Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka
u Crnoj Gori
e-mail:
[email protected]
Oktobar, 2012. godine
Broj 24
www.forumbosnjaka.com
Godina VII
ISSN 1800-7724
Parlamentarni izbori 2012.
Slabašna pobjeda
Evropske Crne Gore
Koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović
Demokratski front – Miodrag Lekić
Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo
Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović
Bošnjačka stranka – Rafet Husović
Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori
Hrvatska građanska inicijativa – odlučno
Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu
Prema još nezvaničnim rezultatima izbora, Koalicija za Evropsku Crnu Goru osvojila je
165.380 glasova, Demokratski front je osvojio 82.752, Socijalistička narodna partija 40.079
a Pozitivna 29.9885. Bošnjačka stranka je osvojila 15.124.
Str: 7
Deset godina rada Foruma Bošnjaka Crne Gore
Ogledalo
multinacionalne
Crne Gore
Str: 5
Bajram
Šerif
Mubarek
Olsun
Forum organizovao prijem za Bošnjake iz Izmira
Sa ljetošnje manifestacije Dani gljive - Rožaje
Revija FORUM
Revija
FORUM
Sadržaj
HRONIKA
Deset godina rada Foruma Bošnjaka Crne Gore
Ogledalo multinacionalne Crne Gore ............................................................................................ 5
Parlamentarni izbori 2012.
Slabašna pobjeda Evropske Crne Gore.......................................................................................... 7
Završen dokazni postupak na ponovljenom suđenju za deportaciju izbjeglica iz BiH
Razlike oko krunskog dokaza ........................................................................................................... 9
Krvavi protesti zbog filma o proroku Muhamedu
Ciljana provokacija............................................................................................................................... 10
Husein Kavazović novi reis-ul-ulema u BiH.....................................................................................11
Roman Meše Selimovića u dramatizaciji Ljiljane Ivanović i izvođenju Bjelopoljskog pozorišta
„Derviš“ u Bijelom Polju......................................................................................................................23
Nova knjiga Rifata Rastodera
Dan sjećanja............................................................................................................................................ 14
Kritičke paralele
Dan nakon izbora (Prenosimo: Nezavisni dnevnik “Vijesti”)
Ima li slavljeničkog šampanjca i za građane?............................................................................. 16
Piše: Daliborka Uljarević
Koristi od ulaska u EU za građane
Nova pravila u velikoj kući................................................................................................................. 17
Piše: Mustafa CANKA
STAV
Nevinost muslimana.............................................................................................................................19
Piše: Damir Šabanović, profesor filozofije
Društvo
Vladin Program povratka izbjeglica iz Bukovice
Strah još jači od želje za ognjištem.............................................................................................. 21
Piše: Jakob Durgut
Bilješka iz Podgorice
Grafiti mržnje.........................................................................................................................................23
Piše: Husein Tuzović
Oktobar, 2012.
Glasilo o duhovnom,
kulturološkom,
nacionalnom
identitetu i položaju
Bošnjaka u Crnoj Gori
Izdavač:
Forum Bošnjaka Crne Gore
***
Predsjednik Savjeta:
Husein - Ceno Tuzović, prof.
Predsjednik Upravnog odbora:
Mirsad Rastoder
Adresa:
Podgorica, ul. AVNOJ-a br. 32
www.forumbosnjaka.com
E-mail:
[email protected]
Žiro račun:
550-3841-06
Podgorička banka
***
Koordinatori:
Melita Rastoder
Safet Korać
***
Grafička Priprema:
Adil Tuzović
***
Štampa:
Daily Press, Podgorica
Tiraž: 2000
Rješenjem Ministarstva kulture i
medija Crne Gore broj 582, od 6
aprila 2006. godine, revija Forum se
upisuje u evidenciju medija.
Objavljivanje Revije Forum
sufinansira Fond za zaštitu i očuvanje
manjinskih prava u Crnoj Gori.
3
Revija FORUM
Vlada Crne Gore: Mišljenje o ocjeni ispunjenosti uslova za teritorijalnu promjenu
povodom sprovedenog konsultativnog referenduma o osnivaju Opštine Petnjica.............................. 24
Verifikovana volja građana Petnjice: Sto godina nade........................................................................28
Piše: Mirsad Rastoder
Kutak za dokone: Facebook - Čehrećitab - Liceknjiga....................................................................30
Piše: Ervin SPAHIĆ
Obrazovanje, kultura, baština
Međunarodni naučni skup: 100 godina od odlaska Osmanlija sa Balkana
Okupacija ili civilizacija?......................................................................................................................32
Piše: Atvija Kerović
Završna riječ Šerba Rastodera: Objektivno iščitavanje prošlosti...............................................35
Sažetak iz stručnog rada,Povodom naučnog skupa 100 GODINA OD ODLASKA OSMANLIJA SA
BALKANA (1912/3/ - 2012/3)
Vlasti u Crnoj Gori za vrijeme osmanske imperije Piše: ......................................................... 37
Mr Hamdija Šarkinović
Učenje maternjih jezika u Crnoj Gori – dva koncepta: Bogatstvo jezičkih nijansi.......................40
Piše: Mr Ćazim Fetahović
Ogledi: Mirsada Šabotić, profesorica crnogorskog - srpskog, bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti
Isti pravopis za sve u Crnoj Gori?....................................................................................................43
Piše: Mirsada Šabotić
Festival kratke priče inspirisane Bihom: Besjeda o Ćamilu Sijariću na Dobroj vodi.................45
Piše: Kemal Musić
Pisac o piscu: Rod i dom pod Bihorom - Safet Sijarić (1952.godine, Godijevo, Bijelo Polje)......... 47
Piše: Mehmed Đedović
Nove knjige: Od legende do Obnove...................................................................................................50
Piše: Abdulah Bato Abdić
Završene 42. Ratkovićeve večeri poezije: Milu Stojiću uručena nagrada ...................................52
Aldemar osvojio Zagreb: Autorska poetika.........................................................................................53
Piše: Iva Körbler, istoričarka umjetnosti
Zlatko Glamočak, umjetnik svjetskih razmjera
Na tragu izbavljenja drugoga od straha.....................................................................................54
Piše: Kemal Musić
ReportaŽa, priča
Ajdin Rakić: Istraživanja: Svadbeni običaji muslimana Podgorice i Tuzi.................................... 57
Faiz Softić: Priča Senkino posljednje pismo...................................................................................59
Košarkaška reprezentacija Crne Gore na prvenstvo Evrope u Sloveniji
Majstori košarke Suad i Sead...........................................................................................................62
Svjetskog juniorskog prvenstva u lou-kiku: Ovacije šampionima iz Rožaja.....................................64
Vjerski pojmovnik
Kurban - smisao i značaj.....................................................................................................................65
Piše: ef. Enes Burdjović
4
Oktobar, 2012.
Iz našeg ugla
Revija FORUM
Deset godina rada Foruma Bošnjaka Crne Gore
Ogledalo
multinacionalne
Crne Gore
Polazeći od činjenice da je Crna
Gora od samih svojih dukljanskih
temelja (XI vijek) i, naročito, od
susreta sa islamskim civilizacijskim krugom (XV vijek) do danas,
tipično multietničko, multivjersko i
multinacionalno društvo i država;
Uvjereni da različitosti koje proizilaze iz nasljeđa različitih civilizacijskih krugova koji su se susretali
i prožimali i na prostoru današnje
Crne Gore, predstavljaju opštecivilizacijske vrijednosti koje treba
uvažavati i usklađivati;
Imajući u vidu da samo demokratska i društva, odnosno države
punih građanskih i ljudskih sloboda i prava imaju budućnost, te da
je pravo na očuvanje duhovnog,
nacionalnog i ukupnog kulturološkog identiteta jedno od temeljnih
ljudskih prava;
Svjesni da pravo na identitet
imaju samo oni koji, ne čekajući
da im drugi određuju stepen identitetskog postojanja, svoj identitet
i postojanje sami potvrđuju stvaralačkim iskazivanjem, 3. avgusta
2002. godine u Podgorici, formirali
smo Forum Muslimana/Bošnjaka
Crne Gore.
Forum je formiran kao udruženje građana i programski bliskih
udruženja i organizacija, bez obzira na političko opredjeljenje ili stepen vjerske određenosti.
Osnovni cilj Foruma je bio i
ostao – da objektivnim identiOktobar, 2012.
Naslovna
strana
prvog broja
Revije Forum
april, 2006. godine
fikovanjem položaja Bošnjaka i
njihovog nacionalnog i životnog
interesa u Crnoj Gori, doprinese
poboljšanju njihovog ustavnopravnog i stvarnog položaja, odnosno
izgradnji države Crne Gore kao
društva jednakih šansi za sve njene građane i narode.
U tom smislu, medju prvim aktivnostima Foruma organizovana
je, upravo na dan osnivanja – 03.
avgusta 2002. godine, rasprava
pod naslovom “Manjinski narodi
u novim ustavno-pravnim okvirima”. Tada smo sa najistaknutijim predstavnicima svih naroda i
drugih zajednica koje čine realno
društveno i državotvorno biće Crne
Gore, jedinstveno istakli da hoćemo državu u kojoj će se poštovati
ljudska i manjinska prava, po najvišim ovdašnjim i medjunarodnim
standardima.
Na tom fonu, temeljene su i sve
kasnije aktivnosti na anilizi i unaprjedjenju odgovarajućih konkretnih sistemskih rješenja. Pod nazivom “Kakvu Crnu Goru želimo?”,
u organizaciji Foruma, realizovan
je čitav niz rasprava o tzv Maloj i
Velikoj ustavnoj povelji ondašnje
Srbije i Crne Gore i, nadasve o zakonskoj i ustavnoj regulativi same
Crne Gore.
Posebno značajnu ulogu Forum
je odigrao u reafirmaciji tradicio-
5
Iz našeg ugla
nalnog nacionalnog imena Bošnjak i u Crnoj Gori. Zapravo, zajedno sa Udruženjem “Almanah”,
bio je inmicijator i organizator skupa najistaknutijih muslimanskih
(bošnjačkih) javnih uglednika, pod
nazivom: “Muslimani/Bošnjaci –
kako Vam je ime?”, na kojem je,
22. marta 2003. godine i usvojena
istorijska Deklaracija o definitivnoj
reafimaciji ovog imena.
Kako zajedno sačuvati sebe,
takođe je jedno od krucijalnih pitanja i tema kojom se Forum u kontinuitetu bavio. Ono što je posebno
karkteristično za sve sadržaje rada
Foruma, učesnici su gotovo svih
struka, vjera i nacija.
Forum je, inače, kontinuirano
držao u žižu sopstvene i ukupne
javne pažnje i pitanje – obaveze
suočavanja sa istinom o događajima iz perioda posljednje jugoslovenske ratne drame (1991 –
2001). U tom cilju je organizovao
mnoge skupove, proteste... uporan
u trazenju da se utvrede sve činjenice o zlocinima iz ovog perioda i
personalno adresira odgovornost.
Prvi smo pokrenuli pitanje stvaranja uslova za povratak u Pljevaljsku Bukovicu. Inicirali smo uređenje i proglašenje parka “Pobrežje”
u Podgorici u Spomen park žrtava
zločina počinjenih na prostorima bivše SFRJ u perioda 1991 –
2001. godina, kao i da se u Ulica,
pored pored ovog parka nazove
imenom Srdjana Aleksića, mladića
iz Trebinja(BiH) koji je stradao braneći druga Bošnjaka.
Sučavanje s prošlošću,nažalos
biće i dalje u žiži našeg interesovanja, sve dok se demistifikuje
kolektivna odgovornost za etničko čišćenje Bukovice, Depotaciju,
Štrpce i druge zločine, koji opterećuju savjest multietničke, gradjanske Crne Gore.
Ponosimo se i time što smo nesebično participirali i u afirmaciji i
usvajanju i u Skupštini Crne Gore
6
Revija FORUM
Rezolucije Evropskog Parlamenta
o genocidu počinjenom u Srebrenici (BiH) između 11. i 19. jula 1995.
godine i, naročito, proglašenjem
11. jula za Dan sjećanja i u Crnoj
Gori na žrtve ovog i drugih zločna
počinjenih na prostoru bivše SFRJ
u periodu 1991 – 2001. godina.
Poštujuci islamsku tradiciju, Forum redovno organizuje i Bajramske susrete sa ciljem da ukaže na
suštinu potrebe čovjekovog žrtvovanja za druge, kao i na važnost
medjuvjerskog uvažavanja, kroz
isticanje onoga što nas zbližava.
Forum nikada nije zapostavio
ni brigu o kulturnoj baštini i ukupnom – bošnjačkom i zajedničkom
kulturinom nasljeđu u Crnoj Gori.
Naprotiv, idejni je tvorac i inicijator
osnivanja Bošnjačkog kulturnog
centra u Crnoj Gori, koji, nažalost,
još čeka realizaciju.
Forum je 2009. godine organizovao i Prve susrete Crnogorsko-Turskog prijateljstva iz kojih je
nastalo Drustvo Crnogorsko – Turskog prijateljstva, kao promoter
veoma značajnih , susreta naučnika privrednika , kulturno turističkih poslenika i bliske saradnje na
svim poljima izmedju naroda dvije
države.
Konačno, sve što se radi u Forumu, prvenstveno je plod preplitanja ideja i entuzijazma,pa je
vremenom narastala potrebe da
se sve to bolje zabiljezi i ponudi
javnosti u novinskoj formi. U aprilu
2006. objavljen je prvi broj Revije
Forum u kome redovno dominiraju
tri cjeline: hronika dogadjaja, kritičke paralele o aktuelnim društvenim pitanjima i tekstovi o kulturnoj
bačtini i savremenom stvaralaštvu. Autori su ljudi od struke koji
vjeruju da je ono što nas zbližava
važnije od onoga što bi nas moglo
razdvajati.
Uprkos veoma skromnim finansijskim i drugim uslovima, već
veoma zapaženi roman “Žig”, au-
tora Kemala Musića, kao i studije:
Pravo na ime i Pravo na pravo, te
publicističko – dokumentaciono
svjedočenje “Dan sjećanja”, Rifata
Rastodera, upečatljiva su potvrda
da se Forum Bošnjaka Crne Gore
sve uspješnije ogleda i u izdavačkoj djelatnosti.
Riječju – “ Forum nas zbližava i
sa sobom i sa drugima”, kazao je
povodom jedne promocije u Pljevljima čovjek velikog srca, rahmetli
Uzeir Bećović, zaslužan za mnoge
rezultate u svojevremene Medjurepubličkoe zajednice sa sjedištem
u Pljevljima.
I zaista ovu njegovu ocjenu nastojimo opravdati sve znacajnijom
prekogranicnom saradnjom sa
udruženjima naše dijaspore i uopšte programski bliskim udruženjima i stvaraocima iz šireg regiona
i Evrope ukupno.
Forum Bošnjaka, inače, svoj
rad temelji na uvjerenju da većina
nesporazuma na Balkanu leže u
činjenici, odnosno neshvatanju da
živjeti zajedno nije i dovoljno za dobro međusobno poznavanje ljudi i
naroda, te da je samo dobro međusobno poznavanje pretpostavka
i za dobro međusobno razumijevanje, tj izgradnju međusobnog
povjerenja i ukupnog sistemskog
ambijenta unutar kojeg će egzistirati i međusobno se prožimati sva
kulturna i tradicionalna nasljeđa.
Za svoje ciljeve Forum Muslimana/Bošnjaka će bori isključivo stvaralačkim iskazivanjem i
demokratskim sredstvima, predstavljajući se crnogorskoj široj
javnosti kao zajednica samosvjesnih i odgovornih pojedinaca, kao
i civilizovan nacionalni kolektivitet,
svjestan autohtonosti i vjekovne
utemeljenosti u društvenom i državotvornom biću Crne Gore, uvijek
otvorena za za svestranu komunikaciju sa svima koji drže do osnovnih demokratskih i civilizacijskih
standarda.
Oktobar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Parlamentarni izbori 2012.
Slabašna pobjeda
Evropske Crne Gore
U nedjelju, 14. Oktobra 2012.
godine, U Crnoj Gori su održani
prijevremeni parlamentarni izbori,
treći od obnove nezavisnosti, deveti od ponovnog uvođenja višestranačkog sistema - 1990. godine, a
ukupno 25 od prvih višestranačkih
izbora u Kraljvini Crnoj Gori 1906.
godine.
Na izborima je učestvovavaloe
ukupno 13 partija, koalicija i grupa građana: Albanska omladinska
alijansa; Srpska sloga; Hrvatska
građanska inicijativa – odlučno;
Oktobar, 2012.
Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović; Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo; Demokratska
unija Albanaca; Albanska koalicija
– Demokratski savez u Crnoj Gori;
Demokratski front – Miodrag Lekić; Bošnjačka stranka – Rafet
Husović; Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu; Koalicija Evropska
Crna Gora – Milo Đukanović; Koalicija Zajedno i Srpski nacionalni
savez – Ranko Kadić.
Pravo glasa na oktobarskim
parlamentarnim izborima u Crnoj
Gori imalo je 514.055 hiljada birača, što je za 14, 082 hiljade više u
odnosu na izbore koji su održani u
martu 2009. godine.
Istovremeno sa parlamentarnim izborima na državnom nivou,
održani su i lokalni izbori u tri crnogorske opštine - Budvi, Kotoru i
Nikšiću.
DIK je saopštio da je od
514.055 građana upisanih u birački spisak, glasalo 362.712 od čega
je bilo 356.950 važećih listića. U
procentima to znači da je na izbore
7
Hronika
Revija FORUM
Nikšić
Crna Gora Izbori 2012.
Raspodjela poslaničkih mandata
81
Koalicija Evropska Crna Gora – Milo Đukanović
Demokratski Front - Miodrag Lekić
Socijalistička narodna partija – i riječ i djelo
Pozitivna Crne Gora – Darko Pajović
Bošnjačka stranka – Rafet Husović
Albanska koalicija – Demokratski savez u Crnoj Gori
Forca za jedinstvo – Genci Nimanbegu
Hrvatska građanska inicijativa – odlučno
izašlo 70,4 odsto.
Prema još nezvaničnim rezultatima izbora, Koalicija za Evropsku Crnu Goru osvojila je 165.380
glasova, Demokratski front je
osvojio 82.752, Socijalistička narodna partija 40.079 a Pozitivna
29.9885. Bošnjačka stranka je
osvojila 15.124.
Albanska koalicija je osvojila
3.854, Demokratska unija Albanaca 2.852, Forca 5.244, Srpska
sloga 5.275, Albanska omladinska
alijansa 581, a SNS 3.085. Koalicija Zajedno osvojila je 1.384 glasa.
Koalicija Evropska Crna Gora, u
novom skupštinskom sazivu, imaće 39 mandata, Demokratski front
20, Socijalistička narodna partija
devet a Pozitivna Crna Gora se-
8
Kotor
39
20
9
7
3
1
1
1
dam, pokazali su podaci Državne
izborne komisije.
Bošnjačka stranka imaće tri
mandata, a Albanska koalicija,
Forca i Hrvatska građanska inicijativa po jedan. Od dosadašnjih
parlamentarnih stranaka, izvan
parlamenta je ostala Demokratska
Unija Albanaca.
Podsjetimo, 2009. godine vladajuća koalicija DPS-SDP-BS je
tada osvojila 168.290 glasova,
SNP 54.547, NOVA 29.883 a Pokret za promjene 19.546 glasova.
Prve analize pokazuju da je na
ovim izborima procenat rasutih
glasova znatno manji i iznosi nešto preko 13 hiljada za razliku od
prošlih izbora kada je bilo skoro 38
hiljada.
Takođe, vladajuća koalicija zajedno sa BS je na ovim izborima
osvojila 180,5 hiljada glasova odnosno 12 hiljada više nego 2009.
godine. SNP je ‘’pao’’ za skoro 14
hiljada glasova dok analize pokazuju, da je na veću izlaznost od 4
odsto, u odnosu na prošle izbore,
Demokratski front ima sinergiju od
preko 30 hiljada glasova. Pokret
za promjene i Nova na izborima
2009. godina su imale zajedno gotovo 50 hiljada glasova.
Kako je pojašnjeno, kvalifikaciona kvota za učešće u raspodjeli
mandata za poslanike u Skupštinu Crne Gore je tri odsto, 10.708
od 356.950 glasova. Na biračkim
mjestima je glasalo 347.422 birača, a putem pisma 15.290.
Oktobar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Završen dokazni postupak na ponovljenom suđenju
za deportaciju izbjeglica iz BiH
Razlike oko krunskog
dokaza Iz prethodne presude
U podgoričkom Višem sudu sredinom septembra okončan je dokazni
postupak u ponovljenom suđenju za
deportaciju bosansko-hercegovačkih izbjeglica. Završne riječi počeće
24.oktobra. Za ratni zločin deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica
optuženi su bivši visoki funkcioneri
MUP-a i policije: Boško Bojović, Radoje Radunović, Milorad Ivanović, Duško Bakrač, Milisav Mića Marković, Milorad Šljivančanin, Božidar Stojović,
Sreten Glendža i Branko Bujić. Viši
sud ranije ih je oslobodio optužbe, ali
je Apelacioni sud ukinuo tu presudu i
vratio postupak na ponovno suđenje.
Zamjenica specijalnog tužioca Lidija Vukčević djelimično je precizirala
optužnicu protiv devetorice optuženih.
Skupštinska izmjena sastoji se u
tome da je u optužnici sada, uz drugi
protokol Ženevske konvencije o statusu izbjeglica, dodato da su okrivljeni povrijedili ljudsko dostojanstvo
civila koji ne učestvuju u oružanom
sukobu.
Advokati odbrane su potencirali da se radi o novoj optužnici i zbog
toga su zatražili odlaganje glavnog
pretresa radi pripreme završne riječi.
Predsjednik specijalnog vijeća sudija Milenka Žižić je uvažila taj zahtjev
odložila završnu riječ za 24. oktobar.
Izmjene optožnice su neznatne
tvrdi Vukčević „Povređujući ljudsko
dostojanstvo civilnih lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima i koji imaju pravo da ne treba da
učestvuju u oružanom sukobu, i koji
treba da budu poštovani i prema njima se mora u svakoj prilici postupati
čovječno, zasnovano na vjeri i ubje-
Oktobar, 2012.
Sudski proces za slučaj deportacije bosanskih izbjeglica iz Crne Gore
počeo je u novembru 2009. a završio se u martu 2011. godine oslobađajućom presudom.
Sutkinja Milenka Žižić utvrdila je kako krivično djelo ratnog zločina
protiv civilnog stanovništva nije moglo da se odnosi na pripadnike crnogorske policije pošto oni nijesu bili dio sukobljenih strana u ratu u Bosni
IHercegovini. Tu odluku potom je oborio Apelacioni sud i naložio ponovni
postupak.
Tokom deportacije 1992. godine uhapšeno je i vojsci bosanskih Srba
predato 150 bosansko-hercegovačkih izbjeglica od kojih je 85 ubijeno.
Vlada Crne Gore je 25. decembra 2008. donijela odluku o sudskom poravnanju sa porodicama žrtava i preživjelim žrtvama deportacije 1992.
godine. Crne Gora, priznajući odgovornost za deportaciju, dogovorila
vansudsko poravnanje u iznosu od oko 4,2 miliona eura. Najave da će
povodom 20 godina od zločina žrtvama biti podignut spomenik u Herceg
Novom još nijesu ostvarene. (E.P.)
đenju“, piše u optužnici.
Na ponovljenom suđenju,kao i na
prethodnim, nije bilo srpskog državljanina Boška Bojovića koji je u vrijeme
deportacije bio šef crnogorske službe
državne bezbjednosti i kome se sudi
u odsustvu.
Svi optuženi su negirali krivicu,
ponavljajući da nemaju veze sa djelom, ali je dodatnu pažnju pobudio
iskaz Milisava Markovića, pomoćnika
tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića koji je izjavio
kako krunski dokaz, telegram kojim
se naređuje deportacija, nije prošao
kroz njegove ruke i da je akciju koordinisao ministar.
“Ne mogu biti kriv kada o tome ništa nijesam znao, niti sam bio uključen, niti me je ko konsultovao, niti me
ko pitao za bilo koji podatak ili nešto
drugo. Nijesam kontaktirao ni sa kim
iz Republike Srpske niti sam sa bilo
kim kontaktirao sa terena u Crnoj
Gori”, rekao je Marković.
Na to je javno reagovao Milan Paunović, svjedok u sudskom predmetu
Deportacija. “Telegram koji je poslat
23.maja 1992.godine, od Službe
javne bezbijednost područnim jedinicama da se privode Srbi,,kojom je
tada rukovodio Marković, upućen je
sa potpisom pomoćnik ministra Milisav Marković. Telegram je Marković
izdiktirao u mom prisustvu i još jednog kolege i lično, svojeručno konstatovao uz saglasnost, navodeći čiju
saglasnost ima za sprovođenje ove
aktivnosti i svojeručno se potpisao,
punim imenom i prezimenom, što je
konstatovano i u prethodnom suđenju. Marković ne slučajno u izjavi pominje samo privođenje Srba, jer oni
nijesu stradali”.
9
Hronika
Revija FORUM
Krvavi protesti zbog filma o proroku Muhamedu
Ciljana provokacija
Filmovana provokacija pod naslovom “Nevinost muslimana” izazvala je proteste u kojima je stradalo i povrijeđeno više stotina ljudi u arapskim zemljama a strepnja
se proširila u SAD-u, Francuskoj i drugim državama.
Ono što se desilo prije nekoliko godina kada su jedne
Danske novine objavile karikature poslanika Muhameda u kojima je on predstavljen kao terorista ponovilo se
na sličan način. Vjerovatno svjesni sopstvenih filmskih
nedostatka i reakcije koju će izazvati, grupica “filmskomedijskih ratnika” objavljivanjem filma “Nevinost muslimana” pokrenula je lavinu nezadovoljstva u islamskom
svijetu. Da su bili svjesni svojih postupaka potvrdiće se
i kasnije kada se saznalo da osim trejlera od 14 minuta
ostatak filma i ne postoji. Film “Nevinost muslimana” snimljen je u Kaliforniji i djelo je izraelskog Jevrejina Sama
Bazila a produkciju cijelog filma podržao je pastor Teri
Džons poznat po inicijativama za spaljivanje Kur’ana.
Film u kome se poslanik Muhamed prikazuje kao razvratnik i promoter pedofilije postavljen je na sajt jedne
od koptskih organizacija u Egiptu, i za nepuna 24 sata
stigla je reakcija koju su autori i očekivali. U nekoliko
islamskih zemalja počeli su protesti pred američkim ambasadama a u napadima na američki konzulat u Bengaziju stradao je i ambasador Sjedinjenih država u Libiji.
Uslijedili su novi protesti u islamskim zemljama, na desetine i stotine mrtvih demonstranata. Vašington je platio
70.000 dolara za emitovanje saopštenja na urdu jeziku,
nacionalnom jeziku u Pakistanu, koje je emitovano na
više televizijskih stanica i koje poziva muslimane na mir.
U saopštenju američka Vlada navodi da se distancira od
filma koji je prije više od godinu dana amaterski snimljen
u SAD-u. Američki muslimani okupili su se u parku Lafayette ispred Bijele Kuće u Washingtonu protestujući
zbog kontraverznog filma “Nevinost muslimana”.
Okupljeni su nosili transparente s natpisom “Zašto je
islamofobija postala tema za vanjsku i državnu politiku?”,
“Zaustavite fanatizam”, “Nemojte zloupotrebljavati slobodu izražavanja”, “Poslanik Muhammed a. s. je najsavršeniji čovjek zauvijek”. U jeku najvećih protesta stigla je
vijest iz Francuske da je jedan tamošnji list objavio nove
karikature koje vrijeđaju Islam. U francuskom satiričnom
magazinu Charlie Hebdo pojavile su se u karikature na
kojima je prikazan musliman u invalidskim kolicima kojeg gura Jevrej. Francuske ambasade, škole i kulturni
10
Pravdanje
Administracija SAD nema ništa sa filmom o poslaniku Muhamedu, koji je izazvao antiameričke
proteste u muslimanskim zemljama, izjavila je američka državna sekretarka Hilari Klinton.”Vlasti SAD
nemaju apsolutno ništa sa ovim videom. Apsolutno
odbacujemo njegov sadržaj i poruku”, rekla je Klinton. Film je kritikovao i američki predsjednik Barak
Obama koji je osudio smrtonosno nasilje, ali i bilo
kakav pokušaj omalovažavanja vjerskih ubjeđenja
drugih ljudi.
centri zatvoreni su u dvadesetak zemalja. Glavna muslimanska organizacija u Francuskoj apelovala je na smirivanje situacije. ,,Svaki protest može biti kompromitiran i
kontraproduktivan”, rekao je Mohamed Musaui u Parizu da bi relaksirao pojačanu bojazan od demonstracija.
“Poštujem slobodu izražavanja, ali ništa ne može opravdati uvrede i poziv na mržnju”, rekao je Mohammed Moussaoui, predsjednik Francuskog savjeta muslimanskog
kulta, organa koji predstavlja različite struje islamske religije u Francuskoj. On je žestoko osudio “nov čin islamofobije koji ima cilj da povrijedi osjećanja muslimana”, ali
je pozvao sve muslimane u Francuskoj da ne nasjedaju
na provokacije i da svoje negodovanje izraze na miran i
zakonit način.
Protesti u vise od 20-tak islamskih zemalja traju i u
njima svakodnevno ginu upravo muslimani.
Oktobar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Husein Kavazović novi
reis-ul-ulema u BiH
Husein efendija Kavazović
Husein efendija Kavazović novi
je poglavar Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini. Zamijeniće reisa Mustafu Cerića, koji je na ovoj
poziciji bio 19 godina. Kavazović,
tuzlanski muftija, ratni je veteran i
bivši logoraš. Iako najmlađi među
kandidatima, 48-ogodišnji Kava-
zović dobio je i najviše glasova
članova Sabora IZ. Najavio je kako
će u svom radu Islamsku zajednicu približiti narodu. Vjeruje se da
bi svojim radom mogao uticati na
drugačiju organizaciju Islamske
zajednice, koja je pod Cerićevom
vladavinom imala upliva u politiku,
rad medija, te se nije distancirala
od radikalizma koji joj je ozbiljno
zaprijetio.
Tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović izabran je između tri kandidata iz užeg izbora, koje je utvrdio
Sabor Islamske zajednice u BiH.
Pored Kavazovića kandidati za novog reis-ul-ulemu bili su i travnički
muftija Nusret ef. Abdibegović i sarajevski muftija Husein ef. Smajić.
Kavazović je osvojio 240 glasova
članova izbornog tijela, Abdibegović 69 glasova, a Smajić 45 glasova.
Husein ef. Kavazović diplomirao
je na egipatskom univerzitetu Al-Azhar, a od 1992. godine je na čelu
najvećeg muftiluka u okviru Islamske zajednice u BiH. Nadležnost
novog reis-ul-uleme definisana je
Usatavom Islamske zajednice u
Bosni i Hercegovini koje je nakon
izbora pojasnio predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH Safet
Softić:
“Reisu-l-ulema je vrhovni poglavar muslimana, koji objedinjuje muslimane i u Srbiji, Hrvatskoj,
Sloveniji, dijaspori, diljem svijeta.
On je jedna vrsta vezivnog tkiva koji
povezuje sve te muslimane u jednu
zajednicu i čini ih aktivnim članovima te zajednice.”
Reis-ul-ulemi Mustafi ef. Ceriću
mandate formalno ističe 19. novembra kada će u Gazihusrevbegovoj džamiji biti izvršena svečana
primopredaja dužnosti.
Novoizabrani reisu-l-ulema se
zhvalio na povjerenju i najavio:
“Smatram da smo dostojanstveno, kako nam i priliči, izvršili ovaj
izbor. Zahvaljujem se muslimanima
koji su imali povjerenja u mene.
Pred nama je puno posla. Nastavit
ćemo sve dobre poslove i programe u Zajednici, ali i pokretati nove
potrebne za njeno unaprjeđenje”,
rekao je Kavazović.
Posjeta prijatelja iz Izmira
Sve konkretnioji oblici saradnje
Forum Bošnjaka Crne Gore u saradnji sa Društva
crnogorsko-turskog prijateljstva priredio je u Podgorici
prijem za predstavnike bošnjačkih udruženja iz Izmira.
Članovi i aktivisti asocijacije Udruženja gradjana
Turske porijeklom sa Balkana, 4 i 5. septembra 2012.
godine, boravili su u Crnoj Gori s ciljem da upoznaju
ljude i gradove o kojima su im govorili preci.
U prisustvovu ambassadora Republike Turske u
Oktobar, 2012.
Crnoj Gori Nj.E. Mehmeta Nijaza Tanilira, goste su pozdravili; Rifat Rastoder potpredsjednik skupštine CG i
predsjednik Društva crnogorsko/turskog prijateljstva i
Husein Tuzović predsjednik savjeta Foruma.
U razgovoru je konstatovano da prijateljski odnosi
dvije države dobijaju sve konkretnije oblike saradnje
koju treba jačati ,još intenzivnijom komunikaciom i
upoznavanjem gradjana Crne Gore i Turske.
11
Hronika
Revija FORUM
Roman Meše Selimovića u dramatizaciji Ljiljane Ivanović i
izvođenju Bjelopoljskog pozorišta
„Derviš“ u Bijelom Polju
Potrudila sam se da nađem nit i sprovedem dramatizaciju od početka do kraja,
a da priču ne ogolim i oštetim, da publici
bude bliska i jasna.
Premijera predstave „Derviš i smrt“ Bjelopoljskog pozorišta, po istoimenom romanu Meše Selimovića, u dramatizaciji i režiji Lilijane Ivanović premijerno je izvedena
pred prepunom salom bjelopoljskog Centra za kulturu.
Izet Erović, direktor ove ustanove u okviru koje funkcioniše Pozorište, ističe da je ovo najveći projekat Bjelopoljskog
pozorišta do sada.
- Ovo je nesumnjivo najbolja predstava Bjelopoljskog
pozorišta do sada. Sa rediteljkom Ivanović imamo od ranije dobru saradnju i ona je uložila dosta truda u Bjelopoljsko pozorište, a u ovoj predstavi imamo i odličnu glumačku ekipu, tako da uspjeh sigurno neće izostati, kazao je za
Forum Erović. Organizator Samir Zaimović podsjeća da je
muziku za ovu predstavu uradio bubnjar Dragoljub Đuričić,
a scenografiju akademski slikar Abaz Dizdarević.
Dramatizacija romana „Derviš i smrt“ je još studentska želja rediteljke Lilijane Ivanović. I, evo, poslije mnogo
režiranih predstava u profesionalnim pozorištima, to joj se
ostvaruje sa bjelopoljskim ansamblom, vodeći se tom željom i saznanjem da niko u Crnoj Gori nije uradio dramatizaciju romana „Derviš i smrt“.
- Baš zato što sam se nadala da ću jednom raditi „Derviš i smrt“, nijesam gledala film, niti bilo koju predstavu
rađenu na taj tekst.Potrudila sam se da nađem nit i sprovedem dramatizaciju od početka do kraja, a da priču ne
ogolim i oštetim, da publici bude bliska i jasna.
- Priča je jezgrovita, prijemčiva, lako čitljiva. Inače, roman je takav da je prosto grehota ispustiti bilo šta iz njega,
priča Lilijana.
Bjelopoljsko pozorište nema profesionalnih glumaca u stalnoj postavci ali se potrudilo da sa Lilijanom uradi
predstave „Omer paša Latas“ i „Zoraj“ u kojima igraju i
profesionalci. Na tom tragu je i „Derviš i smrt“, gdje Ahmeda Nurudina igra Danijel Kovačević, glumac Zrenjaninskog
pozorišta.
- Pored Danijela, u predstavi igraju i Zoran Karajić koji
je svrstan među tri najbolja glumca u Srbiji, Nemanja Jo-
12
vanović prvak Užičkog pozorišta, Dragiša Simović iz Bara i
Sejfo Seferović iz Podgorice.
- Da igra Ahmeda Nurudina u bjelopoljskoj predstavi
„Derviš i smrt“ Danijel Kovačević je došao nakon uloge
Vase Ladačkog u filmu „Kao rani mraz“ Đorđa Balaševića. I
ovoj je, kao i ostalim ulogama dao „krv i meso“. Odnosno,
unio je samog sebe u lik Ahmeda Nurudima.
- Moj zadatak kao glumca je da oživim lik, da svaka rečenica ima podlogu i da bude smisaona. Kad sam pročitao
dramatizaciju romana, vidio sam da je izvučena priča iz
koje treba publika da osjeti filozofiju i smisao mistike. Ovdje su scene u funkciji ideje, to jest u funkciji lika Derviša,
kaže Kovačević.
Dobra podjela likova, je pričaju protagonisti predstave,
pola posla.
Kada sam bila na specijalizaciji u Pikolo teatru, Đorđe
Strejler, tadašnji veliki evropski reditelj, rekao mi je: „Nemoj da pametuješ. Glumac nije marioneta, umije da misli
isto kao i ti. Pusti neka ponudi rješenje, pa selektujte i vidite šta je bolje za predstavu“, priča rediteljka Ivanović. I ja
se trudim da se toga držim. Strejler me je naučio da uvijek
držim individualne probe sa svakim glumcem na početku
rada. Razgovaram o njegovom liku, o odnosu sa ostalim
likovima, vidim kakvo je njegovo mišljenje o tekstu, o ulozi
koju igra i to mi je jako dragocjeno za rad, kaže Lilijana.
Nada se, da će „Derviš i smrt“ biti u stalnom repertoaru i
da će se igrati uz „Omer pašu Latasa“ i „Zoraja“ne samo
u Bijelom Polju.
Kemal Musić
Oktobar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Crnogorsko – turska saradnja
Rifat Rastoder boravio u
Ankari
Potpredsjednik Skupštine Crne
Gore, Rifat Rastoder, koji je i predsjednik parlamentarne Grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore sa
Parlamentom Republike Turske, kao
i predsjednik Društva crnogorsko–
turskog prijateljstva, na poziv vladajuće Partije pravde i razvoja (AKP)
Republike Turske, prisustvovao je,
u ime Koalicije Evropska Crna Gora,
njenom Četvrtom kongresu, koji je
održan u Ankari, juče - 30. septembra.2012. godine.
Potpredsjednik je drugog dana
posjete Ankari prisustvovao svečanom otvaranju jesenjeg zasijedanja
Velike nacionalne Skupštine Republike Turske.
Potpredsjednik Rastoder se, takođe, susreo sa Mustafom Šentopom, članom predsjedništva vlada-
juće Partije pravde i razvoja (AKP)
Republike Turske, koji je i predsjednik Grupe prijateljstva Velike nacionalne skupštine Republike Turske sa
Skupštinom Crne Gore.
Tokom razgovora , razmijenjena
su mišljenja oko sadržaja dalje saradnje grupa prijateljstva, kao i o
razmjeni posjeta grupa prijateljstva
parlamentima Turske i Crne Gore,
nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.
Dani crnogorske
kulture u Hrvatskoj
Nastavljajući tradiciju kojom manifestacija “Dani crnogorske kulture u Hrvatskoj” u drugom dijelu godine
započinje izložbom akademskih slikara iz Crne Gore,
Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Društvo Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb, u
saradnji sa Centrom za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore, organizovali su izuzetno zapaženu izložbu
koja će tokom manifestacije obići još nekoliko hrvatskih
gradova.
“Izlagao sam u gotovo svim većim gradovima bivše
Juge – u Francuskoj, Luksemburgu, Turskoj i drugim drOktobar, 2012.
žavama, ali sam u Zagrebu doživio ono što svaki umjetnik
priželjkuje.Predstavljanje u prostoru raskošne i osvijetljene galerije, prisustvo publike koja zna, izuzetno profesionalan odnos novinara i posebno visoko uvažavanje od
strane analitičara likovne umjetnosti”, kazao je za Forum
Aldemar Ibrahimović.
U okviru manifestacije “Dani crnogorske kulture u Hrvatskoj 2012” u dijelu filmskog programa predstavljeni
su filmovi: “Lokalni vampir”, Branka Baletića, Posljednje
poglavlje Nemanje Bečanovića i Mali ljubavni bog - Željka Šošića.
13
Hronika
Revija FORUM
Nova knjiga Rifata Rastodera
Dan sjećanja
DAN SJEĆANJA Rifat Rastoder
DAN SJEĆANJA sa posvetom
“žrtvama zločina počinjeniih na
prostorima bivše SFRJ tokom sukoba u period 1991 – 2001. Godina”, nova je knjiga Rifata Rastodera , koja je u izdanju Foruma
Bošnjaka Crne Gore ovih dana
izašla iz štampe.
Dan sjećanja je, zapravo, kako
i sam autor ističe dokumantaciono-publicističko svjedočenje, s
jedne strane o genocide počinjenom u Srebrenici(BiH) od 11 do
19 jula 1995. Godine, a s druge –
svojevrsna skica aktuelne političke I ukupne svijesti u Crnoj Gori i
širem okruženju, kako o tom, tako
i drugim sličnim događajima iz perioda posljednje jugoslovgenske
ratne drame( 1991 – 2001).
Povod za ovo svjedočenje je,
kako se navodi u autorskom uvodu knjige, poslužila je Deklaracija
Skupštine Crne Gore o prihvatanju
Rezolucije Evropskog parlamenta
o Srebrenici, odnosno skupštinska rasprava tim povodom. Rifat
kako se
t RASTODERRastoder je, međutim,
A, “Pobjeda“, 1990.godine;
ističe u recenziji dr Novaka Adži„Almanah“, 2002. godine;
ća, godine;
koristeći se očigledno boga, „Almanah“, 2003.
m bošnjaka Crne Gore“, 2012.godine
tom dokumentacionom građom
u ovoj knjizi „prikazao, između
ostalog, svijetlu i tamnu stranicu
crnogorske prošlosti najnovijeg
doba. Njeno posrnuće i uzdizanje,
oporavak, njene uzlete čojstva i
primjere onoga što je rđavo i loše
u etičkom smislu, ono čega Crna
Gora treba da se stidi i ono čime
treba da se ponosi. Ova Rastoderova priča je fabula o „dobrim
ljudima u vremenu zla“, kao i o
zlim ljudima zlih vremena. Riječju, ova studija Rifata Rastodera je
14
Rifat Rastoder
DAN SJEĆANJA
višeslojna, kompleksna, koja zahtijeva svestranu analizu, iz različitih rakursa; ona nudi, na jedan
pregledan način, čitateljstvu primjeren i nadasve popularan, onaj
fundus činjenica i elaboracija koje
zasigurno značajno obogaćuju
naše znanje o jednom sumornom
i surovom dobu, nastalom raspadom bivše Jugoslavije..“, ističe se,
između ostalog u recenziji dr Novaka Adžića.
Oktobar, 2012.
Hronika
Revija FORUM
Bihor u objektivu Latifa Adrovića
Argument za samostalnu opštinu
U okviru manifestacije “Zavičajne staze-Bihor 2012”
u Petnjici je početkom avgusta poromovisana foto monografija ,,Gornji Bihor” Latifa Adrovića. Knjiga je štampana
na 224 strane u formatu 29 x 24 cm, tvrdo je koričena i
sadrži 350 fotografija iz svih sela i zaselaka na petnjičkom području, a uvodni tekst je preveden na francuski. U
njemu Adrović znalački i sažeto iznosi podatke iz prošlosti
Bihora i nagovještava mogućnosti za dinamičniji i kvalitetniji razvoj.
Želio sam da napravim knjigu koju moji zavičajci mogu
da pokažu “nevernim tomama” i kažu “pogledajte šta Petnjica ima i zbog čega treba da bude opština”, ka\e Adrovi’. Sada sam, nastavlja, još više u uvjerenju da ova knjiga
treba da bude jedan od kljičnih argumenata u dokazivanju
potrabe o samostalnosti Petnjice i njenim kapacitetima o
samoodrživosti, jer slika govori više od hiljadu riječi.
Pored ostalog, fotomonografija pokazuje da je Bihor
bogat resusrsima (prelijepa priroda i bogatstvo vodom i
pašnjacima), a sve ono što je izgrađeno i urađeno u našim selima (nove kuće koje su izgradili ljudi iz dijaspore)
govori o bogatstvu ljudima i njihovoj prvrženosti ZAVIČAJU, kazao je Latif Adrović.
IN MEMORIJAM
Preselio Mersad Berber
Jedan od najpoznatijih i najtraženijih savremenih umjetnika umro
je 7.oktobra u Zagrebu. Berber je
rođen 1. januara 1940. godine u
Bosanskom Petrovcu, a diplomirao
je na Akademiji likovnih umetnosti u
Ljubljani 1963. godine, na odsjeku
slikarstva, u klasi profesora Maksima Sedeja, a postdiplomske studije
grafike na istoj akademiji završio je
1956. godine.
Kolektivno je izlagao od 1961., a
prvu samostalnu izložbu imao je već
1965. u Gradskoj galeriji u Ljubljani.
“Tejt” galerija u Londonu je 1984.
otkupila njegov rad i tako ga svrstala
uz bok velikanima ovog muzeja.
Izlagao je od Londona do Tokija.
Ilustrovao je brojne značajne
Oktobar, 2012.
knjige i dobio najznačajnije međunarodne nagrade u Banjaluci, Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Rijeci,
Dubrovniku, Trstu, Sao Paulu, Aleksandriji, Firenci, Tokiju, Nju Delhiju,
Monte Karlu, Madridu, Lajpcigu, Varni i Krakovu.
Dizajnirao je omote ploča Indexa,
omot trostrukog CD prve opere BiH
“Hasanaginica”, plakate za filmove
Emira Kusturice i mnoge druge radove.
Govorio je da svoju inspiraciju
najviše crpi iz “mističnog svijeta Bosne, njenih otomanskih slojeva i tragičnog usuda njenih ljudi”.
Od 2007. godine bio je član Ruske akademije umetnosti.
Od 1992. sa porodicom je živio i
radio u Zagrebu.
Govorio je da je Bosna sve što
ima, da je to zemlja velike dobrote
i velike mržnje, ali da nije bitno gdje
na kraju završe vaši ostaci, već duhovno nasleđe.
Najznačajniji ciklusi su mu ‘Sarajevske kronike’, ‘Put u Skender
Vakuf’, ‘Srebrenica’, ‘Hommage Vlahi Bukovcu’, ‘Otomanske kronike’ i
drugi.
15
Kritičke paralele
Revija FORUM
Dan nakon izbora (Prenosimo: Nezavisni dnevnik “Vijesti”)
Ima li slavljeničkog
šampanjca i za građane?
Piše: Daliborka Uljarević
Završeni su parlamentarni izbori.
Bila je to, gledano kroz parametre
političkog marketinga, do sad najkraća izborna kampanja, vizuelno
blijeda, bez mnogo inventivnosti,
adrenalina, glamura ili uobičajenih
spektakularnih konvencija, ali sa
dijelom naučenih lekcija određenih aktera što se reflektovalo i kroz
izborni rezultat. Dosta je uloženo u
terenski rad, a mediji su doprinijeli
da kampanja ima visok intenzitet
iako joj je nedostajala motivirajuća
dinamika i sadržaj.
Ključna osobenost ovog izbornog
rezultata, nesvojstvena dosadašnjem crnogorskom iskustvu, jeste
proklamovano zadovoljstvo gotovo
svih relevantnih političkih konkurenata. Čini se da je osnova tog zadovoljstva u raznim vrstama nade, prije nego u vidljivom dobitku u ovom
trenutku. Vlast se nada da će moći
da zaustavi nesporan trend pada
rejtinga i povjerenja u sebe i svoju
politiku. Opozicija se nada da će biti
sposobna da dalje izgrađuje svoje
kapacitete koji će je u perspektivi
dovesti u poziciju da konačno smijeni vlast. Na kraju krajeva, u toku ove
kampanje, kad je opozicija u pitanju,
glavna bitka nije bila oko preuzimanja vlasti već oko repozicioniranja
za neke buduće, kako je to procijenjeno, odlučnije trenutke. Biće zanimljivo pratiti da li će nosioci ovog
projekta imati kondicije i snage da to
iznesu do kraja. Neki događaji unu-
16
tar još uvijek najsnažnije Demokratske partije socijalista joj svakako idu
na ruku.
Gubljenje apsolutne vlasti do
sada vladajuće koalicije u politički
fokus je dovelo Bošnjačku stranku,
koja je dobila poziciju iz snova mnogih političkih aktera, ali i ogromnu
odgovornost. Kako god da bude
formirana nova vlada, ovo će definitivno biti značajna politička lekcija
za crnogorsko društvo i crnogorske
građane i građanke, koji su i ovaj
put pokazali da nijesu spremni za
brze i nagle zaokrete, ali da žarko
žele promjene. Ove činjenice bi bitno mogle uticati i na odluku Bošnjačke stranke, kao i nivo do sada
izgrađenih odnosa kroz već viđen
odnos DPS-SDP koalicije sa njima.
Kredibilitet Bošnjačke stranke će se
ogledati i u tome da li će odabrati
konkretne, konstruktivne i iskrene
pregovore sa političkim subjektima
o formiranju nove vlade ili će kroz
medijski performans simulirati novi
demokratski kapacitet pokrivajući
već napravljeni dogovor sa koalicijom koja je dobila većinu.
Ove izbore će, svakako, obilježiti i dilema o eventualnom povratku
Mila Đukanovića u fotelju premijera.
Ukoliko se to desi, nesumljivo je da
ćemo imati permanentnu radikalizaciju političke i društvene scene,
odnosno nastavak rata na davno
ili skoro otvorenim frontovima. Iako
se mnogima u DPS-u dopada ideja
o povratku «šefa» i «zatvaranju dječijeg vrtića», čime se slikovito u odre-
đenim krugovima označava, čistka
Lukšićevih kadrova, to ne bi bilo dobro za razvoj crnogorskog društva,
funkcionalne demokratije i dinamiku evropskih integracija. Ne zbog samog Lukšića, nego zbog Đukanovića. Naime, Lukšić koji je najavljivao
olako obećanu brzinu promjena je
ostvario vrlo mršav učinak u zemlji.
Ali, na drugoj strani, politička biografija i karakter Đukanovića je u ovom
trenutku isuviše teško opterećenje
za proces evropeizacije Crne Gore, a
vrlo je vjerovatno da može i njemu
samom donijeti prinudnu i neprijatnu penziju... Ostaje pitanje da li će
kod Đukanovića prevagnuti politički
pragmatizam, koji bi ga držao na relativno sigurnoj poziciji ili virus političkog koji ga ne drži mirnim dok i
onaj kojeg on postavlja radi za njega.
Ovi izbori jesu donijeli značajan
demokratski iskorak, prije svega u
svijesti građana i građanki koji su se
više nego ikad, iako još nedovoljno,
opredjeljivali po svojoj savjesti. To
svakako jeste snažna opomena ne
samo koaliciji koju vodi DPS, već i
opoziciji jer uspostavlja temelje instituta političke odgovornosti, kojeg
sami građani i građanke počinju
prepoznavati kao svoj način uticaja
na političke tokove. Ono u čemu još
uvijek pravimo isuviše spori iskorak
jeste otklon od ličnosti i opterećenja
koje politički moćni pojedinci nose u
ovom društvu.
Autorka je izvršna direktorka
Centra za građansko obrazovanje
(CGO)
Oktobar, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
Koristi od ulaska u EU za građane
Nova pravila u velikoj kući
Piše: Mustafa CANKA
Sa približavanjem Evropskoj uniji u Crnoj Gori će padati
cijene hrane, telefoniranja, osiguranja i kamatne stope,
dok će znatno porasti investicije iz evropskih zemalja. U
EU nam sigurno ne može biti gore nego što je sada.
„EU je velika kuća u kojoj imate svoju sobu, ali prije nego što u
nju uđete, morate očistiti cipele“,
znao je često govoriti bivši njemački kancelar Helmut Kol. Na
taj način on je zapravo poručivao
kandidatima za ulazak u EU da se
u toj zajednici moraju poštovati
pravila. A radi se o sto hiljada novih propisa koje će narednih godina morati da usvoji Crna Gora
i koje će bitno promijeniti život
običnih građana.
Sticanje novih znanja i kompetencija je nesumnjivo ključ za dugoročni uspjeh. Svi koji na to ne
budu spremni ili se tome ne prilagode biće osuđeni na stagnaciju.
Dakle, uključivanje i participacija
je ono što predstoji Crnoj Gori i
njezinim građanima. Zato se već,
na zahtjev Brisela i Berlina, na tom
putu kreće sa poglavljima 23. i
24. koja će značiti veliku unutrašnju rekonstrukciju. Naša unutrašnja politika biće politika EU. To će
usloviti promjenu optike gledanja i
rješavanja problema, promijeniće
se i modeli komunikacije na političkom nivou, što će sve relaksirati
vještački održavane i podgrijavane
podjele u crnogorskom društvu.
Benefiti: Profesor na Fakultetu
političkih nauka u Zagrebu Zdravko Petak kaže da nema nijedne zemlje koja nije profitirala od
ulaska u EU. „Članstvo u Uniji na
dugi rok svakako donosi političke i
ekonomske dobitke, a povoljan je i
na kratak rok. Jer, 80 odsto evropskog novca ide na strukturno-kohezijsku i agrarnu politiku“, navodi
on. To Crnoj Gori može godišnje
donijeti i do 200 miliona eura, koji
bi se mogle investirati ili koristiti
za pokriće budžetskog deficita.
Takođe, za svaki uplaćeni euro u
budžet EU, Crna Gora će iz njega
dobijati tri eura.
Potvrđuje to primjer Poljske
koja je uspjela da privuče mnogo
novaca iz fondova EU i da praktično ne osjeti ekonomsku i finansijsku krizu. Da će još više rasti
Jezik, povjerenik, poslanici ...
Crnogorski će biti službeni jezik EU. Crna Gora će imati jednog povjerenika u Evropskoj komisiji, a u Evropskom parlamentu imaćemo
šest poslanika. Ako građanima Crne Gore u inostranstvu treba konzularna pomoć, a diplomatsko predstavništvo naše zemlje se nalazi
daleko, oni će moći koristiti diplomatsku mrežu bilo koje države članice Unije.
Oktobar, 2012.
strane investicije pokazuje primjer
Slovačke u koju je do 2011. godine uloženo oko 60 milijardi dolara.
Prosječna plata je u toj zemlji 745
eura, što je sve direktno povezano
sa činjenicom da je Slovačka članica EU.
Petak smatra da je najveća korist od članstva u Uniji u učenju
kako bi trebala funkcionisati država. „To su fundamentalna znanja
koja ćete dobiti od najboljih sa
svakog područja, a koja nije moguće dobiti ako nijeste za evropskim
stolom. To je u rangu poslovnih
konsultacija za koje kompanije, pa
i države izdvajaju golem novac“,
dodaje on.
Prednosti: Visoki funkcioner
francuskog Ministarstva vanjskih
poslova Gzavije Denio kaže da
prednosti za građane ima mnogo.
„Da uzmemo, na primjer, samo
program Erazmus koji studentima
omogućuje da putuju i studiraju na
drugim univerzitetima u okviru EU
pod istim uslovima kao i državljani
te zemlje u kojoj se nalazi fakultet.
Toga nije bilo kada sam ja studirao.
Ako tražite posao i ne uspijete ga
naći u svojoj zemlji, moći ćete da ga
pokušate naći u drugoj državi Unije.
Ako ste poljoprivrednik, dostupna
su vam sredstva za modernizaciju
proizvodnje i mnoga druga kojima
se podstiče agrar; to je omogućilo
da EU postane prva poljoprivredna
17
Kritičke paralele
sila u svijetu“, navodi on.
I zaista: poljski seljaci su 2000.
godine bili najveći protivnici ulaska
svoje zemlje u Uniju, a na kraju se
pokazalo da su upravo oni najveći
dobitnici od članstva Poljske u EU.
Takođe, naši ljudi više neće u
zemljama Unije biti gastarbajteri.
Ukoliko žele da rade u nekoj članici Unije, građani Crne Gore će se u
njima moći zaposliti bez posebnih
odobrenja ili radnih dozvola. Značajno je svakako da će crnogorski
radnik koji se odluči preseliti i raditi u nekoj drugoj državi članici EU
imati jednako pravo na socijalno
osiguranje i penziju. To mu pravo
pripada bez obzira na razloge promjene posla.
18
Revija FORUM
Cijene i prava: Crna Gora ima
cijene veće od 10 do 30 odsto od
onih u zemljama Unije gotovo u
svim sektorima, osim električne
energije. Zbog toga će cijene većine proizvoda dnevne potrošnje
u našoj zemlji pasti sa ulaskom u
Uniju. Telefoniranje će biti tri puta
jeftinije (a tek roming!), pristup internetu takođe, polise osiguranja
biće upola jeftinije, padaće kamatne stope, a porasti socijalna prava
građana.
„Za zemlje koje su izašle iz socijalizma specifično je da su ta prava
srezana još 90-tih i ulaskom u EU
postepeno su ponovo rasla, dok su
stare članice ušle sa određenim
nivoom tih prava koji je trebalo
održavati. Mi smo praktično dotaknuli dno, pa svako približavanje
EU znači rast tih prava“, smatraju
u crnogorskim radničkim asocijacijama.
Tek će, dakle, s ulaskom u EU
biti ostvareno ustavno načelo da je
Crna Gora socijalna, kao i ekološka država. U narednih šest-sedam
godina samo će u saniranje ekoloških problema i očuvanje i zaštitu prirode morati da bude uloženo
oko 1,2 milijardi eura, što znači
godišnji budžet države. Blagodati
Evrope osjetiće i naši automobili.
Uz bolje puteve, u Crnoj Gori će
se morati uvoziti kvalitetniji naftni
derivati. Ostaje samo pitanje kada
će se to desiti.
Oktobar, 2012.
Kritičke paralele
Revija FORUM
STAV
Nevinost muslimana
Očito da je nekima, kako iz muslimanskog tako i nemuslimanskog svijeta, „Innocence
of Muslims“ poslužio – ili će tek poslužiti - kao dobar izgovor za promociju nasilja, a
time i stvaranju loše medijske slike o muslimanima.
Piše: Damir Šabanović
profesor filozofije
Sjajni sarajevski profesor i zaljubljenik u pečurke Ivan Focht, pisao
je da se neka djela ipak mogu nazvati umjetničkim, iako ne spadaju pod kategoriju lijepog, temeljnu
kategoriju estetike. Ono što ta djela čini umjetničkim jeste njihova
dubina, navodi Focht u svojoj knjizi
„Uvod u estetiku“. Film „Innocence
Oktobar, 2012.
of Muslims“ lišen je svake estetske
vrijednosti koja bi ga mogla kandidovati kao produkt filmskog umijeća.
Rađen kao sirov i surov, nije ni
imao drugi cilj sem da nedvosmisleno promoviše mržnju i prljavštinu,
i kao takav on je površan i prazan,
usmjeren na instinktivno i nagonsko
u čovjeku, bez trunke duha. Ovaj
uradak jalove inspiracije i produkcije, u svom najvišem određenju jeste
neurotičan poziv na mržnju i neprijateljstvo, i više govori o ličnosti autora
nego o likovima i ličnostima koje je
namjeravao da predstavi.
Ako je film takav kakav jeste, postavimo pitanje zašto je naprasno
postao enormno popularan? Zašto
mu se pridaje toliko pažnje? Bojim
se da odgovor neće biti nimalo prijatan - svojom reakcijom, muslimani širom svijeta doprinijeli su vrlo
dobroj reklami ovog bijednog klipa.
Srčanim i dovoljno nepromišljenim
potezima muslimana all over the
world, ovaj klip (ni kriv ni dužan) postao je tema o kojoj se vehementno
raspravlja i diskutuje. I prijeti i ubija.
Očito da je nekima, kako iz muslimanskog tako i nemuslimanskog
svijeta, „Innocence of Muslims“ poslužio – ili će tek poslužiti - kao dobar izgovor za promociju nasilja, a
time i stvaranju loše medijske slike o
19
Kritičke paralele
muslimanima. Jedni se ubjeđuju da
je Zapad neprijatelj i da je konstantno antagonistički orijentisan prema
muslimanima; drugima se servira
priča o nasilničkoj prirodi islama koji
želi uništiti nemuslimanski ostatak
svijeta.
Sve to poručuju ideološki indoktrinirani tipovi i vjerske vođe s ove,
odnosno s one strane. Okupljaju
mase, pozivaju na nemire, na stegnute pesnice, snimaju raznorazne
propagandne filmove, ruže i karikiraju vrijednosti sakralnog života.
Bljuju vatru i prosipaju mržnju. U
ovakvoj delikatnoj situaciji, kada je
jasno da motivacioni govori vjerskih
vođa ne mogu pomoći, treba postaviti pitanje: gdje je u svemu tome
muslimanska inteligencija?
Iako su prilično prisutni na intelektualnoj sceni islama, danas je
jasno da vjerske vođe ne mogu biti
apsolutni predstavnici muslimanske
inteligencije. Aktuelni društveni trenutak upućuje na takav zaključak.
Upravo je sad potrebna intelektualna reakcija nekog muslimanskog
politikologa, sociologa, filozofa, novinara istraživača - naučnika, riječju,
koji će se izdići iz obaveza i papirologije svoje struke i vladajućeg mišljenja mase, pobjeći iz kancelarije da
bi dao kritički osvrt stanja duha onih
koji su s njim u vjeri. Nedoumica takvih intelektualaca jeste sljedeća:
20
Revija FORUM
da li bi reagovanje bilo u suprotnosti
sa stavovima većine vjerskih lidera
koji su medijski tako jako prisutni i
čija se riječ u narodu poštuje i uvažava?
Da li bi jednom reakcijom koja
nužno ne mora sadržati poruke
osvete ili stavove o inferiornom položaju muslimana u svijetu i slično,
takav intelektualac pao u nemilost
dominantnog načina mišljenja i njegovih struktura? Postoji li rješenje
koje prevazilazi nametnutu dilemu?
U jednom ne tako davnom razgovoru na ovu temu, odgovarajući na
gore navedeno pitanje, moj prijatelj
kaže da na ovo pitanje ne treba odgovoriti, nego se treba začuditi. Jer
je iz čuđenja nastala filozofija, kaže.
Pa, da! Lupih šakom o čelo: snaga odgovora tog pitanja, odnosno dileme navedene u posljednjim redovima prethodnog pasusa leži upravo
u filozofskom tretmanu: treba sve
objediniti, i poziciju i opoziciju, i tezu
i hipotezu. Sinteza daje rješenje,
iskustvo, mudrost. Nauka logike,
hegelovska dijalektika. Znao sam,
rekoh prijatelju, tačno sam znao da
je tu rješenje! Filozofija nas uvijek
podsjeća na ono što već znamo, citira on Jaspersa.
Islamska organizacija iz Velike
Britanije „Discover Islam UK“, tokom prethodne nedjelje podijelila je
110.000 primjeraka Kur’ana i knjiga
koje govore o Poslanikovom životu,
čime je na najbolji način predstavila
vrline i vrijednosti islama. Vjerovatno da su uvrede filma „Innocence of
Muslims“ jednako teško pale kako
muslimanima iz Egipta, Libije, Malezije... tako i muslimanima iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Razlika u reakciji koju je nanio
bol je očigledna. Jedna reakcija je
završila u čistom bijesu i afektu, dok
je druga puna strpljenja, mudrosti,
duha. Tačnije, puna jedinstva. Iznenada, gledajući na Youtube-u pomenutu akciju organizacije „Discover
Islam UK“, kao munja, u meni je
zasijala misao misije Božijeg poslanika, ispunivši tijelo moje i moj duh:
Ikre’ bismi-Rabbikelezi halek (Čitaj, uči, u ime Gospodara tvoga, koji
stvara),
Halekal insane min ‘alek (stvara
čovjeka od ugruška)!
Ikre’ ve Rabbukel ekrem (čitaj,
plemenit je Gospodar tvoj),
el-lezi ‘alleme bil-kalem (koji poučava peru),
‘allemel insane ma lem ja’lem
(koji čovjeka poučava onome što ne
zna).
U tim riječima blistala je moja
pobjeda nad svakom mržnjom, nad
svakim afektom, nervozom, amaterizmom, ruganjem. I oprost nad svakim neznanjem.
Oktobar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Vladin Program povratka izbjeglica iz Bukovice
Strah još jači od
želje za ognjištem
Do sada je u Bukovici izgrađeno 43 kuće za povratnike sa prilaznim putevima, asafaltiran je put do centra mjesne zajednice, ali dinamika povratka je loša. Do sada se vratilo pet porodica i to dvije dvočlane i tri jednočlane
Piše: Jakob Durgut
U poslednjem vijeku, preživjeti
i biti muhadžir iz Bukovice bila je
privilegija.
Događaji koji su se dešavali
kontinuirano na prostoru pljevaljske Bukovice u poslednjem vijeku,
po svojoj sistematičnosti i brutalnosti prevazilaze slične i u najširem okruženju. Uporedo sa uništenjem i protjerivanjem naroda
sistematski je uništavana njihova
imovina, bogomolje i groblja, kao
jedini svjedoci postojanja.
U poslednjih 80 godina na tlu
Oktobar, 2012.
Evrope, Bukovičani su doživjeli tri
pogroma samo zbog drugacijeg
imena i vjere.
Prvi zločini nad Bošnjacima Bu-
kovice desili su se tokom Balkanskih ratova kada je cijela Bukovica
popaljena, a većina stanovništva
poubijano.
21
Društvo
Drugi put zločini su se desili
1943. godine, kada je za samo tri
dana u periodu od 4 do 7 februara
1943. godine ponovo cijela Bukovica popaljena, a stanovništvo koje
nije uspjelo da pobjegne ubijano je
na najmonstruoznije načine. Prema popisu žrtava, najveći broj koji
su tada ubijeni su bila djeca ispod
14 godina starosti.
Gotovo u pravilnim vremenskim
intervalima Bukovica doživljava
novi pogrom 1992. godine, kada
Bošnjacima prijeti biološki nestanak. U tom periodu u Bukovici je
ubijeno šest lica, pretučeno je bez
ikakva povoda oko 70 lica, uništena su dva vjerska objekta, zapaljeno najmanje osam kuća, a sve preostale su demolirane i opljačkane,
a imovina uništena. Pored toga
izvršene su i dvije otmice građana
Bukovice, od kojih su neki razmijenjeni za srpske borce u Goraždu.
Nakon svih ovih dešavanja i
gotovo 20 godina od zločina nad
vlastitim stanovništvom, tragično
je da Viši sud u Bijelom Polju čiji
je sudija da li slučajno Bošnjak,
utvrdi da u Bukovici nije bilo zločina, što ima da znači da su Bukovičani sami sebe ubijali, batinali,
rušili svoje svetinje, palili, pljačkali
i iz obijesti napuštali rodna ognjišta. Oslobađajućom presudom za
pripadnike policije i vojske koji su
22
Revija FORUM
učestvovali u bukovičkim događajima, ono što se u Crnoj Gori naziva
sudstvom praktično je amnestiralo
odgovorne po komandnoj i političkoj liniji, što je u krajnjem i bila namjera farse od sudskog procesa.
Naravno, da je razumljivo da
sud donosi presudu na osnovu optužnice, ali optužnicom u slučaju
Bukovice nisu obuhvaćeni oni koji
su bili odgovorni za zločine, a to
su oni koji su svo vrijeme tvrdili da
Crna Gora nije u ratu. Ako na jednoj strani postoje žrtve, na drugoj
strani pravosudne institucije i odgovorne osobe i prostor na kojem
nisu vođena ratna dejstva, kako je
onda moguće da nema krivaca.
Prosto je neshvatljivo da u Crnoj
Gori nema odgovornih za ratni zločin, to u stvari govori da Crna Gora
nije spremna da se suoči sa prošlošću. Na ovaj način Crna Gora
šalje lošu poruku Bošnjacima, a
naročito Bukovičanima.
To se može zaključiti iz Vladinog
programa povratka u Bukovicu koji
je započeo prije četiri godine. Do
sada je u Bukovici izgrađeno 43
kuće za povratnike sa prilaznim
putevima, asafaltiran je put do
centra mjesne zajednice, ali dinamika povratka je loša. Do sada
se vratilo pet porodica i to dvije
dvočlane i tri jednočlane. Podrška
održivom povratku uopšte ne po-
stoji, što u mnogome utiče i na buduće eventualne povratnike. Izvjestan broj kuća je demoliran, neke
i više puta, iz kojih su odnošene
sanitarije ili sječen dovodni kabal
za struju, ali kao po pravilu krivci
nikada nisu pronađeni. Jedan od
problema povratka su i birokratski
propisi kod priključenja novoizgrađenog objekta na elektrosistem
naročito ako raniji vlasnik nije živ
iako je ranije postojalo brojilo u
uništenoj kući. Postoji takođe slučaj da u listovima nepokretnosti
kod izvjesnog broja Bukovičana
nisu uopšte upisane kuće, iako su
napravljene prije 60 godina i kao
takve postojale do 1992 godine,
što takođe predstavlja prepreku za
priključenje na elektrosistem.
Na kraju se postavlja pitanje: zašto Crna Gora uopšte nešto gradi i
obnavlja u Bukovici, ako njeno sudstvo kaže da se ništa nije dogodilo.
Zašto su birokratski propisi prepreka običnim svakodnevnim stvarima
i zašto nema podsticaja za održivi
povratak? Zašto dinamika obnove i
program povratka iz godine u godinu slabi, iako je na početku rečeno
da su sredstva već odvojena? Da li
su to bila samo predizborna obećanja, odgovor će biti evidentan na
terenu. Jedno je sigurno, a to je da
će Bukovica uvijek biti tamna mrlja
na obrazu Crne Gore.
Oktobar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
Bilješka iz Podgorice
Grafiti mržnje
Piše: Husein Tuzović
Pred kraj avgusta 2012, kada je
grad bio zahvaćen tropskim vremenom više od 90 dana, na lijepom
stepeništu Moskovskog mosta iznad
Morače, sa Bulevara Jovana Tomaševića, osvanuo je grafit „Nož, žica, Srebrenica“. Onaj ,(ili više njih) koji su ovu
monstruoznu rečenicu napisali, pokazali su da u svom srcu nemaju saosjećanja za stradanje jednog naroda sa
kojim su do juče živjeli u prijateljstvu
i međusobnom razumijevanju. To su
osobe pomračenog uma i svijesti. Za
njih, bili mlađe dobi ili srednjih godina,
život se zasniva na mržnji svih koji ne
pripadaju njihovom vjerskom ili nacionalnom korpusu.
Zar i to u Crnoj Gori, u njenom Glavnom gradu u kojem se mnogo skladnije i tolerantnije živi nego što bi to htio
pisac (ili pisci) pomenutog grafita.
Pošto redovno, barem dva puta
dnevno, prolazim preko tog mosta, tih
dana nijesam primijetio da ga je bilo
na tom mjestu. Tek na upozorenje jednog mog školskog druga vidio sam grafit crnom bojom ispisan sa još crnjim
unutrašnjim mislima onoga ili onih koji
su posegli za tim.
U listu „Blic“ data je jedna mala
crta s upozorenjem da je grafit duže
bio na stepeništu mosta i da se niko
nije sjetio da ga ukloni.
Sjutradan, 29.08. ove godine u
listu „Dnevne novine“ objavljeno je
reagovanje i upozorenje uvaženog
ambasadora Bosne i Hercegovine gospodina Izmira Talića gradonačelniku
Podgorice gospodinu Miomiru Mugoši.
Oktobar, 2012.
Toga dana u popodnevnim satima grafit je bio premazan.
Protestovale su i nevladine organizacije CGO (Centar za građansko
obrazovanje), koordinatorka programa REKOM-a Mirela Rebronja je oštro
osudila taj neljudski postupak i istakla
da o zločinima treba učiti, govoriti i
pamtiti kako se ne bi ponovili.
Centar za građansko obrazovanje
navodi da je naša dužnost da novim
generacijama treba ostaviti u nasljeđe
istinu o onome što se tamo, u Srebrenici, učiniolo, jer će to pomoći da se
gradi kultura tolerancije i mira.
Da grafit o kojem je riječ nije slučajnost, potvrđuje jedan na zidu jedne stambene zgrade. Ono što piše na
njemu dovoljno govori o onima koji su
ga napisali i istakli. Te i takve osobe
treba dovesti“...k poznaniju prava...“ i
zbog širenja vjerske i nacionalne mržnje poslati ih tamo đe im je i mejsto,
pa neka se sami sobom i međusobno
truju.
Hvala Dnevnim novinama što su
ovo i slikom i tekstom pokazali čitalačkoj publici.
23
Društvo
Revija FORUM
CRNA GORA
MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH POSLOVA
VLADI CRNE GORE
PODGORICA
Na osnovu člana 30 stav 5 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore (,,Službeni list CG”, br. 54/11),
Komisija za ocjenjivanje ispunjenosti
uslova za teritorijalnu promjenu povodom sprovedenog konsultativnog referenduma o osnivanju Opštine Petnjica, koja je obrazovana Odlukom
Vlade na sjednici od 20.septembra
2012. dostavlja Vladi
MIŠLJENJE O
ocjeni ispunjenosti uslova za teritorijalnu promjenu povodom sprovedenog konsultativnog referenduma o
osnivaju Opštine Petnjica
Iz saopštenja sa sjednice Vlade
Crne Gore od 11. oktobra 2012. godine
CG
ЦГ
EN
Iz saopštenja sa sjednice Vlade Crne Gore od 11. oktobra 2012.
godine
U skladu sa Zakonom
o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, Vlada je razmotrila i usvojila pozitivno
Mišljenje Komisije o ocjeni
ispunjenosti uslova za teritorijalnu promjenu povodom
sprovedenog konsultativnog
referenduma o osnivanju opštine Petnjica i konstatovala
da su ispunjeni uslovi za predloženu teritorijalnu promjenu - da područje
„ …
Petnjice
dobije status opštine. Mišljenje će se dostaviti Skupštini Crne Gore
U
skladu
sa
Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, Vlada je razmotrila i
na
dalji postupak.
usvojila pozitivno Mišljenje Komisije o ocjeni ispunjenosti uslova za teritorijalnu
Datum objave 11.10.2012 18:21 | Autor Biro
promjenu povodom sprovedenog konsultativnog referenduma o osnivanju
opštine Petnjica i konstatovala da su ispunjeni uslovi za predloženu teritorijalnu
promjenu - da područje Petnjice dobije status opštine. Mišljenje će se dostaviti
Skupštini Crne Gore na dalji postupak.
I - Ustavnopravni osnov
2. Zakon o potvrđivanju Evropske… povelje
“
o lokalnoj samoupravi
(„Službeni list CG“-Međunarodni
1. Ustavom Crne Gore odredbaugovori, broj 5/08), polazi od prinma člana 22 jemči se pravo na lokalcipa da su lokalne vlasti jedna od
nu samoupravu, a odredbama člana
glavnih osnova svakog demokrat113 da građani odlučuju neposredno
skog sistema, te da je pravo grai preko slobodno izabranih predstavđana da obavljaju javne poslove
nika građana i organa lokalne samojedan od osnovnih demokratskih
uprave, i da uređuju i upravljaju odreprincipa. Odredbama Paragrafa 5
đenim javnim poslovima, na osnovu
Evropske povelje o lokalnoj samousopstvene odgovornosti i u interepravi utvrđeno je da je za promjene
su lokalnog stanovništva. Nadalje,
granica teritorije na koju se prostire
odredbama člana 93 stav 1 Ustava
autoritet lokalnih vlasti neophodno
propisano je da pravo predlaganja
prethodno konsultovanje zainterezakona ima Vlada i poslanik.
sovanih lokalnih zajednica ukoliko
24
je moguće putem referenduma,
ako je to statutom ( zakonom) dozvoljeno.
3. Zakonom o lokalnoj samoupravi („Službeni list RCG“, br.42/03,
28/04, 75/05, 13/06 i „Službeni list
CG“, br. 88/09) odredbama člana 1
propisano je da lokalna samouprava obuhvata pravo građana i organa
lokalne samouprave da, u granicama utvrđenim zakonom, uređuju i
upravljaju određenim javnim i drugim
poslovima, na osnovu sopstvene odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.
Oktobar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
4 Pravilnikom o sadržaju i metodologiji izrade studije o opravdanosti
teritorijalne promjene (,,Službeni list
CG,, broj 15/12) odredbama člana 1
propisano je da se ovim Pravilnikom
propisuje sadržaj i metodologija izrade studije o opravdanosti osnivanja
opština, ukidanja i promjene teritorije
opštine.
II Realizovana procedura
1. Poslanici Skupštine Crne Gore
Rifat Rastoder, Drago Čantrić i dr Fahrudin Hadrović su podnijeli Predlog
zakona o izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore, decembra 2011. godine, radi
formiranja nove opštine Petnjica. Uz
prijedlog zakona dostavljena je i Studija o opravdanosti osnivanja Opštine Petnjica.
2. Ministarstvo unutrašnjih poslova je saglasno sa odredbama člana
26 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore dalo mišljenje kojim je
konstatovano da je Studija o opravdanosti osnivanja Opštine Petnjica,
sačinjena i formalno pravno urađena
u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i
metodologiji izrade studije o opravdanosti teritorijalne promjene (,,
Službeni list CG,, broj 15/12). Shodno istom, Ministarstvo je odredbom
stava 3 konstatovalo da su se stekli
uslovi za raspisivanje opštinskog referenduma o predmetnom predlogu
zakona i o tome obavijestila Skupštinu Opštine Berane.
3. Skupština opštine Berane
je Odlukom broj 02-030-131 od
12.06.2012 godine, raspisala referendum koji je održan 4.avgusta
2012 godine. Na osnovu rezlutata
glasanja Komisija za sprovođenje referenduma je utvrdila da je 6998 glasača bilo ZA opštinu Petnjica, a 418
glasača je bilo Protiv.
Oktobar, 2012.
4. Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore je propisano da se:
opština može osnovati na teritoriji
koja predstavlja prirodnu i gegrafsku
cjelinu kao i ekonomsko povezani
prostor (član 15); da se teritorijalna
promjena vrši radi podsticanja ekonomskog razvoja određenog područja, pružanja višeg nivoa usluga, kao
i efikasnijeg vršenja poslova u cilju
zadovoljenja potreba lokalnog stanovništva i privrednih subjekata na
području opštine ( član 18); teritorijalna promjena pocjenjuje na osnovu
kriterijuma iz člana 15 ovog zakona,
pokazatelja efekata teritorijalne promjene koja se inicira (ekonomskih,
demografskih, prostornih i drugih)
i fiskalnog kapaciteta opština i područja za koje se zahtijeva teritorijana
promjena (član 19).
5. Bliži sadržaj i metodologija izrade studije propisani su Pravilnikom o
sadržaju i metodologiji izrade studije
o opravdanosti teritorijalne promjene.
6. Povodom prijedloga zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, Ministarstvo unutrašnjih poslova je ocijenilo da je „Studija o opravdanosti
osnivanja opštine Petnjica sačinjena
u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i
metodologiji izrade studije o opravdanosti teritorijalne promjene“.
III Analiza postojećeg stanja
Uvidom u Studiju opravdanosti
osnivanja Opštine Petnjica utvrđeno
je, između ostalog, sljedeće:
1. Područje Petnjice je geografski,
ekonomski i kulturološki kompaktna
cjelina. Obuhvata površinu od 173
km2 sa 28 naselja u kojima prema
popisu iz 2011.godine (bez radnika na privremenom radu u raznim
evropskim i drugim državama) živi
6713 stanovnika (prema popisu iz
2003. Godine - sa radnicima na privremenom radu u inostranstvu bilo
ih je 9.760 a prema popisu iz 1991.
godine 9.878 stanovnika.
Područje je teritorijalno veoma razruđeno. Udaljenost pojedinih
naselja od mjesnog centra – Petnjice kreće se i do 20, a od opštinskog
centra - Berana i do 40 km. Tokom
posljednjih nekoliko decenija sva
sela na Području su povezana makadamskim saobrćajnicama. U ovom
periodu sredstvima i samoorganizacijom građana započet je grubi proboj najkraće i prirodno najuslovnije
saobraćajne veze Crne Gore sa Srbijom, pravcem: Petnjica – Savin Bor –
Suhi Do i dalje prema središtu Srbije.
Sam Mjesni centar Petnjica, od
najbliže veze sa magistralnim pravcem u selu Bioča (magistralni put
Bijelo Polje – Berane) udaljen je 10
km. Od sadašnjeg opštinskog centra
- Berana udaljen je 17 km; od Rožaja 28, a od Bijelog Polja i Željeznićke
stanice ukupno oko 33 km.
2. Prema prezentiranim podacima, broj stanovnika po kilometru
kvadratnom, na ovom prostoru iznosi 38,8 lica/ km2. Prosječna starost
stanovništva ovog područija je 36
godina.
Stopa nataliteta na odnosnom
područiju iznosi 13.1 %, dok je stopa
mortaliteta 9 %.
3. U 13 ustanova (škole i druge
državne i opštinske ustanove) trenutno je zaposleno 185 lica, dok je u
privrednom sektoru (preradi tekstila,
proizvodnji hrane, trgovini, ugostiteljstvu i uslužnim djelatnostima) zaposleno 190 lica. Poljoprivredom kao
osnovnom djelatnošću se bavi 1137
domaćinstava.
4. Prema podacima sa popisa
poljoprivrednog zemljišta, od 2010.
godine, od ukupno 25 475, 8 hekta-
25
Društvo
ra raspoloživog poljoprivrednog zemljišta u Opštini Berane, na područje
Petnjice pada oko 25 % , odnosno
6369 hektara. A od 21 870, 4 hektara ukupnog obradivog poljoprivrednog zemljišta u Opštini Berane, na
ovom području je 5468 hektara.
5. Kompleksi industrijske šume
prostiru se na oko 8.500 hektara
sa orjentacionom količinom od oko
1.608.459 kubnih metara drvne
mase. Sastoje se od različitih vrsta
drveta. Sa privrednog stanovišta najvažnije su: smrča, jela, bor, bukva
hrast, jasen.
Predviđena godišnja količina sječivog etata je oko 14 500 m³ bruto
drvne mase. Ova količina drvne mase
je izuzetan razvojni potencijal područja Bihora i buduće opštine Petnjica,
kako kroz razvoj eksploatacije i prerade drvnih sortimenata, tako i kroz
razvoj turizma i sakupljanja šumskih
plodova i ljekobilja.
6. Veoma značajan resurs Područja Petnjice je i pitka voda i uopšte hidropotencijal. Upravo iz velikog
broja izvora uglavnom pitke vode visokog kvaliteta područjem Petnjice
teče sedam rijeka: Popča, Radmančica, Trpeška rijeka, Vrbička rijeka,
Dobrodolska rijeka, Dašča rijeka i
Tucanjska, koje se, u donjem toku,
sve slivaju u jedan tok, odnosno rijeku Lješnicu.
Sliv je pogodan za izgradnju malih
i srednjih hidroelektrana. Istraživanjima i projektima iz 1979. godine
Elektoprivreda Crne Gore je umnogome već apsolvirala hidropotencijale
ovoga područja ali, do dan danas nije
ništa učinjeno na njihovoj realizaciji.
Dužina ovog rječnog sliva je oko 40
km sa padom od 19 m/km. Na ovim
rijekama je svojevremeno postojalo
137 vodjenica za mljevenje žita. U
Petnjici je decenijama nakon Drugog
svjetskog rata postojala i hidrocentrala iz koje je snabdijevano naselje
Petnjice električnom energijom.
26
Revija FORUM
7. U pogledu ruda i mineralnih
sirovina ovo područje nije detaljno
ispitano. Zna se, međutim, da su i
na dijelu područja prema poličkoj visoravni potencijalna nalazišta uglja,
a područje je, inače,bogato krečnim
stijenama i lapocem. Na osnovu geološke gradje terena može se realno
predpostaviti da odredjena rudna
bogatstva leže u Vrbici, Tucanju i na
terenu Ciglena i Dobrodola.
8. Raznovrsna priroda, izuzetno
bogate flore i faune, takođe je jedan
od značajnijih prirodnih resursa područja Petnjice. Na ovom području je i
jedan od bivših nacionalnih parkova
- planina Turjak, koja i dan danas plijeni čistotom i ljepotom, iako više nije
pod posebnim režimom zaštite.
Očigledno, ni malo slučajna, karakteristika područja je i natprosječan u
odnosu na broj stanovnika, broj žitelja
– stogodišnjaka. U selu Radmanci, recimo, tek aprila 2010. godine umrla je
u 116. godini Džemila Kožar, do tada
zasigurno najstariji stanovnik Balkana,
a selo inače slovi kao naseobina sa
najvećim prosjekom stogodišnjaka po
broju stanovnika u Evropi.
Otuda, najvjerovatnije, na ovom
području (u mjestu Brod – Radmance, kao i u obližnjoj Radmanskoj klisuri) i tragovi najstarijih ljudskih naseobina.
9. Područje Petnjice je i prirodno najuslovnija i najkraća veza Crne
Gore sa središnjom Srbijom. Ova činjenica je i značajna pretpostavka
mogućnosti bolje valorizacije raspoloživih prirodnih resursa, kako samog
petnjičkog kraja, tako i čitavog područja duž granice između Crne Gore
i Srbije i to sa jedne i druge strane.
IV Fiskalni kapacitet
Odredbama člana 19 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore (“Sl.
List CG”, 54/11) propisano je da se
teritorijalna promjena procjenjuje na
osnovu određenih kriterijuma i pokazatelja efekata teritorijalne promjene,
kao i fiskalnog kapaciteta opštine iz
koje nastaju teritorijalne promjene i
područja za koje se zahtijeva teritorijalna promjena.
Prema odredbama člana 21 navedenog zakona fiskalni kapacitet područja za koje se zahtijeva teritorijalna
promjena procjenjuje se prema sposobnosti tog područja da iz raspoloživih prihoda obezbijedi kontinuirano
finansiranje poslova koji su od interesa za lokalno stanovništvo na tom
području. Fiskalni kapacitet, shodno
odredbama citiranog člana, određuje
se na osnovu podataka o ostvarenim
prihodima i rashodima opštine iz
koje nastaju teritorijalne promjene i
procjene ostvarenja prihoda i rashoda na području za koje se zahtijeva
teritorijalna promjena.
Prema podacima Monstata, na
osnovu popisa stanovništva iz 2011.
godine, na teritoriji Opštine Berane,
uključujući i stanovnike Petnjice živi
33.970 stanovnika koji imaju stalno
mjesto prebivališta. Od navedenog
broja, na teritoriji Naselja Petnjica živi
6.713 stanovnika, odnosno 19,76%
stanovnika sa teritorije Opštine Berane.
Kao polazna osnova kod procjene fiskalnog kapaciteta Petnjice, a
koja je data u Studiji o opravdanosti
osnivanja Opštine Petnjica, uzeti su
podaci o tekućim prihodima i tekućim izdacima Opštine Berane, kao i
drugi parametri (ekonomski, demografski, prostorni) područja Petnjice
u odnosu na broj stanovnika tog područja.
Prema podacima dobijenim od
Opštine Berane, ostvareni tekući prihodi za 2011. godinu iznose
1.707.500,54 €, odnosno 50,26 €
Oktobar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
po stanovniku, a tekući izdaci za isti
period iznose 4.162.773,96 €, odnosno 122,54 € po stanovniku.
Prema podacima sadržanim u
Studiji o opravdanosti osnivanja Opštine Petnjica, Područje Petnjice ima
6.713 stalno naseljenih stanovnika.
Kroz analizu su prikazani svi relevantni pokazatelji za određivanje fiskalnog kapaciteta područja Petnjice, odnosno data je procjena ostvarenja tekućih prihoda pojedinačno za svaku
vrstu prihoda, kao i procjena tekućih
izdataka na osnovu broja zaposlenih
sa ovog područja i njihovih bruto zarada.
Prema podacima datim u Studiji o opravdanosti osnivanja Opštine
Petnjica, procijenjeni fiskalni prihodi
(porezi, takse i naknade izuzimajući
naknade za komunalno opremanje
građevinskog zemljišta) za Opštinu Petnjica za 2012. godinu iznose
333.269,00 €, što po glavi stanovnika iznosi 49,65 €. Prema podacima
o procijenjenim izdacima Opštine
Petnjica za 2012. godinu izdaci za
bruto zarade planirani su u iznosu od
207.456,00 €, što po glavi stanovnika iznosi 30,90 €.
Analizom planiranih prihoda i
rashoda budžeta opštine Berane za
2012. godinu utvrđeno je da fiskalni
prihodi iznose 1.686.500,00 € odnosno fiskalni prihodi po stanovniku
iznose 49,65 € dok izdaci za bruto
zarade zarade iznose 1.050.646,00
€ odnosno po stanovniku iznose
30,93 €.
Izvršene analize fiskalnog kapaciteta Opštine Berane i Područja
Petnjice, koje su prikazane u Studiji
o opravdanosti osnivanja Opštine
Petnjica pokazale su da je procijenjeni fiskalni kapacitet po stanovniku područja na koje se teritorijalna
promjena odnosi približno jednak
fiskalnom kapacitetu po stanovniku
područja koje ostaje nakon teritorijalne promjene čime su ispunjeni uslovi
Oktobar, 2012.
odredbe čl.5 Pravilnika o sadržaju i
metodologiji izrade studije o opravdanosti teritorijalne promjene.
V Ocjene i stavovi
Analizirajući Studiju opravdanosti
o osnivanju Opštine Petnjica, Komisija za ocjenjivanje ispunjenosti uslova
za teritorijalnu promjenu a imajući u
vidu rezultate sprovedenog konsultativnog referenduma o osnivaju Opštine Petnjica ocjenjuje sljedeće:
1. Da je pozitivnim propisima
Crne Gore, Ustavom, Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi i Zakonom o teritorijalnoj organizaciji Crne
Gore data mogućnost građanima da
osnivaju opštine kroz pravo građana
i organa lokalne samouprave da, u
granicama utvrđenim zakonom, uređuju i upravljaju određenim javnim i
drugim poslovima, na osnovu sopstvene odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.
2. Da je način i postupak pokretanja osnivanje Opštine Petnjica urađen shodno zakonskim propisima,
od podnošenja prijedloga poslanika
za izmjenu i dopunu Zakona, mišljenja Ministarstva unutrašnjih poslova
kojim je konstatovano da je Studija
o opravdanosti osnivanja Opštine
Petnjica, sačinjena i formalno pravno urađena u skladu sa Pravilnikom o sadržaju i metodologiji izrade
studije o opravdanosti teritorijalne
promjene i da je Skupština opštine
Berane Odlukom broj 02-030-131
od 12.06.2012 godine, raspisala referendum koji je održan 4. avgusta
2012 godine, na kojem je 6998 glasača bilo „za“ opštinu Petnjica a 418
glasača bilo „protiv“, čime su građani
iskazali svoju volju koji vid lokalne
samouprave je za njih najoptimalniji,
da, u granicama utvrđenim zakonom,
uređuju i upravljaju određenim jav-
nim i drugim poslovima, na osnovu
sopstvene odgovornosti i u interesu
lokalnog stanovništva.
3. Na osnovu prezentiranih podataka u Studiji i usaglašenih stavova u
Komisiji može se zaključiti da nema
ograničenja za predloženu teritorijalnu promjenu u smislu odredbi člana
21 Zakona o teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, a u vezi sa članom 5
Pravilnika o sadržaju i metodologiji
studije opravdanosti teritorijalne promjene, koji se odnose na analizu fiskalnih kapaciteta.
4. Projekat konstituisanja nove
opštine Petnjica, u granicama prezentiranog, nije sporan ni sa stanovišta
ukupne ekonomske opravdanosti, iz
razloga što ima za cilj upravo bolje
gazdovanje i valorizaciju raspoloživih
prirodnih i privrednih potencijala.
VI ZAKLJUČAK
Na osnovu prezentiranih podataka i usaglašenih stavova u Komisiji
za ocjenjivanje ispunjenosti uslova za
teritorijalnu promjenu povodom Predloga zakona o promjeni teritorijalne
organizacije Crne Gore i u tom smislu
sprovedenog konsultativnog referenduma o osnivanju Opštine Petnjica,
Komisija je jednoglasno konstatovala
i donijela odluku:
- daje se pozitivno Mišljenje Vladi
i utvrđuje da su ispunjeni uslovi za
predloženu teritorijalnu promjenu da
područje Petnjice dobije status opštine.
PREDSJEDNIK KOMISIJE
Mladen Jovović
27
Društvo
Revija FORUM
Verifikovana volja građana Petnjice
Sto godina nade
Piše: Mirsad RASTODER
Vlada Crne Gore je dala pozitivno mišljenje na Predlog
zakona za vraćanje statusa opštine Području Petnjice.
Znači li to i konačno ostvarenje višedecenijskog sna
žitelja ovog područja
Svi za Opštinu
Mogu li nas ponovo izigrati? Mogu,
ali neće. – odgovaram na često pitanje mojih zemljaka koji ne odbacuju
mogućnost da ću biti „predsjednik
Opštine Petnjica.“ Pretpostavljaju da
znam šta se krije iza političko-zakonske procedure u kojoj se kuha njihova
nasljedna želja, pa se raspituju može
li odluka osvanuti ovih dana. Njihova
čežnja tinja punih 100 godina. Nezadovoljni osmanlijskom vlašću krajem
XIX i početkom XX vijeka, Bihorci koji
su ostali na svom ognjištu, gajili su
28
nadu da će im prisajedinjenje Crnoj
Gori donijeti više sreće. Uslijedili su
ratovi agrarne reforme, raspad zajedničke države, pa su se njihovo nadanja rastegla i do Evrope. Valjda ih demokratija po evropskom modelu ne
može iznevjeriti. Nadali su se, čak, da
će neki Lipka ili visoki državni funkcioner, odmah poslije referenduma
(4.avgusta), doći u Bihor da im kaže:
,,Srećna Vam samostalna opština!
- Od danas treba da zasučete rukave i pitate: Šta ja mogu da uradim
za svoju opštinu i cijeli kraj?
- Koji ljudi bi znali da je vode, planiraju razvoj, mobilišu dijasporu i otvore vrata investicijama? Bihorcima
opština nije hir već prijeka potreba
da imaju svoju lokalnu administraciju, koju će braniti i optuživati za rupe
na putu, kolibe po Petnjici, nezaposlenost i nepravdu od stotinu rukah.
Zato moji zavičajci vehnu od nadanja.
Ne mogu da shvate kako je Andrijevica lako 1991. godine dobila opštinu,
a oni ne, i pritom ih stalno pretiču
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
neki novi zakoni. -,,Šta ima još da čekamo? Treću procesuiranu inicijativu
podnijeli su poslanici Rifat Rastoder,
Drago Čantrić i Fahrudin Hadrović sa
kompletnom studiom održivosti. Parlament i Vlada su donijeli odluke po
kojima je skupština opštine Berane
raspisala referendum. Petnjičani su
listom glasali ZA.“
Tako pričaju moji zemljaci, a u
svom izvještaju Opšinska izborna
komisija u Beranama je konstatovala da je glasanje na konsultativnom
referendumu karakterisala je visoka
izlaznost građana na području Bihora
i to 74,57 %.
Na području Petnjice glasalo je
4.650 birača, od kojih je 99,81 glasalo ,,ZA” Opstinu.
Najveši procenat izlaznosti zabilježen je na glasačkom mjestu Radmanci (92,52 odsto), a najmanji u
Beranama na glasačkom mjestu Lazi
i Spalevići (1,58).
Vlada Crne Gore uvažila je (11.
oktobra) mišljenje svoje Komisije za
ocjenjivanje ispunjenosti uslova za
promjenu statusa Petnjice u Opštinu
i donijela odluku koju će proslijediti
Parlamentu na razmatranje i usvajanje.Mladi Bihora sjutradan su organizovali proslavu u centru Petnjice na
koju se okupio veliki broj mještana i
prijatelja.
Komisija je imala u vidu da je na
referendumu, održanom 4.avgusta u
Beranama, od 7,41 hiljada glasača,
za odvajanje Petnjice izjasnilo se njih
6,99 hiljada, a protiv 418.
Najveći procenat izlaznosti zabilježen je na glasačkom mjestu Radmanci (92,52 odsto), a najmanji u
Beranama na glasačkom mjestu Lazi
i Spalevići (1,58).
Referendum je protekao u dostojanstvenoj atmosferi i po svim pravilima demokratske procedure, ocijenili
su iz Odbora za vraćanje statusa opštine.
- Mišljenje Vlade, odluka lokalOktobar, 2012.
Društvo
Petnjica 3. avgust, 2012. godine
nog parlamenta, izvanredan rezultat na referendumu, obavezuje sve
demokratske strukture u državi da
se blagovremenim odlukama obezbijede zakonski i drugi uslovi za legitimno konstituisanje Petnjice, kao
nove opštine u Crnoj Gori, podsjetili
su iz Odbora.
Petnjičani smatraju da potencijali
ovog kraja nijesu na pravi način valorizovani u okviru opštine Berane i
zato decenijama traje zapostavljanje
ovog područja. Po površini Petnjica je
veća od opština Budva i Tivat, a po
broju stanovnika od Andrijevice, Žabljaka, Plužina i Šavnika.
Status opštine Petnjica je imala
u vrijeme Kraljevine Jugoslavije od
1918. godine i nakon Drugog sjetskog rata od 1945. do 1957. godine.
Petnjica se nekada, po razvijenosti upoređivala sa opštinom Rožaje,
pa je lako uočiti koliko je razvojnih
decenija propustila ili su joj drugi
uskratili.
Sudeći po do sada urađenom i
rokovima procedure, Vlada će prije
izbora donijeti odluku koja će morati
da čeka konstituisanje novog saziva
u crnogorskom parlamentu. Računajući sve obaveze koje će Skupština
imati u redovnom tajmingu, od poslanika se može očekivati da Petnjicu
proglase opštinom tokom naredne
godine. Uradiće to jer su Bihorci zaslužili. Dali su Crnoj Gori više, mnogo
više, nego ona njima. Kao drugo, zato
što u samom vrhu ima političar kojem je čak i od svih Bihoraca pojedinačno više stalo do Petnjice, a umije
i drugima da objasni važnost te odluke. Kao treće, ispunjeni su svi proceduralni uslovi pa bi svaka drugačija
odluka bila loš znak prema Evropi.
Zbog tooga odgovaram da neće ili ne
mogu izigrati.
Razumljivo je nestrpljenje, sumnja i realni značaj svake godine za
Petnjicu, ali umjesto piče o tome koliko će trajati procedura, što mora
proći, bolje bi tražiti mogućnosti
da se 20-tak visoko obrazovanih
čeljadi što prije uputi na praktičnu
obuku i stručno usacršavanje za
rad u budućoj Opštini.Temelje za
vizionarsko ostvarenje velikih nadanja može postaviti samo pažljivo
biran, stručan i racionalan tim, sve
ostalo će postati improvizacija ili ti
novi grijeh.
Srećna 2013. Opština Petnjica.
29
Društvo
Revija FORUM
Kutak za dokone
Facebook - Čehrećitab
- Liceknjiga
Piše: Ervin SPAHIĆ
Eh što je šuhret stvar ovaj čehrećitab (facebook) ne mrdaš iz kuće a
družiš se i provodiš vrijeme sa svojim
prijateljima. I ne košta te brate ništa.
Možeš da ih imaš koliko god hoćeš.
Ne trošiš novac po mehanama, noge
te ne bole od hokanja po džadi, gledaš zgodne žene bez straha da će ti
reći: ”Šta je jadan! Šta bleneš!”
Evo prije neki dan bio mi rođendan, na stotine čestitki dobih što na
“duvaru”(zidu), što putem poruka na
čehrećitabu (facebooku), a da niko
od tih mojih prijatelja ne stisnu mi
ruku, niti mu čuh avaz (glas).Da sam
se rukovao – ruka bi me zaboljela,da
sam primao zvučne signale uvo bi
mi utrnjelo.
Kako se neko od njih ne bi pravdao da mu je promaklo ili je zaboravio da mi je rođendan, i ako se
čehrećitab (facebook) potrudio i to
obejanio na sva zvona, stavih i ja na
moj duvar tekst sledeće sadržine:
DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN:
09. OKTOBAR
1854. - Rođen srpski fizičar i
izumitelj Mihailo Pupin, profesor
matematike i fizike na Univerzitetu
Kolumbija. Za autobiografsku knjigu
«Od iseljenika do pronalazača», do-
30
bio Pulicerovu nagradu.
1892. - Rođen Ivo Andrić, jedini
jugoslovenski književnik dobitnik
Nobelove nagrade za književnost,
1961.
1958. – Rođen Ervin Spahić,
urednik rubrike: ”Kutak za dokone” u časopisu «Forum». Proglašen
tehnološkim viškom u parlamentu
Skupštine Crne Gore. :)
O prvom i drugom možete se više
informisti putem wikipedie. :)
E sad majčin sine ne pritisni “
like” (hajem)! Iz ovog ili onog razloga.Neko zbog duhovitosti, a neko
zbog činjeničnog stanja.
A u jednoj maloj, dalekoj zemlji, preko sedam mora i gora, živjeli
su ljudi koji su cijenili: znanje, red i
rad......KAKO SVAKA BAJKA POČINJE
ISTO-pomislih.
A stvarnost? E ona je sasvim drugačija.
Kako su skoro održani izbori to
je čehrećitab, poslužio i za izbornu
agitaciju i “propagandni rat”. Niste
morali sprovoditi, akciju od “vrata
do vrata” već ste mogli direktno kroz
“pendžer ” ući u veliki broj domova.
Helem, čitajući te poruke i raznorazne izjave, insan shvati kako
mnogi pokušavaju da se kite tuđim
perjem, da sebi pripišu one zasluge
koje im ne pripadaju i da to rade “
bez ara i srama”. Računam da će im
to jednim djelom i poći za rukom jer
kako kaže narod :
”Kad nema mačke i miševi kolo
vode”.
Tako vam je i sa čehrećitabom.
Objavljuju se najljepše slike po sopstvenom poimanju lijepog, često se
ispisuju tuđe misli kao svoje - ne bi
li se ostavio dojam,”sviđa vam” se
neki sadržaj mimo svoje volje itd. i
tome sl.
I svi srećni i svi zadovoljni!
A najgori od svih čehrećitabista (facebook-ovaca) su voajeri.
Ljudi bez lica, pod lažnim profilom
a koji zabadaju nos u tuđe živote.
Od bezličnih možete imati samo
jazuk(štetu). Sakriveni mrakom htjeli bi sve da znaju, čekaju i vrebaju
priliku da vam napakoste i nanesu
zlo. Za njih rezervišite dugme “delete” (briši), ali im prije toga uputite
savjet da se jave izabranom hećimu.
Da je čehrećitab “čudna sprava”,
argument je i to što preko njega možete komunicirati i sa rahmetlijama
pa je među najomiljenijim i najaktivnijim likovima na ovoj društvenoj
mreži Rahmetli Mileva (Pokojna Mileva ), koja bez straha i dlake na jeziku komentariše sadašnju političku i
društvenu zbilju. Pokojna Mileva ima
veliki broj ovozemaljskih čehrećitab
prijatelja, a za pretpostaviti je, da je
na onom svijetu njihov broj daleko
veći.
Dobra stvar kada je u pitanju čehrećitab je ta što se on može iskoristiti i u medicinske svrhe. On može
poslužiti kao odličan medicinski test
za vaše srce,Ako vas od silnih polugolišavih slika,prsatih ljepotica i izazovnih poza- srce ne okine , možete
računati da ste uspješno prošli test i
da ćete doživjeti otvaranje svog noOktobar, 2012.
Društvo
Revija FORUM
vog čehrećitab (facebook) profila.
Svi se mi rađamo pod jednim
imenom “čovjek” a da li će to neko
i postati pokaže vrijeme. Ono je uvijek najbolji svjedok. Tužan je onaj
insan koji za života ne ostavi nešto
što bi posvjedočilo da je i postojao.
Orginali žive, plagijati umiru. I dok
drugima prtiš put do vrha, znaj da
su jako nestrpljivi- da te sa njega i
gurnu! A ti dokoni/a što čitaš ove redove zapamti jedno- nemaju samo
zidovi uši, već veoma često i uši imaju zidove.
Da je samo ponekad dobro da
Oktobar, 2012.
uši imaju zidove uvjerio se i mali
Ibrica.
Došao inspektor na čas da provjeri kvalitet rada i znanje učenika.
I kao što je običaj, sjeo u zadnju klupu, odmah iza malog Ibriice, gdje
je jedino i bilo slobodno mjesto.
Učiteljica ranije pripremila čas,
pa pita redom sve odlikaše i sve
protiče po planu i skoro idealno.
Pri kraju časa, ali i prostora na tabli, učiteljica se sagne da napiše zadnje pitanje i istakne zanosne obline pred cijelim razredom.
Okrene se i proziva opet najbolje.
Ali svi zanijemili i zabezeknuli
zbog prethodne scene tako da niko
ne zna odgovor, samo Ibrica upro
ruku u plafon i javlja se. Na kraju mu
se upornost isplatila te ga učiteljica
nevoljno prozva. On ustane i sav ponosan kaže:
- Ja dobra dupeta.
- Sram te bilo, sjedi dolje – izdere
se na Ibricu izbezumljena učiteljica.
A Ibrica se sjedajući okrene inspektoru i kaže:
- Šta ti šapćeš kad ni ti pojma nemaš ??!!! :):)
Allahimanet!
31
Društvo
Revija FORUM
MEĐUNARODNI NAUČNI SKUP: 100 godina od odlaska
Osmanlija sa Balkana
Okupacija ili civilizacvija?
Piše: Atvija Kerović
Cilj skupa je bio da se interdisciplinarno valorizuje osmansko nasljeđe u kontekstu savremenog razumijevanja
kompleksnosti civilizacijskog susretanja, prožimanja i
međusobnih uticaja
U Podgorici je, u hotelu RAMADA,
od 12-15. oktobra održan međunarodni naučni skup pod nazivom
„100 godina od odlaska Osmanlija
sa Balkana: okupacija lil civilizacija? Što su nam ostavili?“ Na Konferenciji je učestvovalo preko sto naučnika iz regiona. Najviše ih je bilo
iz Crne Gore i Turske, a zapažen je
i radni doprinos prvenstveno kolega
iz Bosne i Hercegovine, te Srbije,
Makedonije, Slovenije, Hrvatske i
Kosova. Rad skupa je bio organizovan u više sesija – Paralele, Baština i Spoljna politika i međunarodni
odnosi.
Cilj skupa je bio da se interdisciplinarno valorizuje osmansko
nasljeđe u kontekstu savremenog
razumijevanja kompleksnosti civilizacijskog susretanja, prožimanja i
međusobnih uticaja. Zato je najveća pažnja autora bila skoncentrisana na problematiku nasljeđa, a ne
događajnosti. Kako se radi o dugom
i kompleksnom istorijskom periodu
unutar kojeg su se dešavale različite promjene u društvu i kako su te
promjene vremenom poprimile konkretna obilježja, njihovo prepoznavanje, naučno objašnjenje i stručna
valorizacija će doprinijeti boljem i
svestranijem razumijevanju istorije i vremena. Tako će savremene
generacije biti u prilici da sveobuhvatnije spoznaju sopstvenu baštinu kao produkt simbioze različi-
tih civilizacija i detektuju sopstveni
identitet kao supstrat raznih uticaja
i shvatanja.
Da će skup uspješno odgovoriti
postavljenom zadatku, najavila su
dva uvodna referata. Na sesiji Paralele akademik Rusmir Mahmutćehajić je izložio osnovne teze svog
rada “Religijska pluralnost Balkana
u različitim sekularnim i tradicijskim vidicima”, dok je u Baštini prof.
dr. Enes Pelidija govorio o “Uticaju
osmanske vladavine na nastanak
i razvoj urbanih mjesta na teritoriji
današnje Crne Gore”. Prof. dr. Amir
Pašić je u “Strategiji očuvanja graditeljskog nasljeđa većih prostornih
32
obuhvata” predvodio seriju referata
arhitekata (i drugih) iz regiona na
temu očuvanja, revitalizacije i adekvatne valorizacije osmanske graditeljske baštine i vakufa (mr. Sahret
Hajdarpašić, dr. Lana Kudumović,
dr. Igbala Šabović Kerović, dr. Boris
Ilijanić, Sabrija Vulić, Bajro Agović,
prof. dr. Mitja Guštin, doc. dr. Rahman Ademi, dr. Katerina Todoroska/
Nevena Petkovska, doc. dr. Galip
Eken, dr. Maksut Hadžibrahimović,
mr. Zilha Košuta, Faruk Dizdarević).
O drugim segmentima osmanskog
nasljeđa kao što su obrazovanje,
kultura stanovanja, ishrana, mentalna arheologija (običaji, tradicija,
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
usmena predanja), shvatanja društva i njegova socijalna stratifikacija;
multinacionalna, multikonfesionalna i multikulturna struktura osmanskog društva i vlasti, te o orijentalizmima govorili su dr. Esad Bajtal,
doc. dr. Hatidže Oruč, mr. Sait Šabotić, doc. Dr. Bekir Gunaj, dr. Mucize
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Unlu, prof. dr. Sonja Tomović, mr.
Hana Younis, dr. Redžep Škrijelj, dr.
Dragana Kujović, prof. dr. Novak Kilibarda, prof. dr. Senadin Lavić, prof.
dr. Enes Durmišević, prof. dr. Azem
Kožar, doc. dr. Izet Šabotić, dr. Ismail
Arslan, prof. dr. Ćazim Hadžimejlić,
prof. dr. Mehmet Inbasi, mr. Nikola
Minov,, prof. dr. Vančo Gjorgjiev, dr.
Vukajlo Gluščević, prof. dr. Šačćir
Filandra, akademik Sreten Perović,
okutman Abidin Temizer, doc. dr.
Bilgin Čelik, akademik Vukić Pulević, dr. Draško Došljak, akademik
Alija Džogović, dr. Ugur Ozkan, doc.
dr. Sulejman Sonmez, doc. dr. Sila
33
Obrazovanje, kultura, baština
Senlen Guvenc i drugi. Posebnu
pažnju su izazvali prof. dr. Božidar
Jezernik, doc. dr. Edin Radušić i
doc. dr. Lidija Vujačić sa referatima
koji su tretirali negativnu stereotipizaciju pojmova „Turčin“, „Balkan“,
„Bosna“ i sve što je vezano za njih.
Organizaciju vlasti, unutrašnja previranja naročito krajem XIX i početkom
XX vijeka, odnose sa velikim silama
i njihov uticaj na stvaranje balkanskih država obradili su autori doc. dr.
Zafer Golen, Mustafa Canka/ doc.
dr. Birol Ćetin, prof. dr. Nada Tomović, prof. dr. Dalibor Jovanovski, dr.
Ibrahim Serbestoglu, prof. dr. Metin
Aysigi, dr. Murat Tugluča, ogretmen
Selčuk Ozkan, Novak Adžić, Hamdija
Šarkinović, prof. dr. Adnan Velagić,
prof. dr. Bajram Bajrakdar, prof. dr.
Tadžida Zubčević Hafiz/prof. dr. Nimetulah Hafiz, dr. Radenko Šćekić,
mr. Zlatko Ivanović.
Na kraju, predstavnici Ministarstva inostranih poslova Turske imali
su panel kojim je predsjedavao doc.
34
dr. Akif Kireći, a svoje referate su
podnijeli dr. Ferhat Pirinči („Turska
i Balkan“), prof. dr. Čezmi Eraslan
(„Balkan u istorijskoj perspektivi“)
i doc. dr. Burak Tangor („Balkan u
regionalnom značenju“). Skup je
okončan završnom riječju akademika Šerba Rastodera, predsjednika
Organizacionog odbora.
Nepodijeljeno je mišljenje da
su događanja na međunarodnom
naučnom skupu medijski bolje
propraćena u regionu nego u Crnoj Gori, čiji su mediji bili potpuno
zaokupljeni izbornom dinamikom.
Opšti je utisak da je skup perfektno organizovan od strane DANU i
suorganizatora: „Almanaha“, Ambasade Republike Turske, agencije
TIKA, Društva Crnogorsko-turskog
prijateljstva i Islamske zajednice
u Crnoj Gori. Na kraju, treba istaći
Organizacioni odbor koji zaslužuje
sve čestitke za uspješno organizovanje ovog veoma zahtjevnog događaja:
Revija FORUM
Prof. dr Šerbo Rastoder, akademik DANU i BANU, šef studijskog
programa za istoriju Univerziteta
Crne Gore (predsjednik)
Prof. dr Božidar Šekularac, sekretar Odjeljenja za istoriju DANU
Nj.E. Mehmet Niyazi Tanilir, ambasador R. Turske u Crnoj Gori
Doc. dr. Birol Ćetin, direktor
agencije TIKA u Crnoj Gori
Rifat Rastoder, predsjednik crnogorsko-turskog udruženja, potpredsjednik Skupštine Crne Gore
Rafet Husović, ministar bez portfelja u vladi CG
Atvija Kerović, direktor ”Almanaha” (sekretar)
Dr. Dragana Kujović, Istorijski institut Crne Gore
Prof. dr Novak Kilibarda, univerzitetski profesor
Prof. dr. Sonja Tomović-Šundić,
dekan FPN, profesor UCG
Rifat Fejzić, reis IZ u CG
Jusuf Kalamperović, ex ministar
u vladi CG, počasni konzul Slovenije.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Završna riječ Šerba Rastodera
Objektivno
iščitavanje prošlosti
Kažu da svaki put počinje
prvim korakom. Mislim da smo
ovim naučnim skupom iskoračili
u avanturu traganja, otkrivanja
i pojašnjavanja. Istina, oprezno
da ne povrijedimo bilo kog, ali i
dovoljno odlučno da nas razumije
svako. Povod okupljanja je odredilo vrijeme “Sto godina od odlaska
Osmanlija sa Balkana.” Sto godina
je za čovjeka ideal, za generaciju
mjera, a za istoriju povod i jubilej.
Ova četiri dana smo se družili,
Oktobar, 2012.
raspravljali, polemisali i pitali. Da li
dovoljno - sigurno ne. Ne smijemo
gajiti iluziju da smo uvijek postavljali prava pitanja i uvijek davali
ispravne odgovore. Pitali smo ono
što nas je zanimalo, a odgovarali
smo na ono što mislimo da znamo.
Shvatili smo da živimo u istoriji i
da je prošlost sa nama. Ali smo,
takođe, shvatili da je ona nepromjenljiva. Ona je data sama po sebi.
Mijenjamo se mi, naši stavovi i vrijednosni sudovi. Vijekovi prisutstva
Osmanlija na Balkanu od nas traže
da dioptrija naših pogleda bude
izoštrena bar onoliko koliko bi nam
pomoglo da ih bolje razumijemo,
shvatimo i objasnimo. Shvatiti
pojavu u totalitetu, nedvojivom
od vremena i prostora u stvari
znači znati dešifrovati poruke iz
prošlosti, kako one vidljive, tako
i one koje treba otkriti, nekada i
ogoliti i učiniti ih jasnim. Mi smo
oni koji treba da shvate, a rezultati skupa dobro pokazuju da smo
35
Obrazovanje, kultura, baština
na tom putu, da prošlost sama po
sebi ne može i ne smije biti problem. Naše iščitavanje te prošlosti
je problem. Logično je da prošlost
niti vidimo niti tumačimo na isti
način. I mislim da je to dobro, normalno i logično. Ono što nije dobro je mišljenje da je samo naša
predstava te prošlosti “ona prava”.
Takve iluzije ćemo se oslobađati
ukoliko shvatimo da “naša slika”
nije prva, već da smo je uglavnom
naslijedili, naučili ili dobili i spoznali. Kada sebi osporimo pravo na
“jedini pravovjerni i utvrđeni sud”
onda stičemo pravo da to osporimo i onima prije nas. Ne da bi ga
revidirali, već da bi ga razumjeli. A
razumjeti u krajnjem znači znati.
Bez sumnje nema znanja a bez
znanja ne može biti razumijevanja.
Prvog dana smo pokušavali da
razumijemo nasljeđe i ideju jednog vremena. Otvorena su pitanja
uloge islama, pluraliteta religijskog
i svakog drugog, kako u stvaranju
posebnih balkanskih identiteta,
tako i u odnosu na druge velike
monoteističke religije, nužno u
kontekstu razumijevanja Osmanskog carstva kao konglomerata
različitih religija, kultura i tradicija.
Odnos prema drugom i drugačijem
je po meni lucidno definisan kao
tolerantnost koja se razlikuju od
ravnopravnosti.
Geneza brojnih pojava stereotipizacije zahtijeva oprez i otklon
od proizvodnje novih stereotipa.
Susretanje različitih civilizacija
nužno je bilo određena konkretnim ljudima a ne idejama koje
su one nosile. Zato su sukob i
koegzistencija bile podjednako legitimne predmeti promišljanja. I to
smo prepoznavali u priči o gradu,
socijalnoj stratifikaciji društva,
idejama i praksi življenja koje je
36
određivao konkretni istorijski subjekt. Razumljiva naklonost prema
onom što je ostalo iza Osmanlija
je išla u varijacijama koje su u
podtekstu imale komercijalizaciju
tog nasljeđa do potvrde o sposobnosti oživotvorenja prošlosti kao
dijela identiteta u sadašnjosti.
Poistovjećivati Osmansko carstvo
i savremenu Tursku je primjer intelektualnog nasilja ali nasljeđe
Osmanskog carstva prevashodno
pripada Turskoj kao i svim onim
zemljama koje su nekada bili
djelovi tog carstva.
Neraskidiva interaktivnost procesa i događaja nas je dovodila do
razlaganja sopstvene kompleksnosti i potvrde da smo u genima
već ugradili kodove različitosti
društvenih pojava i procesa koja
nam je pokazala da potreba da
razumijemo sebe nužno iziskuje
potrebu oda duboko zaoremo, ako
po brazdama baštine, tako po kori
naše mentalne arheologije. Bilo da
smo u međusobnom razgovoru ili za
trpezom shvatali da imamo mnogo
toga što je zajedničko i vrlo oprezno
smo za nešto tvrdili da je “naše”
shvativši da to prepoznaju i oni
drugi. Od tradicije do naracije i sve
do modernog društva, otvorena su
suštinska pitanja od tradicionalnosti do modernosti. Imali smo referate
iz tradicionalnih ali i potpuno novih
(za ove prostore skoro nepoznatih
disciplina) od ekohistorije do istorije
svakodnevice. Dotaknuto je i pitanje
roda u kojima je tematski
okvir posvećen ženama i koji je
bio prava intelektulna simfonija,
bar onoliko koliko je sevdalinka
izazvala uzdahe i pomiješana
osjećanja
čak
tradicionalno
ukočenih i racionalnih naučnika
na ovom skupu.
Na kraju smo završili analizom
Revija FORUM
spoljnopolitičkih odnosa koja je
započeta istoriografskim refleksijama koje su išle od odnosa nekada velikih carstava multipolarnog
svijeta, do savremene bipolarnosti
i mjesta i uloge Turske i Balkana u
njemu.
Drage kolege, poštovani prijatelji,
Od ukupno 101 referata prijavljenih za skup, čuli smo 93 referata. Skup je po odzivu uspio,
a po onome što smo čuli bio je
posebno zanimljiv. Uspjeli smo da
u okviru “Diskusija” razmijenimo
mišljenja povodom pojedinih pitanja i tema, vodili dostojanstven
i tolerantan intelektualni dijalog.
Zahvaljujem Vam svima na tome
uz podsjećanje da vaše sređene
tekstove za Zbornik radova, koji
ćemo pripremiti u vremenu koje
nam bude na raspolaganju. Rok
za slanje radova onih koji to nijesu
uradili je 1. novembar ove godine.
Hvala Vam na učešću, dolasku
i na tome što ste se potrudili da
ovaj međunarodni naučni skup
uzdignete do visina koje čine čast
Crnoj Gori kao domaćinu i balkanskoj zajednici u cjelini. Trudili smo
se da budemo dobri domaćini.
Manje propuste ćete, nadam se,
nam oprostiti. Obavještavam vas
da vas sve koji ste bili učesnici
ovoga skupa, glavni organizator
DANU smatra ne samo svojim prijateljima već i saradnicima i da je
spremna da i dalje drži otvorenim vrata za saradnju i usliši vašu
svaku potrebu za njom.
Hvala Vam jos jednom na svemu i želimo da i sa drugima podijelite dobro koje smo mi dijelili
sa Vama. Jer, stara je istina da je
dobro jedina stvar na ovom dunjaluku koja se dijeljenjem uvećava.
Hvala i živjeli.
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Hamdija Šarkinović: Sažetak iz stručnog rada,
Povodom naučnog skupa 100 GODINA OD ODLASKA OSMANLIJA
SA BALKANA (1912/3/ - 2012/3)
Vlasti u Crnoj Gori za
vrijeme osmanske imperije
Crna Gora je 1513.godine postala samostalni sandžak sa Skendre-begom Crnojevićem,
sinom Ivana Crnojevića, koji je primio islam.Nakon smrti Skendrer – bega 1530. godine,
ukinut je crnogorski sandžak i pripojen Skadasrskom sandžaku. Barska ahd-nama Murata
III, na prvom mjestu ističe da crkvu i nadbiskupa niko ne smije da dira. Svi stanovnici grada
koji su po svojoj želji ostali u gradu oslobađaju se plaćanja divanskih nameta i običnih tereta.
Zabranjuje se svako nasrtanje na njihove porodice, pokretna i nepokretna dobra
Piše:
Mr Hamdija Šarkinović
Crna Gora je 1481. postala
vazalna država Osmanskog carstva, a 1496.godine njegov sastavni dio.Time je nestala država
Crnojevića, poslednja hršćanska
država na Balkanu i pripojena
Skadarskom sandžakatu 1499.
godine. Turci su u skladu sa tadašnjim zakonima uspostavili timarski
sistem, po kojem je stanovništvo
trebalo da plaća razne poreze,
ali zbog nemogućnosti plaćanja;
ušura (desetine) i ispenče (lični
porez), 1513. godine, ukinut je
timarski sistem i čitavo stanovništvo proglašeno filurdžijama,
a Crna Gora postala carski has.
Crna Gora je 1513.godine postala
samostalni sandžak sa Skendrebegom Crnojevićem,sinom Ivana
Crnojevića, koji je primio islam.
Nakon smrti Skendrer – bega
1530. godine, ukinut je crnogorski
Oktobar, 2012.
sandžak i pripojen Skadarskom
sandžaku. Crnogorci dobivaju od
sultana i poslije nestanka crnogorskog sandžaka niz povlastica,
čime dobijaju poseban status –
autonomiju, a jedina im je obaveza bila da čuvaju granicu prema
Mletačakoj republici. Crnu Goru
početkom XVI vijeka čini teritorija
između Skadarskog jezera, donjeg
toka rijeke Morače, Zete Budoša,
Pustog lisca, Golog vrha, lovćena
i Rumije, a pripadali su joj Pobori,
Braići, Maine i Grbalj, prostor oko
2.000 km2, sa oko 15.000 stanovnika. Položaj Crnogorske pravoslavne crkve je ostao nepromijenjen, jer je Cetinjaska mitropolija
zadržala unutrašnju autonomiju i
posjede koje je imala, kao i slobodu vjerskog djelovanja, pri čemu
je turska vlast štitila njihova imovinska prava. Crnogorci su imali i
sudsku autonomiju u sporovima
koji su se ticali njihovih unutrašnjih odnosa.
Saraj
Uređenje vlasti kod Osmanlija
se zasniva na principu elest bezmi,
što podrazumijeva da ljudi mogu
biti apsolutno pokorni samo Bogu,
a svakom drugom samo uslovno,
što zanči da su vladari smatrali da
im je vlast podario bog, a prvnici su
ga tumačili da vlast pripada ljudima, kao božjim namjesnicima na
zemlji, da narod prenosi vlast na
vladara (biat), da je vladar obavezan da poštuje određene uslove a
prije svega pravdu. Zbog toga su
uz ferman, koji se odnosi na ustoličenje, unijeli rečenicu da je “vladavina njima dodijeljena Allahovom
voljom”. Osmanski vladari, njih trideset i šest potiču od ogranka Kaji
(Kayi) iz plemena Oguza. Sultani su
svoje naredbe i volju izražavali u
dokumentima hat-ihumajun (hatt-t
humanyum), koje je ispisivao sultan svojom rukom, biti, berat, irade, ahd-name i eman name, koje
je izdavao Sultanov divan u sultanovo ime. Sva svjetovna i duhovna
uprava se obavljala u ime sultana,
gdje su za svjetovnu upravu sultani
davali punomoćje velikim vezirima,
a za vjersku upravu punomoćje su
imali kazaskeri, a zatim šejhulislami, a njihovo imenovanje je vršio
37
Obrazovanje, kultura, baština
sultan. No, i sultani su imali ograničenja, prvenstveno kroz šerijatskopravna načela, kao i stare zakone
koji su sadržavali običajno pravo.
Centralna institucija je bila
Sultanov divan, gdje su se donosili zaključci, koje su sultanovom
odlukom postale odluke, jer su
svi upravni, pravni i politički i ekonomski predmeti, koji su se ticali
Osmanske države i međudržavne
veze razmatrali u kancelarijama
koje su bile vezane za Sultanov
divan. Uprava je donosila brze, efikasne i izvršne odluke, kazne su
sprovođene efikasno, veza između
institucija je efikasno funkcionisala, a upravni aparat je bio sastavljen od obrazovanih i sposobnih
ljudi. Kao najuticajniji organ centralne birokratije postao je simbol
uspjeha i upravljanja nastao je za
vrijeme Orhana Gazije, a pravu
formu dobio za vrijeme Murata.
Sjednicama su prisustvovali stalni članovi Divana: erkan- i erba,a)
veziri, kazakeri, defterdari I našandžija, sekretari (teskeredžije)
i pisari, koji su bili pod nadzorom
reisukutaba.
Uređenje u pokrajinama
Jedna od osnovnih karakteristika osmanske tradicije bila je
praksa da se u osvojenim mjestima imenuju kadije kao predstavnici pravosuđa i begovi (odnosno
subaše), kao predstavnici izvršne vlasti, koja je bila osnov uprave u pokrajinama.Centralistička
upravna struktura koju je započeo
Bajazit Jildirimon unaprijeđena je
za vrijema Mehmeda Fatiha, koji
je povezao pokrajine sa centrom. U
upravnoj podjeli najveća jedinica je
bila ejalet, druga po veličini je bila
sandžak, zatim kaza, nahija, pa
selo. Predstavnici vlasti u pokrajinama su se dijelili na predstavnike
izvršne vlasti i predstavnike pravosuđa. Predstavnici prve grupe su
bili beglerbeg, sandžakbeg, suba-
38
ša, ćehaja, muteselim, muhasil,
mutasarif, ajan, vojvoda, dizdar,
derbenddžija, jasakdžija, kodžabađa, čobandžija. Drugoj su grupi pripadali kadija, muftija, naib, kajmakam, nakibulešraf, muderis, imam,
hatib, vaiz.
Ejalet i beglerbeg
Najveća administrativna i vojna jedinica je bio ejalet, na čelu sa
beglerbegom. Prvo je obrazovan
Rumelijski ejlalet, koji je povjeren
na upravu Lili Šahin Paši, kao prvom beglerbegu, a u Anadoliji je
sultan Bajazit imenovao za beglerbega Timurtaš-pašu. Broj ejaleta je
rastao, da bi za vrijeme Murata III
bilo 25 ejaleta, među kojim i Bosna,
a rzlozi za formiranje novih ejlaleta
su vojni, upravni i politički. Ejaleti
su se dijelili na dvije grupe, timarske i salijanske, što znači da su prvi
bili uključeni u timarski sistem, dok
su drugi imali obavezu da predsju
godišnji porez (soloyane).
Najveći organ u ejaletu je bio
divan (eyalet divani), na čelu sa
Revija FORUM
beglerbegom, kao savjetodavno tijelo, koji se okupljao u beglerbegovoj kući, koji je po strukturi bio kao
Divan Sultana. Članovi Divana su
bili defterdar blagajne, defterdat
timara, koji je vodio brigu o timarskim poslovima, kadija ejaleta koji
je vodio šerijatsko-pravne poslove,
sekretar divana (divan efendisi),
tezkerdžija, čauši, muhziri, ruznamedžija i pisari.Divan je bio otvoren za želje i pritužbe naroda, a
najviše je razmatrao pismene molbe i žalbe koje je narod podnosio.
Podnosioci su saslušavani po pitanjima od značaja za timar.U slučaju
ne zadovoljstva odlukom divana u
ejaletu, svoje pritužbe bi prosledjivali Sultanovom divanu.
Sandžak i sandžakbeg
Važni simboli vlasti u Turskoj su
bili bubanj i zastava (tabl u alem ili
davul ve sancak). U mjestima koja
su osvajana u Rumeliji obrazovala
se osnovna vojna i administrativna
jedinica sandžak. Sandžak u kojem
je živio beglerbeg nazivao se pašin
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
sandžak. Podjela ejaleta na sandžake nije bila stalna, i vremenom
su mijenjali granice i ove promjene
je teško pratiti. Tako je u periodu do
kraja XII vijeka bilo 32 ejaleta i oko
500 sandžaka, a krajem XIX vijeka
25 ejaleta i oko 290 sandžaka.
Sandžakbeg je bio zadužen za
obezbjeđenja mira i sigurnosti u
sandžaku, kažnjavanja prestupnika, dodjeljivanje timara, obezbijeđivanje pravednog ponašanja u
skladu sa zakonom između spahije i raje, održavanje ravnoteže i
skladan rad predstavnika izvršne
vlasti u sandžaku: subaše, alajbega, dizdara, čeribaša, spahija.
Učestvovao je u ratnim pohodima
sa drugim upraviteljima iz ejaleta.
Mandat sandžakbega je godina, a
najviše tri godine
Ahd-nama iz 1575
Poslije Magna Carte, susrećemo
ahd-name, koje imaju odredbe ustavnog karaktera, koje su neopravdano
zaboravljene u nabrajanju klica modern ustavnosti I ako je njihov uticaj
na opšti ustavni razvoj u pojedinim
zemljama veoma značajan, posebno na teritoriji južnoslovenskih naroda. Turska vlast je garantovala svim
građanima nemuslimanima sva
lična, porodična i stvarna prava. Na
to ukazuju brojni dokumenti, a posebno Ahd-nama Murata III stanovnicima Bara (iz 1575. godine). Ahd
- nama je arapsko-persijska složenica, sastavljena od riječi ahd(ugovor)
i persijske name (pismo, knjiga,
dokument) i označava »dokumentugovor«. Ahd-nama označava ugovorili ugovor sklopljen unutar zemlje sa
određenim grupacijama muslimanskog stanovništva koje predstavljaju
zasebnu vjersku ili urbanu sredinu.
Ovakav ugovor sadrži prava, privilegije koje osmanska država, odnosno
sultan, daje ugovorenoj strani, kao i
njene obaveze u odnosu prema njima.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Barska ahd-nama Murata III, je
značajan istirujski izvor, jer omogućava da se potpunije sagleda
položaj Bara neposredno nakon
turskog osvajanja. Prvo mjesto u
ahd-nami dato je Vakufima crkvi
i nadbisku, koje niko ne smije da
dira. Svi stanovnici grada koji su po
svojoj želji ostali u gradu oslobađaju se plaćanja divanskih nameta i
običnih tereta. Zabranjuje se svako
nasrtanje na njihove porodice, pokretna i nepokretna dobra; od njih
se u gradu i van njega ne uzimaju
djeca za janičare. Zabranjuje se
stvaranje teškoća, kako onima koji
su ostali u gradau tako i onima koji
dođu u grad.Baranima je ostavljen
trogodišnji rok da ne plaćaju porez,
a poslije da,oni koi imaju baštine,
vinograde i bašte, plaćaju na svaku
kuću po jedan zlatnik.
Defteri za Crnogorski sandžak
Defteri za crnogorski sandžak iz
1521 i 1523 godine, predstavljaju
prve dokumente osmanke vlasti u
Crnoj Gori nakon osvajanja. Prvi defter ima četrdeset listova. Na prvoj
strani je stoji sultanova turga, zatim
da su podaci sakupljeni „sa znanjem„ sandžak bega Skendera 927
godine po hidžri (1520/1521), i na
kraju da je napisan sedmog džunuza II 927 (15 maja 1521). Defter
sadrži popis nahija, sela i mahala,
odnosno plemena i bratstava, sa
kućama i baštama čiji su posjedi
navedeni poimenično, sa zbirom koliko koje mjesto ima kuća i baština,
a koliko drugih objekata na koje se
plaćaju dažbine. Drugi defter je pisan mjeseca šabana 929(juni/juli
1523), znači dvije godine poslije prvog, a razlog je bio što je narod crnogorskog sandžaka imao pritužbe na
rad Skender bega Crnojevića, pa su
poslata dva specijalna izalanika da
razmotre pritužbe, nakon čega su
ispravljene nezakonitosti oko poreza koje je ubirao Skender beg.
Lokalna samouprava
Razvoj crnogorskog plemenskog društva možemo pratiti od XVI
do XIX vijeka, koji je imao odlučujući značaj u stvaranju crnogorske
istorije i države, jer se i pod turskom vlašću nastavlja kontinuitet
ukupnog razvoja Crne Gore.Turci su
preuzeli postojeću administrativnu
podjelu, na nahije, knježine i sela.
Proces formiranja plemena je
tekao u ukviru knježine, kao osnovne administrativno-teritorijalne jedinice, sa bratstvom kao glavnim
nosiocem tendencije da se jačanjem krvnog, vjerskog i tazbinskog
srodstva, stvara pleme. Bratstva
su bila rodovska organizacija, a
plemena viši organizacioni stepen
crnogorskog plemenskog društva i
činila su teritorijalno-upravne jedinice vezane kolektivnom svojinom,
kao ekonomskom osnovom crnogorskog društva
Na čelu knježine se nalazio
knjeđinski knez, a pored njega je
bilo još nekoliko knjezova, koji su
imali funkciju starješine bratstva.
Nadležnost knežinskih knezova
je bila zajedničko učešće prilikom
sklapanja ugovora, ne samo sa
drugim plemenima nego i sa mlečanima.Za razliku od funkcije vladike koja je bila nasljedna, ostale glavarske funkcije plemenskog društva su bile izborne. Glavarska se
vlast temeljila na običajnom pravu
i ličnom ugledu vladara.Crnogorski
zbor je bio najznačajnija institucija
plemenskog društva i najviši upravni organ i političke vlasti u crnogorskom plemenskom društvu.
Zbor je predstavljao politički
okvir, koji je bio iznad seoskih, bratstveničkih, plemenskih i nahijskih
interesa. Funkcionisao je kao vojno-demokratsko predstavništvo naroda Crne Gore, čiji su članovi bili
svi punoljetni Crnogorci. Na zboru
su se raspravljala sva pitanja od
značaja za unutrašnji i spoljno politički život.
39
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Učenje maternjih jezika u Crnoj Gori – dva koncepta
Bogatstvo jezičkih nijansi
Piše: Mr Ćazim Fetahović
Dosadašnje istorijsko iskustvo
pokazuje da su promjene na državnom planu, konstituisanje ili nestajanje države, obavezno za sobom
povlačile i promjene u nazivu jezika.
Raspadom Jugoslavije i nestankom
njenog službenog jezika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog, nastale
su nove države i u njima imenovani
jezici: bosanski, crnogorski, hrvatski
i srpski. U najvećoj mjeri, jezik prati
državu, dijeli ime sa njom, a sistemsku snagu i afirmaciju daje mu upravo država. Navedena dešavanja od
istorijskog značaja, nametnula su
i nova rješenja u izučavanju maternjeg jezika u obrazovnom sistemu
Crne Gore.
Zbog značaja koji ima na razvoj
ličnosti i formiranje nacionalnog
identita, izučavanje maternjeg jezika
je predmet brojnih medjunarodnih
deklaracija i konvencija.To je jedno
od osnovnih ljudskih prva. Obaveza svake savremene države je, da
mladima kroz redovni sistem obrazovanja, omogući učenje maternjeg
jezika.
Za razliku od drugih savremenih
država, Crna Gora ima određenih
specifičnosti u pogledu implementacije praktičnih rješenja u izučavanju maternjeg jezika. Da bi se te
specificnosti u izučavanju maternjeg
jezika u Crnoj Gori prepoznale, neophodno je razumjeti istorijske okolnosti prije i poslije raspada bivše SFRJ.
40
Za građansku Crnu Goru i njenu budućnost je veoma važno
da se djeca u odjeljenjima ne dijele po nacionalnom ključu
prilikom izučavanja maternjeg jezika (crnogorski, srpski,
bosanski i hrvatski jezik), jer se u osnovi, lingvistički posmatrano, radi o jednom jeziku, na kome se narodi u potpunosti
razumiju u svakodnevnom govoru i komunikaciji. Usvojenim konceptom učenja maternjeg jezika: srpski, bosanski
i hrvatski jezik imaju istu važnost i tretman kao i crnogorski
jezik odnosno, nemaju status manjinskih jezika u Crnoj Gori.
Nestankom SFRJ, crnogorski jezik
je postao jedan od četiri zvanična
jezika (srpski, hrvatski, bosanski i
crnogorski) koji svoje ishodište i lingvističku osnovu imaju u srpsko-hrvatskom jeziku. O tome koliko je sa
današnjeg stanovišta, nekadašnji
naziv jezika srpskohrvatski/hrvatskosrpski, a koji su kao maternji jezik izučavali Srbi, Hrvati, Crnogorci i
Bošnjaci bio pravedan i ispravan nepotrebno je govoriti. Poslije raspada
SFRJ, crnogorski narod i država su
iskoristili legitimno pravo da svoj jezik imenuju svojim imenom. U ovom
slučaju došlo je do preimenovanja
naziva jezika jer, lingvistički posmatrano srpski, hrvatski, crnogorski i
bosanski jezik imaju istu lingvisticku osnovu i u suštini predstavljaju
jedan jezik. Razlike između ovih južnoslovenskih jezika su male i predstavljaju varijacije u osnovi istog jezika. Nakon održavanja referenduma
i sticanja nezavisnosti, Crna Gora
je u skladu sa međunarodnim standardima, crnogorski jezik ugradila u
najviši pravni akt Ustav Crne Gore i
isti proglasila za službeni jezik. Ovim
činom crnogorski jezik, kao službeni
jezik u Crnoj Gori, dobio je poseban
značaj.
Uvažavajući novu realnost nastalu imenovanjem crnogorskog i drugih navedenih jezika iste lingvističke
osnove, Ministarstvo (zaduženo za
poslove obrazovanja) pristupilo je izmjeni predmetnog programa za nastavni predmet “Maternji jezik i književnost”. Predmetni program koji se
izučavao u okviru ovog nastavnog
predmeta ranije je bio usvojen kao
„Program za srpski jezik i književnost“. Odlukom nadležnog Savjeta
za opšte obrazovanje došlo je do
izmjene navedenog predmetnog
programa i isti je utvrdjen pod nazivom „Program za srpski, crnogorski,
bošnjački i hrvatski jezik i književnosti“. Naziv predmetnog programa,
nadležni Savjet je utvrdio poštujući
medjunarodne povelje, deklaracije i konvencije o ljudskim pravima,
obrazovanju i jeziku, kao i uvažavajući realnost iskazanu na popisu
stanovništva u Crnoj Gori (2003.g.),
odnosno činjenicu da su se građani
Crne Gore, na popisu, izjasnili da
južnoslovenski jezik kojim govore,
a koji je do raspada zemlje, imao
naziv srpskohrvatski jezik, koristeći
svoje demokratsko pravo imenovali:
srpskim, crnogorskim, bošnjačkim i
hrvatskim.
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
Prilikom utvrđivanja novog programa za učenje maternjeg jezika
u Crnoj Gori, osnovno polazište Ministarstva prosvjete bilo je, da program učenja maternjeg jezika za
djecu koja govore srpski, crnogorski, bosanski i hrvatski jezik, treba
da bude zajednički i u okviru jednog
nastavnog predmeta. Niti sa aspekta Ustava, niti sa aspekta ostvarivanja ljudskih prava u izučavanju
maternjeg jezika, ovakvom rješenju
se ne može prigovoriti jer, nadležno Ministarstvo je uvažilo realnost
i ustavnu odredbu da je Crna Gora
gradjanska država. Ono što je vrijednost novoutvrđenog programa jeste,
da je očuvao zajedničke vrijednosti
naslijedjene iz nekadašnje SFRJ.
Ovdje se i dalje proučavaju književna djela i pismo, ne samo poznatih
crnogorskih, nego i srpskih, hrvatskih i bošnjačkih književnih stvaralaca. Donošenje novog programa za
učenje maternjeg jezika izazvalo je
značajnu pažnju crnogorske javnosti. Jedino što se može zameriti tom
činu jeste, da novi program učenja
maternjeg jezika nije dovoljno transparetno uradjen i objašnjen od
strane predlagača.
Odluka Ministarstva o utvrdjivanju i izučavanju jedinstvenog zajedničkog programa je višetruko dobra
i omogućava jednakost crnogorskih
građana (Crnogorci, Srbi, Bošnjaci
i Hrvati), da u redovnom obrazovnom sistemu na isti način, po istom
standardu i u jednom cjelovitom
predmetnom programu izučavaju
svoj maternji jezik i književnost. Za
Crnu Goru kao građansku državu i
njenu budućnost je veoma važno
da se djeca u odjeljenjima ne dijele po nacionalnom ključu prilikom
izučavanja maternjeg jezika, jer se
u osnovi, lingvistički posmatrano,
radi o jednom jeziku, na kome se
narodi u potpunosti razumiju u svakodnevnom govoru i komunikaciji.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Postojanje zajedničkog programa za
maternji jezik (crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski) predstavlja veliko
dostignuće zajedništva i multikulturalnosti, građanske Crne Gore i kroz
učenje zajedničkog, jedinstvenog
programa maternjeg jezika, djeca
različitih nacionalnosti (Crnogorci,
Srbi, Bošnjaci i Hrvati) se zbližavaju i
detaljnije upoznaju kulturu i književne vrijednosti njihovih sugrađana.
Zajedničko učenje jednih o drugima, predstavlja odraz zajedništva
i multikulturalnosti i doprinosi bližem međusobnom upoznavanju i
harmoniji različitosti crnogorskog
društva.
Da bi se postojeći, usvojeni koncept učenja maternjeg jezika (crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski)
zaokružio i podigao na viši nivo,
potrebno je, učenicima koji to žele
omogućiti, da kao izborni predmet
biraju i izučavaju posebne predmetne programe (koje bi trebalo napraviti) za: crnogorski, srpski, bosanski i
hrvatski jezik i književnost. Ovakvim
rješenjem bi se u okviru nastave
predvidjene za izborne predmete za
osnovnu i srednju školu, omogućilo
djeci da (ukoliko im je to značajno za
lični razvoj ili nastavak obrazovanja),
detaljnije izučavaju svoj maternji jezik i književnost.
Jedna od vrijednosti obrazovnog
sistema u Crnoj Gori jeste, što u vremenu raspada bivše SFRJ nadležni
prosvjetni organ nije pristupio izmjenama sadržaja programa za učenje
maternjeg jezika i iz njega nije izbacivao afirmisane pisce i njihova književna djela, sa prostora bivše SFRJ.
Ovaj pozitivan primjer je usamljen i
isti nijesu slijedile ostale države bivše SFRJ.
Drugi, zagovarani koncept učenja
41
Obrazovanje, kultura, baština
maternjeg jezika u Crnoj Gori jeste,
da se crnogorski, srpski, bosanski i
hrvatski jezik izučavaju kao posebni
nastavni predmeti u obrazovnom sistemu Crne Gore. Negativna konotacija i nedostatak koji prati navedeno
rješenje je podjela djece u školi po
nacionalnom ključu a, što bi značajno urušilo koncept Crne Gore kao
građanske države i bio potencijalni
uzrok daljih podjela u Crnoj Gori.
Model da učenici prema nacionalnosti izučavaju samo svoj jezik je i
organizaciono veoma skup model
jer, bi zahtijevao stvaranje odjeljenja
i od malih nacionalnih grupa učenika. U nekim sredinama takav kocept
se ne bi mogao uopšte tehnički primijeniti jer, u odjeljenjima sa malim
brojem učenika manjinskih naroda
ne bi se moglo formirati posebno
odjeljenje, čime bi ova djeca ostala trajno uskraćena za učenje svog
maternjeg jezika u školi. Da bi bolje
razumjeli ovaj problem, neophodno
je pogledati strukturu stanovništva
u gradovima u Crnoj Gori, iskazanoj
na posljednjem popisu stanovnistva
iz 2011. godine a, koja se odslikava i na školski sistem. Izmiješanost
stanovništva ukazuje da je, zagovarani koncept podjele djece po nacionalnom ključu u odjeljenjima za
izučavanje maternjih jezika (koji se
izmedju sebe veoma malo razlikuju)
je neprihvatljiv i pogrešan model,
koji bi za posledicu imao segregaciju djece u školama po nacionalnom
ključu a, što je u suprotnosti sa konceptom razvoja Crne Gore kao građanske države.
U profilaciji građanskog društva,
obrazovni sistem u Crnoj Gori ne treba da bude mjesto podjela već, prostor multikulturalizma i zajedništva.
Postojanje i očuvanje zajedničkog
programa za učenje maternjih jezika
u Crnoj Gori (crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski) je značajno dostignuće multietničke i građanske Crne
42
Gore. Pitanje, da li postojeći zajednički program za učenje maternjeg
jezika (crnogorski, srpski, bosanski
i hrvatski) sadrži relevante pisce i
književna djela pojedinih naroda,
uvijek može biti predmet sagledavanja stručnih grupa i mogućih izmjena na stručnim organima. Ovo pitanje je najmanje sporno. Dakle, postojeći usvojeni okvir jedinstvenog
programa za izučavanje maternjih
jezika u Crnoj Gori (crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski) predstavlja
dobar model i okvir koji treba dalje
unaprijediti. Usvojenim konceptom
učenja maternjeg jezika u Crnoj
Gori, navedeni jezici srpski, bosanski i hrvatski jezik imaju istu važnost i tretman kao i crnogorski jezik
odnosno, nemaju status manjinskih
jezika u Crnoj Gori. Ovakav status
navedenim jezicima je potvrđen i od
strane Vlade Crne Gore, prilikom ratifikacije Povelje o manjinskim i regionalnim jezicima, kojom prilikom
je precizirano da status manjinskih
jezika u Crnoj Gori imaju samo: albanski i romski jezik.
Poslije desetogodišnjeg iskustva
u implementaciji zajedničkog programa za učenje maternjeg jezika
(crnogorski, srpski, bosanski i hrvatski), može se konstatovati da je ovaj
koncept izdržao probu vremena i dokazao svoju vrijednost i perspektivu.
Jedno od pitanja koje je često
izaziva pažnju gradjana, političkih
partija i stručne javnosti jeste, pitanje naziva nastavnog predmeta
za učenje zajedničkog programa za
učenje maternjeg jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati
u Crnoj Gori. Do sada je taj naziv tri
puta mijenjan. U cilju trajnog rješavanja ovog važnog pitanja, naziv
nastavnog predmeta za učenje maternjeg jezika (crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski), odredjen je političkim dogovorom i Sporazumom od
08. septembra 2011. godine, koji je
Revija FORUM
potpisan izmedju Vlade i predstavnika parlamentarnih stranaka. Dogovoreni naziv nastavnog predmeta
je: crnogorski – srpski, bosanski,
hrvatski jezik i književnost. U pripremi je implementacija navedenog
sporazuma. Do stupanja na snagu
novog usvojenog rješenja, nastava
u školama se dominantno oslanja
na nastavni plan i program dosadašnjeg predmeta maternji jezik i
književnost, uz dopunu sadržaja koji
će obezbijediti izučavanje specifičnosti maternjih jezika. Postojećim
predmetnim programom je oko 20%
nastavnog sadržaja ostalo otvoreno,
koje škola u skladu sa potrebama
sredine može samostalno urediti.
Ovo rješenje omogućava da u sredinama koje su dominantno naseljene
predstavnicima jednog naroda, da
nastavnici stručnog aktiva maternjeg jezika u školama predlože da
se slobodni fond časova popuni u
većem obimu izučavanjem književnih djela afirmisanih književnih stvaralaca tog naroda. Prema upustvu
Zavoda za školstvo, takav predlog bi
stručni aktiv trebao da dostavi nastavničkom vijeću škole na verifikaciju. Ovo praktično znači da u okviru popune slobodnih 20% sadržaja
programa maternjeg jezika, u sredinama kao što je Cetinje gdje je crnogorski jezik dominantan, nastavni
aktivi maternjeg jezika će u najvećem obimu predložiti književna djela
crnogorskih afirmisanih stvaralaca,
dok će npr. u Rožajama, nastavni
aktivi maternjeg jezika predložiti za
izučavanje u većem obimu književna
djela afirmisanih bošnjačkih stvaralaca. Prilikom predlaganja dopune
slobodnog dijela programa maternjeg jezika, mora se voditi računa
da to budu isključivo pisci i djela već
afirmisanih i dokazanih stvaralaca.
Podgorica,
26. septembar 2012. godine
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Ogledi: Mirsada Šabotić, profesorica crnogorskog - srpskog,
bosanskog, hrvatskog jezika i književnosti
Isti pravopis za sve u
Crnoj Gori?
Piše: Mirsada Šabotić
Dogovor da se u školama u Crnoj
Gori poštuju svi jezici u službenoj upotrebi mora što prije da prati stručno
usaglašavanje kako ne bi djecu i građane dovodili u zabunu i podsticali podjele. Što prije treba napisati novi program
pod naslovom PRAVOPIS CRNOGORSKOG, SRPSKOG, BOSANSKOG I HRVATSKOG JEZIKA . Taj novi pravopis se
ne bi suštinski razlikovao od Pravopisa
iz 2010. koji se primjenjuje u nastavi,
osim po samom nazivu pravopisa, ali
i u rječnicima koji bi još suptilnije bili
osjenčeni leksikom naroda koji su pomenuti nazivu: crnogorski- srpski, bosanski i hrvatski jezik.
Bošnjaci u Crnoj Gori ne mogu u potpunosti da se oslone na postojeći Bosanski pravopis jer je on prepun hrvatizama, a to nije karakteristika Bošnjaka
i drugih entiteta u Crnoj Gori. Nama je
mnogo bliža, moguća verzija sandžačkog jezika, koja je bliska Crnogorskom
pravopisu i o tome bi trebalo razgovarati kao o kulturološkoj odrednici.
Nikada se u Crnoj Gori nije pisao
futur l “kazati ću”, već kazaću. Bošnjačkoj djeci je riječ ,,sutra“ (u standardnom bosanskom jeziku se ovako piše
i izgovara) ekavizam i znaju da se piše
i izgovara kao sjutra. Nema onih Bošnjaka u Crnoj Gori ali i drugih entiteta,
koji su izgovarali ,,općina” i ,,Stari Slaveni” umjesto “opština” i “Stari SloveOktobar, 2012.
ni”. Svaki čovjek, koji živi na prostorima
Crne Gore, bilo koje etničke grupacije,
naučen je da se poslije skraćenica dr
i mr ne piše tačka i sl. Jedini Bošnjaci
koji pokušavaju da se adaptiraju na
standardni bosanski jezik su bošnjački
pisci sa prostora Crne Gore. Spomenuću primjer učenika Bošnjaka, koji je čitao djelo bošnjačkog pisca sa prostora
Crne Gore.
Djetetu nije bilo jasno zašto je taj
pisac historija i zašto poslije skraćenice dr stoji tačka kada svi znamo da
su i naši roditelji, kao i mi, uvijek pisali
i izgovarali istorija i pisali dr bez tačke.
Mnogima nije jasno da ako su Bošnjaci
našli svoje jezičko mjesto u nazivu Crnogorski-srpski, bosanski i hrvatski jezik i
književnost, da li treba da se pridržavaju i Bosanskog standardnog pravopisa.
Mi, profesori maternjeg jezika, u nastavi primjenjujemo Crnogorski pravopis iz
2010.godine. Zavod za školstvo Crne
Gore je organizovao seminare crnogorskog jezika na kojima su prisustvovali,
vjerovatno, svi profesori maternjeg jezika. Upoznali smo se sa eventualnim
izmjenama i dopunama. Spremno
sprovodimo nastavu primjenujući ista
pravopisna pravila u nastavi, bez obzira
kojoj etničkoj populaciji pripadaju učenici. Međutim, najveći problem izazivaju roditelji i neki građani koji traže da u
nastavi primijenimo Bosanski pravopis,
a ni oni sami u svom govoru i pisanju ne
primjenjuju norme standardnog Bosanskog pravopisa.
Svjedoci smo koliko se mržnje iznosi preko medija zbog jezičkih nesuglasica. Kako objasniti budućim naraštaji-
ma da, i pored tolikog ljudskog napretka u 21. vijeku, nijesmo u mogućnosti
da riješimo problem jezika.
Napominjem da o ovom problemu
ne govorim kao ekspert za jezik, već kao
profesorica koja već dvadeset i dvije godine radi u školi. Ne želim da budem
subjektivna, ali smatram da su najveće
žrtve problema oko jezičkih nesuglasica u našoj državi, upravo, učenici i mi
profesori maternjeg jezika, kao i cjelokupno društvo. Reformom školstva u
našoj zemlji, štampani su prvi udžbenici za maternji jezik i književnost, negdje
oko 2006. godine, da bi prošle godine
bila štampana nova verzija udžbenika.
To su dodatni troškovi. U nastavi se koriste obije čitanke. Izmijenjeno je gradivo. Pojedini profesori i učenici ne mogu
da se snađu. Da je riješen ovaj problem
u potpunosti, zasigurno bi i nastavni
proces tekao bez oscilacija. Nezrelo se
prišlo ovoj problematici. Ekstremizam
koji je proistekao iz neznanja, odigrao
je veliku ulogu, pa je utoliko problem
oko jezika poprimio šire dimenzije nejasnoća, nego što jesu.
Predlažem da se iskorijeni politika
i ideološka utilitarnost iz obrazovanja.
Takođe, treba osnovati ekspertsku
komisiju koja će sastaviti novi pravopis koji će biti identičan Crnogorskom
pravopisu iz 2010.godine (bošnjačkoj
djeci, kao i profesorima u Crnoj Gori
pravopisno je bliži), ali izmijeniti rječnike tako što će se držati postojećih,
ali unijeti najfrekfentnije riječi koje bi
reprezentovale jezik određene etničke grupe. U tom slučaju, kod Bošnjaka bi se izbjeglo kopiranje bosanskog
43
Obrazovanje, kultura, baština
standardnog jezika (izbjegli bismo
hrvatizme), zadržala leksika koja je
jedinstvena svim Bošnjacima na južnoslovenskim prostorima, tako da bi i
djeca drugih etničkih grupa u školama
bila upoznata sa specifičnostima jezika Bošnjaka (stric/amidža, očev brat;
ujak/daidža, majčin brat, lako/lahko,
kafa/kahva i sl.) ali bi imali jedinstveni pravopis koji bi imao naziv Pravopis
crnogorskog, srpskog, bosanskog i hrvatskog jezika. Čak i da ostane sadašnji naziv Crnogorski pravopis ne bi bilo
na odmet, s obzirom na to da živimo
u Crnoj Gori a naziv bi bio analogan
nazivu države. Štaviše, takav pravopis
bi dobio univerzalnu dimenziju jer bi to
bio pravopis jedinstven za sve etničke
grupe u Crnoj Gori, a istovremeno, bogat leksikom tih etničkih grupa. Ovim
bi naša država pokazala da jezik, iako
obilježen nekim specifičnostima etničkih grupa, može da bude vezivno tkivo
harmonizovane multikulturalnosti. U
tom slučaju, nastavni predmet bi sačuvao sadašnji naziv Crnogorski - srpski,
bosanski, hrvatski jeziki književnost.
Znači, odrediti, umetnuti dublete
u rječnike, riječi koje su bliske nama
i našoj djeci, a neposredno ih ponuditi ostalima, da shvate da mi Bošnjaci
imamo svoj jezik identičan njihovom,
ali osjenčen leksikom koja može da
bude i u funkciji bogatstva jezika i zajedništva, a nikako neke podjele. Taj
jezik je bosanski, ali sandžačka verzija
bosanskog, i on je u prisnoj vezi sa jezikom kojim govore narodi u Crnoj Gori,
a istovremeno bi zajedničkom leksikom Bošnjaka sa južnoslovenskih prostora bili bliski i standardnom bosanskom jeziku. Znači, sandžačka verzija
bosanskog jezika obogaćena leksikom
Bošnjaka koji poštuje jezičke i pravopisne norme iz Crnogorskog pravopisa
2010. Na isti način pružiti priliku i drugim etničkim grupama u Crnoj Gori da
riješe jezičke probleme pod istim uslovima i istom metodologijom.
Mnogi bi postavili pitanje - a kako
se osloniti na postojeći Crnogorski pravopis iz 2010. uz neke korekcije, kada
44
su nama Bošnjacima nepoznati glasovi
Ś i Ź ? Naravno da su nekima poznati, jer u plavsko-gusinjskom kraju ima
Bošnjaka, koji izgovaraju ova dva glasa. Najgore je što je narod neupućen
i što ubacivanjem ova dva slova misle
da im se nameće da moraju obavezno
da ih primjenjuju u govoru i pisanju.
Naime, ova dva glasa nijesu nametnuta kao stroga obaveza, oni imaju svoje
dublete. Pravilno je reći i predsjednik i
predśednik, i sjutra i śutra. Znači, postoji jotovana i nejotovana verzija što
ukazuje na fleksibilnost Pravopisa iz
2010. godine. Sve bivše republike su
unijele nešto novo u svoj standardni jezik, pa zašto to ne bi učinila i Crna Gora?
Međutim, najvažnije je, naravno za
Bošnjake, uključiti u planove i programe bošnjačke pisce, posebno sa crnogorskih prostora, jer bi mladi naraštaji
na taj način shvatili da Bošnjaci u Crnoj
Gori imaju svoju istoriju, kulturu, književnost. Kada nas upoznaju kroz ove
vrijednosti (kada neko sa Cetinja, iz
Plužina, Kolašina bude u prilici da čita
djela bošnjačkih pisaca kao obavezni
sadržaj u školi) shvatiće da su Bošnjaci
od pamtivjeka živjeli na ovim prostorima, da posjeduju kulturološke vrijednosti i da imaju sva demokratska prava, a prije svega svoj jezik, koji je svoje
mjesto našao u nazivu CRNOGORSKISRPSKI-BOSANSKI I HRVATSKI JEZIK
kao standardni jezik u Crnoj Gori.
Istraživanje koje sam sprovela prije
pet godina, a odnosilo se na zastupljenost bošnjačke knjižvnosti u planovima
i programima osnovnih i srednjih škola
u Crnoj Gori, pokazalo je da je ta zastupljenost samo 5 %. Pitanje je da li je ovo
dovoljno s obzirom da Bošnjaka/Muslimana u Crnoj Gori ima oko 15 %.
Književnost obogaćuje čovjeka,
ona je svjedočanstvo o postojanju
jedne civilizacije i nikakva istorija ne
može pružiti toliko činjenica koliko
može književnost. Preko književnosti
se upoznaje nečiji mentalitet, običaji,
kultura, istorija i ona je primarna u izgradni nečijeg identiteta. Jezik je živa
materija, on se mijenja, izdvaja se te-
Revija FORUM
ritorijalno nekim svojim specifičnostima, ali se, istovremeno, i adaptira sa
sredinom.
Prema tome, pomognimo budućim
naraštajima da shvate da žive u jednoj
multikulturalnoj zajednici, da žive u demokratskoj Crnoj Gori u čijoj su izgradnji, rame uz rame sa drugim narodima,
učestvovali i Bošnjaci. Sjedinimo mlade
ljude, otklonimo predrasude, razvijmo
kod njih, putem obrazovanja, duh tolerancije. Ukažimo na činjenicu da različitosti postoje, ali te različitosti ne smiju
da ih razjedinjuju.
Neka neko od eksperata za jezik
objasni putem nekog analitičkog teksta,
okruglog stola i sl. koji je to standardni
pravopis koji će primjenjivati učenici,
kao i profesori. Je li se napravila razlika
između dijalekata i standardnih riječi
koje upotrebljavaju Bošnjaci u Crnoj
Gori? Čitanka za šesti razred osnovne
škole sadrži tekst „Zaseda“ Kemala
Musića. Jesu li riječi vakat, dernek, belaj dijalektizmi (ja ih vidim kao dijalektizme s obzirom da su na marginama),
ili su standardne riječi.
Dosta nam je izmjena u planovima
i programima, štampanja novih udžbenika, sukoba putem medija oko jezika,
verbalnih napada od strane roditelja
i svih onih koji ovom problemu prilaze
sa dubokom pristrasnošću. Pomognite nam da funkcionalno opismenimo
djecu jer rezultati na posljednjem PISA
testiranju, koje je sprovedeno u našoj
zemlji, nijesu baš na zavidnom nivou.
Nađite rješenje koje bi zaustavilo
sve one koji sa razlogom, ili bez njega,
remete mir. Takvo rješenje bi eksponiralo našu državu Crnu Goru kao demokratsku koja, zapravo, to i jeste. Moje izlaganje nije imperativ, već
modus. Nijesam progovorila kao Bošnjakinja, niti sam u svom izlaganju bila
vođena nekom ideologijom i politikom,
progovorila sam kao osoba koja stremi
da se očuvaju ljudske vrijednosti, da se
očuva mir, da se krene naprijed u korist
ljudskosti i plemenitosti, a prije svega,
u korist obrazovanja i vaspitanja koji su
temelji našeg društva.
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Festival kratke priče inspirisane Bihom
Besjeda o Ćamilu
Sijariću na Dobroj vodi
Piše: Kemal Musić
U okviru manifestacije «Zavičajne staze Bihor 2012.» u Šipovicama, pored Dobre vode, besjedu
o nenadmašnom pripovjedaču iz
ovog kraja Ćamilu Sijariću održao
je književnik i književni kritičar iz
Beograda Petar V. Arbutina. BesjeOktobar, 2012.
„Ako su se Bihorci utvrdili u postojanju Bihor kao jedinstveni
etno-lingvistički prostor osobene mitologije i karakterologije
onda je roman „Carska vojska“ utvrdila taj prostor u sudbini
situiranoj između licemerja onih koji mogu da plate svoju slobodu da biraju i sudbine onih koji i svoju neslobodu moraju
da otkupljuju“, kazao je Arbutina
dio je o mitologemi Bihora, o tragovima sudbine na vodi u djelima
Ćamila Sijarića i o tome kako su bihorski jezik i fatuma postali jedinstvena kulturološka matrica više
utemeljena duhom nego geografskim determinantama i istorijskim
vremenom.
- Ćamilovo djelo je to učinilo;
romanom Bihorci kao središtem
– karakterologijom, pričama kao
zaokruženim vinjetama života u
kojima se pretače folkolorna igrivost i tragika (Naša snaha i mi
45
Obrazovanje, kultura, baština
momci), sudbina (Koza), lirska tananost i poetska punoća doživljaja (Kad djevojka spava to je kao
da mirišu jabuke), metafizička
zapitanost koja se najbolje očitava u pjesmama... i tako dalje sve
do jedne knjige na koju su nemar
tumača i inertnost čitalaca bacili
preveliku sjenku. Ako su Bihorci
utvrdili u postojanju Bihor kao jedinstveni etno-lingvistički prostor
osobene mitologije i karakterologije onda je roman „Carska vojska“ utvrdila taj prostor u sudbini
situiranoj između konkretnosti
života i apstraktnosti zemaljske
vlasti, između bahatosti bogatih
i neslobode i pokornosti siromašnih, između licemerja onih koji
mogu da plate svoju slobodu da
biraju i sudbine onih koji i svoju
neslobodu moraju da otkupljuju,
kazao je Arbutina.
Nakon besjede, prisutnima se
obratio i književnik Safet Sijarić,
a onda su svoje stihove kazivali
Mehmed Đedović, Redžep Nurović
, Faiz Softić i Senka Rastoder.
Da priča i pričanje ne bi bili zaboravljeni, u okviru ove manifestacije raspisan je i konkurs za kratku
priču inspirisanu Bihorom, na koji
je stiglo oko 40 priča iz raznih krajeva bivše Jugoslavije i inostranstva. Prva nagrada pripala je Abidu
Jariću iz Zenice za priču „Sahat“,
druga Rafetu Muliću iz Bijelog Polja za priču „Misir“ i treća Sabini
Alispahić iz Novog Sada za priču
„Kompas“, a specijalna nagrada
za zavičajnu pripovijednu autentičnost pripala je Remziji Hajdarpašiću za priču «Harun».
- Druga nagrada za priču inspirisanu Bihorom za mene znači
veliku podršku, a i obavezu da se
ubuduće ozbiljnije posvetim pisanju. Konkurencija je bila velika. I
kada uzmete u obzir da je najveći
broj radova bio upravo iz Bihora, iz
46
kraja, kako je jednom rekao Ćamil
Sijarić, gdje se teško živi a lijepo
govori, onda ova nagrada ima još
veći značaj, kazao je za Forum Rafet Mulić.
Novčane nagrade za pobjednike festivala kratke priče inspirisane Bihorom obezbijedili su : Zavičajni klib Bihor iz Luksemburga,
Bošnjački savez Montenegro-Njujork i Centar za kulturu Montenegro-Študgart.
U okviru Zavičajnih staza, između ostalog, u Petnjici je piređeno
književno veče Safeta Sijarić sa
prijateljima. O njegovim romanima i pričama koje su prepoznate u
svim državama balkana i šire, govorili su: Mehmed Djedović, Radoman Čečović, Faiz Softić, Redžep
Nurović, Safet Hadrović Vrbički i
Sait Šabotić. Tokom manifestacije
održane su još promocije romana
«Elkine tišine» Sevde Šabotić Ramčilović i «Ferman» Ruždije Osmanovića na kojoj su članovi Kluba
kulture iz Bijelog Polja svojevrsnim
performansom dočarali radnju
romana koji se bavi krvnom osvetom.
Predsjednik Savjeta manifestacije «Zavičajne staze 2012.»
Mirsad Rastoder kazao je da bi
okupljanje na Dobroj vodi kod Šipovica trebalo da postane tradicionalno.
«Ova Dobra voda je napojila
mnoge, ne samo svojom svježinom nego i pričom koja se vinula
daleko i visoko. Smatram da smo
obavezni da se vraćamo dobroj
vodi kroz jedan vid kulturno turističke misije od koje će svima biti
lakše i bolje», kazao je Rastoder.
Zbog toga smo i krenuli Zavičajnim
stazama da i sebi i prijateljima pokažemo izvor, života, ljubavi, tradicije kulture.
Rastoder je u ime organizatora
manifestacije pozvao nadležne u
Revija FORUM
Opštini i Ministarstvo kulture da
pomognu rekonstrukciju česme i
parka oko nje, kao bi sljedeći susret kod Ćamilove česme bio još
primjereniji samom značenju.
Centar za seoski razvoj u Petnjici već nekoliko godina organizuje
turističko-poljprivrednu i kulturnosportsku manifestaciju «Zavičajne staze», kojom želi da skrene
pažnju na razvoj bihorskih sela,
održivog razvoja, poljoprivrede i
turizma, ne zaboravljajući pritom
tradiciju i kulturu.
-Manifestacija je otvorena ,,Bihorskim lilama,, 12. jula, a završila 7. avgusta, Akšamlukom i
dječjom pjesmom uz bošnjačku
sofru i dosjelom zahvalnica, posjetio je Rastoder. U programima
je, svakodnevno učestvovalo od
5 do 100 autora, kritičara, recitatora, pjevača, poljoprivrednih proizvodjača, rukatnica, takmičara,
izvidjača, folklorista, fudbalera. To
znači da je u fokusu publike bilo
preko 1000 učesnika raznovrsnih
programskih sadržaja koji su se
dešavali na otvorenom. Zahvaljujući petnjičkim entuzijastima, privrednicima, zavičajnim klubovima
iz Luksemburga, Njujorka, Študgarta i prijateljima iz Podgorice, Berana, Rožaja, Bijelog Polja, Novog
Pazara, Plava, Pljevalja, itd. ostvaren je program kakav bi poželjele
mnogo bogatije sredine -zaključio
je predsjednik savjeta manifetacije Mirsad Rastoder.
Nadahnut susret kod Ćamilove česme upotpunilo je prisustvo
mještana koje je gostoprimstvom
predvodila vrijedna Ajsela Sijarić,
pa su svi počašćeni tradicionalnim jelima iz bošnjačke kuhinje, a
predstavici agencije RAMS su napunili tepsije voćem. Krivudavi put
od Šipovica više nije bio tako dug
kao prije, pričali smo o ljepoti susreta kod Dobre vode.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Pisac o piscu
Rod i dom pod Bihorom
Safet Sijarić (1952.godine, Godijevo, Bijelo Polje)
Jezik je literatura, ukoliko nema jezika nema ni dobre knjige, a knjige Safeta Sijarića
su od jezika načinjene. Nije on napisao količinski puno, ali se to što je napisao čita i
cijeni, nezaobilazno je u realnoj slici književnosti Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Piše: Mehmed Đedović
Teško je ispričati priču o bilo
kome, možda ponajteže o piscu, a
sasvim nerealno očekivati da u jedan
tekst zbijemo život, onako kako to u
pričama vješto i dosjetljivo radimo.
Enes Čengić je svojevremeno
svoje razgovore i druženja sa Krležom zabilježio i objavio u osam knjiga i opet nije rekao sve što se moglo
reći pa su i drugi nastavili.
Pa ipak, pisac iza sebe ostavlja
knjige pa nam to nekako daje za pravo da ga po tome sudimo i procjenjujemo, pogađamo i nagađamo šta je
htio da kaže a šta baš i nije.
Bez obzira na sve, valja nama zagrebati po koži.
U Bosni ima uzrečica koja kaže:
Kada si rahat stavi kamenčić u cipelu da te žulja. Valjda je samo u
Bosni takva izreka moguća i to kod
naroda čije prirodno stanje je belaj,
a neprirodno biti rasterećen, srećan,
biti rahat.
Čak i kada se nasmiješ, onako od
srca, grohotom, čak i tada sam sebe
zaustaviš, nije baš dobro smijati se
jer bi nam taj smijeh mogao prisjesti.
Do takvih vjerovanja i slutnji,
Oktobar, 2012.
može se pretpostaviti, dovelo je životno iskustvo dugo koliko i Bosna.
Težak život i stalna napetost rađa
vrhunsku umjetnost; u Bosni se to
više puta potvrdilo.
U takav ambijent dolazi Safet Sijarić, napušta Novi Pazar (do tada je
radio kao novinar) u svojoj 44-toj godini i dolazi u Sarajevo.
Šta su razlozi njegova dolaska to
samo on zna jer kamenčića u cipeli
nije mu falilo ni u Bihoru, a vjerovatno ni inspiracije.
Da se Sijarić kojim slučajem u
svojim knjigama bavi sadašnjošću,
ili onim što zovu moderna u literaturi, vjerujem da bi on o tom periodu
mogao i znao skrojiti sjajan esej.
U vremenu poplave post modernih priča i tekstova kojima je vulgarnost jedini cilj i svrha, i tu se završavaju sve vrijednosti tog teksta, Sijarić
se vraća klasičnom načinu pripovijedanja, potvrđujući zapravo da dobra
priča od vajkada ima iznijansirane
zakonitosti i da je topla voda u tom
slučaju davno izmišljena.
Safet ne bježi od onoga što jeste,
ni u životu, ni u jeziku a boga mi ni u
književnosti. On nije poput onih gospođa u poodmaklim godinama koje
se oblače kao tinejdžerke da bi izgledale mlađe pa zbog svoje odjeće
djeluju smiješno i blesavo, ne pravi
se da je neko drugi, no je iskren i pošten do srži.
Njegove knjige grcaju jezikom i
tradicijom, običajima kraja iz koga
dolazi, počesto surovim i krajnje realno ispričanim.
Jezik je literatura, ukoliko nema
jezika nema ni dobre knjige, a knjige
Safeta Sijarića su od jezika načinjene.
U literaturi je pored jezika bitan,
ako ne i u vrhu presudnosti za kvalitetan tekst detalj. Građenje likova na
temelju knjiškog i životnog iskustva.
Sijariću ne fali ni jednog ni drugog. O
Nedžadu Ibrišimoviću se s punim pravom može govoriti kao o BH klasiku,
analizirajući vlastito pisanje Ibrišimović je volio reći: Kada na papir napišem kiša, hoću da papir bude mokar.
Takva je i priča koju priča Sijarić.
U Sarajevu je pisac pisao i na najčudnije načine se dovijao da preživi,
a to počesto nije bilo nimalo lahko
ni jednostavno. Sijarić nije od snalažljivih a u ovoj zemlji svi drugi su na
gubitku.
Kada je, kako on to voli reći bio
niko i ništa u književnosti, njegovu
priču Stari pastir primjetio je jedan
bosanski izdavač. Kada se oko njegova romana „Rod i dom“ izdogađalo
to što se izdogađalo (Na anonimnom
konkursu Soroš fondacije dodjeljena
mu je pa oduzeta prva nagrada za
najbolji roman, uz obrazloženje da
autor nije državljanin BH), sva ta medijska pompa knjizi je dala fantastičan zamah, tako da je Sijarić mogao
47
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Faiz Softić, Mirsad Rastoder, Mehmed Đedović, Safet Sijarić Said Šabotić, Redžep Nurović
da bira izdavača te knjige.
Sjetio se i odlučio za onoga koji
ga je podržao i prepoznao još u priči
Stari pastir.
Riječ je o izdavačkoj kući Bosanska riječ iz Tuzle gdje se pojavljuje
roman „Rod i dom“ ali i naredne Sijarićeve knjige.
Biti piscem u ovim nesretnim
prostorima nikada nije bila neka golema sreća; značilo je to utopijsko
srljanje u bijedu i svijesno unesrećivanje svih oko sebe, naročito familije. Najrealnija slika o tome šta znači
biti piscem dobila bi se od onih koji
su osuđeni da sa piscima žive.
Sijarić je perfekcionista, on debelo i kritički vaga svaku svoju napisanu riječ držeći se one Kišove da
riječi treba ubijati kao gamad; vjerujući da je bolje što je manje. Kada
pusti rukopis od sebe on to radi s
teškom mukom i obično opet nije
zadovoljan. Potrošio je Safet Sijarić
sate i sate, dane i dane popravljajući i sređujući rukopise takozvanih
velikih sarajevskih pisaca, peglajući
i dotjerujući rečenicu i tekst do nivoa
pristojnoga, a ne može se reći da
48
mu je taj trud dobrim vraćen; no to
je neka druga priča.
Liči mi Sijarić na onoga slikara
koji je i na otvaranje vlastite izložbe
uhvaćen kako šara bojama po jednom platnu nezadovoljan urađenim,
riješen da popravi šta se popraviti
može u zadnjem trenutku.
Safet Sijarić pisac je perfektnih
minijatura kojega vlastiti standardi o
kvalitetu teksta spriječavaju da piše
više. Nije on napisao količinski puno,
ali se to što je napisao čita i cijeni, nezaobilazno je u realnoj slici književnosti Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Kada sam i sam nogom zagazio
po bihorskoj visoravni, oznojio se do
Klanca i Jerinine pećine, disao isti
vazduh i odmarao na istom kamenju, dosta mi je jasnija slika onoga
što Safet priča u svojim pričama.
Vjerujem da ću nakon bihorske,
kratke ali efektivne avanture na drugačiji način čitati i knjige kjiževnog
klasika, majstora priče, koji je iz tog
miljea, Ćamila Sijarića. Čini mi se da
sam za ono malo boravka u Bihoru
i kod Ćamilove česme potvrdio njegovu misao: U Bihoru digneš kamen
i eto ti inspiracije za roman. Istina,
vjerujem da ljudima u Bihoru mnogo
toga fali, kao i drugdje uostalom, ali
kamenja domaćinima i inspiracije
piscima zasigurno neće zafaliti.
O Sijarićevom romanu „Glas divine“, koji je iz štampe izašao negdje
2004. godine, u izdanju Izdavačke
kuće Bosanska riječ iz Tuzle pisao
sam u to doba i taj zapis prenosim u
cijelosti, jer mi se čini da mu je mjesto u ovom tekstu i da će upotpuniti
sliku pisca:
SVAKO ČUJE ŠTO VOLI ČUT’
Glas divine je treća i posljednja
knjiga Safeta Sijarića koja zajedno
sa kratkim romanima „Rod i Dom“ i
„Udar orla“ čini trilogiju.
I ova nevelika knjiga, usuđujem
se reći kratki roman dokazuje da se
knjige ne dijele na debele i tanke, no
na dobre i loše i da je broj stranica
između korica manje bitan.
Knjigu otvara narodna uzrečica
«Svako čuje što voli čut’» za koju potvrdu nalazimo unutar teksta i koja
je na neki način vodilja kompletne
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
radnje u Glasu divine.
«Ah, bože! Ima li te?» Pita mladi
Arslan, kad je ugledao djevojku Saniju, umotanu u basmu, kad je prošla
kraj njega s malo drva za potpalu.
U Safetovim romanima, iako ponekad nakićenim surovim scenama
u kojima se žena tretira na svirep i
divljački način, ipak ima romantike,
i to one iz starih narodnih pjesama.
- Može biti da ja u taj «stari» svijet
bježim od ove današnje plastike i izvještačenosti, i baš u tom sandžačkom,
iako divljem, ipak lijepom vremenu,
tražim sebe kao pisca, reći će Sijarić.
Tako i njegov junak Arslan, nakon
slučajnog susreta sa djevojkom: «Sasma smanđijan i smeten, nije više
znao ni kud je pošao ni šta treba, ni
ko je sad on ni šta je».
U sve tri knjige (Rod i dom, Udar
orla, Glas divine) Sijarić tretira žensko pitanje, odnosno položaj žena
u surovom muškom svijetu i radi to
bez namjere da uljepšava i pegla
stvarnost što ponekad stvara pogrešno mišljenje o samom piscu. U
ovim knjigama muškarci djevojke
prežaju, kradu, otimaju, siluju, šta
god samo da cura bude onoga koji
je zagledao; love je onako kako soko
lovi zeca, ili lovac srnu, brutalno i
bez milosti i treba li uopće reći da se
djevojka najmanje pita za bilo šta.
Starosandžački jezik sa primjesama albanskog i ovaj put je vrlo pažljivo složen kao i kroz predhodne knjige, i to se najviše ističe u upravnom
govoru. Sijarić se principijelno držao
jezika u tolikoj mjeri da je na momente nerazumljiv i zamoran, no to samo
potvrđuje njegovu teoriju da pisac nikome ni po koju cijenu ne treba da
ugađa, no da slijedi trag svoje olovke i svoje spisateljsko čulo; (vranjaš,
vudijen, sušina, potpiru, prošijevaš,
tudar, vađam, ćutek, izun ...).
Kod Sijarića ne važi ona Ćopićeva da se za ljepotu uvijek nađe dobrovoljni zaštitnik, ili ako važi, važi
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
obrnuto. Ljepotu Safetovih djevojaka «deru vukovi», muškarci siluju na
sred livade, Sanijin je čak najstariji
brat Smail, zaštitnik njen, istovremeno i najveća prijetnja jer mladost i
ljepota djevojke ovdje je ostavljena
na nemilost divljini, muškom «vučijem» svijetu.
U sve tri knjige se osjeti i eho staronarodnih pjesama i izreka, od prve
kada je djevjka na konju iza sebe
ostavila sve svatove kršne sadžačke
momke i pod sobom konja izmorila,
do Glasa divine i pjesme: Ima l’, ima
l’ iđe, srca u junaka? Da s’ iz, da s’
izvadi, is tavnice Ajka ...
Ponekad je poglavlje Sijarićevih
priča samo jedna rečenica ili čak riječ i ona odlično funkcioniše u kontekstu teksta, dok je bez ikakvog
smisla odvojena od cijeline.
Sijarić dugo piše svoje romane, a
još duže ih «cijedi», teše, brusi, koriguje, držeći se one Kišove da riječi
treba ubijati kao gamad, što je za
pisca najteže.
Safet Sijarić rođen je 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja i sa
svojim slavnim prezimenjakom Ćamilom ne dijeli samo prezime nego
i spisateljski dar. Studije opšte književnosti završio je u Sarajevu, i piše
isključivo prozu. Objavio je romane:
„Vučja gora“, „San o dragom kamenu“, „Rod i dom“, „Udar orla“, „Glas
divine“ i „Zmijski vez“. Rukopis romana „Rod i dom“ proglašen je najboljim na konkursu Soroš fondacijeOtvoreno društvo BiH za 1998. godinu, no autoru nagrada nije uručena
iz, kako kažu, formalnih razloga.
U Safetovoj biografiji nikada neće
pisati koliko knjiga je lekturisao i
od koliko sirovih talenata je izbrusio prave pisce cijedeći njihov tekst
kroz najgušća cjedila i to po nekoliko puta. Sijarić, iako živi u Sarajevu ne spada u one pisce o kojima
ćete čitati u sarajevskim medijima,
i njegove sjajne romane teško da će
proglašavati knjigama godine i to ne
zbog toga jer one to ne zaslužuju.
Nego zbog toga jer Sijarić ne pripada halci onih čije se prosiječne knjige medijski eksploatišu i najavljuju
na sva usta kao najbolje i prije nego
što budu štampane. Ko nije u tom
začaranom krugu, kada bi napisao
bestseler, kao da ne postoji.
U Glasu divine, djevojka je ukradena iz kuće, šta ukradena, kuća je
hajdučki napadnuta, otac, majka i
brat djevojkin ubijeni a ona na zor,
sa Arslanom na konja pa u planinu, i
još na konju je silovana.
Ako Sijarićev raniji roman „Udar
orla“ ima u sebi surovosti i scena
koje izazivaju mučninu, a ima, ni
„Glas divine“ ih nije lišen u potpunosti, i ako svi romani koji čine trilogiju
liče jedan na drugi, onda liče taman
toliko koliko su različiti i tek sva tri
zajedno čine jednu priču koju je Sijarić uspješno priveo kraju.
„Glas divine“ je nevelika knjiga,
čine je osamdeset stranica sa pogovorom, i ona samo potvrđuje da
nema debelih i tankih knjiga, no dobrih i loših, a ova je od ovih prvih.
Prošle su godine od mog poznanstva sa poštenim (počesto na svoju
štetu) i iskrenim (čak kada je to i u
korist drugima) Safetom.
Kao pisci smo zajedno promovisali svoje knjige na brojnim mjestima, naumpada mi Tuzla, Luksemburg, Bar, Novi Pazar...
Nakon što sam imao priliku vidjeti i uvjeriti se, ubjeđen sam da bi Sijarić trebao održavati čvršće veze sa
zavičajem i to na relaciji: Bihor, Pazar,
Podgorica, jer tu ga vole, cijene, paze i
poštuju. U konačnici, kako bilo da bilo
jer život počesto diktira pravila igre
i mimo naše volje, i ako se usudimo
reći da je manje bitno gdje pisac živi
a više o čemu i kako piše, onda Sijarić
nikada i nije napustio rodni kraj.
U Petnijci, Bihor,
avgusta 2012. godine
49
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Nove knjige
Od legende do Obnove
U Podgorici je nedavno štampana knjiga ,,Osmanagića Džamija - od legende do obnove”,
autora Abdulaha Bata Abdića. Sažeta hronika važnih detalja za rekonstrukciju ovog važnog
vjerskog i kulturnog objekta u Staroj Varoši, ali i zanimljivo svjedočanstvo o vremenu, ljudima
i dobročinstvu. Izdavač knjige je Odbor Islamske Zajednice - Podgorica, a Forum u ovom broju
donosi Abdićev zapis o urbanoj kulturi ,,Cikotića”.
Urbane legende Podgorice
Piše: Abdulah Bato Abdić
U staropodgoričku prošlost teško da se može ulaziti posredstvom
pisanih, ili tragova materijalne kulture. Najveći dio toga je mahom
bespovratno uništen u bestijalnom
bombardovanju kojem je grad bio
izložen tokom Drugog svjetskog
rata. Ono što je preživjelo, kopnilo je i nestajalo pred našim očima,
zahvaljujući ukupnoj nebrizi, nemaru i nerazumijevanju. Sa njim i
dio podgoričke urbane kulture.
Grijeh ili šteta? Sasvim nebitno,
jer je na gubitku društvo kao cjelina.
Međutim, priče koje su se generacijski prenosile do naših dana
bude sliku isčezlog života. Ta još
uvijek živa podgorička narativa,
nerijetko se doživljava kao fantazma prerasla u stvarnost. Tako je
pokatkad teško razlučiti crtu koja
međi stvarno od izmišljenog. Istovremeno, to su najčešće lirski prikazi stvarnosti, ma koliko god da je
ta stvarnost mogla biti i surova, a
objektivno posmatrano, najčešće
je i bila upravo takva.
U toj narativi se prepoznaje
mnogo onog što je obilježilo jedan
period u nastanku i razvoju Podgorice, konkretnu društvenu zbilju i
50
čovjeka u njoj. Ono što nakon svega ostaje evidentno, jeste velika
saglasnost između podgoričke narative i rijetko dostupnih istorijskih
tragova. Te priče utemeljene na
stvarnim ili mogućim događajima
vremenom su preoblikovane tako
da zvuče što intrigantnije.
To i ne čudi jer su staropodgoričani nesumnjivo veoma maštoviti
ljudi. U Podgorici se, kao u rijetko
kojem gradu, značajne priče naprosto roje vazduhom. Potrebno je
biti samo pažljiv posmatrač, ili slušalac, da te dodirnu - ili okupiraju.
Ono što podgoričkoj narativi
daje posebnu draž i vrijednost,
jeste latentno prisustvo metafore
koja nosi neko skriveno značenje.
Metafore krajnje kompleksne i duboko opominjujuće. Zbog toga su
podgoričke legende osobena filozofija, istovremeno i način razmišljanja, te izraz nadanja i želja.
Tako se ispod naizgled uobičajene životne svakodnevice, pomaljaju neke teme i pitanja, koja
vjetrovi sa Ribnice raznose do najvisočijih spratova podgoričkih solitera, šapućući vječitu tajnu života.
Samo treba oslušnuti. Upravo tu i
počiva snaga urbanih legendi.
Neke legende su nastale samo
da bi bile zapisane, a one druge i
da bi živjele. Legenda o Osmanagića džamiji živi već vjekovima,
nadživjevši brojne generacije staropodgoričana koje su je stvarale,
dograđivale i oblikovale istovremeno.
Dopuštajući okruženju da je mijenja, Podgorica je na ovaj način,
posredstvom svojih cikotića, neizbrisivo mijenjala svijet oko sebe.
Tako su, između ostalog, cikotići
iskazivali i ljubav prema svom gradu, koji su bez izuzetka doživljavali
kao najbližu zavičajnu odrednicu. Tu ljubav nijesu prihvatali kao
usud ili nesreću koju bi navodno
sami sebi nanosili. Jednostavno,
smogli su snage sanjati o ispunjenju želja svoga srca. Tako su umjeli
dotaći i središte svoje tuge, o kojoj
bi progovorili stihovima: „Stara varoš da te Bog ubije’’.
Normalna ljudska ograničenja
u srazu sa vedrim staropodgoričkim duhom, često im nijesu dopuštala da budu oprezni, realni
i racionalni. Tako su ostali vjerni
svojim životnim nazorima i slijedom toga često puta nedorečeni,
pa i neshvaćeni od drugih. No i
pored toga, ne izdajući vlastitu
dušu, smogli su snage da stameno
podnesu optužbe o izdaji. Tako su
ostajući vjerni sebi, ostali dostojni
povjerenja i uvažavanja. Ukupnom
slijedu događaja znali su pristupiti
kao prirodnom procesu. Shvatali
su da je sve dio evolucije kroz koju
Oktobar, 2012.
Revija FORUM
prolaze narodi, ljudska bića kao
jedinke i njihova svijest o svemu.
Dunija dolap - svijet je dolap. Ovu
izreku će poput amaneta nositi sa
sobom, da se cikotić opomene, ma
gdje da se nađe, kada prekorači
kućni prag. I u najtežim trenucima,
a bilo ih je odveć, kada bi ostali
sami sa sobom, napajali bi život
Božjim nadahnućem, ne dopuštajući očaju i letargiji da im oduzmu
životni optimizam. Tako su uspjeli
izgraditi neiscrpnu riznicu mudrosti.
Ne samo zbog toga, Podgorica
nije jednom za svagda ispričana
priča. Nju će svojim čarolijama i
ljubavlju dopunjavati svaka nova
generacija podgoričkih cikotića.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Cikotić je u stalnoj potrazi za
novim izazovima. On nije morao
znati definiciju vidikove linije, da
bi naslutio more novih otkrovenja
s druge strane, s kojima se kanio
odmjeriti.
Tako će ovaj vedri duh miriti realni i virtuelni život koji je snagom
svoje mašte projektovao i pretakao u stvarnost, na očigled i opšte
divljenje svih. Time je pretvarajući
snove u životnu realnost pomjerao
granice slobode.
Ishodište njegove snage je ljubav prema Podgorici. Ljubav velika
koliko i sam osjećaj duga. I uistinu,
ako je iko dužnik svom zavičaju,
onda je to Cikotić Podgorici.
Stasavanje u njenom ambijen-
tu, te zahvalnost koju je osjećao
prema zavičaju, učiniće da Cikotić
postane zbir urođenih osobina, te
tako izbjegne legitimaciju dužnika.
Cikotić uistinu nikom nije ostao
dužan. To će doprinijeti i stvaranju osobenog kulta Cikotića, kao
čarobnjaka koji će u potrazi za
srećom, ljubav prema zavičaju
pridružiti svojim vrlinama. U tim
vrlinama prepoznavao je zadovoljstvo.
Ova slojevita ličnost je bila luča,
koja će podgoričke ideje pronijeti i
izvan Podgorice. Dopuštajući okruženju da je mijenja, Podgorica je
upravo posredstvom svojih cikotića neizbrisivo mijenjala svijet oko
sebe.
51
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Završene 42. Ratkovićeve večeri poezije
Milu Stojiću uručena
nagrada
Ministar kulture Crne Gore Branislav Mićunović uručio je književnu
nagradu “Risto Ratković” bosanskohercegovačkom pjesniku Milu Stojiću
za knjigu pjesama “Dunia“, na završnoj večeri Ratkovićevih večeri poezije
u Bijelom Polju.
- Mile Stojić je decenijama prepoznatljivo pjesničko ime na prostorima
južnoslovenskih književnosti, što je
vrednovano i nizom važnih nagrada.
Zbirka “Dunia” rad je majstora. Onoga koji je, ima tome već dugo, ovladao
tajnama pjesničke alhemije, kaže se u
saopštenju Žirija.
Svečanom uručenju nagrade prisustvovali su, predsjednik Crne Gore
Filip Vujanović, ministri i druge istaknute ličnosti.
Predsjednik Opštine Bijelo Polje
Aleksandar Žurić je istakao da poštovanje prema zauvijek živom Ristu Ratkoviću već 42 godine okuplja korifeje
poetskog izraza iz čitave Evrope.
“Ratkovićeve večeri su dočekale
prekretnicu” kazao je ministar kulture
Branislav Mićunović.
- Novoformirana javna ustanova
RVP uz podršku Ministarstva kulture i
Opštine Bijelo Polje, nastaviće da čuva
i slavi viševjekovnu pjesničku tradiciju
Crne Gore i višedecenijsku pjesničku
tradiciju Bijelog Polja, a u spomen
majstora crnogorske moderne Rista
Ratkovića. Programska koncepcija
42. po redu manifestacije Ratkovićeve večeri poezije raspoređena na sko-
Ratkovićeve večeri poezije
- Ustanova
Nakon što su Ratkovićeve večeri poezije proglašene manifestacijom od
posebnog značaja za kulturu Crne Gore, Skupština opštine Bijelo Polje formirala je javnu ustanovu pod ovim nazivom.
JU Ratkovićeve večeri poezije finansiraće se 60 odsto iz budžeta Ministarstva kulture i 40 odsto iz budžeta opštine Bijelo Polje.
Savjet JU “Ratkovićeve večeri poezije” koji čine Pavle Goranović predsjednik i članovi Blaga Žurić, Vlatko Simunović, Tanja Bakić i Kemal Musić jednoglasno je za direktora ustanove izabrao istaknutog umjetnika i dokazanog
kulturnog radnika Abaza Dizdarevića.
52
ro 20 dana tokom kojih je bilo moguće
prisustvovati brojnim umjetničkim sadržajima i susretima više od 100 stvaralaca u gradu pjesnika Bijelom Polju,
dovela nas je i do ovog svečanog kraja uručenja nagrade “Risto Ratković”
Milu Stojiću, kazao je Mićunović.
A Mile Stojić, ovogodišnji dobitnik
nagrade “Risto Ratković” reče da ovo
priznanje za njega ima dva značenja:
da se dodjeljuje za najbolju knjigu
nekada zajedničkog jezika koji sada
ima četiri različita imena i nosi ime
moralnog čovjeka, koji je živio za književnost.
- Ova nagrada će sve više značiti
u regionu, s obzirom na to da se ona
našla u prostoru nekadašnjeg srpskohrvatskog jezika i da vrlo malo ima
takvih nagrada, možda još nagrada
“Meša selimović” u Tuzli za roman.
Ovakve nagrade su poželjne i one će
sigurno doprinositi i kulturnom povezivanju i većem čitanju pisaca sa
prostora bivše Jugoslavije, kazao je
Stojić.
K.M.
Oktobar, 2012.
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Aldemar osvojio Zagreb
Autorska poetika
Ibrahimović sliku gradi u mnogo planova, rezanih i sastavljanih poput kazališnih kulisa koji
podsjećaju na ponovno uspostavljanje sjećanja nakon nekog velikog šoka i stresa u kojemu
je kontinuitet osobne, kulturološke i povijesne memorije bio prekinut, s ljudima koji više sliče
na lutke, marionete, sjene i duhove
Piše: Iva Körbler
istoričarka umjetnosti
U zagrebačkoj Galeriji Zvonimir
otvorena je izložba slika poznatog crnogorskog umjetnika Aldemara Ibrahimovića, koji se predstavio s djelima nastalima u rasponu od 2008. do 2012.
godine. Njegovo je slikarstvo kritika
do sada karakterizirala kao slikarstvo
lirskog pejzaža iznimno koloristički aktiviranog, u kojemu se umjetnik stalno
vraća motivima crnogorskog pejzaža,
ali i motivu tzv. urbanog pejzaža s posebnim ikonografskim obilježjima. Na
tradiciji tzv. kolorističkog/poetskog
realizma i kolorističkog intimizma, Aldemar Ibrahimović uspostavlja složene stilsko-poetičke veze i s modernim
francuskim figurativnim slikarstvom
prve četvrtine 20. stoljeća, ali i ikonografijom grada koja se po prvi puta
javlja kao dominantan motiv u njemačkom slikarstvu Nove stvarnosti (Neue
Sachlichkeit) s kraja dvadesetih godina
prošlog stoljeća. Ibrahimović također
zatvara puni krug s tradicijom našeg
modernog kolorističkog realizma: motivi ranjenog i u životu zaustavljenog grada javljaju se 1950. godine u ciklusu
Ede Murtića iz Zadra, u kojemu je potresno prikazan diskontinuitet urbanog
prostora i vremena ratom opustošenog
i razrušenog grada, dok s druge strane
Edu Murtića i Ibrahimovića u prenošenju kolorističkih kodova kroz vrijeme
spaja još jedno veliko ime modernog
pejzažnog kolorizma: Petar Dobrović!
Murtić je pohađao Majstorsku radionicu kod Dobrovića u Beogradu 194041. godine, dok ga Ibrahimović koloristički nasljeđuje iz „druge ruke“, ali u
Oktobar, 2012.
S lijeva na desno: Derviš Selhanovic,Aldemar, Iva Korbler,
Dr.sc. Radomir Pavićević, izaslanik gradonačelinka Zagreba Željko Zaninović i
Kustos galerije Zoran Batušić.
tim pejzažima postoji ista koloristička
vatra koja ukazuje na mediteranske,
južne, morske koordinate i ishodišta.
Taj ponekad ranjeni, traumatizirani i fragmentirani urbani pejzaž kod
Ibrahimovića ukazuje na dublje i dugotrajnije psiho-emotivne lomove cijelog
ovog našeg šireg prostora; od nužnosti odlaska iz zavičaja u daleki svijet
iz egzistencijalnih razloga, ratom opustošene regije, kao i svake druge vrste
diskontinuiteta u bilježenju i čuvanju
povijesti cijele regije.
Ibrahimović sliku gradi u mnogo
planova, rezanih i sastavljanih poput
kazališnih kulisa koji podsjećaju na ponovno uspostavljanje sjećanja nakon
nekog velikog šoka i stresa u kojemu je
kontinuitet osobne, kulturološke i povijesne memorije bio prekinut, s ljudima
koji više sliče na lutke, marionete, sjene
i duhove, kao da nemaju nikakve moći
djelovati na svoju sadašnjost i budućnost. Pa iako s njegovih slika često struji
sumoran osjećaj izgubljenosti ili zaustavljanja u vremenu i prostoru, Ibrahimovićev je urbani pejzaž istovremeno
duboko sjetan, melankoličan, i bez
trunke depresivnih tonova. U novijim se
slikama sve više javljaju jaki žuti tonovi i
duboke ljubičaste, plave i zelene nijanse
koje signaliziraju svojevrsno metaforičko liječenje bojom, uz sve veći zaokret
prema oblikovanju planova i fragmenata na slici u tradiciji lirske apstrakcije.
Bez sumnje duboko kontemplativan i emotivan slikar, Aldemar Ibrahimović, stvorio je iznimno samosvojnu
slikarsku dionicu, koja je prerasla sve
navedene modernističke stilske utjecaje i postala prepoznatljivom i originalnom autorskom poetikom.
53
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Zlatko Glamočak, umjetnik svjetskih razmjera
Na tragu izbavljenja
drugoga od straha
Dužnost svakog čovjeka je da drugog izbavi od straha. Moja skulptura je na putu da ukaže na to,
da ukaže na žrtvu i način da s tim trebamo prestati, kaže Glamočak. Avdo Međedović je ikona
koju mi nijesmo nametnuli. On se sam nametnuo svojom veličinom i prihvatili su ga na Harvardu.
Čovjek takve veličine da bude bez skulpture, neka mi svi oproste, pomalo je sramno
Piše: Kemal Musić
Zlatko Glamočak. Umjetnik čije djelo
je poraslo koliko planina Rumija iznad
njegovog rodnog Bara. Jasno, kao more
Dobrih voda. Snažno, kao kad talas jadranski udari u hridi. Odatle, sa pješčanih plaža barskih, krenuli su i crteži Zlatkovi. I rasli. Stigli do Likovne akademije
u Beogradu, pa preko Venecije i, konačno, do Pariza gdje i danas Zlatko živi sa
suprugom Marinom. A tamo, u Gradu
svjetlosti, bljesnule su skulpture Zlatka
Glamočeka. Zlatko iz Bara, iz male Crne
Gore, razmahnuo je svojom umjetnošću
po Jelisejskim poljima. Pa odatle – pravac u „Istoriju skulpture 20. vijeka, sa
produžetkom u 21“. Tu ga je svrstao
lično Žerar Šurigera. Francuski kritičar,
koji je šesdesetih godina prošlog vijeka
napravio 130 monografija, napisao 900
predgovora, organizovao 700 izložbi,
napravio 37 parkova slobodnih skulptura... Eto, taj Žerar Šurigera je uvrstio
Zlatka u Istoriju skulpture i svrstao ga
u grupu sa velikim njemačkim umjetnicima Bazilicom, Lupertsom i Žermen
Rišije, smatrajući ih umjetnicima koji su
se drznuli prikazati tijelo na drugi način.
To je, kaže Zlatko, kruna njegovog rada.
To i zajednička izložbu sa Dadom Đurićem u Dadovoj kapeli u Žizoru gdje je
deset godina oslikavao freske. Tu izložbu je Dado nazvao „Malo bijenale“, jer
je izložbom sa Zlatkom želio da proslavi
54
svoj najveći uspjeh: Venecijansko bijenale.
Jednoga julskog jutra, pored plahovite Bistrice kod Bijelog Polja i starog
mosta kao iz Andrićevih priča, Zlatko
Glamočak priča o umjetnosti danas, o
svojoj skulpturi, o drugovanju sa Dadom
Đurićem...
- Umjetnost 20. vijeka je umjetnost
pravaca, ne stila. Stil traje 100 - 150
godina. Umjetnost može da se odmara.
Danas ni jedan umjetnik na svijetu ne
poznaje perspektivu. Veliki američki teoretičar Rozerberg rekao je: „Umjetnost
je izgubila auru“. Umjetnost 20. vijeka
je zapravo umjetnost pasaža. Jednom
sam Dadu Đuriću pričao o Žon Kleru, a
on veli: „Ćuti, ćuti... Ne pričaj mi više o
njemu“. Pitam ga što? Kaže: „Zato što
Kler ne voli moje slikarstvo“. U tom momentu Dadova supruga Hesi poče da
brani Žon Klera, a onda joj Dado, nervozno i dosta grubo, naredi da prestane.
Ali, meni je jasno zbog čega Žon Kler ne
voli Dadovo slikarstvo. Ustvari to je pitanje široke i bogate scene. Žon Kler brani završeno djelo, koje ima perspektivu,
koje ima anatomiju, gdje slika ima 600
valera. Dado spada u umjetnike koji su
na tragu određenog ekspresionizma,
mada je to fantastika, ali je njegov gest
strašno ekspresivan i on spada u nezavršene umjetnike, ali je jedini umjetnik
koji je u stanju da završi nezavršenost.
I upravo sada u Parizu imamo jednu ta-
kvu izložbu koja se zove „Haos“. Svi oni
koji se od centra razbijaju prema spolja, poput Dada, poput Poloka, međutim
Dado se vraća ka unutra. Džeksona
Poloka su u jednom momentu smatrali
najvećim živim umjetnikom. Stvorio ga
je Gramberg, ali ga se odrekao na svojoj zadnjoj konferenciji 1972. godine na
Akademiji nauka i umjetnosti u Beču,
priča Glamočak.
Skulpture ovog umjetnika djeluju
kao žive. Od njih čovjeka podilazi jeza,
nekakva jeza koja vas tjera da ne odvajate oči od te gomile kostiju, od oguljenih ljudskih tjelesa, potkovanih smrtnika. A Glamočka odavno zanima ljudsko
tijelo. Još kad je bio dječak rekao je ocu
da će iskopati rupe za breskve u dvorištu porodične kuće u Baru, ako mu kupi
anatomiju. Možda još od tada Zlatko pripada figurativcima.
- Biti figurativac devedesetih godina,
značilo je izložiti se strašnom preziru.
U vrijeme mojih studija biti figurativac,
značilo je biti ismijavan. Međutim, ja
sam to izdržao. Danas se figuracija
vraća na velika vrata i prije dvije godine bila je izložba Lucijana Frojda, tada
najvećeg i najskupljeg živoga slikara.
On je Romanu Abramoviću 2004. godine prodao sliku za 35 miliona dolara.
Međutim, Frojd je tada bio prezren, tako
da je Žon Kler uložio svoj autoritet da
ga 1987. godine izloži u Boburu. Ta je
izložba na nož dočekana, ismijana. BoOktobar, 2012.
Revija FORUM
Obrazovanje, kultura, baština
Dado i Zlatko pred Venecijom
bur tadašnju njegovu sliku nije htio da
kupi u visini od današnjih 5.000 eura.
A sada je Bobur jedini veliki muzej na
svijetu koji nema Frojdovu sliku, i čitav
godišnji fond ovog muzeja nije dovoljan
za otkup jedne Frojdove slike. Onda će
Žon Kler reći: „Tako je to kada imate posla sa imbecilima“, priča Glamočak, čija
je skulptura, kako sam kaže, skulptura
protesta. On je na liniji Žida koji je rekao
da se umjetnost rađa iz potrebe, a Glamočak radi iz protesta, reaguje na događaje. I, veli, bio je opčinjen renesansom,
strašnim sudom Mikelanđela. Pa je i
ta izložba sa Dadom Đurićem u crkvi u
Žizoru staršni sud. Strašni sud Zlatkov i
Dadov. Staršni sud dvojca koji je slavio
početak 20. vijeka.
- Dvadeseti vijek je počeo sa imbecilnim ubistvom u Sarajevu, koji je svijet
uveo u haos i završio se opet na nesrećnom Balkanu, opet nekakvim čudom,
tako da smo i ja i Dado neđe na tom
tragu. Ja sam čak i kao student dosta
čitao o koncentracionim logorima, to
me prilično privlačilo, jer sam uvijek htio
Avdo Međedović zaslužuje skulpturu
- Uvijek sam bio na strani zaboravljenih i odbačenih i kada sam pročitao
tekst Novaka Kilibarde o Avdu Međedoviću, rapsodu iz Bijelog Polja, naišao sam
na zvijezdu, ikonu koja je nama nepoznata. Na čovjeka o kome je napisano 160
doktorskih radova, na čovjeka koga su nazvali Balkanski Homer. Takvo bogatstvo nema na teritoriji bivše Jugoslavije. Avdo Međedović je ikona koju mi nijesmo nametnuli. On se sam nametnuo svojom veličinom i prihvatli su ga na
Harvardu. Čovjek takve veličine da bude bez skulpture, neka mi svi oproste,
pomalo je sramno, kaže Zlatko Glamočak.
Oktobar, 2012.
O Pikasovoj
zadnjoj
izložbi
- Za zadnju izložbu Pabla Pikasa 1972. godine u Avinjonu,
veliki američki likovni kritičar
Ričard Hoper je napisao: „To su
škrabotine jednoga senilnoga
starca“. Žon Kler, koji je bio direktor Pikasovog muzeja, kaže za
Pikasovu izložbu u Gron paleu:
„Komesari ove izložbe išli su logikom marksista da kvanititet daje
kvalitet: jedno zrno pijeska, pa
milion, pa sto miliona, pa milion
milijardi daje plažu, ali jedna loša
Pikasova slika, pa deset loših, pa
pedeset, ne daju dobru izložbu
– nego stotinu puta goru“, priča
Glamočak.
55
Obrazovanje, kultura, baština
Revija FORUM
Zlatkova skulptura u Dadovom ateljeu
da budem na tragu izbavljenja drugoga
od straha. Zašto čovjeka, koji je rođen
kao i ja, sa potrebom za suncem, sa potrebom za pjesmom „O, sole mio“ držati
u strahu. Dužnost svakog čovjeka je da
drugog izbavi od straha. Moja skulptura
je na putu da ukaže na to. Da ukaže na
žrtvu i način da s tim trebamo prestati,
priča Glamočak.
U svjetskoj umjetnosti, tvrdi Zlatko
Glamočak, i te kako vladaju interesi.
- O tome piše Žon Kler i još mnogo
francuskih i američkih intelektualaca.
Nekada su mecene bili obrazovani ljudi – lordovi, vojvode, faraoni. Danas je
umjetnost postala finansijska špekulacija i tu se vrti velika lova. Zbog toga
i postoji imperativ novo, novo, novo. A
sve zbog brze prodaje. Imate englesku
nagradu „Tarner“ koja je veliki kulturni
događaj. Ali, tragično je što tu nagradu
onaj ko je dodjeljuje dodjeljuje svojim
umjetnicima. Kompanija „Sači i Sači“
uvijek, kao slučajno, dodijeli ovu nagradu njihovom umjetniku. Mislim da na-
56
gradu teško dobija najbolji. Žiri je može
dati onome koji je ravan njemu ili koji
je lošiji od žirija. Ali ukoliko pred sobom
ima nekoga ko je iznad njega u svojim
umjetničkim zahvatima i koga ne mogu
da shvate, oni mu ne mogu dati nagradu. Većina tih nagrada je prosječnost,
priča Glamočak.
Pored brojnih nagrada, od studentskih dana nadalje, Zlatko Glamočak je i
nedavno dobio nagradu za crtež u Skoplju, na izložbi u kojoj je učestvovalo 40
zemalja sa 370 umjetnika i 990 radova.
No, tim povodom Glamočak, uz osmijeh, samo kratko kaže:
- Lijepo je kad se dobije par hiljada
eura. To uvijek pogađa ego. Ja moram
da platim mlijeko nečim.
Uz osmijeh Glamočak priča i o tome
kako mu je oko uvijek bliže svome mozgu, a ne u glavi teoretičara. Uz osmijeh
kaže da umjetnik nije više slobodan čovjek. Nije neko ko se suprotstavlja.
- Umjetnik je vazal. Žon Kler će reći
za današnju avangardu: „To je slabašna
i plaćenička avangarda, a većina njihovih djela je samo na brzinu sklepana“.
Mislim da je to porazno. Čak je i Bodrijar
napisao da je sva savremena umjetnost
nula. „Radi se o jednoj mediokritetskoj
reciklaži dadaizma“.
Tako kaže Bodrijar. I Zlatko Glamočak se s njim slaže. I bježi od te reciklirane umjetnosti. Bježi u svoj umjetnički
svijet. Tu se bori protiv zla. Protiv oduzimanja slobode ljudskom biću. I taj njegov prkos ostaće zapamćen i svjedočiće
protiv zla u galerijama, muzejima, parkovima skulptura, umjetničkim istorijama i monografijama.
Jednoga julskog jutra, pored plahovite Bistrice kod Bijelog Polja i starog
mosta kao iz Andrićevih priča, Zlatko
Glamočak je besjedio o umjetnosti danas, o svojoj skulpturi, o drugovanju sa
Dadom Đurićem i o tome da mu sve više
prija sunce. Ono sunce iz djetinjstva. Iz
rodnog Bara. I razmišlja o povratku u
Crnu Goru. Jer, kaže, kako vrijeme prolazi, neki krug se zatvara...=
Oktobar, 2012.
Reportaža, priča
Revija FORUM
Ajdin Rakić: Istraživanja
Svadbeni običaji muslimana
Podgorice i Tuzi
Već duže se bavim proučavanjem starih običaja podgoričkih i tuških muslimana. Pored
dijela običaja i tradicije koju moja porodica njeguje i čuva, razgovarao sam sa mnogo starih
Podgoričana i Tuzana bilježeći njihova kazivanja. Posebno želim da istaknem imena onih sa
kojima sam imao priliku da često razgovaram na ovu temu: Fahrija Mučić (1902-2012), Mera
Lekić (1924), Šerifa Rakić (1925-2005) i Ljutvija Hadžiahmetović (1939).
VJERIDBA
Proces vjeridbe odvijao se duže
vremena. Momci nijesu imali priliku
da sami biraju djevojku. Budući vjerenici se uglavnom nisu ni poznavali. Djevojke su se pokrivale od svoje
dvanaeste godine i rijetko su izlazile.
Prilikom izlaska pokrivale bi se peštom, zaštićene od muških pogleda.
Prvi čin vjeridbe je „rič” (ikavizam: riječ, obećanje). Kada se nekoj
porodici svidi djevojka, odmah se šalje prosac. Prosac je obično ugledni
građanin koji je blizak sa porodicom
kod koje ide da „iska” (traži) djevojku. Nakon što biva poslužen i počašćen obraća se domaćinu obično
sljedećim riječima: „Doša sam da vi
iskam šćer za npr. Ahmeta Jusuf-agina”, a zatim nabraja sve pozitivne
strane porodice koja ga je poslala.
Neke porodice bi pričekale par dana
da se bolje informišu o momku i
njegovoj porodici, dok bi neke odmah dale rič. Najčešće bi se čekalo
nedjelju dana dok ne bi stigla vijest
„đevojka vi se dala” ili „nemate rašta
dohodit”. Da prosac i porodica koja
ga šalje ne bi bili uvrijeđeni, izmišljali bi se razlozi odbijanja prosca, npr.
„đevojka je mlada” i sl.
Na rič se daruje riza, vezena krpa
koju bi kasnije nevjesta nosila na
šal-pasu i prsten. Podgoričani i Tuzani bi rijetko udavali svoje kćerke
Oktobar, 2012.
po selima. Uglavnom su ih udavali
u Podgorici, Tuzima, Skadru i Sarajevu. Vjerovatno zbog sličnosti običaja, jezika i kulture. Takođe, u tim
gradovima je živio veliki broj iseljenika iz Podgorice, dakle Podgoričana.
Đevojke su vjerane veoma mlade. Bilo je primjera da su se vjerale čak i u kolijevci. Zabilježio sam
slučaj B.K. koja je bila vjerena čak
prije rođenja. Na tuškim livadama u
Pothumu, u vrijeme kosidbe sijena,
dvije najuglednije porodice (bajraktari) su se međusobno dogovorile
oko vjeridbe i dale rič ukoliko njihova
brzo očekivana novorođenčad budu
suprotnog pola. U jednoj porodici
se rodila djevojčica, a u drugoj sin.
Data riječ se ispoštovala i nakon što
su djeca postala punoljetna i stasala za brak uslijedila je svadba. Ubrzo
mladi bračni par se razveo. Imali su
kćer koja se kasnije udala u Albaniji.
Ašikovanja su bila rijetkost. U
urbanijim djelovima dešavalo se da
momak i đevojka razgovaraju neposredno. Najčešća prilika za to je bila
na bunaru. Zabilježio sam priču Redža Čulića koji se kao veoma mlad
zaljubio u Šerku, kćerku Cufa Lekića. Kad god bi Šerka punila vodu na
bunaru u Slameničkoj ulici, Redžo bi
joj pjevao: „Šerka Cufa Lekića, ti si
za Redža Čulića.” Šerka nije obraćala pažnju na Redžove pjesme i udvaranja.
Zabilježio sam takođe priču Gondže Hadžikadrić i Balje Mušinović.
Obje su bile udate za turske oficire. O
Balji je ispjevana pjesma. Njena ljepota se mjerila zlatom. U znak njene ljepote sagrađen je bunar u Slameničkoj
ulici. Sa turskom vojskom su se i oni
povukli i o njima se ništa nije znalo.
Gondža je bila udata za Riza-bega.
Jednom je svojoj porodici napisala pismo koje su Hadžikadrići dugo čuvali.
Mješoviti brakovi su bilo rijetkost.
Pamti se da je Ferida-Milica Osmanagić prva muslimanka koja se, 1905.
godine,milom ili silom, udala za nemuslimana.što je u ovdašnjem pričama upamćeno kao otmica djevojke.
PRSTEN
Nekoliko dana nakon date riči
slijedi „prsten”. Pod prstenom se podrazumijeva svečanost, potvrđivanje
date riječi i početak vjeridbe. Prsten
se sastoji od dimija, košulje, papuča, bombona i dva prstena ukoliko
jedan nije dat na rič. Prsten mladoj
donose obično ujak, stric i brat mladoženje. Pokupi se najbliža rodbina
i komšije, uglavnom žene i prate prsten. Kod đevojke ih dočekuju najtoplije. Ispod fildžana ostavljaju pare,
a bomboni se dijele svim neudatim
đevojkama u komšiluku i šire.
Vjeridba traje i do godinu dana. Zatim se ugovara datum svadbe. Vjen-
57
Reportaža, priča
čanje se održava po šerijatskim propisima. Ugovara se dar koji slijeduje
mladu. Svadba se odgađa za četvrtak.
Dan prije svadbe se šalje sinija
đevojci, a đevojka šalje đevojačko
ruho (prćija, čeiz, sprema).
DJEVOJAČKA KNA
Noć uoči četvrtka održava se đevojačka kna i momačko veče. Đevojke te večeri kanom boje dlanove
ruku. Đevojačka strana tu noć ide kod
momka po sarajliju-baklavu. Tu se zadržavaju kratko. Nakon toga ustajući
pjevaju „Dajte nama što je naše“ (misli se na sarajliju), „sjutra ćemo što
je vaše” (misli se na đevojku). Veselje
se nastavlja kod djevojke do kasno u
noć. Majke bi savjetovale svoje kćeri
da budu poslušne u novom domu, da
čuvaju obraz roditelja. „Bliži ti je most
od Cimne no kućni prag“ bila je uglavnom poruka svim djevojkama koje su
se udavale. Buduća nevjesta oblači
nošnju i dvori.
SVADBA
Ujutro počinju pripreme oko nevjeste. Nekoliko žena je sređuju, prave joj kosu i tješe nevjestu koja je za
to vrijeme veoma tužna. Oblačenje
nevjeste počinje pjesmom;
„Zlatni topi u grad udariše
Našoj Fati duvak postaviše
Naša Fato jel ti žao baba
Naša Fato jel ti žao majku“
Nevjesta oblači dimije, jelek i košulju. Na glavi ima iljanlake (kapu sa
dukatima) i šamiju. Na nogama papuče ili kundure (cipele).
I kod momka se obavljaju pripreme. U svatove se ubrajaju svi oni
koji odlaze po mladu, među kojima
su obavezno bajraktar, đeveri, vođa
puta, prstendžija, muštulukdžija,
bašendžija i inđibule. Dok bajraktar
vijori bajrak, svatovi pjevaju:
„Razvi bajrak bajraktare
Od junačke kuće stare“
58
Revija FORUM
Kada se svatovi približe kući u
kojoj je nevjesta, muštulukdžija se
izdvoji iz reda i obavještava nevjestinu stranu da su svatovi blizu kuće.
Nevjesta svatove posmatra kroz prsten sa prozora. Žene ulaze u kuću,
a muškarci sjede odvojeni. Nevjesta
ne izlazi odmah pred endžije koje je
nestrpljivo čekaju. Tu se mogu čuti
razni komentari „Ahmed je lip ka
gorska vila“, „ima za koga da pođe“
i djevojačka strana je hvalila đevojku kako je vrijedna, lijepa, od dobre
kuće.
Nevjesta izlazi iz sobe, a žene
pjevaju:
„Naša Fata bijela vila,
mankaju joj još dva krila,
da poleti kao vila“
Zatim bi nastavile:
„Oj ti Fato na rastanku
Želimo ti sreću svaku
Želimo ti svega dosta
A najviše zadovoljstva“
Kad ugledaju nevjestu svi prisutni izgovore „mašallah“. Bašendžija
ustaje i vrši se prstenovanje. U jednoj se čaši naspe šerbet i prsten se
prethodno stavlja u čašu i prstendžija uz pomoć bašendžije traži odgovarajući prst na ruci i treći put ga
stavlja. Bašendžija se obraća svima:
„Aj da Bog da nam srećna bila pa
nam sa nafakom i hajrom u dom ulegla“, svi izgovaraju „Amin ja Rabbi“.
Bašendžija vadi bombone i vrti ih tri
puta oko glave nevjestine i zatim ih
baca u vis na prisutne. Nastaje pjesma:
„Oj Bože vi srećna bila
Ova naša sestra mila
Sestra naša snaha Vaša
Pa se Bože pohvalila“
Glavni svat traži da se nevjesta
izvede jer već nastupa podne. Običaj je da nevjesta izađe iz kuće prije
podna. Nevjestu iz kuće izvode bra-
ća ili najbliži rođaci ukoliko nema
braće. Bezbratnice su imale prsten
na kažiprstu. „Što se ono jecaj čuje ko li to jeca
Udaje se bezbratnica ona to jeca
Zapjevale sestre mile sestru udaju
Nismo sestro bezbratnice braće
imamo
Imaš braću od stričeva da te izvedu
Ustaj sestro sakrij suze braća dolaze
Da te mladu pred svatove tvoje
izvedu
A oj braćo diko naša lijepa li je
sestra vaša“
Nevjesta sa crvenim duvakom
napušta roditeljsku kuću. Sitno korača. Na kapiji je preuzimaju đeveri. Nakon što se svatovi približe
momačkoj kući bivaju dočekani uz
pjesmu:
„Lijepo li je lijepo li je poljem pogledati
Žutu dunju žutu dunju među listovima
Mladu Fatu mladu Fatu među đeverima.“
Zatim:
„Dobre došli dobre došli kićeni
svatovi,
Jeste li se, jeste li se svati umorili
Putujući putujući momku za đevojku“
Na vrata je momak koji dočekuje
nevjestu zajedno sa svekrvom. Posipa pšenicu i sitan novac. Nevjesta
dotiče kućni prag tri puta. Pod desnom rukom stavlja joj se Kuran a
pod lijevom hljeb. U rukama nosi bokal vode i tako prelazi prag. Kad nevjesta sjedne na stolicu, skutadžija
(muško dijete) sjeda joj u krilo. Ona
mu daje poklon. Svadbeno veselje
se nastavlja do pred akšam. Mlada
se daruje. Uoči petka nevjesta ulazi
u đerdek.
Oktobar, 2012.
Reportaža, priča
Revija FORUM
Faiz Softić: Priča
Senkino posljednje pismo
Piše: Faiz SOFTIĆ
Sve je počelo tako spontano, onako kako i počinju veliki događaji. Putem društvene mreže Fejsbuk, Senka
iz Jagoča i Miroš iz Sutomora, iako su
ih dijelile planine i rijeke, primakli su
se jedno drugom. Početak je obećavao puno – ljubav u čijem tihom plamenu gore sve različitosti. Ona je bila
muslimanka iz siromašne bihorske
kuće. Njen otac Nuradin Kos održavao
je lokalni put i tako zarađivao za četrnaestočlanu porodicu. Jutrom, pošto
podmiri stoku, uzimao je svoja kolica,
u njih trpao kramp i lopatu i zamicao
uz jagočki put. Senka se školovala o
državnom trošku, u gradu, a za vrijeme školskih raspusta dolazila svojima
na selo. On – Miroš Zgodić, bio je sin
moreplovca, kome je otac s dugih putovanja donosio skupe poklone i pričao mu o dalekim zemljama i lukama
koje je posjećivao. Jednom mu je donio čak i majmunče koje je zajedno sa
njim raslo u njihovoj kući. Poslije nekoliko godina djeca iz ulice su tvrdila da
Miroš i majmun liče jedan na drugog.
Miroš ga je često i oponašao krikovima i brzim nepredvidivim pokretima.
Senka Kos, sasvim iznenada, domogla se malog bijelog kompjutera i
mobilnog telefona, i nije se odvajala
od njih. Na njen petnaesti rođendan,
od svoje tetke Ruve koja je godinama
živjela u Njemačkoj, dobila je poklone; došla joj je sasvim iznaenada u
posjetu u školi i iz svog blistavog automobila izvadila veliku plavu kesu u
kojoj su se skrivali kompjuter i mobilni
telefon. Dugo ju je držala stisnutu u
svom naručju i plakala, a onda joj pruOktobar, 2012.
žila darove. Uz pomoć Elfije od Rožaja,
starije drugarice iz škole, napravila je
svoj fb-profil i tako, ne maknuvši se s
mjesta, krenula u svijet, povezujući se
sa vršnjacima. No, bio je i jedan stariji
– Miroš Zgodić iz Sutomora, koji je,
svakoga jutra pošto bi otvorio oči, prvo
ugledao nepreglednu plavu pučinu,
i koji se kao čičak zalijepio za njenu
dušu. Zašto baš on – to niko i nikad
neće odgonetnuti, sem Velikog Boga
koji sve zna i o svemu se brine, živom
i neživom, na ovom i onom svijetu! Fotografije na njihovim profilima ćutale
su kao zalivene, ništa nisu progovarale o njihovim djetinjstvima i životu.
Nije bilo zore, ni dana, ni noći, a
da preko visokih vrhova Bjelasice iz
zabitog sela Jagoče, smještenog između dvije guste šume, nisu prelijetale
poruke, letjele k moru i padale spred
Miroša, na koje je on brže-bolje odgovarao, ne štedeći riječi ljubavi. Selo
Jagoče, ispresijecano tankim žutim
puteljcima ko mrtvim zmijama, selo u
kojem je skoro trećina kuća bila napuštena i odavno postale mjesto okupljanja slijepih miševa, dok su uz njihove
zidine tokom sunčanih dana istrčavali
gušteri, živjelo je drijemajući u svojoj
dosadi i jednoličnodsti.
A počelo je ovako:
Miroš je poslao Senki zahtjev za
prijateljstvo, što je ona jednog majskog dana, negdje u sumrak, dok ja za
brda Bjelasice zapadalo sunce crveno
kao krv a vjetar mrsio mlade olistale
grane na kalemcima kao djevojačke
kose – prihvatila. Baš tog trenutka
prokapala je kiša. On je napisao: «Sviđa mi se tvoja kosa», a ona odgovorila:
«Hvala, i ti si lijep momak.»
Te večeri dugo je ostala na bašči
pod jabukom i ispisivala poruke. Ostala bi i cijelu noć, ali zabrinuti otac, gazeći visoku travu, dođe do nje, tepnu
je po ramenu i pokaza da je vrijeme za
spavanje. Na svom đačkom raspustu
toga ljeta sve češće je bježala u bašču iza kuće, krijući ispod svoje bluze
bijeli lap-top u kojem je Mirošu ispisivala poruke čežnje i ljubavi. Pisala mu
je o svemu: o svojoj braći, sestrama,
o selu Jagoče, samo... jedno mu nije
nikad napisala, kao da je to i od same
sebe krila. Tako se rasplamsavala ljubavna bajka Senke Kos iz Jagoča i Miroša Zgodića iz Sutomora.
Negdje početkom avgusta, posle
hiljade poruka na fejsbuku, Miroš je
napisao:
«Bez tebe ne mogu da živim! Hoću
da budeš moja žena i da te imam zauvijek». I uvijek ponavljao: «Zašto se ne
javiš na telefon? Hoću da čujem tvoj
glas!»
«Ne smijem da se javim. Šalji mi
poruke i ja ću tebi», snalazila se Senka.
«Ali hoću da čujem tvoj glas!» bio je
uporan Miroš.
«Bolje je ovako», ubjeđivala ga je
Senka.
«Nije! Dolazim po tebe, i hoću da
odsada živimo zajedno.»
«Nemoj!!!» odgovorila je djevojka
ispod velike jabukove krošnje. I da je
Miroš bio tu vidio bi suze, koje su joj
se kao biseri kotrljale niz lice i kvasile
njena mlada njedra.
Te iste večeri, najstariji brat Zahir
primijeti kako njegova sestra pogleduje uz jabuku kao da nekog traži, i
uvede je u sobu zaprijetivši joj da nikad više ne ostaje tako kasno napolju.
Djevojčica je klimnula glavom i tako
obećala da više neće ostajati predugo na bašči. Ujutro je, u svojoj đačkoj
svesci, nacrtala brod; nacrtala je valovito more kroz koje plovi veliki putnički brod sa čije palube maše bezbroj
podignutih ruku. Sve je to uradila na
59
Reportaža, priča
livadi, nadgledajući dvije šarene krave
koje su halapljivo pasle u prikrajku. A
onda je ispod plave bluze prekrivene
cvjetićima izvukla svoj mali bijeli laptop marke «Compaq» i spustila ga u
travu. Uključila ga i sačekala nekoliko
minuta na konekciju, a onda je potražila fejsbok, znajući da tamo sigurno
čeka njen Miroš. U rubrici Poruke dočeka je desetak poruka, od onih toplih
i golicavih pa do prijetećih. A u zadnjoj
je stajalo: «Zbog tebe sam pao sa bicikla, dok sam ti pisao poruku, i slomio
nogu!»
Senka odskoči i s obje ruke udari
po travi. A onda je napisala: «Stvarno
mi je žao!»
U tom trenutku jedna od one dvije
krave krenu da preko ograde dohvati
stručak trave s druge strane, ali je dočekaše oštre bodlje na žicama te ona
ugnu vrat i okrenu nazad. Podno Bjelasice diže se veliki gusti dim.
«Nema žao», odgovorio je Miroš.
Senka isključi mali kompjuter.
Istog trenutka u džepu poče vibrirati
telefon, ali se ona nije javljala, već mu
napisa poruku: «Ne mogu ti se javiti, a
volim te.»
«Zašto ne možeš?», bio je uporan
Miroš.
Senka isključi telefon i zagledala
se u daleka brda, koja su se u sumaglici ljetnjeg dana oslanjala jedno na
drugo. Otac se vratio s posla, uz zid
štale prislonio svoja kolica i istog časa
počne čistiti brazdu kojom je od česme proticala voda i natapala livadu
ispod kuće.
Njen svijet je – svijet tišine. Zna to
Senka i zato ostaje čvrsto priljubljena uz zemlju dok se visoko na plavoj
nebeskoj plahti krive bjeličasti tragovi
aviona. Još jednom je pogledala veliki
brod koji prosijeca uzburkano more,
zatvorila svesku i ostavila je u svoju
torbicu.
Čula je trava, a što trava čuje zemlji preda, a zemlja svojim nevidljivim
venama razastre do najskrovitijeg kutka planete. Čula je voda, a što voda
čuje ona to i ponese i u svojim tala-
60
Revija FORUM
sima oblikuje boju glasa i smjesti u
uši zaljubljenih šetača pokraj rijeka i
potoka, mora i okeana... Senka je još
jednom, sjedeći na livadi, na samo
njoj znan način, šapnula travi, a trava
zemlji i vodi: – Ja volim Miroša!
Sutradan, samo što se ponovo
našla na polju, uključila je svoj mobilni telefon na kome su, uz alarmantno
svjetlucanje sa ekrančića, stale pristizati poruke koje su jedva dočekale da
se poredaju. I opet isto: ljubav i prijetnja! «Dolazim sa ocem, sve ću vas
poklati! Zašto se ne javiš?!»
To je bila zadnja poruka koju je
Senka pročitala, a onda je duboko zajecala i počela ispisivati riječi: «Dođite, ali mene nećete zateći živu.»
Puteljkom koji je stranovitom njivom vodio prema potoku, prolazio je
visok čovjek, ali, kao nenaviknut na
uzak put, često je teturao kao da prelazi mostić na Lozanskoj rijeci, navodeći se da padne, a onda bi potrčao
dok bi ponovo uhvatio siguran korak...
Senka je udarila prstima uz kosu
i ušla u štalu. Ubrzo za njom ušao je
i njen brat koji je, koseći ukraj sela,
primijetio kako Senka zamiče u štalu.
Istog trenutka nešto mu je šapnulo
da neće izaći na dobro, te baci kosu
i svom snagom potrči njoj. Nije joj
bilo spasa – o gredi po samoj sredini
prostorije bespomoćno je visilo njeno
tijelo, a poruke i dalje pristizale svjetlucajući kroz platno na džepu plavih
pantalona.
Pozvali su policiju.
U trenutku kada se inspektor približio Senkinom opruženom tijelu koje
je, ispod šarenog prekrivača beživotno
ležalo ispred štale, i pružio ruku da ga
otkrije, po ko zna koji put zazvonilo je
u njenom džepu. Inspektor izvadi telefon i prisloni na uho: – Izvolite, ovdje
policijski inspektor Rabren. A ko ste
vi?
Miroš zanijemi – nije očekivao da
se bilo ko javi, a ponajmanje policijski
inspektor. Rekao je svoje ime, a onda
ugasio telefon, istrčao iz kuće, nekud
krenuo, pa se povrati i sjede na tera-
su, odakle je posmatrao veliki putnički
brod koji je lagano isplovljavao iz luke.
Sa palube je radosno mahala šuma
ruku, kao da sve one odlaze u spas.
Duboko žaleći što i njegove ruke na
mašu sa palube broda koji plavom pučinom mora odlazi sve dalje od obale
i strecajući na svaki zvuk automobila
koji se približavao – Miroš se preznajao.
Brod se sve više smanjivao i nejzad nestao iz vidika. Pred kućom Miroša Zgodića zaustavio se policijski džip
iz kojeg iskočiše dvojica do zuba naoružanih specijalaca u crnim odijelima:
– Miroš Zgodić?! – upita onaj prvi.
– Ja sam – gutajući pljuvačku, izbezumljeno odgovori Miroš prije nego
mu samo u dva pokreta metnuše lisice, i kad one škljocnuše na njegovim
rukama onaj ga drugi poteže:
– Ulazi u kola, ubico!
Miroš Zgodić, momak od dvadeset
i dvije godina ili stvarno nije znao ili se
pravio da ne zna zašto ga vode.
***
Na dan dženaze Senke Kos grijalo
je vrelo avgustovsko sunce i zrak titrao
od vreline. Od kuće sa štalom u kojoj
je sebi prekratila život, otegla se duga
kolona prema seoskom groblju. Odlijegali jecaji koji su probijali zemlju i
nebo. Pominjalo se Senkino ime i oči,
a nevelik tabut gipkao na čelu kolone
primičući se taze iskopanom mezaru
koji je čekao da prigrli njeno tijelo.
Nekoliko učenika Senkine škole, sporazumijevajući se govorom ruku, fotografisali su se na ledini više groblja.
Kad je Idriz-efendija pozvao okupljeni svijet da halali mladoj Senki ako
je kog uvrijedila ili kome šta ostala
dužna, neko iz one gomile reče kako
to dijete nije stiglo nikom ni sud vode
natruniti.
– El Fatiha! - oglasi se Idriz-efendija, te se na stotine ruku podiže u visinu grudi. Džematlije su, šaputanjem
dove, tražili od Velikog Boga milost za
Senku Kos, djevojku čije je tijelo već
pokrivala žuta jagočka zemlja
Oktobar, 2012.
Prenosimo
Revija FORUM
Drugi piŠu: OSLOBODJENJE, Sarajevo
Mrak nad Sarajevom
Piše: Muharem Bazdulj
Dok širom svijeta traju protesti
zbog filma “Nevinost muslimana”, dok
se pale ambasade, dok se na najbestijalniji način ubijaju ljudi koji sa spornim opskurnim filmom nemaju nikakve
veze, dok se reaktualizuje fetva protiv
Salmana Rushdiea (Iranska fondacija
Hordad tvrdi da navedenog filma ne
bi ni bilo da je Rushdie ubijen i da se
tako pokazala čvrsta ruka, pa su u nagradni “fond” upumpali dodatnih pola
miliona dolara te honorar za eventualnog ubicu sada iznosi oko tri miliona i
tristo hiljada dolara, što će reći taman
k’o tri Nobelove nagrade), prelistavam
u knjižari “Sabrane pripovetke” Ive Andrića u izdanju beogradskog Zavoda
za udžbenike. Radi se, zapravo, o prije nekoliko mjeseci objavljenom “drugom, dopunjenom izdanju” ove sjajne
knjige. Knjigu je priredila i pogovorom
propratila Žaneta Đukić-Perišić. Kako
se iz naslova može naslutiti, riječ je o
knjizi u kojoj su, u samo jednom tomu,
sabrane, po hronološkom redu prvog
objavljivanja, sve pripovijetke koje je
napisao Ivo Andrić. Dobro mi je poznata ova knjiga, još od prvog izdanja
iz 2008. godine, no zainteresovao me
je podatak po kojem je drugo izdanje
također i dopunjeno. Da li je u međuvremenu pronađena neka doskoro “zaturena” Andrićeva priča? Ispostavlja se
da je tako. Na kraju knjige je “Napomena uz drugo izdanje”, a u njoj stoji:
“Ovo drugo, dopunjeno izdanje, razlikuje se od prethodnog iz 2008. godine
po tome što je u njega uvrštena kratka
proza ‘Mrak nad Sarajevom’ (Politika,
1931).”
Oktobar, 2012.
Ivo Andrić, lokalno odavno razglašen kao neki arhineprijatelj i mrzilac
muslimana, gotovo kao neka vrsta
prethodnice Salmana Rushdiea, pisao
je, dakle, u beogradskoj Politici 1931.
godine o nekakvom “mraku nad Sarajevom”. Da vidimo o čemu se tu tačno
radi. Priča je kratka, stala je na dvije
stranice. Za sve andrićofile je izuzetno
zanimljiva. Glavni protagonist priče je
hrišćanin-zapadnjak, liječnik koji, kako
se to kaže, živi i radi u devetnaestovjekovnom otomanskom Sarajevu. U
kratkim crtama, Andrić nam najprije
nudi skicu njegove biografije, no sami
sadržaj priče zapravo su doktorova razmišljanja. Galanti (tako se zove doktor)
kao da je prethodnica nekih likova iz
daleko kasnije faze Andrićevog stvaralaštva, a u njegovim unutrašnjim monolozima o Istoku i Zapadu, o Turcima i
hrišćanima kao da je “zipovano” nešto
od onih Andrićevih ideja o kojima je u
svojim kasnijim djelima pisao raskošnije i opširnije.
Evo jednog karakterističnog citata: “Lekar je dobro uviđao da u suštini
nisu u pitanju državne granice, vojničke
pobede i politička moć. I pobeđeni, priklešteni i osiromašeni Turci će uvek biti
gospodari ovoga sveta, ne zbog svoje
moći nego zbog svoga odnosa prema
njemu. Poslednji Turčin, doteran u najudaljeniju pokrajinu Male Azije, uživaće svoja poslednja dobra: hranu, piće,
ženu i kuću, bolje, jače i drukčije nego
ma koji hrišćanin sa Zapada. I nema sile
koja mu to može oteti. Ako i on pogine
jednog dana, braneći ta svoja dobra,
samo će potvrditi princip na kom je postojao i živeo. Nadgrobni kamen turski
– beli, veseli nišan bez tuge i tajne – pokazuje samo mesto na kom je zastao jedan Turčin u svojoj borbi za posed sveta
ili za odbranu njegovih dobara. To što
lekar zove u sebi ‘turski princip’ postojaće uvek. I kad nestane Turaka i turskog
imena, javiće se negde u svetu druga
rasa, pod drugim imenom, koja će se
ovako osećati jedno sa vidljivim svetom,
voleti ga, učiniti od njega središte svoga
života, i vladati njime.”
Ono što je ovdje imenovano “turskim principom”, borba za posjedovanje svijeta i odbrana njegovih dobara,
osjećanje jedinstvenosti sa vidljivim
svijetom, ljubav spram tog svijeta,
spram života u krajnjoj liniji, nema,
znači, nikakve veze sa Turcima ili islamom kao takvima, to je tek sila koja
pokreće one koji vladaju svijetom, sila
zbog koje i mogu da vladaju. U infantilnoj povrijeđenosti time što neko vrijeđa tebe ili tvoju svetinju, odnosno – što
je još gore – u još infantilnijem javnom
pokazivanju te povrijeđenosti nema ni
traga od pominjanog “turskog principa”. Ni u frustraciji zbog državnih granica, (tuđih) vojničkih pobjeda i političke
moći takođe nema “turskog principa”.
Zapjenjeno traženje da se neka budalaština skine sa YouTubea u situaciji
kad te niko ne tjera da je gledaš, kad
imaš svaku slobodu da je ignorišeš do
sudnjeg dana potiče zapravo od straha
stvorenog od sumnje u vlastite istine.
To što je neko rekao da je nešto takvo i
takvo, to nešto ne čini takvim i takvim.
Ima u tome nekog starinskog i anahronog užasa od “moći riječi”. Ako se ponovo pozovemo na nekog Andrićevog
junaka, ovaj put iz “Travničke hronike”,
mogli bismo reći: Nije najveća budala
onaj što je nepismen, nego onaj koji
misli da je sve što je napisano – istina.
Frustracija siromašnih muslimanskih
masa činjenicom da drugi vladaju svijetom jest razumljiva, no svijetom se
ne vlada putem moći, nego zbog svog
odnosa prema njemu. Ekscesi kakve
su onomad izazvale danske karikature, a sada, evo, nekakav bezvezni film
samo utvrđuju i potvrđuju postojeći poredak stvari.
61
Sport
Revija FORUM
Košarkaška reprezentacija Crne Gore na prvenstvo Evrope u Sloveniji
Majstori košarke
Suad i Sead
Nije bilo lako, ali znali smo što želimo i davali sve od sebe, a to što se desilo da na utakmicama
pojedinaci zablistaju opet je plod kolektivne igre, kazao je skromni Šehović
”Nijesu imali ni maturske eksukrzuije, maturske večeri, Nove godine, ni Bajram, ništa! Uz porodicu
nijesu bili, mi smo bili uz njih, ističu ponosni roditelji Tahir i Samka
Crna Gora je najuspješnija ekipa u
kvalifikacijama, za predstojeće prvenstvo Evrope u Sloveniji. Naša reprezentacija je jedna od četiri koje su u kvalifikacijama ostvarile pobjede u svim
utakmicama.
Maksimalan učinak imaju još Njemačka, Italija i Hrvatska, ali iz osam
mečeva, dva manje nego crnogorska
reprezentacija koja je igrala u grupi
deset utakmica i svih deset riješila u
svoju korist. Posebno se pamti duel
u beogradskoj areni kada su u tri sekunde Sead i Nikola Ivanović matirali
reprezentaciju Srbije.
Sead je realizovao bacanja za izjednačenje, a potom i dodao Ivanoviću
koji je sa svoje polovine igrališta pogodio trojku i donio pobjedu Crnoj Gori.
Tu trojku FIBA je proglasila najboljom akcijom kvalifikacija za Evropsko
prvenstvo. Među najboljim potezima je
i alej-up Suada Šehovića.
Odlični šuter ,,crvenih,,je protiv
Estonije, na asistenciju Tejlora Ročestija, zakucao iza leđa u koš. Pamtiće se
i njegovih 17 poena za senzacionalni
trijumf u “Beogradskoj areni”.
“Pokazali smo da imamo kvalitet,
pokazali smo timski duh i da sa velikom željom i motivom nosimo dres državnog tima”, kazao je Suad.
“Nije mala stvar dobiti po dva puta
Izrael, Srbiju i Estoniju evropske velikane. Rekao sam više puta do sada da ova
ekipa nikada ne odustaje, da igra isto i
kada vodi i kada gubi. Napravili smo sistem koji je dao rezultat,”kazao je Suad.
62
Oktobar, 2012.
Sport
Revija FORUM
SFRJ na okupu
u Sloveniji
Na Evropskom prvenstvu u
Sloveniji nastupiće reprezentacije svih šest država članica bivše
SFRJ. Slovenija kao domaćin i
Makedonija na osnovu plasmana
sa EP u Litvaniji nastup su obezbijedile direktno, dok su ostale
četiri (Crna Gora, Srbija, BIH I
Hrvatska) to uradile kroz kvalifikacije.
On je prošlog ljeta neočekivano bio
izostavljen sa Evropskog prvenstva u
Litvaniji, potez koji je i njega, a i sve
one koji prate crnogorsku košarku,
tada mnogo iznenadio.
Mladi Bjelopoljac odradio je tada
pripreme, a dva dana uoči puta za Litvaniju obaviješten je da nije na spisku
putnika na Evropsko prvenstvo.
‘’U toj prošloj selekciji bio sam
skoro do kraja, a onda sam - dva dana
prije puta - dobio otkaz. Ne želim da
pričam o tome jer tada nijesam bio
tamo, ali sigurno znam da je ova reprezentacija pokazala karakter. To najbolje pokazuje duel sa Islandom, kada
smo se već plasirali na EP. Tada smo
gubili 22 razlike, protiv sebe smo imali
i sudije. Ipak, uspjeli smo da preokre-
nemo i čak ubjedljivo slavimo. To nije
bila samo pobjeda i dva boda, već pobjeda karaktera“.
Braća Šehovići karijeru su počeli u
Bijelom Polju, u Jedinstvu, a potpunu
afirmaciju stekli su u sarajevskoj Bosni.
Stariji, Suad karijeru je nakon Bosne gradio u ljubljanskoj Olimpiji i kijevskom Budiveljniku, a naredne sezone
nosiće dres Himika iz Ukrajine.
Dvadesetdvogodišnji Sead, koji je
trenutno bez kluba, prošle sezone nosio je dres njemačkog Oldenburga.
Za sarajevske “studente” igrao je
od 2005. do 2007. godine i osvojio titulu i dva nacionalna kupa BiH.
Slijedi dolazak u Podgoricu, gdje sa
ekipom Budućmpsti osvojio četiri duple krune.
Ponosni roditelji Tahir i Samka
Počeli su rekreativno da se bave košarkom u rodnom Bijelom Polju,da
ne budu na ulici. Svako dijete treba da se bavi sportom”, podsjeća otac
Tahir Šehović. Sve utakmice uživo pratim sa mnogo emocija,a kasnije
svaku odgledam na TV hladne glave”, kaže Tahir .
Kad su pošli za Sarajevo njihova karijera je počela da ide uzlaznom linijom”, dodaje majka Samka Šehović. Bili su dobri đaci ,radni i
uporni.”Nijesu imali ni maturske eksukrzuije, maturske večeri, Nove godine, ni Bajram, ništa,prisjeća se Samka. Uz porodicu nijesusu bili, mi smo
bili uz njih, ali uvijek izvan Bijelog Polja”, kazala je Samka.Ipak ta odricanja vrijede.”Presrećani smo i ponosni na sinove”, ističu Tahir i Samka.
H.T. E.L.
Oktobar, 2012.
Bio je član mlade reprezentacije
Crne Gore.
U tek završenim kvalifikacijama,
Sead je bio nosilac igre i rezultatskih
preokreta i heroj nezaboravnog trijumfa protiv Srbiju u Morači.
“Nije bilo lako, ali znali smo što želimo i davali sve od sebe da to ostvarimo. Od starta smo igrali kako treba,
kolektivno protiv svih protivnika, a to
što se desilo da na utakmicama pojedinaci zablistaju opet je plod kolektivne igre”, kazao je skromni Sead.
Prvenstvo Evrope za košarkaše
biće održano u Sloveniji, septembra
naredne godine, a osim domaćina igraće i reprezentacije Crne Gore, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Litvanije,
Makedonije, Rusije, Španije, Bosne i
Hercegovine, Hrvatske, Češke, Finske,
Gruzije, Njemačke, Italije, Latvije, Poljske, Turske, Ukraine, Srbije, Švedske,
Izraela i Belgije.
Stariji Šahović nije želio da komentariše šanse crnogorske reprezentacije, navodeći da ne sumnja u plasman
u drugi krug.
‘’Sačekao bih izvlačenje grupe pa
onda to komentarisao, jer su mnogo
bitna ukrštanja. Siguran sam da prolazimo prvi krug. Onda je sve moguće
u nastavku, ali je i važno da nas sreća
posluži. Od nas se dosta očekuje i mi to
moramo opravdati’’, kaže Suad Šehović, jedan od junaka crnogorskog pobjedonosnog pohoda kroz kvalifikacije.
63
Sport
Revija FORUM
Nakon Svjetskog juniorskog prvenstva u lou-kiku
Ovacije šampionima
iz Rožaja
Mensur Murić je prvak
svjetskog šampionata za
juniore u kik boksu, a Dejvid
Kjaević je u svojoj kategoriji
osvojio treće mjesto.
Piše: Emil Ličina
Poslije velikog uspjeha koji su
postigli u Bratislavi na juniorskom
svjetskom šampionatu u kik boksu,
Mensuru Muriću, osvajaču zlatne
medalje i Dejvidu Kajeviću, koji se izborio za bronzano odličje, u Rožajama je priređen veličanstven doček.
Murić je u finalnom meču kategorije do 81 kilogram pobijedio Mihaila
Navalneova iz Rusije na poene, 3:0.
Na putu do finala eliminisao je
64
Haruna Crnomerovića iz Bosne i Hercegovine i Rusa Andreja Pogodina.
Uspješan nastup takmičara rožajskog Univerzuma upotpunio je
Kajević, osvajanjem bronzane medalje u kategoriji do 71 kilogram.
Trener Univerzuma, Kik boks kluba iz kojeg su crnogorski i svjetski
šampioni, Mersad Bucko Muković
podsjetio je da je na šampionatu
učestvovalo 60 zemalja sa preko
1600 boraca.
– Nije bilo lako boriti se protiv
najboljih Rusa, Portugalaca i Amerikanaca ali mi smo uspjeli i donijeli
zlatnu i bronzanu medalju u Crnu
Goru i Rožaje – rekao je Muković.
Murić, koji ima svega 16 godina,
kapiten je reprezentacije Crne Gore.
Do sada je osvojio mnoštvo me-
dalja. Osvajač je kupa i prvenstva
Crne Gore, otvorenog prvenstva Srbije, Evropskog kupa a najznačajniji
uspjeh u karijeri mu je zlatna medalja u Bratislavi, koju je upravo donio
Crnoj Gori.
Impozantan je i njegov skor ove
godine - 11 mečeva i 11 pobjeda.
“Obećali smo medalje kada smo
krenuli u Češku i to smo ostvarili.
Nije lako bilo doći do zlatnog odličja ali ja, kao ni moj drug Dejvid, ne
žalimo zbog prolivenog znoja pa ove
medalje poklanjamo našem gradu,
Rožajama”, rekao je Murić.
Kajević je ove godine od ukupno
deset mečeva imao devet pobjeda.
Jedini poraz doživio je u polufinalu Svjetskog prvenstva od Emila
Mosubmadzea iz Azerbedžana, po
Oktobar, 2012.
Sport
Revija FORUM
Univerzum
primjer uspjeha
Trofeji i medalje za takmičare
Univerzuma nijesu ništa novo,
pa i one sa najznačajnijih takmičenja u svim starosnim kategorijama.
Medalju sa SP ima i Emil Nurković, koga je povreda noge primorala da preda polufinalni meč
i zadovolji se bronzom prošle godine u Skoplju.
Nurković će riznicu medalja
pokušati da proširi na predstojećem Balkanskom prvenstvu u
Varni i Evropskom prvenstvu u
Ankari, kao i Remzija Dacić, kojeg je crnogorska javnost imala
prilike da upozna kroz efektne
pobjede na kik boks revijama u
Budvi i Podgorici.
Uspješnu godinu rožajskog i
crnogorskog kik boksa pokušaće da upotpuni Damir Muković
titulom profesionalnog prvaka
Evrope u meču koji se priprema
kraj ove gorine.
mnogima jednog od najboljih boraca
šampionata.
“Konkurencija je bila jaka i teško
je osvojiti prvo mjesto, ali moj drug
Mensur je uspio. Ja sam, zbog povrede, izgubio od Azerbejdžanca koji
je prošlogodišnji prvak svijeta”, re-
kao je Kajević.
- Vi ste već postali uzor učenicima ove škole, ali i drugim mladim
ljudima, prije svih sportistima u ovoj
sredini i šire, jer ste dokazali da se
velikim radom i zalaganjem mogu
dostići i svjetski vrijedni rezultati
– rekao je na prijemu šampiona di-
Dedeić prvak Balkana
Da su Rožajci talentovani za borilačke sportive potvrdio je i džudista
Rijad Dedeić, juniorski prvak Balkana.
On je krajem avgusta u rumunskom Turn Severinu, u finalnom meču
juniorskog Prvenstva Balkana, savladao Bosanca Eldina Omerovića. Član
rožajskog džudo kluba ,,Ibar”, na putu do zlata u kategoriji do 81 kg. srušio je pet odličnih boraca iz regiona, a posljednji u nizu je bio iz BH.
Uspjeh džudista iz tog grada upotpunio je Edvin Kalač (do 73) osvajanjem bronzane medalje.
Oktobar, 2012.
rektor gimnazije „30.Septembar“ u
Rožajama Fejzo Murić.
U ime osvajača medalja,na prijemu se zahvalio Dejvid Kajević uz
obećanje da će u budućnosti biti još
ovako vrijednih trofeja.
“Želimo medalje i u seniorskoj
konkurenciji”, poručili su Murić i Kajević.
Uspjeh talentovanih Rožajaca
pohvalio je selektor Ivan Strugar koji
je kazao da je rezultat Murića i Kajevića veliki uspjeh ne samo crnogorskog kik boksa već i sporta uopšte.
On je posebno istakao Murića,
navodeći da u takmičarskoj i trenerskoj karijeri nije imao prilike da vidi
borca, naročito juniora od 16 godina, sa tolikom željom i motivom za
pobjedom.
65
Vjerski pojmovnik
Revija FORUM
Kurban - smisao i značaj
Allahu ne trebaju ni krv ni meso žrtava, već
iskreno učinjena dobra djela.
Piše: ef. Enes Burdžović
Kurban, je arapska riječ, pomenuta u Kur’anu, a znači žrtvu
radi ostvarivanja bliskosti sa Uzvišenim Allahom. Ova vjerska tradicija, kako Kur’an pominje, stara je koliko i samo čovječanstvo.
Dvoica sinova Adema, a.s., Kabil i Habil, prinijeli su žrtvu Allahu,
pa je od jednog žrtva bila primljena, a od drugog nije. Komentarišući ovaj ajet, islamski učenjaci su rekli da tajna primanja
žrtve nije u vrsti žrtve, već u iskrenosti. Kažu da je jedan prinio
žrtvu formalno, dok je drugi prinio žrtvu iskreno, uvjeren da
će Allah primiti molbu njegovu.
Prinošenje kurbana se pominje i kao dio tradicije
Ibrahima, a.s., kog je Allah Uzvišeni iskušao naredivši mu da za žrtvu prinese svog sina Ismaila, a.s.
Potvrdivši spremnost Ibrahima, a.s., da žrtvuje i
Ismaila, a.s., da bude žrtvovan, Allah šalje Ibrahimu meleka, koji mu donosi naredbu da umjesto sina žrtvuje ovna.
Kroz samu tradiciju žrtvovanja kurbana,
potvrđuje se činjenica da je islam vjera svih božijih poslanika, jer su i Adem, a.s., i Ibrahim, a.s., bili
svjedoci naredbe koja je kasnije potvrđena i u šerijatu
Muhammeda, s.a.v.s., poslednjeg božijeg poslanika i vjerovjesnika.
Iz prinošenja žrtve Svemilosnom Allahu, ne smije se razumjeti da su žrtve njemu potrebne, da povećaju njegovu moć nad
ljudima. Pravi smisao žrtve oslikava se u 37. ajetu iz sure el-Hadždž, u kom kaže: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv
njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; tako
vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I
obraduj one koji dobra djela čine!“
Ajet jasno oslikava smisao propisa: Allahu ne trebaju ni krv
ni meso žrtava, već iskreno učinjena dobra djela. Zato se i Muhammed, s.a.v.s., za onoga ko iskreno vjerujući zakolje kurban,
da prije nego prva kap krvi dotakne tlo, biće mu oprošteni grijesi.
Da bi ovaj ibadet bio valjan i primljen, osim iskrene namjere i
klanja u tačno preciziranom vremenu, postoje uslovi da bi jedan
kurban bio valjan:
Pojedinosti vezane za praksu klanja kurbana
Uslovi koje mora ispuniti vjernik da bi mogao zaklati kurban
najprije, da bude u finansijskoj mogućnosti da to učini, jer, prema kur’anskom principu, Allah nikoga ne tereti onim što nije u
66
stanju podnijeti. Ako nabavka kurbana prelazi njegove osnovne
životne potrebe, u obavezi je zaklati kurban.
Postoje uslovi koji se trebaju ispuniti u pogledu životinje da bi
se mogla žrtvovati za kurban. Muhammed, s.a.v.s., u tom pogledu kaže: “Četvoro ne može biti kurban: životinja jasne ćoravosti,
ona koja je očito bolesna, sakata nekom vidljivom mahanom i
iznemogla neuhranjena životinja.”
Osim toga, za kurban se može zaklati krupna ili sitna stoka, tj.,
kamila ili krava, ovce ili koze. Nije zabilježeno da je Poslanik, s.a.v.s.,
dozvolio da se neka druga vrsta životinje žrtvuje kao kurban.
Praksa vjernika ovog podneblja je vijekovima bila da za kurban biraju najbolje životinje, bez ikakvih mahana. Da bi se žrtva
smatrala kurbanom, mora se zaklati u tačno određeno vrijeme,
nikako prije bajram-namaza. Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Tri
su dana klanja kurbana, a prvi je najbolji”.
Lijepo je trećinu mesa zadržati za sebe, trećinu podijeliti kao
sadaku, a trećinu podijeliti kao poklon rodbini, prijateljima i komšijama. Jer, Allah Uzvišeni o tome u Kur’anu kaže; “Jedite
od njih, a nahranite i onoga koji ne prosi i onoga koji prosi.” (sura el-Hadždž, 36)
Pogrešno je misliti da je meso koje nam neko
donese od kurbana sadaka, te nipodaštavati sadaku odbijanjem da primimo kurban jer nismo siromašni. Bitno je znati da nije dozvoljeno unajmiti
nemuslimana da zakolje kurban muslimanu.
U poslednje vrijeme, desi se da se sretnemo
sa praksom davanja novčane nadoknade u vrijednosti kurbana, sa namjenom ne da se taj kurban zakolje,
već da se dati novac utroši za izgradnju džamija, vakufskih
zgrada i slično. Time propis klanja kurbana nije ispunjen, jer
nije bilo žrtve, koja je suštinski elemenat ovog ibadeta. Međutim, ako se radi o organizovanom klanju kurbana, čije se meso
nakon toga distribuira u korisne svrhe. U našem slučaju, Islamska
zajednica u Crnoj Gori, institucionalno organizuje klanje kurbana,
za potrebe ishrane učenika medrese Mehmed Fatih u Podgorici, a
u toku godine povremeno provede akcije distribucije kurbanskog
mesa ugroženim porodicama. Time se je ispunila svrha, a i namjena klanja kurbana, jer je njegovim mesom učinjeno dobro djelo i
vrijedna sadaka.
Na kraju, klanje kurbana je ujedno i čin zahvalnosti Uzvišenom Allahu na blagodatima zdravlja, života, blagostanja, porodične sreće i slično. Njime vjernik, koji žrtvuje i podijeli blagodati
sa drugima, potvrđuje istinu da jedino spremni da daju su oni
koji zaslužuju da dobiju. Onaj ko se ibadetom klanja kurbana
približio svojoj rodbini, komšijama, siromašnima, ugroženima...
on je zaslužio bliskost Allahove milosti. Zato možemo reći da je
kurban čin pokornosti i zahvalnosti Allahu, dž.š., čin milosrđa i
pomaganja siromašnima, znak dobre volje i komšijske pažnje,
snažna nit u jačanju rodbinskih veza, i neoboriv podsticaj nesebičnosti i vjerničkom merhametu (milosrdnosti).
Oktobar, 2012.
Mersad Berber
web: www.forumbosnjaka.com
mail: [email protected]
Nova knjiga Rifata Rastodera
DAN SJEĆANJA Rifat Rastoder
Dan sjećanja
Rifat Rastoder
DAN SJEĆANJA
Download

forum 24 - forum bošnjaka/muslimana crne gore