Projekat finansira EU
Projekt financira EU
Podrška umrežavanju
i europskoj suradnji
gradova i općina
Podrška umrežavanju
i evropskoj saradnji
gradova i opština
Podrška umrežavanju i evropskoj
saradnji gradova i opština
Podrška umrežavanju i europskoj
suradnji gradova i općina
4
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
PREDGOVOR
Publikacija Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina, sastavni je dio istoimenog projekta koji su od
rujna 2012. do ožujka 2014. godine provele Agencije lokalne demokracije u Osijeku i Centar lokalne demokratije u Subotici u
suradnji s četiri partnerske organizacije: Otvoreni univerzitet Subotica, Asocijacija Agencija lokalne demokracije - ALDA, Hrvatski
institut za lokalnu samoupravu - HILS i Visoko evanđeosko teološko učilište - VETU. Ovaj prekogranični projekt imao je za cilj
pridonijeti izgradnji kapaciteta općina i gradova u pograničnim područjima Srbije i Hrvatske za učinkovitiju suradnju na regionalnoj
i europskoj razini te doprinijeti poticanju aktivnog građanstva u lokalnim zajednicama.
Korisnici projekta bili su predstavnici lokalnih zajednica (lokalne vlasti, organizacije civilnoga društva i građani) s područja
Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije u Hrvatskoj i iz Bačkog i Srijemskog okruga u Srbiji. Dvanaest je općina i
gradova bilo aktivno uključeno u provedbu projekta: Grad Vukovar, Grad Beli Manastir, Općina Drenovci, Općina Erdut, Općina
Nijemci i Općina Stari Jankovci u Hrvatskoj, te Grad Subotica, Općina Apatin, Općina Bač, Općina Stara Pazova, Općina Ruma i
Općina Inđija u Srbiji.
Tijekom 18 mjeseci trajanja projekta i s ciljem promocije koncepta aktivnog građanstva i bratimljenja kao jednog od važnih
instrumenata za razvitak aktivnih zajednica i osnaživanje njihovih građana, provedene su brojne aktivnosti koje se mogu svrstati
u nekoliko kategorija: edukativne aktivnosti, promotivne aktivnosti, umrežavanje na regionalnoj razini i umrežavanje na europskoj
razini.
Uzimajući u obzir nedostatak razmjene informacija i suradnje u ovom prekograničnom području, ne iznenađuje činjenica da
su aktivnosti usmjerene prema regionalnom umrežavanju lokalnih vlasti i lokalnih zajednica iz Hrvatske i Srbije pod nazivom „Na
kavu sa susjedom“ okupile najveći broj sudionika, ali i privukle najveću medijsku pozornost.
Tijekom projekta prikupili smo niz autorskih tekstova naših stručnih izlagača te smo ih odlučili objaviti u ovoj publikaciji.
Nadamo se da će vam biti zanimljiv izvor informacija i da će vas motivirati za razvijanje sličnih projekata prekogranične suradnje
u budućnosti.
Branka Paškuljević Turniški
voditeljica projekta
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
5
UVOD
Uspostavljanjem prve euroregije na granici između Nemačke i Holandije davne 1958. godine, Evropska unija otpočela je
dugoročan proces integracije i ulaganja u razvoj pograničnih oblasti na čitavoj svojoj teritoriji koju danas čine 28 država članica.
Euroregioni nastali u pograničnim područjima šest država osnivača Evropske unije: Francuske, Belgije, Luksemburga, Italije,
Holandije i Nemačke, danas spadaju u motore industrijskog i tehnološkog razvoja, među kojima je svakako potrebno pomenuti
Euroregion Maas-Rhein, Euroregio, Euroregion Saar-Lor-Lux Rhein, Regio TriRhena. Razvoju pograničnih oblasti kroz raznovrsne
forme finansijske i institucionalne podrške, kao i kroz uspostavljanje međunarodno-pravnih standarda u oblasti prekogranične
saradnje država članica najviše su tokom proteklih decenija doprineli Savet Evrope kao najstarija evropska institucija, kao i
sama Evropska unija kroz efektivnu realizaciju mera evropske regionalne politike uz prateće infrastrukturne fondove. Osnivanje
euroregiona na temeljnim principima unapređenja prekogranične saradnje, to jest podsticanja saradnje lokalnih i regionalnih
institucija javnog, privrednog i civilnog sektora iz dve ili više država u cilju zajedničkog rešavanja razvojnih prioriteta, nastavljeno
je tokom godina velikog proširenja Evropske unije. Osim osnivanja novih euroregiona kojih je danas preko 180 na teritoriji
svih država članica, evidentan je i proces njihovog interesnog udruživanja i učešća u definisanju i programiranju finansijske
podrške regionalnom razvoju, pre svega kroz Evropsku asocijaciju pograničnih regiona i Komiteta regiona. Kontinuirani razvoj
institucionalne arhitekture i međunarodno pravnih standarda, čini regionalnu politiku EU jednom od najdinamičnijih sektorskih
politika, a principi finansijske solidarnosti i socijalne kohezije na kojima počiva, sve više dobijaju na snazi kao motiv ka unapređenju
kako prekogranične saradnje, tako i međuregionalne i transnacionalnih programa saradnje.
Brojne uporedne analize efekata prekograničnih programa saradnje, ukazuju na njihov generalno pozitivan učinak na održivi
razvoj uz rastuću zainteresovanost različitih subjekata u pograničnom području. Pokazuje se takođe da je implementiran veliki
broj projekata male vrednosti usmerenih na unapređenje zajedničkog kulturnog nasleđa, saradnju lokalnih zajednica u urbanim i
ruralnim sredinama, razvoj turističke ponude. Međutim, upravo ovakvi projekti ostvarili su i najveći uticaj u smislu uspostavljanja
dugoročnih odnosa saradnje, posebno lokalnih vlasti i organizacija civilnog društva sa obe strane granice.
Pristupanje Hrvatske u punopravno članstvo EU 2013., otvara potpuno novo poglavlje u odnosima između dve zemlje,
označavajući i novo poglavlje u proširenju Evropske unije na zemlje Zapadnog Balkana. Programiranje prioritetnih sektora u okviru
nove IPA 2014-2020, potreba ostvarivanja jasnih makroekonomskih indikatora institucionalnih i strukturnih reformi u zemljama
kandidatima ukazuje na otvaranje novih mogućnosti ali i izazova za sve uključene subjekte u narednom programskom periodu.
Naime, projekti prekogranične saradnje postali su svojevrsna laboratorija EU integracija i mesto razmene znanja i iskustva onih
kojima su znanja o evropskim integracijama u konačnoj instanci najpotrebnija – lokalnim samoupravama i organizacijama civilnog
društva.
Stanka Parać Damjanović
menadžer projekta
6
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Prekogranična suradnja u EU
s posebnim osvrtom na pravne aspekte prekogranične
suradnje u RH
Tunjica Petrašević*
Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku
Pravni fakultet u Osijeku
Prekogranična suradnja sastavni je dio regionalne
politike Europske unije (dalje EU). Regionalna politika EU
ima za cilj ekonomsku i socijalnu koheziju, a tome bi svakako
trebalo pridonijeti uklanjanje ili barem smanjivanje razlika u
stupnju razvijenosti pojedinih regija.
Uvodna konferencija projekta, Subotica
Regije su danas aktivni sudionik političkog odlučivanja
na europskoj razini što je uvelike osnažilo položaj regija i na
nacionalnoj razini. Regionalna razina upravljanja trebala bi
potaknuti društveno-gospodarski razvoj tih područja i na taj
način umanjiti razvojne različitosti pojedine zemlje, a time i
same Unije.
Danas je općeprihvaćeno da demokracija ne može
ispravno funkcionirati bez određenog stupnja teritorijalne
decentralizacije. Uspostava snažnih i učinkovitih tijela lokalne
demokracije koje uživaju povjerenje građana, odgovaraju
njihovim potrebama, koje su u stanju osigurati adekvatne
usluge te koja nisu podložna korupciji, jedan je od temeljnih
ciljeva (zadatka) zemalja u regiji.1
Regionalizacija se u tranzicijskim zemljama promatra
kao sveopći civilizacijski i demokratski iskorak koji značajno
pridonosi jačanju cjelokupnog potencijala neke zemlje.
Nadasve, regionalizacija se u takvim zemljama promatra kao
dio njihove sveukupne strategije za priključenje EU. Stoga
1
„Establishing strong and effective local democracy
institutions, trusted by the population, responsive to its needs, capable
of providing adequate services and corruption-free is considered today
a prime objective for the countries in the region“ (slobodni prijevod).
Vidi: www.coe.com „Strentghtening local democracy and developing
cross-border co-operation in south-eastern Europe.“
je regionalizacija također dio razvojne strategije Republike
Hrvatske (dalje RH).
Upravo s ciljem poticanja razvoja, velika se pažnja pridaje
regijama, tako da je regionalni razvoj kako institucionalni tako
i pravni hit.
Pridruživanje u članstvo u EU jedan je od strateških
vanjskopolitičkih ciljeva RH. Stoga je provedeno niz
sveobuhvatnih reformi kako političkog tako i gospodarskog
sustava. Jedna od važnih političkih reformi svakako je bilo
osigurati veći stupanj decentralizacije (regionalizacije) zemlje.
RH je o tome pregovarala u okviru poglavlja 23 „Regionalna
politika i koordinacija strukturnih instrumenata“. Dobro
određena regionalna razvojna politika i njeno institucionalno
uređenje su bile preduvjet članstva u EU. Premda je RH završila
pregovore i potpisala Ugovor o pristupanju, smatram kako RH
nije dosegla odgovarajući stupanj decentralizacije i da nam se
tu progledalo kroz prste. Cilj moga usmenog izlaganja bio je
prikazati prekograničnu suradnju u EU s posebnim osvrtom
na pravne aspekte prekogranične suradnje u RH. Postavlja se
pitanje imamo li mi regulativu koja omogućava takve oblike
suradnje, je li ona u skladu sa acquiem Unije te omogućava li
iskorištavanje svih kapaciteta i komparativnih prednosti naših
pojedinih regija. Na ova i slična pitanja, pokušao sam odgovoriti
u svojemu izlaganju.
Kao što je već uvodno navedeno, prekogranična
suradnja je sastavni dio regionalne politike Unije, pa sam na
samom početku izlaganja smatrao svrsishodnim definirati
neke temeljne pojmove poput regije, regionalizma i regionalne
politike prema terminologiji i shvaćanjima prihvaćenim u
europskim okvirima.
Povelja Zajednice o regionalizmu (Community Charter
for Regionalization) definira regiju kao „područje koje, sa
zemljopisnog stajališta, čini jasno određen entitet ili skupinu
područja kod kojih postoji kontinuitet i čije stanovništvo
posjeduje određene zajedničke karakteristike i koje nastoji
očuvati svoj posebni identitet i razviti ga sa ciljem poticanja
kulturnog, društvenog i ekonomskog napretka.“2 Povelja je
jedan od inicijalnih koraka prema harmonizaciji regionalne
razine upravljanja u zemljama članicama EU.3
Raspodjela ovlasti između regija i države određena je
ustavom ili nacionalnim zakonodavstvom sukladno načelima
političke decentralizacije. Kao primjeri regionalnih ovlasti
navode se: regionalna gospodarstvena politika, regionalno
2
Vidi: Čl.1/1 Povelja zajednice o regionalizmu na http://
ec.europa.eu/regional-policy (10.11.2008.)
3
Vidi više: Đulabić, Vedran, Regionalizam i regionalna
samouprava, članak u: Javna uprava, nastavni materijali, Zagreb,
2006., str. 237.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
planiranje, izgradnja i stambena politika, telekomunikacije
i prijevozna infrastruktura, energetika i očuvanje okoliša,
poljodjelstvo i ribogojstvo, obrazovanje na svim razinama,
kultura i mediji, javno zdravstvo, turizam, rekreacija i sport,
redarstvene snage i javni red i mir.
Regija uživa punu financijsku autonomiju i dostatna
vlastita sredstva za potpun razvoj svojih ovlasti. Regije sa
zajedničkim granicama promiču prekograničnu suradnju
sukladno odgovarajućim domaćim zakonodavstvom i
odgovarajućim međunarodnim zakonima. Regije su, uz
poštivanje domaćeg zakonodavstva i međunarodnih ugovora
između država, ovlaštene sklapati prekogranične sporazume
sa svrhom razvoja suradnje unutar ograničenja svojih ovlasti.
Regije imaju pravo uspostave zajedničkih savjetodavnih tijela
ili izvršnih tijela unutar pravnog okvira svake dotične države.
Subnacionalna ili regionalna razina upravljanja postaje
sve značajnija kako na nacionalnoj razini tako i u europskom
kontekstu. Negdje 3/4 europskoga zakonodavstva se izvršava
na lokalnoj i regionalnoj razini njenih država članica. U
trenutcima blokade integracijskog procesa zbog straha od
odricanja dijela svoga suvereniteta, tražila je političku pomoć
i partnerstvo upravo u tim nižim razinama upravljanja. Tako se
javila ideja o „Europa regija.“
No kako su postojale ogromne društveno-gospodarske
razlike tih pojedinih regija, upravo radi toga dolazi do osnivanja
tzv. strukturnih fondova i kohezijskog fonda koji bi trebali kroz
financijske pripomoći ublažiti te nejednakosti. Tako se pojavila
regionalna potlika EU koja ima za cilj postizanje harmoničnog
ujednačenog i održivoga razvoja te jačanje gospodarske i
socijalne kohezije unije.
Regija kao razina vlasti bliska ljudima može Europu
učiniti stvarnošću za svoje građane, stoga je uključivanje regija
u sve aspekte europskog vladanja ključno za uspjeh europskog
projekta.
Regionalizam pak predstavlja svojevrsno ideološko
usmjerenje čija je temeljna nit vodilja jačanje regionalne
razine vlasti koja predstavlja izvjesnu protutežu središnjoj
Vlasti. Regionalizam je proces koji je uvijek iniciran odozdo tzv.
bottom-up pristup. Cilj regionalizacije je da regionalne jedinice
imaju što je moguće veću kontrolu nad cjelokupnim društvenim,
ekonomskim, političkim i drugim procesima na određenom
području. Nažalost, regionalizam ima često puta negativne
konotacije pa ga se poistovjećuje sa željama za separatizmom.
U drugome dijelu svojega izlaganja definirao
sam prekograničnu suradnju. Postoje različite definicije
prekogranične suradnje. Europska okvirna konvencija o
prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica ili vlasti
je definira na sljedeći način: „Prekogranična suradnja znači
svako usklađeno djelovanje s namjerom jačanja i poticanja
susjedskih odnosa između teritorijalnih jedinica ili vlasti dviju
ili više ugovornih stranaka te sklapanje u tu svrhu potrebnih
sporazuma i dogovora. Prekogranična će se suradnja odvijati
u okviru nadležnosti teritorijalnih jedinica ili vlasti, kako je to
određeno domaćim pravom. Ova Konvencija ne dira u domašaj i
narav tih nadležnosti.“4
4
Vidi: Čl. 2 Okvirne konvencije i Zakon o potvrđivanju okvirne
konvencije, NN, MU broj 10 /2003.
7
Prekogranična suradnja može obuhvatiti vrlo široki
sadržaj, razne oblike te brojne instrumente. U pojmu
prekogranične suradnje sadržana je dakako i pogranična
suradnja kao prekogranična suradnja u užem smislu. Postoji
povijesni ratio uspostave prekogranične suradnje. Naime,
Europa je dugo vremena bila poprištem stalnih ratova, kako s
ciljem teritorijalnog proširenja tako i radi održanja svoje vlasti
na određenom području.5 Ratna osvajanja kreirala su današnju
političku kartu Europe. Često puta su novouspostavljene
granice ispresijecale pripadnike određenih naroda tako da
je veliki broj sunarodnjaka ostao s druge strane granice
nacionalne države. Prekretnica je bila sredina prošloga
stoljeća, osnivanjem Vijeća Europe (1948.) odnosno Europske
zajednice za ugljen i čelik (1951.), te nešto kasnije Europske
ekonomske zajednice te Europske zajednice za ugljen i čelik
(1957.). Naime, potpisivanjem tzv. Schummanova plana 1950.
godine, Njemačka i Francuska uspostavljaju zajedničku upravu
nad pokrajinom Ruhr. Taj plan je bio ideološka podloga za
osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. To
je bio dobar primjer kako dojučerašnji neprijatelji mogu ipak
uspostaviti međusobnu suradnju.
Razlog začetka prekogranične suradnje leži svakako
i u činjenici slabije gospodarske razvijenosti područja koja su
se nalazila uz granicu, budući da je većina država izbjegavala
gospodarska ulaganja u područja koja su vrlo lako mogla
postati dijelom neke druge države. Prekograničnom suradnjom
pokušalo se povezati stanovništvo uz dvije ili više granica kako
bi zajedno surađivali i rješavali svakodnevne probleme s kojima
se suočavaju, a rješenje kojih je unutar vlastitih državnih
granica teško postignuti.
Regije uz granicu nazivaju se prekogranične regije,
Euroregije ili transgranične regije. Kada se one udruže,
djeluju pod imenom: „Euroregions“, „Euregios“ or „Working
Communities“. Danas postoji oko 109 euroregija u EU, a ta
lista nije konačna. Prva službena euroregija je bila „EUREGIO“,
uspostavljena 1958. između Njemačke i Nizozemske.
U trećem dijelu svog izlaganja sam se osvrnuo na
pravni okvir za prekograničnu suradnju u RH. Naime, ako
pogledamo zemljopisni položaj RH, zaključit ćemo kako je
ona nužno usmjerena na prekograničnu suradnju. Osamnaest
hrvatskih županija pogranične su županije. Vlada RH vrednuje
prekograničnu suradnju kao jednu od iznimno velikih
mogućnosti za uravnoteženi i održiv razvoj Republike Hrvatske.
Vlada RH je identificirala potrebu za definiranjem regionalne
politike zbog sve većeg produbljivanja društveno-gospodarskih
razvojnih nejednakosti te povećanja neujednačenosti uvjeta
života u različitim dijelovima naše zemlje kao i među različitim
društvenim skupinama. U tom smislu su doneseni Zakon o
regionalnom razvoju (2009.) te Strategija regionalnog razvoja
5
„…Želim vam danas govoriti o tragediji Europe. Ovaj
plemeniti kontinent, koji u svemu obuhvaća najljepša i najkultiviranija
područja zemlje te uživa blago i umjereno podneblje, domovina je svih
velikih starih rasa zapadnog svijeta. Ovdje su izvori kršćanske vjere
i kršćanske etike. Ovdje je kolijevka gotovo svih kultura, umjetnosti,
filozofije… Pa ipak, u Europi je nastao onaj niz zastrašujućih
nacionalističkih sukoba koje su teutonske nacije pokrenule u svom
usponu ka moći…“, isječak iz govora Winstona Churchilla studentima
na Sveučilištu u Zürichu, 19. rujna 1946. godine. Vidi: Dan Europe,
publikacija Ministarstva za europske integracije, Zagreb, 2006. godine,
str. 13.
8
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
(2010.). Do 2009., RH u svome zakonodavstvu nije sadržavala
niti jedan zakon koji bi se izravno odnosio na regionalni razvoj
nacionalnih razmjera. Postojao je niz parcijalnih zakona koji
reguliraju pojedina pitanja: npr. Zakon o područjima posebne
državne skrbi, Zakon o otocima itd. No unatoč tome nedostatku,
RH je sudjelovala u programima prekogranične suradnje i
prije 2009. Pravni okvir predstavlja prije svega Ustav RH koji
jamči pravo građanima na lokalnu i područnu (regionalnu)
samoupravu. Potom Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj)
samoupravi koji u čl. 14-17 govori o mogućnosti suradnje
s jedinicama lokalne samouprave u inozemstvu. Kao vrlo
važan dokument bih izdvojio „Europsku okvirnu konvenciju o
prekograničnoj suradnji između teritorijalnih jedinica ili vlasti“
koja je donesena u okviru Vijeća Europe. Konačno, neizmjerno je
važan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih
zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske (dalje
SSP), koji je RH potpisala još 29. 10. 2001. Temeljem relevantnih
članaka (4., 11. i 105.), RH ima ne samo mogućnost nego i
dužnost sudjelovanja u programima prekogranične suradnje.
Iako RH još uvijek nije punopravna članica, ona može
crpiti značajna financijska sredstva iz tzv. pretpristupnih
fondova Unije. Nakon stjecanja statusa države članice
Europske unije, Republici Hrvatskoj će se na korištenje otvoriti
strukturni fondovi (4) i Kohezijski fond. Vrlo bitan dokument za
sudjelovanje RH u projektima EU je Okvirni sporazum između
Europske komisije i Vlade RH u svezi sudjelovanja RH u
programima pomoći EU.6
Na kraju sam još jednom istaknuo da je bit prekogranične
suradnje u današnje vrijeme povezati stanovništvo uz dvije ili
više granica kako bi zajedno surađivali i rješavali svakodnevne
probleme s kojima se suočavaju, a rješenje kojih je unutar
vlastitih državnih granica teško postignuti.
Ono što sam smatrao posebno važnim istaknuti je
sljedeće. Danas se u vidu imaju prije svega određeni gospodarski
interesi, no ne treba zaboraviti da je glavni i prvi razlog začetka
prekogranične suradnje bio uspostava mira i dobrosusjedskih
odnosa između ranije zaraćenih strana. Zato nam taj cilj treba
biti na pravome mjestu, a tek onda ekonomski interesi.
S obzirom na to da je RH 90-ih godina bila uvučena u rat
s nekima od susjednih zemalja, potrebno je posebno uputiti na
značaj prekogranične suradnje kao doprinosa miru i stabilizaciji
u regiji.
*
Dr. sc. Tunjica Petrašević je docent na Pravnom
fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku na katedri
ustavnih i političkih znanosti gdje predaje predmete Europsko
javno pravo, Osnove europskog prava te Pravo unutrašnjeg
tržišta EU.
6
Vidi: NN broj 8/02 (MU).
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
9
Bratimljenje gradova i opština u
evropskoj perspektivi
Zoltán Pámer
Istorija bratimljenja
Bratimljenje predstavlja instrument za uspostavljanje
partnerskih odnosa između gradova i opština još od Drugog
svetskog rata. Bratimljenje gradova, kao i saradnja između
opština i lokalnih zajednica zasnovana na načelima mira i
saradnje, poslužila je u posleratnoj Evropi kao sredstvo za
stabilizaciju odnosa i pomirenje, pa su stoga među zbratimljenim
gradovima u početku preovladavale francuske i nemačke
opštine. Prema definiciji koordinacionog tela Saveta evropskih
opština i regija (Council of European Municipalities and Regions
(CEMR)), bratimljenje podrazumeva „prijateljstvo, saradnju
i uzajamnu svest među narodima Evrope” (CEMR, 2007; 2).
Brojčani podaci najbolje prikazuju razvoj bratimljenja u tom
periodu: u godini Bilateralnog ugovora o nemačko-francuskom
prijateljstvu (1963), na snazi je bilo već 120 sporazuma o
bratimljenju (CEMR, 2007; 3).
Najvažniji korak u razvoju bratimljenja gradova bilo
je potpisivanje Evropske okvirne konvencije o prekograničnoj
saradnji (tzv. Madridske konvencije) 1980. godine. Konvencija
direktno podržava lokalne i regionalne organe vlasti u
uspostavljanju prekogranične saradnje sa stranim partnerima
u okviru konkretnih tematskih područja, mada uz odobrenje
državnih vlasti. Konvenciju je ratifikovalo nekoliko zemalja
(uključujući i Hrvatsku i Mađarsku, ali u Srbiji još nije
ratifikovana). Dodatnim protokolom iz 1995. priznaje se pravo
teritorijalnih zajednica da uspostavljaju odnose u okviru
sopstvene državne pravne nadležnosti, ali bez prethodnog
odobrenja od strane centralnih organa vlasti (Pintér, 2005). Zbog
osetljivosti te tematike, nekoliko zemalja (kao npr. Hrvatska)
nisu još ratifikovale ovaj dokument.
Još jedan značajan instrument bilo je pokretanje
prvog programa finansijske podrške bratimljenju gradova
od strane Evropske komisije 1989. godine. To se desilo
uoči pada Berlinskog zida: uključivanje srednjeoevropskih i
istočnoevropskih zemalja imalo je za ishod ogroman razvoj:
CEMR je 1991. godine evidentirao preko 8500 bratimljenja
(CEMR, 2007; 3). Pristupanje EU-10 2004. godine još je više
uvećalo tu cifru: 2006. godine je zabeleženo 17.000 bratimljenja.
Proširenje procesa bratimljenja gradova na Istočnu
Evropu ukazalo je na razlike u pristupu zapadnih i istočnih
država. Na Zapadu je bratimljenje pretežno bilo instrument
pomirenja, a organizacija, odnosno inicijativa je pokretana iz
baze. U slučaju srednjoevropskih i istočnoevropskih zemalja,
državne granice su pre političkih promena 1989-1990. godine
bile manje-više zatvorene. Otvaranje granica donelo je širok
asortiman novih finansijskih instrumenata koji su doveli do
brzog napretka u saradnji. Intenzivni proces saradnje tekao je
asimetrično: države su i dalje bile strogo centralizovane, dok
su, s druge strane, lokalne zajednice dobile pristup finansijskim
instrumentima, kao npr. prepristupna pomoć. Prekogranična
saradnja u Istočnoj Evropi nije se odlikovala prisupom od same
Trening „Umrežavanje gradova i opština – Program Evropa za
građane i građanke“, Sremski Karlovci
baze, nego je primarni cilj bio proširenje pristupa resursima
Evropske Unije (Fejes, 2010).
Važnost bratimljenja gradova se van Evrope primetno
razvila. Na globalnom nivou, bratimljenje gradova i opština
koordinira kišobran organizacija “United Cities and Local
Governments” (UCLG), sa sedištem u Barseloni. UCLG zastupa
interese lokalnih organa vlasti na globalnom nivou, i zastupa
ideju demokratskih lokalnih samouprava. Deluje u 136 zemalja
članica, i ima decentralizovanu organizacionu strukturu
sačinjenu od sedam podružnica (CEMR, 2007; 26). CEMR je
njena evropska podružnica. Bratimljenje gradova na globalnom
nivou neprestano se širi: za novonastale države, Evropa još
uvek igra značajnu ulogu kao izvor znanja u nekoliko oblasti,
npr. razvoj poljoprivrede, zdravstena, dečja i socijalna zaštita.
Nekoliko evropskih zemalja poseduju finansijske instrumente
na nacionalnom nivou za sprovođenje takvih aktivnosti, dok
Evropski fond za razvoj služi istoj svrsi na nivou Evropske
zajednice.
10
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Finansijski instrumenti bratimljenja gradova
Saradnja lokalnih organa vlasti može da se finansira na
različite načine. Učesnicu obično svake godine uspostavljaju
budžetsku stavku za takve aktivnosti. I regionalni organi vlasti
(regioni, pokrajine, opštine i županije) mogu da dobiju finansijska
sredstva na raspolaganje. Ponekad državni organi vlasti imaju
manje-više razrađene šeme za podršku saradničkih aktivnosti
svojih lokalnih organa vlasti, naročito u slučajevima kad je
Trening „Umrežavanje gradova i opština – Program Evropa za
građane i građanke“, Sremski Karlovci
lokalna saradnja u skladu sa nacionalnim razvojnim ciljevima.
U specijalnim slučajevima i grupe država mogu da uspostavljaju
finansijske istrumente, kao npr. Višehradski fond, kojim upravlja
četiri srednjoevropske zemlje (Češka, Mađarska, Poljska i
Slovačka. Centralnoevropska inicijativa (CEI), sa sedištem u
Trstu finansira pojekte šire regionalne saradnje.
Evropska unija je svoju prvu šemu za bratimljenje gradova
uspostavila 1989. godine. Danas je njen glavni instrument
program „Građani za Evropu“, koji je za period 2007-2013. u
tu svrhu odvojio oko 215 miliona evra. Za saradnju susednih
zemalja, u slučaju Evropske unije, cilj „Evropska teritorijalna
saradnja“ u okviru Kohezione politike za pretpristupne zemlje,
Instrumentom za pretpristupnu pomoć (IPA) pruža se pomoć
u vidu sedmogodišnjih razvojnih programa. Slični bilateralni
programi uspostavljeni su između Hrvatske, Mađarske i Srbije.
Osim ciljeva razvojne politike (konvergencija, regionalna
konkurentnost i održivi razvoj), svi ovi programi sadrže i
specijalne aktivnosti za međuljudsku saradnju koji neguju
prekograničnu interakciju građana na lokalnom nivou.
Evropsko grupisanje teritorijalne saradnje (ETCG)
se smatra najnovijim i najnaprednijim organizacionim
rešenjem za upravljanje prekograničnom saradnjom. Ovaj
instrument omogućava partnerima da pronađu pravna lica
za upravljanje saradnjom koja imaju pravo na posedovanje
svojiine zapošljavanje ljudi i nastupanje kao strana u pravnim
postupcima (EC, 2006). Nekoliko takvih organizacija je osnovano
u celoj Evropi, od kojih su mnoge u Mađarskoj.
Trenutno
se formiraju radni okviri prekogranične
saradnje u periodu 2014-2020. Uloga prekogranične saradnje će
se u narednom periodu verovatno unaprediti. Novi instrumenti,
kao npr. Lokalni razvoj vođen zajednicom (Community-led
Local Development (CLDD)) mogu isto tako da doprinesu
prekograničnoj sradnji. Aspekt održivog razvoja treba temeljitije
razmotriti, prvenstveno u ekonomskom smislu.
Program „Građani za Evropu“ sastoji se od nekoliko
aktivnosti i mera prikazanih u Tabeli 1. Aktivnosti bratimljenja
između lokalnih organa vlasti podržavaju se u okviru Mere
br. 1 Aktivnosti br 1. Program sprovodi Izvršna agencija za
obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu Generalne direkcije
za kulturu pri Evropskoj komisiji, sa sedištem u Briselu. U svakoj
državi članici imaju akreditovanu kontakt tačku; u ovom slučaju,
to je zagrebački Ured za udruge – www.uzuvrh.hr. U Srbiji tu
funkciju obavlja Stalna konferencija gradova i opština –
www.skgo.org.
Proces apliciranja se odvija elektronskim putem, pomoću
e-formulara. Neka od dokumenata, odnosno ona koja se moraju
potpisati u originalu, dostavljaju se u Brisel u papirnoj verziji.
Ostala dokumenta se dostavljaju isključivo u elektronskoj formi
(EACEA, 2011; 15).
Evaluacija projekata vrši se prema kriterijumima za
podobnost (npr. status organizacije-podnosioca prijave, prirode
i dimenzija projekta, formalnosti itd.), i kriterijum za selekciju
shodno kvalitetu projekta i kvantitativnim pokazateljima
(geografska pokrivenost i ciljne grupe) (EACEA, 2011).
Primeri dobre prakse u bratimljenju gradova i opština
Vidljivi rezultati u prekograničnoj saradnji mogu se
ilustrovati nekim projektima finansiranim u okviru Programa za
susjedstvo između Slovenije, Mađarske i Hrvatske INTERREG
IIIA, kad je Mađarska već bila zemlja članica Evropske unije, a
Hrvatska tek započela proces pristupanja. Razvoj poslovnog
inkubatora u Mohaču – uz saradnju sa Belim Manastirom
– omogućila je izgradnju četiri nove hale. Projekat BP Net
doprineo je razvoju prekograničnog operativnog modela za
biznis parkove u Nađatadu (Mađarska), Križevcima (Hrvatska) i
Postojni (Slovenija) (INTERREG IIIA, 2008). U okviru aktuelnog
prekograničnog programa Mađarske i Hrvatske, implementira
se nekoliko projekata zasnovanih na dobrom funkcionisanju
partnerstava između zbratimljenih gradova, kao npr. Sigetvar i
Slatina, Kapošvar i Koprivnica, Barč i Virovitica, itd.
Program „Evropa za građane“ ima nekoliko sektora u
kojima se mogu identifikovati relevantni primeri dobre prakse
(CEMR, 2007):
- Umetnost i kultura: gradovi Tata (Mađarska),
Svodin (Slovačka) i Sovata (Rumunija) organizovali su u Tati
zajednički kamp za mlade likovne umetnike. Kežmarok i Novi
Targ (Poljska) pokrenuli su zajednički prekogranični TV kanal.
- Omladina: Kuusankosi (Finska) i Vologda (Rusija)
organizovali su razmenu studenata, uz renoviranje jednog
školskog objekta u Vologdi. Olštin (Poljska), Gelzenkirhen
(Nemačka), Peruđa (Italija), Kalinjingrad (Rusija) i Halmstad
(Švedska) sarađivali su u organizaciji omladinskih olimpijskih
igara u Olštinu.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Akcija / mera
Akcija 1
- Mera 1
- Mera 2
Akcija 2
- Mera 1
- Mera 2
- Mera 3
Akcija 3
Akcija 4
11
Približan procent dodeljenih
sredstava u okviru programskog
budžeta
Naziv
Aktivni građani za Evropu
Bratimljenje gradova i tematsko umrežavanje
zbratimljenih gradova
Mere podrške građanskim inicijativama
Aktivno civilno društvo u Evropi
Strukturna podrška think-tank organizacijama
Strukturna podrška organizacijama civilnog
društva na evropskom nivou
Podrška projektima iniciranim od strane
organizacija civilnog društva
Zajedno za Evropu (velike manifestacije u
oblasti vidljivosti)
Aktivno evropsko sećanje
45%
31%
10%
4%
Tabela 1: Struktura akcija i mera za program „Evropa za građane“
Izvor: Autorova kompilacija na osnovu EACEA (2011) i EACEA (2012).
- Socijalna zaštita: Lidz (Velika Britanija), Brno (Češka)
i Brašov (Rumunija) sarađivali su na razmeni iskustava u
zbrinjavanju starih osoba. Sličan projekat je implementiran
između regiona Olomouc (Češka), Zadarska (Hrvatska), Kaunas
(Litvanija), Peijet-Heme (Finska), Baranja (Mađarska), Rems-Mur
(Nemačka), Šleska (Poljska), Kluža (Rumunija), Šampanj-Arden
(Francuska), i opštine Talsi (Latvija), s posebnim naglaskom na
mogućnosti u organizaciji volonterskog rada. Hag (Holandija) i
Varšava (Poljska) razmenili su iskustva o narkomanima, a Rijeka
(Hrvatska), Ljubljana (Slovenija) i Burgas (Bugarska) o socijalnoj
inkluziji imigranata (EC, 2009).
- Održivi razvoj: Ptuj (Slovenija, Burghauzen (Nemačka),
Banska Stjavnica (Slovačka), Sen-Sir-sir-Loar (Francuska)
razmenili su iskustava u upravljanju vodoprivredom i
mogućnostima unapređenja na tom polju u Ptuju.
- Razvoj lokalne infrastrukture: Barselona (Španija) i
Sarajevo (Bosna i Hercegovina) su u Sarajevu osnovali inkubator.
Opštine Flist (Holandija) i Bač (Srbija) renovirali su dom za stare
u Baču.
- Bratimljenje van Evrope: gradovi Vasa (Finska) i
Morogoro (Tanzanija) uspostavili su saradnju na unapređivanju
sistema dečje zaštite. Porodicama koje su usvojile decu odobreni
su krediti, a pripadajuće kamate će se utrošiti na finansiranje
doma za decu bez roditelja u gradu.
Zaključak
Tokom godina ekonomske krize, donosioci odluka na
državnom i lokalnom nivou češće kritikuju bratimljenje gradova.
Kriza je naterala centralne i lokalne organe vlasti da smanje
troškove, gde budžeti za „neobaveznu“ prekograničnu saradnju
trpe najdrastičnije rezove. Kao argumenti se nabrajaju odsustvo
ekonomske koristi, nizak nivo učešća lokalnog stanovništva
i nedovoljno angažovanje ljudi u organizacijama na kojima se
temelje ti projekti (obrazovanje, zdravstvo, socijalna zaštita itd.).
Jasno je da je bratimljenje gradova i opština, uopšteno govoreći,
izgubilo svoju jedinstvenu ulogu u procesu pomirenja i prenosa
znanja između ljudi, ali je u nekim delovima sveta – naročito
onima pogođenim ratovima – ono još uvek od izuzetnog značaja.
Bratimljenje gradova i opština će se definitivno i dalje razvijati
van Evrope.
Pošto se zahvaljujući sredstvima masovne komunikacije
svet „smanjio“, izazovi s kojima se suočavaju lokalne zajednice
dobijaju globalni karakter: privredni i društveni trendovi (npr.
demografija i slobodno kretanje ljudi, kao i opasnosti po životnu
sredinu ne priznaju granice. Pravovremeno reagovanje na
lokalnom nivou postajaće sve značajnije. Održivost bi trebalo
da postane ključni aspekt. Projekti usmereni na pozitivan uticaj
na životnu sredinu, ekonomičnu finansijsku implementaciju i
najšire moguće uključivanje društvenih aktera predstavljaće u
budućnosti ključne faktore uspeha.
Literatura
CEMR (2007): Twinning for Tomorrow’s World – Practical
Handbook. Council of European Municipalities and Regions.
Paris-Bruxelles.
EACEA (2011): Europe for Citizens Programme 2007-2013
Programme Guide. Version March 2011. Directorate-General for
Communication; Education, Audiovisual and Culture Executive
Agency. Brussels.
EACEA (2012): Education, Audiovisual and Culture Executive
Agency.
http://eacea.ec.europa.eu/citizenship/programme/
priority_themes_en.php (7. dec. 2012).
EC (2006): Regulation (EC) No 1082/2006 of the European
Parliament and of the Council of 5 July 2006 on a European
grouping of territorial cooperation (EGTC).
12
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
EC (2009): Building bridges between citizens. Active European
Citizenship Golden Star Awards 2009. Education and Culture DG,
Europe for Citizens Programme. Office for Official Publications of
the European Communities. Luxembourg.
Fejes Zsuzsanna (2010): A határon átnyúló együttmőködések
jogi és közigazgatási feltételei – Különös tekintettel a magyar
határrégiókra. University of Szeged. Doctoral School of the
Faculty of Law. Szeged.
INTERREG IIIA (2008): Pobuda Skupnosti INTERREG IIIA. Sosedski
program Slovenija-Madžarska-Hrvaška 2004-2006. Zbornik
sofinanciranih projektov. Služba Vlade Republike Slovenije za
lokalno samoupravo in regionalno politiko. Ljubljana.
Pintér Edit (2005): A régiók megjelenése a nemzetközi
kapcsolatokban – avagy az állam és régió kapcsolatának
új dimenziói. „Átalakulási folyamatok Közép-Európában”
konferencia. Győr.
* Magistar ekonomskih nauka, stručnjak za evropsku
razvojnu politiku, konsultant za programe finansirane od strane
EU i projekte za međunarodnu i međuregionalnu saradnju, šef
Odseka za međunarodne odnose u Agenciji za razvoj Južne
prekodunavske regije
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
13
Civilno društvo kao pokretač međunarodnog umrežavanja
lokalnih zajednica
Paula Raužan
predsjednica Agencije lokalne demokracije Sisak
Uvod
Bratimljenje kao koncept nije novost u povijesti
europske suradnje, a hrvatske lokalne zajednice ne
zaostaju u upražnjavanju ovog načina povezivanja građana.
Suvremeni koncept bratimljenja gradova (engl.town twinning)
podrazumijeva povezivanje dviju ili više lokalnih zajednica
putem raznovrsnih aktivnosti. Usmjereno je prema stvaranju
uzajamnog povjerenja i suradnje koji tijekom godina u pravilu
prerastaju u iskreno prijateljstvo lokalnih zajednica i njihovih
građana.
Otvaranje Resursnog cetra Osijek
Bratimiti se može formalno i neformalno. Neformalno
bratimljenje najčešće je kroz suradnju i umrežavanje tijekom
provedbe zajedničkih projekata, od čega su ti projekti vrlo često
financirani kroz različite programe Europske unije. Ukoliko
je suradnja tijekom provedbe projekta bila uspješna i korisna
za sve uključene strane, ona se često nastavlja i kroz daljnju
provedbu zajedničkih projekata. Takva projektna suradnja
nerijetko dovodi i do formalnog bratimljenja lokalnih zajednica.
Formalno bratimljenje započinje donošenjem Odluke o sklapanju
sporazuma o suradnji (neki nazivaju i ugovor, memorandum,
povelja i sl.) između jedinica lokalne i/ili regionalne samouprave
u Hrvatskoj i neke druge države, koja navodi sadržaj i oblike te
suradnje. Odluku o sklapanju sporazuma donosi predstavničko
tijelo jedinice lokalne samouprave ili jedinice (područne)
regionalne samouprave. Tekst sporazuma se na jezicima
jedinica koje sklapaju sporazum dostavlja središnjem tijelu
državne uprave nadležnom za lokalnu i (područnu) regionalnu
samoupravu. Važno je imati na umu da se umrežavati i surađivati
može i bez formalnog bratimljenja.
Uobičajene aktivnosti bratimljenja odnose se na:

susrete i razmjene građana (posjete
izaslanstava gradova, razmjene i putovanja učenika, studenata,
umirovljenika i sl.),

zajedničke kulturne i sportske aktivnosti
(nastupe umjetničkih društava, sportske i kulturne priredbe,
obilježavanje bratimljenja poput imenovanja ulica, otvaranja
spomenika i sl.),

sve su češći zajednički razvojni projekti koji
uključuju različit spektar tema: od očuvanja okoliša i edukacije,
preko gospodarskih i poduzet­ničkih projekata pa sve do
socijalnih projekata,

u zadnje vrijeme bratimljenje se proširuje i na
više jedinica te se tako sve češće pojavljuju aktivnosti tematskih
mreža gradova. Kao jedan živi primjer tematske mreže gradova
je upravo projekt SNET.EU.
Bratimljenje/umrežavanje je potrebno jer je jedno od
najučinkovitijih mjera za veće uključivanje građana na europskoj
razini. Podrazumijeva sustavno uključivanje svih grupa
građana jedne zajednice. Ono omogućava jedinstveno iskustvo
međukulturalnog djelovanja između zajednica koje su različite
u običajima, tradicijama i jezicima, ali ujedinjene u zajedničkoj
želji za suradnjom, raspravom i nastavkom njegovanja ideala
prijateljstva i mira. Dodana vrijednost ove vrste umrežavanja
nije mjerljiva. Povećava povijesne, jezične, političke, ekonomske
i europske vrijednosti te posljedično i turističke vrijednosti.
Nekoliko je preduvjeta za uspješno bratimljenje/
umrežavanje:

Volonterska osnova – politička spremnost
za umrežavanje (odozgora prema dolje) i predanost građana da
ostvare kvalitetno umrežavanje (odozdol prema gore). Važan je
preduvjet za produljivanje međusobnih odnosa pripadnika različitih
skupina građana unutar uključenih zajednica.

Aktivno građanstvo – građani su ključni za
ostvarivanje učinkovitog umrežavanja i stoga trebaju aktivno biti
uključeni u proces od njegova početka te imati utjecaj za njegovo
usmjeravanje i oblikovanje. Uključivanje građana doprinosi i procesu
europskih integracija jer građani uključenih zajednica razmjenjuju
svoja iskustva, argumente i mišljenja o različitim tematikama
važnima za kvalitetu života u određenoj lokalnoj zajednici.

Vidljivo i opipljivo – podrazumijeva suradnju
institucija i građana jer se svi (skupine i pojedinci) moraju osjećati
dijelom bratimljenja.
14
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina

Povjerenje, prijateljstvo i suradnja – stvaranje
trajnih jakih odnosa.

Razviti aktivne i temeljite odnose kako bi se
postigla međusobna solidarnost.
Aktivno građanstvo – europsko građanstvo
Aktivno građanstvo se u Europskoj uniji tumači na
više načina te je 2011. godina bila određena kao Europska
godina aktivnog građanstva kroz volonterske aktivnosti, iako
puno poznatija pod nazivom Europska godina volontiranja.
Volonterske aktivnosti jesu izraz aktivnog građanstva, ali one
također mogu biti provedene i bez pozivanja na sudjelovanje u
javnim poslovima, zajednici i društvu.
Aktivno građanstvo prvenstveno podrazumijeva aktivno
uključivanje građana u sudjelovanje u životu svoje zajednice, a
time i u demokraciji, u smislu djelovanja i odlučivanja. Ono je
više od davanja u humanitarne svrhe, glasovanja na izborima i
volontiranja.
Aktivno građanstvo jest:

Demokratsko građanstvo koje jamči da
građani imaju pravo glasa u procesu oblikovanja i donošenja
odluka u politici na lokalnoj/nacionalnoj/europskoj razini preko
svojih predstavnika.

Demokratsko građanstvo koje podrazumijeva
da institucije (nacionalne/EU) uživaju povjerenje javnosti i mogu
osigurati aktivno uključivanje građana i organizacija civilnog
društva u procesima donošenja odluka na svim razinama, od
lokalne i nacionalne do europske.

Demokratsko društvo koje nužno mora
djelovati na razini država članica. Građani potiču svoje
sudjelovanje u lokalnoj upravi, kroz unaprjeđenje suradnje s
lokalnim vlastima.

Demokratsko društvo koje jamči da svi
građani mogu sudjelovati u životu svoje zajednice i oblikovanju
javnih politika, uključujući i socijalno najugroženije skupine koje
su vrlo često najudaljenije od europskog procesa izgradnje.
Europska komisija proglasila je 2013. godinu Europskom
godinom građana te je slijedom gore navedenih načela
formirana i Europska alijansa europske godine građana, upravo
kao europska platforma za promicanje vrijednosti aktivnog
građanstva, suradnje i umrežavanja. Nacionalne alijanse
formirane su u svim državama EU te i u Hrvatskoj kao novoj
članici u 2013. godini.
Organizacije civilnoga društva i umrežavanje
Agencije lokalne demokracije u osnovi svojega djelovanja
promiču vrijednosti međunarodne suradnje na lokalnoj razini
i važnosti aktivnog uključivanja građana u procese izgradnje
demokratskih zajednica po mjeri svakog građanina.
Agencija lokalne demokracije Sisak svjedočila je i
provodila mnogobrojne aktivnosti inicirane od strane građana,
ali i lokalnih vlasti, koje su rezultirale primijenjenim rezultatima
u lokalnim zajednicama. Instrumenti korišteni u postizanju
ciljeva umrežavanja su upravo projektna sredstva, često iz
različitih fondova Europske unije.
Tijekom 2007. i 2008. godine sudjelovali smo u provedbi
projekta „Platforma za unapređenje veza između Jadranskih
Regija u Europi – PEARL.EU“ financiran sredstvima EU-e kroz
Program INTERREG-CARDS-PHARE. U projektu je sudjelovalo
24 partnera iz Hrvatske, Italije i Bosne i Hercegovine; lokalne
samouprave i Agencije lokalne demokracije. Svrha projekta je
bila jačanje zajedničkih vještina javnih uprava s ciljem održivog
razvoja, povećanja razmjena najboljih praksa i rješenja te
pomoći u poboljšanju komunikacije između lokalnih uprava
i građana. Kroz projekt su se provele mnogobrojni studijski
posjete tijekom kojih su partneri učili jedni od drugih, a mnogi su
nastavili surađivati i nakon završetka projekta. Upravo je ALD
Sisak kroz ovaj projekt po prvi put u Sisku organizirala Sajam
udruga i institucija koje rade na području ljudskih prava. Sajam
se održao i nakon projekta te se sada tradicionalno održava
svake godine u prosincu, a tema se proširila i na obilježavanje
Međunarodnog dana volontera.
Cilj projekta „INTACT: Međunarodna mreža
gradova-aktivno građanstvo i bratimljenje gradova“,
financirano sredstvima EU-e kroz Program Europa za
građane, bio je uspostaviti mrežu gradova koja potiče
bratimljenje gradova kao sredstvo dugoročne suradnje,
osobito u području sudjelovanja građana. Osim ALD Sisak
sudjelovalo je još 20 lokalnih i regionalnih samouprava
iz Francuske, Makedonije, Malte, Rumunjske, Italije,
Bugarske i Hrvatske. Projekt je dao pragmatične primjere
kako se bratimiti i vrlo važno, kako ga održavati. Od
brojnih primjera, izdvojila bih primjer Grada Delčevo iz
Makedonije. Delčevo ima jasnu strategiju bratimljenja
koja uključuje i jasnu prezentaciju svog okruženja i ciljeva
koje žele postići bratimljenjem. Svoja bratimljenja su
uspostavili s graničnim državama i državama u okruženju
s kojima ih vežu nacionalne manjine, slični mentalitet i
tradicija. Bratimljenja u koja su aktivno uključeni građani
(sportski klubovi, folklorna društva, kulturne institucije,
lokalne tvrtke i obrtnici) su uspješna i imaju dugogodišnju
tradiciju. Iskustvo bratimljenja koje je inicirano na visokoj
političkoj razini rezultiralo je jednom aktivnošću nakon
čega više nije bilo suradnje.
Primjer umrežavanja koje je rezultiralo uslugama u
zajednici za ranjive skupine građana je suradnja ALD Sisak s
Provincijom Venecijom. Na poziv Provincije sudjelovali smo na
Sajmu udruga u Padovi na kojem smo se povezali s udrugom
„Živimo pozitivno“ čiji su članovi klaunovi-volonteri koji
provode klaunoterapiju diljem Italije. Provincija Venecija je
financirala suradnju ALD Sisak i udruge „Živimo pozitivno“ koja
je rezultirala formiranjem grupe volontera klauna u gradu Sisku
koji provode klaunoterapiju u socijalnim institucijama koje se
bave potporom osobama koje žive u nepovoljnom psihičkom,
fizičkom i društvenom okruženju, a u obliku svjedočenja
„pozitivnog mišljenja“ povodom javnih susreta i manifestacija.
Projekt „Volontiranjem do prekograničnog razvoja
lokalnih zajednica“, financiran sredstvima EU-e kroz IPA
Prekogranični projekt Hrvatska-Bosna i Hercegovina,
uspostavili smo nove socijalne infrastrukture u zajednici u
obliku lokalnih volonterskih centara u 5 gradova (Hrvatska:
Sisak, Kutina, Petrinja te Bosna i Hercegovina: Derventa i
Bihać). U ovih 5 gradova i u Banjoj Luci, razvili smo lokalne
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
volonterske politike te umrežili volontere iz svih 6 gradova kroz
prekogranične volonterske kampove. Zahvaljujući uspješnosti
ovog projekta, EU-a je kroz isti Program financirala nastavak
projekta pod nazivom „Prekogranično umrežavanje volontera
za lokalni razvoj“ u okviru kojeg ćemo facilitirati uspostavljanje
još 4 volonterska centra (Hrvatska: Ozalj i Gvoz te Bosna i
Hercegovina: Laktaši i Gradiška), uspostaviti prekograničnu
mrežu organizacija civilnog društva iz oba projekta kao i
organizirati prekogranične volonterske kampove.
Zaključak
Za učinkovito bratimljenje/umrežavanje nužno je pronaći
dobre partnere koji dijele sličnu viziju procesa i krajnjih rezultata.
Iskusni partneri pomoći će i onim manje iskusnima te se stoga
ne treba bojati započeti proces međunarodnog umrežavanja
zajednica. Kao i svaki proces, i ovaj ima svoje izazove koji
ponekad mogu dovesti do manje uspješnog umrežavanja.
Politička volja i razumijevanje značaja umrežavanja u njegovom
punom kapacitetu je ključno. Prepreka je često i izostanak
sredstava za financiranje međunarodnih aktivnosti što je usko
povezano i s nedovoljno ljudskih resursa koji mogu iznaći
sredstva za financiranje umrežavanja. Kvalitetno umrežavanje
nije moguće bez posvećenih lokalnih i međunarodnih partnera.
Ovi čimbenici su međuovisni, a predvodi ih upravo politička
volja. Politička volja i aktivno uključenje svih grupa građana
u zajednici ključni su za uspješno umrežavanje. Ne smijemo
zaboraviti da je bratimljenje/umrežavanje dugoročno
obvezivanje koje iziskuje napore u njegovom održavanju, ali isto
tako rezultira dugoročnim unaprjeđenjem kvalitete života svih
skupina građana uključenih zajednica.
15
Izvori:
1.
M. Ivanković (2009), Bratimljenje gradova i sve što
o njemu morate znati, Udruga općina u Republici Hrvatskoj,
Zagreb.
2.
Kako se bratimiti?, projekt T-WINNING, udruga ACTA
(Medulin) i udruga „Alessandro Bartola“ (Ancona).
3.
Manifest Europske alijanse europske godine građana,
http://ey2013-alliance.eu/
4.
Arhiv Agencije lokalne demokracije Sisak,
www.lda-sisak.hr
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
16
Teritorijalna organizacija – uzrok i posledica
(ne)kvalitetnog javnog upravljanja
Mijat Damjanović
Kada se upuštamo u razmišljanje o značaju teritorije
i njene dobre uređenosti, kao jednog od nezaobilaznih
konstitutivnih elementa svake prosperitetne države, bez obzira
na osobenu prirodu i karakter organizacije vlasti, državno i
društveno uređenje, kao i sadržaje i forme političkog legitimiteta,
otkrivamo brojne izazove koje treba da razrešava državna i
javna uprava, državno i javno upravljanje. Međutim, složenost i
uspeh misije državnih/javnih institucija uslovljena je sadejstvom
Otvaranje Resursnog cetra Subotica
kvaliteta brojnih „poluga” koordiniranog upravljanja: političke
vladavine – prosvećene političke elite; održive ekonomije –
posvećenih mogula, poslovnih magnata; zdravog društva –
u kome dominiraju građanske vrline, slobodni i obrazovani
ljudi. Ali, da bi ove „poluge” mogle podići pomenute „terete”
dobrog javnog upravljanja, potrebna je uspešna sinhronizacija
institucija i organizacija političkog, ekonomskog i društvenog
sistema, kao i valjana višesmerna harmonizacija sa analognim
sistemima u bližem i daljem okruženju. Tek prepoznavanjem,
poznavanjem i priznavanjem iskustva uspešnih sistema stiču
se preduslovi za unapređivanjem tranzicionih sistema u razvoju,
čije postojanje i budućnost dobrim delom zavise od uspeha
njihove međusobne saradnje. Ta vrsta logike, međuupućenosti i
međuzavisnosti, postala je osnova uspešnosti mnogih zajednica
i društava širom sveta, koji su u stalnom traganju za novim i
boljim, efektivnijim i ekonomičnijim solucijama organizacionih
redizajniranja i menadžerijalnih remodeliranja.
Kroz dugu istoriju i evoluciju civilizacije, ali i stalno
pratećeg varvarizma, sve do savremenog sveta, teritorija
(tla i vode) bila je i ostala jedna od najvažnijih vrednosti i
najprepoznatljivijih karakteristika, naročito na strani prostorno
većih država, ali i onih koje su, iz ekspanzionističkih razloga, težile
uvećavanju svojih prostornih dimenzija. Teritorijalne pretenzije,
u daljoj prošlosti zbog ordinarnih pljački, a u skorijoj zbog
različitih sadržaja i formi eksploatacije, najčešće neobnovljivih
resursa, bile su osnovni pokretač stalnih sukobljavanja, velikih
i prljavih ratova, u kojima su se mešali i smenjivali motivi i
interesi oslobađanja, zarobljavanja i razmena teritorija. Ti
lokalni i svetski ratovi, između ostalih zala koja su počinili,
često su za sobom ostavljali raseljeno i rasuto stanovništvo
– nacije i etnicitete, odvojene od svojih matica, a potom
neretko ostavljene, zaboravljene i višestruko marginalizovane
u okviru drugih država. U najboljem slučaju sticali su formalni
status manjina, sa svim uskraćenostima, opterećenjima i
insuficijentnostima koje prate takav položaj u realnom svetu i
životu. Takva stanja su stvarala osnov povremenih obnavljanja
starih neprijateljstava, animoziteta, nepoverenja i povremenih
tenzija među državama susedima. S obzirom na praksu
nasilnih prekrajanja granica ili njihovih omekšavanja, usled
promenjenih uslova kompeticija i kooperacija u savremenom
svetu, ta nasleđa prošlosti uticala su na shvatanja po kojima
su granice relikti, „ožiljci prošlosti”. Prevagu je odnela politika
inoviranja koegzistencija i kohabitacija savremenih država,
povezanih preko saveza, unija, liga država regiona, koji
postaju sve uverljivija realnost podeljenih suvereniteta, koja
iziskuje permanentno evaluiranje, a po potrebi i readaptiranje
i preusmeravanje.
Države sa stabilnim teritorijalnim okvirima, u granicama
(samo)determiniranih socijetalnih pretpostavki, ispoljavaju
izrazitiju funkcionalnost legitimizovanih sistemskih obeležja.
S druge strane, sistemi sa nestabilnim teritorijalnim,
prostornim dimenzioniranostima, bez obzira na to da li je
u pitanju njihovo širenje ili sužavanje, trendovi integracija,
dezintegracija ili reintegracija, usled dejstva centrifugalnih
ili centripetalnih sila, suočavaju se sa ozbiljnijim izazovima
i problemima u funkcionalnosti njihovih institucija, odnosno
češće ispoljavaju sistemske entropije, neregularnosti,
blokiranosti, neefektivnosti, neefikasnosti, neekonomičnosti.
U pretežnijem delu svoje istorije, u uslovima egzistiranja užih
teritorijalnih celina, država-gradova, parohija, kneževina,
grofovija, vojvodstva i dr., nesumnjivo je bilo lakše organizovati
i sprovoditi vlast. Stvaranjem prvih složenijih državnih
zajednica (ovde apstrahujemo starovekovne imperije), na
znatno prostranijim teritorijalnim celinama, s velikim brojem
vremenskih zona, javljale su se ozbiljne funkcionalne poteškoće,
koje su ugrožavale pa i dokidale njihovo opstajanje. Međutim,
fundamentalni preokret, bez istorijskih presedana, nastao je
naglim invencionim i inovacionim unapređivanjima informacionih
i komunikacionih sistema i procesa, koji su radikalno promenili
uslove održavanja sistema u zonama visokih funkcionalnih
kapaciteta. Stvoren je fenomen „stešnjavanja vremena i
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
prostora”, čime je geografski prostor (teritorija) izgubio stara,
a dobio nova značenja. Njegova veličina po prvi put nije više
prepreka višedimenzionalnom institucionalnom harmonizovanju
i očekivanim funkcionalnim ekspeditivnostima.
Činjenica je da je razvoj savremenih društava te
ukupan rast njihovih socijetalnih karakteristika i vrednosti,
a konačno i sveukupni modernizacijski preokret, nesumnjivo
presudno poslužio za promenu shvatanja fenomena teritorije,
naročito u razvijenim zemljama. O teritoriji se sve manje govori
kao pukoj indikaciji veličine prostora, merene kvadratnim
kilometrima, prirodnim bogatstvima, razmeštaju stanovništva,
istorijskim, nacionalnim, kulturološkim, jezičkim i srodnim
modelima razgraničavanja. Učestalije su analize kvaliteta
infrastrukturnih platformi, strukture privrednih i vanprivrednih
delatnosti, relacija urbanih, ruralnih i mešovitih područja,
spektra multifunkcionalnih povezanosti sa bližim, susednim
i udaljenijim državama i regionima. Stoga, postaju potrebne i
sve više dobijaju na autoritetu rasprave o multidimenzionalnoj
matrici i perspektivi teritorijalne zajednice i zrelosti njene
društvenosti, preko kojih se prati otvorenost i/ili zatvorenost,
integrisanost i/ili izolovanost duha jedne zajednice. Očigledno,
postupno je otvoren nov horizont konceptualizacije teritorije,
koji se primarno usredsređuje na vrednost njenog višestranog
kvaliteta, duhovnosti, obogaćivanja i oplemenjivanja, uređenosti
i saosećajnosti. S druge strane, u zemljama u razvoju i dalje
se kvalitet jedne teritorije, pod stigmom neprikosnovenih
državnih ingerencija, predominantno vrednuje prema šansama
egzistencijalnog opstajanja i izvesnostima potrage za poslom
i elementarnom sigurnošću. I dok se prostori izglednijih
životnih šansi pune, a bezizlaznih beznađa prazne, javljaju se
poznati situacioni i razvojni dispariteti, kako u okviru državnih/
nacionalnih granica tako i u internacionalnim razmerama. Za
promenu ovog obeshrabrujućeg trenda, njegovo zaustavljanje
i povratak postepenom i podnošljivom uravnoteženju,
potrebno je da se zadovolje brojne i složene pretpostavke
uspešnih koreformi države, privrede i društva, što po pravilu
iziskuje duže vremenske intervale višesmerno sinhronizovanih
intervencionizama.
Dometi podizanja pomenutih standarda, kvaliteta rada
i života u savremenim državama, privredama i društvima,
nesumnjivo su najpresudnijim delom uslovljeni, kako smo već
istakli, upravo kvalitetom učinaka državne i javne uprave,
državnog upravljanja i javnog upravljanja, kao i stepenom
delotvornosti dominantnih javnih politika. Od toga kako je
komponovana politička, ekonomska i finansijska vlast, sa
više nivoa, na vertikalnim i horizontalnim ravnima, u kojoj
meri je centralizovana posredstvom civilno-vojne birokratije,
korporatokratije i duhovne „kapelokratije” ili višeznačno
decentralizovana, preko devolucije, dekoncentracije i delegacije,
te koliko je uspešno usaglašena teritorijalna i funkcionalna
decentralizovanost, zavisila je u presudnoj meri i prestižnost
pozicioniranosti, rangiranost uspešnosti svake konkretne
države, kako u svetu razvijenih država tako i država u razvoju.
Međutim, efektivnost ovog epohalnog preobražaja,
napuštanja levijatanskih država, bila je u znatnoj meri
predodređena ograničenjima i nedoumicama koje su pratile
burni i visoko konfliktni 20. vek. U tom periodu, a naročito
u njegovoj drugoj polovini, kako socijalističke tako i
kapitalističke države iživele su centralizovane, birokratske
i biro-tehnokratske sisteme vladavina. S jedne strane,
socijalističke države naglo su se i (ne)očekivano urušile, u
poslednjoj deceniji 20. veka, sa dramatičnim i traumatičnim
17
posledicama ili bez njih. Pokazaće se, dobrim delom zbog
uverenja i osećanja o neravnopravnostima i pristrasnostima
u tretiranju i očuvanju „stečenih pozicija” pojedinih nacija
i etničkih grupa, njihovih nacionalističkih nepomirljivosti i
ostrašćenosti, zatim interesnih konfrontiranosti njihovih
administrativnih i privrednih konstituenata, konfesionalnih
zajednica i arhaičnim ideološkim podvojenostima, „Zapad
Zapadu, – Istok Istoku”. Nadalje, neodrživost komunističkosocijalističkog poretka bila je oročena njegovim prevaziđenim
ustrojstvom političke institucionalizacije, srastanjem državne,
partijske i vojne birokratije, koje su preispitivanje strategijskih
razvojnih ciljeva i najave potreba za modernizacijom,
reformama i promenama smatrale indikacijom slabosti sistema,
a sumnje u njega nedozvoljenom jeresi. Status quo politika
doživljavana je kao izraz stabilnosti i snage sistema, koji je
pokazao nespremnost čak i za bilo koji oblik eksperimentalne
modernizacije institucija države i privrede. Za poretke ovog
tipa zajednički imenitelj retrogradacije bila je nerešiva enigma
oblika svojine i manifestacija kapitala, opsednutost duhom
centralizma, partizma i hijerarhizma, ograničeni smisao širenja
Dan otvorenih vrata Subotica
i produbljivanja sloboda i prava građana, njihovih probuđenih
socijalnih preferencija i suženih skala motivacionih stimulatora,
energizatora razvoja.
S druge strane, osnovni uzrok sumnji u podrazumevane
vrednosti i domete kapitalističke države i privrede javio se
(ne)nadano novim povodom i u novim okolnostima, krajem
prve decenije 21. veka, u suočavanju sa najozbiljnijom
egzistencijalnom krizom, „krizom globalnog imperijalizma”.
Euforični i bučni trijumf ekonomskog neoliberalizma i političkog
demokratizma, posle pada trećeg – kremaljskog zida (posle
berlinskog i kineskog), postepeno je utihnuo jer su se na horizontu
pojavili „tamni oblaci” najave mogućih društvenih stagnacija i
porinuća. Postala su primetna sve učestalija upozorenja kritički
orijentisanih „zapadnih” mislilaca da su neizbežna preispitivanja
onih funkcija političkog, ekonomskog, finansijskog i fiskalnog
sistema koje bi mogle da uzrokuju teške krize, recesione i
depresione situacije i stanja. Tome su nesumnjivo doprineli
sekvencijalni krizni finansijski, ekonomski i društveni potresi u
SAD i EU, 2008. i 2011. godine, koji su nedvosmisleno otkrili svu
ranjivost savremenih, pa i (naj)moćnijih, kapitalističkih država,
u krajnjoj instanci globalizovanog sveta. I u njima je ponestalo
18
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
kapaciteta za reaktiviranje blagovremenih invencija i inovacija u
sistemu vladanja, upravljanja i rukovođenja državom, privredom
i društvom. Pokazalo se da odbrambeni mehanizmi, kako tržišnih
tako i državnih struktura, konačno i postojeći savezi i unionizmi
konkretnih regiona, nisu niti dovoljno efektivni, niti nužno
efikasni u prevenciji, sprečavanju i pouzdanom prevazilaženju
i razrešavanju aktuelnih ekonomskih, političkih i društvenih
potresa i kriza.
Međutim, organizacija vlasti, državnog i javnog
upravljanja preko većeg broja institucionalizovanih nivoa,
predstavlja znatno više od funkcionalnog rasterećenja
centralnog plana, odnosno svrsishodnog opterećenja vlasti na
nižim nivoima, ustanovljenih na užim teritorijalnim nivoima. Ali,
iskustvo je pokazalo da tu ostaje velika nepoznanica osnova,
načela i kriterijuma distribucije i redistribucije kompetencija
vlasti u celovitoj piramidi njenih institucija i organizacija, od
centra do periferije. Ovde se susrećemo i sa velikim znakom
pitanja – da li je konačno i u visoko politiziranim državama, u
kojima politika suvereno dominira ekonomijom i društvom,
nastupilo otrežnjenje, odnosno shvatanje da postoji potreba za
preusmeravanjem i remodeliranjem pomenutog suodnosa, te
posvećivanjem veće pozornosti slobodi formiranja strategije/
strategija održivog ekonomskog i društvenog razvoja.
Nesumnjivo da ovakav preokret zahteva novo institucionalno
i funkcionalno pozicioniranje svih nivoa vlasti, a naročito
regionalnog – nivoa koji povezuje – centralne i lokalnih vlasti,
odnosno obezbeđivanje nishodno-ushodnih prožimanja interesa
i potreba, kako vlasti tako i samouprave. Verovatno je suvišno
nadalje trošiti reči i argumente na to da je došao kraj modelu
centralizovanog državnog ustrojstva i isključivo vertikalnog
tipa organizacije vlasti.
Druga velika nedoumica odnosi se na izbor aktera kojima
se poveravaju izvršna ovlašćenja u uslovima centralizovane
države, tradicionalne birokratske državne uprave, odnosno
deetatizovane javne uprave u transformisanom javnom sektoru,
u kome se konstituiše koncept javnog upravljanja, tzv. novog
javnog upravljanja, u kome su sve učestalije forme javnoprivatnih partnerstava, odnosno svojevrsnih simbioza državnih
javnih i privatnih institucija i organizacija, mešovitih tela,
kapitala i politika, pluralizovanih interesa i potreba.
Proces deetatizacije, odnosno promena prirode i
karaktera države u savremenom svetu, pored restrukturiranja,
reprogramiranja, transfera i realokacija tradicionalnih državnih
funkcija, dodatno je pospešen ojačavanjem srednjeg nivoa,
podnacionalnom regionalizacijom i autonomizacijom lokalne
samouprave, posredstvom pomenutih procesa devolucije,
decentralizacije i delegacije, ponovnim utemeljivanjem izvornih
nadležnosti, ali i prenosom ovlašćenja i poveravanja poslova
sa širih teritorijalnih nivoa. Ovaj značajni preobražaj dislokacija
vlasti i promene njene prirode, osnažen je pomenutim
reangažmanom afilijacija privatnog biznisa, njegovim kapitalom
i reafirmacijom udela organizacija civilnog društva, koje su
unele nove determinante i kriterijume vrednovanja vlasti,
moći, autoriteta, dominacije, prinude, pravde, etike, morala
i odgovornosti. U ovim sferama nesumnjivo su se odigrale
najveće promene u međusobnim odnosima države, privrede i
društva.1 U novom političkom dobu, u proklamovanim formalno1
„Uvidjevši da vlast više neće moći zadržati monopol
nad procesom upravljanja, javni su dužnosnici brže-bolje pronašli
kompromisno rješenje – paralelnu podjelu političke domene s
komercijalnim sektorom i sa sektorom građanskog društva. Uloga
vlasti od tog trenutka postaje olakšavanje provođenja političkog
demokratskim društvima nesumnjivo najveći nominalni kapital
političke zrelosti postaje građanin, uprkos svim poznatim
nedoumicama, mistifikacijama i otuđenjima.
Upravo su formiranjem i prihvatanjem nove koncepcije
javnog upravljanja, u polje analize uvedeni u praktično svi
nivoi teritorijalne organizacije vlasti i samouprave. Od izvornih
samoupravnih formi podmunicipalnih jedinica do državnog i
interdržavnog institucionalnog okvira, kao i državnog i globalnog
upravljanja. U tom velikom teritorijalnom rasponu i funkcionalnim
odeljenostima (od mesne zajednice preko opština, gradova,
podnacionalnih regiona, pokrajina, države, nadnacionalnih
regiona do globalne zajednice) javila se potreba za drugačijom
filozofijom razumevanja fenomena vlasti, moći, autoriteta,
vladanja, upravljanja, legitimizma i legalizma, kompetencija i
kompeticija, kooperacija i koordinacija, lokalizma, regionalizma,
mundijalizma, kosmopolitizma. Uz to, sve veći značaj i ulogu
stiču višeslojne i višedimenzionalne horizontalne i vertikalne
(umrežene) mreže, različitog stepena specijalizovanosti i
integrisanosti. Rast institucionalnih umrežavanja, bez obzira
na njihove postojeće specifičnosti, po logici funkcionisanja,
upućuje na njihovu međusobnu povezanost i međuzavisnost.
Ta međuzavisnost, koja ima vrlo različite aspekte, od političkonormativnih preko ekonomsko-finansijskih do informacionokomunikacionih, izražena je praktično u svim bitnim elementima
organizacije (ciljevi, sredstva, organizacione strukture, kadrovi,
informacioni kanali) i upravljanja (planiranje, odlučivanje,
organizovanje, koordiniranje i kontrolisanje). Činjenica je,
međutim, da u ovakvim složenim aglomeracijama po pravilu
postoji asimetrija značaja i uticajnosti njihovih konstituenata.
Pored toga, ovakve kompleksne funkcionalne tvorevine,
utiču i na modifikaciju institucionalnih stratuma, brojnost i
diverzifikovanost, kako u nacionalnim tako i u supranacionalnim
okvirima, na plimu i oseku aktivnih institucija i organizacija.2
Više ključnih poluga bilo je potrebno da se pomeri
i razgradi pretovarena državna, nacionalna, centralna
administracija i uspostave komplementarni regionalni i lokalni
centri, koji su sa mnogo više sluha i spremnosti mogli preusmeriti
energije regionalnih i lokalnih vlasti i samouprava. Time je
definitivno podstaknuto upravljanje sa više (teritorijalnih) nivoa,
što je nepobitno uticalo kako na institucionalnu konstrukciju
administrativnih nivoa tako i na novouspostavljene relacije
(sa)upravljanja, promenu rigidnih predominantno hijerarhijskih
nishodnih naredbodavnosti, odnosno uspostavljanje višeznačnih
partnerskih odnosa. Kako u sferi vlasti tako i među drugim
sektorima, privrede i društva. Naravno da su u ovim korelacijama
pretežniji asimetrični nego simetrični odnosi i solucije. Upravo
se procesima decentralizacije i regionalizacije pospešuju
specifičnosti, posebnosti, atipičnosti koje su izraz različitih
interesa i potreba multiplikovanih centara, policentričnog stila
meritornog političkog, ekonomskog i društvenog odlučivanja. Na
taj način se uspešnije stimuliše kako politička i administrativna
procesa, a ne njegovo nadgledanje.” (Rifkin, Jeremy, „Europski san
– kako europska vizija budućnosti polako zasjenjuje američki san”,
Zagreb: Školska knjiga, 2006.).
2
„Kao što su u XIX. stoljeću željeznica, parobrodi i telegraf
zgusnuli i ubrzali promet roba i ljudi, kao i izmjenu informacija, tako
danas satelitska tehnika, zračni promet i digitalizirana komunikacija
ponovo stvaraju veće i zgusnutije mreže. ’Mreža’ je postala ključnim
pojmom, svejedno je li riječ o transportnim putovima stvari i osoba,
o tokovima robe, kapitala i novca, o električnom prijenosu i preradi
informacija ili o protoku između ljudi, tehnike i prirode. Dokumenti
vremena pokazuju globalizacijske tendencije u mnogim dimenzijama.”
(Habermas, Jurgen, „Eseji o Evropi”, Zagreb: Školska knjiga, 2008.).
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
kompeticija tako i ekonomska i privredna konkurentnost
brojnijih agensa i aktera. Deluje veoma uverljivo konstatacija da
„administracija sa više nivoa menja tradicionalne hijerarhijske
političke i administrativne sisteme, i čini se poželjnom kada je
u pitanju interakcija između hijerarhije i tržišta zarad podsticaja
lokalnog i regionalnog razvoja. Možemo reći da je upravljanje
sa više nivoa novi okvir za upravljanje postbirokratskim
sektorom jer je tipična karakteristika za upravljanje sa više
nivoa pogađanje sa fokusom na ugovorni pristup u pružanju
usluga”.3 Drugim rečima, kruta hijerarhijska naredbodavnost
potisnuta je fleksibilnim formama pregovaranja i dogovaranja,
stvaranjem ad hoc partnerstava, preko kojih se zadovoljavaju
višestrani interesi onih koji pružaju usluge i potrebe onih
koji se njima koriste. Tokom poslednje tri decenije postaje
očigledno da je na delu sasvim izvesna „hibridizacija” državnog
i javnog upravljanja, internog i eksternog regionalizma, vesnika
glokalizma, te ekspanzije sektora javnih politika oslonjenih
na inventivna i inovativna partnerstva, koja, pored mnogih
prednosti koje sobom donose, mogu, kako dosadašnje iskustvo
pokazuje, uzrokovati i razbuktavanje raznovrsnih socijalnih
devijacija i raznorodnih socio-patoloških manifestacija,
rigidnosti, osionosti, korupcionaštva, kronizma, samovoljnosti,
favoritizma, podvala, prevara, utaja, švindlovanja, zloupotreba
poverenja i sl., što je svojevremeno Maks Veber nazvao
zajedničkim imenom Satrapenherrschaft.
Ove promene nisu pogodile samo sferu državnog,
javnog, administrativnog upravljanja već i logiku formiranja i
funkcionisanja sve šireg spektra javnih politika, koje presecaju
tradicionalne (teritorijalne) konstitucionalne nivoe vlasti. U
novonastajućim sferama javne politike primećuje se sadejstvo
i saradnja sve većeg broja partnera, koji objektivno obogaćuju
sadržaje i forme sistema i procesa kreiranja ovih politika i donošenja
odluka o njihovim etabliranjima i operacionalizovanjima.4 Preko
sektora javnih politika i skupova javnih preduzeća pružaju se
mnoge javne usluge domaćinstvima, grupama i pojedincima. U
bogatijim društvima cene ovih usluga su pretežno ekonomskog
karaktera i veoma se razlikuju između urbanih i ruralnih zona,
gde u okviru prvih mogu imati i profitabilni karakter. Međutim,
u siromašnim društvima troškovi i cene spomenutih usluga
po pravilu su neekonomske, najčešće subvencionirane i/ili
depresirane, što povremeno stvara probleme u funkcionisanju
i neizbežnom modernizovanju ovih usluga. Diversifikacija ovih
poslovnih orijentacija je prisutnija u primerima plasiranja
usluga preko više teritorijalnih nivoa, što je logična posledica
njihovih tehničko-tehnoloških podloga. Odnosno, imanentna
karakteristika tehnologijske decentralizacije, podstaknute u
eri globalizacije, ogleda se u prožimanju dve po mnogo čemu
suprotstavljene tendencije, istovremene koncentracije moći,
ali i njene istovremene disperzije, koja povratno osnažuje
sfere i centre dominantne moći. Nesumnjivo je da se analizom
osnova i kriterijuma teritorijalizacije, teritorijalnog ustrojstva
jedne zajednice može mnogo toga zaključiti o karakteru
države, prirodi vlasti i centrima moći, političkom legitimitetu
i pravnom legalitetu, ekonomskim parametrima i tržižišnim
preferencijama, otvorenosti ili zatvorenosti društva, kulturnim
obrascima, moralnim vrednostima i dr. S druge strane, od
3
Lane, Jan Erik, „Državno upravljanje – razmatranje
modela javne uprave i javnog upravljanja”, Beograd: Službeni glasnik,
Megatrend univerzitet, 2012.
4
Više o internim i eksternim regionalizacijama videti u radovima
Keating M. (ed.), „Regions and Regionalism in Europe”, Cheltenham:
Edward Elgar, 2004; Farrell M., B. Hettne, L. Van Langenhove (eds.),
„Global Politics of Regionalism“, London: Pluto, 2005.
19
osnova podele vlasti i načina podele moći, kvantiteta i kvaliteta
mreža javnog i komercijalnog upravljanja, kao i civilnog
samoupravljanja, veoma zavisi funkcionalnost i delotvornost
konstituisane teritorijalne mreže, njenih institucionalnih
uporišta i organizacijskih komplementarnosti. Drugim rečima,
teritorijalna organizacija jednog društva, jedne zajednice izraz
Dan otvorenih vrata Subotica
je konceptualnog kvaliteta dominantnog javnog upravljanja,
dobre javne uprave, koja postiže optimalnu efektivnost
kooperacije centra i periferije sistema, u kome svaki njegov
konstitutivni deo podstiče i jača sinergizaciju celine. U tom
smislu je teritorijalna organizacija – uzrok i posledica (ne)
kvalitetnog javnog upravljanja. Odnosno, nefunkcionalnost
teritorijalne organizacije, njene institucionalne matrice,
izraz je nekvalitetnog javnog upravljanja, i suprotno – njena
funkcionalnost je dokaz kvalitetne javne uprave i upravljanja,
održivih javnih politika, u kojima postoji sklad između sistemskih
i procesnih input-a i output-a.
Sažetak
Uređivanje teritorijalne strukture svake države, zajednice i
društva predstavlja jedan od najdelikatnijih izazova državne i javne
uprave i upravljanja i javnih politika, koje oblikuju njene institucionalne
ešalone i organizacione jedinice. Postoji pozitivna korelacija između
solucija teritorijalizacije i efekata menadžerijalizacije, administracije
i komercijalizacije. Međutim, ovaj izazov je različito doživljen i
različito se prepoznaje i tretira u razvijenim zemljama i zemljama
u (tranzicionom) razvoju. Otuda i proističu njihova podeljena, pa i
suprotstavljena iskustva i očekivanja od udela i saradnje institucija
i organizacija države, privrede i društva, preko različitih nivoa
njihovih teritorijalnih sklopova. Ali, u savremenom svetu, u kome se
roje različiti modeli i standardi organizacije i upravljanja, od mikro
do makroplanova, nisu upotrebljive jednostrane i isključive pouke
o „jednom najboljem putu” u izvesnost i blagostanje. Po svemu
sudeći, izgleda realnije mirenje sa neizvesnostima i protivrečnostima
koncentracija i disperzija političke moći, ekonomske snage i
društvene mentalne higijene. U ovakvo opredeljenje nas dodatno
uveravaju velike kontradikcije koje prate, na ovom planu, velike mene
globalizacionih gibanja, koja se izgleda već odvijaju po osobenim i
nezavisnim fatumima.
20
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Regionalna politika EU: Razvoj zakonodavnog okvira i
pregled ključnih institucija
Veran Stančetić
Centar za javnu i lokalnu upravu – PALGO centar, Beograd
Fakultet za evropske pravno-političke studije, Novi Sad
Regionalna politika Evropske unije
Jedan od indikatora stabilnosti savremene države jeste
stepen identifikacije i integracije građana sa njom. Po starijem
konceptu, snaga države ogledala se u mogućnosti primene
sile, odnosno država je bila čvrsta onoliko koliko su stanovnici
(podanici) držani pod kontrolom. Danas se snaga države meri
stepenom zadovoljstva njenih građana, a socijalna kohezija je
pouzdan indikator stabilnosti i snage države.
Međutim, kada postoje velike razlike u stepenu razvoja
i životnog standarda građana različitih teritorija unutar jedne
države, javljaju se tenzije i konflikti na relaciji centralna
– lokalna vlast. Siromašne teritorije smatraju državu kao
balast i opterećenje, zahtevaju više slobode, autonomije,
katkad i otcepljenje, dok bogate teritorije (najčešće je to
Seminar „Lokalne samouprave i EU integracije: Saradnja i
umrežavanje kao mogućnost za razvoj pograničnog regiona “,
Apatin
region glavnog grada) ove druge doživljavaju kao „rupu bez
dna“ koju oni finansiraju. Ovakva atmosfera stvara politički
nestabilnu situaciju koja nije povoljna za kapitalna ulaganja,
stvaranje novih vrednosti i razvoj. Regionalne razlike u razvoju
su karakteristične za mnoge države Evrope i sveta, te se stoga
sasvim razložno politika ravnomernog regionalnog razvoja
afirmisala kao značajna sektorska politika.
Bez preterivanja se može reći da je politika ravnomernog
regionalnog razvoja (ili kraće regionalna politika) najznačajnija
sektorska politika Evropske unije sudeći po novcu koji se izdvaja
iz budžeta EU za njeno sprovođenje (preko 40%, na slici stavka:
Cohesion and competetiviness for growth and employment).
Naime, politika regionalnog razvoja predstavlja
strateško opredeljenje razvoja Unije, jer je opšte prihvaćeni stav
da EU može biti konkurentan akter na globalnom nivou samo
kao stabilna i jaka celina, a već je naglašeno koliko regionalne
razlike mogu biti pretnja razvoju jedne političke zajednice. Da
su razlike unutar Unije zaista velike, najbolje ilustruju indikatori
regionalnog razvoja (Slika 2).
Da bi se shvatilo kako se politika regionalnog razvoja
sprovodi u praksi, valja krenuti od dva elementa: 1) šta je
definicija odnosno suština regionalne politike, 2) regionalna
politika u praksi znači da razvijeniji regioni i države finansiraju
razvoj manje razvijenih iz čega proizilaze stroge procedure i
pravila.
Politika regionalnog razvoja može se definisati kao
skup mera kojima se manje razvijenim regionima omogućavaju
privilegije (novac, ljudski resursi, izgradnja infrastrukture...) koje
treba da dovedu do ubrzanog razvoja. Ovo se u praksi sprovodi
tako što se precizno utvrđuju definicije regiona i stepena
razvoja. Stepen razvoja regiona je egzaktan pokazatelj baziran
na statističkim podacima (regionalni indikatori) od kojih je
najvažniji bruto društveni proizvod po glavi stanovnika (BDPpc).
Na osnovu regionalnih indikatora kreiraju se odgovarajući
razvojni dokumenti preko kojih se dobija novac iz budžeta EU.
Regionalne politike Evropske unije funkcionišu po
principu dogovorene konvencije o teritorijalnim – prostornim
jedinicama. Preciznije, reč je o nomenklaturi statističkih
teritorijalnih jedinica (NUTS sistem, skraćenica od francuskog:
Nomenclature des Uni- tés Territoriales Statistiques). Značaj
ovih prostornih jedinica je u tome što one služe kao osnova za
sakupljanje podataka o određenom prostoru, odnosno regionu
na osnovu kojih se zaključuje da li je region zaostao ili nije, i
samim tim da li može da se kvalifikuje za pomoć. Sve države
članice su izdeljene u ovakve jedinice kojih ima na više nivoa.
NUTS sistem se sastojao od pet nivoa, a ono što je važno
jeste da se nivo istog reda jedne države otprilike poklapa sa
istim nivoom teritorije u drugoj državi. Od prvobitnih pet nivoa
NUTS teritorija, promenama od 2003. godine preostala su tri
regionalna nivoa, a nekadašnji NUTS 4. i 5. nivo promenjeni su
u LAU 1 i 2 (Local administrative unit – lokalna administrativna
jedinica).1
1
Uredba EU kojom je regulisana ova oblast je: Regulation (EC)
No 1059/2003 of European Parliament and of the Council of 26. may
2003 on establishment of a common classification of territorial units
for statistics (NUTS).
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
21
Slika 1: Budžet EU za 2011. godinu
Izvor: Internet strana Evropske komisije: http://ec.europa.eu/budget/figures/2011/2011_en.cfm
Takođe je propisano koliko stanovnika treba da obuhvata
svaki nivo:
•NUTS 1 obuhvata tri do sedam miliona građana;
•NUTS 2 800.000 – tri miliona građana i
•NUTS 3 150.000–800.000 građana.
Ove teritorije formiraju se iz statističkih potreba
institucija EU i granice ovih jedinica ne moraju se poklapati
s granicama već postojećih regiona ili administrativne podele
u državama članicama. Proces određivanja NUTS teritorija
u okviru jedne države sastoji se od pregovora države u kojoj
se NUTS jedinice definišu i Evropske agencije za statistiku
(EUROSTAT). Međutim, bez obzira na to, u većini zapadnih
Slika 2: Regionalne razlike u razvoju u EU
Izvor: Eurostat regional yearbook 2011, Publications office of the European Union
22
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
zemalja EU politički regioni se poklapaju sa NUTS teritorijama,
što je sa istočnim zemljama ređi slučaj.
Tako, na primer, u Nemačkoj svaka savezna pokrajina
(Land) je NUTS 1 jedinica, a ispod tog nivoa je NUTS 2 nivo,
odnosno upravni okrug (Regierungsbezirke), kojih ima 40
Seminar „Lokalne samouprave i EU integracije: Saradnja i
umrežavanje kao mogućnost za razvoj pograničnog regiona’’,
Apatin
i potom 441 oblast (Kreis) koje su označene kao NUTS 3
jedinice. U Belgiji je svaki konstitucionalni region (federalna
jedinica) NUTS 1, a 11 provincija koje nisu veće od francuskog
departmana su NUTS 3 jedinice. U Francuskoj NUTS 2 jedinice
predstavljaju regioni koji su nivo lokalne samouprave s prilično
velikim brojem ovlašćenja, dok departmani predstavljaju NUTS
3 jedinice. U Švedskoj postoji osam NUTS 2 jedinica koje su
veće od okruga, kao nivoa lokalne vlasti, kojih ima 21, dok se u
Holandiji NUTS 2 striktno poklapa s provincijama. Danska je kao
celina bila istovremeno označwena i kao NUTS 1 i NUTS 2, dok
je svaka njena provincija (15 Amtkommunen) NUTS 3 jedinica.2
Navedeni primeri su dovoljni da se vidi da su ove statističke
jedinice zapravo veoma različite veličine. Važno je primetiti da
ukoliko su statističke jedinice veće, utoliko su dispariteti između
njih manji. Stoga, kreiranje NUTS mape za jednu državu je ne
samo čisto statističko već i političko pitanje, imajući na umu da
od ovoga zavisi alokacija strukturalnih fondova. NUTS 2 nivo
se koristi za alokaciju strukturalnih fondova po kriterijumima
na osnovu ciljeva Konvergencija i Regionalna konkurentnost i
zapošljavanje, dok je NUTS 3 nivo najpogodniji za prekograničnu
saradnju.
Ciklus regionalne politike - projekta koji može biti
finansiran iz strukturalnih fondova ima nekoliko faza. Pre
svega, na nivou Unije kreiraju se sedmogodišnji planovi
kojima se okvirno utvrđuju prioriteti na duži period. Evropski
2
Izvor: „Local Government and Public Service Reform
Initiative“, Regionalization for Development and Accession to the
European Union: A Comparative Perspective. Priredio Gérard Marcou,
Open Society Institute Budapest, 2002, str. 20–21. Ovi statistički
regioni jednom kad se utvrde nisu trajna kategorija već, ukoliko
se ukaže potreba za tim, mogu se korigovati. Tako je Danska po
navedenom izvoru kao celina bila NUTS 2, međutim, izmenama iz 2008.
podeljena je na pet NUTS 2 regiona.
savet utvrđuje budžet za strukturalni fond i pravila njegovog
korišćenja, odnosno članice Unije odlučuju o tome na osnovu
predloga Komisije sačinjenog u pregovorima sa Evropskim
parlamentom. Savet, dakle, definiše prioritete, tematske oblasti
i način na koji će se novac davati.
Ovim sedmogodišnjim planom za period 2007-13.,
planirano je 347 milijardi evra (po cenama iz 2007.) i to za
sledeće ciljeve: 1. Konvergencija (81,5% ukupne sume novca,
kvalifikovani NUTS 2 regioni sa BDPpc manjim od 75% u odnosu
na prosek EU, 2. Konkurentnost i zapošljavanje 16% i 3.
Evropska teritorijalna saradnja (2,5%, uglavnom preko NUTS
3 regiona). Ovim dokumentom su ustanovljena i tri fonda: ERDF
(Evropski razvojni fond), ESF (Evropski socijalni fond) i kohezivni
fond, te su regulative o korišćenju ovih fondova takođe važne za
regionalnu politiku EU.3
Sledeći korak, imajući prethodno na umu, jeste da
nacionalna država ili region sačinjavaju svoj razvojni plan. Ovi
razvojni planovi predstavljaju analizu situacije na nivou države
ili regiona (nacionalni ili regionalni razvojni plan). Ono što Unija
potencira jeste da u kreiranje ovog plana bude uključeno što više
zainteresovanih aktera (ekonomski, socijalni itd.). Taj razvojni
plan se predstavlja Evropskoj komisiji uz raspravu nacionalne
države i Komisije o tome koliki deo će finansirati Unija a koliki
države. Nakon što se postigne saglasnost između dve strane
(Komisije i države članice), Komisija usvaja plan i programe koji
se mogu sprovesti.
U narednoj fazi nacionalno ili regionalno telo zaduženo
za ovu oblast samostalno razrađuje i precizira programe.
Formuliše se jedinstveni dokument kojem se ne pregovara s
Komisijom, ali joj se šalje radi informisanosti o konkretnom
programu. Na taj način programi ulaze u operativnu fazu.
U sledećem koraku telo odgovorno za rukovođenje
programima (npr. regionalna vlada, agencija i sl.) bira projekat
koji može najbolje da reši definisani problem i informiše o tome
kandidate koji su aplicirali za izvođenje projekta.
Nakon toga, izabrano telo počinje sprovođenje projekta
koji mora biti završen u roku, definisanom u programu, kako bi i
pomoć Unije stigla u dogovorenom aranžmanu.4
Poslednju fazu ovog procesa čini nadgledanje sprovođenja
projekta. Odgovorno telo nadgleda proces sprovođenja programa
najčešće uz pomoć komiteta za monitoring (nadgledanje), koji
čini veći broj različitih partnera (ekonomski, socijalni, ekološki
i sl.). Oni informišu Evropsku komisiju o procesu sprovođenja
projekta i podnose joj dokaze da je novac optimalno iskorišćen.
Komisija preispituje kontrolne sisteme koji su uspostavljeni i
isplaćuje ostatak sredstava.5
3
Novim sedmogodišnjim planom planirana suma novca za
period 2014-20. je 336 milijardi evra. Važne uredbe u kontekstu ovoga
su one kojima se uređuju ova tri fonda, zatim Uredba o evropskoj
teritorijalnoj saradnji i Uredba o evropskom grupisanju teritorijalnih
saradnji (engl. ERDF regulation, ESF regulation, Cohesion fund
regulation, European territorial cooperation regulation, European
grouping for territorial cooperation regulation).
4
To upućuje na zaključak da se novac iz fondova EU ne dobija
unapred. Korisnik fonda, odnosno region mora posedovati sredstva pre
nego što otpočne projekat, a tek kada ga uspešno sprovede, novac se
refundira iz fonda Zajednice.
5
European Commission, Working for the regions, Office for
Official Publications of the European Communities, 2004., str. 18-19.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Institucionalni okvir za politiku regionalnog razvoja
u Republici Srbiji – politika regionalnog razvoja i region kao
srednji nivo vlasti
Za politiku regionalnog razvoja u Srbiji važan je Zakon
o regionalnom razvoju (Sl. glasnik br. 30/2010) kojim su
definisane ključne kategorije odnosno akteri i procesi za politiku
regionalnog razvoja (lokalni, regionalni i nacionalni akteri –
subjekti regionalnog razvoja, zatim statističke teritorijalne
jedinice – regioni i oblasti, razvojni dokumenti kao i kriterijumi
za razvrstavanje regiona i jedinica lokalnih samouprava prema
stepenu razvijenosti). Ovaj Zakon je i osnova za uvođenje
statističkih regiona reda 2 i 3, koji su u njemu pomenuti ali
su precizno definisani i uvedeni Uredbom o nomenklaturi
statističkih teritorijalnih jedinica (Sl. glasnik 46/2010). Ovom
Uredbom je definisano 5 statističkih regiona (regioni Vojvodine,
Beograda, Kosova i Metohije, zatim region Šumadija i zapadna
Srbija i region Južna i istočna Srbija (Slika 3).
Treba istaći da se ovim Zakonom uređuje isključivo
politika regionalnog razvoja i uspostavlja institucionalni
okvir i za buduće korišćenje novca iz budžeta EU. Statistička
regionalizacija je obaveza za članice Unije odnosno države
kandidate. Međutim, ovaj Zakon nema uticaja na administrativno
uređenje države. Regionalizacija Srbije u smislu uspostavljanja
novog – srednjeg nivoa vlasti na celoj teritoriji je unutrašnje
pitanje. Iako su preporuke razvijenijih zemalja da intenzivnija
23
od snage oni se mogu kategorizovati u rasponu od višeg nivoa
lokalne samouprave do federalne jedinice. Na sličan način je
definisan region i u Deklaraciji o regionalizmu u Evropi (1996.,
Skupštine evropskih regiona). Pored ovog dokumenta treba
pomenuti i Helsinšku deklaraciju o regionalnoj samoupravi
(2002.) i Nacrt povelje o regionalnoj demokratiji (2008.).
Da se poslednjih decenija daje velika pažnja regionima,
pre svega kao pokretačima razvoja, svedoči i sve veći značaj
regiona na međunarodnom planu kao i brojni evropski dokumenti
o ovoj oblasti.
Evidentne su nove funkcije regiona: predstavljanje na
nacionalnom i nadnacionalnom nivou, međunarodna saradnja,
podsticanje ekonomskog razvoja, prekogranična saradnja.
Značaj lokalnog i regionalnog nivoa je i u tome što se čak ¾
propisa EU sprovodi na lokalnom ili regionalnom nivou.
U novije aktivnosti regiona spada prekogranična
saradnja. Reč je o vezama subnacionalnih jedinica koje se
uspostavljaju mimo centralne države. Regioni različitih država
koji su prirodno upućeni jedan ka drugom formiraju specijalne
odnose kojim štite svoje interese ili žele postići zajednički cilj.
To podrazumeva uspostavljanje regionalne mreže saradnje,
utvrđivanje zajedničkih ekonomskih interesa, kao i zajednički
nastup u lobiranju institucija nacionalnih država, zatim
sprovođenje zajedničkih projekata u oblasti kulture, nauke i
sl.
Slika 3: Statistički (NUTS 2) regioni u Srbiji
Izvor: Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, 2011.
decentralizacija i regionalizacija doprinose demokratičnosti i
kvalitetnijem upravljanju, ovo i dalje ostaje pitanje isključivo u
nadležnosti države.
Region kao srednji nivo vlasti – nove funkcije i
međunarodni kapacitet regiona
Region kao srednji nivo vlasti se odnosi na formalno
definisanu teritoriju unutar jedne države sa pravnim
subjektivitetom na kojoj građani biraju svoje predstavnike u
vlasti, sa izvesnim setom nadležnosti i finansijskih sredstava.
Ovo je minimalna definicija tzv. političkog regiona i u zavisnosti
Prvi oblik prekogranične saradnje, koji je nazvan
evroregionalnim, nastao je uz nemačko-holandsku granicu
1958. godine pod nazivom EUROREGIO, a među prvim
evroregionima formiran je Reggio Bassillensis (kasnije nazvan
TriRhena), na granici Švajcarske, Nemačke i Francuske.6
6
Marina Todorović, Branka Tošić, Branislav Stojanović, Srbija,
evroregioni i evropske integracije, Geografski institut „Jovan Cvijić“,
Beograd, 2004., str. 57.
24
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
U Evropi postoji veliki broj primera prekogranične
saradnje. Jedan od njih je projekat ,,Četiri motora Evrope“. Ovaj
projekat su kreirala četiri regiona: Katalonija (Španija), Rona–
Alpi (Francuska), Lombardija (Italija) i Vels (V. Britanija), a cilj
je razvoj kooperacije i ekonomski prosperitet. Sličan primer je i
,,Nova Hanza Interregion“, projekat saradnje koji čine holandske
provincije Drenthe, Friesland, Groningen i Overijssel, i nemačke
pokrajine Donja Saksonija i Bremen, čija je svrha jačanje
regionalnog identiteta i ekonomskog prosperiteta. Inspirativna
je i saradnja ,,zapadnomediteranskog areala“ koja se odvija u
tri regiona: Katalonija (Španija), Langedok–Rusijon (Francuska)
i Srednji Pirineji (granica Španije i Francuske). U okviru ovog
projekta razvijena je i tzv. mreža C6, preko koje sarađuje šest
glavnih gradova ove oblasti, a istovremeno je i podsticaj i
podrška saradnji gradova u celoj Evropi. Još jedan dobar primer
je REKLIP projekat u kome sarađuju nemačka pokrajina Baden
Virtemberg, Švajcarska i francuski region Alzas. Ovi primeri
pokazuju veliku raznolikost aranžmana regionalne saradnje.
O značaju koji se pridaje regionalnim i lokalnim
vlastima u Evropi može se zaključiti i na osnovu organizacija
na evropskom nivou u kojima su zastupljeni.Značajno mesto
u sistemu vlasti Evropske unije zauzima Komitet regiona
(Committee of Regions). Članovi ovog komiteta su predstavnici
lokalnih zajednica zemalja članica. Iako Komitet ima
savetodavnu odluku, ipak igra važnu ulogu u donošenju odluka
Unije. Komitet regiona kao političko telo, tj. skupština koja
obezbeđuje da se glas lokalnih i regionalnih vlasti čuje u srcu
Evropske unije, uspostavljen je 1994. godine i prvenstveno je
usmeren na dve stvari. Prvo, imajući na umu već pomenuto da
se oko tri četvrine legislative, odnosno zakona EU sprovodi na
lokalnom i regionalnom nivou, postalo je očigledno i svrsishodno
uključiti lokalne i regionalne vlasti u razvoj i oblikovanje zakona
EU. Drugi aspekt na koji je Komitet regiona bio usmeren jeste
uviđanje da su javnost i građani stvaranjem Evropske unije
ostali udaljeni od mesta donošenja odluka i mogućnosti uticaja.
Ovaj jaz nastojao se rešiti upravo uključivanjem izabranih nivoa
vlasti koji su bliži građanima u procesu donošenja odluka na
nivou Unije.
Važna organizacija na evropskom nivou je Skupština
evropskih regiona (Assembly of European Regions – AER).
Ova organizacija odigrala je veoma važnu ulogu u stvaranju
Komiteta regiona ali i uopšte na promociji regionalizma.
Za razliku od Komiteta regiona koji je telo Unije, Skupština
evropskih regiona je organizacija na nivou cele Evrope tako da
njeni članovi mogu da budu i iz zemalja koje nisu članice Unije.
Misija ove organizacije počiva na uverenju da je
region stub demokratije u Evropi i od početka je usmerena
na promovisanje regionalizma i institucionalizovanje učešća
regiona u donošenju odluka na nacionalnom i evropskom nivou.
Još jedna evropska organizacija koja promoviše
regione i lokalne zajednice je Kongres lokalnih i regionalnih
vlasti Evrope. Kongres je nastao u okrilju Saveta Evrope kao
konsultativno telo. Uspostavljen je 1994. godine a njegova
osnovna namena je:
•nadgledanje uspostavljanja i razvoja lokalne i
regionalne demokratije u skladu s principima Povelje o lokalnoj
samoupravi i
•promovisanje dobre, kvalitetne lokalne i regionalne
vladavine.
Kongres se sastoji iz dva doma: Doma regiona i Doma
lokalnih vlasti. Preko 300 članova ovog Kongresa predstavlja
više od 200.000 evropskih opština i regiona. Članovi Kongresa
su grupisani po nacionalnim delegacijama i po političkim
grupama. Kongres tako predstavlja mesto za efikasan dijalog,
gde predstavnici lokalnih i regionalnih vlasti diskutuju o
zajedničkim problemima, upoređuju iskustva, a zatim svojim
nacionalnim vladama prosleđuju svoja gledišta i zaključke.
Zaključak
Region u kontekstu politike regionalnog razvoja ne
mora da bude isto što i region kao politička kategorija odnosno
nivo vlasti. Politika regionalnog razvoja može da se vodi bez
regiona kao srednjeg nivoa vlasti, jer kako je rečeno, politika
regionalnog razvoja se bazira na statističkim regionima koji
je su obavezni za članice Unije i kandidate. Regionalizacija u
smislu uvođenja novog (srednjeg) nivoa vlasti je unutrašnje
pitanje jedne države. Kako god da se koja država opredeli
za svoju administrativnu i institucionalnu strukturu, ostaje
činjenica da je regionalna politika EU izuzetno snažan razvojni
instrument i značajna podrška manje razvijenim regionima.
Međutim, da bi se ovaj instrument efektivno i iskoristio,
neophodna je dobra organizacija regionalnog menadžmenta.
Iskustva ukazuju da je politika regionalnog razvoja efektnija
tamo gde postoji i region kao srednji nivo vlasti. Osim toga,
za politiku regionalnog razvoja od velike su važnosti principi
partnerstva, umrežavanja, inkluzivnosti, zatim poznavanje
složenih procedura programiranja i projektnog menadžmenta.
Zbog toga je EU ustanovila i finansijsku podršku za države
kandidate i potencijalne kandidate – tzv. IPA fond (IPA je
skraćenica od engleskog naziva Instrument za pretpristupnu
pomoć - Instrument for Pre-Accession Assistance)7. Ovaj
instrument predstavlja podršku odnosno „obuku i školu“ za
države kandidate u osposobljavanju za efektivno korišćenje
raspoloživih sredstava po ulasku u EU. Tokom poslednjih godina
Republika Srbija je bila kvalifikovana za podršku u iznosu od oko
200 miliona evra godišnje.
Literatura i izvori:
1.
Internet strana Evropske komisije: http://ec.europa.eu/
budget/figures/2011/2011_en.cfm.
2.
Eurostat regional yearbook 2011, Publications Office of
the European Union.
3.
Regulation (EC) No 1059/2003 of the European
Parliament and of the Council of 26 May 2003 on establishment of
a common classification of territorial units for statistics (NUTS).
4.
Regulation (EC) No 1085/2006 of 17 July 2006
establishing an Instrument for Pre-Accession Assistance (IPA).
5.
„Local Government and Public Service Reform Initiative“,
Regionalization for Development and Accession to the European
Union: A Comparative Perspective/Ed. Gérard Marcou, Open
Society Institute Budapest, 2002.
6.
European Commission, Working for the regions, Office
for Official Publications of the European Communities, 2004.
7.
Marina Todorović, Branka Tošić, Branislav Stojanović,
Srbija, evroregioni i evropske integracije, Geografski institut
„Jovan Cvijić“, Beograd, 2004.
7
Council Regulation (EC) No 1085/2006 of 17 July 2006
establishing an Instrument for Pre-Accession Assistance (IPA).
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
25
Republika Hrvatska – Priprema za pristup Strukturnim
fondovima i Kohezijskom fondu – Pogled iznutra
Nada Kožul
voditeljica projekata
Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje
„Stalna na tom svijetu samo mijena jest!“, riječi su
hrvatskog pjesnika i književnika Petra Preradovića koje odlično
opisuju život u strukturi pripreme i implementacije programa
i projekata koji se financiraju sredstvima Europske unije. Jer
promjene su česte, ponekad zbunjujuće, ponekad bolne, često
frustrirajuće. Taman kad ste sigurni da ste savladali pravila i
procedure i da će od sada sve biti lakše nešto se promjeni. I opet
ste na početku.
Izvana, to izgleda potpuno drugačije, postoje jasne
strukture i pravila (ili se bar tako čini), zna se tko što radi i po
kojim pravilima.
Europska unija funkcionira na principu višegodišnjeg
planiranja (sedmogodišnjeg) pa su i izvori financiranja poznati na
početku svakog razdoblja. Tako je bilo i s izvorima financiranja
koji su stajali na raspolaganju Republici Hrvatskoj.
Prvi dostupni program, od 2000.-2005. godine, bio je
CARDS1, jedinstveni instrument financijske i tehničke pomoći koji
je trebao zamijeniti sve dotadašnje mehanizme pomoći Europske
unije državama regije tzv. zapadnoga Balkana. Prioritetni
sektori za pomoć CARDS-a Hrvatskoj bili su povratak izbjeglica
i prognanika, trgovina, investicijska klima i socijalna kohezija,
suzbijanje organiziranog kriminala, integrirano upravljanje
granicama, reforma javne uprave te okoliš i prirodni resursi.
Ono što je karakteristično za ovaj program pomoći jest da su
za sredstva uglavnom mogla aplicirati ministarstva te ostale
institucije središnje vlasti te u znato manjoj mjeri civilni sektor.
Cilj programa bio je podići kapacitete za pripremu i provođenje
projekata i postepeno graditi kapacitete na nacionalnoj razini
za upravljanje fondovima. Potpuna kontrola nad provedbom
programa je centralizirana u raznim tijelima Europske komisije.
Sljedeća generacija programa pretpristupne pomoći u RH
(2005.-2006.) sastojala se od tri programa:
1.
PHARE2 - sa dva prioriteta izgradnja institucija i
gospodarska i socijalna kohezija;
2.
ISPA3 - osmišljena kako bi se riješili prioritetni problemi
vezani uz okoliš i promet, program kojeg je karakterizirala velika
izdašnost (projekti vrijedni desetke milijuna eura), ali i postupak
ugovaranja u izravnim pregovorima s Europskom komisijom i
3.
SAPARD4 - s ciljem pomoći zemljama korisnicama u
rješavanju problema strukturnoga prilagođavanja u njihovim
poljoprivrednim sektorima i ruralnim područjima, kao i u provedbi
pravne stečevine Zajednice glede Zajedničke poljoprivredne
politike (CAP) i s tim povezanoga zakonodavstva.
1
Community Assistance For Reconstruction, Development
and Stabilisation
2
PologneHongrie Aide à la reconstruction économique
3
Instrument za strukturne politike u pretpristupnom
razdoblju.
4
Program za poljoprivredu i ruralni razvoj.
Ono što je karakteristično za ovo razdoblje pretpristupnih
fondova u RH jest raznorodnost upravljačkih struktura,
procedura, obrazaca, pravila a provedba je i dalje u potpunosti u
rukama Europske komisije. Po pitanju aplikanata i dalje prevagu
imaju tijela državne uprave ali sve veći pristup sredstvima imaju
i tijela regionalne uprave i samouprave, obrazovne i znanstvene
institucije i nevladine organizacije.
Seminar EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih vlasti i
organizacija civilnoga društva , Vukovar
Od 2007. godine Europska unija mijenja svoj stav kada su
u pitanju pretpristupni programi i pomoć zemljama članicama
te uvodi IPA-u. IPA zamjenjuje sve prijašnje programe pomoći
zemljama kandidatkinjama, IPA je fleksibilni instrument te
stoga osigurava različite razine pomoći, ovisno o napretku
postignutom od strane zemalja korisnika i njihovim potrebama.
Cilj programa je prije svega pomoći državama kandidatkinjama i
potencijalnim kandidatkinjama u njihovu usklađivanju i provedbi
pravne stečevine EU te u pripremi za korištenje strukturnih
fondova. IPA se dijeli na pet komponenti:
1.
IPA I – pomoć u tranziciji i izgradnji institucija;
2.
IPA II – prekogranična i transnacionalna suradnja;
3.
IPA III – regionalni razvoj;
4.
IPA IV – razvoj ljudskih potencijala;
5.
IPA V – ruralni razvoj (IPARD).
Europska unija ovakvim sustavom zadala je okvire za
korištenje pretpristupnih fondova ali njihovo uspješno korištenje
(povlačenje sredstava) ovisi o nizu faktora koji prije svega leže
na zemlji korisnici. Kao najvažnije bih istaknula:
•
potrebu uspostave sustava za provedbu fondova – s
IPA-om Europska komisija nastoji postići da zemlja pristupnica
26
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
ima dovoljno znanja i kapaciteta kako bi samostalno
upravljala korištenjem fondova / trošenjem sredstava, ovo
zahtijeva detaljno promišljanje o načinu uspostave strukture
za upravljanje fondova (koordinacija, podređeni/nadređeni
elementi), veliki broj adekvatno osposobljenih ljudi, dostatna
financijska sredstva; akreditiranje decentraliziranog sustava
za upravljanje EU fondovima – samo zato što vi mislite da ste
smislili odličan sustav za trošenje i kontrolu trošenja sredstava
europskih poreznih obveznika ne znači da će vam Europska
komisija vjerovati na riječ, postupak provjere i akreditiranje
(dobivanje „dozvole za rad“) je vrlo detaljan i dugotrajan i
Seminar EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih vlasti i
organizacija civilnoga društva, Vukovar, Osijek
ukoliko sustav nije dobro pripremljen može značajno odgoditi
raspisivanje natječaja po pojedinoj komponenti programa;
•
postojanje kapaciteta za programiranje i strateško
planiranje projekata – planiranje, planiranje, planiranje – osnova
je funkcioniranja Europske unije, bez jasno definiranih i zacrtanih
planova i smjernica nije moguće koristiti EU sredstva (smanjuje
se rizik „političkih projekata“);
•
postojanje kapaciteta za izradu i provedbu natječaja –
procedura pripreme i provedbe natječaja iznimno je složena, vrlo
često zbog nedostatka kapaciteta baš ovaj segment dovodi do
velikog kašnjenja u objavi natječaja i potpisivanju individualnih
ugovora u financiranju (u pojedinim komponentama i programima
razdoblje od raspisivanja natječaja do potpisivanja ugovora o
provedbi projekta duže je i od dvije godine);
•
interes za provedbu razvojnih projekata – postojanje
usporednih sustava financiranja (nacionalna sredstva), do kojih se
dolazi puno lakše (manje procedure, garancije, kontrole), dovodi
do smanjenog interesa za prijavu projekata na fondove EU;
•
financijski kapacitet koji prati provedbu projekata – u
programu CARDS bilo je moguće povući do 100% sredstava za
financiranje pojedinog projekta iz sredstava EU, kod PHARE-a
već se uvodi obveza prijavitelja da osigura između 10 i 15%
vlastitih sredstava za provedbu projekata, u ISPA-i i SAPARD-u
od prijavitelja se traži da osigura i do 50% sredstava. Kod
pregovaranja o alokacijama sredstava za pojedinu komponentu
često se ne vodi dovoljno računa o izvorima takvih sredstava i
načinima njihovog osiguravanja.
S obzirom na gore navedene faktore za uspješno korištenje
preptristupnih fondova, a s pozicije osobe koja se zadnjih
šest godina nalazi u ulozi nekoga tko piše i provodi projekte
financirane iz tih istih fondova (i CARDS i PHARE i IPA), kao i
temeljem čestih kontakata i diskusija s kolegama iz branše,
mislim da mogu izvući sljedeće zaključke:
•
administrativni teret upravljanja EU fondovima često
je podcijenjen – upravljačka tijela na nacionalnoj razini nisu od
početka bila svjesna potrebnog broja i razine obučenosti ljudi
koji su nužno potrebni u sustavu;
•
nedovoljni financijski kapacitet – o osiguranju
sredstava koje prijavitelji moraju osigurati razmišlja se tek
nakon što se projekt odobri što dovodi do problema u samoj
provedbi projekta, a u ekstremnim slučajevima i do odustajanja
prijavitelja od provedbe projekta;
•
nedovoljno obučenih i motiviranih ljudi u sustavu
– priprema i provedba projekata ali i programa EU iznimno
je složena materija i zahtijeva kompleksna znanja (stručna,
ekonomska, pravna, financijska, ….), uz nužno dobro poznavanje
engleskoga jezika i rada na računalu, ova složenost posla često
nije prepoznata te je fluktuacija radne snage u sustavu korištenja
sredstava iz pretpristpunih fondova velika, što posljedično
dovodi do usporavanja provedbe pojedinih programa;
•
procedure trebaju biti što jednostavnije moguće – vrlo
često se usred iznimno složenih (i uz to često promjenjivih)
procedura, ponekad više vremena potroši na administriranje
projekta nego na stvarnu provedbu istoga;
•
bitna je efikasna kontrola provedbe i rano uočavanje
problema u provedbi – proaktivni pristup najbolji je za
sprječavanje nastanka većih problema i štete kod provedbe
projekata;
•
potrebno je pažljivo procijeniti sposobnosti prijavitelja
i njihov provedbeni i financijski kapacitet – i nakon desetak
godina provedbe projekata financiranih iz pretpristupnih
fondova EU postoji potpuno kriva slika o složenosti (odnosno
jednostavnosti) procedura i postupaka, vrlo često to dovodi
do toga da se prijavitelji koji nisu u stanju kvalitetno provesti
projekt nađu u situaciji da to moraju učiniti, podizanje razine
ljudskih kapaciteta za provedbu projekta na svim razinama je
od iznimne važnosti;
•
potrebna je zaliha projekata – za razradu i kvalitetnu
pripremu projekta (koji vam neće zadavati glavobolje u provedbi)
potrebno je od tri do šest mjeseci, za složene infrastrukturne
projekte i više od pet godina, većina projekata se počne
razrađivati nakon što izađe natječaj, iako je ponekad moguće sa
stajališta evaluatora kvalitetno napisati projekt u tom razdoblju
vrlo je upitna kvalitetna provedba takvih projekata;
•
potrebno je ulagati u edukaciju svih uključenih u proces
s posebnim naglaskom na krajnje korisnike.
I za kraj, zašto radim to što radim? Odnosno, zašto nakon
brojnih neprospavanih noći i puno sijedih koje nisam imala kada
sam ovo počela raditi i dalje opstajem u svijetu pripreme i
provedbe projekata?
Zato što u konačnici na ovaj način dobivamo mogućnost
poticanja stvarnih promjena u sredini u kojoj živimo. Naši
planovi (strateški, razvojni, sektorski…) dobivaju dodatnu
mogućnost da se ostvare zato što postoje financijska sredstva
na koja možemo računati.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
27
Regionalna politika EU: Instrumenti podsticanja regionalnog
razvoja
(sa iskustvom Srbije)
Borislav Stojkov
Centar za javnu i lokalnu upravu – PALGO centar, Beograd
U toku stvaranja Evropske unije (EU), naročito u procesu
proširenja sa 15 na 25+2 evropske države, kada je obuhvaćen i
deo centralne i istočne Evrope, konstatovan je problem velikih
razlika u stepenu razvijenosti pojedinih regiona. To je dovelo
do temeljnog preispitivanja regionalne politike EU, odnosno
do pripreme baznih dokumenata koji su definisali osnovne
smernice za njeno unapređenje. Osnovna ideja u temelju
regionalne politike EU za period 2007-2013. je bila usmerena
ka problemu smanjenja strukturnih razlika među regionima
Unije, ali i regionima onih zemalja koje su bile u fazi budućeg
pristupanja. Veći stepen uravnoteženosti regionalnog razvoja je
u tom periodu podržan određenim instrumentima i programima
EU koji su omogućili jednake mogućnosti za sve regione. U
tom smislu, forsirana je i ideja regiona kao osnovne razvojne
jedinice preko koje je moguće artikulisati i grupisati interese
za ostvarenje velikih regionalnih projekata, bez insistiranja na
njihovom pravnom subjektivitetu već na njihovoj statističkoplanskoj kategorizaciji kao jednoj od mogućnosti regionalizacije.
Koncepcija solidarnosti, ostvarena u praktičnom smislu preko
izdvajanja za strukturne fondove i kohezioni fond, zamišljena je
kao osnovna poluga za ekonomski razvoj i socijalnu koheziju.
U periodu 2007 – 2013. EU je za tu svrhu izdvojila 348 milijardi
evra, drugi po veličini fond u njenom budžetu. Time je regionalna
politika postala ključna politika ne samo u okviru EU već i šire u
Evropi, odnosno u svim drugim zemljama koje su težile članstvu u
ovoj zajednici evropskih država. Vrlo brzo je prihvaćena zamisao
da ovakva politika može da doprinese održivom poboljšanju
dobrobiti kako nerazvijenih tako i razvijenih regiona. Budući
da ova politika predstavlja osnov za sve dalje politike EU do
2020. godine, ovom prilikom ćemo se ponovo osvrnuti na njene
temeljne ciljeve i principe.
Osvrt na regionalnu politiku EU 2007-2013.
Za period 2007-2013. postavljena su tri osnovna cilja
regionalne politike:
•Konvergencija, odnosno ukrštanje interesa i kapaciteta
za veću solidarnost među regionima što bi doprinelo smanjenju
razlika u razvijenosti regiona. Čitav niz akcija organizovanih u
Lajpcigu, Beču, Valensiji, Lisabonu i drugim gradovima u vidu
foruma, konferencija i drugih manifestacija, doprinelo je u
znatnoj meri razumevanju ideje o regionalnom razvoju odnosno
o značaju regiona kao teritorijalne jedinice preko koje je moguće
efikasnije podstaknuti i ostvariti ekonomski razvoj i veću
socijalnu koheziju.
•Regionalna konkurentnost i podsticanje veće
zaposlenosti preko povećanja stepena privlačnosti za
poslovanje, investiranje ili turizam, i za eliminaciju siromaštva.
Brojni projekti finansirani iz evropskih fondova su pomogli
prepoznavanju identiteta i resursnih kapaciteta pojedinih
regiona.
•Evropska teritorijalna kohezija koja je podsticana
prekograničnom saradnjom. Partnerski odnosi između pojedinih
„Na kafu sa susedom” u Rumi
regiona su rezultirali saradnjom među regionima sličnih ili
različitih interesa i problema, čime je ostvarena razmena
znanja, iskustva kao i funkcionalno povezivanje radi ostvarenja
različitih projekata u oblasti ekonomije, infrastrukture, životne
sredine, turizma i sl.
Ovi ciljevi su bili oslonjeni na nekoliko ključnih principa
od kojih su najznačajniji: (1) princip koncentracije snaga,
resursa, troškova, (2) princip programiranja, odnosno uvođenje
sistema koji bi uskladili i višegodišnje programirali nacionalne i
regionalne budžete sa ciljevima EU, (3) princip partnerstva koje
je postalo kolektivni proces kooperacije društvenih partnera na
svim nivoima, od lokalnog, regionalnog i državnog, kao i civilnog
društva. Ovi principi su, u velikoj meri, poštovani i primenjeni
Sl. 1 – Četiri integrisana stuba regionalnog razvoja
28
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Sl. 2 – Regionalna nekoherentnost šireg područja Zapadnog Balkana (nezaposlenost, GDP)
u većini zemalja EU, pa i nekim zemljama van nje, pomogavši
time uvećanju regionalne kohezije i razvoju pojedinih država.
Strategija održivog razvoja EU je predstavljala široki
okvir za pokretanje i ostvarenje ideje održivog razvoja, odnosno
da treba izaći u susret potrebama sadašnjosti ne ugrožavajući
mogućnosti i potrebe budućih generacija. Ova strategija je bila
zasnovana na četiri osnovna stuba: ekonomskom, socijalnom
i ekološkom, kao i kvalitetu upravljanja sistemom integralno
povezana tri stuba (Sl. 1). Podstaknuto je koordinirano
preispitivanje svih ekonomskih, socijalnih i ekoloških politika
i njihovih posledica sa ciljem njihove bolje koordiniranosti i
veće uspešnosti. Uz to je postavljen i preduslov promovisanja
elementarnih prava na demokratiju, mir, bezbednost i slobodu. Ova
Strategija je bila komplementarna sa Lisabonskom strategijom
i obuhvatila je mere za rešenje svih tada prepoznatih izazova,
odgovarajuće finansiranje za njihovo rešavanje, uključivanje
svih aktera i efektivnu implementaciju definisanih politika.
Osnovne mere kao odgovor na prepoznate izazove su se odnosile
na klimatske promene, održivi transport, održivi način proizvodnje,
održivo korišćenje prirodnih resursa, poboljšanje sistema javnog
zdravstva, kao i na društvo znanja odnosno osnovnu pokretačku
polugu održivog razvoja. Zeleni papir o teritorijalnoj koheziji
upućuje na moguće pretvaranje teritorijalnih različitosti u
snagu, jačanje konkurentnosti i održivi razvoj, harmonični razvoj
svih tipova teritorija i smanjenje nedostataka, poboljšanje veza
odnosno horizontalnu koordinaciju između teritorija i jačanje
saradnje među teritorijama (lokalnih zajednica ili regiona).
Kod ovoga treba podvući regionalne različitosti i potrebu
veće teritorijalne kohezije na širem balkanskom području.
Ovo područje koje uslovno obuhvata devet država predstavlja
konglomerat etničkih, verskih, kulturnih, prirodnih, ekonomskih
i socijalnih osobenosti, jedinstven po tome u Evropi. Ove
različitosti istovremeno predstavljaju problem koji je u prošlosti
dovodio do brojnih i različitih sukoba, ali i prednost koju je
moguće iskoristiti u razvoju konkurentnosti i privlačnosti, i u
razvoju pojedinih aktivnosti (turizam, industrija, poljoprivreda)
pod uslovom razvijenog razumevanja i kooperacije. Drastičnoj
regionalnoj nekoherentnosti danas u velikoj meri doprinosi
teritorijalno-administrativna različitost kao i različit politički
status.
Regionalna politika EU 2014-2020.
U nastavku procesa dalje implementacije regionalne
politike EU do 2013., i u kontekstu planiranog budžeta EU do 2020.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
godine, otvorena je rasprava o kohezionoj politici EU sa osnovnim
profilom strategije definisanim novim lisabonskim dokumentom
Strategija Evropa 2020. Ova Strategija je podstaknuta željom
da EU postane zajednica sa pametnom, održivom i inkluzivnom
ekonomijom. Ovim bi, prema uvodnim rečima predsednika
Komisije, Žozea Manuela Baroza (José Manuel Barroso), zemlje
članice trebalo da podignu nivo zapošljavanja, produktivnosti
i socijalne kohezije i da ostvare pet ciljeva: zapošljavanje,
inovacije, obrazovanje, socijalnu inkluziju i smanjen uticaj
na klimatske promene. Ova politika i ovi ciljevi se, ustvari,
odnose, pored članica EU, i na sve zemlje koje su usmerene ka
članstvu. Predloženi budžet za period 2014-2020. je ocenjen kao
ambiciozan ali realističan sa raspodelom koja obuhvata: 33%
odnosno 336 milijardi za kohezionu politiku (isti procenat kao za
period 2007-2013.), 4% za infrastrukturu i 63% za ostale politike
(poljoprivredna, naučna i dr.).
Tematski ciljevi ove politike su: istraživanje i inovacije,
informacione i komunikacione tehnologije, konkurentnost
malih i srednjih preduzeća, preusmerenje na nisko ugljeničnu
privredu, adaptacija na klimatske promene, zaštita životne
sredine, održivi transport, zapošljavanje, socijalna inkluzija,
obrazovanje i jačanje institucionalnih kapaciteta. Iz ovoga je
jasno da je osnovna težnja usmerena ka održivom razvoju uz
što veće zapošljavanje. Za ovo će biti angažovano najmanje 5%
resursa Evropskog fonda za razvoj (ERDF). Od posebnog značaja
je uloga gradova u tom procesu. Gradovi kao motori razvoja
treba da podnesu najveći teret i odgovornost u angažovanju
kapaciteta za održivi razvoj, uključujući i njihova funkcionalna
okruženja koja obuhvataju i veliki deo ruralnog područja. Ovo će
zahtevati i promene urbanih politika i način upravljanja gradova.
Naročit značaj imaju metropolitenska područja velikih gradova
Sl. 3 – Usmerenost investiranja kohezione politike
EU 2014-2020.
koja zahtevaju i novi način upravljanja na regionalnom nivou
(gradovi-regioni). Umrežavanje gradova, odnosno povezivanje
na funkcionalnoj osnovi, treba da doprinese stvaranju tzv.
akcionih područja i povezivanju svih tehničkih, finansijskih
i naučnih kapaciteta radi dostizanja višeg razvojnog nivoa i
konkurentnosti. Inovativne aktivnosti koje treba da pomognu
održivom urbanom razvoju će zahtevati do 0,2% godišnjih
budžeta, dok će područja sa specifičnim prirodnim i demografskim
karakteristikama zahtevati posebna sredstva kako bi se njihova
nezavidna situacija sanirala i revitalizovala. Ovo je posebno
značajno za zemlje Zapadnog Balkana u kojima su planinska i
pogranična područja u izuzetno teškoj demografskoj, socijalnoj
29
„Na kafu sa susedom” u Rumi
i ekonomskoj situaciji bez vidljive perspektive do sada. U tom
pogledu će IPA fondovi 2014-2020. davati značajnu podršku za
projekte.
Politika regionalnog razvoja Srbije danas
Republika Srbija se nalazi na samom početku procesa
regionalizacije i prihvatanja značaja regionalnog razvoja.
Ovo je posledica prvih koraka u pravcu decentralizacije iako
nedovoljno efektivnih do sada. Regionalni diverzitet Srbije je
karakteristika ove države, i to geografski, etnički, kulturni,
pa i ekonomski. Do sada je diverzitet predstavljao problem
jer je država bila u velikoj meri centralizovana, sa odlukama
o investicijama i razvojnoj podršci na centralnom nivou i uz
malo učešće lokalnih snaga (osim politički). To je doprinosilo
izvesnom lutanju u usmeravanju podrške nacionalnih fondova
i budžetskih sredstava. Regionalni identitet je u političkom
smislu predstavljao problem izazvan ponekad etničkim, a
ponekad političkim razlozima. Ovo je pojačalo centripetalne sile
odnosno privlačenje radne snage i drugih kapaciteta ka centru,
odnosno Koridoru 10 i velikim gradovima, centrima donošenja
odluka.
Aktiviranje resursa različitih vrsta (poljoprivredno
zemljište, mineralne sirovine, planine, vode, geotermalni
izvori, šume) u pojedinim delovima državne teritorije zahteva,
na jednoj strani jasno profilisanje politike regionalnog razvoja
na državnom nivou, a na drugoj aktiviranje lokalnih snaga
grupisanih na regionalnom nivou. Time bi diverzitet trebalo
istaknuti i koristiti kao teritorijalni kapital regionalnih celina i
istovremenu šansu i izazov za upravljačke strukture na lokalnom
i državnom nivou, a u slučaju AP Vojvodine i grada Beograda
koji imaju autonomni status, i na regionalnom nivou. Regionalni
identitet, koji još uvek ima znatan broj oponenata, zasnovan
na prirodnim, kulturnim i ekonomskim (brend) osobinama, se
javlja kao potencijalna osnova uspešnijeg regionalnog razvoja.
Regionalna različitost treba da postane kapital, a ne samo
potencijal. Kod toga se očekuju znatno veće odgovornosti
administracije koja se još uvek ponaša na centralizovan način
na svim nivoima vlasti. Povezivanje, odnosno umrežavanje opština,
kao proces koji treba da prati proces decentralizacije, još uvek nije
dovoljno istaknut kao nužnost jer opštine, pogotovo male, nisu
u stanju da izvršavaju svoje nadležnosti, pogotovo ekonomsko-
30
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Sl. 4 – Regionalna nekoherentnost Srbije*
razvojne. Uzevši sve pobrojano u obzir, situacija danas zahteva
usmeravanje znatno veće pažnje na regionalnu koheziju Srbije, kao
jedan od najznačajnijih razvojnih prioriteta.
Razumevajući ovaj problem, Republika Srbija je donela
Zakon o regionalnom razvoju 2009. godine u kome je kao
prioritete istakla: smanjenje regionalnih razlika u razvijenosti,
smanjenje negativnih demografskih procesa, razvoj regionalne
konkurentnosti i jačanje međuregionalne i prekogranične saradnje.
Uz dopune i izmene ovog zakona, Vladin resor za regionalni razvoj
je akreditovao 13 kancelarija za regionalni razvoj i Nacionalnu
agenciju za regionalni razvoj u Zaječaru. Preko ovih kancelarija se
pokreću i koordiniraju projekti od regionalnog značaja sredstvima
Republike ili evropskih fondova. Da sada su zabeleženi različiti
rezultati u radu ovh kancelarija od kojih neke postižu viši stepen
efektivnosti od drugih. U toku 2011/2012. pokrenuta je izrada
Nacionalnog plana regionalnog razvoja, koji je finansijski pomogla
EU, ali je posao zastao u vreme promene Vlade 2012. da bi sada
ponovo krenuo sa jačim stručnim snagama eksperata iz Evrope i
Srbije.
Prema Zakonu o planiranju i izgradnji iz 2009. godine,
usvojen je 2010. posednim zakonom Prostorni plan Republike
Srbije koji je ciljeve i koncepciju zasnovao na ideji o regionalnom
razvoju. Od pet utvrđenih ciljeva prostornog razvoja Srbije, tri
imaju izrazit regionalni karakter: uravnoteženje regionalnog
razvoja i socijalna kohezija, jačanje regionalne konkurentnosti, i
funkcionalna integracija regiona i lokalnih zajednica sa evropskim
okruženjem. Prostorna integracija Srbije s okruženjem je, prema
oceni iz Plana, moguća preko transdržavne, interregionalne
i prekogranične saradnje što inače podržava IPA fond, ali i
državni fondovi Srbije. Na osnovu ovog plana, u periodu 20112013. urađeni su, i uglavnom svi usvojeni, 9 prostornih planova
regionalnih celina1 prema istoj metodologiji kao i Prostorni plan
1
Prema Zakonu o regionalnom razvoju, Srbija ima 5 regiona
od kojih su dva autonomna. Prostorni planovi regionalnih celina su
definisani prema funkcionalnim i geografskim kriterijumima u devet celina, ali se superpozicijom lako ukrupnjavaju u 5 regiona.
Srbije, uz nužnu vertikalnu i horizontalnu koordinaciju.
Za razvoj Republike Srbije, kao i drugih podunavskih
zemalja u ovom regionu (Hrvatska, Bugarska, Rumunija), od
posebnog značaja je transdržavna strategija o razvoju dunavskog
regiona. Više strategija i studija je rađeno za ovaj region u
proteklih dvadesetak godina. Međutim, od posebnog značaja
je Evropska strategija dunavskog regiona koja je rađena 20112013. uz učešće većeg broja podunavskih država pod patronatom
Evropske komisije. Ova Strategija je definisala nove procese
i oblike kooperacije u okviru dunavskog regiona koji treba da
transformišu ranija konfliktna područja u područja kooperacije.
Takođe, ova Strategija otvara nove perspektive razvoja uz jačanje
kapaciteta administracije na ovom području kako bi se ostvarili
uspešniji rezultati regionalnog razvoja upotrebom politika EU i
koherentnih državnih politika. Ključna pitanja obuhvaćena ovom
strategijom su: (a) socijalno partnerstvo, (b) umrežavanje gradova,
(c) umrežavanje civilnog sektora, (d) tokovi i razmena informacija,
(e) razvoj metropolitenskih regiona, (f) kooperacija administracije u
pograničnim područjima. Za implementaciju Strategije i ostvarenje
zacrtanih ciljeva zadužen je IPA program 2014-2020. Ovom
Strategijom akcenat se stavlja na učešće svih aktera oko Dunava i
na implementaciju Lisabonskog sporazuma i njegovih ciljeva.
Iz ovoga je jasno da regionalna politika EU i usklađenih
državnih politika zemalja članica i zemalja u pretpristupnim
fazama ostaje dominantna tema za period 2014-2020., uz nužnu
aktivnost oko izrade usklađenih nacionalnih i regionalnih razvojnih
strategija i prostornih planova koji će biti osnov za definisanje
razvojnih projekata.
*
Prema Zakonu, istočna i južna Srbija čine jedan NUTS2 region
kao i centralna i zapadna Srbija koje čine drugi NUTS2 region.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
31
Europa 2020., Europska krovna strategija za pametan,
održiv i uključiv rast: kako lokalni i regionalni modeli
suradnje mogu pridonijeti ciljevima EU 2020.
Kornelija Mlinarević
Regionalna razvojna agencija Slavonije i Baranje
Uvod
Najvažnije iz sadržaja predavanja
U okviru projekta SNET.EU („Podrška umrežavanju i
europskoj suradnji gradova i općina“), odobrenog u okviru
IPA prekograničnog programa Hrvatska – Srbija 2007.2013., u Vukovaru i Osijeku održan je dvodnevni seminar
pod nazivom: EU politike: novi okvir za suradnju lokalnih
vlasti i organizacija civilnoga društva. Predavanje održano
13. lipnja 2013. na temu „EUROPA 2020. – strategija za
pametan, uključiv i održiv rast: kako lokalni i regionalni
modeli suradnje mogu pridonijeti ciljevima EUROPA
2020?“ praćeno prezentacijom u power-pointu sadržavalo
je sljedeće tematske cjeline:
U prvom dijelu predavanja predstavljena je Strategija
Europa 2020., desetogodišnja strategija Europske unije,
nastavak Lisabonske strategije iz 2000. koja je imala za cilj
Europsku uniju učiniti najkonkurentnijim i najdinamičnijim
svjetskim gospodarstvom temeljenim na znanju.
Novom strategijom pokušavaju se uzevši u obzir
nedostatke postojećeg modela rasta pronaći načini kako
premostiti postojeću gospodarsku krizu, te se nastoje stvoriti
uvjete za rast koji je pametan, održiv i uključiv. EU 2020
revidira ciljeve Lisabonske strategije i uvodi nove prioritete i
ciljeve, predstavljajući smjernice za rast i razvoj gospodarstva
1.
Europa 2020., krovna Europska strategija za
pametan, održiv i uključiv rast:
1.1
Kontekst (iskustvo EU članica i
institucionalnog okvira koji su doveli do EU 2020);
1.2.
Ciljevi strategije i koji programi EU
podupiru ostvarenje tih ciljeva;
1.3.
„Flagship inicijative“ u okviru EU 2020.
2.
Regionalna politika EU i RH: što konkretno znači
regionalna politika za regionalnu i lokalnu razinu i sve
sektore u RH?
2.1.
Institucionalni okvir regionalnog razvoja:
koristi i kontroverze;
2.2.
Iskustva zemalja članica i da li ih
koristimo;
2.3.
Kako se pripremiti na regionalnoj i lokalnoj
razini za korištenje Strukturnih fondova i Kohezijskog
fonda EU za financiranje razvojnih projekata (iskustva
regionalnih razvojnih agencija);
2.4.
Tko su ključni dionici u procesu razvoja
i perspektive različitih sektora (uprava; civilno društvo;
poslovni sektor; akademska zajednica);
3.
Je li moguća sinergija ključnih dionika radi
ostvarenja efikasnih modela suradnje sa svrhom razvoja
lokalnih zajednica?
3.1. Uloga lokalnih i regionalnih vlasti;
3.2. Primjeri dobre i loše prakse.
Sudionici su bili različite razine informiranosti i
poznavanja tematike, ali visokog stupnja zainteresiranosti
za temu, što je pokazalo i znatno vrijeme provedeno u
kvalitetnoj raspravi.
Budući da projekt SNET promovira vrijednosti
partnerstva i suradnje putem umrežavanja, svojim
izlaganjem sam nastojala promovirati inicijative u
lokalnim zajednicama u kojima su upravo suradnja i proces
izgradnje povjerenja kroz zajedničku pripremu i provedbu
projekata polučili rezultate.
„Na kavu sa susjedom” u Starim Jankovcima
temeljenog na znanju i inovacijama te za jačanje konkurentnosti
europskog gospodarstva i poticanje zapošljivosti europske
radne snage.
Glavne izazove koje definira Strategija 2020. su:
nedovoljno razvijeni faktori rasta temeljeni na znanju i
nedostatna infrastruktura; očuvanje okoliša i prirodnih resursa
i prilagodba klimatskim promjenama; niska razina sudjelovanja
na tržištu rada, neučinkovit sustav obrazovanja i teško socijalno
stanje; te neučinkovita javna uprava na središnjoj, regionalnoj i
lokalnoj razini.
Ciljevi koje se zacrtala strategija Europa 2020. su: 3%
BDP-a Europske unije investirati u istraživanje i razvoj; postići
za 20% smanjenje stakleničkih plinova u usporedbi sa 1990.
godinom; proizvesti 20% energije iz obnovljivih izvora energije
i postići 20% povećanja u energetskoj učinkovitosti; postići
zaposlenost 75% stanovništva u dobi od 20. do 64. godine;
32
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
smanjiti broj ranog odlaska učenika iz škola na manje od 10%;
imati najmanje 40% stanovništva od 30. do 34. godine sa
završenim visokoškolskim obrazovanjem; te smanjiti broj ljudi
kojima prijeti siromaštvo ili isključenost za 20 milijuna ljudi u
EU.
Operativnih programa za razdoblje od 2014. do 2020. godine
za RH je veliki izazov dugoročno planiranje, s obzirom na vrlo
malo iskustvo od 6 mjeseci članstva u EU prije stupanja na
snagu novog sedmogodišnjeg financijskog okvira. Od prosinca
2012. oformljeno je 6 tematskih radnih skupina, koje od proljeća
2013. pokušavaju programiranje odnosno izradu Operativnih
programa iskomunicirati sa zainteresiranim dionicama na
regionalnoj i nižoj razini. Činjenica je da uz vrlo kratke rokove,
kasno i minimalno uključivanje regionalne i lokalne razine
(putem jednog predstavnika u svakoj tematskoj radnoj skupini)
postoji realna bojazan izostanka točnog definiranja lokalnih/
regionalnih razvojnih potreba po tematskim područjima.
Fokus RH je definiranje učinkovitog institucionalnog
okvira, akreditiranje i svakako osnaživanje administrativnih
kapaciteta. Upravo jačanje „apsorpcijskih kapaciteta”
predstavlja ključni faktor uspješnosti budućeg povlačenja
sredstava iz EU programa, a taj zadak predstavlja ogromnu
odgovornost ako znamo da će iznosi koji će RH iza 2014. godine
biti dostupni iz EU fondova iznositi u prosjeku 1,2 milijarde eura
godišnje.
„Na kavu sa susjedom” u Starim Jankovcima
Kako je Strategija 2020. krovni strateški dokument EU
u čije se ciljeve, prioritete i vodeće inicijative uklapaju drugi
strateški dokumenti rađeni na razini EU, te nacionalnim i nižim
razinama članica EU, u ovom periodu Strategija ima ključni
utjecaj i na proces programiranja korištenja Strukturnih fondova
i Kohezijskog fonda u Republici Hrvatskoj. Značaj EU 2020
za Hrvatsku ogleda se u sljedećem: EU2020 je katalizator
reformi u EU i Hrvatskoj; pruža pristup iz perspektive članstva
u EU; pomaže identificiranju vlastitih prioriteta kao i ciljeva na
pojedinim područjima; pruža direktno usvajanje dobre prakse
drugih zemalja; donosi sustav kreiranja i provedbe strateških
dokumenata, kao i „policy papers”, akcijskih planova i sl.;
uvodi i unapređuje sustav prikupljanja i praćenja kvalitativnih i
kvantitativnih indikatora usklađenih sa strukturnim indikatorima
EU (EUROSTAT), te pomaže izgradnji administrativnih i
apsorpcijskih kapaciteta za korištenje EU programa i fondova.
EU je odredio 11 operativnih tematskih ciljeva: 1.
Jačanje istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija; 2.
Povećanje pristupa, korištenja i kvalitete informacijskih i
komunikacijskih tehnologija; 3. Povećanje konkurentnosti
malih i srednjih poduzeća (za ERDF), poljoprivrednog sektora
(za EAFRD) te ribarskog i akvakulturnog sektora (za EMFF);
4. Podupiranje prijelaza na niskougljično gospodarstvo u svim
sektorima; 5. Promicanje prilagodbe na klimatske promjene,
prevencija i upravljanje rizikom; 6. Zaštita okoliša i promicanje
učinkovitosti resursa; 7. Promicanje održivog transporta i
otklanjanje čepova u ključnim mrežnim infrastrukturama; 8.
Promicanje zapošljavanja i podupiranje mobilnosti radne snage;
9. Promicanje socijalne uključenosti i borba protiv siromaštva;
10. Ulaganje u obrazovanje, vještine i cjeloživotno učenje; i 11.
Jačanje institucionalnih kapaciteta i učinkovite javne uprave.
Ciljevi razvoja RH moraju biti usklađeni s ciljevima
EU 2020 što je više moguće, kako bi se velik dio nacionalnih
investicijskih prioriteta mogao sufinancirati iz fondova EU –
a prioriteti će biti određeni tijekom procesa programiranja.
Operativni programi su dokumenti nacionalne razine kojima se
određuju prioriteti za sufinanciranje iz fondova EU. Pri izradi
U drugom dijelu predavanja objašnjena je veza između
EU politika, regionalne (kohezijske) politike EU i regionalne
politike RH, te povezanost regionalne politike EU i statističkih
jedinica NUTS koje služe i utvrđivanju razina i vrsta pomoći
kojom EU financira kohezijsku politiku tj. razvojne aktivnosti
zemalja članica, sukladno strateškim smjernicama donesenim
na razini EU. Iako statističke prostorne jedinice ne predstavljaju
ni pravnu ni administrativnu podjelu teritorija države – a niti
obveznu osnovu za vođenje i osmišljavanje politike nacionalnog
regionalnog razvoja, zahtijeva se usklađivanje ovih dviju politika
regionalnog razvoja (EU i nacionalne razine). Nakon prve podjele
na tri NUTS2 statističke regije, kao osnovne prednosti nove
podjele na dvije statističke regije, Kontinentalnu i Jadransku,
navodi se: sva područja RH moći će koristiti sredstva iz
Strukturnih fondova s najvećim stupnjem povoljnosti najmanje
do 2027. godine; omogućuje se veća razina državnih potpora
korisnicima na području sjeverozapadne Hrvatske; olakšava se
planiranje i provedbu razvojnih projekata zbog jednakih pravila na
cijelom teritoriju RH; zbog uključenosti grada Zagreba povećava
ukupni apsorpcijski kapacitet RH te je olakšano administrativno
praćenje provedbe Operativnih programa. Međutim, otvorena
razilaženja u mišljenjima oko „pravednosti“ statističke podjele
traju i dalje, a najava Ministarstva regionalnog razvoja i fondova
EU (MRRFEU) da će se na operativnoj razini planiranje ipak vršiti
na razini 5 regija (u slučaju istoka Hrvatske – „regija Slavonija“
koja uključuje 5 slavonskih županija) na neki način je i priznanje
nesavršenosti sadašnje statističke podjele.
U okviru negionalne politike RH predstavljen je postojeći
institucionalni okvir koji obuhvaća i dokumente i institucije, te je
zaključeno kako na razini koordinacije između nacionalne i lokalne
razine doduše postoje formalne poveznice (partnerska vijeća i dr.)
ali funkcionalne drastično nedostaju. Uloga regionalnih razvojnih
agencija (RRA) kao akreditiranih koordinatora regionalnog razvoja
postao je važan ali i težak zadatak s obzirom na broj i specifičnosti
razvojnih dionika koje (i čije aktivnosti) je potrebno koordinirati, te
na opseg poslova koji se uz redovan posao (priprema i provedba
razvojnih projekata za osnivače) spuštaju s razine ministarstava
(izrada i provedba županijskih razvojnih strategija; provedba
natječaja; logistika pri organiziranju događaja ministarstava, i
dr.). Kako su upravo RRA ključni i u procesu podizanja kapaciteta
lokalnih dionika za pripremu i provedbu projekata, i njihova
podkapacitiranost u smislu ekipiranosti osobama sa specifičnim
znanjima postaje ograničavajući faktor.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
33
Komunikacija ministarstava prema regionalnoj i lokalnoj
razini je diskontinuirana i nekoordinirana, te rijetko daje jasne
smjernice i ciljeve pojedinih aktivnosti. Sva ministarstva
odrađuju prikupljanje projektnih prijedloga pojedinačno i putem
različitih obrazaca što „na terenu“ rezultira zbunjenošću i
zamorom. Iako je „ulaganje u lokalne i regionalne kapacitete“
upravo radi važnosti njihove uloge prepoznato kao prioritet i u
Strategiji regionalnog razvoja RH, nikakav sustavan napor nije
ovih godina učinjen u smislu edukacije, treninga, pripreme.
Bez obzira na navedeno, ono što je moguće odraditi na
regionalnoj i lokalnoj razini je: usvajati princip timskog rada i
projektnog razmišljanja; kod strateškog planiranja i izrade
strateških dokumenata uzeti u obzir specifičnosti, lokalni
kontekst i lokalne resurse; jačati kapacitete na županijskoj
razini (razvojne agencije, „projekt menadžeri”, lokalna/
regionalna samouprava, upravni odjeli, tvrtke, institucije); jačati
međužupanijska partnerstva; usuglašavati razvojne prioritete
na regionalnoj razini; graditi bazu projekata (ne samo projektnih
ideja!); i svakako koristiti iskustva zemalja članica EU (korak
ispred; primjeri dobre i loše prakse).
„Na kavu sa susjedom” u Vukovaru
sektorska partnerstva, te osim šireg geografskog utjecaja
imaju i određeni učinak na socio-ekonomski život zajednice.
Naglasak je stavljen i na najbolje karakteristike svih sektora
koji suradnjom mogu optimizirati ljudske, financijske i druge
deficitarne razvojne resurse, te bitno ojačati i vlastite kapacitete.
Zaključak
„Na kavu sa susjedom” u Vukovaru
U smislu korištenja iskustava zemalja članica,
iskustva relevantnih slovenskih partnera nam govore sljedeće:
potrebno je uključivanje region./lok.razine u programiranje OPova (visoko-centralizirani sustav ne brine o potrebama lokalnih
zajednica – potrebno se nametnuti i osigurati da prioriteti s
lokalne i regionalne razine budu ugrađeni ne samo u njihove
strateške dokumente nego i u OP-ove); projekti za Strukturne
fondove se u prosjeku pripremaju od 2 do 4 godine; potrebno
je „okrupnjavati” projektne ideje i realizirati šira partnerstva
jer projekti šireg značaja imaju bolju prolaznost, fokusirati
se na stvarne potrebe zajednice i dogovarati na vrijeme
pripremu projekata, pripremati potrebnu dokumentaciju (to
najdulje traje) i rješavati imovinsko-pravne odnose, angažirati
se na pronalaženju najpovoljnijih financijskih izvora i opcija
zaduživanja, te kombinirati izvore, i - lobirati za projekte na
nacionalnoj razini.
Da je sinergijski učinak moguće proizvesti suradnjom,
ilustrirala sam iskustvom pripreme „projekata regionalnog
značaja“ tijekom proljeća ove godine za MRRFEU kojim se po
prvi put zapravo počela pripremati baza projekata koji nisu
samo lokalnog karaktera, zahtijevaju među-županijska i među-
Rasprava je bila najviše koncentrirana upravo oko
kapaciteta lokalne i regionalne suradnje, pitanja financiranja
(predfinanciranja i sufinanciranja), pitanja osposobljenosti i
raspoloživosti postojećih kadrova u upravi za poslove pripreme
i provedbe projekata, postojanja takvog kadra uopće, edukacije
novih kadrova i sl.
Nadam se da sam tijekom predavanja uspjela pružiti
dovoljno kvalitetnih informacija i prenijeti dio iskustava vezano
za ključna pitanja, te da su sudionici - predstavnici lokalnih
vlasti, administracije i organizacija civilnoga društva razumjeli
mogućnosti koje pruža okvir regionalnog razvoja i dostupni
programi EU kao izvor financiranja razvojnih projekata.
34
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Socijalna politika Evropske unije: izazovi i šanse za lokalne
organe vlasti i civilno društvo u Hrvatskoj i Srbiji
Bert van der Linde
U ovom članku ćemo se baviti uvodom u osnovno
načelo ekonomske i socijalne solidarnosti Evropske unije (EU).
Međutim, glavna tema ovog članka su izazovi i mogućnosti,
odnosno šanse s kojima se suočavaju lokalne zajednice, i načini
na koji one mogu da iskoriste programe i podršku koje im nudi
Evropska unija.
Lokalne zajednice, njihovi građani, lokalni organi vlasti i
organizacije civilnog društva (OCD) suočavaju se s mnogobrojnim
izazovima. Kao prvo, moraju da se nose sa posledicama globalne
ekonomske krize, kao što su porast broja nezaposlenih, sve
više ljudi na rubu ili već ispod granice siromaštva i socijalne
isključenosti, ili odliv mladih i često visoko obrazovanih ljudi
u druge zemlje u potrazi za boljom budućnošću. Kao drugo,
lokalni organi vlasti (ali i OCD) moraju da se izbore sa sve tanjim
budžetima, kao i većina građana i njihovih domaćinstava. U isto
vreme, građanima se mora pružiti više usluga da bi mogli da
se bore protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Treće, što je
naročito slučaj u zemljama poput Hrvatske i Srbije, nedostaju
sposobnosti, stručna znanja i veštine – naročito na lokalnom
nivou – za adekvatno iskorištavanje resursa i podrške koji im
se nude kroz nacionalne programe i programe Evropske unije.
Ali, o kojim god izazovima da se radi, Evropska unija nudi
mnogobrojne oblike podrške poboljšanju životnog standarda u
našim lokalim zajednicama, koji, u stvari, predstavljaju šanse o
čijem iskorištavanju moramo da razmislimo.
Ekonomska i socijalna solidarnost
Evropska unija je stvorena u cilju ostvarivanja političkih
ciljeva, a njihovom ostvarivanju je pristupila putem ekonomske
saradnje. Na evropske zemlje otpada sve manji procenat
svetskog stanovnišva. Stoga moraju neprestano da sarađuju
ukoliko žele da postignu ekonomski rast i budu u stanju da se
takmiče sa drugim krupnim ekonomijama na svetskoj sceni. Ni
jedna pojedina zemlja EU nije dovoljno snažna da samostalno
nastupa u svetskoj trgovini.
Da bi postigle ekonomiju obima i našle nove kupce,
evropskim firmama je potrebna šira baza od njihovih nacionalnih,
odnosno domaćih tržišta, a objedinjeno evropsko tržište im to i
pruža. Da bi obezbedila uslove da što je više moguće ljudi oseti
dobrobiti tog sve-evropskog tržišta od 500 miliona potrošača,
EU nastoji da ukloni prepreke u trgovini, i radi na oslobađanju
firmi od nepotrebne birokratije. Pad Berlinskog zida 1989.
godine doveo je do postepenog rastakanja starih podela na
celom evropskom kontinentu.
Međutim, slobodnoj konkurenciji u celoj Evropi potrebna
je solidarnost na evropskom nivou kao protivteža. Time evropski
građani stiču jasne i opipljive koristi: kad ih pogode poplave ili
druge prirodne nepogode, primaju pomoć iz budžeta Evropske
unije. Strukturni fondovi, kojima upravlja Evropska komisija,
podstiču i dopunjavaju napore nacionalnih i regionalnih organa
vlasti u Evropskoj uniji da smanje nejednakosti između različitih
delova Evrope. Novac iz budžeta Evropske unije i zajmovi od
Evropske investicione banke (EIB) koriste se za poboljšavanje
evropske transportne infrastrukture (na primer, za širenje mreže
auto-puteva i brzih željeznica), obezbeđujući na taj način bolji
pristup udaljenim regionima i jačajući trans-evropsku trgovinu.
Globalna finansijska kriza 2008. godine izazvala je
ekonomski sunovrat nezabeležen u istoriji EU. Vlade i institucije
EU morale su da delaju brzo da bi spasile banke, a EU je najteže
pogođenim zemljama pružila finansijsku pomoć. Zajednička
valuta zaštitila je eurozonu od špekulacija i devalvacije. Potom
su, 2010. godine, EU i njene zemlje članice združenim naporima
smanjile svoj javni dug. Veliki izazov za evropske zemlje u
predstojećim godinama biće da se zajednički suportstave
globalnim krizama i zajedničkim snagama pronađu put za
izlazak iz recesije i postizanje održivog razvoja.
Jedno od glavnih načela EU je ekonomska i socijalna
solidarnost. Ekonomska i socijalna kohezija je izraz
solidarnosti između zemalja članica i regiona Evropske unije.
Cilj je uravnoteženi razvoj u celoj Evropskoj uniji, smanjivanje
strukturnih dispariteta između regija i promovisanje jednakih
šansi za sve. U praksi se to postiže pomoću širokog dijapazona
finansijskih operacija, a najviše preko Strukturnih fondova i
Kohezionog fonda.
Postoje dva Strukturna fonda:
- Evropski fond za regionalni razvoj (European Regional
Development Fund (ERDF)) je trenutno najveći. Od 1975. godine
obezbeđuje podršku za izgradnju infrastrukture i investicije u otvaranje
proizvodnih radnih mesta, uglavnom firmama;
- Evropski socijalni fond (ESF), osnovan 1958., doprinosi
integraciji u tržište radne snage nezaposlenih i osoba iz slojeva
društva u nepovoljnm položaju, uglavnom finansirajući obuku za razna
zanimanja.
Da bi ubrzala ekonomsku, socijalnu i teritorijalnu konvergenciju,
Evropska unija je 1994. godine osnovala Kohezioni fond. Isti je namenjen
zemljama čiji je BDP po glavi stanovnika ispod 90% proseka Zajednice.
Svrha Kohezionog fonda je odobravanje sredstava za projekte u
oblasti zaštite životne sredine i transportne infrastrukture.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
„Ekonomska i socijalna kohezija je izraz solidarnosti
između zemalja članica i regija Evropske unije.”
Program IPA (Instrument za pretpristupnu pomoć)
ima slične ciljeve kao Strukturni fondovi i Kohezioni fond, ali
je namenjen za zemlje kandidate i potencijalne kandidate
poput Srbije, Makedonije i Crne gore. IPA pomaže zemljama
kandidatima i potencijalnim kandidatima da se razvijaju na
način koji doprinosi rešavanju socijalnih izazova i koristi
celom društvu. Zasniva se na snažnom osećanju solidarnosti
koji postoji između Evropske unije i zemalja koje se sa njima
graniče – zemalja s kojima EU deli trajne poslovne, istorijske
i kulturne veze. IPA je namenjen zemljama koje su na putu ka
pridruživanju EU.
Da bi se postiglo ciljano, efektivno i dosledno delovanje,
IPA se sastoji od pet komponenti, od kojih svaka pokriva
prioritete definisane u skladu sa potrebama zemalja-korisnika.
Dve komponente se odnose na sve zemlje korisnice:
- komponenta „podrška tranziciji i izgradnji
institucija“, sa ciljem finansiranja razvoja kapaciteta i
institucija; i
- komponenta
„prekogranična
saradnja“,
sa
ciljem podrške zemljama korisnicama u oblasti međusobne
prekogranične saradnje, saradnje sa zemljama članicama EU, ili
u okviru prekograničnih ili međuregionalnih aktivnosti.
Ostale tri komponente su namenjene isključivo za zemlje
kandidate:
- komponenta „regionalni razvoj“, sa ciljem pomoći
u pripremi tih zemalja za implementaciju kohezione politike
Zajednice – konkretno, Evropski fond za regionalni razvoj
(ERDF) i Kohezioni fond (CF);
- komponenta „razvoj ljudskih resursa“, koja se bavi
pripremom za učestvovanje u kohezionoj politici i Evropskom
socijalnom fondu; i
- komponenta „ruralni razvoj“, koja se bavi pripremom
za zajedničku poljoprivrednu politiku i politike vezane za nju,
kao i za Evropski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (European
Agricultural Fund for Rural Development (EAFRD)).
Međutim, potencijalni kandidati mogu da iskoriste mere
slične onima opisanim u poslednje tri komponente, u okviru
prve komponente. U suštini, razlika je u načinu na koji se te
mere implementiraju, pošto se kod prve tri komponente, koje
ih pripremaju za implementaciju strukturnih i poljoprivrednih
fondova, od zemalja-korisnica zahteva da finansijskim
sredstvima Zajednice upravljaju na decentralizoan nači. To
znači da državne institucije upravljaju tim fondovima i objavljuju
konkurse. U Hrvatskoj, na primer, Hrvatski zavod za zapošljavanje
(HZP) i Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva su glavni
ugovarači odnosno naručioci za implementaciju projekata
finansiranih iz IPA programa za razvoj ljudskih resursa.
U daljem tekstu navodimo primere projekata finansiranih
putem ovog programa, a ovim spiskom se jasno ističe koliko su
takvi projekti značajni za naše lokalne zajednice:
- integraciji u tržište radne snage dugo nezaposlenih i
osoba iz društvenih grupa u nepovoljnom položaju;
- pomoć sektoru socijalne zaštite u jačanju
deinstitucionalizacije socijalnih usluga;
35
- obezbeđivanje sveobuhvatnije mreže socijalnih usluga,
- olakšan pristup obrazovanju osoba iz slojeva društva u
nepovoljnom položaju;
- formiranje boljeg sistema stručnog obrazovanja i
kurseva za obuku;
- pomoć organima vlasti na lokalnom i regionalnom
nivou da unaprede svoju sposobnost da udovolje potrebama
stanovništva;
- jačanje uloge organizacija civilnog društva i
promovisanje društvenog dijaloga.
Kad se formiraju slične strukture kao u Hrvatskoj, Srbija
će direktno upravljati IPA fondovima za regionalni razvoj,
razvoj ljudskih resursa i ruralni razvoj. Ali, kao što je već
napomenuto, mnoge aktivnosti se mogu finansirati još i ranije
preko komponente „podrška tranziciji i izgradnji institucija“.
Reforma javne uprave, dobra uprava, vladavina prava i borba
protiv korupcije, kao i društveno-ekonomski ravoj i regionalna
saradnja biće i dalje ključna tačka buduće pretpristupne pomoći.
Od 2014, IPA II će biti efikasniji, efektivniji i jednostavniji
I Hrvatska i Srbija su već sprovele nekoliko programa
uz podršku IPA programa. Iako će od 2014. IPA program dalje
postojati pod nazivom IPA II, doći će do nekih promena. Program
će biti „više orijentisan na strategiju i rezultate, zasnovan na
dugoročnom planiranju i programiranju u skladu sa širenjem
strategije i prioriteta; dosledniji po pitanju pomoći koja se daje
u okviru već postojećih komponenti; fleksibilniji i prilagođen
tako da se bavi potrebama i kapacitetima zemlje-korisnice u
kontekstu proširenja; efikasniji, efektivniji i jednostavniji“. To su
preporuke Evropske komisije u njenom Godišnjem izveštaju o
finansijskoj pomoći u svrhu proširenja iz 2011. godine.
U svetlu gore navedenog, zemlje uključene u proces
proširenja moraće da uspostave obimne nacionalne strategije
koje IPA II može da podrži. U IPA zemljama, glavni naglasak
bi trebalo da bude na obezbeđenju snažnog lokalnog učešća i
široke saglasnosti o strategijama koje će se sprovoditi, zatim i
na poboljšanju kapaciteta za planiranje, impementaciju i nadzor
nad implementacijom, kao i integraciji svega ovoga u širi okvir
priprema za članstvo u EU.
Šta možemo da učinimo u svojim lokalnim zajednicama
ne samo da smanjimo pogubne efekte ekonomske depresije,
nego i da stvorimo nove perspektive i šanse za svoje građane, u
perspektivi boljih životnih uslova zanjih i njihovu decu?
Jedna stvar je sigurna: samo uz zajednički trud možemo
promeniti stvari na bolje. To znači da moramo da mobilizujemo
i uključimo sve ljudske, prirodne i finansijske resurse u svoje
napore za poboljšanje životnog standarda u svojim zajednicama.
Naročito u ova teška vremena, važno je da lokalni organi vlasti u
Hrvatskoj i Srbiji neguju aktivno učešće građana kroz stvaranje
sinergije sa svojim građanima i organizacijama civilnog društva
u svim organizacijama relevantnim za ukupni razvoj lokalnih
zajednica i umanjivanje efekata krize.
Lideri Evropske unije, kao i naši državni organi vlasti,
najavili su izvajanje značajnih resursa za poboljšavanje
36
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
ekonomije i borbu protiv siromaštva i socijalne isključenosti. U
nadolazećem programskom periodu (2014-2020), Evropska unija
se opredelila za ambiciozni program sa ciljem vraćanja evropske
ekonomije „na kolosek“, sa stopom zaposlenosti stanovništva
starosti 20-64 godine od 75%, nivoom stanovništva starosti
20-64 godine sa završenim visokim obrazovanjem od najmanje
40%, sa najmanje 20 miliona manje ljudi na rubu ili ispod granice
siromaštva i socijalne isključenosti. To su neki od očekivanih
rezultata „Strategije Evropa 2020“. O toj strategiji će se
detaljnije raspravljati na drugom mestu u ovoj publikaciji. U
ovom članku ćemo se usredsrediti na pograme i pomoć koju nudi
EU, i na to kako oni mogu da doprinesu razvoju naših lokalnih i
regionalnih zajednica.
U Strategiji Evropa 2020 zajednički učestvuju evropske
institucije, zemlje članice i socijalni partneri. Na nivou EU, svaka
institucija treba da odigra svoju ulogu u obezbeđivanju da EU
preduzme nophodne aktivnosti kojima će se postići ciljevi „Evrope
2020“. Na nivou zemalja članica, neophodan je pun angažman
šefova država i vlada, zajedno sa regionalnim i lokalnim nivoima
organa vlasti. Civilno društvo, zajedno sa socijalnim partnerima
i ostalim zainteresovanim stranama, takođe treba da odigra
značajnu ulogu, kako u razvoju nacionalnih programa tako i u
nadzoru nad pratećim aktivnostima na terenu.
Uspeh Strategije Evropa 2020 zavisi od uključivanja
svih sektora društva. Odgovornost za aktivnosti ne prestaje na
nivou vlade. Svi treba da doprinesu ostvarenju ciljeva Strategije
Evropa 2020:
- firme
- sindikati
- nevladine organizacije
- pojedini građani.
Kako nam programi i pomoć koju nudi Evropska unija
pomažu u našim nastojanjima?
Osim gore navedenih Strukturnih fondova i IPA programa,
postoji nekoliko programa Evropske unije koji su od velikog
direktnog interesa po lokalne organe vlasti, organizacije civilnog
društva i građane uopšte. Ovde ćemo Vam skrenuti pažnju na
samo dva takva programa.
Erasmus+
Erasmus+ je novi program za period 2014-2020. za
obrazovanje, stručno usavršavanje, omladinska pitanja i sport.
Erasmus+ će pomoći mladim ljudima da steknu
obrazovanje i veštine koje će unaprediti njihov lični razvoj i
izglede za pronalaženje radnog mesta. Studiranje u inostranstvu
može, osim toga, da unapredi znanje jezika i prilagodljivost.
Istraživanja su pokazala da je veća verovatnoća da će studenti
koji su deo svojih studija završili u inostranstvu po stupanju na
tržište radne snage naći posao.
Erasmus+ takođe prepoznaje i priznaje značaj
neformalnog učenja. Činjenice pokazuju da nalaženje posla nije
samo rezultat posedovanja odgovarajuće diplome; poslodavci
sve više traže veštine stečene putem neformalnog učenja,
kao na primer, kroz volonterski rad. Naime, 75% onih koji su
učestvovali u Evropskoj volonterskoj službi izjavili su da su se
zahvaljujući tom iskustvu poboljšali njihovi izgledi za karijeru.
Šanse za mobilnost i saradnju značajno će se pojačati
u okviru novog programa: konkretno, više finansija će biti
rasoređeno za studiranje, obuku, predavanje i volontiranju u
inostranstvu za studente u programima visokog i stručnog
obrazovanja, pripravnike, predavače, trenere i pedagoge koji
rade s mladima.
Osim toga, obrazovne i institucije za stručnu obuku ili
omladinske organizacije imaće više prilika za uključivanja u
partnerstva u cilju razmene iskustava dobre prakse, i sa firmama
u cilju promovisanja inovacija i sposobnosti za zapošljavanje,
kao i veću podršku IT platformama, kao npr e-bratimljenje, uz
povezivanje škola i drugih obrazovnih subjekata preko interneta.
Erasmus+ će zameniti sedam postojećih programa
jednim: njime se objedinjuje postojeći Program doživotnog
učenja (Erasmus, Leonardo da Vinci, Comenius i Grundtvig),
program „Mladi u akciji“ i pet međunarodnih programa saradnje
(Erasmus Mundus, Tempus, Alfa, Edulink i program saradnje sa
industrijalizovanim zemljama).
Ciljevi programa Erasmus+ su:
- podrška mladim ljudima u sticanju mnogobrojnijih i
boljih veština putem studiranja i obuke u inostranstvu;
- poboljšanje kvaliteta nastave u EU i van njenih granica;
- podrška zemljama članicama i zemljama partnerima
u modernizovanju njihovih obrazovnih i sistema stručnog
obučavanja;
- promovisanje učešća mladih u društvu;
- podrška podučavanju i istraživanju na temu evropskih
integracija;
- podrška evropskom sportu na lokalnom nivou.
Implementacija
Program će podržavati tri glavna tipa aktivnosti:
pružanje prilike pojedincima da se obrazuju, kako unutar tako
i van granica EU; institucionalna saradnja između obrazovnih
institucija, omladinskih organizacija, firmi, lokalnih i regionalnih
organa vlasti i nevladinih organizacija; i podrška reforme
politike u zemljama članica i saradnji sa zemljama van EU. Osim
toga, dva potpuno nova elementa biće deo programa „Erasmus
za sve“: shema garantovanja zajmova za pomoć studenata
na magistarskim studijama da isfinansiraju svoje studije u
inostranstvu, i steknu veštine potrebne za znanjem intenzivna
radna mesta.
Podobnost
U okviru ovog program mogu da konkurišu sva javna
pravna i privatna lica aktivna u oblasti obrazovanja, obuke, rada
sa mladima i lokalnog sporta.
Više informacija, npr. Vodič kroz Program Erasmus+
i rokovi za konkurisanje nalaze se na internet stranici http://
ec.europa.eu/programmes/erasmus-plus/index_en.htm
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Još jedan zanimljiv program je „Evropa za građane”,
kojim će se podsticati saradnja između građana, opština I
organizacija iz različitih zemalja u promovisanju aktivnog
evropskog građanstva.
37
se razvijaju prilike za ispoljavanje solidarnosti, učešće žena u
političkom odlučivanju, društveni angažman i volontiranje na
nivou Unije.
Evropa za građane
Za period 2014-2020, novi program „Evropa za građane“
važi od 1. januara 2014.
Program „Evropa za građane“ teži da:
-
podstakne građane da se aktivno uključe u proces
evropske integracije
-
omogući građanima da razviju osećanje evropskog
indentiteta
-
unapredi uzajamno razumevanje između evropskih
građana.
Program „Evropa za građane“ sadrži:
-
podsticaj građanima da učestvuju u razmenama i
aktivnostima izvan granica svojih država
-
negovanje debate i razmišljanja o osnovnim
vrednostima EU
-
stimulisanje umrežavanja
-
jačanje kapaciteta NVO i istraživačkih institucija i
organizacija da doprinesu kreiranju politike EU.
Prioriteti programa „Evropa za građane“:
-
aktivno evropsko građanstvo
-
budućnost Unije i njenih osnovnih vrednosti
-
međukulturni dijalog
-
blagostanje ljudi u Evropi: zaposlenost, socijalna
kohezija i održivi razvoj
-
uticaj politika EU u društvima.
Podržane aktivnosti
Program se sastoji od dva segmenta:
- „Sećanje i evropsko građanstvo“ – sa ciljem podrške
organizacijama u promovisanju debata i aktivnosti sa tematikom
evropskih integracija i istorije na transnacionalnom nivou, ili kada
se one bave jasnom evropskom dimenzijom. Podsticaće aktivnosti
koje pozivaju na razmišljanje o zajedničkim vrednostima u najširem
smislu, uzimajući u obzir i različitosti. Finansijska sredstva mogu
da se dobiju za inicijative koje se bave uzrocima pojave totalitarnih
režima u novijoj evropskoj istoriji (naročito, ali ne samo nacizma i
staljinizma) i odaju poštu njihovim žrtvama. Ovaj segment sadrži i
aktivnosti vezane za ostale referentne trenutke u novijoj evropskoj
istoriji. Konkretno, prvenstvo se daje aktivnostima koje podstiču
toleranciju i pomirenje, s izgledima da se utiče na mlađu generaciju
- „Demokratski angažman i građansko učešće“ – sa ciljem
da se razvije razumevanje kod građana i njihova sposobnost da
učestvuju u procesu kreiranja politike Unije, i da razvije mogućnosti
za solidarnost, angažman u društvu i volontiranje. Podsticaće
aktivnosti koje se bave građanskim učešćem u najširem smislu, s
posebnim naglaskom na metodama strukturiranja za dugoročnu
održivost. Prednost će se dati inicijativama i projektima sa jasno
izraženom vezom sa evropskom političkom tematikom. Ovaj
segment bi mogao da obuhvati i projekte i inijacijatve kojima
„Na kafu sa susedom” u Apatinu
Da bi ostvario svoje ciljeve, program „Evropa za građane“
će, između ostalog, finansirati sledeće tipove aktivnosti,
implementirane na transnacionalnom nivou ili sa jasnom
evropskom dimenzijom:
-
susreti građana, bratimljenje gradova i opština
-
kreiranje i rad transnacionalnih partnerstava i mreža
-
podrška organizacijama od opšte-evropskog interesa
-
izgradnja zajednice i debate sa tematikom građanstva,
zasnovane
na
upotrebi
informaciono-komunikacionih
tehnologija i/ili društvenih medija
-
manifestacije na nivou Unije
-
debate/studije i intervencije o definišućim momentima
u evropskoj istoriji, naročito očuvanje sećanja na zločine
počinjene za vreme nacističkog i staljinističkog režima
-
razmatranja i debate o zajedničkim vrednostima
-
inicijative na podizanju svesti o evropskim institucijama
i njihovom funkcionisanju
-
aktivnosti koje koriste i daju novu vrednost rezultatima
podržanih inicijativa
-
studije o pitanjima vezanim za građanstvo i građansko
učešće.
-
podrška programskim informativno-savetodavnim
strukturama u zemljama članicama
38
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
„Na kafu sa susedom” u Apatinu
Podobnost
Zemlje članice Evropske unije ispunjavaju uslove za puno
učešće u svim aktivnostima programa. Program je potencijalno
otvoren za druge zemlje, naime, zemlje EFTA koje su članice
EEA sporazuma, zemlje kandidati i zemlje zapadnog Blakana,
pod uslovom da ispunjavaju određene pravne i finansijske
obaveze. Evropske istraživačke organizacije, lokalni organi
vlasti, organizacije za istraživanje politike (think-tanks), grupe
građana i druge građanske organizacije, obrazovne institucije,
koje promovišu aktivno evropsko građanstvo ispunjavaju uslove
za finansiranje.
Više informacija nalazi se na internet stranici: http://
ec.europa.eu/programmes/erasmus-plus/index_en.htm
Opšta napomena: Upućujemo zainteresovane da
posete Internet stranicu za tehničku pomoć organizacijama
civilnog društva: http://www.tacso.org, gde se nalazi mnoštvo
informacija i podrške zainteresovanima iz vaše zemlje.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
39
Europska politika zaštite okoliša
Ljiljanka Mitoš Svoboda,
neovisna okolišna novinarka
Uvod
U Vukovaru je 13. lipnja 2013. godine održan cjelodnevni
seminar u okviru SNET projekta, kojega u Hrvatskoj vodi
Agencija lokalne demokracije Osijek. Iako je tih dana grad
Vukovar bio pod izvanrednim stanjem obrane od poplave radi
vrlo visokog vodostaja krasne i moćne europske rijeke Dunav,
u ugodnom ambijentu hotela Lav oko pedeset sudionika i
sudionica upoznavalo se sa europskim smjernicama unutar
nekoliko najvažnijih područja: socijalna politika, održivi rast i
razvoj, zaštita okoliša i poljoprivreda i ruralni razvoj.
uvjetima okoliša u različitim regijama, potencijalnim koristima i
troškovima, ekonomskom i socijalnom i uravnoteženom razvoju
regije u cjelini.
EU politika zaštite okoliša obuhvaća brigu o zraku,
klimatskim promjenama, zaštiti od buke, proizvodnji, korištenju
i odlaganju kemikalija, industrijama i tehnologijama, korištenju
zemljišta, očuvanju mora, oceana i priobalja, vodenim i
kopnenim ekosustavima, prirodi i bioraznolikosti, tlu i zemljištu,
održivom razvoju, otpadu, zelenoj politici, ekonomskim
aspektima okoliša, zelenom gospodarstvu, socijalnoj pravdi,
ravnopravnom pristupu prirodnim resursima.
Europska unija ima visok stupanj odgovornosti u procesu
suradnje na području okoliša sa zemljama u razvoju. Više od 100
zemalja u razvoju u svijetu dobivaju službenu razvojnu pomoć
(ODA) u iznosu od preko 50 milijardi eura godišnje. To je više od
50% od ukupne svjetske razvojne pomoći te je Europska unija
najveći svjetski donator. Europska komisija je odgovorna za
upravljanje s 11 milijardi eura potpora godišnje, pa je na drugom
mjestu među donatorima na globalnoj razini.
1.
„Na kavu sa susjedom” u Belom Manastiru
Europska politika zaštite okoliša ima korijene u starijim
deklaracijama i konvencijama koje su izašle iz UN, kao što je
Lokalna Agenda 21. Politika je ciljana je ka osiguranju održivog
razvoja europskog modela društva. Prema čl. 191, ranije čl.
174 Ugovora o funkcioniranju Europske unije, politika Unije u
području okoliša će pridonijeti očuvanju, zaštiti i poboljšanju
kvalitete okoliša, zaštiti ljudskog zdravlja, razboritom i
racionalnom korištenju prirodnih bogatstava te promicanju
mjera na međunarodnoj razini kojima se rješavaju regionalni ili
svjetski problemi okoliša, a osobito u borbi protiv klimatskih
promjena.
Provedba politike zaštite okoliša temelji se na načelu
opreza i načelu preventivnog djelovanja, odnosno na načelima
da se šteta nanesena okolišu popravlja prvenstveno na samom
izvoru i da je plaća zagađivač. U pripremi svoje politike za okoliš,
EU vodi računa o dostupnim znanstvenim i tehničkim podacima,
Globalno EU zakonodavstvo za okoliš
Jedan od temeljnih strateških dokumenata za djelovanje
u zaštiti okoliša je Šesti akcijski program zaštite okoliša u EU,
koji je naznačio četiri prioritetna područja:
* klimatske promjene (Tackling climate change, General
framework policy, Kyoto protocol, Reduction of greenhouse
emissions, Energy, Transport, Enterprises, Agriculture,
Innovation...);
* očuvanje prirodnih sustava i biološke raznolikosti
(Biodiversity, Flora and fauna, Forests, Genetically modified
organisms…);
* utjecaj okoliša na ljudsko zdravlje te održivost prirodnih
resursa i gospodarenje otpadom (Prevention and recycling of
waste, Specific waste, Dangerous waste, Radioactive waste...);
* održivi razvoj (Sustainable development strategy,
Integration of environmental policy...).
Velika pozornost se pridaje zaštiti zraka (Air pollution,
Air quality, Atmospheric pollutants), utjecaju i sprječavanju
zagađenja iz industrije, korištenju zemljišta (Land use),
učinkovitosti resursa (Resource Efficiency), zaštiti i gospodarenju
vodama (Water protection and management, Water usage,
Marine pollution, Inland waters, Discharge of substances),
zaštiti tla (Soil protection, Management of specific soil types,
Discharge of substances, Activities leading to specific risk),
civilnoj zaštititi (Civil protection,Civil protection measures and
their mechanism and financing, Environmental accidents), zaštiti
40
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
od buke (Noise pollution,Noise management, Specific sources
of noise pollution, suradnji sa trećim zemljama (Cooperation
with third countries, Enlargement, International conventions)
te zaštiti i kontroli proizvodnje, uporabe i odlaganja kemijskih
proizvoda.
Iako se na prvi pogled čini vrlo kompliciranom i pomalo
dosadnom, politike zaštite okoliša koje provodi Europska unija
isprepletene su sa svakim segmentom života, te imaju utjecaja
čak i u pravnom, obrazovnom, bankovnom i medijskom sektoru.
Procesi i procedure zaštite okoliša utječu na nacionalne politike,
globalnu svjetsku politiku, razvoj i propast industrija i globalnog
gospodarstva, socio-ekonomsko stanje društva, građanstva i
ruralnog stanovništva.
okoliš i u obliku fenomena poput acidifikacije (zakiseljavanje)
i eutrofikacije (obogaćivanja vode nutrijentima). Europska
komisija je 2005. predložila tematsku strategiju za smanjivanje
broja smrtnih slučajeva vezanih za zagađenost zraka za 40% (u
odnosu na razinu iz 2000.), s ciljem provedbe do 2020. godine.
Najvažniji dokumenti, obvezujući za primjenu u svim
državama Eu jesu UNECE Gothenburg Protocol (/Međunarodna
kontrola zračnog zagađenja), Directive on sulphur content
of bunker fuels (Sadržaj sumpora u gorivu goriva), Non-road
Mobile Machinery legislation (Propisi za ne-cestovne pokretne
strojeve), te Thematic Strategy on Air Pollution (Tematska
strategija o zračnom zagađenju). Trgovanje emisijama
ugljikovog dioksida doseže nekoliko strateških točaka unutar
zaštite zraka i borbe protiv posljedica klimatskih promjena.
Uveden 2005. godine, taj plan obuhvaća oko 12.000 tvornica i
postrojenja odgovornih za oko polovicu emisija CO2 u EU, a to
su energetski intenzivne industrije.
Kemijski proizvodi
„Na kavu sa susjedom” u Belom Manastiru
EU provodi politiku zaštite okoliša uz pomoć Uredbi
(Regulations- akti opće primjene koji obvezuju u cijelosti i izravno
su primjenjivi u državama članicama), Direktiva (Directives - akti
koji u pogledu rezultata koji se njima ostvaruje obvezuju svaku
državu članicu, ali ostavljaju nacionalnim vlastima izbor forme
i metode), Zajedničkih stajališta (Common Positions, kojima
se definira pristup Unije pojedinom pitanju), Okvirne odluke
(Framework decisions - akti kojima se približavaju interni
propisi država članica), obvezujućih za države, ali im ostavljaju
slobodu u izboru forme i metode, Odluka (Decisions- akti kojima
se ostvaruje bilo koji od ciljeva predviđenih suradnjom), te
Konvencije (Conventions - međunarodni ugovori Vijeća Europe,
stupaju na snagu ako ih usvoji polovica država članica, obvezne
su za potpisnice).
Zaštita zraka
S obzirom na to da svi Europljani i Europljanke udišu
isti zrak, EU je razradila zakonodavstvo koje bi trebalo dovesti
do poboljšavanja kvalitete zraka. Europa, stari kontinent koji
je tijekom industrijske revolucije, pa sve do rušenja Berlinskog
zida bio prekomjerno zagađivan ratovima, izgradnjom čeličana,
iskapanjem ugljena, izgradnjom termoelektrana i ostalih pogona
sa visokim ložištima, doživjela je velika zagađenja zraka, U
jednom periodu vrlo prljava Europa imala je visok stupanj
zagađenosti, koji je imao posljedice po ljudsko zdravlje, a po
Najveća količina kemijskih proizvoda pripada sredstvima
za zaštitu od korozije, za čišćenje tvrdokorne prljavšitne,
za bojanje tekstila, u automobilskoj industriji, metalurškoj
i zrakoplovnoj, ali i u proizvodnji otrova, pesticida i drugih
potrepština namijenjenih masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Dakako da je smrtnost od trovanja kemijskim proizvodima
vrlo sigurna. Stoga je EU stvorila sustav zaštite kroz svoju
legislativu koja obuhvaća kontrolu proizvodnje i uporabe,
zaštitu okoliša i ljudskog zdravlja te neštetno zbrinjavanje
kemijskih proizvoda temelji se na nekoliko najvažnijih,
kao što je REACH-skup propisa za reguliranje i kontrolu
uporabe kemijskih proizvoda, Regulation on Authorization
of Plant Protection Products (uporaba sredstava zaštite
bilja), Regulation concerning the Placing on the Market and
Use of Biocidal Products (propisi za korištenje biocida),
Framework Directive on the Sustainable Use of Pesticides
(održiva uporaba pesticida), Legislation for the protection of
animals used for scientific purposes (zaštita laboratorijskih
životinja), New regulatives for combination effects of chemicals
and nanomaterials (nova legislativa za kombinacije kemijskih
sredstava i nanomatrijala). Iz ovih propisa proizlazi još mnogo
drugih, koji se usklađuju s nacionalnim, a vode samo ka jednom
cilju, što boljoj prevenciji i zaštiti okoliša, flore, faune i ljudi.
Industrijska zagađenja
Industrija je kompleksna zagađivačica, no kao sastavnici
gospodarskog razvoja i socijalne stabilnosti pridaje joj se velika
važnost. Iz industrije kreću štetne emisije u zrak, vodu i tlo. Radi
popravljanja stanja i prevencije, EU je stvorila niz instrumenata
kojima preventivno djeluje ili sanira zagađenja i oštećenja
ekosustava.
Važno je istaknuti ECAP Environmental Compliance
Assistance Programme for SMEsSmall, Clean and Competitive
(programi čišće proizvodnje), Integrated Product Policy
(proizvodnja uz minimalne štete po okoliš), Greening standards
(ozelenjavanje standardizacije), Eco-innovation/Green Weekclear air, Environmental Technology Verification, Eco label (alati
za održivu i zelenu proizvodnju...). Tu su i obvezujuće direktive,
čije ne poštivanje ili kršenje za sobom povlači i sankcije za
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
41
pojedine subjekte i države. Jedna od važnijih je IPPC Directive
(objedinjeni uvjeti kontrole i prevencije), LCP Directive (kontrola
emisija iz velikih postrojenja za loženje), European Pollutant
Release and Transfer Register (E-PRTR), Aarhus Convention
(pravo javnosti na sudjelovanje u odlučivanje o pitanjima
okoliša, pristup informacijama i pravosuđu), WI Directive
(spalionice smeća), i druge koje se nadopunjuju na spomenute.
razlikovanje tla, zemljišta i poljoprivrednog zemljišta. Važni
su i dokumenti propisani od strane UN - Combating drought
and desertification (Zajednička strategija UN i EU u borbi
protiv opustinjavanja tla) i The 6th Community Environment
Action Programme u kojemu su navedene mjere protiv erozija,
smanjenja organske tvari, pada bioraznolikosti, kontaminacije,
sabijanja, salinizacije, klizišta i poplava.
Korištenje zemljišta
Zaštita prirode i bioraznolikosti
Prosječno 117,5 osoba živi na svakom od 3 milijuna
četvornih kilometara površine EU, tako da je način korištenja
zemljišta postao ekološki problem. Neplanska gradnja
stambenih i proizvodnih objekata opterećuje postojeću
infrastrukturu na nekom području, povećava potrošnju resursa,
otvara mogućnosti erozija, stvara nove količine otpada i slično.
Zato prostorno planiranje i upravljanje zemljištem ima velik
učinak na okoliš i njegova provedba postaje obvezna unutar
pojedine države članice.
Thematic Strategy on the Urban Environment (Tematska
strategija o urbanom okolišu) obuhvaća mnoga stanja i situacije
urbaniziranog prostora i života stanovništva u njemu, ukratko,
kroz programe poput European Sustainable Cities, CIVITAS
i druge, oblikuje održivi život gradova. Korištenje zemljišta
obuhvaćeno je i strožim propisima, poput Environmental Impact
Assessment (EIA) (procjena utjecaja na okoliš prije početka
intervencije u okoliš), Integratin Climate change and biodiversity
into EIA (utjecaj na klimatske promjene i biološku raznolikost),
ali i onima čija primjena prelazi državne granice, kao na primjer
EIA Large scale for transboundary projects (procjena utjecaja
na okoliš za velike prekogranične projekte).
Još su neki sektori obuhvaćeni provedbom EU politika
zaštite okoliša. To su briga za očuvanje mora, oceana i priobalja
(Marine Strategy Framework Directive), ekonomija i okoliš,
te suradnja sa susjednim državama. Te politike određene su
strategijama i propisima poput Lisbon Strategy for Growth and
Jobs (poticanje rasta i zapošljavanja u zelenom i inovativnom
gospodarstvu), EU Sustainable Development Strategy -EU
SDS (Strategija održivog razvoja EU osigurava dugoročnu
viziju kombiniranja dinamičnog gospodarstva sa socijalnom
kohezijom i visokim ekološkim standardima). Suradnja na širem
polju izvan EU provodi se kroz dokumente poput Promoting
Effective Financing for the Environment, The International
Commission for the Protection of the Danube River (ICPDR),
Black Sea Convention, Environmental strategy for the
Mediterranean, Horizon 2020, Barcelona Convention i Marine
Strategy Framework Directive.
Unatrag 25 godina EU je izgradila mrežu NATURA2000,
koja obuhvaća 26.000 zaštićenih područja u svim državama
članicama, ukupne površine preko 850.000 km2, odnosno 18%
kopnene površine EU. Tako je uspostavljena najveća mreža
zaštićenih područja na svijetu, u kojoj žive milijuni jedinki
zaštićenih vrsta flore i faune. Pravna osnova za Naturu 2000
proizlazi iz Direktive o pticama i Direktive o staništima,
koje čine okosnicu interne politike EU o bioraznolikosti. No,
zaštićena prirodna područja ne mogu opstajati u izolaciji, nego
je u njima dopušten rad, život i razvoj na principima održivosti
i uz poštivanje zakonskih propisa kao što su Convention on
International Trade in Endangered Species of Wild Fauna
and Flora CITES (trgovanje zaštićenim vrstama), Animal
WelfareHumane (dobrobit životinja), Trapping Standards
(korištenje lovnih zamki), Seal Pups Directive (zabrana lova
tuljana), Green Paper on Forest Protection and Information
(zaštita šuma), EU Forestry strategy+Rural development policy
(šumska strategija i politika ruralnog razvoja), Cartagena
Protocol on Biosafety (sigurno rukovanje, prijevoz i korištenje
živih modificiranih organizama (LMOs) iz biotehnologije).
Najvažniji obvezujući dokument je EU Biodiversity Strategy to
2020. - strategija bioraznolikosti.
Zaštita tla
Tlo je ono na čemu sve stoji, na tlu se formiraju
ekosustavi, tlo nas hrani, po tlu teku vode, u tlu rastu biljke,
u tlo se skrivaju podzemni izvori vode, minerali, rude, nafta.
Industrijalizacija, modernizacija, civilizacija - sve su to procesi
koji značajno mijenjaju tlo, njegov sastav i funkciju. Europska
komisija unatrag desetak godina provodi različite politike kojima
zaštićuje tlo. Temeljni dokument je Tematska strategija zaštite
tla - prijedlog za Okvirnu direktivu o zaštiti tla (COM(2006) 232),
s ciljem zaštite tala u cijeloj EU. Ono što je važno za primjenu
te strategije jest usklađivanje nacionalnog zakonodavstva te
Buka
Buka ubija i izaziva teška stresna stanja, buka je
negativna sastavnica urbanizacije, razvoja prometnih veza,
modernog života. Sukladno Zelenoj knjizi iz 1996. godine,
Europska komisija pripremila je okvir za politiku prema buci, kao
uspostavljanje Mreže stručnjaka za buku, čija je misija pomagati
Europskoj komisiji u razvoju njezine politike protiv buke. Direktiva
o buci u okolišu (Environmental Noise Directive) zahtijeva od
odgovornih političara i političarki u zemljama članicama da
sastave strateške karte buke radi hitnog sastavljanja akcijskih
planova za rješavanje problema buke. RANCH Project, najveća
studija o utjecaju buke na dječje zdravlje, HYENA Project,
istraživačka studija o svezi između hipertenzije/visokog tlaka i
izloženosti aerodromskoj buci te HEARTS Project, istraživanje o
utjecaju na zdravlje buke prometa u visoko urbanom okruženju
dali su zabrinjavajuće rezultate koji nalažu oblikovanje strogog
i kvalitetnog europskog zakonodavstva za zaštitu od buke.
Održivi razvoj
Održivi razvoj jedan od glavnih ciljeva politika EU. Usko
je povezan s klimatskim promjenama i energetskom politikom,
revidirani plan naglašava važnost obrazovanja, istraživanja i
javnog financiranja za postizanje održivih obrazaca proizvodnje,
socijalnog mira i blagostanja, ravnopravnog i ravnomjernog
korištenja prirodnih resursa.
42
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Otpad
Unutar Europske unije godišnje se baci 3 milijarde tona
otpada, a čak 90 milijuna tona opasnog otpada. Prema podacima
Eurostata na svaku osobu dolazi 6 tona krutog otpada. Politika
EU ima za cilj znatno smanjenje proizvodnje otpada kroz nove
inicijative za prevenciju stvaranja otpada, bolje korištenje
resursa i poticanje na prijelaz na održivije obrasce potrošnje.
Proizvodnja otpada usko je vezana uz potrošnju, odnosno
rast kupovne moći i trošenja robe široke potrošnje. Europa se
pokušava riješiti svog otpada unutar mjesta nastajanja, pa je
osmišljen proces razvoja gospodarenja otpadom koji se temelji
se na tri načela:
* prevencija stvaranja otpada, unaprjeđivanje proizvodnje
uvođenjem ekoloških tehnologija i smanjenje količine ambalaže;
* recikliranje i ponovna uporaba (ambalažni otpad,
dotrajala vozila, baterije te električni i elektronički otpad);
* poboljšavanje konačnog odlaganja i praćenja, sigurne
spalionice i kogeneracijski pogoni.
O otpadu doista postoji veliki broj propisa. Evo samo
nekih: Thematic Strategy on the prevention and recycling of
waste Reduce-Recycle-Reuse (tematska Startegija o prevenciji
i recikliranju otpada), Waste Framework Directive (Okvirna
Direktiva o otpadu), Waste shipments (otpad sa brodova),
Hazardous Waste (opasan otpad), EU legislation for waste
management operations (gospodarenje otpadom), Green Paper
on the Management of Bio-waste in the EU (bio otpad), EU
Waste Shipment Regulation (otpad sa brodova), i tako dalje.
Ono što je najvažnije i što je postavljeno kao stroga
obveza svake države jest Waste Management Planning,
odnosno plansko gospodarenje otpadom. To je ujedno i temelj
svake nacionalne, regionalne ili lokalne politike na području
gospodarenja otpadom. Izrada plana je dužnost i zakonska
obveza koja sadrži najbolje načine za rješavanje otpada, kao i
izvore za financiranje provedbe plana.
2. Hrvatska i EU - poglavlje okoliš
Hrvatska ima već 15 godina razrađen, bogato financiran
i decentraliziran sustav zaštite okoliša i očuvanja prirode.
Početak pregovora za Poglavlje okoliš za ulazak u EU počeo je
2006. godine, a završio krajem 2011. Ulaskom u EU Hrvatska
preuzima nove obveze i nove uvjete financiranja. U postupku
usklađivanja zakonodavstva, zaštita okoliša bila je među
najzahtjevnijim i najopsežnijim procesima, a obuhvatilo je
usklađivanje približno 300 pravnih dokumenata, iz horizontalnog
zakonodavstva. Horizontalno zakonodavstvo čine direktive koje
reguliraju zaštitu okoliša i srodna područja.
Najvažnije usklađene direktive su:
* Direktiva o pristupu javnosti informacijama o okolišu/
Aarhus,
* Direktiva o sudjelovanju javnosti i pristupu pravosuđu,
* Direktiva o procjeni utjecaja pojedinih planova i
programa na okoliš,
* Direktiva kojom se ustrojava infrastruktura za
informiranje o prostoru u Europskoj zajednici (INSPIRE),
* Uredba Vijeća o osnutku Europske agencije za zaštitu
okoliša i Europske informacijske i promatračke mreže okoliša.
Tijekom godina pregovaranja i procesa transponiranja
europskog zakonodavstva u nacionalno, Hrvatska je provodila
mnogo projekata kroz koje je dobivala financijsku potporu iz
programa CARDS, LIFE - Financijski instrument za okoliš sa
5,7 mil. eura za zaštitu prirode, ISPA - Instrument za strukturne
politike u pretpristupnom razdoblju, IPA - Instrument za
pretpristupnu pomoć sa 30 milijuna eura za rješavanje i
usklađivanje propisa o otpadu, te mnogo drugih manjih
„Na kafu sa susedom” u Staroj Pazovi
programa financiranih kroz međunarodnu suradnju. Na kraju je
uspostavljena nacionalna politika zaštite okoliša koja sadrži
ukupno 51 opći propis iz zaštite okoliša (zakoni, pravilnici,
uredbe), 42 propisa iz područja zaštite zraka, ukupno 30 propisa
iz područja gospodarenja otpada, 91 propis za zaštitu prirode te
55 međunarodnih propisa (konvencije, ugovori, protokoli).
Odgode i prijelazna razdoblja
U svakom pregovaračkom procesu postoje mogućnosti
dogovora i pomicanja krajnih rokova za primjene pojedinih
propisa. Hrvatski pregovarački tim je u Poglavlju okoliš uspio
dogovoriti nekoliko važnih prijelaznih razdoblja za dovršetak
pravnih procesa ili osiguranje novaca i ljudi za njihovu
implementaciju.
Za usuglašavanje direktive IPPC - Objedinjeni uvjeti
zaštite okoliša – Hrvatska je dobila vremena najkasnije do 2018.
godine. Za tih pet sljedećih godina moraju se rekonstruirati
i uvesti nove tehnologije u industrijska postrojenja koji su
obveznici primjene IPPC (oko 200 proizvodnih pogona, od
prehrambene industrije do termoelektrana).
Uvođenje Nitratne direktive, u suradnji s Ministarstvom
poljoprivrede odgođeno je za poljoprivrednike do 2017. godine,
a Okvirna direktiva o vodi dobila je na vremenu do 2020. godine,
a do tada se na cijelom području Hrvatske moraju izgraditi
sustavi za pročišćavanje i reciklažu komunalnih otpadnih voda.
EU komisija nadzire primjenu nacionalne legislative i
njenu usklađenost s europskom (prema Ugovoru o Europskoj
uniji). Za evidentirano kršenje ili kašnjenje otvara postupak
u nekoliko faza sa zadanim rokovima za izvršenje: apelira,
upozorava, predaje tužbu Europskom sudu pravde. Sud pravde
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
donosi odluku i izriče kaznu, po europskom zakonu. Ako država
članica i dalje ne postupi po sudskoj odluci, EU Komisija može
otvoriti i slijedeći proces - povredu Suda, na račun države
„Na kafu sa susedom” u Staroj Pazovi
prekršiteljice. U tom slučaju Sud izriče dvije kazne: za prekršaj
i za nepoštivanje sudske odluke. Izriču se novčane kazne kao
paušalni iznos i svakodnevno plaćanje kazne.
Politike zaštite okoliša na lokalnoj i regionalnoj razini
Glavne poslove zaštite okoliša provodi lokalna i
regionalna vlast. Tako je Strateška procjena utjecaja na okoliš
postala dokument o kojem odlučuje lokalna administracija,
odnosno lokalna politika. Prostorni planovi, urbanistički planovi
i Planovi gospodarenja otpadom, kao i preporuke Arhuske
konvencije poslovi su za županijske i gradske administracije.
Provedba politika zaštite okoliša na lokalnoj razini zahtijeva
suradnju s gospodarskim sektorom, inovacijama u „zelenom”
poduzetništvu te inicijativama za povećanje kvalitete urbanog
okoliša i u održivim gradovima.
Lokalna i regionalna uprava odnosno vlast mora stvarati
uvjete za provođenje nacionalne politike zaštite okoliša,
osiguravati novčana sredstva za provedbu politike energetske
učinkovitosi, poticanje „zelenog” obrtništva, podizanje kvalitete
života povećanjem socijalne brige za staračke obitelji, osobe s
posebnim potrebama, djecu s poteškoćama u razvoju.
3. EU izazovi Hrvatska-Srbija
Srbija se tek suočava s pregovaračkim procesom za
Poglavlje 27 - Okoliš. Otvarajući pretpristupni proces pregovora
sa EU, prihvaćajući Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju
(SPP) 29. 04. 2008., Srbija je otvorila vrata mnogim fondovima i
mogućnostima suradnje sa susjedima.
Jedna od mogućnosti za suradnju u regiji i razvijanje
novih kvalitetnijih odnosa jest Strategija EU za dunavsku regiju,
koja nudi četiri stupa suradnje: povezivanje dunavske regije,
očuvanje okoliša u dunavskoj regiji, izgradnja prosperiteta
u dunavskoj regiji, te jačanje institucionalnih kapaciteta i
43
sigurnost u dunavskoj regiji, kao na primjer unaprjeđenje intermodalnog prometa i učinkovito povezivanje dunavske regije s
jadranskom obalom.
Uz instrumente financiranja projekata Dunavske
strategije kroz nacionalna, regionalna i lokalna sredstva,
EU fondove, European Invest Bank, European Bank for
Reconstruction and Development te druge međunarodne
financijske izvore, mogu se razvijati korisni prekogranični
projekti koji će osigurati socijalnu i ekološku održivost i
dobrosusjedske odnose.
44
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Projekti se trebaju baviti ljudima,
ne zgradama
Tomislav Barbarić
Centar za poduzetništvo Osijek
Tradicija za budućnost, projekt koji je proveo Centar
za poduzetništvo iz Osijeka u sklopu prekogranične suradnje
Hrvatska-Srbija, predstavljen je kao primjer dobre prakse na
događanju u sklopu projekta projekta SNET.EU – Support for
networking and twinning at European level.
Sama projektna ideja autorsko je djelo gospođe Ljiljane
Olujić koja se obratila Centru za poduzetništvo s prijedlogom
o suradnji. Ona je samostalno kreirala partnerstva na projektu
te se povezala s Općinom Apatin, klasterom Somborski salaši i
Kraljevskim istorijskim društvom iz Sombora u Republici Srbiji,
dok je u Republici Hrvatskoj uključila Općine Bilje i Jagodnjak
te Grad Osijek, uz već spomenuti Centar za poduzetništvo
iz Osijeka. Partnerstva su formirana na način da Centar za
mogućnosti zapošljavanja kroz razvijanje koncepta ruralnog
turizma i ekološke poljoprivrede.
•
Stimuliranje i razvoj ruralnog turizma i ekološke
poljoprivredne proizvodnje na postojećim snagama na obje
strane Dunava holističkim pristupom.
•
Stimuliranje i izgradnja održive interakcije između
lokalnih zajednica i prirodnog okruženja.
•
Promocija ruralnog turizma i ekološke poljoprivredne
proizvodnje.
Projekt je predan na evaluaciju u listopadu 2009. godine,
a sam ugovor potpisan je u siječnju 2011. godine. To znači da je
evaluacija trajala petnaest mjeseci tijekom kojih su se brojne
stvari promijenile. Na sreću svi partneri su i dalje bili spremni za
suradnju i zainteresirani za rad na projektu.
Sama provedba projekta počela je 1. veljače 2011. kada
je održana osnivačka skupština udruge Ecorural net na kojoj je
gospođa Olujić imenovana za voditeljicu udruge.
„Na kafu sa susedom” u Baču
poduzetništvo i Općina Apatin pružaju administrativnu potporu i
pomoć u provedbi projekta, dok će se na rad s ciljanom skupinom
fokusirati, kroz projekt osnovane udruge Ecorural net (po jedna
sa svake strane granice).
Sama ideja plod je višegodišnjega rada i iskustva u
ekološkoj poljoprivredi i ruralnom turizmu i razvijena je u
suradnji s partnerima. Kako je gospođa Olujić dugi niz godina
uključena u rad s ekološkim poljoprivrednim proizvođačima, a
partneri iz Srbije imaju iskustva u radu s pružateljima usluga u
ruralnom turizmu, dogodila se određena simbioza ta dva sektora
s ciljem održivoga razvoja ruralnog pograničnog područja. Ideja
se najbolje da iščitati iz specifičnih ciljeva projekta koji su:
•
Stimuliranje lokalnog gospodarstva i poticanje novih
Na samom početku projekta radile su se brojene nabave
i stvarali preduvjeti za rad s ciljnom skupinom i realizaciju
projektnih aktivnosti. U ožujku je održana prva tiskovna
konferencija na kojoj je projekt predstavljen javnosti i na kojoj
je upućen javni poziv svim zainteresiranim sudionicima da se
uključe.
Rad s ciljnom skupinom započeo je edukacijama.
Zamišljeno je održavanje šest tematskih edukacija koje će
se održavati u trajanju od tri dana. Tri edukacije su održane u
Hrvatskoj, a tri u Srbiji. Bitno je za naglasiti kako su na svim
edukacijama prisustvovali polaznici iz obje države, a za njih
je iz projekta financiran put autobusom. Ukupno je, samo na
edukacijama u Osijeku, sudjelovalo 282 polaznika iz dvije
države.
Edukacijama su obuhvaćene teme:
•
•
•
•
•
•
Poduzetništvo
Projektni menadžment
Marketing u turizmu
Menadžment u turizmu
Održivi regionalni i ruralni razvoj
Klasteri i umrežavanje
U prethodnom radu s ciljnom skupinom uočen je
nedostatak znanja iz tih područja, koja su ocijenjena kao ključna
za održivi razvoj ruralnog turizma i ekološke poljoprivrede, što
bi indirektno trebalo dovesti i do održivog razvoja ruralnog
područja, kako je definirano specifičnim ciljevima.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Nakon održanih edukacija uslijedilo je studijsko
putovanje u Hrvatskoj. Autobus iz Apatina je dovezao sudionike
iz Srbije. U Osijeku se im se pridružili sudionici iz Hrvatske i to je
bio službeni početak puta. Sudionici su se na putovanju upoznali
s primjerima dobre prakse iz područja ekološkog uzgoja jabuka,
kupina i žitarica te pružateljima usluga u ruralnom turizmu.
Na kraju putovanja organizirano je neformalno druženje uz
razmjenu iskustava sudionika.
45
Sunčane ure je događanje koje je zamišljeno kao sajam
na otvorenom koji bi se održavao jednom do dva puta mjesečno
u Sunčanoj ulici u Osijeku, a koji bi okupio sudionike projekta i
U rujnu je u Osijeku organiziran sajam „Tradicija za
budućnost“ u trajanju od dva dana. Sajam je najznačajniji
događaj za same korisnike i prva aktivnost u kojoj su mogli
osjetiti konkretnu korist od projekta kroz plasman svojih
proizvoda. Možda i značajnija stvar je to što su se sudionici
predstavili javnosti i učinili se vidljivijima na tržištu. Na sajmu je
izlagalo više od 90 izlagača iz tri države.
Do kraja 2011. godine održane su još dvije aktivnosti.
Prva aktivnost je održavanje radionica „zajednice prakse“
(Comunity of practice) na kojima su se razvijali zajednički
koncepti razvoja pojedinih proizvoda i/ili usluga. Osim toga,
za sudionike u projektu organizirana su četiri ciljana posjeta
sajmovima. Ovisno o temi svakoga sajma odabirani su sudionici.
Najznačajnije aktivnosti u 2012. godini bile su radionice
tradicijskih zanata. Održane su tri radionice tradicijskih zanata
u trajanju po dva dana u svakoj državi s istim sudionicima. Teme
radionica su bile:
•
Lončarstvo
•
Tkanje
•
Tradicijsko pekarstvo.
Na radionicama je sudjelovalo više od 30 sudionika, a
sva oprema, alati za radionice i treneri osigurani su kroz projekt.
Do kraja projekta, 31. srpnja 2012. godine, održan je i
sajam u Apatinu kao i studijsko putovanje u Srbiji.
Projekt je trajao 18 mjeseci, a utrošen je iznos od 217.910,00
eura, ali vrijednost projekta je mnogo veća i teško se može mjeriti
novcem. Gotovo 60.000,00 eura uloženo je u opremu koja je ostala
na korištenje udruzi Ecorural net, koja broji više od 70 članova, kako
bi se osigurala njena održivost i kvaliteta rada s ljudima i nakon
završetka projekta. Nabavljeno je 30 bicikala koji su ostavljeni na
korištenje Gradu Osijeku (25 kom.), s ciljem integracije u projekt
„gradski bicikli“‘ i udruzi Ecorural net (5 kom.), za vlastite potrebe.
Opremljene su i funkcionalne tri tradicijske radionice. Tkanje
je zaživjelo na području općine Jagodnjak gdje je smještena sva
oprema za tu radionicu, a brigu o tkalačkim stanovima preuzela
je udruga Zlatna žena iz Bolmana. Krušna peć smještena je u
Ivanovcu kod jednog od najvećih proizvođača ekoloških žitarica,
dok je radionica keramike smještena u osnovnoj školi Ljudevita
Gaja u Osijeku.
Iz projekta su proizašle brojne inicijative i nekoliko
zajedničkih, prekograničnih poslovnih poduhvata od kojih
izdvajamo dvije:
•
•
Sunčane ure
Zeleni četvrtak.
„Na kafu sa susedom” u Baču
sve uključene u rad udruge Ecorural net, s ciljem predstavljanja
ekoloških proizvođača i pružatelja usluga u ruralnom turizmu.
Zeleni četvrtak je manifestacija koja se održava svaki
drugi četvrtak na osječkoj tržnici na kojemu se, ovisno o
sezoni, predstavljaju određeni proizvodi ili radi promocija novih
proizvoda članova udruge.
Proizvođači ekoloških proizvoda i pružatelji usluga u
ruralnom turizmu povezali su se i umrežili, omogućen im je
zajednički nastup na tržištu, stekli su nova znanja koja će ih
učiniti konkurentnijima na tržištu, osiguran im je stalni plasman
na tržištu u suradnji s gradskom tržnicom…
46
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Dunav bez granica
Jasmin Sadiković,
Udruga za zaštitu prirode i okoliša Zeleni Osijek
Prekograničnom suradnjom kao važnim dijelom
regionalne politike Europske unije, umanjuju se gospodarske
i socijalne nejednakosti među EU regijama. Razvojem
prekogranične suradnje unaprjeđuje se regionalno gospodarstvo
na socijalno i ekološki održiv način, dok se istodobno razvijaju
prekogranični dobrosusjedski odnosi.
Posljednjih nekoliko godina, Udruga za zaštitu prirode
i okoliša Zeleni Osijek je zajedno s partnerima kroz provedbu
nekoliko prekograničnih projekata Hrvatska - Srbija radila
na održivom razvoju i zaštiti prirodne i kulturne baštine ove
prekogranične regije.
Kroz projekt „Razvoj prekograničnog turizma u
Srednjem Podunavlju“ razvijala se suradnja u području zaštite
prirode, potican je društveni i gospodarski razvoj te je rađena
izrada strateških planova za buduće prekogranične suradnje
između lokalnih samouprava i lokalnih zajednica u stvaranju
buduće turističke ponude ovoga područja. Nositelj ovog
dvogodišnjeg projekta koji je započeo 2007. godine je Zeleni
Osijek, a partneri su Turistička zajednica Osječko-baranjske
županije, Turistička zajednica grada Osijeka i Grad Sombor.
„Na kavu sa susjedom” u Nijemcima
Cilj projekta bio je ekonomski i socijalni razvoj Srednjeg
Podunavlja i održivo korištenje prirodnih i kulturnih resursa
kroz razvoj novih turističkih proizvoda i prekogranične suradnje.
Tijekom provedbe projekta razvijeni su novi turistički sadržaji
kroz edukaciju i sudjelovanje lokalnih zajednica te je otvoren
prijemni centar u Eko centru Zlatna Greda.
Razvijene su nove, inovativne vrste posjeta Kopačkom
ritu i Podunavlju kao što su fotosafari, birdwatching, biciklističke
ture, vožnje čamcima koje imaju za cilj održivo korištenje
prirodnih dobara koje će ih dugoročno zaštiti i pridonijeti razvoju
lokalnog stanovništva Srednjeg Podunavlja.
Navedeni projekt je nastavak projekta „Prekogranična
suradnja i pomirenje Osijek – Sombor“ u kojem je uspostavljena
biciklistička ruta „Panonski put mira“ od Osijeka do Sombora.
Projekt „Prema zajednicama koje recikliraju u Osječko
baranjskoj županiji i Sjeverno-bačkom okrugu” financiran je u
sklopu IPA prekogranične suradnje Hrvatska – Srbija 2007.-2013.
Nositelj projekta je Zelena Akcija, a partneri na projektu su Centar
za ekologiju i održivi razvoj (CEKOR) i Udruga za zaštitu prirode
i okoliša Zeleni Osijek. Provedba projekta trajala je 24 mjeseca,
a ukupna vrijednost je iznosila 180.915,60 eura. Projekt je bio
usmjeren je na razvoj održivih sustava gospodarenja otpadom
kroz aktivnosti poput razmjene iskustava, zajedničke suradnje
lokalnih vlasti, komunalnih poduzeća i nevladinih organizacija.
Da bi se smanjila količina otpada koji nastaje i povisila stopa
reciklaže, osmišljen je pilot projekt u kojem se odvajanje otpada
vrši po principu od „vrata do vrata”, a sam sustav obuhvaća
1000 stanovnika u Osijeku i 600 stanovnika u Subotici.
Ovaj se projekt temelji prvenstveno na usavršavanju
već postojećeg sustava odvajanja otpada u Gradu Osijeku uz
pomoć aktivnog sudjelovanja i poticanja javnosti. Jedna od
aktivnosti projekta su „reciklažni boxevi” koji imaju funkciju
zelenog otoka, u koji građani jedne ili više zgrada odlažu svoj
sortirani komunalni otpad. Putem pilot projekta reciklirano je
više od 200 tona otpada, odnosno nije odloženo na odlagališta.
Prateća aktivnost ovog pilot projekta bila je kampanja s ciljem
podizanja svijesti u cijeloj regiji usmjerena na javno zagovaranje
za uspostavom budućih planova gospodarenja otpadom koji
bi maksimalno smanjili količinu otpada za odlaganje i/ili
spaljivanje.
Zeleni Osijek je zajedno s Pokretom gorana iz Srijemske
Mitrovice, Javnom ustanovom Agencija za upravljanje
zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Osječkobaranjske županije, Zelenom Akcijom i UNECO-m osmislio
dvogodišnji projekt pod nazivom „Živi Dunav-Jačanje
kapaciteta zaštite ekosustava Srednjeg Podunavlja – Put ka
održivom razvoju prekograničnih regija Hrvatske i Srbije“
koji je započeo 14. 12. 2012. Projekt je također financiran u
sklopu IPA prekograničnog programa Hrvatska – Srbija, a
područje provedbe projekta je Srednje Podunavlje u Osječkobaranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji u Hrvatskoj te
Zapadnoj i Južnoj Bačkoj i Srijemskom distriktu u Srbiji.
Cilj projekta je uspostaviti prekograničnu suradnju
u upravljanju zaštićenim područjima kroz zajednički proces
planiranja te povećanje razine javne svijesti i kapaciteta lokalnih
dionika za zaštitu prirode i održivi razvoj.
Projektne aktivnosti koje će se provoditi u razdoblju
do 14. 12. 2014. su analiza prekograničnog prirodnog područja
i trenutne prakse upravljanja prirodnim resursima, radionice
za sve dionike relevantne za upravljanje i korištenje prirodnih
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
resursa te lokalne samouprave i udruge, seminari u lokalnim
zajednicama o održivom razvoju, EU direktivama i primjerima
dobre prakse. Tijekom projekta održat će se niz javnih izložba
i konferencija. Jedna od najvažnijih aktivnosti je zajedničko
planiranje i izrada prekograničnog Akcijskog plana zaštite i
održivog razvoja Srednjeg Podunavlja, koji će se temeljiti na
znanstvenom istraživanju i doprinosu svih relevantnih dionika.
Akcijski plan će se koristiti kao preporuka za poboljšanje
prostornih planova, planova revitalizacije rijeka, postojećih
i budućih planova upravljanja i zaštite zaštićenih područja,
poslovnih i investicijskih planova u Srednjem Podunavlju.
Projektna iskustva će se koristiti za buduću suradnju ekoloških
udruga, relevantnih institucija i lokalne samouprave te njihova
uspješnijeg upravljanja prirodnim resursima u prekograničnom
području Hrvatske i Srbije.
Osim Živog Dunava u tijeku je provedba još jednog
prekograničnog projekta Hrvatska - Srbija pod nazivom
„Panonski put umjetnosti - osnaživanje suradnje i
umrežavanja institucija za visoko obrazovanje na području
umjetnosti i ekologije“. Projekt je započeo 15. svibnja 2013.
godine, a završava 15. srpnja 2014. Za njegovu provedbu
Europska unija odobrila je sredstva u visini 117.374,28 eura.
Nositelj projekta je Umjetnička akademija iz Osijeka, a partneri
su Akademija umetnosti iz Novog Sada, Udruga Zeleni Osijek, te
Regionalna agencije Alma Mons iz Novog Sada. Glavni rezultati
projekta bit će povezivanje dviju akademija i razvoj prekogranične
suradnje, razmjene studenata, umjetničkih ideja…., kao i
postavljanje umjetničkih instalacija uz biciklističku stazu
„Panonski put mira“, koja se proteže od Osijeka do Sombora,
kao i na području općina Apatin i Bač u Vojvodini. „Panonski put
mira“ jedan je od tri svjetska mirovna puta, a ovim projektom će
uz biciklističku rutu biti postavljeni i dodatni umjetnički sadržaji
i instalacije koji će biti posebna turistička atrakcija i prostor za
nove sadržaje.
Na kraju projekta će se objaviti umjetnički katalog koji će
zabilježiti i opisati umjetničku suradnju, umrežavanje akademija
i njihovih partnera kao primjer dobre prakse za buduće projekte.
Prekogranična suradnja Mađarska - Hrvatska
U prvom pozivu IPA prekograničnog programa MađarskaHrvatska, Zeleni Osijek je zajedno s Nacionalnim parkom
Dunav-Drava provodio projekt pod nazivom Dvojezična
edukacija za okoliš u Dravskom slivnom području. Cilj
projekta bio je formiranje edukativnih centara za okoliš uz
rijeku Dravu, za mlade hrvatskoga porijekla u Mađarskoj te za
mlade mađarskoga porijekla u Hrvatskoj, stvaranje potrebne
edukativne infrastrukture, edukacija ljudskih resursa te nabava
školskih i ostalih edukativnih pomagala. Jedan od najvažnijih
zadataka Nacionalnog parka Dunav-Drava u ovom projektu
bila je edukacija, razvoj ruralnog turizma - zaštita i održavanje
nacionalnih parkova, održavanje imovine i infrastrukture na
vlastitim područjima, a sve to uz obnašanje upravnih zadataka,
koji se odnose na očuvanje prirodno zaštićenih područja. Glavne
aktivnosti Zelenog Osijeka bile su zaštita prirode i edukacija
u prirodi, eko turizam te očuvanje prirodne i kulturne baštine
Slavonije i Baranje. U sklopu ovog mađarsko-hrvatskog
zajedničkog projekta, obnovila su se dva edukativna centra,
u Hrvatskoj i Mađarskoj. U edukativnom centru Zlatna Greda
postavljena je izložba koja je prikazivala prirodne i kulturne
vrijednosti Podravine, a u okolici edukativnih centara te u
obližnjim naseljima postavljene su i dvojezične info ploče.
Mladi iz Hrvatske i Mađarske su putem druženja u kampovima i
različitim popratnim programima na materinjem jeziku upoznali
prirodne vrijednosti svoje, odnosno susjedne zemlje.
47
Suradnja s Nacionalnim parkom Dunav-Drava nastavljena
i je kroz projekt Prekogranična zaštita Srednjeg Podunavlja.
Cilj navedenog projekta bilo je osnaživanje, održivo upravljanje
te zaštita područja Srednjeg Podunavlja prekograničnom
suradnjom u podizanju svijesti očuvanja okoliša i znanja lokalnog
stanovništva. Kroz projekt su razvijeni novi inovativni obrazovni
programi za cijelo pogranično dunavsko područje koji imaju
za cilj utjecati na glavne probleme zaštite prirode. Dvojezični
program je obuhvaćao četiri edukativne radionice kroz koje
su učenici saznali najvažnije informacije o zaštiti i održivom
upravljanju prirodnim resursima te o prijetnjama i posljedicama
potencijalnog lošeg upravljanja. U sklopu projekta snimljen je
edukativni dokumentarni film koji prikazuje hrvatsko-mađarsko
dunavsko područje kao jedinstvenu prirodnu vrijednost, opisujući
razlike između prirodne i regulirane rijeke, odgovornog i lošeg
upravljanja prirodnim resursima. Film služi kao edukativno
sredstvo u novim radionicama u Eko centru Zlatna Greda i
Muzeju Bijele rode. U lipnju ove godine film je dobio je green city
nagradu za najbolji eko dokumentarni film.
„Na kavu sa susjedom” u Nijemcima
U Eko centru Zlatna Greda i Muzeju Bijele rode izrađene
su i postavljene interaktivne makete koje prikazuju razlike
između prirodnog i reguliranog toka rijeke te učinaka koje
rijeka ima na okoliš (poplavne šume, bioraznolikost, kvaliteta
života, transport). Makete su sastavni dio edukativnih radionica
i vrlo dobro su prihvaćene od strane učenika i nastavnika.
Učenici su kroz nove interaktivne radionice učili o važnosti
očuvanja rijeka i poplavnih šuma, obnovljivim izvorima energije
i energetskoj efikasnosti te radili analizu močvarnih voda
Kopačkog rita. Škola, čiji su učenici bili najuspješniji u rješavanju
radnih listića išla je na jednodnevni edukativni izlet u Nacionalni
park Dunav Drava u Mađarskoj, gdje su posjetili Muzej Mohačke
bitke, Muzej bijele rode te prirodne vrijednosti parka. Učenici
mađarskih škola također su sudjelovali u natjecanju, te su oni
najbolji posjetili Eko centar Zlatna Greda i Park prirode Kopački
rit.
Razvoj biciklističke rute Pečuh-Osijek-AntunovacIvanovac još je jedan prekogranični projekt Hrvatske i Mađarske.
Provedba projekta započela je u trećem mjesecu 2013. godine,
a cilj je održivo upravljanje i zaštita okoliša u pograničnoj regiji,
kroz nadogradnju postojeće mreže biciklističkih ruta te razvitak i
izgradnja „kapilarne“ rute na hrvatskoj strani koja povezuje sela
Ivanovac i Antunovac s postojećim biciklističkim stazama Grada
Osijeka i već postojećim i planiranim rutama duž rijeke Drave
48
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
prema Mađarskoj. Tijekom projekta pripremit će se nekoliko
studija, koje će stručno i znanstveno podržati projekt. Specifični
cilj projekta je stvoriti novi turistički proizvod, biciklističku rutu
i stazu Pečuh-Osijek-Antunovac-Ivanovac koji će dati novu
dimenziju razvoju turizma. Također se planira označavanje
dviju „tematskih ruta“, prva koja u Antunovcu vodi do poučne
staze posvećene promatranju ptica „Stepskog sokola“ u svome
prirodnom staništu u poljanama i druga tematska ruta koja
vodi do povijesne tvrđave iz 13. stoljeća, utvrde „Korogyvar“,
okružene vrijednim prirodnim okolišem i postojećim jezerom.
Uz te rute nalazi se i ergela lipicanaca kao zanimljivo odredište
za ljubitelje konja. Prometna signalizacija i znakovi razviti će
se prema standardima Europske unije, a kreirati će se i karta
Nacionalni park Dunav-Drava iz Mađarske će
istraživačku postaju Vizvar pretvoriti u Eko turistički centar
u kojem će posjetitelje podučavati o zaštićenim prirodnim
vrijednostima. Turistička infrastruktura prijemnog centra
Dravaszentes će se unaprijediti te će se obnoviti edukacijski
centar Szentborbas. Planira se i izgradnja prihvatilišta za
ozlijeđene ptice koje će posjetitelji moći promatrati i učiti o njima
i o važnosti njihove zaštite. Uspostavit će se nova poučna staza
na Dravaszabolcs uz koju će se izgraditi potrebna infrastruktura,
a za razvoj novih eko turističkih sadržaja kupit će se novi bicikli,
kanui te kombi i prikolica. Za edukacijske potrebe muzeja Bijele
rode u Kolkedu nabavit će se klupe, stolovi i interaktivne table. Park prirode Papuk će postojeće poučne staze uz
jezera na Jankovcu prilagoditi osobama s posebnim potrebama.
Predviđena je i izgradnja dječjeg igrališta i učionice na otvorenom za potrebe edukacije djece o vrstama i staništima Parka prirode
Papuk. Unutar ove aktivnosti predviđeno je i osmišljavanje
edukativnih programa i ekoloških radionica te nabava opreme
potrebne za izvođenje edukacija. Za potrebe razvoja jahačkog
turizma planirano je označavanje tri konjičke staze kao i
izgradnja odmorišta za konje i jahače u vidu nadstrešnice za
smještaj konja sa jaslama za hranu i posudama za napajanje
vodom, te sjenicu za odmor jahača. „Na kavu sa susjedom” u Drenovcima
biciklističke rute od Mađarske granice do Antunovca, koja će
označavati okolne turističke znamenitosti i atrakcije. Mađarski
partneri će biciklističku stazu koja vodi iz grada Pečuha ekološki
označiti do granice s hrvatskom.
„Dvije rijeke i jedna gora - novi eko turistički
proizvodi Drave, Dunava i Papuka“ naziv je projekta kojeg
su osmislili i u partnerstvu provode Udruga za zaštitu prirode
i okoliša Zeleni Osijek, Nacionalni park Dunav-Drava i Javna
ustanova Parka prirode Papuk. Područje provedbe projekta su
četiri zaštićena područja - Park prirode Kopački rit, Park prirode
Papuk i Regionalni park Mura-Drava u Hrvatskoj te Nacionalni
park Dunav-Drava u Mađarskoj. Cilj projekta je osigurati model
održivog gospodarskog razvoja i upravljanja prirodnim resursima
duž regije Mura-Drava-Dunav uvođenjem novih eko turističkih
proizvoda i prekograničnom suradnjom. Udruga Zeleni Osijek
će obnoviti postojeću infrastrukturu u Eko centru Zlatna Greda,
pa će stoga za rad s djecom opremiti nove učionice u kojima
će se provoditi edukativne i interaktivne radionice i škole u
prirodi. Okoliš Eko centra opremit će se zabavno edukativnim
parkom koji će predstavljati jedinstvenu poučnu zabavu na
otvorenom prostoru. Djeci i odraslima će se kroz zanimljive
igre i eko knjižnicu omogućiti stjecanje novih znanja o prirodi,
biološkoj raznolikosti, održivom razvoju i eko turizmu. Izgradit
će se infrastruktura za eko turiste – prilazni put u Eko centar,
odmorište uz otvoreno ložište za vatru, parkiralište za bicikle
i aute. Eko centar će se obnavljati u okviru standarda obnove
zaštićenih kulturnih objekata. Osmislit će se i novi eko turistički
sadržaji kao npr. kanuing, biciklističke ture, fotosafari ture u
Parku prirode Kopački rit, na Dunavu i u Regionalnom parku
Mura Drava, za koje se u sklopu projekta osigurava i nova
oprema. „Na kavu sa susjedom” u Drenovcima
Predviđeno je i označavanje planinarskih staza,
postavljanje panela s planinarskim kartama i oznakama
pojedinih postaja na Slavonskom planinarskom putu te
izgradnja odmorišta/skloništa za planinare. Projekt će nakon obnove i izgradnje nove infrastrukture
te izrade novih eko turističkih sadržaja povezati prekograničnu
regiju i zaštićena prirodna područja u jedinstvenu eko turističku
ponudu koja će biti promovirana turističkim zajednicama,
agencijama, školama i medijima.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
49
Pruži ruke preko granice - identitet i kulturna baština
dunavske regije
Srđan Antić
Koordinator projekta
Projekt „Pruži ruke preko granice - identitet i kulturna
baština dunavske regije” financiran je sredstvima Europske
unije kroz Program prekogranične suradnje Hrvatska–Srbija
2007. – 2013. i sufinanciran sredstvima Ureda za udruge Vlade
Republike Hrvatske, Pokrajinskog tajništva za sport i mladež i
Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje.
Projekt su proveli partneri Nansen dijalog centar, Osijek,
Republika Hrvatska i Centar za omladinski rad, Novi Sad,
Republika Srbija u suradnji sa Općinama Tompojevci, Republika
Hrvatska i Općinom Bač, Republika Srbija.
Projekt je proveden u periodu od siječnja 2011. do
siječnja 2012.
Ukratko o partnerima koji su proveli projekt
Nansen dijalog centar je nevladina, nestranačka,
neprofitna udruga osnovana 2001. godine s ciljem da aktivno
doprinese demokratizaciji i procesu međunacionalnog
pomirenja u Republici Hrvatskoj i regiji. Nansen dijalog centar
provodi formalne i neformalne obrazovne programe integriranog
i interkulturalnoga obrazovanja, mirovnog obrazovanja, te
programe usmjerene na suočavanje sa prošlošću. U prosincu
2011. godine, predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo
Josipović, dodijelio je Nansen dijalog centru odlikovanje za
iznimne rezultate u obrazovanju djece različitih nacionalnosti
u multikulturalnim zajednicama i borbi protiv segregacije u
školama.
Centar za omladinski rad je udruga građana koja djeluje
na području cijele Republike Srbije od 2001. godine na području
planiranoga, sustavnog i profesionalnog rada mladih u cilju
razvoja društva u cjelini. CZOR promovira mlade kao resurs
našeg društva i kao ravnopravne partnere u izgradnji lokalne
zajednice. CZOR djeluje u okviru tri strateška pravca:
1. provođenje obrazovnih programa
2. direktan rad mladih
3. zagovaranje za mlade – razvoj politika za mlade.
Ciljna skupina
Sudionici na projektu su bili mladi od 15 do 25 godina
koji žive u višenacionalnim i poslijeratnim sredinama istočne
Hrvatske i zapadne Vojvodine, te su zainteresirani i motivirani za
učenje i istraživanje kulturnoga nasljeđa, osobnoga identiteta i
povijesti.
Ciljevi projekta
Osnovni cilj projekta jest osnaživanje međuetničkog
dijaloga i prekogranične suradnje između mladih u poslijeratnim
i multietničkim zajednicama istočne Hrvatske i Vojvodine kao
osnove za socijalno oživljavanje ratom narušenih odnosa u
dunavskoj regiji i jačanja procesa demokratizacije na putu k
Europskoj uniji.
Ovim projektom imali smo za cilj osnažiti skupinu mladih
ljudi iz Hrvatske i Srbije, koji će biti educirani na teme identiteta i
važnosti prekogranične suradnje, kulturne različitosti i kulturne
baštine dunavske regije, kao preduvjeta za buduće integracije u
Europsku uniju.
Struktura realiziranih aktivnosti
S obzirom na to da se radilo o prekograničnom,
možemo reći i međudržavnom projektu, planiranje aktivnosti
je bilo temeljeno na kreiranju mješovitih skupina sudionika
koji su pohađali aktivnosti koje su bile provođene na području
Republike Hrvatske i Republike Srbije na principu reciprociteta,
te kronološki plan realiziranih aktivnosti izgledao ovako: 1.
TISKOVNA KONFERENCIJA U BAČU - Republika Srbija
2.
SEMINAR U BIZOVCU - Republika Hrvatska
3.
SEMINAR U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA - Republika
Srbija
4.
ISTRAŽIVANJE OSOBNIH POVIJESTI - Republika Srbija
i Republika Hrvatska
5.
ZAJEDNIČKI SEMINAR U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA Republika Srbija i Republika Hrvatska
6.
IZLOŽBE (TOMPOJEVCI, VUKOVAR, BAČ, BAČKA
PALANKA, NOVI SAD) - Republika Srbija i Republika Hrvatska
7.
ZAVRŠNI ZAJEDNIČKI SEMINAR U ILOKU - Republika
Hrvatska
8.
TISKOVNA KONFERENCIJA U VUKOVARU - Republika
Hrvatska.
Razvidno je da se prilikom planiranja i provedbe projektnih
aktivnosti vodilo računa o podjednakoj zastupljenosti lokaliteta
na kojima se realiziraju aktivnosti zbog:
1) Ravnomjernoga rasporeda poslova i dužnosti partnera na
projektu;
2) Osjećaja sudionika da su obje „strane“ ravnopravno tretirane
i zastupane od strane organizatora, tj. partnera koji provode
projekt. O ovome čimbeniku se mora voditi računa s obzirom
na to da je rad u prekograničnom području Republike Hrvatske
i Republike Srbije još uvijek opterećen ratnim traumama,
negativnim stavovima prema dugima i drugačijima, te postoje
mnoga negativna nasljeđa ratnoga sukoba iz devedesetih koja
određuju poimanje i stavove pučanstva koje živi u višeetničkim
pograničnim područjima Republike Hrvatske i Republike Srbije.
Tiskovne konferencije
Tiskovnim konferencijama u Baču na početku
provedbe projekta i u Vukovaru na kraju provedbe projekta, uz
nazočnost predstavnika Općina Bač i Tompojevci, predstavili smo
planirane aktivnosti i rezultate projekta lokalnim i nacionalnim
medijima i javnosti. Bilo je važno predstaviti projekt i potporu
projektu predstavnika lokalne vlasti kako bi provedba ovakvoga
projekta zadobila povjerenje lokalnog pučanstva što je bilo
presudno za uspješni odabir mladih sudionika na projektu.
Seminari u Bizovcu i Baču
Sudionicima smo na seminarima dali osnovna znanja
i vještine iz područja suočavanja i istraživanja vlastitoga i
obiteljskog identiteta, ukazali na formiranje identiteta kao
rezultata društveno-političkoga konteksta te im predstavili
metode istraživanja osobnoga i obiteljskog identiteta.
Predavači na seminarima su bili: Drago Pilsel, novinar,
50
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Robert Skenderović, povjesničar i Dalibor Kraljik, teolog.
Dalibor Kraljik je sudionicima predstavio teološke i
filozofske teorijske definicije i motrišta na identitet u načelu
te faze razvoja segmenta kompleksnoga osobnoga, vjerskoga,
etničkoga i političkoga identiteta.
Drago Pilsel predstavio je razvoj svoga osobnoga
identiteta i genealogiju obitelji Pilsel i Pavlinec, objasnio otkuda
i zašto je bio motiviran za takvo istraživanje te što mu je to
istraživanje donijelo u smislu transformacije njegova osobnoga
identiteta.
Robert Skenderović je predstavio metode istraživanja
identiteta i obiteljskih povijesti i kako prepoznati momente
rezultate, iskustva i naučene lekcije. Evaluirali smo obavljeni
rad i rezultate projekta i napravili planove za buduće moguće
projekte i suradnju.
Iskustva
Iskustva provedbe ovoga projekta možemo svrstati
u dvije kategorije: pozitivna i negativna, te ćemo ih i tako
predstaviti:
Pozitivna iskustva:
•
Partneri profesionalni i iskusni u provedbi EU
projekta
- Važno je da prigodom provedbe ovakvih projekata
oba partnera imaju određeno iskustvo i profesionalni pristup u
obavljanju preuzetih obveza i dogovora, te imaju bar donekle
slične standarde u provedbi aktivnosti što je osnova za dobro
funkcioniranje i izbjegavanje sukoba i nesporazuma.
•
Članovi projektnog tima se profesionalno i
privatno poznaju od prije
– Pozitivno je što su se članovi projektnoga tima iz
partnerskih organizacija poznavali od ranije i sudjelovali na
provođenju sličnih aktivnosti.
•
Projekt financiran od EU interesantan lokalnim
političarima i medijima
– Činjenica da je projekt financiran od strane EU partnerima
je dao na važnosti i lokalni političari su pružili potporu projektu,
prepoznajući ga kao prigodu i za svoju promociju kao političkih
lidera i lokalne vlasti.
„Na kafu sa susedom” u Inđiji
i dokumentaciju važnu za organiziranje planirane izložbe u
prekograničnim zajednicama.
Istraživanje
Koristeći znanja i vještine stečene na seminarima,
mladi sudionici razgovarali su sa svojim obiteljima, rodbinom
i članovima zajednice o migracijama, povijesnom i kulturnom
naslijeđu, obiteljskom podrijetlu. Tijekom istraživanja,
prikupljen je impresivni broj fotografija, dokumenata koji je
odabiran na zajedničkom seminaru.
Zajednički seminar svih sudionika u Srijemskim
Karlovcima
Pod vodstvom i koordiniranjem prof. Skenderovića
seminar je poslužio za sumiranja prikupljenih materijala i
podataka o obiteljskom nasljeđu te je napravljena forma i
putanja putujuće izložbe u pograničnom području.
Izložbe
„Povijest moje obitelji kao povijest regije“
(TOMPOJEVCI, VUKOVAR, BAČ, BAČKA PALANKA,
NOVI SAD)
Izložbe „Povijest moje obitelji kao povijest regije“ obišle
su sve sredine iz kojih dolaze mladi sudionici seminara. Centralna
postavka izložbe predstavljala je u pet kategorija prikupljene
fotografije i dokumente, a postojala je i poveznica svih održanih
izložba. No, s obzirom na to da su mladi sudionici projekta sami
organizirali izložbe u svojim lokalnim zajednicama, svakoj su
dodali i istaknuli vrijednosti događanja i običaja koji su određivali
i određuju način življenja u njihovim lokalnim sredinama.
Završni seminar u Iloku
Bila je to prigoda da sa svim sudionicima sumiramo
„Na kafu sa susedom” u Inđiji
•
Evidentni rezultati pozitivnog utjecaja projekta
na stavove i motivaciju sudionika
- Rezultati evaluacije i iskustva samih organizatora i
sudionika dokazuje da je projekt polučio značajne pozitivne
promjene u stavovima i svjetonazoru sudionika te pokrenuo
procese komuniciranja i putovanja preko granice koja je i dalje
predstavljala psihičku prepreku i za većinu sudionika i za većinu
pučanstva u lokalnim zajednicama, te je time ostvario svoje
planirane ciljeve.
Negativna iskustva: •
Lokalne samouprave u svojstvu suradnika na
projektu olako shvatile obveze iz projekta
- Uz sav i evidentan uloženi trud i napor, predstavnici lokalnih
vlasti su shvatili da infrastruktura Klubova mladih koja postoji na
području ovih općina ne funkcionira kako su bili izvještavani te se
pojavio problem u aktiviranju mladih prigodom selekcije sudionika.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
•
Problematična selekcija sudionika iz ruralnih
područja
- Susreli smo se i s problemom inertnosti mladih u
lokalnim zajednicama te smo morali proširiti područje selekcije
kako bismo popunili planirani broj sudionika što objašnjavamo
činjenicom da mladi iz ruralnih područja nisu imali slična
iskustva sudjelovanja na projektima, te im je sudjelovanje na
našem projektu izgledalo kao preveliki i zahtjevni izazov.
•
Zahtjevna birokratska procedura za svaki korak
realizacije
- Ono što nužno prati provedbu EU projekta je zahtjevno
administriranje i dokumentiranje projektnih aktivnosti, što
je bilo i očekivano, no često nas je odvlačilo od efikasnijeg
bavljenja i provedbe planiranih aktivnosti.
•
Kolizija hrvatskog i europskog zakonodavstva
- Problem koji prati projekte EU i od perioda realizacije
ovoga projekta do sada se primjenom i inkorporiranjem EU
zakonodavstva u hrvatsko zakonodavstvo smanjio i predstavlja
sve manji problem pri realizaciji EU projekata.
•
Česta promjena administrativnih pravila u
provedbi projekta
- To je također činjenica na koju se tijekom realizacije
projekta partneri moraju naviknuti.
•
Nezainteresiranost donatora za stvarne
rezultate i pozitivne promjene u procesu izvještavanja
- Izvještajne forme ne daju dovoljno prostora i
mogućnosti da predstavite pozivne pomake na individualnom
obrascu ponašanja i u lokalnim zajednicama, a objašnjava se
složenom i rigoroznom procedurom ocjenjivanja projekta i
procjene sposobnosti partnera da provedu predstavljeni projekt.
51
52
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Volonteri bez granica
Jelena Kamenko
Volonterski centar Osijek
Volonterski centar Osijek i Grad Osijek kao partneri
u Hrvatskoj te Novosadski humanitarni centar i Agencija za
ravnomerni regionalni razvoj AP Vojvodine kao partneri u Srbiji u
sklopu EU Programa IPA 2009 – Prekogranični program Hrvatska
– Srbija provode projekt pod nazivom „Volonteri bez granica“.
Projekt se provodi od prosinca 2012. godine, a trajat će
do lipnja 2014. godine. Područje provedbe obuhvaća zapadnu
Vojvodinu u Srbiji te Osječko-baranjsku i Vukovarsko-srijemsku
županiju u Hrvatskoj. Ovim projektom želimo izgraditi kapacitete
za razvoj aktivnog volonterskog angažmana građana kroz
prekograničnu suradnju Hrvatske i Srbije. Aktivnosti projekta
usmjerene su na postavljanje mehanizama dugotrajne suradnje
među različitim dionicima u zajednici kako bi se ojačala
infrastruktura za razvoj volonterstva kroz prijenos hrvatskog
modela, a u skladu s potrebama organizacija u Srbiji, proširenje
prekogranične mreže organizacija i institucija koje provode
različite volonterske programe kroz razmjenu iskustava i
najbolje prakse, edukaciju o menadžmentu volontera i promociju
volonterstva te razvoj pilot aktivnosti razmjene volontera
„Volonteri bez granica“.
„Na kavu sa susjedom” u Erdutu
Sukladno prethodno navedenom, projekt je namijenjen
neprofitnim organizacijama: organizacijama civilnog društva
i javnim ustanovama i institucijama iz prekogranične regije
koje rade za opće dobro (iz područja demokratizacije, pružanja
socijalnih i zdravstvenih usluga, socijalne inkluzije, djece
i mladih, osoba treće životne dobi, zaštite okoliša itd.) te
građanima zainteresiranim za volontiranje iz organizacija koje
djeluju na području prekogranične regije.
Kako se projekt provodi već nekih godinu dana tako
bilježimo i neke značajnije rezultate i prva iskustva u razmjeni
volontera.
Početkom provedbe projekta napravljena je analiza
volonterskih programa u zapadnoj Vojvodini putem upitnika na
bazi uzorka od 33 organizacije. Ovo istraživanje provedeno je s
namjerom izrade kvalitativne i kvantitativne procjene postojećih
kapaciteta za razvoj volonterskih programa na području
Novog Sada i zapadne Vojvodine te procijene potreba lokalnih
organizacija i institucija motiviranih za uključivanje volontera u
rad organizacija u svrhu pružanja što kvalitetnije podrške.
Rezultati upitnika pomogli su u kreiranju daljnjih
aktivnosti u projektu.
Opći zaključci i preporuke

Većina ispitanih organizacija iskazuje potrebu
za uključivanjem volontera u rad organizacija (volonteri su
potrebni organizacijama i institucijama).

Potrebno je učiniti dodatne napore kako
bi se povećalo razumijevanje o tome tko su volonteri. Ovo se
posebice odnosi na poistovjećivanje volontera sa stažistima i
praktikantima, kao i članovima neprofitnih organizacija.

Organizacije/institucije najčešće uključuju
volontere jednokratno u svoj rad prilikom organiziranja
akcija. Ova činjenica upućuje i na potrebu kreiranja kvalitetnih
volonterskih programa za dugoročno uključivanje volontera.

Ne postoji jasno razumijevanje među
ispitanicima što politika uključivanja volontera obuhvaća.

Ispitanici navode različita područja i
mogućnosti uključivanja volontera, ali smatraju kako je
potrebno još dosta toga napraviti i pripremiti unutar samih
organizacija/institucija.

Najveći izazovi u radu s volonterima su
opadanje motivacije za volontiranjem te odlazak volontera iz
organizacije.

Organizacije koje u svoj rad uključuju
volontere trebaju potporu u postavljanju i razvoju volonterskih
programa kroz dodatnu edukaciju te u pravilnom provođenju
administracije sukladno Zakonu o volontiranju.
Jedna od značajnijih aktivnosti projekta, a u ujedno i
postignuća, jest osnivanje Savjeta za razvoj volonterstva u
Vojvodini, međusektorskoga tijela koje će raditi na razvoju
lokalnih politika i mehanizama za razvoj volonterstva. Savjet
ima sedam članova, a čine ga ugledni pojedinci - predstavnici
lokalne samouprave, pokrajinskih ministarstava te udruga.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Volonterski centar Osijek kroz jednodnevni seminar
educirao je članove Savjeta za razvoj volonterstva iz Vojvodine
o ulozi i značaju volonterstva, povijesnom razvoju volonterstva,
lokalnom kontekstu razvoja volonterstva u Vojvodini, primjeru
infrastrukture za razvoj volonterstva u Hrvatskoj, ulozi i značaju
Savjeta za razvoj volonterstva, iskustvima i primjerima Savjeta
za razvoj volonterstva iz Osijek kao primjeru dobre prakse.
Dodanu vrijednost projekta predstavlja i pokrenuta
inicijativa za inkorporiranje Savjeta za razvoj volonterstva
kao savjetodavnog tijela pri Pokrajinskom tajništvu za sport
i mladež sa sljedećim zadaćama:
• izrada strategije razvoja volonterstva u regiji;
• osmišljavanje i oživotvorenje inovativnih socijalnih
projekata koji će uključivati volontere;
• promociju volonterstva;
• otvaranje vrata institucija za prihvat volontera;
• odlučivanje o dobitnicima godišnjih volonterskih
nagrada.
Kako bismo podigli kapacitete organizacija iz Osijeka i
Novog Sada za postavljanje i provedbu kvalitetnih volonterskih
programa, organizirali smo četverodnevnu edukaciju iz
menadžmenta volontera s ciljem podizanja vještina znanja i
iskustava organizatora volontiranja te educiranja koordinatora
volontiranja. I naši volonteri iz Osijeka također dijele svoja
lijepa iskustva:
U skladu s tim, projektni tim kontinuirano pruža i
savjetodavnu podršku kako bi se pravodobno reagiralo na
potencijalne poteškoće, održavanje motivacije organizatora
volontiranja i volontera, savjetovanje o pojedinim fazama
menadžmenta volontera itd. Na taj način uspostavili smo
suradnju s preko 50 organizacija iz prekogranične regije.
Krajem listopada 2013. godine organizirali smo i pilot
projekt prekogranične razmjene volontera u kojem je sudjelovalo
5 volontera iz Novog Sada i 5 volontera iz Osijeka koji su
volonterski bili angažirani u 10 različitih udruga i ustanova iz
Osijeka i Novog Sada. Dosadašnja iskustva pokazala su visoku
razinu zadovoljstva prekograničnom razmjenom volontera,
a Volonterski centar Osijek svakako planira nastaviti i dalje s
program razmjene volontera.
Evo iskustva volonterki iz Novog Sada:
„Došavši u Novi Sad dočekao nas je vedar dan i još vedriji
ljudi. Početak je obećavao... Ipak, nismo ni slutili koliko će nam
zaista boravak biti lijep.
Svaki segment boravka nadmašio je naša očekivanja, od ljudi
koji su nas dočekali, do hotela, udruga u kojima volontiramo,
izleta na salaš kojim su nas iznenadili, preko samog grada i
naposljetku volontera koji su izdvojili svoje slobodno vrijeme
da bi nam boravak bio što zanimljiviji.
Iako su nas ljepota grada i hrana ostavili bez teksta, s kojim
kilogramom više, toplina i srdačnost ljudi razlog su zbog kojeg
će boravak u gradu na Dunavu ostati, ne samo prekrasna
slika u našim životima, već i početak prijateljstva za koja se
nadamo da će se nastaviti.“
Lijep pozdrav, Anja, Ana, Valentino, Ana i Ivana.
53
„Osijek u novembru, i nas pet devojaka, pripremljenih
za izazov ka kome smo se uputile. U prvim danima
volonterskog angažovanja, sramežljivo otvoreni ali velikog
entuzijazma, iščekivale smo svoje domaćine i zadatke koji
čine našu zajedničku misiju ostvarivom. Dakle, to smo mi Novosadski humanitarni centar iz Novog Sada (koji u ovom
slučaju predstavljaju Dobrila, Milena, Milica, Aleksandra
i Milena); naši domaćini - Volonterski centar Osijek (koji
predstavlja Jelena kao naš koordinator) i angažman koji
podrazumeva dobrovoljan rad u strukturno i delatno različitim
organizacijama Osijeka, a uz podršku Volonterskog centra. Od
organizacija „Breza“, Regionalnog info centra, Centra za mir i
nenasilje pa preko Doma za psihički bolesne odrasle osobe do
Centra „Ivan Štark“ u Osijeku, nas pet smo imale zajednički
cilj, upoznavanje sa načinom rada pomenutih organizacija,
prikupljanje informacija, evaluacija istih, poredba sa praksom
u Srbiji, te kao finalni cilj, bio je i JESTE uspostavljanje
dobre volonterske prakse, afirmacija volonterizma i izgradnja
čvrstog temelja razmene uspešne međunarodne prakse. Daa...,
to je cilj, ali ono što nas je, svakako, sve spojilo i čemu smo
i mi iz Novosadskog humanitarnog centra i mladi ljudi iz
Volonterskog centra Osijeka koji tokom istog perioda borave
u Novom Sadu u sklopu svog volonterskog angažmana, bili i
JESMO apsolutno posvećeni jeste Misija - dobri međuljudski
odnosi, unapređenje istih i primarno i iznad svega ono što nas,
u svojoj osnovi, i definiše a to je NEPOSTOJANJE GRANICE
u nama samima! Uostalom, to je i naziv koji naš zajednički
projekat nosi...
U lepom gradu kraj Drave, uz sjajne ljude iz Volonterskog
centra, srdačnu dobrodošlicu, maksimalnu predusretljivost,
vrhunski hotel i uslugu; uz dobre ljude u organizacijma koji
su požrtvovano posvećeni poslu koji rade, naš dvonedeljni
boravak je praćen (a još uvek traje!!!) lepezom šarolikih
društvenih i kulturnih sadržaja. O team-building-u da i ne
govorimo... Eh, da su češći!!!
Sve u svemu, sjajno druženje u Osijeku, velika radna
angažovanost i posvećenost a nadasve radost proživljenog i
nada da će se druženje nastaviti i tokom narednih godina i da
će biti sve čvršće i plodonosnije.
I na kraju, Šopenhauer je rekao da svaki čovek uzima
granice sopstvenog vidokruga za granice sveta.
HVALA VAM ŠTO STE NAŠE PROŠIRILI!!!
Dobrila, Milena, Milica, Aleksandra i Milena
ispred Novosadskog humanitarnog centra iz Novog Sada
Njihove volonterske priče, kao i iskustva organizacija
koje su u svoj rad uključile volontere iz prekogranične regije
bit će predstavljena kroz publikaciju koju ćemo tiskati
na kraju projekta, a čija je svrha promovirati vrijednosti
prekogranične suradnje u području volonterstva. Njihova
iskustva također će biti promovirana i na sajmu neprofitnih
organizacija u Osijeku koji se planira za proljeće 2014.
godine.
54
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Naša dosadašnja iskustva kroz provedbu projekta,
značaj volonterstva, ali i ulogu koju volontiranje ima i u
prekograničnoj suradnji, a i u društvu uopće, promoviramo na
„Na kavu sa susjedom” u Erdutu
različite načine. Osim medija, web stranica partnera, u tome
su nam uvelike pomogli i promotivni materijali (USB stickovi,
šalice, ruksaci, kalendari), kao i promotivni spot koji građane
motivira na volontiranje.
Iako nam je ovo prvi prekogranični projekt, iznimno
smo zadovoljni njegovom tijekom i napretkom, kao i dodanim
vrijednostima koje su proizašle kao rezultat zajedničkih
aktivnosti. Svemu tome uvelike pridonose i naši vrijedni,
odgovorni i predani partneri iz Novosadskog humanitarnog
centra s kojima već dogovaramo i našu buduću suradnju i neke
nove projekte.
Ključne riječi: prekogranična suradnja, volonteri, menadžment
volontera, infrastruktura za razvoj volonterstva
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
55
Slama koja spaja, a ne razdvaja
Mirela Alagić,
Projekt građanske demokratske inicijative PGDI
Udruga Projekt građanske demokratske inicijative
– P.G.D.I. iz Belog Manastira je utemeljena 1998. godine na
inicijativu nekolicine građana i građanki iz hrvatskog Podunavlja
koji su svojim znanjem i vještinama željeli dati svoj doprinos
pozitivnom razvoju Istočne Hrvatske. Udruga je prvih nekoliko
godina imala sjedište u Vukovaru, a od 2004. godine sjedište
udruge je u Belom Manastiru. Svoje aktivnosti udruga provodi
kroz tri programa: Demokratizacija i razvoj civilnog društva,
Organiziranje zajednica i Rad s mladima. Zapažene rezultate
udruga je postigla provodeći projekt Info klubova u 11 mjesta u
Osječko- baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji u suradnji
s Udruženjem Baranja.
Iskustvo prekogranične suradnje udruga posjeduje od
2000. godine kroz projekt Forum žena 2000., 2001., 2002. U
sklopu projekta organizirane su radionice za žene na području
Vukovarsko-srijemske županije te su organizirana studijska
putovanja u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju.
U periodu od studenog 2012. godine do ožujka
2013. godine udruga je organizirala i provela dva studijska
putovanja. U Bosni i Hercegovini smo se upoznali s radom
udruge „Snaga žene“ iz Tuzle koja svoje aktivnosti provodi
na području Tuzlanskog kantona i Istočne Republike Srpske.
Udruga „Snaga žene” pruža psihološku, socijalnu, medicinsku,
pedagošku i pravnu pomoć ženama, adolescenticama i djeci
(izbjeglim, raseljenim, domicilnim osobama i povratnicama)
koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva uslijed ratnih
i poslijeratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U Livnu smo
posjetili udrugu „Li women“ koja svoje aktivnosti provodi na
području Livna, odnosno na području Kantona 10 koji obuhvaća
6 općina. Udruga pruža psihosocijalnu podršku ženama, djeci
i mladima. Udruga građanki Grahova iz Bosanskog Grahova
pruža različite oblike podrške ženama, djeci i mladima. Osobito
je skoncentrirana na rad u ruralnim sredinama i na podršku
siromašnim skupinama stanovništva.
U Republici Srbiji smo posjetili Hrvatsko kulturnoprosvjetno društvo Matija Gubec iz Tavankuta kako bismo se
upoznali s aktivnostima koje su provodili ili provode. Za nas je
vrlo zanimljiva bila tehnika izrade slika od slame po kojoj su
Tavankućani nadaleko poznati.
Tijekom studijskih posjeta nastala je ideja o povezivanju
resursa kojima raspolažu organizacije koje smo posjetili
uključujući i našu organizaciju. Razmišljali smo o tome što
bi nas moglo povezati kako bismo napravili prve zajedničke
korake. Tada je nastao projekt kojem smo dali naziv „Slama
koja spaja, a ne razdvaja“. Kako je u to vrijeme bio otvoren
natječaj Ekumenske inicijative žena iz Omiša pod nazivom
„Žene koje brda premještaju“, donijeli smo odluku da ćemo
se zajedno prijaviti na natječaj. Dogovoreno je da će nositelj
projekta, odnosno aplikant biti udruga PGDI dok će partnerska
organizacija za BIH biti „Li women“ i za Srbiju HKPD Matija
Gubec. Projekt je pozitivno ocijenjen i njegov službeni početak
bio je u svibnju 2013. godine.
Cilj projekta „Slama koja spaja, a ne razdvaja“ jest
osnažiti žene i potaknuti ih na stvaranje promjena u okruženju
„Na kafu sa susedom” u Subotici
te pridonijeti jačanju prekogranične suradnje između udruga i
osoba. U projekt je planirano izravno uključiti preko 70 žena
različite dobi, obrazovanja, nacionalne i religijske pripadnosti iz
tri susjedne države Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
U pripremnom dijelu projekta izvršene su predradnje
koje su neophodne, a vezane su uz planirane buduće aktivnosti,
trening i radionice. Poslani su pozivi s prijavnicama potencijalnim
sudionicama te je izvršena priprema za rezidencijalni trening.
Trening je proveden u razdoblju od 17. do 21. lipnja
2013. godine u PRONI-jevom trening centru u Pirovcu (kraj
Zadra). Na treningu je sudjelovalo 15 žena iz sve tri države.
Radionice na temu ženskih prava vodila je Jasminka Borković
iz udruge „Li women“. Kroz predavanje i praktične primjere
sudionice su stekle nova znanja o ženskim pravima. Radionice
izrade predmeta od slame vodile su četiri slamarke iz HKPD
Matija Gubec. Sudionice su upoznate s tehnikom izrade čestitki,
slika i drugih predmeta kroz individualni i grupni rad. Nastajali
su radovi koji su bili vrlo interesantni i koji su na neki način
oslikavali prošlost u sadašnjosti. Udruga PGDI je bila odgovorna
za provedbu procesa planiranja budućih partnerskih projekata.
U sklopu planiranja ideje su se množile te je nastalo tri nova
56
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
prijedloga koji su zajedničkim snagama uobličeni u projektne
prijedloge. Svakoga dana žene su pripremale tradicionalna jela
koja su karakteristična za podneblje iz kojega dolaze kako bi
poslužile ostale sudionice treninga. Tako smo kušali: bosanske
pite, vojvođanski kupus s piletinom, baranjske langošice i slično.
Udruga HKPD Matija Gubec izložila je svoje radove koje su
donijeli iz Tavankuta kako bi pokazali što je sve moguće napraviti
„Na kafu sa susedom” u Subotici
od slame. Bilo je tu raznih ukrasnih i uporabnih predmeta: slika,
kutijica, nakita, čestitki i sl. Planiranih pet radnih dana je brzo
prošlo te su sudionice pošle svojim domovima obogaćene novim
iskustvima, znanjima i vještinama.
Po povratku s treninga sudionice su u svojim zajednicama
održale radionice u svrhu prijenosa znanja i vještina na ostale
žene članice udruge ili mještanke. U Belom Manastiru, Livnu i
Tavankutu na radionicama je sudjelovalo je preko 80 sudionica
koje su savladale nove tehnike izrade ukrasnih i uporabnih
predmeta od slame.
U tijeku je priprema za održavanje izložbe slika od slame
koja će se održati prigodno za Dan ljudskih prava u prosincu
u Belom Manastiru. Na izložbi će se postaviti slike poznatih
tavankutskih slamarki, slike koje su nastale na radionicama u
sklopu projekta te fotografije s aktivnosti.
Iz dosadašnjeg tijeka projekta može se zaključiti da
postoji veliki interes za daljnju suradnju i partnerstvo koji
je prepoznat od strane svih uključenih partnera. Potrebno je
započeti planirati aktivnosti na vrijeme kako bi udruge bile
spremne javiti se na buduće otvorene natječaje. U pripremi
je potrebno voditi računa o specifičnostima svakoga kraja i
sukladno tomu kreirati aktivnosti. Dugoročna prednost suradnje
je razvoj novih prekograničnih projekata koji će u budućnosti
utjecati na uspostavljanje dugoročnih suradničkih i partnerskih
odnosa između nevladinih organizacija iz zemalja u okruženju.
Na taj način izravno se utječe i na razvoj kapaciteta nevladinih
organizacija i pojedinaca iz lokalnih zajednica. Izazovi koji se
javljaju su neujednačenost kapaciteta za pripremu i provedbu
projekata, nejednaka razvijenost područja, vrijeme koje protječe
između prijave i odobravanja projekta i drugo.
Uspješnu suradnju ili partnerstvo nije moguće ostvariti
bez izraženog interesa s obje strane, bez dobro isplaniranih i
postavljenih aktivnosti, bez upornosti u provođenju aktivnosti
te bez izražene spremnosti za rješavanje poteškoća ako se
na njih naiđe. Recepta za uspješnost nema, no potrebno je
isprobavati i prakticirati različite modele suradnje kako bi se
došlo do krajnjih pozitivnih rezultata.
Podrška umrežavanju i evropskoj saradnji gradova i opština
Impressum
Izdavač:
Centar lokalne demokratije
Trg cara Jovana Nenada 15/I
24000 Subotica
tel: +381 (0) 24 554 587
[email protected]
www.lda-subotica.org
Za izdavača:
Stanka Parać Damjanović
UredniCA:
Olga Horvat
Prevodilac:
Željko Buljovčić
Lektura i korektura:
Željka Zelić
Dizajn i priprema za štampu:
Refresh.rs
Štampa:
Neopress
Tiraž:
500 primeraka
Subotica
februar 2014. godine
57
58
Podrška umrežavanju i europskoj suradnji gradova i općina
Glavni nosilac projekta:
Agencija lokalne demokracije, Osijek
Nosilac projekta u Srbiji:
Centar lokalne demokratije, Subotica
Partneri u Hrvatskoj:
Hrvatski institut za lokalnu samoupravu
(HILS)
Visoko evanđeosko teološko učilište - Visoka škola
(VETU)
Partneri u Srbiji:
Asocijacija lokalno demokratskih agencija ALDA
Otvoreni univerzitet Subotica
Ova publikacija je štampana uz podršku Evropske unije. Njen sadržaj je u isključivoj odgovornosti Centra
lokalne demokratije Subotica i ne predstavlja zvanične stavove Evropske unije.
Glavni nosilac projekta:
Agencija lokalne demokracije, Osijek
Nosilac projekta u Srbiji:
Centar lokalne demokratije, Subotica
Partneri u Hrvatskoj:
Hrvatski institut za lokalnu samoupravu (HILS)
Visoko evanđeosko teološko učilište Visoka škola (VETU)
Partneri u Srbiji:
Asocijacija Agencija lokalne
demokratije ALDA
Otvoreni univerzitet Subotica
Download

preuzmite ovdje - lda-osijek.hr - lda