacioni
dokument u pravni poredak Bosne i
Hercegovine uvedena je potpisivanjem
Sporazuma između Republike Hrvatske
i Bosne i Hercegovine o pograničnom
saobraćaju. Upravo ovo i jeste jedna od
karakteristika instituta pograničnih
propusnica, da se njihova primjena
reguliše odredbama međunarodnih
ugovora. Navedeni sporazum potpisan
je 19. juna 2013. godine u Briselu, nakon
većeg broja pregovora vođenih između
dvije komisije za upravljenje državnom
granicom, odnosno komisije Bosne i
Herecegovine i Republike Hrvatske.1
1 Istina, pogranične propusnice između Bosne
i Hercegovine i Republike Hrvatske uvedene
su nešto ranije, zapravo Sporazumom iz 2003.
godine. Tim sporazumom je prvenstveno
nadležnost
za
izdavanje
pograničnih
propusnica bila uređena na nešto drugačiji
način i to tako da je pogranične propusnice za
Bosnu i Hercegovinu trebala izdavati Državna
granična služba Bosne i Hercegovine, a
pogranične propusnice za Republiku Hrvatsku
izdavao bi MUP Republike Hrvatske. Međutim,
mogućnosti koje je pružala pogranična
propusnica tada nisu imale toliki značaj,
odnosno nisu korištene u punom kapacitetu
prvenstveno iz razloga jer je na snazi bio i
Sporazum između Savjeta ministara Bosne
i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o
uzajamnom ukidanju viza iz 2003. godine (koji
je prestao važiti ulaskom Republike Hrvatske
u Evropsku uniju), a koji je omogućavao
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Stupanjem na snagu ovog aporazuma
prestao je da važi ranije zaključeni Sporazum
između Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske o pograničnom saobraćaju iz 2003.
godine. Važenje novog sporazuma ugovoreno
je na neodređeno vrijeme, uz mogućnost
svake strane potpisnice da otkaže sporazum,
odnosno njegovu primjenu, ali uz obavezu
poštivanja otkaznog roka od šest mjeseci.
izdavanja, odnosno do isteka valjanosti
putne isprave na osnovu koje je pogranična
propusnica izdata. U oba ova slučaja
pogranična propusnica se vezuje za valjanu
putnu ispravu, bilo u smislu preduslova za
izdavanje pogranične propusnice ili njenog
roka važenja, pa su i ovo argumenti protiv
stajališta o pograničnoj propusnici kao
identifikacionom dokumentu.
Dakle, početak zvanične primjene instituta
pograničnih propusnica u današnjem
obliku i pod sadašnjim uslovima, prema
Sporazumu, vezuje se za 1. juli 2013. godine,
tj. za ulazak Republike Hrvatske u Evropsku
uniju, ali njegova implementacija u vidu
početka izdavanja pograničnih propusnica
od strane nadležnog organa u Bosni i
Hercegovini je započeta nešto kasnije,
dana 1. 10. 2013. godine, prvenstveno zbog
tehničkih razloga i poteškoća koje su pratile
realizaciju ovog veoma važnog projekta.
Međutim, u prilog drugom stanovištu
(da pogranična propusnica ipak jeste
identifikacioni
dokument)
ima
više
argumenata, od kojih navodimo samo neke.
Na prvom mjestu, pogranična propusnica
je posebna isprava koja služi njenom
nosiocu za prelazak zajedničke državne
granice između Republike Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, ali i za boravak lica
– nosioca u pograničnom području. Pri
tome kontrolu prelaska zajedničke državne
granice provode nadležne granične službe
strana Sporazuma, uvidom u predočenu
pograničnu propusnicu. Upravo ovaj „uvid“
u pograničnu propusnicu predstavlja
radnju legitimisanja koju vrši službeno lice
nadležne granične službe, radi utvrđivanja
identiteta
lica,
nosioca
pogranične
propusnice.
Legitimisanje
predstavlja
zakonsko pravo službenog lica da u vršenju
službene dužnosti legitimiše građane,
odnosno da utvrđuje njihov identitet. Iz tog
razloga i postoji obaveza nosioca pogranične
propusnice da nosi pograničnu propusnicu
i da je na zahtjev službenog lica nadležnog
organa pokaže. U lične podatke, vidljive
iz jednog identifikacionog dokumenta,
ubrajaju se: prezime, ime, pol, datum i
mjesto rođenja, državljanstvo, prebivalište i
adresa stanovanja, a sve su to upravo podaci
koje jedna pogranična propusnica koja se
izdaje u Bosni i Hercegovini i sadrži. Zatim,
za potrebe izdavanja pogranične propusnice
nadležni organ u Bosni i Hercegovini vrši
i elektronsku akviziciju sliku podnosioca
zahtjeva, potpisa i otiska prstiju, što sve
predstavlja biometrijske podatke u skladu
sa npr. Uputstvom o načinu uzimanja
biometrijskih podataka („Službeni glasnik
BiH“, broj 45/09). Potom, postoji i obaveza
Granične policije Bosne i Hercegovine da,
na zahtjev nosioca, o njegovom trošku,
izvrši zamjenu pogranične propusnice čiji
rok važenja još uvijek nije istekao ukoliko
je ona popunjena, oštećena, uništena ili
je došlo do promjene „identifikacionih
podataka“ nosioca pogranične propusnice.
Sve navedeno ukazuje na opravdan stav da
je ipak riječ o identifikacionom dokumentu,
a u prilog tome govori i vrsta i djelokrug
poslova
koje
tradicionalno
obavljaju
nadležni organi za izdavanje pograničnih
propusnica (u Republici Hrvatskoj je to
ministarstvo unutrašnjih poslova, takođe i
u Republici Srbiji, itd.).
2. DA LI JE POGRANIČNA
PROPUSNICA IDENTIFIKACIONI
DOKUMENT?
Prva dilema na koju je autor naišao prilikom
pisanja ovog rada je sadržana u pitanju o
tome da li je pogranična propusnica zaista
identifikacioni dokument ili ipak ne?
Argumenti postoje i u prilog jedne, ali i
druge tvrdnje.
Osnovni argument u prilog prvom
stanovištu (da pogranična propusnica nije
identifikacioni dokument) je činjenica da je
u samom tekstu sporazuma o pograničnom
saobraćaju definisano kako pogranična
propusnica važi samo uz ispravu o identitetu.
Ako pogranična propusnica važi samo uz
ispravu o identitetu, onda se logično nameće
zaključak kako ona sama i nije isprava na
osnovu koje bi se mogao utvrditi identitet
nekog lica. Zatim, tekst Sporazuma o
pograničnom saobraćaju predviđa kako se
već pri podnošenju zahtjeva za izdavanje
pogranične propusnice mora od strane
podnosioca zahtjeva priložiti valjana
putna isprava, čiji se broj unosi u sam
obrazac pogranične propusnice, kao i da
se pogranična propusnica izdaje sa rokom
važenja od pet godina računajući od dana
prelazak zajedničke državne granice i sa ličnom
kartom. Danas tu mogućnost imaju samo
državljani Republike Hrvatske, koji posjeduju novu
ličnu kartu, ali ne i državljani Bosne i Hercegovine.
Iz tog razloga, ali i zbog činjenice da Sporazum iz
2003. godine nikada nije implementiran, bar ne u
punom kapacitetu, predmet ovog rada su „nove“
pogranične propusnice i rješenja iz Sporazuma
zaključenog 2013. godine.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. UOPŠTENO O POGRANIČNOJ
PROPUSNICI
Nakon što je riješena dilema iz prethodnog
poglavlja, željeli bismo odrediti u koju
vrstu identifikacionih dokumenata spada
pogranična propusnica koja se izdaje u
Bosni i Hercegovini.
Sa sigurnošću se može reći kako je u pitanju
identifikacioni
dokument
namijenjen
stranim državljanima, jer su nosioci
pogranične propusnice koju izdaje Granična
policija Bosne i Hercegovine uglavnom
državljani Republike Hrvatske.
Naime, u Bosni i Hercegovini trenutno
se koristi nekoliko vrsta identifikacionih
dokumenata dostupnih, pod zakonom
utvrđenim uslovima, kako državljanima
Bosne i Hercegovine, tako i strancima.
U identifikacione dokumente predviđene
za državljane Bosne i Hercegovine ubrajaju
se: lična karta, vozačka dozvola, pasoš,
diplomatski pasoš, službeni
pasoš,
zajednički pasoš, brodarska knjižica,
pomorska knjižica i putni list.
Sa
druge
strane,
u
identifikacione
dokumente koje mogu posjedovati stranci
ubrajaju se: lična karta za strance, putna
isprava za izbjeglice, putna isprava za lice
bez državljanstva, putni list za stranca i
pogranična propusnica.
Kao što vidimo, osnov za prethodno izvršenu
podjelu identifikacionih dokumenata je
„državljanstvo“ kao javnopravni odnos
između suverene države i pojedinaca na
osnovu koga pojedinac – građanin ima
prema državi određene obaveze, ali i prava
predviđena za građanina, državljanina te
države bez obzira gdje se on nalazi.2
2 Pitanje državljanstva je prije svega regulisano
Ustavom Bosne i Hercegovine, koji definiše kako
u Bosni i Hercegovini postoji državljanstvo Bosne
i Hercegovine te državljanstvo svakog entiteta, sa
tim da su svi državljani jednog entiteta istovremeno
i državljani Bosne i Hercegovine. Pored navedenog
ustavnog rješenja, postoje i Zakon o državljanstvu
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
4/97, 41/02, 6/03, 14/03, 82/05, 43/09 i 76/09),
Zakon o državljanstvu Republike Srpske („Službeni
glasnik RS“, br. 35/99, 17/00 i 64/05) i Zakon o
državljanstvu Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 43/01).
Državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno
državljanstvo entiteta, dokazuje se uvjerenjem
o državljanstvu koje izdaje nadležna matična
kancelarija u Bosni i Hercegovini ili odgovarajućim
identifikacionim dokumentom za koji zakon
34 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Za lica koja nisu državljani Bosne i
Hercegovine kažemo da su stranci. U
navedenu kategoriju ubrajaju se: stranci,
tj. lica koja imaju državljanstvo neke
druge države, apatridi, lica koja nemaju
državljanstvo ni jedne postojeće države
u svijetu, i bipatridi, lica koja imaju
državljanstvo dvije države istovremeno, ali
ni jedno od tih državljanstava nije domaće,
bosanskohercegovačko državljanstvo.
Izdavanje pograničnih propusnica, ali
i drugih identifikacionih dokumenata
građanima predstavlja posebnu upravnu
radnju nadležnih organa neautoritativnog
karaktera koja se naziva dokumentovanje.
Dokumentovanje
podrazumijeva
raznovrsne radnje ovlaštenih organa kojima
se bilježe određene činjenice, okolnosti i
stanja i izdaju akti kojima se te aktivnosti
potvrđuju.
Dokumentovanje se javlja u dva vida i to:
vođenje evidencija i izdavanje uvjerenja.
Vođenje evidencija vezano je za evidentiranje
određenih činjenica i pojava kao npr.
vođenje evidencije o izdatim pograničnim
propusnicama, vođenje matičnih knjiga i
sl. Vođenju evidencija prethodi donošenje
upravnih akata i drugih upravnih radnji.
Izdavanje uvjerenja predstavlja obavezu
nadležnog organa kojim on potvrđuje
postojanje ili nepostojanje određenih pravno
relevantnih činjenica o kojima taj organ
vodi službenu evidenciju. Uvjerenjima se
ne ustanovljavaju nikakva prava i obaveze
već ona služe za preduzimanje drugih
pravnih radnji. Uvjerenje kao javna isprava
je snabdjeveno oborivom presupmpcijom
istinitosti.
Pored klasičnog vida izdavanja uvjerenja,
koja se izdaju u skladu sa odredbama
Zakona o upravnom postupku,3 nadležni
organi vrše i izdavanje posebne vrste
uvjerenja, odnosno isprava u koje se
ubrajaju i pogranične propusnice, ali i drugi
identifikacioni dokumenti. Dakle, iako
uvjerenja ne proizvode pravno djejstvo kao
upravni akti ona su često u relaciji s upravim
aktom, prvenstveno na način da se izdaju na
osnovu upravnog akta, što svakako s aspekta
krajnjeg korisnika – nosioca pogranične
propusnice jeste jedinstven postupak.
Izdavanje pograničnih propusnica, kao
specifična upravna oblast, čini posebni dio
propisuje kako se isti može koristiti kao dokaz o
državljanstvu (lična karta, pasoš...).
3 Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik
BiH“, br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09 i 41/13).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
upravnog prava u koji se najčešće ubrajaju:
odbrana, prekršaji, državljanstvo, državna
granica, carina, poslovi uprave u oblasti
privrednih i neprivrednih djelatnosti i
unutrašnji poslovi.
Posmatrajući predmet ovog rada, može
se reći kako su subjekti upravno-pravnog
odnosa u postupku izdavanja pograničnih
propusnica nadležni organi, tj. državni
organi uprave, sa jedne strane, i fizička lica,
tj. građani, sa druge strane.4
4. POJAM POGRANIČNE
PROPUSNICE
U tekstu Sporazuma između Republike
Hrvatske i Bosne i Hercegovine o
pograničnom
saobraćaju
pogranična
propusnica je definisana kao posebna
isprava koja služi njenom nosiocu za
prelazak zajedničke državne granice između
Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine,
pod uslovima pograničnog režima.
Državna granica u Bosni i Hercegovini kao
pojam je definisana Zakonom o graničnoj
kontroli („Službeni glasnik BiH“, br. 53/09
i 54/10).5 Sa druge strane, Sporazumom
4 Upravno-pravni odnos jeste posebna vrsta
pravnog odnosa koji nastaje u oblasti djelovanja
uprave. Radi se o društvenom odnosu (odnosu
među ljudima) koji je uređen pravnom normom.
5 Državna granica je zamišljena ravan koja okomito
prolazi graničnom linijom, kao i na području
graničnih prelaza na zračnim, morskim i riječnim
lukama i željezničkim stanicama, preko kojih se
odvija međunarodni saobraćaj. Prof. dr. Slobodan
Miletić državnu granicu definiše kao vidno
obilježen prostor između dvije (ili više) susjednih
zemalja koji je posebno kontrolisan i obezbijeđen.
Prelazak granice je moguć samo na graničnim
prelazima, a izuzetno i van graničnog prelaza u
slučaju više sile ili elementarnih nepogoda širih
razmjera, odnosno na način koji je eventualno
utvrđen međunarodnim ugovorima. Granični
prelazi su mjesta određena za prelazak granice u
određeno vrijeme i sa važećom putnom ispravom.
Granični prelazi vidno su obilježeni propisanim
znakovima upozorenja i obavještenjima koji se
odnose na mjesto i područje graničnog prelaza.
Granične prelaze dijelimo na međunarodne
granične prelaze i granične prelaze za pogranični
saobraćaj. Granični prelaz za međunarodni
saobraćaj je mjesto određeno za prelazak granice
od strane domaćih državljana i državljana drugih
zemalja, a radi boravka na teritoriji susjedne
zemlje, odnosno preko kojeg državljani susjedne
zemlje prelaze granicu radi boravka na teritoriji
naše zemlje. Granični prelaz za međunarodni
saobraćaj može biti drumski, željeznički, vazdušni,
je definisan pojam pograničnog područja
tako da pogranično područje predstavlja
područje širine pet kilometara uz državnu
granicu između BiH i Hrvatske.
U Bosni i Hercegovini se vrši personalizacija6
pograničnih propusnica na obrascu koji
sadrži elektronski memorijski element
(čip), pri čemu nije predviđeno izdavanje
poljoprivrednih uložaka, kao što je to npr.
slučaj u pograničnom saobraćaju između
Hrvatske i Slovenije. Takođe, u Bosni i
Hercegovini se izdaju pogranične propusnice
naprednije generacije u odnosu na one koje
je npr. izdavala Republika Hrvatska (tzv. žute
pogranične propusnice) u obliku knjižice, bez
čipa, na što ukazuje nepostojanje na vanjskoj
strani prednje korice pogranične propusnice
simbola - zlatnog ili srebrenog loga kao
oznake koja upućuje na to da određeni
identifikacioni dokument sadrži čip. Izbor
konačne vrste pograničnih propusnica u
Bosni i Hercegovini izvršila je Komisija za
integrisano upravljanje državna granicom
Bosne i Hercegovine. Navedena Komisija
je imenovana odlukom Savjeta ministara
riječni, itd. Sa druge strane, granični prelaz
za pogranični saobraćaj je prelaz preko kojeg
naši državljani prelaze granicu radi boravka u
određenoj zoni susjedne zemlje, odnosno obrnuto
preko kojeg državljani susjedne zemlje prelaze
granicu radi boravka u određenoj zoni naše
zemlje. Ta zona naziva se pogranično područje.
Granični prelazi za pogranični saobraćaj mogu
biti stalni ili sezonski. Shodno izvršenoj podjeli
graničnih prelaza, na međunarodne granične
prelaze i granične prelaze za pogranični saobraćaj,
treba razlikovati i vrste putnih isprava koje se
u pravilu koriste za prelazak jednog, odnosno
drugog graničnog prelaza. Naime, za prelazak
međunarodnog graničnog prelaza koriste se putne
isprave definisane Zakonom o putnim ispravama
Bosne i Hercegovine, dok se prelazak graničnog
prelaza za pogranični saobraćaj vrši pomoću
pogranične propusnice. Prilikom prelaska državne
granice Bosne i Hercegovine pripadnici Granične
policije BiH vrše kontrolu u skladu sa Zakonom o
graničnoj kontroli, a kontrola obuhvata: provjeru
lica, provjeru stvari i provjeru prevoznog sredstva.
Tom prilikom granični policajci ostvaruju uvid
u važeću putnu ispravu za prelaženje državne
granice utvrđenu zakonom ili međunarodnim
ugovorom, ali i u druge potrebne isprave (isprave o
prevoznom sredstvu, robi, itd.). Geografski položaj
Bosne i Hercegovine je takav da naša država ima
granicu, odnosno granične prelaze sa tri susjedne
nam države, i to: Republikom Srbijom, Republikom
Hrvatskom i Republikom Crnom Gorom.
6 Personalizacija dokumenata je proces ispisa
ličnih podataka nosioca dokumenta na obrazac
dokumenta.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“,
br. 73/08, 98/09, 30/1 i 50/11), sa zaduženjem
da priprema i provodi sporazume o
graničnim prelazima i sporazume o
pograničnom saobraćaju sa susjednim
zemljama, zakone i druge podzakonske akte
vezane za granicu, utvrđivanje prijedloga za
otvaranje, kategorizaciju i prekategorizaciju
graničnih prelaza, zatvaranje graničnih
prelaza i realizaciju drugih pitanja u vezi sa
graničnim prijelazima, itd.
Koristi od pogranične propusnice su
višestruke. Njome se omogućava neograničen
broj ulazaka nosioca u pogranično područje
sa druge strane državne granice, neprekinuti
boravak u pograničnom području u trajanju
od 30 dana, pravo da nosioci pogranične
propusnice budu izuzeti od primjene viznog
režima, da se ne unose štambilji o izvršenim
prelascima u pograničnu propusnicu,
prelazak preko graničnih prelaza otvorenih
ne samo za pogranični, nego i međunarodni
saobraćaj, kao i prema Sporazumu
određenim drugim prelaznim mjestima,
itd.
36 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
5. IZDAVANJE POGRANIČNIH
PROPUSNICA
5.1. Nadležni organi u postupku izdavanja
i personalizacije pograničnih propusnica
Sporazumom između Bosne i Hercegovine
i Hrvatske o pograničnom saobraćaju
kao nadležni organ u BiH za izdavanje
pograničnih
propusnica
stanovnicima
pograničnog područja Hrvatske određena je
Granična policija Bosne i Hercegovine,7 dok
7 Granična policija Bosne i Hercegovine je
policijski organ u Bosni i Hercegovini na državnom
nivou.
Određivanje nadležnosti,
organizacije i upravljanje Graničnom policijom
Bosne i Hercegovine, kao i druga pitanja značajna
za njeno funkcionisanje uređena su Zakonom o
Graničnoj policiji Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 50/04, 27/07 i
59/09).
Granična policija BiH je pravni sljedbenih Državne
granične službe Bosne i Hercegovine, koja je
uspostavljena na osnovu Zakona o Državnoj
graničnoj službi Bosne i Hercegovine, koji zakon
je, u skladu sa svojim ovlaštenjima, 13. januara
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
će državljanima BiH pogranične propusnice
izdavati Ministarstvo unutrašnjih poslova
Republike Hrvatske.
Odlukom objavljenom u „Službenom
glasniku BiH“, broj 64/13, Savjet ministara
Bosne i Hercegovine zadužio je Agenciju
za identifikacione dokumente, evidenciju i
razmjenu podataka Bosne i Hercegovine8 za
2000. godine donio Visoki predstavnik u Bosni
i Hercegovini. Donošenjem novog Zakona o
Državnoj graničnoj službi - Graničnoj policiji
Bosne i Hercegovine u oktobru mjesecu 2004.
godine, Granična policija Bosne i Hercegovine
je definisana kao upravna organizacija u okviru
Ministarstva bezbjednosti Bosne i Hercegovine,
sa operativnom samostalnošću, osnovana radi
obavljanja policijskih poslova vezanih za nadzor
i kontrolu prelaska državne granice Bosne i
Hercegovine i drugih poslova propisanih zakonom.
Zakonom o izmjeni Zakona o Državnoj graničnoj
službi, koji je stupio na snagu 18. aprila 2007.
godine, naziv Državna granična služba promijenjen
je u Granična policija Bosne i Hercegovine.
Granična policija BiH kontroliše cjelokupnu
granicu Bosne i Hercegovine, dugačku 1.551 km.
Sjedište Granične policije Bosne i Hercegovine je
u Sarajevu.
8 Zakonom o Agenciji za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka
Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj
56/08) uspostavljena je Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne
i Hercegovine, kao pravni sljedbenik Direkcije za
implementaciju CIPS projekta.
Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju
i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine jeste
upravna organizacija u sastavu Ministarstva
civilnih poslova Bosne i Hercegovine, zadužena za
oblast identifikacionih dokumenata, skladištenje,
personalizaciju i transport dokumenata, te
centralno vođenje evidencija i razmjenu podataka
između nadležnih organa u Bosni i Hercegovini.
Danas je Agencija za identifikacione dokumente,
evidenciju i razmjenu podataka BiH organizovana
u šest organizacionih jedinica: Sjedište i Centar
za skladištenje, personalizaciju i transport
dokumenata se nalaze u Banjoj Luci, a pored
njih postoje i četiri regionalna centra u Sarajevu,
Bijeljini, Mostaru i Bihaću. Njene usluge koriste
građani Bosne i Hercegovine u cijelom svijetu.
Formiranjem ove agencije na nivou Bosne i
Hercegovine je formirana institucija koja prati,
koordinira i institucionalno reguliše oblast razvoja
identifikacionih dokumenata, prati relevantne
standarde i regulative Evropske unije i razvoj u
skladu sa tim standardima. Takođe, Zakonom o
Agenciji za identifikacione dokumente, evidenciju
i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine je
personalizaciju, tehničku obradu i vođenje
evidencije o pograničnim propusnicama
državljanima Republike Hrvatske, dok su
Granična policija Bosne i Hercegovine i
(izuzetno) Ministarstvo inostranih poslova
Bosne i Hercegovine određeni kao nadležni
organi za vođenje upravnih postupaka
izdavanja pograničnih propusnica.
5.2. Postupak
propusnica
izdavanja
pograničnih
Postupak izdavanja pogranične propusnice
pokreće se isključivo na osnovu ličnog
zahtjeva nosioca pogranične propusnice
koji se predaje na obrascu D (koji čini prilog
potpisanog Sporazuma). Izuzetno, ako
su u pitanju maloljetna lica ili poslovno
nesposobna lica, zahtjev može predati i
njegov roditelj, zakonski zastupnik i staralac.
Pravo na podnošenje zahtjeva za izdavanje
pogranične propusnice nadležnom organu
u Bosni i Hercegovini imaju stanovnici
Hrvatske sa boravištem u pograničnom
području najkraće jednu godinu, uključujući
njihove supružnike i njihovu djecu koja nisu
oblast identifikacionih dokumenata i centralnih
evidencija u BiH riješena u skladu sa evropskim
regulativama, te je sistemski i dugoročno regulisana
ova oblast vezana za evropske integracije.
Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju
i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine je
nadležna za predlaganje i provođenje strategije
i politike razvoja u BiH u oblasti identifikacionih
dokumenata, prema ICAO 9303 standardu i drugim
relevantnim standardima. Takođe, Agencija je,
između ostalog, nadležna za personalizaciju
identifikacionih dokumenata, tehnički dizajn i
formiranje evidencije, održavanje i upravljanje
bazama podataka u koje se pohranjuju podaci
iz evidencija, tehničko održavanje i elektronsko
arhiviranje podataka i informacija koje se vode u
evidencijama definisanim u zakonu, kao javnog
dobra na nivou BiH. Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne
i Hercegovine nije vlasnik podataka pohranjenih u
evidencijama nego su to izvorni organi u Bosni i
Hercegovini (ministarstva unutrašnjih poslova,
itd.). Agencija za identifikacione dokumente,
evidenciju i razmjenu podataka BiH je nadležna
za digitalno potpisivanje u oblasti identifikacionih
dokumenata, odnosno zadužena je za elektronske
certifikate i elektronske potpise vezano za
identifikacione dokumente, u skladu sa zakonom
kojim se reguliše elektronski potpis.
U Agenciji za identifikacione dokumente,
evidenciju i razmjenu podataka Bosne i
Hercegovine se, s obzirom na zakonom utvrđenu
nadležnost i djelokrug poslova koje obavlja,
posebna pažnja posvećuje zaštiti ličnih podataka.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
napunila 18 godina starosti (uključujući i
posvojenu djecu), i u slučaju ako uključena
lica imaju boravište u pograničnom području
u razdoblju kraćem od jedne godine, te
osobe koje imaju boravište u pograničnom
području kraće od jedne godine na lokaciji
koja se nalazi u neposrednoj blizini
zajedničke državne granice, na specifičnom
geografskom položaju i gdje postoji
opravdana potreba čestog prelaženja
zajedničke državne granice. Dakle, pravo na
pograničnu propusnicu pripada isključivo
stanovnicima pograničnog područja, a
veže se za ekonomsku, socijalnu, porodičnu
ili drugu opravdanu poveznicu koju ti
stanovnici imaju sa pograničnim područjem
sa druge strane granice.
Zahtjev za izdavanje pogranične propusnice
se predaje u jedinicama Granične policije
Bosne i Hercegovine ili diplomatskokonzularnom predstavništvu Bosne i
Hercegovine u Zagrebu. Uz zahtjev za
izdavanje pogranične propusnice podnosilac
zahtjeva obavezno mora priložiti sljedeće
dokumente:
■■ važeću putnu ispravu, koju daje samo na
uvid,
■■ dvije fotografije,9
■■ dokument kojim se može dokazati
opravdana
potreba
za
redovnim
prelaskom zajedničke državne granice
pod uslovima pograničnog režima,
odnosno poveznice, a koji dokument
ne može biti stariji od šest mjeseci,
računajući od datuma podnošenja
zahtjeva za izdavanje pogranične
propusnice,
■■ dokument kojim se može dokazati
boravište u pograničnom području u
trajanju od najkraće jedne godine i koji
nije stariji od šest mjeseci, računajući
od datuma podnošenja zahtjeva za
izdavanje
pogranične
propusnice.
Obaveza prilaganja ovog dokumenta ne
odnosi se na supružnike lica koja imaju
boravište u pograničnom području
najkraće jednu godinu, njihovu djecu
koja nisu napunila 18 godina starosti
(uključujući i posvojenu djecu), djecu
supružnika koja nisu napunila 18
godina starosti (uključujući i posvojenu
9 Tekstom Sporazuma prvobitno je bila predviđena
obaveza da se uz zahtjev za izdavanje pogranične
propusnice prilože i dvije fotografije. Međutim,
pošto se u Bosni i Hercegovini vrši elektronska
akvizicija fotografije za pograničnu propusnicu,
prilaganje dvije fotografije na način kako je to
precizirano Sporazumom nije obavezno.
38 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
djecu), te na osobe koje imaju boravište
u pograničnom području kraće od
jedne godine na lokaciji koja se nalazi u
neposrednoj blizini zajedničke državne
granice, na specifičnom geografskom
položaju i gdje postoji opravdana
potreba čestog prelaženja zajedničke
državne granice, i
■■ dokaz o izvršenoj uplati troškova na ime
izdavanja pogranične propusnice.
Podnošenje zahtjeva za izdavanje pogranične
propusnice obuhvata, prema usvojenom
idejnom rješenju, sljedeće:
a. elektronsku akviziciju slike podnosioca
zahtjeva, potpisa i otiska prstiju, pri
čemu se potpis i otisak prsta ne uzima za
lica mlađa od sedam godina,
b. štampanje obrasca D sa jedinstvenim
serijskim brojem na sva tri dijela obrasca
D u karakter i 1D bar kodu, i
c. pridruživanje
broja
protokola
podnesenog zahtjeva serijskom broju
zahtjeva.
Po izvršenoj elektronskoj obradi zahtjeva,
slijedi njegovo slanje elektronskim putem
na personalizaciju nadležnom organu
u BiH, tj. Agenciji za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka
Bosne i Hercegovine. Nakon izvršene
personalizacije, Agencija za identifikacione
dokumente, evidenciju i razmjenu podataka
Bosne i Hercegovine pogranične propusnice
transportuje do sjedišta Granične policije
Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nakon
čega se iste dalje distribuiraju u terenske
kancelarije, a potom i nadležne jedinice
Granične policije Bosne i Hercegovine, ako je
riječ o zahtjevu za izdavanje zaprimljenom
od strane jedinica Granične policije Bosne
i Hercegovine, odnosno u Ministarstvo
inostranih poslova Bosne i Hercegovine,
a potom u diplomatsko- konzularno
predstavništvo BiH u Zagrebu, ako je riječ
o zahtjevu za izdavanje zaprimljenom
od
strane
diplomatsko-konzularnog
predstavništva.
5.3. Novčana naknada
pogranične propusnice
za
izdavanje
Troškovi, odnosno novčana naknada i
njena visina na ime izdavanja pogranične
propusnice uređeni su od strane Savjeta
ministara Bosne i Hercegovine donošenjem
Pravilnika o cijeni pogranične propusnice
(„Službeni glasnik BiH“, broj 73/13), kojim je
utvrđena cijena od 60,00 KM, što predstavlja
zajednički stav obje ugovorne strane da
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se cijena formira na bazi reciprociteta (u
Hrvatskoj cijena propusnice iznosi 225,00
kuna).
5.4. Rokovi izdavanja i važenje pogranične
propusnice
Obaveza nadležnog organa u Bosni i
Hercegovini jeste da udovolji uredno
podnesenom
zahtjevu
za
izadavanje
pogranične propusnice u najkraćem
mogućem roku, ali u svakom slučaju
najkasnije u roku od 60 dana računajući od
dana zaprimanja urednog zahtjeva.
Sve pogranične propusnice se izdaju sa
rokom važenja od pet godina, bez obzira da
li je lice, nosilac propusnice, maloljetan ili
punoljetan, odnosno bez obzira na njegovu
dob i uzrast.
5.5. Odbijanje zahtjeva
pogranične propusnice
za
izdavanje
Nadležni organ za izdavanje pogranične
propusnice podneseni zahtjev će odbiti
ako zahtjev nije potpun, ako nije dokazana
poveznica naznačena u prethodnom tekstu
i ako podnosilac zahtjeva ne udovoljava
uslovima iz Sporazuma između Hrvatske
i Bosne i Hercegovine o pograničnom
saobraćaju. U slučaju da podneseni zahtjev
bude odbijen plaćena taksa na ime izdavanja
pogranične propusnice ne vraća se.
5.6. Izgled obrasca pogranične propusnice
Pogranična propusnica sa elektronskim
elementom sadrži sljedeće podatke:
a) naziv na hrvatskom jeziku, odnosno
na službenim jezicima Bosne i
Hercegovine,
b) serijski broj pogranične propusnice,
c) ime i prezime, datum rođenja i pol
nosioca pogranične propusnice,
d) fotografiju nosioca pogranične
propusnice,
e) državljanstvo i boravište nosioca
pogranične propusnice i adresu
stanovanja,
f) naziv organa nadležnog za izdavanje
pogranične propusnice, mjesto i
datum izdavanja i datum do kada važi
pogranična propusnica,
g) područje u pograničnom području u
kojem je nosiocu dopušteno kretanje i
boravak,
h) broj putne isprave na osnovu koje je
pogranična propusnica izdata,
i) granične prelaze i/ili prelazna mjesta
preko kojih je nosiocu dopušten
prelazak zajedničke državne granice,10
j) potpis nosioca pogranične propusnice, i
k) napomenu da nosiocu nije dopušteno
kretanje izvan pograničnog područja
te da će svaka zloupotreba prava koja
uživa nosilac pogranične propusnice
biti podložna zakonskoj odgovornosti
i kaznama predviđenim nacionalnim
zakonodavstvom ugovornih stranaka.
Slika broj 1 - Izgled obrasca pogranične
propusnice
5.7. Gubitak pogranične propusnice
Nosilac pogranične propusnice je dužan
najbližoj policijskoj stanici prijaviti, bez
odlaganja, činjenicu da je njegova pogranična
propusnica izgubljena, ukradena, oštećena,
uništena ili oduzeta kao posljedica odluke
nadležnog sudskog ili upravnog organa
Republike Hrvatske ili Bosne i Hercegovine
10 Spisak taksativno pobrojanih prelaznih mjesta
je sadržan u Dodatku C Sporazuma i obuhvata
ukupno 50 prelaza širom zajedničke državne
granice između Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
za vrijeme njegovog boravka u pograničnom
području. U tom slučaju Granična policija
Bosne i Hercegovine je dužna, na osnovu
izvršene prijave, izdati potvrdu na obrascu
predviđenom u dodatku E Sporazuma, uz
čije predočenje lice, koje je prijavilo takav
događaj, može nesmetano preći zajedničku
državnu granicu, odnosno vratiti se u državu
svog boravišta. O ovakvim događajima
granične policije Republike Hrvatske,
odnosno Bosne i Hercegovine obavještavaju
se neposredno i bez odgađanja. Naravno,
nosilac pogranične propusnice je dužan
prilikom prijave navesti sve okolnosti
o gubitku, krađi, oštećenju, uništenju
ili oduzimanju, odnosno pronalasku
pogranične propusnice. Nadležni organ
će odgovarajućom odlukom, nakon što
je prikupio sve činjenice o izgubljenoj,
ukradenoj, oštećenoj, uništenoj ili oduzetoj
pograničnoj
propusnici,
proglasiti
pograničnu propusnicu nevažećom. U
slučaju da se desi da pogranična propusnica
čiji su gubitak, nestanak ili krađa prijavljeni,
bude u međuvremenu pronađena, ista će se
vratiti nosiocu, a postupak koji je pokrenut
na osnovu prijave o nestanku obustavit
će se, ako propusnica nije već proglašena
nevažećom.
6. ELEKTRONSKI MEMORIJSKI
ELEMENT
Već
je
navedeno
kako
pogranična
propusnica koju izdaje nadležni organ
u Bosni i Hercegovini sadrži elektronski
memorijski element. Iz tog razloga postavlja
se pitanje šta je to elektronski memorijski
element? Elektronski memorijski element
(drugim riječima čip ili biometrija) jeste
mjerljiva fizička oznaka pojedinca koja se
može upotrijebiti za potvrdu identiteta.
Pogranična propusnica u svojoj strukturi
sadrži elektronski „nosač“ podataka – čip,
koji je skriven unutar propusnice i u kojem
su pohranjeni biometrijski podaci nosioca
pogranične propusnice, tako da pogranična
propusnica
predstavlja
identifikacioni
dokument koji sadrži biometrijske podatke
nosioca.
Model pogranične propusnice koji se izrađuje
u BiH omogućava visokokvalitetnu zaštitu
od prevare, zloupotrebe i neovlaštenih
izmjena, smanjuje rizik od „krađe identiteta“
i pospješuje zaštitu bh. granice putem brze
provjere nosioca propusnice koji ulaze u
zemlju.
Pogranična propusnica usklađena je sa
Uredbom Evropskoga parlamenta i Vijeća
broj 1993/2006 od 20. decembra 2006. godine,
kojom se utvrđuju pravila o malograničnom
prometu na vanjskim granicama država
članica te se izmjenjuju i dopunjuju odredbe
40 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Schengenske konvencije, odnosno sa
Uredbom Vijeća broj 1030/2002 od 13. juna
2002. godine o utvrđivanju jedinstvenog
obrasca boravišnih dozvola za državljane
trećih zemalja.
Nova pogranična propusnica u sebi sadrži
čip koji komunicira s inspekcijskim
uređajem na graničnom prelazu putem
radiotalasa, na način da je potrebno
propusnicu adekvatno prisloniti na čitač
kako bi bio ostvaren početak komunikacije.
Čip je smješten unutar višeslojne strukture
obrasca pogranične propusnice sa podacima
nosioca.
Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje
pogranične
propusnice
uzimaju
se
biometrijski podaci podnosioca zahtjeva i to
putem odgovarajućih tehničkih sredstava.
Nakon toga vrši se prevođenje tih podataka
u elektronski oblik.
Postupak uzimanja biometrijskih podataka
podnosioca zahtjeva u BiH je propisan
Uputstvom o načinu uzimanja biometrijskih
podataka („Službeni glasnik BiH“, broj
45/09). Prema navedenom uputstvu, u
biometrijske podatke ubrajaju se: fotografija,
otisci prstiju i potpis, sa time da kada su u
pitanju maloljetna lica do sedam godina
starosti uzimanje potpisa i otiska prstiju nije
potrebno.
Podatke pohranjene unutar čipa nemoguće
je izmijeniti bez lakog otkrivanja namjere
krivotvorenja, a pograničnu propusnicu
je
gotovo
nemoguće
falsifikovati
i
zloupotrijebiti, a veoma teško jeste i njeno
uništenje, odnosno uništenje čipa.
7. ZAKLJUČAK
Na kraju, može se konstatovati kako se
postupak izdavanja, ali i personalizacije
pograničnih
propusnica
od
strane
nadležnih bh. organa realizuje veoma
kvalitetno, u skladu sa okvirom koji je dat
prije svega Sporazumom o pograničnom
saobraćaju, ali i podzakonskim aktima
donesenim od strane Savjeta ministara
Bosne i Hercegovine. Ostaje još da se u
narednom periodu pristupi donošenju
zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
graničnoj kontroli, čime bi bila i zakonom
definisana nadležnost Granične policije
Bosne i Hercegovine u oblasti provođenja
upravnih postupaka izdavanja pograničnih
propusnica i slično, a što bi predstavljalo
i pravni osnov za donošenje pravilnika o
izdavanju pograničnih propusnica u skladu
sa zaduženjima od strane Savjeta ministara
BiH. Na ovaj način bi bila zaokružena jedna
kompleksna cjelina u oblasti pograničnih
propusnica u Bosni i Hercegovini.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Марко К. АЋИЋ,
magistar iur.
Осврт на Нацрт правила
за израду закона и других
прописа Републике Српске
СИЖЕ
У
тврђивањем Нацрта правила за израду закона и других прописа Републике
Српске, Народна скупштина Републике Српске опредијелила се да на
систематичан и поучан начин ријеши све недостатке који су до сада били
видљиви приликом креирања и усвајања аката у свим њиховим фазама, на различитим
нивоима њиховог усвајања. Неопходност доношења оваквих правила уочена је
одавно, али се законодавац у Републици Српској одлучио на овај корак тек онда када је
усвојено рјешење припремљено тако квалитетно да може задовољити све субјекте на
које ће се односити и који ће имати обавезу да поступају по његовим нормама. Оваква
обавезност примјене прецизирана је јасно за: овлаштене предлагаче који акте упућују
ка Народној скупштини, републичке органе управе, као и органе јединица локалне
самоуправе који, за разлику од претходно примјењиваних правила, нису имали ту
обавезу тако изричито наглашену. Такође, прописана је и факултативна обавеза за све
остале органе који стварају право, мислећи прије свега ту на јавна предузећа, јавне
установе и друге правне субјекте, да и они примјењују норме утврђених правила.
Кључне ријечи: Народна скупштина Републике Српске, Правила за израду прописа,
подзаконски прописи, дијелови правног акта, измјене и допуне прописа, писање
амандмана, пречишћени текст прописа, исправка прописа, језик и стил писања
прописа, планирање израде прописа, израда закона.
Увод - веза са првим дијелом Нацрта
правила
Доносећи Нацрт правила за израду закона и
других прописа Републике Српске, предложен од
стране Законодавног одбора,� Народна скупштина
Републике Српске као највиши законодавни
орган у Републици Српској, у складу са својом
уставном надлежношћу,� водила се и намјером,
да се уреде посебно ова правно-методолошка
начела и правна техника која ће се примјењивати
приликом израде закона, других прописа и општих
аката, између осталог и да би се испоштовала и
примјена напријед појашњеног начела уставности
и законитости акта.
Како смо већ у првом дијелу појашњавања насловне
теме, објављене у IX броју часописа „Правни
савјетник“ истакли, стварање права један је од
најсложенијих и најодговорнијих послова у вршењу
законодавне власти, као и у правном уређивању
друштвених односа. Имајући на уму да је то
сложен процес, њега можемо дефинисати и као
давање правног облика друштвеној стварности.
Под стварањем права подразумијевамо и
регулисање друштвених односа на начин да се
општим правним нормама даје један од правно
дозвољених облика друштвеном проблему који се
жели нормирати. Да би се успјешно усагласили
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
право и друштвени односи неопходно је познавати:
номотехничка правила, суштину правних норми,
као и друштвене односе које се жели регулисати, а
на које ће право бити примјењивано.
Доносилац ових правила - Народна скупштина
Републике Српске утврдила их је у функцији
законодавног органа који доноси и усваја законе
и у чијој надлежности и јесте да пропише
правила којих ће се придржавати сви овлашћени
предлагачи у поступку њихове израде.
Систематика Нацрта правила
Нацрт правила за израду закона и других прописа
Републике Српске обухвата више поглавља
која појашњавају и дају упуте везане за будуће
нормативно-правне активности субјеката који ће
се, приликом израде прописа, водити његовим
одредбама.
Најзначајнији дијелови утврђених правила су:
1. Основне одредбе,
2. Структура закона,
3. Систематика закона (материја везана
за основне одредбе, садржинске одредбе,
казнене одредбе, прелазне одредбе, завршне
одредбе),
4. Садржај образложења,
5. Врсте и структура подзаконских прописа,
6. Начин писања измјена и допуна прописа:
измјене и допуне прописа, начин писања
измјена и допуна, писање амандмана,
7. Израда пречишћеног текста и исправке
прописа (израда пречишћеног текста
прописа, исправка прописа),
8. Начин писања прописа, језик и стил (начин
писања назива, текста и образложења
закона, језик и стил),
9. Планирање израде прописа (планирање
израде прописа, израда закона),
10. Прелазне и завршне одредбе.
Имајући на уму да смо прва четири поглавља
обрадили у првом дијелу писања о насловној теми,
у овом раду покушат ћемо дати појашњење другог
дијела прописа у којем су на јасан и прецизан
начин објашњена изнад побројана поглавља
прописа од броја 5 до 10.
Подзаконски прописи и њихова израда
Позитивноправним прописима у Републици
Српској прописано је које врсте подзаконских
аката егзистирају у нашем правном систему. Под
подзаконским прописима сматрамо прије свега:
уредбе, одлуке, смјернице, рјешења, инструкције,
правилнике, наредбе, упутства, итд.
Јасна дистинкција направљена је између аката
које доноси Влада и њихове правне снаге, а то су:
42 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
уредба, одлука, смјернице, рјешење, инструкција
и други подзаконски акти у односу на исте
или по називу сличне акте које доносе други
организациони дијелови управе у Републици
Српској, мислећи прије свега на републичке
управе и републичке управне оганизације (заводе
и дирекције). Републички органи управе доносе:
правилнике, наредбе, упутства, инструкције и
друге подзаконске акте.
Значај утврђеног Нацрта правила је и у едукативном
смислу јер истичу поново да Влада и републички
орган управе доносе подзаконске прописе када
су законом, односно прописом Владе изричито
овлаштени за њихово доношење. Такође на овом
мјесту треба поново нагласити да се подзаконским
прописом Владе и републичког органа управе не
могу уредити питања која се уређују законом јер
би дошло до класичног кршења надлележноси
органа управе који би се упустио у процедуре
доношења оних аката за које немају надлежност.
У том смислу и Нацрт указује на чињеницу да
се подзаконским прописом републичког органа
управе не могу давати овлаштења за доношење
другог подзаконског прописа.
У члану 43. Нацрта, као и у случају законских
аката, и за подзаконске акте се даје јасна правна
норма шта ова категорија аката треба да садржи.
У складу са претходно реченим, Нацрт правила
дефинише да: уредба, одлука, смјернице, рјешење,
правилник, наредба, упутство и остали општи
акти треба да имају сљедеће саставне дијелове:
• уводни дио (преамбулу) и назив,
• садржај, односно текст прописа,
• потпис овлаштеног лица и
• број и датум прописа.
Поред ових обавезних дијелова акта, у њиховом
саставу могу се наћи и прилози, као саставни
дијелови и то изричито у ситуацијама када се
облик и садржај прилога због специфичности
материје не може изразити на нормативан
начин.1 Како је у досадашњој пракси израде
ових врста аката било одређених нејасноћа
везаних за навођење детаљног основа правног
прописа, доношењем овог прописа законодавац
се одредио за прецизнију правну норму која, у
смислу рјешавања овог проблема, прописује
да уводни дио уредбе, правилника, наредбе и
упутства и других прописа садржи правни основ
за доношење и назив органа који доноси пропис,
односно овлаштено лице у органу.
Такође, када је правни основ за доношење
подзаконског прописа из члана 44. Нацрта садржан
1 1 Одредбом члана 63. Пословника Народне
скупштине Републике Српске („Службени гласник
РС“, број 31/11) прописано је да Законодавни
одбор, поред нацрта и приједлога закона,
разматра и друга акта које доноси Народна
скупштина.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Под стварањем права
подразумијевамо и
регулисање друштвених
односа на начин да
се општим правним
нормама даје један од
правно дозвољених
облика друштвеном
проблему који се жели
нормирати. Да би се
успјешно усагласили
право и друштвени
односи неопходно је
познавати: номотехничка
у закону или другом пропису, у уводном дијелу се наводи број
Службеног гласника, односно другог службеног гласила у коме је
пропис објављен, укључујући све измјене и допуне.
Као и код израде законских прописа, и код подзаконских аката
Нацрт даје јасну структуру којом се треба водити приликом израде
истих. Члану се даје централно мјесто и његовој структури се
посвећује адекватна пажња. У том смислу, поред одређења значаја
самог члана као основне класификационе јединице и битне
напомене да је његова централна улога само у одређеној врсти
подзаконских аката, прије свега у уредбама и правилницима,
даје се објашњење и његовог означавања арапским бројем на
средини изнад текста.
Насупрот уредбама и правилницима, у осталим подзаконским
актима као што су нпр. одлуке, смјернице, упутства, рјешења, итд.
Нацрт правила прописују да је основна класификациона јединица
у овим претходно побројаним подзаконским актима тачка, која се
различито означава:
1. у првом случају, тј. код израде текста одлуке тачка се
означава римским бројем на средини изнад текста,
2. у другом случају, тј. приликом израде текстова смјерница,
наредби, упутстава и рјешења тачка се означава арапским
бројем испред текста.
Српске утврдила их је у
Без обзира на то о којој се категорији аката ради, а у којима је
основна класификациона јединица тачка, одеђено је да сви они
у свом саставу могу имати подтачке и алинеје, у зависности од
обима истих. Подтачке ових прописа означавају се арапским
бројем са једностраном заградом испред текста, а алинеје са
цртом.
Значај усвојених правила, како је претходно наведено више
пута, јесте и у одлуци законодавца да ријеши велики број
нејасних ситуација које су се пред креаторима прописа (поготово
подзаконских прописа) јављале у више наврата. У складу са
наведним, битно је напоменути да су овим утврђеним текстом
Нацрта правила разријешене још неке битне дилеме, овај пут
везане за обим и врсту правних норми које се не могу наћи у
њиховом садржају.
Чланом 46. Нацрта правила подзаконским прописима, осим
уредбе и одлуке које доноси Влада, не могу се прописивати
прекршајне санкције због повреде јавног поретка. Уводи се и
правило код подзаконских прописа који садрже до 30 чланова да
се чланови наводе у низу и не групишу се.
функцији законодавног
Измјене и допуне прописа
правила, суштину
правних норми, као и
друштвене односе које
се жели регулисати, а
на које ће право бити
примјењивано.
Доносилац ових
правила - Народна
скупштина Републике
органа који доноси и
усваја законе и у чијој
надлежности и јесте да
пропише правила којих
ће се придржавати сви
овлашћени предлагачи у
поступку њихове израде.
Без обзира на чињеницу о томе колико се уважавала стварност
и степен развоја једног друштва, приликом доношења одређеног
акта, битно је напоменути да протеком одређеног времена (или
бржим или споријим наступањем одређених нових чињеница,
или појава у области која се уређује) долази до тога да се донесени
акти сматрају превазиђеним и постају неупотребљиви, прије свега
због њихове саме статичности или немогућности да се измјенама
и допунама поправи њихов садржај.
Раскорак између нормативног и стварног постаје све већи како се
друштво развија, поготово ако је намјера доносиоца акта да што
више друштвених правила и односа подведе под правну норму.
У таквим ситуацијама, поготово у области управног, привредног
права или финансијског права, овај проблем постаје још већи.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
У овим гранама права само једна системска
промјена може довести до тога да се велики број
законских и аката ниже правне снаге оцијени као
превазиђен или недовољно регулисан у односу на
наступиле промјене, нпр. у привредном животу,
начину обрачуна личних доходака грађана, новом
организационом раду управе без обзира на ком се
нивоу налази и сл.
Да би се уклонили субјективност и волунтаризам
у провођењу измјена и допуна закона, неопходно
је одабрати и примијенити неколико критеријума,
а посебно оних који се односе на:
• Квалитет измјене постојећих прописа,
• На квантитет – обим норми у пропису који
се мијења,
• Учесталост измјене прописа,
• Временско ограничење измјена, итд.2
Утврђени текст Нацрта правила, такође на трагу
теоријских становишта, предвиђа да се измјене и
допуне прописа врше у случајевима када прописи
не одговарају промјенама у правном систему или
промјенама у политици у одређеној области, или
треба да се прилагоде стварним потребама.
Такође, битно је нагласити да усвојено рјешење
предвиђа и посебне ситуације када се одступа од
овакве праксе и то у случајевима ако се укупно
(узимајући у обзир све извршене измјене и
допуне) више од половине чланова основног
текста прописа мијења, односно ако се допуњава
или мијења правни основ за доношење или назив
прописа, те се приступа доношењу новог прописа.
Облигаторном нормом се прописује и да се
измјенама и допунама прописа не може вршити
измјена или допуна назива прописа и завршних
одредби, као да се не не могу вршити измјене и
допуне пречишћеног текста прописа.
Посебна околност која се јавила као резултат
досадашњих правних чињеница везаних за
дјеловање Уставног суда Републике Српске
је и ситуација када је неопходно приступити
што прије измјенама и допунама прописа, када
Уставни суд Републике Српске донесе одлуку да
пропис, односно поједине његове одредбе нису у
сагласности са Уставом Републике Српске.
Правне норме су јасне и о питањима везаним за
поштовање основних норми номотехнике која
одређују којом врстом акта се врше измјене
којег акта и у којем обиму. Чланом 49. Нацрта
правила каже се да се измјене и допуне прописа
врше само прописом истог назива и у поступку
прописаном за његово доношење, као и то да се
измјенама и допунама једног прописа не могу
вршити измјене у пропису којим се уређује друга
2
Уставни основ за доношење правила за
израду закона и других прописа Републике Српске
садржан је у члану 70. тачка 2. Устава Републике
Српске, према којем је у надлежности Народне
скупштине Републике Српске, између осталог, да
доноси законе, друге прописе и опште акте.
44 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
област.
Измјеном и допуном материјалних одредаба
не може се одступити од начела на којима се
заснива основни текст или од суштинских
рјешења основног текста прописа који се мијења
и допуњава. Ако измјене и допуне утичу на друге
прописе, онда истовремено треба да се изврше и
за те прописе.
Правилима се врло прецизно појашњава начин
писања измјена и допуна.�
Писање амандмана
Пословником о раду Народне скупштине
Републике Српске („Службени гласник РС“,
број 31/11), чланом 212, прописано је да се
приједлог за измјену и допуну приједлога закона
– амандман, подноси предсједнику Народне
скупштине у писаном облику с образложењем
све до закључивања разматрања приједлога.
Такође, ако се приједлогом закона мијења или
допуњава закон, амандмани се могу подносити
само на чланове предложених измјена и допуна.
Тумачењем у односу на уставну норму везану за
овлаштене предлагаче закона, као и аналогију из
Пословника о раду Народне скупштине такође
везану за овлаштене предлагаче, у овом члану се
каже и да амандмане могу поднијети овлашћени
предлагачи закона, као и радна тијела Народне
скупштине.
Посебна категорија амандмана су они на буџет
који, поред свега претходно наведеног, обавезно,
поред позиције на коју се врши трансфер
средстава, морају садржавати и позицију са које
се трансфер врши.
Како су се у досадашњој парламентарној пракси
често јављали проблеми везани за подношење и
писање амандмана, законодавац (у овом случају
Народна скупштина РС) се у овом случају,
доношењем правила, између осталог одлучио и
да прецизније уреди и ово питање како би се у
будућем законодавном раду предуприједиле све
ситуације везане за начин писања и подношења
амандмана. Чланом 58. Нацрта правила прописано
је да се при писању амандмана на приједлоге
закона који се налазе у скупштинској процедури
посебно мора водити рачина о том да се:
1. наведе правни основ за подношење
амандмана при чему се мисли на
одговарајући члан Пословника Народне
скупштине Републике Српске. као и уз
обавезно навођење назива приједлога
прописа,
2. изнад текста сваког амандмана обавезно
је написати ријеч: „АМАНДМАН“ и
ставити одговарајући римски број,
почевши од броја један, а затим по
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
редослиједу бројевима до
предложеног амандмана,
посљедњег
3. у
амандману
назначити
одредба
приједлога прописа (члан, став, тачку,
подтачку, алинеју, односно наслове
изнад њих или њихове дијелове) на коју се
амандман односи и навести предложено
рјешење (брисање, измјена, допуна),
4. да амандман садржи образложење и
5. да амандман буде потписан од овлаштеног
подносиоца
Такође даје се упутство свим доносиоцима аката,
без обзира на то о ком се нивоу ради, да при
писању амандмана3 на приједлог закона сходно
примјењују одредбе Нацрта правила која се односе
на начин писања измјена и допуна прописа.
Израда пречишћеног текста прописа
Теоријски, пречишћени текст закона можемо
дефинисати као укупност важења општих правних
норми сабраних и систематизованих у један
пропис из више важећих истоврсних прописа, са
тим да сви прописи и даље остају на снази, али се
не мора примјењивати сваки од њих, него се може
примјењивати пречишћени текст тих прописа.
Оваку теоријску дефиницију треба посматарти
и из другог угла прије свега због нејасноћа
везаних за начин примјене пречишћеног текста
закона, као и дилема да ли пречишћени текст
закона може користити у свакодневном раду
прије свега судова и осталих органа, а такође и
у свјетлу пресуде Уставног суда РС број У-16/10
од 25. 11. 2013. године. Овом пресудом каже
се прије свега да пречишћени текст закона не
смије да задире у систематику законског текста,
нити у бројчане ознаке законских одредби, које
су саставни дио текста закона. Такође, законске
одредбе у пречишћеном тексту, по мишљењу
овог суда, треба систематизовати по редослиједу
који је одредио законодавац, при чему се опет
напомиње да није дозвољено мијењати бројчане
3
Чланом 43. став 2-5. Нацрта прописано је да се у
посебној одредби прописа наводи да он садржи
и одређене прилоге, који су његов саставни
дио. Ако је број прилога већи, наводи се тачан
број прилога који се означавају одговарајућим
арапским редним бројем и великим словима.
Прилози из става 2. члана 43. Нацрта правила
прилажу се као посебан додатак на крају прописа,
осим у случају подзаконских прописа који садрже
материју техничког карактера која је нераскидиво
везана са текстом прописа и заједно чини логичку
цјелину (скице, табеле, графикони, шеме, слике и
слично), а у том случају садржај тих прилога уноси
се у текст прописа.
ознаке законских одредби одређене у основном
тексту закона, односно у његовим измјенама и
допунама, а испод сваког члана или става који је
накнадно измијењен или допуњен треба означити
број „Службеног гласника РС“ у којем је измјена
обављена и датум ступања на снагу.
Нацртом правила се јасније прописује стварна
намјена за доношење пречишћеног текста, а
посебно начин његове припреме. Чаном 60.
утврђеног Нацрта правила прописује се када се
приступа изради пречишћеног текста.
Правна норма која дефинише ово питање
јасно каже да ако је пропис више од три пута
мијењан или допуњаван, при чему је отежано
праћње текста и садржаја прописа, приступа
се, у правилу, изради пречишћеног текста
прописа. За израду пречишћеног текста закона,
према члану 231. Пословника о раду Народне
скупштине Републике Српске („Службени
гласник РС“, број 31/11), задужен је Законодавни
одбор Народне скупштине Републике Српске.
Ово овлаштење за израду пречишћеног текста
прописа мора бити изричито изражено у пропису
о измјенама и допунама, којим се одређује и рок
у којем су овлаштени органи дужни да припреме
пречишћени текст прописа без обзира на то да
ли се ради о пропису који доноси Влада када га
припрема њена стручна служба или о акту које
доносе републички органи управе, у ком случају
их припремају стручне службе тих органа.
Пречишћени текст прописа4
треба да садржи
4
 Када се измјенама и допунама прописа
послије одређеног члана основног текста
додаје један или више нових чланова, то
се констатује у уводној реченици, а послије
цитира текст нових чланова, с тим да се над
сваким од њих напише ријеч: ‘’члан’’, са
одговарајућим бројем.
 Знаци навода стављају се испред ознаке првог
од чланова који се додају и послије текста
посљедњег члана.
 Нов, односно нови чланови, добијају
број члана послије којег се додају, са
одговарајућом словном ознаком (а, б, в).
 У прописима чији је основни класификациони
знак тачка измјене и допуне врше се тако што
се прије сваке тачке напише одговарајући
број.
 Када се у члану основног прописа мијења
постојећи став, то се изражава ријечима:
‘’став… мијења се и гласи’’, а када се
додаје један или више ставова, врши се
пренумерација постојећих ставова, тако што
се назначава да: ‘’досадашњи ст… постају
ст…’’
 Ако се у текст прописа додаје нови став, који
у члану раније није постојао, то се изражава
ријечима: ‘’дадаје се нови став…’’.
 Ако се у текст прописа додаје само један
члан или став, ријеч: ‘’члан’’, односно ‘’став’’
не скраћује се, међутим, ако је ријеч о више
чланова или ставова, онда се пише скраћено:
‘’чл.’’, односно: ‘’ст.’’.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
основни текст у који су уграђене све измјене и допуне које су усвојене и
објављене и исправке.
Исправка прописа
У правној теорији исправком прописа можемо означити активност надлежног
органа или службе који по службеној дужности уклања разлике или грешке у
објављеном пропису, а у односу на оригинални текст прописа ако се појавила
макар и једна разлика између усвојеног и објављеног текста.
Чланом 65. Нацрта правила каже се, на трагу претходне дефиниције, такође да
се исправка прописа која је усвојена и објављена у Службеном гласнику врши
од стране стручне службе у случају када се утврди да објављени текст прописа
не одговара изворном тексту прописа.5 Исправка прописа се врши писаним
актом који садржи увод којим се означава: служба овлаштена за вршење
исправке, правни основ, пропис из којег проистиче овлаштење, назив прописа
који се исправља (напримјер: исправка закона), текст исправке и потпис
овлаштеног лица. Обавеза је струче службе која ради исправку прописа да је
и објави обавезно у Службеном гласнику.
 Када се допуњава постојећи члан прописа тако што се додају нове ријечи,
користи се израз послије ријечи: ‘’...’’, додају се ријечи: ‘’...’’ Исто правило се
примјењује када се додаје нови став.
 Ако се у тексту прописа мијењају одређене ријечи, користи се израз: ријечи:
‘’…’’ замјењују се ријечима: ‘’...’’.
 Када се у пропису мијењају бројеви, тада треба писати број: ‘’-’’, замјењује
се бројем ‘’-’’, са тим што ће, у звисности од контекста у ком је употријебљен,
број некад означавати износ средстава, годину, итд. Исто правило важи и за
проценте.
 Једном одредбом прописа о измјенама и допунама обухвата се, по правилу,
једна одредба основног прописа. Међутим, ако се у више одредаба основног
прописа замјењују исте ријечи другим ријечима, ове измјене се могу
обухватити једном одредбом.
 Ако се измјенама прописа брише одредба или дио одредбе, тада се користи
израз: ‘’брише се’’.
 Истом формулацијом бришу се и друге врсте одредаба (реченице, тачке и
слично), са тим што се умјесто израза: ‘’ријечи’’, користи термин за садржај који
се брише.
5
Остале битне напомене везане за пречишћени текст :
• У преамбули пречишћеног текста се наводе сви прописи који се уводе у
пречишћени текст, назив прописа и број Службеног гласника у којем су
објављени.
• Послије наслова прописа, у истом реду, али у загради, исписује се наслов:
„Пречишћени текст“.У пречишћени текст прописа не може се уносити
ништа што није било предмет измјена и допуна.
• Пречишћени текст има службени карактер и објављује се у Службеном
гласнику
• Пречишћени текст садржи уводни дио, назив прописа са ознаком:
“пречишћени текст“, која се ставља у заграду испод назива прописа, и сам
текст прописа.
• Уводни дио пречишћеног текста прописа садржи: правни основ, назив
органа, односно тијела које га утврђује, назив прописа са бројевима
Службених гласника у којима је објављен основни текст и све његове
измјене и допуне и исправке и број и датум када је утврђен пречишћени
текст са потписом овлаштеног лица.
• Приликом израде пречишћеног текста прописа поштује се структура,
садржај и назив дијелова прописа.
• У пречишћеном тексту прописа не могу се мијењати изрази, исправљати
грешке које нису исправљене, нити дијелити цјелине, односно одредбе.
• Поред ознаке чланова који су мијењани или брисани треба навести број
службеног гласника у коме је извршена измјена и датум њеног ступања на
снагу .
• У свим одредбама којима се одређује датум ступања на снагу прописа, а
које улазе у пречишћени текст, изразе којима се то чини треба замијенити
тачним датумом.
Одредбе које се односе на рокове за усклађивање подзаконских аката са прописом
треба исказати у прошлом времену.
46 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Начин писања прописа, језик и стил
У поглављу VIII утврђеног Нацрта правила говори се детаљно о више питања
која због величине овог рада и броја норми које се тичу те технике израде,
као и писања сваког од дијелова акта посебно, не можемо обрадити детаљно.
Ипак, напоменут ћемо најважније норме које се могу наћи у овом поглављу.
Нацрт правила прописује детаљно: састав нацрта или приједлога закона,
садржај насловне странице, начин писања текста садржаја, начин писања
образложења, обавезност навођења акта по хитном поступку, језик и стил
писања, начин нумерисања у тексту и писање бројева и датума, значење на
језицима конститутивних народа.
Планирање израде прописа
Посебна област којој желимо при крају овог рада посветити пажњу односи се
на планирање израде самих прописа. Чланом 78. Нацрта, републички орган
управе у годишњи план (програм) рада обавезно уноси и израду прописа,
било да је ријеч о новом пропису или измјенама и допунама постојећег. Овакав
план треба да садржи назив прописа који се припрема и рокове израде нацрта,
односно приједлога прописа.
Такође, републички органи управе који се појављују у улози обрађивача
нормативних аката а у свом саставу немају посебну организациону јединицу
за нормативне послове, у складу са правилником о унутрашњој организацији,
дужни су образовати посебну организациону јединицу за нормативне послове.
Изузетак од претходно поменуте норме је ситуација када, због обима послова
и организације рада, није потребно формирати организациону јединицу, па
нормативне послове у републичком органу управе може обављати по један
државни службеник.
Законодавац упућујућом нормом у Нацрту правила указује и на неопходну
стручну помоћ коју доносиоци могу тржити приликом израде аката. Посебно се
напомиње, дакле, да уколико је ријеч о сложеном пропису и када се стручност не
може обезбиједити унутар републичког органа управе, руководилац органа ће,
уз одобрење Владе, обезбиједити тим стручњак из других републичких органа
који чине радну групу, а рад радне групе координира организациона јединица
за нормативне послове из састава органа. Поред тога, уколико се стручност
не може обезбиједити ни у оквиру републичких органа управе, руководилац
органа у израду прописа може укључити спољне стручњаке, експерте за
поједине области, а рад експерата одвија се у сарадњи с организационом
јединицом за нормативне послове.
Израда закона
Израда закона појављује се у облику преднацрта, нацрта и приједлога. Основ за
израду преднацрта закона су тезе. У припреми преднацрта закона примјењују
се критеријуми који су постављени у Нацрту правила. Организациона јединица
за нормативне послове, одређена у члану 79. Нацрта правила, обавезна је да
обезбиједи доступност информација о преднацрту закона заинтересованој
јавности и учини их доступним на својој интернет страници. Када је у изради
преднацрта закона обрађивач републички орган управе, обавезно се спроводе
консултације и са другим органима управе на које се односи материја закона,
удружењима грађана и заинтересованим привредним субјектима. На основу
исхода консултација о преднацрту закона, припрема се нацрт закона. У
припреми нацрта закона примјењују се критеријуми одређени у глави од И до
ИИИ Нацрта правила, а републички орган управе, који је обрађивач закона,
дужан је да сарађује и омогући приступ надлежним одборима и другим
радним тијелима Владе свим информацијама. Према члану 193. став 4.
Пословника Народне скупштине Републике Српске, нацрт, односно приједлог
закона подноси се с образложењем, чији је садржај прописан овим правилима
и Пословником Народне скупштине Републике Српске.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Прелазне и завршне одредбе Нацрта правила
Завршним одредбама Нацрта правила дато је у надлежност Законодавном
одбор Народне скупштине Републике Српске да разматра нацрте и приједлоге
закона у погледу примјене ових правила. Поред претходно наведеног, а све
у циљу досљедне примјене коначног текста правила, која ће бити усвојена
чланом 88. усвојених правила, одређено је да стручни надзор над примјеном
ових правила, у погледу израде нацрта и приједлога прописа који се упућују
Влади на разматрање, врши Републички секретаријат за законодавство Владе.
Задужени органи најмање једном годишње анализирају примјену правила
и њихову прилагођеност пракси, са циљем иницирања њихових измјена и
допуна.
Закључак
Народна скупштина Републике Српске, на 29. сједници ове године, приступила
је регулисању области доношења прописа усвајањем Нацрт правила за
израду закона и других прописа Републике Српске, која ће обавезивати све
субјекте права наведене у правилима. Разлог за доношење ових правила лежи
у неколико чињеница која су отежавале како законодавни поступака тако и
све друге поступке у којима су се креирали и усвајали акти без обзира на то
о којој категорији аката говоримо (законских или подзаконских), као и без
обзира на ком нивоу се они доносе ( локална самоуправа, републичка управа
или Влада).
Иако су до доношења ових правила била на снази Правила нормативноправне технике за израду закона и других прописа Републике Српске, које
је донио Републички секретаријат за законодавство уз сагласност Владе
Републике Српске, а која су објављена у „Службеном гласнику РС“, бр. 6/06
и 13/06, ипак су уочени одређени проблеми који су се могли ријешити само
доношењем акта од стране Народне скупштине који би, снагом своје правне
норме, обавезивао на исто поступање већи број субјеката који учествују у
доношењу аката и који би уједначио праксу креирања аката, из разлога што
се као резултат постојања више подзаконских и аката јединица локалне
самоуправе почела правити разлика између форме и поступка аката исте
правне снаге.
Посебно питање које је ријешено у тексту Нацрта правила (без обзира на
изглед коначног текста) јесте и поучавање свих овлаштених предлагача који
исте упућују ка Народној скупштини Републике Српске, како у погледу форме
акта, тако и у погледу фаза у којима су их дужни поштовати, питању улагања
амандмана на исте, а посебно посвећивање веће пажње планирању годишње
нормативне дјелатности и формирању посебних организационих дијелова у
својим службама који ће се бавити само нормативном дјелатношћу.
Рјешавање свих побројаних ситуација које су биле неуједначене, а понекад и
формално правно неисправне, доношењем нових правила постат ће прошлост,
јер је након дуго времена, заслугама запослених у Служби Народне скупшине,
као и активношћу Законодавног одбора Народне скупштине, утврђен заиста
веома кавалитетан и правној и стручној јавности неопходан акт. На крају,
напомињемо да ће акт до приједлога претрпити можда неке мање техничке и
језичке промјене, али да се његова суштина неће битније мијењати.
48 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRIRODA PRESUDA
U PARNIČNOM
POSTUPKU
SIŽE
Damir Čajić, dipl. iur.
Javno preduzeće Željeznice
Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo
Služba za pravne, kadrovske i
opšte poslove Tuzla
e-mail: [email protected]
Č
lanak razmatra konkretne vidove sudskog
odlučivanja u slučajevima narušavanja onog širokog
spektra građanskopravnih odnosa čiju zaštitu traže
subjekti pravnog poretka. Traženi oblici intervencije
suda su u većini slučajeva upravo i glavna determinanta
za njegovo potonje djelovanje, premda postoje razna
ograničenja. Priroda građanskih parničnih presuda
je dosta kompleksnija i zahtjevnija materija u pravnoj
nauci no što je to slučaj sa, recimo, krivičnim presudama.
Karakter ovih drugih je uvijek kažnjenički, penalni.
Međutim, kroz praksu su se iskristalizovala tri glavna
oblika sudske intervencije i to utvrđujući, obavezujući i
osnivačko-preobražavajući. Kako ih prepoznati, razlikovati
jedne od drugih i koji praktični značaj nama posjedovanje
takve spoznaje može imati, pitanje je koga ćemo se na
ovom mjestu pokušati ukratko dotaći...
Ključne riječi: sudske presude, priroda presuda,
utvrđivanje prava, pravni odnos, obavezivanje, osnivanje i
preobražaj prava, odlučivanje, tužbeni zahtjev, vrste tužbe
„Nulli vendemus, nulli negabimus, aut differemus rectum vel iustitiam“
Nikome nećemo prodati, nikome uskratiti niti mu odgađati jednakost i
pravdu
Svojevrsna sudačka zakletva koja se kao moto pojavljuje na zgradama mnogih američkih
viših sudova, a vuče porijeklo iz tradicije sudova starog Rimskog carstva.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uvod
Osnovni kriterij kojim ćemo se služiti
prilikom razmatranja prirode presuda
donesenih u građanskom parničnom
postupku jeste sadržaj pravne zaštite koju u
sebi nosi određena parnična presuda. Kako
bismo izbjegli bilo kakvu moguću zabunu,
reći ćemo i to da ovdje neće biti govora o
onim često pominjanim vrstama presuda
poput presude na osnovu priznanja,
propuštanja ili odricanja i tome slično.
Kriterij za ovaku podjelu presuda je u osnovi
procesnopravni. Sa druge strane, priroda
pravne zaštite koju u sebi nosi konkretna
presuda je kriterij materijalnog prava. Ono
što na početku moramo obavezno imati u
vidu jeste to da je tužba starija od presude.
Upravo je tužba ta poluga kojom se pokreće
cjelokupan mehanizam pravne zaštite i
sredstvo kojim tužilac kreće u borbu za
ostvarenje svojih subjektivnih prava koja
se sama po sebi redovno ne mogu ili neće
ostvariti. Bez nje nema ni parnice. Uloga
suda, onda kada je svedemo na njenu
najprostiju suštinu, jeste to da odlučuje o
usvajanju ili odbijanju tužbenog zahtjeva
tužitelja, donoseći presude u predmetima
koji se pred njim iznose. Uza sve dužno
poštovanje prema iskazanoj mudrosti,
znanju i neprolaznim pravnim institutima
koje su nam ostavili antički rimski suci,
posao sudija je danas ipak neizmjerno
zahtjevniji. Sudije antičkog vremena su u
naročito teškim i kompleksnim slučajevima
mogli uvijek pribjeći institutu non liquet1
kojim su zainteresovanim stranama stavljali
do znanja da je spor nerješiv. Dakle, imali su
luksuz koji savremeni sudovi nemaju. Danas
su sudovi dužni riješiti svaki slučaj koji se
pred njih iznese i to bez iznimke. Apsolutno
odlučujući karakter tužbe je prepoznat još
od najranijih početaka rimskog prava, što
je ponajbolje izloženo u pravnoj maksimi
ne eat iudex ultra et extra petita partium,
koja bi, u slobodnom prevodu, značila to
da sudija postupa isključivo u granicama
postavljenog tužbenog zahtjeva stranke.
Njen savremeni izraz nalazimo već u članu
2. Zakona o parničnom postupku FBiH,2
koji precizira da sud u postupku odlučuje
u granicama zahtjeva koji su postavljeni.
Priroda presude koja se određuje u ovom
članku je njena priroda s obzirom na njenu
suštinu, odnosno ono što presuda po svojoj
sadržini predstavlja. Prema tome, presuda
može biti kondemnatorna ili obavezujuća,
deklaratorna ili utvrđujuća i konstitutivna
ili preobražajna. Ova podjela je danas
1 „nije jasno“
2 Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene
novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05 i
19/06).
50 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
opšteprihvaćena u pravnoj nauci. Doduše,
o tom pitanju postoje i različita mišljenja pa
tako, recimo, neki pravni teoretičari smatraju
da postoji i četvrta vrsta presuda koju čine
one presude kojima se izdaju odgovarajuće
naredbe
drugom
državnom
organu.
Međutim, očigledno je da se kod ovoga
radi samo o nepotrebnom kompliciranju
s obzirom na to da je i takva vrsta presude
u biti kondemnatorna ili eventualno
konstitutivna sa, za nas, nebitnom razlikom
da se ista odnosi na državne organe, a ne
recimo na privatna lica.
Držeći se izvorne tripartitne podjele
parničnih presuda, krenimo upravo od onih
najčešćih i najstarijih.
Kondemnatorne presude
Presuda kojom se obavezuje neko na
izvjesnu činidbu je ona kojom se tuženom
izriče zapovijest da se na određeni
način ponaša (da nešto učini, ne učini,
propusti ili trpi) i tako da ispuni dugovanu
činidbu. Pomenuli smo već da ove presude
predstavljaju nastariju i najkarakterističniju
funkciju suda, a u njih spadaju, između
ostalog, presude kojima se obavezuje tuženi
na isplatu duga, na naknadu štete, predaju
stvari u posjed, isplatu zakupnine i slično.
Pravni interes tužitelja se uvijek presumira
te isti ne mora posebno dokazivati njegovo
eventualno postojanje. Međutim, može se
desiti da tužitelj u određenim slučajevima
nema legitimni pravni interes za podnošenje
konkretne kondemnatorske tužbe. To će
biti slučaj ako mu je, recimo, omogućena
pravosnažna zaštita u istoj stvari (presudom
ili poravnanjem) ili mu je pružanje zaštite u
toku (litispendencija). Radi se o negativnim
procesnim pretpostavkama na koje sud pazi
po službenoj dužnosti. Drugim riječima, ako
one postoje iste presuda se u konkretnom
slučaju ne može ni donijeti.
U zavisnosti od toga šta se kondemnatornom
tužbom ustvari traži za učiniti, možemo
razlikovati presudu na dospjelu činidbu,
presudu kojom se obavezuje tuženi za
buduće činidbe (ove druge su moguće
isključivo u zakonom taksativno nabrojanim
slučajevima, npr. presuda na buduća davanja
koja se ponavljaju kao što su renta, zakonsko
izdržavanje djeteta, itd.) te naravno presudu
na određeno propuštanje.
Posmatrano u načelu, sud može tuženom
naložiti da izvrši određenu činidbu samo
ako je ona dospjela prije zaključenja glavne
rasprave.
O opravdanosti donošenja presude koja se
odnosi na neku buduću, a još nedospjelu
činidbu, razmišljanja su različita. Po nekima,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ovlaštenik još nedospjelog tužbenog zahtjeva
trenutno i nema formiran pravni interes
stoga ga isti sud treba a limine3 odbaciti iz
proceduralnih razloga.
Drugi opet smatraju da je dospjelost
materijalnopravna
pretpostavka
dopuštenosti zahtjeva a ne procesna, te
takvu tužbu treba odbiti. U našoj sudskoj
praksi je uobičajeno da se takav tužbeni
zahtjev meritorno odbije kao preuranjen. Uz
pomenute zakonom predviđene iznimke.
Jedan od nepogrešivih načina identificiranja
kondemnatornih presuda bila bi njihova
eventualna pogodnost za izvršenje. Svaka
kondemnatorna presuda ima sve elemente
izvršnog naslova i u svemu pogoduje
postupku izvršenja.
Izvršni postupak se pokreće na osnovu
pravosnažne
sudske
(uvijek
samo
kondemnatorne!) odluke, odnosno sudskog
poravnanja ili odluke drugog organa
(upravnog), a jedini izuzetak postoji kod
vjerodostojnih isprava poput npr. fakture,
mjenice ili čeka.
Dispozitivom ovakve vrste presude obvezuje
se tuženi na usklađivanje konkretnog
faktičkog stanja sa odgovarajućom pravnom
normom. Dakle, najprije mu se dobrovoljno
nameće obaveza koja je javna, opipljiva
i provodiva, a koja na kraju može biti i
prinudno ostvarena u slučaju njegovog
nepovinovanja istoj u za to predviđenom
roku.
Može se čak reći i to da kondemnatorna
presuda u sebi sadrži klasična svojstva
naloga, jer se njome u biti uvijek nekome
nešto nalaže da daje, dopusti, čini, ne
čini ili pak trpi. Tuženi je dužan da svoje
ponašanje prilagodi nalogu iz jedne takve
presude. Treba napomenuti i to da je
kondemnatorna presuda norma koja djeluje
poput zakona, iz kojeg razloga je dijelom i
deklaratorne prirode. Ono što je tužitelju
dosuđeno, a tuženom naloženo, važilo bi
kao nešto što je od samog početka sadržano
u „materijalnom“ pravu i što je presudom
samo iskristalizovano. Kondemnatorna
presuda se zapravo sastoji i od jednog
utvrđenja i od jednog naloga, dok se recimo
deklaratorna presuda redovno sastoji samo
od čiste proklamacije ili utvrđenja.
Ako želimo ići i dalje, mogli bismo reći i
to da je ona po prirodi reaktivna presuda,
odnosno da uvijek podrazumijeva reakciju
na neko nepravo. Posmatrajući to na takav
način, deklarativna presuda je, recimo, po
pravilu preventivne prirode.
Na našim prostorima, samostalan karakter
kondemnatornih presuda negirao je profesor
3 „sa praga“
Borislav T. Blagojević (1911-1985), jedan
od najznačajnijih autoriteta na području
bivšeg juoslovenskog civilnog prava. On je
polazio od toga da se kao konačno rješenje
jednog problema može javiti ili prosta
konstatacija jednog već postojećeg pravnog
stanja (deklaratorna presuda) ili pravno
uobličavanje jedne sasvim nove faktičke
situacije
(konstitutivna-preobražajna
odluka), pri čemu on razlikuje potpunu
deklarativu odluku koja pored deklaracije
određenog pravnog stanja i nalaže da
nešto bude usklađeno sa tim stanjem, od
nepotpune deklarativne odluke koja sadrži
samo konstataciju pravnog stanja. Drugim
riječima, prof. Blagojević je smatrao da
su kondemnatorne presude samo osobita
podgrupa daleko šire porodice deklaratornih
presuda.
Pitanje koje nam se na kraju samo po sebi
nameće jeste to kakve je vrste presuda
kojom se kondemnatorni zahtjev tužitelja
odbija? Da li je i takva presuda možda
kondemnatorna?
U takvom slučaju ne radi se o kondemnatornoj
već o sui generis negativnoj deklaratornoj
presudi. Nema naloga da tuženi nešto daje,
dopusti, učini, ne učini ili trpi.
Deklarativne presude
Tužitelj može tužbom tražiti da sud utvrdi
postojanje ili nepostojanje nekog prava
ili pravnog odnosa ili pak istinitost ili
neistinitost neke isprave. Kod ovakvih
tužbi sud svojom izrekom ne stvara nove
pravne odnose niti preinačuje postojeće već
decidirano izjavljuje da li oni postoje ili ne.
Tužitelj će biti prisiljen da pribjegne
ovakvoj vrsti pravne zaštite onda kada
tuženi svojim izjavama ili radnjama izaziva
spor o postojanju ili nepostojanju nekog
prava ili pravnog odnosa, kako bi otklonio
eventualnu neizvjesnost i nesigurnost u
pravnim odnosima te spriječio potencijalnu
povredu prava.
Možda i nije tradicionalni, ali je ovaj oblik
pravne zaštite zasigurno najviši oblik
sudske djelatnosti koji osigurava normalan
razvoj pravnih odnosa. Ovakva djelatnost
suda je urođeno preventivna, usmjerena
prevashodno prema sprečavanju budućih
povreda. Za razliku od tog, kondemnatorne
presude uvijek reaguju na prethodno nastalo
nepravo i to rijetko kada potpuno efikasnom
respresijom.
U naše pravo ovakva vrsta presuda je izvorno
došla iz austrijskog parničnog postupka u
XIX stoljeću.
U staroj kraljevini Jugoslaviji postojala je
tzv. izazivačka ili provokatorna tužba protiv
onoga ko se hvalio da mu pripada neko pravo
prema tužitelju. Ovom naročitom tužbom
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Upravo je tužba ta
poluga kojom se pokreće
cjelokupan mehanizam
pravne zaštite i sredstvo
kojim tužilac kreće u
borbu za ostvarenje svojih
subjektivnih prava koja
se sama po sebi redovno
ne mogu ili neće ostvariti.
Bez nje nema ni parnice.
Uloga suda, onda kada
je svedemo na njenu
najprostiju suštinu, jeste
to da odlučuje o usvajanju
ili odbijanju tužbenog
zahtjeva tužitelja, donoseći
presude u predmetima
koji se pred njim iznose.
Uza sve dužno poštovanje
prema iskazanoj mudrosti,
znanju i neprolaznim
pravnim institutima koje
su nam ostavili antički
rimski suci, posao sudija
je danas ipak neizmjerno
zahtjevniji.
tražilo se od suda da naloži tuženom da u
određenom roku dokaže postojanje svojih
prava ili drugih prigovora.
Kao što se na prvi pogled može primijetiti,
ova vrsta presude se samo u najširem smislu
mogla smatrati deklarativnom presudom.
Ovakav tužbeni zahtjev je u osnovi bio
kondemnatoran jer je tužitelj od suda tražio
da donese presudu kojom će tuženi biti dužan
da nešto dokaže čime se deklarativna tužba
52 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
faktički konstruisala kao kondemnatorna.
Danas je takva praksa sa razlogom napuštena.
Sasvim je suvišno utvrditi postojanje nekog
spornog prava, a onda dispozitivom presude
nalagati tuženom da prizna to pravo.
Presuda sada ne može da glasi da je tuženi
dužan da nešto prizna već samo potvrđuje
postojanje ili nepostojanje pravnog odnosa
ili prava koje se tužbom traži.
Kod deklarativnih presuda radi se o pravnom
sredstvu, odnosno sistemu pravne zaštite
koji se aktivira prije nanošenja povrede, a sa
ciljem da se za ubuduće umanje mogućnosti
njenog eventualnog nastupanja od strane
tuženog ili nekog drugog lica. Sud svojom
presudom ne stvara nove pravne odnose niti
preinačuje postojeće već samo potvrđuje
njihovo trenutno postojanje ili nepostojanje.
Samo pravo kao objekt zaštite deklarativne
presude nije neko neodređeno, apstraktno
pravo već mora biti konkretno i služiti
kao pravna osnova za donošenje parnične
presude. Konkretni primjeri bi bili recimo
sljedeći: utvrđivanje prava služnosti na
poslužnoj nekretnini, utvrđivanje prava
vlasništva na pokretnoj stvari dosjelošću,
utvrđivanje postojanja vanbračne zajednice
u trajanju dužem od tri godine ili kraćem
trajanju ako je u njoj rođeno dijete, itd...
Pravni odnos čije se utvrđenje traži je u
najvećem broju slučajeva materijalno-pravni
odnos (npr. utvrđivanje prava vlasništva),
ali u pojedinim slučajevima, kada je to
dopušteno, on može biti i procesno-pravni
(npr. prestanak ugovora o frenčajzingu).
Za razliku od kondemnatornih presuda,
kod ovih deklarativnih je naročito delikatno
pitanje postojanja pravnog interesa stranke.
Striktno posmatrano, pravo ili pravni
odnos čije se utvrđenje traži i ne mora
nužno postojati između stranaka u sporu.
Pravni odnos koji je uspostavljen između
samo jedne od stranaka i nekog trećeg lica
može biti predmetom utvrđenja kada se
isti neposredno tiče sfere interesa tužitelja.
Uzmimo samo jedan trenutak da ovo rečeno
razmotrimo u svjetlu ništavih i pobojnih
obligacionih ugovora. Na ove prve može se
pozivati svaka zainteresirana osoba, a kod
drugih pravno priznati interes ima samo
ona osoba u čijem interesu je pobojnost
ustanovljena. Samo ona može tražiti da se
ugovor poništi.
Postojanje pravnog interesa dokazuje sam
tužilac, a ukoliko sud dođe do zaključka da
ne postoji pravni interes, odbacit će tužbu.
On se nikad ne pretpostavlja, ukoliko nije
ustanovljen samim zakonom (npr. ništavost
ugovora), već sud ispituje njegovo postojanje
po službenoj dužnosti.
U zavisnosti od toga šta tužilac tužbom
za utvrđenje traži, razlikujemo pozitivnu
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
deklaratornu tužbu kojom se traži da se
utvrdi da postoji neko pravo ili pravni odnos
ili da je istinita neka isprava i negativnu
deklaratornu tužbu kojom se traži da sud
utvrdi da ne postoji neko pravo ili pravni
odnos ili da je neistinita neka isprava. Isto
važi i za presude suda.
Kod deklarativnih tužbi tužitelj, po prirodi
stvari, u tužbenom zahtjevu iznosi svoju
kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i sud
je vezan za ovu pravnu kvalifikaciju.
Prilikom donošenja odluke po deklarativnoj
tužbi, sud se kreće u granicama tužbenog
zahtjeva. Ako se kojim slučajem utvrdi
da postoje elementi da se tužitelju prizna
neko drugo pravo, sud neće donijeti odluku
koja će glasiti na priznavanje takvog novog
prava nego će samo konstatovati da prvo
koje je sporno ne pripada tužitelju. Pravna
kvalifikacija spora predstavlja sastavni dio
tužbenog zahtjeva o kome sud treba da
odlučuje, pa zbog toga sud ne može tužitelju
da dosudi neko drugo pravo osim onog za
koje je on tražio utvrđenje.
Karakteristična stvar kod deklaratornih
presuda je i to što one ne mogu u sebi da
sadrže zahtjev za prinudno izvršenje bilo
kakve činidbe od strane tuženog.
Njihov značaj u sudskoj praksi i nije
odlučujući, prije se može reći da one
imaju supsidijaran karakter u odnosu na
kondemnatorne i konstitutivne presude.
Teško da će se neko odlučiti za podnošenje
tužbe za utvrđenje ako mu na raspolaganju
stoji mogućnost prinudnog ostvarivanja
prava putem, recimo, kondemnatorne tužbe.
Sudska praksa takvo nešto često uopšte i ne
dozvoljava.
U prilog tome možemo navesti i dio presude
Vrhovnog privrednog suda u Ljubljani, broj:
303/66, objavljene u komentaru Zakona o
parničnom postupku, Ralčić-Tanasković,
1977, Beograd, koja između ostalog kaže
da „kada oštećeni može neposredno tužiti
štetnika za naknadu štete, nije dopušteno
podnositi tužbu za utvrđenje da je štetnik
odgovoran za nastalu štetu“.
Nije nečuveno ni to da se ponekad u parnici
može pojaviti i pitanje incidentnog ili
prejudicijelnog zahtjeva. Naime, zamisliva
je situacija u kojoj tužilac u parnici koja
teče po kondemnatornoj tužbi nađe pravni
interes da se prethodno utvrdi postojanje ili
nepostojanje prava ili pravnog odnosa koji
je tek tokom parnice postao sporan ili je tek
u toku parnice otkriveno da je sporan (tzv.
prethodno pitanje, npr. postojanje ugovora
o posredovanju od čijeg utvrđenja zavisi
neka stranačka činidba, odnosno pravo na
činidbu). Za odlučivanje o zahtjevu ovakve
vrste nadležan je sud pred kojim inicijalna
parnica teče. Posmatrano sa naše tačke
gledišta, ovakav incidentni zahtjev ima
karakteristike sui generis oblika tužbe za
utvrđenje.
Premda je prejudicijelni zahtjev ustvari
novi tužbeni zahtjev koji tužilac ističe uz već
postojeći, sudska praksa ovako postavljen
zahtjev ne smatra klasičnim preinačenjem
tužbe te na njega ne primjenjuje redovna
ograničenja preinačenja tužbe.
Kod deklarativnh tužbi, onda kada se tužbeni
zahtjev ne odnosi na novčani iznos, tužilačka
strana je dužna u tužbi da navede vrijednost
spora, koja je mjerodavna, između ostalog, i
za ulaganje revizije.
Kod deklarativnih tužbi tužitelj nema
mogućnosti da se po bilo kojem objektivnom
kriterijumu utvrdi vrijednost koju za
tužitelja ima konkretna sudska proklamacija
nekog pravnog odnosa, što je naročito
izraženo npr. kod sporova o razmjeni
nepokretnosti, slijedom navedenog i u
parnici radi utvrđivanja vlasništva nad
nekretninom vrijednost spora se uvijek ne
utvrđuje s obzirom na vrijednost nekretnina,
mada nam to često u suštini može biti jedina
realna poveznica. Međutim, možemo reći to
da bi se tužitelj u načelu trebao ipak držati
reipersekutornog karaktera vrijednosti
spora (otprilike, to bi značilo približnu
monetarno izraženu vrijednost određenog
prava), za razliku od kondemnatornih
presuda koje često dobiju penalni karakter.
Konstitutivne presude
Konstitutivne presude su kod nas još
poznate i kao preobražajne presude, premda
bi možda još precizniji naziv bio osnivajuće
presude budući da kod njih uvijek imamo
posla sa nečim novim što dotada uopšte
nije postojalo ili pak nije postojalo u tom
konkretnom obliku.
Počinju sa tužbom u kojoj tužilac traži
da određenu pravnu situaciju promijeni,
odnosno preobrazi te stoga traži od
suda da on svojom odlukom osnuje
novi ili eventualno promijeni postojeći
građanskopravni odnos. Presude ove vrste
su posljedica traženja prava na neposrednu
i aktivnu promjenu postojećih pravnih
odnosa, dok se ne tiču pukog konstatovanja i
priznavanja postojećih, kako je to slučaj kod
deklarativnih presuda. Pomenuta promjena
se sastoji bilo u zasnivanju, promjeni ili
prestanku određenog pravnog odnosa
Razlog za afirmaciju ovog naročitog tipa
presuda možemo možda tražiti u zaštiti
sigurnosti pravnog poretka i drugim
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
opštim interesima. Rukovodeći se širim
društvenim i pravnim interesima, bilo je
potrebno spriječiti samovoljno i jednostrano
mijenjanje aktuelnih pravnih odnosa bez
involviranja u takav proces i druge strane tog
odnosa (npr. samovoljan i jednostran prekid
dugotrajnog ugovornog poslovnog odnosa
i saradnje između poslovnih subjekata).
Opšti interesi zahtijevaju da je za punovažno
nastupanje željene pravne posljedice nužno
da o nečemu takvom odluči sud. Doduše,
pravu su poznata i određena ovlaštenja
subjekata prava da svojim jednostranim
izjavama volje mogu preobražavati već
postojeće pravne odnose, međutim radi
se prije o izuzetku koji potvrđuje pravilo
nego o bio čemu drugom. Drugim riječima,
u pitanju su preobražajna prava subjekata
ugovorena u skladu sa načelom autonomije
volje.
Konstitutivna presuda je presuda koja u sebi
sadrži obavezu na neku pravnu promjenu
(dobar primjer bio bi recimo razvod braka).
S obzirom na činjenicu da tužitelj nema
drugog načina da ostvari priželjkivanu
pravnu promjenu, osim putem suda, u
ovim slučajevima se uvijek pretpostavlja
postojanje njegovog pravnog interesa.
Presuda kojom se konstitutivna tužba
usvaja može imati dvojako djejstvo, od svoje
pravosnažnosti (ex nunc), a ponekad čak i
retroaktivno (ex tunc).
Naprimjer, presuda kojom bi se eventualno
izmijenila visina alimentacije koju tuženi
plaća tužitelju, po prirodi stvari može
djelovati samo nakon pravosnažnosti
presude, dok bi uspjela tužba za osporavanje
očinstva imala za posljedicu retroaktivno
djejstvo takve presude.
Ponekad je poprilično teško povući
granicu između ovih vrsta presuda i onih
deklarativnih. Uzmimo za primjer presude
vezane za utvrđivanje očinstva. Dok su
presude za utvrđivanje očinstva po svojoj
prirodi deklarativne presude a one kojim
se ono osporava su konstitutivne s obzirom
na to da za posljedicu imaju prestanak
postojećeg pravnog odnosa.
Konstitutivne
presude
naglašavaju
stvaralačku ulogu suda kod zasnivanja,
mijenjanja ili stvaranja pravnih odnosa i
one djeluju prema svima (erga omnes).
54 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Zaključak
Sada, kad smo razmorili ove naročite
vrste presuda koje sud može donijeti u
građanskom parničnom postupku možemo,
sebi postaviti pitanje da li će nam to u praksi
biti od neke koristi. Odgovor je ujedno
potvrdan i negativan. Razumije se da nam
nije uvijek presudno da znamo kakve je
tamo neke prirode presuda koju donosi
sud, u ogromnoj većini slučajeva je svima
jasna izreka sudske presude, bez potrebe
da moramo ulaziti u suhoparno teoretsko
polemisanje o njenom karakteru. Ovo
pitanje tek dobija na značaju ako uzmemo
u obzir tretman pravnog interesa stranke.
Pravni interes stranke je opšta procesna
pretpostavka čije preispitivanje može
imati presudan značaj na početku sudskog
postupka. Pravni interes koji se želi ostvariti
kondemnatornim presudama bio bi, recimo,
pribavljanje
odgovarajućeg
izvršnog
naslova, kod konstitutivnih presuda bi to
bila određena pravna promjena, dok bi kod
deklaratornih to bilo donošenje odluke u cilju
ostvarenja pravne sigurnosti u slučajevima
ozbiljnije opasnosti povrede prava ili
ugroženosti prava. Međutim, jedino je kod
deklaratornih tužbi postojanje pravnog
interesa conditio sine qua non podnošenja
takve tužbe.
Interes za traženje deklaracije ne bi postojao
ako ne bi postojala ozbiljna ugroženost prava,
odnosno potreba za otklanjanjem značajne
nesigurnosti koju prouzrokuje neizvjesnost
ili spor o njegovom sadržaju, kao i kad tužitelj
učini vjerovatnim postojanje opasnosti da
bi tuženi svojim držanjem mogao ugroziti
ostvarenje njegovih prava u doglednoj
budućnosti
Kod
podizanja
kondemnatorne
i
konstitutivne tužbe, tužitelj redovno neće
trebati dokazivati održivost svog pravnog
interesa, jer se postojanje pravnog interesa
uvijek pretpostavlja kod kondemnatorne
i konstitutivne tužbe. Naime, tužitelj
u istorijatu tužbe samim iznošenjem
relevantnih činjenica, kojima se iznose
činjenice u prilog osnovanosti tužbenog
zahtjeva, posebno opravdava i svoj pravni
interes. Kad je to rečeno, moramo pomenuti
da se ovdje radi o oborivoj pretpostavci protiv
koje je dopušteno dokazivati suprotno.
Za postojanje pravnog interesa dovoljna
je činjenica da se tužitelj nada konkretnoj
pravnoj koristi koju želi ostvariti sudskim
putem tako da legitiman pravni interes može
imati i tužitelj koji sa tužbom nije uspio,
odnosno čiji tužbeni zahtjev nije usvojen. Sa
druge strane, ako od traženog uplitanja suda
subjekt ne bi imao nikakve pravne koristi
sud nije ni dužan meritorno razmatrati
njegov zahtjev.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAVNI OKVIR OSNIVANJA
I OBLICI OBAVLJANJA
PRIVREDNE DJELATNOSTI U
FBiH (I DIO)
Amra Vučijak, dipl.iur.
Ministarstvo trgovine Vlade FBiH
SIŽE
A
utorica se bavi pravnim okvirom za osnivanje i obavljanje privredne
djelatnosti u FBiH. Na sistematičan način daje osnovni prikaz pravnih i
fizičkih osoba koje se bave privrednom djelatnošću, registracijom i svim
popratnim dokumentima za početak biznisa u FBiH. Članak karakterizira
jednostavna naracija koja može biti svojevrstan vodič za sve one koji se odluče
baviti biznisom u Federaciji BiH.
Ključne riječi: privredna djelatnost, pravne i fizičke osobe, privredna društva,
društva lica, zadruge, ustanove, itd.
Privrednu djelatnost u Federaciji BiH mogu
obavljati pravne i fizičke osobe.
1. Pravne osobe:
■■ Privredna društva / poduzeća
■■ Zadruge
2. Fizičke osobe:
■■ Poduzetnici / obrtnici
■■ Poljoprivredna domaćinstva
1. PRAVNE OSOBE
1.1. PRIVREDNA DRUŠTVA
Osnovni sistemski zakon koji uređuje
područje privrednih društava je Zakon
o
privrednim
društvima
Federacije
BiH1*. Zakonom se regulišu osnivanje,
organizacija, djelovanje, prava, obaveze i
međusobni odnosi članova, odgovornost za
vođenje poslova i odnosi sa trećim licima,
kao i prestanak privrednih društava.
Privredno društvo je poslovni subjekt sa
statusom pravnog lica koje samostalno
obavlja djelatnost proizvodnje, prodaje i
vršenja usluga na tržištu u cilju stjecanja
dobiti. Društvo ima ekonomsku samostalnost
koja se ogleda u slobodnom izboru predmeta
poslovanja, potrebnih resursa i poslovnih
partnera, i pravnu samostalnost koja se
ogleda u činjenici da je ona pravni subjekt
1 Zakon o privrednim društvima Federacije
BiH („Službene novine Federacije BiH“,
br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05,
91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13).
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i da po toj osnovi stiče prava i obaveze i snosi odgovornost. Svako
društvo ima osnovnu, pretežnu, djelatnost, ali može obavljati i sve
druge djelatnosti koje su određene osnivačkim aktom i statutom i
upisane u sudski registar.
Privredna društva se mogu podijeliti na društva lica i društva
kapitala.
1.1.1. Društva lica
■■ Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću (d.n.o.)
■■ Komanditno društvo (k.d.)
Društva lica su društva u kojima najveći značaj imaju lica koja
su osnivači i članovi društva. Članovi društva snose rizik poslovanja društva u slučaju kada ono samo iz svoje imovine ne može
da isplati svoje obaveze prema povjeriocima. Društva lica imaju
svoju imovinu i neposredno odgovaraju za svoje obaveze, a njegovi članovi odgovaraju za te obaveze solidarno i neograničeno, ako
društvo ne može samo to da učini. Društvo lica, međutim, nikada
ne odgovara za lične obaveze svojih članova. Iz svih tih razloga kod
društva lica promet i prijenos udjela je otežan, jer se ne može vršiti
bez saglasnosti svih članova društva.
Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću je društvo
najmanje dva lica koja su neograničeno solidarno odgovorna za
obaveze društva.
Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću osniva se
ugovorom o osnivanju koji je sačinjen u formi notarski obrađene
isprave.
Ulozi članova u društvo sa neograničenom solidarnom
odgovornošću mogu biti u novcu, stvarima, pravima i izvršenim
uslugama. Ulozi članova postaju imovina društva. Svaki član
društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću ima pravo i
obavezu da upravlja društvom, u skladu s ugovorom.
Članovi društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću
učestvuju u raspodjeli dobiti i pokriću gubitka u jednakim
iznosima, ako ugovorom nije određeno drugačije.
Član društva može svoja prava i obaveze prenositi na treća lica
samo uz saglasnost svih ostalih članova društva.
Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću prestaje,
osim osnova i načina iz čl. 71. i 72. Zakona, i u slučaju:
■■ kada jedan član najkasnije šest mjeseci prije kraja kalendarske
godine podnese pismenu obavijest o istupanju i raskidu
ugovora zaključenog na neodređeno vrijeme, ako ugovorom
nije određeno drugačije;
■■ smrti člana, osim ako po ugovoru nasljednik umrlog postane
novi član;
■■ prestanka pravnog lica kao člana društva;
■■ stečaja jednog od članova društva;
■■ gubitka ili ograničenja pravne sposobnosti jednog od članova
društva;
■■ odluke suda o prestanku društva.
Komanditno društvo je društvo u kojem jedan ili više članova
odgovara za obaveze društva neograničeno solidarno cjelokupnom
svojom imovinom (komplementari), a jedan ili više članova
odgovara za obaveze društva samo do iznosa njihovih uloga
upisanih u registar društava (komanditori).
Komanditno društvo se osniva ugovorom, u formi notarski
obrađene isprave.
Poslovima komanditnog društva upravljaju komplementari.
Komanditno društvo zastupa svaki komplementar, ako ugovorom
56 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
nije izričito određeno drugačije.
Komanditor ima pravo uvida u poslovne knjige i isprave društva i
godišnji financijski izvještaj.
Dobit komanditnog društva dijeli se na dio za komplementare
i dio za komanditore, u omjeru utvrđenom ugovoru. Dio dobiti
namijenjen komplementarima dijeli se medu njima na jednake
dijelove. Dio dobiti namijenjen komanditorima dijeli se među
njima razmjerno uplaćenim ulozima, ako ugovorom nije određeno
drugačije.
1.1.2. Društva kapitala
■■ Dioničko društvo
■■ Društvo s ograničenom odgovornošću
Društva kapitala su društva u kojima je od odlučujućeg značaja
kapital društva, a ne lica koja su njegovi članovi. Karakteriše ih
potpuna razdvojenost imovine društva i imovine njegovih članova.
Društvo ima svoju imovinu, ima svojstvo pravnog lica i samo
i neposredno odgovara za svoje obaveze prema trećim licima.
Članovi društva snose rizik samo do iznosa svojih uloga, jer oni
ne odgovaraju za obaveze društva, ali ni društvo ne odgovara za
njihove lične obaveze. Zbog razdvojenosti imovine, članovi društva
kapitala imaju pravo da svoje uloge prenose na druga lica putem
pravnih poslova (prodaja, poklon, nasljeđivanje).
Dioničko društvo je privredno društvo koje osniva jedno ili više
pravnih ili fizičkih, domaćih ili stranih lica u svojstvu dioničara
radi obavljanja određene djelatnosti pod zajedničkim poslovnim
imenom čiji je osnovni kapital utvrđen i podijeljen na dionice.
Dioničko društvo se može osnovati na dva načina:
■■ simultani način je onaj način osnivanja dioničkog društva
za čije osnivanje nisu potrebna velika sredstva pa osnivači dioničari otkupljuju sve dionice istovremeno s osnivanjem, bez
upućivanja javnog poziva za uplatu dionica naknadno;
■■ sukcesivno osnivanje je u slučaju kada osnivači upućuju
javni poziv za otkup dionica u toku osnivanja. To čine u cilju
prikupljanja što veće vrijednosti kapitala.
Članom 112. Zakona regulisano je da je upis dionica pri simultanom
osnivanju izvršen potpisom ugovora o osnivanju od strane osnivača.
Uplata dionica vrši se na osnovu rješenja Komisije za vrijednosne
papire u Federaciji BiH, kojim se utvrđuje uspjela emisija dionica.
Uplata dionica je bezuslovna
Osnivački akt je odluka ili ugovor o osnivanju. Osnivački akt sadrži
ime i prebivalište osnivača društva, poslovno ime i sjedište društva,
djelatnost, prava i obaveze osnivača, iznos osnovnog kapitala,
oznaku klase, ukupan broj i nominalnu vrijednost dionica, opis
prava sadržanih u dionici, broj dionica koje upisuje svaki osnivač,
postupak i rokove prodaje i banku kod koje se vrši uplata dionica,
opis i procjenu vrijednosti u stvarima i pravima, način naknade
troškova osnivanja, posljedice neizvršavanja obaveza osnivača,
način rješavanja sporova između osnivača, podatke o osobi koja
predstavlja dioničko društvo u postupku osnivanja.
Osnovni kapital: Prema odredbama člana 127. Zakona, osnovni
kapital dioničkog društva iznosi najmanje 50.000,00 KM. Nominalna
vrijednost dionica ne može biti manja od 10,00 KM.
Organi dioničkog društva su: skupština, nadzorni odbor, uprava
i odbor za reviziju. Nadležnost ovih organa utvrđena je Zakonom i
statutom društva.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Društvo s ograničenom odgovornošću
predstavlja oblik u kojem se pretežno
organizuju mala i srednja poduzeća, zbog
čega dajemo detaljniji prikaz ovog oblika
organizovanja.
Statutom društva obavezno se ureduje:
1) firma i sjedište;
2) djelatnost;
3) iznos osnovnog kapitala i visina udjela
svakog člana;
4) vođenje poslovanja i zastupanje društva;
Društvo s ograničenom odgovornošću 5) način utvrđivanja i diobe dobiti i pokrića
je društvo kapitala. Osnovni kapital
podijeljen je na udjele. Za obaveze društva
s ograničenom odgovornošću član društva
odgovara do visine svog udjela. Udjeli mogu
biti različiti, a svaki osnivač može steći
samo jedan udjel. Društvo sa ograničenom
odgovornošću osniva jedno ili više fizičkih ili
pravnih, domaćih ili stranih lica u svojstvu
članova društva.
Osnivački akt: Društvo s ograničenom
odgovornošću osniva se ugovorom u formi
notarski obrađene isprave, koji zaključuju
osnivači. U skladu sa Zakonom, ugovor o
osnivanju sadrži:
■■ ime i prezime i adresu prebivališta ili
firmu i sjedište osnivača,
■■ firmu, sjedište i djelatnost društva,
■■ iznos osnovnog kapitala,
■■ prava i obaveze članova društva,
■■ postupak u slučaju kada neko od osnivača
ne uplati svoj ulog do dogovorenog roka
ili ne ispuni ugovorenu obavezu,
■■ način izmirenja troškova osnivanja
društva,
■■ imenovanje osobe ovlaštene za vođenje
poslovanja i zastupanje društva,
■■ posljedice neuspjelog osnivanja.
Osnovni kapital: Zakonom je propisano da
osnovni kapital za društvo s ograničenom
odgovornošću sa jednim ili više osnivača
iznosi minimalno 2.000,00 KM, ako
posebnim propisom nije drugačije određeno.
Vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti
manja od 100,00 KM.
Ulozi članova mogu biti u novcu, stvarima i
pravima. Ulozi u stvarima i pravima moraju
biti uneseni u društvo do dana podnošenja
prijave za upis osnivanja društva u registar
društava. Osnivački kapital u novcu se
uplaćuje na poseban račun kod poslovne
banke.
Procjenu
nenovčanog
dijela
osnivačkog uloga vrše stalni sudski vještaci.
Troškove
osnivanja
snose
osnivači
srazmjerno svojim udjelima, ako ugovorom
nije drugačije određeno. Troškovi osnivanja
ne mogu biti plaćeni iz osnovnog kapitala,
niti se mogu kao ulog pripisati kapitalu.
Statut i upis u registar društava: Društvo
s ograničenom odgovornošću ima statut.
Statut društva donose članovi u roku koji je
određen ugovorom o osnivanju, a koji rok
ne može biti duži od 60 dana od dana upisa
osnivanja društva u registar društava. Statut
se donosi u formi notarski obrađene isprave.
58 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
gubitka;
6) prava i obaveze članova;
7) organizacija društva;
8) upravljanje i način donošenja odluka,
sastav, način imenovanja i razrješenja,
ovlaštenja i odgovornosti organa društva,
ako se formiraju;
9) način informiranja članova o poslovanju
društva i vođenja knjige udjela;
10)način promjene visine osnovnog kapitala;
11)način pristupanja društvu i prestanka
članstva u društvu;
12)prestanak društva;
13)postupak izmjena i dopuna statuta.
Prava i obaveze članova: Vezano za prava
i obaveze članova društva s ograničenom
odgovornošću zakonom su regulisani uplata
uloga, odgovornost članova, udjeli, prijenos
udjela sticanje i zalog vlastitih udjela,
raspodjela dobiti, istupanje i isključenje
člana.
Uplata uloga: Članom 319. Zakona
propisana je dužnost člana da izvrši uplatu
uloga prema osnivačkom aktu. Ta obaveza
uplate ne može se prebiti sa bilo kakvim
potraživanjem člana prema društvu, niti se
ulog može povući samovoljno.
Član društva koji ne izvrši uplatu uloga u
ugovorenom roku, dužan je platiti i zateznu
kamatu i naknaditi društvu štetu.
Udjeli: Na osnovu uloga član stječe udjel
u društvu. Svaki član ima jedan udjel u
društvu. Udjel se iskazuje kao procenat
učešća člana u kapitalu društva. Udjel se
povećava kada član uplati novi ulog ili stekne
udjel drugog člana.
Pošto su udjeli bitni u ostvarivanju interesa
članova društva, uprava je dužna voditi
knjigu udjela na način kojim se osigurava
tačna i potpuna evidencija o članovima
društva i njihovim udjelima.
Prijenos udjela: Udjeli u društvu s
ograničenom odgovornošću su prenosivi.
Pošto prijenos udjela proizvodi pravni učinak
na članove društva i društvo, odredbama
članova 328. do 335. Zakona regulisani
su prava i obaveze članova društva u toj
transakciji:
■■ prijenos udjela vrši se pismenim
ugovorom ili nasljeđivanjem,
■■ članovi društva imaju pravo preče
kupnje udjela,
■■ član društva koji prodaje udjel dužan je
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u pismenoj formi, preko uprave društva,
obavijestiti ostale članove društva o
cijeni i ostalim uslovima prodaje,
■■ član društva ili društvo može tužbom
kod nadležnog suda zahtijevati dozvolu
prijenosa udjela ako društva odbije dati
suglasnost za prijenos udjela članu koji je
ulog u cijelosti uplatio,
■■ prijenos i prijelaz udjela proizvodi pravni
učinak prema društvu od trenutka upisa
u knjigu udjela,
■■ ako nije upisan u knjigu udjela prijenos i
prijelaz proizvode pravni učinak prema
društvu na dan zaključivanja pravnog
posla.
Dobit: Dobit društva s ograničenom
odgovornošću utvrđuje se u godišnjem
obračunu kao pozitivan financijski rezultat.
Poslije plaćanja poreza na dobit, dobit se
dijeli među članovima društva, u srazmjeri
sa visinom udjela, ako ugovorom o osnivanju
nije drugačije uređeno.
Istupanje i isključenje člana: Odnosi
između članova društva i društva s
ograničenom odgovornošću se mijenjaju
kao i drugi obligacioni odnosi. U tim
odnosima mogu se steći i uslovi za istupanje
i isključenje člana.
Ugovorom ili statutom društva utvrđuju
se uslovi, postupak i posljedice istupanja i
isključenja.
Odredbama članova 340. do 342. Zakona
regulisani su prava i obaveze članova
prilikom istupanja i isključenja kao što su:
■■ član društva ima pravo tužbom kod
suda tražiti istupanje iz društva ako
su mu ostali članovi ili organi društva
prouzrokovali štetu, ili ga spriječili da
ispunjava svoje obaveze, ili ako mu
društvo nameće nesrazmjerne obaveze;
■■ član može biti isključen iz društva iz
razloga i u postupku koji su određeni
ugovorom o osnivanju ili statutom
društva;
■■ član koji je isključen može pobijati odluku
tužbom kod suda u roku od 30 dana od
dana kada mu je odluka dostavljena;
■■ istupanjem i isključenjem iz članstva
u društvu prestaju prava koja iz tog
članstva proizlaze;
■■ član koji je istupio, kao i član koji je
isključen, ima pravo na naknadu tržišne
vrijednosti udjela na dan prestanka
članstva u društvu.
Upravljanje: Društvo s ograničenom
odgovornošću je društvo kapitala u kojem
se udjeli jednostavno prenose, nema
mnogobrojnih interesa kao u dioničkom
društvu, pa je i upravljanje u društvu
regulisano na jednostavan način. Zakon
propisuje organe:
■■ upravu;
■■ skupštinu;
■■ nadzorni odbor (uslovno i fakultativno).
Skupština: Skupštinu čine svi članovi
društva.
Ukupan iznos osnovnog kapitala društva
predstavljen je sa 100 glasova. Član društva
ima broj glasova srazmjeran njegovom
udjelu u osnovnom kapitalu društva.
Skupštinu društva saziva uprava i/ili član
ili članovi čiji udjeli čine najmanje desetinu
osnovnog kapitala društva.
Skupština obavezno odlučuje o godišnjem
obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću
gubitaka,
Član društva ima pravo, tužbom kod suda,
pobijati odluku skupštine protiv koje je
glasao u roku od 30 dana od dana donošenja
odluke.
Uprava društva: Zakon je propisao upravu
kao obavezni organ društva s ograničenom
odgovornošću. Uprava vodi poslovanje i
zastupa društvo. Ovlaštenja i odgovornost
uprave utvrđuje se osnivačkim aktom ili
statutom društva.
Upravu čine i jedna ili više osoba, koje
ne moraju biti članovi društva. Uprava
se imenuje na način i na period utvrđen
osnivačkim aktom ili statutom društva.
Nadzorni odbor: U skladu sa Zakonom,
nadzorni odbor obavezno je imati društvo
Osnovni sistemski
zakon koji uređuje
područje privrednih
društava je Zakon o
privrednim društvima
Federacije BiH *.
Zakonom se regulišu
osnivanje, organizacija,
djelovanje, prava,
obaveze i međusobni
odnosi članova,
odgovornost za
vođenje poslova i
odnosi sa trećim
licima, kao i prestanak
privrednih društava.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koje ima više od deset članova i društvo
koje ima osnovni kapital u iznosu većem od
1.000.000,00 KM i najmanje dva člana.
Zaštite prava manjine i revizija: Društvo
s ograničenom odgovornošću zbog svoje
jednostavnosti u pogledu organizacije
i upravljanja nema potrebe za brojnim
vanjskim
i
unutarnjim
revizorskim
aktivnostima. Zaštita prava manjine i
revizija u društvu dovoljno je regulisana
odredbama članova 350. do 354. Zakona
da se može u praksi ostvarivati na efikasan
način.
Povećanje i smanjenje osnovnog kapitala:
Društvo može pod određenim okolnostima
povećavati i smanjivati osnovni kapital u
skladu sa odredbama članova 355. do 360.
Zakona. Odluku o povećanju, odnosno
smanjenju osnovnog kapitala društva donosi
skupština na način utvrđen osnivačkim
aktom ili statutom društva.
Promjena oblika: Polazeći od toga da
je društvo s ograničenom odgovornošću
društvo kapitala, kao i dioničko društvo,
Zakon je regulisao da društvo s ograničenom
odgovornošću može promijeniti oblik u
dioničko društvo. Odluku o promjeni oblika
donosi skupština dvotrećinskom većinom
glasova svih članova društva. Na osnovu
odluke skupštine članovi društva stječu
dionice dioničkog društva srazmjerno
njihovom učešću u osnovnom kapitalu
društva s ograničenom odgovornošću.
Dioničko društvo nastalo promjenom oblika
društva s ograničenom odgovornošću mora
imati osnivački kapital najmanje u iznosu
od 50.000,00 KM koji je propisan Zakonom.
U proceduri promjene oblika uprava
društva podnosi Komisiji za vrijednosne
papire zahtjev za odobrenje promjene oblika
u dioničko društvo. Na osnovu odluke
Komisije o odobrenju promjene oblika izvršit
će se upis promjene u registar društava.
Prestanak društva: Društvo s ograničenom
odgovornošću prestaje u skladu sa zakonom
i statutom:
■■ spajanjem, pripajanjem i podjelom,
■■ odlukom skupštine,
■■ odlukom suda,
■■ stečajem ili likvidacijom.
Postupak stečaja i likvidacije vrši se po
posebnom zakonu.
Društvo po pravosnažnosti rješenja o
likvidaciji ili stečaju prestaje brisanjem iz
registara društava.
Utvrđen je Nacrt2 zakona o privrednim
2 Vlada Federacije BiH je, na sjednici
60 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
održanoj 23. 10. 2013. godine, utvrdila Nacrt
zakona o privrednim društvima, koji ima za
cilj stvaranje pretpostavki za unapređenje
poslovnog okruženja kojim bi se omogućilo
lakše osnivanje i poslovanje privrednih
društava, jasnije definirala uloga i nadležnosti
upravljačkih struktura u društvima, te
unaprijedile i precizirale odredbe vezane za
uspostavljanje i funkcioniranje povezanih
društava. Riječ je o sistemskom zakonu
koji regulira oblasti čija je implementacija
direktno
povezana
sa
ostvarenjem
postavljenih ciljeva Vlade FBiH, koja je
svojim Programom rada za period 20122014. kao strateški prioritet identificirala
intenziviranje privrednog razvoja, te utvrdila
da će naglasak u ovom period biti na jačanju
domaćeg tržišta i uklanjanju barijera.
Naime, Zakon o privrednim društvima iz
1999. godine pretrpio je brojne izmjene i
dopune, pa je cilj da se donošenjem novog
zakona ove izmjene obuhvate na jedinstven
način, te da se ovaj propis uskladi sa
principima Organizacije za ekonomsku
saradnju i razvoj i direktivama Europske
unije, te da se utvrde novi europski standardi
korporativnog upravljanja.
Inače, kako je navedeno u obrazloženju novog
zakona, poslovno okruženje u Federaciji
BiH karakteriziraju brojna regulatorna
ograničenja, zastarjeli, nejasni i neprimjenjivi
propisi, te sporost u postupanju nadležnih
organa. Ovim se značajno usporava proces
ukupnog ekonomskog razvoja i nameću
značajni troškovi privrednim subjektima.
Imajući u vidu značaj ovog zakona u
postizanju napretka i ispunjavanju zahtjeva
vezanih za proces približavanja Europskoj
uniji, revizija i izmjene postojećeg Zakona
o privrednim društvima su identificirani kao
jedan od preduslova obuhvaćenih stand by
aranžmanom sa Međunarodnim monetarnim
fondom.
Također, Zakon o privrednim društvima, kao
sistemski, predstavlja i jedan od elemenata
matrice za pregovore oko novog zajma
Svjetske banke vezanog za budžetsku
podršku unapređenju razvojnih politika u
Bosni i Hercegovini. Akcent je u oba slučaja
stavljen, između ostalog, na poslovno
okruženje, pri čemu je cilj privlačenje što
većeg broja domaćih i inostranih investicija
koje će podržati plan srednjoročnog
ekonomskog rasta. Vlada FBiH je
opredijeljena da nastavi ulagati napore sa
ciljem pojednostavljenja postupaka i jačanja
transparentnosti u ovoj oblasti.
Danom početka primjene ovog zakona,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
društvima koji će biti dat na javnu raspravu,
pa je ovo prilika zainteresiranim stranama
da lobiraju za dopune zakona u pravcu
uvođenja socijalnog poduzeća kao posebnog
oblika privrednih društava, te utvrđivanje
posebnih uslova za njegovo osnivanje i
poslovanje
1.2. ZADRUGA
Zadruga3 je dobrovoljni oblik organizovanja
zadrugara u kojemu svaki član sudjeluje
neposredno i koje zajedničkim poslovanjem
po načelima uzajamne pomoći unapređuje
i zaštićuje svoje privredne, socijalne i
kulturne interese, sa svrhom ostvarenja
dobiti zadrugara, shodno zakonima i
pravilima zadruge.
Zadruga, kao poseban oblik privrednog
subjekta, uređuje odnose među svojim
članovima na principima:
■■ dobrovoljnosti i otvorenosti prema
članstvu;
■■ demokratske kontrole poslova od strane
članova;
■■ učešća članova u raspodjeli koristi i
pokriću štete u radu;
■■ poslovne autonomije i informiranja
članova;
■■ saradnje među zadrugama i brige za
zajedništvo.
Navedeni principi čine zadrugu različitom
od drugih privrednih subjekata.
Zadruga
se
osniva
kao
opšta
ili
specijalizirana. Namjena joj je zajedničko
korištenje svih sredstava potrebnih za
unapređenje i razvoj djelatnosti zadrugara,
sa svrhom poboljšanja i povećanja rezultata
te djelatnosti. Djelatnost zadruge utvrđuje se
zadružnim pravilima.
Osnivanje zadruge: Zadrugu može osnovati
najmanje pet fizičkih i pravnih lica. Ona
se osniva ugovorom u pismenoj formi koji
zaključuju osnivači i koji mora biti sklopljen
u obliku notarski obrađene isprave.
Ugovorom o osnivanju uređuju se naziv
i sjedište, djelatnost, upravljanje, organi
zadruge, prava i obveze zadrugara,
prestat će važiti raniji Zakon o privrednim
društvima, a sva privredna društva,
uključujući i ona sa učešćem državnog
kapitala u vlasničkoj strukturi, dužna su
oblik, tvrtku, temeljni kapital i statut uskladiti
sa ovim zakonom u roku od šest mjeseci.
(izvor:www.fbihvlada/sjednice/)
3 Opći zakon o zadrugama („Sl. glasnik BiH“,
br. 18/03 i 55/06).
ovlaštenja i odgovornost za obveze, imovina
zadruge, raspodjela dobiti i pokriće
gubitaka, pristupanje i istupanje iz zadruge,
unutrašnja organizacija, udruživanje u više
oblike, prestanak zadruge i druga pitanja
vezana za rad i poslovanje zadruge.
Osnovni kapital: Zakonom nije propisana
visina minimalnog osnovnog kapitala
zadruge.
Osnovna glavnica sastoji se od uloga
zadrugara koji mogu biti u novcu, stvarima
i pravima. Osnovna glavnica je trajni
kapital zadruge koji ostaje u zadruzi sve dok
zadruga postoji i neće se smanjivati, ali se
može povećati u novcu, stvarima i pravima,
ali izraženim u novčanoj protuvrijednosti.
U zadruzi se vodi registar uloga zadrugara
izražen u novčanom iznosu, u koji se
zadrugari upisuju kronološkim redom.
Zadružna pravila: Osnivačka skupština,
većinom glasova, donosi zadružna pravila.
Osnivači koji se ne slažu sa zadružnim
pravilima mogu do upisa zadruge u registar
društava otkazati svoje članstvo putem
pismenog obavještenja nadležnom organu
zadruge. Na osnivačkoj skupštini biraju
se organi zadruge, ako njezini osnivači ne
odluče izbor obaviti u naknadnom roku.
Zadružna pravila sadrže odredbe o:
1) firmi i sjedištu zadruge;
2) djelatnosti zadruge;
3) zadružnim principima;
4) statusnim promjenama i prestanku
zadruge;
5) zastupanju i predstavljanju zadruge;
6) uslovima i načinu stjecanja statusa
zadrugara;
7) uslovima i načinu prestanka statusa
zadrugara;
8) obliku i iznosu uloga koje upisuju
zadrugari i roku uplate uloga;
9) načinu i roku uplate, odnosno unošenja
sredstava osnivača;
10) odgovornosti zadrugara za obaveze
zadruge;
11) ostalim pravima i obavezama zadrugara;
12) raspodjeli dobiti, odnosno viška prihoda
nad rashodima i pokrivanju gubitaka,
odnosno manjka u poslovanju;
13) dijelu dobiti, odnosno viška prihoda
nad rashodima koji se raspoređuju u
obavezni rezervni fond;
14) izboru, opozivu i nadležnosti organa
zadruge;
15) načinu odlučivanja skupštine zadruge,
izboru, opozivu i pravima i obavezama
predstavnika zadrugara, ako skupštinu
čine predstavnici zadrugara;
16) povratu uloga;
17) zadružnoj knjizi;
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
18) zadružnoj reviziji;
19) obavještavanju zadrugara i poslovnoj tajni;
20) međuzadružnoj saradnji i zadružnom obrazovanju zadrugara;
21) općim aktima zadruge i načinu njihovog donošenja;
22) drugim pitanjima značajnim za poslovanje zadruge.
Ovlaštenja i odgovornost za obaveze: Svojstvo pravne osobe zadruga stiče
upisom u registar kod nadležnog suda i registruje se bez obzira ima li
zaposlenika ili ne. Zadruga u pravnom prometu istupa u svoje ime i za svoj
račun, odgovora svojom imovinom, a za obaveze koje se ne mogu izmiriti iz
imovine zadruge zadrugari odgovaraju solidarno, najmanje iznosom svog
uloga, ako pravilima nije predviđen veći iznos.
Prava i obaveze zadrugara: Osnivači i zadrugari imaju jednaka prava i
obveze u pogledu obavljanja djelatnosti, upravljanja zadrugom, procesom
rada i usluga, snošenju rizika, te imaju jednaka prava i obveze u svim
drugim poslovima vezanim za zadrugu i njeno poslovanje.
Zadružnim pravilima zadruge zadrugari mogu odrediti specifične odnose
u pravima i ovlaštenjima za pojedinog zadrugara, ako se za takvim
uređenjem odnosa ukaže potreba i zadrugar na to pristane.
Imovina zadruge: Zadruga može koristiti sredstva po osnovu osnivačkih
uloga zadrugara, po osnovu uloga novih zadrugara, sredstva zadružne
svojine, sredstva u državnoj svojini, sredstva ostvarena radom i poslovanjem
zadruge, sredstva drugih domaćih i stranih fizičkih i pravnih osoba.
Sredstva stečena radom i poslovanjem zadruge ili ih je zadruga stekla po
drugim osnovama, predstavljaju zadružnu imovinu. Ova imovina ne može
se pretvarati u udjele zadrugara, niti se na bilo koji način može staviti u
nezadružnu funkciju.
Zadružna imovina – oprema i objekti i slično, kada se ne koriste iz ekonomskih
razloga, mogu se prodati ili dati u zakup, uz obvezu usmjeravanja dobivenih
financijskih sredstava za razvoj zadruge.
Zadružna imovina vodi se u posebnom fondu.
Raspodjela dobiti i pokriće gubitka
Prihode koje je zadruga ostvarila u svome poslovanju sa drugim pravnim
i fizičkim osobama, kao i subvencije od države, nevladinih organizacija i
zajednica, zadruga može koristiti samo za materijalna ulaganja u trajna i
obrtna sredstva zadruge.
U poseban rezervni fond zadruge svake godine se obvezno izdvaja
protuvrijednost od 5% vrijednosti uloga članova zadruge. Ova sredstva
se akumuliraju sve dok se ne dostigne najviši iznos imovine zadruge pri
njenom osnivanju.
Sredstva iz rezervnog fonda se koriste za povrat zadružnih uloga
zadrugarima koji izlaze iz zadruge, uz prethodno ispunjen uslov da
odlazak ne dovodi zadrugu u poziciju da ne može da izvršava obaveze
prema povjeriocima, te ukoliko se realna vrijednost imovine zadruge pri
osnivanju, nakon povratka zadružnih uloga, ne smanji ispod 49%.
Pokriće gubitka
Ukoliko se gubitak ne može prenijeti u novu poslovnu godinu pokriva se iz
rezervnih fondova ili iz drugih fondova i sredstava za druge namjene ili će
se pokrivati iz uloga zadrugara.
Ukoliko se ulozi koriste za pokrivanje gubitaka onda se ukupan iznos
62 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
gubitka raspodjeljuje na zadrugare u jednakim procentima, shodno visini
njihovih ukupnih udjela u Zadruzi na početku poslovne godine, u kojoj je
gubitak nastao.
Odluku o raspodjeli dobiti i pokriću gubitka donosi skupština.
Upravljanje zadrugom i organi zadruge
Zadrugom upravljaju zadrugari. U upravljanju zadrugom zadrugari imaju
jednako pravo glasa (jedan zadrugar jedan glas), ako osnivačkim aktom ili
pravilima zadruge nije drugačije određeno.
U upravljanju zadrugom moguća je i ponderacija prava glasa, prema
količinskim mjerilima (u odnosu na obim suradnje u zadruzi) ili po
kvalitativnim mjerilima (u odnosu na vrstu obaveza koje ima član u
suradnji sa zadrugom) ili po upisanim ulozima u skladu sa Zakonom.
Organi zadruge su:
skupština,
upravni odbor,
direktor zadruge, i
nadzorni odbor.
■■
■■
■■
■■
Skupština je najviši organ zadruge sa ovlaštenjima danim u Zakonu i
pravilima zadruge. Skupštinu čine svi zadrugari. Ukoliko zadruga ima
više od 300 zadrugara zadružnim pravilima se može odrediti da se poslovi
iz njezine nadležnosti prenose na skupštinu predstavnika zadrugara, koja
se mora sastojati od najmanje 30 predstavnika zadrugara, fizičkih osoba,
koje se biraju na određeni broj godina (najčešći mandat predstavnika je
pet godina), uz mogućnost ponovnog izbora.
Upravni odbor sastoji se od najmanje tri člana koji se biraju iz reda
zadrugara.
U zadruzi sa manje od 25 zadrugara ne bira se upravni odbor.
Nadzorni odbor sastoji se od najmanje tri člana koji se biraju iz reda
zadrugara.
Direktora zadruge bira i razriješava skupština, ako zadružnim pravilima
nije određena nadležnost nekog drugog organa. Direktor, po Zakonu, nije
obavezan organ zadruge. Ako je zadružnim pravilima predviđeno mjesto
direktora zadruge, on organizira rad i vodi njezino poslovanje, zastupa je,
stara se o zakonitosti i odgovara za zakonit rad zadruge.
Nadležnosti organa zadruge propisane su Zakonom i zadružnim pravilima.
Stjecanje statusa zadrugara: Fizičke osobe – osnivači zadruge stječu
status zadrugara osnivanjem zadruge. Status zadrugara poslije osnivanja
zadruge stječe se po osnovu zahtjeva. Po prihvaćanju zahtjeva za stjecanje
statusa zadrugara, podnosilac zahtjeva potpisuje pristupnu izjavu i time
stiče status zadrugara.
Pristupna izjava sadrži naročito: izjavu potpisnika da prihvata odredbe
ugovora o osnivanju, odnosno ova pravila o odgovornosti za obveze
zadruge i da je upoznat s obvezama zadruge nastalim prije potpisivanja
pristupne izjave, kao i izjavu potpisnika da će u određenom roku uplatiti,
odnosno unijeti ulog i uplatiti članarinu.
Prestanak statusa zadrugara: Status zadrugara prestaje istupanjem iz
zadruge, isključenjem, smrću zadrugara, prijenosom njegovih uloga na
drugog zadrugara ili nekog trećeg i prestankom zadruge.
Zadrugar može da istupi iz zadruge na osnovu pismene izjave o istupanju.
Pismena izjava mora biti podnijeta tri mjeseca prije isteka poslovne godine.
Status zadrugara prestaje na kraju poslovne godine.
Ako zadrugar ima dospjele obveze prema zadruzi, status zadrugara
prestaje po podmirenju tih obveza, ali ne prije isteka roka za istupanje.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zadrugar može biti isključen iz zadruge
zbog razloga utvrđenih Općim zakonom o
zadrugama i pravilima zadruge.
Zadrugar može svoj ulog ugovorom prenijeti
na drugog zadrugara ili osobu koja pristupa
zadruzi, te na taj način izaći iz zadruge bez
rasprave o imovini.
Danom prestanka statusa zadrugara prestaju
mu prava i obveze u zadruzi, osim onih
utvrđenih zakonom i pravilima zadruge.
Zadrugar koji je istupio ima pravo na isplatu
svog uloga, pri tome nema nikakvo pravo na
imovinu zadruge. Zadruga je ovlaštena prije
isplate uloga naplatiti obveze zadrugara
prema zadruzi.
Usvojeni završni izvještaj je osnov za
raspravu o imovini između zadrugara i
zadruge. U slučaju prijenosa uloga nema
rasprave o imovini.
Udruživanje: Zadruga se može udruživati
u zadružne saveze kantona, Federacije
BiH i dalje. Odluku o udruživanju donosi
skupština.
Zadruga, shodno zakonu može osnivati
posebna pravna lica, čemu odluku donosi
skupština.
Prestanak zadruge: Zadruga prestaje:
■■ odlukom skupštine zadruge;
■■ ako se broj zadrugara smanji ispod broje
propisanog zakonom i ako se u roku
od šest mjeseci taj broj ne poveća do
zakonskog minimuma;
■■ istekom vremena za koji je osnovana, a
skupština prije isteka tog roka ne donese
odluku da zadruga nastavlja sa radom;
■■ ako prestanu da postoje prirodni i drugi
uslovi za obavljanje djelatnosti;
■■ spajanjem, pripajanjem ili podjelom;
■■ na osnovu pravosnažne odluke suda
kojom je utvrđena ništavost upisa u
registar;
■■ stečajem;
■■ i u drugim slučajevima utvrđenim
zakonom.
Zadruga gubi svojstvo pravne osobe
brisanjem iz registra.
U slučaju prestanka zadruge statusnim
promjenama (spajanjem, pripajanjem ili
podjelom) njezina imovna prenosi se na
njene pravne sljedbenike.
U svim ostalim slučajevima zadruga prestaje
likvidacijom ili stečajem. Prestankom
zadruge, nakon provedene likvidacije i
namirenja povjerilaca, preostala imovina
raspodjeljuje se zadrugarima, u skladu s
osnivačkim aktom i pravilima zadruge.
Zadruga ima prednost pred društvom s
ograničenom odgovornošću jer za njeno
osnivanje nije propisan minimalni osnivački
64 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
kapital i manji su troškovi osnivanja. U
odnosu na obrt, prednost je da zadruga
može registrirati velik broj raznovrsnih
djelatnosti bez obaveze da ima odgovarajuću
strukturu uposlenih. Poslovanje zadruge
vodi direktor o čijoj sposobnosti u znatnoj
mjeri ovisi uspješnost poslovanja zadruge.
Zadruga je pogodan oblik za poslovanje
u malom i srednjem poduzetništvu. Pet
fizičkih osoba, sa minimalnim osnivačkim
ulogom i u odnosu na d.o.o. manjim
troškovima osnivanja mogu zakonito
poslovati i obavljati raznovrsne djelatnosti,
a da i ne budu u stalnom radnom odnosu.
Poslovanje je tako rasterećeno od stalnih
finansijskih obaveza koje nastaju neovisno
o poslovanju, kao što je slučaj sa d.o.o. i
obrtom. Porezne obaveze su razmjerne
stvarnom poslovanju zadruge. Zadrugarstvo
predstavlja i dobar oblik organiziranja za
efikasno smanjivanje crnog tržišta rada,
jer osobama sa malim investicijskim
mogućnostima omogućuje legalan rad
i zaradu, a državi omogućuje prihod od
poslovanja koje dotad nije nadzirala. Zbog
kolektivnog karaktera djelovanja, tržišne
usmjerenosti i demokratskog upravljanja,
zadruga predstavlja pogodan i vrlo čest
pravno-organizacijski oblik za socijalno
poduzetništvo.
U važećem Općem zakonu o zadrugama
određeno je da zadruga može biti opšta
i specijalizirana. Za razvoj socijalnog
poduzetništva u Bosni i Hercegovini od
značaja bi bila izmjena i dopuna Zakona
kojim bi se u ovu podjelu uvele i socijalne
zadruge.
Pri tome socijalne zadruge bi trebale da budu
definisane na jasan i nedvosmislen način,
da se propišu precizni kriteriji za osnivanje
i prestanak ove pravne forme, uslovi za
obavljanje djelatnosti (oblast djelovanja,
način raspodjele ostvarenog viška prihoda
nad rashodima (dobiti), prava i odgovornosti
zadrugara i zakonskog zastupnika, poreskog
tretmana i sl.), kao i odredbe kojima će se
odrediti mehanizmi kontrole i nadležnosti
državnih organa. Uopšteno govoreći,
uvođenje ovog koncepta trebalo bi da, sa
jedne strane, obezbijedi pravnu sigurnost u
najvećoj mogućoj mjeri i da, sa druge strane,
ponudi mehanizam kojim će se zloupotrebe
cilja, zbog kojeg bi se ovaj koncept i uveo
u naš pravni sistem, svesti na najmanju
moguću mjeru.
Također, da bi socijalne zadruge „zaživjele“,
potrebno je prilagoditi i odredbe drugih
sektorskih zakona, njihovim izmjenama
i/ili dopunama, odnosno usvajanjem
novih prilagođenih akata. Prije svega
onih kojima će se stvoriti pogodno
poresko okruženje za razvoj socijalnog
zadrugarstva u Bosni i Hercegovini.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SKUPŠTINA I
NADZORNI ODBOR
JAVNOG PREDUZEĆA
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
SIŽE
O
brađena su neka pitanja koja se odnose na skupštinu i nadzorni odbor
javnih preduzeća, na koja se, pored Zakona o javnim preduzećima
u Federaciji Bosne i Hercegovine, primjenjuje i Zakon o privrednim
društvima. Kako se javno preduzeće može osnovati kao dioničko društvo i kao
društvo s ograničenom odgovornošću, a kako se odredbe Zakona o dioničkom
društvu primjenjuju i na društvo s ograničenom odgovornošću, ukoliko ovim
zakonom nije drukčije određeno, samo kombinovanjem odredaba oba ova
zakona, odnosno shodnom primjenom odredaba o dioničkom društvu na
društvo s ograničenom odgovornošću, može se steći potpun uvid u sva prava
i obaveze, odnosno odgovornosti organa društva - skupštine i nadzornog
odbora .
Ključne riječi: javno preduzeće, privredno društvo, dioničko društvo,
društvo s ograničenom odgovornošću, skupština javnog preduzeća, nadzorni
odbor havnog preduzeća, sastav, nadležnosti, sazivanje, ništavne odluke,
odgovornost, stručno usavršavanje, razrješenje.
Zakonom o javnim preduzećima u Federaciji
Bosne i Hercegovine1 utvrđeno je da je javno
preduzeće pravno lice koje je upisano u
sudski registar kao privredno društvo i koje
obavlja djelatnost od javnog društvenog
interesa
(energetika,
komunikacije,
komunalne
djelatnosti,
upravljanje
javnim dobrima i druge djelatnosti od
javnog društvenog interesa) ili pravno lice
definisano kao javno preduzeće posebnim
propisom. Djelatnosti od javnog društvenog
interesa utvrđuju općina, kanton i Federacija
Bosne i Hercegovine, svako u okviru svojih
nadležnosti.
odgovornošću, u skladu sa Zakonom o
privrednim društvima.2
Odredbe Zakona o privrednim društvima
o dioničkom društvu primjenjuju se na
društvo s ograničenom odgovornošću, ako
posebnim odredbama ovog zakona nije
drugačije određeno.3
Organi javnog preduzeća, bez obzira na to da
li je javno preduzeće osnovano kao dioničko
društvo ili kao društvo s ograničenom
odgovornošću, jesu skupština i nadzorni
odbor.
Javna preduzeća, kao privredna društva,
mogu se organizirati u obliku dioničkog
društva ili društva s ograničenom
2 Zakon o privrednim društvima („Službene
novine Federacije BiH“, br. 23/99, 45/00, 2/02,
6/02 - ispravka, 29/03, 68/07, 91/07, 84/08,
88/08 - ispravka, 7/09, 63/10 i 75/13).
1 Zakon o javnim preduzećima u Federaciji Bosne
i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“,
br. 8/05, 10/06 - ispravka, 81/08, 22/09 i 109/12).
3 Član 310. stav 1. Zakona o privrednim
društvima.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Sastav skupštine
Skupštinu javnog preduzeća kao dioničkog
društva čine dioničari.4 U dioničkom
društvu sa jednim dioničarem ovlaštenja
skupštine vrši dioničar.5 Skupštinu javnog
preduzeća kao društva s ograničenom
odgovornošću čine svi članovi društva.6 U
društvu s ograničenom odgovornošću sa
jednim članom ovlaštenja skupštine vrši
član društva.7 Kod javnih preduzeća čiji
su osnivači Federacija BiH, kanton, grad ili
općina, član društva - osnivač ne može vršiti
ovlaštenja skupštine javnog preduzeća,
odnosno ovlaštenja skupštine ne može vršti
putem zakonodavnog organa / općinskog /
gradskog vijeća ili izvršnih organa, s obzirom
na odredbe Zakona o sukobu interesa u
institucijama vlasti u Federaciji Bosne i
Hercegovine,8 kojima je izričito propisana
nespojivost članstva u skupštini javnog
preduzeća sa javnim funkcijama izabranog
dužnosnika i nositelja izvršne funkcije.9
U Kantonu Sarajevo, Odlukom o osnivanju
skupština javnih preduzeća čiji je osnivač
Kanton Sarajevo regulisano je da skupštinu
javnog
preduzeća
(predsjedavajućeg
skupštine i dva člana skupštine) imenuje
Skupština Kantona, u skladu sa Zakonom
o ministarskim, vladinim i drugim
imenovanjima u Federaciji Bosne i
Hercegovine.10
4 Član 240. stav 1. Zakona o privrednim
društvima.
5 Član 240. stav 6. Zakona o privrednim
društvima.
6 Član 343. stav 1. Zakona o privrednim
društvima.
7 Član 343. stav 5. Zakona o privrednim
društvima.
8 Član 4. stav (1) Zakona o sukobu interesa
u institucijama vlasti u Federaciji Bosne i
Hercegovine („Službene novine Federacije BiH”,
br. 70/08 i 12/04).
9 Član 4. Zakona o sukobu interesa u institucijama
vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine Kantona Sarajevo”, br. 25/09, 22/11
i 1/13), pod naslovom Nespojivosti, između
ostalog, kaže: „(1) Članstvo u upravnom
odboru, nadzornom odboru, skupštini, upravi
ili menadžmentu ili u svojstvu ovlaštene osobe
u javnom poduzeću nespojivo je sa javnim
funkcijama izabranog dužnosnika, nositelja
izvršne funkcije ili savjetnika.“ 10 Zakon o ministarskim, vladinim i drugim
imenovanjima u Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 12/03,
34/03 i 65/13).
66 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Nadležnosti skupštine javnog
preduzeća
Skupština javnog preduzeća kao dioničkog
društva, a shodnom primjenom ovih
odredaba, i skupština javnog preduzeća
kao društva s ograničenom odgovornošću,
odlučuje11 o:
1) povećanju i smanjenju osnovnog
kapitala;
2) emisiji novih dionica iste klase, u iznosu
većem od trećine ukupne nominalne
vrijednosti svih dionica dioničkog
društva;
3) emisiji dionica nove klase;
4) godišnjem finansijskom izvještaju, s
izvještajem revizora, nadzornog odbora i
odbora za reviziju;
5) raspodjeli dobiti i isplati dividende;
6) načinu pokrića gubitka;
7) spajanju sa drugim preduzećima i
pripajanju drugih preduzeća dioničkom
društvu ili dioničkog društva drugom
preduzeću, osim spajanja ili pripajanja
supsidijarnog društva;
8) podjeli i prestanku dioničkog društva;
9) promjeni oblika dioničkog društva;
10)kupovini, prodaji, zamjeni, uzimanju u
lizing i drugim transakcijama imovinom,
direktno ili posredstvom supsidijarnih
društava u toku poslovne godine, u
obimu većem od trećine knjigovodstvene
vrijednosti imovine dioničkog društva;
11)prodaji i kupovini imovine čija
je vrijednost između 15% i 33%
knjigovodstvene vrijednosti ukupne
postojeće imovine dioničkog društva,
ako takva transakcija nije prethodno
odobrena
jednoglasnom
odlukom
nadzornog odbora;
12)izboru i razrješenju članova nadzornog
odbora pojedinačno;
13)izboru vanjskog revizora i izboru i
razrješenju članova odbora za reviziju;
14)osnivanju, reorganizaciji i likvidaciji
supsidijarnih društava, i odobravanju
njihovih statuta;
15)naknadama
članovima
nadzornog
odbora i odbora za reviziju;
16)izmjenama i dopunama statuta;
17)izuzimanju
stalnih
sredstava
u
neprivatizovanim
privrednim
društvima;
18)drugim pitanjima bitnim za poslovanje
dioničkog društva, u skladu sa zakonom
i statutom dioničkog društva.
Skupština obavezno odlučuje o godišnjem
obračunu, raspodjeli dobiti i pokriću
gubitka.12 Saglasno članu 6. Zakona o javnim
preduzećima, pored odluka utvrđenih
11 Član 246. Zakona o privrednim društvima.
12 Član 343. Zakona o privrednim društvima.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zakonom
o
privrednim
društvima,
skupština javnog preduzeća donosi odluke i
o sljedećem: a) poslovniku ili poslovnicima, na prijedlog
nadzornog odbora, b) etičkom kodeksu, na prijedlog nadzornog
odbora, c) planu poslovanja, odnosno revidiranom
planu poslovanja u skladu sa članom 23.
ovog zakona. Također, skupština javnog
podnosi općinskom vijeću,
kantona, odnosno Parlamentu
Bosne i Hercegovine izvještaje
poslovanju javnih preduzeća,
jednom godišnje. preduzeća
skupštini
Federacije
o radu i
najmanje
Sazivanje skupštine
Skupštinu društva saziva:13
1) uprava;
2) član ili članovi čiji udjeli čine najmanje
desetinu osnovnog kapitala.
Uprava je dužna sazvati skupštinu najmanje
jednom godišnje i u toku godine kada
društvo ostvari gubitak veći od petine
osnovnog kapitala prema posljednjem
godišnjem obračunu. Zahtjev za sazivanje
skupštine, sa prijedlogom dnevnog reda,
podnosi se nadzornom odboru u pismenoj
formi. Ukoliko nadzorni odbor, u roku od 15
dana od dana podnošenja zahtjeva, ne objavi
obavještenje o sazivanju skupštine, na način
iz člana 242. ovog zakona, podnosilac zahtjeva
ovlašten je na isti način neposredno sazvati
skupštinu i obavezan je o tome pismeno
obavijestiti Komisiju za vrijednosne papire.
Podnosilac zahtjeva, ukoliko neposredno
saziva skupštinu, može zadužiti sekretara
društva da izvrši utvrđivanje sastava radnih
tijela skupštine, objavljivanje obavještenja o
sazivanju skupštine na način iz člana 242.
ovog zakona, te da poduzme i sve druge
radnje neophodne za održavanje skupštine
društva.
Podnosilac zahtjeva, ukoliko neposredno
saziva skupštinu, dužan je utvrditi prijedloge
odluka sazvane skupštine i dioničarima
omogućiti ostvarivanje prava iz člana 247.
ovog zakona.14
Poziv
za
skupštinu
dostavlja
se
preporučenom pošiljkom, najmanje 15 dana
prije datuma održavanja, ako ugovorom ili
statutom društva nije drugačije određeno. U
pozivu se određuje dnevni red i dostavljaju
materijali za svaku tačku dnevnog reda. Član
ili članovi društva čiji udjeli čine desetinu
osnovnog kapitala imaju pravo izvršiti
13 Član 344. Zakona o privrednim društvima.
14 Član 244. Zakona o privrednim društvima.
dopunu dnevnog reda, u roku od osam dana
od dana prijema poziva za skupštinu.
Obavještenje o dnevnom redu, mjestu,
datumu i vremenu održavanja skupštine
mora biti objavljeno najmanje u jednom
dnevnom listu koji se izdaje u Federaciji BiH,
najkasnije 20 dana prije datuma određenog
za zasjedanje skupštine. Ako je održavanje
skupštine zakazano van mjesta sjedišta
dioničkog društva, obavještenje mora biti
u istom roku upućeno svakom dioničaru
preporučenim pismom, telefaksom ili
elektronskom poštom, na adresu iz liste
dioničara.15
Zapisnik skupštine
O radu skupštine sačinjava se zapisnik16 koji
obavezno sadrži:
1) firmu i adresu sjedišta dioničkog društva;
2) mjesto i vrijeme održavanja skupštine;
3) ime i prezime predsjedavajućeg,
zapisničara, lica koja ovjeravaju zapisnik
i članova odbora za glasanje;
4) dnevni red;
5) odluke;
6) podatke o glasanju;
7) prigovore dioničara i članova nadzornog
odbora na odluke skupštine.
Uz zapisnik se prilažu pismeni prijedlozi i
izvještaji podneseni skupštini.
Sekretar društva je dužan osigurati da se
zapisnik sačini u roku od 30 dana od dana
održavanja skupštine.
Zapisnik
potpisuju
predsjedavajući
skupštine, zapisničar i lica koja ovjeravaju
zapisnik.
Dioničar može zahtijevati da mu se dostavi
kopija zapisnika ili izvod iz zapisnika za sve
skupštine društva.
Dioničko društvo je obavezno trajno čuvati
zapisnike skupštine, evidenciju o prisustvu
i glasanju dioničara, obavještenja i pozive za
skupštinu.
Likvidator je dužan obezbijediti čuvanje
navedenih dokumenata najmanje 10 godina
nakon prestanka dioničkog društva.
15 Član 242. Zakona o privrednim društvima.
Član 247. Zakona o privrednim društvima:
Dioničar ima pravo, od dana objavljivanja
obavještenja o sazivanju skupštine, u
prostorijama dioničkog društva izvršiti uvid
u finansijski izvještaj, s izvještajima revizora,
nadzornog odbora i odbora za reviziju i druge
isprave koje se odnose na prijedlog odluka
uvrštenih u dnevni red skupštine.
16 Čl. 253. i 254. Zakona o privrednim društvima.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ništavne odluke skupštine
Odluka skupštine dioničkog društva
ništavna17 je ako:
1) skupština nije sazvana na način utvrđen
članom 242. ovog zakona;
2) nije unesena u zapisnik;
3) ništavnost je utvrđena odlukom suda.
NADZORNI ODBOR JAVNOG
PREDUZEĆA
Javno preduzeće osnovano kao dioničko
društvo ima nadzorni odbor.18 Ugovorom
ili statutom može se odrediti da javno
preduzeće osnovano kao društvo s
ograničenom odgovornošću ima nadzorni
odbor. Nadzorni odbor obavezno je imati
društvo koje ima više od deset članova i
društvo koje ima osnovni kapital u iznosu
većem od 1,000.000 KM i najmanje dva
člana.19 Član društva koje nema nadzorni
odbor ima pravo da neposredno nadzire
poslovanje društva, poslovne knjige i spise,
zalihe i blagajničko poslovanje i sačini bilans
društva za svoje potrebe.20
Sastav
Nadzorni odbor sastoji21 se od najmanje tri
člana, odnosno sačinjavaju ga predsjednik
i najmanje dva člana, sa tim da ukupan
broj članova nadzornog odbora mora
biti neparan. Jedno mjesto u nadzornom
odboru pripada kandidatu sa najvećim
brojem glasova iz skupštine koji je bio
kandidiran od dioničara sa najmanje 5%
dionica sa pravom glasa.22
Predsjednik
i članovi nadzornog odbora imenuju se
istovremeno na period od četiri godine, sa
tim da po isteku perioda od dvije godine
od dana imenovanja, skupština društva
glasa o povjerenju članovima nadzornog
odbora. Isto lice može biti imenovano za
predsjednika ili člana nadzornog odbora
više puta bez ograničenja. Predsjednik
i članovi nadzornog odbora upisuju se u
registar kod Komisije za vrijednosne papire
u Federaciji BiH.
Predsjednik i član nadzornog odbora ne
može biti lice:23
17 Član 257. Zakona o privrednim društvima.
1) osuđivano za krivično djelo i za privredni
prijestup nespojive sa dužnosću u
nadzornom odboru, pet godina od dana
pravosnažnosti presude, isključujući
vrijeme zatvorske kazne;
2) kojem je presudom suda zabranjeno
obavljanje aktivnosti u nadležnosti
nadzornog odbora;
3) starije od 65 godina na dan imenovanja.
Kandidata za člana nadzornog odbora može
predložiti dioničar ili grupa dioničara sa
najmanje 5% dionica sa pravom glasa.24
Kandidati za predsjednika i članove
nadzornog odbora moraju prije glasanja dati
pismenu izjavu o prihvatanju kandidature.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
zaključuju sa dioničkim društvom ugovor
koji odobrava skupština. Ugovor u ime
dioničkog društva potpisuje direktor, u
skladu sa odobrenjem skupštine.25
Predsjednik i član nadzornog odbora ne
može biti:
■■ direktor i član uprave dioničkog društva u
privrednim društvima ili institucijama,
uključujući, ali i ne ograničavajući se na:
fondove, banke, agencije, komisije; ■■ dioničar sa 50% i više dionica, direktor i
član uprave bilo kojeg dioničkog društva
kao i vlasnik sa 50% i više vlasništva,
direktor i član uprave bilo kojeg
društva s ograničenom odgovornošću,
u društvima sa većinskim državnim
kapitalom ili institucijama. ■■ predsjednik ili član nadzornog ili
upravnog odbora društva sa većinskim
državnim kapitalom ili institucije ne
može istovremeno biti predsjednik ili
član nadzornog ili upravnog odbora
drugog društva ili institucije. Lice koje je predsjednik ili član nadzornog
ili upravnog odbora društva sa većinskim
državnim kapitalom ili institucije, a koje
prema odredbama ovog zakona to ne
može biti, dužno je podnijeti ostavku na
mjesto predsjednika ili člana nadzornog
ili upravnog odbora društva sa većinskim
državnim kapitalom ili institucije, u roku
od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog
zakona. Navedena ograničenja ne odnose se
na članove nadzornog odbora privrednog
društva sa većinskim državnim kapitalom,
koji su imenovani ispred privatnog kapitala.26 18 Član 239. Zakona o privrednim društvima.
19 Član 348. Zakona o privrednim društvima.
20 Član 349. Zakona o privrednim društvima.
21 Član 9. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji Bosne i Hercegovine.
22 Član 259. Zakona o privrednim društvima.
23 Član 260. Zakona o privrednim društvima.
68 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
24 Član 261. Zakona o privrednim društvima.
25 Član 265. Zakona o privrednim društvima.
26 Član 264. Zakona o privrednim društvima.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Stručno usavršavanje – uslov za
članstvo u nadzornom odboru
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
privrednog društva sa većinskim državnim
kapitalom dužni su proći odgovarajuće
stručno usavršavanje, u skladu sa Uredbom
o usavršavanju predsjednika i članova
nadzornih odbora i uprava privrednih
društava sa većinskim učešćem državnog
kapitala,27 koju je donijela Vlada Federacije
BiH, a kojom se uređuju uslovi, način
i program usavršavanja predsjednika
i članova nadzornih odbora i uprava
privrednih društava sa većinskim učešćem
državnog kapitala na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine u kojim ovlašćenja
po osnovu učešća državnog kapitala vrše
Federacija Bosne i Hercegovine, kanton,
grad ili opština.
Sazivanje sjednice
Sjednica nadzornog odbora održava se
najmanje jednom u tri mjeseca. Sjednicu
nadzornog odbora saziva28 predsjednik
nadzornog odbora. Predsjednik nadzornog
odbora dužan je sazvati sjednicu na zahtjev
direktora dioničkog društva ili dva člana
nadzornog odbora, najkasnije 14 dana od
dana podnošenja zahtjeva, a u protivnom
sjednicu je ovlašten sazvati podnosilac
zahtjeva.
Pismeni poziv za sjednicu
nadzornog odbora, u kojem su naznačeni
mjesto i datum održavanja, vrijeme početka
i dnevni red sjednice, dostavlja se članovima
nadzornog odbora najkasnije 14 dana prije
datuma održavanja sjednice. Uz poziv za
sjednicu, dostavljaju se materijali za svaku
tačku dnevnog reda. Za održavanje sjednice
nadzornog odbora potreban je kvorum
od dvije trećine ukupnog broja članova.
Nadzorni odbor donosi odluke većinom
glasova prisutnih članova. Predsjednik i
član nadzornog odbora ne može glasati o
pitanjima koja se odnose na njega lično.
Lica koja nisu članovi nadzornog odbora
mogu prisustvovati sjednici samo na osnovu
pismenog poziva predsjednika nadzornog
odbora.
Nadležnosti
Nadzorni
odbor
nadležan29 je da:
dioničkog
društva
27 Uredba o usavršavanju predsjednika i
članova nadzornih odbora i uprava privrednih
društava sa većinskim učešćem državnog
kapitala („Službene novine Federacije BiH”, br.
71/09, 33/10, 23/11 i 2/13).
28 Čl. 266-268. Zakona o privrednim društvima.
29 Član 269. Zakona o privrednim društvima.
1)
2)
3)
nadzire poslovanje dioničkog društva;
nadzire rad uprave;
usvaja izvještaj uprave o poslovanju po
polugodišnjem i godišnjem obračunu,
sa bilansom stanja i bilansom uspjeha i
izvještajem revizije;
4) podnosi skupštini godišnji izvještaj
o poslovanju dioničkog društva, koji
obavezno uključuje izvještaj revizora,
izvještaj o radu nadzornog odbora i
odbora za reviziju, i plan poslovanja za
narednu poslovnu godinu;
5) bira predsjednika nadzornog odbora; 6) predlaže raspodjelu i način upotrebe
dobiti i način pokrića gubitka;
7) odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu,
uzimanje u lizing i druge transakcije
imovinom, direktno ili posredstvom
supsidijarnih društava u toku poslovne
godine u obimu od 15% do 33%
knjigovodstvene vrijednosti ukupne
imovine dioničkog društva;
8) imenuje predsjednike i članove odbora
za naknade i odbora za imenovanje;
9) obrazuje povremene komisije i utvrđuje
njihov sastav i zadatke;
10) saziva skupštinu; i
11) odobrava emisiju novih dionica
postojeće klase u iznosu do trećine
zbira nominalne vrijednosti postojećih
dionica i određuje iznos, vrijeme
prodaje i cijenu ovih dionica, koja ne
može biti manja od prosječne tržišne
vrijednosti postojećih dionica iste
klase u 30 uzastopnih dana prije dana
donošenja odluke.
Zakonom o javnim preduzećima u
Federaciji Bosne i Hercegovine utvrđeno je
da, pored nadležnosti utvrđenih u Zakonu o
privrednim društvima, nadzorni odbor ima
i sljedeće nadležnosti:30 ■■ priprema poslovnike i predlaže ih
skupštini; ■■ priprema etički kodeks i predlaže ga
skupštini; ■■ vrši izbor kandidata odbora za reviziju i
podnosi prijedlog za njegovo imenovanje
skupštini; ■■ razmatra provedbeni propis za postupak
nabavke i nadzire njegovo provođenje; ■■ daje mišljenje skupštini o prijedlogu
uprave za raspodjelu dobiti; ■■ daje ovlaštenja za aktivnosti koje su
ograničene na osnovu odredaba ovog
zakona; ■■ daje upute direktoru za provođenje
preporuka
u
vezi
s
uočenim
nepravilnostima. 30 Čl. 8. i 10. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji Bosne i Hercegovine.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Vršenje
neposrednog
nadzora
nad
provođenjem pojedinih odredaba iz člana
19. ovog zakona predsjednik nadzornog
odbora može povjeriti jednom od članova
tog organa, u kojem slučaju je solidarno
odgovoran sa članom nadzornog odbora
kojem je povjeren takav zadatak za izvršenje
tog zadatka. To su postupci (interna kontrola) koje je
nadzorni odbor dužan i odgovoran da
osigura31 i to:
a) donošenje jednog ili više poslovnika
kojima se utvrđuju operativni i
funkcionalni aspekti rada nadzornog
odbora i uprave u skladu sa Zakonom o
privrednim društvima i ovim zakonom,
statutom i etičkim kodeksom; b) prethodno razmatranje uz potvrdu
zakonitosti poslovnika od kvalifikovanih
lica pravne struke; c) da akti javnog preduzeća sadrže detaljne
odredbe o disciplinskom postupku
i pravičnom postupku smjenjivanja
odgovornih lica; d) da akti javnog preduzeća sadrže odredbe
o potpunom isključenju sa posla iz
javnog preduzeća na period od najmanje
dvije godine za lica koja su smijenjena na
način opisan u ovom zakonu, uključujući
i dužnost uprave da za tu svrhu vodi
adekvatne kadrovske evidencije; e) utvrđivanje stimulativnih mjera za
poboljšanje i vrednovanje u okviru
javnog preduzeća. Nadzorni odbor je odgovoran da organizira
izradu vjerodostojnih računovodstvenih
evidencija i finansijskih izvještaja sačinjenih
u skladu sa Zakonom o računovodstvu i
reviziji u Federaciji BiH, iz kojih je vidljiv
finansijski položaj javnog preduzeća, te
koji se daju na uvid svim licima koja imaju
legitiman interes za poslovanje javnog
preduzeća, a ovu obavezu ne može prenositi
na drugi organ.32 Nadzorni odbor odgovoran je da: • predlaže
skupštini
sastav
odbora
za reviziju, nakon izbora kandidata
većinom glasova na osnovu javnog
konkursa, sa tim da odabere lica koja su
najkvalifikovanija za tu funkciju; • nadzire upravu u primjeni preporuka
datih od odbora za reviziju i vanjskog
revizora u utvrđenim vremenskim
rokovima. Navedenu obavezu nadzorni odbor ne može
prenositi na drugi organ. Uprava i nadzorni odbor javnog preduzeća
dužni su provoditi odredbe važećih propisa
o nabavci.33 U postupku nabavke nadzorni
odbor je dužan: a) razmatrati provedbeni propis za
postupak nabavke u smislu njegove
usaglašenosti sa važećim propisima o
nabavci; b) vršiti nadzor nad radom uprave i
zaposlenika javnog preduzeća u pogledu
primjene
provedbenog
propisa
o
postupku nabavke te važećih propisa o
nabavci; c) razmatrati izvještaje o nabavci te prijaviti
nadležnim organima sve eventualne
prevare ili zloupotrebe. Nadzorni odbor ne može prenositi ova
ovlaštenja na drugi organ.34 Nadzorni odbor daje prethodno mišljenje na
odluku o raspodjeli dobiti / dividende.35 Nadzorni odbor isključivo je nadležan da
daje pisano ovlaštenje javnom preduzeću za
preduzimanje ograničenih aktivnosti36 i to:
a) izmirenje duga prema povjeriocu
javnog preduzeća plaćanjem trećem licu
(ugovori o cesiji duga); b) prebijanje dugova prema nekoj strani
sa dugovima te iste strane koja je iz tog
razloga istovremeno i povjerilac i dužnik
javnog preduzeća (ugovori o prostoj
kompenzaciji); c) učešće u aranžmanu višestrukog
prebijanja dugova između više strana bilo
da je isti aranžman organizirala vlada ili
drugi organ (ugovori o multilateralnoj,
odnosno višestranoj kompenzaciji); d) izmirenje duga prema javnom preduzeću
u slučaju da dužnik plaća povjeriocu
javnog preduzeća; e) otpis potraživanja.
f) zaključivanje ugovora o izmirenju
dospjelog duga prema javnom preduzeću,
pod povoljnijim uslovima, koje utvrđuje
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine.
33 Zakon o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br. 49/04,
19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06 i 70/06).
34 Član 36. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
31 Član 19. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
35 Član 40. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
32 Član 25. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
36 Član 42. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
70 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Odgovornost
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
dužni su svoje obaveze i odgovornosti37
izvršavati u skladu s interesima dioničara
i dioničkog društva i ne mogu obavljati
djelatnost
konkurentnu
djelatnosti
dioničkog društva bez obavještavanja i
saglasnosti drugih članova nadzornog
odbora. Predsjednik i članovi nadzornog
odbora dužni su prilikom predlaganja
emisije novih ili otkupa vlastitih dionica
dioničkog društva i drugih vrijednosnih
papira saopštiti sve bitne podatke koji se
odnose na poslovanje dioničkog društva.
Predsjednik i član nadzornog odbora
dužni su prijaviti nadzornom odboru svaki
direktni ili indirektni interes u pravnom licu
sa kojim dioničko društvo ima ili namjerava
da stupi u poslovni odnos. U ovom slučaju,
predsjednik i član nadzornog odbora ne
mogu odlučivati o pitanjima koja se tiču
odnosa dioničkog društva i drugih pravnih
lica u kojima predsjednik i član nadzornog
odbora imaju direktni ili indirektni
finansijski interes.
Ako predsjednik i član nadzornog odbora
postupaju suprotno navedenim odredbama
(člana 270. ovog zakona), dioničko društvo
ima pravo na naknadu štete koju je usljed
toga pretrpilo.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
neograničeno solidarno odgovoraju za
štete koje prouzrokuju neizvršavanjem ili
neurednim izvršavanjem svojih dužnosti.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora su
odgovorni za štetu koju je pretrpilo dioničko
društvo ako su, suprotno odredbama
ovog zakona, statuta dioničkog društva i
odlukama skupštine:
1) vratili uplate dioničarima;
2) dioničarima isplatili dividendu;
3) vlasnicima obveznica dioničkog društva
isplatili kamatu;
4) upisali, sticali ili otkupljivali dionice;
5) prodavali imovinu društva;
6) vršili plaćanja nakon što je dioničko
društvo postalo nesolventno;
7) produžavali rokove vraćanja kredita
dioničkom društvu;
8) izdavali dionice po osnovu uslovnog
povećanja osnovnog kapitala.
Dioničko društvo može odustati od
prethodno navedenih potraživanja nakon
isteka tri godine od dana isticanja zahtjeva za
naknadu štete, ako se s odustajanjem saglasi
skupština, a protiv te odluke nije podnesen
prigovor dioničara koji posjeduju najmanje
10% dionica sa pravom glasa.
37 Čl. 270-274. Zakona o privrednim društvima.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
imaju pravo zahtijevati sve podatke o
poslovanju i prisustvo članova uprave
sjednicama nadzornog odbora.
Predsjednik i članovi nadzornog odbora
imaju pravo prisustvovati sjednicama
uprave dioničkog društva.
Razrješenje
Saglasno Zakonu o privrednim društvima,
skupština može razriješiti38 predsjednika
i članove nadzornog odbora i prije isteka
vremena na koje su imenovani:39
1) kad nadzorni odbor ili pojedini njegov
član izgubi povjerenje dioničara, 2) kad skupština odbije usvojiti godišnji
izvještaj
društva,
koji
uključuje
finansijski izvještaj i izvještaj revizora,
nadzornog odbora i odbora za reviziju, 3) kad skupština utvrdi odgovornost
predsjednika i članova nadzornog
odbora za štetu koju je pretrpilo dioničko
društvo zbog razloga iz čl. 270. i 273.
ovog zakona, 4) i u drugim slučajevima utvrđenim
statutom dioničkog društva. Saglasno Zakonu o javnim preduzećima u
Federaciji BiH, skupštini će biti predloženo
razrješenje člana nadzornog odbora po
skraćenom postupku iz sljedećih razloga: a) neispunjavanje odgovornosti u skladu sa
važećim zakonima; b) dodjela ugovora o nabavci u suprotnosti
sa važećim zakonima o nabavci; c) učešće u sukobu interesa; d) učešće u aktivnosti koja je zabranjena
ovim zakonom; e) nepodnošenje zahtjeva za odgovarajuće
odobrenje aktivnosti ograničenih ovim
zakonom; f) svjesno ili nesvjesno davanje ovlaštenja
za obavljanje ograničene aktivnosti
čija je posljedica materijalna šteta po
preduzeće; g) izvršenje
krivičnog
ili
drugog
protivpravnog djela kojim se uzrokuje
materijalna šteta po javno preduzeće. 38 Član 44. Zakona o javnim preduzećima u
Federaciji BiH.
39 Član 259. stav 5. Zakona o privrednim
društvima.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mr. Elmir Jahić
Ministarstvo finansija
Vlade FBiH
ODGOVORNOST
POSLODAVCA ZA NASTALU
ŠTETU I NAKNADU ŠTETE
SIŽE
P
retpostavka pravilne primjene zakonske norme jeste tumačenje norme.
Pojam „pretpostavke odgovornosti za štetu“ nije definisan odredbama
Zakona o obligacionim odnosima. One su predviđene u zakonskim
odredbama kojim je propisana šteta i njena naknada. Kako ovaj pojam nije
definisan, pretpostavke odštetne odgovornosti moraju se „prepoznati“ u
određenim zakonskim odredbama u svakom štetnom slučaju utvrđivanja
odštetne odgovornosti štetnika.
Odgovornost za štetu, u svakom konkretnom slučaju, proističe iz određenog
obligacionog pravnog odnosa, a za postojanje odštetne odgovornosti iz
osnova određenog štetnog događaja neophodno je ispunjenje odgovarajućih
pretpostavki za odgovornost štetnika, koji se u svakom štetnom događaju
moraju „prepoznati”
Ključne riječi: zaštita na radu, zaštita prava, šteta, odgovornost za štetu,
naknada štete.
Zaštita na radu i sigurnost radnika
Neotuđivost prava iz radnog odnosa
i u vezi sa radnim odnosom
Zaštita na radu predstavlja osiguravanje
fizičkog i psihičkog integriteta svih radnika
koje se ostvaruje primjenom tehničkih,
zdravstvenih,
pravnih,
socijalnih,
ekonomskih, odgojno-obrazovnih i drugih
mjera.
Zaštita i sigurnost radnika kao načelo radnog
prava podrazumijeva ukupnost mjera i
sredstava i to kako pravnog reguliranja
tako i ostvarivanja primjene propisa kojima
se regulira zaštita i sigurnost radnika.
Sa historijskog aspekta, zaštita na radu
obuhvaćala je propise, mjere i sredstva koji su
predviđeni za zaštitu života i zdravlja ljudi.
U savremenim uvjetima, područje zaštite
na radu proširilo se i na zaštitu psihičkog
integriteta radnika te zaštitu životne i radne
sredine radnika, poslodavca i trećih osoba.
Shodno tome, zaštita i sigurnost radnika
obuhvaćaju: socijalnu zaštitu, zdravstvenu
zaštitu, zaštitu na radu, protupožarnu
zaštitu, zaštitu ličnosti, zaštitu dostojanstva
radnika, ograničenje noćnog rada i
prekovremenog rada, posebno određenih
kategorija radnika (maloljetnika, žena,
osoba sa invaliditetom i dr.).
Neotuđivost i zaštita prava pripadaju
temeljnim načelima svakog pravnog
sistema i bitnim faktorima vladavine prava
i funkcioniranja pravne države. U tom
kontekstu, prava na osnovu rada uređuju se i
štite ustavom, zakonom i drugim propisima
radnopravnog karaktera (pravilnicima,
kolektivnim ugovorima, ugovorima o radu
i drugim aktima kojima se zasniva radni
odnos i regulišu prava iz radnog odnosa). Pri
tome, treba polaziti od osnovnog načela koje
vrijedi u cijelom radnom pravu, a to je načelo
in favorem laboratoris, što znači „u korist
radnika“, po kojem se u svakom slučaju, koji
nije izričito uređen prinudnim normama,
primjenjuje pravno pravilo koje ide u korist
radnika. Time se u radnom pravu odstupa
od općih pravnih načela po kojima pravilo
višeg ranga derogira pravilo nižeg ranga,
ali samo u slučajevima kada pravilo nižeg
ranga ide u korist radnika.
Dakle, pravilo nižeg ranga ne smije uređivati
neki radnopravni odnos drugačije od pravila
višeg ranga i na štetu radnika, ali može
urediti neki radnopravni odnos povoljnije
72 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
za radnika nego što je to uređeno pravilom
višeg ranga. Npr. pravilnikom o radu ili
kolektivnim ugovorom kao aktima nižeg
ranga ne može se utvrditi i priznati manje
prava iz radnog odnosa nego što je to priznao
zakon o radu.
Osim ovog pravila koje se primjenjuje
u radnom pravu, potrebno je istaknuti i
intenzitet i karakter države u zaštiti prava
radnika koja je specifična u odnosu na
sve druge grane prava. Naime, država
svojim intervencijama u radnopravno
zakonodavstvo brojnim normama štiti
prava radnika kao slabije ugovorne strane
u radnopravnom odnosu. To je posebno
izraženo kroz kaznene odredbe te u
obimu obaveza poslodavca koji podliježu
inspekcijskim kontrolama ili nadzoru.
Takođe, u pogledu sudske zaštite propisana je
hitnost postupanja sudova u radnopravnim
sporovima.
Zaštita prava iz radnog odnosa
Radni odnos je po prirodi stvari, u zavisnosti
od dinamike i intenziteta obavljanja
poslova, povezan sa mnogim rizicima
koji mogu rezultirati nastankom štete i
za poslodavca i za radnika. Naknada štete
nastale u radnom odnosu ili u vezi sa radnim
odnosom regulirana je Zakonom o radu,1 uz
supsidijarnu primjenu odredbi Zakona o
obligacionim odnosima.2
Nadzor nad primjenom zakona o radu,
drugih propisa o radnim odnosima, opštih
akata i ugovora o radu, kojima se uređuju
prava, obaveze i odgovornosti zaposlenih,
vrši inspekcija rada.3
Prema odredbi člana 103. Zakona o radu,
zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac
povrijedio neko pravo iz radnog odnosa
može u roku od 15 dana od dana dostave
odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo,
odnosno od dana saznanja za povredu prava,
zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog
prava.
Ako poslodavac u roku od 15 dana od
dana dostavljanja zahtjeva zaposlenika ne
udovolji tom
zahtjevu, zaposlenik može u daljem roku od
15 dana tražiti zaštitu povrijeđenog prava
pred nadležnim sudom.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu,
u skladu sa zakonom, može se predvidjeti
1 Zakon o radu FBiH („Službene novine FBiH“,
br. 43/99, 32/00 i 29/03).
2 Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list
SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list
RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 29/03).
3 Članovi 131-132. Zakona o radu FBiH.
postupak mirnog rješavanja radnog spora, u
kom slučaju rok od 15 dana za podnošenje
zahtjeva sudu teče od dana okončanja tog
postupka. Propust zaposlenika da zahtijeva
naknadu štete ili drugo novčano potraživanje
iz radnog odnosa u rokovima iz st. 1-3. člana
103. nema za posljedicu gubitak prava na to
potraživanje.
Za razliku od dosadašnjih propisa iz ove
oblasti, kada se protiv odluke nadležnog
organa u preduzeću mogao uložiti i prigovor
na donesenu odluku, sada zaposlenik
poslodavcu upućuje samo zahtjev za
ostvarivanje određenog prava. To znači da
Zakon o radu više ne predviđa prigovor kao
pravni lijek protiv odluke poslodavca. Iako
o tome nema izričite odredbe, smatramo da
zahtjev za zaštitu prava ima suspenzivno
djelovanje, odnosno da zadržava izvršenje
poslodavčeve odluke do donošenja konačne
odluke. Ukoliko u određenom roku
zaposlenik ne uputi zahtjev poslodavcu,
odluka će biti konačna nakon isteka tog roka.
Odgovornost za štetu
Odgovornost za nastalu štetu različita je za
radnika i poslodavca pa tako radnik odgovara
po načelu tzv. subjektivne odgovornosti, dok
je temelj odgovornosti poslodavca za štetu
nanesenu radniku tzv. načelo objektivne
odgovornosti.
Nastanak štete je osnovna pretpostavka
odgovornosti za štetu. Bez postojanja
štete nema građanskog delikta, a time ni
odgovornosti za štetu. Ovaj pojam se često
upotrebljava u svakodnevnom životu, pa
se štetom definiše sve ono što za oštećenog
predstavlja neki oblik gubitka, bez obzira
na to u kom vidu se gubitak manifestuje (u
vidu gubitka novčanih sredstava, gubitka,
oštećanja ili uništenja stvari, raznih vidova
trpljenja, gubitka stvari koja za vlasnika
stvari ima afekcionu vrijednost i sl.).
Prema članu 155. Zakona o obligacionim
odnosima, šteta
je umanjenje nečije
imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog
povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje
drugome fizičkih i duševnih bolova i straha.
Da bi se radilo o naknadi štete, za odštetnu
odgovornost potrebno je da neko lice (koje
u određenom materijalno-pravnom odnosu
ima položaj povjerioca) štetu pretrpi.
Subjektivna odgovornost zaposlenika za
štetu nastalu na radu ili u vezi sa radom
pretpostavlja prethodno utvrđivanje stepena
krivnje za nanesenu štetu, odnosno namjere
ili krajnje nepažnje. Namjera je takva vrsta
krivnje kod koje onaj koji uzrokuje štetu
(štetnik) postupa svjesno i hotimice, znajući
za moguće posljedice štetne radnje, dok
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
krajnja nepažnja postoji kada štetnik ne
upotrijebi niti onu pažnju koju bi upotrijebio
svaki prosječan čovjek. Zaposlenik, dakle,
ne odgovara poslodavcu za štetu nastalu
uslijed obične nepažnje (kada u svom radu
ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio
naročito pažljiv i savjestan čovjek), što
je u neku ruku i logično jer su radnje sa
štetnim posljedicama obične nepažnje česte
u radnom odnosu, a u radno intenzivnim
djelatnostima gotovo svakodnevne.
Prema članu 81. Zakona o radu, zaposlenik
koji na radu ili u vezi sa radom namjerno
ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu
poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Ako
štetu prouzrokuje više zaposlenika, svaki
zaposlenik odgovara za dio štete koju je
prouzrokovao. Ako se za svakog zaposlenika
ne može utvrditi dio štete koju je on
prouzrokovao, smatra se da su svi zaposlenici
podjednako odgovorni i štetu nadoknaduju
u jednakim dijelovima.
Ako je više zaposlenika prouzrokovalo
štetu krivičnim djelom sa umišljajem, za
štetu odgovaraju solidarno. Odgovornost za
štetu općenito je materija koja je uređena
obligacionim pravom. Međutim, polazeći
od toga da je odgovornost za štetu koju
uzrokuje ili pretrpi zaposlenik na radu i
u vezi sa radom materijalna, prvenstveno
je obavezna primjena odredaba Zakona o
radu, dok je primjena odredaba obligacionog
prava supsidijarna. U slučaju da štetu
nadoknadi jedan zaposlenik, obaveza ostalih
zaposlenika prestaje, a zaposlenik koji je
štetu nadoknadio ima pravo da se od ostalih
regresira u visini njihovih obaveza.
Zaposlenik je odgovoran za štetu učinjenu
poslodavcu pod uvjetom da je poslodavcu
nastala šteta, da je ta šteta nastala na radu i
u vezi sa radom i da je šteta nastala krivnjom
zaposlenika. Pod ovim uvjetima zaposlenik
je dužan nadoknaditi štetu poslodavcu.
Ako štetu prouzrokuje više zaposlenika,
svaki zaposlenik odgovara za dio štete
koju je prouzrokovao, a ako se za svakog
zaposlenika ne može utvrditi šteta koju je on
prouzrokovao, smatra se da su svi zaposlenici
podjednako odgovorni za nastalu štetu i istu
nadoknađuju u jednakim djelovima. Što se
pak tiče solidarne odgovornosti, ona nastaje
tek onda kada više zaposlenika prouzrokuje
štetu krivičnim djelom umišljajem. U
ovom slučaju svaki pojedini zaposlenik
odgovara poslodavcu za cjelokupnu štetu.
Poslodavac može tražiti naknadu štete od
svih zaposlenika i od svakog posebno, bilo
u cjelini ili djelimično. U slučaju da štetu
nadoknadi jedan zaposlenik, obaveza ostalih
zaposlenika prestaje, a zaposlenik koji je
74 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
štetu nadoknadio ima pravo da se od ostalih
regresira u visini njihovih obaveza.
Prema članu 82. Zakona o radu, ako se
naknada štete ne može utvrditi u tačnom
iznosu ili bi utvrđivanje njenog iznosa
prouzrokovalo
nesrazmjerne
troškove,
kolektivnim ugovorom ili pravilnikom
o radu može se predvidjeti da se visina
naknade štete utvrđuje u paušalnom
iznosu, kao i način utvrđivanja paušalnog
iznosa i organ koji tu visinu utvrđuje i
druga pitanja u vezi sa ovom naknadom.
Ako je prouzrokovana šteta mnogo veća od
utvrđenog paušalnog iznosa naknade štete,
poslodavac može zahtijevati naknadu u
visini stvarno prouzrokovane štete.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu
mogu se predvidjeti određene štetne radnje
i paušalni iznosi naknade štete uzrokovani
tim radnjama, kada bi utvrđivanje visine
štete uzrokovalo nerazmjerne troškove.
Ako bi bilo izvjesno da je šteta uzrokovana
štetnom radnjom u takvim slučajevima
objektivno veća od unaprijed predviđenih
paušalnih iznosa naknade, poslodavac
može zahtijevati naknadu u visini stvarno
pretrpljene i utvrđene štete. Ipak, potrebno
je naglasiti da i u slučaju utvrđivanja
paušalne naknade u kolektivnom ugovoru
ili pravilniku o radu nije moguća izravna
naplata automatizmom nastanka štete, već
je poslodavac i u takvim slučajevima dužan
dokazati da je šteta nastala namjerno ili
uslijed krajnje nepažnje zaposlenika.
Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o
radu utvrđuju se uvjeti i način smanjenja
ili oslobađanje zaposlenika od obaveze
naknade štete. Dakle, daje se mogućnost da
se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o
radu utvrđuju uvjeti, slučajevi i kriteriji za
smanjenje visine štete koju je zaposlenik
dužan naknaditi, odnosno oslobađanje od
plaćanja naknade štete. Ako takva mogućnost
nije utvrđena kolektivnim ugovorom i
pravilnikom o radu, zaposlenik se neće moći
osloboditi od plaćanja naknade štete, niti će
se moći smanjiti visina njegove obaveze.
Dakle, da bi poslodavac mogao ostvariti tu
štetu potrebno je da su ispunjene određene
pretpostavke, odnosno da je poslodavcu
stvarno nastala šteta, da su kolektivnim
ugovorom ili pravilnikom o radu određene
štetne radnje za koje se utvrđuje naknada
štete u paušalnom iznosu, kao i visina te
naknade i da se visina štete ne može utvrditi.
Prema članu 83. Zakona o radu, zaposlenik
koji na radu ili u vezi sa radom namjerno
ili zbog krajnje nepažnje prouzrokuje štetu
trećem licu, a štetu je naknadio poslodavac,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dužan je poslodavcu naknaditi iznos
naknade isplaćene trećem licu. Poslodavac
ima pravo na regres kad je zaposlenik trećem
licu uzrokovao štetu, a koju je poslodavac
naknadio. Za pravo regresa, osim činjenice
da je zaposlenik trećem licu prouzrokovao
štetu, ona treba biti prouzrokovana od
strane zaposlenika namjerno ili krajnjom
nepažnjom. Regresno pravo može postajati
i prema više zaposlenika, pod uvjetom da
je šteta nastala kao posljedica skrivljenim
ponašanjem više zaposlenika. Poslodavac
stječe pravo regresa prema zaposleniku od
trenutka kad je trećem licu naknadio štetu.
Prema članu 85. Zakona o radu, ako
zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi
sa radom, poslodavac je dužan zaposleniku
naknaditi štetu po općim propisima
obligacionog prava. Dakle, poslodavac je
dužan organizirati rad na način koji osigurava
zaštitu života i zdravlja zaposlenika. U
suprotnom, poslodavac odgovara za štetu
koju je pretrpio zaposlenik na radu i u vezi
sa radom i dužan je istom naknaditi štetu po
općim propisima obligacionog prava.
Odgovornost poslodavca prema zaposleniku
za štete nastale ozljedom na radu,
profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi sa
radom, prosuđuje se prema općim propisima
zakona o obligacionim odnosima i zakonom
o zaštiti na radu.
Poslodavac za štetu uzrokovanu ozljedom
na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću
u vezi sa radom odgovara zaposleniku po
načelu objektivne odgovornosti, na koju
ne utječu propisane obveze radnika u
području sigurnosti i zdravlja radnika.
Objektivna odgovornost pretpostavlja
odgovornost poslodavca za štetu bez obzira
na krivnju poslodavca pa i kad nje nema,
temeljem činjenice vlasništva stvari ili
obavljanja djelatnosti od kojih postoji
povećani rizik nastanka štete u radnom
odnosu ili u vezi sa radnim odnosom.
Poslodavac se iznimno može osloboditi
odgovornosti za nastalu štetu ako dokaže
da ista potječe od nekog nepredvidivog
uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji
se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti
(viša sila), odnosno ako dokaže da je šteta
nastala isključivo radnjom zaposlenika ili
treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti
i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni
otkloniti. Poslodavac bi se mogao osloboditi
dužnosti naknade štete zaposleniku i ako
je nastanku štete djelomično pridonijela
treća osoba, koja tada odgovara zaposleniku
solidarno sa poslodavcem, razmjerno težini
svoje krivnje (pri čemu se trećom osobom
ne smatra osoba kojom se poslodavac
poslužio pri upotrebi stvari ili obavljanja
djelatnosti, npr. kooperanti koji obavljaju
posao po nalogu izvođača ne smatraju se
trećim osobama).
Vrste štete i oblici odgovornosti
za nastanak štete
Šteta može biti direktna i indirektna. U
radnom pravu poznajemo sljedeće vrste
odgovornosti:
1. moralna odgovornost,
2. odgovornost za štetu,
3. disciplinska odgovornost,
4. prekršajna odgovornost,
5. krivična odgovornost.
Odgovornost za štetu u području rada ima
tri relacije i to:
1. šteta koju radnik uzrokuje poslodavcu,
2. šteta koju poslodavac uzrokuje radniku,
3. šteta koju radnik uzrokuje trećoj osobi.
Zakonom je jasno definisano da je
zaposlenik, koji na radu ili u vezi sa
radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje
uzrokuje štetu poslodavcu, dužan štetu
nadoknaditi. U tom slučaju osnova
odgovornosti je:
a) krivnja i to namjera (dolus) i
b) krajnja nepažnja (culpa lata).
Uvjeti odgovornosti su:
1) da je šteta nastala,
2) da postoji uzročna veza između radnje
zaposlenika i štete,
3) da ne postoje razlozi za isključenje
odgovornosti zaposlenika.
U metodološkom pristupu nastanku štete
izdiferencirale su se tri teorije uzroka koje
objašnjavaju nastanak štete i to:
■■ Teorija ekvivalentnih uzroka, prema
kojoj svi uzroci štete, bez obzira na
kvalitetu i snagu, imaju jednaku
važnost za njen nastanak.
■■ Teorija najbližeg uzroka, prema kojoj
su, u nizu uzroka, relevantni samo oni
koji su neposredno izazvali štetu.
■■ Teorija adekvatne uzročnosti, prema
kojoj iz niza uzroka izdvaja one koji su
tipični za nastajanje određene štetne
posljedice.
Razlozi za isključenje odgovornosti su
smetnje da se odgovornost zaposlenika
konstituira. To su sljedeći razlozi:
■■ Nužna odbrana - odbrana neophodno
potrebna da učinitelj od sebe ili drugog
odbije istovremeni protupravni napad.
■■ Stanje nužde - isključuje odgovornost
zaposlenika za štetu kad učinitelj
uzrokovanjem
štete
otklanja
istovremenu neskrivljenu opasnost koja
se na drugi način nije mogla otkloniti
i koja je prijetila većim zlom od onog
koje je učinjeno.
■■ Dopuštena samopomoć - pravo svake
osobe da otkloni povredu prava kad
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
neposredno prijeti opasnost.
■■ Pristanak oštećenog - ako oštećeni
dopušta da mu se šteta učini radnjom
koja je zakonom zabranjena.
Odgovornost za štetu može biti:
■■ Isključiva odgovornost koja nastaje kad
štetu prouzroči samo jedan zaposlenik.
Tada je isključivo on dužan nadoknaditi
štetu.
■■ Korealna odgovornost je odgovornost
prema
udjelima
zaposlenika
u
prouzročenoj šteti. Korealnost ima dva
oblika:
a) Kad se udjeli mogu utvrditi i
b) Kad se udjeli ne mogu utvrditi.
■■ Solidarna odgovornost je odgovornost
više zaposlenika ako su poslodavcu
štetu prouzročili umišljajnim krivičnim
djelom.
Naknada štete
Šteta se otklanja naknadom. Naknada
materijalne štete može biti integralna ili
paušalna. Naknada nematerijalne štete
može biti samo paušalna.
Poslodavac
/
pravna
osoba
može
ostvariti samo naknadu materijalne
štete. Poslodavac / fizička osoba može
ostvariti i naknadu materijalne i naknadu
nematerijalne štete. Integralna naknada ne
može biti ni manja ni veća od štete, nego
onolika kolika je šteta. Njome se otklanja
mjerljiva šteta. Ona je uvijek konkretna, pa
se utvrđuje od slučaja do slučaja. Nikad se
ne pretpostavlja. Određuje se u novčanom
iznosu ili naturalno. Integralna naknada
se najčešće određuje povodom: manjka,
prisvajanja, nevraćanja zaduženih stvari,
oštećenja sredstava rada, itd.
Paušalna naknada je prosječan, globalno
procijenjen novčani iznos koji se određuje
unaprijed za nastalu, ali nemjerljivu ili
teško mjerljivu štetu. Šteta je nemjerljiva
ako se njena tačna visina ne može utvrditi.
Sa druge strane, šteta je teško mjerljiva ako
bi njeno precizno utvrđivanje iziskivalo
veće izdatke no što iznosi sama njezina
visina. S obzirom na to, teško mjerljiva šteta
se ne utvrđuje nego samo pretpostavlja, uz
uvjet da je nastala.
U praksi, paušalna šteta najčešće se
određuje za:
■■ zakašnjenje na posao ili privremeno
napuštanje posla,
■■ napuštanje rada prije isteka otkaznog
roka,
■■ izazivanje prekida rada,
■■ nastanak škarta preko dopuštene mjere,
itd.
Kad je oštećeni poslodavac fizička
osoba, paušalno se određuje i naknada
neimovinske štete za fizičke bolove, strah
76 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
i duševne bolove zbog umanjene životne
aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda,
časti, slobode ili prava ličnosti.
Smanjena naknada utvrđuje se kolektivnim
ugovorom. Ona se obično određuje kad se
zaposlenik nalazi u takvom materijalnom
stanju da bi ga isplata naknade štete
dovela u težak materijalni položaj.
Tada poslodavac visinu naknade može
smanjiti u skladu sa posebnim, odnosno
pojedinačnim kolektivnim ugovorom.
O smanjenju naknade odlučuje onaj tko
odlučuje o određivanju naknade.
Utvrđivanje odgovornosti
Zakon o radu ne obavezuje poslodavca
da mora provesti poseban postupak
utvrđivanja odgovornosti za štetu i njen
obim, niti mu time uvjetuje pravo na
sudsku zaštitu.
Poslodavac može pokušati i vansudskim
putem od zaposlenika zahtijevati naknadu
štete. Ako to ne uspije, tu naknadu može
zahtijevati tužbom sudu, uz zastarne
rokove iz zakona o obligacionim odnosima.
U slučaju sudskog spora, stvarno je
nadležan u prvom stepenu općinski sud
nadležan za radne sporove.
Zakonom o radu propisano je pravo
zaposlenika koji pretrpi štetu na radu ili u
vezi sa radom na naknadu štete. Tu štetu
dužan mu je naknaditi poslodavac prema
općim propisima obligacionog prava, dakle
prema odredbama zakona o obligacijama
kojima je regulisana odgovornost za štetu.
To znači da će poslodavac odgovarati za
štetu ili prema kriteriju krivnje ili prema
kriteriju uzročnosti.
Kad poslodavac odgovara prema kriteriju
krivnje, tada on odgovara prema
presumiranoj krivnji. U tom slučaju,
presumira se najblaži oblik krivnje - obična
nepažnja (culpa levis). Na poslodavcu je
teret dokaza da je šteta nastala bez njegove
krivice. Krajnju nepažnju ili namjeru
zaposlenika mora dokazati poslodavcu, tj.
tada je teret dokaza na zaposleniku.
Kad poslodavac odgovara prema kriteriju
uzročnosti
(objektivna
ili
kauzalna
odgovornost), tada je riječ o odgovornosti
za štetu za nastanak koje se ne zahtijeva
krivnja odgovorne osobe.
Rizik je osnova odgovornosti kad je šteta
nastala usljed opasne stvari ili opasne
djelatnosti poslodavca. Kada se kao osnova
odgovornosti angažira krivnja, primjenjuju
se pravila o subjektivnoj odgovornosti.
Kada se angažira rizik, primjenjuju se
pravila o objektivnoj odgovornosti.
Uvjeti odgovornosti su:
1. da je zaposlenik pretrpio štetu.
2. da postoji uzročna veza između radnje
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
poslodavca i štete,
3. da ne postoje razlozi za isključenje
odgovornosti.
Šteta je preduvjet odgovornosti. Kad
je posljedica povreda prava, šteta je
uglavnom materijalna i svodi se na
zaostalu zaradu i druga izostala primanja
zaposlenika. Povreda prava može izazvati
i nematerijalnu štetu. Kad je posljedica
povreda na radu ili profesionalna bolest,
šteta je i materijalna i nematerijalna.
Materijalna šteta se redovno odnosi na
izgubljenu zaradu i ostala izgubljena lična
primanja zaposlenika.
Nematerijalna šteta se izražava kao tjelesna
bol, strah ili duševna bol zbog umanjenja
opće životne aktivnosti ili naruženja.
Uzročnost postoji kad se radnje i drugi
postupci poslodavca odnose prema šteti koju
zaposlenik trpi kao uzrok prema posljedici.
Kad je šteta nastala usljed povrede prava,
uzroci leže u donošenju nezakonite odluke
ili drugom protupravnom ponašanju na
radu ili u vezi sa radom. Kad je šteta nastala
usljed povrede ili profesionalne bolesti,
uzroci leže u propustima da se osiguraju
sigurni uvjeti rada i spriječe posljedice
profesionalne patologije.
Razlozi za isključenje odgovornosti su
smetnje za konstituiranje odgovornosti
poslodavca. One se razlikuju prema osnovi
odgovornosti. Kada je osnova odgovornosti
krivica, razlozi za isključenje odgovornosti
su: nužna odbrana, stanje nužde, dopuštena
samopomoć i pristanak oštećenog. Kada
je osnova odgovornosti rizik poslodavca,
razlozi za isključivanje odgovornosti su:
krivica oštećenog, krivica treće osobe i viša
sila. Moguća je i podjela odgovornosti za
štetu nastalu na radu ili u vezi sa radom.
Određivanje naknade
Zaposlenik koji je na radu ili u vezi
sa radom pretrpio štetu ima pravo od
poslodavca
zahtijevati
naknadu.
U
slučajevima povrede prava, zaposlenik
može ostvariti naknadu materijalne štete,
a pod određenim uvjetima i naknadu
nematerijalne štete. Naknada materijalne
štete najčešće se odnosi na zaradu i
druga lična primanja koja zaposlenik
nije ostvarivao zbog nezakonite odluke o
prestanku radnog odnosa, rasporeda na
drugo radno mjesto, zbog onemogućavanja
rada, uskraćivanja godišnjeg odmora, itd.
Zarada se ostvaruje radom. Ako poslodavac
nezakonitom
odlukom
onemogući
zaposlenika da radi, mora mu naknaditi
štetu.
Naknada
nematerijalne
štete
može se priznati ako je povreda prava
izazvala ozbiljniji poremećaj psihičke,
odnosno emocionalne ravnoteže, u vidu
duševnih bolova čiji intenzitet i trajanje
opravdavaju
određivanje
pravične
novčane zadovoljštine. Obično se javlja
kod nezakonitog prestanka radnog odnosa
i onemogućavanja rada, u slučajevima
šikaniranja, povrede dostojanstva, itd.
U slučajevima povrede ili profesionalne
bolesti, zaposlenik redovno ostvaruje
i naknadu materijalne i naknadu
nematerijalne štete. Naknada materijalne
štete odnosi se na izostalu zaradu i druga
primanja za vrijeme liječenja i zbog gubitka
radne sposobnosti te na izdatke povodom
liječenja i dr.
Naknada štete zbog nezakonitog
otkaza
Ako sud donese pravosnažnu odluku kojom
je utvrđeno da je zaposleniku nezakonito
prestao radni odnos, zaposlenik ima pravo
da se vrati na rad, ako to zahtijeva. Pored
vraćanja na rad, poslodavac je dužan da
zaposleniku isplati naknadu štete u visini
izgubljene zarade i drugih primanja koja
mu pripadaju po zakonu, opštem aktu
i ugovoru o radu i uplati doprinose za
obavezno socijalno osiguranje. Naknada
štete umanjuje se za iznos prihoda koje
je zaposlenik ostvario po osnovu rada, po
prestanku radnog odnosa.
Naknada štete zbog
neiskorištenog godišnjeg odmora
krivicom poslodavca
Ako krivicom poslodavca zaposlenik ne
koristi godišnji odmor zaposlenik ima pravo
na naknadu štete u visini prosječne zarade
u prethodna tri meseca, utvrđene opštim
aktom i ugovorom o radu.
Sa druge strane, pravo na regres je akcesorne
prirode i ostvarivanje tog prava zavisi
od korištenja godišnjeg odmora, tako da
zaposlenik koji nije koristio godišnji odmor
nema pravo na regres. Takvo opredjeljenje
izraženo je i u presudi Vrhovnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0Rev-08-000904 od 13. 8. 2009. godine.
Naknada štete po osnovu
diskriminacije lica koja traže
zaposlenje i zaposlenih
Zakon o radu zabranjuje neposrednu i
posrednu diskriminaciju lica koja traže
zaposlenje, kao i zaposlenih, s obzirom na
pol, rođenje, jezik, rasu, boju kože, starost,
trudnoću, zdravstveno stanje, odnosno
invalidnost,
nacionalnu
pripadnost,
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vjeroispovijest, bračni status, porodične
obaveze, seksualno opredjeljenje, političko
ili drugo uvjerenje, socijalno porijeklo,
imovinsko stanje, članstvo u političkim
organizacijama, sindikatima ili neko drugo
lično svojstvo.
Neposredna diskriminacija jeste svako
postupanje uzrokovano nekim od naprijed
navedenih osnova kojim se lice koje traži
zaposlenje, kao i zaposleni, stavlja u
nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica
u istoj ili sličnoj situaciji.
Posredna diskriminacija postoji kada
određena naizgled neutralna odredba,
kriterijum ili praksa stavlja ili bi stavila u
nepovoljniji položaj - u odnosu na druga lica
– lice koje traži zaposlenje, kao i zaposlenog,
zbog
određenog
svojstva,
statusa,
opredjeljenja ili uvjerenja.
Diskriminacija je zabranjena u odnosu na:
uslov obavljanja posla, i da je svrha koja
se time želi postići opravdana. Npr. ne bi
se moglo govoriti o polnoj diskriminaciji
poslodavca prema licima koja traže posao
za rad na kopovima u rudarskim jamama
prilikom čega bi se prioritet davao muškom
polu.
Odredbe zakona, opšteg akta i ugovora o
radu koje se odnose na posebnu zaštitu i
pomoć određenim kategorijama zaposlenih,
a posebno one o zaštiti invalidnih lica,
žena za vrijeme porodiljskog odsustva i
odsustva sa rada radi njege djeteta, posebne
njege djeteta, kao i odredbe koje se odnose
na posebna prava roditelja, usvojitelja,
staratelja i hranitelja – ne smatraju se
diskriminacijom.
U slučajevima diskriminacije u naprijed
navedenim oblicima lice koje traži
zaposlenje, kao i zaposleni, može da
pokrene pred nadležnim sudom postupak
za naknadu štete.
1. uslove za zapošljavanje i izbor kandidata Zastarjelost novčanih potraživanja
za obavljanje određenog posla;
2. uslove rada i sva prava iz radnog odnosa;
3. obrazovanje,
usavršavanje;
osposobljavanje
i
4. napredovanje na poslu;
5. otkaz ugovora o radu.
Odredbe ugovora o radu kojima se utvrđuje
diskriminacija po nekom od naprijed
navedenih osnova ništave su.
Zabranjeno je uznemiravanje i seksualno
uznemiravanje. Uznemiravanje, u smislu
zakona o radu, jeste svako neželjeno
ponašanje uzrokovano nekim od naprijed
navedenih osnova koje ima za cilj ili
predstavlja povredu dostojanstva lica
koje traži zaposlenje, kao i zaposlenog, a
koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko,
ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Seksualno uznemiravanje jeste svako
verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje
koje ima za cilj ili predstavlja povredu
dostojanstva lica koje traži zaposlenje,
kao i zaposlenog u sferi polnog života, a
koje izaziva strah ili stvara neprijateljsko,
ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.
Ne smatra se diskriminacijom pravljenje
razlike, isključenje ili davanje prvenstva
u odnosu na određeni posao kada je
priroda posla takva ili se posao obavlja
u takvim uslovima da karakteristike
povezane sa nekim od naprijed navedenih
osnova predstavljaju stvarni i odlučujući
78 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
iz radnog odnosa
Odredbom člana 106. Zakona o radu
predviđa se prekluzivni rok čijim protekom
nastupa zastara za sva potraživanja iz radnog
odnosa. Prema toj odredbi, apsolutna zastara
potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri
godine od dana nastanka potraživanja, ako
zakonom nije drugačije određeno.
Postupak prijave ozljede na radu ne smije se
zanemariti, jer se na temelju njega dokazuje
da je radnik pretrpio ozljedu na radu, a onda i
visina štete po tom osnovu
Ako je nastala šteta, zaposlenik koji je štetu
prijavio obraća se poslodavcu sa zahtjevom
za naknadu štete (dokazujući osnov i visinu
štete koju zahtijeva). Na zaposleniku je teret
dokazivanja da je šteta nastala na radu ili u
vezi sa radom. Kada se radi o opasnoj stvari,
odnosno opasnoj djelatnosti, u pravilu
se provodi vještačenje. Kada poslodavac
odgovara za opasnu stvar, odnosno
opasnu djelatnost, njegova odgovornost
za štetu se pretpostavlja. Mora dokazati
da je šteta posljedica više sile ili krivnje
zaposlenika ili da je za to kriva treća osoba
da bi se oslobodio odgovornosti.
U suprotnom, zaposleniku pripada naknada
štete, pa ako nema sporazuma o tome,
slučaj rješava sud, što je i najčešće slučaj.
Kada je u pitanju postupak naknade štete
po osnovi ozljede na radu, posebno je
važan postupak prijave ozljede na radu koju
ispunjava poslodavac (odnosno njegove
stručne službe, stručnjak zaštite na radu
ili za to zadužene / odgovorne osobe) po
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
preciznom propisu, uz pomoć liječnika,
specijalista medicine rada. Taj postupak se
ne smije zanemariti, jer se na temelju njega
dokazuje da je zaposlenik pretrpio ozljedu na
radu, a onda i visina odštete po tom osnovu.
Dakako, zahtijeva se medicinska i druga
dokumentacija. Sve to može biti dugotrajno
zbog liječenja i rehabilitacije i zahtijevanog
potraživanja za neimovinsku štetu (bol,
strah, invalidnost i sl.). To se odnosi i
na dokazivanje profesionalne bolesti.
Poslodavac ne odgovara samo za zaposlenika
u radnom odnosu već i za druge osobe koje
rade za njega ili borave u njegovom prostoru i
prostorijama za koje je odgovoran (volonteri,
učenici, studenti i dr.).
Obeštećenje poslodavca
uskraćivanjem plaće ili dijela plaće
Prema članu 73. Zakona o radu, poslodavac
ne
može
svoje
ptraživanje
prema
zaposleniku naplatiti ako za takvu naplatu
ne dobije saglasnost zaposlenika. To znači
da prilikom isplate plaće ili naknade plaće
poslodavac ne može zaposleniku obustaviti
isplatu plaće, odnosno naknadu plaće bez
saglasnosti zaposlenika. Isto tako, iz suštine
ove odredbe proizlazi da zaposlenik ne može
dati pristanak na uskraćivanje isplate plaće
ili naknade plaće prije nego što nastane
potraživanje.
Međutim, u slučaju prisilne obustave plaće,
shodno odredbi člana 74. Zakona o radu,
utvrđen je najniži iznos plaće ili naknade
plaće koji se može obustaviti. Prema
navedenoj odredbi, najviše polovica plaće ili
naknade plaće zaposlenika može se prisilno
obustaviti radi ispunjenja obaveza zakonskog
izdržavanja, odnosno za sve ostale obaveze
može se prisilno obustaviti jedna trećina
plaće ili naknade plaće zaposlenika.
Odgovornost preduzeća i drugih
pravnih osoba prema trećem
Za štetu koju zaposlenik na radu ili u vezi
sa radom prouzroči trećoj osobi, odgovara
njegov poslodavac, osim ako dokaže da je
zaposleni u danim okolnostima postupao
kako je trebao. Ovde je riječ o odgovornosti
za drugoga.
Član 170. Zakona o obligacionim odnosima
glasi: „Za štetu koju zaposlenik u radu
ili u vezi sa radom uzrokuje trećoj osobi
odgovara preduzeće u kojem je zaposlenik
radio u trenutku uzrokovanja štete, osim
ako dokaže da je zaposlenik u danim
okolnostima postupao onako kako je
trebalo.
Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu
štete i neposredno od zaposlenika ako je
štetu uzrokovao namjerno.“
Bitno je naglasiti da se prednje navedenom
odgovornošću za štetu, kako to predviđa
odredba člana 170. ZOO, ne dira u pravila
o odgovornosti za štetu koja potječe od
opasne stvari ili opasne djelatnosti, budući
da se odgovornost za štetu koja potiče od
opasne stvari ili opasne djelatnosti uređuje
u odjeljku 5 Zakona o obligacionim
odnosima „Odgovornost za štetu od opasne
stvari ili opasne djelatnosti“.
Međutim, kada govorimo o odgovornosti
drugih osoba iz člana 171. ZOO, jasno je
predviđeno da se odredba člana 170. ZOO
primjenjuje i na druge pravne osobe i
osobe koje samostalno obavljaju djelatnost
ličnim radom u pogledu odgovornosti
za štetu što je zaposlenici koji kod njih
rade uzrokuju u radu ili u vezi sa radom.
Osoba koja je oštećeniku naknadila štetu
što ju je zaposlenik uzrokovao namjerno
ili krajnjom nepažnjom ima pravo od tog
zaposlenika zahtijevati nakanadu plaćene
svote. Pravo osobe da od zaposlenika
zahtijeva naknadu isplaćene svote za štetu
koju je zaposlenik uzrokovao namjerno ili
krajnjom nepažnjom shodno stavu 3. člana
171. ZOO zastarijeva u roku od šest mjeseci
od dana isplaćene naknade štete.
Shodno odredbi člana 172. ZOO, pravna
osoba odgovara za štetu koju njezin
organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju
ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija.
Ako za određeni slučaj nije što drugo
u zakonu određeno, pravna osoba ima
pravo na naknadu od osobe koja je štetu
skrivila namjerno ili krajnjom nepažnom,
pri čemu pravo na naknadu isplaćene
štete zastarijeva za šest mjeseci od dana
isplaćene naknade štete.
Zaključak
Svaka ljudska djelatnost može za posljedicu
imati i nastanak štete. Šteta može da
nastane činjenjem ili nečinjenjem ljudi,
država, društvenih organizacija, udruženja,
privrednih subjekata, ona može da nastane
od opasnih stvari, od životinja i biljaka
i od prirodnih pojava, kao i namjernim
djejstvom ljudi u smislu terorizma.
Lice koje pretrpi štetu ima pravo na
obeštećenje. Zavisno od vrste štete, ne
može se uvijek postići potpuno i pravedno
obeštećenje, ali se može oštećenom pružiti
bar djelimična satisfakcija za pretrpljenu
štetu. Kao što su vrste štete raznovrsne i
obeštećenja su raznovrsna. Obeštećenje
može
biti
naturalno,
u
novčanom
ekvivalentu i/ili kroz razne vidove moralne
i drugih vrsta satisfakcija.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ANGAŽOVANJE MALOLJETNIKA NA RADU
ZAKONSKA REGULATIVA SA
POSEBNIM OSVRTOM NA KONVENCIJE
MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA
Samed Mehmedović, dipl. pravnik
JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo
email: [email protected]
SIŽE
B
osna i Hercegovina je ratifikovala značajan broj konvencija Međunarodne
organizacije rada, među kojima i značajan broj konvencija kojima
se regulišu pitanja angažovanja maloljetnika na radu. Ratifikacijom
tih konvencija, država je preuzela obavezu da prilikom izrade nacionalnog
zakonodavstva slijedi upute sadržane u tim konvencijama.
Ključne riječi: rad maloljetnika, radno zakonodavstvo, međunarodne
konvencije
UVOD
U vrijeme sveopšteg stanja nezaposlenosti
i sve većeg broja onih koji na biroima za
zapošljavanje čekaju odgovarajući posao,
neophodno je ukazati na jednu sasvim drugu
dimenziju, a to je angažovanje maloljetnika
na raznim vrstama poslova kod različitih
poslodavaca, kao i zakonsku regulativu
koja pravnim normama nastoji regulisati
ovu oblast, posebno u smislu utvrđivanja
i određivanja donjeg praga starosne dobi
kao uslova za uspostavljanje radnopravnog
statusa, poslove na kojima mogu biti radno
angažovani maloljetnici, prava maloljetnika
na radu i po osnovu rada, kao i prava i
obaveze poslodavaca u tom smislu.
Što se tiče pravnih izvora koji se u Federaciji
Bosne i Hercegovine primjenjuju, a koji
regulišu ovu vrlo osjetljivu materiju treba
svakako pomenuti konvencije Međunarodne
organizacije rada, zakon o radu, pravilnike
o radu kao autonomne akte poslodavaca i
ugovore o radu.
Rad dostojan čovjeka predstavlja legitimnu
težnju svih radnih ljudi te konstituira
ključni element koji sadrže svi programi
koji podupiru ljudska prava i zalažu se
za socijalnu pravdu.1 Moderan koncept
1 Andrijana Bilić, Boris Buklijaš, Međunarodno
radno pravo, Split, 2006.
80 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
rada dostojan čovjeka obuhvata sadržajne
elemente kao što su:
■■ pristup slobodno izabranom zaposlenju,
■■ poštivanje načela nediskriminatornog
ponašanja, kako prilikom zasnivanja
zaposlenja, tako i tokom trajanja
radnog odnosa, neovisno o nacionalnoj
pripadnosti, vjerskoj opredijeljenosti,
rasi, spolu, godinama života, bračnom i
imovnom stanju osobe,
■■ prilagođenost visine plaće osnovnim
privrednim, socijalnim i porodičnim
potrebama i odgovornostima,
■■ adekvatna socijalna zaštita,
■■ mogućnost profesionalnog usavršavanja,
■■ sloboda učešća radnika u odlučivanju,
bilo direktno, bilo posredno, putem
slobodno izabranih predstavnika.
Imajući u vidu naprijed navedeno, dječiji
se rad ni u kom slučaju ne može podvesti
pod koncept rada dostojnog čovjeka. Djeca
radnici najčešće su eksploatisani, što se vidi
iz niskih nadnica, dugog radnog vremena,
neuključenosti u sistem socijalne zaštite
te u nedostatku pregovaračke moći. Često
obolijevaju od profesionalnih bolesti, koje
ostavljaju trajne posljedice na njihovo
zdravlje i fizički razvoj. Prekinutim ili
ometanim školovanjem, djeca radnici
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
često ne dobivaju priliku za razvoj ličnih
sposobnosti, koje bi mogli istaknuti kao
prednost u tržišnoj utakmici. Na taj način
njihova produktivnost i potencijalni prihodi
ostaju ograničeni.2
Prema izvještaju3 Međunarodne organizacije
rada,4 u 2000. godini u svijetu je oko 352
2 Andrijana Bilić, Boris Buklijaš, Međunarodno
radno pravo, Split, 2006.
3 ILO-IPEC: Every child counts: New global
estimates on child labour, ILO, Geneva, 2002.
(publikacija utemeljena na podacima SIMPOC-a
/ Statistical Information and Monitoring
Programme on Child Labour).
4 Međunarodna organizacija rada je osnovana
1919. godine na Mirovnoj skupštini u Parizu
sa ciljem zagovaranja socijalne pravde i
međunarodno priznatih ljudskih i radnih
prava, bazirajući se na uvjerenju da se
univerzalni i održivi mir može ostvariti samo
ukoliko se temelji na socijalnoj pravdi. ILO je
jedina UN-ova organizacija sa jedinstvenom
tripartitnom strukturom koja okuplja vlade,
poslodavce i sindikate iz 175 država članica.
Bosna i Hercegovina je članica Međunarodne
organizacije rada od 1993. godine.
Vrijednosti Međunarodne organizacije rada
se temelje na fundamentalnim principima
utvrđenim Ustavom organizacije i aneksom,
Filadelfijskom deklaracijom, potpisanom 10.
maja 1942. godine, u kojoj se definiše: „Rad
nije roba“, „Sloboda izražavanja i udruživanja
su ključni za održivi napredak“, „Siromaštvo
bilo gdje ugrožava napredak svugdje“ i „Svaka
nacija se treba neumorno boriti protiv potrebe,
i potrebno je voditi kontinuirane i zajedničke
međunarodne napore u kojima predstavnici
radnika i poslodavaca uživaju ravnopravan
status sa predstavnicima vlasti, te bi se zajedno
trebali raspravljati na otvoren način i donositi
demokratske odluke u cilju promovisanja
zajedničkog blagostanja“.
U novije vrijeme, tačnije 1998. godine,
Deklaracija o fundamentalnim principima i
pravima na poslu Međunarodne organizacije
rada, suočila se sa izazovima globalizacije kao
što je usklađivanje društvenog napretka sa
ekonomskim napretkom. Deklaracija predstavlja
obećanje vlada, te organizacija koje zastupaju
poslodavce i radnike, da podržavaju osnovne
ljudske vrijednosti, tj. vrijednosti koje su od
vitalnog značaja za naš društveni i ekonomski
život. Deklaracija obavezuje države članice na
poštivanje i promovisanje principa i prava u četiri
kategorije: sloboda udruživanja i djelotvorno
uvažavanje prava na kolektivno pregovaranje,
eliminacija prisilnog ili obaveznog rada, ukidanje
dječijeg rada i eliminacija diskriminacije u vezi
miliona djece, u dobi 5-17 godina, uključeno
u ekonomske aktivnosti. Pod pojmom
„ekonomske aktivnosti“ podrazumijeva
se rad koji je, prema konvencijama MOR-a,
definisan kao dopušten i onaj rad koji ne
spada u tu kategoriju. Takođe pokriva
kategorije kao što su: neplaćeni rad,
nezakoniti rad te rad u neformalnom sektoru.
Umjesto koncepta „ekonomske aktivnosti“,
prikladnije bi bilo koristiti termin „dječiji
rad“, kao uži pojam koji obuhvata aktivnosti
djece u dobi od 12 godina i starije, koji rade
nekoliko sati sedmično na lakšim poslovima,
te djecu u dobi od 15 godina i stariju, čiji
se rad ne smatra štetnim po njihov fizički,
psihički i moralni integritet.
Otprilike polovina djece uključene u
ekonomske aktivnosti podvrgnuta su
štetnim uslovima rada. 5
MEĐUNARODNI PRAVNI
OKVIRI ZA ANGAŽOVANJE
MALOLJETNIKA NA RADU
Bosna i Hercegovina je ratifikovala značajan
broj konvencija Međunarodne organizacije
rada i preuzela obavezu da prilikom izrade
nacionalnog zakonodavstva slijedi upute
sadržane u tim konvencijama.
Konvencije
su
pravno
obavezujući
normativni instrumenti za države članice
koje su ih ratificirale, budući da tim
postupkom postaju dio unutarnjeg pravnog
sistema, odnosno dobivaju snagu zakona.
Kada je u pitanju angažovanje maloljetnika
sa mogućnosti zapošljavanja i zanimanje. Ova
obaveza je podržana popratnom procedurom. Od
država članica, koje do sada nisu ratificirale jednu
ili više temeljnih konvencija, svake se godine
zahtijeva izvještavanje o stanju relevantnih prava
i principa.
Regionalni ured ILO-a za Evropu, koji se nalazi
u Ženevi, te subregionalni ured za Centralnu i
Istočnu Evropu u Budimpešti, odgovorni su za
aktivnosti ILO-a u zemljama Centralne i Istočne
Evrope. Odjel za podršku ILO-u u Sarajevu
je osnovan 1996. godine, na čelu sa ILO
nacionalnim korespondentom.
ILO u Bosni i Hercegovini zagovara razvoj
demokratskih institucija tripartitnog djelovanja,
te pruža potporu u realizaciji i usvajanju zakona
koji na društveno odgovoran način omogućavaju
tranziciju ka tržišnoj ekonomiji. ILO također
pruža tehničku pomoć u promovisanju stvaranja
novih radnih mjesta kroz razvoj malih i srednjih
preduzeća.
5 Andrijana Bilić, Boris Buklijaš, Međunarodno
radno pravo, Split 2006.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na radu, onda svakako tu treba pomenuti
sljedeće konvencije:
■■ Konvencija (C138) o najnižoj dobi
zapošljavanja, 1973. godine, koja je
ratifikovana 2. 6. 1993. godine;
■■ Konvencija (C90) o noćnom radu djece i
mladića (industrija) (revidirana), 1948.
godina, koja je ratifikovana 2. 6. 1993.
godine;
■■ Konvencija (C182) o najtežim oblicima
iskorištavanja dječijeg rada, 1999. godina,
koja je ratifikovana 5. 10. 2001. godine;
■■ Konvencija
(C16)
o
obaveznom
ljekarskom pregledu djece i mladića
zaposlenih na brodovima, 1921. godina,
koja je ratifikovana 2. 6. 1993. godine.
Ovim
međunarodnim
dokumentima
stvoren je pravni okvir i utvrđene granice
poštivanja određenih normi kojih se pravni
subjekti unutar država potpisnica tih
dokumenata moraju pridržavati prilikom
angažovanja maloljetnika na radu.
Važno je napomenuti, a što Konvencija
(C182) o najtežim oblicima iskorištavanja
dječijeg rada iz 1999. godine propisuje, da se
izraz „dijete“ odnosi na sve osobe mlađe od
18 godina.
Do donošenja Konvencije C138 o najnižoj
dobi za zapošljavanje, u međunarodnoj
primjeni su na snazi bile Konvencija o
najnižoj dobi (industrija) iz 1919, Konvencija
o najnižoj dobi (more) iz 1920, Konvencija
o najnižoj dobi (poljoprivreda) iz 1921,
Konvencija o najnižoj dobi (skladištari i ložači
na brodovima) iz 1921, Konvencija o najnižoj
dobi (neindustrijski rad) iz 1932, Konvencija
o najnižoj dobi (more) (revidirana) iz 1936,
Konvencija o najnižoj dobi (industrija)
(revidirana) iz 1937, Konvencija o najnižoj
dobi (neindustrijski rad) (revidirana) iz
1937, Konvencija o najnižoj dobi (ribari) iz
1959, Konvencija o najnižoj dobi (rad pod
zemljom) iz 1965. godine.
Donoseći
tekst
Konvencije
C138,
Međunarodna organizacija rada (MOR)
imala je namjeru da izradi i donese
sveobuhvatan dokument koji bi postepeno
zamijenio postojeće dokumente primjenjive
na ograničene privredne sektore, a sve u
cilju potpune eliminacije dječijeg rada.
Potpisivanjem i ratifikacijom ove konvencije,
naša država je preuzela obavezu da će
provoditi takvu politiku koja će imati za cilj
ukidanje dječijeg rada i postepeno podizanje
najniže dobne granice za zapošljavanje ili
rad do nivoa koji je u skladu s potpunim
fizičkim i duševnim razvojem mladih osoba.
U izjavi koja je dodata ratifikaciji ove
konvencije, naša država je morala odrediti i
utvrditi najnižu dob za zapošljavanje ili rad
na svojoj teritoriji i na prevoznim sredstvima
registrovanim na teritoriji BiH.
82 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Ta dobna granica, prema odredbama člana
2. stav 3. ove konvencije, ne smije biti niža od
dobi za završavanje obaveznog školovanja,
a u svakom slučaju ne smije biti niža od 15
godina. Utvrđivanje dobne granice više od
utvrđene članom 2. stav 3. ove konvencije
je omogućeno davanjem dodatne izjave
generalnom
direktoru
Međunarodnog
ureda rada.
Izuzetno, utvrđivanje niže dobne granice
za zapošljavanje ili rad od 15 godina
omogućeno je državama potpisnicima ove
konvencije čije su privredne i obrazovne
mogućnosti nedovoljno razvijene. Takvo
utvrđivanje niže dobne granice provodi
se nakon savjetovanja sa organizacijama
poslodavaca i radnika, te ona početno može
biti utvrđena na 14 godina.
U tom slučaju, država potpisnica ove
konvencije mora u svojim izvještajima o
primjeni ove Konvencije, uvrstiti izjavu da
njeni razlozi za to još uvijek postoje, ili da se
odriče prava primjene dotične odredbe od
navedenog datuma.
Što se tiče zapošljavanja na poslovima koji,
zbog svoje prirode ili drugih okolnosti u
kojima se odvijaju, mogu štetno uticati na
zdravlje, sigurnost ili moral mladih osoba,
Konvencija o najnižoj dobi u članu 3. izričito
propisuje najnižu dobnu granicu od 18
godina. Koje su to vrste zaposlenja i koji su to
poslovi na kojima se može očekivati štetno
djejstvo uslova rada na zdravlje, sigurnost i
moral mladih osoba, svaka država utvrđuje
svojim nacionalnim zakonodavstvom ili
drugim propisima. Donošenju takvih propisa
mora prethoditi usaglašavanje i savjetovanje
s
organizacijama
zainteresovanih
poslodavaca i radnika gdje one postoje.
I u ovom slučaju Konvencija je predvidjela
mogućnost izuzetka u smislu da se odobri
zapošljavanje na ovakvim poslovima nakon
navršenih 16 godina starosti, ali se zahtijeva
da se prilikom izrade zakona ili drugog
propisa, odnosno odluke nadležne vlasti,
moraju provesti konsultacije i savjetovanja s
organizacijama zainteresovanih poslodavaca
i radnika gdje one postoje pod uslovom da su
zdravlje, sigurnost i moral dotičnih mladih
osoba potpuno zaštićeni i da su te mlade
osobe dobile odgovarajuće posebne upute ili
da su prošle stručnu obuku u odgovarajućim
granama djelatnosti.
Svaka
država
svojim
nacionalnim
zakonodavstvom može predvidjeti strožije
uslove kod zapošljavanja mladih osoba od
uslova propisanih ovom konvencijom, ali
se odredbe ove konvencije, kao minimum,
moraju primjenjivati na: rudarstvo i vađenje
kamena;
proizvodnju;
građevinarstvo;
službe
za
snabdijevanje
električnom
energijom, plinom i vodom; sanitarne službe;
prijevoz; skladištenje i veze; te plantaže
i druga poljoprivredna preduzeća koja
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uglavnom proizvode za komercijalne svrhe,
uz izuzetak porodičnih i manjih preduzeća
koja proizvode za lokalnu potrošnju i ne
zapošljavaju redovito najamne radnike.
Treba reći, a što je u skladu s odredbama
člana 6. Konvencije, da se ova konvencija
ne primjenjuje na rad koji obavljaju djeca
i mlade osobe u školama općeg, stručnog
ili tehničkog obrazovanja ili u drugim
ustanovama za obrazovanje, niti na rad
koji obav­ljaju osobe sa najmanje 14 godina
starosti u preduzećima, ako se takav rad
obavlja u skladu s uslovima propisanim od
strane nadležne vlasti nakon savjetovanja s
organizacijama zainteresiranih poslodavaca
i radnika, gdje one postoje, a sastavni je dio:
(a) programa obrazovanja, odnosno obuke
za koje je škola ili ustanova za obuku
primarno odgovorna;
(b) programa obuke koji se uglavnom ili
u cijelosti odvija u preduzeću, a koji
program je odobrila nadležna vlast; ili
(c) programa upućivanja ili orijentacije koji
ima za cilj olakšati izbor zanimanja ili
vrste stručnog osposobljavanja.
Nije potrebno posebno naglašavati, iako
to Konvencija u članu 7. predviđa, da se na
lakšim poslovima nacionalnim zakonima
može predvidjeti zapošljavanje ili rad djece
starosne dobi od 13 do 15 godina, pod
uslovom da takav rad neće biti štetan za
njihovo zdravlje ili razvoj, te da takav rad neće
štetiti njihovom pohađanju škole, učešću u
programima profesionalne orijentacije koji
su odobreni od strane nadležnih organa, te
da neće štetiti njihovim sposobnostima da
imaju korist od nastave koju pohađaju. U
takvom slučaju vlast mora utvrditi koje su to
djelatnosti i mora propisati maksimalan broj
sati rada, kao i uslove za obavljanje takvog
rada i zaposlenja.
Što
se
tiče
evidencije
zaposlenih
maloljetnika, Konvencija u članu 9. propisuje
da se nacionalnim zakonima ili drugim
propisima moraju propisati registri ili drugi
dokumenti koje će voditi poslodavac. Takvi
registri ili dokumenti moraju sadržavati
imena i starosnu dob maloljetnika, odnosno
datum rođenja, propisno ovjeren, osobe koja
se zapošljava, a koja je mlađa od 18 godina.
ANGAŽOVANJE MALOLJETNIKA
NA RADU PREMA ODREDBAMA
ZAKONA O RADU
Pravna pravila koja regulišu angažovanje
maloljetnika na radu, prava maloljetnika
iz radnog odnosa, kao i prava i obaveze
poslodavaca o ovom pitanju, a koja su
regulisana temeljnim propisom iz radnih
odnosa Zakonom o radu („Sl. novine FBiH“,
br. 43/99, 32/00 i 29/03), iako su štura, u
suštini poštuju pravna pravila sadržana u
naprijed nabrojanim konvencijama MOR-a.
Zakon o radu (ZOR) koji se primjenjuje u
Federaciji Bosne i Hercegovine predstavlja
osnovni pravni propis kojim se uređuje
područje radnih odnosa, odnosno ljudskih
prava na radu i u vezi sa radom i to općeg
režima radnih odnosa koji radnopravni
status pojedinca u zavisnom radu vezuju za
ugovor o radu.6
Prema odredbama člana 1. ZOR-a, ovim
zakonom uređuje se zaključivanje ugovora
o radu, radno vrijeme, plaće, prestanak
ugovora o radu, ostvarivanje prava i obaveza
iz radnog odnosa, zaključivanje kolektivnih
ugovora, mirno rješavanje kolektivnih
radnih sporova i druga pitanja iz radnog
odnosa, ako drugim zakonom nije drugačije
određeno.
Minimum prava iz radnog odnosa koja
se garantuju zaposleniku i poslodavcu
regulisan je ovim zakonskim propisom.
Kad je u pitanju normativno regulisanje
zaposlenja i rada maloljetnika u ovom
pravnom propisu, zakonodavac je pravno
regulisao određene oblasti i to: zaključivanje
ugovora o radu s obzirom na starosnu dob,
uslove koje maloljetnik mora ispunjavati kod
takvog angažovanja, najveću dužina trajanja
punog radnog vremena, zabranu uvođenja
prekovremenog rada, zabranu noćnog rada i
predviđene izuzetke od te zabrane, najmanju
dužinu trajanja godišnjeg odmora i zabranu
angažovanja maloljetnika na naročito
teškim i za zdravlje štetnim poslovima.
Tako je odredbama člana 15. ZOR-a
precizirano je da se ugovor o radu ne može
zaključiti sa licem koje nije navršilo 15 godina
života. Lice između 15 i 18 godina života
(maloljetnik) može se zaposliti pod uvjetom
da od ovlaštenog liječnika ili nadležne
zdravstvene ustanove pribavi potvrdu
kojom dokazuje da ima opću zdravstvenu
sposobnost za obavljanje tih poslova.7
Ova zakonska odredba je u cijelosti usklađena
s odredbama Konvencije o najnižoj dobi iz
1973. godine.
Odredbama člana 29. ZOR-a predviđeno
je da puno radno vrijeme zaposlenika
6 Mr. Mehmed Hadžić, Radno pravo i radni
odnosi, Pravni fakultet Sarajevo, Sarajevo, 2010.
7 Članom 20. Nacrta novog zakona o radu ova
odredba je proširena davanjem saglasnosti
zakonskog zastupnika i pod uslovom da od
ovlaštenog ljekara ili nadležne zdravstvene
ustanove pribavi ljekarsko uvjerenje kojim
dokazuje da ima opću zdravstvenu sposobnost
za rad. Takođe se ovim propisom predviđa da
troškove ljekarskog pregleda u tom slučaju snosi
poslodavac.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
traje najduže 40 sati sedmično.8 Što se tiče
angažovanja zaposlenika na prekovremenom
radu, prema odredbama člana 32. ZOR-a,
onda treba imati na umu da je istim članom
u stavu 4. propisano da nije dozvoljen
prekovremeni rad maloljetnih zaposlenika.
Eventualno uvođenje prekovremenog rada
za maloljetne zaposlenike, prema odredbama
stava 6. istog člana, bilo bi zabranjeno od
strane inspekcije rada kantona.9
Prema odredbama člana 36. ZOR-a, zabranjen
je noćni rad maloljetnih zaposlenika.
Za maloljetne zaposlenike u industriji, rad u
vremenu između 19 sati uvečer i 7 sati ujutro
idućeg dana smatra se noćnim radom. Za
maloljetne zaposlenike koji nisu zaposleni
u industriji, rad u vremenu između 20 sati
uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana smatra
se noćnim radom. Izuzetno, maloljetni
zaposlenici privremeno mogu biti izuzeti od
zabrane noćnog rada u slučaju havarija, više
sile i zaštite interesa Federacije, na osnovu
saglasnosti nadležnog organa kantona.10
Preraspodjela radnog vremena u ZOR-u
regulisana je odredbom člana 33. kojom
se u stavu 1. precizira: „Ako priroda posla
to zahtijeva, puno radno vrijeme može se
preraspodijeliti tako da tokom jednog perioda
traje duže, a tokom drugog perioda kraće od
punog radnog vremena, sa tim da prosječno
radno vrijeme ne može biti duže od 52 sata
sedmično, a za sezonske poslove najduže
60 sati sedmično.“11 Što se tiče ostvarivanja
8 Stavom 3. člana 36. Nacrta novog zakona
o radu predviđeno je da puno radno vrijeme
za maloljetna lica ne smije biti duže od 35 sati
sedmično.
9 Stavovima 4. i 5. člana 38. Nacrta novog zakona
o radu se precizira: „Nije dozvoljen prekovremeni
rad maloljetnom radniku, trudnici, majci,
odnosno usvojitelju djeteta do tri godine života i
samohranom roditelju ili samohranom usvojitelju
djeteta do šest godina života. Izuzetno, radnici iz
stava 4. ovog člana mogu raditi prekovremeno
ako daju pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku
na takav rad.“
10 Članom 42. stav 4. Nacrta novog zakona o
radu precizirano je: „Izuzetno, maloljetni radnici
od 16 do 18 godina starosti privremeno mogu
biti izuzeti od zabrane noćnog rada u slučaju
havarija, više sile i zaštite interesa Federacije
Bosne i Hercegovine, na osnovu saglasnosti
inspekcije rada kantona.“
11 Nacrtom novog zakona o radu u članu 39.
stavu 5. se uvodi obaveza poslodavcu da pribavi
pisanu saglasnost od maloljetnika da pristaje da
radi u preraspodjeli radnog vremena, odnosno
da pristaje na takav rad.
84 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
prava na godišnji odmor, treba imati u vidu
odredbe člana 41. ZOR-a koji predviđa da
zaposlenik, za svaku kalendarsku godinu,
ima pravo na plaćeni godišnji odmor u
trajanju od najmanje 18 radnih dana. Istim
članom se propisuje benefit za maloljetnog
zaposlenika tako da maloljetni zaposlenik
ima pravo na godišnji odmor u trajanju od
najmanje 24 radna dana.
Treba imati naumu da se maloljetni
zaposlenik ne može angažovati na naročito
teškim i za zdravlje štetnim poslovima.
Rad na radnim mjestima sa posebnim
uslovima rada koji iziskuje veća naprezanja
od uobičajenih, kao i izloženost radnika
štetnim uticajima reflektuje se neminovno
na zdravstveno stanje takvih radnika. Sa
tim u vezi je i odredba člana 51. ZOR-a a
koja je usklađena s odredbama člana 3.
Konvencije o najnižoj dobi iz 1973. godine
i koja precizira da maloljetnik ne može da
radi na naročito teškim fizičkim poslovima,
radovima pod zemljom ili pod vodom, ni
na ostalim poslovima koji bi mogli štetno
i sa povećanim rizikom da utiču na njegov
život i zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na
njegove psihofizičke osobine.
Federalni ministar posebnim propisom
utvrdit će poslove iz stava 1. ovog člana.
Inspektor rada kantona zabranit će rad
maloljetnika na poslovima u smislu stava 1.
ovog člana.12
12 Nacrt novog zakona o radu u odredbama
članova 56. i 57. precizira:
Član 56.
(1) Maloljetnik ne može da radi na naročito
teškim fizičkim poslovima, radovima pod
zemljom ili pod vodom, ni na ostalim
poslovima koji bi mogli štetno i sa
povećanim rizikom da utiču na njegov život i
zdravlje, razvoj i moral, s obzirom na njegove
psihofizičke osobine.
(2) Federalni ministar posebnim propisom
utvrdit će poslove iz stava 1. ovog člana.
(3) Inspektor rada zabranit će rad maloljetnika
na poslovima u smislu stava 1. ovog člana.
(4) U slučaju iz stava 3. ovog člana poslodavac
je dužan maloljetnom radniku ponuditi
zaključivanje ugovora o radu za obavljanje
drugih odgovarajućih poslova, a ako takvih
poslova nema može mu otkazati ugovor o
radu na način i pod uvjetima propisanim
ovim zakonom.
Član 57.
(1) Inspektor rada može zahtijevati od
poslodavca da ovlašteni liječnik u određenom
roku pregleda maloljetnika, te da u nalazu
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ZAKLJUČAK
Vidimo da se prema odredbama Konvencije
br. 182 - O zabrani i trenutnim djelovanjima
za ukidanje najgorih oblika dječijeg rada,
izraz „dijete“ odnosi na sve osobe mlađe od
18 godina.
Eliminacija najgorih oblika dječijeg rada
sadržana u ovoj konvenciji obuhvata
zabranu svih vrsta ropstva ili ropstvu slične
prakse, kao što je prodaja djece i trgovina
djecom, dužničko ropstvo i kmetstvo, te
prisilni ili obavezni rad, uključujući prisilno
ili obavezno regrutovanje djece za njihovo
korištenje u oružanim sukobima, korištenje,
podvođenje ili nuđenje djeteta za prostituciju,
proizvodnju
pornografskog
materijala
ili pornografske priredbe, korištenje,
podvođenje ili nuđenje djeteta za nezakonite
djelatnosti, a osobito za proizvodnju droge
i trgovinu drogom na način definiran
odgovarajućim međunarodnim ugovorima,
rad koji bi, zbog svoje prirode i okolnosti u
kojima se obavlja, mogao štetiti zdravlju,
sigurnosti i moralu djece.
Obaveza članica, potpisnica ove konvencije
je da u nacionalnom zakonodavstvu, u
saradnji sa organizacijama poslodavaca i
radnika, odrede vrste rada koje se smatraju
najgorim oblicima dječijeg rada, vodeći
računa o međunarodnim standardima.
Minimalna starosna dob djece potrebna
za zasnivanje radnog odnosa u Federaciji
Bosne i Hercegovine je 15 godina.
Maloljetne osobe starosne dobi od 15 do 18
godina moraju dostaviti valjano zdravstveno
uvjerenje da bi stupile u radni odnos.
Zakonom je propisano da maloljetnik ne
može da radi na naročito teškim fizičkim
poslovima, radovima pod zemljom ili pod
vodom, ni na ostalim poslovima koji bi
mogli štetno i sa povećanim rizikom da utiču
na njegov život i zdravlje, razvoj i moral, s
obzirom na njegove psihofizičke osobine.
U Federaciji Bosne i Hercegovine je
maloljetnim osobama zabranjen „noćni
rad“, osim u izuzetnim okolnostima.
Sva ova i druga ograničenja, naprijed
nabrojana, imaju za cilj da isključe
mogućnost iskorištavanja dječijeg rada, a
sve u cilju zaštite zdravlja mladih osoba
i omogućavanja njihovog normalnog i
zdravog razvoja.
ocijeni da li poslovi koje maloljetnik obavlja
ugrožavaju njegovu sigurnost, zdravlje,
moral ili razvoj.
(2) Troškove ljekarskog pregleda iz stava 1.
ovog člana snosi poslodavac.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
DRŽAVNA ŠKOLA ZA SUCE
I DRŽAVNE ODVJETNIKE
REPUBLIKE FRANCUSKE
Alan Vajda, mag. iur
Hrvatska obrtnička komora
E-mail: [email protected]
SIŽE
D
obuke.
onosimo skraćeni prikaz načina rada Državne škole za suce i državne
odvjetnike Republike Francuske na domaćem i međunarodnom planu
putem organizacije različitih oblika inicijalne (osnovne) i kontinuirane
Ključne riječ: državna škola za suce i državne odvjetnike, edukacija.
Uvod
Poduprava za međunarodne odnose osnovana je 1958. godine pod
nazivom Državni centar za pravosudne studije. Naime, Državna škola
za suce i državne odvjetnike je jedina ustanova u Republici Francuskoj
koja se bavi osnovnom i kontinuiranom obukom sudaca i državnih
odvjetnika. Razlog postojanja Poduprave za međunarodne odnose
(SDRI) je koncepcija, organizacija i praćenje programa suradnje u kojoj
sudjeluju inozemni suci i državni odvjetnici.
Državna škola za suce i državne odvjetnike (skraćeno ENM - http://
www.enm.justice.fr/) je javna ustanova za koju je nadležan ministar
pravosuđa Republike Francuske, te ima svoje Upravno vijeće kojim
predsjedava prvi predsjednik Kasacijskog suda. Također, posjeduje
određeni broj stalnih predavača, a surađuje sa stotinjak povremenih
profesora, koji su izbrani temeljem njihove stručnosti, nadležnosti i
znanja.
Aktivnošću Državne škole za suce i državne odvjetnike (Ecole National de
la Magistrature - ENM) koja je usmjerena na međunarodne suce i državne
odvjetnike rukovodi poduprava za međunarodne odnose (skraćeno
SDRI), koja se prvo zvala međunarodna sekcija, a zatim međunarodni
odjel. To ne znači da je SDRI jedina nadležna za međunarodne odnose
u okviru ENM-a.
Uprava za inicijalnu obuku u Bordeauxu (Francuska) isto tako
provodi međunarodne aktivnosti, no one su vezane uz polaznike
86 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
škole, pravosudne vježbenike. Tako jedno pedesetak polaznika, u
okviru vanjskog staža na početku obuke, odlazi dva i pol mjeseca
u inozemstvo, u jedno od veleposlanstava, ureda za suradnju ili u
jednu od ustanova pravosudne obuke sa kojom je Državna škola za
suce i državne odvjetnike (ENM) potpisala ugovor o suradnji.
Uprava za kontinuiranu obuku nudi francuskim sucima i državnim
odvjetnicima, u katalogu koji im se svake godine šalje u okviru
njihovog prava na kontinuiranu obuku, akcije kroz koje mogu
upoznati strane suce i državne odvjetnike.
U okviru projekata Grotius i Falcone, sufinanciranog od strane
Europske komisije, polaznici mogu surađivati sa svojim kolegama iz
drugih europskih škola, elaborirajući zajedničke teme. Te akcije su
ili u obliku seminara (francusko-španjolski, francusko-nizozemski,
francusko-američki seminari) ili u obliku tematskih kolokvija koji
isto tako mogu dobiti potporu projekata Grotius ili Falcone.
Sve više akcija se uklapa u Europsku pravosudnu mrežu (EJTN - http://
www.ejtn.net) u čijem stvaranju je Državna škola za suce i državne
odvjetnike bila jedan od glavnih pokretača. Navedena mreža želi
ustaliti programe koji bi sucima i državnim odvjetnicima Europske
unije omogućili upoznavanje pravosudnih sustava drugih zemalja
unutar Europske unije. Isto tako je moguće da francuski sudac ili
državni odvjetnik predloži temu istraživanja u inozemstvu za koju
može zatražiti potporu Državne škole za suce i državne odvjetnike.
Poduprava za međunarodne odnose (SDRI) mala je ekipa od otprilike
sedam osoba, kojima u akcijama pomažu voditelji projekata, obično
suci ili državni odvjetnici na funkcijama u sudovima, a koji su često
bivši predavači ili službenici pri Državnoj školi za suce i državne
odvjetnike. Poduprava za međunarodne odnose nastoji programima
dati zemljopisnu i pedagošku koherentnost.
Državna škola za suce i državne odvjetnike predstavlja više od
izvoznika pravosudnih metoda ili pedagoškog znanja. Ona je nosilac
posebne pravosudne kulture u čijem središtu se nalaze državni
odvjetnik i sudac, te koja nastoji tu kulturu proširiti.
Provođenje organizacije seminara u inozemstvu
Zadatak poduprave za međunarodne odnose je organizacija akcija
ekspertiza ili predavanja pri državnim institucijama, pravosudnim
ustanovama i školama za pravosudnu obuku. Ti se seminari,
namijenjeni stranim sucima ili državnim odvjetnicima, odnose na
koncepciju obuke ili na specijalizirane teme iz različitih područja.
Vode ih stručnjaci koji pripadaju pedagoškoj ekipi Državne škole
za suce i državne odvjetnike ili su izabrani među priznatim
stručnjacima. Sve više su takve misije uključene u opće programe
potpore određenim zemljama. Komplementarne su s akcijama koje
se vode u Francuskoj kako bi se povećao njihov učinak.
Uvjeti prijema stranih sudaca i državnih odvjetnika
Prijem stranih sudaca i državnih odvjetnika uvjetovan je dobrim
poznavanjem francuskog jezika. Da bi se poboljšala jezična razina,
prije nekih staževa se mogu organizirati jezični tečajevi različitog
trajanja, ovisno o sposobnostima kandidata. Taj predstaž može
organizirati Ministarstvo vanjskih poslova ili država iz koje polaznik
dolazi.
Dosjei sudaca i državnih odvjetnika ili budućih sudaca i državnih
odvjetnika iz zemalja koje žele sudjelovati u staževima koje organizira
Državna škola za suce i državne odvjetnike moraju biti dostavljeni, od
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
strane njihovih vlada, diplomatskim putem,
ministru vanjskih poslova, koji ga zatim
predaje ministru pravosuđa, a on direktoru
Državne škole za suce i državne odvjetnike.
Ni u kojem slučaju izravne kandidature bez
potpore nadležnih vlasti neće biti primljene.
Te formalnosti su predviđene pravilnikom
funkcioniranja Državne škole za suce i
državne odvjetnike, te ih nije moguće
promijeniti.
pravosudnog tijela, prenosi na različite
načine: kroz tehničku pomoć ustanovama
za obuku u inozemstvu u stvaranju ili
onima koje se žele profesionalizirati;
organizaciju i prijem stranih sudaca i
državnih odvjetnika na tematske seminare
u Republici Francuskoj; organizaciju ciljanih
misija potpore ili predavanja u inozemstvu,
te kroz ekspertizu ili davanje savjeta u obuci
u okviru bilateralnih programa. Isto tako je obavezno da, za svaki staž u sudu,
polaznici pred prizivnim sudom daju prisegu
predviđenu zakonom od 11. srpnja 1975.
godine, prema kojoj se obvezuju sačuvati
tajnima sve sudske radove i postupke.
Ostvarivanje prava na obuku
Pregled programa stručnog
usavršavanja u Francuskoj
Svaki sudac i državni odvjetnik, kakav god
bio način njegovog imenovanja, ima pravo
na najmanje pet dana obuke godišnje.
Međutim, za sastanke po funkcijama, obuku
kod stupanja na funkciju ili kao potporu
zakonodavnim promjenama, tematske dane,
susrete i savjetovanja Državna škole za suce
i državne odvjetnike može mu odobriti veći
broj dana.
Također se u nastavku teksta daje skraćeni
pregled koji sadrži samo programe
usavršavanja u Republici Francuskoj. To ne
znači da ne mogu biti uvedeni i drugi oblici
suradnje, ili da se djelovanje Poduprave
za međunarodne odnose ograničava na
seminare u Francuskoj. Svake godine se vode
različite nove akcije na inicijativu različitih
partnera. Pošto se ne mogu puno unaprijed
odrediti, o njima se posebno obavještavaju
zainteresirane strane.
Tako se svake godine u Državnoj školi za
suce i državne odvjetnike odvija oko 12
ciklusa, seminara i sekcija. Sudovi ugošćuju
strane suce i državne odvjetnike, koji dolaze
na praktične staževe.
Osim toga, Državna škola za suce i državne
odvjetnike je značajno razvila akcije
obuke u inozemstvu, a što je definirano
općim programima koji su dogovoreni
sa pojedinim zemljama ili ustanovama partnerima. Ti programi nastoje utvrditi
komplementarnosti između obuke u
Francuskoj i obuke u inozemstvu kako bi
se mogla organizirati globalna razmjena,
temeljena na temama od zajedničkog
interesa, u duhu uzajamnog poštovanja
i istinske razmjene. Oko 2700 sudaca i
državnih odvjetnika iz stranih zemalja
sudjeluje svake godine, u svojoj zemlji
ili u Francuskoj, u akcijama obuke koju
organizira Poduprava za međunarodne
odnose.
Jasan koncept suradnje, izvan pravosudnog
korpusa i unutar njega, profilira se kroz akcije
Poduprave za međunarodne odnose. Škola
svoje poruke, kao naprimjer princip zaštite
ljudskih prava, neovisnosti i odgovornosti
88 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Nacionalna kontinuirana obuka
■■ Opći režim
■■ Obuka sudaca i državnih odvjetnika
primljenih po posebnim natječajima
Zakon
o
posebnim
natječajima
za
imenovanje sudaca i državnih odvjetnika
predviđa da državna obuka takvih sudaca
i državnih odvjetnika bude dopunjena
pojačanom kontinuiranom obukom od dva
tjedna obavezne obuke godišnje tijekom
prve četiri godine rada.
Decentralizirana kontinuirana obuka
Ona daje odgovore na potrebe obuke
sudaca i državnih odvjetnika na lokalnom
planu. Program obuke određuju voditelji
suda nakon mišljenja vijeća za obuku i na
prijedlog suca nadležnog za obuku. Prijem
na takvu decentraliziranu kontinuiranu
obuku je slobodan, a upis se vrši kod suca
nadležnog za obuku pri prizivnom sudu,
nakon obavještavanja o predloženim
staževima.
Pedagoške formule
■■ Sekcije
U njima se razrađuju tehničke i/ili kulturne
teme, pod vodstvom „voditelja sekcije“,
a izmjenjuju se izlaganja, rasprave među
sudionicima i sa predavačima, ponekad
vježbe, time da mogu trajati od dva do pet
dana.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Radionice
One pokušavaju unaprijediti sposobnosti
inicijative, razmišljanja i stjecanja znanja
sudaca i državnih odvjetnika koji u njima
sudjeluju, čije trajanje kroz više modula
može biti od jedan do dva dana, tijekom
godine.
■■ Savjetovanja
Predviđeni su za produbljivanje ili
upoznavanje
novih
razmišljanja
u
pravosuđu, jer su namijenjeni većem
broju polaznika. Također, mogu popratiti
zakonodavne reforme ili upoznati sa novim
saznanjima u određenom području, sa
trajanjem od jednog ili dva dana.
■■ Seminari
Cilj im je pospješiti kontakte sudaca i
državnih odvjetnika sa drugim stručnjacima
ili stranim kolegama, u trajanju od od jednog
do pet dana.
■■ Staž
Skupni: za grupe od osam do 25 sudaca ili
državnih odvjetnika, a organizira ih Državna
škola za suce i državne odvjetnike u javnim
ili privatnim ustanovama.
Teme: inspekcija, gospodarska i financijska
istraga, postupak dokazivanja, trgovina
drogom i pranje novca, međunarodno
pravosuđe, obuka trenera (train the trainers),
te predstavljanje pravosuđa.
Opća usavršavanja
Tema: ciklus osnovne obuke
Problematika:
Sudac i državni odvjetnik donose važne
odluke vezane uz različita i složena područja.
Treba pokazati, uz svoja znanja stečena na
fakultetu, tehničku stručnost i sposobnost
promišljanja, ne samo službe, nego i u
društvu u kojem će vršiti svoju funkciju.
Ciljevi:
Osnovnu obuku, koju Državna škola za suce i
državne odvjetnike nudi sucima i državnim
odvjetnicima, slušaju i francuski pravosudni
pripravnici, polaznici škole. Ciljevi su joj
usvajanje metoda i tehnika vezanih uz
različite pravosudne funkcije, upoznavanje
partnera i mogućeg sadržaja odluke,
osnovnih principa sudske službe, otvaranje
prema društvenim naukama kojima se
sudac obično služi, te prema modernim
metodama komunikacije i informatike.
Sadržaj:
Individualni: za jednog ili dva suca ili
državna odvjetnika, organizira ih Državna
škola za suce i državne odvjetnike i cilj im
je upoznati stažista sa jednim specifičnim
područjem.
Vođenje istraživanja, radionice, konferencije
i tehnička obuka (informatika, strani jezici)
za prvi teorijski dio u Bordeauxu, a zatim
staževi u sudovima diljem Francuske.
Prema kontaktu: organizira ga sam kandidat,
ako ga želi izvršiti na mjestu koje Državna
škola za suce i državne odvjetnike nije
predložila, sa time da na kraju staža stažist
mora napisati izvješće.
■■ teorijska potpora
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
Prema kontaktu u inozemstvu: organizira
ga sam kandidat, sa posebnim uvjetima
vezanim uz prihvaćanje staža i njegovo
financiranje, sa time da se od stažista se
može zatražiti određena participacija.
Pedagoške metode:
situacija
■■ simulacije stvarnih situacija
■■ posjet mjestima
Primjedbe:
Za prijem je potrebno proći stručni ispit koji
se sastoji od:
Oblici stručnog usavršavanja u
Francuskoj
■■ pismenog dijela u trajanju od tri sata, sa
Obuka općeg usavršavanja
■■ Državna
Teme: ciklus osnovne obuke, upoznavanje
francuskog
pravosudnog
sustava,
te
predstavljanje francuskih pravosudnih
institucija.
■■ usmenio
Specijalizirane sekcije
nekom općom temom o funkcioniranju
pravosuđa i njegovom mjestu u društvu.
škola za suce i državne
odvjetnike dostavlja temu Uredima za
suradnju i francuskim veleposlanstvima
kojima su se javili potencijalni kandidati.
dio u obliku razgovora
sa
predstavnikom
francuskog
Ureda za suradnju ili nadležnim
djelatnikom veleposlanstva, koji će
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
procijeniti motivaciju kandidata, a za
nefrankofonske zemlje i njegovu razinu
francuskog jezika.
Nakon pohađanja tog ciklusa, u slučaju
uspješnog završetka, polaznicima se izdaju
diplome.
Polaznici:
Budući
suci
i
državni
odvjetnici,
novoimenovani suci i državni odvjetnici,
osobe sa diplomom prava ili nekakvom
drugom odgovarajućom diplomom, sa
dobrom razinom poznavanja francuskog
jezika. Kandidati se najprije biraju iz
zemalja u kojima ne postoji osnovna obuka
sudaca i državnih odvjetnika, sa time da je
maksimalan broj sudionika četiri.
može se prilagoditi potrebama stažista za
produbljivanjem određenog područja ili
nekim drugim individualnim željama. U
okviru toga, može biti organiziran kratak
boravak na prizivnom sudu, u upravnom
sudu ili trgovačkom sudu, na sudu
nadležnom za sporove iz područja radnog
prava ili u odvjetničkom uredu.
Treća faza, koja odgovara zadnjem tjednu
ciklusa i koja se odvija u Državnoj školi za suce
i državne odvjetnike u Parizu, posvećena
je produbljivanju određene teme ovisno
o potrebama za stručnim usavršavanjem
sudaca i državnih odvjetnika.
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
Tema: upoznavanje francuskog
pravosudnog sustava
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
Problematika:
■■ simulacije stvarnih situacija
■■ posjet mjestima
Strani suci i državni odvjetnici koji žele
upoznati francusko pravo u svim njegovim
aspektima (građansko, kazneno, upravno,
postupovno pravo), kao i međunarodno
pravo te pravo Europske unije, primjenjivo
u Republici Francuskoj, sa time da im je za to
istodobno potrebno teorijsko usavršavanje i
iskustvo svakodnevnog rada u sudu.
Ciljevi:
Upotpuniti osnovnu obuku koju su polaznici
dobili u svojim zemljama, te istovremeno
temeljito upoznati francuski pravosudni
sustav.
Sadržaj:
Ciklus se odvija u tri faze. Prva faza su
predavanja na Državnoj školi za suce i
državne odvjetnike u Parizu, gdje se na
temeljit način upoznaju sa francuskim
pravosudnim sustavom. Predavanja koje
vode suci i državni odvjetnici ili stručnjaci
za predstavljene teme grupirana su po
različitim modulima (analiza institucija i
organizacije francuskog pravosuđa, status
sudaca i državnih odvjetnika, faza koja
prethodi kaznenoj parnici, kazneno suđenje,
kazna, građanski postupak, sudac i obitelj,
sudac i gospodarstvo, itd.). Također će biti
dotaknute i dodatne teme kao upravni spor,
odvjetnici i sudski savjetnici, međunarodni
spor.
U drugoj fazi se odvija praksa u jednom sudu
u provinciji, u trajanju od četiri mjeseca.
Tijekom prakse, stažist se upoznaje sa svim
službama. Međutim, provođenje prakse
90 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
situacija
Primjedbe:
Svakom stažistu na kraju ciklusa predaje se
službena potvrda o pohađanju staža, a ako
nadležni u zemlji šiljateljici to žele, može
im se uputiti izvještaj o sadržaju i odvijanju
staža.
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici na funkciji u svojim
zemljama, koji imaju više od 10 godina
radnog iskustva, sa tim da je sudjelovanje
ograničeno na 20 sudionika.
Tema: predstavljanje francuskih
pravosudnih institucija
Problematika:
Strani suci i državni odvjetnici koji žele
upoznati francusko pravo u svim njegovim
aspektima (građansko, kazneno, upravno,
postupovno pravo), kao i međunarodno
pravo te pravo Europske unije, primjenjivo
u Francuskoj. Za to im je istodobno
potrebno teorijsko usavršavanje i iskustvo
svakodnevnog rada u sudu. Isti tip ciklusa
kao i ciklus upoznavanja francuskog
pravosuđa, ali kraćeg trajanja, vodeći računa
o mogućnostima pohađanja seminara
stranih sudaca i državnih odvjetnika u
odnosu na njihove funkcije u sudovima.
Ciljevi:
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Upotpuniti osnovnu obuku koju su polaznici
dobili u svojim zemljama, istovremeno
temeljito upoznati francuski pravosudni
sustav.
Specijalizirani tečajevi
Sadržaj:
Problematika:
Seminar je podijeljen u tri faze:
Osim zahtjeva vezanih uz sadržaj sporova,
klijenti sudova sve češće od njih traže
kvalitetan rad u najkraćem roku. To
prisiljava sve sudske službenike, a posebno
suce i državne odvjetnike, da razmisle o
najboljoj organizaciji rješavanja predmeta te
o svojoj osobnoj odgovornosti u odnosu na
te zahtjeve. Što se tiče voditelja, oni moraju
razviti instrumente utvrđivanja, praćenja i
nadzora sudske aktivnosti, kako bi pomirili
načela racionalnosti i etike.
Prvi tjedan: opće predstavljanje francuskog
pravosudnog
sustava,
pravosudnih
sudionika, mjesta sudstva u društvu, glavnih
suvremenih pitanja, statusa i karijere sudaca
i državnih odvjetnika.
Drugi tjedan: bit će usmjeren, prema izboru
sudionika, prema građanskom ili kaznenom
pravu.
Opcija 1 - građansko pravo: građanski
postupak, suci specijalizirani za građanske
predmete (sudac prvostupnjskog suda, sudac
izvršitelj, sudac u obiteljskim parnicama,
sudac za hitne postupke), posebnosti
građanskog spora.
Opcija 2 - kazneno pravo: kaznena istraga,
policijski izvještaj ili izvještaj tužilaštva,
istraga, prekršajna i kaznena presuda,
provedba kazne.
Treći i četvrti tjedan: staž u sudu koji će
se odvijati, prema izboru, u građanskim
odjelima ili kod sudaca i državnih
odvjetnika zaduženih za kaznene predmete
pri prizivnim sudovima.
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
Tema: inspekcijski nadzor
Ciljevi:
■■ opis organizacije i funkcioniranja jedne
inspekcijske službe
■■ analiza
mehanizama
pravosudnih aktivnosti
nadzora
■■ rad na metodološkim instrumentima
koji se pri nadzoru upotrebljavaju
■■ analiza uloge inspekcijske službe u
disciplinskim postupcima
Sadržaj:
O ciljevima će se raspravljati u prostorima
Državne škole za suce i državne odvjetnike
u Parizu i Glavne inspekcije pravosudnih
službi, kako bi seminar bio što konkretniji i
učinkovitiji.
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
■■ simulacije stvarnih situacija
■■ posjet mjestima
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
Primjedbe:
■■ radionice
■■ posjet inspekciji
Ovaj ciklus daje mogućnost polaznicima
da prodube poznavanje građanskog ili
kaznenog prava, sa time da svoj izbor trebaju
naznačiti pri upisu na navedeni ciklus.
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici na funkciji u
svojoj zemlji, koji malo ili gotovo ništa ne
znaju o francuskom pravosuđu, sa tim da je
sudjelovanje ograničeno na maksimalno 30
sudionika.
situacija
Primjedbe:
Svaki sudionik je dužan doći na tečaj s
odgovarajućim predmetom ili praktičnim
slučajem koji će služiti kao pedagoško
sredstvo.
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici ili članovi
pravosudnih inspekcija, te voditelji središnje
uprave, voditelji sudova, sa time da je
sudjelovanje ograničeno na maksimalno 20
sudionika.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Tema: gospodarska i financijska istraga
Problematika:
Širenje korupcije, liberalizacija kruženja
kapitala, internacionalizacija organiziranog
kriminala prisiljavaju političke i pravosudne
vlasti da osmisle pravne instrumente za
borbu protiv tih čimbenika koji nagrizaju
gospodarski sustav. Potreba za pravnom
sigurnošću koju traže investitori i ekonomski
akteri kako bi se osigurao trajniji razvoj,
potiče sudstvo da poboljša kvalitetu istraga
vezanih uz financijske prekršaje.
Ciljevi:
■■ opis financijskih prekršaja (zloupotreba
društvenih dobara, prevara, korupcija,
porezni, burzovni i bankarski prekršaji);
■■ upoznavanje s osnovama knjigovodstva i
tužilaštva, istražnim sucima, sucima i
državnim odvjetnicima koji su zaduženi
za takve kaznene predmete, sa time da je
sudjelovanje ograničeno na maksimalno 14
sudionika.
Tema: dokaz
Problematika:
U građanskim sporovima, sudac često mora
pozvati vještaka. Razvoj znanosti i tehnika
čine vještačenje složenijim i skupljim. Ona
je ipak jedino sredstvo koje sucu stoji na
raspolaganju da bi dokazao činjenice koje
posjeduje. U kaznenom postupku, sličan
razvoj prisiljava istražitelje, policajce i suce
da se služe pouzdanim metodama. Ovaj
seminar predstavlja pravni razvoj i najnovije
tehnike koji ponekad u potpunosti mijenjaju
način na koji će sudac riješiti građanske i
kaznene parnice.
financijske analize
■■ upoznavanje sa metodama skupljanja
informacija koje koristi istražitelj
■■ detaljna
analiza metoda istrage
mogućnosti za njezino poboljšanje
i
Sadržaj:
Prvi dio, u trajanju od jednog tjedna, u
Državnoj školi za suce i državne odvjetnike
u Parizu,
sastoji se od predavanja i
radionica vezanih uz knjigovodstvo, analizu
društvenih
dokumenata,
definiranje
elemenata od kojih se prekršaj sastoji,
metoda istrage, mogućnosti za poboljšanje
kvalitete istrage, procjena štete.
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
■■ posjet mjestima
Primjedbe:
Ciljevi:
■■ u građanskim predmetima predstaviti
tekstove koji se tiču elektronskog potpisa,
osiguranja transakcija, metodologija
rješavanja sporova vezanih uz nove
metode informacija i komunikacije
■■ predstaviti tehničke i pravne probleme
vezane uz DNK analizu
■■ detaljno izložiti sredstva za povećanje
pouzdanosti
postupku
dokaza
u
kaznenom
■■ analizirati mjesto suca i vještaka u
pravosudnom postupku
Sadržaj:
Ovaj će se seminar u cijelosti odvijati u
prostorima Državne škole za suce i državne
odvjetnike u Parizu, sa predviđenim
posjetima mjestima u pariškoj regiji, prema
mogućnostima.
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
Svaki sudionik treba doći na tečaj s
odgovarajućim predmetom ili praktičnim
slučajem koji će služiti kao pedagoško
sredstvo.
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
Polaznici:
Primjedbe:
Ovaj seminar je namijenjen članovima
Svaki sudionik treba doći na tečaj s
92 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
situacija
■■ posjet mjestima
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odgovarajućim predmetom ili praktičnim
slučajem koji će služiti kao pedagoško
sredstvo.
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici zaduženi za složene
građanske i kaznene predmete u kojima
dokazi i vještačenje značajno uvjetuju ishod
slučaja, sa time da je sudjelovanje ograničeno
na maksimalno 20 sudionika.
Tema: trgovina drogom / pranje novca
Problematika:
Trgovina drogom smatra se najznačajnijom
kriminalnom
aktivnošću
na
svijetu.
Proizvodi podzemnu ekonomiju od više
stotina milijardi dolara, destabilizira vlade
i društva, uništava tradicionalne kulture,
izaziva masovno premještanje stanovništva,
pridonosi da mnoge zemlje ostanu
nerazvijene. Suci i državni odvjetnici, kada
se suoče s takvim kriminalom, nemaju uvijek
jasnu sliku mafijaških organizacija te ne
upotrebljavaju sa maksimalnom efikasnošću
pravne i proceduralne instrumente koji su
im na raspolaganju.
Ciljevi:
Polaznici:
Članovi tužilaštva, suci istražitelji, suci
zaduženi za slučajeve trgovine drogom i
pranja novca, sa time da je sudjelovanje
ograničeno na maksimalno 20 sudionika.
Tema: međunarodno pravosuđe
Problematika:
Sve više, pod utjecajem političkih i pravnih
procesa integracije država, nacionalni suci
moraju biti suci običajnog prava prema
međunarodnim normama. U Europi, oni se
tiču sporova Europske unije ili postupovnih
pravila ustanovljenih Europskom poveljom
o pravima čovjeka. Osim toga, već nekoliko
se godina razvija međunarodno pravosuđe u
specifičnim područjima, npr. Međunarodni
kazneni sud u Hagu (Kraljevina Nizozemska).
Pravnici često ne poznaju točne nadležnosti,
organizaciju, postupak i pravnu praksu tih
sudova, iako se o njima govori u medijima.
Ciljevi:
■■ predstaviti
glavne
međunarodne
nadležnosti: Prvostupnjski sud i Sud
pravde europskih zajednica; Europski
sud za prava čovjeka, Međunarodni
kazeneni sud u Hagu različite postupke koji se
■■ predstaviti međunarodne tekstove i ■■ istražiti
primjenjuju u tim sudovima
inicijative međunarodnih organizacija
u borbi protiv trgovine drogom i pranja ■■ usporediti razvoj međunarodne pravne
novca
prakse i nacionalnih nadležnosti
■■ predstaviti francuske zakone i napraviti
komparativnu pravnu analizu
■■ ukazati na specifične metode istrage i
poteškoće koje su vezane za međunarodne
prekršaje
■■ predstaviti
suradnje
sredstva
međunarodne
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
Primjedbe:
Seminar vode predavači na španjolskom ili
francuskom jeziku, uz osiguran simultani
prevod.
■■ ukazati na promjene koje izaziva pravna
praksa međunarodnih sudova i njihov
utjecaj na nacionalne suce
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
■■ posjet mjestima
Primjedbe:
Svaki sudionik će trebati održati izlaganje
o integraciji međunarodnih normi u
unutarnji pravni sustav, pa će prije toga
morati pripremiti jedan pravni slučaj u tu
svrhu.
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici sa najmanje pet
godina radnog iskustva, sa time da je
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sudjelovanje ograničeno na maksimalno 15
sudionika.
Tema: obuka predavača (train the trainers)
Problematika:
Koncepcija osnovne i kontinuirane obuke
sada postoji u mnogim zemljama. Mnoge
od njih stvaraju ili žele razviti centre za
pravosudnu obuku. U tom području, u kojem
kvaliteta sudaca ovisi izravno o kvaliteti
obuke, važno je da sami predavači budu
svjesni važnosti obuke, pedagoških metoda
i posebnih metoda obuke.
u sjedištu Državne škole za suce i državne
odvjetnike u Bordeauxu, gdje se odvija
osnovna obuka, a u drugom dijelu u
pariškoj ustanovi koja je zadužena za akcije
kontinuirane obuke.
Polaznici:
Ovaj seminar je namijenjen voditeljima,
službenicima i profesorima, stalnima ili
ne, ustanova za sudsku obuku, sa time da je
sudjelovanje ograničeno na maksimalno 20
sudionika.
Tema: predstavljanje pravosuđa (na
engleskom)
Ciljevi:
■■ opis postignuća obuke
■■ analiziranje organizacijskih i pedagoških
aspekata ustanova za pravosudnu obuku
■■ ukazati sudionicima na sredstva kojima
mogu poboljšati kvalitetu škola za koje
su nadležni
Sadržaj:
■■ predstavljanje Državne škole za suce
i državne odvjetnike u njezinim
organizacijskim, upravnim i financijskim
aspektima
■■ teoretski pristup obuci za odrasle i
Problematika:
Uobičajeno dijelimo svijet na zemlje
common-lawa i zemlje romansko-germanske
pravne tradicije. Po prvom modelu je
organizirana
većina
anglosaksonskih
zemalja, a Francuska i Europa utjelovljuju
drugi model. No, te se razlike polako ublažuju
zbog miješanja pravnih i pravosudnih
kultura uzrokovanog internacionalizacijom
prava i mondijalizacijom gospodarstva.
Francusko pravo ipak posjeduje, za pravnike
common-lawa i nefrankofone pravnike,
posebnosti koje se trebaju izložiti. Specifična
rješenja pravosudne problematike, koja nije
svojstvena samo Francuskoj, zaslužuju da
budu objašnjena i produbljena.
iskustvo u obuci
■■
■■
■■
■■
posebnosti sudske obuke
Ciljevi:
definiranje ciljeva obuke
■■ predstaviti francuski pravosudni sustav
■■ ukazati na glavne tendencije kojima se
izrada pedagoškog programa
karakteristike osnovne i kontinuirane
obuke
■■ definiranje
dokumenata
i
izrada
pedagoških
■■ koncepcija i praćenje prakse
■■ decentralizacija kontinuirane obuke
vode zakonodavne reforme
■■ analizirati inovativne pravosudne
tehnike
■■ predstaviti na konkretan način, kroz
posjete sudovima, njihov način rada
Pedagoške metode:
Pedagoške metode:
■■ teorijska potpora
■■ predstavljanje iskustava i inovativnih
akcija
■■ teorijska potpora
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
■■ posjet mjestima
■■ analiza slučajeva u praksi i profesionalnih
situacija
■■ radionice
Primjedbe:
Taj seminar će se u prvom dijelu odvijati
94 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Primjedbe:
Seminar vode predavači s engleskog ili
frankofonskog govornog područja, uz
osiguran simultani prijevod.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Polaznici:
Suci i državni odvjetnici koji ne znaju ništa ili vrlo malo o
francuskom pravosudnom sustavu, a koji govore engleski ili koji
dovoljno poznaju engleski jezik da mogu pratiti stručna izlaganja,
sa time da je sudjelovanje ograničeno na maksimalno 20 sudionika.
Individualni staževi
Individualni staževi, počevši od siječnja do prosinca 2002. godine,
imaju za cilj odgovoriti na posebne potrebe specijalizacije u
pojedinim pravosudnim disciplinama. Ti staževi mogu biti
različitog trajanja, obično od jednog do tri mjeseca, i tiču se stručnog
usavršavanja za određenu funkciju u pravosuđu, kao naprimjer:
■■
■■
■■
■■
■■
državno odvjetništvo
istražni sudac
sudac za maloljetnike
sudac za izvršenje kazne
sudac prvostupnjskog suda
ili posebne teme :
■■
■■
■■
■■
■■
opći građanski sporovi
obiteljski spor
uloga tužilaštva u brzom rješavanju kaznenih predmeta
gradska politika
kuće prava i pravde
Ti se staževi odvijaju u sudovima ili u nadležnim nepravosudnim
ustanovama, ovisno o izabranoj temi. Sucima i državnim
odvjetnicima koji pohađaju specijalizirani individualan staž
preporučuje se sudjelovanje u seminaru predstavljanja francuskih
pravosudnih institucija, u listopadu. To predstavljanje im
omogućuje da pripreme individualni staž kroz opći uvid u francuski
pravni i pravosudni sustav.
Kao i za svaki staž u sudu, polaznik polaže pred prizivnim sudom
prisegu predviđenu zakonom od 11. srpnja 1975. godine, a prema
kojoj se obvezuje sačuvati tajnima sve sudske radove i postupke.
Strani suci i državni odvjetnici mogu samo iznimno, u okviru
individualnih staževa, sudjelovati na seminarima kontinuirane
obuke koju organizira Državna škola za suce i državne odvjetnike
za njihove francuske kolege, sa time da sudjelovanje ovisi o broju
slobodnih mjesta.
U kandidaturama se vrlo precizno treba navesti sadržaj i trajanje
željenog staža i to u principu tri mjeseca prije početka staža, kako
bi se on mogao pripremiti. Kandidature se dostavljaju podupravi za
međunarodne odnose Državne škole za suce i državne odvjetnike
preko nadležnih službi. Svakom stažistu na kraju se predaje
službena potvrda o pohađanju staža, a ako nadležni u zemlji
šiljateljici to žele, može im se uputiti izvještaj o sadržaju i odvijanju
staža.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
NAČIN FINANSIRANJA
NEVLADINIH ORGANIZACIJA
U NORVEŠKOJ I BOSNI I
HERCEGOVINI
mr. sc. Ismeta Mameledžija
Magistar ekonomskih nauka
[email protected]
SIŽE
N
evladine neprofitne organizacije su autonomne i slobodne organizacije koje
su osnovali građani ili pravna lica. To su organizacije koje su osnovane i
funkcionišu mimo državnog aparata, ali koje pomažu funkcionisanju države u
izabranoj ciljnoj oblasti. Pojmovi koji se upotrebljavaju za opis nevladinih organizacija
su različite dobrovoljne, humanitarne, neprofitne, organizacije trećeg sektora, a
obuhvataju udruženja, dobrotvorne/humanitarne ustanove, fondacije, fondove,
neprofitne korporacije i društva. Nevladine organizacije imaju ključnu ulogu u
mobilizaciji građana, promoviranju demokratskih vrijednosti i rješavanju ključnih
pitanja u društvu. U Norveškoj, neprofitni sektor je održiv, međutim nikada nije bila
jasna politika prema neprofitnom sektoru, za razliku od primjerice privatnih firmi.
Porezni zakoni i propisi temelje se prvenstveno, i osnovani su, s javnim ili privatnim
sektorom u vidu. Na primjer, ne postoji porezni akt za nevladine organizacije.
Nevladine organizacije se rijetko pojavljuju kad se zakoni kreiraju. Tek kasnije, nakon
što neprofitni sektor lobira, pojavljuju se izuzeci od zakona i/ili usvajanje zakona koji
odgovaraju neprofitnom sektoru.
Ključne riječi: nevladine organizacije, neprofitni sektor, porezni zakon.
UVOD
Nevladinim organizacijama se u svijetu
pridaje sve veći značaj. Gotovo da nema nekog
društvenog problema u čije se rješavanje ne
uključuju i nevladine organizacije.U razvoju
svake države i stvaranju boljih uslova cijelog
društva značajnu ulogu ima nevladin
sektor. Nevladine organizacije se mogu
posmatrati kao javne institucije civilnog
društva. Organizacije civilnog društva
nastaju kao alternativa i podrška rješavanju
mnogobrojnih
problema
u
društvu
zasnovanom na ljudskim potrebama, koje
država ne može sama prevazići ili vodi
nedovoljnu brigu o istima.
Izrazom nevladina organizacija se naziva
svaka organizovana grupa ljudi, dobrovoljna
organizacija, humanitarna agencija, stručno
udruženje, organizacija za ljudska prava,
zadruga i sličan oblik organizovanja, ali
samo ona koja je nezavisna od vlade, to jest od
96 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
državnih organizacija i institucija.1 To su u
osnovi samoupravna tijela koja ne podliježu
rukovođenju od strane organa vlasti.
Neprofitne, nevladine organizacije imaju
veliki značaj u socijalnoj politici razvijenih
zemalja, naročito zbog toga što savremena
država ne može da zadovolji sve potrebe
građana, pa mnoge svoje programe prebacuje
na neprofitni, nevladin sektor, gdje se oni
efikasnije ostvaruju. Na taj način neprofitni,
nevladin sektor postaje alternativa i novi
partner državnom sektoru. Osim toga,
značaj ovih spontanih udruživanja građana
oko rješavanja raznih privatnih, grupnih
i društvenih problema je i u tome što se
stvara mreža odnosa nezavisnih od države
koji čine civilno društvo i koji istovremeno
1 Pripučnik za nevladine organizacije u Bosni i
Hercegovini, 2006.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
povećavaju participaciju građana i njihovu
odgovornost za sebe i društvo u kojem žive.
NEVLADINE ORGANIZACIJE U
NORVEŠKOJ
Jako civilno društvo je važno za demokratski
razvoj. Nevladine organizacije imaju ključnu
ulogu u mobilizaciji građana, promoviranju
demokratskih vrijednosti i rješavanju
ključnih pitanja u društvu. Podrška
organizacijama civilnog društva je jedan od
ključnih prioriteta Evropskog ekonomskog
prostora i Norveških donacija.
Nevladine organizacije u Norveškoj imaju
ključnu ulogu u promociji aktivnog
građanstva, participativne demokracije i
izgradnji cjelovitog društva, ciljane potrebe
i osnaživanja pojedinih skupina, uključujući
i one s najvećim rizikom od nejednakosti,
isključenosti i diskriminacije. Nevladine
organizacije pomažu u zagovaranju i
formuliranju politike, kao i podizanju
svijesti o ključnim pitanjima i izazovima u
današnjem društvu.
Volonterski sektor u Norveškoj je različit i
jedinstven i sastoji se od 115.000 nevladinih
i
neprofitnih
organizacija.
Većina
organizacija se temelji na lokalnoj razini,
nemaju zaposlenih i raspolažu sa vrlo malim
finansijskim sredstvima. Postoji 10 miliona
članstava u nevladinim organizacijama,
a 80% Norvežana su članovi jedne ili više
organizacija. Volonterski sektor je nezavisan,
ima unutrašnju vrijednost i dobrovoljne
aktivnosti ispunjene kroz volonterski rad i
korist za društvo.
Asocijacija nevladinih organizacija u
Norveškoj (Frivillighet Norge), osnovana je
19. septembra 2005. godine. Misija Asocijacije
je da koordinira volonterski sektor uz dijalog
sa vlastima o zajedničkim pitanjima, da
to mišljenje prenese javnosti i vlasti, kao
i da daje savjete članovima organizacije.
Trenutno se Asocijacija sastoji od više od
280 organizacija članica iz svih društvenih
sektora. Više od 10% članova su manjinske
organizacije.
Asocijacija
nevladinih
organizacija je član Enna (Europska mreža
nacionalnih organizacija civilnog društva)
i CIVICUS (Svjetski savez za sudjelovanje
građana). Asocijacija nevladinih organizacija
teži ka najboljoj mogućoj interakciju
između organizacija volontera o pitanjima
od zajedničkog interesa. Aktivno promiše
volonterstvo i interes nevladinih organizacija
u društvu kroz:
■■Poznavanje osnova za lobiranje;
■■Unaprjeđenje znanja o volonterstvu i rad
dobrovoljnih aktivnosti;
■■Podizanje
svijesti o volonterskom
radu i uloge nevladinih organizacija u
društvu, te promicanje dijaloga između
dobrovoljnog, javnog i privatnog sektora;
■■Osiguranje dobrih uvjeta za volonterske
aktivnosti;
■■Praćenje
promjena u volonterskom
sektoru i poticanje rasprava o izazovima
sa kojima se suočava volontiranje;
■■Poticanje volontera za dobrobit pojedinca
i društva, te razvijanje i proširenje
volonterskog rada u Norveškoj.
Članstvo u nevladinim organizacijama je
otvoreno za svakoga ko želi sudjelovali u
volonterskom radu, a to je 48% od odraslog
norveškog stanovništva godišnje. 36%
sredstava za volonterski sektor dolazi iz
središnjih i lokalnih vlada, 7% dolazi od
privatnih donatora, a 57% sredstava dolazi od
članarina i prodaje. Organizacija je stvorena
da govori u ime svih nevladinih organizacija
u Norveškoj.
FISKALNI TRETMAN NEVLADINIH
ORGANIZACIJA U NORVEŠKOJ
Neprofitni sektor u Norveškoj je jak i održiv.
Većina ljudi, uključujući i većinu političara,
vide neprofitni sektor kao važan dio društva.
Međutim, čak i takav ne tretira se uvijek
kao važan politički subjekt. Prva službena
radna grupa koja se bavila fiskalnim
tretmanom za nevladine organizacije u
Norveškoj osnovana je 1987. godine. Prije
toga nevladine organizacije su bile gotovo
odsutne u političkim raspravama. Međutim,
nakon 1987. godine zakonski uvjeti i fiskalni
tretman prema nevladinim organizacijama
se postepeno poboljšavao. Mnogo malih
korekcija je napravljeno tokom devedesetih,
ali su glavna postignuća napravljena
posljednjih godina.
Fiskalna politika ima dvije strane:
■■Porezni sistem: Kako država prikuplja
novac?
■■Provođenje politike: Kako država troši
novac koji prikupi?
(Zakon o porezu i Zakon vezan za nasljeđivanje
i primanje darova)
Prema Zakonu koji se odnosi na nasljedstva i
na određene darove, svako ko naslijedi nešto
od određene vrijednosti mora platiti porez
na nasljedstvo. Nevladine organizacije su
izuzetak. Porez sačuvan zahvaljujući ovom
izuzetku može biti čak sto hiljada eura
godišnje za jednu organizaciju. Dakle, to je
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
važan izuzetak onih neprofitnih organizacija
koje nasljeđuju značajne vrijednosti.
Nadalje, prema Zakonu oporezivanja, svaki
stanovnik sa prebivalištem u Norveškoj
mora plaćati porez na dohodak i bogatstvo.
Međutim, nevladine organizacije su izuzete
od plaćanja poreza. Osim toga, prema
drugom pravilu u oporezivanju, donator
može da odbije porez prilikom doniranja
novca neprofitnim organizacijama.
Nevladine organizacije u Norveškoj imaju
izuzetak što se tiče poreza za nasljedstvo,
poreza na dohodak i poreza na bogatstvo.
Ti izuzeci su u velikoj mjeri kontroverzni.
Izazovi su veći kada je u pitanju Zakon koji
se odnosi na porez na dodanu vrijednost i
Zakon o lutriji. Norveška ima jak režim koji
reguliše lutriju i igre. Sve vrste lutrije moraju
biti odobrene od strane The Norwegian
Gaming
and
Foundation
Authority.
Međutim, kako bi se olakšao administrativni
posao za NVO, neprofitna organizacija
može organizovati (dogovoriti) lutrije bez
primjene Zakona o lutriji, ako je ukupna
vrijednost na lutriji ispod 20.000 eura. Veliki
iznosi dobitaka na lutriji u većini slučajeva
su pod državnom kontrolom kroz norveški
“gaming monopol” (Norsk Tipping), koji je
u vlasništvu države. Glavni ciljevi gaming
monopola su da obezbijedi odgovorne igre
i da osigura dugoročnu dobit za neprofitne
organizacije. Dobit, odnosno višak od
igara na sreću se dijeli između nevladinih
organizacija u sportu i kulturi. Kao takav,
gaming monopol je dio norveške fiskalne
politike prema nevladinim organizacijama.
 Zakoni koje se odnose na porez na
dodanu vrijednost - Zakon o PDV-u
Porez na dodanu vrijednost – Porez je zbog
kojeg su norveške nevladine organizacije
imale najveći fokus i napredak u posljednjih
nekoliko godina. Porez na dodanu vrijednost
(PDV) je porez na potrošnju i naplaćuje
se na bilo koju vrijednost koja se dodaje
na proizvod. Krajnji potrošači proizvoda
i usluga ne mogu ostvariti povrat PDV-a
na kupnju, ali kompanije su u mogućnosti
na povrat PDV-a na materijale i usluge
koje kupuju. Većinu troškova prikupljanja
poreza snose privatne kompanije, umjesto
države. Država ne prikuplja porez na dodanu
vrijednost, ona pušta da privatne kompanije
obave posao. Porezni zakoni i propisi
temelje se prvenstveno, i osnovani su, s
javnim ili privatnim sektorom u vidu. Na
primjer, ne postoji porezni akt za nevladine
organizacije. Nevladine organizacije se
rijetko pojavljuju kad se zakoni kreiraju. Tek
nakon što neprofitni sektor lobira, pojavljuju
se izuzeci od zakona i/ili usvajanje zakona
98 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
koji odgovaraju neprofitnom sektor.
PDV se može vidjeti iz dva različita ugla –
zavisno od toga jeste li kupac ili prodavac.
Ako kupite nešto, morate platiti porez. U
Norveškoj taj porez je 25% za većinu roba
i usluga. To se zove ulazi PDV-a. Ulazni
porez je iznos PDV-a koji vam je obračunao
isporučilac dobara ili usluga na vašoj ulaznoj
fakturi, ukoliko je u sistemu PDV-a. S druge
strane, ako nešto prodajete, možete dodati
PDV na vaš proizvod. To se zove izlazni
PDV. Izlazni porez je iznos PDV-a kojim se
zaračunava primaocu dobara ili korisniku
usluga na izlaznoj fakturi. Veza između
nevladinih organizacija i izlaznog PDV-a
je prilično jednostavna. Ako neprofitne
organizacije u Norveškoj prodaju robu ili
usluge za manje od oko 16.000 € godišnje,
oni su oslobođeni PDV-a na svoje proizvode,
za razliku od 6.000 € za profitne kompanije.
Osim toga, postoje izuzeci za proizvode
kojima nevladine organizacije ne moraju
dodati PDV, bez obzira koliko prodaju,
kao što su robe neznatne vrijednosti, neki
reciklirani proizvodi, naknade i pretplate
i interne ekonomske transakcije. Kad je
u pitanju ulazni PDV, slika je složenija. U
sistemu PDV-a nevladine organizacije se
smatraju kao krajnji potrošači. Stoga, plaćaju
PDV bez mogućnosti da povrate porez plaćen
na isti način kao profitne organizacije ili
kompanije. Drugim riječima, ako rade na
idealistički neprofitnoj bazi, moraju platiti
više za sve od većine drugih kompanija.
Nevladine organizacije u Norveškoj plaćaju
do 200 miliona eura poreza na dodanu
vrijednost svake godine. To je mnogo novca
za neprofitni sektor. Međutim, to je manje
od jedan posto od ukupnog prihoda PDV-a
za državu Norvešku. Ipak, promjena u
sistemu poreza na dodanu vrijednost je
teško promjenjiva i to iz dva razloga.
1. PDV je jedan od najvažnijih prihoda
poreza. To je jedan osnovni i temeljni stub
norveške ekonomije, zajedno s naftom. U
Norveškoj, oko 20% nacionalnog budžeta
dolazi od PDV-a. Prema tome, PDV se
smatra “svetim” kod većine političara, a
posebno u odjelu trezora.
2. Političari i Odjel za trezor su izuzetno
restriktivni kada je u pitanju izuzeće
od PDV-a, jer smatraju da bi i najmanja
popuštanja mogla voditi ka većim, što bi
u konačnici moglo odvesti do urušavanja
poreznog sistema.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
 Kako riješiti problem sa ulaznim PDV- Kada se gleda sa strane interesa osnivača
om u Norveškoj?
Do 1999. godine u Norveškoj je postojao samo
PDV na robu, a ne i na usluge. Parlament je
1999. promijenio zakon koji je došao kao
“šok” za nevladine organizacije. Međutim,
političari su se složili da ta promjena ne bi
trebala toliko negativno utjecati na NVO.
Stoga, parlament od 2001. godine odobrava
25.000.000 € kompenzacije za PDV plaćen za
usluge.
Nevladine organizacije u Norveškoj još uvijek
nisu zadovoljne. Nakon godina lobiranja sada
imamo političku klimu u kojoj se sve političke
stranke slažu sa nevladinim organizacijama.
I u ovogodišnjem državnom budžetu o radu
vlade, nevladinim organizacijama je obećana
ukupna naknada od ulaznog PDV-a. Glavni
nedostaci zakona i propisa koje nevladine
organizacije pokušavaju da mjenjaju su:
1. Komplikovan sistem
Bez obzira na to što je zakonom propisano,
glavni nedostatak je da je zakonodavstvo
komplikovano za male organizacije sa
malim prihodima i nekoliko zaposlenih.
Veće nevladine organizacije češće imaju
ljudski kapital koji se bavi komplikovanim
ekonomskim pitanjima. No, čak je i njima
zakonodavstvo komplikovano. I režim
revizije je zahtjevan za mnoge nevladine
organizacije.
2. Nepredvidiv sistem
To je slučaj u sistemu PDV-a jer se proces
godišnje prijave promijenio. Dok profitne
organizacije oporezuju PDV svaki drugi
mjesec, neprofitne organizacije oporezuju
samo dio prihoda svake godine.2
NEVLADINE
ORGANIZACIJE U BiH
Pojmovi koji se upotrebljavaju za opis NVO
su različite dobrovoljne, humanitarne,
neprofitne, organizacije trećeg sektora, a
obuhvataju udruženja, fondacije, fondove,
neprofitne korporacije i društva. Gotovo
da nema društvenog problema u čije
se rješavanje ne uključuju nevladine
organizacije. Glavni razlog osnivanja većine
NVO-a je što su osnivači organizacija uvidjeli
da država sama ne može da riješi neke
probleme u društvu.
2 http://clampi.blogspot.com/2009/11/fiscaltreatment-for-non-profit.html
kao individue, razlozi osnivanja nevladine
organizacije mogu biti sticanje prakse, novog
znanja, želje za humanitarnim radom,
pružanjem pomoći i doprinosa razvoju
društva, te osiguranje svoje egzistencije kroz
održive programe.
Cilj osnivanja svake nevladine organizacije
je stvoriti prostor i uspostaviti način
organizovanja i grupisanja interesnih
fizičkih i/ili pravnih subjekata za djelovanje
na probleme u društvu koje država kroz
svoje institucije i pojedinačno definisane
politike ne uspijeva da riješi. Zavisno od
oblasti djelovanja i odabrane ciljne grupe,
razlikuju se i postavljeni ciljevi pojedinih
nevladinih organizacija, a i njihov profil. Oni
su postavljeni tako da odgovaraju potrebama
ciljne grupe i misije organizacije. Nevladina
organizacija može ostvarivati svoje ciljeve
ako su oni i sredstva koja će koristiti za
njihovo realizovanje zakonita. Nevladina
organizacija sa pravnim subjektivitetom
može da se uključi u bilo koju zakonitu
ekonomsku, poslovnu ili komercijalnu
aktivnost kako bi podržala svoje neprofitne
aktivnosti, bez posebnog ovlaštenja, ali uvijek
mora ispunjavati sve zakonske odredbe koje
se odnose na osnivanje i kontrolu rada, a
koje se primjenjuju na takve aktivnosti.
Te aktivnosti po zakonu mogu proizvoditi
profit do 10.000 KM, ali ta zarada se mora
uložiti u dalje aktivnosti organizacije. NVO-i
mogu ostvarivati svoje ciljeve preko članstva
u udruženjima i mrežama udruženja NVO-a.
FINANSIRANJE RADA
NEVLADINIH ORGANIZACIJA U
BiH
Finansiranje
nevladinih
organizacija
predstavlja
stalnu
temu
razgovora,
istraživanja i prakse. Novac je i dalje stalan,
neophodan resurs za većinu aktivnosti koju
neka nevladina organizacija želi da poduzme.
Naravno, za opstanak nevladinih organizacija
jasna misija i vizija mnogo su važnije od
novca, što je očigledno kada se vidi kako
hiljade volonterskih organizacija iz najširih
slojeva funkcioniše sa malim ili nikakvim
troškovima. One imaju rezultat i cilj kao
motiv, pa kombinuju dostupne resurse da to
postignu. Ipak, iako skriveno, finansiranje
igra odlučujuću ulogu u funkcionisanju
trećeg sektora. Nepomene o finansiranju
možda ne djeluju kao formulisane vizije
i misije neprofitnih organizacija, ali čak
i organizacije od opće koristi ne bi bile
sposobne da obavljaju svoju djelatnost na
nekom razumno-profesionalnom nivou
bez ikakvih sredstava. Izvor finansiranja je
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
svaka organizacija, institucija ili pojedinac
koji su spremni izdvojiti dio svog novca u
razvojne programe koji su predmet njihovog
interesovanja. Oni koji ulažu u programe
koji vode razvoju i pozitivnim promjenama
obično se nazivaju donatorima. Zakon o
udruženjima i fondacijama BiH definiše:
“Prihodi udruženja i fondacija mogu
uključivati sljedeće:
od strane međunarodnih organizacija. Ova
podrška je bila vrlo velika i presudno je uticala
na afirmaciju nevladinog sektora u Bosni
i Hercegovini. No, taj način finansiranja
nevladinih organizacija pokazao je i niz
ograničenja, pa i slabosti:
1. Članarina kada je u pitanju udruženje;
jednostrane i potpuno arbitrerne
procjene donatora;
■■Nevladine organizacije nisu bile u
mogućnosti da dugoročnije planiraju
svoju djelatnost;
■■Kriteriji za odobravanje sredstava bili su
nekada opterećeni i procjenom efekata
takve donacije za samu državu iz koje je
donator;
■■Ova sredstva se posljednjih godina
osjetno smanjuju.5
2. Dobrovoljne priloge i poklone javnih
institucija, fizičkih i pravnih lica, kako
stranih tako i domaćih, u gotovini,
uslugama ili imovini bilo koje vrste;
3. Državne
subvencije ili ugovor sa
državom, javnim institucijama, fizičkim
i pravnim licima, kako domaćim tako i
stranim;
4. Prihod od kamata, dividendi, dobiti od
kapitala, zakupnina, honorara i sličnih
izvora pasivnog prihoda;
5. Prihod stečen kroz ostvarivanje ciljeva i
aktivnosti udruženja ili fondacije, kako
je određeno statutom.“3
Rad kancelarija i aktivnosti nevladinog
sektora u Bosni i Hercegovini do sada
su uglavnom finansirane od stranih/
međunarodnih
organizacija/institucija,
kako onih koje pripadaju nevladinom
sektoru, tako i onih koje pripadaju vladinom
sektoru. Izvori vladine podrške aktivnostima
nevladinih organizacija su različiti i zavise
od karakteristika pravnog poretka pojedine
države i sistema finansiranja javnih potreba
u njoj. Oni su najčešće: državni budžet,
općinski/regionalni budžeti, specijalna
sredstva, ostali prihodi (prihodi od
privatizacije, povoljnosti pri licenciranju,
prihodi od igara na sreću itd.).
Poseban vid materijalno-finansijske podrške
vladinog sektora NVO predstavlja njihovo
oslobađanje (ili povoljnije tretiranje)
od poreskih i carinskih obaveza, kao i
predviđanje određenih stimulativnih mjera
za one društvene subjekte koji pokažu
spremnost da finansijski i na drugi način
podrže nevladine organizacije. Registrovano
udruženje ili fondacija su dužni da
uredno vode poslovne knjige, u skladu
sa općeprihvaćenim računovodstvenim
principima, te da sastavljaju finansijske
izvještaje u skladu sa zahtjevima utvrđenim
u važećim zakonima.4 Nevladin sektor Bosni
i Hercegovini do sada je uglavnom finansiran
3Član 46. Zakona o udruženjima i fondacijama
4Član 47. i član 48. Zakona o udruženjima i
fondacijama
100 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
■■Velika neizvjesnost u osiguravanju ovih
sredstava;
■■Odluka o donaciji je, u pravilu, rezultat
Postoji više oblika javnog finansiranja od
strane države koji su u pravilu dostupni
nevladinim organizacijama u gotovo svim
zemljama, iako postoje manje ili veće razlike
među njima u načinu primjene mehanizama
tog finansiranja. To su dotacije, grantovi,
nabavke, isplate nevladinim organizacijama
za usluge koje su one pružile, korištenje
državne ili općinske imovine.
Izvori
vladine
podrške
aktivnostima
navladinih organizacija su različiti i zavise
od karakteristika ustavnopravne strukture
pojedine države i sistema finansiranja
javnih potreba u njoj. U Federaciji Bosne
i Hercegovine, nevladine organizacije su
oslobođene poreza na nasljedstvo i darove
u mjeri u kojoj se ti darovi koriste radi
postizanja statutarnih ciljeva organizacije.
U praksi, udurženja su imala teškoća kod
ostvarenja prava na oslobađanje od poreza
na nasljedstvo i darove.
Što se tiče poreza na dodanu vrijednost,
najčešće, NVO-i nisu obveznici PDV-a,
te samim tim imaju i status krajnjeg
potrošača. U tom kontekstu NVO nema
pravo odbitka ulaznog PDV-a, tj. PDV-a
koji mu zaračunavaju dobavljači, te tako
zaračunat PDV predstavlja trošak. Također,
krajnji trošak predstavlja i PDV u slučaju
uvoza dobara za svoje potrebe. U slučaju
korištenja nekih usluga koje pružaju lica
koja su registrovana u inostranstvu, a koja
nemaju svog PDV zastupnika u BiH, NVO
je dužna obračunati i uplatiti PDV u iznosu
od 17% na fakturisani iznos kroz institut
samooporezivanja. (Sl. glasnik BiH 99/07,
31/08 i 51/09)
5Centar za promociju civilnog društva: Nevladn
sektor u Bosni i Hercegovini
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Važeći sistem PDV‐a u BiH ne predviđa
posebna generalna oslobađanja od plaćanja
PDV‐a koja bi NVO mogle institucionalno
primijeniti pri nabavci dobara i usluga
za svoje potrebe. Obveznici, uključujući i
nevladine organizacije, mogu tražiti povrat
PDV-a u okviru međunarodnih projekata:
snabdijevanje dobrima i uslugama u
okviru međunarodnih projekata pružanja
pomoći u kojima je BiH obavezana
međunarodnim ugovorom da osigura da
takvi projekti ne budu opterećeni PDVom. Obveznici, uključujući i NVO, mogu
biti oslobođeni plaćanja PDV-a po osnovu
carinskih oslobađanja: pri uvozu dobara za
određene, ograničene svrhe, koje su izričito
predviđene Zakonom o carinskoj politici
BiH (u tim slučajevima se, pored carinskih
oslobađanja, može koristiti i oslobađanje
od plaćanja PDV‐a). Također, snabdijevanje
dobrima i uslugama u okviru projekata koji
se finansiraju iz instrumenta pristupne
pomoći (IPA fondovi) je oslobođeno od
obračunavanja PDV-a. Uovom slučaju ne
radi se o povratu PDV-a, nego se PDV nikako
ni ne obračunava na fakturama vezanim za
ovaj projekat.
ZAKLJUČAK
Vladin sektor u Bosni i Hercegovini treba, u
odnosu na nizak nivo osnove za samoodrživi
razvoj nevladinog sektora, pokazati visok
nivo spremnosti u oblasti poreskih olakšica,
kako bi stimulirao stvaranje osnovnih
pretpostavki za brzi oporavak i dugoročni
stabilan razvoj nevladinog sektora. Poreskim
sistemom vlada treba da uvede i stimulativne
mehanizme putem kojih organizacije
mogu postići pristup različitim oblicima
podrške, omogućavajući poreske povlastice
donatorima u obliku: odbitaka od oporezivog
dohotka ili dobiti po osnovu doprinosa NVOima. Kroz pouzdan fiskalno ohrabrujući
okvir za NVO sektor vlada će na najbolji način
pokazati svoju opredijeljenost za stvaranje
stimulativnog razvoja nevladinog sektora.
Poseban vid materijalno-finansijske podrške
vladinog sektora nevladinim organizacijama
predstavlja
njihovo
oslobađanje
(ili
povoljnije tretiranje) od poreskih i carinskih
obaveza i drugih naknada, kao i predviđanje
određenih stimulatvnih mjera za one
društvene subjekte koji pokažu spremnost
da finansijski i na drugi način podrže
nevladine organizacije. Ovo je gotovo
redovita praksa u svim državama, koja je u
Bosni i Hercegoivni do sada potpuno izostala.
Stoga je, van sumnje, neophodno napraviti
promjene u oblasti poreske politike (poreske
olakšice) koja će
utjecati na stvarenje
pogodne okoline za razvoj NVO u BiH. To se
može postići putem poreznih oslobađanja i
smanjenja poreznog opterećenja za NVO.
U Norveškoj, političari i Odjel za trezor su
izuzetno restriktivni kada je u pitanu izuzeće
od PDV-a. Nevladine organizacije plaćaju
do 200 milijuna eura poreza na dodanu
vrijednost svake godine. PDV je jedan od
najvažnijih prihoda poreza. To je jedan
osnovni i temeljni stub norveške ekonomije,
zajedno s naftom. U Norveškoj, oko 20%
nacionalnog budžeta dolazi od PDV-a. Prema
tome, PDV se smatra “svetim” kod većine
političara, a posebno u odjelu trezora.
Promjene su potrebne i to: učiniti pravni
sistem lakšim za nevladine organizacije,
olakšati administrativni teret za mnoge
organizacije, uspostaviti satelitski račun
od neprofitnih institucija i volontiranja
na osnovu priručnika o neprofitnim
institucijama u sistemu nacionalnih računa.
Takav međunarodni satelitski račun, kojeg
još uvijek nema u Norveškoj, će ojačati
neprofitni sektor u društvu, uz privatni i
javni sektor i stvoriti porezni zakon za NVO.6
LITERATURA
1. Zakon o porezu na dodanu vrijednost
2. Zakon o udruženjima i fondacijama FBiH
3. Centar za promociju civilnog društva:
Nevladn sektor u Bosni i Hercegovini
Grants Guideline; The EEA
Financial Mechanism & The Norwegian
Financial Mechanism 2004-2009.
5. KPMG lav advokatfirma da: Tax facts
Norway 2012, A survey of the Norwegian
Tax System
6. Fiscal
treatment
for
non-profit
organizations in Norway, Claes lampi,
04.12.2009.
4. NGO
http://www.regjeringen.no/nb.html?id=4
http://www.regjeringen.no/nb/dep/ud/dok/
nou-er/2012/nou-2012-2/10/4/4.html?id=669480
http://www.sivilsamfunn.no/Info/Aktuelt/Ikkefrie-midler-til-frivillige-organisasjoner
http://www.frivillighetnorge.no/no/English/
http://www.ngonorway.org/
http://www.frivillighetnorge.no/
filestore/Dokumenter/Engelsk/
VoluntarySectorPolicyPlatform2.pdf
http://www.frivillighetnorge.no/filestore/
Dokumenter/Engelsk/Comparative_
study_of_umbrellaorganizations_for_the_
voluntarysector_SarfoBaffour2012.pdf
6 http://clampi.blogspot.com/2009/11/fiscaltreatment-for-non-profit.html
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Radnopravna pitanja neprestano su aktuelna i „živa materija“ koja je, između ostalog, uvjetovala
i izradu novog Zakona o radu u FBiH. Stoga je naše kontinuirano bavljenje ovom problematikom
u časopisu „Pravni savjetnik“ ili putem seminara i radionica, usmjereno ka pružanju što
kvalitetnijih odgovora na konkretne probleme koje poslodavci imaju u praksi. Posebno, imajući
u vidu činjenicu da mnogi od nas smatraju kako postoji velika disproporcija između tumačenja
pojedinih odbredbi iz radnog zakonodavstva i sudske prakse. Iskustva nam pokazuju da se
ova disproporcija najčešće javlja zbog nesaglašnosti ili neadekvatnoj uređenosti akata poslodavca
sa Zakonom ili nejasnoj razradi radnopravih odnosa koji su prepušteni poslodavcu da ih uredi
na način koji je najprimjereniji firmi ili organizaciji. Najčešća je praksa da se Pravilnici koje
donosi poslodavac preuzimaju kao gotov materijal od drugih firmi ili organizacija ne vodeći
računa o samoj sturukturi, načinu organizacije i njenim mogućnostima ili načinu na koji
poslodavc želi urediti odnose između njega i zaposlenika u skladu sa Zakonom. Iz tih razloga
smo odlučili da pripremimo radionicu (obuku) posvećenu izradi Pravilnika kojima se
uređuju odnosi između poslodavca i zaposlenika, na način da učesnicima/sudionicima
predstavimo, sadržajno i tehnički, šta bi svaki pravilnik kao minimum trebao sadržavati,
po poglavljima kako to predviđa Zakon o radu i Opći kolektivni ugovori za teritorij FBiH.
Npr. šta Pravilnik o radu treba da sadrži i šta mora da obuhvati/uredi na način kako to najbolje
odgovara organizaciji, poslodavcu i zaposlenicima. REC je uključio svoje spoljnje saradnike,
praktičare (i teoretičere) koji će vam biti na raspolagnju tokom rada radionice, kako sa svojim
pripremljenim prijedlozima, tako i odgovorima na pitanja koja se pojave tokom rada radionice.
U rad radionice uključili smo i sudiju koji se bavi radno-pravnim sporovima na Općinskom
sudu u Sarajevu, koja će govoriti o sudskoj praksi i kako se neuređeni pravni akti iz oblasti
radnih odnosa odražavaju na sudske sporove u formalno-pravnom i suštinskom smislu.
S druge strane, za potrebe predhodnog seminara i održavanja ove radionice pripremili smo
Priručnik o radnim odnosima u kojem smo, kao prilog, pripremili primjere pojedinačnih
pravilnika iz oblasti radnih odnosa koji će biti predmet analize na radionici ali i osnova u
praktičnoj izradi vaših vlastitih pravilnika. Takođe, predmet analize može biti bilo koji Pravilnik
o radu učesnika radionice ukoliko se neko od vas opredjeli za taj postupak. Priručnik o radnim
odnosima nismo uključili u cijenu radionice i njega možete, ako želite, posebno poručiti za
radionicu.
RADIONICA JE NAMJENJENA:
• Vlasnicima preduzeća, pravnicima u privatnim i javnim preduzećima, sekretarima
osnovnih i srednjih škola, voditeljima odjela ljudskih resursa;
102 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U OKVIRU RADIONICE BIĆE OBRAĐENI:
OSNOVE NOMOTENHIKE U IZRADI INTERNIH AKATA
PRAVILNIK O RADU:
I. OPŠTE ODREDBE
II. ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O RADU
Tržišna orijentacija rada
Vrste ugovora o radu
III. OBRAZOVANJE, OSPOSOBLJAVANJE I USAVRŠAVANJE ZA RAD
Osposobljavanje i usavršavanje u toku rada
Pripravnici
Volonterski rad
IV. ORGANIZACIJA I SISTEMATIZACIJA POSLOVA
Osnovna pitanja organizacije društva (preduzeća, javne ustanove)
V. RADNO VRIJEME I RASPORED RADNOG VREMENA
1. Radno vrijeme
2. Raspored radnog vremena
2.1. Raspored punog radnog vremena
2.2. Prekovremeni rad
2.3. Noćni rad
VI. ODMOR I ODSUSTVO
1. Odmori
2. Odsustvo sa rada
2.1. Plaćeno odsustvo do sedam radnih dana
2.2. Bolovanje do 42 dana
2.3. Neplaćeno odsustvo
VII. PLAĆE I NAKNADE PLAĆA
1. Plaća
2. Dodaci
3. Naknade
3.1. Naknada plaće na teret društva
3.2. Naknada plaće na teret drugih pravnih lica
4. Naknada o putnim troškovima
4.1. Naknada za ishranu (dnevnica)
4.2. Naknada troškova za smještaj
4.3. Naknada troškova prijevoza
4.4. Ostali izdaci
4.5. Akontacija i obračun troškova
4.6. Naknada za rad na terenu (terenski dodatak)
4.7. Naknada za odvojeni život
4.8. Rokovi, evidencije i ugovoranje plaća i naknada
4.8.1. Rokovi
4.8.2. Evidencija i javnost plaće
4.8.3. Ugovaranje plaće i naknada
VIII. IZUMI I TEHNIČKA UNAPREĐENJA ZAPOSLENIKA
IX. ZABRANA TAKMIČENJA ZAPOSLENIKA SA POSLODAVCEM
X. NAKNADA ŠTETE
XII. PRESTANAK UGOVORA O RADU
1. Otpremnine
XIII. OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA
XIV. POSEBNE ODREDBE ZA UPRAVU DRUŠTVA
XV. DJELOVANJE U USLOVIMA SINDIKATA
XVI. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Učesnici radionice će imati priliku da voditeljima radionice postavljaju pitanja kod rješavanja
svakog instituta koji treba da se obuhvati internim aktom. Polaznicima će biti data mogućnost
postavljanja pitanja vezano za konkretnu sudsku praksusa izuzetkom tekućih sudskih postupaka
čije se presude ne mogu prejudicirati.
PREDAVAČI:
• AZRA BUBLIN – Ekspert iz oblasti radnih odnosa
• SILVANA BRKOVIĆ MUJAGIĆ – Sudija općinskog suda u Sarajevu
POČETAK RADIONICE
• U vremenu od 09,30 – 15,00
KOTIZACIJA ZA UČEŠĆE (sa PDV-om):
• 165,oo KM po jednom učesniku;
• 145,oo KM po osobi za dva i više učesnika iz iste organizacije;
• 125,oo KM po osobi za pretplatnike časopisa „Pravni savjetnik“;
• 68,oo KM Priručnik „Radni odnosi – pitanja i odgovori“ – nije uračunat u cijenu
radionice i možete ga posebno poručiti.
Kotizacija uključuje:
Troškove sudjelovanja u radu seminar;
Materijal za pisanje;
Osvježenje u pauzama i ručak;
Certifikat.
•
•
•
•
Iznos kotizacije uplaćuje se prije početka održavanja radionice na osnovu dostavljenog
prijavnog obrasca i uplate na žiro račun:
•
•
SBERBANK: 1401020024663495
VAKUFSKA BANKA: 1602000000560974
PRIJAVA ZA RADIONICU:
Obavezna prijavu za radionicu putem prijavnog obrasca:
REC d.o.o. Sarajevo, Tabašnica 8/1
71000 Sarajevo
Tel: + 387 33 21 45 82
Fax: + 387 33 21 45 82
Mob: + 387 61 19 11 85
E-mail: [email protected], [email protected]
Sve o radnim odnosima možete čitati na stranicama „PRAVNOG SAVJETNIKA“, mjesečnog
stručnog časopisa namjenjenog za praktičare iz oblasti prava i na našoj web stranici: www.
rec.ba.
Priručnik je štampan na 158 str. Prvi dio priručnika su odgovori na 150 pitanja iz radnih
i penzionih odnosa. Drugi dio su primjeri Pravilnika o radu, Pravilnik o organizaciji i
sistematizaciji radnih mjesta, Pravilnik o zaštiti na radu, Pravilnik o zaštiti od požara i
Pravilnik o plaćama.
104 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Radni odnosi
PITANJE: Gdje je propisana obveza objavljivanja
internih općih akata društva? Naime, radim
u društvu u kojemu je propisano kako se
objavljuju opći akti društva, pa u društvu
u kojemu radim to uglavnom nije problem.
Međutim, postoji li državni propis (zakon ili
pravilnik) kojim je određeno da svako društvo
mora svoje interne opće akte objaviti na način
da su oni pristupačni svima onima kojih se
oni i tiču, npr. radnicima. Pritom nije važno
radi li se o uputama za rad ili o propisima iz
radnopravnih odnosa. Izjava o osnivanju ili
statut takve stvari ne propisuju, osim u jednom
užem dijelu poslovanja. Dakle, je li to negdje
propisano globalno na državnom, entitetskom
nivou?
ODGOVOR: U skladu sa članom 107. stav 1.
Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), poslodavac
koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i
objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju
plaće, organizacija rada i druga pitanja
značajna za zaposlenika i poslodavca, u
skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
U stavu 3. istog člana propisano je da
se pravilnik objavljuje na oglasnoj tabli
poslodavca, a stupa na snagu 8. dana od
dana objavljivanja.
Treba imati u vidu i obavezu poslodavca
da se o donošenju pravilnika konsultira sa
vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom,
jer vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni
povjerenik mogu od nadležnog suda
zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili
neke njegove odredbe oglasi nevažećim.
Pored ove obaveze, u članu 48. stav 1. Zakona
o radu propisano je da je poslodavac dužan
omogućiti zaposleniku da se upozna sa
propisima o radnim odnosima i propisima
iz oblasti zaštite na radu u roku od 30 dana
od dana stupanja zaposlenika na rad.
PITANJE: Da li je poslodavac, tj. direktor JU
prilikom raspoređivanja uposlenika na radna
mjesta nakon donošenja novog Pravilnika o
sistematizaciji radnih mjesta dužan donijeti
rješenje ili može odlučiti odlukom, s obzirom
na to da je našim pravilnikom predviđeno
donošenje odluke, na kojoj se ne navodi pouka
o pravnom lijeku?
ODGOVOR: Na javne ustanove primjenjuje
se Zakon o radu („Službene novine Federacije
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
BiH”, br. 43 /99, 32/00 i 29/03) prema kojem
se sa zaposlenikom zaključuje ugovor o
radu, a ne donosi rješenje o prijemu u radni
odnos, odnosno rješenje o raspoređivanju.
Ako nakon donošenja ili izmjene Pravilnika
o radu postoji potreba za drukčijim
rasporedom zaposlenka, onda se o tome
donosi odluka, a onda zaključuje sa
zaposlenikom novi ugovor o radu na tim
poslovima, koji zaposlenik može prihvatiti
ili odbiti.
U ovom slučaju radi se o primjeni člana 97.
Zakona o radu, kada poslodavac otkazuje
dosadašnji ugovor o radu i istovremeno
ponudi zaposleniku zaključivanje ugovora
o radu pod izmijenjenim uvjetima, odnosno
na drugom radnom mjestu. U ovom slučaju,
ako zaposlenik prihvati ponudu poslodavca,
zadržava pravo da pred nadležnim sudom
osporava
dopuštenost
takve
izmjene
ugovora.
PITANJE: Poštovani, imamo jednu vrlo
specifičnu situaciju sa jednim zaposlenikom
pa Vas pitamo da li isti ima pravo na ugovor
na neodređeno s obzirom da su ispunjeni svi
zakonom predviđeni uslovi?
Naime, sa tim zaposlenikom zaključili smo
ugovor o obavljanju pripravničkog na period 1.
10. 2011. - 30. 9. 2012. godine, radno mjesto
finansijsko-administrativni radnik pripravnik,
nakon isteka ugovor mu je produžen na
tri mjeseca probnog rada na radno mjesto
stručni saradnik - probni rad koje postoji u
sistematizaciji, ali pod uslovim kao SSS, ali
isti posjeduje VSS što odgovara radnom mjestu
(period 1. 10. 2012. - 31. 12. 2012. godine).
Nakon isteka probnog rada s istim je ponovno
zaključen i treći ugovor na period 1. 1. 2013.
- 31. 12. 2013. godine na radno mjesto stručni
saradnik, ali pod uslovom IV grupe poslova,
odnosno SSS, a ne VSS, kao što radno mjesto
traži.
Iz prethodno izloženog može se vidjeti da isti
već neprekidno prelazi dvije godine radnog
staža u našem preduzeću, a kada mu istekne i
ovaj treći ugovor bit će tačno dvije godine i tri
mjeseca neprekidnog rada.
Zanima nas, zbog specifičnosti zaključivanja
ugovora, da li isti shodno zakonu ostvaruje
pravo na ugovor na neodređeno radno vrijeme
106 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
koje mu automatski pripada od 1. 10. 2013.
godine nakon nastupanja dvije godine
neprekidnog rada?
Odgovor: Odredbama člana 19. st. 2. i 3.
Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03) propisano je
da se ugovor o radu na određeno vrijeme
ne može zaključiti na period duži od dvije
godine.
Ako zaposlenik izričito ili prećutno obnovi
ugovor o radu na određeno vrijeme s istim
poslodavcem, odnosno izričito ili prećutno
zaključi s istim poslodavcem uzastopne
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije
godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o
radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije
drugačije određeno.
U slučaju ovog zaposlenika ugovor o radu radi obavljanja
pripravničkog staža odnosio se na pripravički staž VŠS (jedna
godina), a druga dva ugovora na obavljanje poslova radnog
mjesta sa SSS, na kome je ukupno proveo jednu godinu i tri
mjeseca bez prekida.
Pošto je zakon izričito upotrebio izraz „obnovi ugovor“, a ugovor
o pripravničkom stažu odnosio se na radno mjesto VSS (ako sam
dobro shvatila) dok su se ostala dva ugovora odnosila na radno
mjesto sa SSS, to se ne može reći da je poslodavac „obnovio
ugovor“ već je zaključio novi ugovor na drugom radnom mjestu
(SSS), te po našem mišljenju ovaj zaposlenik nije imao uzastopne
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovore o radu na istim poslovima u trajanju
dužem od dvije godine, tako da se ne može
smatrati da je ugovor o radu na određeno
vrijeme prerastao u ugovor o radu na
neodređeno vrijeme.
32/00 i 29/03) predviđeno je da poslodavac
može zaključiti ugovor o obavljanju
pripravničkog staža sa pripravnikom na
onoliko vremena koliko traje pripravnički
staž propisan za zanimanje na koje se odnosi.
Zakonom je, također, dat pojam pripravnika
kao i prava pripravnika koja iz tog statusa
proizlaze.
Pripravnikom se smatra lice sa završenom
srednjom ili višom školom, odnosno
fakultetom koje prvi put zasniva radni odnos
u tom zanimanju, a koje je, prema Zakonu,
obavezno položiti stručni ispit ili mu je za
rad u zanimanju potrebno prethodno radno
iskustvo.
Ugovor o obavljanju pripravničkog staža je
specifičan ugovor kojim se ne zasniva radni
odnos.
Prema članu 19. i 20. Zakona o radu,
ugovor o radu zaključuje se na neodređeno
i na određeno vrijeme. U cilju zaštite
zaposlenika od neopravdanog zaključivanja
ugovora o radu na određeno vrijeme na duži
vremenski period, propisano je da se takav
ugovor ne može zaključiti na period duži
od dvije godine, bez prekida (u prekide se
ne računaju prekidi nastali u Zakonom
predviđenim slučajevima). U suprotnom,
takav ugovor prerasta u ugovor o radu na
neodređeno vrijeme.
Imajući u vidu navedene odredbe,
u konkretnom slučaju se ne radi o
uzastopnom zaključivanju više ugovora o
radu na određeno vrijeme na osnovu čega
bi zaposleniku radni odnos „prerastao“ u
radni odnos na neodređeno vrijeme. Naime,
vrijeme pripravničkog staža se ne smatra
ugovorom o radu na određeno vrijeme, te se
ne može ni uračunavati u ukupno trajanje
radnog odnosa na određeno vrijeme.
DOPUNA PITANJA: Prvi ugovor u trajanju
od godinu dana je zaključen u sklopu
sufinansiranja zapošljavanje od strane
Federalnog zavoda za zapošljavanje “400+” kao
VSS, odnosno finanansijsko-administrativni
radnik - pripravnik VSS. Drugi ugovor je
zaključen na tri mjeseca, s obzirom na to da
prethodno navedena pozicija (finanansijsko
administrativni radnik - pripravnik VSS) ne
postoji u pravilniku na radno mjesto stručni
saradnik ali pod uslovima SSS, mada se opis
poslova nije promijenio nego se samo radi o
načinu obračuna plaće i u istom pravilniku ne
postoji radno mjesto stručni saradnik sa SSS
nego samo VSS.
Treći ugovor je samo nastavak drugog
ugovora sa povećanjem plate i produženjem
od godinu dana, ali ne opet kao VSS, odnosno
pod uslovima koje propisuje pravilnik. Mjesto
stručni saradnik pod ovim uslovima ne postoji
(da se plata obračunava po koeficijentu SSS),
međutim forma ugovora i svi elementi su
identični osim platnog koeficijenta, koji je u
nivou srednje stručne spreme...
Baš je zbunjujuća situacija, jer se druga dva
ugovora kose i sa pravilnikom i kolektivnim PITANJE: Molimo Vas da nam, konkretnim
ugovorom... Zato smo tražili pomoć?
odgovorima
uz
adekvatna
detaljnija
ODGOVOR: Prije svega, nije baš najjasnija pojašnjenja, pomognete u rješavanju dilema u
situacija u vezi sa vašim pravilnikom. Koji će vezi sa sljedećim:
se uvjeti, pa i uvjeti u pogledu stručne spreme
za određeno radno mjesto predvidjeti, stvar
je poslodavca koji donosi pravilnik o radu
(član 107. Zakona o radu).
Drugo što je važno napomenuti jeste da se
plaća ne utvrđuje prema stručnoj spremi
zaposlenika nego prema poslovima koje
obavlja, odnosno radnom mjestu na koje je
raspoređen, bez obzira koju stručnu spremu
ima.
Što se tiče konkretnog pitanja, u Zakonu o
radu („Službene novine Federacije“, br. 43/09,
108 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
1. Razlika ugovora o djelu i ugovora o
privremenim i povremenim poslovima?
2. Da li se zasniva radni odnos po osnovu
ugovora o privremenim i povremenim
poslovima, te da li teče radni staž
posloprimcu po osnovu ugovora o
privremnim i povremenim poslovima?
3. Koji je rok za prijavu ugovora o
privremenim i povremenim poslovima
poreznoj upravi od momenta njegovog
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zaključivanja?
4. Koje su obaveze za poslodavca po osnovu zaključivanja ugovora
o privremenim i povremenim poslovima?
ODGOVOR: Ugovor o djelu je institut obligacionog prava, koji je
uređen Zakonom o obligacionim odnosima, a kojim je propisano da
ugovorom o djelu poslenik se obavezuje da obavi određeni posao, kao
što je izrada ili popravak neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili
intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to isplati
naknadu. Bitni elementi ovog ugovora su, dakle, djelo i naknada. Za
pojam djela bitan je sam rezultat rada, a ne samo obavljanje rada,
čime se ovaj ugovor bitno razlikuje od ugovora o radu.
Prema odredbama Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43/99, 32/00 i 29/03), za obavljanje privremenih i povremenih
poslova može se zaključiti ugovor o obavljanju privremenih i
povremenih poslova, pod sljedećim uvjetima:
1. da su privremeni i povremeni poslovi utvrđeni u kolektivnom
ugovoru ili pravilniku o radu,
2. da privremeni i povremeni poslovi ne predstavljaju poslove za
koje se zaključuje ugovor o radu na određeno ili neodređeno
vrijeme, sa punim ili nepunim radnim vremenom i da ne traju
duže od 60 dana u toku kalendarske godine.
Licu koje obavlja privremene i povremene poslove osigurava se odmor
u toku rada pod istim uvjetima kao i za zaposlenike u radnom odnosu
i druga prava, u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom
osiguranju (osiguranje za slučaj nesreće na radu).
Iz navedenog jasno proizlazi da se ovim ugovorom ne zasniva radni
odnos, te da se ne bi mogao zaključiti za one poslove koji spadaju
u redovnu djelatnost poslodavca, odnosno za čije obavljanje se
obavezno zaključuje ugovor o radu (na neodređeno ili na određeno
vrijeme). S obzirom na to da lice koje radi po osnovu ugovora o
obavljanju privremenih i povremenih poslova nije u radnom odnosu,
poslodavac nije dužan da ga prijavi na obavezno osiguranje (PIO,
zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti).
PITANJE: Da li se zaposleniku može odobriti neplaćeno odsustvo u
trajanju od tri mjeseca i kakve su obaveze poslodavca u tom slučaju?
ODGOVOR: Prema članu 47. stav 1. Zakona o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03), poslodavac može
zaposleniku, na njegov zahtjev, odobriti odsustvo sa rada bez naknade
plaće - neplaćeno odsustvo.
Za vrijeme neplaćenog odsustva, zaposleniku miruju prava i obaveze
iz radnog odnosa.
Prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene
novine Federacije“, br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02,73/05, 59/06, 4/09 i
55/12), u staž osiguranja, pod uvjetom iz člana 82. stav 5. ovog zakona,
računa se vrijeme koje je u toku trajanja radnog odnosa osiguranik
proveo na odsustvu bez naknade plaće najviše do 30 dana u jednoj
kalendarskoj godini.
Međutim, s obzirom da je zaposleniku odobreno neplaćeno odsustvo
u trajanju dužem od 30 dana, poslodavac će odjaviti zaposlenika sa
obaveznog osiguranja za period dok traje neplaćeno odsustvo.
PITANJE: Da li je zakonom ograničen period na koji se može zaključiti
ugovor o djelu i da li se više puta uzastopno može zaključiti ugovor o
djelu za isto djelo i između istih ugovornih strana?
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ODGOVOR: Ugovorom o djelu regulise se
odnos između naručitelja i izvođača nekog
djela. Taj ugovor zasniva se na odredbama
Zakona o obligacionim odnosima. Bit je u
tome da se ne radi o radnom odnosu, gdje
naručitelj nije u ulozi poslodavca, a izvođač
rada nije u ulozi zaposlenika, što bitno
razdvaja od ugovora o radu. Dakle, izvođač
djela potpuno je samostalan i u ničemu ne
zavisi o naručitelju.
Kod ugovora o djelu radi se o potpisivanju
ugovora radi obavljanja konkretnog posla,
npr. po ugovoru o djelu možete angažovati
čistačicu da vam nešto očisti, majstora
da vam nešto popravi, možete angažovati
nekoga da vam okreči poslovni prostor i sl.,
pa nema razloga da se ovakav ugovor može
zaključiti za isto djelo (čišćenje) i između
istih ugovornih strana, ali za npr. drugi
period, na drugoj lokaciji i sl.
PITANJE: Da li zaposlenica, majka teže
hendikepiranog djeteta, starost djeteta je
29 godina, ima pravo da radi polovinu punog
radnog vremena (član 63.zor)?
Ukoliko joj takvo pravo pripada da li naknada
pada na teret poslodavca, obzirom da propisi
o socijalnoj zaštiti priznaju starost djeteta do
18 godina za nevedeni slučaj te u tom smislu i
priznaju povrat isplaćenih sredstava naknade
plaće poslodavca od strane Ministarstva rada
(Tuzlanski kanton) dok za djecu preko 18
godina to ne priznaje?
ODGOVOR: Nažalost, odredbe člana 63.
Zakona o radu odnose se isključivo na
roditelje teže hendikepiranog djeteta, a dijete
je osoba do navršenih 18 godina života, u
smislu ovog člana.
(Konvencije o pravu djeteta)
Saglasno odredbama člana 6. Zakona o
osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih
žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
(„Službene novine Federacije Bi H“, br.
36/99, 54/04, 39/06 i 14/09), u smislu ovog
zakona, djetetom se smatra, izuzetno, i lice
koje radi ostvarivanja prava na dodatak na
djecu i osiguravanja školarine ili stipendije
za đake i studente, ima i više od 18, a manje
od 27 godina života.
Dijete, koje ima 29 godina, može biti korisnik
socijalne zaštite, po ovom zakonu, odnosno
odredbama člana 12. tačka 5. Zakona, kao
lice ometeno u fizičkom ili psihičkom
razvoju. Saglasno članu 19. Zakona, prava iz
socijalne zaštite, u smislu ovog zakona, su:
1. novčana i druga materijalna pomoć,
110 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
2. osposobljavanje za život i rad,
3. smještaj u drugu porodicu,
4. smještaj u ustanove socijalne zaštite,
5. usluge socijalnog i drugog stručnog rada,
6. kućna njega i pomoć u kući.
Propisom kantona utvrđuju se iznosi
novčanih i drugih davanja, iz stava 1. ovog
člana, uvjeti i postupak za sticanje tih prava
i njihovo korištenje, ukoliko to nije uređeno
ovim zakonom.
Propisom kantona mogu se utvrditi i
druga prava iz socijalne zaštite u skladu
sa programom razvoja socijalne zaštite i
njegovim mogućnostima.
Također, odredbama člana 27. stav 2. Zakona
o socijalnoj zaštiti propisao je da djeci i
odraslim licima sa invaliditetom i licima sa
trajnim invaliditetom u fizičkom i psihičkom
razvoju, propisima kantona utvrđuju se
povoljniji uvjeti u sticanju prava iz socijalne
zaštite i visini iznosa materijalnih davanja.
Što se tiče rada sa polovinom radnog
vremena, saglasno članu 30. Zakona o radu
Vi možete zaključiti samo ugovor o radu
za rad sa nepunim radnim vremenom,
na osnovu kojeg ostvarujete sva prava iz
radnog odnosa kao i zaposlenik sa punim
radnim vremenom, osim prava koje zavisi
od dužine radnog vremena (plaća, naknada
i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
PITANJE: Zaposleniku je na osnovu dvije radne
knjižice (jedna je iz Federacije BiH, a druga
iz Republike Srbije) utvrđeno postojanje 40
godina staža osiguranja pomenuti zaposlenik
je upoznat sa namjerom poslodavca da mu
zaključi ugovor o radu zbog navršavanja 40
godina staža osigranja i iz svog personalnog
dosijea uzima radnu knjižicu iz Republike
Srbije na revers, kako bi PIO/MIO FBiH mogao
poslati službeni zahtjev za priznavanje staža
iz Republike Srbije u Federaciji BiH, zbog
budućeg ostvarivanja prava na doprinose iz
PIO/MIO-a.
Ukoliko zaposlenik ni nakon usmenih i pismenih
zahtjeva poslodvca ne vraća pomenutu radnu
knjižicu može li poslodavac izvršiti otkaz
ugovora o radu zabog sticanja prava na penziju?
Koje su mogućnosti poslodavca obzirom da se
nadležna služba penzijskog osiguranja nalazi
u drugoj državi?
Da li jeu ovom slučaju računovodstvena
evidencija u kojoj se minuli rad obračunavao
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prema 40 godina dovoljan za prestanak 32/00 i 29/03), ugovor o radu na neodređeno
vrijeme, a saglasno Zakonu o državnoj službi
ugovora o radu?
ODGOVOR: Ukoliko nemate ovjerenu
kopiju radne knjižice iz Republike Srbije
ili neki drugi valjan dokaz, smatram da se
trebate obratiti PIU Republike Srbije, da vam
zvanično dostavi podatke o radnom stažu
tog zaposlenika koji je ostvario u Republici
Srbiji. Nisam sigurna da bi računovodstvena
evidencija bila dovoljan dokaz u slučaju
sudskog spora, s obzirom da je Zakon o radu
izričito propisao da radni odnos prestaje,
između ostalog , navršenjem 40 godina
staža osiguranja.
PITANJE: Općenito rad po ugovoru o djelu?
Pitanje rada penzionera po ugovoru o djelu,
tj. da li postoji određena max. visina naknade
koju penzioner zaposlen po ugovoru o djelu
može primiti u toku godine?
ODGOVOR: Ugovorom o djelu regulise se
odnos između naručitelja i izvođača nekog
djela. Taj ugovor zasniva se na odredbama
Zakona o obligacionim odnosima. Bit je u
tome da se ne radi o radnom odnosu, gdje
naručitelj nije u ulozi poslodavca, a izvođač
rada nije u ulozi zaposlenika,što bitno
razdvaja od ugovora o radu. Dakle, izvođač
djela potpuno je samostalan i u ničemu ne
zavisi o naručitelju.
Nema nikakvih smetnji da se ovakav ugovor
zaključi s penzionerom i nema nikakvih
ograničenja u vezi s visinom naknade koju
penzioner može primati u toku godine, s
tim da morate voditi računa da po ugovoru
o djelu penzioner nije “zaposlen”, odnosno
ugovor o djelu nije i nemože prerasti u radni
odnos.
Karakteristike ugovora o djelu:
■■regulisan je Zakonom o obligacionim
odnosima;
■■njime se angažuje fizičko lice, van radnog
odnosa (nema penzijskog “staža”), da
obavi određen, konkretan posao, koji se
može okarakterisati kao – djelo;
■■Prilikom isplate ovih primanja ne mogu
se koristiti lični odbici niti ima ulogu
Porezna kartica.
PITANJE: Pojam “stalnog radnog odnosa” na
što se tačno odnosi? Zakon o radu spominje
pojam ugovora na određeno i neodređeno, ali
ne i stalni radni odnos.
ODGOVOR: Pod pojmom “stalni radni
odnos” podrazumijeva se, saglasno Zakonu o
radu (“Službene novine Federacije BiH”, br.
u Federaciji BiH (“Službene novine Federacije
BiH”, br. 23/02, 29/03,39/04, 54/04, 67/05,
8/06 i 4712) i Zakonu o namještenicima u
organima državne službe (“Službene novine
Federacije BiH”, broj 49/05), postavljenje na
radno mjesto državnog službenika, odnosno
prijem u radni odnos namještenika na
neodređeno vrijeme.
PITANJE: Krajem februara istekao je mandat
članovima nadzornog odbora, međutim ni do
danas nije izabran i imenovan novi nadzorni
odbor od strane skupštine preduzeća. Zanima
nas:
■■Koji je status prethodno navedenih članova
nadzornog odbora (tehnički mandat ili)?
■■S obzirom da nakon isteka mandata nismo
vršili obračun mjesečnih naknada, da li smo
bili u obavezi iste obračunavati? Firma je
JKP.
Napominjemo, u rješenjima o imenovanju stoji
samo da im mandat traje 4 godine od dana
imenovanja.
ODGOVOR: Zakon o javnim preduzećima
u
Federaciji
Bosne
i
Hercegovine
(“Službene
novine
Federacije
BiH”,
br. 8/05, 10/06-ispravka, 81/08,22/09,
109/12), uz koji se primjenjuje Zakon o
privrednim društvima (“Službene novine
Federacije BiH”, br. 23/99, 45/00, 2/02,
6/02-ISPRAVKA, 29/03, 68/07, 91/07, 84/08,
88/08-ISPRAVKA,7/09, 63/10, 75/13), govore
isključivo o trajanju mandata članova
nadzornog odbora javnog preduzeća
(organizovanog kao dioničko društvo ili
društvo sa ograničenom odgovornošću) i
ne poznaju pojam “tehničkog mandata” u
kojem bi eventualno bio produžen mandat
članova nadzornog odbora čiji je mandat
istekao.
S obzirom da upravu bira skupština
javnog preduzeća, u skladu sa članom 259.
Zakona o privrednim društvima, a sastav,
način imenovanja i razrješenja nadzornog
odbora određuju se statutom dioničkog
društva (član 123.Zakona) odnosno društva
sa ograničenom odgovornošću (član 317.
Zakona), ako statututom javnog preduzeća
nisu regulisana ova pitanja, odnosno
obavljanje poslova starog nadzornog odbora
do imenovanja novog nadzornog odbora,
nadzorni odbor kojem je istekao mandat ne
može obavljati poslove nadzornog odbora
niti za to primati naknadu, jer bi to bilo
nezakonito.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prebivališta.
Iako Zakonom o radu ovo pitanje nije
izričito regulirano, smatramo da poslodavac
navedeni slučaj može pravilnikom o radu
utvrditi kao težu povredu radne obaveze
zbog koje zaposleniku može prestati radni
odnos.To podrazumijeva i način utvrđivanja
zloupotrebe prava na bolovanje, jer će sud
na osnovu prezentiranih činjenica i dokaza
odlučivati u konktretnim slučajevima.
PITANJE: Šta se događa kada bi poslodavac
otkazao ugovor o radu zaposleniku zbog
smanjene radne sposobnosti, a nema
organizirano vijeće zaposlenika niti sindikat.
Takvog zaposlenika ne može zaposliti na drugo
radno mjesto jer takvo mjesto ne postoji kod
poslodavca, niti će u doglednoj budućnosti, s
obzirom na zdravlje zaposlenika, postojati?
PITANJE: Da li je mišljenje ministarstva
oko određenih neriješenih i upitnih stavki iz
ODGOVOR: Prema članu 67. Zakona o radu
(„Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i oblasti rada validno u daljim postupcima pred
29/03), poslodavac može, samo uz prethodnu sudovima, odnosno da li odbor za zakonodavstvo
saglasnost vijeća zaposlenika, otkazati
ugovor o radu zaposleniku kod kojega postoji mora dati odgovor na tumačenje određenih
smanjena radna sposobnost ili neposredna propisa (npr. Zakon o radu)?
opasnost od nastanka invalidnosti.
Međutim, prije zahtjeva zaposleničkom
vijeću ili sindikatu za otkaza ugovora o
radu, poslodavac je dužan dokazati da
je preduzeo sve što je u njegovoj moći,
odnosno da je zaposleniku u pismenoj formi
ponudio druge poslove za koje je zaposlenik
sposoban. Odgovor na pitanje kako postupiti
u slučaju da kod poslodavca nije formirano
vijeće zaposlenika odnosno sindikat nije
decidno propisan zakonom. S obzirom da je
formiranje ovih tijela u direktnoj nadležnosti
zaposlenika, da li poslodavac treba da snosi
posljedice ukoliko to nisu učinili. Mišljenja
smo da u tom slučaju poslodavac, ukoliko
nema druge mogućnosti, zaposleniku može
dati otkaz, s tim što će konačnu odluku o
tome donijeti nadležni sud.
PITANJE: Kako se tretira zloupotreba prava na
bolovanje? Naprimjer, ukoliko poslodavac vidi
svog zaposlenika koji se nalazi na bolovanju
da negdje radi (npr: na građevini i sl.) da li
poslodavac može, na osnovu iskaza osoba koje
su vidjele zaposlenika, dokazati zloupotrebu
bolovanja i kako će to sud tretirati?
ODGOVOR: Zakonom o radu („Službene
novine FBiH“, br.43/99,32/00 i 29/03), nije
predviđena mogućnost da poslodavac vrši
kontrolu bolovanja svojih zaposlenika.
Međutim, u Zakonu o zdravstvenom
osiguranju („Službene novine FBiH“, br.
30/97) propisano je da osiguranik nema
pravo na naknadu plaće, između ostalog,
ako izabrani doktor medicine primarne
zdravstvene zaštite, odnosno kontrolor
kantonalnog
zavoda
zdravstvenog
osiguranja, utvrde da se ne pridržava uputa
za liječenje odnosno bez dozvole izabranog
doktora medicine otputuje iz mjesta
112 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
ODGOVOR: Prema članu 10. Zakona o
organizaciji uprave u FBiH (“Službene
novine FBiH“ broj 35/05), organi uprave, iz
okvira svoje nadležnosti, između ostalog,
daju odgovore na pitanja organizacija
zakonodavne i izvršne vlasti, pravnih i
fizičkih lica koja se odnose na njihovu
nadležnost.
Ovi
odgovori
nemaju
obavezujući karakter za onoga ko je upit
poslao, pa ni kada su u pitanju postupci pred
sudovima. Tumačenje određenih odredaba
zakona može dati samo zakonodavni
organ koji je i donio zakon (Parlamentarna
skupština BiH, odnosno Parlament FBiH ili
skupštine kantona) zavisno od toga na kojem
nivou je zakon donesen. Takvo tumačenje
postaje sastavni dio zakona, što znači da je
obavezujuće.
PITANJE: Kada zastarijeva opomena zbog
povrede radne dužnost prema zaposleniku?
ODGOVOR: Prema članu 88. stav 1. Zakona o
radu (Službene novine FBiH“, br.43/99,32/00
i 29/03), poslodavac može otkazati ugovor o
radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja
otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik
odgovoran za teži prijestup, ili za težu
povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a
koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano
očekivati od poslodavca da nastavi radni
odnos.
Prema stavu 2. istog člana u slučaju lakših
prijestupa ili lakših povreda radnih obaveza
iz ugovora o radu, ugovor o radu se ne
može otkazati bez prethodnog pismenog
upozorenja zaposleniku. Zakonom je
definisano šta treba da sadrži pismeno
upozorenje, pa između ostalog i izjavu
o namjeri da se otkaže ugovor o radu
bez davanja predviđenog otkaznog roka
za slučaj da se takav prijestup ponovi.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Međutim, Zakonom nije predviđen rok za ponavljanje prijestupa, ali
je propisano da ukoliko se prijestup ponovi, rok za otkaz ugovora o
radu je 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
Stečajni postupak
PITANJE: Kada i pod kojim uvjetima odgovorno lice u pravnom licu
je dužno pokrenuti stečajni postupak nad pravnim licem koje nije u
mogućnosti izmirivati svoje obaveze?
ODGOVOR: Članom 4. Zakona o stečajnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 23/03,
32/04 i 42/06), između ostalog, propisano je da se stečajni postupak
pokreće pismenim prijedlogom. Za podnošenje prijedloga su
ovlašteni stečajni dužnik i svaki onaj vjerovnik koji ima pravni interes
za provedbu stečajnog postupka. Vjerovnik je dužan u prijedlogu,
prilaganjem odgovarajuće dokumentacije, učiniti vjerovatnim svoju
tražbinu i platežnu nesposobnost stečajnog dužnika.
Ukoliko je stečajni dužnik pravna osoba tijelo ovlašteno za
zastupanje je u slučaju nastupanja platežne nesposobnosti, dužano,
bez odlaganja, podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
Prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od dana nastupanja
platežne nesposobnosti.
Sud je obvezan da prijedlog razmotri u roku od 15 dana od dana
njegovog primitka. Neuredan prijedlog, kao i prijedlog bez potrebne
dokumentacije sud će vratiti predlagatelju i naložiti mu da prijedlog
uredi i nedostatke otkloni u roku od 15 dana. Ako predlagatelj vrati
sudu prijedlog koji nije uređen po uputi suda, sud će prijedlog
rješenjem odbaciti, a ako ga ne vrati u ostavljenom roku smatrat
će se da ga je povukao. U ovom slučaju troškove postupka snosi
predlagatelj.
Shodno prednje navedenom, a u vezi sa postavljenim pitanjem,
izvodi se zaključak da je odgovorno lice u pravnom licu dužno odmah,
odnosno bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od nastupanja
platežne nesposobnosti podnošenjem prijedloga pokrenuti stečajni
postupak.
Dakle, glavni razlog za pokretanje stečajnog postupka, shodno
prednje navedenom Zakonu, jeste platežna nesposobnost stečajnog
dužnika.
Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju obavljati
svoje dospjele i potraživane obveze plaćanja. Okolnost da je stečajni
dužnik podmirio ili može podmiriti u cijelosti ili djelomično tražbine
nekih vjerovnika samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.
U pravilu, smatra se da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako u
neprekidnom trajanju od 30 dana ne izmiruje svoje dospjele novčane
obveze.
Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne
nesposobnosti. Ova nesposobnost postoji ako stečajni dužnik, prema
predviđanjima, u vremenu dospjelosti neće biti u stanju da ispuni
postojeće obveze plaćanja. Zbog prijeteće platežne nesposobnosti
prijedlog za otvaranje stečajnog postupka može podnijeti samo
stečajni dužnik.
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SUDSKA PRAKSA
SUDA BOSNE I HERCEGOVINE
Pripremio:
Prof.dr Branko Morait, sudija
PRIMJENA ZAKONA O SUKOBU INTERESA NA
NIVOU BOSNE I HERCEGOVINE, FEDERACIJE
BiH I BRČKO DISTRIKTA BiH, ZATIM IZBORNOG
ZAKONA BiH I ZAKONA O FINANSIRANJU
POLITIČKIH PARTIJA JE U ISKLJUČIVOJ
NADLEŽNOSTI CENTRALNE IZBORNE KOMISIJE
BiH, A ONA NIJE NADLEŽNA ZA PROVOĐENJE
ZAKONA O NESTALIM LICIMA.
I z o b r a z l o ž e nj a:
Pravilno je donosilac ožalbene odluke, Centralna izborna
komisija BiH, utvrdila, u ponovljenom postupku, da A. M.,
kao zastupnik u Skupštini, ima status izabranog zvaničnika, u
skladu sa članom 3. stav (1) tačka e) Zakona o sukobu interesa u
organima vlasti u Federaciji BiH. Uprkos tome, nakon izvršenog
uvida u akt Instituta, broj: 04./3-34-15350-2/10 od 08.11.2010.
godine, kojom je Centralna izborna komisija BiH postupala po
nalogu Suda BiH, i kako se vidi iz spisa predmeta, utvrđeno je
da članove Kolegija direktora Instituta imenuje Upravni odbor
Instituta, bez ičije prethodne saglasnosti, iz čega proizilazi da
se član Kolegija instituta ne može smatrati nosiocem izvršne
funkcije u smislu odredbe člana 3. stav (1) tačka f) Zakona o
sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine.
Pored toga, na konkretno lice nije moguće primjeniti ni odredbu
člana 4. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji
Bosne i Hercegovine, koji propisuje samo nespojivost javne
114 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
funkcije izabranog zvaničnika sa određenim
funkcijama u javnom preduzeću, privatnom
preduzeću i agenciji za privatizaciju, a ne i
nespojivost u odnosu na obavljanje funkcije
člana Kolegijuma direktora u institucijama
vlasti BiH.
Uvidom u odredbu člana 5. stav (5) Zakona o
nestalim licima („Službeni glasnik BiH“, broj
50/04) propisano je da službenici koji imaju
dužnosti u vezi sa traženjem nestalih lica ne
mogu obavljati ovu dužnost ako su članovi
upravnih i drugih odbora, izvršnih organa,
političkih partija ili politički angažovani
predstavnici i ne smiju slijediti instrukcije
političkih partija. Međutim, kako pravilno
zaključuje CIK BiH, Zakon o sukobu intersa
u organima vlasti u Federaciji FBiH ni
jednom svojom odredbom ne predviđa
zabranu obavljanja funkcija u političkim
partijama ni zabranu obavljanja funkcija
u institucijama BiH odnosno u Institutu.
U konkretnom slučaju, na zastupnike u
kantonalnim skupštinama primjenjuje se
Zakon o sukobu interesa u organima vlasti u
FBiH, odnosno odredba člana 12. navedenog
zakona, a ne član 11. Zakona o sukobu
interesau institucijama vlasti BiH. Primjena
Zakona o sukobu interesa na nivou BiH, FBiH
i Brčko Distrikta BiH, Izbornog zakona BiH
i Zakona o finansiranju političkih partija je
u isključivoj nadležnosti Centralne izborne
komisije BiH, a nije nadležna da provodi
Zakon o nestalim licima.
Ovo vijeće napominje da, prema odredbi
člana 24. navedenog Zakona o nestalim
licima, nadzor nad sprovođenjem istog
zakona vrši Ministarstvo. Nadalje, odredbom
člana 25. istog zakona, propisane su kaznene
odredbe kojima je zaprijećeno da će svako
kršenje odredaba tog zakona podlijegati
sankcijama u skladu sa krivičnim zakonima,
zakonom o prekršajima i zakonima iz oblasti
uprave i drugim zakonima koji su važeći
na teritoriji BiH. U konkretnom slučaju
CIK BiH je donijela sporni zaključak na
osnovu odredaba Zakona o sukobu interesa,
a Sud Bosne i Hercegovine je nadležan za
odlučivanje po žalbi na odluke Centralne
izborne komisje BiH u postupcima
utvrđivanja postojanja sukoba interesa.
TUŽILAC, KAO UGOVORNI
ORGAN-NARUČILAC, IMA PRAVO
POKRETANJA UPRAVNOG SPORA
PROTIV KONAČNOG UPRAVNOG
AKTA UREDA/KANCELARIJE ZA
RJEŠAVANJE ŽALBI, KADA SE TIM
UPRAVNIM AKTOM KONAČNO
ODLUČUJE I O NJEGOVIM
PRAVNIM INTERESIMA.
Iz navedenih razloga Apelaciono upravno
vijeće Suda Bosne i Hercegovine nalazi da je
pobijana odluka Centralne izborne komisije
Bosne i Hercegovine pravilna i zakonita a
žalba neosnovana, pa je istu primjenom
odredbe člana 81. stav 1., druga rečenica,
Zakona o upravnim sporovima Bosne i
Hercegovine ( „Službeni glasnik BiH“ broj
19/02 do 74/10) valjalo odbiti.
Prema
shvatanju
apelacionog
vijeća,
ovakav stav vijeća za upravne sporove je
u suprotnosti sa odredbama Zakona o
upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
i Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine.
(Iz rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj
S1 3 Siž 01302313 Siž od 10.06.2013. godine)
(
član 2. Stav 1. Tačka 1. Zakona o upravnim
sporovima BiH („Službeni glasnik BiH“,
19/02 do 74/10); član 52. Stav 6. Zakona o
javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik
BiH“, br. 4/04, 19/05, 52/09, 8/06,24/06,
70/06, 12/09 i 60/10)
I z o b r a z l o ž e nj a:
Pobijanim rješenjem vijeća za upravne
sporove odbačena je kao nedopuštena
tužba tužitelјa podnesena protiv rješenja
tužene Kancelarije za razmatranje žalbi
BiH, broj: U-1642/11 od 28.12.2011. godine.
Tim rješenjem tužene utvrđeno je kršenje
odredaba Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine u provedenom postupku
javne nabavke, u vezi sa pravnim pravilima i
principima koji se odnose na predmet žalbe
(stav I izreke). O eventualnoj odgovornosti
službenog lica ugovornog organa, prema
članu 52. stav 7. Zakona o javnim nabavkama
Bosne i Hercegovine, odlučivaće se po
pravosnažnosti ovog rješenja (stav II).
Pozivajući se na odredbe člana 2. Zakona o
upravnim sporovima BiH, vijeće za upravne
sporove je zaklјučilo da tužilac, mada
ugovorni organ, nije aktivno legitimisano
lice za pokretanje upravnog spora, jer nije
nosilac prava i obaveza o kojima se rješavalo
u upravnom postupku. Pri tome, vijeće za
upravne sporove je izrazilo pravni stav da
stranka u upravnom sporu ne može biti
organ koji je u upravnom postupku donio
prvostepenu odluku. Slijedom toga ni
ugovorni organ, kao donosilac prvostepene
odluke, nije ovlašten da pokrene upravni
spor protiv konačnog upravnog akta.
Prema odredbi člana 1 Zakona o upravnim
sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, br. 19/02 do 74/10), radi
ostvarivanja sudske zaštite prava građana,
preduzeća, društava i drugih pravnih lica
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u Bosni i Hercegovini, ovim zakonom se
utvrđuju pravila upravnog spora u kojem se
odlučuje o zaonitosti pojedinačnih i opštih
konačnih upravnih akata donesenih na
osnovu zakona pri vršenju javnih funkcija
institucija Bosne i Hercegovine kojima se
rješava o pravima i obavezama građana i
pravnih lica. Pravo pokretanja upravnog
spora u smislu člana 2 stav 1 tačka 1)
navedenog zakona ima, između ostalih, i
građanin ili pravno lice ako je konačnim
upravnim aktom povrijeđeno neko njegovo
pravo ili neposredni lični interes zasnovan
na zakonu.
Po shvatanju apelacionog vijeća, nesumnjivo
je da ugovorni organ (naručilac) koji
raspisuje tender i provodi postupak odabira
najpovolјnijeg ponuđača za nabavku roba,
izvođenje radova ili davanje usluga za
ugovorni organ (naručioca) ima neposredni
lični interes za izbor najpovolјnijeg
ponuđača (dobavlјača), cijeneći pri tom
prvenstveno njegovu sposobnost obavlјanja
profesionalne
djelatnosti,
ekonomsku
i finansijsku podobnost ponuđača kao
i njegovu tehničku i profesionalnu
sposobnost. Ovakav neposredni lični interes
ugovornog organa (naručioca) daje mu pravo
na pokretanje upravnog spora u smislu
člana 2 stav 1 tačka 1) Zakona o upravnim
sporovima Bosne i Hercegovine, protiv
konačnih odluka Kancelarije za razmatranje
žalbi BiH.
U
postupku
pred
Kancelarijom
za
razmatranje žalbi ugovorni organ ima položaj
stranke pa protiv odluka takvog organa svim
strankama u postupku mora biti omogućena
sudska zaštita. Naime, odredbom člana
11 stav 3 i 6 Pravilnika o radu Kancelarije
za razmatranje žalbi, propisano je da je
ugovorni organ povodom izjavlјene žalbe,
dužan dostaviti Kancelariji za rješavanje
žalbi svu relevantnu dokumentaciju kojom
raspolaže, a može da dostavi i odgovor na
žalbu. Takođe, prema odredbi člana 8 stav
4 navedenog Pravilnika, predsjednik vijeća
ili član pojedinac Kancelarije za razmatranje
žalbi, može, kada ocijeni da je potrebno
za rješavanje žalbe, da pozove stranke u
postupku da se izjasne o predmetu žalbe
na usmenoj raspravi. Sve zainteresovane
strane moraju imati jednak pristup u
procedurama razmatranja javnih nabavki i
pravnim sredstvima propisanim Zakonom
o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine.
Ovo proizilazi i iz odredbe člana 52. stav
6. Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine („Sl. glasnik BiH“, broj: 49/04,
19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i
116 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
60/10) kojom je propisano da je odluka
Kancelarije za razmatranje žalbi konačan
upravni akt protiv kojeg se može podnijeti
tužba u upravnom sporu pred Sudom
Bosne i Hercegovine. Dakle, zakonom nije
isklјučeno pravo ugovornog organa na
vođenje upravnog spora.
Značajno je istaći da ugovorni organ, kada
odlučuje o prigovoru ponuđača u smislu
odredbi Zakona o javnim nabavkama Bosne i
Hercegovine, svakako vodi računa i o nekom
svom pravu ili na zakonu zasnovanom
interesu, za razliku od upravnih organa, kao
organa državne vlasti, koji, kada u okviru
javnih ovlašćenja odlučuju u nekoj upravnoj
stvari o pravima i obavezama građana i
pravnih lica (stranaka), nemaju svoj lični
interes. To proizilazi i iz samog naziva
„ugovorni organ“ koji je samo naručilac
javnih nabavki i kao takav je uvijek jedna
ugovorna strana u postupku zaklјučenja
ugovora o javnoj nabavki koji ima karakter
obligaciono pravnog ugovora.
Polazeći od gore navedenih zakonskih
odredbi ovo apelaciono vijeće, nasuprot
stavu vijeća za upravne sporove iz pobijanog
rješenja, nalazi da tužilac, kao ugovorni organ
– naručilac, ima pravo pokretanja upravnog
spora protiv konačnog upravnog akta Ureda
/ Kancelarije za rješavanje žalbi, kada se
tim upravnim aktom konačno odlučuje i o
njegovim pravnim interesima. Osporenim
rješenjem tužene rješava se o prethodnom
pitanju koje je pravni osnov za obavezivanje
na naknadu eventualne štete. Naravno da je
za početak spora o naknadi štete prethodno
potrebno pravosnažno dovršiti postupak
kontrole zakonitosti javne nabavke, jer u tom
postupku treba utvrditi činjenice (prethodno
pitanje) o zakonitosti postupanja ugovornog
organa (naručioca), kao pretpostavke za
vanugovorne obaveze naknade štete. Zato, u
postupku javnih nabavki sve zainteresovane
strane moraju imati jednak pristup u
procedurama razmatranja javnih nabavki i
pravnim sredstvima propisanim Zakonom
o javnim nabavkama prilikom odlučivanja o
njihovom pravu ili na zakonu zasnovanom
interesu. Sud je, u svakom konkretnom
slučaju, dužan da cijeni da li je konačnim
upravnim aktom Ureda / Kancelarije za
razmatranje žalbi povrijeđeno neko pravo
ugovornog organa ili neposredni lični
interes zasnovan na zakonu, odnosno da
li ugovorni organ ima pravni interes za
vođenje upravnog spora.
(Iz Presude Suda Bosne i Hercegovine Broj:
S1 3 U 012118 13 Uvp od 13.11.2013.godine)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Posjetite našu
web stranicu
www.rec.ba
BROJ 10 OKTOBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 117
Vaš
poslovni
vodič!
118 PRAVNI SAVJETNIK OKTOBAR 2013 BROJ 10
Download

oktobar 2013 broj 10