1
KAKO JE ZAVRŠIO
SULEJMAN-HODŽA PAČARIZ
Jedan od muslimanskih junaka Drugog svjetskog
rata
Jedna od najvećih nepoznanica bliske muslimanske
prošlosti svakako je Drugi svjetski rat. Strah koji su zaveli
komunisti kako bi spriječili objavljivanje u javnosti golemih
žrtava, koje su se prema procjenama povjesničara kretale do
115.000, jedan su od glavnih razloga zašto o tom periodu naše
povijesti vrlo malo znademo. Prikraćeni stvarnih informacija o
udjelu muslimana u Drugom svjetskom ratu svi njihovi
nacionalni i vjerske vođe prikazani su kao simpatizeri i
pripadnici stranih neprijateljskih formacija i domaćih
izdajnika. Bilo je to omiljeno objašnjenje komunista. Tek
potkraj socijalističke vlasti neki su povjesničari poput Vladimira
Dedijera otvoreno progovorili o četničkim zločinima nad
muslimanima i prikazali sve strahote koje su nad njima činili i
komunisti, dojučerašnji pripadnici četničkoga pokreta. Njihova
stradanja u redovima Domobrana i drugih vojnih formacija
Nezavisne Države Hrvatske, također nisu istinito prikazana,
zbog čega i danas imamo dvojaka tumačenja njihove uloge u
Drugom svjetskom ratu. Dok jedni tvrde da su muslimani bili
vjerni nositelji ustaštva, drugi tvrde da je njihov udjel u
stvaranju NDH bio minoran i nezamjetljiv i da su oni zapravo
glavni razlog propasti ove državne tvorevine.
Jedan od muslimanskih čelnika pred Drugi svjetski rat, koji
je osjetio da se muslimanima spremaju teška iskušenja bio je
Sulejman-hodža Pačariz, obični seoski imam iz Prijepolja.
Svjestan četničke opasnosti koja je zaprijetila muslimanima,
Sulejman-hodža odlučio je svoj autoritet seoskog imama staviti
na raspolaganje narodu i skromnim mogućnostima okupiti sve
koji su bili spremni braniti svoj narod. U njegovim jedinicama
našlo se nekoliko tisuća odvažnih boraca branitelja nacije i
vjere. Zahvaljujući upravo Sulejman-hodži i njegovim borcima
muslimani Sandžaka nisu doživjeli sudbinu braće gornjeg
Podrinja.
2
Sulejman-hodža je tijekom rata dobivao pomoć jedino od
NDH pa su otuda i nazvani ustašama i zbog toga nakon Drugog
svjetskog rata tako i okvalificirani. Po završetku Drugog
svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca
kreće prema Zapadu i u travnju 1945. Godine stiže u Zagreb. Tu
Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašović,
koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se
engleskim ili američkim jedinicama. Zbog nekih incidenata
Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu
dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga
skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na
prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu
gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi
identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Partizanski
oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga
za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok
jedne večeri domaćin kuće neki Ibrahimaga nije primijetio je da
je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće
izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši
da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim
ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši
domaćinu: Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene
traže. Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je
domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po
njega. Prije polaska iz Zagreba s Sulejman ef. bila su i njegova
dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i
vratili se nazad u Sandžak. Kad je to otac čuo prokomentirao je
riječima: Ne valja ništa. Znao je da će ga upravo oni pod
prisilom odati.
Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska
vojska. Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža
je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio
na zemlju. Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio
zapovjednik. Rekao je vojnicima da je pred njima veliki
zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova
odobrenja. Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: Ako
obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati. Obećao je da neće
3
bježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste
večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je
otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu.
Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da
je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i
nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i
zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće
rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu,
da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao
ubit će ga. Tako je i bilo.
U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da
se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka
muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je
otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi
čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije. Sulejmanhodža mu se obraća riječima: Ako si katolik, kunem te Isusom
ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te
tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako
si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe
partizani, halalim ti moju krv. Nepoznati je podigao pušku i
jednim hicem ga riješio života. Oficir UDB-e koji mu je izdao
nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od
osvete.
Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici
Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar
i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz.
Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je
on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu
proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i
zbog toga nije uspio postati liječnikom.
Eto tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina
Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život.
Legenda o njemu još je uvijek živa a naročito među
Sandžaklijama jer su njegove zasluge u zaštiti muslimana u
Drugom svjetskom ratu, goleme i neporecive.
Zanimljivo je istaći da kroz tolike godine zajedničkoga
druženja sa rahmetli dr. Sulejmanom Mašović nikada nije
4
progovorio o Sulejman-hodži i njegovom nastojanju da
pomogne hrabrom imamu. Mi koji smo bili sa njim bliski malo
smo doznali o n njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu, a
naročito u zbrinjavanju izbjeglica i prognanika. Tek
posredstvom drugih doznajemo o njegovim hrabrim činima u
nastojanju da bude na korist islama i muslimana. Dobro se
sjećam na nekoliko godina prije njegove smrti kada bi pošao
službenim putem u Rijeku, rahmetli doktor bi me zamolio da
mu donesem izotope od zajedničkog prijatelja Ekrema, jer ih je
namjeravao dati nekom siromahu, a zapravo su njemu trebali, a
nismo znali da je teško bolestan od karcinoma. Ovo je samo
jedno otkriće o čovjeku koji je s nama živio tolike godine, a da
nismo primjećivali.
Download

KAKO JE ZAVRŠIO SULEJMAN-HODŽA PAČARIZ