Sjećanja na slavnu sportsku prošlost najkraći je opis zbirke priča koje je ispisao nekadašnji
sarajevski sportski novinar, a danas stanovnik Bonna Zdravko Lipovac.
Njegova knjiga Teferič na ničijoj zemlji uskoro treba da izađe iz štampe, a list «BH Dani»
ekskluzivno, u nekoliko nastavaka, donose zanimljive dijelove knjige čiji su glavni likovi čitava
plejada sportista koji su kako u dresovima bosanskohercegovačkih klubova tako i reprezentacije
bivše Jugoslavije osvajali svijet.
Zdravko Lipovac
odlomci iz knjige
Teferič na ničijoj zemlji
Očeve cipele (Ivica Osim) ................................................................ 2
Mujo kuje, Bukal razvaljuje (Jozo Bukal)............................................ 3
Večera za Sušića (Safet Sušić).......................................................... 4
Müllerov penal (Enver Marić)............................................................ 6
Kaiserov šef – Bosanac (Aleksandar Aco Ristić) ................................ 7
Škija na Waldu (Josip Katalinski) ..................................................... 8
Italia Novanta (Jugoslavija - Argentina, 1990.)................................ 9
Hamić u šok-sobi, lopta u golu (Muhamed Mujić Hamić)................... 10
Hase Želji slomio stativu (Asim Ferhatović Hase) ............................ 12
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Očeve cipele (Ivica Osim)
Pedesetih godina, odmah nakon rata, život u Sarajevu nije bio nimalo lak. Otac Mihail Osim radio je
u Željezničkoj radionici, a majka Katarina vodila je brigu o kući. Dokasno bi šila na Singer mašini
kako bi se djeci obezbijedilo školovanje. Ivan Osim, štrkljav, plavokosi dječak iz Novog Sarajeva,
želeći da se što prije zamomči i malo pokaže pred drugarima, obukao je očeve jedine cipele. Nakon
nastave, inače najbolji učenik i darovit matematičar, zaboravio je požuriti kući. S rajom iz škole
otišao je odigrati "na male".
Cipele su, bezbeli, stradale. Nije se Ivan usuđivao doći kući do kasno uveče. Majka Katarina, kao i
sve tadašnje majke, bila je zadužena ne samo za brigu već i za ruženje i batine. Otac je, tako,
zakasnio na svoju treću smjenu pokušavajući zakrpiti cipele. Ni slutiti nije mogao da će njegove
poderane cipele, ustvari, biti odlična investicija. Jer, njihov je sin Ivan, zbog plave kose nazvan
Švabo, novcem zarađenim od fudbala mogao, kasnije, otvoriti pravu fabriku obuće!
Sjećam se, kao junior s Grbavice, da je Osim sedamdesetih godina, dolazeći iz Francuske na odmor
u Sarajevo, znao donositi po par-dva kopački koje bi u povratku poklanjao Željinim juniorima.
Možda baš zbog tih batina iz djetinjstva.
Osimov otac Mihail, inače snažna ljudina i lijep čovjek, bio je, kažu, među najjačim u Sarajevu.
Znao je na leđima podići vagonet u Željezničkoj radionici kada bi, pretovaren, zglajzao sa šina.
Zbog naporna rada, tihi Mihail bio je slabog zdravlja. A u duši, pravi umjetnik. Svirao je harmoniku,
možda i bolje od sarajevskog virtuoza Ismeta Alajbegovića Šerbe. Očeva umjetnička crta
prenesena je, eto, u fudbalsku genijalnost sina Ivice Švabe Osima.
Mali Zlaja, mladi sarajevski novinar, ispričao mi je jedan detalj prilikom zajedničke vožnje iz Graza
u Sarajevo. Negdje po ulasku u Bosnu djeca su uz cestu prodavala maline. Švabo je zaustavio svoj
Mercedes i kupio od jednog mališana sve maline u košarici. Dječak je vidio papirnu novčanicu sa
Guttenbergovom slikom i ostao zapanjen. Švabi su gotovo zasuzile oči, samo je procijedio: "Da
samo znate kako je teško u onim međama kraj puta nabrati ovolike maline." Sjetio se sigurno
svojih posjeta tetki u Kraljevoj Sutjesci kod Kaknja. Imali su pekaru, pa je cijela kuća mirisala na
svježe pecivo. A kada bi se vraćao, nosio bi ruksak sa suhim mesom, šljivama i orasima. Prvu
pravu kožnu loptu jedan od najvećih trenera u svijetu dobio je od tetke koja je živjela u Kölnu.
http://kockica.modrica.com
strana 2 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Mujo kuje, Bukal razvaljuje (Jozo Bukal)
Stadionom Koševo nije prestajalo brujanje publike dok je Jozo Bukal uzimao dugi zalet. Stajao
sam, kao Željin pionir, iza gola Marijana Jantoljaka, golmana Rijeke.
"A, Gospe ti, neće valjda sa 40 metara pucati na gol", otelo se riječkom golmanu u trenutku dok je,
pomalo opušteno, očekivao udarac. On je prosto prasnuo i za tili čas lopta se našla u mreži!
Jantoljak je stajao, ne vjerujući svojim očima! Stadion se prolomio od oduševljenja, a potom su
navijači zapjevali: Mujo kuje - Bukal razvaljuje!
Tako je izgledao ritual Jozinih slobodnih udaraca, koji nas je sve mamio na stadion. "Željina
mašina" je jurila ka tituli, a Jozo Bukal bio strah i trepet za golmane krajem 60-ih i početkom 70-ih
godina.
Dvije decenije kasnije, opet je sijevalo i pucalo. Ali, zaoprave. Stajali smo u Dobrinji, na vratima
ratnog press-centra, odakle smo slali izvještaje o broju granata, broju poginulih i ranjenih. Noć su
parali PAT-ovi i PAM-ovi, s jedne i druge strane. Obojica smo već bili "istrenirani" na činjenicu da
nam se samo 200-300 metara od unakrsne vatre ništa ne može dogoditi. Pričali smo često i dugo u
noć. Ujutro bi Jozo uzimao Oslobođenje i na biciklu ga raznosio po Dobrinji. Granata se nije plašio.
Kada sam mu jednom rekao da se čuva snajpera preko rijeke Dobrinje, samo je odmahnuo. "Mene
moraju gađati samo u glavu, sve ostalo je k'o beton", odgovorio je šeretski, aludirajući na svoju
građu koja je još podsjećala na nekad sjajnu atletsku figuru.
Tehničar Jozo Bukal, svakako, nije bio. Među navijačima je i pored toga bio omiljen baš kao Švabo,
Mišo, legende Grbavice. Upravo zbog svog ubojitog udaraca i poštenog pristupa igri. Jednom je
radioreporter Mirko Kamenjašević na utakmici Crvenka - Željo iz "najslađeg vojvođanskog sela",
prateći Jozin slobodan udarac, u mikrofon rekao: "Dug zalet Bukala, oštar udarac - i lopta je, dragi
slušaoci, prohujala preko gola i preko mađarske granice!"
Poslije rata, Bukal je otišao, zakratko, iz Sarajeva u Sisak, nadomak svog rodnog Ivanić-grada. Ali,
vratio se još brže. Sarajevo i Grbavica bili su i ostali njegovo životno težište. Samo tu, na ulici, ljudi
su sretali Jozu Bukala da bi ponovo oživjeli uspomene na njegove "projektile", golove glavom i
čuvene "škarice". I zajedno bi, evocirajući uspomene, čuli onaj huk tribina dok se Jozo u punom
trku ustremljuje ka lopti. Taj nam je "koševski huk" i Bukalov ritual u srcu stvarao osjećanje da
smo snažni, nadmoćni i nepobjedivi. A to svakome treba, zar ne?
http://kockica.modrica.com
strana 3 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Večera za Sušića (Safet Sušić)
Negdje početkom osamdesetih godina Fudbalski klub Sarajevo putovao je u rumunski grad
Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA-e sa ekipom Korvinul. Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet
Sušić Pape, a u jakoj ekipi bili su tada još Čobo Janjuš, Keli Vidović, Mirza Kapetanović, Faruk
Hadžibegić, Predrag Pašić, Čala Janjoš, te tek prispjeli Musemić mlađi, Vukičević i drugi.
Stariji igrači igrali su karte na posljednjem autobuskom sjedištu, popularnoj sećiji, a mlađi
kibicovali. Čobo se ljutio na kibicere i njihove komentare pošto je gubio. Pape je već naveliko
drijemao. Put se otegao, zašlo se duboko u noć, a bogami se i ogladnjelo. Vodstvo puta odluči da
se u nekoj krajputaškoj krčmi nešto prezalogaji. Zastali smo tako kod prve takve, negdje iza
Temišvara. Već dobro umorni rumunski konobari samo su odmahnuli glavom, dajući do znanja da
je kuhinja već zatvorena.
Jedan od njih, čija se, očito, "pikala", odjednom radoznalo upita: "Jeste li vi ekipa u kojoj igra
Sušić?"Na potvrdan odgovor gleda nas i mjerka s nevjericom. Potom promrsi, kao za sebe, da bi ga
on sigurno prepoznao, jer je Sušić "fudbalski bog".
"Kako nas je samo potopio u Bukureštu kada smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u
Argentini 1978. izgubili odlučujuću utakmicu! Tri komada nam je dao u paklenoj utakmici Rumunija
- Jugoslavija, 4:6! Jednom je sve naše od centra redom izmiješao, pa i golmana", priča Rumun kao
u transu. Našao se tu sa grupom drugara i jedan banatski Srbin, koji nam sve prevodi. A onda
Rumun veli: "Ako dovedete Sušića, večera će biti servirana."
Svi smo najprije mislili da je riječ o šali. Ali, kako glad ne bira, a domaćin ne popušta, pade
pogodba. Odoh da probudim Papeta. Za pet minuta ide bunovni Pape i gunđa, misleći da je riječ o
šali iza koje bi mogao stajati neko od njegovih iskusnijih jarana iz autobusa, sa sećije. A kada
Rumun ugleda svog "fudbalskog boga", o kojem je maločas sa zanosom pričao, kako, glavom i
bradom, stoji pred njim i bunovno trlja oči, zakorači oprezno prema Papetu, potom malo ustuknu i
s poštovanjem reče: "Da, adevarat accesta este redjele fotbalolul Sušić." Prevedeno sa rumunskog:
"Jeste, to je taj fudbalski bog Sušić."
Momku zablistaše oči, jer je nakon pet godina vidio igrača koji je njegovim Rumunima te nedjelje,
13. novembra 1977. na stadionu Steaua, pred 35.000 gledalaca, naprosto iz ruku istrgao vizu za
Svjetsko prvenstvo. Brzo je Rumun ispunio svoje obećanje. Gdje si vidio da je "bog" gladan? Svi
smo dobili večeru. Usput je stalno obigravao oko svog "fudbalskog boga", postavljajući preko onog
banatskog Srbina prevodioca još mnogo pitanja. A onda se sjeti da je domaćin, pa učtivo upita
Papeta da li mu slučajno još nešto treba. Pape se smije nedužno i na kraju spontano pozdravlja s
Rumunom. Onako povučenom i skromnom, sve mu je to pomalo bilo nezgodno.
Sutradan u Hunedoari, negdje na pola puta između Temišvara i Bukurešta, bilo je neriješeno 4:4.
Pape je bio u centru pažnje, a čuvala su ga i po dvojica-trojica protivničkih igrača. Papetov dres sa
brojem 7 zabio je i pored toga dva komada! Broj 7, rezervisan inače za Safeta Sušića, nosio je,
namjerno ili slučajno, mladi Edin Hadžialagić. I postigao dva gola! Najljepši je, ipak, bio onaj Pajin
prvi, kada je Predrag Pašić prekrasnim lobom prebacio golmana Korvinula. Jedan gol postigao je
Šveđanin, inače momak iz Kiseljaka - Zoran Lukić.
Grad Hunedoara bio je kopija naše Zenice i grad pobratim. Veliki fabrički dimnjaci željezare davali
su mu obilježje. Rudari i metalci su uoči i poslije utakmice pili pivo iz velikih smeđe-žućkastih
litarskih flaša - piva "klipača", reklo bi se sarajevskim žargonom. Struje je "u rumunskoj Zenici"
nestajalo tačno u 22 sata. Šef države Causescu prodavao je struju susjednim zemljama. Oko nas
http://kockica.modrica.com
strana 4 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
su kružili njegovi ljudi u elegantnim odijelima i pratili svaki naš pokret. Jedan od njih me zamolio
da mu u hotelskom free-shoopu, za njegove njemačke marke, kupim miris za ženu i Marlboro. Bili
su to ljudi iz rumunske tajne službe Sicuretatea. Faruk Hadžibegić i ja kupili smo jedan lijepi
porcelanski kafe-servis. Lagan kao perce i divno dizajniran. Umotavajući ga u bijeli pak-papir, koji
nam je vratio sjećanje na naše granape šezdesetih, kada su nam u taj papir umotavali tahanhalvu, čak i marmeladu, prodavačica je s ponosom kazala: "Znate, to je porcelan iz Alba Julije."
Deset godina kasnije, rumunski porcelanski servis dokazao je kvalitet. Preživio je netaknut
granatiranje u dva stana moje Dobrinje. I dan-danas, kad za kratkih posjeta Sarajevu pijem kafu
kod roditelja, pomislim da je taj "ručni porcelanski rad iz Alba Julije" sačuvala neka viša sila. Možda
baš - rumunski bog Pape.
http://kockica.modrica.com
strana 5 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Müllerov penal (Enver Marić)
Nijemci ne vole kišu niti vole gubiti. Te večeri, 9. maja 1973. godine, na minhenskom Olimpija
stadionu, koji se svojom žičanom konstrukcijom poput paukove mreže nadvija nad istoimenim
parkom, padala je kiša. Igrali su Njemačka i Jugoslavija. Pedeset pet hiljada gledalaca pratilo je
prijateljsku utakmicu, koja je trebala poslužiti uigravanju njemačkog "elfa" za Svjetsko prvenstvo,
godinu dana kasnije.
Slavni Franz Beckenbauer je predvodio domaći sastav u kojem su te majske večeri bili: Meier,
Hetges, Breitner, Beckenbauer, Schwazenberg, Flohe, Grabowski, Uli Hönnes, Gerd Müller, Overath
i Held. Selektor je bio čuveni Helmut Schon, dok je jugoslovenski selektor Vujadin Boškov na
Olympiapark izveo ovaj sastav: Marić, Stepanović, Bogičević, Pavlović, Katalinski, Holcer, Petković,
Karasi/Vladić, pa Bjeković/Bajević, Aćimović i Oblak.
Prije utakmice, uvijek optimistički raspoloženi selektor Boškov nije dao posebne upute. Bio je
ubijeđen u pobjedu. Mostarac Enver Marić volio je kišu, jer bi gotovo redovno branio dobro. Te je
večeri elastični "panter u crnom", sa bijelom trakom što je odvajala dres od donjeg dijela opreme,
bio više u zraku negoli na zemlji. Hvatao je sve, Gerda Müllera, Franza Beckenbauera, Uli Hönnesa,
Wolfganga Overatha i ostale naprosto je dovodio do ludila.
A onda penal za Nijemce! Gerd Müller, najveći njemački golgeter svih vermena, koji je za Bayern u
427 utakmica Bundeslige postigao 365 golova, gleda u Franza i nakon konsultacije pogledom brzo
namješta loptu na bijelu tačku koja se jedva vidjela. Pod reflektorima Olympiaparka tih par sekundi
- tajac. Gerd Müller se polako okreće i uzima zalet. Topovski udarac poluvisoko. Ali, Marić poput
pantere leti u lijevu stranu i hvata loptu! Müller ukočeno još stoji na penalu, ne vjerujući. Gleda
prema Mariću, koji se poput mačke diže i čvrsto steže uza se mokru loptu. Uhvatiti penal "strašnom
Mülleru" graniči sa nemogućim! Još po ovakvoj kiši, kad je lopta poput ribe iz vode. Do kraja
utakmice Mara kao da ima hiljadu ruku. Hvata sve udarce njemačkog "elfa".
Na drugoj strani, "moralna injekcija" koju je dao svojim suigračima donosi ploda.
Duško Bajević, Marićev drug i vršnjak iz djetinjstva, zbog svog umijeća, elegantnog kretanja i stasa
nazvan Princ sa Neretve, iz penala postiže pobjedonosni gol!
Gerd Müller, nabijeni crnokosi "tobdžija" njemačke reprezentacije, na kraju prilazi Mariću i steže
mu ruku. Kao da želi reći: "Uhvatio si mi penal, skidam ti kapu." Iste večeri kolporteri su na
minhenskom Marienplatzu i Schwabingu uzvikivali: Balkan-Wunder! - Čudo sa Balkana! Na
minhenskom Banhofu naši su "gastarbajteri" zalijevali zadovoljstvo bavarskim pivom! Najtiražniji
sportski list Kicker nazvao ga je hobotnicom, čiji su kraci dohvatali sve što je išlo u okvir gola.
"Leteći Mostarac", kako je Marića prozvao Abendzeitung, u svim njemačkim listovima dobio je istu,
najvišu ocjenu - 10!
Taj isti njemački elf godinu kasnije postao je svjetski prvak! Jugoslavija je stigla do četvrtfinala,
gdje je poražena baš od Njemačke. Ostat će vječnom tajnom zašto nismo bili najbolji kada se
odlučivalo. Možda je tajna te večeri bila da nije padala kiša. Dvije i po decenije poslije toga,
Nijemci su objeručke prihvatili Balkan Wundera, pružajući Mariću i njegovoj porodici utočište. Da se
ukloni pred vihorom bezumnog rata u njegovom Mostaru. Moto Svjetskog prvenstva 2006. koje
Mara dočekuje u Berlinu glasi: "Svijet u gostima kod prijatelja." Nijemci su mu uistinu prijatelji.
http://kockica.modrica.com
strana 6 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Kaiserov šef – Bosanac (Aleksandar Aco Ristić)
Matematičar nije bio, ali je brojeve pratio poput kompjutera. Svaki gest i mimiku suigrača za
stolom i svaku bačenu kartu pedantni Rile je memorisao.
"Ne bacajte so u more, dovoljno je slano." Tako bi govorio kotrener Hajduka Ante Mladinić, kada bi
igrači Hajduka zasjeli da remijem prikrate vrijeme.
Ova slikovita metafora trenera Biće bila je jasna aluzija na Acu Ristića. Sarajlija sa Dolac-Malte u
drugoj polovini šezdesetih igrao je u gradu ispod Dioklecijanove palače. Pričalo se kako je znao na
remiju odnijeti čitavo bogatstvo. Najbolji igrač remija među fudbalskim profesionalcima imao je
urođenu memoriju i mirnoću.
Da li mu je taj dar za kombinatoriku pomogao da bude dobar igrač u Sarajevu, Hajduku, Veležu,
Eintrachtu iz Braunšvajga i još bolji trener njemačkih klubova Hamburga, Šalkea 04 i Fortune
Düsseldorf? Na kormilu HSV - Hamburger Sport Vereina - čuvenog njemačkog prvoligaša, Aleks
Ristić naslijedio je već na početku trenerske karijere oboljelog i dotad vrlo uspješnog i
autoritativnog šefa Branka Zebeca. Nekako u isto vrijeme došao je u tim i najveća njemačka
fudbalska zvijezda Franc Beckenbauer, Kaiser.
Fudbalski car bio je neprikosnoveni autoritet na terenu i van njega. Stoga je za svakog iskusnijeg
trenera bilo nezahvalno biti mu pretpostavljeni. Makar je Kaiser Beckenbauer po povratku iz
njujorškog Kosmosa bio već na zalasku karijere, publika je te godine hrlila na stadion kad igra.
Imali su strašan tim. Uli Stein na golu, Manfred Kaltz desno uz liniju, omaleni Englez Kevin Maus
Kigen činio je čuda, maratonac Felix Maghat trčao je kao lokomotiva i gađao ubojitim udarcima kao
iz topa, dok je tamnoputi Jimmy Hartwig bio neprelazan. Stasiti kolos Hrubesch davao je golove
glavom kao na traci. Stvoren je okvir budućeg prvaka Evrope.
U Gelesenkirhenu je ovaj tim gubio važnu utakmicu protiv Šalkea 04. Trener Aleks je mirno ušao u
svlačionicu i upotrijebio kartaški blef. Mirni trener prosto je zagrmio. Čak je i nogom udario u vrata!
Zavladao je muk. U zraku je visilo nešto eksplozivno. Osjetio je to i menadžer kluba Günther
Netzer, nekadašnji dugokosi genijalac njemačkog elfa. Kaiser, Franz Beckenbauer, kao i svi ostali,
slušao je "temperamentnu trenersku besjedu" Bosanca.
I sam se našao pod valom kritike. Kaiserovi legendarni dugi pasovi iz dubine polja nisu bili
djelotvorni, pošto je Schalke 04 tako nešto očekivao i pripremio protivoružje postavljajući ofsajd
zamke. Trener Aleks je po receptu Zebeca u drugom dijelu utakmice tražio "igru do noge",
centaršuteve sa bokova, prema plavokosom kolosu Horstu Hrubeschu.
Pred izlazak na teren vladala je napeta ćutnja. Kaiser Franz je također ćutao. Mogao je da skoči.
Mogao je da vrisne i cijelu ekipu okrene na svoju stranu. Mogao je jednim migom smijeniti mladog
trenera i da ga za sva vremene "sahrani" u Njemačkoj.
Franz Beckenbauer ne bi bio Kaiser da nije bio izuzetno inteligentan. Nekad je najlakše uraditi ono
što je najteže. Zaboraviti na svoju povrijeđenu veličinu i staviti se u službu ekipe. Da se pojača
zajedničko i timsko. Aleks Ristić se, ujedno, početkom drugog poluvremena prikrao pomoćnom
sudiji uz rub igrališta i na očigled punog stadiona i tv-kamera nešto mu "tutnuo u ruku".
Sudija je otvorio dlan i ugledao bonbon! Sve je samo jedna velika igra - partija remija. Kaiser
Franz je uvažio kritiku i počeo "vesti po terenu", igrati kratkim i tačnim pasovima. HSV je dobio
važnu utakmicu rezultatom 3:1. Dvije godine kasnije, gotovo isti tim HSV, samo bez
Beckenbauera, pod rukom Austrijanca Ernsta Happela, osvojio je titulu prvaka Evrope.
Bilo je to u Atini maja '83. protiv torinskog Juventusa. Lijep gol Feliksa Maghata sa 25 metara,
same rašlje gola legendarnog Dina Zofa! Gotovo svi akteri uzleta podno Akropolja, sa
predsjednikom prof. dr. Kleinom, proslavili su nedavno dvije decenije uspjeha. Među njima je bio i
Aleks, koji pored Rajne, u mondenskom Dizeldorfu, mašta o nekadašnjem Sarajevu, splitskoj rivi,
Starom mostu i Neretvi i svom domicilu, gradu Dubrovniku. Odatle si otkud ti je žena, kaže naš
svijet. Ako neko od dubrovačkih gospara s Maltarom Acom poželi zaigrati remi, neka mu je uvijek
na umu ona Biće Mladinića: "Ne bacajte so u more, dovoljno je slano."
http://kockica.modrica.com
strana 7 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Škija na Waldu (Josip Katalinski)
"Grbavica - fabrika asova", pisao je čitani fudbalski list Tempo. "Dinamit momci" sa Grbavice bio je
epitet generacije koja se odjednom "drznula i pomrsila račune" velikoj četvorki: Zvezdi, Partizanu,
Dinamu i Hajduku.
Iza pomoćnog gola na Grbavici trener Ribar je sa Husom, ekonomom, posipao vodu. Škija
Katalinski, Enver Hadžiabdić, Blažo Bratić, Velija Bećisrpahić, Avdija Deraković, Dragan Kojović,
Fahrija Hrvat i ostali odbrambeni igrači do beskonačnosti vježbaju klizajući start!
"Spartanac" Ribar gleda svaki pokret i ocjenjuje je li to taj klizajući, koji je afirmisao plavokosi
njemački bek Volfgang Schnelinger. Je li lopta izbijena dovoljno daleko ispred protivnika. Na kraju,
blatnjavi i izmučeni Škija i ostali jedva stižu do svlačionice. Još teže skidaju pamučne i blatom
natopljene trenerke.
U lepezi sjećanja, utakmica reprezentacije Jugoslavije i Španije na Wald stadionu u Frankfurtu.
Februarske večeri 1974., u osvit Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, igrala se majstorica. Pobjednik
sa Wald stadiona dobijao je vizu za finalni dio svjetske fudbalske smotre. Svi se tresemo uz tvekrane. Golova još nema.
Onda pada odluka. Slobodan udarac sa desne strane. Splićanin Iko Buljan nabacuje dugu loptu
pred španski gol. U buketu igrača najviše skače igrač sa brojem 5 Josip Katalinski i šutira glavom!
Španski golman Iribar poput pantere se izvija i ispod same prečke vadi loptu. Ne hvata je ipak, već
kratko odbija. U njegovom petercu Katalinski sa zemlje u padu, klizajućim startom naučenim u
Ribarovoj kaljuži na Grbavici, zabija loptu pod prečku! Gol! 1:0 - pobjeda! Na ulicama slavlje do
pred zoru.
"Kad pjevaju veseli Bosanci, 1:0 izgubiše Španci!", začas je sročena pjesmica. Škija je postao
fudbalsko božanstvo. Kad je stigao na Grbavicu, onako snažan i odvažan, bio nam je, čini se, još
veći. Poput Trebevića. Ili Igmana, podno kojeg je odrastao. Četvrt vijeka kasnije, Škija Katalinski u
Sarajevu je preuzeo funkciju koordinatora Omladinske fudbalske škole NS-a BiH. Hoće li možda i
on polijevati travnjak iza gola na Grbavici. Da bi neki novi klinci vježbali klizajući start ala
Schnelinger. Ne, ala Škija Katalinski.
Četvrt vijeka kasnije, na stadionu Crvene zvezde u Beogradu, na jednoj utakmici reprezentacije
Jugoslavije, zvanični spiker najavljuje da je na stadionu Josip Katalinski, koji je dres reprezentacije
bivše Jugoslavije oblačio više od četrdeset i jedan put. Ljudi su ustali i dugo pljeskali. Kad se
zapucalo u Sarajevu, na utakmici Željezničar - Rad fudbalere beogradskog tima autobusom je izveo
do aerodroma. Nekoliko dana kasnije, gospodari rata ubili su na kućnom pragu njegovog starijeg
brata.
http://kockica.modrica.com
strana 8 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Italia Novanta (Jugoslavija - Argentina, 1990.)
U ono malo stvari koje sam pokupio iz svog granatiranog stana u sarajevskom naselju Dobrinja
jedna je radiokaseta koju je snimio sestrin sin Goran, danas Teksašanin, i donio je iz Sarajeva
ovdje u Köln, gdje su bili na "izbjegličkom" proputovanju. Za mene je suvenir i svojevrsna terapija
u laganim trenucima melanholije i neke neminovne nostalgije. U trenucima nesigurnosti, kada,
koračajući nekim novim putevima, pokušavam potvrditi svoju životnu putanju sa polazištem
zvanim Sarajevo.
Utakmica četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. Italia Novanta, kako su ga nazivali
Italijani. U Michelangelovoj Firenzi igrali su Jugoslavija i Argentina. Maradona i društvo dobili su
utakmicu tog paklenog toplog popodneva u Firenzi - penalima, 3:2! Jovo Jovanović, moj iskusniji
kolega i ja, poslije prenosa stajali smo i gledali nekako prazno na travnjak stadiona Komunale dok
su "gaučosi" u prugastim nebesko-bijelim dresovima, uzdignutih ruku i olovnih nogu, jedva prikupili
snage da poslije više od dva sata igre, produžetaka i penala (0:0) odu ka publici i bace joj teške,
znojem natopljene dresove.
Švabo Osim je nakon što regularni tok utakmice i produžeci nisu donijeli golove, odredio petoricu
"penaldžija" i otišao u tunel stadiona Komunale. Kao da je naslutio da završnica "fudbalskog trilera"
ne donosi ništa dobro. U odlučujućem raspletu, kada su Argentinci realizovali tri, a "plavi" dva
penala, Hadžibegić je sigurnim udarcem sa bijele tačke postigao gol! Ali, na zahtjev pristrasnog
sudije, Švicarca Kurta Rotlirbergera, morao je ponoviti udarac! Nikome nije bilo jasno zašto!
Argentinski golman Goycochea je ponovljeni Farukov udarac odbranio! Adio, ragazzi! Džaba što je
golman Ivković na početku serije odbranio penal Maradoni! Prije toga je Tomica prišao Diegu i, kao
da je u kockarnici, dok je Maradona namještao loptu, ponudio mu opkladu od stotinu dolara.
Već u 34. minuti "režiser u crnom" iz lijepe Švicarske isključio je Šabanadžovića nakon drugog
žutog kartona zbog prekršaja upravo nad "malim zelenim" - Maradonom. Prebrzo, brate, za veliku
utakmicu! Utoliko prije što je Šaban bio mekan i korektan igrač.
I sa igračem manje Jugoslavija je bila bolja. Morali smo dobiti! Minut prije kraja Žuti Prosinečki je
imao ključ pobjede u rukama. Da porazi i Argentince i Rotlisbergera! Iskosa sa desne strane
primakao se šesnaestercu protivnika. Lijevo, nemoćni argentinski stoper Ruderi, koji je jedva
stajao na nogama pokušavajući da zatvara prostor između Robija i Zlatka Vujovića, na drugoj
strani. Golman Goycochea pošao je korak-dva sa gola da pomogne. Prosinečki to krajičkom oka
primijeti i gađa lobom! Lopta prelijeće preko argentinskog golmana, ali i preko gola! Švabo se
hvata za glavu! Pa, morao je Žuti dodati!
"Sučelice ne vidi se lice - drugačije je na odstojanju", kaže jedna narodna izreka. Slušajući ovu
"terapeutsku kasetu" prenosa, razmišljam ponekad o toj utakmici i njenom ishodu. Jugoslavija je
tada imala jedan dobar tim i loš "politički tajming". Italijanska štampa, pa čak i Gazetta dello
Sport, već je pisala o razmiricama u Jugoslaviji, prenoseći to i na reprezentaciju: koliko je Hrvata,
koliko Srba, koliko Muslimana? Čudili smo se. Nisu normalni! No, fudbal je ne samo igra nego i
biznis, ponekad i politika. Politika biznisa! Argentina sa Maradonom, koji je tada nosio dres Napolija
i bio kralj na Apeninima, mogla je privući gledaoce. Napuniti stadion u polufinalu Svjetskog
prvenstva. Jugoslavija, ruku na srce, ni izdaleka.
Politika i sport ne idu zajedno, ali se prepliću. Politika je tog vrelog junskog dana u Firenzi bila
oličena u sudiji Rotlisbergeru. Švabo se s tim nikada neće složiti. On ne da na fudbal i kad
nepravedno gubi. Jednostavno, tako ne razmišlja. Njemu to nisam nikada smio reći. Papir trpi sve.
Danas mislim da je najbolji tim na Italia Novanta imala Holandija sa "trolistom" - Guulit-RijkardVan Basten! Njemačka je imala Matthaussa i pribranog Brehmea, koji je u finalu Njemačka Argentina iz "sumnjivog" penala nad Rudi Völlerom savladao Argetinca Goycocheu. Sudija nije smio
ponoviti penal. Jugoslavija se ubrzo raspala. Tutto e sbagliato - Sve je pogrešno, kažu Italijani.
http://kockica.modrica.com
strana 9 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Hamić u šok-sobi, lopta u golu (Muhamed Mujić Hamić)
"Šta će ti, bogati, ta olovka?", pita Hamić dok se pozdravljamo u njegovoj kući u Podacama,
nadomak Makarske.
Srednjeg rasta, pepeljaste, ali još kovrdžave kose, žustra koraka, odrješit, pravog muškog stiska
ruke. Teško je povjerovati da je preda mnom 70-godišnjak. Kao da bi svakog časa mogao sa
unucima, koji upravo napuštaju vrt njegove kuće, zaigrati "na male".
Muhamed Mujić, koga su njegovi Mostarci prozvali Hamić, a Beograđani jednostavno Mujo, živa je
legenda bh. i jugoslovenskog fudbala. Oni najstariji Mostarci tvrde da takav nikada više nije zaigrao
pod Bijelim brijegom. To je smjela tvrdnja ako se zna ko je sve šutao lopte u gradu na Neretvi.
No, nije riječ samo o nekoj generacijskoj pristrasnosti,već o činjenici da je Mujić bio vanserijski
napadač - brz, topovskog udarca, uvijek spreman na promjenu pravca i lomljenje protivnika.
Sportske statistike bilježe da je Muhamed Mujić rođen 25.4.1932., te da je bio težak 70 kg i visok
175 cm. Dakle, nije baš bio hercegovački stasit, ali je bez muke dobijao vazdušne duele.
Njegova tvrda mostarska glava podnijela je jednom prilikom i topovski ispucanu loptu Hajdukovog
golmana Radomira Vukčevića, usred Mostara. Mujić je te 1966. godine, nakon završene akcije,
krenuo ka svom golu, a Vukčević ga nenamjerno, ispucavajući loptu, iz blizine pogodio u potiljak.
Pao je kao svijeća, splitski golman mu odmah pritrčao upomoć, a lopta je, mic po mic, odskakutala
preko gol-linije!
Kako sudija nije odmah zaustavio igru, morao je priznati gol, kojim je Velež pred punim stadionom
savladao Hajduk - 2:1! Mujić se samo sjeća da se probudio u šok-sobi, sa glavom u lavoru punom
leda. Posljednje čega se sjetio sa utakmice bilo je rukovanje kapitena na centru, a potom "prekid
filma".
No, međunarodna karijera Muhameda Mujića počela je deset godina ranije.
Dvadeset devetog aprila 1956. u Budimpešti, pred 110.000 gledalaca, istrčao je jugoslovenski
fudbalski tim u sastavu: Beara, Belin, Crnković, Krstić, Horvat, Boškov, Veselinović, Milutinović,
Vukas, Zebec i Herceg.
Trener Aleksandar Tirnanić već u prvom poluvremenu umjesto Hercega u igru uvodi 22-godišnjeg
Mostarca, debitanta, Muhameda Mujića. Mađari, tada ubjedljivo najbolji tim na svijetu, nisu mogli
savladati Jugoslaviju - utakmica je završena neriješeno 2:2. Već 16. septembra iste godine Mujić
nastupa za reprezentaciju, pred beogradskom publikom na stadionu JNA, opet protiv Mađarske, no
ovaj put su Mađari bolji i pobjeđuju sa 3:1.
Krajem novembra iste godine Jugoslavija odlazi na turneju po Australiji i tamo u Melbournu igra
protiv reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država. Rezultat je zaista bio za pamćenje - 9:1!
Muhamed Mujić je bio trostruki strijelac. Sljedeća 1957. godina donosi Mujiću punu afirmaciju. U
Bukureštu je zabio gol Rumunima, sa kojima je Jugoslavija igrala neriješeno 1:1, a na stadionu JNA
daje dva gola Grcima, koji su poraženi sa 4:1. Mujića su zapamtili i Austrijanci u Beču, Bugari u
Sofiji, kao i Mađari i ponovo Grci u Beogradu, kojima je s lakoćom davao golove.
U četvrtfinalnoj utakmici prvog Evropskog prvenstva 1960. Mujić igra tek protiv Portugala, ne
postigavši gol. Galić i Kostić su u boljoj formi, zahvaljujući njihovim golovima Jugoslavija stiže do
finala, gdje gubi od Sovjetskog saveza 2:1. Ko zna, da je Mujić te 1960. igrao na Parku prinčeva,
možda bi uspio savladati legendarnog golmana Sovjeta Lava Jašina, koji je do očajanja dovodio
jaku jugoslovensku navalu.
Potom se valja sjetiti i prijateljske utakmice protiv Njemačke u Hanoveru, koja je odigrana
decembra 1959. Pred 85.000 gledalaca je već u petoj minuti bljesnuo inventivni Mujić i Jugoslavija
je njegovim golom povela pred zbunjenom njemačkom publikom. Tek je u 72. minuti Alfred
Schmidt uspio izjednačiti, spasivši čast njemačke reprezentacije. Za Nijemce je u Hanoveru igrao i
Helmut Rahn, tada živa legenda, igrač koji je svojim pogotkom protiv Mađara u Bernu 1954.
Njemačkoj donio prvu titulu svjetskog prvaka.
http://kockica.modrica.com
strana 10 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Mujić je bio i član najuspješnije jugoslovenske reprezentacije svih vremena, one koja je na SP-u
1962. u Čileu osvojila 4. mjesto. Ovaj put ipak igra protiv SSSR-a i to na startu prvenstva, u Ariku,
na jugu Čilea. Ni on nije uspio savladati najboljeg golmana svih dosadašnjih svjetskih prvenstava
Lava Jašina i Jugoslavija je izgubila 2:0.
Mujić ne pridaje veliki značaj fudbalskoj strani zbivanja u Čileu. Više su mu se u pamćenje urezali
jugoslovenski iseljenici, koji su u Čile stigli početkom 20. vijeka.
"Ti ljudi u godinama plakali su poput djece opraštajući se od nas u Ariki."
Igrajući za reprezentaciju, Mujić je upoznao sve svjetske fudbalske veličine, a jednu je godinu,
nakon SP-a u Čileu, igrao i za francuski Bordo. Iz tog vremena potiče i jedna anegdota.
Čekajući dozvolu FSJ-a, dobio je poruku iz Beograda da se preko kluba telefonski hitno javi u
Savez. S druge strane bila je korespondentica za međunarodne odnose, koju su, ko zna zašto, zvali
Bosanka. "Je li, bre, Mujo, ko si ti da za tebe ispisnicu traži ni manje ni više nego francuski
ambasador u našoj zemlji?", upitala je šeretski. Ispostavilo se brzo da je ambasador radio po
nalogu predsjednika Fudbalskog kluba Bordo i tadašnjeg gradonačelnika grada, a kasnije De
Golovog premijera Šabana Delmasa!
Međunarodna klupska karijera nostalgičnog Mostarca trajala je tek jednu sezonu. Svi su ga u gradu
čuvenog francuskog vina voljeli, a on je volio i sanjao Mostar. "Uvijek bih predveče odlutao mislima
do mostarske čaršije i moje raje, s kojom sam prije odlaska u Francusku redovno izlazio."
Mujić se sjeća da je na prvoj prijateljskoj utakmici u novom klubu, pred punim stadionom, igrao
protiv madridskog Reala, u čijim je redovima prva violina bio nenadmašni Ferenc Puškaš.
Za vrijeme zagrijavanja, Mujiću, koji je bio još nedovoljno poznat francuskoj publici, pritrčava
Puškaš i srdačno se izljubi s njim! Stadionom kao da je prostrujao uzdah nevjerice. Mujića je
Puškaš dobro upoznao zahvaljujući redovnim prijateljskim utakmicama Mađarske i Jugoslavije.
Muhamed Mujić i dan-danas na ruci nosi pozlaćeni sat, poklon mađarskog fudbalskog velikana, sa
posvetom Reala.
Od svih dresova koje je kasnije nosio, Dinamovog ili onih pečalbarskih u Francuskoj i Belgiji, dres
rođenih mu je bio, i ostao, najdraži. U tom crvenom dresu je sredinom 60-ih završio karijeru i
posvetio se radu u klubu. Za njegova direktorskog mandata stasala je nova generacija Veležovih
vedeta, koja će kasnije, na čelu sa Bajevićem, Marićem i Vladićem, igrati možda i najljepši fudbal u
tadašnjoj Prvoj ligi.
Zna se da je Branko Zebec, vrhunski igrač i trener, znao reći kako mu je, kada je sa krila prešao na
libera, najneugodniji igrač bio Mujić. A probirljivi znalac kao što je Ivica Osim često spomene da je
Muhamed možda i najbolji bh. igrač svih vremena, samo što tada nije bilo ovoliko tv-kamera i
utakmica u evropskim kupovima da se to dokumentuje.
Mujić je, ko zna zašto, još prije rata zazirao od javnosti, pa se po Mostaru priča da mu novinari,
domaći i bjelosvjetski, uzalud odlaze u pohode. Ipak sam otišao u Podaca, gdje me vitalni Hamić,
uz domaćinski pozdrav, s vrata strogo upitao: "A šta će ti, bogati, ta olovka?" Ostavio sam je
nastranu, ali sam, kao što vidite, sve upamtio.
http://kockica.modrica.com
strana 11 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Hase Želji slomio stativu (Asim Ferhatović Hase)
Kad god na radiju ili televiziji čujem njemačkog kancelara Gerharda Schrödera kako govori o
"dogradnji socijalne države i mjerama socijalne pravde", sjetim se Haseta. Asim Ferhatović bio je
veliki igrač, ali ja ću ovdje pripovijedati o Hasetu kao o čovjeku koji je imao dušu mekanu kao
pamuk.
Sarajevske zime duge su i hladne, još duže za one koji su u kući imali više čeljadi. Obično bi otac
radio, a majka bi brinula o kući i djeci. Naručiti u Ogrjevu dovoljno uglja da se iz kuće odagna
studen bila je jedna od prvih briga još prije nego bi stegao mraz, prije nego bi se zabjelasao vrh
Bjelašnice, a na gradske pijace stigli "kupusari" iz Semberije i Posavine.
Hase je rijetko odlazio izvan Baščaršije i svoga Vratnika, što se poput balkona nadvija nad starim
dijelom Sarajeva. Ali bi, čim sarajevska hladnoća i magla počnu štipati za nos, otišao do Novog
Sarajeva, gdje je bila centrala Ogrjeva i poručio po nekoliko tona kreke. S prvim snjegovima bi
kamion natovaren ugljem istresao teret ispred vrata neke od porodica u kojima je bilo više djece
nego para. Majka bi se ibretila i čudom čudila..."Oklen dođe ćumur!" Djeca bi, ništa ne pitajući, već
unosila crno grumenje u podrum, trljajući promrzle, garave ruke. Predveče bi, po povratku s posla,
jedino babo pokušavao prikriti iznenađenje, ipak sluteći da je to mjera "socijalne države" koju je
izrekao Hase.
Često bi Haseta ljudi sačekivali pred njegovom ćevabdžinicom na čaršiji, ne bi li mu nekako
zahvalili. Gore na Vratnik-Mejdanu, u Vatrogasnom domu, Hase je igrao šah ili tavle. Nije volio
publicitet, ali je volio ljude. Govorio je malo i polako. Ponekad bi zaškiljio na jedno oko, zategao
kraj usana i skoro nečujno škripnuo zubima. To kad bi, recimo, odmjeravao protivnički potez koji
ga je, kao, zabrinuo. Kibiceri bi komentarisali, a Hase jedva da bi procijedio poneku.
A dole, u Hasetovoj radnji na čaršiji, dobro su znali kome će od gradske sirotinje udijeliti "deset s
lukom" ili "deset u kajmaku". Kad god bi, već sjedokosi Hase, silazio s Vratnika niz Kovače do svoje
ćevabdžinice, vazda sa kravatom i naherene glave, zaigralo bi srce svima koje je život natjerao da
ispruže ruku. Hase ih nikada nije previdio. Zastajao bi kraj njih i diskretno tutnuo novac u
ispruženu ruku. Hase nije bio samo plemenite nego i jake ruke. To mu je, kažu, ostalo od
mesarskog zanata što ga je kao šegrt izučavao u Staroj klaonici u Novom Sarajevu.
Tako bi se u svojim nezaboravnim driblinzima u bordo dresu znao rukama ograditi od protivničkog
igrača, pa mu se jedva moglo prići, kao Kuli vratničkoj. Priča o njegovoj snazi postala je
nezaobilazna u prisjećanjima o legendama fudbala.
Bilo je to jednog kišnog, nedjeljnog popodneva ranih 60-ih. Igrali su ljuti gradski rivali Željo i
Sarajevo. Pred punim stadionom na Grbavici Asim Ferhatović je zabio gol Čiki Radoviću. Hase se
potom, od radosti, zapetljao u mrežu, a trošna stativa je pukla i obrušila se na njega! No, nije
puštao loptu koju je u slavlju zgrabio. Učvrstili su stativu daskama, pa je izdržala do kraja derbija
koji je završen neriješeno 2:2. Navijači Sarajeva su s ponosom pričali po gradu: Hase Želji slomio
stativu!
Kada je Hase umro, za baščaršijsku sirotinju je umrla "socijalna država" - ona država koja počiva
na solidarnosti sa slabijim od sebe i o kojoj će kasnije govoriti zapadni državnici, uglavnom kada je
treba "kresati".
http://kockica.modrica.com
strana 12 od 13
Online biblioteka "Modriča i okolina"
Ta sirotinja je na Baščaršiji danima oplakivala Haseta, sluteći valjda da se u Bosni, kao i na drugim
meridijanima, rijetko rađaju ljudi koji, mada imućni, radost pronalaze u davanju. A i socijalna
država odavno više ne stanuje u Hasetovom gradu. Kažu da izvrsno funkcioniše još samo negdje
tamo, u Stockholmu.
http://kockica.modrica.com
strana 13 od 13
Download

Teferič na ničijoj zemlji