SADRŽAJ
9
21
30
38
48
ZAŠTITA I PRESTANAK
PRAVA SLUŽBENOSTI U
PRAVU REPUBLIKE SRPSKE
Prof. dr. Duško MEDIĆ
58
NESTALE OSOBE U BOSNI I HERCEGOVINI UPERIODU OD 30. APRILA
1991. DO 14. FEBRUARA 1996.
GODINE, PRAVA ČLANOVA PORODICE
NESTALE OSOBE, ODGOVORNOST
ORGANA VLASTI U BiH, NAČIN UPISA
NESTALE OSOBE U MATIČNU KNJIGU
UMRLIH U BiH I DRUGA PITANJA
POTENCIJAL INSTITUTA
MEDIJACIJEI SUDSKE NAGODBE
KAO NAČINA SMANJENJA BROJA
NERIJEŠENIH PREDMETA U BH.
PRAVOSUĐU
Vesna Pirija,dipl. pravnik i mr.
Evropskih studija
77
MOBING
U ZAKONODAVSTVU
BOSNE I HERCEGOVINE
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
UGOVOR O ORTAKLUKU RADI
ZAJEDNIČKOG OBAVLJANJA
REGISTRIRANE GOSPODARSKE
DJELATNOSTI
Alan VAJDA, mag. iur.
91
KOMENTAR (I DIO)
Zakona o zaštiti lica koja
prijavljuju korupciju
u institucijama
Bosne i Hercegovine
COD Luna
101
PARTNERSTVO IZMEĐU
PARLAMENTARNE SKUPŠTINE
BiH,VIJEĆA MINISTARA BiH I
CIVILNOGDRUŠTVA U CILJU OTVORENE ITRANSPARENTNE IZRADE
ZAKONAU BOSNI I HERCEGOVINI
ODNOS REDOVNIH SUDOVA
I USTAVNOG SUDA BIH U
KONTEKSTU ČLANA VI/3.C)
ANEKSA 4
mr. sci. iur. Davor TRLIN
MEĐUNARODNE KONVENCIJE I
PREPORUKE KAO IZVOR PRAVNE
ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA U
PORODICI
mr. sc. Dragoljub RELJIĆ
Nedim MEHMEDOVIĆ, dipl. iur
JUNI 2014
BROJ 6
SAVJETODAVNI SERVIS
112
RADNI ODNOSI
Ljiljana ĆEHAJIĆ, dipl. iur.
Silvana BRKOVIĆ MUJAGIĆ mr. iur.
122
JAVNE NABAVKE
mr. Dragan VUKAJLOVIĆ
Sadeta ŠKALJĆ, dipl. iur.
104
OCJENA EFIKASNOSTI RADA
PARLAMENTA FBiH
U MANDATNOM SAZIVU
2010-2014.
mr. Emina HASANAGIĆ
ONLINE IZDANJE
NOVO
www.rec.ba 2014
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 3
UPUTE AUTORIMA
Pozivamo autore da dostavljaju svoje radove i priloge koji sadržajem
odgovaraju osnovnim tematskim opredjeljenjima Pravnog savjetnika. U
časopisu objavljujemo radove koji podliježu recenziji.
PRAVNI SAVJETNIK
Mjesečni naučni i stručni časopis
IZDAVAČ:
Refam creative solutions – REC doo
Društvo za istraživanje i unaređenje
lokalnog i regionalnog razvoja
e-mail: [email protected]
[email protected]
www.rec.ba
Bosna i Hercegovina,
71000 Sarajevo
Tabašnica 8/1
tel.: +387 33 214 582
fax.: +387 33 214 582
GSM: +387 61 191 185
+387 61 150 454
ZA IZDAVAČA:
mr. Fadil Šero
GLAVNI I
ODGOVORNI UREDNIK:
mr. Fadil Šero
LEKTOR:
Mirza Hajdarović
Dizajn:
Admir Alihodžić
ŠTAMPA:
Štamparija “Fojnica”, Fojnica
Godišnja pretplata na
štampano izdanje je 250 KM
Godišnja pretplata na
elektronsko izdanje je 200 KM
Polugodišnja pretplata je 125 KM
Cijena po primjerku je 25 KM
U cijenu je uključen PDV
ŽR Vakufska banka dd Sarajevo:
1602000000560974
ISSN 2233-0860
Časopis izlazi mjesečno.
4 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Objavljujemo:
■■ stručne članke koji nude korisne prijedloge za određene struke i pri
tome ne moraju obavezno sadržavati izvorna istraživanja autora;
■■ komentare zakona ili pojedinih zakonskih rješenja, direktiva Evropske unije, ili pozakonskih akata u okviru tematskih opredjeljenja
časopisa;
■■ članke iz oblasti sudske prakse (inozemne i domaće) koji nisu prethodno objavljeni u zbornicima sudske prakse;
■■ kritičke osvrte na pojedina zakonska ili podzakonska akta sa novim
prijedlozima za njihovu izmjenu ili dopunu, i
■■ prevode dosada neobjavljenih članaka, evropskih direktiva i različitih
uputstava koja odgovaraju osnovnim opredjeljenjima časopisa i od
značaja su za prilagođavanje i uključivanje Bosne i Hercegovine u evropske integracione procese.
Da bi bili objavljeni u časopisu, radovi treba da ispunjavaju sljedeće uslove:
1. Radovi trebaju biti dostavljeni u elektronskoj formi (pisani u MS
Word-u ili sl. tekst formatu, veličine slova 11-pt). Isprintani radovi
bez elektronske forme neće se posebno prekucavati osim ako ti
troškovi idu na teret autora;
2. Naslovi trebaju biti jasni i informativni. Svi tekstovi, gdje je god to
moguće, a posebno u slučajevima kada elaboriraju pojedine segmente jednog problema, treba da sadrže koncizne podnaslove. Što
više podnaslova;
3. U lijevom gornjem uglu naslovne stranice rukopisa treba da stoji ime i
prezime autora, zvanje i naziv ustanove u kojoj radi i e-mail;
4. U slučajevima kada se koriste kratice i simboli, uz rad moraju biti
obavezno priložena odgovarajuća objašnjenja;
5. Ukoliko u svom radu stručno elaborira pojedina zakonska rješenja ili
pitanja koja se regulišu nekim zakonom, autor je obavezan navesti
tačan naziv odgovarajućeg zakona ili podzakonskog akta;
6. Svaki rad bi na početku teksta trebao da sadrži sažet prikaz autorske
elaboracije teme, u trećem licu, ne više od deset redova. Izuzetak
čine odgovori na pitanja i sudska praksa;
7. Tekstovi iz područja inozemne i domaće sudske prakse podliježu
posebno obradi tako da jedan primjer sudske prakse treba biti sažet,
gdje je to god moguće, na jednu karticu teksta;
8. Obim rukopisa je ograničen, u pravilu, na ne više od 10 strana, izuzev
tamo gdje tema zahtijeva obradu na cijelom jednom autorskom tabaku / arku, odnosno 16 stranica;
9. S obzirom na to da se svaki rad recenzira, autori su obavezni da uzmu
u razmatranje i stav recenzenta.
Ovi kriteriji se odnose i na naručene tekstove.
Priručnik
ZASNIVANJE I PRESTANAK RADNOG ODNOSA
Priručnik sadržava komentare raznih pravnih instituta i zakonskih odredbi i njihove prijene
iz oblasti zasnivanja i prestanka radnog odnosa. Osim toga, unutar priručnika nalaze se desetine pitanja sa odgovorima iz radnog prava na temu zasnivanje i prestanak radnog odnosa
sa modelima pojedinačnih pravnih akata poslodavca (odluke, rješenja, pismene izjave itd.).
Cijena 88,00 KM
sa uključenim PDV-om
Narudžbe možete izvršiti putem:
tel/fax +387 33 214 582, na e-mail: [email protected]
ili putem naše web stranice www.rec.ba
Pretplata na elektronsko izdanje
Pretplatom na elektronsko izdanje dobit ćete mogućnost bržeg i jednostavnijeg pristupa sadržajima
Pravnog savjetnika.
Ukoliko se odlučite na godišnju pretplatu, dobit ćete svoje pristupne podatke putem kojim ćete moći
koristiti ovu uslugu.
Cijena godišnje pretplate elektronskog izdanja stručnog časopisa Pravnog savjetnika
iznosi 200,00 KM (sa PDV-om).
Cijena godišnje pretplate na štampano i elektronsko izdanje Pravnog savjetnika
iznosi 400,00 KM (sa PDV-om).
Pretplatom na časopis Pravni savjetnik ostvarujete mogućnost:
■■ Popusta na kotizaciju za naše redovne seminare i
■■ Pristupa besplatnom REC-ovom Savjetodavnom servisu - mogućnost postavljanja i dobijanja
pismenih ili usmenih odgovora na pitanja iz oblasti radnog prava, javnih nabavki, pitanja iz rješavanja
vjerničko-dužničkih odnosa, prava na naknadu štete i drugih pitanja iz raznih oblasti poslovnog
prava.
Za sve dodatne informacije i pomoć, molim vas kontaktirajte nas na broj telefona 033/214 582 ili na
e-mail: [email protected];
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prof. dr. Duško Medić
sudija Ustavnog suda Republike Srpske i redovni profesor Fakulteta
pravnih nauka Panevropskog univerziteta „Apeiron“ Banja Luka
ZAŠTITA I PRESTANAK
PRAVA SLUŽBENOSTI U
PRAVU REPUBLIKE SRPSKE
REZIME
U radu se obrađuje problematika u vezi sa zaštitom i prestankom prava
službenosti prema Zakonu o stvarnim pravima Republike Srpske. Najveća
pažnja posvećena je ukidanju službenosti na zahtjev vlasnika poslužnog
dobra kada one izgube razumnu svrhu, jer taj način prestanka u sudskoj praksi
izaziva najviše dilema. Nesumnjivo je da, bez obzira na protivljenje titulara,
svaku službenost koja je izgubila razumnu svrhu treba ukinuti. Pored ovoga,
elaborirana je i zaštita, te ostali načini prestanka prava službenosti u pogledu
čega u teoriji i praksi ima mnogo manje nedoumica.
Ključne riječi: zaštita prava službenosti, prestanak prava službenosti,
povlasno dobro, poslužno dobro, promijenjene okolnosti.
UVOD
Službenost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svog nosioca da se
na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar), a njen vlasnik je dužan da to trpi ili
nešto propušta.1 Ovaj institut je nastao još u rimskom pravu2 uporedo sa pravom privatne
svojine i dugo je bio jedino ograničenje svojine.3 Kod službenosti dolazi do korišćenja
predmeta prava svojine, koji je, ujedno, i predmet tog prava.4 Službenosti su svojevrsno
ograničenje (teret) za vlasnika poslužne stvari koji svoja vlasnička ovlašćenja više ne može
vršiti u potpunosti kao prije njihovog nastanka.5 Obim prava službenosti ograničen je u
principu potrebom povlasnog dobra.6 Istorija službenosti je zbog neminovne povezanosti
istorija prava svojine.7 Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima bivše SFRJ (ZOSPO)
1 Član 186. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“, br. 124/08, 58/09 i 95/11).
2 Ranije rimsko pravo je izgrađivalo samo pojedine službenosti, lične službenosti su smatrane kao posebna
stvarna prava na tuđoj stvari, a tek od doba Justinijana službenosti su se donekle počele tretirati kao jedinstven
institut. Međutim, pojedini zakoni ih i danas razdvajaju. Vid. M. Horvat, Rimsko pravo, 9. izdanje, Zagreb,
1977, str. 154–155.
3 O pravu službenosti opširno: E. Statovci, Prava služnosti – komparativni aspekat, Priština, 1985. To je prva
obimna studija u bivšoj SFRJ koja je bila posvećena ovom institutu. Za razliku od drugih autora, Statovci
tvrdi da je službenost originalan i nezavistan institut koji ne potiče od svojine, iako je nastao istovremeno,
a u nekim slučajevima i prije nego što se svojina pojavila. Prema njegovom mišljenju, službenost je nastala
u određenom stepenu razvoja proizvodnih odnosa kao jedna ekonomska neminovnost, isto kao što je nikla i
svojina i drugi instituti građanskog prava.
4 D. Stojanović, D. Pop-Georgiev, Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Beograd, 1980,
str. 117.
5 Pravo svojine je danas podvrgnuto mnogim ograničenjima, a jedno od njih je i postojanje prava službenosti.
6 L. Marković, Građansko pravo, prva knjiga, Opšti deo i Stvarno pravo, Beograd, 1927, str. 441.
7 Tako i R. Kovačević Kuštrimović, „Novine u sadržini prava stvarne službenosti u Nacrtu zakonika o pravu
svojine i drugim stvarnim pravima”, u Aktuelna pitanja građanske kodifikacije, Niš, 2008, str. 150.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 9
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sumarno je normirao stvarne službenosti,8
dok je lične samo nabrojao.9 Sve ostalo je
tada bilo prepušteno republičkim, odnosno
pokrajinskim zakonodavcima.10 Zakon o
stvarnim pravima Republike Srpske (ZSP)
službenosti je sveobuhvatno regulisao11 i
pri tome je prihvatio klasičnu koncepciju
o stvarnim i ličnim službenostima kao
jedinstvenom institutu.12
Zaštita i prestanak prava službenosti
zaslužuju posebnu pažnju13 i zbog toga su
i bili predmet našeg interesovanja. Titulari
ovog prava mogu radi zaštite koristiti ona
pravna sredstva koja pripadaju i drugim
imaocima stvarnih prava, a isto tako i tužbu
koja je karakteristična za zaštitu službenosti.
Prava službenosti se gase kada izgube kauzu
svog postojanja, ali bi bilo pogrešno reći da
službenosti prelaze na vlasnika stvari, jer
on ne može biti istovremeno vlasnik stvari
i titular prava službenosti.14 Prestanak
službenosti u pravnom prometu znači
povećanje upotrebne i prometne vrijednosti
poslužnog dobra.15 Postoji više razloga za
prestanak službenosti. Neki od njih vrijede
za sva stvarna prava uopšte, a pojedini su
karakteristični samo za stvarna prava na
tuđoj stvari, odnosno bar neka od njih. Jedan
razlog je specifičan samo za službenosti
– zastara.16 Posebnu pažnju smo posvetili
ukidanju službenosti na zahtjev vlasnika
poslužnog dobra zbog promijenjenih
okolnosti (kad službenost izgubi razumnu
svrhu), jer to predstavlja najčešći način
njihovog prestanka iz ugla sudske prakse.
U radu smo slijedili odredbe ZSP-a koje
regulišu ovu materiju.
8 Čl. 49-59. ZOSPO-a.
9 Član 60. ZOSPO-a.
10 Nažalost, ovakvi propisi nisu doneseni, pa
su lične službenosti zadržane samo kao
mogućnost, ali ne i kao realnost, jer je izostalo
njihovo zakonsko regulisanje.
11 Čl. 186-263. ZSP-a.
12 Iako se međusobno znatno razlikuju, stvarne i
lične službenosti ipak čine jedinstven institut
sa mnogo zajedničkih karakteristika. No,
primjera radi, Francuski građanski zakonik
(Code Civile) uređuje ove službenosti kao
posebne pravne institute.
13 Vid. D. Medić, Novo stvarno pravo Republike
Srpske, Banja Luka, 2011, str. 189-206.
14 Z. Rašović, Stvarno pravo, četvrto izmijenjeno
i dopunjeno izdanje, Podgorica, 2010, str. 311.
15 D. Lazarević, Službenosti i susedsko pravo,
Prvo izdanje, Beograd, 2011, str. 14.
16 O tome: N. Gavella et al., Stvarno pravo,
Zagreb, 1998, str. 651.
10 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
ZAŠTITA SLUŽBENOSTI
Zahtjev za poštovanje prava
službenosti
Pravo službenosti djeluje prema svima (erga
omnes). Zbog toga titular ovog prava uživa
zaštitu ne samo protiv vlasnika poslužnog
dobra već i protiv svakog trećeg lica. Tužba
za zaštitu službenosti je actio confessoria (od
confessio – priznanje, dakle za priznavanje
službenosti) i ona potiče iz rimskog prava.17
Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe je
titular prava službenosti. To može da bude
vlasnik, suvlasnik ili zajednički vlasnik
povlasnog dobra. Suvlasnik ili zajednički
vlasnik mogu sami podnijeti tužbu ukoliko
drugi suvlasnici ili zajednički vlasnici ne žele
da se pojave u toj parnici, jer bi u protivnom
u takvim slučajevima bili onemogućeni
u zaštiti svog prava. Smatramo da ovu
tužbu može podići i titular užeg stvarnog
ili obligacionog prava na povlasnom dobru
(zakupac, plodouživalac i dr.).18 Pasivno
legitimisan u najvećem broju slučajeva
je vlasnik poslužne stvari. No, u svojstvu
tužene strane može da se pojavi i svako
drugo lice koje svojim radnjama osporava
ovo tužiteljevo pravo ili ga protivpravno
onemogućuje, odnosno uznemirava u
njegovom izvršavanju bez obzira na to da li
te radnje preduzima u svoje ime ili u korist
trećeg lica, odnosno po njegovom nalogu.19
Lice po čijem nalogu se onemogućavanje ili
uznemiravanje vrši, odnosno u čiju korist
se vrši može da bude legitimisano ako ove
radnje odobri ili se time koristi.
Najčešće ovom tužbom titular prava
službenosti zahtijeva od vlasnika poslužne
stvari da prizna postojanje službenosti i
da trpi izvršavanje te službenosti na svojoj
stvari, odnosno da propušta na njoj činiti
ono što je na osnovu te službenosti dužan
propuštati. Ako se radi o uznemiravanju,
ono ne mora da bude samo faktičko, već
su relevantne i pravne pretenzije tužene
strane. Bitno je da je time zasnovano
trajno stanje ili da se te radnje ponavljaju,
17 U klasično doba ta tužba je imala naziv
vindicatio servitutis, a od Justinijanovog doba
se zove actio confessoria. Vid. Ž. Bujuklić,
Forum romanum, Rimska država, pravo,
religija i mitovi, 2. izmijenjeno i dopunjeno
izdanje, Beograd, 2006, str. 99. O zaštiti
službenosti u rimskom pravu v. D. Stojčević,
Rimsko pravo, sveska prva, 7. izdanje,
Beograd, 1960, str. 174.
18 Tako i Z. Rašović, Konfesorne tužbe, u
Zborniku Pravnog fakulteta u Podgorici,
Spomenica prof. dr Branislavu Tomkoviću,
godina XXX, 2008, broj 38, str. 482.
19 Vid. član 248. stav 1 ZSP-a.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odnosno da se može osnovano očekivati
da će se opet ponoviti. Ova tužba se ne
koristi za zaštitu od nečega što je završeno
i više se neće ponoviti. Osnova konfesorne
tužbe je u sadržini prava službenosti i
ovlašćenju njenog titulara da to pravo
štiti od svih povreda za koje nema pravne
osnove. Tužitelj ima obavezu da dokaže da
je povreda njegovog prava neosnovana,
odnosno protivpravna. Zbog takvih radnji
tužene strane imalac prava službenosti je
onemogućen da stvar upotrebljava u ranijem
obimu ili mu je upotreba sužena, odnosno
potpuno onemogućena. Cilj tužbe je da
onemogućavanje ili uznemiravanje prestane
i da se tužitelju ponovo omogući ostvarenje
njegovog prava u punom kapacitetu. Da bi
se uspostavilo prijašnje stanje, tužitelj može
zahtijevati da sud naloži tuženom pozitivna
ili negativna činjenja. Troškovi uspostave
ranijeg stanja su uvijek na strani tuženog.
Pored toga, u tužbi je sadržan i zahtjev da
sud tuženom zabrani da ubuduće ponavlja
takve ili slične radnje. Pri tome je irelevantno
da li je zbog radnji tuženog tužitelj pretrpio
štetu i da li na strani tuženog u pogledu
toga postoji krivica. Ako je imalac prava
službenosti zbog ovoga pretrpio štetu, tuženi
mu je na njegov zahtjev treba nadoknaditi.
Ukoliko, i pored izrečene zabrane od strane
suda, tuženi kasnije ponovi iste ili slične
radnje, tužitelj zaštitu svog prava može
ostvariti u izvršnom postupku. Otuđenje
stvari povodom koje teče parnica, a na kojoj
postoji pravo službenosti, ne sprečava da
se postupak između istih stranaka okonča.
Lice koje je tu stvar pribavilo može stupiti
u parnicu umjesto jedne od stranaka samo
ako obje stranke na to pristanu.20 Ratio ove
odredbe je da se spriječi odugovlačenje
postupka i zloupotrebe koje mogu da
nastanu. Konfesorna tužba podliježe zastari.
Rok za tužbu iznosi 10 godina.21 Početak roka
teče od dana kada je titular prestao da vrši
svoje pravo zbog oduzimanja ili smetanja od
strane nekog lica.22
20 Član 61. Zakona o parničnom postupku RS –
ZPP („Službeni glasnik RS”, br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
21 Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
Republike Hrvatske („Narodne novine“, br.
91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,
79/06 i 141/06) u članu 233. stav 3 za ovo
predviđa rok od 20 godina. Smatramo da bi
taj rok bio primjereniji i kod nas, jer tada
službenosti prestaju zbog zastare. O stvarnim
službenostima u Republici Hrvatskoj v. A.
Perkušić, Stvarne služnosti prema Zakonu
o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
– Usporedba sa dosadašnjim stanjem,
magistarski rad, Pravni fakultet, Zagreb, 2000.
22 Član 248. stav 2 ZSP-a.
Pored petitorne zaštite, titular prava
službenosti pod određenim uslovima ima
pravo i na sredstva državinske zaštite
(samopomoć i državinske tužbe),23 a isto
tako i obligacionopravne tužbe za naknadu
štete prouzrokovane radnjama vlasnika
poslužnog dobra ili trećih lica i za izvršenje
obaveze iz ugovornog odnosa o ustanovljenju
službenosti.
Tužba ovlašćenika službenosti
Titular prava službenosti, da bi ostvario svoje
pravo na zaštitu, mora dokazati svoje pravo
službenosti i čin tuženog koji dovodi do
onemogućavanja ili smetanja u izvršavanju
tog prava.24 Tužitelj će svoje pravo dokazati
ako dokaže pravnu osnovu i način sticanja,
svojinu na povlasnom dobru (kod stvarnih
službenosti) i svojinu prethodnika ako
je službenost stečena na osnovu pravnog
posla. Kod pokretnih stvari (ako su u
pitanju lične službenosti) tužilačka strana
treba da dokaže čin predaje stvari, dok je
kod nekretnina, kod obje vrste službenosti,
potrebno priložiti sudu knjižni uložak ili
dokazati da je pravo službenosti stečeno
na jedan od zakonom predviđenih načina.
Ovdje se na odgovarajući način primjenjuju
pravila o reivi­ndi­kacionoj tužbi.
Tužba pretpostavljenog ovlašćenika
službenosti
Slično kao i kod zaštite prava svojine, moguća
je i tzv. publicijanska actio confessoria.25
Zakon je naziva tužbom pretpostavljenog
ovlašćenika službenosti. Aktivno legitimisan
je držalac prava službenosti koji dokaže
pravnu osnovu i istinit način sticanja
državine te službenosti.26 Ako ovo dokaže,
za njega se pretpostavlja da je imalac prava
službenosti. Naravno, to je pretpostavka
koja se može obarati (presumptio iuris
tantum). Na ovaj način se olakšava njegov
položaj kao držaoca. U pogledu te zaštite na
odgovarajući način primjenjuju se pravila o
tužbi pretpostavljenog vlasnika.27
23 Objekti državine mogu da budu i neka
subjektivna prava čiji se sadržaj izvršava
trajanjem. Državina prava je faktičko
izvršavanje sadržaja nekog prava. Ona je uža,
djelimična faktička vlast na stvari. ZSP štiti
samo državinu prava stvarnih službenosti.
24 Član 249. ZSP-a.
25 Primjera radi, publicijanska konfesorna tužba
postoji i u Austrijskom građanskom zakoniku
(paragraf 523) i u Grčkom građanskom
zakoniku (član 1133).
26 Član 250. stav 1 ZSP-a.
27 Član 250. stav 2 ZSP-a.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 11
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zaštita od povrede upisom u javnoj
knjizi
U slučaju da neko lice stekne pravo korisnika
stvarne službenosti nevaljanim upisom u
javnu knjigu (evidenciju), ovlašćenik ima
pravo zaštite prema pravilima knjižnog
prava.28 Zaštita u tom postupku može se
ostvariti pravnim lijekovima kojima se
osporavaju odluke o sprovođenju upisa.
Upis će biti nevaljan kad u momentu
predlaganja za njegovo sprovođenje nisu
bile ispunjene sve propisane pretpostavke.
Na ovaj način došlo je do povrede upisanog
knjižnog prava i razumljivo je da titular
tog prava ima pravo na zaštitu. Nevaljan
upis ne predstavlja relevantan pravni osnov
za sticanje, promjenu ili prestanak nekog
knjižnog prava. On proizvodi samo pravne
učinke koji su posebno određeni, a proizlaze
iz načela zaštite knjižnih prava i zaštite
povjerenja u pravnom prometu nekretnina.
PRESTANAK SLUŽBENOSTI
Propast stvari
Pravo
službenosti
prestaje
propašću
povlasnog ili poslužnog dobra.29 Propašću
poslužnog dobra nestaje objekat službenosti,
a time i mogućnost njenog vršenja. Sa druge
strane, propašću povlasnog dobra više
nema smisla dalje postojanje službenosti,
jer se ona i osniva radi boljeg korišćenja tog
dobra. Najčešće do propasti dolazi usljed
djelovanja više sile zbog nekog prirodnog
događaja (npr. potresa), ali ona može nastati
i iz drugih razloga. Nemogućnost vršenja
službenosti izjednačena je u pogledu djejstva
sa propašću.30 ZOSPO nije propisivao šta će
se desiti ako se dobro koje je propalo obnovi.
ZSP izričito određuje da će se službenost
ponovo uspostaviti čim se stvar vrati u
28 Član 251. ZSP-a.
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o
stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“,
broj 95/11) termin zemljišna knjiga je
zamijenio sa terminom javna evidencija. Pri
tome zakonodavac je imao u vidu Zakon o
katastru Republike Srpske („Službeni glasnik
RS“, broj 60/11), koji je zamijenjen Zakonom
o premjeru i katastru Republike Srpske
(„Službeni glasnik RS“, broj 6/12).
29 Član 253. stav 1 ZSP-a.
30 Npr. prema članu 1136. Grčkog građanskog
zakonika službenost prestaje ako usljed
stvarnih ili pravnih razloga njeno vršenje
postane nemoguće. Francuski građanski
zakonik (Code civile) u članu 704. propisuje
da službenost prestaje ako se nemogućnost
vršenja ne otkloni u roku za zastarjelost.
12 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
prijašnje stanje i to je pravično rješenje.31
Iste pravne posljedice, kao i propast stvari,
postoje i u slučaju da stvar bude stavljena
izvan prometa.32 Pravo plodouživanja ne
prestaje ako je umjesto propale poslužne
stvari nastalo pravo koje ga nadomješta
(pravo na naknadu, na osiguraninu i sl.). U
tom slučaju ovo pravo postoji i dalje na tome
kao poslužnoj stvari.33
Sjedinjenje
Stvarna službenost prestaje ako isto lice
postane vlasnik povlasne i poslužne
nekretnine (konsolidacija).34 Pri tome
nije bitno na koji način je do toga došlo
(kupoprodajom,
nasljeđem,
poklonom,
itd.). Ovo proizlazi iz osnovnog načela
prava službenosti po kojem je službenost
stvarno pravo na tuđoj stvari.35 Naše
pravo ne poznaje svojinske službenosti
koje postoje u njemačkom i švajcarskom
pravu.36 Za slučaj prestanka osnova
sjedinjenja koje ima retroaktivno djejstvo
(npr. poništenje ugovora o kupoprodaji),
smatra se da službenost nije ni prestajala.37
Ako je službenost upisana u javnoj knjizi,
onda postoji i nakon konsolidacije, a njeno
djejstvo se ogleda samo u tome da je prestalo
31 Paragraf 388. Srpskog građanskog zakonika
je propisivao da „ako bi se zemlja ili zdanje
obnovilo i u pređašnje stanje postavilo,
onda i službenost se u pređašnje stanje
vraća i svoju pređašnju silu dobija“. Slično
rješenje je predviđeno i u paragrafu 525.
Austrijskog građanskog zakonika. Opšti
imovinski zakonik za Crnu Goru u članu 155.
je normirao da se službenost obnavlja ako
od propasti povlasnog, odnosno poslužnog
dobra do njegove obnove nije proteklo više
od dvadeset godina.
Prema stanovištu Vrhovnog suda Republike
Hrvatske, kad je na mjestu stare srušene
zgrade odmah izgrađena nova, ne radi se o
propasti poslužnog dobra koja bi dovela do
prestanka stvarne služnosti – Vrhovni sud
Republike Hrvatske, Rev-2278/93 od 14. 4.
1994, Izbor odluka Vrhovnog suda Republike
Hrvatske, broj 2/95, odl. 7.
32 Član 253. stav 2 ZSP-a.
33 Član 253. stav 3 ZSP-a.
34 Član 254. stav 1 ZSP-a.
35 B. Vizner, Komentar Zakona o osnovnim
vlasničkopravnim odnosima, Zagreb, 1980,
str. 359.
36 Vid. D Stojanović, Stvarno pravo, 8.
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd,
1991, str. 218; Leksikon građanskog prava,
glavni urednik O. Stanković, Beograd, 1996,
str. 659.
37 Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 369.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
vršenje službenosti. Moglo bi se smatrati
da u ovim slučajevima službenost miruje,38
odnosno da je latentna do promjene ličnosti
sopstvenika.39 Da bi službenost zaista
prestala potrebno je izvršiti njeno brisanje u
javnim knjigama. U slučaju otuđenja jedne
od ovih nekretnina ili uopšte razdvajanja
svojine povlasne i poslužne nekretnine
prije brisanja službenosti u javnoj knjizi,
službenost se ponovo uspostavlja.40 Ukoliko
bi jedan od suvlasnika povlasnog dobra
postao vlasnik poslužnog dobra ili obratno,
to u pogledu službenosti nema nikakvog
djejstva.
Sjedinjenje je i način prestanka lične
službenosti, a to se dešava kada titular lične
službenosti stekne svojinu poslužne stvari,
jer se ne može imati službenost na vlastitoj
stvari. Prava titulara i vlasnika se sjedinjuju
u jednom licu i čine jedno pravo – svojinu.
Odricanje ovlašćenika
Odricanje je jednostrana pravna radnja koja
znači dobrovoljni odustanak od svog prava.
Ona proizlazi iz principa autonomije volje.
Da bi odricanje proizvelo pravne posljedice,
moraju biti ispunjene pretpostavke za
valjanost jednostranog pravnog posla. Pravo
službenosti prestaje valjanim odricanjem
njegovog titulara bez obzira na pravni
osnov osnivanja.41 Razlozi, odnosno motivi
zbog kojih je došlo do odricanja nisu
od značaja. Jednostranom izjavom volje
titulara stvarne službenosti mogu prestati
i one stvarne službenosti koje su nastale
na osnovu ugovora, iako je pravilo da se
ugovori ne mogu jednostrano raskinuti.42
S odricanjem izjednačena je derelikcija
(napuštanje) povlasnog dobra. Ukoliko
je povlasna nekretnina u suvlasništvu ili
zajedničkom vlasništvu, za odricanje je
potrebna saglasnost svih suvlasnika ili
zajedničkih vlasnika.43 Odricanje proizvodi
pravno djejstvo i bez pristanka vlasnika
poslužnog dobra.44 Pristanak nije potreban
ni ako je vlasnik poslužnog dobra imao od
službenosti određene koristi – npr. naplatna
službenost.45 No, potreban je pristanak
založnog povjerioca, ako je povlasno dobro
38 D. Lazarević, op. cit., str. 219.
39 M. Bartoš, Tabaci stvarnog prava, str. 295.
40 Član 254. stav 2 ZSP-a.
41 Član 255. stav 1 ZSP-a.
42 Z. Rašović, Stvarno pravo... str. 370.
43 Član 255. stav 2 ZSP-a.
44 Vlasnik poslužnog dobra ima pravo da poslije
odricanja pokrene parnicu radi brisanja
službenosti. Pravosnažna sudska presuda
zamijenit će clausulu intabulandi – v. D.
Lazarević, op. cit., str. 223.
45 Član 255. stav 4 ZSP-a.
opterećeno založnim pravom, jer ono time
gubi na vrijednosti. Isto vrijedi i u pogledu
titulara prava plodouživanja.46 Ukoliko
je službenost upisana u javnoj knjizi
ona prestaje tek ispisom iz ovih knjiga.47
Odricanje od postojeće službenosti do tada
ima samo obligaciono djejstvo i ako dođe
do otuđenja novi vlasnik stiče službenost sa
povlasnom nekretninom.
Istek roka i ispunjavanje raskidnog
uslova
Službenosti (posebno stvarne) su u pravilu
trajne, a vremensko ograničenje se mora
izričito ugovoriti. Ako je službenost osnovana
na određeno vrijeme, ona prestaje istekom
ugovorenog vremena. Vremenski period
može se odrediti po dužini ili se vezati za
nastajanje određene činjenice. Ukoliko je
službenost ustanovljena pod raskidnim
uslovom, do njenog prestanka dolazi kada
se taj uslov ostvari. Ostvarenje raskidnog
uslova nema retroaktivno djelovanje, jer
je nemoguće izbrisati akte upotrebe koji
su predstavljali vršenje prava. Službenosti
mogu prestati i istekom vremena na koje
je bilo osnovano pravo svojine iz kojeg su
izvedene ili ispunjenjem raskidnog uslova
pod kojim je osnovano pravo svojine iz
kojeg su izvedene.48 Ovdje se radi o primjeni
pravila resolutio iure dantis (poništenjem
– rušenjem prava davaoca ništi se i pravo
primaoca). Ukoliko je službenost osnovana
pod uslovom da traje dok treće lice navrši
određene godine života, ona će do tada
trajati, mada je to lice umrlo ranije, ako iz
svrhe osnivanja ne proizlazi nešto drugo.49
Ako je službenost u ovim slučajevima bila
upisana u javnoj knjizi ona će prestati tek
njenim brisanjem.50
Neizvršavanje
Službenosti mogu da prestanu i nevršenjem.51
Taj razlog prestanka je karakterističan za
same službenosti i posljedica je njihove
prirode, jer su službenosti ograničenja ili
opterećenja svojine. Nevršenje službenosti
pojavljuje se u dva vida: kao zastarjelost (non
usus) i kao liberatorna uzukapija (usucapio
libertatis).
Pretpostavka
zastarjelosti
je
obično
(svojevoljno)
nevršenje
službenosti
46 Član 255. stav 3 ZSP-a.
47 Član 255. stav 5 ZSP-a.
48 Član 256. stav 1 ZSP-a.
49 Član 256. stav 2 ZSP-a.
50 Član 256. stav 3 ZSP-a.
51 Ovdje nije od uticaja činjenica da li su
službenosti upisane u javne knjige ili ne – v. V.
Spaić, Građansko pravo - opšti dio i Stvarno
pravo, Sarajevo, 1971, str. 662.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u periodu od 20 godina52 koje nije
kvalifikovano protivljenjem od strane
vlasnika poslužnog dobra. Dakle, kao što
se službenost može steći održajem kada
se izvršava njen sadržaj u periodu od
20 godina,53 tako i nevršenjem u istom
periodu ona prestaje. Službenost je jedino
stvarno pravo koje prestaje zastarom.54
To je propisano zbog otklanjanja pravne
neizvjesnosti i usklađivanja faktičkog i
pravnog stanja. U ovom slučaju radi se
o izuzetku od pravila da stvarna prava
ne zastarijevaju. Dugotrajno nevršenje
službenosti jasno pokazuje da je ona u toj
situaciji postala nepotrebna. Ako je povlasno
dobro u suvlasništvu, pa službenost
vrši samo jedan od suvlasnika, ona ne
prestaje, jer vršenje sadržaja službenosti
od strane samo jednog suvlasnika sprečava
nastupanje zastarjelosti za ostale suvlasnike.
Suvlasnik koji vrši službenost „čuva” je i za
ostale suvlasnike. U tom slučaju dolazi do
izražaja načelo nedjeljivosti, jer službenost
služi povlasnom dobru, a ne njegovom
vlasniku, pa zato ne može da prestane za
jednog suvlasnika, a da važi za drugog.55
Nevršenjem može prestati pravo stvarne
službenosti određene vrste i transformisati
se u pravo stvarne službenosti druge vrste
i manjeg obima.56 Rok koji vodi prestanku
prava službenosti zbog nevršenja prekida
se tužbom vlasnika povlasnog dobra radi
utvrđenja postojanja službenosti.57 Ako se
pravo službenosti po svojoj prirodi može
samo rijetko izvršavati, ono ne prestaje
zastarom dok tri puta ne nastupi prilika u
kojoj treba da se izvrši njen sadržaj, a titular
službenosti to ne učini. Rok od 20 godina
se tu može produžiti dok ne nastupi i treća
52 Član 257. stav 1 ZSP-a.
Isto predviđa i hrvatski Zakon o vlasništvu
i drugim stvarnim pravima (član 241).
Zastarjelost prava službenosti postoji i u
francuskom pravu. Rok nevršenja ovdje iznosi
30 godina (čl. 706-710. Code civila).
53 Član 198. ZSP-a.
54 U ovom slučaju se ne radi o zastari u pravom
smislu riječi, jer zastarom ne prestaje
subjektivno pravo, nego samo zahtjev za
njegovo ostvarivanje pred sudom. O tome:
M. Vedriš, P. Klarić, Građansko pravo, 8.
izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2004, str. 324.
55 D. Lazarević, op. cit., str. 206.
56 Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Gvl8/87 od 20. 8. 1987, Bilten Vrhovnog suda
Bosne i Hercegovine, broj 4/87, odl. 22.
57 Analogno i Vrhovni sud Srbije, Rev-3750/96,
u: Zbirka aktuelne sudske prakse – Stvarno
pravo, priredila G. Stanojčić, Beograd, 2008,
odl. 491.
14 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
takva prilika.58 Ovo je novina u odnosu na
ZOSPO, koji to nije propisivao. Koje je to
pravo službenosti koje se može samo rijetko
izvršavati uvijek je faktičko pitanje.
Liberatorna uzukapija je, pak, prestanak
usljed nevršenja koje je praćeno protivljenjem
od strane vlasnika poslužnog dobra. Rok u
ovom slučaju iznosi tri (uzastopne) godine i
teče od momenta kada se vlasnik poslužnog
dobra usprotivio daljem vršenju postojeće
službenosti.59 Kod negativnih službenosti
potrebno je da vlasnik poslužnog dobra
tri godine na njemu preduzima radnje od
kojih bi se trebao uzdržavati. Prema tome,
ovdje je bitno da je vlasnik poslužnog dobra
manifestovao svoju volju da se protivi
vršenju prava određene službenosti.60 On za
to ne mora biti u dobroj vjeri.61 Protivljenje
vršenju službenosti može biti izraženo na
bilo koji način, pa čak i silom.62 Relevantno
je svako protivljenje koje je ozbiljno, jasno
i usmjereno na konkretnu službenost.63
Dakle, to je slučaj prestanka službenosti
zbog „kvalifikovanog“ nevršenja. Titular
prava je sam kriv za prestanak službenosti,
jer se pokorio zabrani. Rok od tri godine
uzastopnog nevršenja prekida se ne samo
fizičkim vršenjem prava službenosti nego
i zahtijevanjem pravne zaštite vlasnika
povlasnog dobra pred sudom.64 Ovaj rok
58 Član 257. stav 2 ZSP-a.
59 Član 257. stav 3 ZSP-a.
60 Komparacije radi, Njemački građanski zakonik
(BGB) poznaje samo liberatornu uzukapiju,
a ne i zastarjelost. Protivljenje vlasnika
poslužnog dobra mora se manifestovati u
podizanju uređaja na poslužnom dobru koji
sprečavaju vršenje službenosti. Kada zastari
tužba za uklanjanje tih uređaja to izaziva
prestanak službenosti u mjeri u kojoj je
postojanje uređaja nespojivo sa službenošću
(paragraf 1028).
61 To je zbog toga što se ne radi o sticanju prava.
62 Vid. I. Babić, Građansko pravo, knjiga 2,
Stvarno pravo, Beograd, Novi Sad, 2012, str.
255.
63 “Protivljenje vlasnika poslužnog dobra
vršenju stvarne službenosti puta može biti
ne samo izričito već i takvo da se iz samog
ponašanja vlasnika poslužnog dobra vidi da
se on protivi vršenju službenosti, npr. oranjem
trase puta, sadnjom zasada na pravcu puta i
slično” – Okružni sud Valjevo, Gž-700/05 od
14. 7. 2005, u: N. Planojević, Stvarno pravo u
praksi, Kragujevac, 2012, str. 250.
64 Ovako i Kantonalni sud u Sarajevu, Bilten
sudske prakse Kantonalnog suda u Sarajevu,
broj 3/02, str. 17, u: B. Majkić-Marinković,
„Pravo službenosti / služnosti (servitutes)“,
u: Zborniku radova sa II savjetovanja iz
građanske oblasti u Bosni i Hercegovini,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
se ne prekida tužbom vlasnika poslužnog
dobra radi utvrđenja nepostojanja stvarne
službenosti.
Prestanak prava službenosti zbog nevršenja
posljedica je prirode ovog instituta.
Nevršenje pokazuje nezainteresovanost
njegovog titulara i takvo ponašanje treba da
bude sankcionisano, a prestanak službenosti
je građanskopravna sankcija za pasivnost
vlasnika povlasnog dobra. Na taj način se
pravo svojine vlasnika poslužnog dobra
oslobađa suvišnog opterećenja, zadovoljava
se i društveni interes, a vlasnik povlasnog
dobra nema gubitak koji bi mu nanio realnu
štetu. Time se otklanja nesklad između
faktičkog i pravnog stanja. Ovdje može da
se postavi pitanje da li pod istim uslovima
treba dopustiti i prestanak ličnih službenosti
zbog nevršenja, pošto je teško pretpostaviti
pasivno ponašanje titulara ovih službenosti
u tolikom vremenskom periodu. Smatramo
da je za prestanak ličnih službenosti zbog
nevršenja trebalo predvidjeti drukčije
uslove, primjerenije njihovoj prirodi i svrsi
osnivanja.
Pravo službenosti ne prestaje nevršenjem
niti nastupa zastara dok na poslužnoj
stvari postoji naprava koja je namijenjena
izvršavanju tog prava, jer se u tom slučaju
ne može smatrati da postoji nevršenje.65 Ako
je službenost bila upisana u javnoj knjizi, za
njen prestanak potrebno ju je izbrisati.66 Za
brisanje će najčešće biti potrebno ishoditi
donošenje sudske odluke kojom se utvrđuje
prestanak određene stvarne službenosti iz
ovih razloga.
Ukidanje
Ukidanje službenosti na zahtjev vlasnika
poslužnog dobra zbog promijenjenih
okolnosti (kad službenost izgubi razumnu
svrhu) predstavlja najčešći način njihovog
prestanka.67 To podrazumijeva da u
momentu podnošenja zahtjeva više ne
postoje okolnosti koje su bile prilikom
nastanka službenosti i da službenost ne
opravdava svoje dalje postojanje. Ne može
se tražiti ukidanje prava službenosti ako se
nisu izmijenile okolnosti koje su postojale
u vrijeme njenog ustanovljenja.68 Ukidanje
Jahorina, 2007, str. 43.
Tako i I. Velić, „Stvarne služnosti u sudskoj i
upravnoj praksi“, Pravni savjetnik, broj 6/05,
str. 61.
65 Član 257. stav 4 ZSP-a.
66 Član 257. stav 5 ZSP-a.
67 Ovo postoji i u uporednom pravu. Vidi npr.
član 736. stav 1. Švajcarskog građanskog
zakonika, paragraf 167. stav 1 Mađarskog
građanskog zakonika, član 295. Poljskog
građanskog zakonika, itd.
68 Vrhovni sud Srbije, Gzz 47/78, u: S.
prava službenosti ne može se zahtijevati zbog
loših međuljudskih odnosa stranaka, nego
samo usljed promijenjenih okolnosti koje se
odnose na korišćenje povlasne nekretnine.
Pravo vlasnika poslužnog dobra da traži da
se neka službenost suzi, odnosno potpuno
ukine izvire iz osnovnog načela da se
službenost ima vršiti „civiliter“ (uljudno),
tj. uz što veću pažnju i na način koji
najmanje opterećuje poslužno dobro i da
mora imati razumnu svrhu.69 Ovo načelo
ima u vidu da je službenost opterećenje za
vlasnika stvari na kojoj ona postoji i zato
se službenosti ne smiju proširivati, nego ih
treba što je moguće više sužavati (restrikcija
službenosti). U trenutku kada određena
službenost postane nepotrebni teret treba
je promijeniti ili ukinuti.70 Pogotovo je
zabranjena zloupotreba prava službenosti,71
što bi u izvjesnom smislu predstavljalo
šikaniranje. Pravilo o restrikciji službenosti
nije dovoljno razrađeno i to povećava značaj
sudske prakse koja se u vezi sa tim razvija.72
Da bi sud mogao donijeti odluku o ukidanju
postojeće službenosti, potrebno je da je
ona izgubila razumnu svrhu. Ovdje nije od
značaja pravni osnov na kome je određena
službenost bila osnovana.73 Dakle, može se
tražiti ukidanje svih vrsta službenosti, bez
obzira na način njihovog nastanka. Bitno
je da je od nastanka službenosti nastupila
takva promjena koja je dovela do toga da se
povlasno dobro može adekvatno koristiti i
bez te službenosti i da je ona postala suvišna.
Kada je neka službenost izgubila razumnu
svrhu uvijek je faktičko pitanje i odluka
Vuković, Komentar Zakona o osnovama
svojinskopravnih odnosa sa sudskom
praksom, registrom pojmova i obrascima,
Beograd, 1999, str. 201.
69 Vidjeti sudsku praksu vezanu za ukidanje
prava službenosti kod: T. Krsmanović, M.
Krvavica, Sudska praksa iz oblasti stvarnog
prava, Beograd, 1999, str. 204-209.
70 E. Karajović, „Prilagođavanje stvarnih
službenosti savremenim promenama“, Pravni
život, broj 10/96, str. 134.
71 Vidi član 4. ZSP-a.
72 Brzi razvoj tehnike i promjena načina života
će biti uzrok mnogih sporova u pogledu čijeg
rješavanja će biti potrebno naći najadekvatnija
rješenja.
73 Član 258. stav 1 ZSP-a.
I ranije je vlasnik poslužnog dobra mogao
tražiti ukidanje svih suvišnih službenosti,
bez obzira na način, odnosno pravni osnov
njihovog nastanka – v. odluku Vrhovnog suda
BiH, Gvl-16/77 od 16. 9. 1977, u: D. Medić,
„Ukidanje stvarnih služnosti“, u: Rasprave iz
građanskog i poslovnog prava, Banja Luka,
2007, str. 9.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 15
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
o tome zavisi od relevantnih okolnosti
svakog konkretnog slučaja u vrijeme njenog
donošenja.
Zbog naročitog značaja ZSP posebno reguliše
ukidanje nužnog prolaza i službenosti
puta. Sud će na zahtjev vlasnika poslužne
nekretnine ukinuti nužni prolaz, a i drugu
službenost puta, bez obzira na kojem je
osnovu zasnovana, ako je otvoren prikladniji
prolaz ili drugi prolaz iste vrijednosti,
koji vlasniku poslužnog dobra čini manju
štetu, odnosno ako postoji javni prolaz iste
vrijednosti.74 Kriterijumi koji se primjenjuju
kod donošenja ove odluke odnose se
prevashodno na ekonomsku svrsishodnost,
potrebu i opravdanost, gledano sa stanovišta
mogućnosti redovnog korišćenja i upotrebe
nekretnina u čiju korist službenost postoji.
Po načelu restrikcije, službenost bi mogla
prestati ako postoji odgovarajuća veza
prevoza i prolaza pod uslovom da se njome
tuženi bez štete može normalno služiti.75
U svakom slučaju, potrebno je da se nađe
najadekvatniji način za razrješenje suprotnih
interesa vlasnika opterećenih nekretnina i
onih nekretnina u čiju korist prolaz postoji
na način kojim se maksimalno uvažavaju
oba interesa, a treba voditi računa i o javnom
interesu čiji je cilj da se omogući korišćenje i
obrada svih zemljišta koja se u ekonomskom
smislu mogu iskorištavati. Ponuđeni prolaz
mora omogućavati isti način ostvarivanja
redovne upotrebe kao i prolaz koji se ukida.
Postoji razlog za ukidanje prava službenosti
prolaza ako je nakon njenog konstituisanja
uslijedila takva promjena koja omogućava
prikladan, iako manje udoban prolaz do
javnog puta.76 Prilikom presuđenja će biti
ključni oni elementi koji se odnose na
samu mogućnost prolaska tim putem s
obzirom na njegov kvalitet (konfiguracija
tla, podloga i dr.), kao i interes nekretnina
u čiju korist prolaz postoji, te elemenat štete
posmatrano sa stanovišta poslužnog dobra.
Šta će se smatrati redovnim i uobičajenim
korišćenjem i upotrebom nekih nekretnina,
može se odlučivati samo prema okolnostima
svakog pojedinog slučaja. Pri tome svakako
treba imati u vidu i specifičnosti nekih
krajeva i mjesne prilike koje u njima vladaju.
74 Član 258. stav 2 ZSP-a.
Ovako je bilo propisano i paragrafom 5. bivšeg
Zakona o nužnim prolazima za Hrvatsku i
Slavoniju iz 1906. godine, a isto propisuje i
član 242. stav 2 Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima Republike Hrvatske.
75 Vrhovni sud BiH, Rev-26/89 od 14. 9. 1989,
Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i
Hercegovine, broj 4/89, odl. 45.
76 Vrhovni sud BiH, Rev-585/89 od 23. 4. 1990,
Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Bosne i
Hercegovine, broj 2/90, odl. 27.
16 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Ukidanjem postojećeg prolaza titular prava
službenosti se ne smije stavljati u lošiji
položaj tako da bi mu situacija nastala
ukidanjem prolaza nalagala da napusti
dotadašnji način upotrebe svog zemljišta i
da mijenja njegovu dotadašnju ekonomsku
namjenu.
ZSP ne kaže da li se za ukidanje službenosti
duguje naknada bivšem imaocu prava.
Sudska praksa je na ovo pitanje odgovorila
pozitivno ako je službenost ustanovljena sa
naknadom.77 Prilikom određivanja naknade
sud treba da vodi računa o svim bitnim
okolnostima, a naročito o tome koliko dugo
je trajala službenost i šta ta odluka znači
za povlasno i poslužno dobro. U ovakvim
sporovima može se postaviti i pitanje o tome
ima li mjesta ukidanju stvarnih službenosti
ako tuženi u vrijeme dok se vodi parnica još
nema osiguran putni prolaz do svog zemljišta,
ali bi se taj prolaz mogao jednostavno i
uz neznatne troškove osigurati. Praksa
sudova je stala na stanovište da okolnost da
u trenutku presuđenja još nije osigurana
druga putna veza ne mora bezuslovno biti
prepreka za ukidanje službenosti, ako se
istom odlukom, uz ukidanje službenosti,
odluči i o radovima koje bi trebalo izvesti
da bi se nova putna veza uspostavila i o
snošenju troškova tih radova.78 Mišljenja
smo da se ovaj stav može prihvatiti ako
se ne radi o znatnijim troškovima.79 Kod
donošenja odluke sud mora da ima u vidu
odnos između troškova uređenja puta i
štete od upotrebe postojeće službenosti.
Ako je te troškove snosio vlasnik povlasnog
dobra on može od vlasnika poslužnog dobra
zahtijevati njihovu naknadu.80 Moguće je
čak i da pravo stvarne službenosti prestane
pod odložnim uslovom, tj. od trenutka kada
tužitelj (vlasnik poslužnog dobra) uredi
prilaz do povlasnog dobra – nekretnina
tuženog i tada se izrekom presude moraju
određeno navesti radovi koje je tužitelj u
takvim situacijama dužan izvesti.81 U slučaju
77 Okružni sud u Valjevu, Gž-1583/76 od 22.
11. 1976, Bilten sudske prakse Vrhovnog
suda Srbije, broj 1/77, u: D. Medić, Ukidanje
stvarnih služnosti... str. 10.
78 Vrhovni sud Hrvatske, Rev-963/83, 18. 1.
1984, Pregled sudske prakse, Prilog Naše
zakonitosti, broj 24/84, odl. 47.
79 Vid. odluku Vrhovnog suda BiH, Rev-711/82
od 10. 3. 1983, u: M. Vidović, A. Marković,
Pravni praktikum, Imovinskopravni i
nasljednopravni odnosi u praksi, Zagreb,
2001, str. 455.
80 Slično i Vrhovni sud Hrvatske, Gzz-125/82
od 7. 12. 1982, Pregled sudske prakse, Prilog
Naše zakonitosti, br. 22/83, odl. 24.
81 Analogno i Okružni sud Zagreb, Gž-7377/842 od 19. 2. 1985, u: R. Petaković, Zakon o
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ovakvog prestanka, titularu službenosti ne
bi pripadala naknada, čak i ako je službenost
pribavljena uz naknadu. Bilo bi nepravedno
obavezivati vlasnika poslužnog dobra na još
jedan izdatak, pored troškova za uređenje
puta. Može se smatrati da je učinjenim
izdatkom vlasniku povlasnog dobra faktički
„vraćena“ naknada koju je prethodno dao za
zasnivanje službenosti.82
Službenost je stvarno pravo na tuđoj stvari
na osnovu kojeg titularu tog prava pripada
ovlašćenje da se koristi tuđom stvari na
određeni način i pri tome se ima u vidu
korišćenje u najširem smislu riječi, odnosno
svako ono koje ima razumnu svrhu i koje je
objektivno korisno, a korist ne mora uvijek
da bude materijalna, a još manje novčana.83
Prestanak objektivne koristi predstavlja
opravdan razlog za ukidanje službenosti.84
Isto tako, prestanak potrebe je opravdan
razlog za ukidanje stvarne službenosti, a ovo
pravo se ne može ukinuti sudskom odlukom
ako nije prestala potreba zbog koje je
ustanovljeno.85 U uporednom pravu postoji
mogućnost ukidanja službenosti zbog
promijenjenih okolnosti i u slučajevima
djelimične korisnosti za povlasno dobro,
pod uslovom da je ta korist u nesrazmjeri
sa teretom koji službenost predstavlja za
poslužno dobro.86 Vlasnik poslužnog dobra,
preko kojeg postoji pravo službenosti
prolaza, ne može uspjeti sa zahtjevom da se
službenost ukine kada vlasnik povlasnog
dobra povremeno koristi drugi prolaz preko
imanja trećih lica i sa njihovom saglasnošću.
Za ukidanje postojeće službenosti bilo
bi nužno da je u momentu pokretanja
sudskog postupka vlasnik povlasnog dobra
putem pravnog osnova stekao mogućnost
korišćenja prolaza do svoga zemljišta preko
nekretnina trećih lica.87 Ista je situacija i
kada na terenu postoji prikladniji prolaz
preko nekretnina koje su u vlasništvu trećih
lica.88 Ukoliko je nakon osnivanja prava
službenosti naknadno izgrađen novi put
u skladu sa zakonom, zahtjev za ukidanje
prava službenosti puta bi bio osnovan, dok
se zahtjev ne bi mogao prihvatiti ako bi samo
postojao faktički put koji ne bi garantovao
nesmetan pristup vlasniku povlasnog
dobra.89
Aktivno legitimisan za podnošenje tužbe za
ukidanje službenosti je vlasnik poslužnog
dobra, a ne i neko treće lice – npr. stanar u
zgradi koja se nalazi na poslužnom dobru.90
Ako postoji više suvlasnika poslužnog
dobra, svaki od njih to može tražiti.91 Ovu
legitimaciju ima i svaki zajednički vlasnik.
Pasivno legitimisan u ovoj parnici je
vlasnik povlasnog dobra,92 odnosno titular
osnovnim svojinsko-pravnim odnosima sa
sudskom praksom, Beograd, 1990, str. 56.
82 S. Paunović, „Službenost prolaza“, Pravni
život, broj 10/05, str. 528.
83 Vid. odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Rev160/88 od 18. 1. 1989, Pregled sudske prakse,
Prilog naše zakonitosti, broj 46, odl. 36.
Članom 1028. Italijanskog građanskog zakonika
propisano je da se službenost ustanovljava ne
samo radi postizanja ekonomskih koristi za
vlasnika povlasnog dobra, već i radi postizanja
većeg komoditeta.
84 U tom smislu i Vrhovni sud Hrvatske, Rev303/78 od 28. 6. 1978, u: Z. Stipković,
„Služnosti“, Zbornik Pravnog fakulteta u
Zagrebu, br. 1–2/81, str. 84.
„Zemljišne službenosti su trajno vezane za
povlasno dobro i moraju služiti njegovom
ekonomskom iskorištavanju. Ove službenosti
moraju biti objektivno korisne, pa prestanak
takve koristi može biti opravdan razlog
za ukidanje službenosti” – pravni stav
Kantonalnog suda u Sarajevu, u: Zbornik
sudske prakse sudova u Bosni i Hercegovini
u oblasti građanskog prava, priredio H. Tajić,
Sarajevo, 2005, str. 41.
85 Vrhovni sud Srbije, Rev-1753/98 od 24. 4.
1998, u: M. Subić, Zakon i sudska primena
zakona, Zbornik radova, Beograd, 2005, str.
195.
86 Vidi npr. član 736. stav 2 Švajcarskog
građanskog zakonika, član 1383. Etiopskog
građanskog zakonika i član 294. Poljskog
građanskog zakonika.
87 Analogno i Vrhovni sud Makedonije, Gzz48/84 od 8. 11. 1984, Sudska praksa, broj
5/85, str. 33.
88 Slično i Županijski sud u Varaždinu, Gž229/08-2 od 28. 2. 2008, u: D. Medić, H.
Tajić, Sudska praksa iz stvarnog prava, III
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Sarajevo,
2008, str. 656. Vidi i odluku Županijskog suda
u Sisku, Gž-710/99 od 29. 11. 1999, Izbor
odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
broj 2/00, odl. 5.
89 Slično i Vrhovni sud BiH, Rev-22/80 od
5. 2. 1980, u: M. Žuvela, Vlasničkopravni
odnosi, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima, Zakon o zemljišnim knjigama,
Zagreb, 2004, str. 419.
90 Vrhovni sud Srbije, Gzz-369/73, Zbirka VSS,
broj 111.
91 U tom smislu i Okružni sud u Puli, Gž-336/74
od 6. 5. 1974, u: M. Žuvela, op. cit., str. 418.
Prema mišljenju D. Lazarevića, svi suvlasnici
poslužnog dobra su nužni suparničari i ako
tužbu podnese samo jedan od suvlasnika ona
treba da bude odbačena. Vid. D. Lazarević,
op. cit., str. 208.
92 Vrhovni sud Srbije, Gzz-112/76, Zbirka VSS,
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 17
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
službenosti, ali ne i onaj ko je samo držalac
prava službenosti.93 Ukoliko na povlasnom
dobru postoji više suvlasnika, odnosno
zajedničkih vlasnika ili je više lica koji imaju
pravo službenosti, svi oni su jedinstveni
suparničari.94 Povodom tužbe vlasnika
(suvlasnika) poslužnog dobra za ukidanje
službenosti, kada su za to ispunjeni zakonski
uslovi, službenost se gasi odlukom suda u
parničnom postupku. Dakle, ova odluka
ima konstitutivni karakter.95 Kod ostalih
slučajeva prestanka službenosti radi se o
odlukama koje imaju deklaratorno djejstvo.96
U pravnoj teoriji preovlađuje mišljenje da je
dopušteno da se vlasnik za određeno vrijeme
može odreći prava da zahtijeva ukidanje
stvarnih službenosti zbog promijenjenih
okolnosti.97 Smatramo da se taj stav može
prihvatiti, jer se ne protivi prirodi i svrsi
ovih službenosti, a u tom smislu ne postoji
nikakva pravna zabrana. Zahtjev za
ukidanje službenosti ne zastarijeva i u ovim
slučajevima nije relevantan protek vremena
od nastanka promijenjenih okolnosti do
podnošenja tužbe.
Plodouživalac u pogledu korišćenja stvari
treba da se ponaša kao dobar domaćin
i u skladu sa namjenom stvari. Ukoliko
tako ne postupa, može se obavezati da
da osiguranje ili ovo osiguranje može da
odredi sud. Ako plodouživalac to ne učini,
sud će donijeti odluku kojom plodouživanje
ukida i obavezuje vlasnika na plaćanje
pravične naknade.98 Alternativa za ukidanje
plodouživanja u ovom slučaju može da bude
u tome da sud koji vodi postupak svojom
odlukom postavi upravnika poslužnoj stvari.
Ovo će se desiti u slučaju da sud utvrdi da
je to bolje s obzirom na sve bitne okolnosti
konkretnog slučaja, te ukoliko to zahtijeva
plodouživatelj koji se obavezao da će snositi
sve troškove te uprave kao troškove upotrebe
broj 109.
93 „Ukoliko tuženi nije vlasnik povlasnog
dobra, već samo faktički korisnik prolaza
čije se ukidanje tražilo tužbom, onda ne bi
bio pasivno legitimisan u sporu radi ukidanja
službenosti” – Vrhovni sud Srbije, Gzz112/76, u: T. Ralčić, Pravni instituti, propisi
i sudska praksa u oblasti svojinskih odnosa,
Beograd, 1983, str. 193-194.
94 Član 366. ZPP-a.
95 Pravo službenosti ne prestaje samim
nastupanjem činjenice da je ona izgubila
razumnu svrhu.
96 Vid. J. Hekman, „O proširenju i dokidanju
stvarnih služnosti”, Naša zakonitost, broj
9/82, str. 73.
97 U tom smislu je i član 1385. Etiopskog
građanskog zakonika.
98 Član 258. stav 3 ZSP-a.
18 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
i iskorišćavanja poslužne stvari.99
Zakonom je propisano da službenost koja
je upisana u javne knjige u slučajevima
ukidanja prestaje brisanjem.100 Ovo je u
suprotnosti s odredbom da se službenost
ukida odlukom suda, odnosno da sudska
odluka ima konstitutivni karakter,101 a
brisanje službenosti koja je ukinuta je u
svakom slučaju korisno zbog publiciteta i
obavještavanja trećih lica.
Zaštita tuđeg povjerenja
Pretpostavka je da javna knjiga koja vodi
evidenciju o nekretninama i stvarnim
pravima na njima istinito i potpuno odražava
činjenično i pravno stanje. Načelo povjerenja
je esencijalno načelo ovih knjiga.102 Upravo
od stepena povjerenja u javne knjige
zavisi i njihov značaj za sigurnost pravnog
prometa. Prema ovom načelu, treća savjesna
lica se mogu pouzdati da je ono što je
upisano u javnu knjigu tačno (pozitivni
pravac načela povjerenja), a da ono što nije
upisano ne postoji (negativni pravac načela
povjerenja).103 U određenim slučajevima
službenost se može steći i vanknjižno, bez
upisa u javnu knjigu. Takvo sticanje dovodi
do neusklađenosti knjižnog sa stvarnim
stanjem nekretnine i to nepovoljno utiče na
sigurnost pravnog prometa nekretnina. Kada
se službenost stiče odlukom suda ili drugog
organa, onda je momenat pravosnažnosti,
odnosno konačnosti odluke trenutak tog
sticanja. U situaciji kada se službenost stiče
održajem, ona nastaje ispunjenjem zakonom
predviđenih
pretpostavki,
odnosno
protekom posljednjeg dana roka od 20
godina. Titular službenosti može u ovakvim
slučajevima tražiti da se tako stečene
službenosti upišu u javnu knjigu. Međutim,
to je njegovo pravo, ali ne i obaveza. Može
se desiti da nakon takvog sticanja poslužnu
stvar stekne lice koje nije znalo niti je moralo
znati za postojanje navedene službenosti,
pouzdajući se u potpunost javnih knjiga u
kojima ona nije bila upisana. U tom slučaju
službenost prestaje, jer savjesni sticalac stiče
svojinu bez tereta koji nisu bili upisani.104
Zbog djelovanja pravnih učinaka zaštite
99 Član 258. stav 4 ZSP-a.
100 Član 258. stav 5 ZSP-a.
101 Tako i Županijski sud u Splitu, br. Gi-2820/92
od 13. 11. 1992, Izbor odluka VSRH, broj
1/96, odl. 237.
102 Član 190. ZSP-a propisuje da se na zaštitu
povjerenja u javne knjige u pogledu
službenosti primjenjuju odredbe čl. 55-57.
ovog zakona, ako nisu suprotne pravnoj
prirodi tih prava.
103 Vid. O. Stanković, M. Orlić, Stvarno pravo,
drugo izdanje, Beograd, 1982, str. 545.
104 Član 259. ZSP-a.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
povjerenja u javne knjige ovaj sticalac
stiče knjižno pravo opterećeno samo onim
pravima, teretima i ograničenjima koji su u
času podnošenja zahtjeva za upis na njegovo
ime već bili upisani u javnoj knjizi ili je iz
te knjige bilo uočljivo da je zatražen njihov
upis.105 Sve dok se stanje u javnim knjigama
i stvarno pravno stanje nekretnine ne
usklade u korist savjesnih sticatelja djeluju
pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost
javne knjige. Sticalac poslužnog dobra će
lakše moći dokazati svoju savjesnost ukoliko
neupisana služnost nije bila vidljiva, dok će
mu to u suprotnom slučaju biti mnogo teže.
Dokazivanje će mu biti olakšano zato što mu
se nedostatak dobre vjere ne može prebaciti
iz razloga što nije istraživao vanknjižno
stanje.106 Time je znatno pojačan položaj
trećih savjesnih lica, a i povjerenje u javne
knjige.
Prestanak lične službenosti
Lične službenosti su načelno nenasljediva i
neprenosiva stvarna prava vezana za ličnost
uživaoca (jednog ili više) – fizičkog ili pravnog
lica i traju, najduže, do prestanka njihovog
pravnog
subjektiviteta.107
Subjektivitet
fizičkog lica prestaje smrću ili proglašenjem
nestalog lica za umrlo. Tada prestaje i
pravo lične službenosti, ako nije drugačije
ugovoreno.108 Pravna lica gube subjektivitet
usljed zabrane obavljanja djelatnosti,
stečaja ili sličnih razloga. Pri tome, mora
doći do njihovog brisanja iz odgovarajućeg
registra. Sa druge strane, smrt fizičkog ili
prestanak pravnog lica kao vlasnika objekta
ličnih službenosti ne dovode do njihovog
prestanka. ZSP predviđa izuzetak od
pravila o nenasljedivosti ličnih službenosti
na taj način što je predviđena mogućnost
njihovog nasljeđivanja poslije smrti prvog
titulara. Ako je pravo lične službenosti
izričito osnovano i za ovlašćenikove
nasljednike, nasljeđivanjem će preći na
one koji nasljeđuju prvog ovlašćenika.
Smrću prvih nasljednika naslijeđeno pravo
lične službenosti se gasi, ako nije drukčije
ugovoreno.109 Do nasljeđivanja može doći
samo voljom vlasnika, a ne i voljom titulara
te službenosti.
Ako je lična službenost konstituisana u
korist jedne porodice, ona će postojati sve
dok postoji ta porodica, odnosno bilo ko
od njezinih pripadnika. Budući članovi
porodice stiču službenost u času rođenja.
U slučaju sumnje da li je lična službenost
osnovana za nasljednika ili za određenu
105 Vidi član 56. stav 2 ZSP-a.
106 Član 55. stav 3 ZSP-a.
107 M. Lazić, Lične službenosti, Niš, 2000, str.
125.
108 Član 260. stav 1 ZSP-a.
109 Član 260. stav 2 ZSP-a.
porodicu smatra se da je osnovana za
nasljednika, što je sasvim razumljivo, jer je
to manji teret za vlasnika. Ukoliko neko tvrdi
da je sporna lična službenost osnovana za
porodicu, to mora i dokazati na odgovarajući
način.110
Rasterećenje zakonom ili odlukom
upravne vlasti
Rasterećenje
zemljišta
je
ukidanje
određenih tereta na nekim zemljištima. Na
ovaj način može prestati i pravo službenosti.
Do rasterećenja može da dođe posebnim
zakonom ili odlukom nadležnog organa
u slučajevima i pod pretpostavkama
određenim posebnim zakonom111 uz
obeštećenje ili bez njega u opštem interesu.
Ako je po sili zakona službenost prestala,
ne može se više u sudskom postupku
raspravljati je li službenost takvog sadržaja
i dalje potrebna, već da li je na zakonom
propisan način nastala nova službenost.112
Ukoliko ukidanje ili prestanak službenosti
ima značaj izvlašćenja (eksproprijacije),113
titular službenosti ima pravo na naknadu.114
Ona se određuje shodno odredbama Zakona
o eksproprijaciji Republike Srpske.115 Ako
je službenost upisana u javnoj knjizi ona
prestaje brisanjem, osim ako zakonom nije
drukčije određeno.116
Prestanak stvarne službenosti 117
Odredba ZSP-a pod ovim naslovom
vjerovatno je unesena omaškom, pošto
su navedeni načini prestanka stvarnih
službenosti
(liberatorna
uzukapija,
sjedinjenje, propast povlasnog i poslužnog
dobra, zastarjelost, ukidanje) normirani
ranije u opštim odredbama o prestanku
službenosti koje se odnose i na stvarne
službenosti. Zbog toga bi tu odredbu u
budućim izmjenama i dopunama zakona,
kao suvišnu, trebalo ukinuti. Propisivanje u
ovom dijelu da stvarne službenosti prestaju
nevršenjem u periodu od 10 godina u
110 Član 260. stav 3 ZSP-a.
111 Član 261. st. 1 i 2 ZSP-a.
Vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske, Gzz-39/84
od 31. 10. 1984, Pregled sudske prakse, Prilog
Naše zakonitosti, broj 26/85, odl. 40.
112 Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske,
Rev-498/93 od 26. 1. 1994, u: M. Vidović, A.
Marković, op. cit., str. 457.
113 Eksproprijacija je mjera državne prinude
kojom se pravo svojine na nepokretnostima
oduzima ili ograničava uz pravičnu naknadu
u cilju ostvarenja opšteg interesa.
114 Član 261. stav 3 ZSP-a.
115 „Službeni glasnik RS“, br. 112/06 i 37/07.
116 Član 261. st. 4 ZSP-a.
117 Član 262. ZSP-a.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 19
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
suprotnosti je sa već navedenom opštom
odredbom gdje je za prestanak službenosti
po ovom osnovu predviđen rok od 20 godina,
pa to može da dovede do dilema u praksi.
Odredba da vlasnik poslužne nekretnine
može zahtijevati da prestane pravo stvarne
službenosti kada ona postane nepotrebna
za korišćenje povlasne nekretnine, kao i
kada prestane drugi razlog zbog kojeg je
zasnovana,118 faktički je ponavljanje opšte
odredbe kojom je propisano da se može
tražiti ukidanje službenosti kada ona izgubi
razumnu svrhu.
Podjela povlasne i poslužne
nepokretnosti
Prema načelu nedjeljivosti, u slučaju podjele
povlasnog ili poslužnog dobra, stvarne
službenosti ostaju u svom ranijem obimu i
protežu se na sve dijelove kako podijeljenog
povlasnog dobra tako i podijeljenog
poslužnog dobra. Ovo načelo odnosi se
samo na stvarne službenosti,119 dok su
kod ličnih službenosti moguća određena
odstupanja. ZSP je propisao poseban
slučaj odstupanja od načela nedjeljivosti
predviđajući mogućnost ukidanja stvarne
službenosti kao nepotrebne u slučaju kada
se podijeli povlasna nekretnina.120 Tada
vlasnik poslužnog dobra može zahtijevati da
stvarna službenost vlasnika pojedinog dijela
podijeljenog povlasnog dobra prestane, ako
ona ne služi za potrebe tog dijela.121 To će
biti u situaciji kada je i prije diobe povlasnog
dobra postojeća stvarna službenost, po
svojoj prirodi i namjeni, bila ograničena
samo na određeni, samostalni dio povlasnog
dobra, zbog čega nakon njegove podjele
službenost faktički služi samo za potrebe
tog samostalnog dijela, ali ne i za potrebe
ostalih diobom nastalih dijelova. Zbog toga
je razumljivo da vlasnik poslužnog dobra
može zahtijevati da na ostalim dijelovima
povlasnog dobra službenost prestane. Pravo
službenosti, dakle, prestaje ako je otpala
njegova namjena.122 Ukoliko dođe do podjele
poslužne nepokretnosti, stvarna službenost
ostaje samo na onim dijelovima na kojima
je zaista i vršena,123 pa je i to odstupanje od
navedenog načela nedjeljivosti. U ovakvoj
situaciji nema nikakvog opravdanja da
nakon diobe poslužnog dobra službenost
ostane i dalje na onim dijelovima na kojima
nije bila vršena ni ranije.
118 Ovako je propisivao i ZOSPO-a u članu 58.
stav 2.
119 O načelu nedjeljivosti stvarnih službenosti
šire: I. Grbin, „Pravo služnosti“, Zakonitost,
br. 9-10/90, str. 1097.
120 Ovo se dešava u postupku razvrgnuća
zajednice nekretnina, eksproprijacije ili
komasacije, itd.
121 Član 263. stav 1 ZSP-a.
122 Vrhovni sud Srbije, Gzz-168/49, Zbirka
odluka, 1952, knjiga 1, broj 104.
123 Član 263. stav 2 ZSP-a.
20 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
ZAKLJUČAK
Titular službenosti ima za zaštitu svog
prava na raspolaganju sva pravna sredstva
kao i ostali nosioci stvarnih prava, te tužbu
karakterističnu za zaštitu službenosti (actio
confessoria). Službenosti prestaju kao i
ostala stvarna prava ili pak na načine koji
su tipični za ovaj pravni institut. Zakon
o stvarnim pravima Republike Srpske je
regulisao neke slučajeve njihovog prestanka
koje smo u radu elaborirali, dok se ostali
podrazumijevaju shodno njihovoj pravnoj
prirodi (npr. slučaj prestanka službenosti
na osnovu pravnog posla). Specifičan razlog
za prestanak službenosti je zastara. Najviše
dilema svakako izaziva ukidanje službenosti
na zahtjev vlasnika poslužnog dobra kada
su one, po njegovom mišljenju, izgubile
razumnu svrhu. Sud će udovoljiti zahtjevu u
ovakvim parnicama ako se utvrdi da je šteta
koja se čini vlasniku poslužne nekretnine
veća od koristi za povlasnu nekretninu ili
da su bar šteta i korist postale podjednake,
te da više nema razloga za daljne postojanje
sporne službenosti. Pri tome se svakako mora
imati u vidu i javni interes koji zahtijeva da
što više zemljišta bude obrađeno, ali isto
tako i da štetu od suvišnih puteva ne trpe
samo vlasnici opterećenih nekretnina nego
posredno i cijela društvena zajednica.
Prof. dr Duško Medić, Judge of the Constitutional
Court of Republika Srpska and Professor at
the Law School of the Paneuropean university
„Apeiron“ Banja Luka
PROTECTION AND CESSATION OF THE
PROPERTY UTILIZATION RIGHTS IN THE
LAW OF REPUBLIKA SRPSKA
SUMMARY:
This article deals with protection and cessation
of the property exploitation rights according
to the Propreitary Law of Republika Srpska,
especially focusing on the cessation of the
property utilization rights, when they are no
longer needed, at the request of the legal owner of
the utilized property. In the contemporary Court
practice the majority of lawsuits are conducted
as a result of aforementioned ending which
creates most of the dilemmas. Undoubtedly, no
matter how much the legal owner was against
that, all kinds of property utilization rights
should be brought to an end when they become
meaningless. In addition to that, the article
also deals with protection and other ways of
cessation of the property utilization rights and
aforementioned issues create less ambiguity in
theory and practice.
Key words: protection of property utilization
rights, cessation of propery utilization rights,
utilized property, exploitative property, altered
circumstances.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Vesna Pirija,
dipl. pravnik i mr.
Evropskih studija
Visoko sudsko i
tužilačko vijeće BiH
Potencijal instituta medijacije
i sudske nagodbe kao načina
smanjenja broja neriješenih
predmeta u bh. pravosuđu
REZIME
Korištenje alternativnih načina rješavanja sporova je metod koji
zapadnoevropske zemlje koriste veoma efikasno kao način smanjenja
predmeta pred sudovima. S obzirom na problem koji Bosna i Hercegovina
ima s izuzetno velikim brojem neriješenih sudskih predmeta, ovaj rad
je nastojao da ispita potencijal postojećih modela ARS koji se koriste
u BiH. Rad je fokusiran na institute medijacije i sudske nagodbe kao
dva modela ARS koji imaju direktnu vezu sa sudskim postupkom i,
prema tome, pretpostavljaju aktivnu ulogu suda. U radu su sagledane
prednosti i nedostaci pomenuta dva instituta, kao i moguće izmjene
propisa u svrhu njihove veće upotrebe.
Ključne riječi: alternativni načini rješavanja sporova (ARS), sudska
nagodba, medijacija, sud, parnični postupak
Uvod
Pravosuđe Bosne i Hercegovine je opterećeno izuzetno velikim brojem neriješenih predmeta,
koji dovode u pitanje osnovni zahtjev za pravom na suđenje u razumnom roku u skladu sa
članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (EKLJP). Prema
podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTVBiH) za 2013.
godinu,1 broj neriješenih predmeta na dan 31. 12. 2013. godine iznosio je ukupno 2.164.127.
Od toga najveći broj (oko 80%) ovih predmeta čine tzv „komunalni predmeti“, odnosno
neplaćeni računi za komunalne usluge i RTV taksu – ukupno 1.709.000 predmeta, što je 3%
više u odnosu na početak 2013. godine.
VSTVBiH već duži niz godina radi na uspostavljanju efikasnog sistema nadzora, normiranja
rada i ocjene kvalitete rada nosilaca pravosudnih funkcija. Kao rezultat ovih aktivnosti
značajno se smanjuje broj i starost neriješenih „nekomunalnih“ predmeta. Prema podacima
od VSTV-a, samo u 2013. godini riješeno je 355.341 najstarijih predmeta.2 Osim toga, cijeli
sistem postupanja po sudskim i tužilačkim predmetima je automatiziran kroz softverska
rješenja CMS-a i TCMS-a3, a trenutno se implementira uvođenje SOKOP4 sistema u sudove
koji je namijenjen masovnom automatskom rješavanju komunalnih predmeta.
Međutim, s obzirom na priliv predmeta u sudove, očigledno je da se postojećim mjerama
ne može doći do značajnijeg unapređenja efikasnosti sudova, barem u doglednom periodu.
Zbog toga u bh. pravosuđu postoji nekoliko aktuelnih prijedloga za rješavanje ovog
problema. Jedan od njih se odnosi na mogućnost izmještanja pojedinih vrsta predmeta
1 Godišnji izvještaj VSTVBiH za 2013. godinu, dostupan na: http://hjpc.ba/intro/gizvjestaj/?cid=5889,2,1
2 Podatak se odnosi na sve nekomunalne predmete starije od jedne godine na dan 31. 12. 2013. godine
3 CMS (Case Management System) – Sistem za automatsko upravljanje sudskim predmetima i TCMS – Sistem za automatsko
upravljanje tužilačkim predmetima.
4 Sistem za automatsko upravljanje komunalnim predmetima
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 21
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
iz sudova i povjeravanje specijalizovanim
državnim agencijama ili privatnim licima
/ povjerenicima suda (primjer privatnih
sudskih izvršitelja ili notara za provođenje
ostavinskog postupka). Drugi prijedlog je
pak usmjeren na reviziju postojećih rješenja
u vezi s alternativnim načinom rješavanja
sporova (ARS) ili unaprjeđenje upotrebe
postojećih modela.
periodu uveden je postupak medijacije
kao i posredovanje u određenim vrstama
predmeta. Od tog momenta, sektor pravde
na različite načine nastoji promovisati
korištenje ovih instituta u svrhu smanjenja
broja predmeta pred sudovima i podrške
ekonomskom rastu, odnosno efikasnijeg
rješavanja nastalih sporova, a posebno
privrednih, porodičnih i radnih sporova.
Primjena ARS u Bosni i Hercegovini je na
dosta niskom nivou. Iako postoji dostatan
zakonski okvir za više različitih modela,
rezultati upotrebe ARS u praksi nisu
zadovoljavajući. Neki od tih modela, kao što
je slučaj sa medijacijom, imali su značajnu
promociju i podršku prilikom uvođenja u
pravni sistem, dok su drugi modeli koji već
duže vrijeme egzistiraju u pravnoj regulativi
nedovoljno korišteni i zaboravljeni, kako od
strane članova pravosudne zajednice, tako i
od pravnih subjekata privrednog poslovanja
ili fizičkih lica. Tu se prije svega misli na
institute sudske nagodbe i arbitraže koji nisu
novina u domaćim zakonima o parničnom
postupku.
Strategijom za reformu sektora pravde u BiH
za period 2008-2012,6 u stubu 4. „Podrška
ekonomskom rastu“, medijacija i druge
mjere za rješavanje privrednih sporova su
identificirane kao aktivnost za ostvarenje
strateškog cilja: „Definisati i provesti mjere
kojim će sektor pravde doprinijeti stvaranju
povoljnijeg okruženja za održiv ekonomski
razvoj u BiH“. U Strategiji je navedeno
kako „privredni subjekti u BiH nemaju
dovoljan pristup mehanizmima alternativnog
rješavanja sporova (ARS) koji bi im pomogli da
izbjegnu dugotrajne i skupe sudske procese“.7
Također, dugotrajni sudski sporovi uzrokuju
štetu malim i srednjim preduzećima iz
razloga što finansijska sredstva namijenjena
njihovim poslovnim aktivnosti za to vrijeme
ostaju blokirana. Konstatovano je da je
minimum infrastrukture za uvođenje ARS
uspostavljen te da je potrebno dodatno
osnažiti ulogu Ministarstva pravde BiH
u izradi politike i strateškog pristupa za
ARS u BiH. Jedan od osnovnih ciljeva koji
se htio postići planiranim aktivnostima je
smanjenje pritiska na sudove i ublažavanje
sukoba i tenzija između strana u sporu.
Cilj ovog rada je ispitati mogućnosti
efektivnije upotrebe ARS-a u smanjenju broja
neriješenih predmeta pred bh. sudovima i
aktivnije uloge suda u predlaganju ovakvog
načina rješavanja spora. U okviru domaćeg
pravnog sistema, aktivna uloga suda je
moguća u dva modela ARS: medijaciji i
sudskoj nagodbi. Stoga će ovaj rad dati
pregled zakonskih rješenja u pogledu
instituta medijacije i sudske nagodbe i
rezultata u njihovoj primjeni. Rad će također
nastojati apostrofirati osnovne nedostatke
ovih instituta, mogućih izmjena zakonskog
okvira u svrhu njihove veće upotrebe, ali i
razmotriti mogućnosti za aktivniju ulogu
suda u njihovoj primjeni.
Na početku rada dat je pregled strateških
opredjeljenja bh. pravosuđa za upotrebu
ARS koja su razlogom potrebe preispitivanja
postojećih rješenja.
1. Sistem alternativnih načina
rješavanja sporova u Bosni i
Hercegovini
Pod utjecajem evropskih standarda, Bosna
i Hercegovina je u prethodnom periodu
poduzela određene korake u vidu uvođenja
novih zakonskih rješenja kako bi zaokružila
svoj sistem ARS. Pored instituta koji su od
ranije predviđeni zakonima o parničnom
postupku, a koji se odnose na mogućnost
sudske nagodbe5 i arbitraže, u prethodnom
5 Sudska nagodba moguća je i u nekim vrstama
vanparničnog postupka u skladu sa važećim
22 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Strategija za reformu sektora pravde u BiH
za period 2014-2018.8 u okviru Strateške
oblasti 1. – „Pravosuđe“, strateške podoblasti
1.2 – „Efikasnost i efektivnost pravosudnih
institucija u BiH“, također predviđa
strateški program 1.2.5. “Unapređenje
sistema alternativnog rješavanja sporova“.
Pokazatelji provedbe ove aktivnosti trebali
bi biti:
1. 1.“Izmjenama i dopunama zakona
unaprijeđen institut sudske nagodbe i
arbitraže;
2. Izrađen program obuke za primjenu
zakonima o vanparničnom postupku koji se
primjenjuju u BiH
6 Strategija dostupna na: http://www.fmp.gov.ba/
useruploads/files/fmp/strategijsko/srsp_bih.
pdf
7 Strategija za reformu sektora pravde u BiH za period
2008-2012, str. 36
8 Dokument još uvijek nije usvojen u konačnom
tekstu. Nacrt strategije dostupan na: http://www.
mpr.gov.ba/aktuelnosti/propisi/konsultacije/
SRSP%20u%20BiH.pdf
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sudske nagodbe i arbitraže i sudije obučene za širu primjenu instituta
sudske nagodbe;
3. Unaprijeđen sistem vansudske medijacije i proširen na više vrsta
sporova kroz jačanje institucionalnih i kadrovskih kapaciteta, te
sistem promocije ARS među građanima kroz organizovanje sedmica
medijacije;
4. Usvojene izmjene zakona da se spriječi odugovlačenje postupka i poveća
efikasnost kroz alternativne načine rješavanja sporova;
5. Izgrađeni kapaciteti za medijaciju za maloljetnike u sukobu sa
zakonom.“9
Potreba za intenzivnijom primjenom ARS prepoznata je i u procesu
Strukturalnog dijaloga između BiH i Evropske unije o pravosuđu, te je
u okviru njega upućena preporuka VSTVBiH da pripremi plan uvođenja
funkcionalnog sistema za sudsku i vansudsku medijaciju na cijelom
prostoru BiH na osnovu preliminarne procjene koju će uraditi VSTVBiH.10
Iz strateških opredjeljenja sektora pravde može se zaključiti da su
relevantne institucije svjesne neefikasnosti postojećih rješenja, ali i
bitnosti razvoja efikasnog sistema ARS kada je u pitanju smanjenje broja
neriješenih predmeta pred sudovima. Planirani pokazatelji provedbe
Strategije za reformu sektora pravde u periodu 2014-2018. jasno ukazuju
da je problem koji Bosna i Hercegovina ima sa ARS višedimenzionalan.
Naime, prepoznata je potreba i mogućnost za unapređenje samog
zakonskog okvira ARS, institucionalnih kapaciteta za njihovo provođenje
te mogućnosti proširenja ARS na druge vrste predmeta, kao što su npr.
predmeti maloljetničkog prestupništva.
Za potrebe identificiranja veće uloge suda i upotrebe ARS u kontekstu
smanjenja broja neriješenih predmeta u sudovima, u nastavku je dat
pregled zakonskog okvira i dosadašnjih rezultata instituta medijacije i
sudske nagodbe kao specifičnog načina mirnog rješenja sporova pred
sudom.
2.Medijacija u BiH
2.1.
Uvođenje medijacije u pravni sistem BiH
Primjena medijacije u Bosni i Hercegovini počela je donošenjem Zakona
o postupku medijacije 2004. godine.11 Kao preduslov za implementaciju
ovog zakona bilo je prethodno usvajanje izmjena i dopuna procesnih
zakona koji se primjenjuju u BiH.12 U izmjenama koje su usvojene 2003.
i 2004. godine13 u zakone o parničnom i krivičnom postupku (u dijelu
koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev) na svim nivoima unesena je
odredba koja omogućava upućivanje predmeta u postupak medijacije od
strane suda. Predviđeno je da sud može, ukoliko to nađe svrsishodnim,
najkasnije na pripremnom ročištu, predložiti strankama da svoj spor
riješe u postupku medijacije, a da stranke takav prijedlog mogu staviti do
zaključenja glavne rasprave.
Ovo zakonsko rješenje zadržalo se i nakon kasnijih izmjena i dopuna
9 Nacrt strategije za reformu sektora pravde u BiH za period 2014-2018, str. 21
10 Preporuka usvojena na drugom sastanku o „Strukturnom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH”,
Sarajevo, BiH, 10-11. novembra 2011. godine
11 Zakon o postupku medijacije („Službeni glasnik BiH“, broj 37/04)
12 Zakoni o parničnom i zakoni o krivičnom postupku BiH, FBiH i RS
13 Zakon o parničnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, broj 36/04), Zakon o
parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 53/03), Zakon
o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 58/03), Zakon o krivičnom
postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 35/03, Zakon o krivičnom
postupku Republe Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 50/03).
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 23
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
relevantnih zakona. Tako, član 87. Zakona o parničnom postupku
FBiH14 predviđa:
„(1) Najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je
to svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti
strankama da spor riješe u postupku medijacije.
(2) Takav prijedlog mogu staviti i stranke sporazumno do zaključenja
glavne rasprave.“
Zakonom o postupku medijacije uveden je model dobrovoljne
vansudske medijacije, što znači da provođenje postupka medijacije
zavisi isključivo od volje strana u sporu, a da će medijaciju provoditi
udruženje na koje se prenesu ovlaštenja, odnosno medijatori
pojedinci tog udruženja. Postupak medijacije pred ovlaštenim
medijatorom strane u sporu mogu pokrenuti i prije, ali i u toku
sudskog postupka, samoinicijativno ili na prijedlog suda, kako je to
navedeno u prethodnom paragrafu. Jedna od najbitnijih odredbi
ovog zakona je ona u članu 25. u kojem stoji da sporazum strana o
nagodbi u postupku medijacije ima snagu izvršne isprave. To znači
da, u slučaju neizvršenja obaveza iz sporazuma o nagodbi jedne
od strana u postupku, druga strana ima pravo pokrenuti postupak
prinudnog izvršenja putem suda, u skladu sa zakonima o izvršnom
postupku. Ovim se sporazum zaključen u postupku medijacije
izjednačava sa sporazumom zaključenim pred sudom (sudskom
nagodbom), odnosno sudskom odlukom, te se izbjegava eventualno
ponovno provođenje parničnog postupka u slučaju neprovođenja
obaveza iz sporazuma.
Ovlaštenje za obavljanje poslova medijacije preneseno je na
Udruženje medijatora u BiH Zakonom o prenosu poslova medijacije
na udruženje medijatora,15 koji je usvojen 2005. godine. Nakon
toga, Udruženje je usvojilo set podzakonskih akata – pravilnika
kojima je precizno regulisan postupak vansudske medijacije, a
koji se odnose na registar medijatora, listu medijatora, postupak
upućivanja na medijaciju, odgovornost medijatora o šteti pričinjenoj
tokom provođenja postupka medijacije, disciplinskoj odgovornosti
medijatora, nagradi i troškovima postupka medijacije te obuci za
medijatore, kao i kodeks medijatorske etike.16
2.2.
Rezultati u primjeni medijacije
Projekt uvođenja medijacije u pravi sistem Bosne i Hercegovine
imao je značajnu podršku, posebice u vidu inostranih donatorskih
sredstava. Program za razvoj preduzetništva u jugoistočnoj Evropi
(SEED) je, u saradnji sa Udruženjem medijatora u BiH, 2003. pokrenuo
projekat uvođenja alternativnog rješavanja sporova. Projekt je
obuhvatio: izradu nacrta zakona o postupku medijacije, provođenje
programa obuke o medijaciji, izradu metodologije za provođenje pilot
projekta u sudovima, kampanju informisanja javnosti o prednostima
medijacije te pružanje tehničke pomoći Udruženju sa ciljem izgradnje
kapaciteta. U aprilu 2004. godine uslijedilo je pokretanje prvog pilot
projekta „Uvođenje medijacije u predmetima Osnovnog suda Banja
Luka“, u saradnji sa SEED-om. Godinu dana kasnije, pilot projekt
pokrenut je i u Sarajevu. Do kraja 2006. godine u pilot projektima
je održano 590 medijacija od kojih je 330 riješeno sporazumom, što
je oko 56% od ukupnog broja medijacija.17 Bitno je naglasiti da su
14 Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br.
53/03, 73/05 i 19/06)
15 Zakon o prenosu poslova medijacije na udruženje medijatora („Službeni glasnik BiH“, broj
52/05)
16 dokumenti dostupni na: http://www.umbih.ba/index.php?option=com_content&vi
ew=article&id=108&Itemid=224&lang=ba
17 http://www.umbih.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=95&I
24 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
medijacije provođene u okviru ovih pilot
projekata bile finansirane iz donatorskih
sredstava.
Uz
podršku
Kanadske
agencije
za
međunarodni razvoj (CIDA) i Kanadskog
instituta za rješavanje sukoba (CICR),
Udruženje medijatora u BiH je početkom
2004. godine počelo razvijati vlastiti program
obuke o medijaciji kako bi moglo obučavati
i certificirati buduće medijatore. U saradnji
za entitetskim centrima za edukaciju sudija i
tužilaca, sudije i tužioci se u okviru godišnjih
programa edukacije redovno obučavaju za
upućivanje stranaka na medijaciju kao i o
samom postupku medijacije.
Uz ove, ali i brojne druge primjere projekata
koji se kontinuirano provode u okviru sektora
pravde, potrebno je sagledati rezultate koje
je polučila primjena vansudske medijacije
tokom proteklih godina. Prema podacima iz
godišnjih izvještaja Udruženja medijatora u
BiH, u periodu 2007-2013. godina, Udruženje
je primilo svega 349 predmeta u rad. Od
toga su 152 predmeta upućena od strane
sudova, dok su se u 197 predmeta strane u
sporu obratile direktno Udruženju. Od ovog
ukupnog broja završeno je 207 predmeta,
od čega je 177 završeno sporazumom,
a 30 neuspješno. U preostalom broju
predmeta došlo je do odustanka stranaka
od postupka medijacije ili su postupci još
uvijek u toku. I pored relativno malog broja
provedenih medijacija, iznos novčanih
sredstava koji je oslobođen18 uspješnim
okončanim postupcima i ovom periodu
iznosi 95.985.824,42 KM. Prema korištenim
podacima, od ukupno 349 predmeta uzetih
u rad, 211 je privrednih sporova koji obično
podrazumijevaju velike iznose potraživanja,
što je vjerovatno obrazloženje za navedeni
višemilionski iznos. Ovo govori o izuzetnom
potencijalu medijacije kada je u pitanju
osiguravanje
neometanih
ekonomskih
tokova.
2.3.Moguće objašnjenje postojećih
rezultata
Postavlja se pitanje šta je uzrok nedovoljnom
uspjehu projekta uvođenja medijacije u
praksu rješavanja sporova u BiH? Odgovor
na ovo pitanje vjerovatno nije jednoznačan te
se razlozi mogu tražiti u brojnim faktorima.
U dijelu koji slijedi razmotrit će se nekoliko
potencijalnih faktora koji bi mogli biti
razlogom nedovoljne iskorištenosti instituta
medijacije.
Najprije, često se navodi argument
mentaliteta stranaka i u tom pravcu
temid=216&lang=ba
18 Iznos visine sporova
poteškoća u mijenjanju navike na sudsko
rješavanje spora. Naime, sud svojim
autoritetom državnog organa i moći, ali i
svih postulata na kojim počiva sudska vlast,
garantuje nepristrasno donošenje odluke od
strane nezavisnog organa. Uz to garantuje
i izvršnost, odnosno provodivost takvih
odluka. Činjenica da medijaciju u BiH
provodi Udruženje medijatora može značiti
određeni stepen nepovjerenja stranaka u
rješavanje spora od strane takvog subjekta.
Osim toga, postupak medijacije se može
provesti bilo gdje – pa i u neformalnim
okruženjima. Iako je sama suština postupka
medijacije da ponudi alternativu rigidnom
i formalnom sudskom odlučivanju te da
stranke same, uz pomoć medijatora, dođu
do najpovoljnijeg rješenja, razumljiva
je sumnja stranaka u autoritet samog
medijatora i sporazuma u medijaciji. Ovo
ukazuje na činjenicu da promocija instituta
medijacije prilikom njegovog uvođenja nije
ispunila očekivani cilj stjecanja povjerenja
kod građana, ali i da je potrebno osigurati
kontinuirano informisanje javnosti kako bi
se takav stav promijenio.
Također, u okviru profesionalne zajednice
sve su češći prijedlozi za razmatranje
uvođenja sudske medijacije, u kojem slučaju
bi postupak provodio sudija medijator.
Ovakvo rješenje poznaju pojedine evropske
države, primjerice Norveška koja bilježi
izuzetne rezultate u rješavanju predmeta
medijacijom. Međutim, prije izvođenja
zaključka o pozitivnim efektima koje bi
eventualno uvođenje ovog modela imalo na
bh. pravosuđe, trebalo bi uraditi detaljnu
analizu kapaciteta sudova da provode
postupke medijacije i projekciju takvog
postupanja na rješavanje ukupnog broja
predmeta u sudovima.
Nadalje, na osnovu gore navedenog podatka
da su u posmatranom periodu samo 152
predmeta upućena u medijaciju od strane
sudova, treba se preispitati uloga suda u
predlaganju postupka medijacije. Naime,
zakonima o parničnom postupku je
predviđeno da, sud može, ukoliko to nađe
svrsishodnim strankama predložiti da svoj
spor riješe medijacijom, i to najdalje na
pripremnom ročištu. U vezi sa ovim javljaju
se dva pitanja: da li je za uspjeh u primjeni
medijacije dovoljno predvidjeti mogućnost
za dispozitivnu radnju suda i da li je moguć
aktivniji pristup suda i u okviru postojećih
rješenja?
U odnosu na prvo pitanje, alternativa
postojećem rješenju bilo bi uvođenje
obavezne medijacije za pojedine vrste
sporova ili uvođenje veće obaveze za
sud u postupku opućivanja predmeta u
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 25
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
medijaciju. Model obavezne medijacije zagovaraju pojedini krugovi
među kojima je predvodnik Udruženje medijatora u BiH. Takav
model predviđa medijaciju kao uslov za vođenje sudskih postupaka u
određenim vrstama sporova, te stoga mora biti pokušana prije nego
se pokrene spor pred sudom.19 U pravnoj teoriji i praksi postoje razlozi
za i protiv uvođenja obavezne medijacije. Jedan od najrelevantnijih
argumenata koji treba uzeti u obzir jeste da medijacija kao postupak po
sebi podrazumijeva volju i aktivnu uključenost stranaka kako bi svoj
spor riješili sporazumom. Medijacija jeste ekonomičan i relativno kratak
postupak, međutim ukoliko bi se nametnuo kao obaveza stranama u
sporu, jedan veliki dio postupaka bi podrazumijevao puko ispunjenje
formalnih uslova za parnicu, bez istinske želje za postizanjem
sporazuma. U tom slučaju ukupni troškovi jednog spora, pored sudskih,
bi se uvećali i za troškove neuspjele medijacije.
Bosna i Hercegovina ima negativno iskustvo u pokušaju primjene modela
obavezne sudske medijacije. Ranijim Zakonom o parničnom postupku u
Brčko distriktu20 bio je, kao obavezan, uveden institut „posredovanja“ u
parničnim predmetima koji se vode kod Osnovnog suda Brčko distrikta
BiH. Primjena je trajala sedam godina i nije pokazala veće rezultate.
Prema izvještaju Radne grupe za medijaciju i alternativno rješavanje
privrednih sporova,21 koja je bila osnovana od strane Ministarstva
pravde BiH u periodu 2009-2010. godine, razlozi takvim rezultatima
bili su upravo nedovoljna stimulisanost i zainteresovanost stranaka,
njihovih punomoćnika, ali i postupajućih sudija, koji pri tome nisu imali
adekvatnu obuku. Statistički podaci koji su predstavljeni u izvještaju i
odnose se na period 2007-2009. godina pokazuju da je u tom periodu
bilo svega 35 zaključenih sporazuma u postupku posredovanja.22
Kada se sagledaju mogućnosti za aktivniju ulogu suda u okviru postojećeg
sistema vansudske medijacije, potrebno je detaljnije analizirati smisao
odredbi zakonâ o parničnom postupku koji govore o upućivanju na
medijaciju od strane suda. U članu 86. stav 1. Zakona o parničnom
postupku FBiH stoji:
„Najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je to
svrsishodno s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti
strankama da spor riješe u postupku medijacije, kako je predviđeno
posebnim zakonom.”
Sa druge strane, ZPPFBiH u članu 88. stav 1. predviđa veoma sličnu
odredbu kada je u pitanju institut sudske nagodbe, gdje stoji:
„Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom
ročištu, kao
i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu.“
Nije jasno zašto se zakonodavac odlučio za drugačiji pristup u slučaju
ova dva instituta, odnosno primijenio princip veće obaveznosti u
slučaju instituta sudske nagodbe. Ovo potencijalno može biti razlogom
malog broja pokušaja upućivanja na medijaciju od strane postupajućih
sudija. Drugi razlozi se mogu naći u opterećenju sudija velikim brojem
predmeta, što ih navodi da teže brzini i rutinskom provođenju procesnih
radnji, pri čemu rijetko nastoje uspostaviti atmosferu među strankama
za mirno rješavanje spora. Nadalje, VTSVBiH uvelo je sistem normi u
19 S. Gavrić i dr., „Komparativna analiza medijacijske prakse u zemljama Evropske unije i Kanadi
i kratki osvrt na praksu u Bosni i Hercegovini“, Udruženje medijatora u BiH i Udruženje sudija
u BiH, Sarajevo, 2012.
20 „Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 31/06
21 Zadatak Radne grupe je bio izvršiti analizu za eventualno uvođenje obavezne medijacije, za one
privredne slučajeve kojima bi se unaprijedila podrška ekonomskom rastu
22 Izvještaj Radne grupe za medijaciju i alternativno rješavanje privrednih sporova: Razvoj i
primjena medijacije u BiH
26 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
rad sudija, tako da se predmeti normiraju prema načinu završetka.
Prema Pravilniku o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih
saradnika u sudovima u BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 43/12, 38/13,
i 2/14), predmet parničnog postupka koji sudija uputi u medijaciju
i koji se riješi sporazumom vrijednuje se kao polovina predmeta
riješenog meritornom odlukom.23 Međutim, predmet koji sudija
uputi u medijaciju, a ne bude uspješno riješen, neće ući u normu
postupajućem sudiji.
Troškovi postupka medijacije su relativno visoki s obzirom na važeće
zakone o sudskim taksama. Kako je propisano Pravilnikom o naknadi
i nagradi troškova medijacije („Službeni glasnik BiH“, broj 21/06),
minimalni iznos koji stranke moraju platiti jeste 250 KM (50 KM na
ime naknade uz zahtjev za medijaciju, 100 KM za jedan sat pripreme
medijatora za sastanak i 100 KM za jedan sat provođenja postupka
medijacije). Svaki dodatni sat provođenja postupka medijacije
iznosi 100 KM. Također, u slučaju da stranka ima punomoćnika u
konkretnom postupku medijacije, njeni troškovi se uvećavaju i za
iznos nagrade advokatu. Ovakvo rješenje stoga nije najpogodnije za
rješavanje sporova male vrijednosti, posebno ako se uzme u obzir da
spor ne mora biti riješen sporazumom u postupku medijacije te će
uslijediti sudski postupak uz dodatne troškove. Međutim, ukoliko se
spor riješi medijacijom, važeći zakoni o sudskim taksama24 predviđaju
povrat plaćene sudske taske.
Uloga advokata u savjetovanju svojih klijenata da koriste ARS, pa
samim time i medijaciju, je od izuzetnog značaja. U tom slučaju takav
način rješavanja sporova mora biti stimulirajući i za advokate. Uvidom
u odredbe važećih advokatskih tarifa25 može se zaključiti da to nije
slučaj u BiH. Naime, advokatske tarife predviđaju nagradu advokata
za svaku radnju poduzetu u sudskom postupku, koja je precizno
vrijednovana u zavisnosti od visine spora. Tarife ne sadržavaju
posebno određene naknade za postupak medijacije, pa se nagrada za
zastupanje u postupku medijacije može urediti jedino ugovaranjem
paušalne naknade, što ostavlja široko polje za tumačenje značaja
angažmana advokata prilikom određivanja iznosa naknade.
3.Sudska nagodba kao alternativa postupku
vansudske medijacije
Institut sudske nagodbe je već duži niz godina poznat zakonima o
parničnom postupku koji se primjenjuju u BiH. Radi se o mogućnosti
mirnog rješavanja spora koja je na raspolaganju parničnim strankama,
u toku cijelog postupka. Ovo znači da stranke mogu zaključiti nagodbu
sve do donošenja konačne odluke u predmetu. Međutim, iako je riječ
o dispozitivnoj parničnoj radnji stranaka, uloga suda u predlaganju
rješavanja spora putem nagodbe je ključna.
U članu 88. ZPPFBiH stoji:
(1) Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na
pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da
stranke zaključe sudsku nagodbu.
(2) U cilju doprinošenja nagodbi sud može, kada ocijeni da je to
osnovano, strankama predložiti kako da se nagode, vodeći računa
o željama stranaka, prirodi spora, odnosima medu strankama i
23 Član 19. Pravilnika
24 Zakoni o sudskim takstama u FBiH doneseni su na nivou kantona, dok postoje jedinstveni
zakoni na nivou RS i Brčko Distrikta
25 Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH („Službene novine FBiH“,
broj 22/04); Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“,
broj 68/05)
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 27
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
drugim okolnostima.
Stav 1. citiranog člana ukazuje na svojevrsnu
obavezu suda da preuzme aktivnu ulogu
u predlaganju rješavanja spora sudskom
nagodbom. To nastojanje suda treba biti
kontinuirano, u toku cijelog postupka. U
tu svrhu sud može, kada ocijeni da je to
osnovano, strankama predlagati i moguća
rješenja u pogledu nagodbe, vodeći računa
o volji stranaka i specifičnim okolnostima
svakog slučaja. Zakon predviđa mogućnost
zaključivanja nagodbe o cijelom ili dijelu
predmeta spora (član 89. stav 1). Jednako
kao i sporazum o medijaciji, sporazum o
nagodbi ima snagu izvršnog naslova (član
91).
Na prvi pogled izgleda da je zakonodavac
predvidio dostatan pravni okvir za širok
manevarski prostor suda. Međutim, broj
zaključenih sudskih nagodbi pred sudovima
u BiH ukazuje na činjenicu da postoji prostor
za unaprjeđenje upotrebe ovog instituta.
Prema podacima VSTVBiH, u 2013. godini
zaključene su ukupno 4374 sudske nagodbe
od strane 47126 postupajućeg sudije /
stručnog saradnika. To znači da su sudije
/ stručni saradnici koji su zaključivali
nagodbe u prosjeku zaključili po 9 sudskih
nagodbi u toku prethodne godine. Ovaj broj
neznatno varira u odnosu na 2011. i 2012.
godinu.
Preliminarne analize ukazuju da su neki
od razloga malog broja zaključenih sudskih
nagodbi jednaki kao i u slučaju medijacije:
tradicija rješavanja sporova na ovaj način
ne postoji niti među strankama niti među
njihovim zastupnicima, pri čemu kroz
advokatske tarife ne djeluju stimulirajuće
na advokate da nastoje riješiti spor na ovaj
način. Međutim, imajući u vidu imperativni
ton člana 88. stav 1. („Sud će...“), kao jedan
od najvažnijih preduslova za veću upotrebu
ovog instituta posebno treba cijeniti nivo
aktivnosti postupajućih sudija u nastojanju
zaključenja sudske nagodbe.
Pomenutom odredbom je predviđeno da
sudija u postupku preuzme aktivnu ulogu
miritelja, ako za to postoji mogućnost.
26 Prema podacima VSTVBiH, na dan 31. 12. 2013. godine
u pravosuđu BiH bilo je 1098 sudija (redovne sudije,
dodatne sudije i predsjednici suda) i 127 stručnih
saradnika u FBiH. S obzirom na specijalizaciju po
referatu koja postoji u gotovo svim većim sudovima,
ali koja je predmet konstantnih promjena, nije
moguće utvrditi precizan broj sudija koje rade na
predmetima u kojima je moguće zaključiti sudsku
nagodbu. Također, stručni saradnici u Republici
Srpskoj ne mogu preduzimati samostalne radnje u
postupku.
28 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
U stavu 2. istog člana zakonodavac ide
dalje od nalaganja obaveze sudiji da ispita
mogućnosti sudske nagodbe, pa naglašava
tu aktivnu ulogu na način da sudija može,
ukoliko ocijeni da je to osnovano, strankama
predložiti i kako da se nagode.
Ovo predstavlja veliki izazov za sudiju, s
obzirom na to da u isto vrijeme on mora
voditi računa o svojoj nepristrasnosti.
Čini se da odredbe člana 88. predstavljaju
jednu vrstu hibridnog rješenja redovnog
parničnog postupka i sudske medijacije, pri
čemu ulogu sudije i medijatora u postupku
obavlja jedna osoba – postupajući sudija.
Sudija mora paralelno voditi računa o svim
procesnim pretpostavkama za valjano
suđenje koje bi, u konačnici, trebale stvoriti
osnovu za odluku u predmetu i nastojati
pomiriti stranke. Očigledno je da se sudija
nalazi u vrlo izazovnoj situaciji pri čemu
mora djelovati sa pozicije autoriteta i moći
organa presuđivanja, ali u isto vrijeme i
miritelja, kojem je cilj uspostaviti povjerenje
i sniziti tenzije između stranaka. Kada
se ovome pridoda izuzetno veliki broj
predmeta sa kojim su zadužene sudije i broj
dnevno zakazanih ročišta u predmetima, to
bi potencijalno mogao biti razlog nedovoljne
iskorištenosti instituta sudske nagodbe.
VSTVBiH je prepoznao zahtjevnost zadatka
koji stoji pred sudijama u ovom slučaju, pa
je u pomenutom Pravilniku o orijentacionim
mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika
u sudovima u BiH izjednačio vrijednovanje
sudske nagodbe sa meritornom odlukom
donesenom u parničnom postupku, što bi
moglo djelovati stimulirajuće na sudije.27
Kako bilo, prednosti sudske nagodbe
zasigurno premašuju izazove koji se
nalaze pred sudijom. Sudska nagodba je
brži, jeftiniji i efikasniji postupak, kako za
stranke, tako i za sud. Vrijeme koje sudija
utroši pri zaključivanju nagodbe je znatno
manje od onoga koje će mu trebati da
provede eventualna dodatna ročišta i izradi
odluku. Nadalje, kako je već naznačeno,
sudska nagodba ima snagu izvršnog naslova,
a njenu provodivost garantuje sud na način
da onemogućuje strankama da zaključe
nagodbu u pogledu zahtjeva kojima ne
mogu raspolagati (član 89. stav 2. ZPPFBiH).
Uz to, stranke imaju mogućnost pokretanja
izvršnog postupka pred sudom u slučaju
neizvršenja obaveza proisteklih iz nagodbe.
Zakoni o sudskim taksama predviđaju
olakšice u slučaju rješavanja spora sudskom
nagodbom. Ali, za razliku od postupka
medijacije gdje se za spor okončan
sporazumom stranke oslobađaju od sudske
takse, u slučaju nagodbe se sudska taksa
27 Izmjene i dopune Pravilnika obavljene u „Službenom
glasniku BiH“, broj 38/13
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
umanjuje za 50%. Ovdje treba napomenuti
da se taksa umanjuje samo za sudsku
nagodbu (50% od takse na presudu), što znači
da će stranke i dalje platiti punu taksu za
podnesenu tužbu u parničnom postupku,
uz pripadajuće troškove advokata. Iako
ovakvo rješenje nudi određene prednosti
strankama, potrebno je razmisliti o
dodatnom
finansijskom
stimulisanju
stranaka za zaključivanje sudske nagodbe.
Iz navedenog bi se moglo zaključiti da
institut sudske nagodbe predstavlja dobru
alternativu institutu vansudske medijacije
koja postoji u BiH. Dosljednim korištenjem
mogućnosti koje nude odredbe člana 88.
ZPPFBiH omogućava se strankama koje već
imaju spor pred sudom da taj spor riješe
mirnim putem, u istom postupku i uz
smanjene troškove. Čini se da ovaj institut
ima određene prednosti, ali i određene
nedostatke u odnosu na postupak medijacije.
Ličnost sudije koji provodi postupak i
institucija suda ulivaju potrebni autoritet i
povjerenje strankama, čije nedostatke neki
spočitavaju medijaciji. Kako je navedeno,
sporazum se postiže u istom postupku i
dodatno rezultira smanjenim troškovima.
Sa druge strane, rigidnost sudskog postupka
i nemogućnost sudije da se stavi u ulogu
miritelja mogu negativno utjecati na
pokušaj zaključivanja nagodbe. Sudija
nema fleksibilnost medijatora u pogledu
komunikacije sa strankama jer mora paziti
na svoju nepristrasnost i potrebu za daljnim
nastavkom sudskog postupka ukoliko do
nagodbe ne dođe. Osim toga, medijacija je
neosporno brži postupak, imajući u vidu
opterećenost kapaciteta sudova i vrijeme
potrebno za zakazivanje ročišta na kojem će
biti pokušana nagodba.
Zaključak
Veća upotreba alternativnih načina rješava
sporova nesumnjivo bi imala utjecaj na
smanjenje broja neriješenih predmeta pred
sudovima u BiH. Iako BiH ima odgovarajući
pravni okvir koji podrazumijeva četiri modela
ARS (medijacija, arbitraža, posredovanje i
sudska nagodba), do sada nisu zabilježeni
značajniji rezultati u njihovoj upotrebi.
Ovaj rad je nastojao sagledati potencijal i
nedostatke dva takva modela – medijacije i
sudske nagodbe - zbog njihove direktne veze
sa sudskim postupkom.
U oba slučaja uloga sudije u predlaganju
rješavanja spora na jedan ili drugi način je
ključna. Sud mora preuzeti aktivnu ulogu
ukoliko želi odvratiti stranke od nepotrebnog
parničenja na način da strankama u
postupku ukaže na prednosti rješavanja
sporova mirnim putem. U tom pravcu
uloga suda se mora preispitati, a sudije
privoliti na aktivniji pristup. Prednosti za
sud su mnogostruke: putem medijacije
rješavanje predmeta se izmješta van suda,
dok se sudskom nagodbom znatno skraćuje
vrijeme trajanja postupka te izbjegava
donošenje i izrada odluke u predmetu
koje također oduzima mnogo vremena
postupajućem sudiji. Stranke medijacijom
ili sudskom nagodbom dobijaju utoliko
što će vrlo vjerovatno ponovo izgraditi
narušene odnose, a spor riješiti na obostrano
zadovoljstvo, u kraćem i ekonomičnijem
postupku.
Osim uloge suda, postoje određeni faktori
koji odvraćaju stranke od korištenja ovih
instituta. Postoji prostor za revidiranje
finansijskih aspekata korištenja medijacije
i sudske nagodbe, koji podrazumijeva
Pravilnik o nagradi i troškovima medijacije,
zakone o sudskim taksama i advokatske
tarife. Također, potrebno je analizirati
mogućnosti i efekte izmjene zakonskih
propisa koji regulišu ove institute, primjerice
uvođenja sudske medijacije ili detaljnijeg
regulisanja instituta sudske nagodbe u
smislu smjernica za postupanje sudije. Uz
sve navedeno, potrebno je kontinuirano
raditi na informisanju javnosti o mogućnosti
i prednostima korištenja ARS.
Trenutna rješenja u pogledu medijacije
i sudske nagodbe ukazuju na određene
prednosti i nedostatke oba instituta, pa
nije moguće dati odgovor na pitanje koji
je postupak efikasniji. Odabir jednog od
načina mirnog rješavanja spora će zavisiti
od specifičnosti svakog slučaja i interesa
stranaka. U svakom slučaju, sud mora
češće koristiti svoja zakonska ovlaštenja i
predlagati ovakve načine rješavanja spora.
Kompatibilnost i potrebu za međusobnim
nadopunjavanjem medijacije i sudske
nagodbe prepoznala je i strategija za reformu
sektora pravde za period 2014-2018. godina
(u nacrtu) koja predviđa komplementarno
provođenje aktivnosti na unaprjeđenju oba
instituta. Pokazatelji provedbe predviđenih
strateških programa šalju jasnu sliku da
su ova dva modela ARS stavljena u prvi
plan sistematskog pristupa smanjenju
broja predmeta u sudovima i unaprjeđenju
efikasnosti pravosuđa.. U cilju njihove
provedbe bh. sektor pravde treba poduzeti
dodatne aktivnosti za razvijanje punog
potencijala i primjene ovih instituta.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 29
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
Ministarstvo pravde i uprave
Kantona Sarajevo
MOBING
U ZAKONODAVSTVU
BOSNE I HERCEGOVINE
REZIME
Analiza zakonskog okvira mobinga kao jednog od oblika
diskriminacije – nefizičkog uznemiravanja na radnom
mjestu, koja propituje uslove koji moraju biti ispunjeni
da bi se takvo uznemiravanje smatralo mobingom i
moglo sankcionisati, zatim oblike mobinga, vidove
zaštitu od mobinga i način dokazivanja mobinga.
Ključne riječi: diskriminacija, uznemiravanje na
radnom mjestu, nefizičko uznemiravanje na radnom
mjestu, mobing, izdavanje naloga za mobing, pomaganje
prilikom mobinga, ponavljanje povrede dostojanstva
lica,
zastrašujući,
neprijateljski,
degradirajući,
ponižavajući ili uvredljiv ambijent, Institucija
ombudsmena Bosne i Hercegovine, centralna institucija
za zaštitu od diskriminacije, nevladine i međunarodne
organizacije i institucije, postojeći postupci, posebne
tužbe, teret dokazivanja, kolektivna tužba, prekršaj,
novčana kazna, zaštitne mjere
UVOD
Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama je
sastavni dio Ustava Bosne i Hercegovine i direktno se primjenjuje u
bosanskohercegovačkoj jurisdikciji. Član 14. Evropske konvencije,1 koji
zabranjuje svaki vid diskriminacije, direktno je primjenjiv u pravnom
sistemu BiH.
Princip „zabrane diskriminacije“ ugrađen je kako u Ustav BiH2 tako i u
1 Član 14. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda („Službeni glasnik BiH“, broj 6/99)
Zabrana diskriminacije
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj
osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno
ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
2 Član II. Ustava Bosne i Hercegovine
2. Međunarodni standardi
Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim
protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim
zakonima.
4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima
navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez
diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i
drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom,
30 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ustave entiteta i nižih nivoa organizacije
vlasti.
Jedan od oblika diskriminacije je mobing.
„Mobing (work abuse ili employee abuse) je
engleski izraz za zlostavljanje na radnom
mjestu. Mobing je specifični oblik ponašanja
na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili
skupina njih sustavno psihički (moralno)
zlostavlja i ponižava drugu osobu, sa ciljem
ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog
dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije
sa radnog mjesta. Zlostavljana je osoba
bespomoćna, u nemogućnosti je da se obrani.
Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako
su učestale i dugotrajne - najmanje jednom
tjedno, tijekom najmanje šest mjeseci“.3
Mobing
U Bosni i Hercegovini mobing je regulisan
Zakonom o zabrani diskriminacije4 (ZZD),
kao jedan od tzv. ostalih oblika zabranjene
diskriminacije – uznemiravanja na radnom
mjestu.
Mobing, izdavanje naloga drugima da
vrše mobing, pomaganje u mobingu i
podstrekivanje mobinga su zabanjeni ZZDom.
Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja
na radnom mjestu koji podrazumijeva
ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući
efekat na žrtvu, čija je svrha ili posljedica
degradacija radnih uslova ili profesionalnog
statusa zaposlenog, pri čemu se i izdavanje
naloga drugima za vršenje (diskriminacije)
mobinga i pomaganje drugima prilikom
(diskriminacije)
mobinga
smatra
mobingom (oblikom diskriminacije). 5
ZZD, pored zabrane mobinga, zabranjuje i
podsticanje na mobing.6
Oblasti u kojima je moguć mobing
Mobing nad zaposlenicima moguć je, kao i
imovina, rođenje ili drugi status.
Član II.A.1. Ustava Federacije Bosne i
Hercegovine
4. Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom
članu ili u međunarodnim sporazumima
navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano
je svim licima u Bosni i Hercegovini bez
diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što
je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo
mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo,
povezanost sa nacionalnom manjinom,
imovina, rođenje ili drugi status.
3 NJIKIPEDIJA
4 Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni
glasnik BiH“, broj 59/99)
5 Član 4. stav (3) ZZD
6 Član 4. stav (5) ZZD
ostali oblici diskriminacije, u svim javnim
tijelima na nivou države, entiteta, kantona
i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine,
općinskim institucijama i tijelima, te
pravnim licima sa javnim ovlaštenjima, kao
i kod svih pravnih i fizičkih lica.7
7 Član 6. (Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih
tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko
Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija
i tijela, te pravnih lica sa javnim ovlaštenjima, kao
i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a
posebno u sljedećim oblastima: a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući
pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju,
kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i
otpuštanja sa posla; b) obrazovanja, nauke i sporta. Dostupnost obrazovanja
ne bi trebalo da zavisi od useljeničkog statusa djece
ili njihovih roditelja; c) socijalne zaštite, uključujući socijalno osiguranje,
socijalne naknade, socijalnu pomoć (naknade
za stanovanje, naknade za mlade, itd.) i način
postupanja prema korisnicima socijalne zaštite; d) zdravstvene zaštite, uključujući dostupnost zaštite i
liječenja, i u odnosu na način na koji se pruža zaštita
i liječe pacijenti; e) obuke, uključujući početno osposobljavanje i
stalno stručno usavršavanje, sve vrste i sve nivoe
profesionalnog usmjeravanja, naprednog stručnog
usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije,
uključujući i sticanje praktičnog radnog iskustva; f) pravosuđa i uprave, uključujući aktivnosti policije i
drugih službenika za provođenje zakona, službenika
pogranične kontrole, vojno i zatvorsko osoblje.
Konkretno, sva lica bit će jednaka pred sudovima i
tribunalima; g) stanovanja uključujući pristup stanovanju, uslove
stanovanja i raskid ugovora o najmu; h) javnog informiranja i medija; i) članstva u profesionalnim organizacijama, uključujući
članstvo u organizaciji radnika ili poslodavaca
ili u bilo kojoj organizaciji čiji članovi obavljaju
neko određeno zanimanje; uključenost u takve
organizacije i pogodnosti koje pružaju takve
organizacije; j) roba i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima,
uključujući npr. prilikom kupovine robe u trgovini,
prilikom podnošenja molbe za zajam u banci
i u odnosu na pristup diskotekama, kafićima i
restoranima; k) obavljanja privredne djelatnosti, uključujući pravo o
tržišnoj konkurenciji, odnose između preduzeća i
odnose između preduzeća i države; l) učešća u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu; m) jednakom učešću u javnom životu svih građana; n) porodice, pri čemu će bračni drugovi uživati potpunu
jednakost prava kao i odgovornosti u pogledu
bračne zajednice, tokom trajanja bračne zajednice
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 31
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Uslovi da se određeno ponašanje smatra
mobingom
Saglasno zakonskoj definicji mobinga, da bi
se ponašanje prema zaposleniku na radnom
mjestu moglo smatrati mobingom, dva su
uslova i to:
■■ da je uznemiravanje nefizičke prirode
(verbalno, neverbalno, znakovima i sl.)
■■ ponavljanje
radnji
koje
imaju
ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha
ili posljedica degradacija radnih uslova
ili profesionalnog statusa zaposlenog. Kako nefizičko uznemiravanje,8 saglasno
definiciji iz Zakona, ima za svrhu ili
čiji je efekat povreda dostojanstva lica i
stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog,
degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog
okruženja, a spolno uznemiravanje svaki
oblik neželjenog verbalnog, ponašanja
spolne prirode9 čiji je cilj ili efekat povreda
dostojanstva lica, posebno kada se njime
stvara
zastrašujuće,
neprijateljsko,
degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo
okruženje, da bi zaposlenik mogao tvrditi
da se nad njim vrđi mobing, potrebo je da je
prethodno nefizički uznemiravan i verbalno
spolno uznemiravan.
To osobu pod mobingom dovodi u situaciju
da trpi ponavljanje nefizičkog i verbalnog
spolnog uznemiravanja, da za to ima i
dokaze, da su joj pri tom degradirani
radni uslovi ili profesionalni status, kao
i da ponašanje prema njoj ne predstavlja
zakonom propisane izuzetke od principa
jednakog postupanja koji se ne smatraju
diskriminacijom.10
i njene rastave uključujući i prava i odgovornosti
u pogledu podizanja djece, u skladu s odredbama
porodičnog zakona; o) prava djeteta, uključujući one mjere zaštite koje su
potrebne shodno njihovom statusu maloljetnika, od
strane njihove porodice, društva i države. 8 Član 4. stav (1) ZZD - „Uznemiravanje se smatra
diskriminacijom u svakoj situaciji u kojoj ponašanje
vezano za jedan od navedenih osnova iz člana 2.
ovog zakona ima za svrhu ili čiji je efekat povreda
dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg,
neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili
uvredljivog okruženja.“
9 Član 4. stav (2) ZZD - „Spolno uznemiravanje je
svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili
fizičkog ponašanja spolne prirode čiji je cilj ili efekat
povreda dostojanstva lica, posebno kada se njime
stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće,
ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.“ 10 Član 5. ZZD (Izuzeci od principa jednakog postupanja) Zakonske mjere i radnje neće se smatrati
diskriminacijskim kada se svode na nepovoljno
razlikovanje ili različito postupanje ako su
zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti.
Sljedeće mjere neće se smatrati diskriminacijskim
32 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Pritom ZZD nije odredio šta se smatra
„ponovljenim“
ponašanjem,
odnosno
kada se njima ostvaruje legitiman cilj i ako postoji
razuman odnos proporcionalnosti između sredstava
koja se koriste i cilja koji se nastoji realizirati i kada: a) proizlaze iz provođenja ili donošenja privremenih
posebnih mjera osmišljenih bilo da se spriječe ili
nadoknade štete koje lica trpe, a koje su određene
osnovama navedenim u članu 2. ovog zakona i to
naročito za pripadnike ugroženih grupa, kao što
su: invalidna lica, pripadnici nacionalnih manjina,
žene, trudnice, djeca, omladina, starija lica i druga
društveno isključena lica, civilne žrtve rata, žrtve
u krivičnim postupcima, raseljena lica, izbjeglice
i azilanti; odnosno da se omogući njihovo puno
učešće u svim oblastima života; b) zasnovane su na obilježju koje se odnosi na bilo
koji od osnova navedenih u članu 2. ovog zakona
kada, u ograničenim okolnostima, zbog prirode
konkretnih profesionalnih aktivnosti koje su u
pitanju ili konteksta u kojem se izvršavaju, takvo
obilježje predstavlja stvarni i određujući uslov u
pogledu izbora zvanja. Ovaj izuzetak bit će predmet
povremenih preispitivanja; c) zasnovane su na razlikovanju, isključivanju ili
davanju prednosti u vezi sa zapošljavanjem kao
člana osoblja institucije koje se obavlja u skladu
sa doktrinama, osnovnim postavkama, dogmama,
vjerovanjima ili učenjima konkretne vjeroispovijesti
ili vjere, s obzirom da je razlikovanje, isključenje
ili davanje prednosti izvršeno savjesno kako ne bi
došlo do povrede vjerskih osjećanja pripadnika te
vjeroispovijesti ili te vjere; d) određuju maksimalnu starosnu dob najprimjereniju
za prekid radnog odnosa i određuju starosnu dob
kao uslov za penzionisanje; e) zasnovane su na državljanstvu na način predviđen
zakonom; f) zasnovane su na realizaciji razumnih prilagođavanja
sa ciljem osiguravanja principa jednakog postupanja
u odnosu na invalidna lica. Poslodavci su zato prema
potrebi u konkretnom slučaju dužni preduzeti
odgovarajuće mjere, radi omogućavanja da invalidno
lice ostvari pristup, učestvuje ili napreduje u
zaposlenju, odnosno da učestvuje u obuci, ako takve
mjere ne nameću nesrazmjeran teret poslodavcu; g) stavljanje u nepovoljniji položaj pri uređivanju prava
i obaveza iz porodičnog odnosa kada je to određeno
zakonom, a posebno sa ciljem zaštite prava i
interesa djece, što mora biti opravdano legitimnom
svrhom, zaštitom javnog morala, kao i pogodovanju
braka u skladu s odredbama porodičnih zakona; h) prilikom zasnivanja radnog odnosa, uključuju u
članstvo, te u djelovanju koje je u skladu sa naukom i
poslovanjem registriranih crkava i vjerskih zajednica
u BiH, kao i druge javne ili privatne organizacije koje
djeluju u skladu sa ustavom i zakonima, ako to
zahtijevaju vjerske doktrine, uvjerenja ili ciljevi. [ PRAVNI SAVJETNIK ]
da li je to jednom ili više puta i u kojem
vremenskom peridu se takve radnje
ponavljaju da bi se smatrale mobingom.
Također, ZZD ne daje odgovor na pitanje na
koji način je moguće dokazati da je svrha
tog ponašanja degradiranje radnih uslova ili
profesionalnog statusa zaposlenog, ili treba
čekati da se to desi.
Kako posljedice mobinga na radnom mjestu
dovode do smanjenja učinkovitosti, učestale
izostanke sa posla, bolovanja (bijeg u
bolest), napuštanja radnog mjesta, što sve za
posljedicu ima nemogućnost napredovanja,
a u konačnici mogućnost dobijanja otkaza,
uz zdravstvene posljedice koje se ogledaju
u fizičkim i emocionalnim poremećajima
kod zaposlenika, očito je da je izuzetno
važno ovakvu vrstu odnosa poslodavca
prema zaposleniku, prepoznati i reagovati
na vrijeme.
Znaci koji upućuju na to da je riječ o
mobingu, bez obzira na njihovu učestalost,
jesu:
■■ neprestano sumnjaju u vaše odluke i
propituju vaša rješenja;
■■ dodjeljuju vam posao štetan za zdravlje;
■■ dodjeljuju vam posao ispod vaše razine
ili koji umanjuje vaše samopoštovanje;
■■ šire o vama glasine ili poluistine;
■■ iza leđa vas ogovaraju ili namiguju;
■■ govore da niste psihički zdravi;
■■ gledaju vas sa visine;
■■ oponašaju vašu mimiku, kretnje i hod;
■■ omalovažavaju vas i daju vam uvredljive
nadimke;
■■ upliću se u vaš spolni život.
Po tim kriterijima zaposlenici mogu lako
prepoznati jesu li izloženi mobingu.
Najgori
oblik
je,
dakako,
spolno
uznemiravanje, kojemu je, nažalost, izloženo
sve više žena,11 koje može biti verbalno,
neverbalno, znakovno i sl. bez fizičkog
dodira).
Međutim, česta je pojava da se lica izložena
mobingu, i pored prepoznavanja mobinga,
ne suprotstavljaju mobingu na adekvatan
način ili nikako, najčešće zbog straha da će
izgubiti posao, odnosno ugroziti egzistenciju,
da neće imati podršku i svjedočenje lica
koja su svjedoci mobinga, iz istog straha
tih lica za svoju egzistenciju, njihovog stava
„nemiješanja“ i sl.
Moguće je da lica izložena mobingu ne
poznaju ni zakonske mogućnosti zaštite od
mobinga, koja je regulisana u okviru opšte
zaštite od diskriminacije, ali također da
nemaju povjerenja u mogućnost uspjeha
u eventualnom sudskom postupku koji bi
pokrenuli radi zaštite od mobinga, imaju
bojazan od prevelikih troškova postupaka i
sl.
11 H. Leymannu (NJIKIPEDIJA)
INSTITUCIJE NADLEŽNE ZA
ZAŠTITU OD DISKRIMINACIJE Na zaštitu od mobinga, kao jednog od oblika
diskriminacije, primjenjuju se odredbe
ZZD-a koje se odnose na institucije nadležne
za zaštitu od diskriminacije.
Za zaštitu od diskriminacije nadležne su
institucije predviđene ZZD-om i sud.
1. Centralna institucija za zaštitu od
diskriminacije
Instituciji ombudsmena za ljudska prava
Bosne i Hercegovine dodijeljen je status
„centralne institucije nadležne za zaštitu od
diskriminacije“12 i u tu svrhu predviđeno je
12 Član 7. Zakona o zaštiti od diskriminacije
(Centralna institucija za zaštitu od diskriminacije) (1) Centralna institucija nadležna za zaštitu od
diskriminacije je Ombudsmen za ljudska prava
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsmen
Bosne i Hercegovine). (2) Ombudsmen Bosne i Hercegovine u okviru svoje
nadležnosti: a) zaprima pojedinačne i grupne žalbe u vezi sa
diskriminacijom; b) fizičkim i pravnim licima koja su podnijela žalbu
zbog diskriminacije daje potrebna obavještenja o
njihovim pravima i obavezama, te mogućnostima
sudske i druge zaštite; c) povodom žalbe Ombudsmen Bosne i Hercegovine
može odlučiti da ne prihvati žalbu ili da pokrene
postupak istraživanja; d) predlaže pokretanje postupka medijacije u skladu s
odredbama Zakona o medijaciji; e) prikuplja i analizira statističke podatke o slučajevima
diskriminacije; f) podnosi godišnji, a prema potrebi i vanredne izvještaje
o pojavama diskriminacije Parlamentarnoj skupštini
Bosne i Hercegovine, Parlamentu Federacije Bosne i
Hercegovine, Narodnoj skupštini Republike Srpske i
Skupštini Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine; g) informira javnost o pojavama diskriminacije; h) na vlastitu inicijativu, provodi istraživanja u oblasti
diskriminacije; i) daje mišljenja i preporuke sa ciljem sprečavanja i
suzbijanja diskriminacije, te predlaže odgovarajuća
zakonska i druga rješenja nadležnim institucijama u
Bosni i Hercegovini; j) ima pravo da pokreće i učestvuje u postupku za zaštitu
od diskriminacije za prekršaje propisane ovim
zakonom; k) prati zakonodavstvo i daje savjete zakonodavnim i
izvršnim organima; l) podiže svijest o pitanjima vezanim za rasizam i rasnu
diskriminaciju u društvu; m) unapređuje politike i prakse koje imaju za cilj da
osiguraju jednako postupanje. BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 33
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osnivanje posebnog odjela, sa isključivim
zadatkom razmatranja predmeta navodne
diskriminacije koju je počinilo bilo koje
pravno ili fizičko lice i u bilo kojoj oblasti
života.
ZZD predviđa široku lepezu nadležnosti
ombudsmena, koje sežu od promotivnih
aktivnosti, preko istraživanja u oblasti
diskriminacije,
do
postupanja
po
žalbama pojedinaca koji tvrde da su žrtve
diskriminacije i preuzimanja aktivne uloge
u prekršajnim postupcima za zaštitu od
diskriminacije.
ZZD obavezuje ombudsmene da radnje u
postupku preduzimaju hitno, osiguravajući
da se sve tvrdnje o mobingu što prije ispitaju. Žalbe - preporuke ombudsmena
Lice izloženo mobingu se može obratititi
(žaliti) ombudsmenu, ukazati da je izloženo
mobingu i tražiti od ombudsmena zaštitu i
(3) Ombudsmen Bosne i Hercegovine pri izradi redovnih
izvještaja, mišljenja i preporuka o pojavama
diskriminacije sarađuje s organizacijama civilnog
društva koje se bave zaštitom i promoviranjem
ljudskih prava i organizacijama koje se bave zaštitom
prava grupa izloženih visokom riziku diskriminacije. (4) Ombudsmen Bosne i Hercegovine pruža pomoć licima
ili grupama lica koja se obraćaju međunarodnim
tijelima za zaštitu od diskriminacije u davanju
uputstava, savjeta, konsultacija u toku postupka,
prijedloga i preporuka. (5) Institucija ombudsmena za ljudska prava
Bosne i Hercegovine će u svrhu ostvarivanja
svoje nadležnosti uspostaviti poseban odjel
koji bi isključivo razmatrao predmete navodne
diskriminacije u pogledu postupanja javnih tijela
na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te
pravnih lica sa javnim ovlaštenjima, kao i postupanje
svih pravnih i fizičkih lica, u svim oblastima života. U
budžet Institucije ombudsmena za ljudska prava
Bosne i Hercegovine bit će uvrštena posebna
budžetska stavka neophodna za funkcioniranje
specijalnog odjela / specijalnih odjela za borbu
protiv diskriminacije. (6) Sve državne institucije, entitetske, kantonalne i tijela
Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinske,
institucije i pravna lica sa javnim ovlaštenjima,
te ostala pravna i fizička lica dužna su, na zatjev
Ombudsmena Bosne i Hercegovine, najkasnije
u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva,
dostaviti tražene podatke i dokumente. (7) Nadležne institucije u Bosni i Hercegovini obavezne
su sarađivati s Ombudsmenom Bosne i Hercegovine
i davati pismeno odgovore i obavještenja u roku
koji je Ombudsmen Bosne i Hercegovine odredio
i o efektu preporuka datih sa ciljem otklanjanja
diskriminacije. 34 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
to potpuno besplatno.
Postupajući po žabi, ombudsmen je ovlašten
da istraži navode iz žalbe lica koje smatra da
se nad njim provodi mobing, odnosno istraži
tačnost navoda i postupanje poslodavca, da
pokuša u saradnji sa poslodavcem otkloniti
mobing i eventualne posljedice mobinga, te
da poslodavcu dostavi pismene preporuke
koje se odnose na promjenu ponašanja koje
predstavlja mobing.
Pokretanje prekršajnog postupka
Preporuka ombudsmena ima obavezujući
karakter
za
poslodavca,
ali
nema
instrumenata
za
njeno
neposredno
provođenje.
Međutim, nepostupanje po preporukama,
kao i odbijanje saradnje sa ombudsmenom
u domenu suzbijanja diskriminacije,
predstavlja prekršaj za koji je moguće
izreći visoke novčane kazne u prekršajnom
postupku,13 i to kako za pravna lica,
13
Član 19.
(Povreda člana 2. stav (2) ovog zakona) (1) Pravno lice koje dovede neko lice ili grupu lica
u nepovoljan položaj na osnovama nabrojanim
u članu 2. (Diskriminacija), stav (1), na način
opisan u čl. 3. (Oblici diskriminacije) i 4. (Ostali
oblici diskriminacije) ovog zakona, kaznit će se za
prekršaj novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM
do 5.000 KM. (2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i
kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom
licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom
licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 700 KM do
1.500 KM. (3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i fizičko lice, i to novčanom kaznom u iznosu
od 550 KM do 1.500 KM. (4) Ako se prekršaj iz stava (1) ovog člana učini
propuštanjem da se postupi po preporuci
Ombudsmena Bosne i Hercegovine, pravno lice će
se kazniti novčanom kaznom u iznosu od 2.500 KM
do 6.500 KM, a odgovorno lice u pravnom licu ili
fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u iznosu
od 1.000 KM do 3.000 KM. (5) Ako se prekršaj iz stava (1) ovog člana učini
propuštanjem da se postupi po nalogu suda, pravno
lice će se kazniti novčanom kaznom u iznosu od
3.500 KM do 10.000 KM, a odgovorno lice u pravnom
licu ili fizičko lice kaznit će se novčanom kaznom u
iznosu od 2.000 KM do 5.000 KM. Član 20.
(Povreda člana 7. st. (6) i (7) ovog zakona) (1) Pravno lice kaznit će se za prekršaj novčanom
kaznom u iznosu od 1.000 KM do 5.000 KM ako: a) ne dostavi podatke ili dokumente na zahtjev
Ombudsmena Bosne i Hercegovine, odnosno ako
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
odgovorna lica u pravnim licima tako i za
fizička lica - poslodavce.
Za pokretanje prekšajnog postupka nadležan
je ombusmen.
Podnošenjem zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka protiv odgovornog
pravnog ili fizičkog lica, ombudsmen ima
mogućnost da traži od nadležnog suda da se
ta lica kazne, čime se oni sankcionišu zbog
neizvršenje preporuka ombudsmena ili
nepostupanja po odredbama ZZD-a.
ih ne dostavi u propisanom roku i ne dozvoli uvid u
njih, u suprotnosti sa članom 7. (Centralna institucija
za zaštitu od diskriminacije), stav (6) ovog zakona; b) ne sarađuje s Ombudsmenom Bosne i Hercegovine i
ne daje pismeno odgovore ili obavještenja, odnosno
ne izvijesti o učinku preporuka datih sa ciljem
otklanjanja diskriminacije, u suprotnosti sa članom
7. stav (7) ovog zakona. (2) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i
kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom
licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom
licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 500 KM do
1.500 KM. (3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i fizičko lice, i to novčanom kaznom u iznosu
od 450 KM do 1.000 KM. Član 21.
(Povreda člana 18. ovog zakona) (1) Pravno lice koje lice koje je prijavilo diskriminaciju
u dobroj vjeri ili lice koje je na bilo koji način
učestvovalo u postupku zaštite od diskriminacije
dovede u nepovoljan položaj na osnovu toga što
je to lice prijavilo diskriminaciju ili učestvovalo u
postupku, u suprotnosti sa članom 18. (Zaštita lica
koja prijave diskriminaciju ili učestvuju u postupku)
ovog zakona, kaznit će se za prekršaj novčanom
kaznom u iznosu od 1.000 KM do 10.000 KM. (2) Za prekršaje iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i odgovorno lice u državnoj, entitetskoj i
kantonalnoj instituciji, instituciji Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, općinskoj instituciji, u pravnom
licu sa javnim ovlaštenjima i u drugom pravnom
licu, i to novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM
do 3.500 KM. (3) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana također će se
kazniti i fizičko lice, i to novčanom kaznom u iznosu
od 700 KM do 2.000 KM. (4) Ako prekršaj iz stava (1) ovog člana učini sa
namjerom odgovorno lice u pravnom licu, odgovorno
lice u pravnom licu kaznit će se novčanom kaznom
u iznosu od 2.000 KM do 7.000 KM, i ako je učini
sa namjerom fizičko lice, fizičko lice kaznit će se
novčanom kaznom u iznosu od 1.500 KM do 4.000
KM. Sankcije – novčana kazna i zaštitne mjere
U prekršajnom postupku, pored novčane
kazne, sud može izreći poslodavcu i
zaštitne mjere,14 oduzimanja predmeta i
zabrane obavljanja određene profesionalne
djelatnosti,
poslovne
aktivnosti
ili
dužnosti. Zaštitna mjera oduzimanja
predmeta obavezno se izriče svaki put kada
je prekršaj izvršen korišćenjem tih predmeta,
odnosno kada su predmeti bili namijenjeni
izvršenju prekršaja ili su predmeti nastali
zbog izvršenja prekršaja. Pored toga, rješenje o prekršaju objavljuje
se u javnim medijima dostupnim na cijeloj
teritoriji Bosne i Hercegovine.15 1. Sudski postupci za zaštitu od
mobinga
ZZD
predviđa
zaštitu
od
mobinga
(diskriminacije)
pred
sudom
opće
nadležnosti i to:
■■ u postojećim sudskim i upravnim
postupcima i
■■ posebnom tužbom za zaštitu od mobinga.
Zaštita u postojećim postupcima
Svako lice ili grupa lica koja smatra da je nad
njima vrši mobing može tražiti zaštitu svojih
prava putem postojećih sudskih i upravnih
postupaka16 protiv upravnog akta ili tužbe u
radnom sporu.
U slučajevima u kojima povreda prava na
jednako postupanje proizlazi iz upravnog
akta, žalba u upravnom postupku i
eventualno pokretanje upravnog spora
na osnovu zaštite od mobinga, a kojom se
zahtijeva poništenje takvog upravnog akta,
ne spriječava to lice da pokrene tužbom
poseban sudski postupak za zaštitu od
mobinga. Svi konkretni zahtjevi, na koje su ovlaštena
lica koja podnose posebnu tužbu za zaštitu
od mobinga, kao pojedinačni ili zajednički,
mogu se tražiti u svrhu podnošenja tužbe u
parničnom postupku. Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem
obliku diskriminacije, dakle i mobinga, po
odredbama ovog zakona, ovlašteni su da
podnesu:17 14 Član 22. ZZD
15 Član 23. ZZD
16 Član 11. ZZD
17 Član 12. ZZD
„Član 12.
(Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku
diskriminacije, prema odredbama ovog zakona,
ovlašćeni su da podnesu tužbu i da traže: a) utvrđivanje da je tuženik povrijedio tužiočevo pravo
na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 35
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
a) tužbu za utvrđivanje mobinga;
b) tužbu za zabranu ili otklanjanje
mobinga; nadoknadi materijalnu i nematerijalnu štetu
uzrokovanu mobingom, odnosno povredom
prava zaštićenih ZZD-om.
c) tužbu za naknadu štete i
d) zahtjev da se presuda kojom je Hitnost postupka i primjena ZPP-a
utvrđena povreda prava na jednako
postupanje na trošak tuženog objavi
u medijima, u slučaju kada je mobing
počinjen kroz medije (štampane,
printane i elektronske), odnosno bilo
koje vrste. Tužba za utvrđivanje diskriminacije
Tužbom se traži utvrđivanje da je tuženi
povrijedio tužiočevo pravo na jednako
postupanje, odnosno da radnja koju je
preduzeo ili propustio može neposredno
dovesti do povrede prava na jednako
postupanje.
Tužba za zabranu ili otklanjanje
diskriminacije
Tužbom se traži zabrana preduzimanja
radnji kojima se krši ili može prekršiti
tužiočevo pravo na jednako postupanje,
odnosno da se izvrše radnje kojima se
uklanja mobing ili njegove posljedice
Tužba za naknadu štete
Ovom tužbom traži se od tuženika da
preduzeo ili propustio može neposredno dovesti
do povrede prava na jednako postupanje (tužba za
utvrđivanje diskriminacije); b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili
se može prekršiti tužiočevo pravo na jednako
postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se
uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za
zabranu ili otklanjanje diskriminacije); c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta
uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim
zakonom (tužba za nadoknadu štete); d) da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na
jednako postupanje na trošak tuženika objavi u
medijima, u slučaju kada je diskriminacija počinjena
kroz medije (štampane, printane i elektronske),
odnosno bilo koje vrste. (2) Sud i druga tijela koja sprovode postupak dužna
su da radnje u postupku preduzimaju hitno,
obezbjeđujući da sve tvrdnje o diskriminaciji budu
što prije ispitane. (3) Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom činjeničnom
i pravnom osnovu, zahtjevi se mogu istaknuti
zajedno (kumulativno) u jednoj tužbi o kojoj se
odlučuje u parničnom postupku, ako su svi zahtjevi
u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan
za svaki od tih zahtjeva. (4) O tužbama iz stava (1) ovog člana odlučuje nadležni
sud primjenjujući odredbe zakona o parničnom
postupku koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini,
ako ovim zakonom nije drugačije određeno.“
36 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Sud i druga tijela koja provode postupak
dužna su radnje u postupku preduzimati
hitno, osiguravajući da se sve tvrdnje o
diskriminaciji što prije ispitaju. Kada se svi zahtjevi zasnivaju na istom
činjeničnom i pravnom osnovu, zahtjevi
se mogu istaći zajedno (kumulativno) u
jednoj tužbi o kojoj se odlučuje u parničnom
postupku, ako su svi zahtjevi u međusobnoj
vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za
svaki od tih zahtjeva. O tužbama odlučuje nadležni sud
primjenjujući odredbe zakona o parničnom
postupku koji se primjenjuju u Bosni
i Hercegovini, ako ovim zakonom nije
drugačije određeno.18 Rok za podnošenje tužbe je tri mjeseca od
dana saznanja o učinjenoj povredi prava,
a najduže jednu godinu od dana učinjenja
povrede.
Nadležnost i izvršenje Za sporove po tužbama zbog mobinga
nadležni19 su u prvom i drugom stepenu
sudovi opće mjesne nadležnosti, ako ovim
zakonom nije drugačije propisano, a u skladu
sa zakonima o sudovima u oba entiteta i
Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine
Po osnovu tužbenog zahtjeva za zabranu
ili otklanjanje mobinga i zahtjeva da se
presuda kojom je utvrđena povreda prava
na jednako postupanje na trošak tuženog
objavi u medijima, u slučaju kada je mobing
počinjen kroz medije (štampane, printane
i elektronske), odnosno bilo koje vrste,20
nadležni sud može odlučiti da:
■■ žalba ne zadržava izvršenje ili
■■ određuje kraći rok za ispunjenje radnje
koja je naložena tuženom. U postupcima čiji je predmet mobing uvijek
je dozvoljena revizija. Rok za podnošenje tužbe i reviziju
Rok za podnošenje tužbe21 je tri mjeseca od
dana saznanja o učinjenoj povredi prava,
a najduže jednu godinu od dana učinjenja
povrede.
Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je
tri mjeseca od dana uručenja drugostepene
presude.
18 Zakoni o parničnom postupku Federacije BiH,
RS i Brčko Distrikta
19 Član 13. ZZD
20 Član 12. tač. b) i d)
21 Član 13. stav 4. ZZD
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Privremene mjere osiguranja
Sud može u postojećim upravnim
postupcima i postupcima po posebnim
tužbama odrediti privremenu mjeru shodno
pravilima zakona o parničnom postupku
koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.22 Teret dokazivanja na navodnom prekršiocu U postojećim upravnim postupcima i
postupcima po posebnim tužbama, kada
lice ili grupa lica navode činjenice,
potkrepljujući navode o tome da je zabrana
mobinga prekršena, navodni prekršilac
dužan je dokazati23 da nije prekršio princip
jednakog postupanja ili zabrane mobinga. Međutim, ZZD ne navodi način na koji će
se navodi tužioca ili lica prema kojem je
izvršena diskriminacija „potkrijepiti“, ali se
to može izvesti iz odredaba ZZD-a da se kao
dokazno sredstvo za ostvarenje ovog prava,
pored materijalnih dokaza, svjedoka i dr.
mogu koristiti i statistički podaci ili baze
podataka. Teret dokazivanja je na navodnom
prekršiocu zabrane mobinga i uslučaju kada
lice smatra da je snosilo posljedice mobinga
zbog propuštanja razumnog prilagođavanja.
tuženog povrijeđeno pravo na jednako
postupanje većeg broja lica koja uglavnom
pripadaju grupi čija prava tužilac štiti. Zaštita lica koja prijavljuju diskriminaciju
ili učestvuju u postupku
ZZD propisuje da nijedno lice koje je prijavilo
diskriminaciju ili učestvovalo u pravnom
postupku za zaštitu od diskriminacije
neće trpjeti nikakve posljedice zbog takvog
prijavljivanja ili učestvovanja.26 Teret dokazivanja mobinga nije na
tužiocu, ali je on dužan da navede činjenice
potkrepljujući navode o tome da je zabrana
diskriminacije prekršena.
Učešće trećih lica
U postupku koji se pokreće posebnim
tužbama može se kao treća strana24 na strani
lica ili grupe lica koja tvrde da su žrtve
diskriminacije pridružiti tijelo, organizacija,
ustanova, udruženje ili drugo lice koje se
u okviru svoje djelatnosti bavi zaštitom od
diskriminacije lica ili grupe lica o čijim se
pravima odlučuje u postupku. Sud će dopustiti učešće treće strane samo uz
pristanak lica na čijoj strani se treća strana
želi umiješati. Bez obzira na ishod parnice, treća strana
sama snosi troškove svog učešća u parnici. Kolektivna tužba za zaštitu od diskriminacije Udruženja, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su registrovane u skladu sa
propisima koji regulišu udruživanje građana
u Bosni i Hercegovini, a imaju opravdani
interes za zaštitu interesa određene grupe ili
se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom
od diskriminacije određene grupe lica,
mogu podnijeti tužbu25 protiv lica koje je
povrijedilo pravo na jednako postupanje,
ako učine vjerovatnim da je postupanjem
22 Član 14. ZZD
23 Član 15. ZZD
24 Član 16. ZZD
25 Član 17. ZZD
26 Član 18. ZZD
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 37
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Odnos redovnih sudova
i Ustavnog suda BiH u
kontekstu člana VI/3.c) Aneksa 4
mr. sci. iur. Davor Trlin
REZIME
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda je
sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine. Ovaj rad je pokušaj
odgovora na dva aktuelna pitanja: 1. Kakav je status ovog međunarodnog
dokumenta u pravnom sistemu BiH i 2. Na koji način se primjenjuje ovaj
međunarodni ugovor u radu bosanskohercegovačkih državnih organa,
prvenstveno redovnih sudova i Ustavnog suda BiH? Odgovore na ova
pitanja se traže u Aneksu 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir (Ustavu
Bosne i Hercegovine). U radu se, kao prethodna pitanja, podsjeća na
pristupe u odnosu međunarodnog i unutrašnjeg prava. Nakon toga su
objašnjeni položaj i primjena EKLJP od strane sudova u komparativnim
pravnim sistemima. Položaj Evropske konvencije u Bosni i Hercegovini
je sljedeće pitanje koje se obrađuje. Rad se zaključuje analiziranjem
nadležnosti Ustavnog suda BiH u tumačenju i zaštiti Konvencijskih
prava.
Ključne riječi: Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, primjena
konvencije, Ustavni sud BiH, redovni sudovi, incidentalna ocjena
ustavnosti
1. Uvod
U ovom članku pokušavamo prikazati odnos Ustavnog suda BiH i redovnih sudova u
kontekstu incidentalne ocjene ustavnosti. Polazna je pretpostavka da upravo razvoj odnosa
između Ustavnog suda BiH i nacionalnih redovnih sudova treba rezultirati uspostavom
takvog sistema zaštite ljudskih prava građana BiH u kojem, uz međusobnu toleranciju,
nacionalni Ustavni sud i redovni sudovi imaju primarnu ulogu.
Polazeći od ove pretpostavke, pokušavamo dokazati tezu da u pravnom sistemu BiH redovni
sudovi jesu institucije koje na legitiman način i uz jasan pravni osnov mogu zaštititi ljudska
prava i slobode kada one dođu na udar državnih organa sa različitih nivoa vlasti u BiH, ali da
postoji i situacija u kojoj bi najbolje bilo da redovni sud iskoristi mogućnost iz člana VI/3.c)
Ustava BiH i da predmet proslijedi Ustavnom sudu BiH, a to je situacija kada redovni sud
posumnja u ustavnost / konvencionalnost odredaba domaćeg prava koje treba da primijeni
u sudskom postupku.
U dijelu članka koji slijedi kratko podsjećamo na dvije manifestacije odnosa unutrašnjeg i
međunarodnog prava, kako bi ta pojmovna pojašnjenja mogla poslužiti za objašnjavanje i
analiziranje centralne teme ovog rada. U trećem dijelu slijedi nekoliko primjera interakcije
38 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
nacionalnih redovnih i ustavnih sudova iz država članica Vijeće
Evrope kada je riječ o primjeni nacionalnog prava koje nije saglasno
sa EKLJP da bi se vidjelo da li postoji poopćiv princip. U četvrtom
dijelu ćemo izložiti, kao prethodna pitanja, glavne probleme statusa
EKLJP u BiH koje će, smatramo, biti potrebno razriješiti zbog
problematike direktne primjene ovog instrumenta zaštite ljudskih
prava. Ti problemi odnose se na evropsku dimenziju djelatnosti
redovnih sudova, u smislu dileme oko toga da li oni mogu direktno
primjenjivati Konvenciju, bez pozivanja na praksu Evropskog suda
za ljudska prava, uvijek ili u sličnom slučaju. U završnom poglavlju
predlažemo elemente jednog mogućeg shvatanja odnosa Ustavnog
suda BiH i redovnih sudova koje bi moglo, ukoliko ga redovni sudovi
prihvate, da služi jačoj zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u
BiH. Na kraju članka su zaključna razmatranja.
2. Odnos EK i unutrašnjeg prava država članica
Postoje dva osnovna sistema unošenja međunarodnih pravnih
normi, među koje spadaju i norme EKLJP, u pravni sistem
država. Prema sistemu inkorporacije, međunarodno pravo mora
biti pretočeno u domaći zakon ili neki drugi propis, a vezanost
domaćih organa proizlazi iz domaćeg zakona a ne iz međunarodnog
ugovora. Sa druge strane, postoji i sistem adopcije, prema kojem se
prihvatanjem međunarodnog ugovora (ratifikacijom, pristupanjem,
itd.) međunarodne pravne norme unose u domaći pravni sistem i
gdje se onda međunarodno pravo može direktno primjenjivati.
Dva su različita pristupa odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava
– monistički (međunarodni i unutrašnji pravni poredak prema ovom
shvatanju su jedinstveni, sve ili neke norme međunarodnog prava
su po pravnoj snazi iznad normi unutrašnjeg prava; ovaj odnos se
dalje ne mora uređivati nekim posebnim propisom unutrašnjeg
prava i države koje su prihvatile ovaj koncept prostom adopcijom
uključuju prihvaćene norme međurodnog prava u unutrašnji
pravni sistem) i dualistički (koji insistira na državnoj suverenosti –
međunarodno i unutrašnje pravo su strogo odvojeni i da bi se sadržaj
nekog međunarodnog akta primjenjivao on mora biti, nakon voljnog
akta ratifikacije transformisan u domaće pravo.1 U okviru dualističke
teorije (koncepcije) postoji i teorija koordinacije po kojoj postoji
međunarodna odgovornost države za neispunjavanje vlastitih
međunarodnih obaveza.
Iz sistema adopcije proizlazi monistički pristup, a iz sistema
inkorporacije dualistički. U okviru dualističke teorije (koncepcije)
postoji i teorija koordinacije po kojoj postoji međunarodna
odgovornost države za neispunjavanje vlastitih međunarodnih
obaveza.
3. Rješenja iz komparativnog ustavnog prava država
Vijeća Evrope
Jedna od karakteristika EKLJP (uz minimalne standarde koje
propisuje, višestrukost zaštite i supsidijarni karakter) je i njena
neposredna primjena. Neposredna primjena Konvencije je moguća
budući da su odredbe Konvencije sasvim precizne u pogledu sadržaja
i forme, tako da nema potrebe za dodatnim intervencijama, odnosno
nema potrebe za posebnom odredbom kojom bi se Konvencija uvela
1* Autor je stručni saradnik za programsku saradnju sa međunarodnim
organizacijama u JU Centar za edukaciju sudija i tužilaca u FBiH i doktorski
kandidat na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
O dualističkom i monističkom shvaćanju odnosa međunarodnog i unutrašnjeg
prava šire u: V. Đ. Degan, Međunarodno javno pravo, Rijeka, Pravni fakultet
Sveučilišta u Rijeci, 2000, str. 15-32.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 39
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u unutrašnje pravo.
Međutim, većina država u svoj pravni sistem ipak unosi odredbu
kojom osigurava neposrednu primjenu Konvencije i kojom ju
pozicionira u odnosu na ostale dijelove pravnog sistema. Tako npr.
Konvencija u Austriji i Holandiji ima ustavni karakter (što implicira
da su direktno primjenjive pred sudovima i drugim organima vlasti
u ovim državama), u Francuskoj, Belgiji, Grčkoj, Švajcarskoj, Španiji,
Portugalu... podustavni, ali nadzakonski, te zakonski karakter u SR
Njemačkoj, Italiji... Iako najveći broj država formalno ne prihvata da
je Konvencija nadređena njihovom ustavu, dosta njih je mijenjalo
određene dijelove ustava, za koje su smatrali da nisu u skladu
sa Konvencijom (na taj način su de facto potvrdile nadređenost
Konvencije ustavu te države). U nekim evropskim državama ustavne
odredbe daju pravo nacionalnim sudijama da ne primjenjuju
nacionalno pravo koje je u koliziji sa međunarodnim ugovorima. U
Francuskoj, u kojoj Ustav proklamuje suprematiju ugovora, ne postoje
posebne odredbe koje se odnose na ugovore o ljudskim pravima, i sve
odredbe glave VI, koja se odnosi na stupanje na snagu međunarodnih
sporazuma, su primjenjive na Evropsku konvenciju. Nacionalni
status međunarodnih ugovora kao zakona pojačanog djelovanja u
francuskom pravnom sistemu proizlazi iz člana 55. Ustava Francuske
V Republike,2 koji propisuje da su ratifikovani ugovori superiorni
francuskim zakonima.
Za razliku od Francuske, brojne istočnoevropske države3 su povjerile
ovakvu vrstu kontrole ustavnim sudovima. U ovim državama postoji
razlika između kontrole ustavnosti zakona i „konvencionalnosti“
zakona. Sličan mehanizam postoji u holandskom modelu,
zasnovanom na članovima 91.4 i 93.5 Grondweta (Osnovnog
zakona). Najjasniji dokaz otvorenosti holandskog pravnog poretka
međunarodnom pravu (možda i „najmonističkijem“ u Evropi) je član
90. ovog akta: “Vlada će promovisati razvoj međunarodne vladavine
prava.“ Dodatni dokaz je i član 94: „Zakonske odredbe na snazi u
Kraljevstvu neće biti primjenjivane, ako je takva primjena u suprotnosti
sa odredbama ugovora koje obavezuju sva lica ili rezolucijama
međunarodnih institucija.“ Ova odredba znači da su holandske sudije
ovlaštene da kontrolišu konvencionalnost holandskih zakona iako
nisu ovlašteni da kontrolišu ustavnost zakonskih normi pod članom
120.6 Grondweta.
Italijanski redovni sudovi su u izvjesnom broju odluka odlučili
da ne primjenjuju norme domaćeg prava koje su u konfliktu sa
Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
2 Član 55. Ustava Francuske V Republike: „Ugovori i sporazumi valjano
ratifikovani ili potvrđeni će, nakon objavljivanja, prevladavati nad zakonima
parlamenta...“
3 Vidi nadležnosti ustavnih sudova ovih država u navedenom polju u: član 149 (4)
Ustava Bugarske; član 188. Ustava Poljske; član 87. Ustava Češke; član 160.
Ustava Slovenije...
4 Član 91. Osnovnog zakona Holandije: „Kraljevstvo neće biti obavezano
ugovorima, niti će takvi ugovori biti odbačeni bez prethodnog odobrenja
Parlamenta. Slučajevi u kojima odobrenje nije potrebno bit će specifikovani
aktom Parlamenta. Način na koji će odobrenje biti dano bit će uređen aktom
Parlamenta, koji može propisati mogućnost prešutnog odobrenja. Bilo koje
odredbe ugovora koje su u koliziji sa Ustavom ili koje vode do kolizije mogu
biti odobrene od strane domova Parlamenta samo 2/3 većinom glasova.“
5 Član 93. Osnovnog zakona Holandije: „Odredbe ugovora i rezolucija
međunarodnih institucija, koji mogu da obavezuju sva lica na osnovu njihovog
sadržaja postat će obavezne nakon što budu objavljene.“
6 Član 120. Osnovnog zakona Holandije propisuje: „Ustavnost akata Parlamenta i
ugovora neće biti kontrolisana od strane sudova.“
40 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sloboda. Godine 2007. Ustavni sud je odlučio da zaustavi ovaj trend
i konstituiše „ustavni izuzetak“ od suprematije Ustava, tako što će
ocijeniti validnost nacionalnih propisa koristeći standard Evropske
konvencije. Ustavni sud Italije je dao instrukciju redovnim sudovima
– da umjesto da ne primjenjuju norme Evropske konvencije upute
preliminarno ustavno pitanje Ustavnom sudu (osnov je pronašao u
članu 11. italijanskog ustava). Ipak, određeni redovni sudovi u praksi
nisu pratili ovu instrukciju Ustavnog suda, što zbog nerazumijevanja,
što zbog otvorene svojevrsne građanske neposlušnosti.
U Bugarskoj se nacionalne sudije smatraju prvom linijom odbrane
suprematije Evropske konvencije nad nacionalnim zakonima, u skladu
sa članom 5.4. Ustava. I sudije redovnih sudova i sudije Ustavnog suda
u Bugarskoj su ovlaštene da izvrše kontrolu konvencionalnosti,7 ali u
praksi se ipak redovni sudovi ustručavaju da izvrše takav postupak.
Bugarski Ustavni sud je prepoznao primat Ustava nad Evropskom
konvencijom, ali je takođe odredio da će Ustav biti interpretiran što
je više moguće u svjetlu Evropske konvencije, u skladu sa članom
149. koji, paradoksalno, određuje i kontrolu ustavnosti (stav 2) i
konvencionalnosti (stav 4).
Član 204.8 Ustava Portugala daje ovlaštenje nacionalnim sudijama
da ne primijene nacionalne zakone koji nisu u skladu sa ustavnim i
međunarodnim pravom. Ova mogućnost nije prepoznata od strane
portugalskih redovnih sudova.
Nejasno je da li član 96. Ustava Španije daje ovlaštenje sudijama
redovnih sudova da ne primijene nacionalne zakone čije su odredbe
u konfliktu sa Evropskom konvencijom. Ustavni tribunal Španije se
izjasnio da sudije redovnih sudova mogu da ne primijene nacionalne
zakone koji su u koliziji sa međunarodnim ugovorima,9 ali se
nikada nije izjasnio o tome šta redovni sudovi treba da urade kada
posumnjaju u koliziju nacionalnih zakona s ugovorima o ljudskim
pravima, kakva je i Evropska konvencija. Ovdje napominjemo da
Ustav Španije pravi distinkciju između međunarodnih ugovora (član
96) i ugovora o ljudskim pravima (član 10). Redovni sudovi su u praksi
često upućivali ustavno pitanje Ustavnom tribunalu, prije nego da
jednostavno ne primijene domaće zakone a primijene Konvenciju.
Postoje i države u kojima je odbijanje primjene nacionalnih zakona
pod sumnjom da nisu u skladu sa Konvencijom zabranjeno. U
Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske sudovi
mogu samo da deklarativno navedu nekompatibilnost domaćih
propisa i Konvencije. Međutim, bez obzira je li dozvoljena ili
zabranjena neprimjena nacionalnih zakona a primjena normi
Konvencije, u svim državama koje su ju potpisale, Konvencija ima
direktni efekat. Posebno je značajan austrijski slučaj. Ova država je,
naime, 1964. godine amandmanom revidirala Ustav da bi etablirala
ustavni status Konvencije (de facto priznat i prije amandmana) i njen
direktni efekat. Konflikt između austrijskog Ustava i Konvencije je
razriješen na osnovu principa lex posterior derogat legi priori.
7 Član 149 (2) i (4) Ustava Bugarske: „(1) Ustavni sud će: 1. Osigurati
obavezujuću interpretaciju Ustava: ... 4. odlučiti o kompatibilnosti između
Ustava i međunarodnih ugovora zaključenih od strane Republike Bugarske
prije njihove ratifikacije, i o kompatibilnosti domaćih zakona s univerzalno
prepoznatim normama međunarodnog prava i međunarodnih ugovora čija je
stranka Bugarska.“
8 Član 204. Ustava Portugala: „U stvarima koje se nalaze pred sudom, sudovi
neće primjenjivati pravila koja su u kontradikciji sa odredbama Ustava ili
principima sadržanim u njemu.“
9 Tribunal Constitutional, 49/1988; Tribunal Constitutional 180/1993.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 41
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Skandinavske države smatraju da je Evropska konvencija lex superior, bez
obzira što je formalna osnova, posebno ustavni značaj, za takvo stajalište
ograničena, ali specijalni karakter Evropske konvencije u Norveškoj i
Švedskoj u sudskoj praksi još uvijek nije prepoznat.
4. Položaj EK u BiH
Unošenje Evropske konvencije u pravni sistem Bosne i Hercegovine je
vrlo specifično. Bosna i Hercegovina je prihvatila monističku koncepciju10
(većinski prihvaćena na evropskom kontinentu) unošenja Konvencije
u pravni sistem, odnosno za automatizam u primjeni Konvencije gdje
državni organi Bosne i Hercegovine i užih političko-teritorijalnih jedinica
primjenjuju Evropsku konvenciju kao takvu, nije se morala prenijeti u
unutrašnje pravo Bosne i Hercegovine i sudovi i drugi državni organi je
ne primjenjuju kao unutrašnje pravo. Obaveza poštovanja ljudskih prava
i sloboda11 garantovanih Konvencijom i njenim protokolima u Bosni i
Hercegovini je nastala stupanjem na snagu Aneksa 4 Opšteg okvirnog
sporazuma za mir (Ustava BiH), 14. 12. 1995. godine.12 Prema članu II/2
ovog aneksa, Konvencija u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine ima
direktni učinak (eng. self – executing) i supremaciju u odnosu na ostale
zakone. Član II/2 Ustava BiH utvrđuje: “Prava i slobode predviđene
Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i
njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet13
nad svim drugim zakonima.“
Bez obzira na ovu vrlo jasnu formulaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine,
pitanje koje je u pravnoj teoriji bilo prisutno još od potpisivanja
“Dejtonskog” mirovnog sporazuma je pitanje pravne snage Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Rasprave su se
svodile na to da li Evropska konvencija ima nadustavni status14 ili je ona
10 U BiH je, prema Aneksu 4, aplicirana radikalna izvedba monističke koncepcije
odnosa međunarodnog i unutrašnjeg prava. U praksi, ipak, ne postoje čista
rješenja. Ustav BiH je stavio poseban akcenat na poštivanje ljudskih prava i drugih
obaveza koje proističu iz poštivanja međunarodnog prava ─ poštivanjem opštih
načela međunarodnog prava koja, prema Ustavu BiH, čine sastavni dio pravnog
poretka Bosne i Hercegovine. Da je u Bosni i Hercegovini zastupljen dualistički
pravni poredak, onda bi neki međunarodni sporazum morao u formi zakona biti
transformiran u domaći pravni poredak i time bi prestao da bude dio međunarodnog
prava koje je sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta. U Ustavu
BiH nema nijedne riječi o pretvaranju međunarodnih sporazuma u pravni poredak
Bosne i Hercegovine, ali ima o direktnoj primjeni međunarodnog prava. Odredbe
Ustava BiH koje su relevantne za ovo pitanje su: Član II. tačka 6, član II. tačka 7,
član II. tačka 8, član III. tačka 2. pod b), pod c) i pod d), član III. tačka 3. pod b), i
član VI tačka 3. pod c) Ustava BiH. Kada je riječ o međunarodnim dokumentima o
ljudskim pravima koji se direktno primjenjuju u BiH, a koji su sastavni dio Ustava
BiH, odnosno koji imaju snagu ustavnih odredbi Ustava FBiH, ali i onim koji se ne
nalaze u tom katalogu dokumenata (ne odnosi se samo na dokumente o ljudskim
pravima), nakon ratifikacije su BiH i uže političko-teritorijalne jedinice dužne da
ih primjenjuju. Ukoliko iz nekog ratificiranog međunarodnog dokumenta proizlazi
obaveza donošenja akata izvršenja, tada se i ti akti (zakoni, podzakonski akti, opći
akti autonomnog prava i kolektivni ugovori) donose u skladu sa pozitivnim pravom
u BiH. Ovi su akti i predmet procesa usaglašavanja sa ratificiranim međunarodnim
dokumentom (npr. Konvencija MOR-a), kada iz međunarodnog dokumenta proizlazi
obaveza odgovarajuće modifikacije akata bosanskohercegovačkog pravnog poretka.
11 O „ljudskim slobodama“ u relaciji sa „ljudskim pravima“ v. D. Vukadin, Individualna
i kolektivna ljudska prava, Magistrat, Sarajevo, 2002, str. 5.
12 Objavljena je u„Službenom glasniku BiH“, broj 6/99.
13 Smatramo da je „prioritet“ samo loš i nespretan prevod originalnog teksta, pravnička
terminologija ex-jugoslavenskih prostora bi bila „primat“.
14 Postavlja se pitanje može li se tumačiti da je Evropska konvencija formalno
nadređena Ustavu, s obzirom na činjenicu da bosanskohercegovački ustav nije
zvanično preveden, a da na engleskom jeziku, na kojem je izvorno pisan, riječ „law“
42 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
samo iznad zakona Bosne i Hercegovine. Ako je Konvencija dio
Ustava Bosne i Hercegovine, po hijerarhiji pravnih akata je formalno
nadređena bilo kojem zakonu. U prilog argumentaciji da Evropska
konvencija nije iznad Ustava Bosne i Hercegovine ide i odluka
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine U 5/04, u kojoj je eksplicitno
kazano da Konvencija nije nadređena ostalim dijelovima Ustava
Bosne i Hercegovine15 i, konsekventno tome, nikada se nije upuštao
u ispitivanje pojedinih odredbi Ustava sa Konvencijom. OHR je u
prevodu Ustava na domaće jezike (visoki predstavnik ima ovlaštenje
da konačno tumači civilni dio Opšteg okvirnog sporazuma za mir)
prihvatio intepretaciju o nadređenosti Konvencije zakonima, ali ne i
Ustavu. Smatram da se nakon sticanja članstva Bosne i Hercegovine
u Vijeću Evrope i nakon ratifikacije Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda ne može govoriti o njenoj
nadustavnoj snazi16 jer je Konvencija nakon ratifikacije (12. 7. 2002.
godine) zakon pojačanog djelovanja u pravnom sistemu Bosne i
Hercegovine, tj. da su u hijerarhiji pravnih akata u BiH, nakon
Aneksa 4 (Ustava Bosne i Hercegovine), sljedeće po snazi pravne
norme Evropske konvencije i njenih protokola.17
može značiti i „pravo“ (znamo da je ustav najviši pravni akt u pravnom sistemu
svake države, odnosno da je najviši akt u svakom pravu određene države)
i „zakon“ („Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim pravom“ – „These
shall have priority over all other law“ – član II/2 Ustava BiH)? Smatramo
da ne može jer izvorni tekst Ustava BiH, na engleskom jeziku, koristi termin
„constitution“ na nekoliko mjesta, što je riječ koja u engleskom jeziku označava
ono što na našem znači „ustav“ (vidjeti član III/3.b.). Konsekventno stavu da
je Konvencija nadređena Ustavu, ovi autori smatraju da Ustavni sud Bosne i
Hercegovine ima nadležnost i da ocjenjuje nadležnost odredbi Ustava Bosne
i Hercegovine (Aneksa 4) sa Konvencijom. Ovo stanovište nije održivo ni sa
ustavno-pravnog stanovišta, ali i sa stanovišta političkog sistema, tj. kada bi
bilo održivo proizvelo bi katastrofalne pravno-političke konsekvence.
15 Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u predmetu broj U–5/04 od 31. marta
2006. godine (povodom zahtjeva za ocjenu saglasnosti pojedinih odredaba
Ustava BiH sa Evropskom konvencijom) odbacio zahtjev kao nedopušten i
to zbog nenadležnosti Ustavnog suda. Tom prilikom, Ustavni sud je naglasio
„kako se prilikom tumačenja svojih nadležnosti uvijek mora držati teksta
Ustava Bosne i Hercegovine koji, u konkretnom slučaju, ne dozvoljava širu
interpretaciju nadležnosti, s obzirom na obavezu Ustavnog suda da ‘podržava
ovaj Ustav’, kao i da odredbe Evropske konvencije ne mogu imati superiorniji
status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine, jer je Evropska konvencija
kao međunarodni dokument stupila na snagu na temelju Ustava Bosne i
Hercegovine, te ustavna ovlašćenja proističu iz Ustava Bosne i Hercegovine, a
ne iz Evropske konvencije“. Ovakav stav Ustavni sud je slijedio i u predmetu
broj U–13/05, rješavajući zahtjev za ocjenu saglasnosti pojedinih odredaba
Izbornog zakona Bosne i Hercegovine sa Evropskom konvencijom. Iako se
u konkretnom slučaju nije tražilo ispitivanje usklađenosti odredaba Ustava
Bosne i Hercegovine, već odredaba Izbornog zakona, Ustavni sud je zaključio
da se „ne može preći preko toga da osporene odredbe Izbornog zakona, de
facto u potpunosti proizlaze iz odredbe člana V Ustava Bosne i Hercegovine,
što otklanja sumnju u njihovu neustavnost, iz kojeg razloga Ustavni sud nema
nadležnost za odlučivanje, jer bi, ustvari, ispitivao usklađenost ustavne odredbe
sa odredbama međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima, a prije toga je
već zauzeo stanovište da međunarodni dokumenti, tj. Evropska konvencija ne
mogu imati superiorniji status u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine“.
16 Suprotno: F. Vehabović, Odnos Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske
konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ACIPS, Sarajevo,
2006, str. 25. i 111.
17 Ni ESLJP nije eksplicitno zauzeo stav da EK ima nadustavni status u BiH, kada
je u presudi Sejdić i Finci protiv BiH utvrdio da su pojedine odredbe Ustava
BiH u suprotnosti sa EK zato što diskriminišu, na osnovu etničkog porijekla,
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 43
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
5. Primjena EK pred sudovima u BiH
Ljudska prava nije dovoljno samo propisati, već je važno i stvoriti
institucije, administrativne i sudske mehanizme nadzora da bi se
propisana ljudska prava u društvenoj praksi realizirala.18 Kako je
ranije navedeno, EKLJP je nadređena svim drugim zakonima u BiH.
Tako, član II/6 Ustava BiH obavezuje sve institucije da primjenjuju
ljudska prava i osnovne slobode iz člana II/2 Ustava BiH. Ovo znači
da svaki redovni sud u BiH, kada postupa u konkretnim slučajevima,
mora voditi računa o tome da li je pravni osnov, koji mora u
konkretnom slučaju primijeniti, u skladu sa ustavnim principima.
Prema tome, redovni sudovi moraju znati Ustav BiH, EKLJP, sudsku
praksu Ustavnog suda BiH i praksu ESLJP.
Član VI/3.c) Ustava BiH je dao mogućnost bilo kom redovnom sudu u
BiH da Ustavnom sudu BiH postavi preliminarno pitanje ustavnosti
neke odredbe / zakona od čije primjene zavisi odluka tog suda. Svaki
sud u BiH može zatražiti od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da
ocijeni da li je zakon koji on treba da primijeni u konkretnom slučaju
u saglasnosti sa Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, Evropskom
konvencijom o ljudskim pravima i opštim pravilima međunarodnog
prava.19 Dakle, ovdje je riječ o mogućnosti, a ne obavezi redovnog
suda da zastane sa redovnim postupkom i postavi pitanje ustavnosti
Ustavnom sudu BiH.20
Uz apelacionu jurisdikciju Ustavnog suda BiH, konkretna /
incidentna ocjena ustavnosti je nadležnost Ustavnog suda BiH koja je
veoma važna za redovne sudove. U odluci broj U 5/10 od 26. 11. 2010.
godine došlo je do promjene21 aktivne legitimacije za podnošenje
zahtjeva za konkretnu / incidentnu ocjenu ustavnosti zakona. Do ove
odluke, aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za konkretnu
/ incidentnu ocjenu ustavnosti imali su predsjednici sudova, na
inicijativu postupajućeg sudije ili bez te inicijative. Ustavni sud
BiH je promijenio taj stav i odlučio da svaki sudija, koji postupa u
predmetu, s obzirom da je on dominus litis, ima takođe pravo da
prekine konkretan slučaj, te pokrene konkretnu / incidentnu ocjenu
ustavnosti pred Ustavnim sudom BiH. Ukoliko se radi o sudskim
vijećima, ovakve odluke bi trebale da, u skladu sa svojim procesnim
pravilima, donesu vijeća, a zahtjev formalnopravno treba da potpiše
predsjednik sudskog vijeća.22
određene kategorije stanovništva u BiH.
18 Lj. Todorović, Ljudska prava u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i
Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, Biblioteka Mostovi, Sarajevo, 2004,
str. 11-12.
19 Usp. član VI/3.c) Ustava BiH.
20 Takva obaveza postoji u EU (sadašnji član 268. UEU (ranije član 234. UEU).
21 Citat iz Odluke Ustavnog suda broj U-11/05 od 26. 5. 2006. godine (donesene
nakon ocjene dopustivosti zahtjeva sudije Opštinskog suda u Zenici koji je
podnio zahtjev za ocjenu saglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine,
Zakona o krivičnom postupku FBiH, „Sl. novine Federacije BiH“, br. 35/03,
37/03, 56/03 i 78/04“): “... u konkretnom slučaju podnosilac zahtjeva ne
spada u subjekte koji imaju pravo pokrenuti spor ove vrste pred Ustavnim
sudom... predmetni zahtjev odbačen kao nedopušten jer je podnesen od strane
neovlaštenog lica...“.
22 Citat iz Odluke Ustavnog suda broj U 5/10: „Nastojeći da što bolje ispuni svoju
ustavnu zadaću, Ustavni sud, definitivno smatra da relevantne odredbe člana
VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, koje glase „Ustavni sud je nadležan u
pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini“, treba
tumačiti afirmativno, tj. na način da zahtjev za ocjenu kompatibilnosti može
podnijeti predsjednik određenog suda, ali da predsjednik određenog suda nije
44 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U praksi su se pojavili problemi zbog nedosljedne primjene standarda
EKLJP. Ne postoji pravna norma u Aneksu 423 koja bi uredila smije
li sudija redovnog suda jednostavno primijeniti Konvenciju kao
dio Ustava BiH, a ne normu pozitivnog prava, ako zaključi da je
takva norma protivustavna.24 Teorijski, mogu se javiti tri načina
jedini ovlašteni subjekt za podnošenje zahtjeva iz člana VI/3.c) Ustava Bosne
i Hercegovine, već da takav zahtjev može podnijeti i sudija pojedinac, kao
i predsjednik vijeća. Analizom relevantnih zakonskih odredaba (vidi, član 3.
Zakona o sudovima ili čl. 4, 9. i 176. Zakona o parničnom postupku, kao i čl.
11. i 22. Zakona o izvršnom postupku) može se zaključiti da zakon ne pravi
razliku između suda u smislu pravosudne vlasti i sudije kao fizičkog lica, koje
je nosilac funkcije u pravosudnoj vlasti naročito u postupku donošenja odluka.
Insistiranje na stavu da je zahtjev za ocjenu kompatibilnosti iz člana VI/3.c)
Ustava Bosne i Hercegovine ovlašten podnijeti jedino predsjednik određenog
suda vodilo bi pretjeranoj formalizaciji ove ustavne odredbe, sa jedne strane, i
značajno bi reduciralo davanje odgovora na ustavna pitanja koja se pojavljuju
pred sudijama prilikom donošenja odluka u konkretnom predmetu, sa druge
strane. Štaviše, u slučaju da Ustavni sud nastavi praksu prema kojoj sudija
pojedinac nije sud u smislu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni
sud smatra da bi navedena odredba Ustava BiH postala iluzorna. Naime, pored
činjenice da u najvećem broju postupaka odluku donosi sudija pojedinac,
Ustavni sud ima u vidu uvjet da sudija mora biti apsolutno nezavisan pri
donošenju odluka u konkretnim slučajevima. Insistiranjem da sudija pojedinac,
koji sâm donosi odluku pri čemu mora biti apsolutno nezavisan, u svoju dilemu
o kompatibilnosti konkretnog propisa koji treba primijeniti sa aktima iz člana
VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine mora uvjeriti predsjednika suda ili čak
sve sudije u sudu kao instituciji, Ustavni sud smatra da bi institut sudije
pojedinca bio ugrožen, a odredba člana VI/3.c) Ustava BiH neprovedena. Osim
toga, bilo bi suvišno očekivati u praksi da svaki sudija, kada ima dilemu o
kompatibilnosti pojedinog propisa s aktima iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i
Hercegovine, to pitanje iznosi pred sve kolege sa predsjednikom suda na čelu,
a pogotovo da na konkretno pitanje sve sudije gledaju kao sudija pojedinac
koji ima dilemu. Zatim, kada je riječ o funkciji predsjednika suda u odnosu na
zastupanje suda i rukovođenje sudom, Ustavni sud zapaža da je ona ograničena
na zastupanje suda u odnosu na druge institucije, kao i na rukovođenje radom
suda i radom sudske uprave (vidi, član 31. Zakona o sudovima). Stoga,
prema mišljenju Ustavnog suda, predsjednik određenog suda ne bi mogao
imati isključivo ovlaštenje da podnese zahtjev za ocjenu kompatibilnosti u
smislu odredaba člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine pogotovo što je
smisao ove odredbe - davanje odgovora o kompatibilnosti odredaba zakona
ili postojanja ili domašaja nekog općeg pravila međunarodnog prava „koje je
bitno za odluku suda“ u konkretnom predmetu s aktima iz člana VI/3.c) Ustava
Bosne i Hercegovine, koji je relevantan upravo za sudiju pojedinca koji donosi
odluku.“
23 Ovakva norma postoji npr. u članu 100. njemačkog Osnovnog zakona.
24 Još uvijek postoje određeni propisi u Bosni i Hercegovini koji očigledno nisu
u skladu sa Konvencijom. Tako npr. u članu 6. Konvencija garantuje pravo
na pravično suđenje. Ovaj akt obavezuje države potpisnice da u domaćem
zakonodavstvu osiguraju pravo na javnu raspravu pred upravnim sudom.
Međutim, u sva četiri bosanskohercegovačka zakona o upravnim sporovima
(BiH, entiteti i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine) regulisano je da „u
upravnim sporovima sud postupa na nejavnoj sjednici“. U Zakonu o krivičnom
postupku BiH nije osigurana dvostepenost suđenja, što je u suprotnosti sa
odredbom člana 2. Protokola 7. uz Evropsku konvenciju koja glasi: „Svako
ko je odlukom suda osuđen na krivično djelo ima pravo da njegovu osudu ili
kaznu preispita viši sud.“ Odredba pozitivnog Zakona o parničnom postupku
FBiH, prema kojoj protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, u
suprotnosti je sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda, kojom je zagarantovano pravo na efikasan pravni lijek u
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 45
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
postupanja redovnih sudova kada oni posumnjaju da zakon koji treba
da se primijeni nije u skladu sa EKLJP. Tako bi jedan sud mogao da
primijeni odredbe zakona koje očigledno nisu bili u skladu sa EKLJP,
drugi primijeniti odredbe EKLJP, a treći bi, u skladu sa članom VI/3.c)
Ustava BiH, mogli proslijediti pitanje ustavnosti Ustavnom sudu BiH.
Sa tim u vezi, iako bosanskohercegovački sudija ima uvijek
mogućnost da, kada utvrdi koliziju zakona ili drugog propisa sa
EKLJP, u okviru tumačenja i primjene nacionalnog prava (posebno
pravnih klauzula i neodređenih pravnih pojmova) nađe prostora
da neustavno domaće pravo protumači u skladu sa konkretnim
zahtjevom EKLJP,25 smatramo da bi zbog principa pravne države26
i normativne hijerarhije,27 tj. da bi se spriječilo različito postupanje
sudova u istim slučajevima, bilo potrebno da predmetni sud podnese
Ustavnom sudu BiH na prethodnu odluku konkretnog pitanja s
obrazloženjem zbog čega smatra da je zakon neustavan, odnosno
u kom dijelu smatra da je nespojiv sa EKLJP, te da onda sačeka
odluku Ustavnog suda BiH.28 U pravilu, ovdje bi se moglo desiti da
sud u konkretnom slučaju utvrdi koliziju spornog zakona / propisa i
EKLJP i da odredi primat u primjeni Konvencije samo u tom slučaju,
a da zakon ostavi na snazi za sve ostale slučajeve. Ovisno o povredi
ljudskog prava, USBiH može i cijeli zakon staviti van snage (što je
malo vjerovatno - op. a.).
Lično sam bliži shvatanju da bi sudija redovnog suda, kada posumnja
u ustavnost / “konvencionalnost“ propisa kojeg treba da primijeni,
trebao pokrenuti pitanje konkretne / incedentne ocjene ustavnosti
pred Ustavnim sudom BiH i to iz razloga što bi se, ako bi redovni
sud primijenio Konvenciju, a ne bi proslijedio pitanje ustavnosti
Ustavnom sudu, stvorila jedna vrsta pravne anarhije, pa bi: 1. ta
norma koja je u suprotnosti sa Konvencijom ostala na snazi na
sve ostale buduće slučajeve, bez obzira što ju je redovni sud stavio
van snage u jednom konkretnom slučaju; 2. došlo bi do pojave
građanskim stvarima. Prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije pravni lijek
(iako ima neke elemente pravnog lijeka, npr. suspenzivnost) i nije adekvatna
pravna zaštita protiv presude zbog propuštanja. U nekoj budućoj novelaciji
Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine potrebno je
uvesti mogućnost izjavljivanja žalbe protiv presude zbog propuštanja. Postoji
još dosta primjena zakona i drugih propisa koji su, prema našoj evidenciji i
našem mišljenju, u očitoj nesaglasnosti sa Konvencijom, ali se još uvijek nisu
našli pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, tj. nisu proslijeđeni u skladu
sa članom VI.3/c. Aneksa 4.
25 Sa druge strane, C. Steiner i N. Ademović smatraju da obaveza direktne primjene
EKLJP, koju je nametnuo Aneks 4 Opšteg okvirnog sporazuma za mir, ne znači
da redovni sudovi mogu jednostavno presuditi o predmetu uz incidentalno
stavljanje van snage običnog domaćeg prava koje je suprotno sa Konvencijom,
već da ova obaveza znači da za primjenu ljudskih prava i sloboda garantovanih
Konvencijom u BiH ne treba posebna pravna osnova zakonodavca, kao što je
slučaj sa drugim konvencijama iz međunarodnog prava. Usp. C. Steiner et al.,
Ustav Bosne i Hercegovine Komentar, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo,
2010, str. 801.
26 Etabliran u članu I/2 Ustava BiH.
27 Princip normativne hijerarhije je postuliran u članu III/3.b) Ustava BiH i
njime je etablirano isključivanje entitetskog / kantonalnog prava svakog
ranga državnim pravom svakog ranga. Kada entiteti / kantoni u okviru svojih
nadležnosti (ili izvan njih) reguliraju materiju suprotnu državnom pravu
BiH (zakonima, uredbama...) povrijeđen je Ustav BiH jer je takva praksa
u suprotnosti sa principom normativne hijerarhije. Ipak, ovaj princip je tek
djelimično primijenjen u praksi Ustavnog suda BiH. Usp. odluke U 14/04 i U
2/21
28 Usp. odluku Ustavnog suda BiH AP 1603/05, tačka 33, 2. rečenica, tačka 37.
46 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
neujednačene sudske prakse od strane redovnih sudova u primjeni
Evropske konvencije, i 3. postupci okončani od strane redovnih
sudova direktnom primjenom Konvencije bi se morali ponoviti,
ako bi Ustavni sud BiH, nakon jednog eventualnog proslijeđivanja
pitanja ustavnosti / „konvencionalnosti“ našao da određeni zakon
nije u skladu sa Konvencijom.29 U zaključku, mišljenja sam da bi
za pravno jedinstvo države BiH i pravnu sigurnost njenih građana
najbolje bilo da sudija redovnog suda proslijedi predmet Ustavnom
sudu BiH u skladu sa članom VI/3.c) Ustava BiH, ako posumnja da
zakon koji treba da primijeni u predmetu nije u skladu sa Evropskom
konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
6. Zaključak
Jedno od pitanja sa kojim se susreće Ustavni sud je i stepen njegove
uključenosti u ujednačavanje sudske prakse redovnih sudova, koje
on obavlja u brojnim situacijama u praksi. Mišljenja smo da je stav da
redovni sud koji, u slučaju da ima sumnju u usaglašenost domaćeg
prava sa Konvencijom, mora postaviti prethodno pitanje Ustavnom
sudu, pravno neispravan. Ovakav stav, kada bi se prihvatio, mogao
bi dovesti do porasta broja predmeta pred Ustavnim sudom. U takvoj
situaciji, budući da već postoji veliki broj predmeta po apelacijama
u kontekstu člana VI/3.b), ubrzo bi mogao prerasti administrativni
kapacitet Ustavnog suda. Sa druge strane, ukoliko bi pitanje
interpretacije konvencijskih prava bilo riješeno u ustavno-sudskom
postupku, to bi reduciralo potrebu drugih redovnih sudova za
upućivanjem daljnih incidentalnih pitanja. Tako bi Ustavni sud bio
u poziciji arbitrirati u nekim važnim pitanjima profiliranja odnosa
domaćeg prava i konvencijskog prava. Ustavni sud se ne bi trebao
bojati zauzeti ekstenzivniji pristup pri definiranju svoje nadležnosti
u odnosu na redovno pravosuđe. Nakon što redovni sudovi preuzmu
svoj dio odgovornosti za primjenu konvencijskih prava, Ustavni
sud i dalje će imati posljednju riječ u pitanjima njihovog odnosa i u
slučaju člana VI/3.c) Aneksa 4, te će se moći posvetiti razvoju pravne
sigurnosti u BiH.
29 Možda je uvjerljiv razlog i činjenica da je Zakon o visokom sudskom i
tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine u članu 56, kao jedan od disciplinskih
prekršaja sudija, propisao i „donošenje odluka kojim se očigledno krši zakon...“
– gdje bi kršenje bilo neprimjenjivanje pravnih normi određenog zakona, a
primjenjivanje Konvencije.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 47
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
MEĐUNARODNE KONVENCIJE I
PREPORUKE KAO IZVOR PRAVNE
ZAŠTITE ŽRTAVA NASILJA U PORODICI
mr. sc. Dragoljub Reljić
sekretar Predstavničkog doma
Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine
e-mail: [email protected]
REZIME
Problemu nasilja u porodici u Bosni i Hercegovini posvećuje se
pažnja tek u posljednjih desetak godina. Radi se o kompleksnoj
temi koja se može razmatrati sa pravnog, ekonomskog, sociološkog,
psihološkog, kulturološkog i drugih aspekata. Osnovni predmet
razmatranja ovog rada jesu konvencije, programi i preporuke koje
je Bosna i Hercegovina ratifikovala, a koji treba da posluže kao
osnov za izradu domaćih pravnih propisa koji regulišu ovo pitanje.
Ratifikovane konvencije uticale su na domaće zakonodavstvo da
pitanja koja su do tada smatrana privatnom stvari pojedinca regulišu
odgovarajućim pozitivnopravnim propisima. U radu se ukazuje
na samo najznačajnije konvencije i preporuke koje su uticale na
donošenje zakona u Bosni I Hercegovini.
Ključne riječi: Nasilje u porodici; osnovi pravne zaštite; konvencije;
preporuke;
1. UVOD
Nasilje u porodici predstavlja svaka radnja nasilja člana porodice ili porodične zajednice
kojom se ugrožava spokojstvo, psihički, tjelesni, seksualni ili ekonomski integritet
drugog člana porodice ili porodične zajednice.1 Nasilje se vrši nad svim članovima
porodice, ženama, muškarcima, djecom, starim, nemoćnim licima. Svaki od ovih
oblika nasilja podrazumijeva stalnu primjenu fizičke i psihičke sile prema članovima
porodice, uz ugrožavanje i povrijeđivanje domena sigurnosti i odnosa povjerenja i
ispoljavanje kontrole i moći nad žrtvama. Nasilje u porodici je fenomen koji se javlja
u društvu, u svim kulturama i nezavisno od ekonomskog statusa i društvenog sloja
porodice. Normativno gledano, materija nasilja u porodici na međunarodnom planu je
dugo vremena bila podvođena pod zabranu mučenja i ponižavanja žrtava nasilja. Iako je
nasilje u porodici problem koji pogađa žrtve širom planete, ono ipak nije bilo prepoznato
kao kršenje ljudskih prava sve do osamdesetih godina 20. vijeka. Nakon što je rodno
zasnovano nasilje prema ženama u porodici prepoznato na međunarodnom nivou kao
poseban oblik kršenja ženskih ljudskih prava, zemlje članice Ujedinjenih nacija i Savjeta
Evrope pristupile su donošenju zakona kako bi sankcionisale ovu vrstu nasilja. Ubrzo po
1 Zаkоn о zаštiti оd nаsilја u pоrоdici, Službеni glаsnik Rеpublikе Srpskе, broj 102/12, član 6.
48 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
usvajanju ovih propisa postalo je jasno da su oni samo prvi korak ka
spriječavanju nasilja u porodici.
2. KONVENCIJE UJEDINJENIH NACIJA PRVA I
OSNOVNA ZAŠTITA ŽRTAVA
Ujedinjene nacije, kao jedna od najvažnijih međunarodnih
organizacija, prve su se suočile sa rješavanjem problema nasilja.
Najvažniji dokumenti Ujedinjenih nacija koji su direktno ili
indirektno u vezi sa problematikom nasilja nad ženama, djecom,
starijim licima i uopšte nasiljem u porodici su:
■■ Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena / CEDAW
(1979);
■■ Konvencija o zabrani torture i drugih vrsta mučenja, nehumanog
i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja (1984);
■■ Konvencija o pravima djeteta (1989);
■■ Deklaracija o ukidanju nasilja nad ženama (1993);
■■ Pekinška deklaracija i platforma za akciju (1995);
■■ Madridski međunarodni akcioni plan za stare (2002).
Prvi dokument UN koji direktno tretira pitanje nasilja u porodici
bila je Preporuka br. 19 „Nasilje nad ženama“ CEDAW komiteta iz
1992. godine. Ova preporuka daje pravno tumačenje Konvencije
o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), po kojoj
definicija diskriminacije data u Konvenciji u svom pojmu obuhvata
i rodno zasnovano nasilje kao formu diskriminacije. Deklaracija
UN o ukidanju nasilja nad ženama uslijedila je 1993. godine, što
predstavlja početak sistematskog pravnog normiranja i pristupa
pitanju nasilja nad ženama od strane najveće svjetske organizacije.
Pekinška deklaracija i platforma za akciju sadrži posebno poglavlje
koje tretira pitanja nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici,
i daje smjernice za zemlje članice Ujedinjenih nacija za postupanje u
smislu spriječavanja i suzbijanja nasilja nad ženama. Po Konvenciji
o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama i Pekinškoj
deklaraciji i platformi za akciju, Bosna i Hercegovina je obavezna
podnositi periodične izvještaje nadležnim tijelima UN i postupati
u skladu sa preporukama ovih tijela koje se donose po razmatranju
izvještaja.
Početkom 90-ih godina prošlog vijek sazrelo je mišljenje da se treba
pristupiti donošenju konvencija i planova koji će regulisati i način
zaštite starijih lica. Jedan od najznačajnijih takvih akata je donešen
2002. godine i zove se Madridski internacionalni plan akcije o
starenju (MIPAA). Prvi put se reguliše pitanje globalne politike
starenja i navode posljedice starenja populacije, dobrobiti i aktivne
participacije starijih osoba na svim nivoima. Jasno se ističe obaveza
države i njenih nadležnih institucija u pružanju zaštite starim licima.
Vlade su te koje su odgovorne da procijene sve rizike koji se pojavljuju
u vezi sa starenjem i da obezbijede zaštitu od tih rizika. MIPAA ističe
problem fizičkog, psihičkog, emocionalnog, ekonomskog i drugog
zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja prema starijim osobama.
Eliminacija svih formi zanemarivanja, zlostavljanja i nasilja nad
starijim osobama i kreiranje službi za podršku starijim osobama
koje su izložene zlostavljanju, predstavljaju dva ključna cilja koja su
u ovom sektoru djelovanja postavljena.2 Ratifikovanjem ovog plana
države članice UN su se obavezale da realizuju politike sa ciljem
2 Political Declaration and Madrid International Plan of Action on Ageing, 2002, A/CONF.
197/9. http://www.un-ngls.org, 16. аpril 2014. Plаn је usvојеn nа Drugој skupštini о
stаrеnju, оdržаnој 2002. gоdinе u Маdridu. Širе u: N. Pеtrušić, S. Kоnstаntinоvić Vilić,
Меđunаrоdni prаvni diskurs zаštitе stаriјih оsоbа оd diskriminаciје, zlоstаvlјаnjа i
zаnеmаrivаnjа, Prаvо nа pristup prаvоsuđu – implеmеntаciја еvrоpskih stаndаrdа u
prаvni sistеm Rеpublikе Srbiје, Niš, 2010. Vidјеti i: M. Kоstić, Viktimitеt stаrih lјudi,
Niš, 2010, str. 119-126.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 49
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
unapređenja participacije starijih osoba u društvu kao građana
i sa punim pravom, uključujući i pravo na starost u sigurnosti i
dostojanstvu. MIPAA naglašava potrebu da integriše proces razvoja
globalnog starenja sa širim procesima socioekonomskog razvoja,
pozivajući na jedno preispitivanje politika starenja s aspekta razvoja.
Sam akcioni plan o starenju sadrži u sebi dva osnovna koncepta:
■■ Razvojni pristup starenju populacije kroz uvođenje starijih ljudi
u nacionalne i internacionalne razvojne planove i politike u svim
sektorima;
■■ Međugeneracijski životni pristup, prema politici koji ističe
pravičnost i društveno uključivanje grupa svih uzrasta u sve
oblasti politike.3
Konvencija o pravima djeteta
Najznačajnija konvencija vezana za prava djeteta je Konvencija o
pravima djeteta. Usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih
nacija 20. novembra 1989. godine i jedan je od rijetkih međunarodnih
dokumenata koji je u vrlo kratkom roku bio prihvaćen od tako velikog
broja zemalja.
Konvencija definiše dijete kao svako ljudsko biće koje nije navršilo
18 godina života,4 ukoliko se po zakonu koji se primjenjuje na
dijete punoljetstvo ne stiče ranije. Iz ove definicije proizlazi da ne
postoji donja granica kada dijete postaje dijete, što znači da nije
striktno određeno da je postalo rođenjem, što bi moglo značiti da
se smatra dijete već začećem. To zavisi od svake zemlje potpisnice,
kako ovaj član tumači, a što se vidi iz različitog pristupa zemalja u
redovnim izvještajima koji podnose Komitetu UN-a za prava djeteta
o ostvarivanju prava djeteta. Poneke države govore o pravima rođene
i nerođene djece, a druge samo o pravima rođene djece. Treba imati
u vidu da, naprimjer, Poljska podnosi redovno komitetu UN za prava
djeteta izvještaj i o zaštiti rođene i o zaštiti nerođene djece.
Član 6. Konvencije priznaje da svako dijete samim rođenjem ima
pravo na život i da će strane ugovornice obezbijediti u najvećoj
mogućoj mjeri opstanak i razvoj djeteta. Da li su odredbe člana
1. i člana 6. Konvencije u koliziji ili nisu? Odredbe člana 6. samo
pojačavaju pravo djeteta na život dostojan čovjeka, a samim tim i
zabranu svih vrsta nasilja nad djetetom koja bi spriječavala njegov
opstanak i razvoj. I zbog toga se smatra da ova dva člana Konvencije
nisu u suprotnosti, a što proizlati iz Preambule Konvencije koja u
jednom dijelu kaže: „Imajući u vidu, kako je naznačeno u Deklaraciji
o pravima djeteta, koju je usvojila Generalna skupština 20. novembra
1959. godine, da su djetetu s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu
nezrelost, potrebni posebna zaštita i briga uključujući odgovarajuću
pravnu zaštitu, kako prije tako i poslije rođenja.“ To bi dalje značilo
da je odluka Skupštine Savjeta Evrope iz aprila 2008. godine o obavezi
država članica da svojim zakonodavstvom omoguće pravo svakoj ženi
na vršenje abortusa u kvalitetnim uslovima, kao isključivo pravo
žene, u biti protivna članu 1. Konvencije o pravima djeteta. Samim
tim i odluke Evropskog suda za ljudska prava koje daju prednost
pravu na oduzimanje života djetetu prije rođenja, kao isključivom
pravu majke, nad pravom djeteta na život, protivne su Konvenciji.5
Države - potpisnice su obavezne preduzeti sve zakonske, upravne,
3 Vid. U. Klammer, S. Keuzenkamp, Working Time Options over the Life Course: Changing
Social Securty Structures, Dublin: European Foundation for the Improvement of Living
and Working Conditions, 2005.
4 Kоnvеnciја о prаvimа dјеtеtа, član1; „Službеni glаsnik BiH“, broj 3/02.
5 S. Stјеpаnоvić, „Uticај mеdiја nа nаsilје u pоrоdici“, Nаsilје u pоrоdici, ur. S.Pаnоv, М.
Јаnjić Kоmаr, М. Škulić), Prаvni fаkultеt, Bеоgrаd, 2012, str. 181.
50 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
društvene i obrazovne mjere da bi se dijete zaštitilo od svih oblika
fizičkog ili mentalnog nasilja, povrede ili zlostavljanja, zanemarivanja
ili nemarnog postupka, zloupotrebe ili eksploatacije, uključujući
i seksualno zlostavljanje. Konvencija uspostavlja standarde i
univerzalne principe i zahtijeva jedan novi i kvalitetniji odnos prema
djeci. Ono što je posebno važno, Konvencija prvi put uvodi djecu kao
subjekte međunarodnog prava i zaštite, kao lica koja imaju pravo na
svoja ljudska prava.
Utvrđujući prava djeteta, Konvencija utvrđuje četiri osnovna principa
koji obavezuju:
■■ zaštita djeteta od bilo kojeg oblika diskriminacije obavezuje da
svako pravo garantovano Konvencijom bude obezbijeđeno za
svako dijete bez diskriminacije po bilo kojem osnovu,
■■ najbolji interes djeteta mora da bude prioritet,
■■ pravo na opstanak i razvoj obavezuje da se svakom djetetu
obezbijedi pravo na život i razvoj,
■■ pravo na poštovanje dječijih stavova obavezuje da se djetetu
omogući pravo na učešće - participaciju u rješavanju svih pitanja
koja se njega tiču i pravo na slobodno izražavanje vlastitog
mišljenja.
Komitet za prava djeteta, razmatrajući prvi izvještaj Bosne i
Hercegovine, dao je brojne preporuke pa i u vezi s ostvarivanjem
ovih principa Konvencije. Komitet je naložio Bosni i Hercegovini da
intenzivira svoje aktivnosti i da osigura da se ovi principi primijene u
sve zakonske odredbe, ali i sudske i administrativne odluke, planove
i programe i usluge koji se tiču djece.
Konvencija je pravni akt, ona obavezuje države koje su je prihvatile
na postupanje u skladu sa njenim zahtjevima i osnovnim principima.
Prihvatajući Konvenciju, država prihvata obavezu i odgovornost da:
■■ preduzme sve odgovarajuće zakonodavne, administrativne i
druge mjere za ostvarivanje prava priznatih Konvencijom,
■■ ostvari međunarodnu saradnju i razmjenu odgovarajućih
informacija tamo gdje je to potrebno za ostvarivanje prava,
■■ s osnovnim principima i pravima Konvencije na odgovarajući i
adekvatan način upozna kako djecu, tako i odrasle,
■■ Komitetu za prava djeteta podnosi izvještaje o mjerama koje je
usvojila, a koje doprinose ostvarivanju prava, kao i o napretku
postignutom u ostvarivanju tih prava.
Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena
CEDAW
Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama
usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 18. decembra
1979. godine, kao prvi sveobuhvatni međunarodno priznati dokument
o pravima žena. Na snagu je stupila, kao međunarodni ugovor, 3.
septembra 1981. godine, nakon što ju je ratifikovalo dvadeset zemalja.
Trenutno, 179 zemalja ili 90% članica Ujedinjenih naroda potpisalo
je Konvenciju, a među njima je i Bosna i Hercegovina. Konvencija
o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama je sastavni dio
Ustava Bosne i Hercegovine i primjenjuje se direktno i ima prioritet
nad domaćim zakonima.
Konvencija je međunarodnopravni instrument o ljudskim pravima
legislativnog karaktera. Odredbama Konvencije utvrđena je
ravnopravnost muškarca i žene u pogledu svih ekonomskih,
društvenih, kulturnih, građanskih i političkih prava, određene su
mjere za nadzor nad ostvarivanjem ravnopravnosti muškarca i žene
u pomenutim oblastima. Komitet za eliminaciju diskriminacije žena
vrši nadzor nad primjenom Konvencije.
Donošenjem Konvencije, dobili smo međunarodno priznatu
definiciju diskriminacije po osnovu pola, koja je preuzeta i ugrađena
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 51
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i u naš Zakon o ravnopravnosti polova.6
Konvencija daje, pored sveobuhvatnog okvira, i mogućnost da se
nastojanja za postizanje jednakosti i pravde provedu u konkretne
mjere na prevazilaženju siromaštva, diskriminacije i isključenja
žena.
Konvencija naglašava principe koje država mora garantovati u
uživanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u osiguranju jednakih
mogućnosti za žene u napredovanju na svim poljima.
Konvencija predstavlja poziv državama potpisnicama da preduzmu
odgovarajuće mjere za eliminaciju diskriminacije nad ženama od
pojedinaca, institucija ili preduzeća, kako na socijalnom, kulturnom,
ekonomskom, političkom i građanskom tako i na bilo kojem drugom
polju života.
Da bi država potpisnica osigurala principe jednakosti i ukinula
diskriminaciju nad ženama, potrebno je da preduzme mjere koje
uključuju inkorporaciju principa jednakosti žena i muškaraca u svoje
državne ustave; preduzimanje adekvatnih mjera u zakonodavstvu,
kao i drugih mjera, kako bi se osiguralo i praktično ostvarenje ovih
principa; uspostavu kompetentnih tijela i drugih institucija za
efektnu zaštitu od diskriminacije; promjenu zakona, pravila i običaja
iz prakse koji dovode do diskriminacije nad ženama.
Konvencija je podijeljena u 16 članova, a odnosi se na deset glavnih
oblasti, koje obuhvataju: jednaka prava žena na učešće u političkom
i javnom životu, uključujući pravo glasa, kao i kandidovanje na
izborima, učestvovanje u formulisanju i donošenju vladinih politika,
kao i obavljanju javnih funkcija, te jednako pravo žena u predstavljanju
država na međunarodnom nivou, obrazovanju, obukama i jednake
mogućnosti napredovanja u karijeri, jednaka prava u zadržavanju
i mijenjanju državljanstva, u zapošljavanju, uključujući pravo na
rad, pravo na jednake mogućnosti pri zapošljavanju, napredovanju
i sigurnosti posla, te korištenju beneficija, a naročito obavezu države
da obezbijedi beneficije za materinstvo, te jednaka prava pristupu
zdravstvene zaštite, uključujući i planiranje porodice, zabranu
trgovine ženama i prostitucije, osiguranje jednake participacije
žena sa sela u svim pogodnostima seoskog razvoja, te jednake
mogućnosti za žene sa sela u pristupu zdravstvenim i obrazovnim
uslugama, te jednaka prava za njih da sklapaju ugovore i upravljaju
imovinom, jednaka prava muškaraca i žena vezano za porodične
odnose, ista prava i mogućnosti zaključivanja braka, sloboda izbora
supružnika, ista prava i obaveze u braku, uključujući starateljstvo,
usvajanje i pravo na reproduktivnu slobodu, ista prava u izboru
imena i prezimena, pravo izbora zanimanja, te ista prava u pogledu
vlasništva i upravljanja i raspolaganja imovinom.
Godine 1982. uspostavljen je Komitet za eliminaciju svih oblika
diskriminacije nad ženama u svrhu praćenja primjene Konvencije.
Države koje su ratifikovale Konvenciju dužne su podnositi periodične
izvještaje ovom komitetu.
Godine 1999. Generalna skupština UN-a usvojila je Opcioni protokol,
koji je otvoren za pristupanje. Bosna i Hercegovina je pristupila i
ratifikovala i Opcioni protokol.
Konvencija o zabrani diskriminacije žena (CEDAW) direktno
zabranjuje bilo koji vid diskriminacije žena i isključivanje ili
ograničavanje prava žena u odnosu na drugi pol.
Značaj ove konvencije je višestruk zbog činjenice da se država
ugovornica obavezala da će provoditi takvu politiku i planove koji će
omogućavati jednak tretman polova i obezbijediti jednake šanse i za
žene i za muškarce u svim oblastima života.
U skladu sa navedenim, posebno je važno kreiranje pravnih normi
koje sadrže odgovarajući GENDER pristup u rješavanju i ostvarivanju
prava djevojčica kao žrtava nasilja.
6 Zаkоn о rаvnоprаvnоsti pоlоvа, Bоsnе i Hеrcеgоvinе, „Službеni glаsnik BiH“,
broj 16/03.
52 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Postoji još nekoliko dokumenata koje je donijela Generalna skupština
Ujedinjenih nacija a Bosna i Hercegovina ratifikovala, a koji su
značajni za materiju koja se bavi nasiljem u porodici:
■■ Međunarodna konvencije protiv mučenja i drugih vrsta okrutnog,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja;
■■ Protokol za spriječavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine
ljudima, naročito ženama i djecom, kojim se dopunjuje konvencija
UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, Palermo
2000.
■■ Deklaracija UN-a o osnovnim principima pravde za žrtve zločina
i zloupotrebe moći;
■■ Konvencija o rasnoj diskriminaciji;
■■ Standardna pravila za izjednačavanje, zaštitu i poboljšanje
položaja osoba sa posebnim potrebama;
■■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima;
■■ Standardna minimalna pravila UN-a za uređenje maloljetničkog
pravosuđa (Pekinška pravila, 1985);
■■ Pravila UN za zaštitu maloljetnika lišenih slobode (1990);
■■ Smjernice UN za prevenciju maloljetničke delikvencije (Rijadske
smjernice, 1990)
■■ Standardna minimalna pravila UN-a za mjere alternativne
institucionalnom tretmanu (Tokijska pravila, 1990).
Važnost naprijed navedenih konvencija i protokola je u tome što
se zemlja potpisnica obavezuje da:
a) osigura administrativne i druge mjere u cilju implementacije
konvencija i protokola koje je ratifikovala;
b) svoje nacionalno zakonodavstvo uskladi sa svim prihvaćenim
međunarodnim standardima u svim oblastima koje tretiraju
navedene konvencije ili protokoli i
c) preduzme sve odgovarajuće mjere za implementaciju
ratifikovanih konvencija i protokola.
3. NORMATIVNI AKTI SAVJETA EVROPE
Pored navedenih strateških dokumenata i konvencija na globalnom
nivou, za institucionalni okvir u Bosni i Hercegovini značajan
je i normativni okvir koji definiše Evropska unija. Iako Bosna i
Hercegovina još uvijek nije članica Evropske unije, Proces stabilizacije
i pridruživanja pretpostavlja, između ostalog i usklađivanje
nacionalnog zakonodavstva sa zakonodavstvom Evropske unije.
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz
1950. godine, koja se direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, ne
pominje izričito rodno zasnovano nasilje, ali Savjet Evrope je mnogo
uradio u razvijanju mjera i mehanizama radi njegovog suzbijanja. U
oblasti porodičnog nasilja Komitet ministara je donio niz preporuka
državama članicama koje nisu pravno obavezujući dokumenti, ali
politički i moralno obavezuju države.7 Savjet Evrope, kao jedan od
svojih prioritetnih ciljeva u oblasti ljudskih prava i ravnopravnosti
polova, ima borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje u
porodici. U tu svrhu, Savjet Evrope kontinuirano prikuplja podatke koji
se odnose na zakonodavstvo i prakse zemalja članica u spriječavanju
i suzbijanju nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici i, na
osnovu analitičkih studija i podataka, priprema i usvaja preporuke i
druge dokumente. S obzirom na članstvo u Savjetu Evrope, oni su za
nas obavezujući. Neka od najvažnijih dokumenata u ovom smislu su:
Preporuke
članicama:
Komiteta
ministara
Savjeta
Evrope
zemljama
7 http://www.coe.int/T/E/Human_Rights/Equality/05._Violence_agaist_women/,
22. jun 2013.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 53
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Preporuka br. R (79) 17 o zaštiti djece od lošeg tretmana;
■■ Preporuka br. R (85) 4 o nasilju u porodici;
■■ Preporuka br. R (85) 11 o položaju žrtve u okviru krivičnog prava i
krivičnog postupka;
■■ Preporuka br. R (87) 21 o pomoći žrtvama i prevenciji viktimizacije;
■■ Preporuka br. R (90) 2 o socijalnim mjerama u vezi sa nasiljem u
porodici;
■■ Preporuka br. R (93) 2 o medicinsko-socijalnim aspektima
zloupotrebe djece;
■■ Preporuka br R (2000) 1450 o nasilju nad ženama u Evropi;
■■ Preporuka br. R (2001) 16 o zaštiti djece od seksualne eksploatacije;
■■ Preporuka br. R (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja.
Dokumenti Kongresa lokalnih i regionalnih vlasti Savjeta Evrope za
zemlje članice:
■■ Rezolucija 279 (2009) Borba protiv porodičnog nasilja nad ženama;
■■ Preporuka 260 (2009) Borba protiv porodičnog nasilja nad ženama;
■■ Plan Kampanje Savjeta Evrope za borbu protiv nasilja nad ženama,
uključujući nasilje u porodici (2006–2008) – pripremljen od strane
Radne grupe za borbu protiv nasilja nad ženama, uključujući nasilje
u porodici i usvojen od strane Komiteta ministara 21. juna 2006.
godine;
■■ Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi za službe
podrške i Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv
nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
Od brojnih dokumenata, radi informisanja o najvažnijim obavezama
koje zemlje članice treba da ispune u oblasti borbe protiv nasilja nad
ženama, uključujući nasilje u porodici, izdvojit ćemo osnovne obaveze
koje su navedene u Preporuci br. R (2002) 5 o zaštiti žena od nasilja i
dokumentu Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi za
službe podrške.
Prema Preporuci Savjeta Evrope R (2002) 5, nasilje prema ženama treba
shvatiti u širem društvenom kontekstu pa, ističući strukturalne razloge
nasilja prema ženama, ukazati na nasilje kao posljedicu društvene
konstrukcije, tradicije, navika i vjerovanja koji dopuštaju počiniocu da
upotrijebi silu kao sredstvo dominacije i kontrole.8
Dužnost je i interes država, kao i prioritet nacionalnih politika da
štite pravo žena da ne budu izložene nasilju ni jedne vrste i ni jedne
osobe. Države se ne smiju koristiti običajima, religijom ili tradicijom
kao sredstvom izbjegavanja te obaveze. Države članice treba da uvedu,
razviju i/ili poboljšaju, nacionalnu politiku protiv nasilja zasnovanu na:
a) najvećoj mogućoj sigurnosti i zaštiti žrtava;
b) osnaživanju žena žrtava optimalnom strukturom podrške i pomoći
kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija;
c) prilagođavanju krivičnog i građanskog zakona, uključujući i sudski
postupak;
d) razvijanju javne svijesti i obrazovanju djece i mladih;
e) osiguranju posebnih obuka za profesije suočene sa nasiljem nad
ženama;
f) prevenciji u svim područjima.
Unutar ovog okvira je potrebno, na nacionalnom nivou i u saradnji sa
regionalnim i/ili lokalnim vlastima, osnovati vladinu instituciju ili
8 Prеpоrukа Rеc (2002)5 Kоmitеtа ministаrа držаvаmа člаnicаmа о zаštiti žеnа оd nаsilја i
Меmоrаndum sа оbјаšnjеnjimа, Sаvеt Еvrоpе, Аutоnоmni žеnski cеntаr, Bеоgrаd, Prоgrаm
rаzvоја dоbrih prаksi prоtiv nаsilја u pоrоdici. http://womenngo.org.rs/images/
prevod2002-web.pdf, 22. јun 2013.
54 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
koordinacijsko tijelo odgovorno za provođenje mjera za borbu protiv
nasilja nad ženama, kao i redovan nadzor i ocjenu svake pravne
reforme ili novog oblika intervencije u područje djelovanja protiv
nasilja, uz savjetovanje sa nevladinim organizacijama, akademskim
i drugim institucijama.
Istraživanje, prikupljanje podataka i umrežavanje na nacionalnom i
međunarodnom nivou posebno treba razvijati u vezi sa:
a) pripremom statistika razvrstanih po polu, integrisanih
b)
c)
d)
e)
f)
statistika i uobičajenih pokazatelja radi bolje ocjene stepena
nasilja nad ženama;
srednjoročnim i dugoročnim posljedicama napada na
žrtve;
posljedicama koje nasilje ima na svjedoke, među ostalim,
u porodici;
zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim troškovima
nasilja nad ženama;
ocjenom efikasnosti zakonodavstva i pravnog sistema u
borbi protiv nasilja nad ženama;
razlozima za nasilje nad ženama, odnosno razlozima koji
uzrokuju nasilno ponašanje muškaraca i onima zbog kojih
društvo toleriše takvo nasilje.
U dokumentu Borba protiv nasilja nad ženama: minimalni standardi
za službe podrške definisani su minimalni standardi koje sve zemlje
članice i službe podrške u spriječavanju i suzbijanju nasilja nad
ženama i nasilja u porodici treba da postignu i unaprijede. Zemlje
članice su u obavezi da obezbijede resurse, kvalitet i dostupnost za:
■■
■■
■■
■■
■■
Besplatne SOS linije za pomoć žrtvama nasilja (24 časa);
Bezbjedna skloništa;
Usluge podrške i zastupanja;
Pristup novčanoj podršci, smještaju, obrazovanju, obukama;
Umrežavanje između specijalizovanih nevladinih organizacija
koje pružaju usluge podrške;
■■ Multisektorsku koordinaciju;
■■ Obuke za profesionalce o nasilju nad ženama u okviru ljudskih
prava;
■■ Rad sa počiniocima, radi bezbjednosti žena i spriječavanja nasilja.
Standardi, predloženi u ovom dokumentu su, sa jedne strane,
osnovni standardi, sa druge strane predstavljaju izazov za
nevladine organizacije i države članice u smislu znatnih ulaganja
u unaprijeđenje intervencija u slučajevima nasilja nad ženama. U
skladu sa tim, države članice treba da preduzmu sljedeće:
■■ Usvojiti standarde kroz proces razgovora sa nevladinim
organizacijama i mrežama nevladinih organizacija;
■■ Izraditi plan koji će obuhvatiti period od najmanje pet godina, o
načinu uvođenja standarda;
■■ Obaviti reviziju tekućih usluga i analizu potreba, kao prve korake
u procesu uvođenja;
■■ Uspostaviti mehanizme finansiranja kao podršku postojećim
službama podrške i kao pomoć u njihovom daljnem razvoju u
cilju uklanjanja utvrđenih praznina i osiguranja ravnomjerne
raspodjele usluga.
Zemlje članice treba da ispunjavaju minimalne standarde, ali i da
ih unapređuju novim i poboljšanim dobrim praksama, sa ciljem
ostvarivanja maksimalnog pristupa i kvaliteta usluga podrške i
postizanja pozitivnih rezultata.9
9 Strаtеgiја zа bоrbu prоtiv nаsilја u pоrоdici u Rеpublici Srpskој 2009-2013.
gоdinа
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 55
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad
ženama i nasilja u porodici
Na zasjedanju u Istanbulu, održanom 6. aprila 2011. godine, usvojena
je Konvencija Savjeta Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad
ženama i nasilja u porodici.
Konvencija definiše fenomen nasilja, oblast prevencije i uklanjanja
štetnih rodnih stereotipa, koji su korijen prećutnog odobravanja
nasilja nad ženama. Konvencija je prvi međunarodni ugovor koji
sadrži eksplicitnu definiciju roda, u smislu društveno uspostavljenih
uloga dodijeljenih ženama i muškarcima u odnosu na njihova
ponašanja. Pri tome, promovisan je princip jednakosti, te su zaštitom
Konvencije obuhvaćene sve žene i djevojčice, nezavisno od njihovog
rasnog ili socijalnog porijekla, religije, migrantskog ili bračnog
statusa ili seksualnog opredjeljenja. Nova Konvencija Savjeta Evrope
predstavlja obnovljeno stremljenje ka suštinskoj jednakosti između
žena i muškaraca, usmjerena ka otklanjanju duboko ukorijenjenih
nejednakih odnosa moći između polova. Otuda se nasilje nad ženama
pravno sagledava kroz prizmu teške diskriminacije i kršenja ljudskih
prava žena s iskustvom nasilja. Pored rodnog pristupa, Konvencija
sadrži i širok obuhvat primjene, jer upućuje zemlje potpisnice da
njene odredbe regulišu i zaštitu ostalih žrtava nasilja u porodici.
Pravni doprinos Konvencije predstavlja činjenica da ona obavezuje
zemlje potpisnice da u svoja domaća zakonodavstva unesu propise o
krivičnom gonjenju određenih krivičnih djela, kao što su: genitalno
sakaćenje žena i djevojčica, prinudni brak, uznemiravanje ličnosti,
prinudni abortus i prinudna sterilizacija.
Konvencija zahtijeva od zemalja potpisnica koordinisani pristup
u rješavanju problema nasilja nad ženama i nasilja u porodici, uz
učešće svih nadležnih državnih organa i nevladinog sektora. To
znači da su relevantni učesnici u lancu nadležnih državnih tijela i
predstavnici civilnog društva obavezni da izrade protokole o saradnji
na nacionalnom nivou.
Konvencija predstalja ustanovljavanje posebnog nadzornog
mehanizma za praćenje njene primjene u formi nezavisnog
ekspertskog tijela, u cilju dugoročne efektivnosti odredaba Konvencije.
Jedan od važnih ciljeva Konvencije predstavlja unaprijeđenje
međunarodne saradnje u pogledu eliminisanja nasilja nad ženama
i nasilja u porodici, imajući u vidu ne samo pravnu saradnju u
krivičnim i građanskim pravnim pitanjima, nego i razmjenu
informacija radi spriječavanja krivičnih djela iz ove konvencije i
obezbjeđivanja zaštite žena i ostalih žrtava nasilja u porodici.
Parlamentarna skupština Savjeta Evrope usvojila je 2004. godine
Preporuku 1681 Kampanja za suzbijanje nasilja u porodici protiv
žena u Evropi kojom se zahtijeva od država da ovaj problem tretiraju
kao nacionalni politički prioritet, da preduzmu efikasne mjere za
eliminisanje nasilja nad ženama, uključujući nasilje u porodici, da
štite žrtve i da im obezbijede sudsku, psihološku i finansijsku zaštitu,
te da se akti nasilja u porodici definišu kao krivična djela. S obzirom
na činjenicu da su se preduzete mjere pokazale neefikasnim, te
da su stope nasilja nad ženama i dalje visoke, osnovan je Komitet
eksperata za pripremu Evropske konvencije o suzbijanju svih oblika
nasilja nad ženama koja je u fazi nacrta. Na konferenciji Evropske
unije o nasilju nad ženama, održanoj 1999. godine, ustanovljeno je
pet ekspertskih foruma koji su ispitivali određene aspekte nasilja u
porodici. Konferencija je završena usvajanjem Preporuka ekspertskih
foruma državama članicama. Savjet Evropske unije je 2002. godine
pripremio Izvještaj o implementaciji Pekinške platforme za akciju od
strane država članica i institucija Evropske unije čiji je značaj ne samo
politički, već i praktični, jer sadrži listu indikatora za sprovođenje
obaveza i aktivnosti država definisanih u Pekinškoj platformi u ovoj
oblasti.
56 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Z A K LJ U Č A K
Očigledno je da je poslije 20 godina međunarodnih aktivnosti na polju
zaštite ljudskih prava vezanih za spriječavanje nasilja u porodici i
donošenja velikog broja međunarodnih konvecija, preporuka, programa
i akcionih planova došlo do promjene svijesti i kod nas i razmišljanja da
nasilje u porodici nije privatna stvar porodice i pojedinca već ozbiljan
društveni problem.
Normativno-pravni okvir u BiH koji sada reguliše materiju nasilja
u porodici je kao posljedica ratifikacije pomenutih konvencija u
posljednjih nekoliko godina doživio značajnu ekspanziju. Usvojeni su
specijalni zakoni koji tretiraju problem nasilja u porodici i u Republici
Srpskoj i u Federaciji Bosne i Hercegovine koji, sa već postojećom
regulativom, predstavljaju zakonsku osnovu koja bi trebala omogućiti
bolju zaštitu žrtvama nasilja, kao i prevenciju da do nasilja ne dolazi.
Definitivno se može zaključiti da su ove konvencije i obaveze propisane
u njima motivisale zakonodavce na svim nivoima vlasti za donošenje
odgovarajućih pozitivnopravnih propisa vezanih za nasilje u porodici i
predstavljale izvor zaštite žrtava nasilja u porodici.
L ITERTURA:
■■ Zakon o ravnopravnosti polova Bosne i Hercegovine, Službeni
glasnik BiH, broj 16/03.
■■ Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Službeni glasnik Republike
Srpske, broj 102/12.
■■ Konvencija o pravima djeteta, Službeni glasnik BiH, broj 3/02.
■■ Konvencija o suzbijanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja
u porodici, Službeni glasnik BiH, broj 19/13, http://www.coe.
int/t/dghl/standardsetting/conventionviolence/convention/
Convention%20210%20Bosnian.pdf
■■ Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena CEDAW,
Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori, broj 11/81.
■■ Strategija za borbu protiv nasilja u porodici u Republici Srpskoj
2009-2013. godina
■■ Political Declaration and Madrid International Plan of Action on
Ageing, 2002, A/CONF. 197/9. http://www.un-ngls.org, 16. april
2014.
■■ N. Petrušić, S. Konstantinović Vilić, Međunarodni pravni diskurs
zaštite starijih osoba od diskriminacije, zlostavljanja i zanemarivanja,
Pravo na pristup pravosuđu – implementacija evropskih standarda
u pravni sistem Republike Srbije, Niš, 2010. Vidjeti i: M. Kostić,
Viktimitet starih ljudi, Niš, 2010,
■■ S. Stjepanović, „Uticaj medija na nasilje u porodici“, Nasilje u
porodici (ur. S. Panov, M. Janjić Komar, M. Škulić), Pravni fakultet,
Beograd, 2012,
■■ Preporuka Rec (2002)5 Komiteta ministara državama članicama
o zaštiti žena od nasilja i Memorandum sa objašnjenjima, Savet
Evrope, Autonomni ženski centar, Beograd, Program razvoja dobrih
praksi protiv nasilja u porodici. http://womenngo.org.rs/images/
prevod2002-web.pdf, 22. jun 2013.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 57
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Nedim Mehmedović, dipl. iur.
MUP Kantona Sarajevo
NESTALE OSOBE U BOSNI I HERCEGOVINI U
PERIODU OD 30. APRILA 1991. DO 14. FEBRUARA 1996.
GODINE, PRAVA ČLANOVA PORODICE NESTALE
OSOBE, ODGOVORNOST ORGANA VLASTI U BiH,
NAČIN UPISA NESTALE OSOBE U MATIČNU KNJIGU
UMRLIH U BiH I DRUGA PITANJA
REZIME
Tekst tematizira pitanje nestalih osoba u BiH u periodu od 30. 4. 1991.
do 14. 2. 1996. godine, odgovornost organa vlasti u Bosni i Hercegovini,
nadležnosti Instituta za nestale osobe, status nestale osobe, te prestanak
statusa, prava članova porodice nestale osobe, ulogu Fonda za nestale
osobe i udruženja nestalih osoba, obilježavanje mjesta ukopa i
iskopavanja nestalih osoba, formiranje centralne evidencije o nestalim
osobama, način upisa nestalih osoba u MKU i druga pitanja.
Ključne riječi: nestala osoba, član porodice nestale osobe, pouzdana
informacija, minimum podataka, verifikacija, identificirana nestala
osoba, novčana potpora / podrška, mjesto ukopa i iskopavanja nestale
osobe, evidencija o nestalim osobama, genocid, masovne grobnice, upis
u MKU, „Pravo da se zna“.
Skraćenice i drugi nazivi: ZMK - Zakon o matičnim knjigama, MKR Matična knjiga rođenih, MKU - Matična knjiga umrlih, ZNO - Zakon o
nestalim osobama, ICRC - Međunarodni komitet Crvenog križa / krsta
(MKCK), ICMP - Međunarodna komisija za nestale osobe, INO - Institut
za nestale osobe, CENBiH - Centralna evidencija nestalih osoba u BiH.
I – Uvodni dio
Upućujućom normom člana 31. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine FBiH“, broj 37/12)
propisano je da se upis u matičnu knjigu umrlih lica, koja su od nadležnog organa BiH ili
Federacije BiH evidentirana kao nestala u periodu od 30. 4. 1991 do 14. 2. 1996, vrši u skladu
sa odgovarajućim odredbama Zakona o nestalim licima („Sl. glasnik BiH“, broj 50/04).
Kao što je naprijed spomenuto, Zakon o nestalim licima je objavljen u „Službenom glasniku
BiH“, broj 50/2004. Stupio je na snagu 17. 11. 2004. godine. Ovim zakonom utvrđeni su
principi za unapređenje procesa traženja, definicija nestale osobe, način vođenja centralne
evidencije, ostvarenje socijalnih i drugih prava članova porodica nestalih osoba, kao i druga
pitanja u vezi sa traženjem nestalih osoba iz/u BiH.
Ovaj zakon uzima u obzir:
■■ Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948),
■■ Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949),
■■ Dopunske protokole I-II (1977),
■■ Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950) i 13 dodatnih
protokola,
■■ Opći okvirni sporazum za mir u BiH (Anex 7, čl. III i V),
■■ Konvenciju o pravima djeteta (1989),
■■ Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i
■■ Deklaraciju UN-a o zaštiti svih osoba od nasilnog ili prisilnog nestanka (1992).
Na domaćem planu, a u cilju što bolje i efikasnije primjene ZON-a, Ministarstvo za ljudska
prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, u suradnji sa Međunarodnim povjerenstvom /
58 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
komisijom za nestale osobe (ICMP), Međunarodnim komitetom
Crvenog križa / krsta (ICRC), Centrom za slobodu pristupa
informacijama (CSPI) i Uredom Visokog povjerenstva za ljudska
prava u BiH (OHCHR) pripremilo je i izdalo Vodič za porodice /
obitelji nestalih osoba pod nazivom „Primjena Zakona o nestalim
osobama BiH“, Sarajevo, 2006.
- Kada su u pitanju statistički podaci i praktični problemi, treba
istaknuti da se u BiH traga za još oko 8.000 lica nestalih u proteklom
ratu, jer nema informacija gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci. Više
od 30.000 nestalih je u/iz BiH, od toga do sada je pronađeno oko 23.000
lica. Više od 20.000 je identifikovano i predato porodicama kako bi
ih dostojanstveno ukopale / sahranile. Oko 3.000 neidentifikovanih
posmrtnih ostataka još leži u 11 spomen-kosturnica i mrtvačnica u
BiH zato što nema DNK-a podudaranja.
U posljednje vrijeme rađene su revizije osam spomen-kosturnica i
mrtvačnica u Federaciji BiH i tri u Republici Srpskoj da bi se utvrdili
precizni podaci šta se u njima nalazi, te kako bi se riješio što veći broj
neidentifikovanih koji su ranije ekshumirani. Razlozi zbog kojih nije
izvršena identifikacija ovih posmrtnih ostataka su višestruki. Među
vodećim je nedostatak uzoraka krvi sa kojima bi se koštani uzorci
uporedili, zbog čega nema DNK podudaranja. Naime, u velikom
broju slučajeva kosti su ugljenisane i kontaminirane, pa nije moguće
utvrditi identitet DNK-a analizom, a u nekim slučajevima ubijene
su kompletne porodice tako da nema niko ko bi dao krv. Jedan broj
posmrtnih ostataka u spomen-kosturnicama nije iz proteklog rata,
već je riječ o žrtvama iz Prvog i Drugog svjetskog rata.
Smatra se da je u BiH više od 150.000 ubijenih i nestalih (među njima
16.854 djece), 170.000 povrijeđenih (od čega preko 34.000 djece),
1.200.000 izbjeglica (najveća izbjeglička kriza u Evropi nakon Drugog
svjetskog rata), pljačkanje i razaranje svih egzistentnih objekata,
devastacija i potpuno rušenje vjerskih objekata, preko 200.000
logoraša, od čega su mnogi pobijeni, 50.000 silovanih, itd.1
Veliki broj i nevladinih organizacija (NVO)2 vezan je za probleme
nestalih osoba, čiji primarni cilj je da dođu do informacija o sudbini
nestalih lica, te da se izvrši njihova ekshumacija i identifikacija.
Sadržaj njihovog rada je saniranje ratnih posljedica, kao što su:
pronalaženje nestalih, dolaženje do informacija o pojedinačnim i
masovnim grobnicama, pomoć pri identifikacijama, organizovanje
dostojnih dženaza / sahrana, pomoć porodicama žrtava, identifikacija
zločina i zločinaca, obilježavanje mjesta stradanja, saradnja sa
sudovima na svim nivoima i dr. Spomenute nevladine organizacije
posebnu pažnju posvetile su koncentracionim logorima i drugim
mjestima zatočenja, organizirajući se u brojna udruženja logoraša,
gotovo na svim nivoima ustavne strukture BiH. Istražujući ovu
problematiku ove nevladine organizacije su došle do podataka, koji
se i dalje istražuju, da su u periodu od 1992. do 1995. godine bila
neviđena zlostavljanja civila, gdje je oko 30.000 logoraša ubijeno ili
se vode kao nestali, te da su do sada otkrivena više od 652 mjesta
zatočenja, da su izvršeni brojni oblici zločina (do sada utvrđena 82
oblika), kao što su: masovna strijeljanja, ubijanja vatrenim i hladnim
oružjem, odmazde nad logorašima, sakaćenja, silovanja, prisilan rad,
vođenje u živi štit i dr.3
1 Šire o ovome: Sistem ranog upozoravanja - specijalno izdanje - PRAVDA I
ISTINA U BiH IZ PERSPEKTIVE JAVNOSTI, Razvojni program Ujedinjenih
nacija u BiH, 2005, str. 7, pa nadalje.
2 To su organizacije zarobljenih boraca i nestalih osoba, poginulih boraca i civila
za traženje nestalih i nasilno ubijenih, za povratak i održiv povratak, šehida,
poginulih boraca i nestalih civila, civilnih žrtava rata, zatočenih i nestalih
branitelja, itd.
3 Upoznajmo Savez logoraša BiH, Savez logoraša Bosne i Hercegovine – Centar
za istraživanje i dokumentaciju, Sarajevo, 2003.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 59
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U pomoć nevladinim organizacijama u BiH koje se bave predmetnom
problematikom uključile su se i mnoge strane organizacije, pri čemu
treba istaći Međunarodnu komisiju za nestale osobe (ICMP), koja
ima za cilj da poboljša osposobljenost udruženja nestalih osoba da
efikasnije zastupaju inerese svojih članova i da imaju konstruktivnu
ulogu u zalaganju za brže rješavanje pitanja nestalih, radeći sa svim
etničkim grupama koje tragaju za svojim najmilijim koji su nestali
u ratnim sukobima u bivšoj Jugoslaviji u periodu od 1991. do 1999.
godine. Svakako rješavanje pitanja nestalih u/iz BiH doprinosi
poslijeratnom zacjeljivanju rana i gledanju u budućnost, jer znati
istinu o sudbini nestalih i biti u mogućnosti osigurati im dostojan
ukop je kritično za cjelokupan proces izgradnje mira na ovim
prostorima.
U Imeniku Udruženja porodica nestalih osoba, između ostalog, stoji:
„Patnja zbog neznanja o sudbini svojih najmilijih predstavlja
svakodnevnu torturu za hiljade majki, sestara, supruga i drugih
članova porodice. Danas, majke i supruge nestalih osoba, neke iz
ruralnih krajeva koje nikada nisu ni sanjale o ovakvim aktivnostima,
sada lobiraju donosioce odluka na najvišim nivoima domaće i
međunarodne zajednice, uključujući se u dijalog kao ravnopravan
partner u rješavanju konkretnih problema i predlažu preporuke za
pravljenje i izmjenu određenih zakona, koji se počinju uvažavati i
realizovati.“4
Stoga je članom 3. ZNO-a propisano „Pravo da se zna“, odnosno pravo
članova porodice nestalih osoba je da saznaju za sudbinu nestalih
članova porodice i rodbine, njihovo boravište / prebivalište (ukoliko
su živi) ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa,
ukoliko je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke.
Pravo da se zna porodice ostvaruju podnošenjem prijave za traženje
nestale osobe. Odgovornost organa vlasti Bosne i Hercegovine svih
nivoa je da ustanove takav proces koji će omogućiti rasvjetljavanje
okolnosti nestanka i otkrivanje mjesta ukopa nestalih osoba.
Porodice nestalih osoba trebaju zahtijevati od nadležnih institucija
ispunjavanje ove obaveze i sa tim u vezi obavezno podnijeti žalbe
na organe koji ne izvršavaju svoju obavezu. U cilju ostvarivanja
ovog prava, porodice imaju pravo tražiti sudsku zaštitu i, u vezi s
ispunjenjem ove obaveze, tražiti odgovornost nadležnog organa,
odnosno institucije.
Trideseti avgust se obilježava kao Međunarodni dan nestalih lica.
II – Zakonska definicija pojma „Nestala osoba / lice“ –
Odredbom člana 2. stav 1. tačka 1. Zakona o nestalim osobama
usvojena je sljedeća definicija nestale osobe: „Nestala osoba je osoba
o kojoj porodica nema nikakvih vijesti i/ili je prijavljena na osnovu
pouzdanih informacija kao nestala osoba usljed oružanog sukoba
koji se desio na teritoriji bivše SFRJ. Ovaj zakon odnosi se na osobe
nestale u periodu od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996. godine.“5
Definicija pojma „nestala osoba“ uključuje nestale civile i nestale
borce koji su nestali tokom oružanih sukoba u Bosni i Hercegovini.
Dakle, uvjeti da bi se neka osoba smatrala nestalom osobom su:
1. da porodica nema nikakvih vijesti o nestalom članu,
2. da je prijavila nestanak i
3. da o sudbini nestale osobe ne postoje pouzdane informacije.6
4 ICMP - International Commission on Mising Persons, Imenik Udruženja
porodica nestalih osoba, Sarajevo, 2003, str. 5.
5 U međunarodnom pravu postoje različite definicije koje su bile osnov prilikom
izrade Zakona o nestalim osobama u BiH. Između ostalog, korištene su
definicije iz Deklaracije UN-a o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka,
MKCK i Ženevskih protokola I-IV o zaštiti žrtava rata.
6 Pouzdana informacija je takva informacija iz koje se osnovano može zaključiti
da je određena osoba nestala – član 2. stav 1. tačka 3. ZON-a.
60 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Da bi se neka osoba smatrala nestalom, navedena tri uvjeta moraju biti
kumulativno ispunjena.
Osoba se ne smatra nestalom osobom ako je umrla prirodnom
smrću ili je umrla usljed ratnih dešavanja, i ako o njenoj smrti postoje
pouzdane informacije, tj. informacije kod službenih organa (npr.
policije, suda, bolnice, civilne zaštite, pokopnog društva, itd.), zbog
činjenice da postoje njeni posmrtni ostaci i da je poznato mjesto gdje
je ta osoba ukopana. Postoje slučajevi kada je porodica osobu prijavila
nestalom tokom rata zbog nepostojanja pouzdanih informacija o
njoj, zbog čega su se takve osobe našle na spiskovima nestalih osoba.
Ranije evidencije osoba nestalih tokom rata i kasnije bile su podložne
stalnim provjerama, tako da je jedan broj osoba, koje su evidentirane
tokom rata kao nestale osobe, nakon rata skidan sa evidencije nestalih
osoba kao riješeni slučajevi. S evidencija nestalih osoba, u skladu sa
međunarodnim standardima, skidane su osobe koje su pronađene žive,
kao i osobe koje su identificirane na osnovu službene evidencije u kojoj
je utvrđeno da je ta osoba umrla prirodnom smrću ili je smrt nastupila
usljed ratnih djelovanja, a njeni posmrtni ostaci su sahranjeni na
obilježeno grobno mjesto.
Kao što je već rečeno u definiciji nestale osobe, jedan od uvjeta da se
neka osoba smatra nestalom je prijava za traženje nestale osobe i njeno
evidentiranje u službenim evidencijama nestalih osoba u skladu sa bh.
zakonom.
Kome se podnose nove prijave za traženje nestalih osoba?
Za one nestale osobe koje nikada nisu prijavljene ni kod entiteskih tjela,
niti kod MKCK, zahtjev / prijava za traženje nestale osobe podnosi se
Institutu za nestale osobe BiH.
Ne postoji vremenski rok - ograničenje za podnošenje prijave za traženje
nestale osobe. Prijave za osobe nestale prije 30. 4. 1991. i poslije 14. 2.
1996. godine neće biti prihvaćene.
Važno je napomenuti da prijava za traženje nestale osobe ne pokreće
postupak za utvrđivanje okolnosti nestanka. Istraga okolnosti
nestanka je predmet krivičnog postupaka, koji mogu inicirati i članovi
porodice nestale osobe, a po službenoj dužnosti nadležni tužitelj i sve
druge službene osobe.
Tko može podnijeti prijavu za nestalu osobu?
Prijavu o nestanku može podnijeti bilo koji član porodice nestale osobe
ili druge osobe ili institucije ukoliko mogu dati minimum podataka7 o
identitetu nestale osobe.
Što sadrži prijava za traženje nestalih osoba?
Prijava treba sadržavati minimum podataka, i to:
■■
■■
■■
■■
■■
ime i prezime nestale osobe,
ime jednog roditelja,
JMB (ukoliko je poznat),
mjesto i datum rođenja, odnosno godinu rođenja,
pretpostavljeno mjesto i datum, odnosno godinu nestanka i
okolnosti nestanka.
Podnositelj zahtjeva / prijave treba navesti tačne i vjerodostojne podatke,
koliko je u njegovoj moći. Po prijemu zahtjeva / prijave, Institut za
nestale osobe BiH će provjeriti vjerodostojnost prijavljenih podataka,
izvršiti verifikaciju prijave i pokrenuti proces traženja.
Svi zahtjevi za traženje nestalih osoba podneseni MKCK-u, jednoj
7 Član 2. stav 1. tačka 4. ZNO-a.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 61
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
od nadležnih tijela (Državnoj komisiji za traženje nestalih osoba,
Federalnoj komisiji za traženje nestalih osoba, Kancelariji RS za
traženje nestalih lica) smatraju se važećim i članovi porodica nestalih
osoba ne moraju ponavljati tu proceduru nakon uspostave Instituta.
Može li prijavu podnijeti strani državljanin?
Strani državljanin ima pravo podnijeti prijavu za traženje nestalog
državljanina Bosne i Hercegovine pod istim uvjetima kao i
podnositelj prijave koji je državljanin BiH.
Strani državljanin ima pravo podnijeti prijavu za traženje stranog
državljanina u slučajevima:
■■ kada je nestala osoba strani državljanin koji je imao prebivalište boravište na teritoriji Bosne i Hercegovine ili
■■ kada nestala osoba nije imala prijavljeno prebivalište - boravište
na teritoriji BiH, ali podnositelj prijave može pružiti pouzdane
informacije da se nestanak dogodio na teritoriji BiH.
Prijavljivanje nestale osobe stranog državljana osigurava samo pravo
članova porodice da saznaju sudbinu nestale osobe, njihovo boravište
- prebivalište ili, ako su mrtvi, okolnosti, uzrok smrti i mjesto ukopa
ako je takvo mjesto poznato, i da dobiju posmrtne ostatke.
Strani državljani ne ostvaruju pravo na finansijsku potporu i druga
prava regulirana članom 18. Zakona o nestalim osobama u BiH, osim
ako to nije izričito uređeno posebnim sporazumom između njihove
matične države i Bosne i Hercegovine.
Kada prestaje status nestale osobe?
Status nestale osobe prestaje danom identifikacije od strane
nadležnih organa, nakon čega se zaključuje postupak traženja nestale
osobe. Prestanak statusa nestale osobe ne znači i prestanak prava
članova porodice nestale osobe po osnovu ovog zakona. Postupak
traženja nestale osobe neće se obustaviti kada je nestala osoba
proglašena umrlom, a njeni posmrtni ostaci nisu pronađeni.
Kada se nestala osoba smatra identificiranom?
Nestala osoba smatra se identificiranom kada u okviru procesa
identifikacije ovlašteni sudski patolog pouzdano utvrdi da
pronađeni posmrtni ostaci odgovaraju određenoj osobi u fizičkim
ili naslijeđenim ili biološkim karakteristikama, ili se nestala osoba
pojavi živa.
III – Činjenični i pravni osnov nastanka pojma „nestala osoba / lice“
Korištenje pojma „nestanak osobe“ veže se za period Drugog
svjetskog rata i trenutak kada je 7. 12. 1941. godine Adolf Hitler izdao
dekret poznat pod nazivom „Nacht und Nebel“, prema kojem
su „noć i magla“ trebali progutati sve sumnjive i nepoželjne osobe,
prvenstveno članove Pokreta otpora. Većina konvencija humanitarnog prava, koje su kasnije donesene i
usvojene, uslijedile su kao odgovor na nacističku praksu ubijanja i
zlostavljanja.
Tako je Generalna skupština Ujedinjenih naroda svojom rezolucijom
260(III)A od 9. 12. 1948. godine usvojila Konvenciju o sprječavanju
i kažnjavanju zločina genocida, da bi nedugo zatim, na inicijativu
Međunarodnog komiteta Crvenog križa (MKCK), na diplomatskoj
konferenciji u Ženevi 12. avgusta 1949. godine bile donesene četiri
konvencije, i to:
■■ Konvencija o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika oružanih
snaga u ratu,
■■ Konvencija o poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i
brodolomaca oružanih snaga na
■■ moru,
■■ Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i
62 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
■■ Konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.
Svaka od ovih konvencija sadrži krivičnopravne odredbe po kojima
su sve države potpisnice obvezne svojim krivičnim zakonima
odrediti krivične sankcije protiv osoba koje svojim djelima povrijede
propise ovih konvencija. Na taj način međunarodno pravo je zločin
genocida osudilo od strane civliziranog svijeta i obilježilo ga kao djelo
koje je u suprotnosti sa duhom i ciljevima Ujedinjenih naroda i time
pokazalo da u svim historijskim razdobljima zločin nanosi velike
gubitke čovječanstvu, te da je obvezna međunarodna saradnja u cilju
oslobađanja čovječanstva takvog strašnog zla.
Nekoliko decenija kasnije, desetine hiljada nestalih u Latinskoj
Americi, Kambodži i Iraku, te Ruandi i na prostorima bivše Jugoslavije,
nametnuli su problem definiranja onih pravnih mehanizama koji
će se koristiti kao odgovor na nestanke u okolnostima koje su van
domena ženevskih konvencija.
Tako je Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda utvrdila
da se nestankom jedne osobe krše osnovna ljudska prava,
zagrantirana Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, i to:
■■ pravo na slobodu i sigurnost osobe,
■■ pravo na humane uvjete pritvora i slobodu od torture ili svirepog,
nehumanog tretiranja ili kazne i
■■ pravo na život.
Tek nakon strahota koje su se dogodile na području Ruande i bivše
Jugoslavije, 1992. godine donešena je Deklaracija Ujedinjenih naroda o
zaštiti od nasilnog ili prisilnog nestanka. Danas međunarodno
krivično pravo nestanak tretira kao jedan od oblika zločina protiv
čovječnosti, a ovaj pozitivan primjer ugrađen je i u najnovije
zakonodavstvo Bosne i Hercegovine.
Početna pozicija na kojoj humanitarno pravo insistira jeste da su
žrtve nestanka osobe koje su nestale, ali i članovi njihovih porodica.
Nestanak jedne osobe za posljedicu ima kako psihološke i ekonomske
posljedice, tako i posljedice socijalne i pravne prirode, sa kojima se
susreću članovi porodica nestalih osoba.
Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK) definira nestale kao
„one čije porodice nemaju nikakve vijesti o njima i/ili su prijavljeni
kao nestala osoba, na osnovu pouzdanih informacija, usljed oružanog
konflikta…“
Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda (MKS) definira „prisilan
nestanak osobe“ kao nepotvrđeno hapšenje ili pritvaranje osobe od
strane političke organizacije i prikrivanje informacije u pogledu
njihove lokacije, kako bi isti bili izvan domašaja zakonske zaštite.
Cilj ovakvog nasilja nije samo sadržan u zatvaranju ili ubijanju ljudi
već i u stvaranju okruženja sazdanog od straha i nesigurnosti koje će
se održati u svom postojanju i dosta vremena nakon rata. Nažalost,
svakog dana postaje sve jasnije da je velika većina nestalih mrtva. Iz
razloga što su ova ubistva nastala iz prisilnih nestanaka, mnoga tijela
i dalje nisu otkrivena, mnogi od ekshumiranih nisu identificirani,
a sudbina nekih, nažalost, nikada neće biti poznata. Stoga ova
ubistva moraju biti shvaćena ne kao zločini počinjeni isključivo nad
zatočenicima već i nad njihovom porodicama i prijateljima.
III – Prava članova porodice nestale osobe
Odredbom člana 2. stav 1. tačka 2. ZNO-a je definisano ko se sve smatra
članom porodice nestale osobe, te se u istom navodi: „Član porodice
nestale osobe je dijete rođeno u braku ili van braka, usvojeno dijete,
kao i pastorče koje je nestala osoba izdržavala, bračni ili vanbračni
partner, roditelji (očuh, maćeha), usvojilac, sestra i brat nestale osobe
koje je nestala osoba izdržavala.“
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 63
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dakle, članom porodice nestale osobe smatraju se osobe u stepenu
srodstva koji je utvrđen pomenutim članom, a što je važno kod
ostvarivanja prava koja se utvrđuju ZNO-om. Uvjet za ostvarivanje
ovih prava je da su članovi porodice živjeli u zajedničkom
domaćinstvu sa nestalom osobom, bili ekonomski ovisni i imaju
potrebu za izdržavanjem (uz predočenje prijeratne kućne liste ili
drugog relevantnog dokumenta).
Šta zapravo znači izdržavanje? Izdržavanje znači osiguranje
sredstava za zadovoljenje egzistencijalnih i drugih potreba
izdržavanih lica. U pravnoj teoriji gotovo su identična shvatanja
pravne prirode izdržavanja.
To su:
■■ obaveza izdržavanja je zakonska obaveza (izvor obaveze
izdržavanja je Zakon i ne može se mijenjati voljom lica, te samo
zakonom određena lica i pod zakonskim uvjetima mogu ostvariti
pravo izdržavanja),
■■ strogo je lične prirode (ova obaveza je vezana za ličnost izdržavatelja
i ličnost izdržavanog lica, neprenosivog je karaktera),
■■ regulirana je imperativnim normama,
■■ pravo na izdržavanje je nezastarivo (pravo izdržavanja ne može
zastarjeti, jer ono svoj osnov ima u Zakonu, i ova karakteristika
proizlazi iz prirode prava na izdržavanje – ono je lično pravo,
imovinskog karaktera),
■■ izdržavanje se daje samo za budućnost (tj. logično je da se zahtjevom
za izdržavanje javljaju lica onda kada je njihovo izdržavanje došlo
u pitanje, dakle od momenta kada su ostali bez sredstava za život,
kada su ostali bez zaposlenja ili postali nesposobni za rad),
■■ isplaćeno izdržavanje se ne vraća (izdržavanje kao izraz porodične
solidarnosti upravo i ima za cilj da osigura neophodna sredstva za
život licima koja nisu u stanju da se sama izdržavaju, iz razloga
jer su maloljetna ili nemaju sredstava za život – a nesposobna su
za rad. Stoga bi obaveza vraćanja onoga što je primljeno na ime
izdržavanja imalo suprotan efekat – ugrozilo bi materijalni status
izdržavane osobe),
■■ obaveza izdržavanja može se mijenjati (zavisno od konkretne
situacije izdržavanje se može povećati, smanjiti ili ukinuti),
■■ prednost u namirenju imaju potraživanja po osnovu zakonskog
izdržavanja i
■■ primanja iz zakonskog izdržavanja ne mogu biti predmet
prinudnog izvršenja, odnosno ne mogu se plijeniti kako dospjeli,
tako ni nedospjeli obroci.8
Zapravo, prava članova porodice nestale osobe decidirano su
regulisana u poglavlju IV ZNO-a, i to:
■■ čl. 10. – zabrana diskriminacije,
■■ čl. 11. – pravo na novčanu potporu,
■■ čl. 12. – kriteriji za korištenje novčane potpore,
■■ čl. 13. – utvrđivanje iznosa novčane potpore,
■■ čl. 14. – prestanak prava na novčanu potporu,
■■ čl. 16. – provođenje postupka za ostvarivanje prava na novčanu
potporu,
■■ čl. 17. – rješenje o utvrđivanju prava na novčanu potporu,
■■ čl. 18. – ostala prava članova porodice nestalih,
■■ čl. 19. – udruženja nestalih osoba i
■■ čl. 20. – obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanje nestalih osoba.
Iz prednje navedenih članova da se zaključiti da članovi porodice
nestale osobe imaju sljedeća prava: pravo na novčanu potporu,
8 Više o navedenom vidi: Nerimana Traljić, Suzana Bubić, „Porodično pravo“,
Sarajevo, 1998, str. 282-285; i Duško Medić, Haso Tajić, „Porodično pravo u
praksi“, Sarajevo, 2013, str. 120-318.
64 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravo na privremeno upravljanje imovinom nestale osobe, troškove
sahrane - ukopa, prioritet u zapošljavanju i školovanju djece,
zdravstvenu zaštitu, obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja i pravo
na financijsku pomoć udruženjima nestalih osoba.
Pravo na novčanu potporu članovima porodice nestale osobe pripada
od dana stupanja na snagu ZNO-a, tj. od dana podnošenja prijave za
traženje nestale osobe, ukoliko je prijava podnesena nakon stupanja
na snagu ovog zakona. Osobe koje nisu do stupanja na snagu ovog
zakona podnijele prijavu za traženje nestale osobe ostvaruju pravo
na naknadu od momenta podnošenja prijave za traženje nestale
osobe. Svi ostali članovi porodice nestalih osoba ovo pravo ostvaraju
od dana stupanja na snagu ZNO-a, tj. od 17. 11. 2004. godine.
Pravo na novčanu potporu je lično, što znači da se ne može nasljeđivati
ili na neki drugi način prenijeti na drugu osobu. Ovo pravo ne može
biti korišteno uz neko drugo ostvareno pravo u BiH ili bilo kojoj
drugoj državi:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
penzija,
prava po osnovu socijalne zaštite,
prava iz boračko-invalidske zaštite,
prihod po osnovu rada,
samostalnog obavljanja privredne ili samostalne djelatnosti,
i drugi prihodi koji se smatraju izdržavanjem.
Korisnik prava može izabrati korištenje financijski povoljnijeg prava
u bilo kom momentu i nakon okončanja postupka identifikacije
ili proglašenja nestale osobe umrlom. Osobama koje su podnijele
prijavu, a nisu ostvarivale prava na novčanu naknadu po drugim
osnovama, pripada pravo na retroaktivnu naknadu od trenutka
stupanja na snagu Zakona. Osobama koje su ostvarivale pravo na
novčanu naknadu po nekom drugom osnovu pripada pravo na
isplatu razlike ukoliko je novčana naknada utvrđena ovim zakonom
veća od isplaćivane naknade po drugom osnovu. Nadležni organ za
preračun razlike je Fond za potporu porodicama nestalih osoba.
Kako se utvrđuje osnovica za obračun novčane potpore?
Osnovica za obračun mjesečne novčane potpore je iznos od 25%
prosječno isplaćene plaće u BiH za prethodno tromjesječje, koji se
obračunava pojedinačno za svakog korisnika.
Kako se utvrđuje visina novčane potpore?
Visina novčane potpore određuje se prema sljedećim kriterijima:
a) Osnovni iznos se koristi isključivo za obračun utvrđenih ili
propisanih prava za svakog korisnika individualno. To znači da
zbir utvrđenih pojedinačnih prava svih korisnika u okviru jedne
porodice može biti veći ili manji od utvrđenog osnova. Prema
ZNS-u, pravo na osnovni iznos ima: dijete – bračno / vanbračno /
usvojenik / pastorak i vjenčani ili nevjenčani bračni partner. Ovo
znači da ako je nestala osoba imala više djece ili je imala bračnog
partnera i djecu, za svakoga od njih pojedinačno utvrđuje se
pravo na naknadu u punom osnovnom iznosu.9
b) Polovica osnovnog iznosa pripada roditeljima, bratu i sestri
nestale osobe. Način obračuna je identičan načinu obračuna kod
članova porodice koji imaju pravo na naknadu u visini osnovnog
iznosa, što znači da svaka od ovih osoba ima zasebno pravo na
novčanu naknadu u jednoj polovici osnovne naknade. Ovo
dozvoljava da ukupna naknada svim članovima porodice nestale
9 Ako je nestala osoba imala bračnog partnera i dvoje maloljetne djece, to znači
da svako od njih dobija naknadu u visini osnovnog iznosa, što je ukupno tri
osnovna pojedinačna iznosa.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 65
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osobe bude veća od jednog osnovnog iznosa. Usvojitelji nestale
osobe u slučaju potpunog usvojenja također imaju pravo na po
jednu polovicu osnovnog iznosa.
c) Po jedna četvrtina osnovnog iznosa pripada očuhu i maćehi
ako je nestala osoba živjela u zajedničkom domaćinstvu sa njima.
d) Uvećan iznos novčane naknade pripada roditeljima sa dvoje i
više nestale djece (ubrajaju se usvojenik i pastorak). Majci i ocu
se pripadajuća jedna polovica osnovnog iznosa uvećava za 15%
osnovnog iznosa.
Kada prestaje pravo na novčanu potporu?
Odredbom člana 14. ZNS-a je propisano da pravo na novčanu
potporu prestaje u sljedećim slučajevima:
a) završetkom redovnog školovanja ili sklapanjem braka djeteta,
a)
b)
c)
d)
usvojenika, pastorka, brata, sestre;
sklapanjem bračne ili vanbračne zajednice supružnika,
smrću korisnika,
zaposlenjem,
izborom korištenja drugog povoljnijeg prava.
Koji organ isplaćuje novčanu naknadu?
Fond za pomoć porodicama nestalih osoba BiH je nadležna
institucija za obračun i isplatu novčane naknade. Fond osniva Vijeće
ministara, a sredstva za rad Fonda osiguravaju se u budžetima BiH,
Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta. Fond može imati i druge izvore
prihoda.
Postupak ostvarivanja novčane naknade
Zahtjev za novčanu potporu podnosi se nadležnom općinskom
organu socijalne zaštite u općini prebivališta / boravišta, odnosno
nadležnoj službi Brčko Distrikta BiH. Fond je regulisao formu
zahtjeva i rješenja i utvrdio spisak odgovarajućih isprava koje se
dostavljaju uz zahtjev. Općinski organi kompletiraju i prosljeđuju
zahtjeve nadležnom organu Fonda, koji donosi pozitivnu ili
negativnu odluku / rješenje. Rješenje u vezi sa zahtjevom za
financijsku potporu Fond donosi u roku od 60 dana. Podnositelj
zahtjeva koji je nezadovoljan rješenjem Fonda ima pravo žalbe
Žalbenom vijeću Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u roku od 15
dana od dana prijema rješenja. Protiv odluke Žalbenog vijeća Vijeća
ministara nezadovoljna stranka može pokrenuti upravni spor pred
Sudom Bosne i Hercegovine.
Kako ostvariti pravo na privremeno upravljanje imovinom?
U slučajevima kada je iza nestale osobe ostala imovina u vlasništvu
ili posjedu, a nije okončan postupak proglašenja nestale osobe
umrlom, član porodice ili, ako istoga nema, aktivno legitimisane
osobe (osobe koje po drugom osnovu ostvaruju pravo na upravljanje
imovinom) ili institucija, imaju pravo zatražiti privremeno
upravljanje nad ovom imovinom. Aktivno legitimisana osoba je
osoba koja ostvaruje pravo na pokretanje postupka za privremeno
upravljanje imovinom, shodno Zakonu o nasljeđivanju, a pod
uvjetom da nema bližeg člana porodice nestale osobe. Aktivno
legitimisana osoba može biti i institucija. Najčešće se u ovoj ulozi
pojavljuju službe socijalne zaštite koje vrše poslove starateljstva nad
malodobnom djecom i poslovno nesposobnim članovima porodice
nestale osobe. Zahtjev za privremeno upravljanje imovinom se
podnosi mjesno nadležnom sudu, tj. sudu na čijem području se
nalazi imovina.
66 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Pravo na besplatni ukop nestale osobe
Porodice nestalih osoba imaju pravo na besplatni ukop identificirane
nestale osobe, a na osnovu naloga koji izdaje Institut za nestale osobe.
Ostvarivanje ostalih prava po Zakonu o nestalim osobama
Djeca nestalih osoba imaju pravo prioriteta u slučajevima ostvarivanje
prava na školovanje i
zapošljavanje pod jednakvim uvjetima. Dijete nestale osobe, kada
ispunjava iste kriterije, kao i drugi kandidati, ima prednost pri upisu u
obrazovne ustanove ili zapošljavanju. Pri podnošenju zahtjeva / molbe
za prioritetni prijem u radni odnos ili upis u obrazovnu ustanovu, dijete
nestale osobe treba priložiti potvrdu o nestanku roditelja, koju izdaje
Institut za nestale osobe. U slučaju da ovaj zahtjev nije ispunjen, dijete
nestale osobe ima pravo na žalbu instituciji kojoj je podnešen zahtjev.
Ostvarivanje prava zdravstvene zaštite
Ostvarivanje prava zdravstvene zaštite po ovom zakonu zahtijeva
promjene, izmjene i dopune u zakonima o zdravstvenoj zaštiti entiteta
i Brčko Distrikta BiH.
Podrška udruženjima nestalih osoba
Nadležne vlasti na nivou na kojem je registrovano udruženje porodica
nestalih osoba u BiH imaju obavezu prioritetno razmotriti zahtjeve
za finansijsku i tehničku pomoć udruženju porodica nestalih osoba
i, prema finansijskim mogućnostima, dodijeliti pomoć ako ponuđeni
programi ili projekti ispunjavaju propisane kriterije za dodjelu
pomoći.
Uspostavom Fonda, sva udruženja nestalih osoba mogu tražiti podršku
i od strane Fonda u skladu sa kriterijima koje će predložiti direktor
Fonda, a odobriti Odbor za raspodjelu kojeg će imenovati predstavnici
udruženja nestalih osoba.
Obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja nestalih osoba
Pravilnikom o obilježavanju mjesta ukopa i iskopavanja nestalih osoba
reguliše se način obilježavanja ovih mjesta. Ovaj pravilnik usvaja Vijeće
ministara BiH, na prijedlog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice
BiH, koje se konsultuje sa nadležnim ministarstvima oba entiteta, Brčko
Distrikta BiH i predstavnicima udruženja porodica nestalih osoba.
Ko može podnijeti zahtjev za obilježavanje mjesta ukopa i
iskopavanja?
Zahtjev za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja jedino mogu
podnijeti:
a) članovi porodice nestalih osoba ili
b) udruženja porodica nestalih osoba.
Na koji način se finansira obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja?
Sredstva za obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja u skladu sa ZNOom, te njihovog održavanja, dolaze iz Fonda za potporu porodica nestalih
osoba ili alternativno, one porodice / udruženja koje žele obilježiti
mjesto iskopavanja / ukopa, obilježlja / spomen-ploče van standardnog
izgleda propisanog Pravilnikom (veća spomen-ploča i sl.) izgradnju ovih
obilježja finansiraju pojedinačno.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 67
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Kakav može biti izgled obilježja / spomen-ploče?
Izgled obilježja / spomen-ploče uređuje se Pravilnikom o obilježavanju
mjesta iskopavanja i ukopa nestalih osoba, koji donosi Vijeće ministara
BiH. Ovaj pravilnik na unificiran način određuje obilježavanje mjesta
iskopa / ukopa nestalih osoba, izgled standardnog obilježja / spomenploče i uređuje pitanja u vezi sa radom i formiranjem Komisije za
odabir idejnog rješenja.
Može li se obilježiti mjesto stradanja nestale osobe ili primarna
masovna grobnica?
ZNO predviđa obilježavanje mjesta iskopa i ukopa nestale osobe, pa
se, sa tim u vezi, jedino ova mjesta mogu obilježiti iz sredstava Fonda
za potporu porodicama nestalih osoba. Međutim, u isto vrijeme
Zakon ne sprječava da se i druga mjesta (npr. mjesto stradanja nestale
osobe, mjesto primarne masovne grobnice i sl.) obilježavaju i iz
privatnih sredstava nakon osiguravanja dozvole nadležnih službi za
urbanizam i prostorno uređenje.
Koji je postupak podnošenja zahtjeva za obilježavanje mjesta
ukopa i iskopavanja?
Postupak počinje podnošenjem zahtjeva Institutu za nestale osobe za
izdavanje potvrde -uvjerenja da je na konkretnom lokalitetu izvršen
iskop određene osobe za koju se podnosi zahtjev za obilježavanje
mjesta iskopa. Ova potvrda - uvjerenje, zajedno sa zahtjevom za
obilježavanje mjesta ukopa i iskopavanja, dostavlja se Fondu za
potporu porodicama nestalih
osoba koji će, u saradnji sa nadležnim državnim organima pribaviti
svu potrebnu dokumentaciju u vezi s obilježavanjem mjesta. Ukoliko
se izgradnja finansira iz sredstava izvan Fonda, osoba / udruženje
koje finansira izgradnju će, nakon pribavljene potvrde / uvjerenja
iz INO-a, pojedinačno pribaviti sve potrebne dozvole od nadležnih
organa.
IV - Institucije koje su formirane ZNO-om
A) INSTITUT ZA NESTALE OSOBE BiH
Osnivanje Instituta za nestale osobe BiH je nastalo kao potreba da
država BiH ispuni svoje obaveze prema porodicama nestalih osoba.
Osnivanje Instituta i prijenos ovlasti s entitetskih Komisija je uvjet
za eliminaciju mogućih diskriminacija u procesu ekshumacije i
identifikacije nestalih osoba, te unapređenje i ubrzanje procesa
traženja nestalih i njihovu identifikaciju. Suosnivači Instituta
za nestale osobe su: Vijeće ministara BiH i ICMP (Međunarodno
povjerenstvo / komisija za nestale osobe). Krajnji datum kada je
Institut morao biti operativan, a entitetska tijela ukinuta je bio 29. 9.
2006. godine.
Institut za nestale osobe BiH je nadležan da:
■■ prikuplja, obrađuje i sistematizira informacije o nestalim osobama
i o pojedinačnim i masovnim grobnicama;
■■ uspostavi centralnu i jedinstvenu bazu podataka o nestalim
osobama CEN, evidentira i obavještava porodice nestalih osoba,
uključujući i izdavanje potvrda o nestanku i identitetu žrtava,
■■ pronalazi, provjerava i obilježava lokalitete masovnih i
pojedinačnih grobnica;
■■ sudjeluje u: iskopavanjima i ekshumacijama iz masovnih
i pojedinačnih grobnica; sanaciji terena; autopsijama;
antropološkim obradama; identifikacijama; uviđajima na licu
mjesta i drugim radnjama i postupcima koji se odnose na nestale
68 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
osobe;
■■ surađuje sa nadležnim organima vlasti, uključujući organe
pravosuđa i drugim organizacijama i Međunarodnim kaznenim
sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY); surađuje sa međunarodnim i
domaćim organizacijama i institucijama koje se bave pitanjima
nestalih osoba, posebno sa Međunarodnim komitetom Crvenog
križa i Društvom Crvenog križa Bosne i Hercegovine u skladu sa
njihovim mandatom;
■■ podržava porodice nestalih osoba i njihova udruženja, uključujući
i projekte koje predloži Savjetodavni odbor;
■■ provodi istraživanja i druge projekte u vezi sa nestalim osobama;
organizira i pruža obuku u odgovarajućim stručnim oblastima;
čuva posmrtne ostatake do njihove konačne predaje porodicama
ili do ukopa; pruža pomoć porodicama nestalih osoba pri
sahranama njihovih srodnika;
■■ osigurava sredstva iz budžeta i donacija;
■■ surađuje sa nadležnim institucijama Republike Hrvatske,
Republike Srbije, Republike Crne Gore i drugim državama, u
skladu sa važećim zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnim
sporazumima;
■■ pruža raspoložive podatke nadležnim organima i institucijama
u skladu sa važećim zakonima i propisima; obavještava javnost
o rezultatima istraživanja i utvrđenim činjenicama; širi svijest o
humanoj dimenziji tragedije nestalih osoba i njihovih porodica i
provodi sve druge aktivnosti u vezi sa traženjem i identifikacijom
nestalih osoba.
Organi upravljanja Instituta
Organi upravljanja Instituta su: Kolegij direktora, Upravni odbor i
Nadzorni odbor.
Uloga udruženja porodica nestalih osoba u radu Instituta
Radi ostvarivanja interesa porodica nestalih osoba, u okviru Instituta
postoji Savjetodavni odbor u čiji sastav Upravni odbor, uvažavajući
nacionalnu zastupljenost i ravnopravnost spolova, imenuje šest
predstavnika/ca porodica nestalih osoba na period od četiri godine,
a na osnovu prijedloga kandidata koje dobije od registriranih
udruženja porodica nestalih, bez prava ponovnog imenovanja.
Savjetodavni odbor prati aktivnosti Instituta, savjetuje rukovodeće
organe Instituta, promovira rješavanje problema nestalih osoba i
predlaže projekte i inicijative relevantne za rad Instituta. Predstavnici
Savjetodavnog odbora mogu prisustvovati, u svojstvu promatrača,
sjednicama Upravnog i Nadzornog odbora. Savjetodavni odbor
odluke donosi konsenzusom.
B) FOND ZA POMOĆ PORODICAMA NESTALIH OSOBA
Fond se formira odlukom Vijeća ministara BiH. Sjedište, način
finansiranja i upravljanje sredstvima, kao i druga pitanja u vezi
sa radom Fonda, regulišu se Sporazumom koji potpisuju Vijeće
ministara BiH, vlade entiteta i Brčko Distrikta. Fond je samostalna
upravna organizacija koja je zadužena za osiguravanje sredstava u
svrhu realizacije prava članova porodica nestalih osoba, kao što su:
pravo na novčanu podršku, zdravstvenu zaštitu, pomoć udruženjima
porodica nestalih osoba, obilježavanje mjesta ukopa / iskopavanja
nestalih osoba i druga prava u sklada sa Zakonom o nestalim
osobama. Fondom rukovodi direktor kojeg imenuje Vijeće ministara.
Nadzor nad radom Fonda vrše Ministarstvo finansija i trezora BiH
i Ured generalnog revizora finansijskog poslovanja u institucijama
BiH. Sredstva Fonda koja nisu namijenjena za isplatu novčane
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 69
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
podrške raspoređuju se i koriste na osnovu Kriterija i liste prioriteta
za raspodjelu sredstava Fonda. Ove kriterije predlaže direktor, a
odobrava Odbor za raspodjelu, koji se imenuje na prijedlog Udruženja
porodica nestalih osoba iz BiH.
V - Historija (nastanka) INOBiH
Oružani sukob u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995.
godine prouzrokovao je, prema procjenama, nestanak blizu 30.000
osoba. Porodice nestalih su svoju nadu u dobijanje informacija o
sudbinama svojih bližnjih polagali u službena tijela koja su već u
ratnim godinama osnovana radi traženja nestalih i/ili zarobljenih
osoba. Uvođenje nestalih u odgovarajuće liste, te prikupljanje
podataka o okolnostima nestanka i mogućim lokacijama posmrtnih
ostataka bili su zadaci Državne komisije za razmjenu ratnih
zarobljenika, koju je osnovala međunarodno priznata vlada RBiH,
Komisije za razmjenu ratnih zarobljenika RS i Komisije za razmjenu
ratnih zarobljenika HZ Herceg-Bosne. Pored ovih komisija, i
paralelno sa njima, djelovao je i MKSJ, čije su istrage na tlu BiH
dijelom obuhvatale i potragu za nestalima. Uz entitetske komisije
i međunarodni tribunal, na prostoru BiH djelovala su još brojna
tijela, domaća i međunarodna, koja su u okviru svojih mandata
imala i zadatak baviti se pitanjima vezanim za nestale osobe. Kako
bi se ostvario napredak u regiji, primarni zadatak je bio uskladiti
rad sve tri strane u Bosni i Hercegovini, te je 1998. godine prihvaćen
prijedlog za osnivanje Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine
(INOBiH) koji bi funkcionisao na nivou Bosne i Hercegovine. Ovaj
prijedlog je utemeljen na inicijativi koju je pokrenuo Ured visokog
predstavnika (OHR) 1997. godine, pod imenom „Zajednički proces
ekshumacija“ kojim je bivšim sukobljenim stranama omogućeno
da vrše ekshumacije svojih nestalih na teritoriji oba entiteta u BiH.
Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) je osnovana na
inicijativu Billa Clintona 1996. godine, sa ciljem osiguravanja saradnje
vlada i drugih organa vlasti pri lociranju i identificiranju osoba
nestalih tokom oružanih sukoba na području Zapadnog Balkana,
Bliskog istoka pa i širom svijeta. Kao takva je sve vrijeme djelovala
i na području BiH i pomagala rad domaćih komisija, pokušavajući
afirmirati uspostavljanje takvog tijela na državnoj razini, koje bi
objedinilo raspoložive ljudske i materijalne resurse, a što bi proces
potrage za nestalim osobama učinilo efikasnijim.
Sa tim u vezi, postupak usklađivanja „Zajedničkog procesa
ekshumacija“ je u konačnici i predat Međunarodnoj komisiji za
nestale osobe (ICMP), tako da je u ljeto 2000. godine osnovan Institut
za nestale osobe, koji je registriran kod Kantonalnog suda u Sarajevu.
Bivši predsjedavajući ICMP-a, Bob Dole, bio je domaćin osnivačke
sjednice u Sarajevu.
Do 2003. godine, entitetski nadležni organi koji se bave pitanjem
nestalih, pokazali su da mogu raditi zajedno i to na način koji
je rezultirao većim brojem ekshumacija i identifikacija nestalih
osoba. Kako je i političko okruženje postalo povoljnije za stvaranje
zajedničkih institucija, tako su u proljeće 2003. godine predsjedavajući
ICMP-a James V. Kimsey i članica komisije Njeno Visočanstvo kraljica
Noor održali sastanak sa članovim tročlanog Predsjedništva BiH.
Tom prilikom su uputili poziv Bosni i Hercegovini da, zajedno sa
ICMP-om postane suosnivač Instituta za nestale osobe BiH. Dana 4. 6.
2003. godine tročlano Predsjedništvo BiH odlučilo je prihvatiti poziv
ICMP-a. Iznesen je prijedlog da Vijeće ministara BiH sačini protokol
kojim bi se omogućilo da Vijeće ministara postane suosnivač INO-a.
Istovremeno, na zahtjev porodica nestalih, donesen je Zakon o
nestalim osobama. Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH je
2003. godine iniciralo konsultacijski proces donošenja nacrta zakona.
Proces je okončan 2004. godine, a u njemu su sudjelovala udruženja
70 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
porodica nestalih, ICMP, MKCK i entitetske institucije koje su se
bavile traženjem nestalih osoba. Zakon o nestalim osobama stupio je
na snagu 17. 11. 2004. godine.
Donošenjem Zakona o nestalim osobama 2004. godine naloženo je
formiranje Instituta za nestale osobe BiH sa sjedištem u Sarajevu,
kao državne institucije nadležne za traganje za nestalim osobama.
Navedeni zakon odredio je da entitetske komisije, kao i odgovarajući
odjel u Brčko Distriktu BiH, prenesu svoju imovinu i ljudstvo na
državni institut, kako bi isti što prije otpočeo sa radom. Također,
Zakon je predvidio da se, po formiranju tijela Instituta, pristupi
i uspostavljanju Fonda za pomoć porodicama nestalih osoba,
kao i Centralne baze podataka (CEN). Vlada Republike Srpske i
Vlada Federacije Bosne Hercegovine su donijele odluku o prenosu
nadležnosti s entitetskih komisija na Institut za nestale osobe Bosne
i Hercegovine.
Kao rezultat dvogodišnjeg procesa konsultacija, u kojem su
sudjelovali ICMP, Međunarodni komitet Crvenog križa (MKCK),
vladini dužnosnici, porodice nestalih i drugi, nastao je Sporazum
o preuzimanju uloge suosnivača Instituta za nestale osobe Bosne i
Hercegovine, koji su ICMP i Vijeće ministra potpisali u avgustu 2005.
godine.
Kolegij direktora Instituta službeno stupa na dužnost 1. marta 2006.
godine i čine ga tri direktora koji dolaze iz entitetskih tijela za traženje
nestalih osoba (Amor Mašović i Marko Jurišić, kao kopredsjedavajući
Federalne komisije za nestale osobe, i Milan Bogdanić, direktor
Kancelarije za traženje nestalih i zarobljenih lica Republike Srpske).
U junu 2007. godine ustanovljeni su Upravni i Nadzorni odbor
Instituta. Statut, odgovarajući pravilnici i ostali akti potrebni za
funkcioniranje Instituta usvojeni su u Vijeću ministara BiH u
decembru 2007, a za službeni početak rada INOBiH uzima se 1. juli
2008. godine.
Formiran je i Savjetodavni odbor, u kojem su zastupljeni članovi
porodica nestalih osoba, sa ciljem praćenja aktivnosti INOBiH,
savjetovanja i promoviranja rješavanja problema nestalih.
Osnivanje Instituta za nestale osobe predstavlja prekretnicu u
historiji BiH i ICMP-a.
Svrha osnivanja INOBiH prvenstveno je ponuditi BiH održiv
mehanizam na državnom nivou koji će se baviti problemom
osoba nestalih tokom sukoba u BiH, bez obzira na njihovu etničku
pripadnost, religiju ili porijeklo. Na taj način će pojedinačne i masovne
grobnice biti zaštićene i katalogizirane, a iskopavanja će se ispravno
vršiti i porodicama nestalih osoba će se omogućiti sudjelovanje u
procesu traženja.
Jedan od najvažnijih zadataka INO-a jeste uspostava jedinstvene
Centralne evidencije nestalih (CEN) tokom ratnih sukoba. U Centralnoj
evidenciji nestalih nalazit će se sve evidencije iz entitetskih agencija
i institucija, udruženja porodica nestalih, te evidencije ICMP-a,
MKCK-a i drugih organizacija. Centralni popis će se podvrgnuti
strogom procesu verifikacijske provjere, koji ima za cilj osigurati
tačnost i eliminirati političke manipulacije brojem nestalih osoba.
VI - Evidencije o nestalim osobama
Odredbama člana 21. (formiranje centralne evidencije), člana 22.
(način prikupljanja i korištenja podataka) i člana 23. (zaštita podataka)
ZNO-a je predviđeno formiranje Centralne evidencije nestalih osoba
u BiH (CENBiH) koja će uključiti sve evidencije nestalih osoba koje su
se dosad vodile ili se i dalje vode na lokalnim, entitetskim nivoima,
kod udruženja porodica nestalih, drugih udruženja građana i kod
službi traženja organizacija Crvenog križa / krsta u BiH, u skladu
sa njihovim mandatom. Podaci koji se vode o nestalim osobama u
okviru međunarodnih organizacija koje djeluju u skladu sa svojim
mandatima, a primjenjujući princip povjerljivosti, uključuju se u
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 71
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Centralnu evidenciju na osnovu sporazuma koji sa njima zaključuje
Institut. Na taj način objedinjavanjem evidencija formira se i
kompletira CENBiH.
Koji je cilj zbog kojeg je osnovana Centralna evidencija nestalih?
Cilj uspostave CEN-a je registrovanje svih nestalih osoba u jedinstvenu
evidenciju. Podaci CEN-a bit će korišteni kao osnovni podaci za
izdavanje potvrde o nestanku koja je osnova za ostvarivanje prava
utvrđenih Zakonom.
Koji je način verifikacije vjerodostojnosti korištenih podataka?
„Verifikacija10 podrazumijeva postupak provjere vjerodostojnosti
podnesene prijave o nestanku osobe ili uzimanje nove izjave ili
identifikaciju, odnosno provjeru identiteta nestale osobe u okviru
svih poznatih službenih evidencija koje su se vodile ili se vode u
Bosni i Hercegovini.“ Procedura verifikacije podataka o nestalim
osobama započinje unosom podataka u Centralnu evidenciju
podataka o nestalim osobama koja se formira u Institutu za nestale
osobe BiH. Institucije i organizacije za traženje nestalih osoba kojima
su porodice podnosile prijave za traženje nestalih članova porodice
tokom i nakon rata dužne su dostaviti podatke Institutu za nestale
osobe (INO). Dostavljeni podaci koriste se kao osnova za utvrđivanje
statusa nestale osobe. Od postupka verifikacije treba razlikovati
postupak identifikacije koji konačno rješava slučajeve nestanka,
odnosno nakon identifikacije, identificirana osoba se neće više
smatrati nestalom.
Ukoliko se dosje nestale osobe ne može verificirati, prebacit će se u
posebnu evidenciju neverificiranih dosjea, kako bi, nakon protoka
izvjesnog vremena i dostupnosti informacije, isti bio verificiran i
prebačen u CEN.
Kako se vrši zaštita podataka u CENBiH?
Način čuvanje podataka reguliše se Pravilnikom kojeg donosi
Institut. Osoblje koje je uključeno u upravljanje i korištenje podataka
koji su vezani za povjerljive biološke, nasljedne, fizičke, genetske i
medicinske podatke o nestalim osobama obavezno čuva povjerljivost
podataka i sa njima postupa prema utvrđenim pravilima o zaštiti
podataka. Razmjena ostalih podataka iz CEN-a regulira se putem
posebnog sporazuma Insituta i ostalih zainteresiranih organizacija.
Pitanja koja se odnose na nadzor
Nadzor nad provođenjem ZNO-a obavlja Ministarstvo za ljudska
prava i izbjeglice BiH. Fond za nestale osobe jednom godišnje
podnosi izvještaj Zastupničkom domu i Domu naroda Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine.
VII – Pojam „masovna grobnica“
Pojam masovna grobnica11 do sada nije definisan u bilo kojem
međunarodnom dokumentu, za razliku od pojma genocid koji je
precizno definisan u Konvenciji o spriječavanju i kažnjavanju zločina
genocida iz 1948. godine.
Masovne grobnice su nerazdvojivi segment zločina nad civilima,
kao zaštićenim osobama u oružanim sukobima. Zapravo, one su
posljedica gotovo svih sukoba, a posebno osvajačkih ratova u čitavom
10 Član 2. stav 1. tačka 5. ZNO-a.
11 Termin „masovna grobnica“ je neodgovarajući, jer masovne grobnice nisu
grobnice. Tijela ubijenih su bacana u jame, rudnike i sl. Vjerske ceremonije i
društveni obredi nisu održavani.
72 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
svijetu. Mnogi teoretičari i istraživači zločina u svijetu bavili su
se i pitanjem masovnih grobnica. Do sada naučnici nisu postigli
konsenzus za jedinstvenu, općeprihvaćenu definiciju. Definicije su
različite i obuhvataju, uglavnom, ubistvo grupe, posmrtne ostatke
više od jednog tijela, dvije, tri, pa čak i šest osoba, uključujući i položaj
tijela u grobnici. Treba razlikovati pojam grobnica od pojma masovna
grobnica, koja je nastala kao rezultat genocida. Pojam grobnica znači
da se radi o grobnom mjestu unaprijed predviđenom odgovarajućim
planom za tu vrstu djelatnosti, u koju su sahranjene dvije ili više osoba
koje pripadaju određenoj porodici, odnosno posebnoj definisanoj
društvenoj grupi, pri čemu je za te svrhe grobnica unaprijed planski
pripremljena u skladu s običajima, kulturom, vjerom i tradicijom
kojoj oni pripadaju. Naime, genocid nije fenomen XX stoljeća, ali je tek
u drugoj polovini XX stoljeća, nakon II svjetskog rata, sistematskog
uništavanja etničkih skupina i cijelih naroda, u prvom redu Jevreja
nad kojim je izvršen holokaust u svim dijelovima Evrope, genocid
postao dio međunarodnog krivičnog prava. Zločin genocida, po
svojim posljedicama i namjerama sa kojima je počinjen, smatra se
najgorim međunarodnim zločinom koji može biti počinjen u vrijeme
rata i vrijeme mira, te se Konvencijom obavezuju sve države članice na
njegovo spriječavanje i kažnjavanje. Treba naglasiti da krivično djelo
genocida nezastarijeva, pa se u nedavnoj prošlosti sudilo za krivično
djelo genocida počinjeno u II svjetskom ratu. Vijeće sigurnosti UN-a je
Rezolucijom 827 od 25. 5. 1993.godine osnovalo Međunarodni krivični
sud za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije i za zločine
počinjene u Ruandi sa ciljem vođenja krivičnih postupaka protiv
osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava. Upravo pojam masovna grobnica je nastao kao rezultat
genocida i drugih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
kako bi se istrijebila (potpuno ili djelimično) određena nacionalna,
etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva. Masovna grobnica
odnosi se na grobno mjesto koje ne pripada uobičajenim mjestima na
kojima se vrše ukopi i sahrane, već su to mjesta na kojima se svjesno,
planski i organizirano ubijene osobe odbacuju (ne sahranjuju), da bi
se prikrio izvršeni zločin genocida.
Erin Jessee i Mark Skinner, koji su se studiozno bavili proučavanjem
masovnih grobnica, dali su sljedeću definiciju, koja glasi: „Masovna
grobnica je bilo koje mjesto koje sadrži dva ili više združenih
(povezanih tijela), namjerno položenih ili bez određenog reda, čije
su žrtve umrle kao rezultat vansudskog, samovoljnog ili po kratkom
postupku pogubljenja, ne uključujući individue koje su umrle kao
rezultat oružanog sukoba ili većih katastrofa.“12
Specijalni izvjestitelj Komisije UN-a za ljudska prava Tadeusz
Mazowiecki 1993. godine iznio je definiciju masovne grobnice
kao „mjesta na kojima su ukopane tri ili više žrtava vansudskih,
samovoljnih ili pogubljenja po kratkom postupku, a da nisu stradale
u borbi ili oružanom sukobu“.13
U Bosni i Hercegovini pojavila se potreba za novom klasifikacijom
grobnica, i to na: primarne i sekundarne, pa čak i tercijalne grobnice.
Naime, u mnogim masakrima u toku rata u BiH, pored primarnih
grobnica u kojima su prvobitno bila odbačena i zakopana tijela
žrtva zločina, nastale su i sekundarne, pa čak i tercijalne grobnice,
kako bi se prikrio izvršeni zločin tako što su tijela iz primarnih
grobnica premještana u novoiskopane grobnice, od kojih su neke i
zabetonirane. Osim prednje pomenutih masovnih grobnica, u BiH
je otkriven i veliki broj površinskih (primarnih) masovnih grobnica.
12 E. Jessee, M. Skinner, A tipology of mass grave and mass grave-related sities,
u: Forensic Science International, br. 152, 2005, str. 56
13 UN Doc.E/CN.4/1993/50, Annex I, par.5; Međunarodni krivični sud
Ujedinjenih nacija za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na
području bivše Jugoslavije od 1991. godine, Dokumenta, Fond za humanitarno
pravo, Beograd, 1997, str. 174.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 73
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
VIII - Upis nestalih osoba u Matičnu knjigu umrlih u BiH
Odredbom člana 27. ZNO-a je propisano sljedeće:
„Tri godine nakon stupanja na snagu ovoga zakona, osobe evidentirane
kao nestale u razdoblju od 30. aprila 1991. do 14. februara 1996, a čiji
je status nestalosti verificiran u okviru Centralne evidencije nestalih
osoba Bosne i Hercegovine, imaju se smatrati umrlima te će se ta
činjenica službeno evidentirati u matične knjige umrlih.
Na osnovu službene obavijesti Instituta, smrt nestale osobe
evidentira se u matičnu knjigu umrlih u općini u kojoj je bilo
prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata.
Izuzetno, porodica može zahtijevati upis u knjigu umrlih u mjestu
boravišta porodice, uz navođenje razloga za takav upis.
Nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske
i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, u skladu sa stavom 1. ovoga
člana, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga zakona,
usuglasit će odgovarajuće zakone u svrhu upisa nestalih osoba u
periodu koje navodi ovaj zakon u matične knjige umrlih.“
Iako je pravilo da se upis smrti u MKU vrši po mjestu nastupanja
smrti (ukoliko se upis smrti u MKU vrši na osnovu: potvrde o
smrti prema odredbama ZMK-a), odnosno da se upis smrti u MKU
proglašenjem nestale osobe umrlom i smrti dokazane u sudskom
postupku vrši u mjestu posljednjeg prebivališta umrlog / mjestu
rođenja umrlog / prema sjedištu suda (na osnovu pravosnažne
sudske odluke),14 član 27. stav 2. ZNO-a mjesno nadležnim za upis
u MKU određuje organ općine / grada nadležan za matične knjige,
u kojem je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do
početka rata, odnosno stav 3. istog člana naglašava da porodica
nestalog lica može zahtijevati upis u MKU u mjestu boravišta
porodice, uz navođenje razloga za takav upis.
Dakle, prema pozitivnom zakonodavstvu u BiH, tri su osnovna
načina upisa smrti u MKU:
■■ u mjestu nastupanja činjenice smrti,
■■ u mjestu posljednjeg prebivališta umrlog i
■■ u mjestu u kojem je bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale
osobe do početka rata, odnosno u mjestu boravišta porodice
nestalog lica.
Svakako, imajući u vidu osjetljivost i specifičnost instituta „nestala
osoba“, naš je zakonodavac, shodno međunarodnim standardima,
usvojio je princip upisa nestale osobe u MKU u mjestu u kojem je
bilo prijavljeno mjesto prebivališta nestale osobe do početka rata
ili u mjestu boravišta porodice nestale osobe, uz navođenje razloga
za takav upis. U praksi upis nestalih lica u MKU u najvećem broju
slučajeva se vrši u/po mjestu boravišta porodice, najčešće iz razloga
što je nestala osoba ukopana u mjestu boravišta porodice, te zbog
doživljenih ratnih trauma u mjestima prijeratnog življenja.
Ukoliko se postavi pitanje kolizije član 27. st. 2. i 3. ZNO-a sa entitetskim
zakonima o matičnim knjigama u pogledu mjesne nadležnosti za
upis nestalih lica u MKU, treba istaći da, shodno odredbi člana 30.
ZNO-a, isti ima prednost u primjeni u odnosu na ostale zakone u
BiH, te ni na koji način ostali zakoni u BiH ne mogu ograničavati
primjenu ovoga zakona. Upravo iz razloga specijalnosti / posebnosti
ovog zakona (lex specialis derogat legi generali) novi federalni zakon
o matičnim knjigama je u članu 31. unio u svoj sadržaj upućujuću
normu, kao što je spomenuto na početku ovoga teksta.
14 Vidi više: član 30. ZMK-a.
74 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
IX – Slučaj iz upravno-pravne prakse i urnek rješenja o
naknadnom upisu činjenice smrti u MKU za nestalo lice
Lice Mehić Meho, sin Mehe, rođen 7. 8. 1934. godine u Olovu, sa
posljednjim prijavljenim prebivalištem u BiH, u mjestu Turkovići,
Općina Sokolac, bračno stanje razveden, nestao u mjesecu julu 1992.
godine u mjestu Turkovići, Općina Sokolac, i ekshumiran 2. 2. 2008.
godine iz masovne grobnice jama „Maluša“, identificiran je 17. 11.
2008. godine. Nije upisan u MKU po mjestu smrti, niti u mjestu svoga
prijeratnog prebivališta, niti po mjestu boravišta člana porodice - u
konkretnom slučaju sina kojeg je jedino imao.
Sin posjeduje: izvod iz MKR nestalog, fco. pasoša SFRJ nestalog,
prijepis pravosnažne presude o razvodu braka, potvrdu o smrti
Službe za sudsku medicinu JKP Gradska groblja d.o.o. Visoko,
primjerak zapisnika o utvrđivanju identiteta leša Kriminalističke
policije, uvjerenje Matičnog ureda Općine Sokolac i Općine Novo
Sarajevo (gdje je boravište sina nestalog lica) da nije izvršen upis u
MKU nestalog, te službeno obavještenje Instituta za nestale osobe
BiH kojim se potvrđuje da je Mehić Mehi verificiran status nestale
oobe u smislu člana 22. Zakona o nestalim osobama, sa podacima o
nestanku, ekshumaciji i identifikaciji. Službeno obavještenje izdato
je u svrhu upisa imenovanog u MKU.
Primjer rješenja:
Naziv organa koji donosi rješenje
Broj i datum rješenja
Služba za opću upravu Općine Novo Sarajevo na osnovu člana 49,
a u vezi sa članom 31. Zakona o matičnim knjigama („Sl. novine
Federacije BiH“, broj 37/12), članom 27. st. 2. i 3. Zakona o nestalim
osobama („Sl. glasnik BiH“, broj 50/04) i članom 200. stav 1. Zakona o
upravnom postupku („Sl. novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99) u postupanju
po zahtjevu Mehić Dževada, u predmetu naknadnog upisa činjenice
smrti nestalog lica – oca Mehić Mehe u MKU, donosi:
R J E Š E NJ E
Odobrava se da se u matičnu knjigu umrlih Općine Novo Sarajevo,
koja se vodi za mjesto Sarajevo, naknadno upiše činjenica smrti
nestalog lica, sa sljedećim identifikacionim podacima: Mehić Meho,
sin Mehe i majke Esme dj. Kuburović, pol muški, rođen 7. 8. 1934.
godine u Olovu, Općina Olovo, država BiH, državljanin BiH i FBiH,
sa posljednjim prijavljenim prebivalištem u BiH, u mjestu Turkovići,
Općina Sokolac, ul. i broj, bračno stanje: razveden, JMB ///.
Smrt je nastupila dana 25. 7. 1992. godine u mjestu Turkovići, Općina
Sokolac, na nasilan način, a ukop je obavljen u mjestu Sarajevo, na
groblju „Vlakovo“.
O b r a z l o ž e nj e
Mehić Dževad obratio/la se ovoj službi zahtjevom za naknadni upis
činjenice smrti nestalog oca u MKU – Mehić Mehe, s obzirom da nije
izvršen upis smrti u MKU u zakonskom roku od 30 dana.
Uz zahtjev su kao dokaz priloženi: izvod iz MKR br/god. nestalog
Općine Olovo, fco. pasoša SFRJ nestalog br., prijepis pravosnažne
presude o razvodu braka Okružnog suda br. i god., potvrda o smrti
Službe za sudsku medicinu JKP Gradska groblja d.o.o. Visoko, fco.
zapisnika o utvrđivanju identiteta leša Kriminalističke policije,
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 75
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
uvjerenje Matičnog ureda Općine Sokolac i Općine Novo Sarajevo da
nije izvršen upis u MKU nestalog, službeno obavještenje Instituta za
nestale osobe BiH kojim se potvrđuje da je Mehić Mehi verificiran
status nestale osobe u smislu člana 22. Zakona o nestalim osobama,
fco. lične karte i prijavnice prebivališta / boravišta za sina Mehić
Dževada i notarski / sudski obrađena izjava sina o razlozima za upis
u MKU po mjestu boravišta člana porodice.
Uvidom u spis predmeta i priložene dokaze, utvrđeno je da je zahtjev
opravdan, te je na osnovu člana 49, a u vezi sa članom 31. Zakona o
matičnim knjigama, članom 27. st. 2. i 3. Zakona o nestalim osobama
i članom 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku, riješeno kao u
dispozitivu ovog rješenja.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ovog rješenja može se izjaviti žalba
Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, u roku od 15 dana
od dana dostavljanja ovog rješenja. Žalba se predaje ovom organu
neposredno u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili se šalje poštom
preporučeno. Na žalbu se plaća federalna administrativna taksa u
iznosu od 15,00 KM, koja se uplaćuje na račun javnih prihoda Budžeta
Federacije BiH, na račun broj : ///, vrsta prihoda ///, budžetska
organizacija ///. Uplatnicu o uplati federalne administrativne takse
na žalbu protiv ovog rješenja je potrebno priložiti uz žalbu. Taksa iz
člana .. tarifnog broja ... Zakona o administrativnim taksama („Sl.
novine ..“, broj ..), u iznosu od .... KM je naplaćena / nije naplaćena
(jer je podnosilac zahtjeva oslobođen plaćanja takse).
POSTUPAK VODIO:
(ime i prezime sl. osobe, bez potpisa)
M.P.
DOSTAVITI:
1. Podnosiocu zahtjeva,
2. Matičaru Općine Novo Sarajevo,
3. a/a
76 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Potpis službene osobe
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Alan Vajda, mag. iur.
UGOVOR O ORTAKLUKU RADI
ZAJEDNIČKOG OBAVLJANJA
REGISTRIRANE GOSPODARSKE
DJELATNOSTI
REZIME
Obrađuje se problematika koja se odnosi na primjenu pravnog
instituta ortakluka sa ciljem zajedničkog obavljanja registrirane
gospodarske djelatnosti, a što se temelji na odredbama Zakona
o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i
125/11)
Uvod
Pravni institut ortakluka postao je sastavni dio pravnog sustava Republike Hrvatske
sukladno odredbi članka 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“, broj 53/91). Navedenom zakonskom odredbom propisana je obveza da
će se propisi Općeg građanskog zakonika (OGZ) na području ortakluka, primjenjivati kao
pravna pravila ukoliko su u suglasnosti s Ustavom i zakonima Republike Hrvatske.
Pravna problematika ortakluka regulirana je odredbama članaka 637-660. Zakona o
obveznim odnosi­ma („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08 i 125/11), a kojima su uređena
pitanja poput: definiranja ugo­vora o ortakluku, imovine ortaka, poslovodstva i za­stupanja,
odnosa prema trećim osobama, odgovornosti za štetu, dobitku i gubitku, istupu i isključenju
ortaka, prestanku ortaštva i diobi zajedničke imovine.
Pojam ortakluka
Ortakluk (ortaštvo) predstavlja međusobni odnos između dviju ili više fizičkih osoba koja
obavljaju registriranu gospodarsku djelatnost radi stjecanja dobiti, sa time da je ortakluk
odnos, a ne organizacija sa vlastitim pravima i odvojenom pravnom osobnošću.
Ortakluk je asocijacija, poslovni poduhvat, društvo, i to u smislu građanskog, odnosno
obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima), a ne u smislu trgovačkog prava (Zakon o
trgovačkim društvima), a čine ga najmanje dvije ili više fizičkih osoba koje su se obvezale
uložiti svoj rad ili imovinu, odnosno rad i imovinu, sa svrhom ostvarivanja određene
zajedničke koristi, bez osnivanja posebnog novog pravnog subjekta.
Zakon o obveznim odnosima ortakluk opisuje kao zajednicu osoba i dobara bez pravne
osobnosti. Imajući u vidu činjenicu da ortakluk nema pravni subjektivitet, ono nije
trgovačko društvo, pa se stoga niti ne upisuje u sudski registar nadležnog trgovačkog suda.
Priroda ortkluka
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 77
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
U objašnjenju same prirode ortakluka
suprotstavljaju se dvije potpuno različite
teorij. Agregatna teorija sugerira da je
ortakluk prije svega ukupnost osoba
uključenih
u
obavljanje
registrirane
gospodarske djelatnosti nego što je entitet
sam za sebe. Međutim, teorija entiteta
na ortakluk gleda kao na poseban entitet
odvojen od same osobe ortaka.
Joint venture i ortakluk
Joint venture (eng. joint venture, coventure, syndicate, pool, joint undertaking)
predstavlja poseban pravni odnos koji
nastaje kada se dvije ili više osoba udruže
u zajednički poslovni poduhvat, odnosno
projekt, a gdje će svaka od njih imati pravo
glasa u upravljanju, sa time da joint venture
ujedno predstavlja i podoblik ortakluka.
Osnovna razlika između joint venturea i
ortakluka je u tome što je joint venture uži
u svrsi i namjeri i stvara se za pojedinačnu
transakciju ili izoliran poslovni poduhvat,
odnosno projekt, dok ortakluk nastaje radi
obavljanja tekuće poslovne aktivnosti.
Ugovor o ortakluku
Ugovor o ortakluku predstavlja osnovni
pravni akt kojim je reguliran ortakluk, sa
time da bez samog postojanja ugovora o
ortakluku nema ortakluka kao zajednice
dvije ili više osoba. Tako je Zakonom o
obveznim odnosima definiran pojam
ugovora o ortakluku na način da se ugovorom
o ortakluku uzajamno obvezuju dvije ili
više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi
postizanja zajed­ničkog cilja.
Ugovor o ortakluku ili, kako se u praksi
učestalo naziva, ortački ugovor, poseban
je pravni posao u kojem se određuju
međusobna prava i obveze ugovornih
strana unutar ortakluka kao posebne zajed­
nice utemeljene radi ostvarivanja određene
koristi. Ugovor o ortakluku kao neformalni,
odnosno konsenzualni ugovor nastaje
sporazumom (konsenzusom) stranaka o
njegovim bitnim elementima.
Bitni elementi su:
■■ utvrđivanje broja ortaka,
■■ određivanje doprinosa svakog pojedinog
ortaka u za­jednicu ortaka,
■■ definiranje zajedničkog cilja ortakluka.
Ugovor o ortakluku koji sadrži zakonom
propisane minimalne elemente bit će
pravno valjan, dok se na ostale odnose
između
ortaka
pri­mjenjuju
odredbe
Zakona o obveznim odnosima. Međutim, u
78 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
slučaju da u navedenom ugovoru nedostaje
neki od zakonom propisanih minimalnih
elemenata, kao npr. zajednički cilj ortaštva,
ugovorom određeni doprinosi svakog
pojedinog ortaka, takav ugovor ne može
biti ugovor o ortakluku, već se radi o nekom
drugom ugovoru, jer nisu ispunjene pravne
pretpostavke za nastanak ortakluka.
Oblik ugovora o ortakluku
Ugovor o ortakluku predstavlja neformalan
ugovor za čije sklapanje nije predviđen
nikakav propisani oblik. Sukladno navede­
nom, valjan je ugovor o ortakluku koji ima
sve bitne sastojke, odnosno koji je sklopljen
u usmenom ili pismenom obliku, pa čak
i konkludentnim radnjama (npr. kada
bi nasljednici dosadašnjih ortaka koji su
sklopili ugovor o ortakluku zajedno nastavili
poslovanje dosadašnjeg poslovnog subjekta).
Međutim, postoji izuzetak kada ugovor o
ortakluku mora biti sklopljen u pisanom
obliku. Naime, radi se o slučaju koji je
propisan Zakonom o obveznim odnosima
i to kada ortak u ortakluk ulaže samo
sadašnju, odnosno samo buduću imovinu,
pa ugovor o ortakluku neće biti valjan bez
popisa i opisa dijelova imovine.
Trajanje ugovora o ortakluku
Ortakluk u pravilu predstavlja trajan
obveznopravni odnos na koji se primjenjuju
odgovarajuće odredbe koje vrijede za
obveznopravne odnose, a posebno opće
odredbe članaka 247-375. Zakona o obveznim
odnosima, koje se odnose na sklapanje
ugovora, zastupanje, tu­mačenje ugovora,
nevaljanost ugovora i učinke ugovora.
Ugovor o ortaštvu može biti sklopljen na
neodređeno ili određeno vrijeme, sa time da
su se stranke dužne pridržavati ugovornih,
odnosno zakonskih otkaznih rokova.
Iznimno, ugovor o ortakluku može biti
sklopljen i samo za realizaciju jednog
određenog po­sla, odnosno vrste posla. Pri
tome je nužno da se navedeni posao precizno
i jasno odredi i to samim ugovorom, kako u
slučaju spora ne bi došlo do poteškoća oko
kvalifikacije ugovora.
Zajednički cilj ortakluka
Svrha ortakluka, prema odredbama Zakona
o obveznim odnosima, sastoji se u ostvarenju
zajedničkog cilja ortaka koji je određen
samim ugovorom o ortakluku, odnosno
predstavlja njegov bitan sastojak bez kojeg
ugovor o ortakluku nije niti nastao. Naime,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
sam zajednički cilj ortakluka zapravo
predstavlja gospodarsku svrhu ortakluka,
odnosno sklopljenog ugovora o ortakluku
koji može biti materijalan ili nematerijalan.
Međutim, u svakom slučaju, zajednički
cilj svih ortaka sukladno odredbi Zakona o
obveznim odnosima, mora biti dopušten,
odnosno ne smije biti protivan Ustavu
Republike Hrvatske, prisilnim propisima
ili moralu društva, jer bi nedopušteni
zajednički cilj doveo do ništetnosti samog
ugovora o ortakluku.
Zajednički cilj ortaka najčešće obuhvaća
neku zajedničku imovinsku korist za sve
ortake, odnosno članove ortačke zajednice,
jer je težnja svih ortaka, a time i njihov
zajednički cilj, ostvarivanje dobiti.
S obzirom na to da ortaci sudjeluju ne
samo u ostvarenoj dobiti nego i u gubitku
ortakluka, doprinos svih ortaka u postizanju
zajedničkog cilja čini važnu pretpostavku
za postojanje ortakluka, jer bez doprinosa
ortaka nema niti ortakluka. Doprinosi
ortaka su doprinosi u raznim oblicima
činjenja (činidbi) ili propuštanja, koji su
korisni za unapređenje, odnosno ostvarenje
zajedničkog cilja ortakluka.
Razlike između ugovora o ortakluku i
ugovora o radu
Između ugovora o radu i ugovora o ortakluku
postoje brojne slič­nosti, ali i bitne razlike.
Naime, sličnosti proizlaze iz činjenice da
oba ugo­vora imaju obveznopravni karakter.
Međutim, najznačajnija razlika između
ugovora o ortakluku i ugovora o radu je u
tome što kod ugovora o ortaštvu postoji odnos
suodlučivanja u najvažnijim pitanjima
upravljanja izme­đu ortaka, dok kod ugovora
o radu ne postoji odnos suodlučivanja, već
subordinacija između poslodavca i radnika.
Imovina ortaštva
Sukladno Zakonu o obveznim odnosima,
imovina ortaštva sastoji se od uloga ortaka
(glavnica),
odnosno
imovine
stečene
poslovanjem ortaštva. Ulog svakog ortaka
utvrđuje se ugovorom o ortakluku, a svaki
pojedini ortak je dužan unijeti ulog na način
predviđen ortačkim ugovorom.
Naime, dopušteno je stvaranje glavnice
u novcu, postojećim stvarima, odnosno
pravima i ulogom u radu. Međutim, glavnica
predstavlja temeljni preduvjet nastanka
početne imovine ortaštva, odnosno čini
osnovu za utvrđivanje dobiti i gubitka
ortaštva, kao i podjelu imovine u slučaju
prestanka ortaštva. Također, pored glavnice
i imovine stečene poslovanjem ortaštva,
u imovinu ortaštva ulaze i naknade za
uništene, oštećene ili oduzete stvari koje
pripadaju imovini ortaštva.
Imovinu ortaštva čini:
■■ glavnica;
■■ imovina stečena poslovanjem ortaka;
■■ naknada za uništene, oštećene ili oduzete
stvari koje pripadaju imovini ortaštva.
Imovina ortaštva zajednička je imovina
ortaka, sa time da ortaci za vrijeme trajanja
ortaštva ne mogu raspola­gati svojim ulogom
ili stvarima i pravima iz zajedničke imovine,
niti mogu zahtijevati diobu zajedničke
imovine. U tom smislu zajednička imovina
ortaštva predstavlja zajedničko vlasništvo
svih ortaka.
Ulozi ortaka
Ulog svakog ortaka je sastavni dio glavnice, te
se može sastojati u stvarima, pravima, novcu,
radu i drugim dobrima. Osim u slučaju da je
drukčije ugovoreno, ulozi ortaka trebaju biti
jednaki, odnosno jednake vrijednosti. Ortaci
mogu ugovorom o ortakluku slobodno
ugovoriti različite vrste, odnosno različite
visine uloga za pojedinog ortaka, s obzirom
da odredbe Zakona o obveznim odnosima
ne propisuju niti najvišu niti najnižu svotu
uloga koju pojedini ortak može unijeti u
ortakluk.
Tako pojedini ortak može uložiti neku
pokretninu ili nekretninu, drugi ortak može
uložiti novac, a treći ortak može uložiti
neko drugo pravo koje se može vrijednosno
izraziti.
Međutim, ulog u ortakluk može se sastojati
i u radu nekog ortaka i to bilo samo u radu,
ili u kombinaciji sa nekom drugom vrstom
uloga. Ortak koji se obvezao uložiti samo
svoj rad ima pravo na udio u dobiti, ali nema
pravo i na udio u glavnici ortaštva, osim ako
je vrijednost njegova rada, procijenjena u
novcu, uključena u glavnicu.
Ulaganje cijele imovine u ortaštvo
U slučaju kada ortaci u ortaštvo ulažu cijelu
imovinu, pod njom se podrazumijeva samo
sadašnja imovina, dok ako ugovor obuhvaća i
buduću imovinu, pod njom smatramo samo
stečenu, a ne i na­slijeđenu imovinu. To bi u
praksi značilo da ortak pri unošenju svoje
cijele imovine u ortaštvo mora u ugovoru
o ortakluku točno definirati što predstavlja
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 79
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
njegovu imovinu, jer bi se u suprotnom
ulaganjem cijele imovine smatrala samo
sadašnja imovina koja postoji u trenutku
sklapanja ugovora o ortakluku.
Međutim, važno je ukazati na odredbu
Zakona o obveznim odnosima koja se
odnosi na ulaganje samo sadašnje, odnosno
samo buduće imovine od strane ortaka.
Naime, ulaganje samo sadašnje, odnosno
samo buduće imovine od strane ortaka neće
moći biti pravovaljano ukoliko nije učinjeno
u pismenom obliku, odnosno ukoliko ne
sadrži detaljan popis dijelova koje ulaže
pojedini ortak.
Unošenje uloga u imovinu ortaštva
Ortaci unose uloge u ortakluk koji postaje
imovinom ortaštva gdje je pravni temelj
stjecanja sam ugovor o ortakluku. Naime,
propisano je kako stvari i prava koji čine
ulog postaju imovinom ortaštva na temelju
ugovora o ortakluku, na način propisan za
stjecanje pojedinih imovinskih prava.
Veličina i jednakost uloga
Svaki pojedini ortak mora unijeti ulog u
ortakluk i sudjelovati sa drugim or­takom ili
ortacima u ostvarenju zajedničkog cilja bez
obzira na vrstu i veličinu njegovog uloga,
sa time da temeljem unesenog uloga stječe
pravo na sudjelovanje u podjeli ostvarene
dobiti.
isključiti.
Naime, u tom slučaju javlja se različito
postupanje kod naknadnog povećanja
ugovore­nih uloga ortaka, a kako slijedi:
1) Kod naknadnog povećanja ugovorenog
uloga, propisano je da se može provesti
samo temeljem aneksa ugovora o
ortakluku uz pristanak svih ortaka.
2) Omogućeno je istupanje iz ortaštva,
odnosno isključenje iz ortaštva onih
ortaka koji ne žele pristati na naknadno
povećanje ugovorenih uloga, ali samo
u slučaju promijenjenih okolnosti i to
sukladno odredbi Zakona o obveznim
odnosima,
koji
propisuje
način
postupanja kod izmjene ili raskida
ugovora zbog promijenjenih okolnosti.
Sudjelovanje u ostvarivanju
zajedničkog cilja
Sudjelovanje
ortaka
u
ostvarivanju
zajedničkog cilja nužno je razliko­vati od
određivanja zajedničkog cilja ortaštva koje
je bitni element ugovora o ortakluku. Pod
sudjelovanjem u ostvarivanju zajedničkog
cilja podrazumijevaju se sve radnje i postupci
koje poduzimaju ortaci radi realizacije svrhe
ortaštva.
Također je važno napomenuti da su ortaci
u svakom slučaju slobodni ugovorom o
ortakluku odrediti veličinu i vrstu uloga,
način unosa uloga, kao i način procjene
njegove vrijed­nosti te ostala pitanja koja se
odnose na njihove uloge.
Međutim, Zakon o obveznim odnosima
daje mogućnost ortacima da ugovorom
o ortakluku
definiraju modalitete
sudjelovanja u ostvarivanju zajedničkog
cilja ortaštva. Naime, mogu ugovorom o
ortakluku propisati koja prava i obveze će
imati pojedini ortak, odnosno oslobođenje
nekog od ortaka od ispunjenja nekih obveza.
Povećanje uloga ortaka
Odgovornost ortaka
Imajući u vidu činjenicu da se ulozi različite
visine moraju posebno ugovo­riti, odnosno
promjena visine jednakih uloga bit će
valjana samo ukoliko je učinjena ugovorom
o ortakluku, odnosno njegovom izmjenom.
Zakon o obveznim odnosima ne propisuje
naknadnu obvezu povećanja ugovornog
uloga, za razliku od obveze unosa uloga pri
sklapanju ugovora o ortakluku.
Ortak odgovara za materijalne i pravne
nedostatke svog uloga. Odgovornost za
materijalne nedo­statke stvari u obveznom
pravu postoji u slučaju da stvar nema
potrebna svojstva ili odlike, odnosno ako
njezini nedostaci smetaju njenom redovitom
ili ugovorenom korištenju, dok odgovornost
za pravne nedostatke stvari postoji u slučaju
da na stvari postoji neko pravo trećega koje
isključuje, umanjuje ili ogra­ničava pravo
ovlaštenika na stvari, odnosno u slučaju da
neka treća osoba polaže neko pravo na toj
stvari.
Zakonom o obveznim odnosima nije
propisana obveza ortaka na naknadno
povećanje ugovorenog uloga, osim u
slučaju kada je to nužno radi promijenjenih
okolnosti. Naime, ukoliko se zajednički cilj
ortaštva ne bi mogao ostvariti potrebno je
povećati uloge ortaka, sa time da oni ortaci
koji ne pristanu na povećanje mogu istupiti
iz ortaštva, odnosno može ih se iz njega
80 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Dobit i gubitak
Dobit je onaj dio imovine ortaštva koji
preostane nakon odbitka vrijednosti uloga,
zajedničkih dugova i troškova. Međutim,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dugom smatramo nepodmirene obveze
prema dobavljačima, novča­ne kazne za
razliku od gubitka koji nastaje ukoliko
imovina ortaštva padne is­pod vrijednosti
unesenih uloga.
U slučaju da su udjeli ortaka u dobiti i
gubitku predviđeni ugovorom o ortakluku,
primijenit će se u prvom redu navedena
ugo­vorna odredba, odnosno supsidijarno
odredba Zakona o obveznim odnosima,
prema kojoj se dobit i gubitak dijele
razmjerno udjelu u glavnici. Navedeno
načelo se ostvaruje samo kada ugovorom o
ortakluku nije nešto drugo određeno glede
podjele dobiti, odnosno snošenja gubitka u
ortakluku.
Poslovi ortaštva i zastupanje
Prava koja pripadaju ortacima sukladno
njihovom sudjelovanju u ortakluku dijele se
na:
a) Upravljačka prava:
■■ pravo na vođenje poslova ortaštva;
■■ pravo na sudjelovanje u odlučivanju u
ortakluku;
■■ pravo na obaviještenost i nadzor;
■■ pravo na sudsku zaštitu, tj. podizanje
tužbe.
b) Imovinska prava ortaka:
■■ pravo na sudjelovanje u dobiti ortaštva;
■■ pravo na otpremninu zbog istupanja i
isključenja iz ortaštva;
■■ pravo na udio u ostatku zajedničke
imovine nakon prestanka ortaštva.
Svi su ortaci, u pravilu, dužni jednako
sudjelovati u ostvari­vanju zajedničkog cilja,
bez obzira na vrstu i veličinu njihovih uloga.
Naime, može se izvesti zaključak kako svi
ortaci imaju pravo voditi poslove ortaštva,
jer vođenje poslova spada u ostvarivanje
zajedničkog cilja ortaštva.
Zajedničko vođenje poslova
Pravo upravljanja poslovima ortaštva
pripada zajednički svim ortacima. Naime,
samo vođenje poslovanja definiramo kao
poslovodstvo pod kojim podrazumijevamo
sve radnje koje se poduzimaju u postizanju
za­jedničkog cilja ortaštva, kao što su
npr. vođenje poslovnih knjiga, poslovna
korespondencija.
i skupno, ovisno o tome vode li poslove
ortaštva svi ortaci ili je vođenje poslova
ortaštva ugovorom povjereno samo nekom
od njih.
Donošenje odluka o vođenju poslova
Odluke u vođenju poslova ortaštva donose
se primjenom propisa o upravljanju stvari u
suvlasništvu. Iz navedene odredbe proizlazi
da se na poslovodstvo ortaštva primjenjuju
odredbe Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima.
Naime, na odluke o vođenju poslova
ortaštva primjenjuju se odredbe o pravu
na upravljanje, poslovima redovite uprave,
izvanrednim poslovima, odluci o izvršavanju
posjeda vlasničkih ovlasti, odluci o uspostavi
etažnog vlasništva, upravitelju i pravnom
položaju upravitelja.
Međutim, to ne treba shvaćati na na­čin da
se kod ortaštva napušta koncept zajedničkog
vlasništva na račun instituta suvlasništva,
već da će supsidijarna primjena odredbi
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima doći u obzir samo kada ugovorom
o ortakluku nije ništa određeno u vezi sa
načinom donošenja odluka o poslovodstvu.
Tako, u slučajevima kada je poslovodstvo
ugovorom o ortakluku povjereno samo
pojedinim ortacima, to znači da ti ortaci
samostal­no redovno vode poslove, a u slučaju
da se poslovodstvo odnosi na izvanredne
poslove, zahtijevat će se suglasnost svih
ortaka pa i onih koji nisu poslovođe.
Prijenos poslovodstva
Unatoč činjenici da poslovodstvo pripada
zajednički svim ortacima, ugovorom o
ortakluku može se odrediti i drukčije.
Međutim, vođenje poslova može se prenijeti
na jednog ili na više ortaka koji se tada
smatraju opunomoćenicima, a što dovodi
u praksi do različitog postupanja kod do­
nošenja odluka.
Naime, ukoliko je ovlast za vođenje poslova
prenesena na više ortaka tada se odluke o
vođenju poslova ortaštva donose primjenom
pravila o upravljanju zajedničkim stvarima
u suvlasništvu, za razliku od situacije kada
svaki od ortaka može sam poduzimati
poslove, gdje se svaki od ostalih ortaka može
usprotiviti poduzimanju posla.
Međutim, ortacima je dopušteno da
ugovorom o ortakluku ugovore i drugačiji
način vođenja poslova ortaštva. Tako i
poslovodstvo ortaštva može biti pojedinačno
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 81
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Zabrana konkurencije
poslova ortaštva.
Institut zabrane konkurencije kod ortaštva
propisuje da niti jedan ortak nema pravo
povjeriti vođenje poslova ortaštva trećoj
osobi, niti koga primiti u ortakluk, a ni
poduzeti posao kojim bi se, radi svoje
posebne
koristi,
ugrozilo
postizanje
zajedničkog cilja, ili nanijela šteta ortakluku.
Zakonska odredba o zabrani konkurencije
obvezuje svakog ortaka, bez obzira na to
vodi li poslove ortaštva ili ne, pa i ortaka
koji nema ulog u glavnici ortaštva. Kako je
bitna karakteristika ortaštva odnos između
ortaka, odnosno međusobno povjerenje,
stoga logično iz navedenog proizlazi zabrana
prijenosa prava vođenja poslova na treću
osobu izvan ortaštva.
Pravo zahtijevanja izvješća od ortaka koji
vodi poslove ne odnosi se samo na godišnje
izvješće nego na obvezu ortaka da podnese
ažurno izvješće o stanju poslova ortaštva
kada god to ostali ortaci zatraže.
Polaganje računa
Ortaci kojima je povjereno poslovodstvo
dužni su uredno voditi poslovne knjige i
polagati račun o stanju zajedničke imovine
te svim prihodima i rashodima. Pravo
traženja polaganja računa pripada svakom
ortaku, pa i onom ortaku koji nema ulog u
glavnici ortaštva i to bez obzira na činjenicu
da je nekom od ortaka već položen račun od
strane ortaka koji vode poslove ortaštva.
Prava ortaka koji vodi poslove
Ortak koji vodi poslove ortakluka ostvaruje
pravo da mu se nadoknade izdaci nastali
tijekom vođenja poslova ortakluka, odnosno
isplati naknada štete zbog rizika, prema
odredbi članka 644. stavak 4. Zakona o
obveznim odnosima. Međutim, navedeni
ortak ne ostvaruje pravo na isplatu po­sebne
nagradu za osobno uloženi trud u vođenju
poslova ortakluka.
Propisana je obveza ostalih ortaka da
ortaku koji vodi poslove nadoknade izdatke
koji su pri tome nastali, kao i eventualnu
štetu koju je pretrpio radi rizika koji su sa
time neposredno u vezi. Međutim, ukoliko
ugovorom o ortaštvu nisu propisani udjeli
ortaka u nadoknadi navedenih troškova,
pretpostavlja se da u troškovima sudjeluju
svi ortaci i to na jednake dijelove.
Pravo nadzora
Ortaci koji su povjerili poslovodstvo jednom
ili više ortaka zadržavaju pravo osobnog
nadzora nad poslovanjem ortaštva, koje
uključuje pravo zahtijevati izvješće o po­
slovima ortaštva i pravo uvida u poslovne
knjige i druge isprave. Ovo pravo ostalih
ortaka koji nisu poslovođe proizlazi upravo
iz činjenice da ne sudjeluju u vođenju
82 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Oduzimanje ovlaštenja i otkaz
poslovodstva
Ovlaštenje na vođenje poslova preneseno
na jednog ili više ortaka, ako ugovorom o
ortakluku nije drukčije određeno, može
se jednoglasnom odlukom ostalih ortaka
oduzeti zbog grube povrede povjerene
dužnosti, nesposobnosti za uspješno vođenje
poslova ili drugih važnih razloga. Međutim,
ugovorom o ortakluku mogu se propisati i
drugi bitni razlo­zi za oduzimanje ovlaštenja
za vođenje poslova ortakluka.
Kako sa jedne strane ostali ortaci imaju
mogućnost oduzeti ovla­štenje ortaku koji
vodi poslove ortaštva, tako i ortak može
otkazati povjereno mu poslovodstvo, ako
za to ima opravdan razlog (npr. bolest,
nemogućnost postupanja prema nalogu).
Sklapanje pravnih poslova
Svaki ortak zastupa ortakluk, što znači da
pravo na zastupanje pripada svim ortacima,
osim ako su ugovorom o ortakluku ovlast za
zastupanje prenijeli na jednog ili više ortaka.
Međutim, u slučaju da svaki ortak zastupa
ortakluk, ortak ne može pravnim poslom
sa trećom osobom pravovaljano obvezati
ortakluk bez izričitog ili prešutnog pristanka
ostalih ortaka ili njiho­vih opunomoćenika.
Tražbine i dugovanja ortaštva
Kada se radi o tražbinama i dugovanjima
ortaštva, na odnose među ortacima se
primjenjuje ugovor o ortakluku. Ugovorom
o ortakluku može se odrediti da neke
tražbine pri­padaju samo nekim ortacima
ili samo jednome od ortaka. Međutim, ako
ugovorom o ortakluku nije drukčije određe­
no, smatra se da tražbine ortaštva pripadaju
svim ortacima zajedno.
Što se tiče ispunjenja obveze, ortak može
zahtijevati od dužnika da obvezu is­puni
svim ortacima, a samo njemu ako je od svih
ostalih ortaka ovlašten primiti ispunjenje.
To znači da je svaki ortak ovla­šten od
dužnika zahtijevati da obvezu ispuni svim
ortacima zajedno, a pojedini ortak može
tražiti ispunjenje obveze samo njemu pod
uvjetom da je od svih ortaka ovlašten primiti
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ispunjenje.
Odgovornost za štetu
Zakon o obveznim odnosima definira štetu
kao umanjenje nečije imovine (obična
šteta), sprječavanje njezina povećanja
(izmakla dobit) i po­vredu prava osobnosti
(neimovinska šteta). Međutim, ortak
odgovara za štetu koju nanese ortakluku,
osim ako do­kaže da je šteta nastala bez
njegove krivnje, sa time da se radi o štetama
nastalim u okviru ortaštva.
Istup i isključenje ortaka
Istupanje je jedan o načina prestanka
članstva u ortakluku. Pored istupanja
ortaka, članstvo u ortakluku može prestati
prijenosom udje­la na drugu osobu,
isključenjem ortaka, smrću ortaka fizičke
osobe i prestankom ortaka pravne osobe.
Istupanje ortaka je dobrovoljno napuštanje
ortaštva otkazom. U slučaju istupanja
jednog od ortaka, ortakluk ne prestaje, osim
kada ortakluk čine samo dva ortaka, a jedan
od njih istupi iz ortaštva.
Isključenje ortaka zapravo predstavlja
prisilno udaljavanje ortaka iz ortaštva tako
da ortak gubi članstvo u ortakluku. Naime,
određeno je kako se ortak može isključiti
iz ortaštva ako za to postoje važni razlozi,
a osobito zbog povrede bitne obveze iz
ugovora o ortakluku, pada pod stečaj,
potpunog ili djelomičnog oduzimanja
poslovne sposobnosti, ili gubitka povjerenja
zbog učinjenog kažnjiva djela.
Učinak istupa i isključenja ortaka ne nastupa
odmah nego danom izjave o otkazu, odnosno
danom priopćenja odluke o isključenju, pa i
onda kad su bili ospo­reni, a zatim potvrđeni
kao pravovaljani. Važno je podsjetiti kako
se isključenje ili otkaz računaju od dana
njihova uručenja, a ne od dana donošenja
sudske odluke, u slučaju da je došlo do spora.
Nastanak porezne obveze kod istupa iz
ortakluka
Općim poreznim zakonom („Narodne
novine“, br. 147/08, 18/11 i 78/12) propisano
je da se pri prijenosu vlasništva gospodarske
cjeline stjecatelj smatra odgovarnim za po­
reze koji su nastali poslovanjem gospodarske
cjeli­ne, i to do vrijednosti stečene imovine.
Međutim, nakon istupanja nositelja koji je
obavljao zajedničku gospodarsku djelatnost,
nastavlja se i kontinuitet opore­zivanja jer
porezni obveznik nastavlja djelatnost.
Pravilnikom o porezu na dohodak
(„Narodne novine“, br. 95/05, 96/06, 68/07,
146/08 i 2/09) definirana je situacija prodaje,
odnosno otuđe­nja cijele gospodarstvene
djelatnosti, pod uvjetom da pravni sljednik
preuzme u svoje poslovne knjige stvari i
prava sukladno popisu dugotrajne imovine.
Naime, u ovom slučaju govorimo nastavku
poslovanja
samostalne
gospodarske
djelatnosti (zanatske radnje, obrta, slobodnog
poslovanja samostalne djelatnosti), pa se
radi toga ne utvrđuje dohodak od otuđenja
kod otuđitelja.
Zakon o porezu na dodanu vrijednost
(„Narodne novine“, br. 47/95, 106/96, 164/98,
105/99, 54/00, 73/00, 127/00, 86/01, 48/04,
82/04, 90/05, 76/07, 87/09, 94/09 i 22/12)
propisuje slučaj prijenosa gospodarske
cjeline ili pogona u cijelosti, gdje je
porezna osnovica pojedinačna naknada za
svaki preneseni predmet. Naime, ukoliko
stjecatelj obračunati porez na do­danu
vrijednost pri stjecanju gospodarske cjeline
ili pogona može odbiti kao pretporez, tada
ne nastaje zakonska obveza plaćanja poreza
na dodanu vrijednost, već se navedeni
prijenos smatra neoporezivim. Međutim,
da bi se radilo o neoporezivom prijenosu
gospodarske cjeline, nakon istupanja ortaka
koji je do trenutka istupanja bio nositelj
gospodarske djelatnosti, preostali ortak
ili ortaci koji nastavljaju sa samostalnim
obavljanjem gospodarske djelatnosti trebaju
se dragovoljno prijaviti u su­stav PDV-a i
to u svakom slučaju prije same provedbe
prijenosa gospodarske cjeline.
Također, pri prijenosu imovine ortaka
koji istupa na drugog ortaka koji nastavlja
djelatnost ne može se izbjeći obveza plaćanja
posebnog poreza na automobile, ostala
motorna vozila, plovila i zrakoplove, jer je
odredbom Zakona o posebnim porezima
na osobne auto­
mobile, ostala motorna
vozila, plovila i zrakoplove („Narodne
novine“, br. 137/97, 105/99, 55/00, 127/00,
107/01, 136/02, 44/03, 95/04, 94/09, 21/10 i
78/12) određeno oporezivanje kod kupnje i
stjecanja uporabljenih osobnih automobila,
ostalih motornih vozila, plovi­la i zrakoplova,
sa time da se navedeni promet, odnosno
stjecanje ne oporezuje porezom na dodanu
vrijednost.
Zakon o porezu na promet nekretnina
(„Narodne novine“, br. 69/97, 26/00, 127/00,
153/02 i 22/11) propisuje da se građevine
oporezuju porezom na promet nekretnina
ako stjecatelj nekretnine nije mogao odbiti
zaračunati porez na dodanu vrijednost kao
pretporez. Kako se predmetom oporezivanja
smatraju zemljišta i građevine, za stjecatelja
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 83
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ortaka koji nastavlja gospodarsku djelatnost
nakon istupanja nositelja djelatnosti nastaje
obveza za po­rez na promet nekretnina na
cjelokupnu vrijednost nekretnina koje su
bile u vlasništvu ortaka koji istu­pa, ako na
osnovi prijenosa gospodarske cjeline nije bio
obračunan PDV na vrijednost građevine.
Otkaz ugovora o ortakluku
a) Otkaz
ugovora o ortakluku
neodređeno vrijeme
na
Ugovor o ortakluku koji je zaključen na
neodređeno vrijeme ortaci mogu otkazati
u svako doba, osim u nevrijeme, odnosno
na štetu preostalih ortaka. Ortak koji istupa
iz ortakluka dužan je preostalim ortacima
dostaviti izjavu o otkazu, sa time da ista
ima učinak od trenutka dostave preostalim
ortacima. Također je važno napomenuti
da Zakon o obveznim odnosima ne
definira sam oblik izjave o otkazu ortačkog
ugovora, kao ni njegov otkazni rok, pa će u
navedenom slučaju doći do primijene općih
pravila o redovitom otkazu ugovora.
b) Otkaz
ugovora o
određeno vrijeme
ortakluku
Ortakluk prestaje iz sljedećih razloga:
■■ ostvarenjem cilja ortaštva ili ako njegovo
ostvarenje postane nemogućim;
■■ protekom vremena na koje je sklopljen
ugovor o ortakluku;
■■ propašću zajedničke imovine;
■■ sporazumom ortaka;
■■ smrću, odnosno prestankom postojanja,
istupom i isklju­čenjem ortaka, ako
ortakluk čine dva ortaka;
■■ odlukom suda u slučaju prestanka
ortaštva iz važnog razloga.
Prednosti i nedostaci ortakluka
Prednosti ortakluka:
1) svi ortaci imaju pravo upravljanja, 2)
neograničena odgovornost, 3) maksimum
fleksibilnosti u upravljanju, 4) raznovrsniji
izvori kapitala, 5) nema duplog oporezivanja
i 6) postojanje niskih troškova organizacije.
na
Za razliku od ugovora o ortakluku
sklopljenog na neodređeno vrijeme, ugovor
o ortakluku na određeno vrijeme može
se otkazati prije njegovog isteka samo ako
za to postoje važni razlozi. S obzirom na
navedeno, otkaz ugovora o ortakluku koji
je sklopljen na određeno vrijeme bit će bez
pravnog učinka kada je dan bez postojanja
posebno važnog razloga.
Naime, ugovor o ortakluku na određeno
vrijeme će se moći otkazati radi povrede
bitne obveze iz ugovora o ortakluku koju,
namjerno ili iz krajnje nepažnje, učini drugi
ortak, zbog nemogućnosti ispunjenja takve
obveze, ili smrti, odnosno istupa ortaka
od kojega je zavisno obavljanje poslova
ortakluka.
Pravo vjerovnika na otkaz ugovora o
ortakluku
Općenito je pravilo da treća osoba ne može
otkazati ugovor o ortaštvu, sa time da od
navedenog pravila postoji izuzetak koje je
propisan odredbom Zakona o obveznim
odnosima. Naime, vjerovnik koji je
postigao pljenidbu udjela u imovini ortaka
može otkazati ortakluk bez pridržavanja
otkaznog roka. Međutim, u tom slučaju za
vrijeme trajanja ortakluka vjerovnik ne
može ostvarivati prava ortaka iz ugovora o
ortakluku, osim prava na udio u dobiti.
84 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Razlozi prestanka ortaštva
Nedostaci ortakluka
Nedostaci ortakluka su:
1) labavo strukturiran menadžment, 2)
teškoće u prijenosu udjela, 3) ograničena
sposobnost
povećanja
kapitala,
4)
nemogućnost osiguranja trajnosti i 5)
oporezivanje je ponekad nepovoljno.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prilog 1.
Ugovor o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta
Na osnovu članka 33. Zakona o obrtu, uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima
ugovorne strane i to:
........................... iz ......................... ulica ........................ broj .......
........................... iz ......................... ulica ........................ broj .......
zaključili su dana ..................... u .......................... ovaj
UGOVOR O ORTAKLUKU
radi zajedničkog obavljanja obrta
Članak 1.
Ovim ugovorom o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta ugovorne strane se udružuju radi
zajedničkog obavljanja obrta i ovim ugovorom uređuju:
-
zajedničku tvrtku i sjedište zajedničkog obrta,
djelatnosti koje se u zajedničkom obrtu obavljaju,
unošenje i visinu ortačkih uloga u zajednički obrt,
poslovodstvo i zastupanje zajedničkog obrta,
odgovornost za štetu,
sudjelovanje obrtnika u dobiti i gubitku zajedničkog obrta,
istup, isključenje ortaka iz zajedničkog obrta,
pristupanje i istupanje iz zajedničkog obrta,
prestanak zajedničkog obrta i dioba zajedničke imovine
TVRTKA
Članak 2.
Zajednički obrt koji se obavlja temeljem ovog ugovora posluje pod zajedničkom tvrtkom
................…………………………..
SJEDIŠTE
Članak 3.
Sjedište zajedničkog obrta pod tvrtkom ..................... je u ...................... ulica .................... broj
Prilog 1.
Ugovor o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta
Na osnovu članka 33. Zakona o obrtu, uz primjenu odredaba Zakona o obveznim odnosima
ugovorne strane i to:
........................... iz ......................... ulica ........................ broj .......
........................... iz ......................... ulica ........................ broj .......
zaključili su dana ..................... u .......................... ovaj
UGOVOR O ORTAKLUKU
radi zajedničkog obavljanja obrta
Članak 1.
Ovim ugovorom o ortakluku radi zajedničkog obavljanja obrta ugovorne strane se udružuju radi
zajedničkog obavljanja obrta i ovim ugovorom uređuju:
-
zajedničku tvrtku i sjedište zajedničkog obrta,
djelatnosti koje se u zajedničkom obrtu obavljaju,
unošenje i visinu ortačkih uloga u zajednički obrt,
poslovodstvo i zastupanje zajedničkog obrta,
odgovornost za štetu,
sudjelovanje obrtnika u dobiti i gubitku zajedničkog obrta,
istup, isključenje ortaka iz zajedničkog obrta,
pristupanje i istupanje iz zajedničkog obrta,
prestanak zajedničkog obrta i dioba zajedničke imovine
TVRTKA
Članak 2.
Zajednički obrt koji se obavlja temeljem ovog ugovora posluje pod zajedničkom tvrtkom
................…………………………..
SJEDIŠTE
Članak 3.
Sjedište zajedničkog obrta pod tvrtkom ..................... je u ...................... ulica .................... broj
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 85
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
DJELATNOST ZAJEDNIČKOG OBRTA
Članak 4.
Djelatnost ovog zajedničkog obrta su:
-
..................................
...................................
................................…
ORTAČKI ULOZI
Članak 5.
Ortaci su suglasni da radi zajedničkog obavljanja obrta unose u zajednički obrt sljedeće ortačke
uloge:
1 ............................ unosi poslovni prostor u ...................... ulica ................... broj ...... koji se
sastoji od ................. prostorija, hodnika s wc-om i kupatilom ukupne površine ............. m², te
dvorišta ukupne površine od ............. m² čija je procijenjena vrijednost .................. kn, kao i
opremu potrebnu za obavljanje obrta ................. u cijelosti procijenjene vrijednosti od
...................... kn. Prilaže popis opreme i cijena.
2. ............................. unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta u cijelosti procijenjene
vrijednosti od .................... kn, a prilaže popis i cijenu opreme, te kamion od sedam tona sa
prikolicom i kombi volkswagen ukupno procijenjene vrijednosti ...................... kn.
3. ................................ unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta ....................... u cijelosti
procijenjene vrijednosti ....................... kn te novčani ulog od ..................... kn.
4. ................................. unosi opremu potrebnu za obavljanje obrta u cijelosti procijenjene
vrijednosti ......................... kn te novčani ulog od .......................... kn.
POSLOVODSTVO I ZASTUPANJE
Članak 6.
Pravo na vođenje poslova zajedničkog obrta i pravo na zastupanje pripada samo 4. ................
....................... obrtniku kao punomoćniku, a ostala trojica imaju pravo nadzora nad
poslovanjem ortakluka, što znači da mogu zahtijevati izviješće o poslovima ortakluka i pravo
uvida u poslovne knjige, te u druge isprave.
ODGOVORNOST ZA ŠTETU
Članak 7.
Svaki od ortaka obrtnika odgovoran je za štetu koju nanese zajedničkom obrtu izuzev ako ne
dokaže da je do štete došlo bez njegove krivnje.
86 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
DOBIT I GUBITAK
Članak 8.
Svaki od obrtnika ima pravo na jednak udio u dobiti, ali i u gubitku zajedničkog obrta.
Kako je ovaj ugovor potpisan kao ugovor o dugoročnim poslovima koji donose godišnji prihod,
polaganje računa i podjela dobiti vršit će se krajem svake poslovne godine, kao i kod svakog
takovog ortakluka.
OTKAZI I ISKLJUČENJE
Članak 9.
Svaki od ortaka može otkazati ovaj ugovor u bilo koje doba. Međutim, otkaz ugovora ne može
se dati u nevrijeme ili na štetu ostalih ortaka. Svaki od ortaka koji otkaže ovaj ugovor suprotno
od odredbe iz prethodnog stavka odgovara ostalim ortacima – obrtnicima za štetu koja im zbog
toga nastane.
Članak 10.
Iz ovog ortakluka može se isključiti ortak ako za to postoje važni razlozi. To su prije svega
povreda bitne obveze iz ovog ugovora, potpuno ili djelomično oduzimanje poslovne
sposobnosti ili gubitka povjerenja zbog učinjenog kažnjivog djela. Odluka o isključenju može
biti donesena samo po svim ostalim ortacima jednoglasno.
PRISTUPANJE ZAJEDNIČKOM OBRTU I ISTUPANJE IZ NJEGA
Članak 11.
Ovom zajedničkom obrtu može pristupiti novi ortak – obrtnik.
Da bi moglo doći do pristupanja novog ortaka – obrtnika potrebna je suglasnost svih postojećih
ortaka – obrtnika potpisnika ovog ugovora. Prilikom pristupanja novog ortaka – obrtnika
zajedničkom obrtu obavezno se zaključuje aneks ovom ugovoru.
Aneksom iz prethodnog stavka uređuje se ortački ulog novog ortaka, kao i sva druga pitanja od
interesa za obavljanje zajedničkog obrta.
Aneks stupa na snagu i primjenjuje se od dana stavljenih potpisa.
Članak 12.
Svaki od ortaka – obrtnika može istupiti iz zajedničkog obrta. Na istupanje ortaka – obrtnika iz
ortakluka primjenjuju se odredbe ovog ugovora o otkazu ugovora odnosno aneksa.
Članak 13.
U slučaju da zajedničkom obrtu pristupi novi obrtnik – ortak ili ako iz zajedničkog obrta istupi
postojeći ortak - obrtnik obavljanje zajedničkog obrta se nastavlja.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 87
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Istupanje ortaka – obrtnika iz zajedničkog obrta i/ili pristupanje novih ortaka – obrtnika
zajedničkom obrtu prijavljuje se nadležnom uredu radi upisa u obrtni registar.
PRESTANAK UGOVORA
Članak 14.
Ovaj ugovor prestaje:
- sporazumom strana (ortaka),
- propašću zajedničke imovine,
- ostvarenjem zajedničkog cilja, odnosno utvrđenjem da je ostvarenje zajedničkog cilja
postalo nemogućim,
- protekom vremena na koje je zaključen ugovor o ortakluku,
- istupom dvojice ortaka.
DIOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE
Članak 15.
Nakon utvrđenja da je ortakluk prestao ortaci pristupaju diobi zajedničke imovine.
Iz zajedničke imovine se najprije podmiruju dugovanja ortakluka. Nakon podmirenja
zajedničkih dugovanja vraćaju se ortacima ulozi, a nakon toga što ostane dijeli se ortacima
prema načelu podjele dobiti, a ukoliko to nije posebno određeno, na jednake dijelove.
ZAVRŠNE ODREDBE
Članak 16.
Ovaj ugovor zaključuje se na neodređeno vrijeme.
Sve izmjene i dopune ovog ugovora važit će pod nazivom aneks samo onda ako su sačinjene u
pisanoj formi i u istom broju primjeraka kao ovaj ugovor.
Članak 17.
Ovaj ugovor stupa na snagu i primjenjuje se od dana potpisa, kao što to vrijedi i za sve anekse
ovog ugovora.
Ugovor se zaključuje u pet istovjetnih primjeraka i to za svakog obrtnika – ortaka po jedan i
jedan primjerak se prilaže nadležnom uredu prilikom upisa zajedničkog obavljanja obrta u
obrtni registar.
Isto pravilo iz stavka 2. ovog članka primjenjuje se na anekse ovog ugovora.
Potpisi obrtnika - ortaka:
1. ___________________________
2. ___________________________
88 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Prilog 2.
IZJAVA O OTKAZU UGOVORA O ORTAKLUKU
kojom ja:
(ime i prezime),
iz:
(adresa),
rođen / rođena:
(mjesto rođenja),
dana:
(datum rođenja),
OIB:
(OIB),
Broj osobne iskaznice:
izdana od PU:
vlasnica obrta:
(naziv obrta),
sa sjedištem:
(adresa obrta),
MBO:
(matični broj obrta),
ovim putem, a pod moralnom, materijalnom i kaznenom odgovornošću, izjavljujem da istupam
iz ortačke zajednice u kojoj je drugi ortak bio:
ime i prezime ortaka:
broj osobne iskaznice:
izdana od PU Zagrebačka,
OIB:
te istupam iz gore narečenog obrta.
Ovim putem izjavljujem da sam suglasna da stopostotni udio u gore navedenom obrtu preuzme
dosadašnji ortak.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 89
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Ovim putem izjavljujem da nemam nikakvih daljnjih potraživanja niti obveza prema istom niti
prema obrtu koji preuzima od mene.
U Zagrebu, __________ 2014.
Ortak koji izlazi iz obrta:
Ime i prezime
90 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
KOMENTAR (I DIO)
Zakona o zaštiti lica koja
prijavljuju korupciju
u institucijama
Bosne i Hercegovine
Član 1.
(Predmet)
Zakonom o zaštiti lica koja prijavljuju
korupciju u institucijama Bosne i
Hercegovine1 (u daljnjem tekstu: Zakon)
uređuju se: status lica koja prijavljuju
korupciju u institucijama Bosne i
Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju
institucije Bosne i Hercegovine, postupak
prijavljivanja, obaveze institucija u vezi
s prijavljivanjem korupcije, postupak
zaštite lica koja prijavljuju korupciju te
propisuje sankcije za povrede odredbi
ovog Zakona.
Zakon o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju
u institucijama Bosne i Hercegovine (u
daljem tekstu: Zakon) je nov i specifičan
model zaštite za lica koja prijavljuju
korupciju i kao takav bi trebao biti jedan od
značajnijih sredstava u borbi protiv korupcije
i drugih oblika nepravilnosti. Za očekivati
je da će garancije date ovim zakonom
motivirati zaposlene u institucijama Bosne
i Hercegovine koji imaju određena saznanja
o eventualnim koruptivnim radnjama
da iste prijave. Bitno je istaći da se Zakon
primjenjuje samo u pogledu zaposlenih u
institucijama Bosne i Hercegovine, te da
je bitno da se navedena materija reguliše
i entitetskim propisima, te na taj način
proširi krug lica koja su zaštićena od štetnih
1 Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na 54
sjednici Predstavničkog doma, održanoj 7. oktobra
2013. godine, i na 34. sjednici Doma naroda,
održanoj 16. decembra 2013. gdine usvojila je Zakon
o zaštiti lia koja prijavljuju korupciju u institucijama
BiH
posljedica zbog prijavljivanja korupcije.
Ovim članom, kao uvodnim dijelom Zakona2
ukratko se navodi šta je materija koju Zakon
reguliše, odnosno, navodi se osnovni sadržaj
propisa. U skladu s tim, u ovom članu
navodi se da se Zakonom uređuje status
lica koja prijavljuju korupciju, postupak
prijavljivanja korupcije, obaveze institucije
u vezi sa prijavljivanjem korupcije, postupak
zaštite lica koja prijavljuju korupciju, te
propisuju sankcije za određena kršenja
Zakona. Sva navedena pitanja su detaljnije
regulisana u glavnom dijelu Zakona.
U skladu sa pravilima nomotehnike,
formulacija predmeta svakog zakona treba
biti kratka i ne treba sadržavati detalje o
sadržaju pojedinačnih dijelova, poglavlja
ili odjeljka zakona, te u tom smislu treba
razumijevati i ovaj član. Naime, iako se na
osnovu teksta ovog člana može zaključiti
da Zakon ima za cilj zaštitu svakog lica koje
prijavljuje korupciju u institucijama Bosne
i Hercegovine, svrha ovog Zakona jeste
zaštita prava koja proističu iz radnog odnosa
lica zaposlenih u institucijama Bosne i
Hercegovine koja prijave korupciju, od
eventualne odmazde poslodavca, te se u tom
smislu Zakonom definiše isključivo status
navedenih lica.
Član 2.
(Definicije)
Izrazi korišteni u ovom zakonu imaju
sljedeće značenje:
a) korupcija je svaka zloupotreba moći
2Član 8. Jedinstvenih pravila za izradu pravnih
propisa u institucijama Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, broj 11/05).
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 91
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
povjerene
državnom
službeniku,
zaposleniku, savjetniku, izabranom
ili imenovanom zvaničniku koja
može dovesti do privatne koristi tog
lica, domaćeg ili stranog fizičkog
ili pravnog lica. Korupcija posebno
može
uključivati
direktno
ili
indirektno
zahtijevanje,
nuđenje,
davanje ili prihvatanje mita ili neke
druge nedopuštene prednosti ili
njenu mogućnost, čime se narušava
odgovarajuće obavljanje bilo kakve
dužnosti ili ponašanje očekivano
od primaoca mita. Korupcija je i
povreda zakona, drugog propisa, kao
i nepravilnosti u radu i prevare koje
ukazuju na postojanje korupcije.
b) uzbunjivač je lice koje je zaposleno
u institucijama Bosne i Hercegovine
i pravnim licima koja osnivaju
institucije Bosne i Hercegovine, koje
zbog opravdane sumnje ili okolnosti
na postojanje korupcije u bilo kojoj
instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj
vjeri podnese prijavu odgovornim
licima ili institucijama u skladu s ovim
zakonom.
c) zaštićeno prijavljivanje je:
1) prijavljivanje
informacija
nadležnom autoritetu za koje
zaposleni
razumno
vjeruje
da predstavljaju korupciju u
smislu tačke a) ovog člana;
2) prijavljivanje krivičnog djela
korupcije protiv odgovornog
lica u institucijama iz člana 1.
ovog Zakona;
3) podnošenje tužbe, žalbe ili
prigovora u vezi s korupcijom
protiv
odgovornog
lica
u
institucijama iz člana 1. ovog
Zakona;
4) svjedočenje na sudu ili pred
organom uprave u postupku
protiv
odgovornog
lica
u
institucijama iz člana 1. ovog
Zakona;
5) sarađivanje u postupku koji
vode istražni organi.
d) poseban oblik zaštićenog prijavljivanja
je javno objavljivanje ili na drugi način
činjenje javno dostupnim informacija
koje ukazuju na korupciju, pod
uslovom da uzbunjivač sumnja:
1) da će biti izložen štetnim
mjerama od određenog lica, ili
2) da,
u
slučaju
zaštićenog
prijavljivanja subjektima iz
tačke c) ovog člana, neće biti
preduzeta adekvatna radnja, ili
da će dokazi i informacije biti
prikriveni ili uništeni, ili
3) da je ista informacija prijavljena
subjektima iz tačke c) ovog
92 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
e)
f)
g)
h)
člana, a u zakonskom roku nije
preduzeta adekvatna mjera,
pri čemu je, prije nego što
izvrši poseban oblik zaštićenog
prijavljivanja, uzbunjivač dužan
razmotriti eventualnu štetu
koja može nastati njegovim
prijavljivanjem.
štetna radnja je radnja kojom
poslodavac nanosi štetu zaposlenom
donošenjem rješenja o prestanku
radnog odnosa, otkazom ugovora o
radu, suspenzijom s radnog mjesta,
postavljanjem na niže radno mjesto,
proglašavanjem
prekobrojnim,
pokretanjem disciplinskog postupka,
ucjenjivanjem ili davanjem negativne
ocjene, stvaranjem neprijateljskog
radnog
okruženja,
izostankom
poslovnog angažmana, a sve kako bi
zaposlenog odvratio od zaštićenog
prijavljivanja ili koja predstavlja čin
odmazde protiv zaposlenog koji je
prijavio sumnju na korupciju.
korektivna mjera je svaka radnja
kojom se zabranjuju, ublažavaju ili
uklanjaju uzroci ili posljedice štetnih
radnji prema uzbunjivaču u vezi s
prijavljenim slučajem korupcije, a koja
naročito obuhvata mjere osiguranja i
nadoknadu štete.
nadležni
autoritet
je
nadređeno
ili drugo lice u instituciji Bosne i
Hercegovine i pravnom licu koje
osniva institucija Bosne i Hercegovine
u kojoj je uzbunjivač zaposlen, a koje je
zaduženo za nadzor nad zakonitošću
rada u toj instituciji; lice ili organ
upravljanja ili rukovođenja; lice ili
organ koji obavlja poslove nadzora
ili revizije u institucijama Bosne
i Hercegovine; organ nadležan za
provođenje krivične istrage i gonjenje
počinilaca krivičnih djela; Institucija
ombudsmena za ljudska prava Bosne
i Hercegovine; Agencija za prevenciju
korupcije i koordinaciju borbe protiv
korupcije.
dobra vjera je stav uzbunjivača koji se
zasniva na činjenicama i okolnostima
o kojima on ima vlastita saznanja i koji
smatra istinitim.
Članom 2. Zakona određeno je značenje
izraza i pojmova koji se koriste u
Zakonu. Načelno, u skladu sa pravilima
nomotehnike, definicije se upotrebljavaju
kako bi se objasnili stručni izrazi ili izrazi
koji imaju više od jednog značenja, te ih
je potrebno razjasniti ili imaju posebno
značenje. Izrazi trebaju da bude jasno i
precizno definisani, odnosno, kada je to
moguće treba se pozvati na definiciju kojom
je značenje određenog izraza ili pojma već
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
regulisano drugim zakonom. U tom slučaju,
kada se radi o izrazima koji su već regulisani
drugim zakonima potrebno je, koliko je
to god moguće, biti dosljedan u njihovoj
primjeni. Prvenstveno treba utvrditi da li
je određeni izraz već definisan u drugima
zakonima, posebno ako se radi o sličnoj
materiji, a onda i utvrditi da li takav izraz
može na odgovarajući način biti korišten u
konkretnom propisu.
(a) S obzirom na činjenicu da se radi o
propisu koji reguliše zaštitu lica koja
prijavljuju korupciju, prvi pojam koji je
definisan odredbama ovog člana jeste pojam
korupcije.
Iako je fenomen korupcije pojava stara kao
i sama država, u teoriji još uvijek ne postoji
jedinstvena definicija ovog fenomena. Tako
krivična zakonodavstva uglavnom ne sadrže
posebne definicije pojma korupcije, nego
taj termin koriste kao generički naziv za
različite oblike nezakonitih ponašanja.
Bez obzira da li se radi o užem ili širem
određenju ovog pojma, sve definicije u
osnovi korupciju svode na zloupotrebu
javnih ovlaštenja od lica koja vrše ta javna
ovlaštenja, radi nezakonitog ostvarenja
ličnih koristi.
Danas se pod pojmom korupcije uglavnom
podrazumijeva
zloupotreba
javne
ili
društvene pozicije ili ovlaštenja zasnovanog
na takvoj poziciji, sa ciljem da se za sebe
ili nekog drugog, protivpravno stekne
materijalna ili neka druga korist, odnosno
statusna, ekonomska ili politička prednost.
Bez obzira na način definisanja, korupcija
je u svakom slučaju generički pojam za niz
koruptivnih djela u današnjim krivičnim
zakonodavstvima.
Definicija korupcije iz ovog člana u
najvećem dijelu preuzeta je iz odredbe člana
2. Zakona o Agenciji za prevenciju korupcije
i koordinaciju borbe protiv korupcije3,
koji definiše pojam korupcije na slijedeći
način:„U smislu ovog Zakona, korupcija
označava svaku zloupotrebu moći povjerene
javnom službeniku ili licu na političkom
položaju
na
državnom,
entitetskom,
kantonalnom nivou, nivou Brčko Distrikta
Bosne i Hercegovine, gradskom ili općinskom
nivou, koja može dovesti do privatne
koristi. Korupcija posebno može uključivati
direktno ili indirektno zahtijevanje, nuđenje,
davanje ili prihvatanje mita ili neke druge
nedopuštene prednosti ili njenu mogućnost,
kojima se narušava odgovarajuće obavljanje
bilo kakve dužnosti ili ponašanja očekivanih
od primaoca mita.“
U odnosu na navedenu definiciju, definicija
3Zakon o Agenciji za prevenciju korupcije
i koordinaciju borbe protiv korupcije
(„Službeni glasnik BiH“, broj 103/09).
korupcije iz Zakona je donekle „suzila“
krug lica koja mogu izvršiti zloupotrebu
povjerenih ovlaštenja, te se odnosi samo
na lica koja su zaposlena u institucijama
Bosne i Hercegovine ili pravnim licima koje
osnivaju institucije Bosne i Hercegovine („...
državnom službeniku, zaposleniku, savjetniku,
izabranom ili imenovanom zvaničniku...“).
Nadalje, specifičnost definicije korupcije
date Zakonom se ogleda u dodatom dijelu,
u kojem je propisano da je „Korupcija (je)
i povreda zakona, drugog propisa, kao i
nepravilnosti u radu i prevare koje ukazuju
na postojanje korupcije“. Navedenu odredbu
treba tumačiti kao dodatno pojašnjenje
prethodno datoj definiciji, jer obuhvata i
povrede zakona, drugog propisa, odnosno
nepravilnosti u radu koje imaju u cilju
zloupotrebu ovlaštenja. Dakle, nije svaka
povreda zakona ili drugog propisa, odnosno
svaka nepravilnost u radu korupcija, nego
su to samo one koje su učinjene sa ciljem
zloupotrebe ovlaštenja i koje se mogu dovesti
u vezu sa ostvarivanjem koristi za počinioca
ili drugo fizičko ili pravno lice.
Iako je kako u teoriji, tako i u praksi,
nesporno da najveći broj djela kod kojih
dolazi do zloupotrebe „moći povjerene
državnom
službeniku,
zaposleniku,
savjetniku, izabranom ili imenovanom
zvaničniku“, koja dovode do lične koristi
tom ili drugom licu, predstavljaju krivična
djela, ipak postoji određeni broj djela koja,
zbog određenih drugih razloga, mogu
potpadati pod navedenu definiciju, a da ipak
nisu krivična djela. I takva djela, s obzirom
na činjenicu da dolazi do zloupotrebe moći,
trebaju biti predmet sankcionisanja, u
skladu sa oblikom odgovornosti4.
Krivična odgovornost za
koruptivna djela
Odredbama Glave XIX Krivičnog zakona
Bosne i Hercegovine5 regulisana su krivična
djela korupcije i krivična djela protiv
službene i druge odgovorne dužnosti.
Odredbama navedenog zakona nije data
jedinstvena definicija korupcije, nego se
generički sva djela koja su obuhvaćena
navedenom glavom smatraju krivičnim
4 U teoriji se govori o četiri oblika odgovornosti
nosilaca javnih funkcija, i to: krivična
odgovornost,
materijalna
odgovornost,
disciplinska
odgovornost
i
politička
odgovornost. Više: Miodrag
Jovičić,
„Odgovornost nosilaca javnih funkcija:
Uporednopravna studija“, Institut za
uporedno pravo, Beograd, 1968. godine.
5 Krivični zakona Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03,
37/03, 54/04, 61/04, 30/05,53/06, 55/06,
32/07 i 8/10) – (u daljem tekstu KZBiH).
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 93
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
djelima korupcije.
Odredbama ove Glave kao krivična djela
korupcije i krivična djela protiv službene
i druge odgovorne dužnosti propisana
su: Primanje dara i drugih oblika koristi6,
Davanje dara i drugih oblika koristi7,
Protivzakonito posredovanje8, Zloupotreba
položaja ili ovlaštenja9, Pronevjera u službi10,
Prevara u službi11, Posluga u službi12,
Nesavjestan rad u službi13, Krivotvorenje
službene isprave14, Protivzakonita naplata
i isplata15, Protivzakonito oslobođenje lica
lišenog slobode16 i Protivzakonito prisvajanje
stvari pri pretresanju ili izvršenju17.
Korupcijska krivična djela i krivična djela
protiv službene dužnosti su protivpravna
ponašanja usmjerena protiv pravilnog
funkcionisanja javnih službi koja vrše
službena ili ovlaštena lica u vršenju svoje
službene dužnosti ili u vezi sa njenim
vršenjem.
Iz samog naziva ovih djela proizilazi da je
njihovo suštinsko obilježje povreda službene
dužnosti učinjena od strane službenih
lica protivpravnim korištenjem službene
pozicije i ovlaštenja koja iz toga proizilaze.
Radi se o djelima zloupotrebe vlasti,
nedopuštenog korištenja službenog položaja
i ovlaštenja koja ta lica imaju u obavljanju
službene dužnosti.
Iza generalne oznake ovih djela nalaze
se krivična djela kojima se povređuju ili
ugrožavaju različite vrijednosti (npr. lična
prava čovjeka, njegova imovina i dr.).
Iako se ovim djelima ugrožavaju različite
individualne vrijednosti, iz prirode i smisla
ovih djela proizilazi da je njihov primarni
objekat zaštite zakonito, savjesno i pravilno
vršenje službene dužnosti i ovlaštenja.
Naime, opći interes društva i pojedinačnog
građanina je da državne i druge javne službe
pravilno i zakonito rade i funkcionišu, jer
samo na taj način one ispunjavaju svoju
društvenu funkciju.
Suština navedenih krivičnih djela je povreda
zadataka i funkcija službe, što implicira
šire razumjevanje ovih krivičnih djela
prema kojem spadaju, pored djela koja se
preduzimaju u vršenju službe, i djela u vezi
sa njenim vršenjem. Radi se o specifičnim
6Član 217. KZBiH.
7Član 218. KZBiH.
8Član 219. KZBiH.
9Član 220. KZBiH.
10Član 221. KZBiH.
11Član 222. KZBiH.
12Član 223. KZBiH.
13Član 224. KZBiH.
14Član 226. KZBiH.
15Član 227. KZBiH.
16Član 228. KZBiH.
17Član 229. KZBiH.
94 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
krivičnim djelima koja nisu čisto službenička
krivična djela i koja pored službenih, mogu
vršiti i druga lica u službi ili uopšte na radu
u državnom organu ili nekoj javnoj službi, ili
ih mogu vršiti sva lica (npr. protivzakonito
posredovanje, davanje mita i dr.).
Naročito česti izvršioci krivičnih djela
korupcije su službena lica koja vrše određene
funkcije u organima uprave, javnim
službama i drugim javnim institucijama i
ustanovama i koja rješavaju o određenim
pravima i obavezama građana i pravnih lica,
kao što je to npr. izdavanje određenih dozvola
ili saglasnosti, izdavanja uvjerenja, rješenja,
diploma, raznih poreskih, carinskih i drugih
finansijskih obaveza prema državi i sl.
Sva krivična djela protiv službene dužnosti,
bez obzira da li se nalaze u ovoj ili nekoj
drugoj grupi djela, u teoriji krivičnog prava
se dijele na prava i neprava i na opća i
posebna službena krivična djela.
Prava službena krivična djela su ona djela čiji
izvršilac može biti isključivo službeno lice i
to svojstvo službenog lica je konstitutivno
obilježje zakonskih bića takvih djela. Iz toga
proizilazi da se ova djela mogu ostvariti
jedino u vršenju službene dužnosti, i izvan
toga ovakva djela ne postoje. Takva djela
su npr. zloupotreba službenog položaja,
nesavjestan rad u službi, prevara u službi i
dr.
Neprava službena krivična djela su ona
djela čiji izvršilac osim službenog lica,
može biti i neko drugo lice koje djelo vrši
izvan službene dužnosti ili u vezi sa njenim
vršenjem. Iz ove grupe u takva djela spadaju
davanje dara i drugih koristi, protivzakonito
posredovanje, pronevjera u službi i posluga
u službi. U neprava službena krivična djela
spadaju i opća krivična djela koja dobijaju
kvalifikovani oblik ako su izvršena od strane
službenih lica.
Opća službena krivična djela su ona djela
koja se mogu izvršiti u vršenju svake
službe, pa njihov učinilac može biti svako
službeno lice. Posebna službena krivična
djela su ona koja mogu biti učinjena samo
u posebnoj, u zakonskom biću označenoj
službi i njihov učinilac može biti samo
određeno službeno lice. Prva djela su npr.
zloupotreba službenog položaja, primanje
poklona i drugih oblika koristi, a druga
npr. protivzakonito oslobođenje lica lišenog
slobode i protivzakonito prisvajanje stvari
pri pretresanju ili izvršenju.
Disciplinska odgovornost za
koruptivna djela
Povrede službene dužnosti predstavljaju
kršenje prava ili dužnosti iz povjerene
službene dužnosti. Osnovna obaveza svih
državnih službenika i zaposlenika je da se
u obavljanju svojih dužnosti pridržavaju
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
zakona i drugih propisa donesenih na
osnovu zakona. Nasuprot tome, svako
neispunjavanje zakonom i propisom
određenih dužnosti dovodi ih u situaciju da
mogu biti disciplinski odgovorni za povrede
službene dužnosti.
Prema postojećoj zakonskoj regulativi
povrede službene dužnosti mogu biti lake i
teške18.
Pristup određivanju težih i lakših povreda
službene dužnosti može biti različit. Tako
je navedeno pitanje različito regulisano
u nekoliko odredaba Zakona o radu u
institucijama Bosne i Hercegovine, koji
taksativno nabraja teže povrede službene
dužnosti ne navodeći koje su lakše povrede,
i Zakona o državnoj službi u institucijama
Bosne i Hercegovine, koji taksativno nabraja
sve povrede službene dužnosti.
Disciplinske mjere i kazne propisane
Zakonom o radu u institucijama Bosne
i Hercegovine19 koje se mogu izreći za
učinjene povrede službene dužnosti su:
(a) za lakše povrede službene dužnosti
izriču se disciplinske mjere: (i) opomena i (ii)
javna opomena; (b) za teže povrede službene
dužnosti izriču se disciplinske kazne: (i)
suspenzija s radnog mjesta i obustava isplate
plaće u periodu od najmanje dva do najviše
30 dana; (ii) novčana kazna do 30% od
osnovne plaće zaposlenika na period do šest
mjeseci; (iii) suspenzija prava na povećanje
plaće u periodu najduže do dvije godine; (iv)
degradiranje na niže radno mjesto; i (v)
prestanak radnog odnosa.
Disciplinske mjere propisane Zakonom
o državnoj službi u institucijama Bosne i
Hercegovine20 koje se mogu izreći za učinjene
povrede službene dužnosti su: (a) pismena
opomena; (b) pismeni ukor; (c) smanjenje
plaće do 10% u trajanju od jednog do tri
mjeseca; (d) degradiranje na nižu kategoriju
u okviru istog radnog mjesta; (e) suspenzija
prava učešća na konkursima u državnoj
službi u institucijama BiH u periodu od
najviše dvije godine; (f) smanjenje plaće od
15 do 30% u trajanju od tri do šest mjeseci;
(g) degradiranje na neposredno niže radno
mjesto; i (h) prestanak radnog odnosa u
državnoj službi.
(b) Tačkom b) ovog člana definiše se pojam
uzbunjivača21 kao lica koje je zaposleno u
18„2. Povrede službenih dužnosti mogu biti teže i lakše.“
– član 60. stav 2. Zakona o radu u institucijama
Bosne i Hercegovine.
19Član 62. Zakona o radu u institucijama Bosne
i Hercegovine.
20Član 56. Zakona o državnoj službi u
institucijama Bosne i Hercegovine.
21Mora se istaći da se termin „uzbunjivač“ u
pravnom sistemu Bosne i Hercegovine po prvi
put javlja u ovom zakonu, te da će vjerovatno
u profesionalnoj zajednici češće biti korišten
institucijama Bosne i Hercegovine i pravnim
licima koja osnivaju institucije Bosne i
Hercegovine, koje zbog opravdane sumnje
ili okolnosti na postojanje korupcije u bilo
kojoj instituciji Bosne i Hercegovine u dobroj
vjeri podnese prijavu odgovornim licima ili
institucijama u skladu s ovim Zakonom.
Pod licem zaposlenim u institucijama Bosne
i Hercegovine i pravnim licima koja osnivaju
institucije Bosne i Hercegovine, u smislu
ovoga zakona, smatra se kako lice koje se
nalazi u radnom odnosu na neodređeno
tako i lice koje se nalazi u radnom odnosu
na određeno vrijeme, a podrazumijeva
državne službenike, zaposlenike, savjetnike
imenovanih lica čiji je mandat uslovljen
dužinom trajanja mandata lica koje savjetuju,
policijske službenike, profesionalna vojna
lica, pripadnike rezervnog sastava koji
su angažirani u vojnu službu i civilna
lica u skladu sa odredbama Zakona o
odbrani Bosne i Hercegovine22. Navedenom
odredbom nisu obuhvaćena neke druge
kategorije lica koja mogu imati saznanja o
korupciji, kao što su npr. lica na ugovoru
o djelu, lica na školovanju i sl. Treba istaći
da i navedena lica nesporno imaju pravo
da prijave korupciju, ali nemaju pravo na
zaštitu iz radnog odnosa, iz prostog razloga
što isti nemaju uspostavljen radno-pravni
status u institucijama Bosne i Hercegovine.
Bitni elementi u definiranju pojma lica
koje prijavljuje korupciju (tzv. uzbunjivača)
jesu: (1) da se radi o licu koje je zaposleno
u institucijama Bosne i Hercegovine ili
pravnim licima koja osnivaju institucije
Bosne i Hercegovine23; (2) da to lice ima
opravdanu sumnju ili smatra da postoje
okolnosti koje ukazuje na radnju korupcije u
bilo kojoj instituciji Bosne i Hercegovine; (3)
da prijavu korupcije lice podnosi u dobroj
vjeri, odnosno da je njegov stav zasnovan na
činjenicama i okolnostima o kojima on ima
vlastita saznanja i koje smatra istinitim da
određena radnja predstavlja korupciju.
Važno je istaći da navedeni bitni elementi
moraju kumulativno postojati kako bi
navedeno lice koje prijavljuje korupciju
steklo status uzbunjivača, te prava koja iz
toga proističu.
Dakle, na strani prijavitelja moraju biti
ispunjeni svi navedeni uslovi: da ima
radno-pravni status u institucijama Bosne i
Hercegovine, da ima opravdanu sumnju ili
vjeruje da postoje okolnosti koje ukazuju na
korupciju, te da podnosi prijavu u dobroj
vjeri. Svako lice koje ima navedene uslove
termin „lice koje je prijavilo korupciju“.
22 Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine
(„Službeni glasnik BiH“, br. 88/05 i 94/05).
23 Zakon o registraciji pravnih lica koja osnivaju
institucije Bosne i Hercegovine („Službeni
glasnik BiH“, br. 37/03 i 76/11).
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 95
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ima status uzbunjivača. Međutim, izostanak
bilo kojeg od navedena tri elementa
predstavlja osnov da Agencija za prevenciju
korupcije i koordinaciju borbe protiv
korupcije odbaci24, odnosno odbije25 zahtjev
za dodjelu statusa uzbunjivača.
(c) Tačkom c) ovog člana definiše da se pod
zaštićenim prijavljivanjem podrazumjevaju
radnje koje lice koje prijavljuje korupciju
poduzima u cilju ukazivanja na vršenje ili
na već izvršenu korupciju, te svjedočenja
ili saradnja sa licima ili organima koji će
preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u
cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili
kažnjavanja korupcije.
Cilj definisanja zaštićenog prijavljivanja
je da se utvrdi za koje radnje prijavitelj
ne smije trpiti štetne posljedice koje bi
prema njemu eventualno mogle nastati,
ali i prevencija od eventualne zloupotrebe
prava na prijavljivanje korupcije. Naime,
spoznaja lica koje prijavljuje korupciju da
ne može tj. ne smije imati štetne posljedice
zbog preduzimanja radnji koje su navedene
ovom tačkom, svakako će doprinjeti lakšem
donošenju odluke da se prijavi korupcija
u situacijama kada prijavitelj ima vlastita
saznanja, za koja smatra da su istinita, o
postojanju koruptivnih radnji.
Zaštićeno prijavljivanje teče od dana prijave
korupcije, bez obzira na to da li i kada Agencija
za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe
protiv korupcije prijavitelju dodjeli status
uzbunjivača.
U slučaju da prijavitelj od Agencije za
prevenciju
korupcije
i
koordinaciju
borbe protiv korupcije nije dobio status
uzbunjivača, ne može tražiti donošenje
instrukcije, ali to ne utiče na to da se
radnje navedene ovom tačkom Zakona
smatraju zaštićenim prijavljivanjem. Radnje
prijavitelja korupcije, navedene ovom
tačkom Zakona, koje se smatraju zaštićenim
prijavljivanjem, spadaju kako u interne tako
i u eksterne načine prijavljivanja koji su
objašnjeni članovima 5. i 6. ovog Zakona.
(d) Tačkom d) ovog člana definiše se posebni
oblik zaštićenog prijavljivanja, kao radnja
prijavitelja koja podrazumijeva javno
objavljivanje ili upoznavanje javnosti sa
činjenicama i okolnostima o kojima isti
ima vlastita saznanja i za koja smatra da su
istinita da predstavljaju korupciju.
Iako se jezičkim tumačenjem ove odredbe
može doći do zaključka da ovaj oblik
24 U slučaju kada lice nije zaposleno u
institucijama Bosne i Hercegovine.
25 U slučaju nepostojanja opravdane sumnje ili
okolnosti koje ukazuju na korupciju, odnosno
nepostojanja dobre vjere, mada je nepostojanje
tih okolnosti dosta teško dokazati.
96 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
prijavljivanja korupcije ima dodatnu
zaštitu u odnosu na ostale zaštićene oblike
prijavljivanja, cijenimo da se, uzimajući u
obzir sve odredbe i intenciju Zakona, ipak
ne radi o dodatnoj zaštiti, nego samo o
posebnoj vrsti prijavljivanja, koja ne pruža
isti nivo zaštite kao prijavljivanje nadležnim
organima. Naime, odredbom člana 7. stav (3)
Zakona propisano je da se uzbunjivač neće
smatrati materijalno, krivično ili disciplinski
odgovornim za otkrivanje poslovne tajne u
slučaju prijavljivanja korupcije nadležnom
autoritetu, dok je tačkom g) člana 2. Zakona
definisano ko su nadležni autoriteti u smislu
ovog Zakona. S obzirom da među nadležne
autoritete nije navedena i javnost, ne postoji
pravna zaštita od materijalne, krivične i/ili
disciplinske odgovornosti zaposlenika koji
korupciju prijavi javnosti.
Navedeno je razumljivo jer se korupcija,
posebno kada se radi o korupciji kao
krivičnom djelu, treba i mora prijaviti
nadležnim
organima
(tužilaštvima
i
policijskim agencijama) koje su jedine
ovlaštene
da
procesuiraju,
odnosno
operativno obrade takva koruptivna djela.
(e) Tačkom e) ovog člana definišu se štetne
radnje koje poslodavac može nanijeti licu
zaposlenom u instituciji Bosne i Hercegovine
ili pravnom licu koja osnivaju institucije
Bosne i Hercegovine, koje prijavi korupciju,
sa ciljem odvraćanja, tj. ne preduzmanja
radnji zaštićenog prijavljivanja korupcije,
odnosno vršenjem odmazde zbog takvog
prijavljivanja.
Iako štetne posljedice navedene ovom
definicijom
obuhvaćaju
najveći
broj
štetnih radnji koje se mogu poduzeti
prema zaposleniku, bilo kao odvraćanje
ili kao odmazda, cijenimo da su to ipak
egzemplarno navedene vrste štetnih radnji,
te da bi se eventualno i druge štetne radnje
(osim donošenja rješenja o prestanku radnog
odnosa, otkaza ugovora o radu, suspenzije
s radnog mjesta, postavljanje na niže
radno mjesto, proglašavanje prekobrojnim,
pokretanje
disciplinskog
postupka,
ucjenjivanje ili davanje negativne ocjene,
stvaranje neprijateljskog radnog okruženja,
izostanak poslovnog angažmana), koje za
cilj imaju odvraćanje ili odmazdu zbog
prijavljivanja korupcije, mogle svrstati pod
štetne radnje u smislu odredbi ovog Zakona.
Također, pod štetnim radnjama se
podrazumjeva kako samo prouzrokovanje
štetnih posljedica vezanih za prava iz
radnog odnosa, tako i prijetnja njihovim
ostvarenjem.
Sve štetne radnje poslodavca navedene ovom
tačkom Zakona imaju za cilj ugrožavanje
prava prijavitelja iz radnog odnosa, zbog
prijave korupcije ili zbog ukazivanja na
vršenje ili već izvršenu korupciju, svjedočenje
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
ili saradnju sa licima ili organima koji će
preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u
cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili
kažnjavanja korupcije iz tačke a) istog člana.
U vezi sa navedenim mogu se razlikovati
dvije grupe štetnih radnji i dvije vrste
posljedica koje iz njih proizilaze. Prvu
grupu štetnih radnji čine radnje čije štetne
posljedice nastupaju momentom njihovog
poduzimanja, kao što su npr. donošenje
rješenja o prestanku radnog odnosa, otkaza
ugovora o radu i sl., dok drugu grupu štetnih
radnji čine one radnje koje se kontinuirano
i duži vremenski period poduzimaju
prema licu koje je prijavilo korupciju,
npr. provođenje disciplinskog postupka,
ucjenjivanje ili davanje negativne ocjene,
stvaranje neprijateljskog radnog okruženja
i sl.
(f) Tačkom f) ovog člana definiše se pojam
korektivne mjere koja, u skladu sa članom 8.
Zakona, predstavlja instrukciju rukovodiocu
institucije Bosne i Hercegovine ili pravnog
lica koje osnivaju institucije Bosne i
Hercegovine donesenu od strane Agencije
za prevenciju i koordinaciju borbe protiv
korupcije, sa ciljem otklanjanja posljedice
nanesene uzbunjivaču štetnom radnjom iz
tačke e) član 2. ovog Zakona.
Korektivna
mjera
naročito
obuhvata
mjere osiguranja i nadoknade štete prema
uzbunjivaču. S tim u vezi, instrukciju
Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe
protiv korupcije, u smislu člana 8. ovog
Zakona, treba posmatrati u širem kontekstu
tj. kao obavezujuću odluku koja će, osim
zabrane daljnjeg vršenja štetnih radnji
prema uzbunjivaču, sadržavati i obavezu
njihovog ukidanja zajedno sa posljedicama
koje je ista proizvela, odnosno vraćanje u
prethodno stanje.
Također je bitno ukazati da je članom
8. Zakona propisano da u slučaju kada
uzbunjivač obavjesti Agenciju za prevenciju
i koordinaciju borbe protiv korupcije da
je prema njemu preduzeta neka od štetnih
radnji iz člana 2. stav (1) tačka e) ovog
Zakona, Upravna inspekcija Ministarstva
pravde Bosne i Hercegovine (u daljem
tekstu: Upravna inspekcija) može, na zahtjev
Agencije za prevenciju i koordinaciju borbe
protiv korupcije, ispitati navode lica sa
statusom uzbunjivača o preduzetim štetnim
radnjama poslodavca. Pri tome će Upravna
inspekcija utvrditi činjenice i o istim sačiniti
zapisnik, koji dostavlja Agenciji za prevenciju
i koordinaciju borbe protiv korupcije, te
preduzeti mjere predviđene Zakonom o
upravi26 i Zakonom o radu u institucijama
Bosne i Hercegovine27, koje u skladu sa
26 Zakon o upravi („Službeni glasnik BiH“, br.
32/02 i 102/09).
27 Zakon o radu u institucijama Bosne i
ovom definicijom mogu predstavljati
oblik korektivne mjere u slučaju kada se
rukovodiocu institucije nalaže otklanjanje
nepravilnosti
koje
su
uzbunjivaču
prouzrokovale posljedice nanesene štetnom
radnjom.
(g) Tačkom g) ovog člana definiše se pojam
nadležnog autoriteta kao lica ili organa
kojem svako lice zaposleno u institucijama
Bosne i Hercegovine ili pravnom licu koje
osnivaju institucije Bosne i Hercegovine, ako
ima informacije i/ili materijalne dokaze o
postojanju korupcije može podnijeti prijavu
zbog sumnje ili okolnosti na postojanje
korupcije.
Definiranjem pojma nadležnog autoriteta
prijavitelj se upoznaje sa alternativnom
mogućnošću izbora lica ili organa kojem
može podnijeti prijavu zbog sumnje
ili okolnosti na postojanje korupcije, a
koji su dužni preduzeti odgovarajuće
radnje ili mjere u cilju utvrđivanja da li
se u konkretnom slučaju stvarno radi o
korupciji, da li takvo postupanje ima oblik
krivičnog djela ili disciplinskog prekršaja,
te sprečavanja, otklanjanja posljedica
ili kažnjavanja korupcije. Navedenom
definicijom su obuhvaćena sva lica i organi
kojima se može izvršiti interno ili eksterno
prijavljivanje korupcije, osim javnosti.
(h) Tačkom h) ovog člana definiše se
pojam dobre vjere koji u smislu ovoga
zakona predstavlja stav lica koje prijavljuje
korupciju koji se zasniva na činjenicama
i okolnostima o kojima on ima vlastiti
saznanja i koje smatra istinitim da određena
radnja predstavlja korupciju iz tačke a) člana
2. ovog Zakona.
Dobra vjera lica koje prijavljuje korupciju,
prilikom podnošenja prijave nadležnom
autoritetu zbog sumnje ili okolnosti
koje ukazuju na postojanje korupcije,
predstavlja bitan element za sticanje statusa
uzbunjivača, kako u pogledu dodjele statusa
uzbunjivača od strane Agencije za prevenciju
i koordinaciju borbe protiv korupcije,
tako i u pogledu prestanka pružanja
zaštite uzbunjivaču od strane Agencije
za prevenciju i koordinaciju borbe protiv
korupcije. Izostanak dobre vjere u postupku
prijavljivanja korupcije može dovesti
do: (1) zloupotrebe prava prijavljivanja
iz člana 3. stav 1) Zakona, što predstavlja
tešku povredu radne dužnosti, odnosno (2)
svjesnog podnošenja lažne (krivične) prijave
iz člana 3. stav (1), za što se, ako Agencija
utvrdi da postoje elementi krivičnog djela,
može podnijeti krivičnu prijavu nadležnom
organu za provođenje istrage.
Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
26/04, 7/05, 48/05, 60/10 i 32/13).
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 97
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Činjenica je da se pojam dobre vjere u
mnogome zasniva na subjektivnom stavu
podnosioca prijave, koji ne mora biti
objektivno tačan. Stoga se taj subjektivni
stav uvijek mora posmatrati kroz prizmu
objektivnog elementa postojanja činjenica
i okolnosti o kojima prijavitelj ima vlastita
saznanja i koja smatra istinitim.
Član 3.
(Podnošenje prijave)
(1) Ako ima informacije i/ili materijalne
dokaze o postojanju korupcije, svako
lice zaposleno u institucijama iz člana 1.
ovog Zakona može nadležnom autoritetu
podnijeti prijavu zbog sumnje ili okolnosti
na postojanje korupcije.
(2) Zloupotreba prava prijavljivanja iz
stava (1) ovog člana predstavlja tešku
povredu radne dužnosti.
(1) Odredbom ovog stava data je mogućnost
svakom licu zaposlenom u institucijama
Bosne i Hercegovine, odnosno pravnim licima
koja osnivaju institucije Bosne i Hercegovine,
da zbog sumnje na postojanje korupcije ili
postojanja određenih okolnosti koje ukazuju
korupciju može podnijeti prijavu bilo kojem
licu ili organu koji u smislu ovoga Zakona
predstavlja nadležni autoritet. Nadležni
autoritet je dužan preduzeti odgovarajuće
radnje ili mjere u cilju utvrđivanja da li je
takva prijava osnovana, da li prijavljena
radnja ima krivično-pravne, prekršajne ili
disciplinske elemente, odnosno druge mjere
čiji je cilj sprečavanja korupcije, otklanjanje
posljedica ili kažnjavanje korupcije u
smislu ovog Zakona. Prijavljivanje može biti
interno ili eksterno. Interno prijavljivanje
se odnosi kako na postojanje krivičnih djela
korupcije, tako i na postojanje eventualnih
prekršaja ili disciplinskih povreda, dok se
eksterno prijavljivanje, u pravilu, vrši samo
u slučaju postojanja prekršajnih i krivičnih
djela korupcije.
Uz navođenje okolnosti koje ukazuju na
korupciju, lice koje prijavljuje korupciju
nadležnom autoritetu treba dostaviti i
informacije i materijalne dokaze koji
potkrepljuju njegovu sumnju na postojanje
korupcije, ukoliko iste posjeduje. Nadležni
autoritet je dužan prijavu razmotriti i
preduzeti sve odgovarajuće mjere radi
ispitivanja vjerodostojnosti i opravdanosti
podnošenja prijave. Odredbe Zakona o
krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
propisuju da su službene i odgovorne osobe u
svim organima vlasti u Bosni i Hercegovini,
javnim preduzećima i ustanovama dužne
da prijave krivična djela o kojima su
obaviještene ili za koja saznaju na drugi
način. U takvim slučajevima, službena ili
odgovorna osoba će poduzeti mjere da bi se
98 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
sačuvali tragovi krivičnog djela, predmeti
na kojima je ili pomoću kojih je učinjeno
krivično djelo i drugi dokazi o njima te
je dužna, bez odlaganja, o navedenom
obavijestiti ovlaštenu službenu osobu ili
Tužilaštvo.
(2) Odredbom člana 3. stav (2) ovog
člana propisuje se da zloupotreba prava
prijavljivanja iz predhodnog stava ovog člana
predstavlja tešku povredu radne dužnosti,
te utvrđuje odgovornost lica zaposlenog u
institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno
pravnim licima koja osnivaju institucije
Bosne i Hercegovine, zbog zloupotrebe
navedenog prava.
Shodno
navedenom
disciplinska
odgovornost lica koja su zloupotrijebila
pravo prijavljivanja iz predhodnog stava
ovog člana regulisana je odredbama Zakona
o radu u institucijama Bosne i Hercegovine.
Važno je istaći da su članom 60. stav 3)
navedenog Zakona propisane teške povrede
službene dužnosti, pri čemu tačka l)
navedenog stava propisuje da tešku povredu
službene dužnosti predstavlja i svaka druga
povreda službene dužnosti koja se posebnim
zakonom utvrdi kao teža povreda, a za koju se,
u skladu sa članom 62. stav 1) tačka b) Zakona
o radu u institucijama Bosne i Hercegovine,
mogu izreći sljedeće disciplinske kazne
i mjere: (1) suspenzija s radnog mjesta i
obustava isplate plaće u periodu od najmanje
dva do najviše 30 dana; (2) novčana kazna
do 30% od osnovne plaće zaposlenika na
period do šest mjeseci; (3) suspenzija prava
na povećanje plaće u periodu najduže do
dvije godine; (4) degradiranje na niže radno
mjesto i (5) prestanak radnog odnosa. Dakle,
u slučaju zloupotrebe prava prijavljivanja
zaposlenom kod kojeg se u disciplinskom
postupku utvrdi krivica može se izreći neka
od navedenih kazni i mjera, uključujući i
prestanak radnog odnosa.
Član 4.
(Vrste zaštićenog prijavljivanja)
Zaštićeno prijavljivanje može biti:
a) interno i
b) eksterno.
Ovim članom navode se oblici zaštićenog
prijavljivanja i to: interno- koje se vrši u
okviru institucije, odnosno pravnog lica,
u kojem je lice koje prijavljuje korupciju
zaposleno; i eksterno- koje se vrši prema
licima, organima i javnosti izvan institucije,
odnosno pravnog lica u kojem je lice koje
prijavljuje korupciju zaposleno, a što je
detaljnije propisano članovima 5. i 6. ovog
Zakona.
U skladu sa odredbom člana 2. Zakona pod
zaštićenim prijavljivanjem podrazumjevaju
se radnje koje lice koje prijavljuje korupciju
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
poduzima u cilju ukazivanja na vršenje
ili na već izvršenu korupciju, svjedočenje
ili saradnju sa licima ili organima koji će
preduzeti odgovarajuće radnje ili mjere u
cilju sprečavanja, otklanjanja posljedica ili
kažnjavanja korupcije.
Na osnovu analize Zakona u cjelini može
se doći do zaključka da u slučaju internog
prijavljivanja
pojam
korupcije
treba
posmatrati u širem smislu, na način da
isti pored krivične odgovornosti obuhvati
i prekršajnu i disciplinsku odgovornost.
Nasuprot tome, kod eksternog prijavljivanja
pojam korupcije treba posmatrati u užem
smislu, kao krivičnopravnu odgovornost.
Član 5.
(Interno prijavljivanje)
(1) Svako lice zaposleno u institucijama
Bosne i Hercegovine iz člana 1. ovog
Zakona podnosi prijavu iz člana 3. stav (1)
ovog Zakona:
a) nadređenom ili drugom licu u
instituciji u kojoj je zaposleno,
a koje je po ovlaštenjima
odgovorno za zakonit rad
institucije; ili
b) licu ili rukovodiocu institucije
koji je odgovoran za zakonit rad
institucije; ili
c) licu ili organu koji obavlja
poslove nadzora ili revizije
u
institucijama
Bosne
i
Hercegovine iz člana 1. ovog
Zakona.
(2) Interno prijavljivanje vrši se na način
uređen internim aktom institucije o
prijavi iz člana 3. stav (1) ovog Zakona i
zaštiti uzbunjivača.
(3) Izuzetno od odredbi st. (1) i (2)
ovog člana, prijava se može podnijeti
neposredno rukovodiocu institucije u
slučaju da:
a) rukovodilac
institucije
nije
donio interni akt iz stava (2) ovog
člana; ili
b) postupak internog prijavljivanja
nije poznat, odnosno ako u
prostorijama i na internetskoj
stranici institucije nije jasno
i na vidnom mjestu istaknuto
obavještenje
o
nadležnoj
službi, tijelu ili licu za prijem i
razmatranje prijave iz člana 3.
stav (1) ovog Zakona; ili
c) uzbunjivač ima razloga da
vjeruje da se ovlašteno lice kojem
se prema internom aktu podnosi
prijava direktno ili indirektno
dovodi u vezu s koruptivnom
radnjom.
(4) Lica iz stava (1) i (3) ovog člana mogu se
obratiti Agenciji za prevenciju korupcije
i koordinaciju borbe protiv korupcije za
dodjeljivanje statusa uzbunjivača u skladu
s članom 7. ovog Zakona.
(1) Ovim članom je preciziran način internog
prijavljivanja u slučaju sumnje ili postojanja
okolnosti koje ukazujuju na korupciju.
U skladu sa odredbama ovog člana, kao
ovlašteni subjekti koji mogu izvršiti internu
prijavu navedena su lica koja su zaposlena
u institucijama Bosne i Hercegovine,
odnosno pravnim licima koje osniva Bosna
i Hercegovina. Lica kojima se može izvršiti
interno prijavljivanje su: nadređeni (prije
svega neposredno nadređeni), drugo lice
koje je odgovorno za zakonit rad institucije,
rukovodilac institucije ili lice ili organ
koji obavlja poslove nadzora ili revizije u
institucijama Bosne i Hercegovine.
U skladu sa odredbama Zakona o državnoj
službi u institucijama Bosne i Hercegovine28
postoje dvije kategorije državnih službenika,
i to: rukovodeći državni službenici i ostali
državni službenici. U okviru ovih kategorija
državnih službenika može se govoriti o
slijedećim licima koji mogu biti nadređeni, i
to su: šef unutrašnje organizacione jedinice,
pomoćnik ministra, pomoćnik direktora,
glavni inspektor i sekretar, dok je sekretar na
posebnom zadatku uglavnom rukovodilac
organa uprave.
Iako je spisak lica kojima se može prijaviti
korupcija postavljen alternativno, cijenimo
da, posebno imajući u vidu odredbu stava (3)
istog člana, prilikom internog prijavljivanja
korupcije treba postupati na slijedeći način:
korupcija se prijavljuje prije svega službi,
tijelu ili licu koje je od strane rukovodioca
zaduženo za prijem prijava o korupciji29.
Ukoliko podnositelj prijave opravdano
smatra da navedno prijavljivanje ne bi bilo
svrsishodno, onda se korupcija prijavljuje
rukovodiocu, a tek na kraju licu ili organu
koji vrši poslove nadzora ili revizije.
Nesporno je da se prijavljivanje korupcije
nadređenima,
rukovodiocu,
odnosno
drugim licima koja su odgovorna za
zakonit rad institucije, smatra internim
prijavljivanjem, s obzirom na činjenicu da se
isto vrši u okviru same institucije. Međutim
Zakon kao interno prijavljivanje tretira
28Zakon o državnoj službi u institucijama Bosne
i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“, br.
19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04,
48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10 i 40/12).
29Treba istaći da se u tačci 16 nacrta Preporuke o
zaštiti zviždača Biroa Evropskog komiteta za pravnu
saradnju Vijeća Evrope nalazi preporuka da pravni
propisi država članica trebaju osigurati otvorene
kanale za dostavljanje informacija o postojanju
korupcije (CDCJ (2013) Misc 7 final), koji u kontekstu
internog prijavljivanja obuhvataju i osobe koje su
ovlaštene da zaprimaju prijave.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 99
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i ono kod kojeg se korupcija prijavljuje
licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili
revizije u institucijama Bosne i Hercegovine.
Odredbama Zakona o upravi30 definisane su
tri vrste upravnog nadzora i to: (1) nadzor nad
zakonitošću akata donesenih u upravnom
postupku, (2) nadzor nad zakonitošću
rada institucija sa javnim ovlaštenjima i
(3) inspekcijski nadzor. Nadalje, članom
8. Zakona o reviziji institucija Bosne i
Hercegovine propisano je da je Ured za
reviziju nadležan za: finansijske revizije,
revizije učinka i druge specifične revizije,
a članom 11. utvrđeno da nadležnost Ureda
za reviziju obuhvata sve javne institucije
Bosne i Hercegovine. S obzirom na naprijed
navedeno,
eventualno
prijavljivanje
korupcije moglo bi se izvršiti tokom
inspekcijskog nadzora, odnosno vršenja
revizije u organima uprave i institucijama,
odnosno prilikom nadzora nad radom
institucija sa javnim ovlaštenjima od strane
organa nadležnog za praćenje njihovog
rada. Razlozi zbog kojih je prijavljivanje
korupcije licu ili organu koji vrši poslove
nadzora ili revizije u institucijama Bosne
i Hercegovine propisana kao interno,
prije svega se trebaju tražiti u činjenici da
za eksterno prijavljivanje treba ispuniti
određene preduslove, što može demotivirati
prijavitelja. Nakon podnošenja prijave
inspekcijskim, odnosno organima revizije,
isti će prijavu razmotriti, te u okviru svojih
ovlaštenja poduzeti odgovarajuće mjere i
radnje, uključujući i podnošenje krivične
prijave, ukoliko utvrde da se u konkretnoj
situaciji radi o takvom djelu. Principijelno, i
pored činjenice da je prijavljivanje korupcije
licu ili organu koji vrši poslove nadzora ili
revizije u institucijama Bosne i Hercegovine
predviđeno kao jedna vrsta internog
prijavljivanja, cijenimo da je svrsishodnije da
se, prije takvog prijavljivanja, u zavisnosti od
okolnosti konkretnog slučaja, prijavljivanje
izvrši unutar same institucije.
(2) Odredbom ovog stava propisano je
da se interno prijavljivanje vrši na način
uređen internim aktom institucije o prijavi i
zaštiti uzbunjivača. Ova obaveza je dodatno
„pojačana“ odredbom člana 12. stav (2)
Zakona, odnosno prijetnjom izricanja
novčane kazne rukovodiocu institucije, u
iznosu od 10.000 do 20.000 KM, u slučaju da
isti u roku od 90 dana od dana stupanja na
snagu Zakona ne donese navedene interne
akte. Ova materija može biti regulisana
sa jednim ili više internih akata, ali se
moraju definisati način prijave eventualne
korupcije i zaštitu lica koje prijavi korupciju.
U pogledu prijave korupcije, bilo bi dobro
da rukovodilac organa odredi lice koje bi
bilo zaduženo za prijem prijava korupcije,
30Član 12. Zakona o upravi.
100 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
da se odrede načini prijave korupcije
koji mogu biti raznovrsni (elektronski,
pismeni, usmeni i sl.), omogući anonimnost
prijavitelja, definišu procedure i rokovi
postupanja po prijavama, definiše način
obavještavanja prijavitelja o poduzetim
radnjama i sl. U pogledu zaštite prijavitelja,
internim aktima se mora predvidjeti
zaštita ličnog i profesionalnog integriteta
prijavitelja, koji ne smije biti „žrtvom“ zbog
činjenice da je prijavio korupciju. Efikasnom
internom zaštitom prijavitelja, koja mora
biti detaljno regulisana internim aktom, na
određeni način se predupređuje eksterno
prijavljivanje, što je prevashodno u interesu
organa.
(3) Odredbom stava (1) ovog člana
predviđeno je da se prijavljivanje korupcije
vrši prevashodno nadređenom, s tim
da se izuzetno prijava može podnijeti i
rukovodiocu ukoliko isti nije donio interne
akte o prijavljivanju i zaštiti uzbunjivača,
ukoliko postupak internog prijavljivanja
korupcije nije poznat, odnosno ukoliko
podnositelj zahtjeva ima opravdanog
razloga da vjeruje da se ovlašteno lice kojem
se, prema internom aktu, podnosi prijava
dovodi u vezu sa koruptivnom radnjom.
Cilj internog prijavljivanja je da se unutar
institucije pokuša iznaći najefikasniji i
najbrži način za borbu protiv svih oblika
korupcije. Značajno je napomenuti da
institucije trebaju navedeni interni akt
učiniti dostupnim zaposlenima i obavjestiti
ih o nadležnoj službi, tijelu ili licu za prijem
i razmatranje prijave.
(4) Odredbom ovog stava propisano je da lica
koja interno prijave korupciju također imaju
pravo da zatraže od Agencije za prevenciju
korupcije i koordinaciju borbe protiv
korupcije dodjeljivanje statusa uzbunjivača.
Navedeni zahtjev će biti razmatran u
skladu sa odredbom člana 7. Zakona. Iako
do internog prijavljivanja dolazi u situaciji
kada se razumno očekuje da rukovodstvo
institucije podržava borbu protiv korupcije,
ipak treba pretpostaviti da u određenom
broju slučajeva može doći do poduzimanja
štetnih radnji prema prijavitelju. S obzirom
na osnovnu intenciju Zakona da zaštiti
zaposlenika koji prijavi korupciju od štetnih
posljedica koje mogu nastati zbog prijave
korupcije, navedeno rješenje je sasvim
opravdano.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
PARTNERSTVO IZMEĐU
PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BiH,
VIJEĆA MINISTARA BiH I CIVILNOG
DRUŠTVA U CILJU OTVORENE I
TRANSPARENTNE IZRADE ZAKONA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Sadeta Škaljć, dipl. iur.
pomoćnica ministra u
Ministarstvu pravde BiH
Uvod
Temelj savremenih demokratskih društava je razvijeno civilno društvo koje se posebno
ostvaruje kroz dijalog i saradnju sa javnim i državnim institucijama. To je u BiH, a
posebno u Ministarstvu pravde BiH prepoznato, pa je donesen solidan pravni okvir za
neometan razvoj ove saradnje i uspostavu jakog partnerskog odnosa između ova dva
sektora, jer su uzajamno povezani, dopunjavaju se i zavise jedni od drugih. Značajan
korak naprijed je donošenje Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa („Službeni
glasnik BiH“, broj 81/06), koje je Vijeće ministara BiH usvojilo na 128. sjednici održanoj
7. 9. 2006. Pravila predstavljaju razradu „Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa
u institucijama BiH“, koji su usvojeni u Parlamentu („Sl. glasnik BiH“, broj 11/05). To
smo uradili među prvima u regionu, baš kao i donošenje Zakona o slobodi pristupa
informacijama, koji je stupio na snagu 2000. godine, a „Sporazum o saradnji Vijeća
ministara i NVO sektora“ je potpisan u maju 2007. godine. Takođe je Ministarstvo
pravde BiH u martu 2008. godine usvojilo „Pravila za provođenje pravnih konsultacija
u izradi pravnih propisa u Ministarstvu pravde BiH“, koja predstavljaju interni akt
o primjeni Pravila za konsultacije u izradi pravnih propisa u praksi. Tek je okončana
javna konsultacija „Pravila o izmjenama i dopunama pravila za konsultacije u izradi
pravnih propisa“ kojima su urađena poboljšanja i ispravljeni uočeni propusti.
Primjena Pravila u Vijeću ministara i drugim institucijama BiH
Usvajanjem Pravila organizacije civilnog društva (OCD) i pojedinci su u mogućnosti
da daju komentare i svoj doprinos na pripremljeni nacrt zakona. Pravila određuju da
svaka institucija vodi spisak organizacija i pojedinaca zinteresovanih za zakonodavne
aktivnosti te institucije. Određuju i minimalne obaveze, a to je da ministarstva i druge
institucije BiH postave prednacrt pravnog propisa na internet stranicu uz pružanje
mogućnosti za dostavljanje komentara putem interneta, onih koji su na spisku za
konsultacije, uz informaciju o tome kako mogu doći do primjerka prednacrta pravnog
propisa. Ova obaveza ne podliježe nikakvim izuzecima.
Regulisano je i provođenje konsultacija o nacrtima zakona koji imaju značajan uticaj
na javnost gdje osim navedenih stoji i obaveza objavljivanje prednacrta propisa putem
medija, direktno dostavljanje OCD-a i pojedincima, uspostavljanje radnih grupa sa
stručnjacima i zainteresiranim pojedincima. Pravila ne predviđaju sankciju za
povredu obaveze konsultacija. U takvoj situaciji Vijeće ministara BiH i Parlamentarna
skupština BiH može (a prema skorim izmjenama i dopunama - „će“) odbiti da razmatra
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 101
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
pravni propis koji ne zadovoljava ove
standarde. Nakon toga generalni sekretar
Vijeća ministara BiH vraća nacrt propisa
predlagaču i određuje rok za otklanjanje
nedostataka.
U skladu sa Pravilima za konsultacije
u
izradi
pravnih
propisa,
svaka
institucija BiH je zadužena imenovati
koordinatora konsultacija, ažurirati listu
zainteresovanih organizacija i lica sa
kojima će komunicirati o predloženim
propisima, procijeniti finansijski uticaj
provođenja konsultacija, objaviti spisak
planiranih normativno-pravnih poslova na
internet stranici institucije, razviti interne
procedure koje će precizirati provođenje
Pravila (za sada samo Ministarstvo pravde),
zaključiti sporazum sa OCD i pojedincima
za konsultcije, te upoznati javnost o
svakom prijedlogu pravnog propisa.
Predviđeni su razni oblici upoznavanja
javnosti i to: objavljivanje u štampanim i
elektronskim medijima, na web-stranici
nadležnog ministarstva, uz mogućnost
dostavljanja komentara najkraće za 21 dan,
odnosno za 30 dana kada je riječ o pisanim
komentarima. Nadležna institucija je dužna
odgovoriti na pisane komentare, bilo da
ih usvoji ili odbaci. Sama činjenica da su
obavezne da prouče komentare omogućava
institucijama da izbjegnu greške i izrade
kvalitetniji propis. Nacrti zakona se mogu
dostaviti direktno zainteresiranim osobama
i organizacijama, mogu se organizovati
radne grupe, okrugli stolovi i sastanci s
odabranim organizacijama i pojedincima.
Ministarstvo pravde BiH podnosi redovan
godišnji izvještaj o primjeni pravila u
institucijama Vijeću ministara BiH, koji ga
usvaja.
Javna rasprava u Parlamentarnoj
skupštini BiH
Javna rasprava je mehanizam putem kojeg
se dolazi do podataka, stručnih mišljenja i
alternativnih stavova u vezi sa predloženim
zakonom sa ciljem da se pruže, dobiju i
razmijene podaci između parlamentaraca,
stručnjaka i javnosti radi usvajanja što
boljeg zakona. Parlamentarne komisije
su te koje odlučuju da li će održati javnu
raspravu. Javne rasprave se održavaju i
pred zajedničkim komisijama. Ona nije
zakonska obaveza, a prema „Poslovniku
o radu zastupničkog doma Parlamentarne
skupštine BiH“ obavezna je samo pred
Ustavno-pravnom komisijom kad razmatra
amandmane na Ustav BiH. Komisije se
odlučuju za javne rasprave kad nemaju
dovoljno podataka koji su im potrebni za
donošenje odluke o dostavljenom prijedlogu
zakona, kad on može uticati na širi krug
102 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
zainteresiranih
strana,
kada
članovi
komisije to zahtijevaju ili da se procijeni
mišljenje javnosti o određenom prijedlogu
zakona. Regulisana je Priručnikom za
organizovanje i vođenje javne rasprave,
koji je namijenjen dvjema kategorijama
i to parlamentu, konkretno članovima
komisija i osoblju, te organizacijama
civilnog društva. Nepostojanje zakonske
obaveze za održavanje javne rasprave
onemogućava da ona postane efikasan
mehanizam povećanja učešća javnosti,
odgovornosti i povjerenja prema javnosti,
kao i da organima vlasti pruži alternativni
izvor znanja. U BiH postoji i dodatna
teškoća koja se odnosi na potrebu da budu
zastupljena sva tri konstitutivna naroda te
postoji mogućnost da javna rasprava bude
zlouptrijebljena za isticanje nacionalističkih
stavova. Nadležna komisija je ta koja treba
procijeniti da li je učešće javnosti zaista
poželjno. Prije nego što počne rasprava
o prijedlogu zakona, komisija mora
zvanično odobriti javnu raspravu. U pisanoj
informaciji, koju sekretar komisije dostavlja
predsjedavajućem, mora se navesti šta je
svrha javne rasprave, eventualne eksperte,
trajanje rasprave i druge pojedinosti.
Nakon rasprave, članovi komisije će glasati i
prostom većinom odlučiti o pokretanju javne
rasprave. Doprinos javnosti je najkorisniji
ako se sa građanima vode konsultacije o
zakonima koji ih se direktno tiču i koji
se odnose na njihov život ili sredstva za
život. Pravilno organizovana javna rasprava
može biti od pomoći u procesu rješavanja
sukoba između različitih i suprotstavljenih
interesnih grupa. Kako je održavanje javne
rasprave skupo, potrebno je racionalno
procijeniti da li je njeno organizovanje
opravdano. Stručnjaci, specijalisti koji
lobiraju ili se protive prijedlozima zakona,
te predstavnici zainteresiranih strana,
profesionalnih institucija i pojedinci koji se
zovu na javnu raspravu se nazivaju svjedoci,
a proces njihovog odabira za javnu raspravu
je veoma bitan, jer se mora obezbijediti da
svi mogući stavovi u vezi sa predloženim
zakonom budu predstavljeni. Idealna lista
koju sastavlja komisija trebala bi sadržavati,
pored specijalista i stručnjaka, svjedoke
vlade i opozicije, kao i predstavnike
onih na koje zakon utiče. U stvarnosti,
pozivaju se oni koji podržavaju stavove
članova parlamenta a ne i oni koji zastupaju
suprotne stavove. Ako organizacije civilnog
društva ostanu neaktivne, njihov doprinos
ostat će ograničen. Moguće je pokrenuti
pitanje odgovornosti za neodazivanje
pozivu komisije, kao i
davanje lažnih
ili
netačnih
izjava
pod
zakletvom.
Informativna kampanja je veoma značajna
i može odrediti uspjeh cjelokupne javne
rasprave. Bez pravilnog i pravovremenog
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
dostavljanja informacija svim uključenim stranama javna rasprava
neće uspjeti. Informativni materijali o prijedlogu zakona su ključna
komponenta na osnovu koje će se prikupiti ostale informacije na
osnovu kojih će Parlamentarna skupština BiH donijeti odluku u vezi
sa prijedlogom zakona. Link o javnim raspravama se postavlja na
web-stranicu parlamenta na kojem se nalazi i obavijest za medije.
Na web-stranicu se takođe stavlja i izvještaj komisije o javnoj raspravi.
Trenutno međunarodna zajednica pomaže BiH u organizovanju
javnih rasprava, jer bi obezbjeđenje sredstava bilo frustrirajuće,
a sredstva za tu svrhu potrebno je planirati u budžetu. Veoma su
važni mehanizmi za praćenje aktivnosti nakon rasprave. Posebno je
važno uraditi kraći pregled toka javne rasprave i o tome upoznati
medije. OCD trebaju vršiti pritisak na parlament da provede što
je dogovoreno. Predsjedavajući, sekretar i izvjestilac trebaju
upoznati članove komisije s izvještajem i dostaviti ga na odobrenje
predsjedavajućem Doma, kao i na web-stranicu.
ZAKLJUČAK
Za implementacija ovog pravnog okvira potrebna je svijest u
institucijama o potrebi njihove dosljedne primjene i razvijeno civilno
društvo da ih na to podstakne. Mediji su na ovo često upozoravali,
uz naslove da je saradnja civilnog društva i institucija „ostala na
papiru“. Situacija bi nesumnjivo bila puno bolja da zemlja nije
podijeljena
po etnonacionalnim linijama, što je onemogućilo
povezivanje građana oko zajedničkih problema i interesa, a što je
temelj jakog civilnog društva. Dakle, civilno društvo nije jedinstveno,
raštrkano je, nedovoljno umreženo što i odgovara političkim
partijama na vlasti. Institucije vlasti koje imaju moć donošenja
zakona su udaljene od njihovih korisnika, što za posljedicu ima česte
izmjene i dopune zakona (Krivični zakon doživio osam izmjena). Bez
obzira na opravdane kritike, izvještaji o primjeni ovih dokumenata
za proteklu godinu pokazuju pomak u pozitivnom smjeru. Uočeno
je da, ako se na vrijeme krene sa komunikacijom i tako nastavi tokom
čitavog postupka izrade propisa, to daje bolje rezultate i umanjuje
potrebu za izmjenama i dopunama. Trend je da se u radne grupe za
izradu prednacrta zakona uključuju i predstavnici zainteresirane
javnosti, što pokazuje da postoji razvijena svijest o civilnom društvu
kao potencijalno ravnopravnom partneru koji može značajno da
doprinese izradi kvalitetnih zakona. Bez obzira na veoma dobru
regulativu, opšti utisak je da se još uvijek Pravila i Priručnik za
organizovanje javne rasprave, provode formalno, a ne suštinski.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 103
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
mr. Emina Hasanagić
viša asistentica
Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru
e-mail: [email protected]
OCJENA EFIKASNOSTI RADA
PARLAMENTA FBiH
U MANDATNOM SAZIVU
2010-2014.
REZIME
U ovom radu analizira se efikasnost rada Parlamenta FBiH kao najviše
zakonodavne institucije vlasti u FBiH, obuhvatajući mandatni period
2010-2014, radi utvrđivanja pitanja koja značajno utječu na ekonomsku,
a posredno i na socijalnu situaciju u Federaciji BiH. Efikasnost rada
Parlamenta direktno je vezana za cjelokupno socio-ekonomsko
stanje u FBiH. Parlament u osnovi treba imati ulogu glavnog nosioca
instrumentarija za poboljšanje položaja građana kroz prioritetno
rješavanje pitanja od ključnog značaja za život građana, ali i svih ostalih
pitanja koja su mu data u nadležnost.
Ključne riječi: zakonodavna vlast, Parlament FBiH, efikasnost rada
Parlamenta, ekonomska i socijalna situacija u FBiH
1.Uvod
U radu se analizira efikasnost rada Parlamenta FBiH u mandatnom sazivu 2010-2014.
godine, polazeći od faktora koji su determinirali nastanak takvih rezultata, a uzimajući u
obzir posebno socio-ekonomske prilike u FBiH. Rad je fokusiran na Parlament FBiH kao
predstavničko, odnosno zakonodavno tijelo FBiH. Ustav FBiH predviđa dvodomni sistem
zakonodavne vlasti, jer se Parlament sastoji od Predstavničkog doma i Doma naroda koji
zajedničkim postupkom usvajaju zakone FBiH. S obzirom da se entitet FBiH sastoji od deset
kantona, logičan slijed ovog trebala bi biti jednaka zastupljenost delegata iz svih kantona
u gornjem domu Parlamenta, odnosno jednak broj delegata iz deset kantona. Ovo bi bilo
rješenje koje se redovno primjenjuje u federalno uređenim državama, i na taj način se
obezbjeđuje ravnopravnost federalnih jedinica u participaciji u vršenju savezne vlasti. Ovo
nije rješenje koje prihvata Ustav FBiH, jer se u gornjem domu (Domu naroda) predstavljaju
interesi konstitutivnih naroda i ostalih, odnosno prednjači predstavljanje nacionalnih
interesa naspram interesa federalnih jednica. Ovaj princip označava se kao etnonacionalni,
104 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
a koji Ustav FBiH kombinuje sa principom
teritorijalnog federalizma. Dakle, u Domu
naroda zastupaju se konstitutivni narodi i
ostali, ali i kantoni kao teritorijalne jedinice.
Ovakvo organizacijsko povezivanje FBiH sa
kantonima proizlazi iz neposrednog izbora
delegata Doma naroda Parlamenta FBiH
putem zakonodavnih tijela kantona. Ponovo
se polazi od etnonacionalnih struktura u
okviru kantona, a ne od njihovih opštih
političkih,
privrednih,
demografskih,
socijalnih i kulturnih interesa kao federalnih
jedinica. Etnonacionalni i federalni elementi
ustavnopravne konstrukcije zakonodavne,
egzekutivne i sudske vlasti prevladavaju u
Ustavu FBiH, ali i Ustavu BiH.
S obzirom da je uloga zakonodavnog
tijela da usvaja zakone i druge propise
koji su važni za funkcioniranje države,
odnosno dijela države na kojem se proteže
nadležnost zakonodavca, da bi se osigurali
preduvjeti za ekonomski i socijalni razvoj
FBiH prvenstveno mora postojati adekvatna
zakonodavna politika i efikasne institucije
za usvajanje i provedbu te politike. To znači i
obavezu ovog zakonodavnog tijela da usvoji
svoj program rada za svaku narednu godinu
već krajem tekuće godine i da predvidi
najznačajnije mjere i aktivnosti koje trebaju
biti poduzete u svrhu poboljšanja razvoja
FBiH te rješavanja krupnih problema.
Nakon izrade i usvajanja programa rada,
nastaje mogućnost da se izvrši i jednostavna
komparacija realizovanih mjera u odnosu
na mjere predviđene programom rada.
Neophodno je osigurati da se redovno
izrađuje i usvaja kvalitetan program rada za
cijelu godinu, sa jasno naznačenim rokovima
za svaku planiranu aktivnost i odgovornim
institucijama i pojedincima, kako bi se mogla
pratiti daljnja implementacija. Parlament
FBiH mora biti prepoznat kao nosilac
odgovornosti za pravilno usmjeravanje
razvoja FBiH, što podrazumijeva i saradnju
sa drugim institucijama, naročito sa Vladom
FBiH. Da bi se opravdalo povjerenje građana
koji su dali svoj glas na izborima, moraju
i rezultati rada Parlamenta biti na nivou
očekivanja građana.
U ovom radu analiza efikasnosti rada
Parlamenta FBiH u aktuelnom mandatnom
sazivu obuhvata i općenito istraživanje
stanja u FBiH, računajući od konstituisanja
vlasti pa do 2013. godine. Na ovaj način
ćemo utvrditi da li se generalno stanje
u FBiH mijenjalo sa svakom narednom
godinom mandata aktuelnog saziva, u vidu
poboljšanja ili pogoršanja, te napraviti vezu
sa nivoom efikasnosti rada Parlamenta
FBiH, posmatrano u različitim periodima.
Istraživanje u radu zasnovano je na podacima
koje u svojim izvještajima objavljuju
Centri civilnih inicijativa,1 zatim podacima
1
Centri
civilnih
inicijativa
je
dostupnim na web-stranici Parlamenta FBiH,
kao i određenim podacima zatraženim i
dostavljenim iz Parlamenta FBiH za potrebe
ovog rada, te su još korištene i relevantne
publikacije iz ove oblasti.
2. Uvodna razmatranja o
Parlamentu FBiH
Bosna i Hercegovina ima složeno državno
uređenje i članom 3. Ustava BiH određeno je
da se ona sastoji od dva entiteta: Federacije
BiH i Republike Srpske.2 S obzirom na
različite
nivoe
političko-teritorijalnog
organiziranja u Bosni i Hercegovini,
zakonodavna vlast u nadležnosti je različitih
organa. Federacija BiH zapravo predstavlja
federaciju kantona, jer je u članu I 2. Ustava
FBiH propisano da se Federacija BiH sastoji
od federalnih jedinica (kantona). Ustavom
FBiH predviđeno je da funkciju zakonodavne
vlasti u ovom entitetu vrše Predstavnički
dom i Dom naroda.3 Vlast se dijeli između
zakonodavstva, uprave i sudstva, na jednoj,
i između organa Federacije i kantonalnih
bosanskohercegovačka nevladina, neprofitna
i nestranačka organizacija koja djeluje na
prostoru cijele BiH. U okviru svojih aktivnosti
redovno objavljuje i izvještaje o monitoringu
rada Parlamenta FBiH u kojima se daje
pregled pokazatelja rada najviše zakonodavne
institucije u Federaciji Bosne i Hercegovine
obuhvatajući odgovarajući period. U ovim
izvještajima se navodi da su pri kreiranju
izvještaja, kao ulazni parametri, korišteni
raniji izvještaji o monitoringu rada Parlamenta
Federacije, zapisnici sa održanih sjednica i
drugi materijali, traženi i dostavljeni od strane
ove institucije, te informacije prikupljene
neposrednim prisustvom sjednicama; kao i
to da su ovi izvještaji jedan u nizu pokušaja
Centara civilnih inicijativa da kontinuiranim
praćenjem i periodičnim izvještavanjem
javnosti omogući uvid u rad institucija
vlasti, nastojeći da doprinese odgovornosti i
efikasnosti istih.
Potaknuta trenutnom situacijom u FBiH i gore
navedenim izvještajima, autorica u ovom radu
daje sumarni prikaz rada Parlamenta FBiH
(mandatni saziv 2010-2014.) koristeći podatke
iznesene u izvještajima CCI-a, izdvajajući one
najupečatljivije dijelove izvještaja koje smatra
vrijednim da budu ponovno razmatrani.
2 Ustav BiH, Aneks IV Općeg okvirnog
sporazuma za mir
3 Ustav Federacije BiH, neslužbeni prečišćeni
tekst, član IV. A.
Dostupan na: http://www.ustavnisudfbih.ba/
bs/dokumenti/ustav_precisceni_tekst.pdf
Učitavanje: 10. 6. 2013.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 105
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
organa, na drugoj strani.4 Dakle, Parlament
FBiH je najviši zakonodavni organ u FBiH,
i sastoji se od dva doma, Predstavničkog
doma i Doma naroda, koji ravnopravno
donose zakone, budžet Federacije BiH,
završni račun budžeta Federacije BiH,
rezolucije, preporuke, odluke, zaključke,
daju autentična tumačenja zakona ili drugih
akata, utvrđuju prečišćeni tekst zakona
i drugih akata. Centralni organ svakog
demokratskog sistema vlasti je parlament
koji se bira opštim, slobodnim, jednakim
i tajnim glasanjem.5 Parlamentu pripada
funkcija zakonodavnog organa i kontrolora
egzekutivne vlasti.6 Struktura parlamenta
u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine
određena je njenom veoma složenom
državnopravnom strukturom, odnosno
državnopravnim uređenjem, kome se
daju različite kvalifikacije kao, naprimjer,
„slaba federacija“, „federacija sui generis“,
„segmentirana
država“,
„asimetrična
federacija“ i sl.7 Ustav Federacije BiH
složenim tekstom ustanovljava kompliciranu
strukturu.8 Svojim položajem, strukturom
i načinom izbora Parlament FBiH treba da
izrazi svu složenost ovog entiteta.9
3. Konstituiranje Parlamenta
FBiH u mandatnom sazivu
2010-2014.
Opći izbori održani su u oktobru 2010.
godine, a prvi dio 2011. godine obilježen
je pokušajima da se uspostavi vlast.
Gotovo milion glasača dalo je povjerenje
kandidatima predloženim za najviše
zakonodavno tijelo Federacije BiH, što osim
velikog uspjeha za izabrane pojedince i
stranke iz kojih dolaze, zasigurno predstavlja
i ogromnu odgovornost.10 Predstavnički
4 E. Šarčević, Ustav i politika: kritika etničkih
ustava i postrepubličkog ustavotvorstva u BiH,
Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca,
Sarajevo, 1997. str. 44.
5 J. Marko, Ustavno pravo Federacije BiH,
u: N. Ademović, J. Marko, G. Marković,
Fondacija Konrad Adenauer, Predstavništvo u
Bosni i Hercegovini, Ustavno pravo Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 2012, str. 341.
6 Ibid.
7 N. Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000,
str. 261.
8 E. Šarčević, Ustav iz nužde: konsolidacija
ustavnog prava BiH, Rabic, ECLD, Sarajevo,
2010, str. 298.
9 K. Trnka, Ustavno pravo, Fakultet za javnu
upravu, Sarajevo, 2006, str. 295.
10 Centri civilnih inicijativa, Monitoring rada
Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 30. 6. 2011,
str. 3, dostupno na: file:///C:/Documents%20
106 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
dom u novom mandatu sastoji se od
kandidata dvanaest političkih stranaka.11 U
prethodnom sazivu Parlamenta FBiH bilo je
12 političkih aktera, od toga devet političkih
stranaka, a tri koalicije.12 Upoređivanjem
ranijeg i sadašnjeg saziva, uočavamo da je
došlo do velikih promjena u stranačkom
sastavu Parlamenta FBiH. S druge strane,
u Domu naroda u pogledu dominantne
zastupljenosti
političkih
stranaka
u
klubovima nisu nastupile promjene, jer i
dalje u Klubu delegata iz reda bošnjačkog
naroda dominantnu poziciju ima SDA,
Klubu delegata iz reda hrvatskog naroda
to mjesto zauzima HDZ, sa još većim
procentom zastupljenosti (17%), a u Klubu
delegata iz reda srpskog naroda i ostalih,
SDP ima najviše delegata.
Predstavnički dom je održao konstituirajuću
sjednicu u dva dijela, jer je zbog izostanka
prijedloga nove parlamentarne većine
sjednica koja je započela 22. 11. 2010. godine
morala biti prekinuta, odmah po polaganju
zakletve novoizabranih poslanika. Drugi
dio sjednice održan je 9. 3. 2011. godine,
kada je izabrano i novo rukovodstvo
Doma, i okončana konstituirajuća sjednica.
Održavanje konstituirajuće sjednice Doma
naroda bilo je praćeno poteškoćama, jer
su četiri kantonalne skupštine kasnile sa
delegiranjem svojih članova za Dom naroda.
Konstituirajuća sjednica održana je 17. 3.
2011. godine, na kojoj je verificiran mandat
za 33 delegata.13 Procedura popunjavanja
and%20Settings/Hum/My%20Documents/
Downloads/Parlament%20FBIH%20
I-VI%202011.pdf Učitavanje: 10. 6. 2013.
11 Najveći broj mandata je osvojila
Socijaldemokratska partija BiH – 28, a zatim
Stranka demokratske akcije sa 23, Savez
za bolju budućnost BiH sa 13, Hrvatska
demokratska zajednica BiH - 11, Stranka
za BiH - 9, te sa pet mandata Narodna
stranka “Radom za boljitak”, tri Hrvatska
demokratska zajednica 1990, dva Hrvatska
stranka prava, a Demokratska narodna
zajednica, Savez nezavisnih socijaldemokrata,
Stranka demokratske aktivnosti i Hrvatska
demokršćanska unija imaju po jedno mjesto
u novom sazivu Predstavničkog doma
Parlamenta FBiH.
12 Parlamentarna većina pripala je Stranci
demokratske akcije (SDA), Stranci za BiH,
Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH
(HDZBiH), Hrvatskoj demokratskoj zajednici
1990 (HDZ 1990) i Savezu nezavisnih
socijaldemokrata (SNSD).
13 Ovoj sjednici prethodila je sjednica od 28.
1. 2011. održana na inicijativu 17 delegata,
i tada je usvojen tekst Deklaracije kojom
se pozivaju četiri kantonalne skupštine
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Doma naroda je završila tek održavanjem
druge vanredne sjednice 27. 4. 2011, a
Odluka o izboru predsjednika, zamjenika
predsjednika i članova radnih tijela Doma
naroda Parlamenta Federacije BiH usvojena
je na trećoj vanrednoj sjednici održanoj 6. 6.
2011. i izabrano je 19 radnih tijela Doma.
Iz ovih podataka vidimo da se kasnilo sa
konstituisanjem najvišeg zakonodavnog
tijela u FBiH, jer je popunjavanje Doma
naroda direktno vezano za konstituisanje
kantonalnih skupština i delegiranje njenih
članova u Dom naroda. Ovo je situacija
koja se ponavlja, jer je isti problem bio
vezan za prethodni saziv Parlamenta FBiH,
pa se shodno tome nameće zaključak o
obavezi uspostavljanja snažnih pravnih
mehanizama čija primjena će moći
spriječiti da u budućnosti nastane blokada u
formiranju ne samo Parlamenta FBiH, već i
svih institucija vlasti u Bosni i Hercegovini.
4. Pregled podataka o radu
Parlamenta FBiH
4.1. Rad Parlamenta FBiH u 2011. godini
Da bi se jedan zakon usvojio, neophodno je
da se usvoji u oba doma u identičnom tekstu.
Znači, svaki zakon u Parlamentu FBiH mora
„proći“ kroz oba doma.14 Predstavnički dom
i Dom naroda Parlamenta Federacije BiH
su u prvoj godini aktuelnog mandatnog
saziva održali ukupno 29 sjednica u okviru
37 kalendarskih dana zasjedanja. Oba
Doma aktuelnog saziva efektivno su tokom
prve, 2011. godine, zasjedala 230 sati, što
je ekvivalent za dvogodišnje zasjedanje
prethodnog saziva i istovremeno iznosi 11%
raspoloživih radnih dana u 2011. godini.
Međutim, povećanje efektivne satnice
provedene na plenarnim zasjedanjima u
odnosu na godine prošlog mandatnog saziva
nije donijelo velike promjene u pogledu
efikasnosti rada najviše zakonodavne
institucije, pa su tako tokom 2011. godine
oba doma PFBiH u formi prijedloga usvojila
ukupno 30 zakona, te 27 zakona u formi
nacrta, što je samo za četir zakona više u
odnosu na 2007. godinu, prvu prethodnog
mandata.
Predstavnički
dom
PFBiH
realizovao je u 2011. godini 73 zakona,
Dom naroda 63. Budžet Federacije BiH
za 2011. godinu razmatran je i usvojen po
(posavska,
hercegovačko-neretvanska,
zapadnohercegovačka i Kanton 10) da
delegiraju svoje članove za Dom naroda
Parlamenta FBiH kako bi mogla biti održana
konstituirajuća sjednica.
14 Transparency International, Bosna i
Hercegovina: procedure usvajanja i izmjene
zakona i propisa, priručnik, Banja Luka, 2005,
str. 18.
hitnom postupku na vanrednim sjednicama
održanim krajem mjeseca marta. Prijedlog
izmjena i dopuna Budžeta FBiH za 2011.
godinu (rebalans) razmatran je i usvojen na
sjednicama održanim krajem 7. mjeseca u
iznosu od 1.735.797.000 KM, što je za 36,5
miliona KM ili za 2,15% više u odnosu na
revidirani budžet.
Najkraće zasjedanje, od ukupno šest
minuta, zabilježeno je na prvoj vanrednoj
sjednici, kada je Predstavnički dom usvojio
Odluku o privremenom finansiranju
Federacije BiH za period 1. 1. – 31. 3. 2011.
godine. Na prvom mjestu treba istaknuti da
je početak rada Parlamenta pratila blokada
procesa konstituisanja ovog zakonodavnog
tijela u FBiH. Pored toga, nije izrađen ni
program rada, koji je značajan faktor za
ocjenu učinkovitosti rada Parlamenta.
Pritom je prisutan i problem neopravdanog
odsustvovanja poslanika i delegata sa
sjednica.
Treba spomenuti i da sistem elektronskog
glasanja, koji daje mogućnost uvida u
poimenično glasanje nije počeo funkcionisati
na dosad održanim sjednicama. Ipak, nisu svi
rezultati analize negativni, jer je u odnosu na
prethodni saziv Parlamenta FBiH, aktuelni
saziv usvojio mnogo veći broj zakona, a to
se posebno odnosi na drugi kvartal 2011.
godine. Međutim, razmatranjem svih
parametara, generalno, može se zaključiti
da je ocjena učinkovitosti rada Parlamenta
FBiH negativna. Negativna ocjena u pogledu
realizacije zakona planiranih Programom
rada može se u jednom segmentu objasniti
dugom procedurom konstituisanja vlasti
u FBiH, što je trajalo nepunih šest mjeseci.
Treba podsjetiti i da je Vlada FBiH na
jednoj od svojih prvih sjednica u novom
sazivu povukla iz procedure, na analizu,
više od pedeset akata koji su u prethodnom
mandatnom periodu usvojeni u jednom
domu, ali su čekali da budu uvršteni na
dnevni red sjednice drugog doma Parlamenta
FBiH, te akata koji nisu bili razmatrani niti
u jednom od domova. Socijalno-ekonomsko
stanje u FBiH u periodu novog saziva
Parlamenta imalo je negativne pokazatelje,
pa su i građani ispoljili velika očekivanja
da će novoizabrani predstavnici vlasti
opravdati njihovo povjerenje i u novom
sazivu započeti sa rješavanjem problema.
Do većih promjena nije došlo, a cjelokupna
2011. godina generalno je ocijenjena kao
neuspješna, gledano sa različitih aspekata.
Tri mjeseca prije isteka godine procedura
je okončana za svega devet zakona, odnosno
tek 10% od ukupnog broja planiranih zakona
u Programu rada za 2011. godinu. To je svega
17% (devet od 52) u odnosu na broj zakona
planiranih za usvajanje u prvih devet
mjeseci 2011. godine.15
15 U ovom dijelu koji se odnosi na analizu
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 107
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
u formi prijedloga od strane oba doma
4.2. Rad Parlamenta FBiH u 2012. godini zaključno sa 31. 12. 2012. godine. Nakon što
Unatoč veoma teškoj finansijskoj situaciji u
Federaciji BiH koja se odrazila na pogoršanje
uslova života njenih građana, analizirajući
rad Parlamenta FBiH u ovom periodu uočava
se izostanak jasno definisanih programa
i mjera za prevazilaženje ovog stanja.
Poslanici i delegati svojim postupanjem
pokazuju da je borba za pozicije i dalje
osnovni cilj na političkoj sceni. Oba doma
su uputila (pismena podrška 56 poslanika
i 35 delegata) Prijedlog za izglasavanje
nepovjerenja Vladi FBiH početkom 2013.
godine. Pokretanje procesa rekonstrukcije
vlasti u Federaciji BiH imalo je za rezultat
opadanje svih parametara koji se odnose
na rad Parlamenta Federacije BiH, ali je
dinamika zasjedanja i realizacije svih mjera
u posljednja tri mjeseca 2012. godine dala
pozitivne pokazatelje. Međutim, ispostavilo
se da su oni bili samo privremenog
karaktera, s obzirom da niti jedan od domova
Parlamenta Federacije BiH nije krenuo s
održavanjem sjednica nakon prazničnih
pauza u zasjedanju. Oba doma Parlamenta
Federacije BiH održala su tokom 2012. godine
ukupno 31 sjednicu (Predstavnički dom 19,
a Dom naroda 12) u okviru 46 kalendarskih
dana zasjedanja, odnosno 35 osmosatnih
radnih dana, dok je u prvoj godini aktuelnog
mandatnog saziva održano 29 sjednica u
okviru 37 kalendarskih dana zasjedanja.
Parlament Federacije BiH je u prva tri
mjeseca realizovao 14, u drugom kvartalu
četiri, dok je procedura u trećem kvartalu
okončana samo za dva zakona iz paketa
obaveza u okviru ispunjavanja preduslova
za potpisivanje IV stand by aranžmana sa
MMF-om. Nakon pokretanja procedure
rekonstrukcije vlasti, Parlament FBiH je za
tri mjeseca usvojio broj zakona jednak onom
broju koji je usvojen za cijelu prethodnu
godinu. Za razliku od prvih devet mjeseci
kada je realizacija programom planiranih
zakona iznosila samo 1%, realizacija zakona
zaključno sa 31. 12. 2012. godine iznosi 13%
i jednaka je onoj iz prethodne dvije godine.
Parlament Federacije BiH je tokom 2012.
godine realizovao 49 zakona, usvajanjem
podataka o radu Parlamenta FBiH u 2011.
godini, korišteni su dostupni podaci sa
službene web-stranice Parlamenta FBiH
www.parlamentfbih.gov.ba/, te podaci iz
publikacije Centara civilnih inicijativa,
Monitoring rada Parlamenta FBiH za period
1. 1. - 31. 12. 2011. godine (saziv 2010-2014.).
Dostupno
na:
file:///C:/Documents%20
and%20Settings/Hum/My%20Documents/
Downloads/Parlament%20F%20BiH%20
%202011.pdf Učitavanje: 17. 6. 2013.
108 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
je u trećem kvartalu procedura okončana za
svega dva zakona, u posljednjem kvartalu
2012. godine realizacija zakona je značajno
porasla, te je procedura okončana za čak
29 zakona. Parlament Federacije BiH je
tokom 2012. godine realizovao 49 zakona,
usvajanjem u formi prijedloga od strane
oba doma zaključno sa 31. 12. 2012. godine,
a u 2011. godini takvih je bilo samo 19. Nije
bilo problema u pogledu usvajanja budžeta
FBiH za 2012. godinu, jer je budžet usvojen
odmah na početku godine uz Zakon o
izvršenju i pratećim aktima, a izmjene i
dopune sa pratećima aktima usvojene su u
septembru. U aktuelnom sazivu, mnogo veći
broj zakona se upućuje u javnu raspravu, što
je pozitivna promjena, jer se pruža prilika
svim zainteresovanim licima da učestvuju
u procesu kreiranja zakonskih rješenja.
I u ovom periodu nastavlja se negativna
praksa kašnjenja u usvajanju programa
rada. U pogledu realizacije akata primjetno
je da je ona i dalje veoma niska i na nivou
parametara iz prethodne dvije godine. Ono
što se posebno ispoljilo u ovoj mandatnoj
godini jeste nedostatak koordinacije u
radu domova. U 2012. godini je prvi put od
početka mandata aktuelnog saziva povučeno
pitanje vitalnog nacionalnog interesa.16
Razmatrajući cjelokupan rad Parlamenta
FBiH, ali i posebno aktivnosti poslanika i
delegata kroz njihovo učešće u raspravama
i druge vidove aktivnosti, generalna ocjena
je da je njihov rad bio slab, nedovoljno
učinkovit, sa skromnim rezultatima, što je
poreske obveznike skupo koštalo. Ključni
problemi građana, koje bi Parlament trebao
da rješava i da anticipira njihov nastanak,
ostaju u pozadini, jer primat se daje jačanju
političkih pozicija. Transparentnost rada
Parlamenta FBiH je smanjena, jer sistem
elektronskog glasanja nije stavljen u funkciju
u punom kapacitetu, pa se ne može ovaj
sistem koristiti ni za učinkovito rješavanje
pitanja neopravdanog odsustva poslanika i
delegata.17
16 Klub delegata iz reda bošnjačkog naroda,
odnosno delegati iz SDA zajedno sa
poslanicima Ekremom Prošićem i Hankom
Vejzović, koji su istupili iz SDP-a osigurali
su 2/3 delegata iz Kluba za pokretanje pitanja
vitalnog nacionalnog interesa vezano za
smjenu i imenovanje rukovodstva Federalne
radio-televizije. Ovo je ujedno i jedino pitanje
po kojem je od početka mandata aktulenog
saziva Parlamenta Federacije BIH zaključno
sa 31. 12. 2012. godine najavljeno pokretanje
pitanja zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
17 U ovom dijelu analize korišteni su dostupni
podaci preuzeti sa službene web-stranice
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
4.3. Rad Parlamenta FBiH u 2013. godini
U prva tri mjeseca 2013. godine rad
Parlamenta FBiH može se približno ocijeniti
kao i njegov rad u 2011. godini, s obzirom da
ga prate iste karakteristike kao i 2011. godine.
Prije svega i u ovoj godini bile su prisutne
blokade u procesu funkcionisanja vlasti.
Broj održanih sjednica i realizovanih zakona
je prilično malen, sa tim da je za razliku od
prethodne dvije godine, gdje je realizacija
zakona neznatna, Parlament u prvom
kvartalu 2012. okončao proces za ukupno
14 zakona. Pored negativnih parametara,
zabilježeni su i neki od pozitivnih pokazatelja
koji uglavnom referiraju na transparentnost
rada Parlamenta Federacije BiH.
Predstavnički dom je od 18 sjednica imao
osam redovnih, osam vanrednih, jednu
posebnu i jednu tematsku, dok je, u istom
periodu, Dom naroda Parlamenta FBiH
održao 16 sjednica od kojih jednak broj
redovnih i vanrednih. Nakon neusvajanja
nijednog zakona u prvom kvartalu, te
usvajanja svega osam u drugom (od kojih
je samo jedan koji je Vlada FBIH utvrdila u
2013. godini), povećana dinamika rada oba
doma u pogledu realizacije tačaka i mjera
tokom trećeg i četvrtog kvartala rezultirala
je činjenicom da je Parlament kraj 2013.
godine dočekao sa usvojenih 34 zakona, od
kojih su 19 zakona bile izmjene i dopune,
a 15 zakona su novi tzv. temeljni zakoni.
Parlament Federacije BiH je u 2012. godini
usvojio 49, a u 2013. svega 34 zakona, dakle,
15 zakona manje. Od 84 razmatrana zakona
u Parlamentu FBiH tokom 2013. godine,
14 zakona je odbijeno i to četiri od strane
Predstavničkog doma, a čak 10 od strane
Doma naroda, iako ih je prethodno usvojio
Predstavnički dom.
Rad Parlamenta Federacije BiH u 2013.
godini prate sljedeći zaključci:
■■ Rad bez kreiranog godišnjeg plana
(programa rada) za 2013. godinu
(izostanak izrade
programa rada po prvi put u posljednjih šest
godina)
■■ Raspad nove parlamentarne većine
formirane prije više od godinu dana
■■ Dominantna opredijeljenost oba doma
Parlamenta FBiH prema vanrednim
zasjedanjima, ali bez opredijeljenosti
Parlamenta FBiH www.parlamentfbih.gov.
ba/, te podaci koji su preuzeti iz publikacije
Centara civilnih inicijativa, Monitoring rada
Parlamenta FBiH za period 1. 1. - 31. 12.
2012. godine (saziv 2010-2014.). Dostupno
na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/
Hum/My%20Documents/Downloads/
PFBIH%20godisnji%202012.pdf Učitavanje:
17. 6. 2013.
za preduzimanje vanrednih napora u
cilju rješavanja nagomilanih problema
građana.
■■ Parlament FBiH bilježi slabije rezultate
u 2013. godini u odnosu na prethodnu
godinu uprkos boljoj koordinaciji rada
domova
■■ I pored izraženih potreba rebalans
budžeta za 2013. godinu se nije našao pred
poslanicima i delegatima Parlamenta
FBiH
■■ Budžet za 2014. godinu usvojen u
zakonom predviđenom roku kako bi
se ispunio jedan od uslova MMF radi
dobijanja nove IV tranše u iznosu 299
miliona KM, tj. novog zaduženja građana
FBiH
■■ Povećana realizacija zakona u drugom
polugodištu, ali provođenje javnih
rasprava o
prihvaćenim nacrtima zakona nedovoljno
transparentno i bez stvarne želje da se
javnost
ozbiljnije uključi u ovaj proces.
■■ Suprotni stavovi i nepostizanje političkog
dogovara između delegata SDP i SNSD
uzrok tri godine upražnjene pozicije
dopredsjedavajućeg
Doma
naroda.
Konačno, po isteku treće godine mandata
imenovana dopredsjedavajuća Doma
naroda PFBiH iz reda srpskog naroda.
konkretnih
koraka
■■ Nepoduzimanje
u rješavanju pitanja neopravdanog
odsustva
poslanika / delegata sa
plenarnih sjednica i neopravdanog
napuštanja sjednica prije okončanja istih
■■ Nefunkcionisanje sistema elektronskog
glasanja, a višegodišnje izbjegavanje
rješavanja
ovog
pitanja
ostavlja
mogućnost za kontinuirano odsustvo
pojedinih poslanika sa plenarnih
sjednica bez posljedica, zloupotrebu
glasanja poslanika jednih umjesto
drugih, nemogućnost uvida javnosti
/ građana / birača u izjašnjavanje
izabranih predstavnika o razmatranim
pitanjima.
■■ Nizak stepen prisustva predstavnika
izvršne vlasti plenarnim sjednicama
Parlamenta FBiH, posebno sjednicama
Doma naroda. Problem je, prema
informacijama dostupnim na plenarnim
sjednicama, također veoma izražen i u
radu radnih tijela oba Doma PFBiH.
■■ Dvije godine na stand-by pokrenuta
procedura vezano za izmjene i dopune
Poslovnika Predstavničkog doma PFBiH.
■■ Na web-stranici www.parlamentfbih.gov.
ba uz pozive za plenarne sjednice u 2013.
godini dostupni su i prateći materijali u
elektronskom obliku.
■■ Pozivi i izvještaji za / sa sjednica manjeg
broja radnih tijela u Predstavničkom
domu redovno se objavljuju. Dom naroda
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 109
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
je krajem 2011. i početkom 2012. godine
retroaktivno postavio izvještaje mišljenja
većeg broja radnih tijela ovog doma,
ali je ova aktivnost ubrzo prekinuta,
dok informacije nisu ažurirane više od
godinu dana.
■■ U pregledu sastava radnih tijela u
dijelu informacija koje se odnose na
Predstavnički dom
nisu objavljeni
podaci (imena, prezimena i dr.) o
vanjskim članovima radnih tijela iz reda
stručnih osoba.
■■ Dom
naroda
ažurirao
kompletne
podatke o delegatima Doma (fotografije
i biografski podaci), dok ovaj dio
informacija još uvijek nije obrađen za
poslanike u Predstavničkom domu
PFBiH
Zbog
kontinuirane
negativne
ocjene
efikasnosti rada Parlamenta FBiH, trebalo bi
pristupiti iznalaženju konkretnih rješenja,
zasnovanih na ustavu i zakonima, kako
bi se detaljno regulisalo pitanje usvajanja
i provođenja akata, te nastojati stvoriti
pravni osnov za preciziranje mehanizama
za pokretanje postupaka odgovornosti zbog
sprečavanja procesa realizacije akata. 18
5. Zaključak
Istraživanje u ovom radu obuhvatilo je
period od konstituisanja vlasti u novom
sazivu u 2011. godini, zatim 2012. godinu, te
2013. godinu. Na početku rada analiziraju se
okolnosti koje su pratile konstituisanje vlasti
u FBiH, gdje je, zbog blokada izazvanih
političkim kalkulacijama sa pozicijama
na političkoj sceni, uslijedilo kašnjenje od
nekoliko mjeseci. Za to vrijeme, ekonomske
i socijalne prilike u Federaciji BiH su bile
na nivou zabrinjavajućih, što se ogledalo u
velikoj stopi nezaposlenosti kao posljedici
pada potrošnje prouzrokovane smanjenjem
kupovne moći građana. Treba podsjetiti da
je skoro milion glasača na Općim izborima
2010. godine ukazalo povjerenje izabranim
predstavnicima vlasti, i pri tome su očekivali
da će nakon formiranja vlasti situacija početi
da se poboljšava, kroz usvajanje konkretnih
programa za rješavanje ovih problema i
njihove realizacije.
Nakon što su konačno održane konstituirajuće
sjednice oba doma, i Parlament otpočeo
svoj rad, građani su se nadali da će drugi
18 U ovom dijelu analize korišteni su podaci koji
su preuzeti iz publikacije Centara civilnih
inicijativa, Monitoring rada Parlamenta FBiH
za period 1. 1. - 31. 12. 2013. godine. Dostupno
na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/Hum/
My%20Documents/Downloads/Izvjestaj%20o%20
monitoringu%20Parlamenta%20FBIH%202013%20
fin%20(1).pdf Učitavanje: 7. 5. 2014.
110 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
dio 2011. godine biti obilježen pozitivnim
pokazateljima. Međutim, to se nije dogodilo,
te je 2011. godina ocjenjena kao godina
neuspjeha koja je donijela brojne probleme
za funkcioniranje Federacije BiH, što se
odrazilo i na 2012. godinu. Ekonomska kriza
praćena neodgovornim radom političke elite
prouzrokovala je produbljivanje problema
i, umjesto njihovog rješavanja, dovela do
prelijevanja istih negativnih kretanja i u
2012. godinu.
Stav je ekonomskih analitičara da je
nagomilavanje problema u 2011. godini, uz
izostanak programa za njihovo rješavanje
u 2012. godini, pokazatelj da FBiH čeka
pet teških godina u ekonomskom smislu.
Ni 2013. godina nije donijela poboljšanja,
i rješenje se vidi jedino u radikalnim i
korjenitim reformama ustavnog sistema
vlasti, gdje bi se predvidjeli odgovarajući
mehanizmi za rješavanje pitanja političke
odgovornosti.
Kroz sve posmatrane godine rada Parlamenta
FBiH u novom sazivu, izvodi se zaključak o
negativnoj efikasnosti rada ove institucije
vlasti. Utvrđeno je da je generalno održan
mali broj sjednica, nije usvojeno dovoljno
zakona i drugih mjera, te je izostalo usvajanje
konkretnih programa za rješavanje teške
ekonomske i socijalne situacije u FBiH.
Pored toga, zabilježeno je da je preraslo u
praksu Parlamenta kašnjenje u usvajanju
programa rada, iako je ta obaveza utvrđena i
u poslovnicima domova. Usvajanje Budžeta
FBiH u 2011. godini pratile su poteškoće,
što je rezultiralo intervencijom Visokog
predstavnika. Aktivnosti poslanika i delegata
nisu bile ujednačene, a generalna je ocjena
da su trebali raditi efikasnije. Mnogi od njih
su često bilježili neopravdane izostanke sa
sjednica, pa je to rezultiralo održavanjem
sjednica na ivici kvoruma ili njihovo
prekidanje. Za rješavanje ovog problema
nisu predviđeni efikasni mehanizmi, jer
sistem elektronskog glasanja kao jedan od
tih mehanizama nije profunkcionisao. Ovo
nas dovodi do zaključka da rad Parlamenta
FBiH stvara visoke troškove za Federaciju,
a koji nisu proporcionalni ostvarenoj
efikasnosti rada. U BiH rashodi su veći od
zemalja regiona i većine članica Evropske
unije, a od ukupnih rashoda u 2010. godini,
recimo, svega 5,5 % odnosilo se na kapitalna
ulaganja.19 Neefikasan rad Parlamenta FBiH
direktno utiče na ekonomsku i socijalnu
stabilnost i razvoj FBiH. Unatoč velikoj
19 S. Cenić, Budžet institucija Bosne i
Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne
i Hercegovine, Friedrich-Ebert-Stiftung,
Ured u Bosni i Hercegovini, Sarajevo,
2012, str. 24. Dostupno na: http://www.fes.ba/
publikacije/2012/Budzet/s_cenic.pdf Učitavanje
17. 6. 2013. godine
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
podršci birača i visokim novčanim iznosima koji se
izdvajaju za rad Parlamenta, to očito nije bio dovoljan
podsticaj za poslanike i delegate da se ponašaju politički
odgovorno.
Zbog kontinuirane negativne ocjene efikasnosti rada
Parlamenta FBiH trebalo bi pristupiti iznalaženju
konkretnih rješenja kako bi se detaljno regulisalo
pitanje usvajanja i provođenja akata, te nastojati
stvoriti pravni osnov za preciziranje mehanizama za
pokretanje postupaka odgovornosti u sprečavanju
procesa realizacije akata. Ovdje bi trebalo spomenuti
i pojedine odredbe sadržane u Prijedlogu preporuka
za reformu Ustava FBiH od 29. maja 2013. godine, koji
je sačinila Ekspertna grupa za reformu Ustava FBiH,
a koje bi mogle da predstavljaju odgovor na konkretni
problem, ukoliko u budućnosti budu ugrađene u
Ustav FBiH. Jedna od odredbi predviđa da su nosioci
političkih i javnih funkcija odgovorni javnosti za svoje
djelovanje, a osobito za javna obećanja na temelju kojih
su dobili podršku glasačkog tijela, drugom odredbom
se ističe da su nosioci javnih funkcija na svim nivoima
vlasti smjenjivi, dok se treća odredba odnosi na plaće
funkcionera, gdje se kaže da plaće i naknade nosioca
javnih funkcija moraju biti u srazmjeri sa ekonomskim
i socijalnim stanjem u Federaciji BiH. Smatram da bi
ovakvo rješenje predstavljalo adekvatan mehanizam
za konačno rješavanje pitanja političke odgovornosti
izabranih nosioca vlasti.
LITERATURA
■■ Nedim Ademović, Joseph Marko, Goran Marković,
Fondacija Konrad Adenauer e. V., Ustavno pravo
Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2012.
■■ Svetlana Cenić, Budžet institucija Bosne i Hercegovine
i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine,
Friedrich-Ebert-Stiftung, Ured u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, 2012. Zvonko Miljko, Ustavno uređenje BiH,
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006. Nurko
Pobrić, Ustavno pravo, Slovo, Mostar, 2000.
■■ Edin Šarčević, Ustav i politika: kritika etničkih
ustava i postrepubličkog ustavotvorstva u BiH, Vijeće
kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 1997.
■■ Edin Šarčević, Ustav iz nužde: konsolidacija ustavnog
prava BiH, Rabic: ECLD, Sarajevo, 2010.
■■ Transparency International, Bosna i Hercegovina:
procedure usvajanja i izmjene zakona i propisa,
priručnik, Banja Luka, 2005.
■■ Trnka, Kasim, Ustavno pravo, Fakultet za javnu
upravu, Sarajevo, 2006.
■■ www.parlamentfbih.gov.ba
■■ www.ustavnisudfbih.ba
■■ www.cci.ba
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 111
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
SAVJETODAVNI SERVIS RADNI ODNOSI
RADNI ODNOSI
Upućivanje na rad u drugu zemlju
PITANJE: Radimo u jednoj firmi u
Zvorniku. Nedavno nam je direktor došao
u pogon i saopštio da kompletna smjena
od 18 radnika ide na rad u fabriku koja se
nalazi u Republici Crnoj Gori. Znajući za
probleme koji se odnose na isplate plata i
smještaj, tražili smo potpisivanje ugovora
sa preciziranjem uslova upućivanja u
inostranstvo. Svim radnicima je usmeno
saopšteno da su ostali bez posla i zabranjen
je ulazak u krug firme. Može li poslodavac
da raskine ugovor o radu sa radnicima
koje upućuje na rad u stranu zemlju, a da
pri tome nije obezbijedio smještaj, putne
troškove i uslove isplate plata?
ODGOVOR: Saglasno članu 22. Zakona o
112 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
radu („Službene novine Federacije BiH”,
br. 43 /99, 32/00 i 29/03), ako se zaposlenik
upućuje na rad u inozemstvo, prije odlaska
zaposlenika u inozemstvo mora se postići
pismena saglasnost u pogledu sljedećih
uvjeta ugovora:
1. trajanje rada u inozemstvu;
2. valuta u kojoj će se isplaćivati plaća i
druga primanja u novcu i naturi na koja
zaposlenik ima prava za vrijeme boravka
u inozemstvu;
3. uvjeti vraćanja u zemlju.
Pod drugim primanjima u novcu i naturi
podrazumijeva se snošenje putnih troškova,
troškova smještaja i ishrane, ishrane u
toku rada, dnevnice za rad u inostranstvu,
troškovi odvojenog života od porodice
ili terenski dodatak (koji se međusobno
isključuju) i eventualno drugih troškova, bilo
da ih obezbjeđuje poslodavac ili zaposlenik.
Ako poslodavac nije obezbijedio prevoz,
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
smještaj i ishranu i dr. eventualne troškove,
dužan je zaposleniku obezbijediti sredstva
za te namjene.
Sve ovo treba biti regulisano pismenom
saglasnošću poslodavca i zaposlenika.
Opšti kolektivni ugovor za teritoriju
Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine Federacije BiH“, br. 54/05 i 62/08)
propisao je u članu 23. pravo zaposlenika
na plaćene troškove prilikom službenog
putovanja (dnevnica), čija će se visina i
način plaćanja ostalih putnih troškova
utvrditi kolektivnim ugovorima područja
djelatnosti, a na osnovu propisa koje donese
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine. Također, članom 24. propisano je da
zaposlenik koji je privremeno upućen na rad
van mjesta prebivališta njegove porodice
ima pravo na mjesečnu naknadu troškova
zbog odvojenog života od porodice, čija se
visina utvrđuje kolektivnim ugovorima
kantona, područja djelatnosti i ugovorom o
radu, a članom 25. naknadu za rad na terenu
(terenski dodatak) zaposleniku koji je zbog
prirode poslova koje obavlja upućen na rad
na terenu van mjesta zaposlenja u trajanju
dužem od 30 dana neprekidno, a visina
terenskog dodatka utvrđuje se kolektivnim
ugovorima područja djelatnosti. Ove
naknade se međusobno isključuju.
Sva ova pitanja treba da budu regulisana
pismenom saglasnošću između poslodavca
i zaposlenika, odnosno aneksom ugovora o
radu.
Poslodavac ne može otkazati ugovor o radu
zaposleniku ukoliko nije sa njim postigao
pismenu saglasnost, kako je to propisano
članom 22. Zakona o radu.
Naknada u slučaju smrti zaposlenika
PITANJE: Moj muž je nakon kratke i teške
bolesti umro u oktobru prošle godine.
Preduzeće u kojem je bio zaposlen nije mi
priteklo u pomoć i nije mi pomoglo oko
troškova sahrane, niti mi je dalo novčanu
naknadu zbog smrti moga muža. Pismeno
sam se obratila preduzeću u kojem je
moj muž radio i tražila da mi novčano
pomogne. Direktor preduzeća nikada nije
pismeno odgovorio na moj zahtjev, ali je,
na moje insistiranje, rekao da preduzeće
nema novaca i da ja nemam pravo ni na
kakvu novčanu naknadu zbog smrti moga
muža. Interesuje me kako je ovo pitanje
regulisano u Federaciji BiH? Imam li pravo
na novčanu naknadu zbog smrti bračnog
druga, koliko i od koga?
ODGOVOR: Član 15. Opšteg kolektivnog
ugovora za teritoriju Federacije Bosne i
Hercegovine („Službene novine Federacije
BiH“, br. 54/05 i 62/08) propisuje obavezu
poslodavca na isplatu naknade u slučaju
smrti zaposlenika i člana uže porodice i teške
invalidnosti zaposlenika, sa tim da se, u
slučaju smrti zaposlenika usljed nesreće
na poslu i teškog profesionalnog oboljenja,
njegovoj porodici isplaćuje novčana naknada
u visini najmanje tri prosječne plaće
ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine
prema posljednjim objavljenim podacima
Federalnog zavoda za statistiku, a u slučaju
smrti zaposlenika ili teške invalidnosti
zaposlenika koji nisu posljedica nesreće na
poslu i u slučaju smrti člana uže porodice
zaposlenika, isplaćuje se naknada u visini
najmanje dvije plaće iz prethodnog stava. Članom uže porodice smatraju se: bračni
drug, djeca i roditelji, kao i unučad bez
roditelja koje zaposlenik izdržava živeći u
zajedničkom domaćinstvu. Prema tome, poslodavac je dužan isplatiti
vam naknadu, a u protivnom svoje pravo
možete ostvariti sudskim putem.
Prestanak radnog odnosa zbog
prekobrojnosti
PITANJE: U Sudu za prekršaje
u
Tuzli zaposlena sam u pisarnici, kao
namještenik na radnom mjestu za koje
je propisana srednja stručna sprema. S
obzirom na to da će reformom pravosuđa
doći do ukidanja sudova za prekršaje i
njihovog pripajanja redovnim sudovima,
interesuje me koja su moja prava u slučaju
da, kao prekobrojna, ostanem bez posla?
ODGOVOR: Reforma pravosudnog sistema
provedena je donošenjem Zakona o sudovima
u Federaciji Bosne i Hercegovine(„Službene
novine Federacije BiH“, br. 38/05, 22/06,
62/10, 72 /10 i 7/13). Od 2006. godine sudovi
za prekršaje postali su dio sistema općinskih
sudova, kao posebna prekršajna odjeljenja
tih sudova.
Odedbama člana 78a. stav 4. Zakona
propisano
je
da
službenicima
i
namještenicima u općinskim i kantonalnim
sudovima za prekršaje, kojima na dan
imenovanja sudija u prekršajna odjeljenja
općinskih sudova prestane radni odnos
usljed prekobrojnosti, pripadaju sva prava u
skladu sa propisima kojima je uređen njihov
radnopravni status. Kako su do tada važili kantonalni zakoni
o sudovima za prekršaje, kojima je
uređen radnopravni status službenika
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 113
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
i
namještenika
prekršajnih
sudova,
odnosno na njih su se primjenjivali propisi
koji se odnose na državne službenike i
namještenike, u slučaju prekobrojnosti na ta
lica primjenjuje se član 36. Zakona o državnoj
službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
(„Službene novine Federacije BiH“, br.
29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06 i
4/12), prema kojem prekobrojnost nastaje
isključivo kao posljedica reorganizacije,
smanjenja obima poslova organa državne
službe ili njegovog ukidanja. Agencija za
državnu službu Federacije BiH proglašava
državnog
službenika
prekobrojnim
na prijedlog organa državne službe.
Državni službenik koji je proglašen
prekobrojnim se može rasporediti na
slično upražnjeno radno mjesto državnog
službenika u drugom organu državne
službe;
■■ ukoliko je ovo raspoređivanje nemoguće,
državnom
službeniku
se
nudi
prijevremeno penzionisanje, u skladu sa
zakonom (posebnim zakonom);
■■ ukoliko je prijevremeno penzionisanje
nemoguće rukovodilac organa državne
službe razrješava dužnosti prekobrojnog
državnog
službenika
koji
može
izjaviti žalbu Odboru za žalbe i tražiti
preispitivanje svog razrješenja, u skladu
s ovim zakonom;
■■ državni službenik koji je proglašen
prekobrojnim, a nije dalje raspoređen,
ima pravo na otpremninu, te na naknadu
za slučaj nezaposlenosti, u skladu sa
zakonom.
Ukoliko se u organu državne službe oglasi
upražnjeno slično radno mjesto u roku od
godinu dana od dana razrješenja sa dužnosti,
prekobrojni državni službenik ima prednost
prilikom ponovnog zaposlenja u organu
državne službe.
Povreda radne obaveze
PITANJE: U toku rada učinio sam
izvjestan propust koji je moj poslodavac
okarakterisao kao lakšu povredu radne
obaveze. Kakve mjere poslodavac može
preduzeti protiv mene?
ODGOVOR: Saglasno članu 88. st. 2. i 3.
Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), u slučaju
lakših prijestupa ili lakših povreda radnih
obaveza iz ugovora o radu ugovor o radu se
ne može otkazati bez prethodnog pismenog
upozorenja zaposleniku.
Poslodavac je dužan zaposleniku koji je
114 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
počinio lakšu povredu radne obaveze
dati pismeno upozorenje, koje sadrži opis
prijestupa ili povrede radne obaveze za koje
se zaposlenik smatra odgovornim i izjavu
o namjeri da se otkaže ugovor o radu bez
davanja predviđenog otkazanog roka za
slučaj da se takav prijestup ponovi.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o
radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili
povreda radnih obaveza, a obavezno se
moraju utvrditi ugovorom o radu, ukoliko
nisu utvrđene kolektivnim ugovorom ili
pravilnikom o radu.
Okazni rok
PITANJE: Zaposlen
sam u jednom
trebinjskom preduzeću. Kako očekujem
da mi uskoro prestane radni odnos, molim
vas da mi odgovorite imam li pravo na
otkazni rok i koliko on traje?
ODGOVOR: Saglasno članu 95. Zakona o
radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43 /99, 32/00 i 29/03), otkazni rok ne
može biti kraći od sedam dana u slučaju da
zaposlenik otkazuje ugovor o radu, ni kraći
od 14 dana u slučaju da poslodavac otkazuje
ugovor o radu, sa tim da se kolektivnim
ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom
o radu može utvrditi duže trajanje otkaznog
roka. Otkazni rok počinje da teče od dana
uručenja otkaza zaposleniku, odnosno
poslodavcu.
Ukoliko je to trebinjsko preduzeće u kojem
radite u Trebinju, a ne u Federaciji BiH,
primjenjuje se Zakon o radu Republike
Srpske
(„Službeni
glasnik
Republike
Srpske“, broj 55/07- prečišćeni tekst). Prema
članu 135. ovog zakona, kod prestanka
radnog odnosa radnik ima pravo na otkazni
rok, osim ako mu prestaje radni odnos u
slučajevima iz člana 126. stav 1. tač. 1. i
4. ovog zakona. Otkazni rok ne može biti
kraći od 15 kalendarskih dana ako otkaz
ugovora o radu daje radnik, niti kraći od 30
kalendarskih dana ako otkaz ugovora o radu
daje poslodavac.
Otkazni rok počinje teći od dana uručenja
otkaza radniku, odnosno poslodavcu.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu
i ugovorom o radu bliže se uređuju slučajevi i
uvjeti za otkazni rok, trajanje otkaznog roka i
druga pitanja u vezi sa pravima i obavezama
radnika i poslodavca za vrijeme otkaznog
roka, sa tim da se, ako otkaz ugovora o radu
daje poslodavac, ovim aktima određuje duži
otkazni rok za radnike sa dužim radnim
stažom.
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Volonterski rad
PITANJE: Da li se volonterski rad priznaje
u radno iskustvo?
ODGOVOR: Saglasno članu 28. Zakona o
radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43 /99, 32/00 i 29/03), volonterski rad
priznaje se u radno iskustvo kao uslov za
obavljanje poslova određenog radnog mjesta
ili za polaganje stručnog ispita. Naime, ako je stručni ispit ili radno iskustvo
utvrđeno Zakonom ili pravilnikom o radu
kao uslov za obavljanje poslova određenog
zanimanja, poslodavac može lice koje završi
školovanje za takvo zanimanje primiti na
stručno osposobljavanje za samostalan rad,
bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski
rad). Volonterski rad može trajati onoliko
vremena koliko je propisano trajanje
osposobljavanja prema Zakonu, za određeno
zanimanje. Treba voditi računa da radno iskustvo nije
isto što i radni staž. U organima državne
službe, kao uslov za zapošljavanje utvrđen je
radni staž, dok radno iskustvo na određenim
poslovima može biti samo poseban uslov. Npr.
radno iskustvo u trajanju od jedne godine,
a najmanje šest mjeseci radnog iskustva na
poslovima sa socijalno ugroženim licima.
U pravnim licima koja nisu organi državne
službe poslodavac može, kao uslov za
obavljanje poslova, utvrditi radno iskustvo
na određenim poslovima.
o pravima i obavezama poslodavaca
i zaposlenika u oblasti zdravstva na
teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine
(„Službene novine FBiH“, broj 61/07).
Mi smo od 2000. godine registrovani kao
Javna zdravstvena ustanova banjskorekreativni centar, a tip ustanove je lječilište.
Nalazimo se na području Ze-do kantona.
S obzirom da je federalni ministar
zdravstva, uz prethodnu saglasnost
između ostalih i Vlade Ze-do kantona,
jedan od potpisnika gore pomenutog
kolektivnog ugovora, a član 7. istog predviđa
obaveznost za njegove potpisnike, molimo
Vas da se očitujete o pitanju obaveznosti
primjene ovog kolektivnog ugovora na
zaposlenike u našoj zdravstvenoj ustanovi.
Napominjemo da je sindikalna organizacija
Javne zdravstvene ustanove banjskorekreativni centar, kao i poslodavac, od
16. 12. 2003. godine potpisnik Kolektivnog
ugovora o pravima i obavezama poslodavaca
i zaposlenika u oblasti zaposlenih u
poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj
industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu,
turizmu i trgovini BiH PPDIVUT.
Budući da želimo izbjeći eventualne
probleme koji bi mogli proizaći iz
činjenice da kao zdravstvena ustanova
ne primjenjujemo odredbe kolektivnog
ugovora
o
pravima
i
obavezama
poslodavaca i zaposlenika u oblasti
zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i
Hercegovine, molimo za mišljenje o ovom
pitanju.
Regres za volontere
PITANJE: Imaju li pravo volonteri na ODGOVOR: S obzirom na status javne
regres?
ODGOVOR: Saglasno članu 28. st. 5, 5. i 7.
Zakona o radu („Službene novine Federacije
BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03), volonter ima
pravo na zdravstveno osiguranje kako je to
utvrđeno propisima za nezaposlena lica,
radi osiguranja za slučaj povrede na radu
ili profesionalne bolesti poslodavac plaća
nadležnoj službi za zapošljavanje 35% od
najniže plaće za svakog volontera. Volonter
ima pravo na odmor u toku radnog dana,
dnevni odmor između dva uzastopna radna
dana i sedmični odmor. Kako volonter nema
pravo na godišnji odmor, nema pravo ni na
regres za korištenje godišnjeg odmora.
Obaveze po osnovu kolektivnog
ugovora
PITANJE: Molimo za Vaš stav o pitanju
primjene odredaba kolektivnog ugovora
zdravstvene
ustanove
obavezni
ste
primjenjivati Kolektivni ugovor o pravima
i obavezama poslodavaca i zaposlenika u
oblasti zdravstva na teritoriji Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine
FBiH“, broj 61/07).
Odredbama člana 2. ovog kolektivnog
ugovora izričito je utvrđeno da se na
nivou kantona / županija mogu zaključiti
kolektivni ugovori iz oblasti zdravstva, ali
se njima ne mogu utvrditi manja prava
i obaveze od prava i obaveza utvrđenih
ovim ugovorom, a odredbama člana 3. - da
su poslodavci dužni pridržavati se odredbi
ovog ugovora na cjelokupnoj teritoriji
Federacije BiH, odnosno u svim kantonima
/ županijama. Smanjenje plaće odlukom poslodavca
PITANJE:
Da
li
poslodavac
može
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 115
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
„samovoljno“ svojom odlukom smanjiti
koeficijente za utvrđivanje plaće svim
zaposlenicima
u
proporcionalnom
iznosu ukoliko nije u mogućnosti
isplatiti
plaće
po
koeficijentima
koje kao minimalne za određenu
struku predviđa kolektivni ugovor?
radu između poslodavca i zaposlenika bio
zaključen na neodređeno vrijeme.
ODGOVOR: Saglasno članu 5. Kolektivnog
Saglasno tome, zaposlenici se, ukoliko je
ugovor o radu bio zaključen na neodređeno
vrijeme prije otkaza, za obračun otpremnine
računa samo period od 1. 4. 2008. do 11. 5.
2012. godine, jer između njega i prethodnog
perioda rada postoji prekid radnog odnosa.
ugovora o pravima i obavezama poslodavaca
i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji
Federacije Bosne i Hercegovine („Službene
novine FBiH“, broj 61/07), pravilnikom
o radu i ugovorima o radu zaposlenika i
poslodavaca ne mogu se odrediti manja prava
i obaveze od prava i obaveza utvrđenih ovim
ugovorom. To znači da se to ne može učiniti
ni samostalnom odlukom poslodavca.
Minimalni koeficijenti za plaće utvrđeni
Kolektivnim ugovorom ne mogu se smanjivati
odlukom poslodavca niti se najniža satnica
utvrđena članom 31. Kolektivnog ugovora
može smanjivati jednostranom voljom
poslodavca. U pregovorima sa sindikatom,
pod uslovom da je utvrđena satnica viša od
najniže, može se utvrditi niža stanica, ali ne
ispod najniže satnice.
Pavo na otpremninu
PITANJE: Zaposlenica je dana 11. 5. 2012.
godine prestala da radi kod poslodavca,
na osnovu rješenja o raskidu ugovora u
smislu člana 87. Zakona o radu.
Dana 2. 2. 2013. godine zaposlenica
podnosi tužbu općinskom sudu kojom
potražuje otpremninu u iznosu od 1/3
plate isplaćene za svaku navršenu godinu
staža, a navodi da je kod poslodavca radila
više od 15 godina.
Činjenično stanje:
Zaposlenica je kod istog poslodavca radila
i to:
■■ u periodu 1. 7. 1995. - 31. 12. 2000. godina
■■ u periodu 7. 5. 2001. – 30. 9. 2006. godina
■■ u periodu 1. 4. 2008. – 11. 5. 2012. godina
Da li zaposlenica ima pravo na otpremninu
za cijeli period proveden kod poslodavca
ili samo za period od 1. 4. 2008. do 11. 5.
2012. godine.
ODGOVOR: Ukoliko je ugovor o radu sa
zaposlenicom, u periodu od 1. 4. 2008.
do 11. 5. 2012. godine, bio zaključen na
neodređeno vrijeme, tada zaposlenica ima
pravo na otpremninu, jer je zakonski uslov
za isplatu otpremnine, po članu 100. Zakona
o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43 /99, 32/00 i 29/03) da je ugovor o
116 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Drugi uslov iz člana 100. Zakona o radu
je prethodno neprekidno trajanje radnog
odnosa, kao period koji se računa za obračun
otpremnine.
Ratni staž
PITANJE: Zaposlenik je za vrijeme
rata bio u vojsci, ali su ga u njegovom
preduzeću vodili kao zaposlenog. Kako u
navedenoj firmi nisu uplaćivani porezi i
doprinosi, zaposlenika interesuje da li on
može dokazati da nije radio i da je bio u
oružanim snagama, kako bi mogao raditi
još tri godine i imati puni plaćeni radni
staž? Zaposlenik posjeduje potvrdu o
učešću u oružanim snagama BiH.
ODGOVOR: Potvrda o učešću u oružanim
snagama BiH je dokaz da za to vrijeme
radnik nije mogao raditi u preduzeću. Kako
mu uz to nisu uplaćivani porezi i doprinosi,
također je dokaz da nije radio. Na osnovu
navedenog on može dokazati
Odredbama čl. 94. i 95. Zakona o penzijskom
i invalidskom osiguranju („Službene novine
Federacije BiH“, br. 29/98, 49/00, 32/01,
73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) regulisan je
poseban staž, koji se računa u penzijski staž
kao poseban staž u dvostrukom trajanju.
To je vrijeme koje su lica koja su uzela učešće
u pripremama odbrane Bosne i Hercegovine,
odnosno koja su uzela učečešće u odbrani
Bosne i Hercegovine kao pripadnici Armije
Republike Bosne i Hercegovine, odnosno
Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih
poslova, saglasno propisima koji su se na
njih odnosili prije stupanja na snagu ovog
zakona, provela u pripremama za odbranu i
u odbrani u periodu od 18. septembra 1991.
godine do 23. decembra 1995. godine, u
skladu sa kriterijima koje je propisala Vlada
Federacije BiH.
U budžetu Federacije Bosne i Hercegovine
obezbjeđuju se sredstva za pokriće dijela
visine penzije po osnovu priznatog posebnog
staža iz člana 94. ovog zakoa i to za penzije
ostvarene prema Zakonu.
Poseban staž se računa u penzijski staž
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
prilikom ostvarivanja prava na penziju, u
skladu sa članom 82. Zakona o penzijskom i
invalidskom osiguranju i on je na dispoziciji
osiguraniku.
Uvjerenje o pripadnosti oružanim snagama
izdaje / izdaju nadležne organizacione
jedinice Federanog ministarstva za pitanja
boraca i invalida narodno-oslobodilačkog
rata u općinama prema mjestu gdje se vode
evidencije o pripadnosti oružanim snagama
podnosioca zahtjeva, u skladu sa Uredbom
o izmjenama Uredbe o načinu izdavanja
uvjerenja o pripadnosti oružanim snagama,
radi ostvarivanja prava po Zakonu o
prijevremenom povoljnijem penzionisanju
branilaca odbram­beno-oslobodilačkog rata
(„Službene novine Federacije BiH“, broj
49/13), na zahtjev stranke.
Stipendiranje učenika i studenata
PITANJE: Pitanje se tiče stipendiranja
studenta. Naime, kćerka jedne naše
zaposlenice je upisala medicinski fakultet
u Beču. Mi kao firma želimo joj plaćati
dom u mjesečnom iznosu od 385 eura. Za
kauciju je potrebno uplatiti 1600 eura, a to
će se računati kao unaprijed plaćena četiri
mjeseca doma.
Pitam vas da li mi možemo stipendirati ovaj
fakultet (nema veze sa našim poslovanjem
- medicina) i, ako možemo, šta je potrebno
sve od papirologije da se zaključi ovaj vid
stipendiranja.
koji je potpisao sporazumni raskid dana
19. 4. 2011. godine u kojem je navedeno
da se odriče potraživanja po bilo kojem
osnovu, kao i da ugovor prestaje važiti sa
4. 5. 2011. godine, sa tim da je on do 19. 4.
2011. izvršio primopredaju posla, a onda
koristio godišnji odmor od 20. 4. 2011
do 4. 5. 2011. godine (ukupno dva dana).
Ostalim zaposlenicima regres je isplaćen
29. 4. 2011. godine
ODGOVOR: Ukoliko se sporazumnim
raskidom ugovora o radu zaposlenik odrekao
svih potraživanja po bilo kojem osnovu, pod
tim se podrazumijeva i regres.
Nejasno je kako je mogao koristiti samo dva
dana godišnjeg odmora (ako je ovogodišnji),
jer se prvi dio godišnjeg odmora može
koristiti bez prekida u trajanju od najmanje
12 radnih dana. U svakom slučaju, ako prelazi
na drugi posao treba mu izdati potvrdu o
broju neiskorištenih dana godišnjeg odmora
i izjavu da mu nije isplaćen regres za
korištenje godišnjeg odmora u ovoj godini.
Disciplinski postupak
PITANJE: Molim da mi odgovorite da
li zaposlenika u pravnom licu, koji je
kao predsjednik sindikalne organizacije
pronevjerio
novac
te
organizacije,
treba sankcionisati direktor pravnog
lica? Napomonjem da je sindikalna
organizacijna pokrenula postupak kod
nadležne službe.
ODGOVOR: Pitanja koja ste postavili nisu ODGOVOR: Saglasno članu 10. stav 1. tač.
regulisana zakonom, ali se mogu regulisati
opštim aktima pravnog lica. To su pitanja
o tome koje struke ćete stipendirati, u
kojem vremenskom periodu, da li u zemlji
ili i u inostranstvu, da li snosite i troškove
smještaja, periodi isplate, mogućnost isplate
troškova unaprijed za određeni period
umjesto ili sa stipendijom, koja lica ćete
stipendirati, kako vršite odabir stipendista,
koje su obaveze stipendista u toku školovanja
i nakon završenog školovanja (vraćanje
stipendije u mjesečnim iznosima) ili obaveza
da određeni period radi za poslodavca nakon
završenog školovanja, itd.
Sve finansijske transakcije moraju imati
pokriće u propisu, odnosno morate imati
pravni osnov za izvršene isplate (propis i
ugovor sa stipendistom).
Isplata regresa
PITANJE: Da li smo kao poslodavac bili
u obavezi isplatiti regres zaposleniku
1. i 2. Zakona o radu („Službene novine
Federacije BiH“, br. 43 /99, 32/00 i 29/03),
poslodavcima ili udruženjima poslodavaca
koji djeluju u sopstveno ime ili putem nekog
drugog lica, člana ili zastupnika zabranjuje
se:
1. miješanje
u
uspostavljanje,
funkcioniranje
ili
upravljanje
sindikatom;
2. zagovaranje ili pružanje pomoći
sindikatu sa ciljem kontroliranja takvog
sindikata.
Saglasno navedenom, radnje koje učini
predsjednik
sindikalne
organizacije
u obavljanju poslova te funkcije ne
predstavljaju radnje povrede radnih obaveza
ili radne discipline, koje bi bile osnov za
reagovanje poslodavca u smislu utvrđivanja
njegove odgovornosti i preduzimanja mjera
u skladu sa Zakonom o radu.
Međutim, ako ste ugovorom o radu ili
pravilnikom o radu propisali kao težu
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 117
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
povredu radnih obaveza ili radne discipline
– izvršenje krivičnog djela na radu ili u vezi
s radom ili drugog krivičnog djela, čime
se narušava ugled poslodavca, poslodavac
može postupiti u skladu sa članom 87.
Zakona o radu, odnosno otkazati mu ugovor
o radu bez otkaznog roka.
Ako zaposlenik bude osuđen na izdržavanje
kazne zatvora u trajanju dužem od tri
mjeseca – ugovor o radu sa tim zaposlenikom
prestaje danom stupanja na izdržavanje
kazne.
Ako zaposleniku bude izrečena mjera
bezbjednosti, vaspitna ili zaštitna mjera
u trajanju dužem od tri mjeseca - ugovor o
radu sa tim zaposlenikom prestaje početkom
primjene te mjere.
Inovacije na poslu
PITANJE: U toku rada kod poslodavca
napravio sam nekoliko inovacija, o čemu
sam obavijestio poslodavca i koristim ih u
radu. Imam li ja neka prava od korištenja
mog izuma, odnosno mogu li ga ponuditi
nekom drugom na korištenje?
ODGOVOR: Saglasno članu 75. Zakona o
radu („Službene novine Federacije BiH“, br.
43 /99, 32/00 i 29/03), zaposlenik je dužan
da obavijesti poslodavca o izumu, odnosno
tehničkom unapređenju kojeg je ostvario na
radu ili u vezi sa radom.
Podatke o izumu, odnosno tehničkom
unapređenju zaposlenik je dužan da čuva
kao poslovnu tajnu koju ne može saopćiti
trećem licu bez odobrenja poslodavca.
Poslodavac ima pravo prečeg otkupa izuma,
odnosno tehničkog unapređenja.
Rok za ostvarivanje tog prava je 30 dana
od dana obavještenja poslodavca od
strane zaposlenika o izumu ili tehničkom
unapređenju, do kada se poslodavac može
izjasniti o otkupu tog izuma ili tehničkog
unaprešenja. Nakon proteka tog roka
zaposlenik raspolaže samostalno izumom,
odnosno tehničkim unapređenjem.
Izumi, odnosno tehnička unapređenja u
smislu odredaba Zakona o radu su izumi,
odnosno tehnička unapređenja određena
zakonom, npr. Zakonom o industrijskom
vlasništvu u Bosni i Hercegovni („Službeni
glasnik BiH“, br. 3/02 i 29/02), kojim se
uređuje sticanje, sadržaj i zaštita prava
industrijskog vlasništva: patenata, robnih
i uslužnih žigova, industrijskog dizajna i
geografske oznake. Konkurencija sa poslodavcem
118 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
PITANJE: Da li zaposlenik može, izvan
radnog vremena, obavljati poslove iz
nadležnosti
poslodavca
(konkretno,
održavanje i čišćenje klima uređaja)?
ODGOVOR: Odredbama člana 77. Zakona
o radu („Službeni glasnik BiH“, br. 3/02 i
29/02) zaposleniku je zabranjeno da, bez
odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun
sklapa poslove iz djelatnosti koju obavlja
poslodavac. Ova zakonska zabrana traje sve
vrijeme dok je zaposlenik u radnom odnosu
sa poslodavcem, bez obzira na to da li se
radi o ugovoru o radu na određeno ili na
neodređeno vrijeme. Za obavljanje poslova
iz djelatnosti poslodavca, za svoj ili tuđi
račun, potrebno je odobrenje poslodavca.
Ova zabrana treba biti sastavni dio ugovora
o radu zaključenog u pismenoj formi sa
poslodavcem, a mogu biti regulisani uslovi
i slučajevi kad poslodavac može odobriti
zaposleniku da obavlja te poslove (za
određeno drugo lice, za određeni period i
sl.).
Nakon prestanka radnog odnosa, odnosno
ugovora o radu, poslodavac i zaposlenik
mogu ugovoriti da se određeno vrijeme,
nakon prestanka ugovora o radu, a najduže
dvije godine od dana prestanka tog ugovora,
zaposlenik ne može zaposliti kod drugog lica
koji je u tržišnoj utakmici sa poslodavcem
i da ne može za svoj ili za račun trećeg
lica, sklapati poslove kojima se takmiči
sa poslodavcem. Ovaj ugovor može biti i
sastavni dio ugovora o radu (član 78. Zakona
o radu).
Ovakvi ugovori zaključuju se u slučajevima
kada poslodavac želi da zaštiti svoju
djelatnost a zaposlenik na to pristaje prilikom
zaključivanja ugovora o radu ili, posebnim
ugovorom, nakon prestanka ugovora o radu.
Da bi poslodavac dobio pristanak zaposlenika
na ovakav ugovor, odnosno da bi ga takav
ugovor obavezivao, poslodavac mora
ugovorom preuzeti obavezu da zaposleniku
za vrijeme trajanja zabrane isplaćuje
naknadu i to najmanje u iznosu polovine
prosječne plaće isplaćene zaposleniku u
periodu od tri mjeseca prije prestanka
ugovora o radu.
Ugovorenu naknadu poslodavac je dužan
isplatiti
zaposleniku
krajem
svakog
kalendarskog mjeseca, a njena visina
usklađuje se na način i pod uvjetima
utvrđenim
kolektivnim
ugovorom,
pravilnikom o radu ili ugovorom o radu
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
(član 79. Zakona o radu).
Prestanak zabrane takmičenja između
poslodavca i zaposlenika također se uređuje
ugovorom (u slučaju neplaćanja ili neurednog
plaćanja naknade, neusklađivanja visine
naknade i dr. - član 80. Zakona o radu).
Za rješavanje eventualnog spora zaposlenika
i poslodavca nadležan je sud.
zaposlenicima koji odlaze u penziju, a
nisu napunili šest mjeseci rada, može
omogućiti samo (u našem slučaju) po dva
dana godišnjeg odmora. Što bi značilo da
ako neko odlazi u penziju sa 40 godina
staža u maju, ima 10 dana godišnjeg
odmora.
Rok zastare potraživanja po osnovu
regresa
penziju, a zbog prekida između dva posla
(ugovora o radu) dužeg od osam dana
stiče pravo na godišnji odmor nakon šest
mjeseci neprekidnog rada ima pravo na
najmanje jedan dan godišnjeg odmora za
svaki navršeni mjesec dana rada, u skladu sa
kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu
i ugovorom o radu (član 42. Zakona o radu).
Konstatacija da kod prestanka ugovora o
radu zbog odlaska zaposlenika u penziju
treba omogućiti zaposleniku da do tog roka
iskoristi pravo na godišnji odmor za tu
kalendarsku godinu (‘u cjelini’) odnosi se na
pravo i obavezu poslodavca da zaposleniku
omogući pravo na korištenje godišnjeg
odmora prije prestanka radnog odnosa zbog
odlaska u penziju, jer se zaposlenik ne može
odreći prava na godišnji odmor, niti mu se
može uskratiti pravo na godišnji odmor, niti
izvršiti isplata naknade umjesto korištenja
godišnjeg odmora (član 45. Zakona o radu).
Međutim, odredbe Zakona o radu ne
sprečavaju poslodavca, ako je zaposenik sa
tim saglasan, da mu se produži ugovor o
radu za vrijeme koliko iznosi godišnji odmor
zaposlenika, jer je odredbama člana 86.
tačka 3. Zakona o radu propisano da ugovor
o radu prestaje kad zaposlenik navrši 65
godina života i 20 godina staža osiguranja,
odnosno navrši 40 godina staža osiguranja,
ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne
dogovore.
Dakle, nema nikakvih smetnji da vi
zaposleniku, kojem po osnovu šest mjeseci
rada pripada pravo na šest dana godišnjeg
odmora, produžite ugovor o radu, u
dogovoru sa njim, za tih šest radnih dana,
odnosno, ako je počeo korištenje prije
ispunjavanja uslova za odlazak u penziju,
onoliko dana koliko mu preostaje (onaj
jedan koji pominjete), kao što nema smetnji
da se ugovor o radu produži, u dogovoru sa
zaposlenikom, za kompletan godišnji odmor
koji nije iskoristio.
PITANJE: Da li mi možete odgovoriti na
pitanje koji je rok zastare kod potraživanja
iz radnopravnih odnosa, konkretno
regresa?
ODGOVOR: Saglasno članu 103. Zakona
o radu („Službene novine Federacije BiH“,
br. 43 /99, 32/00 i 29/03), zaposlenik može
podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog
povrede prava iz radnog odnosa u roku od
jedne godine od dana dostave odluke kojom
je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od
dana saznanja za povredu prava iz radnog
odnosa.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom
o radu, u skladu sa zakonom, može se
predvidjeti postupak mirnog rješavanja
radnog spora, u kom slučaju rok za
podnošenje zahtjeva nadležnom sudu teče
od dana okončanja ovog postupka, a ukoliko
se postupak mirnog rješavanja spora ne
okonča u razumnom roku, zaposlenik ima
pravo da podnese tužbu nadležnom sudu.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog
odnosa nastupa za tri godine od dana
nastanka potraživanja, ako zakonom nije
drugačije određeno (član 106. Zakona o
radu).
Obračun godišnjeg odmora
zaposlenika u godini kada odlazi u
mirovinu / penziju
PITANJE: S obzirom da sam u priručniku
Radni odnosi našla odgovor na pitanje
koje izgleda nije u skladu sa mišljenjima
pojedinaca, molim vas za pojašnjenje
istog.
Radi se o broju dana godišnjeg odmora koji
mogu iskoristiti zaposlenici koji odlaze
u penziju. U pomenutom pripručniku
pronašla sam sljedeće: „kod prestanka
ugovora o radu zbog odlaska zaposlenika u
penziju treba omogućiti zaposleniku da do
tog roka iskoristi pravo na godišnji odmor
za tu kalendarsku godinu (‘u cjelini’)“.
Osim ovog mišljenja postoji i stav da se
ODGOVOR: Zaposlenik koji odlaze u
Na pitanja odgovarala:
Ljiljana Ćehajić, dipl. iur.
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 119
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Obaveza primjene kolektivnih ugovora
PITANJE: Da li se kolektivni ugovor
u oblasti zdravstva primjenjuje na
društvo sa ograničenom odgovornošću
čija je osnovna djelatnost trgovina na
veliko farmaceutskim proizvodima ili
se primjenjuje opći kolektivni ugovor na
nivou BiH?
ODGOVOR: Kolektivni ugovor iz oblasti
zdravstva za FBiH primjenjuje se prema
članku 1. tog ugovora u javnim zdravstvenim
ustanovima, tako da nema obveze društva s
ograničenom odgovornosti na primjenu tog
ugovora (izuzev ukoliko se društvo samo
nije obvezalo na primjenu tog ugovora).
Odbijanje korištenja godišnjeg
odmora od strane zaposlenika
PITANJE: Kako postupiti kada zaposlenik
odbija da koristi godišnji odmor, a
zahtijeva regres?
ODGOVOR: Uposlenik se ne može odreći
svog prava na godišnji odmor; izjava kojom
se odriče prava na godišnji odmor ne
proizvodi pravno djejstvo. Uposlenik koji
nije koristio godišnji odmor nema prava
na regres, jer je regres akcesorno pravo
koje se vezuje isključivo za samo korištenje
godišnjeg odmora.
Teža povreda radne obaveze od strane
zaposlenika invalida II kategorije
PITANJE: Kako postupiti kada invalid
II kategorije počini težu povredu radne
obaveze?
ODGOVOR: U slučaju kada invalid II
kategorije počini težu povredu radne
obveze poduzimate sve radnje kao i u
slučaju teže povrede bilo kojeg uposlenika
– provedete postupak i izreknete mjeru;
pojednostavljeno, invalidnost II kategorije
ne daje uposleniku imunitet za odgovornost
za počinjene povrede radne obveze.
Visina naknade za topli obrok
zaposlenici imaju osnov za eventualna
potraživanja isplate novčane razlike?
ODGOVOR: Ukoliko je Pravilnikom o radu
određena veća visina toplog obroka od
onog određenog u Kolektivnom ugovoru,
primjenjuje se, shodno odredbi članka
3. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij
FBiH, Pravilnik o radu kao pravo koje je
povoljnije za uposlenika, sa tim što uvijek
ostaje mogućnost prilagođavanja Pravilnika
Kolektivnom ugovoru.
Pravo na godišnji odmor zaposlenika
na određeno vrijeme
PITANJE: Posljednji radni odnos bio
2011, a zasnovala radni odnos 15. jula
2013. Kod drugog poslodavca ugovor još
traje, produžavan je na svakih tri mjeseca.
Dana 15. januara 2014. navršeno je osam
mjeseci. I dalje sam kod istog poslodavca
na ugovoru na određeno. Pitam da li imam
pravo na korištenje godišnjeg odmora iz
2013. godine, 18 dana, ili po dan za svaki
mjesec iz 2013, a to je pet dana?
ODGOVOR: Prema članku 42. Zakona
o radu, nakon provedenih ukupno šest
mjeseci na radnom mjestu uposlenik stječe
pravo na korištenje godišnjeg odmora; iz
ovoga proizlazi da se samo do šest mjeseci
vrši zbrajanje po danima.
Pravo na regres
PITANJE: Da li je obavezno isplaćivanje
regresa?
ODGOVOR: Obveza isplaćivanja regresa
utvrđuje se Općim kolektivnim ugovorom,
Granskim
kolektivnim
ugovorom
i
Pravilnikom o radu. Da li je u vašem slučaju
obvezna isplata, ovisi o tome da li ste pristupili
određenom
Granskom
kolektivnom
ugovoru ili ne, što je u njenu propisano i/
ili što ste predvidjeli Pravilnikom o radu.
Prema Općem kolektivnom ugovoru, isplata
regresa ovisi od poslovanja firme.
Isticanje ugovora o radu zaposlenici
na porodiljskom odsustvu
PITANJE: Pravilnikom o radu propisana PITANJE: Kako se tretira situacija kada
je visina naknade za topli obrok koja je
veća od propisane kolektivnim ugovorom.
S obzirom na teško finansijsko stanje
naknada za topli obrok se isplaćuje u
skladu sa kolektivnim ugovorom.
Da li je ova praksa ispravna i da li
120 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
porodilji za vrijeme porodiljnog odsustva
istekne ugovor o radu? Da li se ista vraća
na posao? Šta je sa godišnjim odmorom?
ODGOVOR: Ukoliko porodilji za vrijeme
bolovanja „istekne ugovor o radu“ zaključen
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
na određeno vrijeme, istekom zadnjeg dana
iz okvira ugovora na određeno vrijeme
nastupa prekid radnog odnosa, jer činjenica
što je porodilja na bolovanju ne utječe na
„produžetak“ radnog odnosa. Ukoliko
prećutno nastavite isplaćivati plaće i/ili
druge naknade iz radnog odnosa, to znači da
ste prećutno pristali na produžetak radnog
odnosa sa porodiljom.
Prava zaposlenika koji stiče višu
stručnu spremu tokom rada
PITANJE: Zaposlenik koji ima ugovor o
radu na neodređeno vrijeme i raspoređen
je u radno mjesto sa SSS, diplomiranjem i
sticanjem VSS traži da mu se izađe u susret
i da završi pripravnički staž u struci u kojoj
se školovao. Kako postupiti? Pripravnikom
se smatra lice koje se prvi put zapošljava u
struci u kojoj se školovao (ugovor o radu na
određeno).
Da li se promjena ugovora o radu može
mjenjati aneksom
PITANJE: Da li se za baš svaku promjenu
ugovora o radu mora dati otkaz sa
ponudom izmijenjenog ugovora? Jasno mi
je za veoma bitne promjene (plata, radno
mjesto, organizaciona jedinica), a da li je
baš potrebno za svaku promjenu? Da li je
moguće primjenjivati u nekim manjim
bitnim promjenama anekse ugovora?
ODGOVOR:
Nije potrebno za svaku
promjenu ugovora o radu dati otkaz,
pa potom ponudu za zaključenje novog
ugovora o radu. Ugovorni odnos nastaje
voljom obiju strana, pa ukoliko su obje
strane voljne pristupiti izmjenama koje za
posljedicu nemaju promjenu radnog mjesta
i osnovnih uvjeta rada, dovoljno je pristupiti
sporazumnim izmjenama.
Kako rješavati zloupotrebe bolovanja i
ODGOVOR: Uposlenik koji je uposlen sa godišnjeg odmora?
stručnom spremom SSS i raspoređen na
radno mjesto koje odgovara toj stručnoj
spremi nema pravo tražiti od poslodavca da
ga se prerasporedi na drugo radno mjesto
prema VSS koju je u međuvremenu stekao.
Poslodavac prema uposleniku ima samo
obveze koje je preuzeo ugovorom o radu i
samo u odnosu na radno mjesto na koje ga
je i primio. Dakle, na volju je poslodavcu da
li će takvom uposleniku odobriti obavljanje
pripravničkog staža po VSS koju je u
međuvremenu stekao.
Usklađivanje radnog statusa sa novim
pravilnikom o radu
PITANJE:
Promjena
pravilnika
o
sistematizaciji odlukom direktora. Kako
završiti sve, a da se ne promijeni status
ugovora o radu?
ODGOVOR: Ukoliko dođe do promjene
sistematizacije radnih mjesta, potrebno je
izvršiti usklađivanje ugovora o radu sa novim
radnim mjestima iz nove sistematizacije,
pošto uposleniku mora biti jasno koje
poslove kojeg radnog mjesta obavlja, kakva
su mu prava i dužnosti u ovisnosti od tog
radnog mjesta. Kako se ne radi o slučaju
kada se nudi novo radno mjesto uposleniku,
već usklađivanje postojećih radnih mjesta
sa novom sistematizacijom, smatramo da
nema potrebe raskidati ugovore sa ponudom
novog ugovora već je moguće aneksima na
postojeće ugovore precizirati nove nazive
radnih mjesta, pa bi na taj način ostali na
snazi po svim ostalim pitanjima ranije
zaključeni ugovori.
PITANJE: Uposlenici koji budu na
bolovanju po 3-4 mjeseca pa se vrate na
posao i rade par dana te traže da koriste
prvi dio godišnjeg odmora pa opet poslije
toga odu na bolovanje koje ponovo
prekinu da bi tražili korištenje i drugog
dijela godišnjeg odmora, imaju li takvi
uposlenici pravo na godišnji odmor?
ODGOVOR:
Uposlenici koji prekidaju
bolovanje radi korištenja godišnjeg odmora,
nakon čega ponovno otvaraju bolovanje,
koje ponovno prekidaju, a potom ponovno
traže korištenje godišnjeg odmora očigledno
zloupotrebljavaju svoja prava na odmor
nakon rada, a što je svrha godišnjeg odmora.
Preporuka je da internim pravilima
(Pravilnik o radu) onemogućite ovakve
pojave određujući način korištenja godišnjeg
odmora za vaše uposlenike. Uposleniku koji
je prethodno između dva bolovanja koristio
dio godišnjeg odmora možete rješenjem
odbiti korištenje drugog dijela godišnjeg
odmora do ispunjenja određenih uvjeta,
uz obrazloženje u kojem ste dužni navesti
razloge takvog postupka.
Primjene kolektivnih
područje zdravstva
ugovora
za
PITANJE: Da li poslodavac – ustanova
– koja je registrovana kao zdravstvena,
samim time obavezna primjenjivati
kolektivni ugovor za područje zdravstva
na nivou FBiH, bez obzira što njezina
sindikalna organizacija (te ustanove) nije
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 121
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potpisala pristupnicu, odnosno ugovor za
nezavisni strukovni sindikat radnika u
zdravstvu, nego PPDIVUT?
da sadrži ukupnu isporučenu vrijednost ili
količinu.
ODGOVOR:
Ured za razmatranje žalbi
Na pitanja odgovorila:
Silvana Brković Mujagić
PITANJE: Šta se trenutno dešava sa
uredom za razmatranje žalbi, s obzirom
na situaciju da je dosta postupaka trenutno
obustavljeno, a sa dosadašnjim iskustvima
trebalo im je dvije godine da dobijem
odgovor?
Samo javne zdravstvene
ustanove
moraju
poštivati
odredbe
Kolektivnog ugovora za oblast zdravstva
FBiH, te one koje su svojom voljom pristupile
tom ugovoru.
ODGOVOR: Ured za razmatranje žalbi BiH
JAVNE NABAVKE
je nepopunjen, članovima je istekao mandat,
izmjenom zakona im je oduzeta nadležnost
za žalbe do 800.000 KM sa nivoa entiteta. Ali
najgore od svega je njihova nestručnost i
jako loši međuljudski odnosi.
Prethodno mišljenje pravobranilaštva
Certificirani službenik za JN
za ugovore veće vrijednosti
PITANJE: Po novom zakonu predviđeno
PITANJE: Možete li mi odgovoriti da li je je zvanje certificirani službenik JN. Kako
potrebno mišljenje javnog pravobranioca
(misli se na općinu kao glavnog organa) za
sve vrijednosti ugovora? Ili da se samo traži
za ugovore koji imaju veću vrijednost? Da
li je ovo obaveza ili je ostavljena mogućnost
da se traži?
ODGOVOR: Mišljenje prvobranioca BiH što
se tiče državnih organa je obavezno za sve
ugovore iznad 10.000 KM. Pravobranilaštvo
na bilo kom nivou vlasti ima zadatak da
daje mišljenje na nacrt ugovora i da zaštiti
ugovorni organ i državu od eventualnog
štetnog djejstva ugovora. Imajući u vidu
navedeno bilo bi dobro, pogotovu za veće
vrijednosti i složene ugovore, pribaviti
mišljenje nadležnog pravobranilaštva.
preduzeće radi novi pravilnik o radu i
sistematizaciji radnih mjesta, da li taj
službenik treba da bude neovisan od
ostalih službi i koji bi, po vama, zadaci
službenika bili?
ODGOVOR: Bilo bi idealno kad bi se moglo
definisati da taj službenik bude samostalan.
Njegovi zadaci bi se ogledali u pripremanju
tendera, planiranju, istraživanju tržišta,
pripremanju TD, definisanju uslova i
ugovaranju.
Žalbeni postupak po novom
Zakonu o JN
PITANJE: Pitanje se odnosi na žalbeni
Potvrda o uspješnoj realizaciji ugovora postupak po novom zakonu. Kako se tačno
PITANJE: Mora li forma potvrde o
uspješnoj realizaciji dva ili više ugovora biti
predviđena tenderskom dokumentacijom?
ODGOVOR: Definitivno ne, potvrda i forma
zavise od samog primaoca roba ili usluga.
Potvrda ili ugovor o uspješnoj
realizaciji ugovora
PITANJE: Je li dovoljno da potvrda sadrži
broj ugovora koji je uspješno realiziran
i da ponuđač uz takvu potvrdu dostavi
pomenuti ugovor?
šalje žalba? Ako sam dobro razumio, šalje
se žalba prema ugovornom organu i, ako
ugovorni organ ne usvoji žalbu, ista se od
strane ugovornog organa šalje prema URŽ.
Da li je to tačno?
ODGOVOR: Tačno je, žalbeni postupak je
prema novom ZJN usklađen sa ZUP-om tako
da kompletan žalbeni postupak ide preko
ugovornog organa.
Zahtjev za dosudu troškova žalbe
PITANJE: Da li se zahtjev za dosudu
troškova žalbe navodi u žalbi ili na neki
drugi način?
ODGOVOR: Zavisi šta je traženo TD; ako ODGOVOR: U okviru žalbe se traži
su tražene vrijednosti onda potvrda mora
122 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
nadoknada
eventualno
nastale
štete
i
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
troškova, naravno kao posebna stavka
žalbenog zahtjeva.
Konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponude
PITANJE: U slučajevima sklapanja
sporazuma o zajedničkom učešću u
projektima međunarodnim donatorskim
organizacijama, gdje ove organizacije
doniraju sredstva ili materijal preko 70%
u odnosu na ugovorni organ, a ukupna
zajednička vrijednost nabavke je oko
50.000 KM, kakvo je najbolje proceduralno
riješenje?
dozvoljeno, tako da ovakvo postupanje nije
preporučljivo, s obzirom na načelo jednakog
tretmana i pravne posledice koje kasnije
mogu nastupiti pri eventualnoj žalbi.
Nabavka goriva
PITANJE: Nabavka goriva – da li se kod
primjene pre.... .... .... robe kad raspisuje
UO i traži potvrdu Vanjskotrgovinske
komore BiH. Da li UO mora da prizna
potvrdu Privredne Komore RS, gdje
se također navodi pref.... .... .... , jer sa
potvrdom Vanjskotrgovinske komora BiH
se diskvalifikuju ostali dobavljači koji ne
posjeduju tu potvrdu nego potvrdu PKRS.
ODGOVOR: Za ove vrijednosti se može
provesti konkurentski zahtjev za dostavljanje
ponuda, jer može po vrijednostnom razredu.
Preporuka je dodatna objava zbog veće
transparentnosti i mogućnosti izbora na
jednoj ponudi.
ODGOVOR: Ako je navedeno TD koja se
potvrda traži kao validna onda je neophodno
istu dostaviti, mada insistiranje na potvdi
samo Privredne komore BiH nije pametno
iz praktičnih razloga.
Direktni sporazum
Uslov „više pumpi“ kod nabavke
goriva?
PITANJE: Da li je za direktni sporazum,
ukoliko se ponuđač nalazi u registru
ponuđača, osim ponude se specifikacijom
robe i usluga dovoljno zahtijevati od
ponuđača samo aktuelni iznos iz sudskog
zapisnika?
ODGOVOR: Nema pravila, ali je sigurno
dovoljno.
Naknadno dostavljanje dokumenata
PITANJE: Ukoliko su u ........ postupku
sa objavom obavještenja pristigle tri
ponude, pri čemu dvije ponude nisu
formalnopravno ispravne i to u većem
obimu, a jedna od ponuda ima prihvatljivu
cijenu i traženu dokumentaciju, osim
uvjerenja o ispunjavanju minimalnih
tehničkih uvjeta za obavljanje predmetne
usluge, postoji li mogućnost kontakta
sa ovim dobavljačem ako postoji realna
pretpostavka da je ponuđač učinio propust
pri kompletiranju ponude jer se radi o
ponuđaču koji ovu djelatnost obavlja duže
vremena i ispunjava sve ostale tenderom
tražene
uvjete.
Konkretno,
ukoliko
postoji mogućnost kontakta i ponuđač
putem faksa, te putem pošte pošalje ovaj
dokument – može li se ovom ponuđaču
dodijeliti ugovor? Radi se o hitnosti
nabavke.
ODGOVOR: Naknadno dostavljanje dokaza
i dokumentacije po sadašnjem zakonu nije
PITANJE: Da li je dozvoljeno pojedinim
firmama i ministarstvima koji raspisuju
po otvorenom postupku nabavku goriva
da posjeduju pumpe u većinom svim
gradovima u BiH, tako da se ne možeš
prijaviti samo za jedan grad i tu se
favorizuju pojedini pomuđači?
ODGOVOR:
Zahtijevanje posjedovanje
pumpe u svakom gradu predstavlja
ograničavanje konkurencije. Ponuđačima
u takvim slučajevima trebala bi se
ostaviti mogućnost oslanjanja i na resurse
drugih subjekata, odnosno mogućnost
podugovaranja, što je jedina realna i ispravna
opcija kod ovakvih nabavki.
Potvrda o izvršenim uslugama: da ili
ne?
PITANJE: Prijavili smo se na jedan
konkurentski zahtjev kod jednog javnog
preduzeća iz BiH. Dostavili uredno našu
ponudu i bili smo ubjedljivo najjeftniji
i jedini sa teritorije BiH, te smo po tom
KZ trebali 100% dobiti isti! Međutim,
našu ponudu su odbili jer nismo dostavili
„potvrde o izvršenim uslugama“ (u
pitanju su usluge certifikacije), a sve ostalo
(akreditacija, potvrde, izjave, garancije, itd.
je uredno dostavljeno). Ovako je stojalo u
KZ: „Ponuđač može dostaviti ovjerenu izjavu
da je izvršio navedene usluge, ukoliko ima
opravdane razloge zbog kojih nije pribavio
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 123
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
potvrdu od primaoca i ukoliko te razloge u izjavi i obrazloži.“)
Umjesto tih potvrda (a to nalažu i akreditacijska pravila) dostavili
smo im kompletnu i detaljnu referens listu sa svim podacima i
ovjerenu izjavu sa ukupnim prometom, itd. (sve što je traženo
tim KZ, ali bez tih potvrda, tj. bez objašnjenja zašto nismo mogli
dostaviti potvrde). Posao je dat firmi iz Zagreba (pretpostavljamo
da je u pitanju mito i korupcija), koja nema čak niti formalno
predstavištvo u BiH i koji su skuplji od nas za više od 40%.
Pitanje glasi: Da li su nas mogli odbiti samo zato što nismo dostavili
potvrde od klijenata, tj. uz objašnjenje ...iako smo dostavili
kompletnu i detaljnu „referens listu“? Mi smo ostavili mogućnost
da sami izaberu bilo koga sa te liste kako bi provjerili, bez da se
mijenja sadržaj ponude (cijena, način plaćanja, itd.). Drugim
riječima, da li postoji neki član ZJNBIH koji bi mogao ići nama
u prilog , tj. da je recimo komisija mogla tražiti da pojasnimo
našu ponudu ili tako nešto?! „Da li firma iz Zagreba mora imati
neki papir – dozvolu da bi radili na teritoriji BIH (agencija za rad,
poreska, itd.)“?
ODGOVOR: Ugovorni organ u tenderskoj dokumentaciji ima pravo
da traži potvrdu o isporučenim uslugama ili izjavu o izvršenim
isporukama ako dobavljač iz objektivnih razloga ne može dostaviti
potvdu od primalaca usluga.
U slučaju da ne može dostaviti potvrdu o izvršenim uslugama izdatu
od primalaca usluga neophodno je da dostavi dokaz i obrazloženje
razloga nedostavljanja. U ovom slučaju prihvatljivo je dostaviti
upućeni dopis za dostavljanje potvrde od primaoca usluge iz koje se
vidi da je zahtjev upućen i, naravno, da potvrda nije dobijena.
Ugovorni organ je ispravno odbacio ponudu ponuđača jer nije
dostavio dokumentaciju u svojoj ponudi na način kako je to od njega
zahtijevano. Ponuđač je bio u obavezi u izjavi obrazložiti opravdane
razloge zbog kojih nije bio u mogućnosti dostaviti potvrde o izvršenim
uslugama, a isto to u svojoj izjavi nije napravio. Znači, nije dostavio
izjavu na način kako je to od njega zahtijevano, a ovo se tretira kao da
ponuda nije u skladu s uslovima iz tenderske dokumentacije.
Formalnopravno, ako nije dostavljen razlog i dokaz za nedostavljanje
potvrde ponuda se može odbiti kao nepotpuna, odnosno
nekvalifikovana i mislim da eventualna žalba KRŽ-u ne bi ništa
promijenila.
Na pitanja odgovarao:
mr. Dragan Vukajlović
124 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Na osnovu člana 98. Zakona o radu („Službene novine FBiH“, br. 43/99, 32/00 i 29/03)
i člana ____ Pravilnika o radu, Uprava društva na 11. redovnoj sjednici usvojila je
PROGRAM
zbrinjavanja viška zaposlenika
I
Ovim Okvirnim programom utvrđuju se:
• razlozi prestanka potrebe za radom određenog broja zaposlenika,
• mjere koje je poslodavac dužan poduzeti prije nego iskaže prestanak potrebe za radom
zaposlenika,
• kriterij za iskazivanje prestanka potrebe za radom zaposlenika,
• kriterij koji će utvrditi koji zaposlenik ima prednost nad drugim zaposlenikom,
• nadležno radno tijelo koje će evidentirati v išak zaposlenika prema radnim mjestima
(liste zaposlenika sa stručnom spremom i radnim stažom),
• načini zbrinjavanja viška zaposlenika s utvrđenih listi,
• status zaposlenika koji u predviđenom roku ne budu zbrinuti - otkazni rokovi.
II
Razlozi za prestankom potrebe za radom određenog broja zaposlenika:
•
•
•
smanjenje obima posla uvjetovanih tržišnom konkurencijom, tehnološkim promjenama i
radi ušteda (poslovanje sa gubitkom);
smanjenje broja organizacionih dijelova zbog gornjih razloga;
organizacijske promjene unutar zadržanih organizacionih dijelova izazvanih
smanjenim brojem organizacionih dijelova, gdje je nužna raspodjela radnih mjesta i
ukidanje određenog broja radnih mjesta, kao i uvođenje novih radnih mjesta.
III
Poslodavac je obavezan prije utvrđivanja prestanka potrebe za radom zaposlenika
preispitati postojeću organizaciju rada i sagledati mogućnost angažiranja zaposlenika na
druge poslove za koje taj zaposlenik ispunjava propisane uvjete u skladu sa zakonom,
pravilima, kao i drugim općim aktom poslodavca.
IV
Poslodavac utvrđuje prestanak potrebe za radom zaposlenika na osnovu Kriterija za
iskazivanje prestanka
potrebe za radom zaposlenika.
Kriteriji na osnovu kojih se iskazuje prestanak potrebe za radom zaposlenika, kao i kriteriji
koji će utvrditi koji zaposlenik ima prednost nad drugim zaposlenikom, te redoslijed na
Listi zaposlenika za čijim radom je prestala potreba su:
1. stručna sprema,
2. dužina radnog staža,
3. ocjena o radu (kao korektivni faktor).
Za svaki kriterij iz prethodnog stava utvrđuje se sljedeći broj bodova :
a)
Stručna sprema
Visoka stručna sprema
Viša stručna sprema
VKV
Srednja stručna sprema
KV
PK
NK
40 bodova
37 bodova
32 boda
30 bodova
27 bodova
24 boda
20 bodova
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 125
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
b)
Ukupan radni staž:
Za svaki navršeni mjesec radnog staža
c)
0,1 bod
Ako dva ili više zaposlenika imaju isti broj bodova, prednost da ostane u
radnom odnosu ima onaj zaposlenik koji ima veću ocjenu o radu.
V
Listu s osobnim podacima o zaposlenicima za čijim radom je prestala potreba (broj
bodova, puno / nepuno radno vrijeme, broj sati i slično), kao i podatke o potrebama za
angažovanjem novih zaposlenika, direktori / šefovi filijala i službi dostavljaju Upravi
najkasnije u roku od 15 dana od dana primanja ovog programa uz Odluku o pokretanju
postupka za uvođenje organizacaijskih promjena.
Uz listu iz prethodnog stava, obavezno se dostavlja i kopija prvobitnog i važećeg ugovora o
radu koji, pored podataka o identitetu osobe, sadržavaju i opise poslova koja je zaposlenik
obavaljao, te se dostavlja i kopija svakog akta iz ličnog dosjea zaposlenika vezanog za radni
odnos (nagrada, kažnjavanje, unapređenje, itd.).
VI
Uprava i Vijeće zaposlenika su saglasni da se u roku 1 5 dana od dana stupanja na snagu
ovog p rograma i Odluke o pokretanju postupka za uvođenje organizacijskih promjena
imenuje Komisija za zbrinjavanje viška zaposlenika (u daljnjem tekstu: Komisija)
Komisija ima tri člana, i to: (jedan predstavnik Vijeća zaposlenika, jedan član Uprave i
jedan dipl. pravnik iz Kadrovske službe).
Mandat komisije je dva mjeseca.
Komisija na konstituirajućoj sjednici donosi poslovnik o svom radu, bira i imenuje
predsjedavajućeg komisije.
VII
Zadatak Komisije je prikupljati prijedloge, objedinjavati, vršiti sačinjavanje konačne Liste
prema kriterijima s obrazloženjem u skladu sa ukinutim i preostalim radnim mjestima.
U svom radu Komisija je obavezna, između ostalog, posebno da:
•
•
•
•
•
•
zaprimi i razmotri prijedloge direktora i šefova,
rukovodeći se Kriterijima, Okvirnim programom zbrinjavanja zaposlenika, Listom
bodovanja, Komisija sačinjava posebnu bazu podataka o svim zaposlenicima koji su
utvrđeni kao višak,
komisija priprema pojedinačno rješenje o utvrđenom višku koje sadrži precizne
podatke o svim elementima određenim Kriterijima za svakog zaposlenika
pojedinačno, koje zajednički potpisuju svi članovi komisije,
po potrebi predloži preraspodjelu angažiranosti zaposlenika i utvrđivanje nepunog
radnog vremena,
predloži poslodavcu i Vijeću da se na drugi način, u skladu sa zakonom, izvrši
zbrinjavanje zaposlenika za čijim je radom prestala potreba (penzionisanje, dokup
staža, prekvalifikacija i slično),
informaciju o utvrđenom tehnološkom višku sa prijedlogom Komisija dostavlja
Upravi.
VIII
Na osnovu iskazanih potreba, u skladu s Okvirnim programom zbrinjavanja zaposlenika
za čijim radom je prestala potreba, Komisija daje preporuku – prijedlog koju je Uprava
obavezana dodatno razmotriti, odnosno postupiti u skladu sa Zakonom.
126 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
IX
Zaposleniku sa Liste zaposlenika za čijim radom je prestala potreba, a koji po Okvirnom
programu rješavanja viška zaposlenika ne bude raspoređen na druge poslove i zadatke ili
ne zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca, odnosno na drugi način ne osigura
zaposlenje, otkazuje se ugovor o radu, sa tim da isti ima pravo na otkazni rok u skladu sa
Zakonom o radu.
Zaposleniku za čijem radom je prestala potreba, a koji odbije ponuđeno radno angažovanje
kod drugog poslodavca ili pak odbije ponuđeni raspored na druge poslove i zadatake,
uključujući i poslove sa nižom stručnom spremom, otkazuje se ugovor o radu.
X
Zaposlenik koji je imao zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nakon najmanje
dvije godine neprekidnog rada, a kome se otkazuje ugovor o radu (osim ako ne otkazuje
ugovor zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa), ima pravo na otpremninu u iznosu koji se
određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim
poslodavcem, a u skladu sa odlukom Uprave.
Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se u skladu sa Pravilnikom o radu i Općem
kolektivnom ugovoru za teritorij FBiH, sa tim da se ne može utvrdititi u iznosu
manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri
mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu radnog staža kod tog
poslodavca.
XI
Ovaj okvirni program stupa na snagu donošenjem Odluke o pokretanju postupka za
uvođenje organizacionih promjena.
XII
Konsultiranje sa Vijećem zaposlenika
Po stupanju na snagu, Program će biti dostavljen Vijeću zaposlenika, nakog čega Vijeće
zaposlenika bira svog člana za Komisiju i prijedlog dostavlja Upravi. Vijeće za vrijeme
trajanja postupka ima pravo davati svoje prijedloge, mišljenja, kao i putem svog
predstavnika biti inoformirano o svim aktima i radnjama u vezi sa viškom zaposlenika
koje poduzima Komisija. Vijeće zaposlenika ima pravo dati mišljenje i na konačnu odluku
o utvrđivanju zaposlenika koji će se proglasiti viškom.
Broj:
Sarajevo,__________________________
2014. god.
Na ovaj Okvirni program zbrinjavanja viška zaposlenika svoju saglasnost dalo je Vijeće
zaposlenika svojim zaključkom, broj: ___ od ____ godine.
Sastavni dio Okvirnog programa:
 Bilans stanja i uspjeha za prethodne tri godine
 Plan poslovanja za naredni period od tri godine, sa posebenim dodatkom o uštedama
/ mjerama kojima će postići uštede: Odluka o smanjenju organizacionih dijelova i
broju radnih mjesta
 Nova i ranija sistematizacija radnih mjesta sa posebnim dodatkom koji sadržava
obrazloženje ukinutih radnih mjesta / razloge i ciljeve koji se namjeravaju postići
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 127
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dana 22.02.2014. godine Služba za kadrove povodom pisane prijave zaprimljene od strane
direktora centra o povredi radne obveze, a na temelju članka 88. Pravilnika o radu, donosi
ODLUKU
o imenovanju Komisije za utvrđivanje povrede radne obveze uposlenika NN
I
Radi utvrđivanja povrede radne obveze po prijavi direktora centra od strane uposlenika NN
imenuje se Komisija u sastavu tri sljedeća člana:



_____________
_____________
_____________
II
Komisija je dužna sa radom početi odmah, a cjelokupni postupak prikupljanja dokaza,
uzimanja potrebnih izjava (svjedoka i uposlenika kojemu se na teret stavlja povreda radne
obveze) te izradu prijedloga mjere za učinjenu povredu, Komisija će okončati najkasnije u
roku od osam dana od dana stupanja na snagu ove odluke.
III
Sastavni dio ove odluke čini prijava zaprimljena u Službi za kadrove koju je sačinio direktor
centra, od elemenata koje će Komisija početi svoj rad.
IV
Ova odluka stupa na snagu odmah.
Broj: __________
Dostaviti:
-
imenovanim članovima
-
NN uposleniku
-
uložiti u dosje uposlenika
a/a
Šef Službe za kadrove
____________________________
128 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Dana 16.02.2014. godine Komisija formirana po Odluci Službe za kadrove broj: _______, a na
temelju članka 89. Pravilnika o radu provela je postupak utvrđivanja povrede radne obveze
za uposlenika NN, tijekom kojeg je sačinjen sljedeći
ZAPISNIK
Postupak je počeo u 13.00 sati.
Prisutni: članovi Komisije _________________________________
Uposlenik NN u pratnji odvjetnika __________________________
Svjedoci: _____________________________________________
Zapisničar: ____________________________________________
Predsjedavajući Komisije pročitao je prijavu direktora centra podnesenu protiv NN
uposlenika, pročitao je materijalne dokaze koji se odnose na učinjenu povredu, nakon čega
je uposlenik NN izjavio sljedeće:______________________________________________________
Predsjedavajući Komisije pozvao je svjedoka ____________, koji je izjavio da je tog dana
___________________________________________________________________________________
Na upite članova Komisije svjedok je izjavio ___________________________________________
Na upite uposlenika NN i njegovor odvjetnika svjedok je izjavio __________________________
Predsjedavajući Komisije pozvao je svjedoka ____________, koji je izjavio da je tog dana
___________________________________________________________________________________
Na upite članova Komisije svjedok je izjavio ___________________________________________
Na upite uposlenika NN i njegovor odvjetnika svjedok je izjavio __________________________
Po izjavi uposlenika NN i saslušanju svjedoka, odvjetnik NN iznio je sljedeći zaključak u
pogledu provedenih dokaza:_________________________________________________________
Postupak je okončan u 16.00 sati.
Članovi komisije:
Uposlenik NN:
______________
____________
______________
Odvjetnik:
______________
_____________
Svjedoci:
Zapisničar:
______________
_____________
BROJ 6 JUNI 2014 PRAVNI SAVJETNIK 129
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Na temelju članaka 90. i 91. Pravilnika o radu, a po prijedlogu Službe za kadrove sačinjenog
sukladno članku 103. Pravilnika o radu, Uprava donosi sljedeću
ODLUKU
Utvrđuje se da je uposlenik NN radnjama opisanim u Prijedlogu Službe za kadrove, koji čini
sastavni dio ove odluke, počinio težu povredu radne obveze iz članka __ Pravilnika o radu.
Radi teže povrede radne obveze uposleniku NN sa danom __ prestaje radni odnos.
Obrazloženje
Postupajući po prijavi direktora centra, neposredno nadređenog uposleniku NN, imenovana
je Komisija i proveden je postupak utvrđivanja odgovornosti za povredu radne obveze
uposlenika. U provedenom postupku pročitani su dokazi: __________, _________, kojima se
nedvojbeno ukazuje na činjenicu vršenja nedozvoljenih radnji, a što su svojim iskazima
potvrdili svjedoci _____ i __ . Izjava uposlenika NN kontradiktorna je i nejasna, naročito u
dijelu koji se odnosi na _________ . Cijeneći provedene dokaze od strane Komisije i po
prijedlogu Komisije, Služba za kadrove sačinila je konačan prijedlog koji u cijelosti podržava
Uprava.
Sastavni dio ove odluke čine: Prijava direktora centra, Zapisnik Komisije, materijalni dokazi:
________________, kao i Prijedlog Službe za kadrove.
Pouka: Protiv ove odluke uposlenik može izjaviti prigovor putem Uprave Nadzornom
odboru u roku od 15 dana od dana prijema odluke.
Broj: _______________
Sarajevo, ___________
Dostaviti:
-
uposleniku NN
Službi za kadrove
dosije NN
Direktor:
___________
130 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Posjetite našu
web stranicu
www.rec.ba
[ PRAVNI SAVJETNIK ]
Vaš
poslovni
vodič!
132 PRAVNI SAVJETNIK JUNI 2014 BROJ 6
Download

JUNI 2014 BROJ 6