Broj 13, maj 2014.
‘’DOMSKI
ŽIVOT’’
Niko ne može biti toliko star poput
onih koji su potrošili entuzijazam
Novogodišnja jelka
Bila jednom jedna mala jelkica, koja je samo željela
da postane velika kao ostalo drveće u njenoj šumi. Iz
godine u godinu sve je više rasla, ali joj se onako nestrpljivoj
stalno činilo da to nije dovoljno. S vremena na vrijeme u
šumu su dolazili ljudi, naoružani teškim sjekirama kojima su
sjekli najviše drveće, a ono je padalo na zemlju uz
zastrašujući tresak. Zatim bi mu otpilili grane koje bi kao i
stablo natovarili na kola i odvukli.”Kuda li ih samo nose i šta
li sa njima rade?”, pitala se mala jelkica. Niko u šumi nije
znao tačno da joj odgovori. Osim kad bi naišla poneka
lasta, a one su bile velike putnice, i došapnula novosti o
tome kako je neko drvo završilo kao telefonski stub ili kao
daska na brodu. “Da li bi mene mogla da snađe takva
sudbina?”, pitala se jelkica, sanjajući kako siječe morske
talase, ukrašena bijelim jedrima. Dešavalo se da neke jelke
ljudi isčupaju iz zemlje, zajedno sa korijenom i da ga
brižljivo natovare na dugačka kola, vodeći računa da se ne
ošteti nijedna jedina grančica. Vrapčići su doznali vireći
kroz prozor kuća, da ih stavljaju u velike ukrasne sudove i
kite raznobojnim trakicama i kuglicama, svjećicama i
prskalicama i da se oko njih veselo igraju mnoga djeca.
”Možda će i mene zadesiti ta srećna sudbina”, uzdisala je
jelkica. No, ni njoj ni njenim rođacima nikad nije palo na
pamet da pitaju vrapce kako te nakićene jelke završavaju i
šta sa njima biva kad praznici prođu. I tako joj u razmišljanju
prođe još jedna godina. Mlada jelkica postade još veća i
ljepša. Ponovo dođoše drvosječe i posjekoše mnoge njene
prijateljice, a nju opet ostaviše. Za njima naiđoše šumovi
koji su uzimali mlada stabla sa najbogatijim granama.
Jelkica je znala da je kucnulo njenih pet minuta. Silno se
obradovala kad je čula čovjeka kako naređuje pokazujući
na nju: “Uzmite i ovo drvo.” A onda je osjetila strahovitu bol.
Kopali su zemlju oko njenog korijenja. Onda je obaviše
lancima i debelim konopcima i silom počeše da je čupaju
iz zemlje koja je bila njena kuća, da je odvedu iz rodnoga
kraja, koji više nikada neće vidjeti. Odjednom je osjetila
toliku tugu da je izgubila svijest. Kad je opet došla sebi,
nalazila se na mnogim jelkama na nekom trgu, oslonjena
uza zid. Mnoge ruke su je hvatale i zagledale sa svih strana.
I tada začu jedan ženski glas: ”Da, ova je zaista lijepa.
Uzeću je.” Podigoše je dva nosača u uniformama i
odnesoše u prostrani gospodski salon, pun lijepih i
skupocjenih stvari. Presadiše je u zemljani sud ukrašen
ružičastim kićankama. Zalijevali su je i sa ljubavi se o njoj
starali. Mlada jelkica je tada zaista bila sretna. Zahvaljivala
je sudbini koja ju je dovela u kuću tako plemenitih i dragih
ljudi koji su joj se divili. Jedno jutro oko jelkice poče da se
pravi gužva. I služavke i gazdarica su donosili velike kutije iz
kojih su vadili raznobojne, sjajne, staklene kuglice, srebrene
pločice, zlatne niti i divnu zlatnu zvijezdu koju su joj pričvrstili
na sam vrh. Jelkica, ispred koje je stajalo veliko ogledalo,
prosto pomisli da će umrijeti od silne sreće i ponosa kad se
ugleda onako nakićena i lijepa. Odmah je shvatila da će
uskoro biti novogodišnja svečanost o kojoj je slušala od
vrabaca u šumi. Te večeri gospodarica stavi pod jelkicu
razne kutije sa poklonima uvijene u šarene papire i
raznobojne trake. Gazda priđe i upali mnogo svjećica, a u
salon uletiše razdragana djeca, koja potrčaše ka jelki da
uzmu poklone. Kakvo je to samo veče bilo. Mlada jelkica
ga neće nikad zaboraviti. No velika sreća često nije dugog
vijeka. Pošto su raspakovali poklone, dječaci i djevojčice
odoše na drugi kraj salona, a jelka osta sama i
zaboravljena. Sljedećeg dana, na nju su mislili baštovani
koji je uzeše i odnesoše u park u kome je posadiše pored
visoke ograde. Sa svog novog mjesta jelkica je posmatrala
kadrove, divovske hrastove i još mnogo raznog, lijepog
drveća oko sebe. Nadala se da će uskoro postati velika
kao oni. No, bila je usamljena i pomalo tužna. S vremena na
vrijeme na nju bi sletio po neki vrapčić, ili bi se ispod nje
poigrao neki mišić i to je bilo sve. Čim bi je neko nešto
upitao, pričala bi o nezaboravnoj novogodišnjoj noći, ali
miševi su radije slušali o ostavama punim hrane u koja se
ulazi mršav, a izlazi debeo. Ni vrapce nije mnogo zanimala
njena priča, jer su letjeli po svijetu i već vidjeli mnogo čuda.
I tako je mlada jelka počela da žali za svojom šumom iz
koje su je odnijeli da bi uživali samo jedno jedino veče.
Tekst odabrao : Bešić Mugdin
Poljubac
Djevojko sa dva oka vrana,
Da li bi se mala poljubiti dala?
Meni ne da mama,
Čut će moja mati,
pa će me šibati.
Tako vala i treba, nek te malo išiba,
samo da nije plaho,
bit će meni žao.
Meni dragi dolazi, kraj prozora prolazi,
Mene mladu budi, hoće da poljubi,
Ja se ne dam mlada poljubiti.
Autor pjesme : Helja Hasan
Smiješni kutak
Bolnica
U jednoj
kancelariji duševne
bolnice zvoni
telefon.
“Halo,da li je to
ludnica?”
“Nije. Pogriješili
ste, ovdje nema
telefona.”
Odgovor
Pita otac sina:
“Jesi li znao sva
pitanja na ispitu?”
“Jesam.”
“Kako onda nisi
položio?”, opet pita
otac.
“Nisam znao
odgovore.”
Knjižica
Haso nije imao
zdravstvenu
knjižicu, pa posudi
od Muje da ode
kod ljekara.
“Šta je tebi
Mujo?”, pita
ljekar.
“Najbolji drug”,
odgovori Haso.
Viceve odabrao:
Bešić Mugdin
Dijana, lice ekonomske škole
DRAGI MOJ
Učenici ekonomske škole u Sarajevu su posjetili
Gerontološki centar 16. aprila 2014. godine. Želim da
Kiša pada
se iz svog ugla javim, ovog proljetnog dana, i kažem
Trava raste
kako smo na dar dobili radost, ljepotu, igru, raspjevanu
mladost koja ne štedi sebe, već igra i pjeva do
besvijesti. Mi stari smo imali svoju mladost, a oni su
Gora zeleni
Haj, gora se s listom
sastavi,
nam dio te mladosti iz daleke prošlosti svojim
prisustvom vratili. Mladost i ljepota ove škole
a ja nemam s kim.
nesebično izlaze na vidjelo. Dijana, jedna od učenica
Imam dragog,
škole, dobila je visoku ocjenu pri posjeti starih u domu
al’ daleko,
u Nedžarićima 16. aprila 2014. Svi su bili izuzetno
u tuđoj zemlji.
razigrani i raspjevani, a Dijana se posebno istakla.
Učenici su tražili kolo za igru, bosansko kolo
“Moravac”. Dijana je svojom igrom pokazala ljepotu i
lomila je srca i mladića i starića. Kolo se rasprostrlo
Haj, pa mu sitnu
knjigu pišem,
dođi dragi moj.
cijelom salom, niko se na kraju nije ozlijedio, ni dobio
Ako, kada ja ozdravim
srčani udar, samo je nakon duge igre Dijana brisala
odmah ću ti doći.
oznojeno lice.
Haj, samo će me crna
zemlja
s tobom rastaviti.
Autor teksta : Bilbija Mirko
Autori pjesme :
Zolota Šaćira i Šahbaz
Murat
KAO I SVAKOG MJESECA, KORISNICI ISLAMSKE VJERE
PRISUSTVOVALI SU UČENJU ZIKRA U KLUBU.
Početkom mjeseca aprila, korisnici su učestvovali u
akciji uređivanja kruga Gerontološkog centra, farbajući
drvene cvijetnjake i ukrasni vozić koji su izradili majstori u
Centru.
Učenici ekonomske škole u Sarajevu su posjetili Centar i pri tome
donirali posteljinu i pidžame za korisnike i sredstva za ličnu higijenu. Sa
korisnicima su uz pjesmu i svirku organizovali krasno druženje u klubu,
časteći ih sokom, voćem, kolačima i svojim razdraganim prisustvom
uljepšali dan.
Članovi udruženja “Muslim Care” iz Malezije su posjetili
korisnike centra,te donirali pelene, posteljinu i pidžame za
korisnike.
Članovi udruženja “Svaki student” su također posjetili
korisnike u klubu centra i počastivši ih domaćim kolačima, kroz
razgovor su se upoznavali sa njima.
Tokom posjete studenata psihologije korisnicima, dobrovoljci
su imali priliku kroz praktičnu vježbu komunicirati sa starijim
osobama te su tom prlikom obavili intervju sa korisnicima.
Intervjuirali su korisnika koji je glumio određena fizička oštećenja i
korisnicu koja je očuvana u fizičkom i mentalnom pogledu, s ciljem
uviđanja razlika u načinu vođenja razgovora/intervjua
Pobjednik nagradne igre Bingo za mjesec april je
Imširagić Amer
Download

Broj 13, maj 2014. - Gerontološki centar Sarajevo