KULTURNI
DOGAĐAJI
ZAGRIJALI LJETO
Ljeto nam je ove godine prilično zakasnilo pa kad
je konačno i stiglo nije se moglo pohvaliti lijepim
vremenom i vrućinom! Ipak, obilje kulturnih događaja
nadomjestilo je nedostatak sunca i donijelo, domaćima
i turistima, prijeko potrebno okrepljenje. Na ovim
stranicama prenijet ćemo vam djelić ljetne atmosfere iz
Kotora, Tivta, Budve i Herceg Novog.
Priredila:
Tijana Petrović
KOTOR
Festival klapa Perast
Trinaesti međunarodni Festival klapa Perast 2014., u
sklopu Kotor arta, održan je
od 27. do 29. lipnja na trgu
ispred crkve svetoga Nikole
u Perastu. Ljubitelji klapske
pjesme uživali su u izvedbama ženskih, mješovitih i
muških klapa koje su u natjecateljskom dijelu pjevale i
po jednu bokeljsku pjesmu,
kao obvezni dio repertoara,
T
ijekom dva mjeseca ovoga ljeta publika u Kotoru
bila je u prilici pratiti i
sudjelovati u iznimno bogatom kulturno-zabavnom programu. Osam raznovrsnih
segmenata 6. međunarodnog
festivala Kotor arta, međunarodni ljetni kotorski karneval,
tradicionalne
manifestacije
s velikim brojem propratnih
kulturnih događaja i kao finale, fešta nad feštama - Bokeljska noć, dali su boju i miris,
obasjali ljeto u starome gradu.
3
što ovom festivalu daje prepoznatljivost. Tako se ovoga
puta čulo dvadesetak potpuno novih aranžmana pjesama
iz Boke, koje je na području
Boke kotorske prikupio etnomuzikolog Ludvik Kuba. Revijalni program koji je održan
29W. lipnja pod nazivom “Zavičajne harmonije” jest novost
u koncepciji festivala tijekom
kojega su se čule izvorne a capella pjesme iz svih krajeva iz
kojih su došle klape sudionice.
Kotorski festival
pozorišta za djecu
Na Pjaci sv. Tripuna počeo je
2. srpnja, tradiconalnom predajom gradskih ključeva djeci,
22. kotorski festival pozorišta
za djecu. Ključeve je preuzela u ime djece Đorđa Čolo, a
gradonačelnica Marija Ćatović
istaknula je značaj ovog festivala za Kotor. “Kulturno ljeto u
Kotoru nezamislivo je bez ovog
festivala, bez ove jedinstvene
bajke u kojoj uživaju djeca, ali
i stariji. Festival se afirmisao
kao jedan od najznačajnijih
pozorišnih događaja na ovim
prostorima. Ne samo da go- Publika na predstavi “Čarobnjak iz Oza”
dinama doprinosi popularizaNa svečanom otvorenju na- zvali su oduševljenje mnogociji pozorišne umjetnosti kod
stupio je talijanski regionalni brojne publike.
najmlađih, već u velikoj mjeri
plesni teatar “OPLAS” iz UmOd 2. do 10. srpnja ključevi
utiče na umjetničko formirabertide, u suradnji s teatrom grada Kotora bili su u dječjim
nje generacija djece, pružajući
“La Terra Nuova” iz Peruđe rukama. Sve je bilo podređešansu mladima da u bogatom
s baletom na štulama “Kar- no malim-velikim ljudima, a
programu iskažu svoje talente
men”. Atraktivne scene, ko- trgovi i pjacete orili su se od
i stvaralaštvo”, rekla je Ćatostimi, akrobacije na štulama, dječje graje, smijeha, pljeska.
vić.
svjetlosni efekti i vatromet iza- Najmlađi čuvari grada za to su
4
ković
io Nikola Đur
Dramski stud
Karmen
e
S prvonagrađene predstav
Čarobnja
k iz Oza
Ružno pače
5
“Srebrni šou”
vrijeme imali priliku vidjeti, ali
i sudjelovati u nekom od 74
programa u sklopu devet programskih cjelina. Na raspolaganju su im bile mnogobrojne
kreativne radionice za izradu
origamija i kolaža, nakita i
suvenira, radionice ilustracija i kreativnog pisanja, kao i
arheološke i glumačke radionice. Izložbe lutaka, čitaonice,
zanimljive instalacije i razni
“Život u njenom danu”
koncerti napravili su od kotorskoga Staroga grada veliku veselu pozornicu. U natjecateljskom program sudjelovalo je
12 predstava, a dječji žiri najboljom je proglasio predstavu
“Život u njenom danu”, autorski projekt Hilary Chaplain (USA). Druga nagrada po
odluci dječjeg žirija pripala je
izraelskoj predstavi “Srebrni
šou”, a treća Gradskom pozo-
rištu iz Podgorice za predstavu “Ružno pače”. Žiri grada
Kotora također je za najbolju
proglasio predstavu “Život u
njenom danu” i to “zato što je
izbrisala granicu između publike i scene. I zato što je ukinula još mnoge druge barijere:
između tuge i radosti, između
saznavanja i zataškavanja, između samoće i prijateljstva,
između mašte i stvarnosti”. Don Brankovi dani
muzike
Trinaest raznovrsnih solističkih, komornih i orkestarskih koncerata klasične muzike i dva „slobodna“ programa,
u kojima su nastupili domaći
izvođači i gosti iz inozemstva
od 5. srpnja do 13. kolovoza,
obilježili su 13. don Brankove
dane muzike.
Festival uspješno gradi kontinuitet u predstavljanju vodećih svjetskih pijanista pa
smo ove godine imali priliku
poslušati djela Debisija, Rahmanjinova, Ravela… u izvedbi
priznatoga ruskog pijanista
Borisa Berezovskog koji je pobrao ovacije i izazvao nekoliko
biseva. Prvi put u Kotoru, ali i
regiji, čuli su se zvuci orgulj-
6
Ratimir Martinović
ske viole koju je 2013. godine,
po nacrtu Leonarda da Vincija, konstruirao poljski pijanist
i skladatelj Sławomir Zubrzyc-
ki. Orguljska viola predstavljena je na Don Brankovim danima muzike nakon manje od
godinu od svjetske premijere.
Ovaj zanimljiv instrument,
kako po konstrukciji (nalikuje na čembalo) tako i po zvuku (nalikuje na violu da gamba), Zubrzycki je prezentirao
publici svirajući transkripcije
djela koja su uglavnom pisana
za violu da gamba.
Kada je već riječ o raritetnim
instrumentima,
ovogodišnji
Kotor art aktivirao je jednu zaboravljenu priču violine iz slavne graditeljske obitelji Gvarneri, koja je „zarobljena“ čekala
možda baš ovaj festival u sefu
Radio-televizije Crne Gore.
Tako je priliku da na njoj zasvira imao Stefan Milenković,
koji je uz violinske koncerte iz
ciklusa „Četiri godišnja doba“
Nikole Paganinija otvorio službeni program 13. don Brankovih dana muzike. Naravno, već
tradicionalno, na otvorenju su
svoje mjesto osigurali članovi Crnogorskoga simfonijskog
orkestra, ovaj put u gudačkoj
postavci, na čelu s dirigentom
Grigorijem Kraskom. Tako je
ove godine izostao zvuk simfonijskog orkestra, a zvuk gudača je nastavljen u tri koncerta
Festivalskog orkestra koji od
ove godine predvodi violinist
Arpad Nađ.
Komorni ansambli ove godine bili su vrlo raznovrsni.
Domaći umjetnici, gitaristi
Goran Krivokapić i Danijel Ce-
rović, predstavili su se u Crnogorskome gitarističkom duu
izvodeći prvi put transkripcije
„Engleskih svita“ Johanna
Sebastiana Bacha. Kombinacija gitare i klarineta čula se
u dvorištu Starog zatvora u
Kotoru. Klavirski trio „Brams“
predstavio je klasičnu muziku
u punom sjaju, a značajan nastup imao je i njemački „Ansambl 4.1“ koji je kao kvintet
(klarinet, oboa, fagot, horna,
klavir) premijerno izveo djelo
mladog autora Marka Kovača.
On je „Dinarsku svitu“ napisao kao festivalsku narudžbu.
Dva koncerta na Ljetnoj pozornici privukla su veliki broj
posjetilaca, ljubitelja različitih
muzičkih žanrova. Na početku
festivala nastupio je trio Gabi
Novak – Arsen Dedić – Matija
Dedić, dok je pred kraj festivala prvi put u Kotoru, na veliko
oduševljenje publike, nastupila Josipa Lisac.
S Festivalskim orkestrom Kotor arta ovog ljeta nastupili su
venezuelski trubač mlađe generacije Francisco ‘Paco’ Flores, austrijska violinistkinja
srpsko-ruskog podrijetla Lidija
Bajić, kao i pijanist, umjetnički direktor Festivala Ratimir
Martinović koji je na završnom
koncertu i dirigirao orkestrom.
Uz njega čast da stanu za dirigentski pult imali su mek-
sički dirigent Jesus Medina i
Elizabeth Atl. Različiti pristupi
dirigenata u radu s orkestrom
odrazili su se na interpretacije skladbi koje su obuhvaćale stilski široko razdoblje, od
baroka do suvremene glazbe.
U tom smislu posebno je značajno to što je publika prvi put
imala priliku poslušati „Mjesečevo jezero“, djelo suvremene austrijske skladateljice
Johanne Doderer (dirigent E.
Atl), kao i „Goldberg varijacije“
Johanna Sebastiana Bacha u
aranžmanu Milana Aleksića za
gudački orkestar (dirigent R.
Martinović).
7
Kotor arTeatar
Kotor arTeatar otvoren je
premijerom predstave “Kinez”,
koja je rađena u koprodukciji Kulturnog centra Nikola
Đurković, Fondacije Kotorski
festival pozorišta za djecu, fe-
Sea Rock festival
Četvrti Sea Rock festival, od
ove godine u sklopu Kotor art
8
stivala Kotor arta i Gradskog
pozorišta iz Podgorice. Predstava koja govori o tranzicijskim traumama zaslužnim za
stvaranje društva koje ne trpi
nježnost i slabost premijerno
je izvedena u prostoru nekadašnje zgrade Jugooceanije,
zgrade koja je više od 20 godina devastirana. “Zbog toga
smo i odabrali ovo mjesto jer
devastacija prostora simbolizuje i dvadesetogodišnju devastaciju duha koju živimo…”,
rekao je jedan od koproducenata predstave Petar Pejaković.
Druga premijera pripada živućem klasiku Ivi Brešanu,
njegovu tekstu “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”,
u režiji Luke Kortine. Tekst
napisan davne 1965. godine
još uvijek, na isti način i istom
oštrinom, uspješno podbada,
izvrgava kritici i ruglu, uznemirava duhove ovih naših prostora.
Reprizno su izvedene predstave nastale autentično u Kotoru: “Njegoš, vatre”, “Njegoš i
ja” i “Njegoš za djecu”.
festivala, održan je 25. i 26.
srpnja. Jedan od najboljih malih festivala na ovim prostorima iz godine u godinu ima sve
više poklonika pa ljetna pozornica postaje mala za sve one
koji žele uživati u sjajnoj rock
glazbi.
“Sea Rock nudi ono što je
aktuelno i prepoznato kao najbolje u domenu alternativne i
rock muzike i zbog svog kvaliteta i autentičnosti našao je
mjesto u okviru Međunarodnog festivala Kotor arta. Rock
kultura, i kao muzički pravac
i kao sistem vrijednosti i uvjerenja, jedna je od najznačajnijih spona, veza među ljudima. Univerzalni jezik pop rock
muzike, koji već više od pola
vijeka povezuje ljude različitih
prostora, generacija, snažan
je idejni pokretač današnjice.
U tom smislu rock kultura jedan je od amblema, simbola
savremenosti”, rekao je jedan
od osnivača ovog festivala Ivan
Krivokapić.
Za sljedeće izdanje festivala
Krivokapić najavljuje još veći
spektakl te ističe da su već po-
čeli pregovori s nekim poznatim glazbenicima čija imena
još ne želi otkriti.
Međunarodna smotra mode
Revijom talijanskog brenda
“Genny” ispred katedrale sv.
Tripuna 18. srpnja otvorena
je 17. međunarodna smotra
mode po kojoj je Kotor prepoznatljiv u modnome svijetu.
Sljedeće večeri publici se
predstavio američki dizajner
Lakvan Smit, kao i crnogorske kreatorice Milena Đurđić
i Marina Banović-Džuver koja
rekla da je njezina linija specijalno kreirana za kotorsku
reviju mode.
Fašinada
ljanja ovoga umjetnog otoka.
U sklopu Fašinade posljednje
dvije godine organizira se i
međunarodna regata jedrilica
krastaša kojom se upotpunjuje kompletan ugođaj i priča o
Perastu i pomorcima. Regata
se održava u akvatoriju ispred
Perasta, oko otoka do tjesnaca Verige i u dijelu Tivatskog
zaljeva, a organizator je Jedriličarski savez Crne Gore.
Svakog 22. srpnja golemi broj
turista i građana Boke dođe
u Perast uživati u ambijentu
‘grada muzeja’ i ostaviti svoj
pečat u bokeljskoj tradiciji i
jednoj od rijetkih procesija na
moru - Fašinadi.
Tradicionalna Fašinada održana je 22. srpnja u Perastu
563. put. U smiraj dana barke
mještana krenule su ka Gospi od Škrpjela da bi Peraštani
ispunili zavjet predaka i bacili
kamenje oko otoka. To je pet i
pol stoljeća stari običaj obnav-
9
Međunarodni ljetni
kotorski karneval
Trinaesti međunarodni kotorski karneval otvoren je 31.
srpnja koncertom Ane Rucner
na Trgu od oružja, a dobro
raspoloženje prenijelo se i na
već tradicionalnu Ribarsku feštu na muljanskoj rivi. Dana
1. kolovoza na kotorskome
ljetnom bazenu održane su
karnevalske igre na vodi, dok
je u nastavku večeri za dobro
raspoloženje i mediteranski
štimung bila zadužena, kao
i uvijek, fenomenalna klapa
Kumpanji iz Blata na Korčuli.
Karneval je završen 2. kolovoza velikom i bogatom karnevalskom povorkom, uz sudjelovanje 30-ak maskiranih
grupa iz Crne Gore, Italije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i
Makedonije. Nakon defilea koji
je trajao skoro dva sata, karnevalsko slavlje nastavljeno je
na Trgu od oružja gdje je goste zabavljao dubrovački bend
“Amadeus”.
10
Bokeljska noć
“Fešta nad feštama”, kako
je Bokelji zovu, specifična i
prepoznatljiva ne samo u Crnoj Gori nego i šire, održana
je u subotu 23. kolovoza pred
više desetina tisuća posjetilaca. Defile od 60-ak barki, čije
su maštovite kreacije ocijenjene vrlo uspješnim, oduševio je
domaće i goste, a sve je “začinio” desetominutni vatromet.
Tročlani žiri, kojim je predsjedavala pjesnikinja iz Tivta
Maja Perfiljeva, i članovi: slikarica Dušica Ivetić te redatelj Dušan Vuleković, dodijelili
su prvu nagradu i 1.500 eura
kreaciji “Osveta peraškog kokota”, drugu koja iznosi 1.000
eura “Ajkuli”, a treću od 500
eura kreaciji “Nareži još”. Specijalne nagrade po 200 eura
dobile su barke: „First suvenir
boat show“, „Šoto voće“, „Đardin“, „Tajna večera“ i „Škaljarski bokun želja“.
Fešta je nastavljena na Trgu
od oružja, uz glazbu grupe
Lungo mare i kotorske klape
Incanto.
Druga nagrada “Ajkula”
Treća nagrada “Nareži još”
Prva nagrada
“Osveta peraškog kokota”
11
TIVAT
T
ivatsko kulturno ljeto
već godinama je iznimno
bogato. U tome prednjači tivatski Centar za kulturu
koji nam, iz godine u godinu,
u sklopu Purgatorija, nudi sve
bogatije sadržaje i programe…
svakog dana, dulje od dva
mjeseca.
Purgatorije
Jezikom statistike, ovogodišnje „Purgatorije“ koje su se
odigravale u razdoblju od 26.
srpnja do čak 4. rujna obuhvatile su 67 programa, od čega
28 kazališnih predstava, 14
koncerata, 7 izložbi, 5 promo-
12
cija književnih djela i slično,
da bi u natjecateljskom dijelu
u sklopu selekcije redateljice
Tanje Rigonat tivatskoj publici bilo predstavljeno sedam
kazališnih ostvarenja: „Avgust
u okrugu Osejdž“ Ateljea 212
iz Beograda, „Zločin i kazna“
Kazališta Gavella iz Zagreba,
„Trpele“ Beogradskoga dramskog pozorišta, „Unosno mesto“ i „Otelo“ Jugoslovenskoga
dramskog pozorišta iz Beograda, „Gospođa ministarka“
Pozorišta Boško Buha iz Beograda i „Providenca“, najnovija produkcija Centra za kulturu Tivat. Do zaključenja ovog
broja „Glasnika“ nismo bili u
mogućnosti saznati ovogodišnje laureate, ali je opći dojam
da je viđeno najbolje iz regije, što ovaj festival učvršćuje
među najznačajnijim ovakve
vrste tijekom ljetnog razdoblja.
Iznimno atraktivni bili su likovni programi Galerije ljetni-
kovca Buća te koncertni opus
koji je obuhvatio raznovrsni
program, od sudjelovanja Crnogorskoga simfonijskog orkestra, preko operne dive
Jadranke Jovanović, zatim
Amire Medunjanin ili Damira
Imamovića te „Sevdah takhta“,
do zbora Sveučilišta Alkala iz
Španjolske.
Uzevši u obzir i događaje
izvan „Purgatorija“ Tivat je ove
godine obilovao kulturnim sadržajima koji su često u samo
jednom danu uz Centar za
kulturu i Turističku organizaciju organizirali još i Porto
Montenegro u sklopu Zbirke
pomorskog naslijeđa, izložbenog i koncertnog programa,
zatim novotvoreni „Regent”
hotel uz klavirski koncert
svjetski poznate pijanistkinje
Lole Asanove te Lutica Bay,
mnogobrojne nevladine organizacije i udruženja.
Ljeto dobrog ukusa
Već treću godinu zaredom
Turistička organizacija Tivta
priređuje
gastronomsko-etnološku feštu “Ljeto dobrog
ukusa” koja je postala vrlo popularna i zanimljiva ne samo
gostima, nego i domaćinima
na tivatskoj rivijeri.
Fešta od rogača
U Donjoj Lastvi, pod starim
rogačem, 25. srpnja održana
je 5. po redu Fešta od rogača.
Mnogobrojni posjetitelji uživali
su u delicijama od rogača koje
“Manifestacija ‘Ljeto dobrog
ukusa’ koncipirana je kao spoj
svega dobrog - dobre gastro
ponude, specijaliteta mediteranske kuhinje i interesantnog kulturno-zabavnog programa”, istaknula je Tamara
Petković iz tivatske Turističke
organizacije.
Turistička organizacija zaokružila je bogat ljetni program
koncertom Nine Badrić na
gradskoj rivi Pine 18. kolovoza. Nina je svojim energičnim
nastupom,
prepoznatljivim
plesom i zvonkim glasom izazvala oduševljenje publike. su pripremile lastovske domaćice. Na bogatim trpezama bile
su izložene razne vrsta kolača,
kruh, riba, rakija i vino.
Osim u dobrom okusu, gosti su uživali i u dobroj glazbi.
Nastupila je klapa “Veterani
vazda mladi” iz Tivta, a kao
iznenađenje večeri pojavila se
Neda Ukraden, koja je zajedno
s klapom otpjevala nekoliko
pjesama.
Posebnu pozornost izazvala
je klapa “Maslina” iz Šibenika,
koja je zabavljala goste do kasno u noć.
13
Plesna predstva po Andrićevoj knjizi
‘Prokleta avlija’
BUDVA
K
Grad teatar
azališne predstave, koncerti klasične glazbe,
izvedbe zborova, književne i pjesničke večeri, likovne izložbe, svečanosti i igre na
otvorenome… čine prepoznatljivim budvanski Grad teatar.
Ovaj 28. festival Grad teatar trajao je od 20. srpnja do
10. kolovoza i tijekom 52 festivalska dana održano je 60
programa: 27 dramskih, 13
glazbenih, 13 književnih, 3
likovna i 4 razgovora u obnovljenom ciklusu „Razgovor
s glumcem“. U off programu
ovogodišnjeg festivala održane
su i tri večeri tijekom kojih su
nastupali stand-up komičari iz
regije. Na festivalu su nastupili eminentni umjetnici iz Crne
Gore, Srbije, Hrvatske, Bosne
i Hercegovine, Slovenije, Poljske, Italije, Francuske, Gruzije, Rusije, Ukrajine, Izraela i
Sjedinjenih Američkih Država.
“Cilj fe­sti­va­la Grad te­at­ ar
je da ži­vi i zi­mi, a to­kom tog
post­fe­sti­val­skog pe­ri­o­da u
pla­nu su raznovr­sni pro­gra­
mi ma­
njeg obi­
ma”, rekao je
direktor festivala Blažo Radoman i dodao kako razmišljaju
pokrenuti zajedničke projekte
s Kotor artom i festivalima u
okruženju.
14
Scena iz predstave
‘Kanjoš Macedonović’
Predstava ‘Tri musketara’
Plaža Jaz
Sea Dance Festival
Od ove godine Budva ima još
jedan izniman festival – Sea
Dance.
Sea Dance Festival održan je
ove godine od 15. do 17. srpnja na plaži Jaz i predstavlja
grandioznu završnicu uglednoga novosadskog Exit festivala.
Festival su otvorili popularni The Books Of Knjige, zatim
su nastupili Rambo Amadeus, Neno Belan, glavne zvijezde Jamiroquai i Klingande.
Dobra zabava nastavljena je
sljedećeg dana uz britanskoga glazbenika Examplea, hrvatskoga benda Lollobrigida,
zatim uz Eyesburn, Who See,
Bad Copy, Kirila Djaikovskog
Feat TK Wonder. Prvo izdanje
festivala na Jazu okončano je
nastupom pionira elektroničke
glazbe i neprijepornog vladara plesnih podija, britanskog
sastava Underworld, a njima
su se pridružili i Juan Atkins,
Tara McDonald, Mark Knight,
kao i Darkwood Dub, Urban &
4 i Autogeni trening.
Morskim izdanjem Exita prošetalo se, prema procjenama
organizatora, više od 80.000
ljudi.
15
Petrovačka noć
Veliki broj turista i mještana
posjetilo je cjelodnevnu manifestaciju Petrovačka noć, koju
je 29. kolovoza organizirala
Turistička organizacija Budve, a koja označava kraj glavne turističke sezone.
16
Manifestacija je počela u
16 sati tradicionalnim sportskim igrama u kojima su se
na prostoru pristaništa sudionici natjecali u povlačenju
konopa i plivanju. Program je
nastavljen defileom budvanske Gradske muzike gradskim
šetalištem te koncertom na
platou ispred Javne ustanove
“Crvena komuna”. Organizirana je besplatna degustacija
ribe i brodeta, uz vino i pivo,
na dva punkta, na rivi ispred
Crvene komune i pokraj restorana “Sutjeska”. Na Petrovačkoj noći nastupili su DJ sastav “Stereo Ambasada”, Nina
Petković, Jelena Tomašević i
Jura Sublić & grupa “Film”.
HERCEG
NOVI
L
jeto u sunčanome gradu od skalina obilježio
je iznimno bogat kulturno-zabavni program. Sunčane skale, Dani muzike, Trg od
knjige, Noć kulture, Filmski
festival, Guitar art summer
fest…za svakoga je tu bilo ponešto!
Sunčane skale
Početkom srpnja na Kanli
kuli održane su 20. jubilarne
Sunčane skale. Prva večer bila
je natjecateljskog karaktera,
dok je druga okupila ranije
pobjednike. Publika je uživala
slušajući stare i nove hitove,
a povremeno i pjevala s izvođačima, među kojima su bili:
Željko Joksimović, Marija Šerifović, Vlado Georgiev, Milena
Vučić, Boris Režak, Miki Perić,
Boris Novković, Zana, Knez,
Romana, Goca Tržan, Bojan
Marović, Sergej Ćetković.
Kristalne sirene dodijeljene
su sponzorima za dugogodiš-
nju vjernost, ali i skladatelju Sanji Iliću, ovogodišnjem
predsjedniku žirija festivala
koji je vezan uz ovu glazbenu
manifestaciju od njezina osnivanja. On je rekao da će biti
obnovljena lijepa tradicija organiziranja programske cjeline
“Glumci pjevaju”, koja je na
početku Sunčanih skala plijenila pažnju publike.
“Jubilej je prilika da se prisjetimo onih koji su vjerovali
u ovaj festival”, rekao je direktor Slobodan Bučevac i dodao
da će od sljedeće godine Skale
opet biti prilika za natjecanje
novih, mladih zvijezda i, s druge strane, provjerenih autora
za izbor Pjesme ljeta.
Nepodijeljena ocjena svih
sudionika jubilarnog koncerta
Sunčanih skala je da je her-
cegnovski festival među najpopularnijim u regiji, a sudjelovanje na njemu znak je
ugleda, ali i mjesto za dobro
druženje i provod.
Noć kulture
Pod sloganom “Probudi pticu kulturospavalicu jer odoše
svi u muzej” 26. srpnja peti
put je održana manifestacija
“Noć kulture” u Herceg Novome. Ova manifestacija koja
promovira kulturnu baštinu i
suvremeno umjetničko stvaralaštvo postala je prepoznatljivi
kulturni brend.
“Noć kulture” svečano je
otvorena u Galeriji Josip Bepo
17
Benković, u 21 sat, izložbom
slika Luke Berberovića kome
je ovogodišnja manifestacija
i posvećena. U Galeriji “Sue
Ryder” i Galeriji Luča bile su
izložene slike, pasteli, akvareli
i crteži ovog autora.
Te noći smjenjivali su se na
više od 15 lokacija diljem Staroga grada glazbeni, likovni i
scenski programi.
Prva Noć kulture održana je
2010. godine, na više od 25
lokacija diljem Herceg Novoga i okupila je više od 10.000
posjetilaca. Sljedeća godina
privukla je više od 12.000 ljudi kada su kulturne ustanove
u Herceg Novom u samo jedno veče zabilježile više posjeta
nego tijekom čitave godine.
Prošlogodišnja Noć kulture,
koja je održana na dvadeset lokacija s ciljem da animira čitav
grad, okupila je više od 10.000
posjetilaca. Uz mnogobrojne
izložbe, performanse i odličnu
atmosferu, program su upot-
Filmski festival
Na Kanli kuli održan je 28.
filmski festival od 1. do 7.
srpnja. Za to vrijeme publika
18
punili mnogobrojni muzički događaji, prateći sadržaji i
kazališni izrazi. Herceg Novi
postao je velika, otvorena ga-
lerija, a umjetnost u neposrednom kontaktu s hercegnovskom publikom i turistima.
je, u četiri programske cjeline, mogla pogledati skoro 90
ostvarenja, a festival je obilježila premijera filma „Dejčaci iz
Ulice Marksa i Engelsa” crnogorskog redatelja Nikole Vuk-
čevića. Crna Gora je na hercegnovskoj smotri participirala
s još dva filmska ostvarenja:
„Varvari“ i „Atomski zdesna”.
Kada je riječ o selekciji dokumentarnih filmova, predstav-
ljen je film Danila Marunovića, a u selekciji studentskih
filmova predstavila su se četiri
studenta Fakulteta dramskih
umjetnosti s Cetinja.
Osim “Stratosa”, svi filmovi
u glavnome programu bili su
debitantski.
Žiri festivala jed­no­gla­sno je
od­lu­čio da Gran pri – Ve­li­ka
zlat­na mi­mo­za pri­pad­ne fil­mu
„Spomenik Maj­klu Džek­so­nu”
re­da­te­lja Dar­ka Lun­gu­lova, uz
obrazloženje da je ovaj pro­jekt
hra­bro i po­et­sko-struč­no pre­
nio sli­ku su­oč
­ a­va­nja s okrutnom tran­zi­cijskom stva­r­no­šću.
Zlat­na mi­mo­za za re­ži­ju pri­pa­
la je re­da­te­lju Ni­ko­li Vuk­če­vi­ću
za film „Dje­ča­ci iz Uli­ce Mark­sa
i En­gel­sa”. Re­da­telj us­po­sta­
vlja bli­zak od­nos film­ske pri­če
s pu­bli­kom vo­de­ći ve­li­ku glu­
mač­ku eki­pu kroz bur­ne go­di­
ne na­še pro­šlo­sti­ - obra­zlo­že­
nje je ži­ri­ja za ovo pri­zna­nje.
Zlat­na mi­mo­za za naj­bo­lju
mu­šku ulo­gu do­di­je­lje­na je
Jan­ku Po­po­vi­ću Vo­la­ri­ću ko­
ji, ka­ko ži­ri na­vo­di, sup­til­nim
sred­stvi­ma u iz­nimnoj glu­
mač­koj su­i­gri fil­ma „Vis a Vis”,
re­da­te­lja Ne­vija Mara­so­vi­ća,
gra­di lik hi­per­sen­zi­bil­noga
mla­dog čo­vje­ka.
Zlat­nu mi­mo­zu za naj­bo­lju
žen­sku ulo­gu do­bi­la je Ja­
sna Đu­ri­čić za glu­mu u fil­
mu „Var­va­ri“, a ži­ri je svo­ju
od­lu­ku za na­gra­du obra­zlo­
žio ri­je­či­ma „za sve­de­nu, a
ras­ko­šno
od­i­gra­nu
ulo­gu
majke po­ro­di­ce i dru­štva u
ras­pa­du“ ko­ji je raz­ga­lio pu­
bli­ku u pr­voj fe­sti­val­skoj no­ći.
Za sce­na­rij Zlat­nom mi­mo­
zom ži­ri je na­gra­dio film „Bez
mo­ti­va­ci­je“, izra­el­ske sce­
na­rist­ki­nje i re­dateljice T­a­
li­je La­vi­je ko­ja je is­pi­sa­la
tra­gi­ko­mič­nu pri­ču že­na-voj­
ni­kinja koje raz­ot­kri­va­ju tešku bi­ro­krat­sku sva­ki­da­šnji­cu
Izra­
e­
la – ze­
mlje u ra­
tu. Ova
auto­
rica uspjela je osvo­
jiti
i jed­nu od glav­nih fe­sti­val­
skih na­gra­da „Živ­ko Ni­ko­lić“.
Di­rek­ci­ja Film­skog fe­sti­va­la
Her­ceg No­vi – Mon­te­ne­gro film
fe­sti­va­la i Cen­tar film Be­o­
grad nagra­du „Mi­lan Žmu­kić”
za izniman do­pri­nos raz­vo­
ju fe­sti­va­lu do­di­je­lili su pje­
sni­ku, pi­scu i sce­na­ri­stu Ab­
du­la­hu Si­dra­nu iz Sa­ra­je­va. Zlat­na mi­mo­za za ka­me­ru dodijeljena je Đor­đu Aram­ba­ši­ću
za film „Ne­po­slu­šni” i Di­mi­tri­
ju Joko­vi­ću za film „Dje­ča­ci iz
Uli­ce Mark­sa i En­gel­sa”.
Obra­zla­žu­ći svo­je od­lu­ke
član ži­ri­ja Bran­ko Ba­le­tić rekao je da iznimna publika ovoga festivala zaslužuje najveću
nagradu.
19
Guitar Art Summer
Fest
Zvuci gitare čuli su se među
novskim zidinama na Guitar
Art Summer Festu održanom
od 15. do 20. kolovoza. Ova
manifestacija već devetu godinu zaredom okupila je klasične gitariste, ali i one drugih
profila, od učenika osnovnih
i srednjih škola, preko studenata, do njihovih profesora i uglednih gostiju, vodećih
svjetskih gitarista.
Festival je svečano otvoren
15. kolovoza na Trgu Mića
Pavlovića, uza zvuke renesanse i baroka, a zajedno su nastupili ansambli „Renesans“ iz
Beograda i „Minstrel“ iz Zagreba. Tijekom šest dana trajanja
festivala organizirani su majstorski tečajevi, izložbe i besplatni koncerti, a publika je,
uz ostalo, na Trgu od muzike
uživala u koncertnim izvedbama slovenskoga gitarista Maka
Grgića, crnogorskoga dua
„Vox 2 feel“, Davida Pavloviča iz Mađarske, a posljednje
večeri nastupio je crnogorski
kvintet „Clazz“. Na Kanli kuli
nastupio je 16. kolovoza „The
BestBeat Band“ koji je publici
izveo glazbu šezdesetih i najveće hitove slavnih Beatlesa.
20
DAN DRŽAVNOSTI SVEČANO OBILJEŽEN DILJEM CRNE GORE
13. SRPNJA
PRAZNIK SVIH
GRAĐANA
Datum 13. srpnja je najznačajniji datum u povijesti Crne
Gore. Dana 13. srpnja 1878. godine svijet je prepoznao
i priznao nezavisnost države Crne Gore na Berlinskom
kongresu, a 13. srpnja 1941. godine crnogorski narod
prvi u porobljenoj Europi digao se na ustanak protiv
fašizma.
Priredio:
Tripo Schubert
U
povodu Dana državnosti crnogorski predsjednik Filip Vujanović
priredio je 12. srpnja svečani
prijem u Plavome dvorcu na
Cetinju.
Predsjednik je pozdravljajući
goste, uz ostalo, podsjetio da
se ove godine obilježava stoljeće od početka Prvoga svjetskog
rata koji je, kako je rekao, Europu uzdrmao u njezinim temeljima i otvorio perspektivu
još gorega Drugoga svjetskog
rata.
Crnoj Gori donio je samo
patnju i stradanja, ali je na-
kon njega Crna Gora izgubila nezavisnost svoje države
za koju se stoljećima borila i
izborila na Berlinskome kongresu toga velikog 13. srpnja.
Iako saveznik pobjednika, vrijedan i važan, Crna Gora ostala je bez nezavisne države. Bilo
je to neustavno i nepravedno, a s aspekta sudjelovanja
u ratu neprimjereno. Zato će
historijski ostati zapamćeno
da jedan od pobjednika rata
nije sačuvao svoju državu i
uz naklonost ostalih saveznika i njihovih politika. Stoga je
ova godina obilježavanja stoljeća od Prvoga svjetskog rata
snažan dokaz i podsjetnik na
besmisao rata, na nužnost i
vrijednost mira. Zato je obilježavanje stoljeća rata pouka i
poruka apsurdnosti rata, a za
stoljeća mira – istaknuo je Vujanović.
Prema njegovim riječima ova
godina je još jedan podsjetnik
da iz historijskih pogrešaka
moramo učiti da ih ne bismo
ponovili.
- Naročito mi na Bakanu. Da
li je bilo ko nakon stradanja
u Prvom i Drugom svjetskom
ratu mogao prognozirati rat
na prostoru bivše Jugoslavije? Rat koji je odnio stotine
hiljada života, prinudio milione ljudi na izbjeglištvo i donio
nemjerljiva materijalna razaranja. I to u vremenu kada je
21
postojalo pamćenje Drugoga,
pa i Prvoga svjetskog rata.
Moramo u Crnoj Gori biti ponosni da smo jedina država
bivših jugoslovenskih prostora
gdje se nije ratovalo, ubijalo i
razaralo. Prvi put smo izvukli
pouku iz istorije, u ime bolje
budućnosti. Shvatili smo da
se ne smijemo dijeliti, da moramo biti zajedno da bi se zajedno sačuvali. Da smo istorijski preplatili cijenu ratovanja
i da je očuvanje mira obaveza
prema budućim generacijama.
Obaveza koja se ne može upoređivati ni sa jednom drugom
– rekao je Vujanović.
Prevladavamo podjele
Prema njegovim riječima godina obilježavanja stoljeća od
Prvoga svjetskog rata ponovno
podsjeća na potrebu prevladavanja podjela.
- Prevazilaženjem podjela
čvrsto, jasno i trajno garantujemo stabilnost i mir. Obezbjeđujemo prosperitet i zajedništvo, a jednako i ugled
u međunarodnoj zajednici,
u kojoj su integracije temelj
mira. Integracije su nastale
kao pouka i poruka iz rata,
a radi očuvanja mira – i UN i
EU i NATO. Zato su svi i težili
i teže velikim državnim porodicama. Zato ih ne napuštaju jer
uz mir obezbjeđuju ekonomski
razvoj i politički ugled. Zato
ovdje, sa prijestonog Cetinja,
ispod Lovćena, želim da i u
ovoj svečanoj prilici pozovem
sve nas da i nadalje njegujemo svoje vrijedne tradicije, i
da svi zajedno budemo posvećeni prosperitetu svih građana
Crne Gore i naše države - poručio je Vujanović.
Među mnogobrojnim gostima
na prijemu su bili predsjednik
Skupštine Ranko Krivokapić,
predsjednica Vrhovnog suda
Vesna Medenica, članovi Vlade, diplomatskog zbora i mnogobrojni predstavnici političkog i društvenog života.
22
Predsjednik Filip Vujanović
Čestitke predsjedniku
Vujanoviću
Predsjednik Filip Vujanović
primio je mnogobrojne čestitke predsjednika država,
predstavnika međunarodnih
organizacija i mnogih visokih
uglednika.
Generalni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-mun rekao je uz ostalo - S velikim
zadovoljstvom
upućujem
Vama, Vladi i građanima
Crne Gore najtoplije čestitke
u povodu državnog praznika.
Svjedoci smo ohrabrujućeg
napretka posljednjih godina,
posebno u provođenju Milenijskih razvojnih ciljeva…
I dalje računam na aktivno
sudjelovanje Vaše zemlje i
njezino liderstvo…
Američki državni tajnik
Džon Keri u poruci navodi da
će SAD nastaviti podržavati
Crnu Goru u euroatlantskim
integracijama i pozdravlja
ubrzani napredak Crne Gore
ka članstvu u NATO-u i EU
ističući da je to čast koja
odražava rastuću veličinu
Crne Gore na globalnoj sceni.
Uz navedene, čestitke i
prigodne poruke uputili
su i predsjednik Njemačke
Joahim Gauk, predsjednik
Ruske Federacije Vladimir
Putin, naglašavajući nastavak konstruktivnog dijaloga
između Rusije i Crne Gore i
proširenje uzajamno korisne
rusko-crnogorske suradnje u
različitim područjima, predsjednik NR Kine Ksi Đinping,
koji pridaje veliki značaj razvoju kinesko-crnogorskih
odnosa i daljnjem jačanju
suradnje u svim područjima.
Čestitke su također uputili papa Franjo, predsjednik
Republike Italije Đorđo Napolitano, predsjednik Republike Grčke Karlos Papuljas,
predsjednik Austrije Hajnc
Fišer, predsjednik Poljske
Bronislav Komorovski, predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, predsjednik Rumunjske
Trajan Bacesku, predsjednik
Azerbajdžana Ilham Alijev,
predsjednik Švicarske Konfederacije Didijer Burkhalter,
predsjednik Palestine Mohamoud Abas, predsjednik
Republike Uzbekistan Islam
Karimov, car Japana Akihito, kralj Jordana Abudalah
II. i kralj Tajlanda Bhumibol
Adulyadej, kao i ostali visoki
uzvanici.
REVIJA TRADICIJSKE ODJEĆE I IZBOR NAJLJEPŠE HRVATICE U
NARODNOJ NOŠNJI IZVAN REPUBLIKE HRVATSKE
SIMBOL
HRVATSKE
KULTURNE
BAŠTINE
Antonia se predstavila u ženskoj dobrotskoj nošnji u
kojoj se 1849. godine udala Dobroćanka, Ana Filipova
Andrić.
Natjecateljice u Eko selu Grabovica
23
Priredila:
Tamara Lazarević
U
organizaciji Udruge za
očuvanje i promicanje
hrvatske
tradicijske
kulture u Bosni i Hercegovini Stećak i Hrvatske matice
iseljenika iz Zagreba, pod pokroviteljstvom Državnog ureda za Hrvate izvan Republike
Hrvatske i Općine Tomislavgrad te uz pomoć Vlade Hercegbosanske županije održana
je 28. lipnja ‘Revija tradicijske
odjeće i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan
Republike Hrvatske’. Na natjecanju je sudjelovalo dvadeset šest djevojaka iz dvadeset
i jedne države i to iz: Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih
Američkih Država, Brazila,
Čilea, Perua, Mađarske, Njemačke, Srbije (Vojvodina), Austrije, Belgije, Italije, Slovenije,
Češke, Slovačke, Rumunjske,
Makedonije, Kosova, Španjolske, Bosne i Hercegovine i
naše male, ali kulturno bogate
Crne Gore (Boka kotorska).
Hrvate iz Crne Gore predstavljala je Antonia Ulčar iz
Perasta, s pratiljom Tamarom
Lazarević, također iz Perasta.
„Kada su me iz Hrvatskoga građanskog društva Crne
Gore odabrali da predstavljam
Hrvatice iz Crne Gore na ‘Reviji tradicijske odjeće i izboru
najljepše Hrvatice u narodnoj
nošnji izvan Republike Hrvatske’ u Tomislavgradu, s velikim zadovoljstvom sam prihvatila prijedlog prepoznavši
rijetku priliku predstavljanja
bokeljske tradicijske kulture široj javnosti. Zahvaljujući
ljubaznosti direktorke Pomorskog muzeja u Kotoru, gđe
Mileve Pejaković Vujošević,
pripala mi je čast da odjenem
nošnju iz muzejske zbirke.
Riječ je o ženskoj dobrotskoj
nošnji u kojoj se 1849. godine
udala Dobroćanka, Ana Filipova Andrić. Nošnja se sastoji
od bijele podhaljine ukrašene
24
Učesnice iz bivše Jugoslavije. S lijeva na desno Slovenija, Crna Gora,
Kosovo, Makedonija i dvije iz Srbije
čipkom, preko koje se nosi pe- djevojaka iz cijelog svijeta, sa
tarulić od bijelog tila, takođe svojim pratiljama, uz srdačan
ukrašen dobrotskom čipkom. doček oca Zvonka Martića. Na
Poslije toga oblači se bran (ha- istome mjestu obavljeno je i
ljina) s bogatim plišeom od oficijelno fotografiranje, gdje
struka do stopala preko koje sam prvi put imala priliku da
ide traversa (kecelja). Nošnju vidim toliko djevojka odjevečini i župet (prsluk) s lijepo izrađenim
srebrnim
dugmadima. Preko
svega oblači se kamižola koja doseže
do struka, čija je
upadljiva srebrna
kopča predivno dekorisana. Rukavi
su prorezani dužinom podlaktice te
su zavrtani da bi
ukrasna
dobrotska čipka, koja se
proteže od laktova
do šake, došla do
izražaja. Zanimljiv
podatak govori da
udata žena na glavi nosi maramu,
vjerena suncobran
u ruci, dok mlađe
djevojke nose bijeli cvijet zadjenut u
kosi“, počela je svoju priču Antonia i
nastavila: „Na obale Buškog jezera, u
karmelu svetog IliIntervju za HRT
je, smjestilo se 26
Revija, razgovor s voditeljem
nih u različite nošnje krajeva
iz kojih potiču one ili njihovi
preci.“
‘Revija i izbor najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji’ održali
su se 28. lipnja u Tomislavgradu. Program revije vodio je
Frano Riđan koji je svojim humorom i ljubaznošću pridonio
vedrom raspoloženju svih djevojaka. „Kada je došao moj red
da izađem pred mnogobrojnu
publiku, ponos koji sam osjećala zbog ljepote nošnje učinio
je da na pravi način predstavim našu Boku. Pitanja koja
mi je voditelj uputio bila su
interesantna i meni i publici,
koja je to pozdravila burnim
aplauzom. Mnogobrojne televizijske kuće, pa čak i one preko satelita, prenosile su ovaj
događaj. Imala sam priliku da
publici iz cijelog svijeta kažem
nešto o našoj nošnji, o mom
pradjedu koji je iz Duvna, o
aktivnostima Hrvatskoga građanskog društva i par riječi o
sebi i svom zanimanju“, rekla
je Antonia i dodala: „Ovaj do-
gađaj za mene nikad neće biti
zaboravljen zahvaljujući predivnom druženju s djevojkama
koje su kao i ja, pored nagrada i proglašenja, imale jedan
cilj - predstaviti svoju nošnju
na najbolji način, steći nova
prijateljstva i održavati ih, u
čemu smo i uspjele.“
Žiri je proglasio Darinku Orčik iz Mađarske za najljepšu
Hrvaticu, koja se predstavila
u santovačkoj šokačkoj nošnji Hrvata iz Mađarske. Za
njezinu prvu pratilju izabrana je Ivana Kljajić iz Bosne i
Hercegovine u gradskoj nošnji
Hrvatica iz Dervente dok je za
drugu pratilju izabrana Lidija Sarić iz Vojvodine, u nošnji
bunjevačkih Hrvata iz Tavankuta.
Tijekom trajanja manifestacije u Tomislavgradu organiziran je bogat program, a najznačajniji dijelovi programa su
posjet gradu Zagrebu i prijem
kod predsjednika Hrvatske Ive
Josipovića, predsjednika Hrvatskoga sabora Josipa Leke,
kao i gradonačelnika Zagreba
Milana Bandića, koji je orga-
nizirao ručak na Bundeku.
„Predsjednika Josipovića smo
pozdravile izvedbom narodne
pjesme ‘Došli smo k’ vama’.
Bila mi je velika čast dirigirati ovako šarolikom zboru dok
se s mojih ruku vijorila čipka
dobrotske nošnje. Predsjednik Ivo Josipović je kao vrsni
muzičar udijelio komplimente
našoj izvedbi. Usprkos gustom
rasporedu dobra organiziranost naših domaćina omogućila mi je da sumiram utiske
i predstavim svoj kraj i detalje
o nošnji u nizu radijskih i televizijskih intervjua“, rekla je
Antonia i dodala da su jednog
dana posjetile i Mostar. Bile
smo i počasne gošće humanitarne svečanosti za pomoć
poplavljenim područjima u
Vitezu, gdje sam kratkim govorom u ime svih djevojaka
zahvalila na prijemu i čestitala im na dobroj organizaciji. U
sklopu programa bila je i naša
već dobro poznata pjesma koja
je osvojila srca svih prisutnih,
što su potvrdile čestitke, zahvale i veliki aplauz.“
Horska izvedba pjesme na Bundeku, dirigent Antonia Ulčar
25
U ZAGREBU ODRŽANE 3. HRVATSKE SVJETSKE IGRE
CRO OLIMPIJADA
Sportski događaj
koji povezuje
Hrvatske svjetske igre pokazale su se kao dragocjeni
most koji povezuje i uspostavlja veze između hrvatskih
zajednica u svijetu
Priredio:
Ilija Janović
U
Zagrebu su 21. srpnja
na Trgu bana Jelačića
svečano otvorene Hrvatske svjetske igre, koje su
okupile oko 450 sudionika iz
25 zemalja svijeta, s pet kontinenata.
Treće po redu Igre u organizaciji Hrvatskoga svjetskog
kongresa otvorio je predsjednik Hrvatskoga sabora Josip
Leko, koji je obrazlažući odluku Hrvatskoga sabora da prihvati pokroviteljstvo naglasio
važnost povezivanja Hrvatske
s njezinim iseljeništvom: „Hrvatske svjetske igre pokazale
su se kao dragocjeni most koji
26
povezuje i uspostavlja veze između hrvatskih zajednica u
svijetu. U sklopu ove manifestacije sudionici imaju priliku
pobliže upoznati svoju domovinu i njezinu kulturu, uspostaviti rodbinske i prijateljske
veze, ali i istodobno upoznati svjetske kulture“, rekao je
Leko.
Pokrovitelj Hrvatskih svjetskih igara bili su predsjednik
Republike Ivo Josipović, Hrvatski sabor, Državni ured za
Hrvate izvan domovine, Hrvatska matica iseljenika, Grad
Zagreb te druge ustanove.
Daria Krstičević, predstojnica Državnoga ureda za Hrvate
izvan Republike Hrvatske, svima njima zaželjela je dobrodošlicu u Lijepu Našu. Nagla-
Daria Krstičević na otvaranju
sila je da su Hrvatske svjetske
igre ne samo manifestacija
sportskog duha, već događaj
koji ujedinjuje matičnu domovinu, hrvatsko iseljeništvo, hrvatsku nacionalnu manjinu i
Hrvate iz Bosne i Hercegovine.
„Ovo su službeno treće Hrvatske svjetske igre, no i po
mnogo čemu su prve. Prve su
za mnoge od vas, prve su otkad je naša domovina u EU.
No, prve su i po tome što se
organiziraju u punom zajedništvu domovinske i iseljene
Hrvatske. Naime, ove svjetske igre su projekt od nacionalnog interesa za Republiku
Hrvatsku te su njegovu realizaciju poduprle sve značajne
institucije Republike Hrvatske
– predsjednik države i Hrvatskoga sabora, Vlade Republike
Hrvatske te posebice Državni
ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske“, naglasila je
predstojnica Krstičević.
Međutim, uz svečano otvorenje, uz nazočnost mnogobrojnih državnih i gradskih velikodostojnika te javnih uzvanika,
sve ostalo je bilo daleko ispod
razine organizacije Igara koje
su se održale prije četiri godine u Zadru. Međutim, propusti ravnatelja Igara i dijela
organizacije Igara nisu mogli
omesti našu skromnu momčad u uspješnim nastupima
u bućanju i plivanju te nešto
manje uspješnim u tenisu i
malom nogometu.
Na zogovima SC Špansko
Anton Petković i Dejan Petković osvojili su zlato u bućanju,
u disciplini parovi klasično,
Anton Petković srebro u disciplini pojedinačno klasično te
u disciplini precizno izbijanje
Darko Slovnikar srebro i Anton Petković broncu.
Dok se održavalo državno
prvenstvo Hrvatske u plivanju
na otvorenom bazenu Mladosti na Savi, usporedno su se i
naši plivači natjecali u vrlo jakoj konkurenciji. Anton Cankar osvaja broncu, a Franjo
Anton i Dejan Petković,
pobjednici u bućanju
Gečević 4. mjesto na 50 metara slobodno.
Veterani u tenisu Zvonko
Usanović i Klaudio Katelan u
mnogobrojnoj i jakoj konkurenciji nisu uspjeli obraniti
odličja osvojena prije četiri godine u Zadru te malonogometna ekipa uz solidnu igru nije
prošla grupnu fazu.
Sportski
karakter
Igara
oplemenjen je humanom notom! Na igralištu Nogometnog
kluba Zagreb organizirana je
utakmica za Gunju koju su
odigrale Humane zvijezde Hr-
Slovnikar i Petković,
srebro i bronca
Anton Cankar, bronca u plivanju
27
Bandić na nogometnoj utakmici
vatske protiv ekipe Hrvatskih
svjetskih igara! Gradonačelnik
Milan Bandić i glasnogovornica Državnoga ureda za Hrvate
izvan RH Žana Ćorić uputili
su prvi udarac na utakmici.
Pobijedile su Zvijezde rezultatom 10 : 6! Za ekipu Humanih
zvijezda Hrvatske koju je predvodio kapetan Zvonimir Soldo
zaigrao je i ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras,
glumac Slaven Knezović i savjetnik predsjednika Josipovića za sport Branko Tušek te
ostali bivši profesionalni nogometaši. U momčadi nacional-
nih koordinatora Igara HSI-ja
bilo je sudionika iz Australije,
Argentine, Kanade, Austrije,
Italije, Hrvatske, Rumunjske,
Nizozemske, Švicarske, Vojvodine, BiH, Njemačke te iz Crne
Gore Ilija Janović.
Prikupljeno je skoro 36.000
kuna.
Dodjelom medalja pobjednicima i pobjedničkim momčadima u Green Gold clubu u
Zagrebu 26. srpnja zatvorene
su 3. hrvatske svjetske igre.
Sljedeća dva dana održana je
konvencija Hrvatskoga svjetskog kongresa.
Nogometna ekipa HSI
Na kraju, posebnu zahvalnost za realizaciju odlaska
natjecatelja iz Boke kotorske i
Crne Gore, uz redovite financijere HNV CG, HGD CG, HGI
Tivat, dugujemo i Općini Tivat,
TO Tivat, TO Kotor, Ledu i Podravki, Una-sipi Tivat, Radiju
Tivat, Gattini Budva, Queen
of Montenegro, Bachusu, Recoleti, Volatu i gosp. Andriji
Krstoviču bez čije financijske
pomoći ne bismo mogli realizirati naš projekt odlaska na
Igre. Još jedanput im zahvaljujem u ime svih nas.
Sudionici HSI
28
U palači Grgurin, u Pomorskome muzeju, upriličeno je
veče pod nazivom „Tragom jedne slike - vjenčanje Crne
Gore s morem”
Vjenčanje Crne Gore s morem
VJENČANJE CRNE
GORE S MOREM
Živjeti u Kotoru je privilegij. Bogata i raskošna prošlost
Kotora, njegove graditeljske i umjetničke vrijednosti
rezultat su ljudskog umijeća, ali i njegove prirodne
ljepote koja je Bogom dana, a koja je stoljećima
oplemenjivala njegove stanovnike te su s osobitom
pažnjom tu skladnu cjelinu poštovali, čuvali, proučavali.
29
Mileva Pejaković Vujošević, Vesna Vičević, Radojka Abramović
Priredio:
Tripo Schubert
O
vo historijsko veče vodila je Dolores Fabijan, a
o događajima toga doba
i samoj slici govorile su mr.
Vesna Vičević i Radojka Abramović, historičarka umjetnosti. U muzičkom dijelu večeri
nastupile su ženska klapa „Bisernice Boke“ i sopranistica
Milica Lazarević, uz pratnju
Dejana Krivokapića, a ličnosti
sa slike u crnogorskim nošnjama predstavljali su članovi
folklorne sekcije „Nikola Đurković“ iz Kotora.
„Ovo historijsko veče, koje
nosi naziv: Tragom jedne slike
-Vjenčanje Crne Gore s morem,
predstavlja segment, jedan
historijski trenutak iz bogate
historijske pomorske prošlosti Crne Gore, a sama slika, o
30
kojoj će biti riječi, nagovještava mnogo više od onoga što je
na njoj naslikano“, započela je
priču Dolores i nastavila:
„Kao mediteranska zemlja
Crna Gora je posjedovala
unutar svoje državne teritorije
i more još od svojih najranijih početaka. U svom dugom,
skoro hiljadugodišnjem istorijskom hodu od XI. stoljeća
dukljanske države Vojislavljevića, preko Balšića, Crnojevića, Petrovića pa sve do suvremene Crne Gore, more je
zapljuskivalo njenu obalu. Morem su mediteranska kulturna
strujanja stoljećima dopirala,
bivala prihvatana, prožimala
se s postojećim i održala u Crnoj Gori sve do suvremenog
doba i to u mnogim sferama
života; u građevinarstvu, u
arhitekturi, literaturi, muzici,
slikarstvu... Takva pripadnost
Crne Gore mediteranskom
civilizacijskom krugu u izvjesnom obimu nastavila se i za
vrijeme kralja Nikole I. Petrovića. U njegovo doba Crna
Gora je velikim junaštvom u
borbama uspjela osloboditi
Bar od Turaka 1878. god. i
tako povratiti dio svojeg mora
i sam grad Bar koji je kroz
istoriju, u doba prethodnih
dinastija, bio i kulturni i državni centar. Tim značajnim
povodom održane su brojne
proslave u zemlji, posebno u
Baru. I upravo iz tog doba je
i slika ‘Vjenčanje Crne Gore s
morem’, akademskog slikara
Ivana Žmirića iz Zadra. A doba
nastanka ove slike karakteriše
cjelokupni kulturni razvoj države i Cetinja kao prijestolnice kada se formiraju i počinju
raditi muzej, biblioteka, arhiv,
teatar, muzicira se na dvoru i
priređuju koncerti za građane,
uvažavaju se i okupljaju na
Cetinju umjetnici iz okolnih
slovenskih zemalja... Za sliku
Ivana Žmirića ‘Vjenčanje Crne
Gore s morem’ nije precizno
utvrđeno da li je bila narudžba kralja Nikole, koji je njome
želio da što vjernije i snažnije
prezentira ondašnjoj Evropi
ratne uspjehe Crne Gore i njenu jaku privrženost moru ili je
bila inspiracija samog slikara
Žmirića oduševljenog oslobodilačkim ratovima Crnogoraca, što je inače imalo velikog
pozitivnog odjeka među Južnim Slovenima. Bilo kako bilo,
slika je urađena, donešena na
Cetinje 1881. godine. Na dvoru su joj se divili knjaz i visoke zvanice. Za građane je bila
izložena u reprezentativnoj
građevini, ondašnjoj velikoj
gostionici ‘Lokandi’, na opšte
divljenje i pohvale umjetniku
i slici. Poznato je da je slikar
uradio dvije verzije iste slike.
Original jedne verzije slike
‘Vjenčanje Crne Gore s morem’ čuva se u Pomorskome
muzeju u Kotoru, kao i kopija one druge koja je viđena na
Cetinju daleke 1881.“, rekla je
Dolores.
Idući tragom ove slike Pomorski muzej Crne Gore i Matica crnogorska - Ogranak Kotor nastojali su održavanjem
ove historijske večeri dočarati
jedan značajan segment iz bogate pomorske prošlosti Crne
Gore kada je ona uspjela vratiti jedan dio svojeg mora. Kakva je bila atmosfera u zemlji
u povodu vraćanja jednog dijela crnogorskog mora, što je to
značilo za državu Crnu Goru
na unutarnjem i na međunarodnom planu te historijske
podatke o nastanku same slike iznijela je Vesna Vičević:
„Članom 26 Berlinskog Ugovora o miru od 1878. Crnoj
Gori je priznata nezavisnost,
čl. 28 utvrđene su joj granice,
a članom 29 izlaz na more kojim je uspostavljen suverenitet nad teritorijalnim vodama i
postavljen temelj nacionalnom
crnogorskom pomorstvu.
Ubrzo po oslobađanja Bara
razvoj pomorstva dobija veliki
zamah. Na Cetinju se 1882.
godine, unutar Ministarstva
unutarnjih djela, čiji je ministar bio Mašo Vrbica, osniva
Kneževska crnogorska kancelarija pomorskog odjeljenja,
koji uspješno obavlja sve potrebne poslove u oblasti pomorstva, kako na formiranju
trgovačke, tako i putničke
flote, uspostavi konzulata u
stranim lukama, pomorskom
zakonodavstvu i sl., pa bi se
moglo reći da je Mašo Vrbica
zapravo prvi ministar pomorstva Crne Gore koji izuzetno
koristi ekonomske potencijale
mora.
Na političkom planu pak
knjaz Nikola potencira more,
često koristeći svoje brodove
i jahte za službena i privatna
putovanja, ističući na njima
crnogorsku državnu zastavu,
uz velike teškoće do uspostave i priznanja 1880. god. prve
crnogorske pomorske zastave.
Sliku s prvom crnogorskom
zastavom, poklon kap. Trobića, držao je na svom dvoru,
ali je želio posebno umjetničko djelo koje bi ovjekovječilo
istorijsku vezanost Crne Gore
s morem.
Velika proslava oslobođenja
Bara 1878., namjenski knjažev govor tim povodom, brojni članci u crnogorskoj štampi, knjaževa čuvena prigodna
pjesma ‘Moru’, veliki pozitivni
utisak pobjeda nad Turcima
na ostale Južne Slovene, po-
sjete zadarskog slikara Žmirića Cetinju i dvoru đe je dobio
portrete knjaza, knjeginje i
mnogih crnorskih junaka, kao
i crnogorske nošnje, rezultirale su radom slikara na slici
‘Vjenčanje Crne Gore s morem’, na kojoj je svečano okićeni jedrenjak s crnogorskim
zastavama, s mnogim proslavljenim junacima na njemu,
markantna figura knjaza s
podignutom desnom rukom s
prstenom za bacanje u more je
na pramcu, pored njega sjedi
knjeginja Milena s prestolonasljednikom Danilom. Princeza
Zorka sjedi na pramcu dok su
po bočnoj strani, uz ostale detalje, ispisana imena mjesta
čuvenih oslobodilačkih bitaka
- Vučji Do, Fundina, Nikšić,
Bar…
Lik mlade princeze Zorke
ističe se svojom ljepotom, na
istaknutome mjestu je na jedrenjaku, u sjedećem položaju
nagnuta blago preko ograde,
naravno, odjevena u crnogorsku narodnu nošnju. Utvrđeno je da je za lik mlade princeze pozirala tadašnja čuvena
zadarska ljepotica, đevojka
Nese, kasnije udata Roli. Očigledno, slikar nije imao neki
portret mlade princeze, koja
je imala 17 godina, kada je
1881. sliku donio na dvor. O
raskošnoj princezinoj ljepoti
mogao se ili lično uvjeriti prilikom ranijih dolazaka na Cetinje i dvor ili je o njoj slušao od
osoba koje su mu to vjerodostojno mogle prenijeti jer inače ne bi tražio gradsku ljepoticu da mu za njen lik pozira.
Romantičan je to i lijep detalj
za istoriju života tragično preminule crnogorske princeze,
majke jugoslovenskog kralja
Aleksandra. Njena ličnost, dostojanstvo i ljepota trajna su
inspiracija crnogorskih stva-
31
ralaca. Nedavno je naš veliki pjesnik Mladen Lompar o
princezi Zorki napisao poemu
u zbirci poezije ‘Balsamovana
kletva’.
Za lik, pak, prestolonasljednika Danila pozirao je lijepi zadarski đetić, tamnih očiju, koji
je u vrijeme izrade slike imao
Danilove godine, Dušan Brčić
iz čuvene stare zadarske porodice. Podaci o tome sačuvani
su u porodičnoj arhivi Brčića
u Italiji, a kopija slike ‘Vjenčanje Crne Gore s morem’ i
danas se u porodici s ljubavlju
čuva. Prikladnom prilikom savremena reprodukcija te slike
uručena je zvanično u Muzeju
Scuola Dalmata dei SS Giorgio
e Trifone u Veneciji 2006. godine potomku Dušana Brčića,
Serđu Brčiću.
Knjaz autoru ukazuje visoke
počasti, dodjeljuje mu odlikovanje, slika je izložena prvo na
dvoru, a zatim za građane koji
joj se dive u čuvenoj cetinjskoj
Lokandi, kritičari pišu o njenoj ljepoti, u centru je pažnje
kulturne javnosti prestolnice,
ali sliku knjaz na žalost ne
uspijeva da otkupi. Slikar je
vraća u Zadar. Ali za vrijeme
boravka na Cetinju slika je fotografisana i retuširana i tako
je njen izgled sačuvan. Mnogo
kasnije, 1922. Pošta Crne Gore
umnožava je i distribuira kao
razglednicu, a uveličana krasila je tada i dan- danas mnoge
crnogorske domove. Slikar je
preminuo 1929., zna se da se
slika nalazila u stanu Žmirića
do 1922., a od tada pa dalje
njena sudbina, za sada, nije
poznata. Interesantno je ovom
prigodom pomenuti kada se
Kotor bratimio s Venecijom
2005. i dobio na čuvanje na
godinu dana mletačku zastavu
i duždev prsten. Prilikom vraćanja, sljedeće 2006. godine,
32
gradonačelnica Kotora Marija
Ćatović predala je domaćinima na poklon reprodukciju na
platnu slike ‘Vjenčanje Crne
Gore s morem’ koje je obavljeno u raskošnoj Duždevoj
palači, uz gromoglasni aplauz.
Da i slike imaju svoju sudbinu, kao i knjige, govori podatak kako je za vrijeme boravka
u Veneciji grad Kotor, preko
svoje gradonačelnice, dao obećanje da će iz Crne Gore stići
određena količina drvene građe, koja je inače tokom stoljeća u Veneciju bila izvožena i
bila je jako cijenjena, da se od
nje izgradi jedan mali dio na
rekonstruisanom raskošnom
duždevom brodu ‘Il Bucintoro’ koji Venecija ima namjeru
u dogledno vrijeme da završi.
Tako će i na taj, simboličan
način, brod s crnogorske slike na drugoj obali zajedničkog
mora naći svoju trajnu vezu s
originalnim brodom i postojbinom običaja vjenčanja s Jadranskim morem koje te dvije
zemlje povezuje“, dio je izlaganja Vesne Vičević.
O umjetničkim vrijednostima slike govorila je Radojka
Abramović:
„Devetnaesti vijek je vijek
velikih političkih previranja i
bitnih istorijskih odluka vezanih za male slovenske države
koncentrisane na Jadranskom
priobalju i u unutrašnjosti
Balkana, a vremenski je predstavljao veoma pogodno tlo za
njegovanje istorijskih kompozicija. U okrilju istorijskog
slikarstva, koje od umjetnika
zahtijeva visok stepen imaginacije i tehničku vještinu jer
se ono za razliku od ostalih
žanrovskih kompozicija, portreta, mrtve prirode, pejzaža,
smatralo slikarstvom vidljive
realnosti, slika Ivana Žmirića
‘Vjenčanje Crne Gore s mo-
rem’ nije pratila bukvalo istorijski koncept, u čijem je okrilju, pomenuto je, nastala. Ona
nije narativni prikaz jednoga
važnoga istorijskog događaja,
već je nastala kao alegorijska
kompozicija koja simboličnim
prstenovanjem knjaza Nikole
s morem veliča veliki istorijski
događaj. U baroknom slikarstvu već se uveliko prepoznaju alegorijske kompozicije na
kojima se ogleda potraga za
monumentalnom slikom, romantizam ih glorifikuje. Slika
Ivana Žmirića ‘Vjenčanje Crne
Gore s morem’ izraz je patriotskog zanosa i političkog zadatka da se u umjetnosti prikaže
snažna težnja naroda duž slovenske, istočne obale Jadrana,
da se odrobi svih onih koji su
im vjekovima prisvajali more
pod pragom, a dobijanjem konačnog prava na naše more
produžilo je, na ovoj slici, nacionalnu romantiku ilirizma.
Inspirisan velikim patriotskim zanosom, koji su još više
pobudili događaji vezani za
oslobađanje južnog dijela crnogorske obale, rodila se ideja o slici s ovom temom i već
1881. u biblioteci Paravia u
Zadru Žmirić izlaže alegorijsku kompoziciju ‘Vjenčanje
Crne Gore s morem’, rađenu u
tehnici ulja na platnu veličine
130 x 105 cm. Na jedrenjaku
iskićenom trobojnom trakom,
lovorovim vijencem i cvijećem
po sredini jedrenjaka na trupu nešto iznad linije mora, s
crnogorskim barjakom, dvoglavim orlom koji se leprša
na glavnom jarbolu, jedrom
povijenim pod blagim vjetrom
i trobojkom, crnogorskom pomorskom zastavom na krmi,
Žmirić na palubi broda postavlja čitavu scenu; centralnu figuru, kneza Nikolu, u
stojećem stavu na pramcu
jedrenjaka s prstenom u visoko podignutoj desnici, a oko
njega najelitnije predstavnike
crnogorskog društva, njegovu
užu porodicu, knjeginju Milenu, nasljednika Danila, knjeginjicu Zorku, vojvode, Petra
Vukotića, Boža Petrovića, Iliju
Plamenca, Maša Vrbicu, Peka
Pavlovića, Marka Miljanova,
Blaža Dragovog Petrovića i
Joka Blažovog Petrovića, junake proslavljenih pobjeda nad
Turcima čiji su nazivi ispisani na bočnoj strani jedrenjaka
- Vučji Do, Nikšić, Fundina,
Bar… Ovo nije monumentalno platno s predstavom velikih monarha, njihove djece i
dvorske svite, s dvorcima i reprezentativnom arhitekturom
u pozadini, ali je upravo po
tome minimalnom broju ljudi
jedne male, hrabre i po svojoj
posebnosti u Evropi poznate
knjaževine - toplo i inspirativno. Nije sve u komparaciji koja
se odnosi na poredak veličine,
već daleko više u jednoj toploj,
sentimentalnoj noti koja prožima platno ma koliko ono ima
dozu patetike i iskrene, inspirativne naivnosti. Ova naivnost ogleda se u potenciranoj
deskriptivnosti i intenzivnoj
paleti bez prelaza i miješanja
tonova što ostavlja utisak velikog šarenila i stavlja naglasak
na etnografsku koloristiku.
Slikar je svakako imao neposredne veze s Cetinjem jer je
učenike koje su mu pozirali u
njegovom umjetničkom ateljeu
odijevao u crnogorsku narodnu nošnju, a za lica na slici
koristio je autentične portrete
istorijskih ličnosti. Dok knez
Nikola drži visoko prsten u
ruci, ta scena traje. Nema čina
bacanja prstena. Čini se da on
drži govor prije vjenčanja, velikog i najdirljivijeg čina u životu svakog pojedinaca, a kamo-
Kopija originalne slike
li malene knjaževine koja se
prstenuje s morem. Očigledno
je i da su ostale ličnosti različito slikarski tretirane u odnosu na ovaj dominantni motiv.
Crnogorski junaci koncentrisani su na događaj dok djeca,
knjeginjica Zorka, dodiruje
oslonjena o bok jedrenjaka lovorov vijenac, a mali nasljednik Danilo stojeći knjaginji Mileni s desne strane posmatra
svijet na obali. Svakako da je
Žmirić ovim rasporedom figura, zamahom vesala jednog veslača, prikazom ostatka svite,
nastojao poboljšati kompoziciju na slici i dotjerati uravnoteženost kompozicije. Okolni
svijet s usklicima pozdravlja
događaj s krševite obale, puca
se iz pušaka, viju se zastave,
a gore visoko streme ka nebu
planine i brda nad obalom pa
se ovdje prisjećamo Šantićevih
stihova iz pjesme „Boka“ kada
i on s morskog žala, zajedno
s Bokom želi gledati na plavi Lovćen oslobođen ropstva.
Tonalitet na slici u znaku je
trobojke i barjaka na krmi, crvena je simbol prolivene krvi
za slobodu, plava mora, a bijela svih čednih, nevinih žrtava koje su pale za slobodu
malog, herojskog naroda sakrivenog u planinskom zaleđu
kome je more boje smaragda
prozor i izlaz u svijet... I ma
koliko mnogi kritičari vezivali
ovu alegoriju s duždevim vjenčanjem s morem, što je Žmiriću školovanom i na djelima
venecijanskih majstora poslužilo kao prototip, alegorije tipa
vjenčanja, krunisanja, zakletvi
poznate su u umjetnosti već u
antičkoj mitologiji i njihovo ponavljanje tokom svih stilova u
umjetnosti je prirodno tako da
tu asocijaciju ne treba posmatrati s tolikom važnošću. Žmi-
33
rić je slikar duše jednog malog
naroda koji vapi za slobodom
mora i neba nad njim, što je s
velikim entuzijazmom pokazao
na ovoj alegorijskoj slici.
Ovu je sliku Ivan Žmirić nosio na Cetinje s namjerom da
je proda knjazu Nikoli. Bila je
izložena na dvoru, pa u velikoj
cetinjskoj gostionici ‘Lokandi’.
Sliku je crnogorski narod pohodio s velikim ushićenjem,
ali je knjaz Nikola nije otkupio zbog nedostatka sredstava, već je najbolje moguće
ugostio Žmirića, uz svečani
ručak upriličen za uvaženoga
gosta, a u znak zahvalnosti i
odlikovao je slikara. Ova slika
doživjela je, na žalost, tragičnu sudbinu. Nalazila se u njegovoj kući u Zadru do 1922.
godine, od kada iz straha od
talijanske okupacione vlasti
nije izlagana. Prema jubilarnom 86. broju Narodnog lista
iz 1892. godine, sliku je autor
darovao Hrvatskoj čitaonici u
Zadru, a postradala je, najvjerovatnije, u bombardovanju
Zadra tokom II. svjetskog rata.
Žmirić je naslikao dvije istovjetne slike, u različitoj tehnici, pomenutu u ulju na platnu
i drugu u tehnici krejona na
papiru zalijepljenom na platno
koja je u posjedu Pomorskog
muzeja Crne Gore u Kotoru.
Dubioza oko slike koja je nošena na Cetinje i druge koju
je otkupio Pomorski muzej 76
godina kasnije mogla bi se otkloniti jednom jedinom izrečenom opaskom anonimnog
kritičara koji je popratio događaj izlaganja slike u cetinjskoj
gostionici, o čemu izvještava
Glas Crnogoraca gdje kaže
da vijenci s cvijećem oko broda prosto mame da se uberu,
što se za smiren, svijetlosmeđi tonalitet istovjetne slike ra-
34
đene u krejonu ne može reći.
Iste dimenzije, ista tematika,
pobuđuju na razmišljanje, ali
ono nam daje jedan logičan
slijed misli i konačno zaključak. Slika je mogla biti slikarski predložak za sliku rađenu
u tehnici ulja na platnu, koja
je nuđena knjazu Nikoli, ali i
samostalna slika koju je Žmirić namijenio nečem drugom.
‘Vjenčanje Crne Gore s morem’, slika rađena u krejonu,
na žalost, oštećena je i zatamnjena, što je i plod jedne bezuspješne restauracije, a svojim
žutosmeđim tonom liči na naslikani dokument, na stranicu
istorije koja se čita s platna,
na boje starog pergamenta i
arhivalija. Svjesni istorijskodokumentarne vrijednosti ove
slike, koja ima i nezanemarivu likovnu vrijednost, napravili smo u Konzervatorskoj
radionici Pomorskoga muzeja
Crne Gore kopiju originalne
slike, dimenzija 130 x 88 cm,
čiji je autor slikar konzervator Smiljka Strunjaš. Replika
je urađena prema originalnoj
razglednici, plakatu uvećane
dopisne karte Žmirićeve slike urađene u ulju na platnu.
Razglednicu slike ‘Vjenčanje
Crne Gore s morem’ otkupio
je pok. inžinjer Branko Proročić, kolekcionar i predsjednik
Kolekcionarskog društva ‘Kotor’ u Parizu 60-ih godina 20.
vijeka. Štampana je u Minhenu kod Purgera Co., Photochromiekarte, pod br. 1686., a
natpis na njenoj poleđini ‘N. S.
Bjeladinović, Cattaro’ govori u
prilog njenog preštampavanja
u Kotoru. Razglednicu je sin
Veljko poslao iz Rijeke Crnojevića u Brčko svojim roditeljima, tačnije Savi P. Nediću,
koju je on primio 25. 8. 1925.
g., što potvrđuje datum s mar-
ke. Put jedne dopisne karte s
motivom alegorije ‘Vjenčanja
Crne Gore s morem’ od Rijeke
Crnojevića, Bosne do Pariza,
Kotora pa ponovo, prilikom
sjećanja na ovo djelo, tu u Kotoru, što je drugo nego sudbina i simbolika.
Ivan Žmirić (Zadar,
1842. - 1929.), po nagovoru svog učitelja slikarstva i
prijatelja Franja Salghetija
Driollija, najpoznatijega zadarskog slikara 19. stoljeća, odlazi u Firencu na studije slikarstva. Tamo poput
svih koji uče slikati kopira
djela poznatih slikara da bi
se 1867. našao u Sienni,
gdje se slikarski obrazuje kod slikara i teoretičara
umjetnosti Luigija Mussinija (Berlin 1813. - Siena
1888.). Mussini, kasnije
upravitelj sijenske Akademije, stvara pod velikim
utjecajem firentinskih majstora quattrocenta, slikajući uglavnom kompozicije s
temama iz antičke historije
i alegorije. U Sienni je jedna Žmirićeva slika rađena
na kartonu ocijenjena kao
najbolja u kompoziciji i dobiva zlatnu medalju. Žmirić
je već u sijenskom razdoblju radio crteže u žutosmeđem, toplom tonalitetu
poput vrlo uspješne slike
„Propovjedaonica u Sienni“. Poslije studija u Veneciji vraća se u Zadar gdje
u realnoj gimnaziji radi
kao profesor crtanja oko
30 godina. Bio je aktivan
kao kustos, konzervator,
restaurator. Održavao je i
privatnu slikarsku školu,
bavio se slikanjem, ali ne
kao primarnom vokacijom.
KOTOR JE DOBIO NOVU MULTIMEDIJALNU DVORANU U
REKONSTRUIRANOJ CRKVI SVETOG PAVLA
Simbol kulturnohistorijskog naslijeđa
Crna Gora ima taj privilegij da na malom prostoru spaja
narode i religije i da gradi svoj moderni identitet u
bogatstvu kulturnih i svekolikih različitosti. Primjer
crkve svetog Pavla na najljepši način to simbolizira.
35
Priredio:
Tripo Schubert
N
a otvorenju nove multimedijalne dvorane u
rekonstruiranoj
crkvi
sv. Pavla u Kotoru, 25. srpnja,
gradonačelnica Kotora Marija Maja Ćatović pozdravila je
mnogobrojne goste podsjećajući ih kako je ovaj sakralni
objekt sagradio 1263. godine
kotorski građanin Pavle Bari
sa svojom ženom Dobrom,
kako je to zapisano na sačuvanome ktitorskom natpisu
na zapadnoj fasadi. Tri godine
kasnije Bari je crkvu poklonio
dominikancima koji su se u
Kotor doselili iz Dubrovnika. U
samostanu pri ovoj crkvi dominikanci su ostali do sredine
14. stoljeća. Nakon dolaska
kotorske mučenice blažene
Ozane u samostan svetog Pavla, u prvoj polovini 16. stoljeća, prvobitna crkva je srušena, a zapadna fasada i dijelovi
poda uklopljeni su u novu,
znatno veću građevinu, podignutu na istome mjestu. Nova
crkva orijentirana je u pravcu
sjever - jug, za razliku od prvobitne koja je bila u pravcu
istok - zapad.
„Burna istorija grada dotakla je crkvu svetog Pavla koja
u dugom nizu godina nije bila
u svojoj osnovnoj funkciji. Za
vrijeme francuske vladavine
ovdje su se nalazili kasarna i
skladište, a u periodu Austrougarske, kao i izvjesno vrijeme
nakon II svjetskog rata, građevina je služila kao zatvor.
Sada je, konačno, crkva svetog Pavla dobila novo ruho i
novu namjenu. Opština Kotor je, posredstvom Direkcije
za uređenje i izgradnju grada,
uložila skoro milion eura kako
bi se ova građevina rekonstruisala i obnovila. Radove je
izvelo preduzeće ‘Profesional’
iz Nikšića, uz konzervatorski
nadzor Regionalnog zavoda za
zaštitu spomenika kulture. Svi
radovi izvedeni su u skladu sa
36
Gradonačelnica Marija Ćatović
stručnim standardima u oblasti rekonstrukcije spomenika
kulture. Isposnička ćelija blažene Ozane, kao i ostali značajni nalazi, dostupni su oku
posjetilaca. Takođe, izvedeni
poslovi omogućili su da Kotor
dobije jednu lijepu višefunkcionalnu dvoranu, pogodnu za
održavanje koncerata, kao i
značajnih skupova i sastanaka. Izražavam zadovoljstvo što
smo obnovom i rekonstrukcijom crkve svetog Pavla potvrdili namjeru lokalne vlasti da
obnavlja i revitalizuje značajne
objekte i spomenike kulture u
UNESCO-vom gradu, čuvajući
ih od propadanja i dajući im
nove funkcije, u skladu sa vremenom u kojem živimo“, rekla
je Ćatović.
Dvoranu je otvorio premijer
Crne Gore Milo Đukanović,
koji je uz ostalo rekao:
„Za državu Crnu Goru ovakvi tragovi nasljeđa važno su
obilježje njenog trajanja i civilizacijskog hoda. Nepokolebljiva vizija ujedinjene Evrope, s
jedne strane, kao i ispunjenost
ponosom što ovakvi spomenici
potvrđuju da imamo vrijedan
dio temelja evropske kulture i
tradicije, s druge – još više nas
obavezuju na posvećenost kulturno-istorijskom
nasljeđu,
njegovom čuvanju i obnovi.
Crna Gora ima tu privilegiju
da na malom prostoru spaja
narode i religije i da gradi svoj
moderni identitet u bogatstvu
Premijer Milo Đukanović
kulturnih i svekolikih različitosti. I primjer crkve svetog
Pavla na najljepši način to
simbolizuje. Kao i životna priča i sudbina blažene Ozane, za
čije je duhovničko djelovanje
vezano i ovo istorijsko zdanje.
Upravo zbog ovakvih civilizacijskih kodova, Kotor i Boka
Kotorska, koji su dio svjetske
kulturne baštine, osobena su
crnogorska priča. Ovakvi spomenici i ukupno istorijsko nasljeđe Kotora i Crne Gore svjedoči da je Crna Gora oduvijek
bila dio evropske civilizacije i
da je po svojim tekovinama i
dostignućima pripadala modernoj Evropi. To je i najbolja potvrda da smo danas na
pravom putu. Za razliku od
drugih, mi nemamo potrebu
da bilo šta dopisujemo, ili da
retuširamo našu istoriju. Posebno, ne da svojatamo nešto
što nije naše. Ali, imamo obavezu da čuvamo ono što jeste,
i da to bogato, vjekovima nagomilano kulturno-istorijsko
nasljeđe valorizujemo na pravi način. I da jačamo svijest o
značaju tog ogromnog nasljeđa. Restauracija crkve svetog
Pavla i stavljanje ovog modernog objekta u funkciju savremenih potreba Kotora i Crne
Gore najbolji je korak u pravcu takve budućnosti”, rekao je
Milo Đukanović prilikom svečanog otvorenja multimedijalne dvorane.
Na inicijativu i nositelja projekta HKD „Napredak“
otkriven je spomenik 30. travnja 2014. godine, za
sjećanje na posjet pape Ivana Pavla II. Sarajevu
12. – 13. travnja 1997. godine
ZAHVALNOST
SVECU
„Ljudi ovoga područja žele izgrađivati društvo mira čiji
članovi priznaju Boga kao gospodara i Oca sviju.“
Priredio:
Tripo Schubert
N
a trgu ispred katedrale
Srca Isusova u Sarajevu
upriličena je svečanost
otkrivanja i blagoslova spomenika svetom Ivanu Pavlu
II., koja je započela procesijom
iz katedrale nakon mise slavljene tom prigodom, kao i u
sklopu održavanja XX. sabora
svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Svečanosti su prisustvovali kardinal Vinko Puljić
sa svim biskupima Biskupske
konferencije Bosne i Hercegovine i mnogobrojni drugi.
U ime Vrhbosanske nadbiskupije i Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak“,
inicijatora postavljanja spomenika i nositelja projekta, na
početku je pozdravio voditelj
programa Vanja Gavran koji
je podsjetio da je svečanost
upriličena na istome mjestu
na kojem je papa Ivan Pavao
II. dana 12. travnja 1997. godine pozdravljao i blagoslovio
okupljeno mnoštvo.
37
Lider prošlog stoljeća
U ime državnih institucija nazočnima su se obratili
predsjedatelj Predsjedništva
BiH Bakir Izetbegović i predsjedatelj Vijeća ministara BiH
Vjekoslav Bevanda. U svom
obraćanju Izetbegović je izrazio zadovoljstvo prisutnošću
na ovoj svečanosti u znak sjećanja na papu Ivana Pavla II.,
„velikog čovjeka, jednog od
najznačajnijih humanista i lidera prošlog stoljeća“. Izrazio
je uvjerenje da ga građani Bosne i Hercegovine pamte samo
po dobru, posebno po onome
što je za njih činio u najtežim
trenutcima stradanja tijekom
rata od 1992. do 1995. godine. Rekao je da je svojim univerzalnim humanističkim stajalištem papa Ivan Pavao II.
ostavio snažan upečatljiv trag
i pouku koja je „trajno aktualna i motivirajuća“ te je ustvrdio da je na njegove poruke
potrebno stalno podsjećati
kako bi „lakše gradili uistinu
slobodno i demokratsko društvo prihvatljivo i komotno za
sve narode i građane koji žive
u BiH“.
Tada je najavio je da će se u
Sarajevu 28. lipnja ove godine,
prigodom obilježavanja stogodišnjice od početka Prvoga
svjetskog rata, ponoviti riječi
ovoga Pape koje je izrekao pri
završetku svog pohoda Sarajevu 1997. godine: „Nikada više
rata.“ Ustvrdio je da BiH ima
samo jedan put u budućnost
– put unutarnjih i vanjskih
europskih integracija. „To je
realna platforma na kojoj se
svi možemo naći. Moramo biti
svjesni da što prije izazove na
tom putu svladamo, to će i
svima u ovoj zemlji biti bolje.
Poruke mudrosti pape Ivana
Pavla II. kojih se danas prisjećamo na toj sudbinskoj stazi
mogu nam biti vrijedna vodilja“, rekao je Izetbegović.
Vjekoslav Bevanda ustvrdio
je kako Ivan Pavao II. „bio je
38
tu s nama i uz nas“ kada je
u BiH bilo najteže te je rekao
da „najmanje što smo mogli i
što možemo je da mu na ovaj
način zahvalimo i da se prisjetimo onih koji su bili s nama“.
Ujedno je zahvalio i čestitao
svima koji su tome pridonijeli,
kao i Svetoj Stolici za sve dosad učinjeno za BiH. Podsjetio je na jedan dio onoga što
je papa Ivan Pavao II. izrekao
prigodom svoga posjeta u travnju 1997. godine kada je rekao da „ljudi ovoga područja
žele izgrađivati društvo mira
čiji članovi priznaju Boga kao
gospodara i Oca sviju“.
Zatim je u ime HKD „Napredak“ i u svoje ime okupljene
pozdravio predsjednik „Napretka“ mons. Franjo Topić
koji je, između ostaloga, podsjetio na osnovne podatke iz
života pape Wojtyle. Izrazio je
nadu da će Ivan Pavao Veliki
biti zagovornik da se njegove
ideje ljubavi prema svakom
čovjeku, ekumenizma i dijaloga, praštanja i sporazumijevanja sve više ostvaruju u
„ovoj kompliciranoj, ali lijepoj
zemlji“. Obraćajući se predstavnicima vlasti podsjetio je
kako je ovaj Papa prigodom
pohoda Banjoj Luci poručio
da budućnost BiH ovisi o njezinim stanovnicima. „Ovisi o
svima nama, ali prije svega o
onima koji imaju vlast i koji
odlučuju o funkcioniranju ove
zemlje“, rekao je mons. Topić.
Također je izrazio mišljenje da
zajedništvo iskazano prisutnošću na ovoj svečanosti ima
„ogromno značenje ne samo
za katolike, nego i za sve stanovnike Bosne i Hercegovine“.
Nakon toga je na videoekranu
uslijedio insert iz Papina oproštajnoga govora iz sarajevske
zračne luke 1997. godine.
Duboko poštovanje
Nuncij Luigi Pezzuto zatim
je rekao kako se Sveta Stolica vrlo rado pridružuje izrazu
dubokog poštovanja prema sv.
Ivanu Pavlu II. koji je, kako je
ustvrdio, Vrhbosanska nadbiskupija ostvarila podizanjem
spomenika neposredno nakon
njegove kanonizacije. „Ovim
kipom sveti Papa će moći nastaviti svoju misiju, ne samo
kao Učitelj vjere, nego kao i
Učitelj života“, rekao je nuncij
Pezzuto izrazivši želju Svete
Stolice da spomenik svim prolaznicima bude poticaj da se
otvore i inspiriraju u osobnom
i zajedničkom životu kroz poruku mira, solidarnosti, bratstva i tolerancije, tj. vrijednosti koje su, kako je rekao, bile
ključne točke mjesta i plodnog
pontifikata sv. Ivana Pavla II.
Autor spomenika, akademik
Hrvoje Urumović, zahvalio je
predstavnicima „Napretka“ i
Vrhbosanske nadbiskupije, a
osobito kardinalu Puljiću te
izrazio nadu će njegovo djelo
u srcima svih Sarajlija i svih
posjetitelja pri pogledu na
spomenik buditi „samo lijepa
sjećanja i uspomene na posjet
ovoga velikog čovjeka i sada
sveca“.
Kardinal Puljić na poseban
način zahvalio je svim dobročiniteljima i svima koji su
sudjelovali svojim prilozima.
Zahvalnost je izrazio i organizatorima susreta, od Odbora i
suradnika iz „Napretka“, a na
poseban način govornicima i
svima koji su ovom prigodom
uputili lijepe riječi. Također,
zahvalio je i medijima koji su,
kako je istaknuo, pokazali
spremnost da stvore pozitivno
ozračje. Riječi zahvale uputio
je i vjerskim predstavnicima
što su podržali ovu inicijativu,
počevši od Međureligijskog vijeća, a posebno reis-ul-ulemi
Islamske zajednice u Bosni i
Hercegovini Huseinu ef. Kavazoviću jer mu je dan ranije
osobno došao čestitati i izraziti potporu. Zahvalio je zatim
i građanima grada Sarajeva te
im čestitao na ovome danu i
događaju.
Hodočasnici iz Kotora
39
Branko Božinović posljednji je Tivćanin koji još
aktivno prakticira drevnu tehniku ribolova
RIBANJE POD UKRES –
MAČEVANJE SA
MORSKIM
STVORENJIMA
Piše:
Siniša Luković
N
oć. Mrkli mrak, bonaca i
kao ulje mirna površina
mora. Nikoga nema na
obali sa koje u more upravo
zalazi samo jedan čovjek. Pali
se svjetlost u njegovoj lijevoj
ruci i obasjava plićak što ga
čovjek gazi, zalazeći u more do
iznad koljena. Polako, neznanac kreće plićakom uz obalu,
nastojeći svojim pokretima
što manje parati i remetiti kao
ogledalo glatku površ vode.
Ispod nje, u tami koju polako
„probija“ njegova lampa, leži
plijen – cipoli, guljoči, sipe,
pokadkad marmara ili mala
orada... Brz, precizan zamah
desne ruke u kojoj je ribarski
mač – kurćela, i riba ili ukusni glavonožac, već su ubijeni.
Završili su u borsi (vreći) koju
vješti ribar-mačevalac, nosi na
leđima.
Prethodna scena nešto je što
se prethodnih stoljeća često
moglo vidjeti u Boki, posebno
u Tivtu. Plitke i blago položene obale većeg dijela Tivatskog
40
zaljeva, bile su idealno lovište
za ljude koji su ovdje razvili jedan originalni, drevni način ribolova – takozvano ribanje pod
ukres (pod luč – baklju koju
su koristili prije nego što su
izumljene garbitne i električne svjetiljke). Nije to bio način
da se neko obogati od velike lovine, već izuzetno težak,
mukotrpan pokušaj umornog bokeškog težaka da, nakon cijleog dana rada u polju,
maslinjacima i vinogradima,
iskoristi „slobodno vrijeme“ i
umjesto da zasluženo odmori
u krevetu, noću ovako pokušava na trpezu svoje porodice,
narednog dana iznijeti malo
ribe, ili po koju sipu, odnosno
raka.
Ribanje pod ukres, odnosno
ribolov korištenjem mača –
kurćele kako ga zove lokalno
stanovništvo, nešto je što je
danas gotovo izumrlo u Boki.
Drugdje na Jadranu ovaj je
način ribolova gotovo nepoznat, dok se njime u Zalivu
danas još jedini aktivno i redovno bavi Tivćanin Branko
Božinović.
„Strast prema ribanju pod
ukres u meni je probudio moj
stric koji je bio jedan od najboljih lokalnih ribara ovom metodom.“- priča za „Vijesti“ ovaj
službenik Opštine Tivat koji
uvečer u toplijim mjesecima
godine, redovito sa mačem u
jednoj i lampom u drugoj ruci,
obilazi plićake na nekoliko još
rijetkih nedevastiranih dijelova tivatske obale. Kao i njegovi prethodnici iz
ranijih stoljeća i desetljeća,
i Branko koristi isti osnovni
alat – metalni polukružni mač
dužine oko metra, takozvanu
kurćelu, izrađenu od prekovanog željeznog obruča neke
stare drvene bačve za vino. Na
nogama su mu stare crevlje
(cipele), kako bi zaštitio tabane od uboda i rana jer valja
gaziti kroz plićak bogat oštrim
kamenjem, ježevima, ostacima slomljenih školjaka, ali
nerijetko i stakla ili žice kao
modernih nusprodukata ljudi
koji more doživljavaju samo
medijumom za kupanje i deponijom za bacanje smeća.
„Crevlje naravno trebaju biti
probijene na stranama, da
voda lakše iz njih izlazi. U lijevoj ruci nosim petrolejsku
lampu kojom osvjetljavam
more u blizini i otkrivam plijen, kao i male osti jer se neke
vrste lovine sa njima mogu
jednostavnije i lakše ubiti nego
kurćelom koja je osnovni alat
i koju nosim u desnoj ruci. Na
leđima mi je borsa za lovinu
i to je otprilike sve što vam je
potrebno za ovu vrstu ribanja.“- kaže Branko Božinović.
Za razliku od drevnih predaka
koji nisu imali tu vrstu „luksuza“, već su sve radili pješke,
Branko na ribanje pod ukres
odlazi svojom malom plastičnom barkom, dovoljno malom
da je može laktom, gurati pored sebe u plićaku i na nju nasloniti dio opreme i ulova kada
se umori, a na barci je i plinski ferao, nešto veći od onoga
što ga može nositi u ruci.
„Dobro je i to što i na provi
barke imam mjesto za limenku piva za okrijepu kad ožednim!“- dodaje uz smijeh, ističući da je njemu danas ipak
mnogo lakše nego nekad starima, zato što kada završi sa
lovom, uđe u barku, presvuče
se u suhu i toplu odjeću i sa
upaljenom pentom na krmi,
začas se vrati kući. „Stari to nisu mogli – pješke
su iz kuće odili (išli) do pozicije, pješke su teren u moru obilazili, i pješke se, onako mokri,
umorni, a nerijetko i dobro
promrzli jer se nekad ovako
ribalo i u sred zime, vraćali
doma. Trebalo je to izdržati –
ruke su tom čovjeku bile satima uzdignute i odvojene od
tijela, te opterećene teretom
– u jednoj je nosio cetilenu
(staru lampu na garbit) sa dva
bekuća (dizne) i male osti, a u
drugoj kurćelu. Sa kurćele i sa
osti kapalo je po njemu more,
niz leđa mu se u gaće iz borse,
slivalo sipino crnilo, noge mu
je žuljao pijesak koji se nakupio u crevljama....“- priča ovaj
neobični ribar koji je od svojih
predaka naslijedio i dvije kurćele kojima on sada bije ribu.
Brankov omiljeni teren za
ribanje pod ukres je otok
Stradioti – našoj javnosti poznatije kao Sveti Marko. Sada
pusto, a nekada puno stranih
turista, Francuza koji su ovdje ljetovali u naturističkom
naselju „Cluba Mediteranee“,
otok Sveti Marko konfiguracijom svoje obale idealno je za
ribanje pod ukres.
„Krećući sa jedne točke otoka, meni treba četiri sata za
potpuno „zaokružiti“ i obići
otok, lagano gazeći kroz plićak.
Sada to radim sam, a nekada
sam to radio čak uz nazočnost
jednog broja turista, jer su
Francuzi koji su odmarali na
otoku, bili izuzetno znatiželjni
i htjeli iz prve ruke vidjeti što
ja to zapravo radim. Oni bi,
da me ne uznemiravaju i tjeraju mi plijen, lagano prvo išli
obalom i pratili me, a kada su
shvatili da tako ne mogu ništa
vidjeti, okuražili su se i ušli u
more iza mene i gledali kako
lovim. To je za njih bila jedinstvena atrakcija koju su dugo
prepričavali, posebno trenutke
kada mač padne u vodu i ubije
kakav veći komad ribe.“- prepričava Branko, prisjećajući
se uz smijeh, nevjerice jednog
41
Talijana - ribara koji se slučajno zatekao u Tivtu i kojega
je Božinović sreo pri povratku
sa ribanja pod ukres. Talijan
nikako nije vjerovao da je nekoliko kilograma ribe i sipa u
Brankovoj borsi ulovljeno mačem, već je mislio da se Božinović i njegov tadašnji partner
u lovu kurćelom, profesor, kapetan duge plovidbe Ilija Milović, sa njim šegače.
„Mnogi mladi kad čuju za
ovo što radim zainteresiraju se
i požele probati, ali to nije baš
lako jer treba biti vješt i umjeti „čitati“ i prepoznavati znake
koje ti šalje priroda. Desi se
tako ponekad da me potencijalni učenik slijedi u gaženju
plićakom i već digne nogu da je
spusti na dno, a ja ga moram
upozoriti da ostane tako mirno
i da to ne učini, jer će zgaziti sipu koja se sakrila baš na
mjestu gdje bi on koraknuo.“naglašava Božinović dodajući
da su se neki od „te mlađarije ipak, već zarazili ovim načinom lova“ pa ne sumnja da
će se drevna tradicija očuvati.
Za uspjeh u ovoj vrsti ribolova
osim vještine i iskustva koje se
vremenom stiče, presudni su
mrak, da se u ribolov pođe na
početku plime, te da mjesec
bude „onaj ribarski, što tanji“.
„Potrebna je besprijekorna
tišina i to je nešto u čemu ja
možda i najviše uživam loveći
42
pod ukres. To je način života, više nego što je sam ribolov – tako neposredan dodir sa
prirodom, mir, tišina, mrak i
more je nešto što se riječima
ne da opisati, već se treba doživjeti. Na žalost, moderna urbanizacija i način života učinili
su da je terena za ribanje kurćelom sve manje jer se gradi
na svakom pedlju obale, a tišinu zrikavaca i pjevanje slavuja
kojeg si nekada mogao čuti u
gluho doba noći sa obale, sada
više ne čuješ od basova disko
i tehno muzike sa raznih otvorenih šankova“ – ne bez doze
sjete kaže ovaj interesantan
čovjek.
Branko ističe da malo tko
može vjerovati koliko je mač
– kurćela efikasan način za
ubiti ribu. Iako to nije oštar,
već relativno tupi alat, samo
jednim kratkim trzajem kurćele i udarcem po ribi, plijenu
se slomi kičma, te se riba odmah izvrne trbuhom na površinu. Najčešća lovina, pored
sipa, su cipoli, trigle, pokoja manja orada ili marmara,
grujevi, mali škrpuni, jegulja,
veliki guljoči, rijetko po koja
hobotnica ili ćabra. „Ovo nije
komercijalni ribolov, već vrlo
„siromašan“, pa ulov najčešće
i ne bude više od kila-dva ribe
na noć. Ja sam znao uloviti i
do osam kila cipola ili tridesetak sipa na noć, ali se ponekad
desi i da u borsi, na povratku
doma, ne bude ništa. Stari
su naši ribali kurćelom zato
što su morali naći načina da
doprinesu prehrani obitelji, a
ja danas to radim iz zadovoljstva, iz ljubavi prema onima
koji su me ovom naučili. To
me i obvezuje – da tradicija ne
umre.” – zaključuje posljednji
aktivni bokeški ribar sa mačem, Branko Božinović.
Branko Božinović
Uređuje: Tijana Petrović
OTVOREN PASTORALNI
CENTAR U KATEDRALI
SVETOGA PETRA U BARU
Uz nazočnost nekoliko stotina, možda i tisuću vjernika, u novoj konkatedrali sv. Petra u Baru održana
je u nedjelju, 3. kolovoza u 11 sati, svečana sveta
misa prigodom blagoslova katoličkoga Pastoralnog
centra. Dvorana Pastoralnog centra nalazi se u prostoru tzv. kripte, tj. ispod glavnoga oltara, koji još
uvijek nije službeno otvoren i blagoslovljen. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je uzoriti kardinal
mons. Gualtiero Bassetti, nadbiskup talijanskoga
grada Peruđe, koji je doputovao u pratnji nekoliko
svećenika te skupine hodočasnika iz ove nadbiskupije koja pripada talijanskoj regiji Umbriji. Koncelebrirali su mons. Zef Gashi, barski nadbiskup, mons.
Luciano Agostini, biskup Sape u Albaniji, biskup
Kosova mons. Dode Gjergji te svećenici i redovnici iz
spomenutih dijeceza, uključujući i barskog župnika
don Sima Ljuljića. Misi je nazočio i veliki broj redovnica (sestre franjevke i sestre svetog Križa) iz cijele
nadbiskupije i susjednih biskupija. Svojim prekrasnim pjevanjem ovo misno slavlje uveličao je pjevački zbor „Naša Lipa“ iz grada Tuhelja u Hrvatskom
zagorju pod ravnanjem maestra Armanda Slavičeka.
Veliku zaslugu za dolazak ovog zbora ima gđa Marija
Jovović iz Zagreba, koja već godinama dovodi hrvatske hodočasnike iz Zagreba i okolice u Boku, Bar i
Crnu Goru.
Uz vjernike katedralne župe Bar i vjernika iz okolnih župa i dekanata te hodočasnika iz Italije i Hrvatske svečanosti je nazočio i veliki broj katoličkih
vjernika koji kao turisti ovih dana borave u Baru i
Crnoj Gori, osobito iz Poljske, ali i Slovačke, Češke,
Mađarske, Ukrajine, Slovenije, Bosne i Hercegovine,
Srbije (Vojvodine), Albanije, Francuske, Njemačke,
SAD-a i drugih zemalja. Sveta misa služena je na latinskom i hrvatskom jeziku, biblijska čitanja su bila
na hrvatskom i albanskom, Evanđelje i homilija na
talijanskom, dok su molitve vjernika, uz navedene,
izgovorene i na poljskom i engleskom jeziku.
U svojoj propovijedi uzoriti kardinal mons. Bassetti
naglasio je kako njegov dolazak i dolazak talijanskih
hodočasnika u grad Bari (tal. Antivari) i ovu staru
nadbiskupiju nije slučajan, već ih na najljepši način povezuje fra Giovanni di Pian Carpine, rodom iz
Umbrije, iz okolice Peruđe, izravni učenik sv. Franje
Asiškog, koji je od 1248. do 1252. godine bio barski
nadbiskup, gdje je i umro, a možda i pokopan. Barski nadbiskup Ivan II. (Giovanni di Pian Carpine)
poznat je diljem svijeta jer je kao papinski izaslanik
prije Marka Pola otputovao u diplomatsko-vjersku
misiju u Mongoliju, o čemu je kao svjedočanstvo
napisao dvije knjige. Naglašeno je također da će novootvoreni katolički Pastoralni centar ubuduće biti
mjesto gdje će se održavati vjerski, ali i kulturni događaji (koncerti, kazališne predstave, izložbe, promocije knjiga) koji su značajni ne samo za katoličke
vjernike, već za sve građane Bara i njihove goste. Na
kraju, gosti iz Italije su mons. Gashiju poklonili misnicu, kalež i dvije knjige već spomenutoga barskog
nadbiskupa Carpinija iz XIII. st.
Uz srdačne čestitke za otvorenje ovog centra moramo na kraju konstatirati i nekoliko „sitnica“ koje
su „visjele u zraku“. Naime, bilo je više nego primjetno da su barski vjernici bili potpuno izopćeni iz
organizacije ovog za njih značajnog događaja te da
se na misi u tom smislu ni po čemu nisu razlikovali
od primjerice poljskih ili talijanskih turista. Na spomenutu svečanost nije pozvan nitko od predstavnika države, Općine Bar, drugih vjerskih zajednica, a
nekoliko novinara samoinicijativno je došlo kako bi
izvijestili o ovome događaju. Mnogobrojni barski katolički vjernici su, uz negodovanje, pitali zbog čega
uz njih prigodom ovako svečanog događaja nisu bili
susjedni kotorski biskup mons. Ilija Janjić, susjedni
župnik Sutomora, Brce i Sušnja don Dejan Turza, a
primjetna je bila i manja nazočnost vjernika iz ovih
župa koje se nalaze u neposrednoj blizini Bara. Također, postavljeno je i pitanje zbog čega, uz (nad)
biskupe iz Italije, Albanije i Kosova (koji su, treba li
to naglasiti, više nego dobro došli!), nije bilo nekog
od (nad)biskupa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine,
Srbije, Makedonije, Slovenije. Budući da tek slijedi
posveta glavnoga oltara, tj. blagoslov konkatedrale
sv. Petra, nadamo se da ćemo odgovore na neka od
ovih pitanja dobiti upravo tada.
43
Aktualnosti
“Panorame zaliva kroz
objektiv” Zorana Nikolića
U Muzeju grada Perasta, na dan Fašinade 22.
srpnja, otvorena je autorska izložba fotografija “Panorame zaliva kroz objektiv”, fotografa Zorana Nikolića. Mnogobrojne posjetitelje na početku je pozdravio direktor Muzeja Andro Radulović.
“Večeras imamo priliku uživati u Zoranovim fotografijama koje su specifične jer se rade na specifičan način. Ovo je treća samostalna izložba Zorana
Nikolića. Fotoaparat drži u svojim rukama od svoje
petnaeste godine, kada su njegovi počeci vezani za
crno-bijelu fotografiju i izradu crno-bijele fotografije
u priručnoj laboratoriji. Naravno, nakon kratke pauze i dolaska nove digitalne ere, ponovo se vratila ta
ljubav prema fotografiji.”
“Autor je učestvovao na prvom sajmu digitalne fotografije u Herceg Novom, u organizaciji NVO i jedna fotografija dobila je drugu nagradu. Učestvovao
je na brojnim drugim korpusima, a dobio je treću
nagradu na konkursu za najbolju fotografiju Luke
Kotor napravljenu u 2012. godini, koje je raspisala
U Kotoru očekuju da će sezona
trajati do studenoga
U prvih šest mjeseci Kotor je posjetilo tri posto
više turista u odnosu na prethodnu godinu, ali je
broj noćenja pao za pet posto, podaci su Zavoda
za statistiku Crne Gore. Kruzeri i jahte i dalje posjećuju jedan od najljepših zaljeva svijeta. U prvih
sedam mjeseci ove godine u kotorsku luku uplovilo
je 180 brodova i 848 jahti. Brodovi su doveli više
od 151.000 tisuću putnika, a jahtama ih je došlo
3.700. Godinu ranije u Luku Kotor uplovio je 181
brod sa 140.993 putnika i 818 jahti s 3.567 putnika.
44
Luka Kotor AD, jednom noćnom panoramom kotorskog zaliva, koja je i večeras izložena. Radove često
šalje i u svijet, putem interneta i raznih specijalizovanih foto sajtova”, rekla je otvarajući izložbu etnologinja i antropologinja Danijela Đukić.
Autor fotografija zahvalio je Radio Duxu, čiji je
suradnik, i izrazio veliko zadovoljstvo što je taj radio
u svom radu prepoznao fotografiju kao medij. “Želio
bih da pošaljem jednu poruku svim talentovanim
ljudima, nije bitno da li se bave fotografijom, umjetnošću ili zanatstvom. Svi ljudi koji su talentovani,
a svi smo mi na neki način talentovani, gajite svoje
talente i unaprijeđujte ih. Sam talenat nije dovoljan. Morate uporno da radite i da stvarate da bi taj
talenat mogao da izraste u nešto lijepo i dobro. Na
taj način ćete stvoriti ljepši svijet oko sebe i sebi i
drugima. Zahvaljujem se majci zemlji što je stvorila
ovakav divan zaliv, Boku kotorsku, u kojem mi danas imamo privilegiju da živimo i uživamo”, rekao je
autor Zoran Nikolić.
Nakon izložbe koncert na harmonici održao je profesor s Cetinja, Predrag Janković.
Radio Dux
Priprema se projektna
dokumentacija za žičaru do
San Đovanija iznad Kotora
Uprava za kulturna dobra spremna je dati suglasnost za izgradnju žičare do tvrđave San Đovani, ali
Direkcija za uređenje i izgradnju Kotora i uz to radi
na dva kolosijeka. U tijeku je priprema međunarodnog tendera kojim bi se predvidjelo financiranje
izgradnje lifta do tvrđave Svetoga Ivana, koji bi se
realizirao po modelu javnoga privatnog partnerstva.
Taj posao radi talijanska tvrtka koju je angažirala
Europska banka za obnovu i razvoj.
“Direkcija je u pregovorima s njima, ali paralelno
s tim nije odbačena ideja izgradnje klasične žičare”,
rekao je direktor Direkcije za izgradnju i uređenje
Kotora Ivo Magud.
On je također dodao da je osnovana radna grupa koja ponajprije treba ponuditi Upravi za zaštitu
kulturnih dobara moguća rješenja za izgradnju polazne postaje za žičaru.
O ovim aktivnostima pregovara se s tvrtkom iz
Austrije, najvećom svjetskom kompanijom koja se
bavi projektiranjem i izgradnjom žičara, a čije će
idejno rješenje u potpunosti zadovoljiti stroge uvjete
zaštitara.
“U tijeku je i priprema projektnog zadatka studije
uticaja zaobilaznice oko Kotora na kulturna dobra,
radi raspisivanja tendera. Ovu studiju, na kojoj radi
i Uneskov ekspert za kulturna dobra, Kotor je dužan da dostavi i nadležnom organu ove organizacije.
Ukoliko se dobije pozitivno mišljenje, a u Kotoru
vjeruju da hoće s obzirom na svakodnevna zagušenja na jedinoj saobraćajnici kojom se saobraćaj
odvija, izvjesno je da će se raditi zaobilaznica”, rekao je Magud.
U tijeku je izrada projektnog zadatka za raspisivanje tendera za izradu projekta sanacije šetnice
na bedemima od ljetne pozornice do Gurdića. Ova
šetnica bila bi još jedna turistička atrakcija, ali i
pravo mjesto za odmor građana Kotora.
/Pobjeda/
Prema najavama, do kraja godine u Kotor će uploviti još oko 180 brodova koji će dovesti 307.000
putnika. U navedeni broj ne računaju se članovi
posade kojih ima više od 100.000.
Izletnički turizam bilježi blagi rast pa je tako u
prvih sedam mjeseci Kotor posjetilo 163.000 izletnika, što je za jedan posto više nego lani. Što se tiče
izletničkih posjeta u TO Kotor očekuju da će rujan
biti najuspješniji mjesec u 2014. godini, kao i da će
sezona biti produljena do studenoga.
Izvor:
Skala Radio
45
Aktualnosti
PROMICATELJ
BOKOKOTORSKOGA
KULTURNOG NASLIJEĐA
Nakon Zagreba promovirana je
likovna monografija
„Željko Brguljan“ u Kotoru
Naslovnica
U koncertnoj dvorani muzičke škole „Vida Matjan“, crkve sv. Duha, 25. srpnja promovirana je
likovna monografija „Željko Brguljan“, autora Nikole Albaneža u organizaciji Hrvatskoga građanskog
društva Crne Gore. Prisutne je pozdravio Tripo
Schubert, a o Željku Brguljanu i njegovu likovnom
opusu govorila je mr. Marija Mihaliček, povjesničarka umjetnosti. O monografiji je govorila dr. sc.
Ariana Koprcina, povjesničarka umjetnosti, viša
kustosica Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i
autor Nikola Albaneže. Željko Brguljan zahvalio je
mnogobrojnoj publici, organizatoru, govornicima i
maturantici srednje muzičke škole „Vida Matjan“,
Anji Radonjić, koja je na gitari izvela tri skladbe. Za
vrijeme predstavljanja monografije projektirane su
46
na platnu slike iz monografije. Na predstavljanju
je bio prisutan kotorski biskup mons. Ilija Janjić i
Hrvoje Vuković, konzul R. Hrvatske u Kotoru.
Željko Brguljan rođen je na Prčanju 1962. godine.
Osnovnu školu pohađao je na Prčanju, a srednju
školu matematičkoga smjera u Kotoru. Diplomirao
je 1989. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Više godina surađuje s redakcijom „Hrvatskoga glasnika“
i redakcijom „Bokeškoga ljetopisa“ i svojim prilozima obogaćuje izdavaštvo Društva. „Monografija
Željko Brguljan je iz pera povjesničara umjetnosti, muzeologa i likovnog kritičara Nikole Albaneža.
Recenzenti su akademik Tonko Maroević i dr. prof.
Ive Šimet Banov. Ovo najnovije izdanje Hrvatskog
društva likovnih umjetnika publikovano je u Zagrebu početkom ove godine. Na 254 stranice, bogato
ilustrovana likovnim prilozima (reprodukcije na 100
strana), uz kratki predgovor akademika Tonka Maroevića, Nikola Albaneže struktuira u nekoliko cjelina, u rekla bih nekonvencionalnom maniru. Autor
kroz nekoliko cjelina iznosi dvije decenije Željkovog prisustva u umjetnosti i posvećenosti tehnici
kolaža, u kojoj uspijeva iskazati osoben pristup i
originalnost. Željko Brguljan bira kolaž kao trajno
opredjeljenje i ostvaruje likovnost za koju Albaneže
ističe da u kontekstu hrvatske umjetnosti ne nalazi izrazitih izravnih prethodnika. Autor se zadržava
na Željkovoj metodi rada na kolažima, čija osobna
estetika počiva na domišljatosti kombinatorike papirnih isječaka, konca, krhotina ogledala, fotografija, intervencija crtežom i bojom, koja ima izrazito
simbolično značenje. Kolaži su plod Željkove imaginacije, ali i rezultat složenog postupka koji traži
vrijeme, strpljenje, preciznost (slično njegovom arhivskom istraživačkom radu).
Željko je potpuno netipičan, u tome se slažu svi
koji ga poznaju, a najviše oni iz branše muzealaca,
arhivista. Dok sve nas hvata ljetna fjaka, Željko godinama svoja ljeta u zavičaju provodi doslovno u
aktivnom odmoru. Obilasci spomenika, istraživanje
arhivske građe donose mu istinsku radost novih otkrića koja se trajno ‘sidre’ u njegovim knjigama. Do
sada je objavio niz naslova koji su obogatili historiografiju rodnog Prčanja i Boke Kotorske, spome-
nut ću samo Crkvu Rođenja Blažene Djevice Marije
na Prčanju i Pomorstvo Boke Kotorske na slikama
Bazija Ivankovića. Njegov doprinos je značajan u
otkrivanju djela i valorizaciji umjetničkih ličnosti
poteklih iz Boke i onih koji su njome bili inspirirani, slikara čuvenog mariniste Ivankovića, Prčanjanina Antona Šojata i njegove supruge Melite Bošnjak u monografiji koju je Željko Brguljan uradio u
koautorstvu sa akademikom Tonkom Maroevićem.
Pisao je o majstoru stripa, slikaru sa Mula - Mauroviću, o Vjekoslavu Paraću... bacio novo svjetlo
na djelo pjesnikinje i slikarke Ide Verone. Riječju,
znamo ga kao kroničara Prčanja i Boke, temeljitog
historiografa i poznavaoca kulturoloških i umjetničkih tema iz prošlosti Boke Kotorske. Željko svojom
aktivnošću u ogranku Bokeljske mornarice iz Zagreba, suradnjom na mnogim projektima i izložbama tematski vezanim za Boku, doprinosi afirmaciji
kulturnog nasljeđa zavičajnog prostora u sredini u
kojoj živi. To čini i svojom umjetnošću kolaža gdje
evocira Boku i njene spomenike i u kombinaciji sa
evropskim vrijednostima ističe njen kulturni i civilizacijski identitet.
Željka Brguljana - umjetnika otkrili smo na izložbi Bokeškog sakralnog ciklusa u Tivtu i Perastu
2003. kada je već njegova umjetnost u Hrvatskoj
bila prepoznata i potvrđena. Na izložbi Zvijezdi mora
2012. u pomirbenoj dvorani na Gospi od Škrpjela
ponovo smo preko novih kolaža zavirili u njegov intimni, emotivni i intelektualni svijet.
Imati vlastitu monografiju težnja je svakog umjetnika, stiže uglavnom onda kada je umjetnički opus
potpun, izrečen, vrednovan. Pa ni to nije pravilo,
kod nas u ‘zemlji umjetnika’ mnoga velika imena
crnogorske likovne umjetnosti još čekaju prvu monografiju.
Zato večerašnju promociju Monografije umjetničkog opusa Željka Brguljana doživljavam ne samo
kao priznanje njegovom likovnom djelovanju, već i
kao satisfakciju svima nama koji smo ga ohrabrivali na njegovom umjetničkom putu“, rekla je Marija
Mihaliček govoreći o Željku.
Tišina, 2012.
47
Aktualnosti
UNESCO
U Pomorskom muzeju
S viceadmiralom Bokeljske mornarice,
Ilijom Radovićem
Posvećenost očuvanju materijalne i nematerijalne kulturne baštine, ali i pažljiv održivi razvoj živoga grada Kotora prioritet je lokalne uprave, države
Crne Gore i UNESCO-a, rekla je boraveći u Kotoru Irina Bokova, generalna direktorica UNESCO-a.
Na pitanje Skala radija koji je osnovni imperativ UNESCO-a kada je u pitanju Kotor i njegova zaštita kao uvjet da ostane pod zaštitom
ove organizacije, Bokova je rekla da je to prije svega očuvanje autentičnosti ovog prostora.
„Nikako se ne smije dopustiti da se autentičnost
naruši urbanizacijom, prekomjernom gradnjom,
ali smatram da su u slučaju Kotora, kako gradonačelnica tako i lokana uprava zadužena za očuvanje baštine, duboko svjesni svih kriterija kojih se trebaju pridržavati”, rekla je visoka gošća.
U posjeti crkvi sv. Pavla
48
Bokovu je u Pomorskome muzeju Crne Gore primila
gradonačelnica Kotora Marija Ćatović gdje su razgovarale o mnogobrojnim temama važnim za razvoj
grada i očuvanje njegovih tradicionalnih vrijednosti.
Visoka gošća izrazila je veliko zadovoljstvo što
je bila u prilici da se već prvim posjetom Kotoru uvjeri u njegove vrijednosti i što je imala priliku vidjeti jedan od najljepših zaljeva svijeta.
Na radnome sastanku s gradonačelnicom
istaknuti su izazovi koji postoje, pogotovo kada je riječ o gradu s toliko dugom tradicijom, a koji je živ grad, rekla je Bokova.
Gradonačelnica Ćatović istaknula je zabrinutost
koja se odnosi s jedne strane na potrebu razvoja autentičnosti i očuvanja grada, za koju se zaista zalaže, a s druge strane, budući da je riječ
o živome gradu moraju se osigurati sve one usluge i servisi koji su potrebni za život grada,
posebno oni koji su vezani uz infrastrukturu.
„U UNESCO-u vjerujemo da je potrebno uspostaviti
pravu ravnotežu između ta dva zadatka, modernih
usluga i servisa te očuvanja autentičnosti. To je izazov s kojim se suočavaju i mnogobrojne druge lokacije koje su zaštićena dobra svjetske baštine. UNESCO
ne želi stati na put razvoju. Naprotiv, želi omogućiti razvoj, ali uz istodobnu zaštitu autentičnosti.”
Bokova je podsjetila na posjet misije ICOMOSa Kotoru i rekla da će oni uskoro dati svoje preporuke kako da se na najbolji način pruži potpora naporima lokalne samouprave za pronalaženje
rješenja za neka od gorućih pitanja poput zaobilaznice oko Kotora za koju je Skala radio pitao.
„Kotor je na neki način žrtva vlastitog uspjeha, kao
što su to mnoga mjesta s liste UNESCO-a, jer privlači mnogobrojne posjetitelje koji ga žele vidjeti, a
upravo toliki priljev turista predstavlja najveći izazov. Zato UNESCO uporno naglašava da je razvoj
održivog turizma jedini pravi put. Još jedna stvar
koju UNESCO naglašava, a vidimo da se u Kotoru
zaista primjenjuje, je da se baština ne štiti na središnjoj razini, već je to u rukama lokalnih uprava. U
tom smislu zaista pozdravljamo to što vidimo da se
na lokalnoj razini upravo tako radi, uz veliki stupanj
posvećenosti i angažmana. Vidimo da su uključene
ne samo lokalne vlasti, već i civilno društvo i građani i to je ono što je najvažnije”, rekla je Bokova.
Ona uvjerava gradonačelnicu Ćatović da UNESCO i Centar za svjetsku baštinu podržavaju i vladu i lokalne vlasti koji provode zaštitu
svjetske baštine u predivnome gradu Kotoru.
Gradonačelnica Ćatović potvrdila je novinarima da
je Kotor dobio potporu od UNESCO-a za sve ono
što je potrebno građanima i turistima kada je infrastruktura u pitanju.
„Mi uskoro očekujemo izvještaj ICOMOS-a i nadamo se da ćemo brzo riješiti ono što nam je potrebno, u skladu sa zaštitom”, rekla je Ćatović.
Kada su u pitanju spekulacije oko eventualnog brisanja Kotora s UNESCO-ve liste, Bokova je odgovorila kako tako nešto ne postoji kao neposredna
opasnost u ovom trenutku. Postoji zabrinutost i
Centar za svjetsku baštinu te UNESCO-vi eksperti
budno prate što se i kako radi u Kotoru odnosno
pronalaze li se rješenja u cilju očuvanja univerzalne i izvanredne vrijednosti, kao i u svim drugim
lokalitetima svjetske baštine, ali neposredna opasnost od brisanja s liste ne postoji, zaključila je ona.
U čast Irine Bokove Bokeljska mornarica 809. odigrala je tradicionalno kolo na Pjaci od kina, uz pratnju Gradske muzike s cjelokupnim ceremonijalom.
U ime ove najstarije organizacije mornara na svijetu
viceadmiral Ilija Radović Bokovoj je uručio povelju
počasne članice Bokeljske mornarice te je ona prva
žena kojoj je do sada dodijeljeno ovo visoko priznanje. Bokova je izrazila zahvalnost za visoko priznanje te je bila impresionirana tradicijom Bokeljske
mornarice.
Izvor Skala radio
Svi na banj 2
Na humanitarnome gradskom natjecanju u plivanju „Svi na banj 2” u organizaciji „Aspide” i vaterpolskoga kluba „Primorac”, a koje je ove godine
posvećeno kotorskom oriđinalu Tonćiju Praciju, prikupljeno je 2.500 eura koji će biti uloženi u uređenje
njegove grobnice.
Poznati kotorski oriđinal, simbol grada, Tonći Praci
preminuo je 28. listopada 2013. godine u 65-oj godini života nakon borbe s teškom bolešću.
Vjerojatno posljednji kotorski oriiđinal, najpoznatiji „Beštija” koji je godinama uveseljavao svoje sugrađane, ostat će zapamćen po mnogobrojnim dogodovštinama, anegdotama, kojih će se Kotorani sjećati
još dugo i prepričavati generacijama koje dolaze.
Tonći je bio među najstarijim navijačima kotorskoga „Primorca” i jedan od osnivača „Beštija“. Kao strastveni ljubitelj sporta redovito je pratio mnogobrojne
vaterpolske i nogometne utakmice u Kotoru, a s navijačima je često odlazio i na gostovanja. Tradicionalne gradske fešte također se nisu mogle zamisliti
bez Tonćija koji je, veseljem i originalnošću, na pravi
način isticao autohtoni kotorski duh.
Da nisu zaboravili svog El komandata, Kotorani su
pokazali i ovom manifestacijom.
Natjecanje na otvorenome gradskom bazenu za
mlađe kategorije počelo je u 15 sati, a za starije u 17
sati. Održalo se u ovim kategorijama: gavica, mačkulja, labri, cipola, brancina, lignji, škombri, palamida,
sipa, hobotnica, murina, delfina, tuna i kitova. U bazenu su se natjecali Kotorani različitih dobi, počevši
od najmlađe sudionice 7-godišnje Nađe Franović pa
do najstarije 70-godišnje poznate kotorske feštađunke Tanje Dončić i najstarijeg sudionika, kolovođe Bokeljske mornarice, 78-ogodišnjeg Tripa Miloševića, a
u štafeti s najmlađim članovima obitelji plivao je i
proslavljeni vaterpolist, reprezentativac, Antonio Petrović.
Natjecalo se 130 štafeta, po četvero sudionika u
štafeti, a ukupno oko 500 natjecatelja.
Nakon natjecateljskog dijela uslijedila je zanimljiva
igra pod nazivom „čapavanje pršuta“ u kojoj dobrovoljci hodaju po tankoj drvenoj dasci na čijem kraju
visi pršut, koji pokušavaju uhvatiti.
Organizatorica Dijana Saveljić podsjetila je da se
natjecanje organizira drugu godinu zaredom.
„Ove godine odlučili smo novac namijeniti za Pracijevu grobnicu zato što je prošle godine, iako teško
bolestan, bio prisutan na natjecanju i pomagao u
realizaciji. Tako ove godine mi plivamo u Pracijevu
čast“, rekla je D. Saveljić.
Ona je također istaknula da se akciji odazvao cijeli
grad te da su imali više od 50 sponzora, a podijeljeno
je i 50 nagrada za publiku.
Cijena ulaznice bila je dva eura.
U programu su sudjelovali Who See i Jelena Kaženegra.
49
Uređuje: Tripo Schubert
18. 6. 2014.
AKTIVNOST PODRUŽNICE
PODGORICA
U prostorijama Uprave za kadrove, pod pokroviteljstvom Hrvatskoga građanskog društva - podružnice Podgorica, održana su dva
predavanja. Predavanja su održale članice
Društva dr. sc. med. Đurđica Ostojić, na
temu „Alergije kod djece“ i mr. Dunja Zeković Đonaj na temu „Marketing i djeca“. Ovo je
ujedno bilo i donatorsko veče za poplavljena
područja u regiji. „U ovoj kataklizmi iz mutne Save isplivala je i ljudska saosjećajnost
koja nije poznavala ni nacionalnost, ni vjeru,
ni granice. Srce nam je bilo puno kada smo
slušali kako vojnici iz Hrvatske pomažu poplavljenima u Obrenovcu, kako mladi ljudi
iz svih krajeva Hrvatske stižu u Slavoniju,
kako se brane nasipi, spašavaju ljudi, stoka,
kućni ljubimci, čiste blatnjave kuće i ulice.
Želimo da u ovo, kako se često kaže, dehumanizirano vrijeme, što duže gori ta iskra saosjećajnosti koja čovjeka čini čovjekom. Zato
i mi pomozimo koliko možemo dok ti ljudi ne
stanu ponovo na svoje noge“, rekla je u svome govoru, zahvaljujući prisutnima, predsjednica podružnice Podgorica, prim. dr. sc.
Svjetlana Zeković.
50
28. 6. 2014.
REVIJA TRADICIJSKE ODJEĆE
I IZBOR NAJLJEPŠE HRVATICE
U NARODNOJ NOŠNJI IZVAN
REPUBLIKE HRVATSKE
U organizaciji Udruge za očuvanje i promicanje hrvatske tradicijske kulture u Bosni i Hercegovini Stećak i Hrvatske matice
iseljenika iz Zagreba, pod pokroviteljstvom
Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike
Hrvatske i Općine Tomislavgrad te uz pomoć
Vlade Hercegbosanske županije, održana je
28. lipnja Revija tradicijske odjeće i izbor
najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji izvan
Republike Hrvatske. Na natjecanju je sudjelovalo dvadeset šest djevojaka iz dvadeset i
jedne države, i to iz: Australije, Novoga Zelanda, Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Čilea, Perua, Mađarske, Njemačke, Srbije
(Vojvodina), Austrije, Belgije, Italije, Slovenije, Češke, Slovačke, Rumunjske, Makedonije, Kosova, Španjolske, Bosne i Hercegovine
i, naravno, naše male, ali kulturno bogate
Crne Gore (Boka kotorska).
KRONIKA DRUŠTVA
Hrvate iz Crne Gore predstavljala je Antonia Ulčar iz Perasta s pratiljom Tamarom Lazarević, također iz Perasta.
12. 7. 2014.
PRIJEM U POVODU DANA
DRŽAVNOSTI CRNE GORE
prijemu. Vujanović je pozvao sve da i nadalje njegujemo svoje vrijedne tradicije i da svi
zajedno budemo posvećeni prosperitetu svih
građana Crne Gore i naše države.
„Rezultate koje postižemo u evropskim i
evroatlanskim integracijama te očekivano
članstvo u njima veliki su garant naše stabilnosti i progresa i veliki i nezamjenjivi spoljnopolitički, ali i ukupni interes Crne Gore.
Neka je vječna Crna Gora!“, zaključio je Vujanović.
Na prijemu su prisustvovali i predstavnici
HGD CG, Dijana Milošević i Tripo Schubert.
17.07.2014.
SASTANAK PODRUŽNICE
HERCEG NOVI
U Crnoj Gori obilježio se 13. srpnja Dan državnosti u znak sjećanja na 13. srpnja 1878.
godine kada je na Berlinskome kongresu
Crna Gora priznata kao samostalna država i
isti datum 1941. kada je počeo narodni ustanak protiv fašizma.
Tim povodom predsjednik države Filip Vujanović priredio je 12. srpnja svečani prijem
u Plavom dvorcu na Cetinju.
„Moramo u Crnoj Gori biti ponosni da smo
jedina država bivših jugoslovenskih prostora
gdje se nije ratovalo, ubijalo i razaralo. Prvi
put smo izvukli pouku iz istorije u ime bolje
budućnosti. Shvatili smo da se ne smijemo
dijeliti, da moramo biti zajedno da bi se zajedno sačuvali. Da smo istorijski preplatili
cijenu ratovanja i da je očuvanje mira obaveza prema budućim generacijama, obaveza
koja se ne može upoređivati ni sa jednom
drugom“, rekao je Vujanović na svečanom
Nakon kadrovskog obnavljanja u 12. mjesecu 2013. god, Podružnica Herceg Novog
nastavlja sa kontinuiranim radom. Na sastanku, koji je održan u prostorijama Opštinskog odbora PzP, koji nesebično podržava njihov rad, predsjednica Sanja Crnić je
51
upoznala članove s radom središnjice u Kotoru i s aktivnostima koje su prethodile održanoj Skupštini Društva u Podgorici. Pored
tih informacija konstatirano je zadovoljstvo
što se jedan broj članova pretplatio na časopis Hrvatske glasnik i što se Glasnik može
kupiti u župnom uredu sv. Jeronima.
Sastanku su prisustvovali, pored predsjednice, Vicko Martić, Milka Heirnert, Milan
Dobrilović, Frano Ercegović i Danijela Roca,
tajnica podružnice.
21. 7. 2014.
OTPUTOVALA HRVATSKA
SPORTSKA EKIPA IZ CRNE GORE
NA HSI
Dresovi za natjecatelje iz Crne Gore
Ekipa ima 11 članova koji će nastupiti u
četiri discipline.
Natjecat će se dva boćara, Antun i Dejan
Petković, plivač Ivan Cankar, dva tenisačaveterana Klaudio Katelan i Zvonko Usanović
i ekipa malog nogometa. Natjecateljica u tekvandou, Anastazija Petrović, nije otputovala
52
zbog ozljede, a plivačica Bojana Petrović odustala je u posljednjem trenutku.
Treće hrvatske svjetske igre održavaju se u
Zagrebu od 21. do 28. srpnja, u organizaciji
i pod pokroviteljstvom Hrvatskoga svjetskog
kongresa.
Koordinator i vođa ekspedicije Ilija Janović podsjetio je kako ekipa prije četiri godine
u Zadru na istim igrama ostvarila zapažene
rezultate, osvojivši mnogobrojne zlatne, srebrne i brončane medalje.
Sponzori koji su omogućili odlazak sportaša na natjecanje su Hrvatsko građansko
društvo, Hrvatsko nacionalno vijeće, Hrvatska građanska inicijativa, Ledo, Una, Radio
Tivat, Turistička organizacija Kotora i Tivta,
Queen of Montenegro, Općina Tivat, Aerodrom Tivat, Volat, Bacchus i drugi, istaknuo
je Janović.
Očekuje se da će oko 450 sportaša hrvatskog podrijetla u Zagreb doputovati iz 25
država svijeta. Namjera je organizatora Igara
da ova sportska manifestacija bude poveznica iseljene i domovinske Hrvatske pa se Igre
planiraju održavati svake tri godine.
25. 7. 2014.
PROMOVIRANA LIKOVNA
MONOGRAFIJA
„ŽELJKO BRGULJAN“
U koncertnoj dvorani muzičke škole „Vida
Matjan“, u crkvi sv. Duha, 25. srpnja promovirana je likovna monografija „Željko Brguljan“, autora Nikole Albaneža u organizaciji
Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore.
Prisutne je pozdravio Tripo Schubert, a o
Željku Brguljanu i njegovu likovnom opusu
govorila je mr. Marija Mihaliček, povjesničarka umjetnosti. O monografiji je govorila dr.
KRONIKA DRUŠTVA
sc. Ariana Koprcina, povjesničarka umjetnosti, viši kustos Muzeja za umjetnost i obrt
u Zagrebu i autor Nikola Albaneže. Željko
Brguljan zahvalio je mnogobrojnoj publici,
organizatoru, govornicima i maturantkinji
srednje muzičke škole „Vida Matjan“, Anji
Radonjić, koja je na gitari izvela tri skladbe. Za vrijeme predstavljanja monografije
projektirane su na platnu slike iz monografije. Predstavljanju je prisustvovao kotorski
biskup mons. Ilija Janjić i Hrvoje Vuković,
konzul R. Hrvatske u Kotoru.
Željko Brguljan rođen je na Prčanju 1962.
godine. Osnovnu školu pohađao je na Prčanju, a srednju školu matematičkog smjera u
Kotoru. Diplomirao je 1989. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Slikarstvom se počeo baviti još za vrijeme studija. Do sada je
dvadeset puta samostalno izlagao. Prije nekoliko godina u povodu održavanja „Fašinade“ izlagao je i na otoku Gospe od Škrpjela, a
kasnije i u galeriji „Buća“ u Tivtu.
Više godina surađuje s redakcijom „Hrvatskoga glasnika“ i redakcijom „Bokeškog ljetopisa“ te svojim prilozima obogaćuje izdavaštvo.
27. 7. 2014.
ZAVRŠENE HSI
U ZAGREBU
Na Trećim hrvatskim svjetskim igrama u
Zagrebu, koje su zatvorene 27. srpnja krosom i humanitarnom nogometnom utakmicom te dodjelom medalja, ekipa iz Crne Gore
osvojila je četiri odličja.
Natjecatelj Anton Petković osvojio je u paru
s Dejanom Petkovićem zlatno odličje u boćanju. Anton je u pojedinačnoj disciplini izgubio u finalu, osvojivši srebrnu medalju, u
disciplini precizno izbijanje Darko Slovnikar
osvojio je srebro i Anton Petković broncu. Na
bazenu HAVK „Mladost“ na Savi natjecatelj
Anton Cankar osvojio je brončanu medalju
na 50 metara slobodno, a Franjo Gečević četvrto mjesto.
Manje uspješan nastup imali su malonogometna ekipa i veterani u tenisu.
Reprezentacija Hrvata iz Crne Gore osvojila
je medalje u konkurenciji 450 natjecatelja iz
35 zemalja, što samo po sebi govori o uspjehu.
53
Novosti iz Hrvatskog nacionalnog vijeća
Još jedna vrijedna donacija knjižnici “Ljudevit Gaj”
H
rvatska knjižnica “Ljudevit Gaj” u
Donjoj Lastvi bogatija za vrijedna
izdanja iz područja svjetske i hrvatske književnosti, te religije i nautike
koje su darovali Ilko i Gracija Marović
sa Mula.
Donacija obuhvaća djela Miroslava
Krleže, nekolicine velikana svjetskoga realizma, romantizma i modernizma, kao i izdanja iz suvremene svjetske i crnogorske književnosti. Brojne
nautičare razveselit će izdanja, neka i
raritetna, iz područja pomorske navigacije, a zaljubljenike u Boku Zbornik
Andrije Zmajevića.
Vjerujemo da će svi zainteresirani za područje nautike i beletristike
ubuduće imati razlog više da posjete
Knjižnicu, čiji se fundus približio brojci od 5000 jedinica.
Na ovoj je vrijednoj donaciji braći
Marović zahvalio predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore
Zvonimir Deković.
Hrvatska knjižnica «Ljudevit Gaj»
nalazi se u sklopu Tajništva HNV-a
u Domu kulture «Josip Marković» u
Donjoj Lastvi.
Međunarodna ekumenska izložba „Teodorine ikone“
M
eđunarodna ekumenska izložba umjetnice Mirjane Nikolić
iz Pančeva pod nazivom „Teodorine ikone” otvorena je 30. srpnja u
Domu kulture „Josip Marković” u
Donjoj Lastvi. Na jednome mjestu
predstavljene su i izložene 52 ikone
u kolažu iz kršćanske tradicije, kako
pravoslavne tako i katoličke, među
54
kojima su posebno mjesto imali bokokotorski patroni.
U ime organizatora prisutne je pozdravio Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog
vijeća Crne Gore, koji je darovani
portret mučki ubijenoga lastovskog
župnika don Đura Perušine uručio
unuci brata pokojnoga svećenika, a
taj je trenutak Dražen Zetić iz Zagreba, koji je postavio izložbu, istaknuo
kao trenutak koji je obilježio otvorenje izložbe.
Izložbu Mirjane Nikolić „Teodorine
ikone” postavio je član Društva hrvatskih književnika Dražen Zetić, pritom navodeći kako je postav došao
u Boku poslije Zagreba, Zenice, Sa-
Novosti iz Hrvatskog nacionalnog vijeća
rajeva, Pakraca i da je njezina svrha
pomirenje.
„Htjeli smo pokazati da je moguće da
sveci budu zajedno, na jednome mjestu, da ne budu u konfrontaciji, koliziji, nekakvom netrpeljivom stanju.
Htjeli smo pokazati da je moguće da
sveci iz Afrike, Azije, Bliskog istoka i
Europe budu zajedno. Kršćanska ikonografija je priča koja traje 1.700 godina, a ova tehnika je posebna jer je
prvi put netko u povijesti kršćanske
ikonografije, i samim time likovnoga
stvaralaštva, u svome stvaralačkom
opusu i umjetničkom izričaju načinio
ikone u kolažu. Vi ste svjedoci večeras u Donjoj Lastvi, u ovome divnom
domu, vidjeti nešto prvi put, nešto
što nema nigdje u svijetu”, objasnio
je Zetić.
Izložbu radova u kolažu otvorio je prčanjski župnik don Ivo Ćorić koji je
u prvi plan stavio ekumenizam „koji
se živi, a o kome se puno ne priča“.
Ovom prigodom naglasio je da ga
raduje činjenica da je sve više onih
koji vjeruju u mogućnost zajedništva
kršćanskih crkava i međureligijski dijalog.
„Već u samim počecima, crkve se
počinju razdvajati i dijeliti i te podjele traju do dana današnjih. Traže se
mogući teološki razlozi. Mislim da
nigdje u teologiji nisu našli razloge
za podjelu. Sve podjele su došle iz
ideoloških razlika, a ne iz teoloških
razloga. Postoje dva mišljenja – moje
i pogrešno. Tako su se počele stvarati međe, granice koje dijele crkve. Te
granice prerastaju u obale među kojima teče rijeka koja se postupno širi.
Znamo da je sve teža izgradnja mosta
što je rijeka šira. Zato je svaki pokušaj
gradnje mostova za svaku pohvalu.
Razdijeljenost obala nije prostorna,
nego kategorija čovjeka, ljudska kategorija, kategorija srca”, rekao je
don Ivo Ćorić i predstavio ekumenski centar don Branko Sbutega koji je
„upravo usmjeren zbližavanju i povezivanju ljudskih srdaca”.
Svečanosti otvorenja izložbe nazočili su i konzul Republike Hrvatske
u Kotoru Hrvoje Vuković, ministrica
u Vladi CG Marija Vučinović i generalna tajnica u uredu ombudsmana
Zdenka Perović te svećenici Kotorske
biskupije. U glazbenome dijelu programa nastupila je mješovita klapa
„Veterani vazda mladi”.
Međunarodna ekumenska izložba
jedinstvena je postavka posvećena
vrednovanju i otvaranju novih mostova između Istoka i Zapada, jedinstvu svih kršćana.
Mozaik u kolažu je autentičan iako
spada u primijenjenu umjetnost. Radovi samozatajne, ali iznimno talentirane i vrijedne Mirjane Nikolić najbolje govore o njezinoj inventivnosti,
osebujnom stvaralaštvu i snažnoj
duhovnoj dimenziji koju izražava jarkim bojama, odličnom igrom svjetla i
sjene i zvjezdanim prahom koji se iz
kozmosa reflektira na kolaž.
“Leptirići” posjetili Dom za nezbrinutu djecu u Bijeloj
D
ječji zbor “Leptirići”, koji je osnovalo Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore, u nedjelju 7. srpnja, na čelu s voditeljicom, profesoricom Andreom Orlando, posjetio je Dom za nezbrinutu djecu u Bijeloj. “Leptirići” su mališane
iz Doma razveselili kolačima i prigodnim, simboličnim darovima koje su pripremili njihovi roditelji. Osim što su se s
djecom družili, tom prigodom izveli su i nekoliko pjesama kako bi druženje učinili što raznolikijim. Voditeljica zbora,
Andrea Orlando, istaknula je kako je cilj naučiti djecu da budu humani, da osjete humanost i ljepotu darivanja. 55
Novosti
NovostiizizHrvatskog
Hrvatskognacionalnog
nacionalnogvijeća
vijeća
Predstavljena knjiga “Mala zb(i)rka priča”
U
Domu kulture “Josip Marković” u
Donjoj Lastvi 3. kolovoza predstavljena je knjiga za djecu “Mala
zb(i)rka priča” odnosno “Zbrčkica”,
autorica Snježane Akrap-Sušac i Feodore Gubaš Štifanić iz Pule, u organizaciji Hrvatskoga nacionalnog vijeća
Crne Gore i autorica knjige.
U sklopu prezentacije knjige održana
je i likovna radionica za djecu. Naime, autorice su čitale djeci priče iz
knjige, a djeca su imala zadatak nacrtati njima najzanimljiviju ‘scenu’ iz
tih priča.
Na kraju radionice djeci su se pridružili roditelji koji su s velikim zanimanjem gledali izložbu dječjih radova, a
kao najbolji ocijenjen je rad djevojčice Mije Ucović kojoj su autorice,
kao nagradu, darovale knjigu s posvetom.
“Ovo nam je prva knjiga i sasvim je
slučajno nastala. Ne bavimo se profesionalno pisanjem, ali smo shvatile
da i jedna i druga pišemo i počele
smo razmjenjivati svoje priče i jednoga dana Snježana je predložila da
te priče i objavimo. Kako ja radim
u jednoj maloj nakladničkoj kući,
bavimo se grafičkim dizajnom i na-
kladništvom pa smo odlučile izdati
knjigu i tako je ‘Mala zb(i)rka priča’
ugledala svjetlost dana”, objašnjava
autorica i ilustratorica knjige Feodora Gubaš Štifanić i dodaje da je prvo
predstavljanje knjige bilo na sajmu
dječje knjige u Puli “Monte Librić”.
“Ovo je prva knjiga za djecu koju smo
napisale, ali smo objavljivale na web
portalu Webstilusu, u rubrici ‘Dječja
književnost’. Sada planiramo i drugu
knjigu, ali nećemo otkriti tajne o pri-
Mate - sportaš i čovjek za sva vremena
U
organizaciji Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore
u Domu kulture „Josip Marković” u Donjoj Lastvi
održana je 3. kolovoza promaocija trećeg izdanja knjige o
boksaču Mati Parlovu pod nazivom „Mate - legenda koja
živi”, autora mr. Zorana Poleksića, crnogorskoga boksača
i novinara.
U ime Hrvatskoga nacionalnog vijeća goste i posjetitelje
pozdravio je predsjednik Vijeća Zvonimir Deković, iznimno ponosan i razdragan što su u Donjoj Lastvi drage i
dragocjene uspomene na Matinu karijeru, ali i karakternost prije svega, evocirala značajna imena crnogorskoga
56
čama. Uglavnom, sve su inspirirane
nekim osobama i posvećene njima.
Imali smo sličnu radionicu s crtanjem, čitanjem priča i izložbom, ali
smo oduševljeni reakcijama djece
ovdje u Donjoj Lastvi, kao i crtežima.
Prekrasni su. Ja sam inače Bokeljka,
ali već dugo vremena živim u Puli
tako da mi je osobito bilo drago ovdje nastupiti”, rekla je za Radio Dux
Snježana Akrap-Sušac.
Novosti iz Hrvatskog nacionalnog vijeća
sporta - Miodrag Perunović, Andrija
Popović i dr. Derviš Selhanović, kao
i sam autor. Svi govornici govorili su o Mati biranim riječima, emotivno i s puno
pijeteta, s pogledom usmjerenim u
daljinu i izrazom ponosa i sjete na
licu. Prvi po redu, Andrija Popović,
proslavljeni vaterpolski as, istaknuo
je kako je Mate nesporno jedan od
najvećih sportaša svijeta, ali i da je
izjavom iz nesretnih devedesetih godina prošlog stoljeća kako ne može
biti nacionalist jer je svjetski šampion
dokazao da je i karakterom velik. Zatim su prisjetio nezaboravnih druženja s Matom za vrijeme Olimpijskih
igara u Los Angelesu 1984., kao i Puli
za vrijeme služenja vojnog roka kada
ga je tom prilikom Mate nemali broj
puta poveo na ručak i večeru, „ne
dopustivši da gladuje s obzirom na
famu da se u vojsci ne jede dobro“. „On se preselio na onaj svijet, ali je
ostao živ u sjećanjima svih nas”, rekao je Andrija Popović.
Spomenik u Puli
u prirodnoj veličini
„Ja smatram da mi možemo s ovog
mjesta večeras inicirati da se u Puli
podigne spomenik Mati Parlovu, koji
je bio ne samo najveći jugoslavenski
boksač, nego i šire. Paavo Nurmi ima
spomenik u Finskoj u prirodnoj veličini pa nema razloga da nema i Mate
jer nije bio ništa manje zaslužan”,
istaknuo je dr. Derviš Selhanović, poznati sportski djelatnik, a trenutno
direktor Centra za očuvanje kulture
manjina.
Govorio je i o Matinoj ljubavi prema poeziji, njegovoj intelektualnoj
nadmoći, erudiciji, istaknuvši kako je
upravo ta intelektualna snaga, uz fizičku, presudno utjecala na činjenicu
da je bio kralj u ringu. „Postigao je
sve što je mogao da postigne jedan
sportaš”, zaključio je Selhanović.
Mate kao motiv i inspiracija
O tome što je Mate svojim dostignućima, kako sportskim tako i ljudskim,
predstavljao svim generacijama boksača govorio je proslavljeni crnogorski boksački as Miodrag Perunović:
„Kao klinac, kao i svi moji vršnjaci
koji su kasnije uspjeli da postanu veliki šampioni, bio sam opčinjen njime
i njegovim rezultatima, i prema njemu sam uvijek imao jedno osjećanje
posebnog poštovanja i osjećanje
duga. On je prvi prošao tom stazom
uspjeha i pokazao meni i mojim drugovima iz generacije koja je osvojila
najviše medalja za Jugoslaviju, put
kojim treba ići i što treba učiniti da
bi se tim putem išlo i da bi se došlo
do vrha. On je svima nama bio motiv
i inspiracija.”
Autor o mati – emotivno,
dirljivo, sjetno, ali nikako
patetično
Na kraju se posjetiteljima obratio i
sam autor, mr. Zoran Poleksić: „Prolaznost kao konstantu života zaustavljaju trenuci kojih se sjećamo, koji
se vežu za ono najljepše doživljeno,
svečano i značajno, za velike ljude i
velika djela, u najsvjetlijim trenucima
njegovih velikih pobjeda, njegovim
lentama i medaljama, i ovo podsjećanje njemu u čast.
O tome koliko je Mate odista bio
karakteran i od integriteta govori
i podatak da je sam služio goste u
svom kafiću u Puli. Mate Parlov bio
je intelektualac, ali i običan čovjek
koji je živio daleko od glamura, slave, pompe i ceremonija, a družio se
s običnim ljudima i njegovi najbolji
prijatelji su mahom bili ljudi van boksačkih krugova. Jednako je gledao na
gradonačelnika i lučkoga radnika,
jednako je gledao na ministra i na tesara”, istaknuo je autor.
Izdavanje trećeg izdanja navedene
knjige koja je lektorirana u skladu s
hrvatskim jezikom u cjelini je financirao Fond za zaštitu i ostvarivanje
manjinskih prava Crne Gore, a nakladnik je Hrvatsko nacionalno vijeće
Crne Gore. Knjiga je prvi put ugledala
svjetlo dana 2005. godine.
Uoči i nakon promocije svim posjetiteljima i gostima besplatno je podijeljeno više od 150 primjeraka knjige.
Promociji su nazočili konzul Republike Hrvatske u Kotoru Hrvoje Vuković,
ministrica u Vladi Crne Gore Marija
Vučinović, zastupnici u Skupštini
Crne Gore Aleksandar Damjanović
i Andrija Popović, predsjednik Hrvatske krovne zajednice „Dux Croatorum” Adrijan Vuksanović, predsjednik OO HGI-ja i član HNV-a Ilija
Janović, predstavnici medija, među
kojima bismo istaknuli dr. Dragana
Klarića, direktora RTV-a Budva i Dragana Popadića, direktora Radija Tivat, nekolicina članova HNV-a, novinari Radija Duxa te karataši i boksači
iz Tivta.
„Na kraju, dozvolite da priču o ovoj
promociji završim riječima i reminiscencijama autora ove knjige, Zorana
Poleksića, nabijenim emocijama i
ponosom, pa i poezijom, ali nikako patetikom -Priča o Mati, nježno
umotana u celofan nostalgije, vječna
je i neprolazna - vječna, kao i njegova
Pula, grad tritisćuljetnjeg kontinuiteta života, kao i ona kamena elegancija, grandiozna Arena, u kojoj je naš
Mate dočekivan, optočen zlatnim
znamenjem, nakon svojih veličanstvenih ringovnih pohoda, uz pjesmu, vino i fanfare...”
Ana Vuksanović
57
Naš čitatelj iz Oroslavlja Josip Usmiani poslao je u povodu
otvorenja 65. dubrovačkih ljetnih igara osvrt na Prvi dubrovački
festival koji je kasnije nazvan Dubrovačke ljetne igre
Otvaranje Dubrovačkih ljetnjih gara
58
P
odizanjem festivalske zastave Libertas na
Orlandov stup, uz stihove „Himne slobodi“, otvorene su 65. dubrovačke ljetne igre, a svečanostima ispred crkve svetoga
Vlaha, uz mnogobrojne goste i uzvanike, nazočili su i hrvatski predsjednik Ivo Josipović,
predsjednik Republike Slovenije Borut Pahor,
član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović,
ministrica kulture Andrea Violić, ministrica
vanjskih poslova Vesna Pusić, dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić te drugi.
Igre je po tradiciji otvorio dubrovački gradonačelnik Andro Vlahušić. Održavat će se od 10.
srpnja do 25. kolovoza, a sudjelovat će više od
2.000 umjetnika iz cijelog svijeta.
Prisjetimo se kako je to bilo davne 1950. godine.
Od 8. do 21. rujna 1950. godine održao se
Prvi dubrovački festival (danas Dubrovačke
ljetne igre) koji je bio bogat sadržajima scenske riječi, glazbe, folklora, općenito hrvatskoga
kulturnog i povijesnog naslijeđa. U predgovoru
programske knjižice iz 1950. godine naglašeno
je: „ Ovogodišnji Dubrovački festival predstavlja smotru naših najnovijih napora na oživljavanju našega renesansnog i baroknoga kulturnog razdoblja.“
U osmišljavanju i realizaciji programa Dubrovačkoga festivala sudjelovali su eminentni hrvatski i ini stručnjaci: Marko Fotez, dr. Branko
Gavella, Bojan Stupica, Miše Račić, Šime Dunatov, Kalman Mesarić, Slavko Zlatić, Silvije
Bombardelli, Ljubo Petričić, Milan Horvat i dr.
Dubrovački festival popraćen je mnogim
izložbama slikarstva, kiparstva, keramike i
umjetničke fotografije. Održale su se izložbe:
izložba slikarstva i kiparstva iz 15. i 16. stoljeća, izložba starog zlatarstva, izložba apotekarstva, etnografska izložba, izložba dubrovačkog
arhiva. Otvorena je stara klesarska radionica
među Vratima od Ploča, kao i izložbene dvorane u Kneževu dvoru.
Na Ljetnoj pozornici izvodile su se komedije
Marina Držića: „Dundo Maroje“ i „Skup“, a od
nepoznatoga dalmatinskog autora „Ljubovnici“, „Komedija od Raskota“ i „Andro Stitikeca“.
„Veče stare muzike“ upriličeno je na Poljani
Ruđera Boškovića, a „Veče stare lirike“ u atriju
Kneževa dvora.
U povodu festivalskih dana Radio Dubrovnik
emitirao je predavanja i razgovore pod nazivom
„Iz naše prošlosti“, „Iz pomorstva starog Dubrovnika“ i „Stara dubrovačka književnost“.
Dana 17. rujna 1950. godine održano je na
Ljetnoj pozornici „Veče narodnih plesova“.
Izvodilo se „Lastovsko kolo“ iz Lastova, „Moreška“ iz Korčule, „Kumpanija“ iz Blata na
Korčuli, „Poskočnica“ iz Doli kraj Dubrovnika,
„Podkolo“ iz Grude kraj Dubrovnika i „Bokeljsko kolo“, stare škaljarske igre u izvođenju
folklorne grupe iz Kotora.
S obzirom na to da su i Kotorani sudjelovali
na prvim Dubrovačkim ljetnim igrama bilo bi
zanimljivo saznati tko su bili sudionici, njihova
sjećanja i impresije. Zanimljivo bi bilo objaviti
fotografije sudionika iz Kotora.
59
Bokeška pjatanca
ORIZ I RIŽOTI
Piše:
Mašo – Miško Čekić
N
a pjeni od mora, u unutrašnjem dijelu Veriga,
smjestila se crkvica posvećena Gospi od snijega. Sagrađena je na sekama što ih
vjekovima miluju i udaraju valovi, pa se čini kao da je izronila iz njih. S gornje strane, (ne)
vrijeme i (ne)ljudi, gotovo su je
zatrpali zemljom. Stojički podnosi sve nedaće već pet stotina godina. U dokumentima se
60
prvi put pominje 1526. godine,
pa se često kaže da je tada i
sagrađena. Nešto sakrivenih
godina opraštamo jer to dame
vole, a Gospa Sniježna je Prva
među damama.
Oprašta i Gospa Sniježna
nama, mnogo toga. Čak i zaborav koji najviše boli. Mnogi
su joj i ime zaboravili jer su legende u Boki Kotorskoj prečesto snažnije od zapisane istorijske istine. A više njih priča
o Gospi Sniježnoj koja na krilima predanja postaje Gospa od
oriza. U vrijeme renesanse sve
je moguće!
Isplele su legende više priča
o njenom nastanku, a među
njima je najljepša ona o kapetanu broda koji se, u olujnoj
noći, zaklinje Gospi. Obećava
joj sagraditi crkvu, ako spasi
posadu od sigurne smrti u razbješnjelim valovima, na domak Perastu, gdje su se uputili sa tovarom oriza.
Posada je spašena, a obećanje ispunjeno. Na pjeni od
mora, nikla je crkva, makar
najmanja u Boki Kotorskoj.
Bokelji su živjeli od mora i
moru podređivali život, pa nije
čudo što, u prvom pronađenom dokumentu sa pomenom
ove crkve, Milinja iz Perasta,
na umoru, zavještava dva groša za misu koja će se služiti u
crkvi koju zapljuskuje more Gospi od Riza.
I tako je crkvica Gospe Sniježne u Verigama postala Gospa od oriza.
Oriz ili osmijeh iz druge legende?
Slične riječi u italijanskom
jeziku koji je, više od ostalih,
obojio govor Bokelja. A svakoj
riječi iz italijanskog ili latinskog, francuskog ili njemačkog – mi smo uzeli ili dodali
jedno ili koje slovo više. Kako
nam je bilo lakše ili ljepše za
izgovor.
Gospa od oriza - u govoru
narodnom. Gospa od snijega
- u dokumentima i knjigama.
A onaj oriz iz legende trebao
se naći na bokeškim pijacama
gdje se, već jedno vrijeme, sve
bolje prodavao.
Na tržnicama Venecije, Milana i Ferare, tokom XIV., posebno XV. vijeka, oriz postaje
tražena roba. Hrana za narod,
gladan i umoran od čestih zaraznih epidemija.
Hrana renesanse, zabilježili
su istoričari i hroničari. Oriz
unosi revoluciju u ishrani. Gotovo da postaje osnovna hrana, što je hiljadama godina bio
na dalekom istoku. U Europi
do XIV. vijeka uglavnom se
uvozio kao začin ili lijek.
RIŽOT SA
ŠKOLJKAMA
Potrebno je:
35 dag oriza
2 kg raznih školjki
2 špice česna
Čaša bijelog vina
Juha od ribe ili povrća
Papar
Petrusin
Maslinovo ulje
Priprema:
Dolina rijeke Po bila je idealna za uzgoj oriza, što je Bokeljima bilo bliže i puno jeftinije
od nabavke oriza sa istoka. U
tom dijelu Italije jedna zasijana vreća oriza tada je davala
rod od 12 vreća – kako je Vojvodi Este u Ferari napisao u
pismu milanski Vojvoda Sforza, šaljući prijatelju na poklon vreću oriza.
Na razmeđi XV. i XVI. vijeka
u Milanu, kod Vojvode Sforza
boravi genijalni Leonardo da
Vinči. Oriz ne bi bio hrana
renesanse da se u njegovom
uzgoju nije umiješao Leonardo. Za račun Vojvode, on konstruiše mrežu kanala za navodnjavanje polja pod orizom,
pa proizvodnja postaje sigurnija, a prinosi veći.
Ustrajnost bokeljskih pomoraca, uz blagoslov Gospe,
dovodi oriz u Boku Kotorsku.
Množe se i recepti, pa se oriz
našao u juhama, rižotima, varivima sa i bez mesa, sa ribama i morskim plodovima, sa
voćem i mlijekom, kuhan u
vodi sa perom lovorike i maslinovim uljem, a brašno od
oriza našlo je mjesto u kola-
čima, pudinzima ili je obične
juhe pretvarao u krepke čorbe. Kako god da se kuha, oriz
je izdašana i zdrava namirnica, ali se jedno jelo, ne samo
u Boki Kotorskoj, ipak izdvaja.
Rižot!
Put od oriza do rižota bio je
dug.
Valjalo je izbrusiti zrno, dodati mu miris i ukus, naučiti
da ga vrelog uspeš u pijat, a
čim se para razgrne, pospeš
domaćim gratanim sirom. Slanim!
Ostaje da se, i prije i poslije
jela, zahvališ Gospi, Leonardu,
onom kapetanu što je sagradio crkvu u Verigama, svim
bokeškim trgovcima, babi koja
te naučila da se u riblju i kokošiju juhu doda oriz, mami
koja je ponavljala da od oriza
u mlijeko jačaju kosti, starom
ribaru koji je vazda zborio da
se u svim rižotima i drugim
pjatancama oriz stavlja sirov,
a ne kuhan!
I vazda dobro opran – u nekoliko voda!
Dok ga perete, pazite da vam
koje zrno ne pasa sa vodom.
Greota je.
Školjke staviti u teću, poklopiti i kuhati desetak minuta
(dok se otvore). Skinuti teću sa
vatre i izvaditi meso iz školjki.
Vodu koju su školjke pustile
u toku kuhanja procijediti i
sačuvati. Na maslinovom ulju
poprigati sjeckani česan, dodati oprani oriz i šufigati kratko bez vode, pa podliti sa toplom juhom. Kada juha ispari,
oriz podliti vinom i vodom koju
su pustile školjke. Nastaviti
kuhanje i po potrebi dolivati
juhom. Pred kraj kuhanja u
oriz lagano umiješati školjke,
sjeckani petrusin i popapriti.
Voda koju su pustile školjke je
slana, pa valja jelo probati i po
potrebi dosoliti. Služiti vruće .
PS: rižot je odličan i samo od
jedne vrste školjki, a kuha se
na isti način.
Napomena: rižoti će biti bolji ako im se na kraju kuhanja
doda kocka maslaca.
RIŽOT
SA ULIGNJIMA
Potrebno je:
1/2 kg očišćenih uliganja
1/4 kg oriza
4 špice česna
Čaša bijelog vina
Maslinovo ulje
Tri ožice sjeckane pamidore
ili pelata
So i papar
61
hanja dodati branje. Posoliti i
popapriti. Lagano miješati da
se sastojci prožmu. Poslužiti
toplo uz gratani sir.
RIŽOT SA MESOM
Potrebno je:
5 dag mesa bez kosti
7
(najbolje jagnjetina)
35 dag oriza
2 kapule
2 – 3 ožice pešta
Ožica konzerve (po želji)
Mast ili ulje
So, papar
Malo muškatnog oraha
Gratani sir
Priprema:
Priprema:
Isprigati ulignje izrezane na
komade, pa dodati pamidoru, sjeckani česan i vino. Kad
provri, umiješati oprani oriz i
dvije kačice vruće riblje juhe,
juhe od povrća ili vode. Posoliti i popapriti. Tokom kuhanja dolivati po malo vrele juhe
(vode). Kad oriz upije tečnost
odmah poslužiti rižot posut
gratanim sirom.
RIŽOT SA BRANJEM
Potrebno je:
20 dag oriza
3 špice česna
1 dl bijelog vina
Balica branja
Papar, so
Maslinovo ulje
Kapula
Juha
Gratani sir
Priprema:
Branje očistiti, oprati i kratko prokuhati u posoljenoj
vodi. Ocijediti i isjeckati. Na
62
maslinovom ulju zažutiti sjeckanu kapulu i česan, pa dodati oriz i popržiti ga. Zaliti vinom i stalno miješajući kuhati
dok vino ispari. Dodati kačicu
– dvije vruće juhe od mesa ili
povrća (može i voda) i nastaviti
kuhanje. Po potrebi miješati i
dolivati juhu, a pred kraj ku-
Užutiti na masti ili ulju kapulu izgratanu na gratatijer,
pa dodati meso isjeckano na
kocke. Šufigati dok meso promijeni boju, pa mu pridodati
konzervu (po želji). Kratko šufigati sve zajedno i podliti sa
malo tople juhe ili vode. Čim
prokuha, dodati pešt (slanina,
česan i petrusin) i nastaviti
kuhanje. Kad meso omekša,
nasuti oriz i kratko šufigati bez
vode, kako bi oriz upio tečnost
od mesa. Posoliti, popapriti
i nagratati malo muškatnog
oraha. Nastaviti kuhanje uz
stalno dolijevanje tople vode.
Gotov rižot servirati vruć, a
preko posuti gratanim sirom.
ORIZ U MLIJEKU
Potrebno je:
20 dag oriza
1 l mlijeka
7 ožica cukra (može i manje)
Dram soli
Malo cimeta
Saketić vanilije
Priprema:
Dobro oprati oriz, pa ga kuhati u malo posoljenom mlijeku, stalno miješajući da ne
zagori. Nakon petnaestak minuta dodati cukar i vaniliju,
dobro promiješati i kuhati još
dva – tri minuta. Poklopiti i
ostaviti desetak minuta, pa
usuti u terinice i poslužiti posuto sa malo cimeta.
preliti i voćnim sirupom, čokoladom ili ukrasiti voćem.
P.S. Po želji se sa orizom
može kuhati i ožica - dvije
suhica. Oriz u mlijeku se može
KOH SA ORIZOM
Potrebno je:
kvarat oriza
dram soli
1 l mlijeka
3 jaja
6 ožica cukra
2 saketića vanilije
Priprema:
Oriz oprati, pa skuhati u
malo posoljenom mlijeku i
ostaviti da se ohladi.
Žumanca, cukar i vaniliju ubatiti, pa umiješati oriz
, a na kraju dodati posebno
ubaćena bjelanca. Sve lagano
sjediniti i usuti u podmazani
pleh. Peći na 180 stepeni oko
25 minuta.
P.S. Po želji, pečeni koh preliti voćnim sokom, a može se
poslužiti uz voće iz kompota. 63
POVIJEST BRODSKIH KRUŽNIH PUTOVANJA
U BOKI KOTORSKOJ
(22)
INDEPENDENCE &
CONSTITUTION
CONSTITUTION je ostao zabilježen kao brod kojim je
u travnju 1956. iz Amerike otputovala Grace Kelly na
svoje vjenčanje za princa Rainiera u Monaco a bio je i
jedan od brojnih poznatih brodova koji su na kružnim
putovanjima posjetili Boku kotorsku.
64
Piše:
Neven Jerković
A
merički krstaši INDEPENDENCE i CONSTITUTION sagrađeni su za
American Export Line iz New
Yorka 1951. kao novogradnje
1618. i 1619. u brodogradilištu Bethlehem Steel Company
Quincy Massachusetts za trotjedna transatlantska linijska
putovanja iz New Yorka prema Europi, uglavnom Sredozemljem do Napulja i Genove.
Usput plove i na rijetkim kružnim putovanjima, te bi tako
povremeno doplovili i do Boke
kotorske. U to vrijeme, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i na pragu
tzv. Hladnog rata, brodovi u
gradnji su morali poštivati
stroge zahtijeve Pentagona da
se u kratkom vremenu mogu
transformirati u brodove za
prijevoz vojnih transporta.
Tako su oba broda imala rezervnu namjenu da po potrebi prevoze oko 5000 vojnika
i njihovu kompletnu opremu.
I strojarnica im je građena u
dva odvojena prostora tako da
su u slučaju uništenja jednog,
brodovi sa drugim neovisnim
strojem mogli neometano nastaviti vožnju. Ujedno su bili i
prvi američki potpuno klimatizirani putnički brodovi.
INDEPENDENCE i CONSTITUTION imaju 20200 GT, duljinu 208 metara a četiri parne
turbine ukupne snage 37000
KS im omogućavaju brzinu od
22 čvora. Na svojih devet putničkih paluba u prvom, kabinskom i turističkom razredu
mogli su prihvatiti 1000 putnika koje je opsluživalo 320
članova posade.
Brodove je dizajnirao poznati
američki industrijski dizajner
Henry Dreyfuss u klasičnome
stilu sa osnovnom namjenom
za prijevoz oko tisuću putnika. Ali nakon što je zračni promet preuzeo primat u
Independence
transportu
prekoatlantskih
putnika, blizanci prelaze na
Karibe. Međutim, American
Export Line je 1968. odlučio
oba broda raspremiti pa oni
tako na mrtvom vezu u Baltimoreu ostaju punih 6 godina.
Tajvanski tajkun C.Y.Tung
kupuje 1974. nekoliko velikih
putničkih brodova, među njima i QUEEN ELIZABETH i INDEPENDENCE, ali mu planovi
kružnih putovanja propadaju
zbog velike naftne krize i drastičnog skoka cijena nafte na
svjetskom tržištu. Nedugo iza
toga, dobro osigurani QUEEN
ELIZABETH u tajnovitim je
okolnostima izgorio u velikom
požaru na moru a njegova se
olupina i danas može vidjeti na
prilazima luke u Hong Kongu.
Ostali brodovi idu u raspremu
ili veoma malo plove.
Neočekivano, stare i već otpisane brodove blizance odlučila
je 1978. kupiti grupa američkih poduzetnika koji osnivaju
American Hawaii Cruises te
INDEPENDENCE kompletno
rekonstruiraju.
Obnovljeni
brod je u svoj svojoj veličini
ponovo zasjao 21. lipnja 1980.
kao jedini liner koji cijelu godi-
65
Pred Dubrovnikom
66
nu plovi oko Havajskog otočja,
prije svega oko otoka Oahu,
Maui, Kauai i Big Island. Dvije
godine poslije, priključuje mu
se i CONSTITUTION. INDEPENDENCE je rekonstruiran
još dvaput, 1994. u Newport
News brodogradilištu u Virginiji i 1997. u Portlandu u Oregonu. Portland je bio zadnje
mjesto susreta dvaju brodova
blizanaca, jer je tu iste godine
na planirano dotjerivanje došao i CONSTITUTION. Međutim sa njega je poskidano sve
što je moglo biti upotrebljeno
za produljenje života INDEPENDENCE-a, a ostatak broda je prodat dalekoistočnim
rezalištima. Otegljen pomoću
remorkera tamo nije nikada
doplovio, jer je potonuo u vodama nedaleko Honolulua u
studenom 1997. CONSTITUTION je ostao zabilježen kao
brod kojim je u travnju 1956.
iz Amerike otputovala Grace Kelly na svoje vjenčanje
za princa Rainiera u Monaco a bio je i jedan od brojnih
poznatih brodova koji su na
kružnim putovanjima posjetili
Boku kotorsku.
Prvi je put INDEPENDENCE posjetio Kotor i Dubrovnik
1954. na proputovanju prema
Veneciji a isto je ponovio i sljedeće godine sa 590 putnika
dolaskom u Kotor 17. ožujka
1955. Ostalo je i zabilježeno da
je CONSTITUTION po cijeni od
1495 USD po osobi poduzeo
51-dnevno kružno putovanje
sa polaskom 21. veljače 1962.
iz New Yorka tičući luke Teneriffe, Madeira, Casablanca,
Gibraltar, Palermo, La Valetta,
Aleksandrija, Beirut, Haifa,
Istanbul, Pirej, Kotor, Dubrovnik, Split, Venecija, Messina,
Napulj, Genova, Leghorn ( Livorno ), Cannes, Barcelona,
Palma, Lisabon i New York.
INDEPENDENCE plovi sve
do konca 2001. godine kada je
American Hawaii otišao u stečaj i od tada je raspremljen u
San Franciscu sve do 8. velja-
Ulazak u Bokokotorski zaljev
če 2008. kada je pod imenom
OCEANIC otegljen u indijski
Alang. Još jednom usput promijenivši ime, ovaj put u PLATINUM II, nasukan je na 4 – 5
nautičkih milja od obala Gopnatha, nekih 30 milja jugo-
zapadno od Alanga te se tom
prigodom trup broda neočekivano prepolovio. Na istome
mjestu, na obalama indijskog
Gujarata, dobri stari INDY je
tako ipak morao biti konačno
i izrezan u staro željezo.
Putovanje
Grace Kelly
Kada je uprava America Export Linea saznala da će se holivudska diva Grace Kelly
udati za monageškoga princa Reinera, te da
u Europu iz New Yorka namjerava otputovati
zrakoplovom do Nice, ponudila je njenoj majci pedeset besplatnih brodskih karata kako
bi je nagovorili da promijeni odluku. Nakon
što je ona za protuuslugu zatražila 100 karata, brzo su se našli na sredini i dogovorili
75 besplatnih putovanja za svadbenu pratnju. Brod CONSTITUTION je za tu prigodu
modificirao plan plovidbe pa je sa svadbenom svitom i nekolicinom sretnika koji su
imali privilegiju kupiti putovanje istim brodom 4. travnja 1956. sa putničkog terminala
New York’s Pier 84 otputovao prema Monte
Carlu. Prtljaga novopečene princeze sastojala se od 80 kofera. Nakon osam dana plovidbe CONSTITUTION je u Monacu svečano
dočekalo preko 20 tisuća budućih podanika
i radoznalih turista, a princ Reiner je svojom jahtom AVANTE II doplovio do usidrenog broda. Tjedan nakon dolaska obavljeno
je glamurozno vjenčanje, prvo, po važećim
Kraj puta Independence u Alangu
zakonima, civilno u prinčevskoj palači a potom crkveno u katedrali. Tako je holivudska
glumica Grace Patricia Kelly postala i službeno Her Serene Highness Princess Grace of
Monaco. Naravno, čitav događaj su pratili i
svi svjetski mediji, pa se je tako i CONSTITUTION našao na naslovnicama svih najvažnijih svjetskim medija.
Grace Kelly se ukrcava na Constitution
67
ZNAMENITI HRVATI
U HERCEG NOVOME
Dušu jednoga grada čine ljudi. Mali, veliki, obrazovani ili ne. Svatko na
svoj način unio je svjesno ili nesvjesno po zrno ljubavi, znanja, škerce,
originalnosti, kulture ili vizije u život našega „malog mista“. Povijest je
diktirala tempo i način demografskog kretanja stanovništva. Naseljavanja
i raseljavanja donosila su različite kulture te obične i neobične ljude u
Herceg Novi tako da su desetljećima i Hrvati ostavljali svoj trag mlađim
generacijama u naslijeđe, oblikujući društvenu sliku koja je temelj
današnjem kulturnom imidžu grada.
Prema posljednjem popisu stanovništva u Crnoj Gori 2011. godine u
Općini Herceg Novi ima 662 Hrvata.
U više nastavaka predstavit ćemo znamenite Hrvate koji su pridonijeli
očuvanju tradicije i kulturnog naslijeđa grada Herceg Novoga.
Šime Bačelić (8. 9. 1928. - 28. 10. 2013.)
Piše: Sanja Crnić
Fotografije:
Obiteljska arhiva
M
udro je mislio fra Antun, Grk s Krete, kada
je početkom 18. stoljeća podučio Krapljane teškom, uzbudljivom i opasnom
spužvarstvu. Stoljetna tradicija ronilaštva, spužvarstva i
ribarstva davala je generacije
Krapljana koji su od tada do
danas razvili granu spužvarstva i ronjenja do samog savršenstva i to ponajprije što se
tiče same tehnike ronjenja.
Da bi se tako nešto moglo raditi ponajprije vam mora biti u
genima, a zatim morate biti
68
Šime Bačelić
strašno fizički te posebice psihički pripremljeni. Kako u genima, tako i u krvi, Šime Bačelić, junak naše priče, imao
je more i zaron. Kada se uzme
u obzir da je rođen na otoku
Krapnju, onda nije teško zaključiti zašto je njegov životni
put bio upravo takav kakav je
i bio.
Tradicija ronjenja koju je
naslijedio definirala je njegovo profesionalno opredjeljenje. Stare pumpe s niskotlačnim kompresorima i ronilačka
oprema postali su njegovi stalni pratioci još od punoljetnih
dana. Nakon završetka Podoficirske škole Jugoslavenske
ratne mornarice radio je u
JRM i postigao zavidne uspje-
he čisteći podmorje Jadrana
od zaostalih protubrodskih
mina iz Drugoga svjetskog
rata.
Karijeru u Mornarici zamijenio je u poznatome splitskom
BRODOSPASU visokorizičnim
poslovima rezanja i vađenja
potopljenoga njemačkog minopolagača KIEBITYJA koji je
nakon rekonstrukcije u Puli
postao poznati brod mira GALEB i ploveća rezidencija ju-
U svojoj barci se najbolje osjećao,
1988.
Brodospas Split kolege s posla,1948.
goslavenskoga predsjednika
Josipa Broza Tita.
Već kao dvadesetčetverogodišnji mladić, tada već oženjen suprugom Ivanom, rođ.
Matešić, koju je upoznao u
Zadru, i kćerkom Gordanom
koja je rođena također u Zadru, došao je u Petrovac davne 1952. god., zatim u Kotor
gdje mu se 1954. god. u kući
Barbića na Muo rodio sin Vito
i u kojem su boravili do 1960.
god. kada su se doselili u Herceg Novi gdje im se rodio sin
Davor. Malo je poznato da je
Herceg Novi tada posjedovao
poduzeće u čijem je sastavu
bio prekooceanski brod IGALO
na koji se ukrcao Šime Bače-
Otok Krapanj nadomak Šibnika
69
Njegova ‘jahta’, 1970.
Šime i Ivana
sa sinovima Davorom I Vitom
70
Obitelj Bačelić na okupu, 1991.
lić 1961. god. Brodomašinska
škola koju je završio omogućila mu je savršeno poznavanje
rada na mašinama Yumo i Pacard.
Nakon iskrcavanja osnovao
je vlastiti obrt HIDROZIDAR
1969. god. u Tivtu. Obrt se
bavio hidrozidarskim i podvodnim radovima pa se kao
poduzetnik Šime Bačelić smatra „pionirom privatne hidrograđevinske operative u Crnoj
Gori”, kako navodi Siniša Luković u jednom od svojih tekstova.
Mnogi infrastrukturni objekti Jadrana, od Ulcinja do Igala, vezuju za svoj nastanak
ime Šime Bačelića.
Iako je svoj radni vijek proveo u Crnoj Gori i tu pustio
korijenje svojoj obitelji s troje
djece, sedmero unučadi i sedmero praunučadi te uživao u
krugu svojih prijatelja dr. Ratka Novaka, Đorđa Čelanovića
i Miša Seferovića, uz ribanje
i šalu, ipak je umirovljeničke
dane proveo u Zadru.
Kada vam more uđe u krv,
godine to ne mogu isprati. Iako
umirovljenik, odavno istrošen
morskim valovima, more ga je
dozivalo. Obitelj Bačelić morala se odlučiti na jedan neuobičajen korak za njih - morala
je prodati barku jer je Šime i
tada samo znao nestati, a da
nitko ne bi znao gdje, i otisnuti se na pučinu. Telefon nije
nosio sa sobom i ukućani su
često zabrinuti kretali u potragu za njim.
Bio je ponosan na svoju obitelj, svoj rad i svoje barke koje
je zvao jahtama. Nije bio daleko od istine. Barke su posjedovale savršenu opremu koja je
jamčila sigurnost, iznimno važan segment u njegovu poslu.
Svoje veliko iskustvo nesebično je prenosio na mlađe kolege. Iza sebe je ostavio mula,
mandraće i bazene duž naše
obale koji žive i danas, a s njima i ime Šime Bačelića koje je
utkano u svaki kamen uzidan
pod morem.
KOTOR MOJE MLADOSTI
4
Ekonomski i kulturni život grada, politička previranja, autentična imena osoba nositelja tih događaja - dokument su jednoga prošlog vremena
20. stoljeća koje nam želi ispričati suvremenik svih tih događaja, najstariji živući Kotoranin, dipl. ing. šumarstva Heliodor Prelesnik.
„Bez obzira na to što sam najveći dio svog života proveo izvan Kotora,
osjećam se Kotoraninom jer mi je Kotor mladenački zavičaj.“
Priredio: Dario Musić
Istom ulicom dolazimo do južnih gradski
vrata do jakog izvora bistre hladne vode, zvane Gurdić. Na brdu iznad njega je 1925. god.
Mato Brozičević sagradio elektranu. Sudeći po
prezimenu došao je iz Hrvatskog zagorja. Kada
mu se jedinac Branko teško razbolio, majka ga
je zavjetovala blaženom Graciji pa je crkvi na
Muo za ozdravljenje ostao vrijedan zavjetni dar.
Vrelo Gurdić 1935.
Do elektrifikacije grada služili smo se petrolejskim lampama raznih veličina. Za primaće
sobe lampe su bile luksuznije, imale su bijeli porculanski abažur. Neke butige imale su i
garbitne svjetiljke. Kad je došla struja, zbog čestih nestanka petrolejske lampe još dugo su se
držale po kućama.
Sa Škaljarske pjace vraćamo se ponovno na
Pjacu sv. Tripuna gdje dominira prostorom
impozantna katedrala sv. Tripuna. U sjeverozapadnom uglu Pjace sv. Tripuna je dvorište
kotorske biskupije s masivnim drvenim vratima. U dvorištu su rasla velika stabla naranača. Tadašnji biskup Frano Ucellini tu je živio s
obitelji svoje nepute, udate za šaljivčinu Joza
Franovića s kojim je imala sina Miloša i dvije
kćeri, Mariju i Vinku. Miloš je naslijedio očevu narav šaljivca. Od mene je bio mlađi par
Trg sv. Tripuna 1910. god.
godina, ali smo zajedno golubarili, tj. hvatali i
držali golubove. Ja u šufitu (potkrovlju), a on
u stražnjem dvorištu biskupije. Završio je nautiku, ali tada u socijalizmu nitko nije mogao
van iz Jugoslavije. Uspio se ilegalno ukrcati na
neki strani brod i domoći se Amerike. Zbog njegovog bijega imao je neugodnosti Bepo Alfire-
71
vić, njegov drug. Kad je stigao u Ameriku Miloš
mi se samo jednom javio i od tada nikad više.
Kotorskom biskupu Franu Tice Ucellini, dobroćudnom, naivnom starcu služio sam misu na
latinskom, zasluga mu je što je nabavio orgulje za katedralu. Bio je rodom s otoka Lopuda
kraj Dubrovnika gdje je nakon smrti i pokopan. Do izbora novog biskupa apostolski administrator biskupije bio je don Gracija Ivanović,
župnik crkve sv. Eustahija u Dobroti. Vjernici
su o njemu imali visoko mišljenje i toliko ga
poštovali da su željeli da on bude biskup. Međutim, on se nije htio prihvatiti te dužnosti pa
je trebalo izabrati između prčanjskog župnika
don Nika Lukovića i kotorskog kanonika don
Pava Butorca. Oba su bili cijenjeni kao ljudi
i svećenici. Luković i Butorac su povjesničari
Boke, ali Butorac je pisao i filozofske i sociološke teme. Lukovića su preferirale postojeće
vlasti, ali je Vatikan ustoličio 1938. god. profesora Pava Butorca za kotorskog biskupa. On je
do tada bio vjeroučitelj u gimnaziji, a školsku
misu služio u crkvi sv. Duha. Butorčevo ustoličenje biskupom Hrvati Kotora popratili su s
velikim oduševljenjem. Pred katedralom je podignut slavoluk, formiran je špalir sa zastavama hrvatskih društava Napredak iz Kotora ,
Sastanak iz Škaljara, Zvonimir iz Mula te Sloga
iz Prčanja. Uz mnoštvo okupljenog naroda dočekan je novi biskup u pratnji drugih biskupa i klera. Nakon velike mise biskupa Butorca
je pred crkvom pozdravio dr. Tripo Petković u
ime svih katolika i hrvatskih društava. Crkveni
zbor Sveti Tripun otpjevao je prigodnu pjesmu
uz pratnju triju glazbi. Nakon toga, praćen
glazbama, u dvorištu biskupske palače Butorac je primao čestitke građana. U hotelu Graz
(vlasnica Amalija Reiter) priređen je banket za
80 uzvanika. Na večer je povorka građana s
glazbom i bakljama došla do kuće pod prozor
biskupskog stana, zapjavala hrvatsku himnu
Lijepa naša, a čuli su se i povici - Živio prvi hrvatski biskup! Živio dr. Maček! Živjela slobodna Hrvatska! Ti povici nisu neobični kad imamo u vidu da je to bila 1938. god. kada su svi
istaknuti Hrvati prihvaćali dr. Vladka Mačeka
za vođu koji se bori da Hrvatska u Jugoslaviji dobije autonomiju, što je i postignuto 1939.
god. uspostavom Banovine Hrvatske, ali u koju
nije ušla Boka kotorska kako su priželjkivali
bokeljski Hrvati. Moja obitelj, kao susjedi, bila
je u prijateljskim odnosima s Butorcima pa je
tako moj pape bio vjenčani kum Mariji, sestri
biskupa, kada se udala za oficira Tomislava
Šanteka. Vjenčanje se održalo na otoku Gospe
od Škrpjela, a vjenčao ih je sam Butorac. On
je svoj životni vijek završio kao dubrovački biskup. Nisu mi poznate okolnosti zbog kojih je
72
napustio Kotor, ali pričalo se da su tome pridonijeli Talijani i komunisti. Na Pjaci sv. Tripuna svake godine u veljači održavana je vanjska
svečanost u znak proslave sv. Tripuna, patrona grada Kotora i biskupije. Tu se još nalazi i
poznata palača Drago. Našu šetnju ondašnjim
Kotorom nastavljamo sjevernom ulicom koja
dolazi sa Škaljarske pjace i prolazi iza katedrale do crkve sv. Josipa. Na nešem putu prolazimo pokraj crkve sv. Pavla i crkve sv. Križa
te uz veliku zgradu tamnice (zatvor, karaklak)
i skladišta vatrogasaca (pompjera) koji su tu
držali cijelu opremu za gašenje požara. Njihove
vježbe za nas djecu bila su velika atrakcija.
Kotorski biskup Pavle Butorac (1888. – 1966.)
Nasuprot crkve svetog Josipa bilo je javno
gradsko kupatilo s toplom i hladnom vodom,
u prizemlju tuševi, a na katu kade, a prije toga
tu se nalazilo nahodište za nezbrinutu djecu.
Idući ravno dalje, ostavljajuću crkvu sv. Josipa s desne strane, na kraju ulice, prije nego
skrenemo lijevo, pred nama su dvije skaline
koje treba prijeći i ulazimo u uličicu gdje je
smješten kažin (javna kuća, bordel), jedna vrsta ugostiteljstva za sve one kojima bi mililo
popiti i zabaviti se u društvu ljepotica.
Skrenemo li lijevo malo niže ostavljamo lijevo
crkvicu sv. Ane, a u produžetku ulicom dolazimo do crkve sv. Marije od rijeke (sv. Marija Koleđata ili Blažena Ozana, nazvana u narodu).
Rijeka Škurda – Crnogorski Pazar 1908. god.
rkva sv. Marije Koleđate C
Blažene Ozane 1920. god.
Ova crkva je 1930. god. obnovljena u povodu
velike proslave poblaženja Blažene Ozane, za
koju je bio zadužen don Ivo Stjepčević. On je
tada na pročelju crkve postavio ploču s podacima kada je sagrađena i da su je gradile obitelji
Dersa (Držić) i Bisacca. Ploča je kasnije skinuta i navodno negdje pohranjena. Za autora
teksta na ploči i njezino postavljanje pogrešno
se navodi prčanjski župnik don Niko Luković
koji s tim nije imao ama baš nikakve veze. Ta
pogreška navedena je kada se pisalo o Marinu Držiću prigodom obilježavanja 500. godišnjice njegovog rođenja. Za proslavu poblaženja
bio je formiran odbor od nekoliko građana na
čelu s biskupom Ucellinijem, u kojem je bila i
moja majka Eleonora. Za izradu srebrne pale
na sarkofagu blaženice zaslužan je zagrebački
odvjetnik Kotoranin dr. Josip Jedlowski, koji
je angažirao renomiranog skulptora Antuna
Augustinčića koji je na njoj reljefnim profilima ovjekovječio biskupa Ucellinija, don Ivana
Stjepčevića, moju majku i druge. Iza crkve nalazi se palača Grubonja uz koju prema brdu
vodi put s mnoštvo skalina kojima se ide na
tvrđavu Sveti Ivan (San Đovani), sagrađenu na
okomitoj hridi s mnoštvom puškarnica. Na polovici brda okružena tvrđavom je crkvica Gospa
od zdravlja kojoj pobožni građani svake godine idu na svečanu misu 21. studenoga i tada
su otvorena vrata za posjet tvrđavi. S tvrđave
je prekrasan vidik na Kotorski zaljev i grad,
a u podnožju druge strane tvrđave je kraški
zaselak Špiljari pokraj kojeg ide pješački put
za Crnu Goru. Iz Špiljara su obitelji Milošević,
Franović, Jovanović i Moškov koji su u Kotoru
dugo bili jedini mesari.
Ostavljamo tvrđavu i evo nas na sjevernim
vratima grada (Porta fiumera). Odmah desno
buči mlin Prčanjanina Marasovića, a prijeđemo
li kameni most preko rijeke Škurde, eto nas
na Crnogorski Pazar. Ostalo mu je još samo
ime jer odavno Crnogorci tu više ne pazare.
Sada je tu daskama ograđen prostor za igranje na buće. Ispod mosta, desno je prostrana
šljunčana ravan na kojoj lavandere i druge
žene peru i ispiru robu, a potom je tu i prostiru
da se osuši. Kao dječak išao sam na izvorište
Škurde koje je izgledalo kao široki požutjeli
kameni tunel kojim protječe voda. Sa svojim
vršnjacima spuštao sam se pokraj gradskih
vrata u rijeku, išao bos, s cipelama u ruci. No,
vratimo se ponovno u grad do crkve Blažene
Ozane i nastavimo uličicom do male pjacete
gdje je bila Bokeška štamparija, a do nje prodavaonica kruha Ciko. Nije mi poznato kada je
ta štamparija osnovana ni otkad ima to ime, ali
znam da je prvi kotorski (i svjetski) štampar bio
Andrija Paltašić, mletački učenik (15. st.). Ta
je tiskara 1918. god. štampala na njemačkom
jeziku drugo izdanje knjige moga djeda Franja Laforesta Boka kotorska, a 1926. god. na
hrvatskom Vodja po Kotoru don Iva Stjepčevića
te njemački prijevod prof. Antona Mayera i
engleski prijevod prof. Rajmonda Peručića. To
djelo džepnog formata na 72 stranice zapravo
je sažeta, ali autentična povijest grada Kotora
u kojemu su citirani (i prevedeni) svi postojeći
latinski natpisi na zgradama, crkvama, spomenicima i spomen-pločama.
(nastavlja se )
73
IZ ISTORIJSKOG ARHIVA KOTOR
Kapetan Bartulović
u „Velikom ratu“
(4)
Pad Lovćena u
siječnju 1916. godine
OSVAJANJE LOVĆENA 1916. OVJEKOVJEČILI I AUSTRO-UGARSKI SLIKARI:
Slika „Angriff der Montenegriner“ („Napad na Crnogorce“)
autora Teodora Breitvajsera
74
Autori: Snežana Pejović i
Joško Katelan
U
nastavku našega feljtona
o Prvom svjetskom ratu
govorit ćemo o osvajanju
Lovćena i kapitulaciji Crne Gore
gledano kroz prizmu kapetana
Hinka Bartulovića, tada rezervnog časnika u Austrougarskoj
ratnoj mornarici, točnije na torpiljerki Tb 16, u svojstvu aktera i očevica ovog za Kraljevinu
Crnu Goru kobnog događaja,
kada je crnogorski narod izgubio na dugi vremenski period
svoju državu.
O austrougarskom porobljavanju Crne Gore i daljoj sudbini
crnogorskog kralja Nikole I Petrovića Njegoša i Kraljevine dosta se pisalo u historiografskoj
literaturi sa različitih stanovišta. Praktično tek nakon obnavljanja crnogorske državnosti
isplivale su na površinu mnoge
potiskivane povijesne činjenice
koje bacaju na ovo za Crnogorce vrlo senzitivno pitanje sasvim
drugu svjetlost.
Dragocjen prilog tome je svakako i memorijska literatura
kojoj pripadaju „Sjećanja i uspomene“ kapetana Bartulovića,
koja obiluje minucioznim opisima događaja i situacija sa puno
faktografije o uključenju brodova Austrougarske ratne mornarice u ratne operacije kako bi
dali podršku austrougarskim
kopnenim snagama u ratnim
okršajima protiv Crne Gore i
njenom konačnom osvajanju.
Iz Bartulovićevih spisa saznajemo da je pomoćna ratna luka
u Boki kotorskoj bila u periodu
od 1914. do 1916. godine u zavjetrini ratnih zbivanja. Praktično sve aktivnosti aktivnog i
rezervnog mornaričkog kadra
svodile su se na vojne vježbe
koje su vršene na postavljenim
metama, kao i neke druge aktivnosti vezane za različite stupnjeve ratne pripravnosti. U dijelu svojih „Sjećanja“, Bartulović o
tim aktivnostima vojnih brodova
i mornarice kaže sljedeće:
„Matični brod „Blitz“ bio je
stalno vezan uz molo skladišta
za mine u Kumboru, u četvoro-
RASPORED I PRAVCI DJEJSTVA ARTILJERIJE K. UND K. RATNE
MORANICE: Dokument „Mitwirkung von k.u.k. Seestreitkräften
an der Eroberung des Lovčen, 8., 9., 10. Jänner 1916.“
vezu, nedaleko od veza njegovih
torpiljera, plutače za vez i drvenog mola u obližnjoj uvalici.
Zadaci naših torpiljera bili su
raznovrsni: čišćenje plovidbenih
puteva i prolaza kroz minska
polja i van njih, vađenje iz mora
lutajućih mina i mina nasukanih na plažama i uvalicama,
konprimiranje malih torpeda na
stanicama u Boki Kotorskoj sa
vazduhom; traganje za plivajućim predmetima na moru, na
pučini izvan minskih polja i plovidbenih puteva; prebacivanje
oficira iz mjesta u mjesto; pe-
ljarenje transportnih brodova u
konvojima i njemačkih podmornica, čišćenje minskih prolaza i
puteva pred podmornicama; sudjelovanje u odbrani obala pri
akcijama teških i lakih krstaša
na otvorenom moru i spremnost
za posljednju odbranu unutar
granica Boke kotorske.
Službu smo vršili u dvije smjene po 24 sata, od 8 do 8 u prvoj i
drugoj pripravnosti i bili slobodni 24 sa pogašenim vatrama.”
Intenziviranjem ratnih operacija na svim frontovima, neminovno se mijenjaju okolnosti u
75
Ratnoj mornarici. Postupno se
mornarički kadar “ojačava” po
nacionalnoj pripadnosti, oficirima i vojnicima austrijske i mađarske nacionalnosti, koji, iako
katkad bez znanja i obučenosti
za mornaricu, zauzimaju sva
ključna mjesta u vojnoj hijerarhiji. Slavenski živalj se takođe
regrutira, ali kako je to bio slučaj sa kapetanom Hinkom Bartulovićem, imaju rang rezervnih
časnika, odnosno mornara-rezervista. Razbuktavanjem rata
rezervisti nisu otpuštani iz vojne
službe, već su zadržavani duže
od vojnog roka na više godina,
što je dodatno, uz nemaštinu i
glad koju je rat donio, podgrijavalo nezadovoljstvo regruta. Kod
svih je bila samo prisutna želja
da se rat okonča i da se vrate
svojim obiteljima i normalnom
životu. Sve više je rasla odbojnost, mržnja i prkos, posebno
pripadnika slavenskih naroda,
prema crno-žutoj monarhiji.
O tome najbolje svjedoči opis
osvajanja i pada Lovćena i Crne
Gore u refleksijama kapetana
Bartulovića koji je pun sućutnih
emocija za „bratski crnogorski
narod” i njegovo stradanje, ali
i ironije i sarkazma za Austrougarsku monarhiju i njene vladare.
Ovaj dio Bartulovićevog zapisa
donosimo integralno, jer smatramo da sa historiografskog
stanovišta može biti veoma važan pošto su detaljno izneseni
podaci o djelovanju Austrougarske ratne mornarice u okupaciji
Kraljevine Crne Gore. Napominjemo, također, da je kapetan
Bartulović bio pripadnik slavenskog življa i kao takav rezervni
časnik, koji sasma sigurno nije
imao pristup svim oficijelnim
podacima kojima je raspolagala
Ratna mornarica. To znači da je
do svojih informacija dolazio na
razne načine, pribavljajući ih iz
različitih izvora.
“90. PAD LOVĆENA – PADA
CRNA GORA [str. 110-115 rukopisa]
Prvo vrijeme mojega ukrcanja na Tb 16 prolazilo je tiho i
mirno, u veoma povoljnoj općoj
76
bezbjednosti, kao da se ne nalazimo u ratu. U Boki kotorskoj
smo se osjećali kao da se nalazimo u ratnoj zavjetrini. Nitko od
nas nije želio rat, nije želio uzimanja i osvajanja tuđega, klanja i ubijanja, pljačkanja i razaranja, žarenja i paljenja (?), a
najmanje da se bori protiv svoje
braće Rusa, Srba i Crnogoraca,
koja se braća već kupaju u krvi
pod udarcima kuršuma, đuladi
i mača krvoločnih zvijeri, uljeza
u njihove mirne zemlje.
Ubava Boka tiha je i mirna
ko nikada do sada, ko da u njoj
nema živa bića. Neprijatelja ne
vide ni osmatračnice sa visokih
brda ni izvidnice iz aviona, hidroplana, podmornica i razarača.
Mali broj ratnih brodova što se
je tu nalazio pripadao je starijim
godim (!) godištima. Taj je broj
rastao postepeno i neopazice, a
sidrio se i vezivao uglavnom oko
Đenovića i Baošića, pa do Tivta.
Tako se je pomalo stara lokalna
obrana povećavala pomalo flotiljama torpiljera, razarača, lakih
i teških krstarica, te podmornica. Počinje nemir i prekida
se tišina i mijenja se osjećaj da
se nalazimo u ratnoj zavjetrini.
Sada kada se nađemo u Hercegnovome, jedinom mjestu Boke
iz kojega se može viditi (!) daleki
morski horizont između starih
tvrđava na otočiću Mamula i Oštri rtu, sve to češće ljudi upiru
oči u pučinu i u Lovćen u očekivanju da će viditi (!) neprijatelja
koji će im donijeti slobodu i mir,
savezničko brodovlje na moru i
braću Srbe i Crnogorce sa brda,
skrivajući u sebi najtoplije osjećaje za njih, za oslobodioce. Isto
tako gledaju i mornari sa brodova sa mora pred Bokom skrivajući u sebi želje da se rat što
prije svrši.
Boka je uvijek bila odsječena
od glavne luke u Puli. Sada, u
ratu, još više. Pretvorena u ratnu bazu k. u. k. Ratne mornarice Boka nikada nije bila tako
daleko od svijeta kao sada kada
je s kopnene strane ostala ograđena visokim brdinama (!) i kada
su joj prilaze sa morske strane
ogradili barikadama i minskim
poljima.
RASPORED I DISTRIBUCIJA
CILJEVA KLASIČNOG
ZEMALJSKOG TOPNIŠTVA:
Na mapi „Zielverteilung für
das Einschieben der Artillerie“
artiljerijske K. und K. grupe
i ciljevi njihovih djejstava su
naznačeni posebnim bojama
Brodovi naše flotile rijetko su
plovili na jug do rta Arsa (!). Ponekad su se zalijetali do Pule i
prihvatali konvoje transportnih
brodova što su prevozili trupe i
ratni materijal u Boki (!). Drugi
brodovi rjeđe su napuštali Boku,
pa su njihove posade srasle sa
njihovim čeličnim palubama, a
njihove kobilice obrasle do vodene linije luparima, školjkama
i travom. Posadama tih brodova
postaje svakog dana sve teže,
mučnije i dosadnije.
se malo pokrenu s mjesta, da se
malo pozabave i povesele, pa i
da žrtvuju svoje mlade živote za
Njegov slavni Habsburški dom,
prije nego li mu oni skoknu na
grbaču.
Austrofili i crno-žuti militaristi teško su podnosili blizinu
Crnogoraca na granici do skoro
samog mora i da s visova svojih
brda mogu da osmatraju, izviđaju i nadziru svaki pokret vojske,
avijacije i mornarice u Boki i na
otvorenom moru, pa su zaključili da je došlo vrijeme da učine
tome kraj, da napadnu, da otmu
Lovćen i osvoje Crnu Goru.
Za to sada u Boki grade betonske stupove uz obalu od Perasta do Bajove kule i od Veriga
do Prčanja pod izgovorom da su
to stupovi za vez trgovačkih brodova.
Pomoćni brod „Fram“, na kojem je časnik kap. d. p. (?) Božo
Derikuska, Dubrovčanin, sada
prenosi neku specijalnu željeznu građu za koju mi on kaže da
su to dijelovi merzera od 42 cm.
Od Zelenike prema Kotoru kreće se po noći vojska i komora sa
topovima da bi po danu počivala
sakrivena u šumarcima pod maslinama, kostanjima i borovima.
Oko betonskih stupova sada
se gomilaju sidra, lanci i čelična
užad.
U Tivtu i Oku (?) podižu se čelični stalci za merzere od 42 cm.
Na betonske vezove dolaze
jedan po jedan ratni brodovi i
okreću svoje najdalekometnije
topove prema Lovćenu, podižu
im elevaciju uranjanjem suprotnih dijelova brodova još više u
more, da bi topovi dostigli što
višu visinu na Lovćenu.
Napad na Lovćen [str 111-115
rukopisa]
PRODOR PJEŠADIJSKIH SNAGA 19. KORPUSA K. UND K.
ARMIJE NAZNAČEN PO DANIMA:
Dokument „Die Eroberung des Lovćen“
I tko zna koliko bi vremena još
trajala u Boki ova tišina, mirnoća i zavjetrina vojske i mornarice da se dvoglavi orao u svom
padanju nije prenuo, da se nije
naš premilostivi, plemeniti, apostolski ćesar i kralj sjetio da njegovu toliko ljubljenu i hrabru
djecu također malo prene iz sna
i mrtvila, da im pruži priliku da
Isplovili smo sa veza u Kumboru najvišom brzinom vožnje kasno, pred samu tamnu i mrklu
noć i pristali u Hercegnovome
uz lukobran. Na lukobranu nas
je čekalo nekoliko viših generalštabnih oficira. Uokolo ni žive
duše. Komandant je preskočio
ogradu i skočio na lukobran, toliko mu se je žurilo da izvrši i za
njega toliko tajanstveni zadatak.
77
Pristupio je oficirima koje je na
brzinu pozdravio po propisu i
tada mu je jedan oficir predao
veliku žuru (!) vrećicu zapečaćenu mnogim crvenim voštanim
pečatima i vezanu crno-žutim
jamstvenikom, unakrst. Odmah
smo otplovili iz luke i sa (!) najvišom brzinom vožnje uronili u
gustu tamu noći prema barikadama u Đenoviću. Oko nas sve
je zamračeno i odnikud tračka
svjetlosti. Otvaraju nam barikade i mi ih prolazimo s velikom
brzinom vožnje nakon što smo
izmijenili znakove raspoznavanja. Uplovili smo u Verige i sretno prošli kroz taj tamni tunel,
pa skrenuli desno u još gušću
tamu. Valovi što ih čini naš brod
odbijaju se po desnom boku od
žala i mi se upravljamo po bijeloj
pruzi što se odbija od obale i po
jeki našeg vijka i ventilatora što
nam dolazi sa planina i prekida
grobnu tišinu kraja uz koji plovimo na našem putu.
Kada smo stigli po prilici do
visine crkve na Prčanju, nijesmo znali koliko smo udaljeni
s jedne, a koliko s druge strane
od kopna. Malo kasnije naš reflektor osvjetlio je jakim mlazovima svjetlosti put pred nama i
mi smo se približili Kotoru, dnu
Bokokotorskog zaljeva. Tražimo reflektorom plutaču za vez
i smanjujemo brzinu vožnje.
Tada sam rekao komandantu
da je pogibeljno što to čini sa
svjetlom reflektora, jer bi nas
mogli sa Lovćena sasuti kamenjem. Kada smo se vezali ugasili
smo reflektore, a komandant je
odmah sišao sa mosta i pošao
prema krmi. Tada sam sišao i
ja. Jola (Čamac preklopne građe, znatno širi od skulera; dobro izdržava talase, zbog čega ga
upotrebljavaju na moru i rijekama za vežbanje u veslanju.) je
bila već u moru o lijevom boku
broda, siz otvoren, postavljene
ljestve i u čamcu dva mornara
na veslima, a treći na vrh pramca sa fenjerom u ruci. Komandant je stajao kod siza i kada
sam došao do njega predao mi
je onu istu kuvertu što je dobio u Hercegnovome i rekao mi
da je odmah predam u Kotoru
komandantu svih snaga u Boki
78
kotorskoj. Uzeo sam u ruke
rudo kormila i upravio čamac u
tamu sasma na lijevo. Tada smo
ugledali neko blijedo svijetlo što
se kreće gore dole (!) i upravili
smo pramac čamca na nj. Svijetlo se je zaustavilo i kada smo
došli bliže ugledali smo nekoliko
silhueta (!), naoružanih vojnika.
Pristali smo i ja sam se iskrcao
na pristanište sa mornarem koji
je nosio fenjer pošao je naprijed,
a ja sa ostalima u sredini. Grobna tama i nijesam vidio kada
smo stigli pred zatvorena gradska vrata, već čuo udaranje šakom našeg predvodnika i dozivanje da se otvore vrata. Otvorio
se je prozorčić na vratima i pramna (?) svijetla nas je osvjetlila,
a predvodnik je nešto šaputao.
Otvorili su mala vrata i pustili
da uđemo u grad. Stali smo pod
velikim svodom gradskih vrata i u isti čas istrčala je velika
straža iz stražarnice naoružana
noževima na puškama i trkom
se je postavila sa obje moje strane, a mog mornara sa fenjerom
postavili na čelo. Na zapovjed:
„Na desno marš“, krenuli smo
u gradsku tamu i skrenuli lijevo
na Trg oružja. Tišinu noći probija bat i škripa vojničkih cokula
po kamenom pločniku i jeka što
odzvanja od zidova bliskih kuća.
Skrećemo desno i kod zatvorene
apoteke skrećemo u još tamniju ulicu kroz koju smo jedva išli
trojica u redu, pa smo udarali
bokovima jedan o drugog i o zidovima kuća. Pred nama je stalo
svijetlo i stali smo i svi mi. Predvodnik lupa šakom na neka vrata. Vrata se otvaraju i ulazim sa
par vojnika pratnje u kuću. Cokule odzvanjaju o drvene stepenice (!) na vrhu kojih se otvaraju
neka vrata i vidi slabo svijetlo.
Ulazim u maglu dima od cigareta i dišem kiseli vazduh, smrad
od nikotina i izgorenog petrolja
petrolejske svjetiljke koja desno napred (!) od mene škilji (!).
Kada sam došao do svijeće neka
se ruka ispružila iz polutame
i podigla plamičak svijeće i ja
sam sada vidio pospanog oficira,
koji se mukom podiže sa stolice.
Vidim po stolu razbacani papir,
spise, korice za spise, prepune
pepelnice čikina (!), opušaka ci-
gareta iz kojih se još uzdiže plavičasti dim.
Pretstavljam (!) se oficiru i tražim komandanta. I dok sam govorio osjetio sam da se iza mene
otvaraju neka vrata. Okrenuh
se i ugledah nekog čovjeka koji
tiho ulazi u našu sobu i navlači
rukav vojničke bluze na ruku,
te pri tome čujem zveckanje njegovih dekoracija. Iz mraka se je
pojavio neki viši oficir, general,
možda i maršal. Bio je gologlav,
zaobišao je mene i stol s lijeve
strane i stao pred ukočenog dežurnog oficira, koji mu je nešto
raportirao. Pretstavio (!) sam se
komandantu i predao mu kuverat, što ga je pružio oficiru koji
ga je pregledao sa svih strana
i vratio komandantu koji ga je
obrtao u rukama i opet vratio
oficiru i naredio mu da ga otvori. Oficir je razrezao jamstvenik
i nožićem otvorio vrećicu koju je
predao opet komandantu. Sada
je iz vrećice prosuta po stolu
hrpa nekakvih kartona, crteža i
tablica i ja sam shvatio da je to
plan izrađen do najmanjih sitnica. Komandant je prešao rukom
preko kartona i još ih je više raširio po stolu, ustao i zahvalio
mi, te me pozdravio. Propisno
sam mu odzdravio, okrenuo se
za stoosamdeset stupnja, izašao
u hodnik gdje me je čekala pratnja. Istim putem i na isti način
vratili smo se na obalu.
Išli smo prema našoj joli. Tišinu noći prekidaju udarci vesala
pomiješani nekim čudnim šumom što dolazi sa Trojice poviše
Škaljara. Taj šum smo i ranije
slušali kada smo odlazili s broda, ali sada nam se čini da je
nešto jači i da je pomiješan muklom tutnjavom automobilskih
motora, kamiona i drugih kola,
što su se penjali polako uz kanice Lovćena. Po tom šumu izgledalo je da je kolona kola dosta
velika.
Izgleda da se je mom komandantu žurilo na spavanje. Skoro
nijesam ni stao nogom na palubu, a jola je bila okačena za
kuku dizalice, strojevi su pištali,
ventilator grmio, a propeler mlatarao. Plovimo.
Izvijestio sam komandanta o
izvršenom na mostu. Sada obo-
jica slušamo šumove sa Lovćena. Obojica mučimo. I obojica
smo sretni kada ih više nijesmo
slušali. U tom času sam osjetio da je tama progutala mali,
ponosni, hrabri i nadasve čovstveni mali (!) naš bratski narod
koji te noći gubi svoju kršnu i
neosvojivu Crnu Goru, što ju je
volio više nego išta drugo na svijetu. Uzdržana topla suza razlila
se niz lice. Eto nas u Kumboru.
Odmah smo legli da spavamo i
nijesmo riječ progovorili o našoj
vožnji kroz tamu. Spavao sam
nemirno.
Opet neko hitno naređenje
Ujutro me je probudilo pripremanje broda za isplovljavanje.
Brže bolje sam skočio iz kreveta. Komandant je bio već na
nogama. Plovimo u Hercegnovi.
U stroju pišti para, u kotlarnici
tutnji ventilator, u kormilarnici
klopoće stroj kormila, po palubi
zvekeću lančane uzde kormila,
pri krmi mlataraju u more listovi vijka, pište i zvižde na dimnjaku sirene i zviždak (!), iz dimnjaka se izvije gusti dim pomiješan
bijelom parom, na krmenom
jarbolu se izvija zastava, a na
prednjem lepršaju neki zastavni
znaci, oko broda kruže galebovi.
Pitamo se pogledima: „A što je
to sada?“ Svak radi svoj posao
i pokunjeno muči. Odlazimo sa
veza.
Pristajemo. Hercegnovi, lukobran. Nigdje žive duše, samo
jedan galeb spustio se je na
svjetionik. Čekamo. Što, koga?
Osvrćemo se na sve strane ne
bi li negdje ugledali nekoga.
Eto, sada vidimo da iz željezničke stanice izlazi nekoliko viših
oficira, pukovnika, generala,
maršala, tko bi to znao. Stupaju
tromo i dostojanstveno. Pokreću
se kao pauci. Bljesak sa njihovih sjajnih dekoracija i dugmadi odbija se jutarnjem suncu. O
da ih vide punice, kako bi im se
divile! Ali ovdje nema žena. Eto
ih na korijenu lukobrana. Moj
komandant zauzima mjesto na
sizu, a ja ih pozdravljam sa mosta i mornari u stavu mirno sa
palube. Gledam kako prolaze
drveni most i dolaze na palubu
prekrivenu kokosovim sagom, te
kako izmjenjuju pozdrave sa komandantom. Odlazimo. Pravac
Tivat. Plovimo najvećom brzinom vožnje. Oko nas pjeni, bruji, tutnji, šumi i dimi, lepršaju
zastave, dim se polijega na brazdu, pramac se uzdiže visoko, a
krma skoro je pod morem, brazda se uvija ko zmija. Barikade
u Đenoviću. Pramac skreće put
Tivta. Naši gosti neprestano pilje
u Lovćen i nešto pokazuju rukom put njegovih vrleti.
Pristali smo u Tivtu uz molo br.
1. Ni ovdje žive duše. Eto sada
uskrsnuo je na korijenu mola
neki oficir koji skoro trči prema nama. Gosti silaze na molo i
vode sobom našeg komandanta.
Onaj oficir nešto raportira. Za
čudo sve oko nas pusto, gluvo,
nigdje nikoga, ni miša, ni mačke, ni galeba, ni čovjeka. Sve se
uvuklo u svoje rupe.
Kada su oficiri pošli put Arsenala i ja sam pošao na most da
vidim kuda će. Tada sam ugledao na sredini poljane Arsenala,
na čistini nešto veliko pokriveno
nepromočivim platnom. Oficiri
sa mojim komandantom obišli su to nešto pokriveno. Vidim
sada kako skidaju vojnici pokrivače ispod kojih se je pojavio
veliki top na velikom željeznom
podiju, merzer od 42 cm, a oficiri ga razgledaju sa svih strana. Vidim sada da se ljudi koji
su se našli oko merzera hitno
razilaze i negdje su iščezli. Oko
topa čistina opet pusta. Gledam
brodskim binokolom merzer, vidim oko njega stup prašine što
se diže sa tla u vazduh i titra na
sunčanim zracima. Do mene dopire podmukli tutanj. Pogledam
put Vrmaća (!) i vidim kako se
preko njegova vrha klati u vazduhu veliki projektil i diže put
Lovćena, pušta na stijenje i diže
oblak dima i prašine. U isto vrijeme preko Vrmaća (!) dopire do
nas grmljavina topova sa brodova, pa i iz Oka (?) gdje je postavljen drugi merzer od 42 cm.
Sada svi apostolski i ćesaro kraljevski topovi tuku francusku
bateriju dugih cijevi od 15 cm,
skrivenu u gudurama Lovćena,
koju ubrzo i uništavaju.
Paljba je prestala. Bitka je svršena. Lovćen je ostao na svojem
mjestu još ponosit, gord i uzvišen.
Lovćen je pao! Vraćamo oficire
u Hercegnovi.
Lovćen je pao! Svojim padom
potisnuo je još dublje bol i tugu
u našim srcima i dušama, bolne i tužne osjećaje svekolikog
našeg naroda. Svi smo u Boki
pogruženi i svjesni da će ubrzo biti zbrisana sa zemljopisne
karte jedna mala i nenaoružana
zemlja, da će biti porobljen naš
mali bratski hrabri narod.
Lovćen je pao! Njegove su sure
stijene sada natopljene vrućom
krvi našeg naroda sa bratskom
krvi Francuskoga (!) naroda,
Francuza koji su se borili rame
uz rame sa Crnogorcima i pomagali im u borbi protiv do zuba
naoružanog i u svemu mnogo
jačeg napadača i krvnika, osvajača i ugnjetača.
Pad Lovćena nijesmo očekivali
da će doći tako brzo.
Lovćen je pao, pala je i Crna
Gora.“
Kao zaključak, možemo reći
da je Kraljevina Crna Gora pokušala 10. siječnja 1916. godine ugovoriti primirje sa Austrougarskom, ali bez uspjeha.
Austrougarska je inzistirala isključivo na bezuvjetnoj kapitulaciji i potpisivanju ugovora o
miru. Kralj Nikola I, dio Vlade
i dvora, 19. siječnja 1916. godine se evakuiraju u Albaniju i iz
luke Medova prelaze brodom u
Italiju. Ministri koji su ostali u
zemlji donose 21. siječnja 1916.
godine odluku o raspuštanju
vojske, a 25. Istog mjeseca potpisane su Odredbe o polaganju
oružja. No i pored toga, Kraljevina Crna Gora je ostala u statusu zaraćene strane, budući da
je Kralj Nikola odbio izdati punomoćje „krnjoj Vladi“ u domovini da potpiše ugovor o miru,
izbjegavši na taj način formalnu
kapitulaciju Crne Gore.
Slikovni prilozi su preuzeti sa
http://www.montenegrina.net/
pages/pages1/istorija/cg_u_1_
svj_ratu/nagadjanja_i_dokumenti_vladimir_jovanovic.html
79
IN MEMORIAM
Nikola Nikša Čučić (4. 12. 1936. - 9. 7. 2014.)
Nakon duge bolesti, u Dubrovniku je
8.07.2014. godine umro maestro Nikola Nikša
Čučić.
Njegovi zemni ostaci bili su izloženi u Kotoru
u crkvi sv. Marije od Rijeke ( Blažene Ozane)
10. i 11. 07, kada je kotorski biskup mons. Ilija
Janjić, uz nazočnost više svećenika služio svetu
misu uz pjevanje katedralnog zbora.
Homiliju je imao otac Biskup, a govorio je još
i don Anton Belan.
Na groblju se u ime gradske glazbe od pokojnika oprostio predsjednik Ivica Biskupović.
Schubertovom ‘Ave Maria’ u izvedbi sopranistice Aleksandre Dobriše, te uz klavirsku pratnju Dejana Krivokapića, počela je komemorativna sjednica u povodu smrti Nikše Čučića,
11. 07. 2014. godine u koncertnoj dvorani sv.
Duha.
U ime Muzičke škole „Vida Matjan” o uglednom profesoru Čučiću govorila je aktualna ravnateljica škole Marina Dulović.
Nikola Čučić rođen je u Kotoru 4. prosinca
1936. godine. Nižu i Srednju muzičku školu završio je u Kotoru, a Muzičku akademiju u Beogradu, na Nastavničko- teoretskom odsjeku i
violinom kao usporednim instrumentom. Kao
jedan od prvih akademski obrazovanih muzičara 1964. godine vratio se u rodni grad kako bi
svojim znanjem, entuzijazmom i radom pridonio razvoju sveopće muzičke kulture Kotora, a
samim time i Crne Gore. Kao profesor violine,
dirigent zbora i orkestra, nesebično se davao i s
velikim profesionalizmom gradio svoj pedagoš-
80
ki put. Sa svojim učenicima redovito je osvajao
nagrade na mnogobrojnim natjecanjima i festivalima. Posebno se istaknuo vodeći dječji zbor
Niže muzičke škole, koji je bio najbolji i u bivšoj
Jugoslaviji. Na saveznim natjecanjima muzičkih škola četiri puta je njegov zbor osvajao prve
nagrade - Zlatnu liru, i to u Sarajevu 1981., u
Prištini 1984., u Novome Sadu 1986. i ponovno
u Sarajevu 1989. godine. U Međunarodnoj kulturnoj razmjeni i suradnji imao je čast da upravo njegov dječji zbor predstavlja Crnu Goru na
turneji u bivšem Sovjetskom Savezu gdje je održao više uspješnih koncerata od kojih je najzapaženiji bio u katedrali sv. Sofije u Novgorodu.
Nakon velikih pedagoških rezultata od 1980.
godine bio je na čelu Niže muzičke škole u Kotoru. Njegovim golemim trudom i zalaganjima
škola je 1985. godine useljena u zgradu gdje se
i danas nalazi. Nakon razornog potresa trebalo je puno truda, znanja i entuzijazma, koji su
svojstveni samo ljudima koji s puno ljubavi rade
svoj posao, da se stvore uvjeti za rad škole koja
je već potvrdila svoju ulogu i značajno mjesto za
grad Kotor. Posebnu zahvalnost dugujemo mu
za ideju da se crkva sv. Duha, koja je bila poslije rata pretvorena u ratni magazin, adaptira
u koncertni prostor na kojem nam veći i razvijeniji kulturni centri još uvijek mogu pozavidjeti. Kao čovjek koji je nesebično volio svoj grad
dao je poseban doprinos u osnivanju Srednje
muzičke škole 1986. godine. U vrijeme njegova
rukovođenja škola je bila prepoznata po kvaliteti nastavnog procesa, nagradama i priznanjima
na natjecanjima, festivalima i manifestacijama,
bila je stalno prisutna u kulturnom životu i
radu te u raznim drugim segmentima kulturnog i društvenog života. Uz pedagoški rad, kojim se posebno istaknuo u školi, bio je i član
Crnogorskoga simfonijskog orkestra Radio-televizije Titograd, predsjednik i organizator Festivala mladih muzičara Crne Gore, član Savjeta
Festivala mladih muzičara Jugoslavije, dirigent
Mješovitog zbora KUD-a „Nikola Đurković“, dirigent orkestra Gradske muzike Kotor, dirigent
katedralnog zbora sv. Tripuna i član Udruženja
kompozitora Crne Gore.
Na polju kompozitorske djelatnosti priredio je
veliki broj obrada izvornih bokeljskih pjesama,
transkripcija i aranžmana za orkestar, zbor i
klapsko pjevanje.
Za svoj rad dobio je mnogobrojna priznanja
i nagrade: tri plakete Kulturno-prosvjetne zajednice Crne Gore, Plaketu Saveza udruženja
muzičkih pedagoga Jugoslavije, Nagradu grada
Kotora „21 Novembar“ i Odličje Časnog križa od
pape Ivana Pavla II. ( Pro Ecclesia et Pontifice),
za visoko profesionalan rad zbora sv. Tripuna.
Posebnu čast doživio je s katedralnim zborom
2008. godine na svečanoj sv. misi u kotorskoj
katedrali u povodu proslave jubileja 1.200 godina prisutnosti moći sv. Tripuna, kada je nastupio sa zborom Papinske muzičke kapele ‘Sikstina’.
Jubilej 50 godina umjetničkog rada i djelovanja proslavio je 2009. godine.
Profesor Nikša Čučić bio je poseban autoritet,
čvrstih uvjerenja i velikog stila. U profesionalnom smislu bio je perfekcionist koji je svaki svoj
nastup studiozno planirao i ispolirao do kraja.
Bio je odličan voditelj zbora pa iako je djelovao
strogo mnoge generacije i danas se s radošću
sjećaju dugotrajnih proba, mnogobrojnih nastupa, putovanja i nagrada. Imao je jasnu viziju
zašto se nešto i kako radi, uz disciplinu duha.
Radeći s njim naučili smo da je pedagoški poziv
jedan od najodgovornijih i najuzvišenijih zanimanja koji u sebi nosi zadovoljstvo prenošenja
znanja kao temeljne vrijednosti. Vrednovao je
trud svakog pojedinca, poštovao kreativnost
svojstvenu umjetničkom pozivu. Također nam
je dao putokaz u vođenju i upravljanju školom
u svim segmentima u kojima i danas djelujemo.
Moj prvi radni dan poklopio se s novom školskom godinom i useljenjem u novu zgradu. Kolektiv nije bio velik, ali kompaktan od rada i
reda. Za svakog mladog čovjeka zadovoljstvo je
bilo naći se u takvome radnom ambijentu.
Vjerujem da će njegov lik ostati među zidinama grada kako bi podsjećao na čovjeka koji je
zadužio Kotor i muzički život našeg kraja, a sigurno znam da će nam svima nedostajati. Ponovit ću već izrečenu misao da sa svakom smrću
drage osobe umire neizbježno i jedan dio nas
samih. Ali vjerujem da će Nikša počivati u miru
jer smo mu za pruženo znanje, rad i ljubav uzvratili suradnjom i ljubavlju.
O angažiranju Nikše kao voditelja katedralnog
zbora sv. Tripuna i njegov rad s klapom govorio
je član katedralnog zbora Slavko Dabinović.
„Moje intenzivno muzičko druženje sa Nikšom
počinje prije više od pedeset godina, od daleke
1964. godine kada je počeo svoje prve profesorske korake u Nižoj muzičkoj školi u Kotoru.
Davne 1967. godine preuzima zajedno s profesorom Srećkom Kekom Markovićem vođenje
gradskog hora ‘Nikola Đurković’.
Godine 1979., nakon potresa, u oktobru mjesecu zajedno s nas još nekoliko entuzijasta
osniva prvu klapu u Kotoru ‘Bokeljski mornari’ s kojom stvara bogat repertoar klapskih pjesama iz Boke u njegovoj obradi, vodeći je tako
narednih 15 godina i vrlo uspješno nastupajući
u svim većim gradovima tadašnje države, u Za-
grebu, Beogradu, Rijeci, Splitu, Titogradu, kao
i svim većim mjestima Boke i Primorja.
Još kao student druge godine Muzičke akademije u Beogradu 1959. godine diriguje zborom
sv. Tripuna u povodu proslave 1.150 godina dolaska moći sv. Tripuna u Kotor, zamjenjujući
dirigenta Antuna Homena. Zbor je za tu prigodu
izveo veličanstvenu misu ‘Stella Maris’ od Petera Griesbachera.
Katedralni zbor preuzima 1989. godine i diriguje na proslavi 100-godišnjice proglašenja
blaženog Gracije i 100-godišnjice Hrvatskoga
pjevačkog društva ‘Zvonimir’ na Mulu. Misno
slavlje predvodio je uzoriti kardinal Franjo Kuharić.
Zajedno s katedralnim zborovima Splitske
nadbiskupije sudjeluje u euharističkom slavlju
za vrijeme posjete pape Ivana Pavla II. Splitu
1998. godine. Dirigira cjelovečernjim Božićnim
koncertom u Crnogorskom narodnom kazalištu
1997. godine, uz sudjelovanje zbora, solista i
klape ‘Sv. Roko’ i tamburaškog orkestra.
Uspješno predvodi Uskršnji koncert u dubrovačkoj katedrali 2000. godine. Zbor nastupa na
Svečanoj akademiji povodom blagoslova obnovljene katedrale sv. Tripuna i na svečanoj pontifikalnoj svetoj misi 2000. godine, koju je predvodio zagrebački nadbiskup mons. Josip Bozanić.
Dirigira zborom na svečanoj svetoj misi 2008.
godine kojom je najavljen početak proslave jubileja 1.200 godina prisutnosti moći sv. Tripuna
u Kotoru. Tom prigodom sudjeluje s poznatim
zborom Papinske muzičke kapele ‘Sikstina’. Prilikom hodočašća u vječni grad Rim, a u sklopu
jubileja 1.200 godina prisutnosti moći sv. Tripuna u Kotoru, diriguje zborom na misi u crkvi
sv. Jeronima 2009.
Također povijesni nastup zbora bio je u svečanom euharistijskom slavlju prigodom središnje proslave 1.200 godina prisutnosti moći sv.
Tripuna u Kotoru 2009. godine. Svetu misu je,
u zajedništvu prisutnih nadbiskupa, biskupa i
svećenika, služio posebni izaslanik pape Benedikta XVI., uzoriti kardinal Franc Rode.
Svoj 50-godišnji jubilej umjetničkog djelovanja prof. Nikša proslavio je Koncertom duhovne muzike 2009. godine u Bazilici katedrali sv.
Tripuna. Na koncertu su nastupili njegovi bivši
učenici, sadašnji saradnici i crkveni pjevački
zbor ‘Sv. Tripun’. Gost koncerta bila je gospođa
mr. Vera Kovacs Vitkay, primadona Novosadske opere i redovna profesorica solo pjevanja na
Fakultetu muzičke umjetnosti u Novom Sadu.“
Nikša je bio aktivan i na društvenom i političkom planu. Jedan je od osnivača Hrvatskoga
građanskog društva, predsjednik Podružnice
Hrvatske građanske inicijative, političke partije
za Kotor, član Upravnog odbora Hrvatskoga nacionalnog vijeća i bio je više godina odbornik u
lokalnom Parlamentu.
81
KRONIKA GRADA KOTORA
SREDNJI VIJEK
Priredio:
Jovan J. Martinović
1527.g.
1534.g.
# Providur Marko Balbo (15271528) kovao novce sa likom sv.
Tripuna, porodičnim grbom i inicijalima: M B.
# Admiral Kotorske mornarice
Ivan Beli.
# Još traju radovi na bastionu
Citadela.
# Providur Andrea Venier (Valerio ?) (1534-1536).
1528.g
# Prvi Statut Bratovštine krojača, gastald Domenego Jakovov.
# Bivši providur Domenego Griti daje mjere za bedeme oko Kotora: ukupno 886 hvati (oko 1,541,
6o m) na kojima ima 830 zubaca.
1529.g.
# Providur Alvize Muaco
(1529-1530).
# Admiral Ivan Beli ostavlja
testamentom novac za izgradnju
samostana za građanske djevojke uz crkvu sv. Križa, ukinutog
1820.g.
# Slikar Dominik iz Venecije
radi slikani zastor za Relikvijar
katedrale sv. Tripuna.
1530.g.
# Providur Benedeto Valier
(1530-1532) kovao novce sa likom sv. Tripuna, porodičnim grbom i inicijalima: B V.
1532.g.
# Providur Trifon Gradenigo
(1532-1533).
# Biskup Luka Bizanti iz Kotora (1532-1569).
1533.g.
# Providur Franćesko Sanudo
(1533-1534) kovao novce sa likom sv. Tripuna, porodičnim grbom i inicijalima: F S.
# Bivši providur Trifone Gradenigo predlaže dubljenje korita
rijeke Škurde.
82
1535.g.
# Peraški plemići za vrijeme
mise ubili opata crkve na otočiću
Sv. Đorđa.
1536.g.
# Providur Markio (Melkiore)
Mikiel (1536-1538).
1537.g.
# Snažan zemljotres oštetio kupolu katedrale sv. Tripuna.
1538.g.
# Providur Zuane Mateo Bembo (1538-1540) kovao novce sa
likom sv. Tripuna i inicijalima:
IM B.
# Providur Bembo sagradio veliki bastion Bembo kod Sjevernih
vrata, gdje je ugradio svoj grb i
natpis sa datacijom: MDXXXIX.
# Porušen dominikanski samostan sv. Nikole na izvoru Škurde, zadužbina Nikole Buće, protovestijara cara Dušana, iz
1344.g.
# Udružena mletačka, papinska i španska flota Svete Lige
pod komandom admirala Andreje Dorije oslobodila na kratko
Herceg Novi od turske vlasti.
1539.g.
5. avgusta:
# Flota turskog admirala, kapudan-baše Hajrudina Barbarose, poslije preotimanja Herceg
Novog iz ruku Španaca, doplovila pod Kotor i zatražila predaju
grada.
15. avgusta:
# Napad flote turskog admirala Hajrudina Barbarose na Kotor prema Sjevernim vratima i
uspješna odbrana.
21. avgusta:
# Turska flota admirala Hajrudina Barbarose digla opsadu
Kotora.
# Dominikanska redovnica
Ozana izašla iz stroge klauzure i
hrabrila branitelje grada, a poslije se dala zazidati u ćeliji.
1540.g.
# Providur Alvize da Riva
(1540-1542).
# Obnovljena Sjeverna vrata
u vrijeme providura Đan Matea
Bembo, dužda Andreje Griti i
generalnog providura Dalmacije
Đirolama Loredan, čiji su inicijali sačuvani ali su grbovi otučeni.
# Sagrađena nova crkva i dominikanski samostan sv. Nikole
u gradu.
# Umro biskup Tripun Bizanti,
teološki pisac.
# Za Bratovštinu kožara novu
oltarsku palu sa likom sv. Bartolomeja izradio najvjerovatnije
Đirolamo da Santa Kroće.
1542.g.
# Providur Lorenco Salomon
(1542-1544) kovao novce sa likom sv. Tripuna i inicijalima: L S.
1543.g.
# Admiral Kotorske mornarice Jakov Beli predlaže gradnju
novog samostana uz crkvu Sv.
Križa.
ČASOPIS MOŽETE KUPITI:
U Kotoru u Katedrali sv. Tripuna i u uredu HGD CG,
U Tivtu kod povjerenika Andrije Krstovića,
U Baru kod predsjednika podružnice Vlada Marvučića,
U Podgorici u prostorijama podružnice, Trg Božane Vučinić bb,
U Herceg Novom u župnom uredu sv. Jeronim i kod predsjednice Crnić
83
84
Download

Novosti iz Hrvatskog NacioNalNog vijeća