Stribor Strašni
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Broj 1
striborstrasni.me
Decembar 2013.
1
STRIBOR STRAŠNI
2
Decembar 2013.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
MANIFEST
Iako je ovo manifest, mi nismo bauk koji kruži Evropom.
Portal je napravljen sa ciljem da bude ventil ljudima u
Crnoj Gori i prozor za ljude u regionu. Magazin je siže
portala.
U slučaju da se pokušate baviti pisanjem, fotografijom,
filmom, dizajnom ili muzikom, naići ćete na veliki broj
problema da bi došli do cilja. Ukoliko niste podobni
poltron ili korisnik nepotizma, vrlo teško ćete uspjeti da
se probijete do uskih monopolskih krugova crnogorske
umjetnosti, u kojima nema ničeg osim dosade i letargije.
Zvanično, postoje časopisi, sajtovi i razne publikacije, ali
su to u većini obične fantomske tvorevine za parazitiranje
na državnoj kasi.
Stoga je bilo nužno kreiranje jednog mjesta na kojem
će pojedinci moći da slobodno prezentuju svoju
akumuliranu energiju kroz kreativnost, kroz poseban
ventil.
Prikupljanjem i objavljivanjem radova, redakcija portala
Stribor Strašni će se truditi da bude prozor kroz koji
će se uz blagodeti interneta prevazići granice, pa će biti
moguće da se ljudi povezuju koristeći svoje talente na
pravi način.
Osim objavljivanja radova, portal će se bazirati i na
razgovore i polemike sa već afirmisanim umjetnicima.
Ovim putem šaljemo poziv svim ljudima da nam
slobodno šalju svoje radove, a mi se obavezujemo
da ćemo radove objaviti ili makar obrazložiti i
prokomentarisati.
Stribor Strašni je projekcija naše ideje o otvorenosti
prema novim tokovima umjetnosti uz spregu
sa posebnostima koju nose ljudi rođeni na ovim
prostorima.
Naša najveća svetinja je stvaralačka vatra koja tinja u
ljudima.
NE DOZVOLITE DA IKO IKAD UGASI
STVARALAČKU VATRU U VAMA!
[email protected]
SADRŽAJ:
Magda Janjić - Mrzim
Velid Borjen - Bon APPÉTIT
Igor Šćekić - 15 do 5 kažeš
Ivan Tokin - IN MEMORIAM
Vladan Jeknić - Vukman The Beast
Slobodan Ivanović - 10. Mart 2013
Margarita Davidović - Da sam neko
napisala bih pjesmu
Nikola Nikolić - U noći uštapa
Nataša Šotra - Prsten
Miljan Nikolić - Kabinetaš
Brano Žarić - Život
4
5
6
7
8
14
15
16
18
19
19
Redakcija:
Bojan Lalović, Đuro Radosavović i
Mladen Ivanović
Saradnik redakcije: Ethem Tale Mandić
Zahvaljujemo se svim autorima, St. Patrick Irish Pabu bez
kog se ovaj magazin ne bi mogao štampati i prijateljima
koji su svojim savjetima pomogli u izradi istog. Na
naslovnoj strani nalazi se rad Radoja Rakočevića, na
unutrašnjosti naslovne je rad Zombijane Bones, na
poslednjoj strani ilustracija Balše Milunovića. U tekstu
Vladana Jeknića nalazi se panoramska fotografija
Podgorice čiji je autor Mirko Savović. Autor fotografije
Slobodana Ivanovića je Sibin Arsenijević.
3
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
MRZIM
Autor: Magda Janjić
Magda Janjić pjesnikinja, novniarka, urednica za
društvene medije u NIN-u i blogerka iz Beograda.
MRZIM
Što i dalje imam napade panike u gradskom prevozu.
Što zamišljam da će deca da ispadnu kroz prozor ako ne
gledam. Mrzim što sam počela da radim sa 18 godina. I
tebe iz komšiluka koja se nekad javi nekad ne. I to što se
nekad toliko znojim da nisam dostojna razgovora. Što
imam traumu zbog albuma Sare Kej. Što neke stvari ne
mogu nikome da ispričam. Što me često nerviraju tuđa
deca. Što nisam šutnula u jaja jednog matorog odvratnog
šefa. Mrzim što ću kad tad da ga šutnem. Što ne mogu da
čitam u prevozu jer mi je muka. Što se pravim da pričam
telefonom da se nekome na ulici ne bih javila. Što to radim
uverljivo. To što se nikad ne bih vratila u svoje dvadesete.
Mrzim to što su mi dragi ljudi koji ne bi trebalo da budu.
Kad me slučajno jedne noći ne zagrliš. Kad ujutro mislim
da je kraj svega. Što te nisam videla još jednom pre nego
što si pobegla sa porodicom zbog rata. Što sam krila
4
sise kad sam bila u osnovnoj školi. Mrzim kad žene u
porodilištu sestre zovu „majko“, a ne po imenu. Kad pijana
nepoznatim ljudima govorim svoje tajne. Što mi više nećeš
biti prijatelj, a ni prijateljica. Kad mi se pomeri uložak dok
hodam gradom. Kad na poslovnim sastancima tripujem
da umirem. Što nisam ambiciozna. Što želim da grlim
nepoznate stare ljude na ulici. Što sam za vas morala da
uradim ono što je najbolje. Što sam pala u kadi i razbila se.
Što je posle kasno. Što sam poklanjala. Što nisam rekla. I
kad me ne slušaš. Kad je prekasno. Što te nisam upoznala
ranije. Što nisam jedina. Što dugujem pare prijateljima.
Što misle da je bilo gotovo. Mrzim što te tata i dalje pita
kad ćeš da se oženiš sa nekom divnom ženom iako živiš
sa dečkom već deset godina. Što ti nisam bila na grobu.
Što ne plačem kad ne treba. Što mi nedostaješ. Što ste me
izneverili. Kad moram da vas bacim patike stare deset
godina. Kad si bezobrazna. Kad ne opraštam. Kad mi neko
kaže kakva sam. Svašta. Kad mi se obraćate, a ja mislim da
ste gnjide. Što bih sve opet isto.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
BON APPÉTIT
Autor: Velid Borjen
V. B. Borjen (Velid
Beganovic Borjen) rođen
je 16.02.1987. u Gračanici.
Na Filozofskom fakultetu
u Tuzli diplomirao je na
odsjeku za engleski jezik i
književnost 2009. godine,
a 2010. godine, magistrirao
na Centralnoevropskom
univerzitetu u Budimpešti,
na odsjeku za rodne studije.
Piše poeziju i prozu na
engleskom i b/h/s/c
jezicima. Trenutno je na
doktorskim studijama u
Češkoj.
u usta. Ništa im nije dovoljno slano.
Soli. Soli sve tanjire i ovale, bez da i
proba: sve se bijeli. Pomišlja na brašno
od kojeg se bijelio majčin hljeb; sjeća
se kako ga je, vrelog, premazivao
kao dijete masnoćom i solio i gutao
gotovo bez žvakanja.
Kvrče mu crijeva sada. Baca se na
prepržena jaja i slaninu i šopsku salatu.
Sve klizi niz grlo. Slijedi pileći batak,
mariniran u čiliju i drugim začinima
koje bi sada mogao svaki posebno da
raspozna i navede. Guta mnogo salate;
voli salatu, ona mu tako lijepo liježe na
želudac, kao da se ugnijezdi baš tamo
gdje je ostao zračni džep i popuni ga i
polako ispušta svoje zdrave sokove iz
organski uzgojenog povrća. Jutros mu
je apetit jako dobar. Ne žali se. Ljudi
danas prečesto kukaju na probavu, a
on može da jede šta želi i sve mu se
lijepo vari. Nabada preprženi mladi
krompir i glođe ga, sočnog od ulja u
kojem je pržen: miriše valjano. Nakon
ovoga godio bi mu jogurt, međutim
tu ga nitko ne proizvodi. Imaju samo
slične nakisele mliječne proizvode
ali niti jedan nema onu punoću dok
klizi niz grlo i jednjak i ne serviraju ih
hladne. E, to je vala poželio.
Mladić sjedi za četvrtastim bijelim
stolom srednje veličine, ispunjenim
tanjirima i ovalima. Rano je ujutro;
krmeljavo lice ne umiva osim ako
se taj dan neće susresti s nekim, no
danas je dan za opuštanje i stoga je
lice premazano filmom preko noći
izlučenog sebuma. Razgledava tanjire
i ovale: dovoljno toga, ali katkad bi
se mogli potruditi i izmijeniti malo
taj meni. Viljuškom nabada oveću
kobasicu i otkida prvi zalogaj. Mogla
se i bolje zapeći, hm. Umače u tartar
sos, dok prinosi ustima nagrđeni vrh
kobasice tartar mu cmuzdri sa strane
i pored usana, na desnom obrazu,
ostavlja mu žuto-zeleni trag. Umače
veliki komad hljeba u sos i gura ga
Napije se vode, pa malo soka, pa opet
popere usta vodom. Jezikom čačka
ostatke mesa između zubi. Ispljune na
tanjir ispred sebe i odmiče ga. Potom
zariva viljuščicu u kolač s višnjama i
bijelim tučenim šlagom. Kako podiže
viljuščicu na vratima se pojavljuju
spremačica i čovjek u uniformi koji
stoji odmah iza. Spušta zalogaj kolača
između jezika i nepca i sastavlja usne,
izvlačeći viljuščicu, polubijelu od šlaga
i njegove pljuvačke. „Good morning,
Mr Mladić, I hope you enjoyed your
meal,“ govori spremačica i počinje da
sakuplja prazne posude.
U Hagu (1421,7 km od Srebrenice),
11. jula 2013. godine
5
STRIBOR STRAŠNI
15 DO 5, KAŽEŠ
Decembar 2013.
naravno i mene. Tu udicu zagrizeš
po rođenju i ona te vuče kroz život.
U svakoj teškoj odluci ona vodi
glavnu riječ. U suprotnom bilo
bi mnogo manje teških odluka.
da ga što jače zapeče sunce. Koju
Promocija ljudi kroz tuđe slabosti
priču mu podvaliti? Ovo svitanje
uzima danak decenijama ili
definitivno hvatam propisno
vjekovima stradanja, pustošenja
pripremljen, što se najviše ogleda
i krvoprolića. Sebičnost je majka
u mamurluku koji nestaje što zbog moralista, filozofa, nedorečenih,
hladnoće, što zbog savršene tišine
ideologa i religije. Sve velike face
nastale navikavanjem na kazaljke
kroz istoriju imale su istu vodilju.
mog dobrog metalnog druga.
Svi veliki pjesnici su sebično krili
Kako
vrijeme
prolazi
smisao iza lijepo sročene rečenice.
Igor Šćekić, dva puta izbačen iz
stvaram
sebi
izbore,
zamišljam
Kako je sunce konačno
srednje škole i dva puta batalio
scene u glavi, i ima neka doza
u punom jeku, spreman sam da
fakultet. Trenutno radi ništa i
postanem još jedno neprimjetno
želi da tako ostane što je moguće ironije u meni koja mi pomaže da
svakim danom sve više postajem
lice na ulici. Ili da se makar trudim
duže.
svoj
najbolji
prijatelj.
Neke
od
da tako bude što je moguće duže .
Tik – tak – tik - tak. Čuje se sat.
ličnosti
iz
moje
glave
su
savršeni
Većina će reć’ da sam
Remećenje tišine nikom ne
humoristi, neki su pak nadmeni
izgubljen, da sam sanjar. Za neke
odgovara , a ipak, dobro je čut’
idioti, a neki sebični skotovi. Ima
sam neotesana budala , ludak i
kazaljke koje na nekom samo
nekih koje krijem od svih drugih,
klošar. I što im sve to vrijedi kad su
njihovom jeziku govore: „Biće
jer
preveliko
izlaganje
bilo
kakvom
oni ništa više nego većina - obična
tišine, sad je vrijeme da se živi“. Sa
obliku
ljudske
rase
može
samo
masa istomišljenika, najčešće
zida namiguje poster omiljenog
prokleti da rade posao koji ne
muzičara. Volim ovo mjesto. Volim napravit’ rupu više u ovom brodu
koji škripi na život, dok polako tone vole, cijeli život jebači žena koje
prostor koji treba proć’ da bi’
ne vole, roditelji đece koju ne žele,
došao do kreveta - izgužvanu robu kako vrijeme prolazi.
Sunce
polako
mili
kroz
promašaji sa diplomama koje ih
razbacanu po sobi i prazne boce
spuštene
roletne,
a
sebična
strana
svaki dan sve više zatupljuju. Svi
vina ispod kreveta. Snalaženje u
„razuma“ me nagovara da popijem oni bi da podijele dio svog tog
svom ovom haosu je održavanje
sam koji gutljaj vina i dočekam ovo bremena sa mnom, s tim da ako
tradicionalne anarhije jednog već
uspiješ da uzmakneš podlostima
zabrinjavajuće neshvaćenog mozga. jutro. Opet, neka totalno deseta
strana
mog
razuma
mi
govori
da
koje ti nude, završiš na stubu srama.
„15 do 5 kažeš“ – počinjem
sačekam
da
se
probudi
neki
od
No, taj stub srama ostaje u njihovim
razgovor sa satom, a mašina
prijatelja, saboraca i posrednika
glavama, a tamo imam pažnju samo
perfektno odmjereno sa kratkim
izmedju mene, boce i iščekivanja da dok sam primjetan u njihovim
„tik-tak“, odgovara na svako moje
se nešto desi.
očima. Kad nestanem iz vidokruga
pitanje.
Ode tako i poslednji
kao kakav dim iz zagušene
Jutro još nije svanulo, a
gutljaj vina. Prije nego bocu bacim prostorije pri provjetravanju, oni se
jedino pitanje koje postavljam sebi kroz prozor i iskočim napolje
skoro besprimjetno, a vremenom
je kako ga dočekat’ u velikom stilu. prihvatam da sebičnost je vjekovna već i vrlo vješto, vrate tamo gdje
Naći najbolji način da ga prevarim, karakteristika običnog čovjeka, pa čekaju na neku drugu žrtvu .
Autor: Igor Šćekić
6
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
IN MEMORIAM
Autor: Ivan Tokin
Ubili su jednog tipa iz moje zgrade. U podrumu. Tu
Posle čujem da su ga našli mrtvog u ženskoj garderobi. I
je iznajmio gajbu. Živeo je tu oko dva meseca, piše u
u štiklama. Čujem da su ga mnogi viđali u toj garderobi
novinama. Ja sam ga primetio tek pre desetak dana,
i živog. Ja nisam. Nikad ga nisam video skockanog kao
mimoilazili smo se valjda, ili nismo, ali to je velika
što on voli da se skocka. Da sam ga bar jednom video,
zgrada, treba dosta puta da vidim nekoga da bih shvatio da sam ga samo jednom tako video, ja bih se njemu prvi
da je domaći. A ovih dana sam ga viđao ujutro kako
javio. U tim štiklama bi mi se dopao, sto posto. Jer je to
baca đubre, više puta, i jednom u pekari, ujutro, baš
bio on, a ove farmerke i ta velika majica bile su ono što
rano. Ali mu se nisam javljao. Namerno. Računao
mu treba za pijacu, da prođe kao prosek. I te papuče.
sam da kad se
A ja sam krupan,
doseliš, red je
i delujem
da ti počneš
nadrkano.
da se javljaš.
Delujem kao
Smatrao sam
neki antigej tip,
ga još jednim
i anti sve što nije
nepristojnim
kao ja. Kad me
tipom koji
neko ne zna.
prolazi pored
Nemam pojma,
mene. A gledali
tako delujem, ali
smo se, i ja sam
nije tako. Kad
povremeno
sam čuo da je taj
držao pogled na
bio u štiklama
njemu, i davao
kad su ga izboli
mu priliku da
nožem, kad sam
mi se javi. A on
shvatio zašto mi
nije. Pre neki
se nije dopadalo
dan smo se
kako izgleda u
sreli na pijaci,
farmerkama, kad
kod Steve u
sam shvatio da
ribarnici, bio
nije nepristojan
je pre mene u
nego neprihvaćen,
redu. Kupio je
kad mi se to
dve smrznute
razjasnilo, mnogo
skuše, a ja sam
mi je bilo žao. I
čekao girice.
on, ako sam mu
Ivan Tokin piše i kuva u Beogradu i nada se najboljem
Opet smo se
ja ikada pao na
pogledali, sreli
pamet, sigurno
su se njegov ponosni i moj očekujući pogled. I ništa,
je mislio da sam ja poslednji koji bi ga zagrlio u tim
znamo se, ali ćutimo.
štiklama.
Pamtim ga po dugačkoj kosi i garderobi koja mu nije
pristajala. Nosio je farmerke i majicu i papuče. To je
garderoba u kojoj ga pamtim. To mu je stajalo ko piletu
sisa, stvarno. Sve je ravno padalo pored njegovog tela.
Malo mi je bio i gadan, da se ne lažemo. Gladak nekako,
i klizav, bled, naopak.
Nisam ja mogao da ga spasem od tog što ga je roknuo,
nisam ja mogao tu ništa. Niti bih se ja tu mešao. Ali
mogao sam da ga primetim, stvarno, i da mu se javim.
Da mu poželim dobrodošlicu u moj život, da mu odam
počast što ima čuku da bude različit. Jedan običan
pozdrav bi mu to dao. Ali ga nije dobio. Nije od mene.
7
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
VUKMAN THE BEAST
Autor: Vladan Jeknić
Vladan Jeknić je rođen. Uspio se
oduprijeti napadima gimnazije i
pravnog fakulteta i ostati otvoren
za korupciju
Vukman The Beast: Drago mi je, ja
sam…
Volim ponedjeljak. To je najbolji dan.
Ja ne radim, i to ne samo ponedjeljkom,
već nikako, pa mi pada poput povratka u
život. Volim dinamiku koja u sebi ne nosi
opterećenje, a to je u stanju da priušti
samo dinamika drugih. Iako sam, dakle,
srećno nezaposlen pa bi mi svaki dan
trebao biti vikend, i dalje vučem taj utisak
iz osnovne škole da je nedjelja svojevrsni
kraj svijeta. Zbog toga je redovno i u
cijelosti prespavam. Shodno vjerovanju
da je najvažnije pobijediti strah, odlučio
sam da mi svaki od preostalih šest
dana bude petak popodne. Mjesečna
apanaža u iznosu od hiljadu i petsto
eura, sopstveni stan i odsustvo ambicija
u ovom gradu lako daju takvu priliku. I
tako, živim ja svoj petak već godinama.
Ja, sin ciriških gastarbajtera koji su
upornošću hoda kroz jednosmjenu ulicu
zvanu odlazak na Zapad postali ugostitelji
u tom pretjerano urednom gradu.
Kod ponedjeljka najviše volim
8
prvu kafu. Probudim se oko jedanaest,
pola sata, sat izležavam se u toplom
krevetu i “vrtim” kanale na kablovskoj,
nakon čega ustajem, obavljam obred
lične higijene sa trećinom volje i uz što
manje temeljnosti, oblačim se i idem u
šetnju do mog omiljenog kafića. To je
pab “Moskva” (kakva besmisao imena!),
koji se nalazi u zgradi do moje i urađen je
u stilu poput mnogih drugih ovdašnjih
kafića, bez ljubavi i ideje. Pabom ga
prema shvatanju vlasnika čine lamperija
i mnoštvo crnobijelih fotografija ruskih
pjesnika, pisaca i političara. Centralno
iznad šanka najsurovijim osmijehom
dominira Staljin. Iznad njega je velika
petokraka, ona prava, sa srpom i čekićem.
Jedine stvari za koje sam ubijeđen da u
cijeloj ovoj kičastoj rusko-crnogorskoj
priči imaju smisla su dvije fotografije.
Ispod Staljna lijevo je Vlado Dapčević,
lica okrenutog čak i od vođe. Druga
je portret Milovana Đilasa, vješto
ukomponovan u pikado metu.
Danas je ponedjeljak, nešto oko
jedan je, stižem u “Moskvu”. Sjedam u
separe i istovremenim dizanjem kažiprsta
i obrva javljam se Drašku. Drale je 2
u 1, konobar i šanker jutarnje smjene i
zna da prst znači kraći espresso sa malo
hladnog mlijeka a obrve pozdrav. I
Vijesti. Čitam samo Vijesti, volim kad je
“Druga familija” svakim danom bogatija.
Šalim se, ja sam rob navika. Naslovna
strana: Milo i Beba, neka dobra teta dijeli
čokolade, buckasta dama iz neke NVO
brani Crnu Goru, i konačno – vijest
iz crne hronike. Strana 14., nadnaslov
“Kod Boljesestre pronađeno rastrgnuto
tijelo kontroverznog podgoričkog
biznismena”, naslov “Horor: Barkli
pojeden do pola”. Draško donosi kafu,
što me tjera da nakratko odložim čitanje.
Naime, imam potrebu da čim kafa
stigne sipam šećer i ritualno promiješam
nekoliko puta u smijeru kazaljke na satu a
onda jednom kontra. Nakon toga vadim
kašičicu, prislonim vrh na unutrašnjost
šoljice tako da se tečnost, a to je najčešće
jedna jedina kap, s nje slije nazad unutra.
Nije u pitanju škrtost, jednostavno ne
volim sasušene fleke po tacni. To mi
oduzima gušt rituala jednako koliko i
pepeljara u kojoj se nalazi bilo što drugo
osim opušaka. Tek nakon toga stavljam
kašiku na tacnu čineći tako moj espresso
spremnim da se za nekoliko minuta
počne piti.
Vraćam se tekstu, u kojem
novinar nakon par rečenica o zločinu i
žrtvi u priču uvodi patologa. Patolog je
nabusit, prilično nezainteresovan i rekao
bih temeljno nemaštovit. Odgovorno
tvrdi da je pokojnik žrtva ili čopora
pasa ili medvjeda. Rezigniran sam,
ne volim kad se moje djelo pripisuje
drugom. Rad je rad, i to se u meni buni
protestantska etika. Koliko god svijest
bila zahvalna za patologov promašaj ne
prija mi to što čitam. Sunce u dvanaestoj
kući aspektovano s nečim što mene ne
zanima pa ga nisam ni zapamtio rezultira
odsustvom priznanja , rekla mi je jedna
riba koja se kao razumije u astrologiju.
Nije baš da je najvažnije na svijetu,
ali medvjed!? Pokojnik je, piše dalje
s primjetnim pijetetom novinarka (u
međuvremenu sam vidio da to piše neka
ona) “iza sebe ostavio suprugu i dvoje
maloljetne djece…” Maloljetna djeca je
sasvim opravdana sintagma u Podgorici
dvijehiljaditih, s obzirom na broj nas
tridesetogodišnjaka koje izdržavaju
roditelji. ”Ostavio na miru…”, govorim
sebi u bradu dok prinosim šoljicu ustima.
Dobra je kafa. Za razliku od
Davora, drugog šankera, Draško zna
da treba sipati sasvim malo mlijeka,
da napitak ne bude splačina. Pijem je
u malim gutljajima i uživam u ukusu.
Nakon prvog, uvijek palim cigar, žuti
Gauloises, meka varijanta.
Ne volim jake cigare. Volim sve što život
čini lakšim i udobnijim.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Trenerke, dobre košarkaške patike,
obojena pića visokog kvaliteta (konjak
najviše), dobru, ne prejaku travu,
kvalitetne poluplišane baseball kačkete,
uredne teretane u kojima nema gužve...
Hrana i muzika su već druga stvar, kroz
njih želim težak prolaz. Volim heavy
metal, pogotovo thrash, volim The
Doors, Led Zeppelin, Cave-a, Waits-a…
volim i jazz. Za razliku od metala koji
forsira simetriju, jazz tijelu daje čudesnu
fluidnost. Ne biste vjerovali! Zbog toga
se ponekad isfuram na jazz i uživam u
prolaznoj nakaznosti. Uzimam još jedan
gutljaj, pa dim, spreman da rezigniranost
prepustim na brisanje flešbekovima dok
slika Vlada Dapčevića blijedi pred očima.
Ulazna vrata mesare “Bambi
promet” (ljudi, što vam je s imenima!?)
koja se nalazi u prizemlju moje zgrade
zatvoriše se zamnom gotovo nečujno.
Sređeno mjesto, dosta novca je uloženo
da sve izgleda besprekorno čisto i
uredno, kako i diktira filosofija novog
doba. Sve je nedvosmisleno ukazivalo
kako mušterija ne smije imati nikakve
negativne asocijacije. U vremenu
marketinga slika je profit. Prvo pravilo.
Tačka.
“Dobar dan, izvolite?”, dočeka
me ljubazni glas iza pulta. Vedri osmijeh
trgovkinje je još jedan djelić slike. Kao
i natpis „Kupujte prirodno – najbolje
za vas i vašu djecu!“, centralno na zidu
iza pulta, tačno iza vrata koja vode u
unutrašnje prostorije. U tim riječima
sam čitao odricanje, kao da beru to
meso. Miris je, ipak, nešto što slika ne
podrazumijeva, pa se u vazduhu osjeća
malo „crvene“ težine. Ljudi različito
reaguju na ovaj miris, meni prija. Na
životno određujući način.
“Dva kila junetine, od plećke“,
govorim, dok perifernim vidom
hvatam momka i djevojku za stolom
u uglu. Okrećem se polako i vidim da
je ona plavokosa i vitka, pravilnih ali
ne pretjerano atraktivnih crta lica. On
je visok, mršav, kratko podšišan i nosi
naočare za vid. Djeluje kancelarijski
inteligentno. Nešto tiho razgovaraju,
a gestovi dame kazuju da je nečim
nezdovoljna. Nemam pojma ko su,
i prije nego što sam uspio odmjeriti
je kako treba, radoznalost mi prekida
promukli duboki glas koji gotovo viče,
a zatim iritantan napukli smijeh. To je
Božidar I., poznatiji kao Barkli, komšija iz
kvarta. Švercer, kamataš i žestoki lik koji
se ne libi primijeniti silu nad slabijima.
Onima koje zovemo obični građani.
Prema neobičnima, kad dobije priliku
da ih sretne, je očekivano veliki šupkač.
Sjedi u društvu dvije okrugle ćelave glave
lišene tereta estetike.
“Ajde profesore, dug je da se
plati, ljudi smo! Sve može na lijepe!”,
govori starcu koji u desnoj ruci nosi
kesu s namirnicama a u drugoj ništa,
jer je nema. To je takođe moj komšija,
penzionisani građevinski inženjer
Jovanović, invalid kojeg je država
socijalne pravde iz Ustava ostavila sa
bijednom penzijom iako je u državnoj
službi, dokazano ne svojom krivicom,
izgubio ruku. Oborene glave i obučen
u bež mantil iz vjerovatno sredine
osamdesetih, nešto tiho odgovara
kamatašu. Stereoptip, zaista, ali bez
krivice. Posao koji je spojio ova dva
lika mora da je osmo svjetsko čudo.
Barkli glasno ušmrkava vazduh i još
više zabacuje glavu, “Neka mala ratu
donese večeras u devet. Doći ću kolima
pred zgradom…”. Jovanović diže glavu,
gleda ga pravo u oči i pokušava svo
dostojanstvo i svu preostalu životnu
snagu smjestiti u riječi da njegova kćerka
s njim nema ništa, da će se oni vidjeti
ovih dana.
“Zvaću vas ubrzo da dam
što je vaše”, završava nešto tiše starac, i
ponovo po inerciji glavom pravi naklon
masivnom sitom tijelu ispred sebe.
“Aaaa, nećemo za nekoliko
dana doktore, nijesam ti ja sekretarica da
ti mene zakazuješ. Reka’ sam – kol’ko
je noćas pošalji malu da mi ih doda”,
odgovara bik gledajući ga . Mala je
Ankica, moja školska drugarica. Moja
prva dječja ljubav i najbolji drug u
djetinjstvu. Kao mnoge takve, i nas su
pubertet i različite srednje škole svele
na osmijeh i riječi “ćao, kako si” i neko
neodređeno osjećanje povezanosti
koje se u regularnim uslovima nema
prostora ispoljiti. Uostalom, o čemu
bi mi to mogli danas: ona je lijepa
djevojka crvene kose ošišane na paž i
predivnih, kao more plavih očiju, uz
to i arhitekta (bez posla doduše), a ja
dobrostojeći ljenjivac, bezbrižan bez
zasluge. Jovanović izlazi bez riječi, a
Barkli dobacuje “U devet!”, i pogled već
usmjerava na plavušu za stolom u uglu.
Nadimak Barkli je dobio zbog ćelavosti
i snažnog, masivnog tijela, visokog
nešto preko metar i devedeset. U stvari,
laskanje drugova iz čopora je glavni
razlog, jer ta surova dinarska fizionomija
na kojoj su najupečatljivije bile bezdušne
sitne crne oči nije imala nikakve sličnosti
sa legendom NBA lige.
Iz sjećanja me vraća Draškovo
pitanje jesu li slobodne novine. Govorim
da jesu, i naručujem još jednu kafu.
Prva je prevashodno potreba, druga je
čisti užitak. Na ulici ispred kafića pauk
diže auto. Pritrčava lik s trbušinom,
prilično jadno odjeven, i prvo se svađa,
pa onda moli. Da bi evolucija išla pravim
smjerom moraš biti bogat. Slaba plata,
porodica, “samo pet minuta” i pogled
pun jada sudaraju se s hladnom, odveć
službenom facijalnom ekspresijom vođe
patrole. On uopšte ne gledajući lika
upisuje podatke istovremeno naređujući
ostalima da “prate proceduru”.
Procedura se ne prati kad je na bulevaru
masivni crni džip, ili luksuzna limuzina
zanimljivih tablica, tada je Pravda slijepa.
Danas smije da vidi. Draško donosi kafu,
a ja palim novi cigar.
Petak veče, oko devet sati je.
Sjedim na klupi ispred zgrade, poslednjoj u
nizu i jedinoj u potpunom mraku. U stvari,
sjedim na naslonu, stopala su na klupi i prave
tragove koji će ujutro dočekati penzionere.
I ne smatram da griješim: mnogo je veće
blato koje su oni ostavili nama. Vidim
Ankicu kako izlazi i staje u blizini.
Vidno je nervozna, iako neprijatnost
pokušava sakriti gledanjem u telefon.
9
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Nekoliko minuta potom, ispred nje se
zaustavlja Audi Q7 a ona ulazi. Sporost
njenih pokreta pokazuje nevoljnost i
strah. Ne čujem o čemu razgovaraju,
ali vidim obrise prema njoj nagnutog
Barklija sa rukom koja “grli” naslon
sjedišta suvozača. Ankica mi djeluje
nekako mala, pognute glave i sa
pogledom ispred sebe. Nekoliko minuta
razgovaraju. Majmun se odjednom
hvata za glavu, pa govori nešto na što
ona odmahuje glavom. A onda šok za
mene: šamar! Kratki trzaj ruke, šamar
koji traži poslušnost, ne onaj koji
kažnjava ili zadovoljava bijes. Znam da
je u pitanju ljiga koja razumije i koristi
samo silu i strah, ali djevojku tako…
Krupna ruka kreće prema njoj, kao da
će je zagrliti, ali umjesto toga hvata je za
vrat i gura ka svom međunožju. Ankica
se nekako uspravlja, ali ruka je drugi put
gura grublje i jače. Narednih nekoliko
minuta vidim samo konture njegove
tjelesine i slabašni krug magle koji se
stvara na šoferšajbni. Na trećem spratu,
na balkonu Jovanovića vidi se samo
slabašno svjetlo žara cigarete.
Pauk odvozi golfa II
polukorodiranih zadnjih blatobrana
dok vlasnik ojađeno i bez riječi gleda.
Ruke vise niz tijelo, nema otpora,
svjestan je da nije dovoljno imućan da
otvori više spratove pravde i pomirio
se. Zovem Draška i govorim mu da pita
lika želi li nešto da popije. Ne samnom
naravno, neka kaže da kuća časti a ja ću
da platim. Ne isprativši kako je ponuda
prošla, uzimam telefon i otvaram
notifikacije na Facebook-u. Gušt surfa
mi umanjuju dvojica loklaca koji prilično
glasno komentarišu Jovetićev status
u Manchester City-ju. Oni, koji sa
četrdesetak godina nigdje ne rade znaju
šta JoJo treba da radi: znaju da treba “da
se miče otole”.
Ankicina silueta se pojavljuje,
skupljenih ramena i oborene glave. Barkli
joj nešto govori u čemu mu pomaže
podignut kažiprst. Odmah zatim ona
izlazi i brzim koracima, gotovo trčeći
10
ulazi u zgradu, još više skupljajući
ramena. On je čak i ne gleda, vadi telefon
čije slabo bijelo svjetlo do potpune
vidljivosti ogoljava prostotu njegovih crta
lica i besramno veliki zlatni krst izbačen
preko košulje. Vjernik. U zlatnog Hrista.
Ostatak prokletih devedestih samo
teorijski djeluje nemoguće ili smiješno. U
stvarnosti, to je onaj sloj prljavštine koji
se najteže spira.
Gledam Ankicu dok ne
zamakne na stepenicama, a prazninu
tuge polako ispunjava bijes. Hladan i sve
veći. I sve hladniji. I sve veći. Iskusno se
smirujem dovoljno da glumim, ritam
srca se polako vraća u normalu, a onda
prilazim autu. Tuga je… uvijek početak.
“Barkli, legendo, što se radi? Da ne ideš
put grada?”, pitam ga, glumeći da je
osmijeh neprijatnosti u stvari osmijeh
strahopoštovanja. Tipovi kao Barkli vole
da ih se plaše.
“Đe si mali! Aj’ upadaj, nemo’ da te
čekam!”, bahato mi odgovara skrećući
pogled od mene. Smiještam se na sjedište
suvozača, on pali kola i kreće. Namjerno
ćuti minut-dva, da pojača moj strah. Baca
mi kost, ja sam za njega pas. Ali ja neću
kost. Ja volim meso Barkli. Nesrećnik
pripada nižim nasilničkim tipovima koji
mnogo više prate šablon nego li razumiju
situacije. A šablon glasi: on je tu, veliki,
jak i opasan, ja ga se plašim, on je glavni
i malo me zajebava dok me vozi. Slaba
tačka šablona: nije predviđena analiza
“objekta”, sve se uzima zdravo za gotovo.
Takvi uvijek slabo crtaju u djetinjstvu.
Najslabija tačka šablona: iz ranca vadim
“tetejac”, naslijeđen od pokojnog đeda,
partizana i oficira JNA.
“Vozi na Boljesestru.”, tiho mu kažem.
Barkli je iznenađen, to mi kazuju dva
treptaja zaredom, ali ne gubi prisebnost.
Nekoliko trenutaka prije želje da
mi otkine glavu, u mozgu obrijane
čvornovate glave pojavljuje se oprez, dar
godina na ulici uprkos slaboj inteligenciji.
“Vozi na Boljesestru. Da se malo
ispričamo. Sledeći je metak, ne
ponavljam više”, govorim tiho.
“Doooobro mačak, evo, samo lagano.”,
veli on glumeći ravnodušnost. Ja znam da
mu tijelom sad počinju divljati hormoni,
da razmišlja kako će me psihički slomiti
i šta će da mi uradi kad mu se predam.
Surov kakav jeste, pustiće me da mislim
da ga imam i odvešće nas na Boljesestru,
jedan od izvora Skadarskog jezera. A
tamo, nada se, niko nas neće čuti. Tome
se nadam i ja.
“Ni jednu riječ do tamo. Kad
stignemo onda ćemo se objasnit’.”, kažem
suvo, kroz zube. Klima glavom, glumeći
da je samo ljut i neprijatno iznenađen, da
ne pravi plan. Kod “Vektre” saobraćajac
diže znak STOP ali prepoznaje auto i
pokazuje da produžimo. U prolazu mu
vidim osmijeh, vjerovatno sebi upisuje
još jedan plus. A svaki plus je nešto od
Barklija. Pištoljem pokazujem kojim
ulicama idemo: pored bolnice, preko
Krivog mosta, desno pored upokojenog
“Titex-a” pa sa “cetinjskih” semafora
lijevo, kroz Donju goricu.
Kod Renault-ovog servisa napuštamo
magistralu i idemo kroz pitoma lješanska
sela Farmaci, Lekići i Grbavci. Barkli
nikom od rijetkih automobila s kojima
se mimoilazimo na uskom putu ne pravi
prostor. Poslije Grbavaca vozimo se
kilometar-dva pored Morače, a zatim
skrećemo desno, u brda.
Audi ne osjeća uspon, ali naš problem se
osjeća sve intenzivnije. Planiranju ubrzo
dolazi kraj, misli Barkli, za nekoliko
minuta vidjećemo gdje smo i što nam je
raditi. Mene muči nešto sasvim drugo.
Lišen zaštite gradskih svjetala intenzivno
osjećam mrak. Koža me sve jače pecka, a
“ubodi iglica” se umnožavaju i sve češće
javljaju na različitim djelovima tijela.
Prepoznajem ulazak u fazu koju zovem
“vuneni džemper na golom tijelu” i to me
veseli. Počinju da me bole nokti i svrbe
desni.
OstavljamtelefoniDraškutražim
trećukafu.Neidemisekući,tromsam.Sjedenje
uudobnomsepareuzaštićenomodpogledami
izuzetnoprija. Ainemamštadaradim.Jednaod
magičnihstvarinezaposlenostije
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
višak slobodnog vremena. Draško
razgovara sa nekom djevojkom. Srednje
visine, smeđokosa, dobro građena.
Više sportski nego ženstveno, ali sve u
svemu jako lijepo. Čujem da traži posao,
da je iz Bosne. Odlučuje da posluša
savjet i sačeka gazdu. Ako postoji čovjek
temeljnije lijen od mene onda je to
Andro Ivanović, poznatiji kao Andro
3000, gazda “Moskve”. Prvu kafu pije
oko tri popodne, a nadimak je dobio
zbog bezbroj puta ispričane priče kako je
Rusima prodao oko tri hiljade kvadrata
zemlje u Petrovcu. Andro je flegma,
ne registruje kao problem to što mu
stalni gosti napadaju konobarice. Lik
je previše lijen da bi se bavio pitanjima
poslovne etike. Takav odnos mu čak i
znači, jer na taj način u njegovom umu
sklapaš nekakav, samo njemu valjda
jasan, ugovor s njim. Nije mu do novca,
do zaustavljanja stvari mu je. Stanje
mirovanja je ideal, riječ “polaaaako” sveto
pismo, a nova lica u kafiću nužno zlo.
“Zapljuni se na Majakovskog, ti si je prvi
vidio”, veli Draško i ostavlja kafu.
Stižemo do mjesta koje sam
planirao za razgovor. To je otprilike
hiljadu kvadrata veliki vrbak uz samo
jezero. Barkliju kažem da izvadi ključ iz
kontakt brave i baci ga na pod, a zatim
polako izađe. Znam da ne pomišlja na
bjekstvo: jednom sirotinja zauvijek
sirotinja, ova kola su previše skupa a
situacija još nedovoljno jasna pa neće
rizikovati štetu. Stoji pored kola i gleda
me bez riječi. Još uvijek se ne plaši, ali
nelagoda postaje vidljiva. Svjestan je
da smo nadomak odredišta, pa i pištolj
djeluje stvarnije. Silazimo do prvih vrba.
Osvjetljavam put baterijskom lampom,
a za svaki slučaj idem dva metra iza
njega. Iako smo tamo gdje sam planirao,
ne želim da mi nešto pokvari scenario.
Ne želim da to sazna na drugačiji način.
Faza “vuneni džemper” je gotova.
Nokti me jače bole, desni sve više svrbe,
trepćem sve učestalije, vid mi slabi, sluh
se pojačava, ispod potiljka raste pritisak,
a koža počinje da gori. To je “staklena
vuna” faza. Sa većinom ljudi dijelim
slabost da pojave definišem karakterom
spoljne manifestacije. Odatle imenovanje
faza po osjećaju na koži. Baterija je gotovo
nepotrebna, mjesec je toliko moćan da
stvara privid kako je jedini na nebu.
“Dobro prati što ti zborim. Za svaki kiks
dobijaš metak. U stomak”, velim dok
lijevom rukom vadim lisice iz ranca.
Bacam mu ih pred noge.
“Uzmi. Zakopčaj jednu na desnu. Bra’o.
Sad sjedi i leđima se nasloni na vrbu.
Pruži ruke iza. Još, još… Taaaako mili,
sad možemo da pričamo”, kažem i
vraćam pištolj u ruksak. Prvi Barklijev
bolan poraz: švercer uvjeren da je
neuhvatljiv vezan je kao pas. Zemlja je
mokra. Mora da mu je sjedenje izuzetno
neprijatno. Sve miriše na mulj. Mulj i
vlagu.
“Što da pričamo brate? Što imamo da
pričamo ja i ti?”, pita, sad već ne krijući
nervozu. Limitirani ljudi su limitirani i
u strpljenju. Osjećam vrućinu, polako
me hvata drhtavica. Vadim toplomjer i
stavljam pod pazuho. Digitalci su brži od
onih starih, za manje od minut oglašava
se alarm. Trideset devet sa tri, čitam.
Znači, pet, maksimalno šest minuta
imam da govorim. U ovom stadijumu
oči ubrzano isušuju, suze se ne luče,
i to najviše smeta. To, i bjesomučno
češanje. Ali nije važno, olakšanje će
pružiti uživanje u njegovoj zbunjenosti.
U naporu da istovremeno pokušava
povezati stvari i smisliti kako da se izvuče.
Treća kafa mi najviše prija.
Oslonjen na lijevi lakat, u poluležećem
položaju gledam Bosanku u separeu
preko puta. Pune usne, plave oči, okruglo
lice. Slovenski gen garantuje ljubaznost.
I lakoću preživljavanja nama iz ovih
planina potpuno nepoznatu. Kod nas
je sve s mukom i težinom. Ovdje je
teško biti čak i brat. Dobrodošla među
grube fizionomije asimetričnog uma.
Volimo bijelu put, najviše iz osvete za
inferiornost. Ali, toga ili nismo svjesni
ili ga ni na samrti ne priznajemo.
Dobrodošla među ljude gdje su lijevo i
desno samo beznačajni savjeti.
“Pazi ovako stari… Nema
ovo veze s Likaonom. Ne znam, da te
ne lažem, s čim ima. Ali znam da svega
ovoga ima, što opet nije jedino važno.
Jednako važna stvar je da si ti smrad,
da si beskoristan, da si nemoralan.”,
govorim dok skidam jaknu. Češem se,
praveći bolnu grimasu. Svaki put kad
posegnem rukom ka leđima nadam se
da ću na noktima izvući veliki komad
kože, eto takav je to osjećaj. Pokušavam,
ali ne uspijevam da se nasmijem finti s
Likaonom. Kao da je ovaj ikad čuo za
taj mit! O tome se ne gusla i ne pjevaju
ga kičulje iz prigradskih kafana što prije
snošaja u kafanskom toaletu pičku čiste
vlažnim maramicama. Odoše i duks i
donji dio trenerke. Mislim da mi je fora
propala, ovaj Likaona nije ni registrovao.
Jedino što vidi je da ja skidam odjeću.
“Alo… Alo! Što radiš to!? Nemo’ da ti na
pamet pa’ne!”, govori glasno, uzbuđeno.
Hladna mjesečava svjetlost pokazuje mu
da sam skinuo i potkošulju. Estetika za
trenutak daje lažnu nadu Barkliju: moje
je tijelo lijepo oblikovano. Da sam nizak,
debeo i dlakav jeza bi bila mnogo veća.
Vrbe na mjesečini idealna su razglednica
umiruće jeseni.
“Druže, sve se možemo dogovorit’, ali
ako… To je kraj! Kraj, razumiješ! Sve na
svijet ću dat’ da te ubijem! Preko toga
se ne prelazi, vjeruj me! Alooo!” Žile na
vratu su mu nabrekle. Tu je život najbliži
površini. Nisam siguran da li zaista čujem
otkucaje srca ili je to samo iluzija slasti.
Kroz izlog kolač je uvijek veći, ljepši,
ukusniji…
“Polaaako mili, polako. Nije to što misliš.”,
skidam konačno i patike. Kao od majke
rođen stojim pred njim. Drugi Barklijev
bolan poraz:
nemoralni kamataš koji skače i na
maloljetnice gleda u moj kurac svjestan
da zavisi od slike koju će vidjeti. Tješi
ga, primjećujem, odsustvo erekcije. S
druge strane, plaši ga neobično uočljiva
naježenost moje kože. Pod stopalima
osjećam mokru i hladnu zemlju.
11
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Polutrula grančica provukla se između
drugog i trećeg prsta: podižem petu i
laganim okretom na prstima je lomim.
Mjesec, miris jezera i mokre zemlje,
humusa, polugolo granje oko nas i srebrni
odsjaj s površine vode… Udišem punim
plućima. Magija življenja!
Žao mi je gradove. Žao mi je
zemlju na kojoj su izgrađeni. Podgorica
je zauzela veliki komad ravnice, mnogo
trčanja je uzeto tako. Gradovi su trebali
predstavljati materijalizaciju uzvišenosti
ljudske estetike. A slikaju bijedu duha.
Skučenost. Gramzivost. Prljavštinu.
Nepravdu. Jad. Besramnost. Hijerarhija
gradova dokaz je nepotrebnosti vrste.
Glib je na vrhu, što nije problem per
se, jer je glib i na dnu: problem je što se
sve drugo, možda manje prljavo, davi
između.
“Barkli... Nemam vremena da dužim.
To što si ti ođe vezan ka’ džukela kriva je
karma, sudbina kleta, kako vele one tvoje
pevaljke. Kapiraš? Takvi ka’ ti proizvode
jad, tugu i smrad. Od rođenja se učite
surovosti, a najveća je ona da vam se
duguje i za najmanje dobro koje uradite.
Ovo nema veze s tvojim bogom, njemu
nisi zgriješio. Koliko ja znam, tvog boga i
nema. Da ga ima, uvažio bi tvoje iskreno
pokajanje koje samo što nije. Ali ga nema.
I neće ti pomoći.”, pljuvačka mi prska
iz usta dok govorim. Bijes se rađa sam,
ekstaza, ushićenje, divlja radost i krv koju,
kunem se, osjećam kako juri kroz vene.
“Brate...”, već pomalo otupio od straha
i hladnoće progovara on. “Što sam ti
uradio? Ona mala je problem, je li? Jebe
mi se za nju, ja to zbog onoga...”, gotovo
da iskreno priča.
“Ne!”, prekidam ga. “Nije tvoj problem
u tome što si ti, već što sam ja! Što sam
ja to vidio, to je problem! Svima nam
treba opravdanje stari, a opravdanje se ne
stvara. Ono se daje. I za to ti hvala. Osim
toga... smrdiš.”
Temperatura je prešla četrdeset
dva, drhte mi mišići vrata i vilice. Boli me
kad gledam i zato žmurim. Boli ispod
tjemena, tako jako da imam osjećaj da
12
mi od bola opada kosa. Jasno čujem šum
njegovog drhtanja, a koža mu je hladna
kao led.
“Molim te brate... Molim te...”, sad već
kristalno jasno vidi da je situacija baš
ozbiljna, ali ga više plaši taj osjećaj grozne
jeze koji mu kazuje da je ovo u čemu
se nalazi od onih stvari koje se vide
jednom u životu. A da je iza toga smrt.
Hladno mu je. Treći Barklijev bolan
poraz: nasilnik koji u kafani bez trunke
stida za sebe naručuje turbofolk himnu
“Nesalomiv, neumoljiv” moli bolje od
prosjaka.
Prilazim mu na pola metra
i desetak sekundi žmureći čučim bez
riječi. Govor sada predstavlja napor,
glasnice otkazuju poslušnost. Obično
sitne, iskošene i surove, njegove oči sad
su okrugle, gotovo dječije. Da mu se
kakvim čudom smanji glava, izraste kosa
i podmladi koža, ispred mene bi bio
desetogodišnji dječak, sin milicajca Pavla
I., teškog alkoholičara i najneomiljenijeg
čovjeka u prvom prekomoračkom
kvartu. Sve to sam u stanju da osjetim
čelom koje mi gori. Ne umijem objasniti
kako, ali tako je.
“Zašto...”, pokušava Barkli da pita,
ali mu bježi smisao. Trenutno roni,
bez daha, kroz tamnu i gustu vodu
saznanja, naizmjenično vrelu i hladnu,
polusvjestan da je ono što traži smrt. Ali
ne zna drugačije. Poslednjim naporom
progovaram, koncentrisan da bar još
nekoliko sekundi odložim talase grčeva.
“Slušaj... Boga nema... Neka ti dokaz…
bude to što sam ja... sad... tvoj bog.
Večeras... sad... i ovdje... zlato ne
pomaže... I za... razliku... od kolektivnih
balje... zgarija ljud...skih, svedenih na...
opšteprihvatljivu... karikaturu... tvoj bog...
je... krv... i...i... meso... I živi o...d... kr...vi... i
me-e...saaa!!!”, bacam se unazad s prvim
talasom grčeva u ramenima, preponama
i grudnom košu. Dok mi pjena sukrvice
izlazi na usta, otvaram oči da poslednji
put ljudskim očima vidim mjesec. Ljudi
ga vežu za majku. Varaju se, mnogo
je više. Neuporedivo više! Majka me
jednom rodila, i ma šta rekli psihijatri,
žreci novog doba, nemam pojma o tome i
ničega se ne sjećam. Mjesec me svaki put
rađa iznova. I svaki put svega se sjećam,
jer sve osjetim, sve prođemo zajedno.
Uvede me tugom, izvede me tugom.
Jesenjinova “Pismo majci” je amaterski
rad.
Preobražaj počinje od ramena.
Osjećam kako neka vlakna pucaju dok
se vrši prekompozicija mišića. Nema
štete, biće zamijenjena neuporedivo
boljima. Onda kreće u kukovima i
ručnim zglobovima. Boli, jako boli. Ali
to nije ona u potpunosti neprijatna bol,
riječ je o onoj vrsti koju morate izdržati
da bi se oslobodili strahovitog svraba.
Kičmeni stub se prilagođava novom
zadatku, zgušnjava se, mijenja strukturu
pršljenova i postaje mnogo jači. Stopala
se izdužuju i mijenjaju tako da za gaženje
služi samo korijen prstiju. Na izduženim
prstima kandže probijaju nokte. Grudni
koš postaje proporcionalno kraći i
izbačeniji, a struk uži, snažniji i mnogo
savitljiviji. Mišići vrata bujaju prekrivajući
zadnji dio lobanje koji se skraćuje. Očne
duplje se pomijeraju prema stranama i
sužavaju odozgo na dolje, a oči upadaju
dublje. Nos postaje spljošten i kreće ka
horizontali pomijeranjem gornje vilice
u kojoj rastu dugi bijeli očnjaci. Donja
vilica oblikom prati gornju, a uši odlaze
prema nazad, dok oko njih puca koža pod
diktatom iskonske prirode. Bol u svakom
dijelu tijela prestaje kada taj dio dobije
konačan oblik. Stvarni oblik, bolje je
reći. Uporedo sa svim promjenama tijela
koža tamni, a u poslednjem stadijumu
naježenost i nesnosan svrab bivaju
izliječeni rastom guste crne dlake koja
prekriva sve osim tabana, dlanova i lica.
Šta se dešava sa unutrašnjim organima
ne znam, ali izvjesno je da su pluća, srce
i želudac znatno veći. Metamorfoza, koja
ucjelostitrajeneštookodvaminuta,završava
naglimnaletomsuzaisukrvice.Nezovusuze
uzaludpročišćenjem.
Udišemnoćnivazduhnezagađen
mirisomgrada.Prijatnorežepogrluiuplućima.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Tjeranaurlik,natrčanje. Ali ne još. Sada
mogu da gledam, a ispred sebe
vidim stvorenje iskolačenih očiju i
poluotvorenih usta. Snažan šok očituje se
nekontrolisanom drhtavicom. Da, mama
je lagala. To postoji. Postoji… Sijenke
ormara u mračnoj sobi, jastuk natopljen
suzama, tuče, učitelj koji viče, “Drina”
bez filtera, Nikšićko pivo, ona mala Ivana,
otac koji gleda dnevnik i pije, ustaje i lomi
igračku klavir… I majka… Majka
koja se smije, grli ga, pjeva, plače…
Prilazim mu, čučnem
ispred njega, polako krećem
rukom (rukom?!) ka njegovom
vratu. Drhti i tiho stenje. Ništa
nije kao u filmovima: nema
vriska, nema otimanja. Nema
te sposobnosti, ne postoji.
Blago mu kandžom prelazim
preko bikovskog vrata koji je sad
veličanstvenom ironijom sveden na
mekoću i bezazlenu nježnost. Pokreti
mog promijenjenog tijela su mu strani,
ne razumije ih. Ne shvata da preobražaj
postavlja sasvim nova pravila kretnje.
Ne liče mnogo na ljudske, što dodatno
ubija nadu. Oči mu plaču bez suza, mišić
lijeve obrve drhti nekontrolisano. Moj
dah vlaži mu lice toplom parom. Polako,
s velikom mukom okreće glavu u stranu
i počinje da cvili. Njuhom saznajem da
se pomokrio. Nešto grublje prislanjam
mu dlan na stomak, osjećam pod prstima
kako uzmiče, a zatim mi nozdrve preplavi
miris izmeta. Pritiskam i skupljam prste
probijajući mu kandžama košulju i
sasvim površinski param kožu. Miris
parfema miješa se sa mirisom znoja i
izmeta. I prve krvi. Kratkim udasima
pokušava da se povrati i odagna ružno
priviđenje. Sudbina kaže neuspješno.
Miris krvi me raspomamljuje! Usne se
povlače otkrivajući desni pune bijelih
zuba sa kojih se cijedi pljuvačka. Pogled
podižem ka mjesecu i režim, a zatim
puštam da mi kratak i snažan drhtaj
uzbuđenja sjuri glavu prema njegovom
vratu. Grizem, komadam mu mišiće, žile
i kosti vrata tresući ga kao krpenu lutku.
Uživam u krvi, toploj, gorko-slanoj, koja
mi zaliva grlo. Istovremeno zabijam mu
šaku u stomak cijepajući mišićni zid i
ko zna kakve opne i čupam mu crijeva.
Njegovo tijelo se prva tri sekunda grči,
bez glasa, da bi se potom opustilo.
Izvlačim krvavu njušku sa rane na vratu
kroz koju se, nakon što glava padne na
stranu, uz tiho šištanje napolje probija
poslednji Barklijev dah. Dok mi njegova
krv curi niz grudi, gledam kako mu se
zgrčena šaka polako opušta. Oči su mu
poluotvorene, mirne, gledaju ispred
sebe pogledom za koji tupavi pjesnici
tvrde da znači oproštaj. Varaju se, znači
prazninu. Nije važno, kao da govori, ništa
više nije važno jer ničega nema. Prelazak
u nepostojanje je poraz bića. I, čemu sve
onda? To je poslednja stvar koju je Barkli
ispravno zaključio.
Nakon što mi je predao život,
mogu da jedem. Da ga jedem. Počinjem
od listova, preko butina, do mišića grudi
i podlaktica. Moćnom čeljusti ostavljam
rane do kostiju. Hvala na satima i satima
treninga, mišići su puni krvi i dovoljno
čvrsti da mi prijatno nadražuju desni. Ne
jedem lice. Puno je hrskavica i tečnosti
koja nije krv. Osim toga, lice je karakter,
a ja se ne hranim karakterom. Miris krvi
sad nadjačava miris truleži i zemlje.
Poslije hranjenja, podižem glavu prema
mjesecu, udišem oštri noćni vazduh i
ispuštam dugačak, prodoran urlik. Moja
publika nijemo odobrava , nesposobna za
aplauz. Nakon toga ustajem. I trčim.
Za pola sata ću kući,
imam zakazanu partiju preferansa
na Facebook-u. U međuvremenu
naručujem Coca-Cola-u, dobra je za
varenje. Bosanka mi prilazi i pita da
li može da dobije cigaretu. Pružam
joj kutiju i pozivam je da sjedne, da
popijemo piće. Uz ljubazan osmijeh
prihvata. Odmah dolazi, kaže, samo da
uzme stvari. Zove se Sanja, iz Doboja
je. Ovdje ne zna nikoga, u gradu je
tek nekoliko sati, ali joj se sviđa. Voli
promjenu, to svemu daje draž, objašnjava
mi. Gledam njena lijepa koljena,
tanke gležnjeve i lijepe prste na
rukama. Nije važno šta govori, to
mi ne dopire do mozga. Slabašna
tuga, nalik ostacima ukusa crnog
vina u ustima, isparava i odnosi
Barklija iz mene. Dok je gledam
kako se smiješi, shvatam da sam
spreman za novi ciklus, a to
najbolje potvrđuje penis otežao
od pristigle krvi. Priroda svakog
bića ima samo jedan krug, i u njemu su
sve druge priče lažne, sve drugo su maske.
Moj krug su kretanje, ubistvo, hranjenje i
seks. Trčati, Ubiti, Jesti, Jebati.
Pita me kako se zovem i čime se bavim,
govori nešto o sebi, nešto prilično
uobičajeno i entuzijastično. Šta god
kazali, šablon je most koji najbrže spaja.
“Ja sam Vukman”, odgovaram gledajući
je lijenim, gotovo mačijim očima.
Stari narodi su vjerovali da je ime
sudbina, nešto povezano sa zvučnošću,
oscilacijom kosmosa. Vukman, hvala
Suncu i očevom sjećanju na pretke.
Vukman The Beast, hvala Mjesecu i
majci koja me ostavila kada sam bio
dvogodišnjak…
Dajem joj broj telefona uz dogovor da
se vidimo za dva, tri sata, nakon što ona
završi razgovor sa Androm. Plaćam ceh
i izlazim ne okrećući se. Vukman jeste
The Beast, ali ne i bitanga bez manira.
Ispred ulaza u zgradu sreće me Borko, na-svežensko-napaljeni šesnaestogodišnji momčić
koji vrijedno radi na predispoziciji da postane
lokalna budala.“Oooooo, Vukmane brate,
keeaaako je? Čereči li se što?”, pita u prolazu.
“Ne bi vjerova’ brate…”, namigujem mu u
maniru starog druga.
13
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
10. Mart 2013.
Slobodan Ivanović
Padala je oko pet-šest neka lijepa kiša
u Marijane Gregoran,
grmljavina i pljusak, kao da je zeleno ljeto
Autor: Igor Šljivančanin
Rekla si mi da je oko pet-šest padala zelena kiša
u Marijane Gregoran,
trebalo je povjerovati u to. Ja sam se okrenuo, tada sam
već
bio Dunavu okrenut leđima, zamišljao somove i mulj.
Oko sebe sam, nakon okreta vidio na mantilu mom tvoju
glavu i jedan krvavi žulj ostavljen između
dva skoka,
sve je, i krv ti, bilo zeleno, kao glava
zmije, jež je nosi i u zubima.
U polju smo i oko nas se roje
leptiri, sa rijeke dolaze šumske životinje
da nas upoznaju, lisica ima rukavice
od bijelog krzna, vukovi su u odijelima,
srebrni dabar nas sprovodi do obale
i mi vidimo kako je nekada u Marijane Gregoran bila
šuma i
ne iznenadimo se, samo se u svoje životinje pretvorimo.
Možda se nekada sve desilo u Marijane Gregoran,
prašnjavi skup životinja i tvoja glava lisice kako njuškom
rije zemlju,
zečji tragovi po trotoarima i bujica koja krtice u domovima davi,
pa onda samo kiša i rečenica koju su i slonovi zaboravili,
i sve se to desilo u Marijane Gregoran. Na mome zelenom mantilu tvoja glava i uzbrdo do kiše.
14
Autor: Balša Rakočević
Autor: Miroslav Jovović
STRIBOR STRAŠNI
Decembar 2013.
DA SAM NEKO NAPISALA BIH PJESMU
Margarita Davidović
da sam neko napisala bih pjesmu o bukovskom i tomu vejtsu,
da sam neko pisala bih o kutiji cigareta i karti za pariz,
o gramofonu, kavezu za ptice, kišnom danu na autobuskoj stanici,
kafanskom stolnjaku, neposlatom pismu, mirisu kafe, cipelama u izlogu,
Autor: Ivan Knežević
da sam neko pisala bih o požutjelim stranicama neke knjige i da - pisaćoj mašini,
osušenom cvijeću, propalom bioskopu, kariranoj košulji, sjenkama ulične svjetiljke,
porukama u javnim veceima, zagrljajima na mostu, harizmatičnim prosjacima,
balerinama i kurvama, propalim generacijama, autostoperskom putovanju po americi,
da sam neko pisala bih o muzičkim instrumentima, gitari na primjer,
slomljenom srcu, psihodeličnom iskustvu, kartama za koncert, ljekovima protiv
glavobolje i možda cirozi jetre, zvuku sitniša dok pada na trotoar prazne ulice,
koračanju
po naslagama jesenjeg lišča, depresiji, smrti velikih ideja, bizarnim naslovima iz
novina,
Autor: Nikoleta Marković
da sam neko napisala bih mnogo pjesama o svim stvarima o kojima se danas pišu
pjesme,
govorila bih na tribinama, u televizijskim emisijama, prepoznavali bi me na ulici,
borila bih se za ljudska prava, bodrila studente, kritikovala političare,
nosila bih starke i modernu frizuru, vodila egzistencijalističke razgovore u kafani,
da sam neko pisala bih popularnu kolumnu u ljevičarskom listu,
citirala filozofe, pjesnike i filmske replike, poklanjali bi mi karte za pozorište,
pozivali da govorim na otvaranjima izložbi i budem u žiriju nekog filmskog festivala,
da gostujem na sajmovima knjiga u regionu i pušim travu sa naj kul piscima
da sam samo neko pisala bih nešto postmodernističko i neobično, malo romantično i
mnogo sjebano što podsjeća na nešto iz crno-bijelih filmova i kultnih knjiga, možda i
nešto sa tim ženskim pismom, nešto posve avangardno ali dopadljivo, popularno,
nešto
utješno za svakog ko bi htio biti neko ko piše, ali ja sam niko i ne pišem pjesme.
Autor: Dražen Stojović
15
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
U NOĆI UŠTAPA
Autor: Nikola Nikolić
Izgledalo je čarobno još dok sam,
obuvajući u hodniku svoje oproštajne
mokasine, povremeno uspravljao pogled
ka minijaturnom prozoru. Parčence
mjeseca svijetlilo je kao lampion uglavljen u gornji desni ugao okvira. Uskom
prostorijom gospodarila je svježina.
Bacih kašiku za pete prema fioci i – pogodih! Ne znam kada sam posljednji put
bio precizan. Bez buke i suvišnih dodira,
direktno na mekanu magičnu krpu. Uslijedila je, dakako, morbidna asocijacija:
ovakva preciznost se noćas podrazumijeva. Sve je u tonu tog konačnog,
nepogrješivog odlaska. Samo ja, moram
priznati, malo odudaram, onako
nostalgično zagledan u svoje skromno
pokućstvo. Trenutak se ipak dovukao, te
sam, ne znajući zašto, pritvorio prozor i
krenuo ka vratima. Noćas će mjeseca biti
na pretek.
Pusta cesta kojom se tromo razvlače
lokve, vjetar koji brzo mijenja pravce, koji
kao da duva sa svih strana. Psi hodaju
ukrug. Kao da se blistava nebeska kugla
poigrava i s kopnom. Njen odsjaj klizi niz
prozore, curka sa mokrih oluka i razliva
se po asfaltu. Noć je tiha i dostojanstvena, baš onakva kakvu sam priželjkivao.
I baš u toj neponovljivoj noći, punoj neke
16
raskošne tajnovitosti, odlučio sam se
na munjevit put za nikuda. Riješio sam
da svoj život okačim za ogradu mosta. I
jurnem u smrt.
Odlučio sam, dakle, odustati od stvari
i sebe uzeti u svoje ruke. Nebitno je
da li sam nesrećnik na tragu istine o
vrhovnom besmislu ili, jednostavno,
čovjek osuđen na neuspjeh – kako
god da okrenem, u kraju vidim svoju
jedinu perspektivu. Mislite da ovako
beznadežan treba da ostanem među
vama? Evo, pojasniću vam, pa prosudite.
Kaldrmu ka mostu gaze stope koje za
svojih pola vijeka nijesu makle iz ove
varoši. Čitavu vječnost one svakodnevno
prelaze istu rutu, od trošnog stambenjaka iz čijeg podnožja se širi miris peciva
do neuglednog zdanja lokalne pošte – i
nazad. Rad za šalterom me je u početku
činio birokratskim zanesenjakom.
Obožavao sam svoj posao. Sa lica ljudi
svakodnevno poređanih u koloni kako bi
obavili neku formalnost visio je banalni
razlog moje sreće. Na njima sam uočavao
naznake nestrpljenja, dosade, nemoći i
užurbanosti, a samo jedan čovjek mogao
je okončati njihovu tihu patnju. Bio sam
to ja. Kao kakav darežljivi poštanski bog
sjedio sam pred njima zaklonjen stak-
lom i jednom po jednom, nakon kraćih
procedura, ostvarivao molitve. Odlazili
bi nasmijani; na kraju radnog vremena
mislima mi se širila slika grada kojim
hodaju zadovoljni ljudi. Svaki zalogaj
popodnevnog obroka bivao je slađi kada
bih se prisjetio glavnog uzroka te epidemije zadovoljstva – svog svemoćnog
položaja. Divno je bilo živjeti u svijetu u
kojem ste nezamjenjljivi, među ljudima
čiji bi životi, lišeni vaših usluga, bili
osuđeni na svakodnevna spoticanja. Tih
sam dana, ležeći ispunjeno na madracu,
čak ustvrdio da je sasvim jasno prema
čijem prozoru miris iz pekare gaji najviše
simpatija.
Nije mi, dakle, bilo teško jednim nevinim
prividom promijeniti čitav svijet: razbiti
njegovo sivilo i, kao istinsko božanstvo,
postaviti svoj lik u centar. Ali, prividi
su katkad poput teških droga: oroče
sreću na kratak period, dok povratak
u stvarnost zadaje bol i ostavlja ožiljke.
Tako se zbilo i sa mojim bajnim uzletom.
Posao je brzo prešao u rutinu, a ja sam
u njemu sve rjeđe nalazio onu uzvišenu
dimenziju. Radno vrijeme znalo se oteći
u nedogled. Jedva sam čekao da izbije
četiri, kako bih pobjegao sa tog nastranog
mjesta. Ponašanje mojih srednjovječnih
koleginica mi je, pak, nagovještavalo da
čudna faza neće predugo trajati. Nakon
dva burna doživljaja, dvije početne
krajnosti, morao je uslijediti upliv u
mirnije vode. Svoje sumorne aktivnosti
prihvatio sam zdravo za gotovo, otkinuvši
vrpcu koja je dotad čvrsto vezivala moje
duševno stanje sa sumornim šalterskim
angažmanom. Nestalo je zadovoljstva i
nervoze, pred mojim očima protezala se
beskrajna prava linija oko koje su lepršala
pisma, uplatnice i računi. Ta jednoličnost
odrazila se i na moj privatni život. Pošto
sam u istoj godini na vječni počinak
ispratio oba roditelja, naslijedio sam naš
dvosobni stan i neku livadu u planinama.
Na taj komad zemlje mislio sam svakodnevno. Jednog dana sam ga obišao i,
shvativši da pojma nemam šta ću s njim,
odlučio da ga prodam.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Reklo bi se da je bilo nečeg vrijednog u
njemu, jer je kupac iznenadio prodavca
pozamašnom sumom kojom je lagodno
mahao. Iste noći sjedio sam u fotelji sa
hrpom novca u krilu. Šta raditi s njim? Stan
imam, kola mi u ovako malom gradu nijesu
potrebna, za izlaske sa društvom falilo mi je
društva; moja generacija većinom se dala
u bijeg za metropole. Odlučih da se odam
piću. Isprva sam naručivao jeftino pivo, ono
koje sam povremeno srkutao na pauzama,
da bih onda, uočivši da se špil ne tanji,
udario po šampanjcu. Često sam punoj kafani
plaćao i čitave ture. Poslije ko zna koje u nizu
pijane noći završio sam sa nekom niskom,
punačkom plavušom u prljavom sobičku.
Noćima je ona posmatrala kako se razbacujem s parama, a jedne kišovite subote odlučila
je da mi napokon priđe. Tek ujutru saznadoh
da sam imao posla s damom od zanata. Nakratko sam, uvrijeđen, podigao nos, ali mi je i
dalje pozamašan novčani imetak potvrđivao
da u svemu tome nema ničeg spornog. Nastavio sam obilaziti njenu potkrovnu kancelariju, utapajući jad u piću i jeftinom zadovoljstvu.
Sve dok nije uslijedila mala nesmotrenost, kao
uvod u fatalnu grešku.
Kada je ona počela da se protivi mojoj radikalnoj namjeri, pokazalo se da slučajna nepažnja
nije bila obostrana. Ona je itekako željela dijete
sa naizgled imućnom mušterijom, a ja sam
najčešće bivao itekako pijan. I, stoga, pogodan
za kvarni naum. Na kraju, priznao sam joj da
je novac na izmaku, privremenog karaktera,
te da je ostalo taman toliko za sanaciju greške.
Ispratio sam je uplakanu od klinike do stana, a
nakon toga je više nijesam viđao.
Upravo sada promičem pokraj kafane koja je
progutala toliko novca, a u koju otada nikada
nijesam navratio.
Avantura sa slučajnim začećem bila je, da
ironija bude groznija, moja jedina prilika za
potomstvo. Godine koje su se munjevito
smjenjivale nijesu me dovele ni u jednu
izgledniju poziciju. Slična sudba zadesila je
i mog vršnjaka. Ponestalo je ekstra-novca a
time i mogućnosti da obilazim par ovdašnjih
bordela. No, sve i da sam ga imao, sumnjam
da bih se osmjelio i na pola sata zabave pod
crvenim fenjerom nakon onako mučnog
iskustva. Temeljni problem ležao je u činjenici
da sam oduvijek bio prilično nezanimljiv.
Nemaštovit, ćutljiv, višestruko pasivan. Da
ne govorimo o mojoj blijedoj i raštimovanoj
pojavi. Oduvijek sam sebi ličio na kakav
ljudski poluproizvod, kao da su ćelije iz kojih
sam nastajao decenijama ležale u nekom
memljivom laboratorijskom ćumezu. I, zaista,
stari je bio viđen, markantan čovjek. A teško
da sam i na majku povukao ovako jadnu
fizionomiju. Uvijek me je kopkalo u kakvom
li su to armagedonskom ambijentu stvarali
ovako hijenolikog stvora.
Tu je i bolnica gdje sam prvi put otvorio oči, a
gdje više nikada nijesam navraćao zahvaljujući
neobično snažnom imunitetu. Iza sljedeće
okuke ugledaću most. Obasuću vlažni trotoar
svojim predsmrtnim maršom.
Protivrječan sam čovjek. Zasigurno je čelično
zdravlje uzrok moje hipohondarske prirode.
Težak sam oblik bolesnoga zdravca. Ne želim
ni da zamišljam u šta bih se pretvorio ukoliko
bih, recimo, poživio još desetak godina.
Osluškivanje organizma moj je dugogodišnji
hobi. Ovom stresnom disciplinom ispunjavam svaki slobodan trenutak još otkako sam
prevalio četrdesetu. Noćni sati, vrijeme pred
san, kao stvoreni su za generalne provjere.
Preko dana u više navrata zadržim dah, u
potpunosti ukrutim tijelo, a onda na nekih
minut-dva pratim strujanje krvi, otkucaje srca
i pokušavam da negdje u dubini osjetim kakav
sumnjivi nadražaj, kako bih pravovremeno
kleknuo pred vjesnika kobnog bola. No,
uglavnom se ne desi ništa i dan nastavlja da se
neometano vuče. Noću imam više šansi. Sve
je mirno, čula su izoštrena, receptori vršljaju
tijelom ne bi li otkrili neku nepravilnost.
Potraje to ponekad i par sati, najčešće kada
mi se, usljed tako opsežne, grčevite napetosti,
malo brži puls učini simptomom konačnog
kolapsa. Otkucaji se na kraju preobraze u umilne ovčice što skakuću preko tarabe, pa svoje
apsurdne dileme prepuštam valovima sna.
Povrh svega, nimalo mi se ne sviđaju aktuelna
civilizacijska kretanja. Uporno mi nedostaje
svrha. Ne bih rekao da sam nepopravljivo
sumnjičav zbog vlastite marginalnosti; besmisao vidim kud god da pogledam, svijet
mi se čini stjecištem lažnih užurbanosti. Htio
bih skrenuti u glavnu ulicu, tamo bih nabasao
na makar jednog kasnog prolaznika. Pitao
bih ga nešto suludo, krajnje neočekivano,
samo da narušim tu neopravdanu uklopljenost u pokretačke zamisli, tu budalastu predanost nepoznatome. Ali, ko zna
– možda je ipak problem u meni. Možda mi
ovako izopštenome uporno promiče pregršt
očiglednih razloga.
Nije važno kojim od ovih dvaju pravaca luta
istina. U oba slučaja opstanak bi predstavljao
nepodnošljivo izgnanstvo. Stoga biram
međupravac. Most je sve bliži.
Želim ostati dosljedan do samog kraja. Za
ovaj melodramski vid odlaska riješio sam
se iz jedne proste želje, neodvojive od moje
prirode. Uprkos tome što se, reći će neko,
prilikom konačnog odlaska sredstvu u zube
ne gleda, ja, sa svoje hipohondarske tačke
gledišta, duboko prezirem takav stav. Nije
svejedno kakvog će te pronaći, kakvog će te
zemlja primiti. Skok u hladnu vodu, koja grad
presijeca mirnim tokom, sačuvaće me od
povreda i usporiti proces razgradnje. Uz malo
sreće, nasukaću se blizu, na kej. Izgledaću kao
usnuo: cjelovit, nepovrijeđen, spokojan, bez
one ogavne posmrtne grimase. Biću, nadam
se, veoma ugledan mrtvac.
Hodao sam ka sredini mosta, gdje se trotoar
širio u polukružnu terasu nad rijekom. Tu su
se nalazile nekolike klupice. Prođoh između
njih i uhvatih se za hrapavu ogradu obraslu
injem. Ispod sebe naslućujem kako se tiho
kreće duboki, ledeni mir. Odsjaj uličnih svjetiljki drhti na površini. Duž obje strane keja
nanizani su ti nemirni odrazi svjetlosti, kao
kolona kandelabra postavljenih u moju čast.
Između njih, na sredini rijeke, leluja mjesečeva
mrlja. Pokazuje mi put. Polako sam prebacio
jednu pa drugu nogu preko ograde i zastao
na isturenom zidiću. Sada mi se mjesec činio
ogromnim i veličanstvenim, kao da je prethodio ovom tamnom svijetu. Grad je ponizno
upijao njegov daleki sjaj. Sve što je moj pogled
mogao obuhvatiti odisalo je bijedom i činilo
se tako nedostojnim njegovog prisustva.
Ponovo prekoračih ogradu. Otro sam mokre
dlanove o mantil, a potom sjeo na klupu. U
ovoj čarobnoj noći vrijedi još malo potrajati.
17
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
PRSTEN
Autor: Nataša Šotra
Staračke pjege. Strašno su
mu smetale. Svako jutro
nakon tuširanja mazao bi ruke
kremom koju je dobio od svoje
kozmetičarke. Bile su to tri-četiri
smeđe pjegice na njegovoj šaci.
Naš vjenčani prsten nije nosio.
Pukao mu je, i nikako
da ga popravi,
pa sam mu ga ja
popravila kod zlatara.
Ali i nakon toga,
i dalje je stajao u
kutijici u fioci.
“Mogao bi bar na
lijevoj ruci da ga
nosiš, kao ja. Ne
smeta mi kad perem
suđe.” - rekla sam
mu.
“Bolje je, zbog posla
kojim se bavim, da
ne nosim prsten, “ odgovorio je.
Ćutala sam. Zar
njegovi poslovni
partneri imaju
alergiju na vjenčani
prsten? Poslovi
se bolje sklapaju kad nema tog
prokletstva na prstu? Pričaš četiri
jezika kad ga ne nosiš?
Uveče bi nestajao, vraćao se oko
dva sata ujutru. Spavao je u maloj
sobi, nekad Markovoj, prije nego
što je otišao u Rim da studira.
Govorio je da hrče i priča u snu, pa
da me ne budi i da ja njega ne bih
stalno budila i opominjala kako
mi ne da spavati.
Osjećala sam neki konstanatan bol
kroz kosti. Znam, a neću da znam,
mada znam. Sve su žene lavice
u svojoj patnji. Bol u desnom
18
ramenu me opominjao da ili
progutam to saznanje i nastavim
dalje ili da rascijepam dvadeset
godina braka.
On je uvijek bio džentlmen. Nikad
na njegovoj kragni nijesam našla
trag karmina. Nikad nije mirisao na
drugu ženu. Mirisao je na kukavicu
i taj miris čak ni mlada, vesela,
šarmantna ljubavnica nije mogla
pokriti.
Imamo dvoje zajedničke djece.
Stariji sin studira arhitekturu u
Rimu. Završna godina. Mlađa
kćerka je prva godina ekonomije
u Beču. Divna dječica. Voljela bih
da rodim treće sad kad im više
nijesam potrebna i kad znaju sami
da brinu o sebi. Kad dođu, ne
stignu ni mamin pasulj da ručaju.
Uvijek žure nekuda, uvijek društvo
zove. Imaju svoj život.
Časni sude, što sam mogla u
ovakvoj situaciji?
Gospodin, moj muž, je radi jedne
trenutne slabosti... Glavu mu je
uhvatila groznica srednjih godina.
Htio je da bude siguran da i dalje
može da osvaja, da je lovac…
Rezonovao je kurcem, a
ne… Pardon, pardon,
koristiću adekvatan
rječnik. Naime, moj
muž htio je da pogazi
dvadeset godina života,
sreće, radosti, ponekad
tuge, svađe, inflacije,
krize… Jedna mlada
djevojka u štiklama,
čvrstih butina i zadnjice
je kao džoker zamijenila
sve karte kojima smo moj
muž i ja igrali dvadeset
godina. To nisam mogla
da dopustim.
Zato sam ga ubila.
Šta on misli? Ko je
on da me pogazi i
izmrvi? Imam i ja svoje
dostojanstvo, svoj ponos.
Definitivnu odluku
donijela sam to veče, oko 10
sati, dok se on tuširao i spremao
za večernji izlazak. Telefon je
ostavio u dnevnom boravku, a
to mu se nikad ne dešava. Uzela
sam telefon, otvorila poruke.
Interesantno, nije imao pasvord.
Vjerovao je da nisam spremna da
mu provjeravam telefon. Druga
poruka u inboxu bila je “Jelena”.
Kliknula sam. Otvorilo se: “I ja
tebe volim medo.”.
Bol u slijepoočnici kao vrela
munja mi je zaparala čelo. Pala
sam na trosjed.
Decembar 2013.
STRIBOR STRAŠNI
Stomak mi se pretvorio
u vrtlog. Mučnina mi se
popela do grla. Otrčala sam
do kupatila udarivši desnim
ramenom o ivicu vrata.
Povratila sam, umila se, oprala
zube i stala ispred ogledala.
Dvije velike bore usijekle su
se oko usana. Male linije oko
očiju. Plavkasti podočnjaci i
blijede usne. Uzela sam crveni
karmin i stavila tri sloja.
Maskaru sam nanijela šest
puta. Grudvice su se stvorile
na trepavicama. Sav puder
sam iscijedila iz tube i stavila
na lice. Dvije velike kugle
rumenila na obraze. Lijepa sam
bila.
Pošla sam do kuhinje. Iz
ladice izvukla veliki nož
koji smo koristili samo za
siječenje pečenja za Božić
i slavu. Zastala sam ispred
kupatila. Voda je padala iz tuša
i udarala o keramičku kadu.
On je zviždukao. Sto puta
sam mu rekla da se u kući ne
zviždi. Naljutio me je, mogao
je poštovati makar jednom to
što mu pričam. Mogao je čuti
makar jednom. Sada sam bila
sigurna u svoj naum.
Ušla sam nečujno, otvorila
zavjesu. Nož sam držala iza
leđa.
Pitao me je šta mi je sa licem.
Nije ni sumnjao da su mu to
poslednje riječi. Glupe riječi.
Mogao je pitati nešto drugo.
Prvi ubod bio je između rebara.
Sječivo je prošlo glatko, kao
kroz puding. Drugi ubod je bio
tamo gdje sam mislila da mu je
srce. Prevarila sam se, mislim.
Nije tamo držao srce nego ga je
lopovski skrio negdje po tijelu.
Zato sam počela nasumično da
zarivam nož u njegovo tijelo,
ne bi li mu pronašla srce.
Tuš je i dalje bio uključen.
Krv je u potocima lila, a
odvod jedva uspijevao da sve
to popije. Ležao je dolje, u
kadi, miran. Pokvarila sam mu
izlazak. I da sad ustane i pođe,
ne bi ga ljudi prepoznali jer
je izgledao hrabar i junačan
u svojoj krvi. Otišla sam
do ormara, našla kutijicu sa
njegovim prstenom.
Umrljala sam par njegovih
čistih bijelih košulja krvlju.
Nema veze, neće mu više
trebati. Vratila sam se do kade
i stavila mu prsten. Oprala
sam mu i ruku od krvi da bi se
prsten bolje vidio. Divno mu
je stajao. Imao je jake, muške
ruke. Dok nas smrt ne rastavi,
rekao je pred matičarem. Eto,
sad nas je rastavila. Mada,
morala sam ja malo Smrt
pogurati inače bi bile u vjetar
one riječi koje je rekao na
dan našeg vjenčanja kad se
zaklinjao na vječnu ljubav i
vjernost, a te riječi ne smiju
nikad biti izgovorene u vjetar,
da bi se kasnije pogazile.
Pozvala sam policiju i držala
ga za ruku dok nisu došli.
Vidjela sam da mu je ostala
samo jedna staračka pjega
ispod prsta na kojem je stajao
prsten. Na slavini, na zavrtnju
vruće vode igrala je neka
mala crna figura sa papcima
mjesto nogu i sa crvenom leptir
mašnom oko dlakavog vrata.
Zviždukao je baš kao i moj
muž nekada i kuckao papcima
o metalnu slavinu. Nasmijao
mi se. Iz male ruke pružio je
zlatni prsten, kleknuvši na
koljena.
“Udata sam.” - rekoh.
“Udovica.” - reče hrapavim
glasom.
Prihvatila sam njegovu ponudu.
KABINETAŠ
Miljan Nikolić
Dotjeruješ prazninu, govoriš. Govoriš?
Dok u slovima raste tekst…Kakorjecnik
danas?
Kazeš, u svom maniru vrijedno stihotvoriš!Koracima vrapca na svoj pravovjerniParnas!...
Pretplaćen na sigurnost i kablovskuviziju,
Čatiš, što slovi pri poetici u kontekstu…
U bjelini, kakve se zakonitosti kriju?
Udariš zarez, tačku!...I, sve je na svommjestu.
Svremenom pismo raste.To si ti napisao?
Koliko znakova, to mora nešto da znači?...
Kao u polju slamku grickaš svoju misao…
Pjesnik si, to i ‘tice znaju…jos da prodje vijek,
Pa da te jednom neko, pošteno protumači!
I, u čitanke s tobom, da nam traješ zauvijek.
ŽIVOT
Brano Žarić
Život je jedan,
ne štedi ga druže,
on klizi brzo kao niz sanke,
sjutra će ti biti za propuštenim žao,
iskoristi ga do kraja,
do poslednje banke.
19
STRIBOR STRAŠNI
20
Decembar 2013.
Download

Stribor strašni br.1