HRVATSKA NOŠNJA IZ SASINE
(Okolina Sanskog Mosta)
Iz predgovora:
Kada sam kao muzealac još davno obrađivala kolekcije nošnji u zbirkama Zemaljskog
muzeja, moju posebnu pažnju privukla je nošnja iz Sasine zbog bogatstva veza, vedrog
kolorita, interesantnog ženskog oglavlja, činjenice da se razlikuje od nošnji susjednih
oblasti, pa i od ostalih hrvatskih seoskih nošnji susjednih oblasti, pa i od ostalih hrvatskih
seoskih nošnji u Bosni i Hercegovini. Te nošnje koje se nalaze u zbirkama Zemaljskog
muzeja nabavljene su prilikom otkupa oko 1960. godine, uz napomenu da su nošene prije
II. svjetskog rata.
Sticajem okolnosti, kao član žirija u vrijeme smotre izvornih folklornih grupa 1988. godine,
stupila sam u vezu sa KUD "Sloga" iz Sasine, koji su nastupili na toj smotri, lako su bili
obučeni u tradicijsku nošnju iz Sasine, bilo je primjetno da je njihova nošnja, u odnosu na
nošnje iz Muzeja, znatno jednostavnije izrade i da je pojednostavljena. Od članova te grupe,
koji su mahom bili sredovječni ljudi, saznala sam da je tradicijska nošnja skoro sasvim
nastala iz upotrebe i da su imali teškoće dok su kompletirali nošnje za svoje nastupe.
To me je ponukalo da počnem sa prikupljanjem i obradom podataka o sasinskoj nošnji. U
to vrijeme, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske iz Zagreba pripremio je veliki projekat,
publiciranje Priručnika za rekonstrukciju narodnih nošnji iz svih republika bivše Jugoslavije.
Imala sam namjeru da sainsku nošnju obradim i publiciram kod njih, no usljed rata od 1991.
do 1995., te aktivnosti su prestale, pa i moj dalji rad na pripremanju teksta za publiciranje.
Kako je u toku proteklog rata hrvatsko stanovništvo iz Sasine protjerano i raseljeno (tek sada
počinju da se vraćaju malobrojni predratni žitelji u taj kraj), to me ponukalo da sam se
odlučila da sada pristupim izradi Priručnika za rekonstrukciju sasinske nošnje. Tako bi se
sačuvao od zaborava bar dio kulturne baštine hrvatskog stanovništva iz Sasine.
U tom mom nastojanu podržao me je gospodin Izmir Talić, profesor iz Sanskog Mosta, bez
čije inicijative ovaj tekst ne bi ugledao svjetlo dana, te mu stoga dugujem veliku zahvalnost.
Zahvalnost takođe dugujem gospodinu fra Ivi Orlovcu, župniku iz Sanskog Mosta, koji mi je
nedavno pomogao u dopuni i provjeri nekih podataka. Zahvalna sam također i kolegi Vasi
Popoviću iz Muzeja Bosanske krajine, koji mi je 1990. godine ljubazno ustupio ovdje
objavljene crnobijele fotografije sa podacima, koji, posebno danas, predstavljaju vrijedne
dokumente o sasinskoj nošnji.
1|Page
UVODNA RAZMATRANJA
O Sasini, njenom stanovništvu i o tom kraju općenito, u stručnoj etnološkoj literaturi do
sada nije pisano. Pisano je u opštim crtama jedino o nošnji u nekoliko do sada objavljenih
publikacija, bez detaljnijih podataka. Koliko mi je poznato, o Sasini nije pisano niti sa nekog
drugog stanovišta. 0 naseljenosti ovog kraja, broju stanovnika i domaćinstava, o
nacionalnom sastavu stanovništva, o broju i nazivu zaseoka, možemo zaključiti jedino prema
dostupnim statističkim podacima i prema Imeniku naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini.
Tako, 1981. godine u Sasina je imala ukupno 1299 stanovnika i od tog broja bilo je
1272 Hrvata, 6 Muslimana, 2 Srbina i 19 ostalih. 1991. godine u Sasini je bilo 1054
stanovnika i od toga 1023 Hrvata, 4 Muslimana, 2 Srbina i 25 ostalih.
Prema tim podacima vidi se da je u razdoblju od 10 godina broj stanovnika u Sasini u
opadanju, to se posebno vidi u odnosu na podatke iz 1953. godine, kada je Sasina imala
1747 stanovnika i 288 domaćinstava.
Inače, samo naselje Sasina (prema tome i termin "Sasinska nošnja") dobilo je ime po
istoimenoj rječici Sasini, a sastojalo se iz deset zaseoka. To su: Božici, Gornje selo,
Kladovita, Matijevići, Pilježi, Ravno Osoje, Rudine, Šalića brdo, Šumari i Žabarice. Budući
da se sasinska nošnja nosila i u selu Škrljevita koje gravitira Sasini, pomenućemo da
se i Škrljevita sastojala iz nekoliko zaseoka, a to su: Nikići, Razboj, Rude i Tutića glavica
(Imenik naseljenih mjesta NRBiH, Sarajevo 1955, str. 147).
Stanovnici sasinsog područja bili su, dakle, u velikoj većini katolici, a i po svoj prilici
starinačko stanovništvo. O kontinuitetu naseljenosti katoličkog stanovništva u ovom kraju
govore i podaci daje ovo područje bilo u sastavu starih župa Kamengrad i Majdan od 1530.,
pa sve do 1800. godine. Tada je sjedište župe preneseno u Sasinu. Međutim 1884. godine
sjedište župe premješteno je u Sanski Most, ali je zbog velike udaljenosti opet Sasina
postala zasebna župa. Prva crkva-brvnara u Sasini sagrađena je 1841. godine, a druga
crkva brvnara, sa drvenim zvonikom podignuta je u Sasini vjerovatno 1916. godine. Župu
Sasina pasterizirali su franjevci tokom svog viševjekovnog djelovanja.
lako su svi ovi podaci o Sasini, koje smo uspjeli pronaći u pisanim izvorima oskudni, ipak,
bar donekle se može steći dojam o ovom području i njenim stanovnicima koji su naseljavali
ovo područje u kontinuitetu.
2|Page
MATERIJAL ZA PROIZVODNJU NOŠNJE
Kao i u drugim našim krajevima, tako se i u Sasini tradicijska narodna nošnja izrađivala
pretežno od domaćih sirovina. Budući da su se nekada u ovom kraju sijala konoplja i lan, te
su osnovne sirovine za izradu rublja bile lan i konoplje. Ipak, lan je bio glavna sirovina za
izradu domaćeg platna, od koga su se izrađivale košulje i gaće. Domaće platno od lana
tkalo se u dvije niti. Krajem 19. i početkom 20. vijeka sve više se koristi pamuk kao sirovina
za izradu platna. Tada je još uvijek platno namijenjeno za izradu odjeće starijeg svijeta bilo
otkano od lana. Međutim, platno za izradu svečene odjeće i odjeće namijenjene mladim
osobama, tkalo se od mješavine lana i pamuka. To je bila tzv. "umješa". U prvoj polovini
20. vijeka košulje i gaće izrađuju se od pamučnog platna.
Pored tkanja u dvije niti (za platno namijenjeno za svakodnevnu upotrebu), platno se tka i u
tehnici "iveranje". To je vrsta platna sa sitnim reljefnim motivima. Takvo platno
upotrebljavalo se za odjeću momaka i djevojaka, nekad u cjelini, a nekad samo djelomično i
to samo za rukave ili dijelove košulja i gaća koji nisu prekrivani gornjim haljecima.
Za izradu tradicijske nošnje, pored lana i pamuka, upotrebljavala se još i vuna. Od vune plele
su se čarape, a tkali su se poja-sevi, pregače, torbe i deblje sukno za izradu gornjih
suknenih haljetaka. Otkano sukno za gornje haljetke nosilo se još i na valjanje u stupe (koje
su radile na vodeni pogon). To sukno za gornje haljetke tkalo se u 4 niti, kao i pojasevi, a
pregače i torbe tkale su se tehnikom "ivarenje".
U sasinskoj nošnji karakterističan je i prepoznatljiv kolorit. Preovladavaju zlatno - žuta i
maslinasto - zelena boja, uz bijelu, crnu, crvenu i tamno - plavu boju. Crnu boju dobijala se
bojenjem u iskuhanoj jasenovoj kori i kara boji, a zlatno - žutu i maslinasto-zelenu
iskuhavanjem cvjetova i lišća određenih biljaka (čije nazive nisam uspjela da saznam).
Međutim, već u godinama nakon I svjetskog rata dominiraju anilinske boje. Vuna se nosila
kod "bojađžija" na bojenje u Prijedor ili Banja Luku. Ipak, bez obzira na tu činjenicu,
zadržao se karakteristični kolorit u kome su dominirale zlatno - žuta i maslinasto - zelena
boja.
Za ukrašavanje odjeće kupovala se u gradovima još i raznobojna čoha (za našivanje po
suknu), kao i raznobojni svilenkasti pamučni konac ("muline") za vez po platnu i po čohi.
Opanci su se izrađivali od domaćih sirovina, a to su goveđa i ovčija koža. Od neprerađene,
samo osušene (sirove) kože izrađivali su se opanci "oputnjaci" Od cijelih komada kože
izrađivao se samo đon, a gornji dio bio je od prepletenih kožnih uzanih traka zvanih "oputa".
U prvoj polovini 20. vijeka kupuju se i gotovi opanci od "učinjene kože" i to na vašarima
u Sanskom Mostu, Prijedoru i Banja Luci. To su opanci zvani "kapičari". Oni su imali gornji
dio izrađen iz jednog komada kože i bili su dosta zatvoreni. "Kapičare" su još nazivali i
"karlovački opanci". Navodno, u ovaj kraj ova vrsta opanaka ušla je u modu preko Ljubije, a
u Ljubiji su počeli da se nose pod uticajem mode iz Karlovca.
Pred II. svjetski rat počeli su da se nose i gumeni opanci kupljeni u prodavnicama "Bata".
To su bili opanci zvani "gumari" i oni su nošeni kao dio svečane nošnje, pretežno kod
mladih osoba. Tada su muškarci počeli da nose i duboke kožne cipele crne boje.
Interesantno je pomenuti, da su se nakon II. svjetskog rata, u periodu općte nestašice
nosili i opanci zvani "autari". Po svom izgledu bili su slični oputnjacima, s tom razlikom, što
su se đonovi izrađivali od starih automobilskih guma, a gornji dio od prepletenog kanapa.
Na vašarima i u obližnjim gradovima kupovali su se nakit, perlice, kape i ostali gotovi dijelovi
odjeće.
OPĆA RAZMATRANJA O NOŠNJI
Dok u stručnoj etnološkoj literaturi nema podataka o naseljima i stanovništvu ovoga kraja, o
nošnji u Sasini, kao što je rečeno, ipak je pisano. Koliko mi je poznato, tradicijska ženska
nošnja u Sasini prvi put je pomenuta u publikaciji "Tumač izložene građe" objavljene u
3|Page
Zagrebu 1955. godine, autora Marijane Gušić. U toj publikaciji data je ozbiljna naučna
analiza izloženog materijala u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Tako, između ostalog , kada
se govori o nošnji u Konavlima, pominje se interesantno žensko oglavlje pod nazivom
"hondelj" nošeno još do kraja 19. vijeka. Naziv "hondelj" odnosio se na podložak, kao i na
igle pribadače sa velikim glavicama kojim se pričvršćivao peškirić na podložak. Autor
pomenute knjige (Marijana Gušić) analizirajući istorijske izvore smatra da hondelj vuče
svoje porijklo od gradske dubrovačke nošnje nošene u 15. ili ranom 16. vijeku (str. 140).
Upoređujući hondelj sa sličnim oglavljima , autorica napominje da je u selu Stara Rijeka u
okolini Ljubije "sve do dvadesetak godina (dakle još oko 1935.) bilo u upotrebi oglavlje
zvano "vindelj" koje se sastoji od "podloška", "pocjelice" i "riđe" i da se u to oglavlje zabadaju
ukrasne igle sa velikim glavicama, nanizane jedne do druge.
Činjenica jeste da je oglavlje u ženskoj sasinskoj nošnji zaista atipično u odnosu na sve
okolne nošnje u Bosni i Hercegovini. Istina, u nekim nošnjama na glavi nošeni su razni
podlošci ispod marame, ali obično u obliku kolutića (zv. "kovrljak"), ali po obliku i kompletnom
oglavlju bitno se razlikuju od vindelja. S obzirom na originalni izgled ženskog oglavlja u
sasinskoj nošnji sa nazivom "vindelj", na osnovi komparacija sa "hondeljom" u nošnji u
Konavlima i u drugim, sličnim nošnjama, mogla bi se napraviti zasebna studija, ali
prevazilazi okvire ovoga rada.
OPĆA RAZMATRANJA O MUŠKOJ NOŠNJI
Osnovni dijelovi muške nošnje bili su košulja i gaće. Košulje su nošene preko gaća, bile
su duge do koljena i oko struka opasivale su se širokim, dugim, tkanim pojasom. Na
gornjem dijelu tijela nošen je "zubun" od bijelog sukna. Zubun je haljetak bez rukava, dug
do struka i bogato ukrašen vezom i aplikacijama. Na glavi je nošen fes tamno crvene boje, a
na nogama bijele vunene čarape (zvana "suknene čarape") i opanci od sirove kože zvani
"oputnjaci". To je bila ljetna nošnja.
Zimi, preko gaća nošene su "čakšire", prvobitno od bijelog, a zatim i od crnog valjanog
sukna. Te čakšire zvale su se "čakšir" ili "haljinac". Imale su uzane nogavice razrezane pri
dnu sa vanjskih strana, razreze za džepove i kraći tur. Nošene su nešto niže od struka i bile
su slične tipu čakšira zvani "benevreci", kakvi su nošeni u nekim drugim oblastima
(krajevima). Čarape koje su bile od bijele vune imale su nešto duže grliće, iznutra rasječene,
tako da su se oblačile preko donjeg dijela nogavice od čakšira. Na čarapama bile su
pričvršćene uzice opletene od bijele vune, koje su se omotavale oko grlića, da ih pritegne uz
nogu.
Na gornjem dijelu tijela, preko zubuna, nošen je gunj od crnog valjanog sukna, zvani "aljina".
Taj dio gornje odjeće imao je duge rukave, bio je dug skoro do koljena i sprijeda je bio
otvoren. Na prednjoj strani, na peševima imao je sasvim uzane "kline", a također i sa
strana, ispod pazuha. Oko vrata "aljina" je bila ukrašena sa malo veza.
Od početka 20. vijeka, a i kasnije, do tridesetih godina, muška nošnja se bitnije mijenja,
uglavnom pod uticajem gradske mode. Mjesto ravnih, širokih rukava na košuljama prave se
manžetne. To su tzv. "smrske" ili "smrsnuti rukavi". Čakšire krojene na "starinski način"
prestaju da se nose već početkom 20. vijeka. Tada, pod utjecajem gradske mode, krojene
su čakšire kakve se nose u gradovima, tj. hlače ali još uvijek od crnog domaćeg sukna.
Poslije I. svjetskog rata počinju da se nose pantalone kupljene u gradu ili na vašarima.
Često su bile krojene od debljeg prugastog somota smeđe ili crne boje (sa reljefnim
prugama iste boje). Na nogama, pored vunenih čarapa, nošeno je nekoliko vrsta obuće,
zavisno od različitih vremenskih perioda. Nekada davno nošeni su opanci od prijesne ovčije
ili goveđe kože, zatim opanci od učinjene kože (opančarski proizvodi), zvani "kapičari" ili
"karlovački opanci", a oko tridesetih godina 20. vijeka u prodavnicama "Bata". Istovremeno,
u modu ulaze i duboke, kožne cipele crne boje, prvenstveno kao dio momačke nošnje,
da bi nešto kasnije počeli da ih nose i ostali muškarci.
Na glavi, skoro svi muškarci nosili su fesove tamno crvene boje. Fesovi su prestali da se
nose nešto prije četrdesetih godina 20. vijeka. Koliko je poznato, fesovi se nikada nisu
4|Page
omotavali šalovima ili peškirima, čak ni zimi. Fesove su zamijenili šeširi sa uzanim obodom,
pretežno smeđe boje, zatim kačketi ("miče") ili vrsta plićih šubara napravljenih od debljeg
somota ili tkanine koje imitira janjeću kožu.
Oko 1935 - 1940. godine, miška nošnja počinje naglo da se mijenja. Nose se šeširi,
pantalone kupljene u gradu, cipele, a mjesto zubuna i gunjeva ("aljina") nose se prsluci i
kratki kaputi. "Prsluci" su bili krojeni od sukna, a kasnije i od debljeg štofa. Po kroju, bili su
slični prslucima koji se nose u gradskoj muškoj odjeći, samo što su imali nešto dublji
izrez oko ruku. Rubovi, pretežno kod mladih muškaraca bili su optočeni uzanom kožnom
trakom ("paspul"), bili su dugi do struka, a kopčali su se na prsima sa nekoliko dugmadi.
"Kaputi" su po kroju bili slični kaputima kakvi su se nosili u gradu, sa jakom i jednorednim
kopčanjem. Imali su po dva džepa sa obje strane; jedan je bio urezani, a drugi našiveni.
Ono što je bilo karakteristično za te kapute, to je da su na leđima imali sa strane po dva
"klina"- jedan do struka, a drugi do pazuha, tako da su leđa imala blago naglašeni struk. U
vrijeme kada su se kaputi krojili od domaćeg sukna bilo je u modi, posebno kod mlađeg
svijeta da se na gornjem dijelu leđa našiju i uzane trake od kože.
Navodno, konfekcijska muška odjeća preuzeta je u potpunosti već od 1943. godine.
Sačuvani su bili samo pojedini dijelovi tradicijske nošnje i to kod starijih muškaraca. No,
međutim, tradicijska muška ljetna nošnja znatno duže se održala od zimske nošnje.
Pojedini njeni dijelovi čuvani su znatno duže, da bi se mogli obući u raznim svečanim
prigodama, kao što su svadbe, praznični skupovi kod crkve, razne priredbe itd. Stoga,
kao mogućnost za rekonstrukciju muške nošnje odabraćemo samo ljetnu nošnju, na
osnov: sačuvanih primjeraka u zbirkama Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koji su se nosili
još četrdesetih godina 20. vijeka, te na osnovi postojeće fotodokumentacije.
LJETNJA MUŠKA NOŠNJA
Ljetna muška nošnja sastoj: se od ovih dijelova:
1.
2.
3.
4.
5.
6.
Košulja
Gaće
Pojas
Zubun
Čarape
Cipele
1. Košulja je veoma jednostavno krojena. Ona se sastojala iz više dijelova. Prsa i !leđa
krojena su iz. jednog dijela, sa otvorom za glavu i sa razrezom na grudima. To su bili
"prednji stan" (prsa) i "zadnji stan" (leđa). Da bi košulja dobila na širini (jer su zadnji i
prednji stan bili široki oko 60 crn., što je uobičajena širina domaćeg platna), od rukava
pa do ruba košulje bili su "umetnuti klin'1'. To su bili komadi istog platna kao što je
platno za prednji i zadnji stan, a širili su se prema donjem rubu. "Rukavi" su bili
krojeni ravno, iz jednog dijela. U ranijim periodima bili su ravni, široki, dugi do šake, a u
"novije doba" (između ! i II. svjetskog rata) u donjem dijelu su se sabirali ("smrskani" ili
"smrsnuti" rukavi), a imali su i manžetnu zv. "jačica" ili "kapak". Manžetna je uvijek bila
ukrašena raznobojnim vezom od pamuka (boje su pretežno tamnoplave, tamnije crvena i
zelena).
Uz vrat bila je šira jaka zvani "ogro", također bogato vezena i optočena uzanom bijelom
pamučnom čipkom. Na prsima je bio dublji razrez, a uz taj razrez, sa obje strane bile su
našivene duge trake od platna sa bogatim vezom. To su tzv. "ošve". Takav način
ukrašavanja košulje poznat je i u mnogim dinarskim nošnjama. Ono što je posebno
interesantno je, da na prsima muške košulje nije samo običan razrez sa ošvama, nego je
bio i "preklop". To je duga traka platna sa bogatim vezom, koja je našivena između
ošvi, tako da prekriva razrez na prsima. Taj "preklop" uz "ogro" zakopčavao se sa
jednim ili dva sitna dugmeta. Ti "dugmići" bili su pretežno ljubičaste ili tamnoplave boje.
5|Page
"Preklop" je vezan pamukom istih boja kao i ošve. Takav isti "preklop" imaju i muške
košulje u hrvatskoj nošnji u okolini Tešnja, što je interesantno, s obzirom na veliku
teritorijalnu udaljenost. Donji rub košulje je svuda okolo vezen, sa čipkom rađenom od
debljeg pamučnog bijelog konca. Motivi su pretežno geometrijski "kutije", "barjačići"
itd. Inače, dužina košulje varira i uglavnom seže do polovine bedara, a nošena je preko
gaća.
Za izradu košulje za svečanije prilike upotrebljavano je domaće platno rađeno tehnikom
"iveranja", reljefnog izgleda. Košulje za mlađe osobe bile su od iveranog platna, a za
starije osobe rukavi i donji dio košulje koji se vidi niže od zubuna bio je od iveranog
platna, a dio košulje koji se ne vidi od zubuna bio je krojen od glatkog platna.
2. Gaće su ranije bile krojene od lanenog platna, sa dugim i širokim nogavicama i
širokim turom. Međutim, u vrijeme kada se sve više upotrebljava pamučno platno, i gaće,
kao i košulje, kroje se od pamučnog platna. Za odjeću mladih osoba, i za gaće se
upotrebljavalo tzv. "iverano" platno, tj. deblje platno reljefnog izgleda. Gaće od
pamučnog platna krojene su užim nogavicama i kraćim turom. Dijelovi gaća su
"nogavice", "tur" i "klini" koji su ravni i našivaju se od tura do donje ivice nogavica.
Nogavice od gaća ukrašavale su se sitnim vezom, od koljena pa do donjeg ruba i to
obično u tri, međusobno razdvojene pruge. Boje pamučnog konca kojim se vezlo bile
su obično tamnoplave i tamnije crvene boje. Motivi su bili uglavnom u stilu biljke u
nizu. Rub nogavica dosezao je do članka, a ukrašavan je resama ili čipkom od debljeg
pamuka.
3. Pojas zv. "pas" opasivao se preko košulje. Tkan je u četiri niti (tkanje "riblja kost") od
tanje domaće vune crne boje. Dug je oko 2 metra, a širok oko 15 do 20 cm. Na jednom
kraju rubovi su ukrašavani našivenim gajtanima tvorničke proizvodnje, pretežno
narandžaste ili tamno zelene boje, a uz rubne gajtane je bogat vez od raznobojnog
svilenkastog konca. Vez je izveden tehnikom "sindžirac" (ili "lančanac"), a motivi su
spiralni, grupisani u vidu cvjetića. Na tom kraju pojasa koji je vezen, visile su kićanke
ili rese od crne vune. Pojas se oko tijela omotavao nekoliko puta, ali tako, da ukrašeni,
vezeni dio sa kićankama dođe sa prednje strane. lako nije postojalo određeno
pravilo, ipak, rese su visile sa lijeve strane. Interesantno je da se napomene, da su bile
minimalne razlike između muških i ženskih pojaseva. Struktura i boja tkanine bila je
ista, širina i dužina također, a jedina razlika bila je u tome što su ženske tkanice bile
sa više veza i sa ukrašenijim kićankama. Sličnu pojavu, koliko mi je poznato,
nemamo u tradicijskim nošnjama drugih krajeva.
4.
Zubun je haljetak koji se nosi na gornjem dijelu tijela, preko košulje. Zubuni su bili
krojeni od bijelog valjanog sukna, bez rukava, sprijeda otvoreni i dugi do struka, ili nešto
malo duži od struka. Sudeći prema podacima od nekih kazivača (bez mogućnosti da se
to provjeri), izgleda da su krajem 19. vijeka neki stariji muškarci nosili i zubune crne boje.
To pominje u svojoj knjizi i M. Draškić (pod nazivom "ocrnjeni zubuni"), ali izgleda da to
nije bila opšta pojava.
Leđa i prsa, odnosno prednji i zadnji dio zubuna krojeni su iz jednog dijela tkanine, koja
se presavijala napola. Tkanina za prednji dio zubuna se rasijecala, odnosno, isijecao se
uzani dio od 5-6 cm. da bi se dobila potrebna širina na prsima. Prednji dio zvao se
"skuti", a leđni dio "poleđina". Sa strane, ispod pazuha, da bi se dobilo na širini, našivali
su se ravni "klini", čija širina je varirala, zavisno od potrebe.
Zubuni su se bogato ukrašavali, i to vezom, našivenim komadićima čohe crvene, zelene
i tamnoplave boje, uzanim gajtanima opletenim od tanko predene domaće vune,
kićankama, a mjestimično i bopcima bijele boje. Sve se to nazivalo jednim imenom "građa". Dominirala je uglavnom crvena boja. Oko vrata i niz prsa u gornjem dijelu
našivao se ponekad i uzani komad čohe. Po čohi je bio sitan vez od raznobojnog
svilenkastog pamučnog konca, rađen tehnikom veza zv. "sindžirac" (ili "lančanac").
Motivi su uglavnom spiralni u raznim kombinacijama. Mjestimično su se našivale i male
6|Page
kićanke.
Na prednjem dijelu zubuna, sa strane bio je motiv "cvjetića", a na peševima
"grančice". Leđni dio ukrašavan je "cvjetićima" i "granama".
5. Čarape su, kao što već ranije rečeno, u ranijim periodima bile
sa dugim, iznutra rasječenim grlićima, od bijele vune. U
novijem periodu, posebno uz Ijetnju nošnju, nošene su čarape
od bijele vune, sa kraćim grlićima, pletene na pet igala.
Nazivali su ih "čorape" (od turskog "čorap"). Grlići na tim
čarapama, iako kratki, skoro da se nisu ni vidjeli ispod dugih
nogavica od gaća.
6. Obuća koja je uobičajena uz mušku Ijetnju nošnju, to su bile
plitke crne cipele, a izuzetno su to bili i gumeni opanci sa
"špangom" (gumenom pređicom za kopčanje).
NAČIN I REDOSLIJED OBLAČENJA
Na tijelo se prvo oblače gaće koje se u struku vezuju uzicom. Na gornji dio tijela oblači se
košulja, koja prekriva gaće. Nakon toga obuvaju se čarape i cipele. Pojas se oko struka
omotava nekoliko puta, a vezeni dio sa kićankama treba da bude sa prednje strane. lako
ne postoji neko određeno pravilo za to, ipak, kraj vezanog dijela pojasa sa kićankama
uobičajeno je da bude na lijevoj strani struka. Nakon toga oblači se zubun.
UPUTE ZA REKONSTRUKCIJU MUŠKE NOŠNJE
I - DEKOMPOZICIJA ORIGINALA
1. Košulja
Materijal: deblje pamučno platno bijele boje, po mogućnosti domaće proizvodnje.
Ukoliko se koristi platno tvorničke proizvodnje, poželjno bi bilo da po debljini i strukturi
tkanja liči na "iverano" platno koje se upotrebljavalo za izradu košulja.
Način izrade: Domaće platno tkano je na horizontalnom tkalačkom stanu, pretežno je
reljefno, ali može biti i glatko, ali deblje. Košulja se kroji prema priloženim crtežima krojeva.
Za ukrašavanje košulje, tj. za izradu veza upotrebljava se svilenkasti pamučni konac (tzv.
"muline"). Boje su crvena, tamno plava, tamno zelena, uz dodatak žute. Ukoliko se može
dobiti tvornički proizvedena čipka slične debljine i širine, može se i ona našiti na rubne
dijelove košulje.
Ornamentika: Stilizovani bijeli i geometrijski motivi (često rom-bični). Tehnike veza su
"krstuljac" (krstići, križići) i "prutac" (po rubnim dijelovima).
Utrošak materijala: Ukoliko se za izradu košulje koristi domaće platno tkano na tkalačkom
stanu, ono je obično široko oko 60-65 cm. Tada bi za izradu bilo potrebno oko 4-5 m.
platna. Ukoliko se koristi industrijski proizvedeno platno, prilagoditi utrošak zavisno od
širine.
2.
Gaće
Materijal: deblje pamučno platno, poželjno reljefnog izgleda. Način izrade: Gaće se kroje
iz nekoliko dijelova (vidi crtež sa krojevima). Nogavice treba da su ravne i onaj dio
nogavica koji se vidi ispod košulje ukrašen je vezom u tri horizontalna niza. Za vez
upotrebljava se svilenkasti pamučni konac zv. "muline".
7|Page
Dominiraju crvena i plava boja. Rub nogavica ukrašava se kratkim gustim resama ili
uzanom čipkom od debljeg bijelog pamuka.
Ornamentika: Motivi su sitni, stilizovani biljni, a tehnika veza je "krstuljac" (križići, krstići),
"prutac" i "popuna".
Utrošak materijala: oko 3 m.
3.
Pojas
Materijal: Tanko opredena domaća vuna crne boje.
Način rada: Tkanje u 4 niti, na horizontalnom tkalačkom stanu. Prednji dio oivičen
ukrasnom trakom tvorničke proizvodnje i vezen raznobojnim svilenkastim pamukom raznih
boja - pretežno žuta, crvena i zelena.
Ornamentika: spiralni i stilizovani biljni motivi. Utrošak materijala: 20 cm x
2 m.
4. Zubun
Materijal: Domaće bijelo valjano sukno
Način rada: Sukno je tkano na horizontalnom tkalačkom stanu u 4 niti, pa valjano u stupi na
vodeni pogon. Ručno šivan. Ukrašen našivenim komadima čohe i vezom od raznobojnog
svilenkastog platna. Boja konca pretežno crvene, zelene, tamnoplave i žute boje. Na
prsima male kratke kićanke od vune.
Ornamentika: stilizovani biljni motivi u vidu grančica i na čohi vezeni spiralni motivi.
Utrošak materijala: 2 m.
5. Čarape
Materijal: tanko opredena domaća bijela vuna
Način izrade: pletenje na pet igala, sa kraćim grlićima.
Ornamentika: nema, samo kraća "ramfla", bod-dva pravo, dva
krivo.
Utrošak materijala: oko 40-50 dkg.
6. Cipele
Plitke, crne boje, kupljene u prodavnici (ili crni gumeni opanci sa "špangom").
PRIJEDLOG ZA IZRADU MUŠKE NOŠNJE
Na priloženim tablama nacrtani su osnovni krojevi dijelova muške odjeće, a uz to su
razređeni tako da krojač može prema njima napraviti rekonstrukciju tradicijske muške
hrvatske nošnje iz Sasine. Crteži krojeva na priloženim tablama rađeni su u omjeru 1:15, što
znači da 1 cm. na crtežu odgovara veličini tkanine od 15 cm. Naravno, prilikom krojenja treba
dodati još 1-2 cm za šavove. Osim toga, dimenzije date na tablama sa crtežima krojeva
treba prilagoditi i dimenzijama osoba za koje se kroji odjeća.
Osim osnovnih krojeva koji su razrađeni na crtežima, za uspješnu rekonstrukciju mogu
poslužiti i fotografije nošnji u cjelini (cmo-bijele i u koloru), kao i detalji pojedinih dijelova
8|Page
nošnje.
Za košulju i gaće bilo bi poželjno nabaviti originalno tzv. "iverano" platno. Zbog objektivne
situacije mala je vjerovatnoća da se na terenu može nabaviti, pa čak i naručiti da ga otkaju
žene koje su takvo platno nekada tkale. Stoga, treba za tu svrhu nabaviti deblje pamučno
platno strukture slične domaćem "iveranom" platnu. Pri tome treba voditi računa da je
platno čvrsto, ali ne i kruto. Bez obzira na vrstu platna, vez se može izraditi prema
prilioženim uzorcima. Ukoliko se nošnje izrađuju za pčotrebe scenskog izvođenja, onda bi
se cijeli proces izrade nošnje mogao pojednostaviti. Naime, u bolje snabdjevenom robnim
kućama ponekad se mogu kupiti i ukrasne tekstilne trake sa utkanim cvjetnim motivima
raznih boja, pa bi se to moglo našiti na donji rub košulje ili umjesto veza (u tri horizontalne
pruge) na nogavicama gaća.
Pojas ne mora da bude tkan od domaće vune, ukoliko za to nema mogućnosti. Za ovu priliku
može se upotrebiti šira traka od crne čohe koja može uspješno imitirati tkanicu, posebno ako
se čoha ukrasi vezom, našivenim trakama i kićankama.
Zubun se, po pravilu, izrađuje od domaćeg sukna tkanog u četiri niti. Međutim, pošto je
neizvjesno da li je uopšte moguće nabaviti originalno tkano domaće sukno, to bi za
rekonstrukciju bilo moguće nabaviti bijeli filc. Ukoliko se i za to nema mogućnosti, onda se
za tu priliku može nabaviti bijeli deblji štof. Ako je štof mekan, može se napraviti postava od
debljeg čvrstog platna (tzv. "botana"), da se može dobiti utisak kao da se radi o suknu.
Kada govorimo o bijelom suknu, treba imati u vidu da prirodna bijela vuna ima blagi ton
krem boje, dakle nije tako bijela kao na pr. bijelo pamučno platno. Za ukrašavanje zubuna
mogu se nabaviti i raznobojna čoha i konac za vez.
Čarape i cipele mogu se nabaviti u prodavnicama.
OPĆA RAZMATRANJA O ŽENSKOJ NOŠNJI
Ženska sasinska nošnja po svojim osnovnim karakteristikama ima zajedničke elemente sa
nošnjama iz drugih dinarskih oblasti. To su duge i ravno krojene košulje, pregače sa
utkanim, pretežno rombičnim ornamentima, zubuni - dugi sukneni haljeci bez rukava,
našivanje srebrnih "cvancika" itd.
Ono, po čemu se izdvaja sasinska ženska nošnja od nošnji ostalih dinarskih oblasti, to je
specifično oglavlje udatih žena zv. "vindelj". Dok je muška nošnja imala znatne promjene
već od kraja 19. vijeka, ženska nošnja u Sasini nije bila izložena naglim i primjetnim
promjenama. Promjene su se dešavale postepeno i radilo se više o pojednostavljenju,
odnosno o reduciranju, ukrašavanja. Krajem 19. i početkom 20. vijeka košulje su bile duge
do članaka, a već u prvoj polovini 20. vijeka (skoro do pedesetih godina) dužina košulje se
skraćuje, tako da seže do polovine potkoljenice.
Ženska nošnja sastojala se od košulje, pojasa, dviju pregača, jeleka, zubuna, oglavlja i
obuće (gaće u sasinskoj tradicijskoj nošnji nisu nošene, a počele su da se nose u prvoj
polovini 20. vijeka i to kupljene u prodavnicama).
Košulja, kao osnovni dio nošnje, još krajem 19. i početkom 20. vijeka krojena je od lanenog
platna i konopljanog platna. Pamuk se počeo upotrebljavati za tkanje platna početkom 20.
vijeka i to miješan sa lanom. To je tzv, "umješa". Kasnije se tka platno od samog pamuka.
Za izradu košulje upotrebljavale su se dvije vrste pamučnog domaćeg platna. Za
svakodnevnu upotrebu koristilo se deblje pamučno platno glatke površine, a za izradu
košulja namijenjenih za svečanije prilike tkalo se platno reljefne površine. To je tzv.
"iverano" platno. Zbog složenije tehnike tkanja, iverano platno bilo je posebno cijenjeno, pa
su se košulje nekad krojile i od običnog i od iveranog platna. Naime, od glatkog platna
krojili su se dijelovi košulje koji se ne vide ispod zubuna i pregača, a od ivaranog platna oni
dijelovi koji se vide (na pr. rukavi, poprsje i donji dio).
9|Page
Preko košulje nošene su dvije pregače -jedna sprijeda, druga straga. Prednja "pregača" je
duga i široka, bogato ornamentisana, sa gustim, dugim resama. Zadnja pregača zvana
"zapreganj" je zapravo ista kao i prednja, ali se upotrebljava na drugi način. Naime,
pregača se presavija uzduž i opasuje poprijeko, tako da se vide samo guste rese u dva
reda.
Pojas ili "pas" je široka tkanica crne boje, sa bogatim raznobojnim vezom na prednjem
dijelu i sa dugim resama i kićankama.
Na gornjem dijelu tijela nošen je "jelek" od tamne, jednobojne tkanine, ukrašen po ivicama i
na leđima uzanom, zlatotkanom vrpcom. Preko jeleka nošen je "zubun". Zubuni su bili
dugi do koljena, sprijeda otvoreni bez rukava, a izrađivali su se od bijelog sukna. Na leđima,
posebno na donjem dijelu zubuni su bili veoma bogato ukrašavani. Na sukno su se našivale
trake raznobojne čohe, po kojoj je rađen sitni vez. To je vez poznat kao "sindžirac" ili
"lančanac", u Sasini ga zovu "lozanje". Vez je rađen svilenkastim raznobojnim koncem. To
je inače poznati način ukrašavanja suknenih haljetaka u nošnjama zapadne Bosne.
Zimi se nosila još i "aljina", jedna vrsta kaputa izrađena od sukna bijele, a najviše crne
boje. "Aljina" je bila sprijeda otvorena, ravno krojena, sa klinima sa strana i sa dugim
rukavima. Ukrašavana je sa vezenim našivenim komadima raznobojne čohe, slično kao i
zubuni (na prsima, pri dnu leđa i na rukavima. Aljine su se nosile ispod zubuna, a prestaju
da se nose između 1935-1940. godine.
Na nogama su nošene bijele ili šarene čarape duge do koljena, sa uzicom za vezivanje,
pletene na pet igala. Nošene su i razne vrste opanaka, kao i u muškoj nošnji, a već od
tridesetih godina u svečanijim prilikama nose se cipele od crne kože. U svakodnevnoj
upotrebi bila je gumena obuća kupovana u prodavnicama "Bata". Poželjno je bilo da i
cipele, a i gumeni opanci imaju pređicu za zakopčavanje ("špangu").
Nošnja djevojaka i udatih žena razlikovala se po nakitu i po bogatstvu veza, a posebno se
razlikovala po oglavlju.
Djevojke su češljale kosu sa razdiokom na sredini i ispletale je u jednu pletenicu, puštenu
niz leđa. Pletenica je bila ukrašena
"upletnjacima" od vune, sa bijelim bopcima i našivenim novčićima od srebra. Na glavi su
nosile plitku crnu ili tamnoplavu kapicu, na koju su imućnije djevojke našivale i novčiće od
srebra.
Udate žene nosile su karakteristično oglavlje zv. "vindelj". "Vindelj" se sastojao iz tri dijela.
To su "rog" (podložak od drvene Kore i biljnih vlakana), "pocjelica" (pravougaoni manji
komad vezenog platna) kojom se prekrije "rog" i "rida" (vrsta peškirića sa vezenim krajem)
kojom se prekrivaju rog, pocjelica i omotava oko
vrata.
Ono što posebno karakteriše žensku sasinsku nošnju, to je poseban kolorit. Tkani i
pleteni dijelovi nošnje (pregače i rese na njima, čarape i tkane torbe) odlikuju se
dominirajućom zlatnožutom i maslinasto zelenom bojom.
ŽENSKA NOŠNJA
sastoji se iz ovih dijelova:
1. Košulja
2. Prednja pregača
3. Zadnja pregača
4. Pojas
5. Jelek
6. Zubun
7. Oglavlje
a) za djevojke
b) za udate žene
8. Čarape
9. Opanci ili cipele
1 Nakit
0.
10 | P a g e
1. Košulja
Košulja je krojena od debljeg pamučnog platna. Za svakodnevnu upotrebu košulje su
šivene od platna glatke površine, a za svečanije prilike od platna reljefne površine, koja
se u tkanju dobije tehnikom "iveranja". To je tzv. "iverano" ili "sačmano" platno, posebno
cijenjeno zbog komplikovanije tehnike tkanja. Stoga se to platno često upotrebljavalo samo
za rukave i za skute, tj. za dijelove košulje koji nisu prekriveni pregačom ili zubunom. Košulje
namijenjene za svečanu nošnju mlada, mladih udatih žena i djevojaka u cjelini su krojene
od "sačmanog" platna.
Ženska košulja sastoji se iz više dijelova, a to su: prednji i zadnji "stan", rukavi, "mali
klini" i "veliki klini". Prednji i zadnji stan krojeni su izjedna, presaviju se uzduž napola, pa
se na prednjoj strani napravi prorez za glavu i razrez na prsima. Širina prednjeg i zadnjeg
stana zavisi od širine platna tkanog na tkalačkom stanu, koja varira od 40 do 60 cm.
Košulja u sasinskoj nošnji, po svom kroju razlikuje se od košulja u drugim nošnjama
Dinarske oblasti. U tim nošnjama za "kline" direktno se prišivaju rukavi, dok u sasinskoj
nošnji imamo dvij vrste klina. To su dodaci u vidu naramenica, dvije trake različite dužine,
koje se našivaju između stana i rukava. "Veliki klini" su malo nabrani u gornjem dijelu, a
rukavi se prišivaju na "male kline".
Rukavi su krojeni ravno, uvijek bez manžetni, a njihova širina je varirala. Krajem 19. i
početkom 20. vijeka rukavi su bili širi u odnosu na rukave krojene u prvoj polovini 20.
vijeka.
Dužina košulje također se mijenjala u različitim periodima. Krajem 19. vijeka, pa skoro do
tridesetih godina 20. vijeka košulje su bile duge skoro do tridesetih godina 20. vijeka
košulje su bile duge skoro do članaka, a nešto kasnije njihova dužina se skraćuje i seže
do potkoljenice.
Košulje su se ukrašavale vezom od raznobojnog pamuka, ali dominiraju crvena i
tamnoplava boja. Donji dio rukava, uz rub, bio je ukrašen vezom, a uz ivicu još i uzanom
čipkom od debljeg bijelog pamuka. Djevojačke košulje razlikovale su se od košulja udatih
žena i po tome što su bile vezene i na zadnjem "stanu" košulje koji se vidio ispod
zubuna. Vez je bio sitan, pretežno crvene boje. Donji rub košulje bio je ukrašen i uzanom
bijelom pamučnom čipkom. Vez na "zadnjem stanu" košulje prestao je da se izrađuje
već tridesetih godina 20. Vijeka.
Ipak, najupečatljiviji ukras na ženskoj košulji bile su "ošve". To su dva pravougaona
komada platna, našivena sa obje strane razreza na prsima, sa bogatim vezom od
raznobojnog pamuka.
Dominiraju tamnoplava, crvena, žuta i zelena boja. Oko tridesetih godina 20. vijeka u
modu ulaze ošve od našivenih pravougaonih komada čipke od bijelog debelog pamuka.
Motivi su uglavnom isti kao i kod veza (pretežno rombični), a ošve su još oivičene
ukrasnom trakom, vezom ili čipkom u crvenoj boji. Oko vrata je jaka zv. "ogro" ili "kolir" od
nabranog, mekanog platna bijele boje, sa širom čipkom zv. "šlingeraj". To je bijeli
šuplikavi mašinski vez. Inače, su se koristile razne tehnike - krstuljac (križići), provlak i
prutci.
2. i 3. Pregače
U sasinskoj nošnji bilo je uobičajeno da se nose pregače. To su prednja i zadnja pregača.
Draškić tvrdi govoreći o sasinsko - ljubijskoj nošnji da se i prednja i zadnja pregača nazivaju
"zapreganj", a da se termin "pregača" odnosi samo na tkani dio pregače, bez resa.
Međutim, u vrijeme kada sam ja prikupljala podatke o sasinskoj nošnji, čuli su se samo
11 | P a g e
termini "pregača" (za prednju pregaču) i "zapreganj" (za zadnju pregaču). Čak su se čuli i
nazivi "pregača" i "zadnja pregača". Za prednju pregaču neki su upotrebljavali i naziv
"ćilimarka" zbog tehnike tkanja.
Prednja pregača tkana je od domaće vune tehnikom "iveranja". Prepoznatljive i
karakteristične boje na pregačama sasinske nošnje su zlatnožuta, crvena, tamnoplava,
zelena i bijela boja. Motivi su geometrijski, pretežno rombični, koje nazivaju "kolica". U
nizovima između "kolica" stilizovani biljni motivi zv. "gegice". Na pregači, na si. 23 krupne
motive nazivaju "oglencad", a u uzanim redovima između njih su motivi "kukice". Pregače su
sa tri strane ukrašene gustim vunenim resama zv. "potkite", dužine oko 30 cm. Prednje
pregače nosile su i djevojke i udate žene. Djevojčice su počinjale da nose pregače već od
desete do dvanaeste godine, pregače su se oko struka vezivale vunenim uzicama, koje su
ukrste pozadi i vežu sprijeda.
Zadnja pregača - "zapreganj", bila je dio nošnje udatih žena. Interesantna je po tome, što
se prednja pregača, sa bogatim, gustim resama presavija uzduž, skoro napola, tako, da
kud se okrene horizontalno, rese padaju u dva sloja, jedan iznad diugog. Tako, se ta
pregača i "pripasuje" od jednog do drugog doka. Na resama dominira zlatnožuta boja sa
zelenkastom nijnnsom.
Preko ljeta, kada žene nisu oblačile zubune, obavezan dio nošnje bila je zadnja pregača
zv. "zapreganj". Koliko mi je poznato, zadnja pregača bila je obavezan dio nošnje udatih
žena sve do dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Tada počinju da ih nose djevojke kao dio
Ijetnje nošnje. Međutim, već oko 1940. godine zadnje pregače prestaju da se nose i gube
se iz upotrebe. I roba posebno napomenuti, da su mlade udate žene i djevojke ponekad
ukrašavale svoje pregače našivenim "cvancikama".
4. Pojas zv. "pas"
Po strukturi tkanja i po izgledu, ženski pojasevi bili su veoma slični muškim, a razlikovali su
se uglavnom po bogatstvu ukrašavanja. To su tkanice, izrađene od veoma tanko predene
vune crne boje, dugi oko 2 m, a široki oko 15 cm. Zbog svoje dužine, omotavali su se
nekoliko puta oko struka. Jedan kraj pojasa koji je bio namijenjen za prednju stranu bio je
bogato ukrašen vezom. Vez je rađen raznobojnim svilenkastim pamučnim koncem ("muline"),
a dominirala je zlatnožuta boja. Motivi su bili spiralni i stilizovani cvjetni. Na tom kraju
pojasa bile su i kićanke izrađene od gajtana i vune, a visile su (skoro obavezno) sa lijeve
strane.
5. "Jelek"
Jelek je haljetak bez rukava, dug do struka, jače iskružen na prsima, sa ravnim "pešovima"
koji se nikada nisu zakopčavali. Nosile su ga i djevojke i udate žene. Jelek je krojen od crnog
plilša Ili od crne čohe slabijeg kvaliteta. Rubovi jeleka i dio leđa bili su ukrašeni "zlatnim
širitom" i "zlatnim gajtanom" (zlatotkana uzana vrpca tvorničke proizvodnje). Postava je bila
od bijelog ili šarenog tanjeg pamučnog platna. Jelek je nošen preko košulje, preko ljeta bez
zubuna, a ako je nošen uz zubun, onda se nosio ispod zubuna.
6. Zubun
Zubun je haljetak koji se nosio preko jeleka, a nosile su ga i djevojke i udate žene.
Djevojački zubuni razlikovali su se od zubuna udatih žena jer su bili nešto duži i znatno
bogatije ukrašeni. Takvi, bogato "vezeni" zubuni mogli su se još vidjeti tridesetih godina 20.
vijeka.
Zubun je haljetak sprijeda otvoren, bez rukava, krojen od bijelog domaćeg sukna. Sukno
se tkalo u 4 niti, pa je valjano u stupama na vodeni pogon. Dužina zubuna je varirala - do
tridesetih godina 20. vijeka bili su do koljena (ili pak nešto malo duži), a već u periodu
između tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka njihova dužina se skraćuje.
12 | P a g e
Zubuni su krojeni iz više dijelova. Prednji i zadnji dio krojeni su "izjedna". Tkanina (širina)
koja se dobije u tkanju na tkalačkom stanu) presavije se uzduž napola i na dijelu koji je
predviđen za prednji dio napravi se izrez za vrat i razrez na prsima. Prednji dio naziva se
"prednjice", a zadnji dio "leđa". Pored toga, zubun ima i 2 mala "klina" i 2 velika "klina".
"Mali klini" su veoma uzani i naš-ivaju se na "prednjicu" (nekad se za prednjicu čuo i
naziv "skutovi"). Našivaju se od polovine prsa pa do donjeg ruba zubuna. U gornjem
dijelu široki su oko 1 cm, a na donjem rubu oko 4 cm. "Veliki klinovi" našivani su sa strana,
da bi zubun dobio na širini. "Veliki klini" prišivaju se za "prednjice" i za "leđa", a vanjski rub
"klina" uzduž se prošije tako da klini čvrsto stoje sa strana.
Zubuni nošeni u svakodnevnoj upotrebi i oko kuće, uglavnom su bili sa skromnim ukrasima.
Naime, bili su uglavnom optočeni vunenim gajtanom tamnoplave boje ili crne boje. To je
bila "ovtoka". Zubuni namijenjeni za svečene prilike (odlazak u crkvu, na svadbe ili neke
skupove) bili su veoma bogato ukrašeni.
Ono što je karakteristično za ukrašavanje ovih zubuna, to je veoma bogati, gusti vez na
međusobno našivenim komadićima raznobojne čohe (crvena, zelena, tamnoplava). Vez je
rađen svilenkastim pamučnim raznobojnim koncem (najviše zlatnožute boje). Tehnika veza
je "sindžirac" ("lančanac") zv. "lozanje". Čoha po kojoj je izrađen vez uz donji rub zubuna,
to su kvadratići međusobno zašivene raznobojne čohe. Taj vezeni, donji dio zubuna zove
se "veliki potkraj". Na uzdužnim leđnim dijelovima zubuna ukrasni dio je u vidu našivenih
traka od vezene čohe. To su tzv. "šipke" ili "šipke krstijanke", ponekad nazivane i "potkrila
na klinima". Motivi su uglavnom spiralni u raznim kombinacijama i sa raznim nazivima
("kolač", "đulići", "grančica", "lozanje"). Iznad ukrašenog donjeg dijela zubuna od vezene
čohe, na srednjem dijelu leđa vezene su vunom i "grane", pretežno crvene boje. Osim toga,
u nizovima su od vune našiveni mali loptasti ukrasi zv. "đulići".
7. Oglavlje (nošnja na glavi)
Bilo je nekoliko vrsta ženskog oglavlja:
a) oglavlje za djevojke, bilo je sasvim jednostavno, a sastojalo
se od male, plitke kapice. Bile su dvije vrste kapica. Kapica no
šena vjerovatno krajem 19. i početkom 20. vijeka bila je u vidu plit
kog fesića crvene boje, sa nekom vrstom uzanog oboda sa pre
dnje strane i našivenim sitnim paricama. Nešto novija kapica, no
šena i do tridesetih godina 20. vijeka bila je plitka, od filca tamno
plave ili crne boje. Na tjemenu, ili sa strane, imala je malu kićanku, uglavno crvene boje.
Međutim, kićankica nije bila obavezna. Inače, kosa je, kao što je rečeno češljana sa
razdiokom na sredini glave i spletena u jednu pletenicu puštenu niz leđa, sa
"upletnjacima" od vune, perlica i novčića.
b) oglavlje za udate žene, zv. "Vindelj"
"Vindelj" je oglavlje udatih žena, po kome se ova nošnja izdvaja se od ostalih ženskih
nošnji u Dinarskoj oblasti. Oglavlje se postavlja na kosu spletenu u dvije pletenice i
omotane oko glave. Sastoji se iz tri dijela. To su "rog", "pocjelica" i "rida".
"Rog" je podložak, kružnog oblika (blago elipsast) koji je izrađen od uže trake lipove
kore i dodaztim nizovima biljnih vlakana. To su zapravo bile stabljike lana. Traka lipove
kore savijena u krug (i vezana uzicama da bi bila savijena) nazivala se "kolo". Na "kolo" su
se dodavale savijene stabljike lana, a njihova količina zavisila je od namjene "roga". Naime,
mlađe žene nosile su "rog" malo visočiji od roga srednovječnih i starijih žena. Rog se
omotavao čvrstim uzicama od lanenog konca, tako da je predstavljao jednu čvrstu
cjelinu.
"Pocjelica" je komad debljeg platna, pravougaonog oblika, sa sitnim gustim vezom na
dužoj polovini. Ona se pričvršćuje na prednju stranu roga tako, što se jako zategne i
učvrsti gusto nanizanim ukrasnim iglama, sa velikim raznobojnim glavicama, što djeluje
veoma dekorativno. Na rub pocjelice iznad čela, nekada su se našivali novčići ili sitne bijele
13 | P a g e
perlice. Inače, zavisno od modnih kretanja ili od starosne dobi, rog sa pocjelicom nosio se
tako, da je nekad bio skoro navučen na čelo, a nekad skoro na polovini glave, tako da se
vidjelo dosta kose.
"Rida", se stavljala preko roga i pocjelice. Rida je komad bijelog platna pravougaonog
oblika, dužine oko 1,50 m, a širina oko 40-50 cm. Za oglavlje za nevjestu, rida je bila
vezena na oba kraja, a inače je vezena samo na jednom kraju. Rida vezena na oba kraja
nazivana je "rida dvokrajka". Vez je rađen raznobojnim pamučnim koncem ("muline"),
tehnika veza bila je "krstuljac", "prutac" i "popuna". Motivi su bili geometrijski ili biljni.
"Rida" se preko roga i pocjelice stavljala na jedan poseban način. Kraj riđe koji nije imao
veza, pričvršćivao se iglom sa velikom glavicom za pocjelicu i rog, pa se rida, sa lijeve na
desnu stranu omotavala oko vrata i vezeni kraj prebacivao da slobodno visi sa strane ili na
tjemenu. Rida dvokrajka stavljala se tako, što se sredina riđe pričvršćivala na sredinu roga,
jedan kraj (vezeni) visio je sa strane oko vrata, a drugi, vezeni kraj prebacivao se da
slobodno visi sa druge strane.
Pred II svjetski rat, dakle četrdesetih godina 20. vijeka starije žene prestaju da nose vindelje i
na glavi nose maramu zv. "rubac" ("žene nose rubac kad ostare"). Pedesetih godina prošlog
vijeka i mlađe žene prestaju da nose vindeije i počinju da nose maramu na glavi. Posebno je
interesantno što su marame prvo počele da nose starije, pa tek onda mlađe žene. Inače,
uobičajeno je da su mlađe žene nosioci promjena u nošnji. U ovom slučaju, opravdanje
treba tražiti u tome što je vindelj, kao oglavlje, komplikovano za izradu i način upotrebe, te
je zbog toga vindelj ostao u upotrebi kao dio reprezentativne odjeće mlađih žena.
c) "rubac"
"Rubac" je marama od bijelog platna tvorničke proizvodnje, kvadratnog oblika, dimenzija
oko 90 - 100 cm. Rubac se presavija dijagonalno i veže se ispod lica. Rubac za mlađe žene
"vezen" je na uglu koji visi na leđima, i to raznobojnim, pretežno crveneim koncem. Motivi
su pretežno biljni-cvjetni ("cvjetići" ili "cvatići").
8. Čarape
U sasinskoj ženskoj nošnji nošene su dvije vrste vunenih čarapa. To su bile čarape
opletene od bijele i od raznobojne vune. Čarape opletene od raznobojne vune nazivale su
se "šarene čarape" ili "šareni čorapi" kako su ih još nazivale starije osobe ("od tur. corap").
Čarape su pletene na pet igala, bile su duge do koljena i vezivale su se uzicom ispod
koljena.
"Šarene čarape" bile su višebojne samo na srednjem dijelu grlića. Početak grlića i stopalo
uvijek su bili od bijele vune. Srednji, tj. šareni dio grlića pleten je od vune raznih boja, ali
dominirajuće su zlatnožuta i zelena boja. Motivi su u redovima geometrijski i stilizovani biljni.
Posebno je interesantna činjenica, da su nekad, davno, udate žene nosile šarene čarape, a
djevojke ("cure") samo čarape bijele boje. Inače, poznato je, da je skoro po pravilu
djevojačka nošnja, u odnosu na nošnju udatih žena, bile uvijek bogatije ukrašena.
Sredinom 20. vijeka i udate žene prestaju da nose šarene čarape i u opštoj upotrebi su
samo bijele vunene čarape.
9. Cipele i opanci
Na nogama, preko čarapa, obuvali su se opanci raznih vrsta u raznim periodima, kao i
muškoj nošnji. Međutim, u opštu upotrebu ušli su gumeni opanci kupovani u prodavnicama
"Bata" u godinama pred II svjetski rat, dakle četrdesetih godina prošlog vijeka. Starije žene
nosile su opanke i u svečanijim prilikama, a i svakodnevno. Mlađe žene i djevojke nosile su
crne kožne cipele (plitke),
sa niskom potpeticom. Ono što je zajedničko i za opanke i za cipele, to je obuć a sa
"špangom", tj. pređicom za zakopčavanje. Ta "moda" održala se i znatno kasnije, bar što se
tiče gumenih opanaka.
14 | P a g e
10. Nakit
Nakit je bio raznovrstan i djelimično su ga proizvodile same žene za svoje vlastite potrebe.
Za izradu nakita upotrebljavala se vuna, gajtan, sitne bijele perle i novčići, pretežno
austrijski. Od vune i raznobojnih sitnih perlica izrađivali su se upletnjaci, ogrlice i narukvice.
Te "narukvice" su bile pletene od vune (na pet igala) širine oko 10 cm, pa su bile okićene
perlicama i vezom. Mlađe, imućnije žene na vindelj su "pribadale" ukrasnu iglu sa privjeskom
od srebra ("bašlija"). "Bašiija" je obično nošena sa desne strane vindelja.
Imućnije žene i djevojke ukrašavale su pojaseve i pregače austrijskim većim novcima od
srebra ("cvancike") ili sitnim "paricama" na kapici i na rubu pocjelice.
Dodatni ukrasi u ženskoj nošnji bili su mali ukrasni peškirići zv. "jagluci", zadjenut za
pojas, obično sa desne strane. Jagluke su nosile "cure" i mlade žene, a taj način
ukrašavanja izobičajen je već oko tridesetih godina 20. Vijeka.
UPUTE ZA REKONSTRUKCIJU ŽENSKE NOŠNJE
Dekompozicija originala
1. Košulja
Materijal: deblje pamučno platno, glatke, a po mogućnosti reljefne
površine.
Način izrade: Košulju treba krojiti i siti prema priloženom crtežu
krojeva. Košulje treba ukrasiti vezom na donjom rubu rukava i na
ošvama. Za vez koristiti pamučni konac ("muline") u bojama koje
odgovaraju prema priloženim fotografijama u koloru. Ošve se
mogu izraditi i od čipke (prema priloženoj fotografiji).
Ornamentika: Geometrijska i stilizovana biljna. Tehnike veza su "krstuljac" (križići, krstići),
"prutac" i "popuna".
Utrošak materijala: Zavisi od vrste platna. Ukoliko je platno domaće proizvodnje, tkano
na tkalačkom stanu (oko 60 cm širine), utrošak materijala je oko 7 m. Ako se upotrebljava
platno industrijske proizvodnje, utrošak materijala biće prilagođen širini te tkanine.
2. Pregača
a) Prednja pregača
Materijal: Pregača je tkana od tanko opredene vune. Tkana je na horizontalnom tkalačkom
stanu. Boje su zlatnožuta, maslinasto-zelena, crvena, tamnoplava i bijela.
Način izrade: Tehnika tkanja je "iveranje" (ćilimsko tkanje). Dimenzije su oko 60 x 30 cm.
Na tri strane su duge rese od vune istih boja kao i na pregači. Na pregačama za djevojke i
mlađe žene uz rub našivao se uzani "zlatni širit" (zlatotkana vrpca industrijske
proizvodnje).
Ornamentika: Uglavnom geometrijska u horizontalnim nizovima. Pretežno su rombični
ornamenti.
Utrošak materijala: Oko 1,5 kg vune i oko 1,5 m širita.
b) Zapreganj (zadnja pregača)
Materijal: Vuna za tkanje i za rese, kao i za prednju pregaču. Način izrade: Tehnika
tkanja "iveranje" (ćilimsko tkanje). Ornamentika: Geometrijska, pretežno rombična.
15 | P a g e
Utrošak materijala: Oko 1,5 kg vune.
3.
Pojas zv. "pas"
Materijal: Domaća, tanko predena vuna crne boje,
uz dodatak vune raznih boja za kićanke i rese.
Način izrade: Tkanje u 4 niti (po izgledu "riblja
kost"). Ručno rađene kićanke i loptice. Na prednjoj
strani sitni vez raznobojnim pamučnim koncem.
Ornamentika: Na prednjem dijelu spiralna i
stilizovana biljna. Utrošak materijala: Oko 0,70 dkg.
vune, a konac po potrebi.
4.
Jelek
Materijal: Crna tanja čoha ili crni pliš. Postava od
pamučne tanje tkanine (može šarena li bijela)
uzana zlatotkana traka.
Način izrade: Ručno ili mašinsko šivenje. '
Ornamentika: nema
Utrošak materijala: Oko 1,5 m čohe, isto toliko
tkanine za postavu, 2 m uzane zlatotkane trake za
ukrašavanje jeleka.
5.
Zubun
Materijal: Domaće sukno bijele boje, zatim komad i
raznobojne čohe (crvene, zelene i tamnoplave
boje), raznobojni svilenkasti pamučni konac za vez
po čohi (pretežno zlatnožuti).
Način izrade: Sukno je tkano u 4 niti, pa valjano.
Šivenje ručno.
Ukrasni dijelovi od našivene čohe (u trakama ili
međusobno zašivenim kvadratićima) vezeni su
svilenkasim pamučnim koncem, Tehnika veza je
"sindžirac" (za istu tehniku veza koriste se i termini
"lančanac" ili "lozanje").
Ornamentika: geometrijski, stilizovana biljna i
spiralna.
Utrošak materijala: oko 6 m. sukna i po 40 cm čohe
u svakoj boji. Manja količina vune za ukrašavanje,
kao i raznobojni konac za vez.
6. Oglavlje - nošnja na glavi
a)
djevojačka kapica
Materijal: filc tvorničke proizvodnje.
Način izrade: ornamentika, utrošak materijala nema
b)
vindelj
Materijal: za "rog" obruč od drvene kore i biljne
stabljike, konac "za pocjelicu" pravougaoni manji
komad čvrstog bijelog platna i raznobojni pamučni
konac za vez "za riđu" pravougaoni duži komad
tanjeg bijelog platna i raznobojni pamučni konac za
vez
- ukrasne igle ("špenadle") sa velikim glavicama, 30
kom.
16 | P a g e
Način izrade: sve je ručne izrade, igle iz
prodavnice. Ručno se izrađuje drveni kolut sa
stabljikama i omotava čvrsto debljim koncem.
Pocjelica i rida se vezu raznobojnim pamučnim
koncem. Tehnike veza su krstuljac, provlaka i
popuna.
Ornamentika: geometrijska i stilizovana biljna.
Utrošak materijala: za podložak (rog) prema
potrebi. Za pocjelicu komad pamučnog bijelog
platna dimenzije oko 40-50 x 15-20 cm., a za riđu
150-170 x 40 cm.
c)
rubac
Materijal: Bijelo platno industrijske proizvodnje,
uobičajeno je platno zv. "sifon". Raznobojni
pamučni konac za vez.
Način izrade: vez u jednom uglu, tehnike veza
"popuna" "lozanje".
Ornamentika: biljna
Utrošak materijala: kvadratni format, oko 80 cm.
7. Čarape
Materijal: tanje predena domaća vuna, bijela i u boji Način izrade: pletenje na pet
igala. Ornamentika: geometrijska i stilizovana biljna. Utrošak materijala: oko 0,5 kg.
vune
8. Cipele ili opanci
Materijal: cipele od crne kože, opanci od gume. Način izrade: tvornička
proizvodnja. Ornamentika: nema. Utrošak materijala: kupovina u prodavnici.
9. Nakit
Materijal: vuna, konac, sitni bopci, srebreni novčići. Način izrade: ručni rad.
Ornamentika: prema ličnom izboru. Utrošak materijala: prema potrebi.
NAČIN I REDOSLJED OBLAČENJA
Na tijelo se prvo oblači košulja, zatim se opasuju prednja i zadnja pregača, a preko njih
pojas. Na gornji dio tijela oblači se jelek (koji se ne zakopčava), a preko njega zubun.
Ukoliko se oblači zubun (posebno ako se radi o scenskom izvođenju) onda nije obavezna
zadnja pregača, jer se ne vidi ispod zubuna. Druga varijanta - ako se ne oblači zubun,
onda je uz jelek obavezna zadnja pregača. Čarape i cipele se obuvaju prije oglavlja.
"Vindelj" je dosta komplikovan za oblačenje i zato treba određeno vrijeme. Prvo se
postavi "rog" na glavu i na njega se pričvrsti "pocjelica".
Moguće je (uz vještinu) pričvrstiti i prije nego se rog postavi na glavu. Pocjelica se dobro
zategne uz rog i pričvrsti ukrasnim iglama u gustom nizu. Vezeni dio dođe iznad čela.
Preko roga i pocjelice stavlja se rida. Kraj riđe koji je bez veza pričvrsti se za rog i pocjelicu
iglom i zatim se rida omotava oko vrata sa lijeva na desno, i na kraju, vezeni kraj dođe na
tjeme ili slobodno pada sa strane, što zavisi od dužine riđe. Rida vezena na oba kraja omotava se na sličan način s lijeva na desno oko vrata, s tom razlikom, što se sredina riđe
prikači na podložak (rog i pocjelicu), tako da jedan vezeni kraj slobodno visi sa strane, a
drugi kraj se prebaci da slobodno stoji nakon omotavanja vrata (uglavnom na tjemenu).
Rubac se presavija dijagonalno i veže ispod lica.
17 | P a g e
PRIJEDLOG ZA REKONSTRUKCIJU NOŠNJE
U suvremenim uslovima teško da se mogu nabaviti tkanine od kojih se izrađivala tradicijska
sasinska nošnja. To se posebno odnosi na domaće tkano platno i sukno za izradu zubuna.
Stoga bi se za izradu košulja moglo nabaviti deblje pamučno platno industrijske proizvodnje.
Bilo bi dobro ako se može nabaviti platno reljefnog izgleda. Vez na rukavima, na ošvama,
na pocjelici i na riđi mogao bi se izraditi po narudžbi prema uzorcima na fotografijama u
koloru.
Ako se ne može nabaviti orginalna tkanica, pojas se može napraviti od čvrste crne čohe, na
kojoj se može uraditi odgovarajući vez.
Prednje pregače trebalo bi otkati prema orginalu. Još uvijek se mogu naći tkalje koje bi ih
mogle i znale uraditi po narudžbi. Inače, bilo bi veoma teško naći neku adekvatnu zamjenu.
Mjesto bijelog sukna za zubun mogla bi se koristiti bijela čoha,filc ili čak deblji bijeli štof.
"Bijelo" je uslovno rečeno, je prirodna boja vune uvijek ima jednu krem nijansu u odnosu, na
pr. na bijelo platno, pa to treba imati u vidu. Ukrasni komadi raznobojne čohe za ukrašavanje
zubuna mogu se ukrasiti vezom po narudžbi.
Za zadnju pregaču može se napraviti improvizacija. Naime, na zadnjoj pregači vide se samo
dva reda resa, pa bi se, bez obzira na kakvu tkaninu, mogle našti samo rese.
NAČIN ODRŽAVANJA I SPREMANJA NOŠNJE
Kod spremanja nošnje, na prvom mjestu treba voditi računa da se ne drže u prostorijama
koje su vlažne. Takođe, ne bi trebalo da su stalno izložene sunčevoj svjetlosti. Prašina je
takođe veoma štetna. Zatim insekti, pa na kraju i znoj. Ako se radi na pr. o ansamblu
igara, trebalo bi nakon svakog scenskog nastupa košulje oprati u neutralnom deterdžentu.
Dakle, nošnju treba čuvati od vlage, direktnog izlaganja sunčeve svjetlosti, zaštiti od
insekata (postoje određena sredstva), od prašine, od znoja.
U principu, dijelove nošnje, trebalo bi čiste odlagati (složiti) položeno i bez presavijanja. To
se posebno odnosi na zubun. Moguće je rog i pocjelicu zajedno pohraniti (kad su već
uređeni), a riđu uvijek nanovo omotavati.
ZAVRŠNE NAPOMENE
Ako je rekonstrukcija nošnje namjenjena za scenske nastupe, zbog šarolikosti mogle bi se
prezentirati četiri vrste nošnje: djevojačka nošnja sa zubunom i kapicom, nošnja udate žene
sa vindeljom i zubunom, zatim nošnja sa vindeljom, jelekom i zadnjom pregačom (bez
zubuna) i ženska nošnja sa jelekom, zadnjom pregačom i maramom zv. "rubac". Ukoliko
postoji mogućnost, moglo bi se našiti i nekoliko većih novčića na pojas ili sitnih na pocjelicu.
18 | P a g e
Download

HRVATSKA NOŠNJA IZ SASINE (Okolina Sanskog Mosta)