2013
S A D R Ž A J NOVEMBAR
BROJ 11
5
13
19
31
50
PRIVILEGIJE I IMUNITETI LICA U
DIPLOMATSKO KONZULARNIM
PREDSTAVNIŠTVIMA
Marko K. AĆIĆ, magistar iur.
PRETPOSTAVKA NEVINOSTI U
KRIVIČNO – PRAVNOM
ZAKONODAVSTVU BIH
Damir ČAJIĆ, dipl. iur.
ISPRAVKA NETAČNIH
PODATAKA I DOPUNA
AUTENTIČNIH PODATAKA U
MATIČNIM
KNJIGAMA U FBIH PREMA
NOVOM ZAKONU O MATIČNIM
KNJIGAMA- KOMPARACIJE,
KOMENTAR PROPISA,
UPRAVNO-PRAVNA I SUDSKA
PRAKSA
Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur.
NAKNADA ŠTETE –
SA SUDSKOM PRAKSOM
Sanela RONDIĆ,
sudija Općinskog suda u Sarajevu
MODALITETI RADA I BORAVKA
STRANIH DRŽAVLJANA U
REPUBLICI AUSTRIJI
Alan VAJDA, dipl. iur.
60
RADNO VRIJEME,
PREKOVREMENI RAD I
PRERASPODJELA RADNOG
VREMENA PREMA ODREDBAMA
ZAKONA O RADU
Samed MEHMEDOVIĆ, dipl. iur.
67
PRAVNI OKVIR OSNIVANJA
I OBLICI OBAVLJANJA
PRIVREDNE DJELATNOSTI U
FBiH (II DIO)
Amra VUČIJAK, dipl.iur.
76
PRAVNI OKVIR ZA INICIRANJE
DONOŠENJA PRAVNIH PROPISA I
SPROVOĐENJE JAVNE
RASPRAVE O
PRIJEDLOGU PRAVNIH PROPISA
IZ NADLEŽNOSTI SVIH NIVOA
VLASTI KAO VID DEMOKRATSKE
PARTICIPACIJE JAVNOSTI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
90
RAZVOJ I ORGANIZIRANJE
SLUŽBE PARLAMENTA
FEDERACIJE BIH
mr. Adnan BEŠLAGIĆ
100
SAVJETODAVNI SERVIS
109
RADNI ODNOSI
MJESNA ZAJEDNICA KAO
OBVEZNI OBLIK MJESNE
SAMOUPRAVE U JEDINICAMA
LOKALNE SAMOUPRAVE I NJENO
MJESTO U KANTONALNIM
ZAKONIMA O NAČELIMA
LOKALNE SAMOUPRAVE
Radoslav NOVAK, dipl.iur
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
DTP:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u wordu,
times new roman, 12-ka). Isprintani radovi bez elektronske forme
neće se posebno prekucavati osim ako ti troškovi idu na teret autora.
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime
i prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi, e-mail i telefon;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa.
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta;
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ПРИВИЛЕГИЈЕ И ИМУНИТЕТИ ЛИЦА
У ДИПЛОМАТСКО КОНЗУЛАРНИМ
ПРЕДСТАВНИШТВИМА
Марко Аћић, магистар права
Сажетак
У
овом раду обарађују се основни односи између дипломатије и дипломатског
права као правних појмова који су често потпуно изједначавани. Осим теоријског
одређења оба поменута појма, у раду се посебно обрађују дипломатске
привилегије и имунитети као правна питања која су одувијек привлачила велику пажњу
како сртучне тако и шире јавности. Питање правног основа привилегија и имунитета, као
и њиховог трајања и престанка, до усвајања Бечке конвенција о дипломатским односима
из 1961. године, било је на различите начине регулисано између држава. Унапређењу
међудржавних односа данас увелико доприноси и регулисање међусобних права и
обавеза мултилатералним конвецијама. Управо је питање привилегија и имунитета
дипломатских представник, као и других лица која на њих имају право, на најбољи
начин до сада регулисано усвајањем Бечке конвенција о дипломатским односима. Иако
је ова конвенција само дио савременог цорпус дипломатицуса, њен садржај бит ће нам
у највећем дијелу рада водиља у настојању да што више приближимо и разјаснимо
питање кориштења привилегија и имунитета од стране њихових носилаца.
Кључне ријечи: дипломатија, дипломатско и конзуларно право, дипломатске привилегије
и имунитети, трајање привилегија и имунитета.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 5
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Однос дипломатије и дипломатскоконзуларног права
Дипломатија
и
дипломатско-конзуларно
право честа су тема данас у средствима
јавног информисања, правној литератури па
и свакодневном разговору између грађана.1
Иако сваки од ових појмова има своје посебно
значење у стручној литератури, они ипак у својим
дефиницијама садрже и одређене сличности које
је потребно појаснити због разумијевања питања
која ће се обрађивати у наставку текста.
Као технички појам (terminus tehnicus)
дипломатију треба схватити у најширем смислу
ријечи као дјеловање субјеката међународног
права и међународних односа у сврху вођења и
одржавања спољне политике.2 Ријечју дипломатија
означавамо и науку, вјештину, начин вођења
јавних послова, средство за развој економских и
политичких односа и сл. У односу на све наведено,
дипломатију можемо одредити и као средство,
метод и вјештину комуницирања које се одвија
према прихваћеним дипломатским правилима
(поступцима) утврђеним међународним правом,
али она је и организација надлежних врховних
органа уопште и ресорних органа посебно.
Ови органи воде спољне послове, укључивши
и дипломатска и конзуларана представништва,
али се и брину за сва лица укључена у дјелокруг
послова заступања и представљања државе у
односима са другим субјектима међународног
права. Дипломатија као наука неодвојиво је
повезана са дипломатско-конзуланим правом као
органским дијелом међународног јавног права.3
Дипломатско-конзуларно право је грана права
која садржи правила међународног права која се
тичу односа у међународној заједници, а посебно
односа између одређених субјеката међународног
јавног права.4 Иако дипломатско-конзуларно право
и његов историјски развој нису тако дуги као што је
историјат дипломатских односа, са правом можемо
рећи да један облик правила који је ће касније бити
назван дипломатским правом, у најширем смислу
ријечи (који подразумијева и конзуларно право)
постојао од првих писаних извора о државама и
1 Аутор је виши асистент Факултета правних
наука на Универзитету за пословне студије у
Бањој Луци.
2 Миленко Крећа, Међународно право
представљања (дипломатско и конзуларно
право), Београд, 2012, стр.14.
3 Ненад Аврамовић, Дипломатско и
конзуларно право, Нови Сад, 2012, стр. 11.
4 Субјекте међународног јавног права чине:
државе, међународне организације и човјек
(индивидуа) под одређеним околностима.
6 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
њиховим међусобним односима.5 Дипломатско
право настаје у оном периоду развоја људске
цивилизације када се ствара свијест о потреби
регулисања дијела међусобних односа држава, као
и односа у новонасталој међународној заједници.
Дипломатско и конзулано право кодификовано је
кроз више конвенција које заједнички називамо
савремени corpus diplomaticus који, поред
поменутог, обухвата и метерију везану за рад
специјалних и сталних мисија, укључујући ту и
међународну заштиту дипломата.
Савремени corpus diplomaticus чине:
1. Бечка конвенција о дипломатским односима,
донесена 1961. године,
2. Бечка конвенција о конзуларним односима,
донесена 1963. године,
3. Конвенција о специјалним мисијама из 1969.
године,
4. Конвенција
о
спречавању
кажњавања
кривичних
дјела
против
лица
под
међународном заштитом, укључујући и
дипломатске агенте из 1973. године и
5. Бечка конвенција о представљању држава
у њиховим односима са међународним
организацијама универзалног карактера из
1975. године.
Како је овим конвенцијама обухваћена скоро
читава област дипломатског и конзуларног права,
у наставку текста посветит ћемо пажњу само
једној његовој значајној области - привилегијама
и имунитетима, које се додјељују дипломатама,
5 И прије установљавања држава у
савременом смислу ријечи, постојали
су изасланици (мандатари) племена и
појединих заједница, па и правила о вршењу
њихових послова, иако је то доба ратова,
а не доба сарадње и нормалних односа
између тих племена и заједница. Тако
историја биљежи да изасланици Мојсијеви
моле краља Едомићана да дозволи пролаз
кроз своју земљу. Краљ Давид одашиље и
прима посланике, а Соломон такође одржава
везе преко неке врсте посланика. Индијски
владари шаљу своје посланике Киру и
римским владарима Августу и Клаудију. Тако
стари индијски закони Ману из ИВ вијека
п.н.е. садрже детаљна правила о поступању
са посланицима и о њиховим задацима.
Постоје чак и докази да су тзв. варварска
племена сјеверноамеричких Индијанаца
преговарала међусобом по утврђеним
правилима и обичајима. Миодраг Митић,
Стеван Ђорђевић, Дипломатско и конзуларно
право, Београд, 2007, стр. 15.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
административном,
техничком,
послужном
особљу, личној послузи у дипломатским
представништвима, као и породицама побројаних
категорија.
Дипломатске привилегије (повластице)
и имунитети
Привилегије и имунитети одувијек су привлачили
пажњу јавности из више разлога: жеље да их се
домогне што шири круг службеника који врше
јавна овлашћења, намјере да их исти оспоре
онима који их имају или потребе да се њихов
обим ограничи са становишта органа који треба
да их поштује и штити. За већину оних који их
помињу, а нису правници, ови појмови сматрају се
синонимима. Овакав став јавности у ширем смислу
би се и могао узети као дјелимично тачан јер су
и имунитети једна врста привилегија. Међутим,
посматарјући дубље њихове дефиниције, ипак
морамо заузети став да су они више различите
него сличне правне категорије.
Под имунитетима се у првом реду подразумијева
ослобођење, односно изузеће у међународном
јавном праву (у конкретном случају, од
јурисдикције органа државе пријема). У односу
на њих, повластицама, односно привилегијама
сматрају се разне погодности које се дају
дипломатским мисијама и њиховом особљу
у држави пријема. Оно што их, по мишљењу
теорије права, највише разликује је питање
њиховог поријекла, односно извора. Док
имунитети своју правну снагу и обавезност
црпе из норми међународног права и тичу се и
питања саме суверености државе која акредитује
дипломатске представнике, привилегије са друге
стране прописане су унутрашњим правом државе
пријема.
У правној теорији постоје три теорије које се
баве основом давања привилегија и имунитета у
дипломатско-конзуларном праву:
■■ Теорија екстериторијалности - привилегије
и имунитете даје на основу схватања да су
просторије дипломатског представништва
саставни (екстериторијални) дио територије
државе одашиљања и да лица која раде у њима
уствари представљају службенике државе
одашиљања, што креира фикцију да они и не
постоје на територији државе пријема,
■■ Теорија
репрезентације
посматра
дипломатског представника као личну
персонификацију владара - суверена што би
у крајњем тумачењу довело до тога да би се
свака правна радња или други акт усмјерени ка
дипломатском представнику имали сматрати
као акт против самог владара.
■■ Функционална теорија - привилегије
и
имунитете
одређује
на
основу
практичних разлога, а све у циљу
несметаног функционисања дипломатског
представништва, као и нормалног обављања
свих дипломатских функција.
Данас у кодификованим изворима дипломатскоконзуларног права можемо рећи да је присутан
мјешовити приступ којим се регулише правни
основ дипломатских привилегија и имунитета,
а који је у суштини комбинација теорије
репрезентације и функционалне теорије. Бечка
конвенција о дипломатским односима из 1961.
године у својој преамбули управо и каже:
„увјерене (мислећи на државе потписнице) да
би међународна конвенција о дипломатским
односима,
привилегијама
и
имунитетима
допринијела унапређењу пријатељских односа
међу земљама, ма каква била разлика између
њихових уставних и друштевних система, и
убијеђене да је циљ наведених привилегија и
имунитета не да се даје предност појединцима,
већ да се обезбиједи успјешно извршење функција
дипломатских мисија као представника држава...
сложиле су се у сљедећем...“.
Све привилигије у дипломатско-конзуларном
праву примарно можемо подијелити на:
1. привилегије и и имунитети који се дају
објектима – дипломатским представништвима
и
2. привилегије и имунитети који се
дају лицима која раде у дипломатским
представништвима или су чланови породица
истих.
Поред претходне подјеле, која је више начелне
природе, привилегије и имунитете можемо
разврстати и на:
1. имунитете и привилегије које се тичу
дипломатских представништава,
2. личне привилегије и имунитете дипломатских
представника и њихових породица, у које
убрајамо: неприкосновеност, дипломатски
имунитет и изузеће од пореза, такси и других
фискалних давања и
3. имунитете и привилегије других чланова
особља мисије.
Дипломатско представништво и његове
привилегије у земљи пријема
Независно од тога шта у најширем смислу
рјечи подразумијевамо под просторијама које
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 7
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
припадају дипломатском представништву6 све
оне уживају неповредивост. Овако одређену
неповредивост предвиђа и Конвенција чланом 22.
прописујући да су просторије мисије неповредиве
и посебно наглашавајући да је органима државе
дозвољено да у њих уђу само уз пристанак
шефа мисије. Овај изричити пристанак данас се
посебно потенцира јер је раније било случајева
када је он злоупотребљаван и сматрао се да је
дат у случају пожара, поплава или било којих
ванредних околности које су уствари служиле
као оправдање за упад у просторије амбасаде,
а што није у духу Конвенције и сматара се
апсолутно неприхватљивим. Због свега наведеног
држава код које се акредитује има специјалну
обавезу да предузме све потребне мјере да би
спријечила насилан улазак у просторије мисије
или њихово оштећење, нарушавање мира мисије
или повреду њеног достојанства. Овако одређена
неповредивост преноси се и на просторије мисије,
намјештај и друге предмете који се у њима налазе,
као и на превозна средства мисије која не могу
бити предмет никаквог претреса, реквизиције,
запљене или мјера извршења.
Чланом 21. Конвенције предвиђа се обавеза за
државу код које се акредитује представништво
да мора олакшати држави која акредитује да на
њеној територији, у оквиру њеног законодавства,
стиче просторије потребне за њену мисију, или да
дође до просторија на неки други начин. Поред
тога држава пријема такође мора, ако је потребно,
помоћи мисијама да добију пристојне станове
за своје чланове. Од осталих привилегија које
су везане за дипломатске објекте Конвенција
прописује да:
• мисија и њен шеф имају право да истичу
заставу и грб државе која акредитује на
просторије мисије, укључујући и резиденцију
шефа мисије, као и на превозна средства шефа
мисије,
• су архива и документи мисије неповредиви у
свако доба и ма гдје се налазили,
• возила мисије имају имунитет, што значи
да су олобођена претреса, реквизиције,
конфискације или мјера извршења,7
• држава код које се акредитује дозвољава
и штити слободно општење мисије у све
6 Под „просторијама дипломатске мисије“
подразумијевају се зграде или дијелови
зграда и околна земљишта која се користе
за потребе мисије, укључујући и резиденцију
шефа мисије, Миленко Крећа, оп. цит., стр.
110.
7 Родољуб Етински, Међународно јавно
право, Нови Сад, 2006, стр. 346.
8 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
службене сврхе,8
• имају право на неповредивост службене
преписке,9
• дипломатска вализа не смије бити ни отворена
ни задржана као ни курир који је у њеној
пратњи. Посебна заштита дипломатског
курира10 вишеструко је значајна.11
• да таксе и даџбине које убира мисија за
службене радње буду ослобођене од сваког
пореза и таксе.
Привилегије и имунитети дипломатских
представника и њихових породица
Чланом 29. Конвенције предвиђено је да је
личност дипломатског агента (представника)
неприкосновена. Он не може бити подвргнут
8 У општењу са владом и са другим мисијама
и конзулатима државе која акредитује, ма где
се они налазили, мисија може употребљавати
сва одговарајућа средства комуникација,
укључујући и дипломатског курира и поруке
кодексом или шифром. Међутим, мисија
може поставити и користити отпремну
радиостаницу само уз пристанак државе код
које се акредитује.
9 Овим изразом “службена преписка”
означава се свака преписка која се односи на
мисију и њене функције.
10 Држава која акредитује, или мисија, може
именовати и дипломатске курире ад хоц. У
том случају ће он такође имати под резервом
да ће се имунитети који су тамо набројани
престати да се примјењују чим курир буде
предао примаоцу дипломатску вализу која му
је била повјерена.
11 Држава код које се акредитује штити, у
вршењу њихових функција, дипломатског
курира на основу службеног документа
којим се потврђује своје својство. Он ужива
неповредивост своје личности и не може
бити подвргнут никаквој врсти хапшења или
притварања. Пакет који чини дипломтаску
вализу треба да носи видне спољне ознаке
своје природе и може садржавати само
дипломатске документе или предмете за
службену употребу. Дипломатска вализа
може се повјерити заповједнику трговачког
ваздухопловства који треба да атерира на
дозвољено мјесто уласка. Тај заповједник
мора
бити
снабдјевен
службеним
документом у коме је означен број пакета
који чини дипломатску вализу, али се он
не сматра дипломатским куриром. Мисија
може послати неког свог члана да директно
и слободно преузме дипломатску вализу из
руку заповједника ваздухоплова.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
никаквој врсти хапшења или притвора. Држава
код које се акредитује третира га са дужним
поштовањем и предузима све разумне мјере да би
спријечила наношење увреда његовој личности,
његовој слободи или његовом достојанству.
Приватан стан дипломатског агента ужива исту
неповредивост и исту заштиту као и просторије
мисије. Његови документи и његова преписка
такође уживају неповредивост, осим кад се ради о:
a) некој стварној тужби која се односи на приватне
непокретности на територији државе код које
се акредитује, осим ако дипломатски агент
посједује ту непокретност за рачун државе
која акредитује а за потребе мисије;
b) тужби која се односи на насљеђе, у којој се
дипломатски агент појављује као извршилац
тестамента, администратор, насљедник или
легатор по приватној основи, а не у име државе
која акредитује;
c) тужби која се односи на слободне професије
или трговачке дјелатности, ма каква она била,
коју врши дипломатски агент у држави код
које се акредитује, изван својих службених
функција.
Дипломатски агент ужива имунитет и од кривичног
судства државе код које се акредитује. Он такође
ужива имунитет од грађанског и управног судства,
а није обавезан ни да свједочи. Конвенција у својим
нормама појашњава да никаква мјера извршења не
може се предузети против дипломатског агента,
осим у случајевима претходно поменутим, и
под условом да се извршење може спровести, а
да се тиме не вријеђа неприкосновеност његове
личности или стана.
У погледу службе држави, дипломатски агент се
ослобађа одредаба социјалног осигурања које
могу бити на снази у држави код које се акредитује.
Ослобођење овако предвиђено примјењује се исто
тако и на приватну послугу која је у искључивој
служби дипломатског агента, под условом:
a) да се не ради о држављанима или лицима која
имају стално пребивалиште у држави; и
b) да подлијеже одредбама социјалног осигурања
које могу бити на снази у држави која
акредитује или у некој трећој држави.
Овако дато ослобођење не искључује добровољно
учешће у режиму социјалног осигурања државе
код које се акредитује, ако та држава дозвољава
такво учешеће, а и не треба да дира у раније
закључене двостране или вишестране споразуме
о социјалном осигурању, као и да не спречавају
будуће закључивање таквих споразума.
У односу на финансијско право државе пријема,
дипломатски агент ослобођен је свих пореза
и такса, личних или стварних, државних
регионалних или комуналних, с изузетком:
a) посредних пореза који су по својој природи
обично укључени у цијену робе или услуга,
b) пореза и такса на приватну непокретну
имовину на територији државе код које се
акредитује, осим ако је дипломатски агент
посједује за рачун државе која акредитује, а
за потребе мисије,
c) насљедних такса које убира држава код које
се акредитује (под резервом која се односи
на случај смрти члана мисије који није
држављанин државе код које се акредитује
или који у њој нема стално пребивалиште
или члана његове породице који чини дио
његовог домаћинства, када држава код које
се акредитује одобрава изношење покретне
имовине преминулог, осим предмета који
су стечени у тој земљи, а чији је извоз
забрањен у тренутку смрти. Такође, неће се
дипломати наплатити ни насљедне таксе на
покретну имовину која се у држави код које
се акредитује налази једино због тога што
се преминули налазио у тој држави као члан
мисије или као члан породице члана мисије),
d) пореза и такса на личне приходе који потичу
из државе код које се акредитује и пореза
на капитал, који се наплаћују на улагања
извршена у трговачка предузећа чије је
сједиште у држави код које се акредитује,
e) пореза и такса који се убирају као накнада за
посебне услуге,
f) такса за регистрацију, судских, хиоптекарних
и фискалних такса, кад се ради о непокретној
имовини,
под
претходно
поменутим
резервама.
Конвенција чланом 35. налаже држави код које
се акредитује да ослободи дипломатске агенте
свих личних давања, сваке јавне службе, ма какве
природе она била, и војних намета као што су
реквизиције, контрибуције и војни смјештај. У
односу на царинске прописе дипломата такође
има одређене привилегије. Обавеза је државе код
које се акредитује да одобрава увоз и ослобођење
од царина, такса и других даџбина, осим трошкова
ускладиштења, превоза и трошкова за сличне
услуге:
a) предмете намијењене за службене потребе
мисије, брачног друга,
b) предмете намијењене за личну употребу
дипломатског агента или чланова његове
породице који чине дио његовог домаћинства,
укључујући и предмете намијењене за његов
смештај.
Ставом 2. овог претходно поменутог члана
стављен је нагласак на лични пртљаг дипломате.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Сви дипломатски представници ослобођени су прегледа личног пртљага, осим
ако постоје озбиљни разлози да се вјерује да управо тај пртљаг садржи предмете
који не уживају ослобођење или предмете чији је увоз или извоз забрањен
законодавством или подлијеже карантинским прописима државе код које се
акредитује. У таквом случају, преглед пртљага се може вршити смо у присуству
дипломатског агента или његовог овлашћеног представника.
Све наведене привилегије и имунитети који су дати дипломатама односе се и
на чланове његове породице, под којом Конвенција подразумијева брачног
друга и малољетну дјецу. Ова права припадају и њима, али под условом да нису
запослени у држави пријема и да немају њено држављанство. Уобичајена је пракса
да државе не дозвољавају запошљавање члановима породице дипломатског
представника. Ово питање изузетно се може другачије од уобичајене праксе
уговорити билатералним конвенцијама између двије државе. У том случају
сматара се најчешће да запослени чланови породице дипломатског представника
који су у радном односу немају привилегије и имунитете од обавезе плаћања
пореза као и обавеза које проистичу из система социјалног осигурања.
Имунитети и привилегије других чланова дипломатске мисије
Зависно од величине дипломатског преставништва и броја објеката који чине
његов састав, поред дипломата и њихових породица, одређене привилегије
признају се и другим лицима која раде у њима. Обим ових имунитета и
привилегија зависи посебно од једног фактора, а то је да ли та друга лица имају
држављанство државе пријема или не. У категорију осталих лица у дипломатским
преставништвима убрајамо:
• административно и техничко особље са њиховим породицама,
• послужно особље и њихове породице, као и
• приватну послугу чланова мисије.
Када говоримо о административном и техничком особљу општеприхваћена
пракса је да и они уживају исти обим привилегија и имунитета као и сами
дипломатски представници. Међутим, оно што је ставарало одређене дилеме
у развоју дипломатског права је управо статус послужног особља и приватне
послуге које дипломате имају јер су им државе неједнако признавале привилегије
и имунитете. Комисија за међународно право која је припремила текст Конвенције
опредијелила се да постави опште и јединствено правило базирано на оном
што изгледа неопходно и резонски.12 У складу са претходно наведеним, можемо
рећи да чланови административног и техничког особља, као и чланови њихових
породица уколико нису држављани државе пријема, а нису ни стално настањени
у њој, уживају имунитете и привилегије (укључујући ту и имунитет од кривичне
јурисдикције) као и саме дипломате, уз нешто другачије изузетке.
Први од њих је, када се на ова лица не примјењују изузеци, у области царинских
прописа. Наиме, они имају имунитет у овој области, и ослобођени су царина
и других такси за ствари које уносе само приликом првог досељења. Даље,
имунитет од грађанског и управног судства ограничен им је само на радње и
дјела које учине у вршењу службене дужностуи (функционални приступ), за
разлику од дипломатских представника код који је он, како је претходно речено,
много шире постављен.
Чланом 37. Конвенције одређен је положај послужног особља и приватне
послуге. Чланови послужног особља мисије који нису држављани државе код
које се акредитује или који немају у њој стално пребивалиште, уживају имунитет
у погледу поступака учињених у вршењу својих функција и ослобођење од
пореза и такса на плате које примају за своју службу. Они имају и ослобађење
које се односи на одредбе о социјалном осигурања, које могу бити на снази у
држави код које се акредитује. Ова ослобођење за приватну послугу, која је у
искључивој служби дипломатског агента, важе под условом:
12 Мирза Пашић, Дипломатија, Сарајево, 2008, стр. 235.
10 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
a) да се не ради о држављанима или лицима која имају стално пребивалиште
у држави; и
b) да подлијеже одредбама социјалног осигурања које могу бити на снази у
држави која акредитује или у некој трећој држави.
Уколико дипломатски агент има у својој служби особље на које се не
примјењују претходна ослобођења треба да поштује обавезе које послодавцу
намећу одредбе о социјалном осигурању државе код које се акредитује. Поред
свега наведеног, битно је напоменути да претходне категорије ослобађања не
искључују добровољно учешће у режиму социјалног осигурања државе код
које се акредитује, ако та држава дозвољава такво учешеће. Све државе код
које се акредитују ове категорије треба своју јурисдикцију над тим лицима
да врши тако да претјерано не ометају вршење функција мисије. Ово је битно
поменути јер је у протеклим периоду било доста случајева који су управо
довели до супротног понашања органа државе пријема.
Трајање привилегија и имунитета
Посебно значајно питање везано за рад дипломатских представника је питање
када почињу и када престају с уживањем привилегија и имунитета које им
гарантује Конвенција. Прије усвајања Конвенције постојала су три тренутка
од којих је дипломата почињао уживати привилегије и имунитете у земљи
пријема. За шефа мисије први тренутак је био добијање агремана, други
ступање на територију државе пријема, а трећи предаја акредитивних писама.
За остале дипломатске представнике јединствен тренутак је био нотификовање
дипломате у министарству иностараних послова или другом министарству
земље пријема, о чему су се договарале земље слања и земље пријема.13
Конвенција се опредјељује за овај други наведени моменат и прецизира да свако
лице које има право на привилегије и имунитете користи се њима чим ступи
на територију државе код које се акредитује ради преузимања своје службе
или, ако се већ налази на територији, чим је његово именовање нотификовано
министарству иностраних послова или неком другом министарству које буде
уговорено.
Са друге стране, када се функције неког лица које ужива привилегије и имунитет
окончају, те привилегије и имунитети, по правилу, престају у тренутку кад то
лице напушта земљу или по истеку разумног рока који му је дат у ту сврху, али
они важе до тог тренутка чак и у случају оружаног сукоба. Међутим, имунитет
остаје за радње које то лице учини у вршењу својих функција као члан мисије.
Ово питање веома је важно због будућих активности дипломате. Наиме, овај
имунитет који се веже за радње и поступке обављене за вријеме службовања
протеже се и након престанка службе како на државу пријема, тако и на треће
државе. Било би противно духу Конвенције и постојећој дипломатској пракси
када би се на било који начин и у било којим земљама којих се тичу радње
и акти учињени приликом вршења службене дужности дипломате, узели као
основ за његово процесуирање пред органима у тим државама.
Посебно питање трајања имунитета и привилегиија које се повезује са
њиховим трајањем за период након престанка функције дипломате14 везано
13 Дејан Станковић, Дипломски рад - Дипломатски имунитет, Слобомир
Универзитет, Правни факултет, Одјељење Добој, Добој, 2008, стр 39.
14 Функције дипломатском представнику престају:
■■ Једностраним актом држава између којих постоје дипломатски односи,
■■ Избијањем рата између држава које имају успостављене дипломатске
односе,
■■ Нестанком једне од држава које имају дипломатске односе,
■■ Опозивањем дипломатског представника од стране државе именовања
■■ Нотификацијом државе која акредитује држави пријема да су функције
дипломатског представника престале,
■■ Нотификацијом државе пријема држави која акредитује да та држава
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
је смрт дипломатског представника. Конвенција
предвиђа да у случају смрти неког члана мисије,
чланови његове породице и даље уживају
привилегије и имунитете на које имају право
до истека разумног рока који им је потребан
да напусте територију државе код које се
акредитује. У ситуацији када наступи смрт
члана мисије који није држављанин државе код
које се акредитује или који у њој нема стално
пребивалиште, или члана његове породице који
чини дио његовог домаћинства, држава код које се
акредитује одобрава изношење покретне имовине
преминулог, осим предмета који су стечени у тој
земљи, а чији је извоз забрањен у тренутку смрти.
Држава пријема неће наплаћивати ни насљедне
таксе на покретну имовину која се у држави код
које се акредитује налази једино због тога што се
преминули налазио у тој држави као члан мисије
или као члан породице члана мисије.
Без обзира на обим привилегија и имунитета
који се дају дипломатским представницима,
они су у обавези да поштују правни поредак
државе пријема. Конвенција се јасно одредила
о овом питању прописујући да, не дирајући у
њихове привилегије и имунитете, сва лица која
уживају те привилегије и имунитете дужна су
да поштују законе и прописе државе код које се
акредитује. Она су такође дужна да се не мијешају
у унутрашње ствари те државе. Једна од таквих
норми је и начин општења који је Конвенцијом
дат на начин да сви службени послови са државом
код које се акредитује, а које држава која
акредитује повјерава мисији, морају се водити са
министарством иностраних послова државе код
које се акредитује или његовим посредством или,
евентуално, са неким министарством о коме буде
договорено.
У складу са наведеним, обавеза је дипломатског
представништва да се просторије мисије не смију
употребљавати за циљеве који нису у складу
са функцијама мисије онако како су одређене
Конвенцијом или другим правилима општег
међународног права или посебним споразумима на
снази између државе која акредитује и државе код
које се акредитује. Без обзира на вријеме трајања
имунитета, важно је напоменути да оно може
бити скраћено и кроз посебан правни институт
у дипломатском праву, познат под називом
одрицање од имунитета диломата и осталих лица
у представништвима.
Члан 32. Конвенције ово право држава која
акредитује и наглашава на начин да се она може
одбија да призна дипломатског представника
за члана мисије,
■■ Истеком рока на који акредитивно писмо
гласи када је оно дато само за за одређени,
ограничени период, Миленко Крећа, оп. цит.
стр.132-133.
12 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
одрећи судског имунитета дипломатских агената
и лица која уживају имунитет и да то одобрење
мора увијек бити изричито. Још један случај може
раније довести до прекида трајања имунитета, а
везан је за приватноправне послове дипломата и
то посебно ако дипломатски агент или лице које
ужива судски имунитет покрене судски поступак.
У том случају оно се више не може позивати
на судски имунитет у погледу против захтјева
непосредно везаног за основни захтјев. Одрицање
од судског имунитета у погледу неке грађанске
тужбе или захтјева у управном поступку не сматра
се да повлачи одрицање од имунитета у погледу
мјера извршења пресуде, за које је потребно
посебно одрицање.
Закључак
Ако смо дипломатију дефинисали као дјеловање
субјеката међународног права и међународних
односа у сврху вођења и одржавања спољне
политике, а дипломатско-конзуларно право као
грану права која садржи правила међународног
права која се тичу односа у међународној заједници
(а посебно односа између одређених субјеката
међународног јавног права) онда су привилегије
и имунитети једна од правних категорија која на
најбољи начин повезују ова два појма.
Без обзира на вишевјековне покушаје да се
дипломатске привилегије и имунитети уједначе
и да се избјегне неједанако поступање држава
у међусобним односима, према дипломатским
представницима, њиховим породицама као
и другом стручном и послужном особљу, са
сигурношћу можемо констатовати да је то до
сада на најприхватљивији начин, за највећи
број држава, урадила управо Бечка конвенција о
дипломатским односима донесена 1961. године.
Циљ дипломатских привилегија и имунитета
није да се даје предност појединцима већ да
се обезбиједи успјешно извршење функција
дипломатских мисија. То нису лична права
заштићених појединаца него је то право државе
да од друге државе захтијева одређено понашање
према особљу своје дипломатске мисије. Иако се
привилегије и имунитети грешком могу везати
само за личност, битно је напоменути да се члан
дипломатске мисије (као ни остала лица која их
уживају) не може сам одрећи неких привилегија, а
посебно не имунитета. То може учинити изричито
само држава која га је именовала и то без његове
сагласности.
На крају, треба напоменути да злоупотреба
привилегија и имунитета могу ослободити
дипломату и друга лица која их користе судства
државе код које се акредитују, али их никако не
ослобађају од одговорности судства државе која
их је акредитовала.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pretpostavka nevinosti
u krivično–pravnom
zakonodavstvu BiH
Damir Čajić, dipl. iur.
Javno preduzeće Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo
Služba za pravne, kadrovske i opšte poslove Tuzla
e-mail: [email protected]
SAŽETAK
A
ko bismo željeli izdvojiti neko ljudsko pravo koje je esencijalno za
pojedinca u savremenom svijetu teško da bismo mogli pronaći bolji
primjer od principa pretpostavke nevinosti u krivičnom postupku.
To je ujedno jedino pravo koje se redovno krši i čije kršenje se uzima skoro
pa zdravo za gotovo. Njegovi rušitelji su najčešće javni mediji, ali nerijetko i
ovlaštene službene institucije, što predstavlja dodatni razlog za zabrinutost
s obzirom na moć koju posjeduju ovi organi kod formiranja percepcije
javnog mnijenja. Bosna i Hercegovina i ne stoji baš najbolje na polju zaštite
ove pretpostavke tako da su u praksi relativno česti slučajevi njene povrede.
U teksta se ukratko razmatraju neke od metoda njenog narušavanja, kao i
posljedice koje to ima kako po osumnjičenog, odnosno optuženog tako i po
pravičnost čitavog krivičnog postupka.
Ključne riječi: pretpostavka nevinosti, ljudska prava, predrasude, javno
mnijenje, izvještavanje, mediji, policija, nepristrasnost, ravnopravnost,
pravedan tretman.
„Bolje je da 100 počinilaca bude pušteno na slobodu nego
da samo jedan nevin čovjek bude osuđen na smrt.“
Vrhovni sud SAD
o predmetu Coffin protiv SAD, iz 1895. godine
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uvod
Pretpostavka nevinosti je pravo
osumnjičenog, odnosno optuženog
da
se
pretpostavlja
njegova
nevinost. Jedan je od temeljnih
uvjeta za ravnopravan položaj
optuženika kao urođeno „slabijeg“
subjekta krivičnog postupka. Bila je
sastavni dio francuske Deklaracije
o pravima čovjeka i građanina iz
1789. godine.
Pretpostavku nevinosti, u nekom
svom specifičnom pojavnom obliku,
možemo pratiti već od njenih
najranijih početaka u staroj Grčkoj i
Rimu, a potom i u srednjovjekovnoj
Engleskoj. Slučaj Coffin protiv
SAD decidno postulira to da sud
mora ne samo upozoriti stranke
u postupku da optuženi ne može
biti osuđen ukoliko tužiteljstvo ne
dokaže njegovu krivicu van „svake
razumne krivnje“ već mora poroti
skrenuti pažnju i na pretpostavku
nevinosti informirajući je da se
optuženi smatra nevinim. Tom
prilikom je konstatovano kako je
pretpostavka nevinosti neotuđivo
pravo svakog optuženog, koje
mu po prirodi stvari niko ne
smije oduzeti, te da realizacija
iste predstavlja temelj na kojem
počiva implementacija cjelokupne
krivične procedure. Iako nam to i
nije ponajbolje osvjetljeno pratećim
materijalnim dokazima, izgleda
da prve tragove o pojavi neke vrste
pretpostavke nevinosti možemo
naći u zakonima antičke Atine i
Sparte, a to pojedini teoretičari
prava
zaključuju
analizirajući
pojedine odlomke Mascardijevog
De probationibusa.1 Međutim, ako
je njeno postojanje i upitno u staroj
Grčkoj, ne postoji ni sjena sumnje
da je rimsko pravo bilo neposredno
pogođeno rezultatima ove maksime
moderne krivične procedure. Tako
naprimjer na jednom mjestu u
Teodozijevom Kodeksu2 stoji da:
“Tužitelji moraju razumjeti da ne
podnose optužbe ukoliko iste ne
mogu biti potkrijepljene prikladnim
svjedocima,
odlučujućim
dokumentima
ili
posrednim
dokazima koji skupa predstavljaju
1 Giuseppe Mascardi, De
probationibus, XVI vijek nove ere.
2 Teodozijev Kodeks, Rimsko carstvo,
439. godina nove ere.
14 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
nesumnjiv dokaz koji je čišći od dana.“
Sam rimski car Trajan3 je pisao svom
prijatelju Juliju Frontonu da nijedan
čovjek ne bi trebao biti osuđen po
krivičnoj optužbi u odsustvu, jer je daleko
bolje pustiti zločin počinioca da prođe
nekažnjeno nego zbog njega osuditi neku
drugu, nevinu osobu.
Amijan Marčelin, kasnorimski historičar
iz IV vijeka nove ere, u svojoj historiji
Rima prenosio je anegdotu cara Julijana,4
koja na neobično zanimljiv način ilustrira
primjenu ovog principa u rimskom
pravu.
Izvjesni
Numerije,
rimski
guverner iz Galije (današnja Francuska,
op.a.), bio je optuženik na suđenju ispred
ovog rimskog cara, suđenje je bilo javno.
Pomenuti
optuženik se zadovoljavao
isključivo negiranjem svoje krivice,
dok sa druge strane nije bilo dovoljno
dokaza protiv njega. Njegov strastveni
tužitelj, izvjesni plemić Delfidije, sluteći
neminovni kolaps podignute optužbe
nije se mogao više kontrolisati i u jednom
momentu se obratio lično rimskom caru:
„Cezare, šta će biti sa svim krivcima ako je
dovoljno samo poricati počinjeni zločin?“
Car ga je na ovo odmah zapitao: „A šta
će biti sa svim nevinim osobama ako je
dovoljno samo optužiti čovjeka za neko
nedjelo?“ Ovo pravilo je na taj način našlo
svoje adekvatno mjesto i u krivičnom
postupku Rimskog carstva, zajedno sa
svim drugim neprolaznim mudrostima
i pravnim maksimama koje su pripadale
tom sistemu.
Nije baš najjasnije ni kad je ova
pretpostavka,
nama
razumljivim
preciznim
riječima,
uobličena
u
Engleskom common law sistemu. U
jednom engleskom novinskom članku
iz sredine XIX vijeka, koji je pratio
svojevrsnu
genezu
nastanka
ovog
principa, kaže se da izričitog spomena
ove pretpostavke u common lawu nema
prije 1802. godine. Međutim, bez obzira
na to da li je ova tvrdnja istinita ili ne,
nema sumnje u to da je, usprkos tome što
ova pretpostavka nije našla svoj formalan
izraz u ranijim vremenima, njena uloga
u engleskom krivičnopravnom postupku
bila prominentna već od ranog srednjeg
vijeka pa nadalje.
3 Marko Ulpije Trajan, rimski car (53-117).
4 Flavije Klaudije Julijan, rimski car (331-363).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pretpostavka nevinosti u BiH
Pretpostavka nevinosti u našem krivičnom pravu je u suštini
privremena, oboriva pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja
vrijedi dok se ne dokaže suprotno. Kakva je onda njena praktična
vrijednost za optuženika u postupku pred sudom? Prije svega, kao
posljedica ove pretpostavke, optuženi je oslobođen tereta dokazivanja
svoje nevinosti. Teret dokazivanja suprotnog od onog što predviđa
pretpostavka nevinosti je isključivo na tužiocu. Pretpostavka
nevinosti se ne odnosi samo na krivnju optuženog već i na sve druge
bitne elemente koji stoje u međusobnoj vezi sa pojmom krivičnog
djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost).
U osnovi, pretpostavka nevinosti znači da se prema nekoj osobi
koja se tereti za određeno krivično djelo treba postupati kao da ona
nije počinila to djelo, i tako sve dok neovisan i nepristrasan sud
pravosnažnom presudom ne utvrdi njegovu krivicu.
U jako složenom krivičnopravnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine
koje ima ni manje ni više nego četiri krivična zakona i četiri krivična
postupka (Federacije BiH, Republike Srpske, Brčko Distrikta i Bosne
i Hercegovine), sama pretpostavka nevinosti je prilično uniformna,
odnosno jednoobrazna. Ona predviđa da se „svako smatra nevinim
za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova
krivica“.
Ona naravno za sobom vuče i određene neposredne posljedice koje
se sastoje u tome da optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost
jer teret dokazivanja leži na drugoj strani. Sud je obavezan donijeti
oslobađajuću presudu ne samo onda kada je uvjeren u nevinost
optuženog već i onda kada postoji samo razumna sumnja u njegovu
eventualnu krivicu.
Sam zakonodavac je definisao jednu od najneposrednijih posljedica
pretpostavke nevinosti, a na ovom mjestu možemo za primjer
uzeti član 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH prema
kojem „sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja
krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog
zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za
optuženog“. Pomenuto je proizvod načela in dubio pro reo ili u sumnji
pogodnije za osumnjičenog.
Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati
utvrđenom kada je uvjerenje o njenom postojanju stekao iz dokaza
izvedenih na glavnom pretresu i kad o tom pitanju više nema nikakvih
dvojbi. Tom prilikom se sve činjenice koje idu na teret optuženom
moraju dokazati sa apsolutnom sigurnošću. Ukoliko tužiteljstvo ne
bude na visini zadatka oko tog pitanja, iz bilo kojeg razloga, smatra
se da one i ne postoje. Sa druge strane, sve one činjenice koje idu u
korist optuženog se smatraju evidentnim i onda kada su iste samo
vjerovatne, a ne i sigurne. U slučaju da se i nakon savjesne i brižljive
ocjene dokaza razumna sumnja u vinost optuženog ne da otkloniti
sud će takvu situaciju riješiti na način koji je povoljniji za optuženog.
Njena glavna svrha je zapravo spriječiti formiranje predrasuda u
glavama sudaca o tome da je optuženi kriv, odnosno da je počinio
određeno krivično djelo.
Kada je već o tome riječ, potrebno je istaknuti i to da određeni problemi
ipak postoje. Bez ulaženja u pretjerane detalje o tome, reći ćemo to da
su posmatrači misije OSCE-a5 u nekoliko navrata obaviješteni o tome
5 Primjeri nepoštivanja međunarodno priznatih standarda u oblasti zaštite
ljudskih prava pred sudovima u BiH,
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
da neke sudije pokušavaju ubijediti
optužene da se izjasne krivima tvrdeći da
je to u njihovom najboljem interesu, tako
što će se time predmet ažurnije okončati
te bi optuženi mogao biti sankcioniran
blaže u poređenju sa sankcijom koja bi mu
bila izrečna ako se otvori glavni pretres.
U pojedinim ekstremnim primjerima,
posmatrači OSCE-a su primijetili da sudije
razmatraju dokaze i iznose stav kako je
krivica optuženog evidentna te da ne postoji
stvarna mogućnost za izricanje oslobađajuće
presude u slučaju otvoranja glavnog pretresa.
Na takav način optuženi su bili ubjeđivani da
se izjasne krivima. Sudska praksa je pokazala
da su, na našim prostorima relativno skori,
instituti kaznenog naloga i pregovaranja o
krivici izuzetno pogodni za pritiske ovakve
vrste.
Pomenute dvosmislene namjere pojedinih
bosanskohercegovačkih sudija, koje su
redovno upravljene prema tome da se
optuženima pruži „dobar savjet“ i to time
što bi isti priznali počinjenje krivičnog djela,
ustvari kriju želju da se predmet okonča
što prije. Ovakav „poticajan“ pristup često
je prisutan, mada ne uvijek, u slučajevima
kada se izriče novčana kazna ili uvjetna
osuda, vjerovatno u uvjerenju da neće doći do
bilo kakvih suštinski negativnih posljedica
po optuženog. Međutim, takva praksa
je očigledno u suprotnosti sa principom
pretpostavke nevinosti i zapravo prenosi dio
tereta dokazivanja sa optužbe na odbranu.
Sudije se moraju uzdržavati od bilo kakvog
postupanja ili radnji koje mogu sugerirati
ili nagovještavati postojanje prethodno
oblikovanog mišljenja o krivici optuženog.
Upravo je momenat kada se optuženi treba
izjasniti o krivici onaj trenutak u kojem je
prisutan najviši stepen rizika da bi se na
njega mogao izvršiti neprimjeran utjecaj
koji bi ga naveo da se izjasni da je kriv za
počinjeno djelo.
Ako sudija na bilo koji način odaje mišljenje
da je optuženi kriv, osoba koja je bez
branitelja i neuka u svojim pravima, može
zabrinjavajuće jednostavno biti navedena
da se izjasni krivom i tako izbjegne izricanje
strožije krivične sankcije ili dodatne troškove
krivičnog postupka. Bez obzira čak i na to da
li je zapravo ona počinila konkretno krivično
djelo ili ne.
Iz svega navedenog jasno proističe potreba
da se insistira na nepristranom postupku
i pretpostavci nevinosti kao načelima koji
vode ka jačanju povjerenja u sudske odluke.
Aktivna primjena zakonom propisanih
garancija i bezuvjetno insistiranje na
Misija OSCE u BiH.
16 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
poštivanju standarda pravičnog krivičnog
postupka jeste glavni preduvjet konačnom
osuđivanju istinskih počinitelja krivičnih
djela.
Nepoštivanje
principa
pretpostavke
nevinosti predstavlja problem krivične
procedure koji je bez premca u svojoj
ozbiljnosti i koji sa sobom nosi nesagledive
štetne posljedice po ostvarivanje prava
optuženog u postupku. Ostvarivanje ovog
principa je neophodan i neizbježan uvjet
za garantiranje prava na pravičan krivični
postupak i osnovno sredstvo kojim se
ostvaruje vladavina prava u jednoj državi.
Potrebno je, prije svega, posvetiti posebnu
pažnju prema tome da se preduzmu sve
mjere kako bi se u krivičnom postupku
izbjegle bilo kakve naznake koje bi odavale
utiske ili mišljenja svih ovlaštenih službenih
osoba o pitanju krivice optuženog, prije
nego se donese pravosnažna presuda o tome.
Naročito sudije i tužitelji moraju voditi
računa o ovome.
Bilo kakve sumnje u pogledu povrede
pretpostavke nevinosti bi morale biti
predmet istrage Visokog sudskog i tužilačkog
vijeća u BiH, i morale bi biti sankcionisane u
punom obimu predviđenom zakonom. Ovo
se naročito odnosi na eventualne prijave
upućenih prijetnji strožijim sankcijama u
slučaju da se predmet uputi na glavni pretres
i bilo kakvih drugih pritisaka da se optuženi
izjasni nollo contendere.6
Danas je pretpostavka nevinosti, između
ostalog, zagarantovana i članom 6. stav¹
Evropske konvencije o ljudskim pravima i
osnovnim slobodama, koja navodi da „svako
ko je optužen za krivično djelo, smatrat će se
nevinim dok se njegova krivica ne dokaže na
osnovu zakona“.
Pretpostavka nevinosti u
međunarodnoj praksi
Kada je o primjeni pretpostavke nevinosti
na međunarodnoj sceni riječ, onda je
tu kreativna uloga Evropskog suda za
ljudska prava prosto nezaobilazna. Naime,
Evropski sud se u svom radu nekoliko
puta susretao sa slučajevima navodnih
povreda ove presumpcije, na osnovu čega
su ustanovljeni odgovarajući standardi za
praktično ostvarenje njene zaštite. Redovno
naglašavajući ključnu ulogu ovog principa u
okviru prava na pravičan postupak, Evropski
sud je jasno utvrdio da ova pretpostavka
zahtijeva da predstavnici suda, prilikom
6 Latinski „ne želim sporiti“; ovdje se misli na
optužnicu.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
izvršavanja svojih dužnosti, ne smiju polaziti
s unaprijed formiranom percepcijom da je
optuženi počinio krivično djelo za koje se
tereti jer je teret dokazivanja na tužiteljstvu
i svaka sumnja mora ići u korist optuženog.
Pretpostavka nevinosti prožima svaki stadij
cjelokupnog krivičnog postupka, jer ako
se ne poštiva ovaj princip krivičnog prava,
posebno od strane predstavnika suda, onda
krivični postupak i nema nekog naročitog
smisla, odnosno onda je on od samog početka
u većoj ili manjoj mjeri izorkestriran.
Njegova važnost se potvrđuje i u slučaju
kada optuženi odbije da se izjasni o krivici
i time odbije deklarisati svoju nevinost ili
krivicu. U takvoj situaciji, sud je obavezan
po službenoj dužnosti unijeti u zapisnik da
se optuženi izjašnjava da nije kriv, kako bi
se održala upravo pretpostavka nevinosti.
Ovaj princip sadržan je i u članu 65. Statuta
Međunarodnog krivičnog suda, i njime
se nastoji uspostaviti ravnoteža između
interesa efikasnosti krivičnog postupka i
presumpcije nevinosti, čime se osigurava da
nevina osoba greškom ne bude proglašena
krivom.
Evropski sud je u predmetu Minelli protiv
Švicarske, iz 1983. godine, utvrdio povredu
pretpostavke nevinosti onda kada je
optuženom naloženo da nadoknadi troškove
sudskog postupka i pratećih novačnih
kazni, premda je postupak obustavljen
zbog zastare, jer je domaći švicarski sud
zaključio kako bi postupak u konačnici
vjerovatno doveo do osuđujuće presude
da nije nastupila zastara. S obzirom na to
da krivica optuženog nije bila dokazana u
skladu sa zakonom, a naročito što optuženi
nije mogao upražnjavati svoje ustavno pravo
na odbranu nije dopušteno navoditi razlog u
kojem se naslućuje da sud smatra optuženog
krivim makar to u strogom smislu i nije bilo
formalno izrečeno.
Evropski sud smatra pretpostavku nevinosti
toliko bitnom da je u jednom predmetu
donio presudu prema kojoj ovu pretpostavku
moraju poštivati svi zvaničnici, a ne samo
suci i tužitelji. Sud je tom prilikom podsjetio
da će pretpostavka nevinosti biti povrijeđena
ako izjava nekog zvaničnika odražava
mišljenje da je uhapšena osoba kriva prije
nego što se njena krivica dokaže u skladu
sa zakonom. U ovom slučaju, Evropski sud
je utvrdio povredu pretpostavke nevinosti
u usmenoj izjavi koju je dao direktor Odjela
za krivične istrage u Parizu prilikom
konferencije za štampu, gdje je isti izjavio
da je akcija policije uspješno završena
i da su sve osobe umiješane u predmet
uhapšene. Francuska je, kao tužena strana,
bila odgovorna za povredu pretpostavke
nevinosti i naređeno joj je da tužitelju plati
iznos u ekvivalentu vrijednosti od 600.000
KM, na ime materijalne i nematerijalne štete
koju je prouzrokovala sporna izjava njenog
zvaničnika.
Drugim riječima, čak ni policija ne smije
davati izjave koje navode na zaključak
da je neko počinio krivično djelo prije
nego njegova krivica bude utvrđena
pravosnažnom presudom.
Suci se još dodatno moraju suzdržavati
od preduzimanja bilo čego što bi se moglo
protumačiti
kao
predrasuda
prema
optuženom ili osumnjičenom. Očuvanje
vanjskog izraza nepristranosti suda je
apsolutni prioritet.
Mediji i pretpostavka nevinosti ili
krivnje
Vjerujem da niko od nas neće imati
naročitih problema da prizove u sjećanje
neke spektakularne scene hapšenja osoba
osumnjičenih za kriminal, kako u Bosni
i Hercegovini tako i u okolnim zemljama.
Glavna i osnovna tema u ovoj priči su
osnovna ljudska prava osoba koje policija
hapsi dok to mediji približavaju javnosti.
Ako ćemo pošteno, onda ćemo priznati da
se u velikom broju slučajeva radi o licima za
koje uglavnom mislimo, ili čak vjerujemo,
da se bave poslovima s one strane zakona i
da ih policija opravdano hapsi i izvodi pred
sud.
Razmišljajući na taj način, vrlo je jednostavno
zaboraviti da se i na njih odnosi jedno od
temeljnih ljudskih prava nezaobilazno u
većini pravosuđa civilizovanog svijeta, a
radi se naravno o pravu na presumpciju
nevinosti. Čak ni tako plemenit cilj poput
borbe protiv organizovanog kriminala nije i
ne može biti vrijedan gaženja ovog temeljnog
ljudskog prava. Nećemo puno pogriješiti ni
ako kažemo da je na ovome zasnovan čitav
koncept pravednosti u krivičnom postupku.
Potrebno je imati u vidu činjenicu da u
trenutku hapšenja takvih lica nikome od njih
nije suđeno, niti su osuđeni za konkretna
krivična djela. Oni nisu čak ni optuženi. Za
njih je tek izdat sudski nalog za hapšenje
zbog toga što za njih postoje osnovi sumnje
da su počinili određeno krivično djelo.
Osnove sumnje predstavljaju jedan određen
standard dokazivanja koji je ipak dosta niži
od osnovane sumnje, odnosno od standarda
koji zahtjeva podizanje optužnice.
Čini se da je ovdje krucijalna uloga
policije. Ona je ta koja ne samo da hapsi
osumnjičene već i ustupa vlastite operativne
snimke, ponekad čak i čini dostupnim
izjave uhapšenika, te oficijelno ili još češće
neoficijelno poziva medije da se aktivno
uključe. Očigledno je to da ni policija nije
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
imuna na želju da pokaže kvalitet svog rada
i postignute uspjehe, međutim takođe je
tačno i to da se to poslije redovno sakriva na
ružan način tvrdnjama da su mediji tu bili
slučajno, što se doima malo vjerovatnim.
Ono što nikako nije sporno je to da kad
god policija objavi podatak da je uhapšen
počinilac nekog krivičnog djela ona čini
povredu pretpostavke nevinosti koja treba
da štiti tu istu osobu. Da ne govorimo o
predrasudama koje se stvaraju kod javnog
mnijenja.
Na ovom mjestu nikako ne smijemo
amnestirati ni same novinare, koji
zloupotrebljavaju
svoju
profesiju
i
manipulišu javnošću.
Vijeće za štampu BiH je u posebno pravljenoj
analizi poštivanja etičkih normi, tokom 2004.
i 2005. godine,7 konkretno navelo desetine
primjera u kojima su bosanskohercegovačke
novine donosile preuranjene sudove i kršile
pretpostavku nevinosti uhapšenih i lica
osumnjičenih za kriminalne aktivnosti.
Uzimimo samo jedan slučaj za primjer.
Tokom 2005. godine, na spektakularan
način, pred televizijskim kamerama, u
jednom sarajevskom naselju uhapšen je
nekadašnji komandant Armije BiH. Mediji
su pisali da je isti uhapšen zbog učestvovanja
u kamatarenju i ostalim organizovanim
kriminalnim aktivnostima. Zajedno sa njim
je uhapšeno još nekoliko osoba, čija imena su
objavljena, a lica jasno pokazana. Identičan
tretman je naravno doživio i taj komandant.
Dvije uhapšene osobe puštene su na slobodu
nakon nekoliko sati, dok je jedna zadržana
u pritvoru dvije sedmice i potom puštena.
Mediji su u detalje pratili njihovo hapšenje
dok nikom nije bilo naročito zanimljivo kad
su isti naposljetku bili oslobođeni. Očigledno
to nije bila dovoljno interesantna vijest.
Iz ovoga možemo zaključiti da nisu sporne
objavljene medijske informacije već su
sporne bile formulacije. Nikako ne može biti
suvišno objavljivanje vijesti o hapšenjima
lica, pogotovo kad se radi o krivičnim
djelima za koja u javnosti postoji veliki
interes i društvena zabrinutost. Ali ako u
takvoj situaciji mediji objave puna imena i
prezimena tih lica, uz navode da su te osobe
učestovale u počinjenju krivičnih djela ili
da su počinile određena krivična djela, što
i nije rijedak slučaj, onda ti isti mediji krše
zakonske norme i profesionalne standarde
izvješćavanja.
Moramo se zapitati šta je ustvari cilj
medijskog izvještavanja? Ako je cilj
7 Vijeće za štampu BiH, monitoring štampanih
medija 2004-2005. godina.
18 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
profesionalno
prenošenje
informacije,
onda je na primjeru ovog gore slučaja bilo
sasvim dovoljno da se prilikom objavljivanja
snimaka osumnjičenih njihova lica zatamne
ili zasjene, a lična imena i prezimena ostave
na inicijalima. Sa druge strane, ako je cilj
izvještavanja da vidimo njihovu nesreću,
očaj i drugu dramu u njihovim životima
onda je sva novinarska profesija svedena na
nivo običnih tabloida.
Dakle, izbor profesionalnog novinara treba
uvijek biti informacija, a ne senzacija.
Zaključak
Trenutno stanje u Bosni i Hercegovini
nesumnjivo ukazuje na postojanje problema
širih razmjera i zabrinjavajuće prakse.
Nepoštivanje
principa
pretpostavke
nevinosti nikad nije nevino, jer vrlo lako
može prouzrokovati ozbiljne posljedice po
ostvarivanje prava optuženog u krivičnom
postupku. Ostvarivanje ovog principa ne
samo da je neophodan i neizbježan uvjet
za garantiranje prava na pravičan krivični
postupak nego je i sredstvo kojim se postiže
povjerenje u nepristrasnost pravosudnih
institucija.
Primijećeno postupanje sudija i tužitelja,
sračunato na poticanje osumnjičenih,
odnosno optuženih da se izjasne krivima kako
bi se predmeti jednostavnije i brže okončali,
treba strogo sankcionisati jer se time, prije
svega, podriva povjerenje osumnjičenog,
odnosno optuženog u pravičan tretman pred
nadležnim organima, kao i u mogućnost da
se dođe do eventualno oslobađajuće presude.
Zbog toga je neophodno da svi učesnici u
krivičnom postupku poduzmu sve što je u
njihovoj moći kako bi se optuženi osjećao
proceduralno potpuno zaštićenim. Sudije
i tužitelji moraju posvetiti posebnu pažnju
prilikom odabira riječi kada se obraćaju ili
koje upućuju osumnjičenom ili optuženom.
To je posebno važno u najdelikatnijem
stadiju postupka, kada se optuženi treba
izjasniti o krivici.
U toku postupka za izjašnjenje o krivici ili za
izdavanje kaznenog naloga, sudije moraju
posvetiti posebnu pažnju da optuženog
pouče o pravnim posljedicama izjašnjavanja
krivim za počinjenje djela koje mu se stavlja
na teret. Uz to, oni moraju voditi računa da
izbjegnu, kada zahtijevaju od optuženog da
se usmeno izjasni o krivici, svaku formulaciju
kojom bi mogli uticati na njegovo izjašnjenje.
Bilo kakvo kršenje etičkih kodeksa od strane
tužitelja ili sudija mora biti bez iznimke
strogo disciplinovano.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ISPRAVKA NETAČNIH PODATAKA I DOPUNA
AUTENTIČNIH PODATAKA
U MATIČNIM KNJIGAMA U FEDERACIJI BOSNE
I HERCEGOVINE PREMA NOVOM FEDERALNOM
ZAKONU O MATIČNIM KNJIGAMA
Nedim Mehmedović, dipl. iur.
MUP Kantona Sarajevo
I – Uvodni dio
U novom Zakonu o matičnim knjigama („Službene novine FBiH“, br. 37/12
- ZMK) sljedeći članovi predstavljaju zakonsku osnovu za obradu ličnih
podataka,1 odnosno za ispravku netačnih podataka u matičnim knjigama
Federacije BiH, kao i za dopunu autentičnih podataka koji nisu upisani u
matičnu knjigu rođenih (MKR):
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
Član 6. (Primjena Zakona o upravnom postupku),
Član 7. (Organ nadležan za vođenje matičnih knjiga),
Član 39. (Upis prijavljenih podataka u matičnu knjigu),
Član 40. stav 1. i 2. (Rok za upis podataka),
Član 41. (Obavezno upoznavanje lica sa upisanim podacima),
Član 42. stav 1. (Dopuna, odnosno naknadni upis pojedinih podataka u
MKR),
Član 46. (Ispravljanje grešaka prije zaključenja upisa),
Član 47. (Ispravljanje podataka poslije zaključenja upisa),
Član 53. (Zabrana precrtavanja, brisanja i prepravljanja u matičnim
knjigama),
Član 59. (Ažuriranje drugog primjerka matične knjige) i
Član 69. (Zaštita podataka iz matičnih knjiga).
Kada se analiziraju gore pomenute odredbe da se zaključiti da novi ZMK
uopće nije normirao dopunu, odnosno naknadni upis nedostajućih
autentičnih podataka u matičnoj knjizi vjenčanih (MKV), u matičnoj knjizi
državljana (MKD) i matičnoj knjizi umrlih (MKU).
Član 42. stav 1. ZMK-a je normirao samo dopunu, odnosno naknadni upis
1 U članu 3. stav 1. alineja 1. Zakona o zaštiti ličnih podataka („Sl. glasnik BiH“, br. 49/06, 76/11 i
89/11) data je definicija izraza „lični podaci“, te u istom stoji: „Lični podaci znače bilo koju informaciju
koja se odnosi na fizičko lice koje je identificirano ili se može utvrditi identitet lica“, dok je u članu
3. stav 1. alineja 5. istog zakona definisan izraz „obrada ličnih podataka“, te u istom stoji da: „Obrada
ličnih podataka podrazumijeva bilo koju radnju ili skup radnji koje se vrše nad podacima, bilo da je
automatska ili ne, a posebno prikupljanje, unošenje, organiziranje, pohranjivanje, prerađivanje
ili izmjenu, uzimanje, konsultiranje, korištenje, otkrivanje prijenosom, širenje ili na drugi
način omogućavanje pristupa podacima, svrstavanje ili kombiniranje, blokiranje, brisanje ili
uništavanje.“
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pojedinih podataka u MKR, ali ne i u ostale
tri matične knjige (MKV, MKD i MKU),
dok je, sa druge strane, član 47. ZMK-a
normirao samo postupak ispravke podataka
u matičnim knjigama nakon zaključenja
upisa, ali ne i dopunu podataka u matičnim
knjigama nakon zaključenja upisa.
U predstojećem periodu neophodno je
izvršiti zakonsku izmjenu / dopunu ZMK-a
u smislu da se normira na decidiran način
postupak dopune, odnosno naknadnog
upisa autentičnih podataka u MKV, MKD i
MKU, kao što je ranije bilo propisano u članu
33. Zakona o matičnim knjigama („Sl. list
RBiH“, br. 20/92 i 13/94).
Član 33. navedenog zakona je propisivao
da se naknadni upis činjenica i podataka u
matične knjige, ukoliko usljed više sile ili
iz drugih sličnih razloga pojedine činjenice
i podaci nisu mogli biti upisani u matične
knjige, vršio se samo na osnovu rješenja
nadležnog organa unutrašnjih poslova na
čijem području se vodila matična knjiga
u koju se ima izvršiti dopuna podataka.
Posebnim članom 30. ovoga zakona je
bilo regulisano pitanje ispravki grešaka
u matičnim knjigama nakon zaključenja
upisa i to samo na osnovu rješenja
nadležnog organa unutrašnjih poslova na
čijem području se vodila matična knjiga
u koju se ima izvršiti ispravka podataka.
Dakle, ukoliko se vršila ispravka podataka
u matičnim knjigama nakon zaključenja
upisa, zakonski osnov za rješenje o ispravci
podataka je bio član 30, a ukoliko se vršila
dopuna podataka u matičnim knjigama
nakon zaključenja upisa pravni osnov za
dopunu podataka predstavljao je član 33.
Zakona.
Svakako, ukoliko se istovremeno vršila
ispravka i dopuna podataka u matičnim
knjigama pozivalo se, u odluci o ispravci i
dopuni podataka u matičnim knjigama, na
oba člana (članovi 30. i 33.), jer se u praksi
veoma često dešavalo da treba istovremeno
izvršiti ispravku i dopunu određenog
podatka u matičnoj knjizi (npr. u MKR:
ispravka imena oca sa „Mehmed“ na
„Mustafa“ i dopuna udatog ili djevojačkog
prezimena majke u rubrici „Prezime majke za majku i djevojačko prezime“).
Dakle, novi ZMK normira u članu 42. stav
1. samo dopunu podataka u MKR, ali ne i u
ostale tri matične knjige (npr. potrebno je u
MKV izvršiti dopunu podataka o roditeljima
bračnih partnera – ženika i nevjeste, jer nisu
upisani prilikom sklapanja braka).
Zbog nepostojanja odgovarajućeg zakonskog
osnova za dopunu podataka u MKV, MKD
i MKU u novom ZMK, nadležne službe
općinskih / gradskih organa u uvodu svoje
odluke – rješenja se pozivaju na član 47.
ZMK-a, iako taj član uopće ne govori o
dopuni podataka u matičnim knjigama,
20 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
već o ispravci podataka, odnosno grešaka u
matičnim knjigama.
Međutim, treba jasno razgraničiti ispravku
podataka u matičnim knjigama od dopune
podataka u matičnim knjigama, kao i od
naknadnog upisa u MKR, MKV i MKU.
Naime, ispravka podataka podrazumijeva
da je određena činjenica pogrešno / netačno
upisana u matičnoj knjizi, dopuna podataka
podrazumijeva da postoji osnovni upis, ali
sa nepotpunim (nedostajućim) podacima
u matičnoj knjizi, dok naknadni upis u
MKR, MKV i MKU podrazumijeva da upće
ne postoji osnovni upis u te knjige, te da
se naknadno na osnovu inostranog izvoda
ili odlukom nadležnog organa (općinskog
organa, suda i sl.) odobrava naknadni upis
(npr. lice je rođeno 1948. godine u Sarajevu i
nije upisano u MKR do sada, te ga je potrebno
naknadno upisati u MKR u mjestu i općini
rođenja – postupiti shodno članu 42. stav
2. ZMK-a ili npr. lice je umrlo prirodnom
smrću 1987. godine u Zenici, te nije izvršen
redovan upis u MKU, te će se sada činjenica
smrti naknadno upisati u MKU u Zenici
odlukom nadležnog općinskog organa –
postupiti u skladu sa članom 49. ZMK-a).
Poređenja radi, u Zakonu o matičnim
knjigama u RS („Službeni glasnik Republike
Srpske“, br. 111/09 i 43/13) u članu 44. stav
1. decidirano je propisano: „Ispravke u
matičnim knjigama nakon zaključenja upisa
mogu se vršiti samo na osnovu pravosnažnog
rješenja nadležnog organa.“
Posebnim članom 46. stav 1. pomenutog
zakona je regulisano pitanje dopune
podataka u matičnim knjigama, te je
propisano sljedeće: „Ako usljed više sile ili
drugih sličnih razloga pojedine činjenice
i podaci nisu mogli biti upisani u matične
knjige, naknadni upis tih činjenica i
podataka u matične knjige može se izvršiti
samo na osnovu rješenja nadležnog organa.“
Također, zakoni koji regulišu ovu materiju
u susjednim državama (Zakon o državnim
maticama Republike Hrvatske i Zakon o
matičnim knjigama Republike Srbije) u
odvojenim članovima regulišu pitanje
ispravki grešaka (pogrešnih podataka),
dopune (nedostajućih) podataka u matičnim
knjigama i naknadnih upisa u matične
knjige, po isteku zakonskog roka.
Pitanje ispravki netačnih podataka i dopune
autentičnih podataka u svim matičnim
knjigama je jako bitno iz razloga što matične
knjige predstavljaju osnovne službene
evidencije o ličnom stanju građana, iz kojih
se crpe lični podaci o rođenju, vjenčanju,
državljanstvu, smrti i promjenama u
istim, zatim za regulisanje svih statusnih
prava građana (određivanje JMB-a, prijava
prebivališta / boravišta, određivanje ličnog
imena, utvrđivanje državljanskog statusa,
sticanje / oduzimanje / ograničavanje
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
poslovne
sposobnosti,
(ne)potpuno
usvojenje, prekršajna i kaznena evidencija,
poreska evidencija, statistički podaci i sl.).
Veliki broj građana u Bosni i Hercegovini
ima određenu grešku u nekoj od matičnih
knjiga ili mu određeni podatak nije upisan
u odgovarajuću rubriku matične knjige
(greška u ličnom imenu, danu, mjesecu
i godini rođenja, mjestu rođenja, ličnom
imenu roditelja ili pak propust upisa JMB-a,
konstatacije državljanstva BiH u MKR,
nesprovođenje braka kroz MKR i MKD,
neevidentiranje razvoda braka kroz MKV
i MKR, neevidentiranje promjene ličnog
imena ili ispravke greške u svim matičnim
knjigama, propust evidentiranja rješenja o
usvojenju i sl.).
Greške i propusti prilikom upisa pravno
relevantnih činjenica u matične knjige
nastajale su kao rezultat nehotičnih grešaka,
neažurnosti, nesavjesnog rada i nedovoljne
stručne educiranosti službenih lica koja su
radila na i u vezi sa poslovima koji su vezani
sa matičnim knjigama.
Sa druge strane, do grešaka i propusta je
dolazilo i zbog samih građana jer su prilikom
prijava određenih pravno relevantnih
činjenica davali netačne i neistinite podatke,
koji se nisu provjeravali i sravnjavali. Isto
tako do grešaka i propusta je dolazilo i zbog
objektivnih razloga, prelaska iz jednog
društveno-političkog sistema u drugi,
mijenjanja pravila pravopisa, prepisivanja u
matične knjige (općine / grada) iz izvornika vjerskih knjiga, vanrednih okolnosti kao što
je rat, itd.
Međutim, to vrijeme je sada iza nas, te
prema pozitivnim propisima u Federaciji
Bosne i Hercegovine koji se odnose na oblast
ličnih podataka u predmetnoj materiji,
a prije svega mislimo na ZMK, Zakon o
ličnom imenu („Službene novine FBiH“,
br. 7/12), Zakon o zaštiti ličnih podataka
(„Sl. glasnik BiH“, br. 49/06, 76/11 i 89/11),
Zakon o zaštiti tajnih podataka („Sl. glasnik
BiH“, br. 54/05 i 12/09) i Zakon o slobodi
pristupa informacijama u Federaciji Bosne
i Hercegovine („Sl. novine FBiH“, br. 32/01
i 48/11), lični podaci trebaju biti tačni i
autentični, te lični podaci koji su netačni i /
ili nepotpuni, s obzirom na svrhu zbog koje
su prikupljeni ili se dalje obrađuju, trebaju
biti ispravljeni, dopunjeni ili izbrisani.
Pogrešni i/ili nepotpuni podaci u matičnim
knjigama stvaraju veliki broj problema
građanima
u
ostvarivanju
njihovih
prava i na zakonu zasnovanih interesa, te
istovremeno drugim fizičkim i pravnim
licima
onemogućavaju
ili
otežavaju
ostvarivanje vlastitih prava i interesa
proizašlih iz pravnog odnosa sa pomenutom
kategorijom građana (npr. problem knjiženja
kupoprodajnog ugovora u zemljišne knjige).
Naime, takvi neautentični i nepotpuni
podaci u matičnim knjigama se veoma često
preslikavaju u zemljišne knjige, katastarske
knjige, statističke podatke, stvarajući duple
ili višestruke identitete, čime se stvara
pravna nesigurnost u društvu i državi, kao
i u pravnom prometu (npr. lice koje je umrlo
ima jedno lično ime u MKR, drugo lično
ime u identifikacionim ispravama kojima
se koristilo u toku života, a treće lično ime
u zemljišnim knjigama, dok je u MKR kod
jednog broja djece - zakonskih nasljednika
upisano jedno lično ime oca (umrlog), a kod
drugog broja djece - zakonskih nasljednika
upisano drugo lično ime oca u MKR, te je
ostavinski postupak veoma teško sprovesti;
ili npr. određeni broj lica u ratnom periodu
primljen je u državljanstvo RBiH i/ili RS
pod lažnim ili netačnim ili nepotpunim
podacima, koji su u kasnijem periodu bili
rezultat ispravki, dopuna, dokazivanja, pa i
krivičnih i političkih implikacija; ili npr. lice
koje je umrlo se liječilo tuđom zdravstvenom
knjižicom, koja je pripadala njegovom bratu,
te je smrću tog lica nastao pravni problem za
brata. Naime, u potvrdu o smrti na osnovu
koje je izvršen upis u MKU je upisano lice
koje ustvari nije umrlo i kojem je u MKR po
osnovu MKU konstatovana smrt (lice dolazi
da zamijeni ličnu kartu i prilaže izvod iz
MKR u kojem je konstatovana njegova smrt
i uvjerenje o državljanstvu, te mu službenik
nakon izvršenog uvida u priloženu
dokumentaciju ukazuje na postojanje
pravnog problema), te sada to živo lice
sudskim putem mora dokazati da je umro
njegov brat, a ne on, kako bi se na osnovu
pravosnažne sudske odluke izvršila ispravka
identiteta umrlog lica u matičnim knjigama,
kako bi se vratio pravni subjektivitet živome
licu.
II – Pregled i komentar
pojedinačnih članova iz poglavlja:
I – Uvodni dio
- Član 6. (Primjena Zakona o
upravnom postupku) Članom 6. st. 1. i 2. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Postupci koji se vode prema ovome
zakonu radi utvrđivanja činjenica ili drugih
podataka koji se upisuju u matične knjige i
u kojima se donose rješenja i izdaju izvodi i
uvjerenja i drugi slučajevi predviđeni ovim
zakonom, provode se prema odredbama
Zakona o upravnom postupku („Sl. novine
FBiH“, br. 2/98 i 48/99), osim u slučajevima
u kojima je ovim zakonom drukčije
određeno.
Kada organ uprave općine i grada nadležan
za matične knjige ili organi unutrašnjih
poslova kantona i Federacije riješavaju po
zahtjevu građana radi utvrđivanja činjenica
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i podataka koji se vode u matičnim knigama (redovan ili naknadni
upis), dužni su dokaz o tim činjenicama ili podacima pribaviti
po službenoj dužnosti od organa uprave općine i grada koji vodi
matične knjige o tim podacima o čemu službeno lice sastavlja
službenu zabilješku.“
Naime, članom 2. Zakona o upravnom postupku (ZUP) je propisano
sljedeće:
„Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se
samo iznimno, posebnim federalnim zakonom urediti drukčije
nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drukčije
postupanje u tim pitanjima, sa tim da ne mogu biti protivna
načelima ovog zakona.“
Tako u knjizi „Komentar Zakona o upravnom postupku Federacije
Bosne i Hercegovine sa sudskom praksom“ od dr. Pere Krijana, stoji:2
„Posebnim federalnim zakonom mogu se iznimno propisati i drukčija
pravila upravnog postupka u pojedinim pitanjima postupka, koja će
se razlikovati od općih pravila postupka propisanih ZUP-om. Takva
drukčija pravila upravnog postupka mogu se propisati iznimno kada
je to nužno za rješavanje nekih upravnih stvari ili nekih procesnih
pitanja koja, zbog određenih specifičnosti, odnosno posebnosti,
trebaju biti drukčija od propisanih u okviru ZUP-a koji propisuje opća
pravila upravnog postupka. Po sadržaju ta procesna pitanja upravnog
postupka mogu biti drukčija samo za ‘pojedina pitanja postupka’ i
samo onoliko koliko je stvarno neophodno da budu drukčija od općih
pravila upravnog postupka propisanog ZUP-om, tj. samo koliko je
potrebno da budu primjerena za rješavanje određene vrste upravnih
stvari. To može biti npr. drukčije propisivanje nadležnosti, dužine
rokova, pravnih lijekova, drukčije obavljanje nekih radnji postupka,
drukčiji oblik upravnog akta i sl.
Pravila posebnog upravnog postupka mogu se propisati samo
federalnim zakonom i to, u pravilu, onim kojima se uređuje
određena upravna materija, npr. u carinskom zakonu, poreznom
zakonu, zakonu o mirovinskom osiguranju, u zakonu kojim se
propisuju određeni oblici inspekcijskog nadzora i dr. Kantonalnim
- županijskim zakonom ne mogu se propisivati odredbe o posebnim
pravilima upravnog postupka drukčijim od propisanih u ZUP-u,
a ni federalnim propisom niže pravne snage od federalnog zakona
(uredbom, pravilnicima i dr.).
Prema odredbama ovog članka, moraju biti kumulativno ispunjena
četiri uvjeta da bi se federalnim zakonom mogle propisati odredbe
posebnog upravnog postupka:
■■ da odstupanje od odredaba ZUP-a bude iznimno;
■■ da je to nužno za rješavanje određenih upravnih stvari;
■■ da se to odnosi samo na pojedina procesna pitanja upravnog
postupka;
■■ da propisane odredbe posebnog upravnog postupka ne budu
protivne načelima ZUP-a (od čl. 4. do 16.).
Iz ovih uvjeta može se zaključiti da je intencija što manje propisivati
odredbe o posebnom upravnom postupku, odnosno što manje
odstupati od općih procesnih pravila propisanih u ZUP-u.
Po pravnoj snazi, pravila posebnog upravnog postupka su jača od
općih pravila tog postupka propisanog ZUP-om, jer posebna pravila
isključuju primjenu općih pravila upravnog postupka (lex specialis
derogat legi generali).3
2 Pero Krijan, Komentar Zakona o upravnom postupku FBiH sa sudskom praksom,
Privredna štampa, Sarajevo, 2002, str. 24-27.
3 SUDSKA PRAKSA:
− Odstupanje od Zakona o općem upravnom postupku može se propisati samo zakonom
i kada je to neophodno za drukčije postupanje u određenoj upravnoj oblasti (Ustavni sud
Jugoslavije, U-268/68 od 25. IX. 1968.).
− Nije suprotno Zakonu o općem upravnom postupku da se za određenu upravnu oblast
posebnim zakonom drukčije urede pojedina pitanja upravnog postupka (Ustavni sud
22 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Sa druge strane, članom 3. ZUP-a je propisana supsidijarna (dopunska)
primjena zakona, u kojem stoji:
„U upravnim oblastima za koje je federalnim zakonom propisan
poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, sa tim
da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja
nisu uređena posebnim zakonom.“
„Odredbe ZUP-a, kao odredbe općeg značaja, imaju dopunski
(supsidijarni) karakter u odnosu na odredbe zakona (u pravilu
materijalnog zakona) kojima su propisane posebne odredbe
upravnog postupka, jer odredbe o posebnom upravnom postupku
isključuju primjenu općih pravila upravnog postupka propisanog
ZUP-om. To proizlazi iz općeg pravnog načela - lex specialis derogat
legi generali (poseban zakon derogira opći). Stoga se u konkretnoj
primjeni materijalnog propisa uvijek postupa po pravilima posebnog
upravnog postupka, jer su ona, u pitanju koje propisuju, adekvatna
za primjenu tog materijalnog propisa, a ne pravila općeg upravnog
postupka propisana ZUP-om, sa tim da se u svemu ostalom (što ne
sadrži poseban upravni postupak) postupa prema općem upravnom
postupku propisanom ZUP-om. Prema tome, ako je u rješavanju
određene upravne stvari neko procesno pitanje drukčije propisano,
npr. rok za žalbu propisan je osam dana, a u ZUP-u koji propisuje
pravila općeg upravnog postupka taj je rok 15 dana (član 227. stav
1.), u takvom slučaju rok za žalbu je osam dana, a u svemu drugom
u rješavanju te upravne stvari postupa se supsidijarno prema
odredbama ZUP-a (npr. način službenog komuniciranja sa strankom,
dostavljanje pismena, provođenje dokaznog postupka, sastavljanje
upravnog akta, provođenje žalbenog postupka, postupka izvršenja,
itd.).“4
Članom 6. stav 2. ZMK-a je propisana obaveza organa općine
nadležnog za matične knjige ili organa unutrašnjih poslova kantona ili
Federacije da su, kada vode upravni postupak redovnog ili naknadnog
upisa u matične knjige, dužni da dokaz o činjenicama ili podacima
Jugoslavije, U-52/83 od 23. III. 1983.).
− Odlukom skupštine općine ne može se mijenjati zakonom utvrđeni postupak za rješavanje
u upravnim stvarima (Ustavni sud Jugoslavije, U-357/68 od 12. II. 1969.).
− Samo se zakonom može, ako je to neophodno za postupanje u određenoj upravnoj oblasti
(član 2. ZUP-a), odstupiti od općeg pravila o nadležnosti organa uprave za rješavanje u
upravnim stvarima (Ustavni sud BiH, U-204/71 od 3. III. 1971.).
− Propisom organa uprave (pravilnikom) ne mogu se propisivati pravila upravnog postupka
(VSS, U-6765/75 od 4. II. 1977.).
− Odredbe carinskog zakona koje dozvoljavaju da se u određenom roku i ispunjene uvjete
može naknadno obračunati, naplatiti ili povratiti carina, predstavljaju posebna pravila
carinskog postupka u odnosu na propisana ZUP-om (Vrhovni sud FBiH, br. U-181/96 od
2. IV. 1997.).
4 SUDSKA PRAKSA:
− Kada je nekim zakonom drukčije propisano neko pitanje iz upravnog postupka, u takvim
slučajevima treba shvatiti da je zakonodavac htio samo tu instituciju drukčije regulirati
nego što je to propisano u Zakonu u općem upravnom postupku. Stoga se, u svemu ostalom
što nije posebno propisano, primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, jer o tim
pitanjima zakonodavac nije imao posebnih razloga da odstupa od općih pravila upravnog
postupka (VSJ, Už-5591/65 od 25. VI. 1965.).
− Kad je posebnim zakonom propisan upravni postupak kojim se odstupa od propisanog u
Zakonu o općem upravnom postupku, tada se pri rješavanju upravne stvari mora postupati
prema odredbama zakona u kojima su propisane posebne (drukčije) odredbe postupka
(SVS, Už-5634/57 od 1. XI. 1957.).
− Odredbe postupka u Zakonu o penzijskom osiguranju su odredbe posebnog upravnog
postupka u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku (SVS, Už-249/60 od
8. IV. 1960.).
− Pošto je postupak za naplatu poreza propisan posebnim zakonom, to se naplata poreza
vrši po odredbama tog posebnog zakona (Ustavni sud Jugoslavije, U-22/81 od 1. IV. 1981).
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koji su predmet utvrđivanja pribavljaju
po službenoj dužnosti od organa uprave
općine i grada koji vodi matične knjige o
tim podacima. Ova obaveza doći će posebno
do izražaja kada se uspostavi Jedinstveni
centralni registar (JCR), koji će sadržavati
sve podatke u matičnim knjigama: rođenih,
državljana, vjenčanih i umrlih na teritoriji
Federacije BiH. Također predviđeno je
uvezivanje JCR Federacije sa centralnim
matičnim registrom Republike Srpske, čime
bi cijeli teritorij države Bosne i Hercegovine
bio elektronski uvezan u jedan sistem koji bi
omogućavao korištenje, razmjenu i zaštitu
podataka i činjenica o ličnim i porodičnim
stanjima građana upisanih u matične knjige
između nadležnih općinskih / gradskih
organa, odnosno matičnih ureda, organa
unutrašnjih poslova i drugih.
Odredbom člana 134. ZUP-a je propisano
sljedeće:
„(1)
Službena
osoba
koja
vodi
postupak može tokom cijelog postupka
upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi
dokaze i o onim činjenicama koje ranije
u postupku nisu bile iznesene ili još nisu
utvrđene.
(2) Službena osoba koja vodi postupak
naredit će po službenoj dužnosti izvođenje
svakog dokaza ako nađe da je to potrebno
radi razjašnjenja stvari.
(3) Službena osoba koja vodi postupak
obvezna je pribaviti po službenoj
dužnosti podatke o činjenicama o kojima
službenu evidenciju vodi organ nadležan
za rješavanje. Na isti način postupit će
službena osoba i za činjenice o kojima
službenu evidenciju vodi drugi organ,
odnosno poduzeće (društvo), ustanova ili
druga pravna osoba.“
„Sukladno načelu materijalne istine (član 7)
da se u postupku mora utvrditi pravo stanje
stvari i u tom cilju da se moraju utvrditi sve
pravno relevantne činjenice, službena osoba
koja vodi postupak može u toku cijelog
postupka upotpunjavati činjenično stanje
i u tom cilju izvoditi dokaze o činjenicama
za koje smatra da u toku postupka nisu
bile iznesene ili nisu kvalitetno utvrđene.
Prema potrebi, može i ponavljati izvođenje
određenih dokaza, npr. ponoviti uviđaj,
vještačenje, saslušanje stranke, svjedoka i sl.,
sve dok službena osoba koja vodi postupak
smatra po svom uvjerenju (član 9) da to treba
uraditi radi utvrđivanja pravog stanja stvari
(član 7). Obveza upotpunjavanja činjeničnog
stanja radi postizanja smisla i cilja načela
materijalne istine i načela saslušanja stranke
u postupku, a sa njima u svezi i svih drugih
temeljnih načela ZUP-a, jednako se odnosi
na službenu osobu u prvostupanjskom
i drugostupanjskom postupku. Obveza
upotpunjavanja činjeničnog stanja nastaje
24 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
osobito kada prvostupanjski organ primi
žalbu na svoje rješenje (prvostupanjsko
rješenje), jer ako povodom žalbe utvrdi da
je provedeni postupak bio nepotpun i da je
to moglo utjecati na zakonitost rješavanja
stvari, službena osoba je dužna upotpunosti
postupak. U svakom slučaju, kada žalitelj
iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi
mogli utjecati na drukčije rješavanje stvari,
te ako žalitelju nije bila dana mogućnost da
sudjeluje u postupku, ili mu je bila dana i
on je opravdao to propuštanje (član 233).
Za službenu osobu u drugostupanjskom
postupku
obveza
upotpunjavanja
činjeničnog stanja nastaje kada primi žalbu
i utvrdi da su u prvostupanjskom postupku
činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene
i da se u svezi sa tim nisu poštivala pravila
postupka (član 239). Kada se radi o rješavanju
upravne stvari na zahtjev stranke, službena
osoba koja vodi postupak nije vezana za
činjenice i dokaze koje stranka navodi u
zahtjevu ili podnosi uz zahtjev, bez obzira
na to što je stranka dužna iznijeti činjenično
stanje na kojem zasniva svoj zahtjev „točno,
istinito i određeno“ (član 135. stav 1). Stoga
službena osoba koja vodi postupak ima
pravo, po službenoj dužnosti, izvesti svaki
dokaz ako smatra da je to potrebno radi
utvrđivanja pravog stanja stvari, bez obzira
na to je li stranka to istakla u svom zahtjevu
ili u toku sudjelovanja u postupku, npr.
na usmenoj raspravi. U toku utvrđivanja
činjeničnog stanja po službenoj dužnosti
u smislu odredaba ovog članka (stav 2),
službena osoba koja vodi postupak dužna
je paziti na to kad može od stranke tražiti
dokaze o određenim činjenicama, a kad
to mora utvrditi po službenoj dužnosti.
Službena osoba koja vodi postupak dužna
je po službenoj dužnosti uvijek pribaviti
podatke o činjenicama o kojima službenu
evidenciju vodi organ u kojem radi i koji
rješava o upravnoj stvari, jer bi bilo protivno
načelu ekonomičnosti postupka (član 14)
da te podatke pribavlja stranka, npr. da
od tog organa ona traži posebna uvjerenja
o tim činjenicama i sl. O pribavljenim
podacima iz službenih evidencija organa,
ako služba koja vodi evidenciju ne izdaje
pisani akt o tim podacima, službena osoba
koja vodi postupak treba u spisu predmeta
sastaviti odgovarajuću službenu zabilješku
(član 73. stav 2). Službena osoba koja vodi
postupak dužna je po službenoj dužnosti
pribaviti i podatke o činjenicama o kojima
službenu evidenciju vodi drugi organ
i institucije izvan strukture državnih
organa (od ustanova, javnih poduzeća,
društava i dr.).
Pribavljanje podataka za činjenice o kojima
službenu evidenciju vode drugi organi i
institucije koje imaju javne ovlasti predstavlja
pravnu pomoć u postupku, koja se mora
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pružiti na traženje (molbu) organa koji vodi
postupak (član 41). Ostvarivanje obveze
prema odredbama stava 3. ovog članka o
pribavljanju po službenoj dužnosti podataka
o činjenicama iz službenih evidencija od
drugih organa i pravnih osoba u praksi je
veoma otežano, barem u sadašnjim uvjetima
funkcioniranja institucija vlasti u Federaciji.
Problem predstavlja i to što su mnoge
službene evidencije nestale i uništene u
toku rata u Bosni i Hercegovini. Bio bi
veliki uspjeh da se potrebna komunikacija,
u smislu stava 3, ostvari barem u onim
upravnim resorima u Federaciji koji su
centralistički organizirati i imaju tehničke
mogućnosti da mogu jedni drugima
dostavljati podatke iz svojih službenih
evidencija (policija, carina, porezne
uprave i dr.). U svakom slučaju, mora se
što više razvijati upravna praksa da se od
stranke ne traži da pribavlja i podnosi
dokaze koje brže i lakše može pribaviti
organ koji vodi postupak (član 135. stav
2). Ako službena osoba koja vodi postupak
ne postupa prema odredbama stava 3. ovog
članka, to predstavlja prekršaj (član 298. stav
1. točka 5). Prekršaj predstavlja i ako se ne
pruži zatražena pravna pomoć ili ako se ne
postupi po molbi za pomoć u određenom
roku (član 299. točka 1).“5
Nadalje, odredbom člana 135. ZUP-a je
propisano:
„(1) Činjenično stanje na kojem temelji svoj
zahtjev, stranka je dužna iznijeti tačno,
istinito i određeno.
(2) Ako se ne radi o činjenicama koje su
općepoznate, stranka je dužna za svoje
navode ponuditi dokaze i po mogućnosti
ih podnijeti. Ako sama stranka tako ne
postupi, službena osoba koja vodi postupak
pozvat će je da to učini. Od stranke se neće
tražiti da pribavi i podnese dokaze koje
brže i lakše može pribaviti organ koji vodi
postupak, niti da podnosi uvjerenja koja
organi nisu dužni izdavati po član 170.
ovog zakona.
(3) Ako stranka nije u naknadno
određenom roku podnijela dokaze, organ
ne može zbog toga odbaciti zahtjev kao
da nije podnesen (član 65. stav 2. - greška
- treba biti član 67. stav 2) nego je dužan
nastaviti postupak i, u skladu s pravilima
postupka i prema materijalnom propisu,
riješiti upravnu stvar.“6
U odnosu na gore pomenute norme, u praksi
su prisutni sljedeći praktični problemi,
prije svega za građane, kada je u pitanju
tumačenje i primjena ZMK-a i ZUP-a:
■■ Pogrešna i nepotpuna primjena ZMK-a
i ZUP-a (ne vrši se adekvatna ocjena
dokaza, probijaju se zakonski rokovi za
rješavanje upravne stvari u zakonskom
roku kako u prvom, tako i u drugom
stepenu, neomogućavanje stranci da
■■
■■
■■
■■
■■
■■
5 Ibidem, str. 224-226
■■
6 Vidi SUDSKA PRAKSA, ibidem, str. 229:
U slučaju da stranka uz svoj zahtjev ne priloži ili ne
ukaže na dokaze kojima se dokazuju činjenice iz
kojih proizlazi neko njezino pravo, zahtjev se ne
može odbaciti zbog tih nedostataka, niti postupak
obustaviti. U takvom slučaju organ treba pozvati
■■
stranku da u ostavljenom roku za svoje navode
ponudi dokaze, te zatim, po proteku tog roka,
zahtjev meritorno raspraviti i odbiti ga ako utvrdi da
relevantne činjenice nisu dokazane (VSS, U-647/73
od 7. IV. 1973.).
Izdavanje građevinske dozvole ne može se uvjetovati
time da stranka pribavi suglasnost susjeda da je
suglasan sa izgradnjom te građevine, jer to nije
zakonom propisana obveza stranke, pa stoga sam
organ treba u postupku utvrditi je li susjed suglasan
sa tim i da li se tom gradnjom vrijeđa kakvo njegovo
pravo ili pravni interes (VSH, U-1293/70 od 18. II.
1971.).
Ne može se odbaciti zahtjev kao da nije ni podnesen
ako stranka ni na poziv organa ne ponudi dokaze za
svoje navode, nego je organ dužan nastaviti postupak
i, u skladu sa pravilima postupka i materijalnim
propisima, riješiti upravnu stvar na temelju dokaza sa
kojima raspolaže (SS, Uis-350/84 od 16. I. 1985.).
Ako nadležni državni organ ne izda uvjerenje koje je
inače dužan izdati u smislu odredaba čl. 171. i 172.
ZUP-a (odredbe prijašnjeg ZUP-a), ne može se zbog
toga odbiti zahtjev stranke. U takvom slučaju organ je
dužan, po službenoj dužnosti, pribaviti to uvjerenje od
nadležnog organa (VSJ, U-1474/72 od 23. III. 1973.).
Kad stranka nema dokaze za svoje navode u podnesku
organ ne može zbog toga odbaciti podnesak kao
neuredan, već je dužan nastaviti postupak po tom
podnesku i upravnu stvar riješiti u skladu sa pravilima
postupka i materijalnim propisima (Vrhovni sud BiH,
U-2922/88 od 16. III. 1989.).
Ne može se obustaviti postupak pokrenut povodom
zahtjeva stranke iz razloga što stranka nije uz zahtjev
i u toku postupka podnijela dokaze o osnovanosti
zahtjeva, nego samo zbog razloga koji su zakonom
propisani kao osnov za donošenje zaključka o obustavi
postupka, među koje ne spada i nepodnošenje dokaza
o osnovanosti zahtjeva (Vrhovni sud FBiH, U-120/00
od 7. VI. 2000.).
Ne može se obustaviti upravni postupak pokrenut na
zahtjev stranke zbog toga što nije u roku podnijela dokaz
da je od nadležnog organa tražila pokretanje postupka
za rješavanje prethodnog pitanja, ako nadležni organ
nije prethodno donio zaključak primjenom odredaba
člana 145. stav 3. ZUP-a, već je dužan, u skladu s
pravilima postupka i prema materijalnom propisu,
meritorno riješiti zahtjev stranke (Vrhovni sud FBiH,
U-3743/00 od 15. II. 2001.).
Dokazi na kojima se zasniva rješenje moraju se
predočiti stranci, a u obrazloženju rješenja navesti na
osnovu kojih dokaza je organ utvrdio pravno relevantne
činjenice (VSS,U-2901/73 od 16. VI. 1974.).
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
■■
se izjasni o svim pravno-relevantnim
činjenicama u upravnom postupku, itd.),
Restriktivno tumačenje odredaba ZMK-a
i ZUP-a,
Nesnalaženje pojedinih rukovodilaca
općinskih službi za opću upravu u
organizaciji
delegiranih
zakonskih
ovlasti
sa
kantonalnih
organa
unutrašnjih poslova na općinske organe,
kao i primjena novih zakonskih rješenja,
Sputavanje voditelja postupaka u prvom
stepenu u smislu slobode vođenja
postupka i ocjene dokaza od strane
neposredno nadređenih rukovodilaca,
Nepoznavanje i nesnalaženje u pogledu
primjene novih zakonskih odredbi i
pravila od strane voditelja postupaka
u prvostepenom upravnom postupku
i matičara, zbog nečitanja, nepraćenja
(pod)zakonskih izmijena, kao i zbog
ustaljenosti i naviknutosti na primjenu
ranijeg preuzetog republičkog Zakona
o matičnim knjigama, koji se je
primjenjivao sve do stupanja na snagu
novog federalnog ZMK-a, koji je određene
oblasti predmetne materije regulisao na
potpuno novi način,
Kolizija i antinomija podzakonskog
propisa: Uputstva o načinu vođenja
matičnih knjiga („Sl. novine FBiH“, br.
51/13, 55/13 i 82/13 – UNVMK) sa ZMKom u pojedinim pitanjima,
Davanje pogrešnih uputa, smjernica i
informacija od strane službenih lica koja
rade na i/ili u vezi sa poslovima sve četiri
matične knjige, što ima za posljedicu
proizvođenje još većeg problema stranci
/ građaninu,
Nepribavljanje dokaza po službenoj
dužnosti
što
ima
za
posljedicu
nepoštivanje načela ekonomičnosti,
efikasnosti i materijalne istine,
Loša službena saradnja između općinskih
i kantonalnih organa uprave koji rade
poslove vezane za matične knjige,
kao i loša interna službena saradnja
između službenih lica koja zaprimaju
zahtjeve građana i službenih lica koja
vode prvostepeni upravni postupak i/ili
donosilaca upravnih odluka i
Različita tumačenja novog ZMK-a što
ima za posljedicu i različito postupanje
u praksi, a prvenstvena intencija novog
ZMK-a je da postupanje na teritoriju
čitave Federacije BiH bude jednoobrazno
i jedinstveno. U tzv. „evropskom
administrativnom prostoru“ propisi i
praksa organa ne samo da moraju biti
jedinstveni unutar države već moraju
biti propisi usklađeni i između država
koje su u EU ili namjeravaju ući u ovu
porodicu država. U tom kontekstu bila bi
zanimljiva uporedba zakona o matičnim
knjigama
bivših
jugoslovenskih
26 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
republika koje su ušle u EU ili su
na pragu vrata EU. Naime, njihova
legislativa u tom pogledu je poprilično
ista, usaglašena i pojednostavljena, jer je
shvaćeno da je uloga organa uprave, od
lokalnog do državnog nivoa, prije svega
da bude efikasan, jednostavan i jeftin
servis građanima i svim drugim ljudima
koji žive na teritoriji države (stranci,
apatridi, izbjeglice, azilanti, itd.).
- Član 7. (Organ nadležan za vođenje
matičnih knjiga) Odredbom člana 7. ZMK-a propisano
je sljedeće: „Poslove vođenja matičnih
knjiga organizuju i vrše jedinice lokalne
samouprave (grad i općina) putem nadležne
službe za upravu općine i grada određene
za obavljanje tih poslova (u daljem tekstu:
organ uprave općine i grada nadležan za
matične knjige).
Organ uprave iz stava 1. ovog člana obavlja
poslove koji se odnose na vođenje matičnih
knjiga, matičnog registra, izdavanje izvoda
iz matičnih knjiga i uvjerenja o činjenicama
upisanim u matične knjige i druge poslove
vezane uz matične knjige u skladu s ovim
zakonom.“
Tačkom 5. UNVMK-a je izvršena dalja
razrada pomenutog člana 7. ZMK-a, te je
u pomenutoj tačci naglašena odgovornost
rukovodioca službe za upravu za pravilno,
blagovremeno i zakonito obavljanje svih
poslova u oblasti matičnih knjiga, a posebno
je odgovoran za vođenje upravnog postupka
i donošenje odgovarajućeg rješenja u svim
pitanjima u kojima se prema ZMK-u i
UNVMK-u utvrđuju određene činjenice ili
podaci donošenjem rješenja.7
- Član 39. (Upis prijavljenih podataka
u matičnu knjigu) Odredbom člana 39. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Matičar upisuje u odgovarajuću
matičnu knjigu samo one činjenice i
podatke koji su mu prijavljeni od ovlaštenih
lica, odnosno koje sadrži rješenje ili drugi
akt nadležnog organa na osnovu kojeg se
vrši upis, kao i podatke koji su zakonom i
podzakonskim propisom predviđeni da se
upisuju u matične knjige.
Stranke su dužne u prijavi za upis u matičnu
knjigu navesti tačne podatke.
Prijava se podnosi pisano na propisanom
obrascu.“
Tačkom 16, 17. i 18. UNVMK-a je detaljnije
razrađena odredba pomenutog člana 39.
ZMK-a.
7 ZUP u čl. 18-24. detaljno reguliše pitanje stvarne
i mjesne nadležnosti organa, prijenos nadležnosti,
sukob nadležnosti, itd.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Tačka 16. reguliše pitanje podnošenja prijave
za upis činjenica u matične knjige, tačka 17.
reguliše pitanje prijave rođenja djeteta, dok
tačka 18. reguliše pitanje mjesne nadležnosti
za upis podataka u matične knjige.
Naime, upis podataka u matične knjige vrši
se onda kada matičar primi prijavu za upis
činjenica u matičnu knjigu, koju podnosi
stranka (ovlašteno lice) ili kada primi
akt nadležnog organa (rješenje, presuda,
uvjerenje, itd.). Upis se uvijek odnosi samo
na podatke koji su sadržani u prijavi za upis,
odnosno u aktu nadležnog organa, s tim da
se mogu upisati samo oni podaci i činjenice
koji su zakonom i drugim propisima
predviđeni za upis u odgovarajuću matičnu
knjigu. Prijava za upis podnosi se na Obrascu
br. 14 ili Obrascu br. 14-1 ili na Obrascu br.
14A ili Obrascu br. 14B ili Obrascu br. 14C. Te
prijave štampa i osigurava služba za upravu
nadležna za matične knjige i daje licu –
stranci da ih popuni kada dođe da prijavi
upis određenih činjenica u odgovarajuću
matičnu knjigu. Ono što je evidentno u
praksi jeste to da se još uvijek koriste stari
obrasci prijava za upis, a ne novi, (pod)
zakonskim odredbama propisani obrasci.
Bitno je napomenuti da prijave stranka
popunjava kod matičara prema njegovim
uputstvima, te je jako bitno da matičar bude
stručno osposobljeno lice koje će stranci dati
ispravne i potpune upute i informacije.
Za upis rođenja djeteta u MKR obavezno se
koristi prijava rođenja djeteta na Obrascu
br. 1 ili Obrascu br. 2. koji su utvrđeni u
Pravilniku o obrascima prijave rođenja
djeteta i potvrde o smrti („Sl. novine FBiH“,
broj 68/12). Bitno je napomenuti da jedan
dio te prijave rođenja djeteta popunjava
matičar, te da se upis djeteta u MKR može
vršiti samo na osnovu tih obrazaca, jer su
jedino ti obrasci dozvoljeni i obavezni, pa
se druge vrste prijava ne mogu koristiti.
Iako je Pravilnik o obrascima prijave
rođenja djeteta i potvrde o smrti stupio
na snagu prošle godine određeni broj
kliničkih centara u FBiH i dalje koristi
stare obrasce prijave (npr. i dalje se koristi
prijašnji obrazac izvještaja o rođenju).
Svakako, takva praksa se treba promptno
obustaviti, jer se može postaviti pitanje
validnosti izvršenih upisa na osnovu
obrazaca koji nisu više dozvoljeni i koji se
više ne mogu koristiti.
Matičar je također dužan, prije upisa
podataka u matičnu knjigu, utvrditi da li
je mjesno nadležan za upis te činjenice u
matičnu knjigu (upis činjenice rođenja,
smrti, državljanstva, itd.), te ako matičar
utvrdi da nije nadležan za upis činjenice u
matičnu knjigu za koju je podnesena prijava
za upis ili zaprimljen akt nadležnog organa,
u tom slučaju je dužan uputiti stranku
matičaru koji je nadležan za upis te činjenice
u odgovarajuću matičnu knjigu, odnosno
obavezno treba postupiti prema odredbi
člana 65. ZUP-a.
- Član 40. st. 1. i 2. (Rok za upis podataka)
Odredbom člana 40. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Matičar je dužan upis podataka i
činjenica u matičnu knjigu izvršiti u roku od
osam dana od dana prijema prijave i akata
iz člana 39. ovog zakona na osnovu kojih se
vrši upis u odgovarajuću matičnu knjigu.
Ako postoji osnovana sumnja da su
pojedini podaci koji se upisuju u matičnu
knjigu netačni, matičar je dužan prije
upisa tih podataka u matičnu knjigu
provjeriti njihovu tačnost, što se vrši
putem dokaza predviđenih Zakonom o
upravnom postupku.“
Jedna od novina novog ZMK-a je da je
decidirano propisan krajnji rok za upis
podataka i činjenica u matične knjige, a to
je osam dana od dana prijema prijave ili
akta nadležnog organa. To praktično znači
da matičar ima dovoljno vremena da obavi
potrebne radnje i izvrši upis podataka i
činjenica u matične knjige, čime se štiti
od eventualnog pritiska da sprovođenje
podataka u matičnim knjigama vrši
„odmah“, „što prije“, a sa druge strane
štite se građani / stranke, jer ne smije biti
odugovlačenja postupka upisa činjenica i
podataka u matične knjige zbog npr. „obima
posla“, „složenosti predmeta“, „gužve na
šalteru“ i sl.
Kako se može pojaviti osnovana sumnja
kod matičara da su pojedini podaci koji se
upisuju u matičnu knjigu netačni? Naime,
matičar je obavezan da prilikom obrade
svakog ličnog podatka u matičnim knjigama
provjeri identičnost podataka u odnosu na
iste činjenice, a obavezno mora provjeriti
da li ima razlike u ličnom imenu ili samo
imenu ili samo prezimenu, datumu i mjestu
rođenja lica ili da li postoje razlike između
podataka iz matičnih knjiga i podataka u
identifikacionim dokumentima, te da tako
spriječi postojanje i unošenje različitih
podataka u matičnim knjigama u pogledu
tih činjenica. Upravo zato je jako bitno da
matičar preduzme sve mjere da stranka vrši
upis podataka u prijavi za upis u njegovom
prisustvu i prema njegovim uputama,
objašnjenjima, kako bi u te prijave bili
upisani tačni podaci i činjenice.
Primjera radi, kada matičar vrši upis djeteta
rođenog u inostranstvu (npr. dijete rođeno
2. 2. 2006. u Švicarskoj) u MKR, uz činjenicu
državljanstva BiH, treba ustanoviti da li je
stvarno i mjesno nadležan za taj upis, te da
li su priloženi svi potrebni dokazi za upis.
Prvo, imajući u vidu da je dijete rođeno
nakon 1. 1. 1998. godine (kada je stupio
na snagu sadašnji Zakon o državljanstvu
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
BiH) ustanovit će da je potrebno izvršiti
direktan / neposredan upis u MKR, bez
donošenja rješenja u upravnom postupku o
naknadnom upisu u MKRBiH, jer se za lica
rođena nakon 1. 1. 1998. godine primjenjuju
odgovarajući
entitetski
(pod)zakonski
propisi o državljanstvu. Drugo, matičar
će iz priloženog uvjerenja o prebivalištu /
boravištu, kojeg izdaje organ unutrašnjih
poslova, ustanoviti posljednje zajedničko
prebivalište oba roditelja u BiH ili, ako nisu
imali posljednje zajedničko prebivalište u
BiH, onda posljednje prebivalište jednog od
roditelja u BiH, kako bi matičar ustanovio
svoju mjesnu nadležnost za upis djeteta
u MKR, jer se upis u MKR vrši po mjestu
posljednjeg prebivališta oba ili/i jednog
roditelja. Treće, kada matičar ustanovi
da je stvarno i mjesno nadležan za upis
djeteta u MKR, onda će uporediti podatke o
roditeljima iz inostranog izvoda iz MKR sa
podacima iz MKR i MKD roditelja, kako bi
utvrdio pravnu vezu između istih, te izvršio
i upis konstatacije državljanstva BiH u MKR
po osnovu porijekla, tj. roditelja. Nakon što
izvrši upis djeteta u MKR uz konstataciju
činjenice
državljanstva
BiH,
matičar
službenim putem dostavlja nadležnom
organu ministarstva unutrašnjih poslova
izvod iz MKR i uvjerenje o državljanstvu
BiH i FBiH za dijete, kako bi se istom odredio
JMB državljanina BiH. Kada nadležni organ
odredi JMB, on obavijest / uvjerenje o
određenom i evidentiranom JMB-u (u bazi
IDDEEA) dostavlja istom matičaru koji
će taj JMB upisati u MKR djeteta. Time je
postupak okončan i time je malodobno lice
koje je rođeno u inostranstvu i koje je bilo
lice bez državljanstva (apatrid) ili izbjeglica
ili stranac ili švicarski državljanin i slično
(status djeteta i sticanje prava u času rođenja
zavisi od statusa roditelja u državi gdje se
dijete rodilo) postalo državljanin / građanin
Bosne i Hercegovine po porijeklu.
- Član 41. (Obavezno upoznavanje lica s
upisanim podacima) Odredbom člana 41. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Matičar je dužan izvršeni upis
činjenica i podataka u matičnu knjgu
pročitati licu koje prijavljuje te činjenice ili
podatke, odnosno svjedocima i to potvrditi
u matičnoj knjizi.
Upis u matičnu knjigu potpisuje lice koje
je prijavilo činjenicu, odnosno podatak,
svjedoci i matičar.
Ako lice koje je prijavilo činjenicu, odnosno
svjedok odbije potpisati upis koji je izvršen
u matičnu knjigu, matičar će to potvrditi u
matičnoj knjizi i o tome sačiniti zabilješku.“
Naime, obaveza upoznavanja lica o
izvršenom upisu podataka u matičnu knjigu
odnosi se samo na osnovni upis i izvršava
28 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
se tako što je matičar obavezan u prisustvu
stranke naglas pročitati sve činjenice koje je
upisao u matičnu knjigu, a onda u rubriku
„Napomena“ upisati zabilješku koja glasi:
„Upis je pročitan stranci i nije bilo primjedbi“
i datum upisa, a ako stranka nije prisutna
upisu u tom slučaju stranku treba obavezno
pismenim putem upoznati o izvršenom
upisu činjenica. Upoznavanje stranke o
izvršenom upisu ima za cilj da se utvrdi jesu
li upisani podaci i činjenice tačni, te da se,
ako nisu tačni, izvrše potrebne ispravke i
dopune.
Tačke 34. i 35. UNMVK-a detaljnije regulišu
pitanje upoznavanja lica o izvršenom upisu
i potpisu stranaka i drugih lica.
- Član 42. stav 1. (Dopuna, odnosno
naknadni upis pojedinih podataka u
MKR) Član 42. ZMK-a je jako bitan i sadržajno
inovativan iz sljedećih razloga:
■■ Stav 1. odnosi se na dopunu, odnosno
naknadni upis pojedinih podataka u
MKR,
■■ Stav 2. odnosi se na naknadni upis u
MKR živih, prije svega starijih lica, koja
nisu upisana u MKR u zakonskom roku,
■■ Stav 3. odnosi se na naknadni upis MKR
za umrlo lice koje do momenta smrti nije
upisano u MKR, a radi upisa činjenice
smrti u MKU.
Predmet obrade ovoga teksta je samo stav
1. pomenutog člana iz razloga što ovaj tekst
tematizira ovom prilikom samo pitanje
ispravke pogrešnih podataka i dopune
autentičnih podataka u matičnim knjigama,
dok će pitanja iz stava 2. i 3. pomenutog
člana biti predmet posebne obrade nekog od
budućih tekstova ovoga časopisa, jer se radi
o posebnim pravnim slučajevima.
Naime, odredbom člana 42. ZMK-a stav
1. propisano je sljedeće: „Ako iz bilo kojeg
razloga pojedine činjenice i podaci nisu
mogli biti upisani u matičnu knjigu rođenih
u zakonom propisanom roku, naknadni
upis tih činjenica i podataka u matičnu
knjigu rođenih može se upisati samo na
osnovu rješenja koje donosi organ uprave
općine, odnosno grada nadležan za matične
knjige, osim pitanja koja prema ovome
zakonu spadaju u nadležnost kantonalnog
ministarstva.
Potrebne činjenice se utvrđuju na osnovu
javnih isprava ili drugih dokaza prema
Zakonu o upravnom postupku.“
Tačkama 58, 59, 60. i 61. UNVMK-a je
detaljnije razrađen stav 1. pomenutog člana
42. ZMK-a.
Treba napomenuti da tačka 58. stav 1.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
UNVMK-a nije usklađena sa stavom 1. člana
42. ZMK-a, iz razloga što se u pomenutoj tačci
UNVMK-a razrađuje nešto što nije propisano
u Zakonu.
Naime, Zakon normira samo dopunu,
odnosno naknadni upis podataka u MKR,
dok Uputstvo kao podzakonski propis,
predviđa upis svih činjenica i podataka koji
se prema Zakonu upisuju u matičnu knjigu
rođenih, državljana, vjenčanih i umrlih, a
nisu upisani ili kada je odlukom nadležnog
oragana došlo do određenih promjena u
činjenicama i podacima koji su upisani u
tim matičnim knjigama.
U predstojećem vremenu potrebno je izvršiti
zakonsku izmjenu i/ili dopunu stava 1. člana
42. ZMK-a tako što će se normirati i dopuna,
odnosno naknadni upis činjenica i podataka
i u ostale tri matične knjige (MKD, MKV i
MKU).
Posljednjom rečenicom prvog stava člana
42. je propisano da će se potrebne činjenice
utvrđivati na osnovu javnih isprava ili
drugih dokaza koje predviđa ZUP, sa tim
što je bitno naglasiti da će voditelj upravnog
postupka prije svega imati u vidu dokaze iz
tačke 25. UNVMK-a.
Npr. u MKR lica koje je rođeno na teritoriji
FBiH nije upisano udato prezime majke
u rubrici „Prezime majke, za majku i
djevojačko prezime“, iako se radi o bračnom
licu, pa je potrebno na osnovu izvoda iz MKV
roditelja izvršiti putem rješenja nadležnog
općinskog organa dopunu udatog prezimena
majke u MKR tog lica. Ili npr. lice je rođeno
na teritoriji Republike Srbije, te prilikom
naknadnog upisa u MKRBiH nisu upisani svi
lični podaci tog lica, te će se isto tako izvršiti
dopuna podataka u MKRBiH putem rješenja
nadležnog općinskog organa, i to na osnovu
izvornog izvoda iz MKR Republike Srbije.
Bitno je napomenuti da je potrebno, kada
se vrši bilo kakva ispravka ili dopuna u
naknadnom upisu u MKRBiH, izvršiti to
na osnovu izvornog izvoda iz MKR zemlje
porijekla, pa makar se to i ticalo ličnog
imena koje je pogrešno upisano prilikom
izvršenog naknadnog upisa u MKR, a ne da
se stranci samo dopune podaci o roditeljima
u naknadnom upisu u MKR, a da se stranka
zbog neusaglašenosti u pogledu ličnog
imena s izvornim izvodom iz MKR upućuje
na postupak utvrđivanja identiteta ili
promjene ličnog imena prema Zakonu o
ličnom imenu.
Npr. lice je rođeno 5. 5. 1956. godine u Priboju,
Srbija, i prilikom naknadnog upisa u MKR je
pogrešno upisano lično ime Bićakćić Đevad,
te nisu upisani podaci o roditeljima, izuzev
imena oca.
Stranka ne može da zamijeni ličnu kartu
BiH i izvadi putnu ispravu BiH iz razloga
što su podaci upisani pogrešno i nepotpuno.
U tom slučaju stranka će podnijeti zahtjev
nadležnom općinskom organu za ispravku
i dopunu podataka u naknadnom upisu u
MKR po osnovu izvornog inostranog izvoda
iz MKR Priboja, te će se rješenjem pomenutog
organa odobriti ispravaka ličnog imena sa
„Bićakćić Đevad“ na „Bičakčić Dževad“, kao i
dopuna nedostajućih podataka o roditeljima
i eventualno podataka o zaključenju,
razvodu ili prestanku braka.
- Član 46. (Ispravljanje grešaka
prije zaključenja upisa) Odredbom člana 46. ZMK-a regulisano je
pitanje ispravke grešaka prije zaključenja
upisa, te je u istom propisano da „greške koje
je matičar primjetio prije zaključenja upisa
u matičnu knjigu, koje se odnose na podatke
iz rješenja ili javnih isprava na osnovu kojih
je izvršen upis, matičar sam ispravlja o čemu
se sastavlja zabilješka.
Postupak ispravke greške iz stava 1. ovog
člana matičar vrši po službenoj dužnosti ili
prema zahtjevu stranke koja je podnijela
zahtjev za upis podataka ili činjenica u
matične knjige.“
Poglavljem V i tač. 46, 47. i 48. UNVMK-a
je detaljno regulisano kako, zbog čega i na
koji način se vrši ispravka grešaka prije
zaključenja osnovnog upisa.
- Član 47. (Ispravljanje podataka
poslije zaključenja upisa) U članu 47. stav 1. ZMK-a je propisano da
„ispravka podataka u matičnim knjigama
nakon zaključenja upisa u matičnoj knjizi
može se vršiti samo na osnovu rješenja koje
donosi organ uprave općine i grada nadležan
za matične knjige, bez obzira na to da li se
radi o skraćenom ili posebnom ispitnom
postupku, osim pitanja koja se prema ovome
zakonu nalaze u nadležnosti kantonalnog
ministarstva.
Utvrđivanje potrebnih činjenica koje se
odnose na ispravku iz stava 1. ovog člana
vrši se na osnovu javnih isprava u kojima
se nalaze ti podaci ili drugih dokaza koji se
koriste u upravnom postupku.“
Treba napomenuti da je član 47. jedan od
članova ZMK-a koji se najčešće koriste,
imajući u vidu da pomenuti član reguliše
pitanje ispravki grešaka u sve četiri matične
knjige.
Poglavljem VI i to tač. 49, 50. i 51. UNVMK-a
je detaljnije razrađena pomenuta zakonska
odredba kada je potrebno utvrditi koji je
podatak pravilan (važeći), a koji podatak
treba poništiti, odnosno ispraviti.
U tačci 50. stav 2. UNVMK-a je propisano
sljedeće: „U tom slučaju stranka je dužna
podnijeti zahtjev za ispravku podataka u
matičnoj knjizi i u zahtjevu navesti koji je
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
podatak ispravan i koji treba biti važeći, a
predložiti ostale podatke koje treba poništiti.
Za utvrđivanje tih činjenica koriste se
odgovarajući dokazi utvrđeni u tačci 25.
ovog uputstva.“
Također tačkom 4. stav 2. UNVMK-a je
propisano sljedeće: „Upis činjenica i podataka
u matične knjige prema odredbama stava
1. ove tačke vrši se na zahtjev lica iz tačke
151. ovog uputstva (ovlašteno lice), na način
i pod uvjetima koji su utvrđeni Zakonom i
odredbama ovog uputstva.
Ovo se odnosi na sve upise (osnovni
upis, naknadni upis - ispravke podataka
poslije zaključenog osnovnog upisa i u
drugim slučajevima predviđenim ovim
uputstvom).“
Međutim, postavlja se opravdano pitanje
usklađenosti UNVMK-a sa ZMK-om. Naime,
ZMK ni u jednoj svojoj odredbi ne normira
niti se ograničava na koji način i koji krug
lica i organa može pokrenuti postupak
ispravke ili dopune podataka u matičnim
knjigama i sl., dok UNVMK sa druge strane
neutemeljeno reducira pokretanje upravnog
postupka samo po zahtjevu stranke ili uže
i šire porodice čija definicija je data u tačci
151. UNVMK-a.
Kao što smo u ranijem dijelu ovoga teksta
naveli da ZMK predstavlja lex specialis poseban zakon, te da važi opće prihvaćeno
pravno načelo lex specialis derogat legi generali
(poseban zakon derogira opći zakon), treba
jasno naglasiti da se na sva pitanja koja nisu
regulisana posebnim zakonom primjenjuje
opći zakon, odnosno ZUP. U odredbama
ZUP-a je propisano da se upravni postupak
može pokrenuti po službenoj dužnosti ili
na zahtjev stranke koja ima pravni interes,
pa samim tim jasno proizlazi da se jednim
podzakonskim propisom kao što je UNVMK
ne može i ne smije derogirati ZMK i ZUP kao
federalni, entitetski propis. U tom kontekstu
jako je bitna pomenuta odredba člana 6.
ZMK-a i veliki broj odredbi ZUP-a koji govore
o predmetnoj materiji.
U sadašnjem trenutku pred nekim organima
uprave općine ili grada je prisutna u
potpunosti pogrešna primjena ZUP-a i
ZMK-a u smislu da postupak ispravke,
dopune podataka i nakadnih upisa u
matičnim knjigama može pokrenuti samo
ovlaštena stranka iz tačke 151. UNVMK-a,
te se sa takvom nezakonitom upravnom
praksom mora odmah prekinuti.
Naime, ZMK je samo normirao u članu 64.
lica ovlaštena za traženje izvoda i uvjerenja
30 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
iz matičnih knjiga i to na usmeni ili pisani
zahtjev lica na koje se podaci odnose,
njegovog punomoćnika, člana njegove uže i
šire porodice, usvojitelja ili staratelja. ZMK
nije propisao ko je aktivno legitimisan da
može pokrenuti upravni postupak ispravke,
dopune i naknadnih upisa u matičnim
knjigama pa se, shodno odredbi člana 6.
stav 1. ZMK-a i člana 3. ZUP-a, postupa po
odgovarajućim odredbama općeg zakona ZUP-a.
- Član 53. (Zabrana precrtavanja,
brisanja i prepravljanja u matičnim
knjigama) Odredbom člana 53. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Podaci upisani u matične knjige
ne smiju se precrtavati, brisati i prepravljati,
već se mogu mijenjati samo na način utvrđen
ovim zakonom.“
- Član 59. (Ažuriranje drugog
primjerka matične knjige) Odredbom člana 59. ZMK-a je propisano
sljedeće: „Sve promjene u izvorniku
matične knjige (naknadni upisi ili zabilješke
ili ispravke) koje se izvrše u toku radnog
dana automatski se predviđenim tehničkim
sredstvima unose i u drugi primjerak
matične knjige odmah, a najkasnije u roku
od 24 sata svakog radnog dana.“
- Član 69. (Zaštita podataka iz
matičnih knjiga) I, na kraju, odredbom člana 69. ZMK-a je
propisano: „Obrada i zaštita ličnih podataka
iz matičnih knjiga vrši se u skladu sa
Zakonom o zaštiti ličnih podataka.“
Pojam ličnog podataka i obrade ličnih
podataka je objašnjen u prvoj fusnoti 1.
stranice ovoga teksta.
Poseban pravni osnov za ispravku netačnih i
nepotpunih podataka u matičnim knjigama,
kao i naknadni upis činjenica u matične knjige
u Federaciji BiH predstavljaju i pravosnažne
i izvršne sudske odluke, a što će biti predmet
obrade nekog od budućih tekstova ovoga
časopisa (npr. sudski postupak utvrđivanja
i osporavanja materinstva kada je izvršen
netačan i neistinit osnovni upis materinstva
u MKR, ili dokazivanje u sudskom postupku
pravog identiteta umrlog lica kada je izvršen
netačan i neistinit upis činjenice smrti u
MKU i sl.).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
NAKNADA ŠTETE
sa sudskom praksom
Sanela Rondić,
sudija Općinskog suda u Sarajevu
K
ao osnov nastanka spora iz kojeg proizlazi naplata novčanih potraživanja
jesu i ugovori, odnosno ugovorna obligacija, jedan od izvora nastanka
obligacije. Pored ugovorne obligacije, postoje i vanugovorni izvori obligacije,
a to su: prouzrokovanje štete (delikt), stjecanje bez osnova (neosnovano bogaćenje),
poslovodstvo bez naloga (nezvano vršenje tuđeg posla), jednostrana izjava volje i
hartije od vrijednosti.
Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakon, običaji, sudska praksa i
pravna nauka.
■■Zakon je najčešći izvor obligacionog prava jer sadrži pravne norme koje
regulišu obligacione odnose. Među napoznatijim kodifikacijama (građanskim
zakonicima) građanskog prava, u kojima su implicirane i norme (pravila)
obligacionog prava su: Francuski građanski zakonik (Code civil),1 Austrijski
građanski zakonik (Opći građansko zakonik, OGZ),2 Njemački građanski
zakonik.3
Na području Bosne i Hercegovine u primjeni je Zakon o obligacionim odnosima
(ZOO). Donesen je 30. 3. 1978. godine, a stupio je na snagu 1. 10. 1992. godine.
Preuzet je na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom („Sl. list RBiH“, broj 2/92),
a pravnu snagu zakona dobio je na osnovu potvrđivanja uredbi sa zakonskom
snagom („Sl. list RBiH“, broj 13/94).
■■Pod običajima se podrazumijeva nepisano pravilo nastalo dugotrajnim
ponavljanjem. ZOO određuje da su učesnici u obligacionim odnosima dužni
postupati u skladu sa poslovnim običajima, u vezi sa tim ZOO propisuje da se
trgovački običaji (uzanse) primjenjuju u onim slučajevima kada su ih ugovorne
strane ugovorile ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjeli (član
22. stav 2).
■■Sudska praksa nije neposredna izvor obligacionog prava. Međutim, kako
1 Usvojen je 21. 3. 1804. godine.
2 Zakonik je objavljen 1. 6. 1811. godine, a stupio je na snagu 1. 1. 1812. godine. Noveliran je 1914,
1915. i 1916. godine.
3 Usvojen je 18. 8.1896. godine, a stupio je na snagu 1. 1. 1900. godine. Podijeljen je u pet knjiga:
Opći dio, Obligaciono, Stvarno, Porodično i Nasljedno pravo.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sud primjenjuje pozitivno pravo i u
svojim odlukama sadrži uputstvo za
primjenu prava, to se posebno sudska
praksa Vrhovnog suda Federacije BiH
i kantonalnih sudova javlja kao bitan
faktor u tumačenju zakonskih odredbi i
njihove primjene na konkretno utvrđeno
činjenično stanje.
■■Pravna nauka takođe nije fomalan izvor
obligacionog prava i sudovi se prilikom
donošenja svojih odluka ne mogu
pozivati na naučna djela, međutim ona
ima značajnu ulogu u pravnom sistemu
kao pomoć zakonodavcu, pa se i navodi
kao neposredan izvor prava.
OBLIGACIONO-PRAVNI ODNOSI
OPĆENITO OSNOVNI POJMOVI
1. Obligaciono pravo je skup građanskopravnih normi koje regulišu obligacionopravne odnose, tj. građansko-pravne odnose
na temelju kojih jedno lice (povjerilac,
vjerovnik) ima ovlaštenja da od drugog
lica (dužnika) zahijeva određenu činidbu
pozitivnog ili negativnog karaktera, koju je
to drugo lice dužno izvršiti.
2. Potraživanje ili tražbina je obligacionim
pravom zaštićeni zahtjev povjerioca da mu
dužnik izvrši određenu činidbu. Pored
povjeriočeva potraživanja i dužnikove
obaveze,
elementi
obligaciono-pravnog
odnosa su subjekti i predmet tog odnosa.
2.1. Subjekti obligaciono-pravnog odnosa su
povjerilac (lice ovlašteno da zahtijeva činidbu,
koje ovlaštenje nazivamo potraživanjem)
i dužnik (lice koje je obavezno na činidbu,
koju dužnost nazivamo obligacijom ili
obavezom).
2.2. Predmet (objekt) obligaciono-pravnog
odnosa je činidba, tj. određeno pozitivno ili
negativno ponašanje dužnika.
2.2.1. Pozitivne činidbe se mogu sastojati
u nekom davanju (dare, npr. ugovori o
prodaji, obaveza prodavca da kupcu preda
stvar), činjenju (facere, npr. ugovori o djelu,
dužnost jedne od ugovornih strana da izvrši
neki posao).
2.2.2. Negativne činidbe mogu se sastojati
u nekom nečinjenju (non facere, kada je
dužnik dužan da nešto učini, odnosno da
nešto propusti što bi imao pravo učiniti,
npr. da ne učestvuje u nekoj javnoj licitaciji),
trpljenju ili uzdržavanju (pati, npr. kada
neko trpi da susjed crpi vodu iz njegovog
bunara)
U pravilu, predmet dužnikove obaveze
može biti svaka činidba, međutim činidba
mora biti moguća, dopuštena, određena ili
odrediva.
32 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
UGOVORI KAO OSNOV NASTANKA
OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA
Ugovor je dvostrani pravni posao koji se
zaključuje saglasnošću volja ugovornih
strana (ugovorača) u cilju postizanja
određenih pravnih učinaka, npr. da kupac
ili poklonoprimac steknu pravo vlasništva
na prodatoj, odnosno poklonjenoj stvari.
Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivni,
koji se određuju zakonom (npr. predmet
i cijena su objektivni sastojci ugovora o
kupoprodaji), i subjektivni, koji se određuju
voljom stranaka.
Ugovor o osiguranju
Članom 897. ZOO-a propisano je da se
ugovorom o osiguranju obavezuje ugovaratelj
osiguranja da na načelima uzajamnosti
i solidarnosti udružuje određeni iznos u
zajednicu osiguranja, odnosno zajednicu
rizika, a zajednica se obavezuje da, ako
se desi događaj koji predstavlja osigurani
slučaj, isplati osiguraniku ili nekoj trećoj
osobi naknadu, odnosno ugovorenu svotu ili
nešto drugo. Član 942. ZOO-a predviđa da se
ugovorima o osiguranju osoba (osiguranje
života i osiguranje od nesretnog slučaja)
visina osigurane svote koju je osiguratelj
dužan isplatiti kad nastupi osigurani
slučaj utvrđuje u polici prema sporazumu
ugovorenih strana.
Potpisivanjem ugovora nastaje ugovorna
obligacija čiji sadržaj za subjekte obligacije
-ugovarače, ima obaveznu snagu (ugovor
je strankama zakon). Obligacija je odnos
između povjerioca i dužnika na osnovu koje
povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati
ispunjenje određene obaveze i kad se radi
o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi
pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta
sunt servanda).
Šta to znači u praksi?
Činjenični supstrat tužbe:
Tužitelj je, putem punomoćnika, dana
10. 11. 2009. godine, podnio tužbu ovom
sudu, protiv tuženog, radi naknade štete,
vrijednost predmeta spora 15.000 KM. U
činjeničnim navodima tužbe, navedeno je da
je tužitelj radnik JP BH Pošta d.d. Sarajevo CP
Bihać. Firma tužitelja je zaključila Ugovor o
osiguranju uposlenika od nesretnog slučaja
– kolektivno kombinirano osiguranje. Dana
5. 7. 2007. godine, na radu, došlo je do
povređivanja tužitelja, na taj način što se
poskliznuo u toaletu, te pao. Tom prilikom
je zadobio teške tjelesne povrede glave
i kičme. Tužitelj se obraćao tuženiku u
vansudskom postupku za nadoknadu štete,
ali tuženik je odbio postavljeni odštetni
zahtjev iz razloga što po mišljenju njegovih
cenzora nema osnova za invalidnost, tako
da tužbenim zahtjevom potražuje iznos po
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osnovu nadoknade nematerijalne štete za
pretrpljene duševne boli zbog umanjenja
opće životne sposobnosti. Smanjenim
tužbenim zahtjevom, na ročištu od 6. 9. 2010.
godine, u skladu s analazom i mišljenjem
vještaka, punomoćnik tužitelja je predložio
da sud donese odluku kojom će obavezati
tuženog da tužitelju isplati iznos od 6.000
KM sa zakonskom zateznom kamatom počev
od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao
i troškove parničnog postupka.
Zaključak u odnosu na činjenični opis iz tužbe:
Sporan je pravni osnov tužbenog zahtjeva,
kako prema članu 200. ZOO-a, a kako je to u
tužbi naveo tužitelj, jer isti regulira naknadu
štete iz vanugovorne odgovornosti, tako i
prema članu 942. ZOO-a, jer se nije ostvario
osigurani rizik u odnosu na koji je zaključen
predmetni ugovor. Svoje navode tuženi
obrazlaže da odredba člana 942. ZOO-a
propisuje da se u ugovorima o osiguranju
lica (osiguranje života i osiguranje od
nesretnog slučaja) visina osigurane svote,
koju je osiguravač dužan isplatiti kad
nastupi osigurani slučaj, utvrđuje prema
sporazumu ugovornih strana. Sastavni dio
tog sporazuma su Opći uslovi za osiguranje
osoba od posljedica nesretnog slučaja
(nezgode), a sve u skladu s članom 902. (3) i (4)
ZOO-a, prema kojem su Uslovi sastavni dio
police i kao takvi obavezujući za ugovorne
strane. Prema Općim uslovima, člana 2. stav
2. regulisani su osigurani slučajevi u kojima
nastupa osigurani rizik, a to je slučaj smrti
usljed nesretnog slučaja i trajni gubitak
opće radne sposobnosti (invaliditeta)
bolovanja – dnevne naknade i troškova
liječenja. Trajni invaliditet se kod korisnika
osiguranja utvrđuje u skladu sa Tabelom za
određivanje procenta trajnog gubitka opće
radne sposobnosti (invaliditeta) osiguranika
kao posljedice nesretnog slučaja (nezgode),
koja je takođe sastavni dio police.
Iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda broj:
65 0 P 117276 11 Gž od 18. 9. 2013. godine:
Prvostepeni sud je, a budući da je između
parničnih stranaka nesporna pasivna
legitimacija, te činjenice i to da je tužitelj
zaposlenik pravnog lica, koje je sa tuženim
zaključilo Ugovor o osiguranju zaposlenika
od nesretnog slučaja i da je 5. 7. 2007.
godine, došlo do povređivanja tužitelja na
radu, na način što se poskliznuo u toaletu
i pao, zaključio da je zahtjev tužitelja
neosnovan. Prvostepeni sud obrazlaže da
je utvrdio da tužitelj potražuje naknadu
nematerijalne šteta pozivajući se na Ugovor
o osiguranju zaposlenika “JP BH Pošta”
d.o.o. Sarajevo od nesretnog slučaja kolektivno kombinovano osiguranje, te da
tražena naknada nematerijalne štete nema
osnova u navedenoj ugovornoj obligaciji,
kako je to određeno u Općim i posebnim
uslovima za osiguranje osoba od posljedica
nesretnog slučaja čiji sadržaj za subjekte
obligacije - ugovarače, ima obaveznu snagu.
Ugovor o osiguranju predstavlja adheozni
ugovor, a uslovi osiguranja, u momentu
potpisivanja, bili su poznati tužitelju, te je
isti mogao, postupajući sa pažnjom dobrog
domaćina koja se zahtijeva u pravnom
prometu, u smislu odredbe člana 18. ZOO-a,
a ukoliko su za njega bili nepovoljni uslovi
osiguranja, odustati od ponude i ne stupiti u
obligacionopravni odnos sa tuženim. Osim
navedenog, prvostepeni sud pojašnjava i
da je tačkom 8. uvodnih odredaba Tabela
tuženog propisano da se subjektivne tegobe
u smislu smanjenja motorne mišićne
snage, bolova i otoka na mjestu povrede ne
uzimaju u obzir pri određivanju procenta
trajnog gubitka opće radne sposobnosti, pa
tužitelj neosnovano potražuje novčani iznos
temeljem umanjenja opće životne aktivnosti
zbog negativnih emocija uzrokovanih
kritičnim događajem. Prije svega, tablice
za određivanje procenta trajnog gubitka
opće radne sposobnosti kao posljedice
nesretnog slučaja tuženog, zajedno sa
polisom osiguranja, te Uslovima osiguranja,
čine jedinstveni Ugovor o osiguranju, kojeg
je zaključio JP BH POŠTA d.o.o. Sarajevo,
kao ugovarač osiguranja od posljedica
nesretnog slučaja za svoje radnike, sa
tuženim. U konkretnoj pravnoj stvari radi se
o ugovornom osiguranju, a obaveza tuženog
proizlazi iz odredaba člana 897, 901. stav 1. i
942. Zakona o obligacionom odnosu.
Neosnovani su i navodi žalbe da je vještak,
prilikom izrade nalaza i mišljenja, pravilno
primijenio evropske tabele za procjenu
umanjenja opće životne sposobnosti. Naime,
prvostepeni sud je pravilno zaključio, a
obzirom da se radi o ugovornom osiguranju,
da je vještak medicinske struke morao
isključivo primijeniti tablice tuženog za
određivanje postotka trajnog gubitka
opće radne sposobnosti (invaliditeta), kao
posljedice nesretnog slučaja, koje su sastavni
dio uslova i ugovora o osiguranju lica od
posljedica nesretnog slučaja. Prvostepeni
sud je citirao tačku 8. uvodnih odredaba
Tabele tuženog, kojom je propisano da se
subjektivne tegobe u smislu smanjenja
motorne mišićne snage, bolova i otoka na
mjestu povrede ne uzimaju u obzir pri
određivanju procenta trajnog gubitka opće
radne sposobnosti, pravilno obrazlažući
zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka
medicinske struke, u kojem je vještak
kod tužitelja utvrdio, a zbog negativne
emocije uzrokovane kritičnim događajem,
umanjenje opšte životne sposobnosti za 2%,
po evropskim tabelama.
Činjenični supstrat tužbe:
U činjeničnim navodima tužbe, a i kasnije
u toku postupka navedeno je da je dana 19.
3. 2007. godine tužitelj doživio nesreću na
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
radnom mjestu usljed koje je zadobio teške
tjelesne povrede koje su imale za posljedicu
umanjenje opće životne aktivnosti - nastanak
trajnog inavliditeta za najmanje 18%. Tužitelj
je sa tuženim zaključio dopunsko osiguranje
od posljedica nezgode uz osiguranje
života, kojom polisom je predviđeno da
će tuženi, ukoliko za vrijeme trajanja
osiguranja nastane osigurani slučaj, isplatiti
osiguraniku za trajni invaliditet iznos od
10.225,84 €, tako da bi tuženi, a shodno
procentu invaliditeta kao posljedice nezgode,
tužitelju trebao isplatiti iznos od 1.841,19 €.
Zahtjev tužitelja za isplatu osigurane sume
odbijen je od strane tuženog uz obrazloženje
da tužitelj nije izvršio uplatu premije
osiguranja. Tužitelj navodi da su ovakve
tvrdnje tuženog neosnovane s obzirom na
to da tužitelj i danas uredno po prijemu
obavijesti o dospjeloj, a nenaplaćenoj premiji
životnog osiguranja - opomeni, vrši plaćanje
premije, što je inače bila prije, a i sada
uobičajena praksa i način pozivanja tužitelja
da izvrši uplatu premije. Kasnije u toku
postupka punomoćnik tužitelja je istakao,
pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka
medicinske struke, da je nesretni slučaj
koji se dogodio ima za posljedicu nastanak
trajnog inavaliditeta kod tužitelja za 12%,
tvrdeći da tužitelj ima pravo na isplatu
osigurane sume u traženom iznosu jer je u
spornom periodu bio u ugovornom odnosu
sa tuženim, odnosno da je tužitelj svoju
obavezu prema tuženom po zaključenoj
polisi uredno izmirio, redovno uplaćivao
premije osiguranja, što je preduvjet za
naplatu osigurane sume usljed nastupanja
posljedica osiguranog slučaja. Zaključno
sa 2. 4. 2009. godine ne duguje tuženom
ništa, što ukazuje da tužitelj ima pravo na
isplatu osigurane sume zbog povrede koju je
zadobio nesretnim slučajem.
Sporne činjenice:
Tuženi osporava osnov iz razloga, kako
navodi, što je uvidom u finansijsku karticu
po polisi broj 19-0000003580 tuženi utvrdio
da tužitelj nije izvršio plaćanje premije
osiguranja za dopusnko osiguranje od
nezgode u roku koji je naznačen, odnosno
po dospijeću, tj. 1. 12. 2006. godine, niti
u narednom periodu od 30 dana, pa je iz
tog razloga zahtjev tužitelja od 25. 7. 2009.
godine, za naknadu iz osiguranja, odbijen.
Tuženi se u svojim navodima poziva na član
5. Posebnih uslova za dopunsko osiguranje
od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje
života, kao i na član 11. Opštih uslova za
osiguranje života, kojima je određeno da
obaveza osiguravača prestaje u 0,00 sati kada
protekne 30 dana od dana dospijeća premije
ako ista nije plaćena, tako da u momentu
nezgode nije postojalo osiguravajuće pokriće,
jer je osiguranik u obavezi da plati premiju
34 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
unaprijed za svaku godinu osiguranja, da
bi bio u osiguravajućem pokriću temeljem
dopunskog
osiguranja
od
posljedica
nezgode. Tuženi je istakao i da dopunsko
osiguranje od posljedica nezgode nije vezano
za osiguranje života jer se ono obnavlja na
izričit zahtjev osiguranika uplatom premije
osiguranja. Dopunsko osiguranje se tretira
i posmatra kao poseban ugovor. Ugovaraču
osiguranja - tužitelju je prilikom zaključenja
polise uručen primjerak posebnih uslova
za dopunsko osiguranje od posljedica
nesretnog slučaja.
Iz obrazloženja odluke:
U momentu nastanka nezgode važili su
Posebni uslovi za dopunsko osiguranje od
posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje
života, stupili na snagu 1. 2. 2006. godine,
odobreni Odlukom Uprave Društva, broj: 1161683/06, i Opšti uslovi za osiguranje života
doneseni Odlukom Uprave Društva, broj:
557-7965/04 od 25. 6. 2004. godine. Članom
5. tačka 4. Posebnih uslova propisano je da
obaveza Osiguravača prestaje u 0,00 sati
kada protekne 30 dana od dospijeća premije,
a ova ne bude plaćena u skladu sa članom
16. Opštih uslova za osiguranje života.
Navedenim članom je propisano da ako
ugovarač osiguranja ili druga zainteresirana
osoba koja ima pravni interes po pozivu
osiguravača koji mora biti dostavljen
preporučenim pismom, ne uplati dospjelu
premiju u roku određenim tim pismom, a
koji ne može biti kraći od 30 dana, računajući
od dana kada je pismo uručeno, Osiguravač
može ako su do tada plaćene barem dvije
godišnje premije kod ugovorenog trajanja
osiguranja do 15 godina, izjaviti ugovaraču
osiguranja da smanjuje osiguranu sumu
bez daljneg plaćanja premije, a u suprotnom
da raskida ugovor. Ako se osigurani slučaj
dogodi prije smanjenja osigurane sume ili
raskida ugovora smatra se da je osigurana
suma smanjena, odnosno da je ugovor
raskinut, te je Osiguravač oslobođen
plaćanja obaveze. Takođe odredba člana
5. tačka 2. Posebnih uslova propisuje:
„Ako je dopunsko osiguranje obnovljeno
istovremeno sa osiguranjem života, obaveza
Osiguravača počinje u 0,00 sati onog dana
kad je Osiguravač pismeno dao saglasnost
za obnovu osiguranja.“ Dakle, tuženi u toku
postupka nije dokazao da se preporučenim
pismom obraćao ugovaraču osiguranja tužitelju shodno navedenom članu 16. Opštih
uslova, što bi ga oslobodilo plaćanja obaveza
po nastalom osiguranom slučaju. Teret
dokazivanja činjenice da tužitelj nije u roku
od 30 dana od dana prijema preporučene
pismene obavijesti o dospjelosti premije
platio premiju na tuženom je, s obzirom
da tuženi tvrdi da tužitelj nije izvršio
plaćanje premije osiguranja za dopunsko
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osiguranje od posljedica nezgode u roku
koji je naznačen, odnosno po dospijeću, tj.
1. 12. 2006. godine niti u narednom periodu
od 30 dana. Poslata faktura osiguravača
osiguraniku ne predstavlja obavještenje o
dospjeloj premiji osiguranja, jer ona nije
preporučeno pismo, već predstavlja poziv
osiguraniku da u određenom roku plati
premiju. Sud je stanovišta da tužitelj pada u
docnju protekom 30 dana od dana prijema
preporučene pismene obavijesti o dospjeloj
premiji, što bi za posljedicu imalo raskid
ugovora po sili zakona. U suprotnom, ugovor
je na snazi i proizvodi pravno djejstvo, kako
prema tužitelju tako i prema tuženom.
Tužitelj je svoju obavezu plaćanja premije
i prijavljivanja osiguranog slučaja ispunio,
dok tuženi svoju obavezu isplate osigurane
sume nije ispunio.
Naime, dopunsko osiguranje od posljedica
nesretnog slučaja smatra se „neživotnim
osiguranjem“, pa se u konkretnom slučaju
trebaju primijeniti i odredbe Zakona o
obligacionim odnosima („Sl. list SFRJ“, br.
29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Sl. list RBiH“,
br. 2/92 i 13/94, „Sl. novine Federacije
BiH“, broj 29/03 - ZOO-a), koje se odnose na
neživotno osiguranje, tj. odredbe člana 913.
stav 3. i 4. ZOO-a. Prema sadržaju i smislu
odredbe člana 913. stav 3. ZOO-a, ugovor
o osiguranju prestaje po sili zakona ako se
premija ne plati u roku do 30 dana kada je
ugovaraču osiguranja uručeno preporučeno
pismo osiguravača s obavještenjem o
dospjelosti premije, odnosno istekom
godine dana od dospjelosti premije (član
913. stav 4. ZOO-a). Na osnovu provedenih
dokaza, nije utvrđeno da je osiguravač tuženi i kada dostavio tužitelju preporučeno
pismo s obavještenjem o dospjelosti premije,
odnosno ne može se utvrditi da je tužitelj pao
u docnju protekom roka od 30 dana od dana
prijema obavijesti, pa se i ne može smatrati
da je ugovor raskinut, tj. ne proizvodi
pravno djejstvo, u konkretnom slučaju
obavezu tuženog na isplatu osigurane sume.
Sa druge strane je dokazano da je tužitelj
vršio uplate po osnovu polise osiguranje,
tako da je na dan 20. 7. 2007. godine tuženi
fakturisao i naplatio premija u iznosu od
3.806,90 KM, što proizlazi iz analitičke
kartice tuženog. Polisa osiguranja života uz
dopunsko osiguranje od posljedica nezgode
zaključena je na period od 15 godina sa
početkom od 1. 12. 2003. godine do 1. 12. 2018.
godine. Odredbom člana 11. Opštih uslova
propisano je da Osiguranje života počinje u
0,00 sati dana koji je na polisi označen kao
početak osiguranja, uz uslov da je prethodno
uplaćena premija ili njezina prva rata, i traje
do 0,00 sati dana koji je u polisi osiguranja
označen kao istek osiguranja. Dakle, ako
stranke nisu drugačije ugovorile, ugovor o
osiguranju proizvodi pravno djejstvo počev
od 24 časa dana koji je na polisi označen
kao početak osiguranja i traje do svršetka
posljednjeg dana roka za koji je osiguranje
ugovoreno (član 922. ZOO-a), pa kako ovaj
sud nalazi da ugovor o osiguranju, koji je
zaključen na određeno vrijeme, nije bio
raskinut u momentu nastanka nezgode osiguranog slučaja to je tuženi u obavezi
da izvrši isplatu osigurane sume po osnovu
polise u iznosu kako je to odredio tužitelj u
toku postupka, a prema nalazu i mišljenju
vještaka medicinske struke.
Primjena člana 143. ZOO-a
Dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka
i iskaz tužitelja, u bitnim dijelovima, prijava
nestanka vozila tuženom i predaja ključeva,
kao i potvrde o privremenom oduzimanju
predmeta i vraćanju predmeta, ovaj sud je
stanovišta da ima mjesta primjeni odredbe
člana 143. Zakona o obligacionim odnosima.
Naime, osiguranje automobilskog kaska
predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se
svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja
sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita
njegovog
vlasnika
(osiguranika)
od
posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti
nastupanjem osiguranog slučaja (rizika)
na vozilu. Sastavni dio ugovora o kasko
osiguranju motornog vozila su opći uvjeti
ili opća pravila osiguranja. Parnične stranke
su sklopile ugovor o kasko-osiguranju
motornog vozila, a sastavni dio tog ugovora
bili su Uslovi za kasko-osiguranje cestovnih
vozila. Sud cijeni da ovakvom odlukom,
a temeljem utvrđenog činjeničnog stanja,
uspostavlja pravnu ravnotežu, kako bi se
u što većoj mjeri osigurala svrha ugovora
o osiguranju i isključila svaka njihova
nepravična ili pretjerano stroga odredba na
štetu osiguranika i omogućila ravnopravnost
učesnika u obligacionom odnosu (član 11.
ZOO-a). U vezi sa tim, osiguravatelji su
dužni kroz odredbe svojih općih uvjeta,
koje jednostrano sastavljaju, štititi ne samo
svoje interese, već i interese osiguranika,
kao slabije strane. Naročito, u situacijama
kakva je konkretna, gdje je tužitelj prijavio
nestanak vozila, usmeno u roku od tri
dana, osobi zaposlenoj kod tuženog i sve
vrijeme bio aktivan i u kontaktu sa svojim
osiguravačem, kojem je, dakle, bilo poznato i
prije 2. 2., kad je i zvanično sačinjen zapisnik
o otuđenju vozila, da je nastao osigurani
rizik, pa je nejasno zašto zaposlenik tuženog
kome se prvobitno obratio tužitelj nije sačinio
i pismenu zabilješku o usmenom kazivanju
tužitelja i na taj način omogućio tužitelju
da pismeno potvrdi prijavu, ispoštuje svoju
obavezu. Osiguranik ne treba znati internu
proceduru i nadležnost prilikom rješavanja
odštetnog zahtjeva, niti je to sastavni dio
sadržaja Uslova, a normalno je i za očekivati
da će se obratiti osobi koja je posredovala u
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zaključenju ugovora.
U konkretnom, nastupio je osigurani
slučaj. Osiguranik je bio dužan obavijestiti
osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja
na način što će odmah, a najkasnije u roku
od tri dana po saznanju, prijaviti nastali
osigurani slučaj Osiguravaču, i da što prije,
a najkasnije u roku od tri dana, pismeno
potvrdi prijavu... Tužitelj je u roku od tri
dana odmah prijavio osigurani slučaj svom
osiguravaču i sve vrijeme bio u kontaktu
sa osiguravačem, kako zaposlenikom
u Derventi, tako i posredstvom tog
zaposlenika sa zaposlenikom tuženog u
Banjoj Luci. Nadalje, tužitelj je objektivno
bio spriječen da prezentira sve ključeve,
budući da je jedan ključ oduzet od strane
nadležne PS Beograd, te nakon vraćanja
istog, tužitelj je bez odlaganja predao ključ
Osiguravaču, koji je po mišljenju ovog suda
po primopredaji trebao uočiti nedostatak
integrisanog metalnog ključa (pomoćni
ključ), a koji je tužitelj po obaviještenju
tuženog predao dana 18. 5. 2011. godine.
Obavijest o nedostatku tog metalnog ključa
datira od 26. 4. 2011. godine, a u svom iskazu
tužitelj je istakao da je od 21. 4. 2011. godine
na izdržavanju kazne zatvora, dakle očito
tužitelj iz objektivnih razloga i nije mogao
dostaviti ključ odmah po prijemu obavijesti,
dok nije kontaktirao svoju porodicu, niti
je upozoren na taj nedostatak u poslovnici
tuženog prilikom primopredaje drugog
ključa. Iz svega prednjeg proizlazi da je
tužitelj postupao savjesno. Međutim, tuženi
je uskratio pravo iz osiguranja tužitelju
pozivajući se na odredbe njegovih pravila
koje je jednostrano sastavio. Dakle, kod
ovakvog stanja stvari, niz objektivnih
okolnosti koje su se desile na strani tužitelja,
oduzimanje jednog ključa čime je bio
onemogućen da prezentira Osiguravaču sve
ključeve kako se navodi u odredbama na
koje se poziva tuženi, da prezentira pomoćni
mehanički ključ, odmah po obavijesti
tuženog, za koji su nedostatak saznala
tek stručna lica tuženog, usmena prijava
osiguranog slučaja, kontinuirani kontakt sa
zaposlenicima Osiguravača, kao i isticanje
činjenice od strane zaposlenika tuženog,
da je tužitelj predstavljao referentnog
klijenta, odnosno bio vrlo važan klijent,
sud cijeni da može odbiti primjenu odredbi
opštih uvjeta tuženog. Prednje se odnosi na
odredbe na osnovu kojih tužitelj gubi prava
iz ugovora, odnosno gubi rokove. Naime,
temeljno načelo ugovornog prava - pacta
sunt servanda, u pravilu ne dopušta sudsku
kontrolu nad sadržajem sklopljenih ugovora.
Međutim, upravo u slučajevima o kojima je
ovdje riječ, u kojima jača ugovorna strana
sklapa veliki broj ugovora na temelju svojih
općih uvjeta, a druga strana samo pristupa
takvom ugovoru, jača ugovorna strana
36 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i
u ugovor unijeti odredbe na štetu druge
ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora,
pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli
već na temelju općih pravila o ništavosti
ugovora, a što je dodatno konkretizirano
odredbama člana 143. Stav 1. ZOO-a. Dakle,
za ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora
čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno
utvrđuju individualnim pregovaranjem,
vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što
sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu
ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna
strana, a druga samo izražava saglasnost ili
nesaglasnost sa njegovim sadržajem. Načelo
slobode ugovaranja je kod takvih ugovora
ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u
segmentu slobode odlučivanja hoće li druga
ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne,
na koji način dolazi do formalne i stvarne
pravne nejednakosti među ugovornim
stranama. Stoga je zakonodavac i morao
pronaći način da zaštiti slabiju stranu u
ugovorima ove vrste, u svim slučajevima u
kojima jača strana zloupotrebljava prednosti
koje im ovakvi ugovori pružaju.
- Causa tužiteljevog potraživanja je ugovorna
obligacija, što podrazumijeva odnos između
povjerioca i dužnika na osnovu koje
povjerilac ima pravo od dužnika zahtijevati
ispunjenje određene obaveze i kad se radi
o ispunjenju ugovornih obaveza tada važi
pravilo da je ugovor za strane zakon (pacta
sunt servanda). Potpisivanjem ugovora o
osiguranju tužitelj je bio upoznat sa Uslovima
za kasko-osiguranje cestovnih vozila, budući
da su sastavni dijelovi ugovora o osiguranju,
što je nesporna činjenica među strankama, a
proizlazi i ocjenom polise izdate tužitelju od
strane tuženog u Širokom Brijegu, dana 26.
7. 2010. godine.
Nesporno je da se desio osigurani slučaj, što
za posljedicu ima nastalu štetu na vozilu
tužitelja koje je predmet kasko-osiguranja.
Nesporno je i da vozilom nije upravljao
tužitelj koji je osiguranik, odnosno lice koje
je ugovarač osiguranja i kome pripadaju
prava iz osiguranja. Kod ovakvog stanja
stvari, kada je motornim vozilom u
momentu nastanka osiguranog slučaja,
saobraćajne nezgode, upravljalo lice koje nije
osiguranik, primjenit će se član 15. Uslova,
kako bi se utvrdilo da li je saosigurano lice
upravljalo motornim vozilom, a slijedom
toga i ostvarivanje prava iz osiguranja.
Navedenim članom propisano je da su
saosigurana lica i lica kojima je ugovarač
osiguranja prepustio upravljanje vozilom.
Prednje vrijedi samo pod uslovom ako je
Osiguravač dao saglasnost nakon pismene
obavijesti ugovarača osiguranja. Stavom
2. istog člana propisano je da se smatra
da je licu koje sa njim živi u zajedničkom
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
domaćinstvu ugovarač osiguranja ili
osiguranik prepustio upravljanje vozilom,
ako se ne dokaže suprotno. Tuženi je u toku
postupka upravo dokazao da je prebivalište
lica koje je upravljalo motornim vozilom
na adresi Mosorska 1, Široki Brijeg, dok je
prebivalište tužitelja na adresi Ilindanska
26, Široki Brijeg. Dakle, obaveza ugovarača
osiguranja - ovdje tužitelja bila je da
pismeno obavijesti Osiguravača - ovdje
tuženog, da će motornim vozilom, predmet
kasko-osiguranja, upravljati treće lice u
odnosu na ugovorne strane, a kako bi dobio
potrebnu saglasnost od strane Osiguravača.
Tužitelj nije dokazao da je ovakvu obavezu
ispoštovao, što za posljedicu ima gubitak
prava iz osiguranja, u konkretnom isplatu
osigurane sume za nastali osigurani slučaj,
a kako to tvrdi tuženi.
Međutim, ovaj sud je stanovišta da
nepostojanje saglasnosti Osiguravača, u
konkretnom, ne bi trebalo imati za posljedicu
gubitak prava iz osiguranja. Naime, status
saosiguranika kao treće osobe u odnosu
na ugovorni odnos među parničnim
strankama ogleda se u odredbi člana 15. stav
3. Uslova kojima je određeno da se znanje i
ponašanje saosiguranog lica ima smatrati
kao znanje i ponašanje ugovarača osiguranja
ili osiguranika. Dakle, saosiguranik treba
znati sve obaveze propisane Uslovima i
ponašati se shodno navedenim obavezama.
Da je intencija tuženog bila gubitak prava iz
osiguranja kao posljedica nepostupanja u
skladu sa članom 15. Uslova, isto bi moralo
biti determinisano kao posljedica, kao što
je i članom 25. Uslova jasno navedeno kad
osiguranik gubi prava iz osiguranja.
Pored navedenog, ovaj sud je stanovišta da
ima mjesta primjeni odredbe člana 143.
stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
Naime, osiguranje automobilskog kaska
predstavlja dobrovoljno osiguranje koje se
svrstava u kategoriju imovinskog osiguranja
sa svrhom da se pojača ekonomska zaštita
njegovog
vlasnika
(osiguranika)
od
posljedica štete koju bi mogao pretrpjeti
nastupanjem osiguranog slučaja (rizika)
na vozilu. Sastavni dio ugovora o kaskoosiguranju motornog vozila su opći uvjeti ili
opća pravila osiguranja. Parnične stranke su
sklopile ugovor o kasko-osiguranju motornog
vozila, a sastavni dio tog ugovora bili su
Uslovi za kasko-osiguranje cestovnih vozila
i odredba člana 15. U konkretnom slučaju
nastupio je osigurani slučaj. Osiguranik
je bio dužan obavijestiti osiguravača o
nastupanju osiguranog slučaja. Međutim,
tuženi je uskratio pravo iz osiguranja
tužitelju pozivajući se na odredbu njegovih
pravila koje je jednostrano sastavio. Dakle,
postavlja se pitanje može li tuženi osnovano
uskratiti pravo tužitelju na naknadu štete
iz ugovora o kasko-osiguranju, koju je on
pretrpio, samo zato što je vozilom upravljalo
treće lice u odnosu na ugovorne strane i nije
imalo saglasnost osiguravača, pa samim
tim nije saosiguranik. Temeljno načelo
ugovornog prava - pacta sunt servanda, u
pravilu ne dopušta sudsku kontrolu nad
sadržajem sklopljenih ugovora. Međutim,
upravo u slučajevima o kojima je ovdje
riječ, u kojima jača ugovorna strana sklapa
veliki broj ugovora na temelju svojih općih
uvjeta, a druga strana samo pristupa
takvom ugovoru, jača ugovorna strana
može zloupotrijebiti svoj pravni položaj i
u ugovor unijeti odredbe na štetu druge
ugovorne strane. Sadržaj svih ugovora,
pa tako i općih uvjeta, izložen je kontroli
već na temelju općih pravila o ništavosti
ugovora, a što je dodatno konkretizirano
odredbama člana 143. ZOO-a. Dakle, za
ovu vrstu ugovora, za razliku od ugovora
čiji sadržaj stranke zajedno sporazumno
utvrđuju individualnim pregovaranjem,
vrijede stroža (zaštitna) pravila iz razloga što
sadržaj ovakvih ugovora u pretežnom dijelu
ili u cjelini određuje samo jedna ugovorna
strana, a druga samo izražava saglasnost ili
nesaglasnost sa njegovim sadržajem, načelo
slobode ugovoranja je kod takvih ugovora
ozbiljno ograničeno i prisutno je samo u
segmentu slobode odlučivanja hoće li druga
ugovorna strana pristupiti ugovoru ili ne, na
koji način dolazi do formalne i stvarne pravne
nejednakosti među ugovornim stranama.
Stoga je zakonodavac i morao pronaći način
da zaštiti slabiju stranu u ugovorima ove
vrste, u svim slučajevima u kojima jača
strana zloupotrebljava prednost koje im
ovakvi ugovori pružaju. Slijedom navedenog,
ovaj sud nalazi da su u konkretnom slučaju
ispunjeni uvjeti za diskreciono pravo suda u
odnosu na ugovorni odnos između stranaka
shodno odredbi člana 143. stav 2. Zakona
o obligacionim odnosima, pa cijeni da je
odredba člana 15. Uslova temeljem koje
tužitelj po mišljenju tuženog gubi pravo na
naknadu štete iz ugovora o kasko-osiguranju
i pored ispunjenja svih elemenata potrebnih
za ostvarenje tog prava (plaćanje premije,
prijava osiguranog slučaja), nedvojbeno
nepravična i pretjerano stroga prema
tužitelju. Sa razlogom se postavlja pitanje
kako bi tužitelj postupio u hitnim situacijama
kada nema ni prostora ni vremena
obezbijediti saglasnost osiguravača za treće
lice koje bi eventualno u takvoj hitnoj situaciji
se našlo da upravlja vozilom koje je predmet
kasko-osiguranja. Ova odredba na koju se
tuženi pozvao sa svrhom neizvršenja svoje
obaveze iz ugovora o osiguranju, dodatno
je tužitelja dovela u i onako neravnopravan
pravni položaj prema tuženom, pa je ovakva
odluka suda usmjerena na uspostavljanje te
ravnoteže.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Posljedice neplaćanja premije u ugovorenim rokovima
Kada je riječ o konkretnom ugovoru koji predstavlja causu tužiteljevog
tužbenog zahtjeva, takav ugovor se ima posmatrati kroz načelo
formalizma, što znači da sklapanje takvog ugovora podliježe zakonom
određenoj formi. Članom 901. Zakona o obligacionim odnosima jasno
je propisano da je ugovor o osiguranju zaključen kad ugovarači potpišu
polisu osiguranja ili listu pokrića, pa su dalje članom 902. normirani
obavezni elementi polise osiguranja: ugovorne strane, osigurana
stvar, odnosno osigurano lice, rizik obuhvaćen osiguranjem, trajanje
osiguranja i period pokrića, svota osiguranja ili da je osiguranje
neograničeno, premija ili doprinos, datum izdavanja polise i potpisi
ugovornih strana. Članom 912. stav 2. navedenog zakona propisano je
da se premija plaća u ugovorenim rokovima, a ako treba da se isplati
odjednom, plaća se prilikom zaključenja ugovora. Dalje, članom 913.
su propisane posljedice neisplate premije.
Dakle, ugovarač osiguranja je potpisao ugovor sa jasno određenim
rokovima plaćanja premije, a koji se vežu za osiguravajuće pokriće.
Uplata prve rate premije je bio uvjet koji predstavlja okolnost od
čijeg nastupanja ili nenastupanja zavisi početak ili prestanak
djelovanja ugovora. U takvom slučaju unošenja uvjeta u ugovor,
taj pravni posao se smatra da je nastao, ali pravni učinak pravnog
posla zavisi od nastupanja ili nenastupanja uvjeta. Propust da se
premija osiguranja plati u vrijeme i na način kako je to predviđeno
ugovorom o osiguranju utiče na početak trajanja osiguravajućeg
pokrića, a time i nastupanje obaveze osiguravača da isplati osiguranu
sumu, pa proizlazi da je u odnosu na konkretni ugovor o osiguranju
osiguravajuće pokriće počelo po isteku 24 sata dana kada je izvršena
uplata premije osiguranja, tj. 4. 10. 2011. godine, dok je tužitelj
zadobio tešku tjelesnu povredu dana 1. 10. 2011. godine, a što dalje
ukazuje na činjenicu da nije bio pokriven osiguranjem u momentu
nastanka događaja koji predstavlja osigurani slučaj. Kako su obaveze
osiguranika i osiguravača uzajamno vezane, jer obaveza jedne
ugovorne strane u ugovoru o osiguranju predstavlja osnov obaveze
druge ugovorne strane, tako ne postoji osnov za isplatu osigurane
sume, jer je početak trajanja osiguravajućeg pokrića nastupio nakon
povrede koju je tužitelj zadobio.
Uplatom iznosa od 2.449,89 KM na ime 1,67 % invalidnosti, po
mišljenju ovog suda, pravna situacija nije se mogla promijeniti,
odnosno nije se mogla konvalidirati, s obzirom na to da je premija
bitan sastojak ugovora o osiguranju (essentialia negotii) bez kojeg on
ne može postojati. Takođe, isticanje činjenice, a koje su sadržane i u
dopisu tužitelja od 15. 2. 2012. godine da su službenici računovodstva
poslodavca tužitelja fakturu tuženog zaprimili i odmah po dospijeću
unijeli u sistem trezora na plaćanje, pa je i jedini razlog što je faktura
plaćena 3. 10. 2011. godine odabir za plaćanje i datum plaćanja to što
ne određuje poslodavac tužitelja već isključivo Ministarstvo finansija
KS, irelevantno je po shvatanju ovog suda. Naime, zakonodavac
propisuje generalno pravila da se premija plaća u ugovorenim
rokovima, što znači da se vrijeme plaćanja premije, a time i dospjela
obaveza osiguranika, odnosno ugovarača osiguranja, da plati premiju
osiguranja, po pravilu, ustanovljava sporazumom ugovornih strana. U
konkretnoj pravnoj stvari, ugovarač osiguranja, poslodavac tužitelja,
je sa tuženim zasnovao obligacioni odnos i ugovorio rokove plaćanja
premije, a ne Ministarstvo finansija KS. Ugovaraču osiguranja su
bile poznate obaveze preuzete ugovorom i posljedice nepostupanja
shodno preuzetim obavezama, budući da su mu uručeni Opšti uslovi
tuženog u kojima je tačno regulisan početak i prestanak obaveze
Osiguravača, odnosno da obaveza Osiguravača da naknadi ugovorene
iznose počinje u 24:00 sata dana koji je označen u polisi kao početak
osiguranja, ali ne prije 24:00 sata dana kada je plaćena premija ili
prva rata premije.
38 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Tok zakonskih zateznih kamata - primjena člana 919. ZOO-a
Odluku o zateznim kamatama sud je donio na osnovu člana 277.
stav 1, člana 324. i člana 919. ZOO-a. Naime, ako dužnik zakasni s
ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu
kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate na
neizmirena dugovanja („Sl. novine Federacije BiH“, broj 56/04), a u
docnju pada kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.
Članom 919. ZOO-a određeno je kada dužnik - osiguravač pada u
docnju. Navedena odredba, stavom 1. propisuje: „Kada se dogodi
osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu
određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od
14 dana, računajući od dana kada je osiguravač dobio obavještenje
da se osigurani slučaj dogodio“, dok je stavom 2. određeno: „Ali
ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog
iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana
kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.“ Tuženi
je obaviješten o nastupanju osiguranog slučaja kada mu je tužitelj
uputio svoj zahtjev za isplatu, dana 1. 8. 2008. godine, nakon čega je i
izvršen obračun i isplata u iznosu od 540,00 KM, a po procjeni cenzora
tuženog, uvidom u medicinsku i ostalu dokumentaciju. Nesporni dio
osiguravačeve obaveze. Međutim, pored postojanja obaveze, potrebno
je da tuženoj bude poznat i iznos obaveze u skladu sa članom 919. stav
2. ZOO-a. Ovaj sud je stanovišta da tuženi pada u docnju protekom 14
dana računajući od dana utvrđivanja osiguravačeve obaveze i njenog
iznosa, shodno odredbi člana 919. stav 2. ZOO-a, a u vezi sa Odredbom
člana 15. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog
slučaja (nezgode). U konkretnom slučaju, tužena je mogla znati
kolika je njena obaveza tek prijemom nalaza vještaka i istu ispuniti.
Po prijemu nalaza sudskog vještaka, koji je tuženoj dostavljen dana 8.
5. 2005. godine, tužena je bila u obavezi, u roku od 14 dana, isplatiti
naknadu tužitelju, a protekom kojeg roka je tek došla u zakašnjenje.
Obaveza prestaje kada se ispuni (član 295. stav 1. ZOO), u protivnom
dužnik pada u docnju shodno odredbi člana 324, a u vezi sa članom
919. stav 2. ZOO-a, pa je sud i odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na
potraživanje zakonske zatezne kamate počev od 18. 11. 2008. godine
do 22. 5. 2009. godine.
Prednje tumačenje navedene odredbe potvrđeno je odlukom
Kantonalnog suda broj 65 0 P 065287 09 Gz od 11. 7. 2013. godine
Prigovor odgovornosti:
Teret dokazivanja odgovornosti tužitelja nastanku saobraćajne
nezgode je na tuženom.
Iz obrazloženja:
Sporno je pitanje suodgovornosti drugotužitelja nastanku saobraćajne
nezgode, u kojem pravcu tuženi ističe prigovor, dok se punomoćnik
tužitelja poziva na pravomoćnu presudu kojom je okončan krivični
postupak u kojem je utvrđena odgovornost vozača vozila osiguranog
kod tuženog. Međutim, punomoćnik tužitelja gubi iz vida činjenicu
da je parnični sud ovlašten da utvrđuje i krivicu drugih učesnika
u konkretnoj saobraćajnoj nezgodi, dok je u smislu člana 12. stav 3
Zakona o parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela
i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu
Krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. Dakle, okončanje
krivičnog postupka u kojem je utvrđena odgovornost lica koje je
upravljalo PMV ne sprečava parnični sud da utvrđuje krivicu i drugih
učesnika saobraćajne nezgode, u konkretnom, vozača motocikla u
predmetnoj saobraćajnoj nezgodi.
Nadalje, proizlazi nespornim da je vozač motocikla vozio bez kacige,
da nije imao položen vozački ispit A kategorije, te da vozilo kojim je
upravljao drugotužitelj i koje je bilo u prometu nije bilo registrovano.
Prekoračenje brzine kretanja motocikla kojim je upravljao tužitelj
predstavlja njegov doprinos u nastanku štete.
Naime, u toku postupka je dokazano (nalaz vještaka saobraćajne
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
struke) da se tužitelj sa motociklom kretao
svojom kolovoznom trakom i nije mijenjao
pravac, a na koju je prešlo vozilo osiguranika
i istom oduzelo pravo prvenstva. Radnja
skretanja ulijevo je započeta u trenutku
kada se ista nije mogla bezbijedno izvršiti
jer je iz suprotnog smjera nailazio motocikl
kojeg je vozač vozila mogao i trebao uočiti.
Put je bio pregledan i osvijetljen (iskaz
tužitelja i nalaz vještaka), tako da je vozač
osiguranika objektivno imao mogućnost da
uoči motocikl, odustane od skretanja ulijevo
i ustupi prvenstvo prolaza motociklu. Da
vozilo osiguranika nije prešlo na kolovoznu
traku kojom se kretao motocikl, isti bi
bezbijedno prošao istom dionicom i šteta ne
bi ni nastala. Međutim, a što takođe proizlazi
iz nalaza vještaka saobraćajne struke,
vozač motocikla kawasaki nije brzinu svog
motocikla prilagodio ograničenju brzine
do 60 km/sat, budući da se motocikl kretao
dozvoljenom brzinom tada bi postojala
tehnička mogućnost za izbjegavanje nezgode.
Dakle, postoji uzročno posljedična veza u
prekoračenju brzine kretanja motocikla
sa štetnom posljedicom na način da šteta
postane i na način da šteta bude veća. Kada
je riječ o tehničkoj ispravnosti vozila, sud je
cijenio nalaz vještaka sačinjen za potrebe
krivičnog postupka, vještaka Juraja Petrića,
u kojem je navedeno da je motocik kawasaki,
kojim je upravljao drugotužitelj, bio tehnički
ispravan i u prosječnom stanju. Prednje
mišljenje vještaka je potvrđeno i iskazom
drugotužitelja. Činjenica da motocikl nije
registrovan ne mora imati za posljedicu da
isto nije ni tehnički ispravno, niti sud nalazi
uzročno posljedičnu vezu, da vozilo nije
registrovano, sa štetnom posljedicom, kao
i isticanje činjenice da drugotužitelj nema
položenu A kategoriju već samo B kategoriju.
Također, ovaj sud ne nalazi uzročnoposljedičnu vezu u odnosu na 0,56 promila
alkohola sa štetnom posljedicom na način da
šteta postane i na način da šteta bude veća, a
sve cijeneći zaključak vještaka da utvrđena
alkoholemija od 0,56 promila alkohola u
urinu je mogla uticati, ali u minimalnom
stepenu, na njegovu vozačku sposobnost,
pogotovo što nema podataka da li se radilo
o fazi eliminacije ili resorpcije, jer ukoliko
se radilo o fazi eliminacije tada je i ta
mogućnost uticaja alkohola stvarno krajnje
minimalna do isključenja.
Nadalje,
nesporna
je
činjenica
da
drugotužitelj nije imao na glavi kacigu u
momentu nastanka štete. Prema nalazu
vještaka medicinske struke dr. Gorana
Akšamije,
tokom
kritičnog
događaja
tužitelj je zadobio povrede natučenja glave
uz razderno nagnječne rane čela, desnog
očnog kapka i gornje usne. Sve vidljive
povrede bile su na prednjem dijelu glave,
što je najvjerovatnije posljedica direktnog
40 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
udara glavom u bočni dio vozila po nalazu
vještaka saobraćajne struke ili su nastale
udarom od tlo prilikom pada, te da zavisno
od vrste kacige jedino kompaktna zaštitna
kaciga može ublažiti ili spriječiti nastanak
ove vrste povrede, jer štiti glavu i sa prednje
strane. Njeno puknuće kod velikih brzina
i jakog udara ne isključuje nastanak ovih
povreda. Ostali tipovi zaštitnih kaciga
ne štite prednju stranu glave. Sve ostale
promjene i posljedice na osnovu predmetne
dokumentacije
ne
isključuju
njihov
nastanak i sa nošenjem zaštitne kacige jer
mogu nastati prenošenjem inercionih sila
mehanizmom udar – protivudar unutar
koštanog oklopa glave. U konačnom, vještak
je naveo da bi sigurno prilagođena brzina
vožnje i nošenje adekvatne kompaktne kacige
najvjerovatnije ublažilo nastale povrede
glave, a iste na osnovu prethodno navedenog
ne isključuje. Dakle, proizlazi da bi jedino
adekvatna kompaktna kaciga i prilagođena
brzina ublažili nastale povrede glave, ali
nošenje iste te povrede ne isključuje budući
da mogu nastati prenošenjem inercionih
sila mehanizmom udar-protivudar unutar
koštanog oklopa glave.
Slijedom navedenog, sud nalazi doprinos
drugotužitelja u nastanku saobraćajne
nezgode u iznosu od 40% i to zbog
neprilagođene brzine kretanja 20% i zbog
nenošenja adekvatne zaštitne kacige u
iznosu od 20%, pa u vezi sa tim potraživani
iznos naknade materijalne štete na
motociklu vlasništvo prvotužitelja, kao
posljedica štetnog događaja, umanjen je
za 20%, tako da je u konačnici prvotužitelju
dosuđen iznos od 1.519,20 KM, dok je
drugotužitelju dosuđeni iznos potraživane
naknade nematerijalne štete kao psljedice
štetnog događaja umanjen za ukupno 40 %
u čemu se ogleda doprinos drugotužitelja, a
kako je navedeno u stavu drugom izreke ove
presude (umanjenje opće životne aktivnosti
iznos od 18.000,00 KM, pretrpljena fizička
bol iznos od 1.860,00 KM, pretrpljeni strah
iznos od 1.020,00 KM i naruženost iznos od
6.000,00 KM), sve primjenom odredbe člana
154, 155, 178, 195, 200, u vezi sa članom 192.
Zakona o obligacionim odnosima.
Naknada štete
Prema odredbama člana 154. Zakona o
obligacionim odnosima, onaj ko prouzrokuje
štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže
da je šteta nastala bez njegove krivice (stav
1), za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih
potiče povećana opasnost štete za okolinu
odgovara se bez obzira na krivnju (stav 2), a
za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u
drugim slučajevima predviđenim zakonom
(stav 3).
Prouzrokovanje štete, dakle ima za
posljedicu ogovornost za štetu pod uslovima
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i na način propisan zakonom, tj. da postoji
štetnik, oštećeni, štetna radnja i uzročna
veza, kao opšti uslov za odgovornosti za
prouzrokovanu štetu.
Za nastanak štete povodom ovog obligacionog
odnosa potrebno je da, pored naprijed
nabrojanih opštih uslova (da postoji štetnik,
oštećeni, štetna radnja i uzročna veza), bude
ispunjen i uslov protivpravnosti štetne
radnje. Protivpravnost štetne radnje znači
povredu nekog pravnog pravila važećeg
pravnog sistema, uključujući i povredu
općeprihvaćenog (moralnog) shvatanja.
Nedostatak protivpravne radnje
Iz obrazloženja
U ovoj pravnoj stvari tužitelj je zaključio
ugovor sa Pozorištem mladih u Sarajevu,
koji ugovor treba posmatrati u smislu člana
99. stav 2. ZOO, a u vezi sa članom 148.
stav 3. ZOO. Ovim ugovorom zaključenim
između tužitelja i Pozorišta mladih Sarajevo
ustanovljena su prava i obaveze u korist
tužitelja. Naime, iz samog sadržaja ugovora
se vidi da je Pozorište mladih u Sarajevu, koje
nije imalo novčanih sredstava za gradnju
pozorišnog paviljona, ustupilo tužitelju
prava investitora tako da je tužitelj svojim
novčanim sredstvima preuzeo obavezu da
izgradi pozorišni paviljon ispred Pozorišta
mladih u Sarajevu.
Istim ugovorom Pozorište mladih u Sarajevu
kao ugovarač je prenijelo na tužitelja kao
drugog ugovarača sva prava i sve obaveze
koje proizlaze iz urbanističke saglasnosti
i odborenja za građenje. Tako je tužitelj
prihvatio obavezu iz urbanističke saglasnosti
u stavu 3. da se urganistička saglasnost daje
s ograničenim rokom važenja od tri godine.
Po isteku roka od tri godine, privremeni
se objekat na zahtjev organa uprave koji je
izdao urbanističku saglasnost mora ukloniti,
odnosno porušiti bez prava na naknadu, a
prostor na kome se objekat nalazio mora se
urediti prema uslovima utvrđenim prema
urbanističkoj saglasnosti. Dalje, tužitelj kao
ugovarač je prihvatio sve uvjete iz odobrenja
za građenje koje je tuženi kao organ uprave
izdao Pozorištu mladih u Sarajevu tako da
je u tačci 3. rješenja od 10. 9. 1999. godine
navedeno da se odobrenje za građenje
izdaje s ograničenim rokom važenja od tri
godine. Po isteku roka iz prethodnog stava
privremeni objekat se, na zahtjev organa
uprave koji je izdao urbanističku saglasnost,
mora ukloniti i porušiti bez prava naknade.
Sve ove obaveze navedene u urbanističkoj
saglasnosti i odobrenju za građenje, tužitelj
je prihvatio ugovorom, tako je u članu 4.
Ugovora, zaključenog između ugovarača
tužitelja i Pozorišta mladih Sarajevo,
navedeno da su ugovorne strane saglasne
da je investitor – tužitelj dužan postupati
prema utvrđenoj i odobrenoj projektnoj
dokumentaciji.
Utvrđena
i
odobrena
projektna dokumentacije je dokumentacija
koja se odnosi na urbanističku saglasnost
i odobrenje za građenje. Članom 9. istog
ugovora ugovarači su regulisali da su
ugovorne strane saglasne da temeljem
ovog ugovora nadležni organ izvrši
izmjenu
aktivnog
legtimiranog
lica
nosioca investicije na rješenju o odobrenju
za građenje. U članu 1. istog ugovora je
navedeno da ugovarač tužitelj preuzima
obavezu građenja i finansiranja građenja
navedenog objekta, prema utvrđenim
odredbama ovog ugovora i prema rješenju o
odobrenju za izvođenje radova od 10. 9. 1999.
godine koje rješenje se smatra sastavnim
dijelom ovog ugovora. Znači, navedenim
ugovorom tužitelj je pristao na sve obaveze
koje je preuzelo Pozorište mladih Sarajevo
u urbanističkoj saglasnosti i odobrenju za
građenje, a to je da urbanistička saglasnost
i odobrenje za građenje važe tri godine i da
po isteku ovog roka privremeni objekat se
mora ukloniti, porušiti, na zahtjev organa
uprave - tuženog koji je izdao urbanističku
saglasnost. U ovom slučaju organ uprave
koji je izdao urbanističku saglasnost je
tuženi po čijem zahtjevu je privremeni
objekat pozorišni paviljon srušen, tako da
po mišljenju ovog suda u radnjama tuženog,
rušenje objekta pozorišnog paviljona ispred
zagrade Pozorišta mladih u Sarajevu, nema
protivpravnog postupanja pa stoga tuženi
nije u obavezi naknaditi štetu tužitelju koja
je proizašla iz toga što je tuženi porušio
objekat u koji je tužitelj uložio 68.850,48 KM.
Iz nižestepenog utvrđenja proizlazi da je
Rješenjem od 5. 8. 1999. godine, kojim je
izdata urbanistička saglasnost Pozorištu
mladih za izgradnju pozorišnog paviljona
ispred zgrade Pozorištu mladih u ul.
Kulovića, kao i Rješenjem o odobrenju za
građenje od 10. 9. 1999. godine ograničen rok
važenja predmetnog privremenog objekta
na tri godine. Tužitelj je zaključenjem
ugovora od 24. 7. 2000. godine sa Pozorištem
mladih preuzeo obavezu građenja prema
uvjetima utvrđenim Rješenjem o odobrenju
izvođenja radova od 10. 9. 1999. godine
(član 1. ugovora), dakle i sa ograničenim
rokom važenja od tri godine. Kako je tuženi
rješenjem od 9. 1. 2004. godine naložio
Pozorištu mladih u Sarajevu uklanjanje
ovog privremenog objekta i u tom pravcu
dana 6. 7. 2004. godine donio Zaključak o
dozvoli izvršenja, to u konkretnom slučaju
nema protivpravnog djelovanja od strane
tuženog, a što jeste uslov za naknadu štete,
kako to jasno proizlazi iz odredbe člana 154.
ZOO.
Kako je dakle tuženi, shodno odredbi člana
123. ZPP, dokazao da nije tužena skrivio za
nastalu štetu tužitelju, odnosno da na strani
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tužene nema protivpravnog i nezakonitog
djelovanja, to su nižestepeni sudovi pravilno
odbili tužbeni zahtjev.
U konkretnom, parnične stranke prije
uklanjanja objekta (radova izvršenih na
objektu) nisu bile ni u kakvom ugovornom
odnosu, među njima, tj. između tužitelja i
tuženog obligacionopravni odnos nastao je
tek nakon uklanjanja predmetnog objekta
od strane tuženog.
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, broj:
65 0 P 065474 12 Rev od 26. 9. 2013. godine)
Iz obrazloženja:
Među parničnim strankama su nesporne
činjenice da se dana 11. 7. 2012. godine
dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je
oštećeno tužiteljevo putničko vozilo VW
golf, registarske oznake W-61659 H (A),
krivicom osiguranika tuženog. Sporna je
visina tužbenog zahtjeva, odnosno okolnosti
da li se visina štete na vozilu utvrđuje prema
cijenama u BiH, pri nespornoj činjenici da
je mjesto nastanka štete i njene posljedice
na području Bosne i Hercegovine, tačnije
u Maglaju, ili tužitelj osnovano potražuje
visinu troškova opravke prema cijenama u
Austriji, a prema nalazu Austrijskog društva
SZU GmbH o visini štete na vozilu do 30.
8. 2012. godine, odnosno razliku između
utvrđene visine štete i isplaćenog novčanog
iznosa od 496,67 eura, a koja činjenica
je također nesporna među parničnim
strankama (misli se na isplaćeni novčani
iznos od 496,67 eura).
Vještak iz oblasti saobraćaja i mašinstva je
sačinio svoj nalaz na okolnosti visine štete
na vozilu tužitelja, odgovarajući na pitanja
da li su troškovi opravke vozila ispravno
obračunati u nalazu Austrijskog društva
SZU od 30. 8. 2012. godine prema cijenama
u Austriji, koliko bi koštala opravka vozila
u ovlaštenom servisu za vozila marke VW u
BiH, koliko bi trajala opravka vozila u BiH,
koliko je od mjesta nezgode udaljen najbliži
ovlašten servis za vozila marke VW. Vještak
je, a nakon izvršenog uvida u zapisnik o
uviđaju,
fotodokumentaciju
oštećenog
vozila, saobraćajnu dozvolu za predmetno
vozilo, vještačenje Austrijskog društva SZU,
u svom mišljenju naveo da troškovi opravke
osobnog vozila VW golf prema cijenama u
Austriji bi iznosili 4.084,82 KM (2.088,54
eura), tako da su troškovi opravke u nalazu
Austrijskog društva od 30. 8. 2012. godine
korektno obračunati. Troškovi opravke
navedenog vozila u ovlaštenom servisu
i cijenama u BiH bi iznosili 1.169,67 KM
(598,05 eura), da bi kompletna opravka
osobnog vozila (uključujući i nabavku
dijelova) trajala najviše do tri radna dana, te
da je najbliži ovlašteni servis za predmetnog
vozilo od mjesta nezgode udaljen oko 60 km.
Odlučujući o visini tužbenog zahtjeva, sud je
u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju
42 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
vještaka budući da je stručan, objektivan,
jasan, sačinjen u skladu sa pravilima nauke
i struke, a nakon izvršenog uvid u pravno
relevantnu dokumentaciju. U konačnom, ni
parnične stranke nisu imale primjedbe na
isti.
Ovaj sud nalazi da bi tužitelj doveo svoju
materijalnu situaciju u stanju u kojem bi se
nalazila da nije bilo štetne radnje opravkom
vozila u BiH, shodno odredbi člana 190.
Zakona o obligacionim odnosima, te da bi
troškovi otklanjanja štete bili znatno manji
u odnosu na troškove opravke izvršene u
Austriji. Kao što je već naprijed i navedeno,
troškovi opravke predmetnog vozila u
ovlaštenom servisu i prema cijenama u
BiH bi iznosili 1.169,67 KM, odnosno 598,05
eura, pa cijeneći nespornu činjenicu da je
tuženi na ime naknade štete isplatio tužitelju
498,67 eura, što preračunato u konvertibilnu
marku iznosi 971,40 KM, to sud dalje nalazi
djelimično osnovanim tužbeni zahtjev u
odnosu na visinu koja predstavlja razliku
između troškova opravke vozila prema
cijenama u BiH i isplaćenog iznosa, to jeste
198,27 KM. Naime, predmetna nesreća se
desila u Maglaju i u vezi sa tim mjesto izvršenja
radnje i mjesto nastupanja posljedice je
identično, odnosno u Maglaju je izvršena
radnja kojom je šteta prouzrokovana, pa
je jedino relevantno pravo koje se moglo
primijeniti u konkretnom slučaju, domaće
pravo.
Kako je vozilo štetnika, koji je obavezan u
smislu člana 154. ZOO-a da naknadi štetu,
bilo osigurano od autoodgovornosti kod
tužene, to je tuženi i dužan da naknadi
ovu štetu u iznosu od 198,27 KM. Članom
185. stav 3. ZOO-a je propisano da kad
uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili
kada sud smatra da nije nužno da to učini
odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati
oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime
naknade štete. Shodno navedenom, tuženi
je i obavezan da tužitelju nadoknadi štetu
u iznosu koji je dosuđen. Na ovaj iznos sud
je dosudio i zakonske zatezne kamate počev
od dana nastanka štete, tj. 11.07.2012. godine
primjenom odredbe člana 186. ZOO-a, kako
je to tužitelj i odredio, a što je u skladu sa
sudskom praksom, odlukom Ustavnog suda
BiH AP-1367/08 (ovakav pravni stav Ustavni
sud je zauzeo i obrazložio i u odlukama
brojevi: AP-1433/06, od 13. septembra 2007.
godine, stav 29, objavljena u „Službenom
glasniku BiH“, broj 86/07, AP-1757/06 od 8.
jula 2008. godine, stav 43, „Službeni glasnik
BiH“, broj 99/08 i AP-3013/06 od 29. aprila,
stav 89, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/09).
U situaciji različitih pravnih shvatanja u
odnosu na tok zakonskih zateznih kamata
na dosuđeni iznos štete, sud se rukovodio
navedenim stavom Ustavnog suda BiH.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nadalje, sud nalazi osnovanim potraživanje
tužitelja na ime troškova zastupanja
u vansudskom postupku, ali u iznosu
od 140,40 KM, tj. 50% nagrade za sastav
obrazloženih podnesaka, što u konkretnom
iznosi 120,00 KM uvećano za 17% PDV-a
(20,40 KM), cijeneći nespornom činjenicu
da se tužitelj, putem punomoćnika,
obraćao tuženom s odštetnim zahtjevom.
U preostalom dijelu, preko dosuđenog,
tužitelj je odbijen sa zahtjevom kao
previsoko postavljenim. Naime, ovaj sud
nalazi da je riječ o naknadi pretprocesnih
troškova u parničnom postupku. Radi
se o troškovima koji nastaju u povodu
parničnog postupka (član 383. stav 1. ZPP-u),
koji služe za pripremu parnice, a nastali
su prije podnošenja tužbe, u koje troškove
naročito spadaju: troškovi obaveznog
prethodnog
postupka
radi
mirnog
rješavanja spora, troškovi vansudskog
postupka radi nagodbe sa osiguravajućim
društvom, troškovi postupka za osiguranje
dokaza koji je pokrenut prije parnice,
poštarina, fotokopiranje dokumenata,
izrada fotografija, pribavljanje izvoda
ili medicinske dokumentacije, troškovi
prevođenja i sl.
- Među parničnim strankama su sporne
činjenice nastanka saobraćajne nezgode,
šteta kao posljedica i u vezi sa tim visina
tužbenog zahtjeva. Tuženi tvrdi da je riječ o
fingiranoj saobraćajnoj nezgodi, te da su sva
oštećenja na vozilu mercedes nastala prije
predmetne nezgode.
Ovaj sud je stanovišta da je smanjeni
tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
Naime, kada je u pitanju odgovornost u
slučaju udesa izazvanog motornim vozilom
u pokretu, treba razlikovati određene
opšte i posebne pretpostavke ove vrste
odgovornosti. Opšte pretpostavke su
subjekti odgovornosti, odnosno odgovorno
i oštećeno lice, te šteta, dok u posebne
pretpostavke spadaju udes, motorno vozilo
i pokret motornog vozila. Prema članu
178. Zakona o obligacionim odnosima, u
slučaju udesa izazvanog motornim vozilom
u pokretu koji je prouzrokovan isključivom
krivicom jednog imaoca primjenjuju se
pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
Korištenje motornih vozila u saobraćaju je
detaljno uređeno pravilima sadržanim u
zakonskim i podzakonskim propisima iz
oblasti bezbjednosti saobraćaja, pa svako
postupanje korisnika motornog vozila koje
je u suprotnosti sa pomenutim propisima
smatra se protivpravnim i ima se pripisati
u krivicu imaoca motornog vozila. Kada je u
pitanju krivica zakonodavac usvaja princip
pretpostavljene krivice, shodno odredbi
člana 154. stav 1. ZOO-a. Dakle, pretpostavlja
se da je onaj koji drugome prouzrokuje
štetu i kriv za nastalu štetu, pa mu se stoga i
nameće obaveza da ju nadoknadi, osim ako
dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Riječ je o tkz. oborivoj pretpostavci krivice
(praesumptio iuris tantum). Pretpostavka
krivice koju ima u vidu zakonodavac u
odredbi člana 154. stav 1. navedenog zakona,
u interpretaciji sudske prakse, odnosi se na
najblaži oblik krivice, tj. na običnu nepažnju.
Pored krivice, u pretpostavke subjektivne
odgovornosti imalaca motornih vozila spada
i uzročno-posljedična veza i prema ZOO-a
postoji presumpcija uzročne veze ukoliko
je šteta nastala u vezi s opasnom stvari, a
u koje ubrajamo i motorna vozila kada se
smatra da su u pokretu. Imalac motornog
vozila, ako želi da se oslobodi odgovornosti,
mora dokazivati da uzročna veza između
štetne radnje i nastale štete, u konkretnom
slučaju, ne postoji. Dakle, teret dokaza u
odnosu na oslobađanje od pretpostavke
subjektivne odgovornosti imalaca motornih
vozila: krivica i uzročna veza, je bio na
tuženom. Među parničnim strankama
je nesporna činjenica da je vozilo marke
renault, tip megan, kojim je u momentu
nastanka nezgode upravljao M. N., koji je
i vlasnik vozila, osigurano kod tuženog.
Dovodeći u vezu zapisnik o izvršenom
uviđaju saobraćajne nezgode, sa iskazima
učesnika saobraćajne nezgode, iskazima
lica koja su uviđaj izvršila, te nalazom
vještaka saobraćajne struke, proizlazi da
je do saobraćajne nezgode došlo na način
što je vozilo, koje je osigurano kod tuženog
za štete pričinjene trećim licima, krećući
se unazad u jednosmjernoj ulici, ostvarilo
kontakt sa vozilom vlasništvo tužitelja kojim
je u momentu nezgode upravljao saslušani
svjedok J. K. Učesnici saobraćajne nezode su
na zapisnik o uviđaju dali svoj iskaz, a kasnije
su saslušani u svojstvu svjedoka u konkretnoj
parnici, gdje su ponovo ustvrdili način
na koji je došlo do kontakta i sam kontakt,
ističući da je vozilo renault svojim zadnjim
dijelom ostvarilo kontakt sa prednjim
lijevim dijelom vozila mercedes. Vještak
saobraćajne struke je nakon detaljne analize
raspoloživih parametara iz dokumentacije u
spisu: skice lica mjesta saobraćajne nezgode,
zapisnika, fotografija... takođe u svom
mišljenju istakao da se neposredno prije
nezgode vozilo mercedes kretalo ulicom
Geteova prema ulici Bosanska, dok se vozilo
renault kretalo vožnjom unazad. Ovakvo
postupanje učesnika u saobraćaju, odnosno
korisnika motornog vozila renaulat-megan
je u suprotnosti sa pravilima sadržanim u
propisima iz oblasti bezbjednosti saobraćaja,
smatra se protivpravnim i pripisuje se u
krivicu imaoca motornog vozila osiguranog
od autoodgovornosti kod tuženog.
Nadalje, da bi nastupila odgovornost za
štetu, mora postojati šteta kao posljedica
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
štetne radnje, odnosno saobraćajne nezgode.
Shodno odredbi člana 155. ZOO-a, pod
štetom se smatra umanjenje nečije imovine
(obična šteta)... Među parničnim strankama
je upravo sporna šteta kao opća pretpostavka
odgovornosti i u vezi sa tim obim štete.
Tuženi tvrdi da su sva oštećenja na vozilu
posljedica nekog drugog štetnog događaja.
U svom iskazu učesnik koji je skrivio
predmetnu saobraćajnu nezgodu je istakao,
a nakon ostvarenog kontakta, da je vidio da
je udaren far i kasnije, 5-10 minuta dok su
čekali policiju, vidio je da je desna strana
karambolke (prednji branik) svezan nečim,
a na sredini karambolke, poslije ostvarenog
kontakta, da je bilo i jedno napuknuće.
U svom iskazu vozač vozila mercedes je
istakao da je prije ove nezgode vozilo bilo
tehnički ispravno, bez bilo kakvih oštećenja.
Svjedok, lice koje je izvršilo uviđaj, je istakao
da se ne sjeća da su na mjestu kontakta ova
dva vozila postojali ostaci dijelova vozila,
blata, prašine i slično, te da u zapisnik inače
unose tragove kočenja, a da nikada nije
unio tragove eventualno stakla i prašine.
Drugi svjedok, takođe lice koje je izvršilo
uviđaj, u svom iskazu je istakao da prilikom
uviđaja nisu zatekli staklo na ulici, zatekli
su samo prašinu koja je ispala iz blatobrana
i komade farbe-laka, u konkretnom bila
je mala količina jer nije bio veliki udar,
zbog čega nije ni uneseno u zapisnik. Oba
saslušana svjedoka su izjavila da je lice
mjesta skicirano, uzeto mjesto kontakta,
fotografisan smjer kretanja, oštećenja na
vozilu..., da je riječ o jednosmjernoj ulici, da
su u lijevoj traci parkirana motorna vozila,
dok se desnom trakom odvija saobraćaj u
kojoj je i bio kontakt, te na osnovu položaja
vozila i izjava učesnika - vozača konstatovali
su da je vozač vozila renault krećući se unazad
svojim zadnjim desnim dijelom branika
ostvario kontakt sa prednjom lijevom
stranom motornog vozila mercedes. Vještak
saobraćajne struke je u svom nalazu naveo
da je nakon primarnog kontakta (na strani
3. nalaza je fotografija na kojoj je vidljivo
mjesto udara), zbog nastavka kretanja vozila
reno unazad i zbog elastičnosti dijelova
branika oba vozila, ostvaren kontakt
sa prednjom maskom, okvirom maske,
prednjim poklopcem, lijevim farom vozila
mercedes. Međutim, poklopac motornog
prostora je imao ranija oštećenja, budući da
su vidljivi tragovi korozije, kao i prednji lijevi
blatobran. Na strani 3. nalaza je fotografija
prednjeg poklopca na kome se vide ranija
oštećenja (tragovi korozije) i novije oštećenje.
Dovodeći u vezu naprijed navedene dokaze
proizlazi utvrđenim činjenicama da je
nastala šteta kao posljedica štetne radnje,
odnosno saobraćajne nezgode, kao i obim
nastale štete u predmetnoj saobraćajnoj
nezgodi. Naime, prilikom izvršenog uviđaja
44 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
sačinjena je skica lica mjesta, fotografisana
oštećenja, na osnovu čega je vještak
saobraćajne struke i konstatovao moguća
oštećenja nastala u predmetnoj saobraćajnoj
nezgodi, kao i oštećenja koja su od ranije. Sud
je u cijelosti poklonio vjeru nalazu vještaka,
budući da je isti stručan, objektivan. Vještak
je u svom iskazu na jasan i detaljan način
pojasnio i pokazao vidnim mjesta oštećenja
na vozilu nastala u predmetnoj saobraćajnoj
nezgodi od onih koja nisu posljedica
ove nezgode. Shodno nalazu vještaka
saobraćajne struke, a u odnosu na obim štete
nastale kao posljedica saobraćajne nezgode,
vještak mašinske struke je sačinio nalaz na
okolnosti visine tužbenog zahtjeva. U svom
iskazu, a kako je naprijed obrazloženo,
vještak je istakao da je riječ o djelimičnoj
šteti u punom iznosu od 7.940,55 KM,
umanjujući cijenu poklopca motora za 30%,
budući na njegova ranija oštećenja, kao i
da je umanjio sate predviđene za popravak
ranije oštećenog blatobrana.
Ovaj sud je mišljenja da tuženi neosnovano
ističe da je predmetna saobraćajna nezgoda
montirana (fingirana). Naime, tačno je da
je teško dokazati takvu nezgodu, međutim
osnovne karakteristike fingirane nezgode, u
bitnom, su: u saobraćajnoj nezgodi sudjeluje
po pravilu jedno vozilo sa polisom kaskoosiguranja, pričinjena šteta na vozilu visoke
klase je velika i u pravilu je procijenjena kao
totalna šteta, vozilo visoke klase neposredno
prije nezgode nije bilo tehnički ispravno,
vozilo visoke klase u pravilu slijeće sa kolnika
koji je izgrađen u nasipu, a oštećenja na tom
vozilu nastaju na putu smirivanja od mjesta
kontakta pa do zatečenog položaja vozila,
nezgode se dešavaju na regionalnim cestama
u noćnim uvjetima ili na magistralnim
cestama u oštrim (nepreglednim) zavojima...
u krajnjem tuženi je mogao prijaviti prevaru
u osiguranju nadležnim organima krivičnog
gonjenja.
Kako je vozilo štetnika, koji je obavezan u
smislu člana 154. ZOO-a da naknadi štetu,
bilo osigurano od autoodgovornosti kod
tužene, to je tuženi i dužan da naknadi ovu
štetu. Članom 185. stav 3. ZOO-a je propisano
da kad uspostavljanje ranijeg stanja nije
moguće ili kada sud smatra da nije nužno
da to učini odgovorno lice, sud će odrediti
da ono isplati oštećeniku odgovarajuću
svotu novca na ime naknade štete. Shodno
navedenom, tuženi je i obavezan da tužitelju,
kao vlasniku vozila, a kako to proizlazi iz
potvrde o vlasništvu vozila, nadoknadi štetu
u iznosu smanjenog tužbenog zahtjeva, koji
je sud u cijelosti usvojio.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uzročno-posljedična veza
Iz obrazloženja odluke
Nadalje, ovaj sud je stanovišta da postoji
uzročna veza između uzroka smrti i
povreda zadobijenih u saobraćajnoj nesreći.
Naime, da bi izvršilac protupravne radnje
odgovarao za štetu drugom licu nužno je
da između njegove protupravne radnje
i štete postoji uzročna veza (kauzalitet).
Protupravna radnja treba se pojaviti kao
uzrok nastale štete, a šteta da se pojavi kao
posljedica protupravne radnje. Uzročna veza
objektivna je kategorija, za njeno postojanje
nije od značaja da li je protupravna radnja
izvršena sa namjerom da se šteta drugome
prouzrokuje ili je posljedica nepažljivog
postupka, ili je čak takva da se onome ko ju
je preduzeo može upisati u krivicu. Iz nalaza
vještaka medicinske struke, koji se temelji
na uvidu u dokumentaciju pobrojanu u
uvodu obrazloženja ove presude, proizlazi
da je preminuli bio hospitaliziran nešto više
od dva mjeseca, nakon čega je otpušten na
kućno liječenje uz preporuku za daljnju
fizioterapiju, tj. hod sa štakama. Tokom
liječenja povrede preloma bedrene kosti u
zglobu kuka, koja ima karakter obične teške
tjelesne povrede, utvrđeno je da imenovani
boluje od prije postojećih oboljenja hronična, začepljujuća upala dušnica, sa
obostranim postojanjem priraslica, da
je došlo i do pojave alergijske reakcije,
vjerovatno uzrokovane lijekovima iz kojih
razloga je i liječen konzervativno, dakle nije
rađena operacija, te da je preminuo od upale
pluća kao neposrednim uzrokom smrti.
Vještak u svom nalazu zaključuje da ne postoji
uzročno-posljedična veza između uzroka
smrti i povreda zadobijenih u saobraćajnoj
nesreći koju tvrdnju temelji na činjenici da
ne postoji medicinska dokumentacija iz koje
proizlazi da je preminuli u vremenskom
periodu, od otpuštanja iz bolnice, pa do
smrti, imao zdravstvenih tegoba, smatrajući
tačnim navode da prema medicinskoj
znanosti upala pluća nastaje kao posljedica
smanjenog kretanja, te otežanog disanja
zbog stvaranja sekreta u plućima, a što
pogoduje stvaranju infekcije, kao i da mu
je poznato iz medicinske znanosti da kod
većine starijih pacijenata koji dobiju prelom
kuka popratna pojava je upala pluća koja
uzrokuje smrt i da nije rijedak slučaj da se
nakon neke teže povrede, kada je neophodno
mirovanje, dođe do razvoja upale pluća u
kojim slučajevima postoji uzročna veza
između zadobijenih povreda i uzroka smrti.
Preminuli je primljen u bolnicu 10. 3. 2008.
godine, usljed preloma bedrene kosti u zglobu
kuka, povrede zadobijene u predmetnoj
saobraćajnoj nesreći koja ima karakter
obične teške tjelesne povrede, otpušten 15. 5.
2008. godine. Dakle, bio je prisiljen mirovati
i biti hospitaliziran preko dva mjeseca,
nakon čega je otpušten na kućno liječenje, uz
preporuku za daljnju fizioterapiju. Poznato
je iz medicinske znanosti da upala pluća
nastaje kao posljedica bakterijske i virusne
infekcije, te da joj jako pogoduje smanjeno
kretanje, otežano disanje, a što je upravo
bilo karakteristično u traumatiziranog,
preminulog
Ibišević
Redže.
Direktni
uzrok smrti nije ozljeda koju je preminuli
zadobio u predmetnoj saobraćajnoj nesreći.
Obdukcijom je upala pluća utvrđena kao
neposredni uzrok smrti. Međutim, slijedom
toka stvari, imajući u vidu prisiljenost
mirovanja preminulog usljed zadobijene
povrede, starosnu dob, smanjenu mogućnost
pokretljivosti,
zdravstvene
tegobe
dijagnosticirane kao hronični bronhitis, kao
i uzrok smrti, proizlazi da opisano stanje za
posljedicu ima upalu pluća razvijenu tokom
liječenja, kao posttraumatska komplikacija
povrede preloma bedrene kosti u zglobu
kuka, što je i dovelo do smrtnog ishoda.
Iz obrazloženja - odgovornost tuženog „Biro
zelene karte u BiH“ i pasivna legitimacija na
strani tuženog „Sarajevo osiguranje“ d.d.
Sarajevo
Prije odlučivanja o samoj osnovanosti
postavljenog tužbenog zahtjeva, sud nalazi
za shodno odlučiti o prigovoru nedostatka
pasivne legitimacije na strani prvotuženog.
Tako je članom 11. Zakona o osiguranju
imovine i lica („Službene novine Federacije
BiH“, br. 2/95, 7/95, 14/97 i 6/98) propisano
da se za obavljanje poslova utvrđenih
međunarodnim sporazumima o osiguranju
vlasnika, odnosno korisnika motornih vozila
od odgovornosti u prometu i predstavljanja
društava za osiguranje u međunarodnim
institucijama za osiguranje, društva za
osiguranje osnivaju Biro osiguranja Bosne i
Hercegovine na području Federacije. Članom
85. istog zakona propisano je da osoba koja
motornim vozilom inozemne registracije
ulazi na teritorij Federacije mora imati
valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju
od automobilske odgovornosti koja vrijedi
za teritorij Federacije ili neki drugi dokaz o
postojanju takvog osiguranja, dok član 88.
propisuje da oštećena osoba, kojoj je šteta
nanesena upotrebom vozila s inozemnom
registracijom za koje vozilo postoji
valjana međunarodna isprava ili dokaz
o postojanju osiguranja od automobilske
odgovornosti odštetni zahtjev podnosi
Birou za osiguranje, a koji obradu i isplatu
ovih šteta može povjeriti svojim članovima
ili specijaliziranim organizacijama za
obradu navedenih šteta, koji su dužni
obraditi odštetni zahtjev i likvidirati u
skladu sa međunarodnim sporazumima o
osiguranju motornih vozila. S obzirom na to
da je Odlukom o načinu nastavka rada Biroa
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osiguranja BiH („Službeni glasnik BiH“,
broj 18/01) propisano da će Biro osiguranja
nastaviti sa radom pod nazivom Biro zelene
karte BiH koji ima status pravnog lica i koji u
ime osiguravajućih društava iz BiH regulira
sve aktivnosti vezane za zelenu kartu u
skladu sa Statutom Biroa zelene karte, to
sud nalazi osnovanim prigovor nedostataka
pasivne legitimacije na strani prvotuženog
koji je samo vršio obradu odštetnog zahtjeva
tužitelja u skladu sa naprijed citiranim
odredbama, tako da prema istom nema
osnova za eventualno obavezivanje na
naknadu štete solidarno sa drugotuženim.
Iz obrazloženja Kantonalnog suda
Prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni
zahtjev
djelimično
osnovan
prema
drugotuženom na osnovu člana 154. stav
2. Zakona o obligacionim odnosima, a u
vezi sa članom 155. istog zakona. Nadalje
je utvrđeno da je tužitelj na pješački prelaz
stupio na znak crvenog svjetla na semaforu,
koje se zadržalo za cijelo vrijeme prelaženja
kolovoza do kontakta sa vozilom opel
corsa, što upućuje da takvu radnju nije
obavio sa dovoljnom opreznošću, odnosno
da je postupio suprotno članu 109. stav 1.
Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja
na putevima u BiH, a da je vozač vozila
opel corsa, s obzirom na brzinu kretanja
i udaljenost na kojoj se nalazio u odnosu
na trenutak stupanja tužitelja na kolovoz,
imao tehničku mogućnost da svoje vozilo
pravovremeno zaustavi i da time spriječi
udar u tužitelja, jer na kolovozu nije bilo
drugih vozila niti pješaka. S obzirom na to
da je članom 111. stav 1. ZOBS-a propisano
da vozač ne smije ometati prolaz pješaka
koji su već stupili na obilježeni pješački
prelaz iako mu je svjetlosnim saobraćajnim
znacima dozvoljen prolaz, evidentan je
propust vozača opel corse koji na takvom
obilježenom pješačkom prelazu, iako je
njemu bilo zeleno svjetlo na semaforu, a
pješaku crveno, nije usporio brzinu kretanja
ili zaustavio svoje vozilo, ili kretanje istog
pomjerio u drugu stranu od smjera kretanja
pješaka, pa prvostepeni sud zaključuje da je
pretežnim dijelom uzrokovao udar vozilom
u tužitelja kao pješaka, a koji je u tom
trenutku već završavao prelazak kolovoza i
utvrđuje omjer doprinosa vozača opel corse
i tužitelja u odnosu od 70:30 %. U odnosu
na visinu štete, prvostepeni sud je dosudio
tužitelju na ime pretrpljenih duševnih
bolova zbog umanjenja životne aktivnosti
iznos od 11.500,00 KM, na ime pretrpljenih
fizičkih bolova iznos od 3.500,00 KM, te
na ime straha iznos od 3.000,00 KM i sve
vidove nematerijalne štete umanjio za 30 %,
pa je drugotuženog obavezao da tužitelju
na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog
umanjenja životne aktivnosti isplati iznos
46 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
od 8.050,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih
bolova isplati iznos od 2.450,00 KM, na ime
straha isplati iznos od 2.100,00 KM i to na
osnovu čl. 16, 173, 177. stav 3., a u vezi sa čl.
192, 200. i 205. ZOO-a, prihvatajući nalaz
vještaka medicinske struke dr. Zećo Adema
i primjenjujući prilikom određivanja visine
iste Orijentacione kriterije i iznose za
utvrđivanje visine pravične novčane naknade
nematerijalne štete Vrhovnog suda Federacije
BiH od 20. 2. 2006. godine. Neosnovani su
žalbeni navodi drugotuženog da postoje
propusti pješaka -tužitelja zbog kojih
treba znatno umanjiti iznos nematerijalne
štete, a u skladu sa doprinosom pješaka
nastanku saobraćajne nezgode. Naime, u
toku prvostepenog postupka je utvrđeno da
je tužitelj prelazio kolovoz preko pješačkog
prelaza, a vozač je, u skladu sa odredbama
Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja
na putevima u BiH, obavezan da obrati
posebnu pažnju na pješake koji prelaze
kolovoz preko pješačkog prelaza, bez obzira
da li je na semaforu bilo upaljeno zeleno ili
crveno svjetlo. Imajući u vidu da je tužitelj,
pješak starija osoba rođen 1935. godine,
to je vozač bio obavezan da obrati posebnu
pažnju na pješaka u konkretnom slučaju.
Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćaj
Suljagić Elide od 15. 4. 2012. godine, kojeg
je prvostepeni sud prihvatio i dao valjane
razloge koje prihvata i ovaj sud, vidi se da je
zakašnjela reakcija vozača na pojavu pješaka
na pješačkom prelazu i pravovremenom
reakcijom
kočenjem
omogućavala
je
zaustavljanje prije kolizije sa pješakom,
kao i nedovoljno oprezna vožnja u odnosu
na pravovremeno uočavanje prisustva
pješaka sa desne strane kolovoza u uslovima
potpune vidljivosti i gdje nema prepreka
koje bi tu vidljivost sprječavale i otežavale,
što su sve propusti vozača, osiguranika
drugotuženog koji su doprinijeli nastanku
nezgode i koji po mišljenju i ovog suda čine
70% doprinosa nastanku nezgode. Sa druge
strane, prelazak kolovoza od strane pješaka
– tužitelja na nedovoljno oprezan način,
što je evidentirano videozapisom nadzorne
kamere, čini doprinos tužitelja nastanku
nezgode od 30%. Stoga je po mišljenju ovog
suda prvostepeni sud pravilno utvrdio
činjenično stanje i pravilno primijenio
materijalno pravo.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Vidovi nematerijalne štete
ORIJENTACIONI KRITERIJI
VRHOVNOG SUDA FBiH NISU
MATEMATIČKA FORMULA KOJA
PUKIM AUTOMATIZMOM SLUŽI ZA
UTVRĐIVANJE I IZRAČUNAVANJE
PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE,
JER ODLUČIVANJE O IZNOSU
NEMATERIJALNE ŠTETE JESTE
SUĐENJE U KOJEM SE PRIMJENJUJE
PRAVNI STANDARD PRAVIČNOSTI
PRI ODMJERAVANJU NOVČANE
ODŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 36 0 P 005883 10 Rev od 8.
9. 2011. godine)
Prilikom odlučivanja o naknadi po svim
oblicima nematerijalne štete sud je prihvatio
kao stručne i objektivne nalaze vještaka
medicinske struke. Vještak - specijalista za
ortopediju i traumatologiju, u svom nalazu
navodi da kod tužitelja postoji duševna
bol radi umanjenja životne aktivnosti:
višekomadnog preloma obadvije gornje
vilice, preloma nosnih kostiju, otvorenog
preloma desne nadlaktice na dva nivoa i u
desnom lakatnom zglobu, preloma lijeve
nadlaktice, serijskog preloma rebara sa
lijeve strane od II do VII, preloma lijeve
potkoljenice na dva nivoa, kao i preponskih
kila obostrano kao posljedice povrede
trbušnog zida, te psihičkog stanja u vidu
posttraumatskog stresnog poremećaja, kao
posljedica težine povrede, a ono ukupno
iznosi 75-80%. Vještak u nalazu ističe da
tužitelj zbog obimnosti povreda i izraženih
posljedica, anatomskih, funkcionalnih i
psihofizičkih, nije u stanju raditi posao
ugostitelja, koji je do sada radio, niti bilo
kakav drugi samostalno. Za povrede iz
domena specijaliste stomatološke protetike,
vještaka
Lejle
dr.
Ibrahimagić-Šeper,
procenat umanjenja opće životne aktivnosti
iznosi 4-5%, uz obrazloženje da su osnovne
potrebe za život disanje, prehrana... da
tužitelj ne može normalno da sažvače hranu,
dakle, unosi hranu polovično usljed čega
strada probavni trakt. Mišljenja je, a koje je
bazirano na osnovu kliničkog pregleda i rtganalize postojećeg stanja, da pacijent - ovdje
tužitelj nije u stanju uspostaviti fiziološki
zagriz, što se može smatrati indikacijom
za novim protetskim radom, a jedno od
mogućih protetskih rješenja, s obzirom na
težinu i način zadobijene povrede, možda i
jedino, je pomoću hirurškog zahvata.
Dakle, tužitelj je u saobraćajnoj nezgodi
zadobio više teških tjelesnih povreda, kako
su naprijed pobrojane, na 12 mjesta u tijelu,
opasnih po život tužitelja, kao i drugih
povreda (više lakih tjelesnih povreda),
zbog čega je bio u izraženom traumatskom
šoku. Tužitelju je isplaćen iznos od 20.000
KM, tako da potražuje preostali iznos od
45.000 KM, na ime umanjenja opće životne
aktivnosti. Slijedom navednog, novčani
iznos koji tužitelj potražuje, kao preostali
dio za ovaj vid nematerijalne štete, te iznos
koji je isplaćen, sveukupno 65.000 KM,
pravična je naknada, kako prema opisanom
činjeničnom stanju, tako i prema stavu
Vrhovnog suda Federacije BiH (Orijentacioni
kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične
novčane naknade nematerijalne štete), a koji
trebaju omogućiti ujednačenu primjenu
člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim
odnosima. U primjeni navedenog propisa
valja uvijek cijeniti sve okolnosti slučaja, pri
čemu trajanje i jačina fizičkih i duševnih
bolova i straha imaju tek značaj osobito
važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud
mora imati na umu pri određivanju iznosa
pravične novčane naknade. Korekcija
naknade zavisi od lokacije povrede, vrste
zanimanja, životne dobi... Iz nalaza vještaka
proizlazi da tužitelj nije u stanju raditi bilo
koji posao samostalno, da je zadobio više
teških tjelesnih povreda opasnih po život
sa posljedicom trajnog invaliditeta zbog
fizičkog oštećenja, ograničenih i bolnih
pokreta u desnom lakatnom zglobu, lijevom
koljenu i skraćenja lijeve potkoljenice za tri
cm, ne može da sažvače normalno hranu nije u stanju uspostaviti fiziološki zagriz,
kao i trajne posttraumatske promjene,
psihičke promjene u vidu posttraumatskog
stresnog poremećaja. Dakle, posljedica
povreda tužitelja nastalih u saobraćajnoj
nezgodi ogleda se u duševnim patnjama
zbog naprijed navedenih psihičkih i tjelesnih
oštećenja, kao i u smetnjama zbog zdravlja,
nesposobnosti za rad, povećane fizičke
napore... Sud je imao u vidu i bolove koje
je oštećenik trpio u toku liječenja (liječenje
je bilo dugotrajno - stacionarno, a potom
i ambulantno, kao i fizikalnom terapijom
i rehabilitacijom) i nakon završenog
liječenja, nelagodnosti koje su izazvane kod
tužitelja tokom liječenja (liječen najprije
u intenzivnoj njezi uz stalni monitoring,
praćenje vitalnih funkcija, kao i lab. pretrage,
rtg pretraga, CT dijagnostiku… 3-4 navrata
operativne intervencije, količina sredstava
za ublažavanje bolova, anestezije…), značaj
povrijeđenog
dobra
(povreda
glave,
krvarenje u jetri…), povećane fizičke napore,
smetnje zbog zdravlja, jačinu i trajanje
bolova, kao i trajanje i jačinu straha. Sud je
prilikom ocjene visine naknade za ovaj oblik
nematerijalne štete cijenio i životnu dob
tužitelja, rođen 11. 2. 1970. godine (srednje
životne dobi), kao i bolove koje oštećenik trpi
nakon završenog liječenja koji se pojačavaju
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kod vremenskih promjena i fizičkog napora.
Težina, odnosno kvalifikacija povrede nije
okolnost od koje bi zavisilo pravo na naknadu
za fizičke bolove, nego to pravo zavisi od
intenziteta bolova. Ukoliko su fizički bolovi
bili jačeg intenziteta i trajali duže, oštećenom
pripada pravo na naknadu, pa kako je u
konkretnom slučaju tužitelj trpio bolove
jakog intenziteta u momentu povrede i
trajali su 8-10 dana, računajući vrijeme prije
i nakon operativnih zahvata (četiri puta),
bolove srednjeg intenziteta a povremeno
i jakog intenziteta u trajanju 4-6 nedjelja,
bolove manjeg intenziteta dugo vremena,
to tužitelju i pripada pravo naknade za ovaj
vid štete. (Vrhovni sud BiH, broj: Rev-231/88 od
9. 2. 1989. godine.) Visina pravične novčane
naknade za pretrpljene fizičke bolove, ne
ovisi samo o trajanju i jačini tih bolova već
treba uzeti u obzir i propratne neugodnosti
kod liječenja, odnosno druge okolnost
slučaja na koje ukazuje odredba člana 200.
ZOO. U konkretnom slučaju utvrđeno je da
je tužitelj bio podvrgnut hirurškom zahvatu
četiri puta, imobolizacije na obadvije ruke
- nadlaktične gips longete, kao i natkoljena
gips longeta, fiksacija lijeve nadlaktice
sa pločom i šarafima, fiksacija golenjače
lijevo sa vanjskim fiksatorom, namještanje
ulomaka manuelno, rukom i fiksacija desne
nadlaktice sa metalnom pločom i šarafima,
fiksacija preloma gornje vilice, količina i
vrsta primljenih antidoloričnih sredstava
- sredstava za uklanjanje ili ublažavanje
bolova, transfuzija, infuzija, učinjeni
rengentski snimci... Neugodnosti tokom
liječenja, vrste povreda i dio tijela na kojem
je do nje došlo utiče na visinu naknade
za pretrpljene fizičke bolove tako da se ta
naknada dosuđuje u većem iznosu, ako su
ozlijeđeni osjetljiviji dijelovi oštećenikovog
tijela. Ovaj sud je stanovišta da je tužitelj
trpio neugodnosti tokom liječenja, kako su
i navedene, da je pretrpio traumatski šok
cijelog organizma, da je zadobio više vrsta
teških tjelesnih povreda, kao i lakih, što
svakako upućuje na bol koja predstavlja
veću tegobu, kao i da se visina pravične
novčane naknade za pretrpljene fizičke
bolove koja ovisi o intenzitetu i trajanju
bolova, lokalitetu i vrsti zadobivenih
povreda te svih ostalih popratnih tegoba,
dosuđuje u jedinstvenom iznosu, a ne
posebno za svaki pojedini intenzitet bolova,
pa iznos koji tužitelj potražuje, zajedno
sa isplaćenim iznosom je visina pravične
naknade za tužitelja. Tužitelju je za ovaj vid
nematerijalne štete isplaćen iznos od 3.000
KM, dok potražuje preostali dio u iznosu od
5.000 KM, sveukupno 8.000 KM. Prilikom
dosuđenja naknade za ovaj oblik štete sud je
imao na umu samo razdoblje do završenog
liječenja, jer bolovi koje oštećenik trpi nakon
završenog liječenja predstavljaju smanjenje
48 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
životne aktivnosti.
Novčanu naknadu koju traži punomoćnik
tužitelja za naknadu nematerijalne štete po
osnovu pretrpljenog straha ovaj sud smatra
pravičnom, s obzirom na to da je taj strah bio
visokog stepena u momentu povrede i isti je
trajao nekoliko minuta do jednog sata, nakon
toga tzv. sekundarni strah jakog intenziteta
u trajanju nekoliko do više dana, strah
srednjeg intenziteta javljao se u vremenu
2-3 nedjelje dana, strah manjeg intenziteta
u trajanju od mjesec dana, a teške snove i
košmare kao i strah ima i sada u dominantnoj
formi. Sud je, prilikom dosuđivanja novčane
naknade za ovaj vid nematerijalne štete,
vodio računa i o strahu koji se javlja i kasnije,
iz razloga što pravo na novčanu naknadu za
pretrpljeni strah nije vezano samo uz onaj
strah koji bi nastao u trenutku doživljene
traume, već i za svaki drugi koji je nastao
u bilo kome kasnijem vremenu, ali koji je
posljedično vezan uz štetni događaj (Pravni
stav Kantonalnog suda u Sarajevu – objavljen
u Biltenu sudske prakse Kantonalnog suda u
Sarajevu, broj 2001/1, str. 35.) Strah spada
među najneprijatnije čovjekove doživljaje.
Uzrokuje ga predodžba o neposrednoj
opasnosti. Temeljem utvrđenih činjenica
nastanka saobraćajne nesreće, štetnog
događaja, u kome se povrijeđeni - ovdje
tužitelj našao, što nesporno proizlazi iz
medicinske dokumentacije i nalaza vještaka,
strah je kod tužitelja izazvao takve učinke
koji odgovaraju stanju psihičke traume šoka, bio je u izraženom traumatskom šoku
zbog brojnosti povreda, preloma i drugih
povreda. Slijedom događaja koji se desio,
okolnosti nastanka saobraćajne nezgode, kad
tužitelj ne očekuje vozilo iz pravca iz kojeg
je zabranjeno skretanje (radnja u saobraćaju
koju je vršio vozač vozila škoda za vozača
motocikla je bila iznenadna i neočekivana)
tužitelj je morao osjetiti užas (prepast), čak
i smrtni strah, budući da je vozio motocikl
koji je manjih gabarita od vozila koje je
prešlo u njegovu kolovoznu traku i presjeklo
mu putanju kretanja, svjestan neizbježnog
kontakta sa motornim vozilom, što na
skali osjećanja spada u najjači intenzitet
doživljavanja straha. Tužitelj je i kasnije
trpio strah zbog osnovane zabrinutosti za
moguće teške posljedice povreda. Po ovom
vidu nematerijalne štete tužitelju je isplaćen
iznos od 2.057 KM, dok potražuje preostali
iznos od 3.000 KM, sveukupno 5.057 KM.
Naknadu za naruženost u iznosu od 10.000
KM, koju tužitelj potražuje, ovaj sud smatra
pravičnom, budući da je izražena u velikom
stepenu zbog ožiljaka kože od povrede kao
estetska mana na bradi, desnoj nadlaktici,
desnom laktu, lijevoj natkoljenici, lijevom
koljenu i potkoljenici od veoma uočljivih
ožiljaka od operativnih intervencija, kao i
vidljivih operativnih ožiljaka u preponama
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
kada nosi kupaće gaćice, te posebno
vidljiva naruženost kod kretanja, hramlje,
koristi štaku, a desni lakat u ograničenim
pokretima, tako da ne može dohvatiti lice.
Član 178. stav 2. Zakona o obligacionim
odnosima
Iz obrazloženja:
U toku postupka nižestepeni sudovi su
utvrdili da je dana 13. 10. 1999. godine
na magistralnoj cesti N.G.P. došlo do
saobracajne nezgode u kojoj su učestvovala
tri vozila. Prvostepeni sud je udovoljio
tužbenom zahtjevu uzimajući u obzir da
su vozač traktora i vozilo opel astra za ovaj
udes odgovorni u omjeru po 50%. Pri tome
je prvostepeni sud shvatanja da tužitelju ne
pripada pravo na potpunu naknadu štete
samo od vozača putničkog motornog vozila,
već da mu pripada pravo na naknadu u
omjeru koji odgovara prouzrokovanoj šteti
od strane vozača motornog vozila opel astra.
Suprotno shvatanju prvostepenog suda,
drugostepeni sud je tužbenom zahtjevu
udovoljio u cijelosti, uz obrazloženje da je
u konkretnoj situaciji valjalo primijeniti
odredbu člana 206. stav 1. ZOO, prema kojoj
za štetu koju je zajedno uzrokovalo više
osoba svi sudionici odgovaraju solidarno,
pa budući da iz činjeničnog stanja proizlazi
da su predmetnu štetu prouzrokovali vozači
putničkog vozila opel astra i vozač traktora
sa prikolicom, to za predmetnu štetu
solidarno odgovaraju imaoci navedena dva
vozila. Pri tome se drugostepeni sud poziva
na član 414. ZOO, prema kojem svaki dužnik
solidarne obaveze odgovara povjeriocu za
cijelu obavezu, a povjerilac može zahtijevati
njeno ispunjenje od svakog solidarnog
dužnika sve dok ta obaveza ne bude potpuno
ispunjena.
Pravno shvatanje Vrhovnog suda FBiH
Ovaj sud prihvata pravno stanovište
prvostepenog suda, jer se predmetna šteta
ima raspraviti sa stanovišta primjene član
178. stav 2. ZOO. Naime, prema odredbi člana
178. stav 2. ZOO propisano je da ako postoji
obostrana krivica, svaki imalac odgovara
za ukupnu štetu koju su oni pretrpili
srazmjerno stepenu svoje krivice. Smisao
navedene zakonske odredbe valja shvatiti
tako da se radi o slučajevima saobraćajnih
nezgoda u kojima je učestvovalo najmanje
dva ili više motornih vozila u pokretu, a
što proizlazi i iz samog naslova iznad člana
178. ZOO, koji nosi naziv: „Odgovornost u
slučaju udesa izazvanog motornim vozilima
u pokretu“. Dakle, zakonodavac dozvoljava
mogućnost da se odgovornost za štetu od
motornih vozila podijeli između imaoca
motornih vozila i oštećenog srazmjerno
njihovom doprinosu nastanku saobraćajne
nezgode. U suprotnom, ako je šteta nastupila
samo od djelovanja jednog motornog vozila,
uz uslov da njegovo štetno djelovanje nije u
uzročnoj vezi sa djelovanjem nekog drugog
motornog vozila, neće se raditi o ovom
slučaju odštetne odgovornosti, niti će se isti
prosuđivati po pravilima koja su sadržana u
članu 178. stav 2. ZOO. Stoga je neutemeljen
pravni zaključak drugostepenog suda da
u predmetnom slučaju treba primijeniti
odredbe koje se odnose na solidarnu
odgovornost. Predmetna šteta na vozilu
tužitelja posljedica je povezane uzročne
veze (jedinstvenog kauzalnog neksusa)
štetnih radnji nastalih između motornog
vozila opel astra (osiguranika tuženog) i
traktora sa prikolicom. Dakle, u okolnostima
predmetnog slučaja, kada je utvrđeno da je
do štete na vozilu tužitelja došlo skrivljenim
postupanjem navedena dva vozila (vozač
traktora je vozio bez signalizacije na
prikolici, a osiguranik tuženog je vozio
nepropisnom brzinom od 107 km/h i nakon
udara u prikolicu traktora skrenuo na lijevu
strana kolovoza kojom prilikom se sudario
sa vozilom tužitelja), krivica jednog imaoca
motornog vozila ne isključuje odgovornost
drugog sudionika u udesu, pa je prvostepeni
sud, primjenom člana 178. stav 2. ZOO,
izveo valjan pravni zaključak da tužitelju
ne pripada pravo na potpunu naknadu
štete samo od vozača putničkog motornog
vozila (opel astra), već samo u dijelu u
kojem je on doprinio prouzrokovanoj
šteti. Pri tome je prvostepeni sud pravilno
ocijenio nalaz sudskog vještaka saobraćajne
struke i ustanovio da je doprinos tuženog
predmetnoj šteti u procentu 50%.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 65 0 Ps 022929 11 Rev od
22. 5. 2012. godine)
Član 177. stav 4. i član 404. Zakona o
obligacionim odnosima
DJELIMIČNI DOPRINOS TREĆE OSOBE
NASTANKU ŠTETE NE OSLOBAĐA IMAOCA
OPASNE STVARI OD ODGOVORNOSTI ZA
ŠTETU BUDUĆI DA ISTI U TOM SLUČAJU
ODGOVARA SOLIDARNO SA TREĆOM
OSOBOM, A TO ZNAČI DA ODGOVARA ZA
CIJELU ŠTETU UKOLIKO JE OŠTEĆENI
NAKNADU ŠTETE ZAHTIJEVAO SAMO
OD NJEGA. KAD IMALAC OPASNE
STVARI NAKNADI CJELOKUPNU ŠTETU
OŠTEĆENOM
STIČE
REGRESNO
PRAVO PREMA TREĆOJ OSOBI KOJA JE
DJELIMIČNO DOPRINIJELA NASTANKU
ŠTETE,
SRAZMJERNO
UDJELIMA
U
NASTANKU ŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 25 0 P 012679 10 Rev od 17.
5. 2011. godine).
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MODALITETI RADA I
BORAVKA STRANIH
DRŽAVLJANA U
REPUBLICI AUSTRIJI
II Ulazak u Republiku Austriju
Važeći Zakon o strancima razlikuje
kategoriju stranih državljana koji žele
kratkotrajno boraviti u Republici Austriji
(npr. da dođu u posjet), od kategorije
stranih državljana koji imaju namjeru
duže boraviti u Austriji (npr. kako bi
radili ili se školovali).
III Viza za kratkotrajni boravak
(Einreisetitel-Visa)
Alan Vajda, dipl. iur
Hrvatska obrtnička komora
E-mail: [email protected]
Za kratkotrajni boravak (npr. ako dolazite
u posjet rodbini ili na odmor) potrebno
je ishoditi vizu. Također je važno
napomenuti da navedenim osobama
tijekom njihovog boravka nije dozvoljen
rad unatoč činjenici da posjeduju vizu.
Državljanima
određenih
zemalja
(među kojima su sve susjedne zemlje,
pa i Republika Hrvatska) omogućeno je
da borave u Austriji do tri mjeseca bez
posjedovanja vize.
IV Vrste viza:
D
aje se prikaz modaliteta rada i boravka
stranih državljana u Republici Austriji
sa posebnim osvrtom na ostvarivanje
prava na isplatu različitih oblika novčanih
naknada tijekom nezaposlenosti.
I Uvodne napomene
Rad stranih državljana u Republici
Austriji
reguliraju
Zakon
o
strancima (Fremdengesetz) i Zakon
o zapošljavanju stranih državljana
(Auslanderbeschhaftigungsgesetz).
Stoga, ukoliko poslodavac iz Austrije želi
zaposliti stranog državljanina potrebno
je da putem Zavoda za zapošljavanje
(Arbeitmarktservice - AMS) zatraži da mu
se izda prva radna dozvola za zapošljavanje
(Beschaftigungsbewilligung) ili ga može
zaposliti ukoliko strani državljanin
osobno posjeduje jednu od radnih dozvola
(Arbeitserlaubnis,
Befreiungsschein)
ili jednu od dozvola za naseljavanje
sa pravom zapošljavanja (npr. dokaz o
naseljavanju, dozvolu za trajni boravak,
itd.).
50 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
A viza: tranzitna viza za strance koji
preko Republike Austrije imaju transfer
za daljnje putovanje
B viza: viza za prolaz kroz Austriju
(tijekom pet dana od ulaska u Republiku
Austriju)
C viza: turistička viza; to je najvažniji
tip vize koji se najčešće dodjeljuje i
omogućava boravak u Republici Austriji
do tri mjeseca (može biti izdana i na kraći
vremenski period). C viza važi u svim
zemljama potpisnicama Schengenskog
sporazuma i ne može da se produžiti u
Republici Austriji.
D viza: ova se viza može dodijeliti na
najduže šest mjeseci, ali važi samo za
Austriju.
Države
potpisnice
Schengenskog
sporazuma su: Republika Austrija,
Kraljevina Belgija, Kraljevina Danska,
Savezna Republika Njemačka, Republika
Finska, Republika Francuska, Republika
Grčka, Republika Italija, Veliko Vojvodstvo
Luksemburg, Kraljevina Nizozemska,
Republika Portugal, Kraljevina Švedska,
Kraljevina Španjolska, kao i Republika
Island i Kraljevina Norveška.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
V Oblici boravka u Austriji
Za duži boravak u Austriji strancima koji
nisu državljani neke od zemalja članica
Europske unije ili Švicarske Konfederacije
potrebno je ishoditi:
1. dozvolu
za
naseljavanje
(Niederlassungsbewilligung) ili
2. boravišnu
dozvolu
(Aufenthaltserlaubnis).
Također je vrlo značajno da se dozvola za
boravak u Austriji može dodijeliti samo
temeljem jedne određene svrhe boravka,
a koja se, temeljem zahtjeva stranke, može
pod određenim uvjetima i promijeniti.
VI Opći preduvjeti za dodjelu
dozvole za boravak u Austriji
Obveza podnošenja zahtjeva za boravak u
inozemstvu
Zahtjev za dodjeljivanje prve boravišne
dozvole potrebno je podnijeti u inozemstvu
putem
diplomatsko-konzularnog
predstavništva Austrije, i to prije dolaska u
Austriju, sa time da je tamo također potrebno
pričekati i završetak samog postupka
dodjeljivanja boravišne dozvole, s obzirom
na to da strani državljanin smije ući u
Austriju tek pošto mu predmetna boravišna
dozvola bude i dodijeljena.
Odsustvo statusa osobe koja predstavlja
opasnost za javni red, mir i sigurnost
Ukoliko određena fizička osoba, tj. strani
državljanin predstavlja opasnost za javni
red, mir i sigurnost, tj. ako je, naprimjer,
bio kažnjavan (kako u Austriji tako i u
inozemstvu), ili ako se radi o slučaju dužeg
nezakonitog boravka u Austriji neće mu
se izdati dozvola za boravak u Republici
Austriji.
Zdravstveno uvjerenje
(Gesundheitszeugnis)
Strani državljani koji namjeravaju boraviti
u Austriji duže od šest mjeseci moraju
posjedovati zdravstveno uvjerenje kojim
nadležni liječnik potvrđuje da ne boluju
od određenih bolesti (npr. zarazne bolesti).
Međutim, postojanje jedne od takvih bolesti
ne dovodi automatski do uskraćivanja prava
na izdavanje boravišne dozvole.
Integracijski
sporazum
(Integrationsvereinbarung)
Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje
boravišne dozvole strani državljanin je
dužan potpisati i tzv. integracijski sporazum,
kojim se obavezuje da će u određenom roku
završiti tečaj poznavanja njemačkog jezika.
VII Vrste boravišnih dozvola
Osigurana sredstva za život (Gesicherter
Lebensunterhalt)
Boravišna dozvola za učenike i studente
(Aufenthaltserlaubnis)
Boravišna dozvola može se dodijeliti
samo ukoliko strani državljanin ima na
raspolaganju dovoljno vlastitih financijskih
sredstava za život u Austriji (obiteljski prihod
mora prelaziti osnovicu za dodjeljivanje
socijalne pomoći)
Strani državljanin može dobiti ovu boravišnu
dozvolu samo ako dolazi na studiranje ili
školovanje u Austriju, sa time da je potrebno
unaprijed posjedovati potvrdu da je upisan
(čak i kao izvanredni student) na neki
fakultet (Zulassung) ili u određenu školu.
Zdravstveno osiguranje
(Krankenversicherung)
Također je potrebno da strani državljanin
radi produženja boravišne dozvole svake
godine donese potvrdu o školovanju,
odnosno uspjehu na studiju, uz to da je
istu, sa pripadajućim zahtjevom, potrebno
podnijeti putem Direkcije savezne policije
Austrije, koja predstavlja nadležno tijelo
za podnošenje zahtjeva za produženje
predmetne boravišne dozvole.
Što se tiče zdravstvenog osiguranja,
strani državljanin mora ima zaključeno
odgovarajuće zdravstveno osiguranje koje
pokriva sve vrste rizika.
Osigurani smještaj
Prilikom podnošenja zahtjeva za izdavanje
boravišne dozvole potrebno je da strani
državljanin dokaže da ima osiguran
odgovarajući smještaj koji je u skladu sa
prilikama u njegovom mjestu boravka u
Austriji, sa time da se kao dokaz u praksi
može prihvatiti ugovor o najmu stana
(Untermietvertrag).
Međutim, bračni partner i maloljetna,
odnosno
nevjenčana
djeca
stranog
državljanina mogu kao članovi njegove
obitelji dobiti boravišne dozvole, a temeljem
činjenice da je stranom državljaninu
odobrena boravišna dozvola, sa tim da oni u
Austriji ne smiju raditi.
Priključivanje članova obitelji stranog
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državljanina
koji
(Familiennachzug)
živi
u
Austriji
Bračni partneri i maloljetna, odnosno
nevjenčana djeca stranog državljanina
koji posjeduju dozvolu za naseljavanje
(Niederlassungsbewilligung) ili dokaz o
naseljavanju
(Niederlassungsnachweis)
imaju pravo da se priključe svom članu
obitelji koji boravi u Austriji.
značaj za određenu regiju ili dio
radnog tržišta ili da bude povezano
sa stvaranjem novih radnih mjesta,
odnosno osiguravanjem postojećih, ili
3) da
on ima odlučujući utjecaj u
rukovodstvu poduzeća, ili njegovo
zapošljavanje
treba
prouzrokovati
prijenos
investicionog
kapitala
u
Austriju.
Međutim, za njih je potrebno osigurati
odgovarajući broj mjesta u godišnjoj kvoti
dozvola za boravak, jer u Austriju po ovoj
osnovi svake godine smije se doseliti samo
onoliko novih stranih državljana koliko
je to dozvoljeno odgovarajućom uredbom
Savezne vlade Austrije, pa stoga članovi
obitelji moraju uzeti u obzir duži rok glede
izdavanja odobrenja na doseljavanje u
Austriju.
Dodjeljivanje dozvola za naseljavanje
“ključnoj radnoj snazi” također podliježe
obvezi pronalaska slobodnog mjesta u
godišnjoj kvoti (Quotenpflicht). U njenom
okviru i članovi obitelji takvog stranog
državljanina (bračni partner i maloljetna,
nevjenčana djeca do navršene 18. godine)
mogu dobiti dozvole za naseljavanje (dakle,
smiju se doseliti istovremeno ili nešto
kasnije), ali ne smiju raditi.
Članovi obitelji koji se namjeravaju
priključiti stranom državljaninu prvo
dobivaju boravišnu dozvolu sa svrhom
boravka pod nazivom “vođenje zajedničkog
domaćinstva”
(Familiengemein-schaft),
jer je njihov boravak povezan sa boravkom
stranog državljanina.
Da bi neki strani državljanin dobio dozvolu
za naseljavanje kao “ključna radna snaga”,
njegov budući poslodavac mora nadležnom
organu vlasti - Zavodu za zapošljavanje
- podnijeti već prilikom postavljanja
zahtjeva i obrazloženi pristanak poslodavca
(begrundete Zustimmung des Arbeitgebers),
sa time da je Zavod obvezan donijeti rješenje u
roku od šest tjedana. Dozvola za naseljavanje
za “ključnu radnu snagu” važi i kao dozvola
za zapošljavanje, tako da osobama koji je
posjeduju ne treba posebna dozvola za rad.
Međutim, tek nakon četiri godine boravka
oni mogu podnijeti zahtjev kako bi dobili
vlastitu “dozvolu za naseljavanje za sve vrste
boravka” (fürjeglichen Aufenthaltszweck),
koja im između ostalog omogućava i rad u
Austriji. Tijekom prve četiri godine takva
dozvola za naseljavanje može im se odobriti
pod uvjetom da uspiju dobiti prvu dozvolu za
zapošljavanje (Beschaftigungsbewilligung).
Ključna radna snaga (Schlusselkratte)
Temeljem restriktivnih zakonskih propisa,
u Republiku Austriju se mogu doseliti
još samo oni strani državljani koji se
smatraju “ključnom radnom snagom”.
Strani državljanin se smatra “ključnom
radnom snagom” ukoliko mu je unaprijed
zagarantirana bruto zarada koja čini 60% tzv.
“najviše osnovice za plaćanje doprinosa za
obvezna osiguranja”.
Prema dostupnim podacima za 2004.
godinu, ta je zarada iznosila oko 2.070 eura
bruto mjesečno. Međutim, za stjecanje
dozvole boravka navedena kategorija stranih
državljana mora ispunjavati i još jedan od
niže navedenih preduvjeta:
Poslije prvih godinu dana rada i “ključnoj
radnoj snazi” treba radna dozvola na
osnovu Zakona o zapošljavanju stranaca
- po pravilu dvogodišnja radna dozvola
(Arbeitserlaubnis), koja se na zahtjev dobiva
od nadležnog zavoda za zapošljavanje
(Arbeitsmarktservice - AMS).
Rukovodeći kadar od posebnog značaja
(Besondere Fuhrungskrafte)
Stranci na rukovodećim pozicijama koji
zarađuju 120% od navedene osnovice imaju
status “rukovodećeg kadra od posebnog
značaja”, sa time da njima ne treba radna
dozvola na osnovi Zakona o zapošljavanju
stranih državljana i imaju pravo na
dodjeljivanje dozvole za naseljavanje bez
mjesta u postojećoj godišnjoj kvoti. U Austriju
također mogu doći da borave i rade njegov
bračni partner i djeca (do 21. godine, ali i
starija ako im strani državljanin osigurava
sredstva za život).
1) da ima traženu fakultetsku diplomu,
završenu višu školu ili neko drugo,
posebno priznato obrazovanje,
Osobe koje dolaze na rad iz susjedne zemlje
(Pendler), volonteri (Volontarinnen), osobe
za čuvanje djece (Au Pairs)
2) da njegovo zapošljavanje ima poseban
Osobe koje posjeduju dozvolu za rad u
52 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Austriji temeljem jednog od gore navedenih
statusa mogu dobiti boravišnu dozvolu
(Aufenthaltserlaubnis).
Povlašteni državljani trećih zemalja čIanovi obitelji gore navedenih državljana
su:
1) njihovi bračni partneri, 2) njihova djeca,
unuci, kao i djeca i unuci njihovog bračnog
partnera do 21 godine života, ali i starija, ako
im navedeni strani državljanin osigurava
sredstva za život, te 3) njihovi roditelji, bake
i djedovi, kao i roditelji i bake i djedovi
njihovog bračnog partnera, ako im navedeni
strani državljanin osigurava sredstva za
život.
Svi gore navedeni članovi obitelji imaju
zakonsko pravo da im se izda dozvola za
naseljavanje. Njihove dozvole ne podliježu
godišnjoj kvoti, sa time da zahtjeve mogu
podnijeti u Republici Austriji. Ove osobe
su
također
oslobođene
potpisivanja
“integracionog sporazuma” (završavanja
tečaja njemačkog jezika u određenom roku),
te ne moraju priložiti zdravstveno uvjerenje.
Poslije dvije godine nakon stjecanja glavnog
prebivališta u Austriji (Hauptwohnsitz
in Osterreich), one stječu pravo da im se
dodijeli dokaz o naseljavanju, a što mogu
dobiti putem Savezne policijske direkcije
Republike Austrije.
Bračni
partneri
i
maloljetna
djeca
povlaštenih “državljana trećih zemalja”
imaju također pravo na dodjeljivanje dozvole
za naseljavanje bez potrebe pronalaženja
mjesta u godišnjoj kvoti, ali samo pod
uvjetom ako ne žele da se zaposle.
VIII Boravak u Republici Austriji
Sljedeća dozvola za naseljavanje
Ukoliko je strani državljanin već naseljen
u Austriji tada ima pravo na dodjeljivanje
sljedeće
dozvole
za
naseljavanje
(Niederlassungsbewilligung), ako za to i dalje
ispunjava zakonom propisane preduvjete.
Svaka sljedeća dozvola ove vrste dodjeljuje
se bez potrebe pronalaženja odgovarajućeg
mjesta u godišnjoj kvoti za tu godinu. Kako
bi se izbjegao problem glede navedenog,
potrebno je da zahtjev za produženje dozvole
bude podnesen prije roka isticanja prethodno
izdane dozvole.
Integracijski sporazum
(Integrationsvereinbarung)
Strani državljanin neke od “trećih
zemalja”, koji se u Austriju doselio nakon
1. siječnja 1998. godine, odnosno onaj koji
se sada doseljava, mora ispuniti obveze
propisane u “integracijskom sporazumu”
koji je strani državljanin potpisao, tj. mora
završiti “integracijski tečaj njemačkog
jezika”
(Deutsch-Intergationskurs).
Oni
koji to ne učine tijekom tri godine od
trenutka potpisivanja obaveze mogu biti
sankcionirani, dok im poslije četiri godine
prijeti kao sankcija mjera protjerivanja iz
Austrije.
Međutim,
od
obaveze
potpisivanja
“integracijskog sporazuma” oslobođene
su, između ostalih, i sljedeće grupe stranih
državljana iz “trećih zemalja”, i to:
1) stranci sa statusom “ključne radne snage”
i njihovi članovi obitelji pod određenim
preduvjetima,
2) mala djeca, djeca u školskom uzrastu,
kao i stare i bolesne osobe,
3) osobe koje su u stanju da dokažu dovoljno
poznavanje njemačkog jezika, i to u
skladu sa svojim životnim okolnostima u
razgovoru sa nadležnim službenikom ili
pomoću odgovarajuće diplome, odnosno
dokaza o poznavanju njemačkog jezika Sprachkenntnisnachweis).
Neograničena boravišna i radna
dozvola - dokaz o naseljavanju
(Niederlassungsnachweis)
Dokaz o naseljavanju je od siječnja 2003.
godine jedina vremenski neograničena
boravišna dozvola. Njegovi imatelji mogu da
se zaposle na cijelom teritoriju Austrije bez
potrebe pribavljanja posebne radne dozvole.
Strani državljanin može zatražiti dokaz
o naseljavanju ukoliko ispunjava opće
preduvjete, tj. ako je već bar pet godina
naseljen u Austriji i ima redovite mjesečne
prihode na osnovu dozvoljenog zaposlenja
ili je bračni partner ili maloljetno dijete neke
takve osobe i sa njom živi u zajedničkom
domaćinstvu, ili je u Austriji završio ili
završava obvezno školovanje (schulpflichtig).
Ako strani državljanin već posjeduje
neograničenu boravišnu dozvolu (npr.
neograničenu dozvolu za naseljavanje unbefristete
Niederlassungsbewilligung),
može također podnijeti zahtjev za izdavanje
dokaza o naseljavanju. Organ vlasti u
tom slučaju ima pravo da utvrdi da li
strani državljanin ispunjava sve potrebne
preduvjete.
Promjena svrhe boravka (Anderung des
Aufenthaltszwecks)
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Postoji teoretska mogućnost promjene svrhe
boravka, sa time da je to, međutim, u praksi
teško izvedivo.
Završetak boravka
(Aufenthaltsbeendigung)
Zakon o strancima pravi razliku između
protjerivanja iz zemlje (Ausweisung) i
zabrane boravka (Aufenthaltsverbot). Dok
osoba koja je protjerana mora da napusti
Austriju, ona kojoj je izrečena zabrana
boravka nema pravo da se u nju vrati.
Protjerivanje iz Republike Austrije
Strani državljanin koji boravi ilegalno
u Austriji može biti protjeran iz zemlje
temeljem odgovarajućeg rješenja. Ova se
mjera, međutim, može izreći i onim stranim
državljanima koji više ne ispunjavaju
preduvjete za navedenu svrhu daljnjeg
boravka. U tom slučaju organ vlasti mora
provjeriti osobne i porodične interese
određene osobe. Što je netko duže naseljen
u Austriji (posjeduje dozvolu za naseljavanje
ili dokaz o naseljavanju) to je bolje zaštićen
54 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
od izricanja mjere protjerivanja iz zemlje.
Poslije osam godina boravka u Austriji, strani
državljanin može biti protjeran još samo
ukoliko je pred nekim sudom pravomoćno
osuđen.
Zabrana boravka u Republici Austriji
Izrečena zabrana boravka obuhvaća ne samo
obavezu stranog državljanina da napusti
zemlju već i zabranu da se u nju vrati
(Ruckkehrverbot). Zabrana boravka može,
naprimjer, da se izrekne u slučaju počinjenja
kaznenih djela i izrečenih presuda zbog njih,
ali i ako strani državljanin radi “na crno” ili
ne posjeduje sredstva za život.
Kao i u slučaju protjerivanja, i ovdje važi
pravilo da se moraju uvažiti osobni i
porodični interesi stranog državljanina.
Oni koji su u Austriji duže naseljeni bolje
su zaštićeni i od izricanja zabrane boravka.
Poslije prestanka važenja razloga koji su
doveli do izricanja mjere zabrane boravka,
spomenuti strani državljanin može da
podnese zahtjev za ukidanje zabrane (Antrag
auf Aufhebung des Aufenthaltsverbotes).
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Međutim, državljanima neke od zemalja
članica Europske unije, odnosno članovima
njihove obitelji i članovima obitelji
austrijskih i švicarskih državljana zabrana
boravka može da se izrekne samo u slučaju
izvršenja vrlo teških kaznenih djela.
IX Zapošljavanje stranaca u
Austriji
Strani državljani u Austriji načelno mogu
da se zaposle (da nesamostalno rade) samo
ako posjeduju neku od radnih dozvola
predviđenih Zakonom o zapošljavanju
stranaca. Svrha njihovog boravka uz to ne
smije isključivati mogućnost zapošljavanja.
Zapošljavanjem se u smislu Zakona o
zapošljavanju stranaca smatra, pored
zaključivanja radnog odnosa, odnosno
šegrtskog statusa u nekom poduzeću, i
davanje posla nekom stranom državljaninu
u okviru radnog odnosa koji sliči na pravi
radni
odnos
(arbeitnehmerahnliches
Verhaltnis).
X Vrste dozvola za zapošljavanje
stranaca
Zakon
o
zapošljavanju
(Auslanderbeschaftigungsgesetz)
tri vrste dozvola za zapošljavanje:
stranaca
razlikuje
1) prvu
dozvolu
za
zapošljavanje
(Beschaftigungsbewilligung)
2) dvogodišnju radnu dozvolu za rad
(Arbeitserlaubnis) i
3) petogodišnju
radnu
dozvolu
(Befreiungsschein)
1) Prva dozvola za zapošljavanje Beschaftigungsbewilligung
Ako strani državljanin nije nikada radio
u Austriji i još ne ispunjava preduvjete
neophodne za dodjeljivanje neograničene
boravišne i radne dozvole, odnosno dokaza
o naseljavanju ili petogodišnje radne
dozvole, tada mora pribaviti prvu dozvolu za
zapošljavanje.
Prva dozvola za zapošljavanje vezana je za
jedno određeno radno mjesto i određenu
djelatnost i dodjeljuje se na određeno
vrijeme, ali na najduže godinu dana od
datuma izdavanja.
Zahtjev za prvu dozvolu za zapošljavanje
regionalnoj
poslovnici
Zavoda
za
zapošljavanje
nadležnoj
za
radno
mjesto stranog državljanina (Regionale
Geschaftsstelle des Arbeitsmarktservices)
mora podnijeti budući poslodavac.
Poslodavac
može
zaposliti
stranog
državljanina samo ako mu se odobri
predmetna dozvola. U ovom postupku strani
državljanin osobno ne nastupa kao stranka.
U slučaju da se zahtjev poslodavca odbije,
strani državljanin protiv toga čak ne može
niti uložiti žalbu. Žalbu, odnosno prigovor
(Berufung) može da podnese samo poduzeće
koje je željelo zaposliti stranog državljanina.
Prije dodjele prve dozvole za zapošljavanje
nekom stranom državljaninu, Zavod
za zapošljavanje mora provjeriti stanje
na tržištu rada. U okviru postupka pod
nazivom “Ersatzkraftverfahren”, Zavod po
službenoj dužnosti provjerava da li postoji
neki drugi nezaposleni Austrijanac ili strani
državljanin koji ima pravo na rad, ali nema
posao, jer takve osobe imaju prednost pred
novim strancima.
Ukoliko poslodavac unaprijed odbije gore
opisani postupak (dakle insistira isključivo
na zapošljavanju konkretnog stranog
državljanina), podneseni zahtjev će mu
se automatski odbiti zbog nedostatka tog
nužnog formalnog preduvjeta.
Da li će se nekom novom stranom državljaninu
dodijeliti ova prva dozvola sa jedne strane
zavisi od postojećih utvrđenih godišnjih
kvota koje određuju najviši dozvoljeni broj
zaposlenih stranih državljanina u jednoj
pokrajini, odnosno cijeloj Republici Austriji
(Landeshochstzahlen, Bundeshochstzahlen),
a sa druge od cijelog niza daljnjih preduvjeta
koje moraju da ispunjavaju kako strani
državljanin, tako i njegov budući poslodavac.
U takve npr. spadaju dužina boravka stranog
državljanina ili poštovanje propisa iz oblasti
radnog prava od strane poslodavca.
Ako se zahtjev za produženje prve dozvole
za zapošljavanje podnese prije isticanja
prethodne dozvole, onda ona automatski
važi i dalje sve do donošenja pravovaljanog
rješenja o podnesenom zahtjevu.
U slučaju započinjanja korištenja rodiljnog
dopusta tijekom trajanja prve dozvole za
zapošljavanje njen rok isticanja “miruje”, tj.
razmjerno se produžava i to sve do završetka
zakonskog roka za zadržavanje takve osobe
na radnom mjestu poslije povratka.
Unaprijed izdana garancija Zavoda za
zapošljavanje za dodjelu prve dozvole za
zapošljavanje (Sicherungsbescheinigung)
Poslodavac koji namjerava zaposliti nekog
stranog državljanina koji još živi u inozemstvu
može da podnese zahtjev za izdavanje gore
navedene garancije. Na osnovu restriktivne
politike doseljavanja stranih državljana, ova
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
garancija se praktično više ne izdaje, jer novi
strani državljani mogu da se zaposle i dosele
još samo u statusu “ključne radne snage”.
2) Dvogodišnja (druga) radna dozvola Arbeitserlaubnis
Strani državljanin koji je tijekom prethodnih
14 mjeseci bio legalno zaposlen ukupno 52
tjedna (godinu dana) ima pravo na izdavanje
dvogodišnje radne dozvole. Zahtjev može
podnijeti osobno regionalnoj poslovnici
Zavoda za zapošljavanje nadležnoj za njegovo
mjesto stanovanja.
Dvogodišnja radna dozvola omogućava
stranom državljaninu koji je dobije da se
zaposli na svakom radnom mjestu, odnosno
u svakom poduzeću koje se nalazi u saveznoj
pokrajini za koju je izdana (dakle u onoj u
kojoj je imao posljednje zaposlenje).
Radni staž ostvaren u statusu “sezonski
zaposlenog stranog državljanina” (befristet
beschaftigter Fremde), osobe na ferijalnoj
praksi, volontera, osobe koju je na rad
u Austriju poslala neka strana tvrtka
(Bethebsentsandter), osobe koja na rad u
Austriju dolazi iz pograničnog područja
(Grenzganger) ili umjetnika, ne mogu da
se prihvate kao staž potreban za izdavanje
dvogodišnje radne dozvole.
Dvogodišnja (druga u redovnom slijedu)
radna dozvola dodjeljuje se na dvije
godine
Ako strani državljanin podnese zahtjev za
produženje svoje dvogodišnje radne dozvole
prije roka njenog isticanja, ona važi i dalje
sve do donošenja pravovaljanog rješenja.
Zahtjev za produženje ove dozvole strani
državljanin može podnijeti osobno ako je
tijekom prethodne dvije godine bio legalno
zaposlen najmanje 18 mjeseci.
3) Petogodišnja radna dozvola Befreiungsschein
“Befreiungsschein” omogućava stranom
državljaninu koji ju posjeduje da radi na
cijelom teritoriju Austrije posao koji želi.
Ova dozvola se izdaje na rok od pet godina.
Predmetni zahtjev strani državljanin podnosi
osobno regionalnoj poslovnici Zavoda za
zapošljavanje nadležnoj za njegovo mjesto
stanovanja.
Petogodišnju radnu dozvolu mogu dobiti
strani državljani koji su tijekom prethodnih
osam godina bar pet godina bili legalno
zaposleni ili su već najmanje pet godina
bili vjenčani s austrijskim državljaninom,
odnosno državljankom (brak ne mora više
56 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
da postoji u trenutku podnošenja zahtjeva) i
prebivalište im je u Austriji.
Ako austrijski bračni partner umre, tada
otpada i preduvjet o petogodišnjem trajanju
braka, ili su posljednju školsku godinu
prije okončavanja školske obaveze završili u
Austriji, posjeduju dozvolu za naseljavanje i
jedan od roditelja im je tijekom prethodnih
pet godina najmanje tri godine bio zaposlen
u Austriji (ako roditelj umre, otpada i
preduvjet trogodišnje zaposlenosti), ili su do
tada bili povlašteni državljani “treće zemlje”
i po toj osnovi se na njega nisu odnosile
odredbe Zakona o zapošljavanju stranaca, ali
je tijekom posljednjih pet godina bar dvije i
po godine boravio legalno u Austriji.
Razlozi na osnovu kojih se “zamrzava”
isticanje roka važenja dozvole za boravak
Rok trajanja zanata (status šegrta Lehrverhaltnis), porodiljski dopust (Mutteroder Vaterkarenz), civilno služenje vojnog
roka (Wehrdienst, Zivildienst), podneseni
zahtjev za izdavanje neograničene boravišne
i radne dozvole / dokaza o naseljavanju
(Antragauf Niederlassungsnachweis) razlozi
su za “zamrzavanje” isticanja roka važenja
dozvole za boravak.
Petogodišnja radna dozvola može se
produžiti ako je strani državljanin tijekom
prethodnih pet godina najmanje dvije i po
godine bili legalno zaposlen, sa time da ako
je podnesen zahtjev za njegovo produžavanje
„Befreiungsschein” važi automatski dalje,
sve do trenutka donošenja pravovaljanog
rješenja.
XI Ostale kategorije osoba na radu
Republici Austriji
Osobe koje na rad dolaze iz susjedne
zemIje (Pendler)
Status “Pendlera” mogu imati samo osobe
koje posjeduju državljanstvo neke od
susjednih zemalja i u svoju zemlju se vraćaju
bar jednom tjedno. Takvim strancima je
dodatno potrebno i ovlaštenje za rad na
osnovu Zakona o zapošljavanju stranaca.
Privremeno zaposleni stranci, pomagači
pri žetvi (Befristet beschaftigte
Auslanderlnnen, Erntehelferlnnen)
Od 1. siječnja 2003. godine izraz “sezonska
radna snaga” (Saisonarbeitskraft) zamijenjen
je pojmom “privremeno zaposleni stranci”.
Savezni ministar za gospodarstvo i rad
utvrđuje, dakle, kvote zaposlenih stranih
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
državljana za određene gospodarske grane,
profesije ili regije. Oni dobivaju dozvole
za zapošljavanje koje važe najduže šest
mjeseci, ali se mogu, ukoliko poslodavac
prijavi postojanje dalje potrebe, produžiti na
još šest mjeseci. Ukoliko strani državljanin
sa statusom “privremeno zaposlenog” u
Austriji na radu provede neprekidno godinu
dana, sljedeća dozvola za zapošljavanje sa
istim nazivom može mu se izdati tek nakon
dvomjesečnog prekida radnog odnosa.
Tako se isto utvrđuju i kvote za pomagače
u žetvi. Dozvole za zapošljavanje sa tom
svrhom mogu se izdati samo osobama koje
u Austriju smiju doputovati bez vize. Ove
dozvole se dodjeljuju na najviše šest tjedana.
Volonteri
Volonteri mogu u nekom poduzeću raditi
do tri mjeseca tijekom jedne kalendarske
godine bez dozvole za zapošljavanje.
Njihova djelatnost smije služiti isključivo
proširivanju njihovih znanja i stjecanju
profesionalne prakse, sa time da to ne smije
da bude u vezi sa radnom obavezom niti
plaćeno. Volontersku djelatnost stranog
državljanina u svom poduzeću nadležnom
Zavodu za zapošljavanje mora da prijavi
poslodavac.
Osobe na profesionalnoj praksi
(Praktikantinnen)
Osobe koje u Austriji studiraju ili idu u
školu i kojima je praksa propisana školskim
programom smiju da rade kao osobe na
profesionalnoj praksi, sa time da poduzeće tu
njihovu praksu mora da prijavi nadležnom
Zavodu za zapošljavanje.
Studenti
Za osobe koje posjeduju boravišnu dozvolu sa
svrhom boravka “obrazovanje” (Ausbildung)
nije isključena mogućnost zapošljavanja.
Studenti iz inozemstva smiju, dakle, da rade
ukoliko posjeduju dozvolu za zapošljavanje
za jednu namjeravanu djelatnost, boravišnu
dozvolu sa svrhom “Ausbildung” i ako
svoja sredstva za život ne stječu pretežno
na osnovu takvog rada (imaju, dakle, i
druge prihode, koji čine veći dio propisanih
potrebnih sredstava).
Osobe za čuvanje djece (Au Pairs)
Strani državljani koji u Austriji žele da rade
kao osobe za čuvanje djece moraju imati
između 18 i 28 godina. Tijekom prethodnih
pet godina oni ne smiju biti već jednom
zaposleni kao osobe za čuvanje djece. Obitelj
za koju strani državljanin radi obavezna
je Zavodu za zapošljavanje prijaviti da je
zapošljava kao osobu za čuvanje djece.
Boravišna dozvola se takvim osobama izdaje
na najviše šest mjeseci i može da se produži
za još maksimalno šest mjeseci.
Ključna radna snaga (Schlusselkrafte)
Državljani Turske imaju, pod određenim
uvjetima, olakšan pristup radnom tržištu. Oni
već poslije četiri godine legalnog zaposlenja
imaju pravo na izdavanje petogodišnje
radne dozvole (Befreiungsschein). Članovi
obitelji onih turskih državljana koji legalno
rade ili primaju neku pomoć na osnovu
osiguranja u slučaju nezaposlenosti (pomoć
za nezaposlene ili pomoć u slučaju nužde /
Notstandshilfe) imaju pravo na dodjeljivanje
prve dozvole za zapošljavanje već poslije tri
godine legalnog boravka u Austriji, a poslije
petogodišnjeg legalnog boravka stječu pravo
na dodjeljivanje petogodišnje radne dozvole.
Ukoliko su njihova djeca svoje školovanje
završila u Austriji, ona nezavisno od trajanja
boravka imaju pravo na izdavanje prve
dozvole za zapošljavanje. Preduvjet je,
međutim, da im je jedan roditelj najmanje
tri godine bio legalno zaposlen u Austriji.
XII Tko je izuzet od primjene
odredbi Zakona o zapošljavanju
stranaca
Na osnovu osobne situacije, od odredbi
Zakona o zapošljavanju stranaca izuzeti su:
1) državljani neke od zemalja članica
Europske unije
2) članovi obitelji koji su bračni partneri
i djeca do navršene 21. godine ili
ona starija, ukoliko su im osigurana
sredstva za život. Članovi obitelji
mogu da iskoriste ovu mogućnost
samo ukoliko su se svom roditelju
/ bračnom partneru naknadno
priključili, ali u principu mora
da postoji zajedničko prebivalište
bračnih partnera.
3) bračni partneri austrijskih, odnosno
državljana zemalja članica Europske
unije
4) djeca i unuci (uključujući i usvojenu
djecu
i
pastorke)
austrijskih
državljana, državljana neke od
zemalja članica Europske unije ili
Švicarske Konfederacije koja još nisu
navršila 21 godinu, ali i starija, ako
im sredstva za život osigurava taj
državljanin ili
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
5) osobe kojima je u Republici Austriji
dodijeljen azil.
Od odredbi Zakona o zapošljavanju stranaca
također su izuzeti strani državljani koji se
bave nekom od niže navedenih djelatnosti:
a) naučne, pedagoške, kulturne ili socijalne
djelatnosti na fakultetima
b) djelatnosti
u
diplomatskim
predstavništvima ili međunarodnim
organizacijama (npr. Ujedinjeni narodi)
ili djelatnosti poslužitelja takvih osoba
(npr. u domaćinstvu).
XIII Pregled najvažnijih naknada
tijekom nezaposlenosti
Novčana naknada za slučaj nezaposlenosti
(Arbeitslosengeld)
Pravo na novčanu naknadu ostvaruje
nezaposlena osoba koja dokaže da je provela
određeno vrijeme u radnom odnosu,
sa time da je obvezna tijekom primanja
navedene naknade biti na raspolaganju za
posredovanje pri zapošljavanju. Visina i
trajanje naknade ovisi od dužine prethodnog
rada, visine zarade, starosti i obiteljske
situacije nezaposlene osobe.
Ostvarivanje prava na novčanu naknadu
1) kod
prvog
korištenja
novčane
naknade
nezaposlena
osoba
u
trenutku
podnošenja
zahtjeva
mora dokazati da je radila najmanje
52 tjedna u posljednje dvije godine.
2) kod
svakog
ponovnog
korištenja
naknade
potrebno
je dokazati 28 tjedana rada u
posljednjih 12 mjeseci.
3) nezaposlene
osobe koji imaju
manje od 25 godina života trebaju
dokazati da imaju 26 tjedana rada u
posljednjih 12 mjeseci.
Obveza raspolaganja za posredovanje pri
zapošljavanju
Za primanje novčane naknade tijekom
nezaposlenosti, nezaposlene osobe moraju
prihvatiti ponuđeno radno mjesto, te biti
radno sposobne i voljne za rad. Osobe
koje istovremeno žele koristiti naknadu
za rodiljni dopust i novčanu naknadu za
slučaj nezaposlenosti moraju u potpunosti
biti na raspolaganju za posredovanje pri
zapošljavanju, sa time da za dijete mora biti
58 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
osiguran odgovarajući smještaj u vrtiću
ili jaslicama. Pravo na novčanu naknadu
za slučaj nezaposlenosti (Arbeitslosengeld)
nezaposleni strani državljani imaju samo
ako im na osnovu zakonskih propisa
nije uskraćeno obavljanje nesamostalne
djelatnosti. U svakom slučaju moraju
imati legalan boravak (obično dozvolu za
naseljavanje). Nezaposleni strani državljani
sa drugim dozvolama boravka mogu, pod
određenim uvjetima, primati naknadu.
Trajanje novčane naknade
Trajanje novčane naknade u slučaju
nezaposlenosti
određuje
se
prema
prethodnom radu i starosti nezaposlene
osobe, sa time da:
1) minimalna naknada iznosi 20 tjedana
2) 30 tjedana, ako je nezaposlena osoba
prije podnošenja zahtjeva provela
na radu tri godine u posljednjih pet
godina,
3) 39 tjedana, ako je rad trajao šest
godina u posljednjih 10 deset godina
i nezaposlena osoba je starija od 40
godina
4) 52 tjedna, ako je prethodni rad trajao
devet godina u posljednjih 15 godina
i ako je osoba starija od 50 godina
Trajanje naknade se produžuje tijekom
tečajeva
koje
organizira
Zavod
za
zapošljavanje (AMS). Kod prekida primanja
novčane naknade, moguće je iskoristiti
preostali dio naknade u roku od tri godine,
računajući od posljednjeg dana primanja
predmetne naknade.
Visina novčane naknade
Novčana naknada za nezaposlenost se
sastoji od osnovice, obiteljskog dodatka i
eventualnog dodatnog iznosa.
Osnovica novčane naknade iznosi otprilike
55% dnevnog neto dohotka. Za obračun neto
dohotka uzima se osnovica godišnjeg prihoda
iz evidencije glavnog nosioca osiguranja.
Ako se zahtjev za naknadu podnese prije 30.
lipnja, za obračun naknade se uzima prosjek
zarade iz pretposljednje godine, za zahtjeve
podnesene poslije 30. lipnja kao osnovica se
uzima prosjek zarade iz posljednje godine.
Obiteljski dodatak po osobi iznosi 0,97
eura dnevno i na njega imaju pravo bračni
i vanbračni partneri, djeca, usvojena djeca,
pastorci i unučad, ako ih nezaposlena osoba
izdržava i nemaju vlastiti dohodak viši od
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
333,16 eura, sa time da pravo na ovaj dodatak
imaju samo članovi domaćinstva koji žive u
Austriji.
Dopunski iznos kod novčane naknade za
nezaposlenost (Arbeitslosengeld) bez prava
na obiteljski dodatak odobrava se do razlike
osnovnog iznosa od 690 eura i ne smije
prekoračiti 60% dnevnoga primanja. Kod
prava na obiteljski dodatak ovaj iznos ne
smije prijeći 80% dnevnog primanja.
Kategorije koje ostvaruju
novčanu naknadu
pravo
na
Pravo na novčanu naknadu (Notstandshilfe)
ostvaruje
nezaposlena
osoba,
koja
je: 1) iskoristila novčanu naknadu za
nezaposlenost (Arbeitslosengeld), 2) ako
stoji na raspolaganju za posredovanje pri
zapošljavanju, te 3) ako se nalazi u nužnoj
situaciji.
Kategorije nezaposlenih osoba koje
trebaju neograničeno biti na raspolaganju
za posredovanje pri zapošljavanju:
■■ državljani Republike Austrije,
■■ državljani Europske unije i članovi
njihovih obitelji,
■■ državljani Švicarske Konfederacije i
članovi njihovih obitelji,
■■ priznate izbjeglice po konvenciji,
■■ strani državljani koji su u Austriji
naseljeni duže od pet godina
Nezaposlene osobe koje u Austriji borave
manje od pet godina i ne pripadaju u gore
navedene kategorije imaju, pod određenim
uvjetima, pravo na novčanu naknadu
(Notstandshilfe) i to npr. državljani Republike
Turske na osnovu ugovora o pridruživanju
s Europskom unijom, te osobe s obiteljskim
vezama u Austriji, itd.
Nezaposlene osobe koje nisu gore navedene
mogu, pod određenim uvjetima, steći pravo
na novčanu naknadu za nezaposlenost u
trajanju najduže od jedne godine, sa time
da kod utvrđivanja nužne situacije Zavod za
zapošljavanje (AMS) provjerava cjelokupnu
financijsku situaciju nezaposlene osobe,
bračnog i vanbračnog partnera koji živi u
zajedničkom domaćinstvu.
Mirovinski predujam (Pensionsvorschuss)
Nezaposlene osobe koje su podnijele zahtjev
za invalidsku, starosnu ili mirovinu u
posebnim slučajevima, ostvaruju pravo
na novčanu naknadu sve do završetka
postupka. Naknadu isplaćuje Zavod za
zapošljavanje (AMS) u obliku mirovinskog
predujma (Pensionsvorschuss).
Primatelji predujma ne moraju biti radno
sposobni, voljni za rad i kod njih ne
postoji obveza da budu na raspolaganju
za posredovanje pri zapošljavanju. Visina
mirovinskog predujma se isplaćuje u visini
novčane naknade, sa time da za starosnu
mirovinu predujam iznosi 32,39 eura, a za
invalidsku mirovinu 26,40 eura dnevno.
Ako je visina penzije već poznata i niža od
predujma, tada se predujam razmjerno
umanjuje. Za vrijeme primanja mirovinskog
predujma boravak u inozemstvu moguć
je najduže do tri mjeseca. Predujam se
isplaćuje i za vrijeme boravka u bolnici, ako
ne postoji pravo na novčanu naknadu za
bolovanje.
Prijelazni novac (Übergangsgeld)
Osobe koje nisu mogle otići u mirovinu radi
pomicanja starosne granice za odlazak u
prijevremenu starosnu mirovinu od 2004.
do 2006. godine, imaju pravo na prijelazni
novac, dok ne ispune uvjete za stjecanje
prava na starosnu mirovinu.
Ova odredba se odnosi na nezaposlene osobe
koje su stekle pravo na novčanu naknadu
za nezaposlenost i u posljednjih 15 mjeseci
su najmanje 52 tjedna bile nezaposlene i
unatoč intenzivnim pokušajima nisu mogle
stupiti u radni odnos.
Ovo pravo se također stječe ako nezaposlena
osoba u 25 godina prije podnošenja zahtjeva
za mirovinu dokaže 780 tjedana rada, pri
čemu se ovih 25 godina produžuje za vrijeme
odgoja djece (do navršetka 15. godine života
djeteta). Prijelazni novac se odobrava u visini
osnovice novčane naknade (Abeitslosengeld)
+ 25% + eventualni obiteljski dodatak.
Dodatna zarada
Za vrijeme primanja novčane naknade
za nezaposlenost dozvoljena je i dodatna
zarada. Dodatna zarada kod istog poslodavca
je dozvoljena samo ako je prekid radnog
odnosa duži od mjesec dana. Kod radnog
odnosa dužeg od mjesec dana dodatna
zarada smije iznositi najviše 333,16 eura
mjesečno. Kod radnog odnosa kraćeg od
mjesec dana bruto zarada ne smije biti veća
od 25,59 eura dnevno, odnosno 333,16 eura
mjesečno. Ako kod ovakvog zapošljavanja
zarada prelazi granicu do koje se ne plaća
puno socijalno osiguranje onda može imati
utjecaj na visinu novčane naknade.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Samed Mehmedović, dipl. pravnik
JP Željeznice Federacije BiH, d.o.o. Sarajevo
email: [email protected]
RADNO VRIJEME, PREKOVREMENI
RAD I PRERASPODJELA RADNOG
VREMENA PREMA ODREDBAMA
ZAKONA O RADU
SIŽE
S
triktno poštivanje pravnih pravila kojima se reguliše institut
radnog vremena i drugi, uz to vezani, instituti radnog prava, daju
realnu mogućnost da zaposlenici ostvare ista u punom kapacitetu
i doprinose stvarnom povećanju potražnje radne snage na tržištu rada.
Ključne riječi: radno vrijeme, puno radno vrijeme, nepuno radno
vrijeme, skraćeno radno vrijeme, prekovremeni rad, preraspodjela
radnog vremena.
UVOD
U vrijeme sveopšte trke za zaposlenjem
i sve veće konkurencije na tržištu rada,
kada se vrlo teško dolazi do adekvatnog ili
bilo kakvog drugog posla, neophodno je
ukazati na pravne norme pozitivnog radnog
zakonodavstva kojima se reguliše pitanje
radnog vremena kao jednog od vrlo važnih
instituta radnog prava.
Svoja razmišljanja i interpretaciju ovog
instituta autor će pokušati predstaviti
kroz analizu zakonskog određenja radnog
vremena i svega onoga što se vezuje uz
ovaj institut sa posebnim osvrtom na
njegovo određenje u Zakonu o radu koji se
trenutno primjenjuje u Federaciji Bosne i
Hercegovine.
Značajno je napomenuti da se u današnje
vrijeme sve češće javljaju nesporazumi na
relaciji poslodavac – zaposlenik oko pitanja
dužine trajanja radnog vremena i šta sve
60 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
ulazi u radno vrijeme, te koje su obaveze
zaposlenika, a koje poslodavaca u tom pravcu.
Zbog svega toga nakon čestih nesporazuma
dolazi vrlo često i do pokretanja radnih
sporova, bilo kolektivnih bilo pojedinačnih,
pred sudovima i drugim organima, a sve u
cilju zaštite zagarantovanih prava i jedne i
druge kategorije.
Iako je sudska praksa u ovoj oblasti u
posljednjih nekoliko godina obogaćena
značajnim i vrlo važnim odlukama kojima
se stvaraju pravni precedenti i ukazuje na
pravilnu primjenu zakonske regulative,
još uvijek je značajan broj poslodavaca koji
prava zaposlenika o pitanju radnog vremena
i drugih prava koja se vezuju uz ovaj institut
ipak ne poštuju.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
RADNO VRIJEME
Radno vrijeme je vremensko razdoblje u
kojem radnik radi, stoji na raspolaganju
poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke
u skladu sa nacionalnim propisima i/ili
praksom.1
Zakon o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03) pojmovno
ne određuje i ne daje definiciju radnog
vremena, ali se u Nacrtu novog zakona o
radu ovaj pojam određuje u članu 35, kojim
se precizira: „Radno vrijeme je vremenski
period u kojem je radnik, prema ugovoru
o radu, obavezan obavljati poslove za
poslodavca. Radnim vremenom ne smatra
se vrijeme u kojem je radnik pripravan
odazvati se pozivu poslodavcu za obavljanje
poslova, ako se ukaže takva potreba.
Vrijeme pripravnosti za rad i visina naknade
za istu uređuje se kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu i ugovorom o radu.“
Vidimo, znači, da Zakon o radu pojmovno ne
određuje šta se smatra radnim vremenom, a
takođe vidimo da je u Nacrtu pokušano da
se taj pojam odredi u skladu sa Direktivom
2003/88 EZ. Međutim, primjećujemo da
se prilikom određenja tog pojma ispušta
„vrijeme kada radnik stoji na raspolaganju
poslodavcu“, dok se govori o tome da se
radnim vremenom ne smatra vrijeme
u kojem je radnik pripravan odazvati se
pozivu poslodavca za obavljanje poslova,
ako se takva potreba ukaže.
Čini se da bi ovaj pojam ipak trebalo odrediti
na način da se radnim vremenom smatra
vremensko razdoblje u kojem je radnik
obavezan obavljati poslove za poslodavca,
odnosno u kojem je na raspolaganju da
obavlja poslove prema uputama poslodavca,
na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili
na drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Radnim vremenom bi se, prema tome,
smatrala sva ona razdoblja koja radnik
provede u efektivnom radu u obavljanju
poslova radnog mjesta za koje je sklopio
ugovor o radu, kao i razdoblja u kojima
efektivno ne radi, ali je spreman, odnosno
raspoloživ za obavljanje poslova prema
uputama poslodavca. Najčešće su u praksi to
one situacije kada se radnik nalazi na poslu
te ne može, zbog vremenskih neprilika,
nedostatka sirovina ili drugih okolnosti
koje se ne mogu pripisati radniku, efektivno
obavljati poslove, ali je raspoloživ za
obavljanje poslova kada prestanu okolnosti
koje su ga u tome sprečavale ili kada se za
to ukaže potreba. To mogu biti i situacije
1 Član 2. Direktive 2003/88 EZ Evropskog
parlamenta i Vijeća Evropske unije od 4. 11.
2003. godine o određenim vidovima organizacije
radnog vremena.
tzv. dežurstava (najčešće u zdravstvu, ali i u
drugim djelatnostima kao što su vatrogasci,
održavanje elektrodistribucijskog sistema
i dr.), kada radnik, prema unaprijed
utvrđenom rasporedu rada, obvezno mora
biti prisutan na mjestu gdje se njegovi
poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje
odredi poslodavac, nezavisno o stvarnom
vremenskom trajanju efektivnog rada. Što
se tiče pojma „pripravnost“ kada je radnik
pripravan odazvati se pozivu poslodavca za
obavljanjem poslova u slučaju potrebe, pri
čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se
poslovi uobičajeno obavljaju niti na drugom
mjestu koje je odredio poslodavac, onda
se takvo vrijeme u pripravnosti ne može
smatrati radnim vremenom iako takvom
radniku treba da se obezbijedi odgovarajuća
naknada, a koja se može regulisati
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu
ili ugovorom o radu. Ovo je i opravdano jer
zbog kontinuirane mogućnosti poziva od
strane poslodavca, praktično su ograničene
i porodične obaveze i slobodno vrijeme
radnika. Na ovaj način bi se u potpunosti
ispoštovale odredbe Direktive 2003/88 EZ o
navedenom pitanju.
Ali vratimo se mi na odredbe ZOR-a koje
regulišu pitanje radnog vremena. Radno
vrijeme u ZOR-u regulisano je u poglavlju IV,
u okviru članova 29. do 36. Treba naglasiti
da ZOR razlikuje puno, nepuno i skraćeno
radno vrijeme.
Puno radno vrijeme
Prema odredbama člana 29. ZOR-a, puno
radno vrijeme zaposlenika traje najduže 40
sati sedmično. Ovom odredbom određena
je gornja granica trajanja punog radnog
vremena. Kako će to radno vrijeme biti
raspoređeno u okviru sedmice zavisi
od prirode posla i organizacije rada u
okviru određenih preduzeća. Raspored
radnog vremena u okviru 40-satne radne
sedmice donosi poslodavac i isti postupak
utvrđivanja rasporeda radnog vremena
uređuje se autonomnim aktima poslodavaca,
prevashodno pravilnicima o radu. Značajno je
napomenuti da o rasporedu radnog vremena
na dokazan način mora biti upoznat svaki
zaposlenik koji je zaposlen kod poslodavca
na osnovu ugovora o radu. Obično je radna
sedmica raspoređena tako da ona traje pet
radnih dana u sedmici po osam sati dnevno.
Ovdje treba napomenuti da se u toku radnog
vremena obezbjeđuje zaposleniku najmanje
30 minuta odmora u toku radnog dana, pri
čemu se vrijeme ovog odmora ne uračunava
u radno vrijeme. Obezbjeđenje odmora u
toku radnog dana od 30 minuta je obaveza
poslodavca i to pravo se zaposleniku ne može
uskratiti. Izuzetno, poslodavac je dužan
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Čini se da bi ovaj pojam ipak
trebalo odrediti na način
da se radnim vremenom
smatra vremensko razdoblje
u kojem je radnik obavezan
obavljati poslove za
poslodavca, odnosno u kojem
je na raspolaganju da obavlja
poslove prema uputama
poslodavca, na mjestu gdje
se njegovi poslovi obavljaju
ili na drugom mjestu koje
odredi poslodavac. Radnim
vremenom bi se, prema tome,
smatrala sva ona razdoblja
koja radnik provede u
efektivnom radu u obavljanju
poslova radnog mjesta za
koje je sklopio ugovor o radu,
kao i razdoblja u kojima
efektivno ne radi, ali je
spreman, odnosno raspoloživ
za obavljanje poslova prema
uputama poslodavca. Najčešće
su u praksi to one situacije
kada se radnik nalazi na poslu
te ne može, zbog vremenskih
neprilika, nedostatka sirovina
ili drugih okolnosti koje se
ne mogu pripisati radniku,
efektivno obavljati poslove,
ali je raspoloživ za obavljanje
poslova kada prestanu
okolnosti koje su ga u tome
sprečavale ili kada se za to
ukaže potreba.
zaposleniku, na njegov zahtjev omogućiti jedan sat
odmora za jedan dan u toku radne sedmice. I ovaj
odmor u trajanju od jednog sata ne uračunava se
u radno vrijeme.2 Na koji način će se koristiti ovaj
odmor i u koje vrijeme uređuje se kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Omogućavanje odmora u toku rada u trajanju od
jednog sata za jedan dan u toku radne sedmice ima
prevashodno za cilj da omogući zaposleniku da u
to vrijeme može da obavi određene poslove lične
prirode, a koje inače ne može obaviti vikendom,
odnosno u dane kada nije radno angažovan kod
poslodavca. Primjena ove odredbe u praksi vrlo često
može biti otežana, naročito ako se radi o poslovima
koji se obavljaju u proizvodnji, gdje u lancu radnog
procesa učestvuje više zaposlenika. To su naročito
poslovi na traci koji iziskuju kontinuirano prisustvo
svakog pojedinačnog zaposlenika. Iz tog razloga je
ZOR-om predviđeno da se način i vrijeme korištenja
tog odmora reguliše
kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu i ugovorom o radu, gdje će se, u
zavisnosti od specifičnosti pojedinih djelatnosti, ova
pitanja i urediti na način koji zadovoljava interese
i poslodavaca i zaposlenika. Kod artikulacije i
ostvarivanja ovih interesa značajnu ulogu zauzimaju
sindikati i zaposlenička vijeća koji u pregovorima sa
poslodavcima iznalaze najbolja rješenja kojima će se
zadovoljiti i omogućiti ostvarivanje ovih prava.
Kada se govori o punom radnom vremenu onda
je značajno napomenuti da je ZOR predvidio
situaciju odsustva sa rada, koje se računa u puno
radno vrijeme. Naime, odredbom člana 59. ZOR-a
precizirano je da žena, nakon korištenja porođajnog
odsustva, koja radi puno radno vrijeme, ima pravo
da odsustvuje sa posla dva puta dnevno u trajanju po
sat vremena radi dojenja djeteta, na osnovu nalaza
ovlaštenog ljekara. Ovo pravo žena može da koristi
do navršene jedne godine života djeteta. Vrijeme
ovakvog odsustvovanja sa posla računa se u puno
radno vrijeme. Ovo pravo znači isključivo zavisi
od nalaza nadležnog ljekara i poslodavac je dužan
omogućiti da žena koristi to pravo.
Nepuno radno vrijeme
Ugovor o radu između poslodavca i zaposlenika
može se zaključiti i za rad sa nepunim radnim
vremenom.3 Određeni poslodavci imaju potrebu da
angažuju određene zaposlenike na radu pri čemu
njihovo radno angažovanje traje npr. 4-5 sati dnevno.
To se vrlo često dešava prilikom angažovanja
nastavničkog kadra u školama, obdaništima i
drugim vaspitno-obrazovnim institucijama, pri
čemu se isti zaposlenici angažuju na određeni broj
sati manje od propisane norme u okviru 40-satne
radne sedmice. Zaposlenici koji zaključe takve
ugovore o radu imaju pravo da zaključe više takvih
ugovora o radu, kod različitih poslodavaca, kako
bi na taj način ostvarili puno radno vrijeme.4 Za
2 Član 37. ZOR-a.
3 Član 30. stav 1. ZOR-a.
4 Član 30. stav 2. ZOR-a.
62 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zaključivanje više ovakvih ugovora o radu
nije potrebna nikakva saglasnost poslodavca
kod kojeg je zaposlenik zaključio ugovor o
radu sa nepunim radnim vremenom.
Termin zaposlenik na nepuno radno
vrijeme označava zaposleno lice čije redovno
radno vrijeme je kraće od radnog vremena
uporedivih radnika na puno radno vrijeme.5
Postavlja se pitanje koja sve prava zaposlenik
ostvaruje kod poslodavca kod kojeg je
angažovan na nepuno radno vrijeme?
Zaposlenik koji radi sa nepunim radnim
vremenom ostvaruje sva prava iz radnog
odnosa kao i zaposlenik sa punim radnim
vremenom, osim prava koja zavise od
dužine radnog vremena (plaća, naknade
i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.6
Vidimo, znači da zaposlenik sa nepunim
radnim vremenom ostvaruje ista prava kao
i zaposlenik sa punim radnim vremenom sa
time što će pravo na plaću, naknadu plaće
npr. za rad noću, nedjeljom, praznikom i sl.
ostvariti srazmjerno vremenu provedenom
na radu. Samo je, znači, u tom pitanju njegov
status različit od statusa zaposlenika koji
radi puno radno vrijeme.
Budući da radnik sa nepunim radnim
vremenom radi kraće, zbog manjeg obima
rada ostvaruje i pravo na manju zaradu
(plaću), koja se utvrđuje srazmjerno vremenu
provedenom na radu. Dakle, možemo reći
da su katalog i kvalitet prava, obaveza i
odgovornosti radnika sa nepunim radnim
vremenom isti u odnosu na radnika koji radi
sa punim radnim vremenom, ali kvantitet
prava nije isti. Po toj osnovi, srazmjerno
se, prema provedenom vremenu na radu,
smanjuje kapacitet prava, primjera radi, na
naknadu zarade i drugih prava vezanih uz
isplate plaće i naknada.7
Skraćeno radno vrijeme
U praksi se vrlo često dešava da se pojam
skraćenog radnog vremena poistovjećuje sa
nepunim radnim vremenom, što je potpuno
pogrešno. Treba naglasiti da se radi o dva
potpuno različita instituta radnog prava.
Na poslovima na kojima, uz primjenu
mjera zaštite na radu, nije moguće zaštititi
zaposlenika od štetnih uticaja, radno
vrijeme se skraćuje srazmjerno štetnom
uticaju uslova rada na zdravlje i radnu
5 Član 1. Konvencije Međunarodne organizacije
rada broj 175 o radu na nepuno radno vrijeme, 1994.
godine.
6 Član 30. stav 3. ZOR-a
7 Vilim Herman, Milorad Ćupurdija, Osnove radnog
prava, Pravni fakultet, Osijek, 2011.
sposobnost zaposlenika.8 Postoje poslovi koji
se obavljaju u takvim uslovima, gdje nije
moguće, iako su provedene sve mjere zaštite
na radu propisane zakonom, zaposlenika u
potpunosti zaštititi od štetnih uticaja i pri
čemu se ti uticaju reflektuju na zdravlje i
radnu sposobnost zaposlenika. Na takvim
poslovima radno vrijeme se mora i treba
skratiti, u zavisnosti od tih štetnih uticaja.
Naravno, ne mogu se takvi štetni uticaji
proizvoljno procjenjivati niti se od strane
poslodavca, bez prethodne stručne analize,
mogu određivati takva radna mjesta.
Za određivanje takvih radnih mjesta
neophodna je stručna analiza ovlaštenih
institucija, koje vrše procjenu i mjerenje
štetnih uticaja na zdravlje i radnu sposobnost
zaposlenika, pa se na temelju takvih
stručnih analiza, autonomnim aktima
poslodavca (prevashodno pravilnikom o
radu) i ugovorom o radu, propisuju takva
radna mjesta i određuje dužina trajanja
skraćenog radnog vremena. Značajno je
napomenuti da, prilikom ostvarivanja prava
na plaću i drugih prava po osnovu rada i
u vezi s radom, skraćeno radno vrijeme se
izjednačava sa punim radnim vremenom.9
Šta to praktično znači?
Zaposlenik koji radi u skraćenom radnom
vremenu, zbog gore navedenih uslova,
ostavaruje sva prava kao da je radio puno
radno vrijeme i između njega i zaposlenika
sa punim radnim vremenom nema nikakve
razlike.
U odnosu na zaposlenika koji radi sa nepunim
radnim vremenom postoji značajna razlika.
Prvo, zaposlenik sa nepunim radnim
vremenom može kod drugog poslodavca
zasnovati još jedan radni odnos na onoliko
sati koliko mu je neophodno da bi ostvario
puno radno vrijeme, dok zaposlenik sa
skraćenim radnim vremenom, zbog štetnih
uticaja kojima je izložen, ne može kod
drugog poslodavca zasnovati još jedan radni
odnos, jer je njegov radni odnos sa skraćenim
radnim vremenom izjednačen sa radnim
odnosom sa punim radnim vremenom.
Drugo, s obzirom na to da je skraćeno radno
vrijeme u pogledu ostvarivanja prava na
plaću i drugih prava po osnovu rada i u vezi
sa radom izjednačeno sa punim radnim
vremenom, ne postoje nikakva ograničenja
u ostvarivanju ovih prava, a koja inače
postoje kod zaposlenika koji radi sa nepunim
radnim vremenom (plaća, naknada plaće i
dr.).
Od ove vrste skraćenog radnog vremena,
treba razlikovati određene situacije u kojima
zaposlenik ima pravo na skraćeno radno
vrijeme. Znači, ne radi se o obligatornom
8 Član 31. stav 1. ZOR-a.
9 Član 31. stav 3. ZOR-a.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
skraćenju radnog vremena protiv volje
zaposlenika, nego se radi o situacijama
u kojima je stavljeno na dispoziciju
zaposleniku da koristi to pravo u određenim
situacijama.
Koje su to situacije?
1. Skraćeno radno vrijeme do navršene
jedne godine života djeteta
Nakon proteka porođajnog odsustva, žena
zaposlenik ima pravo raditi polovinu punog
radnog vremena do navršene jedne godine
života djeteta.
Navedeno pravo zagarantovano je odredbom
člana 57. stav 1. ZOR-a.
U kojim se razdobljima koristi navedeno
pravo?
Navedeno
pravo
se
koristi
nakon
proteka porodiljskog odsustva. Za vrijeme
trudnoće, porođaja i njege djeteta žena ima
pravo na porođajno odsustvo u trajanju
od jedne godine neprekidno.10 Porodiljsko
odsustvo se može, na osnovu nalaza
ovlaštenog ljekara, otpočeti 28 dana prije
očekivanog datuma porođaja.11 Prema
tome, kad istekne porođajno odsustvo, žena
ima pravo da radi polovinu punog radnog
vremena do navršene jedne godine života
djeteta. Praktično, kada bi žena počela
koristiti prodiljsko odsustvo 28 dana prije
porođaja i bila na porodiljskom odsustvu
godinu dana, imala bi pravo 28 dana, nakon
isteka tog prodiljskog odusustva da radi
polovinu punog radnog vremena.
Ovo pravo može koristiti i zaposlenik
- djetetov otac, pod uslovom da majka
djeteta za to vrijeme radi u punom radnom
vremenu.12
Da li poslodavac mora omogućiti korištenje
ovog prava?
Ovo pravo je zajamčeno zakonom. Prema
tome, poslodavac se ne mora složiti sa tim, to
je pravo zajamčeno zakonom i nije od uticaja
volja poslodavca, već je isti dužan omogućiti
njegovo korištenje, ukoliko to zaposlenik
zatraži.
U slučaju nepoštivanja ovog prava, u
kaznenim odredbama ZOR-a u članu 140.
stav 1. tačka 29. predviđena je sankcija
za poslodavca koji ovo pravo ne poštuje,
pa se propisuje da će se u takvom slučaju
poslodavac kazniti za prekršaj novčanom
kaznom u iznosu od 1.000 do 7.000 KM. Šta se dešava sa plaćom za vrijeme rada
u skraćenom radnom vremenu po ovom
osnovu?
Odredbama člana 62. ZOR-a određeno je
da za vrijeme rada sa polovinom radnog
10 Član 55. stav 1. ZOR-a.
11 Član 55. stav 2. ZOR-a.
12 Član 57. stav 2. ZOR-a.
64 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
vremena po ovom osnovu zaposlenik ima za
polovinu radnog vremena pravo na naknadu
plaće u skladu sa zakonom.
Prema tome, za polovinu radnog vremena
provedenog na radu srazmjerno se dobija
plaća, a za drugu polovinu radnog vremena
naknada plaće.
2. Skraćeno radno vrijeme do navršene
dvije godine života djeteta
Nakon isteka porođajnog odsustva, žena
ima pravo da radi polovinu punog radnog
vremena za blizance, treće i svako sljedeće
dijete do navršene dvije godine života djeteta,
ako propisom kantona nije predviđeno
duže trajanje ovog prava.13 Ovo pravo
takođe može da koristi i zaposlenik – otac
djeteta, ako žena za to vrijeme radi u punom
radnom vremenu. Potpuno je identična
situacija oko pitanju prava na plaću, tako da
ostvaruje pravo na plaću za polovinu radnog
vremena koje radi, a za drugu polovinu
ostvaruje pravo na naknadu plaće u skladu
sa zakonom.
3. Skraćeno radno vrijeme do navršene tri
godine života djeteta
„Nakon isteka godine dana života djeteta,
jedan od roditelja ima pravo da radi polovinu
punog radnog vremena do tri godine
života djeteta, ako je djetetu, prema nalazu
nadležne zdravstvene ustanove, potrebna
pojačana briga i njega.
Ovo pravo može da koristi i usvojilac,
odnosno lice koje se stara o djetetu, u slučaju
smrti oba roditelja, ako roditelji napuste
dijete ili ako ne mogu da se brinu o djetetu.“14
Dakle, u konkretnom slučaju mora da
postoji nalaz nadležne zdravstvene ustanove
kojim se ustanovljava da je djetetu potrebna
pojačana briga i njega. U takvom slučaju
jedan od roditelja ima pravo da koristi
ovo pravo. Nasuprot tome, da bi ovo pravo
koristio usvojilac, odnosno staralac, mora
biti ispunjen jedan od sljedeća tri uslova:
■■ da dođe do smrti oba roditelja
■■ da roditelji napuste dijete
■■ da se roditelji ne mogu brinuti o djetetu.
U svim ovim slučajevima korisnik ovog prava
ostvaruje plaću za polovinu radnog vremena
koje radi, a za drugu polovinu ostvaruje
naknadu plaće u skladu sa zakonom.
Odredbom člana 63. ZOR-a propisana je
jedna specifična situacija u slučaju djeteta
sa težim smetnjama u razvoju. Tako jedan
od roditelja djeteta sa težim smetnjama u
razvoju (teže hendikepirano djete) ima pravo
da radi polovinu punog radnog vremena, u
slučaju da se radi o samohranom roditelju
ili da su oba roditelja zaposlena, pod
uslovom da dijete nije smješteno u ustanovu
13 Član 57. stav 1. ZOR-a.
14 Član 58. ZOR-a.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
socijalno-zdravstvenog zbrinjavanja, na
osnovu nalaza nadležne zdravstvene
ustanove. Takvom roditelju, koji koristi ovo
pravo, pripada pravo na naknadu plaće u
skladu sa zakonom. Roditelju koji koristi
ovo pravo ne može se narediti da radi noću,
prekovremeno i ne može mu se promijeniti
mjesto rada ako za to nije dao svoj pismeni
pristanak.
PREKOVREMENI RAD
U određenim situacijama, koje mogu biti
izazvane požarom, potresom, poplavom, kao
i u situacijama iznenadnog povećanja obima
posla, kao i u drugim situacijama neophodne
potrebe, poslodavac može imati potrebu
da angažuje zaposlenike na radu duže od
punog radnog vremena. To angažovanje
zaposlenika na radu duže od punog radnog
vremena predstavlja prekovremeni rad. ZOR
je i u ovakvim slučajevima propisao koliko
se maksimalno može raditi prekovremeno.
I
ovdje
je
neophodno
razlikovati
obavezan prekovremeni rad i dobrovoljan
prekovremeni rad.
Odredbama člana 32. stav 1. ZOR-a precirano
je: „U slučaju više sile (požar, potres, poplava)
i iznenadnog povećanja obima posla, kao
i drugim sličnim slučajevima neophodne
potrebe, zaposlenik, na zahtjev poslodavca,
obavezan je da radi duže od punog radnog
vremena (prekovremeni rad), a najviše do 10
sati sedmično.“ Ova odredba ZOR-a govori o
obaveznom prekovremenom radu na koju je
zaposlenik dužan da se odazove po pozivu
poslodavca i ona traje najviše do 10 sati
sedmično.
Odredbama stava 2. istog člana precizirano
je: „ Ako prekovremeni rad zaposlenika
traje duže od tri sedmice neprekidno ili
više od 10 sedmica u toku kalendarske
godine, o prekovremenom radu poslodavac
obavještava organ nadležan za poslove
inspekcije rada kantona“, dok je odredbom
stava 3. istog člana precizirano: „Zaposlenik
može dobrovoljno, na zahtjev poslodavca,
raditi prekovremeno, i to u trajanju još
najviše 10 sati sednmično.“
Vidimo, znači, da pored obaveznog
prekovremenog rada od najviše 10 sati
sedmično, zaposlenik, na zahtjev poslodavca,
može dobrovoljno raditi još najviše 10 sati
sedmično. Ovdje je riječ o dobrovoljnom
prekovremenom radu i on zavisi isključivo
od volje zaposlenika. Poslodavac mimo volje
zaposlenika ne može narediti ovaj dodatni
prekovremeni rad.
Striktno poštivanje pravnih pravila kojima
se reguliše institut radnog vremena i drugi,
uz to vezani, instituti radnog prava daju
realnu mogućnost da zaposlenici ostvare ista
u punom kapacitetu i doprinose stvarnom
povećanju potražnje radne snage na tržištu
rada.
ZOR takođe predviđa određena i druga
ograničenja u pitanju prekovremenog rada,
a ista se odnose na maloljetne zaposlenike,
trudnice, majke, odnosno usvojioce sa
djetetom do tri godine života i samohrane
roditelje, odnosno usvojioce sa djetetom do
šest godina života.
Tako je odredbom člana 32. stav 4. propisano
da „nije dozvoljen prekovremeni rad
maloljetnih zaposlenika“. To znači da kod
maloljetnih zaposlenika nema niti obaveznog
niti dobrovoljnog prekovremenog rada. U
slučaju da takav rad bude uveden mimo
zabrane propisane citiranom odredbom,
inspekcija rada kantona će isti zabraniti.15
Trudnica, majka, odnosno usvojilac sa
djetetom do tri godine života i samohrani
roditelj, odnosno usvojilac sa djetetom do šest
godina života, mogu raditi prekovremeno,
ako daju pismenu izjavu o dobrovoljnom
pristanku na takav rad.16 Nema, znači,
prekovremenog rada za ove kategorije bez
njihove pismene izjave da pristaju na takav
rad. U suprotnom, ako se takav rad uvede
bez pismene izjave o pristanku na takav rad,
inspekcija rada kantona će isti zabraniti.
U svim slučajevima postupanja kod
prekovremenog rada suprotno naprijed
citiranim odredbama ZOR-a predviđena je
sankcija za poslodavca u vidu novčane kazne
za prekršaj u iznosu od 1.000 do 7.000 KM.17
PRERASPODJELA RADNOG
VREMENA
Preraspodjela radnog vremena je institut
koji bitno utiče na fleksibilnost rada, jer
omogućava da se u određenom vremenskom
razdoblju tokom godine radi duže, a u
drugom kraće. Riječ je o institutu koji se
može primijeniti pod određenim uslovima,
na određeni način i uz određena ograničenja.
Preraspodjelu radnog vremena, kao institut
radnog prava, moguće je primijeniti uz
striktno poštivanje odredbi člana 33. ZOR-a.
Tako je odredbom stava 1. tog člana
propisano: „Ako priroda posla to zahtijeva,
puno radno vrijeme može se preraspodijeliti
tako da tokom jednog perioda traje duže,
a tokom drugog perioda kraće od punog
radnog vremena, sa tim da prosječno
radno vrijeme ne može biti duže od 52 sata
sedmično, a za sezonske poslove najduže 60
sati sedmično.“ Vidimo da, ako je uvedena
preraspodjela radnog vremena zbog prirode
posla koja to zahtijeva, prosječno radno
15 Član 32, stav 6. ZOR-a.
16 Član 32. stav 5. ZOR-a.
17 Član 140. stav 1. tačke 10, 11, 12, 13. i 14.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vrijeme ne može biti duže od 52 sata sedmično, a za sezonske
poslove najduže 60 sati sedmično. Ova preraspodjela omogućava
praktično da se prosječno radi dodatnih 12 sati sedmično na puno
radno vrijeme, a za sezonske poslove dodatnih 20 sati sedmično,
a što je u svakom slučaju duže od obaveznog prekovremenog rada
(najviše 10 sati sedmično). Međutim, odredbom člana 33. stav
2. ZOR-a propisano je da „ako je uvedena preraspodjela radnog
vremena, prosječno radno vrijeme tokom kalendarske godine ili
drugog perioda određenog kolektivnim ugovorom, ne može biti
duže od 40 sati sedmično“. To znači da godišnji prosječni fond
sati, iako je uvedena preraspodjela radnog vremena, ne smije
prelaziti 40 sati sedmično. Upravo to i razlikuje preraspodjelu
radnog vremena od prekovremenog rada.
Zato je odredbom člana 33. stav 3. ZOR-a propisano: „Ako je
uvedena preraspodjela radnog vremena, takvo radno vrijeme ne
smatra se prekovremenim radom.“
ZAKLJUČAK
Iz suštine gore interpretiranog oko pitanja radnog vremena i
drugih radnopravnih instituta koji se vezuju uz radno vrijeme, a
koji su propisani u ZOR-u, zaključujemo da je ovaj institut veoma
značajan s aspekta zaštite prava zaposlenika garantovanih ovim
zakonskim propisom. On praktično onemogućava samovoljno
određivanje dužine trajanja radnog vremena od strane
poslodavaca, dok u raznim situacijama pruža značajna prava
zaposlenicima da u određenim situacijama, uz ispunjavanje
neophodnih uslova, mogu da rade u skraćenom radnom vremenu
i pri tome ne budu uskraćeni za prava koja im pripadaju kao da
su na radu puno radno vrijeme.
Značajno je takođe da su određene kategorije zaposlenika posebno
zaštićene (maloljetni, majke, trudnice, samohrani roditelj,
odnosno usvojilac i dr.) kako bi se praktično tom zaštitom spriječili
mogući štetni uticaji na život i zdravlje, kako samih zaposlenika
tako i na neophodnu njegu i brigu o djeci koju zaposlenik odgaja i
izdržava. Ove kategorije su naročito zaštićene kod omogućavanja
i davanja prava na skraćeno radno vrijeme, kao i kod ograničenja
u pogledu mogućnosti angažovanja istih na prekovremenom
radu. Ograničenja dužine trajanja obaveznog i dobrovoljnog
prekovremenog rada koja se odnose na redovne zaposlenike
takođe imaju za cilj zaštitu prava zaposlenika po osnovu rada,
kao i ograničavanja mogućnosti poslodavaca da do određene
granice iskorištavaju rad zaposlenika po osnovu ugovora o radu.
To što se poslodavac obavezuje da obavijesti inspekciju rada
kantona u slučaju da prekovremeni rad zaposlenika traje duže
od tri sedmice uzastopno, odnosno više od 10 sedmica u toku
godine, nameće praktično potrebu da poslodavac razmotri u
takvom slučaju mogućnost angažovanja novih zaposlenika, bilo
na puno ili nepuno radno vrijeme, kako ne bi imao potrebu da
upotrebljava institut prekovremenog rada duže od dozvoljenog.
Dosljedno poštivanje ovih pravnih pravila od strane poslodavaca
u značajnoj mjeri bi povećalo potražnju radne snage na tržištu
rada.
Preraspodjela radnog vremena je institut koji bitno utiče na
fleksibilnost rada, jer omogućava da se u određenom vremenskom
razdoblju tokom godine radi duže, a u drugom kraće. I kod
ovog instituta ukupno radno vrijeme tokom godine svodi se na
40-satnu radnu sedmicu.
66 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAVNI OKVIR OSNIVANJA
I OBLICI OBAVLJANJA
PRIVREDNE DJELATNOSTI U
FBiH (II DIO)
Amra Vučijak, dipl.iur.
Ministarstvo trgovine Vlade FBiH
SIŽE
A
utorica se bavi pravnim okvirom za osnivanje i obavljenje privredne
djelatnosti u FBiH. Na sistematičan način daje osnovi prikaz pravnih
i fizičkih osoba koje se bave privrednom djelatnošću, registraciom i
svim popratim dokumentima za početak biznisa u FBiH. Članak karakterizira
jenostavn anaracija koja može biti svojvrstan vodič za sve one koji se odluče
baviti biznisom u Federaciji BIH.
Ključne riječ: privredna djelatnost, pravne i fizičke osobe, privredna društva,
drštva lica, zadruge, ustanove. itd.
FIZIČKA LICA KAO
SUBJEKTI PRIVREDNE
DJELATNOSTI
I. OBRTNIČKA DJELATNOST
Obrt, u smislu Zakona,1 samostalno je i
trajno obavljanje dopuštenih i registrovanih
privrednih
djelatnosti
u
osnovnom,
dopunskom ili dodatnom zanimanju, od
strane fizičkih lica sa svrhom postizanja
dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom,
prometom ili pružanjem usluga na tržištu.
Dopuštena je svaka privredna i druga
djelatnost koja nije zakonom zabranjena i
1 Zakonski okvir: Zakon o obrtu i srodnim djelatnostima
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 35/09 i 42/11).
koja nije regulisana posebnim zakonom.
Srodne djelatnosti, u smislu Zakona,
jesu sve registrovane privredne i druge
djelatnosti koje obavljaju fizička lica po
pravilima obavljanja obrta, a koje se ne
smatraju obrtom.
U srodne djelatnosti ubrajaju se i
poljoprivredne djelatnosti u smislu člana
3. Zakona o poljoprivredi (“Službene novine
Federacije BiH”, broj 88/07).
Obrtnik i lice koje obavlja srodnu djelatnost
je fizičko lice koje obavlja djelatnost u
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
svoje ime i za svoj račun, a pritom se može
koristiti i radom drugih lica sa kojima je u
obavezi zaključiti ugovor o radu, u skladu sa
Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom.
djelatnost u vrijeme trajanja sezonskog
obavljanja djelatnosti, uspostavljaju svojstvo
osiguranika, ako nemaju već zasnovan radni
odnos.
Uslovi za otvaranje obrta
Minimalni tehnički uslovi
Za otvaranje obrta zakonom su propisani
opći i posebni uslovi.
Obrt se obavlja pod određenim uslovima
u pogledu uređenja i opreme poslovnog
prostora, kao i pod drugim uslovima
propisanim
Zakonom
i
propisima
donesenim na osnovu Zakona.
Prostor i oprema za obavljanje obrta
moraju udovoljavati i propisima o tehničkoj
opremljenosti, zaštiti na radu, zaštiti i
unapređenju čovjekove okoline, zaštiti od
buke, zdravstvenim i sanitarnim uslovima,
te drugim propisima koji se odnose na
obavljanje određene privredne djelatnosti.
Ispunjenost
minimalnih
uslova
se
pretpostavlja podnošenjem ovjerene pisane
izjave od strane obrtnika o ispunjavanju
uslova (pretpostavka ispunjavanja uslova).
Ispunjenost uslova utvrđuju nadležne
inspekcije u redovnom inspekcijskom
pregledu najkasnije 15 dana od dana upisa
u Obrtni registar.
Posebnim propisima su određene djelatnosti
koje se mogu obavljati u stambenim
prostorijama, odnosno djelatnosti koje se
mogu obavljati izvan poslovnih i stambenih
prostora.
Opći uslovi koje treba ispuniti fizička osoba
za otvaranje bilo koje vrste obrta su:
■■ da je državljanin BiH;
■■ da je poslovno sposobna;
■■ da je zdravstveno sposobna (za
određene obrte, rad sa prehrambenim
proizvodima);
■■ da joj sudskom presudom, rješenjem o
prekršaju ili aktom upravnog organa nije
izrečena mjera zabrane obavljanja obrta,
dok ta mjera traje;
■■ da nema neizmirenih obaveza prema
javnim prihodima.
Posebni uslovi su propisani za otvaranje
vezanih i posebnih obrta i to:
■■ za vezane obrte odgovarajuća stručna
osposobljenost (stručna sprema ili
majstorski ispit);
■■ za posebne obrte suglasnost za obavljanje
posebnih obrta izdata od nadležnog
ministarstva (npr. za obavljanje poslova
prijevoza putnika ili robe)
Uz uslove iz Zakona o obrtu, prilikom
otvaranja obrta treba obratiti pažnju i
na zakonske propise (kao npr. Zakon o
unutrašnjoj trgovini, Zakon o ugostiteljstvu,
Zakon prijevozu u cestovnom prometu, itd.)
koji određuju posebne uslove za obavljanje
pojedinih djelatnosti, osobito za uslove
prostora, stručne spreme ili posebnih
dozvola.
Obrt se u pravilu obavlja kao osnovno
zanimanje.
Fizičko lice može obavljati obrt kao dopunsko
ili dodatno zanimanje ako ispunjava opće
uslove za otvaranje obrta iako ima već
zasnovan radni odnos po bilo kom osnovu
ili je korisnik penzije.
Obrtom se smatra i obavljanje domaće
radinosti.
Domaća radinost je djelatnost izrade i dorade
predmeta kod kojih preovlađuje ručni rad i
usluge u domaćinstvu. Djelatnost domaće
radinosti obavlja se samostalno ili uz pomoć
članova zajedničkog domaćinstva.
Obrt se može obavljati na neodređeno
vrijeme i kao sezonska djelatnost najduže
šest mjeseci unutar jedne kalendarske
godine.
Obrtnici i lica koja obavljaju srodnu
68 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Postupak registracije obrta
Obrt se upisuje u Obrtni registar koji vodi
nadležni općinski organ - odjel za privredne
djelatnosti.
Poljoprivredne djelatnosti upisuju se u
Obrtni registar i u odgovarajuće registre
propisane Zakonom o poljoprivredi.
Postupak otvaranja obrta pokreće se
pisanim zahtjevom nadležnom općinskom
organu, uz koji se prilaže sva potrebna
dokumentacija.
U svakoj općini je uspostavljen Centar za
usluge građanima, gdje se besplatno mogu
preuzeti obrasci zahtjeva za registraciju
obrta.
U zahtjevu je obavezno navesti firmu – naziv
pod kojim će obrt poslovati.
Firma sadrži naziv obrta, ime obrta, ime
i prezime obrtnika i sjedište, a može
sadržavati i posebne oznake.
Uz zahtjev se prilažu svi dokumenti koji su
potrebni za donošenje rješenja i to:
■■ ovjerena kopija lične karte;
■■ dokaz o poslovnoj sposobnosti - uvjerenje
centra za socijalni rad;
■■ dokaz da nije izrečena zaštitna mjera
zabrane obavljanja obrta - uvjerenje
Odjela za prekršaje Općinskog suda;
■■ izjavu da nema već osnovanu obrtničku
radnju,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ dokaz o vlasništvu ili ugovor o zakupu pitanja od značaja za obavljanje trgovine na
■■
■■
■■
■■
■■
poslovnog prostora ovjeren od porezne
uprave;
uvjerenje porezne uprave da nema
neizmirenih obaveza prema javnim
prihodima;
dokaz o stručnoj osposobljenosti (za
vezane obrte);
saglasnost nadležnog ministarstva (za
posebne obrte);
izjava da prostor ispunjava propisane
minimalne uslove;
dokaz o uplati takse.
Nadležni organ, na teritoriju na kojem će
biti sjedište obrta, donosi rješenje kojim se
odobrava obavljanje obrta ili rješenje kojim
se zahtjev odbija, u skladu sa Zakonom o
upravnom postupku, u roku od 15 dana od
dana prijema urednog zahtjeva.
Obrtnik je dužan otpočeti s obavljanjem
djelatnosti najkasnije u roku od 30 dana
od dana konačnosti rješenja o odobravanju
obavljanja obrta.
Ako nadležni organ u propisanom roku
ne donese rješenje kojim se odobrava
obavljanje obrta ili rješenje kojim se zahtjev
odbija, obrtnik može, ako je podnio ovjerenu
pisanu izjavu, započeti s obavljanjem obrta,
o čemu je dužan prethodno pisanim putem
izvijestiti nadležni organ.
2. POSEBNI PROPISI ZA
OBAVLJANJE ODREĐENIH
DJELATNOSTI
Obavljanje određenih djelatnosti u Federaciji
BiH i uslovi koje pravne i fizičke osobe
moraju ispunjavati, za njihovo obavljanje,
regulisani su nizom propisa.
Kako su trgovačka i uslužne djelatnost u
ugostiteljstvu i turizmu izrazito zastupljene
kao djelatnosti u kojima poduzetnici
započinju svoje aktivnosti, dajemo osvrt na
zakonske propise koji uređuju te oblasti.
2.1. TRGOVAČKA DJELATNOST
Trgovačku djelatnost mogu obavljati pravne
i fizičke osobe, pod uslovima određenim
Zakonom o unutrašnjoj trgovini u Federaciji
BiH.2 Zakonom se uređuje obavljanje i uslovi
za obavljanje trgovine na veliko, trgovine
na malo i trgovačkih usluga, osnivanje i
prestanak rada trgovačke radnje, posebni
oblici obavljanja trgovine, način formiranja
cijena, zaštita potrošača i nedopušteno
trgovanje, ograničenje obavljanja trgovine,
nadzor nad primjenom zakona, kao i druga
2 Zakonski okvir: Zakon o unutrašnjoj trgovini
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 40/10).
teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
Pod trgovinom u smislu Zakona smatraju
se kupovina i prodaja robe i obavljanje
trgovačkih usluga.
Trgovcem se smatraju pravna i fizička
lica koja se bave trgovinom na osnovu
registracije, odnosno rješenja kojim se
odobrava obavljanje trgovine i trgovačkih
usluga.
Trgovina se obavlja slobodno pod jednakim
uslovima na tržištu za sve trgovce u
skladu sa zakonom, dobrim poslovnim
običajima, principima lojalne konkurencije
i trgovačkim pravilima, odnosno uzansama.
2.2. OBAVLJANJE TRGOVINE
Trgovina se obavlja kao trgovina na veliko i
trgovina na malo.
Trgovina na veliko je kupovina robe radi
daljnje prodaje profesionalnim korisnicima,
drugim pravnim i fizičkim licima koja
obavljaju
registrovanu
djelatnost
ili
djelatnost odobrenu u skladu sa zakonom,
uz obavezno izdavanje fakture, odnosno
računa.
Trgovina na veliko obavlja se u posebnim
prodajnim prostorijama, skladištima ili
drugim mjestima koja ispunjavaju uslove
propisane zakonom i drugim propisima.
Trgovina na veliko može se obavljati i
kao trgovina na veliko u tranzitu kada
se kupovina i prodaja robe obavlja bez
prethodnog skladištenja u skladištu trgovca
na veliko. Za obavljanje trgovine na veliko
u tranzitu nije potreban prodajni prostor
(skladište).
Trgovina na malo je prodaja robe krajnjim
potrošačima radi zadovoljavanja njihovih
ličnih i porodičnih potreba ili potreba
domaćinstva. Trgovina na malo obavlja se u
prodavnicama ili izvan prodavnica, ako su
za takav način prodaje ispunjeni propisani
uslovi.
Trgovina na malo izvan prodavnice je
oblik trgovine na malo kada se prodaja
robe i/ili usluga obavlja: na štandovima,
stolovima i u boksovima na tržnicama na
malo, na štandovima i stolovima izvan
tržnica na malo, putem kioska, pokretnom
prodajom, prodajom na daljinu (prodaja
putem
kataloga,
tv-prodaja,
prodaja
putem interneta, prodaja putem telefona),
direktnom prodajom putem posrednika,
prodaja putem automata, prigodnom
prodajom (sajmovi, izložbe i sl.).
Prodaju robe na štandovima i stolovima
izvan tržnica na malo, prodaju putem kioska,
prodaju putem automata i prigodnu prodaju
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na javnim površinama i površinama koje
imaju pristup sa javno prometne površine,
mogu obavljati registrovani trgovci samo
na mjestima koja svojom odlukom odredi
nadležni organ kantona, grada ili opštine i
za koje nadležni organ da odobrenje.
2.3. USLOVI ZA OBAVLJANJE TRGOVINE
Trgovinu na veliko i trgovinu na malo može
obavljati trgovac u svojstvu pravnog lica koji
se bavi trgovinom na osnovu registracije
i ispunjava uslove utvrđene zakonom i
drugim propisima.
Trgovinu na malo može obavljati i trgovac
u svojstvu fizičkog lica, ali samo u jednom
prodajnom objektu, odnosno na jednom
prodajnom mjestu.
Za obavljanje trgovine na veliko i trgovine
na malo trgovac je dužan obezbijediti
prodajni objekat ili drugo prodajno mjesto
koje ispunjava propisane uslove.
Prodajni objekat je prostor u kojem se obavlja
trgovina i mora biti izgrađen u skladu
sa
važećim
urbanističko-građevinskim
propisima kao poslovni prostor za obavljanje
odgovarajuće trgovačke djelatnosti, što
utvrđuje nadležni organ rješenjem o
upotrebnoj dozvoli. Postojanje rješenja
nije minimalno tehnički uslov za početak
rada prodajnog objekta i u njemu se može
poslovati, ali se ova činjenica provjerava
zajedno sa provjerom ispunjavanja ostalih
tehničkih uslova.
Trgovac, pravno lice, nije dužan dokazivati
ispunjavanje minimalno-tehničkih uslova
u trenutku početka rada prodajnog objekta,
odnosno fizičko lice u trenutku podnošenja
zahtjeva za otvaranje trgovačke radnje, ali
su ova lica dužna dostaviti ovjerenu pisanu
izjavu nadležnom organu kojom potvrđuju
da prodajni objekt ispunjava zakonom
propisane uslove.
Pravno lice registrovano za obavljanje
trgovačke
djelatnosti
može
početi
raditi u prodajnom objektu nakon što
nadležnom općinskom organu podnese
dokaz o registraciji, izjavu o ispunjavanju
minimalno-tehničkih uslova za prodajni
objekt i obavijest o datumu početka rada.
2.4. OSNIVANJE TRGOVAČKE RADNJE
Trgovačka radnja se osniva donošenjem
rješenja kojim se trgovcu u svojstvu
fizičkog lica odobrava obavljanje trgovačke
djelatnosti. Rješenje donosi nadležni
općinski organ. Općinski organ izdat će
odobrenje za osnivanje trgovačke radnje licu
koje ispunjava sljedeće uslove:
■■ državljanin je Bosne i Hercegovine,
■■ poslovno je sposoban,
70 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
■■ posjeduje najmanje III stepen stručne
spreme,
■■ zdravstveno je sposoban ako je za
■■
■■
■■
■■
■■
obavljanje trgovine na malo određenim
robama
iz
predmeta
poslovanja
trgovačke radnje zdravstvena sposobnost
propisana kao poseban uslov,
u vlasništvu, posjedu ili zakupu ima
poslovni prostor koji ispunjava propisane
opšte i posebne uslove,
da nema zasnovan radni odnos ili da nije
ostvario prava po osnovu radnog odnosa,
nema već osnovanu trgovačku radnju,
pravomoćnom odlukom nije mu izrečena
mjera zabrane obavljanja trgovinske
djelatnosti,
ispunjava i druge uslove propisane
zakonom ili drugim propisom.
Odobrenje za osnivanje trgovačke radnje
može se izdati i licu koje ne ispunjava uslove
školske spreme, ako uz zahtjev podnese
dokaz da lice koje će zaposliti ispunjava taj
uslov.
Nadležni organ u roku od 15 dana od
dana podnošenja urednog zahtjeva izdaje
rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke
radnje, ako su ispunjeni propisani uslovi, u
suprotnom rješenjem odbija zahtjev.
Ako nadležni organ ne donese rješenje u
roku od 15 dana, rad u prodajnom objektu
može otpočeti. O datumu početka rada
trgovac je dužan najkasnije u roku od pet
dana prije otpočinjanja rada pisanim putem
obavijestiti nadležni organ.
2.5. PRESTANAK RADA TRGOVAČKE
RADNJE
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke
radnje prestaje važiti odjavom, po sili
zakona i u drugim slučajevima određenim
zakonom.
Trgovac je dužan odjaviti trgovačku radnju
pisanim putem nadležnom organu prije
prestanka rada. Prestanak obavljanja
trgovačke radnje utvrđuje se danom
navedenim u zahtjevu za odjavu, sa tim da
se obavljanje trgovačke djelatnosti ne može
odjaviti unazad.
Rješenje o odobrenju za osnivanje trgovačke
radnje prestaje važiti po sili zakona danom
utvrđivanja zakonom propisanih razloga.
2.6. OBAVLJANJE I USLOVI ZA OBAVLJANJE
TRGOVAČKIH USLUGA
Trgovačke usluge su djelatnosti kojima se
uz naknadu podstiče obavljanje razmjene
robe od proizvođača do krajnjeg potrošača.
Trgovačke
usluge
su:
posredničke,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zastupničke,
komisione,
berzanske,
franšizing, uskladištenje, otpremanje i
dopremanje robe (špedicija), kontrola
kvaliteta i kvantiteta robe, marketing,
tržnica na veliko, tržnica na malo, trgovački
centar, stočna pijaca, vašar, sajam (usluge
priređivanja sajmova i privrednih izložbi) i
druge usluge uobičajene u trgovini.
Trgovac u svojstvu pravnog lica može pružati
sve trgovačke usluge, a trgovac u svojstvu
fizičkog lica može pružati samo komisione i
posredničke usluge.
2.7. TURISTIČKA DJELATNOST
Zakonom o turističkoj djelatnosti u Federaciji
BiH3* uređuje se obavljanje turističke
djelatnosti, vrste usluga u toj djelatnosti,
uslovi i način obavljanja poslova, subjekti
koji se mogu baviti tom djelatnošću i uslovi
za obavljanje turističke djelatnosti.
Turistička djelatnost, u smislu zakona,
pružanje je usluga i posredovanje u
turističkom prometu. Turističku djelatnost
mogu obavljati pravna i fizička lica koja
su registrirana za obavljanje turističke
djelatnosti i ispunjavaju propisane uslove.
Turističke usluge su: pružanje usluga
putničke agencije, turističkog vodiča,
pratitelja,
animatora,
zastupnika,
pružanje usluga u nautičkom, seoskom,
zdravstvenom,
kongresnom,
vjerskom,
omladinskom,
sportskom,
lovnom,
ribolovnom,
planinskom
i
drugim
oblicima turizma, usluge na skijaškom
terenu, usluge splavarenja i raftinga kao
i pružanje ostalih turističkih usluga.
Udruženja i škole mogu organizirati
aranžman i izletnički program putovanja i
boravak isključivo za svoje članove, učenike
i nastavnike samo povremeno i bez svrhe
sticanja dobiti.
2.8. PUTNIČKA AGENCIJA
Putničkom agencijom, u smislu Zakona,
smatra se pravno lice upisano u registar
društava koja se bave organiziranjem
turističkih i poslovnih putovanja i boravaka,
posredovanjem i pružanjem svih ostalih
usluga u vezi sa tim, te prodajom svog
vlastitog turističkog proizvoda kojeg stvara
objedinjavanjem raznih vrsta turističkih
usluga. Naznaka “putnička agencija”
obavezno se koristi u firmi putničke agencije
kao pobliža naznaka djelatnosti. U firmi,
putnička agencija može, uz naznaku kojom
se obilježava ime putničke agencije, koristiti
i izraze uobičajene u turističkom poslovanju
kao što su: “tours”, “travel” i sl.
Prema vrsti usluga koje pružaju, putničke
agencije su: putnička agencija organizator
putovanja i putnička agencija posrednik.
Uslovi za
agencije
pružanje
usluga
putničke
Putnička agencija može započeti pružati
usluge kada pribavi rješenje općinskog,
odnosno gradskog organa uprave nadležnog
za poslove turizma, kojim je utvrđeno
da
udovoljava
propisanim
uslovima.
Ispunjavanje uslova nadležni organ utvrđuje
rješenjem u roku od 15 dana od dana uredno
podnesenog zahtjeva.
Ako nadležni organ nakon pregleda
poslovnog prostora putničke agencije ne
donese rješenje u propisanom roku, rad u
putničkoj agenciji može otpočeti, o čemu je
putnička agencija dužna prethodno pisanim
putem obavijestiti nadležni organ ukoliko
je za građevinu, u kojoj se nalazi poslovni
prostor putničke agencije, u skladu sa
posebnim propisom pribavila odgovarajući
akt prema kojem se građevina smije početi
koristiti (upotrebna dozvola).
Zahtjev putničke agencije za izdavanje
rješenja sadrži:
1.
2.
3.
4.
5.
firmu i sjedište putničke agencije,
rješenje o upisu u registar društva,
identifikacijski broj,
prijedlog vrste putničke agencije,
dokaz o pravu vlasništva poslovnog
prostora ili ugovor o zakupu poslovnog
prostora,
6. podatke o veličini i opremljenosti
poslovnog prostora, i
7. podatke o voditelju poslovnice, ako
putnička agencija pruža svoje usluge
neposredno korisniku usluge.
Prestanak pružanja usluga putničke
agencije
Putnička agencija prestaje pružati usluge
odjavom poslovanja, danom navedenim
u odjavi ili danom podnošenja odjave
nadležnom organu, sa tim što se prestanak
pružanja usluga ne može odjaviti unatrag.
Putnička agencija prestaje pružati usluge i
u drugim zakonom utvrđenim slučajevima.
3 Zakonski okvir: Zakon o turističkoj djelatnosti
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 32/09).
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2.9. TURISTIČKI VODIČ,
ANIMATOR I ZASTUPNIK
PRATITELJ,
Turistički vodič je lice koje turistima
pokazuje i stručno objašnjava prirodne
ljepote i rijetkosti, kulturno-istorijske
spomenike, umjetnička djela, etnografske
i druge znamenitosti, istorijske događaje
i legende o tim događajima i licima,
društveno-političke tokove i događanja, te
ekonomska dostignuća mjesta i područja.
Odobrenje za pružanje usluga turističkog
vodiča izdaje nadležni organ, na čijem
području turistički vodič pruža usluge.
Uslovi za izdavanje odobrenja za turističkog
vodiča:
1. da je državljanin Bosne i Hercegovine,
2. da ima poslovnu sposobnost,
3. da ima najmanje srednju stručnu
spremu,
4. da ima položen stručni ispit za
turističkog vodiča,
5. da zna najmanje jedan svjetski jezik
na kojem će pružati usluge turističkog
vodiča,
6. da mu pravosnažnom presudom ili
rješenjem o prekršaju nije izrečena
zaštitna mjera zabrane obavljanja
poslova turističkog vodiča, dok ta
mjera traje,
7. da
udovoljava
propisanim
zdravstvenim
uslovima.
Odobrenje za pružanje usluga turističkog
vodiča prestaje važiti odjavom, danom
navedenim u odjavi ili danom podnošenja
odjave nadležnom organu, sa tim što se
pružanje usluga ne može odjaviti unatrag.
Odobrenje prestaje da važi i kad turistički
vodič prestane ispunjavati jedan od
propisanih uslova, kao i ako je nadležni
organ naknadno utvrdio da je ranije
izdano odobrenje zasnovano na neistinitim
podacima ili krivotvorenim dokumentima.
O prestanku važenja odobrenja nadležni
organ donosi posebno rješenje.
Turistički pratitelj je lice koje obavlja
operativno-tehničke poslove u vođenju i
praćenju turista, te daje turistima obavijesti
o svrsi putovanja.
Turistički animator je lice koje planira i
ostvaruje programe provođenja slobodnog
vremena turista, a koji se odnose na sportskorekreativne, zabavne i kulturno-društvene
sadržaje.
Odobrenja za rad turističkog pratitelja
i turističkog animatora izdaje nadležni
općinski organ, na čijem području se
pružaju usluge. Za izdavanje odobrenja,
72 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
u pogledu uslova vrijede odredbe Zakona
koje se odnose na turističkog vodiča, osim
ispunjavanja uslova da se ima položen
stručni ispit.
Turistički zastupnik je pravno ili fizičko
lice koje zastupa domaćeg ili stranog
organizatora putovanja ili posrednika u
odredištima putovanja.
Turistički zastupnik radi po osnovu
zaključenog ugovora sa organizatorom
putovanja.
Zakonom su uređene i pojedine vrste
turističkih usluga i propisani uslovi za
njihovo obavljanje.
Nautički turizam je plovidba i boravak
turista - nautičara na plovnim objektima
(jahta, brodica i sl.) kao i boravak u lukama
nautičkog turizma, radi odmora i rekreacije.
Usluge u nautičkom turizmu mogu pružati
pravna i fizička lica koja ispunjavaju uslove
propisane zakonom.
Turističke usluge u seoskom turizmu
Seoski turizam, u smislu Zakona, jeste
boravak i smještaj turista u domaćinstvu,
koje je organizovano kao turističko seoska
privreda (seosko domaćinstvo) radi odmora
i rekreacije. Turističke usluge može pružati
vlasnik seoskog domaćinstva sa članovima
svoje porodice, ukoliko ispuni propisane
uslove.
Usluge na skijaškom terenu
Uslugama na skijaškom terenu, u smislu
Zakona, smatra se davanje na korištenje
prostora, uređaja i opreme za rekreativno
i sportsko skijanje, skijašku obuku i
druge rekreativne i sportske aktivnosti na
snijegu, te iznajmljivanje skijaške opreme,
usluge korištenja ski-liftova, žičara i sl.
Turističke usluge u raftingu i splavarenju
Uslugama u raftingu i splavarenju, u smislu
Zakona, smatra se iznajmljivanje prostora uz
uređene i djelomično ili potpuno zaštićene
obale, iznajmljivanje plovnih objekata
za odmor i rekreaciju, prihvat, čuvanje i
održavanje plovila, usluge snabdijevanja
raftera ili splavova, obuka za skipere i
voditelje splavova i čamaca, uređenje i
priprema plovila i čamaca i druge usluge za
potrebe turističkih usluga raftinga i splavova.
Za pružanje navedenih turističkih usluga
fizičko lice obavezno je pribaviti odobrenje
nadležnog organa.
Odobrenje može pribaviti lice koje ispunjava
sljedeće uslove:
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
1. da je državljanin Bosne i Hercegovine,
2. da je starije od 18 godina,
3. da raspolaže sredstvima za pružanje
usluga i dokazom o vrijednosti
sredstava,
4. da je pribavilo važeću policu
osiguranja iz koje se pokriva šteta
korisniku usluge u slučaju nesreće,
5. da ima poslovnu sposobnost,
6. da
udovoljava
propisanim
zdravstvenim uslovima.
3. UGOSTITELJSKA DJELATNOST
Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti4
u Federaciji BiH uređuju se uslovi za
obavljanje
ugostiteljske
djelatnosti,
osnivanje i prestanak rada ugostiteljske
radnje, poslovni prostor, razvrstavanje i
kategorizacija ugostiteljskih objekata, te
ugostiteljske usluge u domaćinstvu, seoskom
domaćinstvu i na plovnom objektu.
Ugostiteljska djelatnost, u smislu Zakona,
pripremanje je hrane i pružanje usluga
prehrane, pripremanje i posluživanje pića
i napitaka i pružanje usluga smještaja.
Ugostiteljska djelatnost je i pripremanje
hrane za potrošnju na drugom mjestu sa ili
bez posluživanja (u prijevoznom sredstvu,
na priredbi i sl.) i opskrba tom hranom
(catering).
Uslovi za obavljanje ugostiteljske
djelatnosti
Ugostiteljsku djelatnost mogu obavljati
pravno i fizičko lice koji su registrovani za
obavljanje ugostiteljske djelatnosti i koji
ispunjavaju propisane uslove.
Ugostitelj može obavljati i druge djelatnosti
koje
služe
obavljanju
ugostiteljske
djelatnosti, a koje se uobičajeno obavljaju
uz ugostiteljsku djelatnost (prodaja novina i
časopisa, duhanskih prerađevina, pružanje
usluga bilijara, boćanja, kuglanja, tenisa i
sl.), u skladu sa posebnim propisima.
Ugostiteljska djelatnost obavlja se u
poslovnom objektu, prostoriji i na prostoru
namijenjenom, uređenom i opremljenom
za
pružanje
ugostiteljskih
usluga.
Ugostiteljska djelatnost može se obavljati i u
poslovnom objektu, prostoriji i na prostoru
gdje se obavlja neka druga djelatnost, ako
su za obavljanje ugostiteljske djelatnosti
ispunjeni propisani uslovi.
Za obavljanje ugostiteljske djelatnosti u
ugostiteljskom objektu moraju biti ispunjeni
4 Zakonski okvir: Zakon o ugostiteljskoj djelatnosti
(„Službene novine Federacije BiH“, broj 32/09).
minimalni uslovi za vrstu u pogledu
uređenja i opreme ugostiteljskih objekata.
Ugostiteljski objekt mora ispunjavati i
uslove u pogledu: projektiranja, građenja
i održavanja građevine, zaštite na radu,
zaštite od požara, zaštite od buke, zaštite
i unapređenja okoliša, kao i druge
uslove propisane posebnim propisima.
Za rad u ugostiteljstvu, osobe koje
obavljaju ugostiteljsku djelatnost i pružaju
ugostiteljske usluge moraju ispunjavati
zdravstvene uslove u skladu sa posebnim
propisima. Zaposleni u ugostiteljskom
objektu (konobari, šankeri i ostalo osoblje)
moraju imati završen najmanje treći stepen
stručne spreme.
Ispunjavanje
uslova
nadležni
organ
utvrđuje rješenjem u roku od 15 dana
od dana prijema urednog zahtjeva. Ako
nadležni organ nakon pregleda objekta kod
pravnog lica ne donese rješenje u roku, rad
u ugostiteljskom objektu može otpočeti, o
čemu je ugostitelj dužan prethodno pisanim
putem izvijestiti nadležni organ ukoliko je
za građevinu u kojoj se nalazi ugostiteljski
objekt, u skladu sa posebnim propisom,
pribavio odgovarajući akt prema kojem se
građevina smije koristiti, odnosno staviti u
pogon (upotrebna dozvola).
Ugostitelj posluje tokom cijele godine ili
sezonski.
Ugostitelj može poslovati i povremeno (za
vrijeme sajmova, prigodnih priredbi i sl.).
3.1. OSNIVANJE I PRESTANAK RADA
UGOSTITELJSKE RADNJE
Fizičko lice može dobiti odobrenje za
osnivanje ugostiteljske radnje samo za jedan
ugostiteljski objekt na teritoriju Federacije
Bosne i Hercegovine.
Nadležni općinski organ izdat će rješenje
kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske
radnje licu koje ispunjava sljedeće uslove:
1. državljanin je Bosne i Hercegovine,
2. poslovno je sposobno,
3. posjeduje najmanje treći stepen
stručne spreme,
4. udovoljava propisanim zdravstvenim
uvjetima,
5. pravomoćnom sudskom presudom,
rješenjem o prekršaju ili upravnim
aktom nije mu izrečena zaštitna mjera
zabrane
obavljanja
ugostiteljske
djelatnosti,
6. nema zasnovan radni odnos, odnosno
nema već osnovanu ugostiteljsku
radnju,
7. ima poslovni prostor za koji ima
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dokaz o pravu vlasništva ili ugovor
o zakupu poslovnog prostora, te
dokaz da je za poslovni prostor
izdata upotrebna dozvola i da taj
poslovni prostor ispunjava propisane
minimalne uslove.
Nadležni organ u roku od 15 dana od dana
podnošenja zahtjeva izdat će rješenje
kojim se odobrava osnivanje ugostiteljske
radnje, ako su ispunjeni propisani uslovi,
u suprotnom rješenjem će odbiti zahtjev.
Ako nadležni organ ne donese rješenje u
roku, rad u ugostiteljskom objektu može
početi, o čemu je ugostitelj dužan prethodno
pisanim putem obavijestiti nadležni organ,
ukoliko je za građevinu u kojoj se nalazi
ugostiteljski objekt, u skladu sa posebnim
propisom, pribavio odgovarajući akt prema
kojem se građevina smije koristiti, odnosno
staviti u pogon.
Od dana upisa u registar ugostitelju počinju
teći prava i obaveze u skladu sa Zakonom i
drugim propisima.
Rješenje kojim se odobrava osnivanje
ugostiteljske radnje prestaje važiti odjavom
ili po sili zakona.
Razvrstavanje ugostiteljskih objekata
Ugostiteljski objekti, s obzirom na vrstu
ugostiteljskih usluga koje se u njima
pružaju, mogu biti:
■■ smještajni objekti - objekti u kojima se
pružaju usluge smještaja, prehrane,
pića, napitaka i slastica,
■■ ugostiteljski objekti - objekti u kojima se
pružaju usluge prehrane, pića, napitaka
i slastica,
■■ catering objekti - objekti u kojima se
pripremaju jela, slastice, pića i napici za
konzumiranje na drugom mjestu sa ili
bez posluživanja.
Pojedine ugostiteljske usluge mogu se
pružati i u pokretnom objektu koji ispunjava
minimalne uslove. Pokretni objekt je objekt
koji se može premještati iz jednog mjesta
na drugo vlastitim pogonom ili vučom.
Ugostiteljske usluge mogu se pružati iz
kioska, pod šatorom i sl., ako su ispunjeni
tehnički uslovi.
Ugostiteljske usluge u domaćinstvu
Pod propisanim uslovima fizičko lice u
domaćinstvu može iznajmljivati gostima
sobe, apartmane i kuće za odmor i to ako
je vlasnik najviše do 10 soba, odnosno 20
postelja, ili organizirati kamp na svom
zemljištu za najviše 20 smještajnih jedinica,
odnosno 60 gostiju istovremeno.
Fizičko lice u domaćinstvu može pružati
74 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
i usluge doručka, polupansiona ili
pansiona samo gostima kojima izdaje sobe,
apartmane, kuće za odmor i u kampu.
Za pružanje usluga fizičko lice u
domaćinstvu dužno je pribaviti rješenje
nadležnog organa kojim se odobrava
pružanje tih usluga.
Rješenje će se
u domaćinstvu
izdati fizičkom licu
uz sljedeće uslove:
1. državljanin je Bosne i Hercegovine,
2. poslovno je sposobno,
3. vlasnik je objekta (soba, apartman ili
kuća za odmor i sl.) ili zemljišta za kamp,
4. ispunjava propisane zdravstvene uslove,
5. objekt u kojem će se pružati usluge
ispunjava propisane minimalne uslove i
uslove za kategoriju u skladu sa Zakonom,
6. nije mu pravomoćnom sudskom
presudom ili rješenjem o prekršaju
izrečena mjera sigurnosti ili zaštitna
mjera zabrane pružanja usluga u
domaćinstvu.
Rješenje prestaje važiti danom odjave
fizičkog lica u domaćinstvu navedenim
u odjavi ili danom podnošenja odjave
nadležnom organu, sa tim što se prestanak
obavljanja ugostiteljske djelatnosti ne može
odjaviti unatrag. Rješenje prestaje važiti i u
drugim zakonom propisanim slučajevima.
Ugostiteljske usluge u seoskom
domaćinstvu
U
domaćinstvu
organiziranom
kao
turistička
seoska
privreda
(seosko
domaćinstvo), član seoskog domaćinstva
može pružati sve usluge osim iznajmljivanja
kuća za odmor. Osim smještajnih usluga, u
seoskom domaćinstvu mogu se pripremati i
posluživati topla i hladna jela, pića i napitci
iz pretežno vlastite proizvodnje za najviše
50 lica (izletnika) istovremeno.
U seoskom domaćinstvu mogu se pružati
i usluge degustacije vina ili rakije te
posluživanje domaćih narezaka iz vlastite
proizvodnje u uređenom dijelu stambenog
ili privrednog objekta, u zatvorenom,
natkrivenom ili na otvorenom prostoru za
najviše 50 lica (izletnika) istovremeno, mogu
se prodavati izrađene narodne rukotvorine,
kao i organizirati aktivnosti na upoznavanju
naslijeđa, načina života i tradicionalne
kulture seoskih područja.
Ugostiteljske usluge na plovnom objektu
Pod propisanim uslovima ugostitelj - fizičko
lice može pružati usluge prehrane, pića
i napitaka na svom plovnom objektu za
najviše 20 gostiju istodobno.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4. PRAVNI OKVIR ZA OSNIVANJE
SUBJEKATA KOJI OBAVLJAJU
NEPRIVREDNU DJELATNOST
4.1. USTANOVE
Ustanova je pravna osoba koja se osniva
za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i
obrazovanja, nauke, kulture, informisanja,
sporta, tjelesne kulture, tehničke kulture,
zaštite djece, zdravstva, socijalne zaštite,
zaštite invalida i druge djelatnosti, ako se ne
obavljaju radi stjecanja dobiti.
Ustanova se osniva u skladu sa važećim
zakonima o ustanovama5 i posebnim
zakonima kojima se uređuju određene
oblasti u kojima ustanova djeluje (npr.
Zakon o apotekarskoj djelatnosti, kantonalni
zakoni o obrazovanju i sl.).
Na pravnu osobu koja obavlja neprivredne
djelatnosti radi stjecanja dobiti primjenjuju
se propisi o privrednim društvima.
Osnivanje: Ustanovu mogu osnovati domaće
ili strane fizičke i pravne osobe.
Osnivač donosi akt o osnivanju ustanove.
Akt o osnivanju ustanove sadrži:
■■ naziv osnivača,
■■ naziv i sjedište ustanove,
■■ djelatnost ustanove,
■■ iznos sredstava za osnivanje i početak
rada i način njihovog obezbjeđivanja,
■■ izvore i način obezbjeđivanja sredstava
za rad ustanove,
■■ međusobna prava i obaveze između
osnivača i ustanove,
■■ način raspolaganja viškom prihoda nad
rashodima i način na koji se pokriva
višak rashoda nad prihodima,
■■ prava, obaveze i odgovornost ustanove u
pravnom prometu,
■■ lice koje će do imenovanja organa
rukovođenja predstavljati i zastupati
ustanovu i njegova ovlaštenja i
odgovornosti,
■■ rok za donošenja pravila ustanove,
imenovanje
organa
upravljanja
i
rukovođenja ustanove,
■■ druga pitanja od značaja za rad ustanove.
Ustanova stječe svojstvo pravne osobe
upisom u sudski registar.
Ustanova ne može početi da obavlja
djelatnost dok nadležni organ uprave koji
vrši nadzor nad zakonitosti rada rješenjem
ne utvrdi da su ispunjeni uslovi utvrđeni
zakonom.
5 Zakonski okvir: Zakon o ustanovama („Službeni list
Pravila ustanove: Pravila ustanove donosi
upravni odbor i ona sadrže odredbe o:
■■ nazivu i sjedištu ustanove;
■■ osnivaču ustanove;
■■ obavezama ustanove prema osnivaču;
■■ djelatnosti ustanove i o načinu i uslovima
obavljanja te djelatnosti;
■■ odnosi prema korisnicima usluga;
■■ statusnim promjenama;
■■ načinu raspoređivanja sredstava za rad;
■■ broju članova upravnog odbora;
■■ imenovanju i razrješenju direktora;
■■ drugim organima ustanove i njihovim
pravima, obavezama, odgovornostima,
uslovima i načinu njihovog izbora i
razrješenja;
■■ opštim aktima koji se donose u ustanovi
i načinu njihovog donošenja;
■■ licima ovlaštenim da, pored direktora,
zastupaju
ustanovu
i
njihovim
ovlaštenjima i odgovornostima;
■■ načinu ostvarivanja javnosti rada;
■■ drugim pitanjima utvrđenim zakonom
i druge odredbe od značaja za rad
ustanove i za ostvarivanje prava, obaveza
i odgovornosti uposlenika ustanove.
Organi ustanove: Organ upravljanja u
ustanovi je upravni odbor.
Organ rukovođenja u ustanovi je direktor.
Organ kontrole poslovanja u ustanovi je
nadzorni odbor.
Sredstva za rad: Ustanova stiče sredstva
za rad iz sredstava osnivača, od naknade
za obavljanje intelektualnih, obrazovnih,
kulturnih, zdravstvenih i drugih usluga, od
ličnog učešća korisnika usluga, prodajom
materijalnih dobara i iz drugih izvora pod
uslovima određenim zakonom ili aktom o
osnivanju ustanove.
Višak prihoda nad rashodima ustanova
koristi za obnavljanje i razvoj djelatnosti, ako
aktom o osnivanju nije drugačije određeno.
Po
nekima,
ustanove
su
pogodan
organizacijsko-pravni oblik za poduzetničke
inicijative te će biti sve brojnije i dobivati
na važnosti što se više bude privatizirao
socijalni sektor. Od kada je omogućeno
osnivanje privatnih ustanova, one se
najčešće osnivaju u području obrazovanja,
zdravstva i socijalne zaštite.
Među prikazanim pravnim oblicima,
organizacijski oblik ustanove najviše
odstupa od glavnih kriterija socijalnog
poduzetništva, posebno s obzirom na
način upravljanja i kolektivni karakter
poduzetništva.
RBiH“, br. 6/92, 8/93 i 13/94) i Zakon o ustanovama
(„Narodni list HRH-B“, broj 16/94).
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PRAVNI OKVIR
ZA INICIRANJE DONOŠENJA
PRAVNIH PROPISA I
SPROVOĐENJE JAVNE
RASPRAVE O PRIJEDLOGU
PRAVNIH PROPISA IZ
NADLEŽNOSTI SVIH NIVOA
VLASTI KAO VID DEMOKRATSKE
PARTICIPACIJE JAVNOSTI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
SAŽETAK
Analizira se pravni okvir za iniciranje donošenja i sprovođenja javne rasprave
o prijedlogu akata (zakona, budžeta, amandmana na ustav i drugih propisa
zakonodavne i izvršne vlasti) iz nadležnosti svih nivoa vlasti u Bosni i
Hercegovini, kao vid demokratske participacije javnosti, pojam javne rasprave
i drugih oblika učešća javnosti u iniciranju donošenja i donošenju akata, kao
što su saslušanja i konsultacije o prednacrtima akata, prava i obaveze građana
i različitih oblika civilnog društva da učestvuju u procesu donošenja akata
putem javnih rasprava i drugih propisanih mehanizama participacije javnosti.
Ključne riječi: pravni propisi, državni, entitetski, kantonalni, općinski /
gradski propisi, zakon, budžet, amandmani na ustav, odluka, uredba, statut,
pravilnik, iniciranje donošenja akata organa vlasti, konsultacije, javna
rasprava, saslušanje, rasprava, pretres, javnost, građani, udruženja građana,
civilno društvo.
76 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
UVOD
Demokratska participacija javnosti u
procesu donošenja pravnih akata na svim
nivoima vlasti, odnosno učešće građana u
procesima donošenja odluka na državnom,
entitetskom, kantonalnom i opštinskom
nivou u Bosni i Hercegovini, može biti
pojedinačno i direktno, kao i kroz angažman
u neformalnim i formalnim interesnim
grupama, udruženjima i pokretima.
Polazeći od činjenice da je učešce građana
u procesima donošenja odluka koje se tiču
šire javnosti osnovni temelj demokratije i
polazna osnova za građenje inkluzivnog i
pravednog društva, propisivanje oblika i
mehanizama organizovanja građanskog
učešća u procesima donošenja odluka je
prvenstveno zadatak vlasti, koja učešće
građana može obezbijediti kroz:
1) obavještavanje o svojim djelatnostima;
2) konsultacije o konkretnim pitanjima od
značaja za zajednicu;
3) aktivno uključivanje u procese kroz
davanje
konkretnih
prijedloga
i
doprinosa diskusiji i biranju prioriteta;
4) delegiranje ovlaštenja građanima za
biranje i odlučivanje po pojedinim
pitanjima od značaja,
5) druge oblike učešća građana i civilnog
društva.
U ovom članku autor analizira učešće
građana, odnosno civilnog društva u
iniciranju donošenja i donošenju pravnih
propisa svih nivoa vlasti u Bosni i
Hercegovini, kroz predstavljanje pravnih
rješenja na nivou Bosne i Hercegovine,
Federacije Bosne i Hercegovine, Kantona
Sarajevo, općina na teritoriji Kantona
Sarajevo i Grada Sarajeva.
Radi uvođenja u ovu temu, potrebno je
predstaviti propise navedenih nivoa vlasti,
prilikom čijeg donošenja bi se trebali
uključiti građani, kao i objašnjenje pojmova:
konsultacija, javne rasprave i rasprave,
odnosno pretresa, kao i odnose državnih,
entitetskih, kantonalnih i propisa općine /
grada.
PRAVNI PROPISI
Ovim člankom obuhvaćeni su samo pravni
propisi za koje postoji neposredan interes
građana da učestvuju u njihovom donošenju.
Pravni propisi koji se donose na nivou Bosne
i Hercegovine su:
■■ Ustav i amandmani na Ustav Bosne
i Hercegovine, zakoni i budžet, koje
donosi Parlamentarna skupština Bosne
i Hercegovine,
■■ odluke i pravilnici za provođenje
zakona, ako su tim zakonima ovlašteni
za njihovo donošenje, koje donosi Vijeće
ministara Bosne i Hercegovine,
■■ pravilnici, koje donose ministri i
direktori uprava.
Pravni propisi koji se donose na nivou
Federacije BiH su:
■■ Ustav i amandmani na Ustav Federacije
Bosne i Hercegovine, zakoni, odluke kao
pravni propisi za provođenje zakona,
budžet, koje donosi Parlamentarna
skupština Federacije Bosne i Hercegovine,
■■ Uredbe, koje donosi Vlada Federacije
Bosne i Hercegovine i
■■ Pravilnici, koje donose federalni ministri
i direktori federalnih uprava.
Pravni propisi koji se donose na nivou
kantona su:
■■ Ustav i amandmani na Ustav Kantona
Sarajevo, zakoni, odluke kao pravni
propisi za provođenje zakona viših nivoa
vlasti i budžet, planska dokumentacija
i prostorni plan koje donosi Skupština
Kantona Sarajevo,
■■ uredbe, koje donosi vlada kantona,
■■ pravilnici, koje donose kantonalni
ministri i direktori kantonalnih uprava.
Pravni propisi koji se donose na nivou općine
i grada su:
■■ statut i izmjene i dopune statuta, odluke
kao vlastiti pravni propisi i kao propisi
za provođenje zakona viših nivoa vlasti,
budžet, pravilnici, poslovnici, uputstva,
planovi, koje donosi općinsko / gradsko
vijeće,
■■ pravilnik, kao provedbeni propis koji
donosi načelnik / gradonačelnik
NAČIN RAZMATRANJA PRAVNIH
PROPISA PRIJE NJIHOVOG
DONOŠENJA
Konsultacije o prednacrtima pravnih
propisa
Konsultacije o prednacrtu pravnog propisa su
mehanizam učešća javnosti u pripremanju
određenog pravnog propisa, kojima se želi
postići više ciljeva, od utvrđivanja postoji li
uopšte potreba za njegovim donošenjem, do
analize ponuđenih pravnih rješenja i njihovo
preispitivanje kroz primjedbe, prijedloge
i sugestije i građana, a prije pripremanja
konačnog teksta nacrta pravnog propisa od
strane ovlaštenog organa.
Konsultacije se organizuju u skladu s
propisanim pravilima.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Javna rasprava
Pod pojmom javne rasprave podrazumijeva
se rasprava koja se organizuje od strane
organa koji donosi pravni propis, nakon
utvrđivanja njegovog nacrta, koja je
propisana poslovnikom tog tijela i koja
podrazumijeva pravo učešća i građana u
davanju primjedbi, prijedloga i sugestija
na ponuđeni tekst nacrta pravnog propisa
u propisanom roku, pimeno ili usmeno.
Javna rasprava može se organizovati i u
formi javnih sastanaka, okruglih stolova,
putem elektronskih i štampanih medija i
sl., od strane predlagača pravnog propisa,
nevladinog sektora, pravnih lica kojima je
ustupljeno organizovanje javne rasprave i
dr. Po okončanju javne rasprave, organizator
javne rasprave sastavlja izvještaj o
rezultatima javne rasprave i očituje se o svim
primjedbama, prijedlozima i sugestijama
koje su date na tekst nacrta pravnog propisa,
sa tim da prihvaćene primjedbe, prijedloge i
sugestije uvrštava u tekst prijedloga pravnog
propisa, uz posebno obrazloženje razloga
zbog kojih određene primjedbe, prijedlozi
i sugestije nisu prihvaćene, koji se dostavlja
organu nadležnom za donošenje propisa.
Rasprava, saslušanje, odnosno pretres
Rasprava, saslušanje, odnosno pretres
pravnog propisa su pojmovi vezani isključivo
za rad zakonodavnog organa, odnosno
radnih tijela izvršnog ili zakonodavnog
organa, u kojem zastupnici / predstavnici /
vijećnici / članovi radnih tijela analiziraju
ponuđeni nacrt ili prijedlog pravnog propisa,
od utvrđivanja postoji li uopšte potreba
ili opravdanost za donošenje tog propisa,
do analize ponuđenih pravnih rješenja i
njihovo preispitivanje, odnosno saslušanje
pozvanih stručnih lica i institucija koji su
davali svoje prijedloge i primjedbe.
podzakonskih pravnih propisa, odnosno
obavezuju kantone da svojim zakonima
regulišu određena prava koja su regulisana
federalnim zakonom ili uvedu i regulišu
dopunska prava u toj oblasti.
Kantonalni zakoni iz isključive ustavne
nadležnosti kantona obavezuju kantonalne
organe za donošenje podzakonskih pravnih
propisa, a u određenim oblastima, iz
nadležnosti jedinica lokalne samouprave,
daju pravo i obavezuju nadležne organe
općine / grada da svojim pravnim propisima
regulišu odnose u toj oblasti.
Općinskim / gradskim pravnim propisima
regulišu se vlastite nadležnosti općine
/ grada u skladu sa zakonom, odnosno
u skladu s vlastitim nadležnostima i
potrebama lokalne zajednice.
propisani Mehanizmi učešća
građana u donošenju
pravnih propisa
Analizom poslovnika zakonodavnih i
izvršnih organa na državnom, entitetskim,
kantonalnom i opštinskim nivoima vlasti,
može se uočiti da su predviđeni mehanizmi
za učešće građana u donošenju pravnih
propisa:
1) inicijative za donošenje pravnih propisa
2) konsultacije o nacrtima pravnih propisa,
3) javne rasprave o nacrtima ili prijedlozima
pravnih propisa;
4) javna saslušanja.
U daljnem tekstu analizirat ćemo proces
donošenja pravnih propisa i participaciju
javnosti, odnosno građana i civilnog društva
u svim fazama njihovog donošenja.
ZAKONODAVNA I IZVRŠNA VLAST
BOSNE I HERCEGOVINE
Odnosi državnih, entitetskih
1. Inicijative za donošenje pravnih propisa
i kantonalnih propisa i
propisa općine / grada
Poslovnicima Predstavničkog doma i Doma
Treba napomenuti da, u složenom sistemu
vlasti u Bosni i Hercegovini i Federaciji
Bosne i Hercegovine, često imamo donošenje
tzv. okvirnog zakona na nivou Bosne
Hercegovine, iz kojeg proističe obaveza
entiteta i kantona (zavisno od ustavnih
nadležnosti) za donošenjem zakona ili
podzakonskih akata, u skladu sa principima
i obavezama iz okvirnog zakona.
Federalni zakoni iz isključive ustavne
nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine
obavezuju federalne organe za donošenje
podzakonskih pravnih propisa, a zakoni iz
zajedničke ustavne nadležnosti Federacije
BiH i kantona, obavezuju federalne i
kantonalne organe za donošenje određenih
78 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
naroda Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine1 nije omogućeno građanima,
preduzećima i drugim pravnim licima
pokretanje inicijative za donošenje pravnih
propisa.
Nije propisano da građani mogu podnositi
inicijative Vijeću ministara i ministru za
donošenje propisa iz njihove nadležnosti.
1 Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, br. 33/06, 41/06, 81/06, 91/06,
91/07, 87/09 i 28/12). Poslovnik Doma naroda
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, br. 33/06, 41/06, 91/06,
91/07 i 32/12)
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
2. Konsultacije o nacrtima propisa
Pravni propisi Parlamentarne
skupštine BiH, Vijeća ministara ,
ministra i direktora uprave
Na nivou Bosne i Hercegovine donesena su
Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa
u institucijama Bosne i Hercegovine2, čija je
primjena obavezna za sve organe nadležne
za pripremanje propisa na nivou Bosne i
Hercegovine, a kojima je preporučeno da ih
se pridržavaju i dugi nivoi vlasti prilikom
donošenja svojih propisa, kao i Ured
Visokog predstavnika u BiH, kao i Pravila za
konsultacije u izradi pravnih propisa.3
Pravilima se propisuju procedure za
konsultacije sa javnošću i organizacijama,
po kojima postupaju ministarstva i druge
institucije Bosne i Hercegovine prilikom
izrade pravnih propisa. U smislu Pravila, javnost označava javnost
uopšte, a pod pojmom organizacija
podrazumijevaju pravna lica i grupe građana
koji ne pripadaju vladinom sektoru. Spisak organizacija i pojedinaca
zainteresovanih za zakonodavne
aktivnosti
Svaka institucija obavezana je da vodi spisak
organizacija i pojedinaca zainteresovanih
za zakonodavne aktivnosti te institucije, te
da na spisak dodaje imena svih pojedinaca
ili organizacija koji podnesu pismeni
zahtjev, koji je na raspolaganju svima koji ga
pismenim putem zatraže. Spisak planiranih normativnopravnih poslova
Institucije su obavezane da:
■■ sačine spisak planiranih normativno-
pravnih poslova, kao dio godišnjeg plana
rada, u kojem će posebno navesti koji od
pravnih propisa imaju značajan uticaj na
javnost,
■■ postave ga na internet stranicu, te
■■ primjerak spiska dostave onima koji su
na spisku za konsultacije, kao i ostalima
koji ga pismenim putem zatraže.
Minimalne obaveze u pogledu
konsultacija
Institucije
su
obavezane
da
izvrše
minimalne obaveze u pogledu konsultacija
o prednacrtima propisa, i to da:
2 Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa
u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, broj 11/05)
3 Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa
(„Službeni glasnik BiH“, broj 81/06).
■■ postave prednacrt propisa na svoju
internet stranicu, ukoliko postoji,
uz pružanje mogućnosti za dostavu
komentara putem interneta i ■■ pozovu na dostavu komentara, u roku
od najmanje 21 dan, obavještavanjem
onih koji su na spisku institucije za
konsultacije, uz slanje informacija o tome
kako mogu doći do primjerka prednacrta
propisa;
■■ da uz svaku obavijest koja se šalje
organizaciji ili pojedincu, uz poziv
da daju komentare u skladu sa ovim
pravilima, prilože kratku izjavu o svrsi
propisa. Uticaj pravnih propisa na javnost dodatne konsultacije
Pravilima je napravljena razlika i propisano
posebno postupanje sa propisima koji imaju
značajan uticaj na javnost, odnosno koji
nemaju značajnog uticaja na javnost.
Propisi koji imaju značajan uticaj na javnost
podliježu dodatnim konsultacijama, a to su
propisi:
■■ koji vode do promjene pravnog statusa
lica u pogledu njihovih eventualnih
prava ili povlastica - imaju značajan
uticaj na javnost,
■■ koji imaju uticaja na ekonomski status
lica, uključujući i one sa manjim uticajem
na veliki broj lica, kao i one sa značajnim
uticajem na ograničen broj lica - mogu
imati značajan uticaj na javnost,
■■ koji se moraju donijeti da bi država
ispunila međunarodne obaveze ili da bi
se primijenili međunarodni standardi mogu imati značajnog uticaja na javnost,
■■ koji utiču na prirodnu sredinu,
uključujući kvalitet vode i zraka i kojima
se nameću ili smanjuju obaveze vezane
za korištenje zemljišta i drugih prirodnih
resursa - mogu imati značajnog uticaja
na javnost.
Prilikom razmatranja nivoa uticaja na
javnost, institucije mogu u obzir uzeti i
razne druge faktore, kao naprimjer: ■■ da li zakon predstavlja novinu; ■■ da li je svrha tog zakona usavršavanje
zakona; ■■ da li je svrha zakona prilagođavanje
tehnološkim promjenama; ■■ da li su te promjene rezultat sudskih
odluka, kojima se prethodni zakon
proglašava nevažećim; ■■ broj lica u zemlji, regiji ili zajednici na
koja utiče promjena i
■■ finansijski uticaj na zemlju, regiju ili
privrednu granu. Konsultacije o pravnim propisima koji
imaju značajan uticaj na javnost su opsežnije
od minimalnih konsultacija propisanih
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pravilima.
Institucija donosi odluku o tome koga bi
trebalo konsultovati i na koji način bi trebalo
obaviti konsultacije. U takve organizacije i pojedince spadaju,
naprimjer:
■■ javnost i organizacije, ■■ eksperti, uključujući i one iz akademske
i istraživačke zajednice, kao i iz stranih
zemalja, ■■ mediji, ■■ vladini organi i
■■ pravna zajednica, uključujući advokate,
tužioce, sudije i stručna udruženja. Institucija će se odlučiti za oblik konsultacije
putem kojeg će najvjerovatnije dobiti
relevantne smjernice za izradu pravnog
propisa.
Ti oblici konsultacija obuhvataju traženje
pismenih i usmenih komentara putem: ■■ obavijesti ili objavljivanja prednacrta
propisa u štampanim medijima; ■■ informisanja i edukovanja o prednacrtu
propisa putem radija i televizije; ■■ obavijesti i objavljivanja prednacrta
propisa na internetu; ■■ direktnog
dostavljanja
prednacrta
propisa organizacijama i pojedincima; ■■ javnih sastanaka ili okruglih stolova
s
odabranim
organizacijama
i
pojedincima;
■■ radnih grupa koje uključuju eksperte
i
predstavnike
organizacija
i
pojedinaca. Vremenski okvir za ove konsultacije nije
ograničen, ali se ostavlja organizacijama i
pojedincima period od najmanje 30 dana za
dostavu komentara, kada oblik konsultacije
omogućava pismene komentare. Također,
institucija snima usmene komentare audio
ili drugim sredstvima i priprema sažetak tih
komentara, u slučaju kada oblik konsultacije
omogućava usmeno iznošenje komentara. Institucija može vršiti konsultacije u
bilo kojoj fazi izrade prednacrta pravnog
propisa, ali će ostaviti dovoljno vremena za
završetak konsultacija, prije dostavljanja
nacrta propisa Savjetu ministara Bosne i
Hercegovine.
Sporazumi o vršenju konsultacija
Institucija može sklapati sporazume s
organizacijama i pojedincima koji će vršiti
konsultacije u skladu sa ovim pravilima,
čime se daje mogućnost organizacijama
nevladinog sektora i drugim institucijama
i organizacijama da organizuju vršenje
konsultacija o propisu.
80 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Izuzeci od obaveze konsultacija u
širem obimu
Pravilima su predviđeni i izuzeci od
konsultacija u širem obimu, ali ne i od
minimalnih konsultacija, o kojima odlučuje,
u izuzetnim okolnostima, rukovodilac
institucije, ukoliko ocijeni da je uslijed
jednog ili više dolje navedenih razloga
izuzimanje potrebno: ■■ hitne okolnosti; ■■ nepredviđene međunarodne obaveze; ili ■■ sudsko poništenje dijela ili cjelokupnog
zakona. Rukovodilac institucije dostavlja Vijeću
ministara BiH detaljne razloge za ovakvo
izuzimanje. Pismeni izvještaj o konsultacijama
Prilikom pripreme nacrta pravnog propisa
za Vijeće ministara BiH, institucija uzima u
obzir komentare, bilo pismene ili usmene,
koji se mogu grupisati i sažeti, da bi se
izbjeglo suvišno ponavljanje.
Institucija može odlučiti da prihvati ili
odbaci bilo koji komentar, ali je obavezna da
spremi pismeni izvještaj, koji sadrži razloge
za takvu odluku. Taj izvještaj je dio izjave
koju institucija podnosi Vijeću ministara
BiH. Izjave o obavljenim konsultacijama
Da bi Pravila o konsultacijama bila zaista
provedena, obavezana je institucija, prilikom
podnošenja nacrta propisa Vijeću ministara
BiH na usvajanje, da:
■■ izjavljuje da su ispunjene minimalne
obaveze u pogledu konsultacija; ■■ izjavljuje da li nacrt propisa ima
značajnog uticaja na javnost ili ne, te
obrazlaže svoj zaključak; ■■ obrazlaže odluku o obliku konsultacija
koju je donijela i opisuje konsultacije
koje je izvršila; te ■■ izjavljuje da je institucija postupila sa
primljenim komentarima u skladu
sa ovim postupkom, te da je dostavila
potrebni izvještaj Vijeću ministara.
Uz to, obaveza je institucije da ove izjave budu
dostupne široj javnosti, odnosno obavezna
je da svima koji pismenim putem zatraže
primjerak izjave omogući da ga dobiju. Pravni propisi koji nemaju značajnog
uticaja na javnost
Za neke vrste pravnih propisa se može
pretpostaviti da nemaju značajan uticaj
na javnost, izuzev ako okolnosti ne
nagovještavaju suprotno, te takvi pravni
propisi
podliježu
samo
minimalnoj
obavezi u pogledu konsultacija, kao
naprimjer: izmjene i dopune radi ispravljanja
pravopisnih ili drugih gramatičkih grešaka i
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravni propisi kojima se vrši kodifikacija ili
na drugi način objedinjuju ili reorganizuju
odredbe ili se prebacuju u druge dijelove
pravnog propisa bez sadržajnih izmjena. 3. Javna rasprava o nacrtu ili
prijedlogu propisa
Pravni propisi Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine
Procedura donošenja zakona, budžeta
institucija Bosne i Hercegovine i amandmana
na Ustav Bosne i Hercegovine propisana je
poslovnicima Predstavničkog doma4 i Doma
naroda5 Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine i identična je za sve propise.
U postupku donošenja propisa, pored
rasprave o prijedlogu propisa u okviru
domova Parlamentarne skupštine Bosne
i Hercegovine i nadležnih skupštinskih
komisija i tijela, poslovnicima je predviđena
mogućnost
otvaranja
javne
rasprave
(Predstavnički dom), odnosno proširene
rasprave (Dom naroda).
Kako se prijedlozi zakona u redovnoj
proceduri razmatraju i usvajaju u dvije
faze (dva čitanja), saglasno Poslovniku
Predstavničkog doma, nakon što je prijedlog
propisa prošao prvu fazu usvajanja u
Predstavničkom domu, a prije razmatranja
prijedloga propisa i podnesenih amandmana
na nadležnoj komisiji, komisija može odlučiti
da otvori javnu raspravu o predloženom
propisu, koja bi uključivala zainteresirana
tijela, stručne institucije i pojedince i u
trajanju najduže 15 dana.
Ukoliko se prijedlog zakona razmatra po
skraćenom postupku, navedeni rok se
skraćuje na pola.6
Kada podnosi prijedlog zakona visokog
stepena hitnosti ili prijedlog zakona koji
nije tako složen da se samo može usvojiti
ili odbaciti u potpunosti, predlagač može
u pisanoj formi zatražiti od Doma da ga
razmotri u jednom čitanju, a o zakonu
se vodi rasprava samo u Predstavničkom
domu.7
Poslovnikom Zastupničkog doma nije
propisana javna rasprava u kojoj bi
učestvovali svi zainteresovani građani,
pravna lica, nevladine organizacije i drugi
oblici uključivanja civilnog društva, kao
ni organi drugih nivoa vlasti u Bosni i
Hercegovini.
Saglasno Poslovniku Doma naroda, Dom
može zaključkom odlučiti da nadležna
komisija u roku od 21 dan provede javnu
raspravu o prijedlogu zakona, ali ne i
učesnici javne rasprave.
Pored toga, Poslovnikom Doma naroda8
predviđena je proširena rasprava, o kojoj
komisija može samostalno odlučiti.
Proširena rasprava o predloženom zakonu
bi uključivala zainteresirana tijela, stručne
institucije i pozvane pojedince i neće trajati
duže od 15 dana.
Poslovnicima nisu propisani kriteriji po
kojima se vrši odabir zainteresovanih
tijela, stručnih institucija i pozvanih
pojedinaca, pa ne može reći da proširena
rasprava ne predstavlja provođenje principa
demokratičnosti i uključivanja široke
javnosti u zakonodavnoj proceduri na
državnom nivou.
Prilikom donošenja budžeta i njegovih
izmjena i dopuna primjenjuju se odredbe
Poslovnika
koje
regulišu
osnovni
zakonodavni postupak. Međutim, Kolegij
Predstavničkog doma može da skraćuje
rokove i usvaja sve druge potrebne mjere za
donošenje budžeta, kojeg prosljeđuje Domu
naroda najkasnije do 15. novembra tekuće
godine.9
Amandmani na Ustav BiH10 podnose se pod
istim uslovima kao i zakoni i prate osnovni
zakonodavni postupak.
Amandmani na Ustav BiH stavljaju se na
javnu raspravu.
Ustavnopravna komisija provodi javnu
raspravu i o njoj izvještava Predstavnički
dom ne prije isteka 30 dana nakon što su
ustavni amandmani predloženi.
Trajanje javne rasprave ne može biti kraće
od 15 dana.
Poslovnikom nije propisan način obavljanja
javne rasprave ni subjekti koji mogu biti
učesnici javne rasprave.
Pravni propisi Vijeća ministara,
ministra i direktora uprave
Nije propisana javna rasprava u proceduri
donošenja propisa Vijeća ministara Bosne i
Hercegovine, ministra i direktora uprave.
4 Poslovnik Predstavničkog doma Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine.
5 Poslovnik Doma naroda Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine.
6 Član 126. stav (3) Poslovnika Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine.
7 Član 127. stav (1) Poslovnika Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine.
8 Čl. 108. i 109. Poslovnika Doma naroda
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
9 Član 128. stav (2) Poslovnika Predstavničkog
doma Parlamentarne skupštine Bosne i
Hercegovine.
10 Čl. 133. i 134. Poslovnika Predstavničkog doma
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zakonodavna i izvršna
vlast Federacije Bosne i
Hercegovine
1. Inicijative za donošenje pravnih
propisa
Pravni propisi Parlamentarne
skupštine Federacije BiH
Poslovnikom
Predstavničkog
doma
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne
i Hercegovine omogućeno je građanima,
preduzećima i drugim pravnim licima
pokretanje inicijative za donošenje zakona.11
Nadležna radna tijela u Predstavničkom
domu i Vlada Federacije BiH dužni su se
izjasniti o inicijativi za donošenje zakona
u roku od 30 dana, a inicijativu nakon
toga
razmatra
Zakonodavno-pravna
komisija Predstavničkog doma. O sjednici
Zakonodavno-pravne komisije obavještava
se i podnosilac inicijative. Zaključkom o
prihvatanju
inicijative
Predstavničkog
doma određuje se način pripremanja i
nosioci izrade nacrta zakona, a zaključak
o neprihvatanju inicijative dostavlja se i
podnosiocu inicijative.12 Poslovnikom Doma naroda Parlamentarne
skupštine Federacije Bosne i Hercegovine
omogućeno je da privredna društva,
privredne komore i druga opća udruženja
i
zajednice,
političke
organizacije,
udruženja građana i građani pokrenu
inicijativu
za
donošenje
zakona.13
11 Član 159. Poslovnika Predstavničkog doma
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“,
br. 69/07 i 2/08)
Član 159.
Inicijativu za donošenje zakona mogu pokrenuti
skupštine kantona, gradska i opštinska vijeća,
kao i građani, preduzeća i druga pravna lica u
okviru svojih ustavnih ovlašćenja.
Inicijativa za donošenje zakona dostavlja se
predsjedavajućem Predstavničkog doma. 12 Član 160. Poslovnika Predstavničkog doma
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine.
13 Član 151. Poslovnika Doma naroda
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine.
Član 151: Inicijativu za donošenje zakona mogu
pokrenuti privredna društva, privredne komore
i druga opća udruženja i zajednice, političke
organizacije, udruženja građana i građani.
Inicijativa za donošenje zakona dostavlja se
82 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Inicijativu
za
donošenje
zakona
predsjedavajući Doma naroda dostavlja
nadležnim radnim tijelima u Domu
naroda. Inicijativu prethodno razmatra
Zakonodavno-pravna
komisija
i
odgovarajuće
radno
tijelo
Doma
naroda. O sjednici nadležnog radnog
tijela na kojoj se razmatra inicijativa
obavještava se i podnosilac inicijative. Zaključkom o prihvatanju inicijative Dom
naroda određuje način pripremanja i
nosioce izrade nacrta zakona, a zaključak
o neprihvatanju inicijative dostavlja se i
podnosiocu inicijative.14
Pravni propisi Vlade Federacije
BiH, federalnog ministra i direktora
federalne uprave
Nije propisano da građani mogu podnositi
inicijative Vladi Federacije BiH, federalnom
ministru i direktoru federalne uprave za
donošenje propisa iz njihove nadležnosti.
2. Konsultacije o nacrtima propisa
Pravni propisi Parlamentarne
skupštine Federacije BiH
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u
pripremi su jedinstvena pravila za izradu
pravni propisa, mada je do sada primjetno
da se u izradi pojedinih propisa djelimično
primjenjuju Jedinstvena pravila za izradu
pravni propisa u institucijama Bosne i
Hercegovine,15 ali ne i Pravila za konsultacije
u izradi pravnih propisa.
Poslovnik
Predstavničkog
doma16
i
Doma naroda17 Parlamentarne skupštine
Federacije BiH ne predviđaju konsultacije o
prednacrtu zakona.
Pravni propisi Vlade Federacije
BiH, federalnog ministra i direktora
federalne uprave
Nije propisano obavljanje konsultacija
prilikom donošenja propisa iz nadležnosti
Vlade Federacije BiH, federalnog ministra i
direktora federalne uprave.
predsjedavajućem Doma naroda.
14 Član 152. Poslovnika Doma naroda
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine.
15 Jedinstvena pravila za izradu pravnih propisa
u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, broj 11 /05).
16
Poslovnik
Predstavničkog
doma
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine.
17 Poslovnik Doma naroda Parlamentarne
skupštine Federacije Bosne i Hercegovine.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3. Javna rasprava o nacrtu ili
prijedlogu propisa
Pravni propisi Parlamentarne
skupštine Federacije BiH
Poslovnikom
Predstavničkog
dom
Federacije Bosne i Hercegovine18 predviđena
je mogućnost održavanja javne rasprave o
nacrtu zakona, drugog propisa ili opšteg
akta.
Kada Predstavnički dom prihvati nacrt
zakona, može odlučiti, ako je riječ o
pitanjima koja su posebno značajna
za Federaciju BiH i kada ocijeni da je
neophodno da se izvrši najšira rasprava
zainteresovanih organa, naučnih i stručnih
institucija i građana, da nacrt zakona ili
pojedino pitanje iz nacrta zakona stavi na
javnu raspravu. Predstavnički dom može
donijeti tu odluku i na inicijativu ovlašćenog
predlagača zakona ili klubova poslanika. Ako odluči da nacrt zakona ili pojedino
pitanje iz tog nacrta stavi na javnu raspravu,
Predstavnički dom zaključkom: ■■ određuje način objavljivanja nacrta
zakona ili pojedinog pitanja iz nacrta;
■■ određuje radno tijelo Predstavničkog
doma koje će organizovati i voditi javnu
raspravu; ■■ utvrđuje obim i nivo javne rasprave; ■■ utvrđuje potrebna finansijska sredstva
i izvore sredstava za organizovanje i
provođenje javne rasprave; ■■ utvrđuje rok u kome treba da se sprovede
javna rasprava; ■■ utvrđuje način prikupljanja i sređivanja
mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. O rezultatima javne rasprave o nacrtu
zakona radno tijelo Predstavničkog doma
podnosi izvještaj Predstavničkom domu. Izvještaj radnog tijela sadrži rezultate
javne rasprave, sa iznesenim prijedlozima i
mišljenjima o pojedinim pitanjima. Izvještaj se dostavlja predlagaču akta i
poslanicima u Predstavničkom domu. Predlagač zakona dužan je da u pripremi
prijedloga zakona uzme u obzir prijedloge
i mišljenja sadržane u izvještaju radnog
tijela o rezultatima javne rasprave, kao i da
obrazloži razloge zbog kojih nije prihvatio
pojedine prijedloge i mišljenja koji su
izneseni u javnoj raspravi. Ako je radno tijelo koje podnosi izvještaj
o rezultatima javne rasprave istovremeno
i predlagač zakona, može zajedno sa
izvještajem dostaviti prijedlog zakona. Ako je Predstavničkom domu dostavljen
i prijedlog zakona koji je pripremljen
18 Čl. 173-177, 204. i 205. Poslovnika
predstavničkog doma Parlamentarne skupštine
Federacije Bosne i Hercegovine.
na osnovu rezultata javne rasprave,
Predstavnički dom na istoj sjednici razmatra
izvještaj o rezultatima javne rasprave i
prijedlog zakona. Odredbe Poslovnika koje se odnose na
javnu raspravu o nacrtu zakona shodno se
primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima
budžeta, drugih propisa ili opštih akata u
Predstavničkom domu.
I Poslovnikom Doma naroda19
predviđena je mogućnost javne rasprave o
nacrtu zakona, drugom propisu ili općem
aktu.
Kada je programom rada Doma naroda
predviđeno ili kad Dom naroda prihvati
nacrt zakona, ako je riječ o pitanjima koja
su posebno značajna za građane, privredna
društva i druga pravna lica, kantone, gradove,
općine, Federaciju i kada je neophodno da
se izvrši najšira rasprava zainteresiranih
organa i organizacija, naučnih i stručnih
institucija i građana, Dom naroda može
odlučiti da nacrt zakona ili pojedino pitanje
iz tog nacrta stavi na javnu raspravu.
Dom naroda može donijeti ovu odluku
i na inicijativu ovlašćenog predlagača
zakona ili Kluba bošnjačkih delegata, Kluba
hrvatskih delegata i Kluba srpskih delegata.
Ako odluči da nacrt zakona ili pojedino
pitanje iz tog nacrta stavi na javnu
raspravu, Dom naroda zaključkom:
■■ određuje način objavljivanja nacrta
zakona ili pojedinog pitanja iz nacrta;
■■ određuje radno tijelo Doma naroda koje
će organizirati i voditi javnu raspravu;
■■ utvrđuje obim i nivo javne rasprave;
■■ utvrđuje potrebna finansijska sredstva
i izvore sredstava za organizovanje i
provođenje javne rasprave;
■■ utvrđuje rok u kome treba da se provede
javna rasprava;
■■ utvrđuje način prikupljanja i sređivanja
mišljenja i prijedloga iz javne rasprave.
U oblikovanju i provođenju javne rasprave
o nacrtu zakona, radno tijelo Doma
naroda sarađuje s odnosnim radnim
tijelom Predstavničkog doma i tijelima
političkih stranaka, privrednim društvima,
ustanovama i drugim organizacijama
i zajednicama, te naučnim i stručnim
ustanovama i nadležnim tijelima kantona.
O rezultatima javne rasprave o nacrtu zakona
radno tijelo podnosi izvještaj Domu naroda.
Izvještaj radnog tijela koje je zaduženo za
vođenje javne rasprave sadrži rezultate
javne rasprave, sa prijedlogom iznesenih
mišljenja i prijedloga o pojedinim pitanjima.
Izvještaj radnog tijela dostavlja se predlagaču
19 Čl. 165-202. Poslovnika Doma naroda
Parlamentarne skupštine Federacije Bosne i
Hercegovine.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zakona sa zaključkom Doma naroda o
stavovima o izvještaju radnog tijela Doma
naroda. Predlagač zakona je dužan da u
pripremi prijedloga zakona uzme u obzir
prijedloge i mišljenja sadržane u izvještaju
radnog tijela Doma naroda o rezultatima
javne rasprave, kao i da obrazloži razloge
zbog kojih nije prihvatio pojedine prijedloge
i mišljenja koja su iznesena u javnoj raspravi.
Ako je radno tijelo Doma naroda koje podnosi
izvještaj o rezultatima javne rasprave
istovremeno i predlagač zakona, može zajedno
sa izvještajem dostaviti prijedlog zakona.
Ako je Domu naroda dostavljen i prijedlog
zakona koji je pripremljen na osnovu
rezultata javne rasprave, Dom naroda na
istoj sjednici razmatra izvještaj o rezultatima
javne rasprave i prijedlogu zakona.
Odredbe ovog poslovnika koje se odnose na
javnu raspravu o nacrtu zakona shodno se
primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima
drugih propisa ili općih akata u Domu
naroda.
U postupku za donošenje budžeta, shodno
se primjenjuju odredbe ovog poslovnika
o postupku za donošenje zakona, osim
odredaba o rokovima koji se utvrđuju
programom rada ili posebnom odlukom
Doma naroda, odnosno zakonom.
Pravni propisi Vlade Kantona
Sarajevo, kantonalnog ministra i
direktora kantonalne uprave
Nije propisano da građani mogu podnositi
inicijative Vladi Kantona Sarajevo i
kantonalnom
ministru
i
direktoru
kantonalne uprave za donošenje propisa iz
njihove nadležnosti.
2. Konsultacije o nacrtima propisa
Pravni propisi Skupštine Kantona
Sarajevo, Vlade Kantona Sarajevo,
kantonalnih ministara i direktora
kantonalnih uprava
Na nivou Kantona Sarajevo propisana je
primjena Jedinstvenih pravila za izradu
pravnih propisa u institucijama Bosne i
Hercegovine i Pravila za konsultacije u izradi
pravnih propisa, i to kantonalnom Uredbom
o postupku i načinu pripremanja, izrade i
dostavljanja propisa,22 koja se primjenjuje u
postupku pripremanja kantonalnih propisa
svih nivoa (propisi Skupštine Kantona
Sarajevo, propisi Vlade Kantona Sarajevo i
propisi rukovodilaca kantonalnih organa
uprave).
Pravni propisi Vlade Federacije Bosne 3. Javna rasprava o nacrtu ili
i Hercegovine, federalnog ministra i prijedlogu propisa
direktora federalne uprave
Nije propisana javna rasprava u proceduri Propisi Skupštine Kantona Sarajevo
donošenja propisa Vlade Federacije Bosne i
Hercegovine, federalnog ministra i direktora
federalne uprave.
zakonodavna i izvršna vlast
Kantona Sarajevo
1. Inicijative za donošenje pravnih
propisa
Pravni propisi Skupštine Kantona
Sarajevo
U skladu sa Poslovnikom Skupštine Kantona
Sarajevo,20 inicijativu za donošenje zakona
mogu pokrenuti i pravna lica, kao i građani
i njihova udruženja, a zaključak Skupštine
Kantona o prihvatanju ili odbijanju
inicijative obavezno se dostavlja podnosiocu
inicijative.
Pored toga, pravo pokretanja inicijativa za
donošenje zakona i drugih akata Skupštine
Kantona ima Vijeće nacionalnih manjina
Kantona Sarajevo.21
20 Član 129. Poslovnika Skupštine Kantona
Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“,
br. 41/12 -drugi novi prečišćeni tekst, i 15/13).
21 Član 57. Poslovnika Skupštine Kantona
84 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Poslovnikom Skupštine Kantona Sarajevo23
predviđeno je da se u pripremama za
izradu programa rada Skupštine pribavljaju
prijedlozi i mišljenja o pitanjima koja treba
unijeti u program rada od poslanika /
zastupnika, klubova poslanika / zastupnika,
klubova naroda, radnih tijela Skupštine,
Vlade, općinskih vijeća, organa i organizacija,
te građana i udruženja građana.
Poslovnikom je također predviđena24 javna
diskusija o nacrtu zakona, drugog propisa
ili općeg akta. U cilju očitovanja i davanja
mišljenja i sugestija kantonalnih organa
uprave, javnih preduzeća i ustanova, lokalne
samouprave i javnosti Kantona u cjelini, o
nacrtu zakona koji Skupština utvrdi, provodi
se javna rasprava.
Sarajevo.
22 Uredba o postupku i načinu pripremanja,
izrade i dostavljanja propisa („Službene novine
Kantona Sarajevo“, br. 21/11- novi prečišćeni
tekst, i 30/11- ispavka).
23 Član 61. Poslovnika Skupštine Kantona
Sarajevo.
24 Čl. 141-144. Poslovnika Skupštine Kantona
Sarajevo.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Obavezni sudionici javne rasprave su
kantonalni organi uprave i jedinice lokalne
samouprave, te kantonalne ustanove i
javna preduzeća na koja se nacrt zakona
neposredno odnosi, odnosno koja su
određena zaključkom o otvaranju javne
rasprave.
Zaključak o otvaranju javne rasprave sadrži
odredbe o subjektima koji će organizovati
i provesti raspravu, obimu rasprave, kao
i načinu finansiranja i roku za njeno
provođenje.
Rok za provođenje javne rasprave je
najmanje trideset dana.
Izuzetno, Skupština može odrediti kraći
rok javne rasprave. Rok za provođenje javne
rasprave teče od dana dostave nacrta zakona
obaveznim sudionicima javne rasprave.
Tokom javne rasprave, nadležno radno tijelo
Skupštine učestvuje u javnom pretresu koje
organizuje predlagač.
O rezultatima javne rasprave Skupštini se
podnosi izvještaj koji sadrži primjedbe,
prijedloge i mišljenja.
Predlagač zakona dužan je da prilikom
izrade prijedloga zakona uzme u obzir
primjedbe, prijedloge i mišljenja sadržana u
izvještaju o javnoj raspravi, kao i da obrazloži
razloge zbog kojih nije pojedine primjedbe,
prijedloge ili mišljenja uvrstio u prijedlog
zakona.
Odredbe Poslovnika koje se odnose na
javnu raspravu o nacrtu zakona, shodno se
primjenjuju i na javnu raspravu o nacrtima
drugih propisa ili općih akata Skupštine
(ustavni amandmani, budžet, planski
dokumenti i prostorni plan, odluke, kao i
propisi za provođenje zakona višeg nivoa
vlasti).
U proceduri donošenje zakona po skraćenom
ili hitnom postupku nije predviđena javna
rasprava.
Amandman na Ustav Kantona može se
zaključkom staviti na javnu raspravu,25 a o
sprovođenju javne rasprave stara se Ustavna
komisija, o čemu podnosi izvještaj Skupštini.
Propisi Vlade Kantona Sarajevo,
ministra i direktora kantonalne
uprave
Nije propisana javna rasprava u proceduri
donošenja propisa Vlade Kantona Sarajevo,
ministra i direktora kantonalne uprave.
općinska vijeća i načelnici
općina u Kantonu Sarajevo
1. Inicijative za donošenje pravnih
propisa
Pravni propisi iz nadležnosti
općinskog vijeća
Statutima i poslovnicima o radu općinskih
vijeća svih općina u Kantonu Sarajevo, kao
oblici neposrednog učestvovanja građana
u odlučivanju i izjašnjavanje građana o
pitanjima iz samoupravnog djelokruga
općine, predviđeno je da inicijativu za
donošenje pravnih propisa mogu podnostiti
i udruženja građana i građani, putem
građanske inicijative.
Općinsko vijeće dužno je razmotriti
građansku inicijativu koju je svojim
potpisom podržao određeni procenat birača
upisanih u birački spisak.
U nekim općinama predviđeno je da, ukoliko
općinsko vijeće ne prihvati inicijativu birača
iz prethodnog stava, najmanje određeni broj
građana upisanih u birački spisak svojim
potpisima može pokrenuti inicijativu za
izjašnjavanje građana referendumom o
toj inicijativi. Ukoliko općinsko vijeće ne
prihvati inicijativu birača iz prethodnog
stava, na zahtjev koji je potpisalo najmanje
propisani procenat građana upisanih u
birački spisak općinsko vijeće je dužno
raspisati referendum. U svim općinama predviđeno je da je
općinski načelnik dužan u propisanom
roku razmotriti inicijativu i o svom stavu
obavijestiti općinsko vijeće.
O inicijativi za donošenje pravnog propisa
na sjednici općinskog vijeća vodi se načelan
pretres. Sjednici prisustvuje podnosilac
inicijative koji može učestvovati u pretresu. Ako se na osnovu načelnog pretresa općinsko
vijeće izjasni za potrebu donošenja pravnog
propisa, zaključkom o usvajanju inicijative
za donošenje pravnog propisa utvrđuje se,
po pravilu, sadržaj pravnog propisa i stručni
obrađivač.
Izuzetno, ako se inicijativa za donošenje
pravnog propisa odnosi na pitanja koja po
svom sadržaju i karakteru ne zahtijevaju
podrobnije razmatranje, općinsko vijeće
može prihvatiti inicijativu bez načelnog
pretresa i prije isteka roka koji je ostavljen
načelniku za razmatranje inicijative.
Inicijativu za promjene statuta općine mogu
dati građani, putem mjesnih zborova, kao i
udruženja građana. 25 Član 185. Poslovnika Skupštine Kantona
Sarajevo.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pravni propisi iz nadležnosti općinskog ■■ prije donošenja određenih odluka,
promoviše razne oblike savjetovanja sa
načelnika
Nije propisano da građani mogu podnositi
inicijative
općinskom
načelniku
za
donošenje propisa iz njegove nadležnosti.
2. Konsultacije o nacrtima pravnih
propisa
Pravni propisi iz nadležnosti
općinskog vijeća i općinskog
načelnika
Poslovnicima o radu nekih općinskih vijeća
predviđeno je da općinski načelnik ili
drugi ovlašteni predlagač, ukoliko smatra
da prije rasprave u općinskom vijeću treba
obaviti šire konsultacije sa zainteresovanim
organima, organizacijama ili zajednicama,
dostavit će nacrt tim subjektima i pribaviti
njihovo
mišljenje
prije
utvrđivanja
prijedloga odluke, dok se u drugim
konsultacije obavljaju unutar općinskog
vijeća, putem prethodne rasprave o tezama
za izradu odluke ili drugog akta, odnosno
raspravljanja o potrebi donošenja tog akta,
o osnovnim pitanjima koja treba urediti
aktom i o načelima na kojima određena
pitanja treba urediti aktom.
3. Javna rasprava o nacrtu ili
prijedlogu propisa
Propisi općinskog vijeća
Statutima općina propisani su različiti oblici
učešća javnosti, kao što su:
■■ osnivanje organa participacije koji
predstavljaju djecu i mlade, sa ciljem da
promovira njihovo aktivno učestvovanje
u izgradnji civilnog društva;
■■ favorizovanje aktivnog učestvovanja
međunarodnih organizacija, nevladinih
organizacija stranih država i stranih
državljana u definiranju programa i
aktivnosti organa Općine, koji mogu
aktivno učestvovati i davati prijedloge,
sugestije, mišljenja na materijale koji
se razmatraju na sjednici Općinskog
vijeća, te mogu uzimati aktivno učešće
u diskusijama, ali bez prava glasa kod
donošenja konačnih odluka;
■■ sa ciljem da poboljša aktivno i efikasno
učestvovanje građana u odlučivanju
i
transparentnost
administrativih
poslova,
promovira
razne
oblike
savjetovanja putem: mjesnog zbora
građana; organizacija korisnika javnih
usluga; javnog poziva građanima da
prezentiraju prijedloge i zapažanja
u odnosu na mjere i rad organa
vlasti; ankete javnog mnijenja i javnog
informisanja. 86 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
asocijacijama i udruženjima građana,
putem konsultativnih sastanaka. Statutima općina propisano je da općina
obezbjeđuje javnost rada u postupku
donošenja odluka, uključivanjem javnosti,
odnosno omogućavanjem građanima da
neposredno učestvuju u postupku donošenja
i odlučivanja, u skladu sa zakonom i ovim
statutom. Poslovnicima općinskih vijeća predviđena je
mogućnost vođenja javne rasprave ukoliko
se odlukom ili drugim aktom općinskog
vijeća uređuju pitanja od šireg interesa za
građane i druge subjekte u općini. Odluku
o provođenju javne rasprave o nacrtu
odluke donosi općinsko vijeće i utvrđuje
rok za provođenje javne rasprave i nosioce
poslova za njeno provođenje. Uz prijedlog
odluke, općinskom vijeću dostavlja se, ako
je sprovedena javna rasprava, obrazloženje
razloga zbog kojih neki prijedlozi nisu
prihvaćeni u prijedlogu odluke. U nekim općinama procedura javne rasprave
je detaljnije razrađena.
Ako odluči da nacrt odluke ili općeg akta
stavi na javnu raspravu, Vijeće zaključkom
utvrđuje sljedeće:
■■ način objavljivanja nacrta, ■■ određuje
nosioca
aktivnosti
na
organizovanju i vođenju javne rasprave, ■■ obim i nivo javne rasprave, ■■ potrebna finansijska sredstva i izvore
sredstava za provođenje javne rasprave, ■■ rok za provođenje javne rasprave, ■■ način prikupljanja i obrade mišljenja i
prijedloga iz javne rasprave. Izvještaj o provedenoj javnoj raspravi
dostavlja se Vijeću. Predlagač odluke ili općeg akta dužan je
da u pripremi prijedloga odluke ili općeg
akta uzme u obzir primjedbe, prijedloge i
mišljenja iz javne rasprave, kao i da obrazloži
razloge zbog kojih nije prihvatio pojedine od
njih. Vijeće će na istoj sjednici razmatrati izvještaj
o provedenoj javnoj raspravi i prijedlog
odluke ili općeg akta. Procedura donošenja budžeta i ostalih
propisa općinskog vijeća je propisana kao za
odluke.
Pravni propisi načelnika
Statutom i poslovnicima općinskih vijeća
nije propisana mogućnost javne rasprave
o nacrtima propisa koje donosi općinski
načelnik.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Gradsko vijećE i
gradonačelnik Grada
Sarajeva
2. Konsultacije o nacrtima propisa
1. Inicijative za donošenje propisa
Poslovnikom
Gradskog
vijeća
Grada
Sarajeva28 predviđeno je da se nacrt akta
Gradskog vijeća izrađuje u skladu sa
Jedinstvenim pravilima za izradu pravnih
propisa u institucijama Bosne i Hercegovine
u formi u kojoj Gradsko vijeće akt donosi,
ali nije predviđena i primjena Pravila za
konsultacije u izradi pravnih propisa.
Međutim, predviđeno je29 da predsjedavajući
Gradskog vijeća može, do sjednice Gradskog
vijeća na kojoj Gradsko vijeće razmara nacrt
akta, putem sredstava javnog informiranja,
putem seminara, simpozija, ‘’okruglog
stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno
specifičnom aktu, angažiranjem eksperata
ili na drugi način pribaviti mišljenja od
građana, institucija i drugih subjekata.
U pogledu prethodne rasprave, predviđeno
je da predsjedavajući Gradskog vijeća može,
putem sredstava javnog informiranja,
putem seminara, simpozija, ‘’okruglog
stola’’, ukoliko se radi o složenom i stručno
specifičnom aktu, angažiranjem eksperata
ili na drugi način pribaviti mišljenja od
građana, institucija i drugih subjekata, do
sjednice Gradskog vijeća na kojoj Gradsko
vijeće razmara nacrt akta. 30 pravni propisi gradskog vijeća Grada
Sarajeva
Statutom Grada Sarajeva26 i Poslovnikom
Gradskog vijeća Grada Sarajeva27 propisano
je da građani imaju pravo podnositi
inicijative za donošenje određenog akta ili
rješavanje određenog pitanja iz djelokruga
Grada Sarajeva (građanska inicijativa). Za
pokretanje građanske inicijative potrebno je
obezbijediti 5% potpisa građana, sa njihovim
jedinstvenim matičnim brojem, koji su
upisani u biračke spiskove na području
Grada Sarajeva. O urednosti podnijete
inicijative mišljenje daje Komisija za statut
i akta, a o inicijativi se izjašnjava Gradsko
vijeće u roku od 60 dana, od podnošenja
inicijative. Inicijativa se dostavlja predsjedavajućem
Gradskog vijeća, koji je dostavlja Komisiji
za statut i akte, nadležnom radnom tijelu i
gradonačelniku, radi davanja mišljenja o
njenom prihvatanju. Mišljenje se dostavlja
predsjedavajućem Gradskog vijeća u roku
od 20 dana od prijema zahtjeva za mišljenje.
O urednosti podnijete inicijative mišljenje
daje Komisija za statut i akta, a o inicijativi
se izjašnjava Gradsko vijeće u roku od 60
dana od podnošenja inicijative. Gradsko vijeće omogućuje prisustvo
predstavnika podnosioca inicijative na
sjednici Gradskog vijeća na kojoj se inicijativa
razmatra. O građanskoj inicijativi odlučuje
Gradsko vijeće zaključkom o prihvaćanju
ili neprihvaćanju inicijative. Ukoliko se
inicijativa prihvati, Gradsko vijeće donosi
novi zaključak kojim se utvrđuju aktivnosti
kojima će se realizirati inicijativa, te subjekti
i rokovi za njihovu realizaciju. Navedeni zaključci se dostavljaju podnosiocu
inicijative odmah po njenom donošenju. Pravni propisi iz nadležnosti
gradonačelnika
Nije propisano da građani mogu podnositi
inicijative gradonačelniku za donošenje
propisa iz njegove nadležnosti.
pravni propisi gradskog vijeća Grada
Sarajeva
Pravni propisi iz nadležnosti
gradonačelnika
Nije propisano obavljanje konsultacija
prilikom donošenja propisa iz nadležnosti
gradonačelnika.
3. Javna rasprava o nacrtu ili
prijedlogu propisa
Pravni propisi Gradskog vijeća
Statutom Gradskog vijeća Grada Sarajeva31
propisano je da organi Grada Sarajeva
obezbjeđuju provođenje javne rasprave o:
nacrtu Statuta Grada Sarajeva, nacrtu odluke
o usvajanju budžeta Grada Sarajeva, nacrtu
propisa iz oblasti prostornog uređenja,
prostornog i urbanističkog plana, nacrtu
plana razvoja Grada Sarajeva, kao i drugim
pitanjima za koje Gradsko vijeće odluči da se
28 Član 117. Poslovnika Gradskog vijeća Grada
Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“,
broj 28/09).
26 Čl. 65. i 66. Statuta Grada Sarajeva („Službene
novine Kantona Sarajevo“, broj 34/08 - prečišćeni
tekst).
29 Član 118. stav (2) Poslovnika Gradskog vijeća
Grada Sarajeva.
27 Član 112. Poslovnika Gradskog vijeća Grada
Sarajeva („Službene novine Kantona Sarajevo“,
broj 28/09).
31 Statut Gradskog vijeća Grada Sarajeva
(„Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 34/08
- prečišćeni tekst).
30 Član 118. stav 2. Poslovnika Gradskog vijeća.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
provede javna rasprava. Postupak provođenja javne rasprave uređuje
se Poslovnikom Gradskog vijeća i drugim
aktima organa Grada koji organiziraju javnu
raspravu. Poslovnikom
Gradskog
vijeća
Grada
Sarajeva32 propisano je da, za akte navedene u
Statutu Grada Sarajeva, kada je Programom
rada Gradskog vijeća predviđeno, na
inicijativu ovlaštenog predlagača akata,
Gradsko vijeće može odlučiti da nacrt akta
ili pojedino pitanje iz tog nacrta stavi na
javnu raspravu. Gradsko vijeće donosi zaključak kojim: a) određuje širinu javne rasprave, odnosno
subjekte kojima se nacrt akta dostavlja,
sa ciljem pribavljanja njihovog mišljenja
sa
primjedbama,
prijedlozima
i
sugestijama (mjesni zborovi, općinski
zborovi, okrugli stolovi i dr.) i područja
gdje će se voditi javna rasprava, b) određuje način prezentiranja nacrta akta
ili pojedinog pitanja iz nacrta subjektima
u javnoj raspravi; c) određuje radno tijelo Gradskog vijeća
koje će organizovati i voditi javnu
raspravu; d) utvrđuje potrebna finansijska sredstva
i izvore sredstava za organizovanje i
provođenje javne rasprave; e) utvrđuje rok u kome treba da se provede
javna rasprava; f) utvrđuje način prikupljanja i sređivanja
mišljenja i prijedloga iz javne rasprave. Pored toga, nacrt akta može se pretresati na
sjednici Gradskog vijeća po isteku roka od
sedam dana od dana dostavljanja gradskim
vijećnicima. Predsjedavajući može putem sredstava
javnog informiranja, putem seminara,
simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se radi
o složenom i stručno specifičnom aktu,
angažiranjem eksperata ili na drugi način
pribaviti mišljenja od građana, institucija
i drugih subjekata do sjednice Gradskog
vijeća na kojoj Gradsko vijeće razmara nacrt
akta. Po završenoj raspravi Gradsko vijeće
zaključkom utvrđuje svoje stavove i
primjedbe na nacrt akta i dostavlja ih
podnosiocu nacrta da ih uzme u obzir
prilikom izrade prijedloga akta, te donosi
zaključak kojim se razmotreni nacrt akta
upućuje u javnu raspravu.
Kad je to programom rada Gradskog vijeća
predviđeno ili kad nije u pitanju složen
i obiman akt, podnosilac prijedloga akta
može, umjesto nacrta da podnese prijedlog
akta i da predloži skraćeni postupak bez
pretresanja nacrta akta, o čemu odlučuje
Gradsko vijeće kao o prethodnom pitanju. U postupku za donošenje budžeta shodno se
32 Poslovnik Gradskog vijeća Grada Sarajeva.
88 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
primjenjuju odredbe Poslovnika o postupku
za donošenje akata. Nacrt odluke o promjeni Statuta Gradsko
vijeće može staviti na javnu raspravu, a Komisija za statut i akte stara se o provođenju
javne rasprave i izvještava Gradsko vijeće o
rezultatima javne rasprave. Pravni propisi gradonačelnika
Statutom i poslovnicima Gradskog vijeća
nije propisana mogućnost javne rasprave o
nacrtima propisa koje donosi gradonačelnik.
UČEŠĆE GRAĐANA U
PROGRAMIRANJU DONOŠENJA
PRAVNIH PROPISA
Programiranje na nivou države Bosne
i Hercegovine i Federacije Bosne i
Hercegovine
Iz analize pravnih propisa, koji se odnose
na participaciju javnosti u postupku
programiranja donošenja propisa, može
se zaključiti da, na nivou države Bosne i
Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine,
prilikom
programiranja
zakonodavnih
aktivnosti, odnosno programiranja propisa
izvršne vlasti, nije propisana participacija
javnosti, odnosno mogućnost razmatranja
programa rada i uticanje na njegove dopune
ili izmjene.
Programiranje na nivou Kantona
Sarajevo, općina i Grada Sarajeva
Na
nivo zakonodavne vlasti Kantona
Sarajevo, općina i Grada Sarajeva, u
pripremama za izradu programa rada,
predviđeno je pribavljanje i mišljenje
građana, odnosno udruženja građana.
REZIME
Iz dosadašnje analize pravnih propisa, koji se
odnose na participaciju javnosti u postupku
donošenja propisa, može se zaključiti:
1.
pravo građana da podnose inicijative
za donošenje propisa nije propisano
na nivou zakonodavne i izvršne vlasti
Bosne i Hercegovine dok je na ostalim
nivoima vlasti to pravo propisano;
2.
na nivo države Bosne i Hercegovine i
Kantona Sarajevo, primjenom Pravila
za konsultacije u izradi pravnih
propisa, obezbijeđen je princip
učešća građana u pripremanju nacrta
propisa, koji je detaljno razrađen i
omogućava demokratsku participaciju
javnosti u ovoj fazi pripremanja
propisa, dok je na nivou općina i
Grada Sarajeva predviđen oblik
konsultacija koji podrazumijeva da
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
3.
4.
5.
6.
7.
se, do sjednice općinskog / Gradskog
vijeća na kojem će se razmatrati nacrt
pravnog propisa, putem sredstava
javnog informisanja, putem seminara,
simpozija, ‘’okruglog stola’’, ukoliko se
radi o složenom i stručno specifičnom
aktu, angažiranjem eksperata ili na
drugi način pribavi mišljenja od
građana, institucija i drugih subjekata;
na nivou države Bosne i Hercegovine
nije propisana mogućnost javne
rasprave u kojoj bi učestvovali svi
zainteresovani građani, pravna lica,
nevladine organizacije i drugi oblici
uključivanja civilnog društva, kao ni
organi drugih nivoa vlasti u Bosni i
Hercegovini, vjerovatno iz razloga što
je participacija javnosti omogućena
kroz konsultacije o prednacrtima
propisa. Kako se nacrt propisa može
znatno razlikovati od prednacrta,
smatramo da je i na ovom nivou vlasti
neophodno obezbijediti javne rasprave
o nacrtima propisa;
na
nivou
Federacije
Bosne
i
Hercegovine predviđena je mogućnost
održavanja javne rasprave o nacrtu
zakona, drugog propisa ili opšteg akta,
u cjelini ili jednom njegovom dijelu,
o čemu odlučuje Predstavnički dom i
Dom naroda, ako smatra da je riječ o
pitanjima koja su posebno značajna
za građane, privredna društva i druga
pravna lica, kantone, gradove, općine
i Federaciju BiH, kao i na inicijativu
ovlašćenog predlagača zakona ili
klubova poslanika, odnosno klubova
naroda;
na nivou Kantona Sarajevo propisana
je obavezna javna rasprava / diskusija
o nacrtu zakona koji utvrdi Skupština
Kantona, u cilju očitovanja i davanja
mišljenja i sugestija, između ostalih, i
javnosti Kantona Sarajevo u cjelini;
na nivou općinskih vijeća, statutima
općina propisano je da općina
obezbjeđuje javnost rada u postupku
donošenja odluka, uključivanjem
javnosti, odnosno omogućavanjem
građanima da neposredno učestvuju
u postupku donošenja i odlučivanja,
u skladu sa zakonom i ovim statutom,
a poslovnicima općinskih vijeća
predviđena je mogućnost vođenja
javne rasprave ukoliko se odlukom
ili drugim aktom općinskog vijeća
uređuju pitanja od šireg interesa za
građane i druge subjekte u općini, a
o provođenju javne rasprave o nacrtu
odluke odlučuje općinsko vijeće;
na nivou Gradskog vijeća Grada
Sarajeva propisana je obaveza organa
Grada da obezbijede provođenje
javne rasprave o tačno nabrojanim
8.
9.
propisima, kao i drugim pitanjima
za koje Gradsko vijeće odluči da se
provede javna rasprava. Na navedeni
način, provođenje javne rasprave o
nacrtima pravnih propisa propisano
je kao mogućnost, a da li će biti
provedeno zavisi od značaja materije
koja se reguliše tim propisom i odluke
općinskog, odnosno gradskog vijeća;
na onim nivoima vlasti na kojima se
provode konsultacije i javne rasprave,
obavezno se sačinjavaju izvještaji, koji
sadrže izjašnjenje o primjedbama,
prijedlozima i sugestijama koje su
prihvaćene i bit će ugrađene u pravni
propis i obrazloženje razloga zbog
kojih nisu prihvaćene, te se izvještaji
obavezno podnose organu koji donosi
propis:
prilikom donošenja pravnih propisa
za provođenje zakona, mada se radi
o propisima za provođenje zakona
koji mogu imati značajnog uticaja na
javnost, iz procesa njihovog donošenja
isključena je participacija javnosti,
odnosno nije propisana javna rasprava
u proceduri donošenja propisa Vijeća
ministara BiH, Vlade Federacije Bosne
i Hercegovine, Vlade Kantona Sarajevo,
općinskih načelnika i gradonačelnika,
kao i ministara, odnosno rukovodilaca
uprava.
Može se konstatovati da je participacija
građana u iniciranju i donošenju pravnih
propisa zastupljenija na nižim nivoima
vlasti.
I pored ovako propisanih različitih
mogućnosti i oblika participacije građana
u donošenju pravnih propisa, koje je
potrebno dograđivati i uvoditi i nove oblike i
mogućnosti obavezujućeg karaktera, bilo bi
veoma značajno utvrditi stepen provođenja
propisanih obaveza, odnosno stvarne
mogućnosti i iskorištavanje tih mogućnosti
od strane javnosti, građana i njihovih
udruženja, odnosno civilnog društva, kao i
utvrditi obaveznost predočavanja javnosti
izvještaja o provedenoj javnoj raspravi,
posebno o razlozima zbog kojih su prijedlozi,
primjedbe ili sugestije građana odbijeni.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mr. Adnan
Bešlagić
Parlament
Federacije BiH
Razvoj i organiziranje
službe Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine
M
oderna, efikasna, transparentna i kvalitetno i istovremeno
racionalno organizirana stručna služba svakako je jedan od
bitnih uslova za bolji i efikasniji rad zakonodavnog organa.
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao zakonodavno tijelo
ima ustavnu ulogu kroz vršenje zakonodavne funkcije iz nadležnosti
Federacije. Kako bi se zakonodavna funkcija, kao najvažnija funkcija
Parlamenta, mogla kvalitetno izvršavati, služba Parlamenta mora biti
osposobljena da bude na usluzi, prije svega zastupnicima i delegatima
a potom i građanima, u donošenju zakona kojim će se između ostalog
Bosna i Hercegovina efikasnije integrirati u Evropsku uniju. Funkcija
službe Parlamenta je da rad Parlamenta u cjelini i rad službe učini
dostupnim javnosti. Ovo treba da se ostvari i provedbom Srednjoročne
strategije razvoja informacijskih i komunikacijskih tehnologija
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine za period 2011-2014.
godina i ostvarivanjem bolje interne i eksterne komunikacije koja
je dio strateškog plana razvoja i organiziranja službe Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine za period 2014-2016. Tekst strategija
je, od strane stručne radne grupe, dostavljen sekretarima domova koji
će ga, u dogovoru sa predsjedavajućim domova uputiti u parlamentarnu
proceduru, jer bi strategiju trebalo da u istovjetnom tekstu donesu oba
doma Parlamenta. Donošenje ove strategije treba da pomogne službi
Parlamenta da odgovori na buduće izazove.
Služba potvrđuje svoju spremnost na daljnju informatizaciju i
modernizaciju radnih procesa u Parlamentu, čime će se priključiti
svjetskim tokovima u ovoj oblasti i učiniti Parlament ravnopravnim
drugim parlamentima u Evropi i svijetu. Strategija igra značajnu ulogu
u ostvarivanju ovih ciljeva, te rukovodstvo Parlamenta treba da dâ punu
podršku usvajanju i provedbi strategije. Memorandum o razumijevanju
potpisan je 12. 6. 2012. godine između Parlamenta i Misije OSCE-a u
Bosni i Hercegovini. Ovim memorandumom je formaliziran sporazum o
realizaciji projekta „Modernizacija entitetskih parlamenata i Skupštine
Brčko Disktrikta Bosne i Hercegovine za Evropu“. Memorandumom se
Parlament obavezao da će zaposlenici službe Parlamenta učestvovati na
radionicama vezanim za poboljšanje interne komunikacije i upravljanja,
aktivno učestvovati na seminarima za povećanje profesionalnih
kapaciteta i sarađivati sa OSCE-om prilikom organiziranja zajedničkih
konferencija koje se odnose na jačanje međuparlamentarne saradnje u
BiH.
Jedna od obaveza Parlamenta bila je i imenovanje radne grupe koja je
sačinila Nacrt strategije. Sekretari domova Parlamenta su u oktobru 2012.
godine donijeli odluku kojom su imenovali ovu radnu grupu za izradu
strategije.
Radna grupa je pri izradi teksta strategije utvrdila misiju i viziju službe
Parlamenta.
90 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Misija:„Služiti,
podržavati
i
jačati
Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.“
Vizija:
„Služba Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine je funkcionalno
organizirana, efikasna, transparentna,
a čine ju motivirani i visokoprofesionalni
uposlenici.“
Radna grupa je u procesu izrade strategije
održala više radnih i konsultativnih
sastanaka. Sastancima i radionicama su
prisustvovali predstavnici konsultantske
kuće LucidLinx, kao i predstavnici Misije
OSCE-a u Bosni i Hercegovini, koji su dali
aktivan doprinos prilikom izrade ovog
dokumenta. Radna grupa je uposlenicima
u službi Parlamenta dostavila upitnike, koji
se odnose na analizu vanjskog okruženja u
kojem djeluje Parlament i analizu Parlamenta
kao organizacije. Na osnovu rezultata
popunjenih upitnika definirani su vanjski
faktori koji utječu na službu Parlamenta i
utvrđene ključne tačke u organizaciji službe
na koje se treba djelovati kako bi se ostvarile
vizija i misija službe. Nakon toga pristupilo
se utvrđivanju strateških pitanja iz kojih
su proizašli strateški ciljevi. Detaljnom
analizom strateških ciljeva utvrdili su se
strateški programi i aktivnosti potrebne za
realizaciju strateških programa. U okviru
aktivnosti određeni su rokovi, odgovorne
osobe i indikatori za provedbu aktivnosti.
Na kraju izrade strategije utvrđen je sistem
praćenja i evaluacije, uz konstataciju da će
radna grupa ili dio radne grupe ujedno biti i
tim za praćenje provedbe strategije.
Organizacija i funkcioniranje
stručnih službi domova i
Zajedničke službe Parlamenta
Federacije
Parlament Federacije opslužuju, prema
važećim odlukama koje su donijeli domovi
Parlamenta, tri službe i to Stručna služba
Predstavničkog doma koja opslužuje
Predstavnički dom, Stručna služba Doma
naroda koja opslužuje Dom naroda
i Zajednička služba Parlamenta koja
opslužuje oba doma Parlamenta. Intencija
strategije razvoja i organiziranja službe
Parlamenta je da Parlament treba da ima
jednu dobro i racionalno organiziranu
službu kojom bi rukovodio generalni
sekretar Parlamenta kao rukovodilac
organa u skladu sa Zakonom o državnoj
službi u Federaciji i odlukom o organizaciji
službe Parlamenta koju bi donijeli domovi
Parlamenta u istovjetnom tekstu.
STRUČNA SLUŽBA
PREDSTAVNIČKOG DOMA
PARLAMENTA
Na osnovu člana 10, a u vezi sa članom 8.
Odluke o Stručnoj službi Predstavničkog
doma Parlamenta („Službene novine
Federacije BiH“, br. 9/98 i 23/05), te
odredaba Poslovnika Predstavničkog doma
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br.
69/07 i 2/08), Zakona o državnoj službi u
Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, br. 29/03, 39/04,
54/04, 67/05, 8/06 i 4/12), Zakona o
namještenicima u organima državne službe
u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, broj 49/05) i Zakona
o plaćama i naknadama u organima vlasti
Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, broj 45/10)
utvrđena je unutrašnja organizacija Stručne
službe Predstavničkog doma Parlamenta
Federacije BiH u pravilniku koji je 2011.
godine donio sekretar Predstavničkog doma
i na koji je saglasnost dala Administrativna
komisija Predstavničkog doma. Stručna
služba obavlja poslove koji se odnose
na: pripremanje, sazivanje i održavanje
sjednica Predstavničkog doma Parlamenta
Federacije Bosne i Hercegovine i sjednica
radnih tijela Predstavničkog doma, kao
i sjednica zajedničkih radnih tijela oba
doma Parlamenta, pripremanje, sazivanje i
održavanje sjednice Kolegija Predstavničkog
doma,
izrade
odluka
i
zaključaka
Predstavničkog doma, izvještaja, mišljenja
i stavova radnih tijela Predstavničkog
doma i zajedničkih radnih tijela oba doma
Parlamenta, pripremanje i ostvarivanje
programa rada i operativnih planova rada
Predstavničkog doma, kao i programa
rada i operativnih planova radnih tijela
Predstavničkog doma i zajedničkih radnih
tijela oba doma Parlamenta, razmatranje
zakona i drugih propisa i akata koji se
upućuju Predstavničkom domu i davanje
stručnih mišljenja predsjedavajućem i
potpredsjedavajućim Predstavničkog doma,
predsjednicima radnih tijela Predstavničkog
doma i zajedničkih radnih tijela oba doma
Parlamenta, Kolegiju Predstavničkog doma
i Predstavničkom domu, razmatranje nacrta
i prijedloga zakona i drugih propisa i akata
upućenih Predstavničkom domu u pogledu
njihove usklađenosti sa Ustavom Federacije
Bosne i Hercegovine i pravnim sistemom
Federacije, informiranje javnosti o radu
Predstavničkog doma, Kolegija i radnih
tijela Predstavničkog doma i zajedničkih
radnih tijela oba doma Parlamenta,
saradnju sa nadležnim organima i
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tijelima Federacije, kantona, gradova i
općina, drugog entiteta i države Bosne i
Hercegovine, praćenje i izvršavanje poslova
i zadataka koji proizlaze iz zaključaka
Predstavničkog doma, Kolegija i radnih tijela
Predstavničkog doma i zajedničkih radnih
tijela oba doma Parlamenta, protokolarne,
prevodilačke i administrativno-tehničke
poslove za potrebe predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih Predstavničkog doma,
poslove prijevoza predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih Predstavničkog doma,
te predsjednika radnih tijela, predsjednika
klubova zastupnika i zastupnika na
sjednice Predstavničkog doma, kao i druge
poslove u skladu sa Pravilnikom, Odlukom
o organizaciji Stručne službe, aktima
Administrativne komisije Predstavničkog
doma i zakonom.
Stručna služba u svom radu osigurava
poštivanje
i
primjenu
principa
profesionalne nepristrasnosti i političke
nezavisnosti.
UNUTRAŠNJA ORGANIZACIJA
STRUČNE SLUŽBE
U skladu sa Odlukom o organizaciji
Stručne službe, poslovi i zadaci Stručne
službe obavljaju se u tri organizacione
cjeline i to: poslovi i zadaci za potrebe
radnih tijela Predstavničkog doma; poslovi
i zadaci za potrebe predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih
Predstavničkog
doma; poslovi i zadaci za potrebe sekretara
Predstavničkog doma.
U okviru nadležnosti radnih tijela
Predstavničkog
doma
utvrđenih
Poslovnikom Predstavničkog doma i
njihovih potreba djeluju sljedeći uredi,
odnosno obavljaju se poslovi sekretara
radnih tijela, i to: Ured za zakonodavna
pitanja; Ured za administrativna pitanja;
Ured za pitanja izbora i imenovanja i
mandatno-imunitetska pitanja; Ured za
evropske integracije i lokalnu samoupravu;
Ured za ekonomsku i finansijsku politiku
i reviziju i Ured za Vijeće nacionalnih
manjina.
U okviru poslova i zadataka za potrebe
predsjedavajućeg i potpredsjedavajućih
djeluju
sljedeći
uredi:
Ured
predsjedavajućeg Predstavničkog doma;
Ured potpredsjedavajućih Predstavničkog
doma i Ured za informiranje i odnose sa
javnošću.
U
okviru
nadležnosti
sekretara
Predstavničkog doma utvrđenih zakonom
i podzakonskim propisima i Poslovnikom
Predstavničkog doma djeluju sljedeći uredi:
Ured za sjednicu Predstavničkog doma; Ured
za protokol i prevođenje; Ured za sjednicu
Kolegija Predstavničkog doma i Ured za
92 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
objavu zakona i izvornik i za usaglašavanje
različito usvojenih tekstova zakona.
RUKOVOĐENJE STRUČNOM
SLUŽBOM
Stručnom službom rukovodi i upravlja
sekretar
Predstavničkog
doma,
s
ovlaštenjima i odgovornostima utvrđenim u
zakonu i drugim propisima i općim aktima.
Sekretar Predstavničkog doma organizira i
usklađuje rad Stručne službe i odgovoran je
Predstavničkom domu i predsjedavajućem
Predstavničkog doma za stručan, djelotvoran
i pravovremen rad Stručne službe. Sekretar
Predstavničkog doma je naredbodavac za
finansijsko-materijalno poslovanje Stručne
službe.
U slučaju odsutnosti ili spriječenosti u
poslovima rukovođenja Stručnom službom,
sekretara Predstavničkog doma zamjenjuje
sekretar Ustavne komisije – šef službi radnih
tijela u statusu pomoćnika rukovodioca
organa.
U
praksi
funkcioniranja
Predstavničkog doma i njegove stručne
službe u aktuelnom mandatu, nakon
odlaska sekretara Predstavničkog doma
u penziju šef službe radnih tijela vršio je
dužnost sekretara Predstavničkog doma, da
bi u trećoj godini parlamentarnog mandata
bio raspisan konkurs za sekretara koji
je, na zahtjev Kolegija i predsjedavajućeg
Predstavničkog doma, bio poništen i
nakon toga u dva navrata postavljaju se
od strane Kolegija i predsjedavajućeg
Predstavničkog doma vršioci dužnosti
sekretara
Predstavničkog
doma
u
trajanju od tri mjeseca. Ove činjenice
govore o određenim neprincipijelnostima
i neodgovornostima u rukovođenju
Stručnom službom Predstavničkog doma,
što je negativno uticalo na kvalitetno
rukovođenje
Stručnom
službom
Predstavničkog doma i ukupan rad Službe
Predstavničkog doma. Radi razmatranja
stručnih i drugih pitanja iz nadležnosti
sekretara Predstavničkog doma i Stručne
službe, sekretar Predstavničkog doma
obrazuje stručni kolegij. Stručni kolegij
daje mišljenja sekretaru Predstavničkog
doma u vezi sa poslovima i zadacima koji
su u nadležnosti sekretara Predstavničkog
doma i Stručne službe, odnosno utvrđuje
mišljenja koja sekretar Predstavničkog
doma
dostavlja
predsjedavajućem
i
potpredsjedavajućim Predstavničkog doma
i Kolegiju Predstavničkog doma u vezi sa
funkcioniranjem Predstavničkog doma,
Kolegija i radnih tijela Predstavničkog doma.
Stručni
kolegij
sačinjavaju
sekretar
Predstavničkog
doma,
pomoćnik
rukovodioca organa i pomoćnici sekretara
Predstavničkog
doma,
odnosno
po
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potrebi i zavisno od dnevnog reda, šefovi
ureda i sekretari radnih tijela i drugi
državni službenici u Stručnoj službi. U
praksi funkcioniranja Stručne službe
nedovoljno se koristi institut kolegija koji
bi mogao biti značajn faktor unapređenja
rukovođenja
Stručnom
službom
i
ukupnog rada Stručne službe. Kada to
proizlazi iz zaključka Predstavničkog doma i
radnih tijela, sekretar Predstavničkog doma
može obrazovati povremene stručne radne
grupe i može angažirati naučne i stručne
institucije, uz saglasnost predsjedavajućeg
Predstavničkog doma, radi pripremanja
odgovarajućih akata ili materijala za potrebe
Predstavničkog doma i radnih tijela. Za
izvršavanje određenih poslova i zadataka
iz nadležnosti sekretara Predstavničkog
doma i Stručne službe, a koji prije svega
zahtijevaju zajedničke aktivnosti iz različitih
ili srodnih oblasti, odnosno ureda, sekretar
Predstavničkog doma može obrazovati
od zaposlenika u Stručnoj službi stalne ili
povremene komisije i radne grupe.
Sekretar Predstavničkog doma može sa
sekretarom Doma naroda i načelnikom
Zajedničke službe Parlamenta Federacije
BiH obrazovati zajednička radna tijela i
radne grupe u vezi sa nekim pitanjima iz
nadležnosti ovih organa državne službe,
u skladu sa zakonom i aktima ovih organa
državne službe. Primjer takve radne grupe
je upravo i radna grupa za izradu Strategije,
koju su činili službenici iz ove tri službe. U
komisije i radne grupe koje obrazuje sekretar
Predstavničkog doma, kao i zajednička
radna tijela izuzetno se mogu, po ugovoru
na određeno vrijeme, angažirati osobe koje
nisu zaposlene putem Agencije, u skladu sa
zakonom.
SARADNJA SA DRUGIM SLUŽBAMA
U cilju efikasnijeg rada, Stručna služba
neposredno sarađuje sa Stručnom službom
Doma naroda Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine i Zajedničkom
službom Parlamenta Federacije Bosne i
Hercegovine. Bitna je i saradnja Stručne
službe sa Sekretarijatom Vlade Federacije
BiH, kao i saradnja sa Službom, odnosno
generalnim sekretarijatom Skupštine RS,
kao i saradnja sa Generalnim sekretarijatom
i
Službom
Parlamentarne
skupštine
Bosne i Hercegovine. Na planu saradnje u
narednom periodu trebat će mnogo više
učiniti, uz napomenu da je strateški cilj
da Parlament ima jednu službu, tako da
bi stručne službe domova Parlamenta i
postojeća zajednička služba Parlamenta
bile kao unutarnji dijelovi te jedinstvene
službe Parlamenta.
OSTVARIVANJE JAVNOSTI RADA
Rad Stručne službe je javan. Sekretar
Predstavničkog doma određuje poslove
i dokumente koji predstavljaju tajnu i ne
mogu se objavljivati. Javnost rada Stručne
službe ostvaruje se podnošenjem godišnjeg
izvještaja o radu Stručne službe koji se
dostavlja predsjedavajućem Predstavničkog
doma, kao i davanjem saopćenja putem
sredstava informiranja. Stručna služba ima,
po pravilniku o unutrašnjoj organizaciji,
portparola koji u saradnji sa sekretarom
Predstavničkog
doma
informira
o
radu Stručne službe, kada to sekretar
Predstavničkog doma ocijeni potrebnim.U
okviru web-stranice Predstavničkog doma
obavještava se javnost o radu Stručne službe.
PROGRAMIRANJE I PLANIRANJE
RADA I IZVJEŠTAJI O RADU
Sekretar Predstavničkog doma, na osnovu
programa rada Predstavničkog doma i
njegovih tijela, donosi program rada Stručne
službe za kalendarsku godinu, a na osnovu
operativnih planova rada Predstavničkog
doma i njegovih tijela donosi operativne
planove rada. Na osnovu godišnjeg
programa rada Stručne službe, rukovodioci
organizacionih jedinica, odnosno ureda
donose svoje tromjesečne operativne
planove rada. Na osnovu programa rada
Stručne službe i operativnih planova rada
organizacionih jedinica, svaki službenik i
namještenik u Stručnoj službi donosi svoj
godišnji plan rada i operativne planove i
vodi dnevnik rada o izvršenju programa i
plana rada. Šefovi ureda, odnosno šef službi
radnih tijela, na osnovu izvještaja o radu
svakog službenika i namještenika podnose
sekretaru Predstavničkog doma tromjesečne
izvještaje
o
realizaciji
tromjesečnih
operativnih planova rada, odnosno godišnji
izvještaj o realizaciji programa rada
Stručne službe za kalendarsku godinu.
Sekretar Predstavničkog doma podnosi
Predstavničkom domu godišnji izvještaj
o realizaciji programa rada Stručne
službe i dostavlja ga predsjedavajućem
Predstavničkog doma. Negativne okolnosti
za programiranje rada Stručne službe su
činjenice da, u određenoj krizi izvršne
vlasti Federacije, ne postoji cjelovit
program rada Vlade Federacije BiH koji bi
bio okosnica programa rada Parlamenta,
odnosno programa rada Predstavničkog
doma. Program rada Stručne službe
Predstavničkog doma treba prevashodno
da proizlazi iz godišnjeg programa rada
i kvartalnih operativnih planova rada
Predstavničkog doma. Kvalitetna saradnja
domova Parlamenta i izvršne vlasti prvi je
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uslov za kvalitetno i detaljno, sa utvrđenim
nosiocima i rokovima, programiranje rada
izvršne vlasti i Parlamenta.
MEDIJATOR DRŽAVNE SLUŽBE
Medijator državne službe u Stručnoj službi
pomaže u provedbi i poštovanju načela
utvrđenih u Zakonu o državnoj službi u
Federaciji BiH i, u skladu s odredbama
Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH,
djeluje kao posrednik u svim pitanjima koja
se odnose na status zaposlenika u Stručnoj
službi, u skladu sa Zakonom o državnoj službi
u Federaciji BiH. Svi državni službenici i
namještenici u Stručnoj službi, u saradnji sa
sindikalnom organizacijom Stručne službe,
biraju na mjesto medijatora državne službe
jednog državnog službenika. Medijator
državne službe ne smije biti sekretar
Predstavničkog doma, odnosno pomoćnik
rukovodioca organa koji u odsutnosti
zamjenjuje sekretara Predstavničkog doma.
Izbor medijatora državne službe u Stručnoj
službi potvrđuje Agencija za državnu službu
Federacije BiH.
U aktuelnoj praksi rada stručnih službi
domova
Parlamenta
postoji
jedan
medijator za više službi, što mislimo da
nije dobro i utiče na afirmaciju ovog novog
instituta u državnoj službi.
ORGANIZACIJA SINDIKATA U
STRUČNOJ SLUŽBI
U skladu sa aktima Sindikata u Federaciji
BiH koji se obrazuje za državne službenike
i namještenike u Stručnoj službi formira
se organizacija sindikata Stručne službe.
Organizacija sindikata Stručne službe radi
u skladu sa svojim aktima i aktima viših
nivoa sindikalnog organiziranja i u skladu
sa zakonom, podzakonskim propisima
i općim i pojedinačnim aktima Stručne
službe. Uloga Sindikata i u stručnim
službama Parlamenta nije dovoljno
afirmirana, što je jedan od značajnih
zadataka u narednom periodu, koji je
ujedno i faktor unapređenja rada stručnih
službi, odnosno odgovornosti, kao i
ostvarivanja prava državnih službenika i
namještenika. Trenutno u Parlamentu, u
okviru tri službe, djeluje jedna sindikalna
organizacija, što je suprotno odrednici
da se u okviru jednog organa državne
službe obrazuje sindikalna organizacija
i to svakako utiče na kvalitet sindikalne
uloge, posebno u uticaju službenika i
namještenika na bitna pitanja kao što
su učešće u donošenju pravilnika o
unutrašnjoj organizaciji, akata o plaćama
i drugim sličnim pitanjima bitnim
za službenike i namještenike. Uloga
94 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
sindikalne organizacije posebno će biti
važna u novim uslovima kada bi, prema
strateškim određenjima i prijedlozima,
trebala da se obrazuje jedna služba
Parlamenta.
PRIMJENA PRAVILNIKA O
UNUTRAŠNJOJ ORGANIZACIJI
Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Stručne
službe
Predstavničkog
doma
donijet
je u maju 2011. godine, nakon čega je
saglasnost dala i Administrativna komisija
Predstavničkog doma, uz konstataciju
da će konkretan raspored i postavljenje
državnih službenika i namještenika na
radna mjesta po utvrđenoj sistematizaciji
izvršiti rukovodilac organa, u dogovoru sa
predsjednikom Administrativne komisije
i predsjedavajućim Predstavničkog doma.
Prema toj utvrđenoj sistematizaciji, Stručna
služba Predstavničkog doma trebala bi da
ima 57 zaposlenika, od čega 18 namještenika i
39 službenika. Umjesto dosljedne primjene
ovog pravilnika pokrenute su od strane
jednog od vršioca dužnosti sekretara
aktivnosti na donošenju novog pravilnika
o unutrašnjoj organizaciji Stručne službe
Predstavničkog doma, a na osnovu
Zaključka
Administrativne
komisije
Predstavničkog doma. Neprimjenjivanjem
odredaba važećeg pravilnika o unutrašnjoj
organizacije i važećeg pravilnika o
plaćama, koji je također donijet u 2011.
godini, direktno se narušavaju odredbe
Zakona o plaćama i Zakona o državnoj
službi.
STRUČNA SLUŽBA DOMA NARODA
Stručna služba Doma naroda opslužuje Dom
naroda Parlamenta Federacije koji se sastoji
od 58 delegata, i to po 17 delegata iz sva
tri konstitutivna naroda i sedam delegata
iz reda ostalih. Delegati Doma naroda se
biraju iz reda zastupnika u kantonalnim
skupštinama. Delegati u Domu naroda
ostvaruju svoju funkciju kao pojedinci, kroz
radna tijela Doma naroda i kroz klubove
delegata konstitutivnih naroda. U obavljanju
ovih funkcija delegatima pomaže Stručna
služba Doma naroda, čiji je djelokrug rada
određen zakonom, Poslovnikom o radu
Doma naroda, Odlukom o Stručnoj službi
Doma naroda i Pravilnikom o unutrašnjoj
organizaciji Stručne službe Doma naroda
sa sistematizacijom radnih mjesta. Stručna
služba obavlja stručne, administrativnotehničke i druge poslove, a koji se naročito
odnose na: pripremanje Programa rada
Doma naroda i radnih tijela Doma naroda,
pripremu sjednica Doma naroda i sjednica
radnih tijela, razmatranje akata dostavljenih
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u proceduru, izradu tekstova nacrta i
prijedloga akata i akata za objavu, izradu
mišljenja, izvještaja, zapisnika i obavlja
druge
informaciono-dokumentacione
i
analitičke poslove. Stručnom službom
Doma naroda rukovodi sekretar Doma
naroda. Stručna služba Doma naroda se
sastoji od tri unutrašnje organizacione
jedinice, i to Kabineta predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih Doma naroda, Kabineta
sekretara Doma naroda i Službe radnih tijela
Doma naroda.
Kabinet
predsjedavajućeg
i
potpredsjedavajućih
vrši
stručne,
administrativne i druge poslove vezane
za obavljanje dužnosti predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih Doma naroda, a koji
se odnose na pripremu i obradu stručnih
materijala, vrši izradu studijsko-analitičkih
materijala za potrebe predsjedavajućeg i
potpredsjedavajućih Doma naroda; prati
status zakona i drugih akata u parlamentarnoj
proceduri i prati sjednice Doma naroda i
Predstavničkog doma radi ažuriranja webstranice Doma naroda; organizira sastanke
i radne dogovore; priprema službena
saopćenja o radu Doma naroda; vrši i ostale
poslove neophodne za rad Kabineta.
Kabinet sekretara priprema sjednice Doma
naroda; priprema konačni tekst zakona i
drugih propisa usvojenih na sjednicama
Doma naroda za objavljivanje u „Službenim
novinama
Federacije
BiH“;
održava
funkcioniranje
informacionog
sistema
i ažurira web-stranicu Doma naroda;
koordinira rad stručnog kolegija; osigurava
efikasno i ekonomično korištenje ljudskih,
finansijskih i materijalnih resursa stručne
službe putem izvršavanja administrativnih
zadataka vezanih za zapošljavanje državnih
službenika i namještenika stručne službe,
te rukovođenje istim i ostvarivanje njihovih
prava i obaveza, sklapanje ugovora,
planiranje i izvršavanje budžeta stručne
službe i osigurava nabavke, distribuciju i
održavanje opreme stručne službe; osigurava
komunikaciju unutar stručne službe putem
raspoređivanja telefonskih poziva, prijema,
podjele i slanja pošte, vođenje evidencije o
primljenoj i otpremljenoj korespondenciji,
arhiviranje cjelokupne dokumentacije koju
izradi i primi stručna služba.
Služba radnih tijela vrši stručne i druge
poslove iz djelokruga Doma naroda koji se
odnose na pripremu i organiziranje sjednica
radnih tijela; priprema prijedloge akata,
stavova i mišljenja radnih tijela; priprema
izvještaje, zapisnike i druge akte i materijale
potrebne za rad radnih tijela; proučava
materijale
upućene
radnim
tijelima;
osigurava davanje stručnih mišljenja;
priprema programe rada radnih tijela i
njihovo izvršavanje; prati status zakona i
drugih akata iz svog djelokruga; informira
javnost o radu Doma naroda i radnih tijela
Doma naroda; vrši i ostale poslove u vezi sa
djelokrugom radnih tijela.
Na organizaciju Stručne službe Doma
naroda kao samostalnog organa državne
službe ili, u novoj organizacionoj shemi,
kao
unutrašnjeg
dijela
jedinstvene
Službe Parlamenta mogla bi uticati
činjenica da se kroz inicijative i prve
draftove promjena Ustava Federacije BiH
zagovara od ranije prisutan stav, posebno
Venecijanske komisije za demokratiju i
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravo, da se djelokrug Doma naroda svede
prije svega na vitalni nacionalni interes,
koji bi Ustavom Federacije bio precizno
definiran, a ne da Dom naroda, kao što
je to sada utvrđeno u Ustavu Federacije,
bude u pogledu djelokruga jednak
Predstavničkom domu i da oba doma u
istovjetnom tekstu donose sve zakone koje
donosi Parlament Federacije BiH.
ZAJEDNIČKA SLUŽBA
PARLAMENTA FEDERACIJE BiH
Zajednička služba Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine obavlja stručne,
administrativno-tehničke i druge poslove
u vezi sa radom Parlamenta, a naročito
poslove koji se odnose na: računovodstvenomaterijalno poslovanje; uređivanje radnih
odnosa; prijem i otpremanje pošte i drugih
materijala; prijepis materijala, snimanje
i stenografisanje sjednica, umnožavanje i
fotokopiranje materijala; usluge prijevoza,
prikupljanje,
razmjenu,
sređivanje,
obradu
i
čuvanje
dokumentacionih
materijala; osiguravanje stručne literature,
dokumentacionih i drugih materijala
i podataka; uređivanje i izdavanje
stenografskih bilješki; lektoriranje materijala;
bibliotekarske
poslove;
informiranje
o dokumentacionim i bibliotekarskim
materijalima kojim raspolaže; obrađivanje
statističkih materijala o radu i izvršavanje
drugih administrativno-tehničkih i drugih
poslova i zadataka za potrebe Parlamenta,
radnih tijela, zastupnika i klubova
zastupnika, odnosno delegata i klubova
delegata u Parlamentu.
Zaključkom
Predstavničkog
doma
Parlamenta zadužena je Zakonodavnopravna
komisija
Predstavničkog
doma
da
izradi novu odluku o Zajedničkoj službi
Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.
Ove aktivnosti su u toku.
U okviru Zajedničke službe obrazovane
su
osnovne
organizacione
jedinice:
Služba za opće poslove, Informacionodokumentaciona služba, Pisarnica, Služba za
prijepis, snimanje i umnožavanje materijala
i Autoservis.
U Službi za opće poslove postoje sljedeće
unutrašnje organizacione jedinice: Odsjek
za radne odnose i Računovodstvo. U Službi
za prijepis, snimanje i umnožavanje
materijala postoje sljedeće unutrašnje
organizacione jedinice: Daktilobiro, Grupa
za tonsko snimanje i Grupa za štampanje i
umnožavanje materijala.
Služba za opće poslove je nadležna za
obavljanje svih poslova koji se odnose na
radne odnose svih državnih službenika i
96 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
namještenika Zajedničke službe, kao i svih
poslova koji se odnose na računovodstvo i
materijalno-finansijske poslove.
Poslovi i zadaci iz nadležnosti Službe
obavljaju se u okviru dvije unutrašnje
organizacione jedinice: Odsjeka za radne
odnose i Računovodstva.
Naredbodavci za materijalno-finansijsko
poslovanje Zajedničke službe su sekretar
Predstavničkog doma i sekretar Doma
naroda Parlamenta. Sve akte iz nadležnosti
Zajedničke službe potpisuju sekretari
domova.
Kada je u pitanja funkcioniranje i
organizacija Zajedničke službe treba
konstatirati da Odluka o Zajedničkoj službi
Parlamenta Federacije BiH („Sl. novine
Federacije BiH“, broj 9/98) nije u skladu sa
važećim propisima, prije svega sa Zakonom
o državnoj službi Federacije Bosne i
Hercegovine, te bi je u narednom periodu
trebalo uskladiti. Zatim da prema članu 5.
Odluke o Zajedničkoj službi Parlamenta
Federacije BiH Zajedničkom službom
rukovodi načelnik, te bi trebalo u skladu sa
Odlukom i važećim propisima imenovati
načelnika, tako da godinama i mandatima
Zajedničkom službom rukovode sekretari
domova umjesto načelnika Zajedničke
službe kao zakonitog rukovodioca organa.
Također se konstatira da bi trebalo
donijeti novi pravilnik Zajedničke službe
Parlamenta Federacije BiH koji bi bio u
skladu sa novom odlukom o organizaciji
Zajedničke službe Parlamenta Federacije
BiH i sa važećim propisima iz oblasti
državne službe. Međutim, ako se prihvati
koncept jedne službe Parlamenta ovakva
Zajednička službe bi bila samo unutrašnji
dio te jedinstvene službe kojom bi
rukovodio generalni sekretar Parlamenta
kao njen rukovodilac i naredbodavac
njenog finansijskog plana.
Opis okruženja u kojem radi
Parlament FBiH i funkcionira
služba Parlamenta
Strategija je imala zadatak da odgovori
na pitanja koja se odnose na okruženje u
kojem radi Parlament i funkcionira služba
Parlamenta i između ostalog je konstatirano
da se Bosna i Hercegovina nalazi u procesu
približavanja članstvu u Evropskoj uniji,
a samim tim i u obavezi usklađivanja
zakonodavstva sa pravnom stečevinom
Evropske unije. Parlament će u ovom
procesu imati vrlo važnu ulogu, radi čega
je potrebno organizirati i osposobiti službu
tako da može odgovoriti izazovima koji
očekuju Federaciju.
Na okruženje u kojima radi služba utječu
sljedeći faktori: politički, zakonodavni,
ekonomski, društveni, tehnološki i ekološki.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Politički faktori predstavljaju, između
ostalog, proces pristupanja Bosne i
Hercegovine Evropskoj uniji i NATO savezu
i moguće ustavne promjene i promjene
parlamentarne većine. Proces pristupanja
EU i NATO-u označava prihvatanje
novih standarda i potrebno usklađivanje
zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU-a,
što dalje dovodi do potrebe osavremenjivanja
službe u tom pravcu, jer će se obim posla
službe povećati, ali i vrsta poslova, gdje će se
javiti veća potreba za stručnim analizama i
mišljenjima; također će se povećati potreba za
većom informiranošću kadrova u službi, ali
i parlamentaraca sa procesom pridruživanja
i povećat će se potreba za specijalističkom
edukacijom uposlenih oko posebnih aspekata
procesa pridruživanja. Ustavne promjene u
Federaciji, kao i promjene parlamentarne
većine mogu utjecati na rad službe. S ovog
aspekta poželjno je da parlamentarna većina
ima jasnu viziju koja će voditi efikasnijem
radu službe. Imajući u vidu tendencije
da se u ustavnim promjenama osnaži
uloga zakonodavnog organa, to čini
zadatak aktuelnijim i složenijim i tražit
će kvalitetno prilagođavanje službe novim
zadacima.
Zakonodavni faktori su vezani za donošenje
novog zakona o državnoj službi, zakona o
plaćama i zakona o klasifikaciji zanimanja.
Ovi zakoni moraju biti urađeni na takav
način da njihova provedba omogućuje
unapređenje i efikasniji rad službe.
Ekonomski faktori se odnose na mjere
štednje i mogućnost apliciranja za sredstva
iz evropskih fondova. Izvjesno je da će doći
do umanjenja raspoloživog budžeta, što će
sigurno imati odraza na mogućnosti službe
da unaprijedi svoje poslovanje (prvenstveno
kroz informatizaciju procesa), ali će imati
odraza i na motiviranost uposlenih. Sa
druge strane, mjere štednje nameću
potrebu za racionalnijim korištenjem
postojećih resursa (posebno ljudskih) i
nudi argumentaciju za unapređivanje
organizacionog ustroja i za reorganizaciju
poslova i pozicija unutar službe. Procesom
pristupanja će se Parlamentu, odnosno
njegovoj službi, staviti na raspolaganje
sredstva za tehničku i drugu pomoć koja će
moći umnogome da unaprijedi rad službe, a
samim tim i Parlamenta. Društveni faktori
se odnose na nedovoljnu informiranost
medija i javnosti o radu Parlamenta.
Nedovoljna informiranost nosi nekoliko
posljedica. Prije svega, stvara se negativan
utisak o radu Parlamenta, a samim tim i
službe. Ovo ima negativan utjecaj i na moral
uposlenih u službi. Ovo također ima efekta
na nivo i kvalitet uključenosti javnosti u rad
Parlamenta.
Tehnološki faktori su modernizacija i
informatizacija
upravljačkih
procesa.
Postoje IT tehnologije koje mogu na
troškovno djelotvoran i efikasan način
unaprijediti rad službe i Parlamenta
općenito. Određena donatorska pomoć je i
pružena u tom pogledu, te će možda biti i
na raspolaganju za realizaciju jednog većeg
projekta informatizacije.
Ekološki faktori se odnose na smanjenje
korištenja papira prelaskom na elektronsko
poslovanje, što predstavlja najjednostavniju
mjeru koju institucije mogu da poduzmu
u pogledu provedbe nekih općih ekoloških
politika.
Analizirajući
postojeću
unutrašnju
organizaciju službi u Parlamentu, utvrđeno
je da je najveća snaga ljudski potencijal koji
bi se u potpunosti iskoristio kroz:
■■ uspostavu sistema kontinuirane stručne
obuke u oblastima koje se ocijene
prioritetnim za unapređivanje rada
službe;
■■ uspostavu
sistema
pravednog
i
objektivnog
ocjenjivanja
koje
bi
podstaklo inovativnost;
■■ jasniju organizaciju posla i organizacioni
ustroj;
■■ fokusiranje na jačanje kapaciteta u onim
segmentima koji su sada nedostajući
(informatička pismenost, izrada analiza,
zahtjevi iz EU integracija i sl.).
Također je uočeno da je potrebno ukloniti
slabosti u sistemu planiranja, upravljanja i
praćenja kroz:
■■ uspostavu sistema planiranja, kako
službe tako i parlamentarnih tijela,
koji bi uključivao i praćenje planova i
učinka, na nivou organizacije i na nivou
uposlenih;
■■ ustrojavanje sistema u kojem bi se
stvorile
pretpostavke
za
redovno
održavanje sastanka kolegija te bolji
rad organizacionih jedinica i njihovo
upravljanje i koordiniranje;
■■ kreiranje
rješenja
upravljanja
postojećom
Zajedničkom
službom,
koje kao minimum treba biti riješeno
u skladu sa postojećim odlukama,
ali može dugoročno biti riješeno
kroz organizacioni preustroj službe
Parlamenta kao jednog organa državne
službe.
Dalje, slabost je uočena i u sistemu interne i
eksterne komunikacije, te je predloženo da
se formira organizaciona jedinica koja bi se
bavila pitanjima odnosa sa javnošću, dok bi se
interna komunikacija unaprijedila kroz bolji
proces internog planiranja i izvještavanja
i održavanje redovnih sastanaka između
uposlenika. Osim toga, potrebno je
unaprijediti komunikaciju sa drugim
parlamentima (u zemlji i inostranstvu).
Što se tiče tehničke opremljenosti i radnih
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prostora, konstatirano je da su postojeće
radne prostorije u potpunosti neadekvatne
sa stanovišta rada uposlenih, ali i za
rad parlamentaraca, te se mora donijeti
dugoročni plan unapređivanja radnih
prostora uzimajući u obzir raspoloživa
budžetska sredstva. Treba također nastojati i
što više iskoristiti donatorska i druga sredstva
za ove svrhe. Tehnička opremljenost je
vezana za realizaciju srednjoročne Strategije
razvoja informacijskih i komunikacijskih
tehnologija Parlamenta Federacije BiH za
period 2011-2014. godina. Također, treba
nastojati koristiti donatorska / EU sredstva
za ove svrhe.
Izjava o misiji i viziji službe Parlamenta
Federacije
Misija
i
vizija
službe
Parlamenta
predstavljaju glavnu vodilju prilikom izrade
Strateškog plana razvoja i organiziranja
službe Parlamenta
Misija
službe
Parlamenta
definira
postojanje službe Parlamenta kao glavnog
subjekta Strategije, te predstavlja osnovni
okvir poslovanja i razvoja. Misija službe
Parlamenta je kratka i jasna izjava o
razlozima postojanja, osnovnoj funkciji,
te načinu na koji se ta funkcija ispunjava.
Budući da tipična izjava o misiji sadrži
komponente koje opisuju šta organizacija
namjerava postići, ciljnu grupu na koju se
odnosi, mandat (za koga to radi i sa kim to
radi) i način na koji organizacija izvršava
mandat (standardi, metodologija), iz
prirode službe proizlazi da je Izjava o misiji:
‘’Služiti, podržavati i jačati Parlament
Federacije Bosne i Hercegovine’’
Vizija službe Parlamenta opisuje uspjeh
organizacije kada potpuno ispuni svrhu
postojanja i dostigne svoj puni potencijal.
1. Kako definicija vizije odgovara na
pitanja kako unaprijediti stanje u
službi i kakvu ulogu u realizaciji vizije
imaju zaposleni i organizacija, te
koji su resursi i uvjeti potrebni da se
ona ispuni i kako bi izgledao uspjeh,
proizlazi da je Izjava o viziji:
‘’Služba
Parlamenta
Federacije
Bosne i Hercegovine je funkcionalno
organizirana, efikasna, transparentna,
a čine ju motivirani i visokoprofesionalni
uposlenici.’’
Lista i opis strateških pitanja
i ciljeva službe Parlamenta
Federacije
Strateška pitanja predstavljaju temeljni
problem ili priliku, do kojih se došlo koristeći
analizu organizacije i analizu vanjskog
98 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
okruženja, tako što su se identificirala pitanja
kritična za djelovanje službe koja se moraju
riješiti kako bi se ispunile misija i vizija.
Strateška pitanja koja se postavljaju pred
službu Parlamenta se odnose ne sljedeće:
■■Organizacioni preustroj službe sa ciljem
jačanja zakonodavnih i ostalih funkcija
Parlamenta,
■■Unapređivanje svih procesa koji se tiču
rada Parlamenta, radnih tijela domova
i radnih tijela Parlamenta i podrške
njihovom radu u svjetlu zahtjeva koji
nameće proces pridruživanja EU i
NATO-u,
■■Jačanje funkcija planiranja kao i praćenja
i upravljanja učinka (na nivou službe, ali
i uposlenih), uključujući informatizaciju
i modernizaciju ključnih poslovnih
procesa,
■■Unapređivanje interne i eksterne
komunikacije, kao i učešća javnosti u
radu Parlamenta,
■■Unapređenje uvjeta rada.
Na osnovu ovako utvrđenih strateških
pitanja, utvrđeni su strateški ciljevi koji
glase:
1. Unaprijediti kvalitet stručne podrške
koju služba pruža Parlamentu u
izvršavanju njegove zakonodavne,
nadzorne, predstavničke i informativne
funkcije;
2. Unaprijediti uvjete rada u Parlamentu u
skladu sa institucionalnim prioritetima
i resursima;
3. Unaprijediti internu i eksternu
komunikaciju;
4. Restrukturirati službu Parlamenta
i unaprijediti ključne upravljačke
funkcije.
Organizacija procesa praćenja i
evaluacije izvršenja plana
Proces praćenja (ili monitoring) je proces
kontinuiranog prikupljanja informacija i
podataka na jedan sistematičan način sa
ciljem redovnog utvrđivanja učinka jedne
organizacije, programa, aktivnosti i sl.
Proces evaluacije, sa druge strane, obično
podrazumijeva discipliniranu procjenu
vladinih programa, politika i aktivnosti
na osnovu sistematičnih i objektivnih
mjerenja i analiza, a koji se izvršavaju kako
bi se zadovoljila određena očekivanja koja
proističu iz politika i standarda i o kojima se
javno izvještava.
Osnovna razlika između praćenja učinka
i evaluacije jeste da praćenje daje samo
informacije o trendovima dok evaluacija
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ima za cilj da dublje istraži zabilježene
trendove učinka i da identificira faktore
zbog kojih određeni trend nastaje (ili ne
nastaje). Drugim riječima, evaluacija daje
više informacija rukovodiocima i onima
koji donose odluke koji im pomažu da bolje
razumiju ne samo kakav je učinak programa
ili politika već i o tome koji faktori utječu ili
doprinose učinku.
Ono što praćenje i evaluacija imaju
zajedničko jeste da se uspostavom tih
sistema nastoji uspostaviti kontekst u kojem
organizacija „uči“ o tome šta radi i kako
nešto radi tako što se izvještaji i informacije
fokusiraju na sljedeće:
■■ Efikasnost;
■■ Djelotvornost i
■■ Utjecaj.
Indikatori efikasnosti bi trebali ukazivati
na to da li su inputi u određene aktivnosti
adekvatni u odnosu na zacrtane i željene
outpute. Inputi mogu biti u vidu novca,
vremena, kadrova, opreme, itd. Djelotvornost
je mjera omjera do kojeg su određeni
program ili aktivnost postigli određeni cilj
koji je postavljen. Na koncu, utjecaj govori
o tome da li je aktivnostima ili programima
postignuto da je riješeno određeno pitanje,
odnosno da li je postavljena strategija imala
svoju svrhu.
Služba Parlamenta će, po usvajanju
strategije, trebati precizno definirati sistem
po kojem će se pratiti i evaluirati. Osnovni
koraci u izradi sistema praćenja i evaluacije
treba da obuhvate sljedeće:
■■ Utvrditi koji su to ishodi i specifični
ciljevi;
■■ Izvršiti odabir i utvrđivanje indikatora
koji će se pratiti;
■■ Prikupiti bazne informacije kako bi se
stvorila slika o sadašnjem stanju;
■■ Postaviti tačno utvrđene ciljeve i datume
do kojih se moraju realizirati (što je
najvećim dijelom već i učinjeno ovom
strategijom);
■■ Redovno prikupljati podatke da se
procijeni da li se ti ciljevi realiziraju i
■■ Analizirati i izvještavati o rezultatima.
Namjera je da ova strategija postavi
pravac i prioritete za sve one koji rade
unutar
i
izvan
službe
Parlamenta.
Strateški ciljevi i prioritetne aktivnosti
koji su ovim dokumentom identificirani
moraju se prevesti u programe rada za
sve organizacione jedinice i uposlene u
službi kako bi se osiguralo da se ostvaruju
zahtijevani rezultati. Prvi korak u postizanju
ovog je imenovanje tima ili uspostave
jedinice koja će biti odgovorna za praćenje i
izvještavanje o realizaciji strategije na osnovu
pojedinačnih izvještaja koje dostavljaju
ostale organizacione jedinice. Ovaj tim
ili jedinica će morati također, zajedno sa
osobama zaduženim za finansije, definirati
utjecaj strateškog plana na planiranje i na
raspoređivanje budžeta. Tim ili jedinica će
također biti odgovorni za godišnji pregled
plana i stvaranja plana u svim narednim
godinama. Tim ili jedinica bi trebali biti
direktno odgovorni rukovodiocu organa. Na
koncu, proces praćenja i evaluacije realizacije
strategije treba da zadovolji dvije osnovne
svrhe. Prvo, potreba za bilo kakvim novim
sistemom kojim bi se prikupljali podaci o
indikatorima učinka koji su vezani za svaki od
strateških ciljeva i, drugo, praćenje napretka
svake od aktivnosti koje su utvrđene kao
prioritetne. Mora se donijeti odluka o tome
koliko često se trebaju pripremati izvještaji.
Predlaže se da se izvještaji kojima se prati
realizacija godišnjih aktivnosti pripremaju
mjesečno, a izvještaji u kojima se izvještava o
realizaciji strateških ciljeva u skladu sa gore
definiranim indikatorima da se izrađuju
kvartalno.
Na kraju prve godine implementacije
strategije, tim ili jedinica za planiranje
i praćenje će morati napraviti pregled,
odnosno procjenu prve strategije razvoja i
organiziranja službe Parlamenta Federacije
Bosne i Hercegovine i ažurirati ga kako bi
se izvršile pripreme za budžetski ciklus za
narednu budžetsku godinu. Proces praćenja
realizacije strategije mora osigurati dovoljno
informacija kako bi se omogućilo da se u
toj fazi realizacije strategije izvrši i njena
odgovarajuća procjena.
Odluka oko donošenja strategije je
na poslanicima i delegatima, koji bi
u narednom periodu trebali da obave
širu
parlamentarnu
raspravu
na
radnim tijelima o Prijedlogu strategije
i da nakon toga odluče na sjednicama i
donesu strategiju razvoja i organiziranja
službe Parlamenta u istovjetnom tekstu
na oba doma. Treba imati u vidu da
pitanja strategije razvoja i organiziranja
službe otvaraju i pitanja strategije
funkcioniranja i razvoja Parlamenta
Federacije, odnosno Predstavničkog doma
i Doma naroda u smislu analize i dorade
poslovničkih i drugih rješenja, kao što su
pitanja obrazovanja zajedničkih radnih
tijela Parlamenta, programiranja rada,
uloge klubova poslanika i delegata, zatim
finansijske samostalnosti Parlamenta u
odnosu na izvršnu vlast što svakako traži i
dopunu nekih postojećih zakona, odnosno
donošenje novih. Sve to traži odgovoran
pristup radnih tijela, klubova poslanika i
rukovodstva domova Parlamenta prema
strateškim pitanjima funkcioniranja i
razvoja Parlamenta, odnosno razvoja i
organiziranja službe Parlamenta kao
jednog efikasnog organizma u funkciji
poslanika i delegata i domova, odnosno
direktno građana koji su izabrali poslanike
kao svoje predstavnike.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MJESNA ZAJEDNICA KAO OBVEZNI OBLIK
MJESNE SAMOUPRAVE U JEDINICAMA
LOKALNE SAMOUPRAVE I NJENO MJESTO
U KANTONALNIM ZAKONIMA O NAČELIMA
LOKALNE SAMOUPRAVE
Radoslav NOVAK, dipl. iur.
Pomoćnik ministra za upravu i lokalnu samoupravu
Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave HNK-Ž
SAŽETAK
Zakon o načelima lokalne samouprave u svom poglavlju „VI.
Mjesna samouprava“ donosi definiciju mjesne zajednice,
način osnivanja, poslove koji se obavljaju u mjesnoj zajednici,
navodi organe kao i postupak izbora, organizaciju i rad
organa, način odlučivanja, kao i način financiranja mjesne
zajednice. Ovakva, po mišljenju autora ovoga članka, samo
načelna i nejasna zakonska uloga mjesne zajednice kao
obveznog oblika mjesne samouprave u jedinicama lokalne
samouprave, uzrokom je dosta šarolikom načinu osnivanja
mjesnih zajednica, nedefiniranom načinu stjecanja svojstva
pravne osobe, upravljanju mjesnom zajednicom i načinu
financiranja istih, što u konačnici dovodi do njihovog
neravnopravnog statusa i zanemarivo male uloge građana u
mjesnoj samoupravi, odnosno do zanemarivog sudjelovanja
građana u odlučivanju, kako u mjesnoj zajednici tako i u
pripadajućoj jedinici lokalne samouprave. Tomu doprinose i
raznoliki kantonalni zakoni koji mjesnu samoupravu tretiraju
na različite načine zbog čega od kantona do kantona imamo
i različite načine osnivanja, rada i financiranja mjesnih
zajednica.
U ovome članku se, kroz postavljanje pitanja i davanje
odgovora na ista, iznosi viđenje načina osnivanja, stjecanja
statusa pravne osobe, upravljanja i financiranja mjesne
zajednice kao obveznog oblika mjesne samouprave u jedinici
lokalne samouprave, odnosno modela mjesne zajednice u
kojoj građani aktivno sudjeluju u osnivanju, upravljanju,
kreiranju poslova i uopće u radu mjesne zajednice, ali time i
jedinice lokalne samouprave kojoj pripadaju.
100 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
I UVOD
Uvodni dio sadrži kompletno poglavlje „VI.
Mjesna samouprava“ Zakona o načelima
lokalne samouprave („Službene novine
FBiH“, broj 49/06) dato u fusnoti kako bi bilo
lakše pratiti komentare autora o određenim
člancima i prijedloge koje autor daje.1
1 Članak 24.
(1) Mjesna samouprava u jedinici lokalne
samouprave ostvaruje se u mjesnoj zajednici
kao obveznom obliku mjesne samouprave koju
osniva Vijeće, te u gradskim četvrtima i drugim
oblicima mjesne samouprave u skladu sa
statutom jedinice lokalne samouprave.
(2) Odlukom o osnivanju mjesne zajednice
utvrđuju se: naziv, sjedište, područje mjesne
zajednice, mjesna područja, odnosno drugi
dijelovi mjesne zajednice, kao i druga pitanja u
vezi sa ostvarivanjem mjesne samouprave.
Članak 25.
(1) Građani u mjesnoj zajednici putem organa
mjesne zajednice odlučuju o poslovima
značajnim za život i rad na području mjesne
zajednice, a naročito:
a) pokreću i sudjeluju u javnoj raspravi od
pripreme i donošenja urbanističkih planova na
području mjesne zajednice, pokreću inicijative,
daju mišljenja i sudjeluju u izgradnji komunalnih
objekata i objekata u općoj uporabi;
b) pokreću i sudjeluju u raspravama o inicijativama
i aktivnostima za razvoj gospodarstva i društvenih
djelatnosti;
c) brinu o zaštiti osoba kojima je potrebna
pomoć i u tu svrhu pokreću suradnju sa stručnim
organima u oblasti socijalne zaštite;
d) staraju se o razvoju kulture i sporta i stvaraju
uvjete za dostupnost ustanova i objekata kulture
i sporta svim građanima, a pogotovo mladima;
e) stvaraju uvjete i poduzimaju mjere za očuvanje
i zaštitu prirodnih i radom ostvarenih vrijednosti
čovjekove sredine;
f) drugim poslovima utvrđenim statutom i
pravilima mjesnih zajednica, vodeći računa o
vrsti i obujmu potreba raspoloživim sredstvima,
kao i interesima građana u cjelini.
Članak 26.
(1) Mjesna zajednica može biti osnovana za
jedno naseljeno mjesto, više međusobno
uvezanih manje naseljenih mjesta, ili za veći dio
naselja koji u odnosu na ostale dijelove naselja
čini cjelinu.
(2) Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice
mogu pokrenuti građani, udruženja građana sa
područja naseljenog mjesta za čije se područje
predlaže osnivanje nove mjesne zajednice, vijeće
ili načelnik jedinice lokalne samouprave.
(3) Mjesna zajednica osniva se na način i po
postupku utvrđenom statutom jedinice lokalne
II PITANJA, KOMENTARI I
ODGOVORI
1. Što je mjesna zajednica?
Zakon je dao prilično jasnu definiciju
samouprave u kojoj se osniva mjesna zajednica.
Članak 27.
Mjesna zajednica ima svojstvo pravne osobe
u okviru prava i dužnosti utvrđenih statutom i
odlukom o osnivanju.
Članak 28.
Statutom mjesne zajednice u skladu sa statutom
jedinice lokalne samouprave i aktom o osnivanju
utvrđuju se poslovi koje obavlja mjesna zajednica,
organi, kao i postupak izbora, organizacija i rad
organa, način odlučivanja i druga pitanja od
značaja za rad mjesne zajednice.
Članak 29.
(1) Organi mjesne zajednice bit će obvezno
konsultirani o pitanjima o kojima vijeće jedinice
lokalne samouprave odlučuje dvotrećinskom
većinom i u postupku donošenja planova
jedinice lokalne samouprave, kao i o drugim
pitanjima o kojima je zatražena konsultacija od
vijeća ili načelnika jedinica lokalne samouprave.
(2) Organi mjesnih zajednica mogu davati
inicijative o pitanjima iz nadležnosti mjesne
zajednice jedinice lokalne samouprave i
institucija koje vrše javne ovlasti.
Članak 30.
Odlukom vijeća jedinice lokalne samouprave
može se svim ili pojedinim mjesnim zajednicama
povjeriti obavljanje određenih poslova iz
izvornog djelokruga lokalne samouprave uz
osiguranje za to potrebnih sredstava.
Članak 31.
(1) Sredstva za rad mjesne zajednice, odnosno
drugog oblika mjesne samouprave su:
a) Mjesne zajednice imat će prihode razmjerne
ovlaštenjima predviđenim zakonom i statutom;
b) Sistem financiranja mjesnih zajednica mora
biti dovoljno raznovrstan i evolutan (razvojan)
kako bi mogao slijediti, koliko je to praktički
moguće, promjene stvarnih troškova obavljanja
poslova iz ovlaštenja mjesne zajednice;
c)
sredstva osigurana iz sredstava
samodoprinosa;
d) sredstva za usluge koje svojim aktivnostima
ostvaruje mjesna zajednica;
e) pokloni i druga sredstva.
(2) Mjesna zajednica koristi sredstva u skladu sa
svojim programima i planovima.
Članak 32.
Nadzor nad radom mjesne zajednice vrši vijeće
jedinice lokalne samouprave na način utvrđen
statutom.
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mjesne zajednice, pa je u članku 26. odredio
da mjesna zajednica može biti osnovana za
jedno naseljeno mjesto, više međusobno
povezanih manje naseljenih mjesta ili za
veći dio naselja koji u odnosu na ostale
dijelove naselja čini cjelinu. Prema ovakvom
zakonskom određenju se može dati još
jasnija definicija mjesne zajednice, koja se
kao takva može koristiti u kantonalnim
zakonima o lokalnoj samoupravi i statutima
jedinica lokalne samouprave, pa se može
reći da je Mjesna zajednica jedno naselje,
više međusobno povezanih manjih
naselja van užeg gradskog ili općinskog
područja ili dio većeg naselja u gradu ili
općini (četvrt, kvart) koji, u odnosu na
ostale dijelove, čini zasebnu razgraničenu
cjelinu unutar granica jedinice lokalne
samouprave za čije područje je osnovana
mjesna zajednica.
2. Tko daje inicijativu za osnivanje i kakav
je postupak osnivanja mjesne zajednice?
U odgovoru na ovo pitanje Zakon u svom
članku 26. daje vrlo neprecizan i štur odgovor
jer određuje da inicijativu za osnivanje
mjesne zajednice mogu pokrenuti građani,
udruženja građana sa područja naseljenog
mjesta za čije se područje predlaže osnivanje
nove mjesne zajednice, vijeće ili načelnik
102 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
jedinice lokalne samouprave.
Po odredbama Zakona, mjesnu zajednicu
osniva vijeće jedinice lokalne samouprave
na način i po postupku utvrđenom statutom
jedinice lokalne samouprave u kojoj se
osniva mjesna zajednica. Autoru članka
nije poznat ni jedan slučaj gdje su građani
i udruge građana pokrenule inicijativu za
osnivanje mjesne zajednice.
Pored toga, Zakon daje mogućnost davanja
inicijative za osnivanje samo nove mjesne
zajednice, što podrazumijeva da u jedinici
lokalne samouprave već postoje, odlukama
Vijeća, osnovane mjesne zajednice.
Radi
ovako
nepreciznog
zakonskog
određenja inicijative za osnivanje mjesne
zajednice i nerazrađenih kriterija za
osnivanje mjesnih zajednica, ostavljena je
mogućnost pojedinim vijećima jedinica
lokalne samouprave da bez ikakvih dodatnih
inicijativa građana i sudjelovanja građana
u osnivanju mjesne zajednice, svojom
odlukom, a u nekim slučajevima i bez nje,
automatizmom, preuzmu broj i nazive
mjesnih zajednica iz prijeratnog sustava
organiziranja i u njima postave povjerenike
(predsjednike, koordinatore i sl.), koji
su ujedno i uposlenici jedinice lokalne
samouprave. U tako osnovanim mjesnim
zajednicama, posebno u prigradskim
naseljima, uglavnom se okuplja mali
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
broj građana, radi zabave i međusobnog
druženja, a u njima se ne obavljaju gotovo
nikakvi poslovi mjesne samouprave.
Inicijative i sudjelovanje građana u životu i
radu takve mjesne zajednice su zanemarivi
i često zavise od agilnosti načelnika
jedinice lokalne samouprave, postavljenog
povjerenika,
odnosno
predsjednika
(koordinatora) mjesne zajednice koji za
te poslove, radio ne radio, prima plaću.
Ovako osnovane mjesne zajednice su po
pravilu korisnici proračuna jedinica lokalne
samouprave, koje izdvajaju sredstva za plaće
„svojih“ uposlenika u mjesnim zajednicama
i sredstva za rad, materijalne troškove i
opremu mjesnih zajednica bez obzira na
to kakve aktivnosti se u njima odvijaju.
Činjenica je da ima i onih jedinica lokalne
samouprave koje mogu biti primjerom kako
se osnivaju i organiziraju mjesne zajednice
i kako se putem njih građani animiraju na
ostvarivanju svojih prava i interesa, kako u
mjesnoj zajednici tako i u jedinicama lokalne
samouprave.
Mišljenja smo da je Zakon svojim odredbama
o davanju inicijative za osnivanje mjesne
zajednice i postupku osnivanja mjesne
zajednice morao biti opširniji, određeniji
i precizniji pa iznosimo svoje viđenje tog
određenja koje bi se moralo ugraditi u
kantonalne zakone.
2.A. Osnovna načela organiziranja,
djelokrug rada, mogući broj mjesnih
zajednica (mrežu), područje i teritorij
djelovanja, uvjete koje moraju ispunjavati
mjesne zajednice, obvezna akta i njihov
sadržaj, tijela upravljanja i način njihovog
izbora, odnosno kriterije za osnivanje
mjesnih zajednica, određuje i donosi
predstavničko tijelo (vijeće) jedinice
lokalne samouprave statutom ili posebnom
odlukom.
Po
ovakvom
zakonskom
određenju,
predstavničko
tijelo
jedinice
lokalne
samouprave ne bi direktno osnivalo
mjesnu zajednicu nego bi ono statutom
ili posebnom odlukom utvrđivalo mogući
broj mjesnih zajednica (MREŽU), područje
i teritorij njihovog eventualnog djelovanja
(granice), osnovna načela, kriterije i druge
uvjete neophodne za osnivanje i rad mjesne
zajednice. To bi značilo da bi predstavničko
tijelo jedinice lokalne samouprave statutom ili
posebnom odlukom odredilo dijelove svoga
područja na kojima se mogu osnovati mjesne
zajednice sa jasno utvrđenim granicama i
po jasno utvrđenim načelima i kriterijima
za osnivanje mjesne zajednice, a da mjesna
zajednica, zbog nezainteresiranosti građana
na tom području, ne bude nikada osnovana.
Zato bi zainteresiranost građana određenog
područja za podizanju kvaliteta življenja,
Zakon daje mogućnost
davanja inicijative za
osnivanje samo nove
mjesne zajednice, što
podrazumijeva da u jedinici
lokalne samouprave već
postoje, odlukama Vijeća,
osnovane mjesne zajednice.
Radi ovako nepreciznog
zakonskog određenja
inicijative za osnivanje
mjesne zajednice i
nerazrađenih kriterija
za osnivanje mjesnih
zajednica, ostavljena je
mogućnost pojedinim
vijećima jedinica lokalne
samouprave da bez ikakvih
dodatnih inicijativa građana
i sudjelovanja građana u
osnivanju mjesne zajednice,
svojom odlukom, a u nekim
slučajevima i bez nje,
automatizmom, preuzmu
broj i nazive mjesnih
zajednica iz prijeratnog
sustava organiziranja i u
njima postave povjerenike
(predsjednike, koordinatore
i sl.), koji su ujedno i
uposlenici jedinice lokalne
samouprave
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sudjelovanje u poslovima i razvoju područja na kojem se može osnovati
mjesna zajednica, podnošenjem inicijative doprinijela u konačnici
osnivanju mjesne zajednice, što bi otvorilo mogućnosti građanima
tog područja da kroz svoje razvojne i druge programe putem mjesne
zajednice priskrbljuju sredstva kako od matične jedinice lokalne
samouprave, tako i od viših razina vlasti i određenih međunarodnih
fondova gdje bi aplicirali sa svojim projektima i programima.
2.B. Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice temeljem donesenih
načela i kriterija mogu dati građani upisani u birački popis koji
imaju prebivalište na području za koje se osniva mjesna zajednica,
putem zbora građana tog područja.
Inicijativu za osnivanje mjesne zajednice mogu pokrenuti i
udruženja građana, poduzeća i ustanove sa tog područja, općinsko
/ gradsko vijeće i općinski načelnik / gradonačelnik.
Konačnu odluku o prihvaćanju ili neprihvaćanju inicijative
donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u roku od
30 dana od dana podnošenja dokumentirane inicijative građana
ili pravnih osoba, odnosno načelnika ili predstavničkog tijela, a
prema ranije donesenoj odluci o mreži mjesnih zajednica.
Davatelj inicijative za osnivanje mjesne zajednice dužan je, nakon
prihvaćanja inicijative od predstavničkog tijela jedinice lokalne
samouprave o osnivanju mjesne zajednice, izabrati osnivački
odbor od tri do pet članova.
Osnivački odbor dužan je najkasnije u roku od 30 dana od
donošenja odluke općinskog, odnosno gradskog vijeća o
prihvaćanja inicijative za osnivanje mjesne zajednice, pripremiti:
a) statut mjesne zajednice,
b) odluku o utemeljenju (osnivanju) mjesne zajednice,
c) liste kandidata za tijela upravljanja mjesne zajednice:
predsjednika (povjerenika) mjesne zajednice, savjet mjesne
zajednice, upravno vijeće ili upravni odbor mjesne zajednice,
nadzorni odbor, tajnika i druga tijela upravljanja predviđena
statutom mjesne zajednice,
O navedenim aktima osnivački odbor će provesti javnu raspravu, te
u narednih 30 dana zakazati zbor građana na kojem će se usvojiti
statut, odluka o osnivanju mjesne zajednice i provesti izbori za
tijela mjesne zajednice navedena u statutu mjesne zajednice.
Mjesna zajednica smatrat će se osnovanom ako je za odluku o
osnivanju mjesne zajednice, statut mjesne zajednice i druge akte
mjesne zajednice, na zboru građana mjesne zajednice, glasovala
većina (alt. 10-15 %) građana upisanih u birački spisak, a koji imaju
prebivalište na području za koje se osniva mjesna zajednica, a za
tijela upravljanja mjesnom zajednicom glasovala većina nazočnih
građana na zboru ili, ako su organizirani izbori, oni kandidati koji
su po posebnim pravilima izabrani na tim izborima.
Zboru građana obvezno prisustvuje povjerenik općinskog
načelnika ili gradonačelnika dotične jedinice lokalne samouprave.
3. Kako mjesna zajednica stječe svojstvo pravne osobe?
U članku 27. Zakona navedeno je sljedeće: „Mjesna zajednica ima
svojstvo pravne osobe u okviru prava i dužnosti utvrđenih Statutom i
odlukom o osnivanju.“ Osim ovoga članka, Zakon ni jednom daljnjom
odredbom ne određuje način stjecanja svojstva pravne osobe mjesne
zajednice.
Ako se ima u vidu da sve pravne osobe, osim organa uprave koji se
osnivaju zakonom, moraju biti upisane u određeni registar pravnih
subjekata, postavlja se pitanje na koji način mjesna zajednica stječe
subjektivitet pravne osobe kada ona nije osnovana zakonom, nije
organ uprave i nije upisana u nijedan registar pravnih osoba?
Jedno od mogućih rješenja ovoga „problema“, po mišljenju autora,
104 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
jeste donošenje posebnog federalnog zakona o mjesnim zajednicama,
a drugo moguće rješenje je da se kantonalnim zakonima regulira
ovo pitanje na način da se mjesna zajednica osniva poput udruženja
građana i upisuje u poseban registar mjesnih zajednica, kao
udruženja građana od posebnog interesa za matičnu jedinicu lokalne
samouprave. To bi se moglo regulirati na sljedeći način:
Nakon provedene procedure usvajanja akata mjesne zajednice i
izbora tijela upravljanja mjesnom zajednicom, ovlaštena osoba
mjesne zajednice podnosi zahtjev za upis mjesne zajednice u
registar mjesnih zajednica koji se vodi u nadležnoj službi jedinice
lokalne samouprave.
Uz zahtjev bi se podnosila sljedeća dokumentacija:
a) Zapisnik sa zbora građana;
b) Odluka o osnivanju mjesne zajednice;
c) Statut mjesne zajednice;
d) Odluke o izboru osoba ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje
mjesne zajednice i članova tijela upravljanja mjesne zajednice,
te
e) Izvješće o glasovanju.
Po prijemu zahtjeva i dokumentacije nadležna služba jedinice
lokalne samouprave bi donosila rješenje o upisu mjesne zajednice
u registar mjesnih zajednica jedinice lokalne samouprave, čime bi
ista stekla svojstvo pravne osobe i dobila svoj poseban statistički i
porezni broj i žiroračun.
Primjerak rješenja obvezno bi se dostavljao kantonalnom organu
nadležnom za poslove uprave i lokalne samouprave koji bi vodio
jedinstveni registar mjesnih zajednica svih jedinica lokalne
samouprave na svom području.
Kantonalnim zakonom bi se ovlastio rukovoditelj kantonalnog
organa državne službe nadležnog za poslove uprave i lokalne
samouprave da u određenom roku donese pravilnik o izgledu,
sadržaju i načinu vođenja registra mjesnih zajednica, te izgledu
i sadržaju obrazaca i dokumentacije za prijavu upisa mjesne
zajednice u registar mjesnih zajednica, čime bi se posao upisa
mjesnih zajednica u registre mjesnih zajednica u potpunosti
zaokružio i definirao.
4. Koji poslovi se obavljaju u mjesnoj zajednici?
Zakon u članku 25. samo načelno navodi poslove koji bi se obavljali u
mjesnim zajednicama, navodeći u članku 28. da će se statutom mjesne
zajednice, u skladu sa statutom jedinice lokalne samouprave i aktom
o osnivanju, utvrditi poslovi koje obavlja mjesna zajednica, organi
kao i postupak izbora, organizacija i rad organa, način odlučivanja i
druga pitanja od značaja za rad mjesne zajednice. Isto tako Zakon u
člancima 29. i 30. samo načelno regulira pitanja konsultacija vijeća
jedinice lokalne samouprave sa mjesnim zajednicama i pitanje
povjeravanja određenih poslova iz izvornog djelokruga jedinice
lokalne samouprave mjesnoj, odnosno svim mjesnim zajednicama.
Pošto su povjereni poslovi mjesnoj zajednici, po ovoj zakonskoj
odredbi (članak 30), uvjetovani i osiguranjem za to predviđenih
sredstava, kantonalni zakoni bi morali, poslovima koji se obavljaju u
mjesnoj zajednici posvetiti posebnu pažnju. Po mišljenju autora, to bi
moglo biti u ovoj formi:
Mjesna zajednica bila bi nadležna za obavljanje poslova koji
neposredno utječu na svakodnevne potrebe, život i rad građana
na području mjesne zajednice, a ona naročito:
a) pokreće i sudjeluje u javnoj raspravi kod pripreme i donošenja
urbanističkih planova na području mjesne zajednice;
b) pokreće inicijative, daje mišljenja i sudjeluje u izgradnji
komunalnih objekata i objekata u općoj upotrebi, kao što
su: izgradnja i održavanje putova, kanalizacije, vodovoda,
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
električne mreže i drugih komunalnih
i javnih objekata; uređenju naselja,
izgradnji i održavanju parkova, nasada,
dječijih igrališta, sportskih objekata;
izgradnji i održavanju groblja; čišćenju
javnih
površina,
odvozu
smeća,
odvođenju atmosferskih voda i zaštiti
okoline;
c) pokreće i sudjeluje u raspravama o
inicijativama i aktivnostima za razvoj
privrede i društvenih djelatnosti;
d) brine o zaštiti osoba kojima je potrebna
pomoć i u tu svrhu surađuje sa stručnim
organima u oblasti socijalne skrbi;
e) skrbi o razvoju sporta i stvaranju uvjeta
za dostupnost ustanova i objekata
kulture i sporta građanima, posebice
mladima;
f) stvara uvjete i poduzima mjere za
očuvanje i zaštitu prirodnih i radom
ostvarenih
vrijednosti
čovjekove
sredine;
g) obavlja i druge lokalne poslove
utvrđene statutom mjesne zajednice
vodeći računa o vrsti i obujmu potreba,
raspoloživim
sredstvima,
kao
i
interesima građana u cjelini.
Organi mjesnih zajednica bit će obvezno
konsultirani o pitanjima o kojima vijeće
jedinice lokalne samouprave odlučuje
dvotrećinskom većinom i u postupku
donošenja planova jedinica lokalne
samouprave, kao i u drugim pitanjima o
kojima je zatražena konsultacija od vijeća
ili načelnika jedinica lokalne samouprave.
Posebnom odlukom gradskog, odnosno
općinskog vijeća, a na prijedlog gradskog,
odnosno općinskog načelnika, mogu se
na mjesnu zajednicu prenijeti određeni
stručni
poslovi
iz
samoupravnog
djelokruga
grada,
odnosno
općine
koji su u nadležnosti službi za upravu
jedinice lokalne samouprave, a koji su od
neposrednog interesa za prava i obveze
građana, kao što su: dostavljanje podataka
za plaćanje komunalnih naknada i drugih
prihoda jedinice lokalne samouprave,
vođenje određenih evidencija, biračkih
spiskova mjesne zajednice, obavljanje
građanskih stanja, prijema zahtjeva
građana za rješavanje određenih pitanja u
upravnom postupku i drugih poslova koji
su od značaja za rad službi za upravu.
Naravno, sredstva za obavljanje povjerenih
poslova bi se u ovom slučaju osiguravala u
proračunu jedinice lokalne samouprave.
Ovakve
predložene
odredbe
u
kantonalnim zakonima važile bi isključivo
za one mjesne zajednice koje su se osnovale
i organizirale po odredbama Zakona, pa
bi se onda sa pravom moglo upitati što je
s onim područjima gdje stanovnici nisu
podnijeli inicijativu i nisu osnovali mjesnu
106 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
zajednicu?
Kako je jedinica lokalne samouprave
obvezna skrbiti o svim svojim stanovnicima
bez obzira jesu li oni ili nisu osnovali
mjesnu zajednicu, problem bi se mogao
riješiti uspostavljanjem mjesnih ureda.
Mjesni uredi bi, smatramo, morali obvezno
naći svoje mjesto u kantonalnim zakonima
o načelima lokalne samouprave barem u
jednome članku Zakona, koji bi mogao
glasiti:
(1) Za obavljanje poslova iz samoupravnog
djelokruga jedinice lokalne samouprave
koji se odnose na građanska stanja i biračke
popise, u udaljenim naseljenim mjestima
gdje nisu osnovane mjesne zajednice,
mjesnim zajednicama koje ne ispunjavaju
kriterije za obavljanje određenih poslova
jedinice lokalne samouprave, kao i u većim
naseljima ili za više međusobno povezanih
mjesnih zajednica, mogu se osnovati
posebni uredi (kancelarije), mjesni uredi.
(2) Mjesne urede osniva načelnik
/
gradonačelnik
jedinice
lokalne
samouprave po osobnoj inicijativi ili na
zahtjev stanovnika naseljenog mjesta,
mjesne zajednice ili naselja ili više
međusobno povezanih mjesnih zajednica.
(3) Organizacija mjesnog ureda, broj
uposlenih i poslove koje uposlenici
obavljaju određuju se u pravilniku o
unutarnjoj organizaciji jedinice lokalne
samouprave.
5. Kako se financira mjesna zajednica?
Zakon u članku 31. navodi koja su sredstva
za rad mjesnih zajednica pa određuje da će:
■■ mjesne
zajednice
imati
prihode
razmjerne ovlaštenjima predviđenim
zakonom i statutom;
■■ sistem financiranja mjesnih zajednica
bit će dovoljno raznovrstan i evolutan
(razvojan) kako bi mogao slijediti,
koliko je to praktički moguće, promjene
stvarnih troškova obavljanja poslova
iz ovlaštenja mjesne zajednice, te da će
mjesna zajednica:
▶▶ pribavljati sredstva osigurana iz
sredstava samodoprinosa;
▶▶ sredstva za usluge koje svojim
aktivnostima
ostvaruje
mjesna
zajednica
▶▶ poklonima i iz drugih sredstva.
U stavu (2) istog članka se navodi kako će
mjesna zajednica koristiti sredstva u skladu
sa svojim programima i planovima.
Ovakvo, u isto vrijeme i šturo i neodređeno,
ali i uopćeno i preširoko, zakonsko
određenje financiranja mjesnih zajednica
ostavlja mogućnost kantonalnim zakonima
da ovome problemu posvete dužnu pažnju
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pošto je financiranje mjesnih zajednica
temelj njihovog dobrog organiziranja i rada.
Uglavnom, već iz ovog članka Zakona jasno je
da mjesna zajednica svoje prihode ostvaruje
jednim dijelom iz proračuna jedinice lokalne
samouprave, a drugim dijelom iz vlastitih
aktivnosti koje poduzima sukladno Zakonu.
Naše viđenje ovog problema glasi:
Sredstva za rad mjesne zajednice, odnosno
drugog oblika mjesne samouprave:
a) Prihodi
ostvareni
obavljanjem
poslova povjerenih zakonom, odnosno
odlukom predstavničkog tijela jedinice
lokalne samouprave – PRIHODI IZ
PRORAČUNA;
b) sredstva osigurana samodoprinosom;
c) sredstva dobivena sudjelovanjem na
natječajima po određenim projektima;
d) sredstva koja svojim aktivnostima
ostvaruje mjesna zajednica;
e) pokloni, donacije i druga sredstva.
interesa za prava i obveze građana, kao
što su: dostavljanje podataka za plaćanje
komunalnih naknada i drugih prihoda
jedinice lokalne samouprave, vođenje
određenih evidencija, biračkih spiskova,
obavljanje građanskih stanja i drugih
poslova koji su od značaja za rad službi za
upravu, a uz koje će mjesnoj zajednici biti
prebačena i određena sredstva potrebna
za obavljanje tih poslova.
III. ULOGA KOORDINATORA
MJESNIH ZAJEDNICA U
FINANCIRANJU MJESNIH
ZAJEDNICA
Koordinator
može
obavljati
poslove
koordinatora
mjesnih
zajednica
kao
pojedinac u okviru određene unutarnje ili
temeljne organizacione jedinice (u općinama
koje nemaju puno mjesnih zajednica), a
poslovi koordinacije mjesnih zajednica
mogu se obavljati u posebnoj unutarnjoj ili
temeljnoj organizacionoj jedinici utemeljenoj
upravo za takve poslove, a koja se ustrojava
uglavnom u općinama koje imaju složenu
mrežu i više mjesnih zajednica. U svakom
slučaju, koordinator mjesnih zajednica, zbog
složenosti poslova koje bi trebao obavljati,
morao bi imati status državnog službenika.
Sredstva za rad mjesnih zajednica obično
se planiraju u proračunima jedinica
lokalne
samouprave kao:
1.
Sredstva
(grantovi)
mjesnim
zajednicama za njihove tekuće i kapitalne
troškove (plaće profesionalaca, materijalne
troškove, troškove održavanja prostorija,
nabavku opreme, kompjutora, itd.). Ova
sredstva (grantovi) su uglavnom minimalni
i raspoređeni na sve mjesne zajednice koje
postoje u pripadajućoj jedinici lokalne
samouprave. (Ova sredstva bi se trebala
pravdati mjesečno.)
2. POTICAJI (poticajni grantovi) gdje se
planiraju određena sredstva za određene
projekte, poticaje, a za koja sredstva se,
između ostalih, može natjecati i mjesna
zajednica kao pravna osoba, ali i fizička
osoba (pojedinac) iz mjesne zajednice; i
3. sredstva za obavljanje određenih
prenesenih
poslova
iz
nadležnosti
jedinice lokalne samouprave koja su
odlukom predstavničkog tijela jedinice
lokalne samouprave prenesena na mjesnu
zajednicu.
Naime, posebnom odlukom gradskog,
odnosno općinskog vijeća, a na prijedlog
gradskog, odnosno općinskog načelnika,
mogu se na mjesnu zajednicu prenijeti
određeni stručni poslovi iz samoupravnog
djelokruga grada, odnosno općine koji su u
nadležnosti službi za upravu jedinice lokalne
samouprave, a koji su od neposrednog
Značajnu ulogu u pravičnoj raspodjeli
proračunskih
sredstava
po
mjesnim
zajednicama
imaju
KOORDINATORI
mjesnih zajednica.
Koordinator mjesnih zajednica je uposlenik,
državni službenik ili namještenik (što je sada
češći slučaj) jedinice lokalne samouprave
koji za svoj rad odgovara svom nadređenom
rukovodećem državnom službeniku, a
preko njega, načelniku općine, odnosno
gradonačelniku Gradske uprave.
Poslovi koje obavlja koordinator mjesnih
zajednica bili bi sljedeći:
1. Sačinjavanje kriterija za dodjelu
sredstava (grantova) mjesnim zajednicama
za njene tekuće i kapitalne izdatke.
Kriteriji bi trebali obuhvatiti i vrednovati
sljedeće:
a) veličinu područja svake mjesne zajednice
i broj stanovnika koji žive i rade na
području mjesne zajednice, gospodarske
subjekte, sportske i kulturne institucije i
društva, infrastrukturu i dr.;
b) poslove koje obavlja mjesna zajednica,
odnosno poslove koji su preneseni na
mjesnu zajednicu,
c) sredstva potrebna mjesnoj zajednici za
(plaće) plaćanje osobama koje obavljaju
određene poslove za mjesnu zajednicu,
d) sredstva
potrebna
za
plaćanje
utroška struje, vode, komunalnih
usluga, održavanje prostorija mjesne
zajednice i drugih izdataka koje u svom
svakodnevnom radu koristi mjesna
zajednica.
Dakle, prva zadaća koordinatora mogla
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
bi se ovako formulirati: Na temelju
prikupljenih podataka po navedenim
kriterijima, koordinator mjesnih zajednica
bi, u zavisnosti od stvarnih potrebnih
financijskih sredstava za svaku mjesnu
zajednicu, njenih iskazanih financijskih
planova i programa, mogao predlagati
i visinu različitih grantova za mjesnu
zajednicu. Tako bi one mjesne zajednice
koje imaju veće i raznovrsnije aktivnosti, a
zbog većeg broja zainteresiranih građana
koji žive na području mjesne zajednice
da sudjeluju u određenim programima i
poslovima mjesne zajednice, u proračunu
jedinice lokalne samouprave dobivale i
veća financijska sredstva od one mjesne
zajednice koja je neaktivna.
2. Poticajni grantovi (fondovi) planiraju se
unutar jedinica lokalne samouprave, ali
i u proračunima viših razina vlasti, te u
raznoraznim međunarodnim pristupnim
fondovima, a za njihovu realizaciju već
postoje određeni kriteriji koje mora
ispuniti fizička ili pravna osoba koja želi
koristiti ta sredstva.
Poticajni grantovi su raznoliki i oni se
unutar određenog fonda, znači sredstava
proračuna jedinice lokalne samouprave
za određene namjene, planiraju prema
raspoloživim
sredstvima
i
stvarnim
potrebama svih stanovnika jedinice lokalne
samouprave. Tako ona mogu biti: poticajni
grantovi za poljoprivredu, za šumarstvo,
vodoprivredu, zapošljavanje, razvoj malog
obrta, obnovljive i samoodržive izvore
energije, itd. Tim poticajnim grantovima
(fondovima) mogu pristupati sve fizičke i
pravne osobe koje ispunjavaju određene
kriterije pa samim tim i mjesna zajednica kao
pravna osoba, odnosno stanovnici mjesne
zajednice kao fizičke osobe. Ovi poticajni
fondovi mogu biti i eksterni, odnosno da
poticaje daju neka županijska, federalna
ministarstva i međunarodne organizacije.
Zbog toga je izuzetno važno da informacija
o tim poticajima na vrijeme dođe do mjesne
zajednice i njenih stanovnika kako bi se iste
na vrijeme mogle pripremiti za adekvatan
pristup tom poticajnom grantu, odnosno
fondu (napraviti projekt, prikupiti svu
potrebnu dokumentaciju za pristup fondu,
odnosno izvršiti sve potrebne radnje u cilju
dobivanja sredstava iz tog poticajnog granta,
odnosno fonda).
Druga zadaća koordinatora koja bi bila
od izuzetne važnosti jeste predlaganje
i kreiranje poticajnih grantova u
jedinicama lokalne samouprave i traženje
da se ta sredstva predvide u proračunu
jedinice lokalne samouprave, sa jedne
strane, i stalno praćenje i obavještavanju
mjesnih zajednica i njenih stanovnika o
natječajima za poticaje razvoja, sa druge
strane.
108 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Treća važna zadaća koordinatora ogleda
se u njegovoj obvezi da svakodnevno
kontaktira ovlaštene osobe, predstavnike
mjesne zajednice, potiče ih u radu,
obavještava ih o mogućnostima dobivanja
određenih poticajnih sredstava za razvoj
mjesne
zajednice,
traži
financijska
izvješća o realizaciji dobivenih sredstava,
te
o
tome
obavještava
načelnika,
odnosno gradonačelnika, a putem njega
i predstavničko tijelo jedinice lokalne
samouprave.
Isti bi mogao predlagati uvrštavanje
određenih stavki u proračun jedinice
lokalne samouprave za projekte koje
su mjesne zajednice u dobroj mjeri već
pripremile, a koje se odnose na poslove iz
isključive mjerodavnosti mjesnih zajednica,
a vezani su za financijska sredstva za
završetak tog projekta, npr. građani neke
mjesne zajednice tijekom godine izradili
su projekt elektrifikacije mjesne zajednice
ili npr. projekt za odvođenje otpadnih voda
pa su svojim samodoprinosima, donacijama
drugih pravnih i fizičkih osoba prikupili
određena financijska sredstva koja im nisu
dostatna za završetak tog projekta. Radi toga
bi mjesna zajednica, putem koordinatora
za realizaciju tog projekta, mogla tražiti ta
nedostatna financijska sredstva koja bi im
se mogla dodijeliti iz proračuna jedinice
lokalne samouprave ali tek ukoliko ista budu
planirana u proračunu jedinice lokalne
samouprave, što bi koordinator morao,
putem načelnika, odnosno gradonačelnika,
i planirati i predložiti vijeću.
IV ZAKLJUČAK
Ovakav način osnivanja, organiziranja i
financiranja mjesnih zajednica svakako
bi doprinio većim pogodnostima i većoj
aktivnosti građana organiziranih u mjesnu
zajednicu od onih koji se nisu organizirali
i osnovali mjesnu zajednicu. Građani
mjesne zajednice, osnovane i organizirane
kao pravne osobe, imali bi mogućnosti
sudjelovanja u raznim natječajima za dodjelu
poticaja, bili bi bolje informirani, a putem
samodoprinosa i sufinanciranja određenih
projekata, te obavljanja određenih poslova
za jedinicu lokalne samouprave, imali bi
daleko veću mogućnost za uređenje životne
sredine, života i rada na prostoru mjesne
zajednice od onih grupacija ljudi koji u
svojim životnim sredinama nisu, a imali
su mogućnost osnovati mjesnu zajednicu.
Kako je jedinica lokalne samouprave
obvezna skrbiti o svim svojim stanovnicima,
bez obzira na to jesu li oni ili nisu osnovali
mjesnu zajednicu, problem bi se mogao
riješiti uspostavljanjem mjesnih ureda.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
RADNI ODNOSI
PITANJE: Da li je prilikom otpuštanja
radnika koji su tehnološki višak (od 30
na istim poslovima zadržano 15) kao
kriteriji može uzeti predhodna ocjena
rada?
ODGOVOR: Zakonom o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00
i 29/03), propisano je kada poslodavac
može otkazati ugovor o radu zaposleniku,
uz propisani otkazni rok, iz ekonomskih,
tehničkih ili organizacijskih razloga i
njegove obaveze u tom slučaju. Mišljenja
smo da poslodavac može i predhodne ocjene
o radu zaposlenika, kao dopunski kriteriji,
kada se radi o navedenom slučaju. Međutim,
potrebno je ispuniti sve druge zakonom
predviđene obaveze.
ODGOVOR: Prema Zakonu o državnoj
službi u Federaciji BiH („Službene novine
Federacije BiH“, br. 29/03, 23/04, 39/04,
54/04, 67/05 i 8/06) državnom službeniku
prestaje radni odnos kada navrši zakonom
propisane godine života, odnosno, navršenih
40 godina penzijskog staža.
Zakonom o radu
(„Službene novine
Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03),
propisano je da ugovor o radu, između
ostalog, prestaje kada zaposlenik navrši 65.
godina života i 20 godina staža osiguranja,
odnosno 40. godina staža osiguranja.
Prema tome, kod prestanka radnog
odnosa državnom službeniku (isti je i za
namještenike) uzima se penzijski staž, tj.
i staž osiguranja i poseban staž, dok se na
zaposlene na koje se primjenjuje Zakon o
radu, uzima u obzir samo staž osiguranja.
Pored toga, razlika je i u tome što državnom
službeniku i namješteniku, ispunjenjem
navedenih uslova, imperativno prestaje
radni odnos, dok se poslodavac i zaposlenik
i kada se ispune navedeni uslovi, mogu i
drugačine dogovoriti, tj. da zaposleniku ne
prestaje ugovor o radu.
PITANJE: Da li se državni službenik
ili namještenik može odreći posebnog
staža
u
dvostrukom
trajanju
provedenog u Armiji BiH, obzirom da
postoji presuda ustavnog suda koja
nalaže poslodavcu da posebni staž PITANJE: Kada je radni odnos
mora uračunati u radni staž prilikom zasnovan na oređeno vrijeme od šest
penzionisanja službenila?
mjeseci ima li radnik pravo na godišnji
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odmor? Ako ima kada ga koristi?Ima li
pravo na regres?
ODGOVOR: Prema Zakonom o radu
(„Službene novine Federacije BiH“, br. 43/99,
32/00 i 29/03), ugovor o radu zaključuje se
na neodređeno i određeno vrijeme. Ugovor
o radu između ostalih podataka, obavezno
sadrži podatke o trajanju ugovora o radu.
Ukoliko ne sadrži ovaj podatak smatra se
ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Pravo na godišnji odmor, po istim zakonom
propisanim uslovima, stiče i zaposlenik koji
je zaključio ugovor o radu na neodređeno
vrijeme i na određeno vrijeme.
U konkretnom slučaju, ako je zaposlenik
zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme
u trajanju od šest mjeseci ostvariće pravo na
„nepuni“ godišnji odmor, tj. najmanje jedan
dan godišnjeg odmora za svaki navršeni
mjesec dana rada, u skladu sa kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom
o radu.
Naime, u ovom slučaju ne dolazi do
produženja ugovora o radu na određeno
vrijeme. Ukoliko bi se pošlo od šest mjeseci
neprekidnog rada, kada zaposlenik stiče
pravo na „puni“ godišnji odmor (najmanje
18 radnih dana) došlo bi do produženja
ugovora o radu na određeno vrijeme. U
Zakonu o radu izričito je propisano da
ugovor o radu prestaje istekom vremena na
koje je zaključen ugovor o radu na određeno
vrijeme. U tom slučaju zaposlenik bi trebao
110 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
koristiti godišnji odmor („nepuni“) nakon
pet mjeseci rada. Isti ne bi imao pravo na
regres.
PITANJE:
Istekom
porodiljskog
bolovanja na godinu dana za blizance
i treće dijetemogućnost korištenja
bolovanja na dvije godine života
djeteta. Pravo na naknadu plaće u
punom iznosu ili za takozvani rad na
polovinu radnog vremena?
ODGOVOR: Zakonom o radu („Službene
novine Federacije BiH“, br. 43/99, 32/00 i
29/03), propisano je da žena, sa djetetom
najmanje do jedne godine života, ima pravo
da radi polovinu radnog vremena, a za
blizance, treće i svako sljedeće djete ima pravo
da radi polovinu punog radnog vremena do
navršetka dvije godine života djeteta, ako
propisom kantona nije predviđeno duže
trajanje ovog prava. Takođe, ovim zakonom
propisano je da zaposlenik/ica ima pravo za
polovinu punog radnog vremena za koje ne
radi i pravo na nadoknadu plaće u skladu sa
zakonom, a to su propisi iz oblasti socijalne
zaštite i zaštite porodice sa djecom.
Azra Bublin
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SUDSKA PRAKSA
VRHOVNOG SUDA FBiH
RADNI ODNOSI
RADNI ODNOSI1
UGOVORENI ILI STVARNO
OBAVLJENI RAD?
Ukoliko postoji nesklad između ugovorenog
radnog vremena (nepuno radno vrijeme od
četiri sata dnevno) i stvarno provedenog
vremena na radu (šest, odnosno osam
sati), zaposleniku pripada plaća, odnosno
naknada plaće za stvarno obavljeni rad.
(Član 68. Zakona o radu, „Službene novine
FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Iz obrazloženja:
Polazeći od pojma plaće koja se definiše
kao novčani iznos koji je poslodavac
dužan isplatiti zaposleniku u skladu sa
pravnim propisom, kolektivnim ugovorom,
pravilnikom o radu i ugovorom o radu (član
68. Zakona o radu), za rad koji je zaposlenik
lično obavio za poslodavca za određeno
vremensko razdoblje prema prethodno
utvrđenim osnovama i mjerilima, ovaj sud
prihvata pravni stav nižestepenih sudova
da se zaposelniku plaća isplaćuje nakon
1 Naslovi svih setenci su urednički, a ne naslovi
preuzetnih setenci iz sudske prakse Vrhovnog
suda FBiH..
obavljenog rada i za obavljeni rad. Pod
obavljenim radom podrazumijeva se i rad
nakon ugovorena četiri sata pa se, ako je taj
rad trajao 40 sati sedmično, radi o punom
radnom vremenu. Činjenica da su tužiteljica
i tuženi zaključili ugovor o radu sa nepunim
radnim vremenom (član 30. stav 1. Zakona
o radu) ne znači automatski i da tužiteljica
ima pravo na plaću za obavljeni rad samo
za to, ugovoreno vrijeme, kako pogrešno
smatra tuženi u reviziji.
Međutim, tuženi u reviziji osnovano
ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno
primijenili odredbu člana 8. Zakona o
parničnom postupku kada su ocjenom
provedenih dokaza utvrdili da je tužiteljica
u periodu od 1. 6. 2005. godine do 1. 1.
2007. godine radila puno radno vrijeme,
ukupno osam sati dnevno. Bitno činjenično
utvrđenje je u suprotnosti i sa iskazom
tužiteljice, koji iskaz sudovi prihvataju,
datim na ročištu za glavnu raspravu 18. 6.
2008. godine, kada je iskazala da je prva tri
mjeseca radila dnevno po osam sati, a kasnije
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
po šest sati. Pravilna ocjena dokaza u skladu s odredbom člana 8.
Zakona o parničnom postupku zahtijeva obrazloženje svakog dokaza
pojedinačno, pa tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza
u uzajamnu logičnu vezu. Obaveza je nižestepenih sudova opisati u
obrazloženju presude proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje
svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenje
zaključka o dokazanosti određene činjenice.
Od pravilne i potpune ocjene činjenica i dokaza zavisi i utvrđivanje
istine i primjena odgovarajućeg materijalnog propisa. Ovaj sud
zapaža da su konstatacije nižestepenih sudova da je tužiteljica u
periodu od 1. 6. 2005. godine do 31. 1. 2007. godine radila puno radno
vrijeme (osam sati dnevno) zasnovane na dokazima koji nisu dovdeni
u međusobnu vezu i da su suprotne iskazu tužiteljice. Navedeni
propust nižestepenih sudova, nepravilna primjena odredbe člana 8.
Zakona o parničnom postupku, bio je od uticaja na donošnje zakonite
i pravilne presude što predstavlja povredu odredaba parničnog
postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku. Zbog toga je
reviziju tuženog valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci ovog rješenja
primjenom odredbi člana 249. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 46 0 P
002760 11
Rev od 10. 5. 2012. godine)
OTKAZ BEZ SAGLASNOSTI VIJEĆA ZAPOSLENIKA?
Prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika poslodavac je dužan pribaviti
ne samo u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza, već za slučaj otkaza
zbog odgovornosti zaposlenika za teži prijestup ili za težu povredu
radnih obaveza iz ugovora o radu.
(Član 88. stav 1. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br. 43/99,
32/00 i 29/03, član 23. i član 26. Zakona o vijeću zaposlenika)
Iz obrazloženja:
Tačna je konstatacija drugostepenog suda da se otkaz ugovora o
radu zaposleniku zbog teže povrede radne dužnosti prosuđuje
po odredbama Zakona o radu, pri čemu se opravdano poziva i na
odredbu člana 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu
(„Službene novine FBiH“, broj 32/00) kojom je brisan član 92. Zakona
o radu, koji je glasio: „Ako poslodavac namjerava da otkaže ugovor o
radu, u smislu ovog zakona, obavezan je da o tome pribavi mišljenje
vijeća zaposlenika. Ako poslodavac nije pribavio mišljenje vijeća
zaposlenika, odluka o otkazu ugovora o radu je ništava.“
Međutim, dana 25. 7. 2004. godine stupio je na snagu Zakon o
vijeću zaposlenika, kojim je, kao lex specialis, između ostalog
uređeno pitanje obaveze poslodavaca prema vijeću zaposlenika i u
slučaju otkaza zaposleniku starijem od 55 godina. Pogrešan je stav
drugostepenog suda da je obaveza pribavljanja mišljenja vijeća
zaposlenika samo u slučaju otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih,
tehničkih ili organizacionih razloga, budući da tako nešto ne proizlazi
iz odredbe člana 26. stav 1. alineja 3. Zakona o vijeću zaposlenika,
koja odredba ne razlikuje vrstu otkaza koji se daje zaposleniku, što
podrazumijeva da je to imperativ poslodavcu kod svake vrste otkaza
ugovora o radu. Budući da jedno od osnovnih pravila pri tumačenju
pravne norme podrazumijeva da u jednom pravnom poretku ne
može biti protivrječnosti i da se sve norme istog pravnog poretka
mogu pravilno tumačiti i razumjeti samo u uzajamnoj vezi, to se
ova obaveza poslodavca u pravnom poretku treba tumačiti u vezi s
odredbama Zakona o radu kojim je uređen otkaz ugovora o radu bez
obzira što je izmjenama tog zakona iz 2000. godine brisana odredbma
112 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
o obavezi pribavljanja mišljenja vijeća zaposlenika.
U konkretnom slučaju, pribavljanje mišljenja vijeća zaposlenika
temeljem odredaba Zakona o vijeću zaposlenika odnosi se i na
tužitelja kojem se otkazuje ugovor o radu iz člana 88. stav 1. Zakona
o radu jer je tužitelj stariji od 55 godina, kraj nesporne činjenice da je
rođen 22. 6. 1948. godine, a ugovor otkazan 12. 7. 2006. godine.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 65 0 Rs
188329 11
Rev od 14. 6. 2012. godine)
PRAVO NA OTPREMNINU PRILIKOM ODLASKA U
PENZIJU?
Pravo zaposlenika na otpremninu prilikom odlaska u penziju nije
uslovljeno zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca
o načinu, uvjetima i rokovima isplate otpremnine, odnosno
regulisanjem tih pitanja u rješenju o prestanku radnog odnosa zbog
odlaska u penziju.
(Član 100. st. 2. i 4. Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03, i član 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij
Federacije BiH)
Iz obrazloženja:
Nesporno je u ovoj pravnoj stvari da je Z. B., pravnom predniku
tužiteljice, radni odnos kod tuženog prestao na osnovu rješenja od
30. 9. 2007. godine. Navedenim rješenjem je određeno da navedenom
zaposleniku sporazumno prestaje radni odnos zbog odlaska u
penziju. Pravnom predniku tužiteljice otpremnina nije isplaćena, a
isti je preminuo 28. 6. 2008. godine.
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je zauzeo
stav da je pravnom predniku tužiteljice pripadala otpremnina u
skladu sa odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju
Federacije BiH, pa osnovom tog stava usvaja tužbeni zahtjev i
tužiteljici dosuduje novčani iznos čija visina tokom postupka nije
bila sporna među parničnim strankama.
Nasuprot stavu prvostepenog suda, drugostepeni sud smatra da
pravni prednik tužiteljice nije stekao pravo na otpremninu i odbija
tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovakvu odluku drugostepeni sud, u
bitnom, zasniva na interpretaciji odredbi člana 100. st. 2. i 4. Zakona
o radu, osnovom koje zauzima stanovište da zaposleniku ne pripada
pravo na otpremninu ukoliko u rješenju o sporazumnom prestanku
radnog odnosa nisu utvrđeni način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine,
niti su ta pitanja regulisana posebnim ugovorom između zaposlenika
i poslodavca.
Pored toga, drugostepeni sud iznosi stav da su na tužilačkoj strani
kao nužni suparničari morali učestvovati svi nasljednici umrlog Z.
B., ukoliko iza njega nije proveden ostavinski postupak.
Osnovano se revizijom, i po mišljenju ovog revizijskog suda, ukazuje
da izloženo shvatanje drugostepenog suda nije prihvatljivo.
Odredbom člana 21. Općeg kolektivnog ugovora propisano je da
zaposlenik ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju
najmanje u visini tri prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH,
prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za
statistiku.
Dakle, navedena odredba kolektivnog ugovora, a niti jedan drugi
propis u oblasti radnog
zakonodavstva, pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju ne
uslovljava zaključenjem ugovora između zaposlenika i poslodavca
o načinu, uvjetima i rokovima isplate te otpremnine, odnosno
regulisanjem tih pitanja u rješenju o prestanku radnog odnosa zbog
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odlaska u penziju.
Navedena odredba Općeg kolektivnog
ugovora, kao sastavni dio njegovog
normativnog dijela i stoga djelujuća kao zakon,
konstituiše ne samo pravo zaposlenika na
otpremninu prilikom odlaska u penziju već
utvrđuje i visinu te otpremnine. Kolektivni
ugovor proizvodi neposredno djejstvo sam
po sebi, bez potrebe konkretizacije putem
nekih posebnih individualnih ugovora,
izuzev ukoliko bi suprotno bilo propisano
odredbama kolektivnog ugovora.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj
70 0 P 001378 11 Rev od 19. 1. 2012. godine)
PROSJEČNA MJESEČNA PLAĆA
Odrednica „prosječna mjesečna plaća
isplaćena zaposleniku u posjednja tri
mjeseca“ podrazumijeva plaću u visini
određenoj odredbama kolektivnog ugovora,
a ne plaća koju je poslodavac isplatio
zaposleniku u iznosima nižim od iznosa
pripadajućih po odredbama kolektivnog
ugovora.
(Član 64. Granskog kolektivnog ugovora za
djelatnost tekstilne, kožarskoprerađivačke
i gumarske industrije u Federaciji BiH)
Iz obrazloženja:
Osnovano tužiteljice u reviziji tvrde da
imaju pravo na isplatu traženih iznosa
otpremnine,
dosuđenih
prvostepenom
presudom, odnosno da je drugostepeni sud
pogrešno primijenio materijalno pravo,
odredbe člana 64. Kolektivnog ugovora za
djelatnost tekstilne, kožarsko-prerađivačke
i gumarske industrije u Federaciji BiH
(„Službene novine FBiH“, broj 2/08) kada
je kao osnov za izračunavanje iznosa
otpremnine uzimao prosječne mjesečne
plaće isplaćene tužiteljicama (iznosi prema
I varijanti u nalazu vještaka finansijske
struke), a ne prosjek plaća koje su trebale
biti isplaćene i koje tužiteljicama pripadaju
po Granskom kolektivnom ugovoru (II
varijanta u nalazu vještaka).
Prema odredbi člana 64. važećeg Granskog
kolektivnog ugovora za djelatnost tekstilne,
kožarsko-prerađivačke
i
gumarske
industrije u Federaciji BiH, zaposlenik koji
je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu
na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac
otkazuje ugovor o radu nakon najmanje dvije
godine neprekidnog rada, osim ako se ugovor
otkazuje zbog kršenja obaveza iz radnog
odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza
iz ugovora o radu od strane zaposlenika,
ima pravo na otpremninu u iznosu koji se
određuje u zavisnosti od dužine prethodnog
neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim
poslodavcem, s tim da se ne može utvrditi u
114 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
iznosu manjem od 50% prosječne mjesečne
plaće isplaćene zaposleniku u posljednja
tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu,
za svaku navršenu godinu rada kod tog
poslodavca.
Tumačenjem navedene odredbe Kolektivnog
ugovora logično slijedi da odrednica u
tekstu „prosječna mjesečna plaća isplaćena
zaposleniku...“
podrazumijeva
plaće
isplaćene u pripadajućim iznosima, a ne plaće
isplaćene u manjim iznosima, u kom slučaju
bi zaposlenik bio oštećen. Upravo iz razloga
što tužiteljicama nisu isplaćene pripadajuće
plaće tužiteljice zaštitu svog prava, isplatu
razlike plaće, traže u predmetnoj parnici.
Ovaj sud podsjeća da osnovna plaća po
Granskom kolektivnom ugovoru predstavlja
zagarantovani minimum ispod kojeg se
ne može ići i da je to iznos koji poslodavac
mora isplatiti zaposleniku, pa shodno tome
na manje isplaćenim iznosima plaća, ispod
zagarantovanog minimuma, ne može se
temeljiti visina otpremnine, niti drugi
pripadajući novčani iznosi iz radnog odnosa.
Drugačijim tumačenjem navedene odredbe,
na način kako je ista tumačena od strane
drugostepenog suda, zaposlenik bi uvijek
bio oštećen zbog postupanja poslodavca i ne
bi se mogao zaštititi u sudskom postupku.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj
39 0 Rs 007680 10 Rev od 24. 11. 2011. godine)
UKIDANJE RADNOG MJESTA KAO
PREKID UGOVORA O RADU?
Ukidanju radnog mjesta ne može se dati
pravni značaj prekida rada do kojeg je
došlo uslijed nastupanja okolnosti za
koje zaposlenik nije kriv i za koje vrijeme
zaposlenik ima pravo na naknadu plaće.
(Član 72. stav 3. Zakona o radu, „Službene
novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Iz obrazloženja:
Odredba člana 72. stav 3. Zakona o radu
reguliše poseban slučaj kada zaposlenik ima
pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida
rada, do kojeg je došlo uslijed nastupanja
okolnosti za koje zaposlenik nije kriv. Radi se
o kraćim ili dužim periodima rada do kojih
kod poslodavca može doći kao posljedica
više sile, privremenih zastoja u proizvodnji
(nedostatak sirovina, remont, nestanak
struje) i sličnih okolnosti, koji periodi se
tretiraju kao odsustvovanje sa rada uz
naknadu plaće. U takvu okolnost ne bi se
moglo uvrstiti i ukidanje radnog mjesta
zaposlenika, pa je stoga neprihvatljivo pravno
stanovište revidentice da se i u predmetnoj
pravnoj stvari radi o situaciji koju ima u vidu
odredba člana 72. stav 3. Zakona o radu i da
je u skladu sa tom zakonskom odredbom
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
tužbeni zahtjev trebalo usvojiti.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 63 0 P 003209 10
Rev od 12. 5. 2011. godine)
PRAVO NA OTPREMNINU?
Nemogućnost izvršavanje obaveze iz radnog
odnosa uslijed bolesti ne može se poistovjetiti
sa neispunjavanjem obaveze iz ugovora
o radu od strane zaposlenika koji ima za
posljedicu odsustvo prava na otpremninu.
(Čl. 86, 87. i 100. stav 1. Zakona o radu,
„Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i
29/03)
Iz obrazloženja:
U postupku je utvrđeno da je tužiteljica bila
zaposlenik tuženog u neprekidnom trajanju
počev od 12. 4. 1971. godine do 15. 11. 2006.
godine, kada joj je otkazan ugovor o radu
rješenjem tuženog od 26. 10. 2006. godine
zbog nemogućnosti izvršavanja obaveza
iz radnog odnosa usljed bolesti, da je prije
prestanka radnog odnosa tužiteljica bila
na „bolovanju“ neprekidno od 07. 08. 2006.
godine, da je prosječna plaća isplaćena
tužiteljici u posljednja tri mjeseca prije
prestanka radnog odnosa iznosila 333,09
KM, da je najmanji iznos otpremnine koji
bi tužiteljici pripadao 3.886,05 KM (1/3
prosječne mjesecne plaće x 35 godina radnog
staža).
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog
stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni
zahtjev i obavezao tuženog na isplatu
utuženog iznosa, cijeneći da tužiteljica ima
pravo na otpremninu na osnovu odredbe iz
člana 100. stav 1. Zakona o radu jer joj radni
odnos nije prestao zbog kršenja obaveza iz
radnog odnosa, niti zbog neispunjavanja
obaveza iz ugovora o radu.
Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi
tuženog, prvostepenu presudu preinačio
tako da je žalbu uvažio i tužbeni zahtjev
odbio, zauzimajući pravni stav da tužiteljici
ne pripada pravo na sudsku zaštitu u
pogledu isplate otpremnine jer joj je radni
odnos prestao zbog neispunjenja obaveza iz
ugovora o radu koji, kao jedan od kriterija
predviđenih u članu 100. stav 1. Zakona
o radu isključuje pravo zaposlenika na
otpremninu u slučaju otkaza ugovora o radu.
Osnovano se revizijom ukazuje da je
drugostepeni sud pogrešno primijenio
materijalno pravo kada je odbio tužbeni
zahtjev, a zbog pogrešnog pravnog stava da
se spriječenost za rad usljed bolesti podvodi
pod pojam neispunjavanja obaveza iz
ugovora o radu iz člana 100. stav 1. Zakona
o radu, usljed čega tužiteljica nema pravo na
otpremninu.
Po ocjeni ovog suda, zaposlenik ostvaruje
pravo na otpremninu u slučaju otkaza
ugovora o radu iz člana 87. stav 1. tačka
2. Zakona o radu, koji prema toj odredbi
nastaje ako zaposlenik nije u mogućnosti da
izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Ovaj
razlog za otkaz se ne može poistovijetiti sa
pojmom neispunjavanja obaveza iz ugovora
o radu, kojeg kao razlog za isključenje prava
na otpremninu propisuje član 100. stav 1.
Zakona o radu.
Razlog za otkazivanje ugovora o radu iz člana
87. stav 1. tačka 2. Zakona o radu jeste ne strani
zaposlenika, ali takav razlog podrazumijeva
da je trajne prirode, odnosno da ne postoji
njegova krivnja za urednost izvršavanja
radnih obaveza preuzetih ugovorom o radu.
Najčešći slučaj u kojem poslodavci otkazuju
ugovor o radu zbog ličnih razloga jeste
slučaj kada se kod zaposlenika utvrdi
nesposobnost za rad, koja ima za posljedicu
trajnu promjenu zaposlenikovih sposobnosti
zbog kojih ne može obavljati povjerene
mu poslove, što je slučaj kod tužiteljice.
Otkaz ugovora o radu, dakle, nije posljedica
skrivljenog ponašanja tužiteljice, a samo
takvo ponašanje je obuhvaćeno pojmom
neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu i
zbog toga nemogućnost ostvarenja prava na
otpremninu, kako se to pravilno u reviziji
ističe.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine, broj 65 0 Rs 183774 11
Rev od 28. 6. 2011. godine)
IZVANREDNI OTKAZ OD STRANE
POSLODAVCA
U slučaju izvanrednog otkaza od strane
poslodavca prekluzivni rok iz člana 89.
Zakona o radu počinje teći od dana kada je
za činjenicu na kojoj se zasniva izvanredni
otkaz saznalo lice koje je kod poslodavca
ovlašteno za odlučivanje o pravima
i
obavezama iz radnog odnosa, ili lice koje
je zbog svojih ovlaštenja dužno izvjestiti
nadležnu osobu o činjenici koja je razlog za
otkaz.
(Član 88. stav 1, član 89. i član 101. stav 1.
Zakona o radu, „Službene novine FBiH“, br.
43/99, 32/00 i 29/03)
Iz obrazloženja:
Pravni stav nižestepenih sudova, da je u
konkretnom slučaju zakonom propisani rok
od 15 dana iz članu 89. ZOR počeo teći od 2.
6. 2003. godine, kao dana kada je Komisija
tužena svojom Odlukom utvrdila postojanje
povrede radne dužnosti iz člana 91. tč. 1. i
4. Pravilnika o radu, a zbog kojih činjenica
je tužena dala tužitelju sporni otkaz, nije
pravno utemeljen. Ovo, jer sa stanovišta
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravilne primjene člana 89. ZOR rok od 15
dana počinje teći od dana kada je za činjenicu
na kojoj se zasniva izvanredni otkaz saznalo
lice koje je kod poslodavca ovlašteno za
odlučivanje o pravima i obavezama iz
radnog odnosa (član 101. stav 1. ZOR) ili lice
koje je zbog ovlaštenja obavezno izvijestiti
nadležnu osobu o činjenici teže povrede
radnih obaveza, a koja je razlog za otkaz.
Od tog dana, poslodavac treba, ukoliko
izvanredno otkazuje ugovor o radu – tada
unutar 15-dnevnog roka iz člana 89. ZOR,
utvrditi činjenično stanje i ocijeniti ima li
dovoljno osnove za izvanredno otkazivanje.
Po proteku tog roka, izvanredni otkaz se
više ne može dati. Dakle, odmah reagovati
i u tom roku izvršiti sve provjere i ocijeniti
ima li mjesta donošenju odluke o otkazu
bez poštivanja otkaznog roka (član 88. ZOR).
Okolnost da poslodavac putem svoje komisije
provodi postupak provjere i utvrđivanja da
li je zaposlenik odgovoran za težu povredu
radnih dužnosti nije od uticaja na početak i
trajanje roka iz člana 89. ZOR.
Međutim, ova iznesena pravila nižestepeni
sudovi nisu imali u vidu pri ocjeni
provođenih dokaza, pa osnovano revident
ukazuje na povredu člana 8. ZPP, a što je
bilo (član 209. ZPP) od uticaja na zakonitost
i pravilnost pobijane presude (dan saznanja
tužene pobijane presude poistovjećuju
danom donošenja odluke Komisije).
U Izvještaju finansijskog revizora od 5. 3.
2003. godine, navedene su povrede radnih
obaveza tužitelja, a koje je provjeravala i
utvrđivala Komisija tužene na sastancima
od 22. 5. 2003. i 26. 5. 2003. godine. Međutim,
da li je od dana Izvještaja revizora ili kasnije
nadležno lice tužene saznalo za činjenice
zbog kojih je dat sporni otkaz, ostala je
neutvrđena odlučna pravna činjenica, zbog
čega nema uslova za preinaku pobijane
presude.
Uslijed pogrešnog pravnog pristupa u
primjeni član 89. ZOR i sa tim u vezi ocjene
provedenih dokaza, ovaj sud ocjenjuje da je
drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu
presudu (član 226. ZPP, preuzeo povredu
koja potiče iz stadija prvostepenog postupka,
čime je ostvaren revizijski razlog iz člana
240. stav 1. tč. 1. i 2. ZPP, pa je primjenom
člana 249. stav 1. u vezi sa članom 250. stav
2. istog zakona valjalo odlučiti kao u izreci
ovog rješenja.
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine, broj 70 0 Rs 000996 10
Rev od 24. 5. 2011. godine)
116 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
ZAPOSLENIKU SE NE MOŽE
STVARATI OBAVEZA DA NE
POKREĆE SUDSKI POSTUPAK
U ZAŠTITI SVOJIH PRAVA IZ
RADNOG ODNOSA
Zaposlenik, kao povjerilac, može se odreći
novčanog iznosa otpremnine i na taj način
otpustiti dug, ali se ne može odreći od
pristupa sudu niti mu se može stvoriti
obaveza da ne pokreće sudski postupak
radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog
odnosa. Prava na pristup sudu zaposlenik se
legitimno može odreći samo ugovaranjem
arbitraže ili nekog drugog alternativnog
načina rješavanja spora.
(Čan 103. stav 3. Zakona o radu, „Službene
novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Iz obrazloženja:
Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog
suda proizlazi da je tužitelj bio u radnom
odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme
kao radnik sa promijenjenom radnom
sposobnošću, da mu je tuženi otkazao
ugovor o radu rješenjem od 27. 4. 2009.
godine sa otkaznim rokom od 15 dana i
priznatim pravom na otpremninu, da je
otkazu ugovora o radu prethodilo donošenje
odluke o smanjenju broja zaposlenika od 16.
2. 2009. godine, kao i donošenje programa
zbrinjavanja viška zaposlenika u Soda
Lukavac prema članu 98. Zakona o radu
(ZOR) od 27. 3. 2009. godine sa tabelarnim
pregledom broja izvršilaca za čijim radom
je prestala potreba, da je nakon donošenja
osporavanog rješenja tuženog o otkazu
ugovora o radu broj 1636/09 od 27. 4. 2009.
godine između tužitelja i tuženog zaključen
ugovor o načinu, visini, uvjetima i rokovima
isplate otpremnine od 19. 5. 2009. godine,
da iz sadržine tog ugovora slijedi da su
stranke (tužitelj kao zaposlenik, a tuženi
kao poslodavac) regulisali međusobna prava
i obaveze proistekle iz radnog odnosa, te
da se tužitelj po tom ugovoru, član V, stav
2, saglasio da su mu sa danom prestanka
radnog odnosa prestala sva prava i obaveze
zaposlenika stečena u radnom odnosu
kod tuženog izuzev obaveza preuzetih tim
ugovorom.
U takvoj pravnoj i činjeničnoj situaciji
prvostepeni sud zaključuje da rješenje o
otkazu ugovora o radu nije doneseno u
zakonom propisanoj proceduri zato što se
tužitelju, kao radniku sa promijenjenom
radnom sposobnosti, nije mogao otkazati
ugovor o radu bez saglasnosti sindikata,
s obzirom da kod tuženog nije formirano
vijeće zaposlenika, niti je Program sadržavao
izričit i jasan zahtjev za izjašnjenja o otkazu
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ugovora o radu tužitelja, a u tabelarnom
pregledu nije navedeno ime tužitelja, kao i
da odluka o smanjenju broja zaposlenika od
16. 2. 2009. godine je ništava zato što se prije
donošenja odluke tuženi nije konsultovao
sa vijećem zaposlenika (član 25. Zakona o
vijeću zaposlenika), niti je tuženi dokazao
da je otkaz bio opravdan, kao ni to da nije
u mogućnosti zbrinuti višak zaposlenika
na jedan od Zakonom predvidenih načina,
a što čini nezakonitim osporeno rješenje o
otkazu ugovora o radu. Stoga, po mišljenju
prvostepenog suda, potpisivanjem ugovora
o načinu, visini, uvjetima i rokovima
isplate otpremnine od 19. 5. 2009. godine
tužitelj se nije saglasio s otkazom ugovora
o radu, jer samo odricanje prava na žalbu
prilikom potpisivanja sporazuma, po
ocjeni prvostepenog suda, ne predstavlja
prepreku da tužitelj u sudskom postupku
blagovremeno podnoseći tužbu osporava
zakonitost otkaza ugovora o radu u smislu
člana 103. Zakona o radu, jer podnošenje
žalbe na rješenje o otkazu ugovora o radu
nije uslov za traženje sudske odluke.
Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi
tuženog, mišljenja je da je pravilan zaključak
prvostepenog suda da tuženi ne bi mogao
tužitelju otkazati ugovor o radu, iz razloga
propisanih odredbom člana 98. ZOR bez
izričite saglasnosti sindikata s obzirom
na nespornu činjenicu da je kod tužitelja
utvrđena promijenjena radna sposobnost.
Međutim, drugostepeni sud ocjenjuje da
je tužitelju prestao radni odnos na osnovu
ugovora o načinu, visini, uvjetima i rokovima
isplate otpremnine jer tužitelj postavljenim
tužbenim zahtjevom nije tražio poništenje
zaključenog ugovora ili eventualno njegovih
pojedinih odredaba, pa se tako saglasio i sa
donesenim rješenjem o otkazu ugovora o
radu.
Osnovano tužitelj u reviziji osporava tako
izražen pravni stav drugostepenog suda,
navodeći da ugovor zaključen između
stranaka koji se odnosi na otpremninu,
visinu i način isplate nije mogao uticati
na pravo tužitelja da podnese tužbu radi
poništenja odluke o otkazu ugovora o
radu. Naime, samo odricanje prava na
žalbu prilikom potpisivanja sporazuma ne
predstavlja prepreku da tužitelj u sudskom
postupku blagovremeno podnoseći tužbu
osporava zakonitost otkaza ugovora o radu
u smislu člana 103. Zakona o radu. Sistem
važećeg radnog prava, između ostalog,
počiva i na načelu dispozitivnosti tako
da zaposlenik slobodno raspolaže svojim
pravima iz radnog odnosa. Međutim, ova
sloboda raspolaganja pravima nije apsolutna
i podliježe izvjesnim ograničenjima tako da
je iz sfere dispozicije izuzeto pravo na zaštitu
prava iz radnog odnosa iz člana 103. stav 3.
ZOR.
Stoga se zaposlenik, kao povjerilac, može
odreći samo tačno određenog novčanog
iznosa
otpremnine
ili
drugog
novčanog
potraživanja iz radnog odnosa, u kom smislu
može otpustiti dug, ali se ne može odreći
od pristupa sudu, niti mu se može stvoriti
obaveza da ne pokrene sudski postupak
radi zaštite povrijeđenog prava iz radnog
odnosa. Prava na pristup sudu zaposlenik se
legitimno može odreći samo ugovaranjem
arbitraže ili nekog drugog alternativnog
načina rješavanja spora (član 13. Evropske
konvencije). Saglasnost
zaposlenika sa odlukom o otkazu, ukoliko
ona zaista postoji, poslodavac (tuženi)
nije u konkretnom slučaju mogao izraziti
u ugovoru o uslovima o načinu, visini,
uvjetima i rokovima isplate otpremnine, kroz
odredbu o odricanju od sudske zaštite protiv
odluke o otkazu, već putem sporazuma sa
zaposlenikom o prestanku radnog odnosa
(član 86. tačka
2. ZOR). U tom slučaju bi zaposlenik bio
dužan da dokazuje da takav sporazum nije
izraz
njegove prave slobodne volje (Sjednica
gradanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH
od 7. 10. 2011. godine.)
U predmetnoj stvari, suprotno stanovištu
drugostepenog suda, zaposlenik nije bio
dužan poništavati ugovor o načinu, visini,
uvjetima i rokovima isplate otpremnine, jer
na tom ugovoru on i ne zasniva svoje pravo,
a odredba člana V ugovora je ništavna po sili
zakona, a sud po službenoj dužnosti pazi na
ništavost (član 109. ZOO-a).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine, broj 32 0 P 066821 11
Rev od 13. 10. 2011. godine)
VANSUDSKA NAGODBA?
Podnošenja
prijedloga
za
izvršenje
pravosnažne sudske presude, kojom je
poslodavac obavezan na isplatu neisplaćenih
plaća, zaposlenik ne čini težu povredu
radne obaveze, bez obzira što je zaključenje
ugovora o radu bilo uslovljeno prethodnim
zaključenjem vansudske nagodbe kojom se
zaposlenik obavezao da neće pokretati nove
sporove za naplatu svojih potraživanja od
poslodavca.
(Član 88. stav 1. Zakona o radu, „Službene
novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
Iz obrazloženja:
Prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj bio
zaposlenik tuženog po osnovu ugovora o
radu zaključenog 15. 8. 2003. godine, čije
je zaključenje bilo uslovljeno odricanjem
tužitelja od svih dospjelih novčanih
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 117
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potraživanja i sa tim u vezi sklapanjem nagodbe stranaka (na kojoj nije
naznačen datum zaključenja) kojom se tužitelj, izmedu ostalog, u članu
5 obavezao „da neće pokretati eventualno nove sporove za naplatu
potraživanja...“, a koju obavezu tužitelj nije poštovao jer je Općinskom
sudu Sarajevu podnio prijedlog za izvršenje br. I-14770/03, što je za
posljedicu imalo donošenje rješenja tuženog o otkazu zaključenog
ugovora o radu tužitelju zbog povrede iz člana 9. stav 2. pomenutog
ugovora. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni
sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi
iz člana 88. stav 1. Zakona o radu, te člana 51. Pravilnika tuženog za
otkazivanje tužitelju ugovora o radu, pa je poništio rješenja tuženog
od 2. 12. 2004. godine i 17. 2. 2005. godine smatrajući da postupanje
tužitelja ne predstavlja težu povredu radne dužnosti.
Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, prvostepenu presudu
preinačava i tužitelja odbija sa zahtjevom za poništenje rješenja o
prestanku radnog odnosa, smatrajući da je tužitelj podnošenjem
prijedloga za izvršenje počinio težu povredu radne dužnosti iz člana
51. tačka 15 i člana 16 Pravilnika tuženog, što je dovelo do poremećaja
u procesu rada preduzeća, a kako je prijetilo i opstanku ugovora o
kupoprodaji preduzeća u postupku privatizacije, to je ponašanje
tužitelja okarakterisao „kao izazivanje nereda i ometanje drugih
radnika u ostvarivanju njihovih prava na rad...“, pa iz navedenih
razloga donosi odluku kao u izreci pobijane presude.
U podnesenoj reviziji revident ukazuje da u pobijanoj presudi
materijalno pravo pogrešno primijenjeno jer prema stavu revidenta
ostvarivanje prava tužitelja na potraživanje zarađenih, a neisplaćenih
plaća utvrđeno je pravosnažnom sudskom presudom, pa se podnošenje
prijedloga za izvršenje nadležnom sudu ne može smatrati težom
povredom radne obaveze, a prigovara da je rješenje tuženog od 2.
12. 2004. godine doneseno po proteku prekluzivnog roka iz člana 89.
Zakona o radu.
Tako istaknuti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava je
osnovan, pa je u tom smislu ostvaren revizijski razlog iz člana 240. stav
1. tačka 2. ZPP-a.
Neprihvatljivim se pokazuje pravni stav drugostepenog suda da
se podnošenje prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske odluke
nadležnom sudu može smatrati težom povredom radne obaveze koja
bi za posljedicu imala otkaz ugovora o radu bez poštivanja propisanog
otkaznog roka. Naime, takvo postupanje tužitelja, po mišljenju ovog
suda, eventualno se može okarakterisati kao povreda ugovorom
preuzete obaveze tužitelja u odnosu na tuženog, a ni u kom slučaju
ne može predstavljati povredu radne obaveze (posebno ne teže) zbog
koje bi tužitelju na osnovu odredbe člana mogao prestati radni odnos
na osnovu odredbe člana 91. ZR u vezi sa članom 51. tačka 15 i člana
16. Pravilnika tuženog. Ovo iz razloga što nagodba stranaka, u smislu
odredaba čl. 1089, 1090. i 1093. Zakona o obligacionim odnosima,
predstavlja ugovor o regulisanju međusobnih odnosa stranaka, a
uslovi pod kojim je ova zaključena, njeno djejstvo i sa tim u vezi uspjeh
tužitelja u izvršnom postupku, bi svakako mogao biti predmetom
raspravljanja nekog drugog postupka. Iz navedenih razloga podnošenje
prijedloga za izvršenje pravosnažne sudske presude, uz (izostalu)
adekvatnu reakciju tuženog i njegovog sindikata, nije moglo dovesti
do najave štrajka radnika, kao ni „izazivanje nereda i ometanja drugih
zaposlenika u obavljanju njihovih zadataka…“, kako to pogrešno
zaključuje drugostepeni sud u razlozima pobijane presude (strana
treća, pasus prvi), prihvatajući tvrdnje tuženog kao tačne i smatrajući
da postoje razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju zbog teže povrede
radne obaveze. Stoga, kako i po mišljenju ovog suda povreda koja se
tužitelju stavlja na teret ne predstavlja povredu odredbe člana 91. ZR u
vezi sa članom 51. tačka 15 i člana 16. Pravilnika tuženog, pa su pobijana
rješenja tuženog ništava, kako je to pravilno našao i prvostepeni sud.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0Rev-09-000861 od 3. 6. 2010. godine)
118 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Posjetite našu
web stranicu
www.rec.ba
BROJ 11 NOVEMBAR 2013 PRAVNI SAVJETNIK 119
Vaš
poslovni
vodič!
120 PRAVNI SAVJETNIK NOVEMBAR 2013 BROJ 11
Download

novembar 2013 broj 11