MATICA MUSLIMANSKA CRNE GORE
ISTORIJA
MUSLIMANA CRNE GORE
1455 – 1918
Knjiga I
Izdavač:
Matica muslimanska Crne Gore
Za izdavača:
Dr Avdul Kurpejović
Urednik:
Osman Grgurević
Lektura i korektura:
Skender Peročević
Priprema za štampu:
DauS - Cetinje
Štampa:
IVPE - Cetinje
Tiraž:
1200 primjeraka
Realizaciju projekta i štampanje knjige finansirao je Fond za
zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava
Dr Zvezdan Folić
ISTORIJA
MUSLIMANA CRNE GORE
1455 – 1918
Knjiga I
Podgorica, 2013. godine
SADRŽAJ
PREDGOVOR .............................................................................. 7
1. USPOSTAVLJANJE OSMANSKE VLASTI I
ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNA PODJELA
CRNE GORE ..............................................................................
Osmanlijsko osvajanje Crne Gore ............................................
Prvi popisi stanovništva .............................................................
Administrativno-teritorijalna podjela .....................................
Društvene prilike na početku osmanske vladavine .................
11
11
20
26
36
2. ISLAMIZACIJA – OSNOVA NASTANKA
MUSLIMANSKOG NARODA .................................................
Počeci islamizacije ......................................................................
Period masovne islamizacije .....................................................
Svijest o zajedničkom porijeklu ................................................
43
43
54
76
3. PRIVREDA I DRUŠTVO U CRNOJ GORI
POD OSMANSKOM VLAŠĆU ................................................ 85
Gradovi kao administrativna i privredna središta ................ 85
Socijalna struktura stanovništva ............................................. 106
Privreda ..................................................................................... 111
Svakodnevni život Muslimana .............................................. 132
5
4. KULTURA I OBRAZOVANJE MUSLIMANA
CRNE GORE POD OSMANSKOM VLAŠĆU .....................
Sakralni spomenici ...................................................................
Ostali spomenici osmanske arhitekture i umjetnosti .............
Obrazovanje Muslimana .........................................................
Muslimanski kulturni stvaraoci iz osmanskog perioda .........
141
142
154
161
172
5. MEĐUETNIČKI I MEĐUKONFESIONALNI ODNOSI U
CRNOJ GORI ZA VRIJEME OSMANSKE VLASTI .......... 183
Međuetnički odnosi .................................................................. 184
Mit o „Istrazi poturica“ ........................................................... 203
Odnosi Osmanskih vlasti i islamskog stanovništva prema
pravoslavnoj crkvi ................................................................... 213
6. MUSLIMANI CRNE GORE 1878-1918 .............................
Iseljavanje Muslimana iz Crne Gore poslije
Berlinskog kongresa .................................................................
Integracija Muslimana u društveni život
Knjaževine-Kraljevine Crne Gore ..........................................
Položaj Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori ...............
Crnogorski Muslimani prema aneksionoj krizi .....................
Crnogorski Muslimani u Prvom balkanskom ratu ...........
Pokrštavanje Muslimana 1913. godine ...................................
Muslimani u Prvom svjetskom ratu ........................................
231
232
246
262
272
276
278
286
TERMINOLOŠKI KOMENTARI ......................................... 289
IZVORI I LITERATURA ........................................................ 295
RECENZIJA ............................................................................ 305
BILJEŠKA O AUTORU .......................................................... 309
IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE CRNE GORE ......... 311
6
PREDGOVOR
Izučavanje najranije istorije muslimanskog naroda Crne Gore
ima niz ograničenja, kao što su, odakle početi, što i gdje izučavati
i proučavati, kojim izvorima vjerovati i kako to sve ukomponovati
u jednu cjelinu, jer u Crnoj Gori ne postoji istorija niti istoriografija
ovog naroda. Istorija, kultura, vjerska i nacionalna osobenost
autohtonih slovenskih Muslimana Crne Gore nijesu obrađivane za
vrijeme Osmanskog carstva, tako da su ova istraživanja moguća tek
od vremena oslobađanja od Osmanskog carstva, poslije balkanskih
ratova.
Istorijom, kulturom i nacionalnom osobenošću autohtonih
Muslimana Crne Gore nijesu se bavile niti se sada bave naučne, isto­
rijske, kulturne i druge institucije, osim uzgredno, iako se finansiraju
iz državnog budžeta u čijim prihodima participira i ovaj narod.
Zato ne čudi što još uvijek imamo namjerna ili nenamjerna brkanja
pojmovnih značenja vjernika islamske religije koji se nazivaju
muslimanima (piše se malim početnim slovom „m“) i nacionalne
osobenosti i imena Musliman.
Istraživanje, proučavanje i razmatranje istorije autohtonih slo­
venskih Muslimana Crne Gore zahtijeva uvažavanje sve njegove
složenosti i naučne multidiscipliiranosti, jer ona sadrži istorijsku,
etnološku, obrazovnu, pravnu, društvenu, političku, kulturnu i
nacionalnu komponentu. Ono traži svestrano naučno, argumentovano
i na istorijskim i drugim saznanjima zasnovano proučavanje i pisanje
istorije ovog naroda. Ovakav prilaz je nužan i zbog toga što ovaj na­
7
rod izvodi svoje porijeklo od domicilnog hrišćanskog stanovništva
koje je primilo islam za vrijeme Osmanskog carstva. Dakle, ako su
Crnogorci u većini slovenskog porijekla, onda su to i Muslimani,
tako da se odgovor na pitanje ko su Muslimani Crne Gore može dati
tek kada se da jasan odgovor na pitanje ko su Crnogorci.
Iz zajedničkog slovenskog plemena, etničke grupe, izvode
porijeklo mnogi narodi i nacije, jer su se mnoga plemena i etničke
grupe diferencirale u više etničkih grupa koje u istorijskom
evolutivnom procesu prerastaju u narod i kasnije naciju. Istorijski
etno-genetski proces narodnosnog oformljenja Muslimana Crne
Gore bio je veoma dug i specifičan iz više razloga.
Specifičnost istorijskog evolutivnog procesa narodnosnog
oformljenja Muslimana Crne Gore ogleda se u tome što se temelji
na islamskoj religiji, kulturi i civlizaciji koje su u nedostatku
sopstvene teritorije i nacionalne države, preuzimale ulogu primarnog
etničkog činioca. Ovaj narod nije mogao koristiti bitnu komponentu
narodnosnog oformljenja, teritoriju i državu i na tim osnovama
stvaranja države na principu nacija-država, već je koristio samo
islamsku religiju. Zato je islamska religija ovom narodu bila osnovni
činilac opstanka i narodnosnog oformljenja. U tome je specifičnost
muslimanske nacije, jer je jedinstvena pojava u evropskoj istoriji da
jedan narod nastane u svom punom etničkom i nacionalnom biću na
osnovu tzv. religijske inicijacije.
Nepobitno je da su islamska religija, civilizacija i kultura bili
osnovni činioci istorijskog etno-genetskog i kulturnog evolutivnog
procesa samooformljenja narodnosne osobenosti ovog naroda
počev od XV vijeka do današnjih dana. Islam je davao legitimitet
muslimanskom narodu Crne Gore kroz istoriju od vremena kada je
identifikacija ljudi bila dominantna po religijskoj pripadnosti. Prve
nagovještaje ozvaničenja nacionalnog identiteta Muslimana Crne
Gore imamo u Danilovom zakoniku iz 1855. godine, kada su uz
inovjernike dobili status i inoplemenika, prelazne faze ka narodu.
Izuzetno je važno da o slovenskim Muslimanima zapadnog
Balkana svoj sud da istorijska nauka, kako je urađeno i za druge
narode. Zbog nemanja svoje istoriografije Muslimani Crne Gore su
izloženi tihoj asimilaciji od nastanka do današnjih dana. U svojoj
istoriji postojanja prolazili su kroz mnoga iskušenja egzistencijalne,
kulturne i nacionalne ugroženosti, ali su istrajavali i traju i danas.
8
Krajem prošlog i početkom ovog vijeka su izloženi agresivnoj ve­li­
kobošnjačkoj asimilaciji koja spada u najteže iskušenje, negiranje i
egzistencijalnu ugroženost ovog naroda u njegovoj istoriji.
Uviđajući izuzetan značaj i cjelishodnost izučavanje istorije i
kulture za očuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta svih naroda
Crne Gore, Ustavom Crne Gore iz 1992. godine, pripadnicima
nacionalnih i etničkih grupa jemči se pravo i time uspostavlja
obaveza da „Nastavni program prosvjetnih ustanova obuhvata i
istoriju i kulturu nacionalnih i etničkih grupa“. Za 15. godina važenja
ovog Ustava nije ostvareno zajamčeno pravo pripadnika nacionalnih
i etničkih grupa. Ustavom Crne Gore iz 2007. godine, u odjeljku
5. Posebna – manjinska prava, ponovo se jemči pravo pripadnika
manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica
„da nastavni programi obuhvataju i istoriju i kulturu pripadnika
manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica“.
Zahvaljujući Matici muslimanskoj - samostalnom udruženju
u oblasti kulture, istraživanja i razvoja u društvenim naukama
muslimanskog naroda Crne Gore, te Fondu za ostvarivanje i zaštitu
manjinskih prava, koji je odobrio sredstva za realizaciju projekata:
„Istorija muslimanskog naroda Crne Gore do 1918“ i „Istorija
muslimanskog naroda1918 – 2007.“ i istoričaru Dr Zvezdanu Fo­
liću, koji se prihvatio ovog posla, Muslimani Crne Gore dobiće
svoju prvu istoriju, nakon skoro 600. godina postojanja. Ovo djelo
uz djelo dr Ejupa Mušovića „Muslimani Crne Gore“ i izdanja Matice
muslimanske prezentira najnovija naučna saznanja o Muslimanima
Crne Gore.
Očekuje se da će „Istorija Muslimana Crne Gore“ pobuditi
inte­resovanje kod čitalaca i opravdati očekivanja stručne i laičke
javnosti na čije insistiranje je Matica muslimanska Crne Gore ušla u
realizaciju ovog projekta.
Dr Avdul Kurpejović
9
10
GLAVA I
USPOSTAVLJANJE OSMANSKE VLASTI
I ADMINISTRATIVNO-TERITORIJALNA
PODJELA CRNE GORE
Osmanlijsko osvajanje Crne Gore
Osmansko carstvo se javlja na crnogorskom prostoru krajem
XIV vijeka i od tada će davati pečat ne samo njegovom razvoju nego
i razvoju Balkanskog poluostrva za više od četiri stotine godina.
Osmansko carstvo je iz temelja modifikovalo sliku Balkana. Skoro
da nema aspekta života u kojem te promjene nijesu uočljive.
Teritorijalna ekspanzija ovog moćnog Carstva koje se protezalo
na tri kontinenta (Azija, Afrika i Evropa) iziskuje objašnjenje stubova
na kojima je počivalo. Njegov glavni stub bio je islam, najmlađa
monoteistička religija. Kolijevka islama je Arabija. Svoju pobjedu
nad politeizmom razjedinjenih arapskih plemena islam je odnio
u VII vijeku. Tačnije, 16. jula 622. godine izvršena je Hidžra, tj.
preseljenje Muhameda iz Meka u Medinu. Ovaj događaj označava
trijumf islama. To je najvažniji datum u islamskom svijetu. Za
sljedbenike islama od tada počinje nova era u računanju vremena.1
Osnivač islama je Muhamed ibn Abdulah iz plemena Korejši
iz Meke. On je označen kao posljednji pejgamber, odnosno božji
Oksfordska istorija islama, priredio Džon L. Espozito, Beograd
2002, 20-21. Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 292-293.
1
11
poslanik. Ogromna većina istoričara, teologa, filozofa itd. nije
zapazila da je i za Muhameda, kao i za ostale osnivače velikih religija
(Mojsija, Budu, Konfučija i Isusa), etički i politički aspekt njihovog
učenja bio primarniji od religijsko-dogmatskog. Religija je bila
sadržaj u koji je njihovo socijalno učenje moralo da bude uvijeno
da bi mu se preko respekta prema natprirodnom biću i sankciji koju
niko ne može izbjeći (“kazna božja”) osigurala praktična primjena
i pridržavanje propisanog moralnog kodeksa. Jednom riječju, i
Muhamed je težio da reformiše, unaprijedi, i to ne toliko religiju
koliko način života i ponašanja ljudi.2 Stoga islam ne predstavlja
samo prihvatanje islama kao religije već i usvajanje brojnih običaja
i drugih specifičnosti koji su imanentni ovoj religiji i koji ne moraju
biti samo duhovnog karaktera.3
Muhamed je etablirao osnovne vjerske i etičko-političke
postulate i propise nove religije, sadržane u svetoj knjizi – Kuranu,
koja se imputira samom Poslaniku, ali je konačna redakcija obavljena
tek za vrijeme njegovog trećeg nasljednika Osmana (650-655). Za
svega deset godina, od Hidžre do svoje smrti (632), Muhamedu je
pošlo za rukom ne samo da inicira jedan program vjersko-političkih
reformi, već i da na podlozi svog vjerskog učenja oblikuje široku
političku zajednicu sljedbenika islama. Ne postoji ni jedan drugi
primjer u istoriji u kojem je spoj relgije i politike za tako kratko
vrijeme doveo do takve integracije i ekspanzije.4 Otuda je u pravu
Bernard Luis koji piše da je samo religija mogla spojiti Arape u
jedinstvenu državu, jer im je svaka ideja o političkoj vlasti bila tuđa.5
Sama riječ islam (ar. islam, salam) prvobitno je nastala od riječi
koja je značila mir. Ova religija je uvela princip potpune jednakosti
ljudi bez obzira na rasu. Muhamedov život poslužio je kao najsnažnija
paradigma. Jedna od njegovih žena bila je crnkinja, a svoju kćerku
udao je za jednog crnca.6 Proširivanje kruga vjernika duguje se od
Vojislav Stanovčić, Političke ideje i religija, knj. 1, Beograd
2003, 202-203.
3
Avdul Kurpejović, Kulturni identitet muslimanskog naroda Crne
Gore, zbornik radova Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj
Gori, Podgorica 2001, 8-9.
4
Vojislav Stanovčić, n. dj, 242-243.
5
Isto, 352.
6
Isto, 247.
2
12
najranijih vremena pa do naših dana, jednostavnosti, privlačnosti
i praktičnosti islama. Dovoljno je izjaviti potpuno iskreno, i ako
je moguće u prisustvu bar jednog vjernika: „Svjedočim da nema
drugog boga osim Alaha i da je Muhamed njegov poslanik!“, da bi
čovjek primio islam.7
Kuranska uputstva označavala su fundamentalne društvene
odno­se. Ona propisuju da u pitanjima religije nema mjesta za pri­
mjenu sile i da svakome pripada njegova religija. Kuran izričito
ne dopušta nasilno preobraćanje pripadnika drugih religija. Takav
odnos tretira se kao prvo formulisano pravilo vjerske tolerancije i
slobode savjesti.8
Osvajački pohodi, karakteristični za mnoge narode i sva
istorijska razdoblja, pridavala su vjerskim momentima sekundaran
značaj. Muhamed je 628. godine dopustio poraženim stanovnicima
iz jevrejskog grada Hajbera da ostanu na svojoj zemlji uz plaćanje
poreza.9 Dolazak islama na vizantijske teritorije u VII vijeku
obradovao je hrišćansko stanovništvo koje se, tako, oslobodilo
od ugnjetavanja.10 Za vrijeme omajadskog i abasidskog halifata
privrženici islama su više od dva vijeka bili manjina u zemljama
kojima su vladali. Hrišćansko stanovništvo u bliskoistočnim
oblastima primilo je islam tek poslije 850. godine. Slobodnim
izborom, a ne pod prinudom. U Andaluziji (Španija) živjelo je do
druge polovine X vijeka, više hrišćana nego islamske populacije,
iako je emirat u Kordobi uspostavljen još 756. godine.11
Španija je u doba vladavine Abdurahmana III (912961) simbolizovala primjer usklađenosti islamske i hrišćanske
civilizacije.12 Doba trpeljivosti znalo se izopačiti u uzajamno
omalovažavanje i surove obračune. Veliki gnjev na Zapadu izazvale
su vijesti o diskriminaciji hrišćana u Jerusalimu. Podgrijane emocije
zbližile su vizantijskog cara Alekseja I i rimokatoličkog poglavara
Enciklopedija živih religija..., 291.
Oksfordska istorija islama..., 318-319. Ferid Orahovac, Uloga islama u formiranju kulturnog identiteta Muslimana Crne Gore, Osvit, br. 2,
Pogorica 2010, 71-72.
9
Enciklopedija živih religija..., 293.
10
Oksfordska istorija islama..., 323.
11
Isto, 329-330.
12
Isto, 331-332.
7
8
13
Urbana II. Papa je 1095. pozvao na kstaški pohod, koji je otpočeo
sljedeće godine. Krstaši su 1099. osvojili Jerusalim. Pobjeda je
ispraćena pokoljem pripadnika islama i judaizma. Ovaj događaj,
kako navodi naučnica Džejn Smit, označava početak vjekovnog
neprijateljstva između Zapada i Istoka.13 To je ranije bila rijetkost.
Prvi susreti Južnih Slovena sa islamom desili su se u IX i X
vijeku. Islamom je u X vijeku bilo zahvaćeno Podunavlje i Dobrudža.
Tu je djelovao islamski misionar Sari Saltuk, a odatle se islam širio
prema zapadu: Srem, Slavonija, Mačva i istočna Bosna. Najviše
sljedbenika imao je u Slavonskoj Požegi, koja je bila islamski centar.
Tomas Arnold je o daljem nadiranju islama pisao sljedeće: „Prvi
ulazak islama u istočnu Evropu bio je preko jednog muslimanskog
pravnika, koji je zarobljen, moguće u jednom od ratova između
vizantijske imperije i njenih muslimanskih susjeda. Bio je odveden
u zemlju Pečenega (između Dunava i Dona) početkom XI vijeka.
Mnogima među njima je izložio, prethodno, islamsko učenje i oni
su se iskreno obratili u vjeri i tako se islam počeo širiti među ovim
narodom. Prije kraja XI stoljeća sav narod je ispovijedao islam i među
njima je bilo ljudi koji su izučavali islamsku teologiju i pravo...“14
Ovaj navod rječitije od svega govori o prijemčivosti i blagotvornosti
islama, kao i umijeću i podvižništvu njegovih misionara.
Privrženici islama su, doduše na kratko, stizali među Južne
Slovene i preko jadranskog primorja. Prodirući iz sicilijanskog
emirata Arabljani su 841. godine zauzeli grad Bari na Jadranu. Te
godine dospjeli su na tle današnje Crne Gore. Tada su napali i razorili
gradove Budvu, Risan i Kotor. Arabljani su nastavili sa svojim
napadima, pa su 866/867. godine držali Dubrovnik u opsadi petnaest
mjeseci. Opsadu su napustili tek kada su saznali da je vizantijski car
poslao Dubrovčanima pomoć od sto brodova.15
U južnoslovenskim zemljama postoje određeni materijalni
spomenici koji pokazuju svojevremeno prisustvo islama na ovim
prostorima, još u predosmansko doba. Istina, radi se o materijalnim
ostacima skromnih razmjera, ali su oni svojevrstan indikator o
Isto, 353-355.
Citirano prema: Ejup Mušović, Prvi kontakti Južnih Slovena sa
islamom, Simpozijum „Seoski dani Sretena Vukosavljevića“, knj. XV, Pri­
jepolje 1993, 148-149.
15
Isto, 150.
13
14
14
prisustvu islama među Slovenima u predtursko doba. No, sasvim
je sigurno da u današnjim Muslimanima Crne Gore ne treba tražiti
njihove potomke. Nesporno je da su preci Muslimana nastali isla­
mizacijom, nakon dolaska Osmanlija.
Osmansko carstvo se u blizini crnogorskog teritorija pojavljuje
krajem XIV vijeka. Bilo je to moćno i dobro organizovano carstvo
koje je kopnenim putevima nezaustavljivo napredovalo prema
zapadu i gradovima pod vlašću Balšića, zetskih gospodara. Do prvih
sukoba između Osmanlija i zetskih gospodara došlo je u vrijeme
vladavine Balše II. U bici kod Berata, 1385. godine, Balša II je po­
ginuo.16 Poslije toga je njegov nasljednik Đurađ Stracimirović uspo­
stavio odnos odanosti prema Osmanlijama.17
Đurađ Stracimirović nije bio uvijek lojalan osmanskim vla­
stima. Uslijedila je njihova odlučna reakcija. Osmanlije su u jesen
1392. uhapsile Đurađa Stracimirovića. Primorale su ga da im preda
gradove Skadar, Sveti Srđ i Drivast. Ove gradove je zetski gospodar
povratio 1395. godine. Nedovoljno jak da ih u potpunosti obezbijedi,
ustupio ih je Mlečanima koji su bili zaduženi za njihovu zaštitu.18
Spoljnopolitički kurs svog prethodnika promijenio je Balša III.
On je nekoliko puta tražio pomoć Osmanlija u borbi protiv Mlečana.
Ta podrška mu je bila neophodna jer su mu Mlečani oduzeli gradove
na primorju Ulcinj, Bar i Budvu. Osmanlije su prihvatile ovaj poziv.
U jesen 1405. godine udružene snage Balšinih i osmanskih vojnika
u više navrata su napadale mletačke teritorije oko Skadra, Drivasta i
Ulcinja. Borba protiv Mlečana iziskivala je još intenzivniju saradnju.
Balša III je i 1406. godine vapio za pomoć od strane Osmanlija. Tada
se zetski gospodar ulogorio između Bara i Ulcinja i sa oko 2.000
konjanika, među kojima je bilo i osmanskih, napadao na mletačka
sela. Ovo savezništvo se manifestovalo i naredne godine. Osmanlije
su 1407. godine poslale pomoć Balši III prilikom njegovog napada
na Bar.19 Sukobi Balše III sa Mlečanima gotovo da nijesu usahnuli
Božidar Šekularac, Crna Gora u doba Balšića, Cetinje 2011, 178179. Istorija Crne Gore, knjiga II, Titograd 1970, 47-48.
17
Adnan Pepić, Osmanska vlast na Crnogorskom primorju, zb. ra­
dova „Hrvatsko-crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne baštine
Crnogorskog primorja“, Zagreb 2009, 316.
18
Istorija Crne Gore, knjiga II..., 68-69.
16
19
Adnan Pepić, n. dj, 316-317.
15
do njegove smrti 1421. godine. Na drugoj strani, njegov odnos sa
Os­manlijama bio je dobrosusjedski.
Osmanlije su prodirale na područja današnje Crne Gore i iz
drugih pravaca. Njihovi odredi su 1396. godine prodrli iz pravca
Skoplja, preko Zvečana i Jelača, u srednje Polimlje i Potarje (limski
Nikšići i Brskovo). Tada su uspostavili svoje punktove u Nikšiću
na Limu i Brskovu na Tari. Nijesu stali samo na tome. Jednu svoju
jedinicu stacionirali su i u Plavu, po svemu sudeći zbog važnosti
saobraćajnice koja je na ovom terenu prolazila od Dubrovnika,
Kotora i Bara, preko Meduna, a potom preko Kosova i Skoplja za
Carigrad. U svom okrilju imali su i carinarnicu na Limu koja se
spominje 1411. godine.20
Osmanlije su poklanjale pažnju razvoju trgovine na ovoj
teritoriji. U tom pravcu su se posebno obraćali Dubrovčanima. Fe­
riz-beg, osmanski zapovjednik u Skoplju i kefalija za grad Zvečan,
garantovao je bezbjednost dubrovačkim trgovcim i pozivao ih da, kao
u ranija vremena, obavljaju svoju djelatnost preko Morače i Lima, u
Brskovo i Srbiju.21 Očito je da su Osmanlije na ovim komunikacijama
imale postojanu vlast i potpunu kontrolu. Raspodjela vlasti sa
srpskom despotovinom nije mogla naškoditi njihovoj vladavini na
pomenutim saobraćajnicama.
Definitivan kraj šezdesetogodišnjeg razdoblja dvojne srpskoturske uprave u dolinama Lima i Tare, nastale poslije kraha Vuka
Brankovića (1396), desio se 1455. godine. Uspostavljanju turske
vlasti prethodili su burni događaji vezani za pohode ratobornog i
energičnog sultana Mehmeda II Osvajača. Mehmed II je nakon
osvajanja Carigrada (1453), glavnog grada nekadašnje moćne Vi­
zantije, u rano proljeće 1455. krenuo s velikom vojskom iz Je­
drena na Srbiju. Već početkom juna 1455. godine osvojio je srp­
sku despotovinu. Vazalna vlast Đurđa Brankovića je prestala da fu­
nkcioniše. Osmanlije su ubrzo zauzele i djelove današnje Crne Gore.
Turska vojska je 21. juna 1455. godine prodrla u dolinu Lima i tom
prilikom zauzela utvrđeni grad Bihor. U tom naletu osvojena je i
Konstantin Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u
srednjem vijeku, Sarajevo 1951, 109-110.
21
Isto, 111.
20
16
Budimlja i pokorena je sva ostala oblast Gornjeg Polimlja.22 Bio je
to početak turskih osvajanja crnogorske teritorije.
Zauzimanjem Gornjeg Polimlja 1455. godine, Osmanlije su
prekinule najkraću vezu između preostalog dijela Despotovine i Zete.
Vrata za njihovo dalje nadiranje bila su širom otvorena. Medunski
vojvoda Miloš je početkom 1456. godine bio prinuđen da preda
Medun Turcima. Turci su i ranije, nadzirući puteve prema Potarju i
Polimlju, bili prisutni u Morači. Tako se, nakom samo pola godine od
zauzimanja Gornjeg Polimlja, i teritorija Kuča, Bratonožića, Pipera
i Vasojevića u Lijevoj Rijeci našla pod trajnom turskom vlašću.23
Nije pouzdano poznata godina u kojoj su Osmanlije osvojile
Podgoricu. O tom događaju postoji više svjedočanstava iz prvih
godina turske vladavine. U jednom se ističe: „sazida car grad Po­
dgoricu u Zeti;“ u drugom se kaže: „hodi car Mehmed u Zetu i sazida
Podgoricu grad“, dok se u trećem govori: „sazida Hasan-paša grad
Podgoricu u Zeti“.24 Ova dešavanja zbila su se oko 1475. godine i
odnose se na podizanje grada-tvrđave i obnovu mjesta. Iz zapisa u
kome se pominje Hasan-paša, a koji potiču iz 1466. godine, može
se zaključiti da su Turci, ubrzo poslije zauzimanja Meduna 1456.
godine zaposjeli i Podgoricu, koju je vojvoda Miloš predao novom
osvajaču. Po svoj prilici, prilikom osvajanja Podgorice stradala je
njena tvrđava i okolno naselje. Zato ih je trebalo obnoviti, a tvrđavu
još i dograđivati. Te poslove započeo je Hasan-paša, a nastavio sultan
Mehmed II 1477. godine, koji je vrlo vjerovatno još više utvrdio
i proširio Podgoricu. Ove zahvate diktirali su vojno-strategijski
razlozi. Utvrđivanjem i proširivanjem Podgorice, Turci su željeli da
im ovaj grad posluži kao baza za vojničke garnizone i dalje vojne
pripreme protiv Zete i mletačkih posjeda u Albaniji.25
Kao mjehuri u vodi širilo se i dalje osmanlijsko osvajanje Crne
Gore. Turske jedinice su iz pravca klanca Duga ušle u Nikšićko polje
1465. godine. Bez većih problema uspjele su ovladati njegovim
čitavim prostorom. Teritorija srednjovjekovnog Onogošta (Nikšića)
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena do 1860, Beograd 1986, 94.
Isto, 95.
24
Ljubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i ljetopisi, Beograd
1903, 125, 251.
25
Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od
najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 184.
22
23
17
pala je pod osmansku vlast 1465. godine. Plemena Banjani i Ri­
đani zauzeti su 1466. godine. Turskom vojskom koja je pokorila
Onogošt komandovao je bosanski sandžak-beg Isa-beg Ishaković
s vojvodama Ismailom i Ahmedom. Zanimljivo je da je vojvoda
Ahmed Hercegović bio treći po redu sin hercega Stjepana Vukčića
Kosače i da je u međuvremenu primio islam. Stoga mu je sultan
Mehmed II poručio: „Koliko osvojiš zemlje od vilajeta tvoga oca,
neka bude tvoje“.26
Kosače su bezuspješno pokušavale da u svom posjedu zadrže
Pljevlja. Protivnik je bio mnogo jači, pa su Turci zauzeli ovo mjesto
u ljeto 1465. godine i dali mu ime Taslidža – kameno mjesto. I ovim
vojnim pohodom rukovodio je Isa-beg. Sposobni turski starješina
zaposjeo je Pljevlja već u prvom naletu koji je te godine preduzeo na
Hercegovinu. Odbrani prostrane oblasti između Tare i Lima nijesu
pomogle ni jake vojne posade. One su bile smještene u nekoliko
tvrđava: Soko, Kukanj, Tođevac, Samobor i Mileševac. Branioci,
pak, nijesu bili jedinstveni u pružanju otpora. Knez Radoje je predao
Soko bez borbe, a Turci su znali da cijene ovaj postupak. Knez je
kao nagradu dobio posjed, postavši turski timarnik. Kukanj, jedna
od rezidencija hercega Stefana, razrušen je nakon žestokog otpora.
Ostale tvrđave su se predale poslije kraće ili duže opsade.27
Nastojeći da maksimalno prošire sferu svog uticaja, Osmanlije
su otpočele i sa osvajanjem gradova na Crnogorskom primorju.
Najprije je 1481. godine osvojen grad Risan, a Herceg Novi godinu
dana kasnije, 1482. godine. Njihovo zauzimanje bilo je uveliko
određeno geografskim smještajem i geopolitičkim položajem.
Tačnije, u ovim gradovima su se okončavale značajne kopnene
saobraćajnice, preko njih su išli putevi na more i veze s drugim
primorskim i prekomorskim mjestima i zemljama.28
Gospodar slobodne teritorije podlovćenske Crne Gore, Ivan
Crnojević, još jače je uvidio moć i snagu sultana Mehmeda II kada
su 1477. godine njegove trupe ponovo preduzele napad na sjevernu
Albaniju. Ovaj pohod je zahvatio i teritoriju države Crnojevića.
Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, Muslimansko/bošnjačko
stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477-2003, 40.
27
Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijeku, u: Istorija Pljevalja,
Pljevlja 2009, 133.
28
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću, u: Istorija Crne Gore,
knjiga treća, Beograd 1975, 511.
26
18
Turski odredi su nanijeli ogromne gubitke crnogorskim snagama
koje su im se suprotstavljale. Mehmed II se nije zaustavljao, pa je
krajem ljeta 1478. godine naredio svojoj vojsci napad na Žabljak.
Ovim poduhvatom je želio da obezbijedi Skadar sa crnogorske
strane. Napad turske vojske je bio brzo završen. Posada Žabljaka je
bez velike borbe predala grad Turcima. Položaj Ivana Crnojevića još
više je pogoršan 1479. godine, kada je Mletačka republika postigla
sporazum s Turcima o predaji Skadra. Sve jači turski pritisak natjerao
je Ivana Crnojevića da napusti Crnu Goru i skloni se na teritoriju
Mletačke republike.29
Ivan Crnojević se vratio iz izgnanstva tek poslije smrti su­
lta­na Mehmeda II (1481). Crnogorski vladar je uspio da protjera
malobrojnu tursku vojsku iz svoje zemlje, ali je ipak morao prihvatiti
vazalni položaj prema sultanu. Takav položaj omogućio mu je
izvjesnu političku korist. Istina, Porti je isplaćivao godišnji harač
od 700 dukata, a Porta mu je zauzvrat ostavila potpunu unutrašnju
autonomiju. Da bi stekao što veće povjerenje kod osmanskih vlasti,
Ivan je 1485. godine poslao svog najmlađeg sina sultanu. Najmlađi
Crnojević, Staniša, bio je očaran zamamnošću islama. Ubrzo je
prihvatio islam i uzeo ime Skenderbeg, u spomen na ujaka njegovog
oca – Đerđa Kastriota Skenderbega.30
Poslije smrti Ivana Crnojevića (1490), novi crnogorski gospodar
postao je Đurađ Crnojević. Turska je Đurađu Crnojeviću dala ista
prava kao i njegovom prethodniku, jer je bila zadovoljna njegovim
lojalnim držanjem. Do preokreta u političkim razmišljanjima crno­
gorskog gospodara došlo je 1496. godine. Tada je Đurađ Crnojević
saznao za plan francuskog kralja Karla VIII o podizanju ustanka u
Albaniji kojim bi bila svrgnuta osmanlijska vlast. Đurađ je pružio
podršku ovoj politički i vojno preambicioznoj projekciji. Na Porti
su vrlo brzo saznali za ovaj plan i stoga su naredili Đurđu da dođe u
Carigrad ili da napusti Crnu Goru. Đurađ se opredijelio za izgnanstvo.
Time je Crna Gora 1496. godine izgubila status vazalne zemlje. Ona
je kao zasebna oblast stavljena pod nadzor skadarskog sandžakbega.31 Ovim je otpočeo period osmanske vlasti u podlovćenskoj
Crnoj Gori.
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore, od
najstarijih vremena do 2003, Podgorica 2006, 39-40.
30
Isto, 40.
31
Isto, 41.
29
19
Posljednju etapu u osvajanju djelova crnogorske teritorije
označava pad Ulcinja i Bara u turske ruke. Krajem jula 1571. godine,
izdajom mletačke vojske pao je grad Ulcinj koji se nalazi 25 km
južno od Bara. Sličan scenario dogodio se i prilikom zauzimanja
Bara. Turska kopnena vojska je 31. jula 1571. godine pod vrhovnim
zapovjedništvom generala Ahmet-baše i ratna mornarica pod
admiralom Pertat-bašom stigla do barske morske obale. Grad i
tvrđava bili su dobro snabdjeveni municijom, životnim namirnicama
i mletačkom posadom, ali mletački zapovjednici nijesu, iz golog
straha, željeli da stupe u okršaj s turskom vojskom.32
Ivan Vidačoni, vrhovni kapetan Bara, poslao je tajno dva
izaslanika turskom admiralu Pertat-baši s porukom da je spreman
da Bar sa svim stanovništvom prepusti Osmanlijama, ako mu oni
omoguće da mletačka vojska s visokim predstavnicima izađe slo­
bodno iz grada. Turski vojni komandanti su prihvatili ovu po­nudu.
Početkom avgusta 1571. godine mletačka vojska je izašla iz Bara, a
istovremeno su turske jedinice nesmetano ušle u ovaj grad. Zanimljivo
je da su oba izaslanika koje su Mlečani poslali na pregovore prešla
u islam, a s njima i mnoge barske porodice. Glavni razlog za ovu
odluku sastojao se u animozitetu prema mletačkoj aristokratiji koja
je do tada upravljala gradom.33
Zauzimanjem Ulcinja i Bara završen je proces osma­nlijskog
osvajanja crnogorskog prostora. Van njihovog domašaja ostali su
samo Paštrovići, Budva, Kotor i Perast, koji su bili pod mle­tačkom
upravom.
Prvi popisi stanovništva
Da bi se tačno utvrdili prihodi, osmanska država je redovno
vrši­la popise zemalja u deftere. Defteri nam, pored toga, pružaju vrlo
dragocjenu građu za proučavanje političkih, društvenih, privrednih
i etničkih kretanja i drugih društvenih pojava na popisanim
područjima. Vrijedi istaći da su postojala dva različita deftera. Mu­
rsal defter – obični i detaljni popis naselja, poreskih obveznika i
poreza koji su davali spahijama i Idžmal (mudžmel) defter – su­ma­rni
defter u kojem su dati popisi vojničkih lena i ostalih lena i njihovih
Frano Kesterčanek, Pad grada Bara u turske ruke 1571. godine,
Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1960, 566.
33
Isto, 567.
32
20
posrednika. U idžmal defteru nalaze se i popisi naselja koja su im
pripadala sa sumarnim popisom domaćinstava i poreza.34
Popisom oblasti Brankovića i većeg dijela Raške, koji je
oko­nčan maja 1455. godine, nijesu obuhvaćeni Bihor, Budimlja
i Plavska župa. Srednje Polimlje i Potarje upisani su kao vilajet,
odno­sno nahija Limski Nikšići, u sastavu posjeda Krajišta Isa-bega
Isakovića. Pored srednjeg Polimlja, ovaj popis je zahvatio i jedan
broj naselja u ondašnjem Trgovištu, koja su danas u sastavu opštine
Rožaje. U nahiji Nikšić popisana su 103 domaćinstva, pet udovičkih
i sedam kuća neoženjenih muškaraca. Deset sela iz okoline Rožaja
upisano je u Krajište Isa-bega Isakovića.35
Sljedeći popis osmanskih vlasti koji je zahvatio dio teritorije
Crne Gore završen je 1468. godine. Inicirao ga je sultan Mehmed II
Osvajač u namjeri da isprati praktične potrebe svoje administracije.
Popisom je obuhvaćena Hercegova zemlja (vilajet) i tretirao je sve
poreske obveznike da bi se naznačili posjedi pod osmanskom vlašću,
prihodi sa posjeda, te njihova raspodjela i status.36
Ovim popisom zahvaćeni su Nikšići na Limu, zatim nahija
Kukanj, hasovi, timari i čifluci na tom području, kao i nahija
Onogošt. Popis je pokazao da u hercegovačkom vilajetu nije bilo
muslimanskih porodica. Hrišćani su bili skoro jedini žitelji na ovom
području. Nakon osvajanja Onogošta, Osmanlije se u njemu nijesu
stalno nastanile. Proces islamizacije još nije bio započet, a malobrojni
Muslimani se nijesu dugo zadržali. Ovom stanju je doprinijela i
poslovna neafirmisanost Muslimana. 37
I u Pljevljima je, prema popisu iz 1468, stanovništvo bilo
sastavljeno od hrišćana. Pljevlja su imala svega 72 domaćinstva i 23
neoženjena odrasla muškarca. Mali broj kuća i nedostatak vojnog
utvrđenja nijesu uticali da Pljevlja ne dobiju status trga. Pljevlja su
Behija Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva (1463-1593), u: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja
Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 100-101.
35
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica
2003, 31. Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979,
66-67. Miomir Dašić, Društveno-političke prilike na teritoriji današnje
sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja XVII vijeka, Isto­
rijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1986, 5-6.
36 Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. dj, 54.
37
Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997, 35.
34
21
bila prepoznatljiva po dinamičnom privrednom životu, a naročito po
intenzivnim trgovačkim vezama sa Dubrovnikom i Primorjem.38
Sljedeći popis „zemlje Hercegove“ načinjen je 1477. godi­
ne. U međuvremenu, 16. januara 1470. godine, osnovan je Herce­
govački sandžak, sa sjedištem u Foči (sve do 1576. godine), čija je
teritorija podijeljena na tri manja kadiluka. Novinu u ovom defteru
predstavlja upisivanje vlaha nahija Gračanice (koja se naziva i
Nikšićem) i Onogošta. Za njih je bio propisan poseban zakon na
početku deftera. Vlasi su bili obavezni da plaćaju simboličan porez
u novcu, stoci (ovnovima), te da daju po jednog konjanika na svakih
deset kuća, prilikom turskih vojnih pohoda. Od ostalih nameta bili
su oslobođeni.39
Defterom iz 1477. godine popisane su 12 nahija u Crnoj Gori,
sa 72 džemata i 2.394 domaćinstva. Najbrojnije su bile: Komarnica,
sa 641 i Piva sa 587, a najmanje nahija Gračanica sa 21 i Rovca sa 51
domaćinstvom. Manastir Morača imao je šest članova (jedan iguman,
jedan pop i četiri sina).40 U Pljevljima je bilo 101 domaćinstvo i
12 neoženjenih muškaraca. Svi popisani stanovnici Pljevalja bili su
hrišćani.41
Prvi popis stanovništva i njegovog imovnog stanja u Ska­
darskom sandžakatu, osmanska vlast je obavila 1485. godine. Ovaj
sandžakat je posjedovao četiri kaze (okruga): Skadarsku, Pod­
goričku, Pećku i Bihorsku. Podgorička kaza je apsorbovala osam
nahija: Podgoricu, Žabljak, Kuče, Bjelopavliće, Pipere, Hotske
planine, zemlje Peter Špana (Pulat, Šalju, Nikaj i Martinaj) i od
1497. godine i pleme Klimenti. Bihorsku kazu su sačinjavali: Plav,
Ko­mnin (okolina Budimlja – Berane), Komorani (okolina Bijelog
Polja) i Zla rijeka (Zlorečica). Zla rijeka nije imala samostalan status
i bila je tijesno vezana za Plavski vilajet.42
Toma Popović, n. dj, 135.
Ahmed Aličić, Poimenički popis sandžaka vilajeta Hercegovina,
Sarajevo 1985, 26.
40
Mustafa Memić, n. dj, 31. Branislav Đurđev i Lamija Hadži­o­
smanović, Podaci o Drobnjacima u defteru za hercegovački sandžak iz
1477. godine, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1972, 151-159. Mari­
ca Malović-Đukić, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici u XV vijeku,
Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, Pljevlja 2003, 50-52.
41
Toma Popović, n. dj, 135.
42
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 74-75.
38
39
22
Plav
Komnin
(Budimlje)
Kuči
Miješano
Albanci
Sloveni
% učešće
Slovena
Narodnosna struktura
Relativan odnos
prema prvom
Naziv nahije
Ukupno
domaćinstava
Izvršeni popis je pokazao da je Plavski vilajet sa 15 sela i 1.157
domaćinstava bio najnaseljeniji kraj na cijelom prostoru Limske
doline, ali i na teritoriji današnje Crne Gore. Ovaj vilajet je sa 94%
slovenskog stanovništva predstavljao etnički čistu cjelinu. Veoma
malo je bilo učešća žitelja albanske narodnosti u ukupnom broju
stanovništva, svega 1,2%. Za 4,8% stanovnika ne može se pouzdano
utvrditi kojoj su narodnosti pripadali.43
O broju stanovnika i njihovoj etničkoj strukturi u dijelu Ska­
darskog sandžaka dragocjene podatke nam pruža sljedeća tabela:44
1.157
100,0
1.88
13
56
94,0
873
75,5
853
1
19
97,7
269
23,2
90
116
63
33,5
243
21,0
167
18
58
68,7
283
24,5
249
1
33
88,0
Piperi
Zla Rijeka
(Zlorečica)
Komorani
(Bijelo Polje)
Bjelopavlići
176
15,2
169
-
7
96.0
160
13,7
141
2
17
88,7
Kelmendi
183
15,8
47
117
19
25,7
Hoti
129
11,2
40
69
20
31,0
2.844
337
292
81,9
Ukupno:
3.473
Iz priložene tabele je vidljivo da je slovensko stanovništvo
bilo dominantno u većini nahija Skadarskog sandžaka. Izuzetak su
predstavljale nahije Kuči, Kelmendi i Hoti, u kojima je živio veći
broj Albanaca od Slovena.
43
44
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 39-40.
Isto, 41.
23
Prema turskim defterima sa kraja XV i početka XVI vijeka,
u današnjim granicama Crne Gore bilo je 28 nahija sa 12.556
domaćinstava. Prosječno je svaka nahija imala 448 domaćinstava.
U poređenju s plavskom nahijom, u kojoj je obitavalo 1.157 do­
maćinstava, to je bilo manje za 709 domaćinstava. Ova nahija je
po broju domaćinstava bila veća od nahije Kukanj sa Taslidžom
(Pljevljima) za 20%, a u odnosu na nahiju Onogošt (Nikšić) čak
za 80%, ili za 465 domaćinstava. Još drastičnije se taj srazmjer po­
kazuje na primjeru Podgorice, od koje je plavska nahija bila veća
za oko sedam puta.45 Kolika je bila brojnost domova u plavskoj
nahiji najbolje ilustrije činjenica da je ona imala više domaćinstava
nego što ih je bilo ukupno u kučkoj, piperskoj, bjelopavlićkoj,
zlorječičkoj (okolina Andrijevice), komaranskoj (bjelopoljskoj) i
podgoričkoj nahiji. Budimljanska nahija (današnje Berane) bila je
solidno naseljena, ali je i ona zaostajala za plavskom nahijom za 203
domaćinstva ili za 19,4%. Ova nadmoć plavske nahije odrazila se i
na njenu ekonomsku moć. Ona je davala više poreza od svih nahija
podlovćenske Crne Gore.46
Crnogorski sandžak, pod upravom Skender-bega Crnojevića,
prvi put je popisan 1521-1523. godine. Podaci iz ovog popisa ukazuju
da je crnogorski sandžak imao osam nahija, 231 selo i zaseok sa 3.381
domaćinstvom.47 Novi popis ove teritorije obavljen je 1570. godine,
a ona se tada nalazila u sastavu Dukađinskog sandžaka. Protok
vremena nije uzrokovao povećanje broja domaćinstava. Nasuprot
tome, njihov broj je umanjen i iznosio je 3.228 domaćinstava.48
Postojalo je više razloga za ovakvo stanje. Nepovoljni uslovi života u
krševitim predjelima uticali su na dio stanovništva da nasele plodnije
krajeve, prvenstveno Bjelopavliće i okolinu Podgorice. Osim toga,
žitelji ovog kraja bili su mnogo mobilniji, jer su dobijanjem statusa
filurdžija mogli slobodno da se kreću i naseljavaju.49
Isto, 42. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beo­
grad 2000, 46-47.
46
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 42.
47
Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Dva deftera Crne
Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića (iz 1521. i 1523), Glasnik Ze­
maljskog muzeja, sv. II, Sarajevo 1973, 94-95.
48
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani)..., 32.
49
Isto.
45
24
Bihor je, pored Budimlje, sve do početka XVII vijeka bio
glavno gradsko naselje u Gornjem Polimlju. U drugoj polovini
XV vijeka, Bihor je bio i sjedište kadiluka. Po turskim popisima
napravljenim u periodu 1487-1491, broj kuća u nahiji Bihor se kretao
od 1.643 do 1.432, a udovičkih od 108 do 116. Popisom obveznika
džizije (glavarine) u 1489/1490. godini registrovane su 1.432 odrasle
osobe, dakako pripadnici hrišćanske religije.50 Bihor je u popisu iz
1571. godine bio u sastavu prizrenskog sandžaka. U njemu je bilo
1.682 domaćinstva, od čega 274 momačkih i 12 udovičkih. Premda
je Bihor imao vojnu posadu i druge predstavnike osmanske vlasti,
etnička karta ove oblasti se nije mijenjala sve do kraja XVII vijeka.
Najupečatljiviji dokaz su turski popisi stanovništva iz kojih je vidljivo
da je ova oblast gotovo u cjelini bila naseljena samo hrišćanima.51
U defteru za skadarski sandžak iz 1582. godine zapažamo veliko
povećanje stanovništva u Podgorici i njenoj okolini. To povećanje
u devet nahija iznosilo je 3.800 domaćinstava. Najznačajnije se
manifestovalo u samoj Podgorici u kojoj je 1485. godine bilo 75
domaćinstava, a 1582. godine čak 1.328 domova. U Zeti se broj
domaćinstava popeo sa 128 na 433, u Piperima sa 226 na 499, u
Mrkojevićima sa 160 na 402, u Krajini sa 156 na 623, u Šestanima
sa 117 na 208, dok je Zabojana imala 731 domaćinstvo i Žabljak 436
domova.52
Nesporno je da je broj stanovnika Crne Gore u okviru Osma­
nskog carstva za nešto manje od jednog vijeka bio značajno uvećan.
Krajem XV i početkom XVI vijeka Crna Gora je imala 11.302
domaćinstva, da bi 1582. godine taj broj bio uvećan na 19.094
domaćinstva.53 I to bez Bara i Ulcinja koji su 1571. godine pripali
skadarskom sandžaku. Broj njihovih stanovnika poznat nam je tek
od sredine XVII vijeka. U Baru je tada bilo 17 sela sa 750 kuća, a u
Ulcinju 15 sela sa oko 1.000 kuća.54
Miomir Dašić, n. dj, 102-103. Hamid Hadžibegić, Glavarina u
osmanskoj državi, Sarajevo 1966, 54.
51
Miomir Dašić, n. dj, 103. Tatjana Katić, Opširan popis prizrenskog sandžaka iz 1571. godine, Beograd 2010, 433-464, 479-507.
52
Mustafa Memić, n. dj, 33. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka
XIX vijeka..., 46-47.
53
Mustafa Memić, n. dj, 33.
54
Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do
XIX vijeka, Beograd 1950, 289.
50
25
Turski defteri nam uvjerljivo govore da je u Crnoj Gori do kraja
XVI vijeka bilo dominantno slovensko (hrišćansko) stanovništvo,
domicilnog porijekla. Snošljivi uslovi života omogućili su čak
i njegovo značajno uvećanje. Tome je, svakako, doprinijela i
tolerantnost osmanskih vlasti. U defterima je uočljiva i pojava prvih
Muslimana (konvertita), ali njihov broj nije bio velik, izuzimajući
nekoliko crnogorskih sredina. Stoga proces islamizacije nije bio
nametan od strane osmanske vlasti, nego se i u kasnijem periodu
gotovo u potpunosti odvijao na dobrovoljnoj osnovi. O tome ćemo
podrobnije govoriti u posebnoj tematskoj cjelini.
Administrativno-teritorijalna podjela
Od prvih dana egzistiranja Osmanskog carstva sultani su
konstantno postavljali i povjeravali upravu nad izvjesnom oblašću
dvojici predstavnika vlasti. U prvom redu, misli se na bega, koji je bio
u sastavu vojničke klase i oličavao je sultanovu izvršnu vlast, i kadiju,
koji je pripadao ulemi i u ime sultana personifikovao pravosuđe.
Njihova vlast bila je u najtješnjoj vezi. Da bi izvršio neku kaznu, beg
je morao da dobije odobrenje od kadije, a na drugoj strani, kadija
nije mogao samostalno otjelotvoriti nijedno svoje sudsko rješenje.
Jedino je prilikom donošenja odluka iz vjerskog domena (šerijat),
kadija djelovao nezavisno od bega. Osmanlije su bile na stanovištu
da je ovakva raspodjela vlasti u provincijskoj upravi veoma važna za
efikasan rad administracije.55
Najveće upravne jedinice u Osmanskom carstvu bili su ejaleti
ili pašaluci na čijem čelu je bio beglerbeg, koje je imenovao carski
divan, na prijedlog velikog vezira. Pored visokog položaja, beglerbeg
je dobivao has, koji je donosio prihod od 600.000 do 1.200.000 akči.
Beglerbegovi su najviše pažnje poklanjali vojnim poslovima. Imali
su, takođe, široke kompetencije i u spahijsko-timarskoj organizaciji.
U svom opsegu rada posjedovali su i pravo da dodjeljuju timare sa
visokim iznosima.56
Niže teritorijalno-upravne jedinice u osmanskoj državi bili su
sandžaci. Nakon zauzimanja jedne teritorije Osmanlije su je pripajale
Halil Inaldžik, Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600, Beo­
grad 1974, 147.
56
Behija Zlatar, Bosna i Hercegovina u okvirima Osmanskog carstva..., 100.
55
26
nekoj od najbližih upravnih jedinica, odnosno sandžaku. Ukoliko bi
se radilo o većem osvojenom području osnovali bi zaseban sandžak.
Tada bi postavili sandžakbega i ostale službenike kao organe vlasti.
Sandžakbeg je bio najznačajnija ličnost s najviše ovlašćenja u
jednom sandžaku. On je u novoosvojena područja upućivao svog
povjerenika i dodjeljivao mu vlast na tom prostoru. Osnovna obaveza
svakoga upravitelja u Osmanskom carstvu je bila da na pravedan
način sprovodi vlast i stara se o redu i miru na teritoriji koja mu je
data na upravu.57
Sandžaci su bili sastavljeni od kadiluka, kadiluci od nahija,
a nahije od sela i ostalih naseobina, mezri, zemina, čifluka. Nahije
na crnogorskom području su najčešće bile srednjovjekovne župe
koje su zadržale stara, uglavnom slovenska imena. Taj fakat, kao
i brojna domaćinstva, svjedoči da osmanlijski prodori nijesu pro­
uzrokovali veće demografske promjene, mada je moglo biti izvje­
snog potiskivanja starosjedilačkog stanovništva i doseljavanja onog
iz više ugroženih oblasti. Na čelu nahija su se nalazile nahijske
vojvode, nahijske subaše ili ceribaše.58
Granice kadiluka određivane su zavisno od broja kadija u
jednom sandžaku. Kadije su težile da spriječe zloupotrebe najviših
organa vlasti. Stoga je više kadija bilo raspoređivano u jednom
sandžaku. Tako su kadije nadzirale rad jednoga snadžakbega, ali
svaki kadija na području svog kadiluka. Sandžakbeg je bio obavezan
da sarađuje sa svakim kadijom na prostoru na kojemu je ovaj
obavljao svoju sudsku vlast. Da bi što uspješnije obavljao svoju
funkciju, kadija je bio nezavisan u kontroli rada organa vlasti. Među
kadijama nije bilo razlika, bez obzira u kom kadiluku vršili sudsku
vlast bili su po ovlašćenjima izjednačeni i ravnopravni.59
U istoriografiji još nije precizno razjašnjeno pitanje na osnovu
čega su određivane granice jednog sandžaka. Moguće je samo utvrditi
neke od ključnih odrednica koje su determinisale teritoriju sandžaka.
Uvidom u istorijsku literaturu, može se zaključiti da se u određivanju
granica sandžaka vodilo računa da teritorija ove upravne jedinice
Isto. Adnan Pepić, n. d, 320. Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk,
Sarajevo 1982, 12-14.
58
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena do 1860..., 99. Ejup Mušović,
Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499), Novi Pazar 1997, 14-16.
59
Ahmed Aličić, Opširni popis bosanskog sandžaka iz 1604. godine,
sv. I/1, uvod, Sarajevo 2000, XIII.
57
27
bude jedna geografska cjelina. Istovremeno se obraćala pažnja i o
strukturi stanovništva na području jednog sandžaka. Naime, gledalo
se da ono bude što više homogeno, zbog lakšeg uspostavljanja i
održavanja vlasti. Granice jednog sandžaka određivala je brojnost
stanovništva, ali i bogatstvo određenog područja. Osobito se
poklanjala pažnja da prinosi sa zemljišta budu dovoljni da prehrane
ukupno stanovništvo na tom području.60
Mjesto koje je bilo po bogatstvu najrazvijenije, a po broju
stanovnika najmnogoljudnije, po pravilu je određivano za sjedište
jednog sandžaka. Ta obaveza je uslovila da sandžakbegovi, pored
glavnog sjedišta, imaju i drugi centar na prostoru svog sandžaka. I u
tom drugom sjedištu su boravili izvjesno vrijeme.61
Nakon zauzimanja Balkana, Osmansko carstvo je bilo podi­
jeljeno na dva beglerbegluka ili ejaleta: Rumelija (Balkan) i
Anadolija. Crna Gora u osmanskoj administrativnoj podjeli nije bila
zasebna administrativna cjelina, nego je bila rasparčana na različite
sandžake. Izuzetak od ovog ustaljenog stanja predstavlja period
1513-1530, kada je podlovćenska Crna Gora s još nekoliko područja
predstavljala poseban sandžak. U tom periodu Crnom Gorom je
upravljao Skender-beg Crnojević. Vidljivo je da ovaj sandžak nije
dugo egzistirao. Prošlost Crne Gore pod osmanskom vladavinom
pratile su česte administrativne podjele. Djelovi njene teritorije
pripadali su ovim sandžacima: Hercegovačkom, Skadarskom,
Prizrenskom, Dukađinskom, Bosanskom, Novopazarskom, Pećkom.
Djelovi teritorije Crne Gore koje su Osmanlije osvajale od
početka svog nezadrživog nadiranja do početka 1470. godine,
pretvoreni su u jedan vilajet (Hercegova zemlja). Oni su pripojeni
susjednom bosanskom sandžaku. Neposrednu vlast u više nahija u
Hercegovini obavljale su vojvode bosanskog sandžak-bega Isa-bega
Isakovića. Praktične potrebe osmanske vlasti uzrokovale su da se od
osvojene teritorije u Hercegovini formira, 16. januara 1470. godine,
poseban Hercegovački sandžak. Ovaj sandžak se prvi put spominje
u jednoj vijesti s kraja februara 1470. godine. Prvi sandžak-beg
hercegovačkog sandžaka bio je Hamza-beg, kome su dodijeljeni
hasovi u Hercegovini, koji su ranije pripadali Isa-begu Isakoviću.62
Hazim Šabanović, n. d, 20-22. Adnan Pepić, n. d, 321-322.
Ahmed Aličić, Opširni popis bosanskog sandžaka..., XV-XVI.
Hazim Šabanović, n. d, 23-24. Adnan Pepić, 321-322.
62
Hazim Šabanović, n. d, 45-46.
60
61
28
Hercegovački sandžak je, pored ostalog, u početku zahvatao
sljedeće djelove crnogorske teritorije: Onogošt, Kukanj, Vraneš,
Ljuboviđe, srednje Polimlje i Potarje, Komarnicu (Drobnjake),
Šahoviće (Tomaševo), Pavino Polje i prostore današnjeg Kolašina
i Mojkovca.63
U sastav ovog sandžaka involvirane su od 1477. godine i na­
hije: Budimlje, Riđani, Rovci, Piva, Banjani, Gornja i Donja Mo­
rača i Bjelopavlići. Nahije u Crnoj Gori pripadale su Drinskom i Mi­
leševskom kadiluku. Pored ovih, hercegovački sandžak sačinjavao
je i kadiluk Blagaj.64
Predajom Risna (1481) i Herceg Novog (1482) okončano je
tursko osvajanje Hercegovine. Na početku 1485. godine osnovan
je Novski kadiluk. Subaša Novog pominje se 26. novembra 1485,
a 1494. godine i vojvoda koji je u prethodnom razdoblju bio
zajednički sa trebinjskim. Vojnički i privredni značaj ovog prostora
uslovio je osnivanje novskog kadiluka, inače veoma udaljenog od
središta starih kadiluka u Hercegovini. To je uzrokovalo određene
promjene u smislu upravne podjele hercegovačkog sandžaka.
Novskom kadiluku, pored Novog, Dračevice i Risna, priključene su
i nahije: Trebinje, Popovo, Zupci, Donji Vlasi, Ljubomir, Klobuk,
Riđani, Rudine, Onogošt, Nikšić, Donja Morača, Gornja Morača,
Bjelopavlići i Rovca.65 Ovim je hercegovački sandžak krajem XV
vijeka bio podijeljen na četiri kadiluka.
Ovakva podjela hercegovačkog sandžaka ostala je sve do
prve polovine XVI vijeka. U tom razdoblju formirana su četiri nova
kadiluka, među kojima i pljevaljski. Stvaranje ovog kadiluka, oko
1532. godine, je prvi značajniji datum u razvitku Pljevalja. Glavna
nahija novoosnovanog kadiluka bila je Kukanj u čijem se okviru
nalazio trg Pljevlja. Dinamični razvoj Pljevalja u ovoj nahiji proizveo
je administrativnu podjelu na dvije nahije: Kukanj i Pljevlja. Granica
između njih bila je rijeka Ćehotina. Prvi kadija pljevaljskog kadiluka
bio je Mehmed, sin Abdurahmana.66
Ahmed Aličić, Poimenički popis sandžaka..., 27-28. Slobodan
Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 38.
64
Hazim Šabanović, n. d, 156-165.
65
Isto, 165-166.
66
Toma Popović, n. d, 135. Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i
okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, Pljevlja 1988, 41.
63
29
Od trenutka kada je u Pljevljima osnovan kadiluk, ovo mjesto
je brzo preraslo u kasabu. Dobijanje statusa kasabe jednog naselja
značilo je da je njegovo stanovništvo prelazilo na islam. I zaista u
Pljevljima počinje da se intenzivnije mijenja konfesionalna struktura
stanovništva. Taj proces bio je veoma izražen poslije 1536. godine
kada je ogroman dio ovog kraja izgubio vlaški status. Na to su uticale
i spoljnopolitičke prilike, pošto je novi poraz lige hrišćanskih država
protiv Osmanskog carstva u ratu 1538-1542. izazvao veliko razočarenje
da su pravoslavne spahije, trgovci i zanatlije po gradovima, masovno
počeli da prelaze u islam ili su izbjegli u novom valu prebjega prema
Italiji. U novo sjedište kadiluka stiglo je više osmanskih činovnika,
sudskih i administrativnih službenika, zaima i timarnika.67
Najvažniji događaj u prošlosti Pljevalja pod osmanskom
vlašću dogodio se u jesen 1576. godine, kad je ovo naselje postalo
sjedište hercegovačkog sandžakata. Sve do tada, njegovo sjedište
bilo je u Foči. Uprkos tome, hercegovački sandžakbegovi su u tom
razdoblju povremeno boravili u Pljevljima. Tu je u februaru 1513.
godine preminuo ugledni Mustafa-beg Jurišević. Krajiški begovi
su redovno vršili inspekcijske poslove u Pljevljima i tu dobijali
tužbe protiv lokalnih organa vlasti. U Pljevljima je stalno boravio
sandžakbegov vojvoda, najčešće pravoslavne vjeroispovijesti, koji
se brinuo o begovim prihodima.68
U Pljevljima je, kao novom upravnom sjedištu Hercegovine,
sagrađen sandžabegov saraj. Saraj se sastojao od 20 soba, dvorane
za vijećanje i niza drugih neophodnih prostorija. U njegovoj blizini
su podignuti i objekti za administrativno osoblje, kao i kuće za
smještaj članova sandžakbegovog divana. Taj divan su činili ćehaja
(sandžakbegov zamjenik), kapidžibaša, češnegirbaša, haznadar,
ala­jbeg, vojvoda, subaša, nazor, emin, pisari i veliki broj drugih
službenika i vojnih starješina kao što su janjičarski serdar i predstavnik
carskih spahija. Sa njihovim dolaskom, uz već prisutne trgovce
i zanatlije iz lokalne sredine, obrazovao se vodeći sloj gradskog
stanovništva. Pljevlja su počela ubrzano da se razvijaju, pa su 1585.
godine, zajedno s kućama turskih funkcionera i službenika, imala
67
20-21.
Toma Popović, n. d, 135. Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 9-10,
Toma Popović, n. d, 142. Milan Vasić, Gradovi pod turskom
vlašću...., 517-518.
68
30
preko 200 kuća.69 Interesantno je da su Pljevlja jedini crnogorski
grad koji je u vrijeme dugotrajne osmanske vladavine, bio u dužem
periodu (do 1833) sjedište nekog sandžaka.
Jedan dio crnogorske teritorije u većem razdoblju bio je
u okrilju Skadarskog sandžaka. Ovaj sandžak je osnovan 1479.
godine. Potrebno je akcentirati da u Skadarskom sandžaku nije
postojala kompaktna i jedinstvena administrativno-upravna podjela
na nahije s ustaljenim granicama. Glavni razlog ove nepostojanosti
jeste specifični položaj Gornje Albanije, crnogorskih Brda i Gornjeg
Polimlja. Turska vlast na ovim prostorima nije bila nikad dovoljno
učvršćena, pa je stočarskom stanovništvu u pojedinim krajevima
priznavala određene administrativne i poreske olakšice.70
Na izmaku XV vijeka, teritorija Skadarskog sandžaka je
okruživala državu Crnojevića koja se prostirala od Budoša do
Skadarskog jezera. Riječ je o područjima Bjelopavlićke i Zetske
ravnice i planinske oblasti od Prekornice do Žijeva, koje su 1485.
godine upisane u defter Skadarskog sandžaka. U sastav ovog sandžaka
ušla je i nahija Budimlje koja je nakratko pripadala hercegovačkom
sandžaku. Nahija Budimlje je zajedno s nahijama Plav, Zla Rijeka i
Komarani (bjelopoljski kraj) činila kazu Bihor. Osim kaze Bihor, u
opsegu Skadarskog sandžaka su 1485. godine, što smo ranije istakli,
bile i kaze Skadar, Podgorica i Peć.71
Ubrzo su uslijedile nove teritorijalne i administrativne pro­
mjene. Vilajeti Bihor i Plav se 1488-1489. godine pominju u sastavu
Prizrenskog sandžaka. No, već početkom XVI vijeka Bihor se
ponovo nalazi u domenu Skadarskog sandžaka. To stanje nije bi­
lo dugog vijeka. U trećoj deceniji XVI stoljeća opet se spominje
prizrenski sandžak, kao has sandžak-bega, kome pripadaju Prizren,
Trgovište (Rožaje) i Hoča. Prizrenski sandžak je 1530. godine
zahvatao dvije kaze: prizrensku i bihorsku. U prizrenskom sandžaku
su se osamdesetih godina XVI vijeka nalazile nahije Prizren, Hoča,
Ržana, Trgovište i Bihor.72 I ova podjela je kratko trajala. Iz opširnog
Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 43-44.
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 213.
71
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 39. Ejup Mušović, Muslimani
Crne Gore..., 10. Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 78.
72
Olga Zirojević, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683, Beo­
grad 1974, 94.
69
70
31
deftera Skadarskog sandžaka iz 1582-1583. godine je vidljivo da
su nahije Budimlje, Plav, Zla Rijeka i Komorani bile sastavni dio
Skadarskog sandžaka.73
Učestale administrativne promjene bile su karakteristične i za
XVII stoljeće. Sredinom XVII vijeka Plav i Podmila (oblast Gornjeg
Polimlja) pripadali su Dukađinskom sandžaku, sa sjedištem u Peći.
Za stanovnike Plava, turski geograf Hadži-Kalfa je kazao da su
Crnogorci koji su nepokorni turskoj vlasti.74 Dukađinski sandžak je
ukinut 1738. godine.75
Kadiluk Bihor je, pored kadiluka Prizren i Suha Reka, pripadao
prizrenskom sandžaku i na kraju XVII vijeka. Tada se Trgovište
spominje kao dio novopazarskog kadiluka. Nahija Budimlje je 1685.
godine činila jedan kadiluk s Prijepoljem.76 Očigledno je da je oblast
sjeveroistočne Crne Gore više puta mijenjala upravno-teritorijalni
položaj. Ona se vezivala za više centara, a najčešće za Skadar.
Skadarskom sandžakatu bila je 1496. godine pripojena i
oblast podlovćenske Crne Gore. Vlast nad ovim područjem, do
1513. godine imao je subaša ili „vojvoda Crne Gore“. Ta dužnost
osmanskog upravnika povjeravana je Muslimanima, sa sjedištem
u Žabljaku Crnojevića. U septembru 1499. godine, kao „vojvoda
Crne Gore“ pominje se Sinan. On nije dugo ostao na tom položaju,
jer se u junu 1500. godine spominje „El-Bali vojvoda, subaša Crne
Gore i čitave teritorije gospodina Đurđa Crnojevića“. Kao vojvoda
crnogorski, 1503. i 1504. godine, spominje se Hasan. Hasan je 1511.
godine dao Aleksandru Franku, mletačkom podaniku, propusnicu za
čitavo Osmansko carstvo.77
U Carigradu je 1513. godine odlučeno da se Crna Gora proglasi
za poseban sandžak. Sultan je za njenog sandžak-bega imenovao
Skender-bega Crnojevića, najmlađeg sina Ivana Crnojevića. Bio je
to mudar i taktičan potez kojim je sultan želio da umiri neposlušno
crnogorsko stanovništvo. Crnogorci su, naime, odbijali da predaju
rajinski porez, a turska vlast je nastojala da sa što manje napora i
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 101.
Hadži-Kalfa, O Balkanskom poluostrvu, Beograd 1892, 57-59.
75
Olga Zirojević, n. d, 94.
76
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 13173
74
132.
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku,
Sarajevo 1953, 31.
77
32
sredstava uspostavi mir i poredak u Crnoj Gori. Upravo je zbog
toga postavljen Skender-beg Crnojević, čije je porijeklo trebalo
da kod Crnogoraca podgrije sentimentalne asocijacije na Ivana i
Đurđa Crnojevića. I odabir središta novog sandžak-bega, Žabljak
Crnojevića, trebalo je da osvježi uspomenu na slavnu dinastičku
tradiciju.78
Prema defteru iz 1521. godine, u Crnoj Gori je postojalo šest
nahija: Lješanska, Župa, Malonšići, Pješivci, Rijeka i Crmnica.
Dvije godine kasnije, 1523, napravljen je novi defter u kojem je,
pored spomenutih nahija, navedena i nahija Cetinje. U tom defteru
upisana je i nahija Grbalj, koja se dijelila na Donji i Gornji Grbalj,
čime je teritorija Crne Gore znatno proširena.79
Upravu nad Crnom Gorom Skender-beg je imao do 1530.
godine, kada je vjerovatno umro. Poslije njega sultan nije postavljao
novog sandžak-bega u Crnoj Gori. Sultan je ukinuo crnogorski
sandžak, a podlovćensku Crnu Goru je ponovo pripojio Skadarskom
sandžaku. Ova vezanost bila je aktuelna do 1570. godine, kada je
Crna Gora pripala Dukađinskom sandžaku. Krajem 1570. izvršen
je nov popis Crne Gore i prema ovom dukađinskom defteru, nje­
na teritorijalna podjela bila je ista kao 1523. godine.80 Ona će se,
protokom vremena, vidno modifikovati. Crna Gora je u XVII vijeku
bila podijeljena na četiri nahije (župe): Katunsku, Riječku, Crmničku
i Lješansku, a svaka nahija se dijelila na plemena. Sa ovakvom
podjelom podlovćenska Crna Gora je dočekala kraj XVII vijeka,
odnosno vrijeme u kojem je bila oslobođena od turske vlasti.
Ostali djelovi Crne Gore i dalje su bili pod osmanskom vlašću i
to se odrazilo na njihovu administrativnu podjelu. Područje Budimlja
je od početka XVIII vijeka činilo sastavni dio Skadarskog sandžaka, tj.
novoformirane nahije Gusinje. U domenu Skadarskog pašaluka bilo je
od 1757. do 1831. godine i čitavo Gornje Polimlje. Ovim pašalukom
upravljali su veziri iz albanske feudalne porodice Bušatlija. Zanimljivo
je kazati da je gusinjska nahija sve do sredine šezdesetih godina XIX
vijeka zahvatala cijelu teritoriju nekadašnje tri srednjovjekovne župe,
odnosno nahije (Budimlje, Plav i Zla Rijeka).81
Isto, 38-39. Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 76.
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 58-59.
80
Isto, 63-65.
81
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 98-101. Hazim Šabanović, n.
d, 342.
78
79
33
Najkrupnije izmjene u administrativno-upravnoj podjeli izvrše­
ne su za vrijeme reformi Omer-paše Latasa (1850-1852). One su bile
uzrokovane žestokim političkim sukobom centralne vlasti sa bosanskim
i hercegovačkim begovatom koji je podizao bune protiv Portinih
reformi. Omer-paša je ukinuo dotadašnje osmanske upravne jedinice
(sandžak i kadiluk) i inaugurisao novu adminsitrativno-upravnu po­
djelu na kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Bosanski
pašaluk je bio podijeljen na šest kajmakamluka, a hercegovački na
tri – mostarski, trebinjski i pljevaljski. Pljevaljski kajmakamluk je bio
sastavljen od tri mudirluka: Pljevlja, Kolašin i Prijepolje.82
U razdoblju sprovođenja novih administrativno-upravnih refo­
rmi, Bijelo Polje, Bihor, Rožaje i Pešter su pripojeni bosanskom
pašaluku. Ova reforma je u novopazarskom kajmakamluku ostala
nedovršena zbog ratnih operacija koje je vodilo Osmansko carstvo.
Bijelo Polje je, stoga, makar izvjesno vrijeme, i dalje bilo u opsegu
Skadra.83
Poslije podizanja grada Berane, 1862. godine, formirana je be­
ra­nska nahija koja je izdvojena u poseban mudirluk (kazu). Ostali
dio gusinjske nahije i dalje je zadržao status zasebnog mudirluka.
On je bio dijelom umanjen, te je obuhvatao samo plavsko-gusinjsku
kotlinu, Veliku i Polimlje. U okvir mudirluka Berane, pored okolnih
naselja, ulazio je i Šekular, odnosno sva teritorija onog dijela Gornjeg
Polimlja, do rijeke Lješnice na sjeveru.84
Omer-pašina administrativno-teritorijalna podjela bila je
aktuelna samo do jula 1865. godine. Tada je u Osmanskom carstvu
donesen dekret o organizaciji vilajeta, umjesto prethodnih pašaluka.
Prema ovom dekretu ukinuti su ejaleti u Osmanskom carstvu, pa
su osnovani vilajeti kao najveće administrativnoupravne jedinice.
Vilajeti su bili mnogo više vezani za centralnu vlast u Carigradu.
Uredba iz 1867. godine je propisivala da se vilajeti dijele na sandžake,
zatim na kaze (srezove), nahije i sela. Ova nova podjela obavljena je
po modelu na administrativnoupravno uređenje u Francuskoj, budući
da je uticaj ove zemlje bio izuzetno velik u Osmanskom carstvu.85
Ahmed S. Aličić, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878.
godine, Sarajevo 1983, 60-64.
83
Hazim Šabanović, n. d, 233.
84
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 213.
85
Ahmed Aličić, Uredbe o organizaciji vilajeta 1867. godine, Prilozi
za orijentalnu filologiju, sv. XII-XIII, Sarajevo 1965, 219-220.
82
34
Skadarski sandžak je prema dekretu o vilajetima iz 1865.
go­dine bio reorganizovan u skadarski vilajet. Ovaj vilajet je
imao donekle izmijenjene granice. Konkretnije, bio je manjeg
teritorijalnog opsega. Tako je i čitavo Gornje Polimlje bilo izuzeto iz
skadarskog vilajeta. To je bila logična posljedica proizašla iz sastava
njegovog stanovništva. Skadarski vilajet, izuzev Podgorice i okoline
Bara i Ulcinja, bio je organizovan s naglaskom na albanske etničke
granice.86
Osmanskim dekretom iz 1865. godine, obnovljen je bosanski
vilajet kao jedna jedinstvena provincija. On je bio podijeljen na
sedam sandžaka: sarajevski, travnički, bihaćki, banjalučki, zvornički,
novopazarski i hercegovački. Ova podjela ishodovala je do tada
neuobičajeno stanje. Tako su Pljevlja prvi put u svojoj istoriji pripala
novopazarskom sandžaku sa sjedištem u Sjenici, gdje je bio centar
ranijeg novopazarskog kajmakamluka. Vlast u sandžaku, koji se
dijelio na kaze imao je i dalje kajmakam, dok je na čelu kaze bio
mudir.87
Nova podjela donijela je ogromno teritorijalno proširenje
no­­vo­pazarskom sandžaku. Njegova teritorija bila je daleko veća
ne­go što je ikada ranije bila. Novopazarski sandžak sačinjavalo
je 10 kaza: Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja (Taslidža), Nova Varoš,
Prijepolje, Bijelo Polje sa Bihorom, Mitrovica, Berane, Kolašin i
Ro­žaje (Trgovište). Kaza Gusinje bila je u okrilju novopazarskog
sandžaka samo do 1868. godine. Od tog vremena, Gusinje se više ne
spominje ni kao kaza ni kao nahija u sastavu vilajeta Bosna, odnosno
sandžaka Novi Pazar. Gusinjska kaza je 1868. godine ušla u sastav
prizrenskog vilajeta.88
Ovo nije bio kraj čestih administrativno-teritorijalnih promjena.
Novopazarski sandžak je u februaru 1877. godine konačno izdvojen iz
bosanskog vilajeta i inkorporiran je u novoformirani kosovski vilajet.
I novopazarski sandžak je pretrpio izvjesno teritorijalno umanjenje,
pošto je u proljeće 1880. godine formiran pljevaljski sandžak sa
sjedištem u Pljevljima. U njegovom sastavu bili su pljevaljska i
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 215-216.
Ahmed S. Aličić, Uređeje bosanskog ejaleta..., 215-216.
88
Slavenko Terzić, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u
monografiji Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 178. Mustafa Memić, Plav i
Gusinje..., 102.
86
87
35
prijepoljska kaza i pribojski mudirluk. Takvo stanje trajalo je sve do
oslobođenja Pljevalja od osmanske vlasti 1912. godine.89
Novopazarski sandžak postojao je do 1901. godine, najprije sa
sjedištem u Sjenici (1877-1882), a zatim u Novom Pazaru. Nakon
toga, 1901. godine je formiran novi sjenički sandžak sa četiri kaze:
sjenička, bjelopoljska, novovaroška i kolašinska odnosno donjokolašinska. Beranska i rožajska (trgoviška) kaza pripojene su pećkom
sandžaku.90 I sa ovom podjelom je definitivno završeno 1912. godine.
Društvene prilike na početku osmanske vladavine
Nerijetko se fantastičan uspon Osmanskog carstva od male
plemenske kneževine do najjače države na prostoru Sredozemlja
tumači „despotijom“ i islamskim „božanskim ratništvom“. Takva
objašnjenja su pojednostavljena i površna, jer postati najmoćnije
carstvo ne duguje se samo umješnosti ratovanja i vjerskom fanatizmu.
Od velikog značaja bili su i unutrašnji faktori: konstituisanje
državnog aparata, formiranje zakupnog sistema, razvoj ratarstva i
solidno uređen pravni sistem. Još jedan činilac bio je od izuzetne
važnosti. On se ogledao u izuzetno pragmatičnoj politici Osmanlija,
koja se racionalno upravljala po zahtjevima određene situacije. Zato
nije predstavljalo iznenađenje ni sklapanje povremenih saveza sa
hrišćanskim državama. U više slučajeva je vojska hrišćanskih vazala
na Balkanu bila u službi osmanskih trupa u borbi protiv hrišćanske
braće po vjeri.91
Vazalni položaj u Osmanskom carstvu nije implicirao jedino
podređenost već i zaštitu. Takav položaj je često bio od obostrane
koristi. Sultani su od početka XV vijeka spoznali da je religiozni
fanatizam istrošena osnova na kojoj se ne može graditi čvrsta država.
Sve do druge polovine XVI vijeka, osmanska država je predstavljala
odlično osposobljen mehanizam koji je u nešto promijenjenom
obliku zadržao čitav niz institucija iz Vizantijskog carstva.92
Podanici Osmanskog carstva bili su razvrstani u dvije osnovne
klase. Prvu je činila vladajuća, feudalna i vojnička klasa, a druga
Slavenko Terzić, n. d, 178.
Isto, 178-179.
91
Holm Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. vijeka, Beograd
2008, 41.
92
Isto, 42.
89
90
36
je bila podređena i nazivala se rajom. Neprihvatljiva je konstatacija
da je ova podjela na asker i raju bila kompatibilna vjerskoj diobi.
Istorijski izvori govore sasvim drugačije, pošto je među rajom bilo i
muslimana. Na drugoj strani bilo je vojnika hrišćana, kao i hrišćana
spahija. Asker su, pored vojnika i državnih funkcionera, sačinjavale
kadije, muderisi i ostali vjerski službenici. Njihova glavna funkcija
sastojala se u zaštiti države i sistema. Raja je svojim radom morala
da izdržava vojsku i državni aparat.93
Osmanskim vlastima je najviše bilo potčinjeno seosko sta­
no­vništvo. To je bila raja hrišćanske i islamske vjeroispovijesti.
Hri­šćanska raja je davala svome spahiji naturalnu rentu (ušur,
salarija i razne druge dažbine), kao i ispendžu (porez u novcu), u
visini od 25 akči. Ona je bila obavezna da u korist svog spahije
kuluči tri dana u godini, te da daje sultanu harač (porez na glavu)
kao zamjenu za oslobađanje od vojnih dužnosti. Muslimanska raja
je takođe bila zadužena naturalnom rentom (ušur – desetina) od
žitarica i drugih kultura, te raznim novčanim davanjima, radnom
rentom i podaničkim porezom u iznosu od 22 akče.94 Ove obaveze
muslimanske raje rječitije od svega govore da prelazak na islam nije
značio i oslobađanje svih konvertita od mnogih zaduženja. Ovakve
tvrdnje su prisutne kod pojedinih istoriografa koji neoprezno i
ovlašno identifikuju osmansku vlast sa svim pripadnicima islamske
vjeroispovijesti.
Uspostavljeni model vladavine, osmanska vlast je sprovela i
na tlu današnje Crne Gore. S njim su se najprije suočili žitelji Bihora
i Budimlje. Privilegije koje su pojedine kategorije hrišćana uživale
u srednjovjekovnoj srpskoj državi dobijene su i od Osmanlija.
Prvenstveno se to odnosi na stanovništvo koje je obavljalo vojničku
službu. Turci su ove vojnuke odmah stavili u službu svojih interesa.
Nova vlast je u XVI vijeku uvela instituciju derbandžija (čuvara
puteva). Nesumnjivo da je jedan dio hrišćana na teritoriji Gornjeg
Polimlja imao ovakav status. Oni su čuvali glavne puteve koji su
povezivali primorske i oblasti u unutrašnjosti. Zauzvrat su ovi
hrišćani bili oslobođeni od sijaset obaveza.95
Behija Zlatar, n. d, 102-103.
Isto, 103.
95
Miomir Dašić, Društveno-političke prilike na teritoriji današnje
sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja XVII vijeka, Isto­
rijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1986, 32-38.
93
94
37
Poseban status imao je i sloj hrišćanskog stanovništva na te­
ri­toriji Pljevalja. I u nahiji Kukanj, u drugoj polovini XV vijeka,
zabilježeni su vojnici koji su bili oslobođeni od svih rajinskih
nameta, uključujući i harač. Prilikom obrađivanja svojih baština
njesu davali ušur, niti druge dažbine. Vojnuci su obitavali na
seoskom terenu i bavili su se, pored vojničke službe, zemljoradnjom
i stočarstvom. Inače su bili veoma lojalni osmanskoj vlasti. Iz jedne
potvrde saznajemo da je Dobrosav, sin Dragićev, iz sela Prenćana,
bio oslobođen svih poreza za 1596. godinu pošto se „obavezao da će
pod puškom doći na carsku zapovijest“.96
Privilegije u vrijeme osmanske vladavine imali su i vlasi
– stočari koji su izgradili svoj osoben način života. Osmanlije su
uvažavali vlahe kao poseban društveni sloj i kao pravnu instituciju
iz srednjovjekovnog perioda. Naravno, hitro su je prilagodili svom
pravnom sistemu i ciljevima. Služba u turskoj vojsci bila je osnova
za sticanje privilegija. Njih su mogli da uživaju jedino ako su kao
akindžije, vojnici i martolozi bili prethodnica osmanlijske vojske i
čuvari granica njenog carstva.
Vlasi u Crnoj Gori su imali povlašćen položaj kod osmanskih
vlasti i često su podmirivali neke gotovo simbolične poreze. Čak
je za hercegovačke vlahe donijet i Zakon, 1477. godine, kojim se
jasno definišu njihove privilegovane poreske obaveze. Evo dijela
tog zakona: „Na dan koji je poznat pod imenom Đurđevdan (Hizir
Ilijas) svake godine daju s kuće po jednu filuriju i po jednu ovcu s
jagnjetom ili njenu vrijednost od 12 akči, po jednog ovna ili njegovu
vrijednost od 60 akči te na svakih 50 kuća po jednu čergu (šator)
ili njenu vrijednost od stotinu akči, osim toga kada je rat, izdvajaju
na svakih deset kuća po jednog eškindžiju (pripadnik vojnog
reda brze konjice) koji također ide u rat. Kada ispune ovo što je
spomenuto, oprošteni su i oslobođeni ostalih nameta“ (pod ostalim
nametima podrazumijevaju se brojni drugi nameti koje je plaćao
zemljoradnik).97
Vidljivo je da je ovaj Zakon oslobađao vlahe od mnogih oba­
veza i omogućavao im veoma podnošljiv ekonomski položaj. Tu
Ema Miljković, Pljevaljsko društvo – preobražaj srpskog trga u
osmansku kasabu, u: Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009, 106.
97
Citirano prema: Ejup Mušović, Nahija Mileševo u sandžaku Hercegovina krajem XV vijeka, Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića,
knj. XIII, Prijepolje 1989, 219-220.
96
38
pogodnost uvažavale su vlasti na cijeloj teritoriji Crne Gore. Istoričar
Toma Popović, vrstan poznavalac ove problematike, položaj vlaha
u Crnoj Gori je ocijenio kao „najviši stepen privilegija koje je neki
društveni sloj hrišćanske raje mogao da dostigne u Turskoj“.98
Ni položaj seljaka-hrišćana u Crnoj Gori nije bio nesnošljiv u
početku osmanske vladavine. Ta podnošljiva pozicija proizilazila je iz
pragmatične politike Osmanskog carstva koja je bila karakteristična
za cijeli Balkan. Osmanlije nijesu težile da opterete život seljaka u
odnosu na vrijeme prije njihovog osvajanja. Čak je poznati francuski
istoričar Fernan Brodel označio osmanski prodor na Balkan i kao
„oslobođenje seoske sirotinje“ od ugnjetavanja seljaka od strane
hrišćanskih feudalnih gospodara.99
Ova konstatacija se u potpunosti može odnositi i na stanje u
Crnoj Gori. Osmanlije su nizom mjera rasteretile položaj seljaštva i
on je bio znatno povoljniji nego u doba Nemanjića i Balšića. Naročito
su Balšići nametali teške feudalne okove seljaštvu, pa je ono, pored
poreza u naturi, bilo obavezno da četiri dana u nedjelji obrađuje
vlastelinsku zemlju, plaća zemljarinu u visini od 100 perpera, kao i
porez na kuću. Čak su seljaci bez zemlje bili tretirani kao robovi koje
je njihov vlasnik mogao prodavati na pijacama. Ovi teški nameti
su bili ukinuti u vrijeme Osmanlija i stoga je seljaštvo bez većeg
otpora prihvatilo njihovu vlast.100 Posebno je položaj seljaštva bio
povoljan u Gusinjskoj nahiji i „agrarni odnosi na ovom području bili
su znatno snošljiviji nego bilo gdje drugo na Balkanu“.101
Podnošljiv položaj seljaštva u Crnoj Gori temeljio se i na
ukidanju timarskog sistema izvršenom po sultanovom naređenju
1513. godine. Osmanlije su uvidjele da Crnogorci zbog nedostatka
obradivog zemljišta ne mogu ispunjavati propisane obaveze (ušur,
harač i ispendžu), pa Crnogorce proglašavaju filurdžijama. Filurija je
bila porez koji je podmirivalo stanovništvo koje se bavilo stočarstvom.
Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijeku..., 135.
Holm Zundhausen, Istorija Srbije..., 41.
100
Jagoš Jovanović, Stvaranje crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti, Istorija Crne Gore od početka VIII vijeka do 1918.
godine, Cetinje 1947, 20-22, 57-59. Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti
Bijelog Polja i okoline do 1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd
1987, 92.
101
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 107.
98
99
39
To nije bio opterećujući porez i crnogorsko stanovništvo je moglo da
podnese taj teret u iznosu od jednog zlatnog dukata (filur) vrijednosti
55 srebrnih akči.102
Crnogorci su, poslije okončanja Skender-begove uprave, dobili
više povlastica od sultana. One su bile zaloga crnogorske autonomije
u sastavu Osmanskog carstva. Porez su Crnogorci izmirivali direktno
sultanu. Skupljači poreza, kao i ostali osmanski činovnici koji su
dolazili u Crnu Goru, morali su imati ovlašćenje od sultana. Jedino su
Crnogorci mogli učestvovati u vojnim akcijama izvan granica svoje
domovine ukoliko dobiju poziv od turske vlade. Mogli su slobodno
ignorisati vojne pozive okolnih sandžak-begova. Imali su određenu
sudsku autonomiju u sporovima koji su se u cjelini odnosili na njihove
unutrašnje odnose. Privilegije koje su Crnogorci stekli u toku XVI
vijeka uvrstile su ih, prema istraživanjima Živka Andrijaševića, među
najpovlašćenije hrišćanske podanike Osmanskog carstva.103 Ovome
bi trebalo dodati da u istorijskim izvorima nema pomena o odvođenju
crnogorskog muškog podmlatka za janjičare. Ustanovu danka u
krvi (devširma) sasvim sigurno osmanska vlast nije primjenjivala
na teritoriji današnje Crne Gore, za razliku od Hercegovine, Bosne,
djelova Srbije i Makedonije, gdje su kupljeni mladići za potrebe
turske države.104
Povlastice koje je osmanska vlast dala žiteljima podlovćenske
Crne Gore bile su, u raznim oblicima, prisutne i na ostalim
područjima. Navešćemo nekoliko najizrazitijih primjera. U Podgorici
je cjelokupno stanovništvo imalo privilegovani položaj, pošto je
tretirano da je u varoškoj službi tvrđave. Varoška raja hrišćanske i
islamske vjeroispovijesti imala je svog predstavnika vlasti – kneza.
Zanimljivo je da je knez uvijek morao biti hrišćanin. Poznato je da
je tu funkciju jedno vrijeme u XVI stoljeću obavljao Rade Stanić, po
svoj prilici osoba iz reda starovaroškog stanovništva.105
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 38-39. Živko M.
Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 75.
103
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 77.
104
Bogumil Hrabak, Dubrovački podaci o danku u krvi, Istorijski
zapisi, br. 1-2, Titograd 1960, 185-186. Ejup Mušović, Muslimani Crne
Gore..., 13.
105
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd
2000, 94.
102
40
Pripadnici hrišćanske i islamske vjeroispovijesti u Pljevljima
uživali su, zahvaljujući ugledu Husein-paše Boljanića, povlasticu
turske vlade dobijene u drugoj polovini XVI vijeka. Porta je
garantovala Pljevljacima da „svi koji stanuju u toj kasabi, nakon što
oni između njih koji se bave zemljoradnjom plate posjedniku zemlje
ušur na zemlju koju siju i žanju – oslobođeni su i oprošteni svih
obaveza, divanskih nameta, poreza i džerahorluka, kao i stanovnici
ostalih kasaba“.106
Poznato je da su prilikom osmanlijskih osvajanja pojedini gra­
dovi dobijali povlastice ako su zauzimani bez borbe, tj. preko ugovora.
Jedan od tih gradova bio je i Bar. Delegat grada Bara, koji je bio
hrišćanin, boravio je 1604. godine u Carigradu. On je od novog sultana
Ahmeda I dobio potvrdu starih privilegija, što je bila praksa prilikom
svake promjene vladara u Osmanskom carstvu. Stečene povlastice našle
su se na udaru samovoljnih turskih vojnika iz Albanije koji su 1631.
godine nasilno pretvorili rimokatoličku crkvu u Baru u džamiju. Opet
je osmanska vlast izašla u susret zahtjevu barskog delegata. Predstavnik
Bara je dobio fetvu da se crkva odmah mora vratiti rimokatolicima.
Naređeno je skadarskom sandžakbegu i kadijama Skadra i Bara da se
Baranima moraju sačuvati povlastice jer u Carigradu nijesu zaboravljali
da su se oni dobrovoljno predali sultanu.107
Osmanska vlast je njegovala veoma oprezan odnos i prema
pravoslavnoj crkvi. Njen vjerski život i ekonomska pozicija ostali
su uglavnom nepromijenjeni. Cetinjska mitropolija je očuvala
unutrašnju autonomiju, kao i posjede koje je baštinila. Vjersku
tolerantnost Osmanlija prvi je ispoljio glasoviti Mehmed II Osvajač
koji je 1478. godine dao povlastice manastiru Sv. Nikole u Vranjini.
Sultan je kaluđerima ovog manastira zajemčio sva lična i imovinska
prava. Naglasio je da ih niko ne smije ugroziti, pa čak ni sultanov
paša, sandžakbeg, kadija, subaša.108 Svoja materijalna dobra sačuvali
su i ostali crnogorski manastiri: Cetinjski, Riječki i Komski manastir.
Njihova imovinska prava bila su pod zaštitom osmanske vlasti. Ova
četiri manastira su plaćala porez otsjekom (mukat) za svoja imanja.109
Citirano prema: Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 551.
Vuk Vinaver, Privilegije grada Bara, Istorijski zapisi, br. 1, Tito­
grad 1962, 64-65.
108
Božidar Šekularac, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987,
115.
109
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 33-34.
106
107
41
Veliki prijatelj Vranjinskog manastira bio je Skenderbeg
Crnojević. Skenderbeg je 1527. godine potvrdio posjede ovom
manastiru sa precizno određenim međama. Uporište ove povlastice
bila je povelja, čijem su potpisivanju kao svjedoci prisustvovali
Skender Žorina, Mehmet Plavnica, Mustafa Dragoman, Žaver
Žabljak, Novak Kisa, Lazar Miloje, Ivan Vuković i Šćepan
Dragović.110 Ovakav sastav svjedoka, sačinjen od Crnogoraca i
Muslimana, upućuje nas na nekoliko zaključaka. Nesporno je da su
u ovom vremenu postojali dobri međuvjerski odnosi u Crnoj Gori.
Uočljivo je, takođe, da je podlovćensku Crnu Goru počeo da zahvata
proces islamizacije.
I manastiri u pljevaljskom kraju nijesu bili izuzimani kod
dodjeljivanja povlastica. Manastir Sv. Trojice zadržao je u doba
Osmanlija svoj posjed. Ovu imovinu su turske vlasti držale kao
uvakufljeni čifluk manastirske braće kao zajednice. Manastir
Dubočica je 1617. godine oslobođen od svih dažbina. Čak su
manastiri u ovom kraju doživjeli priličan privredni razvitak i to često
na uštrb ne samo pravoslavnih nego i islamskih vjernika.111
U cjelini gledano, socijalne prilike na početku osmanske
vladavine bile su podnošljive i trpeljive. To je bila posljedica
pragmatične politike turskih vlasti koje su, pored ostalog, imale
korektno stanovište prema zatečenim institucijama u Crnoj Gori.
Davanjem niza privilegija, one su uspjele da ih instrumentalizuju u
cilju ostvarivanja svojih interesa. A fundamentalni interes Osmanskog
carstva bila je pacifikacija ovog prostora. Otuda povlastice za
seljaštvo, gradove, hrišćansku crkvu. One su docnije bile ugrožene,
pošto se rasplamsala oslobodilačka borba crnogorskog naroda na
koju su osmanske jedinice žestoko odgovarale.
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori,
Cetinje 2000, 57.
111
Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumentima do početka XVII stoljeća, Istorijski zapisi, br. 1-2, Cetinje 1955, 28-30.
110
42
GLAVA II
ISLAMIZACIJA – OSNOVA NASTANKA
MUSLIMANSKOG NARODA
Počeci islamizacije
Za identitet crnogorskih Muslimana suštinsko polazište
predstavlja religija islam. Ova religija po svom fundamentalnom
civilizacijsko-kulturnom određenju, kao temelj ljudskog postojanja
uzima načelo odgovornosti čovjeka za vlastiti život, princip
tolerancije vjera, kultura i načina života, kao i princip konstantnog
usavršavanja svih formi ljudskog postojanja, prava i odnosa. Precizno
i sveobuhvatno poimanje i prepoznavanje nacionalnog i kulturnog
identiteta autohtonih slovenskih Muslimana Crne Gore indicira
poznavanje islamske religije, civilizacije i kulture. Ponajviše zbog
toga što je istorijsko-evolutivni proces muslimanskog naroda bitno
određen islamskom religijom. Ona je od najranijih perioda imala
ključnu ulogu u stvaranju i prihvatanju dijela kulturnih obrazaca.112
Ovo su presudni razlozi da u ovoj knjizi obratimo posebnu
pažnju na proces islamizacije koji je bio vrlo intenzivan na teritoriji
Crne Gore. Pod ovim procesom podrazumijevamo prihvatanje
islama za vlastitu religiju od strane južnoslovenskih hrišćana i
Avdul Kurpejović, Kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica 2011, 60-63.
112
43
drugih naroda. Istoričari s previše nacionalnog naboja su nerijetko
umjesto termina „islamizacija“ koristili pejorativni izraz „turčenje“
koji je neodrživ iz više razloga. Prevashodno jer činom primanja
islama niko nije postojao Turčin nego samo pripadnik islamske
vjeroispovijesti. Nadalje, izraz „turčenje“ implicira apsolutnu asi­
mi­laciju stanovništva koje je primilo islam, što sa islamiziranim
žiteljima s južnoslovenskih prostora nije bio slučaj.113 Svakako to nije
bila ni karakteristika crnogorskih Muslimana. Turci nijesu uspjeli da
njima nametnu svoj jezik i svoje običaje. Muslimani su sve vrijeme
turske vladavine ostali odani svojim lokalnim tradicijama i očuvali
su svijest o tome da predstavljaju zasebnu cjelinu koja se u odnosu
na Turke razlikuje po porijeklu, jeziku i tradiciji.
Postoji još jedan primjer koji crnogorske Muslimane pre­
d­stavlja u krajnje negativnom smislu. On je naročito prisutan u
epskoj književnosti u kojoj se Muslimani prikazuju kao izdajnici
jer su prihvatanjem islama odbacili svoju „prađedovsku“ vje­
ru. Takvo stanovište je neprihvatljivo i plod je jednostranog sa­
gle­davanja istorijskih procesa. Religija je na južnoslovenskim
prostorima bila relativan pojam. Vrlo često u prošlosti pripadnici
pojedinih teritorijalnih kolektiviteta Crne Gore mijenjali su svoje
vjersko opredjeljenje. Uostalom, zajednička religija Slovena,
kao i starosjedilačkog stanovništva na Balkanu prije prihvatanja
hrišćanstva bila je paganska – višebožačka. Zatim su na istorijsku
scenu stupile monoteističke religije: hrišćanstvo i islam, i one su
postale zajednička baština crnogorske istorije. Ali ove religije,
sasvim je jasno, nijesu bile prvobitno vjersko opredjeljenje Slovena
niti starosjedilaca na Balkanu.114
Istorijska nauka je odavno utvrdila da su nakon primanja
hrišćanstva pojedini žitelji Crne Gore mijenjali svoju vjeroispovijest.
Najčešće se prelazilo s katolicizma na pravoslavlje (Kuči, Bje­
lopavlići i dr), a u nešto manjem broju bilo je i obrnutih slučajeva.
Niko, međutim, nije osuđivao ove pojave konvertitstva i one su
doživljavane, potpuno logično, kao slobodan izbor vjerskih pre­
obraćenika. Ali dijametralno suprotan stav zauzimali su pojedini
isto­riografi, književnici, javni poslenici, prema prihvatanju islama
od strane nekadašnjih crnogorskih hrišćana. Ovome je, pored
113
114
Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 60.
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 22-23.
44
oslobodilačke borbe crnogorskog naroda protiv Osmanlija, uveliko
doprinijelo nepoznavanje suštine islama i rasplamsavanje raznih
mitova, posebno kosovskog u kome se privrženici islama prikazuju
najcrnjim bojama. 115
Još jednu hipoteku nosili su crnogorski Muslimani. Period
turske vladavine u kome su primili islam znao se paušalno ocjenjivati
kao najmračnije doba novovjekovne crnogorske istorije. Vidjeli
smo iz prethodnog izlaganja da su ovakve tvrdnje neosnovane,
površne, zlonamjerne. Na teritoriji današnje Crne Gore bilo je u tom
razdoblju više osvajača, pa ipak niko od njih nije dobio ni približno
slične atribute. Ni Mlečani koji su u Paštrovićima držali vlast skoro
četiri vijeka. Nedovoljno poniranje u ovu osjetljivu problematiku i
odsustvo adekvatnih komparacija od strane pojedinih istoriografa
uslovili su stvaranje iracionalne istorijske svijesti o osmanskoj
vladavini u Crnoj Gori, pa tako i o samom procesu islamizacije.
Nesporan je fakat da je prva ličnost u Crnoj Gori koja je primila
islam bio Petar Cnojević, brat crnogorskog vladara Ivana Crnojevića.
Ovom činu je prethodio sukob između crnogorske i turske vojske
koji se desio 1450. godine na Ćemovskom polju kod Podgorice.
Crnogorska vojska je u ovoj bici pretrpjela težak poraz, a među
poginulima bio je i Ivanov brat Đurađ Crnojević. Turci su zarobili
njegovog mlađeg brata Petra, koji je ubrzo primio islam.116 Petar nije
bio jedini Crnojević koji je prihvatio novu religiju. Njegovim putem
pošao je i Ivanov najmlađi sin Staniša. Staniša je 1478. godine, s
dijelom crnogorske vlastele, otišao na školovanje u Carigrad. Tu su
završili visoke škole i fascinirani sjajem i snagom Osmanskog castva,
prihvatili su islam.117 Staniša se, kako smo ranije rekli, vratio u Crnu
Goru kao Skender-beg Crnojević. I ostali islamizirani Crnogorci su
se vratili u svoj zavičaj.
Početno prihvatanje islama od strane pojedinaca iz uticajnih
porodica nije bila samo crnogorska specifičnost. Na takve primjere
nailazimo i u Hercegovini, Bosni i Albaniji. Stoga je Vasa Pelagić
zapisao: „Gospoda se isturčila radi gospodstva“.118 Nesumnjivo je
Zvezdan Folić, Kosovski mit u političkim projekcijama XX vijeka,
zb. radova „Njegoševi dani“, knj. 2, Nikšić 2010, 422-424.
116
Milorad Medaković, Istorija Crne Gore, u: Povjesnica crnogor­
ska, Pogorica 1997, 181.
117
Istorija Crne Gore, knjiga treća, Titogarad 1975, 26-27.
118
Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 61.
115
45
da je ovo prihvatnje islama vršeno na dobrovoljnoj osnovi. O tome
svjedoči Konstantin Mihailović, janjičar iz Ostrovice, a korisne
podatke pruža i Benedikt Kuripešić, tumač i putopisac koji je
dao prvi opis Bosne pod sultanovom vlašću. Proces islamizacije
proticao je i u znaku očuvanja posjeda. Sultan je bosanskoj vlasteli
garantovao zadržavanje njihovih imanja, pod uslovom da prihvate
muhamedanski zakon.119 Slično je bilo i u Albaniji, gdje je islam
stekao svoje privrženike kod ranije povlašćenih osoba. Iz tog sloja
je ponikao i albanski nacionalni junak Đerđ Kastriot, poznatiji kao
Skender-beg.120
Masovnije prelaženje na islam na južnoslovenskim prostorima
odvijalo se veoma različitim tempom. Proces islamizacije u Bosni i
Hercegovini razvijao se mnogo brže nego u ostalim južnoslovenskim
zemljama i tekao je odmah u širinu, zahvatajući i gradska i seoska
naselja. Razlozi ove pojave nalaze se u socijalnim prilikama –
nezadovoljstvu naroda, konfesionalnim napetostima, karakterološkoj
nepostojanosti vrha bosanskog društva itd.121 Ovakvo stanje nije bilo
karakteristično za Crnu Goru kojom je vladala dinastija Crnojevića
Proces islamizacije se permanentno razvijao u Bosni i
Hercegovini i trajao je za cijelo vrijeme uzleta osmanske države
u XV i XVI vijeku. Ipak se ovaj proces najbrže odvijao u prvim
decenijama turske vlasti i bio je u korelaciji sa procesom migriranja
stanovništva. Sasvim je drugačija situacija bila na teritoriji današnje
Crne Gore u kojoj je islamizacija uzela najviše maha u XVII vijeku,
odnosno dva stoljeća nakon uspostavljanja osmanske vlasti.
Bosnu je u poznom srednjem vijeku karakterisala izrazita
vjerska šarolikost. Postojale su tri vjeroispovijesti: bogumilska,
katolička i pravoslavna. Nijedna od ove tri crkve nije posjedovala
svoju samostalnost kao organizovana vjerska snaga. Stoga je u
Bosni, smatra istoričarka Behija Zlatar, i došlo do tako masovnog
širenja islama, posebno u njenim centralnim i istočnim djelovima.
Najmasovniji prelazak u Bosni bio je među bogumilima. Brojne
skupine bogumila su se već 1463. godine u okolini Jajca poklonile
sultanu Fatihu i svi su primili islam. Istodobno su od sultana zatražili
Isto, 61-62. Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i
Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990, 118-119.
120
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 28.
121
Boris Nilević, n. d, 117.
119
46
da se „u našoj pokrajini kupe muška djeca u adžami oglane“ (za
janjičarske regrute i razne dvorske službe), što im je i udovoljeno.122
Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore, veoma bolno je
doživljavao pad balkanskih država pod osmansku vlast, kao i
prelaženja u islamsku vjeru. U tom kontekstu on je jednom prilikom
istakao sljedeće: „Dobro znate, mila moja braćo, što učini (odnosi
se na Osmanlije – prim. Z.F) braći našoj Srbima i Bošnjacima,
Bugarima i Grcima“.123 Ovo pominjanje Bošnjaka, redakciji
„Almanaha“ je poslužilo kao dokaz da su u pitanju stanovnici Bosne
islamske vjeroispovijesti.124 Riječ je, međutim, o potpunoj zamjeni
teza. Pažljivijim uvidom u tekst zasigurno je da se kod crnogorskog
gospodara termin Bošnjaci odnosi na žitelje Bosne koji nijesu bili
islamizirani, odnosno na pripadnike hrišćanske vjeroispovijesti.
Proces prelaska na islam crnogorskog stanovništva najprije
je zahvatio djelove ondašnjeg hercegovačkog sandžaka. Posebno je
bio evidentan u nahijama Kukanj, Kričak i Ljuboviđe, koje se danas
nalaze na teritoriji opštine Pljevlja. O tome ubjedljivo svjedoče
osmanski popisni defteri iz druge polovine XVI vijeka. U defteru
hercegovačkog sandžaka iz 1585. godine navedena je i nahija
Kukanj. Ona je obuhvatala kasabu Pljevlja (Taslidža), sa okolnih
110 seoskih naselja, devet mezri (nenaseljenih posjeda), 28 čiftluka i
tri posebno ubilježena posjeda. Taksativno je nabrojan 1.891 posjed
različite veličine i prihoda. Muslimani su bili uživaoci 1.534 posjeda,
dok je preostalih 348 bilo u rukama hrišćana. Takav razmjer govori i
o brojnosti Muslimana u ovoj nahiji. Oni su bili zastupljeni sa 82%,
a hrišćana je bilo svega 18%.125
Ovakvi dometi islamizacije u nahiji Kukanj, nesvojstveni
ostalim predjelima današnje Crne Gore, objašnjavaju se, pored osta­
log, i egzistiranjem velikog broja bogumila. Oni su se, po svemu
sudeći, nastanili na ovo područje poslije protjerivanja iz bosanskog
kra­ljevstva u vrijeme Tomaša Kotromanića.126 Kako bilo, u nahiji
Behija Zlatar, n. d, 112.
Božidar Šekularac, Cetinjski ljetopis, Cetinje 1993, 36.
124
Almanah, časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturnoistorijske baštine Muslimana-Bošnjaka, br. 23-24, Podgorica 2003, 382.
125
Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i okolina..., 44.
126
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 34-35. Mustafa Memić,
n. d, 41-42.
122
123
47
Kukanj je bila najveća koncentracija seoskog stanovništva koje
je do tog vremena prihvatilo islam. Ne mogu se sa sigurnošću
utvrditi motivi ove pojave. Ekonomski razlozi, bez sumnje, nijesu
bili presudni, jer se radi o stanovništvu iz nižeg društvenog sloja.
Vrlo je vjerovatno da je ova pojava bila determinisana vjerskom
nepostojanošću stanovništva, ali i njihovim prihvatanjem političkog
i društvenog realiteta.
I u nahiji Kriči je proces islamizacije dao vanredno dobre rezu­
ltate. Od njene populacije, ubrzo poslije turskog osvajanja, nastala su
brojna muslimanska bratstva. Tako je pleme Kalića raspolagalo sa 500
muškaraca sposobnih za borbu, što ukazuje da je broj islamiziranog
stanovništva u ovoj nahiji bio znatno veći, jer treba računati i članove
njihovih porodica. Brojna su bila i plemena Micani i Đurđevići. Ona
su raspolagala sa oko 400 „pušaka“, pa je i ovdje broj Muslimana
(žene, djeca, starci) bio zaista velik. Žitelji ovog plemena su, inače,
naseljavali pogolem prostor. On je obuhvatao predjele od Kosanice
i Lever Tare pa do Drobnjaka u durmitorskom kraju, te prostore oko
Tare do Šahovića, Donjeg i Gornjeg Kolašina.127
Specifičan je prelazak na islam stanovnika iz nahije Ljuboviđe,
poznatije pod imenom „Vraneš“. Najistaknutija ličnost u ovoj nahiji
bio je knez Herak Vraneš. Prema dokumentima iz druge polovine XV
vijeka, knez Herak je s još nekoliko poznatih starješina ovog plemena
postao saradnik Turaka već od početka uspostavljanja osmanske
vlasti. Ovo involviranje u osmanski feudalni aparat imalo je mnogo
uticaja na proces islamizacije u nahiji Ljuboviđe. Ta saradnja je
bila sračunata na očuvanje stečenih pozicija i privilegija. Pokazala
se plodotvornom, pošto su i hrišćani i islamizirani pripadnici ovog
plemena stekli još viša zvanja i privilegije, a njihovo bogatstvo bilo
je uvećano.128
Jedan od sinova kneza Heraka zvao se Ljubo i bio je sveštenik.
Sveštenički poziv nije mu smetao da prihvati islam. Pošto je imao
veliko obrazovanje uspio je da se visoko popne na novoj društvenoj
ljestvici. Postao je carski sklav, tj. dragoman kod sultana Mehmeda
II. Njegovo novo ime bilo je Ibrahim-beg, a u dubrovačkim
dokumentima iz perioda 1477-1498. pominje se i kao Ibrahim-paša
Mustafa Memić, n. d, 42.
Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­
nah, br. 5-6, Podgorica 1999, 64.
127
128
48
Vranešević.129 Ovaj prelazak na islam je veoma specifičan. Novi
Musliman je postao bivši pravoslavni sveštenik i to dovodi u pitanje
tezu, o čemu ćemo na drugom mjestu opširnije govoriti, da su počeci
islamizacije bili posljedica malog uticaja pravoslavne crkve.
Ibrahim-beg je imao dva sina: Skendera i Ahmeda. Kod Ske­
ndera i njegovih potomaka bila je vrlo živa uspomena na svog djeda.
Stoga su se potpisivali kao Ljubovići, što govori da su djedovo ime
uzeli kao osnovu za svoje prezime, ne zaboravljajući svoje slovensko
porijeklo. Uzeli su ono ime koje je njihov djed imao prije prelaska na
islam. Ljubovići su bili glasovita begovska kuća koja je opjevana u
mnogim narodnim pjesmama.130
Drugi Ibrahimov sin Ahmed, nakon završenog školovanja u Ca­
ri­gradu, bio je imenovan za namjesnika u oblasti Konje u Maloj Azi­ji.
Poslije svega par godina, na lični zahtjev je premješten u zavičaj. Tu
je kao Ahmed-paša Vranešević postao hercegovački sandžak-beg. O
njemu je sačuvano narodno predanje za koje se smatra da nije bez
osnova. Ahmed-paša se oženio s Pavom, kćerkom Nikole Kovačevića
iz Bijelog Potoka. Pava je zadržala svoju vjeru i ime, a Ahmed-paša
se tome nije protivio. Imali su skladan brak u kome su dobili tri sina:
Hasana, od koga su čuveni begovi Hasanbegovići, Muša, od koga
potiču Mušovići, poznati nikšićki i kolašinski kapetani, i Dauta, čiji
su potomci Dautovići. Pava je imala veliku pažnju svojih sinova koji
su je svake nedjelje vodili u crkvu. U znak poštovanja prema svojoj
majci, sinovi su jednom dijelu Vraneša dali ime Pavino Polje.131
Vrlo rano je proces islamizacije otpočeo i u nahiji Komarnici
(Drobnjaci). On je, međutim, bio malen i brojno ograničen. Turci su
prihvatili u timarski sistem neke poznate vlaške starješine i dodijelili
im timare. U nahiji Komarnici bila su tri timarnika. Njihovi timari
nalazili su se u Nevesinju, Trebinju i kod Pljevalja. Dvojica timarnika
su hrišćani, a treći je novi Musliman pod imenom Mahmud.132
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograg 1979, 6870. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 36.
130
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 36. Slobodan Šćepanović,
n. d, 64-65.
131
Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981,
86-89.
132
Marica Malović-Đukić, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici
u XV vijeku, Glasnik Zavičajnog muzeja Pljevlja, knj. 3, Pljevlja 2003,
48-49.
129
49
Prema defteru iz 1477. godine, islamizacija je u nahiji Ko­ma­rnici,
istina sporadično, zahvatila samo tri džemata. Glavna karakteristika
ove pojave jeste da su članovi jedne porodice pripadali različitim
vjeroispovijestima. U jednom katunu nalazile su se tri islamizirane
osobe, Barak i dva brata Širmerd i Mahmud. Širmerd, Mahmud, Petar
i Rajo su braća. Sva četvorica su sinovi Vukče. I u sljedećem džematu,
sa 40 domova, pominju se dva islamizirana lica, Ahmed i Mahmud.
Mahmud je bio sin Radojev, a Ahmed sin Mahmudov. Njih dvojica su
sa svojim plemenikom Radosavom imali stare baštine u selu zvanom
Vrba, a koristili su pašnjake Bilanići, Bardić Planina i Studenac. Jedno
islamizirano lice pod imenom Mahmut pominje se i u džematu Heraka
Kovačevića, sa 45 kuća. U ovom džematu je službovao pravoslavni
pop Nikola koji nije mogao spriječiti islamizaciju svog saplemenika.133
Islamizacija je u nahiji Bihor tekla postupno i nije do kraja XVI
vijeka uzela snažnijeg zamaha. U defteru iz 1488/1489. uočljivo je
da u Bihoru nije bilo muslimanskog stanovništva. Manji dio žitelja
ove nahije je islamiziran u XVI vijeku. Prema popisu iz 1530/1531. u
Bihoru je živjelo 20.046 stanovnika u 181 naselju. Preovladavali su
žitelji slovenske etničke pripadnosti, a popisano je i 95 lica islamske
vjeroispovijesti. Muslimana je u znatno većem broju bilo 1571.
godine. Tada se u spiskovima popisivača našlo 1.106 Muslimana
slovenskog porijekla, što je činilo 9% bihorske populacije.134
Budimlje je kao centar istoimene nahije koja je 1485. godine
pripadala kazi Bihor u domenu Skadra, bila nedirnuta procesom
islamizacije u XV i XVI vijeku. Doduše, u Budimlju je postojala
mala zajednica poklonika islama. Ona je bila sastavljena od četiri
kuće, a predstavljali su je: Šimerd, Ramazan, Karadža i Kurto.
Zasigurno je riječ o turskim činovnicima koji su došli s ciljem da u
Budimlju organizuju vlast. Autohtonih Muslimana u Budimlji nije
bilo ni u naredna dva stoljeća.135
Muslimana u ovom periodu nije bilo ni u rožajskom kraju,
koji se u turskim izvorima označavao kao nahija Trgovište. Ovaj
kraj je i na početku XVII vijeka bio isključivo naseljen pripadnicima
pravoslavne vjeroispovijesti.136
Isto, 51-52.
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 37-38. Milisav V. Luto­
vac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, Beograd 1967, 39.
135
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 105.
136
Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica, Beograd 1960, 351-352.
133
134
50
Podgorica je po veličini bila drugi grad u skadarskom sandžaku.
Njen položaj imao je poseban strateški značaj. U tamošnjoj tvrđavi
koju su Osmanlije zatekli i imenovali je kao Depedogen bila je
smještena turska posada. Prema defteru iz 1485. godine u Podgorici je
bilo jedino hrišćanskih žitelja, pošto vojnici i druge slične kategorije
stanovništva nijesu dolazili u obzir prilikom popisa za defter.137
Islamizacija je vremenom pustila korijene i u ovom naselju. Podaci
iz 1582. godine pokazuju da je u Podgorici bilo 322 domaćinstva.
Od tog broja je 94 domaćinstva, ili 30% prešlo na islam. Uglavnom
je islamizirano stanovništvo bilo slovenskog porijekla.138
Od sredine XVI vijeka u okolini Podgorice počele su da se
obra­zuju muslimanske mahale. One su postojale u Gluhavici, Gori­
čanima i Mahali. Muslimana je bilo i u ostalim selima. U Tuzima su
živjela četiri Muslimana čiji su očevi imali slovenska imena. Šest
novih Muslimana bilo je u Grudima a njihovi očevi su nosili slovenska
i albanska imena. Mnogo više Muslimana bilo je u Medunu, koji
je 1582. godine bio muslimansko naselje sa svega dvije hrišćanske
kuće. Islamizacija se znatno brže odvijala u nižim predjelima i bliže
Podgorici, Žabljaku i Rijeci (Crnojevića).139
Prvi Muslimani u Herceg Novom spominju se deceniju prije
nego je grad osvojen od strane Osmanlija. Najmlađi sin Hercega
Stjepana, prišao je Osmanlijama i zajedno je s njima učestvovao u
osvajanju ovog grada. Veliki broj Muslimana Herceg Novog, Risna i
drugih mjesta u Boki Kotorskoj bio je iz istočnog dijela Hercegovine.
Prvi muslimanski naseljenici na ovom području bili su Dizdarevići,
Fetahovići i Serdarevići. Pomenute muslimanske porodice u Herceg
Novom u periodu 1606-1630. bile su Bardovići, Jusufagići, Bijelići,
Ljubovići.140
Muslimani su, pored Herceg Novog, živjeli u još 18 naselja
u Boki Kotorskoj. Bilo ih je u Risnu, Bijeloj, Sutorini, Baošićima,
Đenovićima, Grebenima, Jošićima, Kostajnici, Krivošijama, Go­
rnjim Ledenicama, Gornjem i Donjem Morinju, Prijevoru, Savini,
Branislav Đurđev, Depedogen-Podgorica, Istorijski zapisi, br. 1,
Titograd 1962, 60-61.
138
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd
2000, 93-94.
139
Isto, 96-97.
140
Mustafa Memić, n. d, 59-60.
137
51
Tre­besinju i Zadvorinu. U Bijeloj se četrdesetih godina XVI vijeka
spominje 16 muslimanskih porodica, u Risnu 17, u Sutorini osam, a
daleko najviše ih je bilo u Herceg Novom.141 Iz Novog je, kad su ga
Mlečani zauzeli 1687. godine, izgnano oko dvije hiljade i pet stotina
Muslimana, pretežno žena i djece. U trenutku napada na grad bilo je
oko 2.000 branilaca.142
Prva grupa Muslimana stigla je u podlovćensku Crnu Goru
krajem 1513. godine. Bila je to malobrojna skupina, o čemu govore
popisi iz 1521. i 1523. godine. U popisu iz 1570. evidentirano je
samo 36 muslimanskih domaćinstava. Ona su bila rasprostranjena
na sljedeći način: šest u selu Beri, po četiri u selima Ponari i Humci,
po tri u selima Gornji Komani, Lješnjani i u Tološima, po dva u
Oliverovićima i Maltušićima, dok je u ostalih 10 sela bilo po jedno
muslimansko domaćinstvo.143 Broj Muslimana bio je sigurno veći,
ali u defteru nijesu ubilježene osobe koje su bile oslobođene od
poreskih obaveza, poput službenih lica, islamskih sveštenika i dr.
Da je iznesena konstatacija valjana dokazuju nam i istorijski
izvori. U njima se spominju Mahmut Branković, Alijaga Vlahović,
Osman-beg Vlahović, Ali-beg Pavlović, Hasan, sin Alijin u Žabljaku,
Osman, sin Mahmutov iz Filipovića, Murat, sin Abdulahov iz
Ćeranića, Alija, sin Ahmedov iz Žabljaka; u Donjim Komanima
nailazimo na Aliju, sina Abdulaha, Sulejmana, sina Mehmedovog;
Mustafu, sina Mahmudovog iz Žabljaka; zatim Ibrahima Čauša
iz sela Beri, Hamzu, sina Skenderovog, Hamzu, sina Džaferovog,
Pir Aliju i Derviša Skenderovog iz Donjeg Polja, hodžu Aliju,
Hatiba iz Podgorice u selu Malonšićima u kojem je živio i Durulah
Dizdar i mnogi drugi koji iz navedenih razloga nijesu evidentirani u
defterima.144
Muslimana je bilo i na Cetinju, gdje je bila rezidencija crno­
gorskog mitropolita. Izvjesni Sinan Alin sa Cetinja pominje se u
jednoj povelji iz 1627. godine. Muslimani su posjedovali i zemlju oko
Cetinjskog manastira, koju su založili kao garanciju crnogorskom
mitropolitu za novac koji im je pozajmio.145 Sjeme islamizacije
Isto, 60.
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 528.
143
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 46-51.
144
Isto, 69-70.
145
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, n. d, 91.
141
142
52
je očito klijalo i u podlovćenskoj Crnoj Gori. Na ovoj teritoriji je
1655. godine bilo osam stotina Muslimana, odnosno islamiziranih
Crnogoraca.
U Baru i Ulcinju Osmanlije su naišle na katoličko i pravoslavno
stanovništvo, mada postoji osnovana pretpostavka o egzistiranju
manjeg broja Muslimana u Baru prije nego je ovaj grad pao pod
tursku vlast 1571. godine. Zahvaljujući islamizaciji domaćeg življa i
donekle useljavanju, njihov broj se permanentno uvećavao. U barskoj
tvrđavi se Muslimani pominju 1582. godine, samo 11 godina nakon
što je ovaj grad osvojen. Tada je registrovano 77 Muslimana koji su
se bavili vojničkom službom. U tvrđavi se nalazilo i 86 hrišćanskih
kuća, dok ih je u Donjoj i Gornjoj varoši bilo oko sto i tu su živjeli
isključivo hrišćani. Dvadeset Muslimana u barskoj tvrđavi upisano
je kao bin Abdullah, što znači da su im očevi bili hrišćani.146
Oko 300 domaćinstava je živjelo u devet barskih sela. Samo
tri domaćinstva su 1582. godine evidentirana da su prešla na islam.
U barskom kraju je 1582. godine bilo 560 domaćinstava, od čega su
83 bila muslimanska, pa je ova populacija bila zastupljena sa 14,6%
od ukupnog stanovništva na ovom prostoru.147
U strukturi barskog stanovništva bitan je bio udio Muslimana u
okolini ovog grada. Oni su ponajviše bili primjetni u Mrkojevićima,
Zaljevu, Dobroj Vodi, Tuđemilu i Mikulićima. U Mrkojevićima je
prema popisu iz 1582. godine registrovano pet zijameta i četiri timara.
Svu upravu nad ovim posjedima imali su Muslimani. U ovom kraju
bilo je 10 muslimanskih domaćinstava koje je tretirano kao rajinsko
stanovništvo. Najbrojniji su bili u selu Škorović, u kojem se nalazio
timar Alije.148 Ovo su bili samo začeci islamizacije u barskom kraju
koja će, kao i u ostalim djelovima današnje Crne Gore, doživjeti
svoju kulminaciju u XVII i XVIII vijeku.
Iz prezentiranog izlaganja možemo izvući neke nesporne
zaključke. Islam su u Crnoj Gori najprije prihvatili pojedinci iz
uticajnih porodica. Kasnije se proces islamizacije raširio na sve
so­ci­jalne stratume. Bio je, u pojedinim mjestima Crne Gore, ma­
sovno prihvaćen i od strane najnižih društvenih slojeva (rajinsko
stanovništvo) koje nije dobilo posebne povlastice. To dovodi u
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 537.
Mustafa Memić, n. d, 69.
148
Isto, 71.
146
147
53
pitanje tezu da su ekonomski motivi, bar u prvim stoljećima turske
vladavine bili presudni za prihvatanje islama. Prema još jednom
ustaljenom obrascu oko prihvatanja islama trebalo bi pokazati
rezervu. Teško se uspješni rezultati ovog procesa mogu tumačiti
nepostojanjem hrišćanskih sveštenika, jer napravljena analiza govori
sasvim suprotno. Muslimana je bilo i na Cetinju, gdje je sjedište
crnogorskog mitropolita.
Početni proces islamizacije u Crnoj Gori nesumnjivo se odvijao
na dobrovoljnoj osnovi. Nijesmo, iz relevantne literature, uspjeli
da pronađemo i jedan slučaj nasilnog prevjeravanja. Osim toga, u
prvim vjekovima svoje vlasti, Osmanlije nijesu baš rado prihvatale
nove poklonike islama, kako to tvrdi jedan naš istoričar.149 Takvo
opredjeljenje je proizlazilo iz poreskog sistema koji je bio na snazi u
Osmanskom carstvu. Konkretnije, oko 1500. godine u Osmanskom
carstvu se nalazilo 894.432 hrišćanska domaćinstva, te da su svi oni
prihvatili islam turska vlast bi imala gubitak od oko 2.800 kg zlata
godišnje.150
Islamizirano stanovništvo Crne Gore bilo je uglavnom slo­
venskog porijekla. Prvi crnogorski Muslimani brižno su čuvali
uspomenu na svoje porijeklo. Vjera nije bila nikakava vododjelnica
između pripadnika islamske i hrišćanske vjeroispovijesti. Više
primjera nam govori da su i članovi jedne porodice pripadali razli­
čitim vjerama i da to nije predstavljalo smetnju za njihovo normalno
koegzistiranje.
Period masovne islamizacije
U XVII i XVIII vijeku pod uticajem više faktora odvijao
se proces masovne islamizacije na teritoriji današnje Crne Gore.
Istoričar Milan Vasić je zapazio da je ovaj proces bio inspirisan
simbiozom različitih momenata od kojih je izdvojio sljedeće:
„prethodna konsolidacija i učvršćivanje osmanske vlasti, stvaranje
jezgara od muslimanskih doseljenika u gradovima, podizanje
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore između prošlosti
i sadašnjosti, Podgorica 2010, 173.
150
Ema Miljković-Bojanić, Vjerski odnosi u Pljevaljskom kraju u
prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja,
knj. 3, Pljevlja 2003, 67.
149
54
pod zaštitom vlasti i uz njenu podršku, muslimanskih vjerskih,
prosvjetnih, kulturnih, dobrotvornih i drugih institucija, dovođenje
sa strane vjerski obrazovanih ljudi za službu u džamijama, školama,
upravi i sudstvu, djelovanje i borba tih ljudi i institucija za nove
vjernike, slabljenje i sputavanje u radu odgovarajućih hrišćanskih
institucija, davanje punih građanskih prava novim muslimanima,
materijalnih privilegija i niza prednosti koje su proizilazile iz
pristupanja vjeri vladajuće klase i države“.151 Ovo su uglavnom bili
motivi koji su opredjeljivali jedan dio crnogorskog stanovništva za
prelazak na islam, ali neki od navedenih razloga isuviše su uopšteni
i nemaju uporište u istorijskoj zbilji Crne Gore.
Islamizacija u Medunu, starom ilirskom gradu, otpočela je
odmah nakon njegovog zauzimanja od strane Osmanlija. Nosiocima
nove vlasti bilo je naročito stalo da ovo utvrđenje pretvore u tursko
vojno uporište. Vojnička posada je, prema popisu iz 1485. godine,
bila sastavljena od 38 musthafiza (branilaca tvrđave) i 50 stanovnika
domicilnog porijekla koji su živjeli u gradu. Ovi žitelji Meduna se
već tada tretiraju kao Muslimani. Osoba od najvećeg integriteta bio
je Hasan-beg, koji je ostao upamćen u tradiciji plemena Kuča.152
Stanovnici Meduna su vrlo rado prihvatali islam. To pokazuju
podaci iz popisa 1582. godine, iz kojih je uočljivo da je Medun
skoro u cjelini bio muslimansko naselje. U njemu su se nalazila
samo dva hrišćanska domaćinstva. Novi Muslimani su, do skoro,
bili pripadnici hrišćanske vjeroispovijesti, poput Alije, sina Vučine i
drugog Alije, sina Đukice.153
Iz Meduna se islam širio i u ostalim djelovima plemenske
zajednice Kuča. Broj Muslimana je konstantno uvećavan tokom
XVII vijeka. Novi Muslimani su bili najjači oslonac turske vlasti
među Kučima. Između njih i Kuča – hrišćana dolazilo je povremeno
do manjih sukoba, ali oni nijesu imali vjersko obilježje. Procjenjuje
se da je u Kučima 1614. godine bilo oko „200 vrlo ratobornih Tu­
raka“.154 Pod terminom Turci, kojeg su strani putopisci često upo­
trebljavali, podrazumijevaju se u ovom slučaju isključivo Muslimani
domicilnog porijekla. Njihov broj je bio zasigurno veći, jer treba
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 535.
Isto, 543. Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beo­
grad 1981, 53-54.
153
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 536.
154
Fransoa Lenorman, Turci i Crnogorci, Podgorica 2002, 278.
151
152
55
uzeti u obzir i članove njihovih porodica. Smatra se da je u Kučima
1614. godine bilo oko 600 Muslimana.155
Protjerivanje muslimanskog stanovništva iz Kuča uslijedilo je
1688. godine, nakon bitke na Orlovu kršu. Tada su Kuči hrišćanske
vjeroispovijesti uz logistiku Mletačke republike, uspjeli da poraze
kučke Muslimane i tako ih, pored ostalog, primoraju na bjekstvo.
Oni su se ponajviše raselili u Podgoricu, Gusinje, Plav, Kolašin,
Bihor, Rožaje, Nikšić itd. Ali islamiziranih Kuča bilo je i prije ove
seobe u pojedinim crnogorskim gradovima. U Podgorici se 1630.
godine pominju Osman Pleša, Alija Hasanović, te Džafer, Suljo i
Juso Alibašić, porijeklom Kuči.156
Izgnane muslimanske porodice iz Kuča predstavljale su em­
brion za širenje muslimanske populacije u mnogim krajevima Crne
Gore. U Podgorici su se iz Kuča nastanili Hajdarkučevići (koji se
dijele na manje rodove: Begoviće, Vraniće, Koristoviće, Ruhoniće
i Selhanoviće), Đurđevići, Oraovci, Glavatovići, Šarkići, Arovići,
Alovići, Ćetkovići, Bratovići, Turkovići, Krkanovići, Jevrići, Dža­
feradžovići, Hadžimuhovići, Kapadžići, Marići, Rašovići i Šaovići.
Ovo doseljavanje je značajno promijenilo etničku sliku Podgorice.
To više nije bio grad u kojem je brojčano bilo dominantno hrišćansko
stanovništvo. Muslimani su od tada bili brojniji, a njihovo učešće u
ukupnom broju stanovnika Podgorice bilo je oko 63%.157
Brojne muslimanske porodice starinom iz Kuča naselile su se
i u Nikšiću. Ovi Muslimani su bili gotovo najzastupljeniji u ovom
gradu. Samo su Ljuce i Dakovići imali sredinom XVIII vijeka
više desetina kuća u Nikšiću. Gusinje i Pećku oblast preplavila je
porodica Koljenović koja je brojala preko 150 kuća. Iz Kuča su
Mehmed-begovići, Seknići i Orahovci iz Plava, kao i Đečevići iz
Spuža. Potomci islamiziranih Kuča u Gusinju su Maljevići, Preknići,
Muratagići, Bektaševići i Adrovići. Porijeklom su Kuči, pored
ostalih, i Mahmutovići, Rastoderi i Skenderovići iz Bihora.158 Na
Mustafa Memić, n. d, 47.
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 62.
157
Ilija Radulović, O stanovništvu Podgorice, Glasnik geografskog
društva, sv. XVI, Beograd 1930. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka
XIX vijeka..., 99.
158
Jovan Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi..., passim. Mile
Nedeljković, Krst i polumjesec, Beograd-Bijelo Polje 1993, passim.
155
156
56
ovom mjestu smo naveli neke karakteristične primjere, jer su dometi
na­seljavanja Muslimana iz Kuča bili znatno veći.
Prije promjene demografske strukture Podgorice, u njoj su
1614. godine živjele spahije, čauš, ulufedžije i muteferike (isluženi
vojnici). U Podgorici se nalazio i alajbeg koji je (u činu pukovnika)
komandovao spahijskom konjicom. Alajbegovi su bili direktno
podređeni sultanu i od njega su dobijali berate (vjerovna pisma).
Ulufedžije su primale platu, a od feudalne rente sa svojih posjeda
izdržavale su se spahije. Spahije su bile obavezne da prema veličini
lena, dovedu na bojno polje i mladiće koje su izdržavali. Iz Podgorice
i okoline nadzirala se bezbjednost i funkcionisanje osmanske vlasti
i na udaljenijim prostorima. Vojnici Plava bili su pod kontrolom
dizdara u Medunu, a povremeno i Šema čauša iz Podgorice. Hoti su
bili pod komandom Džafer-paše i Redžepa Čelebije Hadžića, a Piperi
– Mehmed-age Glavatovića. Vasojevićima su zapovijedali Ahmed
Čelebija Hadrović (vjerovatno iz Pipera) i Jusuf Begkrzmić. Selom
Zlaticom je upravljao beg Sinanbegović.159 Ovo pozicioniranje
muslimanskih uglednika je protokom vremena bilo od velikog
značaja za širenje islama u pomenutim krajevima.
Muslimanska populacija u Pogorici se uvećavala i zbog ise­
ljavanja poklonika islama iz podlovćenske Crne Gore. Ovu mi­
graciju ne treba dovoditi u korelaciju s „istragom poturica u pod­
lovćenskoj Crnoj Gori, budući da se radi o običnoj fikciji. Za nju
nema nijednog istorijskog dokaza, ali to nije smetalo pojedinim
isto­ričarima da epski postulat prihvate kao nespornu činjenicu.160 Iz
podlovćenske Crne Gore u Podgoricu se uselilo oko 15 porodica,161
od kojih je najznamenitija vlastelinska obitelj Osmanagića iz Bajica
kod Cetinja. Ova porodica je dala nekoliko poznatih paša.
U Podgorici su živjele samo tri turske porodice koje su došle
iz Azije nakon zaposijedanja ovog grada. To su bili Azganovići,
Ahmatovići i Hadžisanovići. Ostali Muslimani su iz raznih krajeva
Crne Gore, donekle i iz Albanije, a samo jedna porodica je bila
iz Bosne. Na početku XVIII vijeka u Podgorici egzistira 119 mu­
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 103.
Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje
1955, 36-37. Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 126135.
161
Ilija Radulović, O stanovništvu Podgorice..., 124-125.
159
160
57
slimanskih bratstava, a prednjačila su ona iz Zete (24), zatim Kuča
i Meduna, Pipera, Spuža, Bjelopavlića, Albanije (Grude, Hoti,
Dinoše i Šalje), a u skromnom broju i iz Žabljaka, Zatrijepča, Pipera,
Rovaca, Nikšića, Lješkopolja, Crmnice.162 Pored Osmanagića, među
najimućnije porodice pominju se Parmakovići, Mećikukići, Krnjići,
Lekići, Đurbuzovići, Haverići, Lukačevići, Šarkići, Glavatovići,
Vodopići i dr.
Podgorica se i ranije izdvajala po svom ekonomskom značaju
među gradovima u kontinentalnom dijelu Crne Gore, a od početka
XVIII vijeka doživljava još snažniji ekonomski polet. Otuda i porast
broja muslimanskog stanovništva. Muslimani su se u Podgorici
pretežno bavili zanatstvom, trgovinom, ugostiteljstvom i u tome su
imali znatnu prevagu nad crnogorskim stanovništvom ovog grada.
Muslimani se sve više konstituišu i kao posebna etnička cjelina.
Upotreba jednog jezika („naški“), tradicija, kulturno izražavanje,
običaji i dakako privrženost islamu krasilo je njihovu posebnost i
etničku prepoznatljivost.
Činjenica da je podgorički kadiluk sa gradovima Podgoricom,
Spužem i Žabljakom od 1756. do 1835. godine, sa izvjesnim
prekidima, bio u sastavu bosanskog ejaleta, poslužilo je istoričaru
Mustafi Memiću da ovaj postupak osmanskih vlasti opravda „težnjom
da se bošnjačko-muslimansko stanovništvo organizaciono poveže sa
narodom kojem je po svojim karakteristikama bilo istovjetno“.163
Ovo je neutemeljena teza i stvorena je na osnovu prenapregnutih
analogija. Pripadnost jednoj administrativnoj cjelini ne implicira
isti identitet naroda koji u njoj žive. Zasigurno je ovo proziran
pokušaj da se prošlost muslimanskog naroda Crne Gore predstavi
u iskrivljenom obliku i tako se prilagodi ideološkim i nacionalnim
ubjeđenjima pomenutog istoričara.
U XVII vijeku je i u podlovćenskoj Crnoj Gori bilo evidentno
prisustvo muslimanskog stanovništva. O tome rječitije od svega
govori podatak da je na ovom području funkcionisalo osam džamija.
One su bile locirane na Cetinju, Obodu, Virpazaru, Ćeklićima,
Katunskoj nahiji, Žabljaku i Dupilu (Crmnica). Slobodno obavljanje
islamskih obreda nije bio jedini dokaz normalnog suživota
između Crnogoraca i domicilnih Muslimana. Trgovački poslovi
162
163
Isto.
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 51.
58
su se, takođe, korektno odvijali. Tako je Hasan-beg Perhatović, 3.
februara 1685. godine, prodao zemlju na Cetinju. I vladika Rufim
Boljević je kupovao imovinu od crnogorskih Muslimana. Cetinjski
prvosveštenik je 28. juna 1629. godine kupio dio mlina od Ali-bega
Hajdarvojvodića za 40 groša. Muslimani iz Žabljaka prodali su
desetak monasima iz Cetinjskog manastira. Žitelji Žabljaka su 1697.
godine bili i Mustafa-aga Čelebija, Mustafa-aga Dedović, Mustafa
Hasan-baša.164
Veoma brojna toponimija i razna predanja dopustila su etno­
grafu Jovanu Erdeljanoviću da zaključi da je u XVII vijeku bi­
lo muslimanskog stanovništva u svim crnogorskim nahijama.
Muslimani se ponajviše pominju u Ćeklićima i na Cetinju. U
Ćeklićima su živjela muslimanska bratstva Sinanovići, Džakovići,
Ramadanovići i Muhadinovići.165 Više pomena Muslimana na ovom
prostoru susrećemo sredinom XVII vijeka. Mustafa, Musliman iz
Će­klića, pominje se 1647. godine u svojstvu glavnog mletačkog
pismonoše. Malo docnije se na tri mjesta pominje Hasan Mustafović
iz Ćeklića kao glavni pismonoša, a takođe i neki Sulejman sa Cetinja.
Godine 1654. zapisan je i Homer Sulejman sa Cetinja, pismonoša. I
1666. godine pomenuti su Bećir i Hasan iz Ćeklića.166
Muslimana je bilo i u Pješivcima, Cucama, Ozrinićima, Za­
garaču, Lješanskoj nahiji. Tako su Adrovići živjeli u Progonovićima,
a Asanovića – islamiziranih Popovića bilo je u Stanisavljevićima.
Brojni su bili Muslimani i u selima Lješanske nahije, posebno
u Selištu, Goljemadima, Begovoj Glavici, Pod Stranom. Oni su
početkom XVIII vijeka iseljeni, a njihovi potomci su Mehmedagići,
Omerćehajići, Vranići i drugi.167
Muslimansko bratstvo Mustafića je iz sela Bajica, a jedan nji­
hov potomak se spominje u „Gorskom vijencu“. Pripadnici ovog
bratstva prebjegli su u selo Tuđemile u okolini Bara. U Očinićima
su živjeli muslimanski begovi Sokolovići i Rucevići, domicilnog
porijekla, te Ali-beg Rikanović i islamizirano bratstvo Karimani
koje se kasnije vratilo u pravoslavlje. Takvu konverziju napravili
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 60.
Jovan Erdeljanović, n. d, 58-61.
166
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 247.
167
Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, etnička prošlost plemena,
Beograd 1978, passim.
164
165
59
su i Miloševići, Jabučani, Muslimovići, Kasumi, Kadići, Bećiri,
Šabani, Muhadinovići, Mustajkadići. Islam je prihvatilo i veliko
bratstvo Ostojića koje je bilo nastanjeno u selima Ikovići, Aluzi,
Šćepan-Dolu i pod planinom Crni Vrh. Jovan Erdeljanović navodi
da je u selu Ostojićima postojala džamija od drvene građe, ali za tu
konstataciju nema uporišta u istorijskim izvorima. Kako bilo, ovo
bratstvo je bilo duboko privrženo islamskoj religiji. Ostojići su morali
da napuste svoj zavičaj usljed sve češćih sukoba između Crnogoraca
i Muslimana u podlovćenskoj Crnoj Gori na početku XVIII vijeka.
Jedan njihov ogranak – Krševići, nastanio se u Nikšiću.168
Muslimani su bivstvovali u Ćeklićima i na početku XVIII
vijeka. Muhadin iz Ćeklića je 1701. godine prodao imanje svog
pokojnog oca Alimata koje se nalazilo u Zalazima svom prvom
rođaku Milošu Stijepovu iz pomenutog mjesta.169 I ovaj podatak
ukazuje da su Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori bili domicilnog
porijekla. Svijest o njihovom zajedničkom porijeklu s Crnogorcima
nije ni u jednom trenutku bila zatamnjena. Uopšte uzevši, Muslimani
u Crnoj Gori nijesu predstavljali bilo kakav privilegovan sloj, niti su
bili povezani naročitim društvenim interesima. Vjera je imala znatno
više uticaja na svakodnevni život i nije bila prepreka za snošljive
međukonfesionalne odnose.
Broj Muslimana u podlovćenskoj Crnoj Gori je radikalno
uma­njen nakon 1727. godine. Oni su se postepeno iseljavali usljed
pojačane oslobodilačke borbe crnogorskog naroda koju je predvodio
vladika Danilo Petrović. Iseljavanje Muslimana bio je višegodišnji
proces, a ne posljedica nasilne „istrage poturica“ koja je navodno
sprovedena u toku jednog dana. Romantičarska istoriografija
vezuje ovaj događaj, koji je očigledna mitska tvorevina, za Božić
1702. ili 1707. godine. Apsolutno nekritički se tvrdi da je tada
nestalo Muslimana iz podlovćenske Crne Gore. Takvim površnim
konstrukcijama, pokatkad znaju da podlegnu i afimirsani istoričari,
koji olako konstatuju da je „početkom XVIII vijeka nestalo mu­
sli­manskog stanovništva sa područja Stare Crne Gore, nakon
kontroverznog događaja poznatog pod imenom Istraga poturica“.170
Isto.
Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila..., 41.
170
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 175-176.
168
169
60
Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori, zacijelo, nijesu preko
noći iščezli. To potvrđuje više arhivskih dokumenata. U jednom
testamentu Ivana Dupila iz 1712. godine, iz istoimenog mjesta u
Crmnici, rečeno je da neka njegova imanja u Crmnici drže Turci
(misli se na Muslimane – Z.F) i hrišćani.171 I petnaest godina kasnije
Muslimani žive u Crnoj Gori. Njih vladika Danilo u jednom pismu
iz 1727. godine tretira kao „domaće Turke“.172 Nakon toga, sve su
rjeđi pomeni o Muslimanima u podlovćenskoj Crnoj Gori. Oni se
postupno iseljavaju u homogene muslimanske sredine, odnosno
u razne gradove Crne Gore. Ali tragovi o prisustvu Muslimana
u Katunskoj nahiji i dalje su bili prisutni. Ne samo preko brojnih
toponima, nego i zbog činjenice da je jedan broj aga bio vlasnik
zemlje, mada nije na njoj živio. Vladika Sava Petrović je sredinom
XVIII vijeka držao u zakup zemljišne posjede podgoričkih aga na
Cetinju i Dobrskom selu i taj zajam je kompenzirao određenom
količinom dukata.173
Pad Risna (1684) i Novog (1687) pod Mlečane direktno se
odrazio na razvoj Onogošta (Nikšić od 1767). Tada je ovaj grad
dobio prvu tursku posadu i priličan broj muslimanskih stanovnika.
Porodice iz Herceg Novog i Risna su se za skoro 200 godina života
u Nikšiću razgranale u manja bratstva, od kojih su bila najpoznatija:
Danevići, Duranovići, Šajinagići, Slijepčevići (Dizdarevići),
Komanići, Ihtijarevići, Nurkovići, Golovići i drugi. Danevići su
dali prvog kapetana, a Komanići prvog dizdara Nikšića. Stanovnici
Nikšića su Muslimane iz Herceg-Novog i Risna zvali Hercegovcima,
a kraj u kome su živjeli – Hercegovačka mahala. Za potrebe ovih
doseljenika, kao i vojne posade, izgrađena je 1695. godine prva
džamija u Nikšiću.174
Posada u Nikšiću je 1707. godine brojala 306 vojnika, a či­
nili su je odredi azapa, farisana, mustahfiza, topdžija, martolosa i
pasbana. Nikšić je samo nekoliko godina docnije bio grad od 560
Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila..., 42.
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 91.
173
Gligor Stanojević, n. d, 42.
174
Petar Šobajić, Nikšić, Nikšić 1995, 63-64. Hivzija Hasandedić,
Spomenici islamske kulture u Herceg Novom i okolini, Almanah, br. 3-4,
Podgorica 1998, 91.
171
172
61
kuća. uvećala se i njegova vojna posada, koja je 1730. godine brojala
700 vojnika.175
Broj stanovnika i kuća u Nikšiću je latentno rastao. U Nikšić se
doselio i dio glasovitog bratstva Mušovića. Mušovići su bili begovi,
age i kapetani Nikšića i Kolašina. Držali su vlast u Nikšiću za skoro
sve vrijeme osmanske vladavine. Takav položaj omogućavala je
fleksibilnost turske uprave. Izuzev sultanskog dostojanstva, Mu­sli­
manima su bila dostupna sva mjesta u osmanskom aparatu, a jedino
mjerilo bila je sposobnost, bez obzira na njihovo porijeklo, socijalnu
ili drugu pripadnost.
Mušovići su u Nikšić stigli iz Kolašina. Prvi kapetan Nikšića
iz ovog znamenitog bratstva bio je Hamza Mušović. Hamza je imao
brata Mehin-agu, i po svoj prilici svi Mušovići iz Nikšića potiču
od njih dvojice. Stoga su Mušovići bili podijeljeni na dva manja
bratstva: Hamzagiće i Mehinagiće.176
Pored hercegovačkih Muslimana i Mušovića ogroman dio sta­
novništva Nikšića sačinajvala su četiri „fisa“ i to: Grude, Kuči, Piperi
i Ferizovići. Većina pripadnika ovih plemena naselila se u Nikšiću
nakon primanja islama. Odstupanje od ovog pravila predstavljaju
Piperi. Članovi ovog plemena prišli su islamu u prvoj polovini XVIII
vijeka, a među njima se posebno isticao čuveni junak Sefer Piper.
On je prije primanja islama nosio ime Stanko Miličković i živio je u
piperskom selu Petrovići (Memetovići). Njegov rođak bio je izvjesni
Marko Nikolić. Oko Sefera su se okupljali raseljeni Piperi u Nikšiću
i pod njegovim uticajem su uglavnom primali islam. Potomci Sefera
Pipera prezivali su se Mulići, pošto su od njih poticale mule –
obrazovani i ugledni ljudi. Najpoznatije piperske porodice u Nikšiću
su bile: Hadžimanići, Mrke, Beširevići, Bauci, Osmovići, Zlatanići,
Durkovići, Jašaragići, Šubarice, Kozići, Mečevići i dr.177
Naročito razgranato muslimansko bratstvo u Nikšiću bili su
Ferizovići. Oni su, za razliku od ostalih bratstava, poticali iz lokalne
sredine, od islamiziranih Nikšića. Preci Ferizovića bili su Popovići
iz sela Zagrada u Župi Nikšićkoj. Svojim brojem prevazilazili su
Vuk Vinaver, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom početkom
XVIII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1955, 66. Slobodan Drobn­
jak i Sait Š. Šabotić, n. d, 113.
176
Petar Šobajić, n. d, 65-66.
177
Isto, 68-69. Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić, n. d, 111.
175
62
ostale fisove u gradu i davali su 250 ratnika. Dijelili su se na uža
bratstva: Atliće, Aliće, Rogoviće, Gaševiće, Rakuljice, Barloviće,
Mujkoviće, Džankoviće, Karimanoviće, Marune, Grošoviće i dr.178
U Nikšić je prebjeglo i nekoliko porodica iz Ćeklića. Pred­
vo­dio ih je Čolak Arslan, sin Ibrahima-age, imama džamije u Će­
klićima. U gradu su ih zvali Crnogorcima, a njihova prezimena su
bila: Ramadanovići, Gledići, Runjevići i Džulupovići.179 Samo jedna
porodica u Nikšiću bila je turskog etničkog porijekla. To su bili
Hadžimusići, vrlo viđena begovska kuća.180
Muslimani u Nikšiću nazivani su „Onogoštani ili Nikšićani“,
a narodne pjesme ih imenuju kao „Onogoški Turci“ i još češće „od
Nikšića Turci“.181
Stanovništvo Nikšića se neprekidno uvećavalo, te je ovaj grad
bio veoma gusto naseljen krajem XVIII vijeka. Uviđajući ovaj golemi
porast, osmanske vlasti su odlučile da dio nikšićkog stanovništva
pošalju za popunu strategijski važnih, a slabo naseljenih područja.
Sultanovim fermanom iz marta 1779. godine riješeno je da se 30
porodica iz Nikšića i Pipera presele u Bosansku Gradišku.182
Ovo iseljavanje nije vidnije promijenilo demografsku sliku
Nikšića. Broj stanovnika i dalje se uvećavao. O tome je geograf
Jo­­van Cvijić zapisao „na daleko nije bilo silnije muhamedanske
varoši od Nikšića“.183 I zaista, Nikšić je bio izrazito muslimanski
grad u kome je prije 1878. godine živjelo preko 4.000 stanovnika.
Crnogoraca je bilo svega 300, dok su ostali žitelji Nikšića bili
Muslimani. Toliki procenat Muslimana nije imalo niti jedno gradsko
naselje u Crnoj Gori.
Muslimanska populacija bila je veoma brojna i u Baru. U
ovom gradu je 1610. godine bilo 310 hrišćanskih i 290 islamskih
porodica. Ovaj odnos se značajno promijenio nakon burnih događaja
178
n. d, 111.
Petar Šobajić, n. d, 69-70. Slobodan Drobnjak i Sait Š. Šabotić,
Petar Šobajić, n. d, 70-71.
Isto, 71.
181
Isto. Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. II,
Beograd 19903, 297.
182
Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997,
175.
183
Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beo­
grad 1966, 294.
179
180
63
koji su potresali Bar sredinom XVII stoljeća. Bili su inicirani
mletačkim napadom na Bar 1646. godine. Lokalni rimokatolici su
bili naklonjeni Mlečanima, pa su osmanske vlasti uzvratile njihovim
nasilnim prevođenjem na islam.184 Ovo je jedini primjer nasilne
islamizacije u Crnoj Gori u toku viševjekovne osmanske vladavine.
Pritisak turskih vlasti, ali i dobrovoljno prihvatanje islama od
dijela hrišćanskog stanovništva umnogome je modifikovalo vjersku
strukturu Bara. U Baru i njegovoj neposrednoj okolini je 1703. godine
živjelo 87 pravoslavnih porodica sa 398 lica, 78 rimokatoličkih sa
206 osoba, i čak 469 islamiziranih porodica sa 3.079 stanovnika.185
Rast muslimanskog stanovništva u Baru i njegovom susjedstvu
nastavio se i u kasnijem periodu. Izvjestan broj Muslimana iz pod­
lovćenske Crne Gore našao je na ovom prostoru sigurnije utočište.186
Islamizacija je u periodu 1691-1697. godine zahvatila i Mrkojeviće.
Oni su se dragovoljno opredijelili na ovu konverziju. Primanje
islama omogućilo im je da ojačaju spektar svojih zanimanja. Pored
zemljoradnje i stočarstva, intenzivnije su se bavili i trgovinom.
Trgovali su ne samo na području Bara i Ulcinja, već i Skadra. U
Skadru su bili uvažavani i stoga su mogli u njemu i da prenoće.187
Mrkojevići su i poslije primanja islama zadržali svoja prethodna
prezimena, pa se kao Muslimani pominju Dapčevići, Perazići,
Petričevići, Kalezići, Dabezići, Nikezići, Bojići i dr. Jezik kojim su
govorili nazivali su „naški“.188
Pljevlja su u XVII vijeku, za razliku od mnogih crnogorskih
gra­dova, imala neuobičajenu vjersku i etničku strukturu. Ovaj grad i
njegova okolina, kao što smo već rekli, u prvim vjekovima osmanske
vladavine bio je prepoznatljiv po ogromnom broju po­klonika islama.
Ali ta slika počela je da blijedi u XVII vijeku, kada je usljed brojnih
ratova i zaraznih bolesti (kuga), broj podanika islama u Pljevljima
počeo vidno da se umanjuje. Tako je hrišćansko stanovništvo steklo
brojčanu prevagu. Taj omjer je još više uvećan u prvim decenijama
Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do
XIX vijeka, Beograd 1950, 290. Istorija Crne Gore, knj. 3, 537.
185
Jovan Radonić, n. d, 289.
186
Andrija Jovićević, Crnogorsko primorje i Krajina, Beograd 1922,
27-28.
187
Edhem Peročević, Mrkojevići (Prošlost i demografska kretanja),
Almanah, br. 9-10, Podgorica 2000, 104-105.
188
Andrija Jovićević, Crnogorsko primorje i Krajina..., 88.
184
64
XVIII vijeka. Povlastice koje su imali žitelji Pljevalja uticale su na veću
naseljenost ovog grada. Pljevlja su 1806. godine imala između 5.000
i 6.000 stanovnika, a tada je većinsko stanovništvo bilo muslimansko.
Ali administrativna vezanost Plje­valja za Bosanski ejalet imala je
strahovito loše posljedice za mu­slimansko stanovništvo. Česti ratovi
na teritoriji ovog ejaleta prosto su desetkovali muslimansku populaciju
iz Pljevalja koja je bila stalni učesnik u tim oružanim sukobima. Zato
su Pljevlja 1811. godine imala 3.000 ljudi islamske i čak 5.000 ljudi
pravoslavne vjere.189 Ovakav omjer nije ni izbliza zabilježen u bilo
kojoj gradskoj sredini u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću.
Muslimani u Pljevljima bili su gotovo u cjelini ljudi domaćeg
porijekla. Neki putopisci ih spominju pod imenom „Turci“. Evlija
Čelebi je 1660. godine rekao za žitelje Pljevalja da „nose mačeve i
puške, a bave se trgovinom. Govore bosanski i svi su gostoljubivi,
plemeniti i čovječni ljudi“.190 Iz navoda da su stanovnici Pljevalja
govorili bosanskim jezikom ne mogu se izvesti probitačniji zaključci,
naročito ne o pripadnosti nekom narodu. Taj jezik (bosanski,
bošnjački), kako navodi Ejup Mušović u svom radu iz 1981. godine,
u suštini se „nije razlikovao od sadašnjeg srpskohrvatskog jezika“.191
Najistaknutije porodice u Pljevljima u XVIII vijeku bile su
Selmanovići i Čengići. Pojedini članovi porodice Selmanović bili
su na istaknutim civilnim i vojnim državnim položajima u Bo­
sa­nskom ejaletu, kao i u drugim pokrajinama Osmanskog car­
stva. Sulejman-paša Selmanović je početkom XVIII vijeka bio
sandžakbeg hercegovačkog sandžaka. U Pljevljima je bio uvažavan
od svojih sugrađana obje vjeroispovijesti i slovio je kao vrlo čestita
ličnost. Porodica Selmanović je u XVIII vijeku držala vlast i u na­
hiji Drobnjak. Čengići su, takođe, bili na visokim položajima u
osma­nskom državnom aparatu. Više članova porodice, Durmišpa­­ša, Bećir-paša, Omer-paša, obavljali su dužnost sandžakbega
Hercegovačkog sandžaka, u prvoj polovini XVIII vijeka.192
Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, Istorija
Pljevalja, Pljevlja 2009, 151-157.
190
Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Sa­
rajevo 1979, 399.
191
Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 91.
192
Enes Pelidija, O stanovništvu i poznatim porodicama Pljevalja
(Taslidže) i Tašličkog kadiluka u XVIII stoljeću, Almanah, br. 33-34, Pod­
gorica 2006, 171, 174.
189
65
Pored Selmanovića i Čengića uzvišeno zvanje sandžakbega
Hercegovačkog sandžaka u XVIII vijeku imali su Redžep-paša
Šeić (1699-1703), Sejfulah-paša Tešnjak (1703), Gazi Ahmed-paša
Rustempašić (1727), Rustem-beg Rustempašić (1727), Hajdarbeg (1762), Hasan-aga Jažić (1776) i Ebu Bekir-paša Džaferpašić
(1797).193 Skoro svi sandžakbegovi u Pljevljima bili su domaćeg
porijekla i stoga su imali poseban senzibilitet za razvoj svog grada.
Taj razvoj je bio primjetan u gotovo svim porama privrednog i
kulturnog života.
Prelazak hrišćanskog stanovništva na islam u plavsko-gu­
sinjskoj oblasti otpočeo je tek u XVII vijeku. Jedan od faktora koji
su pospješili islamizaciju u ovoj oblasti oličavao se u izgradnji
vojnog utvrđenja u Gusinju i podizanju grada Plava. Osmanska vlast
se odlučila na ovaj korak zbog čestih upada ratobornog albanskog
plemena Klimenta, kao i sprečavanja mletačkog uticaja u plavskoj
nahiji. Tvrđava Gusinje se prvi put pominje 1611. godine i nešto
kasnije je bila obnavljana i proširivana. Vremenom je dobila još
veći strateški značaj, budući da je jačao oslobodilački pokret u
crnogorskim Brdima i gornjoj Albaniji. Već 1614. godine u Gusinju
je bilo 100 kuća sa 237 vojnika.194
Izgradnja Plava je završena 1619. godine, na lokaciji starog
srednjovjekovnog utvrđenja. U Plavu je bila smještena vojna posada,
s ciljem da zaustavi pljačkaške pohode sjevernoalbanskih plemena,
prvenstveno Klimenata. Zasigurno je utvrđeni Plav privremeno
umirio pohode ovih plemena. Plav je još više dobio na značaju
izgradnjom čuvene „Redžepagića kule“ iz XVII vijeka. Ova kula
nije služila samo za stanovanje, nego je imala i vojnu funkciju.195
Podizanjem Gusinja i Plava predstavljalo je zamajac procesa
islamizacije u ovim krajevima. Sultan Ahmed (1603-1617) je
izgradio džamiju u Gusinju a ona je prevashodno služila za obavljanje
vjerskih obreda nosioca osmanske vlasti, u prvom redu kadije, kao
i pripadnika regularnih turskih jedinica. S vojskom su u ove krajeve
Isto, 179.
Fransoa Lenorman, Turci i Crnogorci, Pogorica 2002, 279-280.
Božidar Šekularac, Muslimani Crne Gore, Tokovi, br. 1-2,Berane 2011,
54-55, 63.
195
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 521. Miomir Dašić,
Vasojevići od pomena..., 108-109.
193
194
66
stigli i islamski sveštenici (ulema) koji su imali presudnu ulogu u
prelaženju hrišćanskog stanovništva na islam.
Taj proces je u početku bio veoma skromnog obima. Mali broj
pojedinaca je u drugoj deceniji XVII vijeka prihvatio islam. Početna
neizvjesnost oko primanja nove religije brzo je nadvladana i Gusinje
je krajem XVII vijeka bilo pravo stjecište poklonika islama. Zato
je 1687. godine izgrađena i druga islamska bogomolja u Gusinju.
Bila je to Čekića džamija koja je podignuta od dobrovoljnih priloga
žitelja Gusinja. Njeni darodavci bili su duboko privrženi islamu, a
interesantno je da je bratstvo Čekića, po kojima je džamija dobila
ime, pripadalo kategoriji običnih građana („nefera“). U ovom
bratstvu ni tada, ni kasnije, nije bilo ni aga, ni begova.196
Sve veći broj poklonika islama nametao je potrebu izgradnje
novih džamija u Plavu i Gusinju. Po svemu sudeći, na početku
XVIII vijeka izgrađena je Redžepagića džamija u Plavu, a 1765.
go­dine podignuta je Vezirova džamija u Gusinju. To je bila peta
džamija u plavsko-gusinjskom kraju i izgrađena je u vrijeme kada
je proces islamizacije na ovom području već bio okončan. Vrijeme
u kojemu su podignute ostale džamije uvjerljivo svjedoči da je
prihvatanje islama stanovništva plavske nahije otjelotvoreno u
krajnje nepovoljnoj situaciji za Osmansko carstvo, pošto je njegova
vojska pretrpjela poraz kod Beča i preko Save i Dunava, povlačila se
ka Kosovu i Skoplju. Islam su stanovnici Plava i Gusinja masovno
prihvatili baš u trenutku kada su se okolna crnogorska i albanska
plemena priključila Savezu hrišćanskih država protiv Osmanskog
cartva kao emisara islamske religije.197
Istraživanja Mustafe Memića, najboljeg poznavaoca prošlosti
Plava i Gusinja, nedvosmisleno ukazuju da je primanje islama od
strane tamošnjeg stanovništva proteklo na potpuno dobrovoljnoj
osnovi. U tom periodu nije ni bilo osmanske vojske u plavskoj nahiji.
Osmansko carstvo je bilo preokupirano ratovima s hrišćanskim
silama – Austrijom i Mletačkom Republikom, pa su sve druge akti­
vnosti imale za njega drugorazredni značaj.198
Proces islamizacije u plavsko-gusinjskoj oblasti trajao je oko
130 do 150 godina. On nije, zasigurno, ostvaren zbog dobijanja ze­
mlje u posjed i drugih ekonomskih privilegija. Ogroman dio novih
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 93.
Isto, 92.
198
Isto.
196
197
67
podanika islama je sam obrađivao svoju zemlju koja nije prelazila
površinu od jednog hektara ili su kao napoličari radili na begovskim,
aginskim i drugim veleposjedničkim imanjima. Oko 80% Muslimana
u ovoj oblasti bilo je u toj nezavidnoj poziciji. Ali jednostavnost i
praktičnost islama bili su iznad drugih motiva. Sljedbenike islama
nije pokolebala ni praksa osmanskih vlasti da dodjeljuje velike
površine zemljišta dijelu stanovništva koje je pripadalo pravoslavnoj
i rimokatoličkoj vjeroispovijesti, a dobili su u vlasništvo površine
obradivog i planinskog zemljišta u Plavu. Planinu Treskavac iznad
Plava dobilo je u posjed bratstvo Drakulovića. Prostor Vusanja, na
kojem je krajem XVIII vijeka živjelo 3.000 stanovnika, dodijeljen je
rimokatoliku Đon Balji.199
Stanovništvo Plava i Gusinja poticalo je iz raznih krajeva Crne
Gore i Albanije. Sredinom XVIII vijeka na ovim prostorima bilo je
čak 285 bratstava. Prednjačili su naseljenici sa područja Kuča (50
bratstava), zatim iz plemena Keljmendi, pa bratstva iz Zatrijepča,
okoline Skadra, Vasojevića, Bratonožića, Rovaca, Morače, Bje­
lopavlića, Bihora i Škrelja (sjeverna Albanija).200
Dva veća, kao i najuticajnija muslimanska bratstva, na ovom
području bili su Šabanagići i Redžepagići koji su došli iz sela Gruje
Miri, iz okoline Skadra. Šabanagići su se naselili u Gusinje, a
Redžepagići u Plav. Šabanagići su imali najviše baština-čitluka i u
dužem periodu su bili gospodari čitave oblasti Gornjeg Polimlja. Po
njima se Gornje Polimlje sve do sredine XIX vijeka često nazivalo i
Šabanagića nahija. Šabanagići su upravljali nahijom iz svog sjedišta
Gusinja. Ovo bratstvo je do kraja XVIII vijeka dalo nekoliko
gusinjskih mudira Mehmed-paša, Đul-beg, Asan-aga Đulbegović i
Ali-beg Gusinjski.201
Begluci Šabanagića i Redžepagića prostirali su se od Gusinja
do Bihora. Redžepagići su, poslije Šabanagića, posjedovali najviše
čitluka u Gornjem Polimlju. Između njih i Šabanagića postojao je
izvjestan rivalitet. Redžepagići su povremeno držali vlast u ovoj
oblasti.202
Isto, 96. Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje,
Velika i Šekular, Beograd 2009, 100.
200
Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast..., 89-115.
201
Isto, 110-112.
202
Isto, 113-114. Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 76-77.
199
68
Vojno-strateški razlozi uticali su i na podizanje grada Kolašina.
Kolašin je zidan za vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) kada je ovaj
kraj na rijeci Tari bio ugrožen od strane pobunjenih plemena, pa je
osmanska vlast riješila da izgradi tvrđavu i time onemogući pokrete
pobunjenika i obezbijedi važne komunikacije. Glavna utvrđenja
grada podignuta su 1650. godine, da bi 1651. u crkvenoj knjizi
Vrhbrezničkog ljetopisa pohranjenoj u manastiru Svete Trojice kod
Pljevalja bilo zapisano: „Sazida Ali-paša grad na Kolašinoviću“.203
Kolašin je dobio stalnu vojnu posadu s agama i kapetanom na
čelu i tako je osmanska vlast mogla da sprovodi jaču kontrolu nad
žiteljima Potarja i Morače. Austrijski izvori iz XVIII vijeka govore
da je Kolašin bio značajan grad za osmansku vlast, ali da je bio
nedovoljno utvrđen i raspolagao je s malo artiljerije.204
Izgradnja Kolašina će, nesumnjivo, uzrokovati da se pojavi
masovna islamizacija u Potarju. Ovaj grad je, uostalom, i osnovan
kao muslimansko naselje. U Kolašin su se nastanili Muslimani iz
drugih mjesta, a istovremeno je izvršena islamizacija doseljenih
hrišćana. Domicilni hrišćani bili su u manjini. To pokazuju podaci
iz perioda 1718-1739, u kojima se navodi da je u Kolašinu bilo 150
kuća, uglavnom muslimanskih.205
Koliko su bili veliki dometi islamizacije u ovom kraju najbolje
ilustruje podatak da je 16 sela u okolini Kolašina bilo na početku XIX
vijeka isključivo naseljeno muslimanskim stanovništvom. Etnička
slika samog grada bila je znatno izbalansiranija. Kolašin je imao
1.550 kuća, od čega su 916 bile muslimanske, a 634 crnogorske.206
Najrespektabilnije bratstvo u Gornjem Kolašinu bili su Mušo­
vići, age i kapetani Kolašina. Krasila ih je postojanost u očuvanju
islamske religije, ali im to nije smetalo, naročito prije 1878. godine,
da s ponosom ističu svoje slovensko porijeklo. Pored Mušovića,
po­­­znatija muslimanska bratstva bila su: Mekići, Micani (Memići,
Hra­povići i Boškovići), Mehonići, Husovići, Beširovići, Smailagići,
Đurđevići, Balijagići, Oručevići, Pepići, Zuljevići, Balabani,
Novica Rakočević, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske
države 1918. godine, monografija Kolašin, Beograd 1981, 63.
204
Isto, 64. Istorija Crne Gore, knj. 3..., 522.
205 Novica Rakočević, n. d, 64-65.
206 Isto, 65. Aleksandar Giljferding, Putovanje po Hercegovini,
Bosni i Staroj Srbiji, Sarajevo 1972, 282.
203
69
Migalovići, Martinovići, Lukači, Hrvati, Pijuci, Kajevići, Husovići,
Leluševići, Hode, Buljići, Ahmetovići i dr.207
Ni dio plemena Bjelopavlića nije bio imun od prihvatanja islama.
Novu religiju je u toku 1619-1620. primilo čak 90 porodica iz ovog
plemena. Širenju islama pogodovalo je i podizanje grada Spuža na
putu od Podgorice za Nikšić. Ovaj grad je izgradio skadarski sandžakbeg Hodaverdi Mahmutbegović 1704. godine. Spuž je za osmanske
vlasti predstavljao važno vojno uporište u Zeti koje je trebalo da
bude bedem za oslobodilačku borbu Crnogoraca. Bio je opskrbljen
vojnim objektima i artiljerijom i imao je stalnu vojnu posadu i dizdara.
Spuž je razvijan i kao naselje u koje su se doseljavali Muslimani iz
okoline, ali i daljih mjesta, a u njemu su živjeli i Crnogorci. Poznate
muslimanske porodice iz Spuža su Zotovići, Dizdarevići, Bećirovići,
Derviševići, Đurovići, Đečevići i naročito Parmakovići i Mećikukići,
koji su kasnije bili crnogorski kapetani.
Proces islamizacije u Rožajama intenziviran je u XVIII
vijeku, mada se još 1638. godine u ovom mjestu spominje tvrđava
i džamija. Postojanje ovih objekata jasno govori da je u Rožajama
već tada bilo poklonika islama. Njihov broj je bio minoran. On će
naglo porasti krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Ovo povećanje
bilo je u direktnoj vezi s protjerivanjem Muslimana iz plemenske
zajednice Kuča, 1688. godine. U Rožajama su se tada nastanile
porodice Ganića, Fetahovića i Bećirbegovića. Za nosioce osmanske
vlasti u ovom kraju postavljeni su Ganići. Ganići su bili poznati i po
blagonaklonom stavu prema crnogorskom stanovništvu.208
Još jedan razlog uveliko je doprinio masovnoj islamizaciji
u Rožajama. Hrišćansko stanovništvo u ovom kraju je masovno
učestvovalo u antiturskom pokretu 1689. i 1690. godine i tako se
stavilo u službi Austrijanaca. Austrijski ratni izvještaj govore da su
Rožajci hrabro borili protiv Turaka, te da su oslobodili svoj grad i
ratna dejstva nastavili prema Bijelom Polju. Ali ratna sreća im nije
bila dugo naklonjena jer su Turci uz pomoć dva topa osvojili Rožaje
i primorali ustanike na povlačenje.209
207 Ejup Mušović, Mušovići..., 91. Mustafa Memić, BošnjaciMuslimani Crne Gore..., 80.
208
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori...,
122-123. Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica, Beograd 1960, 343, 347-348.
209
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 124.
70
Osmanske vlasti su brzo prinudile rožajsko stanovništvo na
potčinjenost. Dio ovog stanovništva se iselio prema sjeveru, a na
napuštenu zemlju doselili su se pripadnici crnogorskih plemena
Kuča, Bratonožića i Rovčana, kao i žitelji iz Skadarske Malesije.
Doseljeno stanovništvo je bez ikakve prinude primilo islam i logično,
sve običaje koji su svojstveni ovoj religiji. Rožajski kraj je u XIX
vijeku bio vrlo privlačan i za nova, masovnija naseljavanja. U njemu
se naseljavaju Kuči, Drobnjaci, Vasojevići, Piperi, Bjelopavlići,
Moračani i dr. I ovo stanovništvo je u velikom broju prihvatilo
islam. Muslimani u Rožajama su toliko preovladali da su sredinom
XIX vijeku činili 85-90% ukupnog stanovništva.210
Razlozi prelaska na islam bili su različiti. Turci su manjem
broju islamiziranih osoba davali agaluke zbog isticanja u borbi
protiv njihovih neprijatelja. Očuvanje zauzete zemlje bilo je, takođe,
jedan od faktora koji su uticali na primanje islama. Ali ekonomski
motivi nijesu uvijek bili dominantni za prihvatanje nove religije.
Jedan broj novih poklonika islama poticao je iz najsiromašnijeg sloja
hrišćanskog stanovništva. Oni nijesu dobili nikakve privilegije zbog
prihvatanja nove religije. Upravo je očaranost islamom bila glavni
razlog da je više porodica iz raznih krajeva Crne Gore koje su došle
u Rožaje prihvatilo novu religiju.211
Pored ranije navedenih Ganića, Fetahovića i Bećiragića, po­
znate muslimanske porodice iz Rožaja bile su Bajrovići, Mujovići,
Kurtagići, Ćorovići, Satovići, Kurpejovići, Ademagići, Agovići, Ća­
tovići, Nuhagići, Đerekarci i dr.
Od početka XVIII vijeka muslimansko stanovništvo je u
latentnom porastu i na području Bijelog Polja (Akova) i Bihora.
Poraz Turske u ratu s Austrijom (1714-1718) uslovio je teritorijalne
gubitke Osmanskog carstva. U njegovom sastavu više nije bilo sje­
verne Srbije, pa se jedan broj muslimanskih izbjeglica nastanio u
bjelopoljskom kraju. Među njima je bio najčuveniji Hajdar-paša koji
je dobio velike posjede u Bihoru. Njegovi rođaci bili su Kajabegovići
i Hasanbegovići. Posjede u Sutivanu dobili su i Šehovići. Krajem
XVIII vijeka, poslije povlačenja Turaka iz Slavonije, u ovaj kraj je
došao Mehmed Ćor-paša, rodonačelnik Ćorovića.212
Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 351-352.
Isto, 352.
212
Milisav Lutovac, Bihor i Korito, antropogeografska ispitivanja,
Beograd 1967, 31.
210
211
71
Dr Miomir Dašić iznosi tvrdnju, koju ne potkrepljuje niti
jednim istorijskim dokazom, da su Hajdar-paša, Mehmed Ćor-paša i
drugi begovi i age podsticali „... islamizaciju podložnih seljaka, da bi
ih tako lakše držali u zavisnosti i odvojili od srpskog življa koji je bio
sklon pobunama“.213 Ova tvrdnja je isključivo proizvod subjektivne
impresije, jer prihvatanje islama ne znači i apsolutnu odanost prema
predstavnicima osmanske vlasti. Osim toga, primanje islama nije
impliciralo automatsko odvajanje od svog ranijeg etnikuma, niti
gubitak svijesti o zajedničkom porijeklu. Upravo primjeri iz Bihora
najbolje demantuju olako iznesene konstatacije dr Dašića. Na ovom
području je bio čest slučaj da su u jednoj kući živjeli pripadnici i
hrišćanske i islamske vjeroispovijesti. U zadružnoj porodici Karišika
iz Podvrha živjeli su pripadnici obje vjere još 1830. godine.214
O zajedničkom životu poklonika različitih vjera u okviru je­
dnog doma na prostoru Bihora pisale su u martu 1848. godine
„Novine čitališta Beogradskog“. Dopisnik ovih novina je uočio
sljedeće: „U Pešteru i Bihoru ima takvih domova, u kojima se nalaze
po dva brata, pa jedan vjeruje u Hrista a drugi u Muhameda, jedan
klanja a drugi se krsti. U nekim kućama ima po tri brata i sva tri drže
da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti,
a kad bajram dođe svi zajedno proslave, otac ide u crkvu a sinovi u
džamiju. – U ovim predjelima i to se može naći da dva brata Turčina
u jednoj kući živjeći jedan drži za ženu bulu a drugi hristijanku,
jednoj ime Ana a drugoj Nazija“.215
Određene materijalne povlastice, snaženje upravnih centara
u Bijelom Polju i Rožajama, kao i strah od krvne osvete bili su
glavni razlozi da jedan broj stanovnika hrišćanske vjeroispovijesti
u Bihoru prihvati islam. Obično su se za ekonomsku pomoć obra­
ćali Ćorovićima u Loznoj. Dobijanje zemlje na korišćenje bilo
je uglavnom ispraćeno prelaskom na islam, kao što su to učinili
Mujanovići (Nedovići) u Kostićima, Veskovići (Božovići), Hasa­
novići (Šćekići) u Srđevcu, Guberinići na Trublini i Goduši, Će­
ranići u Zatonu, Lukovići (Vukajlovići) u Loznama, Novalići u
Lagatorima.216 Prihvatanje islama bilo je dragovoljno, a o tome, po­
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 246-247.
Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 39-40.
215
Isto,40.
216
Isto, 40-41.
213
214
72
red ostalog, govori i egzistiranje mnogih pravoslavnih porodica koje
su zadržale svoju vjeru.
U islam su prelazili i članovi pravoslavnih svešteničkih
porodica. Tako su sinovi popa Jeremije, rodonačelnika Kijameta u
Godijevu, dragovoljno prihvatili islamsku religiju.217
Bihorski predio naseljavali su i žitelji iz crnogorskih Brda i
podlovćenske Crne Gore. Najviše ih je bilo iz Kuča, Bratonožića,
Rovaca, Kolašina, Bjelopavlića. Dio ovog življa je već bio
islamiziran, a ostali su primili islam u Bihoru.218
Pored Bihora, islamizacija je u XVIII vijeku sve više zahvatala
i stanovništvo Bijelog Polja, Vraneša i Mojkovca. Bijelo Polje od
početka XVIII vijeka dobija konture razvijenog gradskog naselja
i tako postaje privlačno središte za doseljenike iz mnogih krajeva
Crne Gore. Naseljavanje u ovom gradu bilo je najintenzivnije u
periodu 1690-1737. godine. Izgrađene su i četiri gradske džamije,
što svjedoči o velikom opsegu islamizacije. Sredinom XVIII vijeka
77,3% stanovnika Bijelog Polja bili su Muslimani. Nova religija je
bila veoma zamamna i za seosko stanovništvo bjelopoljskog kraja.
U mnogim selima napravljene su džamije, pa je u njima bilo čak 12
islamskih bogomolja. Ukupno je 76,5% seoskog življa bjelopoljskog
mudirluka primilo islam do sredine XVIII vijeka.219
Najpoznatija muslimanska bratstva u bjelopoljskom kraju bila
su porijeklom iz Kuča. Jedno od njih bili su Kučevići, bjelopoljski
prvaci i upravitelji, kao i Mekići, kapetanska porodica. Čuvena su
bila i bratstva Kalića, Kajabegovića, Hasanbegovića, Mušovića,
Zaimovića, Burdžovića, Međedovića, Idrizovića, Franca, Bučana,
Dervovića, Kajevića, Sijarića, Hadžića, Hajdarpašića, Nuhodžića,
Ćeranića, Mahmutovića, Suljevića, Kriještoraca, Mehonića, Guš­
mira, Dautovića, Adilovića, Nikšića, Babajića, Canovića, Salkovića,
Kapetanovića, Šehovića, Lameževića, Dobardžića.220
Proces islamizacije najkasnije je zahvatio Vasojeviće, naj­
brojnije crnogorsko pleme. Osmanske vlasti su u prvom periodu
Isto, 41.
Isto, 31-33.
219
Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 87. Žarko
Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do 1918. godine,
monografija Bijelo Polje, Beograd 1987, 115-117.
220
Mustafa Memić, n. d, 87. Žarko Šćepanović, n. d, 116-117.
217
218
73
svo­je vladavine imale relativno tolerantan stav prema članovima
ove plemenske zajednice koji su naselili Limsku dolinu. Ovo nase­
ljavanje naišlo je i na pristanak plavskogusinjskih aga i begova,
jer Vasojevići prihvataju čivčijske obaveze bez ispoljavanja neza­
dovoljstva. Takvo stanje se mijenjalo poslije većih sukoba između
Osmanlija i Crnogoraca u XVIII i početkom XIX vijeka. Težnja za
sigurnijim socijalnim i ekonomskim položajem bila je od ključnog
značaja da je jedan broj Vasojevića prihvatio islam u prvoj polovini
XVIII vijeka.221
Slom Prvog srpskog ustanka (1813), sticanje sve veće moći
muslimanskih veleposjednika i jačanje upravnih centara osmanske
vlasti u Gusinju, Bijelom Polju, Kolašinu i Rožajama uticali su na
demoralizaciju dijela plemena Vasojevića. To je stvorilo pogodno tle
za širenje procesa islamizacije. Ona je bila najizraženija do tridesetih
godina XIX vijeka. Obuhvatila je veliki broj bratstava od Komova i
Plava do Police u Hasu. Islam su prihvatila sljedeća bratstva: Fatići
iz Konjuha; dio bratstva Obradovića iz Božića; Spahovići i Adžići
iz Luga, od kojih su Kačamakovići u Plavu koji na šire pripadaju
bratstvu Ćulafića; jedan dio Labana, tj. Radivojevića (Omerovići,
Puljići, Maksutovići, Ajdinovići, Fazlići); Đukići, preseljeni u
Donju Ržanicu i na Policu; dio Šobajića na Polici; dio Ćeranića
(Mališića) iz Vinicke; ogranak Maslovarića iz Sućeske (Sejdovići)
i Jankovići iz Božića; dio Sakovića iz Seoca; ogranak Dabetića iz
Prisoje (Garčevići); ogranak Novakovića (Zujovića); dio Čukića
iz Trešnjeva, zatim Tajići, Guberinići, Šabovići, Rabljani; Čukići
u Donjoj Ržanici i po jedna kuća Tomovića i Zečevića iz Lijeve
Rijeke.222
Ovo masovno prelaženje na islam nije bilo izvršeno pod pri­
nudom osmanskih vlasti. Na to nas upućuju podaci da je prihvatanje
nove religije bilo veoma rijetko kod starosjedilačkog stanovništva u
Limskoj dolini („Srbljaka“), dok je plemenska zajednica Šekulara
ostala netaknuta procesom islamizacije.223
Prihvatanje islama u Vasojevićima nije podrazumijevalo sti­
canje nekih posebnih privilegija. Istina, hrišćani su bili obavezni da
plaćaju „glavarinu“ odnosno „džiziju“ koja je za jedno domaćinstvo
Radoslav Vešović, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935, 274-275.
Isto, 276.
223
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 255.
221
222
74
izno­sila oko 50 srebrnih akči godišnje (vrijednost jednog jagnjeta).
Poklonici islama su bili oslobođeni od plaćanja ovog poreza, ali su
bili dužni da se kao vojnici stave na raspolaganje osmanskoj vojsci.
Vojni rok je, u najpovoljnijem slučaju, trajao pet godina. Hrišćani
nijesu podnosili teret ove teške obaveze.224 Prema tome, primanje
islama je značilo i prihvatanje svojevrsnog rizika od kojeg su hrišćani
bili pošteđeni.
U cjelini gledano, masovna islamizacija u Crnoj Gori nije se
odvijala pod pritiskom osmanskih vlasti. Jedino odstupanje od ovog
pravila predstavlja nasilno prevođenje dijela barskih rimokatolika
na islam izvršeno 1646. godine. Materijalni razlozi, snažan razvoj
gradova, socijalna sigurnost ponajviše su doprinijeli uspješnom
sprovođenju ovog procesa. U svim crnogorskim gradovima pod
osmanskom vlašću, izuzev Pljevalja, islamizirano stanovništvo je
bilo brojnije od hrišćanskog življa. Ali, islam se širio i na seoskim
područjima Crne Gore, naročito u okolini Kolašina, Plava, Gusinja,
Bijelog Polja, Bihoru, Vasojevićima. Teško se ovakav domet može
objasniti ekonomskim motivima, jer islamizirane osobe, u ogromnom
broju, nijesu uživale posebne materijalne povlastice. Sem toga,
nosile su i breme višegodišnje vojne obaveze od koje su hrišćani bili
rasterećeni. Po svemu sudeći, na primanje nove religije značajno je
uticala jednostavnost i privlačnost islama. Islam se širio u mnogim
sredinama u kojima je bilo primjetno prisustvo hrišćanskog klera,
kao i u nekim, poput Vasojevića, gdje nije bilo islamskih sveštenika,
džamija, te vjerskih ustanova namijenjenih za njegovanje i širenje
islama.
Prihvatanje islama od dijela hrišćanskog stanovništva u Crnoj
Gori, kao i usvajanje brojnih običaja, tradicije i kulture imanentnih
ovoj religiji, stvorilo je podlogu na kojoj će u je­dnom dužem isto­
rijskom procesu nići zasebna etnička zajednica – muslimanski narod
Crne Gore. Posebnost i etnička prepoznatljivost Muslimana u Crnoj
Gori odvajkada je krasila upotreba jednog jezika, specifično kulturno
izražavanje, svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima, osoben
način života i naravno privrženost islamu. Ove odlike muslimanskog
naroda predmet su našeg daljeg interesovanja.
224
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 98.
75
Svijest o zajedničkom porijeklu
Nezaobilazna sastavnica u formiranju mnogih naroda
predstavlja svijest o zajedničkom porijeklu. Crnogorski Muslimani,
nedvojbeno, imaju svoje izvorno porijeklo koje skoro u cjelini izvode
od islamiziranog hrišćanskog stanovništva za vrijeme osmanske
vladavine u Crnoj Gori. Ovo stanovništvo je domicilnog porijekla i
pripada slovenskoj etničkoj grupi. Prema tome, muslimanski narod
Crne Gore se nije ni od kuda doselio, već je nastao autohtono u
jednom dužem istorijskom procesu. Crnogorski Muslimani nemaju
drugi matični narod osim onog iz kojeg izvode svoje porijeklo.225
Preciznije rečeno, oni su dio crnogorskog naroda koji je primio
islam iz kojeg se protokom vremena stvorio poseban nacionalni
identitet. Istraživanja dr Radoja Pajovića pokazuju da je preko 90%
Muslimana u Crnoj Gori nesumnjivo crnogorskog porijekla.226
Zadatak istoričara je da na osnovu pouzdanih znanja utvrdi
koliko su crnogorski Muslimani njegovali svijest o zajedničkom
porijeklu, te kakav je bio njihov lični odnos prema svojoj rodbini, ro­
đacima i plemenicima koji su ostali u hrišćanskoj vjeri. A vrli baštinici
takve svijesti bili su i islamizirani Crnogorci koji su se nalazili na
visokim i odgovornim dužnostima u osmanskom državnom aparatu.
Začetak takvog odnosa vezuje se za Skender-bega Crnojevića.
Kada je 1513. godine imenovan za crnogorskog sandžak-bega,
ovog Crnojevića je obuzela neopisiva radost da može upravljati
zemljom „djeda i oca našega“. Njegov dvor je bio sastavljen od
pripadnika islamske i hrišćanske vjeroispovijesti, držao je pečat sa
dvoglavim orlom, a potpisivao se kao sandžak-beg crnogorski i „vsoj
dioklitijanskoj zemlji gospodin“. Prihvatanje islama nije u Skenderbegu ugasilo osjećanje za rodbinske veze. On se često interesovao
za svog sinovca Konstantina u Veneciji i zdušno ga protežirao Si­
njoriji.227
Naklonjenost prema svom zavičaju i negdašnjim plemenicima
manifestovao je i Mustafa-paša, znameniti osmanski državnik iz
Avdul Kurpejović, Nacionalni identitet Muslimana u Crnoj Gori,
Almanah, br. 13-14, Podgorica 2000, 199.
226
Radoje Pajović, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu Muslimana Crne Gore, Almanah, br. 13-14, Podgorica 2000, 248.
227
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 26-27, 31. Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori..., 54.
225
76
prvih decenija XVI vijeka. Mustafa-paša se u turskim dokumentima
pominje i kao „čovjek crnogorske nacije“. On je bio rodom iz
Paštrovića i zbog toga su ga Osmanlije tretirale kao Crnogorca. U
hrišćanstvu je nosio ime Petar Ćude i kao darovitog mladića Turci
su ga privukli u svoju službu. Nakon primanja islama odvijao se
meteorski uspon ovog Paštrovića. Postao je i jedan od četiri glavna
turska ministra. Sultan Sulejman ga je imenovao za guvernera
Kaira.228
Kao osoba od naročitog sultanovog povjerenja, Mustafa-paša
je 1521. saznao da će Osmansko carstvo zaratiti sa Ugarskom i stoga
je nastojao da u ovom sve izvjesnijem sukobu Mletačka Republika
zauzme neutralno stanovište, odnosno da ne pruža pomoć Ugarskoj.
Mustafa-paša je 1522. godine boravio u Kotoru i tom prilikom je
razgovarao s predstavnicima mletačke vlasti u ovom gradu. Njegov
cilj nije bila samo zaštita integriteta Venecije, već i žarka želja da se
njegovi rodni Paštrovići, kao podanici Mletačke Republike, poštede
od ratnih opasnosti. To nije bio i jedini sadržaj misije Mustafa-paše
u Kotoru. On se u opštinskoj kancelariji u Kotoru odrekao svog
velikog posjeda u Paštrovićima u korist svojih rođaka.229 Tako je ovaj
islamizirani Paštrović ili „čovjek crnogorske nacije“ i u trenucima
najveće slave ostvarene daleko od svog rodnog kraja, iskazivao
brigu i ljubav prema svom zavičaju.
Ove osobine odlikovale su i Husein-pašu Boljanića, uglednog
osmanskog funkcionera iz druge polovine XVI vijeka. Huseinpaša je poticao iz poznate porodice iz sela Boljanići, koje je oko
20 kilometara udaljeno od Pljevalja. Veoma brzo je napredovao u
osmanskoj državnoj hijerarhiji. Počeo je kao subaša Popova polja,
zatim je bio namjesnik hercegovačkog i bosanskog sandžaka, da bi
1573. bio postavljen za namjesnika Misira (Egipta). Ovo imenovanje
za namjesnika Egipta značilo mu je i dobijanje zvanja vezira.230
Kod Husein-paše Boljanića je uvijek tinjala zamisao za ku­
lturnim i privrednim napretkom svog rodnog kraja. Zato je i sagradio
više zadužbina u Pljevljima. Osim čuvene džamije koja nosi njegovo
ime, podigao je i mekteb, medresu, minaret, karavansaraj, hamam,
Petar Šerović, Ko je odakle bio Mustafa „čovjek crnogorske nacije“, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1962, 496-498.
229
Isto, 498-499.
230
Enes Pelidija i Behija Zlatar, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima
osmansko-turske vlasti..., 21-22.
228
77
svoj saraj sa dvadeset soba. Pljevlja su time stekla obilježje značajnog
gradskog centra čija se važnost nije izgubila ni kasnijim unutrašnjim
reformama osmanske uprave.231
Veliku posvećenost prema rodnom kraju manifestovao je
i Osman-paša Kazanac. On je rođen polovinom XVIII vijeka u
Kazancima (okolina Nikšića). Poticao je iz pravoslavne porodice
Papovića. Odveden je kao obdareni dječak u Carigrad i tu je poslije
prihvatanja islama započeo svoju uspješnu karijeru. Imenovan je
1683. godine za vezira u Bosni, a već sljedeće godine premješten
je na Egru u Mađarskoj. Ni kod njega nije izblijeđela uspomena
na mjesto rođenja. U Kazancima je Osman-paša podigao džamiju,
mekteb, medresu, šadrvan i saraje.232
Iz navedenih primjera je jasno uočljivo da uspješni i ugledni
Muslimani iz Crne Gore nezavisno od mjesta u osmanskom državnom
aparatu ­nijesu zaboravljali na svoj zavičaj. Neki od njih su s ponosom
isticali svoje crnogorsko porijeklo. To nijesu bili izolovani slučajevi,
već je riječ o raširenoj pojavi. Tako su Bušatlije i Mahmudbegovići,
po svoj prilici, bili potomci Crnojevića. Ovo su bile najeminentnije
porodice na prostorima Crne Gore i Albanije. Jedan njihov ogranak
bile su i pojedine plavsko-gusinjske begovske porodice. S njima se
svojatala crnogorska vlastela, a docnije i pojedini vladari iz dinastije
Petrovića. I Mahmud-paša Bušatlija, skadarski mutesarif, isticao je
da njegova porodica vuče porijeklo od Crnojevića.233
Ti korijeni su duboko urezani i u tradiciji brojnih muslimanskih
porodica u Crnoj Gori. Svijest o zajedničkom porijeklu s feudalnom
porodicom Vojinovića bila je osobito živa kod islamiziranih Ra­
madanovića, Muhadinovića i Adrojevića (Sinanovića i Džakovića).
Ove porodice su potomci tri islamizirana sina Marka Vojinovića koji
je zajedno sa Stanišom Crnojevićem i prihvatio islam u Carigradu.
Znamenita begovska kuća Osmanagića iz Podgorice je istrajno
čuvala uspomenu na svoje crnogorsko porijeklo. Osmanagići, naime,
potiču od Martinovića iz Bajica.234
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 517-519.
Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971, 396. Bajro Agović,
Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001, 127.
233
Muniba Spaho, Skadarski mutesarif Mahmud-paša Bušatlija prema turskim dokumentima, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963, 671.
234
Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora..., 315, 538. Ejup Mušović,
Muslimani Crne Gore..., 26-27.
231
232
78
Mušovići, čuvena begovska kuća, potomci su kneza Joksima
Vraneškog. Dva kneževa sina su prihvatila islam i od njih potiču
Mušovići i Hasanbegovići, dok je treći sin ostao privržen pravoslavlju
i njegovi potomci su vraneški Joksimovići. Razlika u vjerama nije
uticala na njihove međusobne relacije. Između ova tri bratstva
postojali su tradicionalno dobri rođački odnosi u ranijoj prošlosti.
Mušovići su, kao i ostali crnogorski Muslimani, sačuvali svoj raniji
jezik, a i prezime koje se završavalo sa „ić”. Očuvali su i mnoge
običaje koje su imali prije priklanjanja islamu. Doduše, Mušovići
su bili postojani sljedbenici islama, ali ni to nije bila prepreka za
otvoreno isticanje svog slovenskog porijekla.235
Takva svijest nije usahla ni poslije crnogorskog oslobađanja
Nikšića 1878. godine. Mušovići su je baštinili i apostrofirali i van
granica Crne Gore. Tako je Lutvi-beg Mušović, kao vođa delegacije
nikšićkih Muslimana u julu 1878. održao govor u Sarajevu u kome
je naglasio sljedeće: „Braćo i Turci i Srbi! Meni je kaževao svijetli
knjaz Nikola da smo mi braća po krvi i jeziku i da su naši stari jedno
bili, a tako i jest, kao što svi znamo. Pa pošto nas osvojiše Turci
razdvojiše nas vjerom i učiniše te se otuđismo jedan od drugoga i
zaboravismo na staru slavu našu, a postadosmo krvnici jedan dru­
gome, te se međusobno krvismo i klasmo, mrzismo i saturasmo kroz
ovo trista godina. No tako je može biti naredio sami Bog da bude,
poradi nekakvijeh grijehova naših starih... O, da behu naši stari –
govoraše svijetli knjaz Nikola – složni, drugačije bi ptice pjevale
po vaskoliki naš jednokrvni narod“.236 Iz analize ovog teksta se vidi
da je Lutvi-beg Mušović pomenuo Turke i Srbe na početku svog
govora, a očito se to odnosilo na Muslimane i Crnogorce.
Crnogorsko porijeklo nikšićkih Muslimana uočavali su i obra­
zovani stranci koji su boravili u Crnoj Gori. O tome je krajem XIX
vijeka pisao i Artur Evans na ovakav način: „Nikšićki Turci su
stvarno, kao i svi ostali muslimani u ovom dijelu svijeta, slovenske
rase, kao što su to njihovi neprijatelji. Oni govore istim, maternjim,
jezikom kao i crnogorski ratnici sa kojima razgovaraju o uzajamnim
doživljajima. Mnogi su od njih po rođenju Crnogorci. U gradu nije
Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­
nah, br. 5-6, Podgorica 1999, 64-65. Petar Šobajić, Nikšić..., 65-66.
236
Citirano prema: Ejup Mušović, Mušovići..., 91-92.
235
79
bilo ni jednog Osmanlije i samo neznatan broj nizama u garnizonu
predstavlja čistu tursku krv.“237
Tradicija i svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima
bila je veoma izražena i kod kolašinskih Muslimana. Oni su istrajno
čuvali uspomenu na svoje crnogorsko porijeklo i neskriveno po­
tencirali svoju prethodnu plemensku i bratstveničku pripadnost.
Muslimani sa ovog područja su zadržali neke običajne ostatke ranije
vjere (pravoslavne), poput krsne slave, a ikone svetaca su dugo
čuvali u svojim domovima. Veliki broj muslimanskih porodica iz
okoline Brodareva, koje su bile s teritorije Kolašina, zadržale su
brojna hrišćanska obilježja i običaje čak do Drugog svjetskog rata.
Te porodice, bez obzira na promjenu vjere „nijesu izgubile gotovo
ništa od svojih osnovnih starih etničkih osobina“.238
Koliko su kolašinski Muslimani bili svjesni svog porijekla,
najbolje ilustruje događaj koji se desio oko 1835. godine. Tada
je jedna brdska četa, sastavljena od Pipera, Moračana, Rovčana i
Bjelopavlića, upala u Donji Kolašin i odnijela iz manastira Dovolje na
Tari mošti Sv. Arsenija. Oni su željeli da mošti ovog sveca smjeste u
neki od manastira na teritoriji oslobođene Crne Gore. Takva namjera
je žestoko povrijedila sujetu stanovnika Donjeg Kolašina. Oni su
organizovali potjeru za otimačima moštiju Sv. Arsenija, a u nju su,
pored Crnogoraca, bili uključeni i Muslimani iz ovog kraja. Došlo je
i do oružanog sukoba i tom prilikom je život izgubilo nekoliko ljudi,
a među njima je bilo i Muslimana.239
Ta srodnost, bratstveničke i rođačke veze, nijesu promakli
oštrom oku Aleksandra Giljferdinga, ruskog konzula u Sarajevu, koji
je polovinom XIX vijeka boravio u kolašinskom kraju. Giljferding
je zapisao da su svi kolašinski Muslimani porijeklom Sloveni.240
Još konkretniji je bio njegov sunarodnik Pavel Rovinski, čuveni
naučnik, za koga nije bilo dileme da su kolašinski Muslimani, koje
naziva Turcima, crnogorskog porijekla.241
Artur Evans, Ilirska pisma, Sarajevo 1976, 143.
Petar Vlahović, Brodarevo i njegova okolina, Beograd 1968, na­
vedeno prema: Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana...,
72.
239
Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana..., 72.
240
Aleksandar Giljferding, n. d, 282.
241
Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti, Beograd 1981, 87.
237
238
80
Zasigurno je da je muslimansko stanovništvo kolašinske
oblasti (Gornjeg i Donjeg Kolašina) bilo istog slovenskog etničkog
porijekla kao i pravoslavni žitelji s tog područja i susjednih
crnogorskih plemena. Strani elemenat među ovim Muslimanima nije
bio prisutan. Zato su oni imali veoma slične psihofizičke osobine
kao i Crnogorci iz okolnih plemena, te mentalnu strukturu i moralna
načela. Sve je to doprinijelo da je svijest o istom porijeklu i krvnom
srodstvu bila jako prisutna na obje strane.242
Muslimansko stanovništvo na prostoru Bijelog Polja nije bilo
tako homogenog porijekla kao u kolašinskom kraju. Jedan broj
muslimanskih porodica naselio se na ovo područje poslije 1690. i
1797. godine s raznih strana, pretežno iz predjela preko Save i Du­
nava. Nekoliko porodica se doselilo u bjelopoljski kraj iz Male
Azije. Ipak, daleko brojniji bili su Muslimani crnogorskog porijekla.
Iz Kuča su, pored ostalih, bili Kučevići, bjelopoljski prvaci iz prve
polovine XIX stoljeća, kapetanska porodica Mekića i donjokolašinski
Micani (Micanovići) koji su se dijelili na 13 bratstava. Na crnogorsko
porijeklo Micanovića ukazuju činjenice da se jedno njihovo bratstvo
prezivalo Popović, a drugo Bošković sa ogrankom Ružičića. Musli­
mansko bratstvo Begovići iz Rasova je svoje porijeklo izvo­dilo
od srednjovjekovnog feudalca Jovan-bega. Begovići su bili i te
kako svjesni svog porijekla, pa su s pravoslavnim Jaćimovićima iz
Kostenice imali bliske rođačke relacije. Crnogorskog porijekla bili
su muslimanski rodovi: Sijarići, Kijameti, Hodžići, Muratbašići,
Višnjići, Popare, Pačarizi, Spahići, Alajbegovići, Pilice i drugi, te je
sasvim sigurno da je muslimansko stanovništvo u Bijelom Polju bilo
uglavnom sastavljeno od islamiziranih starosjedilaca i doseljenika iz
Crne Gore.243
Doseljenici iz Crne Gore su se dragovoljno priklanjali isla­
mu i na području Plava i Gusinja. Najupečatljiviji primjer o njego­
vanju svijesti o zajedničkom porijeklu pružaju relacije između
pravoslavnih Drakulovića i islamiziranih Muratagića. Oni potiču od
dva brata, Drakula i Nikole Nikezića, koji su se doselili u Gusinje
iz Kuča. Nikola je prihvatio islam i dobio novo ime Murat, pa su od
njega Muratagići. Drakule je ostao privržen pravoslavlju. Različite
Slobodan Šćepanović, n. d, 81-82.
Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do
1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987, 115-117.
242
243
81
vjere nijesu poremetile bratske relacije i oni su dugo vremena živjeli
zajedno i složno. Napokon su se podijelili, pa se Drakule nastanio u
Vojnom Selu, a Murat u Gusinju. Kod Muratagića je opstalo sjećanje
na pravoslavnu vjeru i stoga su svake godine na Sv. Nikolu, krsnu
slavu Nikezića, palili svijeće. S Drakulovićima su se uvijek čvrsto
držali, ne zaboravljajući da ih povezuje isto porijeklo.244
I islamizirani žitelji Rožaja bili su vrli poštovaoci svog zavi­
čaja. Svi Kuči, doseljeni u Rožaje, nezavisno od vjerske pripa­dnosti,
hvalili su se da su porijeklom iz ovog crnogorskog plemena. Pojedine
muslimanske porodice zadržale su plemensko ime kao prezime,
što je bilo izraženo u Lučici, Biševu, Ćosovici i Dolovu. U ratnim
okršajima islamizirani Kuči su izbjegavali da ubijaju i pljačkaju
svoje pravoslavne saplemenike. Nosilac takve svijesti u jednom
periodu bio je Murat-aga Ganić. On je likvidirao jednog Albanca koji
je javno isticao da je ubio pravoslavnog Kuča. Ganić mu je prije toga
rekao: „Ti nijesi ubio kuče nego moga brata Kuča“.245 Ovaj slučaj
jezgrovito svjedoči o velikoj plemenskoj sujeti kučkih Muslimana
u Rožajama. Ona je, istina u manjoj mjeri, bila svojstvena i većini
pripadnika ove populacije u Rožajama.
U Bihoru je živjelo stanovništvo pravoslavne i islamske
vjeroispovijesti. Milisav Lutovac je zapazio da između njih „zbog
istog jezika, porijekla, običaja i navika, odnosi su skladni“.246
Crnogorci i Muslimani u Vasojevićima su do sredine XIX
vijeka živjeli u dobrnim odnosima. To normalno koegzistiranje
ogledalo se u tolerisanju starih i novih vjerskih navika, a uspomena
na pravoslavlje kod islamiziranih žitelja ovog kraja je teško blijedila.
Emotivne veze prema hrišćanstvu njegovane su u više generacija.
Na to su svakako uticale: plemenska tradicija, odnosno svijest o
zajedničkom porijeklu, međusobno ispomaganje, zajednički ži­
vot u plemenskoj organizaciji i gotovo konstantan oslonac na brat­
stevnike pravoslavne vjeroispovijesti. Stoga muslimanski živalj u
Va­sojevićima, kao i u susjednim oblastima, nikad nije zaboravio
na svoje porijeklo. Mnogi Muslimani su obilježavali krsnu slavu,
u njihovim kućama nalazile su se ikone, a prilikom hrišćanskih
Andrija Jovićević, Plavsko-gusinjska oblast..., 89-90.
Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 353-354.
246
Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 37.
244
245
82
praznika su palili svijeće. Često su posjećivali i manastir Đurđevi
Stupovi.247
I u Mrkojevićima kod Bara vladala je tolerancija, razumijevanje
i međusobno poštovanje izmedju pravoslavnih i islamiziranih
porodica. Izvoršite za ovakve odnose bila je svijest o zajedničkom
porijeklu, pa su islamizirani Mrkojevići imali ovo shvatanje: „Ako
smo promijenili vjeru krv nijesmo“. Bratski i rođački odnosi su
neprestano njegovani, a to pokazuju brojna bratstva Crnogoraca i
Muslimana proistekla iz istog korijena. Tako u Dobroj Vodi žive
pra­voslavni Pavlovići i islamizirani Đurovići i Ivanovići, kao i
pra­voslavni Nikočevići i islamizirani Nikočevići. Bratstvenici u
Mikulićima su pravoslavni Androvići i Markičići sa islamiziranim
Peročevićima i Peričićima. Mnoge porodice su zadržale pravoslavna
prezimena ili su za svoja prezimena uzele ime svog pretka koji se prvi
priklonio islamu. Postojali su u ovom domenu i neobični slučajevi, te
su kod dijela porodice koja je zadržala vjeru, potomcima nadijevana
imena islamizirane braće ili bliskih rođaka.248
Ogroman dio crnogorskih Muslimana je, nesumnjivo,
prilježno njegovao svijest o zajedničkom porijeklu s Crnogorcima.
Takva svijest odlikovala je i Crnogorce, što je akribičnom istoričaru
Ejupu Mušoviću omogućilo da donese sljedeće zaključke: „Ni
jedan drugi južnoslovenski narod kao Crnogorci nije bio toliko
svjestan zajedničkog etničkog porijekla sa muslimanima. To se
javno isticalo, čuvalo u narodnoj tradiciji, zapisano u literaturi. Tu
i treba tražiti uzroke izraženije solidarnosti, međusobne tolerancije,
zajedničkog življenja, karakterističnim za Crnu Goru, a tuđim u
vancrnogorskim područjima... I obratno – Muslimani Crne Gore su
budno čuvali tradiciju o svom crnogorskom porijeklu, i u svemu,
poput Crnogoraca, sa ponosom su isticali svoju raniju plemensku
pripadnost, što je specifičnost samo crnogorskog prostora.“249
Da su ovi zaključci naučno fundirani najbolje dokazuje primjer
s Muslimanima u Bosni. Tamošnji Muslimani su bili najrevnosniji
poklonici nove vjere – islama. Svako podsjećanje na prošlost i raniju
vjeru izazivalo je kod njih pomiješana osjećanja odbojnosti i gorčine.
247
248
105-106.
249
Miomir Dašić, Vasojevići od pomena..., 257-258.
Edhem Peročević, Mrkojevići, prošlost i demografska kretanja...,
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 68.
83
Nastojali su, naročito pred ranijim sunarodnicima, da prikažu islam
kao bolju vjeru od hrišćanstva. Uz to su težili da se pred osmanskim
vlastima nametnu kao dostojni podanici nove vjeroispovijesti.250
Iz napravljene komparacije je uočljiva jedna od temeljnih
razlika između crnogorskih Muslimana i muslimanskog življa u
Bosni. Između njih se i zbog toga ne može staviti znak jednakosti.
Muslimani u Crnoj Gori, za razliku od svojih istovjernika u Bosni,
dio su crnogorskog naroda koji je primio islam. Oni su se konstituisali
u zaseban entitet u dugom istorijskom razdoblju, pri čemu su ključnu
ulogu imali proces islamizacije stanovništva, prerastanje vjerskih
obilježja u narodnosne odrednice, kao i duboko usađena svijest o
zajedničkom porijeklu.
250
Jovan Cvijić, Balkansko poluostrvo, Beograd 1991, 385.
84
GLAVA III
PRIVREDA I DRUŠTVO U CRNOJ GORI
POD OSMANSKOM VLAŠĆU
Gradovi kao administrativna i
privredna središta
Osmanlije su u Crnoj Gori zatekle veoma mali broj gradova.
Preciznije rečeno, bila su to gradska utvrđenja, uglavnom ilirskog
porijekla (Medun, Bihor, Onogošt, Kukanj, Plav, Žabljak) i ona
su imala jedino karakteristike vojnih utvrđenja. Ona se nijesu
razvijala u gradove, niti su nicala naselja oko njih. Pored ovih
utvrđenja, u Crnoj Gori nailazimo na trgove u Pljevljima, Budimlju,
Kruševu kod Gusinja, Podgorici i Rijeci Crnojevića. Izgradnja
gradova, po onovremenom shvatanju, doživljava svoj procvat s
dolaskom Osmanlija. Osmanlije su u Crnoj Gori izgradile čak
12 novih gradova.251 Njihov značaj je ogroman i manifestuje se u
civilizacijskom, privrednom, kulturnom i nacionalnom domenu
muslimanskog naroda.
Razvoj grada orijentalnog tipa, na Balkanu, pa i u Crnoj Gori,
započinjao je pretežno dvije do tri decenije nakon osvajanja mjesta.
Prevashodno je bilo potrebno zadovoljiti sljedeće uslove: sigurnost u
odbrani od neprijatelja i brzinu širenja islama. Razvitak osmanskog
251
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 97.
85
grada predstavljao je nastavak urbanog razvoja zatečenih mjesta, ali
i formiranje novih gradova na drugim lokalitetima. Zato je podizanje
gradova zavisilo od novonastalih privrednih, komunikacionih,
strategijskih i drugih uslova. U slučaju gradnje na osnovama
srednjovjekovnih hrišćanskih trgova, ti su trgovi postajali periferni
dio novog orijentalnog grada. Bila je to hrišćanska mahala, koja se,
usljed prelaska dijela njenih žitelja na islam, sve više smanjivala. Kada
je zatečeni trg imao jači ekonomski temelj (rudnik), tada je širenje
islama, odnosno transformacija trga u grad orijentalnog karaktera
proticala sporije. Takvi gradovi se tokom čitavog osmanskog
razdoblja nijesu razvili u značajne kasabe. No, novi gradovi koje
su Osmanlije izgradile, na mjestima sitnih trgova i seoskih naselja,
razlikovali su se po svom bržem razvoju. Oni su skoro od početka
naseljavani homogenim muslimanskim stanovništvom.252
Uspostavljanjem osmanske vlasti, nesumnjivo, bio je zausta­
vljen dalji razvoj hrišćanskih varoši. One su postale sporedni
djelovi novih gradova osmanskog tipa. Istodobno se hrišćansko
stanovništvo postepeno smanjivalo, budući da je proces islamizacije
sve više uzimao maha. U početku se broj muslimanskih žitelja u
gradskim središtima povećavao, zahvaljujući, prvenstveno, do­
se­ljavanju turskog stanovništva iz istočnih oblasti Rumelije. Do­
seljenici su ponajviše bili vojno-administrativni službenici, vjerski
dostojanstvenici i osposobljene zanatlije. Ova doseljavanja su se
završila u prvoj polovini XVI vijeka, da bi tada otpočeo masovniji
prelazak domaćeg stanovništva na islam.253
Oficijelna osmanska administracija dijelila je sva gradska na­
selja na utvrđena i otvorena mjesta. Utvrđena mjesta bile su palanke,
hisari i kale. Palanke su predstavljale manje utvrđenje izgra­đeno
od drveta, zemlje i drugog slabijeg materijala. Podizane su na
putevima radi obezbjeđenja saobraćajnica. Hisar je bio grad-tvrđava,
odnosno manje utvrđenje, ali građeno od tvrdog materijala. Kale je
oličavala tvrđavu, građenu od tvrdog materijala sa kulama i opasanu
bedemima.254
Otvorena gradska naselja bila su varoš, kasaba i šeher. Varoš
u osmanskoj nomenklaturi predstavlja naselje gradskog tipa koje je
Ema Miljković, n. d, 93.
Isto, 93-94.
254
Enes Pelidija i Behija Zlatar, n. d, 9.
252
253
86
isključivo ili poglavito naseljeno hrišćanima. Ovo naselje prerastalo
je u kasabu, kada bi protokom vremena, stanovništvo prelazilo na
islam. Tada bi se termin varoš svodio na jednu ili više hrišćanskih
mahala. Kasaba je otvoreno muslimansko naselje, u kojem se
njeni žitelji prevashodno bave gradskom privredom: zanatstvom i
trgovinom. Jedno naselje je sticalo status kasabe samo u slučaju da
je ispunjena urbana, kulturna i privredna komponenta. Konkretnije
kazano, trebalo je da u kasabi bude stalno nastanjeno muslimansko
stanovništvo, da ona ima džamiju u kojoj se obavljaju molitve
petkom i za Bajram, te da raspolaže čaršijom i da se u njoj odvija
sedmični pazar. Šeher je veće otvoreno gradsko naselje, nastanjeno
uglavnom muslimanskim stanovništvom. U šeheru se nalazilo više
džamija i drugih ustanova.255 Najpoznatiji šeher u Crnoj Gori bila su
Pljevlja, a povremeno su taj status imali Podgorica i Bar.
Sve veće prihvatanje islama određivalo je u velikoj mjeri
zanimanja njegovih poklonika u gradskim sredinama. Muslimansko
stanovništvo se najčešće bavi zanatstvom i trgovinom. Prema tome,
neodržive su konstatacije pojedinih istoričara da je najveći dio
muslimanskog stanovništva u gradovima pripadao sloju lokalnih
funkcionera i vojnih redova.
Za osmansku državu je podizanje gradova u Crnoj Gori
imalo ponajviše vojni značaj. Taj značaj je ostao prioritetan za svo
vrijeme osmanske dominacije. Ali, gradovi su bili i proizvođači
materijalnih dobara i robna tržišta. Osim toga, preko gradova je
operacionalizovana cjelokupna politika osmanskih vlasti prema selu.
Dakle, postojalo je više razloga da Osmanlije iniciraju obnovu i dalji
razvitak zauzetih trgova i utvrđenja. To stremljenje podsticano je
raznim sredstvima i na razne načine. Vrlo efikasnu mjeru sačinjavao
je sistem ekonomskih i društvenih povlastica koje su pružane
gradskom stanovništvu. Zauzvrat, ovi su žitelji imali obavezu da
obavljaju građevinske i druge poslove u korist grada. Sistem takvih
povlastica nazivao se muafijet.256
Vojni motiv bio je od ključnog značaja da još Mehmed II
Osvajač, prilikom pohoda na Zetu i Albaniju, uoči važnost položaja
Podgorice. Stoga je naredio da se u njoj podigne utvrđenje, s
objektima neophodnim za smještaj vojske. Novi grad je trebalo
255
256
Isto, 9-10.
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 507-508.
87
da posluži kao odskočna daska za osvajanje Skadra i Žabljaka. Za
njegovu gradnju korišten je materijal (kamenje) iz stare Duklje.
Izgradnja ovog utvrđenja bila je izuzetno važan događaj za Podgoricu.
Ona je postala glavno tursko uporište u Zeti. Podgorica je upisana
u turski defter krajem XV vijeka kao selo sa 40 porodica, koje žive
oko tvrđave Depedogen, što znači onaj koji tuče brdo, vrh. Na to
ime prvi put nailazimo u dokumentima iz prvih godina osmanlijske
vladavine, i to samo za utvrđeni dio grada. Već početkom XVI vijeka
taj se naziv gubi pa su i Osmanlije preuzele domaće, narodno ime.
U Podgorici je u XVII vijeku bilo više pravoslavaca nego poklonika
islama, da bi u XVIII vijeku muslimanskih porodica bilo više nego
pravoslavnih.257
Kazivanja o Podgorici u XVI vijeku su veoma rijetka. Za­
sigurno je da je bilo naselje razbijenog tipa, izuzev tvrđave, gdje je
bila vrlo zgusnuta. Kuće i djelovi varoškog naselja izvan gradskog
bedema bili su prilično odvojeni jedni od drugih. Između njih su
se nalazile bašte, vinogradi, livade i njive, kao i groblja. Podgorica
se prvih godina osmanske uprave pominje kao selo, naselje nižeg
ranga. Status kasabe je stekla prije sredine XVI vijeka, a kao šeher
pominje se ponekad kasnije. U defteru iz 1523. godine zabilježen je i
vakuf tekije Čauša Skendera iz Podgorice, njegova livada u Gornjem
Polju, kod Tološa, koju drži Pir Alija, kao i čifluk hodže Alije,
hatiba iz Podgorice, koji se nalazio u Malonšićima. Čauš Skender je
posjedovao i mlin u Lješkopolju na rijeci Sitnici, koji je radio šest
mjeseci, te četvrti dio ribolova na pomenutom području. Nešto češći
pomeni Podgoričana nalaze se u Kotorskom arhivu, posebno od
druge polovine XVI vijeka. Kao trgovci i poslovni ljudi, najčešće se
javljaju Muslimani. Upadljiv je primjer Hulum vojvode, sina Sinana
Čauša iz Podgorice, koji je juna 1596. godine prodao jednog konja
kotorskom providuru Zijanu Lipomanu za 80 talira.258
Prvi detaljniji opis Podgorice javlja se 1614. godine i
nastao je iz pera Marijana Bolice. Bolica je napravio izvještaj o
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd
2000, 62-63. Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice
od najstarijeg do najnovijeg doba, Nikšić 1991, 184-185.
258
Ljubomir Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, knj. I, Beograd
1902, 134-140. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim
spomenicima (XIV-XVI vijek), knj. II, Titograd 1974, 36-41.
257
88
Skadarskom sandžakatu, a o Podgorici se navodi da je „neveliko
utvrđenje (citadela), okružena veoma prostranim naseljem varoši, u
kome ima 900 domova, većinom hrišćanskih, gdje su grad, bedem
i selo svi zajedno. Oko Podgorice se nalazi prostrana i prekrasna
ravnica, dugačka 60, a široka 30 milja. U njoj se nalazi sedamnaest
prekrasnih i plodnih sela, u kojima ugledniji podgorički Turci radi
uživanja provode veći dio godine. Oni u njima imaju svoje kuće i
konjušnice. U varoši i tvrđavi može se računati da ima 2.200 duša,
sposobnih da nose oružje, vrlo ratobornih većinom hrišćana. Među
njima su 250 odličnih strijelaca sa dugim puškama, slične alžirskima.
Ostalu vojsku sačinjavaju konjanici sa kopljima i hrišćani sa mačem,
kopljem i štitom. Sandžak-beg Skadarskog sandžakata ostavljao je
svoju rezidenciju u Skadru i najvećim dijelom boravio u Podgorici,
zato što su se tu nalazili odlični pašnjaci za konje, izobilje hljeba
i ostalih namirnica neophodnih za njih i njihove sluge. On je sa
sobom dovodio više od sto kopljanika (lanze) sa puškama, a rije­
tko i do dvije stotine ljudi koji se nazivaju sejmeni, sa kratkim
puškama. U Podgorici se nalaze razni ulafaci, spahije, čauši velikog
gospodina, mutafaraci i alajbezi, koji su buduće uneseni u defter
ili u Konstantinopolju u hućumu. Ulafaci (plaćeni izdržavaoci);
spahije – kavaleristi, koji služe, obavezni su ići u rat kada naredi
sultan i saobrazno potrebama nositi sa svoga timara sopstveni
provijant i saobraznu količinu provijanta za sluge; mutafaraci isto
kao alajbezi“.259 Uočljivo je da je u Bolicinom izvještaju stavljen
akcenat na vojno-strategijski značaj Podgorice, ali se u njemu mogu
naći korisni podaci o svakodnevnom životu njenog stanovništva.
Podgorica se u XVII vijeku počela širiti ka jugu i stigla je
do brda Ljubovića. Njeno dalje prostiranje na tom području bilo je
zaustavljeno. Stoga se njen razvoj počeo usmjeravati prema sjeveru i
sjeveroistoku, sve do lijeve strane Ribnice. Na lijevoj strani Ribnice
bilo je naselje koje je nazvano Stara Varoš. Ovo naselje je još u
XVI vijeku dobilo islamsko-orijentalni izgled, sa krivudavim uskim
ulicama, koje su se nerijetko završavale ćor-sokacima. Prostrana
dvorišta bila su do kuća, a one su bile ograđene visokim zidovima.
Stara Varoš je bila podijeljena na nekoliko djelova. Najvažniji su
Šime Ljubić, Marijan Bolica Kotoranin – Opis Sandžakata Ska­
da­rskog od godine 1614, Starine, knj. XII, Zagreb 1880, 178-180. Pavel A.
Rovinski, Crna Gora, knj. I..., 804-806.
259
89
bili Varoš i Mićen. Varoš je najstariji dio Podgorice. Ona je bila
zasvođena visokim zidom, na kome je bilo šest „tabija“, koje su
služile za odbranu. Troje vrata bilo je na bedemu: zetska, malisorska
i kučka. Na zemljištu van gradskih zidina nastao je Mićen. On
je služio kao odbrana od crnogorskih napada, a izgradili su ga
Muslimani naseljeni iz Albanije. Najveća mahala bile su Drpe.
Ova mahala se prostirala sredinom naselja do obala Ribnice. Pored
njenih obala se nalazilo groblje.260 Podgorica je na početku XVII
vijeka, nesumnjivo, bila orijentalna varoš, sa prostranim baštama,
vinogradima, livadama i grobljima.
Vrijedan zapis o izgledu Podgorice i njenih žitelja ostavio
je Evlija Čelebi, glasoviti turski putopisac. Čelebi je 1660. godine
posjetio Podgoricu i tom prilikom je zapazio da se u njoj nalazi
tvrđava četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena. Bila je
snab­djevena jakim kulama, puškarnicama i prsobranima. Imala je
jednu kapiju, a ležala je na oštroj litici okruženoj oklopom. U tvrđavi
je bila stacionirana i vojska. U njoj se nalazio gradski zapovjednik
(dizdar) i sedam stotina hrabrih vojnika. Kuća u tvrđavi je bilo oko
300. Tu je bila i džamija, ambari za pšenicu, skladište municije,
topovi i cistijerne.261
Podgorica se u XVIII vijeku razvijala u još značajnije urbano
središte. Ona je sticala civilizacijsku osnovicu, što se ispoljavalo i
u načinu stanovanja. Kuće su bile sakrivene zidovima dvorišta od
ulice. Prozori zgrada su gledali na zelene vrtove i bašte. Kamene
zgrade su bile široke, sa prostranim sobama, sa natkrivenim ulaznim
stepeništem koje je vodilo na sprat, gdje se stanovalo. Prizemlje je
po cijeloj dužini bilo opkoljeno natkrivenim trijemom. Sobe su imale
sljedeće funkcije: za dnevni boravak porodice, za prijem, spavaće
odvojene za žensku i mušku čeljad, trpezarija. U boljim kućama
postojalo je i kupatilo. Zgrade su bile pokrivene crijepom i osim
sobe za prijem imale su male prozore, čije je staklo branila rešetka
od metala. Tavanice, prozorske rešetke, stepenište i druga slična
mjesta bila su ukrašena arabeskama, raznim figurama, cvjetovima,
citatima iz Kurana. Po sobama je bilo mnogo ćilima, jastuka i
jorgana. Pregradni zidovi bili su od drveta, a pod je bio pokriven
daskama. Postojali su tzv. ćoškovi, vrsta zastakljenih balkončića. Te
260
261
Ilija Radulović, Podgorica..., 45.
Evlija Čelebi, Putopis..., 336.
90
dobre građevine mogle su vrijedjeti do 10.000 austrijskih forinti i
njegovale su elemente islamske umjetnosti.262
Grad Medun je bio prvo osmanlijsko uporište u Zeti.
Njegova glavna funkcija bila je vojnog karaktera. Ponekad se
Medun javljao i kao trg lokalnog značaja. Ovaj grad je doprinio
Osmanlijama da konstituišu svoju vlast nad Zetom, a takođe im je
omogućio, da u jednom periodu , drže Kuče u pokornosti. Za Turke
je imao veliku važnost kao “ključ obiju Zeta” pa je proširivan,
pojačan, a u Medunu su imali i svoju stalnu vojnu posadu. Žitelji
Meduna su imali obavezu da održavaju grad u ispravnom stanju.
Krajem XVI vijeka u tvrđavi Medun bilo je 38 turskih vojnika.
Broj njegovih stanovnika se naglo povećao početkom XVII vijeka,
te se u jednom izvještaju iz 1614. godine navodi da u plemenskoj
zajednici Kuča ima oko “200 vrlo ratobornih Turaka”. Taj broj
je bio zasigurno veći, jer nije uračunato stanovništvo (žene,
djeca, starci) nesposobno za borbu. Koliko su osmanske vlasti
pridavale značaj ovom utvrđenju, najbolje govori činjenica da su
stanovnici brojnih sela, iz udaljenih nahija Plav i Zla Rijeka bili
dužni da se staraju o popravci tvrđave Medun . Zbog toga su žitelji
ovih mjesta uživali status filurdžija, te su umjesto rajinskih obaveza
plaćali porez na kuću. Medun je u XVI i XVII vijeku bio česta meta
napada od strane Kuča. Kuči su 1649. godine osvojili i oštetili
Medun, ali su ga Osmanlije uspjeli povratiti i obnoviti. Medun su
Kuči ponovo osvojili i zapalili 1688. godine. Od tada je ovaj grad
izgubio svoju važnu ulogu u projekcijama osmanskih vlasti.263
Poslednji grad koji su zauzeli Osmanlije u Zeti bio je Ža­
bljak Crnojevića. U ovom gradu su 1582. godine evidentirana 54
domaćinstva od kojih su 36 bila muslimanska, a u tvrđavi se nalazilo
27 vojnika. Procjenjuje se da je početkom XVII vijeka Žabljak
bio najutvrđeniji grad u Zeti sa 250 kuća.264 Taj rast se nastavio i u
narednom periodu, pa je Žabljak predstavljao sve snažnije tursko
uporište prema Crnoj Gori. U njemu se nalazila snažna artiljerija
koja je odatle odvlačena i korištena u borbama protiv Crnogoraca
Pavel A. Rovinski, n. d, knj. II, 310-311. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka... 177.
263
Milan Vasić, Gradovi..., 509-510, Ejup Mušović, Muslimani..,
51.Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani...,47-48.
264
Ejup Mušović, Muslimani..., 51.
262
91
i Mlečana. Pored velikog vojnog značaja, Žabljak je bio jedan od
centara osmanske vlasti i sudstva za Zetu i Crnu Goru. Tu je bilo
sjedište istoimene nahije, a turski administrator za Crnu Goru, imao
je središte baš u Žabljanku. I rezidencija Skender–bega Crnojevića
nalazila se u ovom gradu, i to u vrijeme kad se Crna Gora izdvajala
iz skadarskog i zatim uobličena u posebni sandžak. Kadija za
Crnu Goru je takođe bio smješten u Žabljaku, a povremeno i u
Podgorici.265
Blizu Žabljaka razvijala se i Rijeka (Crnojevića). Ona je pred­
stavljala naselje, ali i utvrđeno mjesto. Tu je bilo lokalno tržište od
početka turske vladavine. Kao takvo je imalo značaj i za Crnu Goru.
Osmanlije su osvojile riječki grad prije 1570. godine i od tada se
Rijeka sve više pretvara u izrazito muslimansko naselje.266
Osmanlije su u Zeti podigli još jedan grad. Na putu između
Podgorice i Nikšića izgrađen je Spuž. Podigao ga je i Skadarski
sandžak-beg Hodoverdi Mahmutbegović, 1704. godine. Spuž je ra­
s­polagao sa neophodnim vojnim objektima i artiljerijom. Ovo utvr­
đenje je imalo stalnu vojnu posadu i svog dizdara. Uz tvrđavu je
niklo i naselje, s čaršijom, koje se, kako navodi Milan Vasić, na­
zivalo varoš.267 Spuž se pretežno raazvijao kao sjedište aga koji
su upravljali Zetom i Crmničkom nahijom. Poznate su porodice:
Zotovići, Dizdarevići, Bećirovići, Derviševići, Đurovići, Đečevići i
naročito Parmakovići i Mećikućići. U ovom gradu su funkcionisali
organi lokalne vlasti. Imao je i svoje kapetane, koji su u toku XVIII
vijeka igrali zapaženu ulogu.268
Osmanska vlast je namjeravala sedamdesetih godina XV vije­
ka da na lokaciji trga u Pljevljima podigne šeher. U tom cilju su od
vojnika Radoslava i Radivoja oduzeli 23 parcele zemlje, za koje su u
zamjenu dobili 25 parcela u ataru sela Supratna i begluka Brezir. U
početku se odustalo od ovog plana, ali se i u istorijskim izvorima iz
prve polovine XVI vijeka Pljevlja navode kao trg. Pljevlja su 1570.
godine prvi put upisana kao kasaba. Tada je i donijeta odluka da se
živalj Pljevalja oslobodi plaćanja redovnih i vanrednih nameta. Ta
povlastica je uticala da stanovništvo iz okolnih sela, ali i udaljenijih
područja, počne intenzivnije da naseljava Pljevalja. U ovom razdoblju
Milan Vasić , Gradovi.., 510.
Isto,511.
267
Isto..., 523-524.
268
Isto...,524.Mustafa Memić, Bošnjaci-Muslimani..., 101-102.
265
266
92
uvećao se i broj muslimanskog stanovništva, što ubjedljivo govori da
su gradovi islamsko-orijentalnog tipa, pored timarskog sistema, bili i
glavni nosioci islamizacije na čitavom prostoru Jugoistočne Evrope.269
Pljevlja su u projekcijama osmanske uprave, šezdesetih i seda­
mdesetih godina XVI vijeka, planirana za sjedište hercegovačkog
sandžak-bega. Otuda je logično da je obim preduzetih građevinskih
radova bio veoma velik. U sklopu tih radova, kako smo ranije
istakli, izgrađen je sandžak-begov saraj sa dvadesetak soba, salom za
sastanke i mnogim drugim prostorijama. Izgrađene su i zgrade po­
trebne za uspješan rad administracije i smještaj novih službenika i
njihovih porodica. U realizaciji ovih zahtjevnih građevinskih radova
pored domicilnih, na sandžakbegov poziv upućen Dubrovniku 1570.
godine, učestvovalo je i više dubrovačkih majstora. Oni su izvodili
one radove koji su iziskivali veću vještinu, finiju obradu i preciznost.
Ovaj građevinski poduhvat promijenio je lik Pljevalja, koja su od
srednjovjekovnog trga počela da prerastaju u grad orijentalnog
karaktera. Jedna od posljedica ovih radova bila je i promjena u etničkoj
strukturi stanovništva. U Pljevlja se doseljavalo sve više stranaca, koji
su zauzimali pozicije u administraciji, sudstvu, trgovini ili zanatskim
esnafima. Sve više je islamizacija zahvatala i domaće stanovništvo.
U defteru iz 1570. godine, uz imena nekih od konvertita, uvedena su
i imena njihovih očeva hrišćana, kao na primjer: Pervana sin Miloša,
Hasan sin Milašina, Ilijas sin Bojića, Hurem sin Vuksanov, Skender
sin Vlatka. U Pljevljima je 1585. godine bilo 119 muslimanskih kuća
prema 56 kuća hrišćana. Sasvim sigurno je da je broj muslimanskog
stanovništva bio i veći, pošto u popisu nijesu evidentirani zapošljeni u
sandžak-begovoj palati, kadija, kao i još neki osmanski funkcioneri.270
Promjene u konfesionalnoj strukturi stanovništva ovog grada,
kao i orijentalni izgled Pljevalja nije promicala oštrom oku stranih
putopisaca iz XVI i XVII vijeka. Difren Kane je 1573. godine nazvao
Pljevlja novim turskim imenom Tašlidža, a zatim ih predstavio kao
veliko selo smješteno na ravnom terenu. Kane je bio fasciniran
džamijom i umjetnički izvajanom česmom, a karavansaraj je opisao
kao „veliki, mračan i pokriven olovom“.271 Sličan opis predočio je
i Pavle Kontorini, 1580. godine, za koga je karavansaraj bio veliko
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 551. Ema Miljković, n. d, 94.
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 538.
271
Radovan Samardžić, Beograd i Srbija u spisima francuskih savremenika, Beograd 1961, 128.
269
270
93
zdanje, olovom prekriveno, a pored njega se nalazio lijep bunar i
mošeja. Pljevlja je 1582. godine posjetio i Žan Paleri Forezjen koji je
uočio da je Taslidža lijep grad u kome ima bazara i karavansaraja.272
Pljevlja su 1611. godine, prema Lisjenu Lefevru, imala oko 400
kuća, tri džamije, od kojih su dvije bile od kamena, a jedna drvena,
kao i dva karavansaraja pokrivena olovom.273
Posebno je izgledom Pljevalja bio oduševljen Evlija Čelebi. On
je isticao da „ova varoš leži usred golih i kao snijeg bijelih sti­jena,
na terenu obraslom zelenilom, vinogradima i baščama. Od njenih
deset mahala, pet je muslimanskih, a pet hrišćanskih. Ima svega deset
džamija sa mihrabom. Najimpozantnija i najljepša je džamija Huseinpaše Boljanića... Ima takođe dvije medrese, tri osnovne škole (mekteb),
dvije tekije, Husein-pašina javna kuhinja (imaret), zračno javno
kupatilo (hamam) i tri prenoćišta (han) kao bezistan u obliku tvrđave.
Dalje ima do sedam stotina tvrdo građenih, daskom, ćeremidom i
pločama pokrivenih kuća, s vinogradima, bez bašča. Pašin saraj nalazi
se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice“.274
Značaj Pljevalja kao sjedišta hercegovačkog sandžaka ogledao
se u uvećanju njegove čaršije. Ona se vremenom proširila otvaranjem
brojnih zanatskih radionica i trgovačkih dućana. Pljevaljske zanatlije
i trgovci su još od XVI vijeka postali poznati po svojim poslovnim
kontaktima ne samo sa susjednim mjestima, nego i u udaljenijim
krajevima. O tome svjedoče brojni dokumenti. To je, dakako, imalo
direktnog uticaja na mjesto i ulogu pljevaljske čaršije ne samo u
privrednom, nego i društvenom životu ovog grada. Nedvojbeno je da
je pljevaljska čaršija u XVII vijeku spadala među najveće na našim
prostorima i da je imala veliki broj trgovačkih i zanatskih radnji. Ti
urbani objekti sačuvani su i u narednom periodu. Po svoj prilici, u
XVIII vijeku je došlo do povećanja postojećih poslovnih objekata,
te pljevaljske čaršije u cjelini. Interesantno je da su se Pljevlja, za
razliku od drugih gradskih središta, razvijala bez vojnog utvrđenja.275
Prerastanje jednog trga u grad, u vrijeme osmanlijske vla­
da­vine, manifestovalo se i na primjeru Bijelog Polja. Blagodareći
Isto, 139.
Isto, 157.
274
Evlija Čelebi, Putopis..., 397-398.
275
Enes Pelidija, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 165.
Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog nasljeđa u
Crnoj Gori, Podgorica 2006, 12.
272
273
94
povoljnom položaju, Nikolj-Pazar je privlačio trgovce iz Budimlja
i drugih mjesta, a posebno iz Bihora, u kojem se stavlja naglasak na
vojni značaj. Na drugoj obali Lima se, međutim, krajem XVI vijeka,
počinje razvijati Bijelo Polje. Ono postepeno preuzima i nastavlja
privrednu funkciju Nikolj-Pazara. Protokom vremena, ovaj trg
se uklopio i izgubio u novom naselju. Zato se Bijelo Polje može
smatrati produžetkom Nikolj-Pazara.276
Bijelo Polje je jedini grad u Crnoj Gori u kojem je živjelo mu­
slimansko stanovništvo, a koji nije podignut na temelju neke posebne
odluke sultana ili nekog drugog osmanskog zapovjednika. Ovaj grad
je nastao i razvijao se postupno u jednom dužem istorijskom procesu.
Sam naziv Bijelo Polje prvi put se spominje 28. juna 1589, ali ne kao
gradsko naselje, jer je ono izgrađeno kasnije. To naselje je nosilo
naziv „Akovo“ i prvi put se navodi u jednom turskom dokumentu
iz 1667. godine. Već u XVII vijeku ovo mjesto se razvilo u glavni
trgovački centar Bihora, da bi se u narednom stoljeću pojavljivalo
kao palanka, kasaba i varoš. Tu je bilo sjedište vlasti i sudstva i
konačno snažno vojno uporište. Kapetan Sulejman-aga se 1707.
godine pojavljuje kao vojni zapovjednik u Bijelom Polju. Izvori na
koncu XVIII vijeka govore i o bjelopoljskom kadiji.277
Bijelo Polje je imalo svoju tvrđavu, age i nefere. Kao tvrđava
je bilo organizovano 1708. godine, sa agama i ajanima, a dominantno
stanovništvo činili su Muslimani. U gradu je bila vrlo razvijena
čaršija.278
Izgradnja novih gradova i gradskih naselja, sa vojnim utvr­
đe­njima, trgovinama, kulturnim institucijama i standardnim ko­mu­
nalnim sadržajima, naročito je bila izražena u XVII vijeku. Tako je i
podizanje Plava završeno 1619. godine. Ovo mjesto se tada po prvi
put spominje kao naseljeni kraj. Ranije je egzistirala Plavska nahija,
bez postojanja Plava kao naseljenog mjesta. Postoji pretpostavka da
je ovo područje dobilo ime po rimskom imperatoru Flavijusu i da se
ono oko 15 vjekova tako zvalo.279
Žarko Šćepanović, Bjelopoljski kraj u XVIII vijeku..., 114-115.
Istorija Crne Gore, knj. 3..., 519.
277
Mustafa Memić, n. d, 86.
278
Žarko Šćepanović, n. d, 115.
279
Mirko P. Barjaktarević, O Plavu u XIV stoljeću, Tokovi, br. 12-13,
Ivangrad 1976, 64-65.
276
95
Izgradnja vojnog utvrđenja u Plavu bila je determinisana vojnim
razlozima. Trebalo je spriječiti upade ratobornog plemena Klimenti
u ove krajeve, jer je samo jedno utvrđenje na Godiji bilo slabašno
da zaustavi ove pohode. Uviđajući ovu opasnost, osmanlijska vlast
je odlučila da u ravničarskom dijelu podigne dva grada sa brojnim
vojnim posadama. Bosanski valija Mustafa-paša imao je zadatak
da organizuje izgradnju Plava i Gusinja. Mustafa-paša je prilježno i
odgovorno pristupio realizaciji ovog posla. On je dolazio u ovaj kraj
i neposredno obavljao nadzor na preduzetim radovima. Angažovao
je veliki broj majstora prema vrsti poslova, a takođe su nabavljeni
konji, komordžije, razni materijal i druge neophodne namirnice.
Ra­dilo se savjesno i dugo. Radno vrijeme je počinjalo u dva sata
nakon izlaska sunca, a završavalo se sat prije njegovog zalaska. S
poslovima se počinjalo u aprilu, a završavalo u novembru.280
Plav je podignut na brežuljkastom terenu, na kojem se uzdiže
čuvena „Redžepagića kula“. I ova kula je izgrađena u XVII vijeku.
Stanovanje nije bila njena jedna namjena, već je služila i za odbranu
od neprijateljskih napada. U Plavu je u XVII vijeku postojao i lo­
kalni trg, na kojem se prodavalo žito. Pojedini istoričari smatraju
da „Pazarište“ iznad Plava, koje se nalazi na komunikaciji za Peć,
asocira na taj bivši trg iz XVII vijeka. „Pazarište“, ipak, nije doseglo
značaj trga u Kruševu kod Gusinja.281
Radovi su se odvijali osmišljeno i planski. To najbolje po­
tvrđuje izgradnja novog vodovoda u Gusinju. On je napravljen
istom trasom na kojoj se nekad protezao stari vodovod, sa cijevima
od dobro pečene gline izuzetnog kvaliteta. Gradski centar u Gusinju
bio je u obliku slova „L“, sa trgovačkim, zanatskim i ugostiteljskim
radnjama. Devet ulica granalo se iz trgovačkog centra. Njih je
povezivala jedna kružna cesta od mjesta zvanog „Haus“ do lokaliteta
na kojem je izgrađena Čekića džamija. Manje uzvišenje uzdizalo se
nad tržnim centrom. Nosilo je ime „Grad“, odnosno „Tabla“.282
Strategijske potrebe Osmanlija odredile su i podizanje Ko­
lašina. Kolašin je izgrađen 1651. godine, premda se kao manje na­
selje spominje u jednom sultanovom beratu iz 1565. godine. Na
pomen Kolašina nailazimo i u „Detaljnom popisu Crne Gore iz 1570.
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989, 49-50.
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 52-53.
282
Isto, 50-51. Istorija Crne Gore, knj. 3..., 521.
280
281
96
godine“. Smješten na razmeđu puteva, na pravcu između Bijelog
Polja i Podgorice, Kolašin je za osmansku vlast bio vrlo važan grad.
Iz njega je osmanlijska vojska držala u potčinjenosti okolna plemena
(Moraču, Rovca, Vasojeviće) i ujedno onemogućavala njihovo
zbližavanje. Nesporno je da je Kolašin osnovan kao muslimansko
naselje doseljavanjem Muslimana iz drugih mjesta i još više isla­
miziranjem doseljenih Crnogoraca. Hrišćansko stanovništvo u gradu
bilo je malobrojno. Živjelo je pretežno u okolnim nahijama Rovaca,
Donje i Gornje Morače.283
Odmah poslije osnivanja, Kolašin je dobio stalnu tursku po­
sadu. Radi normalnog izdržavanja, posada je uživala adžakluk,
u stvari određeni su joj prihodi od džizije „hrišćana nahije Peć“.
Kolašinske age i kapetani stekli su kao adžakluk i posjede u drugim
mjestima.284
Turska vlast je najkasnije u trećoj deceniji XVIII vijeka
formirala kolašinsku kapetaniju. U Kolašin se naseljavaju trgovci
i zanatlije, pa se ovaj grad razvija kao čaršija-varošica. Njegovi
žitelji bili su oslobođeni svih vrsta poreza, kako bi se zainteresovani,
prvenstveno trgovci i zanatlije, privukli da dođu i da rade u ovom
gradu. Ova povlastica je pokatkad bila narušavana. Građani Kolašina
se 1742. godine žale na turske činovnike da od njih zahtijevaju ušur i
poreze koje nikada nijesu davali. Krajem XVIII vijeka u Kolašinskoj
kapetaniji bilo je 217 vojnika i njihov zapovjednik. Prvi poznati ko­
lašinski kapetan bio je Ibrahim-aga. Njega su muslimanska bratstva u
Kolašinu, 2. decembra 1755, izabrala za svog vojvodu. Naslijedio ga
je Mehmed kapetan, koji je sa svojim saradnicima zakupio džiziju.
Ta glavarina se uzimala od hrišćana prijepoljskog kadiluka.285
U Kolašinu se 1736. godine pominje jedan mekteb, vakuf i
jedna džamija u centru grada. Mekteb (osnovna vjerska škola) je
podigao spahija Muslija. Ova škola je raspolagala malim vakufom
– zemljišnom parcelom koja je postala predmet spora između Mu­
slijinih sinova, te se morala angažovati i centralna vlast iz Ca­
rigrada.286
Milisav Lutovac, Ibarski Kolašin, Antropogeografska ispitivanja,
Beograd 1954, 63-66.
284
Novica Rakočević, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske
države 1918..., 64.
285
Isto. Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 78.
286
Novica Rakočević, n. d, 66.
283
97
Pored Kolašina nalazila se i posebna vojna posada na prelazu
preko Tare, na mjestu današnjeg Mojkovca. Ona je 1707. godine
brojala 50, a nešto kasnije 62 vojnika. Na ovom lokalitetu bilo je
sjedište novoformirane kaze „Donji Kolašin“.287
Teritoriju Rožaja (Trgovišta) zauzele su Osmanlije 1455.
go­dine. Tada je obavljen prvi popis ovog kraja kao posebne admi­
nistrativno-teritorijalne jedinice, koja je pripadala Krajištu Isa-bega
Isakovića. Rožaje je u tom vremenu, prema istraživanjima Božidara
Šekularca, poslužilo kao usputna stanica prema susjednoj župi i
gradu Bihoru. Prilikom tog pohoda, po svemu sudeći, srušeno je i
rožajsko utvrđenje, kao i prvo naselje koje se sastojalo od jedne kule
i nekoliko drugih zgrada opasanih visokim zidom. U ruševinama se
nalazilo i sredinom XIX vijeka.288
Nedostaju istorijski izvori o prvim Muslimanima u Rožajama.
Godine 1638. pominje se kao tvrđava koju su srušili buntovnici, a
evidentirano je i postojanje džamije. Iz toga se može zaključiti da
je već tada bilo islamiziranog domicilnog stanovništva. Džamiju je
obnovio Mahmud-paša Vučo.289
Rožajski kraj je u XVIII vijeku imao ogroman ekonomski
značaj. Tome su doprinosili važni putevi – dubrovačko-carigradski,
zetski i bosanski. Na njima se obavljao veliki trgovački promet,
zahvaljujući čemu su i nastali gradovi, među kojima i Trgovište
(Rožaje). Vidljivo je da se u osnovi ovog imena nalazi riječ trgovati.
Trgovina je naročito bila intenzivna u XIX vijeku. To je bilo zlatno
doba rožajske trgovine stokom, o čemu jezgrovito svjedoči izreka:
„Carigrad da izgori, Rožaje bi ga podiglo“. Naravno, da je bogatstvo
ovog kraja privlačilo posebnu pozornost turskih vlasti. One su od
Rožaja napravile snažno vojničko uporište. Nije se zaboravljalo ni
na ostale sadržaje jednog grada orijentalnog karaktera. Stvoreno je,
tako, jedno naselje bogatih aga, koje su živjele od trgovine i agaluka.
Bio je to razvijeni privredni centar, sa čaršijom od tridesetak dućana
sa mješovitom robom.290
287
123.
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979,
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori...,
122. Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 342-343.
289
Mustafa Memić, n. d, 88.
290
Božidar Šekularac, n. d, 121-125.
288
98
Bihor je za gotovo četiri vijeka osmanske vladavine bio jedan
od najvažnijih gradova sjevernog dijela Crne Gore. To je bio i utvrđen
grad sa stalnom vojnom posadom od početka osmanske dominacije
u dolini Lima. Njegov geostrategijski značaj odredio je da se grad
stalno utvrđuje i dograđuje. Unutar zidova, s kulama, postojale su
i kuće za stanovanje, uglavnom rađene od drveta, potom magacini
za žito, skladišta za municiju, bunar-cistijerna i još neki objekti od
vitalnog značaja za funkciju grada. U podnožju grada postojalo je i
podgrađe, varoš sa trgom. Ova varoš je ostvarivala napredak, pa se
u dokumentima XVI vijeka javlja sa statusom kasabe. Bihor je bio
i centar istoimene nahije, kao i istoimenog kadiluka. 291
Budimlje je nastavilo svoj društveni i politički život i pod
osma­nskom vlašću. Još od početka osmanske vladavine Budimlje
je centar istoimene nahije, a povremeno se pojavljuje i kao sjedište
kadije. Od kraja XV do kraja XVII vijeka Budimlje se u turskim
izvorima pominje jedino kao trg. Ovo naselje, ipak, u privrednom
pogledu nije uspjelo da se razvije do onog nivoa koji bi mu omogućio
da dobije status kasabe. Tako je Budimlje za čitavo vrijeme turske
vladavine zadržalo karakter manjeg naselja – trga.292
Osmanlije su promijenile i fizionomiju gradova na Crnogorskom
primorju. Najvažniji od tih gradova bio je Herceg Novi. Bio je u
turskim rukama gotovo stalno od 1482. do 1687. godine. Njegov
strategijski značaj odredio je da Herceg Novi bude centar nahije, a od
početka 1485. i kadiluka. Herceg Novi je bio drugi po veličini grad
u hercegovačkom sandžaku. Stoga je odabran za drugo, povremeno,
sjedište sandžak-bega Hercegovine. Osmanlije su poklanjale veliku
pažnju njegovom razvoju. Herceg Novi je prvenstveno bio snažan
fortifikacijski kompleks, a zatim gradsko naselje, s privrednim i
kulturnim funkcijama. U gradu je pored stare podignuta i nova
tvrđa­va, pa su se u njemu nalazila dva dizdara. Novska kapetanija je
osnovana krajem XVI ili početkom XVII vijeka. Komanda nad svim
tvrđavama ove kapetanije, kao i nad osmanlijskom vojskom koja je
bila stalno stacionirana u Novom, povjerena je novskom kapetanu.293
Miomir Dašić,Vasojevići od pomena...,102.
Isto,104.
293
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 511-512. Ejup Mu­
šović, Muslimani Crne Gore..., 45-46.
291
292
99
Položaj Novog na ulazu u Boku Kotorsku značio je ozbiljnu
prijetnju Kotoru i ostalim mletačkim posjedima na primorju. Zato
su Mlečani u više navrata nastojali da otmu ovaj grad od Osmanlija.
Za zauzimanje Novog bile su zainteresovane i druge pomorske sile.
Jedan od takvih pohoda je donio rezultat. Španci su u jesen 1538.
godine zauzeli Novi. Grad je tada mnogo stradao. Pobijeni su skoro
svi pripadnici islamske vjeroispovijesti, iako je neprijatelj obećao
da će poštedjeti život zatečenim stanovnicima Novog. Španska
vladavina bila je kratkotrajna. Poslije samo osam mjeseci, Novi je u
ljeto 1539. godine preoteo čuveni turski admiral Hajrudin Barbarosa
i odmah u njemu postavio vojnu posadu. Koliko je pozornosti
Turska pridavala ovom događaju, svjedoči podatak da je savremenik
događaja, osmanlijski pjesnik Muradi napisao poemu o ponovnom
osvajanju grada Novog.294
Jak sistem utvrđenja odlikovao je Herceg Novi. Ona su se
sastojala iz dvije međusobno povezane cjeline, Donjeg ili Starog i
Gornjeg ili Novog grada. U okviru ovih utvrđenja postojali su i brojni
objekti za potrebe vojske i građana koji su tamo živjeli. Činili su ih
stambene zgrade, magazini i skladišta za žito i municiju i cistijerne
za vodu do zatvorskih prostorija.295
Osmanlije su, uviđajući značaj Novog, gotovo permanentno
radili na njegovom razvoju. Grad je proširivan i dograđivan, zidovi
su često adaptirani i utvrđivani. Podizani su i novi objekti. Ratovi
i zemljotresi uslovili su pozamašne građevinske radove. Oni su
iziskivali velika novčana sredstva, stručnjake, kvalifikovane radnike,
materijal, transportna sredstva. Lokalna vlast nije mogla ispuniti te
zahtjeve, pa je organizaciju ovih složenih poslova oko izvođenja
radova preuzimala u svoje ruke centralna vlast. Koristeći svoj auto­
ritet, Porta je izdavala odgovarajuće naloge beglerbegu, najprije
rumelijskom, a potom bosanskom i hercegovačkom sandžakbegu,
kadijama i drugim organima vlasti u Hercegovini. I od Dubrovnika
se kao kolektivnog haračara očekivala znatna pomoć. Porta je od
njega tražila da pošalje određeni broj radnika, obično zidara i tesara,
te da stavi na raspolaganje dio potrebnog građevinskog materijala.
Porta je iz Carigrada slala inžinjere za rukovođenje gradnjom i
procjenu troškova. Vođena je i evidencija o troškovima.296
Milan Vasić, n. d, 512. Ejup Mušović, n. d, 46.
Evlija Čelebi, n. d, 436.
296
Milan Vasić, n. d, 512-513.
294
295
100
Veliki radovi na novskim utvrđenjima odvijali su se krajem
XV i početkom XVI vijeka. Više hiljada ljudi je uzelo učešće u
njima. Angažovani su, 1493. i 1494. godine, plaćeni radnici. Pre­
ma istraživanjima Bogumila Hrabaka, za radove u 1507. godini
uključeno je čak osam hiljada ljudi i poseban sandžak Roma. Vidnu
participaciju u ovim radovima dali su i Dubrovčani. Oni su nabavili
ciglu za gradnju, brodove za prevoz drvne građe sa ušća Neretve i
radnike za sječu šume i pripremanje građe. Radovi su produženi i u
1508. godini, da bi 1509. godine od Dubrovčana bio tražen materijal
za livenje topova za novsku tvrđavu.297
Borbe u 1538. i 1539. godini nanijele su veliku štetu Novome.
Grad je pretrpio teška razaranja. Stradali su gradski zidovi i mnoge
kuće. Španci su prvi popravljali grad, a zatim su to činili i Turci.
Utvrđivanje grada šančevima i tajnim podzemnim putem kojim
je povezan Donji sa Gornjim gradom, načinili su Španci. Oni su
podigli tvrđavu „Španjolu“, a Turci su je proširili i pojačali 1548.
godine. Španjola je branila grad sa sjeverozapada i djelimično zidine
(bedeme) kojima je Novi bio opasan.298
Obimni radovi izvođeni su u Novom i šezdesetih godina XVI
vijeka. Ogromna sredstva trebalo je izdvojiti i ovog puta. Glavn cilj
ovih radova, na osnovu fermana iz 1564. godine, bio je da se tvrđava
„dovede u dobro stanje, zbog miniranja“.299 Za ove radove potrošena
je suma od 300.000 akči, ali ni ta svota nije mogla pokrpiti sve
izdatke. Radi kvalitetnijeg izvođenja radova, reagovala je i Porta.
Ona je poslala dvojicu arhitekata, Ilavera i Bakira, koji su pregledali
mjesta za renoviranje i zaključili da je za zaokruživanje finansijske
konstrukcije potrebno još 200.000 akči. Ta suma je nadomještena
iz vakufskih rezervi, u sultanovoj blagajni. Naređeno je da se ovi
izdaci nadomjeste od prihoda rudnika Fojnice, Kreševa, Žežene i
Srebrenice, kao i od prihoda iz krajeva na rijeci Krki u sjevernoj
Dalmaciji i od filurije koju su plaćali novski i prijepoljski vlasi.300
Bogumil Hrabak, Vijesti o utvrđivanju Herceg Novog 1493-1494.
i 1508. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Cetinje 1953, 242-255.
298
Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom
i okolini, Almanah, br. 3-4, Podgorica 1998, 85.
299
Milan Vasić, n. d, 513.
300
Isto, 513-514.
297
101
Jak zemljotres pogodio je Novi 1566. godine. Porušeni su
mnogi objekti. Carskim fermanom je naloženo renoviranje džamije
u ovom gradu. Novi je i 1608. godine stradao od zemljotresa.
Devastirani su gradski zidovi i veći dio zgrada. Ubrzo su preduzeti
radovi na opravci novske tvrđave, koji su završeni tek 1632. godine.
Radove su izvodili kamenoresci i dunđeri iz Dubrovnika.301
Nedugo nakon ovih radova, Herceg Novi je skoro u cjelini
povratio svoj stari sjaj. Evlija Čelebi je uočio da u Novom, Donji grad
ima četvorougaoni oblik, a zidan je od kamena i bio je tako utvrđen
da nije imao pandana u Hercegovačkom sandžaku. „Zidovi su mu
široki čak deset lakata, a visoki sedamdeset mekanskih aršina. Samo
je s morske strane načinjen od jednog zida sa hrastovim stubovima.
Sa kopnene strane, međutim, prema vinogradima Voranice (Vranice
– prim. Z. F.) nalaze se stepenice zidane sa mazgalima, čvrstim i
utvrđenim kulama, bastionima i prsobranima. Okružen je oštrim
liticama i oklopom paklene dubine. To je vrlo visok i divan grad.
Ima tri kapije“.302 U Novom je bilo pet solidno razvijenih mahala.
Najpoznatije su bile sultan Bajazitova, Mehmetova i Donja mahala.
Kuće u ovim mahalama su se prostirale po bregovima, a bile su
okrenute na južnu stranu, prema Novskom zalivu. Bile su veoma
lijepe, prizemne i na sprat. Zidane su od tvrdog materijala, a pokri­
vene su ćeramitom. Kuća je bilo oko tri hiljade, a po ljepoti su se
izdvajale: Omer-agina, zgrada sudnice na Crnom potoku i kuća
Hadži-Sulejmana Ramovića.303 Novi je doživio razaranja i 1687. go­
dine prilikom mletačkog osvajanja ovog grada.
Osmanlije su zauzele Bar 1571. godine i odmah su u njemu
ustanovile tursku vojnu posadu, organe lokalne vlasti i kadiju.
Bar se u defteru iz 1582. godine javlja kao tvrđava, kao varoš i
kao šeher. Tvrđava je imala velike gabarite. U njoj su egzistirali i
hrišćani i poklonici islama. Gradsko naselje nalazilo se van tvrđave
i imalo je status šehera. Činile su ga dvije mahale, evidentirane
kao Donja varoš i Gornja varoš. U tvrđavi su bile kuće dizdara i
vojnika, predstavnika vlasti i sudstva i jednog broja građana. Bilo
je, naravno, i drugih objekata, poput džamije, ambara, cistijerne za
Isto, 514. Gligor Stanojević, Zemljotresi u Boki Kotorskoj u prvoj
polovini XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1965, 362-363.
302
Evlija Čelebi, Putopis..., 437.
303
Isto, 438.
301
102
vodu, barutane, skladišta za oružje i municiju, mekteba, medrese,
mesdžida. Uočavali se još impozantni topovi, gradska kapija,
gradska muzika i jedan oklop.304
Bar je bio i važno pomorsko-trgovačko mjesto. Za Osmanlije
je, međutim, bio važniji kao vojno-pomorska baza. Osim toga,
Bar se sa susjednim Ulcinjom rano pretvorio u glasovito gusarsko
gnijezdo. Odavde je ometana sloboda plovidbe na Jadranu. Mletačka
Republika je više puta pokušavala da osvoji Bar. Ta nastojanja bila
su bezuspješna, a proizvela su i pogrom hrišćanskog stanovništva,
naročito rimokatolika (1646) koji su iskazali otvorenu nelojalnost
prema turskim vlastima. Druga teška posljedica ovih pohoda
sastojala se u stradanju Bara. Tvrđava je mnogo oštećena, veliki
broj kuća razrušen, okolina opljačkana, a nekoliko brodova u luci
po­topljeno. Turska vlast je bila prinuđena da pristupi opravci i
podizanju oštećenih i razrušenih objekata.305
Hrišćansko stanovništvo je skoro u cjelini nestalo iz Ulcinja
nakon osmanskog osvajanja ovog grada 1571. godine. Dijelom je
pobjeglo iz grada, a preostali dio žitelja je primio islam. U Ulcinju
je već 1614. godine bilo trista kuća, a 1646. je tretiran kao čisto
muslimansko mjesto. Šestougaona ulcinjska tvrđava bila je krajem
XVI vijeka potpuno opremljena. U njoj su bile smještene kuće
dizdara i vojnika, predstavnika vlasti i sudstva, te jednog dijela
građana. Tvrđava je još imala džamiju, ambare, cistijerne za vodu ,
barutanu, skladište za oružje i municiju i neke druge objekte.306
Početak XVIII vijeka u Nikšićkom kraju karakterističan je
po velikim promjenama. Najveća promjena se svakako ogleda u
izgradnji vojnog utvrđenja, odnosno nove varoši. Ona je vrlo brzo
postala značajno vojno-političko i društveno središte. Imala je i
znatan uticaj i na prilike u okruženju. Riječ je o podizanju turskog
Onogošta, za koji se od 1767. upotrebljava novo ime – Nikšić.
Podigao ga je, po naređenju Porte, Redžep-paša Šehić.
Milan Vasić, n. d, 515-516. Evlija Čelebi, Putopis..., 338. Jovan
Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje..., 467.
305
Milan Vasić, n. d, 516. Jovan Radonić, n. d, 290. Gligor Stanojević,
Mletački napad na Ulcinj 1696. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd
1963, 123-128.
306
Milan Vasić, Gradovi.., 515-516. Ejup Mušović, Muslima­ni...,
47-48.
304
103
Ovo tursko zdanje se dijelilo na Gornji i Donji Grad. Gornji
grad je predstavljao tvrđavu Nikšića. Ležao je na grebenu stjenovite
glavice i pružao se oko 250 metara u dužini. Zidovi grada su bili
debeli od jednog do četiri metra. Na njima su bile puškarnice. Na
jugu ovog grada izdizala se petougaona i trospratna kula Nebojša.
Ona je branila pristup gradu s južne strane. Odbrambenoj funkciji je
bila prilagođena i sjeverna strana grada. Tu se nalazila osmougaona
kula, s nekoliko topova koji su mogli dejstvovati u svim pravcima.
Dvije topčane, kvadratnog oblika, situirane su u centru grada. Dvije
zgrade u tvrđavi bile su namijenjene za stan dizdara grada i gradsku
stražu.307
Donji grad je bio ograđen tvrđavom i sa tri strane opasan
zidovima visokim oko četiri metra. Trospratne kule na uglovima i
sredini zidova bile su prilagođene za pješadijsku odbranu. U kuli na
sredini istočnog zida bila su glavna vrata. Ona su se zvala „Velika
kapija“. Kulama na krajevima ovog zida bilo je nadjenuto ime
„Prosena kula“, u sjevernom kraju, i „Osa kula“ u južnom. Na „Osa
kuli“ je bio bunar, a konj je okretao žrvanj za žito. U sjevernom ili
„Starom gradu“ bilo je 18 kuća novljanskih i risanskih Muslimana. To
su bile najstarije kuće u Nikšiću u osmanskom periodu. Zbog malog
prostora kuće su bile zbijene sa veoma uzanim sokacima. U južnom
dijelu Donjeg grada smješten je stan za njegovog komandanta, te
bolnica, kuhinje i magacini za hranu.308
Nikšić se nije razvijao stihijski i neosmišljeno. Tome su do­
prinijeli raseljeni Novljani koji su imali iskustva u pogledu planiranja
i uređenja prostora u kome bi živjeli. U gradu je bilo niz važnih
fortifikacionih, sakralnih privrednih, stambenih i drugih objekata.
Tako je Nikšić imao izgled mediteransko-orijentalnog mjesta.
Gradski i vojnički život je proticao u okviru utvrđenog dijela grada.
U unutrašnjosti Bedema bio je izgrađen najveći dio grada, kao i
neposredno ispod njega. Manji dio grada nalazio se u ravnici gdje
obitava današnji Nikšić.309
Najmlađi grad koji su Osmanlije izgradile u Crnoj Gori bi­
lo je Berane. Glavni motiv za njegovu izgradnju bio je jačanje
Petar Šobajić, Nikšić..., 74-75. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić,
n. d, 107.
308
Petar Šobajić, Nikšić..., 75. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n.
d, 107-108.
309
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 107.
307
104
geopolitičke pozicije Turske na prostoru Vasojevića. Time bi osma­
nlijska vlast nad ovim krajem bila sigurnija i efikasnija. Novo naselje
izgrađeno je u ljeto 1862. godine na lijevoj obali Lima, na području
Bogavskog luga, nadomak sela Berana, po kojem je i dobilo ime.
Pored vojnopolitičkih faktora, osmanske vlasti su osnovale gradsko
naselje u ataru sela Berane i zbog drugih pogodnosti, kao što su dobri
uslovi za širenje grada, mogućnost snabdijevanja vodom. Berane je
u početku svog egzistiranja imalo gotovo karakter vojnog logora.
Jezgro grada činila je tvrđava na Jasikovcu s jakom artiljerijom.310
Ispod Jasikovca su izgrađeni stambeni objekti. U njima su
živjeli žene i djeca, pa je ovo naselje nazvano Haremi, a ono se ranije
zvalo Prosine. Berane se sve do osamdesetih godina XIX vijeka
uglavnom razvijalo bez obavezujućeg planskog usmjeravanja, mada
je 1867. godine već imalo oko 400 stanovnika. Tada je Mehmed-beg
Jajčanin načinio prvo usmjeravanje razvoja na lijevoj obali Lima.
Obavljeno je trasiranje širokih i pravih ulica, duž kojih se morala
razvijati izgradnja stambenih i javnih objekata, kao i objekata
od ekonomskog značaja (zanatske radnje, kafedžinice, dućani i
slično).311
Ovaj novi lik Berana je bio osobito važan, pošto su se poslije
1879. godine u ovaj grad doseljavali muhadžiri iz Nikšića, Podgorice,
Kolašina, ali i brojni trgovci pravoslavne vjere iz Plava, Gusinja,
Peći, Prizrena, Bijelog Polja i drugih gradova. To je uzrokovalo
ubrzano širenje i populacioni rast grada. Osnivaju se nove javne
ustanove. Prva ruždija je počela da radi 1890. godine, a ubrzo je
ustanovljena osnovna (svjetovna) škola i prva bolnica. Razvoj
grada bio je protkan orijentalnim uticajima, o čemu govore ne samo
Hareme, nego i dio starih Berana na lijevoj obali Lima. U sredini
varoši napravljen je šedrvan, a u glavnoj ulici čaršija sa dućanima
i radnjama koje su građene od čatme ili pletare pokrivene šindrom.
Tako su formirane tri mahale: Gornja, Donja i Haremi. U Gornjoj
mahali su živjeli Crnogorci, a u Donjoj i Haremima - Muslimani.312
Radovan Bakić, Naselja Gornjeg Polimlja, Tokovi, br. 2, Berane
2009, 29-30. Zvezdan Folić, Istorija Beranskog kraja 1700-1941, Berane
(monografija), Berane 2012, 234.
311
Radovan Bakić, n. d, 30.
312
Isto, 30-31.
310
105
Socijalna struktura stanovništva
Društvena struktura orijentalnog grada na Balkanu, pa tako i
socijalna struktura gradova u Crnoj Gori, može se tretirati sa više
aspekata. Osnovna podjela društva na asker i raju implicirala je
znatno više od socijalne podjele. Veći dio muslimanskog stanovništva
pripadao je grupi askera i time je stekao povlašćeni položaj u okvirima
Osmanskog carstva. Znatan broj hrišćanskog stanovništva bio je
u podređenom položaju. Ali, kao ni kod kategorije askera, ni kod
kategorije raje nije bilo sve jednostrano. Postojale su, naime, grupe
sa tzv. specijalnim statusom koje su uživale mnoge, prevashodno
poreske olakšice. Sticali su ih u kompenzaciji za obavljanje
specijalnih dužnosti od značaja za Carstvo. Time je njihova pozicija,
premda formalno rajinska, bila drugačija od položaja „obične raje“.313
Osmanlije su gradsko stanovništvo najčešće svrstavali pod
sljedećim zajedničkim nazivima: kasaba, ehalisi, šehirlije, varošani,
građani, od grada građani. U okviru ključne podjele stanovništva, koju
smo naveli, postojala je i njegova raznovrsnija podjela na različite
društvene slojeve, kategorije i grupe. Činili su ih činovništvo, vojska,
zanatlije, trgovci, obični građani, kao i zemljoradnici i stočari, gradska
sirotinja, sluge i robovi. Nas, svakako, najviše interesuju socijalni
slojevi muslimanskog svijeta. Viši društveni slojevi ovog korpusa
bili su sastavljeni od sandžakbega, sa svojim bližim saradnicima, od
kojih ističemo: kadiju, vojvodu, subašu, zaima, timarliju, kapetana,
dizdara, agu, ajana, te ulemu i ostale službenike muslimanskih
vjerskih, dobrotvornih i kulturno-prosvjetnih ustanova.314
Vlast i materijalna dobra bili su skoncentrisani u rukama fe­u­
dalne klase. Logično je da su feudalci, stoga, bili u najpovoljnijem
položaju jer su uživali prihode od feudalnih dobara – hasova, zeameta
i timara. Ova dobra dodijeljivana su im u gradovima ili selima, ili i
u gradovima i u selima. Zahvaljujući svom položaju, oni su imali i
velike lične, mulkovne, posjede i razna materijalna dobra. Uvećavali
su ih raznim sredstvima na razne načine. To im je omogućilo da
imaju odlučujuću ulogu u životu gradova.315
Ema Miljković, n. d, 98.
Milan Vasić, Gradovi pod turskom vlašću..., 539.
315
Isto, 540.
313
314
106
Glavnu riječ u ovom domenu imali su visoki uglednici osma­
nske vlasti. Sandžakbegovi skadarskog, hercegovačkog i zakratko
crnogorskog sandžaka i niži funkcioneri predstavljali su oličenje
tih privilegija. Prednjačio je sandžakbeg Skadra, koji je imao drugo
sjedište u Podgorici. Podgorica i Skadar su pripadali njegovim
hasovima, a izvori prihoda bila su mu i neka sela u Skadarskom
sandžaku. Prihodi od njegovih hasova iznosili su, prema popisu iz
1582. godine, 130.200 akči. To, međutim, nijesu bili ukupni godišnji
prihodi sandžakbega. On je, pored navedenog, posjedovao i svoja
lična dobra, kao što su: čiftluci, njive, livade, vinogradi, ribnjaci,
šu­me i drugo.316
Sandžakbeg Hercegovine je, takođe, imao velika feudalna i
lična dobra. Više mjesta, te gradovi Pljevlja i jedno vrijeme Herceg
Novi, spadali su u njegove hasove. Jedan od prvih osmanskih
velikodostojnika koji je posjedovao has u Pljevljima i pljevaljskom
kraju u drugoj polovini XV vijeka bio je hercegovački sandžakbeg
Hamza-beg. Dio njegovog hasa se nalazio u opsegu nahije Kukanj.
Prihod ovog velikodostojnika od ove nahije iznosio je 18.238 akči.
Ipak, najveći prihod donosila su mu Pljevlja (1469. – 6.000, 1476.
– 9.160 akči). Prihodi Hamza-bega rasli su i narednih godina. Od
samih Pljevalja je 1477. godine prihodovao oko 10.000 akči, a 1516.
godine 12.740.317
Husein-paša Boljanić, hercegovački sandžak-beg, imao je
razna dobra u Pljevljima i okolini. Husein-paša je posjedovao čifluke
sa livadama, pašnjake, šume i mlinove na području Pljevalja. Neke
od ovih posjeda je kupio od kaluđera manastira Svete Trojice. Po
svemu sudeći, ova kupovina je obavljena u vrijeme poznate „prodaje
crkava i manastira“ u doba sultana Selima II (1566-1574). Na ime
Husein-paše uvedena su i četiri mlina na rijeci Vrhbreznici, sa
selom Crljenice takođe sa tahvilom (prenosno pismo – prim. Z. F)
sveštenika pomenutog manastira, zatim mezre, livade i mlinovi na
rijeci Kabaška kod Prijepolja, koje je uvakufio za svoju džamiju
u Pljevljima. Husein-paša je, pored dobara u pljevaljskom kraju,
posjedovao dobra i u drugim djelovima Hercegovine.318
Isto.
Ahmed Aličić, Poimenični opis Hercegovačkog sandžaka..., 165-171.
318
Ema Miljković, n. d, 99.
316
317
107
Sandžakbeg Crne Gore, Skender-beg Crnojević, takođe je
po­sjedovao feudalna i druga dobra. Od njih je ostvarivao veli­ke
prihode. Pod zakup je uzeo crnogorsku filuriju, kao i timar crno­
gorskog kadije. Nezajažljiv i pohlepan, Skender-beg Crnojević se
bogatio i na neregularan način. Pored uvođenja „mrtvih duša“ na
baštine, on je činio i druge nepravilnosti. Naplaćivao je, sa baštine
gdje je posjednik pobjegao, filuriju od rođaka odbjeglog seljaka ili
od drugih seljaka. Osim toga, naplaćivao je punu filuriju od djelova
baština koji su bili treći i četvrti dio prave baštine.319
Solidne materijalne prihode ubirali su i isluženi sandžakbegovi.
Jedan od njih bio je Jusuf-beg, nekadašnji sandžakbeg Kirk Kilise,
koji je živio u Podgorici. Jusuf-beg je gomilao bogatstvo od svojih
hasova u selima Grude i Goričani i od nekih sela u nahijama Skadar
i Zabojana. Visina njegovih prihoda je 1582. godine bila 48.000
akči. U XVIII vijeku nestaju u Podgorici krupni feudalci iz ranijeg
perioda (sa titulom bega). Tada nastupaju age sa čiflucima. U
Podgorici ih je bilo oko 60, a u Žabljaku 30. Age su se uglavnom
priklanjale dizdaru, koga su često protežirali. Age su predstavljale
zemljoposjednike sa osrednjim ili manjim parcelama. Nešto imućniji
bili su dizdari. Podgorički dizdar Mustafa držao je od 1718. godine
dva sela u prijepoljskom kadiluku. Uopšte uzevši, age su u XVIII
vijeku predstavljale društvenu osnovicu u tadašnjem feudalnom
društvu.320
Kadije su, poslije sandžakbegova, bile najuticajnije ličnosti u
gradovima pod turskom vlašću. One su bile obavezne da, na osnovu
šerijata, arbitriraju u građanskim i drugim sporovima. U njihovom
radu pomagala im je porota, sastavljena od respektabilnih ličnosti,
obično „ispravnih Muslimana“. Kadije su imale sjedišta u Podgorici,
Žabljaku, Novom, Baru, Ulcinju, Pljevljima, Bihoru, Budimlju,
Bijelom Polju i Onogoštu. U istoriografiji je bilo sporno pitanje
ka­dije Crne Gore. Često su se poistovjećivali kadija Podgorice i
kadija Crne Gore. U stvari, kadija Crne Gore je u raznim vremenima
uredovao na raznim mjestima. On je, za vrijeme Skender-bega
Crnojevića, sjedio na Rijeci (Crnojevića). Docnije je, 1529. godine,
postojao zajednički kadija Novog i Crne Gore koji je rezidirao u
Herceg Novom. Njegovo sjedište je 1614. godine bilo u Lješkopolju,
319
320
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 38-39.
Bogumil Hrabak, Podgorica od početka XIX vijeka..., 175.
108
ali je viđen i u obližnjoj Podgorici. O crnogorskom kadiji govori i
jedan kotorski arhivski izvor.321
I kadije su bile prepoznatljive po svom materijalnom bogatstvu.
Imali su visoke plate proistekle od ubiranih sredstava, a njihova
ekonomska moć temeljila se i na uživanju timara. Bilo je i drugih
izvora prihoda.
Sandžakbegovi saradnici su bili veoma dobro društveno i eko­
nomski etablirani. Tipičan primjer takvog položaja manifestovao
se u pljevaljskom kraju. Pored sandžakbega, značajne ličnosti bili
su njegov ćehaja, kapidžibaša, češnegirbaša, haznadar, alajbeg,
vojvoda, subaša, nazir, ešin, nekoliko pisara i drugi službenici. Osim
pomenutih činovnika višeg ranga, u gradu se 1570. godine pominju:
bezarbaša, ćehaja kasabe, dva zaima, nekoliko spahija, ceribaša, a
kasnije još i janjičarski serdar, predstavnik spahija Porte, starješina
esnafa itd. Skoro svi oni imali su svoja dobra u Pljevljima i okolini.
Zaim Džefer je posjedovao dva mlina. Čifluke su imali sandžakbegov
ćehaja Mustafa, subaša Alija, bazarbaša Mustafa i mnogi uglednici
iz Pljevalja. Činili su ih zemljišne parcele u samom gradu, te livade,
pašnjaci i šume u njegovom susjedstvu.322
Feudalna i lična dobra u gradovima i oko njih posjedovali su
zaimi i spahije. Ova dobra su bila sastavljena od zeameta i timara,
čifluka, baština, njiva, vinograda, ribnjaka, šuma. Zaim Husein
je 1582. godine, kao zeamet, imao trg Budimlje. Prihode su mu
donosili i jajlak Mokra Gora i Velika Gora, kao i porezi od manastira
Šudikovo. Njegovi prihodi iznosili su 8.040 akči. Timare u okolini
Novog držale su spahije iz ovog grada. Velika imanja i na njima
kule bili su, krajem XVII vijeka, u vlasništvu Mustafe Mehmedović
Čelebije iz okoline Žabljaka.323
Uticajne društvene pozicije uživali su i ajani. Ajani se poja­vljuju
u XVII i XVIII vijeku u svim crnogorskim gradovima. Vremenom je
njihovo djelovanje bilo sve uticajnije, naročito na rad suda i organa
vlasti. Porta i niži predstavnici vlasti gajili su povjerenje u njihov
rad. Smatrano je, kako navodi Milan Vasić, da ajani personifikuju
savjest društva u gradovima. Socijalno porijeklo poticalo im je iz
sloja imućnih građana.324
Isto, 105.
Ema Miljković, n. d, 99.
323
Milan Vasić, n. d, 542.
324
Isto, 542-543.
321
322
109
Pregled socijalne strukture gradskog stanovništva Crne Gore ne
bi bio potpun bez spomena islamskih duhovnih lica, kao što su hatibi,
imami, mujezini i hodže. U Podgorici, Novom, Pljevljima i Kolašinu
pominju se još učitelji i kaimi, kao i mutevelije vakufa. Aktivnost
mutevelija bila je u funkciji vjerskih, dobrotvornih i kulturnoprosvjetnih muslimanskih ustanova. Temeljila se na vakufima –
arapski doslovno znači „zadržavanje novca“, u stvari je to zadužbina
pobožnih ili fond za dobrotvorne svrhe. Od XI vijeka, sa usponom
turske vladavine, u središnjim islamskim zemljama, određeno
bogatstvo se izdvaja za finansiranje vjerskih škola (me­dresa), bolnica,
džamija i drugih institucija. Zaostavštine (vakuf, vakf) su stvarane i za
članove uže porodice bogatog Muslimana, mada nijesu bile striktno
nasljedne. Svi zemljišni posjedi okarakterisani kao vakf, vakuf donosili
su dvostruku korist, jer su bili oslobođeni od poreskih davanja, a ni
država ih nije mogla oduzeti. Renta koju su oni proizvodili bila je
latentan izvor prihoda gradskih vjerskih funkcionera (ulema) koji
nije podlegao zekatu, porezu koji se ubirao u milosrdne svrhe i čije
je sakupljanje bilo pravo i dužnost svakog muslimanskog vladara.
U današnje vrijeme porodični vakuf je reformisan, centralizovan ili
ukinut, dok je onaj koji služi opštem dobru opstao.325
Priličan dio gradskog stanovništva pod turskom dominacijom
činila je vojska. To je bila uobičajena slika u skoro svim crnogorskim
gradovima. Odstupanje od tog pravila predstavljala su Pljevlja.
Pljevlja su se razvijala kao otvoreni grad, u kojem se susreću samo
predstavnici vojske, spahija i janjičara. Za razliku od ovog naselja, u
mnogim gradovima, posebno u prvom razdoblju turske vlasti, vojska
je predstavljala većinu žitelja. Vojska je gotovo u cjelini naseljavala
Medun i Žabljak. U novopodignutim gradovima, Nikšiću, Spužu i
Kolašinu, vojska je činila većinu stanovnika. Tek je doseljavanjem
civilnog stanovništva smanjeno učešće vojske u društvenoj strukturi
ovih gradova.326
Više vojnih redova i rodova činili su osmansku organizaciju
u gradovima. Njihovi pripadnici bili su: azapi, farisi, mustahfizi, to­
bdžije, martolosi i pasbani, niže i više vojne starješine, kao i lica nekih
drugih zvanja u službi vojske. Drugačiji je bio sastav starješinskog
325
326
Navedeno prema: Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 768.
Milan Vasić, n. d, 543.
110
kadra u tvrđavama. Tu redovno nailazimo na dizdara, njegovog ćehaju,
barjaktara i neke niže funkcionere. Age su stajale na čelu pojedinih
odreda kopnene vojske, dok je u mornarici to mjesto pripadalo
reisovima. Javljaju se i kapetani kao više vojne starješine, a u nekim
gra­­dovima i paše. Na kapetane nailazimo u Podgorici, Žabljaku,
Spužu, Baru, Ulcinju, Novom, Risnu, Nikšiću, Bijelom Polju, Ko­
lašinu, Gusinju, Plavu i Rožajama. U Podgorici i Spužu u XVIII vijeku
javljaju se vojni funkcioneri s titulom paše i mirimirana.327
Prihodi od timara i plate činili su materijalnu bazu osmanske
vojne organizacije u gradovima. Obično su se u okolnim selima
prostirali timari posjednika jedne tvrđave. Plate su, dakako,
obezbjeđivane iz konstantnih izvora, kao što su porezi od stanovništva,
džizje, koja se prikupljala u raznim krajevima. Angažman mustahfiza
u zetskim, primorskim i hercegovačkim gradovima do početka XVII
vijeka više se zasnivao na prihodima od timara, a docnije sve više na
platama u novcu.328
Vremenom je snaga osmanskog državnog aparata sve više
počivala na plaćeničkoj vojsci. Izdaci države, sredinom XVII vijeka,
na plate 747 vojnika i starješina u tvrđavi Novi iznosili su dnevno
4.059, a na 106 vojnika tvrđave Risan – 611 akči. Dnevni izdaci na
plate 306 posadnika tvrđave Nikšić 1707. godine iznosili su 3.700
akči. Rožajski garnizon u jačini 347 vojnika dobijao je 1731. godine
na ime dnevne plate za vojnike i starješine 3.783 akče. Postojala je
drastična razlika između plata vojnika i njihovih starješina. Tako se
dnevna plata vojnika kretala od četiri do 12 akči, a vojnih starješina
čak do 60 akči. Toliku svotu je 1707. godine primio Omer, aga
prvog džemata azapa u Nikšiću. Plata dizdara se kretala od 20 akči,
u Novom, do 35 akči, u Onogoštu.329
Privreda
Crnogorski gradovi pod turskom vlašću nijesu imali sa­mo
administrativne i sudske funkcije, niti su bili isključivo vojna upo­
rišta. Njihov značaj bio je daleko veći. Gradovi su bili pro­izvođači
materijalnih dobara, te sabirališta i tržišta viškova ze­mljoradničkih
Isto.
Isto, 543-544.
329
Isto, 546.
327
328
111
proizvoda. Predstavljali su i središta zanatstva i trgovine. Na privredni
život grada ponajviše je uticalo obitavanje vojske i činovništva
administrativnih, sudskih i drugih institucija. Ovi žitelji su bili
glavni konzumenti poljoprivrednih, zanatskih i drugih proizvoda.
Njihove potrebe uglavnom su određivale proizvodnu djelatnost
ostalih građana.
Nizak stepen podjele rada uzrokovao je sporo odvajanje gra­
dova od sela. Stoga su gradovi u dužem periodu zadržali poglavito
agrarni karakter. Sem toga, u ataru grada, za sve vrijeme osmanske
vladavine, pojavljuju se njive, livade, bašte, vinogradi, mlinovi i
druga dobra. Šira okolina grada bila je prepoznatljiva po čiflucima,
mezrama, pašnjacima, ribnjacima. Ovi podaci nam jasno govore
da su seoska naselja u osmanskoj eri Crne Gore imala dominantnu
poziciju u odnosu na skoro sve druge kategorije naseljenih mjesta. Na
njima je počivao ekonomsko-socijalni i cjelokupan društveni život
hercegovačkog i skadarskog sandžaka. Činjenice o njihovom razvoju,
veličini, broju i strukturi stanovništvaa svjedoče o privrednim, so­
cijalnim i demografskim kretanjima koja su u različitim periodima
imala i različit intenzitet. Ona su se ispoljavala i na život sela, nje­
govo ekonomsko napredovanje odnosno stagniranje.330
Mada su bila gradsko naselje, u Pljevljima se, posebno u
prvom vijeku osmanske vladavine, vršila i agrarna djelatnost. U
ataru Pljevalja postojao je i jedan timar, na kojem su svi hrišćani,
popisani 1570. i 1585. godine imali svoje baštine. I Muslimani su
posjedovali zemlju u samim Pljevljima. Zemlja je dodjeljivana i
onim Muslimanima koji su naseljavani iz drugih krajeva. Pljevlja
nijesu bila izuzetak u ovom pogledu. U ataru Podgorice, Novog,
Bara, Ulcinja, Bijelog Polja i drugih mjesta postojale su zemljišne
parcele pod kulturama, njivama, baštama, vinogradima.331
Podgorički atar je bio pokriven njivama, baštama i vinogradima
sitnih vlasnika. Naseljeni varošani su krčili šume u okolini tvrđave
Žabljak i susjednih sela i tako su dolazili do oranica. Na sličan način
nastajale su obradive površine oko Spuža. Krčevine su bile veoma
pogodne za uspostavljanje čifluka, tj. muslimanskih baština. U
pogledu agrara bile su naročito povoljne za sijanje pšenice, pošto su
Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, Istorija
Pljevalja, Pljevlja 2009, 151-157.
331
Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 91.
330
112
krčevine predstavljale odmorne zemlje. Značajna promjena u domenu
vlasništva nad zemljom dogodila se u drugoj polovini XVI vijeka.
Tada su u Podgorici i njenom bližem susjedstvu, naročito u selima
Kurilo, Gostilj, Plavnica, Krapež, Žabarevo i Skulj seljačke baštine
hrišćanske raje prešle u ruke muslimana. Ovaj proces se nastavljao
i u narednom periodu. Javljaju se i novi vlasnici baština i mezri u
tim naseljima. To su bili vojvoda, ćehaja, hodža i drugi muslimanski
neagrarci iz Žabljaka, kao i neki „pravovjerni“ iz Podgorice i Meduna.
Sličan proces čiflučenja desio se i u selima oko Podgorice.332
Žitelji Podgorice koji su se bavili zemljoradnjom uzgajali
su žitarice, poklanjali su pažnju i razvoju povrtlarstva, stočarstva,
pčelarstva, mlinarstva. Žitarice su uspijevale na kučkim Terasama, i
to posebno raž. U aluvijalnoj ravni Ribnice veoma dobro su uspijevali
povrće i duvan i pored žarkog ljeta. I vinogradarstvo je bilo veoma
razvijeno. Naoko je začuđujuće da su Muslimani, iako im vjerski
propisi zabranjuju konzumiranje alkohola, držali veće parcele pod
lozom. Defteri iz druge polovine XVI vijeka jasno pokazuju da
su parcele pod lozom veličine osam dunuma (0,8 hektara) bile u
vlasništvu zaima Ali-bega, ćehaje Omera i čauša Sinana, ili četiri
dunuma Ibrahima, sina Abdulahova.333
Kontinentalno voće, pa i mediteranske smokve, rasle su u
južnom dijelu Kuča – Terasama, do visine od 800 metara. Nije bilo
pravih voćnjaka. Zato su voćke sađene po vinogradima, međama,
krajevima dvorišta i po livadama. Većina vinograda nalazila se u
Doljanima, ali je čokota loze bilo svuda pored kamenih ograda.334
U Nikšiću su novski i risanski Muslimani, još dok su živjeli
na Crnogorskom primorju, kupovali parcele obradivih površina oko
ovog grada. Ova kupovina je obavljana u bescijenje, jer se odvijala u
vrijeme „gladnih godina“. Kada su Novljani i Rišnjani došli u Nikšić,
ovladali su ne samo zemljom za koju su imali tapije, već su silom
zauzeli i pašnjake na okolnim planinama i planinskim zaravnima.
Tako su raniji slobodni vlasnici postajali čifčije.335
Zemljišni posjed u Nikšiću za vrijeme turske vladavine je bio
razdijeljen na čitluke i agaluke, a vlasnici zemlje su poglavito živjeli
Ilija Radulović, Podgorica..., 48. Jovan Erdeljanović, Kuči..., 22-24.
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 79-81.
334
Jovan Erdeljanović, Kuči..., 22-24.
335
Petar Šobajić, Nikšić..., 83-84.
332
333
113
u gradu. Od čivčija su dobijali četvrtinu roda od žitarica, a polovinu
od sijena. Čivčije su imale i dodatna opterećenja. One su morale
još da daju desetinu od cjelokupnog prihoda na ime carskog poreza.
„Građani“ su bili i gospodari Nikšićkog kadiluka. Imali su u svom
vlasništvu najveći dio posjeda, najveći broj stočnih grla, a u svojim
rukama držali su i trgovinu sa primorskim gradovima. Ni to nije
bilo sve. Građani su gazdovali s najboljom zemljom u Drobnjacima,
na Goliji, u Banjanima i u jednom dijelu Pive, a sve planine oko
Nikšića služile su za ispašu njihove stoke. Inače su Nikšićani uzgajali
kukuruz i druge vrste žitarica, ali je stočarstvo imalo prednost nad
ostalim privrednim granama. Takav razvoj dugovao se prostranim i
bujnim pašnjacima.336
U Baru se, od žitarskih proizvoda, najviše uzgajao proso. Uspi­
jevale su, dakako, i druge žitarice. No, Bar je bio najpre­poznatljiviji
po maslinjacima i vinogradima, po proizvodnji ulja i vina. u tome
su prednjačili maslinjaci i vinogradi Saborne (rimokatoličke)
crkve u Baru. Od njih se 1697. godine prihodovalo 6.000 talira.
Ipak će Bar u doba turske vlasti izgubiti mnogo od ekonomskog
značaja koji je ranije imao. Deficit je bio posebno primjetan u sto­
čarskim proizvodima. Ovi i poljoprivredni proizvodi stizali su na
barski pazar iz zaleđa, a iz Bara se pretežno izvozilo u Dubrovnik.
Najbitniji izvozni proizvod barskog kraja bilo je maslinovo ulje, dok
je so, koja je stizala sa Krfa, bila najvažniji artikal koji je kupovalo
stanovništvo iz gradskog zaleđa. Pored maslinovog ulja, iz Bara su
izvoženi duvan, koža, vosak, vino, vuna, ukljeva. U samom gradu se
1582. godine nalazilo petnaest dućana.337
Konfiguracija zemljišta u Rožajama je odvajkada upućivala
stanovnike ovog grada na stočarstvo. Stočarstvo je bilo i ostalo
glavna privredna grana. Doduše, u manjem obimu se razvijala i
zemljoradnja. Tako su stočarstvo i planinska zemljoradnja bili
karakteristike privrede ove oblasti. Povoljni uslovi za stočarstvo
zasnivali su se na velikim pašnjacima i livadama. Prostrani pašnjaci
koji su obilovali svježom travom bili su odlična osnova za stočarstvo,
osobito za gajenje ovaca. Ali, livade nijesu uvijek zadovoljavale
potrebe zimske ishrane i zato su stočari u slučaju nerodnih godina
Isto. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 143-144.
Jovan Radonić, Rimska kurija..., 428. Živko Andrijašević i Šerbo
Rastoder, Istorija Crne Gore..., 141.
336
337
114
gonili stoku u druge žitnije, sijenom i zimskom ispašom bogatije
oblasti. Rožajci su, u zavisnosti od prilika, išli sa stokom na
zimovnik u razne krajeve. Najviše se odlazilo u Bosnu, i to u periodu
od oktobra do aprila. Pojedini Muslimani su imali oko 500 i više
ovaca. Ahmet Murić iz Lovnice je tjerao u Bosnu, sredinom XIX
vijeka, sedam stotina brava. A Mehmed Mustafa Ljajić iz Plunaca je
poveo 500 ovaca u Bosnu. Neki Rožajci su vodili ovce na zimovnik
i u Jadransko primorje, oko Lješa, ali rjeđe nego u Bosnu jer stoka
nije podnosila primorsku klimu i travu.338
Područje Bihora je takođe imalo odlične pretpostavke za razvoj
poljoprivrede. Župne doline su pogodne za ratarstvo i voćarstvo, a
gornji djelovi strana i planinski obod za stočarstvo. U planinskim
i priplaninskim krajevijma Bihora (Gornjobihorskoj dolini)
zemljoradnja je imala planinski karakter. Sijala su se pretežno jara
žita (ječam, raž, ovas, pšenica i heljda) i krompir. Ovi usjevi su na
solidno nađubrenom zemljištu davali dosta veliki prinos. Sađen je,
naročito u okolini Bijelog Polja, vrlo kvalitetan duvan. Ovom poslu
su najviše bile posvećene Muslimanke. Važnu privrednu granu u
župnom dijelu Bihora predstavljalo je voćarstvo, čiji kontinuitet se
održava još od srednjeg vijeka. Tome su doprinijeli prirodni uslovi,
kao što su zaklonjenost od štetnih vjetrova, mnoštvo strana prisojnog
položaja, povoljno zemljište, šumovitost, potrebna količina
padavina i dovoljna vlažnost u vazduhu. Ne manje važni bili su i
društveni faktori. Većina stanovništva, primivši islam, zadržala je
posjed u svojinu. To je bilo odlučujuće za razvoj voćarstva, pošto se
voće moglo podizati samo tamo gdje je čovjek bio nepokretan kao
sopstvenik zemlje. Nigdje se kao u ovom dijelu doline Lima nije
vidio veći broj stabala krušaka, jabuka, oraha i drugog voća. Pored
autohtonih, često su sorte poticale iz drugih oblasti, kao što su iz
Bihora prenijete u susjedne krajeve. Velike rasadnike voća imali su
bogati muslimanski posjednici, inače veliki ljubitelji lijepog voća.
Pravi rasadnici bili su begovski voćnjaci. U Bijelom Polju i okolini
bilo je razvijeno i vinogradarstvo. Tako i jedan zapis iz 1773. godine
pominje „ot Bijelog Polja vina“.339
Milisav Lutovac, Rožaje i Štavica..., 334-335.
Milisav Lutovac, Bihor i Korita..., 46-48. Petar Šerović, O jednom
starom opisu puta od Venecije do Carigrada s osobitim obzirom na Crnogorsko primorje, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1963, 247.
338
339
115
Plav i Gusinje su bili na daleko poznati po mnogobrojnim sta­
dima ovaca. Ova stada su bila znatno brojnija od objektivnih uslova
koje ovo područje omogućava, posebno u zimskom periodu. Koristeći
bogate i velike pašnjake i oslanjajući se na Bosnu i Srbiju, uzgajana
je poznata ovca „ruda“, koja se pominje i u Banjaluci. Nesporno
je da su je tamo prenijeli gusinjski stočari. Pojedina muslimanska
domaćinstva raspolagala su sa preko 1.000 ovaca. Gusinjski trgovci
su izvozili stočarske i druge poljoprivredne proizvode, poglavito
cijenjeni gusinjski krompir i pasulj. Umješni gusinjski trgovci su
snabdijevali Plav i Gusinje žitaricama, prevashodno s pijace u Peći,
kao i trgovačkom robom iz Skadra, Prizrena, Đakovice i Skoplja.340
Žitaricama je obilovao prostor Pljevalja. Pljevljaci su uzgajali
pšenicu, ječam, raž, zob, proso, pirovinu i lan, a plaćali su i porez na
bostan, sijeno, travu, mukate, potom ispendžu, resli čift, baduhavu,
svadbarinu. Pljevlja su sačuvala poljoprivrednu osnovu privređivanja
i u vrijeme kad su prerasla u kasabu. Zasigurno je da je najvažnija
grana pljevaljske poljoprivrede bilo stočarstvo. U pljevaljskom
kadiluku je, prema ovčarinskom defeteru iz 1598. godine, uzgajano
na desetine hiljada ovaca i koza. Većina seoskih domaćinstava, pa
i onih u samom gradu, po svoj prilici je držala krave, volove, sitnu
stoku i uzgajala konje. Tržni viškovi koje je davalo stočarstvo bili su
znatno veći od viškova u ratarstvu. Na lokalnom tržištu stočarstvo
je podmirivalo potrebe trgovaca, tkačkih i kožarskih zanata, mesara,
karavansaraja i hanova. Veliki dio stočarskih proizvoda je uziman
kao zahira za vojske, naročito u vrijeme kad se okupljala za ratne
potrebe. Stočarski proizvodi su tokom XVI vijeka bili najtraženija
roba na zapadnom tržištu. To je postala čvrsta osnova za konstantan
uspon ove privredne grane .341
Stanovnici pojedinih gradova i njihove okoline bavili su se
i ribolovom. Ribnjaci su postojali u Podgorici, Rijeci, Žabljaku,
Novom, Plavu. Osobito je ova privredna grana bila zastupljena u
Podgorici i njenom bližem susjedstvu. Rijeke Morača, Zeta i Sitnica
bile su izuzetno bogate ribom. U Morači je lovljena najkrupnija
pastrmka i ona je dostizala težinu od sto i više libara. Tu je bilo i vrste
luzzi i raine. Bilo je i ostalih vrsta ribe. Jegulje i šarani su takođe
hvatani u Morači. I Moračina pritoka, Ribnica, bila je utočište za
340
341
Mustafa Memić, Plav i Gusinje..., 110-111.
Toma Popović, Pljevlja u XVI i XVII vijekku..., 137.
116
ribe. U Ribnici su lovljene manje pastrmke (težine 10-12 libara), kao
i ribe vrste luzze, tenche (možda podvrsta malih šarana). Pastrmke
i tenche su živjele i u rječici Sitnici, koja dolazi iz Lješkopolja.
Ribolov je bio razvijen i na Bojani i Skadarskom jezeru. Lovljene su
ukljeve, koje su soljene ili sušene za izvoz na lokalne trgove, ali i na
strane pijace, čak i u Veneciju.342
Ukljeve su se zimi sklanjale iz blatnog i hladnog Skadarskog
jezera u Moraču, kako bi se osvježile u hladnoj ali čistoj vodi. Barke
iz Žabljaka obično su ulazile u jezero duž Barangvara. U ribolov
je kretalo čak 400 do 500 barki. Među njima je bilo i barki turskih
uglednika iz Žabljaka, primjerice hodža koji je čitao islamsku molitvu
za srećan ulov. Ribe su, osjetivši opasnost, bježale u Moraču, ali
je tamo njihovo hvatanje bilo lakše. Tome su doprinijeli i arkibuzi
(kraće puške široke cijevi) čiji su projektili sa sačmom mogli da
usmrte deset riba.343
Grbalj, Sutorina i Igalo su predstavljali mjesta u kojima je
pronađena so. Njena proizvodnja i prodaja se obavljala u Novom.
O tome se govori još 1483. u fermanu sultana Bajazita II. Osmanlije
su 1498. i 1503. godine obnovile zapuštene solane u Grblju i tako
produžile eksploataciju soli u njima. Od proizvodnje soli ostvarivana
je velika finansijska dobit. Samo su prihodi od „Crnojevića solana“
iznosili oko 200.000 akči. Ova pozamašna svota data je na upravu
novskim eminima, kojima su pretpostavljeni bili bosanski defterdari.
So je, kao veoma važan životni artikal, bila potrebna i stočarima.
Ona je dopremana u podgorički kraj iz Kotora i Budve, a iz Kotora
je so dopremana i u Nikšić.344
U vrijeme osmanske vlasti vršena je i eksploatacija rudnog
bogatstva Crne Gore. Funksionisalo je više aktivnih rudnika, poput
Brskova koji je radio u XVI vijeku, kao i majdan mlinskog kamena
u Grblju. No, najveći broj rudnika bio je koncentrisan u pljevaljskom
kraju. Njihov rad pomno je nadgledan od strane turskih vlasti. Jedan
od prvih osmanskih funkcionera koji je povremeno dolazio u Pljevlja
bio je „sklav Porte“, do reforme 1527. godine. On je bio obavezan
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 80, 137.
Isto, 137.
344
Isto, 135. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 147. Vuk Vi­
naver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice sa Dubrovnikom (17201770), Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1953, 640.
342
343
117
da se stara o rudarskoj proizvodnji. Osmanlije su, u stvari, tu zatekli
stare rudokope olova i srebra i nastavili proizvodnju u njima.
Jedan od najvažnijih nusprodukata Sasin-polja ili Šuplje stijene
bio je krmez ili cinabarit koji je korišćen kao sirovina za bojenje u
tkačkoj i kožarskoj radinosti, ali i kao bitan artikal izvoza. U blizini
Pljevalja, kod sela Kržave, nalazio se veliki rudnik gvožđa. Kržava
je dodijeljena carskom hasu. Proizvodnja gvožđa i svih metala, zbog
njihove vojne upotrebljivosti, bila je pod najstrožijim nadzorom
Porte i provincijskih namjesnika. Zato je Porta, 1502. godine,
donijela odluku o trajnoj zabrani slobodnog izvoza ovih proizvoda.
Ova odluka je uzrokovala da je rudarska proizvodnja osuđena da u
cjelosti radi za vojne potrebe i unutrašnje tržište. Cijene je određivala
država, što je dovelo do opadanja proizvodnje u malim rudnicima.
Istodobno je ova uredba proizvela smanjenje proizvodnje cinabarita.
Njegov izvoz se rijetko pominje u izvorima druge polovine XVI
vijeka. I pored toga, proizvodnja gvožđa je bitno uticala na strukturu
pljevaljskih zanata.345
Zanatstvo u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću razvijalo se
skoro istovjetno sa razvojem i organizacijom zanatske djelatnosti
u drugim pokrajinama Carstva. Zanatstvo je jednim dijelom bilo
podređeno potrebama vojske. Tako su u svim mjestima s vojnom
posadom egzistirali zanati koji su radili za vojsku. Zanatlije su
obavljali remont i kovali razne vrste oružja, izrađivali odjeću,
obuću. Kovači su gotovo u cjelini radili za potrebe vojske, a najviše
kovača bilo je u Podgorici, gdje su sačinjavali posebne grupe sa
specifičnim tretmanom. Značaj kovača ogleda se i u činjenici da je
dio doseljenika u Žabljaku imao obavezu da obavlja kovačku službu
u korist tvrđave.346
Spektar zanata bio je širok i prilagođen geografskim prilikama
pojedinih gradova. Brodogradilišta su podizana u primorskim
gradovima. Ratni brodovi izgrađivani su u Novom i Ulcinju. Mlečani
su bili veoma zabrinuti zbog izgradnje turskih ratnih brodova
u Novom, jer su smatrali da to ugrožava njihove interese u Boki
Kotorskoj i na Jadranu. Stoga su preduzimali adekvatne protivmjere.
Novljani su gradili 1613. godine kaike i fuste s jasnom namjerom
345
346
Toma Popović, Povelja u XVI i XVII vijeku..., 137-138.
Milan Vasić, n. d, 562-563. „Zeta“, br. 31 od 18. VIII 1935.
118
da ih upotrijebe za pljačku i gusarenje. Takvu zamisao je spriječila
Porta, pošto joj je bilo stalo do održavanja dobrosusjedskih odnosa
s Mlečanima. U Ulcinju su veći brodovi izrađivani i tokom XVIII
vijeka.347
Zanatlije su bile organizovane u esnafe, čija su pravila bila
vrlo restriktivna i obavezujuća. Njihovi članovi su raspravljali
i odlučivali o svakom novom pravilu. Zatim ih je kadija unosio u
svoje spise, čime su odredbe dobijale zakonsku važnost. Postojali su
i propisi zvani ihtisaba, odnosno Zakon o javnom moralu, naročito
o trgovinskom poslovanju. Ovim propisima su utvrđivane cijene i
kvalitet izrade. Propise ihtisaba su skupa određivali predstavnici
vlasti i esnafski majstori. Potvrđivao ih je sultan. Državni aparat nije
nezainteresovano posmatrao rad esnafske organizacije. Nasuprot
tome, država se direktno miješala u njeno djelovanje, kako bi za sebe
obezbijedila prihode od dažbina koje je ova društvena grupa bila
dužna da plaća. Država se starala i o primjeni zakona ihtisaba.348
Esnafske organizacije, prema dostupnoj građi, bile su
najmnogobrojnije u Pljevljima. U ovom gradu je još od druge
polovine XVI vijeka funkcionisao tabački esnaf. Postojala je i
posebna tabačka mahala. Vremenom su osnovani i drugi esnafi. Na
to ukazuje i zapis Evlije Čelebi u kome se, pored ostalog, navodi:
„Ima (kadiluk Pljevlja – prim. Z. F) svog muftiju, predstavnika šerifa,
prvake, ugledne ljude, predstavnike Portinih spahija, janjičarskog
serdara, tržnog nadzornika, starješinu esnafa, haračkog povjerenika
i baždaragu“.349
Manje je poznato da su zanatlije u Pljevljima bile ekonomski
najproduktivniji društveni sloj. Bili su vjerski heterogenog sastava.
Zanatlije Muslimani, kao što je bilo primjetno i u drugim gradovima,
bili su brojniji u odnosu na zanatlije hrišćane. Zanimljivo je da je
vjerska pripadnost zanatlija u ogromnoj mjeri određivala i vrstu
zanata kojima su se oni bavili. Osmanske zanatlije – doseljenici u
nove krajeve donijeli su sa sobom i zanate koji ranije, nijesu bili
Maksim Zloković, Prilozi za istoriju Kumbora, Godišnjak Po­
morskog muzeja u Kotoru, Kotor 1969, 66-67. Slavko Mijušković, Turske
mjere protiv ulcinjskih gusara, Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru,
Kotor 1967, 81.
348
Halil Inaldžik, Osmansko carstvo..., 217-218.
349
Evlija Čelebi, Putopis..., 397.
347
119
poznati u Crnoj Gori. Pored kovača u Pljevljima je bilo i zanatlija koji
su se bavili građevinskim radovima (dunđeri), kao i kožara, oružara,
zlatara, krojača, mutapčija, mlinara, mesara, pekara i drugih.350
Dunđera je u Pljevljima bilo najviše 1570. godine, jer je to
period najdinamičnije građevinske aktivnosti u ovom mjestu. Jedan
broj pljevaljskih zanatlija bavio se preradom vune i kože. Prema
popisu iz 1570. godine, u Pljevljima je bilo 14 tabačkih radionica
za štavljenje koža, pet čizmadžija i tri sarača. Na vrelu Breznice
bila je locirana varoška kožara, tabakana. Pljevaljski kožari su svoju
aktivnost obavljali u posebnoj, tabačkoj mahali. Širok je dijapazon
njihovih proizvoda: kordovani i montonini, fino štavljene jareće i
jagnjeće kože, ovnujska i jagnjeća krzna i krzna divljači, teleća i
goveđa koža za čizme, djelovi odjeće i vojne opreme, razne vrste
kaiševa i kože za opremu konja, zatim đonovi i niz drugih artikala
od kože.351
Vidno mjesto među zanatlijama pripadalo je poznatim plje­
valjskim oružarima. Oni su pravili umjetničke ukrašene puške koje
su se nazivale „daljan“ i „puška“ i čakmački pištolj. U Pljevljima
i okolnim selima radio je veliki broj kiridžija i kramara koji su
se brinuli oko okupljanja karavana i dogovaranja prevozničkih
poslova. Od zanata iz oblasti prehrane u Pljevljima je bilo veoma
razvijeno mlinarstvo, pošto su na Breznici postojali brojni mlinovi.
Tradicionalno je u Pljevljima bio brojan i brijački zanat. Pored
brijanja i šišanja mušterija, berberi su vršili i druge poslove, kao što
su: vađenje zuba, liječenje pojedinih bolesti (puštanje krvi) i slično.
Vidno je bilo i prisustvo zanatlija koje su od plemenitih metala (zlato
i srebro) izrađivali nakit sa brojnim ukrasnim predmetima.352
Podgorica je bila jedno od značajnijih zanatskih središta
Crne Gore. U gradu su od XVI vijeka egzistirali oružari, zlatari,
obućari, kožari, kazandžije, zidari, kovači, kujundžije, krojači,
berberi, potkivači, drvodelje, samardžije, sarači. Zanatima se bavilo
hrišćansko stanovništvo, ali u većoj mjeri muslimani. Naročito
razvijena bila je obućarska struka. Mutapčije su pretežno bili iz
Gusinja, a pravili su pokrovce, vreće, bisage i zobnice. Tabački most
Ema Miljković, n. d, 117.
Toma Popović, n. d, 138.
352
Isto. Enes Pelidija, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću...,
350
351
166.
120
na Ribnici je dobio ime po kožarima (tabaci) koji su ispod ćuprije
kisjelili kože. Dobijena koža služila je za proizvodnju opanaka i za
izvoz.353
U Podgorici je bio razvijen i kazandžijski zanat. O proizvodima
majstora ovog zanata slikovito svjedoči bakarno posuđe koje
je krasilo unutrašnjost bogatijih muslimanskih kuća. Umijeće
podgoričkih kazandžija bilo je na daleko poznato. Oni su, stoga,
odlazili na privremeni rad u Bijelo Polje, Andrijevicu i druga mjesta.
Podgorica je bila i stjecište zlatarskog zanata. Kujundžije su pravile
srebrne i zlatne lančiće, minđuše, zlatno prstenje, narukvice, razne
kopče, srebrnu dugmad i drugo. Zlatara je 1755. godine bilo i u Spu­
žu. Za potrebe saobraćaja su radili kolari, samardžije i potkivači.
Pot­kivači su bili vrlo tražene zanatlije, pošto su se razlikovali od
kovača koji su radili sa skoro svim metalima. Kovačkim zanatom
se nijesu bavili Muslimani već Romi i doseljeni katolici iz Skadra.
Limari su bili koncentrisani u Bokeškoj ulici. Brojni su bili obućari,
opančari, bravari, brijači, pekari i druge zanatlije. Mesari su se bavili
i trgovinom stokom.354
Podgorica je bila prepoznatljiva i po majstorima vojno-tehni­
čke struke. Jedan od njih bio je Đedo Nesuhović, podgorički puškar
koji se naselio u Dubrovniku. Interesantno je da je Nesuhović
pozajmljivao novac svojim zemljacima, od kojih su mu ostali kao
dužnici: Dabović, Đono Dubrovčanin, Stjepan Ćufo, Mihailo Zvicer,
Petar Kolumbarić, Andrija Mihatović i Ahmo Mejica.355
Proizvodi oružarskog zanata bili su prevashodno namijenjeni
potrebama velikog garnizona i vojnog logora u Podgorici. Otuda
i veliki broj puškara. Zanatlije raznog profila vršile su i popravke
objekata na tvrđavi, pravili obuću i odjeću za vojsku.356
U svim turskim gradovima koji su se nalazili na obalama
rijeka radilo se na štavljenju, obrezivanju i bojenju koža. Kožarstvo
je počivalo na sitnoj rogatoj stoci, zečevima i sličnoj sitnoj divljači.
Đonovi za obuću izrađivani su od bivoljih i goveđih koža. Tabaka
je bilo i u Spužu. Kožari su isključivo bili Muslimani, dok su se ću­
rčijskim zanatom bavili Crnogorci. Na rijekama u okolini Podgorice
Zeta, br. 32, 25. VIII 1935.
Isto. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 187.
355
Bogumil Hrabak, n. d, 187.
356
Isto, 187-188.
353
354
121
kloparali su mlinovi sa protočnim radom ili vodenice. Najčešće su
bili u posjedu vakufa, a rjeđe pojedinaca.357
Zanatstvom su se intenzivno bavili i žitelji Gusinja. Tu je bilo
kovača, livaca, zlatara, krojača i drugih zanatlija. Ovoj djelatnosti
je latentno poklanjana velika pažnja, što se to odrazilo i na broj
zanatskih radnji. Njih je u Gusinjskoj kazi krajem devete decenije
XIX vijeka bilo čak 240. Pojedini Gusinjani su se posebno isticali u
pravljenju čibuka.358
U više gradova su postojale stupe za valjanje sukna. To svjedoči
o preradi vune, izradi tkanina i odjevnih predmeta za domaću
potrošnju, ali i izvoz. Pored Podgorice i Pljevalja i u Bijelom Polju
su izrađivane tkanine i raznovrsna veziva. Vremenom se razvilo i
ćilimarstvo. Istorijski izvori govore o velikom izvozu ćilima iz
Bijelog Polja.359
Većina gradova u toku viševjekovne osmanske vladavine u
Crnoj Gori predstavljala su tržišta lokalnog i šireg značaja. U tim
mjestima su se prodavali viškovi poljoprivrednih i zanatskih proizvoda
proizvedenih u samom gradskom naselju ili njegovoj neposrednoj
okolini. Ujedno su označavala i tržišta za trgovinu arti­klima koji se
nijesu proizvodili na crnogorskom selu, a koji su bili neophodni za
svakodnevni život ljudi. Jedan od njih bila je so, bitan artikal za život
ljudi i stoke. U gradskim naseljima održavane su nedjeljne pijace,
pazari, kao i panađuri, veliki godišnji sajmovi. U svim bitnim mjestima
nalazili su se pazar, čaršija s dućanima, magazini za smještaj robe,
hanovi, karavansaraji i drugi potrebni poslovni objekti. Postojali su i
carinski i nadzorni organi. Njihov zadatak je bio da kontrolišu promet
i operacionalizuju odredbe o trgovini koje su tretirale pojedina mjesta
ili su bile od opšteg značaja.360
Blagodareći povoljnom položaju, na raskrsnicama puteva i u
neposrednoj blizini poljoprivrednih proizvođača, Podgorica se sve
dinamičnije razvijala kao trgovinsko središte. Ona je faktički bila
„crnogorski Kotor bez mora“. Poznato je da se stočarska plemena
ne mogu održati na svojim područjima bez veze sa bliskim ili
udaljenijim pijacama. Podgorica im je, upravo, pružala tu pogodnost.
Isto, 188.
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 110.
359
Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline do
1918. godine..., 96.
360
Milan Vasić, n. d, 565-566.
357
358
122
Stočari iz Zete, Lješanske nahije i Bjelopavlića donosili su svoje
proizvode na podgorički pazar. Odatle su se snabdijevali solju,
pirinčom, ribom, žitom i zanatskim izrađevinama. Pogorički pazar
bio je od životne važnosti za Pipere, Kuče, Bratonožiće, Lješnjane,
Moračane, Bjelopavliće. Stočarske proizvode koji su prinosila
okolna plemena, vješti i preduzimljivi podgorički trgovci, većinom
Muslimani, prodavali su na primorju. Tako su iz Podgorice u Kotor i
Dubrovnik dolazile vuna, koža i stoka, a otuda je nabavljana so, žito,
šećer i razni zanatski proizvodi.361
Od Podgorice su se račvali putevi u više pravaca: preko
Cetinja do Kotora, preko Tuzi do Skadra, preko Onogošta do Risna
i preko Kolašina za Srbiju. Podgorica se, pored toga, povezivala i sa
sajamskim i drugim pijacama Italije. Izuzetno je bio važan i izvoz
proizvoda Bojanom. Tako su Podgoričani sticali iskustvo trgovanja
u Veneciji, Ankoni, Senigaliji, Lančanu, a sigurno i sa kožarskim
tržištem Barlete. Razgranate su bile veze i sa centrima na sjeveru
Crne Gore, poput Pljevalja i Bijelog Polja. S jadranskim primorjem
se najviše trgovalo preko Risna i to je predstavljalo glavni izlaz
podgoričke trgovine na tom području. Kotor je za Podgoričane
značio susjednu pijacu na kojoj su materijalizovani proizvodi
okolnih crnogorskih opština.362
Podgorički pazar je bio od ključnog značaja za pojavu malih
lokalnih pijaca u susjedstvu. Pijaca u Medunu notirana je 1614.
godine. Na Rijeci (Crnojevića) i Žabljaku uspostavljene su lokalne
ribarnice. Iz ovih mjesta su sušene ukljeve i raznošene po okolnim
krajevima ili izvožene preko Bojane.363
Najvažniji podgorički proizvodi za izvoz sredinom XIX vijeka
bili su: vuna, kastradine, stoka, perad, riječna i jezerska riba (naročito
ukljeva), voće, sir, krompir i ostalo povrće, za vrijeme zime zečevi i
druga divljač, maslo, jaja, puževi, lišće od rujevine, drva za ogrijev.
Uvoženi su: so, ulje, barut i olovo, žitarice, vino i rakija, pirinač i
tkanine.364
Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 137138. Bogumil Hrabak, n. d, 189.
362
Bogumil Hrabak, n. d, 189-190.
363
Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970, 190.
364
Gligor Stanojević, Novska skela u XVIII vijeku, Beograd 1986,
161-162.
361
123
I Nikšić je bio važno trgovačko središte. O trgovačkim po­
slovima nikšićkih trgovaca postoje brojni istorijski izvori pohranjeni
u Dubrovniku i Kotorskom arhivu. Najviše poslovnih kontakata,
nikšićki trgovci su ostvarivali sa svojim kolegama iz Dubrovnika.
Poslovne veze, međutim, postojale su i sa Venecijom i Trstom
kojima je prodavan vosak, vuna, sirova koža i stočni proizvodi, dok
je u zamjenu dobavljano: sukno, platno, pamučne i svilene tkanine,
olovo, bakarno posuđe, sapun, papir, šećer, kafa, staklo i druge po­
trepštine.365
Poslovni kontakti održavani su i s pravoslavnim Crnogorcima.
Njima su prodavani metalni alati i drugi zanatski proizvodi. Na
drugoj strani, Crnogorci su na nikšićkom pazaru prodavali u
velikim količinama: vunu, sir i stoku koja se dalje izvozila za
Kotor, a iz Kotora se dovozila so. Zanimljivo je da su u Nikšić
često dolazili francuski trgovci, koji su tada u Dubrovniku imali
svoje predstavništvo. Nikšićki trgovci su bili u direktnoj vezi sa
francuskom firmom „Erkelez“ u Dubrovniku. Ova firma je nikšićkim
trgovcima kao protivvrijednost za vunu i druge stočarske proizvode
davala američku kafu. Ipak je glavni uvozni artikal bila so.366
Nikšić se na početku XVIII vijeka razvio u središte u kome
je prikupljana roba za izvoz iz dijela Hercegovine i Crne Gore. Taj
izvozni centar u rječniku Dubrovčana dobio je naziv skela. O toj
trgovini govori dubrovački poklisar Dživo Vučetić koji se 1731.
godine žalio veziru u Travnikku da „Crnogorci u gomilama tu
dovoze vunu, sir i stoku za Kotor, gdje se prodaje so“.367 Nije se išlo
samo zbog soli u Boku Kotorsku, nego su karavani upućivani po
vino u Risan. U Boku se najviše izvozila vuna 1733. godine.368
Poslovni kontakti između Nikšića i luka na Jadranskom moru
najjače su se ispoljili sredinom XIX vijeka. U poređenju s ranijim
periodom, muslimanski trgovci i age su dolazili u primorske luke u
znatno većem broju. Među njima su vidno mjesto zauzimali poslovni
ljudi iz Nikšića. Oni su dobro zarađivali od prodaje sitne rogate stoke
i to im je omogućilo da kupuju razna dobra u Boki Kotorskoj. Velika
grupa muslimanskih trgovaca, a s njima nikšićki dizdar sa 20 ljudi je
Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 460.
Isto.
367
Isto, 461.
368
Isto, 462-468.
365
366
124
1754. godine stigla u Risan. Dizdar se dogovorio da u Risan dopremi
veliki broj sitne rogate stoke.369
Nikšićki trgovci su prodavali, pa čak i izvozili u Dubrovnik, lan
iz Aleksandrije. Ostaje nejasno kako je lan dopreman u Nikšić, jer su
Dubrovčani, kao vispreni trgovci takođe imali poslovne veze sa tom
velikom egipatskom izvoznom lukom. Kako bilo, aleksandrijski lan
je u Dubrovnik dovezao Ramo iz Nikšića, i za taj zalog je dobio 150
pjastri. Trgovina lanom se nastavljala. Mula Mehmed je septembra
1784. godine dovezao dvije bale lana u Dubrovnik. Još veću trgovinu
je obavio mula Mehmed Hodžimandi. On je u maju 1786. godine
dovezao 16 bala lana u gradu pod Srđem.370
Vuna je, i pored svega drugog, bila glavni izvozni artikal ni­
kšićkih trgovaca. To je bila konstanta njihove trgovine. Tako je hadži
Islam Hadžimusić iz Nikšića preko Mustafe Dizdarevića osta­vio 12
svežnjeva vune u Dubrovniku. Za ovaj posao je dobio 150 reala
pozajmice. Ramo i Ahmed Burazerović, kao punomoćnici nekog
trgovca iz Nikšića su prodali vunu u Dubrovniku. Nešto manje
uspješniji bili su Ibrahim Nurković i mula Avdija iz Nikšića. Oni
su u julu 1794. godine za 30 svežnjeva ovčijeg vlakna dobili zajam
od 750 reala. U oktobru iste godine mula hadži Memo je ostavio u
Dubrovniku 30 svežnjeva fine vune radi uzimanja zajma od 1.100
reala. Jusuf Dervišević i Ćenan Muratović su 1795. godine založili
90 svežnjeva vune uzevši zajam od 1.500 reala. Omer Ćanović je
u februaru 1796. godine za 35 svežnjeva vune dobio kredit od 200
reala.371
Od prvih dana osmanske vladavine Pljevlja, Budimlje, Bihor i
Bijelo Polje bili su trgovačka središta na sjeveru Crne Gore. Pljevlja
su tu poziciju dugovale svom geografskom položaju jer su bila jedno
od mjesta na dubrovačkom putu koji je vodio od Dubrovnika do Sofije
i dalje za Carigrad. Osim toga, Pljevlja su bila stanica i na putevima
nešto manjeg, ali ipak važnog trgovačkog značaja. To su bili putevi
via Drime, koji je od Trebinja, preko Bileće, Gacka, Čemernog,
Tjentišta i Foče išao uz Ćehotinu pored Pljevalja ili Drinom do Lima,
dok se drugi putni pravac (via Jezero ili via Anagasti) odvajao kod
Trebinja, te je preko Nikšića vodio do izvorišta Pive, onda u Jezera
Isto, 474-475.
Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX vijeka..., 194-195.
371
Isto, 195. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, n. d, 151-152.
369
370
125
i preko Tare izbijao na Lim. Sa Jadrana je do Pljevalja dopirao i put
koji je vodio preko Risna, Riđana, Grahova, Onogošta i Drobnjaka.372
Glavni nosioci trgovine u Pljevljima bili su domaći ljudi.
Učešće u trgovini imali su i funkcioneri sa sandžakbegovog divana,
prije svega ćehaja, a od pravoslavnog stanovništva zavidna uloga
pripadala je varoškim knezovima. Etnička struktura domaćih
trgovaca odgovarala je u potpunosti etničkoj strukturi samih Plje­
valja. Tako se među trgovcima javljaju pravoslavni Crnogorci, Srbi
i Muslimani. Saobrazno etničkom sastavu naselja, Crnogorci su
gotovo sve do kraja XVI vijeka bili dominantni među trgovačkom
populacijom Pljevalja. Tek u XVIII vijeku Muslimani postaju većina
među pljevaljskim trgovcima.373
Predmet trgovine na pljevaljskom pazaru u XV i XVI vijeku
bili su: žitarice, sočivo, bob, crni i bijeli luk, voće, kukolj, vino,
orasi, šafran, lan, kao i stoka i stočarski proizvodi (konji, goveda,
ovce, koža, sir, maslo, vuna), sukno za odjeću, lanene tkanine
i čoha, zatim gvožđe, drva, luč, žir. Pljevlja su zauzimala svoje
mjesto i u spoljnoj trgovini Osmanskog carstva, te su trgovci iz
Pljevalja u Dubrovnik izvozili uglavnom žito, stočarske i rudarske
proizvode, vosak i u ranijem periodu crvac. Od kraja XV vijeka
Pljevlja su vrlo bitna pijaca za kože. Pored kože, Pljevlja su bila
istaknuto trgovačko mjesto i za vosak. Stoga su brojni Muslimani
iz Pljevalja odlazili preko Dubrovnika u velike prekomorske tržne
centre, u Veceniju i Ankonu. Osman Dautović iz Pljevalja imao je
neki spor u Dubrovniku u vezi sa izvozom voska. Rješavanje ovog
spora izazvalo je interesovanje osmanskog sklava koji je zbog toga
došao u Dubrovnik. Očito je da se radilo o velikoj količini voska,
čim je ovom sporu pridat toliki značaj.374 Inače su se pljevaljski
trgovci uspješno uklopili u nove trgovačke tokove koji su počeli da
se stvaraju u posljednjim decenijama XVI vijeka i sa povremenim
krizama trajali do velikog tursko-austrijskog rata 1683-1699. godine.
Pljevaljski trgovci su u XVIII vijeku bili prilično zainteresovani
za obradu kože. Konkretnije, oni su prodavali ne samo gotove
zanatske proizvode nego i neobrađenu kožu. Od tog posla su imali
dobru zaradu. Upadljive su bile poslovne veze pljevaljskih trgovaca
Bogumil Hrabak, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim dokumentima do početka XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1-2, Cetinje 1958, 5-6.
373
Isto, 27-28.
374
Ema Miljković, n. d, 116.
372
126
sa Dubrovnikom. Ogroman dio prodate robe je išao preko dubrovačke
skele na evropsko tržište. Istorijski izvori najupečatljivije potvrđuju
ovu konstataciju. Dubrovačka vlada je 1746. godine navela da je u
grad Sv. Vlaha iz Pljevalja došao neki hadži Mustafa Osmanović.
Osmanović je u Dubrovnik, pored drugih zanatskih proizvoda i robe,
donio i 109 bala ovčijih koža, te 552 vunena pokrivača.375
Pljevaljski trgovci su imali veliku zaradu i od vune. Obično su
trgovci ovu vrstu robe otkupljivali od vlasnika stada i davali drugim
ljudima na preradu. Kada bi vuna bila oprana i tako dovedena u
zadovoljavajuće stanje, onda bi je preuzimale zanatlije. Zanatlije
bi od nje izrađivale odijela, čarape, šalove, rukavice. Takođe se od
vune u kućnoj radinosti izrađivale i razne vrste prostirki. Najčešće
prostirke bile su: ćilimi, serdžade, deke i slično.376
Dubrovnik je i u XVIII vijeku bio najsigurnije utočište za
plje­valjske trgovce. Oni su u Dubrovnik dolazili da prodaju više
proizvoda. Među njima su preovladavali razni stočarski proizvodi,
zatim žito, med, vosak, koža i drugo. Ali i Pljevljaci su za domaće
potrebe u Dubrovniku kupovali razne tkanine, nakit, posuđe, začine,
šećer, južno voće i druge proizvode.377 Veliki obim ove djelatnosti
ukazuje da je pljevaljska trgovina u XVIII vijeku bila stabilna, za
razliku od pojedinih mjesta koja su bilježila pad trgovačke razmjene.
Unosnost ovog zanimanja nijesu osjećali samo profesionalni trgovci,
već su se trgovinom nerijetko bavili i ljudi iz neposredne blizine
hercegovačkih sandžakbegova.
Dubrovnik je i za bjelopoljske trgovce bio izuzetno privlačno
mjesto. Oni su dolazili u grad pod Srđem i uzimali robu na kredit,
a to su radili i pojedini poslovni ljudi iz obližnjih mjesta (Bistrice,
Crnče, Brodareva i Peštera). Ovi primjeri govore o izgrađenom
povjerenju između bjelopoljskih i dubrovačkih trgovaca. Trgovina
na kredit se odvijala sve do 1526. godine, mada su pojedinci u
Dubrovniku kreditirani i kasnije. Trgovalo se raznim artiklima.
Zanimljivo je da je dovoz robe iz Dubrovnika bio uslovljen izvozom
domaćih proizvoda. Tako su u Dubrovnik izvožene žitarice, stoka,
koža, vuna, vuneni pokrivači, suvo meso, vosak i drugo. Trgovačke
veze održavane su i s Risnom i Kotorom.378
Enes Pelidija, Pljevlja u XVIII vijeku..., 168.
Isto, 169.
377
Ema Miljković, n. d, 116-117.
378
Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 475-478.
375
376
127
Bijelo Polje se tokom XVII vijeka razvilo u još značajniji
privredni centar. Pored Dubrovnika, uspostavljene su trgovačke veze
sa Skadrom i Podgoricom. Izvoženi su stoka i stočarski proizvodi,
a uvoženi kolonijalna roba i finiji zanatski proizvodi. Trgovački
kontakti sa ovim mjestima nastavljeni su i u XVIII vijeku. Dobili
su i još jednu dodatnu dimenziju. Naime, upućenost na luku u Splitu
doprinijela je da prorade skele u Risnu i Herceg Novom, pa se dio
izvoza odvijao i u tom pravcu. U to vrijeme se trgovinom pretežno
bave Crnogorci, da bi tek u XVIII vijeku prevagu u ovom poslu
zadobili Muslimani.379
Promet trgovine Bijelog Polja s Dubrovnikom je sredinom
XVIII vijeka počeo donekle da opada. Ipak, jedna grupa bjelopoljskih
trgovaca dogonila je velike količine vune u Dubrovnik. U drugoj
polovini XIX vijeka raširene su trgovačke relacije Bjelopoljaca.
Razvila se trgovina i sa Barom i nekim italijanskim gradovima.
Dominantna je bila orijentacija ka Trstu i drugim tržištima.
Bjelopoljci su u drugoj polovini XIX vijeka imali poslovne kontakte
i sa francuskim trgovcima.380
U Kolašinu su, kao i u Nikšiću i Spužu, gotovo svu trgovinu
držali Muslimani. Stoka, stočni proizvodi, a naročito kolašinska
vuna, bili su glavni izvozni artikli. I kolašinski trgovci su, doduše
ne baš često, odlazili u Dubrovnik. Tamo su 1752. godine boravili
Kolašinci Ahmed Husović i Mehmed Ćehaja. Intenzivnije veze
uspostavljene su između Kolašina i Podgorice pa su ogromne
količine kolašinske vune bile u rukama podgoričkih trgovaca.381
Na području Gusinja odvajkada su krstarili mnogobrojni
trgovci i karavani. Iz ovog mjesta su samo za Dubrovnik putovali
karavani sa po 200 natovarenih konja. Sve je to davalo na značaju
gusinjskim trgovcima. Pored trgovine na malo, bila je razvijena i
trgovina na veliko. Izražen je bio i izvoz, naročito stoke. Sposobni
gusinjski trgovci stoke i vune stizali su čak do Soluna. S koliko se
respekta gledalo na njih na zvaničnom Cetinju, govori podatak da
je preko gusinjskih trgovaca obavljan i dio izvoza Knjaževine Crne
Gore u drugoj polovini XIX vijeka.382
Isto.
Isto. Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline
do 1918. godine..., 96-97, 114-115.
381
Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 473-474.
382
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 110.
379
380
128
Značaj Rožaja kao trgovačkog mjesta temeljio se na komu­
nikaciji koja je vodila od Skadra za Pomoravlje i dalje dolinom
Morave i Vardara. Rožaje je bilo poznato mjesto za trgovinu stokom,
pa su ga Osmanlije i nazvali Trgovište. Na to ukazuje i predanje o
„beglucima“, od kojih je jedan u dnu Đurenovića Luka (Rožaje), a
drugi u Prosopu (Štavica). Upravo je XIX vijek zlatno doba rožajske
trgovine stokom. Zahvaljujući tome Rožaje se formiralo kao varoško
naselje bogatih aga, koje su živjele od trgovine i agaluka. Bio je
to razvijeni privredni centar, sa tridesetak dućana sa mješovitom
robom.383
Primorski gradovi i njihove skele bili su značajni činioci u
unutrašnjoj i spoljnoj trgovini. Oni se pojavljuju kao uvoznici, izvo­
znici i posrednici u pomorskoj i kopnenoj trgovini. Imali su važnu
ulogu u izvozu robe iz unutrašnjosti. Ovaj posao je velikim dijelom
išao preko primorskih gradova ili su pojedini proizvodi u njima
prodavani. Sa njima su trgovačka mjesta iz unutrašnjosti bila čvrsto
povezana. Ujedno su preko ovih gradova imali sponu sa daljim
primorskim i nekim prekomorskim tržištima. Stočarski proizvodi
sa crnogorskih sela u ogromnoj mjeri su plasirana na trgovima
primorskih gradova. Odatle su snabdijevana neophodnom robom,
prvenestveno solju. U primorskim gradovima se razvijao i poslovni
dio, skela, čaršija, dućani i drugi objekti.384
Herceg Novi je bio od ogromne važnosti za trgovinu Herce­
govine. U njemu se veoma razvila skela i poslovni dio grada. Imao
je čaršiju s više desetina dućana koji su raspolagali raznovrsnom
robom. Novi je imao baždara, tržišnog inspektora i povjerenika za
so. Za carinsku službu na skeli bili su zaduženi nazir i emin.385
Velika trgovačka flota omogućila je Novom da se uključi u
širu trgovinu. Grad je sve više postajao veliki kupac i izvoznik žita.
Taj proizvod se ponajviše nabavljao iz Albanije. No, novljanski
trgovci su održavali poslovne kontakte s Kotorom, Dubrovnikom,
Splitom i Zadrom. U pomenutim gradovima prodavali su žito, kože,
katran i drvo. Najizdašniji kupci bili su Dubrovčani. Oni su u toku
1571. godine kupili od novskih trgovaca pšenicu za 15.500 akči.
383
473-474.
384
385
Božidar Šekularac, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori...,
Milan Vasić, n. d, 568-569.
Evlija Čelebi, Putopis..., 432-433.
129
Izuzetno dobra saradnja Novljana i Dubrovčana nastavljena je i u
XVII vijeku. Novljani su od svojih bogatih susjeda u periodu 16041606. uzeli poslovne kredite od oko 6.000 dukata. Poslovni ljudi iz
Novog su trgovali na veliko žitom i drugom robom i od tih unosnih
poslova su se bogatili.386
Risan je, takođe, imao važnu ulogu za trgovinu Hercegovine.
Predstavljao je konstantno tržište za robu iz hercegovačkog zaleđa.
Uvidjevši značaj Risna, Osmanlije su ga odredile i kao izvoznu luku
za tu robu. Zamah trgovine odrazio se i na izgled grada. Poslovni dio
Risna su sačinjavali skela, čaršija, dućani i spremišta za robu. Izvori
nam ukazuju da je u Risnu funkcionisala carinska služba od kraja
XV vijeka.387
Risanska trgovina je donekle zaostajala za novskom. Odvijala
se u Boki i van nje, na kopnu i na moru. Risan je trgovao pretežno
prehrambenim proizvodima iz svog zaleđa, a izvozio je zanatsku i
drugu robu koje nije bilo u njegovom susjedstvu. Služio je i za izvoz
robe iz unutrašnjosti na udaljenija tržišta. Tako je brašno iz Bijelog
Polja krajem XV vijeka, preko Risna izvoženo čak u Veneciju.
Značaj Risna vidi se i iz podatka da je preko njega vodio put koji su
trgovci iz Podgorice koristili u prometu s Dubrovnikom i Venecijom
1640. godine. Risan se pokatkad javlja i kao trg solju. To je bilo od
prvorazrednog značaja za konzumente tog artikla u zaleđu.388
Bar i Ulcinj se ubrzano razvijaju kao pomorsko-trgovački
centri na Crnogorskom primorju. Taj razvoj je proticao pod
pokroviteljstvom moćnih utvrđenja i flote. Oba grada imala su luku,
skelu i cijeli poslovni dio s čaršijom, dućanima, pazarima. Kontrolu
nad radom pomorstva i trgovine obavljala je tržišna inspekcija i
drugi kompetentni organi. Samo u Baru je 1582. godine evidentirano
15 dućana u posjedu vakufa Ali-bega. Komparacije radi, Skadar je u
to vrijeme imao 25 vakufskih dućana, iako je on, za razliku od Bara,
već preko jednog vijeka bio pod Osmanlijama. Te godine su prihodi
od barskih carina iznosili 8.816 akči, što je činilo skoro jednu trećinu
Vuk Vinaver, Pohara Perasta 1624. godine, Istorijski zapisi, br.
1-2, Cetinje 1952, 324-325.
387
Ivo Stjepčević i Risto Kovijanić, Prvi pomen Nikolj-Pazara i
Bijelog Polja, Istorijski zapisi, br. 3-4, Cetinje 1959, 610-611.
388
Ignjatije Zloković, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine Risna,
Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1966, 5-6.
386
130
u sumi ukupnih haskih prihoda od Bara.389 Dobijeni iznos od barskih
carina pokazuje da je ovaj grad već u početnoj eri osmanske vlasti
predstavljao tržište s velikim robnim prometom.
Bar je od početka XVIII vijeka pojačao i proširio svoje
trgovačke veze sa zaleđem i na moru. Barski trgovci uspostavljaju i
održavaju veze sa Skadrom, Podgoricom, Nikšićem, Bijelim Poljem
i drugim mjestima u unutrašnjosti. Postojali su i intenzivni kontakti
s Bosnom i Srbijom. Tamo su Barani izvozili ulje, ali i druge svoje
proizvode i uvoznu robu. Iz Bosne i Srbije su nabavljali artikle za
prodaju u svome gradu i na drugim tržištima. Veoma razvijena je
bila i pomorska trgovina. Barani su trgovali s Dubrovnikom, Trstom,
Venecijom, Apulijom i Morejom. Iz ovih centara su dobavljali
svilu, vunu i pamuk. S Dubrovnikom su, ipak, imali najdinamičniju
trgovinu. U grad Sv. Vlaha su izvozili razne vrste koža i krzna, pirinač,
pasulj, vosak, duvan, vunu, kordovan, zanatsko-galanterijsku robu,
na primjer: ćilime, ulare, peškire, kapute, čarape, gajtane, anterije i
dr. Koristili su i dubrovačke kredite i zajmove radi prodaje te robe.
Ulje su izvozili i u Trst i Veneciju, kao i proizvode šireg Crnogorskog
i Albanskog primorja.390
Ulcinj je bio prepoznatljiv po uspješnom razvitku pomorstva i
trgovine u XVIII vijeku. Dubrovnik je bio snažan rival Ulcinjanima,
ali su oni uspjeli da se održe u toj oštroj konkurentskoj borbi. I to
ne samo s Dubrovnikom, nego i sa Perastom i drugim bokeljskim
gradovima. Ulcinjski brodovi su prevozili albansko žito u Veneciju.
Preduzimljivi ulcinjski trgovci su našli svoje tržište i u Bosni gdje
je takođe izvoženo žito. Vitalizovali su i poslovanje s italijanskim
pomorsko-trgovačkim centrima. Stoga su ulcinjski brodovi odlazili u
Livorno, Đenovu, Napulj, Ankonu, Otranto, Brindizi. Svoju robu su
dovozili i u Rijeku, da bi 1730, u vezi sa uzdizanjem Trsta, ulcinjski
brodovi odlazili i u taj grad. Izvozili su žito, vunu, duvan i drugu
robu. Vunu su prebacivali u Đenovu, a duvan izvozili u Dubrovnik,
Trst, Mesinu i Ankonu.391
Milan Vasić, n. d, 569.
Vuk Vinaver, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice..., 470-472.
391
Vuk Vinaver, Pomorstvo Ulcinja u XVIII vijeku, Istorijski zapisi,
br. 1, Titograd 1963, 53-54, 66-68.
389
390
131
Svakodnevni život Muslimana
Crnogorska istoriografija je dugo vremena bila opsjednuta
političkim, vojnim i diplomatskim fenomenima. U velikoj mjeri su
izvan centra interesovanja ostali mali životni svjetovi, sive zone i
niše svakidašnjeg života. Ovo putovanje kroz istoriju muslimanskog
naroda Crne Gore neće ostati lišeno odgovora na sljedeća pitanja:
Kakav je bio urbani ambijent gradova? Kako su Muslimani ranije
stanovali? Kako su se odijevali i hranili? Od čega su masovno
obolijevali i umirali? Odgovori na ova prividno banalna pitanja,
važna su ne samo radi upoznavanja svakodnevnog života Muslimana,
nego i zbog prezentovanja specifičnog egzistiranja koji je doprinio
njihovom konstituisanju u posebnu etničku zajednicu.
Osmanska civilizacija je na crnogorskom prostoru najpotpunije
izražaje manifestovala u arhitekturi. Arhitektura je svoje ishodište
našla u urbanom ambijentu gradova. Osnovani ili oblikovani
gradovi za vrijeme osmanske uprave po pravilu su imali jasno
određen urbanistički plan. U njegovom središtu bila je džamija,
mjesto sabiranja zajednice kroz molitvu i mjesto rasprave najbitnijih
pitanja. Obično je pored džamije bila smještena zgrada vladara ili
namjesnika te oblasti. Ona je sa džamijom činila centar urbane cjeline.
Ovaj uži centar naslanjao se na ekonomsko žarište grada – čaršiju u
kojoj se nalazio trgovački centar – bazar, karavan saraji, skladišta i
male trgovinske i zanatske radnje.392 Najindikativniji primjer ovakve
urbano-organizacione strukture u Crnoj Gori predstavljaju Pljevlja.
U Pljevljima se, kako je već istaknuto, oko džamije i trgovačkozanatskog dijela koji je podignut u okviru vakufa Husein-paše
Boljanića razvio širi urbani centar.
Sva naselja u Crnoj Gori u kojima je egzistiralo muslimansko
stanovništvo po unutrašnjoj urbano-socijalnoj organizaciji bila su
podijeljena na mahale. U svakom gradu je bilo više mahala. Njihove
granice povlačene su na osnovu morfologije samog prostora (duž
rijeka, potoka, suvih jaruga i sl), ali je u nedostatku morfoloških
granica i ulica bila granica jedne mahale. Osmanska podjela naselja
na mahale bila je administrativnog karaktera. Mahale su, u stvari,
predstavljale ono što u današnjoj organizacionoj podjeli grada
znače mjesne zajednice. Imale su svoje starješine – muhtare koji
392
Robert Martran, Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002, 783.
132
su participirali u organizaciji gradskog života. Starali su se i da
se obaveze prema državi uspješno ispunjavaju. U gotovo svakoj
mahali nalazila se i džamija koja bi po pravilu imala i nižu vjersku
školu mekteb i nešto od vakufske imovine koja je služila za javnu
upotrebu.393 Ti činioci su uzrokovali da koncept administrativne
podjele naselja na mahale potpuno opravda zamišljenu ulogu.
Važan dio arhitektonskih sadržaja nastalih za vrijeme osma­
nske uprave bila je i organizacija naselja. Ona je prevashodno
specifična po geometrijskoj nepravilnosti svih uličnih elemenata.
Ulična mreža sačinjena od sokaka nije uopšte imala jasan pravac
pružanja tako da se lako uočava nedostatak bilo kakvog prostornog
regulatora. Većina gradova koji su arhitektonski nastali poslije
dolaska Osmanlija bili su oslonjeni na glavnu ulicu, „čaršiju“. Ča­
ršija je bila centar administrativnog i ekonomskog života grada.
Dućani i zanatske radnje nalazile su se u ulicama koje su se direktno
naslanjale na glavnu ulicu. One ulice dalje od „čaršije“ uglavnom
su bile namijenjene stanovanju. Samo naoko amorfna i geometrijski
nepravilna mreža sokaka u ovim naseljima u onovremenoj orga­
nizaciji života posjedovala je veoma jasnu i namjenski fun­kci­onalnu
kategorizaciju. Ona je sve ulice diferencirala prema njihovoj ulozi i
na­mjeni.394
Pored mnogih pora života, islam je u Crnu Goru donio i
specifičnu arhitekturu. Ova arhitektura je, pored klimatskih modi­
fikacija, prilagođena i lokalnoj arhitektonskoj tradiciji i prvenstveno
izborom materijala koji su u velikoj mjeri uticali na izvodljivost
arhitektonskih linija. Korišćene su dvije vrste materijala u gra­
đevinarstvu: tesani kamen za javne zgrade i dizma (vrsta opeke)
za privatne zgrade. Građevine napravljene od tesanog kamena
i danas su dobrim dijelom očuvane. Njihovi masivni gabariti bili
su direktno povezani sa namjenom i kao javne građevine, čiju je
izgradnju finansirala država, bili osnova urbanog razvoja svake
sredine. Dizma je uglavnom upotrebljavana za izgradnju privatnih
objekata.395 Takve građevine, skoro u cjelini, nijesu sačuvane i one su
Adnan Prekić, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 19181941, Podgorica 2011, 152-153.
394
Isto, 153.
395
Husret Redžić, Studije o islamskog arhitektonskoj baštini, Sara­
jevo 1983, 172-173.
393
133
urušene ili prepravljene. Jedan broj ovih kuća na sjeveru Crne Gore
je rekonstruisan tako što je osnova kuće od dizme ostala netaknuta,
a kuća se renovirala sa spoljnih strana.
Muslimanske kuće uglavnom su bile spratne, ali postoje
izuzeci od tog pravila. Tako su u Nikšiću, oko 100 kuća bile
dvospratnice.396 Jedan od osnovnih elemenata kuće bilo je dvorište
(avlija). Obično je prizemlje kuće građeno od kamena ili ćerpića.
Spratni dio kuće bio je od lakšeg materijala, po pravilu od drveta ili
dizme. Prizemlje je osobito po malim prozorima dok su na spratu
kuće staklene površine puno veće. U gradovima je oko kuće, sa
ulične strane, dominirao visok zid, pa je cijela kuća bila okrenuta
prema dvorištu. Konstruktivni izgled unutrašnjosti muslimanske
kuće pravljen je pretežno od drveta, pa je nad masivnom osnovom
prizemlja izgrađivana lagana konstrukcija sprata.397
Stambena kuća muslimanskog stanovništva imala je strogo
zatvorenu ekspoziciju, naročito prema spoljnjem svijetu. Bitan
aspekt ove arhitekture bila je veza kuće sa prirodom, u gradskim
uslovima sa baštom. U svim većim kućama postojala je „dihvana“,
istureni dio kuće na gornjem spratu koji je po pravilu bio u staklu.
Nagib krovova i vrsta krovnog pokrivača određivani su na osnovu
klimatskih uslova. Poglavito su to bili krovovi sa blagim nagibima
pokriveni ćeramidom.398
Grčki tip kuće sa unutrašnjim dvorištem preuzeli su Arapi, a
na prostor Crne Gore ona je došla sa osmanskim osvajanjima. Arapi
su tako uređenom prostoru dali novu dimenziju uvođenjem žive
vode u arhitektonski prostor.399 Tako su i u Crnoj Gori za vrijeme
osmanske uprave bogatije kuće, po pravilu, uvodili živu vodu koja
je dovođena iz obližnjih rijeka i potoka. Voda je uopšte veoma važan
segment cijele islamske kulture, ali i sastavni dio vjere koja nalaže
prisustvo vode prije vjerskih molitvi. Čak i u Kuranu stoji zapisano
da će biti nagrađen svako ko napravi objekat koji je vezan sa vodom.
Tako je organizacija vjerskog života zahtijevala prisustvo vode u
životnom prostoru, pa su u svim većim gradovima građena javna
kupatila, hamami, dok su bogatije porodice kupatilo imale u okviru
svojih kuća.
Petar Šobajić, Nikšić..., 87.
Adnan Prekić, n. d, 153-154.
398
Isto, 154.
399
Opšta enciklopedija Larus, tom I, Beograd 1971, 288-289.
396
397
134
Ovakav način organizacije života razvio je u mnogim gradovima
sistem vodovodne mreže. Vodovodi su izgrađeni u Baru, Podgorici,
Pljevljima, Gusinju, a vjerovatno i u nekim drugim mjestima. U
Baru je voda dovođena akvaduktom dugim oko tri kilometra. Voda
je, potom, razvođena na javne česme, koje su redovno podizane uz
džamije, ali i na drugim pogodnim mjestima. U Herceg Novom je
bilo pet česama. Na česme su, gotovo redovno, postavljani natpisi,
uklesani u kamenu ploču arapskim pismom i na turskom jeziku, s
činjenicama o vremenu gradnje i zavještanju. Ti natpisi postavljeni
su na dvjema česmama u Baru datirani 1642. i 1756. godine.400
Veoma interesantan je način gradnje vodovodne mreže u
Pljevljima, koja se može uzeti kao reprezentativan uzorak u izuča­
vanju ove problematike. Vodovodne cijevi su prvo pečene od zemlje
takozvane „đerize“ koje su se ukopavale u zemlju. Time su bile
zaštićene od fizičkog oštećenja i hladnoće, odnosno zamrzavanja u
zimskom periodu. Zbog lošeg prenosa pritisak u ovim cijevima je
bio vrlo mali, a gubici veliki, pa su kasnije pečene cijevi zamijenjene
drvenim cijevima. Ove drvene cijevi imale su mnogo manje gubitke,
veći pritisak i pouzdanost.401
Javna kupatila (hamami) podizani su u većini gradskih naselja
s muslimanskim žiteljima. Glavni ton takvom stanju davali su
vjerski propisi, po kojima su sljedbenici islama bili dužni da paze na
ličnu higijenu. Javna kupatila postojala su u Baru, Podgorici, Herceg
Novom, Pljevljima.402
Vjerski propisi determinisali su i posebne djelove kuće za
že­nski dio porodice u svakoj imućnijoj porodici. U bogatijim mu­
slimanskim porodicama bilo je obavezno izdvajanje muškog od
ženskog dijela kuće i bašte. Ženski dio dvorišta bio je isključivo
porodičnog karaktera, obavezno sa bunarom ili česmom sa puno
cvijeća. Poštovanje islamskih normi uticalo je na ograničenje kre­
tanja Muslimanki. Skrivajući lice od pogleda drugih, Muslimanke su
živjele strogo porodičnim životom.403
Evlija Čelebi, Putopis..., 236, 336, 394, 433. Mustafa Memić,
Plav i Gusinje u prošlosti..., 50-51.
401
Adnan Prekić, n. d, 154-155.
402
Evlija Čelebi, Putopis..., 236, 394, 433.
403
Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od
najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 209.
400
135
I enterijer muslimanskih kuća imao je svoje specifične forme.
Bio je prilagođen svakodnevnim obavezama, tradiciji i vjerskim
potrebama. Centralna soba bila je u nekoj sponi sa dihvanom koja je,
pored pogleda na okolni prostor, služila i kao soba za prijeme.
Sobe su u muslimanskim kućama bile niske sa drvenim plafo­
nima takozvanim „šišetima“. Oni su građeni tako što su najprije
postavljane noseće grede, dok se prostor između njih popunjavao
manjim drvenim daskama koje su postavljane uzdužno. Pod je
bio pokriven ćilimima. Sredina sobe ostajala je slobodna i bila je
predviđena za „siniju“, niski okrugli stočić oko koga se porodica
okupljala za vrijeme jela. Na istom mjestu, na sredini sobe, uveče
su se prostirali dušeci i prostor se koristio za spavanje. Posteljina za
spavanje i ostali predmeti za oblačenje držani su u „musandrima“,
ormarima, odnosno plakarima koji su bili od drveta i uzidani u
zidove sobe.404
Ispod prozora duž zida kuće postavljala se „sećija“, mjesto za
sjeđenje. Sećija je bila niska, postavljena i sa šiljetima i jastucima.
Pri uređivanju sobe vodilo se računa o kombinovanju slikovite
crte istočnjačke umjetnosti sa klasičnim stilom. Minder, sanduk,
musandra, tagar, sinija i šilte bili su glavne osobenosti sobe.
Postojali su i drugi komadi namještaja napravljeni od rijetkog
drveta, prevučenog sedefom, mali stolovi, te ornamentom ukrašeni
djelovi čiju vrijednost nijesu umanjili elementi klasičnog stila.405
Treba znati da se u sobama provodilo puno više vremena nego u
naše vrijeme. Uopšte uzevši, cijela organizacija stambenog prostora
bila je podređena životnim okolnostima i situaciji da se u takvim
kućama provodi više vremena.
O ishrani Muslimana Crne Gore nije moguće predočiti cjelo­
vitu sliku, jer nam to ne omogućava dostupna literatura. Moguće
je prezentirati dio ove problematike kroz ishranu muslimanskog
stanovništva Podgorice u XVIII vijeku. Podgorički Muslimani su
se hranili manjim količinama jestiva nego Crnogorci. Od tijesta su
pravljene mantije. Mantija je bila vrsta savijače pečena na maslu
i prelivene maslom ili šećerom, odnosno ljeti kisjelim mlijekom.
Podgoričani su uživali u slatkim poslasticama Orijenta, koje su
im bile u cjelini poznate. Od mesa su sušenu ovčetinu kuvali sa
404
405
Adnan Prekić, n. d, 155-156.
Isto, 156.
136
kupusom ili krompirom. Muslimani su pili i rakiju, rjeđe vino ako
nije crno, kao što ni crno grožđe nijesu upotrebljavali. Od rakije su
najviše konzumirali mastiku, koju su priređivali kao liker. Kafa je
bila veoma cijenjena. Neki trgovac Lazar dao je muselimu Kajmakpaši 12 oka kafe da se izbavi zatvora.406
Bogatstvo dijela podgoričkih Muslimana ispoljavalo se i u
nji­hovoj skupocjenoj odjeći, nakitu i oružju. Muškarci su no­si­li
skupocjene dolame, obično ukrašene graviranim srebrnim du­g­ma­
dima. Nosili su i svilene ili od čohe izrađene šalvare, kao i fistane
i crne ili crvene plitke cipele. Od oružja su posjedovali savatom
pravljene i ukrašene duge puške, šišane, noževe i orbije, sablje i
mačeve, srebrom okovane jatagane, revolvere, silaje i fišeklije. Za
satove i revolvere imali su masivne srebrne ćosteke. Od ukrasa su
dominirali zlatno i srebrno prstenje i raznovrsne, obično srebrom
okovane ćilibarske muštikle. Ženska muslimanska odjeća sa svim
svojim ukrasima bila je vrlo raskošna. Činili su je svileni šalvari,
feredže od čohe, navezene svilenim gajtanom, zatim somotski ili
svileni, zlatom izvezeni jeleci, džupovi od čohe, svilom ili zlatom
vezeni, dukate grivne, bogato inkrustirani i dragim kamenjem
ukra­šeni đerdani, brazletne, prstenje, minđuše, te nanule i papuče
navezene svilom i zlatom i dr. Siromašniji Muslimani i Crnogorci
nosili su istu ili sličnu vrstu obuće i odjeće, s tom razlikom što je ona
bila izrađena od slabijeg i jeftinijeg materijala i što je bila skromnije
ukrašena. Bogatiji Muslimani držali su dobre jahaće konje, pa su i za
njih imali vrlo ukrašenu opremu.407
U Nikšiću su siromašniji Muslimani nosili odijelo od abe i
šajaka i samo sa nekim svilenim djelovima odjeće (pojas, svilene
čakšire, dokoljenice). Bogatiji Muslimani su nosili cipele, a
siromašniji opanke. Cipele su obično nabavljane u Sarajevu. Oružje
(kubure, ledenice, noževi izvezeni srmom) nabavljano je najviše u
Peći i Kotoru.408
Žitelji Crne Gore su u novovjekovnoj istoriji bili izloženi
mno­­gobrojnim pošastima. Jedna, svakako najfatalnija posljedica tih
Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. II,
Podgorica 1995, 374-375. Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX
vijeka..., 177. Vuk Vinaver, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom
početkom 18. vijeka, Istorijski zapisi, br. 1-2, Cetinje 1955, 84.
407
Pavle S. Radusinović, n. d, 209.
408
Petar Šobajić, n. d, 87.
406
137
dešavanja, bila je povremeno smanjenje broja stanovnika u pojedinim
djelovima Crne Gore. Među zaraznim bolestima koje su u prošlosti
bijesnile Balkanskim poluostrvom najteža i najopasnija bila je kuga.
Od nje je umiralo na hiljade ljudi, što je dovodilo do smanjivanja broja
stanovnika i pada nivoa proizvodnih snaga u određenim oblastima.
Bolest je bila vrlo opasna, brzo se širila, ljudi su od nje umi­rali u
veoma kratkom roku, za tri do četiri dana, a najduže za sedam dana.
Ona je usmrtila mnogo više svijeta nego ratovi i drugi udesi. Zarazne
klice su prenošene robom (posebno vunom i sirovom kožom) i
ljudskim odijelom, a prenosioci bolesti bile su buve. Žarište ove
epidemije bili su neki osmanski gradovi u Turskoj i Albaniji. Pojedini
gradovi predstavljali su veoma pogodno tle za širenje epidemije zbog
zatvorenosti gradskih prostora, nehigijenskih uslova stanovanja,
relativno guste naseljenosti i nedostatka zdravstvene zaštite.409
U Crnoj Gori su od kuge osobito stradali žitelji Bara, Ulcinja,
Spiča, Podgorice i Pljevalja. U Podgorici se kuga širila u više
navrata. Ova opaka bolest je 1628. godine došla iz Sarajeva u Skadar
i odatle je pritisla građane Podgorice. Kuga se javila u Podgorici
1633. godine, da bi se dvije godine kasnije obnovila u još oštrijem
obliku. Tada je registrovano 60 smrtnih slučajeva.410
U XVIII vijeku kuga je silovito kosila sve oblasti od Albanije
preko Crne Gore do Hercegovine i Dalmacije. Ona je u jesen
1723. godine iz Albanije zapljusnula Podgoricu. Takva situacija se
ponovila i novembra 1732. godine, a iz Podgorice se bolest prenijela
u Korjeniće i Banjane. Zaraza je u Podgorici evidentirana i decembra
1739. godine.411
U drugoj polovini XVIII vijeka kuga je još nemilosrdnije po­
gađala narod. Godine 1762. kuga se pojavila u Draču, odmah potom
i u sjevernoj Albaniji, Zeti, Podgorici i sve do Zubaca. U Podgorici
je dnevno umiralo 8-10 osoba. Iz Podgorice se epidemija proširila na
Golubovce, Lopare i druga sela, poput Mrđenovića, gdje je pomrlo
mnoštvo naroda.412
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 217. Ema
Miljković, n. d, 96.
410
Gligor Stanojević, Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini
XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1964, 757.
411
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 218-219.
412
Isto, 219.
409
138
U Podgorici su 1765. godine od kuge bile zaražene 23 kuće.
Bolest je zahvatila i Kuče. U tamošnjem selu Lapovu rednju su
preživjeli samo ukućani jedne od 32 kuće u mjestu. U Dajbabama je
umrlo pet osoba. Ovakvo stanje nalagalo je opreznost, pa podgorički
paša nikoga nije pripuštao podgoričkom pazaru. U Baru i drugim
naseljima zabranjen je svaki kontakt sa Podgoricom. Slično je bilo
i u ljeto 1766. godine, kada je kuga ponovo zacarila u Podgorici. Iz
Podgorice se proširila i na Nikšić, gdje je zatvoren pazar. U tri sela
oko Nikšića umiralo je dnevno po tri-četiri osobe. Decembra 1766.
godine „gorjeli“ su Grahovo, durmitorski Žabljak, ali i Crmnica i
sela u blizini Paštrovića. Samo u Podgorici u periodu septembarnovembar 1766. umiralo je 15 osoba dnevno. Kulminacija ove
bolesti desila se u novembru 1766. kada je u Podgorici pokopano
769 lica.413
Kuga se u Podgorici i okolini razbuktala neviđenom snagom i
1770. godine. Umrlo je 180 lica. Za mjesec dana 1770-1771. godine
u Podgorici je bilo novih 200 smrtnih slučajeva od kuge. Epidemija
se širila i 1775, 1789. i 1795. godine.414
Zbog nepostojanja organizovane zdravstvene službe, način
liječenja ove opasne bolesti se svodio na vradžbine i ljekovite trave.
Efikasna zaštita je podrazumijevala spaljivanje kuća, leševa, pa čak
i bolesnika. Ove mjere lakše su se mogle primijeniti van gradskih
naselja i stoga su u njima konsekvence kuge bile najmanje.415
Isto, 220.
Isto, 220-221.
415
Ema Miljković, n. d, 96.
413
414
139
140
GLAVA IV
KULTURA I OBRAZOVANJE MUSLIMANA
CRNE GORE POD OSMANSKOM VLAŠĆU
Osmanlije su sa sobom donijele orijentalnu – islamsku kulturu
i civilizaciju, pretvarajući zauzete trgove i gradove ne samo u
središta svoje vlasti nego i u uporišta svoje kulture i civilizacije.
Stoga su se već na početku osmanske vladavine u gradovima prožele
dvije kulture – tradicionalna domaća hrišćansko-feudalna i nova
orijentalno-islamska. Ova potonja se paralelno s učvršćivanjem
vjerske strukture stanovništva u korist sljedbenika islama, razvijala
na široj osnovi od zatečenog kulturnog sloja. Ona je permanentno
jačala i uzdizala se. Povlašćena pozicija orijentalno-islamske kulture
i konstantni priliv materijalne pomoći od strane uglednih pojedinaca,
najrazličitijih struktura države i vjerske zajednice, predstavljale su
čvrstu i snažnu osnovu za njen razvoj.
Intenzitet razvitka orijentalno-islamske kulture u našim
gradovima bio je različit. Ipak je u većini gradova do konca XVI
vijeka ova kultura preovladala i imala presudni uticaj na cjelokupni
gradski život, ali i na život u seoskim područjima. Šesnaesti vijek
je, inače, bio najmirniji period u viševjekovnoj osmanskoj istoriji.
Tokom ovog stoljeća Osmansko carstvo je obuhvatalo teritorije na
141
tri kontinenta i uobličilo se kao jedna od najvećih i najdugotrajnijih
muslimanskih država u istoriji. Činilo se da ima neograničenu moć
„da na sve strane i do nedostižnih dubina raspliće svoje korijenje
koje će je činiti silnom, svemoćnom i neuništivom, takvom da
neprestano može obnavljati svoje snage”.416 Ta snaga, pored ostalog,
ispoljavala se i u podizanju brojnih monumentalnih spomenika
islamske arhitekture, zatim u jeziku, pismu, prosvjećivanju i uopšte
u čitavoj sferi duhovnosti i materijalnog života i stvaralaštva.
Sakralni spomenici
Najznačajniji sakralni spomenik orijentalno-islamske kulture
predstavlja džamija. Džamija je zajednička kuća za molitvu u kojoj
se obavlja pet dnevnih islamskih molitvi na koje Kuran obavezuje
vjernike. Prva islamska džamija bila je Muhamedova kuća u Medini,
odnosno njeno četvorougaono dvorište sa sjenovitim trijemom
napravljenim od palminih stabala na južnoj strani. Pod ovim
trijemom su prvi islamski vjernici vršili molitvu, uvijek okrenuti
prema južnom zidu koji je predstavljao pravac u kojem se nalazi
Kaba u Meki. Prema uzoru na Poslanikovu kuću u Medini razviće
se arapska džamija, građevina koja zahvata pravougaono dvorište sa
trijemom sa sve četiri strane.417
Džamija ima raznovrsne funkcije. Prve su džamije služile zaje­
dnici kao kuće u kojima se obavlja molitva. Predstavljale su i saborna
mjesta za obavljanje zakonodavnih i sudskih funk­cija. Građenje
džamija u osvojenim gradovima prihvaćeno je i poduzimano kao
potvrda islamske vladavine, bilo izgradnjom novih građevina, poput
džamije Air u Kairu, bilo preoblikovanjem postojećih građevina,
poput Velike džamije u Damasku.
I u Crnoj Gori su za vrijeme osmanske uprave mnoge stare
srednjovjekovne crkve služile kao džamije, da bi više džamija,
nakon odlaska Osmanlija, bile pretvorene u hrišćanske bogomolje.
Na prostoru Crne Gore u džamije su bile pretvorene crkve Sv. Petra
u Bijelom Polju, Sv. Đorđa u Žabljaku Crnojevića, Sv. Gospoje u
Radovan Samardžić, Turci u srpskoj istoriji, Zbornik za orijen­
talne studije, SANU, Beograd 1992, 19.
417
Enciklopedija živih religija, Beograd 1992, 178.
416
142
Novom, veći broj crkava u Baru i Ulcinju. Na lokaciji nekadašnje
džamije sultana Bajazita II u Novom danas je crkva Sv. Arhanđela
Mihaila. Na razvalinama Sinan-pašine džamije, takođe u Novom,
izgrađena je crkva posvećena Sv. Jeronimu, a na ruševinama Murtezapašine džamije napravljeni su ubrzo nakon zauzeća Novog od strane
Mlečana manastir i crkva. Džamija Meterizi bila je najstarija džamija
u Ulcinju i njenu restauraciju je odobrio knjaz Nikola, ali je, uprkos
tome, na njenom mjestu podignuta crkva Sv. Nikole krajem XIX
vijeka. Sasvim drugačija slika bila je sa Gornjogradskom džamijom
u Ulcinju. Ona je podignuta 1510. godine, ali najprije kao crkva,
a u džamiju ju je pretvorio hadži Halil Skupa krajem XVII vijeka.
Vjerska služba u ovoj bogomolji održavana je do 1878. godine, a
danas je u njoj smješten gradski muzej.418
Islamske bogomolje su služile i kao centri administrativne
upra­­ve i proučavanja Kurana i islamske tradicije. Pored velikih
sa­bornih džamija manja molitvena mjesta bila su namijenjena po­
trebama plemena. Ova mjesta su bila mnogo pristupačnija sta­
novnicima udaljenih prigradskih i seoskih područja. U seoskim po­
dručjima Crne Gore bilo je podignuto čak 54% od ukupnog broja
džamija.419 Ovaj fakat ubjedljivo demantuje tvrdnje pojedinih
istoričara da su Muslimani u Crnoj Gori u osmanskom periodu bili
ko­ncentrisani u gradovima, izuzimajući kolašinsku regiju gdje ih je
bilo i po selima.420
Džamije su predstavljale i žižu obrazovanja. Neke od njih su bile
okružene pomoćnim zgradama koje su imale mnoge univerzitetske
funkcije, najbolje predstavljene u džamiji Al-Azhar u Kairu. Vladari
ili dinastije su takođe gradili džamije. One su, mimo svoje vjerske
svrhe, imale za cilj da prikažu pobožnost ali i moć islamskog
plemstva i vladarskih kuća. Praksa pominjanja vladarevog imena za
vrijeme hutbe (besjede), posebno one koja slijedi za zajedničkom
molitvom petkom u podne, dobija izvanredan politički značaj kao
vjerska potvrda svjetovne vlasti.421
Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog
nasljeđa u Crnoj Gori,Podgorica 2006, 21-22.
419
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 109.
420
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 106.
421
Enciklopedija živih religija... 178.
418
143
Džamiju čini građevinski kompleks objekata različitih na­mje­
na. Centralno mjesto pripada samoj zgradi džamije, a ostali objekti
služe kao njeni namjenski priključci. Složeni građevinski kompleks
džamije sastoji se obično od sljedećih zasebnih cjelina: 1. Džamije
sa munaretom (minaretom). Domovina minareta je Sirija, a uveli su
ga Omejadi; 2. Harem sa mezaristanom; 3. Abdesthana (gusulhana,
hamam) ili samo česme, a nerijetko i šedrvan; 4. Muvekithana sa
sahatkulom; 5. Mekteb, medresa ili hanikah; 6. Musafirhana sa
imaretom; 7. Stambene i administrativne zgrade; 8. Vakufski objekti,
radnje, dućani i dr. koji pružaju materijalnu podlogu za održavanje
džamija i ostvarivanje njenog cilja.422
Džamije su vremenom usavršavale svoj građevinski oblik.
Na izgled džamije uticali su prirodni uslovi podneblja (klima, re­
ljef, geološke karakteristike terena), tradicija i arhitektonski tre­
ndovi pojedinih epoha. Sve je to stvorilo različite arhitektonske
sti­love. Najpoznatiji stilovi u islamskom graditeljstvu su: arapski
ma­šrik, arapski magrib, persijski i turski stil. U Crnoj Gori su sve
značajnije džamije izgrađene u klasičnom turskom stilu.Zasigurno
je u Crnoj Gori bilo džamija svuda gdje je egzistiralo muslimansko
stanovništvo, a prema dosadašnjim saznanjima, utvrđe­no je da ih je
bilo čak 152. Njihovo prostiranje je bilo izraženo na sljedeći način:
63 džamije u gradovima, 83 u selima, četiri mesdžida i dvije vojne
džamije. Najviše gradskih džamija je bilo u Pljevljima 12, zatim u
Ulcinju 8, po šest u Podgorici, Baru i Herceg Novom, po pet u Nikšiću
i Gusinju, po četiri u Plavu i Bijelom Polju, po dvije u Beranama i
Rožaju i po jedna u Kolašinu i Spužu.423 Nećemo, dakako, govoriti
o svim džamijama u Crnoj Gori, jer bi to iziskivalo posebnu studiju.
Zato ćemo ukazati na karakteristične detalje pojedinih džamija u
svim gradskim naseljima.
Jedna od najstarijih džamija na tlu Crne Gore bila je i podgorička
Sultan Mehmedova džamija, izgrađena između 1472-1474. godine.
Pominje je u Putopisu i Evlija Čelebi: „Kad je Osvajač, sultan
Mehmed-han, osvojio Skadar, on je iste godine podigao ovaj grad da
bi obezbijedio Skadar od arnautske eškije i pokvarenih Mlečana. To
je nova tvrđava u kamenitoj zemlji koja se zove Crna Gora. Tvrđava
422
423
Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 59.
Mustafa Memić, n. d, 108.
144
je četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena... U tvrđavi se
nalazi u svemu, jedna Fatihova džamija, ambari za pšenicu, odlično
skladište municije, topovi i cisterne“.424
Službenici džamije u podgoričkoj tvrđavi, prema defteru iz
1580. godine, bili su Sulejman Halifa, imam i hatib, čije je timar bilo
selo Martinići, dok je mujezin bio Ejnehan, sin Husejnov, a njegov
timar činilo je selo Vrela sa Kozlovićima, u Vražegrmcima.425
Pomenuti vjerski službenici nijesu dugo ostali na ovom mjestu. To
dokazuje defter iz 1582. godine iz kojeg se vidi da je imam i hatib
ove džamije bio Mustafa, sin Mehmedov, a mujezin Mehmed, sin
Pazarlijin. Izgradnjom novog dijela tvrđave stara tvrđava je gubila
na značaju i postepeno propadala. To je uzrokovalo i devastiranje
najstarije podgoričke džamije.426
Važnije džamije u Podgorici bile su i Dračka, Glavatovića i
Hadrovića džamija. Islamska bogomolja na Draču, podgoričkom
naselju, nalazila se na lijevoj obali Ribnice, u najsiromašnijem
dijelu Podgorice. Po svemu sudeći, ona je zadužbina skadarskog
vezira Bušatlije i građena je 1775. godine, kada i Vezirov most.
Bušatlije su i kasnije brinule o njenom nesmetanom funkcionisanju.
Najdarežljiviji u tom pogledu bio je Mustafa-paša. On je odredio
stalnu pomoć u visini od 200 dinara godišnje od njegovih dobara u
Skadru. Dračka džamija je posjedovala skromnu imovinu – jednu
kuću sa baštom u Staroj Varoši i dva rala oranica u Donjim Kučima.
Ova bogomolja je napuštena nakon oslobođenja Podgorice 1879.
godine.427
Glavatovića džamiju je podigao Husein-aga 1593. godine.
Nalazila se na lokaciji današnjeg trga „Božane Vučinić“. Smatrana
je jednom od najljepših džamija ne samo u Podgorici, nego i u Crnoj
Gori. Prva džamija bila je nešto manja građevina, a njene gabarite je
proširio Jusuf-aga Glavat, prije 1714. godine, po kome je i nazvana
„Glavatovića“. Bila je centralna džamija u Podgorici i stoga su u
njoj održavane glavne svečanosti i vjerske manifestacije. Najstariji
poznati dokument o njenim službenicima datira iz 1714. godine. Tada
Evlija Čelebi, Putopis..., 336.
Milan Vasić, n. d, 593.
426
Bajro Agović, n. d, 68.
427
Alija Nametak, Islamski spomenici u Hercegovini i Crnoj Gori,
Sarajevo 1940, 124.
424
425
145
je imam i hatib ove džamije bio Jusuf. Krajem XIX vijeka imam je
bio Mula Bećir Suknić, a mujezin mula Rustem, čuven po glasnom
i lijepom učenju ezana. Docnije su imami bili Hafiz Lačević, Hafizbeg Haverić, Sulejman-beg Haverić i Mustafa Zejnelagić. Džamija
je srušena 1943. godine u bombardovanju savezničkih snaga.428
Nije poznat graditelj Hadrovića džamije. Zna se da su je
održavali Hadrovići, pa je po njima dobila ime. Ova džamija je
krajem XIX vijeka raspolagala kućom u Staroj Varoši, placem,
grobljem, sa dva rala oranice u Donjokučkoj opštini, 32 rala livade,
četiri ara vinograda i dva rala zemlje u Vukovačkoj opštini. Srušena
je 1956. godine.429
U Podgorici danas funkcionišu Starodoganjska džamija i
Osma­nagića džamija. Skender-Čauš je krajem XV vijeka sagradio
Sta­rodoganjsku džamiju i jednu tekiju u njenoj blizini. Bila je to
je­dina islamska bogomolja u Varoši do 1582. godine. Tada su­sre­
ćemo i njene službenike: Džamiri Havadže, hatiba i Aliju, sina
Hazir Hodže, mujezina. Docnije su imami ove džamije bili: Ibrahim
Maslić, Edhem Vodopić, Hadži hafiz Lukačević, Hadži Bajro Mu­
čić, Halil Medo Haverić, Mula Ahmed Krnić, Said Oručević, Hadži
hafiz Šukrija Bakalović, Halil Seferović, Islam Petić, Ibrahim Hu­
seinović.430
Nedaleko od Starodoganjske džamije, prema brdu Ljuboviću,
nalazi se u starom dijelu grada – Osmanagića džamija. Ovu džamiju
je krajem XVIII vijeka podigao Hadži Mehmed-paša Osmanagić.
Održavali su je Lukačevići, pa se stoga pominje i kao Lukačevića
džamija. Za održavanje ove bogomolje Hadži-paša Osmanagić je
namijenio prihode od četiri sela u podgoričkom kadiluku. Građena
je od lijepo klesanog kamena. Pretrpjela je velika oštećenja 1943. i
od tada je bila van upotrebe. Obnovljena je na koncu XX stoljeća.431
U Ulcinju je bilo najviše islamskih bogomolja. Od srušenih
džamija najpoznatije su bile Marinarve, Meraja i Meterizi. Danas se
izdvajaju Gornjogradska, Ljamina, Pašina i Vrhpazar džamija.
Andrija Lainović, Podgorica pod Turcima, Podgorica 1940, 88.
Bajro Agović, n. d, 70-71.
429
Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve polo­
vine XX vijeka, Istorijski zapisi, br. 1, Podgorica 1997, 21.
430
Bajro Agović, n. d, 81-82.
431
Isto, 84-85.
428
146
Gornjogradska džamija nalazila se u Starom gradu. Ona je
prvobitno služila kao rimokatolička crkva, a u džamiju ju je pretvorio
1693. godine hadži-Halil Skupa. Tada je dozidano munare od finog
klesanog kamena, u donjem dijelu, na kvadratnoj osnovi, koje se
sužava prema vrhu. Duhovna funkcija ove džamije je prestala 1878.
godine. Vrh munareta srušen je 1937. godine. Sada je u njoj gradski
muzej. Poznato je da je imamsku dužnost obavljao Musa Bušati.432
Ljaminu džamiju je podigao Hadži Alija 1689. godine.
Nalazi se u centru Ulcinja. Srušena je u zemljotresu 1979. godine.
Zahvaljujući dobrovoljnim prilozima podignuta je nova džamija, sa
masivnom dvanaestostranom munarom od armiranog betona. Ali
Klič iz Carigrada je 1719. godine podigao Pašinu džamiju. Uz nju je
sagradio hamame i česme. Smještena je u Podgradu, između glavne
i ulice koja vodi prema Limanu. Obnova ove džamije izvršena je
1864. godine. Po vrhu nekadašnjeg gradskog pazara dobila je
ime Vrhpazar džamija. Čuvena je i kao Muradin-begova džamija,
po njenom graditelju. Izgrađena je 1749. godine. Srušena je u ze­
mljotresu 1979, da bi na tom mjestu 1995. godine bila podignuta
nova džamija. Ona ima najveće munare u Ulcinju, a izgrađena je
dobrovoljnim prilozima građana.433
Ambijent Bara krasilo je i više lijepih džamija. Nažalost,
mno­ge od njih su srušene kao sultan Selimova, sultan Murata III i
sultan Ahmeda III. Danas se u Baru nalazi i Omerbašića džamija,
koja je smještena u gornjem dijelu Starog Bara, u mahali Brbot. Više
objekata koji su nastali u razičitim vremenima nalazi se u kompleksu
harema džamije. Ona je podignuta krajem XVII vijeka. Pripada
tipu mahalskih džamija. Jednostavne je pravougaone osnove sa
munaretom uz jugozapadni zid. Zidana je od poluobrađenog kamena
različite veličine, složenog u relativno pravilne redove. Pored ulaza
u dvorište džamije sagrađeno je polovinom XVII vijeka Derviš
Hasanovo turbe. Tu je 1642-1643. izgrađena i javna česma. U
haremu se nalazi i džamijska kuća namijenjena za obitavanje imama,
te mezarje sa nišanima koji potiču iz 1738. godine.434
U Baru se nalazi i džamija Podgrad. Izgrađena je 1723. godine.
Napravili su je ugledni građani Bara, među kojima se naročito
Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995, 398-399.
Isto. Bajro Agović, n. d, 146.
434
Bar, grad pod Rumijom, grupa autora, Bar 1984, 73-74.
432
433
147
istakao Derviš Hasan, te je zato nazvana Derviš Hasanova džamija.
Srušena je 1881. godine od eksplozije baruta, a obnovljena je tek
1971. godine. Temeljno je, od priloga građana, restaurirana 1991.
godine. Škanjevića džamija je izgrađena početkom XVIII vijeka.
Nosi ime po svom graditelju Ahmed-begu Škanjeviću. Munaru je
izgradio ili obnovio Hasećija Ali - aga 1819. godine. Džamija je
djelimično uništena 1878. da bi 1912 izgorjela u požaru. Obnovljena
je 2008 godine.
Više od dva vijeka osmanske vladavine u Herceg Novom
odrazilo se i na podizanje više sakralnih objekata. O tome svjedoči
funkcionisanje džamija sultana Mehmeda II el Fatiha, sultana Baja­
zita II, Sinan-paše i Murteze-paše. Džamija sultana Mehmeda II je
sagrađena u Gornjem gradu u onom dijelu Herceg Novog kojeg su
Osmanlije osvojile u vrijeme ovog znamenitog sultana. To je bila
prva džamija u ovom gradu i jedna od najstarijih u Crnoj Gori. Imami
ove džamije bili su Jusuf efendija, Murat, sin Abdulahov, Ahmed,
sin Hamzin, Jahja Halifa, Hasan efendija i Muharem efendija.435
Najpoznatiji sakralni spomenik u Novom bila je džamija su­
ltana Bajazita II. Bila je situirana u Donjem gradu na mjestu da­
našnje crkve Sv. Arhanđela Mihaila. Munara joj je bila pokrivena
ćeramidom. Stradala je više puta za vrijeme ratova i zemljotresa.
Obnovio ju je, u periodu 1623-1626, bosanski valija Murteza-paša.
Još jednom je, 1661-1662, bila restaurirana, budući da je devastirana
u zemljotresu. Restaurirana je sredstvima iz prihoda od carskih do­
bara (15.000 akči) i novske mukate (9.500 akči). Njen hatib je tada
bio Hasan efendija, a nešto docnije Ibrahim efendija.436
Hercegovački namjesnik Sinan-paša je između 1547. i 1549.
napravio svoju džamiju u novoj hercegovačkoj tvrđavi. Hatib u
ovoj džamiji bio je 1662. neki Mehmed efendija, a kao svjedok
je potpisan i Hasan efendija. Džamiju u Novom je između 1623. i
1626. godine izgradio i Murtez-paša, bosanski namjesnik. Za nju
je Evlija Čelebi rekao da je čuvena i sjajna.437 Svi islamski sakralni
spomenici u Herceg Novom srušeni su do kraja XIX vijeka i na
Hivzija Hasandedić, Spomenici islamske kulture u Herceg Novom
i okolini, Almanah, br. 3-4, Podgorica 1998, 83.
436
Isto.
437
Isto.
435
148
njihovim temeljima sagrađene su dvije crkve, bivša zgrada opštinske
uprave i neki drugi objekti.
Do kraja XIX vijeka u Nikšiću su postojale četiri džamije:
Donjogradska, Pašina i Hadžidanuša koje su srušene, a danas postoji
samo Hadži Ismailova u Grudskoj mahali. Islamsku bo­gomolju
u Grudskoj mahali je podigao Hadži Ismail Lekić, iz bratstva
Mehmednikića – Gruda. Izgrađena je 1804. godine. Riječ je o je­
dno­stavnoj građevini, manjih dimenzija, pokrivenoj četvorosvodnim
krovom. Danas je pod ćeramidom. U džamiju se ulazi kroz manje
predvorje podijeljeno na dva dijela. U desnom je gasulhana, a u
lijevom mektebska učionica. Oko 15 metara visoka kamena munara
naslanja se na desni zid. Munara je zidana od lijepo klesanih kamenih
kvadara.438
Za vrijeme izgradnje Kolašina, Osmanlije su podigle i dža­
miju kao Ali-pašinu zadužbinu. To je bio jedini islamski sakralni
spomenik u Gornjem Kolašinu. Džamija se nalazila u središtu stare
varoši. Zidana je od kamena, a pokrivena daskom (šindrom). Imala
je kratko munare koje je bilo podzidano uz desni zid. Srušena je
poslije 1900. godine.439
Najpoznatija islamska bogomolja u Bijelom Polju je Gradska
(Jusufova) džamija. Prvobitno je ova džamija bila sagrađena u selu
Jabučno. Odatle je 1471. godine u djelovima, na rukama, prenešena
i napravljena u sadašnjem obliku. Detaljno je rekonstruisana u vi­še
navrata. Munare je od tvrdog materijala kao i sama džamija. Kva­
litetno je obrađena i dobro opremljena. U haremu džamije se nalazi
i nekoliko mezara, među kojima prednjači mezar imama Mustafe
Gušmirovića, pa je neki po njemu zovu Gušmirska džamija. Pominje
se i kao Jusufa džamija.440
Devastacija džamija nije mimoišla ni područje Plava i Gusi­
nja. Na teritoriji Plava srušene su dvije džamije u Novšićima, te
nizamska bogomolja u podnožju Visitora i džamija u Gornjoj
Ržanici, dok su u Gusinju devastirane sultan Ahmedova, Đulbegova, Ali-begova i džamija u Ćosovićima. Stara džamija u Plavu
izgrađena je 1471. godine u Starom gradu. Okružena je bedemima.
Petar Šobajić, Nikšić..., 80-81.
Bajro Agović, n. d, 312-313.
440
Isto, 317.
438
439
149
Ona je najstarija džamija u Plavu. Restaurirana je nekoliko puta.
Njenu arhitekturu odlikuje vrstan duborez i arabeske. Jedan dio
džamije je zidan kamenom, a drugi (sofraluci), izrađen je od drveta.
Ima drveno munare visoko 10 metara. U njenom haremu se nalazi
šadrvan. Plav je poznat i po Redžepagića džamiji. Ovu bogomolju je
podigla Fatima, supruga skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije,
u znak zahvalnosti prema svome ocu. Munare ove bogomolje je
mnogo visočije od drugih džamija. Ima 14 metara i napravljeno je
od borovine. U njenom haremu nalazi se mezarje i gasulhana.441 To
nijesu i jedine islamske bogomolje u Plavu. U njemu se nalaze i
Šabovića džamija i Carska džamija – Sultanija. Vezirova džamija je
najljepša islamska bogomolja u Gusinju. Izgrađena je 1765. godine,
a njen osnivač je skadarski vezir Mahmut Bušatlija, po kojem je i
dobila ime. Pored ove, u Gusinju postoje Čekića i Nova džamija.
Dvije džamije nalaze se i u Rožajama. Gornja džamija ili dža­
mija Sultana Murata IV izgrađena je 1629. godine, na terasi blizu
gradskog zida u blizini vojne kasarne i turske tvrđave. Rušena je
i obnavljana u nekoliko navrata. Oko džamije je smješteno mu­
slimansko groblje sa velikim brojem nadgrobnih spomenika, kao i
turbe šejha Muhameda Užičanina, književnika i začetnika socijalnog
pokreta u XVIII vijeku. Džamija ima trijem, šedrvan i gasulhanu. Do­
nja ili Kučanska džamija napravljena je 1830. godine. Dobila je ime
po mahali kučanskoj u kojoj je smještena. Autentični oblik džamije
sačuvan je do našeg vremena. Po svojoj arhitekturi i graditeljstvu
odslikava sredinu u kojoj se nalazi.442
Dakako da ovaj pregled najznačajnijih islamskih bogomolja
u Crnoj Gori ne bi bio potpun kada bi se izostavili spomenici u
Pljevljima, među kojima, bez ikakve sumnje, nadaleko čuvena
Husein-pašina džamija zaslužuje najistaknutije mjesto. Po svemu
sudeći, Husein-paša Boljanić je ovu džamiju podigao 1569. go­
dine. Ona, prema mišljenju Andreja Andrejevića ne samo da
zauzima istaknuto mjesto među spomenicima islamske umjetnosti
na teritoriji bivše Jugoslavije, već po svom arhitektonskom tipu i
karakteristikama predstavlja jedinstvenu građevinu ovakve vrste
na našim prostorima. Koliko je ova građevina odudarala od drugih
Jovana Šaljić, Osmanske džamije kao dio osmanske baštine Go­
rnjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 8, Prijepolje 2009, 112-114.
442
Bajro Agović, n. d, 400-403.
441
150
islamskih sakralnih objekata podizanih širom Crne Gore, svjedoči
podatak da je Evlija Čelebi, koji je proputovao čitavim Carstvom,
poredi sa „kakvom carskom džamijom“.443 Ona je i izraziti primjer
brzine kojom se umjetnički uticaj iz prijestonice širio u udaljene
djelove Carstva.444
Nije ostao zabilježen podatak kome se neimaru može pripisati
ova građevina, čija stilska rješenja upućuju na rješenja prijestoničke
umjetnosti ranocarigradske škole.445 Na temelju jedne prepiske
sa Portom u kojoj Husein-paša traži majstora za zidanje tvrđave
u Makarskoj i predlaže da to bude Hajrudin, neimar mostarskog
mosta iz 1566. godine, može se zaključiti da je dobro poznavanje
Hajrudinove majstorske vještine, najvjerovatnije navelo Huseinpašu da, nakon završetka posla u Makarskoj 1568. godine, sljedeće,
1569. godine, angažuje Hajrudina za gradnju svoje džamije. Izvjesno
je da su uz Hajrudina mogli doći i dubrovački majstori, pošto su u to
vrijeme intenzivno angažovani na izgradnji više zdanja na prostoru
hercegovačkog sandžaka, a poznato je da je Husein-paša imao
izuzetno dobre odnose sa Dubrovačkom Republikom.446
Husein-pašina džamija skromnih je dimenzija. Na prostoru
bivše Jugoslavije ubrajala se u red džamija srednje veličine. Leži
na kockastom postolju i gotovo da je kvadratne osnove. Dugačka
je 17,20 m, a široka 13,10 m, sa zidovima debljine 1,10 m.447 Uz
desni prednji jugozapadni ugao osnovnog kubusa džamije uzdiže se
minaret. Na tridesetom metru minareta dominira umjetnički lijepo
izrađeni šerefet ukrašen stalaktitima, što daje impresivnu sliku: „Kao
strela upućena nebu, vitko minare odvlači kamenu ljepoticu nebu,
kome je bila upućena zajednička molba dobročinitelja i anonimnog
neimara za vječno trajanje vanvremensko“.448
Evlija Čelebi, Putopis..., 397.
Andrej Andrejević, Pljevaljska džamija i njeno mjesto u islamskoj umjetnosti na našem tlu, Seoski dani Sretena Vukoslavljevića, knj.
V, Prijepolje 1978, 188. Mehmed Hadži-Šehović, Prvi islamski kulturnoistorijski spomenici, Mileševski zapisi, br. 5, Prijepolje 2002, 142.
445
Andrej Andrejević, n. d, 187.
446
Isto.
447
Radoman Risto Manojlović, Kulturno-istorijski spomenici Plje­
valjskog kraja, Istorija Pljevalja..., 638-639.
448
Vitomir Srbljanović, Husein-pašina džamija u Pljevljima, Mo­
stovi, br. 7, Pljevlja 1970, 98.
443
444
151
Ova džamija je zidana od fino tesanog kamena, pedantno
složenog u pravilne horizontalne redove, izuzimajući slijepe kupolice
i minaret, za koje je korišćen laporac umjesto kamena. Skladni
unutrašnji prostor Husein-pašine džamije dočarava impozantna plava
i visoka kupola. Ona je vješto islikana živopisnim bojama u pravilno
raspoređenim vegetabilnim motivima, dok zidove ukrašavaju citati
iz Kurana. Na uobičajenom mjestu jugoistočnog zida smještena je
molitvena niša reprezentativnog mihraba.449
U Husein-pašinoj džamiji do danas je sačuvano samo nekoliko
starih rukopisnih i štampanih knjiga. Među njima se posebno izdvaja
rukopisni Kuran. Ispisan je arapskim pismom, izuzetne iluminacije
urađene pretežno u plavoj, zelenoj i crvenoj boji, na zlatnoj podlozi.
Nastao je u XVI vijeku sa očuvanom zabilješkom o Husein-paši kao
njegovom naručiocu, odnosno vlasniku dobra.450
Husein-pašina zadužbina višestrukih namjena odgovorila je
željama graditelja – odoljela vremenu i dala svojevrstan pečat Plje­
vljima kao važnom gradskom naselju. Skladnost, neuobičajena
toplina ukrasa i prozračnost kamena džamije, nenametljivo opominju
i svjedoče o stremljenju da se ljepotom i pregnućem ostane u „vje­
čnom trajanju“.451
U islamske sakralne spomenike, pored džamija, spadaju i
mesdžidi. Mesdžidi su male mahalske džamije, redovno bez minbera
(amvona), a češće i bez minareta. Zabilježeno je postojanje jednog
mesdžida u tvrđavi Bar i više njih u Herceg Novom. Najpoznatiji
mesdžid u Novom bio je hadži-Sulejmana Ramovića. Nalazio se na
obali Tople, preko mosta iznad opkopa Donjeg grada nedaleko od
glavnih vrata. Sagrađen je za vlade sultana Murata IV (1623-1639).
Kod mesdžida i glavnih vrata nalazila se i vakifova velika kuća
okružena dvorištem i drugim zgradama. Između njih se posebno
isticala Zekerija-agina kuća. Pred ovim kućama nalazila se palma,
koja se „dizala do neba“.452
Još jedan mesdžid u Novom nalazio se u Donjoj mahali. Bio je
u posjedu Abdulah-age o kome nemamo nikakvih podataka. Zna se
da je hatib u ovoj džamiji 1661. godine bio neki Ahmed efendija.453
Andrej Andrejević, n. d, 182.
Dragana Kujović, n, d, 30.
451
Isto.
452
Evlija Čelebi, Putopis...,
453
Hivzija Hasandedić, n. d, 83-84.
449
450
152
Tekije su oličavale specifične islamske sakralne objekte. Svaka
od njih je pripadala nekom od derviških redova. Derviške redove je
odlikovala bezrezervna odanost vjeri i spremnost da joj se posvete
i da je strpljivo i uporno objašnjavaju. Razlikovali su se prema
njihovim nosiocima. Bili su organizovani u posebnim tarikatima,
među kojima su poznati: mevevijski, havletijski, rifamski, sadijski,
koderijski, bektašijski, melamiski, bajramski i dr. Derviši su odigrali
zapaženu ulogu u islamizaciji domaćeg hrišćanskog stanovništva,
kao i u vjerskom životu Muslimana u naseljima koja su imala tekije.
Svaka tekija je posjedovala stan za šejha reda kome je pripadala,
turbe, groblje za istaknutije članove reda, ponekad i gostionicu
(musafirhana) za putnike namjernike. Tekije su, po pravilu, građene
na saobraćajnicama, pa su dobile naziv „Zavije“.454
Više tekija je funkcionisalo u Crnoj Gori. Po dvije tekije
imali su Pljevlja, Podgorica i Herceg Novi, a po jednu Berane i selo
Kazanci u Pivi. Jednu podgoričku tekiju je osnovao čauš Iskender
prvih godina osmanske vladavine. Evidentirana je u defteru iz 1485.
godine, kao i u popisima iz 1521. i 1523. godine. Po njoj je čak i
jedan dio podgoričke Stare Varoši prozvan Tekijom (Tećija).455
Rad džamija, mesdžida i tekija, kao i brojnih kulturnih,
komunalnih i humanitarnih službi, počivao je na vakufima. Država
se, sa stanovišta finansiranja, potpuno distancirala od religije. Zato su
vakufi, pored ostalog, bili veoma važan faktor za normalno odvijanje
vjerskog života. U Baru su bili poznati vakufi gradskih džamija
odnosno islamskih bogomolja koje su bile smještene u gradskoj
tvrđavi. Vakufi su nastali zavještanjem raznih osoba. Samo je vakuf
džamije Londža imao 466 korijena masline koje su darovali Zejnelbeg i njegova žena, Osman Sulejmanović, Hadži Etem, Asan Tahiri,
Adem Karađuzović, Sulejman-aga Toras, Asan-aga Škanjević i dva
nepoznata lica.456 Sve podgoričke džamije imale su svoje vakufe.
Najstariji, a ujedno i najbogatiji bio je vakuf Glavatovića džamije.
Posjedovao je mekteb, ruždiju, dućan i pekaru u Staroj Varoši, plac
(250 m²), groblje (200 m²), 13 rala zemlje oranice u Donjozetskoj
opštini i dva rala u Gornjokučkoj (Doljani). Ovaj vakuf je imao i
imovinu u novcu (30 zlatnih perpera i 480 srebrnih perpera).457
Mustafa Memić, n. d, 109.
Milan Vasić, n. d, 595-596.
456
Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 14-15.
457
Isto, 20-21.
454
455
153
Vakufa je bilo i u ostalim sredinama Crne Gore, nastanjenim mu­sli­
manskim stanovništvom, maltene svuda gdje je bilo i džamija.
Ostali spomenici osmanske arhitekture i umjetnosti
Nedovoljna istraženost problematike vezane za cjelokupno
blago osmanske arhitekture u Crnoj Gori dopušta nam da predočimo
samo pojedine aspekte ove važne teme. Svakako da sahat-kule
predstavljaju karakterističan izraz osmanske arhitekture, osoben
za gradove koji su bili pod vlašću ili uticajem Osmanskog carstva.
Sahat-kule su visoke građevine kvadratne osnove, zidane najčešće
kamenom, sa velikim satom na jednoj ili više strana objekta. Građene
su isključivo u evropskom dijelu Osmanskog carstva.458
Najpoznatije sahat-kule u Crnoj Gori nalaze se u Pljevljima,
Podgorici, Baru, Ulcinju i Herceg Novom. Sahat-kula u Pljevljima
smještena je na zapadnoj strani harema Husein-pašine džamije.
Osnovano se pretpostavlja da je izgrađena sredinom XVIII vijeka,
kad i sahat-kula u Foči kao zadužbina Mehmed-paše Kukavice. Po­
znata je činjenica da su Pljevlja i Foča kroz istoriju održavali tije­
sne privredne i kulturne veze. Sahat-kula u Pljevljima je kamena
građevina kvadratne osnove. Ona se sukcesivno i srazmjerno sužava
u pravcu svoje najviše tačke. Zasvođuje je četvorougaoni drveni
krov, koji objektu daje ukupnu visinu od 24,35 metara. Zidana je
od polutesanog kamena različitih veličina, sa naglašenim fugama.459
Kružno polje sata sa brojevima i kazaljkama smješteno je
na jugozapadnom zidu, okrenuto prema glavnoj ulici, odnosno
centru grada. Pored spoljnih mehanizama ostavljen je otvor kako
bi se po potrebi moglo prići kazaljkama. Ulaz sa nižim lučnim
drvenim vratima (1,20 x 0,67) nalazi se na jugoistočnoj strani,
iznad kojeg je prema vrhu, u nepravilnom nizu, smješteno šest
manjih otvora u funkciji svjetlarnika i ventilacije. Od ulaza prema
vrhu, do satnog mehanizma i zvona, vodi drveno stepenište. Satni
mehanizam na metalnoj podlozi svog postolja smješten je zajedno
sa zvonom u popatošeni prostor između isprofilisanih vijenaca i
krovne konstrukcije. U nivou tog prostora, na zidovima sa sve četiri
strane, ostavljen je po jedan otvor zasvođen prelomljenim lukovima,
458
459
Istorijski leksikon Crne Gore, grupa autora, Podgorica 2006, 1095.
Radoman Risto Manojlović, n. d, 647-648.
154
zatvoren sitnom rešetkastom metalnom mrežom. Na vrhu krova na­
la­zi se ukrasni alem.460
O sahat-kuli u Podgorici ne postoje pouzdani podaci o gradnji.
Ustalilo se shvatanje da ju je u drugoj polovini XVII vijeka izgradio
Hadži-Hafiz-paša Osmanagić. Sahat-kula je kvadratne osnove,
izgrađena od tesanog kamena. Sat za kulu Hafiz-paša Osmanagić
naručio je iz Italije. Zvono i teg za satni mehanizam naknadno su
ugra­đeni.461
Za sahat kulu u Starom Baru zna se da ju je 1753. godine
obnovio Hadži-Jahja-aga Ibrahim Osmanov. Jahja-aga je obnovio sat
na njoj. On je, za potrebe održavanja sahat-kule, zavještao četiri kuće,
potom još dvije parcele sa maslinama, kao i 284 korijena masline u
raznim mjestma. Želja Jahja-age bila je da se svakoga dvanaestog
dana u mjesecu rođenja Muhameda okupe „naučnici i poštenjaci“ koji
bi izučili mevlud, te da se za održavanje sata na kuli daje godišnje po
10 groša.462 Sahat-kula u Ulcinju izgrađena je 1754. godine.
Kod ulaznih vrata u grad, takozvane Velike kapije na ulazu
iz varoši u grad, nalazi se sahat-kula u Herceg-Novom. Nju je, po
nalogu sultana, podigao 1667. godine Mehmed-han Mustafaga. O
podizanju ove sahat-kule postoji i pisani zapis na arapskom jeziku,
uklesan na tornju kule, sa lijeve strane ulaza.463
Od fortifikacionih zgrada u Herceg-Novom se do naših dana
sačuvala Kanli kula i Abaza-pašina kula. Sačuvana je još i tvrđava
Španjola koja je branila grad sa sjeverozapada i djelimično zidani
bedemi kojim je Herceg Novi bio opasan. Od profanih spomenika iz
osmanskog doba sačuvana je jedna česma i toranj sahat-kule.464
Turbeta su bila još jedan specifičan izraz osmanskog gra­
diteljstva. Turbe je, naime, turska riječ, a označava nadgrobnu gra­
đe­vinu, spomenik, kvadratne ili heksagonalne (šest uglova) kao i
oktogonalne (osam uglova) osnove. Obično su građena uz džamiju
zadužbinara. Podizana su punim zidovima, pokrivena nekada olo­
vnom kupolom, nekada četvorostranim krovom, otvorenog ili za­
tvorenog tipa. Česti su primjeri da su podizana i na grobljima.
Otvorena turbeta imaju 4-6 kamenih stubova spojenih zidanim
Isto, 647.
Istorijski leksikon Crne Gore..., 1095.
462
Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 14-16.
463
Hivzija Hasandedić, n. d, 84.
464
Isto, 85.
460
461
155
lukovima koji nose nizak osmostrani ili šestostrani cilindrični
dio s prozorima koji se, radi osvjetljenja, umeću na kupolama
između gornje kape, polulopte i donje konstrukcije koja nosi cijelu
konstrukciju. Turbe zatvorenog tipa po svom prostornom rješenju
slično je džamijama, mada mu osnova i oblik nije uvijek kvadrat,
već može biti osmougaon ili šestougaon.465
U vrijeme osmanlijske vladavine, u Crnoj Gori je podignuto preko
dvadeset turbeta koja su nam poznata. Sačuvana turbeta se međusobno
razlikuju pa ih je teško svrstati u neku određenu kategoriju. Najsloženiji
kompleks ima turbe u Starom Baru. Najviše turbeta je podignuto
znamenitim dobrotvorima – vakufima. To su: Hajdar-pašino turbe u
Radulićima kod Bijelog Polja, Hadži-paše Osmanagića u Podgorici
i Derviš Hasanovo u Baru. Šehidska turbeta su u Rožajama Šejh
Mehmedovo, u Podgorici Husrefbegovo i u Ulcinju Murat Dede. Najviše
turbeta je bilo u Ulcinju – jedanaest, ali su očuvana samo četiri, od kojih
su u narodu najpoznatija turbe Fani kod Male plaže u turbe Murat Dede u
dvorištu kuće Manića. U Pljevljima je bilo pet, a očuvana su dva turbeta.
Po jedno turbe sačuvano je u Baru, Podgorici, Bijelom Polju, Rožajama,
Petnjici i Gusinju.466
Sve objekte islamske arhitekture, nezavisno od mjesta
nastajanja, karakteristala je islamska ornamentika, kao i dekorativna
arapska kaligrafija i epigrafika. Glavni motiv za razvoj ove vrste
umjetnosti dekorisanja prostora je odsustvo slikarstva i skulpture.
Islamske vjerske norme izričito zabranjuju prikazivanje figura i
likova. Upravo zbog toga arapsko pismo postaje autentični simbol
islamske umjetnosti. Ovo pismo se sastoji od 28 slova koja se bilježe
u četiri varijante. Svaka varijanta zavisi od toga kakvu poziciju
zauzimaju riječi: samostalnu, inicijalnu, medijalnu ili finalnu.
Stilizovanjem ovih slova napravljeno je nekoliko vrsta dekorativnog
arapskog pisma. Ova pisma su na temelju nacrta majstora kaligrafije
ukrašavala sakralne i javne objekte, ali i rukopise, odjeću, oružje
kao i druge predmete od metala. Na južnoslovenskim prostorima su
za epigrafsku dekoraciju primjenjivane najčešće dvije vrste pisma,
neshi i talik sa oblim arapskim slovima, dok se geometrijsko kufsko
pismo rjeđe upotrebljavalo.467
Istorijski leksikon Crne Gore..., 1149.
Isto.
467
Husret Redžić, Utjecaji Turaka na materijalnu kulturu jugoslovenskih naroda, Enciklopedija Jugoslavije, knj. 8, Zagreb 1971, 403.
465
466
156
Islamski epigrafski natpisi na osnovu svog sadržaja mogu biti
religiozni, građevinski, službeni, majstorski i nadgrobni. Od suštine
sadržaja zavisi mjesto na kome će natpis stojati. Natpisi o vremenu
izgradnje građevine i njenom graditelju najčešće su postavljeni na
pročelju i kao po pravilu iznad ulaznih vrata. Natpisi koji se odnose
na obnavljanje nalaze se ili nedaleko od građevinskih natpisa ili na
onom dijelu građevine koji je adaptiran. Religiozni natpisi mogu biti
postavljeni skoro svugdje.468
Dekoracije, tj. natpisi ovog oblika su vrlo brojni posebno na
sakralnim spomenicima, ali i na spahijskim kućama-kulama koje
su u svojim različitim varijantama rasprostranjene na cijelom Ba­­
lkanskom poluostrvu. Takav je slučaj i u Crnoj Gori. Na tornju sahatkule u Herceg Novom, s lijeve strane ulaza, uklesan je natpis na
arapskom jeziku, koji u prevodu znači: „Ovu čvrstu kulu podiže po
nalogu sultana Mehmed hana Mustafaga, poslužitelj carske tvrđave
1078. (1667) godine“.469
Orijentalni natpisi sačuvali su se i na islamskim objektima u
Plavu, Gusinju i Rožajama. Vidljivi su na džamijama, kulama, po­
nekom nadgrobnom spomeniku, oružju i predmetima od metala.
Ulazni dio – soferlak, Stare džamije u Plavu je ukrašen umje­
tničkom rezbarijom. Na njemu je izrezbaren natpis u drvetu i nalazi
se iznad ulaza u mesdžid, tj. molitveni dio džamije. Na turskom je
jeziku i u prevodu glasi: „Datum 1286. godine (1869./70.), učiniše
slavnim ovu džamiju”.
Datum koji je predočen i brojčano i slovno predstavlja hi­
džretsku 1286. godinu i, po svoj prilici, datum je posljednje obnove
džamije kao što se vidi iz natpisa. U ovoj džamiji se nalazi i jedan
ramazanski top, koji je oglašavao početak i kraj ramazanskog posta
takođe sa natpisom. No, natpis na njemu danas nije čitljiv, osim samog
datuma. Riječ je o 1327. hidžretskoj godini, dakle 1909. hrišćanskoj.
Top je najvjerovatnije pripadao džamiji Sultaniji koja je podignuta
iste godine u Plavu, pa pošto je ova džamija kratko vrijeme služila
kao vjerski objekat, svega tri godine, top je vjerovatno prebačen u
Staru džamiju. Tu se i danas nalazi kao muzejski eksponat.470
Nedim Smailagić, Leksikon islama, Epigrafika, Sarajevo 1990, 174.
Hivzija Hasandedić, n. d, , 84.
470
Mirjana Marinković i Jovana Šaljić-Ratković, Islamska epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, Prijepolje 2007,
250-251.
468
469
157
Iznad samog ulaza u Redžepagića džamiju u drveni nadvratnik
je urezan datum koji predstavlja 1288. hidžretsku, dakle 1871-1872.
hrišćansku godinu. Ovaj datum, smatraju pojedini istoričari, ne bi
trebalo odbaciti kao završetak radova na ovoj džamiji.471
Šabovića-Ferovića džamiju krasi tekst u kamenoj ploči iznad
samog ulaza. Tekst je na arapskom jeziku a u prevodu izgleda
ovako:472
„Ovaj božji ulaz
Prečisto djelo, o Bože, neka je uspješno
Vlasnik ovog časnog mesdžida Šejh
Hasan-aga, Mehmed, Omer, Emin i
Aguš, sinovi Hadži Jakup-age
koji je umro 1898/99
1900/1901
Majstor Hasan-aga iz Debra“
To nije jedini tekst iznad samog ulaza u ovu džamiju. Naime,
u polukrugu stoji dova-molitva ulaska u džamiju na arapskom jeziku
koja u prevodu znači: „Gospodaru otvori nam vrata tvoje milosti i
olakšaj nam blagodeti iz riznica tvojih“.
Plav i Gusinje su prepoznatljivi po velikom broju kula koje
su građene krajem XIX i početkom XX vijeka. Ove kule su imale
prvenstveno stambeni karakter, a služile su i kao musafirhane,
odnosno kuće za prijem gostiju i putnika namjernika. Gosti su u
ovom kraju uvijek rado dočekivani i za njih je u svakoj od ovih
kuća postojala i posebna musafirska-gostinska soba, za iznenadnog
posjetioca. Primiti gosta bila je velika čast pa se često govorilo:
„Nije dobro za kuću ako obrok ne podijeliš sa musafirom“. Svakako
da su kuće ovog tipa poput Bećiragića kule gradili isključivo bogati
feudalci. Oni su imali sredstava da njihove kule često budu ukrašavane
kaligrafskim natpisima, dekorativnom epigrafikom sa geometrijskim
figurama, slikama raznih predmeta. Zidali su ih majstori iz Debra, a
kamen za njihovu izgradnju donosio se sa planine Visitor volovskim
zapregama preko zaleđenog Plavskog jezera. Na ulazu u Bećiragića
kulu nalaze se u kamenu isklesani geometrijski oblici koji su čest
motiv u islamskoj umjetnosti kao i dvije sablje, makaze i pištolj.
Ova kula sadrži najljepši i najduži kaligrafski natpis na osmanskom
471
472
Isto, 251.
Isto, 252.
158
turskom jeziku u polukrugu iznad ulaznih vrata. Evo tog natpisa na
našem jeziku:473
„Vlasnik Šakir-efendija, majstor Abdulah, sin Hadži Huršidbega
Neka hiljadu ljeta živi sultan Abdulhamid
Neka Bog pomogne ovom mjestu da savlada teškoću.
Zahvaljujući sreći Božjoj neka je sa srećom završena ova kuća
Dok je Božje potpore“
U mjesecu muharemu 1317/maj-jun 1899”
Znamenito bratstvo Redžepagića posjeduje i nekoliko kula u
istoimenoj mahali u Plavu. Čuvena je, naravno, kula Redžepagića
kao najstarija kula u ovom kraju. Ona je stavljena pod zaštitu
zakona i pretvorena je u muzej. Ta kula, međutim, ne sadrži nikakav
epigrafski natpis koji bi nam pružio neke podatke vezane za njenu
istoriju i precizan datum izgradnje. No, na kuli Rama Redžepagića,
u pomenutoj mahali, nalazi se vrlo dobar natpis na kamenoj ploči
uzidanoj iznad samog ulaza u objekat. Natpis je na osmanskoturskom jeziku i svjedoči nam o obnoviteljima ove kule krajem XIX
vijeka:474
„Neka su blagosloveni vlasnici ove kuće begovi Redžepagić
Ahmed Agazade
Jusuf i Halid i Adam, Ejupov sin koji obnoviše kulu godine
1894/95.
Rad majstora Hasan-age iz Debra“
U centru sela Bogajiće kod Plava nalazi se napuštena kula. To
je jednospratni objekat kvadratne osnove. Iznad ulaza stoji natpis na
osmansko-turskom jeziku koji nam govori o vlasniku kule i godini
njene izgradnje.475
Kula Rašića se nalazi u istoimenoj mahali u Gusinju. Danas
je napuštena. Ali, na uobičajenom mjestu, iznad samog ulaza, stoji
dobro očuvan natpis na osmanskom turskom jeziku. Ovaj natpis,
uz rimovanu molitvu, pruža nam podatke o vlasniku kule i njenom
graditelju:476
Isto, 256-257.
Isto, 258.
475
Isto, 259.
476
Isto, 260.
473
474
159
„O, Bože, sa srećom učini ovo mjesto počastvovanim
Ko dolazi, sa srećom došao
Ko odlazi, s mirom pošao
Vlasnik Mustafa, Ramazanov sin
Abdulah iz Debra, jun 1904“
Epigrafske natpise uočavamo i na kuli Mulamekića i kuli Ba­
lića u Gusinju. Zanimljivo je da se na kuli Mulamekića natpis nalazi
na začelju kule, a ne, kako je to uobičajeno, iznad ulaza.
Natpise susrećemo i na nadgrobnim spomenicima. Takav je
spomenik Husejin-bega Redžepagića na muslimanskom groblju u
Plavu. On je tipičnog izgleda za muslimanski spomenik osmanskog
perioda sa uklesanom molitvom na arapskom jeziku. I na metalnim
predmetima stoje epigrafski natpisi. Takav je kratki nož smješten
u muzeju u Rožajama, na kojem je na arapskom jeziku zapisano:
„Pravda je osnov imetka“.477 Epigrafski natpisi iz Plava, Gusinja i
Rožaja značajno su materijalno svjedočanstvo i predstavljaju dio
nasljeđa islamske kulturne baštine Crne Gore.
I na Hadži Ismailovoj džamiji u Nikšiću upadljiv je kaligrafski
natpis na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata. Napisan je arapskoturskim pismom, a govori o vremenu gradnje i osnivaču džamije.
Slova su čitka, poređana u dva reda, a na ploči je napisan sljedeći
tekst:478
„U ime Boga, opšteg dobročinitelja Milostivog,
ovu zgradu počeo je praviti do Sudnjeg dana
da bude u njenoj svjetlosti
i Božjom pomoći bi dovršena,
u kojoj će radi duše mrtvoga do njenog opstanka rahmet uživati
onaj koji je podigao ovu zadužbinu, a to je Hadži Smail
1219/1807.
Neka Bog bude zadovoljan ovim njegovim radom, na Sudnjem
danu,
Neka mu duši valjadne
I neka je sačuva od paklene vatre“.
Isto, 260-262.
Petar Šobajić, Nikšić..., 80-81. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić,
Kulturne prilike i kulturni stvaraoci Nikšića iz osmanskgo perioda, Alma­
nah, br. 25-26, Podgorica 2004, 113.
477
478
160
Obrazovanje Muslimana
U Osmanskom carstvu su postojala četiri tipa obrazovanja.
Vladajuća elita se edukovala u Endurnu, obrazovnoj ustanovi
na dvoru, birokrate su se školovale u kancelarijama, po principu
uči­telj-učenik, a u derviškim tekijama su se obrazovale sufije.
Muslimani su dobijali obrazovanje i u džamijama, mektebima, dvo­
rovima, knjižarama, u prebivalištima učenjaka. Ipak medresa je
simbolizovala tradicionalnu školu tog vremena. Već 1331. godine
u Izniku (Nikeji) osnovana je prva medresa. Otvaranje ove medrese
pomogao je Orhan Gazi, mada su Osmanlije ove škole otvarali uz
pomoć države sistemom vakufa. Značajan podstrek u tom pogledu je
bila gradnja i formiranje medrese Sahn-i-Seman između 1463-1471.
u doba sultana Fatiha, te podizanje medrese Sulejmanije (15501557) za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ove obrazovne
ustanove bile su paradigma islamskog školskog sistema blagodareći
svojim nastavnim programima i impozantnom bibliotečkom fondu.
Ključna ličnost medrese bio je muderis (onaj koji drži predavanje)
koji je vodio obrazovni proces i bio odgovoran za njegovo uspješno
sprovođenje. Dostojanstvo da bude prvi muderis kod Osmanlija
pripalo je Davudu-i-Kajseriju.479
Obrazovanje je u islamu otpočinjalo ulaskom u džamiju. Tu
su organizovana predavanja ili kružooci na kojima su pretresana
pojedina pitanja ili razmatrani propisi Kurana. Uopšte rečeno, jezik
Kurana je arapski jezik i istodobno prvi i osnovni medij islamske
civilizacije. Bilježenje Božje Objave dopustilo je arapskom pismu
uživanje posebnog ugleda, pa je hatat (kaligraf) stekao uzvišeni
umjetnički zadatak. Pisana riječ u društvu duboko naklonjenom
orijentalno-islamskoj civilizaciji imala je veoma često simbolični
značaj, pošto su kuranske poruke imale glavno mjesto i važnost u
vjerskom i svakidašnjem životu. Pisana riječ je, ujedno, značila i
znak pripadanja islamskom svijetu i svojevrsno svjedočanstvo
neokrnjenog kulturnog jedinstva.480
Historija Osmanske civilizacije, Sarajevo 2004, 315-319.
Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima u arhi­­
vskim i muzejskim fondovima Crne Gore – porijeklo prisustva, uloga i
značaj orijentalno-islamske pismenosti u sveukupnom kulturnom životu
crno­gorskog društva (rukopis).
479
480
161
Osmansko carstvo je osvajanjem novih teritorija postalo
zamajac i zaloga razvoja orijentalno-islamske kulture i civilizacije.
Bitna karika u tom lancu pripala je obrazovanju. Osnovno obra­
zovanje sticalo se u mektebima. U njima se učilo arapsko pismo iz
početnica – „sufara“ ili „elif-basufara“. Ove škole poznate su i pod
imenom sibjan mektebi (škole za djecu) i mektebi ibtidaija. Sibjan
mekteb je islamska osnovna škola koja nema utvrđenog nastavnog
plana i propisanog broja nedjeljnih sati. Ova škola se obično otvarala
u selima, gdje ne postoje uslovi za rad mekteb-ibtidaije. Mektebibtidaija je trogodišnja islamska škola koja ima propisan nastavni
plan i određen broj nastavnih sati nedjeljno. Ruždije su škole u
kojima se sticalo srednje obrazovanje poslije osnovnog. Ta vrsta
obrazovanja bila je neophodna za pohađanje visoke škole. Od 1869.
godine ruždije su pripojene školama zvanim idadije i postale su
srednja škola koja se izučavala nakon osnovne.481
Na prostoru Crne Gore evidentirano je postojanje mekteba
u Podgorici, Pljevljima, Bijelom Polju, Baru, Kolašinu, Herceg
Novom, ali je sasvim sigurno da su takve škole funkcionisale u svim
mjestima s muslimanskim stanovništvom. Prema defteru iz 1582.
godine u Pljevljima je radila islamska osnovna škola, a u Kolašinu
se pominje mekteb u jednom turskom dokumentu iz 1736. godine.
Evlija Čelebi u Pljevljima pominje čak tri mekteba.482 Taj broj se
u narednom periodu stalno uvećavao. Do kraja osmanske vlasti u
Pljevljima 1912. godine, u ovom gradu je bilo 14 mekteba, od čega
12 sibijan mekteba. Još više ih je bilo na seoskom području Pljevalja,
gdje se nalazilo 19 mekteba.483
Postoji pretpostavka da je u Podgorici od XVI vijeka bilo
više mekteba, budući da je u to vrijeme ona predstavljala značajnu
muslimansku naseobinu. Krajem XIX vijeka u Podgorici se nalaze
mekteb, medresa, ibtidaija i ruždija koji su pripadali vakufu Gla­
vatovića džamije. Vakufi Golubovačke, Spuške i Žabljačke dža­
mije imali su zgradu mekteba u Spužu. I vakuf Stare džamije u
Tuzima imao je mekteb, dok je vakuf Nove džamije u ovom mjestu
posjedovao zgradu ibtidaije. U Baru se nalazio mekteb na lokaciji
Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo
1989, 455, 463, 519.
482
Evlija Čelebi, Putopis..., 394.
483
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 179.
481
162
današnje pijace, a radio je i mekteb Bajrovića i podgradski mekteb.
U Herceg Novom je postojalo četiri, a po nekima sedam mekteba, te
Ramovića tekija. Kao i u drugim mjestima, i u Ulcinju se održavala
vjeronauka u mektebima.484
U Nikšiću se pominju tri mekteba, a u Crkvicama (Piva) je u
XVIII vijeku postojala i tekija. Na području Rožaja radilo je nekoliko
mekteba, a u varoši Kurtagića i Kučanski mekteb. U Bijelom Polju
je evidentirano čak 15 mekteba i jedna ruždija. Beranski kraj je u
periodu 1873-1877. raspolagao s jednim mektebom. Ovaj period
odlikuje veliki rast broja mekteba u bjelopoljskom kraju, gdje je
postojalo čak 26-27 muslimanskih škola. Interesantno je da je 1900.
godine u Bijelom Polju postojao i jedan mekteb za žensku djecu, dok
je u Beranama uoči balkanskih ratova započeta gradnja tzv. „ženske
muhamedanske škole“. Na području Petnjice, u beranskom srezu,
bilo je nekoliko mekteba. Za Plav i Gusinje spominju se vakufi
plavske i gusinjske medrese.485 Očigledno je da je sibijan mekteba
bilo najviše u Crnoj Gori i ove škole su bile neizostavni pratilac
muslimanskih naselja.
Mektebi su podizani uz džamije, kao sastavni dio kompleksa
medrese ili kao zasebni objekti u mahalama. Bilo je i područja u
kojima nije bilo mekteba, poput nekih manjih sela, i tada bi mlađe
naraštaje podučavali osnovnoj pismenosti „sejjar hodže“, odnosno
putujući imami. Prema školskom zakonu iz 1869. godine osnovna
škola je bila obavezna „za mušku djecu od 7 do 11, a za žensku od
6 do 10 godina. Do tada nije postojao propis o uzrastu za koji bi
bilo obavezno učenje ovih škola. Funkcionisali su muški, ženski i
mješoviti mektebi. Ženska djeca su u mješovitim mektebima sjedjela
odvojeno od muške. Nije postojala podjela na razrede i svi učenici
su bili u jednoj učionici. Takođe, nije bilo ni upisnica niti dnevnika.
Izučavanje gradiva je bilo upodobljeno pojedinačnom interesovanju
i ispoljenim sklonostima učenika.486
Usvajanje islamskih dužnosti i obreda preko udžbenika pisa­
nih na arapskom i turskom jeziku nerijetko je bilo neprilagođeno
i praćeno problemima u razumijevanju. U Bosanskom ejaletu koji
je obuhvatao prostor sjeverne Crne Gore (Kolašin, Bijelo Polje,
Isto, 179-180. Šerbo Rastoder, O vakufima u Crnoj Gori..., 10-24.
Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog..., 35.
486
Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana u Bosni i Hercegovini
1800-1878, Beograd 1965, 36.
484
485
163
Berane, Pljevlja, Plav, Gusinje i Rožaje) mektebi nijesu bili jedine
ustanove za osnovno obrazovanje. Pominju se, naime, i mualimhane
koje su odvajane od mekteba kao posebna institucija za odgajanje
siromašnije djece. To je impliciralo postojanje internata gdje je
učenicima obezbjeđivana hrana, stan i odjeća, ali i viši stepen
obrazovanja. Mualimhane su predstavljale neku vrstu nižih srednjih
škola. Primanja mualima u ovim školama bila su skoro istovjetna
kao i u mektebima i zavisila su od vakufskih sredstava.487
Nepovoljni su bili uslovi za normalno odvijanje nastave
u mektebima. Radilo se u jednostavnim prizemnim ili spratnim
građevinama sa najčešće jednom prostorijom, dužine 6-7 m i široke
3-4 m. Veći i imućniji mektebi imali su trijem i sobu za učitelja.
Građeni su od kamena ili nekog drugog slabijeg materijala. Prozori su
bili mali. Učenici su sjedjeli na podu. Ispred su se nalazile „peštahte“
(drvene klupe) na koje su se odlagale knjige. U uglu na sećiji bilo
je učiteljevo mjesto s nekoliko šipki za kažnjavanje neposlušnih.
Posebnu vrstu kazne predstavljala su batinanja po tabanima za koje
su služile drvene šipke – falake.488
Na teritoriji sjeverne Crne Gore u 1867. godini bila su 22
mekteba sa 1.025 učenika, tj. 46,6 učenika po jednom mektebu
prosječno. Ovaj broj je 1877. godine povećan na 35 mekteba i 1.435
učenika, što je u desetogodišnjem periodu značilo povećanje za
38,7%. Najveći broj polaznika u ovim mektebima bio je u Gusinju
(421) i Pljevljima (199). Ženska djeca bila su obavezna da pohađaju
mektebe, ali je njihov odziv bio relativno mali. Činio je svega 28%
od ukupnog broja učenika.489
Poslije sticanja elementarnih znanja u mektebu, koji je bio
uvertira za nastavak školovanja, učenik je mogao pohađati me­
dresu. Medresa je imala tri stepena: početni, srednji i viši. Ova tri
stepena medrese bila su ekvivalentna osnovnoj, srednjoj i višoj
školi. Generalno gledano, osnovno vjersko obrazovanje sticalo se
u mektebima, dok su medrese predstavljale srednji i viši stepen
ovog obrazovanja. U viševjekovnom prisustvu islama u Crnoj Go­
ri postojalo je više medresa. One su oličavale stjecišta znanja i
Dragana Kujović, Tragovima orijentalno-islamskog..., 35.
Hajrudin Ćurić, n. d, 123-124.
489
Hajrudin Ćurić, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do
1918. godine, Sarajevo 1983, 174.
487
488
164
edukacije, a iz njih je izlazio brojni kadar vjerskih službenika, ču­
venih alima i muderisa.
Pored dominantnih vjerskih predmeta, u medresama Osman­
skog carstva se od XVI vijeka proučavaju i svjetovne nauke. Nastava
se odvijala po grupama (halkama). Nastavni predmeti imenovani su
prema osnovnom užbeniku. Poduka iz određenog gradiva trajala je u
zavisnosti od procjene nastavnika i sposobnosti učenika. Ponajviše se
učila arapska gramatika, vjeronauka i logika. Poslije apsorbovanog
gradiva u trajanju od 4 do 8 godina, učenik je od nastavnika dobijao
diplomu (idžazet ili idžazetnama). Ova mu je diploma omogućavala
obavljanje vjerske službe kao imama ili muderisa.490
Muderis je bio zadužen za uspješno odvijanje nastave u
medresi. Pored glavnog muderisa, negdje je radio i pomoćni. Nastava
u medresama je počinjala nakon prve jutarnje molitve. Školska
godina je uglavnom trajala od jeseni do ljeta. Udžbenici su pisani
na arapskom, turskom i persijskom jeziku. To je bilo dodatno breme
za učenike, jer su pored gramatike arapskog jezika bili upućivani
i u gramatička pravila ostala dva jezika. Nastava je održavana u
predavaonicama (derehanama). Pored derehane, u medresama su
bile i sobe za učenike i biblioteka.491
Od vrste i stupnja medrese zavisio je plan i program kao
i vrsta udžbenika koji su se u njima upotrebljavali. U medresama
su predavane tradicionalne i racionalne nauke. U tradicionalne
nauke ulaze: Komentar Kurana (Tefeir), Islamska tradicija (Hadis),
šerijatsko pravo (fikh i usuli-fikh), dogmatika (akaid). Racionalnim
naukama su pripadali: islamska skolastička teologija (kelam), sti­
listika i retorika (belagat), logika (mantik), astronomija i arapski
jezik, da bi se docnije plan i program proširivao i usklađivao sa
po­trebama vremena i zahtjevima u pojedinim oblastima. Mimo na­
ve­­denih, izučavali su se i ovi predmeti: račun, crtanje, osnovi ge­o­
metrije, opšta i turska istorija, zemljopis, gimnastika i jezik kojim se
govorilo u sredini u kojoj se medresa nalazila.492
Postojalo je više medresa u Crnoj Gori. U Pljevljima i Herceg
Novom su bile po dvije, dok su Podgorica, Bar, Ulcinj i Bijelo
Polje imali po jednu medresu. Niže medrese nalazile su se u Plavu,
Rožajama i Kazancima (Piva).
Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana..., 123.
Isto.
492
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 180.
490
491
165
Evlija Čelebi je sredinom XVII stoljeća, pored ostalog, zate­
kao i dvije medrese u Pljevljima. O njima postoji samo uopšteno
kazivanje. Jedna medresa se pominje pod imenom Hadži Huseinova,
ali osim njenog imena drugih saznanja o ovoj školi nemamo.493
Vjerovatno je u to vrijeme postojala i Hadži Ibrahimova medresa
za koju se 1704. godine određuje muderisluk. Po svoj prilici, Hadži
Huseinova medresa je podignuta u zadnjim decenijama XVI vijeka.
Tada je iz sredstava osnivača kasabe (grada) Pljevalja izgrađeno
više sakralnih i profanih objekata. Među ostalim objektima je naj­
vjerovatnije i zgrada medrese koja po Husein-paši i nosi ime. Tada
je i otpočeo njen rad.
Za razliku od Husein-pašine medrese, o drugoj Osman-pašinoj
se može kazati da nam je nepoznata ličnost njenog osnivanja (vakifa)
po kome se i jedna pljevaljska četvrt (mahala) zvala. Ne raspolažemo
vakufnamom ili nekim drugim dokumentom koji bi posvjedočio o
vremenu podizanja ove vjerske škole. Na osnovu izvorne osmanske
građe koja govori o njenom nastavnom kadru, pretpostavlja se da
je aktivnost ove srednjoškolske ustanove otpočela početkom XVII
vijeka. Zgrada medrese građena je po uzoru na medresu Mehmedpaše
Sokolovića u Carigradu. Imala je tri kraka – središnji, lijevi i desni,
koji su formirali slovo „V“. Ulaz i dućani su bili u središnjem dijelu.
Na spratu su bile derehana i tri prostorije. Krakovi s lijeve i desne
strane imali su po jedanaest soba za učenike. Ulaz u medresu nalazio
se naspram džamije u dvorištu. Prema zapisu iz 1869. godine, medresa
je na donjem spratu imala 14, a na gornjem četiri sobe i biblioteku.
Obnovljena je od dobrovoljnih priloga žitelja Pljevalja. Plata za
nastavno osoblje ove medrese davana je iz sredstava bosanske džizije.
Medresa je radila sve do početka XX vijeka.494
Više adaptacija je učinilo da je zgrada medrese bila izu­ze­
tno lijepa i da odgovara namjeni. Posjedovala je 11 odjeljenja, spa­
vaonicu, dvije veće učionice, menzu, kuhinju, perionicu, bolnicu,
sobu za obavljanje namaza i stan za vaspitača. Zgrada medrese je
srušena 1969. godine.495
Medresu u Pljevljima završio je veliki broj kasnije poznatih
ima­ma, alima, muderisa. Među njima se posebno ističu: Rašid A.
Evlija Čelebi, Putopis..., 394.
Enes Pelidija, Pljevlja u XVIII stoljeću..., 171.
495
Isto. Dragana Kujović, Trgovina orijentalno-islamskog..., 39.
493
494
166
Halilović, imam u Mijakovićima, Smail Đurđević, imam u Đu­
rđevića Tari, hafiz Hakija Mulović, imam hadži Hasan džamije u
Pljevljima, Derviš Hadžalić, imam mualim u Raščićima, Hadži
Ibrahim Mulović, završio je medresu u Pljevljima, zatim tri godine
Kiraet-seba u Medini, kasnije imam u Pljevljima, Mehmed Coković,
završio je ruždiju, ibtiadiju, darul-mualim i medresu u Pljevljima,
Bećir Mulović, završio medresu u Pljevljima i dvije godine više
medrese u Carigradu, imam u Pljevljima, Ibrahim Šljivo, vjeroučitelj
u Bukovici, Uzeir Čengić, službovao je u džematu Odžak.496
Na granici Crne Gore i Hercegovine, u selu Kazanci, opština
Nikšić, Osman-paša je izgradio medresu. Kazanci su, inače, bili
važno naselje orijentalno-islamskog tipa. Taj uzlet dogodio se u
XVII vijeku, kada je Osman-paša, rodom iz Kazanaca, od porodice
Papovića ili Tepavčevića, izgradio ovdje svoje dvore i zadužbine
među kojima su bili: džamija, mekteb, medresa i šadrvan. Ovi
objekti nijesu bili dugo u funkciji. Kazance je 1684-1685. napao
harambaša Bajo Pivljanin, koji je sve izgradjeno porušio. Poslije
toga Muslimani su se iselili iz tog kraja, a temelji objekata kao i
munara džamije ostali su sve do danas.497
Od 1840. godine u Crnoj Gori je postojalo osam ruždija.
Ruždije su bile u rangu niže gimnazije. Koncipirane su na pro­
gramu evropskih zemalja, prevashodno Francuske. Nalazile su se
u Pljevljima, Podgorici, Nikšiću, Baru, Bijelom Polju, Kolašinu,
Gusinju. Ove ruždije je pohađalo više učenika nego vijek kasnije,
što je bila posljedica izmijenjenih društvenih i političkih okolnosti.
Uočljivo je da su otvarane u sjedištima svih ondašnjih kaza (srezova),
odnosno u mjestima u kojima je živjelo više od 500 muslimanskih
domaćinstava.498
Ruždija ili niža gimnazija u Pljevljima počela je da radi kra­
jem 1866, odnosno početkom 1867. godine. Prvi učitelj bio je Salih
efendija, koji se spominje i na ispitu krajem 1869. godine. Ruždija
se nalazila kod današnje Gimnazije i imala je prizemlje i sprat.
Prizemlje je bilo zidano, a sprat sačinjen od mekanog materijala.
U ruždiji su bile četiri učionice (2+2), prostorija za vjerske obrede
(klanjanje), kancelarija, mala prostorija za poslužitelja i ostava za
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 182.
Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 127-128.
498
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 111-112.
496
497
167
obuću. Škola je posjedovala veliko dvorište. Zahvatalo je cio prostor
koji danas obuhvata Gimnazija i njeno dvorište. U jednom dijelu bilo
je igralište (bez sprava), a drugi dio zauzimao je travnjak i voćnjak.
Čitav prostor bio je ograđen. Iza dugačkih klupa sjedjelo je 5-6
uče­­nika. Veoma je interesantno da je ruždiju pohađao i jedan broj
djece pravoslavne vjeroispovijesti, koja nijesu morala prisustvovati
časovima vjeronauke. I pored toga, veliki broj djece pravoslavne vje­
re, naročito u vremenu kada je ovaj predmet predavao hadži Ajnija
Barjaktarević, često je prisustvovao časovima vjeronauke, jer su im
njegova predavanja bila zanimljiva.499
Pljevaljska ruždija nudila je svojim učenicima prilično
obrazovanje. Jednim od predmeta bilo je planirano i učenje trgovačke
i administrativne korespondencije. Učenici ruždije učili su arapski,
turski, persijski, njemački i francuski jezik. Predavač u početnom
četvrtom razredu bio je Hilmija ef. Pašefendić, u trećem Ćamil ef.
Kurbegović, u drugom Ajnija ef. Barjaktarević. Nastava se izvodila
na turskom, s izuzetkom nastave vjeronauke koja je bila na maternjem
jeziku. Pljevaljska ruždija je prestala da radi 1909. godine.500
Iste godine u Pljevljima je osnovana viša gimnazija, zvana
idadija. U sklopu škole bio je internat za smještaj učenika sa sela. To
nije bila i jedina škola osnovana u Pljevljima 1909. godine. Osnovane
su tada radnička škola „mašrutijet” i škola za obučavanje „ženske
djece raznim ženskim poslovima“. Obje škole su bile četvorogodišnje
i finansirala ih je država. Kurs radničke škole za učenice bio je
formiran paralelno sa osnivanjem Pljevaljske gimnazije 1901-1902.
godine. Treći razred Pljevaljske gimnazije je radio prema programu i
planu za gimnazije u Turskoj. Izučavao se srpski i francuski jezik, ali
i turski jezik koji je bio zastupljen sa četiri časa nedjeljno. Nastavnik
turskog jezika je bio Sejf ef. Šehović.501
Ruždija u Bijelom Polju je osnovana 1871. godine, a u Be­
ranama, 1890. godine. Zgrada bjelopoljske ruždije nalazila se uz
Haznodardžamiju, da bi 1905. godine dobila zgradu koja je bila
namijenjena za školsku svrhu. Nastava je trajala šest sati dnevno.
Izvodila su je četiri učitelja, među kojima se pominju Musa ef. i
Jusuf ef.502
Dragana Kujović, Trgovima orijentalno-islamskog..., 40.
Isto, 40-41.
501
Isto, 41.
502
Isto.
499
500
168
Islamskih školskih ustanova bilo je dakako i u južnim dje­
lovima Crne Gore. Prva i jedina koja je postojala u Ulcinju datira iz
prve polovine XIX vijeka. O funkcionisanju ove medrese svjedoče
i pismeni podaci koji daju Osman Muderizi u svom djelu „Rječnik
albansko-turski“ i hafiz Ali Riza Ulćinaku u radu objavljenom 1961.
godine. Ulcinjska medresa je bila smještena u jednoj zgradi gdje se
nalazila nekadašnja sala bioskopa. Tu medresu završili su nekoliko
Ulcinjana, među kojima i hafiz Ali Riza Ulćinaku. Predavači, tj.
mualimi bili su značajni ulcinjski muderisi, sa visokim kulturnim i
vjerskim obrazovanjem.503
Odvijanje nastavnog procesa u islamskim školama u Crnoj
Gori temeljilo se i na dobrim udžbenicima. Sasvim logično, jer je
udžbenik moćni kulturni produkt koji predstavlja poseban medij za
cjelokupni intelektualni razvoj djeteta, i oblikovanje identiteta i razvoj
sistema vrijednosti. Glavni zadatak učitelja u mektebima bilo je da
učenici pravilno nauče da čitaju Kuran, steknu elementarna znanja
iz obredoslovlja, dogmatike i moralnih propisa i iz toga je proistekla
obavezna literatura. Otuda je najzastupljenija literatura bila Kuran
kao osnovni vjerski tekst, Tevdžid, udžbenik na turskom jeziku,
koji je trebalo da uputi u pravilno čitanje Kurana, Hadis, Ilmihal,
udžbenik iz dogmatike i obredoslovlja. Arapsko pismo se učilo iz
početnica koje su veoma često učile arabičkim znakovima, kako bi
maternji jezik dobio priliku pisane komunikacije pismom islamskog
orijenta. Arapska slova su se učila uz obaveznu komparaciju sa
oblikom kojem su bila slična, na primjer: „Elif je pružen kao štap. Be
je kao tekne i nokta do mene. Te je kao tekne i dvije nokte do hodže.
Se je kao tekne i tri nokte do hodže. Džii je kao srp i ima noktu u
trbuhu. Ha je kao srp. Hi je kao srp i ima noktu do hodže...“504
Veliku teškoću u nastavi predstavljali su neadekvatni udžbe­
nici. Ovi udžbenici spadali su u literaturu pisanu jezikom koji nije bio
prilagođen uzrastu i vremenu. Teško je bilo očekivati od učenika da
usvoje zadato gradivo, pošto nijesu bili izvorni govornici arapskog
ili turskog jezika. Otuda je nastavni proces, veoma često, proticao u
ubjeđenju đaka da su pojedini školski predmeti nešto nerazumljivo i
nedokučivo, što samo hodže znaju, a ostali su primorani da postanu
ravnodušni. Učitelj je stoga bio manje-više prepušten samom sebi
503
504
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 179-180.
Hajrudin Ćurić, Školske prilike Muslimana..., 68.
169
i svoj rad je morao da prilagodi zatečenom stanju. Pažnja učitelja
je bila usredsređena da djecu nauči osnovnoj pismenosti, čitanju
Kurana i da im pruži osnovne obredoslovne i moralne upute. Poznato
je da u mektebima nije bilo podjele na razrede, nije bilo upisnica, niti
dnevnika. Takođe, nedostajao je precizno napisani program, pa su
ove škole osnivane prvenstveno s namjerom „da je najveća pažnja
posvećena savladavanju pravilnog čitanja Kurana. To pravilno
čitanje traži i poznavanje pravila ‘taghida’, učenja Kurana naglas, a
podrazumijeva i odgoj djeteta u svijetlu islamskog učenja“.505 Učitelj
je u ovim školama trebalo da bude: „blag i oštrouman, vedar i veseo,
dosljedan i pravičan, mora da postupa prema učenicima kao roditelj
prema svojoj djeci. On ima obavezu da podučava i da vaspitava, i na
taj način neposredno utiče na ponašanje mlade ličnosti“.506
Dio navedenih udžbenika biće korišten i kasnije na višim
nivoima obrazovanja, u medresama. Nastava se u ovim školama
izvodila na turskom jeziku, ali je posebna pažnja pridavana gra­
matici arapskog jezika. Uglavnom su se, prema istraživanjima
Dragane Kujović, koristili udžbenici koji se odnose na pravilno
čitanje Kurana, obredoslovna literatura, kao i udžbenici koji se
bave šerijatskim pravom, literatura koja obrađuje različite segmente
gramatike arapskog jezika, djela iz oblasti arapske stilistike, djelo na
persijskom jeziku koje sadrži priče s moralnim uputama, djelimično
u stihovima, Birgivijine moralne upute, udžbenik arapske metrike,
rječnička literatura. U srednjim školama su izučavani: gramatika
arapskog jezika, sintaksa, etimologija ili derivacija, etimologija
rije­či, geometrija, račun, matematika, disputacija, logika. Sljedeći
pre­dmeti proučavani su u dopunskim školama: logika, retorika,
islamsko pravo, apologetika.507
Upotrebljavani udžbenici u prosvjetnim ustanovama isla­
m­skog školstva mogu nam poslužiti i kao najpouzdaniji poka­za­
telj u određivanju nivoa škole. Nesporno je da su predmeti izu­
čavani određenim redom, poštujući osnovno didaktičko pravilo,
od jednostavnijeg ka složenijem. Treba podvući da su škole u
osmanskoj državi stepenovane i na bazi ličnih primanja profesora,
Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis).
Omer Nakičević, Arapsko-islamske znanosti i glavne škole od XV
do XVIII vijeka, Sarajevo 1999, 85, navedeno prema: Dragana Kujović,
Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis)
507
Dragana Kujović, Udžbenici na orijentalnim jezicima... (rukopis)
505
506
170
počevši od medrese od 20 akči dnevno, pa nadalje. Na toj podlozi
škole su svrstavane u: 1. dvije harik medrese; 2. dvije dahil medrese;
3. Musila-i sahn ili Tetsime (medresu) i 4. Sahn-i seman.508
Jedna od glavnih školskih aktivnosti u ovim prosvjetnim
ustanovama sastojala se u prepisivanju djela islamske tradicije. Stoga
su mnoga od ovih djela ostala da svjedoče o drugačijoj pismenosti
koja je njegovana na našim prostorima. Na ove rukopisne knjige
nailazimo u Arhivu Odbora Islamske zajednice u Baru, Arhivskom
odjeljenju u Beranama, Arhivu Odbora Islamske zajednice u Bijelom
Polju, Zavičajnom muzeju u Pljevljima i Arhivskom fondu Huseinpašine džamije u Pljevljima. Ova djelatnost, ponekad i bez istinskog
razumijevanja komplikovanih filozofskih i jezičkih rasprava, bila je
determinisana nedostatkom odgovarajućih i metodički razrađenih
jezičkih udžbenika. Bila je u funkciji pedagoškog snalaženja i
upućivanja na pomno čuvanje osobenog kulturnog i socijalnog
modela.509
U medresama u Osmanskom carstvu izučavani su, pored Kurana
i Hadisa, kalai, jezičke discipline, logika, aritmetika, geometrija,
astronomija, teorija tonova, teorija nebeskih, ljudskih, i životinjskih,
biljnih i mineralnih tijela u mirovanju i kretanju, medicina, metrika
i prozodija i agrikultura. Udžbenici iz ovih predmeta, mada pisani
brižljivo i namjenski, zastarijevali su. Izvjesna inoviranja u tom
pogledu doživio je nastavni proces u drugoj polovini XIX stoljeća
u ruždijama. Ruždije su bile dostupne svim vjeroispovijestima u
Turskoj i u njima se učila vjeronauka, arapski, turski i perskijski jezik,
istorija Osmanskog carstva, geografija, ra­čun, geometrija, na­uka o
moralu, pismeni radovi, pravopis i kra­sno­pis. Iz jednog uopštenog
pregleda saznajemo da su se učenici koji su pohađali medrese u
vrijeme sultana Abdul Hamida II bili podijeljeni na tri kategorije: 1)
zapušteni, od kojih većina ništa ne zna; 2) koji znaju nešto arapski i
nešto o vjeri. Među ovim imade ih vrlo pobožnih i vrijednih – oni su
vrlo kratka pogleda. Znanje im se sastoji iz tri-četiri knjige što su ih u
medresi učili; 3) sposobni i vrijedni kojih je malo.510
Uprkos mnogim teškoćama koje su pratile rad islamskih vjer­
skih ustanova, u njihovom zdanju je odnjegovana prva generacija
Isto.
Isto.
510
Isto.
508
509
171
muslimanskih intelektualaca u Crnoj Gori. Oni su nesebično širili
svoje znanje, a svojim sposobnostima i marljivošću uspjeli su da
otrgnu od zaborava razna djela islamsko-orijentalne civilizacije. Na
toj osnovi vaspitavani su i obrazovani mlađi naraštaji Muslimana u
Crnoj Gori.
Muslimanski kulturni stvaraoci iz osmanskog perioda
Gradovi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave nikad nijesu
bili provincija duha i tvrđave neznanja, kako ih pojedini istoričari
jednostrano i tendenciozno opisuju. Naprotiv, kulturno stvaralaštvo
crnogorskih Muslimana je još od XVI stoljeća bilo na zavidnom
nivou i donijelo je veoma bogate plodove ne samo muslimanskoj,
nego i crnogorskoj kulturnoj baštini. Posebno je bila izražena ljubav
prema knjizi, a pisana riječ u osmanskom društvu doživljavana je
kao izraz specifičnog kulturnog i estetskog standarda. Jako je bila
ispoljena potreba preciznog bilježenja i tumačenja vjerske tradicije,
te pisanja filoloških i etičkih rasprava ili najrazličitijih antologija.
Cilj ove djelatnosti sastojao se u opšteobrazovnoj edukaciji čitalaca.
Razvijeno je bilo i kaligrafski oblikovano pismo i ukrašavanje
knjiga, što je predstavljalo veoma primjetan umjetnički izraz.511
Raširena sklonost prema pisanoj riječi manifestovala se
u trgovini knjigama, a njihovo prepisivanje značilo je i pristojan
izvor prihoda. Prepisivačku djelatnost upražnjavali su i ljudi koji
su istodobno bili i autori originalnih radova. Naročitu cijenu imali
su prepisi obrazovanih i stručnih lica. Tekstu je prethodila kuranska
formula „U ime Boga, milostivog, samilosnog“. Na marginama su
bili komentari samog autora prepisa ili preuzeti iz drugih djela. U
pisanom izrazu prisutna su bila tri orijentalna jezika. Jezik religije i
nauke bio je arapski, na turskom je njegovana divanska književnost
(putopisi, epigrafika), dok je prefinjenom pjesničkom izrazu bio
namijenjen persijski jezik.512
U Crnoj Gori, posebno u Pljevljima, postojale su brojne
ličnosti koje su dale znatan doprinos u javnom i kulturnom životu
Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača na orijentalnim
jezicima iz Crne Gore (ili nastali u Crnoj Gori), Almanah, br. 35-36, Pod­
gorica 2006, 21.
512
Isto.
511
172
prepisivačkom djelatnošću ili originalnim djelima na orijentalnim
jezicima. Pljevlja su, kao centar hercegovačkog sandžaka, imala
mnogo obrazovanih ljudi iz različitih socijalnih slojeva. Najviše
je bilo vjerskih službenika (ulema). To su, prije svega, bile kadije,
naibi, profesori medrese, vjerski službenici džamija, vakufa i drugih
ustanova. Obrazovanih ljudi je bilo i među zanatlijama, trgovcima i
spahijama. Brojni su bili učeni ljudi koji su izučavali Kuran i hadis,
bavili se književnom djelatnošću, proučavanjem naučnih disciplina
iz društvenih i prirodnih nauka, kao i pisanjem ljetopisa. Zbog toga
što na teritoriji Osmanskog carstva nije bilo štamparije sve do 1725.
godine, to su mnogi pojedinci prepisivali Kuran, kao i najznačajnija
djela iz teologije i svih naučnih oblasti i umjetničkog stvaralaštva. Ti
prepisivači su bile uvažene ličnosti, pogotovo oni koji su se isticali
svojim kaligrafskim sposobnostima. Obično su to bili zaljubljenici
naučne discipline čija djela su i prepisivali.513
Prva poznata ličnost porijeklom iz Pljevalja koja se bavila
kulturnom djelatnošću bio je Tašlidžali Dukâgin – Zade Jahja. To je
bio čuveni pjesnik Osmanskog carstva iz druge polovine XVI vijeka.
Jahja je bio albanskog porijekla, a rodio se u Pljevljima. Njegovo
ime postaje poznato široj kulturnoj javnosti tek sa tužbalicom koju je
spjevao povodom ubistva princa Mustafe, 6. oktobra 1553. godine. S
pravom ukazujući na Rustem-pašu, velikog vezira Carstva, kao na
jednog od glavnih vinovnika ubistva princa Mustafe, uticao je na širu
javnost da ovaj velikodostojnik postane nepopularna ličnost. Pored
tužbalice posvećene princu Mustafi, napisao je i „Gendžine-i râz“,
djelo religioznog i zabavno-didaktičkog karaktera koja sa još četiri
djela čini pjesnikovu haisu. Takođe mu je ostao sačuvan i kompletan
divan.514
Nije trebalo da prođe dugo vremena, a da se u Pljevljima
po­javi još jedan zaljubljenik u nauku. To je Husein, sin Osmana
Ta­šlidžana, koji je stvarao početkom XVII vijeka. Husein je 1617.
godine prepisao „Komentar gramatike arapskog jezika” od Ahmeda
Dunguza. Sredinom XVII vijeka prepisivač Redžep je prepisao
djelo iz morfologije arapskog jezika. Među gorljivim privrženicima
nauke iz Pljevalja, krajem XVII stoljeća bio je i Abdulah, sin Hadži
Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 171-172.
Enes Pelidija, Prilog kulturnoj istoriji pljevaljskog kraja, Alma­
nah, br. 25-26, Podgorica 2004, 86-87.
513
514
173
Mustafe. Abdulah je 1692. godine prepisao“ Kratko djelo o teoriji
hadisa s komentarom“. Prepisao je u periodu od 1692. do 1701.
godine i djelo „Rasprava o metafori“ koje se odnosi na arapsku
stilistiku.515
Stilistiku su u tom vremenu proučavali i drugi obrazovani
ljudi iz Pljevalja. U namjeri da što više i bolje prouče ovu naučnu
disciplinu čitali su djela poznatih autora. Tom prilikom su neke
rasprave i prevodili. Vjerovatno da je u ovo vrijeme u Pljevljima nastao
i prepis šest djela iz stilistike. To su: 1. Kraća rasprava o etimologiji
riječi u arapskom jeziku. Autor ovog djela bio je Alija Ljušlija; 2.
Rasprava o etimologiji riječi od Ljududina Abdurahmana b. Ahiada;
3. Komentar rasprave o upotrebi riječi u prenosnom značenju. Autor
navedenog djela je Abi Laus Samarkandi; 4. Komentar rasprave o
upotrebi riječi u prenosnom značenju od Isamuddina Ibrahima b.
Muhameda b. Arabšaha; 5. Rasprava o tumačenju riječi, istiaze i,
besmele; 6. Glosa na Isamudinov komentar.516
Djela iz šerijatskog prava privlačila su veliku pažnju
pljevaljskih prepisivača. Ta usredsređenost bila je veoma izražena
na prelazu iz XVII u XVIII vijek. Već 1697. godine je prepisana
Šerijatska dijaceza. Ovu pravnu raspravu je prepisao Abdurahman,
sin Ahmedov. Tri godine kasnije prepisana su još dva djela iz
šerijatskog prava. Abdulfetah, sin šejh Muhameda, prepisao je knjigu
kazni i odluka i djelo o postupku šerijatskog suda u slučajevima
kontradiktornih dokaza.517
Abdulah, sin hadži Mustafe, je 1701. godine u Pljevljima
prepisao Tablavijev spjev o metonimiji s komentarom. Prepis ovog
djela odnosi se na stilistiku. U naredne tri decenije XVIII stoljeća
nastupio je period zatišja u prepisivanju raznih djela. Tek 1733.
godine Husein Emin, sin mula Zekerijaha, prepisao je udžbenik,
komentar djela iz šerijatskog prava. Sljedeće 1734. godine Jahja,
sin Ibrahimov iz Tašlidže, prepisao je zbornik fetvi i zbirku zakona
sultana Sulejmana. U odnosu na druge prepise koji su isključivo bili
na arapskom, ovaj posljednji je pisan na turskom jeziku. Sljedeći
prepis koji nalazimo da je prepisan u Pljevljima je iz 1765. godine.
Od nepoznatog autora prepisivač Ahmed, sin Mustafe, prepisao je
Isto, 87-88.
Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 172.
517
Isto.
515
516
174
„Djelo o nasljednom pravu”. Rad je napisan na arapskom jeziku.
Godine 1780. nastao je prepis „Komentar djela iz stilistike i retorike”.
Ovaj komentar prepisao je Mustafa, sin Osmanov. Prepisan je 1794.
i „Priručnik iz šerijatskog prava” od Ibrahima Halabija. Navedeno
djelo je prepisao Ali, sin Salih Temima iz Tašlidže.518
Poznato je još nekoliko kulturnih djelatnika iz Pljevalja. Salih
Sidki Ćehajić Mahmudkadić, kadija iz Pljevalja, sastavio je jednu
mendžliju, zbirku pisama koja sadrži mnoge akte kakve sadrže i sudski
sidžili i kartulari (sak). U njima ima dosta podataka koji se odnose
na pljevaljski kadiluk. Salih Sidki Mahmutkadić je obavljao dužnost
kadije u Pljevljima. Na turskom jeziku je prezentirao prikaz Prvog
srpskog ustanka. Bio je nepristrasni posmatrač i pouzdani zapisivač
događaja, komentara, viđenja i refleksija ovog važnog događaja.519
Književnim radom bavio se i Hadži Hilmi, sin Huseinov iz Pljevalja.
Do danas je pronađeno samo jedno malo djelo „Tefsir – komentar
Kurana”. Komentarisao je i jednu suru iz Kurana „Ved duha“.
Stvaraoci iz oblasti kulture bili su prisutni i u Podgorici.
Jusuf Podgoričanin, imam i hatib Glavatovića džamije, stvarao je
početkom XVIII vijeka. Prepisao je 1714. godine zbirku fetvi (pra­
vnih mišljenja, decizija) koju je sabrao i uredio budimski muftija
Ibrahim. Riječ je o vještom i plodnom kaligrafu čiji rukopisi
nijesu istraženi.520 Kao pisac XVIII vijeka poznat je i Ahmed Alija
Podgoričanin koji je 1795. godine živio u Sarajevu. Ahmed Alija
je napisao komentar poznatom, vrlo popularnom djelu o arapskoj
metrici. Za sebe je napisao da je sin Hadži Huseinov, porijeklom iz
Podgorice, koja mu je domovina.521
U Podgorici se u XIX vijeku javlja kao prepisivač Omer
Mu­stafaga Alivodić. Od njegovih kaligrafskih ostvarenja poznat je
samo rukopis djela „Knjiga savjeta“ od persijskog klasika Fahrudina
Atara. Djelo je prepisano 1865. godine. Alivodić je bio učenik Bekir
efendije u podgoričkoj medresi. Respektabilan muslimanski kulturni
radnik bio je Hasan efendija Podgoričanin. Osnovno obrazovanje ste­
kao je u Podgorici, a medresu je završio u Skadru. Hasan efendija je
nastavio da se bavi naučnim radom, pa je otvorio katedru u medresi
Isto.
Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 35.
520
Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača..., 24-25.
521
Bajro Agović, Džamije u Crnoj Gori..., 35.
518
519
175
„Pazar” u Skadru. Bio je i sudija Osnovnog suda u Skadru. Njegovo
djelo iz oblasti islamistike je u rukopisu na arapskom jeziku. Prema
istraživanjima Bajra Agovića, ime Hasan efendije i danas se u Skadru
uvažava i čuva u sjećanju. Zapažamo da se i poznati muslimanski
stvaraoci kite prediktom Podgoričanin, nezavisno od mjesta svog
življenja, što govori o njihovoj privrženosti rodnom kraju. Još jedan
Podgoričanin je pronio slavu svog zavičaja u Skadru. Bio je to Hadži
Mustafa Suknić, rođen 1853. u Podgorici, gdje je završio osnovnu
školu i medresu. Kasnije je bio jedan od najpoznatijih imama
Skadra, s velikim autoritetom, ugledni pedagog i vaspitač. Naročito
se isticao u poznavanju akaida, fikha, tefsira i kiraeta. Bio je vrstan
učač Kurana, a nažalost, njegove bilješke kao profesora su uništene
u vrijeme vladavine Envera Hodže.522
I Nikšić je iznjedrio čuvene muslimanske kulturne stvaraoce.
Husein efendija iz Onogošta je 1703. godine prepisao i iluminirao
rukopis djela „Multekuebhur“.Vjeruje se da je u to vrijeme u Nikšiću
djelovalo više kaligrafa, ali o njima nedostaju čvrsti dokazi. Pomenuti
rukopis je na nekoliko prvih stranica teksta obrubljen sa po pet
tankih crnih linija, dvije šire zlatne i dvije crvene linije. Pri samom
vrhu prve stranice rukopisa nalazi se višebojna zastava napravljena
zlatom i temperom. Na marginama i između redova rukopisa je veliki
broj sitno pisanih komentara. U XVIII stoljeću u Nikšiću je djelovao
Salih Šaban Nikšićanin, obrazovani kulturni poslenik koji se služio
sa nekoliko jezika. Najveći broj rukopisa Salih Šaban je prepisao u
periodu između 1792. i 1798. godine. O samom sebi ostavio je malo
podataka. Poznato je ime njegovog oca uz koje je obično dodavao
odrednicu „Nikšikli“, „Nikšićevi“ i „Onogoštevi“.523
Muhamed Mahmud iz Nikšića je stvarao kao prepisivač po­­
lovinom XIX vijeka. Prepisao je tri djela: „Traktat o pravilnom oba­
vljanju namaza“, „Kratko djelo o namazu i postu“ i „Pouka učenika“.
Prepisi su vršeni, po svemu sudeći, u nekoj medresi, a koristili su kao
neophodni udžbenici. Pedantni hroničar svog grada bio je Nuhanaga, sin Ibrahim-age. Revnosno je polovinom XIX vijeka bilježio
mnoge događaje koji su se dogodili u Nikšiću. U svojoj bilježnici je,
pored ostalog, zapisao: „Godine 1248/1832. izgorjela je po Božjoj
Isto, 31-35.
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Kulturne prilike i kulturni
stvaraoci Nikšića, Almanah, br. 25-26, Podgorica 2004, 101.
522
523
176
odredbi municija u Nikšiću. Godine 1249/1833. postao je mudir u
varoši Nikšiću Salih-beg Fočak. Za mudira u Nikšiću postavljen
je Sulejman efendija, 1272/1855. Godine 1273/1856. protjerani su
iz Nikšića u progonstvo članovi Skadarskog medžlisa i podgorički
mudir. Godine 1273/1856. nestalo je vode u bunarima u Nikšiću,
pa je sav svijet donosio vodu sa mjesta zvanog Rastoka sve do
Mitrovdana. Spomenute godine Božijim dopuštenjem rodilo je bijelo
žito, kukuruz i ostali usjevi, što iz zemlje niču. Godine 1277/1860.
pobunila se raja koja stanuje u ravnici nikšićkog sreza i pristala uz
crnogorskog kneza.“524 Radi se, bez sumnje, o dragocjenim zapisima
koji mogu poslužiti istoričarima kao pravi majdan podataka, naročito
onim poslenicima koji se bave izučavanjem prošlosti Nikšića.
Svakako je Hafiz Salih Gašević najpoznatije ime iz oblasti
kulture u Nikšiću u XIX vijeku. Gašević je rođen u Nikšiću 1850.
godine, u kojem je završio mekteb i ruždiju. Poslije toga je otišao
u Carigrad radi boljeg obrazovanja. Po okončanju školovanja u
Carigradu vratio se u Nikšić i tu je jedno vrijeme vršio poslove gra­
d­skog finansijskog upravitelja. Slovio je za uglednu ličnost u gradu,
jer je imao visoko obrazovanje. Gašević se bavio i pre­pi­­si­vačkoprevodilačkim radom. Prepisivao je i prevodio knjige koje su pisane
na orijentalnim jezicima, manifestujući u tom po­slu vrlo raskošan
talenat i veliku produktivnost. Gašević je svoj zavičaj napustio 1876.
godine i otišao za Ljumu (Albanija), gdje je po­stavljen za kajmekama
(sreskog načelnika). Napustio je Ljumu 1887. godine i skrasio se u
Šahovićima (Tomaševo). U Šahovićima je napisao, bolje reći pre­
pjevao Mevlud (pjesma o rođenju Božijeg poslanika Muhameda)
poznatog osmanskog stvaraoca Sulejmana Če­lebije. Mevlud je na­
pisan na molbu uglednih muslimanskih prvaka iz kolašinskog kraja.
Prvo izdanje ovog Mevluda potiče iz 1879. godine i Gašević ga je
lično finansirao, kao i drugo izdanje iz 1893-1894. godine. Mevlud je
pisan u jedanaestercu i ima 398 stihova. Prezentiran je na maternjem
jeziku. Pored ovog djela koje je preštampavano više puta, Gašević je
napisao i Udžbenik za vjersku pouku.525
Bijelo Polje je, takođe, iznjedrilo više značajnih muslimanskih
kulturnih poslenika. Osman Šehdi Kadić bio je pjesnik, pisac i
diplomata. Sin je Mehmed Salim efendije Kadića iz Bijelog Polja
524
525
Isto, 101-102.
Isto, 102-103.
177
pa se stoga u izvorima spominje kao Akovali (Bjelopoljac). O
njegovom školovanju i životu u mlađim godinama nema podataka
sve do 1740. godine. Tada se javlja kao divan katib i ćehaja u pratnji
Mehmed Emina koji je kao poslanik bio upućen u Rusiju. Nakon
povratka iz Rusije, nalazio se na različitim dužnostima. Osnovao je
1754. godine biblioteku u Sarajevu. Bila je to prva ustanova tog tipa
u Sarajevu. Napisao je kompletan divan pjesama koji je nedavno
pronađen, ali još nije izdat niti proučen. Drugi veliki stvaralac
porijeklom iz ovog kraja bio je Ahmed Hitem Akovali – Zade. Sin je
Osman Šehdi efendije Bjelopoljca, a unuk Mehmed Salim efendije
Kadića. Bio je veoma obdaren, a posebno se isticao u poznavanju
šerijatskog prava. Pisao je pjesme na arapskom, turskom i persijskom
jeziku. Napisao je i sedam djela iz raznih oblasti islamskih nauka.
Najpoznatije njegovo djelo je „Divan”, sačinjen od 271 pjesme na
turskom, 35 na persijskom i 32 na arapskom jeziku. Drugo djelo
(Manzuma) predstavlja moralno-didaktički spjev na turskom jeziku.
Njegov učenik Muhamed Selid efendija sabrao je i sredio Hatemova
predavanja o različitim temama i nazvao ih „Favaid al-Hatemija”.
Umro je u Larisi u Grčkoj gdje je službovao kao kadija. Povodom
smrti Ahmeda Hatema, pjesnika, kadije i učenjaka iz Bijelog Polja,
njegov učenik i poznati pjesnik Belig efendija iz Larise spjevao je
1754. godine elegiju u kojoj, pored ostalog, stoji: „Na ovaj prolazni
svijet neće doći niko njemu sličan, niko tako slavan u egzaktnim i
mističnim naukama.“526
U Bijelom Polju je stvarao Nuh ibn Ahmed ibn Ali, prepisivač
iz prve polovine XIX vijeka. Od njegovih kaligrafskih dostignuća
poznato je samo jedno djelo iz područja arapske gramatike koje je
Ahmed ibn Ali završio 1839. godine. Mehmed efendija Emin, bje­
lopoljsko-bihorski kadija, često je pisao u sarajevskim novinama
„Sarajevski cvijetnik“. Napisao je i pjesmu „Car Mustafa nestade“.
Veoma obrazovan i revnostan javni poslenik bio je Mehmed Šakir
Kurtćehajić, sin kadije, rođen u Bijelom Polju 1845. godine. Na
početku svoje karijere Kurtćehajić je bio pisar u Pljevaljskom
kadiluku, a zatim je radio pri sudu Novopazarskog sandžaka. Istakao
se predanim radom na ovim mjestima, pa je prebačen u vilajetsku
službu u Sarajevo. Ubrzo je, 1868. godine, postavljen za urednika
zvaničnog lista „Bosna“. Iste godine je, uz saglasnost Osman-paše,
526
Žarko Šćepanović, Pregled prošlosti Bijelog Polja..., 121-122.
178
pokrenuo svoj list „Sarajevski cvijetnik“. Postavljen je u maju
1869. godine za direktora vilajetske štamparije. Posao zvaničnog
tumača obavljao je u vilajetskoj vladi. Njegov istraživački dar i
oštroumnost učinili su da se Kurtćehajić smatra za najboljeg no­
vi­nara u Osmanskom carstvu. Vrlo plodno bilo je stvaralaštvo i
Ibrahima Pačariza – Biočaka, rođenog 1852. godine u Bioči, između
Bijelog Polja i Berana. Najpoznatije Biočakovo djelo je „Kasida“,
zaseban rad u šesnaest djelova. Autor je još osam književnih radova,
a čuveno je njegovo djelo „Nasihati“, napisano u prozi.527
Kulturnih stvaralaca iz muslimanskog korpusa bilo je i u
Plavu, Spužu, Herceg Novom, Rožajama. Nepoznati autor iz Plava
je 1844. godine prepisao „Mushaf”. Ovaj rukopis je pohranjen u
Univerzitetskoj biblioteci u Beogradu. Osman Plaveli, takođe iz
Plava, 1861. godine prepisao je komentar arapsko-turskog rječnika.528
Znatno ranije svojim književnim radom istakao se Osman-beg Hilmi
Ljubović. Sin je Omer Čelebije Ljubovića iz Herceg Novog, koga
je ubio Abaz-paša 1628. godine. Osman-beg je učesnik Kandijskog
rata (1645-1669). U domaćim zbirkama nalazimo mnogo njegovih
pjesama, a najcjenjenija su mu ona koje je slao sa Krita u domovinu.
Neizbježni motiv njegovih pjesama je čežnja za zavičajem.529 Mala
kasaba u Spužu ostavljala je prostor i za kulturnu aktivnost. Veoma
živo je bilo prepisivačko djelovanje. Najčuveniji kaligraf je bio Mula
Ahmed-aga. Sačuvana su dva njegova rukopisa. Prvi je tesavufsko
djelo „Fedailudžihad”, prepisano 1767. godine, a drugi je rukopis
Kurana iz 1771. godine.530
Šejh Muhamed Užičanin je posljednje godine svog života
proveo u selu Balotići kod Rožaja. Interesantna su i često prepisivana
njegova pisma, koja privlače pažnju orijentalista i istoričara. Posebno
se to odnosi na pisma koja je upućivao beogradskom valiji Muhamedpaši, kao i njegove prepise „učenim i dobrim ljudima Beograda,
Edrene, Carigrada, Meke i Medine“. Ova pisma je slao 1748-1749.
godine. Pored ove tri poslanice, objavljena su još dva pisma vezana
za Muhameda Mubtela. Preko prvog je komunicirao s bosanskim
valijom Ali-pašom, a drugo je primio od Šejha Isa efendije iz Bruse.
Bajro Agović, n. d, 26-27.
Dragana Kujović, Radovi autora i prepisivača..., 27-28.
529
Bajro Agović, n. d, 27.
530
Isto, 29.
527
528
179
Isa efendija ga je savjetovao da radi na vjerskom uzdizanju naroda,
da izbjegava gozbe silnika, zelenaša i pokvarenih ljudi, te da ne bude
u neprijateljstvu sa kadijama i valijama.531
U kontekstu ove problematike treba dotaći i muslimansko
narodno pjesništvo. Ono je u velikoj mjeri bilo odraz borbe za
očuvanje života u nesigurnim istorijskim vremenima, naročito
u krajiškim gradovima. Zato je često bila zastupljena junačka
deseteračka pjesma. U nikšićkom kraju bio je karakterističan
tip crnogorsko-hercegovačkih pjesama – krajišnica. Jedan od
najuglednijih narodnih pjesnika-pjevača u Nikšiću bio je poznati
junak i buljukbaša Ahmet Bauk, koji je živio u prvoj polovini XIX
stoljeća. Andrija Luburić, poznati etnograf, od Smaja Hadžimusića
iz Nikšića zabilježio je više muslimanskih epskih pjesama od kojih
naročitu vrijednost imaju pjesme „Mekići i Mušovići“ i „Svađa
Mekića i Mušovića“. Mnogo junačkih pjesama odnosi se na junaštvo
kapetana iz porodice Mušovića o kojima su pored muslimanskih
pjevali i crnogorski pjevači. U jednoj od tih pjesama tretira se
junaštvo Husein-bega Mušovića:532
„Znaš Turčina bega Huseina
Huseina bega Mušovića,
Koji konja pred družinom jaše
Pa se šeće Javorkom planinom,
Niko njemu na megdan ne smije.“
Ljepotu muslimanskih epskih pjesama prepoznao je početkom
XX vijeka poznati austrijski etnograf Fridrih Salomon Kraus. Govorio
je o tome u svojim radovima, akcentirajući da nijedan narod među
Indoevropljanima nije „iz dubokih brazda svojih grudi izvukao tako
valjano bogatstvo narodnih epova“, kao južnoslovenski Muslimani.
Izuzetnu ljepotu ovih pjesama uočila je i crnogorska narodna epska
poezija. Ona je veoma uvažavala ratničke osobine muslimanskog
stanovništva. Više muslimanskih prvaka u epici i narodnoj tradiciji
figuriraju kao paradigma ratničke slave, pregnuća i moralne veličine.
Izraziti primjer u tom pogledu jeste pogibija čuvenog Toske Dulegbega, „bimbaše nad svim pandurima“, koji je sa 200 svojih ljudi išao
Isto, 28-29.
Navedeno prema: Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Kulturne
prilike i kulturni stvaraoci..., 107.
531
532
180
prema Nikšiću da „tamo uređuje i zimuje“, a koga su u novembru
1852. godine u klancu Duga likvidirali crnogorski uskoci koje je
predvodio pop Luka Jovović. Pogibiju Đulek-bega je opjevao narod,
ali i vojvoda Mirko Petrović u svom „Junačkom spomeniku“.533
Lirsko stvaralaštvo muslimanskog naroda bilo je posebno
izra­ženo u gradovima smještenim u unutrašnjosti Crne Gore.
Doduše, lirske pjesme bile su specifičan izraz kulturnog iskazivanja
u Pljevljima, Plavu, Gusinju, a ipak najzapaženije u Podgorici.
Podgoričke pjesme se ne „uklapaju u opštebošnjački melos“, kako
to tvrdi nacionalno zahuktali Mustafa Memić,534 već su njihove
melodije svojstvene i nemaju ništa zajedničkog čak ni sa drugim
balkanskim narodnim pjesmama. One su nastale ukrštanjem slo­
venske i orijentalne melodike.535
Podgoričku pjesmu je uglavnom kreirao muslimanski živalj, jer
ona u većini slučajeva odražava njegovu terminologiju, mentalitet,
filozofiju života koja u sebi sadrži orijentalni kolorit. Poneka
podgorička pjesma nosi izrazitije obilježje muslimanskog načina
života. Krasi ih fini diskretni lirizam. Nedvojbeno, podgorički melos
je odgovarao duhu, osjećajnoj klimi i potrebama vremena, naročito
staroj Podgorici, koja je tek izrastala iz orijentalne osjećajnosti.536
Ove pjesme žive i u tradiciji crnogorskog naroda i kulturna su baština
svih građana Podgorice i Crne Gore.
Isto.
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani)..., 118.
535
Jusuf Marić, Neka obilježja gradske pjesme stare Podgorice..., 117.
536
Isto, 118-119.
533
534
181
182
GLAVA V
MEĐUETNIČKI I MEĐUKONFESIONALNI
ODNOSI U CRNOJ GORI ZA VRIJEME
OSMANSKE VLASTI
Crnogorska istoriografija nije poklanjala dovoljno pažnje
međuetničkim i međukonfesionalnim odnosima za vrijeme osma­
n­ske vlasti. Ova problematika je doticana isključivo u okviru ši­
rih tematskih cjelina, a dosadašnji istraživači je nijesu smatrali
posebnim izazovom. Stoga nam nedodstaje izdvojeno poglavlje o
ovoj važnoj tematici. Otuda u laičkoj a dijelom i u stručnoj javnosti
dominiraju krajnje negativni sudovi o djelovanju osmanske vlasti
prema nemuslimanskom stanovništvu i sljedbenicima islama. Či­
tajući pojedine tekstove o karakteru osmanske vlasti stekao bi se,
kod neupućenih posmatrača, utisak da Muslimani i Crnogorci nijesu
ništa drugo radili no međusobno ratovali. A negdašnja stvarnost bila
je mnogo drugačija. Istina, osmanska vlast je silovito reagovala na
svako oslobodilačko stremljenje crnogorskog naroda, ali u dužim
periodima mira te odnose odlikuje normalan suživot, skladnost,
vjerska tolerancija. Uostalom, osmanski period je donio Balkanskom
poluostrvu najduže razdoblje političkog jedinstva u njegovoj istoriji.
Bugarska istoričarka Marija Todorova je primijetila da je bilo više
mira dok je Balkan bio pod turskom vlašću nego kad je stekao
nezavisnost.537
537
Marija Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 2006, 26, 313.
183
To, naravno, ne znači da nije bilo brojnih suprotnosti koje
su nagrizale raznoliko crnogorsko društvo u doba viševjekovne
osmanske vladavine. One su se manifestovale između grupa i
pojedinaca različitog društvenog i ekonomskog statusa unutar istog
naroda i iste religije, pa čak i unutar iste društvene grupe. Često su
bili izraženi i antagonizmi između organa lokalne i sandžačke vlasti,
pa i centralne vlasti u cjelini. Gradsko stanovništvo je nezavisno od
vjerske pripadnosti pružalo otpor nezakonitim postupcima vlasti.
Dolazilo je čak i do zajedničkih istupa Muslimana i Crnogoraca u
gradovima protiv vlasti, u odbrani sopstvenih interesa.
Međuetnički odnosi
Poštovanje zakona i zakonskih propisa bilo je primjetno na
prostorima Osmanskog carstva sve do kraja XVI vijeka. Od tada,
skupa sa drugim klasičnim institucijama koje su pomogle da se
osmanska država uzdigne u rang svjetskih velesila, i sudstvo počinje
slabiti. To je naročito došlo do izražaja u administraciji i sudstvu
XVIII, a posebno u XIX stoljeću, mada je ovih pojava bilo i ranije.
Takvo stanje bilo je prisutno skoro u svim mjestima pod sultanovom
vlašću, pa i u Crnoj Gori. Konsekvence takvog stanja osjećali su niži
društveni slojevi i muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva.
Zloupotrebe predstavnika lokalne vlasti bile su veoma vidljive pri­
likom kupljenja poreza ili nametanja nezakonitih obaveza.
Takvo djelovanje bilo je karakteristično za Ali-bega Memi­
begovića, skadarskog sandžak-bega. On je 1603. godine tražio da mu
Crnogorci isplate neke vanredne namete. Crnogorci su odlučno odbili
ovaj nerealan zahtjev, pa je u junu 1603. godine došlo do bitke na
Lješkopolju. Crnogorci su tada porazili vojsku skadarskog sandžakbega. To nije obeshrabrilo pohlepnog Ali-bega Memibegovića
koji je i dalje pokušavao da iznudi novac od Crnogoraca. Oni su
uporno odricali da mu bilo što duguju. Ovaj dugotrajni spor između
skadarskog sandžak-bega i Crnogoraca uticao je na Portu da 1606.
godine smijeni Ali-bega Memibegovića s tog položaja.538 Ova
odluka je nesumnjivo pokazala da su u Carigradu postojale snage
koje su nastojale da relacije između predstavnika oblasnih vlasti
538
100-101.
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore...,
184
i Crnogoraca budu snošljive i time se obezbijede pretpostavke za
normalan suživot.
Turski upravitelji u Crnoj Gori nijesu ispoljavali previše
obzirnosti prema instrukcijama Porte. To je demonstrirao i nasljednik
Ali-bega Memibegovića koji je nastavio istu politiku prema Crnoj
Gori. Ogorčeni Crnogorci su, stoga, 1609. godine uputili jedno
poslanstvo za Carigrad. U centru Osmanske imperije su objašnjavali
da skadarski sandžak-beg zahtijeva od njih mnogo veći iznos novca
nego što je određeno defterom. Naglašavali su da je njihov sukob
u cjelini motivisan odbranom privilegija koje im je sultan dao, a
ne željom da se odmetnu od sultana. Turska vlast u Carigradu je i
ovog puta pokazala razmijevanje za probleme Crnogoraca, ali ovo
stremljenje, njeni oblasni upravitelji nijesu mnogo poštovali.539
Uskoro se samovolja pojedinih turskih starješina u Crnoj Gori
manifestovala na još drastičniji način. Tako su podgoričke spahije,
Muhamed-aga, Sulejman Čauš, Ali Čauš, Selim Ćehaja i njegov brat
Mustafa, uz pomoć svog štićenika Bilice, sina Vučića, podigli narod
sa svojih timara i zeameta i 1613. godine se ustremili na podlovćensku
Crnu Goru. Tom prilikom su opljačkali i zapalili preko pet stotina
kuća. Crnogorci su se zbog toga žalili kadijama i skadarskom kaj­
makamu, a oni su njihovu žalbu proslijedili Porti. Porta je odmah
naredila da se ovaj slučaj ispita na licu mjesta. Uviđajem je utvrđeno
da su podgoričke spahije izvršile nasilje u podlovćenskoj Crnoj
Gori, te da se oglušuju pozivu na sud. Reagovao je i sultan Ahmed I
koji je u svom fermanu iz oktobra 1613. godine naredio da se krivci
pohvataju i po zakonu kazne.540 Ovaj primjer slikovito govori da su
nepočinstva nad Crnogorcima vršili i njihovi sunarodnici, kao i da
je centralna osmanska vlast bila odlučna u namjeri da zaustavi sve
devijantne pojave.
Mnogi Crnogorci koji su primili islam nijesu bili u funkciji
proosmanskih htjenja. Muslimani u podlovćenskoj Crnoj Gori i dalje
su živjeli u istoj plemenskoj zajednici, zadržavši istu komunikaciju
sa svojim plemenicima. Oni su savim ravnopravno učestvovali u
radu plemenskih institucija. Zauzimali su, kao i većina njihovih
pravoslavnih sunarodnika, u vrijeme mletačko-turskih ratova, anti­
Isto, 101.
Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju na
Cetinju, Istorijski zapisi, br. 1-2, Cetinje 1955, 118-119.
539
540
185
tursko stanovište. Islamizirani Crnogorci iz Komana i Mikulića (selo
u Bajicama) obavezali su se 1663. godine pred kotorskim sudom da
će spriječiti upade turskih odreda na teritoriju Mletačke republike
ili će, ukoliko taj odred bude brojniji, o njegovom kretanju odmah
izvijestiti crnogorskog mitropolita. Na ovu izjavu svoj paraf je
stavio i cetinjski mitropolit, koji islamizirane Crnogorce iz Komana
i Mikulića naziva „Turcima iz Crne Gore“.541
Antitursko opredjeljenje Crne Gore zastupali su i crnogorski
plemenski glavari islamske vjeroispovijesti. Oni su 1660. godine,
zajedno sa plemenskim glavarima pravoslavne vjeroispovijesti,
potpisali sporazum s Mletačkom republikom o savezu. Ovaj postupak
potvrđuje i da su Crnogorci koji su primili islam zadržali glavarski
položaj u plemenu. U ovom ugovoru, koji je potpisan u Kotoru, kao
glavari Ćeklića navedeni su Hasan Kasumov i Hasan Marković, a
kao vojvoda Mikulića navodi se Husein Hamzić.542
Uopšte uzevši, Kandijski rat (1645-1669) nije izazvao razdor
između Crnogoraca i Muslimana. Štaviše, Crnogorci su svetili svoje
„Turke”, članove bratstva i plemena jer su ih smatrali dijelom svog
naroda koji je, usljed istorijskih okolnosti, primio islam. Postoji
mnoštvo primjera iz XVII vijeka koji svjedoče o zajedničkom životu
i toleranciji između Crnogoraca i Muslimana. Tako u jednom pismu
vojvode Marka Popovića stoji: „Prije u Kučima gdje Turaka ima,
davali su im pravoslavne djevojke, ali bi se dogovorili da joj bide
zakon slobodan (da se vjera ne mijenja). Ipak djeca su bila Turci...
Tako je bivalo u Kolašinu đe su pravoslavne žene Turaka mirno
živjele, niti ih ko silovao da se turče“.543 Mustafagići, Prekovići,
Curići – Muslimani starinom Ledinjani, dugo su održavali srodničke
odnose sa Krivodoljanima i redovno se posjećivali prilikom obilje­
žavanja raznih svečanosti.544
Izrazit primjer čojstva i moralne postojanosti pokazala su
dvojica podgoričkih Muslimana 1647. godine, pred šerijatskim vije­
ćem u Peći. Naime, Hasan, sin Kurtov, i Osman, sin Hasanov, žitelji
Peći, optužili su crnogorskog mitropolita Rufima da je odgovoran
za smrt njihova dva brata. Cetinjski prvosveštenik je odbacio ove
Živko M. Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 91.
Isto.
543
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 69.
544
Jovan Erdeljanović, Kuči, Piperi, Bratonožići..., 151.
541
542
186
optužbe, a zatim su svjedočili zaim Mehmed-aga Glavatović i spahija
Jusuf, sin Abdulahov, obojica iz Podgorice. Oni su izjavili sljedeće:
„Spomenuti Rufim do ovog časa bavio se je svojim poslom i uvijek
se je odvajao od razbojnika i klonio se je smutnje i razbojništva.
Ukratko rečeno, ne hvaleći mu zakona, nije nam poznato neko slabo
vladanje njegovo“.545 Na temelju ove izjave sud je odbio tužbu i
svoju odluku je uručio mitropolitu Rufimu.
Ovo nije bio izolovan slučaj tolerancije i poštenja kod
podgoričkih Muslimana. Te osobine su naročito došle do izražaja
u periodu kada se osmanska vlast opredjeljivala da crnogorsko
stanovništvo prisilno raseli u druge krajeve zbog čestih buna i
hajdučije. Zbog toga je i pećki patrijarh bio primoran da javno izrazi
svoje neslaganje s takvim postupcima Crnogoraca. Čak su njegova
dva obraćanja imala obilježja prokletstva. Uprkos tome, podgorički
ajani (glavari) dva puta su se javljali kao zaštitnici crnogorskog
stanovništva. Ajani su za Crnogorce garantovali osmanskim
vlastima i kao jemstvo uplaćivali kauciju kako bi spriječili njihovo
progonstvo.546
Solidarnost između Muslimana i Crnogoraca bila je veoma
izražena u Pljevljima i okolini. Ona se posebno primjećivala u
slučajevima zloupotrebe vlasti od strane pojedinih predstavnika
lokalne uprave. Pljevaljski naib Abdul Fetah je prednjačio u
činjenju brojnih zloupotreba u cilju ličnog bogaćenja. Tako je 1699.
godine uveo i razrezao nezakonit porez na cjelokupno stanovništvo
pljevaljskog kadiluka. Pljevljaci su, nezavisno od svoje etničke pri­
padnosti, podnosili žalbe višim instancama u narednim godinama.
Obratili su se 1707. godine namjesniku bosanskog ejaleta Sirke
Osman-paši, kao i hercegovačkom sandžak-begu i pljevaljskom
kadiji. Od ovih ličnosti su tražili zaštitu od Abdul Fetaha koji je
svojim spletkama postao noćna mora za cijeli kraj. Pozvani se na ove
žalbe nijesu obazirali. Tek poslije treće žalbene predstavke iz 1709.
godine koju su žitelji pljevaljskog kraja uputili centralnoj vladi u
Carigradu, pljevaljski kadija je bio primoran da protiv optuženog
preduzme potrebne mjere. Abdul Fetah je kao optuženi pozvan
Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju Crne
Gore..., 120-122.
546
Gligor Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje
1955, 34, 51.
545
187
na sud, ali se iz dostupne dokumentacije ne može utvrditi na koju
je kaznu osuđen. Kako bilo, on nije više obavljao dužnost naiba
pljevaljskog kadiluka.547
Stanovništvo pljevaljskog kadiluka se i 1707. godine žalilo
vladi u Carigradu na hercegovačkog sandžak-bega Sejfulah-pašu.
Pljevljaci su isticali da je još prije nepune decenije 1698-1699. godine
na ime bedeli konaka (porez na stanovanje) i bedeli nefira (porez
za oslobađanje od vojne obaveze) Sejfulah-paša nezakonito uzeo
1.300 groša. To je po ondašnjem kursu iznosilo 247.000 akči. On
je ovu evidentnu zloupotrebu pravdao potrebom za ishranu vojske.
Razmatrajući ovu žalbu, sud je donio odluku da se nezakoniti novac
vrati i da Sejfulah-paša iz ličnih novčanih sredstava nadoknadi štetu
svima onima od kojih je uzeo novac. Osioni hercegovački sandžakbeg se nije osvrtao na donešenu presudu. Njegovim zloupotrebama
kao da nije bilo kraja. Bez osnova je počeo hapsiti pojedine uglednije
ličnosti i od njih na ime puštanja na slobodu tražio novac koji je
zadržavao za sebe. Mada je u više navrata o tome obaviještena,
centralna vlada nije ništa preduzela da se takve nezakonitosti
suzbiju.548 Ovo je bio zaista rijedak primjer da se Porta oglušila o
opravdane žalbe svojih podanika u Crnoj Gori.
Skovano zajedništvo između Crnogoraca i Muslimana u
Plje­vljima osjetilo se i sredinom XVII stoljeća. Cjelokupno stano­
vništvo Pljevalja žalilo se na nekog Mustafu i Omera da su sa svojim
istomišljenicima nekažnjeno pljačkali pojedina domaćinstva, od ljudi
otimali stoku i novac, a za ova činjenja nijesu nikome odgovarali.
zato su mnoge porodice iz Pljevalja spas potražile seljenjem u druge
sigurnije kadiluke.549
Dolazilo je, istina rijetko, i do manjeg narušavanja, pretežno
skla­dnih međuetničkih relacija u pljevaljskom kraju. Domaće mu­
slimansko stanovništvo je u selu Kruševu 1750. godine pokušalo
da dio svojih poreskih obaveza transponuje na nemuslimane. O toj
nedozvoljenoj radnji kadija šejh Ibrahim je pisao Ramadan-agi,
pripadniku vojnog (spahijskog) reda. Ramadan-aga je smatrao da
ovu pojavu što prije treba zaustaviti. Zalagao se da se putem zakona
159.
547
Enes Pelidija, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću..., 158-
548
Isto, 159.
Isto, 160.
549
188
nagnaju poreski obveznici da prema državi izmire svoju obavezu.550
Time je spriječen još jedan nezakoniti postupak, a istovremeno su
održani dobri međuetnički odnosi.
Crnogorski mitropolit Sava Petrović je, takođe, imao solidne
relacije s predstavnicima turske vlasti u Crnoj Gori. Ti odnosi
ispoljeni su i u ekonomskoj sferi. Tako su age podgoričke tvrđave
izjavile pred sudom 1746. godine da su sve što imaju kao odžakire u
Spiču, Ulcinju, Cetinju i Dobrom selu izdali pod zakup crnogorskom
mitropolitu Savi. Mitropolit je bio obavezan da im svake godine daje
za te zemlje ukupno 16 dukata.551
Kraj XVII vijeka je period burnih dešavanja u Podgorici. U
ovom gradu je 1693. godine bilo zatvoreno više desetina Kuča. Kuči
su se dovijali na razne načine da oslobode svoje plemenike. Računali
su na svoje rođake, ali i na iskrene prijatelje među podgoričkim
Muslimanima koji su inače bili protivnici Sulejman-paše Bušatlije.
Pokazalo se da je to pravi oslonac, jer su Kuči uspjeli da izvuku
svoje ljude iz kazamata. Ova otmica izvršena je uz primjenu oružja.
Zanimljivo je da je energični protivnik oslobađanja Kuča bio vojvoda
Šćepan, pašin povjerenik iz Podgorice, ali je u tome bio osujećen, pa
se morao spasavati bjekstvom iz grada. Uspio je u tome, ali mu je
kuća porušena do temelja.552
Ovo je bio samo uvod u mnogo ozbiljniji događaj koji će se
de­siti u jesen 1693. godine. Bušatlija je u Podgorici imao mnogo
ličnih protivnika među znamenitim građanima. Oni su se odvažili
na pobunu pošto su znali da sandžak-beg nije miljenik sultana. U
pomoć su pozvali Kuče, a oni su na mletački nagovor pristali da
im budu saveznici. Pridružili su im se i Piperi. Pobuna u Podgorici
izbila je u jesen 1693. godine. Uzela je više maha nego što se
moglo pretpostaviti. Počela je sukobom starješine vojne posade sa
varošanima, da bi se uskoro pretvorila u pobunu protiv sandžak-bega
Sulejman-paše. U pobuni su se udružili Muslimani i Crnogorci, a
narod su predvodili Mustaj-beg Glavatović (u ime Muslimana) i
Mirko Đeneralović (u ime Crnogoraca). Pobunjenici su napali vojnu
posadu i njenog zapovjednika, a mustahfizi (branioci tvrđave), da se
spasu od pogibije, pobjegli su iz tvrđave u kuće podgoričke varoši u
Isto.
Hamid Hadžibegić, n. d, 125-126.
552
Rastislav V. Petrović, Pleme Kuči 1684-1796, Beograd 1981, 114.
550
551
189
kojima su mogli biti sigurniji. Pobuna je poprimila široke razmjere.
Protiv Sulejman-paše digli su se i Skadrani, Barani i dio Muslimana
u Žabljaku. Pobunjenici su se nadali da će Porta svrgnuti neugodnog
i oholog pašu, ali se to nije obistinilo. Sultan je ova zbivanja shvatio
ozbiljno. Intervenisao je rumelijski beglerbeg, a Bušatlija je zbačen
samo privremeno, pošto se sultan s njim pomirio. Bušatlija je to
iskoristio da se osveti Podgoričanima. Sa svojim pristalicama,
agama podgoričke tvrđave, paša je opljačkao i spalio kuće i dućane
u Podgorici, kao i mlinove i čifluke građana u okolini grada.553
Ova netrpeljivost nije bila dugog vijeka. Turski sudovi su
pokazali objektivnost i povodom tužbe cetinjskog mitropolita Da­
nila. Vladika Danilo se u aprilu 1704. godine obratio šerijatskom
sudu u Podgorici. Tužio je tada Mustafu-agu, Mustafu Čelebiju
Ubovića, Omera Čelebiju i Mustafu Hasan-bašu iz Žabljaka zbog
prikrivanja nečijeg sina. Sud je za svega dva dana donio presudu u
mitropolitovu korist.554
Velik broj Muslimana u Spužu, a naročito u Podgorici, uvijek
je imao na umu da ih s Crnogorcima veže zajedničko porijeklo i stoga
su prema njima ispoljavali blagonaklonost, i to u vrlo delikatnim
situacijama. Spuški i podgorički Muslimani u oktobru 1729. godine
nijesu htjeli da se žale na Crnogorce zbog animoziteta između
bosanskih Muslimana i Crnogoraca. Građani Podgorice i Spuža bili
su, naime, kod bosanskog valije da vide isprave u vezi s trgovinom.
Želeći da iskoristi ovaj problem, valija im je sugerisao da treba da
pošalju protest Porti, u kome bi se tužili na otimačine Crnogoraca.
Muslimani iz Spuža i Podgorice nijesu podlegli ovom pritisku i stoga
su glatko odbili ponuđeni prijedlog.555 Time su jasno pokazali da je
kod njih jače izražena solidarnost s pravoslavnim Crnogorcima nego
prema inovjercima u Bosni.
Svijest o etničkoj srodnosti s Crnogorcima bila je veoma ži­
va i kod kolašinskih Muslimana. U Kolašinu, kao i u cijeloj Crnoj
Gori, bile su uspostavljene brojne institucije kumstva, po­bra­
timstva, poočinstva, orođavanja putem sklapanja braka i slično.
Ovim običajnim institucijama je pridavan poseban značaj, te su
bile poštovane i vrednovane kao najveći stepen srodstva, čuvane i
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 130-131.
Isto, 141.
555
Bogumil Hrabak, Skadarski mutesarifi i njihov odnos prema
Crnoj Gori 1685-1737, Istorijski zapisi, br. 2, Podgorica 1996, 44.
553
554
190
održavane generacijama. Najčešće su bile u funkciji borbe protiv
međusobne zavađenosti i mržnje, u težnji da se dosegne izmirenje
i praštanje.
Takvo opredjeljenje je najupečatljivije pokazao kolašinski
kapetan Hasan-beg Mekić. Mekić je krajem XVIII vijeka da bi
primirio Moračane koji su stremili da se definitivno oslobode tur­
ske vlasti, zbog čega je dolazilo do teške međusobne zavade i
krvavih obračuna i osveta, oženio svog bratanića Mujagu, ondašnjeg
kolašinskog dizdara, sa Dragunom, kćerkom moračkog kneza Ra­
du­la, koji je sa sinom Jovanom prije toga bio ubijen od strane
Kolašinaca, a drugog kneževog sina Minu je posinio.556
Postoje i drugi primjeri dobrih odnosa ove dvije etnički srodne
ali vjerski različite skupine u kolašinskom kraju. Najilustrativnije
o tome svjedoče ne tako rijetki, ali veoma interesantni i često
nerazumljivi slučajevi za one koji dobro ne poznaju suštinu ovih
odnosa. Riječ je o slučajevima sklapanja savezništva Kolašinaca sa
Moračanima i Rovčanima, kao i sa nekim drugim okolnim pleme­
nima, u cilju zajedničkog nastupa i odbrane od napada sa strane.
Zajedništvo je sklapano bez obzira na konfesionalnu pripadnost
napadača. Konkretnije rečeno, iako su nerijetko bili u sukobu, Ko­
lašincima nije smetalo da od susjednih crnogorskih plemena, zatraže
pomoć, pa i protiv Muslimana iz drugih krajeva. Takva zbi­vanja su
se pretežno događala kada su bile u pitanju vojne snage centralne
turske vlasti koje su preduzimale ratne pohode protiv neposlušnih
Kolašinaca.557
I siloviti obračuni između Crnogoraca i Muslimana u ko­la­
šinskom kraju odlikovali su se međusobnim uvažavanjem. Uoči boja
na Morači 1820. godine zabilježeno je nesvakidašnje zajedničko
marševanje crnogorske i turske vojske od Župe Nikšićke do Morače.
Crnogorsku vojsku je predvodio serdar Mrkoje Mijušković, a tursku
Osman-beg Mušović. Seiz (sluga) bega Mušovića želio je da uhvati
muštuluk svome gospodaru za vijest o pogibiji serdara Mrkoja.
Osman-beg mu je ljutito odgovorio – kakav muštuluk fukaro, jazuk
(šteta) za takvim junakom.558
Slobodan Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, Alma­
nah br. 5-6, Podgorica 1998, 75.
557
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 172.
558
Radoje Pajović, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu Muslimana Crne Gore, Almanah, br. 13-14, Podgorica 2000, 247.
556
191
Savezništvo između Kolašinaca i okolnih crnogorskih plemena
nastajalo je iz trenutnih potreba, ali je počivalo na svijesti o srodstvu
i zajedničkom porijeklu. Ta saradnja je ispoljena i u ljeto 1832.
godine, kada ih je, po nalogu bosanskog vezira, napala velika turska
vojska. Pred ovom opasnošću iz Bosne, Kolašinci su „sklopili mir“
sa Moračanima. Moračani su nesebično pomagali „svoje Turke“ i
prihvatili su njihovu nejač u vrijeme trajanja borbi.559
Kolašinski Muslimani su pripadnicima ove kaznene ekspe­
dicije nanijeli velike gubitke u ljudstvu i materijalu. Poslije završetka
sukoba oni su Moračanima kao svojim saveznicima, pored ostalog,
ponudili 300 zarobljenih nizama „da rade sa njima što god hoće“.
Moračani su stoga tražili savjet od Petra II Petrovića Njegoša kako
da postupe u ovom slučaju. Crnogorski vladika je naredio da ovu
ponudu ne smiju prihvatiti, nego da ostanu „neutralni između sultana
i njegovih buntovnika“.560
Kolašinski Muslimani i Crnogorci su u periodu mira privremeno
obustavljali neprijateljstva i sukobe, te sklapali primirja. To se obi­
čno dešavalo u vrijeme sezonskih ratarskih radova, prvenstveno u
ljetnjem periodu godine, tj. dok se stoka nalazila na pasištima po pla­
ninama. Obje strane su veoma poštovale sklopljeno primirje i zadatu
riječ. U slučaju da je neko prekrši, bio bi najstrože kažnjavan, često
i smrtnom kaznom, i to od strane svojih saplemenika.561
Najsnažniju manifestaciju ove postojanosti pružio je poznati
morački prvak i četovođa Milisav Mišin Vujisić 1849. godine. Vujisić
je bio u prijateljskim odnosima sa Pokrklićima, muslimanskom
trgovačkom porodicom iz Podgorice. Nekoliko članova ove poro­
dice je jednom prilikom došlo kod Vujisića u Moraču radi trgovine
stokom. Morački prvak ih je uputio plemenskom kapetanu Mitru
Radoviću u Donju Moraču sa preporukom da im se omogući slo­
bodno kretanje i trgovina. Neki kapetanovi rođaci su se oglušili o
ovu preporuku, vjerovatno uz Radovićevo prećutno odobravanje, pa
su oduzeli robu i protjerali Muslimane. Ovaj nečasni postupak je
ražestio pravdoljubivog Vujisića, budući da je bila pogažena zadata
riječ i prekršeno primirje. Zato je ubio Radovića i odmetnuo se u
šumu.562
Žarko Šćepanović, n. d, 181.
Slobodan Šćepanović, n. d, 76.
561
Isto, 76-77.
562
Isto, 77.
559
560
192
Veoma tolerantni odnosi između kolašinskih Muslimana i
Crnogoraca narušeni su sredinom XIX vijeka. Tačnije, Crnogorci
su početkom avgusta 1858. godine razorili Kolašin i okolna naselja.
Teško stanje je još više zaoštreno razgraničenjem između Crne Gore
i Osmanskog carstva, poslije čega je Kolašin i njegova najbliža
okolina bio ukliješten teritorijom koja je pripadala Crnoj Gori. Tada
su mnogi Muslimani ostali bez svojih domova i imovine. Otuda
ogromna količina ozlojeđenosti i mržnje prema Crnogorcima, koje
su počeli da tretiraju kao jedine krivce za svoje patnje i nevolje.563
Kolašinski Muslimani su se u ogromnom broju skrasili na pro­
storu Donjeg Kolašina i Sandžaka. Ozlojeđenost prema Crno­gorcima
ispoljila se u „zaboravljanju“ na srodstvo i zajedničko porijeklo sa
Crnogorcima, na viševjekovni suživot, na česte udružene borbe
protiv zajedničkog neprijatelja. Tako se manji dio crnogorskih
Muslimana sve više otuđivao, dijelio i odvajao po vjerskoj osnovi.
Prešlo se i u drugu krajnost, pa se Muslimani počinju sve više
poistovjećivati sa Turcima. Njihov svakodnevni život bio je protkan
„turkovanjem“ i „bošnjakovanjem“. Nastojali su da utemelje i pro­
šire priču o njihovom navodno neslovenskom porijeklu. Žarko Šće­
panović je pronicljivo zapazio da ovi Muslimani „čak i svoj maternji
narodni jezik, koji se praktično ni po čemu nije razlikovao od jezika
okolnih plemena i krajeva, odnosno sredina iz kojih su oni poticali,
nazivaju „bošnjačkim“ i nastoje ga učiniti drugačijim i različitim od
jezika svojih crnogorskih susjeda i saplemenika“.564
Uglavnom su trpeljivi odnosi između Crnogoraca i Muslimana
bili prisutni i u nikšićkom kraju. Suživot je u mirnim vremenima
proticao sasvim normalnim tokom. Između njih je postojalo mnogo
više sličnosti nego razlika. Jedino su se razlikovali po tome što se „...
hrišćani krste a muhamedanci klanjaju. Drugo im je sve zajedničko,
kako jezik, tako i običaji... Jedni drugima polaze o gadetima: o Božiću
i Krsnom imenu, o Bajramu, o svadbama i drugim veseljima, kao i na
žalostima. Svetom Vasiliju u Ostrogu idu i mole se i Muhamedovci
kao i Hrišćani, a mnogi su mu zavještani, kao hadži Alija Verizović
(Ferizović – Z. F) koji je svake godine prilagao obilat svoj zavještani
dar Sv. Vasiliju Ostroškom“.565 Uočljivo je da za autora ovih redova,
563
564
Ejup Mušović, Mušovići..., 101.
Žarko Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje..., 254-255.
Maksim M. Šobajić, Muhamedanizam hercegovački – Karakteristike
poturica, Almanah, br. 7-8, Podgorica 1999, 216-217.
565
193
etnografa Maksima Šobajića, nema dvojbe da Crnogorci i Muslimani
u Nikšiću koriste isti jezik, te da je kod Muslimana vrlo živa svijest o
zajedničkom porijeklu s Crnogorcima.
Pojedina činjenja nikšićkih Muslimana prema Crnogorcima
predstavljaju obrasce moralne veličine. Kada su Muslimani 1789.
godine razorili Trebjesu, posjekli su i starog nikšićkog vojvodu
Grgura. Njegovu glavu su stavili na kolac u gradu. To je izazvalo
veliko sažaljenje kod žene nikšićkog kadije Mula Jaije Brunčevića,
a sestre Usa-age Džidića. Ona je uz odobravanje muža i brata skinula
vojvodinu glavu s grada i odnijela je popu Radu Ćuku da je sahrani
s vojvodinim tijelom.566
Ispoljavan je i human odnos prema ratnim zarobljenicima. Ta­
ko je Muko Ljuca zarobio sedam boraca iz Pipera, i zatim ih odveo
u svoju kulu na Lukovu. Na ovu vijest ustali su pojedini Muslimani
iz grada koji su željeli da osvete svoje sunarodnike. Muko Ljuca im
to nije dopustio, već je iz Lukova sa zarobljenim Piperima sišao u
grad i poručio piperskim prvacima da razmijene uhvaćene borce za
primjerene otkupe. Piperi su donijeli srebrnog oružja, novca i drugih
stvari, ali je od svega Muko uzeo samo jednu ledenicu i po­tom
im predao zarobljenike. Ovo je podiglo njegov ugled među Crno­
gorcima, posebno Piperima koji od tada više nikad nijesu napadali
na Lukovo.567
Zaštitnički odnos prema nikšićkim Muslimanima imao je i
crnogorski vladar Petar I Petrović Njegoš. Manifestovao ga je povo­
dom jednog ozbiljnog sukoba između Ferizovića i Gruda, dva jaka i
poznata nikšićka bratstva, koji se dogodio 1805. godine. Ferizovići
su poticali iz nikšićkog kraja, preciznije od bratstva Popovići iz
Nikšićke Župe, dok su Grude bile albanskog porijekla. Taj sukob se
pretvorio u krvavi obračun u koji su se umiješala i brdska plemena
(Bjelopavlići, Piperi i Pješivci) i to na strani Gruda, a protiv Ferizovića.
Crnogorski vladika je bio ogorčen na ovakav rasplet događaja, pa je
oštro ukorio glavare brdskih plemena, i to preko svoja dva pisma,
što su se „udružili sa nikšićkim Arbanasima, a protiv naših Turaka“.
Zatim je u srditom tonu nastavio: „Razumijeli smo, što ste učinili
od Vezirovića (odnosi se na Ferizoviće – primj. Z. F) i kako ste se
udružili s nikšickijema Arbanasima i ostao sam žestoko uvrijeđen,
566
567
Petar Šobajić, Nikšić..., 107.
Isto, 107-108.
194
budući su to stvari suprotne visokoslavnome mojemu pokrovitelju,
Velikomu Aleksandru imperatoru i samodršcu vserosijskomu.
Ja sam pisao toliko knjiga na različita mjesta, također i vašemu
igumanu Petroniju, da bi on savjetovao vas i naučio, da stojite s
mirom i da se prođete od jedinstva s Arbanasima ... evo dakle vidim,
da su sva moja ... i moje nauke ostale bez koristi ... mojega i svijeh
glavara crnogorskijeh ... i prognali Veziroviće ... znate da ni ja, ni
ovo praviteljstvo, niti crnogorski narod na ove stvari s vama pristati
nećemo, ali hoćemo da čisto znamo ko je četovođa pred tom vojskom
bio, ko je vojsku kupio i ko je jedinstvo s Arbanasima činio i za koje
uzroke, jerbo očito vidimo da to ne može narodu hercegovačkomu
nego veliko zlo i nesreću donijet“.568 Upadljivo je da Petar I, pored
ljutnje zbog napada na Ferizoviće, upotrebljava izraz „naši Turci“,
što je s terminom „naši muhamedanci“, bilo najčešće oslovljavanje
crnogorskih Muslimana.
Vladika Petar I je pokazao obazrivost i prema pojedinim
podgoričkim Muslimanima. Crnogorski vladika je djelovao usrdno
i pomirljivo 1810. godine kada je podgoričkom zabitu Smail-begu
Osmanagiću, zbog sukoba s Tahir-pašom, oduzet zabitluk. Osmanbeg je digao pobunu, kojoj vladika Petar I nije bio naklonjen. Smatrao
je da ona samo šteti Osmanagiću, ali i njihovim međusobnim
odnosima. Molio je Tahir-pašu da na lijep način smiri pobunjenike
i Smail-begu vrati oduzeti čin. Na ovu molbu paša je odgovorio
da Podgoričanima, ukoliko ostanu mirni, neće ništa učiniti, a da
zabitluk daje kome hoće. Vladičin pokušaj za izmirenjem nije uspio,
pa je Tahir-paša s vojskom krenuo na Osmanagiće. Smail-beg je s
braćom i nekoliko podgoričkih Muslimana pobjegao na Cetinje i
tu su bili vrlo ljubazno primljeni. Petar I je malo kasnije ponovo
molio Tahir-pašu da oprosti Osmanagiću i omogući mu povratak u
Podgoricu. Tahir-paša je to dopustio, ali je za zabita u Podgoricu
postavio Smail-agu Mećikukića.569
Angažovanje Crne Gore u Hercegovačkom ustanku 1875.
godine naišlo je na odobravanje i pojedinih muslimanskih prvaka u
Nikšiću. Prije toga je iz Nikšića izašlo i stavilo se na raspolaganje
Jefto M. Milović, Petar I Petrović Njegoš – tema i drugi dokumenti, knj. 1 (1780-1820), Titograd 1987, 205.
569
Dušan Vuksan, Crna Gora u 1809. i 1810. godini, Zapisi, sv. 6,
Cetinje 1939, 325.
568
195
crnogorskoj upravi oko 60 Muslimana, na čelu sa poznatim nikšićkim
prvakom Mujom Hadžajlićem. Ovaj Nikšićanin je kasnije nagrađen
najvećim crnogorskim odlikovanjem.570
I ratna zbivanja ostavljala su prostor za činjenje poštenih djela.
Prilikom crnogorske opsade Nikšića 1877. godine jedan crnogorski
trgovac je otišao iz grada u vojsku svog naroda. Svoju radnju je
povjerio na čuvanje komšiji Muslimanu. Kad su Crnogorci ušli u
Nikšić crnogorski trgovac je zatekao svoju radnju neoštećenu i sa
cjelokupnom robom.571
Primjeri ljudskosti i tolerancije u vrijeme osmanske uprave
bili su karakteristični i za ostale crnogorske sredine: Plav, Gusinje,
Rožaje, Bijelo Polje, Vasojeviće, Bar, Mrkojeviće. No, najviše
sačuvanih podataka odnosi se na područje Podgorice. Manje je
poznato da je jedan broj djevojaka iz crnogorskih porodica živio i
radio u podgoričkim muslimanskim kućama i da je posmatran kao i
članovi njihovih zajednica. Domaćinstva u kojima su ove djevojke
živjele organizovale su i njihove svadbene ispraćaje kada su se
udavale. Domaćini su bili veoma osjetljivi kada su bili u pitanju
čast i ugled ovih djevojaka i zbog toga su bili spremni da se i obra­
čunaju sa svima koji se prema njima nijesu korektno ponašali.
Istraživači ove problematike su zabilježili sljedeće: „Muhamedanac
je smatrao za grijeh da oskrnavi vjeru svojih sluga. Dešavalo se da
se Muslimani i zavade zbog sluga i svaki je smatrao za dužnost i
čast da se stavi u odbranu svojih slugu, makar došlo i do krvi“.572
Starješine muslimanskih domaćinstava su udavale ove djevojke po
crnogorskom običaju, a neke su ostarjele i umirale u kućama svojih
vlasnika. Uz ove žene je podizana i najbliža njihova rodbina. Tako
je i Ilarion Roganović, koji je kasnije postao crnogorski mitropolit,
živio i podizao se kod svoje tri sestre koje su živjele kod podgoričkih
Muslimana.573
Često su bila uspostavljana pobratimstva između podgoričkih
Muslimana i Crnogoraca. Ona su bila iskrena i čvrsta, što pokazuje
primjer pobratimstva između Joša Stanojeva iz Fundine i Meda
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko
stanovništvo..., 205.
571
Petar Šobajić, Nikšić..., 108.
572
Andrija Jovićević, Zeta i Lješkopolje, Beograd 1922, 395.
573
Isto.
570
196
Đečevića iz Podgorice. Zbog nekih neraščišćenih računa grupa
Muslimana je htjela da uhvati i ubije Joša Stanojeva. Uočivši
opasnost, Jošo se zaklonio u jednu zidinu, spreman da pruži otpor.
Kad je saznao za ovu nemilu situaciju, Medo je odmah došao sa
trideset naoružanih Đečevića i uzeo Joša u zaštitu. Napadači su
stoga odstupili, pošto se nijesu smjeli zamjeriti jakom i prestižnom
bratstvu Đečevića.574
U jednoj prilici desilo se nekom Komaninu da na podgoričkoj
pijaci nenamjerno rani dva i ubije tri Muslimana. Jedan od ubijenih
bio je Jusuf Vranić. Razgnijevljeni Muslimani željeli su da ubiju
Komanina, ali je tu namjeru osujetio Jakup Vranić, brat ubijenog
Jusufa. Jakup je odveo Komanina kod zabita Ali-spahije Lekića koji
ga je uputio u Komane.575
Muslimani u Podgorici su bili vrlo osjetljivi na svakog ko bi
li­kvidirao nenamjernog ubicu. To je nailazilo na strogu osudu pod­
goričke sredine, kao u slučaju islamiziranih Ramadanovića koji su
ubili jednog Crnogorca, kalajdžiju iz Podgorice. Ovaj kalajdžija je
nehotično ubio jednog rođaka Ramadanovića. Podgorički Muslimani
su zbog toga Ramadanoviće nazivali „pogančevići“.576
Dobri međuetnički odnosi primjećivali su se i u svakodnevnom
životu žitelja Podgorice. Porodični život Muslimana proticao je i u
znaku obilježavanja vjerskih i drugih praznika. Prilikom proslavljanja
Bajrama, Ramazana, sunećenja i svadbi priređivana su velika vese­
lja, na kojima se mnogo jelo i pilo i koja su trajala po nekoliko da­
na. Veoma često su na ta veselja, kao prijatelji i komšije, pozivani
Crnogorci. Crnogorci su, pak, skromnije od Muslimana, proslavljali
slave, krštenja i svadbe. I oni su, dakako, pozivali komšije i prijatelje
Muslimane na svoje praznike.577
Povremeno je i Petar II Petrović Njegoš održavao bliske relacije
s podgoričkim Muslimanima. Kada se skadarski vezir Mustafa-paša
u savezu sa bosanskim glavarima suprotstavio sultanu zbog njegovih
reformi, podgorički Muslimani su odabrali sultanovu stranu. Vladika
Petar II je težio da sa Muslimanima održava prijateljske odnose, kao
Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice od
najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991, 198.
575
Isto.
576
Isto.
577
Isto, 209.
574
197
sa jednokrvnom braćom, pa im je u novonastalim okolnostima pružio
podršku. Njegošu su podgoričke age i begovi uputili pismo u kome
ga obavještavaju da su prognali vezirovog pašajliju, eksponenta
protjeranog Bušatlije. Crnogorski vladika im je 1. jula 1831. mudro
i dobronamjerno odgovorio da su „imali cijeli razlog i učinili kako
jedni pošteni ljudi i kako sam Gospod Bog zapovijeda. Zašto kakvi
biste ljudi vi bili, kada biste se sa svojim carem i gospodarem pobili,
a pomagali sluzi carevu koji se pomamio... Mi se s carem nijesmo
nikad bili ni svađali, nego s njegovim hajinima, koji su nagonili i
nas i vas da se koljemo i da se mrzimo i da se razdvojimo. Ali već se
mrzjeti nećemo, nego živjeti kao pošteni ljudi i ostali i biti u svijet
jedno i braća jednovjerna“.578
Njegoš je iste godine (1831) pisao jednom podgoričkom mu­
slimanskom prvaku da se raduje što se na granici čuva mir. Kada je
1832. godine osmanska vlast bezrazložno uhapsila dvadeset Crno­
goraca, Njegoš je urgirao kod turskog komandanta u Podgorici –
Afis-age da ih pusti iz tamnice. Afis-aga je uslišio ovu intervenciju
crnogorskog vladike i oslobodio je uhapšene Crnogorce.579
Petar II Petrović Njegoš je imao česte kontakte sa herce­go­
va­čkim vezirom Ali-pašom Rizvanbegovićem-Stočevićem. Na
to su ih primorali stalni nemiri između Crne Gore i Hercegovine.
Sto­ga su morali rješavati pogranične sporove. Nakon trodnevnih
pre­govora, u septembru 1842. u Dubrovniku je zaključen ugovor
u kome je istaknuto da se potpisuje mir „između nezavisne oblasti
Crne Gore i pašaluka hercegovačkog“. Tako je Ali-paša priznao
ne­zavisnost Crne Gore, koju je prije toga priznao i bosanski vezir.
Ovom prilikom, Njegoš i Ali-paša su se pobratimili. Između njih su
često razmjenjivana pisma puna zakletvi na vječno prijateljstvo.580
U oslobođenoj Crnoj Gori je prije 1878. godine bilo malo
Muslimana. To nije zamaglilo pogled dalekovidog crnogorskog
knjaza Danila Petrovića. Otuda u Danilovom „Zakoniku“, donešenom
1855. godine, čl. 92, stoji sljedeća odredba: „Iako u ovoj zemlji
nema nikakve narodnosti do jedino srpske i nikakve vjere do jedino
pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može
slobodno živjeti u ovu slobodu i onu našu domaću pravicu uživati
Dušan Vuksan, Prve dvije godine Njegoševe vlade, Letopis Ma­
tice srpske, Novi Sad 1936, 119-120.
579
Isto, 29-30.
580
Petar II Petrović Njegoš, Pisma, Podgorica 1995, passim.
578
198
kako i svaki Crnogorac i Brđanin uživa“.581 Istoričar Jovan Bojović
je ustanovio da formulacije „do jedino srpske“ nema u originalnoj
verziji zakonika, te da je ona naknadno umetnuta.582
Ovim članom je, zasigurno, Crna Gora prije Berlinskog
kongresa, priznala slobodu ispovijedanja vjere. Uopšte, u Crnoj
Gori nije poznata isključivost prema pripadnicima druge narodnosti
i vjere. To su bili jasni znaci emancipacije i humanizma u procesu
njenog uključenja u civilizovana evropska društva.583 Dobri po­
zna­vaoci problematike muslimanskog naroda Crne Gore smatraju
da je tretiranim članom Danilovog zakonika izvršeno ozvaničenje
nacionalnog identiteta Muslimana u najmanjoj balkanskoj državi.
Time je afirmisano postojanje „inovjernika“, znači „muhamedanaca“,
kao i „inoplemenika“, odnosno Muslimana. Iz ove odrednice je evo­
luirala narodnosna – tj. muslimanska.584
Veliku tolerantnost prema Muslimanima, kao i Albancima
islamske vjeroispovijesti podgrijavao je crnogorski suveren Nikola
I Petrović Njegoš (1860-1918). Nju je ispoljio već na početku
svoje dugotrajne vladavine. Poslije bitke na Krnjicama (Crmnica)
u aprilu 1862. bilo je zarobljeno više neprijateljskih vojnika, koji su
sprovedeni na Cetinje. Među njima su bili znameniti glavari Hasan
Hot i Buljuk Baša Murteza. Knjaz Nikola im je u svom obraćanju
odao priznanje na junačkoj borbi, a zatim je apostrofirao sljedeće: „I
ja u vama ne gledam robove nego junake koje je ratna sreća dovela
do toga da se moraju predati neprijatelju koji će sa vama prijateljski
postupati. Od ovog časa vi nijeste robovi, jer ste došli u slobodnu
zemlju. Iz te slobodne zemlje hoću da idete kao slobodni ljudi svome
zavičaju. Kupite i zovite Turke, Arbanase, neka idu na nas i protivu
nas i mi ćemo ih dočekati onako kao što smo i vas dočekali. Samo
pazite da ve po drugi put ne zarobimo. U tom slučaju ne jamčim za
vaš život“.585 Ovaj plemeniti gest izazvao je ganutost kod Hasana
Jovan Bojović, Zakonik knjaza Danila, Titograd 1982, 165.
Isto.
583
Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 18521916, Cetinje 1971, 196.
584
Avdul Kurpejović, Etnološke osobenosti muslimanskog naroda
u Crnoj Gori, zbornik radova „Kulturni identitet muslimanskog naroda u
Crnoj Gori“, Podgorica 2001, 62.
585
Jovan Jovanović, Muslimani u crnogorskoj državi, Pobjeda 4-11.
april 1980, feljton, navedeno prema: Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani
Crne Gore..., 35.
581
582
199
Hota, koji se crnogorskom suverenu zakleo da njegova „puška neće
pucati protiv Crne Gore ne od straha nego od čistoga poštovanja i
priznanja da ste ljudi mimo drugih ljudi i po čojstvu i po junaštvu“.586
Svoju tolerantnost prema Muslimanima knjaz Nikola je
neprekidno pokazivao. Na to su, doduše, uticali i pragmatični
motivi. Početkom sedamdesetih godina XIX vijeka jedan broj
muslimanskih porodica iz Hercegovine skrasio se u Crnoj Gori.
Crnogorski suveren je na različite načine nastojao da ih pridobije jer
je preko njih želio da ostvari crnogorski uticaj među hercegovačkim
Muslimanima. Nije se štedjelo da bi se dosegnuo taj cilj. Zato se
knjaz Nikola žalio ruskom ministru Gorčakovu 1872. godine da ima
velike troškove pošto se uvećavao broj Muslimana koji su iz okolnih
turskih provincija nalazili utočište u Crnoj Gori.587
Ovi Muslimani bili su srdačno dočekani u Crnoj Gori. Obra­
ćana je pažnja na mnoge detalje koji su im olakšavali boravak.
Knjaz Nikola je svakom odraslom Muslimanu davao po fiorin ili
dva dnevno. Volio je da ih prilikom raznih svečanosti okuplja na
Cetinju. Posebnu naklonost gajio je prema barjaktaru Taloviću, te
begovima Rizvanbegovićima i Pivodićima. Njima je knjaz davao po
dukat dnevno.588 I Crnogorci su imali koristi od boravka Muslimana
u njihovoj zemlji. Prvi puškar na Cetinju bio je Ljuman – Musliman
iz Albanije koji se docnije skrasio na Obodu.589
S jasnom političkom namjerom knjaz Nikola je veličao
pojedine hercegovačke muslimanske prvake. U svojoj pjesmi
„Ženidba bega Ljubovića“, koja je napisana 1868. godine, knjaz
Nikola je načinio pravu apoteozu hercegovačkom begovatu. Hvaleći
stare begovske porodice, koje više nijesu uživale raniju moć i
ugled, crnogorski suveren se nadao da bi ih, zbog nezadovoljstva
uslovljenim reformama Omer-paše Latasa, mogao pridobiti za svoje
projekcije.590
Sentimentalan pristup prema Muslimanima knjaz Nikola je
najupečatljivije pokazao u svojoj „Proklamaciji Hercegovačkom
narodu“ iz juna 1876. godine, uoči Veljeg rata (1876-1878). Knjaz
Isto.
Nikola I Petrović, Politički spisi, Cetinje-Titograd 1989, 98-99.
588
Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995, 553.
589
Pedeset godina na prestolu, Cetinje 1910, 50.
590
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 32.
586
587
200
je hercegovačkim Muslimanima poručio sljedeće: „Hercegovci
muhamedanske vjere! Sve što ovdje rekoh braći Hristove vjere
važi potpuno i za vas. Vrijeme kada su Vaši preci primili vjeru
Muhamedovu i uživali osobitu vlast i gospodstvo, prošlo je odavno.
Malo po čemu oduzeo vi je sve Osmanlija i teški i samovoljni pritisak
osmanlijski počeli ste već i vi jako osjećati. Da nije došao i za vas
ovaj sretni čas i vi bi ste još malo postali raja osmanlijska isto kao
i hrišćani. Muhamedanci! Iako ste druge vjere vi ste braća naša...
Zato ja dolazim da ve oslobodim isto kao i vašu braću Hrišćane.
U oslobođenoj Hercegovini vi ćete živjeti slobodno. Zakon će u
njoj za svakoga jedan i jedini biti, a za sve pravedan. U vjeru vašu
kao u svetinju neće niko ticati. Ja vi jamčim za to, a o pravičnosti i
ljubavi mojoj prema vama svjedoci su stotine jednovjernika vaših,
koji su u zemlji mojoj i kod mene nalazili vazda bratskoga dočeka,
pomoći i odlikovanja. Ja ve pozivam, dakle, muhamedanci, da ne
dižete oružje protiv svoje jednokrvne braće Hrišćana. Ako se ne
možete već danas sa vašom braćom Hrišćanima zajedno boriti protiv
Osmanlija, našega zajedničkog neprijatelja, ja ve pozivam da sjedite
mirno. U tome slučaju sa životom i imanjem svojim bićete sigurni
od svakoga napadaja i povrede. Ako ne učinite tako i ako mi svako
pleme i mjesto preko starešinstva svojih ne izjavi svoju miroljubivost
i odanstvo svoje meni će jako žao biti, ali ću morati s vama kao s
neprijateljima postupati“.591 Očito je da ova knjaževa proklamacija
odiše pomirljivošću, željom za zajedničkim životom, ali i pozivom
na solidarnost utemeljenom na svijesti o zajedničkom porijeklu. Za
knjaza Nikolu nije bilo dvojbe da su Crnogorci i Muslimani etnički
srodni narodi i stoga je Muslimane tretirao kao jednokrvnu braću.
Knjaz Nikola je uglavnom poštovao obećanja koja je iznio
u svojoj proklamaciji. Savjetovao je svojim vojnicima, 28. juna
1876, da u ratu budu još velikodušniji nego u periodu mira. Prema
Muslimanima je zahtijevao maksimalnu obazrivost, o čemu govore
ovi izvodi: „Štedite gdje god možete i primajte sa raširenijem bratskim
rukama gdje god vam na susret izađu, našu braću muhamedanske
vjere. Oni su naša krv, među njima ima potomaka starih i slavnih
vojvoda i ljudi naših, koje je sila, nevolja i zabluda odbila od vjere
prađedovske. Koji nam pruže ruku od njih nas vjera neće razdvajati.
591
Besjede i proglasi kralja Nikole, Cetinje 2010, 30-31.
201
Bićemo braća i živjećemo kao braća sa njima“.592 Tražio je od
crnogorske vojske da zaštite starce, žene, djecu i ranjenike. Zabranio
je kidanje glava neprijateljskim vojnicima i prijetio kaznom svima
koji bi se oglušili o njegovo naređenje.593
Ova deklarativna određenja poštovana su u zbilji ratnog
vrtloga. Puno je primjera kažnjavanja vojnika osuđenih za pljačku.
Plemenitost crnogorske vojske ogledala se i u odnosu prema mu­
sli­manskim zarobljenicima. Uopšte, human odnos Crnogoraca izne­
nadio je hercegovačke Muslimane, koji su očekivali krajnje lo­še
konsekvence njihovog ratovanja. Nasuprot tome, crnogorski su­
veren je sa svakim Muslimanom obzirno postupao, mnoge od njih
je darivao lijepim poklonima, a najveću čovječnost je pokazao pre­
ma muslimanskim ranjenicima koje je upućivao na njegu kod crno­
gorskog saniteta. Zato se knjažev autoritet kod ovih Muslimana
permanentno uzdizao.594
I u periodima mira izbijali su veoma ozbiljni incidenti. U Pod­
gorici je krajem 1874. godine došlo do tzv. „Podgoričkog pokolja“
kada je ubijeno sedamnaest nenaoružanih crnogorskih državljana.
Bila je to osveta Muslimana za smrt podgoričkog zabita Jusa Mu­
či­na Krnića. Ovaj događaj je za kratko pogoršao odnose između
Crnogoraca i Muslimana i zasigurno predstavlja ružnu epizodu u
međuetničkim relacijama u Podgorici i Crnoj Gori.
Generalno posmatrano, međuetnički odnosi u Crnoj Gori za
vrijeme osmanske uprave bili su uglavnom dobri, skladni i trpeljivi.
Tome je dijelom doprinijela i Porta koja je skoro u cjelini sprečavala
zloupotrebe od strane predstavnika lokalne i oblasne osmanske
vlasti. Ali taj međuetnički sklad u najvećoj mjeri je počivao na
na snošljivim relacijama između Crnogoraca i Muslimana kod
kojih je bila jako razvijena svijest o etničkoj srodnosti. Oni su se
nerijetko zajednički borili protiv samovoljnih turskih upravitelja. To
predstavlja krunski dokaz njihovog povjerenja i uvažavanja. Držanje
pojedinih Muslimana prema crnogorskim vladikama Rufimu i
Danilu predstavlja paradigmu moralne veličine. Na drugoj strani,
crnogorski vladari – Petar I, Petar II, knjaz Danilo i knjaz/kralj
Nikola I Petrović poštovali su Muslimane i pružali im pribježište u
Isto, 28-29.
Isto.
594
Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, Cetinje-Titograd 1985, 321-325.
592
593
202
delikatnim situacijama. Za njih, kao i za ostale Crnogorce, Muslimani
su bili „naši Turci“, „poturčenjaci“, „saplemenici“ i, dakako, „naša
braća po krvi“.
Mit o „Istrazi poturica“
Bilo je potrebno dva i po milenijuma, od Herodota (484-425.
godine prije nove ere) do danas da se mitološki nanosi u isto­
rijskoj svijesti racionalizuju i postanu predmet interesovanja
društvenih i humanističkih nauka. Pokazalo se da je to pregnuće
prošlo bez velikog uspjeha. U prirodi čovjeka, kako su dokazali
brojni psiholozi i naročito socijalni psiholozi, još uvijek egzistira
potreba za iracionalnim prihvatanjem prošlosti, za emocionalnim
(pojedinačnim i kolektivnim) nadahnućem mitskim sadržajima iz
prošlosti, za željom da ga ponesu iluzije i fantastično, utopijsko. Sve
je to smješteno u jednom zdanju čovjekove strukture ličnosti, bilo da
ona teži ka humanom stvaralaštvu ili destruktivnosti.595
Takvo poimanje prošlosti karakteristično je i za ne mali dio
crnogorskog naroda. Brojni su crnogorski mitovi, a jedan od naj­
postojanijih i najkoloritnijih predstavlja mit o „Istrazi poturica“. Prije
nego se upustimo u razloge njegovog rasplamsavanja i posljedica
koje je proizveo, potrebno je ukazati na prve pomene ovog mita u
istoriografskoj produkciji. Vladika Petar I Petrović Njegoš je u svojoj
„Kratkoj istoriji Crne Gore“, pisanoj u trećoj deceniji XIX vijeka, prvi
naveo da je u doba vladike Danila, rodonačelnika dinastije Petrovića,
došlo do „Istrage poturica“. Neubjedljiva je priča o ovom događaju
jer nedostaju podaci o motivima, toku, akterima, a nema ni preciznog
hronološkog lociranja „Istrage poturica“. Samo je navedeno da se ova
radnja desila prije obnavljanja Cetinjskog manastira, odnosno 1701.
godine. Sa nešto više podataka o ovom „događaju“ baratao je Sima
Milutinović Sarajlija u svojoj „Istoriji Crne Gore“, koja je objavljena
1835. godine u Beogradu. Milutinović je za istorijsku podlogu ovog
događaja uzeo epsku pjesmu „Oslobod“, pa je navodno vladika
Danilo nakon oslobađanja iz turskog ropstva u Zeti odlučio da istraži
poturčenjake u podlovćenskoj Crnoj Gori. Taj naum je i otjelotvoren,
pa su neki Turci bili pobijeni, drugi prognani, a najmlađi među
Đorđe Stanković i Ljubodrag Dimić, Istoriografija pod nadzorom, prilozi istoriji istoriografije, Beograd 1996, 36-37.
595
203
njima pokršteni. I Milutinović tvrdi da je do „Istrage” došlo prije
1701. godine. „Istraga poturica“ bila je nesporan istorijski događaj
i za Vuka Karadžića. On je u svojoj knjizi „Crna Gora i Crnogorci“
otvoreno rekao da je za osnovu ove priče uzeo pjesničku viziju
„Istrage poturica“, te da saopštava ono što se u Crnoj Gori „pjevalo
i pripovijedalo“. Prema Vuku, vladika Danilo se oko 1703. godine
opredijelio da sprovede „Istragu“, a da su Crnogorci napali na svoju
islamiziranu sabraću uoči Božića. „Istragu poturica“ je objašnjavao
i Dimitrije Milaković u svojoj „Istoriji Crne Gore“, navodeći da se
ona zbila uoči Božića 1702. i 1703. godine.596
„Istraga poturica“ dobila je status „zvanične istine“ s pojavom
Njegoševog književnog djela „Gorski vijenac“. Ovo djelo je obje­
lodanjeno 1847. godine u vrijeme kad je nekim Crnogorcima, poput
Pipera i Crmničana, bio bliži skadarski paša nego cetinjski vladika.
Čak je crmnički prvak Markiša Plamenac primio sablju od Osmanpaše Skopljaka i tom prilikom mu obećao da će se boriti protiv
njegovih neprijatelja. Ti događaji nesumnjivo su ostavili dubok trag
na Njegoša i kod njega uslovili pomiješana osjećanja rezigniranosti,
ljutnje i osvetoljubivosti.597 Izdaju u Piperima i Crmnici, epski
opjevanu u deseteračkoj pjesmi „Kula Đurišića” od strane samog
Njegoša, crnogorski vladika u svojem glavnom djelu dakako po­
istovjećuje s činom „turčenja“. Ti događaji iz stvarnog života Nje­
go­ševog doba preoblikovani su na širokoj podlozi i retrogradno
izdignuti na pijedestal nacionalnog simbola za izdaju. Njegošu je
takođe bilo stalo da posredstvom „Istrage poturica“ kao spoljašnjem
okviru utemelji i razvije kult svojeg pretka, vladike Danila kao
rodonačelnika mitropolitsko-gospodarske loze Petrovića.598
Njegoš je svoje glavno djelo i u ideološkom i u strukturalnom
pogledu zasnovao na sadržaju drugog dijela pjesme „Oslobod“
njegovog strica Petra I Petrovića Njegoša kao utemeljivača ofi­ci­
jelne crnogorske državne tradicije i književnog prethodnika na
Živko M. Andrijašević, Istraga poturica – istoriografija, izvori,
„istoričnost“ (Da li je bilo „Istrage poturica“), Almanah, br. 15-16, Pod­
gorica 2001, 96-99.
597
Zvezdan Folić, Kroz istoriju Crmnice, monografija Crmnica, Vir­
pazar 2009, 171-172.
598
Vojislav P. Nikčević, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Podgori­
ca 2001, 87.
596
204
kojeg se ugledao. To je napravio zbog toga što je Petar I drugi dio
svoje pjesme oslonio na mitu o Badnjoj večeri. Oba Petrovića su to
napravili i zbog toga da bi ta priča korespondirala sa oslobodilačkim
tradicijama crnogorskog naroda. Time bi se on još jače mobilisao,
kao i ostali hrišćani pod turskom dominacijom i tako se zaustavilo
širenje islama i podstakla borba protiv izdaje narodnih interesa.599
Zasigurno se istorijska podloga „Gorskog vijenca“ ne nalazi u
Badnjoj večeri nego u veoma aktuelnim i egzistencijalno značajnim
društvenim i političkim zbivanjima koja su se desila nekoliko
godina prije štampanja ovog velikog djela. Njegov ideološki smisao
ponajviše oličava borba protiv izdaje koja je, svakako, trajni problem
svih naroda, a posebno malih, kakav je narod crnogorski. Stvarne
događaje iz neposrednog života Njegoš je umjetnnički preoblikovao
i nepostojeću „Istragu poturica“ projektovao u doba vladike Danila.
Ta tema poslužila mu je kao fundamentalni osnov da se široko iskaže
ne samo protiv onovremene izdaje već i protiv svakog drugog vida
otpadništva od svog naroda.600
Za istoričara je osobito važno da utvrdi na kojim relevantnim
izvorima počiva slika o događajima iz prošlosti. Vladika Petar I i Sima
Milutinović Sarajlija ne navode da su koristili ni jedan mjerodavan
istorijski izvor. Milutinović kaže da mu je narodna pjesma o ovom
događaju bila jedini izvor. Ni docniji istoriografi ne govore o bilo
kakvom istorijskom izvoru kada tretiraju „Istragu poturica“, već se
pozivaju na vladiku Petra I ili na epsko predanje o ovom navodnom
događaju.
Prvi izvor o „Istrazi poturica“ predstavlja navodni zapis vladike
Danila iz 1707. godine. Zapis je 1861. godine pronašao u Cetinjskom
manastiru učitelj Nikola Musulin, a objavljen je 1863. u Glasniku
Društva srpske slovesnosti. Prenosimo integralno ovaj dokument:
„Pišem ja vladika Danilo da se zna kako Turke izgnasmo između
nas 1707. godišta. Prvo kad me odkupiše iz Podgorice, skupismo
se nekoliko glavarah crnogorskijeh u magazin na Stanjeviće i tu mi
dadoše vjeru da će Turke između sebe izgnati i da će im udariti na
Bijele poklade, a dogovor činjasmo na Nikolj dan pred Božić, ali
Crnogorci prevariše, na Turke ne udriše. Kad ja to viđeh, jopeta se
skupismo na Lovćen u žitnicu manastirsku oko Đurđeva dne, i tu
599
600
Isto, 118.
Isto, 118-119.
205
se dogovorismo da im udrimo u Gospođine poste, no Gospođin(i)
posti dođoše i prođoše, a Turci ostadoše zdravo. I jošt se počeše
mnozina turčiti, jere ih mićaše paša iz Podgorice. Kada ja viđeh da
Crnogorci ne smiju Turcima uložit, ja to ostavim stojati do neđelje
Svetijeh otacah, a u istu neđelju čujem đe govori narod da oće Turci
skandarinski poslati nekoliko ljudi da me ufate zato što sam bunio
Crnogorce da svoje Turke pobiju. Kako ja to čujem, pošljem za
Vuka Borilovića i četiri brata Martinovića i sve njima kažem kako
je i što je i rečem im ako neće Turke pobiti koji su među njima da ću
se ja mać iz Crne Gore. Oni odgovore da ne smiju uložiti. Onda ja
uzmem svoju sablju i dam je Boriloviću, a onijem četvorici jednom
ćurak, drugome dvije puške pecke srebrne, trećemu šipanu vezenu
srebrom, a četvrtome deset dukatah, ali oni po svemu tome mene
rekoše da neće nipošto što im ja neću dati moje ljude da počnu, e se
bojahu i oni da jedan drugoga ne izdaju. Onda ja dozovem Vučka
Njeguša, Stanišu Velestovca i Marka Dupiljanina i rečem njima da
oni pođu s njima i da oni prvi počnu biti Turke. I tako pođoše na
Božić pređe zore i pobiše Turke cetinjske i ćeklićke koji ne kćeše
doć da se pokrste kod mene. I tu se moj momak Staniša Velestovac
rani. Ali fala Bogorodici ne bi mu ništa nego ga ona sačuva. A bješe
ga ubila puška posred prsih i nož posjeka po obije ruke.
I budi slava va vijek Bogu koji nas čuva od pasje vjere.
Amin“.601
Obznanjivanje ovog dokumenta, i to jedinog o „Istrazi potu­
rica“ nije uzrokovalo vidnije pomjeranje istoriografske interpretacije
o ovom tobožnjem događaju. Ipak, on je pospješio neke istoričare
da posumnjaju u njegovu vjerodostojnost. Prvi je tu skepsu izrazio
grgetečki arhimadrit Ilarion Ruvarac 1899. godine. Ruvarcu je bilo
sumnjivo to što o zapisu vladike Danila ništa ne zna vladika Petar I
i što on prezentira „Istragu poturica“ drugačije nego što je opisana
u zapisu. Grgetečkom arhimandritu je bilo veoma problematično što
cetinjski istoriografi ignorišu ono što u zapisu piše, pa nastavljaju
da navode 1702. godinu kao godinu kada je uslijedila „Istraga
poturica“. To se prvenstveno odnosi na Pavla Rovinskog, Nićifora
Dučića, Milorada Medakovića, Dimitrija Milakovića, Lazara
Perovića, Lazara Tomanovića. Na primjer, Lazar Perović u svojoj
Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), opremio
za štampu Jefto Milović, Cetinje 1956, 17-18.
601
206
„Dvovjekovnoj vladi slavne kuće Petrović-Njegoš“ među navedenim
izvorima koje je koristio ne pominje zapis vladike Danila. Teško
je povjerovati da bi ga dvorski istoriograf zaobišao da je zapis
autentičan. Ni knjaz Nikola nikada nije povjerovao zapisu vladike
Danila. On se čak četrdeset godina poslije objavljivanja zapisa i dalje
pridržavao ustaljene hronologije. Za crnogorskog knjaza nije bilo
dileme – ustanak na „domaće Turke“ dogodio se 1702. godine.602
Ruvarac je u svojim razmatranjima postavio i glavno pitanje:
Da li bi vladika Danilo novembra 1709. mogao bez poteškoća poći
u Peć, da je 1707. godine, kako se kaže u zapisu, organizovao pokolj
islamiziranih Crnogoraca. Da li je bilo moguće da se vladika Danilo
slobodno kreće na teritoriji turskog carstva nakon krvavog obračuna
sa „poturčenjacima“. U toliko veliku ravnodušnost turskih vlasti
zaista ne možemo povjerovati. I 1702. godina je u tom pogledu vrlo
problematična. Podsjetićemo da je vladika Danilo vodio spor 1704.
godine s Muslimanima pred šerijatskim sudom u Podgorici. Ovaj
sud je jednoglasno donio presudu u vladičinu korist.
Osim zapisa vladike Danila o „Istrazi poturica“ ne postoji ni
jedan jedini dokument koji bi bar posredno ukazivao na to da se ona
uistini odigrala. Više uglednih istoričara (Jovan Tomić, Vladimir
Ćorović) je istraživalo u Mletačkom i Dubrovačkom arhivu, ali nijesu
uspjeli da pronađu niti jedan podatak o ovom navodnom događaju.
Treba imati u vidu da nepostojanje dokumenta o nekom događaju ne
implicira da tog događaja nije bilo, to jest uvažavamo stanovište da
postoje događaji o kojima nije ostalo traga u arhivskim izvorima. No,
„Istraga poturica“ nije beznačajan i bezazlen događaj. Riječ je, kako
navode pojedini istoriografi, o masovnom pokolju islamiziranog
stanovništva na prostoru koji je samo nekoliko desetina kilometara
udaljen od teritorije jedne i te kako uređene države (Mletačke
republike). Ta država je zbog vlastite sigurnosti pomno pratila što
se dešava u njenom bliskom okruženju. Stoga je mletačka vlada do
u detalje bila upoznata sa crnogorsko-turskim odnosima, kao i sa
prilikama u Crnoj Gori. U Veneciju su stizali izvještaji o zbivanjima
u Crnoj Gori u kojima se pažljivo opisuju i najmanji sukobi, poput
otimanja stoke, sporovi oko ispaša..., tako da je odista nevjerovatno
da tako velik događaj kao što je ovaj etnički sukob izmakne oštrom
oku mletačkih posmatrača.
602
Živko M. Andrijašević, Istraga poturica..., 114-115.
207
Revnosniji istraživači ovog pitanja sa sigurnošću zaključuju
da bi u mletačkom arhivu ostalo pisanog traga o „Istrazi poturica“
da je „Istrage“ zaista bilo. U nedostatku dokumenata je krajnje
neuvjerljivo tvrditi da je bilo „Istrage poturica“, odnosno crnogorskog
ustanka na „domaće Turke“ na Božić 1702, 1707. ili 1709. godine.
Neubjedljivo je i to da su Mlečani prećutali ovaj događaj velikih
razmjera, a da su znali o nekakvim sporovima oko ispaša u kojima
je bilo nekoliko ranjenih. Zvuči neozbiljno i da su Osmanlije ostale
pasivne na masovni pokolj svojih istovjernika. Zar bi ovaj groteskan
događaj prošao bez adekvatnog odgovora Osmanlija i njihovog
napada na Crnu Goru? Zasigurno da ne bi.603
No, vratimo se zapisu vladike Danila kojeg je akribični isto­
ričar Živko Andrijašević lucidno analizirao. Kao i svaka relevantna
analiza i ova je zavisila od načina postavljanja pitanja i utemeljenih
odgovora. Prva postavljena pitanja glasila su: Kakav je to prepad
moglo izvesti osam ljudi? Koliko je stvarno bilo cetinjskih „Turaka“?
Da li je osam ljudi moglo uhvatiti na spavanju poturčenjake i pobiti
ih? Sasvim sigurno je u cetinjskom kraju bilo više islamiziranih
Crnogoraca od nekoliko porodica. Oni su, kao uostalom i ogromna
većina Crnogoraca, bili naoružani. Imali su i puške, pošto se u vla­
dičinom zapisu navodi da su ranili vladičinog „momka“ Sta­ni­šu
Velestovca. Još čudnije je da je osam Crnogoraca ranom zo­rom
uspjelo da likvidira Turke na Cetinju i da istu stvar urade i u Će­
klićima. Poznato je da su Ćeklići selo petnaestak kilometara uda­
ljeno od Cetinja i mjesto u kojem je „poturčenjaka“ bilo najviše. A
oni su bili naoružani i, za razliku od cetinjskih „Turaka“ – budni.
Jer, ma koliko podranili, samo osam Crnogoraca nije moglo zorom
likvidirati Muslimane na Cetinju i ponovo zorom stići u Ćekliće, bez
obzira kakve su konje imali. To znači da ćeklićkim Muslimanima
ovaj napad nije došao iznenada. Uprkos tome, prema vladičinom
zapisu, svi ćeklićki „Turci“, kao i oni cetinjski koji nijesu htjeli da
se pokrste – ubijeni su. Sve je izvedeno u jednom danu, a Crnogorci
su imali samo jednog ranjenog borca – Stanišu Velestovca. Valja
imati na umu i da su Muslimani nedvojbeno bili istog mentalitetskog
sklopa kao i Crnogorci. Drugačije rečeno, bili su jednako hrabri i
uporni. Čini nam se da je ova priča nerealna i nemoguća, upravo
zbog predočene analize.604
603
604
Isto, 125.
Isto, 117-118.
208
Iskrivljenu sliku negdašnje stvarnosti Crne Gore, oličenu
pre­ko „Istrage poturica“ prihvatili su i respektabilni crnogorski
isto­­ričari u XX vijeku. Zdušno ju je prigrlio i Jagoš Jovanović u
svojoj „Istoriji Crne Gore“, objavljenoj na Cetinju 1947. godine.
Ova knjiga je bila veoma frekventna, pa je predstavljala zvanični
školski udžbenik na svim nivoima obrazovanja. Veoma se koristila i
u vannaučnim krugovima Crne Gore. Stoga se ustalilo shvatanje da
je ona kompetentna za sva sporna i nesporna pitanja iz crnogorske
istorije. Jovanović je „Istragu poturica“ ovako objašnjavao: „Krajem
XVII vijeka islamizirani Crnogorci ili „poturice“, postaju sve
prisutniji i sve jači element u crnogorskom društvu. Oni su postali
turski agenti u crnogorskim i brdskim plemenima, te su predvodili
tursku vojsku kada je napadala na Crnu Goru, prijetili vladiki
Danilu i dostavljali izvještaje o njegovom protivturskom radu, sve
sa ciljem da Turci što prije napadnu i pokore slobodna crnogorska
plemena. Zbog svega toga, mržnja prema poturicama je sve više
rasla i pravoslavni Crnogorci su samo čekali neki povod da pređu
u odlučnu borbu protiv njih... Crnogorci su na Badnji dan 1709.
godine otpočeli „Istragu poturica“ i to najprije u Ćeklićima, Crmnici,
Ceklinu i cetinjskom plemenu. Za kratko vrijeme, „guba iz torine“ je
očišćena, što je ojačalo jedinstvo bratstva i plemena za dalju borbu
protiv neprijatelja“.605
Ovaj Jovanovićev pasaž je eklatantan primjer mitskog po­
ima­nja negdašnje stvarnosti. Neodržive su njegove tvrdnje o Mu­
slimanima kao turskim agentima u crnogorskim plemenima. U
prethodnom poglavlju smo naveli da su se islamizirani Crnogorci
solidarisali sa svojim sunarodnicima u podlovćenskoj Crnoj Gori u
vrijeme Kandijskog rata. Neprihvatljiva je konstatacija o ogromnoj
mržnji Crnogoraca prema Muslimanima jer mnoštvo primjera govori
potpuno drugačije. Jovanović je u prezentiranju ove priče naslijedio
ideološku matricu iz XIX vijeka i neoprezno usvojio romantičarsku
i epsku fikciju kao relevantan istorijski izvor. U namjeri da naglasi
oslobodilačku borbu crnogorskog naroda, Jovanović je naprosto
dijabolizirao sljedbenike islama u Crnoj Gori. Tako je kod generacija
i generacija školske i studentske populacije u Crnoj Gori usađivana
iracionalna istorijska svijest.
Jagoš Jovanović, Istorija Crne Gore, Podgorica 1995, drugo izda­
nje, 90-91.
605
209
„Istragom poturica“ prilično se bavio i Gligor Stanojević,
jedan od najznačajnijih crnogorskih istoričara u XX vijeku. Iako
je istraživao u Mletačkom arhivu, gdje nije uspio da pronađe niti
jedan dokument o „Istrazi poturica“, to nije smetalo Stanojeviću da u
trećoj knjizi višetomne „Istorije Crne Gore” (Titograd, 1975) pokuša
da dokaže da je do ovog navodnog događaja došlo 1707. godine.
Stanojević se, očito, opredijelio da bezuslovno vjeruje zapisu vla­
di­ke Danila iz pomenute godine. Stoga nije iskazivao nikakvu su­
mnju u istoričnost ovog zapisa, pa je sve proticalo tačno onako
kako stoji u ovom dokumentu. Ne vršeći kritiku ovog izvora, što
je osnovni postulat istorijske struke, ovaj istoričar je iznio veoma
pojednostavljene i uprošćene zaključke, poput: „Od prvobitne za­mi­
sli da se muslimani protjeraju iz zemlje, zatim da se pobiju, vladika
Danilo na kraju prihvata srednje rješenje da se ubiju poturice koje
neće da se pokrste. Cilj istrage nije bio da se poturice unište, već da
se pokrste“.606
Stanojević je, kao i Jovanović, stremio da što više afirmiše
oslo­bodilačka pregnuća Crnogoraca, ali se u tome poslužio metodom
nesvojstvenim jednom opreznom istoričaru. Kao vrstan poznavalac
novovjekovne istorije Crne Gore, Stanojeviću je bilo dobro poznato
da su se Crnogorci, prvi od balkanskih naroda podigli protiv Osma­
nskog carstva. I ta borba je bila skoro neprekidna i dugotrajna, sve
do konačnog oslobođenja. Stoga im nije bio potreban nikakav „isto­
rijski avans“ izražen kroz „Istragu poturica“. Tim prije, što ta priča
predstavlja najobimniju mitsku tvorevinu kao posljedicu uobrazilje
jednog, povremeno, narcisoidnog naroda.
Sasvim drugačiju percepciju „Istrage poturica“ prezentirao je
istoričar Mustafa Memić. Memićeva knjiga „Bošnjaci-Muslimani
Crne Gore“ (Podgorica 2003), i pored izvjesnih vrijednosti, sadrži
niz neprimjerenih kvalifikativa na račun crnogorskog naroda, a
nasilnim konstrukcijama se izobličavaju istorijski procesi.607 Više
problematičnih zbivanja u prošlosti Muslimana Crne Gore autor
je protumačio shodno svom trenutnom ideološkom ubjeđenju.
Istorija Crne Gore, knj. 3, Titograd 1975, 244-245.
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., Izdavači
knjige su „Almanah“ iz Podgorice i Vijeće kongresa bošnjačkih intelektu­
alaca iz Sarajeva. Urednik izdanja je prof. dr Šerbo Rastoder, a recenzenti
su prof. dr Novak Kilibarda i dr Safet Bandžović.
606
607
210
Nagomilani jed i srdžbu zbog zaista teškog stradanja Muslimana i
Bošnjaka u ratu u Bosni i Hercegovini, Memić je iznio na stranicama
svoje knjige. On je, pored ostalog, izveo senzacionalnu tvrdnju da je
u julu 1711. godine u podlovćenskoj Crnoj Gori došlo do „Istrage
poturica“. To je prvi i jedini podatak da se ovaj tobožnji događaj
veže za 1711. godinu. Ali ni to nije jedino „otkriće“ ovog istoričara.
Memić tvrdi da je „Istraga poturica“ bila inspirisana od strane
Rusije, te da je dolazak ruskog pukovnika Miloradovića izmijenio
tolerantne odnose u Crnoj Gori.608 Autorova namjera je očigledna –
da ovom događaju prida pravoslavni obol i tako potkrijepi svoju tezu
o dva nepomirljiva svijeta – pravoslavnom i islamskom.
Ne odnoseći se prema ovom događaju ni sa minimumom obzi­
rnosti, Memić je uzroke „Istrage poturica“ pronašao u sljedećem:
„Nakon iskrcavanja u Grblju 15. juna (1711 – prim. Z. F), pukovnik
Miloradović je odmah pristupio realizaciju svog programa o
istrebljenju tamošnjih navodnih „Turaka“. U tome je naišao na
punu saglasnost i odobravanje vladike Danila Petrovića. Povoljna
okolnost bila im je da regularne turske vojske u Crnoj Gori nije nikad
bilo (sem povremeno), da je u mnogome egzistirala plemenska vlast,
koja je koristila instituciju opšteg plemenskog zbora, da je crnogorski
spahija imao svu upravnu vlast, da je on bio pravoslavne vjere, a da
je samo sudska vlast bila u rukama kadije, koji je bio bez izvršnih
funkcija. Već sjutradan poslije dolaska, pukovnik Miloradović je
održao sastanak sa 24 crnogorska, dijelom i brdska, poglavara u kući
vladike Danila pod Lovćenom. Na ovom skupu donijeta je odluka
o istrebljenju tzv. „Turaka“ u Crnoj Gori. U vezi sa tim, kako pišu
Gligor Stanojević i Jagoš Jovanović, prisutna 24 glavara izvršila su
zakletvu, po uobičajenim vjerskim propisima, kojim su se zakleli da
će odmah izvršiti napad na svoje „Turke“.609
Memić je na jedan naučno neozbiljan način pokušao da u
istorijsku nauku unese vlastitu ideološku projekciju. Njegov pokušaj
pripada paranaučnom žanru, pošto svoju elaboraciju ne zasniva ni
na arhivalijama ni na relevantnoj literaturi. Istrgnutim navodima iz
konteksta, Memić je nastojao da na naivan način osnaži svoju tezu.
Da bi sve izgledalo ubjedljivije, ustvrdio je da je „Istraga poturica“
608
609
Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore..., 129-130.
Isto, 130-131.
211
izazvala dvije turske kaznene ekspedicije (1712. i 1714) protiv
po­bunjenih Crnogoraca.610 Ovdje se radi o nedopustivoj zamjeni
teza, pošto su Crnogorci 1711. godine napali na utvrđeni Nikšić.
Silovit odgovor stigao je 1712. godine, kada je Ahmet-paša kaznio
Crnogorce zbog ovakvog djelovanja. Isto je uradio i Numan-paša
Ćuprilić 1714. godine. Ovi pohodi, što je u naučnoj istoriografiji
odavno dokazano, nijesu uslijedili zbog „Istrage poturica“ već zbog
odbijanja Crnogoraca da plate harač, kao i zbog nasilništva koja su
vršili na turskoj teritoriji.611
Osnovna poruka koju nam Memić šalje svojom izvitoperenom
slikom „Istrage poturica“ jeste nemogućnost normalne koegzistencije
crnogorskog i muslimanskog naroda u novijoj istoriji. Činjenica je da
je „Istraga poturica“ poslužila kao nadahnuće pojedinim crnogorskim
ekstremistima u obračunu s Muslimanima, ali nas istorija upozorava
da postoje mnogobrojni suprotni primjeri. Zar nije Crna Gora u
periodu 1878-1912, o čemu ćemo kasnije detaljnije govoriti, bila
u etničkom i vejrskom pogledu najtolerantnija država na Balkanu.
Naravno, o tome u Memićevoj „Istoriji“ nema ni pomena.
Postepeno smanjivanje broja Muslimana u podlovćenskoj
Crnoj Gori desilo se nakon završetka Morejskog rata (1684-1699).
Crnogorci su u ovom ratu masovno stali na stranu Mletačke republike,
a Crna Gora je na izmaku XVII vijeka bila faktički slobodna od
Turaka. Tada Muslimani, kao manjina, po svemu sudeći, počinju
da napuštaju Crnu Goru, budući da je ovakav rasplet događaja kod
njih uzrokovao osjećaj pravne i fizičke nesigurnosti. Oni su nastavili
da se iseljavaju iz Crne Gore i početkom XVIII vijeka jer su bili
uplašeni da će zbog turskih kaznenih pohoda prema Crnoj Gori biti
izloženi odmazdi od strane Crnogoraca. U tako napetim okolnostima
došlo je do manjih sukoba između Crnogoraca i dvije-tri porodice
„poturčenjaka“ u Ćeklićima. A ti sukobi, koji su ostali u svijesti ljudi,
docnije su stvorili osnovu za stvaranje mita o „Istrazi poturica“. Ovaj
mit je, kako smo naveli, bio potreban i zbog političkih i dinastičkih
motiva slavne kuće Petrović-Njegoš.
Isto, 133.
Jovan Tomić, Pohod Numan-paše Ćuprilića na Crnu Goru 1714.
godine, Glas Srpske kraljevske akademije, Beograd 1932, passim.
610
611
212
Odnosi Osmanskih vlasti i islamskog stanovništva prema
pravoslavnoj crkvi
Međuvjerski odnosi u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću
nalazili su se u sjenci istraživačkih preokupacija. A riječ je o veoma
važnoj istoriografskoj temi. Njen značaj nije određen važnošću
religije, shvaćene kao način vršenja vjerskih obreda, nego i
sagledavanjem suživota u sredinama u kojima su pripadnici jedne,
hrišćanske, vjeroispovijesti osvajanjem potpali pod vlast drugog,
kome zvanična religija nije hrišćanstvo već islam. Za istoričare
je ova tema vrlo izazovna jer još uvijek postoji jedna predrasuda
da su Osmanlije prilikom osvajanja naših krajeva rušile i palile
pravoslavne bogomolje, često ih pretvarale u džamije, a posebno
najljepšu crkvu u gradu. Ta pretpostavka o masovnom rušenju crkava
je predimenzionirana, kao i teza o njihovom pretvaranju u džamije.
Istina, ona ima simboličnu osnovu na kojoj je izrasla. Do takvih
pojava, kao što smo rekli, dolazilo je zbog izrazitog antiosmanskog
djelovanja koje se odvijalo u pojedinim pravoslavnim bogomoljama.
Sam karakter osmanske vlasti i islama kao religije, pored
drugih okolnosti opšteg političkog ili lokalnog značaja, uzrokovali
su i neke specifičnosti u njihovom odnosu prema drugim religijama,
na pojedinim prostorima u određenim vremenskim razdobljima.
Ipak, osnovno polazište osmanskih vlasti prema pravoslavnoj
crkvi iznijeto je 1453. godine, kada je Vizantijsko carstvo doži­
vjelo propast. Sultan Mehmed II, osvajač Carigrada, odmah je
postavio novog patrijarha, Genadija, i pružio mu zaštitu: „Budi
mudar patrijarh“, rekao mu je Mehmed, „i možeš računati na naše
prijateljstvo i zadržati sve privilegije koje su patrijarsi prije tebe
imali“.612 Sultan mu je uručio zlatnu arhipastirsku štaku, poklonio
mu divnog konja, na kome je novi patrijarh u pratnji turskih velikana
odjahao do crkve Sv. Apostola. U ovoj crkvi je izvršena hirotonija
novog patrijarha. Uskoro je, po odobrenju sultana, Patrijaršija bila
prenesena u Bogorodičnu crkvu.613
Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 1, priredio Džon Makma­na­
res, Beograd 2004, 207.
613
Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI do
XIX vijeka, Beograd 1950, 154.
612
213
Mehmed II nije pomišljao da ukine Carigradsku patrijaršiju,
niti da pravoslavne vjernike privede islamu. Sultan je prema ovoj
vjerskoj instituciji zauzeo stanovište kao i prije njega – vizantijski
carevi. Za sebe je zadržao pravo uticanja na izbor patrijarha i pravo
nadzora nad djelovanjem patrijaršijskog sinoda. To je potvrđeno
izborom učenog Genadija Sholarija za novog patrijarha, koji je
slovio kao veliki protivnik unije s Ruskom crkvom. Bio je to veliki
razlog za dobijanje patrijaršijskog dostojanstva.614
Sultani su konstantno imali presudan uticaj na izbor cari­
gradskog patrijarha. Oni su jedino mogli potvrditi ili osporiti njegov
izbor. Cijena sticanja te naklonosti bila je velika. Od patrijarha se
očekivalo da put do prijestola utre izdašnim peškešima darovanim
sultanu, dok je patrijaršija kao cjelina morala iz godine u godinu
prilagati osmanskoj blagajni. Zauzvrat, patrijarhu je povjeravan
nad­zor nad svim sultanovim hrišćanskim podanicima. Patrijarh je
uistinu bio njihov etnarh, praktično viceupravljač islamske Porte.615
Benevolentan stav prema pravoslavnoj crkvi osmanske vlasti
su ispoljile i u Crnoj Gori. Kada je sa svojom vojskom išao na
Skadar, sultan Mehmed II je 1478. godine izdao povelju manastiru
i kaluđerima Sv. Nikole u Vranjini. Sveštenicima je garantovao sva
lična i imovinska prava, a od manastira niko nije smio ništa uzeti.
Ova zabrana odnosila se i na sultanovog pašu, sandžakbega, kadiju,
subašu, riječju na najviše turske zvaničnike.616
Povlastice su dobijene i za manasir Mileševo. Sultan je oslo­
bodio kaluđere iz ovog manastira od plaćanja harača i ispendže, a
garantovao je i nepovrjedivost njihovih imanja.617 Ovo nijesu bili
izuzeci, već pravilo kojim su se rukovodile osmanske vlasti. Defter
Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine je propisivao da sveštena
lica koja su obavljala službu u pravoslavnim manastirima budu
oslobođena od poreza.618 Tolika blagonaklonost nije manifestovana
prema rimokatoličkom stanovništvu u Hercegovačkom sandžaku.
Ono je bilo obavezno da plaća taksu za vjenčanje i jednu akču
Isto.
Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 2, priredio Džon Makman­
ers, Beograd 2005, 243.
616
Božidar Šekularac, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987, 115.
617
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 14.
618
Hamid Hadžibegić, Glavarina u osmanskoj državi, Sarajevo
1966, 19.
614
615
214
od svake kuće.619 Uopšte uzevši, pravoslavna crkva je u vrijeme
osmanske dominacije, o čemu ćemo kasnije iscrpnije govoriti, bila u
znatno privilegovanijoj poziciji od rimokatoličke.
Uglavnom su pravoslavni sveštenici u Crnoj Gori pod osma­
nskom vlašću mogli slobodno i nesmetano obavljati svoju misiju. Po
brdskim zonama, poput Pive i Drobnjaka, aktivnost pravoslavnog
klera bila je skromnija, omeđenija, ne mnogo različita od života
njihovih vjernika-seljana, ali ipak korisna. Pravoslavnih sveštenika,
najčešće samoukih, nije bilo mnogo. Oni su vršili samo osnovne
vjerske obrede: krštenje, vjenčanje i liturgiju. Ostali manji obredi
ili molitve ili nijesu obavljani ili ih je vršio sam kućni domaćin –
oko slave, na primjer. Čak je i samo pričešće često obavljano po
domovima. Pošto nije bilo dovoljno crkava sveštenik bi otišao u
manastir, osveštao tamo hljeb i vino i za vrijeme vaskršnjeg posta,
idući od sela do sela, skupio narod u kakvoj većoj kući, pričešćivao
ga i držao vjersku propovijed.620
Pravoslavni sveštenici su uživali veliki ugled kod naroda u Pivi
i čak su, po pravilu, bili bratstvenički i plemenski prvaci. Popovi su
dugo vremena bili i jedini, ili gotovo jedini, pismeni ljudi u tom
ple­menskom društvu. Tokom dugog vremena bilo ih je iz mnogih
familija, a ponajviše u Lješevića, Jokanovića, Pejovića, Kneževića,
Popovića, Dubljevića. Manastirske arhimandrite, igumane i kaluđere
davalo je bratstvo Gagovića, koji su, nekako po tradiciji, bili čuvari
Pivskog manastira, ali ih je bilo iz bratstava Sočica, Glomazića, Ra­
do­jičića, Vračara i drugih.621
Nije nam poznat podatak da je bilo koji veći dio Crne Gore
u vrijeme osmanske vlasti ostao bez pravoslavnih sveštenika. To
nam pokazuje i defter za hercegovački sandžak iz 1477. godine. U
njemu se pominje „Nahija Piva drugi naziv Bane“. Navodi se da je u
džematu (katunu) Stjepana, sina Miloša bio Radovan, pop, i Radonja,
sin popa... Domova 86. Zimuju u selu zvanom Rudnice, a ljetuju u
polovini mjesta Dol i Orah.622 U istom defteru nalaze se i podaci o
Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka, Po­
dgorica 1997, 50.
620
Obren Blagojević, Piva, Beograd 1971, 123.
621
Isto, 123.
622
Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Podaci o Drobnja­
cima u defteru za Hercegovački sandžak iz 1477. godine, Istorijski zapisi,
br. 1-2, Titograd 1972, 149.
619
215
Drobnjacima koji su u popisu „vlaha Hercegove zemlje“ navedeni
kao nahija Komarnica. Ova nahija ima džemat (katun) Heraka sina
Kovačeva a tu je zabilježen i pop Nikola. „Imaju zimske stanove na
mjestu po imenu Komarnica i ljetnje stanove na mjestu po imenu
Jezera... Kuća 45 sa starješinom džemata... U džematu Mijice sina
Toholjeva pomenut je Radoslav sin popa. „Imaju zimske stanove
na mjestu zvanom Vrh Puzen. Kuća 68 sa starješinom sela...“623
Dakle, pravoslavni sveštenici su i u rubnim područjima Crne Gore
normalno egzistirali i bez pritisaka od strane turskih vlasti obavljali
svoju službu.
Osmanska vizija Carstva bila je utemeljena na fundamentalnom
principu da se narodi dijele po religiji, a ne po narodnosnoj pripadnosti.
U Kuranu i na osnovu odredaba šerijata, koji je proistekao na osnovu
njega, nađena su utemeljenja za pravila ponašanja muslimanske
zajednice. Mehmed II Osvajač organizovao je Osmansko carstvo kao
skup neislamskih vjerskih zajednica, koje su se nazivale miletima i
na čijem čelu je bio duhovni vođa. Najveći milet bio je Rum milet
(Grčki milet) na čijem se čelu nalazio carigradski patrijarh. U tim
okvirima treba posmatrati i položaj pravoslavne crkve u Crnoj Gori.
Vrijedi istaći da na čitavom prostoru jugoistočne Evrope, u vrijeme
osmanske dominacije, hrišćani su činili većinsko stanovništvo u
odnosu na muslimane. Ključna odlika vladavine osmanskih sultana
tokom XV i XVI vijeka bila je pragmatičnost. Kroz tu prizmu treba
posmatrati i sve njihove postupke u odnosu prema podanicima – i
dobre i loše. Osmansko carstvo bilo je, prije svega, islamska država.
Hrišćani su tolerisani u mjeri u kojoj njihovo prisustvo ne bi vrijeđalo
muslimane. Nakon osvajanja neke zemlje vodilo se računa da ostane
dovoljan broj stanovnika koji može da obezbijedi nastavljanje pri­
vrednih aktivnosti, a istodobno i podanike koji će plaćati harač i
druge dažbine. Bilo je dozvoljeno ispovijedanje sopstvene vjere,
ali se javnim vjerskim obredima nijesu smjela vrijeđati „osjećanja
pravovjernih“, tj. muslimana.624
Ova pragmatičnost osmanskih vlasti očitovala se i u domenu
odnosa prema popravci i podizanju pravoslavnih bogomolja. Osma­
Isto, 157-158.
Ema Miljković Bojanić, Vjerski odnosi u pljevaljskom kraju u
prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik Zavičajnog muzeja Pljevlja, br.
3, Pljevlja 2003, 64-65.
623
624
216
nlije nijesu zabranjivale opravljanje hrišćanskih crkava i manastira, a
što se tiče izgradnje novih hrišćanskih sakralnih građevina, postojao
je načelni stav islamskih pravnika da treba zabraniti izgradnju crkava
ukoliko nijesu u tom mjestu postojale u vrijeme osvajanja. Međutim,
upravo primjer Crne Gore pokazuje da ta zabrana nije doslovno ni
dosljedno sprovođena u svim djelovima Carstva.
Ovu konstataciju potvrđuju nesporne istorijske činjenice.
Tako se u Hercegovini nesmetano razvijalo crkveno graditeljstvo,
prvenstveno uz stručnu pomoć dubrovačkih majstora. O tome govore
dokumenti o podizanju crkve u grahovskoj opštini. Dubrovački
zidari Radič Obradović sa učenikom Stjepkom, Radivoj Obradović
i Matko Vlahušić obavezali su se u ugovoru od 16. februara 1499.
pomenutoj opštini i monahu Lavrentiju, koji je predstavljao to
mjesto, da će u Grahovu izgraditi pravoslavnu crkvu posvećenu Sv.
Nikoli. Nije išlo sve baš glatko. Zidar Matko Vlahušić je već idućeg
dana odustao od posla, dok su ostali majstori pošli sa kaluđerom
Lavrentijem u Grahovo. Monah Lavrentije se obavezao da će im za
rad platiti dvadeset i devet zlatnih dukata i da će se u Grahovu starati
o njihovom snabdijevanju. Zidari su, prema ugovoru, dobili i po 16
slobodnih dana za vaskršnje praznike. Izgradnja bogomolje je trajala
do 1502. godine, kada je obavljena posljednja isplata za posao.625
Prava renesansa crkvenog graditeljstva na južnoslovenskim
prostorima nastupila je nakon obnavljanja Pećke patrijaršije 1557.
godine. Predstojao je period ispunjen maksimalnom tolerancijom
od strane osmanskih vlasti prema podizanju pravoslavnih hramova.
Osnovano se pretpostavlja da je u prvim decenijama poslije obno­
ve Patrijaršije iznova sagrađeno ili obnovljeno preko stotinu pravo­
slavnih bogomolja na širokom području pod duhovnom jurisdikcijom
Pećke patrijaršije.626 Ova institucija je tada, dolaskom na prijesto
obnovljene Pećke patrijaršije patrijarha iz kuće Sokolovića, koji
su bili u rodbinskim vezama sa velikim vezirom Mehmed-pašom
Sokolovićem, imala veoma povoljan položaj unutar Osmanskog
carstva.627
Narodno predanje dovodi u vezu Mehmed-pašu Sokolovića
sa uglednom starom pivskom porodicom Gagovića. Iz ove porodice
Boris Nilević, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini
do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine, Sarajevo 1990, 115-116.
626
Isto, 114.
627
Isto.
625
217
su dva brata odvedena kao djeca u Carigrad, pa su tamo prozvani
Sokolovićima. Jedan od njih je kasnije postao veliki vezir –
Mehmed-paša Sokolović, a drugi mu brat Makarije – patrijarh pećki.
Njihov sinovac bio je Savatije Sokolović, hercegovački mitropolit.
Turski istoričar Hamer je na osnovu turskih izvora ustvrdio da je
Mehmed-paša Sokolović porijeklom iz Pive i da je prezime dobio
po Hercegovom gradu Sokolu.628 U ljetopisu manastira Tronoše piše
da je Mehmed-paša bio od ugledne porodice, koja je u svom grbu
imala pticu Sokola, pa su se po tome prozvali Sokolovići. I istoričar
Konstantin Jiriček smatra da se Mehmed-paša Sokolović rodio u
gradu Sokolu, na Međurječju u Pivi i da je porijeklom iz Pive.629
Zahvaljujući Mehmed-paši Sokoloviću data je saglasnost i za
izgradnju Pivskog manastira. Ovaj poduhvat je inicirao mitropolit
Savatije. Izgradnja manastira Uspenija Sv. Bogorodice započeta
je 1573. godine. Gradili su ga vješti majstori od tesane kamene
kocke, duže od 13 godina, sve do 1586. godine. Nekoliko godina su
ikonopisci Kiro Kozma i pop Strahinja iz Budimlja, zatim ikonopisci
iz poznate bokokotorske škole, te grčki i rimski slikari strpljivo i
nadahnuto slikali likove svetaca i božanstava po zidovima hrama. Po
bogatstvu fresaka, knjiga, zapisa i drugih relikvija ovo je jedan od
najznačajnijih novovjekovnih hramova u Crnoj Gori. Valja naglasiti
da je izgradnju ovog manastira obilato finansirao Mehmed-paša
Sokolović.630
Ljepotu unutrašnjeg dijela Pivskog manastira daju izvanredne
kompozicije fresaka na zidnim površinama, koje su očuvane do naših
dana. Pažnju osobito privlači freska čovjeka, sa desne strane vrata,
okrenuta mitropolitu Savatiju, sa pola ispruženom desnom rukom ka
njemu, a lijevom na prsima. Natpis iznad freske je postojao, ali je
već izbrisan, a i freska je dosta oštećena. U opisu ove freske iz 1899.
godine stoji: „Na glavi mu je crveni kalpak, po kraju opšiven zlatom,
odjeven u dugački kaftan ili šubu, bez rukava, obložen lisičinom;
ispod ovog kaftana vide se na rukama rukavi uski od anterije, pro­
Konstantin Jiriček, Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović i srpski
patrijarsi Makarije i Antonije, Beograd 1959, 389-390.
629
Isto, 390-392. Momčilo Nišić, Kulturno nasljeđe Pive, Podgorica
1998, 123.
630
Momčilo Nišić, n. d, 119-120.
628
218
širujući se na kraju“.631 Sličan opis freske dao je i Pavel Rovinski,
ističući: „A sa druge strane Turčin s kičicom i u uskoj odjeći. On se,
klečeći, pokorno klanja Bogorodici“.632
Po svoj prilici, freska s desne strane vrata, kada se izlazi iz
hrama, na južnoj strani jeste lik velikog vezira Mehmed-paše
Sokolovića. Obren Blagojević, odličan poznavalac prošlosti Pive,
ukazuje da freska zaista liči na Turčina, jer je kapa, izgleda, bila
omotana turbanom, ogrtač, kao bogat turski ćurak, pošiven krznom,
haljina ispod ogrtača „mogla bi zaista biti turska anterija“.633
Istraživanje Nikole Kovačevića upotpunjuje ovo zapažanje.
Kovačević je vrlo ubjedljivo naveo i sljedeće: „Na jednoj fresci, kod
južnih vrata manastira, vidi se Turčin prirodne veličine, sa čelenkom
na glavi, sijede brade, obučen u svilenu anteriju, opasan pasom i
zaogrnut ćurakom postavljen krznom. Turčin je stavio lijevu ruku
na prsa, a desnom dodaje nacrt crkve patrijarhu. To je osnivač-ktitor
crkve, jer se po starom običaju osnivač živopiše kod južnih vrata“.634
Pivski manastir su zbog freske s likom Mehmed-paše Soko­
lovića pohodili i mnogi Muslimani. Zabilježeno je da su u manastir
često dolazili Smail-aga Čengić i njegov sin Dedaga. Oni su pred
freskom Mehmed-paše Sokolovića prostirali serdžadu i klanjali.
Uvijek su ostavljali po „žutu medžidiju ili dukat kao prilog crkvi“.
Dedaga je bio još izdašniji. On je davao godišnji prilog za Pivski
manastir.635
Nerijetko se u istorjiografskoj literaturi previđa da je najvažnije
hodočasničko mjesto u Crnoj Gori – manastir Ostrog, takođe po­
dignut u vrijeme turske uprave. Izgradio ga je u XVII vijeku Vasilije
Jovanović, hercegovački mitropolit. On je otkupio zemlju seljaka
iz dva sela u Bjelopavlićima kako bi manastirski kompleks činio
cjelinu. U svom zavještajnom pismu iz 1666. godine mitropolit
Vasilije prilaže zemlju Ostrogu i proklinje sve koji bi pokušali da je
prisvoje.636 Manastir Ostrog veoma poštuju i pohode pripadnici svih
vjeroispovijesti i u današnje vrijeme.
Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom II,
Cetinje 1993, 118.
632
Isto, tom IV, 431.
633
Obren Bogojević, n. d, 503.
634
Momčilo Nišić, n. d, 120-121.
635
Isto, 121.
636
Istorijski leksikon Crne Gore, knj. 4, Podgorica 2006, 953.
631
219
Novi manastiri podizani su i u pljevaljskom kraju. Tako su
tokom XVI vijeka u širem području Potarja sagrađeni manastiri
Dubočica i Sokolac, a moguće da je i manastir Dobrilovina nastao
početkom XVI vijeka. Naime, manastir Dubočica, sa crkvom
posvećenom Sv. Nikoli, podignut je angažovanjem igumana Pavla
prije 1565. godine. Te godine, trudom ovog igumana, bio je i
živopisan. Pominje se više puta u dokumentima XVI i XVII vijeka.
Godine 1737. i 1762. izdavane su bujuruldije za opravku crkve.637
Pored manastira, osmanske vlasti su dopuštale i izgradnju pra­
voslavnih crkava. Samo deset godina poslije obnavljanja Pećke pa­
trijaršije, dakle 1567, u selu Brezojevicama, na udaljenosti oko tri
kilometra od Plava, izgrađena je pravoslavna crkva. Nju je podigao
jeromonah Nestor, s lijeve strane Lima, u neposrednoj blizini sta­
rog gradskog naselja. Crkvu je podigao blagodareći i pomoći
Živka Beljakova i tadašnjeg kneza Vukomira Stjepanova. Crkva
najvjerovatnije nije imala kupolu a ni dovoljno svjetlosti pošto
su joj prozori bili mali. Bila je pokrivena ćeramidom i vremenom
dosta zapuštena, a kasnije je nekoliko puta devastirana. Iz njene
unutrašnosti sačuvana su dva natpisa.638
Osmanske vlasti su bile predusretljive i prema zahtjevima za
opravkom pojedinih pravoslavnih bogomolja. Na to nam ukazuju i
primjeri sa područja Pljevalja. Manastir Sv. Trojice datira, bar kao
mirska crkva, 1537. godine, što implicira da je najkasnije do te godine
obnovljen, nakon razdoblja zapuštenosti. Njegov prvi iguman bio
je, zajedno sa sinom i bratom, ktitor Visarion. Pola vijeka docnije
obnovili su ga i članovi jedne porodice, među kojima se pominje
i izvjesni spahija Vojin. Manastir Sv. Trojice uveden je u turski
popis iz 1572. godine. Predočena je detaljna slika manastirskog
imanja. Pomenut je iguman manastira Stefan i kaluđeri, ali se njihov
broj ne navodi. Više vijesti o ovom manastiru, osobito o odbrani
manastirskog imanja, nalazimo u kasnijem periodu.639
Manastir Sv. Arhanđela Mihaila u turskim izvorima pominje
se 1591. i 1593. godine. Tada je obnovljena njegova zapuštena
crkva. Ova opravka izvedena je na zapovijest igumana Teodora,
Olga Zirojević, Crkve i manastiri na području Pećke patrijaršije
do 1683. godine, Beograd 1984, 96.
638
Mustafa Memić, Plav i Gusinje u prošlosti..., 45.
639
Olga Zirojević, Crkve i manastiri..., 196.
637
220
a zalaganjem sveštenika Strahinje iz Budimlja. Pop Strahinja je
živopisao crkvu.640
Manastir Dovolja (Pljevlja), sa crkvom posvećenom Bogo­ro­
dici izgrađen je, po svemu sudeći, u XV vijeku. Njegov prvi pomen
u osmanskim izvorima javlja se 1513. godine. Nekoliko puta, 1545,
1623. i 1632-1635, obavljana je opravka crkve.641
Manastir Bliškova (Pljevja) sa crkvom posvećenom Vavedenju
Bogorodice potiče iz razdoblja XIII-XIV vijek. U turskim doku­
mentima spominje se nešto prije 1615. godine. Posljednji pomen mu
datira s kraja XVII vijeka.642
Dozvola za opravku crkve Sv. Đorđa u manastiru Dobrilovina
(Mojkovac) izdata je 1593. godine, što znači da je ona postojala u
ranijem periodu. Današnja crkva izgrađena je 1609. godine, a ži­vo­
pisana je četiri godine kasnije. Njeni priložnici su bili vojvoda Radič
Milošević i grupa lokalnih knezova. Manastir se često spominje u
XVII i XVIII vijeku.643
Nedovoljno je poznato da su osmanske vlasti čuvale nepo­
vrje­divost posjeda Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ta zaštita bila
je posebno izražena za vrijeme sultana Sulejmana Veličanstvenog
(1521-1566), ali i u kasnijim vremenima. Za Sulejmanove uprave
mo­gao je pravoslavni sveštenik iz najveće zabiti tražiti pravdu u
Carigradu i dobiti je.644 Ta je pravdoljubivost bila prisutna i u do­
cnijem vremenu. Crnogorski vladika Pahomije je 1568. godine išao
u Carigrad da tuži sultanu turske age iz Žabljaka koji su posjeli
manastirske ribolove Olač (Volač) i Karuč. Vladika je dobio ferman
koji je upućen i dukađinskom sandžak-begu, pošto je tada Crna
Gora pripadala Dukađinskom sandžaku. Iz fermana se uočava da
je vladika uz tužbu izjavio da pravoslavna crkva ne može davati
„pogodbu hadetnu“.645
Povodom ovog pitanja crkva se obratila, nešto kasnije, i
skadarskom sandžak-begu. Sandžak-beg je bujuruldijom iz 1576.
godine naredio da se ribolovi moraju predati, odnosno vratiti crkvi.
Isto, 45.
Isto, 94.
642
Isto, 55.
643
Isto, 55.
644
Boris Nilević, n. d, 122.
645
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 105.
640
641
221
Preko dokumenata se vidi da je crkva podnijela turske isprave kao
krunski dokaz.646
Slično se dogodilo i 1575. godine, kada su crnogorski pravo­
slavni sveštenici Simeun, Rafail i drugi iz manastira na ostrvima
Skadarskog jezera podnijeli tužbu podgoričkom kadiji. Oni su se
žalili da im spahije traže desetinu od manastirskih posjeda, a da u
vilajetskom defteru stoji da oni od davnina plaćaju daće odsjekom.
Naveli su i da oni taj porez uredno plaćaju državnoj blagajni, ali i
pored toga spahije traže od njih desetinu, govoreći da se te zemlje
nalaze na području pod kontrolom spahija.
Podgorički kadija je o ovom problemu izvijestio Portu, kako
su to i tražili crnogorski sveštenici. Na njegov izvještaj upućen mu
je ferman, izdat 12. IV 1575, od strane sultana Murata III. Sultan je
naredio podgoričkom kadiji da se ova problematična situacija ispita
i da postupi u smislu vilajetskog deftera i izdatih zapovijesti. Murat
III je naglasio i preporučio podgoričkom kadiji da „... ako spahije
navedenih sela suprotno zapovijesti i protivno vilajetskom defteru
uzimaju od njih (sveštenika – prim. Z. F), desetinu i pristojbe, izgo­
varajući se da se nalaze na njihovom području, te ako spomenute
spahije suprotno zapovijesti i protivno vilajetskom defteru budu
htjeli da se bez ikakva osnova miješaju u njive, livade i vinograde
crkava, koji su u posjedu spomenutih sveštenika i čije su granice
određene, treba da to spriječiš. Nemoj dopustiti da se oni suporotno
mojoj časnoj zapovijesti i protivno vilajetskom defteru miješaju u
njive, livade i vinograde spomenutih sveštenika i da napadaju na
njihova prava. A ono što je naređeno otsjekom da narediš da se uzme
za fiskus“.647 I na ovom slučaju je najviša turska vlast pokazala želju
za objektivnim rješavanjem nastalog spora i istovremeno je nastojala
da spriječi dalje zloupotrebe od strane lokalnih organa vlasti.
Pozivanje na dokumente, crnogorske ili turske provinijencije,
bio je presudni argument u rješavanju sporova. Vladika Mardarije
je imao problem sa Humcima 1638. godine, pa se crkva oslonila na
povelju Ivana Crnojevića i na turske dokumente. Kadija je priznao
te dokaze, pa i kasnije, kad su stigli pašini čauši, ti su dokumenti
poslužili kao glavno svjedočanstvo. Štaviše, Humci su do 1638.
godine držali zemlju po odredbama povelje Ivana Crnojevića, to
jest uz davanje četvrtine. Iz tog svjedočanstva je vidljivo da su i
646
647
Isto, 105.
Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju..., 117-118.
222
organi domaće vlsti garantovali posjed manastira. Uostalom, jedan
istorijski izvor pokazuje da je nekad dovoljno bilo da se crkva
pozove na povelju pa da zadrži imanje. Vladika Romil se u sporu
sa predstavnicima Maina oko posjeda vinograda u Mainama 1530.
godine pozvao na povelju Ivana Crnojevića. Zato su predstavnici
Maina odustali od svog zahtjeva.648
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori u drugoj polovini XVI i
u XVII vijeku sticala je, na razne načine, prilično bogatstvo. Ce­
tinjski manastir je kupovao ili otkupljivao imanja od Crnogoraca,
a u XVII vijeku i od Muslimana. Vladika Rufim je 1609. godine
kupio baštinu od Hasan-bega Ferhatovića. Takođe je kupio jedan
mlin „u Velju Kuću na Obocku rijeku“ za sto osamdeset groša od
Ali-bega Hajdarvojvodića i njegovog brata Mustafe. Vladika nije
bio najzadovoljniji ovom kupovinom. Tvrdio je da su taj mlin i
neka druga imanja Ali-beg i njegov brat na silu zauzeli, da bi oni
odgovorili da su to njihovi preci kupili ranije od kaluđera. To im nije
smetalo da nastave s trgovinom. Vladika je 28. VI 1629. od Ali-bega
Hajdarvojvodića kupio još „jednu staju mlina“.649
Imanja Cetinjskog manastira rasla su i zavještanjima, ali i na
račun posjeda drugih manastira. Zanimljivo je kako je Cetinjski
manastir došao u posjed ribolova u Sinjcu. U defterima iz 1521. i
1523. godine upisane su hasa zemlje u posjedu sandžak-bega: jedan
vinograd, jedna livada i dva ribolova, od kojih je jedan na Šujici.
Dukađinski defter iz 1570. godine govori da u Sinjcu ima 10 kuća,
jedna baština, jedan vinograd, jedna livada i dva ribolova, od kojih je
Šujica bila u posjedu stanovnika sela Sinjac. Žitelji Sinjca su plaćali
sandžak-begu 300 akči. Kasnije nailazimo na vijesti da je Sinjac
u posjedu Cetinjskog manstira. Čak postoji originalna presuda
Alije, podgoričkog kadije, iz 1697. godine koja na tužbu vladike
Danila protiv spuških aga presuđuje da je ribolov na Šujici svojina
Cetinjskog manastira.650
Osmanske sudske vlasti u Crnoj Gori su dosljedno poštovale
domaće „pravo“. Još jedan znak tog poštovanja desio se 1646.
godine. Tada je vladika Mardarije izašao pred podgoričkog kadiju da
bi potvrdio imanje koje je crkvi darovao Ivan Crnojević. Ovo imanje
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 105-106.
Isto, 106.
650
Isto, 106.
648
649
223
se nalazilo u Gornjem Polju kod Cetinja, a neposlušni vjernici su ga
držali izvjesno vrijeme.651
Navedeni primjeri jasno pokazuju da je Pravoslavna crkva u
Crnoj Gori ne samo očuvala svoja imanja, nego je u XVII vijeku
i ekonomski ojačala. Osobito se to odnosi na Cetinjski manastir.
U očuvanju imanja crkva se oslanjala na crnogorske „pravne
spomenike“, ali ne treba zaboraviti da i turska vlast nije bagatelisala
povelju Ivana Crnojevića iz 1485. godine, već se njome rukovodila
prilikom donošenja više presuda.
To nije bio i jedini oslonac Pravoslavne crkve u podlovćenskoj
Crnoj Gori na tursku vlast. Takva relacija je vidljiva iz sljedećeg
pri­mjera. Mitropolit Venijamin je 5. III 1591. postavio kir Iliju za
pro­topopa u Trnovu. Istakao je da ako se drugi sveštenik uplete
u parohiju popa Ilije da će biti proklet „i paki da je duži hiljadu
begove globe“.652 Time je turska vlast bila jedan od čvrstih garanata
za nesmetano obavljanje vjerske službe pravoslavnih sveštenika i
normalnog odvijanja vjerskog života.
Pravoslavna crkva je dug period turske dominacije u Crnoj
Gori iskoristila i za širenje kruga svojih vjernika. Osmansko carstvo
je, naime, zbog čestih ratova sa zapadnim rimokatoličkim državama,
bilo mnogo popustljivije prema pravoslavnoj crkvi nego prema
zapadnom hrišćanstvu. Cetinjska mitropolija je znala da koristi taj
osmanski antizapadni animozitet. Osim toga, Pravoslavna crkva je
imala znatno više sveštenika od rimokatoličke.653 Cetinjski vladika
Rufim je preveo u pravoslavlje Kuče, Drekaloviće i Bratonožiće.
Malo je ko iz ovih plemena ostao rimokatolik. U Zeti i Morači
1635. godine ih nije bilo više od hiljadu lica, a samo je oko 200
Bjelopavlića ostalo u katoličkoj vjeri. Piperi, koji su 1610. godine
bili rimokatolici, već sredinom XVII vijeka su prešli na pravoslavlje.
O nevoljama rimokatoličke crkve u tom periodu Andrija Bogdani,
skopski nadbiskup, jetko je zapisao: „Da su pravoslavni isto toliko
protivnici katolika kao i Turci“.654
Bogumil Hrabak, Podgorica do početka XIX vijeka..., 110.
Branislav Đurđev, Turska vlast u Crnoj Gori..., 108.
653
Jovan Radonić, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje..., passim..
654
Gavro Škrivanić, Crkveni ljetopis iz XVII vijeka barskog nadbi­
skupa Andrije Zmajevića-Peraštanina, Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1954,
328. Vladimir Ćorović, Istorija Srba, knj. II, Beograd 1989, 185. Zvezdan
Folić, Kroz istoriju Crmnice..., 145-146.
651
652
224
Svakodnevni život u vjerskom pogledu bio je pretežno skla­
dan i tolerantan. Poznato je da su poklonici islama i pravoslavni
vjernici u Sandžaku zajednički proslavljali neke praznike Đurđev
dan, Petrov dan, Mitrov dan, Ilijin dan. Imena tih praznika nijesu
mijenjana, izuzev Ilindana koji Muslimani nazivaju Aliđun, što znači
Alijin dan. Muslimani su poštovali i posjećivali pravoslavna kultna
mjesta, naročito grob Sv. Save u Mileševu. Više stranih putopisaca
XVI i XVII stoljeća (Mlečani, Francuzi i Njemci) svjedoče o tome
kako je muslimanski živalj poštovao grob Sv. Save. Benedeto
Ramberti, sekretar mletačke vlade, prošavši kroz manastir Mileševo
1534. godine, zapazio je da ovoj bogomolji veću milostinju daje
muslimanski i jevrejski živalj nego hrišćani.655
Francuz Žan Šesno, koji je bio u manastiru Mileševu 1547.
godine, kazuje da muslimanski živalj veoma uvažava tijelo Sv.
Save i da čini milostinju manastiru. To potvrđuje i drugi Francuz,
Žak Gaso, 1548. godine. U ljeto 1550. godine u Mileševo svraća
i mletački ambasador Katarino Zen. On je predočio opširan opis
boravka u ovoj bogomolji bogat pojedinostima. I Zen je eksplicitno
naveo da priloge manastiru najviše daje muslimanski živalj koji Sv.
Savu osobito štuje i jako ga se boji.656 Stoga nam se čini umjesna
konstatacija uglednog srpskog istoričara Radovana Samardžića da
je Sinan-paša spalio mošti Sv. Save zbog toga što su im se klanjali i
Muslimani.657
Tolerantni međuvjerski odnosi bili su naročito izraženi na
području Mrkojevića kod Bara. Mrkojevići su, inače, bili jedina
plemenska zajednica u Crnoj Gori koja nije migrirala nakon primanja
islama. I poslije procesa islamizacije poštovane su rođačke i bra­
t­stveničke počasti i običaji dijela porodice ili bratsva i proširivani
novim običajima i granicama. Ako je islamiziranom rođaku pripadalo
da nosi barjak ili predvodi svatove, ta čast mu je i dalje pridavana.
Ona je trajala sve do uvođenja novog običaja kod pravoslavaca
da barjak nosi najstariji zet. Uzajamno poštovanje pokazivalo se i
Ejup Mušović, Islamizacija u novopazarskom sandžaku, Istori­
jski zapisi, br. 3-4, Titograd 1981, 13. Boris Nilević, n. d, 120.
656
Boris Nilević, n. d, 120.
657
Radovan Samardžić, Druga pohara Mileševa, zb. radova „Seoski
dani Sretena Vukoslavljevića“, knj. IV, Prijepolje 1976, 154; navedeno
prema Ejup Mušović, Islamizacija u novopazarskom sandžaku..., 13.
655
225
prilikom proslavljanja vjerskih praznika. Za islamizirane rođake i
komšije, pravoslavci su pripremali posebna jela. Dugo su sljedbenici
islama u ovom kraju, kao maltene u cijeloj Crnoj Gori, zadržali neke
običaje karakteristične za pravoslavne vjerske praznike. A običaji
specifični za islamske praznike, kao način života, veselje i smrt bili
su od strane pravoslavaca maksimalno uvažavani.658
Skladni međuvjerski odnosi bili su veoma primjetni prilikom
izgradnje i očuvanja vjerskih objekata. U vrijeme osmanske vlasti
u Mrkojevićima se nalazilo čak deset pravoslavnih crkava. Neke
od njih su do danas ne samo sačuvane, nego su i obnovljene. Prva
džamija u Mrkojevićima podignuta je početkom XVIII vijeka, u
Veljem Selu. Pravoslavni Mrkojevići su učestvovali u izgradnji ove
džamije. Bio je to isključivo izraz njihove dobre volje i solidarnosti,
a ne bilo kakve prinude. Jedan član bratstva Božovića je dao dio
svog imanja za džamiju i islamsko groblje. O ovom plemenitom
činu postoji zapis uklesan na zidu džamije. Sveštenik Kolica je
donio jedan kabruč (vrsta gredice) koji je sačuvan i poslije obnove
džamije. Sveštenik Kolica je predak bratstva Količića iz Međurečja.
Pravoslavni Nikočevići iz Dobre Vode su, takođe, darivali jedan
dio krovne građe za izgradnju džamije.659 Ova džamija je u „Veljem
ratu“ (1876-1878) ostala neoštećena i neoskrnavljena iako se oko nje
nalazio crnogorski logor.660
Mrkojevići su gorljivo poštovali krst Sv. Vladimira
Dukljanskog. Duklja je bila prva crnogorska državna tvorevina kojoj
su pripadali i Mrkojevići, a knez Vladimir je bio njihov gospodar.
Poslije Vladimirove smrti 1016. godine krst je čuvan u manastiru
Prečista Krajinska, a odatle je, nakon što su Krajinjani primili islam,
prenesen u Mikuliće, postojbinu Mrkojevića. Mrkojevići su ga brižno
čuvali i poslije prihvatanja islama. Svake godine je mrkojevićki
barjaktar birao od sto do dvjesta momaka da na Trojčin dan iznesu
barjak na vrh Rumije, ali i krst Sv. Vladimira kojeg je predvodnik
ovog hodočašća ljubomorno čuvao. U hodočašću povodom iznošenja
krsta Sv. Vladimira učestvovali su pripadnici svih vjeroispovijesti sa
Edhem Peročević, Mrkojevići..., 106-107.
Isto, 107.
660
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir izučavanja istorije
Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912, Almanah, br. 5-6, Podgorica 1999,
128.
658
659
226
ovog područja.661 Krst Sv. Vladimira nema samo vjersko značenje,
nego predstavlja simbol mira i sloge cjelokupnog stanovništva na
prostoru barske opštine. Uloga Mrkojevića u očuvanju ove tradicije
i njene humane poruke je zaista ogromna i hvale vrijedna.
I podgorički Muslimani su se s poštovanjem odnosili prema
hrišćanskim svetinjama. Tačnije, u dvorištu poznate kuće Đečevića
sačuvan je dio apside hrišćanske crkve. Đečevići su je čuvali od
zloupotrebe, tretirajući je kao svetinju koja ne smije biti oskrnavljena.
Sličan odnos prema pravoslavlju imala je većina podgoričkih
Muslimana. U Podgorici je postojalo nekoliko lokaliteta na kojima
nije dopuštana gradnja nikakvih objekata zato što su na njima bile
zgrade koje su pripadale pravoslavnoj crkvi.662
Korektni postupci i uzajamno uvažavanje odlikovali su odnose
između civilne i sudske osmanske vlasti i pravoslavnog sveštenstva
u pljevaljskom kraju u XVIII vijeku. Kaluđeri manastira Sv. Trojice
su se 1709. godine molbom obratili pljevaljskom kadiji. Istakli su da
im je postojeća crkva u lošem stanju i molili su turski sud da im izda
dozvolu za njenu građevinsku obnovu. Vrlo kratko vrijeme su čekali
na rješavanje ovog zahtjeva. Bili su zadovoljni jer je kadija Ahmed
izdao dozvolu kaluđerima za obnovu oštećene crkve.663
Dobri odnosi produženi su i u narednim decenijama. Pra­
vo­slavni sveštenici su 1735. godine tražili od osmanskih vlasti
da obnove krov kaluđerskih ćelija manastira Dovolje. Ni na ovaj
odgovor se nije dugo čekalo. Prijepoljski kadija Mehmed Said je po­
menute godine odobrio molbu pljevaljskih kaluđera.664 Opravljena je
1762. godine i crkva Dubočica u Matarugama.665
Ovo je vrijeme kada se javljaju češći pokušaji uzurpacije
crkvenih zemljišnih posjeda. Skoro svi ovi sporovi rješavani su u
mekhemi (sudnici) pred kadijom. Na sudu su se 1724. godine sporili
spahija pljevaljskog kadiluka po imenu Abdulah-aga i kaluđeri
manastira Sv. Trojice. Kaluđeri su optuživali pomenutog spahiju
Edhem Peročević, Mrkojevići..., 108.
Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. IV,
Podgorica 1994, 183.
663
Fehim Barjaktarević, Turski dokumenti manastira Sv. Trojice kod
Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske akademije, br. 62, Beograd 1935,
dok. br. 75.
664
Isto, dok. br. 95.
665
Isto, dok. br. 107.
661
662
227
da im je nezakonito prisvojio dvije njive. Pljevaljski kadija je na
osnovu šerijata i kanuna donio presudu da se nezakonito otete njive
vrate pravom vlasniku.666
Kaluđeri manastira Sv. Trojice ponovo su se sudili 1735.
godine. Ovog puta sa čajničkim eminom Piri-agom oko posjeda
koji su bili manastirsko vlasništvo na planini Čemerno. Istovremeno
su se sporili oko vlasništva nad svojim imanjima u selu Crljenice
i manastira Dubočice. Respektujući njihovu zakonitost nad pravim
vlasnikom, kadija i ovog puta donosi presudu u korist oštećenih
kaluđera.667
Pravoslavni sveštenici su vršili i trgovačke transakcije s poje­
dinim pljevaljskim Muslimanima. Manastirsku zemlju zamijenili
su s posjedima nekog Adži-bega. Riječ je o posjedima manastira
Premćana u selu Vaškovu kojeg je predstavljao kaluđer Antonije.
Ovi posjedi su zamijenjeni sa spahijskim posjedom u Dvorišti. Obje
strane bile su zadovoljne postignutim dogovorom.668
Korektni, a u nekim prilikama i naglašeno dobri odnosi pre­
d­stavnika lokalne vlasti i pravoslavnog sveštenstva u Pljevljima,
te­meljili su se na više faktora. Tome je doprinosila i činjenica da
su kaluđeri svoje poreske obaveze na vrijeme podmirivali. Dolazilo
je i do neobičnih situacija. Kaluđeri su, pokatkad, davali i veći
novčani iznos od propisanog poreza. Lokalne turske vlasti su u tim
slučajevima pokazivale veliku revnost. Osmanska administracija ih
je na to upozoravala i u narednoj poreskoj godini taj višak uplaćenog
novca uračunavala za novu poresku obavezu.669
Ovi primjeri nedvosmisleno ukazuju na to da je odnos
pravoslavnog sveštenstva i predstavnika osmanske vlasti u Pljevljima
bio pretežno protkan tolerancijom i dobronamjernošću. Turske vlasti
su poštovale zakone i tako se stavljale u zaštitu crkvenih posjeda.
Takav odnos je uticao na to da pljevaljski kraj bude lišen ozbiljnih
međukonfesionalnih sukoba.
Turske vlasti u Crnoj Gori su i u XIX vijeku štitile integritet
pravoslavnog sveštenstva. To su najbolje pokazale na primjeru
kaluđera iz manastira Kosijerevo. Ove kaluđere su lokalne vlasti
Isto, dok. br. 24.
Isto, dok. br. 28.
668
Isto, dok. br. 101.
669
Isto, dok. br. 109.
666
667
228
uznemiravale raznim neprijatnostima, ometale ih da vrše vjerske
obrede, te im nezakonito razrezivale razne namete. Stoga je reago­
vao hercegovački valija Ali-paša Stočević. Stočević je 23. III 1837.
godine izdao bujuruldiju sveštenicima ovog manastira u kojoj je
decidno naglasio da ih niko ne smije uznemiravati, niti im nametati
razne namete.670 Izgleda da je bratstvo manastira Kosijerevo i u
narednom periodu imalo problema sa samovoljnim postupcima
predstavnika lokalne vlasti i buntovnim uskocima. Više turske vlasti
su energično sprečavale ove devijantne pojave. General Mahmudpaša je 26. II 1861. poručio ovim kaluđerima da će im obezbijediti
sigurnost u radu, a garantovao im je i vojnu pomoć u slučaju da
uskoci uđu u manastir.671
Osmanske vlasti u Crnoj Gori nijesu se pridržavale još jedne
odredbe koja se odnosi na vjerski život hrišćana. U Osmanskom
carstvu je bila na snazi zabrana koja se odnosila na upotrebu
crkvenih zvona. Ona je proisticala iz shvatanja vjerujućih u Alaha,
jer je zvonjava crkvenih zvona odašiljala titraje koji narušavaju mir
i spokojan počinak duša preminulih Muslimana.672 Iz dostupnih
izvora i mjerodavne literature nigdje se ne uočava da je brujanje
crkvenih zvona bilo zabranjeno u Crnoj Gori. Čak je u bujuruldiji
hercegovačkog vezira izdatoj 1863. godine jasno rečeno da hrišćani
mogu podizati crkve i na njima stavljati zvona.673
Podizanje crkava je, istina veoma rijetko, bilo i izvor
nesporazuma između sljedbenika islama i pravoslavnih vjernika.
Jedan nemio događaj se tim povodom desio u Podgorici 1871. godine.
Pravoslavni Podgoričani su otpočeli gradnju crkve na „Guvnu
Stanića“ blizu Sahat-kule, ali su im dalji radovi bili onemogućeni
zbog protivljenja jednog dijela Muslimana. Ovakav rasplet događaja
je naveo Andriju Lainovića i Pavla Radusinovića da neoprezno
imputiraju Muslimanima vjersku isključivost i fanatizam.674 Doduše,
kod dijela podgoričkih Muslimana bio je u tim trenucima naglašen
670
128.
Hamid Hadžibegić, Turski dokumenti u Državnom muzeju..., 127-
Isto, 129-130.
Radivoj Radić, Iz Carigrada u srpske zemlje,studije iz vizantijske
i srpske istorije, Beograd 2003, 138.
673
Momčilo Nišić, Pivski manastir..., 325-326.
674
Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja..., 208.
671
672
229
vjerski naboj, ali im se iznesene etikete ne mogu pripisati. Na „Guvnu
Stanića“ se nikada nije nalazila pravoslavna crkva, a nije podizana ni
nakon oslobođenja Podgorice 1879. godine.
Skladnost i trpeljivost dominantni su prema pravoslavnoj
crkvi u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave. Tome je u
velikoj mjeri doprinijela osmanska vlast. Nosioci te vlasti se nijesu
pridržavali načela islamskih pravnika, već su dopuštali mnogobrojna
odstupanja od tih pravila. Najčešće se to ispoljavalo u podizanju
novih pravoslavnih bogomolja. Pored toga, turska vlast je izdavala
mnoga odobrenja za opravku hrišćanskih crkava. Svakako da je ova
blagonaklonost bila uglavnom motivisana pragmatičnim motivima.
Pravoslavna crkva je, prema zamislima osmanske vlasti, trebalo
da bude moćan instrument u pacifikaciji hrišćanskog stanovništva.
Turske vlasti su ispoljavale obzirnost i prema „domaćem pravu“
prilikom rješavanja sudskih sporova oko crkvenih imanja. Pružene
pogodnosti Pravoslavna crkva je veoma dobro iskoristila. Broj njenih
bogomolja bio je uvećan, a ekonomska moć, kupovinom novih
imanja, znatno ojačana. Koristeći novonastale političke prilike,
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je, u pojedinim periodima, uspjela
i da proširi broj svojih vjernika, zahvaljujući prelasku rimokatolika
iz nekih sredina (Kuči, Drekalovići, Piperi) u istočno hrišćanstvo.
Većina žitelja Crne Gore bili su sljedbenici ovog podnošljivog stanja
u međuvjerskim relacijama. Zato je uglavnom vjerska tolerancija
odlikovala odnose između poklonika islama i pravoslavnih vjernika
u Crnoj Gori za vrijeme osmanske uprave.
230
GLAVA VI
MUSLIMANI CRNE GORE 1878-1918.
Nakon velikog oslobodilačkog rata 1876-1878. Crnoj Gori
je na Berlinskom kongresu, održanom 13. juna – 13. jula 1878,
zvanično priznata državna nezavisnost. Tom prilikom je utvrđena
i njena nova granica. Ona je bila znatno proširena, budući da
je odlukom velikih sila Crna Gora dobila dio svog primorja od
rijeke Željeznice do zaliva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolinom,
plemenske oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio
Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, i gradove Podgoricu, Nikšić,
Spuž, Žabljak Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje. Ovo teritorijalno
proširenje Crne Gore izazvalo je ljutnju i bijes kod grupe albanskih
prvaka, koji su djelovali u okrilju „Albanske lige“. Njihov protest
je sredinom 1878. godine bio usredotočen protiv predaje Plava i
Gusinja Crnoj Gori. On je dobijao na težini zbog podrške Porte. Stoga
su se velike sile opredijelile da izvrše preinačenje odluka Kongresa
o teritorijalnim dobicima Crne Gore. Evropska komisija je, poslije
opsežnih diplomatskih aktivnosti, u aprilu 1880. godine donijela
odluku da Plav i Gusinje ostanu u okviru Osmanskog carstva, a da
zauzvrat Ulcinj pripadne Crnoj Gori.675
675
passim.
Novak Ražnatović, Crna Gora i Berlinski kongres, Cetinje 1979,
231
Ovim teritorijalnim kompenzacijama površina Crne Gore je
iznosila 9.475 km². U svoj sastav Crna Gora je povratila dio He­
rcegovine s Nikšićkim krajem i susjednim plemenskim oblastima
(Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera), kao i Dugu i Oputnu
Rudinu, zatim Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zetu s
Podgoricom, Spuž, Žabljak, priobalje Skadarskog jezera od Godinja
do ostrva Tophala, tj. masiv planine Rumije, i primorje od Bojane do
rijeke Željeznice.676
Crna Gora je, usljed proširenja svoje teritorije, promijenila
etničku i konfesionalnu sliku. To više nije bila nacionalno i vjerski
homogena država. Crna Gora je dobila desetak hiljada Muslimana i
Albanaca. Albanci su, za razliku od Muslimana, bili vjerski podvojeni
jer su pripadali rimokatoličkoj i islamskoj vjeroispovijesti. Član 27
Berlinskog ugovora je obavezao Crnu Goru da ravnopravno tretira
sve svoje nove podanike, bez obzira na vjersku pripadnost. Crna
Gora je bila dužna da svim svojim državljanima osigura istovjetna
politička, vjerska i građanska prava, kao i jednaki tretman pri prijemu
u javnu i državnu službu. Predstavnici velikih sila su iskazali i brigu
za zaštitu imovine pripadnika muslimanskog korpusa u Crnoj Gori.
U članu 30 Berlinskog ugovora eksplicitno je stajalo: „Muslimani i
drugi koji posjeduju imanja na teritorijama priključenim Crnoj Gori,
a koji bi htjeli da se stalno nastane van Kneževine, moći će da zadrže
svoje nepokretnosti dajući ih pod zakup ili predajući ih drugim
licima na upravu. Nikome imanje ne može biti eksproprisano osim
na zakonit način, radi opšteg interesa i uz prethodnu naknadu“.677
Kako se ova odredba primjenjivala u istorijskoj zbilji Crne Gore,
govorimo, pored ostalog, u narednom poglavlju.
Iseljavanje Muslimana iz Crne Gore poslije
Berlinskog kon­gresa
Nikšić je bio prvi grad kojeg je crnogorska vojska oslobodila
u „Veljem ratu“. Hrabra muslimanska posada je poslije skoro
dva mjeseca pružanja otpora položila oružje u septembru 1877.
godine. Osmanski zapovjednik miralaj Skender-beg je sa pratnjom i
ključevima grada došao na Duklo pod Uzdomirom da obavi predaju
676
677
Isto.
Berlinski ugovor 1878, Podgorica 2009, 27-29.
232
Nikšića crnogorskom vladaru. Knjaz Nikola ga je dočekao s puno
uvažavanja. Na ogrtaču prostrtom na kamenu, turski predstavnici
su bili posluženi kafom na orijentalan način. U razgovoru se nije
pominjala riječ predaja, kako se ne bi povrijedio ponos pobijeđenih.
Najvidniji izraz takve komunikacije bile su knjaževe riječi:
„Junaštvu treba odati čast! Kao junacima koji ste do krajnosti branili
carev grad, poklanjam vam oružje“.678 Poslije ulaska u Nikšić, 9. IX
1877. godine, crnogorski vladar je ponovo bio pun hvale na račun
branitelja ovog grada: „Prema 16.000 vojnika i 18 topova, koje ste
eto vidjeli, vaša istrajnost kroz 48 dana – i pored toga što vas je
vojnika i građana bilo 1.000 pušaka – učinila je to, da vam svak
odaje priznanje i pohvalu. Radi ovog neviđenog junaštva ja sam vas
pozdravio. Neka ste slobodni s vašim stvarima i s vašim oružjem“.679
Ovo nijesu bili kurtoazni pozdravi, već zaista izrazi poštovanja
prema odvažnosti muslimanskih boraca u Nikšiću. Ipak, politika je
uvijek, manje ili više, prožeta pragmatizmom. Knjaz Nikola je bio
ubjeđenja da mu drugi gradovi neće pružati veliki otpor kad se raširi
glas o njegovoj velikodušnosti prema nikšićkim borcima.
Viteški postupci knjaza Nikole nijesu ulili ni najmanju dozu
optimizma kod ogromne većine nikšićkih Muslimana u dobro­
namjernost novih vlasti. Kod njih je probuđena velika sujeta, pošto
više nijesu imali svog „pravovjernog“ gospodara. Naglašeni ponos
je, takođe, bio smetnja za uspostavljanje novih mostova saradnje i
prijateljstva. Bio je prisutan i strah da se njihov vjerski život neće
moći normalno odvijati. Posebno je za nikšićke Muslimane bila bolna
činjenica da će ih gubitak feudalnog dohotka od čivčija sa svojih
posjeda iz okolnih sela izjednačiti sa dojučerašnjom rajom.680 Ovo su
bili glavni razlozi da se nakon crnogorskog zauzimanja Nikšića veliki
broj Muslimana opredijeli za iseljenje iz svog zavičaja. Knjaz Nikola
je bio ganut zlehudom sudbinom nikšićkih Muslimana. Lično ih je
odvraćao od iseljavanja, obećavao im slobodu vjeroispovijedanja,
garantovao imovinska prava, ali su oni ostali nepokolebljivi. Knjaz
je i tada ispoljio širokogrudost „... mnoge je bogato obdario i naredio
Kralj Nikola, Memoari, Cetinje-Titograd 1989, 465.
Branko Pavićević, Istorija Crne Gore, knj. 4, tom 2, Sazdanje
crnogorske nacionalne države, Podgorica 2004, 269.
680
Jovan Ivović, Raseljavanje nikšićkih Muslimana, Istorijski zapisi,
br. 5-6, Cetinje 2948, 364-366.
678
679
233
da se nemoćnima dadnu konji, iz stana upravo do Gacka. Turci su,
blagosiljajući ga pošli“.681 Artur Evans je s divljenjem posmatrao
iseljavanje nikšićkih Muslimana. Engleski arheolog je zapazio da
su se oni obukli u najljepša odijela, te da su nastojali da ne pokažu
ni najmanji znak samilosti i utučenosti. Koračali su otmeno, gordo,
uzdignuta čela, ispraćeni začuđenim pogledima pobjednika.682
Izbjegli nikšićki Muslimani nijesu zaboravljali na čovječnost
crnogorskog vladara. Nazivali su ga u jednom svjedočanstvu „našim
bratom“, a zatim se samokritički osvrnuli na sljedeće: „Eto mi smo
Nikšićani jezero krvi crnogorske kao i oni prosuli, pa kada dođe
sudbina da Nikšić pod njih padne, on umjesto da nas pokolje i sprži,
poštedi naše i naše djece živote, hrs (čast) i imanje i onako postupi, što
mi s njim onako duševno ne bi nikad postupili“.683 Lijepe uspomene
na rastanak od svog zavičaja nosio je i Šaćir efendija Pivodić. Pivodić
je iz Tuzle u septembru 1878. godine pisao knjazu Nikoli: „Znamo i
čujemo i sada kako su moji Nišići a osobito moja rodbina mirno izišli
i oni koji su ostali kako zadovoljno i veselo žive. Zato vam odviše
za­faljujemo i blagodarimo na vašu ljubav i junaštvo poštenja“.684 Ovi
navodi rječitije od svega pokazuju korektnost knjaza Nikole prema
poraženim protivnicima i njegov plemenit osjećaj prema pripadnicima
druge religije koje je tretirao kao dio svog naroda.
Ovi korektni postupci knjaza Nikole naišli su na veoma pozi­
tivan odjek kod predstavnika muslimanskog, ali i srpskog naroda u
Bosni i Hercegovini. Njihovo povjerenje u crnogorskog vladara bilo
je toliko da su u septembru 1878. od knjaza Nikole tražili vojnu pomoć
u borbi protiv austrougarskog okupatora. Isticali su da im je želja da
dijele zajednički život sa Crnogorcima, a ne sa Austrijancima ili sa
Osmanlijama. Nijesu zaboravljali na viteško držanje crnogorskog
suverena“ kako ste sa oružjem pustili mirno ljude a u ženskinje im
pogledati niste“.685 Ovaj apel potpisalo je 28 muslimanskih prvaka
Kralj Nikola, Memoari..., 466.
Artur Evans, Ilirska pisma, Sarajevo 1967, 140.
683
Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori,
Nikšić 1996, 52-53. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir izuča­
vanja istorije Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912 (I dio), Almanah, br.
5-6, Podgorica 1998, 111.
684
Šerbo Rastoder, Šest nepoznatih dokumenata o Muslimanima u
Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5-6, Podgorica 1998, 212.
685
Isto, 213.
681
682
234
iz Sarajeva, Tuzle, Zvornika, Žepče, Gradačca, Zenice i Brčkog
i 14 predstavnika srpskog naroda iz Tuzle, Zvornika, Bijeljine i
Brčkog.686 Crnogorsku vojnu pomoć u Bosni i Hercegovini žarko je
priželjkivao i Šaćir beg Pivodić iz Tuzle.687 Ove želje bile su u tom
trenutku nerealne, jer Crna Gora iz međunarodnih obzira nije smjela
vojno intervenisati u Bosni i Hercegovini. One ujedno predstavljaju
dragocjeno svjedočanstvo o povjerenju koje je uživao knjaz Nikola i
kod muslimanskih prvaka u Bosni i Hercegovini.
Nijesu svi crnogorski glavari bili uvjereni u skladan suživot
s Muslimanima. Najrigidniji je u tom pogledu bio vojvoda Božo
Petrović. Atavizam je kod njega bio jači od želje za pomirenjem, pa je
ukazivao da su nikšićki Muslimani zapravo Turci i da je poželjno da
napuste svoj kraj. Apriorno im je pripisivao destruktivnu djelatnost,
tvrdeći da četiri hiljade nikšićkih Muslimana neće nikada priznati
crnogorsku vlast i da će stoga predstavljati opasnost za državne
interese.688 Ovo Petrovićevo razmišljanje nije ni u jednom trenutku
doseglo značenje opšteg mišljenja u Crnoj Gori. Zato predstavlja
samo ilustraciju o predrasudama jednog dijela Crnogoraca prema
suživotu s Muslimanima.
Uprkos mnogim apelima i humanim postupcima knjaza Ni­
kole, većina Muslimana je počela da se iseljava iz Nikšića odmah
nakon crnogorskog oslobađanja ovog grada. Glavni pravci njihovog
iseljavanja bili su Bosna i Albanija. Samo u Albaniju do 14. IV 1879.
godine iselile su se 283 porodice. Broj iseljenih porodica je konstantno
rastao. Iz Nikšića i njegove neposredne okoline do kraja 1881. godine
iselilo se oko 600 porodica. Ovaj podatak jasno ukazuje da je i u
okolini Nikšića egzistirao veći broj muslimanskih porodica. One su
živjele u okolini Polja, da bi se u vrijeme opsade Nikšića sklonile u
grad. Realna je procjena ratnih izvještača da se u opsjednutom Nikšiću
nalazilo oko pet hiljada Muslimana. Više istoričara navodi da se od
jeseni 1877. do 1882. godine iz Nikšića iselilo 391 muslimanskih
porodica, dok je u gradu ostalo samo 20 porodica.689
Isto, 214.
Isto,215.
688
Ejup Mušović, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981, 94.
689
Đoko Pejović, Naseljavanje Nikšića poslije 1878. godine, Nikšić
1969, 40. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko
stanovništvo..., 246.
686
687
235
Ovakvo stanje je, sasvim logično, dovelo do napuštanja musli­
manskih posjeda u Nikšiću. Njih su nastavili da obrađuju lokalne
čivčije. Ali čivčije su izbjegavale da izvrše obaveze koje su bili dužni
vlasnicima zemlje. Nijesu poštovana ni vlasnička prava. To su bili
eklatantni primjeri kršenja odredaba Berlinskog ugovora na koje se
Crna Gora obavezala. Očito je da je Crna Gora formalno prihvatila
ove obaveze, a da u praksi nije postojala volja da se one ispoštuju. Čak
je i knjaz Nikola 1880. godine lično pristupio podjeli i naseljavanju
Nikšićkog polja. Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih djela, napravio
je „Projekat po kojem bi se imalo pristupiti k podjeljenju zemalja
Nikšićkog Polja“. Ubrzo je ovaj plan operacionalizovan. Država
Crna Gora je počela kolonizovati Nikšićko polje i davati zemlju
Crnogorcima, mada su s pravnog aspekta vlasnici tih posjeda bili
nikšićki Muslimani.690
Lutanje nikšićkih Muslimana produžava se i poslije njihovog
odlaska u Bosnu i Hercegovinu. Austro-Ugarska je naime, nakon
okupacije Bosne i Hercegovine, protjerala ove Muslimane koji se
od jeseni 1878. godine vraćaju u Nikšić. U svom rodnom kraju se
nijesu dugo zadržali, jer su njihova imanja i kuće već bili podijeljeni
crnogorskim doseljenicima. Odatle su se raselili prema Pljevljima,
Makedoniji, Novom Pazaru i Kosovu. Znatan broj nikšićkih Mu­
slimana naselio se u istočnoj Makedoniji, kod mjesta Maleš, a jedan
dio je utočište pronašao u mjestu Hasanbegovu (Sinđelićevo) koje
je udaljeno sedam kilometara od Skoplja. U Hasanbegovu je 1881.
godine obavljena parcelizacija zemljišta za gradnju kuća. Uspomene
na zavičaj nijesu iščezle, pa su mahale oblikovane po rodbinskoj
ve­zi. To se uočava iz njihovih naziva: Nikšićka, Rudi­njanska,
Ga­­tačka, Arnautska, Begovska i sl. U Hasanbegovu je, inače,
konstituisana najveća enklava muslimanskog stanovništva, pretežno
hercegovačkih iseljenika (Nevesinje, Gacko, Nikšić, Kolašin). Ova
enklava se održala do naših dana. Pored izgradnje kuća, iseljenici su
u Hasanbegovu podigli i džamiju, ponajviše blagodareći zalaganju
hodže Abdulaha Bijedića.691
Žarko Bulajić, Agrarni odnosi u Crnoj Gori 1878-1912, Tito­
grad 1959, 39. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko
stanovništvo..., 246.
691
Redžep Škrijelj, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah, br.
21-22, Podgorica 2003, 218.
690
236
Manji dio nikšićkih Muslimana se nakon napuštanja Nikšića
skrasio u centralnoj Albaniji, u oblasti Šijak kod Drača. Tu su se
naselili i znameniti begovi Mušovići. Ključna mjesta naseljavanja
nikšićkih i uopšte Muslimana sa prostora današnje Crne Gore bila
su Gadžaz i Barak, zatim Fier na jugu Albanije, kao i rejon Vrake
na obali Skadarskog jezera. Izbjeglička „trasa“ vodila je nikšićke
Muslimane i u Pljevlja, Bijelo Polje, Berane i Novi Pazar. Uz pomoć
ondašnjih međunarodnih snaga, dio nikšićkih Muslimana je iz ovih
mjesta upućivan prema Izmiru i Carigradu. U Carigradu su neki
nikšićki Muslimani uzeti za pripadnike obezbjeđenja sultana Abdul
Hamida.692
Život preostalih muslimanskih porodica u Nikšiću proticao je
s izvjesnim teškoćama iniciranim od strane lokalnih čelnika. Pop
Mašan Nikčević, okružni načelnik u Nikšiću, odugovlačio je predaju
tovara brašna pojedinim Muslimanima. Muslimanima su ovu važnu
namirnicu darivali knjaz Nikola i Jefto Miletin Nikolić, nekadašnji
okružni načelnik u Nikšiću. Zbog toga se Asim Hajrović 2. III 1879.
godine žalio Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela.693 Preko ovog
primjera ne možemo konstatovati da je Nikčević težio da izvrši pri­
tisak na preostale Muslimane i tako pospješi njihovo iseljavanje, ali
je uočljiva slaba primjena vladinih naredbi. To je otežavalo egzi­
stenciju Muslimana u Nikšiću.
Svega 19 muslimanskih porodica je 1882. godine živjelo u
Ni­­kšiću. Riječ je o porodicama Mehmeda Haskova Ibričića, prvog
nikšićkog kapetana iz doba kada je Nikšić ušao u državni okvir
Crne Gore, Hodže Đolević Grude, Zulice Đolević Grude, Hamida
Džoga Grude, Muja Mekića Grude, Sulja Erkočevića, Ibra Suljovog
Ferizovića, Zaja Mujkovića, Zuljice Erkovića, Deda Erkovića, sina
Bećira Erkovića, Paše Erkovića, udovice, Sali Hadži Bećirova,
Muja Hadžajlića, Tahira Ljutovića, Arslana Dizdarevića, Adema
Hadžimusića i Paša Džidića. Ove porodice su imale svoja imanja, pa
su obrađivale zemlju i držale stoku. Bavile su se i trgovinom. Ipak,
najviše su bile usredsređene na gajenje duvana. Ta najdinamičnija
privredna aktivnost naglo je prekinuta uvođenjem monopola na
duvan u Crnoj Gori. Ova odluka ponajviše je ishodovala da skoro
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stano­
vništvo..., 248-249.
693
Jovan Ivović, n. d, 365.
692
237
sve muslimanske porodice iz Nikšića pređu na teritoriju Osmanskog
carstva. Samo pet muslimanskih domova je ostalo u Nikšiću: jedna
Ihtijarevića, dvije Jarkočevića (Danevića) i dvije porodice Hadžajlića
(Sukića).694
Knjaz Nikola je naprosto bio zatečen ogromnim iseljavanjem
Muslimana iz Nikšića. Crnogorski suveren je još šezdesetih godina
XIX vijeka računao da će pridobiti Muslimane za suštinske državne
interese, jer je dobro znao, kao i sljedbenici islama u okolnim
obla­stima, da oni po svom etničkom karakteru nijesu Turci već
Crnogorci koji su primili islam. Na slučaju Nikšića pokazalo se
da je ovo bila previše optimistična projekcija. Da bi se zaustavilo
masovno iseljavanje, knjaz je 1878. godine na mjesto gradskog
kapetana postavio Mehmeda Haskova Ibričića. Ni ovo imenovanje
nije ohrabrilo nikšićke Muslimane jer je crnogorska vlast otpočela
da preduzima ishitrene i nesofisticirane mjere. Svakako da je
oduzimanje oružja, o čemu ćemo opširnije govoriti, vrijeđalo ponos
i ratničku tradiciju ovih Muslimana. Još veće nezadovoljstvo ovom
mjerom prouzrokovala je činjenica da su Crnogorci slobodno nosili
oružje za pojasom. Zato se kod Muslimana usadilo mišljenje da
Crna Gora u njima ne vidi lojalne građane. Ionako gorde nikšićke
Muslimane zaprepastila je i mjera zabrane nošenja fesova i obaveza
nošenja crnogorskih kapa. Fes je bio simbol vjerskog i nacionalnog
identiteta i njegovo odbacivanje Muslimani su, skoro u cjelini,
shvatili kao ugrožavanje i povredu svojih osnovnih prava.695 Dakle,
masovnom iseljavanju Muslimana iz Nikšića dijelom je kumovala i
crnogorska vlast. Ona, istina, to nije podsticala, ali je sprovođenjem
niza osjetljivih i netaktičnih mjera doprinijela da veliki broj nikšićkih
Muslimana izgubi povjerenje u državne vlasti Crne Gore.
Crnogorska vojska je oslobodila Bar u januaru 1878. godine.
I ovdje se, prilikom predaje grada, dogodila slična scena kao u
Nikšiću. Pred crnogorskog knjaza izašli su Ibrahim-beg, komandant
utvrđenog grada, Selim-beg, zabit primorski i Šaban-beg Bušatlija.
Crnogorska straža im je pri ulazu u nadbiskupsku palatu odala
vojničku počast. Tada je Ibrahim-beg otpasavši sablju objavio pre­
daju grada. Knjaz je i ovog puta viteški postupio. Povratio mu je
Petar Šobajić, Nikšić..., 121. Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić,
Muslimansko-bošnjačko stanovništvo...,248.
695
Jovan Ivović, n. d, 363-366.
694
238
sablju, a potom mu rekao: „Zadržite je i nosite ponosno, jer ako grad
nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali“.696 Ovaj
humani gest knjaza Nikole izazvao je buru emocija kod Ibrahimbega. On je spustio glavu u obje ruke i zaplakao se. Crnogorski
vladar ga je tješio biranim riječima i izrazio mu poštovanje prema
hrabrom otporu u borbama za odbranu Bara.697
Knjaz je ispoljio dobrodušnost i prema zarobljenim turskim
vojnicima. Doduše, zadržao je nizame kao zarobljenike, ali je Turke
iz Skadra i Ulcinja pustio da se slobodno vrate u svoje gradove.698
Muslimansko stanovništvo u Baru je sa izvjesnom zebnjom doče­
kalo crnogorsku vojsku. To je bila očekivana reakcija, jer je kod
ove populacije bila uvriježena svijest o nesalomljivosti i trajnosti
osmanske vladavine. Crnogorska vojska se veoma obazrivo odnosila
prema Muslimanima. Trudila se da nijednim svojim postupkom ne
proizvede osjećaj ugroženosti kod Muslimana. Jedan broj Muslimana
je, ipak, ostao nepovjerljiv i uzdržan. Oni su naivno vjerovali da
Bar ne može trajno ostati pod crnogorskom vlašću. Vremenom je
to podozrenje gotovo usahlo. Korektno držanje Crnogoraca uvjerilo
je barske Muslimane da nema razloga za strah od pravne i fizičke
nesigurnosti.699
Hrabrim braniocima Bara sultan je dopustio da se nasele u
Ku­čuk Čekmedži, predgrađu Carigrada. Poslao im je i brodove za
prevoz. To nije bilo po volji crnogorskom suverenu. Knjaz Nikola
je i ovom prilikom odvraćao Muslimane da ne napuštaju svoja
ognjišta.700 I zaista, iz Bara nije bilo masovnijeg iseljavanja. Pavel
Rovinski je glavne razloge ovakvog opredjeljenja vidio u bogatoj
i raskošnoj prirodi.701 Ne treba u tome zanemariti ni mudre poteze
crnogorskih vlasti. Na svaku molbu od strane Muslimana, nova vlast
je davala crnogorsko državljanstvo.702 Bio je to početni, ali snažan
korak da se kod Muslimana stvori osjećaj poistovjećivanja s Crnom
Gorom kao svojom državom.
Kralj Nikola, Memoari..., 494.
Isto.
698
Isto, 495.
699
Vojvoda Gavro Vuković, Memoari..., 448-449.
700
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 126-127.
701
Isto, 127.
702
Simo Popović, Memoari..., 555-556.
696
697
239
Mrkojevići su bili najveće migraciono područje u barskom kra­
ju. Prvi napadi crnogorske vojske, prilikom opsade Bara, uzrokovali
su njihovo povlačenje prema Skadru. Do kraja juna 1879. godine
još se nijesu bile vratile 83 iseljene porodice iz Bara i neposredne
okoline.703 Uskoro je otpočeo proces njihovog povratka i veći broj
ovih porodica se nastanio u svom zavičaju. Uopšte uzevši, život
u Baru je brzo uveden u normalne tokove i proticao je bez većih
incidentnih situacija.
Ugovor o predaji Kolašina crnogorskim organima vlasti pot­
pisan je u oktobru 1878. godine. I u ovom slučaju je grad predat
na svečan način. Predstavnike Crne Gore dočekao je na rijeci Tari
juz­baša sa vodom nizama i odatle su zajedno pošli u Ućumat.
Na Brezi je jedan bimbaša svečano predao ključeve grada Bašu
Božoviću, okružnom načelniku i predstavniku Crne Gore. Božović
je iz oslobođenog Kolašina poslao telegram knjazu Nikoli i opširan
izvještaj vojvodi Mašu Vrbici. Prema ovom izvještaju, kajmakam
Nuri-beg se zdušno zalagao za predaju grada. To mu nijesu oprostili
Muslimani iz Sandžaka, koji su ga korili zbog nepružanja adekvatnog
otpora. Zato je Nuri-beg otputovao za Carigrad dužim putem, tj.
preko Cetinja i Kotora.704
Nakon ulaska u Kolašin, Božović je izdao naredbu crnogorskoj
vojsci koja odiše oštrim tonovima. Naredio je da se ne smije ništa
uzeti, niti ulaziti u muslimanske kuće, te da će svaki prestupnik biti
obješen ili strijeljan. Na ovo se nadovezivala i poruka crnogorskog
vladara. Knjaz Nikola je savjetovao Božoviću da mudro i pošteno
postupa prema Muslimanima, tako „da im omili njihova nova
otadžbina i novi gospodar“. Naredio mu je da pozove sve viđenije
ljude iz Kolašina i okoline, bez obzira na vjeru, kako bi im saopštio
naredbu, a neke od njih predložio za odlikovanja i za državnu službu.
Muslimani su se odazvali ovom pozivu i skup je, u prisustvu 74
predstavnika, održan 7. oktobra 1878. godine u Kolašinu. Božović se
u svom vatrenom govoru posebno obratio predstavnicima kolašinskih
Đoko Pejović, Naseljavanje Bara i Ulcinja i način regulisanja
odnosa na zemlji (poslije 1878. godine), Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd
1970, 307.
704
Novica Rakočević, Iseljavanje Muslimana i razgraničenje Crne
Gore i Turske u oblasti Kolašina poslije Berlinskog ugovora, Istorijski za­
pisi, br. 2, Titograd 1962, 257.
703
240
Muslimana. Podsjećao ih je da, osim vjere, nemaju ništa zajedničko
s Turcima, te da ih narodnost i jezik čini „braćom“ s Crnogorcima.
Naglasio je da su „od sada slobodni građani knjaza-gospodara“, da
će uživati sva prava u svojoj staroj postojbini.705
Ubrzo je u Kolašinu uspostavljena nova vlast. Iz Manastira
Morače je premješteno Okružno načelstvo, a konstituisani su
sud, policija i postavljeni kapetani. Struktura vlasti odgovarala je
narodnosnoj strukturi. Predstavnik Crnogoraca iz Kolašina u sudu
bio je Jevrem Dragović, a Muslimana – Adžibulić. Muslimani
su imali i svoje kapetane. Iso Pepić je bio kapetan u Kolašinu, a
u Poljima je na to mjesto postavljen Zejnil-aga (Zeko) Lalević.
Nekoliko Muslimana uzeto je i za knjaževe perjanike. Za starješinu
grada imenovan je Mirko Bojić.706
Posmatrano u ravni novonastalih događaja, teško se moglo
naslutiti masovno iseljavanje Muslimana iz Kolašina. Stare rane ipak
su nadjačale vjesnike novog doba, pa su predrasude nadišle realne
činjenice. Kolašinski Muslimani su ostali dosljedni datoj riječi iz 1866.
godine, da će se iseliti iz svog kraja ukoliko ga zauzmu Crnogorci.707
Stoga je iseljavanje, u početku manjih razmjera, otpočelo već u jesen
1878. godine. Kulminacija ovog procesa odigrala se u ljeto 1879.
godine. Iso Pepić, kolašinski kapetan, ne samo da nije zaustavljao
iseljavanje svojih sunarodnika, već ga je maksimalno podstrekavao.
Pepić je održavao vezu sa Donjokolašincima i turskim vlastima u
Sjenici. I Zejnil-aga Lalević, kapetan u Poljima, takođe je podržavao
iseljavanje Muslimana iz Gornjeg Kolašina. A upravo su ta dva
kapetana, po zamislima crnogorske vlasti, trebalo da uliju povjerenje
Muslimanima u dobre namjere nove upravljačke strukture. Bila
su to uzaludna nadanja. Pepić je 23. VIII 1879. godine neuvijeno
saopštio Bašu Božoviću da su se muslimanski prvaci dogovorili
sa svim kolašinskim Muslimanima „... da odmah sada svi dižu iz
granice knjaževe“. Glavni razlog, po Pepićevim riječima, bila
je „slaba poljoprivredna godina“, što je izazvalo nevjericu kod
Božovića. Božović se čudio ovom opravdanju jer su Muslimani „baš
sada prodavali sijeno i posijano žito“.708 Očigledno je da je Pepić
Isto, 258-259.
Isto, 259.
707
Radoman Jovanović, Crnogorsko-turski pogranični odnosi, Isto­
rijski zapisi, br. 4, Titograd 1963, 583.
708
Novica Rakočević, Iseljavanje Muslimana..., 261.
705
706
241
kamuflirao neke razloge iseljavanja, ali nam oni iz dostupne građe
nijesu dokučivi.
Crnogorske vlasti nijesu previše žalile za masovnim odlaskom
Muslimana iz Kolašina. Ekonomski motiv je odredio ovakvo
stanovište. Glad za zemljom je bila izražena u svim crnogorskim
sredinama, pa se ona pokušala kompenzirati preko napuštenih
muslimanskih imanja. To ne znači da su crnogorske vlasti u potpunosti
ignorisale član 30 Berlinskog ugovora. Crnogorski Senat je 29. III
1879. godine preporučio Bašu Božoviću da preostali Muslimani u
Kolašinu mogu obrađivati napuštenu zemlju svojih sunarodnika.
Crnogorcima se nije mogla dati ta zemlja bez odobrenja vlade.
Prema naredbi vojvode Maša Vrbice, muslimanskim povratnicima u
Kolašinu trebalo je vratiti zemlju i kuću. Muslimanima je bila obe­
ćana i ¼ prihoda sa zemlje koju su napustili.709
Negdašnja stvarnost i proklamovana rješenja bila su u du­
bokom raskoraku. Lokalne vlasti su činile niz nepravilnosti da bi
omogućile Crnogorcima da nasele napuštene muslimanske posjede.
Sto porodica iz Rovaca i 40 domaćinstava iz Morače su 1880. godine
dobile ostavljenu zemlju Muslimana. Na muslimanska imanja u
Poljima naselilo se do 1883. godine 287 crnogorskih porodica iz
Jezera, Lijeve Rijeke, Vasojevića, Rovaca i Morače.710
Knjaz Nikola je dozvolio kolašinskim Muslimanima da mo­
gu prodavati zemlju i kuće, ali se u praksi ova naredba u cjelini
izvi­toperila. Nije ni postojala volja za valjanim rješavanjem ovog
problema, pošto su crnogorske vlasti potajno naredile Moračanima
da ne kupuju ništa od Muslimana, pravdajući to nemanjem novca.
Računalo se da će protokom vremena ta zemlja, bez ikakve nado­
knade, preći u vlasništvo države.711 Slabo se poštovala i knjaževa
„Proklamacija“ od 13. VII 1881. godine o povratku Muslimana u
Crnu Goru i nepovredivosti njihovih imanja. Razočarani i prepušteni
lošoj sudbini, skoro svi kolašinski Muslimani su 1886. godine
napuštili svoja ognjišta.712
Knjaz Nikola je s primjetnim ushićenjem primio vijest da
je Crnoj Gori na Berlinskom kongresu, pored ostalog, pripala i
Isto, 261-262.
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 123.
711
Đoko Pejović, Iseljavanje Kolašina i Polja, Istorijski zapisi, br. 3,
Titograd 1961, 381-382.
712
Isto, 411-413. Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 124.
709
710
242
Podgorica. Crnogorskom vladaru je naročito bilo stalo da ubijedi
podgoričke Muslimane, koji su činili najveći dio populacije u
ovom gradu, u dobrohotnost novih vlasti. Zato im se obratio preko
proklamacije u januaru 1879. godine. Akcentirao je da su Muslimani
postali slobodni crnogorski državljani, ali i da moraju poštovati
novokonstituisane vlasti. Apelovao je na njih da crnogorsku vojsku
doživljavaju kao svoje zaštitnike, a potom je dodao: „Vas neće dijeliti
predamnom vjera od vaših pravoslavnih i katoličkih sudržavljana.
Svi skupa uživaćete jednaku i istu ljubav moju, jednaku i istu pravicu
zakona mojih. Svak je slobodan u svojoj vjeri, u svojim dobrim
običajima i u svojemu radu“.713
Već prvim svojim postupcima crnogorska vlast je nastojala da
ulije povjerenje kod podgoričkih Muslimana. Odmah nakon ulaska
crnogorske vojske u Podgoricu 27. I 1879. godine vojvoda Božo
Petrović je odabrao dvojicu Muslimana za knjaževe perjanike. Oni
su, zajedno s Petrovićem, ubrzo pošli na Cetinje.714
Najugledniji podgorički Muslimani nijesu dugo čekali da iz­
ra­ze lojalnost crnogorskom vladaru. Na Cetinju je 17. februara
1879. godine stigla deputacija podgoričkih Muslimana koju su sa­
či­njavali: Bećir-beg Osmanagić, Osman-beg Osmanagić, Dervišbeg Osmanagić, Mehmed-beg Lekić, Zejnel Adrović, Murat-aga
Adžimehov, Ahmet-beg Osmanagić, Mahmut-beg Đurđević, Mašo
Adži Ahmetov, Šain-beg Šehović, Sulejman-aga Veslić, Avdo
Krnić, Mustafa Adžiuseinović, Etem Bulić i Ibrahim-beg Ave­
rić. Sjutradan se deputaciji pridružio i Hadži Bajro Mučić. Ova
deputacija je primljena na svečanu audijenciju kod knjaza Nikole,
kojeg je Bećir-beg Osmanagić srdačno pozdravio. Bećir-beg je
vatreno deklamovao, rekavši da će podanici muhamedanske vjere
biti lojalni Crnoj Gori, a zatim je zamolio knjaza da ih uzme u svoje
okrilje. Podvukao je da su podgorički Muslimani čuli za pravičnost
i velikodušnost crnogorskog vladara prema Muslimanima iz drugih
sredina, te da se stoga raduju što imaju takvog suverena. Obećao je
knjazu da će se truditi „da ne budemo manji od Tvojieh najboljih
Crnogoraca, naših današnjih sugrađana“.715 Ovo nije bila samo
Glas Crnogorca, 27. I 1879, 3.
Glas Crnogorca, br. 4, 1879, 3.
715
Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 1. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Mu­sli­
mani Crne Gore..., 49.
713
714
243
apologija crnogorskom vladaru, nego i naznaka budućeg djelovanja
većine podgoričkih Muslimana.
Jedan broj podgoričkih Muslimana, uglavnom iz nižih
socijalnih slojeva, teško se mirio s novonastalom konstelacijom.
Takvo raspoloženje bilo je karakteristično i za Muslimane u Spužu,
Zeti i Žabljaku Crnojevića. Iz Spuža i Žabljaka su se iselili svi
Muslimani. Doduše, u Spužu je ostao samo jedan Musliman iz
zabitske kuće Mećikukića. On se priklonio pravoslavlju i uzeo je
ime Savo. Ubrzo je postao kapetan u Spužu.716 Veliko iseljavanje
bilo je u Zeti, gdje je svoje domove napustilo oko 200 muslimanskih
porodica. Crnogorska vlast nije otkupila njihova imanja, pošto se
nadala da će i bez otkupa ona postati državno vlasništvo. Muslimani
iz Zete su se najviše selili u pravcu Albanije, a dio njih se zadržao u
Tuzima. Muslimani iz Žabljaka, gotovo u cjelini, išli su u Albaniju i
to u Skadar, Kavaju i Drač.717 Iseljavanje iz Podgorice nije uzelo veće
razmjere. Muslimani su u ovom gradu i dalje činili izrazitu većinu.
Prema podacima iz 1881. godine, u Podgorici su registrovane 933
mu­slimanske, 216 pravoslavnih i 13 albanskih porodica.718
Podgorica i Bar bili su izuzeci u procesu iseljavanja Mu­sli­
mana iz Crne Gore. Mnogi raseljeni Muslimani, prvenstveno iz
Nikšića i Kolašina, žalili su se turskoj vladi da crnogorska vlast
zloupotrebljava njihovu nezavidnu poziciju. Knjaz Nikola je bio
pod velikim pritiskom ne samo Turske, nego i Francuske.719 Uslo­
žnjavanje ove situacije nagnalo je crnogorskog vladara da 25. VI
1881. izda čuvenu „Proklamaciju“ o amnestiji Muslimana i uputi im
poziv da se vrate u Crnu Goru. Knjaz je pozvao sve Muslimane da
se vrate svojim kućama i obećao im slobodno uživanje materijalnih
dobara. Garantovao im je i poštovanje odredaba Berlinskog ugovora
i zakona Knjaževine Crne Gore. Upozoravao ih je da: „Našoj
dragoj domovini potrebne su ruke da je održe na njenom mjestu
prema inostranstvu i da umnože iznutra njeno blagostanje. Mi vas
pozivamo potonji put da se koristite našim očinskim raspoloženjima
Simo Popović, Memoari..., 554-555.
Đoko Pejović, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd,
1962, 257.
718
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 117.
719
Žarko Bulajić, Agrarni odnosi u Crnoj Gori..., 33.
716
717
244
i dozvoljavamo vam za povratak rok od šest mjeseci računajući od
dana današnjeg“.720
Ovi izrazi realpolitike i patetike nijesu doveli do značajnijih
promjena nad vlasništvom napuštenih muslimanskih imanja.
Crnogorske vlasti su ispoljile pristrasnost koja je favorizovala
naseljavanje Crnogoraca na ova imanja. Jednostavno rečeno, nije
postojala težnja da se iseljeni Muslimani vrate u svoju domovinu.
Time se ublažavala akutna agrarna prenaseljenost i ujedno se na­
građivali Crnogorci za svoje ratne zasluge. Izgleda i da je vlast
izgubila povjerenje u lojalnost raseljenih Muslimana prema
crnogorskoj državi. Kako bilo, crnogorska vlast je 1882. godine u
najvećoj tajnosti otkupljivala muslimanska imanja. Time je uklanjala
najbitniji motiv zbog koga bi se oni vraćali u Crnu Goru. Knjaz Nikola
i Državni savjet Crne Gore su naredili vojvodi Đuru Ceroviću da
tajno otkupljuje zemlju od iseljenih Muslimana iz Nikšića. Ovakvo
otkupljivanje trajalo je više od deset mjeseci i to u svim oblastima
gdje su postojala imanja iseljenih Muslimana.721 Zato je najveći dio
raseljenih Muslimana odlučio da ostane u Osmanskom carstvu.
Razapet između želja za zemljom svojih sunarodnika i po­
štovanja odredbe Berlinskog ugovora, knjaz Nikola se opredijelio
da izađe u susret zahtjevima Crnogoraca. U pitanju su bili isključivo
ekonomski, a ne etnički razlozi. Crnogorske vlasti nijesu stremile
da umanje broj Muslimana, već su nastojale da djelimično riješe
opštu agrarnu prenaseljenost u svojoj zemlji. Jer kako drugačije
objasniti krajnje pošteno držanje knjaza Nikole prilikom oslobađanja
crnogorskih gradova u kojima je većinsko stanovništvo bilo
muslimanske narodnosti. Osim toga, knjaz Nikola je bio jedini
hrišćanski vladar u Evropi koji je apelovao i insistirao da Muslimani
u Crnoj Gori ne napuštaju svoja ognjišta. Nesumnjivo je da je knjaz
etničku i vjersku šarolikost svoje države doživljavao kao prednost, a
ne kao hendikep.
Crnogorski zakonici, pravni izvori i politički akti od značaja za
istoriju državnosti Crne Gore, knj. II, Podgorica 1998, 48-49.
721
Živko Andrijašević, Politika crnogorske države prema nepravoslavnim podanicima poslije 1878. godine, Prilozi, br. 40, Sarajevo 2011,
92-93.
720
245
Integracija Muslimana u društveni život
Knjaževine-Kraljevine Crne Gore
Teško je utvrditi tačan broj Muslimana u Crnoj Gori nakon
1878. godine. Najvjerovatnije se radilo o oko 10.000 Muslimana.
Najviše ih je bilo u Podgorici, Ulcinju i Baru. U Podgorici i Ulcinju
je živjelo 4-5.000 Muslimana, dok ih je u Baru i okolini bilo oko
četiri hiljade. Iseljavanje Muslimana desetkovalo je ovu populaciju
u Nikšiću. U Nikšiću, nekada izrazito muslimanskom gradu, bilo je
svega 19 muslimanskih kuća sa 91 stanovnikom, a u Crkvicama je
živjelo 12 porodica Muslimana sa 65 stanovnika. Pavel Rovinski je
krajem XIX vijeka tvrdio da u Crnoj Gori živi 12.000 Muslimana.
Crna Gora je u to vrijeme imala oko 200.000 stanovnika.722 Na
osnovu oficijelnih podataka iz popisa obavljenog 31. XII 1909. go­
dine, ukupan broj Muslimana u Crnoj Gori iznosio je 10.659 (5.975
muškaraca i 4.684 žena). Naravno, ovaj broj se odnosi na teritoriju
Crne Gore prije balkanskih ratova, prema tome bez Bijelog Polja,
Berana, Pljevalja, Plava, Gusinja i Rožaja. Muslimani su egzistirali
u svih pet administrativnih oblasti „postberlinske“ Crne Gore, ali
je njihov raspored bio veoma neravnomjeran. Muslimani su bili
naj­mnogobrojniji u Primorsko-crmničkoj oblasti (8.432), potom
u Zetsko-brdskoj (2.020), Nikšićkoj (162), Katunsko-riječkoj (38)
i u Moračko-vasojevićkoj je živjelo svega sedam Muslimana.723 Iz
popisa je upadljiva velika nesrazmjernost između broja muškaraca i
žena u muslimanskom korpusu. U svim administrativnim oblastima
je živjelo, prema prezultatima popisa, mnogo više muškaraca nego
žena. Najočigledniji primjeri zabilježeni su u Katunsko-riječkoj
oblasti u kojoj je od 38 stanovnika bilo čak 36 muškaraca a samo
dvije žene, dok u Moračko-vasojevićkoj oblasti od svega sedam
žitelja nije popisana niti jedna žena.724 Ovo nas upućuje na zaključak
da se dio Muslimanki nije odazvao ovom popisu stanovništva zbog
čvrstih patrijarhalnih stega ili su u pitanju razlozi koje ne možemo
razaznati.
Pavel A. Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj. IV,
Cetinje 1994, 185.
723
Glas Crnogorca, br. 7, 12. II 1911, 2.
724
Isto.
722
246
Izmijenjena etnička slika Crne Gore nije, kako smo već rekli,
iznenadila knjaza Nikolu i njegove saradnike. Na takvu etničku i
vjersku heterogenost, oni su se pripremali skoro dvije decenije.
Trebalo je sada, u novom kontekstu, formulisati najprobitačniju
politiku prema Muslimanima i Albancima. Njen glavni cilj bio je
stvaranje lojalnih podanika među ovim populacijama. Ta politika
sprovođena je preko više kolosjeka, a najvažniji su bili: oblikovanje
novih identitetskih i političkih opredjeljenja nepravoslavnih žitelja,
naročito Muslimana slovenskog porijekla; dobijanje njihove odanosti
pravljenjem raznih ustupaka i manifestovanjem blagonaklonosti
prema njihovoj vjeri, te uobličavanje lojalnog glavarskog sloja od
pripadnika ovih naroda.725
Prvi izrazi tog usmjerenja primjetni su na stranicama „Glasa
Crnogorca“ povodom prijema deputacije podgoričkih Muslimana na
Cetinju u februaru 1879. godine. Tada je zvanično crnogorsko glasilo
istaklo sljedeće: „A od novijeh našijeh sudržavljana muhamedanaca
ništa drugo ne očekujemo i ne tražimo nego da ostanu muhamedanci
kao što su i dosad bili, no da prestanu biti Turci i da postanu Crnogorci.
Volja vladaočeva, s kojom se narod potpuno slaže, izjednačila ih
je sa svijem u svim pravima s ostalijem Crnogorcima... Prednost
vladaocu ljubav k domovini, gotovost na žrtve za interese zemaljske
to su vrline državljanske, koje krase stare Crnogorce, to su vrline
kojima se imaju oružati i novi Crnogorci“.726
Jačanje crnogorskog identiteta u svijesti Muslimana, pote­n­ci­
rao je i knjaz Nikola. Knjaz se pomenutoj deputaciji obratio ovim
riječima: „Što se mene i mojih vlasti tiče, znajte da neću pra­viti
razlike među svojim podanicima po vjeri. Moja pravda i mo­ja ljubav
jednaka je za sve, koji je zasluže svojijem vladanjem i svojijem
državljanskim vrlinama. Od vas očekujem da ćete se kao novi
Crnogorci izjednačiti sasvijem sa starim Crnogorcima. Odnesite od
mene poruku svojijem jednovjernicima, da se predadu djelima mira i
otadžbini“.727 Tako je i knjaz Nikola otvoreno poručio Muslimanima
da predstoji doba oblikovanja crnogorskog identiteta.
Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 80.
Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 1. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Musli­
mani Crne Gore..., 49.
727
Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 4.
725
726
247
Taj proces bio je praćen i sa raznim nesnalaženjima od strane
crnogorskih vlasti. One nijesu, po svoj prilici, najbolje poznavale
mentalitetski sklop crnogorskih Muslimana. Preko noći se teško
mogao mijenjati njihov identitet. Ali crnogorske vlasti su prvih
godina nakon povratka svojih teritorija bile čvrsto na tom stanovištu.
Već u martu 1879. godine donijeta je Odluka da Muslimani u
novodobijenim oblastima nose crnogorske kape.728 Manji dio
nikšićkih Muslimana je prihvatio novo obilježje i norme ponašanja.
Među njima je bio i Mujo Adžajlić-Sukić, potomak opjevanog Sukić
barjaktara. Pridružio mu se i Adem Zvizdić koji je 15. marta 1879.
godine obavijestio knjaza Nikolu da je na glavu stavio crnogorsku
kapu i od njega traži grb koji bi stavio na nju. Zvizdić je ukazao
knjazu na to da ga nikšićki Muslimani poprijeko gledaju zbog
nošenja crnogorske kape i da ga to uopšte ne uznemirava. Tražio je
grb za kapu kako bi svoje sunarodnike još više naljutio.729
Većina nikšićkih Muslimana je ostala postojana u svom na­
rodnosnom biću. Jusuf Mušović je neskriveno upozoravao popa
Mašana Nikčevića, nikšićkog načelnika, da će se iseliti ukoliko budu
primorani da na glave stave crnogorske kape. Mahmut Čauš, jedan
od uglednijih Nikšićana, naredbu o nošenju kapa protumačio je kao
pokušaj knjaza Nikole da im nametne pravoslavlje.730 Energično
su reagovali i islamski sveštenici iz Nikšića. Oni su zabranili slje­­
dbenicima islama da sa crnogorskim kapama ulaze u džamiju.
Govorili su svojim vjernicima da se ne mogu nazivati Turcima
ukoliko stave na glavu crnogorsku kapu.731 Pošto je crnogorska vlast
u početku bila nepopustljiva, nikšićki muslimanski uglednici Jusuf
Mušović, Asim Hajrović, Mahmut Čauš i drugi sa porodicama su
krajem 1879. godine napustili Nikšić.732
Državni arhiv Cetinje (DAC), fond Ministarstva unutrašnjih djela
(MUD), fas. 1, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu Vrbici, ministru
unutrašnjih djela, 2. III 1879.
729
Isto, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu Vrbici, ministru
unutrašnjih djela, 9. III 1879. Šerbo Rastoder, Šest nepoznatih dokumenata o Muslimanima u Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5-6, Podgorica
1999, 216.
730
Živko M. Andrijašević, Politika crnogorske države..., 81.
731
DAC, f. MUD, fas. 4, Kapetan Mašan Nikčević – vojvodi Mašu
Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 5. III 1879.
732
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko
stanovništvo..., 248.
728
248
Obaveza nošenja crnogorske kape naišla je na otpor Muslimana
i u drugim gradovima. Veliki broj barskih Muslimana je izričito
govorio da će se radije iseliti nego staviti na glavu crnogorsku kapu.
Ovakav stav je uslovio bijes i odijum kod Vuka Pejovića, barskog
kapetana. Pejović je tražio odobrenje sa Cetinja kako bi primorao
Muslimane na nošenje crnogorske kape.733 Državne vlasti nijesu
dopustile nikakvu represiju. Uskoro su uvidjele da se Muslimani
neće povinovati njihovoj naredbi, čak i po cijenu iseljavanja. Stoga
su crnogorske vlasti odustale od ove namjere. Tako je propao prvi
pokušaj „uobličavanja“ crnogorskog identiteta kod Muslimana.
Još probitačnije mjere u oblikovanju novog identiteta kod
muslimanske populacije trebalo je da se operacionalizuju preko
školskog sistema. Dakako, nije se radilo samo o stvaranju nove
identitetske, nego i emancipatorske svijesti nepravoslavnih žitelja
Crne Gore. Tako je u januaru 1879. godine objavljen Zakon o
opštoj školskoj dužnosti u Knjaževini Crnoj Gori i njime je nastava
u školama proglašena slobodnom i besplatnom, ali i obaveznom
za svakog crnogorskog podanika. Od ovog zakonskog akta bila su
izuzeta bolesna i hendikepirana lica. Škola je bila obavezna za djecu
od 7. do 12. godine života. Propisane su i oštre kazne za roditelje
koji ne bi dopustili svojoj djeci da idu u školu. Roditelj je morao
platiti kaznu od 10-15 talira, a mogao se sankcionisati i zatvorom
od 8-30 dana. U slučaju da se roditelj nastavio protiviti slanju djece
u škole, bio bi kažnjen, najprije sa 50 talira globe, a zatim bi mu
se oduzele ingerencije starateljstva i bio bi kažnjen kao oponent
državnih vlasti. Autori ovog zakona su pokazali razumijevanje za
djecu kojima je škola bila mnogo udaljena od mjesta življenja, kao
i za potencijalne učenike koji su bili lošeg ekonomskog stanja. Ova
djeca su bila oslobođena od obaveze pohađanja škole.734
Crnogorske vlasti su bile odlučne u sprovođenju ove mjere.
Ubrzo su izdale i „Naredbu“ u kojoj je apostrofirano da djeca
islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti moraju pohađati državnu
osnovnu školu. Bila je ovo standardna tekovina uređene države,
ali kako je to uobičajeno u svakom izmijenjenom nacionalnom i
DAC, f. MUD, fas. 4, Okružni kapetan Vuko Pejović – vojvodi
Mašu Vrbici, ministru unutrašnjih djela, 2. V 1879.
734
Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 18521916, Cetinje 1971, 49-50.
733
249
vjerskom kontekstu, tu je bila i utkana tendencija za odgajanje nove
identitetske i političke svijesti kod Muslimana i Albanaca.735
Jedan broj Muslimana i Albanaca je ovu „Naredbu“ doživio
kao napad na vlastiti identitet. Stoga je reagovalo crnogorsko
Školsko nadzorništvo. Ovaj organ prosvjetne vlasti je u septembru
1880. godine poslao Uputstvo svim upraviteljima osnovnih škola u
Podgorici, Baru i Nikšiću, odnosno u gradovima u kojima su školsku
populaciju sačinjavale sve tri vjeroispovijesti. Ovo Uputstvo je bilo
mješavina političkih, nacionalnih i vaspitno-obrazovnih stremljenja.
Već na početku ovog akta otvoreno se ukazuje da se kod pripadnika
islamske i rimokatoličke vjeroispovijesti vjekovima usađivala
mržnja prema Crnogorcima i crnogorskoj državi. Nastavljalo se
u istom tonu, pa se tvrdilo da su naročito „muhamedanci“ indo­
ktrinirani stanovištem da je crnogorska država netrpeljiva prema
nepravoslavnim konfesijama. Neuvijeno je iznijeto mišljenje da
se takva slika teško može modifikovati kod starijeg muslimanskog
naraštaja.736 Ovo su bile preoštre ocjene koje su crnogorske vlasti
izno­sile s jasno osmišljenim ciljem. Trebalo je racionalizovati duh
no­vog vremena i opravdati potrebu edukacije mlađih generacija
islamske i katoličke vjere.
Podastrte tvrdnje predstavljale su pledoaje za praktične na­
mjere prosvjetnih vlasti Crne Gore. Zato se u Uputstvu navodi da
je modernizacijsku svijest moguće primijeniti kod mlađih naraštaja.
Istaknuto je da zbog eventualne opreznosti Muslimana prema
državnim školama treba obaviti razgovore s roditeljima. Njima je
valjalo objasniti da crnogorska škola nije vjerski zavod, te da su
crnogorski učitelji svjetovni činovnici koji su obrazovani u mirskim
školama. Naglašeno je da je crnogorska škola koncipirana kao
ustanova za sve tri vjere, da državna vlast ima identičan odnos prema
svim konfesijama, te da nijedno vjersko učenje neće biti prisutno u
školskim programima. U državnim školama su sticana opšta znanja i
vještine, a ne učenje iz vjeronauke. Obećano je da će vjerski sadržaji,
ukoliko postoje u nekim školskim udžbenicima, biti zanemareni u
nastavi. Trebalo je da se vjerski sadržaji izučavaju na časovima
vjeronauke. Garantovala se zaštita vjeroučitelju muslimanske djece.
On nije smio biti uznemiravan u izvođenju nastave, a upravitelj škole
735
736
Glas Crnogorca, br. 2, 20. I 1879, 1.
Glas Crnogorca, br. 44, 1. XI 1880, 1-2.
250
ga je jedino mogao posjetiti na njegov zahtjev. Upravitelj škole je
morao da se objektivno odnosi prema učenicima svih konfesija i
nije mu bilo dopušteno miješanje u vjerska osjećanja. O svakoj vjeri
je morao govoriti s poštovanjem i bio je dužan da strogo kazni i
najmanju uvredu bilo čijeg vjerskog osjećanja.737
U Uputstvu se nalagalo školskim vlastima da Muslimanima
i Albancima objašnjavaju da knjaz Nikola („Gospodar“) jednako
poštuje sve tri vjere. I ova je formulacija bila u funkciji afirmacije
knjaževe politike, jer je akcentirano da svaka vjera uči predanosti
vladaru i oplemenjuje ljudsku dušu. Na kraju je potencirano da je
ključni zadatak školskih vlasti da rade na učvršćivanju svijesti o
srodnosti po jeziku, slavnoj prošlosti i zajedničkoj sadašnjosti.738
Odziv muslimanske djece za pohađanje nastave u državnoj
školi varirao je od grada do grada. Barski Muslimani su uglavnom
dobrovoljno prihvatili ovu obavezu. U državnu osnovnu školu su išla
djeca sve tri konfesije. Između njih je vladala potpuna harmonija,
kao i između uprave škole i njihovih roditelja. Učitelji su pomno
pazili da nijednom riječju ne uvrijede vjerska osjećanja poklonika
islama i rimokatolika.739
Ovakvo stanje nije bilo karakteristično za Nikšić, iako je bilo
propisano da škole sa muslimanskom djecom neće raditi petkom.
Većina Muslimana je uporno odbijala da šalje svoju djecu u državnu
školu. U Nikšiću je, inače, u decembru 1878. popisano svega 24
muslimanska djeteta sposobna da idu u školu. Ugledno bratstvo
Mušovića, kao i drugi Muslimani, tražili su da se za njihovu djecu
otvori posebna škola.740 To je bio preambiciozni zahtjev, koji
se, uz to, nalazio u dubokoj suprotnosti sa osnovnim postulatima
crno­gorskih vlasti. Lokalni čelnici u Nikšiću su smatrali da su
islamski sveštenici u ovom gradu bili glavni krivci za pasivan odnos
muslimanske djece prema odlasku u državnu školu. Govorili su da
ih hodže vješto animiraju za odlazak u vjersku školu (mekteb) i da
to pohađanje tretiraju kao prioritetno.741 Ovaj složeni problem je
Isto.
Isto.
739
Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 83.
740
Đoko Pejović, n. d, 54.
741
Veljko Šakotić, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori...,
203. Jovan Ivović, Raseljavanje nikšićkih Muslimana..., 366. Šerbo Ras­
toder, Istorijsko-metodološki okvir..., 97.
737
738
251
1881. godine, nažalost, riješen tako što su državnu školu napustila
malobrojna djeca islamske vjeroispovijesti, budući da su se njihovi
roditelji iselili iz Nikšića.742
Najveći otpor odlasku muslimanske djece u državnu školu
pružen je u Podgorici. Podgorički Muslimani su procjenjivali da će
u državnoj školi njihova djeca morati da se suoče s nacionalnim i
vjerskim preobraćenjem. Većina ovih roditelja je neskriveno poručila
da će se prije iseliti iz Pogorice nego dozvoliti svojoj djeci da idu u
državnu školu. Insistirali su da im djeca pohađaju, kao u prethodnom
periodu, samo islamsku vjersku školu i naglašavali da će jedino pod
tim uslovom ostati da žive u Crnoj Gori.743
Ova zamršena situacija je bila ozbiljan ispit za crnogorske
vlasti. Iseljavanje Muslimana iz Podgorice stvorilo bi neizbježne
međunarodne reperkusije za Crnu Goru. U takvom raspletu ovog
kriznog stanja Crna Gora bi mogla dobiti hipoteku vjerski netolerantne
zemlje koja krši odredbe Berlinskog ugovora. Bojazan od takvih
političkih implikacija primorala je crnogorsku vlast da postupi
opre­zno i odustane od striktnog sprovođenja Zakona o obaveznom
školovanju. Postavljena su dvojica podgoričkih Muslimana za
učitelje u državnoj školi, što je dijelom omekšalo otpor roditelja
mu­slimanske djece. Ona su se u većem broju upisivala u državnu
ško­lu, ali je negodovanje jednog broja roditelja bilo aktuelno i u
predstojećem periodu.744 O težini ovog problema govori i direktno
uključivanje crnogorskog suverena. Knjaz Nikola je u pomenutoj
„Proklamaciji“ iz juna 1881. godine obećao iseljenim Muslimanima
da će poštovati slobodno izvođenje vjeronauke i onemogućiti sva­ko
uplitanje školskih vlasti u način njenog izvođenja.745 Ni ovo ubje­
đivanje nije u prvi mah dalo očekivani rezultat. Problem je riješen
poslije više od deset godina od uključivanja Podgorice u sastav Crne
Gore.
Bez obzira na to što je školski sistem Crne Gore, kao i u svakoj
zemlji, bio dijelom u službi ostvarivanja određenih ideoloških inte­
resa, odbijanje Muslimana da šalju djecu u državnu školu bilo je
Veljko Šakotić, n. d, 205. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki
okvir..., 98.
743
Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 83.
744
Isto, 83-84.
745
Crnogorski zakonici, knj. II..., 49.
742
252
neracionalno i nepromišljeno. Time je za izvjesno vrijeme usporena
sveobuhvatna društvena socijalizacija Muslimana u državno tkivo
Crne Gore. Time je pospješena njihova ekonomska stagnacija i
propuštena mogućnost dinamičnije političke i kulturne edukacije,
procesa čiji je inspirator odvajkada bila intelektualna elita.746
Konstituisanje novog društvenog i političkog okvira obično
izaziva kod jednog broja stanovnika nesnalaženje i protivljenje.
U tome su, prvih godina crnogorske vlasti, prednjačili podgorički
Muslimani. Oni su masovno odbili, početkom 1879. godine, da
učestvuju u popisu stanovništva. Obrazlagali su da to čine zbog
straha da će, pošto budu uvedeni u crnogorske podanike, izgubiti
pravo da se isele iz Crne Gore. Ovu pretjeranu sumnju odagnao
je knjaz Nikola. Knjaz je na Cetinju razgovarao s predstavnicima
podgoričkih Muslimana i uvjerio ih da im popis ne donosi ništa loše.
Muslimani su mogli, kako im je knjaz govorio, odreći se crnogorskog
državljanstva bez ikakvih konsekvenci.747
Crnogorska vlast je u periodu svog učvršćivanja donosila i
krute i hitromislene mjere koje su vrijeđale ponos Muslimana. To
se prevashodno odnosi na zabranu nošenja oružja za muslimanske
podanike. Ta naredba je obrazložena strahom od krvne osvete,
ali je veliku sjenku na njenu opravdanost bacala činjenica da je
Crnogorcima bilo dopušteno nošenje oružja. Tome su se posebno
protivili Muslimani iz Nikšića koji su kao jedan od glavnih razloga
svog iseljavanja navodili upravo tu mjeru. Oduzeto oružje od
Muslimana se čuvalo u vojnom magacinu u Podgorici. Knjaz
Nikola je, isuviše dockan, u Proklamaciji iz 1881. godine, obećao
crnogorskim Muslimanima da će im vratiti oduzeto oružje.748
Veoma negativan odjek kod Muslimana u Crnoj Gori izazvala
je knjaževa odluka o obaveznom služenju vojnog roka. Knjaz
Nikola je, doduše, oklijevao s donošenjem ove mjere jer je smatrao
da je potrebno vrijeme za neutralisanje raznih atavizama kod svojih
podanika. Prilikom posjete Ulcinju u avgustu 1881. godine crnogorski
suveren je iznenada objelodanio da je svaki odrasli žitelj Crne Gore,
izuzimajući bolesne, dužan da služi vojsku. Ovaj stav je zaprepastio
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 101-102.
DAC, f. MUD, fas. 9. Vojvoda Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih
djela – vojvodi Bećir-begu Osmanagiću, 19. VII 1879.
748
Crnogorski zakonici, knj. II..., 49.
746
747
253
većinu Ulcinjana, pretežno građana islamske i rimokatoličke vjere.
To nije bio izraz nelojalnosti prema crnogorskoj državi, već su u
pitanju bili isključivo ekonomski motivi. Ulcinjani su uglavnom
bili pomorci i eventualno služenje vojske bi ih za izvjestan period
odvojilo od svog zanimanja. Tako bi nestalo i njihovog jedinog izvora
prihoda. U strahu od izvršenja ove naredbe, jedan broj Ulcinjana se
iselio u Skadar. Napetu situaciju je dijelom umirio Simo Popović,
mudri guverner Ulcinja. Popović je obećao svojim sugrađanima da
će regrutovati samo 150 momaka iz Ulcinja, baš koliko i Barana i
Mrkojevića. Sa regrutovanim momcima iz pomenutih mjesta i ulci­
njskim prvacima, Popović je stigao na Cetinje. Tu su regrutovani
vojnici dobili oružje.749
Uviđajući da odluka o služenju vojnog roka izaziva veliki otpor
kod dijela poklonila islama i rimokatolika, knjaz Nikola se opre­
dijelio za kompromisno rješenje. Knjaz je, naime, prihvatio prijedlog
Jonina, ruskog poslanika na Cetinju, da je bolje da Muslimani plaćaju
nizamiju (otkup od vojne službe), kao što rade hrišćani u Osmanskom
carstvu, nego da na silu uzimaju puške u ruke. Crnogorski suveren je
odredio da svaki Musliman od 18 do 50 godina plaća po šest fiorina
u zlatu za nizamiju u toku jedne godine. Bilo je ovo preveliko breme
za pojedine ulcinjske porodice. Stoga su pojedini Ulcinjani molili
crnogorske vlasti da ih prime u vojsku, budući da je bilo porodica
koje su plaćale i po 30 fiorina godišnje. Jedan broj Muslimana se
pokazao vrlo sposobnim i revnosnim vojnicima. Oni su rado išli u
Đački bataljon, podoficirsku školu, a vremenom su sticali i oficirske
činove. Neki od njih postajali su i počasni komandiri bataljona.750
Dio podgoričkih Muslimana je nakon donošenja odluke o oba­
veznom služenju vojnog roka ispoljio otvoreno nezadovoljstvo. I
u ovom slučaju bili su dominantni ekonomski motivi. Njihovu ze­
bnju utišao je knjaz Nikola na skupu održanom pod Veljim brdom,
januara 1882. godine. Ovom skupu su prisustvovali pretežno pod­
gorički Muslimani. Knjaz im je saopštio da uvažava njihova trgo­
vačka i zanatlijska zanimanja i da ih stoga oslobađa tereta služenja
vojnog roka. Ovu popustljivost Muslimani su morali da kompenzuju
plaćanjem dažbine (nizamije), koju su inače plaćali Crnogorci u
Podgorici za vrijeme osmanske uprave.751 Postojao je i drugi efekat
Vojvoda Simo Popović, Memoari..., 566-567.
Isto, 571-573.
751
Glas Crnogorca, br. 3, 1882, 3.
749
750
254
ove knjaževe fleksibilnosti. Računalo se da će ona odobrovoljiti
iseljene Muslimane da se vrate u svoj zavičaj i da će se neutralisati
anti­crnogorska propaganda koja se iz Skadra i Tuzi širila u Pod­
gorici.752
Plaćanje nizamije je uticalo na pogoršanje ekonomskog polo­
žaja crnogorskih Muslimana. Na drugoj strani, to je bio značajan
priliv u državnoj kasi. Muslimani su u Crnoj Gori platili više od
milion kruna nizamije do 1909. godine. Godišnje su plaćali oko
30.000 kruna. Poređenja radi, hrišćani su u Sandžaku sedamdesetih
godina XIX vijeka plaćali 24 groša po kući. Nešto kasnije, početkom
XX vijeka, obaveza nizamije u Beranskom okrugu iznosila je osam
kruna i 50 helera po muškoj glavi.753
Kod jednog, manjeg broja podgoričkih Muslimana postojalo
je jako ubjeđenje da odluke Berlinskog kongresa predstavljaju samo
provizorno rješenje. Oni su se nadali da će Albanska liga, oslonjena
na Tursku, onemogućiti vraćanje Ulcinja Crnoj Gori i da bi takav
rasplet mogao dovesti do ponovnog uključivanja Podgorice pod
osmansku vlast. Organizatori otpora crnogorskoj vlasti imali su
intenzivne kontakte sa Odo-begom, komandantom oružanih odre­
da Albanske lige koji su se nalazili u Tuzima. Čak je nekoliko po­
dgoričkih Muslimana organizovalo prikupljanje i slanje pomoći
Albanskoj ligi.754
Crnogorske vlasti su preko svojih vojnih i policijskih snaga
doznale za veze između pojedinih podgoričkih Muslimana i turskih
starješina u Skadru i Tuzima. Ubrzo su otkriveni inspiratori otpora
crnogorskoj vlasti. Uslijedile su istrage i hapšenja. U podgoričkom
zatvoru se krajem avgusta 1880. godine nalazilo 18 Muslimana iz
Podgorice. Optužbe su bile veoma teške. Ovi zatvorenici su bili
okrivljeni za izdaju crnogorske države koja je počivala na njihovoj
vezi sa turskim starješinama u Skadru i Tuzima.755
Događaji u Podgorici bili su ozbiljan test za crnogorsku državu.
Trebalo je sačuvati njen legitimitet, a istovremeno ne pobuditi
nepovjerenje Muslimana u novu vlast. Taj složeni zadatak trebalo
Isto.
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 99-100.
754
Ejup Mušović, Muslimani Crne Gore..., 125.
755
Pavle Strugar, Jedno suđenje grupi Muslimana u Podgorici 1880.
godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1968, 477-478.
752
753
255
je da operacionalizuje Mašo Vrbica, crnogorski ministar unutrašnjih
djela. Vrbica je pokazao istančani osjećaj za rješavanje ovog spora.
Održao je govor pred uglednim podgoričkim Muslimanima u kojem
ih je uvjeravao da imaju jednaka prava kao i Crnogorci, te da državne
vlasti objektivno postupaju prema svim svojim podanicima. Založio
se da se od Varoškog suda i Načelstva podgoričkog formira Okružni
sud, a da na njegovo čelo bude postavljen Bećir-beg Osmanagić. I
zaista, u septembru 1880. godine u Podgorici je obrazovan Okružni
sud čiji je predsjednik bio Bećir-beg Osmanagić.756 Imenovanjem
Osmanagića željelo se pokazati da crnogorska vlast gaji povjerenje
prema Muslimanima i da će odluke suda u spornom slučaju biti
nepristrasne.
Uhapšeni Muslimani imali su malu podršku kod svojih
sunarodnika u Podgorici. Većina pripadnika ovog korpusa je u ovom
osjetljivom slučaju zauzela lojalno stanovište, pa je čak tražila da se
javno desolidariše od uhapšenih lica. Njihovo povjerenje je još jače
učvršćeno zbog hapšenja četvorice Pivljana koji su fizički nasrnuli
na grupu podgoričkih Muslimana.757
Okrivljeni su na sudu optuženi da su održavali tajne veze s
turskim oficirima i da su od njih dobijali instrukcije za rad. Pripisana
im je i subverzivna djelatnost, pošto su neki od optuženih pripremani
za posao turskog vojnog obavještajca. Presuda je obuhvatila 14
okrivljenih Muslimana i izrečena je krajem septembra 1880. godine.
Bila je to drakonska presuda, pa su šestorica okrivljenih osuđeni na
kaznu smrti, a četvorica na kaznu doživotnog zatvora. Četiri okri­
vljena su puštena na slobodu uz davanje jemstva. Smrtne kazne
nijesu izvršene jer ih je knjaz Nikola uskoro zamijenio vremenskim
kaznama. Umanjene su i godine zatvora predviđene za ostale osu­
đenike. Ni ove kazne nijesu bile dugog vijeka. Poslije predaje Ulcinja
Crnoj Gori, crnogorski suveren je odlučio u novembru 1880. da pusti
na slobodu sve osuđene Muslimane.758
Pomilovanje osuđenih Muslimana iz Podgorice bio je taktičan
i pronicljiv potez crnogorskog suverena. Knjaz Nikola je stremio da
i nepovjerljivi dio ovog korpusa što jače involvira u državno biće
Crne Gore. To su bila realna predviđanja. Muslimani iz Podgorice
Isto, 478-479.
Isto, 479-480.
758
Isto, 480-481.
756
757
256
nijesu više nikada preduzimali bilo kakvu antidržavnu djelatnost,
niti su državne granice Crne Gore tretirali kao privremene. Bili su,
od tada, duboko svjesni da Crna Gora predstavlja jedinu njihovu
domovinu.
Uvijek je za pošten odnos prema manjinskim narodima bila
potrebna jaka politička volja. Ona nije nedostajala Crnoj Gori. To je
najbolje demonstrirao knjaz Nikola. Crnogorski vladar je odlučio da
u svim krajevima gdje su živjeli Muslimani obavezno bude njihovog
predstavnika u vlasti, a onamo gdje su bili većina imali su i kapetana.
Već osamdesetih godina XIX vijeka kapetan krajinski bio je Cano
Lula Barjaktarović, mrkojevićki – Alil Kaplanović, ulcinjski –
Mehmed-beg. Osim toga, od petorice članova podgoričkog načelstva
1880. godine trojica su bili viđeni muslimanski prvaci.759 Dakako,
prilikom izbora na dužnosti u lokalnoj vlasti podrazumijevala se
odanost crnogorskoj državi i vladaru, a zatim su Muslimani birani
na osnovu znanja, sposobnosti i moralnog ugleda.
Istovjetna je bila procedura i u dodjeljivanju činova u vojnim
formacijama na teritorijama gdje su egzistirali Muslimani. Još jače
povjerenje kod ovog korpusa knjaz je gradio i time što je obavezno
jedan Musliman bio njegov ordonans-oficir. O tom specifičnom
odnosu pisao je Jozef Holeček, češki književnik i novinar, koji je
1882. godine sreo na Cetinju Islam-bega Mušovića: „Među kaba­
dahijama (perjanicima) interesantna je ličnost beg Mušović iz
Nikšića, potomak drevnog poturčenog roda koji je uvijek bio u zavadi
sa okolnim stanovništvom. Ovaj beg Mušović je nakon poslednjeg
rata prionuo uz Crnu Goru i za nju je vršio značajnu propagandu
na Berlinskom kongresu 1878. godine i u Hercegovini. To je mlad,
zgodan čovjek, prikladnog uzrasta, muževnog izraza lica, svaki
njegov pokret odaje snagu i spretnost. Knjazu je odan srcem i dušom
i stalno ga prati. Nosi crnogorsko ruho, osim fesa, što predstavlja
savremenog crnogorskog muslimana“.760
Podgorički Muslimani se od 1881. godine masovnije uključuju
u društveni život svog grada i Crne Gore. Istina, već 1879. godine
Bećir-beg Osmanagić i Derviš-beg Osmanagić se stavljaju u slu­
Orlić, 1885, 26-27.
Jozef Holeček, Černa Hora v miru, Prag 1883, navedeno prema:
Slobodan Drobnjak i Sait Šabotić, Muslimansko-bošnjačko stanovništvo...,
236.
759
760
257
žbu crnogorske vlasti i dobijaju visoka zvanja i titule. Tome su do­
prinijele i lokalne vlasti koje su pozvale Muslimane da se uključe
u rad gradske čitaonice koja je osnovana 1881. godine. Muslimani
su se rado odazvali pozivu, pa su članovi čitaonice postali: Bećirbeg Osmanagić, kadija Hadži Seljo Abazović, Mula Medo Averić,
Ahmed-beg Osmanagić, Mašo Hadži Ahmetov, član Okružnog suda,
Selim Bibezić, potkomandir Islam-beg Mušović, Medo Lukačević,
Sadik Lukačević, Ablah Alivodić, Zejnel Hadrović, Jakupaga
Ljumanović, Hasan Đurđević, Mula Ahmet Kacić i Zef Deda.
Predsjednik Skupštine podgoričke čitaonice bio je Jovan Lazović, a
od 48 članova 15 ih je bilo iz korpusa podgoričkih Muslimana. Njih
je u Odboru čitaonice zastupao hadži Seljo Abazović.761 Podizanje
nove zgrade čitaonice u Podgorici naišlo je na vrlo pozitivan prijem
kod lokalnih Muslimana. Čak 57 Muslimana dalo je prilog za
izgradnju ovog kulturnog doma.762
Sve izraženija integracija Muslimana u crnogorski društveni
milje dočekana je sa vidnim simpatijama na stranicama „Glasa
Crnogorca“. Ova pojava nadovezivala se na tendencije zvanične
politike, pa otuda i ushićeni znaci crnogorskog nacionalnog integra­
lizma: „...sve što naša država ima i čini može poslužiti svojijem
gra­đanima, sve ustanove njene, sve škole njene stoje u ravnoj mjeri
na službi i na raspoloženju svakojem Crnogorcu bez razlike niti na
to ima višega prava pravoslavni Crnogorac, od muslimanskog ili
rimokatoličkog Crnogorca“.763
Tolerancija se u politici najupečatljivije iskazuje konkretnim
činjenjem. Takvih postupaka prema uvažavanju Muslimana u Crnoj
Gori bilo je zaista mnogo. Prednjačio je, što je davalo i najviše
efekta, knjaz Nikola. Crnogorski vladar je pozivao Muslimane na
krsnu slavu dinastije Petrovića, Đurđevdan. Vladajuća porodica je
dala prilog i za izgradnju željezničke pruge od Meke do Medine.
Taj gest je pozdravila grupa podgoričkih Muslimana. Ocijenila ga je
kao još jedan dokaz velike blagonaklonosti i pokroviteljskog odnosa
dinastije Petrović prema Muslimanima.764
Glas Crnogorca, br. 22, 1881, 3.
Glas Crnogorca, br. 1, 1891, 2.
763
Navedeno prema: Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne
Gore..., 52.
764
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima
1878-1912, Almanah, br. 25-26, Podgorica 2004, 162-163.
761
762
258
Dirnut ovim postupcima, Hadži Hafiz M. Lukačević iz Pod­go­
rice se javno zahvalio crnogorskom suverenu. Lukačević je primijetio
da knjaz Nikola ima zaštitnički odnos prema Muslimanima, što se
ogleda u njihovom bezbjednom životu, nesmetanom obavljanju
privrednih aktivnosti, očuvanju ličnog integriteta, pravičnosti
crnogorskih sudova.765
Knjaz Nikola se takođe starao i o školovanju talentovanijih
muslimanskih mladića. Na školovanju u Carigradu nalazilo se ne­
koliko muslimanskih stipendista iz Crne Gore. Ismail Edinović,
jedan od njih, obratio se molbom Ministarskom savjetu Crne Gore
da mu se o državnom trošku kupe potrebne knjige. Ministarski savjet
je uvažio ovaj zahtjev, pa je dao preporuku nadležnom Ministarstvu
da se Edinoviću kupe sve potrebne stručne knjige.766
Crnogorska vlast je poklanjala veliku pažnju i podizanju školskih
zgrada, bez obzira na karakter školovanja muslimanske populacije.
Tako je u Mrkojevićima 1885. godine izgrađena prva školska zgrada.
Škola je počela da radi 15. II 1886. godine. Bila je to prva osnovna
škola u istoriji ovog kraja.767 Vlast je 1894. godine dopustila i gradnju
nove zgrade mekteba u Podgorici. Ovom odlukom bio je posebno
obradovan turski poslanik na Cetinju. On je za realizaciju ovog posla
obećao 100 lira, ali s jednim zahtjevom. Tražio je da član odbora za
izgradnju mekteba bude i turski konzul u Podgorici.768 Muslimani iz
ovog grada su težili i formiranju svog pjevačkog društva. Njihova
nadanja bila su usmjerena na preduzimljivost učitelja Omera Bibezića
i Mustafu Hadži Ahmetovića. Ona su se obistinila i muslimansko
društvo je radilo 1898. godine. Dvije godine kasnije Muslimani su
pozvani da pristupe društvu „Branko“, kojeg je formirala crnogorska
omladina 1892. godine.769 Tako se nastavljao proces uspostavljanja
međunacionalnog i međuvjerskog sklada u Podgorici.
Ovaj proces je najviše odmakao na području Bara. Na
ovom prostoru gotovo da nije bilo vidnijih nesporazuma lokalnih
Glas Crnogorca, br. 41, 1891,1-2.
DAC, f. Ministarstva inostranih djela (MID), br. 157/a. Više o
tome: Momčilo D. Pejović, Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 18601916, Podgorica 2000, passim.
767
Edhem Peročević, Mrkojevići..., 111.
768
Đoko Pejović, n. d, 55.
769
Isto, 31. Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 53-54.
765
766
259
Muslimana s crnogorskim vlastima. Barani i Mrkojevići nijesu
pravili smetnje u davanju svoje djece u državnu školu i u tome su
vidjeli samo jednu progresivnu mjeru. Oni su, takođe, bez otpora
prihvatili i naredbu o oduzimanju oružja muslimanskoj populaciji.
Stoga su upravo na ovom području najprije uspostavljeni harmonični
odnosi u Crnoj Gori između različitih naroda i konfesija. Zdušno
ih je potencirao i crnogorski suveren. U tome se ne samo uspjelo,
„nego su se temelji tolerancije, trpeljivosti i razumijevanja, kao i
međusobnog uvažavanja koje je protežirao knjaz Nikola pokazali
kao njegova značajna investicija u budućnost, jer su izdržali sve
probe potonjeg vremena. Bar i okolina bili su ogledni primjer, često
pominjani u crnogorskoj državi u pozitivnom kontekstu vjerske
i nacionalne tolerancije i uključivanja tamošnjeg stanovništva u
crnogorsko državno tkivo“.770
Crnogorska štampa je vrlo rado objavljivala napise o prija­
teljskim odnosima između Crnogoraca i Muslimana. Svakako da
oštrom novinarskom oku nije mogao promaći četvorodnevni boravak
deputacije podgoričkih Muslimana na Cetinju. Tada je u velikoj
cetinjskoj gostionici organizovan svečan ručak kojem su prisustvovali
i Martinovići iz Bajica, rođaci Osmanagića iz Podgorice. Na ovoj
proslavi je došlo do bratimljenja između Martinovića i Osmanagića.
Podgoričke Muslimane je u ime Martinovića pozdravio Savo Ma­
tov Martinović, a vojvoda Marko Martinović je iskazao želju da
se uspostavi bratska sloga između Crnogoraca i Muslimana, te da
usahnu razlike „među sinovima jednoga naroda“.771
„Glas Crnogorca“ je pedantno bilježio obilježavanje državnih
praznika i svečanosti, poput rođendana knjaza Nikole i knjeginje
Mi­lene, od strane crnogorskih Muslimana. Opširno i redovno se
izvje­štavalo i o proslavljanju islamskih praznika, te o odlasku
hadžija na hadžiluk.772 Na drugoj strani, u crnogorskoj javnoj misli
nije evidentiran nijedan tekst koji bi podsticao na animozitet prema
Muslimanima i islamu.773
Početna rezervisanost jednog broja crnogorskih Muslimana
prema stremljenjima nove države bila je brzo neutralisana. Veliki
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 57.
Glas Crnogorca, br. 5, 1879, 4.
772
Glas Crnogorca, br. 40, 1891, 2. Glas Crnogorca, br. 26, 1895, 3.
773
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 20.
770
771
260
zaokret u tom pogledu napravio je i dio podgoričkih Muslimana.
Naročito je time bio zadovoljan knjaz Nikola, koji je stoga odlikovao
ove ličnosti: Bećir-bega Osmanagića, vojvodu i senatora iz Podgorice,
Derviš-agu Efovića, kapetana i sudiju iz Podgorice, Derviš-bega
Osmanagića iz Podgorice, Selima Bibezića, komandira iz Podgorice,
Meda Ajdarovog Lukačevića, kapetana i sudiju iz Podgorice, Smailbega Osmanagića, oficira iz Podgorice, Muja Efovića, oficira iz
Podgorice i Smaja Paćuku iz Podgorice. Crnogorski vladar je, osim
pomenutih lica, odlikovao i porodicu Mećikućića iz Podgorice, zatim
barjaktara Sulja Jahića iz Podgorice, te ugledne podgoričke kuće
Bešlića, Hajdaragića, Krnića, Redžovića i begovsku kuću Averića.
Odlikovanje je dobio i Murtezir Karađuzović, muftija crnogorskih
Muslimana, kao i Selim-beg Kapetanović, senator iz Bara, oficir
Omeralović iz Mrkojevića, Hamza-beg Mušović, ađutant kralja
Nikole iz Nikšića i Omer-beg Selmanović, sudija iz Bara.774
Kralj Nikola nije previdio da odlikuje i brojne Muslimane koji
su živjeli van teritorije onovremene Crne Gore, a koje su tek 1912.
godine ušli u njeno državno okrilje. Odlikovani su Duljko Ramusović
iz Berana, Derviš efendija Šećerkadić, muftija iz Pljevalja, Omerbeg Bajrović, komandir iz Pljevalja, Safet-beg Mušović, kapetan iz
Bijelog Polja, Aljuško Ramusović, perjanik iz Berana, Mahmut-beg
Manović iz Pljevalja, Hadži Ibrahim Juhara iz Pljevalja i Sulejman
Ljuhara iz Pljevalja.775
Ova odlikovanja nijesu imala samo simboličan smisao. Bila su
to priznanja pojedinim Muslimanima za stručan i savjestan rad, ali i
za iskazanu lojalnost i ljubav prema Crnoj Gori. Taj odnos, naravno,
nije prošao nezapaženo, pa su se predstavnici crnogorskih Muslimana
peli na visoke stepenice državne hijerarhije. Tako je Medo Lukačević
dosegao najviši položaj u državnoj upravi od Muslimana. Lukačević
je od 1907. do 1911. godine bio član Državnog savjeta Crne Gore.
Poslije njegovog penzionisanja, u Državni savjet je izabran Murteza
Karađuzović.776 Time se ustalilo nepisano pravilo da u Državnom
savjetu konstantno bude po jedan Musliman.
Isto, 83.
Isto, 83-84.
776
Državni savjet Knjaževine-Kraljevine Crne Gore 1879-1915,
Dokumenta, priredili Branislav Kovačević i Živko Andrijašević, Cetinje
2001, 538.
774
775
261
Koliko su Muslimani bili inkorporirani u crnogorsko dru­
štvo najilustrativnije kazuje događaj iz Podgorice u aprilu 1906.
godine. Podgorički trgovci su smatrali da crnogorske vlasti na­
glašeno favorizuju Muslimane u njihovim poslovima. Zato su se
žalili Ministarstvu unutrašnjih djela da je trgovcima islamske vje­
roispovijesti bilo dopušteno da drže otvorene radnje u vrijeme
hrišćanskih praznika, dok je trgovcima pravoslavne vjere bilo
zabranjeno da to čine. Ovaj postupak je ocijenjen kao diskriminacija
prema hrišćanskim trgovcima.777
Poslije više nesmotrenih i brzopletih mjera, crnogorska vlast
je već 1882. godine uspjela da neutrališe nezadovoljstvo dijela
pripadnika muslimanskog korpusa. Uspostavljeni su harmonični
odnosi, pa su Muslimani odista doživaljvali Crnu Goru kao svoju
državu. A i njih je Crna Gora tretirala kao ravnopravne građane.
Problema je, kao i u životu svakog društva i pojedinca bilo, ali
nesuglasice s vlastima imali su i Crnogorci iz podlovćenske Crne
Gore. Probleme je, najkraće rečeno, donosio svakodnevni život i oni
nijesu produkovani zbog nečijeg nacionalnog i vjerskog porijekla.
Stoga ne može biti riječi o nikakvoj diskriminaciji na toj osnovi.
Inspirator ove harmonije bio je nesumnjivo crnogorski suveren.
Kralj Nikola je, istina, bio personifikacija crnogorske države, ali
i međunacionalne i međuvjerske sloge između svojih podanika.
„Takvom svojom politikom, kralj Nikola je izgradio čvrste temelje
građanskoj Crnoj Gori, koji su izdržali sve probe istorijskih iskušenja
u XX vijeku, posebno na područjima na kojima je politika pomirenja
i tolerancije provođena duže vrijeme i u kontinuitetu, odnosno na
području koje je do 1912. godine bilo sastavni dio crnogorske
države“.778
Položaj Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori
Crnogorski ratovi protiv Osmanlija bili su isključivo oslo­
bodilačkog karaktera. Crnogorci ih nijesu vodili zbog toga što
su njihovi neprijatelji bili gorljivi sljedbenici islama, već zato
što je Osmansko carstvo osvojilo njihovu domovinu. O vjerskoj
dimenziji ovih ratova nema ni najmanjeg znaka. Uostalom, članom
777
778
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima..., 163.
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 84.
262
92 Danilovog zakonika iz 1855. godine priznata je, pored ostalog,
i islamska vjeroispovijest. U poređenju sa drugim državama u
susjedstvu, to je bio vidan iskorak. Srbija je uvažila islamsku religiju
1863. godine ukazom kneza Mihaila Obrenovića, Austrija je to uči­
nila 1912. godine, a Hrvatska tek 27. IV 1916. godine.779
Zbog međunarodnih obzira, odnosno odluka Berlinskog kon­
gresa, ali i plemenitih vizija, knjaz Nikola je odmah nakon „Veljeg
rata“ dopustio formiranje Islamske vjerske zajednice u Crnoj Gori.
Bila je to prva takva zajednica na Balkanu pošto je stanovništvo
islamske vjeroispovijesti u okruženju i dalje priznavalo sultana kao
halifu, tj. kao vrhovnog vjerskog poglavara svih sljedbenika islama.
Vjerske poslove halife vršio je u njegovo ime carigradski muftija
u zvanju Šejh-ul-islama – vrhovnog vjerskog poglavara. Njegovo
sjedište imalo je naziv Mešihat, kao mjesto najviše vjerske vlasti.
Prvi muftija u Crnoj Gori bio je Hadži Salih efendi Huli iz
Ulcinja koji je bio rodom iz Skadra. Njemu je knjaz Nikola dao puno­
važnu vlast „da sudi muslimanima po Šerijatu, onako isto kako je to
bilo u turski vakat“.780 Muftiju je, inače, postavio Šejh-ul-islam a uz
odobrenje crnogorskog suverena. Glavna dužnost muftije bila je da
rješava sve sporove koji su mu proslijeđeni od strane kadija. Muftija
Hadži Salih je stolovao u Ulcinju. Osim muftijstva, egzistirala su i tri
kadiluka: u Ulcinju, Baru i Podgorici. Njima su upravljale kadije koje
je postavljao muftija a potvrđivao ih je vladar preko Ministarstva
prosvjete i crkvenih poslova. Kadije su sudile po Šerijatu i mogle
su imati na raspolaganju i po jednog sudskog pandura. Šerijatska
rješenja postajala su izvršna tek uz saglasnost knjaza i crnogorske
vlade. Žalba na odluku kadije podnosila se najprije muftiji, a zatim
Šejh-ul-islamu.781
Pored muftije i kadija, u Crnoj Gori je nedugo nakon 1878.
godine bilo 46 islamskih sveštenika. Egzistirali su u svim mjestima
gdje žive Muslimani. Najviše islamskih duhovnika bilo je u Ulcinju
– čak 20, dok je u Podgorici bilo jedanaest islamskih sveštenika, i to
četiri imama, četiri mujezina i trojica hodža. U Crnoj Gori je bilo 36
džamija. Islamskih škola (mekteba) bilo je osam, i to tri u Podgorici,
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 89.
Murteza Karađuzović, Crnogorski i Bosansko-Hercegovački Mu­
slimani i nadležnost šerijatskih sudova, „Glas Crnogorca“, br. 4, 31. I 1912.
781
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 90.
779
780
263
tri u Ulcinju i dvije u Baru. Po jedna od tih škola u Podgorici i Ulcinju
bile su namijenjene za edukaciju ženske djece.782
Crnogorske vlasti su bile i te kako svjesne da vjerska dimenzija
čini najtemeljniji i najosjetljiviji dio muslimanskog identiteta. Zato
su najstojali da iskažu poštovanje i prema proslavljanju islamskih
praznika. I to na najtransparentniji način. Knjaz Nikola je u maju
1879. godine naredio da se u Baru pucanjem iz topova obilježi
početak ramazanskog posta. Naložio je vojvodi Mašu Vrbici da topovi
dejstvuju dva puta dnevno, ujutro i naveče, i u vrijeme koje lokalni
ho­dža odredi. Vrbica se zalagao da se takav način obilježavanja
ra­ma­zana primijeni i u Podgorici, procjenjujući da ova naredba u
najmnogoljudnijem crnogorskom gradu ima još veći politički efekat.
U Podgorici se, inače, nalazila komisija za razgraničenje između
Crne Gore i Osmanskog carstva. Crnogorska vlast je bila darežljiva
i prema molbama sljedbenika islama da im se ustupi barut, kako
bi pucanjem označili dolazak ramazanskog praznika. Takav zahtjev
podnijeli su predstavnici plemena Mrkojevića, što je naišlo na apso­
lutno razumijevanje ministra Vrbice. Crnogorski ministar je naredio
da se Mrkojevićima ustupi baruta koliko budu tražili, a vojnom
komandantu barske oblasti je sugerisao da ne žali truda i pohvala,
samo da bi privolio Mrkojeviće na lojalnost državnih vlasti.783
Pragmatizam je, očito, inicirao blagonaklonost crnogorskih vlasti
prema vjerskom životu Muslimana. No, to je neizostavna komponenta
u svakoj državnoj politici prema nacionalnim i vjerskim manjinama.
Bilo je, naravno, i iskrenih nastupa u štampi koji su išli u
pravcu postizanja međukonfesionalnog sklada. „Glas Crnogorca“ od
12. jula 1881. godine je na prvoj stranici, što je imalo posebnu težinu,
isticao da je prepoznatljiva vjerska trpeljivost kod Crnogoraca, da
državna vlast štiti jednako sve vjeroispovijesti, a zatim je pomalo
u samohvalisanom tonu nastavio da je svaka vjera „... zaštićena i
samom lijepom crtom crnogorskog karaktera, karaktera samoga
naroda crnogorskog, koji se vazda odlikovao najvišom tolerancijom
vjerozakonskom, koji je vazda pazio i poštovao svoju vjeru i za živu
glavu ne bi dopustio da se takne ma u čiji zakon. Crnogorac voli
svoju vjeru ali ne mrzi tuđu, ne prezire niti goni ikog zbog druge
782
783
Živko Andrijašević, Politika crnogorske države..., 93-94.
Isto, 90-91.
264
vjere, ne ide za tijem niti mu je stalo do toga da ko svoju vjeru mi­
jenja na njegovu“.784
Neke od ovih osobina Crnogoraca, a posebno tolerantnost
knjaza Nikole prepoznavali su i islamski velikodostojnici u Crnoj
Gori. Jedan od njih bio je i Hadži Mustafa Hilmi efendija Tikvešlija
koji je 1883. godine na mjestu crnogorskog muftije naslijedio Salih
Hulija. Mustafa Hilmi je u jednom pismu Ministarskom savjetu
Knjaževine Crne Gore decidno naveo da je praksa pokazala da su
crnogorskim Muslimanima zagarantovana sva vjerska prava i da
takav odnos predstavlja zalogu u njihovu svijetlu budućnost.785
Knjaz Nikola je u kontinuitetu udovoljavao realnim molbama
poklonika islama u Crnoj Gori. U doba muftije Mustafe Hilmija na
veću vjersku edukaciju, poslati su o državnom trošku u Carigrad
hafiz Hasan Mavrić iz Ulcinja, hafiz Smajil Alibalić iz Podgorice
i Nedžib Ibrišević iz Starog Bara. Od njih je jedino Hasan Mavrić
završio školovanje.786
Država se starala i o popravci i podizanju islamskih bogo­
mo­lja. Kada je od eksplozije baruta izazvanoj udarom groma u
Baru 1881. godine srušena i džamija, imam Šabić se obratio preko
Ministarstva unutrašnjih djela knjazu Nikoli. Molio ga je za pomoć
u popravci džamije. Žalio se da Muslimani nemaju svoje džamije,
a taj nedostatak su posebno bolno doživljavali u vrijeme ramazana.
Crnogorski vladar je odobrio pomoć za obnovu ove džamije.787
Crnogorski suveren je dao dozvolu za gradnju džamije u Ulcinju.
On je, 19. XI 1890. godine, poručio: „Mojim vjernim podanicima
muhamedancima varoši Ulcinja, a imenom muhamedancima mahala
Meteriza. Odobravam i naređujem mjesto koje ste izabrali za novu
džamiju u mahali Meteriz na mjestu stare, svome padu sklonjene
džamije u istoj mahali. U znak moje vazdanje ljubavi prema vama,
mojim vjernim podanicima i stalne želje moje da ste u vašoj vjeri
slobodni i napredni, naredio sam da primite tri hiljade groša kao
pomoć za građenje gore pomenute džamije“.788 Knjaz, očito, nije
784
785
63-164.
Glas Crnogorca, br. 28, 12. VII 1881, 1.
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 93.
DAC, f. MUD, fas. 22, dok br. 1009.
788
Nikola I Petrović, Politički spisi, Titograd-Cetinje 1989, 261-262.
786
787
265
šte­dio ni finansijska sredstva samo da bi uvažio i zadovoljio vjerska
osjećanja islamskih vjernika. Nastavio je s tom praksom, pa je u
svojoj vladarskoj eri dopustio i pomogao izgradnju još dvije džamije
u Primorskoj oblasti.
Zajednički život različitih vjeroispoviejsti veoma se lijepo
manifestovao u Mrkojevićima. Ovaj kraj je i u vrijeme osmanske do­
minacije bio prepoznatljiv po toleranciji i međusobnom uvažavanju,
što se produžilo i u novom državnom okviru. Muslimani iz Mrkojevića
su pomagali obnovu lokalnih pravoslavnih crkava. Obnovili su 1894.
godine crkvu Sv. Nikole zajedno sa pravoslavnim plemenicima. To
je naišlo na poštovanje kod pravoslavnih sveštenika.789
Uvažavanje vjerskih osjećanja svojih žitelja islamske vjero­
ispovijesti, crnogorska vlast je ispoljavala i u nekim, doduše rijetkim,
ekscesnim situacijama. Tako je 1890. godine iz Glavne džamije u
Podgorici nestao sakali-šerif (dlaka iz brade proroka Muhameda). On
je bio smješten na skrivenom mjestu u džamiji za kojeg su znali samo
njeni imami. Nakon prijave ove krađe, Oblasna uprava u Podgorici
je sprovela opsežnu istragu. Predstavnici ove uprave su pregledali
prostorije džamije i prokaženo mjesto i o tome su obavijestili
Ministarstvo unutrašnjih djela na Cetinju. Ministarstvo je naložilo
da­lju istragu i pronalaženje krivca za ovu krađu.790 Energično je re­
agovala i Oblasna uprava u Baru, kada je 1909. godine prilikom
noćne molitve u barskoj džamiji neko bacio nekoliko kamena na
ovu bogomolju. To je uzrokovalo uznemirenost i proteste među
Muslimanima, a Oblasna uprava je odmah sprovela detaljnu istragu
ne bi li pronašla izvršioca ovog djela. U ovaj problem se uključilo
i Ministarstvo unutrašnjih djela koje je preporučilo Oblasnoj upravi
da preduzme „najstrožije mjere da izgrednike pronađe i s njima
postupi po zakonu“.791
Islamski sveštenici imali su sve do početka XX stoljeća status
državnih činovnika. Ova činjenica pokazuje njihovu involviranost u
crnogorsko društvo. Imami su bili podređeni Ministarstvu prosvjete
i crkvenih poslova. Sve do donošenja prvog crnogorskog Ustava
iz 1905. godine, pitanja duhovne jurisdikcije nad sljedbenicima
Šerbo Rastoder, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore..., 61.
DAC, f. MUD, fas. 61, dok. br. 1799.
791
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
789
790
163.
266
islama rješavana su zakonodavnim uredbama knjaza Nikole. Ustav
je, članom 129, precizno naglasio da unutrašnja uprava nad mu­
slimanskim stanovništvom u Crnoj Gori pripada crnogorskom
muftiji. To je potvrdio i knjaz Nikola u svojoj prijestonoj besjedi
povodom proglašenja Ustava, kada je akcentirao: „Našim
državljanima, Muslimanima, koji ne ustupaju dobrim vladanjem,
redom i poslušnošću i svojim hrišćanskim sugrađanima, potvrdio
sam „Šerijat“ – zakon o braku i diobi i nasljedstvu i izravnao ih
slobodno i pravima sa njihovom hrišćanskom braćom u državi, a
duhovne veze koje su ih vazda spajale sa njihovim Velikim Kalifom,
nijesu im sprečavane“.792
Ustavom i zakonima bile su garantovane i vjerske slobode u
Crnoj Gori. Istina, crnogorski ustav tretira pravoslavlje kao državnu
vjeru, dok ostalim priznatim vjeroispovijestima jemči slobodu. Sve
tri vjere bile su zaštićene zakonom.793 Propisane su u Krivičnom
zakonu Knjaževine Crne Gore iz 1906. godine oštre kazne za ne­
dolično ponašanje prema bilo kojoj vjeri. U ovom zakonu je
predviđena zatvorska kazna od tri mjeseca do tri godine za svakoga
ko „javno, usmeno ili pismeno na Boga ili na čiju mu drago vjeru
huli, ili javno ismijava način i običaje slavljenja Boga čije mu drago
vjere; ko djelom smeta upražnjavanje čijih mu drago dozvoljenih u
Crnoj Gori vjerozakonskih obreda, ili s obrazima svetih ili drugih
službi Božjoj posvećenim stvarima na nečastan i podrugljiv način
postupa i omalovažava ih.794 Iz ove normative je evidentna odlučnost
države da sankcioniše i najmanju povredu vjerskih osjećanja kod
svojih građana. Time je, pogotovo kod pripadnika islamske i
rimokatoličke vjeroispovijesti, ulivala pravnu i fizičku bezbjednost.
Država se starala i o ekonomskoj sigurnosti islamskih
sveštenika. Crnogorski muftija i kadije primali su platu iz državne
blagajne, a u jednom periodu isplaćivala se plata i nižim vjerskim
službenicima. Naročito je po ovom pitanju bio agilan muftija
Mustafa Hilmija. On je krajem 1910. godine započeo proceduru
kod kompetentnog ministarstva da se i imamima dodjeljuje plata
iz državne kase. Mustafa Hilmija je obrazlagao svoju namjeru time
da je Muslimanima preveliko breme da plaćaju sveštenički prirez i
Nikola I Petrović, Politički spisi..., 349.
Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje 1907.
794
Crnogorski zakonici, knj. IV..., 93.
792
793
267
još državni porez. Radilo se o platama za 36 imama, koliko je bilo
i džamija u Crnoj Gori. Muftijina upornost donijela je pozitivan
rezultat. Ministarstvo prosvjete i crkvenih poslova je početkom
1912. godine riješilo da svih 36 islamskih sveštenika primaju platu
iz državne kase.795
Postojale su izvjesne razlike u primanjima između islamskih
sveštenika. Najvišu platu imali su glavni imami. Njima je rješenjem
Ministarstva prosvjete i crkvenih djela iz avgusta 1913. godine
određena godišnja plata od 960 perpera. U budžetu ovog Ministarstva
se nalazila posebna stavka za potrebe Islamske vjerske zajednice u
Crnoj Gori. Za funkcionisanje ove zajednice je 1913. godine bilo
izdvojeno 15.220 perpera. Od toga za godišnju platu muftije 5.000
perpera, za 38 imama koliko ih je tada bilo, 5.720, za sekretara 1.440
perpera, za tri kadije ukupno 2.880 i 180 perpera za kancelarijske
troškove.796
U doba muftijstva Mustafe Hilmije vladali su gotovo idilični
odnosi između države i Islamske vjerske zajednice. Muftija je bez
najmanjeg znaka otpora prihvatio knjažev predlog da sjedište svoje
institucije preseli iz Ulcinja u Podgoricu. Time je knjaz namjeravao
da umanji uticaj Mustafe Hilmije u jednoj skoro u cjelosti vjerski
(islamski) homogenoj sredini.797 Mustafa Hilmija je u više navrata
istakao da crnogorski Muslimani uživaju najveći stepen vjerskih
prava i sloboda. Ipak, u politici nema vjenčavanja za cio život.
Mustafa Hilmija se protivio odluci crnogorskih vlasti iz 1908.
godine da se umrle osobe ne smiju sahranjivati dok ne prođe 24
časa od njihove zvanično utvrđene smrti. Muslimani u pojedinim
slučajevima nijesu poštovali ovu odluku, pozivajući se na šerijatsko
pravo.798 Ljut zbog neispunjavanja svog zahtjeva, Mustafa Hilmija
je otišao na odsustvo u Carigrad, odakle se, međutim, nije vratio u
Crnu Goru.
Njegov nasljednik bio je Murteza efendija Karađuzović iz
Ba­­­ra. Za muftiju crnogorskih Muslimana imenovan je 1912. go­
795
160.
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
Adnan Prekić, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori..., 16-17.
Simo Popović, Memoari..., 576-577.
798
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
164. Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 91.
796
797
268
di­ne. Kralj Nikola je njegovim izborom težio da na čelu Islamske
vje­rske zajednice bude ličnost koja je rođenjem i svojim ukupnim
aktivnostima u potpunosti okrenuta Crnoj Gori. Karađuzović je,
pored vjerske, završio crnogorsku osnovnu školu i vremenom je
stekao ugled jednog od najobrazovanijih Muslimana u Crnoj Gori.
Svoju bogatu karijeru započeo je kao imam u Mrkojevićima 18811882, zatim je bio imam saborne džamije u Zaljevu kod Bara,
vjeroučitelj u školi u Mrkojevićima, kadija i vjeroučitelj u Baru,
poslanik u Crnogorskoj narodnoj skupštini, da bi 1911. godine bio
imenovan za člana Državnog savjeta Kraljevine Crne Gore. Bio je,
kao i mitropolit crnogorski i nadbiskup barski, virilni (po položaju)
poslanik Crnogorske narodne skupštine. Postavljenje za muftiju
donijelo mu je i godišnju platu od 5.000 perpera. Karađuzović se
bavio i kulturnim radom. Preveo je sa turskog Ilmihal i štampao ga
pod naslovom „Ilmihal i srpski prevod“ 1900. godine u Carigradu u
Mahmutbegovoj štampariji. Ovo djelo je imalo 24 stranice, a svaka
strana je imala dva stupca – turski original i srpski prevod pisan
arabicom. To je tada bio i jedini prevod Ilmihala sa turskog jezika.799
Karađuzović je bio poznati javni poslenik. Objavljivao je te­
kstove u „Glasu Crnogorca“ u periodu 1902-1912. i drugim listovima
i časopisima. Pretežno je prezentirao svoja stanovišta o političkom
i vjerskom položaju Muslimana u Crnoj Gori, ne propuštajući
da afirmiše tolerantan stav knjaza/kralja Nikole. U Crnogorskoj
narodnoj skupštini, gorljivo je branio patriotizam svojih vjernika,
pa je na opasku jednog poslanika da Muslimani ne idu u vojsku,
odgovorio da će se kad bude potrebno svi crnogorski podanici
islamske vjeroispovijesti staviti pod crnogorsku ratnu zastavu,
primiti oružje, kad ih knjaz Nikola pozove, i da će s „ostalom
braćom Crnogorcima hrabro se boriti protivu opšteg neprijatelja“.
Karađuzovićev govor bio je ispraćen frenetičnim odobravanjem
ostalih poslanika.800 Isticao je da crnogorski Muslimani nemaju
nikakav nacionalni kompleks i da se većina njih osjeća kao Crno­
gorci. Hvalio se harmoničnim međuvjerskim odnosima u svom
za­vi­čaju, pa je 16. I 1909. godine u Skupštini uskliknuo: „Nema
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir..., 91-92.
Milorad Radusinović, Držanje crnogorskog muslimanskog življa
za vrijeme aneksione krize 1908-1909, Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd,
1989, 94.
799
800
269
Bara do cara“, što je opet naišlo na pljesak i burno odobravanje.801
Zalagao se da se tvrđave Haj i Nehaj, oslobođene od Crnogoraca, pa
onda Berlinskim ugovorom ustupljene Austro-Ugarskoj, vrate pod
okrilje Crne Gore. Za njega su tvrđave Haj i Nehaj bile „ključ cijelog
Crnogorskog primorja“.802 Tok predstojećih i dramatičnih događaja
(Prvi svjetski rat) pokazaće svu iskrenost Karađuzovićevih nastupa
u Crnogorskoj narodnoj skupštini.
Za Karađuzovića, naravno, nije bilo dileme u ocjeni vjerske
trpeljivosti u crnogorskoj državi. Nekoliko puta je ponavljao da
crnogorski muslimani uživaju vjerska prava kakva ne uživaju
muslimani ni u jednoj drugoj hrišćanskoj državi. Da Muslimani
imaju sva prava i slobode u Crnoj Gori, i čak „osobite povlastice“,
navodio je i Jusuf-beg Resulbegović, poslanik Crnogorske narodne
skupštine.803
Crnogorske vlasti su obraćale pažnju i na eventualne prelaske
sljedbenika islama i ostalih inovjeraca u pravoslavlje. Taj postupak
je bio zakonski regulisan preko Ustava pravoslavnih konzistorija iz
1903. godine. Član 39 ovog Ustava je propisivao da onaj inovjerac
koji odluči da pređe u pravoslavlje mora najprije dati izjavu u
meritornom sudu da to čini dobrovoljno. Sud će potom inovjercu dati
potvrdu da je izjava dobrovoljno iznesena, a on će tu izjavu pokazati
pravoslavnom svešteniku. Sveštenik je bio obavezan da o slučaju
obavijesti Konzistoriju, koja će mu dati uputstva o postupku koji treba
primijeniti.804 O zakonskom regulisanju vjerske konverzije vođena
je 1908. godine rasprava u Crnogorskoj narodnoj skupštini. Posebno
su zanimljiva bila izlaganja crnogorskog mitropolita Mitrofana
Bana i Murtezira Karađuzovića, koji je u tom trenutku bio kadija i
vjeroučitelj u Baru. Karađuzović je bio na stanovištu da treba uvažiti
pravo hrišćana i poklonika islama da promijene vjeru, ali da oni prije
toga obave razgovor sa sveštenikom koji će im sugerisati da to ne
čine. Tolerantnost je u ovoj raspravi bila svojstvena crnogorskom
mitropolitu. Mitrofan Ban se veoma protivio podnijetoj zakonskoj
odredbi da je obaveza pravoslavnog sveštenstva da prevodi inovjerce
Isto, 95.
Isto.
803
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
801
802
164.
804
Crnogorski zakonici, knj. II..., 814.
270
u pravoslavlje. Ovaj stav podržalo je više poslanika, ocjenjujući da
se time može narušiti vjerska tolerancija koja u Crnoj Gori postoji.805
Tako su mitropolit Mitrofan i crnogorski poslanici štitili vrlo dobre
međukonfesionalne odnose u Crnoj Gori, ne želeći da se pravoslavlje
širi na uštrb drugih vjeroispovijesti.
U Crnoj Gori je bilo izrazito malo primjera vjerske konverzije.
Prema dosadašnjim istraživanjima zabilježena su samo dva takva
slučaja za skoro četrdeset godina zajedničkog života. Tako je jedna
djevojka pravoslavne vjeroispovijesti željela da pređe u islam,
dok su dvije djevojke islamske vjeroispovijesti htjele da prihvate
pravoslavlje. U oba slučaja je crnogorska vlast iskazala veliku
obazrivost. Ona nije vršila nikakav pritisak na djevojku pravoslavne
vjeroispovijesti da odustane od svoje namjere, dok je djevojkama
islamske vjere ostavljala mnogo vremena i mogućnosti kako bi
promijenile svoju odluku.806
Bilo je, istina rijekih, pojedinaca u crnogorskim organima
vlasti koji su jedino u pravoslavlju vidjeli „ispravnu i patriotsku“
vjeru. Tako je Novica Nikolić, šef oblasne policije u Baru, pitao
1906. godine Ministarstvo unutrašnjih djela da li da vodi propagandu
u korist pravoslavlja. Tražio je odobrenje za podsticanje prelaska
barskih Muslimana u pravoslavlje i čudio se da crnogorska država
za 30 godina nije u ovom pogledu ništa napravila. Kategorički
mu je odgovoreno da crnogorska vlast apsolutno ne razmišlja u
tom pravcu.807 Prema tome, i konfesionalno opterećeni šef policije
u Baru primjećuje da država za trideset godina nije pomišljala na
pokrštavanje Muslimana. Ovo je, bez sumnje, najvjerodostojnije
svjedočanstvo o neprozelitskom obilježju crnogorske vlasti prema
Muslimanima.
Harmonični međuvjerski odnosi odlikovali su crnogorsku
zbilju u periodu 1878-1912. godine. Vjersku heterogenost svoje
države crnogorske vlasti nijesu doživljavale kao teret već kao supstrat
koji omogućava raznovrsnost življenja. Sasvim je sigurno da je Crna
Gora u naznačenom periodu bila vjerski najtolerantnija država na
Balkanu. Takav društveni kontekst dopustio je Muslimanima da
805
166-167.
806
807
Živko Andrijašević, Crnogorska država prema Muslimanima...,
Isto, 164-166.
Isto, 168.
271
konstituišu svoju vjersku zajednicu, a njeno nesmetano funkcionisanje
stvorilo je za poklonike islama utočište za upražnjavanje duhovnih
stremljenja.
Crnogorski Muslimani prema aneksionoj krizi
Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro- Ugarske
proglašena 7. oktobra 1908. godine izazvala je lavinu negodovanja
u Crnoj Gori. Ovaj jednostrani čin moćne Carevine je u velikoj
mjeri poremetio nacionalne planove Crne Gore, jer je priličan dio
Hercegovine odavno bio u domenu crnogorskih aspiracija. Otuda
je progašenje aneksije uzrokovalo i ratničko raspoloženje u Crnoj
Gori. Protesti i mitinzi su održani na Cetinju i u ostalim crnogorskim
gradovima i većim mjestima. Bijes se miješao i sa tugom, pa je na
dan proglašenja aneksije “Cetinjski vjesnik” izašao crno uokviren.808
Ovaj događaj je predstavljao najdelikatniju probu za lojalnost
crnogorskih Muslimana prema svojoj državi. Pošto nijesu imali
jedinstveno vođstvo, Muslimani su se različito opredjeljivali u
ovom uskovitlanom vremenu. Više faktora je određivalo njihovo
ponašanje, a ponajviše lokalne prilike, procjene mjesnih prvaka,
kao i uticaj raznih agenata iz susjednih zemalja.809 Najborbeniji
su bili podgorički Muslimani. Na demonstracijama upriličenim u
Podgorici 9.X 1908. godine, govorio je, pored ostalih, i ljekar Sadik
Strinić. Strinića je, inače, školovao knjaz Nikola i bio je prvi ljekar
iz muslimanskog korpusa u Crnoj Gori. U svom vatrenom govoru,
on je pozdravio knjaza Nikolu i sultana, a zatim je pozvao svoje
sugrađane “ da daju život na oltar domovine”.810
Podgorički Muslimani su zdušno prihvatili ovaj poziv. Njihovi
predstavnici, predvođeni komandirom Omerom Bibezićem, odu­
ševljeno su dočekani u Rijeci Crnojevća, da bi 22.X 1908. godine
stigli na Cetinje. U ovoj delegaciji bilo je 30 Muslimana koji su
nosili crnogorske i turske zastave. Na Cetinju su srdačno primljeni, a
potom je Bibezić pred knjazom Nikolom održao rodoljubivu besje­du
u kojoj je istakao: „Vaše Kr. Visočanstvo, Gospodaru. Bataljon Tebi
vazda najvjernijh i najodanijh Muslimana iz Podgorice, dola­zi da
808
Saša Knežević, Velika Britanija i aneksiona kriza, Podgorica
2005, 77.
809
Šerbo Rastoder, Bošnjaci- Muslimani Crne Gore..., 71.
810
Milorad Radusinović, n. d, 86.
272
Ti, povodom pošljednjeg mučkog napadaja Austrijanaca na naša
prava, izjavi u ime sviju - svoju pravu podaničku gotovost, da u
svakom trenu pod Tvojom svetom zastavom žurno stane na bra­
nik Domovine, da nečovječnom i mučkom krvniku junački otpor
i žao za sramotu vrati.
Tvoje, Gospodaru, vazda liberalno držanje prema nama za­
dužilo nas je da smo u svakom momentu gotovi staviti se ra­me uz
rame s Tvojim Crnogorcima naoružani Tvojim ubojitim oru­žjem.
Naše živote evo dakle u tvojim rukama, pa to bilo u oganj, u vodu,
svi smo gotovi sve žrtvovati.
Mi smo, Gospodaru, sinovi naroda bojnom slavom opoje­noga,
pa te molimo da nam Tvoje oružje podariš i onda odrediš ulo­gu
u najtješnjem klancu, gdje deset Švaba na jednog dođu, ne bilo
im hvala.”811
Knjaz Nikola se zahvalio Bibeziću na iskazanoj lojalnosti i
obećao mu da će Muslimanima, ako budu htjeli, podijeliti oru­žje.
Uvjeren da se Muslimani iz Podgorice neće nipošto po­zivati na
nizamiju, odnosno na oslobađanje od vojne obaveze, crnogorski
vladar je odlučio da im odmah izađe u susret. Tako su im već
dan nakon dolaska na Cetinje, date puške iz vojnog magacina,
što je bilo ispraćeno oduševljenjem i pucnjavom. Nastavilo se
sa dijeljenjem oružja podgoričkim Muslimanima, pa su oni sa
svo­jim sunarodnicima iz ostalih djelova Crne Gore, formirali
če­tiri bataljona crnogorske vojske.812
Jako antiaustrijsko raspoloženje bilo je prisutno i u Sandžaku.
Takvim tonovima odisala je zajednička skupština predstavnika
Crnogoraca, Srba i Muslimana održana 22. X 1908. godine u Sje­
nici. Ovoj skupštini su prisustvovali predstavnici naroda iz Sjenice,
Novog Pazara, Nove Varoši, Prijepolja, Pljevalja, Bijelog Polja,
Rožaja i Berana. Oni su osudili aneksiju Bosne i Hercegovine,
apostrofirajući da je Austro-Ugarska zajednički neprijatelj svih
naroda u Sandžaku, te da između pravoslavnih i muslimana
treba da postoji sloga i solidarnost “jer su oni braća“.813 Skupština
Isto,86.
Isto, 86-87.
813
Novica Rakočević, Stanje na crnogorsko- turskoj granici uoči
balkanskog rata (1908-1912), Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd 1962,
492-493.
811
812
273
je odredila Ahmet-efendi Ganića, sudiju iz Rožaja, da sastavi
rezoluciju zbora.
Za razliku od podgoričkih i sandžačkih Muslimana, većina
njihovih sunarodnika iz Bara i Ulcinja nije željela da se eksponira
povodom aneksije Bosne i Hercegovine. Ova rezervisanost proisti­
cala je zbog propagande iz Skadra, ali i udaljenosti Bosne i
Hercegovine. Zato su Muslimani iz Primorske oblasti bili podo­
zrivi prema ponudama da prime oružje, a takođe su odbijali da
služe kao komordžije (intendanti) u crnogorskoj vojsci, što je bila
jedna od ponuda knjaza Nikole.814 Veoma destruktivnom se pokazala
propaganda iz Skadra. Turski konzul u ovom gradu je mrkojevićkim
prvacima navodno rekao: “ Ako puške primite, više nemate obraza
da u Skadar dođete.”815 I turski valija u Ska­dru je odvraćao Muslimane
iz Tuđemila od mogućeg učešća u crnogorskoj vojsci.816 Uzaludno
su komandir Mehmed-beg Re­sulbegović iz Ulcinja i komandir Jusuf
Barjaktrarević iz Mrko­jevića ubjeđivali svoje sunarodnike da prime
oružje, no većina Muslimana je ostala dosljedna u svojoj odluci.
Doduše, neki Muslimani, poput barjaktara Smaila Boškovića iz
Dobre Vode i Jaša Omerbašića i njegovih drugova iz Starog
Bara, su gorljivo zahtijevali da im se da oružje.817 Ipak su ovo
samo primjeri koji predstavljaju odstupanje od opšte atmosfere
među Muslimanima u Primorskoj oblasti u vrijeme aneksione
krize. Ne može im se zbog toga pripisati nedostatak patriotizma,
jer oni nijesu imali poseban osjećaj o potrebi odbrane Bosne
i Hercegovine. Svoj patriotizam, o čemu govorimo u narednom
te­matskom dijelu, Muslimani iz Primorske oblasti uvjerljivo su
pokazali u Prvom balkanskom ratu.
Muslimani u Podgorici bili su nepokolebljivi u namjeri
da se svrstaju u redove crnogorske vojske. Skupu podgoričkog
mu­slimanskog bataljona održanom 10. XI 1908. godine pri­
sustvovalo je više od 500 vojnika. Bili su, prema svjedočenju
ko­mandira Selima Bibezića, izrazito ratnički raspoloženi. Tražili
su puške “moskovke da sa njima gonimo mučkog neprijatelja
Austriju “.818
Šerbo Rastoder, Bošnjaci- Muslimani Crne Gore..., 72-73.
Milorad Radusinović, n. d, 92.
816
Isto.
817
Isto,89-93.
818
Isto, 89.
814
815
274
Pojedini Muslimani su zahtijevali i veće vojničko dostojanstvo.
Tako je Selim Šabanadžović iz čete Kaplana Bibezića došao u
Ministarstvo vojske Crne Gore sa željom da mu se dodijeli
barjaktarstvo u četi. Taj zahtjev je razmatrao Veliša Lazović,
komandir Zetske brigade. Lazović nije udovoljio Šabanadžovićevoj
želji, nego je 16. XI 1908. godine predložio za barjaktara vo­
dnika Smaila Osmanovog Tuzovića. Isticao je da je Tuzović
spo­­soban i častan vojnik, te da potiče iz ugledne porodice. Ba­
rjaktarstvo je tražio i Buto Galičić iz Spuža. Galičića je 1907.
go­dine odlikovao knjaz Nikola, Zlatnom medaljom za revnost, a
obe­ćano mu je da će dobiti i Danilov krst. Svoj zahtjev, Galičić
je temeljio na obećanju crnogorskog suverena. Ministar vojni
mu je odgovorio da će postati barjaktar u podesno vrijeme.819
Dileme oko komandira i barjaktara u podgoričkom musli­
manskom bataljonu razriješene su u drugoj polovini novembra
1908. godine. Tada su komandiri Selim Bibezić i Andrija Raičević
napravili predlog raspodjele starješinstava, o čemu svjedoče ovi
podaci: “Četa gornjomijećanska: oficir Derviš Osmanov Redžić
ostaje aktivna, barjaktar Seljo Useinov Lekić da se reaktivira,
isti je bio barj. do 1906. Četa ga traži jednoglasno.
Četa donjomijećanska, oficir Kaplan Selimov Bibezić, osta­
je aktivna, za barj. da se postavi Adžira Mujov Tuzović, vrlo
po­šten i uredan, četa ga traži jednoglasno.
Gornjovaroška: oficir Smajo Omerov Paćuka, barjaktar Su­
ljo Ibrov Jaić, dosad. aktivni barjaktar.
Donjovaroška: oficir Smajo Jusufov Averić, za barj. da se
po­stavi aktivni Buto Asanov Lukačević, sinovac starog barj. Ja­
ku­pa Lukačevića koji nema nasledstva.
Podljubovićka: za ofic. da se proizvede Ajdar Useinov Aj­
da­ragić (Osmanagić), to je najuredniji u toj četi, barj. Buto Pe­
pić, Spužanin, a Spužana ima 20 vojnika.
Goričanska: oficir Buto Asanov Adžiomerović ostaje akti­
van, barjaktar da se postavi Fako Mujov Alunović, dobrog vladanja,
stric mu bio barjaktar, ali se digao u Tursku.”820
Oštra aneksiona kriza nije prerasla u oružani sukob. Crna Go­
ra je prema instrukcijama iz Rusije priznala aneksiju Bosne i
819
820
Isto, 89, 93.
Isto, 91. Šerbo Rastoder, Bošnjaci- Muslimani Crne Gore..., 74.
275
He­rcegovine u aprilu 1909. godine. Zauzvrat je Beč prihvatio
da revidira član 29 Berlinskog ugovora kojim je obezbijeđen
austrougarski nadzor nad Barom i njegovim akvatorijem. Time
je bio ograničen crnogorski suverenitet u Barskom pristaništu. Po­
ništavanjem ovog člana Crna Gora je ipak iz čitave krize izvu­
kla neku korist.821 Istovremeno su ovi burni događaji pokazali
spremnost jednog dijela crnogorskih Muslimana da bezrezervno
slijede spolnjopolitičku orijentaciju svoje zemlje.
Crnogorski Muslimani u Prvom balkanskom ratu
Balkanski ratovi predstavljaju završnu fazu u dugotrajnom
procesu istiskivanja Osmanskog carstva iz Evrope. Istodobno su
ovi ratovi oličavali i pokušaj balkanskih država (Crne Gore, Srbije,
Bugarske, Rumunije i Grčke) da zasvode državni i nacionalni prostor.
Crna Gora je prva objavila rat Turskoj 8. oktobra 1912. godine, da
bi zatim i ostale balkanske države ušle u ovaj oružani sukob. Time je
otpočeo Prvi balkanski rat u kojem su se prvi i jedini put balkanske
države našle ujedinjene u jednoj ratnoj alijansi. Glavni pravci ratnih
operacija crnogorske vojske bili su usredsređeni prema Skadru,
Sandžaku i Metohiji. Ova vojska bila je raspoređena u tri operativna
odreda: Zetski, Primorski i Istočni. Zetski i Primorski odred imali su
zadatak da zauzmu Skadar, dok je Istočni odred, na čelu s brigadirom
Jankom Vukotićem, dejstvovao u Sandžaku i Metohiji.822
Ključni strateški cilj Crne Gore bilo je osvajanje Skadra. Za
Crnu Goru je Skadar predstavljao suštinsko pitanje, prvenstveno
zbog činjenice da je kontrola nad Skadrom implicirala i na­­
dzor nad Skadarskim jezerom. Osvajanjem ovog grada, pre­ma
za­mislima crnogorskih vlasti, stvorila bi se mogućnost sni­ža­
va­nja nivoa jezera i dobijanja velikih površina, prijeko po­tre­
bne obradive zemlje. Ovi ekonomski razlozi su obogaćivani
na­­­cionalo-romantičarskom i istorijskom retorikom (prijestonica
Ze­­te u XI vijeku, sjedište oblasnih gospodara) dok su previđani
etni­­čki principi.823
Saša Knežević, n. d, 305-306.
Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 273-274.
823
Isto, 274.
821
822
276
U dugim i iscrpljujućim borbama za osvajanje Skadra, u
crnogorskoj vojsci nalazili su se i Muslimani, pretežno sa po­
d­ručja Bara i Ulcinja. O njihovom učešću u ovim vojnim ope­
racijama nema pomena u relevantnoj literaturi, što je doprinijelo
izobličavanju istorijske svijesti o lojalnosti Muslimana prema
svojoj državi. A na njih je crnogorska vlast gledala s velikim
povjerenjem, iako se ratovalo protiv neprijatelja koji je u cjelini
pripadao islamskoj vjeroispovijesti. Jedan broj Muslimana je
nakon objave rata zadržao oružje koje je ranije posjedovao, a
crnogorska vlast je dijelile puške i onim Muslimanima koji
su obavljali intendantsku službu. Muslimani su cijenili ukazano
povjerenje. Ne postoji niti jedan podatak koji bi ukazivao na
antidržavni rad crnogorskih Muslimana u toku Prvog balkanskog
rata.824
Nasuprot tome, Muslimani koji su bili uključeni u stalni
ka­dar crnogorske vojske, učestvovali su u skoro svim borbama
oko Skadra zajedno sa Crnogorcima. Na tim pozicijama su
ostali do zavšetka rata. U rijetkim predasima između borbi,
vrši­li su i vjerske obrede, pa je zbog toga sa njima na frontu
bio i islamski sveštenik. Savjesno i požrtvovano obavljali su i
intendantske poslove. Njihova hrabrost i revnost nije prošla ne­
za­paženo. Muslimani su od crnogorskog ministra vojske dobili
priznanje i pohvalu za svoj rad.825
I Muslimanke iz Bara i Ulcinja su pomagale crnogorsku
vojsku na skadarskom frontu. One su za potrebe vojske pravile
2.000 kg hljeba dnevno. Izlagale su se i velikim opasnostima, pošto
su prenosile drva i vodu na mjestima blizu ratnih operacija.826
U Podgorici su Muslimani bili angažovani i kao sanitetlije koje
su pomagale u liječenju ranjenika sa skadarskog fronta.
Crnogorsko osvajanje Skadra u aprilu 1913. godine, bilo
je frenetično proslavljeno u Malesiji. Na prostranoj tuškoj pijaci
okupili su se pripadnici sve tri vjere i poveli veliko kolo uz gro­­
mku pjesmu i učestalu pucnjavu. Okupljenom narodu se obra­tio
Usein Krnić, koji je rekao: „Pošto se nije mogao odbra­niti i
osta­ti Sultanu, i za Skadar i za carevinu jedini častan izlaz i svima
Vjesnik, 11. XII 1913.
Isto.
826
Isto.
824
825
277
Turcima najmiliji je što se, poslije junačke odbrane, pre­­dao Caru
Junaka i divljenja dostojnoj viteškoj mu vojsci“.827
Crna Gora nije imala ni minimum šansi da zadrži Ska­dar, jer
ovaj poduhvat nije podržavala nijedna velika sila. Austro-Ugarska
je čak zaprijetila vojnom intervencijom ukoliko crnogorska
vojska ne napusti Skadar. Crna Gora je stoga, 9. V 1913. godine
potpisala konvenciju o predaji Skadra velikim silama. Ubrzo su,
14. V 1913. godine, crnogorske trupe napustile Skadar i time je
rat bio završen.828
Za razliku od Primorskog i Zetskog, pohod Istočnog odreda
tekao je lako, uspješno i munjevito. Za nešto manje od dvadeset dana
crnogorska vojska je zauzela Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Pljevlja,
Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu. Najprije je crnogorska vojska
oslobodila Bijelo Polje (11. oktobra), a potom Berane (16. oktobra),
Plav (19. oktobra), Gusinje (20. oktobra), Rožaje (26. oktobra),
Pljevlja (28. oktobra), Peć (30. oktobra) i Đakovicu (4. novembra).829
Teritorija koju je oslobodila crnogorska vojska za svega 20 dana
bila je veća nego polovina državnog prostora Crne Gore. I još jedna
komparacija - oslobođeni prostor u oktobru i početkom novembra
1912. godine bio je veći od teritorije Crne Gore prije Berlinskog
kongresa 1878. godine.
Pokrštavanje Muslimana 1913. godine
Uspostavljanje crnogorske vlasti u novooslobođenim krajevi­
ma proticalo je bez većih teškoća. Serdar Janko Vukotić je izvje­
štavao kralja Nikolu da su nakon posijedanja Plava i Gusinja lokalni
Muslimani pretežno bili mirni, te da su pokazivali odanost prema
novim vlastima. Ukazivao je da su i preplašeni Muslimani iz ovih
mjesta koji su stoga izbjegli doček crnogorske vojske, počeli da se
vraćaju u svoje kuće.830 I svakodnevni život u drugim gradovima
proticao je bez većih incidentnih situacija. Ubrzo su uspostavljene
lokalne vlasti. Naredbom serdara Janka Vukotića, komandanta
Cetinjski vjesnik, br. 32, 19. IV 1913.
Živko Andrijašević i Šerbo Rastoder, Istorija Crne Gore..., 276.
829
Isto, 275.
830
Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore (BIICG), Spisi Janka
Vukotića, fas. br. 85.
827
828
278
Istočnog odreda, osnovane su tokom oktobra 1912. sljedeće oblasne
uprave: bjelopoljska, beranska, plavsko-gusinjska, rožajska, pećka
i đakovička. Potom su formirani lokalni sudski, administrativni i
policijski organi vlasti. Opsjednutost Crne Gore vojnim pohodom na
Skadar, kao i nedostatak kompetentnog kadra bili su veoma primjetni
prilikom konstituisanja organa lokalne uprave. U njima su se ponajviše
našli donedavni turski podanici pravoslavne vjeroispovijesti iz tek
oslobođenih krajeva. Crnogorskih državljana u ovim organima vlasti
bilo je veoma malo ili ih uopšte nije bilo. Tako je, na primjer, u
upravnim vlastima u Bjelopoljskoj oblasti samo čelnik Oblasti bio
crnogorski državljanin prije 1912. godine. Još drastičnija je bila
struktura organa vlasti u Rožajama i Beranama. Niti jedan lokalni
činovnik u Rožajama nije bio iz Crne Gore, a Crnogoraca nije bilo
ni u lokalnim organima vlasti u Beranama. Od šest oblasnih uprava,
samo su na čelu tri oblasne uprave bili crnogorski državljani.831 Svi
organi lokalne vlasti bili su podređeni crnogorskom ministarstvu
unutrašnjih djela, ministarstvu vojnom i ministarstvu pravde.
Nije prošlo mnogo vremena pa da sva vlast u novooslobođenim
krajevima bude u rukama lokalnih i oblasnih činovnika. Već u
novembru 1912. godine Istočni odred crnogorske vojske je prebačen
na položaje pod Skadrom. Nakon odlaska Janka Vukotića najvišu
vojnu vlast u pećkom i đakovičkom kraju držao je vojvoda Lakić
Vojvodić, dok je u beranskom, rožajskom i plavsko-gusinjskom
kraju na vrhu vojne vlasti bio brigadir Avro Cemović. Cemoviću je
serdar Vukotić naredio da kontroliše sve vlasti – sudske i policijske,
a prioritetan zadatak mu je bio razoružavanje muslimanskog
stanovništva.832 Crnogorske vlasti uprkos stabilnom stanju u novo­
oslobođenim oblastima nijesu imale povjerenja u muslimansko
stanovništvo. Naročito je ta podozrivost bila izražena u plavskogusinjskom kraju i u Metohiji, odnosno oblastima koje su se graničile
sa Albanijom. To je bio ključni motiv da se jedan broj Muslimana
i Albanaca odmetne od vlasti, poimajući akciju razoružavanja kao
grubu povredu svoje ratničke tradicije i nespremnosti nove vlasti da
ih prihvati kao ravnopravne građane.
Isto. Branko Babić, Politika Crne Gore u novooslobođenim krajevima 1912-1914, Cetinje-Titograd 1984, 128-150.
832
BIICG, Spisi Janka Vukotića, fas. br. 85.
831
279
Upravo će akcija razoružavanja muslimanskog stanovništva
poslužiti kao zgodan paravan za mnogobrojne zloupotrebe i nepo­
činstva koje su učinili predstavnici vojnih i policijskih vlasti u
novooslobođenim krajevima. Odlaskom Istočnog odreda iz ovih
krajeva, oni su maltene dobili odriješene ruke u ostvarivanju svo­
jih nakaradnih zamisli, jer nije bilo neposrednog nadzora nad va­
ljanošću njihovih postupaka. Ta samovolja i bezobzirnost uoča­
va­la se i u vrijeme kada je Janko Vukotić bio komandant ove
oblasti. Oslobođenje od turske vlasti iskoristili su neki vojnici
iz Donjovasojevićke brigade za svođenje ličnih računa. Jevrem
Delević, borac iz ove brigade, bez povoda je maltretirao i ponižavao
Muslimane i na silu im oduzimao oružje. Stoga je brigadir Lakić
Vojvodić uhapsio Delevića, ali mu je ubrzo lokalna vlast omogućila
da pobjegne iz zatvora u Beranama. Takav postupak lokalnih vlasti
je ozlojedio brigadira Vojvodića koji se žalio serdaru Vukotiću.
Zahtijevao je da se kazne počinioci ovog prevarnog čina, a posebno
Delević zbog skandaloznog činjenja.833
Ovo je bio samo uvod u groteskne događaje koji će nastupiti u
predstojećem periodu. Manifestovali su se, pored ostalih, i u nasilnom
pokrštavanju Muslimana. Istina, prve pojave pokrštavanja, po svemu
sudeći, odvijale su se na dobrovoljnoj osnovi. Bili su to pojedinačni
slučajevi. Tako je Bećo Osmanov Otašević iz Gusinja, zajedno sa
bratom i kćerkom, primio poslije više molbi, pravoslavnu vjeru u
januaru 1913. godine.834 Želju za primanje pravoslavlja izrazile su i
porodice Arifa Tanovića i Jara Novovića.835 Crnogorske vlasti su bile
zatečene ovom pojavom. Na Cetinju su krajem 1912. godine saznali
da pojedini Muslimani iz novooslobođenih krajeva teže da pređu u
pravoslavlje. O tome su Jovana S. Plamenca, ministra unutrašnjih
djela, obavijestile lokalne policijske vlasti. Iznenađen ovim vijestima,
Plamenac se za savjet obratio Crnogorskoj mitropoliji.836 Mitropolit
Mitrofan je stoga izdao naredbu svom sveštenstvu u kojoj naglašava
Živko M. Andrijašević i Zoran Stanojević, Pokrštavanje Musli­
mana 1913, Podgorica 2003, 59-60. Ova knjiga, pored opširne uvodne
studije, sadrži i 111 dokumenata i do danas predstavlja najcjelovitiju stud­
iju o ovoj problematici.
834
Isto, dok. br. 3, dok. br. 5.
835
Isto, dok. br. 7, dok. br. 8.
836
Isto, dok. br. 1.
833
280
da nikoga ne smiju primiti u pravoslavlje prije nego bi se inovjerac
najmanje šest mjeseci edukovao u poznavanju pravoslavne vjere i
njenih obreda. Tek poslije toga, ukoliko bi inovjerac pristao da primi
pravoslavlje, mogao se obaviti čin krštenja. Crnogorski mitropolit je
bio izričit da se sveta tajna krštenja ne može izvršiti bez ispunjenja
predočenih uslova.837
Reakcije ministra Plamenca i mitropolita Mitrofana ubjedljivo
svjedoče da zvanično Cetinje nije pomišljalo na bilo kakvu akciju u
pokrštavanju Muslimana. Promjena konfesionalne slike nije figurirala
ni u ratnim ciljevima Crne Gore u Prvom balkanskom ratu. Nigdje
se u njima ni u minimalnim naznakama ne pominje modifikovanje
zatečenog vjerskog stanja u Sandžaku i Metohiji.838 Svaka pomisao
na nasilno pokrštavanje bila je odiozna i za crnogorskog suverena.
Kralj Nikola je u jednoj depeši brigadiru Avru Cemoviću istakao
da prelazak u pravoslavlje može biti samo dobrovoljan, te da svaki
inovjerac mora najprije o tome dati pismenu izjavu. Tome se energično
protivio i serdar Janko Vukotić, ministar vojni. Saznavši da je Vukota
Pantović, komandir iz Police, zaprijetio Muslimanima iz Beranske
nahije da moraju primiti pravoslavlje ili će biti likvidirani, Vukotić je
naredio brigadiru Avru Cemoviću da komandira Pantovića uhapsi i
sprovede na Cetinje. Istovremeno je poručio beranskim Muslimanima
da su slobodni u svojoj vjeri i običajima, kao i da je njihova imovina
sigurna i nepovrjediva.839 Nešto kasnije je naredio da se slična poruka
pošalje plavskim i gusinjskim Muslimanima: „Okupite Plavljane i
Gusinjane i kažite kao što vam je rečeno pri polasku da je vjera, život
i imanje svakome slobodna i da su im crkve i džamije širom otvorene,
pa tako odma učinite“.840
Bili su ovo čovječni, ali dijelom i pozni pozivi jer se na Ce­
tinju o nasilnom pokrštavanju Muslimana u novooslobođenim
krajevima saznalo tek u aprilu 1913. godine. Nasilna promjena vjere
Muslimana bila je u punom jeku od januara do marta 1913. godine.
Ova bezobzirna akcija odvijala se u Plavu, Gusinju, Beranama,
Andrijevici, Rožajama. Bila je isključivo autohtoni proizvod pre­
d­stavnika vlasti iz pomenutih krajeva. Interesantno je kako su oni
Isto, dok. br. 6.
Isto, str. 68.
839
Isto, str. 67-68.
840
Isto, str. 68.
837
838
281
falsifikovali izvještaje i tako obmanjivali najviše crnogorske vlasti
na Cetinju. Filip Protić, zastupnik oblasnog upravitelja u Andrijevici,
19. III 1913. godine obavijestio je ministra unutrašnjih djela da je
veći broj Muslimana iz Gornje Ržanice dao pismenu izjavu da do­
brovoljno prelazi u pravoslavnu vjeru. Mnogi od pokrštenih, na­
vodio je Protić, kupili su crnogorske kape i stavili ih na glavu.841 Ni
u docnijim izvještajima Protić nigdje nije pomenuo da se na bilo koji
način pokrštavanje u Andrijevici odvijalo pod prinudom.842
Najružičastije izvještaje o stanju u Gusinju slao je Jovan N.
Plamenac, oblasni upravitelj u Peći. Plamenac je 25. III 1913. go­
dine saopštio ministru unutrašnjih djela da su svi gusinjski Mu­
slimani dragovoljno primili pravoslavnu vjeru. Isticao je da su po­
je­dina bratstva išla prema crkvi u neobičnom raspoloženju, pa su
pjevali i nosili crnogorske barjake. I iz šire okoline Gusinja bila je
navodno izražena želja za prelazak u pravoslavlje, pa: „Pojedina sela
neprestano barjacima dolaze i mole da im se dozvoli prelaz u staru
prađedovsku vjeru. Najteže je što nema sveštenika i učitelja“.843
Da je sve proticalo u najboljem redu Plamenac apostrofira molbu
Muslimana iz Vusanja da se njihove tri džamije pretvore u crkve.844
Nijesu svi predstavnici vlasti u novooslobođenim krajevima
pokazivali zadovoljstvo zbog prelaska islamskih vjernika u
pravoslavlje. Prekomjernu opreznost, bolje reći apriorno nepovjerenje
u lojalnost Muslimana pokazivao je brigadir Avro Cemović,
komandant Plavsko-gusinjskog vojnog okruga. Cemović je 19. III
1913. godine pisao serdaru Janku Vukotiću da Muslimani prihvataju
pravoslavlje samo zato da bi se domogli oružja. Molio je ministra
vojnog da Muslimanima u Peći, Đakovici i Gusinju nipošto ne daje
oružje.845 Nazivao je pokrštene Muslimane u Vusanju najvećim
turskim zlikovcima u gusinjskom kraju. Cemović, naravno, navodi
da je pokrštavanje, bez izuzetka, izvršeno na dobrovoljnoj osnovi.846
Kada su na Cetinju uvidjeli da su izvještaji o masovnom po­
krštavanju puni neistina i prenapregnutog uljepšavanja stvarnosti
Isto, dok. br. 15.
Isto, dok. br. 33.
843
Isto, dok. br. 32.
844
Isto, dok. br. 34.
845
Isto, dok. br. 19.
846
Isto, dok. br. 29.
841
842
282
odlučili su da preduzmu oštrije mjere. Najviša vojna vlast je smijenila
Jovana N. Plamenca, oblasnog upravitelja u Peći i brigadira Avra
Cemovića, komandanta Plavsko-gusinjskog vojnog okruga. Umjesto
Cemovića imenovan je Mašan Božović koji je 8. V 1913. godine upu­
tio Janku Vukotiću, predsjedniku crnogorske vlade, opširan izvještaj
o prilikama u Plavu i Gusinju. Božović je bez zaobilaženja, čestito
i objektivno, naveo da je lokalno činovništvo u ovim krajevima
poslije odlaska Istočnog odreda zavelo pravi teror. Prema uglednijim
i bogatijim Muslimanima preduzimane su strahovite represije. Oni
su na prevaru odvođeni u šumu i tu bili ubijani. Često se nije pravila
razlika između borbenog i neborbenog muslimanskog stanovništva.
Muslimani su jedini spas od ovog pogroma vidjeli u prihvatanju pra­
voslavlja.847
Božović je dalje nastavio tvrdnjom da je u čudovišnim oko­
lno­stima pokrštavanje Muslimana predstavljalo običnu farsu.
Kao potvrdu ove konstatacije naveo je očiglednu činjenicu da po­
kršteni Muslimani masovno odlaze u džamije. To je dijelom po­
vratilo povjerenje Muslimana u organe lokalne vlasti. Božović je
bio ubijeđen da ni peti dio pokrštenih Muslimana neće ostati u pra­
voslavlju.848
Vidno razočaran postupcima lokalnih vlasti prema Mu­sli­
manima u Beranama i Andrijevici bio je i brigadir Radomir Vešović,
komandant Pećko-đakovičke vojne oblasti. Brigadir Vešović je
osuđivao primitivine metode Vukote Pantovića da svaki Musliman
mora staviti crnogorsku kapu na glavu i u roku od 10 dana primiti
pravoslavlje ili će biti ubijen. Ovu naredbu je Pantović izdao u fe­
bruaru 1913. godine, a to mu, dakako, nije smetalo da svoju dužnost
obavlja do maja iste godine.849
To i ne treba da čudi kad je Pantovićev pretpostavljeni, bri­
gadir Avro Cemović bio inspirator terora u Plavu, Gusinju, Be­
ranama, Andrijevici, Rožajama. Svakojaka ostrašćenost tjerala je
Cemovića i većinu njegovih saboraca da se surovo obračunaju s
pretežno nezaštićenim i nedužnim muslimanskim stanovništvom.
Nije se zaustavljao samo na njegovom šikaniranju već je sa svojim
saborcima demonstrirao brutalne metode. Oni su bili uvjereni kao
Isto, dok. br. 38.
Isto.
849
Isto, dok. br. 40.
847
848
283
apostoli u svom radu da ovim činjenjem prave veliku korist za svoju
državu. Očigledno je da njih nije dotakao duh međuvjerske skladnosti
u postberlinskoj Crnoj Gori. Ovi ljudi naprosto kao da su živjeli za
osvetu prema svojim „vječnim krvnicima“ i stoga nijesu umjeli da
naprave distinkciju između nekadašnjih nosilaca osmanske vlasti i
njihovih podanika. Osim toga, gotovo svi inicijatori i vinovnici ovih
zločina nijesu imali nikakvog osjećaja prema ugledu i interesima
crnogorske države jer su do 1912. godine živjeli van njenih okvira.850
Van svake dileme je da je masovno pokrštavanje Muslimana
1913. godine bilo nasilnog karaktera. Izuzetno, u pojedinačnim
slučajevima bilo je dobrovoljnosti za prelazak u pravoslavlje, ali se
to nikako ne može reći za masovna pokrštavanja. Daleko najviše
ih je bilo u Plavsko-gusinjskoj oblasti. Slavoljubivi i oholi Avro
Cemović je u izvještaju od 23. III 1913. godine naveo da je u ovoj
oblasti pokršteno tri hiljade Muslimana.851 Tu nije bio kraj njihovog
stradanja. Cemović je, takođe, 23. III 1913. poslao još jedan izvještaj
u kojem govori da su do tog datuma ubijena 142 odmetnika u Plavu
i Gusinju.852 Cemović ne ukazuje na razloge njihove likvidacije,
pa se u prvi mah na Cetinju stekao utisak da je riječ o naoružanim
protivnicima crnogorske vlasti. Ubrzo je postalo jasno da se većina
likvidiranih osoba odupirala nasilnom pokrštavanju. To je potvrdio
i brigadir Mašan Božović koji je u izvještaju od 8. V 1913. godine
pomenuo da je u Plavu i Gusinju ubijeno oko 300 Muslimana.853
Prema tome, broj stradalih Muslimana varira od 150 do 300 i teško
je da je prema dostupnim arhivalijama bio veći.
Na Cetinju su, bez ikakvih spoljnih pritisaka, odlučili da pažljivo
preispitaju prilike u novooslobođenim krajevima u zimu 1913.
godine. Crnogorska vlada je 17. maja 1913. godine formirala dvije
istražne komisije s ciljem da one identifikuju i kazne sve počinioce
zločina. Na čelu prve komisije bili su Savo P. Vuletić i Gavrilo
Cerović, visoki državni činovnici. Njihov zadatak je bio da utvrde
sve zloupotrebe lokalnih vlasti na teritoriji Peći, Đakovice i Rožaja.
Drugu komisiju činili su kapetan Mato Katurić i Andrija Rađenović,
član Velikog suda. Oni su bili zaduženi da izvrše istražne radnje na
Isto, dok. br. 38.
Isto, dok. br. 31.
852
Isto, dok. br. 29.
853
Isto, dok. br. 38.
850
851
284
prostoru Plava, Gusinja, Bijelog Polja, Bihora, Berana i Pljevalja.
Ove komisije su imale velike ingerencije. Mogle su suspendovati i
optužiti svakog činovnika ili vojnika u novooslobođenim krajevima,
izuzev viših oficira sa činom brigadira i divizijara, za koje je trebalo
dobiti saglasnost od kralja. Ali i oni su bez kraljeve saglasnosti mogli
biti predmetom istražnih radnji.854
Rad obje Isljedne komisije bio je odlučan i dinamičan. Sa­
slušano je na stotine svjedoka iz muslimanskog korpusa, svi oblasni
upravitelji, najviši oficiri, niži činovnici i učitelji. Mnogi od njih su
zaradili suspenzije i tužbe jer su učestvovali ili tolerisali zločine nad
muslimanskim stanovništvom. Isljedna komisija je početkom juna
definitivno ustanovila i da je bilo nasilnog pokrštavanja Muslimana.855
Prilikom ispitivanja su uznevereni Muslimani iz Gusinja jasno
pravili razliku između lokalne uprave i crnogorske vlasti iz Cetinja.
U tom smislu je ilustrativno saslušanje Maza Omeragića iz Gusinja,
28. V 1913, koji je teško optuživao brigadira Avra Cemovića i
njegove vojnike. Omeragić je s velikom žučninom rekao članovima
Isljedne komisije da u slučaju opstanka stare uprave bilo bi „... bolje
da nas bace u blato plavsko“.856 Govorio je da su mu Cemovićevi
vojnici ubili brata Mujagu Omeragića, trgovca iz Gusinja, kao i da
mu je Milivoje Dragović, bivši kapetan u Gusinju, upao u kuću,
polomio mu rešetke s prozora i natjerao svu porodicu da igraju i
pjevaju. Samo zbog straha za vlastiti i živote ostalih članova svoje
porodice, Mazo Omeragić se sa šest članova svog domaćinstva
priklonio pravoslavlju.857
Slične iskaze o nasilnom pokrštavanju Muslimana opovrgavali
su vojni i policijski činovnici iz novooslobođenih krajeva. Nevješto
su se branili da nije bilo nikakvog pritiska u pokrštavanju Muslimana,
te da su represivne mjere preduzimali samo prema protivnicima
crnogorske vlasti.858 Vojnici obično pravdaju svoje zločine višim
državnim interesima i to se pokazalo i na ovom primjeru. Bio je to
providan manevar koji su odmah razotkrili članovi Isljedne komisije.
Živko M. Andrijašević i Zoran Stanojević, n. d, str. 65-66.
Isto, str. 66-67.
856
Isto, dok. br. 43.
857
Isto.
858
Isto, dok. br. 45, dok. br. 80, dok. br. 88, dok. br. 90, dok. br. 91,
dok. br. 92, dok. br. 93, dok. br. 94, dok. br. 97.
854
855
285
Ubrzo su lokalni organi vlasti bili zamijenjeni novim činovnicima, a
smijenjeni su i najodgovorniji nosioci ovih nepočinstava.
Zora slobodnog života za Muslimane u novooslobođenim
obla­­­stima na sjeveru Crne Gore počela je napokon stidljivo da svi­će
krajem maja 1913. godine. Sve džamije, prema naređenju naj­viših
crnogorskih vlasti, bile su tada otvorene. Vjerski obredi u njima su
bili masovni. U pravoslavlju je ostao zanemarljiv broj po­krštenih
Muslimana. Na Cetinju su pomno pratili razvoj do­gađaja, nastojeći
da što više steknu povjerenja kod Muslimana u no­vosolobođenim
oblastima. Labud Gojnić, crnogorski ministar unu­trašnjih djela, 19.
VII 1913. godine je naredio da se u svim no­vooslobođenim oblastima
pucanjem iz topova proslavi Ramazan. Za­prijetio je da će strogo
kazniti sve one koji se ogluše o ovu naredbu.859 Mirna svakodnevica
proticala je, ipak, u znaku nekih iznenađujućih manifestacija. Reo
Bejtov Đukić iz Tucanja kod Berana je 20. XI 1913. godine tražio od
lokalnih vlasti da mu dopuste prelazak u pravoslavnu vjeru. Naglasio
je da svoj zahtjev ne podnosi pod bilo čijim uticajem.860
Nasilno pokrštavanje Muslimana 1913. godine u cjelini
predstavlja samovoljnu akciju nosilaca vlasti u novooslobođenim
oblastima. Ta akcija nije inicirana državnom politikom zvaničnog
Cetinja, niti su najviše crnogorske vlasti uopšte pomišljale na promjenu
vjerske slike u oslobođenim krajevima. No, dio odgovornosti počiva
i na državnim vlastima koje u tom vremenu nijesu imale dovoljno
snage da preduprijede tok neželjenih događaja.
Muslimani u Prvom svjetskom ratu
Ova tematika je gotovo u potpunosti ostala van istraživačkih
preokupacija. Njom se nijesu bavili ni autori koji su pisali o cjelovitoj
istoriji crnogorskih Muslimana. Otuda u ovom izlaganju samo
nekoliko podataka o djelovanju Muslimana u Prvom svjetskom ratu
1914-1918. godine.
Patriotizam crnogorskih Muslimana bio je na novoj probi u
ljeto 1914. godine. Tada je počeo Prvi svjetski rat, čiji je opasni talas
zahvatio i Crnu Goru. Muslimani su se aktivno uključili u odbranu
svoje države, iako su mogli ostati pasivni zbog ranije dobijenih
859
860
Isto, str. 83.
Isto, dok. br. 111.
286
povlastica. U okviru crnogorske vojske formiran je bataljon sasta­
vljen od Muslimana. Komanda nad ovim bataljonom povjerena je
muftiji Murtezi Karađuzoviću.861 Ne raspolažemo s više podataka o
djelovanju ovog bataljona.
Crna Gora je u ratnom vrtlogu otvorila vrata za izbjeglice iz
Bo­sne i Hercegovine. Ogromnu velikodušnost su u tom pogledu
iska­zali žitelji Tuzi, bez obzira na vjersku pripadnost. Oni su pri­
jateljski dočekali 40 porodica sa 112 osoba u decembru 1914.
godine. O tome je „Glas Crnogorca“ pisao: „Čim su došli (izbjeglice
– prim. Z. F), građanstvo ove varošice, bez razlike vjere, pokazalo
je predusretljivost. Istog dana stvoren je odbor za prikupljanje
dobrovoljnih priloga. Osnovan je ženski odbor, koji radi iz svih sela,
da priteče u pomoć potlačenoj sirotinji, osobito dječici, sitnoj, goloj
i gladnoj“.862
Crna Gora je faktički kapitulirala u januaru 1916, mada akt
o tome nije potpisala s Austro-Ugarskom. Novonastali ambijent
bio je drastično izmijenjen i u Tuzima. Austrougarska vojska je u
ovom mjestu vršila razna nasilja i otimačinu, naročito krajem 1917.
i tokom prve polovine 1918. godine. Okupator je u blizini Tuzi, u
Vuksanlekićima, podigao koncentracioni logor, u kojem je stradao
jedan broj crnogorskih rodoljuba.863 Crna Gora je oslobođena od
austrougarske okupacije u novembru 1918. godine, ali će odmah
uslijediti dramatični događaji koji će ostaviti velike reperkusije i za
muslimanski narod.
Šerbo Rastoder, Istorijsko-metodološki okvir istraživanja novije
istorije crkve (vjerskih zajednica) u Crnoj Gori 1878-1945, Zbornik ra­
dova „Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim uslovima“, CANU,
Podgorica 1994, 233-234. Novica Rakočević, Crna Gora u Prvom svjetskom ratu, Podgorica 1997, 64-65.
862
Pavle S. Radusinović, Stanovništvo i naselja..., 259.
863
Isto, 260.
861
287
288
TERMINOLOŠKI KOMENTARI
abdesthana - posebna prostorija uz džamije i u većim ku­
ća­­ma za muslimansko ritualno pranje.
adet - običaj, pravni običaj, običajno pravo koje se pri­
mjenjuje u islamskom svijetu.
adžem – i – oglan - strani dječaci koji su kupljeni za ja­
njičarske regrute i razne dvorske službe.
ahdnama - vjerodajnica, međudržavni ugovor.
akča - turski srebrni novac kovan od 1328. godine, za vri­
jeme vladavine emira Orhana (1326-1359) do kraja XVII vijeka.
U Evropi, pa i kod nas, zvao se aspra i jaspra.
akindžija - opšti naziv za pripadnike lake konjice, sasta­
vljene od Turaka i domaćeg muslimanskog zemljoradničkog
sta­novništva na Balkanu, koja je svojim upadima i haranjem
pri­premala turska osvajanja.
alajbeg - neposredni starješina spahija i zaima jednog
sandžaka. Alajbeg je mogao postati jedan od istaknutih zaima
i subaša dotičnog sandžaka. Za svoju službu uživao je veliki
zijamet.
alem - simbol, znak (navrh minareta ili tornja).
arz - pismeni izvještaj, predlog, predstavka sultanu, odnosno
visokoj porti, pojedinih organa vlasti, od kadije do velikog
vezira.
asker - u turskom znači 1. vojska, vojnik; 2. turska vladajuća
klasa u najširem smislu riječi, suprotno nazivu raja.
avlija - dvorište
289
baduhava - doslovno znači vjetar i vazduh, a kao pravni
te­rmin označava grupu uslovnih poreza, pristojbi i globa.
Bajram - naziv za dva muslimanska praznika: Ramazanski
bajram nastaje poslije ramazana, mjeseca posta i traje tri dana
sljedećeg mjeseca islamskog kalendara. Kurban-bajram dolazi
sedamdeset dana kasnije i traje četiri dana.
bazar ili pazar - prvobitno znači trgovanje, zatim trg,
pijaca, tržište, trgovište. U svim tim značenjima ova se riječ
upotrebljavala i kod nas od sredine XV vijeka za sve trgove i
tržišta na kojime se izlagala roba i vršila razmjena dobara na
otvorenom prostoru bez obzira da li se radilo o svakodnevnom
trgovanju ili o onom koje se obavljalo u određene dane.
baždar - organ koji je naplaćivao tržne takse koje su se
na­zivale badž.
begler-beg - namjesnik najveće turske vojno-administrativne
oblasti.
bektašije - derviški red koji je osnovao Hadži Bektaš Veli
(umro 1337. godine) pa je po njemu i ovaj red dobio svoj naziv.
Tom derviškom redu pripadali su i janjičari.
berat - ukaz, dekret kojim se postavlja neki službenik, do­
djeljuje posjed, plata ili odlikovanje.
bezistan - velika trgovačka kuća koja se sastoji iz niza
trgovačkih radnji.
buljukbaša - zapovjednik jednog buljuka, manjeg odreda
raznih rodova plaćene vojske pješaka ili konjanika.
čaršija - privredni dio gradskog naselja i svakog esnafa u
tom naselju.
čauš - niži čin u vojsci ili dvorski sluga kome su povjeravani
razni poslovi na dvoru ili izvan dvora.
čifluk ili čitluk - prvobitno znači kompleks obradivog
zemljišta koji se mogao obrađivati jednim parom volova, zatim:
1. kompleks zemljišta u posjedu jedne muslimanske seljačke
porodice dovoljan za njeno izdržavanje; 2. vrsta posjeda na
mirijskoj zemlji sa posebnim ekonomsko- pravnim statusom koji
se razlikovao od statusa svake druge vrste svojine na zemlji
(timara, baštine, mulka i vakufa).
ćehaja - znači doslovno domaćin, starješina porodice, na­
stojnik, gazda i sl., a kao termin u osmanskoj administraciji
290
ova je složenica sama i sa drugim riječima imala višestruku
upotrebu a po tome i razna značenja. Sama riječ ćehaja znači:
1. pomoćnik, prvi saradnik i zastupnik raznih turskih organa i
funkcinera: velikog vezira, beglerbega, sandžak-bega, dizdara,
kadije, janjičarskog age i dr. 2. starješina raznih korporacija
(esnafa), raznih družina, raznih društvenih redova, naselja i
slično.
defterdar - šef finansija u centralnoj vladi u Carigradu i
u svakom ejaletu (pašaluku).
derbendžije - klančari, seljaci koji su čuvali klance, klisure,
mostove i uopšte nesigurne prolaze na drumovima i koji su
provodili putnike, pružali im utočište i osiguravali prolaz kroz
takva mjesta.
dizdar - zapovjednik grada, kastelan, starješina mustahfiza.
Morao je stalno boraviti u gradu i nije smio otići iz grada bez
naročitog odobrenja Porte, niti je smio pustiti nekog stranca u
grad.
džizja - lični državni porez, tribut ili glavarina koju su
svake godine plaćali svi odrasli i za rad sposobni nemuslimani
podanici muslimanske države, ako nijesu bili toga oslobođeni
zbog određenih usluga državi, ili što su bili kaluđeri.
efendija - gospodin, obrazovan čovjek; počasni naziv za
obrazovane ljude.
emin - pouzdan, povjerljiv; povjerenik, nadzornik, upravitelj.
Kao upravni termin u osmanskoj državi znači službenik kome
je povjerena uprava, sakupljanje, popisivanje, čuvanje i zaštita
određenih državnih prihoda, carskih domena i dobara uopšte.
eškindžija - posjednik manjeg timara koji je bio obavezan
da učestvuje u vojnim pohodima na konju bez naročite opreme.
ferman - sultanova pismena zapovijest koja je potvrđena
njegovom tugrom.
hamam - kupatilo, javno kupatilo.
han - svratište, prenoćište.
hatib - doslovno znači govornik; u islamskoj vjerskoj
orga­nizaciji hatib je sveštenik koji drži hutbu, obligatnu pri­
godnu propovjed prilikom zajedničkih vjerskih obreda petkom
i Bajramima.
291
haznadar - rizničar na carskom, vezirskom, beglerbegovom
ili sandžakbegovom dvoru. Oni su čuvali novac, blagajnu i
razne dragocjenosti svoga gospodara.
hisar - u osmanskom- turskom znači grad, tvrđava, manje
utvrđenje sagrađeno od tvrdog materijala kao i kala, s tom
razlikom što hisar nije bio opremljen kulama i bastionima niti
opasan bedemima.
imaret - javna kuhinja u kojoj se spremala i besplatno
dijelila hrana licima koje je naznačio osnivač imareta; tu su
redovno spadali vakufski službenici, koji su bili zaposleni u
jednoj ili više zadužbina osnivača imareta, zatim gradska sirotinja
te putnici namjernici.
ispendža - u turskom poreskom sistemu ispendža znači lični
porez koji je plaćala hrišćanska raja svom spahiji.
kajmakam - zamjenik, zastupnik, namjesnik.
kapidžibaša - doslovno znači starješina dvorske straže, a
kao termin u osmanskoj državi do XVIII vijeka znači zvanje
i dostojanstvo neposrednog starješine straže na dvoru sultana i
najviših državnih zvaničnika u prijestonici i središtima provincija.
kula - 1. vrsta odbrambenog utvrđenja u sastavu jednog
grada ili nezavisno od njega; zidana je od kamena; mjesto
prozora ima puškarnice podešene za odbranu; mogla je imati
više spratova; 2. višespratna stambena zgrada zidana od kamena.
Mogla je biti zasebna građevina i u sastavu kuće.
mesdžid- doslovno znači mjesto gdje se pada ničice;
bogomolja, džamija uopšte. Mesdžid je mala mahalska džamija
u kojoj se ne obavljaju zajedničke molitve petkom i Bajramima.
mezra - doslovno znači ziratno zemljište, sijalište, polje, a
kao turski agrarno-pravni termin znači staro selište, napušteno
ili raseljeno selo.
muafijet - potpuno ili djelimično oslobođenje raje od svih
ili pojedinih, stalnih ili povremenih državnih ili feudalnih oba­
veza.
mujezin - džamijski službenik koji poziva vjernike na mo­
litvu.
mukata - kao turski finansijsko-pravni termin znači: 1. pla­
ćanje poreza odsjekom, paušalno, u novcu; 2. zakup, paušalna
zakupnina; 3. objekt zakupa, a to je moglo biti svako državno,
feudalno i vakufsko dobro, svaki izvor prihoda.
292
mula - 1. počasni naziv za visokoobrazovane ljude u
islamskom svijetu. 2. U Turskoj počasni naziv kadija najvišeg
ranga.
mulk - vlasništvo, sopstvenost na nekretninama sa ne­
ograničenim pravom raspolaganja, potpuna svojina.
musafir - putnik-namjernik koji dođe nekom na konak;
sva­ki gost iz drugog mjesta.
mustahfiz - čuvar tvrđave.
mutesarif - 1. posjednik uopšte; uživalac feudalnog ili ba­
štinskog prava ili posjeda.
mutevelija - upravitelj, starješina vakufa, lice koje
neposredno upravlja nekim vakufom prema uslovima utvrđenim
u aktu o osnivanju vakufa i odredbama šerijatskog prava.
naib - zastupnik, punomoćnik kadije u njegovom sjedištu
ili dijelu njegovog kadiluka.
nazir - doslovno znači 1. nadglednik, nadzornik; 2. kao
administrativno-finansijski termin u Turskoj znači finansijski ko­
n­trolni organ koji je nadzirao i kontrolisao finansijsko poslovanje
mutevelija, emina i amaldara.
subaša - prvobitno znači vojni zapovjednik, glavar, vojvoda.
Ova se riječ javlja u najstarijim osmanskim izvorima vojnoadministrativno zvanje, koje je bilo rasprostanjeno po cijeloj
osmanskoj državi već u najranijem peridu njenog postojanja.
tabak - zanatlija koji se bavi štavljenjem sirove kože.
tufekčija - puškar, zanatlija koji je izrađivao puške.
ušur - doslovno znači desetina, deseti dio, a kao pravni
termin ova riječ predstavlja opšti naziv za sve naturalne, feudalne
poreze na proizvode od poljoprivrede, vrtlarstva, vinogradarstva,
pčelarstva i rudarstva.
vakufnama - isprava o osnivanju vakufa i njegovom
upravljanju.
valija - upravitelj provincije; upotrebljava se podjednako
često kao sinonim sa terminima sandžak-beg i begler-beg.
vezir - najviši upravni dostojanstvenik u Osmanskoj
imperiji i nizu drugih zemalja Istoka.
vojnuk- poseban turski vojnički red na Balkanu regrutovan
iz redova domaćeg hrišćanskog, pretežno vlaškog stanovništva.
293
vojvoda - kao administrativni termin u osmanskoj državi
ovaj naziv upotrebljavan je u više značenja. U najranije vrijeme
upotrebljavan je u turskim spomenicima na našem jeziku: 1.
kao sinonim sa nazivima: a) beglerbeg, b) udžbeg i sandžakbeg
uopšte; 2. upravitelj hasova sandžak-bega u jednoj ili više nahija
u njegovom sandžaku sa određenim prerogativima političke i
administrativno-policijske vlasti; 3. izvršni organ sandžak-bega; 4.
upravitelj hasova beglerbega, velikih vezira, sultanija i sultana sa
ovlašćenjima.
zavija - doslovno znači ugao, kut jedne građevine određen
za ćeliju derviša, zatim mali mesdžid.
zimija - doslovno znači štićenik, a kao pravni termin pre­­
dstavlja opšti naziv za sve hrišćane i Jevreje koji su bili po­
danici islamske države koja je dužna da im pruža ličnu, moralnu
i imo­vinsku zaštitu, a oni da plaćaju lični tribut, glavarinu, koja
se naziva džizija ili harač.
294
IZVORI I LITERATURA
Neobjavljeni izvori:
Državni arhiv Crne Gore ,fond Ministarstva unutrasnjih djela.
Biblioteka Istorijiskog instituta Crne Gore, spisi Janka
Vukotića.
Objavljeni izvori:
Aličić Ahmed, Poimenički popis sandžaka vilajeta Herce­
govina, Sarajevo 1985.
Andrijašević M. Živko i Stanojević Zoran, Pokrštavanje Mu­
sli­mana 1913, Podgorica 2003.
Barjaktarević Fehim, Turski dokumenti manastira Sv. Trojice
kod Pljevalja, Spomenik Srpske kraljevske akademije, br. 62,
Beograd 1935.
Berlinski ugovor 1878, Podgorica 2009.
Besjede i proglasi kralja Nikole, Cetinje 2010.
Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović, Dva deftera Crne
Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića (iz 1521. i 1523), Glasnik
Zemaljskog muzeja, sv. II, Sarajevo 1973.
Crnogorski zakonici, pravni izvori i politički akti od značaja
za istoriju državnosti Crne Gore, knj. II, Podgorica 1998.
Državni savjet Knjaževine-Kraljevine Crne Gore 1879-1915,
Dokumenta, priredili Branislav Kovačević i Živko Andrijašević,
Cetinje 2001.
295
Hadžibegić Hamid, Turski dokumenti u Državnom muzeju na
Cetinju, Istorijski zapisi, br. 1-2, Cetinje 1955.
Katić Tatjana, Opširni popis prizenskog sandžaka iz 1571.
godine, Beograd 2010.
Milović M. Jefto, Petar I Petrović Njegoš – dokumenti , knj. 1
(1780-1820), Titograd 1987.
Rastoder Šerbo, Šest nepoznatih dokumenata o Muslimanima
u Crnoj Gori 1878-1879, Almanah, br. 5-6, Podgorica 1998.
Ustav za Knjaževinu Crnu Goru, Cetinje 1907.
Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782),
opremio za štampu Jefto Milović, Cetinje 1956.
Monografije, članci i rasprave
Agović Bajro, Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001.
Aličić Ahmed, Uređenje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878.
godine, Sarajevo 1983.
Aličić Ahmed, Uredbe o organizaciji vilajeta 1867. godine,
Prilozi za orijentalnu filologiju, sv. XII-XIII, Sarajevo 1965.
Andrejević Andrej, Pljevaljska džamija i njeno mjesto
u islamskoj umjetnosti na našem tlu, Seoski dani Sretena
Vukoslavljevića, knj. V, Prijepolje 1978.
Andrijašević Živko, Politika crnogorske države prema
nepravoslavnim podanicima poslije 1878. godine, Prilozi, br. 40,
Sarajevo 2011.
Andrijašević Živko i Rastoder Šerbo, Istorija Crne Gore, od
najstarijih vremena do 2003, Podgorica 2006.
Andrijašević Živko, Istraga poturica – istoriografija, izvori,
„istoričnost“ (Da li je bilo „Istrage poturica“), Almanah, br. 15-16,
Podgorica 2001
Andrijašević Živko, Crnogorska država prema Muslimanima
1878-1912, Almanah, br. 25-26, Podgorica 2004.
Babić Branko, Politika Crne Gore u novooslobođenim
krajevima 1912-1914, Cetinje-Titograd 1984.
Bakić Radovan, Naselja Gornjeg Polimlja, Tokovi, br. 2,
Berane 2009.
Blagojević Obren, Piva, Beograd 1971.
Bar, grad pod Rumijom, grupa autora, Bar 1984.
296
Bulajić Žarko, Agrarni odnosi u Crnoj Gori 1878-1912, Ti­
tograd 1959.
Cvijić Jovan, Balkansko poluostrvo, Beograd 1991.
Čelebi Evlija, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama,
Sarajevo 1979.
Ćurić Hajrudin, Školske prilike Muslimana u Bosni i Herce­
govini 1800-1878, Beograd 1965.
Ćurić Hajrudin, Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini
do 1918. godine, Sarajevo 1983.
Dašić Miomir, Vasojevići od pomena do 1860, Beograd 1986.
Dašić Miomir, Društveno-političke prilike na teritoriji
današnje sjeveroistočne Crne Gore od druge polovine XV do kraja
XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1986.
Drobnjak Slobodan i Šabotić Š. Sait, Muslimansko/bošnjačko
stanovništvo onogoškog-nikšićkog kraja 1477-2003, Podgorica 2005.
Drobnjak Slobodan i Šabotić Sait, Kulturne prilike i kulturni
stvaraoci Nikšića iz osmanskgo perioda, Almanah, br. 25-26,
Podgorica 2004.
Đurđev Branislav, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII
vijeku, Sarajevo 1953.
Đurđev Branislav, Depedogen-Podgorica, Istorijski zapisi,
br. 1, Titograd 1962.
Đurđev Branislav i Hadžiosmanović Lamija, Podaci o
Drobnjacima u defteru za hercegovački sandžak iz 1477. godine,
Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1972.
Đukić-Malović Marica, Počeci islamizacije u nahiji Komarnici
u XV vijeku, Glasnik zavičajnog muzeja Pljevlja, Pljevlja 2003, 5052.
Đorđević Jasmina, Dračevica i Riđani sredinom XVI vijeka,
Podgorica 1997.
Erdeljanović Jovan, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beograd 1981,
Erdeljanović Jovan, Stara Crna Gora, etnička prošlost ple­
mena, Beograd 1978.
Evans Artur, Ilirska pisma, Sarajevo 1976.
Folić Zvezdan, Kosovski mit u političkim projekcijama XX
vijeka, zb. radova „Njegoševi dani“, knj. 2, Nikšić 2010.
Folić Zvezdan, Kroz istoriju Crmnice, monografija Crmnica,
Virpazar 2009.
297
Folić Zvezdan, Istorija Beranskog kraja 1700-1941, Berane
(monografija), Berane 2012.
Hasandedić Hivzija, Spomenici islamske kulture u Herceg
Novom i okolini, Almanah, br. 3-4, Podgorica 1998.
Hrabak, Bogumil, Nikšić do početka XIX vijeka, Beograd 1997.
Hrabak Bogumil, Podgorica do početka XIX vijeka, Beograd
2000.
Hrabak Bogumil, Dubrovački podaci o danku u krvi, Istorijski
zapisi, br. 1-2, Titograd 1960.
Hrabak Bogumil, Prošlost Pljevalja po dubrovačkim
dokumentima do početka XVII stoljeća, Istorijski zapisi, br. 1-2,
Cetinje 1955.
Hrabak Bogumil, Vijesti o utvrđivanju Herceg Novog 14931494. i 1508. godine, Istorijski zapisi, br. 1, Cetinje 1953.
Hrabak Bogumil, Skadarski mutesarifi i njihov odnos prema
Crnoj Gori 1685-1737, Istorijski zapisi, br. 2, Podgorica 1996, 44.
Istorijski leksikon Crne Gore, grupa autora, knj.1-5, Podgorica
2006.
Istorija Crne Gore, knjiga II, Titograd 1970.
Istorija Crne Gore, knjiga III, Titograd 1975.
Inaldžik Halil, Osmansko carstvo, klasično doba 1300-1600,
Beograd 1974.
Jireček Konstantin, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne
u srednjem vijeku, Sarajevo 1951.
Jovanović Jagoš, Istorija Crne Gore, Podgorica 1995.
Jovanović Radoman, Crnogorsko-turski pogranični odnosi,
Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963.
Jovićević Andrija, Crnogorsko primorje i Krajina, Beograd
1922.
Jovićević Andrija, Plavsko-gusinjska oblast, Polimlje, Velika
i Šekular, Beograd 2009.
Jovićević Andrija, Zeta i Lješkopolje, Beograd 1922.
Kesterčanek Frano, Pad grada Bara u turske ruke 1571.
godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1960.
Kovijanić Risto, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim
spomenicima (XIV-XVI vijek), knj. II, Titograd 1974.
Kujović Dragana, Radovi autora i prepisivača na orijentalnim
jezicima iz Crne Gore (ili nastali u Crnoj Gori), Almanah, br. 35-36,
Podgorica 2006.
298
Kujović Dragana, Tragovima orijentalno-islamskog kulturnog
nasljeđa u Crnoj Gori, Podgorica 2006.
Kujović Dragana, Udžbenici na orijentalnim jezicima u
arhivskim i muzejskim fondovima Crne Gore – porijeklo prisustva,
uloga i značaj orijentalno-islamske pismenosti u sveukupnom
kulturnom životu crngorskog društva (rukopis).
Kurpejović Avdul, Kulturni identitet muslimanskog naroda
Crne Gore, zbornik radova Kulturni identitet muslimanskog naroda
u Crnoj Gori, Podgorica 2001.
Kurpejović Avdul, Nacionalni identitet Muslimana u Crnoj
Gori, Almanah, br. 13-14, Podgorica 2000.
Kurpejović Avdul, Kulturni i nacionalni status i položaj
Muslimana Crne Gore, Podgorica 2011.
Kurpejović Avdul, Etnološke osobenosti muslimanskog naroda
u Crnoj Gori, zbornik radova „Kulturni identitet muslimanskog
naroda u Crnoj Gori“, Podgorica 2001.
Lainović Andrija, Podgorica pod Turcima, Podgorica 1940.
Lenorman Fransoa, Turci i Crnogorci, Podgorica 2002.
Lutovac Milisav, Ibarski Kolašin, Antropogeografska
ispitivanja, Beograd 1954.
Lutovac Milisav, Rožaje i Štavica, Beograd 1960.
Manojlović Radoman Risto, Kulturno-istorijski spomenici
Pljevaljskog kraja, Istorija Pljevalja,Pljevlja 2009.
Marić Jusuf, Neka obilježja gradske pjesme stare Podgorice,
Almanah, br. 27-28, Podgorica 2004.
Marinković Mirjana i Jovana Šaljić-Ratković, Islamska
epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7,
Prijepolje 2007.
Martran Robert, Istorija Osmanskog carstva, Beograd 2002.
Miljković Ema, Pljevaljsko društvo – preobražaj srpskog trga
u osmansku kasabu, u: Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.
Miljković-Bojanić Ema, Vjerski odnosi u Pljevaljskom kraju
u prvom vijeku osmanske vladavine, Glasnik zavičajnog muzeja
Pljevlja, knj. 3, Pljevlja 2003.
Medaković Milorad, Istorija Crne Gore, u: Povjesnica crno­
gorska, Podgorica 1997.
Memić Mustafa, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica
2003.
299
Memić Mustafa, Plav i Gusinje u prošlosti, Beograd 1989.
Mušović Ejup, Muslimani Crne Gore od pada Zete (1499),
Novi Pazar 1997.
Mušović Ejup, Nahija Mileševo u sandžaku Hercegovina
krajem XV vijeka, Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića,
knj. XIII, Prijepolje 1989.
Mušović Ejup, Prvi kontakti Južnih Slovena sa islamom, Sim­
pozijum „Seoski dani Sretena Vukosavljevića“, knj. XV, Prijepolje
1993.
Mušović Ejup, Mušovići, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1981.
Mušović Ejup, Islamizacija u novopazarskom sandžaku,
Istorijski zapisi, br. 3-4, Titograd 1981.
Nedeljković Mile, Krst i polumjesec, Beograd-Bijelo Polje
1993.
Nikčević P. Vojislav, Istraga poturica, mit ili stvarnost, Pod­
gorica 2001.
Nilević Boris, Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini
do obnove Pećke patrijaršije, Sarajevo 1990.
Nišić Momčilo, Kulturno nasljeđe Pive, Podgorica 1998.
Oksfordska istorija islama, priredio Džon L. Espozito, Beograd
2002.
Oksfordska istorija hrišćanstva, knj. 2, priredio Džon Ma­
kmaners, Beograd 2005.
Opšta enciklopedija Larus, tom I, Beograd 1978.
Orahovac Ferid, Uloga islama u formiranju kulturnog ide­­
ntiteta Muslimana Crne Gore, Osvit, br. 2, Pogorica 2011.
Pajović Radoje, O nekim istorijskim pogledima i tretmanu
Mu­slimana Crne Gore, Almanah, br. 13-14, Podgorica 2000.
Pavićević Branko, Istorija Crne Gore, knj. 4, tom 2, Sazdanje
crnogorske nacionalne države, Podgorica 2004.
Pepić Adnan, Osmanska vlast na Crnogorskom primorju, zb.
radova „Hrvatsko-crnogorski dodiri: identitet povijesne i kulturne
baštine Crnogorskog primorja“, Zagreb 2009.
Pelidija Enes, Pljevlja i pljevaljski kraj u XVIII stoljeću,
Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.
Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljevlja i okolina u prvim
stoljećima osmansko-turske vlasti, Pljevlja 1989.
300
Pelidija Enes, O stanovništvu i poznatim porodicama Pljevalja
(Taslidže) i Tašličkog kadiluka u XVIII stoljeću, Almanah, br. 33-34,
Podgorica 2006.
Pejović Đoko, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 18521916, Cetinje 1971.
Pejović Đoko, Iseljavanje Crnogoraca u XIX vijeku, Titograd
1962.
Pejović Đoko, Iseljavanje Kolašina i Polja, Istorijski zapisi,
br. 3, Titograd 1961.
Peročević Edhem, Mrkojevići (Prošlost i demografska
kretanja), Almanah, br. 9-10, Podgorica 2000.
Petrović V. Rastislav, Pleme Kuči 1684-1796, Beograd 1981.
Prekić Adnan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 19181941, Podgorica 2011.
Popović Toma, Pljevlja u XVI i XVII vijeku, u: Istorija Plje­
valja, Pljevlja 2009.
Radonić Jovan, Rimska kurija i južnoslovenske zemlje od XVI
do XIX vijeka, Beograd 1950.
Radulović Ilija, O stanovništvu Podgorice, Glasnik ge­ogra­
fskog društva, sv. XVI, Beograd 1930.
Radusinović S. Pavle, Stanovništvo i naselja Zetske ravnice
od najstarijeg do novijeg doba, knjiga druga, Nikšić 1991.
Radusinović Milorad, Držanje crnogorskog muslimanskog
življa za vrijeme aneksione krize 1908-1909, Istorijski zapisi, br.
3-4, Titograd 1980.
Rakočević Novica, Crna Gora u Prvom svjetskom ratu,
Podgorica 1997.
Rakočević Novica, Kolašinski kraj do stvaranja jugoslovenske
države 1918. godine, monografija Kolašin, Beograd 1981.
Rakočević Novica, Iseljavanje Muslimana i razgraničenje
Crne Gore i Turske u oblasti Kolašina poslije Berlinskog ugovora,
Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1962.
Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodološki okvir istraživanja
novije istorije crkve (vjerskih zajednica) u Crnoj Gori 1878-1945,
Zbornik radova „Istorijska nauka i nastava istorije u savremenim
uslovima“, CANU, Podgorica 1994.
Rastoder Šerbo, Bošnjaci-Muslimani Crne Gore između
prošlosti i sadašnjosti, Podgorica 2010.
301
Rastoder Šerbo, O vakufima u Crnoj Gori s kraja XIX i prve
polovine XX vijeka, Istorijski zapisi, br. 1, Podgorica 1997.
Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodološki okvir izučavanja isto­
rije Muslimana u Crnoj Gori 1878-1912 (I dio), Almanah, br. 5-6,
Podgorica 1998.
Ražnatović Novak, Crna Gora i Berlinski kongres, Cetinje
1979.
Rovinski A. Pavel, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom
II, Cetinje 1993.
Rovinski A. Pavel, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, knj.
IV, Podgorica 1994.
Smailagić Nedim, Leksikon islama, Epigrafika, Sarajevo
1990.
Spaho Muniba, Skadarski mutesarif Mahmud-paša Bušatlija
prema turskim dokumentima, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963.
Srbljanović Vitomir, Husein-pašina džamija u Pljevljima,
Mostovi, br. 7, Pljevlja 1970 .
Stanković Đorđe i Dimić Ljubodrag, Istoriografija pod
nadzorom, prilozi istoriji istoriografije, Beograd 1996.
Stanojević Gligor, Mletački napad na Ulcinj 1696. godine,
Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1963.
Stanojević Gligor, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim
ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd 1970.
Stanojević Gligor, Vijesti o kugi u Crnoj Gori u prvoj polovini
XVII vijeka, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1964.
Stanojević Gligor, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje
1955.
Stanovčić Vojislav, Političke ideje i religija, knj. 1, Beograd
2003.
Stjepčević Ivo i Kovijanić Risto, Prvi pomen Nikolj-Pazara
i Bijelog Polja, Istorijski zapisi, br. 3-4, Cetinje 1959.
Strugar Pavle, Jedno suđenje grupi Muslimana u Podgorici
1880. godine, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1968.
Šaljić Jovana, Osmanske džamije kao dio osmanske baštine
Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 8, Prijepolje 2009
Šabanović Hazim, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982.
Šakotić Veljko, Nikšić u Knjaževini (Kraljevini) Crnoj Gori,
Nikšić 1996.
302
Šćepanović Žarko, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979.
Šćepanović Žarko, Pregled prošlosti Bijelog Polja i okoline
do 1918. godine, monografija Bijelo Polje, Beograd 1987.
Šćepanović Slobodan, Porijeklo kolašinskih Muslimana,
Almanah, br. 5-6, Podgorica 1999.
Šekularac Božidar, Crna Gora u doba Balšića, Cetinje 2011.
Šekularac Božidar, Dukljansko-crnogorski istorijski obzori,
Cetinje 2000.
Šekularac Božidar, Dukljansko-zetske povelje, Titograd 1987.
Šekularac Božidar, Muslimani Crne Gore, Tokovi, br.
1-2,Berane 2011.
Šerović Petar, Ko je i odakle bio Mustafa „čovjek crnogorske
nacije“, Istorijski zapisi, br. 3, Titograd 1962.
Škaljić Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo
1989.
Škrijelj Redžep, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah,
br. 21-22, Podgorica 2003.
Škrivanić Gavro, Crkveni ljetopis iz XVII vijeka barskog
nadbiskupa Andrije Zmajevića-Peraštanina, Istorijski zapisi, br. 2,
Cetinje 1954.
Šobajić M. Maksim, Muhamedanizam hercegovački – Kara­
kteristike poturica, Almanah, br. 7-8, Podgorica 1999.
Šobajić Petar, Nikšić, Nikšić 1995.
Terzić Slavenko, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u
monografiji Istorija Pljevalja, Pljevlja 2009.
Todorova Marija, Imaginarni Balkan, Beograd 2006.
Vasić Milan, Gradovi pod turskom vlašću, u: Istorija Crne
Gore, knjiga treća, Beograd 1975.
Vešović Radoslav, Pleme Vasojevići, Sarajevo 1935.
Vinaver Vuk, Pohara Perasta 1624. godine, Istorijski zapisi,
br. 1-2, Cetinje 1952..
Vinaver Vuk, Trgovina Bara, Bijelog Polja i Podgorice sa
Dubrovnikom (1720-1770), Istorijski zapisi, br. 2, Cetinje 1953.
Vinaver Vuk, Privilegije grada Bara, Istorijski zapisi, br. 1,
Titograd 1962.
Vinaver Vuk, Hercegovačka trgovina sa Dubrovnikom poče­
tkom XVIII vijeka, Istorijski zapisi, br.1-2, Cetinje 1955.
Vojvoda Gavro Vuković, Memoari, Cetinje 1996
303
Vojvoda Simo Popović, Memoari, Podgorica 1995.
Vuksan Dušan, Crna Gora u 1809. i 1810. godini, Zapisi, sv.
6, Cetinje 1939.
Vuksan Dušan, Prve dvije godine Njegoševe vlade, Letopis
Ma­tice srpske, Novi Sad 1936.
Zirojević Olga, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683,
Beograd 1974.
Zirojević Olga, Crkve i manastiri na području Pećke pa­
trijaršije do 1683. godine, Beograd 1984.
Zloković Ignatije, Prilozi za istoriju pomorstva i trgovine
Risna, Godišnjak Pomorskog muzeja Kotor, Kotor 1966.
Zloković Maksim, Prilozi za istoriju Kumbora, Godišnjak Po­
morskog muzeja u Kotoru, Kotor 1969
Zundhausen Holm, Istorija Srbije od 19. do 21. vijeka, Be­
ograd 2008.
Štampa:
Glas Crnogorca, Cetinje
Cetinjski vjesnik, Cetinje
Zeta, Podgorica
.
304
RECENZIJA
Rad „Istorija Muslimana Crne Gore 1455 -1918“, autora dr
Zvezdana Folića, naučnog saradnika u Istorijskom institutu Crne
Gore, napisan je na osnovu dosadašnje relevantne literature nastale
pretežno u periodu od 60-tih godina XX vijeka do današnjih dana
i manjim dijelom korišćenja arhivske građe iz pojedinih fondova
u Državnom arhivu Crne Gore, manjeg broja časopisa, nekoliko
opštih enciklopedija i rječnika, jednim dijelom crnogorske periodike
iz druge polovine XIX pa sve do kraja prve polovine XX vijeka.
U radu za datu problematiku pisac navedenog sintetičkog djela je
koristio brojne priloge, članke i posebna djela više od 120 autora
i oko 230 radova u kojima se pojedinačno ili kompleksno tretira
problematika crnogorskih Muslimana, bilo da se ona odnosi na
istorijski nastanak i razvoj Muslimana, bilo na njihove migracije
tokom istorije, ili se radilo na planu i problematici prosvjete i
kulture, politike ili ekonomsku istoriju, istoriju arhitetkture gradova
ili naselja u kojima su živjeli i tome slično. Autor se veoma smjelo
uhvatio u koštac sa ovom danas na jedan način „osjetljivom“ pro­
blematikom ili bolje reći ne baš toliko „poželjnom“ temom „O
crnogorskim Muslimanima ili o nastanaku Muslimana u Crnoj Gori“
sa kojom bi istoričari izašli pred čitaoca, iako nema nekih posebnih
razloga koji bi bili prepreka u istraživanju ili pisanju takve „istorije“
sa problematikom o crnogorskim Muslimanima, islamiziranom
slovenskom stanovništvu. Dakle, nema prije svega naučnih razloga
zbog kojih bi se navedena problematika zaobilazila ili izbjegavala
da se ne napiše jedna njihova istorija, naravno na osnovu onoga što
305
je do danas istraženo i objavljeno u stručnoj, naučnoj i relevantnoj
literaturi, kao i u brojnim manjim ili većim radovima i prilozima u
kojima se obrađuju pojedina pitanja i na kraju prezentiraju ukupnoj
stručnoj, naučnoj i laičkoj javnosti.
Autor se upustio veoma smjelo u pisanje „istorije crno­go­­­
rskih Muslimana“ i veoma uspješno, metodološki ispravno i zna­lački
doveo do kraja zadatu temu. Nije bilo ni malo lako niti jednostavno
konsultovati veliki broj autora i njihove radove i priloge objavljenje
kao posebna izdanja ili u brojnim časopisima i zbornicima sa
pojedinih naučnih skupova. Međutim, uloženi rad se ipak „isplatio“
na način što se kao rezultat autorovih ukupnih napora, prije svega
naučnih i stručnih, uspješno realizuje i ujedno pojavljuje jedno
sintetičko djelo pod naslovom „Istorija Muslimana Crne Gore
1455 - 1918“.
Upravo smatram da je pored naučne potrebe da se i to pitanje
sagleda u cjelini i politički trenutak u kojem se današnje crnogorsko
društvo nalazi zahtjev više da se napiše jedna istorija Muslimana
ili Muslimanskoga naroda u Crnoj Gori, makar kao kratki pregled
ili priručnik u kome bi čitalac mogao imati pregled cjelokupnog
razvoja istorije toga naroda koji je tokom vjekova živio i stvarao
na ovim prostorima i ujedno učestvovao ravnopravno na izgradnji
ukupnog društveno-političkog, ekonomskog i kulturnog ambijenta
na cijelom prostoru današnje Crne Gore, naravno u srazmjeri u kojoj
je zastupljen svojom populacijom.
Autor je nastojao da na osnovu dosadašnje literature i dijelom
objavljene arhivske građe prikaže jedan evolutivni put njihovog
nastanka i ujedno opstanka na prostoru današnje Crne Gore počevši
od dolaska Osmanlija na Balkansko poluostrvo. Navedeno sintetičko
djelo nastalo je, dakle, kao rezultat sveukupnog pregleda objavljene
literature u kojoj je manje više pisano fragmentarno ili onako uzgred
dodirivane su pojedine teme koje stoje u uskoj vezi sa tretiranom
problematikom, naravno i dijelom autorovog istraživačkog rada na
pojedinim temama ujedno i objavljenim radovima, pa na osnovu
svega toga prišao je pisanju do sada jednog neophodnog rada pod
naslovom „Istorija Muslimana – muslimanskog naroda Crne Gore.
Ono na čemu bih, kao recenzent, imao izvjesnu opasku, savjet
ili sugestiju odnosi se na sam naslov datoga rada jer smatram da je
donekle ili „malo“ pretenciozan, zahtjevan ili bolje reći nije adekvatan
306
u potpunosti onome što je njegova sadržina. Smatram da navedeni
rad bi mogao nositi naslov „Pregled istorije Muslimanskoga naroda
– Muslimana Crne Gore od dolaska Osmanlija pa sve do 1918.
godine“! Međutim, autor svakako da ima razloga zašto je odabrao
navedeni naslov i vjerujemo da će ga on znalački stručno i naučno
uspjeti odbraniti.
Koliko god se pojedincu kao čitaocu ili struci i naučnom
radniku činilo da je lako i jednostavno napisati jedno sintetičko
djelo navedene problematike, iako je literatura i bibliografija radova
brojna a pojedina pitanja imaju o sebi dosta dobru – kompetentnu
literaturu odnosno pisce koji su izolovano posmatrali ili obrađivali
pojedina pitanja ili segmente iz određene problematike, ipak, može
se reći da je pored hrabrosti da se suočite sa neistomišljenicima
ili onim osobama koje jedva čekaju da nešto ili nekoga kritikuju,
potrebno i mnogo znanja, umjeća, kao i dara – talenta da se sve to
što je napisano pretoči u jednu „istoriju“ kao sintetičko djelo u kojem
se obrađuje tako jedna značajna materija i to Muslimana u Crnoj
Gori, gdje politički ostrašćeni pojedinci, bilo kao stručnjaci, naučni
radnici ili ako već hoćemo i političari pretenduju da nacionalno ili
kulturno prisvoje, otuđe ili ne daju da se neka društvena zajednica ili
društveno biće iskaže u svom punom smislu.
U navedenom djelu autor je dao sintezu nastanka Muslimana
pokazujući ujedno i njihov razvojni put, opstanak i suživot sa
crnogorskim narodom, pa i drugim narodima koji su tokom nekoliko
vjekova živjeli na prostoru današnje Crne Gore.
Šest poglavlja sačinjavaju rad kao jednu cjelinu, a to su: 1)
Uspostavljanje osmanske vlasti i administrativno-teritorijalna podjela
Crne Gore – (osmanlijsko osvajanje Crne Gore), 2) Islamizacija –
osnova nastanka Muslimanskog naroda – (počeci islamizacije), 3)
Privreda i društvo u Crnoj Gori pod osmanskom vlašću, 4) Kultura
i obrazovanje Muslimanskog naroda Crne Gore pod osmanskom
vlašću, 5) Međuetnički i međukonfesionalni odnosi u Crnoj Gori za
vrijeme osmanske vlasti, i 6) Muslimani Crne Gore 1878 – 1918.
godine.
U navedenim poglavljima dat je prikaz nastanka, razvoja i
međusobnog prožimanja ne samo slovenskog stanovništva koje je
primilo islam - islamiziranog stanovništa - koje je živjelo na teritoriji
koji obuhvata današnja Crna Gora, već i ukupni društvenopolitički,
307
ekonomski, kulturni život i razvitak islamiziranog stanovništva Muslimana Crne Gore - crnogorskih Muslimana.
Rad je obima oko 280 stranica formata A4 u kojem se na
metodološki ispravan način i postupak u svih šest poglavlja, koja su
gotovo podjednako po broju stranica, ispričana je istorija Muslimana
u Crnoj Gori i dat jedan dobar pregled ukupnog nastanka i daljeg
razvitka muslimanskog naroda u Crnoj Gori sve do kraja druge
decenije XX vijeka.
Struktura rada je znalački postavljena i glavna problematika je
ispričana u kontinuitetu bez nekih većih „pauza – predaha“ između
poglavlja. Društveni život islamiziranog slovenskog stanovništva
crnogorskih Muslimana dat je nenametljivo, jednostavno ispričano,
potkrijepljeno literaturom korišćenom prilikom pisanja, sa ne tako
brojnim ali adekvatnim citatima. Stil i jezik autorov je veoma pitak,
jezički koncizan i razumljiv, a što je najvažnije svima jasan, odmjeren,
najvećim dijelom precizan i oslonjen na do sada objavljenu literaturu
i arhivsku građu .
Naravno da ima mjesta gdje je autor više prepustio da citati
pojedinih autora koje koristi imaju što veću ulogu, ali ima i autorovih
kritičkih opservacija i jasnih neslaganja sa nekim autorima povodom
određenih pitanja, gdje autor ne pravi ustupke niti kompromisna
rješenja, tako da ta „neslaganja“ ili bolje reći kritičke primjedbe,
konstatacije i zaključci ostaju onima koji budu čitali ili se prepoznali
da daju svoj odgovor autoru ove istorije. Mali je broj sitnijih tehničkih
grešaka u tekstu koje su promakle autoru, a koje će svakako biti
otklonjene prije objavljivanja navedenog rada.
Uvjeren sam da će autor navedeni sintetički rad ubrzo objaviti
kao posebno izdanje, naravno da ga ujedno i preporučujem za obja­
vljivanje.
Dr Momčilo D. Pejović,
viši naučni saradnik
308
BILJEŠKA O AUTORU
Zvezdan Folić je rođen 1963.
go­­di­ne u Titogradu. Diplomirao je
1988. godine na Odsjeku za istoriju i
geografiju Filozofskog fakulteta u Ni­
kšiću. Postdiplomske studije upisao je
1994. godine na Filozofskom fakultetu
u Prištini, a okončao 1998. odbranom
ma­gi­starske teze „Agrarna reforma u
Crnoj Gori 1945-1947”. Doktorsku di­
se­rtaciju „Država i vjerske zajednice
u Crnoj Gori 1945-1965”. odbranio
je 2006. na Filozofskom fakultetu u
Nikšiću.
U periodu1990-1999. godine radio je kao profesor u
H­emijsko-tehnološkoj školi „Spasoje Raspopović“ u Titogradu Podgorici. Za asistenta u Istorijskom institutu Crne Gore izabran
je 1999. godine. Bio je (2002-2003) odgovorni urednik izdavačke
djelatnosti u NIP „Pobjeda”. Ponovo se zaposlio u Istorijskom
insti­tutu Crne Gore 2004. godine. Ima naučno zvanje naučni sa­
radnik. Bio je (2008-2009) vršioc dužnosti direktora Istorijskog
instituta Crne Gore.
Autor je preko 50 naučnih radova i oko 30 feljtona i ana­
li­za u crnogorskoj periodici. Autor i koautor nekoliko mono­gra­
fija od kojih izdvajamo:
309
- Vjerske zajednice u Crnoj Gori 1918-1953, prilozi za
isto­riju, Podgorica 2001.
- Udžbenik za IV razred gimnazije, (koautor), Podgorica 2003.
- Istorijski leksikon Crne Gore I-V, (koautor), Podgorica 2006.
- Država i vjerske zajednice u Crnoj Gori 1945-1965, Podgorica
2007.
- Kroz istoriju Crmnice, Virpazar 2009.
- 100 godina crnogorske elektroprivrede, (koautor), Nikšić
2010.
- Berane, monografija,(koautor), Berane
310
IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE
CRNE GORE
U periodu 1998-2012. godine
1. Dr Avdul Kurpejović, Program nacionalne afirmacije
Muslimana u Crnoj Gori, Podgorica,1998.
2. Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori,
zbornik, Podgorica, 2001.
3. Dr Avdul Kurpejović, Etnološke odlike muslimanskog
naroda u Crnoj Gori, Podgorica, 2001.
4. Ljiljana Lipovina, Bibliografija muslimanskog naroda Crne
Gore, Podgorica, 2004.
5. Kulturna baština muslimanskog naroda Crne Gore, zbornik,
Podgorica, 2006.
6. Dr Avdul Kurpejović, Slovenski Muslimani zapadnog
Balkana, Podgorica, 2006.
7. Dr Avdul Kurpejović, Vjerske, kulturne i etnološke odlike
tradicionalnog braka i porodice muslimanskog naroda
Crne Gore, Podgorica, 2007.
8. Dr Avdul Kurpejović, Muslimani Crne Gore - Značajna
istorijska saznanja, dokumenta, institucije i događaji,
Podgorica, 2008.
9. Dr Avdul Kurpejović, Osman Grgurević, Matica muslima­
nska Crne Gore – Informativni vodič, Podgorica,2010.
10. OSVIT-glas Muslimana Crne Gore, 1, Podgorica, 2010.
311
11. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 2, Zbornik radova sa
naučnog skupa „Očuvanje kulturnog identiteta i baštine
Muslimana Crne Gore”, Podgorica, 2010.
12. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u
Tursku, Knjiga I, Podgorica, 2011.
13. Vjersko i kulturno u nacionalnom identitetu Muslimana
Crne Gore, zbornik, Podgorica, 2011.
14. Dr Avdul Kurpejović, Kulturni i nacionalni status i položaj
Muslimana Crne Gore, Podgorica, 2011.
15. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u
Tursku, Knjiga II, Podgorica, 2011.
16. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 3, Podgorica, 2011.
17. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 4, Podgorica, 2012.
18. Dr Avdul Kurpejović, Salko Čoković, Ustavno – pravni i
politički status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica,
2012.
312
CIP – Каталогизација у публикацицји
Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-620-01-1
COBISS.CG-ID 22514960
313
314
Download

ISTORIJA MUSLIMANA CRNE GORE 1455 – 1918 Knjiga I