2
1
STAVOVI JAVNOSTI PREMA OSOBAMA
OBOLJELIM OD MENTALNIH POREMEĆAJA
U BOSNI I HERCEGOVINI
Autori izvještaja:
Iskra Vučina
Sanjin Musa
Adnana Dizdarević-Maksumić
Jelena Niškanović
Tatjana Popović
Biljana Lakić
Recenzentice:
Prof. dr. Jadranka Kolenović-Đapo
Doc. dr. Aleksandra Hadžić Krnetić
DTP:
Ideologija
Lektori:
Fadila Gušo
Nenad Bosnić
Ova publikacija je pripremljena u okviru Projekta mentalnog zdravlja u
Bosni i Hercegovini koji finansira Švicarska agencija za razvoj i saradnju (SDC).
2
TIM FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE:
TIM REPUBLIKE SRPSKE:
Koordinacija i implementacija istraživanja:
Zavod za javno zdravstvo FBiH
Koordinacija i implementacija istraživanja:
JZU Institut za javno zdravstvo RS
Podrška istraživanju:
Federalno ministarstvo zdravstva
Projekt mentalnog zdravlja u BiH
Podrška istraživanju:
Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite
Republike Srpske
Projekt mentalnog zdravlja u BiH
Istraživački tim:
Iskra Vučina
Sanjin Musa
Adnana Dizdarević-Maksumić
Milka Dančević-Gojković
Nina Bosankić
Boro Đukanović
Alija Muratović
Istraživački tim:
Jelena Niškanović
Milan Latinović
Biljana Lakić
Tatjana Popović
Slađana Šiljak
Ljubica Jandić
Biljana Janjić
Mirjana Milaković
Biljana Mijić-Dmitrašinović
Zlatka Kelečević
Učesnici u terenskom
provođenju istraživanja:
Ivana Prlić
Ivica Čuljak
Almira Malićbegović
Ismar Mutap
Senida Bekto
Eldin Prguda
Boris Lužanović
Kenan Ovčina
Unos podataka:
Azra Reko
Elma Skalonja
Izrada baze i statistička obrada rezultata:
Sanjin Musa
Analiza medijskih prikaza:
Selma Porobić
Autori izvještaja:
Iskra Vučina
Sanjin Musa
Adnana Dizdarević-Maksumić
Izvođači istraživanja:
JZU Institut za javno zdravstvo sa organizacionom
jedinicom Regionalni centar za javno zdravstvo
Doboj i domovima zdravlja Banja Luka, Doboj i
Bijeljina
Učesnici u terenskom
provođenju istraživanja:
Danka Dimitrić
Mirjana Radukić
Milka Ignjatović
Sandra Milošević
Milojka Stjepanović
Marijana Grubišić
Blažo Niškanović
Unos podataka:
Danka Lončina
Izrada baze za unos podataka:
Bojan Milinović, dipl. inž. el. tehn.
Autori izvještaja:
Jelena Niškanović
Tatjana Popović
Biljana Lakić
3
4
BOSNA I HERCEGOVINA
FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE
FEDERALNO MINISTARSTVO ZDRAVSTVA
JZU INSTITUT ZA JAVNO ZDRAVSTVO
REPUBLIKE SRPSKE
Stavovi javnosti prema osobama oboljelim
od mentalnih poremećaja
u Bosni i Hercegovini
Izvještaj o rezultatima istraživanja
Sarajevo, Banja Luka
Juni, 2012.
5
6
Prof. dr. Jadranka Kolenović-Đapo
Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet
Univerzitet u Sarajevu
Franje Račkog 1
71 000 Sarajevo
Mail: [email protected]
RECENZIJA IZVJEŠTAJA O REZULTATIMA ISTRAŽIVANJA
Stavovi javnosti prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja
Finalni izvještaj za Bosnu i Hercegovinu
Finalni izvještaj za Bosnu i Hercegovinu, koji
se odnosi na problematiku istraživanja stavova
prema osobama sa mentalnim poremećajima,
sadržajno je strukturirano u šet dijelova (Uvod,
Metoda, Rezultati, Rasprava, Zaključci i Preporuke),
nakon kojih slijedi popis korištene literature.
U uvodnom dijelu su pregledno i koncizno
prikazane najvažnije dosadašnje spoznaje
o kognitvnom, afektivnom i ponašajnom
aspektu društva prema osobama sa mentalnim
oboljenjima. Poseban naglasak, autori Izvještaja,
stavljaju na sredstva masovne komunikacije
koji očito prema dosadašnjim empirijskim
spoznajama, imaju značajnu ulogu u formiranju,
ali i održavanju stereotipne slike o osobama
sa mentalnim poremećajima. Na temelju ovih
spoznaja koncipirana je opsežna studija, kojom
su istraživači nastojali utvrditi zastupljenost
stigmatizacije i diskriminacije kod opće
populacije, među zdravstvenim radnicima u
Službi porodične medicine i medijima prema
ciljnoj skupini, u Bosni i Hercegovini. Dodatna
vrijednost ovog istraživačkog projekta ogleda
se u primjeni kvalitativnih i kvantitativnih
istraživačkih metoda.
Ovo istraživanje predstavlja inicijalni
korak u definiranju metodologije sistemskog
praćenja i evaluacije stavova prema osobama
sa mentalnim oboljenjima. Već sada ovaj rad
omogućava kvalitetniji pristup u defininiranju
praktičnih koraka koji će voditi ka povećanoj
integracijii osoba sa mentalnim oboljenjima u
svakodnevne tokove života. U tome je posebna
vrijednost ovog istraživačkog rada. Uvjerena
sam da će rezultati do kojih su došli istraživači
ove studije, biti od velike koristi profesionalcima
(psihijatrima, psiholozima, socijalnim radnicima)
za kreiranje programa u tretmanu osoba sa
mentalnim oboljenjima. Praktični značaj ovog
rada ogleda se i u promociji važnosti očuvanja
mentalnog zdravlja, putem sredstava masovnih
medija. Naime, rezultati istraživanja nedvojbeno
pokazuju da je problematika mentalnog zdravlja u
širem smislu poprilično zastupljena u štampanim
medijima i informativnim portalima. Međutim,
sadržaj prezentiranih informacija o mentalnim
poremećajima, kako autori izvještaja navode, nisu
utemeljeni na znanstvenim osnovama, a većina
sadržaja ovog problema najčešće je “smještena”
u rubrici crna hronika. Pri tome, novinari koji su
sudjelovali u ovom istraživanju nisu u dovoljnoj
7
mjeri upoznati sa problematikom mentalnih
oboljenja. Ako ovom podataku pridodamo
i rezultate koji pokazuju da opća populacija
nema dovoljno znanja o različitim mentalnim
bolestima, onda su praktične implikacije ovog
istraživanja veoma značajne, a preporuke koje su
navedene u Izvještaju treba ozbiljno razmotriti
i realizirati dodatnu edukaciju novinara, a
posebno preporučiti edukativne programe iz
ove problematike kako bi te informacije brzo
došle do opće populacije, ali i ciljne skupine.
Dobiveni
nalazi
ovog
vrijednog
istraživačkog poduhvata trebali bi biti temelj
za buduće programe za smanjenje predrasuda
i stereotipa prema osobama sa mentalnim
oboljenjima. Budući da su rezultati istraživanja,
između ostaloga pokazali da su u Bosni i
Hercegovini najviše stigmatizirani, osobe
kojima je dijagnosticirana shizofrenija, liječeni
narkomani, te mentalno zaostale osobe, implicira
da bi programi edukacije trebali biti usmjereni
na destigmatizaciju ovih ciljnih skupina. Stoga,
preporučujem Izvještaj za široku upotrebu
8
Centrima za mentalno zdravlje, Institutima
za javno zdravstvo i drugimzdravstvenim i
obrazovnim institucijama koje se bave ovom
problematikom.
Ovaj Izvještaj, osim informiranja o
dosegnutim spoznajama u jednom važnom
području istraživanja, predstavlja i vrlo koristan
Priručnik za sve profesionalce iz područja
mentalnog
zdravlja.
Međutim,
njegova
upotrebna vrijednost trebala bi biti dobit i za
empirijski usmjerene istraživače u što boljem
razumijevanju psihologijskih istraživanja, ali
i za konceptualno osmišljavanje, planiranje i
provođenje sličnih istraživanja, što je vjerujem i
cilj autora Izvještaja.
Sarajevo, 25.12.2012.
Prof. dr. Jadranka Kolenović-Đapo
Doc. dr. Aleksandra Hadžić Krnetić
Filozofski fakultet
Univerzitet u Banjoj Luci
Vojvode Petra Bojovića 1A
78 000 Banja Luka
RECENZIJA IZVJEŠTAJA O REZULTATIMA ISTRAŽIVANJA
Stavovi javnosti prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja
Finalni izvještaj za Bosnu i Hercegovinu
Publikacija „Stavovi javnosti prema
osobama oboljelim od mentalnih poremećaja“,
predstavlja finalni izvještaj o rezultatima
istraživanja zastupljenosti i modaliteta stigme
prema licima oboljelim od mentalnih poremećaja
među odraslim stanovništvom, zdravstvenim
radnicima i pripadnicima medija, sa ciljem da
dobijeni podaci pruže osnovu za prevazilaženje
socijalne isključenosti i bolju brigu za mentalno
zdravlje.
Implementatori ovih aktivnosti su bili JZU
Institut za javno zdravstvo Republike Srpske i
Institut za javno zdravstvo Federacije Bosne i
Hercegovine, a u istraživanje su bili uključeni
timovi stručnjaka iz FBiH i RS, koji se bave
mentalnim zdravljem.
O autorima
Rukopis je napisala grupa autora, a u
istraživanju su bili uključeni istraživački timovi
stručnjaka iz FBiH i RS koji se bave mentalnim
zdravljem u okviru Projekta mentalnog zdravlja
BiH, a pod pokroviteljstvom Federalnog
ministarstva zdravstva i Ministarstva zdravlja i
socijalne zaštite RS.
O djelu
Rukopis Izvještaja istraživanja „Stavovi
javnosti prema licima oboljelim od mentalnih
poremećaja“ napisan je na 89 stranica i obuhvata
8 poglavlja.
U prvom poglavlju „Uvod“ određen je opšti
okvir istraživanja i naveden veći broj stranih i
domaćih istraživanja koja govore o društvenoj
stigmi, segregaciji i izolovanosti osoba sa
problemima mentalnog zdravlja i njihovom
uticaju na živote ljudi označenih kao mentalno
bolesne.
U drugom poglavlju „Ciljevi“, određen je
opšti cilj istraživanja i formulisani su specifični
ciljevi istraživanja.
U trećem poglavlju pod naslovom „Metoda“,
u okviru 5 potpoglavlja predstavljeni su varijable
istraživanja, instrumenti (sa jasno određenim
korištenim kvantitativnim i kvalitativnim
tehnikama,
njihovim
karakteristikama
i
uputstvima za primjenu), uzorak (sa jasno
određenim uzorcima za opštu populaciju FBiH,
fokus grupe sa medijima, analizu medijskih
9
sadržaja, opštu populaciju RS, zdravstvene
radnike i fokus grupe iz RS, te kriterijumima
za njihov izbor), statistička analiza, postupak
terenskog rada i organizacija istraživanja.
U četvrtom poglavlju pod naslovom
„Rezultati“, detaljno i slikovito su predstavljeni
rezultati kroz podpoglavlja koja se odnose na
opštu populaciju, stavove i znanja zdravstvenih
radnika u području mentalnog zdravlja, fokus
grupe i analizu medijskih prikaza. Jasnoći i
razumljivosti znatno doprinosi 11 grafikona i 28
tabele podataka, te prikazi pojedinačnih navoda
ispitanika, dobijenim primjenom kvalitativnih
tehnika. Obuhvatnosti istraživanja doprinosi
znalačko korištenje kvantitativne i kvalitativne
metodologije istraživanja, te kombinovanje
kvalitativnih i kvantitativnih podataka.
U petom poglavlju „Diskusija“ diskutovani
su svi dobijeni rezultati sa osvrtom na rezultate
ranijih istraživanja u svijetu i kod nas.
U šestom poglavlju „Zaključci“ eksplicitno
su navedeni zaključci istraživanja u okviru 5
cjelina – Znanje o mentalnim poremećajima
i razlozi traženja zdravstvene zaštite u oblasti
mentalnog zdravlja, Ponašanje zajednice prema
osobama s mentalnim poremećajima, Stavovi o
mentalnim poremećajima, Fokus grupe i Analiza
medija.
U sedmom poglavlju „Preporuke“ iznesene
su jasne preporuke koje proizilaze iz dobijenih
rezultata, te mogu poslužiti kao smjernice za
kreiranje djelotvornih antistigma kampanja i
edukovanje javnosti.
Osmo poglavlje obuhvata Literaturu sa 20
relevantnih i aktualnih bibliografskih jedinica.
10
Ocjena kvaliteta izvještaja
a) Originalnost djela
Istraživanje je osmišljeno, organizovano i
sprovedeno u skladu sa svim metodološkim
zahtjevima. Izvještaj je na adekvatan način
predstavio organizaciju istraživanja i rezultate,
pri čemu se osobito ističe kombinovanje
kvalitativnih i kvantitativnih podataka i jasnoća
njihovog prezentovanja.
b) Ocjena po organizaciji i sadržaju
Izvještaj je dobro koncipiran. Na sistematičan
i logično organizovan način izložena su sva
poglavlja. Dobijeni rezultati, diskusija i zaključci
jasno i sistematično su prezentovani.
c) Ocjena djela po namjeni
Rukopis je pisan sa ciljem da se utvrditi
zastupljenost stigmatizacije i diskriminacije
među odraslim stanovništvom, zdravstvenim
radnicima u Službi porodične medicine i
medijima prema osobama oboljelim od
mentalnih poremećaja, kako bi se razvili efikasne
kampanje i aktivnosti usmjerene na smanjenje
stigme i socijalne isključenosti lica sa mentalnim
poremećajima. S obzirom na iznesene rezultate
istraživanja i jasne preporuke za dalje aktivnosti,
rukopis je u potpunosti ostvario svoju namjenu.
d) Jezičko stilske karakteristike
Jezik i stil pisanja ove publikacije je jasan i
razumljiv.
Zaključak
Rukopis publikacije „Stavovi javnosti
prema licima oboljelim od mentalnih
poremećaja“ predstavlja izvještaj istraživanja
sprovedenog sa ciljem da se utvrditi zastupljenost
stigmatizacije i diskriminacije među odraslim
stanovništvom, zdravstvenim radnicima u
Službi porodične medicine i medijima prema
osobama oboljelim od mentalnih poremećaja,
kako bi se razvili efikasne kampanje i aktivnosti
usmjerene na smanjenje stigme i socijalne
isključenosti lica sa mentalnim poremećajima.
Navedeno istraživanje je osmišljeno i
sprovedeno na adekvatan metodološki način,
znalački kombinujući kvantitativne i kvalitativne
metode istraživanja, te kombinujući različite
tipove podataka. Navedenim postupcima
obezbjeđeni su obuhvatni rezultati koji su jasno
i precizno izneseni, diskutovani i upotrebljeni
za formulisanje preporuka čiji je cilj stvaranje
osnove za prevazilaženje socijalne isključenosti
osoba oboljelih od mentalnih poremećaja i bolju
brigu za mentalno zdravlje.
Imajući u vidu kvalitet istraživanja i iz njega
proisteklog izvještaja „Stavovi javnosti prema
licima oboljelim od mentalnih poremećaja“, sa
posebnim zadovoljstvom preporučujem rukopis
za štampanje.
Banja Luka, 25.12.2012.
Doc. dr. Aleksandra Hadžić Krnetić
11
12
SADRŽAJ
15 1. Uvod
30
17 2. Ciljevi
2.1. Specifični ciljevi
18 3. Metoda
19
20
3.1. Indikatori/mjere (varijable)
3.1.1. Kriterijske varijable
3.1.2. Prediktorske varijable
3.2. Instrumenti
3.2.1. Kvantitativna linija
3.3. Uzorak
3.3.1. Uzorak za opću populaciju-
Federacija BiH
3.3.2. Uzorak za fokus grupe sa medijima
23
3.3.3. Uzorak za analizu medijskih prikaza
3.3.4. Uzorak za opću
populaciju-Republika Srpska
3.3.5. Uzorak za zdravstvene radnike
3.3.6. Uzorak za fokus grupe
25
3.4. Statistička analiza
3.5. Postupak terenskog rada i organizacija
istraživanja
27
44
53
3.2.2. Kvalitativna linija
21
24
35
4. REZULTATI
4.1. Opća populacija
4.1.1. Socio-demografske karakteristike
57
4.1.2. Poznavanje osnovnih činjenica
o mentalnom zdravlju i traženje zdravstvene zaštite
4.1.3. Ponašanje zajednice prema
osobama sa mentalnim poremećajem
4.1.4. Stavovi zajednice prema
osobama sa mentalnim poremećajem
4.1.5. Stavovi i znanje zdravstvenih
radnika u području mentalnog zdravlja
4.2. Fokus grupe
4.2.1. Opća populacija RS
60
4.2.2. Zdravstveni radnici
64
4.2.3. Mediji
69
4.3. Analiza medijskih prikaza
76
5. DISKUSIJA
78
6. ZAKLJUČCI
83
7. PREPORUKE
85
8. LITERATURA
13
14
1. UVOD
Diskriminacija, stigma i socijalna isključenost su
povezan proces i ne mogu se lako razdvojiti. Stigmatiziranje osobe sa mentalnim poremećajem
predstavlja negativno obilježavanje i izbjegavanje osobe, zato što ima mentalni poremećaj. Odnos koji okruženje može imati prema mentalno
oboljelim često proizlazi iz perspektive straha i
predrasuda. Naime, kod većine ljudi postoji iracionalni strah od gubitka kontrole čiji rezultat
može biti pojava ludila. Kako bi se tog nesvjesnog straha oslobodili, ljudi će u svemu što je
povezano sa mentalnim poremećajima vidjeti
gubitak kontrole, slabost i opasnost, pa će veliki
broj ljudi izbjegavati mentalno oboljele (Florez i
Sartorius, 2008). Očigledno je da je opća percepcija mentalnih oboljenja, oboljelih od mentalnih
poremećaja, kao i psihijatrije i psihijatrijskog tretmana prilično negativna. Green i sar. (1987) su
pokazali da u Novom Zelandu “mentalne bolesnike” vide kao znatno više nepredvidive, opasne
i napete nego “prosječne ljude” i oni su, također,
bili viđeni više kao bezvrijedni, spori, slabi i budalasti. Dominirajući utisak ljudi jeste da psihijatrijski poremećaji vode ka nepredvidivom ponašanju, gubitku kontrole i neodgovornosti, te da
su osobe sa mentalnim bolestima više nekompetentne, nepouzdane, nasilne i opasne nego drugi
ljudi (Patten, 1992). Osobe koje boluju od shizo-
frenije su znatno jače stigmatizirane od osoba
koje boluju od depresije ili anksioznih poremećaja. Stigmi su značajno izloženi i zavisnici.
Zanimljivo je da studije pokazuju promjene tokom vremena, tako da je slika o depresiji, mentalnoj retardaciji i demenciji postala manje negativna. S druge strane, slika o mentalno oboljelim
kao nasilnim i agresivnim se, čini se, povećala u
općoj populaciji (Jacobsson, 2003).
Stigma negativno utječe na život ljudi koji su
označeni kao mentalno bolesni na više različitih
načina, tj. stereotipi, predrasude i diskriminacija
mogu osobama uskratiti prilike značajne za postizanje životnih ciljeva. Također, stigma utječe i
na odnos između mentalnog poremećaja i policije, tj. kriminalizacija mentalne bolesti se javlja
kada policija, prije nego zdravstveni sistem, intervenira u „kriznim“ slučajevima (Watson, Ottati,
Corrigan, & Heyrman, prema Corrigan, 2004). Policija više privodi osobe sa simptomima i znakovima ozbiljnih mentalnih poteškoća u poređenju
sa drugim osobama (Teplin, 1984, prema Corrigan, 2004). Negativni utjecaj stigme je detektiran
i u zdravstvenom sistemu. Naime, osobama koje
su označene kao mentalno bolesne zdravstvena
zaštita je manje dostupna u poređenju sa ostalim
15
ljudima koji nisu mentalno bolesni (Desai, Rosenheck, Druss, & Perlin, 2002; Druss & Rosenheck,
1997, prema Corrigan, 2004). Ljudi koji imaju
dijagnoze psihijatrijskih poremećaja primaju
manje kvalitetne zdravstvene intervencije koje
bi mogle poboljšati ishode tretmana (Lykouras i
Douzenis, 2008). Često je stigma usmjerena prema psihijatrijskoj struci i ustanovama. S druge
strane, stavovi medicinskih radnika i stručnjaka
prema mentalnim bolestima su veoma bitni, jer
determiniraju pristup liječenju i pravac terapijskog procesa. Rezultati istraživanja ukazuju na to
da postoji diskriminirajući stav prema shizofrenim pacijentima koji su rezultat nedovoljnog poznavanja ove bolesti, kao i straha i nepovjerenja
(Filipčić i sar., 2003, prema Pejović-Milovanović i
sar., 2006). Također, utvrđeno je da doktori zanemaruju somatske probleme pacijenata sa mentalnim bolestima, pripisujući ih halucinatornim
fenomenima ili hipohondrijskim idejama (Sartorius, 2002, prema Pejović-Milovanović i sar.,
2006). Istraživanjem na našem području potvrđeno je da osobe koje imaju probleme u mentalnom zdravlju doživljavaju stigmatizaciju i diskriminaciju od drugih na različite načine, da imaju
poteškoće da ostvare socijalnu prihvaćenost, da
se suočavaju sa limitiranim životnim mogućnostima usljed mentalnog poremećaja, poput mogućnosti zaposlenja, kao i da je samopoštovanje
ovih osoba niže u odnosu na samopoštovanje
osoba iz opće populacije (Božić, Atanacković i
Tenjović, 2011).
Premda tokom života ljudi dolaze u dodir s medicinskom koncepcijom mentalnog poremećaja
i imaju drugačije interpretacije težine i dubine
nečijeg poremećaja nego profesionalci (Prior i
sur., 2003, prema Gruber, 2011), sredstva masovne komunikacije, kao najjači determinatori
većine naših stavova, svakodnevno podržavaju
i učvršćuju stereotipnu predodžbu o duševno
16
poremećenom čovjeku kao čudnom, nepredvidivom i opasnom.
Svojim djelovanjem, pisanjem i prikazivanjem na
televiziji i u filmovima mediji najčešće podržavaju stigmu opasnosti (Magli i sur., 2004, prema
Gruber, 2011), jer prikazuju, uglavnom, loše vijesti (Stuart, 2003, prema Gruber, 2011), a to čine
i nedokazanom ili neopravdanom upotrebom
metafore „shizofreničar“ ili „luđak“ u novinskim
člancima (Duckworth i sur., 2003, HoffmannRichter i sur., 2003, prema Gruber, 2011).
Prikazivanje osoba sa mentalnim poremećajem
na televiziji i u drugim sredstvima javnog informiranja je veoma važno, jer predstavlja glavni, a
za neke ljude i jedini izvor informacija o mentalnim poremećajima.
I pored značajnog napretka, postojeće usluge iz
oblasti mentalnog zdravlja u BiH još uvijek nisu
u stanju da zadovolje raznovrsne potrebe stanovništva. Veliki problem predstavljaju i društvena stigma, segregacija i izoliranost osoba sa
problemima mentalnog zdravlja kao osnovna
barijera prema liječenju i reintegraciji. Da bi se
razvile adekvatne i senzitivne antistigmatične
kampanje, zasnovane na dokazima, potrebno je
ispitati zastupljenost i modalitete stigme prema
osobama oboljelim od mentalnih poremećaja
među odraslim stanovništvom, zdravstvenim
radnicima i pripadnicima medija, a koji će, kao
takvi, pružiti osnovu za prevazilaženje socijalne
isključenosti i bolju brigu za mentalno zdravlje.
2. CILJEVI
Cilj istraživanja je utvrditi zastupljenost stigmatizacije i diskriminacije među odraslim
stanovništvom, zdravstvenim radnicima u službi porodične medicine i medijima prema osobama
oboljelim od mentalnih poremećaja kako bi se razvile efikasne kampanje i aktivnosti usmjerene na
smanjenje stigme i socijalne isključenosti osoba sa mentalnim poremećajima.
2.1. Specifični ciljevi
1. Procijeniti stavove i percepciju javnosti,
zdravstvenih radnika i medija o mentalnim
poremećajima;
2. Ispitati povezanost znanja o mentalnim
poremećajima sa karakteristikama stavova
i distancom prema osobama sa mentalnim
poremećajima;
3. Ispitati postojanje i stepen socijalne
distance javnosti i zdravstvenih radnika u
službi porodične medicine prema osobama sa
specifičnom vrstom mentalnog poremećaja;
4. Ispitati frekvenciju pojavljivanja tema u vezi
sa mentalnim poremećajima u printanim i
elektronskim medijima;
5. Ispitati kako mediji portretiraju osobe sa
mentalnim poremećajima;
6. Utvrditi eventualne razlike u zastupljenosti
stigme, socijalne distance i karakteristikama
stavova prema mentalno oboljelim među
općom populacijom i zdravstvenim radnicima u
službi porodične medicine.
17
3. METODA
3.1. Indikatori/mjere (varijable)
3.1.1. Kriterijske varijable
1. Spol (muško/žensko);
2. Ciljna populacija istraživanja (opća populacija/zdravstveni radnici/mediji);
3. Mjesto stanovanja (urbano/semiurbano/ruralno);
4. Stepen obrazovanja (bez škole-osnovna škola/srednja škola/viša-visoka škola);
5. Godine starosti;
6. Znanje o mentalnim oboljenjima - definirano
putem odgovora na tvrdnje o karakteristikama
mentalnih oboljenja.
3.1.2. Prediktorske varijable
1. Socijalna distanca - numerička varijabla definirana odgovorima na modificiranoj Bogardusovoj
skali socijalne distance i predstavlja odnos (ne)
prihvatanja osoba sa mentalnim oboljenjem. Socijalna distanca mjeri našu socijalnu otvorenost
i tolerantnost prema različitim grupama ljudi u
našoj bližoj i daljoj okolini;
2. Stavovi prema mentalno oboljelim licima - numerička varijabla definirana odgovorima na Skali
za mjerenje stavova zajednice prema mentalnoj
bolesti (CAMI).
3.2. Instrumenti
U istraživanju su se koristile kvalitativne i kvantitativne metode/tehnike prikupljanja podataka.
18
Od kvantitativnih metoda primijenjeni su standardizirani mjerni instrumenti koji su primjenjivani u dosadašnjim istraživanjima iz oblasti
stigme i diskriminacije, a za produbljivanje određenih tema u oblasti atribucije mentalne bolesti
i modaliteta diskriminacije mentalno oboljelih
osoba primijenile su se kvalitativne metode-fokus grupe sa predstavnicima medija i zdravstvenim radnicima službe porodične medicine, kao i
analiza medijskih prikaza.
3.2.1. Kvantitativna linija
Skala za mjerenje znanja o mentalnim oboljenjima
Skala je konstruirana za potrebe ovog istraživanja i sastoji se od devet tvrdnji putem kojih se
mjeri nivo znanja o mentalnim oboljenjima. Na
svaku od tvrdnji ispitanik može odgovoriti tačno/netačno/ne znam.
Stavovi zajednice prema mentalnim oboljenjima
(Community Attitudes Toward the Mental Ill-CAMI)
Skala CAMI je prevedena i adaptirana za potrebe ovog istraživanja. Godine 1979. konstruirali
su je autori Taylor, Dear i Hall. Prethodne studije
su pokazale da skala ima prihvatljivu pouzdanost
(Cronbach’s Alpha = .68-.88) i konkurentnu valjanost (Sevidny i sur., 1993). Skala sadrži 40 tvrdnji koje mjere četiri dimenzije: 1) Autoritarnost,
2) Dobronamjernost, 3) Socijalna ograničenja, 4)
Stav zajednice prema mentalnom zdravlju. Na
svako od navedenih pitanja ispitanici su vršili
procjenu na Likertovoj skali (1 - potpuno se ne
slaže do 5 - potpuno se slaže). Veći sumarni skor
na skalama benevolentnosti i ideologije mentalnog zdravlja u zajednici, kao i niži skorovi na skali
autoritarnosti i socijalne restriktivnosti upućuju
na zastupljenost pozitivnih stavova prema mentalnoj bolesti (Ukpong, Abasiubong, 2010).
Primjenom faktorske analize istraživači su utvrili
izdvajanje tri faktora koja se mogu svesti na restriktivnost (strah i isključivanje), blagonaklonost
i socijalnu kontrolu (mentalno zdravlje u zajednici) (Wolff, Pathare, Craig, Leff, 1996; Barney, Chorser, White, 2010). U našem istraživanju utvrđeno
je prisustvo trofaktorskog rješenja.
Skala za mjerenje socijalne distance
Modificirana Bogardusova skala za mjerenje socijalne distance će biti prilagođena predmetu
istraživanja. Putem skorova na skali pokušat će
se utvrditi stepen zastupljenosti distance prema
mentalno oboljelim licima (živi u susjedstvu, radi
na istom poslu, član je porodice i sl.). Što je vrijednost na skali manja, veća je socijalna distanca
prema osobama sa mentalnim poremećajima i
obratno.
pisnika i transkripta moderator je napravio analizu
sadržaja, tj. dobivenih podataka.
Analiza medijskih prikaza
Analiza se temelji na jednomjesečnom monitoringu štampanih medija i informativnih portala, aktuelnih za područje FBiH i BiH, i konceptualnoj analizi
sadržaja u ovim medijima koja obuhvata pregled
svih relevantnih tematika vezanih za oblast mentalnog zdravlja. Metoda rada se zasniva na kombinaciji kvantitativnih i kvalitativnih instrumenata,
uzimajući u obzir frekventnost i kvalitet medijskog
sadržaja, podvrgnutog monitoringu i analizi.
Osnovni cilj ove analize jeste predstaviti koliko frekventno i kako štampani mediji i informativni portali izvještavaju o sferi mentalnog zdravlja, uključujući informativne izvještaje, događaje, diskusije i
komentare vezane za ovu oblast, sadržane u novinarskim produktima. Rezultati analize u ovom izvještaju prezentirani su prema određenim varijablama
posmatranja i analize relevantnim za frekventnost
i kvalitet sadržaja vezanog za koncept „mentalnog
zdravlja”. U rezultatima je detaljno opisan suštinski
sadržaj ovih dviju centralnih kategorija, prikazan
prema varijablama analize, kao i cjelokupan uzorak
analize (štampani mediji i info-portali).
3.2.2. Kvalitativna linija
Vodič za fokus grupe
Radi istraživanja, napravljen je protokol za fokus
grupe sa vodičem koji je sadržavao 11 pitanja pomoću kojih se pokušalo doći do traženih odgovora
o stavovima i znanju predstavnika medija, opće populacije -i zdravstvenih radnika službe porodične
medicine o mentalnim poremećajima, te o mogućim akcijama i preporukama za smanjenje stigme
i diskriminacije mentalno oboljelih. Na osnovu za19
3.3. Uzorak
Prilikom formiranja uzorka istraživanja stavova
javnosti prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja korišten je različit pristup u definisanju uzoračkog okvira i jeidinice uzorkovanja
za područje Republike Srpske i Federacije Bosne
i Hercegovine. U Republici Srpskoj je vršen probabilistički odabir osoba starijih od 18 godina,
a u Federaciji BiH su probabilistički selektovana
domaćinstva u okviru koji su obuhvaćene osobe
starije od 18 godina. Riječ je kvotnom uzorku sa
elementima probabilističkog pristupa selekcije
domaćinstava tj. osoba starijih od 18 godina za
ulazak u istraživanje. Navedene specifičnosti treba da imamo na umu prilikom interpretacije rezultata istraživanja koja nisu reprezentativna za
područje cijele BiH.
3.3.1. Uzorak za opću
populaciju-Federacija BiH
Uzorak za opću populaciju sačinjava 1.200 domaćinstava iz četiri kantona: Kantona Sarajevo, Hercegovačko-neretvanskog kantona, Tuzlanskog
kantona i Zeničko-dobojskog kantona. Učesnici
su heterogeni prema dobu i spolu. Prema starosti, učesnici su bili raspoređeni u tri starosne grupe: od 18 do 30 godina, 31-59 i 60 i više.
Varijanta se bazira na stratifikaciji općina unutar
svakog kantona u tri stratuma prema broju stanovnika. Prvi stratum (S1) čine općine sa manje
od 30.000 stanovnika, drugi (S2) općine sa brojem stanovnika od 30.001 do 50.000 i treći (S3)
općine sa više od 50.000 stanovnika. Iz svakog
stratuma slučajnim odabirom je izabrana po jedna općina, što čini ukupno 12 općina koje su ušle
u uzorak za terenski rad.
Okvir za izbor uzorka za osnovnu populaciju čine
podaci o nazivima i tipu naseljenih mjesta prema
općinama Federacije Bosne i Hercegovine, podaci Federalnog zavoda za statistiku o procjenama
stanovnika prema općinama i podaci iz ankete o
potrošnji domaćinstava u BiH koji su korišteni za
izračun veličine uzorka prema kantonima i učešća urbanog i neurbanog stanovništva u njima i
u općinama.
Tabela 1. Alokacija uzorka domaćinstava prema kantonima i tipu naseljenih mjesta
Broj domaćinstava u uzorku
Kanton
% domaćinstava u uzorku
Ukupno
Gradska
Negradska
Ukupno
Gradska
Negradska
Tuzlanski kanton
352
114
238
100,0
32,4
67,6
Zeničko-dobojski kanton
320
106
214
100,0
33,1
66,9
Hercegovačko-neretvanski kanton
208
77
131
100,0
37,0
63,0
Sarajevski kanton
320
271
49
100,0
84,7
15,3
1.200
568
632
100,0
47,3
52,7
Ukupno
20
Tabela 2. Alokacija uzorka prema općinama i tipu naseljenih mjesta
Tuzlanski kanton
Zeničko-dobojski
kanton
Hercegovačkoneretvanski kanton
Sarajevski kanton
Općina
Gradsko
Negradsko
Ukupno
Sapna
38
79
117
Živinice
26
91
117
Tuzla
65
53
118
K3 ukupno
129
223
352
Breza
35
71
106
Žepče
10
96
106
Zenica
64
44
108
K4 ukupno
110
210
320
Prozor
27
42
69
Konjic
18
51
69
Mostar
29
41
70
K7 ukupno
74
134
208
Vogošća
63
43
106
Ilidža
90
16
106
Novi Grad
29
11
108
K9 ukupno
249
71
320
UKUPNO
561
639
1.200
3.3.2. Uzorak za fokus grupe sa medijima
Na osnovu ranije opisanih stratuma formirano
je pet fokus grupa sa predstavnicima medija, po
jedna fokus grupa u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, Zeničko-dobojskom i Tuzlanskom
kantonu, a u Kantonu Sarajevo, zbog većeg bro-
Uzorak se bazira na
kvotnom izboru uzorka
domaćinstava sa
elementima probabilističkog
pristupa kako bi se otklonila
pristrasnost u izboru
domaćinstava na terenu.
ja medijskih kuća sa sjedištem u spomenutom
kantonu, organizirane su po dvije fokus grupe.
Članovi su se sastojali od po jednog predstavnika svakog medija sa sjedištem u izabranom kantonu. Ukupno je učestvovalo 28 predstavnika
medija.
21
Tabela 3. Pregled medija koji su učestvovali u fokus grupama
Grad
Sarajevo-prva grupa
Sarajevo-druga grupa
Zenica
Mostar
Tuzla
22
Medij
Broj učesnika
Dnevni avaz
1
BHT1
1
Bh. radio
1
Magazin Gracia
1
FACE TV
1
TV 1
1
TV KISS
1
Magazin Extra
1
Dnevni list
1
FTV
1
Online magazin Journal
1
TVSA
1
Novinska agencija ZEDA
1
RTV Zenica
1
Radio-Zenica
1
Radio FBIH
1
Sutra.ba
1
FTV
1
Obični radio
1
Radio Herceg-Bosne
1
Bljesak.info
1
Večernji list
1
Radio Studio 88
1
RTV Slon
1
Portal TIP.ba
1
RTVTK
1
KB Tuzla
2
UKUPNO
28
Tabela 4. Štampani mediji koji
su ušli u analizu
Sedmične i dvosedmične
U izboru portala za monitoring i analizu akcent
je bio na najposjećenijim portalima u BiH. Radi
se o portalima informativnog karaktera sa rubrikama najaktuelnijih dnevnih vijesti u zemlji
i svijetu, te dodatnim specijaliziranim izvještačkim i informativnim kategorijama.
Tip novina
U analizu štampanih medija uvrštene su sve
dnevne/sedmične/dvosedmične/ novine aktuelne za područje FBiH, kao i mjesečni magazini
koji imaju široku lepezu informativnih sadržaja
ili se izričitio bave „zdravljem” kao jednim širim
psiho-fizičkim konceptom.
Dnevne
Uzorak za analizu medijskog sadržaja u cijelosti je baziran na tekstualnom sadržaju, to jeste
na novinarskom produktu odabranih medija
– novinama: dnevnim, sedmičnim, dvosedmičnim i mjesečnim magazinima i vodećim
informativnim portalima. Ovi medijski sadržaji
su bili podvrgnuti sistematskom monitoringu i
analizi u skladu sa baznim principima konceptualne analize medijskog sadržaja.
Mjesečne
3.3.3. Uzorak za analizu medijskih prikaza
Broj
Dnevni avaz
30
Dnevni list
30
Oslobođenje
30
Večernji list
30
UKUPNO
120
Slobodna Bosna
5
Start
2
Dani
5
San
5
Azra
5
Gracia
3
Aura
3
Preporod
3
Katolički vjesnik
4
UKUPNO
35
Zdravlje u kući
2
Ljepota i zdravlje
2
Magazine
1
Srce i šećer
1
UKUPNO
6
Ukupan broj analizirane štampe
17
Ukupan broj analiziranih novina
161
23
Tabela 5. Informativni portali koji su ušli u analizu
struktura uzorka je ujednačena prema urbanim i
ruralnim naseljima. Ukupno su obuhvaćene 732
osobe, 323 u urbanim i 408 u ruralnim/prigradskim naseljima.
Naziv portala
Period 16. april - 16.maj 2012.
Broj dana
Klix.ba
30
Depo.ba
30
Source.ba
30
Kvota
Ukupno
Urbano
Ruralno
Sutra.ba
30
Banja luka
240
104
136
Mediainfo.ba
30
Doboj
246
106
140
Cafe.ba
30
Bijeljina
246
113
132
Topvijesti.ba
30
Ukupno
732
323
408
24sata.info.ba
30
Ukupan broj portala
8
Ukupan broj
monitoring dana
30
3.3.4. Uzorak za opću
populaciju-Republika Srpska
Tabela 6. Struktura uzorka odraslog stanovništva prema
kvotama istraživanja i mjestu stanovanja (urbano/ruralno)
3.3.5. Uzorak za zdravstvene radnike
U predviđenim lokacijama ispitivanja obuhvaćeni su doktori i zdravstveni tehničari koji rade
u službama porodične medicine. Proporcionalno
broju zdravstvenih radnika u službama porodične medicine, ispitano je 286 zdravstvenih radnika, tačnije 171 zdravstveni tehničar i 115 doktora
medicine/specijalista porodične medicine. Detaljna struktura uzorka zdravstvenih radnika je
predočena u donjoj tabeli (Tabela 7).
Za pravljenje uzorka odabran je kvotni uzorak, tj.
glavne lokacije (kvote) istraživanja su Banja Luka,
Bijeljina i Doboj. Prilikom odabira kvota istraživanja vodili smo se teritorijalnim rasporedom
predloženih općina, kao i rezultatima istraživanja
zdravlja stanovništva koji ukazuju da se područja Tabela 7. Broj zdravstvenih radnika u službi porodične
Bijeljine, Doboja i Banje Luke ističu prema zastu- medicine obuhvaćenih istraživanjem doma zdravlja
pljenosti stresa i emocionalnih problema.1
Okvir uzorka odraslog stanovništva čine sva lica
starija od 18 godina koja su registrirana u ambulantama porodične medicine kvota obuhvaćenih
istraživanjem. U donjoj tabeli prikazana je struktura uzorka odraslog stanovništva u općinama
koje su obuhvaćene istraživanjem (Tabela 6). U
svakoj općini ispitano je minimalno po 240 lica, a
Kvota
Zdravstveni
tehničari
Doktori
medicine
Ukupno
Banja luka
90
57
147
Doboj
41
28
69
Bijeljina
40
30
70
Ukupno
171
115
286
1) Matović-Miljanović, S., Grozdanov, J., Božanić, V., Bojanić, J., Stojisavljević, D., Šiljak, Rudić-Grujić, V., Danojević, D., Niškanović, J. (2011).
Istraživanje zdravlja stanovništva Republike Srpske. JZU Institut za javno zdravstvo.
24
3.3.6. Uzorak za fokus grupe
Radi dublje eksploracije stavova, kao i senzibiliteta za njihovu promjenu, održane su četiri fokus
grupe, po dvije fokus grupe u ciljnoj populaciji
zdravstvenih radnika (doktori i zdravstveni tehničari) i dvije fokus grupe u općoj populaciji (urbana i ruralna sredina).
3.4. Statistička analiza
Nakon unosa sakupljenih podataka sa terena u
bazu, urađena je njihova obrada pomoću statističkog programa SPSS (SPSS, Inc., Chicago, IL,
USA). Korištena je deskriptivna statistička analiza, a rezultati su prikazani tabelarno i grafički.
Statistička analiza podataka je uključivala parametrijske (t- test i ANOVA) i neparametrijske (χ²,
Mann-Whitney i Kruskal-Wallis test) testove radi
utvrđivanja veze između stavova i socio-demografskih karakteristika. Statistička značajnost je
definirana kao p≤0.05 (uz primjenu Boneferroni
korekcije).
Faktorska analiza je primjenjena za utvrđivanje
faktorske strukture CAMI скале, a s obzirom da je
utvrđena niska korelacija između tri komponente i vrlo slično rješenje Viramax i oblimin rotacije
korištena je oblimin rotacija.
Korelacije su utvrđivane Pearsonovim koeficijentom korelacije u cilju utvrđivanja odnosa znanja
i socijalne distance prema mentalno oboljelim
osobama.
3.5. Postupak terenskog rada i organizacija
istraživanja
Za provođenje istraživanja u Federaciji BiH zadužen je bio Zavod za javno zdravstvo FBiH, a u
Republici Srpskoj JZU Institut za javno zdravstvo.
Terenski dio istraživanja obavili su anketari i
zdravstveni radnici sa prethodnim iskustvom u
terenskom radu. Anketiranje je rađeno na prethodno navedenim lokacijama u periodu od 22.4.
do 27.5.2012. godine.
Prije početka procesa rada svi anketari su prošli
jednodnevnu obuku na kojoj su upoznati sa procedurom rada, protokolom istraživanja, upitnikom i uzorkom.
Na osnovu uzorkom zadatih domaćinstava u
FBiH obavljeno je anketiranje osoba starijih od
18 godina unutar samih domaćinstava. Učesnici su sami popunjavali anketu nakon čega su je
vlastoručno stavljali u neoznačene bijele koverte
i predavali anketaru. Po preuzimanju anketar je
koverte dostavljao osobi zaduženoj za logičku
kontrolu upitnika na pregled. U RS na osnovu registra lica u porodičnoj medicini vršeno je ispitivanje odraslog stanovništva u urbanim i ruralnim
naseljima. Anketiranje odabranih pojedinaca je
vršeno u njihovom domaćinstvu pod nadzorom
anketara. Anketiranje zdravstvenih radnika je
obavljeno u zdravstvenoj ustanovi tokom radnog vremena. Zdravstveni radnici su samostalno
popunjavali upitnik. Tokom terenskog rada obučeni anketari su evidentirali posjećene lokacije i
broj urađenih upitnika i dostavljali sedmični izvještaj osobi zaduženoj za nadzor nad procesom
terenskog rada kako bi se pratio proces istraživanja i prevazilazile eventualne poteškoće. Proces
terenskog rada je prošao bez većih poteškoća,
uočeno je odbijanje većeg broja zdravstvenih
radnika da učestvuju u istraživanju, što se može
objasniti periodom godišnjih odmora i većim
obimom redovnog posla. Učestvovanje u istraživanju je bilo dobrovoljno i anonimno.
Terenski timovi FBiH su bili sačinjeni od po dva
anketara po kantonu. U RS svaka lokacija je imala po jedan istraživački tim sa dvije osobe, osim
25
u Banjoj Luci u kojoj su tim činila tri zdravstvena
radnika. Tokom terenskog rada istraživački tim
je redovno obavljao superviziju realiziranih aktivnosti i pružao podršku radi otklanjanja eventualnih poteškoća tokom provođenja terenskog
rada. Tokom aprila i maja veliki broj zdravstvenih
radnika je koristio stari godišnji odmor, pa je dolazak do navedene ciljne populacije bio otežan.
Zavod za javno zdravstvo FBiH pismenim putem
je upoznao medijske kuće koje su učestvovale u
kvalitativnom dijelu istraživanja sa svrhom istraživanja, te su ih moderatori fokus grupa naknadno ponaosob zvali radi usaglašavanja vremena i
mjesta za održavanje fokus grupa.
U periodu anketiranja u vremenu od 4.5. do
20.5.2012. godine fokus grupe su održane paralelno.
Fokus grupe u Kantonu Sarajevo i Hercegovačko-neretvanskom kantonu su se održale u prostorijama Zavoda za javno zdravstvo FBiH, a u Tuzlanskom kantonu i Zeničko-dobojskom održale
su se u prostorijama kantonalnih zavoda za javno zdravstvo. Fokus grupe u RS su organizirane
nakon provođenja anketnog istraživanja, u periodu od 20. do 28. maja 2012. godine, i održane
su u prostorijama Instituta za javno zdravstvo RS.
Analizu medijskih prikaza je radila stručna osoba
angažirana za analizu sadržaja štampanih i elektronskih medija aktuelnih u Bosni i Hercegovini.
Period monitoringa medija je trajao kontinuirano svaki dan u vremenu od 16.4. do 16.5.2012.
godine.
26
4. REZULTATI
4.1. Opća populacija
4.1.1. Socio-demografske karakteristike
Istraživanjem je obuhvaćeno 1.916 učesnika,
732 u Republici Srpskoj i 1.184 u Federaciji
Bosne i Hercegovine. Učestvovao je podjednak
broj muškaraca (50,7%) i žena (49,3%). Tačnije,
na nivou entiteta obuhvaćen je nešto veći
procenat žena u Republici Srpskoj u poređenju
sa Federacijom BiH (54,6% : 46%).
Grafikon 1. Veličina uzorka na nivou
Bosne i Hercegovine i pojedinačnih entiteta
Republika Srpska,
732
Fedreacija BiH
1184
Bosna i Hercegovina
1916
Najveći procenat učesnika živi u
gradu (50,7%), oko jedne trećine u
seoskim (33,6%) naseljima, a 15,7%
u prigradskom naselju. U Republici
Srpskoj i Federaciji BiH obuhvaćen
je podjednak procenat učesnika u
različitim tipovima naselja.
27
Grafikon 2. Mjesto stanovanja opće populacije obuhvaćene istraživanjem
Prigradsko
naselje, 17.6 %
Prigradsko
naselje, 14.6 %
Selo, 30.8 %
Selo, 38.1 %
Više od polovine učesnika ima
završenu srednju školu, 21,1%
visoku/višu stručnu spremu, a
12,7% nema završenu osnovnu
školu. Oko jedne trećine je
neoženjeno/neudato, a 61,5% je
udato/oženjeno.
Grad, 44.3 %
Republika Srpska
Prigradsko
naselje, 15.7 %
Selo, 33.6 %
Grad, 54.6 %
Grad, 50.7 %
Federacija BiH
BiH
Grafikon 3. Bračni status i obrazovna struktura opće populacije obuhvaćene istraživanjem
razveden/na, 3.9 %
neoženjen/neudata, 34.7 %
oženjen/udata, 61,5 %
VSS 21,2 %
SSS 66,1 %
NSS 12,7 %
28
Grafikon 4. Starosna struktura opće populacije
obuhvaćene istraživanjem
46+,
32.3 %, 32 %
<=30,
34.1 %, 34 %
31-45,
33.7 %, 34 %
Prosječna starost ispitanih iznosi oko 37
godina. Podjednak procenat učesnika, oko
jedne trećine, staro je do 30 godina, od 31 do
45 i više od 46 godina života. (Grafikon 4)
29
4.1.2. Poznavanje osnovnih činjenica o
mentalnom zdravlju i traženje zdravstvene
zaštite
Oko 20% osoba je tražilo stručnu pomoć zbog
mentalnih poteškoća, a značajno veći procenat
je na području Federacije BiH u poređenju sa Republikom Srpskom (χ²=6,500, df=1, p=0,011).
U strukturi osoba koje su posjećivale zdravstvene ustanove zbog mentalnog poremećaja više je
muškaraca (22,8%) nego žena (17,3%) (χ²=8,762,
df=1, p=0,003); osoba sa završenom/nezavrše-
nom osnovnom školom (28,2%) u odnosu na
visoku/višu stručnu spremu, (17,0%) (χ²=12,333
df=2, p=0,002). Prema mjestu stanovanja, dominiraju učesnici koji žive na selu (26,6%) u odnosu na grad (17,7%) i prigradsko naselje (14,1%)
(χ²=26,864, df=2, p=0,000), a prema bračnom
statusu, dominiraju razvedeni, ali bez statističke
značajnosti (29,6%). Najmlađa starosna grupa od
18 do 30 godina je u najmanjem procentu tražila
stručnu pomoć (17,7%) u poređenju sa starijim
grupama, 31 do 59 godina (20,7%) i više od 60
godina (27,4%), (χ²=7,247, df=2, p=0,027).
Grafikon 5. Procenat osoba koje su tražile stručnu pomoć zbog mentalnih poteškoća
RS
Da 17.1 %
30
RS
Ne 82.9 %
FBiH
Da 21.9 %
FBiH
Ne 78.1 %
BiH
Da 20.1 %
BiH
Ne 79.9 %
Tabela 8. Procenat odgovora na pitanje kome/gdje se osobe obraćaju u slučaju
pojave mentalnih poteškoća
Kome se osobe obraćaju u
slučaju mentalnih poteškoća
Republika
Srpska
Federacija
BiH
BiH
članovima porodice
36,7 %
48,6 %
44,2 %
vidovnjacima
7,9 %
2,9 %
4,7 %
svešteništvu
2,6 %
8,7 %
6,4 %
zdravstvenom profesionalcu
42,4%
33,0 %
36,5 %
prijatelju
8,0 %
5,5 %
6,4 %
drugo
2,3 %
1,4 %
1,7 %
Ukupno
100,0 %
100,0 %
100,0 %
Najveći procenat učesnika smatra da se u slučaju mentalnih
poteškoća pomoć prvenstveno traži od članova porodice
(44,2%), zatim od zdravstvenih profesionalaca (36,5%). U
Republici Srpskoj se na prvom
mjestu ističu zdravstveni profesionalci (42,4%), a u Federaciji
BiH članovi porodice kao primarni izvor podrške (48,6%).
Grafikon 6. Procenat osoba koje bi tražile stručnu pomoć u slučaju pojave mentalnih poteškoća
RS
Da 93.4 %
RS
Ne 6.6 %
FBiH
Da 91.7 %
FBiH
Ne 8.3 %
BiH
Da 92.3 %
BiH
Ne 7.7 %
U slučaju pojave mentalnih poteškoća 93,3% osoba bi tražilo stručnu pomoć, neznatno veći procenat
u Republici Srpskoj u poređenju sa Federacijom BiH.
31
Grafikon 7. Razlozi netraženja stručne pomoći u slučaju pojave mentalnih poteškoća
Bojim se da će zdravstveni radnici pričati o mom stanju drugim ljudima, 29.4%
U zdravstvenoj ustanovi mi niko ne može pomoći, 29.9%
Stručna pomoć je potrebna samo slabićima jer se čovjek sam treba izboriti sa svojim problemima, 33.8 %
Strah da će me neko vidjeti da odlazim u zdravstvenu ustanovu, 38.2%
Među osobama koje su navele da ne bi tražile stručnu pomoć u slučaju pojave mentalnih poteškoća
kao glavni razlog se navodi strah da će ih neko vidjeti da odlaze u zdravstvenu ustanovu (38,2%),
zatim, stav da je stručna pomoć potrebna samo slabićima (33,8%).
Grafikon 8. Da li biste željeli dobiti više
informacija o mentalnom zdravlju?
Ne; 15,4
Da; 84,6
32
Veliki procenat opće populacije želi dobiti više
informacija o mentalnom zdravlju (84,6%). Žene
žele više informacija o mentalnom zdravlju (M:
82,7%, Ž: 87,0%), (χ²=6,390, df=1, p=0,011),
te učesnici mlađe životne dobi (18-30: 84,0%,
31-59: 86,9%, 60<: 78,6%), (χ²=8,182, df=2,
p=0,017).
%, Ne, 15,5, 16 %
%, Da, 84,5 84%
Grafikon 9. Da li ljudi koji su se oporavili od
mentalnih poremećaja mogu pomoći drugim
osobama da se oporave od mentalnih
problema/poremećaja?
U 84,5% slučajeva učesnici smatraju da ljudi
koji su se oporavili od mentalnih poremećaja
mogu pomoći drugima da se oporave.
Najmanje navedeno misle osobe sa završenom/
nezavršenom osnovnom školom (78,6%)
(χ²=11,771, df=2, p=0,003), oni koji žive na selu
(78,5%) (χ²=25,539, df=2, p=0,000), te razvedeni
(76,4%) (χ²=6,284, df=2, p=0,043).
Na pitanja koja se odnose na osnovne činjenice
o mentalnom zdravlju učesnici su odgovarali
sa Da, Ne i Ne znam. Najviše tačnih odgovora,
82,8%, dato je na ponuđenu tvrdnju: „Stres može
uzrokovati druge bolesti kao što su rak, visok
pritisak, mentalne poremećaje.“
slijedi 53,3% tačnih odgovora koje su učesnici dali
na dvije tvrdnje, i to: „Osobe koje su se oporavile
od mentalnih poremećaja nisu sposobne da
se vrate na posao“ i 48,5% tačnih odgovora na
tvrdnju: „Osobe oboljele od shizofrenije imaju
‘podvojenu /dvostruku ličnost’.“
Na tvrdnju: „Psihijatrijski poremećaji se mogu
liječiti kao i sve druge medicinske bolesti
(bolesti srca, dijabetes i sl.)„ dato je 71,4% tačnih
odgovora. Na tvrdnju: „Poremećaji ishrane
(anorexia nervosa, bulimia nervosa) su mentalni
poremećaji“ tačno je odgovorilo 64% učesnika,
Na tvrdnju: „Djeca ne mogu oboljeti od
anksioznosti i depresije“ tačno je odgovorio
51,1% učesnik, te na tvrdnju:„Tokom psihoterapije
klijenti uglavnom leže na kauču i govore prvo što
im padne na pamet“ tačno je odgovorilo 36,6%
osoba.
33
Tabela 9. Distribucije (%) tačnih odgovora na tvrdnje o mentalnim poremećajima
Tvrdnja
Poremećaji ishrane (anorexia nervosa, bulimia nervosa) su mentalni poremećaji
Psihijatrijski poremećaji se mogu liječiti kao i sve druge medicinske bolesti (bolesti srca, dijabetes i sl.)
Mentalno zdravlje je samo odsustvo mentalnog poremećaja
Tokom psihoterapije klijenti, uglavnom, leže na kauču i govore prvo što im padne na pamet
Djeca ne mogu oboljeti od anksioznosti i depresije
Stres može uzrokovati druge bolesti kao što su rak, visok pritisak, mentalne poremećaje
Osobe koje su se oporavile od mentalnih poremećaja nisu sposobne da se vrate na posao
Osobe oboljele od shizofrenije imaju “podvojenu/dvostruku ličnost”
Psihijatrijski lijekovi tokom liječenja najčešće stvaraju ovisnost
% tačnih
odgovora
64,0
(1226/1916)
71,4
(1368/1916)
27,0
(518/1916)
36,6
(702/1916)
51,1
(980/1916)
82,8
(1586/1916)
53,3
(1021/1916)
48,5
(930/1916)
20,6
(394/1916)
Grafikon 10. Distribucija (%) agrefiranih tačnih odgovora
61.2 %
23.0 %
Najveći procenat opće populacije
detektira tačno 4 do 6 tačnih
odgovora (61,2%), zatim, 1 do 3
tačna odgovora (23%), a 7 do 9
tačnih odgovora detektira 15,8%
osoba.
34
15.8 %
1-3
4-6
7-9
4.1.3. Ponašanje zajednice prema osobama sa
mentalnim poremećajem
Veza između ukupne socijalne distance i tačnih
tvrdnji o mentalnom zdravlju ispitana je koeficijentom Pearsonove linearne korelacije (podaci
na intervalnoj skali). Izračunata je mala pozitivna korelacija između tih dviju varijabli, r=0,1,
N=1891, p=0,000. Veće znanje korelira sa manjom distancom.
Uočava se da postoji značajna razlika u tačnim
odgovorima s obzirom na spol, mjesto boravka,
Tabela 10. Tačni odgovori (%) prema
socio-demografskim karakteristikama
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
stručnu spremu i okruženje. Veće znanje (7-9 tačnih odgovora) pokazuju žene spram muškaraca
(Ž: 29%, M: 12,8%) (χ²= 21, 790, df=2 p=0,000),
osobe sa višom i visokom stručnom spremom
u komparaciji sa osobama sa nižom stručnom
spremom (VSS: 26,6%, NSS: 10,5%) (χ²=53,578,
df=4, p=0,000), osobe iz grada spram osoba iz
sela (grad: 17,3%, selo: 13%) (χ²=23,185, df=4,
p=0,000), te osobe koje u okruženju imaju ili su
imale osobu sa mentalnim poremećajem (18%)
(χ²=13,722, df=2, p=0,001).
1-3
4-6
7-9
Muški
26,7
60,6
12,8
Ženski
19,3
61,7
29,0
18-30
21,2
61,6
17,2
31-59
23,1
61,5
15,4
60<
30,0
55,7
14,3
NSS
30,0
59,5
10,5
SSS
23,8
62,9
13,3
VSS
15,8
57,5
26,6
Grad
20,1
62,6
17,3
Selo
29,3
57,7
13,0
Prigradsko
18,5
64,3
17,1
Oženjen/udata
23,4
61,7
14,9
Neoženjen/neudata
21,3
61,7
17,0
Razveden/razvedena
27,1
48,6
24,3
Da
17,9
64,0
18,0
Ne
25,0
61,0
13,9
χ²(df)
p
21,790 (2)
0,000
5,511 (4)
0,239
53,578 (4)
0,000
23,185 (4)
0,000
7,577 (4)
0,108
13,722 (2)
0,001
35
Tabela 11. Socijalna distanca prema vrsti mentalnog poremećaja i vrsti odnosa (medijan)
Bio/bila bih u
istom društvu
Nemam ništa
protiv stupanja
u brak mene
ili meni nekog
bliskog
Bio/bila bih
u prisnom
prijateljstvu
Ne bih imao/
imala ništa protiv
da živim u istoj
ulici
Ne bih imao/
imala ništa protiv
da radim na istom
poslu
Odgovara mi da
nisam u kontaktu
Oboljeli od shizofrenije
3
2
2
4
3
3
Oboljeli od depresije
3
2
3
4
3
3
Liječeni alkoholičari
3
2
3
4
3
3
Liječeni narkomani
3
2
3
3
3
3
Oboljeli od anksioznosti/tjeskobe
3
2
3
4
3
3
Mentalno zaostale osobe
3
2
3
4
3
3
Rezultati pokazuju da je najveća distanca zabilježena u tipovima odnosa: stupanje u brak mene ili
nekog bliskog (medijan=2, osim za oboljele od anksioznosti/tjeskobe medijan=3). Tip odnosa: prisno
prijateljstvo za shizofreniju ima medijan 2, dok je za ostale poremećaje medijan 3, te isto društvo,
isti posao, kontakt imaju medijan 3, a najmanja distanca je prema odnosu življenja u istoj ulici sa
osobom s mentalnim poremećajem, medijan 4.
Tabela 12. Socijalna distanca prema vrsti mentalnog poremećaja
N
MIN
MAX
Srednja
vrijed.
SD
Medijan
25 percent
75 percent
Oboljeli od shizofrenije
1891
6
30
16,6
4,4
16
14
19
Oboljeli od depresije
1892
6
30
18,7
4,4
19
16
22
Liječeni alkoholičari
1892
6
30
18,1
4,7
18
15
22
Liječeni narkomani
1892
6
30
16,98
5,0
17
13
21
Oboljeli od anksioznosti/tjeskobe
1892
6
30
18,8
4,4
19
16
22
Mentalno zaostale osobe
1892
6
30
17,86
4,4
18
15
21
Ukupna socijalna distanca
1891
36
180
107,1
24,4
105
91
123
Mentalni poremećaji
Najveća socijalna distanca je utvrđena prema oboljelim od shizofrenije (srednja vrijednost 16,6,
medijan 16) i liječenim narkomanima (srednja vrijednost 16,98, medijan 17), a najmanja prema
oboljelim od anksioznosti/tjeskobe i depresije (srednja vrijednost 18,7, medijan 19).
36
T-testom i ANOVA (uz korekciju prema Bonferroniju) ispitana je veza između ovih vrsta mentalnog
poremećaja i socio-demografskih karakteristika.
Tabela 12.1. Socijalna distanca prema oboljelim
od shizofrenije
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
952
16,8
4,4
Ženski
921
16,4
4,4
18-30
625
16,9
4,4
31-59
1077
16,4
4,3
60<
143
17,1
4,5
NSS
236
16,9
5,1
SSS
1236
16,5
4,2
VSS
398
16,9
4,7
Grad
953
16,4
4,3
Selo
631
16,8
4,7
Prigradsko
298
16,96
3,9
Oženjen/udata
1152
16,4
4,4
Neoženjen/neudata
643
17,1
4,3
Razveden/razvedena
70
17,1
4,5
Da
1019
17,0
4,5
Ne
633
16,3
4,1
t/F
p
1,6
0,11
3,7
0,025
2,3
0,1
2,1
0,121
6,1
0,002
3,5
0,000
Prema oboljelim od shizofrenije veću distancu pokazuju učesnici koji su oženjeni u odnosu na
neoženjene (p=0,002), te osobe koje u okruženju imaju osobu sa mentalnim poremećajem pokazuju
manju distancu prema shizofrenim bolesnicima u odnosu na one koji nemaju (p=0,000).
37
Tabela 12.2. Socijalna distanca prema liječenim
narkomanima
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
17,2
5,0
Ženski
921
16,7
5,1
18-30
626
17,1
5,2
31-59
1077
16,7
4,9
60<
143
17,5
5,3
NSS
236
16,9
5,1
SSS
1237
16,7
5,0
VSS
398
17,7
5,0
Grad
953
17,2
4,96
Selo
632
16,6
5,3
Prigradsko
298
17,1
4,8
Oženjen/udata
1153
16,9
4,9
Neoženjen/neudata
643
17,2
5,3
Razveden/razvedena
70
17,1
4,8
Da
1020
17,4
5,1
Ne
633
16,3
4,8
t/F
p
1,99
0,046
2,0
0,131
5,3
0,005
2,4
0,095
0,7
0,486
4,3
0,000
Prema liječenim narkomanima manju distancu pokazuju učesnici sa visokom stručnom spremom u
odnosu na one sa srednjom stručnom spremom (p=0,005) i sudionici koji u okruženju imaju osobu
sa dijagnosticiranim mentalnim poremećajem (p=0,000).
38
Tabela 12.3. Socijalna distanca prema mentalno
zaostalim osobama
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
18,0
4,3
Ženski
921
17,7
4,5
18-30
626
17,95
4,4
31-59
1077
17,6
4,4
60<
143
18,9
4,2
NSS
236
17,6
4,8
SSS
1237
17,7
4,3
VSS
398
18,4
4,3
Grad
953
18,1
4,3
Selo
632
17,5
4,7
Prigradsko
298
17,8
3,9
Oženjen/udata
1153
17,7
4,4
Neoženjen/neudata
643
18,2
4,4
Razveden/razvedena
70
18,1
4,3
Da
1020
18,3
4,4
Ne
633
17,2
4,2
t/F
p
1,6
0,112
6,4
0,002
3,9
0,020
3,6
0,028
2,5
0,083
4,9
0,000
Prema mentalno zaostalim osobama manju socijalnu distancu pokazuju osobe sa visokom stručnom
spremom u komparaciji sa sudionicima sa nižom stručnom spremom (p=0,020), učesnici iz urbanih
područja (p=0,028), osobe starije životne dobi (p=0,002), te osobe koje u okruženju imaju osobu sa
mentalnim poremećajem pokazuju manju socijalnu distancu (p=0,000).
39
Tabela 12.4. Socijalna distanca prema
liječenim alkoholičarima
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
18,2
4,6
Ženski
921
17,9
4,7
18-30
626
18,3
4,7
31-59
1077
17,8
4,6
60<
143
18,5
4,97
NSS
236
17,6
4,95
SSS
1237
17,9
4,7
VSS
398
18,9
4,4
Grad
953
18,4
4,4
Selo
632
17,6
4,98
Prigradsko
298
18,1
4,6
Oženjen/udata
1153
17,9
4,6
Neoženjen/neudata
643
18,4
4,7
Razveden/razvedena
70
17,9
4,7
Da
1020
18,5
4,7
Ne
633
17,4
4,4
t/F
p
1,4
0,160
3,1
0,046
7,8
0,000
5,4
0,004
1,7
0,175
5,2
0,000
Kada su u pitanju liječeni alkoholičari veću blagonaklonost pokazuju osobe sa visokom stručnom
spremom (p=0,000), osobe iz grada u odnosu na selo (p=0,004), te osobe koje u okruženju imaju
osobu sa mentalnim poremećajem (p=0,000).
40
Tabela 12.5. Socijalna distanca prema
oboljelim od depresije
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
18,6
4,3
Ženski
921
18,8
4,5
18-30
626
18,8
4,3
31-59
1077
18,4
4,4
60<
143
19,8
4,5
NSS
236
18,4
4,98
SSS
1237
18,5
4,3
VSS
398
19,5
4,4
Grad
953
19,0
4,2
Selo
632
18,0
4,6
Prigradsko
298
19,0
4,5
Oženjen/udata
1153
18,5
4,4
Neoženjen/neudata
643
19,2
4,3
Razveden/razvedena
70
18,9
4,8
Da
1020
19,1
4,3
Ne
633
18,3
4,3
t/F
p
-0,9
0,386
6,7
0,001
9,3
0,000
10,6
0,000
5,0
0,003
3,6
0,000
Prema osobama oboljelim od depresije sudionici sa VSS pokazuju manju distancu u odnosu na
NSS i SSS (p=0,000). Učesnici sa sela pokazuju veću distancu u odnosu na one iz urbanijih područja
(p=0,000), neoženjeni pokazuju manju distancu u odnosu na oženjene (p=0,003), stariji učesnici
pokazuju manju distancu u odnosu na one između 31-59 godina starosti (p=0,001), te sudionici koji
u okruženju imaju osobe s mentalnim poremećajem pokazuju manju distancu prema oboljelima od
depresije (p=0,000).
41
Tabela 12.6. Socijalna distanca prema
oboljelim od anksioznosti/tjeskobe
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
18,8
4,3
Ženski
921
18,8
4,5
18-30
626
18,9
4,4
31-59
1077
18,6
4,4
60<
143
19,95
4,5
NSS
236
18,6
4,8
SSS
1237
18,6
4,3
VSS
398
19,7
4,3
Grad
953
19,2
4,2
Selo
632
18,1
4,6
Prigradsko
298
19,1
4,5
Oženjen/udata
1153
18,6
4,4
Neoženjen/neudata
643
19,2
4,4
Razveden/razvedena
70
19,0
4,6
Da
1020
19,2
4,3
Ne
633
18,4
4,4
t/F
p
-0,2
0,871
6,4
0,002
11,1
0,000
11,4
0,000
3,7
0,024
3,4
0,001
Stariji učesnici pokazuju manju distancu prema oboljelima od anksioznosti/tjeskobe u odnosu na
ostale dobne skupine (p=0,002), sudionici sa VSS u odnosu na NSS i SSS (p=0,000), učesnici sa sela
pokazuju veću distancu u odnosu na one iz urbanijih područja (p=0,000), neoženjeni pokazuju manju
distancu u odnosu na oženjene (p=0,024), te učesnici koji u okruženju imaju osobe s mentalnim
poremećajem pokazuju manju distancu prema oboljelima od anksioznosti/tjeskobe (p=0,001).
42
Tabela 13. Ukupna distanca prema osobama sa mentalnim
poremećajem prema socio-demografskim karakteristikama
Spol
Dob
Stručna sprema
Mjesto boravka
Bračni status
U okruženju
osoba sa mentalnim
poremećajem
N
Srednja
vrijednost
SD
Muški
953
107,5
23,9
Ženski
921
106,4
24,4
18-30
626
107,8
24,6
31-59
1077
105,5
23,7
60<
143
111,8
24,1
NSS
236
106,1
26,8
SSS
1237
105,8
23,6
VSS
398
111,2
23,8
Grad
953
108,3
22,7
Selo
631
104,6
26,5
Prigradsko
298
108,1
23,1
Oženjen/udata
1152
105,98
23,99
Neoženjen/neudata
643
109,2
23,9
Razveden/razvedena
70
108,2
24,7
Da
1020
109,5
24,4
Ne
633
103,9
22,9
t/F
p
1,1
0,294
5,3
0,005
7,6
0,001
4,8
0,008
3,9
0,021
4,8
0,000
Kada je u pitanju ukupna socijalna distanca prema bilo kojoj vrsti mentalnog poremećaja, pokazalo
se da u BiH učesnici starije životne dobi pokazuju manju distancu u odnosu na one između 31-59
godina (p=0,005), učesnici sa VSS pokazuju manju socijalnu distancu u odnosu na one sa SSS i NSS
(p=0,001), oni koji žive u gradu pokazuju manju socijalnu distancu u odnosu na one koji žive na
selu (p=0,008), neoženjeni u komparaciji sa oženjenima (p=0,021), te učesnici koji imaju u okruženju
osobu s mentalnim poremećajem pokazuju manju distancu (p=0,000).
43
4.1.4. Stavovi zajednice prema osobama sa
mentalnim poremećajem
U prikazu rezultata stavova zajednice prema osobama sa mentalnim poremećajem koristit ćemo
raspodjelu odgovora na Skali stavova zajednice
prema mentalno oboljelim osobama (CAMI), kao i
vrijednosti na podskalama dobijenim putem faktorske analize.
ne slažem se
niti se slažem niti
se ne slažem
slažem se
u potpunosti
se slažem
Oko polovine smatra (u potpunosti se slaže/slaže-46,5%) da „smještanje ustanova za mentalno
zdravlje u stambena naselja ne ugrožava lokalno
stanovništvo“. Oko 56% se djelimično/ u potpunosti/slaže da „stanovnici bi trebali prihvatiti smještanje ustanova za mentalno zdravlje u njihovom
naselju koje će služiti potrebama lokalne zajednice“, a 59,8% se djelimično/u potpunosti ne slaže
sa tvrdnjom „zastrašujuće je pomisliti da ljudi sa
mentalnim poremećajima žive u naselju“.
u potpunosti
se ne slažem
Posmatrajući distribuciju pojedinačnih odgovora na skali CAMI (Tabela 14), najveći procenat
učesnika ima stav blagonaklonosti i razumijevanja prema mentalno oboljelim osobama. Tačnije, 70,2% se u potpunosti/djelimično slaže da su
osobe sa mentalnim poremećajem predugo bile
predmet ismijavanja, 74% se ne slaže sa tvrdnjom da „osobe oboljele od mentalnog poremećaja ne zaslužuju našu naklonost“, a 81,8% smatra
da svako može oboljeti od mentalnog poremećaja.
U pogledu restriktivnosti/kontrole oko 25% nije
sigurno da li su osobama sa mentalnim poremećajem potrebni nadzor i kontrola kao kod male
djece, 72,8% se u potpunosti/djelimično ne slaže sa tvrdnjom da „najbolji način postupanja sa
odraslim osobama koji imaju mentalni poremećaj
jeste da ih se drži iza zaključanih vrata“, a 38,6% je
neutralno u pogledu tvrdnje „jedan od glavnih
uzroka mentalnih poremećaja je nedostatak samodiscipline i snage volje“. Da osobama koje su
mentalno oboljele ne smiju biti uskraćena lična
prava, smatra 79% učesnika.
1.
Čim osoba pokaže znakove mentalnog poremećaja, trebalo bi da bude smještena
na bolničko liječenje.
13,7
21,6
11,7
32,2
20,9
2.
Više novca od poreznih obveznika se treba izdvajati za njegu i tretman odraslih sa
mentalnim poremećajem.
4,0
6,3
13,5
39,3
36,3
26,7
35,3
16,9
14,4
6,7
5,8
8,6
15,9
43,8
25,9
Tabela 14. Distribucija odgovora na pitanjima skale stava prema
mentalno oboljelim licima (CAMI)
Tvrdnje
3.
4.
44
Odrasla osoba s mentalnim poremećajem treba biti izolirana od ostatka zajednice.
Najbolja terapija za mnoge odrasle osobe sa mentalnim poremećajem je da budu
dio zajednice.
slažem se
u potpunosti
se slažem
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajem su teret društvu.
niti se slažem niti
se ne slažem
6.
Mentalno oboljenje je oboljenje kao i svako drugo.
ne slažem se
5.
u potpunosti
se ne slažem
Tvrdnje
6,9
9,9
13,6
35,9
33,7
26,2
32,8
22,4
14,2
4,3
7.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajem su daleko manje opasne nego što
većina ljudi pretpostavlja.
5,6
14,6
28,6
33,3
17,8
8.
Smještanje ustanova za mentalno zdravlje u stambeno naselje čini zajednicu
manje privlačnom za življenje.
15,5
25,8
30,4
21,2
7,1
6,1
20,3
23,4
33,0
17,2
5,4
6,5
17,9
40,7
29,5
9.
10.
Lako je razlikovati odrasle osobe sa mentalnim poremećajem od ostalih ljudi.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima se predugo bile predmet ismijavanja.
11.
Žena bi bila nepromišljena da se uda za čovjeka koji je bolovao od mentalnog
poremećaja iako se čini da se potpuno oporavio.
7,6
18,3
34,5
25,6
14,0
12.
Usluge vezane za mentalno zdravlje treba da budu dostupne što je više moguće
kroz ustanove u zajednici.
2,9
3,3
16,9
41,7
35,2
13.
Potrebno je manje naglašavati zaštitu javnosti od odraslih sa mentalnim
poremećajima.
8,1
17,9
32,6
28,1
13,4
14.
Povećana potrošnja na usluge iz oblasti mentalnog zdravlja je gubitak poreznog
novca.
35,1
32,3
19,8
8,3
4,5
15.
Niko nema pravo isključiti odrasle osobe sa mentalnim poremećajem iz njihovih
zajednica.
6,0
7,0
13,4
38,9
34,8
16.
Osobama sa mentalim poremećajima život u stambenim naseljima može biti
dobra terapija, ali su preveliki rizici za druge stanovnike.
8,2
19,5
30,7
30,0
11,6
17.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima trebaju istu vrstu kontrole i discipline
kao i mala djeca.
4,0
11,4
25,1
36,8
22,7
18.
Moramo biti mnogo tolerantniji prema odraslima sa mentalnim poremećajima u
našem društvu.
2,7
5,1
12,5
42,0
37,7
23,2
28,9
27,3
13,0
7,7
19.
Ne bih želio/la živjeti u naselju sa nekim ko ima mentalni poremećaj.
20.
Stanovnici bi trebali prihvatiti smještanje ustanova za mentalno zdravlje u
njihovom naselju koje će služiti potrebama lokalne zajednice.
4,7
7,7
31,0
36,5
20,1
21.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima ne treba tretirati kao izopćene iz
društva.
4,1
7,6
11,1
42,8
34,4
24,8
32,2
27,2
12,0
3,8
22.
Trenutno postoji dovoljan broj usluga za osobe sa mentalnim poremećajima.
45
u potpunosti
se ne slažem
ne slažem se
niti se slažem niti
se ne slažem
slažem se
u potpunosti
se slažem
23.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima treba ohrabrivati da prihvate
uobičajene životne obaveze.
3,0
5,5
15,3
46,4
29,8
24.
Lokalno stanovništvo odbija da se smjeste ustanove za mentalno zdravlje u
njihovo naselje.
7,9
15,1
36,3
30,2
10,5
25.
Najbolji način postupanja sa odraslim osobama koje imaju mentalni poremećaj
jeste da se drže iza zaključanih vrata.
41,6
31,2
15,6
8,5
3,1
26.
Naše psihijatrijske bolnice/odjeli više izgledaju kao zatvori nego kao mjesta gdje se
odrasle osobe sa mentalnim poremećajima mogu liječiti.
6,7
11,5
32,7
30,8
18,3
27.
Svako sa iskustvom mentalnih poremećaja treba biti isključen iz obavljanja neke
javne funkcije.
16,2
23,7
29,8
19,8
10,4
28.
Smještanje ustanova za mentalno zdravlje u stambena naselja ne ugrožava lokalno
stanovništvo.
6,6
17,7
29,2
32,4
14,1
29.
Psihijatrijske bolnice/odjeli su zastarjela metoda liječenja odraslih sa mentalnim
poremećajima.
7,9
15,0
32,5
31,0
13,5
37,8
36,2
14,8
7,2
4,0
3,2
6,2
11,5
40,8
38,2
11,7
24,9
31,0
22,3
10,0
Tvrdnje
30.
31.
32.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima ne zaslužuju našu naklonost.
Odrasloj osobi sa mentalnim poremećajem ne smiju biti uskraćena njena lična
prava.
Ustanove za mentalno zdravlje treba da budu udaljene od stambenih naselja.
33.
Jedan od glavnih uzroka mentalnih poremećaja je nedostatak samodiscipline i
snage volje.
10,1
16,3
38,6
24,7
10,2
34.
Naša odgovornost je osigurati najbolju moguću brigu odraslim sa mentalnim
poremećajima.
2,8
4,3
14,7
40,0
38,2
13,9
29,0
29,8
17,2
10,0
4,1
9,6
26,2
36,1
24,1
2,5
4,4
11,3
33,9
47,9
27,8
30,4
25,6
10,7
5,4
22,0
23,8
35,8
12,4
6,0
31,4
28,4
26,4
9,1
4,7
35.
36.
37.
38.
39.
40.
46
Odrasloj osobi sa mentalnim poremećajem ne treba davati nikakvu odgovornost.
Lokalno stanovništvo se ne treba plašiti osoba koje dolaze u njihovo naselje po
usluge iz oblasti mentalnog zdravlja.
Gotovo svako može oboljeti od mentalnog poremećaja.
Najbolje je izbjeći bilo koga ko ima mentalnih problema.
Većini žena koje su jednom bile pacijentice u psihijatrijskoj bolnici mogu se
povjeriti djeca na čuvanje.
Zastrašujuće je pomisliti da ljudi sa mentalnim poremećajima žive u naselju.
U cilju utvrđivanja karakteristika stava prema
mentalno oboljelim licima u skladu sa socio-demografskim karakteristikama opšte populacije,
izvršena je faktorska analiza CAMI skale.
mašuju odgovarajuće vrijednosti praga dobijene
pomoću jednako velike matrice slučajnih brojeva
(40 promjenljivih x 1916 ispitanika). Odlučeno je
da se za dalje istraživanje zadrže tri komponente.
40 stavki Skale stava zajednice prema mentalno oboljelim licima (CAMI) bilo je podvrgnuto
analizi glavnih komponenti. Prije primjene PCA
ocjenjena je prikladnost podataka za faktorsku
analizu. Vrijednost Kajzer-Mejer-Oklinovog pokazatelja je bila 0,925 što premašuje preporučenu vrijednost (0,6), dok je Bartletov test sferičnosti dostigao statističku značajnost što ukazuje na
faktorabilnost korelacione matrice.
Rješenje sa tri komponente je objasnilo 34,84%
ukupne varijanse pri čemu je doprinos prve
komponente 21,35%, druge komponente 8,75%
i treće komponente 4,73%. Da bi se lakše protumačile navedene komponente sprovedena je
oblimin rotacija. Rotirano rješenje ukazalo je na
prisustvo velikog broja promjenljivih koje daju
težinu svakom od tri faktora, pri čemu skale blagonaklonosti tj. benevolentnosti daju veliku težinu komponenti 1, stavke restriktivnosti veliku težinu komponenti 2, a stavke liječenja mentalno
oboljelih u zajednici veliku težinu komponenti 3.
Između sva tri faktora je utvrđena niska korelacija.
Analiza glavnih komponenti otkrila je prisustvo
8 komponenti s karakterističnim vrijednostima
iznad 1, koji objašnjavaju 21, 35%, 8,75%, 4,73%,
3,68%, 3,44%, 2,94%, 2,86% i 2,66% varijanse.
Pregledom dijagrama prevoja utvrđeno je postojanje jasne tačke loma iz treće komponente.
To su podržali rezultati paralelne analize, sa tri
komponente čije karakteristične vrijednosti pre-
Tabela 15. Faktorske težine komponenti
Napomena: Podebljane su glavne faktorske težine za svaku stavku
Dio varijanse
objašnjen
zajedničkim
faktorom
1
2
3
Moramo biti mnogo tolerantniji prema odraslima sa mentalnim poremećajima
u našem društvu.
,716
-,002
,092
,543
Naša je odgovornost osigurati najbolju moguću brigu odraslim sa mentalnim
poremećajima.
,682
-,128
-,085
,497
Usluge vezane za mentalno zdravlje što je više moguće trebaju biti dostupne
kroz ustanove orjentisane na zajednicu.
,637
-,008
,144
,458
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima treba ohrabrivati da prihvate
dužnosti normalnog života.
,635
-,041
,103
,447
Faktori
47
Dio varijanse
objašnjen
zajedničkim
faktorom
1
2
3
,624
,013
-,069
,377
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima ne treba tretirati kao izopštene iz
društva.
,594
-,021
,160
,415
Odrasloj osobi sa mentalnim poremećajem ne smiju biti uskraćena njena lična
prava.
,559
-,132
-,101
,345
Niko nema pravo isključiti odrasle osobe sa mentalnim poremećajem iz
njegove zajednice.
,526
,016
,224
,362
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima su predugo bile predmet
ismijavanja
,513
,133
,115
,287
Više novca od poreznih obveznika se treba izdvajati za njegu i tretman
odraslih sa mentalnim poremećajima.
,438
-,014
,107
,221
Stanovnici bi trebali prihvatiti smještanje ustanova za mentalno zdravlje u
njihovom kraju koje će služiti potrebama lokalne zajednice.
,433
-,119
,350
,400
Lokalno stanovništvo se ne treba plašiti osoba koje dolaze u njihovo
susjedstvo po usluge iz oblasti mentalnog zdravlja.
,393
-,132
,376
,390
Naše psihijatrijske bolnice/odjeli više izgledaju kao zatvori nego kao mjesta
gdje se odrasle osobe sa mentalnim poremećajima mogu liječiti.
,364
,088
,012
,131
Psihijatrijske bolnice/odjeli su zastarjela metoda liječenja odraslih sa
mentalnim poremećajima.
,340
,053
,048
,119
-,257
,633
,041
,515
-,164
,605
-,085
,450
Zastrašujuće je pomisliti da ljudi sa mentalnim poremećajima žive u
komšiluku.
-,281
,578
-,025
,475
Odrasloj osobi sa mentalnim poremećajem ne treba davati nikakvu
odgovornost.
-,047
,567
-,169
,385
Osobama sa mentalnim poremećajima život u stambenim naseljima može biti
dobra terapija, ali su preveliki rizici za druge stanovnike.
,212
,548
-,273
,394
Odrasla osoba s mentalnim poremećajem treba biti izolovana od ostatka
zajednice.
-,244
,547
-,100
,435
Ustanove za mentalno zdravlje trebaju biti udaljenje od stambenih naselja.
zajednice.
-,026
,545
-,156
,179
Žena bi bila nepromišljena da se uda za čovjeka koji je bolovao od mentalnog
poremećaja, iako se čini da se potpuno oporavio.
,066
,520
-,101
,283
Faktori
Gotovo svako može postati duševno bolestan.
Najbolje je izbjeći bilo koga ko ima duševnih problema.
Ne bih želio živjeti u naselju sa nekim ko je psihički bolestan.
48
Dio varijanse
objašnjen
zajedničkim
faktorom
1
2
3
Svako ko je imao mentalni poremećaj treba biti isključen iz obavljanja neke
javne dužnosti.
,005
,519
-,187
,325
Najbolji način postupanja sa odraslim osobama koji imaju mentalni
poremećaj jeste da ih se drži iza zaključanih vrata.
-,432
,503
,068
,502
Lako je razlikovati odrasle osobe sa mentalnim poremećajem od normalnih
ljudi.
,251
,491
-,018
,262
Smještanje ustanova za mentalno zdravlje u stambeno naselje degradira
zajednicu.
-,167
,451
,067
,252
-,319
,446
,018
,347
Jedan od glavnih uzroka mentalnih poremećaja je nedostatak samodiscipline
i snaga volje.
,052
,408
,171
,179
Lokalno stanovništvo sa dobrim razlozima pruža otpor kada je u pitanju
smještanje ustanova za mentalno zdravlje u njihov komšiluk.
,145
,402
-,034
,165
-,488
,416
,214
,474
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima trebaju istu vrstu kontrole i
discipline kao i mala djeca.
,481
,417
-,141
,347
Povećana potrošnja na usluge iz oblasti mentalnog zdravlja je gubitak
poreznog novca.
-,454
,399
,191
,420
Čim osoba pokaže znakove mentalnog poremećaja, trebala bi biti smještena
na bolničko liječenje.
,126
,375
,103
,147
-,257
,320
,304
,242
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajem su daleko manje opasne nego što
većina ljudi pretpostavlja.
,161
-,117
,543
,384
Najbolja terapija za mnoge odrasle osobe sa mentalnim poremećajem je da
budu dio normalne zajednice.
,297
-,187
,508
,470
,279
-,066
,486
,376
Potrebno je manje isticati zaštitu javnosti od odraslih osoba sa mentalnim
poremećajima.
,170
,043
,455
,257
Većini žena koje su jednom bile pacijenti u psihijatrijskoj bolnici mogu se
povjeriti djeca na čuvanje.
-,199
-,036
,454
,218
Smještanje ustanova za mentalno zdravlje u stambena naselja ne ugrožava
lokalno stanovništvo.
,181
-,120
,445
,291
Faktori
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajem su teret društvu.
Odrasle osobe sa mentalnim poremećajima ne zaslužuju našu naklonost.
Trenutno postoji dovoljan broj usluga za osobe sa mentalnim poremećajima.
Duševna bolest je bolest kao i svaka druga.
49
U donjoj tabeli prikazan je nivo blagonaklonosti
prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja među različitim grupama opće populacije. Utvrđena je značajna razlika u nivou blagonaklonosti prema mentalno oboljelim među
muškarcima i ženama, tj. žene imaju izraženiji
stav blagonaklonosti prema osobama oboljelim
od mentalnih poremećaja u poređenju sa muškarcima (t=3,056, p=0,002). Također, utvrđena je
statistički značajna razlika u nivou benevolentnosti među osobama različitog stepena stručne
spreme, bračnog statusa, ali i mjesta stanovanja
(Tabela 17). Osobe sa visokom stručnom spremom su značajno više blagonaklone, tj. otvorene prema pravima osoba oboljelih od mentalnih
poremećaja u poređenju sa osobama koje imaju
srednju stručnu spremu (p<0,01) ili samo osnovnu školu (p<0,01). Isto tako, osobe sa srednjom
stručnom spremom u većem stepenu izražavaju blagonaklon stav prema mentalno oboljelim
u poređenju sa osobama koje imaju završenu
osnovnu školu (p<0,01).
Posmatrajući bračni status, utvrđeno je da razvedene osobe imaju značajno manji nivo blagonaklonosti prema mentalno oboljelim u poređenju sa oženjenim/razvedenim i neoženjenim/
neudatim osobama (p<0,01). Osobe koje žive u
seoskim sredinama imaju značajno manji nivo
blagonaklonosti prema mentalno oboljelim osobama u poređenju sa onima koji žive u gradu i
prigradskom naselju (p<0,01).
Tabela 16. Srednje vrijedosti na skali benevolentnosti prema licima oboljelim od mentalnih poremećaja prema
socio-demografskim karakteristikama
50
Spol
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Muško
942
52,80
9,88
Žensko
919
54,15
9,18
Stručna sprema
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
NSS
234
51,55
10,76
SSS
12,29
53,55
9,45
VSS
395
55,18
8,67
Bračni status
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Oženjen/udata
1148
53,64
9,120
Neoženjen/neudata
637
53,50
9,95
Razveden/na
70
50,60
11,52
Mjesto stanovanja
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Grad
945
54,65
9,14
Selo
626
50,88
10,17
Prigradsko naselje
298
55,17
8,35
t
P
3,056
0,002
F
P
11,442
0,000
F
P
3,346
0,035
F
P
36,273
0,000
Na nivou restriktivnosti, tačnije ograničavanja
i smanjivanja prava mentalno oboljelim licima
utvrđena je značajna razlika među osobama sa
različitim stepenom stručne spreme (F=18,180,
p=0,000), kao i među onima koje žive u različitim
tipovima naselja (F=22,393, p=0,000).
Osobe iz seoskih sredina su značajno restriktivnije u poređenju sa onima koje žive u gradskim
(p<0,01) ili prigradskim sredinama (p<0,01). Također, osobe sa najnižom stručnom spremom
imaju najveći nivo restriktivnost u poređenju sa
srednjom i visokom/višom stručnom spremom
(p<0,01), a osobe sa visokom/višom stručnom
spremom imaju značajno manje izraženu restriktivnost u poređenju sa srednjom stručnom spremom (p<0,01).
Tabela 17. Srednje vrijednosti na skali restriktivnosti prema licima oboljelim od mentalnih poremećaja prema
socio-demografskim karakteristikama
Spol
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Muško
944
54,38
12,40
Žensko
918
54,18
12,19
Stručna sprema
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
NSS
235
57,67
13,78
SSS
1229
54,46
12,00
VSS
395
51,68
11,76
Bračni status
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Oženjen/udata
1149
54,73
12,08
Neoženjen/neudata
637
53,55
12,56
Razveden/na
70
52,64
13,13
Mjesto stanovanja
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Grad
946
52,88
11,56
Selo
626
56,92
13,04
Prigradsko naselje
298
53,17
11,99
t
P
0,358
0,721
F
P
18,180
0,000
F
P
2,522
0,081
F
P
22,393
0,000
51
Mentalno zdravlje u zajednici, tačnije pozitivan
odnos i prihvatanje osoba koje su imale mentalni
poremećaj, značajno više je izraženo kod osoba
sa visokom/višom stručnom spremom u poređenju sa srednjom stručnom spremom i onima koji
imaju završenu osnovnu školu (p<0,05). Osobe
koje žive u prigradskom naselju imaju više izražen stav prema mentalnom zdravlju u zajednici u
poređenju sa osobama iz gradskih i seoskih sredina (p<0,01). Također, razlika je značajna ukoliko poredimo osobe iz gradskih i seoskih sredina
(p<0,05).
Tabela 18. Srednje vrijednosti na skali mentalnog zdravlja u zajednici prema socio-demografskim karakteristikama
Spol
N
Muško
941
19,78
4,15
Žensko
918
20,12
4,02
Stručna sprema
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
NSS
235
19,60
4,49
SSS
1226
19,90
3,90
VSS
395
20,40
4,36
Bračni status
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Oženjen/udata
1148
19,88
4,06
Neoženjen/neudata
635
20,17
4,12
Razveden/na
70
19,28
4,28
Mjesto stanovanja
N
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
Grad
944
19,95
4,11
Selo
625
19,54
4,10
Prigradsko naselje
298
20,83
3,83
52
As (srednja vrijednost)
As (standardna devijacija)
t
P
1,826
0,068
F
P
3,298
0,037
F
P
1,994
0,136
F
P
10,304
0,000
4.1.5. Stavovi i znanje zdravstvenih radnika u
području mentalnog zdravlja
Da bi se utvrdili stavovi zdravstvenih radnika
u području mentalnog zdravlja, u narednom
poglavlju ćemo prikazati nivo znanja,
karakteristike stava i socijalnu distancu
zdravstvenih radnika prema osobama oboljelim
od mentalnih poremećaja u poređenju sa općom
populacijom, kvota kojima su obuhvaćeni
zdravstveni radnici službe porodične medicine i
opća populacija.
Na Tabeli 16 prikazani su tačni odgovori na
tvrdnje o mentalnom zdravlju, liječenju, te
karakteristikama mentalnih poremećaja među
općom populacijom i zdravstvenim radnicima
(doktori i zdravstveni tehničari). Nivo znanja
u ispitanim populacijama je visok u pogledu
poznavanja činjenice da se mentalni poremećaji
mogu liječiti kao i svi drugi poremećaji, kao i da
stres može uzrokovati druge organske bolesti.
Veći procenat zdravstvenih tehničara i doktora
medicine (81,3%:92,2%) navodi da su poremećaji
ishrane mentalni poremećaji u poređenju sa
pripadnicima opće populacije (62,2%).
Pravilno identificiranje tvrdnje da je „mentalno
zdravlje samo odsustvo mentalne bolesti“
kao netačne je prisutno kod 77,1% doktora,
gotovo polovine tehničara i oko jedne trećine
pripadnika opće populacije (27,2%). Značajno
je istaći da svega 36,0% doktora i 9,5% tehničara
u službi porodične medicine kao netačnu
identificira tvrdnju da „osobe oboljele od
shizofrenije imaju podvojenu ličnost“! Podjednak
procenat ispitanika u općoj populaciji i među
zdravstvenim tehničarima (oko 20%), a svega
56,8% doktora, navodi kao netačnu tvrdnju da
„psihijatrijski lijekovi tokom liječenja najčešće
stvaraju zavisnost“.
Tabela 19. Pravilno identificiranje osnovnih činjenica o mentalim poremećajima u općoj populaciji i
među zdravstvenim radnicima
Tvrdnje
Opća
populacija
Zdravstveni
tehničar
Doktor
medicine
Poremećaji ishrane (anorexia nervosa, bulimia nervosa) su mentalni
poremećaji.
Psihijatrijski poremećaji se mogu liječiti kao i sve druge medicinske
bolesti (bolesti srca, dijabetes i sl.).
Mentalno zdravlje je samo odsustvo mentalnog poremećaja.
62,2 %
81,3 %
92,2 %
77,3 %
86,3 %
89,3 %
27,2 %
49,4 %
77,1 %
36,8 %
55,6 %
75,0 %
55,0 %
76,8 %
85,7 %
87,0 %
96,4 %
98,2 %
59,7 %
84,6 %
95,6 %
13,9 %
9,5 %
36,0 %
19,4 %
20,1 %
56,8 %
Tokom psihoterapije klijenti, uglavnom, leže na kauču i govore prvo
što im padne na pamet.
Djeca ne mogu oboljeti od anksioznosti i depresije.
Stres može uzrokovati druge bolesti kao što su rak, visok pritisak,
mentalne poremećaje.
Osobe koje su se oporavile od mentalnih poremećaja nisu sposobne
da se vrate na posao.
Osobe oboljele od shizofrenije imaju „podvojenu /dvostruku
ličnost“.poremećaji.
Psihijatrijski lijekovi tokom liječenja najčešće stvaraju zavisnost.
53
Posmatrajući sublimirane odgovore, tačnije nivo poznavanja činjenica o mentalnom zdravlju
među ciljnim populacijama istraživanja, utvrđeno je da najveći procenat opće populacije (33,2%)
identificira pravilno 1 do 3 činjenice o mentalnom zdravlju, a 66,7% tehničara identificira pravilno 4
do 6 činjenica. Najveći procenat doktora medicine, njih 70,8%, poznaje 7 do 9 činjenica o mentalnom
zdravlju (Grafikon 11). Navedene razlike su statistički značajne (χ²=206,229. df=4, p<0,01).
Opšta populacija 1 do 3, 33.2 %
Opšta populacija 4 do 6, 51.1 %
Opšta populacija 7 do 9, 15.7 %
Zdravstveni tehničar 1 do 3, 7.7 %
Zdravstveni tehničar 4 do 6, 65.7 %
Zdravstveni tehničar 7 do 9, 26.6 %
Doktor medicine 1 do 3, 2.7 %
Doktor medicine 4 do 6, 26.5 %
Doktor medicine 7 do 9, 70.8 %
54
Grafikon 11. Nivo poznavanja osnovnih
činjenica o mentalnom zdravlju među
općom populacijom, zdravstvenim
tehničarima i doktorima medicine
Među općom populacijom 2,5% ne navodi tačno
niti jednu činjenicu o mentalnom zdravlju, a 0,4%
navodi tačno sve činjenice. Među doktorima
medicine 15% tačno identificira sve činjenice
o mentalnom zdravlju, a to čini svega 0,6%
zdravstvenih tehničara. Među zdravstvenim
radnicima nema onih koji ne poznaju niti jednu
činjenicu o mentalnom zdravlju.
Pri prikazu rezultata stavova zdravstvenih radnika
prema osobama sa mentalnim poremećajem
u odnosu na opću populaciju koristit ćemo
raspodjelu odgovora na skali stavova zajednice
prema mentalno oboljelim licima (CAMI). Veći
sumarni skor na skali upućuje na pozitivan stav
prema mentalno oboljelim i obratno.
Ciljna populacija
istraživanja
Primjenom univarijantne analize varijanse
(ANOVA) utvrđena je statistički značajna
razlika u postignuću na skali stava prema
mentalno oboljelim licima (F=33,137, p<0,01)
među ciljnim populacijama istraživanja (opća
populacija, zdravstveni tehničari i doktori
medicine). Primjenom LSD post hoc testa
utvrđena je međugrupna razlika, tačnije
statistički značajno veći nivo postignuća na
skali stava prema mentalno oboljelim licima je
prisutan kod doktora medicine u poređenju sa
općom populacijom i zdravstvenim tehničarima
(p<0,01), kao i među zdravstvenim tehničarima
u poređenju sa općom populacijom (p<0,05).
Navedeno upućuje na zaključak da zdravstveni
radnici imaju pozitivniji stav prema mentalno
oboljelim u poređenju sa općom populacijom.
N
AS
SD
Opća populacija
731
139,93
17,73
Zdravstveni tehničari
171
143,76
18,55
Doktori medicine
115
154,54
19,55
Ukupno
1.017
142,23
18,65
U pogledu zastupljenosti socijalne distance među
zdravstvenim radnicima i općom populacijom
utvrđena je statistički značajna razlika u nivou
socijalne distance među općom populacijom,
zdravstvenim tehničarima i doktorima medicine
prema oboljelim od shizofrenije (F=14,317,
p<0,01),
depresije
(F=24,168,
p<0,01),
Tabela 20. Prosječna vrijednost
na skali stava zajednice prema
mentalno oboljelim licima
među općom populacijom,
zdravstvenim tehničarima i
doktorima medicine
anksioznosti (F=30,231, p<0,01), liječenim od
alkoholizma (F=9,549, p<0,01) i narkomanije
(F=6,172, p<0,01), mentalno zaostalim osobama
(F=13,636, p<0,01) i osobama oboljelim od
poremećaja ishrane (F=15,707, p<0,01) (Tabela
19).
55
Tabela 21. Stepen socijalne distance prema različitim vidovima mentalnog oboljenja među općom populacijom,
dzrvstvenim tehničarima i doktorima medicine
Ciljna populacija
N
Shizofrenija
Depresija
Anksioznost
AS (SD)
AS (SD)
AS (SD)
Opća populacija
731
15,09 (3,97)
17,11 (4,24)
17,15 (4,15)
Zdravstveni tehničari
171
15,26 (4,12)
18,18 (4,15)
18,16 (4,34)
Doktori medicine
115
17,26 (4,36)
19,95 (4,33)
20,38 (4,55)
Ukupno
1.017
15,37 (4,10)
17,61 (4,33)
17,69 (4,35)
Ciljna populacija
N
Narkomani
Mentalno zaostali
AS (SD)
AS (SD)
AS (SD)
Alkoholičari
Opća populacija
731
16,95 (4,70)
15,47 (4,86)
16,28 (4,23)
Zdravstveni tehničari
171
17,78 (4,74)
15,61 (5,06)
16,71 (4,27)
Doktori medicine
115
18,90 (4,75)
17,22 (5,37)
18,50 (4,40)
Ukupno
1.017
17, 31 (4,75)
15,69 (4,98)
16,60 (4,31)
Primjenom LSD post hoc testa utvrđena je
međugrupna razlika u nivou socijalne distance
među ciljnim grupama istraživanja. Naime,
doktori medicine imaju značajno manji
nivo socijalne distance prema oboljelim od
shizofrenije u poređenju sa zdravstvenim
tehničarima (p<0,01) i općom populacijom
(p<0,01). Prema oboljelim od depresije,
anksioznosti, liječenim alkoholičarima i osobama
oboljelim od poremećaja ishrane doktori
medicine imaju izražen značajno manji nivo
socijalne distance u poređenju sa zdravstvenim
tehničarima i općom populacijom. Također,
zdravstveni tehničari imaju značajno niži nivo
56
socijalne distance prema navedenim grupama
oboljenja u poređenju sa općom populacijom.
Za razliku od prethodno navedenih oboljenja, u
pogledu socijalne distance prema narkomanima
i mentalno zaostalim osobama doktori
medicine imaju izražen značajno manji nivo
socijalne distance u poređenju sa zdravstvenim
tehničarima (p<0,01) i općom populacijom
(p<0,01). Razlika u nivou socijalne distance prema
narkomanima i osobama koje zaostaju u razvoju
među općom populacijom i zdravstvenim
tehničarima nije prisutna.
4.2. Fokus grupe
Kako bismo ispitali stavove i uvjerenja
različitih grupa ljudi, održane su četiri fokus grupe, dvije u općoj populaciji, tačnije jedna u seoskoj i jedna u gradskoj sredini. Sa zdravstvenim
radnicima su održane dvije fokus grupe, jedna
sa doktorima-specijalistima porodične medicine i jedna sa zdravstvenim tehničarima koji rade
u službi porodične medicine. Prema oblastima
obuhvaćenim fokus grupama, dobijeni rezultati
su sistematizirani u odgovarajuće cjeline:
1) Shvatanje mentalnog oboljenja/iskustvo u
kontaktu sa mentalno oboljelim osobama,
2) Zastupljenost stigme i diskriminacije prema
mentalno oboljelim osobama,
3) Razlozi za stigmu i diskriminaciju prema mentalno oboljelim licima,
4) Načini prevazilaženja stigme i diskriminacije.
4.2.1. Opća populacija RS
Učesnici fokus grupa opće populacije
navode da se mentalni poremećaj ispoljava putem ponašanja. Percepcija mentalnog oboljenja se svodi na odstupanje od općeprihvaćenih
normi ponašanja. Također, jedno od zastupljenih
objašnjenja mentalnog poremećaja se svodi na
njegovo definiranje kao organskog poremećaja:
Urbana sredina: „Kada osoba ima poremećaje u
ponašanju, ne samo u ponašanju ali se, uglavnom,
manifestira u ponašanju, kroz određene vrste tikova, kada je odsutna, odsutnost govora ili previše
priča.“
Ruralna sredina: „Neko oštećenje na mozgu, poremećaj neki...“
Osobe sa mentalnim poremećajem se opisuju
kao nepredvidive, neshvaćene sa specifičnosti-
ma karakterističnim za određeno mentalno oboljenje.
Urbana sredina: „Zavisi od bolesti...mogu biti
izrazito povučene, mogu biti izrazito agresivne,
zavisno od tipa mentalnog oboljenja...generalno,
možemo reći da su eventualno drugačije, ali gledajući posebne grupe oboljenja- imaju specifičnosti.“
Urbana sredina: „Teško ih je prepoznati na ulici,
ali mislim da su neshvaćene.“
Urbana sredina: „Ja mislim da su sve te osobe
devijantne, odnosno da u nekom trenutku ispolje
svoju agresivnost bez obzira koliko na početku one
bile mirne...to je neki poremećaj i to na kraju dođe
do toga hoće li one prema sebi nešto da urade ili
prema drugom, ali mislim da su uvijek nasilne.“
Ruralna sredina: „Mislim da su nepredvidive. Ne
možeš nikada znati šta će ispoljiti.“
Ruralna sredina: „Svi različito ispoljavaju to svoje
mentalno stanje. Obično odskaču od ostalih ljudi.“
Većina učesnika je bila u kontaktu sa
osobom koja ima mentalnih poteškoća. Iskustvo
u direktnom kontaktu je različito i kreće se od
pozitivnog do negativnog. Ističe se značaj trenutnog stanja osoba koje su mentalno oboljele,
jer ono determinira iskustvo u datoj situaciji. S
druge strane, jedan dio učesnika, iako ne ističe
direktni kontakt sa osobama koje imaju mentalne poteškoće, ispoljava strah od potencijalnog
kontakta, te ističe nepredvidivost i nemogućnost
da se kontroliraju navedena stanja.
Urbana sredina: „U svakom slučaju iskustvo je
različito, zavisi od epizode do epizode, ali nikad nisam imao negativno iskustvo.“
57
Urbana sredina: „U suštini, to su ljudi koji su među
nama i svakome od nas se može desiti da u nekom
momentu u životu na neki izazov ne odgovorimo
kako bismo željeli i da dođemo u neko stanje....“
Urbana sredina: „Ja isto poznajem osobu, meni
lično nikada ništa nije uradila. Međutim, ja nikada
ne bih smjela da ostanem nasamo sa njom.“
Ruralna sredina: „Ja nisam imala neko iskustvo...
jedino kada se sretneš na ulici sa ljudima i na njima
se vidi da su mentalno oboljeli, ali da sam imala lično iskustvo- to ne.“
Ruralna sredina: „Poznajem nekoliko ljudi koji su
mentalno oboljeli....nisu bili agresivni, prepoznaju
se samo po tom lutanju po selu. Po nekim njihovim
simptomima se vidi da su oboljeli....“
Učesnici fokus grupa kao glavne razloge
za stigmu i diskriminaciju navode nedovoljnu informiranost i neznanje. Prema njihovim riječima,
za to su djelomično odgovorni profesionalci i institucije.
Urbana sredina: „Nema informacija. Kod mene je
na selu skoro bio jedan slučaj, ženi od 25 godina se
odjednom počelo nešto da priviđa. Njeni roditelji
su reagirali tako da su mislili da su nju obuzeli zli
duhovi. Zvali su sveštenike, hodže, bacali zapise i
sl. U današnje vrijeme!! .... Ali, mislim da ni u gradskim sredinama nije ništa bolje, ljudi su poprilično
zatvoreni....“
Urbana sredina: „Ja mislim da je glavni uzrok neobrazovanost. Počet ću od sebe, koliko sam malo
upoznata sa tom oblašću.“
Ruralna sredina: „Nedovoljna edukacija, nezainteresiranost društvenih struktura...edukacija više
nije kao što je nekad bila...sve je nekako zakazalo...
sve.“
58
Odbacivanje od porodice, neblagovremeno prepoznavanje poteškoća i sakrivanje poremećaja u krugu porodice se ističu kao jedan od
faktora koji dovode do stigme i neblagovremenog liječenja.
Urbana sredina: „Prvo da se porodica osvijesti,
da ima u porodici, u kući, neko ko je bolestan, da
se konsultira stručnjak i da se onda ide na socijalizaciju.“
Ruralna sredina: „Roditelji, kada uoče problem
kod djeteta, oni to kriju. Niko ne shvata da je to
bolest, isto kao kada te boli glava, pa odeš kod
doktora. Kod nas, kada dijete malo, konkretno ima
problem, kada to roditelj vidi, to se krije da ne čuje
komšija i da ne čuje ostala rodbina.“
Urbana sredina: „Problem je u porodici ako to
ignoriraju, pokušavaju da zakamufliraju, a i sama
sredina je poprilično neobrazovana.“
Među razlozima koji doprinose razvoju
stigme i diskriminacije ističe se strah od mentalnog oboljenja i bolesti uopće. Ljudi zaziru od
mentalno oboljelih osoba, plašeći se da bi se to
isto moglo desiti i njima, kao i zbog percepcije
mentalno oboljelih kao nepredvidivih i agresivnih.
Urbana sredina: „Mene malo brine taj strah koji
ljudi unaprijed osjećaju, čim se spomenu te vrste
oboljenja, odmah je ta agresija: Da li će on meni
nešto uraditi ili ne? To ne mora biti tako.“
Urbana sredina: „Mislim da nema te bolesti sa
kojom ćemo se hvaliti, to je nešto čega se stidimo,
to nas uče od malih nogu, da se bolesti treba stidjeti. Mentalne malo više, jer nam je to pomalo nejasno i ne znamo kako da se ponašamo, ali bolesti
guramo i sakrivamo pred svijetom. To je najveći
problem, osjećanje stida. Pored straha da će neko
da nas ugrozi, da nam napravi štetu, postoji još jedan razlog za osjećanje straha a to je koliko sam ja
daleko od ovoga; to je nešto što može da se desi i
meni, nekom meni bliskom....“
Ekonomska kriza, neimaština i otuđenje
ljudi su navedeni kao jedan od razloga za stigmu.
Utjecaj neimaštine i socijalne krize kao faktor stigme i manjka brige za mentalno oboljele više se
ističe u fokus grupi iz seoske sredine.
Urbana sredina: „Ljudi su u današnje vrijeme zaokupljeni svojim problemima, bore se za golu egzistenciju. Ja to, sa jedne strane, razumijem, a sa
druge ne.“
Ruralna sredina: „Nemamo mi možda stav takav
koliko smo mi nemoćni, društvo je nemoćno i iscrpljeno. Nemaš ti ni sredstava ni za šta, ali kamoli
za to, nema ni posla više.... nemaš ga gdje uposliti,
nemaju gdje ni zdravi naći posla, a tek sa poremećajima. Osnovni problem je siromaštvo, toga će biti
sve više, ljudi će pucati.“
Ruralna sredina: „Mislim da je društvo surovo, ti
ljudi su prepušteni sami sebi i totalno izolirani.“
Da bi se prevazišle stigma i diskriminacija, predlažu se mjere koje bi se odnosile na
edukaciju i informiranje ljudi, veću angažiranost
i podršku porodice, ali i profesionalaca/ustanova. Na pretposljednjem mjestu se ističe kontakt
sa mentalno oboljelim osobama i djelovanje na
emocije stida i straha od mentalne bolesti. U
seoskim sredinama ljudi više ističu informiranje
putem medija i TV-a, a u gradskoj sredini navode
značaj edukacije i promocije mentalnog zdravlja
od ustanova i profesionalaca.
Urbana sredina: „Zato je potrebna edukacija od
malena, pa kada se dođe u te godine... to je proces
koji će zaživjeti ako krenemo sada od nekoga ko
ima deset godina, pa dok dođe u 40. godine kada
će da razvije blago pozitivan stav. Kod starijih osoba je teško sada razbiti negativan stav.“
Urbana sredina: „Mislim da profesionalci treba da
rade na edukaciji ljudi o vrsti mentalnih oboljenja,
nivoima, te kako ljudi mogu da reagiraju. Da ljudi
shvate da sva mentalna oboljenja nisu ista i da ih
prosto ne moramo izbjegavati i da im možemo i
pomoći. Opet, normalno je da sve ono što ne znamo da nam stvara strah, tako da mislim da treba
da educiramo mlade, odrasle i starije i sve na razne
načine.“
Urbana sredina: „Ja bih insistirala na zdravstvenom vaspitanju kao, na početku, fakultativnom, a
zatim obaveznom vidu nastavnog programa....“
Ruralna sredina: „Pa i naši mediji, umjesto da manje ističu političare, potrebno je da prikažu neku
emisiju sa oboljelim. Znam, kada naiđe na TV-u
neka edukativna emisija, da sve napustim i gledam
je, jer me interesira.“
Ističe se i značaj emotivnog dijela poruke. Učesnici fokus grupa su djelomično isticali
značaj ličnog iskustva i empatije kao osnove za
podsticanje brige o mentalnom zdravlju i ljudima koji imaju emotivnih poteškoća.
Urbana sredina: „Bitno je naglasiti da to postoji
(mentalni poremećaji), da je dio svakodnevnice,
možda je pored mene osoba sa poteškoćama, ali
šuti on- šutim ja.“
Urbana sredina: „Prema mom mišljenju, kontakt
je najbolji način. .....za mene je najbitnije kada mi
neko pruži informaciju iz ličnog iskustva, da je on
59
nešto vidio i doživio, nego kad ja pročitam, pa ja to
teoretski sagledam i upijem tu informaciju. Lakše
prihvatim informaciju kada mi je neko prenese kao
lično iskustvo.“
Učesnici fokus grupa iz seoske sredine su
više isticali značaj zajednice i društva koje treba
i može da pruži brigu i pažnju osobama sa mentalnim poremećajima. Oni ističu da lokalna zajednica može da učini najviše.
Ruralna sredina: „Svi moramo biti tolerantniji
prema tim osobama. Nemamo mi velike mogućnosti.... jedino što sada možemo jeste da djelujemo
kao sredina, da malo budemo tolerantniji prema
tim ljudima da im pokušamo pomoći. Nemamo mi
šta očekivati od države.“
Ruralna sredina: „Moje mišljenje, kada bi mene
sada stavili među njih deset, kako bi god ja skrenula...tako bi nas deset utjecalo na jednog, mi bismo
ga čupali....kao što bih i ja među njih deset pukla,
tako bi nas deset pozitivno utjecalo na jednog...
ako bi i nešto uradio i rekao kako ne treba, ne bismo ga osuđivali, pokušali bismo mu objasniti na
blaži način ili dati mu podršku ako je nešto uspio
...ja mislim da bi se tada uspio izvući, naravno, uz
neku terapiju.“
Iza isticanja značaja i pozitivnog utjecaja
lokalne zajednice krije se zaziranje od zdravstvenog sistema, te nevjerica da su zdravstveni radnici u stanju da pomognu i podrže oboljelu osobu.
Urbana sredina: „Mislim da je za početak ključno
da se uspostavi dobra komunikacija između porodične medicine i CMZ-a. Oni moraju da postanu
najbolji drugovi na svijetu, da se sve ne svede na
prosljeđivanje uputnice....ako postoji tim koji čine
doktor, medicinske sestre i hiljadu i nešto pacijenata, onda taj tim treba da komunicira sa CMZ-om.
60
Postoji ta otvorena komunikacija, ne samo uputnica, jer mi čovjeka svodimo na papir.“
Ruralna sredina: „Ali, dešava se da ljudi završe
školu (misli na psihologe, psihijatre i sl.) pa ne
znaju pomoći takvim osobama.“
4.2.2. Zdravstveni radnici
U pogledu odnosa zdravstvenih radnika
prema osobama koje su oboljele od mentalnih
poremećaja, obuhvaćena su pitanja koja se odnose na svakodnevni kontakt i iskustvo zdravstvenih radnika u odnosu prema mentalno oboljelim osobama, ali i pacijentima koji se nalaze u
stanju krize i mentalnih poteškoća. Iskustvo doktora i zdravstvenih tehničara je „dobro“ u odnosu prema hroničnim pacijentima, prvenstveno
onima koji „redovno uzimaju terapiju“. Istovremeno, za novootkrivene slučajeve ističe se da su
potrebni duži kontakt, razgovor i preispitivanje
kako bi osoba prihvatila da ima psihički problem
i samim tim se odlučila na adekvatan tretman.
Doktor: „.... Kada bih izdvajala, to je jedna od najboljih grupa pacijenata po sistemu naručivanja i
uzimanja terapije, jako je dobra saradnja.... sada,
ta dobra saradnja je možda i uvjetovana time što
me dobro poznaju, poznaju svog ljekara kod kojeg
idu i imaju povjerenja, tako da sam ja prezadovoljna.“
Medicinska sestra: „Vežu se za nas, za određenu
osobu u porodici ili u ambulanti, a pristup je prema
svakom pacijentu svakog od nas jednak....svakog
doživljavamo kao najužeg člana porodice i tako se
prema njima postavljamo i tako i oni nama prilaze,
kao porodici.“
Doktor: „Obično je za takvog pacijenta potrebno
izdvojiti više vremena ukoliko se predosjeti da se u
pozadini nekog problema krije mentalna poteškoća. Obično im kažemo da je potrebno da potraže
pomoć od druge specijalnosti, psihijatra.....mi smo
još možda takvo društvo gdje je to ‘skrivena bolest’,
malo pacijenata voli o tome da priča i kada ima
probleme, neće da ga iznese i hoće da ga prikrije.
Često ističu neki drugi problem.“
Doktor: „Tek nakon četvrtog- petog dolaska, kada
on traži ili vi izgradite povjerenje i komunikaciju,
onda uspijete da ga uputite na liječenje. To je proces koji zahtijeva vrijeme i izgradnju povjerenja, tek
nakon toga će osoba da vam se povjeri....“
S obzirom na to da je u praksi izražen „srećom, veoma mali procenat“ onih koji ne prihvataju činjenicu da se iza poteškoća krije mentalno
oboljenje, najčešće se navedeno stanje prevazilazi izgradnjom povjerenja između pacijenta i
doktora. Gotovo svi učesnici fokus grupe (doktori) ističu da je nedostatak vremena faktor koji ih
sputava da ostvare dublji kontakt sa pacijentom
i povjerenje kao nužni preduvjet za prihvatanje
liječenja i prevazilaženje mentalnih poteškoća.
Značaj pružanja adekvatnih informacija pacijentu o funkciji i ulogama CMZ-a izlazi na površinu
kroz razgovor sa članovima fokus grupe.
Medicinske sestre: „Mi imamo pacijenata koji
nisu zvanično registrirani (misli na određenje mentalnog poremećaja), ali, prema mom skromnom
mišljenju, trebali bi, jer se ponašaju tako. Možda će
i biti....mislim da takvih ima više, puno više (nedetektiranih).“
Doktor: „Ja to pokušavam i vidim da uspijeva:
kada mogu da izdvojim vrijeme, dovoljno vremena, kada ga dobro saslušam, kada mi uvjeti to dozvole. Pa jednom, pa dva puta, pa tri puta......kada
imamo dovoljno vremena da razgovaramo, on
shvati da razumijem njegov problem, njegovu teži-
nu.... Ali, kada svaki dan u ambulanti imate šezdeset ljudi, vi nemate vremena....onda pršte uputnice
na sve strane....“
Doktor: „Kako da kažem, kada se kaže ‘na prvu
loptu’, potrebno je vrijeme da osoba to shvati, da
prihvati taj strah i da do pacijenta dopre suština
problema. Mnogi ne žele sa tim da se suoče, pokušavaju da pronađu neki drugi uzrok kod specijalista, potroše dosta novca na privatne usluge i vrate
se i onda vide (prihvate) šta je. Ja u najvećem broju
slučajeva, kada uočim problem, odmah šaljem u
CMZ,“
Doktor: „Njima (pacijentima) je bitno približiti odlazak u CMZ, da to ne znači da je on lud.“
Istovremeno, kada je riječ o odgovornosti pacijenata u pogledu poštivanja savjeta doktora i sistema naručivanja, specijalisti porodične
medicine ističu da nekada sami pacijenti stvaraju
„gužvu u čekaonici“, te da dolaze u „zadnji momenat“ po terapiju, neki to čine upravo da bi
izbjegli razgovor sa doktorom.
Doktor: „Mislim da oni od zdravstvenih radnika
imaju svu potrebnu podršku, pažnju i vrijeme...pacijent ponekad dođe u vrlo nezgodnim situacijama
i želi sve da preskoči, da bude prvi u redu. Nekada
je to nemoguće, jer i ispred pacijenta sa mentalnim
oboljenjem ima neko ko je vitalno ugrožen i kojem
je potrebna pomoć i više pažnje, i to su obično te
situacije kada mi imamo probleme sa njima i kada
ne žele da čekaju.“
Doktor: „Ima i slučajeva kada dolaze namjerno na
kraju radnog vremena...žure, hitno im treba terapija, da se što manje zadrže kod nas...da bi pobjegli,
ustvari, od svog problema i da ne bi došli u situaciju
da sa nama razgovaraju....“
61
Saradnja sa drugim službama - Centrom
za mentalno zdravlje (CMZ) se ističe kao veoma
dobra uz mogućnost poboljšanja zajedničke
edukacije i saradnje u sistemu upućivanja i nadzora nad pacijentom kojem je potrebno pružiti
dovoljno vremena, pažnje i empatije.
Doktor: „Mislim da, ako saradnja postoji, treba da
se održava i razvija. Ponekad tim pacijentima bude
da i kod nas (služba porodične medicine) i tamo
(CMZ) sve prođe brzo, da im se ne posveti vrijeme....
dovoljno vremena. Ako nema njegovog ljekara ili
ga mijenja neko drugi, oni taj sistem zamjena ne
vole....“
Ističe se i velika zabrinutost zbog prekomjerne upotrebe sedativa. Kontrola izdavanja
sredstava za smirenje je ukazala da pacijenti za
„koje se nikada ne bi reklo da ih koriste“ mnogo
upotrebljavaju sedative. To pokazuje da su među
registriranom populacijom izuzetno prisutni stres
i psihički problemi.
Doktor: „Mi nismo ni svjesni koliko naših pacijenata ima psihičkih problema...da li su veći ili manji.
Tek sad uvođenjem recepta vidimo koliko ljudi troši
sedativnu terapiju. Koliko njih je samo kupovalo po
apotekama, po preporuci psihijatra, tj. nalazu starom pet godina... putem nekog starog recepta koji
ne znamo ni kada smo napisali... u nekom dežurstvu u Hitnoj....“
Doktor: „Mi smo se susreli sa tim problemom neočekivano....znamo da se pije i koriste lijekovi, ali u tolikoj mjeri! Bitni su razgovor i promocija zdravlja...“
U pogledu prekomjerne upotrebe sedativa, kao glavni razlozi se navode stresan život
uvjetovan velikim brojem obaveza, ali i utjecaj
ekonomske krize i ratnih dešavanja čije posljedice „tek sada vidimo-nakon dvadeset godina“. Kao
62
jedan od vodećih razloga stresa se ističe karakteristika kapitalističkog društva koje smatra da radnik „treba samo da je posvećen poslu, da nema ni
radnog vremena“, tako da u „velikom broju slučajeva u pozadini poteškoća leži stres na poslu“.
Doktor: „Pogotovo strah od gubitka posla...u današnje vrijeme ima dosta ljudi koji nemaju stalan
posao...čovjek kada zna da mu je siguran posao, to
se lakše može iznijeti. Pacijenti misle da ih bilo kakva greška može koštati posla....“
Stav društva prema osobama koje imaju
mentalne poremećaje se ocjenjuje kao krajnje
diskriminacijski, koje samim tim i nakon liječenja
ostaju odbačene i neprilagođene.
Doktor: „Neko sazna da on ima psihički problem,
tu se javi odbojnost...Ne znam da li je to u pozadini
naše sredine, naroda, ali neko ko ima psihički problem teško se uklapa, on je samim tim malo odbačen:“
Medicinska sestra: „Znate kakva je naša sredina...
naš mentalitet je takav...ti ljudi se izdvajaju.“
Medicinska sestra: „Ima i normalnih ljudi koji to
normalno shvataju i prihvataju, kao i mi, zdravstveni radnici, ali većina ljudi ih ne prihvata.“
Kao vodeći razlozi za diskriminaciju ističu
se neznanje i strah koje je moguće prevazići „čim
bi se krenulo sa promocijom i edukacijom“. Podrška zajednice i društva, te porodice je značajna za
oporavak osobe nakon liječenja i saradnje sa doktorom.
Doktor: „Tu je suština problema...kada se ljudima
pojasni, javit će se više emocija i uvida u tuđu situaciju i samim tim njegov odnos i strah/barijera bi bili
manji i drugačiji. Kada čovjek, nakon faze liječenja,
počne normalno da funkcionira u društvu, zašto taj
potencijal da se ne iskoristi?“
Doktor: „Odmah se etiketiraju i prekriže, a šta mi
time pravimo prema tom čovjeku, radnom kolegi i
sl. ?? Tako da tu nije samo naša podrška i saradnja
sa pacijentom, to je suviše kratko i to trebamo širiti
dalje.“
Radi unapređenja svoga rada i odnosa
prema pacijentima i osobama koje imaju mentalne poteškoće, doktori ističu potrebu edukacije
i povećanja saradnje sa kolegama drugih specijalnosti (psihijatar), ali se ističe i vrijeme koje je
potrebno za pacijenta kao ključni faktor koji čini
osnovu za izgradnju povjerenja i pružanje kvalitetnije zdravstvene zaštite svim osobama, pa
tako i onima sa mentalnim poremećajem. Povećan obim usluga, veliki broj pacijenata na dnevnoj osnovi smanjuju kvalitet rada i svode kontakt
na pisanje uputnica i „ispunjavanje želja pacijentu“. Doktori izražavaju bojazan u vezi sa mogućnošću sagorijevanja na poslu uslijed velikog opterećenja (i do 60 pacijenata dnevno) i normi koje
se povećavaju.
Doktor: „Potrebno je vršiti zajedničku edukaciju i
nas, doktora porodične medicine, i specijalista psihijatrije kako bismo razvili komunikaciju i kontakte
i educirali se u tom smislu.“
Doktor: „Ti kada nemaš vremena, onda ispunjavaš
sve želje pacijentu...ne možeš više ni razgovarati sa
njim, ni udubiti se u njegov problem, šta njega boli,
zašto on traži uputnicu...“
Doktor: „Sve je to dobro što mi imamo veći broj
pacijenata, veći broj pregleda....ali kakvo je naše
mentalno zdravlje, šta ostaje iza svega toga...
šta ostaje nakon pet godina...koga ćemo mi tako
istrošeni savjetovati.“
U pogledu pružanja kvalitetnije brige
osobama koje su mentalno oboljele ili koje su
pod stresom ističe se potreba edukacije radnika
i poslodavaca u smislu blagovremenog javljanja
ljekaru, rad sa porodicom i razvijanje programa
prevencije koji će podsticati fizičku aktivnost i
više forsirati okupacionu terapiju u dnevnim boravcima koje posjećuju osobe sa mentalnim poteškoćama.
Doktor: „Edukacija je najbitnija, ali ako nema podrške porodice, a često su članovi porodice registrirani, pozovem ih pa porazgovaramo, porodica je
bitna. Treće su radne organizacije i cijelo društvo.
Kada pogledam, njih bih stavila i na prvo mjesto,
jer šta da radimo sa takvim pacijentom, kada dođe
pod stresom, on uopće ne razmišlja- ni radni kolega, ni poslodavac.“
Doktor: „Trpe, rade i boje se dolaska...boje se da će
ići na bolovanje, tako da rade dok god mogu. Tako
da izbjegavaju da se jave na vrijeme, što bi za njih
bilo bolje. Zato je bitna edukacija- koliko je bitno da
se ljudi blagovremeno jave ljekaru.“
Doktor: „Saradnja sa porodicom je jako bitna
...nije dovoljno da se napiše otpusna lista ako se
osoba vraća u nepripremljenu porodicu. Dok je
pacijent na liječenju, potrebno je da se razgovara i
radi sa porodicom i da se educira. Potrebno je educirati porodicu osobe sa psihičkim poremećajem
kako bi mu se prilagodila.“
Medicinska sestra: „Potrebno je na medijima pričati o toj temi; da je to bolest kao i svaka druga, da
se to može desiti svakome od nas. Kada mi budemo razmišljali tako da se to može desiti bilo kome,
onda će se svi drugačije odnositi prema tim osobama. Može se desiti bilo kome...najbližem.“
63
4.2.3. Mediji
va ili očituje kod svih mentalnih bolesnika.“
Znanje o prirodi mentalnih poremećaja
Kada su u pitanju informiranost i educiranje o
mentalnim poremećajima putem medija, učesnici smatraju da su dosta naučili iz medija o samim poremećajima, mada navode da mediji ovu
temu tretiraju jedino kada neki slučaj eskalira.
Mediji se gotovo nikako ne bave simptomima
i pojedinačnim dijagnozama, već to isključivo
bude površno informiranje masa najčešće putem crne hronike.
Kada je u pitanju znanje o prirodi mentalnih oboljenja, njihovom nastanku i simptomima, većina
učesnika je izjavila da su dovoljno upoznati sa
prirodom mentalnih oboljenja, te da posjeduju
osnovno znanje o toj temi i da mogu o njoj diskutirati. Manji dio učesnika premalo zna o toj
temi, jer se nisu previše za nju interesirali, ili se
nikada nisu poslovno/privatno bavili problematikom mentalnih poremećaja.
Gotovo svi učesnici mogu istaknuti neke zajedničke osobine osoba sa mentalnim poremećajima, a to bi bile: čudan pogled, odsutnost, zamišljenost, napadi histerije, plač, neposrednost,
naivnost, življenje u posebnom svijetu, usamljenost, isključenost iz društva, da su senzibilniji od
osoba koje nemaju mentalni poremeć, da često
imaju visok IQ, neprilagodljivost, odstupanje
od „normalnog“ ponašanja. Navedeno je i da je
često zajednička osobina mentalnih bolesnika
agresivnost, tj. agresivni ispadi.
„Osobe sa mentalnim poremećajima nisu uključene u društveni život i društveni život ih unaprijed
odbacuje ako se utvrdi da su oboljele. Smatram da
su takve osobe većinom vezane za agresivnost iako
to ne mora biti. Kada čujemo da neko ima psihičko
oboljenje, prva asocijacija je da mora biti agresivan.“
Manji dio novinara je istaknuo da ne zna koje bi
bile zajedničke karakteristike osoba sa mentalnim poremećajima.
„Oni su neprimjetni, teško se mogu uočiti, tek kad
bismo znali ko su, mogli bismo uočiti neke zajedničke karakteristike, neko ponašanje koje se uoča64
„Susrećem se sa ovim kroz crnu hroniku. Mediji površno obrađuju ovu temu i uglavnom su fokusirani
na PTSP. Neke populacije su slabije tretirane zbog
nekih važnijih tema.“
Ponekad se od medija može saznati nešto o ovoj
temi ukoliko je Međunarodni dan mentalnog
zdravlja, ili ako se održava neki okrugli stol ili seminar o ovoj temi. S obzirom na postratna zbivanja u našoj zemlji, smatraju da se najviše pažnje u
medijima pridaje PTSP-u i depresiji, te da najviše
znaju o tim problemima.
Na pitanje o tome šta prvenstveno definira osobu koja ima neku vrstu mentalnog poremećaja
i po čemu bi se one razlikovale od „nas“ dati su
različiti odgovori. Veliki dio smatra da se osobe
sa mentalnim oboljenjem razlikuju po načinu
ponašanja. Kao primjere navode agresivno ponašanje koje prati neku vrstu poremećaja, ponašanje prema drugim ljudima, tj. nepovjerenje
prema ostatku zajednice i prilaženje ostalima sa
strahom i rezervom.
„Osoba koja nije u stanju ostvariti potpuni društveni kontakt sa drugim osobama. Osoba koja se
u nekom segmentu života isključuje. Definira ih to
što nisu u stanju 100% da se adaptiraju u zdravu
zajednicu.“
Također je navedeno da se te osobe često bizarno ponašaju, te pričaju same sa sobom. Drugi dio
učesnika smatra da to što ih razlikuje od drugih
ljudi jeste sâm poremećaj, tj. činjenica da imaju
psihijatrijsku dijagnozu. Kao prva stvar koja razlikuje osobe sa psihijatrijskom dijagnoze od onih
bez nje navodi se i način njihovog reagiranja.
Mentalno oboljeli drugačije reagiraju na stvarnost, na ljude oko sebe, te su često nepredvidljivi, što nas „ostale“, kako učesnici navode, i najviše
plaši. Mentalno oboljeli se razlikuju od „ostalih“ i
po izgledu. Oni izgledaju zapušteno, neuredno,
manje obraćaju pažnju na vlastitu higijenu. Navedeno je i da su oni mnogo emotivniji i empatičniji od drugih ljudi.
„Današnje društvo bi trebalo biti u mogućnosti da
pronađe mjesto za njih na kojem bi se i oni osjećali
korisnim, a to je najbitnije.“
Stav prema integraciji mentalno oboljelih u
zajednicu
Mediji i mentalni poremećaji
Povodom ravnopravnog učestvovanja osoba sa
mentalnim poremećajima u zajednici, velika većina učesnika smatra da oboljeli ne mogu funkcionirati podjednako kao i ostali članovi društva,
a manji broj učesnika smatra da oboljeli mogu
ravnopravno funkcionirati kao članovi zajednice.
Razlozi kojima potkrepljuju ova mišljenja jesu da
se mentalna oboljenja razlikuju od drugih vrsta
oboljenja, da njihovo funkcioniranje ovisi o vrsti
poremećaja, kao i o tome koliko je poremećaj
dobro kontroliran. Svi su istaknuli da oboljelim
treba omogućiti da ravnopravno funkcioniraju i
da im treba osigurati to pravo uz opasku da prethodno tim stručnjaka za mentalno zdravlje mora
ocijeniti da li su opasni po zajednicu. Kad je riječ
o tretmanu mentalnih bolesnika (integracija u
društvo ili institucionalizacija), deinstitucionalizacija, tj. integracija mentalno oboljelih u društvo je opcija koju treba primjenjivati. Samim izdvajanjem mentalno oboljelih iz društva još više
im nanosimo štetu, te se prema njima treba da
ophodimo kao prema ostalim ljudima.
Dio učesnika je istakao da je za kombinaciju integracije i institucionalizacije. Smatraju da su za
teže poremećaje neophodne institucije (psihijatrijske klinike, bolnice), jer takvim oboljelim potrebni su konstantna njega i nadzor liječnika, a
oboljeli od blažih oblika mentalnih poremećaja i
oni koji ne ispoljavaju agresiju trebali bi da budu
integrirani u društvo. Jedan učesnik je naveo da
je on u većoj mjeri za institucionalizaciju, jer smatra da uključivanje u društvo i davanje povlaštenog položaja mogu biti kontraproduktivni.
O načinu prikazivanja mentalno oboljelih u medijima učesnici su imali raznovrsna mišljenja
i iskustva. Generalno preovladava stav, a to je
zaključak svih učesnika fokus grupa, da su mentalno oboljeli prikazani u negativnom kontekstu. Oni su prikazani na ponižavajući način, sa
podsmijehom, sa sažaljevanjem i osuđivanjem,
prikazani su kao luđaci, koljači i monstrumi. Svi
učesnici su se složili s tim da se o ovoj temi i problematici najviše piše u rubrikama crne kronike.
Mediji su spremni na linč, daju previše detalja
koji narušavaju pravo na anonimnost osobe,
daju se puna imena i prezimena, dijagnoze i slike
osobe koja ima mentalni poremećaj kao počinitelja nekog krivičnog djela. Pri tome bi se trebalo
misliti na porodicu i bližnje osobe koja se tretira
u medijima, te bi njih trebalo zaštititi od previše
detalja i da njihov identitet ostane tajna. Novinari bi trebali imati društvenu odgovornost i objektivno informirati građane, a ne uznemiravati ih.
Prilikom izvještavanja o incidentima u kojima su
akteri osobe sa psihijatrijskom dijagnozom mediji isključivo misle na veći tiraž i čitanost, daju
65
bombastične naslove, njihov pristup je senzacionalistički, neetičan, stvara se okruženje u kojem
prevladavaju strah i panika, svemu se pristupa
površno u svrhu zadovoljavanja želja mase, ne
prati se sâm poremećaj, već događaj. Ovakvim
načinom izvještavanja, kako ističu učesnici, stvara se pogrešna slika o osobama koje boluju od
mentalnog poremećaja, te one same ne žele da
potraže stručnu pomoć jer se boje osude.
Velika većina učesnika u fokus grupama se ne
slaže sa ovakvim načinom prikazivanja oboljelih
u medijima, „Treba djelovati edukativno.“ Novinari
nemaju vremena da istražuju zašto je neko obolio od mentalnog poremećaja, tj. zašto je oboljeli,
naprimjer, nekome ili sebi nanio štetu, ali takav
pristup u medijima će uvijek biti preovladavajući, jer „prodaje novine“.
„Mediji pomjeraju granice prema lošijem.“
Postoji priručnik Svjetske zdravstvene organizacije o tome kako o čemu treba izvještavati i potrebno je da ljudi koji se time bave poštuju uputstva iz tog priručnika.
Svi učesnici u svim grupama su izjavili da smatraju da novinari nisu dovoljno upoznati sa problemima osoba sa mentalnim poremećajima. Niko
od prisutnih nije prošao neku edukaciju kada je
u pitanju ova tema, niti o samim poremećajima,
niti o pravilnom izvještavanju kada je mentalno
zdravlje u pitanju. Generalni stav jeste da novinari nisu dovoljno educirani o ovoj temi, kao i o
većini drugih specifičnih tema. Novinari danas
nemaju vremena da se posvete nekoj temi, u jednom danu rade paralelno po nekoliko stvari koje
dobiju od urednika, sve se obavlja rutinski, brzo
i bez većeg posvećivanja temi o kojoj se izvještava/piše. Nema više specijaliziranih novinara, ta
vrsta kadra je nestala poslije rata.
66
„Novinari pokrivaju širok spektar tema, nema spe-
cijaliziranja. Potrebna je edukacija, novinari su
danas ‘univerzalci’, nema usmjeravanja. Urednici
traže crnu hroniku, sport i sex.“
Preovlađujuće mišljenje je da je novinarima neophodna edukacija o temi mentalnog zdravlja
u obliku seminara, okruglog stola ili radionice.
Zbog specifičnosti dinamike novinarskog posla,
bitno je da edukacija bude kratka i sažeta. Istaknut je i problem urednika. Često novinar napiše članak poštujući pri tome sve etičke principe
i u skladu sa kodeksom. Međutim, u tom slučaju
urednik procijeni da članak nije dovoljno privlačan i prilagodi ga kako bi povećao tiraž. Prema
tome, i urednike je potrebno educirati, ili uvesti
strožije mjere kažnjavanja za neprofesionalno izvještavanje.
„Jedino što se može promijeniti jeste da se kroz kodekse zabrane neke vrste izvještavanja i neka vrsta
stigmatiziranja, tj. da to bude kažnjivo i situacija u
medijima će se promijeniti.“
Javnost i mentalni poremećaji
Stav bh. javnosti prema osobama sa mentalnim
poremećajima, prema mišljenju najvećeg dijela
učesnika, jeste negativan, grub, osuđujući, takve
osobe su izolirane od društva i porodice, njih se
stidimo, većina javnosti ne želi da priča o tome,
smatra se da su nužno agresivni, ostali ih se plaše, neprijatno im je ukoliko su u blizini osobe sa
mentalnim poremećajem.
„Stav je kao da je to nešto prelazno.“
Riječi kojima se javnost služi kada razgovara, ili
kada opisuje osobu sa mentalnim poremećajem
su: lud, luđak, shizofreničar, budala, nenormalan,
bolesnik, moron, debil, retardiran, idiot, pacijent.
Sve to veoma negativno utječe na njih, a ovakvim izražavanjem i ponašanjem mi ih dodatno
stigmatiziramo i izdvajamo iz društva i svakodnevnog života.
„Pričamo o njima sa zebnjom. Pitanje je koliko prosječni ljudi percipiraju tu populaciju na pravilan
način, sve van ‘normalnog’ je rizično. Najbolje bi
bilo kada bismo svi imali jedan ljudski pristup, topliji, da razumijemo.“
Većina učesnika je istakla i da je to opasno po
mentalno oboljele osobe. Naime, zbog ovakvog
stava/izražavanja/ponašanja javnosti, osobe
sa mentalnim poremećajima ne traže stručnu
pomoć, skrivaju se i šute o svojim problemima.
Generalno, kad je riječ o kreiranju mišljenja od
medija, stavovi učesnika su podijeljeni. Polovina učesnika smatra da javnost teško može imati
drugačiji stav kad joj mediji kreiraju mišljenje, a
druga polovina misli da su u tim sjučajevima mediji u službi naroda.
„Mediji u izvještavanju podilaze narodu.“
Stav pripadnika medija je da bh. javnost nije
upoznata sa mentalnim poremećajima, niti sa
vrstama, ni sa simptomima, ni sa načinima liječenja. Prosječan narod nije ni zainteresiran da
nešto novo sazna ili nauči dok mu se to ne desi.
Najlakše je imati negativan stav i stigmatizirati,
što mase i čine. Narodu je dosta rata, bolesti i teških tema i zato malo zna o ovome.
„Javnost nije dovoljno upoznata. Informirani su
samo članovi porodice koji imaju takav problem.
Niko ne vrši edukaciju javnosti. Jedini način je putem medija, ali jako malo se o tome izvještava u
medijima.“
Iskustvo i kontakt sa mentalno oboljelim osobama
Gotovo svi učesnici su imali iskustvo sa mentalnim poremećajima, tj. u bližem okruženju su imali osobu koja je imala neki mentalni poremećaj
(najviše PTSP, depresija i mentalna zaostalost).
Kako navode učesnici, iskustva su pozitivna, te
osobe su još uvijek u njihovom okruženju, stav i
ponašanje prema njima se nisu promijenili.
Što se tiče tipa socijalne interakcije, svi učesnici
u svim grupama su rekli da im nije i da im ne bi
bio problem blisko sarađivati i raditi sa mentalno oboljelom osobom ukoliko je pod terapijom i
ako nema agresivne ispade.
„U svakom slučaju, zato što bez obzira o kakvoj
vrsti mentalnog poremećaja se radi, mislim da i ti
ljudi zaslužuju šansu i priliku da rade.“
Socijalni kontakt djece sa djecom koja imaju
mentalni poremećaj većini učesnika fokus grupa
ne bi bio problem pod uvjetom da drugo dijete
nije agresivno, ili da je pod nadzorom neke odrasle osobe.
Antistigma kampanja
Povodom kreiranja kvalitetne i efikasne antistigma kampanje dati su mnogobrojni savjeti i mišljenja. U vezi s tim, najviše preporuka je dato „da
se ide na ljudsku priču“, tj. da se u društvo uključe
osobe koje imaju dijagnosticiran mentalni poremećaj. Bitno je da ljudi vide da su to stvarni ljudi
koji funkcioniraju u našem društvu. Potrebno je
prikazati pozitivne primjere, ljude koji normalno
rade, imaju porodicu i prijatelje kako bi se pokušao otkloniti strah u ljudima kada su u pitanju
osobe sa mentalnim poremećajima i kako bi se
destigmatizirale te osobe u našoj svijesti. Stati67
stički podaci su stvar prošlosti, lična priča je ta
koja jedino može imati efekta.
„Dobra antistigma kampanja bi sadržavala lična
iskustva, priče, ne statistiku i brojke. Ispovjedne forme vrlo dobro prolaze kod ljudi.“
Neophodne su snažne i kratke poruke, neki prepoznatljivi slogan koji će ostati „u uhu“ i zbog
kojeg će se ljudi zainteresirati da više saznaju o
spomenutoj temi.
„Mislim da bi kampanja trebalo da počiva na snažnim porukama koje dovode u vezu ‘nas’ sa uvjetima
u kojima nastaju mentalni poremećaji, odnosno
činjenici da smo svi dio tog problema i da se kao
takvi treba da zajedno suočimo sa tim društvenim
problemom.“
68
Bitno je uključiti sve medije, TV, novine, radio i
posebno Internet-portale. Treba krenuti od mlađih generacija na koje se još uvijek može utjecati.
Stoga bi bile potrebne kratke i zanimljive edukacije u vidu TV ili radioemisija koje će biti pristupačne i prilagođene mladima.
Asocijacije na termin „mentalni poremećaj“ su
raznolike sa preovladavanjem prvenstveno negativnih asocijacija. Najčešće asocijacije su: agresija, izljevi bijesa, lud čovjek, problemi, PTSP, samoubistvo, crna hronika, osobe u svom svijetu,
razgovor sa samim sobom, teške sudbine, rat i
neimaština, institucija, tableta, drugačiji, predrasude.
4.3. Analiza medijskih prikaza
Zastupljenost sadržaja vezanih za koncept
”mentalno zdravlje”
Ukupan broj sadržaja o mentalnom zdravlju
objavljenih u periodu monitoringa i analize
štampanih medija i portala relevantnih za područje FBiH je 246. Od ovog ukupnog broja dvostruko veći broj objavljenih sadržaja (172 ) je registrirano u štampanim medijima. Na informativnim portalima objavljena su ukupno 74 sadržaja
koja se vežu za temu mentalnog zdravlja.
Grafikon 12. Broj ukupnih sadržaja koji su ušli u analizu
Portali
30 %
gorija: karakter objavljenih sadržaja, novinarske
forme i autorstva i zaključci analize medijskog
sadržaja, kao generalnu diskusiju o rezultatima
analize.
Jednomjesečna analiza štampanih medija pokazuje relativno značajnu frekventnost izvještavanja o konceptu mentalnog zdravlja. Za naznačeni period monitoringa štampanih medija i analize registrirana su ukupno 172 sadržaja koji su se
doticali ove sfere zdravlja. Najveći broj sadržaja
sa ključnim temama vezanim za mentalno zdravlje registriran je u dvosedmičnom magazinu Aura
(41), a najmanji broj (po jedan sadržaj) u mjesečnim magazinima Ljepota i zdravlje i Magazine, te
u sedmičnim magazinima Azra i Katolički vjesnik.
U sedmičnom magazinu Dani i dvosedmičnom
magazinu Star nije zabilježena niti jedna objava
sa relevantnim sadržajem u naznačenom periodu analize.
Grafikon 13. Raspodjela štampanih medija prema
frekvenciji objavljivanja
Štampani mediji
70 %
U daljnjem pregledu analize sadržane u ovom
izvjestaju štampani mediji i portali su tretirani odvojeno, te su frekventnost izvještavanja i kvalitet
izvještačkog sadržaja ove dvije medijske kategorije predstavljeni zasebno prema sljedećim varijablama analize: frekventnost objava i tematike
objavljenih sadržaja. Zaključni dio izvještaja objedinjuje ova dva uzorka putem analitičkih kate-
Dnevne novine
54 %
Sedmične i
dvosedmične
54 %
Mjesečne
54 %
69
Dnevne novine
Za mjesec dana u dnevnim novinama objavljena
su ukupno 93 sadržaja koji se dotiču mentalnog
zdravlja.
Dnevni avaz je objavio 27 sadržaja, Dnevni list 30
sadržaja, Večernji list 25 sadržaja a Oslobođenje je
objavilo samo 10 sadržaja o ovoj temi u periodu
monitoringa i analize.
U Dnevnom listu je zabilježen najveći broj sadržaja u periodu analize, a oni se nalaze u sljedećim rubrikama ovog časopisa: ”Stil života” (15),
”Zdravlje” (2), ”Crna hronika” (2) i ”24 sata info” (1),
”Dobre vijesti” (1) i u specijalu ”Ljepota+ zdravlje
”(9). „Stil života“, kao rubrika sa najviše sadržaja,
pretežno objavljuje rezultate istraživanja objavljene u inozemnim medijima, koji su preuzeti putem web-stranica i portala.
U Dnevnom avazu je objavljeno ukupno 27 sadržaja. U ovim dnevnim novinama teme vezane za mentalno zdravlje najčešće su objavljene
u rubrici ”Crna hronika”, a većina sadržaja je izvještačkog karaktera i izričito vezana za BiH. Na
naslovnoj stranici novina tri puta je spomenuto
mentalno zdravlje kroz istu ključnu tematiku (suicid) koja dominira u sadržajima objavljenim u
ovim novinama.
U Večernjem listu od ukupno 25 objavljenih sadržaja veći dio nema autora, tj. pisala ga je redakcija, te se odnosi na rezultate preuzetih inozemnih
istraživanja. U dnevnim novinama Oslobođenje
od 10 sadržaja ukupno 8 je registrirano u ”Crnoj
hronici” gdje dominira izvještaj o suicidu, homicidu i nasilju u kontekstu mentalnog poremećaja.
Grafikon 14. Broj objavljenih sadržaja u dnevnim novinama
35
30
30
27
25
25
20
15
10
10
5
0
Dnevni list
70
Dnevni avaz
Večernji list
Oslobođenje
Dvosedmične i sedmične novine i magazini
U sedmičnim i dvosedmičnim novinama i magazinima znatno je manji broj objavljenih tema o
mentalnom zdravlju - ukupno 55 sadržaja.
U toku analize sedmičnih i dvosedmičnih novina
i magazina zabilježeno je 55 sadržaja koji se direktno dotiču centralnog koncepta istraživanja,
ili sadrže ključne riječi vezane za sferu mentalnog
zdravlja. Tako je ubjedljivo najveći broj objava zabilježen u dvosedmičnom magazinu alternativne medicine Aura, a najmanji broj u sedmičnom
magazinu Katolički vjesnik. Također, postoje magazini u kojima nije objavljen niti jedan sadržaj
vezan za ovu tematiku u toku jednomjesečnog
perioda monitoringa, a to su sedmični magazin
Dani i dvosedmični magazin Start.
Veoma mali broj sadržaja vezanih za mentalno
zdravlje je objavljen u tri najčitanija sedmična i
dvosedmična magazina političko-informativnog
i kulturno-zabavnog karaktera: Dani, Slobodna
Bosna i Start. Tako su u četiri broja sedmičnog
magazina Slobodna Bosna u periodu analize
objavljena samo dva sadržaja, jedan članak i jedan kratki stupac u vezi sa mentalnim zdravljem,
a u četiri broja sedmičnog magazina Dani nije
objavljen niti jedan sadržaj vezan za temu istraživanja. Također, u dvosedmičnom magazinu
Start u periodu monitoringa u dva broja koja su
štampana nije objavljen niti jedan članak sa sadržajem koji tretira temu istraživanja.
Mali broj sadržaja je objavljen i u sedmičnim magazinima Gracija i Azra namijenjenim ženskoj
čitalačkoj populaciji, te je u u periodu monitoringa i analize registrirano ukupno samo pet obja-
Grafikon 15. Broj objavljenih sadržaja u sedmičnim i dvosedmičnim novinama
Dani
0
Start
0
Politički vjesnik
1
Azra
1
San
2
Slobodna Bosna
2
Preporod
4
Gracija
4
Aura
41
0
5
10
15
20
25
30
35
40
45
71
va vezanih za temu istraživanja. U pet brojeva
magazina Azra objavljen je samo jedan članak,
a u magazinu Gracija, koji u svom podnaslovu
naznačava da je ”Prvi bh. magazin za savremenu
ženu”, objavljena su samo četiri sadržaja od kojih su tri kratki stupci koji obznanjuju rezultate
inozemnih istraživanja (pretežno Velika Britanija
i SAD), a koja se djelomično dotiču mentalnog
zdravlja, i jedan članak baziran na komentaru.
U pet brojeva sedmičnog magazina San, koji je
preglednog informativnog karaktera, pokrivajući širok spektar aktuelnosti iz zemlje i svijeta,
zabilježena su, takođe, samo dva objavljena sadržaja u jednomjesečnom periodu monitoringa
i analize.
U dvosedmičnom magazinu Aura, čija su tri broja bila predmet ovog istraživanja, zabilježen je
daleko najveći broj objavljenih sadržaja vezanih
za mentalno zdravlje. Ovaj magazin, koji se bavi
alternativnim pristupom zdravlju, u periodu monitoringa čak je objavio 41 sadržaj vezan za centralnu tematiku analize.
U monitoringu vjerskih magazina, u sedmičnom
katoličkovjerskom magazinu Katolički tjednik
i dvosedmičnom islamskovjerskom magazinu
Preporod ukupno je zabilježeno pet objavljenih
sadržaja vezanih za koncept mentalnog zdravlja.
Od ovog ukupnog broja sadržaja registriranog
u vjerskim novinama, u periodu monitoringa,
samo jedan sadržaj je zabilježen u četiri broja
sedmičnog magazina Katolički tjednik, a četiri sadržaja se nalaze u tri broja dvosedmičnog islamskog magazina Preporod.
Mjesečni magazini
U mjesečnim magazinima primijećene su velike varijacije u broju objava. U njima su ukupno
72
objavljena 24 sadržaja.
U mjesečnim magazinima, u periodu od 16.4.
do 16.5.2012. godine, zabilježen je znatno manji
broj objava o temi mentalnog zdravlja sa velikim
varijacijama među magazinima. Tako je mjesečni
magazin Ljepota i zdravlje, čija su dva broja sastavni dio analize, objavio samo jedan članak vezan za ovu oblast. Isto tako, u mjesečnom magazinu pod nazivom Magazine objavljen je samo
jedan članak koji se dotiče ove oblasti. U magazinu Srce i šećer (broj 30 za maj/juni) objavljena
su samo dva članka koja se dotiču mentalnog
zdravlja.
Grafikon 16. Broj objavljenih sadržaja u
mjesečnim magazinima
Ljepota i zdravlje
1
Magazine
1
Srce i šećer
2
Zdravlje u kući
20
0
5
10
15
20
25
Za razliku od navedenih mjesečnih magazina
u kojima je evidentan manjak sadržaja o temi
mentalnog zdravlja, u samo dva broja mjesečnog magazina Zdravlje u kući zabilježeno je čak
20 objavljenih sadržaja koji djelomično (relaciono) ili u cijelosti tretiraju ovu oblast. Od ovog
ukupnog broja članaka 11 objavljenih se nalazi u
broju 113 (za april 2012), a devet u broju 114 (za
maj 2012).
„Zanimljivosti/istraživanja/zabava“ (10), „Ona“
(3), „Mediji“ (2).
Informativni portali
Na portalima su objavljena ukupno 74 sadržaja o
mentalnom zdravlju.
Na Klix.ba od 15 sadržaja 11 je objavljeno u kategoriji ”Lifestyle”, odnosno zdravlje kao subkategorija ove načelne kategorije na portalu. Oni su
se odnosili na rezultate istraživanja koji su preuzeti sa inozemnih portala, uglavnom iz SAD i Velike Britanije. Dvije objave su registrirane u ”Crnoj
hronici”, a dvije u hronici ”Zanimljivosti”.
Od ukupnog broja objavljenih sadržaja na portalima u periodu monitoringa najveći broj sadržaja je objavljen na vodećim informativnim bh.
Portalima. Tako je 15 sadržaja objavljeno na Klix.
ba, zatim, 14 na Depo.ba, 12 na Source.ba, po 8
sadržaja na Cafe.ba i 24satainfo.ba, 7 sadržaja na
Mediainfo.ba i po 5 sadržaja na Sutra.ba i Topvijestiinfo.ba.
Na Depo.ba od 14 objavljenih sadržaja šest tretira seksualno zdravlje pod kategorijom ”Zabava”,
četiri sadržaja su pod kategorijom ”Vijesti”, dvije
pod kategorijom ”Hronika” i dvije pod ”Mediji”.
Frekventnost objava je relativno velika na svim
portalima, budući da, uglavnom, imaju vodeću
rubriku/kategoriju u kojoj se objavljuju sadržaji
vezani za tematiku zdravlja, pa se tako često dotiču i mentalnog zdravlja. Ove rubrike su sljedeće:
„Vijesti“ (32), „Crna hronika“ (18), „Lifestyle“ (11),
Od 12 sadržaja na Source.ba sedam sadržaja je
pod kategorijom ”Vijesti”, tri pod kategorijom
”Ona”, koja tretira aktuelnosti iz naučnih istraživanja na popularno-naučno-izvještački način, fo-
Grafikon 17. Broj objavljenih sadržaja na portalima
5
Sutra.ba
Topvijestiinfo.ba
1
Mediainfo.ba
1
24satainfo.ba
2
5
7
8
Cafe.ba Bosna
8
12
Source.ba
14
Depo.ba
Klix.ba
15
0
2
4
6
8
10
12
14
16
73
kusirajući se prvenstveno na mentalno zdravlje
kod žena kroz dominirajuću oblast seksualnog i
reproduktivnog zdravlja. Preostala dva sadržaja
su registrirana pod kategorijom ”Istraživanje” i
dotiču se informativnih sadržaja istog karaktera.
Na portalima Cafe.ba i 24satainfo.ba, koji imaju
po osam objavljenih sadržaja, dominiraju vijesti i
izvještački sadržaji, pa je, tako, na portalu Cafe.ba
svih pet sadržaja objavljeno u kategoriji ”Vijesti”
(domaće), a tri kao vijesti o inozemnim istraživa-
njima vezanim za oblast mentalnog zdravlja. Na
portalu 24satainfo.ba objavljeno je osam sadržaja kao domaće vijesti pod kategorijom ”Crna
hronika”.
Na portalu Mediainfo.ba objavljeno je sedam
sadržaja, i to svi pod kategorijom ”Zdravlje” i svi
se bave inozemnim istraživanjima vezanim za
mentalno zdravlje. Na portalu Topvijestiinfo.ba
objavljeno je pet sadržaja kao vijesti pod kategorijom ”Crna hronika”, a na portalu Sutra.ba, koji,
Tabela 22. Tematike objavljenih sadržaja
Dnevne
Sedmične i
dvosedmične
Mjesečne
Portali
Total
Sucid
19
0
0
9
35
Stres i sindrom “burn-out”
9
10
4
11
34
Poremećaji raspoloženja: depresija i anksioznost
8
7
3
7
25
Seksualno i reproduktivno zdravlje i poremećaji
11
2
3
15
31
Poremećaji u ishrani, bulimija i anoreksija
3
2
1
2
8
Bolesti ovisnosti: narkomanija i alkoholizam
4
7
0
1
12
Mentalna retardacija
2
0
6
2
10
Kognitivne sposobnosti (inteligencije i pamćenje)
2
5
6
6
18
Strahovi, fobije, panika i nervoze
3
4
1
2
10
Institucionalne aktivnosti i prakse u oblasti mentalnog zdravlja
3
0
0
2
5
Agresivnost i homicid
5
1
0
0
6
Pozitivna psihologija: sreća, optimizam
10
5
0
12
27
Razvojna psihologija (djeca)
5
2
0
2
9
Emotivno-relacijski problemi
6
2
0
5
12
Hiperaktivnost (djeca)
3
1
0
0
4
Total
93
55
24
74
246
Dominantne tematike
74
Novine i magazini
također, ima pet objavljenih sadržaja, jedan je
pod kategorijom ”Vijesti”, a preostala četiri pod
kategorijom ”Lifestyle” i dotiču se seksualnog
zdravlja, stresa i potištenosti.
U ukupnom broju medijskih sadržaja najdominantniji su oni koji tretiraju suicid (35), zatim,
stres (34), seksualno i reproduktivno zdravlje (31),
pozitivnu psihologiju (27), poremećaje raspoloženja (25) i kognitivne sposobnosti (18). Tako se
najveći dio sadržaja o suicidu nalazi u dnevnim
novinama, a najveći dio sadržaja o seksualnom i
reproduktivnom zdravlju i pozitivnoj psihologiji
na portalima. Poremećaji raspoloženja i stres su
ujednačeno prisutni u svim medijima, izuzimajući mjesečne magazine, a sadržaji vezani za pozitivnu psihologiju (sreća, optimizam, samopouzdanje, samoostvarivanje) najviše su zastupljeni
na portalima i u dnevnim novinama.
Najmanji broj sadržaja je posvećen tematici hiperaktivnosti kod djece (ukupno četiri), od kojih su
tri sadržaja zabilježena u dnevnim novinama, te
tematikama institucionalne prakse i aktivnosti iz
oblasti mentalnog zdravlja (ukupno pet sadržaja)
i agresivnosti, homicidu (četiri objavljena sadržaja).
Relativan broj sadržaja se dotiče sljedećih tematika: bolesti ovisnosti (12), kognitivnih strahova,
fobije, panike i nervoze (10), razvojne psihologije
(9) u kojoj dominiraju sadržaji vezani za dječiji
razvoj i poremećaje u ishrani (8).
75
5. DISKUSIJA
Društvena distanca je jedna od najčešćih mjera koja se koristi da bi se odgovorilo na pitanja
u vezi sa stigmom izraženom prema osobama
s mentalnim poremećajima. Mjerenje socijalne
distance uključuje pitanja kojima se procjenjuje spremnost učesnika na interakciju sa ciljnom
grupom u različitim tipovima odnosa. Prva skala socijalne distance je korištena da bi se opisala socijalna distanca prema rasi, odnosno etnicitetu (1.925). Skala je prvi put upotrijebljena u
području mentalnih poremećaja 1957. godine u
Kanadi. Većina studija pokazuje da starije osobe,
relativno nižeg obrazovnog stepena i koje nikad
nisu poznavale nekoga sa mentalnim poremećajem vjerovatno više žele socijalnu distancu. Dalje, osobe koje vjeruju da su ljudi sa mentalnim
poremećajem opasni više žele socijalnu distancu
od osoba za koje se smatra da imaju mentalni
poremećaj (Link, Yang, Phelan i Collins, 2004).
manju socijalnu distancu, ta razlika nije statistički značajna. Najveća socijalna distanca je utvrđena prema osobama oboljelim od shizofrenije
i liječenim narkomanima. Naime, nepredvidivost
i opasnost utječu na distanciranje prema osobama sa shizofrenijom. Osjećanje straha se može
smanjiti pružanjem adekvatnih informacija javnosti o potencijalnom riziku i facilitirati kontakt
između javnosti i osoba sa mentalnim poremećajima (Angermeyer i Matschinger, 2004).
Rezultati našeg istraživanja pokazuju da osobe
koje u bližem okruženju imaju/imale su osobu s
mentalnim poremećajem izražavaju manju socijalnu distancu. Također, rezultat većeg skora na
skali znanja o činjenicama vezanim za mentalne
poremećaje jeste manja distanca. Iako su osobe
koje imaju veći stepen obrazovanja pokazale
Stav zajednice prema mentalno oboljelim
(Community Attitudes Toward the Mentaly IllCAMI) kreirali su Taylor i sur. (1979), te Taylor i
Dear (1981) kao unaprijeđeni instrument mjerenja u odnosu na „Mišljenja prema mentalnim bolestima“ (Opinions About Mental Illness – OMI,
1962) djelomično zbog toga što nisu obuhvaće-
76
Postoje dva glavna ograničenja koja se vežu za
mjerenje socijalne distance: pristranost kada je u
pitanju društvena prihvatljivost, ljudi se ne žele
prikazati kao bezosjećajni i ignoranti i ograničenje koje nastaje kada se želi zaključiti o nečijem
ponašanju na osnovu prijavljenih namjera, relevantna ponašanja treba da se mjere direktno
(Link, Yang, Phelan i Collins, 2004).
na pitanja deinstitucionalizacije i liječenja osoba
sa mentalnim poremećajima (Link, Yang, Phelan
i Collins, 2004).
Taylor i Dear su pokazale da skale visoko koreliraju među sobom i da imaju očekivane demografske varijable kao što su dob, spol, zanimanje
i životni standard. Najveća snaga CAMI-ja jeste
mjerenje stavova prema ustanovama za liječenje mentalnih poremećaja u zajednici. Deinstitucionalizacija predstavlja novi pogled na brigu
i zbrinjavanje ljudi sa mentalnim poremećajima
(Link, Yang, Phelan i Collins, 2004). Prema nekim
istraživanjima, dob, obrazovanje i zanimanje su
tri najvažnije socio-demografske varijable koje
koreliraju sa stavovima zajednice prema mentalnim poremećajima (Angermeyer i Matschinger,
2004).
Istraživanje pokazuje da opća populacija u BiH
ima relativno više dobronamjerne stavove i da
izražava toleranciju prema osobama sa mentalnim poremećajem i njihovoj rehabilitaciji u
zajednici, te iskazuje manju restrikciju prema
mentalnim poremećajima. Putem fokus grupe sa
predstavnicima medija također smo dobili stav
većine učesnika da je deinstitucionalizacija, tj.
integracija u zajednicu, terapija budućnosti i da
je neophodna za daljnji prosperitet i funkcioniranje mentalno oboljelih osoba. Opća populacija
i zdravstveni radnici ističu da je neobrazovanost
jedan od vodećih razloga za stigmu, te ukazuju
na značaj edukacije opće populacije o blagovremenom prepoznavanju simptoma mentalnog
oboljenja, kao i mjesta na kojim se može potražiti
stručna pomoć. Mlađe osobe iz urbanih područja više ističu značaj edukacije i širenja adekvatnih
informacija, a osobe iz ruralnih/prigradskih područja više ističu značaj zajednice, tj. međusobne
podrške.
Utvrđeno je da su spol, mjesto stanovanja i nivo
obrazovanja povezani pri formiranju stavova
prema mentalno oboljelim osobama. Žene, osobe sa višom/visokom stručnom spremom i oni
koji žive u gradskim naseljima imaju pozitivniji
stav prema mentalno oboljelim, manje ističu da
je potrebno ograničiti njihova prava, te su otvoreniji prema njihovoj resocijalizaciji u zajednici.
Općenito se smatra da osobe sa većim stepenom
obrazovanja imaju pozitivnije stavove prema
osobama sa mentalnim poremećajima. Utjecaj
godina povezuje se sa označavanjem mentalnih poremećaja koji su formirani tokom procesa
odrastanja. Također, oni koji imaju djecu imaju
negativnije stavove prema mentalnim poremećajima (Angermeyer i Matschinger, 2004).
Da bi se spriječilo stvaranje negativnih stavova,
potrebno je raditi sa određenim grupama ljudi
i pružiti im adekvatne informacije o mentalnim
poremećajima. Tome govori u prilog i podatak da
84,6% opće populacije želi da dobije više informacija o oblasti mentalnog zdravlja. Ovi podaci
su dobiveni i putem fokus grupe gdje je istaknuto da je nesporno potrebna adekvatna edukacija
i javnosti i medija o mentalnim poremećajima i o
mentalnom zdravlju.
77
6. ZAKLJUČCI
6.1. Znanje o mentalnim poremećajima
i razlozi za traženje zdravstvene zaštite
u oblasti mentalnog zdravlja
> Najveći dio učesnika (61,2%) ima 4-6 tačnih
odgovora, zatim, 1-3 tačna odgovora 23,0%
učesnika i najmanje 7-9 ispitanika (15,8%);
> Značajna razlika u tačnim odgovorima uočava
se s obzirom na spol, mjesto boravka, stručnu
spremu i okruženje. Veće znanje (7-9 tačnih
odgovora) pokazuju žene u odnosu na muškarce,
osobe sa višom i visokom stručnom spremom u
poređenju sa osobama sa nižom stručnom spremom, osobe iz grada u odnosu na osobe iz sela,
te osobe koje u okruženju imaju ili su imale osobu sa mentalnim poremećajem;
> Otprilike polovina opće populacije (51,1%)
navodi tačno 4 do 6 odgovora u oblasti mentalnog zdravlja, a veći procenat (65,7%) zdravstvenih tehničara navodi tačno 4 do 6 činjenica
o mentalnom zdravlju. Najveći nivo znanja je
prisutan među doktorima medicine koji u 70,8%
slučajeva identificiraju tačno 7 do 9 odgovora u
oblasti mentalnog zdravlja. Navedena razlika je
statistički značajna (χ²=206,229, df=4, p<0,01);
> Da osobe koje su se oporavile od mentalnih
poremećaja mogu pomoći drugim osobama da
se oporave, smatra 84,5% ispitanika uz statistički
značajnu razliku u odnosu na nivo stručne
spreme, bračni status i mjesto stanovanja;
78
> Više informacija o mentalnom zdravlju želi
dobiti veliki dio učesnika (84,6%) a od toga više
informacija žele žene učesnici i osobe mlađe
životne dobi;
> Oko 20% osoba je tražilo stručnu pomoć zbog
mentalnih poteškoća, značajno veći procenat na
području Federacije BiH u poređenju sa Republikom Srpskom (χ²=6,500, df=1, p=0,011);
> Prema socio-demografskim karakteristikama osoba koje su tražile stručnu pomoć, više je
učesnika muškog spola, sa NSS, učesnika sa sela,
te osoba iznad 60 godina starosti;
> Najveći procenat učesnika smatra da se u
slučaju mentalnih poteškoća pomoć prvenstveno traži od članova porodice (44,2%), zatim, od
zdravstvenih profesionalaca (36,5%);
> U Republici Srpskoj na prvom mjestu se ističu
zdravstveni profesionalci (42,4%), a u Federaciji
BiH članovi porodice kao primarni izvor podrške
(48,6%);
> U slučaju mentalnih poteškoća 93,3% osoba u
BiH bi tražilo stručnu pomoć;
> Kao glavni razlog za netraženje stručne
pomoći se navodi strah da će ih neko vidjeti
da odlaze u zdravstvenu ustanovu (38,2%), zatim, stav da je stručna pomoć potrebna samo
slabićima (33,8%).
6.2. Ponašanje zajednice prema osobama
s mentalnim poremećajima
> Najveća socijalna distanca je utvrđena prema
oboljelim od shizofrenije (medijan 16) i liječenim
narkomanima (medijan 17), najmanje prema
oboljelim od anksioznosti/tjeskobe i depresije
(medijan 19);
> Prema oboljelim od shizofrenije veću distancu
pokazuju učesnici koji su oženjeni u odnosu na
neoženjene (p=0,002), te osobe koje u okruženju
imaju osobu sa mentalnim poremećajem
(p=0,001);
> Prema liječenim narkomanima manju distancu pokazuju učesnici sa visokom stručnom
spremom (p=0,005) i učesnici koji u okruženju
imaju osobu sa dijagnosticiranim mentalnim
poremećajem (p=0,000);
> Prema mentalno zaostalim osobama manju
socijalnu distancu pokazuju osobe sa visokom
stručnom spremom u komparaciji sa učesnicima
sa nižom stručnom spremom (p=0,020), učesnici
iz urbanih područja (p=0,028), osobe starije
životne dobi (p=0,002), te osobe koje u okruženju
imaju osobu sa mentalnim poremećajem
(p=0,000));
> Kada su u pitanju liječeni alkoholičari, veću
blagonaklonost pokazuju osobe sa visokom
stručnom spremom (p=0,000), osobe iz grada
(p=0,004), te osobe koje u okruženju imaju osobu sa mentalnim poremećajem (p=0,000));
> Prema osobama oboljelim od depresije
učesnici sa VSS pokazuju manju distancu u odnosu na učesnike sa NSS i SSS (p=0,000). Učesnici
sa sela pokazuju veću distancu u odnosu na
one iz urbanijih područja (p=0,000), neoženjeni
pokazuju manju distancu u odnosu na oženjene
(p=0,003), stariji učesnici pokazuju manju distancu u odnosu na one između 31-59 godina starosti (p=0,001), te učesnici koji u okruženju imaju osobe s mentalnim poremećajem pokazuju
manju distancu prema oboljelima od depresije
(p=0,000));
> Stariji ispitanici pokazuju manju distancu
prema oboljelima od anksioznosti/tjeskobe
u odnosu na ostale dobne grupe (p=0,002),
učesnici sa VSS u odnosu na učesnike sa NSS i
SSS (p=0,000), učesnici sa sela pokazuju veću
distancu u odnosu na one iz urbanijih područja
(p=0,000), neoženjeni pokazuju manju distancu
u odnosu na oženjene (p=0,024), te učesnici
koji u okruženju imaju osobe s mentalnim
poremećajem pokazuju manju distancu prema
oboljelima od anksioznosti/tjeskobe (p=0,001));
> Ukupnu najveću socijalnu distancu prema
svim vrstama mentalnih poremećaja učesnici su
ispoljili prema liječenim alkoholičarima (9,2%),
te podjednako prema oboljelim od shizofrenije
i liječenim narkomanima (6,6%), a najmanju distancu iskazali su prema oboljelim od depresije
(3,7%));
> Kada je u pitanju ukupna socijalna distanca
prema bilo kojoj vrsti mentalnog poremećaja s
obzirom na socio-demografske karakteristike,
pokazalo se da u BiH učesnici starije životne
dobi pokazuju manju distancu u odnosu na one
između 31-59 godina (p=0,005), učesnici sa VSS
pokazuju manju socijalnu distancu u odnosu na
one sa SSS i NSS (p=0,001), oni koji žive u gradu
pokazuju manju socijalnu distancu u odnosu
na one koji žive na selu (p=0,008), neoženjeni
u komparaciji sa oženjenima (p=0,021), te
učesnici koji imaju u okruženju osobu s mentalnim poremećajem pokazuju manju distancu
(p=0,000);
79
> Veće znanje o mentalnom zdravlju povezano je sa manjom socijalnom distancom prema
osobama s mentalnim poremećajima (r=0,1,
p=0,000);
> Utvrđena je značajna razlika u nivou socijalne
distance prema osobama sa različitim tipovima
mentalnog poremećaja među zdravstvenim
radnicima (doktorima medicine i zdravstvenim
tehničarima) i općom populacijom. Doktori
medicine imaju izražen najmanji nivo socijalne
distance, zatim, zdravstveni tehničari, a u općoj
populaciji najveći nivo socijalne distance izražen
je prema svim tipovima mentalnog oboljenja.
6.3. Stavovi prema mentalnim poremećajima
> Među općom populacijom, uglavnom, preovladava pozitivan, tj. blagonaklon stav prema
mentalno oboljelim osobama;
> Oko 70% opće populacije smatra da su osobe
sa mentalnim poremećajem predugo bile predmet ismijavanja, a 81,8% smatra da svako može
oboljeti od mentalnog poremećaja;
> Da osobama koje su mentalno oboljele ne
smiju biti uskraćena lična prava, smatra 79% ispitanih;
> Oko polovine opće populacije smatra (46,5%)
da smještanje ustanova za mentalno zdravlje u stambena naselja ne ugrožava lokalno
stanovništvo, a oko 56% se djelimično/u potpunosti/slaže da bi stanovnici trebali prihvatiti
smještanje ustanova za mentalno zdravlje u njihovom naselju;
> Blagonaklon stav prema mentalno oboljelim
osobama je značajno više zastupljen kod žena
80
(t=3,056, p=0,002), osoba koje žive u gradskim
sredinama (p<0,01), te onima koji imaju višu/
visoku stručnu spremu (p<0,01), a u pogledu
bračnog statusa, blagonaklon stav najmanje je
prisutan među razvedenim osobama (p<0,01);
Osobe koje žive u seoskim sredinama (p<0,01),
kao i one koje imaju najniži stepen stručne
spreme (p<0,01) imaju najviše izražen stav restriktivnosti, tj. kontrole ograničavanja prava
osoba sa mentalnim poremećajem;
> Prihvatanje mentalno oboljelih osoba u zajednici je više zastupljeno kod osoba sa visokom/
višom stručnom spremom (p<0,05), te onima
koji žive u prigradskim i gradskim sredinama
(p<0,01);
> Statistički značajno veće vrijednosti na skali
stava prema mentalno oboljelim osobama, tj.
pozitivniji stav ostvaruju zdravstveni radnici:
doktori i zdravstveni tehničari u poređenju sa
općom populacijom (F=33,137, p<0,01).
6.4. Fokus grupe
6.4.1. Opća populacija i zdravstveni radnici
> Opća populacija percipira mentalnu bolest
kao poremećaj koji se manifestira kroz ponašanje
oboljele osobe, te se mentalno oboljela osoba
doživljava kao agresivna i nepredvidiva;
> Neobrazovanost se smatra vodećim razlogom
za stigmu, te se ističe potreba da se informira
javnost kroz veću angažiranost profesionalaca
u navedenoj oblasti, prvenstveno o tome kome
ljudi mogu da se obrate i kako da prepoznaju
simptome mentalnog oboljenja;
> Ljudi u ruralnoj sredini više ističu utjecaj lokalne zajednice i medija, prvenstveno televizije, u
području pružanja podrške i informiranja javnosti;
> Zdravstveni radnici (doktori medicine) ističu
veliku zastupljenost stresa na poslu i prekomjernu upotrebu sedativa kao dominirajuće probleme u oblasti mentalnog zdravlja;
> Zdravstveni radnici ističu značaj edukacije
pacijenata o ulozi i značaju CMZ-a, kao i potrebi blagovremenog javljanja radi efikasnog
prevazilaženja mentalnih poteškoća;
> Svi učesnici fokus grupe ističu da je mentalno
oboljenje kao i svaka druga bolest, te da se može
desiti svakome.
6.4.2. Mediji
> Većina učesnika vidi integraciju mentalno
oboljelih u društvo kao jedinu humanu i prihvatljivu opciju.
> Novinari u BiH nisu dovoljno upoznati sa
problematikom mentalnih oboljenja, pa su neophodne ciljane edukacije kako bi se način
izvještavanja, a samim tim i stav javnosti prema
mentalno oboljelim, poboljšao.
> Bh. javnost, prema procjeni učesnika, također
nije dovoljno upoznata i educirana o mentalnim
poremećajima.
> Većina učesnika je imala privatnih iskustava
sa mentalno oboljelim bilo u porodici ili putem
poslovnih relacija.
> Prema samoprocjeni pripadnika medija koji
su učestvovali u fokus grupama, većina posjeduje osnovno znanje o temi mentalnih poremećaja
i mentalnog zdravlja.
> Kada je u pitanju socijalni kontakt njih i
članova njihove porodice, učesnici nemaju otpor
prema saradnji ili kontaktu sa osobom koja ima
mentalni poremećaj.
> Većina smatra da mentalno oboljele osobe
imaju zajedničke karakteristike koje ih čine
prepoznatljivim, bilo da su to karakteristike u
ponašanju, emotivne ili kognitivne prirode.
6.4.2. Analiza medija
> Iz medija se može naučiti ponešto o mentalnim poremećajima, ali vrlo malo o vrsti
poremećaja ili simptomima, a više o negativnim
izoliranim slučajevima koji bacaju loše svjetlo na
mentalno oboljele.
> Većina objavljenog sadržaja u medijima o
mentalnom zdravlju i poremećajima je objavljeno u sekcijama crne hronike.
> Mediji ne poštuju kodekse, etičke principe i
pravo na privatnost kada izvještavaju o mentalnim poremećajima.
> Štampani mediji i informativni portali se dosta bave mentalnim poremećajima i izvještavaju/
pišu o mentalnom zdravlju u širem smislu koncepta.
> 246 objavljenih sadržaja u jednomjesečnom
periodu monitoringa demonstrira popularnost
određenih ključnih tematika vezanih za ovu
oblast, a to su suicid, stres, seksualno i reproduktivno zdravlje i poremećaji, poremećaji raspoloženja
i kognitivne funkcije/sposobnosti, pozitivna
psihologija, bolesti ovisnosti i emotivno-relacijski
problemi.
81
> Mnogi sadržaji objavljeni u časopisima/portalima o mentalnim poremećajima nisu napisani
u skladu sa naučnim činjenicama, tj. nisu potkovani naučnim dokazima, već su pisani „za mase“
u zabavnom tonu.
inozemnih istraživanja direktno preuzetih iz
drugih medija. U ovakvim sadržajima dominira
neopravdan optimizam u pristupu stresu, seksualnom/reproduktivnom zdravlju i poremećajima
raspoloženja.
> U dnevnim novinama, kao i na informativnim portalima gdje je zastupljen najveći broj
sadržaja također je prisutna prezastupljenost
oblasti mentalnog zdravlja putem izvještaja u
”crnoj hronici” i ”vijestima” o suicidu, homicidu,
agresivnosti i ovisnosti, te se može uočiti konstantna povezanost oblasti mentalnog zdravlja
sa poremećajima, obolijevanjima i patologijom.
> Koncept mentalnog zdravlja se svodi na
dominirajuće izvještaje negativnog karaktera
locirane u ”crnoj hronici” ili u marginalnim hronikama poput ”lifestyle”, ”magazin”, ”zanimljivosti”
u kojima se objavljuju naučno-popularni sadržaji
o stresu, seksualnom zdravlju i kognitivnim
sposobnostima sa dodatkom brzih savjeta o
mentalnom zdravlju, ozdravljenju i očuvanju
zdravlja.
> S druge strane, postoji krajnost u izvještavanju
o pozitivnoj psihologiji putem popularnonaučnih sadržaja koji na nekritički i netransparentan način (bez podataka o kontekstu, metodi, pristupu istraživanju) obznanjuju podatke
82
7. PREPORUKE
> Veliki procenat populacije je spreman da traži stručnu pomoć u slučaju mentalnih poteškoća, što ostavlja prostor za informiranje javnosti
kome da se obrati i kako blagovremeno da prepozna simptome mentalnog poremećaja;
> S obzirom na isticanje zdravstvenih profesionalaca, ali i porodice kao primarnog izvora podrške, potrebno je raditi na njihovom osnaživanju;
> Da bi se smanjile barijere u pogledu traženja
zdravstvene zaštite u oblasti mentalnog zdravlja,
bitno je raditi na promociji zaštite ličnih podataka u vezi sa pruženim uslugama;
> Osobe sa nižim stepenom stručne spreme i
one koje žive u seoskim sredinama imaju negativniji stav prema mentalno oboljelim osobama,
te je potrebno raditi na edukaciji navedenih
ciljnih populacija o značaju mentalnog zdravlja
radi razvijanja pozitivnog stava prema mentalno
oboljelim osobama;
> Grupe mentalno oboljelih koje su najviše stigmatizirane su oboljeli od shizofrenije, liječeni
narkomani, mentalno zaostale osobe i liječeni
alkoholičari, te bi se medijske kampanje mogle
usmjeriti na destigmatiziranje ovih najugroženijih grupa;
> Potrebno je osnaživanje i samozastupanje
osoba sa mentalnim poremećajima (Corrigan,
2002), tj. lično angažiranje osoba sa mentalnim
poremećajem u kampanji o zaštiti i promociji
zdravlja;
> S obzirom na to da je istraživanje pokazalo
povezanost većeg znanja sa smanjenjem socijalne distance, za redukciju stigmatizacije potrebno
je učiniti zdravstvene informacije što dostupnijim, educirati javnost, te time i motivirati ljude
da se obrate za pomoć kada uoče prve znakove
problema;
> Kratki edukativni kursevi o mentalnim poremećajima su uspješno pokazali smanjenje
stigmatizirajućih stavova među raznovrsnim
populacijama: policajci (Pinfold, Toulmin Thornicroft, Huxley, Farmer i Graham, 2003), državni
službenici (Tanaka, Ogawa, Inadomi, Kikuchi i
Ohta, 2003), te srednjoškolci (Esters, Cooker i
Ittenbach, 1998), pa bi, s obzirom na preporuke učesnika fokus grupa o važnosti edukativnih
kurseva, trebalo eventualno da se odabere jedna ciljna grupa kojoj treba prilagoditi antistigma
program;
> Neka istraživanja (Meise, Sulzenbacher,
Kemmler, Schmid, Rössler i Guenther, 2000) pokazuju da se najbolji rezultati u smanjenju stigmatizacije dobijaju kombinacijom kontakta
sa mentalno oboljelim i edukacijom. S obzirom
na to da je ovim istraživanjem pokazano da na
manju socijalnu distancu prema mentalno oboljelim utječe poznavanje mentalno oboljelog,
definitivno bi u antistigma kampanju trebalo
uključiti korisnike usluga;
83
> Prema preporuci pripadnika medija, lična
iskustva privlače najviše pažnje, tj. tzv. ispovjedne priče, te bi kampanja trebalo da se gradi oko
pozitivnih primjera-korisnika koji rade i koji su u
potpunosti funkcionalni u zajednici;
> Potrebno je, prema preporuci predstavnika
medija, prvo krenuti od educiranja novinara i
urednika o mentalnim poremećajima kako bi se
onda ispravno mogla educirati javnost;
> Uvesti pitanja značajna za mentalno zdravlje
u štampane i elektronske medije, obrađena u
skladu sa kodeksom i propisima o izvještavanju
o osobama sa mentalnim poremećajima;
> Generalno, doktori medicine su pokazali najveći nivo znanja u području mentalnog zdravlja
od zdravstvenih tehničara, te je potrebno razviti
informativne kampanje sa fokusom na zdravstvene tehničare;
84
> Potrebno je razviti informativne kampanje sa
osvrtom na poznavanje težih mentalnih poremećaja i upotrebu psihotropnih lijekova među
zdravstvenim radnicima, jer su i zdravstveni tehničari i doktori medicine pokazali niži nivo znanja
u navedenoj oblasti;
> Zdravstvenim radnicima je potrebno pružiti
podršku u edukaciji javnosti o štetnosti nekontrolirane upotrebe sredstava za smirenje;
> Budući da se 84,6% učesnika izjasnilo da bi
željelo dobiti više informacija o mentalnim poremećajima, ovaj podatak treba biti podsticaj za
kreiranje kampanje i znak da je sazrelo vrijeme
da se javnost educira o mentalnim poremećajima u svrhu smanjenja straha, destigmatizacije i
povećanja svijesti o mentalnom zdravlju.
8. LITERATURA
1) Angermeyer, M. C., Matschinger, H. (2004). The Stereotype of Schizophrenia and Its Impact on
Discrimination Against People With Schizophrenia: Results From Representative Survey in Germany.
Schizophrenia Bulletin, Vol. 30, No.4.
2) Barney, S. T., Corser, G. C., White, L. H. (2010). Service-Learning with the Mentally Ill: Softening the
Stigma. Michigan Journal of Community Service Learning. Spring 2010: pp.66-77.
3) Božić, A., Atanacković, R., Tenjović, L. (2011). Studija o prisutnosti stigme i diskriminacije prema
duševno oboljelim licima. Banja Luka: UG Zajedno.
4) Corrigan, P., Watson, A. (2002). The paradox of self-stigma and mental illness. Clinical Psychology
Science and Practice, 2002 (9): pp. 35-53.
5) Corrigan, P. (2002). Empowerment and serious mental illness: treatment partnership and community opportunities. Psychiatry Quarterly, 73(3), pp. 217-228.
6) Corrigan, P. (2004). How Stigma Interferes With Mental Health Care. American Psychologist, 0003066X, 2004, Vol. 59 (7).
7) Esters, I. G., Cooker, P. G., Ittenbach, R. F. (1998). Effects of a unit of instruction in mental health
on rural adolescents’ conceptions of mental illness and attitudes about seeking help. Adolescence;
33:469–76.
8) Florez, J. , Sartorius, N. (2008). Understanding the stigma of mental illness: theory and intervention. Chichester, West Sussex, Englandons.
9) Link, B. G., Yang, L. H., Phelan, J. C., Collins, P. Y. (2004). Measuring Mental Illness Stigma. Schizophrenia Bulletin, Vol. 30, No. 3.
10) Lykouras, L., Douzenis, A. (2008). Do psychiatric departments in general hospitals have an impact
on the physical health of mental patients? Current Opinion in Psychiatry.
11) Meise, U., Sulzenbacher, H., Kemmler, G., Schmid, R., Rössler, W., Guenther, V. (2000) “...nicht gefährlich, aber doch furchterregend”. Ein Programm gegen Stigmatisierung von Schizophrenie in Schulen.
Psychiatr Prax; 27:340–6.
85
12) Matović-Miljanović, S., Grozdanov, J., Božanić, V., Bojanić, J., Stojisavljević, D., Šiljak, Rudić-Grujić,
V., Danojević, D., Niškanović, J. (2011). Istraživanje zdravlja stanovništva Republike Srpske. JZU Institut za javno zdravstvo Republike Srpske.
13) Pejović-Milovančević, M., Lečić-Toševski, D., Tenjović, L., Draganić-Gajić, S., Christodoulou, G.,
Stepanović, J. (2007). Stavovi specijalizanata psihijatrije prema mentalnim poremećajima. Med
Pregled 2007; LX (7-8): 382-386, Novi Sad.
14) Pinfold V., Toulmin H., Thornicroft G., Huxley P., Farmer P., Graham T. (2003) Reducing psychiatric
stigma and discrimination: Evaluation of educational interventions in UK secondary schools. Br J
Psychiatry;182:342–6.
15) Song, L., Chang, L., Chaiw-Yi, Shih, Chih-Yuan, Lin, Ming-Jeng, Yang. (2005). Community attitudes
towards the mentally ill: The results of a national survey of the Taiwanese population. International
Journal of Social Psychiatry. Vol 51 (2): 174-188.
16) Stuart, H. (2006). Media portrayal of mental illness and its treatments: what effect does it have on
people with mental illness? CNS Drugs 2006; 20(2): pp. 99-106.
17) Tanaka, G., Ogawa, T., InaCom, H., Kikuchi, Y., Oath, Y. (2003). Effects of an educational program on
public attitudes towards mental illness. Psychiatry Clin Neurosci; 57:595–602.
18) Wolff, G., Pathare, S., Craig, T., Leff, J. (1996). Community Attitudes to Mental Illness. British journal
of Psychiatry, 168:183-190.
19) WHO Collaborating Centre for Health Promotion and Public Health Development (2008). Stigma:
An International Briefing Paper. NHS Health Scotland.
20)Yeap, R., Low, W.Y., (2009). Mental health knowledge, attitude and help-seeking tendency: a Malaysian context. Singapore Med J 2009;50 (12): 1169-1176.
86
87
88
Download

Stavovi javnosti prema osobama oboljelim od