36
KULTURA
BROJ 17
N
Paša je, kako se vjeruje, kada je
umirao, ostavio amanet da ga sahrane
pored Pave – Nadgrobne ploče sa
ukresanim krstom i polumjesecom
P
REDANJE O PAVI
I AHMED - PAŠI
N
a nekolike stotine
metara od centra
Pavinog Polja, na putu prema
Pljevljima, pedesetak metara
s desne strane, u pristranku,
nalaze se dvije monumentalne
kamene ploče – jedna s uklesanim reljefnim krstom, a
druga s polumjesecom! To su,
po opštem uvjerenju mještana,
nadgrobne ploče Pave i njenog
muža (Ahmed-paše). Po predanju koje je nastalo najvjerovatnije prije oko tri i po vijeka,
po toj Pavi čitav kraj je nazvan
– Pavino Polje. Prvo poznato
zapisano predanje o Pavi,
odnosno o nastanku imena
Pavino Polje, datira još iz
1901. godine i objavljeno je u
salnami (godišnjaku) Kosovskog vilajeta za pomenutu
godinu. Taj zapis pronašao
je istoričar Gliša Elezović i
objavio u skopskom časopisu
Južni pregled, 1931. godine, a
integralno glasi:
... Pa i ime Pavinog
Polja pokazuje, a to i narodna
tradicija potvrđuje, da je prije
nekolike stotine godina to polje
pripadalo nekakvoj đevojci po
imenu Pava, koja je obasjana
svetlošću islama, pa se zato
udala za nekog iz tamošnje
kuće Hasanbegovića, pošto je u
mladim godinama umrla, zemlja je prešla u nasljeđe njenom
mužu, a njoj za spomen polje i
selo u njemu prozvani su njenim
imenom.
U nešto opširnijoj verziji predanja, koju je zabilježio
poznati istoričar dr Ejup
Mušović (po kazivanju izbjeglih Mušovića iz Nikšića i
Kolašina s kraja XIX vijeka,
a koji su vezivali svoje porijeklo za Pavu), navodi se da
je ... Neki turski oficir, rodom
iz Konje u Maloj Aziji, došao
u kolašinski kraj s askerom (vojskom). Tu se zagledao u lijepu
Crnogorku Pavu, iz vlastelinske
kuće i ponudio joj brak. Brak je
sklopljen pod uslovom da Pava
ne mijenja vjeru, da muška djeca
budu Muslimani, a ženska Crnogorci. Iz braka su ostala tri sina:
Mušo, Hasan i Daut. Od njih
su Mušovići, Hasanbegovići i
Dautovići. Priča se kako su sinovi
izuzetno voljeli majku Pavu.
Svake neđelje su je vodili, na
sedleniku, po njenoj želji, u crkvu
i sačekivali je ispred crkvenih
vrata dok bi obavila molitvu. Na
samrti, Pava je ostavila amanet
da joj se ime ne zaboravi, a sinovi, poštujući majčinu želju, veliko
polje prozvaše Pavino polje, koje
i danas postoji u bjelopoljskom
kraju.
Paša je, kako se vjeruje,
kada je umirao, ostavio amanet
da ga sahrane pored Pave.
Iako bi, s tog aspekta, trebalo da predstavlja
prvorazredni kulturnoistorijski spomenik, danas je
ovo mjesto (đe se nalaze
grobovi) potpuno zapušteno
– bez ikakvog obilježja; bez i
najprimitivnije ograde, koja
bi čuvala te nadgrobne ploče
od fizičkog oštećenja. Bujice
od kiša već su odavno zatrpale
kamene ploče. Samo se, s vremena na vrijeme, zahvaljujući
znatiželjnim i upornim
hroničarima, otkopaju i očiste,
kad se ukažu ove impresivne
ploče – kao svjedočanstva o
davno minulim vremenima i
događajima u ovom kraju.
Stoga bi bilo neophodno, prije svega, fizički
(ogradom) zaštititi i Pavin
i Pašin grob, a potom ih i
arheološki obraditi. Jer bi se
arheološkim iskopavanjem
i antropološkom analizom
eventulanih bioloških ostataka, mogla odagnati jedna od
ključnih dilema: kada se zbio
taj događaj (udaja Pavina) na
osnovu kojega je kasnije nastalo predanje?
Samim uređenjem
mjesta Pavin grob bi mogao
biti prepoznatljiv kulturnoistorijski spomenik Pavinog
Polja i Vraneške doline. Taj
lokalitet bi moglo biti mjesto
okupljanja i održavanja raznih
kulturnih i drugih manifestacija.
edavno je u izdanju
Matice
crnogorske izašla knjiga
„Vraneška legenda“, autora
novinara i publiciste Veselina
Konjevića, koja na nesvakidašnji
način tretira predanje o nastanku imena (toponima) Pavino
Polje, pri tom razobličava i brojne mitove o prošlosti vraneškog
kraja. Recenzenti knjige su
naši poznati istoričari prof. dr
Božidar Šekularac i dr Radoje
Pajović.
Nakon brojnih publikacija
koje su na stereotipan način pisali o prošlosti vraneškog kraja, što
podrazumijeva prije svega idealizovanje i „udešavanje“ prošlosti
shodno političkim i ideološkim
afinitetima njenog zapisivača,
Konjević u svojoj knjizi snažno
problematizujete i demistifikujete mnoge kontroverze, među
kojima je i predanje, odnosno,
legenda o nastanku imena Pavino Polje. O tome, šta ga je
motivisalo za pisanje knjige,
Konjević kaže:
- Upravo ta činjenica - da
se, pogotovu u posljednjih
dvadesetak godina, pojavilo
toliko publikacija iz Vraneša,
a koje su, bez izuzetka, prikazivali prošlost ovog kraja na
krajnje „problematičan“ način
- bila je ključni podsticaj da
kraju pridodaju veći značaj u
njegovoj prošlosti nego što mu
objektivno pripada.
Nevjerovatno je, dodaje
Konjević, s kakvom lakoćom
ljudi prekrajaju (izmišljaju)
prošlost! - Gotovo da nema
bratstva iz Vraneša (znam da je
takva „pojava“ karakteristična
J
asno mi je da samo pominjanje Vraneša danas
(opravdano!) budi negativne
asocijacije kod nekih ljudi.
Ali u tom Vranešu postoji i
jedna takva legedna, jedan
takav događaj, od prije
gotovo tri i po vijeka, koji na
sasvim drugačiji - dakle krajnje pozitivan način afirmiše
ovaj kraj“
i za druge krajeve Crne Gore)
koje svoje porijeklo ne vezuje za
dinastiju Nemanjića, ili za nekog
„velikaša“ iz kosovskog ciklusa –
makar on bio i izmišljen! A sve
u cilju da bi se dokazalo nekakvo
pijemonstvo u srpstvu, da bi se
svome bratstvu, koristeći se tzv.
produženim autoritetom, dalo
što više na značaju! Ima, recimo,
bratstava u Vranešu koji u svom
rodoslovu (a pisanje rodoslova
danas je tako popularno) navode
srodstvo sa najznačajnijim di-
Veselin Konjević pored grobova Pave
i Ahmed-paše u Pavinom Polju
se upustim u nimalo lak posao
demistifikacije prošlosti. Trebalo je, naime, dokazati da
su sve te publikacije, koje se
mogu mjeriti jedino na kilogram, najobičnije izmišotine,
čiji su autori bez ikakvog
profesionalnog,
odnosno
naučnog, a mogli bismo reći i
moralnog obzira, ispisivali na
stotine stranica „srpske“ istorije Vraneša, Bijelog Polja, pa i
sjevera Crne Gore, i jedina im
je preokupacija bila da ovom
nastijama i u Crnoj Gori i u
Srbiji!!! Takođe, u raznim publikacijama i ljetopisima, mnoge
ličnosti iz epske poezije tretiraju se kao istorijske (stvarne),
a njihovo navodno porijeklo se
vezuje za Vraneš, itd. I takvi podaci se saopštavaju bez ikakvog
ustručavanja; bez pretpostavke
da će se nekada naći neko ko će
im dokazati i reći: stvarno ste
prevršili svaku mjeru, to su „gole“
laži! I kada takve publikacije
čitate godinama, u vama se sve
KULTURA
BROJ 17
VESELIN KONJEVI], PUBLICISTA, AUTOR KNJIGE ”VRANE[KA LEGENDA”
više javlja otpor prema takvom
krivotvorenju istorije; javlja
vam se snažna želja da kažete
istinu, da je javno saopštite,
bez obzira na to što će ona za
mnoge biti neugodna - za neke
vaše prijatelje, komšije, rođake
..., koji „žive“ u tako stvorenim
mitovima o „veličini“ svojih
predaka, svoga bratstva i svoga
kraja! Saopštavanje takve istine
u principu je neugodno svima
onima koji su živjeli u izmaglici
stvorenih iluzija o sopstvenoj
prošlosti. Govoriti o prošlosti
„bez mržnje i pristrasnosti“,
(u knjizi sam uvrstio šesnaest
karkterističnih verzija) govori
o „potrebi“ mnogih pojedinaca
– zapisivača da saopšte neku
„svoju“ verziju priče/predanja.
Hronološkim prezentovanjem
- od prve do posljednje verzije
predanja, želio sam predočiti
čitaocu kako su autori tih verzija
domišljali i dopisivali predanje,
shodno njihovim političkim i
ideološkim afinitetima. Tako se
jedna sjajna priča (predanje), vjerovatno istinita, koja je prvi put
zapisana u salnami (godišnjaku)
Kosovskog vilajeta za 1901. go-
kako je to svojevremeno govorio
istoričar Tacit - to je moto kojim
bi se trebao rukovoditi svako ko
se „laća pera“ – kaže Konjević.
Koliko je predanje o Pavi
i Ahmed-paši bilo podložno
takvim interpretacijama?
- Na žalost, mnogo! Upravo podatak da sam sakupio
dvadesetak verzija ovog predanja
dinu - koja govori o toleranciji,
razumijevanju, suživotu i, svakako, ljubavi, tokom poljednjih
tridesetak godina toliko iskarikirala i nadogradila da je postala
– groteska. Izmišljeni su, naime,
mnogi likovi, koji se pominju u
kasnijim verzijama predanja; sam
događaj (Pavina udaja) takođe
je potpuno iskarikiran, a go-
I
tovo svaka rečenica „začinjena“
je „srpstvom“ i Nemanjićima.
Iako u izvornom tekstu toga nigdje nema – samo priča o velikoj
ljubavi Pave i njenog izabranika islamiziranog Romea (Ahmedpaše), koji je, kako je to zapisao
u predgovoru knjige istoričar i
publicista Marijan Mašo Miljić,
„jednako tragična ličnost kao i
Pava“, i koji je „naredio“ da se
ti posjedi („polje“), koje je Pava,
kao kneževa kćerka - jedinica
„donijela“ u miraz svome mužu,
nakon njene prerane smrti (na
porođaju) prozovu Pavinim
poljem!
O ZLOČINU U ŠAHOVIĆIMA SE
DECENIJAMA ĆUTALO
Pomen Vraneške doline
mnoge danas asocira na
događaje iz Šahovića 1924.
godine. Šta o tome mislite i
kako taj događaj tumačite u
kontekstu predanja o Pavi?
- To je upečatljiv dokaz
koliko je naša prošlost kontroverzna, i samo je na nama
šta ćemo „uzeti“ i afirmisati
kao vrijednost i kao „uzor“
ponašanja! Jednako kao što
se zalažem za afirmaciju predanja o Pavi - kao principa
vrijednosti koji treba njegovati i afirmisati, zalažem se
i za razotkrivanje istine o tom
strašnom događaju iz novembra
1924. godine, koji se dogodio
u Vranešu. To jeste bio zločin,
koji se kad-tad mora rasvijetliti
- i njegovi uzroci i njegove posljedice! To se mora uraditi
objektivno i nepristrasno, kako
nas to rasvjetljavanje ne bi uvelo
u novu spiralu mržnje. I to bi
mogla biti najbolja satisfakcija
za sve tadašnje žrtve u Vranešu,
ako o bilo kakvoj satisfakciji
sada i možemo govoriti. Da
se, ukoliko je to moguće, precizno rasvijetli: ko je sve pod-
je neko vrijedan poštovanja (i
ljubavi), ili nije.
Ako ne afirmišemo ono što
je dobro, ono što je zlo samo će
nam se nametnuti kao sistem vrijednosti. I u tome vidim značaj
ako nam dolazi iz
drevne prošlosti, ova
priča nosi u sebi uvijek
aktuelnu poruku, pa i
za naše vrijeme o neophodnosti tolerancije i
suživota, đe se ne pita ko
je i kakve vjere ili nacije,
već da li je neko vrijedan
poštovanja (i ljubavi), ili
nije“ - Veselin Konjević
LJUBAV PAVE I AHMED - PAŠE
NADŽIVJELA JE SVE NAŠE NESREĆE
Predanje o Pavi i Ahmed-paši nosi u sebi
snažnu poruku o potrebi vjerske i nacionalne
tolerancije, bez obzira na razlike i predrasude
koje nameće vrijeme
37
strekivao, učestvovao, predvodio
ili neposredno počinio zločin?
Pa da njihovi potomci danas to
znaju, i da im služi za nauk kako
ne treba raditi! A to neće biti
lako, jer se o tom događaju decenijama ćutalo. Mnogi podaci
su, odmah nakon zločina, izbrisani, a akteri, koji bi mogli pričati
o tome, odavno nijesu među
živima. Ne treba zaboraviti ni
one časne izuzetke, a i takvih je
bilo, koji su ponudili pribježište
i spasenje tim nesrećnicima, koji
su bježali ispred razjarenih i okrvavljenih ljudi. Jedan takav slučaj
U čemu je značaj predanja
o Pavi i Ahmed-paši? Šta je
njegova poruka?
- Predanje o Pavi i Ahmedpaši nosi u sebi snažnu poruku o
potrebi vjerske i nacionalne tolerancije, bez obzira na razlike i
predrasude koje nameće vrijeme.
Uzajamna ljubav Pave i njenog
islamizovanog Romea (paše) ruši
sve (nametnute) barijere. Iako
nam dolazi iz drevne prošlosti,
ova priča nosi u sebi uvijek aktuelnu poruku, pa i za naše vrijeme o neophodnosti tolerancije
i suživota, đe se ne pita ko je i
kakve vjere ili nacije, već da li
zabilježen je i u mom bratstvu
– Konjevićima, koji su pružili
utočište jednoj ženi s djetetom,
krili ih nekoliko dana, spasivši ih
time od sugurne smrti.
Vranešani – starosjedioci
najmanje su krivi za taj zločin.
Poznato je da je sve isplanirano
i organizovano bez znanja i organizovanog učestvovanja mjesnog (vraneškog) pravoslavnog
stanovništva; da su nekolika
starocrnogorska oficira (čija su
imena poznata) bila predvodnici
na brzinu prikupljenih dobrovoljaca iz okoline Mojkovca i
Kolašina (Polja), koji su u noći
između 9. i 10. novembra 1924.
godine izvršili strašan pokolj!
Neki od učesnika tog pokolja (iz
Morače, Rovaca ...) kasnije su
se povratili i „zauzeli“ najbolja i
najplodnija (napuštena) imanja
i potrebu afirmacije predanja o
Pavi, koje u sebi nosi tako plemenitu poruku o ljubavi i toleranciji.
Bez obzira na sve nedaće,
koje smo kroz istoriju proživjeli,
naše sukobe i trvenja, sama
činjenica da smo preživjeli, da
postojimo, govori nam da je taj
P
rema legendi Ahmedpaša je nakon prerane
smrti svoje supruge naredio
da se ti posjedi („polje“),
koje je Pava, kao kneževa
kćerka - jedinica „donijela“
u miraz svome mužu, prozovu Pavinim poljem
princip – tolerancije, trpeljivosti, suživota, pa i ljubavi – pobijedio. Da je nadživio i nadvisio
svu onu našu silnu destrukciju,
našu želju zauništenjem drugog
i drugačijeg! A taj princip tolu Vraneškoj dolini, pored
Ljuboviđe, dok su Vranešani
– starosjedioci i dalje ostali na
svojim imanjima, smještenim
pri brdima, a danas su primorani da nose nametnutu hipoteku tog strašnog zločina!
Jasno mi je da samo pominjanje Vraneša danas
(opravdano!) budi negativne
asocijacije kod nekih ljudi.
Ali u tom Vranešu postoji i
jedna takva legedna, jedan takav događaj, od prije gotovo
tri i po vijeka, koji na sasvim
drugačiji - dakle krajnje pozitivan način afirmiše ovaj kraj,
jer nosi sobom poruke koje
su i danas aktuelne (možda
aktuelnije nego ikad!) i koje
su nadživjele mnoga loša vremena. I zato treba afirmisati
predanje o Pavi!
38
KULTURA
BROJ 17
erancije apsolutno korespondira sa savremenošću. I Evropa
se danas ujedinjuje na principu različitosti i međusobnog
uvažavanja svojih naroda, što
smatram bogatošću i prednošću,
a ne nikako hendikepom ili
manjkavošću koju treba iskorijeniti. S toga vjerujem da će, bez
obzira na sadašnje stanje krajnje
zapuštenosti, i nadgrobne ploče
Pave i njenog muža u Pavinom
Polju u dogledno vrijeme zasijati punim spomeničkim sjajem.
Kako afirmisati te poruke,
odnosno predanje o Pavi? Šta
bi bilo potrebno uraditi? Jeste
li tražili pomoć nadležnih
opštinskih i republičkih institucija?
- Moja želja jeste da se ta priča
o Pavi i njenom mužu što više
afirmiše: da se urede nadgrobne
ploče, da se podigne spomenik
toj nesvakidašnjoj ljubavi, koja
je nadživjela tolike vjekove, da
se uredi prilaz ..., da to bude
svojevrsna turistička atrakcija.
Da se na tom mjestu, i tim povodom održavaju razne kulturne
manifestacije i svečanosti ... Da
se, recimo, obnove Vraneške
večeri poezije, pa u okviru njih,
da se jedan dan posveti tom predanju (o Pavi) ... Ili da, recimo,
bjelopoljsko amatersko pozorište
napravi dramsku predstavu, koja
bi se igrala u Bijelom Polju, u
Tomaševu (na postojećoj sceni
ispred kuće našeg poznatog
glumca Miša Janketića), a i u
samom Pavinom Polju, na nekoj
improvizovanoj sceni ... Ima
mnogo ideja, koje bi valjalo realizovati, ukoliko bude razumijevanja od nadležnih insitucija.
Vjerujem da bi u nekoj modernijoj i organizovanijoj državi
to bio spomenik od prvorazrednog kulturnoistorijskog značaja!
Jer je, po uvjerenju svih onih
koji znaju za ovo predanje i koji
poznaju našu usmenu tradiciju,
priča o ljubavi Pave i njenog
muža (Ahmed - paše) jedna od
najljepših legendi/predanja u
Crnoj Gori, koja pri tome ima i
istorijsko utemeljenje (za razliku
od, recimo, legende o Vladimuru i Kosari, koja se ne temelji
na istorijskim činjenicama).
Nijesam do sada tražio
pomoć ni od koga, jer mi je
knjiga tek nedavno promovisana
(u Bijelom Polju). No, uskoro
ću razgovarati sa nadležnim
u Opštini, a obratiću se i
nadležnim republičkim institucijama, prije svega mislim na
Ministarstvo kulture, da podrže
ovaj projekat.
Sead Hodžić
”BITKA NA NERETVI” JEDAN OD 10 NAJZNA^AJNIJIH
FILMOVA O DRUGOM SVJETSKOM RATU
TRAJNO MJESTO
U SVJETSKOJ
KINEMATOGRAFIJI
F
ilm Veljka Bulajića
“Bitka na Neretvi” uvršten je na 32.
međunarodnom
filmskom
festivalu u Moskvi u deset najznačajnjih filmova o
Drugome svjetskom ratu
u konkurenciji 120 filmova svjetske kinematografije o toj temi, što reditelj
Veljko Bulajić doživljava
kao posebno priznanje filmu
nakon 40 godina od njegova nastanka u produkciji tadašnjega Jadran filma.
Tako se “Bitka na Neretvi”,
našla među filmovima o tom
velikom svjetskom ratu kao što
“Most na rijeci Kwai” režisera
Davida Leana, “Najduži dan”
Kena Annakina, “Gori li Pariz”
Renea Clementa i “Carstvo
sunca” Stevena Spielberga.
-Uz nominaciju za Oskara
među pet inostranim ostvarenja prije četrdeset godina,
ovo je priznanje od posebnoga
značenja meni i mojim saradnicima jer potvrđuje da je ‘Bitka na Neretvi’ trajno opstala u
svjetskoj kinematografiji- izjavio je Veljko Bulajić za Hinu.
On je podsjetio da je film nakon
njegova pojavljivanja gledalo
pet miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji, dok ga je samo u prvome
krugu prikazivanja u svijetu
vidjelo 350 miliona gledalaca.
Te brojke, ističe Bulajić,
višestruko su premašene prikazivanjem na televiziji, pa
“Bitka na Neretvi” spada među
najgledanije filmove u svijetu. Francuska televizija prikazala ga je tri puta, ialijanska i kineska pet, RTL četiri
puta, a više je puta prikazivan
i na američkim tv stanicama.
Nakon 40 godina od snimanja uvršten u
društvo najboljih ratnih filmova cjelokupne
svjetske kinematografije – Bitka na Neretvi
“DAVIDOVA ZVIJEZDA” NA
SLOVENAČKOM JEZIKU
Prevođenje i štampanje
Hodžićevog romana
organizovalo je zavičajno
društvo Plava i Gusinja
„Izvor” – Zuvdija Hodžić
I
zdavačka kuća „Apokalipsa” objavila je u
Ljubljani roman „Davidova
zvijezda” Zuvdije Hodžića.
Prevođenje i štampanje Hodžićevog romana organizovalo
je zavičajno društvo Plava i
Gusinja „Izvor”, najstarije
udruženje iz Crne Gore u Sloveniji. „Davidova zvijezda”
je, po temi, evropski roman u
pravom smislu riječi, pošto je,
preko njega moguće upoznati
duh Jugoistočne Evrope, o kojoj se u Sloveniji jako malo zna
- kaže urednik izdavačke kuće
„Apokalipsa” Primož Repar.
Govoreći o romanu Zuvdije
Hodžića koji je do
sada preveden na
poljski, italijanski,
albanski jezik, Repar kao poseban
autorov
kvalitet
naglašava talenat
za pripovijedanje
istorije.
Urednik „Apokalipse”
primjećuje da se
među slovenačkim
čitaocima povećava
zanimanje za literaturu sa ex jugoslovenskih pro-
stora. Zato planiraju da gosti
festivala „Revija u reviji” koji
se organizuje na jesen u Sloveniji budu i crnogorski pisci.
U zavičajnom društvu „Izvor”
na pripremi Hodžićeve knjige
za slovenačko tržište radili su
više od godinu dana. Objav-
ljivanje knjige dijelom su pomogli Ministarstvo kulture
Slovenije i PEN Centar. Prevoditeljka Aida Škoro Babić,
s obzirom na kompleksan
jezik Hodžičevih djela, imala
je nimalo lak zadatak. Vjerujem da je bilo teško prevesti
„Davidovu zvijezdu” na
slovenački, ali siguran sam
da je meni bilo puno teže da
napišem taj roman - prokomentarisao je, na sebi svojstven način, Zuvdija Hodžić.
KULTURA
BROJ 17
39
RETROSPEKTIVNA [email protected] MARINE ABRAMOVI] PROGLA[ENA
KULTURNIM DOGA\AJEM GODINE U NJUJORKU
MARINA OSVOJILA
NJUJORK
Prema zvaničnoj evidenciji, izložbu Marine Abramović „The Artist in Present“
vidjelo je oko 800.000 posjetilaca, što znači da je ovo bila najposjećenija
izložba performansa u istoriji američkog Muzeja moderne umjetnosti
N
akon svoje retrospektivne izložba
u Muzeju moderne umjetnosti (MoMA) u
Njujorku, koja je završena 31.
maja, Marina Abramović je u
Generalnom konzulatu Crne
Gore i zvanično stavila svima
do znanja da sebe smatra
Crnogorkom. Ministar kulture,
medija i sporta Crne Gore Branislav Mićunović i generalni
konzul Branko Milić svečano
Na ovoj izložbi, Marina je izvela performans
“Umjetnica je prisutna”, tokom kojeg je 736 sati
u tišini sjedjela naspram posjetilaca
su joj uručili rješenje o crnogorskom državljanstvu i crnogorski pasoš. Tom prilikom,
Marina je rekla da je uzbuđena
“ovim značajnim momentum u
njenom životu”.
„Davno sam otišla iz
moje zemlje i toliko se toga
u međuvremenu dogodilo,
tako da sam danas veoma
dirnuta svim ovim“, kazala je
Marina, a ministar Mićunović
je dodao da se ova umjetnica,
“FOKUS” DOBIO
VJERNU
ČITATELJKU
Odmah nakon što joj
je uručen pasoš, Marina
Abramović je dobila i nekoliko primjeraka “Fokusa”.
Kada smo joj objasnili o
kakvom se listu radi, bila
je prijatno iznenađena.
Obećala je da će postati naš
redovni čitalac i poželjela
nam sve najbolje u daljem
radu.
Marina je u Generalnom konzulatu Crne Gore i zvanično
stavila svima do znanja da sebe smatra Crnogorkom – Sa
ministrom Mićunovićem i generalnim konzulom Milićem
uzimanjem crnogorskog pasoša,
vraća svojim korijenima.
„Meni je zadovoljstvo što
sam bio Marinin počasni gost
prilikom zatvaranja velikog
perfomansa u MoMA-i i što
sam bio u prilici da prisustvujem
ovom trenutku koji je važan,
dirljiv i koji je obavezujući
za sve nas“, kazao je ministar
Mićunović koji je Marini po-
nudio da bude na čelu projekta
obnovljenog Cetinjskog bijenala
2012. godine, što je umjetnica sa
zadovoljstvom prihvatila.
Inače, Kristina Riči,
Lu Rid, Liv Tajler, Kortni
Lav, Kjara, samo su neki od
posjetilaca velike retrospektive crnogorske umjetnice
u Muzeju moderne umjetnosti, čije je zatvaranje
obiljleženo velikom VIP
žurkom. Na ovoj izložbi,
Marina je izvela performans
“Umjetnica je prisutna”, tokom kojeg je 736 sati u tišini
sjedjela naspram posjetilaca.
Prema zvaničnoj evidenciji
njenu izložbu „The Artist
in Present“ vidjelo je oko
800.000 posjetilaca, što znači
da je ovo bila najposjećenija
izložba performansa u istoriji
američkog Muzeja moderne
umjetnosti. Zbog toga se ne
treba čuditi što je Marinina retrospektivna izložba proglašena
kulturnim događajem godine u
Njujorku.
S.H.
KRALJICA
PERFORMANSA
U početku izložbe, gotovo svi mediji koncentrisali su se na činjenicu da
će mladi performeri koje je
pronašla i obučila Marina
Abramović, ponovo izvesti
neke od njezinih čuvenih
performansa. Prvi put gola
ljudska tijela prikazana su u
MoMA-i i mediji su se time
bavili više nego Marininom
najavom da će sjedjeti u auli
muzeja više od 70 dana. Ali,
s vremenom je performans
u auli postao zanimljiviji od
svega.
Taj performans i ta njezina
izložba u MoMA-i Marinu
Abramović su službeno učinili
kraljicom svjetske performerske umjetnosti.
Ona je imala u svojoj karijeri imala velikih uspjeha, ali
ovo je nadmašilo sve.
U svom performansu iz
1988. Marina Abramović je
tri mjeseca hodala Kineskim
zidom u susret tadašnjem
partneru Ulaju. Kad su se
nakon 2.000 kilometara
konačno susreli - zauvijek su
se razišli.
Download

PREDANJE O PAVI I AHMED - PAŠI