Ivan Antunović
Pokrie li tko tuđim jezikom svoju
narodnost, onda sin zataja svog
otca i osrami svoju mater..
(citat 16. str.93.)
“DUŽIONICA SOMBOR 2010.”
RIČ UREDNIKA
POČASNI GRAĐANIN
GRADA SUBOTICE
Na osnovu odluke o dodeli zvanja POČASNI GRAĐANIN za istaknuto i trajno
dilo kojim se doprinosi podizanju ugleda GRADA SUBOTICE u zemlji i inostranstvu, zvanje počasnog građanina dodiljeno je MARKU PEIĆU,sakupljaču narodnog stvaralaštva i autoru Rečnika bačkih Bunjevaca.Ova odluka objavljena je u
Službenom listu Grada Subotice 08. 07. 2010. g.Diploma i plaketa Počasni građanin
uručiće se Marku Peiću 01. 09. 2010.g. u VELIKOJ VEĆNICI GRADSKE
KUĆE.
Simona Sekereš, bandašica i
Marnko Mačković, bandaš
RIČ BUNJEVAČKE MATICE
interno glasilo za nauku, kulturu i
stvaralaštvo
Godina: 2.
Broj: 45- 46
Jun - Jul 2010.
Tiraž: 600
Izdavač:
Bunjevačka matica
Glavni i odgovorni urednik:
Mijo Mandić
Lektor:
Ana Popov
Priprema za štampu:
Sanja Brajko
Redakcija:
Mijo Mandić
Ivan Bašić Palković
Ivan Sedlak
Ana Popov
Joso Poljaković
Ružica Parčetić
Adresa
Subotica, Korzo 8
Telefon: 024/557-213
E-mail:
[email protected]
Štampa:
Čikoš štampa, Subotica
2
Poštovani uredniče!
skrećem Vam pažnju na propust koji je napravljen u pridprošlom (41-42) broju
RIČ-i Bunjevačke matice, u kojem sam autor teksta „U vrime velike nedilje i
Uskrsa“ a šta je vašom nepažnjom prominjeno i objavljeno sa izminjenim naslovom
„Vrime velike nedilje i praznika“.
Molim Vas da objavite ovaj tekst, u namiri da se prvo izvinim svima onima koji
su došli u nedoumicu čitajuć ovaj nespretan naslov, a posebno onima koji se razumu
i koji su se pitali kako se rič „praznik“ uopšte mogla nać u naslovu, koji slidom riči
ukazuje na najveći krščanski svetac Uskrs.
To je uredniče Vaša velika greška, posebno što se omalovažava rič Uskrs, a da
ne divanimo da se rič praznik, ne mož se ni po kojoj osnovi koristit u ovom tekstu.
Prvo nije bunjevačka, a drugo što Uskrs ne mož bit praznik, mož bit samo svetac.
Kata Kuntić
Nadovezivam se na moju prithodnicu ko lektor Riči Bunjevačke matice.Poštovala sam naslov autorke teksta Kate Kuntić ,,U vrime velike nedilje i Uskrsa”i ne
znam zašto je taj naslov izminjen.Molim urednika da mi odgovori čerez čega posli
lekture samovoljno štogod minja.
Ana Popov
U OVOM BROJU
VISTI IZ MATICE
MARKO PEIĆ - POČASNI
GRAĐANIN SUBOTICE
str. 3
str. 4
GODIŠNJA SKUPŠTINA “BUNJEVAČKE MATICE”
str. 8
Jun - Jul 2010.
VISTI IZ MATICE
Dana 25. 05. 2010. godine
U prostorijama Bunjevačke matice održana je Redovna
godišnja skupština . Pridsidnik Matice Ivan Sedlak podneo je
članstvu izveštaj o radu, sa finansijskim izveštajom i programom
rada za narednu godinu. Pridsidnik Nadzornog odbora ,Đurđica
Skenderović, u ime odbora je podnela izveštaj o materijalno- finansijskom poslovanju za izveštajni period, di je konstatovano
da se zakonito raspolagalo sa sridstvima Matice. Nakon diskusije,
Skupština je usvojila sve izveštaje i prihvatila program rada.
Poseban akcenat je metnut na pridstojeće izbore za Nacionalni
savit i pozitivno je ocenjeno opredeljenje za stvaranje koalicije
između Bunjevačke matice, KUD-a „ Bunjevka“, UG „ Bunjevačko kolo“ Sombor i Bunjevačke stranke Vojvodine, jel su to
institucije, koje su svojom aktivnošću i rezultatima na očuvanju
našeg nacionalnog identiteta kao autohtonog naroda, prepoznatljive i imaje kadrove za sve oblasti koje su u nadležnosti Nacionalnog savita. Prihvaćen je predlog da se posli izbora pravi
koalicija sa svima koji su na tim pozicijama.Isto tako, istaknuto
je da posebno zaslužuje pažnju realizacija projekta knjige
izoblasti istorije autora Mije Mandića „ Buni, Bunijevci i Bunjevci“ čiji je izdavač Bunjevačka matica.
Dana 27. 05. 2010. godine
U organizaciji Bunjevačke matice u Velikoj većnici Gradske
kuće održana je promocija knjige autora Tamare Babić „ Muzička
baština Bunjevaca“ u izdanju Bunjevačke matice , s prigodnim
koncertom. Prid brojnom publikom , koju je isprid Matice pozdravio pridsidnik Ivan Sedlak, na manifestaciji su pored autora
učestvovali recenzenti knjige Mijo Mandić i Dobrivoj Janković,
muzički urednik RTV Vojvodine, dičji hor KUD-a „ Bunjevka “
– „ Tandrčak“, Hor penzionera iz Subotice, Tamburaški orkestar
„ Hajo“ s vokalnim solistom Antunom Letićem – Nunetom, pisnikinjama Gabrijelom Diklić i Anom Popov, ko i Tatjanom Lazičić, studetom Muzičke akademije, koja je odgroktala jednu
groktalicu. Kompletan program imali su prilike vidit i gledaoci
subotičke televizije „ K- 23“.
Dana 28. 05. 2010. godine
U Somboru su , u prisustvu ministra za ljudska i manjinska
prava Republike Srbije dr Svetozara Čiplića i gradonačelnika
Sombora Nemanje Delića, prid velikim brojom somborski Bunjevaca,svečano otvorenenovodobijene prostorije UG „ Bunjevačko kolo“.Prostorije se nalaze u ulici Jovana Popovića i
pridstavljaju pravu bunjevačku kuću po funkcionalnosti i
veličini.Velikom događaju za sve Bunjevce prisustvovali su i
pridsidnik Privremenog organa Bunjevačkog nacionalnog savita
dr Andrija Peić Tukuljac, sa saradnicima, direktor „ BIC“ –a , mr
Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine mr Branko Francišković i pridsidnik Bunjevačke matice
Ivan Sedlak sa saradnicima.
Dana 01. 06. 2010. godine
Renovirane prostorije KUD-a „ Bunjevka“ u Subotici u
svečanoj atmosferi posvetio je velečasni Oskar Čizmar,koji je
svojim prigodnim obraćanjem domaćinima i gostima na bunjevačkoj ikavici , doprino da nam ovaj događaj ostane u večnom
pamćenju. Na ovoj svečanosti isprid Matice su bili pridsidnik
Jun - Jul 2010.
Ivan Sedlak i podpridsidnik Ivan Skenderović sa saradnicima.
Dana 06. 06. 2010. godine.
Održani su izbori u Republiki Srbiji za Nacionalne savite. Za
Bunjevački nacionalni savit biralo se 23 člana. Na izbornim listićima pridstavljeno je 7 lista. Naša lista „ Sad i uvik samo Bunjevci – mr Suzana Kujundžić Ostojić“ osvojila je 8 mandata, čim
su birači pokazali da najviše povirenja imajebaš u ovu listu, koju
su činili stručni, nekompromitovani i ljudi sposobni uvatit se
u koštac sa svim pitanjima na očuvanju nacionalnog identiteta.
Zafvaljujemo svima na povirenju.Trudićemo se da ga ne iznevirimo.
Dana 22. 06. 2010. godine
U svečanoj sali Bunjevačke matice u okviru
manifestacije,,Večeri utorkom“ održano je poetsko- muzičko veče
„ Alisa i mladi“. Uz pridstavljanje naše mlade pisnikinje Alise
Prćić, s velikim brojom pisama različite tematike, koje su ona
i njeni mladi prijatelji recitovali, učinili su još jedno prijatno veče
za mnogobrojnu publiku koja se okupila u Bunjevačkoj matici.
Dana 25. 06. 2010. godine
U prostorijama Bunjevačke matice izvršena je verifikacija
mandata i konstituisanje Bunjevačkog nacionalnog savita . Na
tajnom glasanju za pridsidnika Nacionalnog savita je izabran
Blaško Gabrić, nosioc liste broj 7 - „Jugoslovenski Bunjevci“,
koja ima dva člana u Nacionalnom savitu.
Dana 08. 07. 2010. godine
Na 18. sednici Skupštine Grada Subotice doneta je odluka o
dodeli zvanja ,, Počasni građanin“, prvom i počasnom pridsidniku
Bunjevačke matice, Marku Peiću . Pridlog je podnela Bunjevačka matica, a podržali su ga Privremeni organ Bunjevačkog nacionalnog savita, Bunjevačka stranka Vojvodine, Bunjevački
kulturni centar iz Subotice, KUD „ Bunjevka“ iz Subotice i Bunjevački kulturni centar iz Bajmoka,dok ga ,nažalost, Bunjevački
kulturni centar iz Tavankuta nije podržo.
Dana 25. 07. 2010. godine
Održana je u Somboru „Dužionica“u organizaciji ,,Bunjevačkog kola“ iz Sombora. Povodom te svečanosti održana je zajednička misa u crkvi na koju su gosti , tradicionalno, odveženi
fijakerima .Gradonačelniku Nemanji Deliću ,u zgradi Županije,
u prisustvu mnogobrojni gostiju , bandaš Marinko Mačković i
bandašica Simona Sekereš pridali su kruv od novog žita, a potom
je slavlje nastavljeno u nedavno otvorenim prostorijama UG „
Bunjevačko kolo“ koje je, ovom prilikom, posvetio velečasni
Predrag Alilović.Na svečanosti je bio prisutan pomoćnik ministra
za ljudska i manjinska prava Petar Antić sa saradnicima, pridsidnik Bunjevačkog nacionalnog savita Blaško Gabrić, pridsidnik
Izvršnog odbora Branko Pokornić, pomoćnik pridsidnika Skupštine grada Subotice i pridsidnik Bunjevačke stranke Vojvodine
mr Branko Francišković, direktor BIC-a mr Suzana Kujundžić
Ostojić , pridsidnik Bunjevačke matice Ivan Sedlak sa saradnicima,pridsidnik KUD-a „Bunjevka“ Kata Kuntić, ko i Bunjevci
iz Mađarske.
3
MARKO PEIĆ POČASNI
GRAĐANIN SUBOTICE
Skupština grada Subotice je na svojoj sidnici održanoj dana 08.07.2010.
godine donela Odluku o dodili zvanja
Počasni građanin za istaknuto i trajno
dilo kojim se doprinosi podizanju
ugleda Grada Subotice u zemlji i inostranstvu, Marku Peiću, sakupljaču
narodnog stvaralaštva i autoru „Rečnika bačkih Bunjevaca“. Diploma i
plaketa bit će uručena 01.09.2010.
godine, na svečanoj sidnici Skupštine
povodom obeležavanja dana Grada.
Ova vist obradovala je sve nas u Matici,jer je naš „ Čika Marko“ kako ga zovemo iz poštivanja, prvi pridsidnik
obnoviteljske Bunjevačke Matice
1995.godine i tvorac Dekleracije kojom
su utvrđeni pravci rada i delovanja krovne institucije u oblasti očuvanja kulturnog i nacionalnog identiteta Bunjevaca,
prilagođeni vrimenu i stanju nacionalne svisti kod našeg naroda. Na tim osnovama Matica je izrasla u jednu
respektabilnu obrazovno- kulturnu instituciju,koja je dala veliki doprinos na
očuvanju i razvoju jezika, izučavanju
istorije, muzičke baštine i čuvanju običaja i tradicije. Imajući u vidu ulogu „
čika Marka“ u razvoju Matice Odlukom
skupštine dodeljeno mu je zvanje i počasnog pridsidnika Bunjevačke matice.
Koliko je njegova ukupna aktivnost
značajna i za cilokupan bunjevački
korpus govori da već treću godinu ,koliko Bunjevačka matica podnosi pridlog da se Marko Peić izabere za
Počasnog građanina, iza njega stoje i
druge Bunjevačke institucije kulture,
Bunjevački nacionalni savit i Bunjevačka stranka Vojvodine.
Moramo istaći da je ovo prvi put da
je jedan pripadnik bunjevačkog nacionalnog korpusa dobio najviše zvanje
koje dodeljuje grad Subotica i time je
i na ovaj način potvrđeno da se politička klima minja u pozitivnom pravcu
u odnosu na Bunjevce,kao jednog od
najbrojnijih naroda u gradu.
U daljem tekstu slidi integralni pridlog Bunjevačke matice upućen Komisiji za dodelu zvanja i priznanja
Skupštine grada.
Marko Peić je rođen 4.jula 1913.
4
godine u Ljutovu. Osnovnu školu je
pohađao u rodnom mestu, a Građansku školu i Državnu trgovačku akademiju završio je u Subotici. Nakon II
svetskog rata, uporedo radeći u bankarskim institucijama, stekao je i visoko obrazovanje u oblasti bankarstva
i finansija.
Više od 25 godina bio je direktor filijale Investicione banke, Narodne
banke i Službe društvenog knjigovodstva. Sarađivao je sa brojnim stručnim
časopisima. Dugi niz godina bio je i
urednik časopisa «Privrednik» u Subotici. U okviru Društva ekonomista
izdao je nekoliko monografskih izdanja, u kome je u više mandata obavljao
funkciju predsednika i sekretara društva. Bio je i član Društva ekonomista
Vojvodine. Bio je i Glavni i odgovorni
urednik lista, “Ekonomist”. Za plodan
rad dobio je Spomen plaketu Saveza
ekonomista Vojvodine 1965. godine.
U periodu od 1969. do 1972. godine bio je potpredsednik Skupštine
opštine Subotica.
Pored profesionalnog zanimanja,
dao je poseban doprinos i u oblasti
kulture. Dugi niz godina sakupljao je
narodne pesme, pripovetke, novele,
koje je i sam pisao i objavljivao u brojnim časopisima, listovima i kalendarima. Pod pseudonimom «Kerčanin»
često se pojavljivao u lokalnoj štampi
pišući satirične osvrte na svakodnevna
događanja.
Bio je urednik časopisa «Bunjevačko kolo» u periodu do 1935. godine.
Izdao je knjigu «Hiljadu bećaraca»
1943. Bio je u rukovodstvu lista «Slobodna Vojvodina» ( kasnije «Hrvatska
riječ») kao i više od 15 godina rukovodilac Pozorišnog saveta Narodnog pozorišta. Svoj afinitet i znanje u oblasti
umetnosti, pogotovo pozorišne, iskazuje pisanjem kritika, ali i prikazima
pozorišnih predstava, opera i opereta u
izvedbi Narodnog pozorišta. Njegovo
angažovanje potvrđeno je zahvalnicom Narodnog pozorišta i nagradom
SIZ-a kulture opštine Subotica.
Dobitnik je i priznanja za unapređenje informativne delatnosti 1969.
godine. Nagrada mu je uručena zbog
dugogodišnje saradnje u listu«Subotičke novine».
Marko Peić bio je inicijator održavanja manifestacije žetvene svečanosti
«Dužijanca» na gradskom nivou 1968.
godine. Izabran je za predsednika Organizacionog odbora za 1968. i 1969.
godinu. Jedan je od inicijatora i osnivača KUD-a «Bunjevačko kolo».
Odlaskom u penziju 1973. godine
intenzivno se posvećuje književnom i
naučno –istraživačkom radu. U saradnji sa Grgom Bačlijom, posle skoro
dve decenije rada, objavljuje kapitalno
delo «Rečnik bačkih Bunjevaca», za
koje zajedno sa koautorom dobija nagradu «Dr Ferenc Bodrogvari» za
1991. godinu.
U saradnji sa Grgom Bačlijom, posle
višegodišnjeg istraživačkog rada, 1994.
godine, objavljuje “Imenoslov bačkih
Bunjevaca”, jedinstvenu knjigu iz oblasti onomastike. Imenoslov sadrži 4700
prezimena, 1656 porodičnih nadimaka, i
veliki broj imena, obrađenih na terenu
Sombor, Baja, Subotica, u takozvanom
Bajskom trokutu.
Zalaganjem oba autora 1997. godine izlazi knjiga pod naslovom «Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca».
Iste godine objavljuje knjigu «Poetska
slagalica», a knjigu «Javorova smrt»,
prema motivima epa «Slava» Blaška
Rajića, objavljuje 1998. godine. I dalje
neumorno stvara. Zajedno sa saradnicima priprema novo izdanje bunjevačkog rečnika.
Napisao je i više dramskih dela,
među kojima i komediju “13 grišni
slova” koju priprema Dramska sekcija
KUD-a “Bunjevka” i koja će se izvesti
do kraja godine.
Prvi je predsednik i osnivač «Obnoviteljske bunjevačke matice» 1995.
godine. Počasni je i doživotni predsednik «Bunjevačke matice». Nosilac je
državnog odlikovanja «Ordena zasluge za narod sa srebrnim zracima».
Marko Peić je dao veliki doprinos
očuvanju kulturnih vrednosti, neumorno radeći u oblasti kulture i privrede svoga grada i opštine.
Jun - Jul 2010.
OSVRT NA KNJIGU DR MATIJE EVETPVIĆA “KULTURNA POVIJEST BUNJEVAČKIH I ŠOKAČKIH HRVATA”
TRAŽENJE KORENA
,,Kulturna povijest bunjevačkih i
šokačkih Hrvata“, koju je napiso dr Matija
Evetović, obimno je dilo čija je svrha
učvrstit i naučno dokazat saznanje da su
Bunjevci i Šokci grana snažnog i zdravog
hrvatskog stabla, kako autor navodi u
uvodnoj rič.
Kniga je razdiljena na
devet glava. U prvoj glavi
je prikazano poriklo i
značenje imena „Bunjevac“ i „Šokac“.
Autor tvrdi da su
dosadašnja
istraživanja
naučnika, koji su se bavili
pitanjom porikla Bunjevaca i Šokaca, samo
hipoteze i nijedan nije cigurno utvrdio njevu staru
postojbinu. Posebno se ne
slaže sa mišljenjom Bogoslava Kosovića, koji
misli da poriklo riči, „Bunjevac“ triba tražit u ričima :
Bun, Buna jel Bunj.
Najviše su se po njemu
približili istini oni , koji
dovode ovo ime od reke
Bune, al još više oni, koji
mu traže koren u starom
gradu Boni, koji se uzdizo
nad rekom Bunom. Tako je
dr Evetović došo do spoznaje da ime „Bunjevac“
ima samo topografsko
značenje. Ustvari, ne mož
imat značenje nacije, naroda.
Međutim, oma nakon
ove konstatacije, autor
upada u kontradikciju.Slidi
citat koji to potvrđuje:
„Sav naš veliki i snažni
rod u straini zvao se jednim
zajedničkim
imenom
SLAVENI.
U seobi naroda jedan
dio je sa sjevera došao na jug i time se ovo
veliko stablo razdjelilo na dvije grane: na
sjeverne i južne Slavene. U šestom vijeku
poplaviše skoro sve pokrajine istočno-rimskog carstva u Evropi. U 9. vijeku nalazimo prvi put ime Hrvat u Trpimirovoj
listini 852. god. Regnum Chroatorum.
Razna plemena, onako kako su bila
razdiljena na loze i grane, od starine pa do
nedavne prošlosti, zadržala su svoja različita posebna imena: „ Pa niti su Hrvati,
Jun - Jul 2010.
niti Srbi Srbina ime uobće uma svi nosili,
već se po svojih granah nazivali“.
Kod Bunjevaca kao i kod Šokaca najduže se sačuvao ovaj plemenski ili bolje
reći, topografski naziv.
Već kod Stevana Vizantinca ( 527.
god.) spominje se grad Bounos. U grčkom
tekstu cara Konastantina ( 910. god.) u
kojem opisuje srednjovekovnu državicu
Hum, spominju se dva grada Bona i
Chlum. To su po Jirečeku dva naziva za
jedan te isti grad. U gračkoj riječi Bona (
ili Bounos) nalazimo osnovu riječi Bunjevac, a značenje joj je isto što i Humljanin.
Gračka riječ Bounos znači brdo, hum,
brežuljek, vrh ( Hugel), a riječ Bounos (
Bunjevac) znači ime čovjeka , koji je iz
toga brdskog kraja, tj. Humljanin.
Državica jugoistočno od Zahumlja ili
Huma, pored Trebinja, zvala se na grčkom
jeziku Trabunia, a hrvatski se pisala Travunija. Značenje je ove riječi isto što i Zahumlje, tj. kraj iza huma ili brda.
Njen je stanovnik
Travunjanin tj. Humljanin. Vremenom je
grči prijedlog „tra“ nestao, a ostala je samo
riječ „Bounia“, kao
„Hum“. Prema tome
Bunjevci su dobili
svoje ime po predjelu
iza grada Bona (
Buna)tj. iza brda, ispod
kojeg je rijeka Bona (
Buna), koja se grči
zove Kalon ( blag).
Otuda ime Blagaj.
Travunjanin,
brđanin, goštak. Šafarik
izvodi riječ „Hrvat“ iz
korijena: Chrib, chribet, chrebet, što bi
značilo:
goranin,
brđanin. Najstariji oblik
bi bio: Chrvatin. U
staroj postojbini u
Sudetima i Karpatima
Hrvate
su
zvali
„Chrvuati“ i „Chrouti“.
Car Konstantin zove ih
„Hrobato“. Dakle i riječ
„Bunjevac“ znači isto
što i riječ „Hrvat“, tj.
goranin, brđanin. Bunjevci su dakle i po
imenu Hrvati“.Završen
citat.
Sada ispada da etnonim Hrvat nije
topografski, iako isto
znači što i etnonim
„Bunjevac“odnosno
brotanin.
Odnosno
Hravti su nacija, pleme južnih Slovena, a
Bunjevci su rod koji je dobio naziv po
topografiji.
A ime Šokac čak nije ni plemensko, ni
mesno, pa ni versko, već je više nadimak
koje susedne narodnosti jel plemena jedno
drugom daju.Samo, onda se nikako ne vidi
šta to Šokci imaju zajedničkog sa Hrvatima.
nastaviće se
Mijo Mandić
5
PROBLEMI BUNJEVACA I MALIH ETNIČKIH
ZAJEDNICA NA PODRUČJU EVROPE
Oskudnost kulturnih
institucija Bunjevaca
g) Bunjevci nemaju škole, literaturu i medije na svom svakodnevnom
jeziku
•
U Mađarskoj, Bunjevci su „izbrisani“ iz nomenklature nacionalnih
zajednica i subsumirani su pod nacionalnu manjinu mađarskih Hrvata (inicijative M. Muića)
•
Vojvođanski Bunjevci su tek
2007. godine, posle jednoipovekovnog
prekida, uspeli da obnove elemente
osnovnog školovanje na svom izvornom govoru (ikavici), sa elementima
nacionalne kulture.
•
Izdavačka delatnost odvija se
u okviru Bunjevačkog izdavačkog
centra i Bunjevačke matice
•
U elektronskim medijima Bunjevci dobijaju prostor na Radio
Novom Sadu, Radio Subotici i Radio
Somboru – ukupno 1,5 sati nedeljno i
na Televiziji Novi Sad – II program
(30 minuta nedeljno).
•
Bunjevci su nevidljivi u visokoj kulturi Srbije; incidentno postaju
tema javnog interesovanja u kontekstu
srpsko-hrvatskih konfrontacija –
štampa, Internet.
•
Bunjevci na Internetu – Webstranica „Bunjevci“
Obrazovni profil vojvodanskih Bunjevaca 2002 godine - značaj obrazovanja
Bunjevci - mali autohtoni
ugroženi narod
•
Bački Bunjevci su autohtoni
narod – naseljeni su u Bajskom trokutu
do kraja 18. veka; u svom bačkom zavičaju razvili su osobeni etno-kulturni
identitet; do kraja 19 i tokom 20 veka
podvrgnuti su mađarizaciji, kasnije su
obuhvaćeni stvaranjem hrvatske i srpske države-nacije. Na nenaseljenoj
zemlji u okviru Vojne granice dobili
zemljovlasništvo 1702. godine.
•
Na ostatak bunjevačkog naroda primenljivo je sedam merila
malog ugroženog naroda.
6
•
Od Srbije, kao domovine bunjevačkog naroda, očekuje se primena
međunarodnih pravila zaštite malih
ugroženih naroda.
Spoljašnje opasnosti identitetu, opstanku i razvoju Bunjevaca
•
Asimilacija u Mađarskoj iščezavanje 3/4 Bunjevaca (I. Feher)
•
Pritisak hrvatizacije na Bunjevce - dovršavanje homogenizacije
hrvatske nacije (znaci očuvanja “lokalnih” identiteta - Ličani i ikavica, stereotih “Hercegovca”... sajt sela
Hardomilje, Nino Raspudić)
Unutrašnje protivrečnosti identiteta, opstanka i razvoja Bunjevaca
•
Katoličanstvo - uloga Franjevaca do ukidanja redodržave Bosne
srebrene 1757 – mise katoličkog klera
na mađarskom, potom na hrvatskom
(negiranje bunjevačke ikavice)
•
Brisanje predhrvatske prošlosti Bunjevaca
•
Teorije o poreklu Hrvata (slovenska, gotska, iranska, turska) - zašto
Buna kod Blagaja a ne Bojana (preplitanje srpsko-pravoslavnog i hrvatskogkatoličkog uticaja
•
Rikard Pavelić - Bunjevci nomadski pastiri i ogranak hrvatskog naroda...
•
Brisanje ikavskog dijalekta
(neuspeo pokušaj Karadžića da u RS
uvede ekavsku varijantu srpskog jezika)
Oportunizam inteligencije
•
Interes bosanskih Franjevaca
za razvoj bunjevačkog identiteta (razgraničenje sa Dalmacijom, Slavonijom
i Mađarskom)
•
Samokategorizacija mađarizovanih Bunjevaca kao Hrvata 19191921
•
Otvoreno pismo iz 2007 otpor priznavanju nepravde nanete Bunjevcima dektretom KPJ iz 1945 - „denacionalizacija hrvatske nacionalne
manjine u Vojvodini“.
Unutrašnji etnički i politički
odnosi u bunjevačkom narodu
Odnosi izmedu Bunjevaca i bunjevačkih Hrvata je osetljivo unutrašnje pitanje bunjevačkog naroda.
Dve nacionalne orijentacije
na istoj etnokulturnoj osnovi
Da li je to sukob dve frakcije inteligencije „bunjevačkog roda“: one
koja (1) smatra da su Bunjevci, posle
dekreta KPJ iz 1945. godine, definitivno asimilovani u hrvatsku naciju, i
Jun - Jul 2010.
one koja (2) očekuje da će se „ostatak“
bunjevačkog naroda asimilovati u srpsku naciju?
Koliko ove struje uvažavaju postojanje problema Bunjevaca kao
malog ugroženog naroda!
Dva segmenta bunjevačkog
naroda u Vojvodini
Sociološko–etnološka osnova bunjevačko-hrvatskih odnosa u APV.
Egzistencijalna nesigurnost i kolebanje identiteta bunjevačkih Hrvata
•
Egzistencija bunjevačkih Hrvata, kao pripadnika hrvatske nacionalne zajednice u pograničnoj „kriznoj
zoni“ Subotice, bila je stigmatizovana
(prokažena) tokom srpskohrvatskog
rata krajem prošlog veka (letak iz
1993).
•
Dvostruka negacija etnokulturnog identiteta i kolektivnih prava
Bunjevaca, od strane „lokalne“ kao i
hrvatske države, potisnula je „bunjevaštvo“ administrativno kategorizovanih Hrvata u drugi plan.
•
Mogućnost da stupe u državljanstvo i da se koriste putnim ispravama Hrvatske, snažan je stimulans
nacionalnog izjašnjavanja bunjevačkih
Hrvata.
•
Osporavanje vojvodanske autonomije, od strane srpskih nacionalistickih stranaka, takode je jedan od
„pozadinskih“ motiva strepnje bunjevačkih Hrvata. Stanovništvo prema maternjem jeziku i etnicietu/nacionalnost,
Vojvodina i opštine Subotica i Sombor,
2002.
Problem reintegracije segmentizovanog bunjevačkog naroda
•
Depopulacija, perspektiva
iščezavanja bunjevačkog naroda, postavlja problem integracije segmenata
ovog naroda, koji javno, ili „u porodičnoj privatnosti“, čuvaju bunjevački etnokulturni identitet.
•
Institucionalna struktura Lužičkih Srba, sa njihovom krovnom organizacijom „Domovina“, predstavlja
model ostvarivanja takve razvojne
šanse za Bunjevce.
Savez lužičkih Srba „Domovina“
•
„Domovina“ je nevladina neprofitna organizacija koju osnivaju pojedinci i pravna lica, sorbijanska
udruženja i grupe sa ili bez pravnog
kapaciteta, lokalna udruženja, savezi i
klubovi koji mogu da dobiju članstvo
ukoliko prihvate statut „Domovine“.
•
Nezavisnu prirodu „Domovine“ najbolje izražavaju izvori njenog
finansiranja koje čine: članarine, namenski dobrovoljni prilozi, prihodi od
priredbi, prihodi projekata prikupljanja
sredstava, donacije.
•
U Statutu ove organizacije po-
sebno je utvrđeno da „Domovina“ deluje nesebično i teži jedino ciljevima
koji su ne-profitni u skladu sa fiskalnim zakonima. Ona ne teži pretežno
sebičnim ekonomskim ciljevima.
Neprofitna i politički samostalna
organizacija
•
Neprofitna priroda i jasna demokratska struktura ove organizacije
ograničavaju uplitanje stranačko-političkih pristrasnosti i usredsređuju
njenu delatnost na egzistencijalne probleme i bitne etnokulturne sadržaje lužičkosrpskog naroda
•
Širok opseg delatnosti “Domovine”
•
Međunarodna dimenzija aktivnosti
Nacionalni savet Bunjevaca
•
Sastavni deo državnog upravljanja pitanjima nacionalnih manjina u
Srbiji.
•
Nacionalni savet bunjevačke
nacionalne manjine nije krovna organizacija, koja se gradi „od baze“, nego
je oblik autonomije na koji centralni
državni autoritet delegira deo svojih,
ustavom i statutom utvrđenih nadležnosti.
•
Finansiranje NSB izvedeno je
iz budžeta Republike odnosno Autonomne Pokrajine.
Zaključak o organizovanju
bunjevačkog naroda
•
Dugoročni opstanak i razvoj
etnokulturnog identiteta Bunjevaca,
ususret modernom vremenu, izvire iz
revitalizacije narodnih inicijativa, individualnog i grupnog stvaralaštva, što
zahteva prihvatanje izazova oslanjanja
na sopstvene snage i na realno lokalno
i međunarodno, posebno Evropsko
okruženje.
•
Uporedo sa NSB, neophodan
je politički nezavisni savez vojvođanskih Bunjevaca sposoban da zastupa
interese bunjevačkog naroda.
•
Izlaz iz položaja marginalizovane, skrajnute, „venuće“ etničke skupine, bački Bunjevci mogu da
postignu, ako uspeju da se mobilizuju
kao demokratski činilac procesa evropske integracije i regionalizacije Srbije i razvoja vojvodanske autonomije
Dr Aleksandar Raič
7
Jun - Jul 2010.
BUNJEVAČKA MATICA ODRŽALA 15. PUT SVOJU
REDOVNU GODIŠNJU SKUPŠTINU
POZITIVNE OCENE
Bunjevačke matice dana 25.05.2010. godine sa početkom u 18 sati, održala je 15-tu Redovnu
godišnju skupštinu, na koju se odzvalo 50 redovni i počasni članova matice
Skupštinu je otvorio i sve prisutne
pozdravijo pridsidnik Matice Ivan Sedlak, koji je po Statutu Matice pridsidavajući
radnog
pridsidništva
Skupštine i članovi podpridsidnik Ivan
Skenderović, podpridsidniki Marko
Marjanušić i sekretar Zvonko Stantić.
Vojnić Petar podpridsidnik verifikacione komisije je pročito izveštaj
kojim je utvrđeno ukupno 50 prisutni
članova Matice. Konstatovano je da po
članu 12. Poslovnika o radu Skupštine, postoje svi uslovi za rad Skupštine Matice.
Svim prisutnim licima na ulazu podiljen je pridlog Dnevnog reda koji je
bez primedbi i dopuna jednoglasno i
usvojen.
Prije nego se započelo sa
radom Skupštine, pridsidnik Ivan Sedlak zamolio je prisutne da minutam
ćutanja oda se počast priminulim članovima Bunjevačke matice u protekloj
godini: bivšem pridsidniku Karlu Blesiću i počasnom članu mr Antušu
Bašić Palkoviču.
Pridsidavajući na Skupštini, Ivan
Sedlak pročito je Izveštaj o radu Bunjevačke matice između dvi Skupštine 2009/2010 gododine, u kom je
posibno istako, da se Matica u prošlom vrimenu bavila vrlo ozbiljnim
poslovima, važnim za opstanak Bunjevaca. Ko najznačajnija bunjevačka kulturna institucija, stala je na
čelo za smenu nelegalnog Bunjevačkog nacionalnog savita koji je
mimo Statuta i Zakona, donosio nelegalne Odluke. Između ostalog,
isključio iz finansiranja u 2009 godini, bunjevačke institucije: Bunjevačku maticu, KUD Bunjevka i
UG Bunjevačko kolo iz Sombora.
Smenjen je Upravni odbor BIC-a,
dat je otkaz direktorki i Glavnoj i odgovornoj urednici Bunjevački novina mr Suzani Ostojić Kujundžić.
Kod nastali problema, Matica je
zajedno sa KUD Bunjevka, UG Bunje-
8
vačko kolo iz Sombora i Bunjevačkom
strankom Vojvodine, formirala radno
tilo, koje se redovno sastajalo i planiralo dalji rad. Puno rđavi stvari se desilo med Bunjevcima i bunjevačkim
institucijama. Dugačkim pripisakama
i konsultacijama uspili smo doći do
pravde.
Posli dugačkog čekanja od puni
šest miseci, Ministrastvo za ljudska i
manjinska prava, donelo je Rišenje o
smini nelegalnog savita, i poništenju
svi nelegalni odluka, ko i Rešenje o
postavljanju novog Privrimenog organa upravljanja BNS. Vraćen je na
poso direktor BIC-a i glavni i odgovorni urednik Bunjevački novina.
Januara miseca Privremeni organ
upravljenja BNS, i ako sa zakašnjenjem dva miseca, formira kordinacioni
tim od svi bunjevački institucija, za
akciju upisa Bunjevaca u poseban birački spisak. Matica, opet na čelu
svoji institucija upisala je sama oko
1300, a zajedno 5.000 Bunjevaca za
nepuna dva miseca.
Slideći velik poso je izbori novog
nacionalnog savita, čija je kampanja
u toku. Bunjevačka matica je i dalje
u koaliciji sa gori spomenute tri bunjevačke institucije. Na čelu liste je
mr Suzana K. Ostojić. Naša lista,
„SAD I UVIK –SAMO BUNJEVCI“ istako je pridsidnik, je
lista pripoznatljivi, stručni i poznati
Bunjevaca.
Ivan Sedlak je izdvojio poslednje
izdanje Matice, kapitalno dilo Bunjevaca, knjigu Mije Mandića, „Buni Bunijevci Bunjevci“, zatim da je u
štampi drugo kapitalno dilo, knjiga Tamare Babić „ Muzička baština Bunjevaca“.
Istako je značajne
tradicionalne projekte „ Večeri utorkom“ , „Bunjevačka lipa rič“ ko i
„RIČ“ Bunjevačke matice, koji se realizuju po planu i programu tokom cile
godine.
O izveštaju diskutovali su, pofalili
i podržali rad Matice: dr Aleksandar
Rajič, mr. Suzana Ostojić Kujundžić i
dr. Andrija Peić, dok nikoliko primedbi imali su Kučara Ivan, Bartul
Vojnić Purčar i Grgo Bačlija.
O Izveštaju Nadzornog odbora
kojeg je pročitala pridsidnik Đurđioca
Skenderović, nije bilo primedbi, konstatovano je da se u Matice posluje racionalno, planski i u skladu sa
očekivanim prilivom sridstava. Da se
uredno vode knjige, da je popis inventara uredno urađen.
U Planu rada, pridsidnik je napomenio da projekte koje Matica tradicionalno radi tokom svake godine će
se nastavit i ove. Napomenio je da se
planira štampati dvi nove knjige pisama Jelisaveti Vučetić Buljovčić i
Stipanu Šarčeviću. Posebno je naglasio projekat koji će se ove godine prvi
put održati, dani posvećeni Amroziji
Bozi Šarčrviću. Ovaj projekat je zamišljen da traje 4-5 dana septembra
miseca, sa različitim programima.
Jedan dan programa održat će se u Zavodu za kulturu Vojvodine u Novom
Sadu.
Izveštaj su podržali i nove pridloge
dali dr Aleksandar Rajič, Grgo Bačlija, mr Branko Francišković, Čakić
Nikola, mr Suzana K. Ostojić i Đurđica Skenderović.
Pod tačkom razno, podpridsidnik
Ivan Skenderović je potsitio sve prisutne ni pozvo, da u četvrtak 27. maja
2010 godine dođu na koncert povodom promocije knjige „Muzička baština Bunjevaca“ autora Tamare Babić
sa početkom u 19,30 sati u Velikoj
većnici Gradske kuće. Da će i najnovije izdanje „RIČ“ Bunjevačke matice
u četvrtak izać iz štampe i biće na promociji podiljen.
Pridsidnik Ivan Sedlak se zafalio na
strpljenju i pozvo na druženje uz čašćenje. Skupština je završena u 20,00
sati.
Kata Kuntić
Jun - Jul 2010.
PROMOCIJA KNJIGE „MUZIČKA BAŠTINA BUNJEVACA“
ZA SVA VRIMENA
Promocija knjige „Muzička baština
Bunjevaca“ autorke Tamare Babić je
održana 27. maja 2010. godine u Velikoj većnici Varoške kuće u Subotici
,
uz
prigodan
cilovečernji
koncert.Knjiga je realizovana priko
projekta Bunjevačke matice koja je
bila i njezin izdavač.
Autorka je želila da svaki segment
knjige dočara kroz pisme koje su se
uživo izvele i time prikaže različite
razvojne periode muzičkog stvaralaštva kod Bunjevaca, tj. pisme s kraja
18. pa do kraja 20. vika.
Knjiga sadrži četri poglavlja koji
su vezani za četri vrimenska perioda :
- „Zagrokti mi, il zapivaj bećerac“
– u ovom poglavlju knjige opisane su
najstarije bunjevačke pisme ( od groktalica, kraljički i koledarski pisama pa
sve do bećaraca, šalajdana i šaranaca)
koje su se pivale u vrimenskom periodu s kraja 17. pa sve do kraja 19.
vika.
U muzičkom dilu programa smo
imali priliku čut Tijanu Lazičić koja je
otpivala groktalicu „Bog kuša Tošu“ i
Stelu Bukvić koja je ovu groktalicu
pročitala.
U nastavku programa članovi dičijeg hora „Tandrčak“ KUD- a „Bunjevka“ izveli su obrednu kraljičku
pismu „Mi selu iđemo“, a zatim su se
pridstavili i s koledarskim pismama
pod dirigentskom upravom Irene Kovačev.
Na kraju prvog bloka svatovski bećarac je otpivao Antun Letić Nune uz
Tamburaški orkestar „ Hajo“ iz Subo-
Jun - Jul 2010.
tice.
- „Molitva Bunjevaca“- je 2.poglavlje knjige u kojem je opisan postanak prvi bunjevački komponovani
pisama poznati i manje poznati autora,
a koje su nastajale u periodu s kraja 19.
i početka 20. vika ( Nikola Kujundžić,
Ivan Petreš, Ante Evetović – Miroljub,
Blaško Rajić, Albe Vidaković i dr.)
U ovom dilu muzičkog programa
nam se pridstavila i sama autorka
knjige koja je otpivala pesmu „Podvikuje bunjevačka vila“ – bunjevačku
svečanu pisma i „Prid pendžerom
procvatala ruža“ – tekst Ivan Petreš,
muzika Joca Mlinko – Mimika.
Na kraju ovog bloka smo ponovo
čuli hor „Tandrčak“ KUD – a „Bunjevka“ s pismom „Kolo igra tamburica svira“ – tekst Nikola Kujundžić,
muzika Stipan Benčik - Modri, pod
upravom Irene Kovačev i nuz pratnju
Tamburaškog orkestra „Hajo“.
- „Kad zasvira tamburica jasna i
zaori u operi pisma“ – u ovom poglavlju knjige su kroz biografije poznati
autora ovog vrimenskog perioda obrađene pisme koje su stvarali Pere Tumbas Hajo, dr Josip Andrić, Lojzija
Vuković i dr. Ovaj vrimenski period se
vezuje za 30-te godine 20.vika do 70ti godina 20. vika.
U muzičkom dilu programa publika je čula dvi pisme vezane za ovo
vrimensnko razdoblje - „Tavankutu,
selo moje malo“ kompoziciju Tumbas
Pere Haje i pismu „Volio sam divojku
iz Bačke“ Antuša Gabrića. Ovaj blok
je završen s „Bunjevačkim kolom“ u
izvođenju Tamburaškog orkestra
„Hajo“ iz Subotice.
- „Ej, salaši, dio moje duše“ – je
poslidnje poglavlje knjige dato kroz
biografije i stvaralaštvo poznati stavraoca bunjevačke muzičke kulture (
Bela Tikvicki, Antuš Gabrić, dr Josip
Stantić, Zvonko Bogdan) koja se vezuju za vrimenski period 70- ti godina
20. veka pa sve do njegovog kraja).
U ovom dilu muzičkog programa
su pridstavljene pisme Bele Tikvickog
koje je izveo hor Udruženje penzionera Subotice „Adaggio“.Posli pisnikinja Bunjevačke matice Ane Popov i
Gabrijele Diklić na čije je tekstove dr
Josip Stantić komponovo pisme ,,Badnje veče“ i ,,Sanjala sam salaš bili“,
publika je čula i tri pisme našeg poznatog kantautora Zvonka Bogdana (
„Govori se da me varaš“, „Već odavno
spremam svog mrkova“ i „Ej, salaši na
severu Bačke“) koje je izveo Antun
Letić Nune uz pratnju Tamburaškog
sastava „Hajo“ s kojim je program
promocije knjige „Muziča baština Bunjevaca“ završen.
Recenzije za knjigu su napisali
dipl. arh. Mijo Mandić koji je u svom
izlaganju izneo značaj najstariji bunjevačkih pisama, ko i muzički urednik
Dobrivoje Janković iz Novog Sada,
koji je takođe izneo pozitvno mišljenje
o tematiki kojom se knjiga bavi.
Program promocije vodili su Stela
Bukvić i Zolika Baka, članovi KUD- a
„Bunjevka“ iz Subotice i Nela Ivić
koja je čitala odlomke iz knjige.
Na promociju knjige „Muzička baština Bunjevaca“ bili su pozvani svi lokalni mediji,a med zvanicama bio je
prisutan Boro Kecman isprid Pokrajinskog sekretarijata za kulturu . Projekat
knjige su pored Bunjevačke matice podržali i Pokrajinski sekretarijat za kulturu i Pokrajinski sekretarijat za
upravu, propise i nacionalne manjine.
Nakon završenog cilovečernjeg
koncerta bila je priređena zakuska za
sve prisutne goste i zvanice.
Tamara Babić
9
VEČERI UTORKOM
ALISA I MLADI
22. 06. 2010. g. cigurno će još dugo
pamtit svi oni koji su prisustvovali
našim tradicionalinim Večerima utorkom.Ovog utorka svojom poezijom
prvi put se u cilovečernjem programu
pridstavila najmlađa članica Odbora za
književnost Bunjevačke matice, Alisa
Prćić.
Veoma lip i zanimljiv cilovečernji
program sačinjavale su tri celine.U 1.
dilu Alisa nam se pridstavila pismama
pisanim na bunjevačkoj ikavici, koje
je divanila s puno emocija prizivajući
i prisećajući se ditinjstva, salaša na
Naumićevu i svi dragi koji više nema,
al koji su zauvik tu, u njezinoj
duši.Našla je tu svoje misto i njezina
katkad setna, a katkad vedra ljubavna
poezija, tako svojstvena svako mladom srcu.
Pisme obiluju veoma lipim metaforama, komparacijama i nadasve uspišnim uzlaznim gradacijama.Stihovi su
veoma ritmični, a rima čista, pravilna,
ukrštena.
Drugi dio programa bio je posvećen dici za koje mlada pisnikinja piše
pismice sa različitom, a za dicu vrlo
zanimljivom tematikom.Naravno, dičiju poeziju deklamovala su dica pridškulskog i škulskog uzrasta.Imali smo
prilike čut malenu Zitu, Davora, Anđelu, Saru i Viktoriju, i, naravno,
svima nama omiljenog malog pivača
Borisa Vujkovića Lamića.
I sama donedavno sigrajuć se u
prašini, Alisa na zanimljiv način dočarava svit diteta, lako ulazi u njegovu
dušu i osićanja.
U 3. dilu programa mlada pisnikinja govorila je pisme pisane štokavskom ekavicom, najčešće ljubavnog
sadržaja, a poslidnju pismu kojom
nam se pridstavila, kako je sama kazala, posvetila je sestri Dijani, koja joj
je oduvik bila veliki oslonac u životu.U ovom dilu programa čuli smo
još jednu mlađanu pisnikinju Bunjeva-
čke matice, Snežanu Popov, koja se
rado odazvala Alisinom pozivu da joj
bude gost na ovoj prilipoj večeri utorkom.
U muzičkom dilu programa čuli
smo Tamaru Babić i puno dobrog i raznovrsnog instrumentala.
Pripuna sala, buketi cvića, iskrene
čestitke samo su dokaz da je Alisa
Prćić zaslužila ovo veče, i nadajmo se,
uskoro, i knjigu poezije u izdanju Bunjevačke matice.
A. POPOV
10
Jun - Jul 2010.
KNJIŽEVNO VEČE “ALISA I MLADI”
( strana 10)
PRIDSTAVLJANJE KNJIGE TAMARE BABIĆ
“MUZIČKA BAŠTINA BUNJEVACA”
(strana 9)
Jun - Jul 2010.
11
SVEČANO OTVORENE PROSTORIJE UG “BUNJEVAČKO KOLO” U SOMBORU
“BUNJEVAČKA KUĆA”
“BUNJEVKA” SA RISARIMA
12
Jun - Jul 2010.
“DUŽIONICA SOMBOR 2010”
Jun - Jul 2010.
13
NASTUP HORA “TANDRČAK”
14
Jun - Jul 2010.
U SOMBORU ODRŽANA DESETA “DUŽIONICA”
PRVI PUT U SVOJOJ KUĆI
Udruženje građana “Bunjevačko kolo”, 25. jula, po deseti put, održalo je “Dužionicu” priredbu kojom
Bunjevci obilužavaje svršetak risa. Somborci su srićni što su ovu “Dužionicu” održali u svojoj kući
koja je tog dana i posvećena. Bandašica Simona Sekereš i bandaš Marinko Mačković pridali su kruv
od novog žita Nemanji Deliću, gradonačelniku Sombora
“Dužijanca” jel “Dužionica” je blagosiljan kruv od novog žita. Posli
stari bunjevački običaj kojim se paori mise je na trgu održano “bandašicino
zafaljivaje Bogu na dobrom rodu žita kolo” na kome su, i mladi i stari, poi novom kruvu. Tako je od pamtivika. kazli da znaje da se provesele posli
Prvo se ovaj običaj održavo u famili- vridnog rada. Svirci, kola, kruna od
jama, a 1911. godine velečasni Blaško vlaća, kruv od novog žita – slika ko iz
Rajić, župnik crkve Svetog Roke u Su- stari vrimena. No, vrimena za igru nije
botici, ga je uveo u red crkveni pri- bilo priviše jel je tribalo otić do župaredbi, da bi ovaj običaj od 1968. nije i pridat kruv Nemanji Deliću, gragodine posto varoška svečanost. U po- donačelniku Sombora. Po običaju, to
slidnji dvadesetak godina je, nažalost, je bio poso bandaša i bandašice.
ovaj običaj sve više uziman BunjevPosli pridaje kruva, čini se, za Bucima, pa su Somborci 2000. godine, njevce je nastupio najlipši momenat –
kad su reosnovali UG “Bunjevačko prošijun fijakera se u putio svojoj kući
kolo”, krenili da ovaj običaj vrate – novim prostorijama “Bunjevačkog
onima kojima i pripada. Nije to bilo kola” di je bila svečana užna.
lako, al polagano, iz godine u godinu,
- Prvi put u našoj kući, to je velika
on je raso i bio sve lipši, veći i bolji. stvar. To je istorija – radosan je bio
Ove godine su ga Somborci organizo- Josip Jocika Bošnjak, pridsidnik UG
vali po deseti put, al njim vrime nije “Bunjevačko kolo”. - Sticajom okolišlo na ruku – kiša i ladnoća su malo nosti, mi smo posli deset godina dobili
pokvarili slavlje, al podatak da su “Du- novu kuću zafvaljujući lokalnoj sažionicu” prvi put slavili u svojoj kući moupravi. Mi smo dvadeseti, trideseti
im je vraćo raspoloženje.
godina pravili i napravili našu, “bunje- čkog nacionalnog savita, prid “bunjeKo što smo kazli, ni kiša nije uspila vačku kuću”, To je danas “Hrvatski vačkom kućom” je dočeko bandaša i
da i rastira. Park heroja se punio svi- dom” , al mi smo pomirljiv narod, to bandašicu i tako pružio podršku ovoj
tom u bunjevačkim narodnim no- su naša braća, naša rodbina i oni žive priredbi.
- Naravno da ovaj naš običaj triba
šnjama i sve je bilo ko kadgod.
tamo. Mi smo dobili novu kuću i
- Bunjevci su počeli obrađivat zem- iđemo u nove pobede. Tu kuću smo sačuvati – cini Gabrić. - Bunjevci su
lju kad su se razvojačili – objašnjava uspili da malo uredimo uz pomoć mi- oduvek bili virni državi u kojoj su žinam Đuro Bošnjak, počasni pridsidnik nistra Čiplića. Ova kuća zaktiva još vili i bili poznati ko jedan od najlojalUG “Bunjevačko kolo”. - Dotleg nisu novaca jel oćemo puno tog još da ura- niji i najvriniji naroda. Često nam nije
bili zemljoradnici, bili su ratnici, rato- dimo.Oko 500 ljudi čeka da se stvore bilo svedno kako nas zovu. Zvali su
vali su za austrougarski dvor, pa kad je uslovi da radimo punim kapacitetom i nas Hrvatima, zvali su nas svakako, al
došlo do razvojačenja, kad je raspu- očekivam i dalje podršku države i lo- mi smo kazli “zovite nas đuga, al nemojte nas razbit”. Usprkos svemu, mi
štena Vojna krajina, oni su rasedlali kalne samouprave.
svoje konje, upregli i u plugove i poMožda ove pridsidnikove riči imaje smo ostali Bunjevci i želimo da imamo
čeli se bavit zemljoradnjom.Od tog svoje misto što potvrđiva i Petar Antić, prava ko i svi narodi, a to nam omoguvrimena se raduju žetvi. Prvo su se ra- pomoćnik ministra za ljudska i ma- ćava naša država, a to je Srbija.
Svojim prisustvom podršku je dao
dovali u okviru svoje porodice, kasnije njinska prava.
su ta imanja postala veća, pojavili su
- Naravno da je Ministarstvo za i Branko Pokronić, pridsidnik Izvršnog
se risari i razvili su se običaji,da bi se ljudska i manjinska prva uvik tamo di odbora BNS.
- Što se tiče ove Dužionice ona bi
na kraju dobio oblik proslave koji su proslave nacionalni manjina i da je
imamo danas. U Somboru je to počelo za nacionalne manjine važno da rade bila još lipša i bolja da je vrime nije
još 1921. godine kad je osnovano “Bu- na zaštiti svog identiteta i kulture – pokvarilo, al koliko je kiša pokvarila
njevačko kolo”, posli je nastupilo kazo je Antić. - Državni organi mogu Dužionicu, još više je pomogla kuruvrime kad se nije moglo ni izjasnit ko i moraje da pruže zaštitu kulture i iden- zima i drugim jesenjim usivima. Sve u
Bunjevac, a ne proslavljat dužijanca. titeta nacionalnih zajednica. Pripad- svamu, proslava je dobra, ljudi su se
Evo, ovo je deseta dužijanca od reo- nost jednoj nacionalnoj zajednici se, skupili i došli sa svi strana da se zafale
snivanja “Bunjevačkog kola” i mi je naravno, ispoljava i u čuvanju tradicije Bogu na dobrom rodu i novom kruvu.
Možda je , ipak, najsvečaniji treobilužavamo ko i naši stari.
i običaja i ja sam upravo došo da čeBaš tako. Kad se svit skupio, kre- stitam pripadnicima bunjevačke nacio- nuta bio prija užne, kad je kapelan
crkve Svetog Trojstva, Predrag Alilonilo se fijakerima u crkvu Svetog Troj- nalne zajednice ovaj praznik.
stva di je održana misa zafalnica i
Blaško Gabrić, pridsidnik Bunjeva- vić posvetio “bunjevačku kuću”.
Jun - Jul 2010.
15
BUNARIĆKO PROŠTENJE
– SVETILIŠTE
Malo je sveti mista di su naši prici
kadgod mogli ić na hodočašća. Bačkim Bunjevcima najbliže je bilo otić
na „na Jud“ (mađ. Maria Gyud) kod
Harkanja u Mađarskoj, il u „Bili Aljmaš“ kod Osijeka u Hrvatskoj.
Bunarićko proštenje danas spada u
najveće rimokatoličko misno slavlje
bački Bunjevaca u Srbiji. Misto Bunarić, smišteno na samoj obali Palića, posvećeno je Mariji, Materi Božjoj.
Svake godine, zadnje nedilje avgusta
miseca, na Marijansko svetište Bunarić, hodočasti velik broj virnika bez
obzira na viru i naciju.
Po pridanju, narod se redovno nediljom i svecima molio pod križom,
ko i pod svakim drugim križom putašom, kako su ga naši Bunjevci zvali.
Obično su križ dizali na glavnim putu
u ataru. Bunarićki križ je podignut
blizo izvora, di se moglo razladit i
ugasit žeđ.
Još u XIX viku pročula se radosna
vist da je voda likovita izličila slipu
ženu. Bunarić je od onda posto sveto
misto na koje je narod hodočastio
svake godine. Novi križ je napravljen
1893. godine, a već 1896. godine i kapela. Mise su se počele redovno odr-
16
žavat na latinskom i uz molitve na pučkom bunjevačkom, mađarskom i nemačkom jeziku.
Liturgijsko slavlje na Bunariću je
uveo biskup Lajčo Budanović.
Zbog naglog povećanja hodočasnika na Bunarić, vel. Blaško Rajić je
istražio i dobio od gradske vlasti zemlju na kojoj bi se moglo održavat veliko proštenje. Biskup Matija
Zvekanović 1968. godine dono je kopiju Sirakuške Gospe ( Gospe od Siracuse - Gospe od suza), u njezinu čast
već 42 godine se održava proštenje.
Ovo misno slavlje danas nije više
lokalnog karaktera, već veliko virsko,
marijansko, multikulturalno, prikogranično hodočašće, kojeg je subotička
katolička crkva izdigla na značajan
nivo, da svaki virnik koji želi bit radosan, poput Marije koja je bila ispunjena Duhom Svetim, na Bunariću
triba zazivat Duha Svetog.
Da tu triba da traže blaženstvo,
sriću, radost, zadovoljstvo, ljubav – od
Boga, kako je to kazo propovidnik,
moleći na kraju Duha Svetog, u ime
svi koji su tamo, da nikad ne dopušti
otkrivat nam zlo svoga roda, naši ljudi,
već veličat njegovu lipotu razlivenu u
srcima naše Crkve i male grane milog
nam naroda, zaključio je mons. Beretić
na Bunariću 2008. godine. Fala mu.
Bunarićkim proštenjem službeno
se završena proslava najveće bunjevačke narodne svečanosti Dužijance.
Kata Kuntić
Jun - Jul 2010.
PRIPOVITKA IZ SOMBORA
„BUNJEVAČKA CRKVA“
U miru zelenila somborskog gradskog Parka heroja nalazi se prelepa građevina – crkva sv.Stevana ugarskog kralja. Somborci će kazati za ovo divno zdanje- velika crkva, nova crkva, crkva
sa dva tornja al i neritko- bunjevačka crkva
Gradski senat je još davne 1828 godine dono odluku o izgradnji jedne nove
impozantne crkve pokraj Županijske
zgrade. Nakon polaganja kamena temeljca
sa više-manje prekidima konačno 1904
godine su završili crkvu čije vodstvo je
preuzela tada još mlada Madžarska Semiprovincija. Crkvu je 20 avgusta 1904 godine zbog smrti kaločkog nadbuskupa
György Császka posvetio je tadašnji stolnobiogradski (Székesfehérvár) biskup,
kasnije kaločki nadbiskup, rođeni somborac Dr. Várossy Gyula. Uz crkvu u roku
godinu dana sagradili i samostan
karmelićana, kojeg su posvetili u maju
1905 godine.
Karmelićani će prihvatili brigu za
bolesnike i umiruće u gradu, ako im to
župnik dopusti. Otac provincijal je obećao
da će za Sombor izdvojiti tri redovnika
karmelićanina, a kasnije od šest do osam.
Odbor je odlučno zahtijevao da za novu
crkvu grad dobije tri svećenika. Ono što je
posebno zanimljivo jeste da je neko od
odbornika,u ime Odbora, tražio da bar
jedan od karmelićana mora znati bunjevački. Na kraju je postignut dogovor da će
karmelićani uvijek izlaziti u susret jezičnim potrebama virnika.
Kamen temeljac za karmelićanski
samostan postavljen je 4. Jula 1904. u 14
sati, a prvi redovnici: o. Apolinar od sv.
Josipa, o. Gerard od sv. Stjepana i br. Petar
od Gospe Karmelske stigli su u Sombor
16. avgusta iste godine. Bilo je to četiri
dana prije posvete crkve. Poslovi su napridovali pa je zajednica 6. januara 1905.
proglašena vikarijatom, a 14. maja 1905.
samostan je blagoslovljen i uspostavljena
je redovnička klauzura pod zaštitom sv.
Josipa. Tako je Sombor posle toliko godina dobio dostojnu crkvu i lipu, prostranu,
savremenu zgradu samostana, koji je
postao učilište mladih karmelićana. Mala
je redovnička zajednica, koju su u početku
sačinjavali o. Stjepan Soós, o. Gerard
Stantić, br. Matija od sv. Alberta i br. Petar
od Gospe Karmelske, zbog poznavanja
jezika našla bogato i široko područje rada
među virnicima bunjevačke, mađarske i
nemačke nacionalnosti.
Najveći darivatelj za gradnju i opremu
karmelićanske crkve bio je kaločki nadbiskup György Császka .Bilo je puno i
drugih darovatelja. Somborska bunjeJun - Jul 2010.
vačka familija Pekanović dala je izraditi i
postaviti 1904. godine oltar sv. Ane, rad
budimpeštanske radionice Dominika
Demetza. Na dnu južne lađe nalazi se
kompozicija prizora Isusove smrti na križu
s Marijom, Ivanom i Magdalenom- dar
Bunjevca Mije Šimatić. Oltar Srca Isusova
dao je podići Béla Mayer, satmarski
biskup iz Rumunjske, rođeni Somborac. U
severnoj lođi i danas stoji veličanstveni kip
uskrsnuća Isusova – dar Eve Lukić iz
1906.godine. U južnoj je lođi kip Isusa na
Maslinskoj gori koji je 1905. godine
darovala Janja Tokić, rođ. Guganović. S
jedne strane vrata koje vode u hodnik za
ispovidanje stoji kip svetoga Franje – dar
Bene Bošnjaka, a s druge strane vrata stoji
kamena posuda za svetu vodu na
mramornom stupu koju je darivala
supruga Šandora Bošnjaka. Bogati oltar
Blažene Divice Marije u južnoj lođi, dar je
somborskih Bunjevaca, salašara koji su,
okupljeni oko kruničarskih vinaca, za oltar
darivali više od 3300 kruna. Taj iznos je
bio dovoljan ne samo za oltar već i za svu
opremu.
Karmelska crkva u Somboru trobrodna
je bazilika neoromaničkog stila, dužine 80
m; širine 21 m; i visine 30. m. Nastajala je
kroz dugi niz godina od 1828. do 1904.
Danas ona čini skladnu cjelinu sa dograđenim karmelskim samostanom. Projekt crkve je izradio Karl Gfeler
(1810-1872), ali njegov nacrt nije poštovan u potpunosti. Monumentalna građevina ima prepoznatljivost "romaničke
arhitekture" i svoj konačan oblik dobila je
tek u razdoblju 1902 - 1904. godine kada
je doba eklektike - kojoj je objekt pripadao
- već bila prošlost. Kad danas promatramo
tornjeve, koji nadrastaju krošnje parka, zaključujemo da je crkva nastala po novom
ukusu, primerenom početku dvadesetog
stoljeća. Sklad bez naglašene dekoracije,
a potenciranje vertikale ukazuje na
racionalan i štedljiv pristup "inženjerski"
usmjerenih graditelja.
Od samog su početka braća karmelićani
krenuli u akciju prikupljanja sredstava za
nabavku orgulja za veliku i lipu karmelsku
crkvu. Nažalost, sva su prikupljena sredstva
propala tokom I. Svjetskog rata, pa se posle
rata krenulo u nove akcije. Posebno su bili
aktivni o. Ambrozije Bašić i o. Albert
Galović, kao Odbor za izgradnju velikih
orgulja. Konačno su 1925. godine izgrađene,
za ondašnje vrime izvanredno lipe, bogate i
velike orgulje u radionici "Caecilia" u
Salzburgu po preporukama prof. JosefaGeyera, i na bazi "Pokreta za reformu gradnji
orgulja" dr. Alberta Schweitzera. Intonaciju
je uradio Hans Mauracher. Nakon što su se
prebrodile financijske teškoće i to velikim
darom mnogobrojnih somborskih virnika,
orgulje su blagoslovljene 14. februara 1926.
Godine. Orgulje suizrađene na čast svetoj
maloj Tereziji . Na njima je u proteklih osamdeset godina sviralo više stalnih orguljaša,
ali su i drugi umitnici na njima održavali
prigodne koncerte, tako npr.: prof. Franjo
Dugan i prof. s. Imakulata Malinka (Zagreb),
prof. Janos Laczković (Budimpešta), prof.
Andrija Galun (Beograd), prof. Janos Kiss
(Sombor). UZ već spomenute o. Alberta i o.
Ambrozija valja svakako istaknuti i Bunjevca o. Vilka Dorotića, koji je bio čuvar i
negovatelj orgulja, orguljaš, stručnjak u
organologiji, organizator bunjevačkih i
mađarskih horova. U bivšoj Jugoslaviji
nakon Zagrebačke i Đakovačke ove naše
orgulje su bile na trećem mistu. A nakon raspada Jugoslavije u Srbiji su na prvom mistu
po veličini.
Biblioteka somborskog karmelskog
samostana, sa svojih 17.000 knjiga, predstavlja veliko bogatstvo – kako za sam
samostan, tako i za grad Sombor Prvi somborski karmelićani su se služili mađarskim,
njemačkim, latinskim , naravno, bunjevačkim jezikom. Na tim jezicima su i najstarije knjige u biblioteci. Sledeći je naraštaj
somborskih karmelićana govorio još i poljski
- zato što su studirali u Poljskoj. Budući da
su neki mladi karmelićani studirali ili još
studiraju u Rimu, sve je više knjiga i časopisa na italijanskom jeziku. Među darodavcima crkvene bilžblioteke ističu se:
Györski karmelski samostan, nadbiskup
kalačko-bački Császka, župnik tovariški
Nikola Vidaković, sarajevski bogoslovi njemačkog jezika, Lazo Parčetić, Šandor
Radičević, kanonici, svećenici i virnici prijatelji samostana.
I ove godine, na dan Karmelske gospe,
16. Jula, veliki broj poštovalaca Gospe i
Crkve positiće Sombor i svečano proslaviti ovaj veliki dan, a svakako i svi somborski Bunjevci ponosni na svoju viru i
svoju lipu crkvu.
R. Parčetić
17
PISNICI BUNJEVAČKE MATICE
NAŠA HIMNA
Nek se ori himna Bunjevaca,
divne riči naši praotaca.
Gord ostani i ponosan budi
i za svojim rodom silno žudi.
Tu di živiš, rodna ti je gruda.
Stvaraj život, ne očekuj čuda.
Voli, poštuj svojeg roditelja,
sestru, brata, pravog prijatelja.
Mi imamo zakon Bunjevaca,
to je zakon stari praotaca.
Svakog cini, dobrima se divi,
neka svaki svoj život proživi.
Ne daj ,Bože,da nas niki dira,
tu di živim da ja nemam mira.
To ne može nama da se desi,
čuj me, Bože, gori na nebesi.
Čuvaćemo pleme bunjevačko,
zakucaće srce nam junačko,
čuvat svoje, čuvat roditelje –
to je zakon, to su naše želje.
.
TOMISLAV KOPUNOVIĆ
DVA BILA CVITA
U grudima rasla
bašču opijala,
snove srićila,
u zbilju veselje unosila.
Dva bila cvita.
Sve što je bilo oni su bili
i svoju lipotu nisu skrivali.
Rosu pili i sunce ispraćali,
danjom pivali, a noćom šapćali.
Dva bila cita.
Panonijo lipa, popio te pisak
na crnici tvojoj njive se rodile.
Gradile salaše, đerme i čardake,
paorske te ruke lipotom kitile.
Mrišu bašče, voćnjaci, bagremi,
na severu naše drage, mile Bačke
kraj Ludoša i vode Palića
danas mirno drima moja Subotica.
Gradska kuća, dična lipotica,
stare crkve, tušta perivoja.
Sve je ravno, lipo i zeleno.
Dušu blagu ima Subotica moja.
LJUBICA SIČ
kudan si prošo, ja ću tek proć,
snovi nas vode ka istoj luki,
mene nosi dan, tebe uvik noć.
Ti i ja - ko oblak i duga
u sazvežđu nebeskog svoda,
ti i ja - dva dobra druga
moja si vatra, a ja mirna voda.
I kad te misli od mene odvuku
i nestaneš na čas, na trenutak
ja puštam tvoju snažnu ruku,
jel svako traži svoj mir, svoj kutak.
Ti i ja - dva vita jablana
grane nam nemirni vitar njiše,
ti i ja - sva dela sabrana
u zbirki koju samo ljubav piše.
ALISA PRĆIĆ
TI I JA
STARI DUD
Ti i ja - dva mlada jablana,
svako svom oblaku raste,
ti i ja - dva broja sabrana,
zbir su nam prolićne laste.
Pokraj puta prašnjavog
stari dud se suši,
osto je brez grana,
teško mu u duši.
Dva bila cvita sad su brez mirisa
grudi bolom ispunila,
a srce se zgužvalo ko kanikula.
Naša se ljubav piše stihom
u rimi umetničke poeme,
praćena vitrom, muzikom tihom,
različite, al ipak iste teme.
Po dikoji prutić
još na njemu živi,
skupile se godine,
nikog on ne krivi.
U mojoj bašči
nečujni jecaj i prazna mista
di su rasla.
Dva bila cvita.
Slušam te kako smiješ se glasno,
oko usana naziru se bore,
pogled tvoj sve govori jasno.
Ti i ja - dve reke što teku u more.
Godina je puno
cio vik i više,
kad postane panj
sve će tu da piše.
Al, ruka života iz bašče ji otrgla
snagom svoje moći razdvojila
i u druge vrtove posadila.
Dva bila cvita.
STIPAN ŠARČEVIĆ
18
DUŠA SUBOTICE
Dodir pun strasti, ruka u ruki
PETAR VOJNIĆ TUNIĆ
Jun - Jul 2010.
CVATOVI BUDUĆNOSTI
Bunjevačka matica obogatila se
tokom ove godine ne samo ,,cvatovima” , već i ,,cvitićima” naše budućnosti.Na veoma uspeloj večeri mlade
pisnikinje Alise Prćić prvi put smo čuli
najmlađe recitatore koji su veoma simpatično deklamovali njezinu dičiju
poeziju pisanu bunjevačkom ikavicom.
Najmlađa od nji je Zita Balint Baranji, petogodišnja curica koja pohađa
obdaniše ,,Alisa”u dičijoj grupi ,,Bubamara”. Pošto zdravo voli životinje ,
odabrala je pismicu o razmaženom
mačetu.
Prvi put je prid publiku stao i
Davor Gabrić, koji na jesen postaje
đak OŠ,,Sveti Sava”. Poriklom je iz
bunjevačke familije, pa mu je ikavica
sasvim prirodan divan.Lita kod bake i
dide na Malom Paliću za njega su štogod najlipše i uvik im se tušta raduje.
Pišući pismu ,,Avlija” Alisa u jednoj strofi kaže ,,Sad avlijom graju prave
opet dičije noge bose,
nasmijane oči plave
i kudrave svitle kose.”
misleći na svoje malene rođake Anđelu i Saru Marković, koje vole njeJun - Jul 2010.
zine pisme naminjene dici.Anđela postaje đak-prvak, dok je Sara tek završila 1. razred OŠ,,Sveti Sava”.Obadvi
su jako želile deklamovat pismice
pošto i tetu zdravo vole.Sad jedva čekaje novu priliku za nastup.
Nećemo izostavit ni Viktoriju Sudarević,uskoro učenicu 7. razreda
OŠ,,Ivan Milutinović” koju smo čuli i
zapazili već i ranije, i koja je stalni
učesnik konkursa,,Bunjevačka lipa
rič”.
Naša je velika želja da Maticu upozna što više dice koja će u njoj nać, a i
nama pružit ,zadovoljstvo svojim deklamovanjem, pisanjem jel pivanjem.
A. POPOV
19
STO GODINA
PROSLAVE DUŽIJNCE
Dužijanca je najlipši bunjevački
narodni običaj. Dobila je ime od riči
„dožnjeti“ – „dožijanca“, kako i danas
somborski Bunjevci zovu svitkovinu
koja se održava od pantivika, posli završetka risa, ko čin zafalnosti Bogu za
rodnu godinu, uz posebno darivanje i
klanjanje. Običaj slavljenja dužijance
kod Bunjevaca sačuvo se do današnjeg dana,onako kako su je slavili u
salašarskim zadrugama.
Mladi članovi zadruge (banda) kad
obave kosidbu - kraj risa, slave što je
jedan od najveći poljski poslova završen i što je osiguran kruv za sve.
Simbol završetka risa, odnosno
slavlja dužijance je pleten vinac od
novog pokošenog žita, kojeg je obično
plela bandašica za bandaša (vođa
bande). Druge risaruše kitile su bandu
perlicama od slame i sitnim poljskim
cvićom. Tako nakićeni, pridvođeni
bandašom i bandašicom, risari s podignutim kosama na leđima, a risaruše s
kukama i đugama, uputili bi se s pismom na salaš da pridaje gazdi tek
ispleten vinac od žita i da mu saopšte
koliki je bio rod. Uz zafalu Bogu na
rodu, kruvu svakdašnjem, i svemu
lipom što se svršilo, domaćin bi ji dočeko, počastio pravo domaćinski uz
20
ilo i piće. Obično su uz tamburaše uslidile igranke i veselja do kasno u noć.
Najveća zasluga na očuvanom običaju Dužijance, koju slave svi bački
Bunjevci i drugi sunarodnici, je našeg
velečasnog, ondašnjeg župnika crkve
Sv. Roke u Keru, .
Blaško Rajić je organizovo prvu
javnu Dužijancu na Veliku Gospojinu,
1911. godine. Velik bunjevački narodni običaj, vel. Rajić je uobličijo i uvo
u crkvenu proslavu, da se svi risari i risaruše, gazde i gazdarice i sav ostali
kršćanski puk, zajedno nađu u crkvi,
izmole zafalu Bogu na rodnoj godini,
urađenom risu, rodu žita i novom
kruvu.
Ovo veličanstveno slavlje, Blaško
Rajić je sa ondašnja dva bunjevačka
društva - Bunjevačkim divojačkim
društvom i Momačkim kolom, priredio u crkvi Sv. Roke u Keru. Odabrani
bandaš i bandašica u pratnji trideset
konjanika, veličanstveno su doneli iz
polja ispleten vinac od novog žita u
crkvu, na misu zafalnicu i blagoslov
žita. Crkva okićena slamom je bila pritisna da primi svu čeljad, al su zato
mogli učestvovat u prošijunu zafale
Bogu. Ovim činom potaknute su i
prve bunjevačke slamarke, koje su kitile perlicama goste i cilu crkvu.
Kasnije se dužijanca prinela u
crkvu Sv. Terezije, propraćena i drugim priredbama i veseljima, da bi se
vrlo brzo u skoro svim bunjevačkim
selima, odnosno župama, organizovale
crkvene dužijance: Tavankutu, Đurđinu, Maloj Bosni, Starom Žedniku,
Bikovu i na kraju u Bajmaku.
Jun - Jul 2010.
Dužijanca je slavljena svake godine do I svitskog rata, dok za vrime
rata nije održavana.
Tri godine, od 1968-1970. organizovana je proslava dužijance ko javna
turistička priredba u Subotici. Velikoj
svečanoj povorki u kojoj je učestvovalo priko 1000 čeljadi, prid oko
30.000 gledača, pidhodile su priredbe:
takmičenje risara, konjičke trke, kolo,
izložbe i skupština risara. Svečana povorka je imala tri dila u kojoj je prikazivana: -1. bunjevačka narodna nošnja
za sve prilike i svi uzrasta, 2. stare poljoprivredne mašine i razni kućni i zanacki radovi vezani za žetvu i kruv, i
3. najsvečaniji dio, gosti na fijakerima
sa darovima domaćinu, u kome su
centralno misto zauzimali bandaš i
bandašica sa žitnom krunom.
Kako se gradska dužijanca održavala zadnje nedilje jula miseca, a crkvena na Veliku Gospojinu, moglo se
zaključit da crkvenu slave samo virnici, dok se oko gradske kupe oni koji
zbog ličnog odnosa, a najviše državnog režima prema religiji i Crkvi, nisu
dolazili na mise zafalnice. Ova dužijanca je pritrpila najviše kritike od
strane Hrvata, koji su je smatrali socijalističkom dužijancom, bez virskog
obiležja.
U to vrime komunizma, veličalo se
bratstvo i jedinstvo, te su napravljene
velike promine u samoj organizaciji
dužijance. Potaknuti režimom, naši
bunjevački čelnici nisu marili za kulturnu baštinu, već se dužijanca slavila
ko svaki nacionalni praznik. Međutim,
ni onda se bunjevački maternji jezik
nije smio ni spomenit, čak se ismijavo
i omalovažavo, mada su svi učesnici
programa samo bunjevački divanili, jel
drugačije nisu znali.
Međutim, vrlo je važno znat da je
1993. godine organizacija bunjevačke
dužijance „ pravo“, kako današnji
„tehnički prducenti“ kažu, iz okrilja
Socijalističkog saveza, pala je u ruke
KUD „Bunjevačko kolo“, koje danas
nosi pridznak hrvacki. Ovo društvo,
istina ima za cilj čuvati, nigovati i razvijati običaje Hrvata, to poštujemo.
„Politika je čudo“.
Od 1996. godine, crkvena i gradska
dužijanca su ponovo sjedinjene. Fala
Bogu na milosti, dužijanca ko narodni
običaj se slavi lipo, onako kako Bog
zapovida.
Zafaljujući demokratskim prilikama u zemlji i razumivanju gradonačelnika Subotice, g-dina Saše
Vučinića, od 2008. godine u organizacionom odboru gradske Dužijance,
učestvuju pridstavnici Bunjevaca bez
prefiksa - dodataka. Uz veliko poštovanje prema dugogodišnjim nosiocima
ove naše velike bunjevačke manifestacije, Bunjevci ne traže ništa što po prirodi stvari ne pripada ovom običaju.
Namira nam je učestvovat, pomoć da
se dužijanca izdigne, u kako se to moderno kaže, „subotički brend“ na slavu
Bogu i diku cilog bunjevačkog naroda
i cile Subotice. Najvažnije je ne dirat
virski i etnološki sadržaj koji je dobro
postavljen, dogovorit se oko programa
i vratit dužijancu u čisto bunjevačke
okvire.
U perspektivi, nadajmo se da će se
i kod nas stvorit uslovi da se za kulturu
puno više izdvaja, jel ko multikulturalno podneblje imamo dobre osnove
za ozbiljniji razvoj kulturne politike.
Time bi i Bunjevci dobili svoje misto
u mozaiku različiti nacionalni kultura
i bili dio evropski kulturni okvira.
Dužijanca je ko jedna od najveći
subotički manifestacija, dobila je priznanje Grada Subotice - ““. O dužijanci
je puno napisano, a 2006. g. izdata je
monografija „Dužijanca“ autora Laze
Vojnić Hajduka, dr Andrije Kopilovića i Alojzija Stantića . .
Kata Kuntić
Jun - Jul 2010.
21
MISLI IVANA ANTUNOVIĆA
Odabro Ivan Sedlak
OBITELJ I DRŽAVA
- Bog je ostavio družinu obiteljsku i narodsku... Ove dvie družine t.j. obiteljna i narodna
oslanjaju se i uzdržavaju se jedna po drugoj, obitelj je temelj svake države, a država je tvrđava
obitelji, mah koja profalila bude, pomest će se ne samo sav, već i svaka obitelj i u obitelji
svako udo. – ( „Vila“, - god 1873, str. 58.)
- Ono je mudri državnik, koji tako umi osnovat upravu: da ova u sve razrede građanskog
žića raznese prosvietu, umjetnost, vieštoću i radinost.- ( Ib. str.61. )
- Zadaća državnika ne valja da bude druga, već da učini, da se što više građanah raduje
zaodije, zaštiti i ogrije. – („Odmetnik„ str. 525. )
- Obiteljski je život temeljem i domovine i sv. majke Crkve . – ( Ib. str. 739.)
- Da nije obitelji, odmah bi nestalo one radosti, koju roditelji u djetci, a ova opet u roditeljih svojih uživaju.- („Bog
s čoviekom„ str. 525. )
RIČI IZ „REČNIKA BAČKIH
BUNJEVACA“
gajdaš – aša m „svirač u gajde“ – Gajdaš svira a Joso se
paradira.
gajdaški – a-o „koji se odnosi na gajdaša“ – Ja se ne
znam veselit uz gajdašku svirku.
gajde – a pl. l. ž. narodni muzički instrument sa mehom
i frulom „ – čim čuješ gajde, znaj da se bać Nikola prati.
gančovat – uljem nesvr. „podmetati nogu ( kome da
padne) – Neću se s tobom sigrat, ti samo gančuješ.
ganj ganja ( ganjovi) m „ mešavina slame, kravljeg i ov-
22
čijeg izmeta“, koji se u toku godine slaže i suši, a stoka je
gazi, isečena, služi za dugotrajno održavanje vatre“.
Izr. Izgledaš ko ganj ( obično za nečasnog čoveka)
masan ko prljav.
garadič – iča m „ stepenik na lestvama“ – slomio se
jedan garadič na velikim listvama za tavan.
gatalac – alca m“gatar, vralar“ – Valdar nisi i ti, Stipane,
posto gatalac.
gladalica ž „ brus za oštrenje kose“ – Metni novu gradalica i nali vodi u vondir
glocat se – am se nesvr. v. gložit se – svaki dan se glocanje, ko da nisu braća i sestre.
glođo m.“ nezgrapni, koščati, mršavi muškara“ – Toliki
grpđo, a ništa nije vridan sam uraditi.
gorogan – ana m „ najjači , najkrupniji među jednakima“
– Vidi onog pivčića, pravi je gorogan med pilićima – Šta
ćeš ti, ko med tom dicom? Ti si med njima ko kaki gorogan!
granit grane svr. „obasjat ( o suncu)“ – Nemoj čekat da
sunce grane, već porani.
grasta ž „ ženska osoba sklona pomodarstvu i nemoralu“
– znam j ada je to to maslo one graste Kriste.
greda 1. „dug komad drveta ( obrađen na sve četiri
strane) za građevinarstvo, postavljaa se po dužini kuće, na
gredice ( v – slime) „ 2. „malo uzvišenje, brežuljak ( nasuprot dolji) – na gredi nam je kuruz malo izgorio.
Skraćenice
pl. plural
m. muški rod
ž. ženski rod
svr. svršeno, trenutno ( s obzirom na trajanje glagolske
radnje)
odabro: Mijo Mandić
Jun -Jul 2010.
KNJIGE U IZDANJU BUNJEVAČKE MATICE
Lipota naše riči
400,00 din.
Misec viri kroz virange
200,00 din.
Široke grudi
bačke ravnice
200,00 din.
Jun - Jul 2010.
Dida, pripovidaj mi
300,00 din.
Buni, Bunievci, Bunjevci
1200,00 din.
Bećarci
200,00 din.
Put nade
150,00 din.
Bunjevačka lipa rič
250,00 din.
Horske kompozicije
od narodnih do
operskih horova
150,00 din.
Muzička baština
Bunjevaca
500,00 din.
Istinu tražim
150,00 din.
Istorija Šokaca, Bunjevaca i
Bosanskih franjevaca
500,00 din.
Bunjevačka lipa rič II
250,00 din.
23
OČISTIMO SRBIJU 2010.
Download

“DUŽIONICA SOMBOR 2010.”