Takmičenje za najljepše pismo 2014. godine
Kako muzika može dodirnuti naše živote
Prvonagrađeni rad Mirele Rujović, učenice OŠ “Štampar Makarije“ iz Podgorice
Dragi Zemljani,
Nakon dužeg proučavanja vašeg društva, došli smo do nekih zanimljivih zaključaka. Kao radnik
na odjeljku kulture i umjetnosti, želio bih da izdvojim muziku.
Nedavno sam ubačen na vašu planetu kako bih proučavao vaš kulturni život. Znate li šta me je
zaprepastilo? Jednog jutra sam dobio naređenje da proučim koncerte i muziku. Naravno, kao
jedan stanovnik planete Ef, gdje nemamo takvu umjetnost kakva je vaša, nijesam znao o čemu
je riječ. I tako sam ja otišao na koncert očekujući nešto spektakularno, a šta sam zatekao? Na
pozornici su bili ljudi koji su radili nešto sasvim sumanuto: jedan je trzao žice zategnute preko
drveta, drugi je iste žice trljao drvenim štapićem, žene su duvale u šuplje limene cijevi,
pingvinasti čovjek je prevlačio prste preko crno-bijelih pločica, grupica čovječuljaka je udarala
o kožu zategnutu preko okruglog rama… Na kraju su im svi klicali! Jaka stvar, iživljavati se po
materijalima samo zato što proizvode zvuk. Zapitao sam se: ”Zar se ovako hvaljena civilizacija
oduševljava običnim zvukovima?”
To me je razočaralo. Ali nisam mogao da ne primijetim da su svi oko mene bili nasmijani i veseli.
Jedna se djevojčica čak i rasplakala. Prema svim pravilima ljudskog mozga, vi biste trebali da
plačete kada ste tužni. Zato sam pomislio da je nju ovo rasplakalo iz istog razloga kao i mene:
nije joj se svidjelo. A kad sam je to upitao, ona je izgledala prilično uvrijeđeno. Rekla mi je da
nemam mozga i pitala me je sa koje sam planete došao. Drago mi je što nisam stigao da
odgovorim, jer sam kasnije uvidio da je ovo ipak bila tajna operacija.
Kasnije toga dana sam podnio izvještaj, te je moj sljedeći zadatak bio da saznam zašto su ljudi
toliko privrženi muzici. To su ipak obični energetski talasi, kao i sve drugo. Odlučio sam da bi bilo
najbolje da dođem do one djevojčice, nekako mi se učinila najpogodnijom za to. Već kroz dva
sata sam joj ušao u trag i riješio da se nađemo. I molim vas, ne tražite od mene da vam
objasnim kako sam do nje došao, ni ja ne moram baš sve da znam! Uglavnom, našli smo se,
ljudski popričali, a onda sam prešao na temu. Iskreno, njen odgovor me je ostavio bez daha.
Ovako mi je odgovorila:
„ Ti zaista ne razumiješ! Nije stvar u tome koja su sredstva, muzika prosto ima ono nešto. Muzika
je kao neka vrsta hipnoze... Tako na primjer, kada slušam neku energetičnu muziku i visoke
basove, moje srce počne da kuca u potpuno istom bum-bum-BUM ritmu. A onda kao da mi
oblikuje mozak: ona mi ulije neko samopouzdanje, pa osjetiš brzinu, uzbudiš se... Stvarno je
dobra stvar slušati muziku dok voziš rolere – strah od pada potpuno nestane. A balade,
instrumentali, to je fantastična stvar. Uživiš se u muziku, ona ti postaje pratnja uz ono što radiš.
Kao da svaki svoj postupak možeš opisati muzikom. Jer svaki takav zvuk nosi neko osjećanje, i
upravo mislim da je to razlika između šuma i zvuka. Šum je prazan, slučajno nastao, a kod
zvuka, to je kao neka rečenica. Vjerovatno je to neki način da se šalju skrivene poruke, prosto
tako osjećam muziku. Kao da mi muzičari nešto govore. Kao da govore svima nama! Ako si
pravi čovjek, sporazumijevaćeš se muzikom. Jer svaki pravi čovjek ima osjećanja koja se
ispoljavaju muzikom. Možda ti sad zvučim kao neko prenemagalo, ali meni muzika znači... Ja
je... vidim i čujem i osjećam – sve!“
Tu je stala – stresla se i brzo otišla. Možda joj je bilo neprijatno jer je održala jedan veoma
dubokouman govor, koji se u ovo doba baš i ne cijeni. Ja sam naravno ostao mirno, još uvijek
samo radi posla, skupljajući informacije. Negdje na pet koraka od mene se zaustavila i
napomenula me da je jedini pravi instrument ljudski glas. Tako sam odlučio da to malo istražim
pa sam se domogao i karte za operu. Rekli su mi: „Opera je kao teretana glasu, ali razvijenom
glasu je podijum za ples.“ Sjeo sam, jednolično kao i uvijek, zbog čega sada žalim, jer zaista
time nijesam ukazao poštovanje glasu. Žena je izašla na pozornicu i počela da pjeva.
Ah, te miline! Doslovno sam se zaljubio u glas: tolika snaga i raskoš. Glas mi je ušao pravo kroz
uši i stigao do mozga (ne srce, jer ono služi samo za pumpanje krvi, ne za čula)! Toliko emocija i
dvosmislenosti, taj lični pečat pjevača. Čuo sam rečenicu, osjetio sam je! Kao da sam umro i
ponovo se rodio, a usput dosegao raj pun zvukova i glasova.
Ovim pismom želim da ukažem na to da vi ljudi imate stvari mnogo vrijednije od aluminijuma,
nafte i uglja.
S poštovanjem,
Ziksilon Efćanin
Download

Pročitajte prvonagrađeni rad Mirele Rujović