IDENTITET
Godina 17 • Broj 169 • 25. Septembar 2012. • Cijena 15 KN
EU 2 €; BIH 4 KM; SRB 150 DIN
ljudska prava
politika
društvo
ekonomija
kultura
sport
www.identitet.info
POSLJEDNJI LET
BRANKA LUSTIGA
Dvostruki oskarovac u
Hrvatskoj nema pravo
na vlastito mišljenje
KNJIGOCID U HRVATSKOJ TOKOM ‘90-tih
DRAGO PILSEL:
Milorade, to nije vrh nego
sumrak novinarstva
...str. 8
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
DAVOR GJENERO:
Bez pluralizma nema niti demokracije
niti efikasnih institucija i politika
1
...str. 12
2
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
IDENTITET
SADRŽAJ
BR. 169 / 2012.
4 SPEKTAR: SUĐENJE HRASTOVU, AZIL U HRVATSKOJ,
INTEGRIRANE ŠKOLE U VUKOVARU, ŽENE U POLITICI...
Pripremio: IGOR PALIJA
7
NORMALIZACIJA: POVRATAK “RUBINOVOG” VINJAKA
Piše: RADOJE ARSENIĆ
8 MILORADE TO NIJE VRH NEGO SUMRAK NOVINARSTVA
Monopol nad srpskom manjinskom
zajednicom
Piše: DRAGO PILSEL
10 JEBEŠ DEMOKRACIJU
Piše: IGOR PALIJA
10
12 BEZ PLURALIZMA NEMA NITI DEMOKRACIJE NITI
EFIKASNIH INSTITUCIJA I POLITIKA
Piše: DAVOR GJENERO
14 NEMA REFORMI SAMO POVOLJNO ZADUŽIVANJE
Piše: HRVOJE PRNJAK
16 ČOVJEK JE JEDINA BEŠTIJA KOJA PIŠE
Piše: DRAŽEN LALIĆ
19 KNJIGOCID U HRVATSKOJ
Piše: NIKOLA CETINA
22 NEPRAVDA
Piše: DUNJA NOVOSEL
17
24 PISANJE POVIJESTI VLASTITIM ŽIVOTOM: MIRJANA
GROSS
Piše: ĐURĐA KNEŽEVIĆ
UNIŠTAVANJE KNJIGA U HRVATSKOJ
26 INTERVJU: ALEKSANDAR SAŠA POPOV
Razgovarao: NINOSLAV KOPAČ
29 INTERVJU: ALEKSANDAR VUCELIĆ
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
32 CIVILNE ŽRTVE RATA: ZLOČIN BEZ KAZNE
Piše: DRAGANA ZEČEVIĆ
34 MAGARAC NA KORDUNU
Piše: MILAN JAKŠIĆ
42
36 FONDACIJA ANA I VLADE DIVAC
Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
REPORTAŽA: Od Vardara pa do Sljemena
38 ANTIFAŠISTI KOJI SPAJAJU RAZDVOJENE
Piše: NENAD PETRONIJEVIĆ
40 PRIČA: ČOVJEK S PRAZNOM PUŠKOM
Piše: JOVAN HOVAN
42 REPORTAŽA: OD VARDARA PA DO SLJEMENA
Piše: NINOSLAV KOPAČ
46 IZVAN GRANICA: SIRIJA
Piše: GORAN MRDAKOVIĆ
nezavisni magazin
IDENTITET
Adresa redakcije:
Ilica 16, Zagreb
tel: +385 1 4921 862
fax: +385 1 4921 827
[email protected]
IMPRESUM
48 SPORT & PREDRASUDE: PARAOLIMPIJCI
Piše: HRVOJE PRNJAK
SPORT & PREDRASUDE
www.identitet.info
Štampa:
Suradnici:
Glavni i odgovorni urednik:
Alfacommerce
Davor Gjenero, Drago Pilsel,
Igor Palija
Zagreb
Dražen Lalić, Srđan Dvornik,
Zamjenik urednika:
Tiraž:
Hrvoje Prnjak, Ninioslav Kopač,
Ljubo Manojlović
5.000 primjeraka
Dunja Novosel, Dragana
Grafička urednica:
Nevenka Pezerović Maksimović Zečević, Nikola Cetina, Milan
Jakšić, Goran Mrdaković, Marko
Izdavač:
Roknić, Radoje Arsenić, Đurđa
Srpski demokratski forum
Knežević, Nikola Ištvanović
Za izdavača: Veljko Džakula
List izlazi mjesečno i financiran
je sredstvima Savjeta za
nacionalne manjine Republike
Hrvatske.
Na financijskoj podršci
zahvaljujemo Nacionalnoj
zakladi za razvoj civilnog
društva i Gradu Zagrebu
Rješenjem Odjela za informiranje Ministarstva kulture Republike Hrvatske br. 53203-5/96-01 od 02.05.1996. list Identitet upisan je u registar javnih glasila pod brojem 1184.
Mišljenem Ministarstva kulture RH od 13.06.1996. Identitet je oslobođen plaćanja poreza na promet.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
48
3
SPEKTAR
KORANSKI MOST:
Četiri godine za ubojstvo 13 ljudi manje od 4 mjeseca po čovjeku
V
rhovni sud Hrvatske je kao
prvostupanjski sud osudio
umirovljenog hrvatskog policajca Mihajla Hrastova na
4 godine zatvora zbog ratnog zločina
- ubojstva 13 i ranjavanja dvojice zarobljenih lokalnih Srba mobiliziranih u JNA
na Koranskom mostu na prilazu Karlovcu ujesen 1991. godine. „Utvrdili smo
da nisu postojali uvjeti napada ili izravno predstojećeg napada zarobljenika
na policajce. Slijedom toga nema nužne
obrane, nema primjene ekskulpirajuće
odredbe iz konvencije da se oružje smije
legalno upotrijebiti. Prema tome, utvrdili
smo da se radilo o bezuvjetnoj predaji.
Zarobljenici su predali oružje, oni su se
time predali na milost i nemilost, i njihovo ubijanje je kazneno djelo ratnog
zločina“, obrazložio je predsjednik sudskog vijeća, sudac Vrhovnog suda Žarko
Dundović. U postupku koji je vođen
pred karlovačkim Županijskim sudom
Hrastov je u tri navrata oslobađan, a
Vrhovni sud je presudu ukidao i vraćao
na početak. Potom je Vrhovni sud uzeo
stvar u svoje ruke i sudio kao osnovni
sud, pa je Hrastova nakon žalbe osudio
na 7 godina. Međutim, zbog proceduralne pogreške sve je ukinuto, i Vrhovni
sud je još jednom krenuo ispočetka.
Državno odvjetništvo smatra da je kazna od četiri godine za ovakav ratni
zločin preblaga. Hrastov je u 21 godinu
suđenja već odležao dvije godine i dva
mjeseca. Kod određivanja visine kazne
sud mu je kao olakotne okolnosti uzeo
sudjelovanje u ratu, to da je u ratu bio
odlikovan, da se uvijek u ovih 21 godinu
odazivao na suđenja, da osim ovoga
nije nikada počinio niti jedno kazneno
djelo ni prekršaj, kao i činjenicu da je
i sam na neki način žrtva dugotrajnog
postupka.■
INTEGRIRANE ŠKOLE:
Vukovarska djeca zajedno u
školskim klupama
N
orveški Nansen institut
dobio je podršku predsjednika Josipovića za otvaranje integriranih škola u
vukovarskom području gdje se nastava
odvija po hrvatskom programu, ali za
pripadnike manjina zasebno - na njihovom jeziku i pismu. Eksperti Nansen
instituta tvrde da su podijeljene škole
odgovorne za nasilje na ulicama evropskih gradova, ali i za prošlogodišnji
masakr u Norveškoj koji je odnio preko
90 života. Predsjednik Ivo Josipović
podržao je inicijativu norveškog Nansen instituta da se u Vukovaru osnuje
„nova škola“, odnosno zajednička
škola u kojoj bi zajedno u klupi sjedili
učenici raznih nacionalnosti, i koja
4
bi ih međusobno približavala. Ovu
su inicijativu podržali i ministar obrazovanja Željko Jovanović, vukovarski
gradonačelnik Željko Sabo i predsjednik srpskog Zajedničkog vijeća općina
u Podunavlju Dragan Crnogorac. Erdutskim sporazumom kojim je otvoren
put mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja srpskoj manjini garantirano
je pravo na obrazovanje na vlastitom
jeziku i pismu. Nekada se odvojenost
hrvatskih i srpskih škola vidjela i po
razlilčitim školskim zgradama, a sada
mali Hrvati idu u jutarnji, a mali Srbi u
popodnevni turnus u istoj školi. Program je i za jedne i za druge isti, ali
za male Srbe nastava se izvodi na srpskom jeziku i ćirilićnom pismu.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Pripremio: IGOR PALIJA
AZIL U HRVATSKOJ:
Neprijateljski prema strancima
O
d 2.094 zahtjeva za odobrenjem azila do danas je
u Hrvatskoj odobreno samo
njih 49, čime Hrvatska i dalje
kaska za evropskim prosjekom. Ono
što predstavlja dodatni problem jest
činjenica da osim Ministarstva unutarnjih poslova nijedna institucija, osim nevladinih udruga, aktivno se ne bavi integracijom azilanata u društvo. Azilanti
imaju pravo na smještaj dvije godine i
za to je zaduženo Ministarstvo socijalne
politike i mladih, no problem je to što
većina njih u te dvije godine ne uspje
naći zaposlenje pa nakon dvije godine
ne mogu naći niti vlastiti smještaj. Kada
se uz ove probleme uzmu i prepreke s
kojima se azilanti susreću u području
zdravstva i obrazovanja, ali i ksenofobnost hrvatskog društva, jasno je da će
vladajući morati uprijeti dodatne napore
kako bi do punopravnog ulaska u EU os-
mislili barem nekakvu integracijsku politiku. Ministarstvo znanosti, obrazovanja
i sporta propisalo je što bi sve iz hrvatskog jezika te o hrvatskoj povijesti i kulturi trebali naučiti tražitelji azila, azilanti
i stranci pod supsidijarnom zaštitom
stariji od 15 godina, kako bi lakše mogli
nastaviti obrazovanje u Hrvatskoj. Pritom je procijenilo da će tražiteljima azila
trebati šest do devet mjeseci da nauče
hrvatski jezik dovoljno da se mogu sporazumijevati u svakodnevnim situacijama. Program se sastoji od dva dijela,
hrvatskog jezika i izražavanja te hrvatske kulture i povijesti. U okviru prvog
dijela, azilanti trebaju naučiti osnove
komunikacije na hrvatskom jeziku, a u
okviru drugog dijela programa, koji se
odnosi na hrvatsku kulturu i povijest,
očekuje se da će naučiti opisati simbole
Hrvatske, imenovati glavni grad i njegova glavna obilježja, znati da Hrvatska
ima predsjednika, Sabor i Vladu kao i
usporediti ustroj sa zemljom iz koje osoba dolazi te, naprimjer, znati da hrvatski ima tri narječja i prepoznavati kojim
narječjem govore stanovnici županije
u kojoj tražitelj azila ili azilant boravi.
U nastavnom planu naveden je i popis
osoba iz kulturnog, javnog i sportskog
života o kojima bi tražitelji azila i azilanti
trebali nešto naučiti, primjerice, Marko
Marulić, Miroslav Krleža, Vatroslav Lisinski, Ivan Zajc, Julije Klović, Nikola
Tesla, Andrija Mohorovičić, Stjepan
Radić, Josip Broz Tito, Franjo Tuđman,
ali i Dražen Petrović, Goran Ivanišević
te Janica i Ivica Kostelić. Od azilanata
se očekuje i da ponešto nauče i o daljoj i bližoj povijesti Hrvatske, primjerice,
da znaju trajanje Domovinskog rata i
razumiju njegovo značenje ili da znaju
da Hrvatska 8. listopada slavi Dan neovisnosti.■
HAŠKI SUD:
Suđenje Hadžiću počinje 16. oktobra
H
aško suđenje Goranu
Hadžiću počinje 16. oktobra ove godine. Hadžića,
bivšeg premijera SAO
Istočna Slavonija, Baranja
i Zapadni Srem te predsjednika Republike Srpska Krajina očekuje suđenje po
14 točaka optužnice za zločine protiv
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
čovječnosti i kršenja zakona te običaja
ratovanja u Hrvatskoj, od polovice
1991. do kraja 1993. godine.Tužiteljstvo
planira izvesti 141 svjedoka kako bi
potkrijepilo optužbe za sudjelovanje u
zajedničkom zločinačkom pothvatu sa
ciljem trajnog uklanjanja stanovništva
nesrpske nacionalnosti s velikog di-
5
jela teritorija Hrvatske - ubojstvom, protjerivanjem, zatočavanjem, mučenjem,
deportacijom te pljačkanjem i razaranjem njihove imovine. Za slična djela
ratnog zločina Haški sud je već optužio
bivšeg predsjednika Republike Srpske
Krajine Milana Martića na 35 godina
zatvora.■
SPEKTAR
BOSNA I HERCEGOVINA:
Hidžab u vojnom stroju
O
dlukom Osnovnog suda
u
Sarajevu,
Emela
Mujanović,
podoficir
Oružanih snaga BiH
može prekrivene glave
obavljati vojnu službu. Ona je prošle
godine zbog nošenja hidžaba (marama koju nose muslimanke) suspendovana iz vojne službe. Sud je odlučio da
Emela mora biti vraćena na posao, a
da je njena suspenzija bila nezakonita.
Pučki pravobranitelj Bosne i Hercegovine je također zauzeo stanovište da
se odlukom o njenoj suspenziji krše
međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava. Ova sudska odluke je ponovo pokrenula pitanje o nošenju vjerskih
simbola u oružanim snagama Bosne
i Hercegovine. Načelnik Zajedničkog
štaba oružanih snaga BIH Miladin
Milojčić izjavio je da su zakonski propisi, što se tiče odijevanja pripadnika
oružanih snaga precizni i jasni i da ne
poznaju odruge odjevne predmete osim
onih klasičnih koji čine sadržaj jedinstvene terenske i službene uniforme.
On smatra da bi neprincipijelnost u
primeni propisa dovela do raznolikosti u odevanju, što je neprihvatljivo za
instituciju kakve su oružane snage, te
nadodaje da je svaki pripadnik oružanih
snaga BIH potpisivanjem profesionalnog ugovora pristao i obavezao se na
poštovanje precizno postavljenih prava,
obaveza, nadležnosti i odgovornosti.
Aktuelni zamenik ministra odbrane BiH
Mirko Okolić takođe upozorava da ne bi
smijelo biti odstupanja i izuzetaka, jer,
prema njegovim riječima, profesionalna
služba u vojsci nije obaveza i svako
tko želi da radi u Oružanim snagama
mora da poštuje pravila ponašanja i
oblačenja koja važe za sve pripadnike
vojnih formacija.■
ŽENE U POLITICI:
Umjesto pomaka povratak na staro
G
otovo dvije trećine žena
u Hrvatskoj smatra da su
diskriminirane u javnom i
političkom životu, no čak
51 posto muškaraca ne
dijeli to mišljenje – pokazuju rezultati
trećeg ciklusa istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’ provedenog na uzorku od
1.201 građana. Namjera istraživanja bila
je ispitati vrijednosti, percepcije i znanja
građana o ženskoj političkoj participaciji,
diskriminaciji žena u području javnog i
političkog života te položaju žena u Hrvatskoj općenito, a u svrhu produbljivanja javne rasprave o problemu političke
potpredstavljenosti žena i njegovim
mogućim rješenjima. Prijašnji ciklusi
istraživanja ‘Žene u hrvatskoj politici’
provedeni 2003. i 2007. godine pokazali
su da značajan postotak biračkog tijela
oba spola smatra da je postojeća zastupljenost žena u političkom odlučivanju
nedovoljna te da bi veća njihova zastupljenost promijenila kvalitetu politike
te da bi ona bila dosljednija. Međutim,
zadnji rezultati pokazuju da premda se
povećava svjesnost od diskriminiranosti
žena u društvu među ispitanicima oba
spola, većina ih nije znala odgovoriti
zašto su žene u nepovoljnijem položaju
od muškaraca. Kao i u svim istraživanjima
do sada, žene diskriminaciju više
primjećuju, a posebice niže obrazovane
žene dok je pozitivno što obrazovaniji
muškarci značajnije percipiraju diskriminaciju. Kao jedan od glavnih krivaca
ženskog potlačenog položaja pokazuje
se dvostruko opterećenje jer žene ne
samo da u kući više rade od muškaraca,
već se od prošlog istraživačkog ciklusa
6
ovaj rad čak i povećao, primjerice, u
Zagrebu se više od 60 sati na tjedan
kućanskim poslovima 2007. godine
bavilo 10,4 posto žena, a 2011. godine
20,5 posto. Dakle, izostaje odgovorno
partnerstvo. Najviše utjecaja na ulogu
žena u društvu ispitanici pripisuju medijima i religiji, a najmanji sudstvu. Iako
žene u ukupnoj populaciji čine 52 posto,
u Saboru sjedi tek 25 posto zastupnica,
pri čemu se odmah postavlja pitanje
poštovanja sustava ženskih kvota, ali i
pitanje njihove smislenosti jer upitno je
koliko ima smisla samo formalno ispunjavati zakonsku obavezu zanemarujući
sadržaj. Kvote su samo prijelazno sredstvo i instrument ograničenog roka trajanja koji sliži za promjenu javne svijesti,
koju kako potvrđuje i ovo istraživanje,
nije lako postići.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
slobodna trgovina
Povratak „Rubinovog“ vinjaka
Poslije pune dvije decenije u hrvatskim prodavnicama ponovo se
pojavio nekada omiljeni brend iz Kruševca ljubitelja oštrije kapljice, što bi moglo da označi konačno topljenje leda za proizvode
iz Srbije
Piše:
RADOJE
ARSENIĆ
I do sada se na policama trgovina
po Hrvatskoj moglo vidjeti po neku
robu iz Srbije (nezaobilazni brendovi iz „onih“ vremena poput Jafa
keksa, Medinog srca, mentol bombona, pa nekih slatkiša iz Gornjeg
Milanovca i poneka pašteta, ajvar
i slično, čak jedno vrijeme i neki
kajmak navodno sa Zlatibora po
cijeni 5-6 puta višoj nego u Srbiji),
ali sve je to bilo više simbolični
pokušaj da se opravda potpisani
sporazum o slobodnoj trgovini
između dvije zemlje nego neki
ozbiljniji posao razmjene roba.
Istovremeno, proizvodi iz Hrvatske već godinama prolaze kroz
sasvim otvorena vrata na tržište
Srbije, o čemu govori i podatak
da u Srbiji posluje oko 200 firmi
iz Hrvatske, te da je RH još prije
deset godina u Beogradu otvorila
predstavništvo svoje Gospodarske komore. Iz Srbije u Hrvatskoj
javno djeluje jedva 15-ak firmi, a
predstavništvo njene Privredne
komore u Zagrebu otvoreno je
tek proteklog proljeća. Ovakav
nesrazmjer, u stvari zatvorenost
hrvatskog tržišta za robu i kapital
iz Srbije, pravdao se „psihološkim
posljedicama“ proteklog rata na
ovim prostorima, ali ta priča – kolikogod tačna u početnim godinama, već odavno „ne pije vodu“,
na šta ukazuje i sljedeći osobni
doživljaj s navedenim vinjakom,
u kojem su zbog njegovog nesumnjivog kvaliteta podjednako
uživali svi „šankeristi“ bez obzira
na razne vrste pripadnosti i svjetonazora (ne kaže se slučajno
da su šank-prijateljstva među
najčvršćima): Dešava se prije
7-8 godina (ala leti ovo vrijeme).
Jedan prijatelj donio je iz Beograda tri boce „Rubina“ a njegov
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
drugar, vlasnik bifea u središtu
Zagreba, onako iz šale, da vidi
šta će se desiti, izložio je jednu
među ostale boce „žestica“ u ponudi. I gledali su. Stari šmekeri,
koji svraćaju na svoju obaveznu
porciju još od jutarnjih sati,
odmah su uočili „novost“. „Kaj je
ovo, može li se to probati?“ – kao
čudili su se. Naravno da može, a
poenta je što je taj dan otišlo sve
tri boce. „Možeš li toga malo više
da dopremiš?“ – pitao je priatelja
iznenađeni vlasnik kafića, što
naravno nije dolazilo u obzir, jer
takav uvoz nije imao dozvolu. Bio
je to samo jedan zanimljiv eksperiment. Pokušavao je „Rubin“ još
pre neku godinu da otvori svoje
predstavništvo u Zagrebu, ali je
bio onemogućen (kao, nije još vrijeme). U međuvremenu, od pića
iz Srbije u hrvatskim trgovinama
može se naći samo dva vina
(Ždrepčeva krv i Sangrija iz Čoke)
i jedno vrijeme aperitiv subotički
„Gorki list“, i to je sve. I zato pojava „Rubinovog“ vinjaka u lancu
„Konzum“ nije tek obični tržišni
događaj, već po svemu sudeći najava nekih liberalnijih zbivanja i na
tom području gdje se danas vode
i ljuće interesne bitke nego na bojnom polju. Da je tome tako, i da
su priče o „ratnim posljedicama“
koje usmjeravaju potrošače izgubile na uvjerljivosti i objektivnosti
ukazuje i primjer iz posljednjih
dana vladanja HDZ-a i Jadranke
Kosor na funkciji predsjednice
hrvatske vlade. Kada je uoči parlamentarnih izbora u Zagreb svratila njemačka kancelarka Angela
Merkel da pruži podršku HDZ-u
(kao stranci slične političke orijentacije), udijelila je i javnu packu:
rekla je pred domaćom premi7
jerkom da joj se njemački investitori žale kako ih se u Hrvatskoj
tretira maltene kao neprijatelje i
da zato ulažu znatno manje kapitala nego što bi to zaista željeli.
Kada poslije svih onih zbivanja
u taktu „Danke Dojčland“ ovako
prolaze njemački poduzetnici, šta
tek treba očekivati za srpske? Šta
o tome misli upitali smo prvog direktora predstavništva Privredne
komore Srbije u Zagrebu Drenislava Žekića, dobrog poznavaoca tržišnih i uopće ekonomskih
prilika u obe zemlje, jer je godinama bio marketinški menadžer u
prehrambenoj industriji „Podravka“, čiji su proizvodi dobro primljeni i u Srbiji. On potvrđuje da Hrvatska nije baš otvorena za robu
i investicije iz Srbije, ali to tumači
ekonomskim i poslovnim razlozima: „Sve više srpskih proizvoda
dolazi u Hrvatsku, a ima ih mnogo
i u prikrivenom obliku o čemu govori podatak da je ukupna robna
razmjena – inače blizu jedne milijarde dolara godišnje – uglavnom
uravnotežena, nema većeg prelijevanja na jednu stranu“ – kaže
Žekić i najavljuje skori dolazak
palete proizvoda poznatog „Bambija“ iz Požarevca. U posljednje
vrijeme najviše aktivnosti se usmjerava na povezivanje srodnih firmi iz dve zemlje radi zajedničkog
nastupa na domaćem i trećim
tržištima, jer bez toga teško da će
moći opstati u sve oštrijim privrednim uvjetima. „Ima, naravno, i
loših iskustava, ali ona ne bi trebala uticati na ukupnu razmjenu.
Njih uvijek ima i biće ih, ali na
žalost u medijima dobijaju znatno
veći prostor od onih dobrih, što
nije dobro za opću tržišnu atmosferu“ - kaže Žekić.■
feralovci iz pričuvne bojne SDSS-a
Milorade, to nije vrh nego
sumrak novinarstva
Piše:
DRAGO
PILSEL
Ne samo što uredništvo Novosti nije podastrijelo dokaze da im Josipović
želi zlo, bilo kakvo, već smo čitali stupidne konstrukcije glavnog urednika Ivice Đikića prema kojima predsjednik želi satrati ne samo Novosti nego i kompletnu manjinsku štampu. Citiram: ‘’Misli li Josipović da
bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i
manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti? Samo zato što mu smetaju tekstovi u “Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što
postoji na manjinskoj informativnoj sceni’’ (Ivica Đikić, “Mrakobjesje
rejting-efendije”, Novosti, broj 662). Ništa, dakle, o osvetničkim ambicijama i o planovima destrukcije Novosti od strane Ive Josipovića,
Ivica Đikić i pripadnici njegove priručne bojne nisu pokazali ni dokazali
Hajde, nastavi ono što si počeo osvrtom
na nastraj lista Novosti na Ivu Josipovića,
glasila je, od prilike preporuka urednika
Identiteta jer saga o Josipoviću, Novostima i Pupovcu je tema koja zaslužuje
da ju se dublje obradi, budući Milorad
Pupovac okreće priču na slobodu medija
i javno izgovorene riječi, što nema blage
veze sa stvarnim događanjima, jer je pozadina sukoba potpuno drugačija i puno
dublja. O ovome sam već bio nešto kazao u rečenom osvrtu (‘’Nije lignja već
morski pas!’’, Identitet, br.168, str. 13) pa
ću ponoviti da znamo od kuda polazimo i
zašto opet pišem o tom sukobu: ‘’Naime,
teza o osveti Pupovcu pozivanjem Veljka
Džakule na proslavu ‘’Oluje’’ u Kninu kao
i teza da time što se Josipović navodno
raspituje o financijama SNV-a utječe na
neovisnost Novosti zaista su smješne.
Kaže Josipović u Večernjem listu: ‘Jasno
je o čemu se radi. Strah od političkog
procesa demonopolizacije Pupovčeve
struje ima iracionalne razmjere pa odatle i infantilne teze kojima se želi potkopati moja politika koja je jednaka prema
svim manjinskim strankama, organizacijama i političarima’’. Još ću o sukobu
dodati samo ovo: ono je eskalirao kada
je Josipović ustao protiv izbornoga zakona koji je trebao biti sigurna ulaznica
u Sabor SDSS-u, odnosno nastavak ili
pak jačanje monopolističke pozicije te
stranke. Josipoviću je bilo stalo da ga
Ustavni sud ukine’’ (iz navedena osvrta).
K tomu bih dodao i ovu opservaciju Denisa Kuljiša iz Večernjega lista (21. rujna
2012.): ‘’Optužujući Pupovca za ‘etnobiznis’ i monopoliziranje srpske opozicije,
Josipović je zapravo preuzeo inicijativu u
sferi u koju bi Vlada trebala ući jer je zakon o manjinskoj reprezentaciji u Saboru
nepodudaran s europskim standardima
i u dogledno vrijeme – poslije ulaska u
Europsku uniju – trebalo bi se unekoliko
promjeniti’’.
‘’USPJEH’’ SDSS-a U VUKOVARU
Iako sam kazao da neću ući u potankosti sukoba predsjednika Republike, dr.
Ive Josipovića, i predsjednika Srpskog
narodnog vijeća (SNV), dr. Milorada
Pupovca, ne zato jer se toga bojim već
iz slijedećih razloga: bio sam suradnik
a ostao sam Josipovićev prijatelj pa bi
se moglo kazati (pošto sam bio i ostao
u korektnim odnosima i s Pupovcem) da
nisam objektivan; zatim, ne želim arbitrirati u polemikama među Srbima: previše
mi je stalo do toga da me svi Srbi i dalje
dožive kao iskrenog prijatelja (ta, stavio
sam glavu na padanj zbog njih) te, treće:
jer mislim da ovaj prostor bolje mogu
iskoristiti ako se zadržim na novinskom
fenomenu sukoba, to jest, na analizi,
među inima stvarima, uređivanja lista
Novosti od strane Ivice Đikića (što kanim
nastaviti i u ovom članku), ne mogu kriti
činjenicu da sam se u više navrata bavio
problematikom prava ali i manipulaci8
jom sa srpskim glasovima (što dovodi
do monopolističkoga položaja, i obratno)
pa ću ovdje prenijeti što sam u Novome
listu napisao nakon prošlih lokalnih izbora (jer se, ponavljam, ne plašim teme).
‘’Na žalost, velik broj onih koji su autobusima došli u Hrvatsku na glasanje ne
misli se vratiti u mjesta svojeg ranijeg
prebivanje u RH, te kao takvi ne misle
djeliti sudbinu ljudi i područja na kojem
glasaju. To je zloupotreba izbornog prava
i maniupulacija sa glasovima srpskih izbjeglica. Ovaj problem manje je aktualan
kod nacionalnih izbora, budući da ti ljudi
na državnim izborima uglavnom glasaju
u 12. izbornoj jedinici (manjinskoj) gdje
biraju 3 predstavnika srpske nacionalne
manjine u Saboru. Oni svojim glasanjem
utječu tek na izbor ta tri čovjeka, predma
i to nije zanemarivo. Sam izborni sustav
koji manjinama omogućava predstavnike
u Saboru (ukupno 8) do sada se pokazao potpuno promašenim, jer manjinski
predstavnici u Saboru sa svojih 8 glasova
direktno utječu na odabir opcije koja će
vladati Hrvatskom što je, opet, zloupotreba manjinskog prava, te na taj način,
manjine određuju većini tko će vladati Hrvatskom u mandatu od 4 godine. Tu svoju
‘lojalnost’ manjine ne naplaćuju razvojem
sistema zaštite i promocije manjinskih
prava, već uskim osobnim interesima sa
velikom dozom politikanstva. Sama srpska manjina (SDSS) na taj način dobiva
(bilo je to, naravno, tada, op D.P. daIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
nas) 10-ak državnih tajnika, pomoćnika
ministara i savjetnika, a da ti ljudi, osim
zadovoljena osobne pozicije i interesa,
nemaju nikakvu mogućnost ili ingerenciju da svojim radom pomaknu procese
integracije manjina u društvo, zaštite
njihovih manjinskih i građanskih prava,
te poboljšanja samog položaja manjina
(srpske) u Hrvatskoj. Sa jedne strane
manjine svojim glasovima odlučuju tko
će vladati Hrvatskom, a s druge strane,
u predmetnoj vladajućoj koaliciji imaju
status malog ili beznačajnog partnera kojeg se ne pita niti konzultira o bilo kojem
važnijem pitanju. Srbi u ovoj situaciji rade
protiv sebe. Lista SDSS-a u Vukovaru, sa
nositeljem Vojislavom Stanimirovićem,
ujedno i predsjednikom stranke, dobila je
tek 1.034 glasa, ili 9,5 posto što je ravno debaklu uzme li se u obzir činjenica
da prema popisu iz 2001. na području
grada Vukovara živi oko 10.000 Srba,
a da je i sjedište stranke u Vukovaru
gdje se nalaze i njezine najvažnije institucije. Na području Vukovara glasove
SDSS-u su odnijeli HDZ, SDP i Nova
srpska stranka nekadašnjeg SDSS-ovog
dogradonačelnika Svetislava Lađarevića.
U samom Vukovaru lista HDZ, HSP, HSU,
HSS i HSLS osvojila je 42 posto, SDP je
osvojio 32 posto a SDSS 9,5 posto glasova. Nova srpska stranka SDSS-ovog disidenta Svetislava Lađarevića osvojila je 4
posto (437 glasova), te na taj način nije
prešla prag, ali je svoje glasove oduzela
SDSS-u. Izlaznost birača u Vukovaru bila
je tek 34 posto (11.263) te i taj podatak
o određenoj apstinenciji birača govori
o tome što građani Vukovara (naročito
Srbi) misle o svojim političkim predstavnicima’’. Zaključio sam u toj kolumni
u Novome listu (22. svibnja 2009.) da su
Milorad Pupovac i politika Srba u Hrvatskoj ‘’doživjeli potpuni debakl. Srbi mahom glasuju za HDZ ili ne glasuju (uopće,
odnosno) za SDSS. Papaju Sanaderu iz
ruke. I to je cijela istina o SDSS-u’’, pa
sam se zapitao: ‘’Zašto papirnate Srbe
nije sram Milorada Pupovca?’’
‘’ŠTA SAD DA RADIM,
MATER’’, VIKTORE?
JEBEMU
Nego, kako sam rekao, da se vratim mojoj intenciji, a to je dogotoviti stav o lošem
novinarstvu kojeg su prakticirali urednik
Novosti Ivica Đikić i dio suradnika (bivši
Feralovci, sada u pričuvnoj bojni SDSSa), kolege za koje je Milorad Pupovac kazao da predstavljaju vrh naše profesije,
ja kažem: ‘’Milorade, nije to vrh nego je
to bila manifestacija sumraka našega
novinarstva’’. Neću duljiti ali ću ukazati
na nešto što je nedopušteno, a to je goIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
vor mržnje i iz mržnje koji upražnjava
Viktor Ivančić, novinar koji je požalio što
upala živca desnog oka kod predsjednika
(koja je ostavila trajne posljedice) nije
prešla na njegov mozak (od prilike je tako
glasila ‘’satirička opaska’’ u Ivančićevoj
kolumni ‘’Bilježnica Robija K.’’, da je virus prešao i na druge organe u glavi)
koju nastavlja pisati na Tportalu (u tekstu: ‘’Crtica o lignji’’, 20. kolovoza), pa da
vidimo kako je glasila ta ‘’satira’’: ‘’Onda
je moj dida nagnijo se iznad pijata sa
perunom i nožom. Dida je nakašljao se
i rekao je: „Gospodine precjedniče, oćul
van sad raskasapit glavu sa perunom il
sa nožom?“ Lignja je šutila. Veliki su isto
šutili. Dida je opet nakašljao se i rekao
je: „Gospodine precjedniče! Kako bi van
bilo draže da van rascipan glavu? Sa perunom il sa nožom?“ Lignja je šutila. U
dvoru je čulo se samo zunzanje mušica.
Onda je tata rekao: „Pari malo mutav, a?“
Mama je rekla: „Ja san mislila da ga je
virus puka u oko, a izgleda da mu je i sluh
fakd ap!“ Tata je promrmorijo: „Imvalid,
čoviče! Jedeš ti takvog državnika!“ Dida
je podviknijo: „Šta sad da radim, jebemu
mater? Ne znan kako je po bontonu ispravno djelovat!“ Mama je rekla: „Znaš
šta, čako, pribeki ti njega sa nožom i perunom istovremeno! Ipak je to precjednik!“
Onda je mala Damjanica uletila: „Mama,
a zašto dida oće pribekit precjednika?“
Mama je nju pomilkila po glavuši i rekla je:
„Srce mamino, samo ti jedi čokolino i ne
pizdi!“. Osim ovakvih ispada koje Milorad
Pupovac smatra vrhuncima novinarstva,
u Novostima, da, baš u Novostima nismo
pročitali ama baš niti jednu rečenicu kojom bi se pokrijepila inicijalna optužba
urednika Ivice Đikića da Josipović kopa
jamu pod tim tjednikom, a što je Ivančić
papagajski i servilno ponavljao, baš ovako: ‘’Je li se onda itko u tekućem slučaju
osvrtao na ugrožavanje slobode štampe,
to jest na činjenicu da se s pozicije
političke vlasti perfidnim metodama vrši
pritisak na jedan tjednik? Izuzev Novog
lista i par portala, time se nitko nije bavio.
A i zašto bi kada je pokušaj gospodina
Lignje da zatre Novosti i politički zgnječi
izdavača lista predstavljen kao bitka za
oslobođenje novinarstva’’.
ĐIKIĆU, JE LI TI TOMISLAVGRAD I
DALJE HRVATSKA?
Ne samo što uredništvo Novosti nije podastrijelo dokaze da im Josipović želi zlo,
bilo kakvo, već smo čitali stupidne konstrukcije glavnog urednika Ivice Đikića
prema kojima predsjednik želi satrati ne
samo Novosti nego i kompletnu manjinsku štampu. Citiram: ‘’Josipović, dakle,
9
kaže da nije tražio, ali zapravo traži da se
obustavi proračunsko financiranje “Novosti”. Dovođenje u istu ravan “Novosti”
i “Hrvatskog slova” trebalo je imati funkciju uvrede, pa kad čovjeka motivira želja
da uvrijedi, činjenice bivaju poražene.
“Hrvatsko slovo” i, primjerice, “Zarez”,
financiraju se iz budžeta Ministarstva
kulture, dok se “Novosti” – kao i više od
dvadeset manjinskih listova – najvećim
dijelom financiraju iz budžeta Savjeta
za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske. Iscrpan popis dotiranih
listova, s novčanim iznosima i opisom
publikacije, stoji na web-stranicama spomenutog Vladinog tijela. Misli li Josipović
da bi, kad su već propali dnevnici i tjednici koje spominje, trebali propasti i manjinski listovi? I zašto bi trebali propasti?
Samo zato što mu smetaju tekstovi u
“Novostima” Josipović bi polio benzinom i zapalio sve što postoji na manjinskoj informativnoj sceni’’ (Ivica Đikić,
“Mrakobjesje rejting-efendije”, Novosti,
broj 662). Ništa, dakle, o osvetničkim
ambicijama i o planovima destrukcije
Novosti od strane Ive Josipovića, Ivica
Đikić i pripadnici njegove priručne (ili
pričuvne, isti drek) bojne nisu pokazali
ni dokazali. Možda zato što se Đikić nije
nikada iskazao ni kao vojnik ili zato što
nije poznavao ni (hercegbosanski) teren
na kojem je djelovao. Kako smo vidjeli
u sekundarnim efektima ove rasprave,
glavni urednik Novosti je koncem 1992.
pisao borbene tekstove iz Tomislavgrada
jer su to mjesto (za Đikića, u domovini
Hrvatskoj) kao i njegova nastojanja imali
za cilj ‘’Hrvatsku kao početak i kraj svega’’. Ekstremist Ivica, po svemu sudeći,
nije izgubio sposobnost pretjerivanja pa
bi mu trebalo odgovoriti istim riječima
kojima su on i njegovo društvo počastili
šefa države: ‘’rasipanje topovskog mesa
samo je pokazatelj manjka uvjerljivosti i
pameti’’ (iz navedena članka broja Novosti 662).■
rakija čakija demokratija
JEBEŠ DEMOKRACIJU
Takva je ta, naša demokracija. U njoj je moguće da šovinist i ksenofob
bude gradonačelnik, da predsjednik jedne parlamentarne stranke bude
čovjek koji je osuđen za ratni zločin, da najveća politička stranka pljačka i
reketari državu, a da joj se ne zabrani rad. Kod nas demokracija zatvara
tvornice, a otvara supermarkete. Otima siromašnima da bi dala bogatima.
Ispravlja spomenike, a kvari ljude. Reži na prošlost, glođe sadašnjost,
zapišava budućnost. Naša demokracija glorificira ratne zločince, a bojkotira film o Holokaustu. Ali nema veze, važno da je naša...
Piše:
IGOR
PALIJA
Film govori o holokaustu i sudbini
dječaka koji je sa 14 godina bio
deportiran u logor, gdje je kasnije
ubijen. Film je izazvao zgražanje
učenika, roditelja, ravnatelja, i
naravno uvijek budne nacionalno
svjesne javnosti, i to ne zbog
sudbine nesretnog dječaka, već
što je u jednom kadru filma prikazana kršćanska crkva te je
njezina ljepota stavljena u kontrast sa zločinima koje su činili
kršćani. Lustigu je zamjereno što
je na prikazivanju filma izjavio da
„Bog ne postoji“. Nakon što su
zadarski roditelji protestirali zbog
školskog odlaska na projekciju,
u Kninu, gdje je također trebao
biti prikazan, film je bojkotiran
od strane ravnatelja škola koji
nisu djecu poslali na prikazivan-
je filma, tako da se Oscarom
nagrađeni producent i preživjeli
sudionik Holokausta našao u
sramotno praznoj dvorani. U Zadru je Lustig djeci poručio i mnogo
više od onoga što je stavljeno u
fokus interesovanja, a to je njegovo javno propitivanje, kako je
moguće da među djecom može
biti mržnje i podjela. Zapitao se
kako je moguće da u ovoj lijepoj
zemlji djeca ne žele sjediti u klupi
sa Romima ili pravoslavcima,
a da su u Vukovaru pravoslavci
izdvojeni u posebne škole.
OSUDI NEVJERNIKA!
Kninska gradonačelnica pridružila se napadima na Lustigov film
odobravajući bojkot filma u Kninu
jer, kako je rekla, „kao katolkinja
PIXSELL
“
Bog za mene ne postoji,
ja u njega ne vjerujem.
Da postoji, ne bi dozvolio holokaust, strašna
mučenja
i
ubijanja
Židova u nacističkim logorima,
kao u logoru Auschwitz gdje sam
dospio kao dječak u dobi od 11
godina. Ne bi dozvolio ni pokolj
u Srebrenici, koji se dogodio u
ovom ratu, devedesetih“, tim se
riječima dvostruki hrvatski oskarovac Branko Lustig obratio
zadarskim učenicima sedmih i
osmih razreda, prilikom prikazivanja filma ‘Posljednji let Petra
Ginza’, kao jednodnevni obrazovni program za učenike koji je
Grad Zadar organizirao u suradnji s Udrugom ‘Festival suvremenog židovskog filma Zagreb’.
Branka Lustiga u
Kninu je dočekalo
prazno kino
10
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
ne podržavam prikazivanje nečeg što
govori protiv katoličke vjere, pogotovo u
školi u kojoj su većinski katolička djeca“.
Sve te nebuloze je izrekla i uz ogradu
da film nije gledala, pa da može govoriti
samo načelno. Možda bi, da je pogledala
film, nešto naučila o Holokaustu, za kojeg svako drugo dijete u Hrvatskoj ne zna
što zapravo znači. Ravnatelj Osnovne
škole Domovinske zahvalnosti u Kninu,
koji je ujedno i vjeroučitelj, smatrao je,
da u duhu muslimanskih fanatika koji
su zbog benigne karikature proroka Muhameda spremni ubiti čovjeka i povesti
sveti rat protiv nevjernika, treba stati na
crtu obrane katoličanstva od nevjernika,
koji, eto, svojim filmom blati katoličku
crkvu i truje djecu ateističko-nevjerničkim
stavovima. Kao i svaka sitna duša koja
idealizira netoleranciju i totalitarizam,
smatrajući da je samo njegov put do
Boga ispravan, umjesto dijaloga odabrao
je zabranu, osudu i prešućivanje. Lustig
ravnatelju-vjeroučitelju nije ostao dužan
te mu je poručio: “Htio bih poslati poruku
ovom ravnatelju škole u Kninu. Kad je nadbiskup Bozanić išao posjetiti Jasenovac
nije uopće došao do ‘cvijeta’. Došao je na
pola puta, pogledao na sat i rekao - ‘sad
mi je konferencija’ i vratio se. Za njega je
konferencija bila važnija od toga da ode
do ‘cvijeta’ i pokloni se žrtvama. Slična je
situacija i s ovim predavanjem”. Lustig
je ovu ružnu epizodu hrvatske stvarnosti, koja se šezdeset godina nakon
rata autistično i nezrelo odnosi prema
Holokaustu, zaključio ljutito: “Ja nisam
rekao da nema Boga, nego da nakon
Auschwitza ne vjerujem u Boga. Živimo u
demokraciji. Ako ne mogu govoriti u svojoj zemlji što mislim i što osjećam, jebeš
demokraciju”.
PLAMEN BALKANSKIH
RATOVA
Tako je Branko, jebeš demokraciju. Ja
sam tu psovku ponavljao u sebi bezbroj
puta u posljednjih 20 godina. Počeo sam
je izgovarati, stidljivo u sebi, početkom
prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj,
kada sam sa nevjericom slušao i gledao
govor mržnje i rigidne netolerancije koji je
dolazio sa stranačkih skupova, te ledio krv
u žilama mladog čovjeka koji je očekivao
nešto sasvim drugo od demokracije koju
smo tada dobili. Kroz stisnute zube sam
je multiplicirao kada sam gledao kako
moji prijatelji, školski drugovi, bez igdje
ičega, sa cijelim životom skupljenim u
jednoj vrećici bježe iz Petrinje samo zato
što su Hrvati, a kuće im gore u vječnom
plamenu balkanskih ratova. Nastavio
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
sam je izgovarati tokom rata, gotovo kao
mantru, zbog strahota koje su ljudi činili
jedni drugima, a da glas razuma, glas te
demokracije kurvanjski šuti. Tada sam
shvatio da je naša demokracija nijema,
bezosjećajna, iskvarena, podmukla i zla.
Ponavljao sam je i Sisku, tog augusta
‘95., kada su Srbi u izbjegličkoj koloni
napuštali Hrvatsku, a sisčani kamenjem
i pljuvanjem po ženama i djeci pokazivali
što je sve rat spreman učiniti Homo sapiensu koje sebe smatra najsuperiornijim od
svih živih bića. Nastavio sam je izgovarati
zbog Tuđmana, Šuška, Šeksa, Glavaša,
Merčepa, Radića, Kutle, Vrdoljaka,
Pašalića, Lozine, Hebranga, Sanadera i
mnogih, mnogih drugih koji s demokracijom nisu imali blage veze, ali su u ime
nje, i za nju, pričali i radili sve i svašta.
Da jebeš demokraciju smatraju i hiljade
i hiljade radnika koji su ostali bez posla
u pljački stoljeća, odnosno privatizaciji i
pretvorbi društvene imovine na hrvatski
način. Da jebu tu i takvu demokraciju sigurno misli i velik broj ljudi koji more gleda
još samo na TV-u, diveći se njemačkoj,
češkoj ili poljskoj demokraciji, koja je njima omogućila da prevale hiljade kilometara i dođu na naše more, koje je nama,
zbog naše demokracije, udaljeno milijune
svjetlosnih godina.
NETOLERANCIJA TEMELJ
DEMOKRACIJE
Jeb’o sam ja tu i takvu demokraciju, moj
Branko, previše puta. Zbog netolerancije, ignorancije, mržnje, ksenofobije,
nacionalizma, totalitarizma, šovinizma,
fašizma. Zbog predrasuda i stereotipa
koji su duboko sazidani u temelje naše
demokracije. Jebem je svaki puta kada
sa stadionskih tribina čujem „Ubij Srbina“
ili „Za dom spremni“, a nitko, baš nitko
važan to ne sankcionira ili barem ozbiljno
moralno osudi. Baš nedavno, svašta sam
joj rekao, onako prljavo i prosto, kada
sam kroz suze gledao kako radnici u Dalmaciji ostaju bez posla nakon trideset godina staža dok s očima punim straha od
„demokratske budućnosti“ traže nekoga
tko će im pomoći, tko će ih razumjeti, barem saslušati. Boli me ta neosjećajnost ljudi za patnju drugog, taj izostanak empatije, samilosti i spremnosti na pomoć. Pa
nije, valjda, da u demokraciji toga nema.
Jebem ti ja Branko ovu našu demokraciju
svaki puta kada vidim ljudsku patnju i
nesreću, koje je previše za jedan ljudski
vijek i koja nikako da završi samo mijenja
načine i oblike u kojoj se pojavljuje. Tako ti
je to, moj Branko, u našoj demokraciji. Ti
nešto kažeš, kobajagi slobodno, jer u slo11
bodu javno izgovorene riječi svi se kunu,
ali zbog toga te osude i stigmatiziraju, a
najveća većina ne govori ništa. Prvi, oni
malobrojni, šute jer im je dobro u takvoj
kaubojskoj demokraciji, drugi zato što se
boje, jer su slabi i nemaju muda, treći jer
ne znaju govoriti slobodno i pričaju samo
onda kada dobiju odobrenje, a četvrti,
kada i pričaju govore samo pizdarije pa
se onima koji bi i nešto pametno rekli, sve
ogadi, pa zanijeme od užasa.
ČUVARI TRULE DEMOKRACIJE
Kod nas ti budale pričaju, a pametni
šute. Takva ti je ta naša demokracija. U
njoj je moguće da šovinist Kerum bude
gradonačelnik drugog grada po veličini
i i svako malo, poput proroka, širi svoja
sranja sa javnih ekrana, da predsjednik jedne parlamentarne stranke bude
čovjek koji je osuđen za ratni zločin, da
najveća politička stranka pljačka i reketari državu godinama, a da joj, kao u zemljama ozbiljne i stvarne demokracije, ne
zabrane rad. U našoj demokraciji bojkotiraju film koji su Ujedinjeni narodi odabrali
za prikazivanje u državama diljem svijeta
na Dan sjećanja na Holokaust, jer za
naše „čuvare trule demokracije“ vrijeđa
katoličku crkvu. Kod nas je Crkva svetinja koja zadnja dolazi na red za smanjivanje državnih dotacija u vremenima
krize i gladi, a ljudska prava, građanske
slobode i ljudsko dostojanstvo prvo što
možeš zgaziti u ime viših interesa naše
demokracije. Ma tko te jebe što nemaš
posao, dom, dostojanstvo, sadašnjost
ni budućnost. Što moraš basnoslovno
plaćati fakultet, čekati godinu dana na
liječnički pregled o kojem ti ovisi život.
Što skupljaš plastične boce da bi prehranio djecu, a odlaziš svaki tjedan u Bosnu po „naše“ cigarete koje su tamo duplo
jeftinije nego kod nas. Što moraš lagati
da bi uspio, krasti da bi preživio, ubijati
da bi te slavili. Kod nas ti demokracija
zatvara tvornice, a otvara supermarkete.
Nama demokratska procedura služi da bi
te prevarili i zajebali, sve po zakonu, pa
nakon što te ispljune državna birokracija
ne znaš ni što si tražio ni pošto si doš’o.
Zato, dragi moj Branko, ti se možda
čudiš što su ti bojkotirali film koji govori
o najvećoj ljudskoj tragediji u povijesti
čovječanstva, što su te osudili za javno
izgovorenu riječ, što su na tvoju misiju
upoznavanja sa opasnošću totalitarizma
odgovorili netolerancijom i stigmom, ali
ja, već umoran od ove naše demokracije,
više se ničemu ne čudim. Jer ja živim u
demokratskoj Hrvatskoj iako mi se često
čini kao da sam pao sa Marsa. ■
manjine & većine
Bez pluralizma nema niti
demokracije niti efikasnih
institucija i politika
Piše:
DAVOR
GJENERO
„Gde jedan vetar duva i borovi ukrivo rastu“ - ovaj je dictum
Ljubivoja Ršumovića profesor Jovan Mirić svojevremeno
uzeo kao moto jedne od svojih knjiga u kojoj se bavio teorijom pluralizma društvenih interesa. Taj se Ršumovićev i
Mirićev moto nameće kao objašnjenje stanja hrvatskog sustava manjinske zaštite, a u dobroj mjeri objašnjava i kontekst polemike što se u javnosti razvila između predsjednika
Josipovića i jednoga od aktera manjinske politike u Hrvatskoj, koji je zauzeo poziciju ključnoga političkog planera
najveće nacionalno-manjinske političke stranke
12
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
O
vogodišnja se proslava
godišnjice „Oluje“ bitno
razlikovala od prethodnih,
upravo zbog Predsjednikove inicijative. On je
nastojao prekinuti kontinuitet u kome se
„Dan pobjede“ slavio u počast „političkoj
mudrosti“ Franje Tuđmana i izraz
poštovanja prema njegovim političkim vrijednostima koje su dovele do stravičnoga
etničkog inženjeringa i progona srpske
zajednice. „Oluja“, međutim, nije bila
samo „zločinački poduhvat“ etničkoga
čišćenja, nego je bila riječ o vojnoj akciji
slamanja totalitarnog režima, uspostavljenoga na dijelu hrvatskog teritorija, i
razbijanja okruženja u kome se našla
bihaćka bošnjačka enklava. Zbog toga
što je Tuđmanov režim međunarodno
autoriziranu operaciju iskoristio za svoj
„etnički poduhvat“, Hrvatska se našla
u međunarodnoj izolaciji i još uvijek se
suočava s posljedicama zločina, i to pred
haaškim sudištem, a i pred domaćim
sudovima. Predsjednik Josipović je htio
prevladati situaciju „dviju istina“, koje su
obje nepotpune, „detuđmanizirati“ proslavu ratne pobjede i uvesti izražavanje
pijeteta i prema žrtvama rata iz srpske
nacionalne zajednice. Na taj je način toj
zajednici htio poručiti da nije moguće zanijekati kako efekt „Oluje“ nije bilo etničko
čišćenje i stradanje srpskih civila, ali da,
unatoč tome, oslobodilačka operacija
nije bila inicijalno nelegitimna. Budući da
partnera za ovu poruku nije našao unutar
manjinske političke klase, potražio ga je
u „manjinskom civilnom društvu“. Odluka
Veljka Džakule da zajedno s predsjednikom Josipovićem sudjeluje u razbijanju
dvaju stereotipa, koji još uvijek razdvajaju
hrvatsku i srpsku političku zajednicu, nije
manevar prihvaćanja uloge „predsjednikova Srbina“nego samo legitiman potez
unutar pluralne manjinske zajednice.
JEDAN IDEOLOG
Shvaćanje, prema kome sudjelovanje
ključnog lidera jedne od nevladinih organizacija, koje djeluju unutar srpske zajednice u Hrvatskoj, u legitimnoj Predsjednikovoj političkoj akciji znači arbitriranje
predsjednika Republike u odnose unutar
te zajednice, pokazuje da nešto ozbiljno
nije u redu s odnosima u njoj ili bar s poimanjem onih koji tako misle. Dokaz je to
da se podrazumijeva kako je prirodno
stanje, uspostavljeno proteklih godina, u
kome je jedna politička stranka, sa samo
jednim prepoznatljivim „ideologom“ i
političkim planerom, uspostavila kontrolu
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
nad svim ključnim institucijama manjinske
zaštite. Hrvatski sustav manjinske zaštite
kombinira politički i civilno-društveni
angažman. Dva su stupa zaštite politička:
pravo na parlamentarnu zastupljenost
i pravo na razmjernu zastupljenost u
predstavničkim i izvršnim tijelima lokalne
i regionalne samouprave. Treći je stup
građansko-društveni, i predviđa pravo na
kulturnu i političku autonomiju koja se ostvaruje kroz manjinska vijeća na lokalnim
i regionalnim razinama, a ona, pak, imaju
pravo na organiziranje nacionalne koordi-
NEODRŽIVOST SUSTAVA
MANJINSKE ZAŠTITE
Sustav u kome stranka
istovremeno kontrolira
zastupnički klub, veći dio
lokalne samouprave, u kojoj
sudjeluju manjinski politički
predstavnici, i da kroz Savjet
za nacionalne manjine ti
isti politički predstavnici
odlučuju o distribuciji novca
za manjinske nevladine
organizacije i vijeća nacionalne
manjine, opet dovedena pod
stranački nadzor, jednostavno
nije demokratski održiv
nacije. Manjinska samouprava trebala bi
se, kao dio civilnoga društva sui generis,
zasnivati na suradnji vijeća s manjinskim
nevladinim kulturnim, političkim i prosvjetnim organizacijama. Međutim, civilnodruštveni element u manjinskim samoupravama potisnut je zbog premreživanja
partijskim utjecajem, prekinuta je veza s
nevladinim organizacijama, a vijeća nacionalnih manjina uglavnom djeluju pod
stranačkim utjecajem. Još je gora situacija s nacionalnom koordinacijom, jer
bi njen posao trebala preuzeti „krovna
udruga“, za koju više nije jasno je li još
uvijek i nevladina organizacija, ali je vrlo
očito da je pod utjecajem najveće manjinske stranke, do te mjere da se to čak niti
ne pokušava prikriti, jer ključni stranački
planer i ideolog obavlja istovremeno i
dužnost predsjednika Srpskoga narodnog vijeća.
13
STRANAČKI I PERSONALNI
MONOPOL
Ovako dizajniran sustav nužno izaziva
korupciju i neefikasnost. Jedini efikasan
način uspostavljanja kontrole u djelovanju društvenih institucija suprotstavljanje je
jedne ambicije drugoj, a ako sustav djeluje tako da guši svaku autonomnu, o stranci neovisnu, ambiciju, unutar njega ne
može biti uspostavljena nikakva kontrola.
Posebno je opasno ako se takav sustav
prihvaća i od strane javnih vlasti, pa ga se
netransparentno financira, to jest ako se
usluge manjinske političke stranke honoriraju transferima iz budžetske pričuve
za rad nevladine organizacije-krovne
udruge-nacionalne koordinacije, na čelu
s onim istim političkim akterom koji je
kao stranački lider osigurao te usluge.
Posljedica takva nekontroliranog i netransparentnog sustava ili je to „da borovi
rastu ukrivo“, kako tvrdi Ršumović, ili da
uopće ne rastu. Unatoč tome što je izdvajanje za manjinsku zaštitu u Hrvatskoj
u prethodna dva politička mandata bitno
poraslo, a da ni sada, u vrijeme ekonomske krize i restriktivne proračunske politike, bitno ne opada, nego stagnira, efekti
te politike nisu bitno bolji nego u prethodnim razdobljima. Jedini način da se javni
novac troši racionalno, pa da se onda
stvore i neke dobrobiti za ranjivu skupinu,
kakva je nacionalna manjina, oblikovanje
je takvih institucija manjinske zaštite u
kojima neće biti moguć nikakav stranački
niti personalni monopol, u kome, kao
što su nas podučili „očevi utemeljitelji“
Američke federacije, neće biti moguće da
jedan uzurpator, osoba, stranka ili frakcija, ovlada svim izvodima moći. Sustav,
u kome stranka istovremeno kontrolira
zastupnički klub, veći dio lokalne samouprave, u kojoj sudjeluju manjinski politički
predstavnici, i da kroz Savjet za nacionalne manjine ti isti politički predstavnici
odlučuju o distribuciji novca za manjinske
nevladine organizacije i vijeća nacionalne
manjine, opet dovedena pod stranački
nadzor, jednostavno nije demokratski
održiv. Predsjednik Josipović, koji je u
polemici s Miloradom Pupovcem, ideologom i političkim planerom SDSS-a,
saborskim zastupnikom i predsjednikom
krovne
udruge-koordinacije-nevladine
organizacije, progovorio o nužnosti pluralizacije, nije nastupio kao netko tko
želi uvesti kontrolu nad manjinskom zajednicom, nego kao politički akter koji
zagovara temeljne vrijednosti ograničene
i kontrolirane vladavine. ■
granični slučajevi
NEPOSTOJANJE HRABROSTI ZA PROVOĐENJEM STRUKTURNIH
EKONOMSKIH REFORMI U HRVATSKOJ I SRBIJI DOVELO NAS JE DO
TOGA DA SLAVIMO
POVOLJNO ZADUŽIVANJE
M
Piše:
HRVOJE
PRNJAK
olit ću građane
za još malo
strpljenja, situacija je teška i
neće trajati kratko... Promjena nema preko noći.
Na ovakve poruke političara,
priznat ćemo, nismo navikli. No,
upravo je ovo rečenica koju je
premijer Zoran Milanović izgovorio u kontekstu komentara na
posljednju procjenu hrvatskog
kreditnog rejtinga od strane
stručnjaka agencije Fitch Ratings. Naime, Fitch je početkom
rujna revidirao s negativne na
stabilnu ocjenu hrvatskog kreditnog rejtinga, potvrdivši ga za
dugoročno zaduživanje u stranoj
valuti na “BBB-”, i u domaćoj valuti na “BBB”. Iz Fitcha poručuju
kako je nova Vlada postigla
napredak u rješavanju fiskalnih
problema, uz napomenu: “ključni
izazov s kojim se hrvatska Vlada
suočava bit će daljnje smanjivanje deficita i provedba strukturnih
reformi u uvjetima dužeg razdoblja s niskom stopom rasta”.
Zanimljivo, tim dijelom Fitchove
ocjene u javnosti se malo tko
pozabavio, dok se oko same “dobre vijesti” stvorio medijski šušur
ravan zgoditku na lotu. Čak su
anketirani i slučajni prolaznici
na gornjem izlazu iz Importannea, kod zagrebačkog Glavnog
kolodvora, dakle, ljudi koji o metodologiji sastavljanja kreditnih
rejtinga znaju koliko i ja o navodnim tragovima života na Marsu. U
redu, povoljne vijesti u ekonomiji
nikad nisu stvar slučajnosti niti
puke sreće, ali stručnjaci Fitcha
dobro znaju da je BDP u drugom
tromjesečju pao dodatnih 2,1
posto, a ne ohrabruje niti najnoviji
pad na gotovo istodobno objavljenoj svjetskoj listi konkurentnosti, sa 76. na 81. mjesto. Istina,
ta se ocjena odnosi na zadnje
razdoblje 2011. godine, kada je
na vlasti još bio HDZ sa svojim
koalicijskim priljepcima, no eventualne strane investitore - u koje
se polaže najviše nada za pokretanje posustalog nacionalnog
gospodarstva - baš i nije previše
briga je li za neku državnu statistiku kriv HDZ ili SDP! Dakle, čini
se da je pozitivna vijest o procjeni
rejtinga samo mali poguranac
u situaciji kada kola i dalje idu nizbrdo (Željko Lovrinčević sa
Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
ionako tvrdi da nam rejting nije
proglašen “smećem”, tj. “junkom”, samo zato da bismo mogli
nastaviti vraćati dugove!). Strukturne reforme i dalje izostaju,
iako je za pozdraviti nastojanja
SDP-ovaca u uvođenju reda kad
je riječ o nelikvidnosti i poreznim
(ne)plaćanjima, odnosno financijskoj disciplini. O ozbiljnosti
situacije jasno govori i to što se
toliko radujemo tome da nam ustvari nije poskupjelo zaduživanje
države!
NEMA BESPLATNOG RUČKA
Istodobno, u Srbiji, zemlji čija
tranzicijska stvarnost “od nečega
do ničega” u mnogočemu nalikuje Hrvatskoj i obrnuto, nerijetko i više nego što bi pravovjerni Hrvati i Srbi to htjeli priznati
- poguranac se traži u novom
aranžmanu s MMF-om. Premijer Ivica Dačić javno je priznao
kako “Srbiji prijete dužnička kriza
i dužničko ropstvo, nemogućnost
isplate plaća i mirovine i normalnog funkcioniranja države”. No, u
14
svemu tome vidljivo je kako nova
vlast također pomalo oklijeva
sa strukturnim reformama, što
je bio i ključni prigovor ozbiljnih
analitičara na prve mjesece SDPove vladavine u Hrvatskoj. Pa se
tako po medijima širilo nebuloze
o nekakvom velikom spasonosnom “ruskom kreditu”, ili se uz
nešto manje medijske pompe
potpredsjednik Vlade Aleksandar
Vučić zaputio u Njemačku, a
predsjednik Tomislav Nikolić s
nešto više pompe u Rusiju, no
zaboravilo se da u ekonomiji
baš i nema čuda (ili famoznog
“besplatnog ručka”, kako vam
draže), niti ima mjesta za emocije. Opet dolazimo do toga - da
bez promjene koncepta nacionalne ekonomije možemo govoriti
samo o ublažavanju loših trendova. Istina, njih su aktualne vlasti
u Hrvatskoj i Srbiji nasljedile, i
nisu od jučer, ali jednom treba
smognuti snage za oštre rezove.
Recimo, kad je riječ o uštedama
u javnim poduzećima, bilo kroz
smanjenje plaća ili broja zaposlenih. A to je očito još uvijek preosjetljiv korak za bilo koju vlast,
budući da su upravo u javnim
poduzećima godinama “zbrinjavani” podobni stranački kadrovi,
njihova rodbina i važni prijatelji.
Tko je ono spomenuo pokretanje
industrije? Srbija je, primjerice, u
veljači ove godine zabilježila pad
industrijske proizvodnje kakav
nije imala još od listopada 2000.
godine (dakle, u vrijeme NATOovog bombardiranja) kako ukazuje ekonomski analitičar Stojan
Stamenković. I po njemu, stanje
se ne može promijeniti samo ad
hoc mjerama štednje, jer “situacija traži radikalno djelovanje”. Pad
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
produktivnosti u industriji bilježi i Hrvatska, i to su stvari koje zapravo brinu.
SRBIJA U BANKROTU
Naravno da je preoptimistično od vlasti, bilo Milanovićeve, bilo Nikolićeve,
očekivati da sazove nekakvo “vijeće
ekonomskih mudraca”, makar čisto
konzultativno, jer se to u ovdašnjoj
sredini očito još uvijek doživljava kao
svojevrsni izraz nemoći i nesposobnosti.
Iako svi dobro znamo da bez pokretanja ekonomije nikakve investicije - koje
su, uzgred, još uvijek u kategoriji futura
drugog - neće moći nadomjestiti daljnji
pad izvoza i gašenje proizvodnog sektora. Kao da rast BDP-a ovisi samo o
procjeni kreditnog rejtinga, ili pak o tome
koliko puta se Putin nasmiješio Nikoliću
za njihova posljednjeg susreta u Sočiju...
Uostalom, toliko spominjani Fitch drži
da će hrvatski BDP će ove godine realno pasti za 1,7 posto, a rast izvoza je
neizvjestan, jer ni u okruženju situacija
nije nimalo blistava. Isti problem muči i
Srbiju, dakako, uz fiskalni deficit, na kojega upozorava i Stamenković. Početkom
ove godine, pokrivenost uvoza izvozom
je, prvi put nakon tri godine, pala ispod
50 posto. Poznati ekonomist s bečkog
Instituta za međunarodne ekonomske
studije nedavno je izjavio da je Srbija već
“ušla” u proces bankrotiranja, jer više “ne
može servisirati dugove na domaćem i
međunarodnom financijskom tržištu”, o
čemu, po njegovoj ocjeni, svjedoči i najnoviji poziv iz Beograda upućen MMFu. Isti autor za Hrvatsku je kazao kako
mjere štednje ne mogu biti nadomjestak
za ekonomsku politiku koja bi dovela do
- gle vraga - strukturnih promjena. U tom
smislu, indikativna je, u slučaju Srbije,
poruka predsjednika kluba “Privrednik”
Branislava Grujića koji je tamošnjoj vlasti
poručio da se ozbiljno uhvati ekonomskih
pitanja i ciljeva u predstojećem razdoblju,
odnosno, da se ostavi bilo kakvog populizma i demagogije, ne bi li se nekako
smanjila nezaposlenost sa 24 na 15
posto i osigurao privredni rast od 7 do
8 posto... Jedno je sigurno: gospodarski
rast nam neće donijeti niti slatkorječiva
obećanja, koja su možda samo uvod u
još jednu dugu predizbornu kampanju,
a ni košarkaši, nogometaši, atletirači,
odbojkaši, rukometaši i ostali čiji uspjesi
nam s vremena na vrijeme služe da kolektivno kompenziramo osjećaj neuspjeha
u stvarnom životu.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
FINANCIJSKO
DISCIPLINIRANJE
Strukturne reforme u Hrvatskoj i dalje izostaju, iako
je za pozdraviti nastojanja
ministra financija Slavka
Linića u uvođenju reda
kad je riječ o nelikvidnosti
i poreznim neplaćanjima,
odnosno financijskoj disciplini
DUŽNIČKO ROPSTVO
Srpski premijer Ivica Dačić
javno je priznao kako Srbiji prijete dužnička kriza i dužničko
ropstvo, nemogućnost isplate
plaća i mirovina i normalnog
funkcioniranja države
15
tekovine demokracije
Čovjek je jedina
beštija koja piše
Na pisanje ovoga teksta odlučio sam se zato što smatram kako promišljanje
o Miljenku Smoji i njegovom opusu ima ne samo povijesnu važnost, nego
je po mnogo čemu bitno i za kulturni, politički i društveni život u današnjoj
Hrvatskoj; emitiranje filma o njemu na javnoj televiziji donosi ne samo
povod nego i razloge da se javno razmotre pitanja od velike važnosti za
dalmatinsko i hrvatsko jučer i danas, a možda i sutra
Piše:
DRAŽEN
LALIĆ
Miljenko Smoje ponovno na
malim ekranima: HTV početkom
jeseni emitira obimni dokumentarac o legendarnom dalmatinskom piscu i novinaru. Uz ostalo,
napisao je scenarije za kod nas
najgledaniju igranu seriju „Naše
malo misto“ i tek nešto manje
popularnu „Velo misto“. Stoga ne
treba čuditi - iako je u hrvatskom
javnom životu čudno kad se poduzme ono što nikako ne bi smjelo biti čudno - što je naša najstarija televizijska kuća pokrenula
i realizirala taj biografski projekt.
Sve četiri epizode dokumentarne
serije „Libar Miljenka Smoje“
(autori Željko Rogošić i Darko
Halapija) imao sam priliku pogledati prvoga tjedna rujna, neposredno nakon što sam se vratio u
Zagreb iz Dalmacije. Na pisanje
ovoga teksta odlučio sam se zato
što smatram kako promišljanje o
Smoji i njegovom opusu ima ne
samo povijesnu važnost, nego
je po mnogo čemu bitno i za kulturni, politički i društveni život u
današnjoj Hrvatskoj; emitiranje
filma o njemu na javnoj televiziji
donosi ne samo povod nego i razloge da se javno razmotre pitanja
od velike važnosti za dalmatinsko
i hrvatsko jučer i danas, a možda
i sutra. Smoje kao fenomen (zaista se radi o prevažnoj i zasebnoj
pojavi koja ima snažno kulturno i
drugo značenje) moguće je analizirati iz različitih perspektiva, a
kod mene - razumljivo - već dulje
vrijeme najviše izaziva sociološki
interes. O njemu je već objavljeno nekoliko knjiga i napisana
jedna doktorska disertacija, njegovo je djelo uvršteno u „Povijest
hrvatske književnosti“ Slobodana
Prosperova Novaka i slično, ali
se mi sociolozi, ponajprije dalmatinski ili porijeklom s juga, o
toj temi nismo valjano oglasili.
A trebali smo, budući da pažljivi
sociološki pogled na taj fenomen
može donijeti vrijedne spoznaje
ne samo o dinamičnom društvu u
kojemu je Miljenko Smoje živio i
radio, nego i o onome, zasigurno
ne manje dinamičnom, u posljednjih 17 godina koliko je prošlo od
njegove smrti. Sociološka analiza
međuodnosa društva i Smoje kao
novinara i pisca, pa i kao javnoga
intelektualca, bjelodano zahtijeva
veći tekst (možda i neku knjigu ili
doktorsku disertaciju iz sociologije?), pa ovdje ukratko iznosim
nekoliko zapažanja vezanih za
taj intrigantni „predmet“.
neprispodobivom rasponu od
socijalističke kolektivizacije krajem četrdesetih i početkom pedesetih pa do svakako ne manje
štetne privatizacije i pretvorbe
društvenoga vlasništva u prvoj
polovini devedesetih. Što je znakovito, umro je baš kada kad se
povijesni krug (od mira do rata i
natrag; od kapitalizma do socijalizma pa opet na kapitalizam,
itd.) zatvorio; nakon toga se
demokracija kod nas postupno
konsolidirala, a Republika Hrvatska je malo po malo došla
nadomak ulasku u EU, ali osim
toga malo što smisleno i napredno u našem društvu, posebno
PROIZVOD SVOG VREMENA
„Ako želiš biti svoj, moraš
biti ničiji“ – tu Smojinu
misao stalno treba imati
na umu svaki novinar i
publicist koji piše o politici
i političarima
Miljenko Smoje bio je po mnogo
čemu „proizvod svoga vremena“:
ratova i mirova, revolucija i evolucija, „debelih“ (prosperitetnih) i
„mršavih“ (kriznih) godina... Kad
je izbio Drugi svjetski rat tek se
zamomčio, a umro je u listopadu
1995., dva mjeseca nakon što je
okončan posljednji rat. Rijetko
dugotrajni radni vijek novinara
(zadnji mu je tekst objavljen u
„Feral Tribuneu“ nekoliko dana
nakon što je umro!) proveo je u
opterećenom nesposobnošću i
kvarnošću tzv. elite, uopće zbilo.
Smojino djelo pokazuje kako
stara židovska kletva „Dabogda
živio u zanimljivom vremenu“
ne vrijedi za ingeniozne novinare i pisce te druge oštroumne
promatrače društvenih zbivanja:
takvi baš zbog pa i usprkos doba
obilježenoga promjenama daju
najbolje od sebe. Unatoč njegove
„skribomanije“ (malokoji je koji
16
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
novinar u povijesti naših medija napisao
toliko „kartica“) nije izvjesno da je Smoje
dao sve svoje najbolje: kao osvjedočeni
hedonist trošio je mnoge dane i noći na
druženja uz „iće i piće“. S druge strane,
zasigurno je svojim mislima ukucanima u
„makinjetu“ priskrbio mnogošto vrijedno
za grad i zavičaj te društvo u cijelosti. I
to toliko vrijedno da je znao mijenjati duh
vremena u kojemu je živio. Dalmatinskoga Servantesa (Smoju je moguće tako
označiti, jer je za mnoge žitelje naše južne
regije značenja sličnoga onome koje autor remek-djela „Bistri vitez Don Quijote
od Manche“ ima za Kastiljance i mnoge
druge Španjolce) shvaćam ponajviše kao
kroničara socijalističke modernizacije na
tom prostoru. U svojim člancima, scenarijima i romanima minuciozno je opisivao
i britko interpretirao (posljednje koliko je
mogao) raznovrsna društvena zbivanja,
najviše u Splitu i Dalmaciji, u vremenu
koje je više od ostaloga bilo usmjereno promjeni i napretku. Tada su tisuće
ljudi željni novih mogućnosti, potaknuti
od vlasti, napuštali sela i poljoprivredni
način proizvodnje kako bi živjeli u gradovima i radili u tvornicama, uslugama i
sličnim sektorima. Svijet se slijedom volje
moćnika i nastojanja tisuća „malih“ ljudi
ZAZIRAO OD VELIČINA
Smoje se klonio „velikih“ vođa,
revolucionara, Hrvata..., znajući
da takvi zajednici dugoročno
ne mogu donijeti ništa dobro.
Zbivanja u posljednjih nekoliko
desetljeća kod nas pokazuju kako
je u tome zazoru od „veličina“,
kao i u mnogočemu drugome, bio
sasvim u pravu
ubrzano mijenjao, ali je s druge strane
zbog žilavosti mentaliteta i kulture u
mnogo čemu ostao nalik svijetu iz kojega
je proistekao. U djelu Miljenka Smoje
poglavito je opisan istodobno suprostavljeni i prožimajući odnos između različitih
načina života u Dalmaciji izloženoj konstruiranoj i ubrzanoj modernizaciji. U za
pojedince dugom, a povijesno kratkom
razdoblju od kraja pedesetih do samoga
početka devedesetih godina prošloga
stoljeća, građani Splita i drugih dalmatinskih mjesta usvojili su neke nove vrijednosti, ali su zadržali mnoge stare ideje
vodilje i obrasce življenja. Detaljni i bistri
Smojini uvidi u društveni život, posebno
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
u svakidašnjicu njegovih sugrađana i
drugih Dalmatinaca, u mnogo čemu su
dali potvrdu za važnu tezu pok. Josipa
Županova prema kojem je modernizacija donijela promjene u „ideološkom
omotaču“, dok su se u „dubljim slojevima“
društva zadržale radikalni egalitarizam
(„uravnilovka“) i neke druge vrijednosti
u kojima se izražavao kontinuitet s tradicionalnim društvom. U društvenoj stvarnosti toga vremena moderne i tradicionalne vrijednosti u isti mah su se prožimale
i sukobljavale, što je Smoje na svoj način
izrazio: „Čudan je naš svit! Afitaje posteje, od kuće kažine činidu, nevine jim ćeri
za fureštin jubavnicima lancune čistidu,
škripu posteji slušadu, krv jin u glavu
tuče, a šporku rič ne moredu podnit!“.
SPLIĆANIN I DALMATINAC
Doista, na istoj su društvenoj sceni kod
nas već dugo prisutni prisutni, a često i
međusobno sukobljeni, obrasci življenja
zasnovani na vrijednostima materijalizma
i (političkoga, religijskoga...) idealizma,
individualizma i kolektivizma, hedonizma
i ćudoređa... Ta je pojava u Hrvatskoj još
izraženija u posljednjih nešto dulje od
dva desetljeća, najočitije u devedesetima
kada je retradicionalizacija (izražena u
jačanju političkoga i društvenoga utjecaja
crkve i religije, velikom porastu nacionalizma i sličnim pojavama) bila naročito
snažna. Sama se modernizacija kod nas,
kako do 1990. tako i od tada do danas,
pokazala kao daleko proturječniji proces
nego što se ispočetka vjerovalo, pa čak
se zbivala zajedno s različitim oblicima
barbarstva, na što je opetovano upozoravao pok. Srđan Vrcan, Smojin vršnjak
i susjed. U „Dnevniku jednog penzionera“ (1981.) Smoje pokazuje kako je
kritičan prema mnogim aspektima tada
bujajućega turizma, konzumerizma i
drugih izdanaka modernizacije. Ipak, on
17
se opredjeljuje za „novo doba“: „U ove
kuće oko Ruskamena molila se krunica
i uz komin u ladne zimske večeri, dok bi
bura fijukala, štila se Kačićeva Pismarica.
Svaka kuća jemala je Pismaricu. A sad
jemadu Njemački u sto lekcija! Kuće na
tri-četer poda, apartmane, ingleške kondute. Nemojte mislit da ja plačem za krunican i guslan. Jebi ti gusle, volin ja ovo.
Slaje zaspen na francusku posteju nego
na slamaricu“. Treba međutim postaviti
pitanje koje bi zasigurno izazvalo Smojin
interes da je dulje poživio: Što je do danas ostalo od evidentnih pozitivnih učinaka
modernizacije u Dalmaciji i drugim našim
krajevima? Njegov sažeti opis Dalmatinaca otprije jedne trećine stoljeća kao ljudi
„koji uče njemački i broje marke“ nuka na
promišljanje o tome kako bi on „u dvi-tri
riči“ opisao sadašnje hrvatske južnjake.
Možda bi ih Smoje označio kao čeljad
koja se educira u korištenju interneta (za
iznamljivanje apartmana, jeftinije čitanje
novina, komuniciranje putem skype-a
s članovima obitelji koji žive u drugim
gradovima i državama...), te koja svaki
mjesec teškom mukom prikuplja kune za
plaćanje naivno podignutih kredita u eurima i posebno u švicarskim francima... U
ovom sklopu treba barem nešto poručiti o
Smojinom odnosu prema identitetu. Prije
svega se osjećao Splićaninom i Dalmatincem. Identitet je shvaćao pozitivno, kao
emocionalnu i drugu vezanost za svoj
grad i zavičaj, ali ne i negativno, u smislu
zlonamjernoga naglašavanja različitosti
spram drugih i drugačijih. Često je pisao
o simbolima Splita i Dalmacije, znajući
da su oni snage koje efikasno predstavljaju i ujedinjuju žitelje te urbane sredine
i regije. U jednoj televizijskoj emisiji iz
osamdesetih nabrojao je četiri najvažnija
simbola Splita: Marjan, Dioklecijanova
palača, Hajduk i lijepe žene. Već godinama i pisac „Našega malog mista“,
tekovine demokracije
na neki način, funkcionira kao simbol
Splita i Dalmacije. Ali to je simbol koji
u posljednjih dva i po desetljeća, zbog
zloćudnoga utjecaja politike odnosno
„teških boja“ toga razdoblja, nije samo
ujedinjavao, nego i razdvajao. Kao što
se u samome sebi razgrađivao, a još se
uvijek razgrađuje, taj povijesno vitalni,
ali ambivalentni i konfliktni grad. Priča o
Smojinom odnosu prema različitim vlastima i politici javnosti je vjerojatno naročito
interesantna. U dokumentarnoj je seriji
ta priča najviše izložena u posljednjem
nastavku intrigantnoga naslova „Od
poniženja do posvećenja“. Poniženje se
odnosi na zbivanja u razdoblju pred i za
vrijeme raspada bivše Jugoslavije. Autori
serije, unatoč svojih očitih simpatija za
Smoju i njegovo djelo, otvoreno ocjenjuje kako se on „nije dobro snašao“ u tim
okolnostima. Navodno pružanje potpore
„antibirokratskoj revoluciji“ u Srbiji i Slobodanu Miloševiću (Smoje je nekoliko godina kasnije u intervjuu Borisu Dežuloviću
objavljenom u „Feralu“ priznao kako se s
tim u vezi „zajebao“, ali da je brzo shvatio
svoju grešku) dovelo je prije dvadesetak
godina do mučnih situacija. Naime, mnogi
su građani, pa čak i neki njegovi bliski prijatelji, u Splitu i drugdje odbacili Smoju, a
na HTV-u je zabranjeno (poznata odluka
Marije Peakić-Mikuljan, tadašnje urednice kulturno-informativnoga programa)
repriziranje njegovih serija. Pretposljednju rečenicu sam počeo riječju „navodno“, s obzirom da ne vjerujem kako je taj
bard dalmatinskoga novinarstva uistinu
podržavao Miloševića. Naime, Smoje
kao novinar i pisac nikada nije stajao ni
uz jednu vlast! I za vrijeme socijalizma
on je nerijetko upućivao kritike tadašnjem
političkom rukovodstvu, i to uglavnom
ironično (čuvena njegova „pila naopako“)
način, ali pokadšto i na izravan način.
UVIJEK KONTRA VLASTI
Smoje je zapravo najviše bio individualistički anarhist, kojemu je bilo strano
ikoje političko svrstavanje. U dokumentarcu o takvom njegovom odnosu prema
politici svjedoči više kazivača, uz ostale
i Davorin Rudolf, bivši ministar vanjskih
poslova, koji je svoga dugogodišnjeg
prijatelja opisao kao osobu koja je smatrala kako čovjek mora biti neograničeno
slobodan i koji ne podnosi vlast. Riječju,
Smoje je nastojao biti „uvik kontra“ što
se tiče vlasti, a na strani „običnih“ ljudi.
Matteo Esposito, Talijan koji je doktorirao
s tezom o Miljenku Smoji, ovako je u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji prije dvije
godine komentirao politička sporenja
vezanih za toga pisca i novinara u prvoj polovini devedesetih: „Najvažniji trenutak u seriji Velo misto je kad se Hajduk
odlučuje ugasiti, jer ne želi igrati u talijanskoj ligi. To je hrvatska povijest, a autor
te scene nosi znak autonomaštva?!“ Iako
je u srcu nedvojbeno bio lijevoga opredjeljenja, Smoje kao publicist i pisac nije
pripadao ni jednoj konkretnoj političkoj
opciji. „Ako želiš biti svoj, moraš biti ničiji“
– tu njegovu misao, smatram, stalno treba imati na umu svaki novinar i publicist
koji piše o politici i političarima. Glasoviti
splitski novinar i pisac najviše se protivio ratu i nasilju. Vjerojatno se baš u tu
zamku kratkotrajno uhvatio, objavivši
nekoliko tekstova u kojima je polazio od
svojega proturatnoga raspoloženja. Po
tome je njegova (politička) sudbina u u
ratnim devedesetima, na različit način
i u drukčijem kontekstu, bila slična sudbini nekih drugih velikih književnika,
Smoje je napisao scenarije za kod nas najgledaniju igranu seriju „Naše
malo misto“ i tek nešto manje popularnu „Velo misto“
18
primjerice Ferdinandu Celineu ili kod nas
Tinu Ujeviću. Na sreću, nakon nekoga
vremena došlo je što se njega tiče do
preokreta: Smoje je usprkos otporima
ekstremnih desničara (najgorljiviji su
u osudama bili baš politički konvertiti i
„novokomponirani“ hrvatski nacionalisti Joško Čelan i Josip Jović) ponovno
stekao poštovanje većine Dalmatinaca
i ljudi iz drugih krajeva. Jedna je mala
ulica u splitskom Varošu nazvana njegovim imenom, nekoliko su puta reprizirane
TV-serije u kojima je autor, objavljene su
„libri“ koje je napisao i knjige o njemu, i
slično. To „posvećenje“ se na žalost zbilo
DALMATINSKI SERVANTES
Smojini su novinski članci
najviše kod „običnih“ ljudi
često dovodili do preispitivanja
uvriježenih, dogmatskih
stajališta, u njegovim serijama
nerijetko je bila izražena zarazna
kritika djelovanja različitih
vlasti npr. odnosa komunista
prema slavljenju Božića i vjeri
ili primitivnoga nacionalizma
HDZ-ovaca u prvoj polovini
devedesetih
tek nakon Smojine smrti, ali bolje je ikad
nego nikad... Miljenko Smoje je čovjeka
efektno odredio kao „jedinu beštiju koja
piše“. Doista, mnogi misle i u različite
svrhe koriste svoje umne aktivnosti, ali
rijetki su i sve rijeđi oni koji istinski znaju
pisati. Pisanje valjda najviše znači misli
i osjećaje efektno i dobrohotno dijeliti s
drugima. A Smoje je plodove svoga uma
znalački ubirao i nesebično distribuirao.
Po tome je osobita intelektualna pojava,
kakvih kod nas danas ima malo. Lepa,
njegova udovica, u dokumentarnom je filmu upozorila kako mnogi kod nas koriste
svoje ruke za grabljenje, a ne za pisanje.
Šunje (tako ga je ona zvala) posebno je
kvalitetno i poučno pisao o onome što
se tiče „malih“, običnih ljudi, kojima je i
sam pripadao. Smoje se klonio „velikih“
(vođa, revolucionara, Hrvata...), znajući
da takvi zajednici dugoročno ne mogu
donijeti ništa dobro. Zbivanja u posljednjih nekoliko desetljeća kod nas pokazuju
kako je u tome zazoru od „veličina“, kao
i u mnogočemu drugome, bio sasvim u
pravu.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
knjigocid
UNIŠTAVANJE
KNJIGA U
HRVATSKOJ
Uništavanje knjiga u Hrvatskoj
1990-ih bilo je očigledno. Nije
se radilo o nekom sporednom,
nevažnom činu, nego o postupcima toliko upečatljivim da ih se
u iole uređenom društvu trebalo
pravno sankcionirati i moralno osuditi. Motivi su bili primitivno politički,
a obrazloženja toliko arogantna da
je nevjerojatan izostanak pravnog
sankcioniranja. Dok se može reći
da je u određenoj mjeri moralne osude i bilo, pravno sankcioniranje je
sasvim izostalo
V
Tekst i foto:
NIKOLA
CETINA
elika
dvorana
Društva
novinara
u Zagrebu bila je
neuobičajeno popunjena
zainteresiranima da budu prisutni predstavljanju, za naše (ne)prilike,
neobične knjige - knjige koja govori o uništavanju drugih knjiga.
Knjigu je, nakon višegodišnjeg
upornog i često osporavanog
pristupa, posebno od onih koji
su poticali ili neposredno sudjelovali u knjigocidu, Ante Lešaja
ipak uspio objaviti kao trajno
svjedočanstvo i opomenu jednoj
ljudskoj netrpeljivosti, isključivosti
i posvemašnjoj netoleranciji.
Suočavao se autor knjige i na
odustajanja izdavača, za koje je
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Knjiga koja govori o uništavanju drugih knjiga
ova tema ipak bila “prevruća”.
Da knjiga o uništenim knjigama
ipak ugleda svijetlost dana pobrinuli su se izdavači Profil knjiga i Srpsko narodno vijeće. U
ime suizdavača SNV-a njegov
predsjednik dr. Milorad Pupovac
naglasio je da je Ante Lešaja
sustavno istražio praksu “otpisa
knjiga”, što je bio službeni izraz
za radnje koje su se najavljivale
i sa saborske govornice. Po njemu knjiga je potresna zbog toga
što kazuje kako smo živjeli s tim
činjenicama i porukama koje su
nam upućivane. Leksikograf Velibor Visković govorio je o prekidu
projekta Enciklopedije Jugoslavije 90-ih godina kada je na
traženje dežurnih dušebrižnika
19
Nisu se libili tadašnji
vlastodršci javno izreći i
zvanične stavove o nepodobnim knjigama. Tako
je tadašnji ministar financija Borislav Škegro u
Saboru rekao da će financirati biblioteke da izbace
iz knjižnih fondova knjige
“na srpskom i sličnim
jezicima”. Koji su to jezici
“slični” srpskom vjerojatno
je znano samo ovakvom
ministru!?
knjigocid
povučena iz prodaje, a više hiljada
primjeraka ove enciklopedije, kao i Likovne enciklopedije Jugoslavije potrpano
u kamione i odveženo na uništavanje,
što je doprinijelo “uspješnom” čišćenju
hrvatskih knjižnica. Novinar Viktor
Ivančić u svom emotivnom nastupu
izrekao je, kako ne može opisati kako
se je osjećao, kada su na glavnom
splitskom trgu palili časopis Feral Tribune uz blagonaklono gledanje policije i
prisutnih građana. Po njegovom viđenju
knjige su se tih godina organizirano,
planski i sveobuhvatno uništavale, a
sam čin uništavanja doživljavan je kao
kreacija, kao stvaralaštvo. Mišljenja je
da ni sa sadašnjim stanjem ne možemo
biti sretni, jer se ni danas u Hrvatskoj ne
mogu kupiti knjige iz Srbije i BiH. Iako
se radi o zajedničkom jezičnom prostoru nemamo knjiga s tih, nama po svemu
bliskih područja.”Ako je onemogućen
pristup knjigama koje razumijemo
jezično onda je i to knjigocid” bio je
odlučan u svojim stavovima Ivančić
spominjući i ugašene knjižare Buksu i
Prosvjetinu knjižaru u kojima su se mogle kupiti knjige iz našeg okruženja, ali
su i one, slučajno ili ne, ugašene. Vidno
dirnut atmosferom i podrškom prisutnih
za veliki napor koji je uložio za objavljivanje ovakve nesvakidašnje knjige
njen autor je naglasio da je predmet
njegovog rada bilo uništavanje knjižne
građe u Hrvatskoj od 1990. do 2010. godine. Poticaj za izučavanje tog fenomena bili su mu bacanje knjiga u kontejner za smeće u Korčuli i iznenađujući
intenzitet netrpeljivosti prema drugome
te isključivost, politička, nacionalna,
etnička i ideološka, u vrijeme “prevrata
devedesetih”, s ubijanjima, razaranjem
imovine i uništavanjem kulturne baštine.
Plamenom po memoriji
Ante Lešaja u obimnom istraživanju
pretočenom u ovu jedinstvenu knjigu
detaljno opisuje uništavanje nepoželjnih
knjiga ne samo iz javnih biblioteka, već
i u školskim i specijaliziranim bibliotekama, bivšim domovima JNA, Savezu
komunista, Socijalističkom savezu,
Savezu omladine i sl., kao i knjige iz
privatnih biblioteka. Karakterističan je
slučaj biblioteke Aleksandra Apolonija iz Dubrovnika za koju u jednom
zvaničnom izvještaju iz 1992.godine
soji da građa” nije, ni u kom slučaju,
materijal za otpad već veoma zanimljiva
Ante Lešaja, penzionirani profesor Sveučilišta u Zagrebu doktorirao je
1965. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu gdje je bio profesor političke
ekonomije. Nakon penzioniranja 1990. godine volonterski je aktivno radio na razvijanju Narodne knjižnice općine Korčula, a događanja oko
uništavanja knjižne građe koja su se tamo dogodila ponukala su ga da
fenomen uništavanja knjiga tokom 1990-ih godina potpunije istraži...
i raznorodna literatura”. Ta “zanimljiva i
raznorodna” literatura izbačena je pred
njegovu kuću, tamo stajala danima, a
onda nekuda odvežena i “nestala”. Mile
Savić iz Benkovca vlasnik vrijedne biblioteke od preko 700 knjiga 1996. godine svjedoči:” ...biblioteka u Benkovcu
radila je u toku rata, povremeno i ona
u Bjelini. Meni nije poznato da je u to
vrijeme povučena ili uništena ni jedna
20
knjiga nekog autora, na primjer hrvatskog. Devastacije i uništavanja desila
su se nakon augusta 1995. Mojih 700
knjiga potpuno je uništeno nakon toga
datuma. Da je bar neko ukrao bilo bi
mi lakše, nego su ih u avliji spalili. Ima
i drugih primjera. Tako sam u toku rata
u muzeju u Benkovcu sačuvao zajedno
sa S. Zoricom, biblioteku franjevačkog
samostana u Karinu sa 4.000 knjiga,
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
koji su neki kreteni uništili. Sačuvao
sam u muzeju, naravno i biblioteku Davora Jankovića s istim brojem knjiga”.
Legendarni benkovački profesor Nenad
S. Kosović u svojoj knjizi “Naš trenutak
istine. Benkovac 1993.” sa sjetom piše
i o uništavanju njegove vrijedne biblioteke od desetak hiljada knjiga koju
mu je dok je živio u izbjeglištvu čuvao
jedan učenik, ali nije uspio da je sačuva.
„Prve dvije godine po našem izgonu iz
Krajine moj stan je nova hrvatska vlast
zapečatila, a kad je nedavno otpečaćen,
u njeg se uselio i taj je netko, odmah
po useljenju, izbacio na trotoar Ulice
Zdravka Kneževića sve knjige. Ležale
su one tako na gomili izložene suncu,
kiši i vjetrovima, oko mjesec dana, a
onda su došli komunalni radnici, ubacili ih u kamion, odvezli nekud i tamo
spalili“.
“Filosofija palanke”
Spaljenim privatnim bibliotekama Mile
Saviće i Nenada S. Kosovića u Benkovcu te sudbini Apolonijeve biblioteke
u Dubrovniku, pridružila se i biblioteka
znamenitog Rade Konstantinovića,
autora “Filosofije palanke” djela koje
razlaže i tumači palanačku brutalnost.
Novinarka Heni Erceg tim povodom u
Feral Tribuneu piše: “I ako je moguće da
su na neprijateljskoj ćirilici-ili, još gore,
na nekom stranom jeziku bile pisane i
O
one stotine knjiga izbačene na ulicu iz
kuće književnika Rade Konstantinovića,
kojem je Rovinj godinama bio drugi
dom. Nakon što je “herojski” zauzeta,
“neprijateljska” utvrda pisca kapitalnog
djela “Filosofija palanke”, najprije je
divljački devastirana, a potom su i knjige i rukopisi Konstantinovićevi bačeni
na ulicu. Među rukopisima nalazio se i
dio prepiske ovog velikog književnika
s drugim velikim litetatom, Samuelom
Beckettom... Ta tužna storija samo je
djeličak mraka koji je cvao u Hrvatskoj
zahvaljujući, najvećim dijelom, upravo
“nezavisnom” pravosuđu.... je li se,
međutim, netko iz nove vlast, onako iz
poštovanja i zbog časti, ako ne zbog
pravde, sjetio zatražiti istragu protiv
zločina nad imovinom jednog pisca
kojemu su knjige i rukopisi razbacani
po rovinjskoj ulici zasigurno imali veću
vrijednost od same kuće koju je sebi
priskrbio neki nepismeni, ali zaslužni
hrvatski domoljub? Naravno da nije, jer
je uništavanje knjiga, rukopisa, novina
bio sastavni dio Tuđmanovog etničkog
čišćenja.... Filozofija palanke učinila je
svoje, tj. zločin, nad ljudima, knjigama,
snovima, maštom...”.
Otpis kao krinka za
uništavanje knjiga
U mnogim knjižnicama u Hrvatskoj
teško je pronaći knjige na ćirilici, a ri-
“TKO PALI KNJIGE, PALIT ĆE I LJUDE”
vu proročansku misao izrekao je veliki književnik Thomas
Mann povodom nacističkog ritualnog spaljivanja 1933. godine
pred Reichstagom više od 20.000 knjiga autora kao što su: A.
i S. Zweig, braća Mann, Remarque, Freud, Proust i mnogi drugi. Nije
spaljivanje knjiga izmislio Hitler i njegovi gebelsi. Radila je to “uspješno”
srednjovjekovna katolička inkvizicija, a “uzore” su mogli imati i u liku
kineskog cara Čin-šihuang-tia koji je još 213. godine p.n.e. dao uništiti
“nepodobne” knjige. Publicist Nikica Mihaljević 1993. godine piše: “Nije
bilo moguće ni zamisliti, samo prije nekoliko godina, da će se usred
“kulturnog” i “civiliziranog” Zagreba knjige rezati u rezance, a biblioteke
“čistiti” od svega srpskog i ćiriličkog, pa i od ostalog “nehrvatskog” štiva.
U svom savonarolinskom čistunstvu hrvatski kultur-obnovitelji uništavaju
biblioteke dragocjenih knjiga, na stotine vrijednih naslova, bez kojih se
hrvatska kultura i hrvatski književni život ne može ni zamisliti. Nadobudna ministrica, da ne kažem gospođa ministarka, Vesna Girardi-Jurkić i
njezini slugani iz Zavoda za školstvo, propisali su da ni jedan Srbin ne
može u Hrvatskoj predavati hrvatski jezik i književnost, pa ma kakve
kvalifikacije imao!? Tako to biva: najprije se pale knjige, a onda i ljudi (o
kakvoj se, stvarno egzekuciji radi, savršeno je svejedno)”.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
21
Spašavanje „nepodobnih“
knjiga
Jedan od najupečatljivijih
pokazatelja čišćenja knjižnica od
nepodobne literature svakako je
formiranje posebne biblioteke
pri SKD “Prosvjeta” 1996.
godine. Njen tadašnji fond
formiran je gotovo isključivo
od knjiga što su ih bacile neke
od zagrebačkih knjižnica, što
znači da tzv “srpska biblioteka”
nije nastala kao rezultat procesa
demokratizacije u Hrvatskoj
već kao rezultat pokušaja
spašavanja od uništenja bar
dijela nepodobnih knjiga
jetke su i knjige srpskih pisaca pisane
latinicom. Većina takvih knjiga je u brojnim revnim i sistematskim otpisima
naprosto nestala. Knjige su začuđujuće
revno neki bibliotekari i mnogi nepozvani naprosto bacali u smeće, kao da
su se natjecali tko će brže i više. Tako je
splitska Gradska knjižnica bacila hiljade
knjiga koje su bile složene u holu nekoliko mjeseci jer ih nije bilo jednostavno odvesti, a građani su zavirivali u
kutije tako složenih knjiga i čudili se. Iz
knjižnice u Slatini na gradsko smetlište
odveženo je i bačeno preko 2.000 knjiga doveženih u 7 kontejnera. Svjedoci navode da se na smetlištu našao i
Balzac jer je njegov roman bio objavljen
na ćirilici. Jedan od najbrojnijih “otpisa”
odrađen je u Gradskoj knjižnici Zagreb
gdje je 1994. godine jednokratno otpisano 23.069 “nepotrebnih”, “neprikladnih” i “suvišnih” knjiga.
S posebnom tjeskobom autor knjige
piše o uništavanju knjiga iz Gradske
knjižnice u Korčuli 1997./2001. godine.
U kontejner za smeće bačeno je 1.905
svezaka među kojima i knjige Ivane
Brlić Mažuranić, Andrića, Krleže, Braće
Grim, Karla Maya... samo zato jer su
bile napisane na ćirilici.■
urbana lobotomija
NEPRAVDA
Vicdan Özerdem, tursku državljanku što je pedesetak dana provela u pritvoru u Hrvatskoj osobno sam upoznala te iz njezinih vlastitih usta, da i ne spominjem njene članove obitelji i prijatelje, uz
potoke suza što ih nije mogla ni kontrolirati, čula stravičnu priču
za koju sam dotad mislila da je moguća samo na filmu
D
Piše:
DUNJA
NOVOSEL
a mi je netko pred
koji tjedan rekao
da zatvorenici u hrvatskim zatvorima
zalužuju bolje i
humanije uvjete, primjerice bogatiji jelovnik, topliju pidžamu i
zatvorsko dvorište za koji metar
prostranije, rekla bih mu da se
mane ćorava posla jer da ima
daleko važnijih stvari od toga.
Primjerice, da u dječjim vrtićima
obroci budu kvalitetniji, prostorije toplije a dvorište veće i bolje
uređeno, te što je najvažnije,
da su cijene prihvatljivije i da se
otvori veći broj tih vrtića pa da ne
postoje sramotne liste čekanja
kao za transplantaciju organa ili
vađenje hormona štitnjače i da
vrtići ne budu luksuz već pravo
svakog sretnog djeteta. Da mi
danas netko opet krene zastupati
prava zatvorenika, odgovorila bih
mu potpuno jednako, a i sutradan
bih mu isto tako odgovorila.
Međutim, danas ne mislim više
da svi oni što borave u zatvorima
i zaslužuju da im bude nelijepo
i hladno i da jedu ocvali poriluk
i hladno meso sa žlundrama,
jer su samim time što se nalaze
tamo, po automatizmu, i krivi. Dobro, da, ima među njima onih što
su manje i više zgriješili, narko
bossova i hašišara, krvoloka i
sitnih pijavica s mutnih potoka
sa samog ruba ljudske egzistencije, svodnika i kurvi, sitne jalije
što je orobila kiosk i krupne ribe
što je pokrala državu (ne, zapravo njih nema. Nije da ih nema,
ali nema ih tamo gdje bi trebali
sjediti i u omiljenoj dokolici pisati
memoare.), krkana sa stadiona
i serijskih ubojica, krijumčara dijamanata (dobro, to je egzotika.
Nisu često viđeni u Remetincu. Ali
njihove bih memoare rado čitala)
i švercera Marlbora, obiteljskih
nasilnika i žena što su u samoobrani potegle kuhinjski nož na
ove nasilnike. Pa opet svi nekako
dijele istu sudbinu, samo možda
ne jednako dug vremenski period. Što opet ne znači da hašišar
s početka neće dobiti osam godina, a serijski ubojica četiri i slobodne vikende. Jer se uzoritije
vlada u zatvorskoj blagovaonici i
izrađuje ljepše predmete od drva
za vrijeme trajanja društveno korisnog rada. Međutim, postoje i
slučajevi kada osoba ni kriva ni
dužna uđe u taj mračni začarani
krug zatvorskih ćelija a da ni njoj
samoj nije jasno što je skrivila,
kao u Kafkinu procesu. Ili u seriji
Ezel kad istoimenog lika koji se
tada još zove Omer jednog jutra
iz sna prene i pokupi policija, ravno u ambis jada i nepravde, što
će nepovratno obilježiti čitav njegov život. Jer nitko tko prođe tako
nešto ne može više biti onaj stari.
Namjerno povlačim ovu paralelu
sa turskom serijom, žanrom
koji je u Hrvata postao prilično
popularan, pa je sve više interesenata za učenje jezika, namakanje guzice na antalijskim obalama, haračenje po Kapali čaršiji
i traženje muževa nalik stanovitom Onuru, priležniku srnolike i
plahe Šeherezade. Čak znam za
turističke ture koje se s ovim ciljevima organiziraju kao i kokoške
koje spiskaju tromjesečnu plaću
22
ne bi li Onura pronašle po najluksuznijim istanbulskim barovima i
klubovima. Međutim, ono što ne
znaju, ali tko bi ih krivio, ono što
ni ja nisam znala, iako sam u toj
istoj Turskoj mjesecima živjela i
doživjela određene neugodnosti,
da je pored svih tih turističkih ljepota i primamljivosti, te bogate
kulture koju ovi vikend-turisti ipak
zanemare, Turska zemlja jednog
okrutnog i oporog sistema koji
nerijetko na najgrublji i najsvirepiji
način krši prava svojih državljana
i temeljna načela ljudskosti.
ELEKTROŠOKOVI I SILOVANJA
Ne kažem da kod nas nema ljudi
koji ni krivi ni dužni, kao žrtve
nekih nesretnih okolnosti, sporo
odbrojavaju dane tužno škiljeći u
nebo kroz rešetke na prozorima.
Ima ih sigurno, a možda ne i tako
malo. Ali ja ih nasreću ne poznajem pa nisam dužna govoriti o
njima. Vicdan Özerdem, tursku
državljanku što već pedeset dana
provodi u pritvoru u Hrvatskoj osobno sam upoznala te iz njezinih
vlastitih usta, da i ne spominjem njene članove obitelji i prijatelje, uz potoke suza što ih nije
mogla ni kontrolirati, čula njezinu
stravičnu priču za koju sam dotad mislila da je moguća samo
na filmu. I zato ne mogu šutjeti.
Vicdan je kao mlada novinarka
pratila zbivanja što su obilježila
noviju tursku povijest, proteste
protiv državne represije, za slobodu mišljenja i izražavanja.
Kao uvjerena ljevičarka i osoba gorljivog duha, koji joj tada
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Desetak godina tamničkog života i stravičnih tortura novinarke koja je „kriva“ zato što je pisala o slobodi
mišljenja i izražavanja
još nisu bili slomili, privedena je zajedno s mnogim drugim sudionicima,
optužena za podrivanje državnoga
sistema i terorističko djelovanje, te
je ove optužnice nakon dugog i krajnje bestijalnog mučenja što uključuje
elektrošokove, silovanje, raznovrsnu
psihičku torturu i ponižavanja, bila
prisiljenja i potpisati. Tu započinje
tamnički život (ukoliko se to bivstvovanje među mračnim i hladnim zidinama što
svjedoče sramnim postupcima i može
nazvati životom) Vicdan i brojnih drugih.
On će s prekidima trajati desetak godina. Ovi nazovi prekidi označavaju njezino zapadanje u veoma teška zdravstvena stanja zbog kojih je morala primati
terapiju izvan ćelije. Radi uvođenja kaznionica tipa F, rezerviranih za „teroriste i one koji rade kontra države“, a u
kojima vladaju posebno strašni uvjeti i
gdje zatvorenici žive u potpunoj izolaciji,
brojna skupina zatvorenika, među njima
i Vicdan, započinje višemjesečni štrajk
glađu. Iz ovog štrajka većina će izaći
kao invalidi i slijepci, a neki i neće izaći.
Preminut će od posljedica ili pak izginuti
u vojnoj operaciji sustavno provedenoj, a prikazanoj kao požar, u više zatvora. I Vicdan je tom prilikom zadobila
strašne opekline. Ponovno je puštaju na
liječenje jer se nalazi na tankoj liniji što
odjeljuje život i smrt. Neko vrijeme prima
terapiju u Turskoj i biva pomilovana od
strane tadašnjeg turskog predsjednika.
Radi potrebe za kvalitetnijom terapijom
i mirnijim životom odlazi sa suprugom
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
(u zatvoru se i udala) u Njemačku gdje
podnosi zahtjev za azil, koji joj je kroz
neko vrijeme i odobren. Ta žena koja je
nekoliko godina ranije potpisavši ono
iznuđeno priznanje takoreći potpisala
kapitulaciju pred životom, dobila je novu
priliku da sa osovi na noge i ispočetka
taj život izgradi. Sa suprugom i sinom
živjela je savim miran obiteljski život
daleko od svakog oblika „revolucionarne misli“ i „političkog djelovanja“, sve
dok ovoga ljeta nije odlučila turistički
posjetiti Dubrovnik i istovremeno se
ondje sastati sa sestrom koju nije vidjela godinama, otkako je pobjegla u slobodu.
UPLAŠENA I TEŠKO BOLESNA
Međutim, taj se izlet učinio kobnim jer
ju je na graničnom prijelazu zaustavila
hrvatska policija na temelju tajne Interpolove tjeralice koju je za njom izdala
Turska, unatoč tome što su je predsjednik, a to jest država, prije nekoliko godina i sami pustili na slobodu. Bit će da su
se predomislili. Njezina agonija traje najprije u dubrovničkom zatvoru a potom u
zagrebačkoj zatvorskoj bolnici, kamo je
premještena zbog izrazito lošeg zdravstvenog stanja, i gdje se jako boji. Iako
su tamošnji uvjeti neusporedivo humaniji od onih kakvih se tokom života
nagledala, i iako se tamošnji i liječnici i
čuvari prema njoj ponašaju krajnje korektno, veliki problem predstavlja jezična
barijera: ona naime ne može objasniti ni kada je gladna ni kada ne smije
23
konzumirati određenu vrstu hrane, ni
kada ima bolove ni kada ju je strah.
Povrh svega, zbog protrpljenog užasa
pati od teškog oblika PTSP-a, a zbog
posljedica štrajka glađu i od WernickeKorsakofljeva sindroma, inače svojstvenog alkoholičarima, poremećaja
što upućuje na trajna oštećenja mozga,
pamćenja i vida. Samo okruženje kojemu je izložena Vicdan služi kao nemili
podsjetnik na dane protrpljene u zatvoru i kao okidač koji bi je mogao vratiti
u staro stanje čijim se kandžama jedva
otrgnula. Kad priča, puno plače i drhti,
i najveći joj strah predstavlja pomisao
na izručenje, ma koliko je svi uvjeravali
da je pravda na njezinoj strani i da to
takvog čega neće doći. Tad na trenutak
pogleda očima punim nade, osjećaja
što u njoj u vidu nekog drhtavog i nesigurnog, blijedog plamena još živi.
I priča o svome sinu, samo i jedino o
njemu priča; kaže stalno joj se čini da
je doziva. I ima samo jednu želju, veliku
kao sunce koje ovih dana ne vidi: da je
puste na slobodu da ga ponovno zagrli.
Uz nesebična nastojanja ljudi iz Centra
za mirovne studije i drugih udruga za
ljudska prava, predan rad odvjetnika,
uz odjek medija, bezrezervnu podršku
njezine obitelji i prijatelja i malo sreće
koja ju dosad nije naročito pratila, ali je
i njoj više vrijeme da promijeni strane, i
uz ono neizbježno Inşallah što ga Turci
ko mantru ponavljaju kad izražavaju
svoje želje, i ova će se njezina nadajmo
se čim prije ispuniti.■
ženski nered
PISANJE POVIJESTI
VLASTITIM ŽIVOTOM
Mirjana Gross bila je prva među prvim historičarima koja se bavila
razvojem metodologije, prva historičarka koja je hrvatsko društvo
19. stoljeća obuhvatila u cjelini, prva koja je pisala udžbenike koji
su se koristili u cijeloj Jugoslaviji. Prevodila je puno, s različitih
jezika, a sve ih je znala savršeno. Predavala je na sveučilištima u
Americi, Austriji, Njemačkoj...
D
Piše:
ĐURĐA
KNEŽEVIĆ
a je historijska znanost, najteža od
svih znanosti, još
pred stoljeće i pol
tvrdio je Fustel de
Coulange, a niti danas stvari
s tim u vezi ne izgledaju bolje.
Pribiranje povijesnih činjenica,
njihovo puko nizanje, samo po
sebi je kronika, ali je daleko od
znanosti. Predmet historije naime
nije prošlost kao takva, njezin su
predmet društveni odnosi, način
života, prošlo djelovanje ljudi,
metodom interpretacije činjenica
koje o tome govore, dok je pozicija historičara u najmanju ruku
ambivalentna. Nastojati razumjeti prošlost istovremeno iz dvaju
udaljenih pozicija, samog prošlog
vremena i iz pozicije suvremenosti. Mogli bismo de Coulangeovoj
izjavi dodati još da je i najnezahvalnija, jer se praktički nikada ne
može kazati da je njezin predmet
do kraja istražen i interpretativno zaključen. Mirjana Gross,
historičarka koja nas je nedavno
napustila, ne samo da je izabrala
baviti se, dakle, najtežom od svih
znanosti, dodali smo i najnezahvalnijom, već je u svojem radu
birala upravo s više aspekata najosjetljivija mjesta novije hrvatske
povijesti kojom se bavila. Razdo-
blje impregnirano političkim (zlo)
upotrebama, istovremeno slabo
ili nikako pokriveno istraživačkim
radom, pa i one primarne razine,
sakupljanja, obrade i kakvetakve sistematizacije povijesnih
činjenica o tom razdoblju. No tko
je imao sreće poznavati profesoricu Gross, pa makar i iz perspektive njezine studentice, morao je
znati da ništa drugo i ništa manje
ona i ne bi postavila pred sebe
kao zadatak. Spomenimo u tom
smislu ovdje samo neke ključne
radove, primjerice studija, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije
1906-1907., koju je objavio Institut društvenih nauka – odelenje
za istoriske nauke, u Beogradu
1960. Osim što u ovom radu već
u velikoj mjeri napušta tradicionalnu, usko shvaćenu i postavljenu
historijsku znanost orijentiranu
na političku povijest, ona kritički
vrednuje ne samo tuđinsku, neprijateljsku politiku, već i “naše”
aktere. Objašnjavajući poteškoće
oko okupljanja i suradnje hrvatske i srpske buržoazije, navodi
kao posljednju smetnju tome
teške razmirice između Srpske
samostalne i Srpske radikalne
stranke u Hrvatskoj. Tako citira
zdvojnog Supila koji nastoji da se
taj jaz prebrodi i piše Čingriji: “Da
24
niesam na vrieme skočio u Beograd i trčo od Pašića do Živkovića
i Ljube Stojanovića, naše srpske
stranke u Banovini još bi se klale
i nazivale jedna drugu svijem onijem epitetima, kako su se častile
ovog proljeća.” Gledajući danas
aktualne događaje, vrlo slične
ondašnjima, čini se da povijest
možda i jest učiteljica života, ali
samo za one koji žele naučiti.
IDEOLOGIJSKA MAGLA
1973. godine objavljuje ogromnu
studiju Povijest pravaške ideologije, u izdanju Sveučilišta u Zagrebu
– Institut za hrvatsku povijest. I za
ovo je trebalo imati historičarskog
nerva, bezgranične strpljivosti i
hrabrosti. U okolnostima u kojima je pravaštvo desetljećima
smatrano nositeljem ekskluzivne
nacionalne ideologije, stavovi
o pravaštvu bili su nužno shematski, crno-bijeli, zbog čega
je na koncu, mada brojna, literatura uglavnom apologetska ili
osporavajuća, ali bez utemeljenja
u znanstvenim spoznajama. O
pravaštvu se pisalo iz perspektive velikih vođa – Starčevića
prije svega, a potom i Kvaternika, a kako je utvrdila Mirjana
Gross, “Pisci koji su se pozivali na
pravaštvo dali su mu sadržaj svoIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Mirjana Gross rođena je u uglednoj zagrebačkoj židovskoj porodici
i kao mlada djevojka prvih godina rata sakrivala se u jednoj obitelji
u okolici Zagreba. 1943. otkrivena je od Nijemaca i poslana u logore Buchenwald i Ravensbrueck, koje je, kako je kasnije govorila,
preživjela pukom slučajnošću
jih vlastitih političkih aspiracija i pogleda
na svijet, a nije ih zanimalo kako i zašto
je ono nastalo, kako se mijenjalo i što
je značilo u svom vremenu i društvu.”
Ući u tu šumu ideologijskih magli, koje
nam i danas počesto zamračuju obzor,
i postaviti si jedino logično pitanje: što
je zapravo pravaštvo? i slijedom njega,
još i sva ova maločas navedena pitanja,
to je ono što je historičarka Gross poduzela. Namjesto romantičarskog pristupa
povijesti kao zbiru djelovanja velikih
ličnosti, odabrala je kritički pogled
prema cjelini i društvenom kontekstu.
Naravno da je i u ovom naišla na velike
zanatske poteškoće, jer osim radova
koji su se bavili političkim pojavama, a
osobito osobama, malo ili gotovo ništa
nije urađeno na planu socijalne i kulturne povijesti, radova koji bi omogućili
potpuniju sliku vremena i čvršću sintezu.
Sve ju to, dakako nije pokolebalo, čak bi
se reklo da je upravo stoga bilo osobit
izazov. Uz interes za konkretna mjesta
novije hrvatske povijesti (događajne,
političke) paralelno sve više razvija interes prema socijalnoj povijesti, prema
totalitetu povijesnog zbivanja, nastojeći
nadići kruta razgraničenja, kako ona to
naziva, historija-pridjeva (ekonomska,
politička, kulturna itsl.), nastojeći osvijetliti uzajamnu ovisnost povijesnog
života uopće. Stoga i jest logično da
se okreće i sve više pažnju usmjerava
prema metodološkim pitanjima, što će
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
rezultirati objavljivanjem još jednog
od njezinih kapitalnih djela, knjigom
Historijska znanost – razvoj, oblik,
smjerovi, prvi put u izdanju Centra za
povijesne znanosti Instituta za hrvatsku
povijest, 1969. U našim intelektualnim
prostorima nije baš česta praksa ponavljanja izdanja, osobito kada je riječ
o ovako specijaliziranim radovima, pa
ipak, ova je knjiga doživjela da bude
rasprodana dvije godina nakon izlaska
i doživjela je novo izdanje, ovog puta
u izdanju Sveučilišne naklade Liber,
1980. godine. Iscrpnost prikaza razvoja historijske znanosti od tradicionalne “dogodovštine” prema socijalnoj
historiji, prema integralnoj društvenoj
znanosti, s opisom i kritičkom analiza
praktički svih važnih pravaca u svjetskoj
historiografiji, upravo je zapanjujuća.
Osobito kad se ima na umu da je profesorica Gross ušla u to područje mimo
svoje glavne nastavne i istraživačke
djelatnosti vezane za noviju hrvatsku
povijest.
PREŽIVJELA BUCHENWALD
Da je radila pod opterećenjima puno
širih interesa koji su joj stoga nametali
i brojne dodatne poslove, govori i jedno
osobno “priznanje”. Tako u predgovoru
još jedne, treba li uopće napominjati,
kapitalne knjige, Počeci moderne Hrvatske – Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850-1860. (izdanje
25
Globus i Centar za povijesne znanosti
Sveučilišta u Zagrebu, 1985.), piše:
“Odabravši mirovinu prije vremena, oslobodila sam se poslova koji su me godinama sprečavali da intenzivno radim
u arhivima i knjižnicama.” Oslobodivši
se dakle poslova koji su je sprečavali,
podarila je historijskoj znanosti, ali prije
svega hrvatskoj, i ne samo njenoj kulturi brojne knjige, studije, monografije,
velik broj znanstvenih članaka. Svojim
je radom, istraživačkim i kritičkim uvidima, enormnim znanjem i zapanjujućom
produktivnošću, struci historijske znanosti, historičarkama i historičarima, u
velikoj mjeri olakšala brži razvoj i lakše
savladavanje daljnjih istraživačkih i
spoznajnih putova. Istovremeno, stavila
je pred njih i ogroman problem. Vlastiti znanstveni standard. Rekli bismo,
dovoljno građe i za više od jednog
izuzetno angažiranog života. Pa ipak,
uz to stoji još i osobna biografija koje
se ne smijemo ne sjetiti. Gospođa
Gross rođena je u uglednoj zagrebačkoj
židovskoj porodici i kao mlada djevojka
prvih godina rata sakrivala ju je jedna
obitelj u okolici Zagreba. 1943 otkrivena je od Nijemaca i poslana u logore
Buchenwald i Ravensbrueck. O patnjama kroz koje je prošla i slučajnom
preživljavanju, o teškim posljedicama
po njezino zdravlje nakon rata, kada se
više godina liječila od brojnih oboljenja,
rijetko je govorila. Proživjeti sve to, uz
sve fizičke i duhovne patnje i ostvariti
domete u znanosti koje smo ovdje
tek vrlo malo dotakli, samo po sebi je
historijska tema o kojoj će, nadati se,
netko napisati monografiju. Dopustit ću
si na kraju ispričati i anegdotu kojoj sam
kao studentica svjedočila, a koja pokazuje da je profesorica Gross ne samo
podučavala, već se morala baviti i stvarima elementarne pristojnosti. Jedan
kolega, dečko kršan iz kršnih krajeva,
došavši pred vrata njezina fakultetskog
ureda, s indeksom zadjenutim za pojas,
kratko kucnuvši u vrata, odmah ih je,
bez čekanja, i otvorio. Nas nekoliko koji
smo čekali na konzultacije mogli smo
samo čuti smireni glas profesorice: “Nisam vam dopustila da uđete.” Gledam
tog tadašnjeg dečka danas u politici i
nadam se da je barem naučio manire,
ako već ne i povijest. Profesorica Mirjana Gross rođena je 22. svibnja 1922
u Zagrebu, gdje je i umrla 23. srpnja
2012.■
intervju
Aleksandar Saša Popov, predsjednik Centra za regionalizam i član
Igmanske inicijative iz Novog Sada
Trebamo nešto slično
Šumanovom planu koji bi
nas izmirio i ujedinio
Uz novu vlast u Hrvatskoj, mislim da ima šanse da se odnosi
Hrvatske i Srbije promijene na bolje. Ali, na žalost ne tako brzo
kako mi to želimo. Mi nemamo ono što su imali Nijemci i Francuzi, a to je Šumanov plan koji je, na kraju, doveo do stvaranja
Evropske unije
D
Razgovarao:
NINOSLAV
KOPAČ
obio sam upute:
„Kreni od Rume
prema
Novom
Sadu
i
kada
prođeš putokaz za
manastir Hopovo, prije Iriškog
Venca skreni lijevo prije skretanja biti će parkiran automobil
s crvenim balonom“. Iako smo
došli iz Novog Sada, nismo
mogli promašiti automobil s balonom i uskim blatnjavim putem
spustismo se do vikendice Aleksandra Saše Popova istaknutog
borca za ljudska prava poznatog
na području cijele bivše Jugoslavije. Vrijeme nam baš nije bilo
naklonjeno, jer nakon tropskih
vrućina tu noć se temperatura
praćena kišom spustila za skoro
20 stupnjeva, pa osim kiše bilo
nam je hladno, ali samo po
koži, jer topla atmosfera nam je
odmah zagrijala dušu. Iako smo
došli s „rukama u džepovima“
domaćin, a i gosti su se pobrinuli da ničega ne dostaje. Bilo
je ića i pića, ali nadasve ljudske
topline i veselja koje je isijavalo
iz stotinjak ljudi koji su ovamo
došli iz Slovenije, Hrvatske,
BiH, naravno Srbije, Zef Šalja
s prijateljima s Kosova, donio
je baklave, Makedonci sitne
đakonije. Naravno Mirjana i Igor
Galo su već domaći, ali mnogi
su se iznenadili kada su vidjeli
bivšeg hrvatskog predsjednika
Stjepana Mesića koji sa svojim
pratiteljem i prijateljem Tomislavom Jakićem, što nije trebalo
biti iznenađenje, jer su Mesićevi
dolasci na ta okupljanja isto tako
postali tradicionalni. Saša Popov i njegova supruga naprosto
lete od „kružoka“ do „kružoka“
u kojima se raspravlja aktualna
politička situacija, srpski parlamentarni i predsjednički izbori,
kvaliteta ića i pića i sve ono o
čemu se na takvim okupljanjima
govori. U jednom trenutku odlazim sa Sašom u njegovu šupu
da bi na miru porazgovarali.
Ovo je osmi susret?
Jeste! Ja sam pokojnom Žiki
Kovačeviću izneo tu ideju da
se okupe naši članovi Igmanske inicijative i antifašisti iz celog regiona i njemu se ta ideja
26
jako svidela i onda je on puno
poradio na tome, da se na to
prvo druženje, dok se ne stvori
tradicija, dok se ne probije led,
da dođe što više ljudi. Došao je
značajan broj ljudi iz bivše ex
Jugoslavije. Od Mirjane i Igora
Galo iz Pule, pa do Zefa Šalje
iz Prištine. Kada je probijen
led, onda su me već u aprilu
počeli zvati, kad’ će biti naredno
druženje. Sada imamo ne samo
standardnu ekipu ljudi koji stalno
dolaze, nego imamo čak i nove
ljude, a sve je više i mladih koji
se uključuju. Mislim da je, u ovo
vreme, to strašno važno, prvo
da se antifašisti okupljaju, a drugo da upozoravaju na važnost
opasnosti od fašizma, zato što
je to, na žalost, živa stvar u svim
našim krajevima.
Igmanska inicijativa je osnovana u vrijeme opsade Sarajeva?
Ona je dobila ime po tome.
Naime, ta grupa 38 antiratnih
aktivista iz Srbije i Crne Gore
je u početkom aprila 1995. godine ušla u grad, Sarajevo, koje
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
dokle se stiglo sa normalizacijom
međusobnih odnosa i dajemo nove
inicijative u tom pravcu. Naš najugledniji član Živorad Kovačević,
pokojni na žalost, uvek je imao
izveštaj o tomu dokle je stiglo i koje
nove ideje postoje. Ujedno na njima
lansiramo ekspertske projekte koji
doprinose bržoj normalizaciji odnosa, i lobiramo za njihovu realizaciju.
U sklopu Igmanske inicijative do
sada su se 6 puta okupili predsednici država i četiri puta su potpisali
zajedničke izjave koje su pripremali
naši eksperti. Tako smo postali
neki faktor koji se sada uvažava s
najvišeg nivoa, a kada smo se prvi
put skupljali mnogi su nas pitali: „Što
vi sada idete tamo?“
Da li je i Stipe Mesić onda bio s
vama?
Ne, Mesić se pridružio drugom prilikom. Inicijatva je krenula iz Srbije
i BiH.
Kako je Stipe Mesić ušao u Igmansku inicijativu?
Mesić je ušao tako, što nas je
zdušno podržao. Zoran Pusić je bio
predsednik za Hrvatsku, a naravno
oni su u dobrim odnosima, a mi smo
imali tu ideju da uvučeno u „priču“
predsednike kako bi se naš glas
dalje čuo i onda smo tu ideju izneli
predsedniku Hrvatske Stipi Mesiću i
on je prihvatio da bude prvi domaćin
septembra 2004. Godine.
Znači on je kao predsjednik ušao
u Igmansku inicijativu!
Kao predsednik i onda je učestvovao
na kasnijim sesijama koje su
održavane u Beogradu, Miločeru,
Sarajevu. Onda smo ga na Ljetnoj
školi demokracije na Braču, još je
bio predsednik, primili za počasnog
člana, a prošle godine kad je došao
na ovo okupljanje, primili smo ga za
redovnog člana.
Šta kažeš na trenutnu situaciju
u Srbiji? Svi se borimo protiv
neofašizma, ali on sve više diže
glavu, a ekonomska kriza koja
je svugdje, najpogodnija je upravo za takvu vrstu političkog
djelovanja.
Populizam uvek pada na plodno tle
u vreme ekonomskih kriza. Mi baš
imamo užasnu krizu i to unutrašnju,
koja bi sama došla da nije bilo svet27
Foto: N. Kopač
je bilo u blokadi i osnovni cilj je
bio da se prisustvuje sednici Srpskog građanskog veća. To su Srbi
koji nisu sarađivali sa Karađićem i
Mladićem, i ostali su u Sarajevu, a
time smo ujedno hteli da ukažemo
solidarnost sa svim Sarajlijama. U
to vreme Igman je bio planina koja
je razdvajala i spajala. Razdvajala
je tako što je bila neka barijera, a
ujedno je preko Igmana bio jedini
koridor, i naravno kroz tunel ispod
sarajevskog aerodroma jedini pravac kroz koji se moglo ući u grad.
U vreme dok smo mi bili u gradu
padale su granate i na naše oči je
sred Titove ulice poginula jedna devojka od 17 godina i baš sticajem
okolnosti Srpkinja Maja Đokić, bila
je njihova poznata sportiskinja.
Vi ste prvi put u Sarajevo ušli
kroz tunel?
Kroz tunel smo ušli i izašli napolje.
Ja sam tada rekao da onaj ko ulazi u
Sarajevo treba na taj način da uđe,
da se sagne pred tom nevoljom. Taj
tunel je bio visok metar i po i njime
se moglo ići pognuto, malte ne
puzajući. Prema tome ako se ulazi
u grad na taj način, treba i izići na
taj način da se svati i nevolja Sarajeva i da mu se na neki način čovek
pokloni.
Inicijativa se sastaje i dalje!
I onda smo dvehiljadite godine imali
prvu bilateralu. Još su bili oni režimi
koji su i izazvali rat. Jedna nevladina
organizacija iz Sarajeva i Centar za
regionalizam, čiji sam ja predsednik,
napravili smo jednu regionalnu konferenciju o bilateralnim odnosima
SR Jugoslavije i tadašnje BiH, ali na
alternativnoj osnovi. To su bili opozicioni političari i predstavnici nevladinih organizacija. U novembru
te iste godine, održali smo trilateralu, jer do tada je bila samo Srbija i
BiH, a tada se priključila i Hrvatska.
Na tom skupu si isto bili ugledni
intelektualci i opozicioni političari.
Tada je dogovoreno da se taj vid
saradnje institucionalizuje. On je
sada prerastao u pokret nevladinih
organizacija zemalja Dejtonskog
sporazuma za bržu normalizaciju
međusobnih odnosa. Do sada
smo imali 22 sesije. Mi održavamo
te sesije, na kojima analiziramo
intervju: Aleksandar Saša Popov
ske krize, samo što je ona pojačana sa
svetskom krizom. Problem je u tome što
nije urađena lustracija, što smo svi mi
iz nevladinih organizacija predlagali. I ti
akteri koji su sada na političkoj sceni, bili
su malte ne pred suđenjem. Nikako ne
bi bili na političkoj sceni! S druge strane
stalno se diže glas nekih koji žele da revidiraju istoriju, pa evo i ovaj pokušaj rehabilitacije Draže Mihajlovića, pojavljuju
se neke ekstremističke nacionalističke
grupe protiv kojih se mi žestoko borimo
i tražimo zabranu. Sada je u toku rasprava na Ustavnom sudu Srbije rasprava
da se zabrane neke od tih ekstremnih
organizacija. Mi smo u Novom Sadu
2007., čak imali najavu da će Nacionalni stroj, jedna neonacistička organizacija da organizuje marš ulicama Novog
Sada. Pre toga su oni stalno izazivali
incidente u Novom Sadu. Kada je to
prevršilo svaku meru, onda smo mi iz
nevladinih organizacija uz podršku nekih
stranaka dogovorili da na istom mestu,
gde su oni zakazali svoj skup, održimo
naš skup i pozvali smo građane da nam
se pridruže. Policija je, naravno, kada je
videla kuda to ide zabranila njihov skup,
a naš, naravno, nije mogla da zabrani.
Nije imala argumente. I mi smo uspeli
da u centar Novog Sada dovedemo pet
hiljada građana, što je neverovatno za
bilo koju nevladinu organizaciju. Tada
je energično rečeno NE fašizmu! Kada
je ta grupa krenula na Kej Žrtava novosadske racije ti neonacisti su se bili
sklonili u jednu baštu ugostiteljskog objekta, i kada smo prolazili tuda oni su
nas napali kamenicama koje su povredile naša aktiviste i tada je žandarmerija
upala među njih i pohapsila ih. Od tada
nema više nikakvih incidenata u Novom Sadu. Njihov firer, kako se sam
nazvao, Davidović je pobegao u Italiju.
Zahvaljujući tome, što su građani stali
na branu protiv neonacizma.
Pa to je i jedini način, da se građani
dignu protiv tog zla, ali na žalost,
pitanje je koliko su građani toga
svjesni, jer u Hrvatskoj još uvijek, izgleda ne shvaćaju to zlo.
Pa evo, ovde su pokazali da kada vide,
kad ima tko da ih artikuliše, a mi smo
ih artikulisali na pravi način, jer smo
rekli da ne smemo dozvoliti da Novi
Sad dobije jednu takvu „šamarčinu“ da
neonacistička čizma maršira ulicama
Novog Sada. Onda su oni svatili o čemu
se radi i bio sam presretan kada sam
video da je prepun onaj trg ljudi koji su
došli da nas podrže.
Ali, Novi Sad više nije onakav kakav
je nekada bio. Nakon ovog, tužnog,
rata dosta je prognanih Srba doselilo u Novi Sad, da li se zbog toga
nešto promijenilo u novosadskom
ponašanju.
Pa posle ovog poslednjeg rata ništa
više nije bilo kako je bilo i nigde na ovim
prostorima nije ko što je bilo.
Čuo sam da veliki broj naših, prognanih, Srba naginje radikalizmu. Da
li je to točno?
Pa, mi imamo jedan problem, ne traba
njih za sve optuživati, mi imamo deo
Vojvođana koji naginju tom konzervatizmu. Ima šajkaška oblast, nekada
je to bila vojna krajina iz hiljadu osamsto i neke. To je zanimljivo koliko taj
krajiški gen opstaje u glavama tih ljudi.
To je u srcu Bačke i ti ljudi redovno
glasaju za radikale. Međutim i struktura stanovništva nakon ovih ratova se
promenila. Puno je izbeglica došlo koji
su dobili pravo državljanstva, a u dobroj
meri su čak i „jogurt revoluciju“ izneli
gradovi u kojima su bili nekadašnji kolonisti. Tako da se tu ipak promenila ta
slika i imamo tu radikalizaciju. Međutim,
sva sreća je što ravnica to pegla, kroz
nekoliko generacija i ovi kolonisti polako
postaju ravničari, jer Vojvodina je uvek
bila privlačna. Niko nije u ono vreme
hteo da ide na Kosovo, jer bila je ideja
da se izbeglice šalju na Kosovo da bi se
tamo izmenila demografska slika, bila
im je draža Vojvodina. Na žalost to je
tako, ali mora se i s tim ljudima raditi i
mora se činiti sve da se oni pridobiju za
ovu drugu stranu.
Ovaj, posljednji rat, na žalost puno
toga je promijenio. Prošlo je skoro
20 godina od rata, ali još uvijek su
jake
nacionalističko-šovinističke
tenzije. Iako je izgledalo da se stanje
polako smiruje, vaši zadnji izbori, a i
neke ekstremne stranke u Hrvatskoj
podgrijavaju mržnju i još nije sigurno
doći sa srpskim tablicama na Jadran,
ili sa zagrebačkim u Beograd. Rođen
sam poslije rata u kojem su nam Nijemci bili najveći neprijatelji, ali se
sjećam da su već pedesetih godina
Nijemci bili prvi i najčešći turisti na
našem moru.
Jeste, ali tu ima jedna druga stvar. Što
28
je bliži onaj s kim si imao sukob i tko ti
je činio zlo, imaš takvu percepciju, time
je veća rana i treba duže vremena da
zaraste. Briga me za Nemce i Japance,
ali, ako je Hrvat Srbinu, ili Srbin Hrvatu,
činio zlo to je onda kao da ti je učinio
brat. Znači kad je zavada unutar familije i ostavlja daleko veće posledice
nego da je to činio neko iz daljine. To je
psihološki problem.
Kako prevazići taj problem? Ne
samo Igmanskom inicijativom, to bi
političari trebali raditi.
Prvo što će Nikolić učiniti pokušat će
odmah pružiti ruku pomirenja. Međutim,
on ima jedan veliki problem, a to je
njegova prošlost koja se ne zaboravlja
tako lako. Na kraju krajeva Koraksić, u
svojim karikaturama, njemu i dalje stavlja onu zarđalu kašiku kad ga crta, iza
uveta. On je promenio retoriku, ali, ipak,
to je isti čovek. Ožiljci su friški. Zna se
šta su radikali u ono vreme radili. Verbalno, ali i na delu sa one strane. Prema
tome, pružena ruka teško da će biti lako
prihvaćena i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Po vašem kako, konačno potpuno
normalizirati te odnose.
Na tome ne smeju da rade samo nevladine udruge. Mi pokušavamo uvući
što više političara u tu priču. Meni je drago da su od vaše nove, hrvatske Vlade
stigle veoma ohrabrujuće poruke. Da
ne govorim o ministrici spoljnih poslova
koja je bila aktiviskinja i Igmanske inicijative i mnogih izjava za koje je verujem
da su veoma iskrene. Da će oni davati
podršku Srbiji i drugim susedima da se
što pre priključe Evropskoj uniji. Tako da
se ja nadam da će se i ovde mnoge stvari
promeniti. Ne možeš reći da je sve crno.
U vreme Tadića uhapšeni su i Karadžić
i Mladić i isporučeni Hagu. Tadić je bio
na Ovčari na stratištu, na obeležavanju
dvadeset godina srebreničke tragedije.
Sa Sarajevom je počeo da obnavlja
odnose. Tako da uz vašu novu vlast u
Hrvatskoj, mislim da ima šanse da se ti
odnosi promene. Ali, na žalost ne tako
brzo kako mi to želimo. Mi na žalost
nemamo ono što imaju Nemci i Francuzi, a to je Šumanov plan koji je, na kraju, doveo do stvaranja Evropske unije.
Znači mora se napraviti neki zajednički
veliki projekt, ili projekti oko kojih bi se
okupljali i gde bi našli zajednički interes,
pa bi onda i ovo došlo na dnevni red.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Intervju: ALEKSANDAR VUCELIĆ, BIVŠI ŠAMPION JUGOSLAVIJE NA
110 PREPONE
SEĆANJE I USPOMENE
JEDINO DRUŠTVO
Aleksandar Vucelić (79), živa je hronika zagrebačkih Srba. Doživio je
zvjezdane trenutke u tom gradu, penjao se na najviša postolja, podržavan
od brojnih rođaka i prijatelja, da bi na kraju ostao potpuno sam i zaboravljen, sa skromnom penzijom u malom stanu. Svi koji su mu nešto značili
nisu među živima. Sve ih je sahranio i sada su mu jedinu „društvo“ njegove
uspomene i brdo knjiga, koje i sada pasionirano skuplja po smetlištima i
kupuje po buvljacima i antikvarijatima
Razgovarao: MARKO ROKNIĆ
A
leksandar Vucelić (79),
živa je hronika zagrebačkih
Srba. Doživeo je zvjezdane
trenutke u tom gradu, penjao se na najviša postolja,
podržavan od brojnih rođaka i prijatelja,
da bi na kraju ostao potpuno sam i zaboravljen, sa skromnom penzijom u malom
stanu. Svi koji su mu nešto značili nisu
među živima. Sve ih je sahranio i sada su
mu jedinu „društvo“ njegove uspomene i
brda knjiga, koje i sada pasionirano skuplja po smetlištima i kupuje na buvljacima
i antikvarijatima. - Moj domicil su Gornje
Dubrave u Gorskom kataru. Moji preci
doselili su u te krajeve karajem 16 vijeka
i nisu došli kao izbjeglice pred Turcima,
već po ugovoru sa plemićem Nikolom
Frankopanom Bosiljevačkim. On im je
dao posjede, a zauzvrat dobio vojnike,
koji su se obavezali odazvati svakom
pozivu, sa oružjem i hranom za tri dana.
Tako je bilo sve do 1873. godine, kada
je Vojna krajina ukinuta. Mi Vucelići
imamo geneologiju sve do 1642.
Nismo nikada bili kmetovi. Uvek
smo, dok nas je bilo na ovim
prostorima, ratovali za
tuđe interese - priče
Aleksandar o his-
“
U Zagreb sam došao kao proleter i tako
ću završiti. Uspio sam od pravničke
plate u Zagrebačkim cestama kupiti
skroman stan, koji su mi dva puta,
početkom devedesetih, hrvatski domoljubi pokušali oteti,
ali na sreću nisu uspijeli.
Dolazili su da se usele, sa
objašnjenjem, da su čuli da
sam otišao u četnike...
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
29
intervju: Aleksandar Vucelić
toriji svojeg plemena. Historiji koju je
obilježila stalna borba generacija da se
opstane i ugrabi svaka, pa i najmanja,
šansa za uspjehom. I Aleksandar je nasljedio taj gen. Kada su mu davali najmanje šanse, on je postizao najveće
uspjehe. Bilo je tako i u banjalučkoj gimnaziji, kada se u petom razredu, školske
48/49, ozbiljno razbolio i bio oslobođen
tjelesnog odgoja. - Nakon toga sam
otišao na radne akcije, izgradnju autoputa brastvo-jedinstvo. Tamo sam
bukvalno prohodao. Jedan mladi profesor tjelesnog procenio je tada da u meni
ima potencijala, ni manje ni više, nego
za atletičara. Rekao mi je da se, obzirom da sam namjeravao upisati fakultet,
obavezno uključim u neki atletski klub.
Da ima šanse da budem i državni rekorder - prisjeća se svojih sportskih
početaka, koji su i njemu djelovali nestvarno.
ROĐAK MILOJKO VUCELIĆ STUB APOLLO PROGRAMA
M
oj rođak je Milojko Vucelić, inženjer koji je bio jedan od ključnih
stručnjaka u američkom programu Apollo. Mediji ovdje o njemu pišu kao istaknutom Hrvatu, a naši pradjedovi bili su braća.
Njegov predak dobio je od austrijskog cara status plemića, jer je imao
visoki čin u vojsci. Dobio je plemićku titulu i kmetsko selište Radoboj
u Zagorju. To selo i sada postoji. Tako je Beč u to vreme nagrađivao
svoju vojnu elitu. Taj dio naše porodične historije istražio je upravo Milojko, NASIN stručnjak za svemirske letove. A o kakvom je „Hrvatu“
riječ govori i to što je Milojko najizdašniji donator naše pravoslavne
crkve u Gornjim Dubravama, koju je njegov otac obnavljao godinama,
jer su je rušili i ustaše i komunisti.
UČIO HODATI
Na zagrebački Pravni fakultet upisao se
1953. godine, ali bez ikakve logističke
podrške. Otac mu je ranije umro, a
majčina primanja bila su skromna i za
Popovaču, gde su tada živeli, a kamoli
da financira Aleksandrovo studiranje.
No, neimaština ga nije obeshrabrila.
Upustio se u tu avanturu i odmah počeo
trenirati u zagrebačkoj „Mladosti“. Na
prvim treninzima učili su ga hodati, a
ne trčati. Srećom, brzo je učio i već za
nekoliko meseci, treneri su ga uključili u
takmičenja. Takvu priliku drugi su čekali
godinama. - Na 200 i 400 metara bio
sam u momčadi za samo pet mjeseci.
Nisam imao ni sprinterice, a već sam
putovao u njemački univerzitetski grad
Hajdelberg, na proslavu godišnjice njihovog univerziteta, kojim povodom je
održan i atletski miting. Na kvalifikacijama za to takmičenje u Zagrebu sam
pobjedio tada favorizovane konkurente
i tako vizirao kartu za moje prvo veće
takmičenje. A nisam imao ni poštene
hlače za taj put. Iskoristio sam priliku
i posjetio njihov čuveni Pravni fakultet
i na oglasnoj tabli vidio nešto što me
zaprepastilo - raspored i cijene svakog
predavanja. Oni su plaćali sve što su
slušali. Tada sam shvatio da smo mi
neki drugi svijet, da smo dobili šansu i
da je ne treba olaku propustiti. Već tada
sam bio siguran da ću završiti fakultet.
I uspio sam. Uz sve sportske obaveze,
Koju je Milojko imao ulogu u programu Apollo?
- Takvu da ga je i američki predsjednik Nikson za nju odlikovao. Reći
ću vam samo jedan detalj. Kada je došlo do incidenta Apolla 13, Milojko je iz NASIN-og centra vodio akciju spašavanja astronauta. Sve
naknadne ekspertize su potvrdile da su odluke koje je Milojko u tim
dramatičnim danima donosio bile jedini način da se posada živa vrati
na zemlju.
30
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
svakodnevne treninge i takmičenja,
diplomirao sam u roku. Od nas 1200
brucoša tek je stotinjak diplomiralo kaže Aleksandar. I danas je uvjeren da
mu je bavljenje sportom u tome presudno pomoglo. - Trčao sam 200 i 400 metara i za samo nekoliko meseci treninga
postao član hrvatske reprezentacije. Ali
su me uz uspjehe pratile i povrede, pa
je trener odlučio da me prebaci na prepone.
DRŽAVNI REKORDER
To je zahtjevna disciplina sa mnogo
finesa, a i izloženost povredama je
daleko veća. Počeo sam sa pripremama u jesen, a već u proljeće 1955. godine krenuo na takmičenja. Odmah sam
istrčao 15,3, što je tada bio zapažen rezultat. Sljedilo je prvenstvo Jugoslavije
u Sarajevu na 110 prepone, disciplini
koju je trčalo dvadesetak takmičara u
cijeloj državi. Bio sam potpuni autsajder
na tom prvenstvu, sa nekoliko mjeseci
pravog treninga, a postao sam prvak
države. Kasnije sam trčao i 400 prepone i bio član jugoslavenske reprezentacije u tim disciplinama - priča Vucelić
o svojim sportskim počecima. Osim u
Sarajevu, gde je postao prvak države
na 110 prepone, šampionat Jugoslavije
osvajao je još dva puta na 400 metara
prepone, osam puta bio član državne
reprezentacije, a u Zagrebu četiri puta
zaredom osvajao je Hanžekovićev
memorijal. - Taj memorijal do danas se
održava u čast Borisa Hanžekovića,
koji je bio predratni preponaš u
zagrebačkoj Konkordiji. Hanžeković je
bio u reprezentaciji Kraljevine Jugoslavije i na Balkanskim igrama pobjedio je Grka Mantikosa, koji je tada bio
evropska klasa u preponama. Njega su
ustaše spremile u Jasenovac i tamo je
22. aprila 1945. poginuo u poznatom
proboju logoraša. Danas se u Hrvatskoj govori da je Hanžeković poginuo u
Drugom svetskom ratu, a prešućuje se
priča kako se i gdje to dogodilo - reći će
Vucelić i napomenuti da je na jednom
od tih memorijala u pobjedničkoj trci na
110 metara sa preponama postavio hrvatski rekord, koji je punih dvadeset godina odoljevao svim napadima. Tada je
sa rezultatom 15,1 bio sedmi u Evropi,
a reprezentacija Jugoslavije, kada je o
preponama riječ, druga na kontinentu,
odmah iza Njemačke.
TRI KOSTURA
No, ti uspesi donosili su slavu, ali nikakvu materijalnu korist. Cijelo vreme bav-
ZET KRALJEVOG GENERALA
C
ijeli život Aleksandar Vucelić kretao se u odabranom društvu,
sportaša i predratne elite. Nnajbolji prijatelji bili su mu braća Miler, Branko i Rajko, također atletski reprezentativci i sinovi Lava
Milera, najbogatijeg zagrebačkog Židova do Drugog svjetskog rata,
kojeg su ustaše ubile u Jasenovcu. Supruga Jasmina bila je ćerka
kraljevog generala Vlajka Jeftića i zagrebačke buržujke Anke Gec. Tasta, generala Jeftića, Aleksandar nije upoznao, ali o njegovoj tragičnoj
sudbini mnogo zna. - On je učestovao u puču 27. marta 1941., a u
tim dramatičnim danima bio je odgovoran za sigurnost kralja Petra.
Pratio ga je do nikšićkog aerodroma. Odbio je ući u avion, u koji su
ulazile ministarske kućne pomoćnice sa pudlicama. U takvom društvu
nije htio bježati, pa su ga Njemci zarobili i smjestili u logor u Osenbriku. Ubijen je dan prije oslobođenja tog logora. A Titov general Ivan
Gošnjak donio je odluku nakon rata da se Jeftiću oduzima pravo na
penziju kao ratnom zločincu. Kako je mogao biti ratni zločinac general
kojeg su ubili Njemci u zarobljeništvu i zašto ga je Gošnjak proglasio
ratnim zločincem i oduzeo mu penziju, a porodicu ostavio bez ičega pita se Vucelić i dodaje da je Jeftićeve, suprugu, sina i dve ćerke, koji
su poslje rata živjeli u Zagrebu, sve sahranio u porodičnu grobnicu na
Novom groblju u Beogradu.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
31
ljenja vrhunskim sportom junak naše
priče hranio se u studentskoj menzi i
stanovao u domu. - Ta se studentska
menza u našem žargonu zvala „tri kostura“ i više smo bili gladni nego siti. A ja
sam još svakodnevno trenirao, takmičio
se i postizao dobre rezultate. Da sam
imao malo bolju hranu ko zna šta bi
istrčao - pita se on. Sport i studiranje
u njegovom slučaju odlično su se nadopunjavali, bila je to sinergija koja ja
davala dobre rezultate. A istovremeno
je završio i sportsku karijeru i studij za
četiri godine, od 1954. do 1958. godine.
Tada se zaposlio i prestao aktivno baviti
atletikom. - U Zagreb sam došao kao
proleter i tako ću završiti. Uspio sam
od pravničke plate u Zagrebačkim cestama kupiti skroman stan, koji su mi dva
puta, početkom devedesetih, hrvatski
domoljubi pokušali oteti, ali na sreću
nisu uspeli. Dolazili su da se usele, sa
objašnjenjem da su čuli da sam otišao u
četnike. - Kakve četnike, sada je otišao
na pijacu - govorio im je moj prvi komšija
i uspio ih pokolebati. Mnogi Srbi nisu
bili te sreće. Uništila nas je hrvatska
„demokratija“, pobila, raselila, rasterala.
Znaš kakva je statistika za Zagreb. Do
91. u njemu je živjelo 49 hiljada Srba i
15 hiljada Jugoslavena. Dvadeset godina kasnije tek 17 hiljada. Pitam se
kuda su nestali zagrebački Srbi. Podaci
iz poslednjeg popisa ne saopštavaju
se već godinu i po, a pokazaće da je
sada Srba u Hrvatskoj ispod tri posto,
na fakultetima manje od 1 posto. I sve
druge manjine u Hrvatskoj doživele
su sličnu sudbinu. Židovi, Romi, Talijani, Švabe... Kako se to može nazvati
osim etničko čišćenje. Jedini artikuliran
glas protiv takvog pogroma u Zagrebu
su digla dvojica Židova - Alen Budaj
i Salamon Jazbec. Ta dva Jevreja napravili su više na tom planu nego svi
srpski intelektualci u Hrvatskoj zajedno - kaže Vucelić i naglašava da je uz
etnocid dosledno proveden i kulturocid. - Ja sam bibliofil. Brdo knjiga sam
našao na ulici, smetlištima, buvljacima.
Nepoćudne kniige su spaljivane i bacane. I zato se ne čudim kada na buvljacima sretnem i ponekog hrvatskog
akademika. I oni tamo traže vrijedne i
rijetke knjige. U Zagrebu se zatvaraju
knjižare i antikvarijati. U Hrvatskoj je
ćirilica nestala zajedno sa Srbima, a sva
stara dubrovačka književnost napisana
je na tom pismu – zaključuje Vucelić.■
priča sa istočne strane
Zločin bez kazne
Udruženje srpskih porodica ubijenih, poginulih, nestalih i nasilno odvedenih i invalidnih osoba „Protiv zaborava“ sa sedištem u Zagrebu i
Zajedničko veće opština iz Vukovara pokrenuli su inicijativu da se u gradu
na Dunavu, postavljanjem dvaju spomen ploča, dostojno obeleže mesta
stradanja vukovarskih Srba, civilnih žrtava rata 1991. godine, a koja zasad ne nailazi na razumevanje gradskih vlasti
Piše:
DRAGANA
ZEČEVIĆ
Iako sama ideja postoji već nekoliko godina, ozvaničena je
na redovnoj godišnjoj skupštini
udruženja, održanoj početkom godine u prostorijama Zajedničkog
veća opština u Vukovaru, kao
jedan od zaključaka sa skupštine
i programskih ciljeva. Ponovo je
aktuelizovana 3. jula ove godine,
kada je gradonačelniku Željku
Sabou i njegovom zameniku iz
redova srpske zajednice Dejanu
Drakuliću upućena molba za izdavanje dozvole, za postavljanje
dveju spomen ploča u Vukovaru,
u znak sećanja na pobijene srpske civile. „Kako bismo na dostojanstven način obeležili mesta
stradanja civilnih žrtava rata srpske nacionalnosti, koji su stradali i nestali pre početka kao i
za vreme ratnih dešavanja 1991.
godine, namera nam je postaviti dve spomen ploče. Spomen
ploče bile bi postavljene u Borovu naselju kod dečjeg vrtića, u
parku te u Vukovaru na obali
Dunava, kod starog ušća reke
Vuke u Dunav. Postavljanjem
ovih spomen obeležja konačno
bismo imali gde okupiti se, položiti
vence i zapaliti sveće te na taj
način odati počast nevino stradalim civilima, građanima grada
Vukovara. U nadi da ćete prepoznati značaj ovog zahteva te
u cilju izjednačavanja svih žrtava
rata, a što je obuhvaćeno i Programom Vlade RH, molimo vas
da preduzmete potrebne radnje u
pravcu realizacije našeg zahteva“
navodi se u dopisu koji je potpisala predsednica udruženja Marica
Šeatović. Odgovor je na adresu
udruženja prosleđen svega nekoliko dana kasnije, 11. jula ove
godine: „Na području Grada Vukovara postoje spomen obeležja
posvećena poginulim u Domovinskom ratu, pa je tako i krst na
ušću Vuke u Dunav posvećen
svim poginulim za slobodnu Hrvatsku, a memorijalni centar u
vukovarskoj bolnici i spomenik na
Ovčari su simboli svih nedužnih
žrtava. Osim navedenih spomen
obeležja tu je i vukovarski vodotoranj koji je međunarodno priznat
simbol stradanja Vukovara i Vukovaraca te koji kao takav i mi trebamo prihvatiti i afirmisati. Budući
da nam je cilj ujedinjenje svih
građana Vukovara, bez obzira na
nacionalnu i versku pripadnost,
uz poštovanje posebnih ustavnih
i zakonskih prava nacionalnih
manjina, pozivamo vas da u cilju
unapređenja multietničke tolerancije, prihvatite navedena spomen
obeležja, kao spomenik na sve
osobe stradale tokom Domovinskog rata“ navodi se, uz ostalo, u
odgovoru gradonačelnika Željka
Saboa. Odgovorom iz kancelarije
gradonačelnika u udruženju nisu
zadovoljni, budući da su navedene dve lokacije, na kojima žele
postaviti spomen ploče, poznata
stratišta vukovarskih Srba, na kojima se u organizaciji Zajedničkog
veća opština i porodica žrtava
već treću godinu, o Vidovdanu,
održavaju komemoracije.
STRATIŠTA
SRBA
VUKOVARSKIH
„Prva lokacija je na starom ušću
Vuke u Dunav, ispod dvorca Elc,
32
kod Veslačkog kluba. To je jedno
od velikih stratišta srpskog naroda
u ovom gradu i kod dečjeg vrtića
u Borovu naselju gde je nakon
pada grada zatečena gomila srpskih leševa, civila koji su izvođeni
iz Borovo Komerca i Kombinata
Borovo i streljani. Mi na tim mestima već treću godinu polažemo
vence, u znak sećanja na srpske civilne žrtve rata 1991. Zbog
toga smo i pokrenuli inicijativu,
obratili se gradonačelniku, a iako
smo odbijeni, na tome nećemo
stati već ćemo to tražiti i dalje“
pojašnjava voditelj vukovarske
kancelarije udruženja „Protiv zaborava“ Slobodan Jakovljević. On
podseća da su Srbi jedine civilne
žrtve rata 90-ih čiji je status do danas nepriznat. „Da je bilo političke
volje da se reši problematika srpskih civilnih žrtava rata, na nivou
države i lokalu, to bi dosad bilo
rešeno. Do danas niko od nas
nije dobio nikakvu zadovoljštinu,
niti bilo kakav sudski epilog, niti je
iko optužen za to što su pobijeni
civili. U gradu Vukovaru ima puno
Srba koji su pobijeni i čiji posmrtni
ostaci do danas nisu pronađeni i
koji su oštećeni na druge načine,
materijalne prirode. Niko za to još
nije odgovarao. Dakle, sa nivoa
države ne želi se rešiti to pitanje,
mada deklarativno postoji dobra
volja. Mi smo imali sastanke i s
predsednikom države i s ministrom branitelja Fredom Matićem,
ali se uprkos obećanjima ništa
konkretno nije dogodilo“, ističe
voditelj vukovarske kancelarije
udruženja koja pokriva područje
istočne Slavonije, Baranje i zaIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Voditelj vukovarske kancelarije
udruženja „Protiv zaborava“
Slobodan Jakovljević, koje
okuplja srpske porodice ubijenih, poginulih, nestalih
i nasilno odvedenih i invalidnih osoba podseća da
su Srbi jedine civilne žrtve
rata 90-ih čiji je status
do danas nepriznat
padnog Srema, a u čijoj evidenciji je 30ak takvih slučajeva. Iako se u medijima
provlače brojke od nekoliko desetina do
čak stotinjak ubijenih i nestalih vukovarskih Srba 1991. preciznih podataka o
broju žrtava nema. „Razlog tome je što
se ljudi i danas-danas, i nakon 20 i kusur
godina od tih tragičnih događaja, još boje.
Ipak, pomalo se oslobađaju pa sam nedavno imao prijavljena dva takva slučaja“
podvlači naš sagovornik, napominjući da
bi bilo kakvo licitiranje s brojem žrtava s
njegove strane bilo neozbiljno. Ohrabruje
i to što se uprkos strahu sedmero njih,
članova porodica žrtava, odvažilo i podnelo krivične prijave protiv nepoznatog
počinioca, ali zasad bez rezultata.
časa uveče, ljudi koji su se predstavili kao
policija pozvali su ga da izađe iz kuće ili
će u protivnom kuću dići u vazduh. Kada
je upalio svetlo u hodniku i prišao vratima,
zapucali su, a tada 51-godišnji Jovan,
poslovođa u vukovarskoj robnoj kući,
preminuo je na licu mesta, presečen rafalom iz automatske puške. O tome je njegov sin Slobodan više puta davao iskaz
policiji i Državnom tužilaštvu. Još pre 14
godina podneo je krivičnu prijavu protiv
nepoznatog počinioca. Raspitujući se
ove godine dokle je stigla istraga, u odgo-
JOVAN JAKOVLJEVIĆ – PRVA VUKOVARSKA ŽRTVA
juna 1991. na kućnom pragu,
Slobodanov otac Jovan, prva vukovarska žrtva, ubijen je krajem juna 1991.
na kućnom pragu, u predvečerje rata.
To leto su gradom, koji se dičio svojom
multikulturalnošću, harale naoružane
grupe civila i uniformisanih lica, pod
zapovedništvom Tomislava Merčepa,
tadašnjeg šefa vukovarskog HDZ-s i
sekretara za narodnu odbranu. Merčepu
se, podsetimo, danas sudi za ratne
zločine koje je nad srpskim civilima, na
zagrebačkom, kutinskom i pakračkom
području 1991. godine, počinila rezervna
jedinica MUP-a kojoj je bio nadređen.
Zastrašivanja i ubistva civila te miniranje
srpskih kuća i lokala bila je jasna poruka
vukovarskim Srbima, da će koliko sutra
i oni biti meta. Naoružani pojedinci upadali su bez naloga u kuće viđenijih vukovarskih Srba i maltretirali ih, pod izgovorom da traže oružje. U jednoj takvoj
„čistki“ nastradao je i Slobodanov otac
Jovan. Tog 29. juna 1991. godine, oko 23
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Prva vukovarska žrtva, Jovan
Jakovljević, ubijen je krajem
u predvečerje rata. To leto
su gradom, koji se dičio
svojom multikulturalnošću,
harale naoružane grupe civila
i uniformisanih lica, pod
zapovedništvom Tomislava
Merčepa, tadašnjeg šefa
vukovarskog HDZ-s i sekretara
za narodnu odbranu
voru iz Županijskog državnog tužilaštva
u Zagrebu saznao je da identitet NN
počinioca, ubice njegovog oca, još nije
utvrđen, ali da je navedeni događaj, zajedno s drugim sličnim događajima predmet kriminalističke obrade koju provodi
33
sektor kriminaliteta, terorizma i ratnih
zločina. „U mom konkretnom slučaju
zna se sve. Čak su gospoda koja su sebi
dala za pravo da to urade saslušavana
od strane policije i Županijskog suda u
Vukovaru, gde se oni maltene hvale da
su bili kod nas te noći, kad je moj otac
ubijen na kućnom pragu, ali su i danas
na slobodi. I što se tiče ubistava civila,
koji su izvođeni iz Borovo Komerca čak
postoje sudski epilozi od strane Vojnog
suda u Beogradu, u 5-6 slučajeva, gde
su počinioci i naredbodavci poznati i
osuđeni, ali su u sklopu razmene „svi
za sve“ 1992. godine pušteni svojim
kućama, da slobodno žive, rade i umiru“
priča Slobodan Jakovljević.
PONIŽENI I U SMRTI
Uprkos ličnoj tragediji danas ne oseća
ni bes, ni mržnju, već „samo“ poniženje.
„Nikog ne mrzim, nisam takva osoba i
nisam naučen da mrzim. Jednostavno,
osećam poniženje iz razloga što se
u mom konkretnom slučaju zna sve.
Počinioci se slobodno šetaju po Vukovaru. Čak se predstavljaju za ugledne
građane, mirotvorce, sportske radnike…
Ne odgovaraju za to što su učinili niti se
iz njihovog ponašanja i postupaka može
iščitati kajanje… Još uvek imaju zaštitu,
od koga, ja to ne znam“, rezignirano kaže
voditelj vukovarske kancelarije udruženja
„Protiv zaborava“. Udruženje je, podsetimo, osnovano u novembru 2010. godine,
na inicijativu Srpskog narodnog veća
i porodica pobijenih i nestalih srpskih
civila, kojima do danas nije priznat status, a članovima porodica žrtava, koji su
tužili državu te izgubili spor, presuđeno je
da plate sudske troškove “Prema mojim
saznanjima takvih slučajeva je 8-10, ali je
i jedan takav slučaj mnogo. Puno je kad
vam 40 do 50 hiljada kuna neko odreže,
da morate platiti, a za šta? Za to što ste
tužili državu zbog smrti člana porodice.
To je još jedno poniženje, još jedan
šamar, još jednom me ubijaš! Nije dovoljno što sam doživeo tragediju. Jedan od
glavnih ciljeva našeg udruženja je da se
izborimo za status civilne žrtve, kao što
ga imaju građani hrvatske nacionalnosti“
poručuje Jakovljević. On progovara i o
razlozima zbog kojih je to pitanje u hrvatskoj javnosti i dalje tabu tema. „Ako
bi se ušlo u dubiozu problema nestanka i
ubistava srpskih civila, pre početka ratnih
dejstava, onda se po meni kopa direktno
u temelje države. Onda to više nije ona
priča, koja se prezentuje prema svetu,
rezimira naš sagovornik.■
zona zabranjenih letova
MAGARAC NA KORDUNU
Valjda zbog toga što se nitko neće naljutiti kažete li mu „sokole“, ali hoće
kažete li mu „magarče“ - nisam se uspio probiti do farme za uzgoj magaraca osnovane na području čija stočarska tradicija ne pozna tu životinju
Č
Piše:
MILAN
JAKŠIĆ
uo sam nedavno da
kod Veljuna na Kordunu postoji farma
magaraca.
Pitam
jednog svog prijatelja Kordunaša, pa drugog, pa
trećeg.., ili su iz Veljuna ili blizu
tom mjestu – je li to stvarno istina..? A oni mi jedan pojedan lijepo odgovoriše; „Jel’ ti to mene
zajebavaš? Kakvi magarci…
Tamo su u Dalmaciji. Pa to je bar
poznato. Zovu ih tovari“. Pognutih pogleda uvrijeđeno mi se
izbečiše direktno u oči. Kao da
sam ih za srce uštipnuo. Nedugo
nakon toga, prolazeći kroz Veljun
za Liku, navratih u tamošnji ugostiteljski lokal poznat po tome što
je sav u staklu kako bih na tom
mjestu pokušao pronaći potvrdu
o magarećem uzgajalištu. Ali čim
upitah ljude za magarce nasta
muk. Ledena tišina. Više nitko
ništa ne govori. „Nikad čuli ni vidjeli“, jedva kroz zube procijediše
svoj prigušeni bijes što im se
uopće na takav način obraćam.
Odmah mi pade na pamet zašto
nitko od mojih sugovornika nije
htio prokomentirati ipak originalnu i za taj prostor jedinstvenu
inovaciju. Nitko ni da se barem
malo osmijehne. Kad god se govori o magarcima ljudi se nekako
ozare, širom otvore oči, vedrina
ih nekakva obuzme. Strižu ušima
kao magarci. Našalit će se bilo na
račun te životinje, ili na račun nekoga drugog dovodeći ga u vezu
s magarećom naravi ili izgledom.
Jedan moj prijatelj, porijeklom sa
Korduna, inače poznati advokat
koji danas živi u Srbiji, nekoliko
puta mi je ispričao svoje iskustvo
s magarcem iz najranije mladosti
koje je kasnije koristio, kako u šali
voli reći, kao svoj životni moto.
Putovao je kao đak sedmog razreda osnovne škole krajem 50-tih
godina prošlog vijeka na more
autobusom prema Splitu. Kad’
li kod Stankovaca u Dalmatinskoj zagori puče guma. Izađoše
svi van da pojedu sendviče
dok šofer ne promijeni gumu, a
jedan magarčić na obližnjoj poljani skače na kobilu. I nikako da
na nju skoči. Prevelika je bila
za njega. Ali ipak nije odustao.
Promjenio je taktiku. Jurio je kobilu po polju, njivama, kamenju,
pijesku… Sve dok je nije izmorio.
Dok nije pala na koljena. I onda…
Više nije bilo problema.
TAJNA MAGAREĆA MISIJA
Stvarno je ovdje riječ o zanimljivom paradoksu. Jest da je,
manje ili više, svakome magarac draga domaća životinja, ali
istovremeno i simbol tvrdoglavosti, kratke pameti.., mada
priča spomenutog advokata
to demantira… Glasnice iz kojih magare njiče bez neke su
naročite melodioznosti, a uši su
mu kakve bi čovjek najmanje
poželio. Nitko se neće naljutiti
ako mu kažete „sokole“, ali ako
mu kažete „magarče“, smatrat
će kako se sprdate s njim, ukoliko vam nije rod najbliži. Veoma
brzo sam dobio osjećaj da se
između moje znatiželje, izazvane
po tradiciji uzgoja stoke na Kordunu sasvim novom i valjda neprirodnom poslovnom misijom
jednog od svakako promoćurnijih
tamošnjih domaćina i odlaska na
tu farmu ispriječila ogromna predrasuda samih Kordunaša. Nisu
me htjeli spojiti sa uzgajivačem
o kojem je riječ čak ni kada sam
došao u jedno tamošnje selo
zbog reportaže posvećene ovcama. Moj vodič mi je tada potvrdio
da magareća farma stvarno postoji, nazvao je njezinog vlasnika i
prenio mi da gazda nije kod kuće.
34
Obećao mi je da će me s njim
spojiti kasnije. Već mjesec dana
je od tada prošlo, nekoliko puta
sam ga upozorio na obećanje,
ali sve je završilo samo na novim
obećanjima. A sam nisam krenuo
u potragu za farmom jer sam
čuo da je taj čovjek zbog bolesti
često na pregledima. Na Kordunu se očigledno događa tajna
magareća misija. Strogo intimna
je to izgleda stvar tamošnjih
ljudi. Bedeme su oko sebe podigli da bi se zaštitili od novinarske znatiželje. Neka, nije važno
pomislih. Ako je, kako čujem,
tom čovjeku s magarcima dobro krenulo siguran sam da će
njegovim stopama i drugi, bez
obzira na spomenutu tradiciju i
diskreciju. Ljudi se snalaze kako
znaju i umiju čak i kad im se na
poslovne ideje mršti najbliža
okolina. Vjerujem da će biti prevladana predrasuda koja mi se
ispriječila u obavljanju novinarskog zadatka. Pomogao mi je u
tom uvjerenju egzotični primjer
mog prijatelja Stevana Banjanina pošto sam pomislio sam da
sam u Africi kad sam vidio kako
mu je u dvorištu rodio kivi. Tako
savitih grana da sam ispod njih
prolazio sklupčan kao skakač
u vodu sa prvim kolutom prema
naprijed. Ljudi na Kordunu kažu
da je uvijek tako poslije ratova,
ali ovo nekako ipak predugo traje
– preživljavaju bez ičije pomoći.
Uzgajaju ono što mogu prodati.
Pa je onda nitko to neće kupiti.
A buzašto ne daju. Jer dok tele
naraste u kravu ili janje u ovcu
tržište se obrne naglavce. Žao
ljudima stoke pa je čuvaju iako
im ne treba. Barem ne u broju sa
kakvim nisu računali. Jer mlijeko
od krava u brojnim kordunskim
selima, a pogotovo zabačenim
zaselcima, više nitko ne želi otIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
kupiti. Kao ni odojke od krmača čiji svinjci su popucali po šavovima kao roba u
gojaznih ljudi. Tko bi ih zaklao kad su
za izložbu i najsjajnije trofeje. U Kljajić
Brdu Jovo Kljajić, njegova žena Milka, sin
Dražen i snaja Mira više ne znaju kuda
će sa silnom stokom. Lijepo je gostu,
onako sa strane, vidjeti to imanje. Rasne
Nema organiziranog otkupa
janjaca
U stočarskoj zadruzi Runo-Vrbnik,
općina je to Biskupija kod Knina,
imaju ovog trenutka 12 kooperanata
uglavnom na području južne Like,
sa ukupnim stadom od oko 1300
ovaca. Ali ne mogu se dalje širiti
bez povoljnih kredita. Ni za njih,
kako nam reče upravnik zadruge
i od nedavno načelnik općine
Biskupija Ognjen Vukmirović, nema
organiziranog otkupa janjaca pošto
ugostitelji posluju na crno i ne mogu
plaćati regularno preko računa.
A njihovoj zadruzi se to ne isplati
upravo zbog toga što su u sistemu
PDV-a.
krave i svinje, telad, kokoši, pilići, brojni
objekti, nekoliko traktora i raznih drugih
poljoprivrednih mašina… A zapravo sve
stoji ili se vrti u uskom krugu po dvorištu
i njegovoj najbližoj okolici. Jedino što se
tele može prodati. Ali kako od prodane
teladi hraniti porodicu koja ima još dvoje
mališana? Zatim krave, svinje i svu tu
silnu živinu? Postoji samo jedan način
da bi se bilo makar na pozitivnoj nuli –
uz vlastitu telad za trgovinu koristiti i onu
koja se može kupiti na pijaci. Dohraniti je
do veličine junice ili mlađeg bika i onda
dohranjeno prodati. Dio novca zadržati, a
dio opet koristiti za kupovinu teladi. Trguju stokom na rubu šverca.
OVCE, ALI NE I NOVCE
Kljajići su uvijek imali mnogo stoke. Ali
nikada prije toliko dugo u svojoj blizini
istih krava i svinja da bi ih teška srca prodali i kada bi im se nakon duže vremena
ukazala takva prilika. Jedan moj prijatelj,
zaposlen u karlovačkoj gradskoj upravi,
dobio je stan u staroj državnoj kući u
malom mjestu Draganići. Iako se nikada
nije bavio stočarstvom zametnuo je dva
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
prasca kako obližnji svinjac ne bi zvrljio
prazan. Toliko su se on, njegova žena i sin,
svi porijeklom iz starih gradskih familija,
zbližili sa tim prascima da su jednom dali
ime Dragiša, a drugom Staniša. Kad je u
novembru mjesecu došlo na red njihovo
klanje u porodici je zvaladala panika.
Suze i lelek… Što da rade. Odigravala se
prava drama… Nikada mi nisu rekli kako
su završili Dragiša i Staniša. Kada bi ih to
upitao samo bi pognuli glavu išutili. Milić
Sikirica, njegova žena Dragica i sin Miodrag, nemaju takav problem. Nakon otvaranja autoputa za Split najprije je lička
magistrala opustjela a onda opet proradila. Ljudi se uplašiše kome će prodati
janjce? Po svuda restorani sa zakovanim
daskama na vratima. A onda opet vozači
autobusa povedoše putnike na janjetinu.
Imaju računa jer je oni ne plaćaju upravo
zbog toga što su se prethodno dogovorili
s vlasnikom restorana da će u pravo na
tom mjestu odrediti vrijeme za malo duži
odmor. I svi zadovoljni. Također i Sikirice
sa 90 svojih ovaca. Muče se sa vodom.
Nikako da vodovod dođe do njih. Ali za
sada imaju od čega živjeti. Samo dokle?
Što ako Vlada donese propis po kojem
kamioni i autobusi neće smjeti voziti
magistralom ako mogu autoputom? Osim
ako se ne radi o dostavi do čijeg se cilja
može jedino običnom cestom. Kao što
se već dogodilo u nekim zemljama. Što
ako neki budući koncesionar snizi kartu
za vožnju autoputom kako bi zarađivao
na povećanom broju putnika? Kako će
doseći nebo sa oblacima koji izgledaju
kao stado ovaca kada se muče daleko
bolje organizirani od mojih domaćina. Recimo u stočarskoj zadruzi Runo-Vrbnik,
općina je to Biskupija kod Knina. Imaju
ovog trenutka 12 kooperanata uglavnom
na području južne Like, sa ukupnim stadom od oko 1300 ovaca. Ali ne mogu se
dalje širiti bez povoljnih kredita. Ni za njih,
kako mi reče upravnik zadruge i od nedavno načelnik općine Biskupija Ognjen
Vukmirović, nema organiziranog otkupa
janjaca pošto ugostitelji posluju na crno i
ne mogu plaćati regularno preko računa.
A njihovoj zadruzi se to ne isplati upravo
zbog toga što su u sistemu PDV-a.
E’ kad bi se i oni i Sikirice, te i mnogi drugi njima slični, kako mi reče Vukmirović,
mogli dogovoriti, recimo, sa jednim
Konzumom, ili Kauflandom… Pa da to
ide vremenski tečno i po propisu. Kada bi
i u drugim dijelovima Hrvatske djelovale
takve zadruge. Sa svojim knjigovodstvom i prijavljenim radnicima. Ali tko će
sve to organizirati? Pa valjda taj postoji
u ovoj državi. Ako oni dolje koji imaju
35
Jovo Kljajić iz Kljajić Brda više ne
zna kuda će sa silnom stokom
GOSPODARSTVO JOVE KLJAJIĆA:
Mlijeko od krava u brojnim kordunskim selima, a pogotovo zabačenim
zaselcima, više nitko ne želi otkupiti
Obitelj Milić Sikirice sa 90 svojih
ovaca zbog ličke magistrale dobro
živi, ali muku muče sa vodom jer vodovod nikako da dođe do njih...
stoku znadu što bi trebalo učiniti onda
valjda to znadu i oni gore koji imaju sa
čime pomoći. Ovog trenutka 50 porodica,
među kojima su i povratničke i izbjegličke,
oblijeću oko Vrbničke zadruge tražeći
ovce ali ovaca za daljnju raspodjelu više
nema. Zadruga je već krajnje iscrpljena i
ne može im pomoći. Valjda netko može.
Pa ovca pobogu košta samo 350 kuna
a magare, kao što vidio na veljunskom
primjeru, uspjeva i tamo gdje nikada ranije nije paslo travu.■
humanost u praksi
Fondacija je započela projekt izgradnje 4 zgrade sa po 22
stana za smještaj 88 porodica, tačnije preko 250 ljudi će dobiti svoj dom. Jedna zgrada je već useljena, dve su pri kraju,
a četvrtu zgradu će započeti sa grodnjom u proleće 2013.
Fondacija Ana i Vlade Divac
Preko 300.000 pojedinaca iz celog sveta, donatora i kompanija
je do sada učestvovalo u akcijama koje je organizirala Fondacija
Ane i Vlade Divca. Rad kancelarije i zaposlednih ne financira se
od donatorskog novca, a sve reklame koje prate humanitarne akcije su 100 posto rađene volonterski
I
zbeglica je osoba koja je protiv svoje volje raseljena iz svog
zavičaja ili mesta prebivališta.
Do proširenja definicije izbeglice došlo je 1938., kada su u
ovu kategoriju svrstane i osobe sa objektivno utemeljenim strahom od progona zbog etničke i verske pripadnosti
ili političkih ubeđenja, da bi se potom
ovaj termin proširio i na sve one ljude
koji su pobegli iz svojih domova na druga mesta unutar svojih zemalja. Danas
Piše: NIKOLA IŠTVANOVIĆ
se ovaj pojam odnosi na tzv. raseljena
lica. Izbeglički status traje sve dok lice
ne dobije novo mesto prebivališta ili se
vrati kući. Po prestanku oružanih sukoba
i otpočinjenju procesa normalizacije u
regionu, broj izbeglica u Republici Srbiji
se smanjivao: pa popisu 1996. godine
koji je organizovao Komesarijat u saradnji sa Visokim komesarijatom Ujedinjenih
nacija za izbeglice (UNHCR ) popisano je 537.937 izbeglica i 79.791 ratom
ugroženo lice.Taj broj se smanjio do
36
januara 2005. godine na 141.685 lica, a
od ovog broja status izbeglica je dobilo
104.246 lica. Prema podacima i procenama Komesarijata u Rebubliku Hrvatsku
se vratilo oko 70.000 ljudi, a u Bosnu i
Hercegovinu i ostale republike bivše
SFRJ oko 80.000 ljudi. Procena je da je
oko 40.000 ljudi u međuvremenu umrlo.
-Fondacija Ana i Vlade Divac osnovana
je 28. juna 2007. godine kao nezavisno
i neprofitabilno udruženje sa ciljem da
pomogne građanima, posebno izbegIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
licama, u praktičnom rešavanju
njihovih životnih i egzistencijalnih
problema sa posebnim akcentom na rešavanje njihovih stambenih pitanja - upoznala nas je
Snežana-Ana Divac sa osnovnim
načelima Fondacije.
SVAKI DINAR ZA IZBEGLICE
Mnogo je toga od osnivanja
urađeno. Bilo je mnogo akcija
u Americi gde je Vlade igrao
košarku, pomagalo se svima kojima je pomoć bila potrebna, Kina,
Indonezija, Etiopija, BIH, CG,
Srbija… - Kada smo počinjali sa
radom u Srbiji je bilo oko 700 kolektivnih centara, sada ih ima 28.
Mislim da je jedan deo zasluga
za sadašnje stanje i naš rad. Mi
svi u Fondaciji imamo zajednički
san i cilj da se u Srbiji zatvori i
poslednji kolektivni centar. Mislim
das mo na dobrom putu - ističe
Ana Koeshall director fondacije.
Mi koji živimo na ovom trusnom
području mnogo puta smo bili
prevareni kada su u pitanju humanitarne akcije. To je i razlog
što se ljudi sa velikim oprezom
uključuju u pomoć humanitarnim
organizacijama. - Fondacija “Ana
i Vlade Divac”, od samog početka
svog rada donela je odluku da
se 100 odsto od svake donacije
troši direktno u realizaciji naših
projekata i to znatno doprinosi
kredibilitetu Fondacije. Svake
godine na našem sajtu se može
videti izveštaj o radu i financijski
izveštaj gde se vidi gde je otišao
prikupljeni novac. Nama se veruje. Preko 300.000 pojedinaca iz
celog sveta, donatora i kompanija je do sada učestvovalo u našim
akcijama. Moram napomenuti, da
se rad kancelarije i zaposlednih
ne financira od donatorskog novca. Sve reklame koje prate naše
akcije su 100 posto rađene volonterski. Ideja, snimanja, učesnici
spota, bilbordi, sve je besplatno.
Imamo zaista odličnu saradnju
sa svima kojima se obratimo, a
to je nama najbolji pokazatelj da
smo za ovih 5 godina postajanja
uvek radili u interesu onih kojima
je naša pomoć bila najpotrebnija
- kaže direktorka Fonda. Od osnivanja do danas prikupljeno je
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Humanitarni rad
Vlade Divac je jedan od
osnivača Grupe 7, humanitarne
organizacije koja pomaže
deci na prostoru bivše
Jugoslavije, koju je osnovao
1998. sa šest svojih saigrača iz
reprezentacije (Paspalj, Savić,
Đorđević, Danilović, Bodiroga
i Rebrača). Krajem 2007.
Divac je osnovao humanitarnu
organizaciju „Možeš i ti“, čiji
je cilj pomaganje izbeglicama
u Srbiji. Jednu od najvećih
donacija ovoj fondaciji dao je
košarkaš Vladimir Radmanović,
sa 100.000 dolara. Od 21. do
13. septembra 2007. Divac je
organizovao zvanični oproštaj
od aktivne košarkaške karijere u
rodnom Prijepolju i Beogradu,
istovremeno promovišući
svoju „Možeš i ti“ kampanju.
Pored svoje organizacije,
Divac učestvuje i u akcijama
drugih osoba. Učestvovao je
na oproštajnoj utakmici Siniše
Mihajlovića 28. maja 2007. u
Novom Sadu, gde je prihod sa
utakmice išao štićenicima Doma
za nezbrinutu decu u Sremskim
Karlovcima i sportistima,
inalidima iz Novog Sada. Divac
je takođe član Svetske sportske
humanitarne kuće slavnih,
organizacije čiji su članovi
osobe iz oblasti amaterskog i
profesionalnog sporta koji su
se istakli svojim humanitarnim
radom
37
Od osnivanja do danas Fondacija Ane i
Vlade Divca je prikupila blizu 20 miliona
dolara, a samo u Americi na raznim donatorskim skupovima oko 15 miliona dolara
Vlade Divac se odrekao svoje sportske
penzije (oko 800 evra) koja ide u humanitarne akcije
dobre inicijative
blizu 20 miliona dolara, a samo u Americi na raznim donatorskim skupovima
oko 15 miliona dolara. Ovaj novac se
planski troši. Do sada je 350 porodica
dobilo svoj dom, mnogi su dobili pomoć
u građevinskom materijalu, mnogima su
preuredjene seoske kuće u kojima mogu
da nastave svoj život i da obrađuju zemlju i tako obezbede i finansije za svoju
porodicu.
AMBASADOR DOBRE VOLJE
- Uz pomoć grada i gradskih službi, bez
kojih projekat izgradnje 4 zgrade sa po
22 stana nebi mogao da bude realizovan,
obezbedićemo smeštaj za 88 porodica ,
odnosno preko 250 ljudi će dobiti svoj
dom. Jedna zgrada je već useljena, dve
su pri kraju, a četvrtu zgradu počećemo
da zidamo na proleće - upoznaje nas
sa najvažnijim projektiva Ana Koeshall.
Pored ove, najvažnije akcije u kojoj se
obezbeđuje smeštaj za ljude koji žive u
izbegličkim centrima, još je akcija Fondacije “Ana i Vlade Divac”. - Putujemo
svetom, obilazimo našu dijasporu. Preko 16.000 ljudi nas je podržalo u Australiji, Novom Zelamndu, Rusiji, SAD,
Kanada… Uz pomoć RTS, UNHCR,
Komesarijata za izbeglice i raseljena
lica uspevamo da pomognrmo mnogima
kojima je ta pomoć potrebna. Zajedno
sa Njihovim Kraljevskim Visočanstvom
Prestolonaslednikom Aleksandrom II
i Princezom Katarinom, kao i gospodinom Stivenom Lojdom, predstavnikom
“Najls Rotari Kluba” realizovali smo akciju u kojoj smo kupili i poklonili 280 invaliskih kolica.
Vlade Divac sa svojim prijateljima obilazi
domove gde žive deca bez roditelja. Gotovo da nema ustanove u kojoj se deca
leče, a da nismo u kontaktu sa željom
da pomognemo. Započeli smo i akciju
sređivanja vrtića, kako bi deca imala
adekvatne uslove za rad i igru - saznajemo o drugim aktivnostima Fondacije od
Aleksandre Kocojević, menadžerice programa. U Fondaciji ističu da je najveću
pojedinačnu donaciju dala gospođa Rebeka Mekdonald, Kanađanka srpskog
porekla koja je uručila ček od 100.000
kanadskih dolara. Vlade Divac, koji je
kroz sport zadužio ne samo našu zemlju već i SAD, dobio je mnoga priznanja
kao sportista, a sada i kao veliki humanitarac. Ambasador je dobre volje Ujedinjenih Nacija.Treba napomenuti da se
odrekao svoje sportske penzije (oko
800E) koja ide u humanitarne akcije.■
ANTIFAŠISTI
KOJI SPAJAJU
RAZDVOJENE
Danas je vrlo malo inicijativa koje idu u
pravcu spajanja Srba i Hrvata, pa je zbog
te činjenice hvale vrijedna suradnja koju
su pokrenuli antifašisti Siska i Donjeg
Lapca pokazujući da nije sve bilo „dirigirano i umjetno stvarano“, a da su inicijative o bratimljenju i međunacionalnoj
suradnji nastajale od običnih malih ljudi
koji su u teškim i burnim vremenima činili
velika i dobra djela
Piše: NENAD PETRONIJEVIĆ
Predsjednici antifašističkih udruga Donjeg Lapca i Siska, Stevan
Opačić i Gabrijel Malović, prilikom potpisivanja sporazuma o
suradnji
38
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
D
a bi objasnili razloge potpisivanja sporazuma o
suradnji između udruge
antifašističkih boraca „Brezovica“ iz Siska i iste
takve udruge „27. februar“ iz Donjeg
Lapca moramo se vratiti u ratnu 1944.
godinu. Naime, tada su Nijemci i njihovi saveznici, ustaše i četnici, protjerali preko 500-tinjak ljudi sa područja
općine Donji Lapac i vozom bez voznog
reda strpali ih u logor u Sisku. Među
protjeranima najviše je bilo žena, djece
i staraca sa područja Dobrosela kod
Donjeg Lapca. Na inicijativu jednog dobrog čovjeka, Mije Jančića, iz mjesta
Preloščice kod Siska, organizirano je
spašavanje žena i djece iz logora u
Sisku, tako što su ih ljudi iz Preloščice
udomljavali po svojim kućama. Kako danas kazuje Gabrijel Malović, čovjek koji
je i pokrenuo inicijativu za potpisivanje
sporazuma između ovih antifašističkih
udruga, djed Mijo je poznavao šefa
logora u Sisku Antu Dumbovića i preko
njega su Preloščani uspjeli spasiti velik
broj žena i djece iz logora. Djed Mijo je
iz logora, između ostalih, spasio i Nikolu
Kantara i njegovu majku, pa su tako njih
dvojica puno godina nakon rata, točnije
1974. godine pokrenuli inicijativu za
bratimljenje Dobrosela i Preloščice što
se i dogodilo 1975. godine. Mještani
ovih sela su lijepo surađivali, posjećivali
se i družili sve do 1991. godine, kada su
zbog rata prekinuti kontakti. Predsjednik antifašističkih boraca Siska Malović
Gabrijel, porijeklom iz sela Preloščice,
tokom 2010. godine pokrenuo je inicijativu za potpisivanjem sporazuma o
suradnji između antifašista Siska i Donjeg Lapca, a sve na tragu dobrih odnosa koje su mještani srpskog Dobrosela
i hrvatske Preloščice imali do 1991.
godine. Do potpisivanja sporazuma je
došlo ove godine, a inicijativa o suradnji nije krenula iz službenih vladajućih ili
političkih struktura već su se antifašisti
ponovo pokazali kao spona i snaga
koja izgrađuje i jače međunacionalne
odnose u vremenima kada se više inzistira na etnocentrizmu, različitostima
i podjelama nego na višenacionalnom
zajedništvu i suradnji. Njihova obostrana želja je da se ljudi druže, međusobno
surađuju i upoznavaju, kako bi se premostile razlike i podjele nametnute
ovim posljednjim ratom. ■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
FAKSIMIL POVELJE O BRATIMLJENJU MJESNIH ZAJEDNICA
DOBROSELA I PRELOŠČICE
39
priča
ČOVJEK S PRAZNOM PUŠKOM
Nije istina da se prazne dvojica
boje nego se čovjek s praznom
puškom dvostruko boji
Piše: JOVAN HOVAN
V
olite li putovati? Ja da!
U kupeu za osam osoba
svatko je jedna osmina putovanja. Svi idu da se nađu,
pronađu, vrate ili ostanu. I
Odiseja je jedan od trajnih simbola putovanja i traganja za onom nedokučivom
stazom povratka. Putovanja bi izgubila
polovicu svog smisla kad se o njima ne
bi moglo pisati i pričati...
I ta mala stanica na kojoj sam se zatekao bila je veliko željezničko križanje,
tu su se pruge razdvajale pa je svaka
išla na neku svoju stranu, baš kao i putnici. Dobre stare parne lokomotive tu su
nekada „pile“ vodu, dok je putnike obuzimala ona razdražljivost koju čovjek
osjeća kad vlak stoji na tračnicama i kad
minute ne isporučuju svoj dio putovanja.
Ta stanica kao da je rađena u čast Hekate, božice križanja kad se vjerovalo da
njezine statue i hramovi štite putnike od
nesreće pa su takva obilježja građena
na izlazi iz grada, na izlazu iz svijeta.
Iz straha od žeđi (a naši se ljudi ničeg
tako ne boje kao žeđi) ljudi su trčali
za vodom, razbijali boce, bokale, termosice, ponekad gubili vlakove sa stvarima i djecom, a baš tu je trebalo čekati
12 sati do sljedećeg vlaka, što je zaista
duga i neugodna pauza.
Poznate su vam i te čekaonice u kojima
uvijek netko hrče u sva zvona izuvenih
nogu na onoj jedinoj klupi koju nam je
ostavila u u naslijeđe ona K&K monarhija. Puna je čikova, pilećih kostiju i raznih
drugih pažljivo razbacanih otapadaka,
bez obzira na onu Cammiileovu da je
ljudski red samo još jedan ljudski nered,
na zidu je obješeni red vožnje jer reda
mora biti i na malim stanicama, a tu je i
ono upozorenje bez kojeg male postaje
ne mogu „Ne pljuj na pod!“.
U duhu one „jebeš zid na kojem ništa
ne piše“, mnogi putnici i patnici ostavili
su svoj skromni prilog progresu i općoj
ljudskoj sreći. U stilu najlascivnije naivne
umjetnosti tu se rezbare raskrečena
ženska tijela i pojedini njihovi detalji.
Nigdje na svijetu nisam vidio mjesto na
kojem je mašta više širila krila, sve to
bez surovih urednika, lektora, redaktora,
stenografa i daktilografa. Uzalud su bili
napori malera koji su svakog proljeća
vandalski brisali i uništavali njihova
djela. Na izbijeljenim zidovima bilo je
još ugodnije pisati i slikati, pa je jedan
izluđen maler oštro priprijetio: „Ima da
40
jebem majku svakom onom tko prvi
ovdje nešto napiše!“. Odmah je uslijedio
odgovor: „Što misliš napiši, što napišeš,
ne potpiši“.
Ranije je bilo bolje
Tu je trebalo provesti vrijeme, a vani je
bilo hladno i kišovito, na tim sporednim
stanicama kao da uvijek pada kiša, kao
da se uvijek dugo, dugo čeka. I ušli su:
jedna dama u krznenom kaputu, pa gospodin sa sijamskim mačkom i jedan drugi s violinom, jedan čovjek sa sabljom,
pa onda jedan planinar koji je podsjećao
na isluženog anđela što služi planinama,
samo zato što je sve izvan planina pakao, jedan s tranzistorom, pa jedan s
baritonom, jedan s bolesnom ženom,
jedan Srbin s Banije, inače lojalan, i
konačno, jedan s praznom puškom. Svi
su u početku šutjeli i svatko je samo za
sebe (ne informirajući druge) odlazio
pitati koliko još do sljedećeg vlaka, ali
dugo vrijeme učinilo je svoje, putnici su
se počeli otkravljivati, pa se najprije javila
dama u krznenom kaputu, i to kreštavim
glasom, koji kao da je dolazio iz pivnice
i nagovještavao prve simptome potresa
koji se približava:
Toliki kavaliri, a nema tko da zapali vatIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
ru?!
Svi su šutjeli, pa čak i čovjek s praznom
puškom.
Ja sam najstariji! – oglasio se nakon
kratke šutnje čovjek s violinom.
Kako da ostavim samu životinju! – branio
se čovjek sa sijamskim mačkom.
Došao je red i na lojalnog Srbina da se
izjasni, ali on je smatrao da je to s vatrom
stvar
željeznice a ne putnika, prema tome
zašto baš on?
Nema ni drva ni papira, primijetio je
čovjek s bolesnom ženom.
Gospodin je lojalni Srbin?! – pokazao je
onaj s praznom puškom.
Premda je bilo hladno, ovaj se preznojio.
Napredak nije uvijek sjajan – oglasio se
onaj s baritonom. – Ranije, dok su vlakovi dahtali na paru, na tračnicama se je
moglo naći uglja i na sirotinju.
Dama u krznenom kaputu pokucala je na
prozor otpravnika vlakova i upitala:
Bi li nam netko založio peć?!
Ne bi! – odgovorio je ovaj lakonski kratko.
Popustio je onaj s bolesnom ženom, koji
se vraćao kući iz bolnice noseći u sebi
čitavu zalihu misli, briga i slika: nosio je
svoj tovar sa sobom, zatvoren u sebu.
Ja bih narezao, ali nemam s čim.
I gle iznenađenja: čovjek sa sabljom
pružio mu je svoj alat i rekao mu:
Poslužite se koliko možete, samo pazite
svaka sablja ima dvije oštrice: onaj koji
jednom nanosi rane, drugom se ranjava
i sam.
Vi ste mačevalac?
Ne, ja sam klaun. Zar niste čitali Uspomene glupog Augusta, to je moja autobiografija.
Pa za što vam služi sablja?
Za gutanje.
To je rekao, stao nasred čekaonice i progutao sječivo sablje sve do drške.
Bila je subota
Namjerno ili nenamjerno, tek u tom
trenutku nestalo je struje: struja često
nestaje na sporednim stanicama. Onaj
s tranzistorom uključio je na najjače,
čuje se muzika, ali se od muzike ne čuje
ništa. Uzalud mu viču: Smanji to! Prva
se snašla dama u krznenom kaputu i iz
taške izvadila malu svjetiljku.
Hoćete li da vam netko od nas izvuče sablju iz grla?
Ne! - pokazao je rukom i u sljedećem
trenutku sječivo sablje iščupao je van. –
Samo pazite da je ne istupite, i tako sam
je ponio na oštrenje.
Na oštrenje? Od čega?
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Pa od upotrebe – objasnio je i i svi su se
naježili, čak i čovjek s (praznom) puškom.
Gospodine, hoće li ovaj mrak dugo trajati? – pitali su otpravnika vlakova.
Obično sat-dva, a subotom zna i po cijelu
noć.
To vam je ono: čim nešto spomenete,
ako je dobro – nestane, ako je loše – dogodi se.
Naravno, toga dana bila je subota.
Onaj s praznom puškom prišao je onom
s tranzistotom i oštrim pogledom ga
ugasio. Tek tada su shvatili da je čovjek s
tranzistorom gluh.
Kao top! – objasnio je kroz smijeh. – Da
znate kako je ponekad dobro biti gluh.
Svi viču, a tebe se to ne tiče.
Opet je nastala tišina, koju je prekinula
dama u krznenom kaputu.
Od kud vam sijamska mačka?
To nije mačka, to je mačak – rekao je
poluuvrijeđeni vlasnik. – Mačka je odavno
kod kuće, a sad joj nosim partnera.
Mnogo izbirljiva ta vaša sijamska mačka!
Kao da i naši domaći mačori ne znaju svoj
posao. Kad bih ja bila tako izbirljiva...Istina, ponekad možeš i birati, ali ponekad
naiđu kritični dani, pa daj što daš, znate
kako se kaže: vrag u nuždi i muhe jede.
Svjetlo je došlo, ali vrijeme je stalo.
Čovjek s praznom puškom predložio je
da se krene pješice, desetak kilometara nije daleko, a postoji i neka prečica,
objasnio je planinar. Prečica je najveća
udaljenost između dviju točaka.
To je primijetio lojalni Srbin sa Banije.
Prijeki put samo je optička varka koja
je za poštivanje, ali koja zavede mnoge
ljude.
Čovjek s praznom puškom razradio je
strategiju i taktiku. Dama u krznenom
kaputu i sa svjetiljkom na čelu, a ostali
kako tko. On kao zaštitnica, kao živa sila,
kao čovjek-puška, ići će posljednji, a ako
nešto šušne, kidnut će prvi.
Stoj! – dreknuo je glas iz tame
Uvijek sam volio čar sela koje glasno izražava svoj san lavežom pasa u
zvjezdanoj noći. Ali ovo je bila kišna noć
i prolazeći pored rijetkih kuća, psi su
režali, lajali, pratili, prijetili i kao štafetu
predavali ih jedni drugima.
Da mi je metaka! – prisjetio se onaj s
praznom puškom.
No, gospodo, jesmo li na dobrom putu?
– Pitala je i pitala ih dama u krznenom
kaputu.
Geografije su najdragocjenije knjige, i
one nikad ne zastarijevaju. Nikada se
nije dogodilo da je iz neke rijeke istekla
41
voda ili da je neka planina preseljena na
drugo mjesto.
Samo naprijed! – prekinuo je planinarov
monolog čovjek s praznom puškom.
U kišnoj noći zla kob je tek tada ostvarila
svoj smjeli pothvat.
Stoj! – dreknuo je glas iz tmine.
Kad je tajanstvenost suviše uzbidljiva,
čovjek se ne usuđuje da ne posluša.
Onaj s baritonom koji je bio zadužen
za razgovore s avetima noći, odjednom
je postao alt. Po etici junak a po prirodi
kukavica, skamenio se kao kip od soli i
čovjek s praznom puškom, dama u krznenom kaputu ugasila je svjetiljku, čovjek
je ispustio košaru sa sijamskim mačkom,
ova se otvorila i životinja je strugnula u
noć.
Tko ide?
Građani... grupa građana....
Ma kakva grupa građana, noćima mi
kradete materijal s gradilišta, nikako da
završim kuću. Koji građani?
Njegovo pitanje bi izrečeno s pravilnom
žurbom svojstvenom brodovima i barikadama, dva jedina bojišta odakle se ne
može uteći.
Pa muzičar...planinar...lojalni Srbin sa
Banije.
Ispostavilo se da su na pogrešnom putu,
očito su odabrali pogrešnu zvijezdu
vodilju. Čovjek je napravio zasjedu za
lopove koji mu opustošiše gradilište,
tjerao je zeca a istjerao – grupu građana.
Ja ništa nisam čuo – hvalio se gluhi,
smijući se slatko. – Kao top!...
Najgore mi je bilo za violinu. Kako ću na
svadbu bez alata?
A kako je tek meni bilo! – uzdahnuo je
onaj s praznom puškom. – Nije istina da
se prazne dvojica boje, nego se čovjek s
praznom puškom dvostruko boji.
Ja sam pretrpio najveće gubitke, utekao
mi je sijamski mačak.
Poslije su svi vikali u noć: Mic.. mac...
muc... i sve je bilo uzalud, sijamska
mačka ostala je udovica.
Geografije piše u vječnim stvarima. Vratili su se na polaznu stanicu, sačekali
vlak, koji je donio i odnio sve gorke riječi,
prazne puške i prazne razgovore s male
nepoznate sporedne stanice, gdje se
kolosjeci razdvajaju podsjećajući tako
na božicu Hekatu i svakodnevni život,
a riječi gube u razlivenoj ravnici koju brzina vlaka kao da pretvara u tečnu masu
i goni pored vagonskih prozora kao mrko
zelenu rijeku. Ispred vagonskih prozora
zgušnjavalo se vrijeme u mračne puteve
kojima uvijek netko gaca i posrće.■
reportaža: Makedonija
OD VARDARA PA
DO SLJEMENA
N
e znam da li vam se kada
dogodilo da vas prijatelj
nagovara na neko putovanje na koje se vama
baš i ne ide, a kada nakon
višemjesečnog nagovaranja dobijete
volju, on odustane. Meni se to dogodilo
ove godine. Prijatelj me nagovarao da
sa suprugama idemo u Makedoniju. On
se odjednom predomisli, a supruga i ja,
osokoljeni krenusmo. Naravno, ne u nepoznato! Sjedoh za Internet i u srcu Ohrida
pronađem odličan smještaj u staroj, potpuno luksuzno obnovljenoj vili sa svim
komforom, za naprosto smiješno malo
para. Hotel se zove Mal sveti Kliment.
Prijatelj Dragan Petrovski iz Skopja, koji
me zove druže Stari, rezervirao nam je
hotel u Skopju, za nešto malo više para,
jer Skopje je Skopje, i supruga Biserka
i ja krenusmo kolima. Do pred Beograd,
s granicom stigosmo za nešto manje od
dva i po sata i tu napravim jedinu grešku
na putovanju. Naime, negdje oko Batajnice, autoput se račva i na novom odvojku na tabli koja označava autoput stoji
Niš. Skrenuli smo na „obilaznicu“ i nakon
nekoliko kilometara autoput završava,
postaje lokalna cesta po kojoj kamioni
iz dvorišta izlaze na „rikverc“, Cigani,
pardon Romi, jure na taljigama, vrludaju
biciklisti! Uglavnom na obilasku Beograda izgubismo još dobar sat i pol. Dobrim
autoputom nastavljamo ka Nišu. U vrlo
solidnom motelu, koji je očito privatan pijemo odličnu esspresso kavu, ali u WC-u
čučavac i to dobrano neuredan.
Kod Leskovca autoput završava, a mi krenusmo prema gradu, jer nam je prijatelj
preporučio restoran Gurman s odličnim
roštiljem. Pošto je bio maj i vegetacija
se tek budila prema Leskovcu prolazimo
pored mora plastenika u kojima se uzgaja čuvana leskovačka paprika. Kada smo
došli pred grad treba pronaći restoran,
kakvih u Leskovcu ima stotine. Izlazim i
pitam kod nekog automehaničara, a on
nema pojma gdje je taj Gurman, međutim
Tekst i foto: Ninoslav Kopač
jedna njegova mušterija, neki grmalj sav
obrijan i iztetoviran, čovjek kakvog ne
bi volio sresti u mraku, ponudi se da će
nas odvesti na željeno mjesto. Slijedimo
ga, a on naravno vozi crni auto. On se
raspituje kod prolaznika i dovodi nas na
pravo mjesto. Čovjek izlazi iz automobila
prilaz nam, mislim sada će mi pljunuti na
šajbu, jer imao sam takvih iskustava u
Beogradu i Novom Sadu, a on pruža ruku
i zaželi nam dobrodošlicu i dobar provod
u Leskovcu! Ugodno šokirani ulazimo u
uredni restorančić, gdje nas dočekuju
ljubazni konobari i kada im kažemo da
smo dobili preporuku u Zagrebu, kažu da
znaju tko nas je preporučio. Nakon roštilja
kakvog nema u Zagrebu, iako se neki
hvale da imaju leskovački roštilj, krećemo
prema jugu, prema Makedoniji. Autoputa
više nema, ali cesta je solidna, kao naš
nekadašnji autoput „Bratstva i Jedinstva“.
Prolazimo Bujanovac, Preševo i vozimo
jednom trakom novog autoputa koji se
gradi sve do granice s Makedonijom. Na
u lazu u Makedoniju gužva, međutim otvoreno je 6 graničnih ulaza, tako da se
carinske formalnosti vrlo brzo obavljaju.
Čujem se s Draganom koji mi kaže da se
javim kada budem kraj Kumanova. Ma
koje Kumanovo? Nismo ga ni vidjeli i za
dvadesetak minuta od granice, već smo
u Skopju. Od Zagreba do Skopja sa svim
stajanjima trebalo nam je oko 8 sati!
Nakon što smo se osvježili u hotelu Dragan dolazi sa suprugom Milkom i vode
nas u čudesno lijepo uređen restoran
Vodenica, gdje susrećemo i našeg ambasadora Zlatka Kramarića.
Drugi dan, Dragan nas vodi na Dojransko
jezero, gdje na samoj granici s Grčkom
ima „ubavi“ apartmančić u kojem s obitelji
provodi slobodne vikende.
Da nema okolnih planina, jezero bi bilo
slično mađarskom Balatonu, ali ima
kvaliteta kakvih na Balatonu nema, a to
je gostoljubivost, srdačnost i nadasve
kulinarska maštovitost kakve nema na
sličnim jezerima. Centar kulinarstva je u
42
lokalu Fuk-tak. Neobično ime za restoran
koji je uređen u rustikalnom stilu pun slika komita i članova revolucionarnog krila
VMRO s kraja 19. i početka 20. Stoljeća.
Lokal je ime dobio po vlaku koji je vozio
s grčke strane, a parna lokomotiva je
puštala zvukove: fuk-tak. Atmosfera je
takva da čovjek poželi probančiti nekoliko dana, ali još istu večer moramo do
Skopja po kola i onda put do Ohrida.
U hotelu preko puta – svadba. Čuju se
tapan i zurle. Uzimam fotoaparat da snimim originalni folklor, a tamo elektronski
sintesajzer kompjutorski programiran imitira ritam i zvukove starih narodnih instrumenata. Fuj!
Bio je sumrak kada smo krenuli iz Skopja ka Ohridu. Autoput je do Gostivara,
a dalje odličan magistralni put. Inače
primjećujem da su ceste u Makedoniji
daleko bolje i održavanije nego u Srbiji i
na njima nema taljiga, pješaka ni biciklista! Kada se spustila noć svjedočimo ratu
religioznih simbola. Dok se po dolinama
ističu osvijetljeni minareti džamija na
okolnim brdima blistaju krstevi. Supruga
Biserka komentira da je prizor prilično jezovit. Slažem se, jer imaš osjećaj da nedostaju još samo vampiri koji vrebaju iza
nekog zavoja, a ako ih ima vjerojatno su
se uplašili automobilskih farova.
U Ohrid ulazimo noću. Već na prvom koraku dočekuje nas ljubaznost ljudi koje
pitamo za put do hotela. Nitko ne zna
gdje je, jer kasnije smo ustanovili da im
ima sijaset sličnih kakav je naš, ali jedan
prolaznik nam pruža svoj mobitel da nazovemo hotel i pitamo kako da dođemo
do njega. Nisam siguran da li smo i mi
tako susretljivi s našim stranim turistima
koji se raspituju za smještaj u nekom primorskom mjestu.
Nakon što nam je objašnjeno da se hotel
nalazu u samom srcu starog grada prolazimo kroz dvije rampe na velikom javnom
parkiralištu i ulazimo u uličice koje su
samo nekoliko centimetara šire od našeg
automobila. Pred restoranom Antiko pitaIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
1
2
3
4
5
1. Stari dio Ohrida; 2. Sveti Jovan Kaneo, 3. Crkvica Sv. Kliment mali u centru Ohrida; 4. Grob Svetog
Nauma kod kojeg posjetioci kleknu da bi čuli njegovo srce; 5. Sveti Naum
mo za naš hotel, a čovjek koji je sjedio
ispred uzima nam stvari i nosi do pedesetak metara udaljenog hotela smještenog
u sporednoj strmoj ulici kroz koju automobil ne može proći. Kasnije smo doznali
da je taj ljubazni čovjek vlasnik restorana
pred kojim smo se zaustavili. Dok sam se
vratio vijugavim, kaldrmom pokrivenim
uličicama do velikog parkirališta suprugu
su već smjestili u sobu, koja je opremljena i izgleda kao bolja soba u nekom
zagrebačkom hotelu s četiri zvjezdice.
Odmah su mi dali i karticu kojom otvaram rampe na parkiralištu, koje se inače
plaća, a mi ga imamo uključenog u cijenu
za 4 noći s obilnim doručkom, za ukupno samo 1.250 kuna. Da naprosto ne
vjeruješ!
Na Ohridu sam bio već ranije nekoliko
puta. Posljedni puta 1978. godine na
tradicionalnom Festivalu jugoslavenskih
radio stanica, tako da sam ja otprilike
znao gdje dolazim, međutim drugo jutro
koje nas je dočekalo obasjano proljetnim
suncem vidio sam da je Ohrid postao „stariji“ i ljepši! Nevjerojatno kako su Ohriđani
obnovili to ubavo mjesto. U staroj jezgri,
kuće koje su nekada građene od letava
i nabijene zemlje, srušene su do temelja i na istom mjestu izrađene identične
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
kuće u koje je ugrađena najmodernija
građevinska tehnologija. Sve je čisto i
sve blista! Moja supruga koja je tu sada
prvi put nije mogla doći k sebi od ljepote
i ljubaznosti domaćina. U restoranu Antiko, koju je uređen u tipičnom stilu u kojem smo bili na ručku, čak su nas pitali
što bi željeli da nam skuhaju sutra za
ručak, a oni nemaju na svom redovnom
jelovniku.
To Makedonsko more koje je dugačko
37, a široko 14 kilometara zaista izgleda
fantastično. Okruženo surovim planinama na čijim vrhovima se još bijelio snijeg. Moja supruga koja je ovdje došla prvi
put, jednostavno nije mogla doći k sebi
od ljepote. Kaže da ni približno nije mogla
zamisliti da je to tako lijepo
Počeo sam hvaliti Ohrid kao da ima neki
osobni interes, a nemam ga, međutim,
imam toliko utisaka da bi o njemu mogao
napisati reportažu koja ne bi sva stala na
stranice Identiteta.
Bio je maj, a na glavnom gradskom
parkiralištu automobili, doslovce, s
područja cijele bivše Jugoslavije i pola
Evrope. Ipak, najviše je bilo Slovenaca!
Da bi sve vidio, svugdje se zaustavio,
pregledao sve muzeje i obišao sve crkve,
od kojih su neke „starije i ljepše“ od davno
43
srušenih originala, kao na primjer crkva
Svetog Pantaleja koju su srušili Turci, a
ova je nedavno rekonstruirana u centru
turske tvrđave i vjerojatno pored srušene
džamije, ali tik do sačuvanog turskog
turbeta, kraj kojeg piše da je pod patronatom Republike Turske, treba puno više
od četiri dana.
A da je svijet mali osvjedočili smo se
šećući gradom. Pored Vile Nina upitasmo ljude za put do crkve Svete Sofije
koja je u blizini i koja jedna od najstarijih i najznačajnijih crkava s ovih prostora
građena u 9. stoljeću, a oni nakon što na
objasniše put, upitaju odakle smo? Kada
smo im rekli da smo iz Zagreba, kad i oni
su iz Zagreba. Imaju stan u Tkalčićevoj
ulici i tu vilu koju izdaju turistima, pa su
6 mjeseci u Ohridu, a 6 u Zagrebu. Da
bi stvar bila još zanimljivija Prezivaju
se Frgačić, a to je prezime iz Drage
Bašćanske na Otoku Krku gdje mi imamo
vikendici i poznajem im rođake. Možete
misliti kada smo se rastali i koliko je priče
palo.
Biti na Ohridu, a ne posjetiti crkvu svetog
Nauma u kojoj su jedno vrijeme živjeli
Sveti Ćiril i Metod i širili pismenost među
slavenskim narodima, kao da ste bili u Puli
na niste vidjeli Arenu. Do Svetog Nauma
reportaža
može se brodom iz grada ili cestom. Mi
smo odabrali ovu drugu varijantu. Nakon
četrdesetak kilometara od grada vijugavom cestom dolazimo na parkiralište koje
je nekoliko stotina metara udaljeno od
samog manastira. Na parkiralištu nam
jedan čovjek ponudi vožnju čamcem
do Nauma, da bi ga vidjeli s jezerske
strane i, vjerujte mi da se isplatilo platiti
nekoliko stotina denara i doživjeti i čuti
neke stvari koji nikada ne bi ste doznali.
Ujedno iskrcao nas je pred sami ulaz u
manastir. Pred ulazom grupa motorista
s mariborskim registracijama. Zaustavljamo i divimo se motorima koji su skuplji
od mnogih automobila i razgovaramo s
njima. Iz Ptuja su, imaju bajkerski klub,
svi su dobrano ugazili u višu srednju dob
imaju klupske jakne koje krase velike crvene zvijezde petokrake, upravo onakve
kakve je netom prije njihov premijer Janez Janša zabranio proglasivši ih simbolom totalitarizma.
Znam da ljudska mašta nema granica,
pogotovo kada je kič u pitanju, ali Sveti
Naum me je šokirao. I tu sam bio nekoliko
puta, ali ovo što danas tamo možete vidjeti nema veze s onim što je nekada bilo.
Crkva je ostala ista, ali dozidan je „konak“
koji je navodno nekakav hotel. U starom
konaku živi samo jedan monah i njegovi
pomoćnici laici od kojih jedan prodaje
svijeće, suvenire i ulaznice za crkvu. Na
Ohridu se plaća ulaz za sve crkve. Taj je
bio dobrano uveseljen, u suvenire spada
i manastirska rakija koja je skuplja od najskupljeg viskija, ali dobri čovjek je daje
na probu, tako sam je i ja zajedno s njim
probao, budući da ja nisam taj dan bio
jedini jer nekoliko stotina ljudi pristiglo
je što brodovima, automobilima i autobusima možete samo zamisliti kako je taj
dragi laik izgledao na kraju dana.
U manastiru je i grob Svetog Nauma
pored kojeg posjetioci kleknu i naslone
glavu da bi „čuli“ otkucaje njegovog srca,
a „otkucaji“ su huk potoka koji se odvajaju od obližnjeg izvora Crnog Drima i ispod
manastira utječu u jezero.
Pošto je manastir udaljen samo stotinjak
metara od Albanske granice, sjećam se
kada sam prvi puta tamo bio, vidjeli smo
albanske vojnike s uparenim puškama na
posjetioce, a danas je granica s Albanijom otvorena, idemo preko, jer kada smo
već tu što ne bismo vidjeli i to čudo. Na
makedonskoj granici totalna dosada, pa
valjda zbog toga nam je trebalo dobrih
petnaestak minuta da nam se digne rampa iako smo bili jednini automobil. Carinici nam kažu da je prije nas bio jedan
automobil iz Osijeka, koji se okrenuo i
vratio u Makedoniju. Mi smo uporni i htjeli
bismo ručati, jer su nam rekli da u Albaniji
jedinio možemo jesti ohridsku pastvu, jer
je njen ulov u Makedoniji zabranjen. Idemo na ručak! Albanski granični prijelaz
moderan i granična procedura upola
kraća nego na izlasku iz Makedonije. Prvi
albanski grad uz jezero je Pogradec. Do
grada koji je samo koji kilometar od prijelaza brojim stotinjak betonskih bunkera
i veliki broj drvenih bandera koje imaju
zašiljene vrhove. Kasnije nam kažu da
su te bandere bile postavljene zbog toga
da se jugoslavenski padobranci nabiju na
njih u slučaju invazije. Mašta stvarno radi
svašta!
44
Pronalazimo novi lijepo uređen restoran
na samoj obali jezera s čije terase gledamo u hrpetine smeća nataloženog po
pješčanoj obali. To su uglavnom plastične
flaše i vrećice. Jeli smo pastrvu koja
naravno nije bila iz jezera, a „maštoviti“
kuhar tako ju je „dobro“ priredio da je imala okus humusa pomiješanog s nekom
masnoćom. Za iste pare mogli smo u
Ohridu uživati u makedonskim gurmanlucima, ali se onda ne bi mogli pohvaliti da
smo bili u Albaniji. Došli smo i do Podgradeca i vozili se cestom kakve su danas
sigurno u Afganistanu. Toliko rupetina na
stotinjak metara teško je izdupsti prirodnim putem. U jednoj samoposluzi kupili
smo flašu Skender Bega za koji dam je
prodavač rekao da košta 10 eura, ali da
ne primaju metalne novce nego samo papirnate novčanice. Pošto smo imali samo
krupne i nije nam mogao izvratiti pristao
je da uzme kovanice i kada sam mu ih
pružio na dlanu uzeo je samo 5 eura.
Znači u metalnim eurima albanski konjak
jeftiniji je za duplo!
Ohrid napuštamo preko planinskog prijevoja Galičnik. To jutro je otvoren za promet, jer je cesta bila blokirana snježnim
nanosima koji su pali prošle, oštre, zime.
Penjemo se cestom prema vrhu planine i
jedini smo automobil na putu. Pred samim
prijevojem nailazimo na snježne nanose
visoke preko 5 i duge nekoliko stotina
metara , kroz koje su cestari raskrčili
dio ceste širok taman toliko da propusti
jedan automobil, ali vraže, upravo ovdje
na preko hiljadu metara planinske visine
i provalije od nekoliko stotina metara u
pola prolaza evo ide jedan Yugo 45. On
se jedva, na pola uvukao u neku rupu, a
mi na milimetar prošli pored njega i provalije i spustili se do Prespanskog jezera.
To jezero pamtim iz davnih dana kada
su po njemu ribarili ribari u neobično oblikovanim drvenim čamcima istim kao i
na Ohridu. Danas, jezero je zapušteno,
svugdje raste samo trska i šaš, i propadaju zgrade radničkih odmarališta
iz vremena „mraka“. Prolazimo i pored
bolnice koja je ne tako davno bila rehabilitacijski centar, a danas se polako pretvara u ruševinu. Kraj jezera smo se samo
provezli, jer nismo imali gdje svratiti i
produžili u Bitolu.
U gradu, jedva smo pronašli mjesto
za parkiranje u blizini čuvene Bitolske čaršije i Široke ulice u kojoj je bilo
smješteno 12 konzulata u vrijeme Otomanskog carstva. Taj drevni slavenski
grad na čije područje su Slaveni došli u
6. i 7. stoljeću, u tursko doba bio je drugo
sultanovo sjedište. Sačuvan je sultanov
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
dvor i harem na svakoj kući u kojoj je
bio konzulat stoji spomenploča i vije se
zastava zemlje kojoj je nekada pripadao.
Pored džamije je pravoslavna crkva, a
u centru glavne ulice katolička je crkva.
U Bitoli je vojne nauke u tadašnjoj vojnoj školi učio osnivač moderne Turske i
njen prvi predsjednik Kemal Ataturk, čija
je spomen soba jedna od najposjećenijih
znamenitosti. Nakon Ohrida i Skopja Bitolu svakako treba posjetiti.
Posljednji dan našeg boravka u Makedoniji ostavili smo za Skopje. U tom gradu
boravio sam desetak puta. Posljednji put
sam bio prije desetak godina i mislio sam
da ga dobro poznajem. Međutim, sada
ga nisam mogao prepoznati. To je danas
potpuno drugi grad. Nad gradom kojeg
su poslije potresa 1964. godine planirali
i gradili najveći svjetski arhitekti, izvršen
je urbanocid! Naprosto je nevjerojatno koliko ljudska mašta može pokvariti i uništiti
sklad kićenjem i stvaranjem bezvrijedne,
ali nadasve skupe i kićene arhitekture. Na
malom trgu je Trijumfalna kapija, kopija
pariške, spomenik Aleksandru makedonskom, Filipu, bugarskom caru Samuilu,
vođama Ilindenskog ustanka i još mnogi
kojih se ne mogu sjetiti. A da bi sve izgledalo „starije i ljepše“, fasade okolnih zgrada
građenih modernim stilom nakon potresa,
dobili su novu neobarokne fasade koje na
tim zgradama pristaju „ko’ šaka na oko“. S
duge strane Vardara gradi se novi parlament, Sobranje u neogrčkom stilu, novo
kazalište u neobaroknu, a kao vrhunac
svega je umjetnička instalacija jedne umjetnice koja je uz Vardar posadila 2 vrbe i
za to „umjetničko djelo“ dobila 250 hiljada
eura. Otkuda milioni za to unakazivanje
Skopja nitko ne zna. Domaći se čude i
zgražaju, te ukazuju na premijera pripadnika probugarske partije VMRO-DPMNE,
koja želi dokazati da su Makedonci jedan
od najstarijih evropskih naroda. To će biti
vrlo teško, jer konkurencija su im Srbi i
Hrvati čiji kvazi povjesničari „dokazuju“
da su ti narodi nastali direktno od ameba,
jednino je teško dokazati koja je ameba
bila starija.
Puni prelijepih utisaka napuštamo Makedoniju i Skopje u kojem je pred dva dana
uhapšena grupa albanskih terorista. Ulazimo u Srbiju, prolazimo kroz Preševo i
na radiju čujemo da je samo nekoliko
sati ranije u tom gradiću na jugu Srbije
uhapšena grupa od 8 albanskih terorista.
Žurimo za Zagreb i zadovoljni smo time
da su kod nas Albanci, za sada, samo
okupirali gradske tržnice na kojima preprodaju voće i povrće iz Makedonije.■
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Skopska trijumfalna kapija
Uljepšavanje moderne arhitekture u Skopju
Budući parlament i kazalište u Skopju
Spomenik Aleksandru makedonskom u Skopju
45
izvan granice
S I R I J A
POLIGON REGIONALNIH INTERESA I SUKOBA
G
Piše:
GORAN
MRDAKOVIĆ
rađanski rat u Siriji ušao je u novu,
bespoštednu fazu.
Borbe su daleko
intenzivnije nego
prije, što je rezultat jačanja
pobunjeničkih snaga. U krajnje
zaoštrenoj situaciji u kojoj se milost sa obje strane sve rjeđe traži
ili daje oni puno lakše regrutiraju
nove borce, pogotovo uz pomoć
u naoružanju i ostalom materijalu koju dobivaju izvana. Režim
ih pokušava slomiti masivnom
i nediskriminiranom upotrebom
vatrene moći. Sa obzirom da je
broj onih koji su se spremni boriti za predsjednika Assada sve
manji, oslanjanje na artiljeriju,
zrakoplovstvo i tenkove kojih ima
u izobilju jedino je što mu preostaje. Međunarodne mirovne inicijative su propale, a naznaka
o bilo kakvom kompromisu za
sada nema, i vjerojatno ih neće
biti sve dok je sadašnji predsjednik na vlasti. U međuvremenu,
broj ljudskih žrtava ubrzano raste prešavši brojku od 25 tisuća.
Iz zemlje je u Tursku, Libanon i
Jordan pobjeglo najmanje 200
tisuća ljudi, a broj izbjeglica unutar Sirije procjenjuje se na oko
milijun i po. Ono što je pogotovo
zabrinjavajuće je da sukob neumitno klizi prema vjerskim pod-
jelama. Manjinski Alaviti, sekta islama relativno bliska šitima, čine
oslonac režima i snaga koje se
za njega bore. Kršćani, također
manjinska grupacija, ga još uvijek podržavaju jer se boje da bi
Assadovu sekularnu diktaturu
mogla zamijeniti neka forma islamizma u kojoj će biti diskriminirani ili proganjani. Većinski suniti
uglavnom su se, pasivno ili aktivno, identificirali sa pobunjenicima.
Pobunjeničke snage, usprkos tijelima kao što je Sirijsko nacionalno
vijeće koje ih predstavlja u svijetu
ili Slobodna sirijska armija koja
službeno objedinjuje oružane
formacije u zemlji još uvijek su
labava koalicija različitih skupina
bez definirane vizije kako dobiti
rat, a kamoli što napraviti poslije
njega. Za sada su iz cijelog tog
kaosa i tragedije profitirali jedino
Kurdi, koji su bez ispaljenog metka preuzeli kontrolu nad dobrim
dijelom sjeveroistočnog dijela
Sirije gdje čine većinu. Teška i
komplicirana situacija u zemlji
ide ruku pod ruku sa kompleksnim položajem koju Sirija sada
ima u politici Bliskog istoka. Od
početka građanskog rata preko
nje se prelamaju interesi, planovi
i sukobi njenih susjeda, ali i velikih sila. Veliki ulog u očuvanju
sadašnjeg režima svakako ima
46
Iran. Dvije zemlje su saveznici
već tridesetak godina. Spojilo ih
je neprijateljstvo prema Izraelu
sa jedne, i režimu Saddama
Huseina sa druge strane. Sirija,
kao većinski arapska i sunitska
zemlja, omogućava Irancima da
ukažu na to savezništvo kao na
dokaz da njihova ambicija prema
regionalnom vodstvu ne mora
zapeti na tradicionalnom sukobu između arapsko-sunitskog i
perzijsko-šiitskog nasljeđa. Nadalje, sirijski geografski položaj
omogućava Iranu prozor na Mediteran, što još ne igra bitnu ulogu,
ali bi moglo u budućnosti. Od vitalne važnosti je pristup Libanonu.
U partnerstvu sa Sirijcima, Iran je
odigrao ključnu ulogu u podizanju
Hezbolaha koji okuplja libanonske šiite. Time je ne samo ojačao
izoliranu i udaljenu skupinu svoje
braće po vjeri, nego je stvorio i
značajno oružje protiv Izraela što
je jasno demonstrirano sukobom
na jugu Libanona 2006.
IRANSKA PODRŠKA ASSADU
Tisuće raketa kratkog dometa
koje Hezbolah može lansirati
na njihovu zemlju predstavlja
značajan faktor u razmišljanju izraelskih vođa u nizu odluka,
pogotovo onoj hoće li narediti
zračne napade na iranska nukIDENTITET/ BR. 169 / 2012.
learna postrojenja. Navedene strateške
prednosti biti će izgubljene ili značajno
umanjene preuzmu li pobunjenici vlast u
Siriji. Zbog toga Iran nastavlja podržavati
sadašnji Assadov režim na sve moguće
načine, svjestan da će u slučaju njegovog pada njegov status regionalne sile
pretrpjeti snažan udarac. Naftom bogate monarhije Perzijskog zaljeva, okupljene u Zaljevsko vijeće za suradnju i
predvođene Saudijskom Arabijom, čvrsto
su odlučile zadati Iranu upravo takav
udarac. One u svom sjevernom susjedu
vide agresivnu silu koja je odlučna promijeniti odnos snaga u regiji na njihovu
štetu, koja je u mogućnosti prekinuti tankerski promet Zaljevom kad to zaželi i čija
propaganda opasno djeluje na njihove
podanike, pogotovo šiite koji u monarhijama čine značajnu i često diskriminiranu
manjinu. Slamanjem iranskog utjecaja
u Siriji ozbiljno bi narušili iranski prestiž
i njegov upliv u arapski svijet, te barem
djelomično kompenzirali pojačan utjecaj
Irana na Irak. Tradicionalna suprotstavljenost dvaju glavnih pravaca islama
također je faktor u njihovom odlučivanju,
pogotovo kad je u pitanju duboko konzervativna saudijska dinastija. Poticaj
za akciju je i činjenica da je Assadov
režim sekularna diktatura sa korijenima
u revolucionarnom arapskom nacionalizmu Ba’ath partije, starom neprijatelju
monarhija Bliskog istoka. Saudijska Arabija i Katar glavni su dobavljači oružja
pobunjenicima, koristeći kanale koji idu
preko Iraka, Libanona i u posljednjih
nekoliko mjeseci Turske. Pored oružja,
doniraju i velika novčana sredstva, a
katarska satelitska televizija Al Jazeera
koja ima golem utjecaj na javno mijenje u
regiji potpuno se stavila na stranu pobunjenika. Izbor grupacija kojima se oružje
i novac šalju u skladu je sa ideološkim
usmjerenjem donatora, što u saudijskom
slučaju podrazumijeva tvrdokorne islamiste. Dogovorom sa Amerikancima
određeno je doduše da će se iz pomoći
izuzeti ekstremističke skupine, ali na kraju ostaje činjenica da se vizija budućnosti
Sirije koju ima Saudijska Arabija bitno
razlikuje od one koju ima Zapad. Za
budućnost Sirije životno je zainteresirana
Turska koja sa njom dijeli dugu granicu.
Njeni odnosi sa Assadovim režimom prije
sukoba su bili odlični. Spajala ih je jaka
ekonomska suradnja i zajednički interes
u obuzdavanju kurdske manjine u obje
države. Neko vrijeme nakon početka
pobune Turska je pokušala igrati ulogu
konstruktivnog neutralca, ali ju je razvoj situacije prisilio da izabere stranu.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Njen narod, ali i umjereno islamistička
vladajuća klasa prirodno su se svrstali uz
uglavnom sunitske pobunjenike jednom
kada se nasilje razmahalo, a broj mrtvih
i izbjeglih počeo rasti. Turci su također
procijenili da će pobunjenici u konačnici
pobijediti, te da će biti zahvalni onima
koji su im dali podršku. Turska odluka
značila je naglo zaoštravanje odnosa sa
režimom, do toga da se na obje strane
granice gomilaju vojne snage, a Ankara je
jasno naznačila da ni borbeno djelovanje
na sirijskom teritoriju nije isključeno. Turska je sada glavni koridor preko kojeg
pobunjenici dobivaju sve vrste pomoći i
putem kojeg komuniciraju sa svijetom. No
relativni uspjeh pobunjenika u vezivanju
režimskih snaga omogućio je Kurdima
te zemlje da zauzmu svoj etnički prostor, smješten uz turski dio Kurdistana koji
Turska već desetljećima pokušava pacificirati. Za sada su Turci odlučili ne reagirati na taj razvoj događaja, ali našli su
se u paradoksalnoj situaciji da bi im uspjeh njihove politike prema pobunjenicima
mogao donijeti sigurnosne komplikacije
na vlastitom terenu.
RUSKO-AMERIČKA PREPUCAVANJA
Pored Irana, Assadov najčvršći saveznik
je Rusija. Iako se kao razlog često navodi vojno-pomorska baza ili prodaja
oružja, stvar je kompleksnija. Baza u Tartusu zapravo je skromno pristanište koje
ruska flota koristi tek povremeno i više iz
razloga ˝pokazivanja zastave˝ nego zato
što joj stvarno treba. Sirija je dugogodišnji
kupac ruskog oružja, ali treba naglasiti da
su njene financijske mogućnosti relativno
skromne, a glasno reklamirane nabavke
nove vojne tehnike često ide zajedno sa
tihim otpisivanjem dijela starih dugova.
No na Siriji Rusija očituje temeljne postulate svoje vanjske politike. Prvo, tu je
nastojanje da što više ograniči tendenciju
SAD-a da vodi glavnu riječ u kreiranju
svjetske politike. Intervencije na Kosovu,
Iraku i Libiji, kao i od Zapada podržani
politički prevrati scenariji su koje Rusi
više ne žele gledati, i spremni su zauzeti
vrlo nepopustljiv stav kako bi to pokazali.
Drugo je pitanje statusa Rusije kao velike sile. Broj njenih saveznika znatno je
opao od vremena Sovjetskog Saveza, i
svaki preostali je važan. Štiteći Assadov
režim na međunarodnoj sceni i šaljući mu
makar simbolične količine oružja, Rusija
demonstrira koliko njeno savezništvo
može biti dragocjeno. To je i poruka
režimima, ne tako različitim od Assadovog, koji čine većinu ruske sfere utjecaja
na području bivšeg SSSR-a i drugdje u
47
svijetu. Ako vi budete vjerni nama, biti
ćemo i mi vama. U tom kontekstu, Rusima je manje značajno što će se zapravo
dogoditi na tlu Sirije, dok god poruka koju
šalju jasno dopre do onih kojima je namijenjena. Usprkos oštroj retorici, reakcija
SAD-a na sirijsku krizu bila je relativno
oprezna. Sadašnja administracija je
svjesna da je teško predvidjeti kako će taj
sukob završiti. Iako su Amerikanci prilično
sigurni da će pobunjenici pobijediti, nema
garancija da se na kraju rata neće krvavo obračunati sa manjinama koje su
podržavale Assada, ili da u među njima
neće prevladati izrazito islamistička,
anti-američka struja. Sa obzirom na
katastrofalno iskustvo Iraka i još uvijek
aktivan rat u Afganistanu, Amerika nema
ni snage ni volje da pokuša direktno
nametnuti rješenje. Intervencija samo
zračnim snagama, u stilu Libije, u ovom
slučaju vjerojatno ne bi bila dovoljna za
definitivan preokret sukoba, mada nije
isključena ako situacija na terenu krene
u nepredviđenom i opasnom pravcu.
Predsjednički izbori koji se približavaju
svom vrhuncu dodatan su faktor opreza
u trenutnoj američkoj politici. Sa druge
strane, vodeća svjetska sila ne može si
dopustiti pasivnost kada se potencijalno
mijenja balans snaga na Bliskom istoku.
Mora i zadovoljiti onaj dio svoje javnosti i
političke elite koji traži da se nešto učini.
Najzad, rušenje Assadovog režima prilika je da se zada udarac Iranu, glavnom
američkom protivniku na Bliskom istoku.
Amerikanci zato prepuštaju Saudijskoj
Arabiji, Kataru i Turskoj da odrade glavni
dio posla u pomaganju pobunjenika. Vrše
pritisak da ta pomoć bude raspoređena
frakcijama koje su svima prihvatljive. U
međuvremenu, snažno kritiziraju režim
i one koji mu pomažu, pogotovo Rusiju.
Dojam je da nepopustljiv ruski stav Americi u ovom trenutku odgovara. Daje joj
mogućnost da bude retorički žestoka, a
da krivnju za neaktivnost međunarodne
zajednice po potrebi usmjeri na rusku
adresu. Na pitanju Sirije Amerika
pokušava izvesti delikatnu točku balansiranja. Nastoji biti dovoljno aktivna da
bi bila utjecajna ako se stvari razviju u
povoljnom smjeru, i dovoljno rezervirana
da bi od cijele situacije mogla oprati ruke
ako stvari krenu loše. No SAD, kao i sve
navedene zemlje koje na zbivanja u Siriji
imaju veliki utjecaj, moraju računati na to
da je Bliski istok regija u kojoj se planovi
lako izjalove, i da kaotičnost sirijske situacije znači da će većina poteza koje
namjeravaju povući u najboljem slučaju
biti sračunati, ali visoki rizici.■
treće poluvrijeme
KOLIKO PARAOLIMPIJSKE IGRE, KAO SVOJEVRSNI TEST TOLERANCIJE I ŽILAVOSTI PREDRASUDA, MOGU IZMIJENITI ODNOS PREMA
‘RAZLIČITIMA’ MEĐU NAMA
KAD NACIONALNA
PRIPADNOST PRESTANE BITI
PRESUDNA MOŽDA NESTANU I
DRUGE PREDRASUDE
A
ko se ubrajate u one koji su
se, ako ni zbog čega onda
zbog neke loše partije vaših
preplaćenih nogometnih favorita, barem jednom zapitali gdje je nestao izvorni duh sporta kao
društvene igre, Paraolimpijske igre u Londonu su ponudile jasan odgovor. Dakako,
ukoliko niste prebacivali na neki drugi
program kad su emitirani dnevni pregledi
zbivanja u Londonu... Paraolimpijci iz 164
zemlje su nam nedvosmisleno pokazali
da sportske vrline i ideali kubertenskog
razdoblja olimpizma nisu samo olinjala
fraza: ne samo zato što se zbog paraolimpijaca ne tuku navijači, što se sami
paraolimpijci ne “tuku” milijunima niti daju
žestoke i ratoborne izjave, ne baveći se
pritom amaterski poviješću poput recimo nekih sportaša koji tobože nemaju
nikakav hendikep a brljaju gluposti pa
često govore o nekakvim “osvetama”,
rado povlače paralele između sporta i
povijesnih bitaka, ili recimo uspoređuju
Olimpijske igre i Oluju... Paraolimpijci su
podsjetili što znači radovanje igri, koju je
homo ludens davno zaboravio pod diktatom imperativa sportskog i svakog drugog profesionalizma; podsjetili su nas i
kako među nama žive i neki drukčiji ljudi,
inače gotovo nevidljivi, također sa svojim
ljubavima i strastima prema igri, životu.
Samo, eto, oni baš i ne mogu dospjeti
na naslovnice, gdje će prije osvanuti
Piše: HRVOJE PRNJAK
neka lakša ozljeda prvotimca Hajduka,
Dinama ili pak Crvene zvezde, nego li
rezultatski uspjeh nekog paraolimpijca.
Srebrni u bacanju kugle, Darko Kralj,
čovjek koji je doslovno prošao mukotrpni
put od kome do olimpijskog postolja, sigurno nije slabiji sportaš od recimo Josipa
Sesara, bivšeg košarkaša koji je bio veliki talent, ali se eto nikad nije htio odreći
komoditeta života u blizini obitelji, pa zato
nikad nije ostvario neki unosniji inozemni
transfer. A taj maćehinski odnos ne datira
od jučer. I hoće reći da ti rezultati nisu
jednako vrijedni, jer su naprosto manje
korisni “za našu nacionalnu stvar”; pa se
zato često spominju tek reda radi, kao da
su manje bitni, iako je jedina istina da su
samo manje marketinški iskoristivi, govorili li u kategorijama kod nas tek mutiranog mačizma i paternalizma. Istina, i
sami paraolimpijci su, čak i ovi s naših
geografskih širina, ove godine primijetili kako im se čini da su mediji napokon
zainteresiraniji za njihove sudbine i
životne priče, no već sa zatvaranjem Paraolimpijskih igara - sve je opet uglavnom
bilo po starom. Kao u kakvoj bajci u kojoj
rasplet donosi bolno otrežnjenje.
NAJVEĆA GLEDANOST DO SADA
Tako su, primjerice, srbijanski paraolimpijci - sami sebi organizirali doček na beogradskom aerodromu Nikola Tesla.
Paraolimpijski sport je potom naprasno
48
iščezao s malih ekrana, i tko zna kad će
se opet na njih vratiti. Uostalom, dnevni
sažeci koje je za vrijeme Igara davao
HTV bili su tek nešto više od kategorije
“daj što daš”. Sasvim sigurno, nije bilo
medijskih kalkuliranja na temu - tko će biti
“domaćica” u studiju; Mila Horvat, Lana
Banely, Mirna Zidarić ili neka četvrta ili
peta voditeljica... Studija, naime, nije niti
bilo. Otvaranje Paraolimpijskih igara, kao
ustalom i zatvaranje, HTV nije prenosio.
Iako su u ceremoniji sudjelovali i ponosni
hrvatski sportaši, sretni što će i oni pronijeti slavu imena svoje domovine. No,
domovina očito nije željela gledati svoje
invalidne “ambasadore”. Znači li to da na
paraolimpijce još gledamo kroz naočale
predrasuda? To jest, znači li to da ih
gledamo samo kao invalide, nekoga tko
nema ruku ili nogu, ili je teško pokretan?
Iskreno, nekad sam i sam - iz neke vrste
nelagode, barem sam si to tada tako
tumačio - okretao program kad bi uslijedio već nekakav prilog o paraolimpijskom
sportu. Jednostavno, nisam razmišljao
što sve stoji iza naizgled skromnih rezultata, koji se podrazumijevaju kod gotovo
svake “normalne osobe” koja se bavi
baš tim sportom (recimo, bacanjem kugle ili diska). Još točnije, nisam se želio
suočavati s vlastitim predrasudama.
Međutim, to više ne radim. Jer, da, notorna je istina da jedan LeBron James može
daleko više skočiti od bilo kojeg invalidnog
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Paraolimpijci su podsjetili što znači radovanje
igri, koju je homo ludens davno zaboravio pod
diktatom imperativa sportskog i svakog drugog
profesionalizma; podsjetili su nas i kako među
nama žive i neki drukčiji ljudi, inače gotovo
nevidljivi, također sa svojim ljubavima i
strastima prema igri i životu
košarkaša prikovanog za kolica, ali to ne
znači da je njihova ljubav prema sportu
manja. I zato je odlazak invalidnih osoba
na Paraolimpijadu uspjeh sam po sebi. A
mogućnost uživanja u njihovoj iskrenoj
radosti uspjeh svakog od nas, tobože normalnih. Prepoznala je to i publika u Londonu, ali i televizijska diljem svijeta, pa
su ove Paraolimpijske igre po gledanosti
nadmašile i najoptimističnije procjene
organizatora. Natjecanja je gledalo više
gledatelja nego na ijednim Igrama do
sada. Prodano je oko 2,7 milijuna ulaznica, ili oko 900.000 više nego u Pekingu,
prije četiri godine!, Kod nas se još uvijek,
unatoč odredbama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba
s invaliditetom (izvorno iz 2002.), malo
koja osoba s invaliditetom može pohvaliti
da se ubraja u jednu od 24 osobe koliko
su tijela državne uprave, tijela sudbene
vlasti i druga državna tijela (kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini) dužna
zaposliti po toj obvezi pozitivne diskriminacije. Inače, isti zakon predviđa obvezu
zapošljavanja najmanje jedne osobe s
invaliditetom na svakih 19 zaposlenih do
31. prosinaca 2016. godne, te najmanje
jednu osobu s invaliditetom na svakih 16
zaposlenih do zadnjeg dana 2020. godine.
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
LJUDI POPUT NAS
Paraolimpijci iz Srbije se pak nadaju da
će njihovi sportski uspjesi “makar otvoriti put” da se stvore uvjeti za adekvatan
tretman osoba s invaliditetom: “Volio
bih da to počne od sportaša, jer su oni
neka avangarda u svakom društvu. Vidjeli smo kakav je tretman Igara i ovih
ljudi koji su sudjelovali na njima u Velikoj Britaniji. Tvrtim da je takav tretman
i u svim drugim zemljama koje su na
adekvatnom kulturološkom nivou”, komentirao je šef misije Paraolimpijskog
komiteta Srbije Zvonimir Rot. “Za nas je
to sve naporno, mnoga prijevozna sredstva nisu prilagođena. Kombijem je, na
primjer, jako teško putovati do Turske i po
26 sati ako ste u kolicima. Putovanje avionom je mnogo bolje, ali za njega obično
nema novca. Ipak, trudimo se”, kazala
je o položaju paraolimpijaca Mirjana IlićĐuričin, koja je nastupila u gađanju iz
zračnog pištolja. Zakoni o zabrani diskriminacije i zapošljavanju, barem na papiru, omogućili su jednake mogućnosti za
školovanje, zapošljavanje i sudjelovanje
u društvenom životu osobama sa invaliditetom. Dakako, prije svega formalno,
jer je obavezu zapošljavanja invalidnih
osoba ispunilo manje od polovine firmi u
Srbiji. Ono po čemu su invalidni sportaši
49
“integrirani” u medijskih svijet “normalnih” sportaša je svojevrsni izolacionizam,
zbog kojega se ignoriraju rezultati drugih,
a razvikuju samo vlastiti, što je dokazano uspješan put u samoizolaciju i zaljubljenost u “vlastitu veličinu”. Daleko od
poimanja sporta kao festivala različitosti,
u kojem nas i tuđi uspjeh treba motivirati,
a ne razočarati. Smanjivanju predrasuda
sasvim sigurno nisu doprinijela niti “velika” medijska otkrića, kao recimo ono o
navodnoj jagmi paraolimpijaca za - kondomima. Naime, objavljeno je kako je
još uoči Olimpijskih igara, sudionicima
obaju događaja podijeljeno ukupno oko
150.000 kondoma. Pa se u najboljoj
tradiciji senzacionalizma pohitalo kojekakvim stručnjacima koji su pokušali
“odgonetnuti” toliku potražnju. Zamislite, oni razmišljaju o seksu! No, i to je
nekakav napredak do kolektivne spoznaje kako su i invalidni sportaši - ljudi poput
svih nas. A to što ne uspijevamo ne vidjeti njihove tjelesne hendikepe, zapravo
i nije čudno na prostorima gdje je i nacionalna pripadnost - dakle, nešto što tijelo ne odaje - još uvijek važan, za neke i
presudan identifikacijski “znak” po kojem
nekoga treba ili ne treba prihvatiti, simpatizirati, poštovati. Pa se sad vi mislite tko
je tu zapravo limitiran...■
INSTITUCIJE I ORGANIZACIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA
I PRAVA NACIONALNIH MANJINA
►Pučki pravobranitelj
Štiti ustavna i zakonska prava građana pred
državnom i lokalnom upravom, te središnje
tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije
Opatička 4, Zagreb
Tel: +3851 48 51 855
Fax +3851 63 03 014
E-mail: [email protected]
www.ombudsman.hr
►Savjet za nacionalne manjine RH
Krovno tijelo koje povezuje institucije i interese
nacionalnih manjina na državnoj razini
Mesnička 23, Zagreb
tel. 01/4569-286
fax. 01/ 4569-297
e-mail: [email protected]
www.savjet.nacionalne-manjine.info
►Ured za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina Vlade RH
Stručna služba Vlade koja se bavi zaštitom,
promocijom i poštivanjem ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina u RH
Mesnička 23, 10 000 Zagreb
Tel: 01 4569 358
Fax: 01 4569 324
E-mail: [email protected]
►Centar za ljudska prava
Prati stanje ljudskih prava, informira i educira
o ljudskim pravima, pruža podršku organizacijama civilnog društva
Kralja Držislava 6, Zagreb
Tel: +3851 46 36 547
Fax: +3851 46 53 010
www.human-rights.hr
►Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Promiče zaštitu ljudskih prava, demokratskih institucija i vladavine prava, te pomaže
žrtvama kojima su ljudska prava ugrožena
Miramarska 11b, Zagreb
Tel: +3851 46 13 630
Fax: +3851 46 13 650
[email protected]
www.hho.hr
►Srpsko narodno vijeće
Nacionalna koordinacija vijeća srpske nacionale manjine i manjinska samouprava Srba u
Hrvatskoj
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 48 86 368
Fax: +3851 48 86 372
E-mail: [email protected]
www.snv.hr
►Srpski demokratski forum
Najstarija organizacija Srba u Hrvatskoj koja
se bavi zaštitom i promocijom ljudskih prava i
prava nacionalnih manjina
Ilica 16, Zagreb
Tel: +3851 49 21 862
Fax: +3851 49 21 827
E-mail: [email protected]
www.sdf.hr
►Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“
Krovna organizacija koja promovira kulturu i
stvaralaštvo Srba u Hrvatskoj
Berislavićeva 10, 10000 Zagreb
tel/fax. 01/4872-480
e-mail: [email protected]
www.skdprosvjeta.com
►Privrednik
Srpsko privredno društvo
Preradovićeva 18/1, Zagreb
Tel: +3851 48 54 478
Fax: +3851 48 54 478
E-mail: [email protected]
www.privrednik.net
►Zajedničko vijeće općina Vukovar
Štiti ljudska, građanska i manjinska prava
srpske etničke zajednice u istočnoj Slavoniji
Eugena Kvaternika 1, Vukovar
tel: +385 32 422 750
fax: +385 32 422 755
e-mail: [email protected]
www.zvo.hr
►GONG
Potiče građane na aktivnije sudjelovanje u
političkim procesima
Trg bana J. Jelačića 15/IV, Zagreb
Tel: (01) 4825-444; Fax: (01) 4825-445;
E-mail: [email protected]
www.gong.hr
►Projekt građanskih prava Sisak
Pruža besplatnu pravnu pomoć građanima u
zaštiti njihovih ljudskih i građanskih prava
Rimska 6, Sisak
Tel: +385 44 571 752
Fax: +385 44 521 292
E-mail: [email protected]
www.crpsisak.hr
►Ženska mreža Hrvatske
Lošinjskih brodograditelja 33, Mali Lošinj
Tel/Fax: +385 51 233 650
[email protected]
www.zenska-mreza.hr
Predstavlja 50-ak organizacija koje se bave
zaštitom i promocijom prava žena
►Koalicija za promociju i zaštitu ljudskih
prava
Savez nevladinih organizacija koje rade na
ostvarivanju i unapređenju ljudskih prava,
razvoju demokracije i vladavine prava
Gornjodravska 81, Osijek
Tel: +385 31 284 320
Fax: +385 31 284 321
E-mail: [email protected]
www.lsc.hr
Članice koalicije:
Centar za građanske inicijative
Poreč, Partizanska 2b
Tel: +385 52 428 586
Fax:+385 52 452 746
E-mail: [email protected]
www.cgiporec.hr
50
Centar za mir, nenesilje i ljudska prava
Osijek, Trg Augusta Šenoe 1
Tel: +385 31 206 886 ­­
Fax: +385 31 206 889
E-mail: [email protected]
www.centar-za-mir.hr
Centar za mir, pravne savjete i psihosocijalnu pomoć
Vukovar, Fra Antuna Tomaševića 32
Tel: +385 32 413 319
Fax: +385 32 413 317
E-mail: [email protected]
www.center4peace.org
Dalmatinski odbor solidarnosti
Split, Šetalište Bačvice 10
Tel/Fax:+385 21 488 944
E-mail: [email protected]
www.dalmatinski-odbor-solidarnosti.hr
HOMO Pula
Pula, G. Martinuzzi 23
Tel: +385 52 505 976
Fax: +385 52 506 012
E-mail: [email protected]
Organizacija građanske inicijative Osijek
Tel/Fax: +385 31 582 290
www.ogi.hr
Odbor za ljudska prava Karlovac
Karlovac, Vraniczanyjeva 6
Tel: +385 47 600 634
Fax: +385 47 616 365
E-mail: [email protected]
www.sigmacentar.hr
Srpski demokratski forum
www.sdf.hr
Udruženje za mir i ljudska prava Baranja
Bilje, Petefi, Šandora 78
Tel/Fax: +385 31 750 892
E-mail: [email protected]
www.udruzenje-baranja.hr
►Kuća ljudskih prava
Selska 112c, Zagreb
Tel: +3851 64 13 710
Tel/fax: +3851 64 13 711
[email protected]
www.kucaljudskihprava.hr
Osnovana u cilju promicanja, razvitka i
unaprjeđenja zaštite ljudskih prava
Osnivači Kuće ljudskih prava su:
Centar za mirovne studije
Documenta - Centar za suočavanje s
prošlošću
Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e.
Građanski odbor za ljudska prava
Udruga za promicanje istih mogućnosti
Udruga za zaštitu i promicanje mentalnog
zdravlja
www.identitet.info
IDENTITET/ BR. 169 / 2012.
Download

POSLJEDNJI LET BRANKA LUSTIGA DAVOR GJENERO