Evropski defendologija centar za nauþna, politiþka, ekonomska,
socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja
Svetozar Mirkoviü
ANTROPIKA
Svetozar Mirkoviü
ANTROPIKA
Evropski defendologija centar
Banja Luka, 2014
ANTROPIKA
Autor:
Svetozar Mirkoviü
Recenzenti:
Prof. dr Ostoja Ĉukiü
Prof. dr Miodrag Romiü
Izdavaþ:
Evropski defendologija centar za nauþna, politiþka, ekonomska,
socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja,
Banja Luka
Za izdavaþa:
Prof. dr Duško Vejnoviü
Štampa:
Grafopapir d.o.o, Banja Luka
Za štampariju:
Petar Vukeliü, inžinjer grafiþke tehnologije
Tiraž: 50 primjeraka
ISBN 978-99955-22-66-7
SADRŽAJ
UVOD – ANTROPIKA ................................................................. 9
Prvi dio
SEBIV
1.
2.
3.
4.
BIVNA AKTIVNOST- DJELOVANJE..................................... 13
1.1. Razine djelatnosti .............................................................. 24
1.2. Reaktivno ponašanje ......................................................... 30
1.3. Ex-statiþna aktivnost ......................................................... 32
1.4. Zbivanje............................................................................. 32
1.5. Oblici biva ......................................................................... 34
BITELJ I SUBJEKT ................................................................... 41
2.1. Hiletik ................................................................................ 42
2.2. Subjekt............................................................................... 48
2.3. SKUD i poriv .................................................................... 50
2.4. Poliontiþnost i svijest ........................................................ 56
2.5. Metageneza ....................................................................... 61
2.6. Sloboda .............................................................................. 65
BITELJSKI KONTINUUM ....................................................... 71
3.1. Subivanje i kolektivno vrijeme ......................................... 71
3.2. Biteljsko vrijeme ............................................................... 74
OB I SEB ................................................................................... 77
Drugi dio
AUTOEKSPLOATACIJA
1.
2.
3.
4.
RETARDIRANO BIVANJE ...................................................... 82
ISPAZNA SKUD ....................................................................... 86
SKUD I VJERA.......................................................................... 88
3.1. Sinkretizam ....................................................................... 91
3.2. Protosubjekt....................................................................... 98
DIFUZNOST BIVA I SVIJESTI ............................................. 100
5.
6.
7.
8.
PRAZAN UNIVERZUM ......................................................... 104
SUDBINSKO VRIJEME ......................................................... 111
6.1. Sintimija i legenda........................................................... 114
6.2. Prakultura ........................................................................ 116
HETEROEKSPLOATACIJA ................................................... 121
SAMOORGANIZACIJSKE TENDENCIJE ............................ 123
8.1. Heletiþnost i diverzifikacija ............................................ 123
8.2. Agregacija ....................................................................... 129
8.3. Podijeljena svijest............................................................ 131
8.4. Duhovno podaništvo ....................................................... 133
8.5. Agonija subjekta.............................................................. 139
8.6. Resocijalizacija i geneza civilizacije ............................... 144
Treüi dio
AKTUALNI KONTINUUM
1.
2.
3.
4.
5.
6.
REALITA ................................................................................. 148
1.1. Pogoni ............................................................................. 149
1.2. Ekonomska revolucija ..................................................... 150
1.3. Kritiþka egzistencija ........................................................ 158
METAANTROPIZAM-DUH I MATERIJA............................ 162
2.1. Negativizam sistema ....................................................... 166
REALITA – SEKUNDARNA DRUŠTVENOST .................... 174
3.1. Politika i vlast .................................................................. 184
3.2. Država i društvo .............................................................. 185
SINDROM REVOLUCIJE I TOTALITETA MOûI ............... 187
4.1. Endogeni i egzogeni procesi ........................................... 187
4.2. "Istoþni" sindrom............................................................. 188
4.3. Sociovizije ....................................................................... 195
4.4. Regulovana svijest .......................................................... 196
4.5. Gašenje revolucije ........................................................... 197
SEVID ...................................................................................... 199
5.1. Socijalna izvjesnost ......................................................... 199
5.2. Sebepoimanje-“subjektivizam” ....................................... 205
OSOBA I BITELJSKE CJELINE ............................................ 215
6.1. Privatna jedinka ............................................................... 218
6.2. Kriza individualizma ....................................................... 222
6.3. Realistiþka osoba ............................................................. 228
7.
SVIJET I ISTORIJA ................................................................. 234
7.1. Sinergizam i dominante................................................... 245
ýetvrti dio
UNIVERZUM POTENCOVANE ENTITE
1.
“VINUTI SE JEDNIM SKOKOM IZNAD OVOG SVIJETA
I PONOVO ZARONITI ISPOD NJEGA” ................................. 251
1.1. Prevlast sistema ............................................................... 254
1.2. Pluralizam moüi .............................................................. 258
1.3. Dvojna angažovanost ...................................................... 260
1.4. Primjenjena duhovnost .................................................... 263
1.5. Jedinka sistema................................................................ 265
2. POTENSOVA TOTALITA ...................................................... 270
2.1. Onostrana izvjesnost ....................................................... 277
2.2. Socioblokada ................................................................... 284
2.3. Planetarna totalita ............................................................ 287
2.4. Involucija......................................................................... 289
Peti dio
ANTROPSKI UNIVERZUM
1.
2.
3.
4.
5.
6.
REGULACIJA KRIZE ............................................................. 292
REVOLUCIJA – ŠOK TERAPIJA ......................................... 296
POKRETI ................................................................................. 300
SEBIVNA REPOLARIZACIJA............................................... 302
ANTROPSKI UNIVERZUM ................................................... 304
SEBIVNA ODGOVORNOST ................................................. 317
UVOD – ANTROPIKA
Slobodni ljudi tema su rasprave, a uz njih odmah i pitanja: Zašto
slobodnih uglavnom nema? Pod kojim bi uvjetima mogli nastupiti?
Umjesto odgovora nastavlja se govor o ljudima: o idealnima, tobože
onakvima "kakvi jesu", kakvi su bili, kakvi bi eventualno mogli biti bolji ili gori od današnjih. U tom pogledu ovdje nije ništa pouzdano
dokazano niti osporeno, samo je posijano dosta sumnje i nabaþena pokoja
moguünost.
Ljudima su najprihvatljivije misli što laskaju njihovim idealima.
Autor kojima je prava briga da ih što više ljudi "prihvati", ne poþinju od
stvari, nego od þitatelja, prikazuju predmet i ujedno transponuju, a svijest
onih ljudi koje žele pridobiti dodvoravajuüi se njihovoj taštini. Ovaj dio
posla se ispušta. Štoviše, ni jasnoüa ne može biti neposredni cilj. Do nje
mora dospjeti prije svega onaj ko þita; on odluþuje da li smo zajedno
uspjeli ili nismo.
Teškoüa je takoÿer s metodom. Nije poznata ni jedna kojoj bi se
moglo povjeriti antropske teme. Metoda je "kruna misli", pod uvjetom da
se dalje ne misli. Apsolutne alternative iskljuþuju jedna drugu, i izbacuju
opreþne saržaje. U stvari tek ono što se da relativizovati može stupiti u
interakciju, takoreüi u metabolizam i tako se probija. Zbog toga ove
antropske pisanije, pune smuše svako malo nagaze na “rep” nekoj od
prethodnih misli. ýistota je jedino pouzdana kod apstrakcije i jedva da
bogovima služi.
Metabolizam je osnova za prirodne i društvene procese, jednako
se služi izgradnjom i razgradnjom, prevodi jedne oblike na druge i u tom
procesu ljudi prevazilaze sami sebe, pa se spominje anaboliþki proces u
prirodi, u vezi s njim novi elementi energije na drugoj strani je katabolizam koji predstavlja razgradnju postojeüih elemenata i njihovu transformaciju na elemente buduüe tvorbe. Tvorba i razgradnja struktura se
razvija kao transformacija energija. Kakvu god metodu neko smislio ili
zaveo neku produkciju, opet üe doüi redukcijom do prirodnih procesa,
odnosno do postojeüih subjekata, do njihova samoprevazilaženja i ponovnog nastupanja. Anabolizam i katabolizam su procesi uzajamno propojeni
tako da nema jednog bez drugog i da potpuno odudaraju od popularnih
priþa o uzrocima i posljedicama koje su u stvari odvojene od živih do-9-
gaÿaja. U vezi s tim govori se o “logikama” koje mogu biti dvovalentne,
u smislu plus-minus, minulo – sadašnje itd., meÿutim zanimljivije, korisnije u najmanju ruku je trovalentni postupak. Okultizam, ezoterija i
hilozoizam su analogije pomoüu kojih se nastojalo objasniti pojave
prošlosti nekakvim životom koji je bio izvan stvarne aktivnosti ljudi.
Balkanci nemaju stare mitove u originalima nego imaju
pretvorene u svoje etniþke ideologije pa ulaze u svijet prije nego su ga
otkrili. Balkan i dalje na istok je svijet prepun mitova koji ne govore o
današnjici nego o nevoljama ljudi koji takoreüi ne znaju šta bi sa sobom.
Amerkinac je graÿanin iako o graÿanstvu nema pojma. Evropljani i
Balkanci naizad bi bili graÿani, ljudi o sebi i za sebe ali mjesto u ovom
svijetu im je potpuno nepoznato, strano. Balkan niti pak nudi niti
obeüava. Ovde je logika izvan morala, reda i sistema jer tu se subivno ne
biva, pa im se tako rastaþe u korupciju. Rado bi išli u vlastiti red i
sistem ali kako do toga? Ne nastpaju u njemu nego se prvenstveno snalaze.
Uþinkoviti negativitet
Nekad je bolje vele ne znati nego znati jer time ostaje neošteüena
moguünost i eventualno otvoren put da se može dalje. Težnje otvaraju
nepoznate puteve, podsjeüaju na ljubav, dok se u potpunosti ne realizuje
ona djeluje kao kod Romea i Julije. SKUD nestaje þim pristupi se njenoj
realizaciji. Da Romeo i Julija nisu nastupili samo u okviru SKUD-i ne bi
nikada postali to što su bili jer SKUD u odluþujuüim trenutcima pobjeÿuje stvarnost. SKUD- to smo mi napeti prema sebi. Mit prethodi znanju
pa vjerovanje poþinje razmišljati prije nego znanje. Za duhove govore
smrtnici i pišu duhovne knjige. Sve stare knjige su ispisane o duhovima.
Kultura je ljudsko tlo i poþinje se dizati u obliku kretanja ljudi od
jendih prema drugima. To je aktivno posredovanje sa cjelinom koje je
gajeno više manje svjesno, dakle rekli bi stari Hindusi u nekakvoj
budnosti i bez Bude. Kultura crpi iz zemlje i od þovjeka a nebo tek
naknadno kad þovjek ne zna šta bi dalje sa sobom. Nebo nije ni znanje ni
orijentacija nego negativni proces unutar životnog prostora. Gornje nebo
je isprazno, daleko iznad zemlje, odprilike tako kao što su ljudi daleko od
sebe, pa od neba se najþešüe oþekuje nadanje, iluzija i vjera.se nadaju i
strahuju.
U svemu s þime se þovjek bori razraþunava se prvenstveno sa
sobom. Ne može na jednom mjestu ostati i mora što bi se reklo sa sobom
raskrstiti. Otud kriza (crisis) nije prirodno stanje ali je najprirodniji,
- 10 -
najmjerodavniji odnos þovjeka prema sebi. Raskrstiti sa sobom znaþi
oslanjati se na sebe i ujedno sebe prevazilaziti. Kad subjekat gubi snagu
onda njegovo vlastito djelovanje prelazi u asubjektno kretanje. Onda
preko njega se pojavljuje ono što se naziva uzrokom, sluþajnošüu,
stihijom ili sudbinom. ýudovišni dogaÿaji se pojavljuju bez nositelja,
nevezano i neznano, s njima rado barataju þarobnjaci, takozvani uþitelji i
vještaci za ljudske tajne. Pošto inaþe þuda traže vezu sa oskudnim
ideologijama i nejakim subjektima tu olako se rapsredaju metafizike, ili
pak ideologije. Kapitalistiþki liberalizam gaji kult jednakosti mada u
stvarnosti odnosi u samom kapitalizmu baziraju se na nejedankosti, pa
tako ljudi “stiþu” ono što u stvarnosti nemaju i do þega ne mogu. Pred
bogom ljudi jednaki, pred zakonom jedanki, a upravo jednakost je ono
što se iskljuþuje iz objektivnih procesa. Duhovnjaci, proroci, mešetari
podvode Ovaj svijet pod Onaj. Vjerovati u biti znaþi predavati se
Drugome.
U vezi s pitanjima što ih ovdje pokreüemo nastaju znatne jeziþne
teškoüe. Potiþu uglavnom iz sadržaja, osobito iz prikazivanja simultanih i
genetskih procesa. Iako s njima imamo puno posla u životu, ipak
nemamo za njih razvijene opüe pojmove. Obiþno se služimo jezikom što
izražava opstanak, svakidašnjicu, konaþne stvari pomoüu dvovalentne
logike svijeta uzroka i posljedica, prošlosti i sadašnjosti, subjekata i
objekata. Tekst ne uvažava balkansku politikantsku jeziþnost.
U tekstu je niz rijeþi upotrijebljeno drukþije nego obiþno, a
nekoliko ih je polusmišljenih ili su uzete samo kao simboli. Bez toga ne
bi moglo. U odnosu na pojam bivstva jezik je priliþno nemoüan, pa
nastaje puno nesporazuma ako se ne vodi raþuna o ovoj manjkavosti i
ako nedostaje razumijevanje za namjere autora. Obzir i tolerancija su
utoliko poželjniji što razumijevanju svega, pa i misli drugih ljudi,
prethodi stanovito neiskazano poimanje. Ono je osobito osjetljivo u
bivstvu: biv obuhvata svaku pojavu i biüe, a pri tom mu uvijek malo
nedostaje pa da svaku od njih promaši, jer sve jest - pa nije.
Upozoravamo na 3 faze ukupne antropike. Prva raspravlja kako je
þovjeku u svijetu (društvo plus priroda). Druga faza raspravlja o osobi u
društvu. Treüa koja bi tek trebala doüi govori kako je þovjeku u sebi, sa
sobom itd. Faznost znaþi analizovati i ujedno se predavati postignutom.
Otuda “klupko” koje se namotava iznutra i spolja pomoüu prošlosti,
sadašnjosti i pretpostavljene buduünosti. Za takvu strukturu ne postoji
metod nego govorimo o faznim pomjeranjima.
- 11 -
Prvi dio
SEBIV
1. BIVNA AKTIVNOST- Djelovanje
Stvarno je ono što egzistuje prije svega putem procesa što ih samo
razvija. Niko neüe nazvati stvarnim þovjekom osobu sposobnu da živi
samo u posebnim okolnostima i na teret drugih ljudi. Glavna je nevolja
opüenito u ovoj po-sebici. Ljudi jesu posredstvom: ustrojstva, sredine,
djelovanja i zajedništva. Biti posredstvom sebe, kako dolikuje ljudima,
znaþi generovati elemente iz kojih se tvori ljudsko bivstvo. U biti
generovanja je djelovanje. Ono predstavlja specifiþan oblik ljudske
životne aktivnosti. Stoga skoro svi pokušaji da se þovjeka definuje,
uzimaju u obzir prije svega zajedništvo i djelovanje. Naglašava se da je
"þovjek društveno biüe"; spominju se mišljenje, svijest, rad, proizvodnja
itd.
Kada pristupamo djelovanju nasumce, zapazimo jedino metež
poput onog što ga laik dobije promatrajuüi mravinjak ili roj pþela. Kako
bismo se ovdje koliko-toliko snašli, moramo djelovanje rašþlaniti. Pri
tome istiþemo aspekte koji su primarni za poimanje djelovanja, i to kao
aktivnosti kojima ljudi pokreüu procese bivstva. Djelovanje i bivanje idu
jedno drugom u susret, meÿutim nikad se ne mogu poistovjetiti. U
sluþaju da se aktivnost i življenje stapaju u jedan te isti proces, þovjek
gubi autonomiju i vraüa se natrag u prirodu. Ako bi pak bivstvo postalo
neposredni proizvod svoga nositelja, tada bi ljudi prešli meÿu ona þudna
biüa što pretenduju na vjeþnu egzistenciju.
Odluþujuüa su pitanja kako djelovanje prelazi u bivstvo i kako se
razlikuje bivanje putem djelovanja od onoga nedjelovnoga. Bivanje
izmiþe standardnom djelovanju i pukom opstanku. Ne možemo uspješno
djelovati a da se u djelo koliko-toliko ne razumijemo. No živjeti s
razumijevanjem života, to uglavnom ne uspijeva. Ljudi dolaze na svijet i
odlaze sa svijeta bez uvida u život. Štoviše - takva mu je narav - bivanje
kao da izmiþe samo sebi. S njim je kao s djetinjstvom: da bi ga se
razumjelo, kako to zahtijevaju mnogi filozofi, trebalo bi po drugi put uüi
u bivstvo. Ljudi to zaista þine sa svojim djetinjstvom tako što dospijevaju
u zrelost. Problem je meÿutim kako zreli ljudi bivaju proniþuüi bivstvo.
Kao što þovjek mora odrasti da bi razumio djetinjstvo, tako svoje puko
bivanje mora pretvarati u cjelovit samosvojan proces. Da bi bio po sebi a
- 13 -
ne po vanjskoj stihiji, mora djelovati i djelovanjem ispunjavati bivstvo. U
vezi s tim razlikujemo tri vrste djelovanja: proaktivno, reaktivno,
ekstatiþno.
Aktivnost usmjerena na odreÿeni cilj predstavlja proaktivno
djelovanje. Ono je uglavnom obuhvaüeno svojim nositeljem, dvosmjerno
je i simultano:
-Teþe od subjekta prema predmetu i od predmeta k subjektu.
-Aktivnost istovremeno obuhvata oba pola i nastavlja se tako
dugo dok se prirodni objekt ne pretvori u þovjekovu stvar, dok se polovi
ne ujednaþe u obliku kretanja subjekta.
Aktivnost aktera i predmetno kretanje povezani u jedinstveni
proces tvore djelovanje kao realizaciju ciljeva pomoüu sredstava i
metoda. Preko ciljeva daje predmetu subjektivni oblik, a pomoüu
sredstava daje svrsi objektivni karakter. Djelatnost je pred-zasnovana, to
je unaprijed postavljena aktivnost. Sebi "prethodi", pojavljuje se, ako
smijemo tako reüi, prije no što krene, izvjesno je kako se izvodi, þime se
izvodi i radi þega. Djelatnost je proizvodna strana bivnog procesa.
Princip djelatnosti je posredovanje i nadilaženje posredovanih strana, tj.
djelatelja, predmeta i okolnosti.
Otuda se razlikuju dvije vrste svrha: egzistencijalne i slobodne.
Slobodne se više tiþu odnosa subjekta prema sebi. Egzistencijalne svrhe
poniþu iz primarnih napora da se opstane te iz okolnosti u kojima ljudi
ove napore þine. Aktivnost i okolnosti skupa tvore situaciju, a u njoj su
potom svrhe i ciljevi utoliko sluþajniji i siromašniji što je situacija
akutnija. Neposredna nužda goni na neposrednu aktivnost kratkog
dosega, bez racionalno oformljene svrhe, ali s nesvjesnom težnjom k njoj.
Ovdje se "utopljenik hvata za slamku", siromah za snove a oþajnik za
ludilo.
U nuždi slijedimo puku svrsishodnost koja sliþi svrsi i korenspoduje s njom. Meÿutim u djelatnom nastupu razraÿujemo svrhe. Svrha
je osnovni element intencijalne aktivnosti, no svrsishodnost varira od
sluþajne podobnosti za nešto do þvrsto oblikovanje prirodne teleonomije.
Za svrhu je potreban nekakav komplet u moüi þovjeka, jer tek u njemu
nastaje moguünost djelatne povezanosti. Samo dejstvo jedne stvari na
drugu, þak i u sluþaju da su meÿusobno prilagoÿene, još ništa ne govori o
svrhovitosti. Svrhovitost se pojavljuje tek u sklopu djelovanja. Stoga
moramo u cijelom tekstu razlikovati djelovanje kao specifiþnu aktivnost
ljudi od dejstva kao interakcije izmeÿu stvari ili kao oskudne aktivnosti
ljudi kad se ponašaju sliþnije stvarima i ostalim biüima nego sebi.
Djelovanje je uvijek bar donekle kontrolovano, a dejstvo nije.
- 14 -
Domena kretanja što sliþi svrsi, a nije svrha, jest živi svijet. U
njemu je nešto "sredstvom" jer je organ, a nešto je svrhovito zato što je
momentom unaprijed date strukture. Ne može se uzeti obrnuto, stvar neüe
biti sredstvo zato što je svrhovita niti je svrhovita zato što je sredstvo.
Stvari u prirodi mogu biti opuštene jedna prema drugoj, pa bi se prije
moglo reüi da je pojedinaþno biüe podvedeno pod ovu ili onu
svrsishodnost nego da je svrha izvedena iz biüa. Naþin ponašanja je
moment zadane organizacije. Organ je element anatomije i organ
aktivnosti. Aktivnost je upuüena na svoj "predmet" putem fiziþkih i
psihiþkih organa, koji su ujedno organi nagona i zadovoljenja potrebe.
Svrhe se ne izdvajaju iz psiho-fiziþke konstitucije. Kao što je fiziþka
aktivnost neodvojiva od organa, a organi od organizma, tako je psihiþki
oblik neodjeljiv od neartikulovane aktivnosti. Neko biüe se može
ponašati i živjeti po nagonima, ali po nagonima ljudi ne mogu djelovati.
Biüe nosi sa sobom opüe momente svrhovitosti kao vlastitu
unutarnju odreÿenost i moguünost da u širim prostorno-vremenskim
razmjerima - inaþe nedostiživim prostim kontaktom - vrši upravo onu
aktivnost kojom se održava. Izmeÿu vanjske i unutarnje strane vladaju
funkcionalnost i "razumnost". Buduüi da je sve dato, sve jest kako jest. U
toj jednostrukoj egzistenciji, ako je možemo tako nazvati, i "najprimitivnija biüa se racionalno ponašaju" (L.Barthalanffy). Ili J.Piaget:
"Instinkt je logika organa, stoga se pomoüu njega postižu þak takvi naþini
ponašanja koji bi u podruþju samih operacija þesto iziskivali zadivljujuüu
inteligenciju".
Sprega aktivnost-biüe u prirodnih je biüa neposredna, jer i njihovo
bivstvo ima oblik ove jednostruke egzistencije. ýovjek se meÿutim može
održati kao samostalno biüe jedino pod uvjetom da svoje bivanje izdvoji
iz prirodnostihijskog toka, da ga djelovanjem udvostruþi. No neüe to
postiüi ukoliko ne izraÿuje sredstva i ne oslobaÿa organe iz golog
kontakta sa sredinom. Prirodni proces se formira iz redoslijeda dogaÿanja
koja se stežu u svojevrsni krug. U djelatnosti ova kružnost je veü u
polazištu, tako da poþetak u vidu svrhe sadrži kraj. Nagoni i motivi
pokreüu aktivnost, a putem cilja istovremeno joj se predstavljaju kao
predmet djelovanja.
Prijeka potreba što obuzima biüe "odluþuje" o njemu, a ne biüe o
potrebi. Pauku je skoro sve predodreÿeno, on je samo "izvršitelj" radnje
zvane životna. Pod pritiskom nadmoünih okolnosti i ljudi se prepuštaju
sliþnom ponašanju. Kad þovjek nije u stanju na adekvatan naþin usvojiti
objektivan sadržaj, onda se drži prema svojoj stvari kao þistoj suprotnosti, ili se s njom identifikuje. Na tome se zaustavlja: bilo da bez razloga
- 15 -
nešto "odbacuje" ili nešto bez rezerve prihvata. U takvoj prilici
svrhovitim se smatra sve što je posveüeno namjeri. Mogu se vršiti
parcijalne radnje bez ciljeva, kao što mogu postojati ciljevi bez
objektivno svrhovitog sadržaja. Može neko, kako izreka podrugljivo
kaže, "prodati gaüe da bi kupio periku", i pri tom ne povrijediti
svrhovitost akta u odnosu na cilj niti tobožnj slobodu volje.
Lakše je od poželjne stvari napraviti cilj nego od razložne svrhe
želju. Razložnost je stvar hladnog razuma, a želja "znaþi život". “Život je
– život”, a što je razum, to se nikad ne zna. Profesionalni pedagozi,
moralisti ili roditelji u svojoj "odgojnoj praksi" þesto zamjenjuju jedno
drugim. Ne smeta ako za svoje þudovišne ciljeve pozajmimo svrhe iz
svoje volje. Ponašanje üe izgledati kao manifestacija osobina individue,
ono üe se odreÿivati voljom a volja sama sobom. Kad je autokrat ponosno
izjavio "Moja volja je razlog", rekao je premalo: "Moj razlog nema druge
osnove osim moje volje". Krug subjektiviteta iz kojeg je moünik krenuo
zatvoren je prije no što se moglo u njega slobodno uüi. Orijentiranje iz
situacije i radi situacije opstanka zatvara biüe i prisiljava ga da kruži u
sebi: vladar prodaje nevolju za svoju slobodnu volju. Pritisak okolnosti i
kruta nužda ne dozvoljavaju svrhama da se razviju, jer prije nego se stvar
ispostavi kao cilj, ona je veü faktor þovjekove orijentacije, pa se tako
ciljevi formiraju na prethodnoj opsjednutosti stvarju. Neko se drži
"svojih" manira ili mode, neko "svojih" novina u ruci, neko stranke ili
crkve - uglavnom svi se "drže" onoga što ih je savladalo i što vuku sa
sobom kao uroÿenu ili steþenu manu.
Kad se praktiþki krene na stvar, onda se postupa prema njezinim
osobinama i prema zahtjevima cilja i þovjekovom odnosu prema sebi. Pri
tome se prvobitni psihiþki pokretaþi jednim dijelom potiskuju ili
modifikuju kako bi prihvatili objektivne ili slobodne svrhe i sredstva.
Biüa mogu doüi u valjan odnos jedino na objektivan naþin. Da bi þovjek
sebi osigurao samostalnost u tom odnosu, te zadržao stvar i sebe
naspram stvari, on ugraÿuje sebe u njezinu egzistenciju, a momentima
"unutarnjeg" života daje predmetni karakter. Ne dopušta okolnostima da
ga zatvore u stanje akutne nužde. Svrhe opstanka prestaju biti polazište,
ljudi su od njih slobodni približno u onoj mjeri u kojoj aktivno formiraju
sredinu.
Cilj, sredstva i svrhe se ispoþetka stapaju: anticipirani objekt je
cilj našeg odnosa prema objektu; ovaj spoj je sredstvo zadovoljenja
potrebe koja nas pokreüe; buduüi da se djelatnost orijentuje na dati
objekt, objekt je takoÿer svrha. ýim se, meÿutim, pristupi realizaciji cilja
slobodno od neposredne nužde, polazna sinkretiþna forma se rašþlanjava:
- 16 -
cilj se mijenja u pluralitet svrha, a svrhe se objektivuju u sredstvima.
Aktivnost prirodnih biüa se spontano reprodukuje u svrsishodnost. No
þovjek djelujuüi rukuje s neþim što veü jest svrsishodno, bila to
svrsishodna stvar koju nalazi u prirodi ili je to stvar s kojom nadograÿuje
organe. ýovjek "ispošilja" svoje elemente u vanjsku sredinu i pomoüu
njih suzbija njezino erozivno dejstvo. Aktivnim pristupom sredini
istovremeno generuje objektivni sistem u kojem preuzima ulogu
regulatora. Kad postavlja granice vanjskim tokovima i usmjerava ih,
jednovremeno zavladava prirodnom svrsishodnošüu i nastupa umjesto
prirode na položaj integratora pojedinih prirodnih procesa.
U razvijenom djelovanju mijenja se redoslijed elemenata.
Aktivnost nije više diktirana neposrednom potrebom ili izvanjskom
prinudom, dakle akutnim stanjem. Komponenta neposrednosti, inaþe po
prirodi stvari "prva", dolazi na drugo mjesto, tj. "iza" racionalne komponente koja predstavlja polazište svrhovite djelatnosti. Primarnom spoju
biüe-stvar gospodari spoj stvar-stvar iz kojeg je þovjek izuzet. Djelovanje
preko svrha i sredstava ima bivni proces predujmljen, što nije sluþaj s
organima (zubima, pandžama). Ljudi nemaju zajedniþke konstitutivne
organe te vrste, nego ih stalno proizvode i nose sa sobom u obliku
kulture. Životinja egzistuje po zadanom poretku, a ljudi generuju poredak. Svako živo biüe egzistuje kružnim naþinom, zato i jest biüe, ljudi
meÿutim sami zatvaraju krug, stoga, kako üemo vidjeti, nisu samo biüa,
nego prije svega bitelji.
Svrhe uzete zajedno s postupcima što vode njihovoj realizaciji
predstavljaju anticipaciju nekakve stvarnosti ili duhovni lik oblikovane
stvari. Subjektivna i objektivna strana svrhovitosti objedinjuju se u djelovanju. Time svrhovitost postaje realna. Valjanost cilja ogleda se u njegovu izvoÿenju. Formalni preduvjet djelovanja jest svrhovitost u odnosu
na moguünost. Realni cilj ne može biti drugo do izraz realne moguünosti.
Naþin ostvarenja moguünosti opisuju svrhe. One okupljaju momente
djelovanja i svode ih pod cilj, tako da je svrhovito ono što je produktivno
s obzirom na cilj. Stvarne svrhe nastaju upravo preko sredstava, tek u
njima se zatvara krug svrhovitosti: spaja se subjektivna svrha tekuüe
aktivnosti sa svrhom objektiviranom u sredstvu. Djelovanjem se
prevladava puki subjektivitet i mijenja u objektivnu moü, a objektivno
sredstvo postaje "umno djelatno".
Kad je rijeþ o djelovanju, pretpostavljamo mu cilj, a odreÿenom
cilju "viši" cilj. No kad je u pitanju cilj, onda polazimo od potreba. Da se
ljudi ne bi izgubili u sliþnom "subjektivistiþkom" zatoþenju, moraju van
iz kruga. I zaista, oduvijek i svakodnevno probijaju ovo samozatoþenje,
- 17 -
pa s te strane ne nastaje nikakav problem. No pitanje je kako to þine. Na
koji naþin se istovremeno održavaju u krugu i izvan njega?
Prethodno odgovaramo da je djelovanje realni oblik bivstva, a da
su pri tom sredstva okosnica djelovanja. Dok se þovjek neposredno
"odnosi" prema vanjskoj stvari, on je stvarju zarobljen. Otuda se može
postepeno izvuüi tako što se rješava neposrednih spojeva prenoseüi ih na
druge stvari koje sad poþinju igrati posredujuüu ulogu. Nastupa stvar
prema stvari, a þovjek zauzima mjesto iza stvari i djeluje preko njih.
Stvari u funkciji sredstva preuzimaju vanjsko prirodno kretanje,
kao i þovjekovu svrhu i povezuju ih. Na taj naþin štite ljude od vanjskog
pritiska i materijalno zasnivaju njihove ciljeve. Posrednik se razlikuje od
sredstva. To je stvar koja druge stvari sluþuje ili razluþuje ili pak drži u
nekoj trajnoj vezi. Istovremeno postoji na više naþina ne podliježuüi ni
jednome. Nepodlijeganje je uvjet, jer kad bi, npr., katalizator prešao u
reakciju, ne bi mogao biti njezin posrednik. Ili, ako je zakonodavstvo
podreÿeno politiþkoj vlasti, ono više nije posrednik odnosa samostalnih
graÿana, veü akt date vlasti, izdanak odreÿene moüi. Pretpostavimo li
obrnut sluþaj, da je svaki graÿanin sam sebi zakon i da ga ima u svojoj
volji, onda üe umjesto posebne samovolje vlasti nastupiti samovolja
pojedinaca. Ovdje nema posrednika, zapravo pojedinaþna volja posreduje
samu sebe. Meÿutim, sve što nije koliko-toliko po sebi ne može
posredovati niti biti posredovano. Ono što je potpuno nesamostalno,
izvedeno je iz neþega drugoga, te preko drugoga dejstvuje i prima dejstvo. Posredstvo nastaje i nestaje ovisno o tome koliko se u njemu
ogledaju posredovane strane, u kojoj mjeri podržava njihovu uzajamnost.
Tako javni organi su zaista javni ukoliko služe svima.
Sredstvo mora imati bar još jednu osobinu više od posrednika.
Sadrži (1) stranu stvari/predmeta na koju dejstvuje, (2) stranu cilja/
predmeta na kojem se djela, (3) stranu okrenutu prema djelatniku preko
koje se sredstvo stavlja u pokret i usmjerava.
Da bi nešto bilo sredstvo, mora na ovaj ili onaj naþin sadržati cilj.
U tom pogledu sredstvo je objektivizovana intencija: bilo tako što se cilj
ugraÿuje u sredstvo ili pak tako što se stvar, prikladna po svojim
prirodnim svojstvima, stavlja u funkciju posrednika. Sredstva, osobito
jednostavnija, nastaju þesto na jedan i na drugi naþin. Ono što posreduje
samo od sebe, bez našeg osobitog truda, to je posrednik, a nije još
sredstvo. Iako u pravilu predstavlja nešto što smo izazvali, pokrenuli
svojom prisutnošüu, ipak mu nije nadodata naša svrha. Stoga ne možemo
reüi da je sredstvo sve što uþestvuje u ostvarenju svrhe.
- 18 -
Osim toga oblici povezanosti, od sluþajnog posredovanja do
intencijalne aktivnosti, imaju zajedniþku opüeprirodnu osnovu svojstvenu
i materijalnom sredstvu i þovjeku kao posebnom biüu. Primjerena
sredstva i objektivno postavljen cilj tvore realnu moguünost. Kad je, npr.,
u pitanju originalan þin u kojem su primijenjena unikatna sredstva, bez
daljnjeg ih tretiramo upravo kao sredstva. Takoÿer ad hoc sredstva
smatramo sredstvima, pogotovo ako je cilj bio postignut. No ako nije bio
ostvaren, više smo skloni govoriti o upotrijebljenim predmetima koji nisu
doveli do cilja, ili þak nisu mogli dovesti, pa se ponekad konstatuje da se
nije uspjelo jer su nedostajala sredstva. Proizlazi da ne "posveüuje cilj
sredstva". Štoviše, sredstva mogu osporavati neprimjerene ciljeve i
proizvoljnu aktivnost. Naspram apsolutnog cilja sve se, þak i djelatnik,
mijenja u sredstvo, stoga tu nema cilja ni djelatnosti. Bila bi to neka
aktivnost koja je sama sebi cilj i kriterij ili - što upuüuje na isto - ima ih
izvan sebe.
Sumeÿu ljudi i prirode þine sredstva kao objektivno jedinstvo
strana. Ni prirodna stvar ni þista svrha ne dejstvuju same od sebe, tek
nama za volju. Stvar pak u svom prirodnom kretanju, što ga dalje
nastavlja, nosi sa sobom ljudsku svrhu u okruženje. Dokle god se ona
dovodi u vezu sa drugim sliþnim stvarima kako bi zajedno dejstvovale,
dotle takva stvar igra ulogu sredstva za nešto što se razlikuje od nje.
Subjektno sadržajnije sredstvo ostavlja veüu moguünost ponovnog
pristupa k njemu i subjekta k sebi. Kako je ovo dogaÿanje dvojako i
dvosmjerno. Primjena sredstva predstavlja kretanje u intencijski relativno
zatvorenom podruþju. Sredstvo je pri tom "vanjski" fokus elipse, a
djelatnik "unutrašnji". Sredstvo je objektivno postavljen i objektivno
djelatan "subjektivitet", i to uvijek razliþit, kako od intencije, tako i od
puke stvari. Hegel je u pravu kad govori kako nas potrebe i strasti
sputavaju, a preko sredstava se oslobaÿamo.
Sredstva omoguüuju promjenu posredovanih strana koju same
strane nisu sposobne izvršiti. Sredstva su u principu neiscrpna, nema
kraja njihovu usavršavanju i moguünostima. Navode situacije što pružaju
nove moguünosti da se pomaknu dosadašnje granice vanjskog svijeta i
konstutivne odredbe þovjeka.
U aktivnosti koju diktira nužda stvar ima funkciju sredstava
ponajviše zato što je primjenjivana na predmet. Nešto je opet u ulozi
predmeta prvenstveno zato što su potreba i dejstvo usmjereni na njega.
Ovdje dakle mjesto i funkcija stvari nisu toliko odreÿeni svojstvima koja
im ljudi daju, koliko naþinom kako þovjek sebe pridaje k stvari. Igri je
imanentno da je slobodna prema svojim elementima. To je njezin
- 19 -
egzistencijalni uvjet. U njoj se nastupa neposredno, netranzitivno. U igri
je aktivnost sama svoj "cilj", a sredstvo, predmet i rezultat nedostaju. Ima
svoju djelovnu i zbivnu stranu, iako sama nije jedno ni drugo. Sredstva iz
nužde su grublja i neprimjerenija. U veüoj mjeri iziskuju ljudske organe
kao svoj prirodni produžetak. Takvo pojedinaþno sredstvo je neodvojivo
od ruku i spojeno s njima služi mnogim svrhama. Nekad su sjekira,
koplje i luk služili za sve.
U oblast prirodne veze spadaju takoÿer organi. Kao elementi
aktivnosti prema vani ujedno su segmenti unutarnje konstitucije, stoga se
biüa na razini elementarne aktivnosti ne mogu koristiti sredstvima.
Pojedinaþni organi ili iznimne osobine, ma kakvi bili, ne daju aktivnosti
znaþaj djelovanja i ne oslobaÿaju od prevlasti vanjske prirode. Vjeruje se
ipak da þovjek nekim þudom posjeduje takav organ i takvu sposobnost:
mozak je navodno organ svih organa, a mišljenje aktivnost svih
aktivnosti, stoga þovjeku osiguravaju izvanprirodno bivstvo. Razum
svejedno nema moü nad prirodom, štoviše, nije s njom ni u kakvom
specifiþnom odnosu. Poznato je da koegzistencija ljudi po režimu što im
se nameüe izvana ne iziskuje toliko razuma koliko nerazumnosti.
Takoÿer mišljenje ne postavlja ljudske odnose u onoj mjeri u kojoj ih
pretpostavlja.
Ako bismo išli još dalje, i zamislili biüe obdareno ne samo ovom
ili onom pojedinom izvrsnošüu (svijest, ruke i sl.), nego moüima i organima bezbrojnih biüa, ni od toga ne bi bilo ništa. Sliþna utvara istovremeno bi morala postojati u svim beskonaþnim oblicima i naizmjeniþno se
podþinjavati životnoj sredini pojedinaca i vrsta, te u podþinjenosti svaki
put zametati neku posebnu egzistenciju. Veü na prvi pogled je jasno da
granice prirode ne može prekoraþiti ono što joj se u beskraj podreÿuje i u
þega je to egzistencijalni uvjet. Iz toga bi slijedio nestanak, a ne opstanak.
Prikazivanje prastarih duhova (istiþu se pitoreskni likovi iz Indije) kao
svestrano prirodom obdarenih biüa demonstrira muþan pokušaj da priroda
unutar sebe raskrsti sa sobom, da tako reüi pobjegne iz vlastite kože i
predstavi se na paradoksalan naþin kao natprirodna moü prirode. Meÿutim, prirodno savršenstvo ostaje prirodno. Priroda se þak ni u fantaziji
nije dala nadmašiti prirodom.
Sve dok se aktivnost odreÿuje pretežno vanjskom nužnost i
vlastitom prirodom biüa, u pitanju je "primjena" prirode na prirodu. Zato
su se u životinja razvijali uglavnom specijalizovani organi, a u ljudi
univerzalni - ruke, mozak i uz to sredstva. To im je omoguüilo da se
izvuku iz posebne sredine i bitno uveüaju ukupno bogatstvo faktora
života.
- 20 -
Takvo nešto moglo se zbiti jedino uz pomoü sredstava. Priroda je
ravnodušna prema þovjekovim potrebama. Ili, priroda - recimo za volju
njenim ljubiteljima - podržava sve na ovom svijetu, no po njoj samoj
preživljava jedino ona. Što potjeþe iskljuþivo iz prirode, to ostaje u njoj.
Priroda (takoÿer moderni sistemi) je ljudima nastrana mati: raÿa ih u
svoju utrobu. Da bi þovjek umaknuo sliþnoj sudbini, mora neposredni
odnos prema prirodi prevesti na samo jedan od svojih odnosa prema
svijetu, a specijalizovane organe kontakta nadograditi primjerenim
oruÿima.
Oruÿe je stvar kojom se rukuje, pa se þini da je potpuno u našoj
moüi. Obuhvaüeno je izvornom ljudskom snagom, napose voljom. Alati
se obiþno nazivaju: po operacijama koje se s njima obavljaju; po
posebnim radovima koji se izvode pomoüu njih; po naþinu svoga
kretanja; prema vanjskom izgledu koji eventualno upuüuje na njihovu
funkciju.
Stara oruÿa su doslovce prijanjala uz þovjeka, uostalom, i þovjek
uz njih. Zahtijevala su stalnu prisutnost njegove fiziþke snage, uma i
vještine. Pri tom u nekom pravcu uveüavaju ljudske snage, a u drugom ih
ograniþavaju. Posredujuüi sistemi, nasuprot, podržavaju razvitak relativno autonomnih ljudskih sposobnosti i moguünosti. Dok oruÿe dejstvuje
kao element reprodukcije datog biüa, posredujuüi pretežno izmeÿu
unutrašnjih momenata veü zasnovane djelatnosti, sustavna sredstva
posreduju ukupno þovjekovo kretanje. U jednom razdoblju, dok nije bilo
razvijenih sustava sredstava, za tu svrhu služili su drugi ljudi. To je
jednima dalo moguünost da se "prije vremena" oslobode kao gospodari.
Oruÿe je instrument datog subjektiviteta, a sustavi su posrednici njegova
sebeprevladavanja. Sredstva su opüenito sredstva realizacije, a oruÿe je
moment u odvijanju ove ili one djelatnosti. Ako je svrhovito s obzirom na
svoju namjenu i udovoljava subjektivnim odredbama preko kojih je
nastalo, onda je to sve što se od oruÿa traži. Sredstvo se izgraÿuje djelatnošüu, a djelatnost se konstituira preko sredstava. Pomoüu sredstva
þovjek se iskljuþuje iz uzajamnog dejstva stvari i razvija vezu u sekundarnom obliku i kao objektivni proces.
-Putem ovog dualizma, tj. bivanja u sebi i izvan sebe, uspostavlja
polaritet svoga bivstva i oslobaÿa se za moguünost autonomnog bivanja.
-Sredstvo je sredstvo analize stvarnosti praktiþkim naþinom.
Zastupajuüi pojedinaþne strane objekta i subjekta, ono povezuje
razdvojene pojave i vrši sinteznu funkciju. Jedna funkcija je naliþje druge. Sredstvo je posrednik odnosa. Sebe održavamo asimilirajuüi životna
sredstva; ali sebe razvijamo razvijajuüi radna sredstva, jer unapreÿujemo
- 21 -
djelovanje u cjelini, zasnivamo širu i intenzivniju društveno-historijsku
aktivnost. Posredovanje dovedeno do "kraja" posredujuüim subjektom
mijenja se u element njegova direktnog odnosa prema sebi. Ovdje bi
trebalo razlikovati pojam direktnoga od neposrednoga. Neposredno je
neki odnošaj kojemu nedostaje posredovanje, dok direktnost koja tako
reüi najkraüim putem pogaÿa cilj.
Za sredstvo se vežu dvije vrste dogaÿanja. U sredstvu i njegovoj
primjeni priroda nadilazi prirodu. I, drugo, transformovana priroda
omoguüuje þovjeku da uzdigne sebe na njoj. U sredstvu je realna moguünost druge prirode. Proturjeþje izmeÿu prirode i ljudi koncentruje se
prvenstveno u proizvodnoj djelatnosti kao mjestu u kojem se mnogi
prirodni procesi pretapaju u društvene. Sredstva tvore razmeÿe što dijeli
prirodu i ljude. Na njima ljudi zasnivaju svoju praksu i izvlaþe se iz
prirodnog okruženja. Djelatnost predstavlja most izmeÿu prirode i ljudi, a
sredstva njegove potpornje. Sredstva su sredstva emancipacije ljudi iz
prirodnih tokova i povezanosti ljudi s prirodom kao samostalnih biüa.
Životinje se nalaze u više-manje stalnim spojevima stvari, a
þovjek polazi od stvari tako što ih mijenja i kreüe se u troþlanom sistemu:
biüe - sredstvo (stvar) - predmet (stvar). ýovjek se mora pobrinuti za
polazište, ugraditi ga u stvari i krenuti od sebe. Sredstvo dejstvuje na
predmet kao stvar, no kao sredstvo ono iskazuje naše prisustvo u objektu.
Sredstvo je potencijalno aktivno, a spojeno s aktivnošüu ono je ljudski
produktivno. Bez sredstava subjektivitet se ne može objektivizovati te
prenijeti na predmet i sliti u djelu, niti pak predmet može primiti djelatnikove svrhe. Preko uloge sredstava otvara se predmetno djelovanje.
Subjekt se u sredstvu povezuje sa subjektivitetom koji je veü
ranije unijet i potencuje obje strane: svrhovito rukovanje sa sredstvom
kao svrhovitom stvari predstavlja racionalnu operaciju sa svrhom i
objektivan nastup subjekta. Inicijativa u odnosu na prirodni predmet
sadržana je u sredstvu, a u odnosu na sredstvo poþiva u cilju i u subjektu.
Kada sredstvo na svrhovit naþin stavljamo u pokret, odgovara nam
upravo svrhovitim pokretom i uþinkom, te daje od sebe više no što smo u
njega prvobitno uložili. Ono je djelotvornije što je svrhovitije, a cilj je
realniji što je bolje oposredovan. Sredstva ustupaju subjektivitetu objektivni sadržaj preko kojeg se subjekt su-odnosi sa sobom. U ovom dvojnom bivstvu - "izvan" sebe i "u" sebi - þovjek otvara dva procesa: misaoni i osjeüajni. Sredstvo je vodiþ svrhovite aktivnosti i predstavlja jedan
od njezinih impulsa. Djelovanje je rodno mjesto psihe. Antropski orijentovana psihologija dokazuje da su opažanje, znaþenje, doživljavanje i
- 22 -
praktiþko ponašanje tako povezani da se pojedinaþni psihiþki akti
veüinom formiraju putem praktiþkog djelovanja.
Pošto je svojim organima i þitavom biüu pridružio "još" jedno
biüe - sredstvo, i to nezavisno u odnosu na prirodu a zavisno u odnosu na
subjekt - þovjek je svoje inobiüe uþinio organom aktivnosti i ustrojio
sklop u kojem je zasnovao vlastitu moguünost (moguünost sebe). Putem
sredstva prevladava svoje puko prisustvo u prirodi i oslobaÿa se za
inicijativni nastup prema prirodnoj stihiji. Stvarno djelovanje ide od
postojeüega k moguüemu, a to su moguünost druge prirode i moguünost
þovjeka. Djelatno prožimati prirodu i držati korak s njom, to bi bilo
ostvarivanje slobode u odnosu na prirodu i prvi uvjet geneze þovjeka.
Bog je stvorio þovjeka prema svom naliþju, ovde nije jasno ko je
promašio…
Druge stvari najþešüe postaju sredstva time što im se nešto
nadodaje, no þovjek þini drugog þovjeka sredstvom prije svega tako što
od drugoga oduzima. ýovjek je þovjeku sredstvo samo kao žrtva. Mora
ga lišiti samostalnosti da bi poprimio svojstva predmeta ili prihvatio volju
drugog þovjeka koji ga stavlja u pokret radi sebe.
- 23 -
Neka stvar postaje predmet kad se þovjek, posveüujuüi se stvari,
istovremeno odluþno drži svoga stanovišta. Naš je stvarni predmet tek
ono što možemo od sebe odvojiti i stati uza nj, a da pri tom ne trpimo.
Dokle god imamo predmet samo u subjektivnom obliku, u fazi
potrebe i cilja, nije nam stvarni predmet a trud oko njega nije još stvarna
djelatnost. Zemlja, vode i prirodna bogatstva postaju predmeti ukoliko
razvijamo odgovarajuüa sredstva. Ljudi takoÿer postaju predmetom
interesa, sistematske manipulacije i žrtve vlasti tek kad se degraduju i
meÿusobno razgraniþe i svrstaju u socijalne slojeve i institucije kao
elementi nezavisnog sustava. Ono pak što nam je neposredno sudato, kao
npr. disanje, rad srca ili domovina, to postaje predmetom kad je
nedostatno, kad nam je više tegoba nego ono što bi trebalo biti. Sportske
igre su za neke ljude bezglava jurnjava po terenima; starinskom seljaku je
graÿanska komedija beskrajna verbalna zavrzlama. Ukrako, sve što ne
izvire iz unutrašnjeg prostora našeg bivstva i što nam se izvana navrze, u
biti nema karakter predmeta. To je samo stvar, ona se u kontaktu
pojavljuje, nestaje ili neutralizuje.
Ako je þovjekova inicijativa nedovoljna, stvar što je salijeüe neüe
se razviti u predmet. Predmet je prije akt i rezultat nego polazište. Iako
predmet predstavlja stvar u seriji stvari, svejedno ga fiksiramo u vezi s
nama. Otuda potjeþe onaj poznati prvobitni autocentrizam: skloni smo
bivstvo stvari o sebi tumaþiti kao njezino bivstvo za nas. Princip
prastarog animizma na neki naþin nastavlja se i danas. ýini nam se da
ono što ulazi u sferu našeg bivstva, ulazi radi nas. Skoro sva inaktualna
("tradicionalna") svijest se naziva vjerovanjem jer joj nedostaje djelovanje, a stoga i realni kontinuitet - predmet i rezultat koje bi subjekt
postavio. On ih je naslijedio, pa što za njega jest, to je uglavnom ono što
je i bilo.
Stvarni predmet je samo ono što smo predmetom uþinili. Mala
djeca i primitivni ljudi nemaju pred sobom predmete na koje djeluju veü
biüa s kojima imaju posla. Predmet je djelatno jedinstvo stvari i djelatnosti. Kuüa u maštanju, kuüa u projektovanju, kuüa u izgradnji - to su tri
predmeta. Ovisno o položaju stvari u strukturi djelatnosti, dalo bi se razlikovati više nivoa i vrsta predmetnosti. Predmet se poþinje izdvajati u vezi
s þovjekovom aktivnom prisutnosti u svijetu stvari.
1.1.
Razine djelatnosti
Intenzitet djelatnosti koresponduje sa samostalnošüu djelatelja. Da
bi se postigla autonomija u odnosu na prirodu, treba iz nje izdvajati
- 24 -
životne procese ljudi i prireÿivati im umjetne pretpostavke. Potom se
izmeÿu þovjeka i prirode stvara podruþje odluþivanja. Ovisno o
djelatnosti kritiþka razina se pomiþe prema "površini" predmeta ili
prodire u "dubinu".
Površinsko kretanje se uglavnom ograniþava na postizanje novih
uþinaka sa postojeüim stvarima putem njihove izvanjske korelacije i
meÿusobnog kombinovanja, što bi se moglo nazvati korektivnom
djelatnošüu. Do izvjesne razine rad znaþi aktivnost u predmetu i prema
zahtjevima prirode predmeta; predstavlja poniranje þovjeka u predmetne
komplekse i njegovo interpredmetno kretanje. ýovjek meÿu stvarima
pospješuje dogaÿanja, suzdržava ih ili pak prespaja njihove samonikle
veze. Kombinuje stvari manje-više onakve kakve zatekne i kako se same
od sebe prepuštaju þovjeku. Ova faza prevladava tamo gdje se i predmet i
nepouzdana sredstva uzimaju kao istorodne stvari i elementi okolnosti.
Nastojanja da se neposredno zavlada prirodnom stvari prekidaju
naš odnos prema sebi. Kad þovjek u prostom djelu pokušava golim
rukama zahvatiti predmet, onda mu predmet veže ruke, osjeüaj i misao.
Kako ne bi ostao obuzet trudom oko stvari, mora komponentu neposrednosti kontakta prenositi na drugu stvar. Posredovanjem jedne izgoni
svoj cilj na drugoj, te meÿu prirodne pojave unosi svoj suvis. Ne može se
reüi da time "stvara novi svijet", ali održava postojeüi svojim aktivnim
prisustvom u njemu. ýak i nešto novo nastaje: primjena prirode na prirodu i svrhovit preraspored njenih elemenata tvore podruþje svrhovite,
donekle korigirane i "lojalne" sredine. Ovdje prevladava meÿusobno
opiranje subjektiviteta i objektiviteta, ili njihovo stapanje u kojem ni
jedna strana ne može pouzdano opstati. Elementarna znanja, umijeüa i
sredtva þas ograniþavaju, þas oslobaÿaju za naredne isto tako skuþene
radnje.
Ako se aktivnost ograniþava na elementarno samoodržavanje
biüa, onda ni jedan element aktivnosti ne može dosljedno stajati u
položaju instrumenta. Instrumentalnost pretpostavlja znatnu slobodu
prema predmetu. Primitivna sredstva, meÿutim, imaju tako malene
moguünosti da se svrha þešüe povodi za sredstvima nego sredstva za svrhom. Vanjska prirodna svrha za koju se þovjek zalaže veü je data u samoj
stvari, a stvar u okolnostima, stoga se nastojanje oko nje prekida prije
nego se razvije do instrumentalnosti. Aktivnost se prazni u predmet
(stvar) i stvarju upija, odnosno zahvaüa stvar više-manje onakvu kakvu
susreüe. Meÿusobno se odreÿuju izvana i zbog ove odreÿenosti ne mogu
se kako valja ni razluþiti ni spojiti. Manjkavo sredstvo nedovoljno podržava namjenu, a urgentnost potrebe ne dopušta cilju da se posre- 25 -
dovanjem razvije, pa se uvijek iznova polazi od onog što je nadohvat i što
se prvo nudi iz sredine.
Inertno sredstvo nije kadro zastupati ovu ili onu funkciju, gotovo
da ne pruža kvalitativno nove moguünosti. Dejstvuje jedino u krutoj
sprezi s þovjekom kao vanjski materijalni ingrediens njegovih subjektnih
potencija. Buduüi da su elementarna i da ne mogu samostalno stajati
izmeÿu þovjeka i predmeta, ne možemo ih takoÿer rasporediti "ispred"
sebe. Miruju "pored" þovjeka ili se povlaþe "za" njim, tako da njegovo
biüe, noseüi se s pojavnom stvari, ostaje u procijepu zbivanja. Primitivni
ljudi su živjeli od onoga što se našlo u datoj sredini i što se iz nje dalo
izdvojiti pomoüu oruÿa namijenjenih za korištenje sredine. Kad su
Europljani osvajali Ameriku, Afriku i ostale dijelove svijeta, istrebljivali
su domorodno stanovništvo takoÿer indirektno, tj. razaranjem njegove
sredine. Kad se domoroca istrgne iz nje, þeka ga smrt ili rezervat. Sliþna
osvajanja pomoüu "naprednijih" metoda nastavljaju se i danas.
Korektivna faza proaktivnog djelovanja prevladava svuda tamo
gdje predmet i nepouzdana sredstva predstavljaju istorodne stvari ili
elemente sredine, što se posebno odnosi na egzistencijalnu aktivnost.
Korektivna ili egzistencijalna faza prema tome ne pripada davnoj
prošlosti kao nešto historijski "prvo". To je faza svake djelatnosti i u neku
ruku uvijek je ono prvo. Razlika je samo u tome da li je prva zato što je
poþetna u novoj djelatnosti ili je djelatnost opüenito takva kakvu
nalazimo u primitivnim kulturama, da ne uspijeva puno dalje od poþetka.
ýovjek prodire u unutarnju strukturu stvari, razgraÿuje ih i
pomoüu sredstava nadomješta pojedine elemente stvari i njihove spojeve.
Dubinsko kretanje rekonstruje materiju iznutra, njegov sadržaj je u biti
transformativan. Kombinuje ih i povezuje u nova ustrojstva. Nastaje
ljudsko jedinstvo prirode i þovjeka umjesto pretežno prirodnog na
korektivnoj razini. Radom þovjek se unosi u prirodu, prevodi je na svoju
stranu, te s njom širi i ispunjava vlastito biüe. U poþetnim fazama rada
(valjda se zato kaže "svaki poþetak je težak") ljudi dugo obigravaju oko
predmeta, u stvari zadržavaju se na koordinativnom nivou. Kako proniþu
u predmet, uloge se mijenjaju: stvari kruže oko þovjeka, a procesi se
koncentruju njegovim rukama. Oba kretanja, tj. stvari i ljudi, imaju u
þovjeku zajedniþko središte, koaksijalni su. ýovjek sad prije svega
"obigrava" oko sebe, a uz to povlaþi svoje stvari za sobom. Reguluje
prirodne stihije, daje njihovim tokovima svoj poþetak i kraj. Sobom
zatvara krug njihova kretanja, tako da prvenstveno on odreÿuje stvari, a
ne stvari njega.
- 26 -
Prema tome, polaziti od sebe znaþi realno primjenjivati ovaj
primat, a ne kontemplaciju ili neku drugu formu puste subjektivnosti.
Ove forme, upravo zato što su nezasnovane, moraju odmah iznevjeriti
vlastiti princip i potražiti temelj izvan sebe - u iskonu.
Transformativna djelatnost bitno mijenja odnos izmeÿu ljudi i
prirode. Potiskuje kvazilinearni determinizam koji se pretežno veže uz
korektivni rad, što iz nezavisno datih okolnosti proizvodi bliže
neodreÿene i nezavisne uþinke. U korektivnoj djelatnosti þovjek se u
beskraj vrti izmeÿu postojeüih stvari kao koegzistujuüe biüe. U
transformativnom postupku, meÿutim, vrijeme nije više neomeÿeno, nije
priroda predmetom samo u svojim postojeüim, nego i u moguüim
oblicima. Svekolika ljudska djelatnost uvijek ima za predmet nešto moguüe, no u naše doba postoje velika podruþja ljudske aktivnosti, kao što
su istraživanja, planiranje, proizvodnja tehnologije koja se posveüuju
uglavnom razvojnim ili opüim moguünostima, dakle sa nekakvim
perspektivama.
Aktivnost neprekidno titra izmeÿu moguünosti i stvarnosti. I dok
se korektivni rad još napreže pod stalnim pritiskom nužnosti i sluþajnosti,
što nasrüu iz prirode i socijalne stihije, transformativna djelatnost ih obje
suspreže i prevodi na pojave koje su spram þovjeka samo moguüe, odnosno, transponira njihovo stihijsko dejstvo u svoje potencijale. Postojimo za sebe i drugo postoji za nas tako što razvijamo ovo subivanje.
Koliko je oblika prirode i naþina njene egzistencije za nas, toliko je moguüih, nužnih ili potrebnih naþina njezinog transformovanja i namicanja,
toliko momenata þovjekova bivanja za sebe u prirodi.
ýovjek je mnogoliko i na bezbroj naþina aktivno biüe. Opüi je
subjekt nebrojenih pojava. Povezujuüi mnogost u svoj život razvija se u
ljudski individualitet. Kao konkretno živo jedinstvo prirode i njen protupol þovjek se razvio u djelatno i svjesno biüe. Izvlaþi se iz prirode i
nastupa "uz" nju, a time u izvjesnom smislu prati sama sebe, dotad slijepog stvora. Smiruje hirovite prirodne stihije, rekonstruira ih i reorganizuje, te tako u prirodni "haos" unosi svoju "mjeru" i "red".
Materijalna sredstva na poziciji "izmeÿu" prirode i þovjeka
zahvaüaju obje strane i fundiraju novu stvarnost. Sredstvo kao puka stvar
je mrtvo, meÿutim kao element ukupnog djelovanja, napose transformativne djelatnosti, ono "oživljava". Zauzima mjesto u široj strukturi,
"orijentuje" se u socijalnom prostoru i vremenu. U sredstva se ulaže puno
objektivnog i opüeg sadržaja, što daje impuls vremenu i razvojnim
fazama. To je, izmeÿu ostaloga, dalo povoda teorijama determinizma.
- 27 -
Svejedno nije "materija pokretaþka snaga". Obrnuto: sve ono što
samo sebe "pokreüe" i što održava vlastiti kontinuitet, te ulazi u
interakciju s okruženjem a da pri tom ne išþezava u njemu - sve to
ukljuþuje materijalnost kao stalni moment svoga objektivnog
pojavljivanja. Objektivnost i materijalnost su istovjetne u smislu da
þovjekovo autogenerovanje implikuje njegovo materijalno bivanje. U
polaritetu priroda-þovjek þovjekovom zaslugom mjesta su se zamijenila.
Ljudi su oduzeli prirodi veüi dio moüi da im presuÿuje. Težište
materijalnosti osjetno se pomaknulo prema þovjeku.
Stoga sredstva, osobito posredujuüi kompleksi, ne dejstvuju na
naþin vanjske stvari i linearnog kontinuiranja, nego u sklopu orijentacije
ljudi na sebe. Sredstvo zaista posreduje ako smo slobodni prema njemu, a
ne može posredovati kao nezavisni uzroþnik, niti u sluþaju da smo apsolutno slobodni. U obje situacije þovjek se nalazi izvan odnosa prema sebi
i izvan pitanja slobode.
U razvijenom sredstvu þovjek i stvar su svedeni na zajedniþko
mjesto. Primjena sredstava pokreüe ovo jedinstvo po drugi put, te tako
þovjek podstiþe sebe sobom. U sredstvu je dualizam subjekt-objekt, bolje
reþeno, nalazi se u situaciji stalne pokrenutosti s njihova neživoga
proturjeþja. Nasuprot tome, primjena þovjeka u ulozi sredstva - u ropstvu
ili krutom funkcionalizmu - obnavlja dualizam i ukida odnos izmeÿu
ljudi kao ljudi.
No kad þovjek aplikuje sredstva na "sebe", zapravo, na dijelove
svoga svijeta, onda zalazi "izmeÿu" sebe kao subjekta i sebe kao objekta,
uvlaþi se u vlastito bivstvo i strukturira ga, osvješüuje se, a, dakako, i
obmanjuje. Buduüi da þovjek generuje svoj svijet, on, prebivajuüi "izvan"
sebe, istovremeno je pri sebi, jer "iz-stoji" na objektivno razvijen naþin, a
ne neposredno. Upravo neposrednost se mora prevladati kako bi se dospjelo k sebi kao autonomnom biüu.
Bit sredstva je opüi sadržaj djelovanja, a ne pojedinaþne svrhe;
one išþezavaju tokom relizacije. Strukturalno-vremenska opüost nastaje
objektivacijom. Jedino pomoüu nje može nešto dejstvovati višestruko,
trajno i futuristiþki. Proizvodno sredstvo, npr., s užeg ekonomskog
stajališta predstavlja minuli rad, meÿutim sa stanovišta koje je ovdje u
pitanju sredstvo je u prvom redu "buduüi rad"; prestaje biti sredstvom
ukoliko gubi svoju buduüu valjanost. Buduünost se nije pritajila u
sredstvu i ne nastaje u njemu veü u toku kreacije i inventivne primjene
sredstva. Preko sredstava se gomilaju prethodne subjektivne potencije,
minulo se spreže u sadašnjost, i tako zasniva buduünost.
- 28 -
Ako cilj shvatimo kao preinaþenu potrebu, onda se djelanje sastoji
u kretanju potrebe od poþetnog do završnog oblika, što bi bila neka þista
realizacija cilja ili je uglavnom rad s gotovim i nepromjenljivim
elementima. To je postizanje oþekivanog apstraktnog uþinka koji ne
obuhvata ništa osim onog što je unaprijed bilo zamišljeno. Mana mu je
odmah vidljiva: perfektna djelatnost zatvara proces u neko postojeüe
stanje, nije sposobna za stvarnu promjenu.
Jedini psihiþki oblik þiste djelatnosti jest naša volja. ýovjek je
prema nekim shvaüanjima biüe volje, a po drugima biüe razuma. Kad se
zatim krene od volje, sve se pretvara u sredstva volje, ako pak poÿemo od
razuma, imamo sredstva kao puko oþitovanje uma. Sredstvo je moment
umnosti jer, prema priliþno raširenoj tradiciji, þitavo djelovanje je izraz
lukavstva uma koji se uvlaþi u konaþne ljude i stvari, te u njima realizira
svoju beskonaþnost. U ovoj idealizaciji cilj, sredstvo, rezultat meÿusobno
se potvrÿuju i iscrpljuju bez ostataka. Momenti naše djelatnosti
manifestacije su pojedinih atributa uma koji nastupa posredstvom nas.
Naša djelatnost je njegova þista samodjelatnost. Ona je svoj razlog i
svrha, a sve što se naÿe izmeÿu njih, pretvara se u puki instrument
njihova uzajamnog posredovanja.
Idealna djelatnost nikako se ne može zaustaviti na strani ljudskog
subjekta. ýak kad bi bila najstrože posveüena samom blaženstvu, kako su
neki ljudi maštali, ostala bi beznadna. Ne bi znala þime poþeti. Sreüa i
blaženstvo se ne daju objektivno odrediti, a stoga ni sredstva i put k
njima. Djelatnost nije radi sebe niti radi svoga subjekta, ona predstavlja
naþin þovjekova postojanja za drugo. Ovo drugo mu je” sudbina”, pa je
þovjek utoliko bliži sebi, što je podložniji njoj. Smrt i aseitet prelaze
jedno u drugo, ljudska aktivnost je ispunjenje ovog prelaza. Apsolutno
djelovanje jednako je nezavisnoj radnji kojoj smo apsolutno podþinjeni.
U ovom sluþaju djelovanje ne prelazi na stvarni objekt, stoga mu
nisu ni potrebna objektivna sredstva. Odvija se kao unutarnji proces
izmeÿu subjektivnih elemenata. Vanjsko je unaprijed prevedeno na
unutarnje i u sebe zaokruženo, tako da dati subjekt - kako to najbolje
vidimo u kriznim psihiþkim situacijama, u fanatizmu, sektaštvu, u
bigoteriji - ne može krenuti izvan sebe niti se smiriti u sebi. Mašta i
misao izvode stalno iste slike i radnje, opisuju iste krugove. One su za
sebe perfektne.
U hijerarhijskoj organizaciji to može zadobiti znatan sadržaj.
U našem stoljeüu bilo je pokrenuto nekoliko teorija koje pretežno
istražuju "logiku uspješnog djelanja" ili opüe formalne uvjete djelanja. U
podruþju apstrakcije radnja je direktan ishod akata. Uzrok radnje je
- 29 -
identiþan s osnovom akta, proces i rezultat su "logiþkog karaktera". Ova
istovjetnost je evidentna, ona je pred-postavljena prije no što je
postavljena. Takozvani þisti akt odreÿuje sam svoje þiste momente. Pošto
se poznatom redukcijom (uzgred reþeno nije to pronalazak fenomenologije nego nužna metoda izgradnje apstraktnih sistema) oþisti od
primjesa realnosti, dolazi se do evidentnog primordijalnog minimuma:
Djelanje djela djelo; þin þini þin; tvorac tvori tvorenje. Ukrako, subjekt je
manifestacija apsolutnog subjektiviteta. Na taj naþin mogu ljudi "u sebi"
nalaziti puno toga što inaþe traže "izvan sebe". Nije rijeþ o staroj teoriji
paralelizma, nego o egzistencijalno-historijskoj zasnovanosti subjektiviteta djelanja. Zato valjana teorija djelovanja nije moguüa bez odgovarajuüih antropskih pretpostavki.
Djelanje kao þisto samokretanje subjektiviteta predstavlja
aseitetski þin. Izvedeno je iz stvarne aktivnosti kao i apsolutni subjekt iz
stvarnog života. ýista samodjelatnost drži se jedino forme djelatnosti.
Ovo je zapravo tautologija, prema kojoj akter, svrha, sredstvo, predmet i
djelo predstavljaju atribute djelatnog apsoluta. ýim se prijeÿe na poprište
stvarnosti, odmah je drukþije, sve je izrelativizovano, a idealno djelovanje se raspada.
1.2.
Reaktivno ponašanje
Proaktivno djelovanje se odvija preko mnoštva duhovnih i
materijalnih tekovina. Ponašanje meÿutim ima egzistentnu strukturu.
Uvlaþi þovjeka u svoj tok. Reaktivno djelovanje nema predmetni karakter. Nedostaje polarizacija na aktera i predmet. Umjesto toga na snazi je
akter-okruženje, tj. izvanjski sklop þije kretanje diktira opstanak. ýovjek
u nuždi neprekidno je gonjen od sebe prema okruženju i od njega natrag.
Ovaj proces promatran kao þovjekova "vrtnja" oko sebe predstavlja
reaktivno djelovanje ili ponašanje u užem smislu. Aktivnost u formi
ponašanja nalazi se na granici zbivanja.
Reagirajuüi na nešto ne uspostavljamo odnos. Mi eventualno
polazimo od sebe, ali tako da sebe istovremeno predajemo predmetu i
procesu kojeg smo pokrenuli. Dogaÿanja se razvijaju u nizove koji se
povezuju pomoüu þovjeka. Ponašanje je zapravo sinkretiþno djelovanje:
njegovi elementi su nerazvijeni i nerašþlanjeni; popriliþno su neodreÿeni;
zastupljeno je inaþe u svakoj ljudskoj aktivnosti. Elementi okruženja
takoÿer se rastvaraju u stihiju procesa preko kojih þovjeku nešto nadolazi
i zahvaüa ga. U tom pogledu su stari narodi aktivniji od modernih.
- 30 -
Evropski kolonizatori su se divili sposobnosti domorodaca da se snalaze
u prirodi i opüe s njom.
Reaktivna aktivnost odmah prelazi u življenje, a doživljavanje u
svijest. Stoga ponašanje u odnosu na djelatnost karakterizuju uglavnom
negativne razlike:
(a) Ne koristi se sredstvima, zapravo niþim; buduüi da je
neposredno, ne može ništa primjenjivati. Postojeüa sredstva nisu za njega
sredstva, u najboljem sluþaju samo su posrednici.
(b) Nema autentiþnog predmeta. Za to je potrebno odstojanje od
stvari, a djelovati na "distancu" može se jedino relativno razvijenim
sredstvima.
(c) Ne poþinje od situacije i ne zanima se za rezultat. Kako ne
protjeþe u znaku ciljeva i svrha, naravno, nije planirano ni organizirano.
Sliþne "mane" ponašanja imaju takoÿer pozitivne izraze.
-Ponašanje predstavlja stranu neposrednosti svakog djelovanja.
-Daje impuls svim vrstama djelatnosti.
-Takozvane racionalne radnje vraüa "natrag", veže ih uz spontanu
aktivnost i pretvara u životne fenomene, te þini život djelovnim, a
djelovanje životnim.
-U njemu se stapaju misao, osjeüaj, volja, odluka, þin jer
doživljavanje i ponašanje jesu dvije strane jedne te iste neposredne
aktivnosti.
-Ova aktivnost je: bez uobiþajene strukture sredstvo-predmet-cilj;
netranzitivna je: fantazijska, mimetiþka, mitska, umjetniþka; njezinu bit
þini psiha kao istovremeni polaz od sebe i "povrat" k sebi.
Iz toga je nastala teorija izvornog pred-subjekt-objektnog
jedinstva. Stvarno i istinito je navodno ono najjednostavnije, ono što jest
"neposredno" i bez daljnjih odredaba. Pa ipak ništa ne postoji neposredno
u navedenom smislu, ne nastaje na apsolutan naþin, þak ni Tvorac
navodno nije sazdao svijet u jedinom trenutak. Neposrednost je jeziþno i
sadržajno izvedena iz posrednosti. Ona je moment u sklopu. Svijest
neposrednoga takoÿer nije neposredna. Nije moguüe neposredno
djelovanje, ali ni iskljuþivo oposredovano. Ponašanje je njihov realni
spoj. Razlikuje se od igre time što sadrži potrebu ili nuždu. Biüe koje ima
svrhu u sebi zapravo je bez svrhe. Buduüi da sve Neposredno iskljuþuje
svrhu (svrha je posrednost), kretanje u ne-posrednome nije djelovanje,
veü aktivnost i dejstvo. Ljudska neposrednost je ipak ljudski oposredovana i pretpostavlja djelovanje. Kod ponašanja se, prema tome, ne
radi o naþinu egzistencije nego o naþinu aktivnosti po kojoj egzistencija
eventualno nastaje.
- 31 -
1.3.
Ex-statiþna aktivnost
Djelovanje na razini radnje ne sadrži cilj, nije proaktivno, ali ne
znaþi da je slijepo. U sljedeüoj fazi, kad prvobitni porivi gube pokretaþku
i sputavajuüu moü, njihovi primitivni i nijemi "pojmovi" mogu "progovoriti". S njima se postupa kao s razjarenim ili pristranim þovjekom
koga se najprije mora smiriti kako bi, "ohlaÿen", bio u stanju prihvatiti
tok svijesti. Kad prvobitna obuzetost djelom i sama postane predmetom
djelovanja, onda djelovanje, preko ovog dvostrukog postupka, polaže
sebi raþune, racionalizuje se i uz to dobiva nove "iracionalne " poticaje.
Subjektivna forma se ni izdaleka ne iscrpljuje kategorijama cilja i svrhe,
djelovanje ih preseže. Osim toga, sva psiha nema formu svrhovitosti, iako
svako djelovanje podliježe psihi. DJelovanje svodi svrsishodnost pod
svrhe, a takoÿer utiskuje racionalnost u iracionalne radnje.
Nije moguüe stavljati ciljeve u potpuno nepoznate svjetove, kao
što ne možemo vidjeti, þak ni sebi predoþiti, nikad neviÿene boje ili
predstaviti neþuvene zvuke. A ipak ljudi sa svojim ciljevima znaju
zalaziti vrlo daleko, štoviše moraju.
Najviše zanima pozitivni znaþaj ekstatiþnosti. U njoj se ogleda
imanentna i spontana strana djelovanja. ýovjek se pušta u neku radnju
koja, zahvaljujuüi vlastitoj sadržini, ukljuþuje pojedinca u vodeüe
dogaÿanje i meÿu najaktivnije ljude. Iako se þovjek ponaša stihijski, ipak
se radnja odvija u nekakvom usmjerenom društvenom toku. Naša Djela,
imaju tendenciju da ostanu uz nas, a u kojoj mjeri ostaju, to svakako ovisi
o tome koliko ih ispunimo svojim biüem, a biüe aktivnim bivstvom. Onda
se o nekim ljudima govori da su vjeþni, dok su drugi za života
zaboravljeni. Ironija života zna biti toliko kruta da se jedna te ista osoba
može pojaviti u obje tako razliþite uloge.
1.4.
Zbivanje
Djelovanja što izazivaju stihiju povratnih kretanja prema ljudima,
ili je samo omoguüuju, glavni su izvor dogaÿanja. Ovamo spadaju: (a)
radnje koje ljudi pokreüu, no koje ne uspijevaju pri sebi zadržati, pa se
odvajaju i dejstvuju samostalno i (b) izvanjsko kretanje koje inaþe ne
potjeþe od ljudi, bar ne direktno, meÿutim, ukljuþuje se u život i mijenja
ga. Iz toga imamo dvije vrste zbivanja: zbivanje po nama i zbivanje po
drugome.
Djelovanje nikad ne može obuhvatiti svu prirodu svojih
elemenata i tako regulovati vlastiti protok. Nijedna realna djelatnost nije
- 32 -
bez stranih primjesa i ne tvori idealan element koherentnog sistema. U
trenutku kad djelovanje dopire do svojih krajnjih moguünosti, išþezava
njegov subjektni karakter i pretvara se u zbivanje.
Zbivanje po drugom nastaje preko zbivanja po nama. Iako
prirodni procesi nadiru bez direktnog ljudskog posredovanja, ipak, što üe
se zbiti, recimo, što üe potres srušiti, ovisi o tome što veü postoji po
ljudima. Da bi se nešto zbilo, i za to mora postojati odgovarajuüa
dispozicija. Životinjama se ništa ne zbiva. Za nastanak odreÿenog
zbivanja nužan je sistem na strani ljudi koji vanjsko stanje pretvara u neki
kofunktor njihove egzistencije. ýak i ono što djeluje kao samostalna sila,
može proizvoditi uþinak koji ovisi o nama. Što manje ljudi odluþuju o
sebi, utoliko više nešto drugo odluþuje o njima. Neke klimatske i
geofizikalne pojave kobne su po Afrikance, no manje pogubne po
Evropljane. S druge strane, primitivna društva - i to ne svojom zaslugom
- manje stradaju od potresa i poplava nego razvijena društva, a
najrazvijeniji dijelovi svijeta manje od onih u razvoju ili srednje
razvijenih. Kod naprednijih društava zbivanje po drugome skoro uvijek
prelazi u zbivanje po nama, donekle se redukuje na ljude i modifikuje
prema njima. U pravilu se pojavljuje kao zajedniþki proizvod dogaÿanja
koja smo ranije pokrenuli i, na drugoj strani, naše aktualne aktivnosti.
Organizujuüa moü djelovanja dopire samo do granica u kojima je
djelovanje konzistentno. Kako se ono rastrojava, tako dolazi do stihijske
fuzije þovjekove nedovoljno oranizovane aktivnosti i prirodnog ili nekog
drugog kretanja. Smiješno je što se sve dogaÿa rastrojenim osobama.
Novonastajuüi spoj predstavlja zbivanje. Djelovanje se rastaþe u tokove
podliježuüi u njima "prirodi stvari". Pojavljuje se nekakvo ne-djelovanje
u djelovanju i poþinje osipanje. Umjesto uspješnog djelovanja nastupa
nešto poput " murphološkog" dogaÿanja. Promotori ove "discipline" su
empirijski i na šaljiv naþin postavili ozbiljan problem. Evo nekih
ponajboljih postavki: Prepuštene same sebi stvari teže od lošeg ka gorem
* Svako rješenje raÿa nove probleme * Priroda je uvijek na strani
skrivenih grešaka * Stvari postaju gore pod pritiskom * Kad stvari idu od
lošega ka gorem, ciklus se sam od sebe ponavlja * Ljudi i narodi
postupaju racionalno tek kad su sve druge moguünosti iscrpljene. Itd.
Bila bi to neka pravila transformacije djelovanja u zbivanje.
Neka zbivanja nastaju posredstvom naše aktivnosti, druga
posredstvom njene odsutnosti. Neka zarazna bolest hara jer nedostaje
higijena, poplava se ponavlja jer nema zaštitnog sistema. Jednom, dakle,
nadolazi zbivanje preko manjkavosti naše aktivnosti (nefleksibilnosti
aktera, grešaka, neefikasnosti mjera, neprimjerenosti sredstava, jalovosti
- 33 -
sistema), drugi put zbog naše pasivnosti. U prvi mah izgledalo bi da je
zbivanje proizvod naših aktivnih i pasivnih nedostataka. Na sreüu nije, jer
u tom sluþaju sudbina ljudi bi bila zapeþaüena. Do zbivanja, naime,
dolazi þak i putem naših pojedinaþnih prednosti koje prerastaju nas i
otvaraju put na drugu stranu. Kad uspješno djelovanje premašuje
Djelatelja, ono se istovremeno "vraüa" svom inicijatoru tako što mu
omoguüuje da se prebaci preko svojih dosadašnjih granica. Ono nosi u
sebi element ekstatiþnosti.
Zbivanje dakako nije djelovanje, ali jest po djelovanju. Najþešüe
predstavlja djelovanje promijenjeno u ne-djelovanje, u serije uþinaka koji
se zadržavaju u našoj blizini, gomilaju se kao neke manifestacije životne
aktivnosti, izazivaju nekontrolovane dogaÿanje, svojevrsni samotok
sredine i tvore poprište egzistencije. Kad god kohezivnost elemenata
djelovanja pada ispod kritiþke granice, elementi teže da se odvajuju jedan
od drugoga, zapoþinju zasebno kretanje i stihijsku interakciju u kojoj
djelovanje gubi autonomnost. Svrhe su neprimjerene sredstvima, ciljevi
moguünostima itd. - subjekt se urušava. Narasta stihija u djelovanju, što
nije samo promjena naþina dogaÿanja, nego i bitna promjena sadržaja.
Nijedno djelovanje se ne da dovesti do savršenstva u kojem bi uþinci
neprekidno nadmašivali djelo. Apsolutni þin, svrhovit i reabilan bez
ostatka - to bi bilo ponavljanje praznine. Kao što nema niþeg što ne bi
bilo zasnovano, tako ne postoji ništa stvarno što bi predstavljalo puko
ponavljanje zasnova i što svojim nastankom ne bi pokretalo nešto drugo.
Ovisi o tom kakav je sadržaj zbivanja i na kojoj razini se odvija,
da li je zbivanje skup dogaÿanja u najbližoj sredini kojima se tek
održavamo, ili je to bogatstvo okolnosti za koje pritom nismo neposredno
egzistencijalno vezani. U tom sluþaju možemo odgaÿati dogaÿanja što
teku po prirodi naše stvari, te se s njima naknadno obraþunavati u
vremenu i na naþin što ih postavlja naša usredsrdotoþenost na sebe.
Zbivanje dakle protjeþe izmeÿu dvije krajnosti: neposredne nužnosti i
slobode.
1.5.
Oblici biva
Djelovanje i zbivanje sutvore ljudsko bivstvo. Po ovom svom
sastavu razlikuje se od svih ostalih oblika bivstva. Da bismo istaknuli
razlike i oblike - a do toga je ovdje stalo - morali smo se služiti izrazima
koji nisu þesti, a neke prilagoditi. Tako su "biüe" i "bitak" neprimjereni i
neproduktivni u svakom pogledu. Civilizacija pitanja bivstva stalno
istiskuje diktatom parcijalnih funkcija u socijalnim mehanizmima.
- 34 -
Donekle spašava oblik "bivati", na žalost, popriliþno izobiþajen i
zakržljao na sporednom slijepom putu. Treba mu vratiti izvorni smisao.
Uz "bivati" i "biv" uzimamo takoÿer "jestuüe" ili "jesno", koji oznaþavaju
ono što je prisutno u sadašnjosti bez obzira na prošlost i buduünost.
Valjalo bi takoÿer usvojiti izraz "bivno", kao ono što ulazi u biv samo po
sebi, zapravo je to biüe što jest po procesu, pri þemu taj isti proces je po
þovjeku. Ono ne samo da jest, nego raspolaže velikom moüi da bude.
Nude se tri puta: koristiti se opisima, što je vrlo složen posao; služiti se
nekom kombinacijom stranih rijeþi, ali se odmah nameüe pitanje zašto se
ne potruditi oko vlastitih moguünosti.
Odreÿenost stvari i biüa proizlazi iz njihova konstantnog kretanja
koje formira granicu, otprilike onako kao što hodanjem po terenu ugaze
staze da bi pak staze usmjeravale prolaznike. Ratara þini ratarom
þinjenica da ne može iznad postignute razine života, niti pak može opstati
ispod datog stanja. Dakle, biti po ovom ili onom procesu ovdje znaþi
generovati proces. Glavna razlika je u naþinu nastanka ove jednakosti: (1)
ona se stvara u obliku funkcija i interakcija, tj. indiferentno prema biüu;
(2) stvara se aktivno, usredsreÿeno, spontano upravljeno na sebe ili (3)
nastaje putem djelovanja što tvori kružni proces u kojem biv vrši
konverziju u biüe, tako da þovjek zauzimajuüi se za sebe, otvara izvor
bivstva.
Funkcija kazuje da nešto jest, no ne po sebi, veü po drugome. No
što je po drugome, to je bez vlastitog osnova, jer i ono drugo je po
drugome, i tako u beskraj. Sve nestaje u bezobliþnom kontinuumu puste
beskonaþnosti u kojoj ništa ne može zadobiti odreÿenost, a tim manje
vrijednost stvarnosti. Sve dakako jest, ali od toga što samo jest, nije još
ništa "pravo". Stvarnim obiþno smatramo ono što jest, ali se time pomalo
zavaravamo. Naime, za ono što bi bilo jedino po bitku ne može se još reüi
da jest, niti da ne jest. U prilog njegovoj egzistenciji ne da se ništa
navesti. Njegovo postojanje ima osnova koliko i nepostojanje.
Ako nešto jest po bilo þemu drugome, ono üe ostati manifestacija
drugoga. U patrijarhalnim prilikama opet donekle je vrijedilo "Kakav
otac, takav sin". Ovdje "sin" najþešüe nije puka manifestacija "oca", ali
su oba negativna posljedica iste bijede u kojoj se ne može biti drugo osim
onoga na što ih je osudila doživotna oskudica. Po drugome traje, opetuje
se, pa kad u tom smislu kažemo da nešto jest, onda u najmanju ruku
iskazujemo vremensku, eventualno, prostornu prisutnost, pojavnu
vezanost, pridjevenost, pripadnost, suvis, korelaciju, funkciju, omjer itd.
Što je neposredno izvedeno iz drugoga, to u njemu neposredno išþezava.
- 35 -
Manifestacija ne istiþe sebe, nego objekt kojeg manifestuje. Tako
bogatstvo ne istiþe sebe, nego bogataša.
Metafizika se raÿa tako što sve tumaþi kao funkciju Bitka ili
apsolutnog biüa. Iako se bivstvo ne da objasniti iz neþega posebnog ili
bilo kako proizvesti iz neþega drugoga, svejedno nam naš psihiþki oblik
konaþnog svijeta ne dopuštaju da se s tim pomirimo. To da postoji
bivstvo objašnjava se iz njemu navodno svojstvene sudbinskosti, što je
dakako uzeto iz odvjekih nevolja koje ljudi imaju sa sobom. Bivstvo jest,
i ne može ne biti, "sudbina ga je sputala da uvijek bude, cjelovito i
nepokretno" (Parmenid). Bivstvo je dakle funkcija sudbine, a sudbina
proizvod þovjeka. I u tome je, kako se kaže, "nekakva logika": bivstvo ne
može samo sebe zapoþeti ni okonþati osim tako da poþetak i kraj prelaze
jedno u drugo. Ovaj identitet ne dolazi otuda što bi bio evidentan kao u
Descartesa, nego se evidencija pojavljuje iz identiteta. Tako valja
razumjeti Parmenida: "Ako krenem bilo otkud... svuda je bivstvujuüe, jer
üu se uvijek tamo vraüati."
Na proslavljeno pitanje "Zašto jest bitak, a ne ništa?" može se
odgovarati na više naþina. Prema nekim filozofima kad ne bi bilo Bitka,
ne bi ga se moglo misliti. A kako su mišljenje i Bitak isto, ne bi se moglo
postaviti glasovito pitanje Bitka. U razliþitim oblicima Cogita, Bitak
navodno sam postavlja pitanje sebe, i na taj naþin kreüe s mjesta dalje. Na
poþetku je bilo - Pitanje! Ali ono nije naše. Aposolutno pitanje i apsolutni
odgovor ovdje su u jednome. Neupitni su, s njima ništa ne radimo, jesu
kako su odvjeka. Filozofija, teologija i groblja izazivaju poštovanje i
potiþu na distancu od njih. Njihove istine su sablasne.
Interakcija predstavlja naþin bivanja u sustavima gdje nešto
dejstvuje i prima dejstvo, te tako interakcijom održavaju sebe, sistem i
okruženje. Inercijalni sistemi, ekvilibrij materije i energije poþivaju na
interakciji. U njoj je ovisnost obostrana, meÿutim na snazi je samo u
odreÿenim granicama, faktiþki u okvirima neþega treüega. Kako vanjski
oslonac postaje slabiji, strukture se osipaju i, sukladno principu opüe
korupcije, reorganiziraju se na nižem nivou. Biv se takoreüi prenosi s
jedne osnove na drugu, stoga svijet stvari sliþi svijetu uslovljenog
bivstva.
Bivanje putem aktivnosti veže se za živa biüa. Zahtijeva
Odreÿeno okružje, uglavnom nezavisno dato. Na drugoj strani pretpostavlja konstitutivnu odreÿenost biüa i njegovu specifiþnu aktivnost
kojom uspostavlja "ravnotežu" sa sredinom i u njoj održava svoju
stabilnost. Ostala biüa egzistuju tako što svoje prirodno ustrojstvo i narav
spontano "stavljaju" u pokret, i to veü pukom prisustošüu, a realno
- 36 -
prisustvuju opet na taj naþin što se pomoüu svojih organa ukljuþuju u
sredinu. Postoje zahvaljujuüi tome što postoje, i to na isti naþin kao i
ranije ili, kažu ljudi, "kako bog zapovijeda" da budu. I dok biüe
udovoljava nepromjenljivom poretku uravnoteženosti sa sredinom,
upravo dotle ono postoji. Sve to vrijedi samo ugrubo, jer se ni na takav
naþin ne bi dalo dugo. Zato životinje i biljke mukotrpno "uþe", savlaÿuju
promjene, "rade".
Životinja opstaje preko unutarnje i vanjske koloteþine u koju se
spontano ukljuþuje i iz nje crpi. Njoj su "moguünosti" unaprijed date kao
nekakva razbacana "stvarnost", tako da ih sakuplja, a ne realizuje.
Ljudi generiraju svoj svijet, a posredstvom svijeta sebe, dakle,
bivaju putem djelovanja. ýovjek zatvara krug biva upravo vlastitom
aktivnošüu i pomoüu odgovarajüih zbivanja. Iskljuþeno je da bi ljudi
davnih vremena mogli sagledati svoju ulogu u procesu. Kamo ne dopire
djelo ili - što je sliþno - kada od djela do ljudi ne stiže "povratna
informacija" tokom njihova života, tamo se širi tajanstveni i prijeteüi
svijet. U pustoj egzistenciji, u življenju siromašnih ljudi sve je izvan njih
- svijet i život su udes.
Priroda ljudima skoro ništa ne nudi -eventualnoi posebnu sredinu,
i specifiþne organe pomoüu kojih bi se u njoj održavali. Da bi živjeli,
moraju stvarati zaseban svijet u kojem je njihov život jedino moguü.
Vežu sebe uza nj, a svijet za sebe, te tako preuzimaju svu odgovornost za
vlastito bivstvo. Stoga su prinuÿeni izraÿivati bezbrojna sredstva i sebi
prilagoÿavati nehajnu i þesto neprijateljsku prirodu i stvarati specifiþnu
antropsku sredinu. ýovjek postaje u neku ruku svoja "sredina" i njen
obitavatelj. Životni prostor što ovako nastaje zajedno s ljudima tvori
ljudski svijet. Posredstvom njega þovjek se oslanja na sebe. Danas je
vidljivije nego ikad da ljudski svijet potjeþe od ljudi. Ne tvore ga kao
ostali tvorci - najednom, zauvijek i þudom, po samovolji niti po sudbini.
Razvijaju ga historijski, nehotiþno, po þitav život, iz generacije u
generaciju.
Ljude bi pokosila prirodna ravnoteža s okolinom. U tom pogledu
priroda predstavlja antropski vakuum. Zato kako þovjek sustaje,
asimilatorska moü prirode u odnosu na nj raste. Svi "putevi" prirode kao
da su zatvoreni u krug: iz nje dolaze i u nju se vraüaju. Ljudi ovaj krug
otvaraju prema sebi, uspostavljaju polarni sistem priroda - þovjek i grade
vlastiti put po kojem izlaze na svijet kao samostalna biüa. ýovjek svoju
"pristnost" u prirodi i "ravnotežu" s njom mora stalno prireÿivati, i tako
održavati neku enklavu. Kada bi se ljudi prepustili, priroda bi ih vratila u
životinjski svijet. Životinja opstaje u prirodi pomoüu prirode, pomoüu
- 37 -
organa i nagona, a þovjek pomoüu ruku i rada, vlastitih tekovina i
društvenosti. Jedino ljudi "vani" u prirodi grade svoju ravnotežu s njom,
zapravo sa sobom, što ih þini odgovornima za sebe. Uostalom, izmeÿu
þovjeka i prirode ne vlada ravnoteža, nego odnos u korist þovjeka.
Neravnoteža je uvjet ljudske egzistencije, ali s tim da je ljudi kontroluju.
Takozvani "prirodno-historijski" determinizam poguban je po
þovjeka. Ljudi ga moraju zaustavljati i svoditi u granice opstanka.
U svemiru se sistemi formiraju spontano iz elemenata materije, no
u društvu ništa ne nastaje iz takve materije i na takav naþin. Po samim
prirodnim procesima u ljudi prije nešto propada nego nastaje. Potrebni su
drugaþije "samokretanje" i drugaþija "materija". Priroda je divergentnija
ili ravnodušnija, a ljudi su principijelno konvergentni. Što priroda þini na
ekstenzivan naþin, to ljudi rješavaju uglavnom intenzivno. Za univerzum
oduvijek se govorilo da svoju "istinu" ima u tome što jest. On ne jest, on
mora þiniti da jest, dakle sebivati.
ýovjek usmjerava prirodne tokove natrag u prirodu i trasformira
dejstva okruženja u korisna dogaÿanja, zapravo u elemente svoga odnosa
prema sebi. Prevladava prirodno kretanje pomoüu njega samoga, otuda
nastaje novi proces koji u nekakvim granicama sam sebi daje "mjeru" i
odreÿenost. Ova aktivnost što se vraüa u sebe pomoüu sebe predstavlja
djelovanje. Prirodna aktivnost, kao spoj biüa i njegove sredine, dovršava
se i iscrpljuje time što biüe prebiva u odreÿenom regionu prirode. ýovjek
ne može opstati na sliþnoj nepromjenljivosti. On svoje organe varira i
nadopunjuje promjenom sredstava, a najbližu sredinu do te mjere
pretvara radom da i ona postaje aktivna i intervenuje u okolinu. ýovjek
ulazi u svijet i bivstvo vlastitom zaslugom: razgraÿuje prirodu, išþlanjuje
iz nje predmet, stvara sredstva, širi svoje bivno prostranstvo i nastoji se
što više udomaüiti u njemu.
Djelovanjem se zauzima za svoj život, stoga egzistencijalna
jednakost prirode i þovjeka predstavlja izvor moguünosti života i njegova
sunovrata. Jednakost tvori svojevrsnu kritiþnu razinu preko koje priroda
nadire u ljudski život, a þovjek joj se na svoju inicijativu približava i
istovremeno se odupire njenoj razornoj moüi. Priroda izvana zatvara
þovjeka u bio-fizikalni prostor. Nije omeÿen samo roÿenjem i smrüu.
ýovjek je doživotno izložen dejstvu prirodnih sila i u mnogoþemu
neposredno ovisan o njima. Opjevano "dijete prirode" samo je dojenþe
nemušte plodilje. Dok boravi u njenom krilu, ostaje životinja meÿu
životinjama. Da bi postao autonomno biüe, mora se oteti njenom kobnom
zagrljaju.
- 38 -
Ljudi su dio prirode, pa veü stoga ne mogu nikad, kako se to þesto
zamišlja, postati njezini gospodari. Morali bi prije toga raskrstiti sami sa
sobom i pretvoriti se u natprirodna biüa. No biüe što održava ne samo
sebe, veü i svoju sredinu, te u kretanju prema sebi proizvodi vlastiti svijet
i postaje "subjekt" svoga bivanja - to je þovjek.
Ljudi se djelovanjem izvlaþe iz prirodne stihije i pokreüu
dogaÿanje koje nije iskljuþivo po nama ni po drugome, niti je pak sistem
vektorskih sila. Prije üe biti rezultat koji þovjek svojom moüi i nemoüi
sam prireÿuje. Ljudi prodiru u pojedine sfere prirode i postavljaju nove
zahtjeve prema njoj, dospijevaju u nepoznata podruþja i izlažu se novim
opasnostima. Aktivirajuüi prirodu za nas, aktiviramo je istovremeno
protiv nas. ýovjeku je prijeko potrebna kontrola egzistencijalnog prostora
u kojem se kreüe, dakle da ga drži otvorenim i zatvorenim. Ljudi to
takoÿer þine, istina uvijek djelomiþno i s promjenljivim uspjehom.
Ukoliko ne uspijevaju u oba pravca, sistem ostaje propustan i podliježe
dezorganizaciji.
Ljudi prebivaju u prirodi prvenstveno radom, ali ne znaþi da bi
rad i život trebali biti isto. Štoviše, bitno se razilaze.
-Život nema predmetni karakter, a rad mora imati vanjski predmet
i unutrašnju svrhu, rad je aktivnost pozvana da jedno prometne u drugo.
-Naþin i smisao rada nalaze se u subjektu rada, no život, suprotno
mnogim vjerovanjima, nema smisla niti je besmislen. Život je
vrijednosno neutralan, za njega nema nikakvog metasistema spram kojeg
bi se dao odreÿivati.
-Život - to su bezbrojni procesi što se stjeþu u jedan tok posredstvom kojeg postojimo. Kao cjelina život se odvija u obliku zbivanja.
Istinski rad meÿutim zapoþinje upravo onog þasa kad se izdvaja iz
nediferencovane životne aktivnosti i kad je fleksibilno voÿen.
-Rad teži za tim da bude što odreÿeniji, što koherentniji proces, s
oštrim granicama i maksimalnom autonomijom - kako spram prirodnih
procesa, tako i jedna vrsta rada spram druge - dok život ne podnosi tako
usmjerene procese. U svijetu nema sredstava ni biüa koja bi ga mogla na
sliþan naþin voditi. Život, to su tokovi bez obala.
Razlika je, u cjelini uzeto, u tome što se ostala biüa nalaze samo u
jednoj prirodnoj sredini, a þovjek najedanput obitava dvije: jedna mu je
data, a drugu sam sebi daje. Prema prvom, prirodnom svijetu, þovjek se
odnosi u obliku drugog - antropskoga. Ako istim þinom prisvaja ovaj
ljudski svijet, i time se ujedno okreüe prema sebi, onda üe se njegova
aktivnost i naþin bivstva meÿusobno odluþno približavati. Krug ljudskog
- 39 -
bivstva se u suštini zatvara samim sobom, što je glavna razlika izmeÿu
ljudi i ostalih biüa.
Prirodi se ne da ništa nametnuti, no može se nju "pridobiti" za
nas, dakako, po njezinoj üudi. To je zadatak djelovanja, ono predstavlja
aktivan "kompromis". Nijedna strana - þovjek ni vanjska priroda - ne
ustupa, no obje se udvostruþuju: ostajuüi svaka sobom, djelovanjem
predaju se jedna drugoj. U suštini bivstva je odnos djelovanja i zbivanja,
koji proizvodi zbivnu ili pak djelovnu dominantu. Jedna te ista gruba
ontološka struktura skriva u sebi posebne bivne oblike razliþite antropske
vrijednosti.
Kad se djelovanje i zbivanje neposredno odreÿuju jedno drugim,
iz toga nastaje neposredna ovisnost u kojoj aktivnost þovjeka na prvom
mjestu izražava prisutnost u datoj sredini. Izmeÿu prisvajanja predmeta i
asmilacije od strane objekta nema izrazite razlike, a uslijed toga ni
razvijenije strukture. Subjektivitet i objektivitet slivaju se u proces u
kojem se subjekt neposredno potvrÿuje i istovremeno ukida, "zapremajuüi" na taj naþin uzak prostor bivstva koji se svodi na boravljenje.
Moramo ga razlikovati od funkcije, jer jestuüe je ovdje svoja "funkcija",
pa je boravljenje na putu sebivanja, dok je funkcija primjer bivanja u
drugome i po drugome.
Pri dobivanju se ide prije svega za tim da se životni proces
zametne iz njegovih elemenata, iz stvari i drugih ljudi. Veza s njima kao
vlastitom bivnom materijom obuhvata þitavo biüe. Najprije se posveüuje
ovim elementima, a preko njih sebi. Dobra strana toga je u þinjenici da se
prevladava neposrednost jedinstva i podvojenosti elemenata boravljenja i
da ih se prilagodi þovjeku; nedostatak je ipak u tome što se to þini na
raþun þovjekove slobode. On je prisvojio elemente, a oni su obuzeli
njega. Kad se dokopao pluga i njive, i sebe je zaorao; kad se nagrabio
novaca, i sebe je prodao.
Djelovanje i zbivanje kao da se uzajamno neutraliziraju i prevode
na nešto treüe. Takav ishod je po svojoj formi negativan jer djelovanje
nije dospjelo do ljudskog bivnog sadržaja. Svejedno su ovdje postavljene
granice prirodnom kretanju. ýovjek zaustavlja zbivanje koje prodire
izvana, ali se i sam zaustavlja na zbivanju što ga generuje. Naveli smo da
þovjek ne može graditi na tome da postoji, da jest. Obrnuto, on postoji
tako što "gradi" na sebi. Život kao puko bivanje - to je život za cijenu
života. Živim da bih bio, umjesto jesam da bih živio. Ili, ako poistovjetimo život i bivanje, kako to obiþno þinimo, onda možemo reüi da biti
je laka stvar, samo život je pri tom težak. Stvarni život poþinje iza granica pukog bivanja.
- 40 -
Najzad, imamo bavljenje u kojem ljudi razvijaju proces svog
bivstva i svoj svijet pretežno iz odnosa prema sebi. Kad ovdje kažemo da
þovjek jest, onda se razumije da vlastitom snagom i aktivnošüu ulazi u
bivstvo. Tu nije na snazi bivalentna logika prema kojoj þovjek jest ili nejest, jer mu svaki put ostaje da iskaže kako je to zapravo s njim. Njegova
istina je uvijek u kretanju i razvitku. Veü samo djelovanje nadilazi sebe
na naþin koji ne može biti obuhvaüen njegovim dosadašnjim
odrednicama. Tako se aktivnost ne da svesti u racionalistiþke okvire ili
umjetnost pod manire.
Civilizacija, naroþito novovjekovna, nije naklonjena antropici ni
umjetnosti. U njoj prevladavaju desubjektivizovane relacije pogubne po
ljudsku sebivnost. Vitalisti, "prokleti pjesnici", jedna struja egzistencijalizma i iracionalizma tragali su za "autentiþnim bivstvom", þesto i u
prostorima u kojima se ono i ne pojavljuje.
ýovjek ulazi u bivstvo dva puta: polazi od sebe i od drugoga, od
onoga što veü jest i onoga što još nije; i samo ukoliko odluþuje izmeÿu
njih, on rješava pitanje svoga biti ili ne biti. Ako uspijeva neutralizovati
stihiju, povezivanju okolnosti i reprodukciji sistema iz kojih stihija
potjeþe. Zahvaljujuüi ovoj povratnosti životni procesi su uvijek donekle
spoznajni i kontrolibilni, što omoguüuje da þovjek polazi od sebe na
objektivan naþin, te da subjekt preuzima inicijativu i reorganizuje
materiju u cjelinu na kojoj se razvijaju autonomna biüa, kao i organizovaniji i transparentniji sustavi.
2. BITELJ I SUBJEKT
Složene bivne cjeline - sastavljene od pojedinaca, grupa i nizova
generacija što postoje prije svega po sebi - nazivamo biteljima. Razlikuju
se od prirodnih cjelina. U prirodi se biva po funkcijama, interakcijama,
aktivnostima, odnosno po svemu zajedno. Usljed toga Odreÿeni proces
izvire iz prethodnoga kao što na njega nadovezuje nasljedni, pa se tako
šire u nekakav beskraj i iz njega restituju. Stvari prirode su zasnivane
pasivno, indiferentno, lansirane u egzistenciju i samo preko velikog
prostora i vremena zaokružuju se u cjeline.
Prirodne bivne cjeline nazivamo bilj. Bilj samo povremeno, te
sporadiþno i preko povoljnog sticaja okolnosti uveüava svoju organizovanost, no pravilo je entropija. Bez održavujuüe sredine i dodatnog
vanjskog uticaj (geofizikalni faktori ili biosfera) fiziþki objekti se
raspadaju. Bilj se odvija na širokoj prirodnoj stihiji. Pokreüuüi proces
- 41 -
zajedniþke egzistencije ljudi generuju autonomni sustav bivanja. U
bitelja, zahvaljujuüi transformativnom uþinku djelovanja, dolazi do
kumulacije razvojnih faktora, stoga se biteljska evolucija ubrzava.
Gravitiranje bitelja k sebi je stalno i aktivno. Da bi ljudi opstali,
moraju neprekidno reprodukovati svoju emancipaciju iz prirode. Ukoliko
su to þinili djelotvornijim sredstvima i metodama, u razvitku su odmicali
brže od ostale prirode i povijali se prema sebi. Priroda je moment u
ljudskom bivanju, a ne samostalni pokretaþ, jer to što ona predstavlja za
nas, to je u prvom redu po nama.
Kako što nastaje, tako i nestaje. Prirodno biüe postoji na jedan
naþin, a ljudi na dva naþina: žive po prirodi i po sebi, a stradaju prije
svega od sila što ih sami plode. K njima ne "dolazi smrt na konju po
svoje", nego se provlaþi putevima koje joj ljudi zbog svojih propusta
ostavljaju otvorene. Snažne osobe i moüna društva imaju vlastitu smrt, a
slabima je drugi udešavaju. No raÿanje i umiranje bitelja u pravilu je
duga i nerazgovjetna radnja. Tradiconalni seljak i pastir ne mogu preko
svojih granica pomoüu vlastitih sredstava. I život i smrt su im
“sudbinski”. Ostaje da se živi onako kako je dano, a život mijenjaju neznane sile. Seljaku što vodi porijeklo iz srednjeg vijeka propast je priredila
industrija. Opüenito, dok se ljudi kreüu izmeÿu golog opstanka i smrti,
oni žive u vremenu odbrojavanja dana i godina, zbrajaju dogaÿanja bez
razvitka i historije. Ljudi što ulaze u život bez vlastitih zasluga odlaze iz
njega bez osobite štete.
Bitelj, kao bivstvujuüe po sebi i svoja cjelina, ne može sebe
napustiti i krenuti za neþim drugim. Ispunjen spontanim nemirom, stalno
prolazi vlastitim "tijelom". U ovom prolazu, u samokretanju, nastaje i
nestaje.
Bitelj je sve ono što sebe generuje. To još ne znaþi da "ima" sebe,
da je "svoj gospodar". Izmeÿu odluþujuüe stvarnosti i nas može biti, i
bude, veliki vremensko-strukturalni razmak. Mi dospijevamo u autonomiju i izvjesnost sa sobom samo ukoliko ovu distancu skraüujemo, a to
je radnja bez kraja.
2.1.
Hiletik
U jednom pogledu bitelja su-tvore djelovanje i zbivanje, drugom
pak su to hiletik i subjekt. Djelovanje i zbivanje proizvode sebiv ili naþin
egzistencije bitelja, dok hiletik i subjekt tvore njegove konstitutivne
strane.
- 42 -
Djelovanje se na kraju svojih moguünosti izvrgava u neoþekivano
i þesto nepoželjno dogaÿanje, a život se degradira u jednostrano zbivanje.
U hiletik se svrstava sve što preko nas ulazi u sferu našeg bivstva, a pri
tom ostaje izvan našeg odnosa prema sebi. ýovjek generuje hiletik kao
korelativ subjekta izvan sfere svoje moüi. Hiletik se, dakle, obrazuje u
meÿusubjektnom prostoru, prije svega u transubjektnim segmentima
cjeline. Hiletiþnost je stihija u kretanju, to je praktiþki sve ono što nismo
preusmjerili, izdvojili i prespojili u sklopu našeg usmjerenja na sebe, sve
ne-dovršeno, ne-mišljeno. To je naš biv prema kojem smo pasivni, dok je
on aktivan prema nama i mi ostajemo uz njega egzistencijalno vezani. U
tome je nekakva tromost, inercija bivstva i težnja k stagnaciji i padu. Ova
faza je inaþe neizbježna. Život mora uzeti maha i objektivno se razviti .
Po Aristotelu stvari nastaju preko nekakve jednakosti, a jednakost
može biti: prirodna - kao što je nastajanje biljke iz sjemenke; djelovna kao što je nastajanje kuüe iz graÿevne djelatnosti; sluþajna ili nastajanje
putem koincidencije samokretanja i djelovanja. U sjemena princip
nastajanja je u dotiþnoj stvari, a kod djelovanja je u djelatelju, odnosno, u
naþinu kretanja materije i þovjeka, a nikako samo jedne strane. Sve
nastaje djelovanjem, prirodnim kretanjem ili sluþajno. "Dogaÿaji ovog
svijeta proistjeþu iz tri faktora: iz prirode, ljudske volje i sluþaja"
(Avicena). Aristotel razlikuje dvije vrste sluþajnosti. Jedna (AUTOMATON) se veže za prirodu, druga (TYHE) više za ljudsku aktivnost.
Ovdje sluþajnost ima porijeklo u nekakvoj manjkavosti, u lišenosti s
obzirom na pojam. To je unutarnja nezasnovanost stvari, u djelatnosti je
to nedostatak ljudske zamisli i svrhe, dakle neprimjerenost umu ili
odsutnost “umnosti” i odnosa prema sebi. Takvoj sluþajnosti se mogu
postavljati granice, nju se može iskljuþivati a to je po Gorgiji upravo
smisao ljudske aktivnosti.
U hiletik se ukljuþuje sve što je sklono da se kreüe "samo od
sebe" u rasponu od "za nas" do "protiv nas". Da li üe hiletik prodrijeti u
pravcu "za" ili "protiv", to više ovisi o ljudima nego o hiletiku, zapravo, o
tome šta ljudi zametnu u hiletik, kako ga ponovo aktiviraju, koliko i kako
su u njemu prisutni. Dok živimo, moramo breme života iznositi na svojim
leÿima. Kako popuštamo, ono pada. Prestarjele osobe, neproduktivne,
pasivizovane grupe, institucije i þitavi sustavi - umiru jer ne mogu životu
ništa dati niti od njega primiti.
U pitanju je hiletik, tlo što ga ljudi generuju i iz kojeg izrastaju.
Nemisaoni sadržaji i deregulovani procesi, dakle ono hiletsko, nisu samo
podbaþaji i manjkavosti, imaju takoÿer progresivan znaþaj.
- 43 -
Kad zanemarimo krajnje odrednice djelatnosti i subjektni sadržaj,
pa motive i ciljeve uzmemo samo kao sastavni dio ukupnog procesa i sve
pratimo kao cjelinu koja se spontano kreüe dobijemo djelovanje pod
dominacijom zbivanja. Elementi su odriješeni od djelatelja i prepušteni
procesu kao njegove izjednaþene komponente. U djelovanju je proces
usredotoþen na aktera, a ovdje aktivnost veže djelatelje kao svoje
nerazliþene elemente. Na burzama i obiþnim tržnicama teku radnje u
kojima u pravilu malo znaþe akcije pojedinaca. Lakše üemo iz sliþnih
radnja objašnjavati ponašanje individua nego složene radnje iz aktivnosti
osoba.
Zbivanje izgleda kao stihija dogaÿanja. Do te mjere je
nepregledno da se iz sveopüeg komešanja daju izdvojiti uglavnom
pojedinaþni dogaÿaji. U radnji je zbivanje "zgusnuto" i povezano. Radnja
se rašþlanjava u þasoprostor i prenosi na njega svoju strukturu. Zbivanje
je u vremenu, a vrijeme je u radnji. Formotvorna moü radnje utoliko je
veüa što je veüi udio djelovanja u zbivanju. Kako djelovanje ne napreduje
ravnomjerno rezultat nije proizvod samoga þina. ýin je trebao biti
negacija potrebe a rezultat negacija þina. Dogaÿa se meÿutim nešto treüe.
Buduüi da radnje nemaju polazišta ni ishoda, one vode od jednoga k
drugom stanju. Posredujuüi izmeÿu stanja, održavaju nekakav kontinuitet
uz þovjeka što se trsi oko svojih potreba i time nesvjesno spaja djelovanje
i zbivanje. Naime, spoj nastaje s gledišta radnje, a ne subjektova cilja.
Iako nam se to ne sviÿa, "bolje" da je tako. Stvar je u tome što cilj kao
jedan od elemenata procesa ne može obuhvatiti sve ostale njegove
elemente. Kad propadaju planovi, najþešüe propadaju zato što nisu
valjali, a þinjenica da radnja guta svrhe, sredstva, ciljeve, te elemente
kojima je bila pokrenuta - može znaþiti i to da životni proces prelazi iza
uskopostavljenog racionalnog okvira.
Subjekt je izvor i središte djelovanja, no u radnji on to nije.
Radnja ima vlastito usmjerenje, dakako bez cilja ili bilo kakvog autonomnog subjektivnog odreÿenja. Recimo da se zna þime se bave
umjetnost, proizvodnja, masmediji ili politika, ali što im je cilj, jedva da
je neko dokuþio. ýitav život ili egzistenciju bitelja možemo oslikati kao
radnje, ali ne kao Djela ljudi.
Radnja i rad zauzimaju veüi dio ljudske aktivnosti od koje je tvori
opstanak. Opstanak je naš identitet s bivanjem kao procesom o sebi. To je
egzistiranje u koje smo uvuþeni, od kojeg se ne razlikujemo, jer ne
razlikujemo radnju od rada, jedno ni drugo od ukupne aktivnosti. Rad je,
veli Marx, pretpotopna kategorija, ali tek u kapitalistiþkoj eri je
dorazvijen i saznajemo što zaista znaþi. Razumljivo da se rad kao
- 44 -
ekonomska kategorija nije mogao išþlaniti i shvatiti prije nastanka
razvijene ekonomije. Sliþno je s radnjama. U našem stoljeüu modernih
sistema život veüine ljudi se sastoji od nadosobnih radnja.
Radnja þini bit opstanka. Ljudi spontano ili po navikama pokreüu
radnje putem kojih se, isto tako spontano, nastoje održati. Kad se mijenja
radnja, odmah se oko nove radnje stvaraju novi odgovarajuüi momenti
opstanka. Otuda znaþajna tautologija: uvijek se mora mijenjati radnja da
bi se mijenjao opstanak. Obrnuto nije moguüe jer bi to izgledalo kao kad
bi se reklo da najprije treba premjestiti tijelo da bi nastalo dogaÿanje
zvano kretanje.
Opstanak i radnja zajedno þine pol nužnosti, tj. obuzetost
nuždama i tlakom što ga izazivaju zbivanja. Nužnost je uvijek nekakva
dinamiþka i sadržajna jednakost:
-Izmeÿu zasnova i zasnovanoga, ovdje, izmeÿu opstanka i biüa, te
izmeÿu radnje i rada.
-Potom je to jednakost þovjeka i okoline koju je þovjek izdvojio iz
ostale prirode. U prirodi se jednaþenje razliþitoga zbiva kretanjem i
aktivnošüu. No u þovjeka su u pitanju dva svijeta i dvije jednakosti: jedna
na na strani prirode, a druga i na strani društva. Mora zadovoljiti tamo i
ovamo. Opstanak ostavlja neutralnim mjesto na kojem se povezuju dva
svijeta, i to zbog karaktera radnje kao naturoidnog procesa u sferi
društva. Nije to samo priroda u društvenim okvirima, veü i jednakost koja
se ne da ostvariti prirodnim putem, pa prirodno kretanje mora biti uhvaüeno u radnju. Ovo moranje je, naravno, izvan moüi þovjeka. On mora,
jer radnja za njegov opstanak tvori autonoman spoj djelovanja i zbivanja i
nameüe se kao nužnost. Umjesto rijeþi "djelati", "þiniti" i sl. koji upuüuju
na više-manje slobodnu aktivnost, u svakidašnjoj upotrebi þešüe su rijeþi
što nagovještavaju prinudu i neizvjestan ishod ("raditi", "muþiti se" i sl.),
tako da pojam radnje þesto potiskuje pojam djelovanja.
Radnja ide "ispred" ili "iznad" opstanka konkretnih živih ljudi i
proizvodi inaktualne ili pasivne serije. Ako se þovjek gubi u radnji kao
njen agens, iüi üe za opstankom kao posljedicom svoje aktivnosti, okrenut leÿima prema sebivu. Zatvorenost u radnju ponovo izaziva zbivanje
koje razgraÿuje djelovanje i omoguüuje ingresije dodatnih zbivanja-podrugom, dakle samostalni uzroþno-posljediþni niz što ugrožava bivanje.
Ljudska aktivnost u postupu od aktera prema predmetu ima znaþaj
djelovanja. Buduüi da djelovanje nosi u sebi moment neodreÿenosti, isto
kretanje uzeto kao proces o sebi i praüeno u obrnutom smjeru, tj. izvana
prema þovjeku, predstavlja dejstvo. Jednom završava na predmetnoj
strani, drugi put je repolarizovano i zaokruženo oko þovjeka. Najzad
- 45 -
treüi aspket je radnja. U njoj se ne istiþu ni predmet ni akter, elementi su
uronjeni u proces i u njemu pretopljeni. Ono što jest i ono što upravo
nastaje, to predstavlja neposrednu stvarnost. Nije privid, nije san, veü
java ili zbilja.
Sve dok se þovjek i njegov predmet suþeljavaju izvanjski, oni
zapravo padaju jedan u drugi i proizvode vrtlog jesna ili zbilju kao naše
"najbliže" bivanje izvan sebe. Uostalom, dominacija zbivanja nad
djelotvornim nastupanjem, to smo prvenstveno mi u svojoj nemoüi i
peripetijama svakodnevlja, u svemu od þega smo jednostrano zavisni. Svi
se þudimo tome gdje se sve ne naÿemo, i šta nam se sve ne dogaÿa.
ýovjek ne može opstati u mediju gole zbilje, kao što veüina živih
biüa ne može izdržati u anorganskoj sredini. Kretanje zbilje utapa u svom
elementu vlastite pokretaþe, osobito ljude lovce na prilike, ljude strasti
što, goneüi se za uspjehom, zaboravljaju na sebe.
Kada smo obuzeti stanjem mi ne osjeüamo sebe. Naša stvarnost
postaje ono u šta nas je življenje satjeralo. Stariji braþni par pokapa
uginulog psa. Podižu mu spomenik "s bolom u srcu" koji, kao i
spomenici posveüeni ljudima, ne znaþi nikome ništa osim onima što ga
podižu. Drugaþiji prizor ima pisac s þovjekom što putuje sa ženom i s
puno djece i prtljage. Prilikom svakog presjedanja on bi, kontrole radi,
prebrajao svoje putnike i prtljagu i sve trpao u zajedniþki zbroj. Na sliþan
naþin bi seoska sirotinja zbrajala þeljad, krave, zaprežnu stoku. Kad se
živi preživljavajuüi na samom kraju moguünosti, onda elementi opstanka
mijenjaju mjesta. Tele ulazi u "prinovu" poželjniju od djeteta, jer "Bolja
je koza pred kuüom nego küer u kuüi" (þeška poslovica).
Sve nam se zbiva, pa i mi sebi se zbivamo kao biüe što dolazi i
odlazi bez najave i upitnosti. Naime, biüe što tek jest ne može samo sebe
izdvojiti i problematizovati. Zbilja je pak ono što se dogodilo, dogaÿa i
kao takvo nadalje traje u obliku nužde ili datosti koja ostaje na svome.
Zbilja je fluidna stvarnost kojom je biüe natopljeno. Ukoliko se biüe i
medij rašþlanjavaju, može poþeti preobraz u relativno postojane
strukture.
Svijet zbilje jednako jest i ne jest. U tome su njegova neodrediva
istina i stvarnost. Njihovo sudejstvo ne vodi þovjek, veü se samo javlja
kao ono što prosto jest. U svijetu zbilje prevlada proces neposrednog
prijelaza razlike u jednakost i jednakosti u razliku. U metežu zbilje nije
ništa prepoznatljivo drugaþije osim onako kako nam se sama predstavlja i
mi k njoj privijamo. Ovdje je stvarnost nestvarna. Puno je ljudi pokušalo
opisati djeþji svijet i svijet naive. No nije poznato da bi to nekome uspjelo, Djeca nemaju svijet, pogotovo ne današnjeg tipa.
- 46 -
Traži se nešto poput üudi ili naravi zbilje, a ona je ipak
neulovljiva, pojavljuje se u masama išþezavajuüih momenata. Pri tome ne
bi valjalo misliti na nekakv zagonetni svijet ljudi. Toga nema, "zagonetnost" je u ljudima, jer oni generuju ovaj svijet, samo što u tom poslu
ne uspijevaju dalje od rasute stvarnosti.
Pored ove aktualne imamo i hroniþnu zbilju. Zbiljsko se teško i
sporo okreüe i organizuje oko svojih poketaþa. Zato se ne da razvijati
vrijednu i aktualnu svijest o njoj. Svekolika tzv. tradicionalnost (inaþe,
sasvim neprikladan izraz) ima u osnovi hroniþnu zbilju i zbiljsku svijest.
Formira se tako što nepregledni bivni tokovi vežu uza se oskudne
subjekte. Najprimitivniji ljudi su u prosjeku "najtradicionalniji". Umjesto
da subjekt drži Minulo kao svoje momente, on je zaglibio u njega.
Tradicionalno je inaktualno, a inaktualna svijest, kako se vidi na
legendama i mitovima, sadržajno je nestvarna, doima se kao nekakva
polusvijest. Pripadnici starih društva ne smatraju vlastitu svijest svojom
tekovinom. U zbiljskom svijetu þovjek se vrti u zaþaranom krugu. Kad
pokušava iz njega van, ponovo ispisuje krug.
Zbiljna stihija podjednako nadire u svim pravcima. Kad se
usmjeri, hiletik se pretvara u plodno tlo, u svijet života ili svijet kako je
po "prirodi stvari" i na koji þovjek nadovezuje svoje specifiþno bivanje.
Proizvoÿaþi i trgovci su jedno, potrošaþi drugo; što je za politiþara radnja,
to je za ne-politiþara zbilja. Svaka od ovih i sliþnih kategorija strukturira
svijet ljudi. Iznosi na površinu njegove likove i stavlja pred ostale.
Hiletsko kretanje rastrojava fiksne forme (svete, humanistiþke,
graÿansko pravne, javne, ideloško-politiþke, revolucijske itd.) i ruši
ustaljene granice. Djelovanje i zbivanje nalaze se u direktnom omjeru.
Stoga obrnut zahtjev, da se prosvjetiteljski zagospodari sobom i svijetom,
nema smisla. Tri su vrste kretanja/aktivnosti: aktivnost prema prirodi;
prema hiletiku; aktivnost aktera prema sebi (ekstatiþnost).
Poÿemo li od nemoguüega, od apsolutnoga bivanja po sebi, þija
vrijednost bi bila 1, dakle od onoga "božanskoga" ili od "nirvane", i zaputimo se k stvarnim ljudima, naiüi üemo na razliþite razine aktivnosti,
razliþite forme i relativne vrijednosti sebivanja. Eliminovati hiletik
znaþilo bi prekinuti život. Jedino samoubojice jednoznaþno odluþuju o
svojoj "buduünosti".
Naše stvari su naša druga priroda. Kad je u vidu hiletika, ponovo
pokreüemo prema sebi, onda se druga priroda umeüe izmeÿu nas
sadašnjih i nas buduüih. U tome nema ništa jednoznaþnoga kao u spomenutog samoubojice, ali je vrlo vjerovatno da se život nastavlja. Naša
druga priroda omoguüuje ljudima da krenu iznad one prve, ali ne diže ih
- 47 -
iznad njih samih. Hiletik, niti bilo što drugo, ne može uzdiüi þovjeka više
no što stoji. Na takav poduhvat ljudi se moraju dati sami.
Kad sebe uþinimo principom stvari, one se automatski okreüu
prema nama. Pitanje je što se dogaÿa ako tom nepodatnom stvari postajemo mi, i to zato što nismo u stanju nastupati sebimno. U tom sluþaju
živimo tako da svoj život razmeüemo u stihiju koju moramo ponovno
savladavati. Jednu vrstu drevne misli proslavila je ideja prema kojoj je
produktivno življenje uzaludan napor, te da stoga treba odustati i upraviti
se na tobožnje þisto bivstvo i trajno ostati u njegovoj klici. Egzistencijalisti su u novije doba obnovili tezu. Svaki put se pokazalo da gajiti
þisto bivstvo ili njegovati ne-bivstvo izlazi na isto.
Hiletik je u biti zbivanje po nama. Umjesto da generuje sebe,
kako bi se oþekivalo, þovjek najprije proizvodi hiletik, iako on nije nešto
primarno, veü je rezultat stihijske strane našeg bivanja. Proizvodi "masu"
bivanja ili pasivno samokretanje u kojem se, iduüi "naprijed", treba stalno
vraüati "natrag", ispravljati pravac i naknadno se obraþunavati s onim što
smo propuštali. Izvlaþimo se samo ukoliko poput vozaþa relija što prije
odgovaramo dodatnom korekcijom.
Pod hiletikom moguüe je razumjeti kretanje ljudi u predsubjektnoj
fazi. Sebe se naime ne da neposredno generovati. Sebivni put što vodi do
nas vodi bespuüima, a ugaženi putevi ne vode nikamo. Putevi socijalnog
života rasprostiru vlastitu mrežu i po njoj vuku ljude. No krivo bi bilo
pomisliti da se može bez puteva. Ako pojednostavimo, možemo reüi da
divljaci idu sa bespuüa u bespuüe; ljudi civilizacije najþešüe sa puta na
put; sebivni ljudi putevima i bespuüima istovremeno.
2.2.
Subjekt
U hiletiku dolazi do recirkulacije u kojoj se stihija stacionuje oko
þovjeka i rasporeÿuje u okolnosti. Ako nema reverzibilnosti dotiþnog
djelovanja, nema ni simultanosti, nema povrata primarnih bivnih jedinica
k sebi, a stoga ni valjanih subjekata. U meÿuvremenu degraduju u
biteljske formacije koje gospodare nad subjektima. Nastaju dugi lanci
konstituisanja s velikim subjektno nedovršenim amplitudama.
Subjekt je biüe što razvija svoju aktivnost prema okruženju putem
primarnog odnosa prema sebi. Odnos ne može biti neposredan: þovjek
ide preko sredstava, svrha, ciljeva; preko teorija, metoda, spoznaja,
vještina, iskustva; preko normi vrednota, stavova. Ukrako, kreüe se po
vlastitom tlu, kruži u sebi. Meÿutim on je stvarni subjekt i sebitno biüe
ukoliko pritom osvaja vanjsko okruženje. Nastupa prema hiletskim
- 48 -
tokovima što ih proizvode bitelji i razvija ih u sebivni proces. Hiletik je
inertna strana bitelja koja teži ka entropiji. ýovjek je suzbija i time
osigurava svoju autonomiju.
Valjan primarni odnos prema sebi znaþi slobodan odnos prema
okruženju.
Bitelj je latentan subjekt, njegov je autocentrizam podveden pod
kontinuum. Svaki subjekt je bitelj, ali svaki bitelj nije subjekt. Osoba je
kakav-takav subjekt, no da bi svaki subjektni oblik predstavljao osobu, to
se, bar prema nekim kriterijima, ne da reüi.
Putevi što vode preko hiletika budu i kratki i dugi, i toliko dugi da
ih nikad ne možemo prijeüi. Ipak ulaze u naš životni prostor preko nas i
naših suplemenika Subjektnost je objektivno sadržajan odnos prema
svijetu, uvijek, dakako, relativan, donekle manjkav.
Ljudi pojmu subjekta daju razliþit sadržaj jer ga koriste u razliþitim pozicijama. Svaki put ga interpretiraju drugaþije, ovisno o tome
kojoj strani se obraüaju. Kada govorimo o subjektu, najþešüe imamo u
vidu formalni subjekt. To je ono þemu se pripisuje neko stanje, radnja,
aktivnost ili svijest. Takvi su npr. gramatiþki ili logiþki subjekti.
Dovoljan je bilo kakav entitet s karakteristikama pomoüu kojih može
doüi u odnos s nekim drugim entitetom i tako iskazati svoju egzistenciju.
Njega bi se moglo nazvati i korelativnim jer mu se svojstvo subjekta ne
pripisuje na temelju njegova samopojavljivanja veü zbog uþešüa u
kontekstu ili prisutnosti pri dogaÿanju.
Ako se subjekt ne postavlja iz odnosa prema neþemu drugom,
nego nastupa prije svega u odnosu na sebe, na svoje bivstvo, onda je to
realni subjekt.
-Njegova aktivnost je reverzibilna u smislu da je u njoj svaki
razvijen odnos prema bilo þemu istovremeno odnos subjekta prema sebi.
-Primarno ga odreÿuju procesi endogenog karaktera, a ne vanjski.
Ne predstavlja neki preformiran sustav, prema tome se ne ograniþava na
nositelja funkcija sustava, nego su elementi vlastitog aktiviteta ujedno
njegove konstituante.
-Ostvarujuüi ovo jedinstvo subjekt realizuje sebe kao ono što
nastaje vlastitim kretanjem. On je"autointencionalan", sa sobom "suodnosan".
U prvi mah subjekt izgleda idealno. Reklo bi se da þini sebe time
što jest. No, uzeto s druge strane, sasvim je neidealan. Svoju privilegiju
da jest po sebi, mora stalno braniti i obnavljati, mora dakle svu nužnost
spojenu s time prevoditi u slobodu. Vjerovatno je zato þovjek jedino biüe
koje je sa sobom zadovoljno i nezadovoljno. To se, naravno, ne odnosi na
- 49 -
vladare, politiþare, duhovne voÿe u kojih je zadovoljstvo sa sobom uvjet
da njihovi podanici i žrtve budu zadovoljni s njima. Ljudi od vlasti su
uvijek optimisti kad se radi o njima, a pesimisti kad su u pitanju ostali,
pogotovo protivnici.
Jedino þovjek osvaja i osvajan je, samo on spoznaje i vara se, gaji
nade i bude razoþaran, pati i uživa. Prirodno biüe nastavlja opstanak tako
što se drži kruga svojih životnih elemenata. Povezujuüi se s njima ulazi u
život bez mara i truda, egzistira bez nastojanja oko egzistencije, ukrako
"ima" bivstvo kojeg odredbe nema.
Ostala biüa ne mogu iskazati da jesu. Jesu u svijetu tako da je
svijet u njima. Nemaju svijet, nego svijet "ima" njih. Ali kad þovjek
proglasi da jest u svijetu, najednom iskazuje dvije stvari: "jesam u sebi" i
"jesam u svijetu". Kad ne bi bilo ovog dvojakog bivanja, ljudi ne bi
održali svoju samostalnost i sluþili bi se s prirodom. Naime, sasvim su
razliþite stvari: biti u svijetu radi bivanja u sebi i po sebi, a biti u svijetu
radi bivanja. U drugom sluþaju bivanje je biüu podareno, u prvom bivanje
sebi namiþe.
2.3.
SKUD i poriv
U bivnom procesu je sadržan paradox: odnos prema sebi doveden
do kraja i pretvoren u "bezodnosnost": u neposrednu sebenegaciju ili
sebeafirmaciju. Pri tome se same od sebe pretvaraju jedna u drugu. Jer
þovjeka u životu potiþe nešto postojeüe ili nešto izbivajuüe, dakle, nešto
što jest i nešto što jest tako da nedostaje. Nedostajeüe je na neki naþin
prisutno u onome ko oskudijeva. Naši ciljevi su, prema tome, dvoznaþni.
Ljudi još nisu dospjeli na Mars, pa možemo reüi da takvo nešto ne
"postoji". No ljudi na Marsu kao cilj - to postoji, ali üe nestati u trenutku
kad se cilj postigne. S ljudima je opüenito tako. Proaktivna Djelatnost
prolazi kriterijem cilja, što bi znaþilo da ljudi preko nje kreüu i pohode za
nepostojeüim. Uzmimo još i to da je þovjeku vlastito biüe univerzalan i
neizreþen "cilj", da se njemu radi o njemu, te da, zauzimajuüi se za svoje
biüe, uzrokuje da se ono sve više preobražava i izmiþe. Stvarna
egzistecija se sastoji, pored ostaloga, u izmicanju pred sobom.
Djelatelj je nedostatan, inaþe ne bi djelovao. Oskudnost što goni
od sebe k sebi preko okoline predstavlja djelovanje. Ono je uspješnije što
je subjektno sadržajnije, pa ne ugaÿa datom biüu, veü ga pomiþe iz
dosadašnjih okvira, i tako inicira novu SKUD. SKUD oþito nije jednostrano negatorstvo, kao što su to kojekakvi oblici bivanja za nešto drugo.
Iniciranje i ispunjavanje SKUD-i omoguüuje kontinuaciju i identitet
- 50 -
bitelja. ýovjek se sam ugoni u SKUD i u njoj preobražava. Djelovanje
potjeþe iz SKUD-i, pada u nju da bi opet iz nje poþelo. Sumnja tako dugo
nagriza tlo izvjesnosti dok ga ne raspusti, dok ne uplete svoju mrežu i ne
postavi svoj red. Sumnja se, pošto se dovoljno obrazloži, mijenja u
pozitivno znanje. Trajna odreÿenost u pravilu je izvanjska, a unutarnje
samoodreÿivanje takoÿer je nadilaženje odreÿivanoga. Za neke teološke
mislitelje (Augustin, napr.) vjera je lažna bez stalne sumnje, bez traganja.
Zahtjev da u sve treba sumnjati i nezadovljstvo sa sobom uvjet su
spoznaje. Neka ovamo bude uvršteno ono "znam da ne znam" ili
"spoznaja poþinje þuÿenjem". Budale su izvan spoznajnog procesa pa se
þude svemu, ili poput blaziranih, niþemu.
Sumnja u nepostojeüe bila bi isprazna, postojeüe je pod sumnjom.
Na razlici izmeÿu postojeüeg i stvarnog gradi se þitava naša aktivnost.
Dvije su stvari u tom: neznanje kao puka ignorancija i ne-znanje kao izvor znanja. Imamo nedostatak kao lišenost i patnju, a imamo nedostatnosti kao bogatstvo pobuda, impulsa, produktivnih potreba, nedostatnost ili granice koje se relativizuju. SKUD kao negativna
odreÿenost utoliko je plodnija što smo prema njoj istovremeno aktivniji
slobodniji.
SKUD je unutarnji lik nužnosti ili negacija subjekta omeÿena
subjektom; to je njegova pokretna granica (PARAS - u Grka). Ona je
zadata u njegovoj potencijalnosti, zato je može prevladati. Može takoÿer
prevladavati sebe posredstvom SKUD-i kao svoje negacije. U SKUD-i
þovjek jest ono što inaþe u gotovoj stvarnosti nije. SKUD je "sukob" biüa
sa sobom. Predstavlja samousmjerenje biüa na vlastiti biv (ne obrnuto "zov Bitka").
SKUD je potreba i strast sebivanja. S njom nastupa mladost;
mladi preko orijentacije na nju odmiþu u zrelost. Ne znaþi oskudijevanje
u ovome ili onome, niti pak skuþenost ili potištenost. To su staraþke
nevolje, dok SKUD je bivstvovanje oþi u oþi spram svega što ograniþava,
raþunajuüi u to vlastito biüe, dakle spram svega što se želi, što treba, što
mora nastati, prema þemu se tendira, što se ukazuje. SKUD je svijet u
njegovoj latentnoj egzistenciji za nas i posredstvom nas, te, s druge
strane, naša aktivna nedostatnost i potreba spram sebe. Predstavlja spoj
þovjek-okolina promatran, tako reüi, s naliþja. Ona zauzima "prostor"
izmeÿu sadašnjeg i nadolazeüeg bivstva. U SKUD-i bivstvo stoji pred
sobom, a þovjek se probija kroza sve što se od njega razlikuje, što ga
osporava i s þime se utvrÿuje. SKUD oznaþava "mjesto" na kojem jesmo,
a na kojem ne možemo ostati.
- 51 -
Potreba i strast þine pozitivnu stranu neþeg negativnoga i ukazuju
na poriv. U tom pogledu imaju prednost pred pojmom, pogotovo onim
obogotvorenim u ideji. Pojam je indiferentno jedinstvo neke stvari i
njezine opreke, dok potrebe i strasti se putem trpljenja i radnje zauzimaju
za ono što jest i za ono što nedostaje, za biüe i za njegovu manjkavost.
Ovdje se opreke prevladavaju i utoliko postaju jedno te isto.
Ispravnije bi bilo reüi da se ljudi tako dugo motiviraju i
demotiviraju za nešto dok ne izrade odgovarajuüu svijest: osmišljen
motiv i motiviranu ideju. U tome je prelaz SKUD-i u poriv.
Iüi za onim što nas vuþe uz posredovanje naših sklonosti kao
slobodnih biüa znaþi iüi za sobom, za zagonekom i odgonekom bivanja,
jer ovdje je sve u jednome. Ne da se iüi pojedinaþno i parcijalno, SKUD
je, za razliku od potreba, mnogostrana. Stvarna zagonetka jednako je
teška kao i odgovor. Preradimo li SKUD u oblik s kojim smo sposobni
vršiti operacije, usvajati znanja za koja ne znamo, stjecati snage s kojom
slobodno ne raspolažemo, biti intenzivno aktivni a da nismo voÿeni
slobodnim djelom, onda je to isto što biti u spontanom kretanju koje nosi
svoje aktere.
Stari narodi (- Grci -, napose) tako dugo su sreÿivali svoje
legende i mitove i postrojavali božanstva dok nisu poþeli filozofirati.
Uvijek se povezuju prividi sve dok ih vlastite "logiþke" posljedice ne
istrijebe. Kad nekakvo svoje neznanje dovedemo u red (suzimo spektar
znaþenja vodeüih pojmova, smanjimo broj hipoteza - ponekad je dovoljan
neki sluþaj), sve se naglo preokrene. Tek što povežemo "krive" puteve,
nalazimo "pravi put". Neshvatljivost, upitnost, þuÿenje napadaju
neznanje, a ne predmet, pa je spoznaja prije proboj neznanjem nego
zahvaüanje predmeta. Stoga je onaj þovjek što "zna da ne zna", zaista
nešto zna. Samo neznalice, šarlatani i ljudi od moüi mogu "znati" sve.
Proslavljena definicija prema kojoj je sloboda spoznata nužnost na istom
je putu. Oslobaÿamo se posredstvom ropstva, lutanjem dospijevamo na
pravi put.
Biüe što se pothranjuje drugim biüem, þini to putem jednostruke
radnje u kojoj nema prave SKUD-i ni poriva. Ko parazituje, on vegetuje,
bio to þovjek ili drugo biüe. SKUD je nedostatnost u bivnosti i stremljenje ka bivu. Upadljiva je razlika izmeÿu mladih i starih ljudi i þitavih
društava.
ýovjeku "nedostaje" sebe samoga, nedostaje one posebice po
kojoj zaista jest þovjekom i na koju ga puti SKUD i þini spremnim za
bivstvo. Bivstvo ne baca preda se SKUD kao svoju sjenu, veü bitelj, jer
- 52 -
ni SKUD ne izbija sama od sebe, kao u ekstazi; ona nastupa preko
skudujuüeg biüa. SKUD postaje pro-bivna, ispunjavanjem se troši, a ne
ustupa. Na vrhuncu "sukoba" s biüem, dakle biüa sa sobom - što je
jednako kooptaciji SKUD-poriv, SKUD se preobražava u poriv.
SKUD je negativum ili trpnost u bivanju. U drugih biüa trpnost je
manje-više produžetak dejstva izvana i koresponduje s nekim nagonom,
ponašanjem ili radnjom. U ljudi trpnost je interiorizovana, tako da su
vanjska dejstva i prirodni nagoni pretvoreni u unutarnju radnju. Razlika
je što ljudi, udvajajuüi vlastito biüe, spontano prihvataju trpnost i preko
nje se nose sa sobom. Poimanjem trpnosti u vidu SKUD-i þovjek poþinje
da trpi unaprijed i u tolikoj mjeri da se to priviÿa kao nešto iskonsko; on
interiorizuje predmetnost, a u intencijama se poistovjeüuje s njom. U
SKUD-i se subjekt pojavljuje naspram sebe kao pred-met, iz þega
proistjeþe specifiþno ljudski "sistem": þovjek kao svoj "subjekt" i
"objekt" istovremeno. Nije to iskonska nerašþlanjenost o kojoj govori
fenomenologija veü "ponovna" fuzija ovih polova do koje dolazi
zaslugom ljudi. Oþituje se kao poriv. U porivu je sve svezano u jedno i iz
njega pokretano prema realizaciji. U poriv mogu biti sažeti vjekovi i
iskustva miliona ljudi. On je svejedno bez determinirajuüe sredine, bez
granica, klija iz sebe. Ne trpi svoju ni tuÿu odreÿenost, fiksne forme ni
vrijeme - istovremeno je prisutan i odsutan. ýovjek ovdje, izvan stanja i
izvan sebe, zapoþinje svoje djelo. Ne poþinje ga iz nužnosti niti iz
slobode, veü po poþetku identiþnom s njegovim bivstvom.
U ovom identitetu nema uzroka dogaÿanjima nego je tu bivno
žarište bez završenih oblika i granica. Amorfni subjekt kao da se okomio
na svoje biüe i svijet kako bi na njima izvojevao vlastito bivstvo.
Odluþnost u svakom trenutku i akcija bez autoriteta i sputavajuüih pravila
tvore iskonsku "situaciju".
Utisak da se racionalni sadržaji pojavljuju u kaleidoskopu
iracionalnoga odgovara stvarnosti. Predmetno-razumska djelatnost ne
ostaje iskljuþivo predmetna jer ne može dokraja istrajati na strani objekta.
Nijedna Djelatnost se ne da oformiti bez unutarnjeg dovršenja: bez
poþetnog impulsa, afiniteta i završne recepcije. Stoga mjesto u kojem se
gasi odnos þovjeka prema sebi, ne može biti zamijenjeno nirvanom,
"graniþnom situacijom", bljeskom Bitka i sl. Upravo na ovom mjestu
prelazi se u neodnosni poriv. Zato u situacijama gdje ljudi nemaju valjan
odnos prema sebi i gdje opüenito ne mogu puno polagati na sebe, tamo
svemu spontanom pripisuju transcendentalno porijeklo.
U savršenstvu ne možemo ništa poduzeti, dok granice i
proturjeþja pobuÿuju nemir u koji se ljudi uvode sami. Aktivnost što se
- 53 -
slegla u poriv stvar je "trenutka". No trenutak poriva ne valja mjeriti
sekundama ni godinama. Poþetak poriva je sluþajan, ali kraj nije, jer sve
poþinje sluþajno, ali se po sluþaju ne održava. Aktivnost se slila u poriv
zato što je sam þovjek u nju uronio. Ljude se, naime, ne da izvana
pokretati i mijenjati, þak ni neþim nadljudskim. Pokreüu se sobom ili se
ne kreüu. Pokretanje se, meÿutim, ne da izvoditi neposredno, tako reüi iz
niþega, niti pomoüu bilo kakvog þarobnog sredstva. Ljudi na trenutke
moraju odvojiti od sebe vlastitu aktivnost i ugasiti je u spontaneiti kako
bi se poput bajnog Feniksa uznijeli na njenim strujama. U vidu poriva
aktivnost je ponijela subjekt i on se sad našao izvan sebe. Za njega se
djelovanje pretvara u ekstatiþnu aktivnost koja üe pak obuzeti i ponijeti
djelatelja. Akteri i aktivnost dospijevaju u trenutak identifikacije koja
proizvodi nov impuls i tako pokreüe svojevrstan autogeni val. Ukupno
kretanje se, dakle, nastavlja preko mijene oblika.
I opet P. Valéry:
"Najbjesnije more ostaje bez snage izmeÿu svojih udara".
Analogno tome mogli bismo nadodati da su stotine miliona ljudi
dvadesetog stoljeüa bili uþesnici prizora kako izmeÿu udara revolucija
vladaju umrtvljujuüi režimi.
Bivstvo i nebivstvo su formalno izjednaþeni. U stvarnosti nešto
sliþno nije moguüe, pa se ekstatiþnost nastavlja samo zahvaljujuüi tome
što propušta svoj vodeüi princip. To što ne može sebe postaviti kao svoju
inakost, nema ni puta k sebi, sebi je skriveno i nepoznato jer je
bezodnosno. Sebi pred-staviti sebe - to je praktiþki i spoznajni þin. Ali
pred-staviti samo pred-stavljanje, izvesti þin þina nije moguüe, štoviše,
nema to nikakvog smisla. Prema tome, "krajnja" ili "graniþna" aktivnost
po kojoj subjekt sebe utvrÿuje kao subjekt, te sfera u kojoj se
poistovjeüuju biv i sebiv, ostaju neizrecive, ali ne i onostrane. Stoga se
kompleksna aktivnost može lakše izraziti negativno ili opisati pod
kriterijem sebiva.
Ekstatiþna aktivnost natkriljuje i "ušutkuje" djelatnost. Otuda
potjeþu poznati stavovi da mišljenje poþinje iza izvjesnosti, da nam istina
i sloboda sudbinski izmiþu, te da imamo iskonsku potrebu za
metafizikom. U ekstatiþnoj aktivnosti þovjek se nalazi tako reüi s obje
strane - s "ove" i s "one", na zemlji i na nebu.
Ona se razlikuje od djelatnosti, od zbivanja i od radnje: a) Kod
ekstatiþne aktivnosti primjetan je subjekt, a zbivanje i radnja ga nemaju.
b) Uprkos svekolikom tumaranju þovjeka, ekstatiþna aktivnost se na ovaj
- 54 -
ili onaj naþin vraüa svom izvorniku, dok su zbivanja - pogotovo ona "po
drugom" - indiferentna, mogu se þak prebacivati s jednoga na drugi
subjekt. c) Ekstatiþna aktivnost sadrži proturjeþnost našeg biüa, u koju se
stalno upuštamo i opet izvlaþimo iz nje.
Bez neposrednog spoja subjekta i objekta þovjek se ne može
maknuti s mjesta, ako nema biti maknut neþim drugim. Da bi se krenulo,
subjekt mora doüi u poziciju objekta. Izreka kazuje da je þak i u snu tako,
pa baba sanja ono što pothranjuje njezin život. Ovdje su tri stvari i sve
potjeþu od istog biüa: to da þinim; to što þinim; okolnosti u kojima nešto
þinim, ili to samo zamišljam ili o tom sanjarim. Subjekt, objekt i veza
izmeÿu njih stekli su se, dakle, u jednoj osobi.
Reaktivna strana poriva - bar poriva kako je ovdje koncipovan znatno je složenija od neposrednosti ponašanja:
-u porivu prevladava psiha djelovanja koje je "samo sebi svrha"
(kao u igri, sportu, zabavi i sl.);
-nije reaktivna u odnosu na okruženje, jer za nju ne postoji
okruženje (npr. umjetnost, fantazija).
U neku ruku i ne dolikuje porivu da bude proizvod sudejstva s
okruženjem. On mora biti autonoman, inaþe to nije poriv. Kao što se
djelovanje uzeto o sebi sluþuje u radnju proizvoÿenu "trošenjem"
njegovih elemenata, tako se djelovanje svedeno na djelatelja slijeva u
spontaneitet u kojem su svi posebni momenti djelovanja asimilovani
jedinstvenim porivom. Život subjekta predstavlja jedinstvo SKUD-i i
poriva. Bio bi promašaj tražiti njegov "smisao", jer time ga degradujemo
u djelovanje . Smisao bi bio cilj i predmet, pa bi se tražila i odgovarajuüa
sredstva. Život sa "smislom" bio bi "besmislen". Zato još nikome nije
uspjelo otkriti ga. Na sreüu, ne postoje razlozi za život, niti protiv njega.
Kad bi postojali, prije bi zagovarali smrt nego život. S razlogom se þak i
ne umire, ne vrši samoubojstvo. Spram života svi razlozi su uvijek
"nedovoljni", bili "za", bili "protiv".
Postoji naizgled dvojak poriv. Jedan bi bio pozitivan (recimo,
zanos): mi nosimo njega, a on nas, gajimo ga, a on nas potiþe. U drugom,
negativnom, moramo od sebe odstupiti, sebe "iznevjeriti", dati veto
vlastitom biüu s tim da ga se stavi u službu nekoj drugoj sili. Ovdje,
dakle, dejstvuje nepromjenljiv poriv, stalna motivacija, zapravo, njena
odsutnost, lišenost koja nije u stanju pretvoriti se u dinamiku SKUD-i.
Prvi oblik, ili stvarni poriv, bazira se na SKUD-i i produktivan je.
SKUD i poriv zajedno napinju svojevrsni luk iznad postojeüe
stvarnosti. Iduüi po luku þovjek pretvara stvarnost i "transcendira" sebe.
Ekstatiþni efekt djelovanja mora nas zanijeti preko našeg biüa. To je
- 55 -
potisak putem kojeg dejstvujemo na sebe. Ako mu isto tako spontano
odgovaramo, nastaje "kratki spoj" u þijoj jezgri je ekstatiþan efekt
djelovanja. Ekstatiþnost je stalna latencija. Ona, poput mitske radnje nije
empirijski prisutna, ali mi smo u nju ukljuþeni. To je stalna napetost koja
se razrješava na horizotima koje ne naziremo.
Djelovanjem popunjavamo bivnu "prazninu" ili SKUD što se
javlja u podruþju aktivnosti, te otvaramo zbivne tokove koje svako
djelovanje implikuje. Opstanak iziskuje oþuvanje onoga što jest, dok je
ekstatiþno djelovanje u biti revolucionarno. Traži promjenu same
dosadašnje forme djelovanja. Ovdje subjekt svodi bivni proces na sebe da
bi zatim proces izbacio dati subjekt izvan njegova ustrojstva i naravi.
Potom se kidaju deterministiþki spojevi i zaustavlja se historijska
monotropija. Djelovanje kad-tad nadilazi djelatelja, dakle, i djelatelj sebe.
U porivu životna aktivnost prelazi granice dosadašnjih
moguünosti djelovanja, te uzima maha nad subjektom i pokreüe ga sa
sobom. Nositelj poriva najþešüe nije osoba, iako se poriv naknadno
personifikuje, pa pojedinac zauzima pozu nadosobnog biüa - duha,
heroja, voÿe i sl.
Djelovanje, kao ni þitav ljudski život, ne može imati konaþni cilj
ili smisao, jer ne može dospjeti u odnos prema sebi kao cjelini. Neko je
nazvao þovjeka "tragiþnom životinjom". Izgleda da je puno toga rekao:
þovjek mora sebe usmjeravati na sebe tako kako bi sebe uspješno
"promašio" i promašajem nadmašio. Ako se djelovanje u potpunosti veže
za postojeüe ljude, onda se njihova životna aktivnost redukuje na nekakva
stanja. Ako pak iz djelovanja izuzmemo djelatelja, ono se potom mijenja
u neodreÿeno zbivanje. Djelovanje, prema tome, jest ono što jest jedino
uz djelatelja jer ni on nije izvan njega. Njegovo bivanje putem djelovanja,
kako üemo vidjeti, osnova je tragedije i komedije. Ovu bizarnu sliku
þovjeka sliþnog feniksu malo ko je spreman prihvatiti. Ali ako uzmemo
analognu situaciju da ljudi po þitav vijek ulažu sve svoje snage u
prikupljanje hrpica novca od kojeg pak životari dalje i to je još bizarnije,
a ipak oüeprihvatljivo. Naša svakidašnjica je takva. U njoj su naš raj i
pakao, naše biti i ne biti. Iako poneki matadori civilizacije svuda
uspijevaju, ipak nikome nije pošlo za rukom da od života napravi unosan
posao.
2.4.
Poliontiþnost i svijest
Moguünost i stvarnost ne postoje za životinje. A þovjek ima
moguünosti jedino ukoliko ih na neki naþin pribavlja. Živi u dvije faze:
"najprije" otvara moguünost, a "potom" je proizvodi u stvarnost. Stalno
- 56 -
ukrug izvodi jednu iz druge. Kad ne bi snovao svoje moguünosti, ne bi ih
mogao ostvarivati. Moguünost koja bi nam bila dana bez našeg uþešüa u
njenom nastanku, bila bi ne-moguünost, ostala bi izvan našeg djelokruga.
Našla bi se izmeÿu krajnje nužnosti i sluþajnosti kao nešto o þem je veü
odluþeno ili o þemu se ne da odluþivati. Ljudska moguünost je prije svega
u ljudima, preko njih se sprema "što üe biti", što se transformuje u
buduüe, dakle "natrag" u ljudski biv.
Zahvaljujuüi reverzibilnoj prirodi djelovanja konstantna strana
odnosa prema predmetnom svijetu pretvara se u faktor konstitucije
subjekta. Kad "ponovo" nastupa, on je za predmet veü predisponovan i
snabdjeven sposobnostima što omoguüuju odnose. Trebalo bi dakle
razlikovati moguünost od moguüstva (ili možnosti). Moguünost je
vjerovatnost da üe neki dogaÿaj nastupiti u našem bivnom prostoru, a
moguüstvo je komponenta naše konstitucije, naša primarna moü kojom
nešto postaje moguüim. Tako stvari nisu naše moguünosti ako nemamo u
odnosu na njih odgovarajuüa sredstva i sposobnosti. Prirodna sposobnost
to ne može biti, jer bi to bili samo spojevi kojima se jedni elementi
prirode vežu uz druge, dakle, priroda uz prirodu. Priroda ne može sebi
prirediti moguünost, a ljudi moraju. Ljudska moü je prije svega u distanci
spram prirodne stihije. Nalazi se u prostoru izmeÿu onoga što jest i onoga
što üe uslijediti. Dospjeti u odnos sluþajno, po vanjskoj nužnost ili
sudbini, to ne uspijeva. To bi izgledalo kao kad bi neko postao obrazovan
stjecajem okolnosti ili na prevaru. Zatvoreniku se nasilno prekidaju
odnosi, i tako mu se uzimaju moguünosti i sloboda.
Prethodna razlika izmeÿu moguünosti i možnosti ima i drugu
stranu. Jedno je biti moguü na tlu postojanja s razliþitim stupnjevim
vjerovatnoüe da üe se ovo ili ono pojaviti.
Drugaþija je moguünost da se nešto dogodi (epidemija) od
moguünosti da se nešto uþini (osiguranje preventive). Moguünost
dogaÿaja je zbivno-hiletska, a moguünost djela subjektna. ýin je moguü
po sebi: upravo time što postoji, on ulazi u svoju buduüu egzistenciju i
nanovo se realizira. Bit þina je kretanje subjekta prema sebi, zato ima
primarno znaþaj moguüstva spram buduüeg dogaÿanja. Ukoliko se
djelovanje kao proces zasniva sobom, ono osigurava moguünost sebe i
svoje možnosti. Kod bitka to nije sluþaj, jer iz puke þinjenice da nešto
jest ne slijedi da üe biti. Opüenito þovjek þini da s prijelazom od
moguünosti u stvarnost nešto nastaje za njega, a s tim i on za sebe. Svoju
moguünost nosi u sebi i ostvaruje je. U tome prema platonskoj Akademiji
poþiva sloboda. Veü u moguüem je naznaþeno da ono postoji bar na dva
- 57 -
naþina: da jest i da nije, da može biti i ne-biti. U tome se ostala biüa i
ljudi razlikuju.
Ako moguünost znaþi vjerovatnost da nastupi neki dogaÿaj i ako
je pri tom uzrok izvan nas, onda je to najprije moguünost upravo tog
dogaÿaja, a ne još naša moünost (sposobnost). Moguünosti po drugome u
pravilu nisu za nas. ýesto ih moramo onemoguüiti da bi popravili svoje
izglede. Moguünost stvari dobrim dijelom je izvan same stvari, stoga za
nju i ne postoji. Moguünost þovjeka je prvenstveno u þovjeku, i to je þini
stalno aktualnom, dakle istovremeno moguüstvom, na koje je þovjek isto
tako stalno upuüen.
Moguüstvo oznaþava istovremeno bivanje na više naþina i u više
vremenskih dimenzija. Nosi u sebi moguünost da bude ono što jest i da
ujedno bude neko svoje Drugo. Biüe što realizuje moguünosti nije samo
moguüe, tj. iz situacije i okolnosti, nego i moüno. Njeguje u sebi
moguünost svojih moguünosti. Ono je svoja zasnovanost, afirmacija i
negacija. Ovo biüe je "višestruko"i autonomno.
Spram þovjekovih moünosti manje-više svi elementi njegova
svijeta se pojavljuju u položaju moguünosti. Dobro se postupa kad se
stvarnost izražava opisom kao ono "što je na snazi" ili "na djelu". Znaþi
biti dvostruko: biti, tj. biti o-sebi i, drugo, nadilaziti ovo bivanje.
ýovjek je nezamisliv bez prirodne sredine. Prinuÿen je meÿutim
apsorbovati vanjski uticaj i spram sredine postavljati autonomni sustav.
Njegov oslonac prema tome nije sredina, sam je svoj oslonac. Ne þeka na
kretanje sila odluke prema sebi, nego preuzima inicijativu i kreüe prema
njima kako bi ih preduhitrio.
Vanjski aktivni medij u svojim ustaljenim oblicima presaÿen je u
unutarnju konstituciju, predmetno posredovanje je prevedeno na
unutarnji znak. Buduüi da je vanjsko potencijalno prisutno u nutrini, sad
se realizuje unutarnje jedinstvo sredine i biüa. Na taj naþin ljudi
uspostavljaju odnos prema stvari. Za ostale organizme transformacija i
asimilacija materije je jedan te isti akt i obavljaju ga u sebi. ýovjek
najprije modifikuje izvan sebe, a potom asimiluje. U njega je asimilacija
podvedena pod produkciju, a prirodni proces pod ljudski. Vanjska
moguünost se realizuje kao unutarnja potencija.
Ovdje se opet javlja opüi sebivni paradoks: þovjek ne formira sam
sebe, ali ne formira ga ni nešto drugo; njegove snage su zaista njegove,
nije mu ih niko poklonio, pa ih ne može ni oduzeti. Zato je tu suvišno
staro pitanje da li þovjeka þine njegova moguüstva, ili on þini njih.
U bogatijeg djelovanja povratno konstitutivno dejstvo je izrazitije.
Aktivnosti što se vrte oko svakidašnjih potreba vežu ljude za
- 58 -
svakidašnjicu i þine ih bezrazliþnima, no sadržajniji oblici djelovanja
unose razlike i istovremeno ih preraÿuju. Ljudi prevode hiletik u
podvlasne okolnosti. Preko njih napreduju prema sebi, pojavljuju se sami
pred sobom kao svoja moguünost i prostor slobode koji se uvijek iznova
ukazuje kad mu se ljudi približe. Sloboda se pri tom ne sastoji u
neometanom vanjskom kretanju, ona je "unutarnja" moguünost da se
þovjek vraüa u polazište i da iz njega nastupa, te da ovim prolazom kroz
svoje šire biüe nadalje spontano pokreüe vlastito bivstvo. Razvijeno
djelovanje u svim odluþujuüim fazama ima ovu dvojaku povratnu spregu,
koja bivanju ljudi daje sebitni oblik.
Kad ljudi proniknu do svojih odreÿenja - karaktera, morala,
opüenito samosvijesti - tada razvijaju aktualnu kulturu, prevladavaju
svoju izvanjsku odreÿenost, zasnivaju obje iznutra. Pretvaraju zasnov na
subjektnoj strani u organizovani potencijal, u nekakvo Jedno naspram
objektne raznovrsnosti pojava i situacija. ýovjek je njihovo jedinstvo i
protupol istovremeno. Stoga mora raspolagati univerzalnom
moguünošüu. Kao što za klasu stvari ima pojam, tako za mnoge
moguünosti ima opüi organ moguünosti - svijest. No ne doslovce i tako
jednostavno kako je to Goethe zamišljao: "ýovjek poznaje sebe samo
ukoliko poznaje svijet. On poznaje svijet samo u sebi samom… Svaki
novi istinski spoznati predmet otvara novi organ u nama samima." Tako
to ipak ne bi moglo. Kad bi bilo organa koliko i predmeta, onda organ ne
bi bio organ niti bi predmet bio predmet, veü bi se radilo samo u
interakciji razliþitih stvari. Sofokle hvali þovjeka kao najmoünije biüe na
zemlji, posebno cijeni spretnost njegovih ruku, lukavstvo misli, govor i
sklonost da se udružuje u zajednicu. "ýovjek je razumno biüe zato što
ima ruke" (Anaksagora); þovjek ima ruke zato što je razumno biüe
(Aristotel). Oba stanovišta se daju prevesti na treüe, zajedniþko: ýovjek
ima ruke i razum zato što je djelatan. Time otpada kasnije spekulativno
postavljen problem primata.
Pod sviješüu se obiþno razumije sposobnost, naslijeÿe, dar.
Pogotovo nam se þini da je sadržaj dat, a sposobnost se pak sastoji u tome
da se sadržaj usvoji. No dogme, vjerovanja, instinkti, navike, obiþaji,
tradicionalne tehnologije - pasivna svijest uopüe þesto više izražava nesposobnost nego sposobnost ljudi da prodiru u proces vlastitog bivanja.
Drže se onog što su zatekli i što im je oduvijek ponuÿeno. Valjana svijest
meÿutim tvori aspekt sebivnosti u životnom procesu.
Djelovanje osloboÿeno za sebe i kao naþin našeg istovremenog
bivanja u sebi i u svijetu osnova je svijesti bez koje nema predmetne
aktivnosti.
- 59 -
Teret sebivanja se sastoji prije svega u samoprevladavanju
þovjeka. A to se odvija preko bivnog polja što ga sobom ispunjava. Polje
se, naime, ne pojavljuje ili ostaje prazno ako þovjek nije u nj ništa unio.
Bivni prostor je poput prazne kuüe. ýitav svijet praljudi je peüina, a ne
samo ona što je obitavaju. U novijim društvima predispozicija sadašnjosti
za buduünost naglo raste. U kozmonautici npr. buduüi þin se do te mjere
unaprijed postavi da buduünost mirno poþiva u sadašnjosti, te preostaje
samo posljednji þin - volja. Putuje se u kozmos, a pri tom se ishod
putovanja þeka na polaznom mjestu. Put je tako reüi "preÿen" prije no što
je zapoþet: þovjek "putuje", a da se pri tom ne kreüe, ili se kreüe, a ne
putuje, "posjeüuje" mjesta (Venera, Mars), najdublja mora u koja fiziþki
nikad nije dospio ili proniþe u mikrosvijet koji mu inaþe naprosto
nedostupan. Prethodi sebi kao biüu minula, ide "ispred svoga vremena",
tj. ispred zbivanja. Iüi ispred sebe znaþi "optoþiti" sebe sobom, zasnivati
sebe na sebi, polaziti od sebe ili se-bivati. U tome nema dara ni
sudbinskog prokletstva. ýovjek pokreüe procese u kojima doživljava
uspon i pad, a procesi kruže oko njega kao svoga izvora. Ovdje vlada
nekakva antimehanika: "tijelo" se utoliko više i pravilnije vraüa
inicijatoru, što ga snažnije lansira. Životinja je razgraDJena u sredinu i iz
nje se stjeþe, no þovjek je u sebi zasadio korijene, te na svom bivnom tlu
raste prema sebi. Svijest je najeminetnija strana ovog rasta.
Nadalje ovisi o tom ko i kada zatvara “orbitu” bivstva. U svakom
sluþaju ljudi daju svijetu da promiþe njihovim biüem i tako preko njega
zahvaüaju sebe. Otuda dolazi do stalne bivne tenzije i metagenog
prebijanja subjekta i hiletika. A kako se to intenzivira i faze skraüuju,
tako jedna postaje pred-faza drugoj, a bivanje trasira svoje pred-bivanje
na kojem izrasta svijest. Razvijena sadržajna sredstva, metode, svrhe,
ciljevi, znanja, umijeüa predstavljaju elemente takvog pred-ujmljenog
bivstva. Bivanje aktualizuje prošlost i oslobaÿa se njenog tereta.
Razvijeniji þovjek u veüoj mjeri sebi "prethodi", sebe pred-postavlja i
oslanja se na sebe, zato je autonomniji i bogatiji. Bogatstvo osobina biüa
plodi bogatstvo moguünosti, put do sebe je direktniji, lakše savlaÿuje
prepreke i neutralizuje tuÿe sadržaje. Koordinativna djelatnost i
primitivni þovjek ne mogu izvan glavnih tokova stihije, a napredniji ljudi
preko transformativne djelatnosti sami naznaþuju pravce svoga kretanja.
Svako biüe se ovako ili onako kreüe prema sebi. Kad bi stalo,
uginulo bi. Oblici bivstva se razlikuju prema naþinu i intenzitetu ovog
kretanja. ýovjek u tom prednjaþi. I najrazvijenije životinje raspolažu s
"tradicionalnim" rodovskim instinktom i sa nešto individualnih
"iskustava", þovjek nastupa istovremeno na opüi i konkretan naþin. Kako
- 60 -
se mijenjaju stvari i situacije, on mijenja ponašanje. Iako neke životinje
mnogo toga bolje pamte, ipak ne uopüavaju, i stoga ne registriraju
promjene. ýovjeku upravo to omoguüuje da savladava varijacije i
predviÿa moguünosti, te se bitno reorijentuje, a ne reaguje samo na
ustaljen naþin. Biüe koje je po sebi mora bivati "unaprijed" i "unazad",
mora "predviÿati" i "pamtiti". Da bi sebivalo, mora ne samo "misliti",
spoznavati, bdjeti, nego na mnogostran naþin djelovati.
üto neposredno biva, neposredno išþezava. Pretrajava jedino ono
što se vraüa u sebe. Stvarno se može vraüati preko svoje aktivnosti.
Jedino tako zadržava svoju konstituciju i otvara moguünost da nadalje
bude. Sadašnje bivstvo koje je opredijeljeno za buduüe, predstavlja
svijest. Svijest tvori svojevrstan naþin "organizacije" sebiva. Ljudi to
osjeüaju i valjda zato se kaže "znanje je moü".
ýovjek ne može ostati ograÿen biüem, dakle u svojim
dosadašnjim odredbama a da ne postane njegova žrtva. Na ovom
žrtvovanju rade svi oblici duhovne vlasti. Sloboda se sastoji u
nevezanosti za stvari svijeta, ali još više u relativnoj samostalnosti spram
vlastitih "odredaba" biüa, u pokretljivosti granica prama "vani" i
"unutra". Što je veüa snaga s kojom se zalažemo za sebe, utoliko se više
širimo u prostor, stavljamo sebe "pored" sebe i "ispred" sebe. Dok
subjekt i svijest, kao bivanje u bivanju, nisu bili pojmljeni iz procesa
þitave antropogeneze, postupalo se uglavnom obrnuto: genezu þovjeka se
stavljalo u derivat þovjeka: u svijest, u "mišljenje kao takvo", u
duhovnost, u tvorenje.
2.5.
Metageneza
Po zbivanju þovjek jest, a po djelovanju jest þovjek. Rekli smo da
sve stvarno u svojim granicama biva po sebi. Biüa koja za to nisu
sposobna, pa se podaju neþemu drugom, svako malo vraüaju prema svom
pokretaþu i išþezavaju. Ako ne pokreüu vlastiti bivni proces, onda
uglavnom ponavljaju životni ciklus, inaþe antropski siromašan. Ne može
se bivati po drugome i uz to postati i ostati þovjek. Ni po sebi se ne da na
neposredan naþin. Da bi þovjek bio þovjek, mora se hvatiti za se, za svoju
odreÿenost. No da bi bivao, mora ovako ili onako prevladavati
odreÿenosti. Inaþe bi egzistovao izvanjski, bez unutarnje sebivnosti.
Realno bivanje je proces, a proces je meÿusobna transformacija
najmanje dva participujuüa faktora. Polazeüi od sebe subjekt proizvodi
uza se hiletik kao svoju inakost. Polazeüi od hiletika, generuje sebe, ali
samo dok jednu stranu transformuje u drugu. ýim stane, njemu je kraj.
- 61 -
Takozvani aseitet je apstrakcija. ýak i bogovi dokazuju svoju realnost
putem stvaranja, održavanja i razaranja svijeta.
ýovjek iz sebe proizvodi hiletik kao svoj negativ, a iz hiletika se
izvlaþi kao pozitivna veliþina. Ljudi vjekovima doživljavaju samo prvi
akt - negaciju, te i iza nje sebi doþaravaju hipotetiþnog negatora.
Proizvode hiletik i odmah ga "troše" onakvoga kakav im se nadaje.
Potom se saživljavaju s njim, umjesto da se dižu iznad njega.
ýovjek sklanja život na jednu ili na drugu stranu a da strane ne
može nikad definitivno razdvojiti, te izgladiti polaritet subjekt-hiletik,
koji u þovjekov život unosi mjeru neodreÿenosti i smutnje. Oslanjajuüi se
na hiletik, što struji imeÿu prirode i subjekata, þovjek se javlja u bivstvu
dva puta. Jednom se u njemu naÿe a da ne "zna" kako, drugi put
zapoþinje bivstvo iniciativno. Subjekti pokreüu procese, da bi zatim
nadsubjektna povratna kretanja "determinovala" subjekte. Poticani onim
što jesu po minulosti, kreüu od sadašnjosti korigovani pri tom hiletskim
silama. Potom je ono što povezuje ljude i njihova vremena nešto
izvansubjektno. Ljudi proizvode hiletik zato što generuju sebe tako reüi u
dva koraka: njihova SKUD degraduje u kroniþnu nedostatnost koju vuku
sa sobom upravo kao hiletik. Dovoljno je da se nekome pojavi jedan
ozbiljniji "životni problem", pa da se uz njega odmah poþnu gomilati
drugi i da se oko þovjeka poþne sam od sebe tvoriti poseban bivni
prostor, pa da mu zakloni i potisne ostali. No þim se osoba doþepa svoje
"prilike" i preuzme inicijativu, odnos se mijenja: hiletik postaje predmet,
aktualizuje se i kreüe ka porivu. Potom se kaže da sviüu bolji dani: - u
stvari nastupa subjekt.
Biti po drugome kao funkcija ili pojavnost bliže je stanju ne-biti.
Biti sobom bez ikakva posredovanja, ni to niþemu ne vodi. Znaþilo bi
nastajati iz niþega. ýini se da þovjek jest po sebi i po drugom
istovremeno. Ali ni od toga ništa, jer ako bi biüe bilo dijelom po sebi, a
drugim po drugome raspalo bi se. No da bi bilo po sudejstvu sebe i
drugoga i tvorilo neki njihov spoj, to bi ovi polovi morali sadržati neku
jednakost. Preostaje jedina moguünost: ýovjek jest po drugome i po sebi
pri þem jednakost u polaritetu uspostavlja þovjek. Ovaj proces þini jezgru
njegova bivstva. Usmjereno, strukturirano i djelovanjem prožeto zbivanje
tvori okolnosti ili fazu metageneze. Osvajajuüi okolnosti, situira sebe, a
pri raspadu jedinstva gubi oboje.
ýineüi okolnosti predmetom, pokreüemo prema sebi dotad nepredmetnu masu. Odnoseüi se prema svom širem biüu, þovjek zameüe
neodnosni biv. Svaka ljudska djelatnost - a ne samo fizika u prirodi - ima
posla s nekakvim principom neodreÿenosti. U ljudi ona proistjeþe upravo
- 62 -
iz metagenog karaktera njihova bivstva. Ni þovjek se ne može
jednostavno samoodreÿivati: u njega svaka realna pojava ima stranu
neodreÿenosti, a moguünost stranu nemoguünosti.
I na þovjeka se odnosi Parmenidov aksiom da biv ne može izvan
sebe, no ljudsko biüe ipak mora, jer metageneza sadrži: nastajanje
subjekta iz hiletske antropomaterije; nastajanje subjekta iz drugih
subjekata. Idealno uzeto, þovjekovo bivanje je u suštini autogeneza, no
realno na snazi je meta-geneza ili nastajanje preko drugoga, zapravo
jedne strane preko druge.
Sredstva spadaju u najizrazitije elemente metagenog procesa. Na
jednoj strani predstavljaju suspendovanu prirodu, a na drugoj, opet,
subjektno restituiranu prirodu. Obiþno ih se objašnjava u vezi s dejstvom
na prirodu, ali od toga ne bi bilo ništa da nije njihova subjektnog sadržaja
i sudejstva. Rekli smo da se tek preko sredstava može þovjek obratiti k
sebi i zapoþeti autonomnu aktivnost.
Determinizam se zbiva izmeÿu bliskih socijalnih elementa, a ne
neposredno izmeÿu þovjeka i þovjeka ili izmeÿu þovjeka i stvari.
Pretvorba subjekt-hiletik je intenzivnija što je subjekt bliže
hiletiku, a do pretvorbe gotovo da ne dolazi ako su ekstremno udaljeni.
Promjene u Europi u drugoj polovici stoljeüa za Cigane nomade
uglavnom su promjene vanjskih okolnosti. Zamijenili su šatore kamp
kuüicama, konje i kola starim automobilima, napustili svirku i bravariju
jer progoni industrija, ali ostala europska zbivanja malo ih se tiþu. Živi se
nadalje - "ciganski". Donekle se to odnosi i na ostale imigrante s juga na
sjever. Sredina nastala po nama nije isto što sredina u kojoj smo se našli
bez vlastitog prispijeüa. Svijet þiji smo suþinitelj je našim svijetom. Za
imigrante s juga Evropljani zapada i sjevera nisu baš njihovo društvo, kao
što ni došljak za njih nije pravi graÿanin. Za ljude stvarno postoji jedino
ono þemu su se sami primakli. Okolnosti dejstvuju onako kako se
dejstvuje na njih, to üe reüi da subjekt i hiletik prelaze jedan u drugi
ovisno o njihovoj meÿusobnoj primjerenosti.
ýovjeka s njegova mjesta pokreüe djelovanje, a ne okolnosti.
Okolnosti su manje-više uvijek naklonjene ljudima spremnim da se s
njima nose, a iznimno su po ruci nespremnima i neaktivnima. Kad se
kaže da "smjele sreüa prati", da "sreüa ne druguje s neaktivnim ljudima"
(Sofoklo) ili da "bogovi pomažu jedino one ljude što se pomažu sami"
(Ezop), onda se ima u vidu da upravo hiletik ("sreüa" i "bogovi") izlazi u
susret ljudima koji se kreüu prema njemu. Jedna srednjoevropska izreka
to kazuje obrnutim redom: "Kad se sreüa umori, i na magarca sjedne".
- 63 -
Kairos, božanstvo sretnog trenutka, ponajviše bavi s ljudima koji mu se
sami pridruže.
Zahvaljujuüi tome jedan þovjek je otkrio gravitaciju, drugi raspad
atoma, treüi rendgensko zraþenje, þetvrti pronašao penicilin, peti je otkrio
nepoznatu kometu itd. Nama ostalim smrtnicima sluþajevi ove vrste ne
mogu se dogoditi. Da bi neko u sportu, biznisu, politici ili drugdje
pobijedio na sreüu, mora sreüi dorasti. ýak ni sluþaj ne može zalutati
daleko od odreÿenih subjekata i njihovih hiletskih korelata. Spoznaje i
pronalasci, istina, þesto imaju oblik sluþaja, svejedno, nisu se mogli zbiti
ni najgenijalnijem barbaru. Ali tu je i opreþna moguünost. Da bi se neko
beskrajno usreüio time što je "vidio þudo" ili posjetio Nebo, mora se
pomamiti za takvim dogaÿajem, jer ovdje se vidi dušom, a ne okom.
ýovjek sebi pruža otpor i sam ga prevladava. Otpor i
prevladavanje skupa þine stvarnost, a ne samo otpor, kako je to tradicija
tvrdila (De Biran, npr.). Uostalom, rekli smo, i djelovanje ima odnosnu i
neodnosnu stranu. Odnos je obuhvaüen djelovanjem, ali ne i djelovanje
odnosom. Iz neodnosne strane djelovanja izrasta hiletik preko kojeg
subjekt zaobilaznim putem zatvara biteljski krug, trpi uzmak i prima
impuls, a þovjek ulazi u svojevrsno samokretanje. Sudejstvom naravno ne
upravljamo, ono se ustaljuje u proces "bliže" ili "dalje" od subjekta.
Za ljude kao subjekte nije karakteristiþna praksa koliko odnos. On
sadrži više toga: buduünost i sadašnjost promeüe jednu u drugu; odnos je
moguünost u stanju aktiviranja, akt nastajanja u veü postojeüem;
oznaþava pokretanje dodatne aktivnosti unutar vlastitog bivstva i njegovu
polarizaciju, pri þem se na oba pola pojavljuje isto Jedno. U odnosu ljudi
nastupaju inicijativno prema sebi i prema drugome. Upuüenost na svijet i
orijentaciju na sebe razvijaju kao jedinstvenu radnju. Krug se mora
zatvarati tamo gdje je poþeo. Ako se ne zatvara u þovjeka koji ga je
inicirao, þovjek se neüe potvrditi, on üe zalutati i od sebe se udaljiti,
valjana svijest neüe nastupiti. U odnosu se biva simultano: u jednom
trenutku i u jednom mjestu, u prošlosti, sadašnjosti i buduünosti, dakle u
drugome pri sebi. Sve ove dvojakosti u Jednome þine bivanje koje se
založilo za sebe. Ide za moguünosti da se bude i da se spontano namiþe
bivstvo, þime subjekt stalno dovodi sebe u središte. Uvijek se radi o dvije
stvari, a to su bivanje "unaprijed", bivanje "mimo" sebe pri sebi.
Odnos ima proponirajuüi i organizirajuüi znaþaj i dobiva
trovremensku strukturu buduünost-prošlost-sadašnjost, dok sama relacija
zadržava dvovremensku strukturu prošlost-sadašnjost. Bez-odnosnost
odgovara procesu prostog boravljenja.
- 64 -
Odnos postoji samo za onoga ko ga uspostavlja. Naš je akt, preko
njega nastupamo prema objektu, a preko objekta prema sebi. Uostalom,
predmet je ono što je predmetom uþinjeno kao jedinstvo stvari i Djela ili
lansirano kao predmetno samopojavljivanje þovjeka. Što se više podudara
krug predmetnosti s našim životnim krugom,podruþje odnosa üe biti
šire,znanje obimnije,izvjesnost veüa.
2.6.
Sloboda
U biti odnos je ono što se ponekad naziva primijenjenom
slobodom. Formom odnosa oslobaÿamo se neposrednosti kontakta,
napasti stvari, pritiska þulnosti, tako što se preko biteljskog oblika
transponuje u operativnu svijest. U jednom pogledu svijest je simultana
oposredovana prisutnost u buduünosti-sadašnjosti-prošlosti, s druge
strane je to prisutnost u ostalim strukturama kontinuuma. Stoga
organizovanje cjeline pružaju bolje pretpostavke za odnos i slobodu.
Kako ljudi svladavaju brojne vrste uticaj izvana tako opada
zavisnost od drugoga, a raste “ovisnost” o sebi. Iz toga nastaju dvije
suprotne moguünosti: sloboda i ugroženost. Ovdje je izvor uspjeha i
neuspjeha. Buduüi da nevolje prevladavaju - bar tako se to doživljava ljudi manje polažu na svoje snage, a više se uzdaju u povoljan sluþaj i
naklonost sudbine. Otuda su tobože dva pojma slobode: sloboda što je
þovjek realizuje i sloboda što se sama nadaje.
Prvi sluþaj izgleda jasan. Ljudi su slobodniji što im je život
bogatiji, što je više po ljudima. ýovjek je korijen vlastitog života, a stoga
i mjerilo svoje slobode.
To, naravno, ne vrijedi za “darovanu” slobodu. Ona je razvrgnuta
na dva pola, na þovjeka i na darovatelja. Izmeÿu njih vladaju sudbina i
nužnost. Kad þovjek pusti život na volju tzv. nužnosti što vlada svijetom,
ona ga kao svog slugu dariva podaniþkom slobodom. Ljudi loše prolaze u
neposrednom kontaktu s vanjskom nužnošüu - nekako poput divljaka,
brodolomaca ili beskuünika. Prirodne tokove se mora korigovati,
uglavnom jedan pomoüu drugoga; jednu nužnost se suzdržava, odgaÿa,
neutralizovati, pomiþe sve dok je na bazi njene naravi ne "pripitomimo" i
ne obradimo. Tako se dobiju (a) regulovani protok nužnosti, (b) podruþja
svijeta za þovjeka, (c) oblici neizbježnog þovjekova ponašanja.
Nužnost je sfinga, a sloboda je u spoznaji, tvrdilo se. Prema
starinskom vjerovanju izreüi tajnu isto je što i zadobiti moü nad njom.
Dakle, kakva nužnost takva sloboda. Nije važno da li se zove duhovna,
historijska ili drukþije - svaka iskljuþuje þovjeka iz igre. S þovjekom kao
- 65 -
autonomnim biüem ne mogu se sresti na jednom mjestu. Osim toga, kad
se sloboda ne bi gradila na nužnosti, bila bi sluþajna. Imala bi znaþaj
trenutne prilike ili sreüe.
Sve nastaje po moguünosti (dakako, osim onoga što je pod
okriljem Vjeþnosti i Sudbine) a moguünost po djelovanju. Jer, kad bi sve
dogaÿalo po nužnosti, onda ništa ne bi bilo moguüe, þak ni nužnost.
Moguünost je moguünost nastanka. Sama nužnost u ljudi dejstvuje
silazno, po entropiji. Pozitivnoj moguünosti se približavamo uzlaznim
kretanjem, dodatnom energijom i radom.
Sloboda je nužnost s kojom smo se nagodili tako što smo je
probavili u naše bivstvo. Kada bi se sloboda trebala sastojati u jedinstvu
volje i stvarne moguünosti, onda bi se vrijednost slobode kretala od
apsolutno negativne veliþine, kao što je sloboda samoubojstva, do
beskonaþnosti, dakle ovisno o tom þime ispunjavamo ovo jedinstvo. O
slobodi ima smisla govoriti samo ako se radi o pozitivnom odnosu
þovjeka prema sebi. Sloboda za smrt je gora od asketskog bogatstva koje
se sastoji u tome da se nema ništa. Famozna unutarnja sloboda i život u
snovima sliþne su vrijednosti. Sloboda je otvorenost bivnog prostora u
svim pravcima za nove uspješne poduhvate, to je þovjekova moü što se
promeüe u pretprostor bivanja iz kojeg se nastupa na sve strane, te se
sadašnji i buduüi biv ukljuþuju jedan u drugi.
Tako smo opet dospjeli na poþetak do pitanja u kakvom su
odnosu naš svijet i naša sloboda. Stvar stoji približno tako da se svijet
nalazi u odnosu prema našoj slobodi kao naše naredno djelovanje prema
svijetu. Djelovanje je osnova sebitnosti. S njim smo na putu ka slobodi,
zapravo k sebi, jer sloboda znaþi moguünost da se polazi od sebe, da se u
polazištu ima siguran ishod. Sloboda opisuje otvoreni krug: "centar" mu
je þovjek; on se javlja u svakom predjelu svoga svijeta, te na svakom
mjestu svojim biüem povezuje ostala mjesta, tako da þovjekovo kretanje
u vlastitom bivnom prostoru ujedno predstavlja njegovo kretanje u sebi.
Sloboda je, s druge strane, subjektni izraz samobitnosti. Polaziti
od sebe - od potreba, ciljeva, volje - te iüi preko okruženja koje od nas
poprima strukturu i ritam, znaþi stremiti k sebi. Jer, ako nešto mogu
odgoditi, ubrzati, usporiti, ako mogu sebi osigurati organizaciju, tempo,
osnovni sadržaj života, a time i kretanje izvan stega okoline,
nepredvidljivih stihija i sluþaja, onda je životni proces autonoman, a za
vrijeme kažemo da je naše.
ýovjek sebe zajedno s ostalima smješta u društvo koje ljudi
svojim bivanjem sutvore kao opüi medij što ih obuzdava ili podržava.
Nužnost što se javlja iz hiletika u principu se dade varirati, suzbijati ili
- 66 -
favorizovati, i tada je tako reüi u sinergiji sa slobodom, jer se pretvara u
višestruku moguünost. Produkt ovog "antropodeterminizma" jesu, u
prvom redu moguünosti, a ne o sebi postojeüe, nezavisne socioekonomske posljedice sa kojima rade tradicionalne teorije i socialne
moüi.
Nužnost, sudbinu i slobodu obiþno tumaþimo kao opreþna stanja,
a takva stanja ipak ne postoje. O njihovom odnosu se stalno odluþuje . U
prirodi najþešüe vlada nekakva izvanjska vjerovatnoüa, koja se kreüe k
nužnosti ili sluþaju, ali ljudi izdvajaju stvari iz prirode i pretvaraju u
elemente sebivnog sklopa. Pojedine pojave i situacije su opasne ili strane
samo dok se ne svedu u granice naših moguünosti.
Moguünosti u ljudi, to je sinteza vanjskog stanja stvari i unutarnje
snage subjekta. Ljudi ih prevode u stvarnost, dakako relativnu, dok se
ona sudbinska gubi. Stoga se sloboda ne da objasniti kao protupol ili
produžetak nužnosti, veü kao kretanje moguünosti, jer i ona je proces, a
ne stanje.
Buduüi da je sloboda bogatstvo realnih moguünosti, tek na njima
üe doüi do rijeþi slobodna volja, ako uopüe nešto znaþi. Iz istih razloga
sloboda ne može krenuti neposredno od nužnosti. Smiješno bi bilo reüi da
je nužnost dovela nekoga do cilja. Stihija mora biti najprije uhvaüena u
radnji; zatim je u sudejstvu prevedena na moguünost; najzad ulazi u
slobodu, ali ne kao gola forma - volja ili "spoznata nužnost" - nego kao
realizacija moguünosti. Što je prostor izmeÿu þovjeka i nužnosti
sadržajno bogatiji, granica mirnija, a koegzistencija teþnija, to smo bliže
slobodi.
Dosadašnji razvitak ljudskog roda sastojao se, uz ostalo, u tome
da se "determinacija" micala od vanjske k unutarnjoj sferi života, od
heteronomije k autonomiji. Valjano djelovanje smiruje vanjske sile i
oduzima im prvobitnu divlju snagu, a ne-valjano ih podjaruje. ýovjek
napreduje ukoliko svoje življenje oslobaÿa iz stihije pukog postojanja. Ne
dopušta da ga preplavi sredina i nastoji se utvrditi u svojoj autonomiji.
Gradeüi putove oslobaÿa se nevolja s reljefom, usavršavajuüi prijevozna
sredstva, oslobaÿa se reljefa u cjelini, te atmosfere, a najzad i Zemljine
gravitacije. Oslobaÿanje u svakom sluþaju mora podložiti novim
temeljima, poput konstruktora koji dodatke na postojeüe objekte
osiguravaju novom statikom. U tom sluþaju þovjek ne polazi od sredine
što ga je zapala, od posljedica poplave ili suše, od "viših sila"
"historijskog naslijeÿa", zapravo od prevlasti hiletika. Ne možemo trajno
boraviti ni u kakvom stanju i jednostrano podreÿivati svoje ponašanje
njegovim zahtjevima. Bila bi to životna nužnost koju tradicija naziva
- 67 -
sudbinom, ideolozi sustavom, politiþari porekom, a niko od nijh pravim
imenom. Sloboda bi ovdje bila sretno stanje stvari, no stvarna sloboda ne
trpi trajna stanja. Svejedno se mora imati na umu da nema života izvan
stanja, situacija ili okolnosti. Život je prevladavanje jednih i
uspostavljanje drugih stanja kao faza vlastitog kretanja. Stanja se ne da
odbaciti isto kao ni dijelove puta što ga moramo prevaliti. Okolnosti,
situacije, stanja prelazimo iscrpljujuüi ih. Jedino što pri tom "preostaje"
jest ljudsko biüe u svom životnom zamahu.
Ne-ljudska biüa na zemlji i na Nebu imaju izvor “života” izvan
odnosa prema sebi. Nemaju ništa s tima da jesu. Ljudima takvo nešto,
ako ispustimo þarobni raj, niko ne pruža. U ljudi bivna sfera jest po
ljudima. Životinje samo bivaju, a ljudi se-bivaju. Za razliku od aseiteta
bogova, ljudi se muþe oko metageneze. ýinjenica da nisu neposredno po
sebi, niti po drugome, zadaje im ovo djelatno i produktivno NE što þini
specificum þovjekova bivstva. Buduüi da organizmi ne podešavaju
biosferu aktivno, oni nemaju svijet, a ljudi imaju jer ga generuju.
Životinja pretpostavlja svoj "univerzum", dok þovjekov univerzum
pretpostavlja þovjeka. Pred-postavljajuüi sebe sebi, þovjek sebiva.
Subjekt se ne postaje preko svijesti, iako je to þest utisak. Valjana
svijest se obrazuje preko sebitnosti. Kad kažemo da þovjek nije sebitan
zato što je svjestan, veü da je svjestan zato što je sebitan, onda to ne zvuþi
"materijalistiþki" ni "idealistiþki". Imamo subjektnog i nesubjektnog
bitelja. Jedino samoodnosni bitelj je subjekt. Nekakvo samokretanje
nalazimo svuda u elmentarnim oblicima, ali za subjekt je ono presudno.
Svako biüe sadrži nužnost svoje negacije, ali jedino ljudi je moraju
realizirati sami na sebi.
Suština je sebitnosti da bivanje izvire iz þovjeka i da konstituira
svoga nositelja. Konstitutivna strana se ne može doživjeti i pojmiti, za
nešto takvo nema naþina. Po formi ona je zbivanje sliþno nadolaženju
buduünosti. Ono nadolazeüe smo mi, iako sebe u tom jedva naziremo.
Umjesto uvida tu je samo upuüenost na sebe što vodi preko antropskog
univerzuma. U jednoj fazi þovjek ekspanduje u antroposferu, a u drugoj
je sažima, stoga se metagenezu može tumaþiti i kao dvofaznost bivanja.
Mjera sebitnosti ovisi o odnosu djelovanja i hiletika, subjekta i
bitelja. Utvrÿuje se oprekom onome što je mjereno: zbivanje uspješnim
djelovanjem, hiletik pak preko subjekta, odnosno bitelja. Pol se
odmjerava svojim protupolom. Da li je biv stvarno tako polarizovan, da li
se þovjek ovako kreüe izmeÿu krajnosti? Polovi su "u" njemu, on se kreüe
"izmeÿu" njih,sebivanje se odvija putem održavanja niza sliþnih polariteta.
- 68 -
Ako sebiv predstavlja bivanje po sebi putem procesa što ih
pokreüemo, onda tvrdnja prema kojoj su ovi procesi svodljivi na svoje
aktere vrijedi samo približno. Mjerilo može biti osoba, generacija, može
se i dalje, šire i rasplinutije. Nad-osobna mjerila meÿutim, nisu subjektna
ni strogo biteljska, konaþno nisu mjerila. Priroda je, tvrde mnogi,
neiscrpna. No za nas to ima još drugaþiji smisao, a to je da se priroda i
ljudsko djelo spajaju u hiletiku, koji ljudi iscrpljuju i stalno iznova
pokreüu kao okruženje subjekta. Pomjerajuüi okruženje ponovo limituju
svoj bivni prostor. Zapravo þovjek je stalno u središtu hiletika, samo
njegov utjecaj je promjenljiv.
Ukoliko þovjek ulazi u egzistenciju vlastitom snagom, onda on s
þinjenicom da jest istiþe pretenziju i da bude. Biti sebivno, to zahtijeva od
ljudi da sa sobom nose svoj uspjeh i neuspjeh, slobodu i neslobodu, da
što manje toga prebacuju na bilo koga drugoga, te da se, ma kamo
zalutali, ipak na vrijeme vrate. ýovjek nastaje iz "niþega" i "svaþega".
Svoje "sve" mora pretvarati u "ništa", rekunstrovati, i time probaviti u
vlastito bivanje. Tako sebe iscrpljuje i ujedno ispunjava sebe znanim i
neznanim.
Uostalom, stupanj sebitnosti se ne da izraziti kvantitavno.
Apsolutna sebitnost nije moguüa, nedostaje stvarna struktura i realno
kretanje, nema otpora ni procesa. Ne znaþi da se proces mjeri koliþinom
savladanog otpora što ga pruža hiletik, jer i generovanje hiletika spada u
bivni proces, pa nema samo negativnu vrijednost.
Ponajveüi problem je dokazati da je individualna sebitnost
kritiþna, da se sebitnost ne postiže nasuprot ostalima, kako nas je nauþila
civilizacija, nego putem maksimalno razvijenog subivanja ili opüe
solidarnosti, koja se na žalost ne da realizovati u svim uslovima.
Objektivna amplifikacija se odvija putem djelovanja: unoseüi se u
predmet subjekt iznosi sebe u svijet. Zatim, posvjetovljen, iznova kola u
sebi, ali sad objektivno razvijenom; asimilujuüi pri tom nove i nove
vanjske prostore, poþinje sebe iznutra iscrpljivati i pretvarati. Takav
þovjek je svestran i samosvjestan. Razlog je u istome: on je dinamiþan,
samopokretljiv - sebivan. Intenzitet bivstva þini ljude vrlo raznovrsnima i
jedinstvenima; svoje prostore i svoje granice izvode iz sebe, te u tom
smislu su bezgraniþni.
Vlastito bivanje se ne da uþiniti predmetom i gajiti kao biljka.
Samobitnost upravo znaþi da nam biv ne proizvodi niko drugi niti pak
neposredno mi. Po sebi jest onaj ko se ne da nikome i niþemu drugome;
ko se zauzima za se tako da se vlastito bivstvo "zauzima" za njega. A to
se, dakako, ne þini po volji ili idealima, veü þitavim biüem. ýineüi sebe
- 69 -
svojim "predmetom", þovjek se izbacuje iz ravnoteže, izlazi iz vlastite
ljušture i sebe dovodi u pitanje prije no što pitanje svjesno postavi.
Priroda ljudskog bivstva je dvojaka, bivstvo je: odnosno-neodnosno,
predmetno-nepredmetno, subjektno-nesubjektno; ono je metageno. Ljudi
bivstvuju prevodeüi jedno u drugo. ýovjek je izvor u dubinama vlastitih
voda.
Ljude bi pogubilo izvanjsko pokretanje Bitkom, Negacijom,
Revoltom, Duhom, bilo kakvom metafiziþkom polugom, jer svaki
apsolutum objavljuje þovjekov kraj. Stoga se njega ne da upregnuti u
jaram službe apsolutu. Naš epizodiþni svijet i život bili bi puka
manifestacija Iskona iz kojeg su izvedeni. Kad bi sve bilo po Bitku, bilo
bi najzad isto. Bivalo bi se putem Bitka kao takvog, a živjelo putem
Življenja. Realni život i historija bili bi usputni metež i lakrdija, nešto
poput mitskih i religijskih sadržaja kad ih se uzme doslovce. Za ljude
davne prošlosti, a mnoge i danas, ništa ne biva po sebi, sve se prevodi na
Drugo i iz njega izlazi. Stoga su imali dva svijeta: stvoreni i tvoreüi, te
prolazni svijet sluþajnih stvari i biüa, na jednoj strani, i vjeþni nepokretni
pokretaþ, na drugoj. U posljednjih nekoliko stoljeüa, dva svijeta,
supstancijalni i fenomenalni, postala su neodrživa. S prodorom u
unutarnju strukturu svijeta - za što su osobito zaslužni industrija, nauka,
komunikacije i socijalizacija životnih procesa - dualizam svijeta se
povukao u tradiciju. Prevladala je težnja da se svijet emancipuje ipod
tutorstva metafizike i da se prizna izvorna samopokretljivost svijetu i
ljudima. Pojam sebiva je složen i muþan: treba pojmiti nešto što se po
prirodi stvari opire pojmu. Veüina tzv. iracionalista je krivo optuživana.
Pripisuju im se - kako se to obiþno radi s protivnicima - zle namjere. Oni
su ipak htjeli izraziti biv ispomažuüi se svim sredstvima od umjetnosti do
meditacije i spekulacije. Stvarna teškoüa se sastoji u tome što u "biv ili
ništa" treba staviti sve, ali ne kao Parmenid i mnogi poslije njega, veü
onako kako to þini þovjeþanstvo.
- 70 -
3. BITELJSKI KONTINUUM
3.1.
Subivanje i kolektivno vrijeme
U biteljskoj strukturi najprirodnija i najmarkatnija nam izgleda
osoba. Utisak je da samostalno ulazi u odnose s ostalima, raspolaže
stvarima, odluþuje, misli i osjeüa, te da pati i uživa kao jedinstveno biüe.
No pratimo li aktivnost pojedinaca, lako se primijeti da je jednostrana.
Mnoge inicijative koje smatraju svojima predstavljaju preinaþene vanjske
poticaje i sastavne dijelove serija radnji koje poþinju i završavaju izvan
individualnog djelokruga. Jedinka ima relativno malu biteljsku težinu.
Njezin život kao da se nasukao na konaþnost svoga biüa, pa može krenuti
s mjesta jedino sudjelovanjem u opüim procesima. Na taj naþin osobni
život zapada u nadosobni i u kontinuume s vlastitom organizacijom koja
pak osobni život þini previše kompleksnim.
Ukoliko se biv vraüa u sebe, što je svojstveno sebivu, on se
delimitira sobom; kvantificira vrijeme i rašþlanjava kontinuum i þini ga
bogatijim. Bez jedinstvenog procesa kontinuiranja i diskontinuiranja, bez
promjene i prevoÿenja na nešto trajnije ne bi bilo vremenovanja. Ljudska
aktivnost je i mijena i ono što mijene smiruje u postojanost bitelja.
Bivanje je nužno vremenito, jer se sebivnost, kako smo rekli, ne da
reducirati na puko postojanje.
Elementarno vrijeme predstavlja proizvod kretanja i mirovanja te
jedinstvo dinamike i strukture. Ako je þovjek glavni pokretaþ bivnog
procesa, on je takoÿer njegova granica. ýim razdvojimo djelovanje i
egzistenciju, pa ih spojimo u svom bivnom procesu, odmah iskrsava
vrijeme: minulo bivstvo preko naših Djela dolazi u odnos s buduünošüu,
a þovjek se usmjerava na sebiv. Raspored snaga i operacija predstavlja
proces što prethodi nastajuüem dogaÿanju, pa se tako jedan proces razvija
u drugome i uzajamno se potencuju.
U vremenu se ogleda aspekt strukture procesa. Što se tiþe
apstraktnog nezavisnog vremena, u njemu se pojavljujemo tako što
upadamo u neko nadmoüno zbivanje. ýisto trajanje je bez sadržaja; u
njemu nema znaþajnijih transformacija oblika biüa, pa ne artikulira
vrijeme. Najþešüe ima porijeklo u funkcijskom bivanju. Puko postojanje
ostaje bez bogatstva strukture. Ne može se izdiferencirati na samostalne
þlanove preko þijom interakcijom sadržaj tek nastaje.
Kakvi procesi - takvo vrijeme. U ljudi bilježimo nekoliko oblika
vremenovanja:
-vrijeme djelovanja,
- 71 -
-subjektno vrijeme što se sastoji od procesa realizacije "odnosa"
þovjeka prema sebi;
-biteljsko vrijeme što odgovara procesu formiranja antropske
cjeline koja biva po sebi;
-kontinuumsko vrijeme;
-historijsko vrijeme, o kojem üe potkraj biti govora.
U biti je djelovanja da ukljuþuje buduünost u sadašnjost; odvija
se, dakle, kao "djelotvorno" dogaÿanje ili vrijeme Djela. Buduünost koja
bi povukla za sobom svu sadašnjost, kako to pokušavaju neke vjere i
sekte, smakla bi razmeÿe izmeÿu njih. Bivstvo se ne da podvesti pod
ciljeve jer ciljevi potpadaju pod odreÿenosti biüa. Futurizam i strogi
radikalizam predstavljaju psiho-ideološke komponente sadašnjosti.
Djelovanju je inherentno vrijeme. ýovjek u svom umu i
sredstvima drži sažetu prošlost i preko sadašnje aktivnosti stavlja ih u
ulogu posrednika buduünosti. Faze vremena i momenti djelovanja jesu
dva aspekta jednog te istog bivstva. Bez ovog identiteta ne bi bilo
djelovanja, ne bi bilo subjekta ni rašþlanjenog vremena.
Spoj prošlost-sadašnjost po drugi put ulazi u krug djelovanja. Pri
tome valjana sadašnjost se iskazuje u buduünosti, jer nešto zaista jest ako
je sposobno da bude. Naslijeÿe ne þini nikoga bogatim, nego sposobnost
da se probija iz prošlosti i tekovina. Grobovi treba da govore a ljudi da
üute. Vidimo svuda da ne pobjeÿuju narodi što se samo diþe starom
kulturom nego oni što realiziraju aktualno bogatstvo. Što istinski nastaje,
to nije unaprijed odreÿeno okolnostima ili nekakvim zbivanjem. Obrnuto,
zbivanje je pretvoreno u posredovanje, uslijed þega idealni sadržaji
prelaze u realne, a nešto moguüe u stvarno. Djelo je dvostruko
orijentovano: to je na sebe usmjerena sadašnjost, što je þini znatno
produktivnijom od neusmjerene; djelo je minulo anagažovano za
buduünost. Moguünost je minulost koja je u sadašnjem trenutku spremna
za buduünost; oznaþava nastajanje trodimenzijalnosti vremena. Nešto
minulo za nas postoji preko sadašnjosti; ono je oposredovano onim što
sada jest. Minulost se meÿutim ne istiþe sama po sebi, nego kretanjem
prisutnoga. Sadašnjost koja ne ukljuþuje svoje Minulo gubi ga u puku
prošlost, što prethistorijske narode þini ahistorijskima. Bez sliþnih
komplementarnih opreka nema niþega stvaranoga.
Biti "gospodar svoga vremena", znaþi svoditi nužnu stranu
životnih procesa u disponibilne elemente djelovanja i time transformovati
vremenske stege u redoslijed naših aktivnosti. Sloboda se sastoji u
bogatstvu realnih moguünosti. To se odnosi i na vrijeme. Naveli smo da
se djelatnost transformativnog sadržaja ne trati meÿu stvarima; preko nje
- 72 -
mogu ljudi postajati "gospodari" vremena ukoliko ga ukljuþuju u svoj
autonomni život.
Postoji više moguüih "odnosa" ljudi i vremena.
-Jednom su ljudi pri-vremeni, poglavito kao protosubjekti.
Napojeni su na životni tok koji svako malo presahne, pa se život sastoji
pretežno od bezbrojnih pokušaja da se preživi.
-Zatim imamo ljude što generuju svijet koji opet potiþe ljude, tako
da ih njihovo zajedniþko kretanje þini savremenima.
-Treüa moguünost je da ljudi razvijaju svoj bivni proces, dakle i
odnos prema svijetu, putem primarnog odnosa prema sebi, pa više ne
prate vrijeme kao sakupljaþi i lovci, niti idu po vremenu kako ga
odbrojavaju tehno-socijalna ustrojstva, nego poput muziþara unose u
procese svoju metriku. Oni su su-vremeni.
Historija poþiva u mijeni bitelja, u procesu, a ne u rezultatu kako
je obiþno prikazuju. Ona je u bivstvu i u subivnosti iz kojih izviru mijene.
Sve što je vremenski neutralno i miruje kao sebi dovoljno, u stvari je
nepokretno i iscrpljeno. Sretan je izraz "rasuta potpunost"(Hegel). Ona je
po sebi nemoüna, pa se þini da je izvana povezana samostalnim
vremenom. Za razliku od toga, savremenost se temelji na meÿusobnom
dejstvu mnogih bitelja, a suvremenost na odnosima što se uzajamno
implikuju.
Ljude karakterizuje su-vremenitost. To je ono vrijeme što ga
indirektno sami "odmjeravaju", dok je vjeþnost vrijeme bez ljudi, stoga,
naizgled, apsolutno dato. Ljudsko vrijeme je relativno kao i sve stvarno,
samo ovu sebivnu relativnost, koja potjeþe od bitelja (nositelja), mora se
razlikovati od relacijskog postojanja, kako ga vidimo u funkcijama,
posljedicama i sl., jer ono je od drugoga biüa. Kad se ovu razliku previdi,
dobije se lažna paralela vremena i Bitka ili se Vrijeme pretpostavlja
Bitku, pa se kaže da nešto jest ako se pojavljuje u nekom vremenu, dakle
ako participira u bivanju neþega drugoga. U pustoj stihiji previranja
dogaÿaja, nastajanja i nestajanja, isto kao u vjeþnosti, nema stvarnog biva
ni vremena. Drevni ljudi su imali posla s dva vremena: prirodno (tekuüe,
sluþajno); drugo je apsolutno, tajanstveno, presudno. Ni jedno nije bilo
njihovo. Sve stare kulture sastavljale su "kalendare", koje im današnji
ljudi pogrešno pripisuju prenoseüi na njih svoj svijet i svoje privide. No
drevnima se nije radilo o realnom vremenu, ni o kakvom kalendaru, nego
o ritmu Vremena, taþnije o dahu Apsoluta ili Duhu svijeta. Kalendar je
barbaru suvišan isto kao i sat. Ako mu ga podarite, on üe ga vjerovatno
nositi kao nakit, a ne kao mjerilo vremena.
- 73 -
Ideal trenutne neposredne egzistencije zahtijeva þudo - biv bez
procesa. Stvarni ljudi generuju svoj biv i doživljavaju ga kao proces, a
stoga i kao subjektno vrijeme.
Mitska biüa, utopije, doktrine apstraktne slobode, teorije
permanetne revolucije, vjeþni poredak itd., zaobilaze stvarno vrijeme. Što
istinski jest, to na ovaj ili onaj naþin iskazuje sve vremenske dimenzije. U
tom pogledu ljudi se ipak bitno razlikuju. ýovjek ima buduünost,
prošlost, sadašnjost kao svoje bivne karakteristike, tako da druga biüa
pripadaju vremenu; ona samo naznaþuju tri dimenzije, a þovjek
"najednom" bivstvuje u trojakom vremenu jer ga nužno sažima u sebivnu
cjelinu.
Prirodno vrijeme je drugaþije od antropskog. Biljka üe se razviti
iz sjemena ili liþinka iz jajeta "kad doÿe njihovo vrijeme", kad uÿu u
sezone koje sa sobom donose odgovarajuüu sredinu i poticaje. Biljka je,
da se poslužimo antiþkom slikom, boravi u sjemenu drugaþije nego kip u
mramoru.
3.2.
Biteljsko vrijeme
Na tzv. socijalno-historijskom planu þovjek sebe þini sebivnim
Oslobaÿa mjesto kroz koje stalno prolazi i pri tom ga pomjera. Ovaj
proces je meÿutim biteljski, a još ne mora biti subjektni. Kontinuum što
se sažima u jedno mjesto izgleda neobiþno, þak nastrano, svejedno se
njime koristimo: paleontologija, arheologija, astronomija i druge
discipline odreÿuju strukture vremenom a vrijeme opet strukturom. ýitav
ljudski život nastavlja ovaj prividni paradox: takoreüi ne bivamo u
vremenu, niti izvan vremena.
ýovjekovu simultanu prisutnost u sadašnjosti, prošlosti i
buduünosti može se razumjeti na taj naþin da je njegovo vrijeme lišeno
prirodnog slijeda i dimenzija. Putem svoje aktivnosti þovjek se pojavljuje
izvan prostora i vemena što ih nudi okruženje i dospijeva u pred-situaciju
koju je nehotice zametnuo. Sažimajuüi vrijeme, bivanje umnožava svoje
strukture. Šahovsku partiju ili raþunsku radnju možemo zamisliti kao niz
nevremenskih dogaÿaja. Vrijeme je vezano za realni proces a proces za
savladavanje otpora promjeni. No, u ljudi je rijeþ o otporu koji u najveüoj
mjeri sami sebi pružaju, šahisti npr. Stoga im se vrijeme podudara sa
životnom aktivnošüu i s nizovima dogaÿanja koja su izvan prirodnog
vremena.
Svuda vidimo posebna vremena s njihovom specifiþnom metrikom i razliþitim udjelom u strukturama. Vrijeme koresponduje s
- 74 -
transformacijama, stoga je u kvalitativno sadržajnijim procesima tzv.
faktor vremena znaþajniji. Fizika zna prikazivati vrijeme kao jednu od
prostornih dimenzija, možda üe biologija prikazati "prostornu" strukturu
kao aspekt vremenovanja. U mišljenju i svijesti prostor nije zastupljen.
ýovjeþanstvo inaþe ima tendenciju da "smanjuje" svoj prostor, da svijet
tako reüi zbije oko sebe i da ga uþini što bližim, prisnijim i þovjeku
primjerenijim, vremenski slobodnijim. U naše doba djelatnost se veüinom
prevodi na rad, rad na vrijeme, pri þemu je vremenska struktura presudna
za ljudsku aktivnost, sliþno kao što je prostorna za kristal. Tamo vlada
mnoštvo povezanih graÿevnih elemenata, a ovdje mnoštvo operacija.
ýovjek je ekstremni minuli "dogaÿaj" koji sebi pribavlja
buduünost, dakako, ne po volji, nego po naþinu svoga bivanja. Tragovi
prošlosti, što se naziru u njegovoj sadašnjosti, ne potjeþu iz nekakve moüi
vremena. Preko sebivanja uvodimo sebe u vlastitu buduünost, a
pomjerajuüi sadašnjost u buduünost, namiþemo biv kao sebiv. Ostala biüa
bivaju pretežno po uhodanom režimu, bez osobite iniciative, sadašnjost i
buduünost im se ne razlikuju. Ljudi svoju buduünost potiþu tako kako u
nju ulaze, tako im se ukljuþuje u sadašnjost. Ako se ne ukljuþuje, kako to
vidimo u starih ljudi ili konzervativnih formacija, onda to znaþi da je
sadašnjost spletena samo iz prošlosti. Buduünost se, naravno, ne doseže
nekakvom žrtvenom sebenegacijom za karijeru ili za spas, jer konstantno
negativno odnošenje prema sebi ne bi bilo drugo do element sadašnjosti;
ukazuje na nesposobnost da raskrsti sa svojom prošlošüu, stoga se naginje
k iskonu. No da bi se istinski bivalo, upravo iskon se mora prevladavati,
minuli biv angažirati u sadašnjem, pa radeüi istovremeno "protiv" oba,
raditi za buduünost, odnosno za sebe.
Za biüe koje ne izvodi vrijeme svojom životnom aktivnošüu
vrijeme je ili prazno ili uopüe ne postoji. ýovjek spaja cilj i njegovu
realizaciju; vanjski prirodni slijed stvari transponuje na unutarnji puls.
Kao što sebi skraüujemo put gradeüi saobraüajnice i komunikacije, tako
skraüujemo prirodno vrijeme i sužavamo prostor.
Vrijeme je moment biva. Što je bivanje sebitnije, odnos ljudi
prema sebi direktniji, nužni životni procesi su kraüi, a slobodne aktivnosti
teže k beskraju. Kad se jedni ljudi tobože iskljuþivo odluþuju za prošlost,
za tzv. tradiciju, a drugi za buduünost, za revoluciju i sl. Od toga u
ideologiji i propagandi možda ima koristi. Inaþe nema, jer þovjek biva
preko povrata k sebi, a to sadrži obje strane. Radikalizam ubrzo prerasta
u reakciju jer hipertrofirana buduünost bez pretpostavki postaje plijen
prošlosti, a sam se život pri tom redukuje na golu funkciju vremena.
"Obiþno kažemo da vrijeme prolazi. Meÿutim, nema vremena, mi se
- 75 -
kreüemo" (Talmud). Mitološki genij prikazuje sva svoja biüa
"Djelatnima".
Ne tvore vrijeme, no ni vrijeme ne oblikuje njih. Buduünost
nadolazi iz usmjerenja na svoje bivstvo. Pomoüu sredstava se ljudi
razgraniþavaju s minulosti; putem djelovanja namiþu buduünost; razvijeni
bitelji okreüu svoje biüe "protiv" njega samoga, i tako izazivaju promjenu
na sebi.
Fenomenološki ego biva putem uþestalih "sebemijena" i "stalnoga
bijega iz modifikacije". Time postiže "pluralitet Ja" (Husserl). H. misli na
pluralitet u vremenu, ali to se podjednako odnosi i na strukturu: þovjek u
ostalim ljudima dospijeva k sebi.
Minulost se odnosi prema buduünosti a stvarnost prema
moguünosti onako kako se þovjek ponaša prema sebi. Spor oko toga da li
stvarnost ima prednost pred moguünošüu, ili treba dati prednost
moguünosti pred stvarnošüu, nije mogao biti od koristi. Radi se o
razliþitim fazama istog kretanja. U prirodi se pitanje sliþnog primata ne
postavlja, a u ljudi "prije" moguünosti i stvarnosti je djelovanje u kojem
moguünost i stvarnost tek nastaju.
Kronos je, vjerovalo se, otac i grobar svega, on je beskonaþnost
spram svega konaþnoga. Ali doživljaj vremena je varljiv, njegov stvarni
sadržaj se razlikuje od doživljenoga. Nastajanje i nestajanje ne potjeþu iz
vremena, nego sve konaþno nastaje i održava se prijelazom iz drugoga i
prijelazom u drugo. Vrijeme je pokazatelj intenziteta prelaznosti i
stabilnosti sistema. U njemu se ukazuju krajnje granice neke biteljske
strukture. Vrijeme oznaþava relativnu reverzilibilnost kretanja,
usmjerenost kretanja ili razvitak; najzad, entropiju. Ukrako, gdje nešto
jest, tamo je i vrijeme, tako da vrijeme "pripada" svemu, jedino sebi ne
pripada. Empirijski uzeto, vrijeme je proces u odnosu na drugi proces, i u
tom pogledu je relativno. Slijediti konkretno vrijeme þesto je podjednako
teško kao pojmiti same stvari. Stoga ljudi što vjekovima registruju jedino
opstanak, ne rade sa stvarnim vremenom. Uglavnom se služe
apstrakcijom vremena.
Takvo je i "vrijeme... kao sudbina i nužnost duha" da se dovrši i
ostvari, da "dospije do svog vlastitog pojma" (Hegel). Prema ovoj
tradiciji þovjek, to je duh zarobljen u materiji; uzet u idealnom obliku
slobodan je apriori, no realno je sputan; kao duh je svoj, ali kao
empirijsko biüe sebi je otuÿen.
Vrijeme mora zadobiti formu samostalne supstancije ako se do
njegova pojma ne dospijeva samorazvitkom. U tom sluþaju struktura
bivanja fiksira se u nadvremensku sterilnost. Otuda pak nestrukturovano
- 76 -
vrijeme, þisto trajanje, famozni binom Bitak-Vrijeme, što su noviji i
spekulativniji izraz za staru "vjeþnu sadašnjost". Nedostaje proces, stoga
su vrijeme i egzistencija prazni, trenutni, graniþni, sve je u polaritetu
Bitak-Ništa, trenutak-vjeþnost, neposrednost-apsolut. Buduüi da su ovdje
struktura i vrijeme tuÿi jedno drugome, meÿu njih se morao ugurati
podvodaþ "historicitet" - nešto kao kantovski apsolutni subjektivitet
izmeÿu nespojivih internih svjetova. Prema Husserlu povratak subjekta k
sebi, historicitet i nastanak vremena jesu tri aspekta istoga zbivanja.
Poznato je stajalište prema kojem je ljude veü sama sudbina
zauvijek okrenula prema buduünosti. No u tom sluþaju ne bi bilo
buduünosti. U þovjeka kao i u majmuna sve bi bilo unaprijed riješeno bez
njega. Njegova buduünost, ma kako bila burna, ne bi bila njegova, njezin
izvor i smisao su u prošlosti. Jedva da þovjek ima bilo kakvu težnju k
apstraktnoj "buduünosti kao onome što još nije"; ne vrijedi ni njegov
"usud Bitka". Bilo bi smiješno tvrditi da je kokoši dosuÿeno da nosi jaja,
a pijetlu da pjeva ili obavlja neku drugu "metafiziku".
ýas þovjek obuhvata vrijeme, þas se vrti u vremenu, ono ga
progoni i sveti mu se. Nikako da se s njim nagodi: jednom je vremena
malo, jednom previše, a samo sluþajno bude po mjeri. Kako se subjekt
gubi u biteljskom cjelinama, tako se þovjeku nameüe biteljska
hronometrija.
U ekstenzivnim kontinuumima uzima maha misteriozno
dogaÿanje. Iduüi od pojedinca prema veüim cjelinama imamo sve više
posla s procesima, strukturama, s vremenima i sa svijetom bez ljudi, te s
dobrim i zlim vremenima, dobrim i zlim godinama. Ukrako, izgleda da
sama stvarnost pripada vremenu. To je vrijeme velikih cjelina koje smo
nazvali biteljima i biteljskim kontinuumima, koje se opet dalje dijeli
prema tome da li se radi o aktualnoj ili inaktualnoj kontinuaciji.
Minulo ne drijema poput ugašenog vulkan, ne ukazuje samo na
prošlost kao fosilizirano biüe. U pitanju je biv što stalno tinja ispod novih
dogaÿanja. Mrtva prošlost nije više naša kao što ni daleki svijetovi ne
ulaze u našu okolinu. Stvarna minulost jest tako što dejstvuje. Svaki spoj
dvije vremenske dimenzije zbiva se isticanjem treüe, tj. prijelazom u
vremensko kontinuiranje.
4. OB i SEB
Ljudi tvore svijet u prvom redu kao biteljski spojevi, a ne kao
subjekti. Njihovo nastupanje prema vanjskom svijetu ne sastoji se od
same djelatnosti. U njemu je svekolika aktivnost što generuje objektivno
- 77 -
bivno prostranstvo. Za ono što tako nastaje i nastavlja se stavljamo
oznaku OB.
Ovamo spada sve što zadržava kakvu-takvu samostalnu
egzistenciju i pojavljuje se kao faktor bivnog prostora, kao nositelj
životne funkcije, objektivnog odnosa, sve što nas ob-taþe, ob-uhvata,
dakle svi spojevi preko kojih smo objektivno ovisni ili se objektivno
oslobaÿamo. Na OB-i se temelji dvojna kontinuacija: strukturalno
(socijalno, ekonomsko, kulturno) i razvojno (historijsko).
Sredina ima impuls kretanja u sebi i u širem okruženju, a
okolnosti u ljudima. U veüoj mjeri ih tvori bivanje drugih ljudi nego
egzistencija stvari. Stvari upuüuju na minuli biv drugih, dok bivanje
drugih za nas i koegzistencija ukljuþuju su-djelovanje. Bivanje jednog
þovjeka za drugoga ima neposrednu stranu i OB-no oposredovanu bez
koje bi koegzistencija ostala na vrlo primitivnoj razini. Nužan je takoÿer
prijelaz þovjeka u okolnosti i "oþovjeþenje" okolnosti. Starokomunistiþki
ideal neposredne egzistencije þovjeka za þovjeka, ideal bratstva, te ideali
ostalih vrsta prirodnog jedinstva, kao i neposredno dijaloško subivanje
(popularno osobito od Feuerbacha naovamo), ima tendenciju da degradira
ljudske odnose na biološke odnošaje. Tamo gdje nema znatne razlike
izmeÿu sredine i okoline, kako to vidimo na sinkretizmu, nema je ni
izmeÿu osobe i osobe. OB kao preraÿena sredina ili poredak stvari za
ljude, istovremeno je objektivizirano þovjekovo bivanje za stvar.
Tipiþan fenomen OB-i je sredstvo. Ono mora biti nešto opüe. Kad
bi bilo jedinstveno, ne bi moglo ulaziti u život drugih ljudi i generacija,
ljudi bi živjeli kao unikati. Generacije bi ostale nepovezane, ne bi došlo
do razvitka. No da bi OB stekla društvenu ulogu, pojedinac mora biti
djelatan na opüi naþin. Znanja, iskustva, vještine, tehnolgije - što dalje, to
više - imaju opüu egzistenciju, opüe kontinuumsko porijeklo i primjenu.
Postaju materijalna dobra kao elementi OB-i - na materijalan i
nematerijalan naþin. Opüe u prirodi je nekakva izomerija. U ljudi se s
takvom opüosti ne bi daleko došlo. Prirodno sredstvo je izvanjsko i
sluþajno. Moü kontinuacije u OB-i poþiva u generalizaciji i objektivaciji.
One angažuju ljude za zajedniþku aktivnost na zajedniþkom poprištu.
Pri tome ne posreduje materija, veü sadržaj ugraÿen u nju.
"Idealizam" je u pravu, primat je na strani "ideje". Sredstva posreduju i
samo zajedništvo, jer sadrže opüost: opetovnost, vezu, standard, razvojni
potencijal. Uz dinamiku djelatnosti nužan je takoÿer element
invarijantnosti. Znanja, sredstva, metode i oranizacije izvor su trajnosti,
poþivanja u odreÿenosti, oslonac su inicijative i zajedništva.
- 78 -
Za razliku od sredine, s kojom smo u srodstvu na osnovi neþeg
treüega, OB je naša, to smo MI kao svoj objektivitet. Sredina se sama od
sebe stavlja u posredniþku ulogu izmeÿu prirodnih biüa, no ljudske
okolnosti veüinom potjeþu od drugih ljudi, a za mene postaju okolnosti
jedino ukoliko ih angažujem u zajedništvu aktivnosti. Životinja je
unaprijed pripremljena na sredinu, dok se þovjek mora stalno pripremati,
dozrijevati i opet iüi od poþetka. Mjesto od kojeg svako malo iznova
poþinje, takoÿer se pomjera, što omoguüuje sljedeüem pokoljenju da
krene približno s onog mjesta do kojeg je dospjela prethodna populacija.
Ova historijska štafeta ili pokretni "poþetak" predstavlja OB kao
ukupnost elemenata sadašnje djelatnosti i teren s kojeg kreüe razvitak.
Divljaci su divljaci upravo zato što nisu u stanju objektivno se
uþvrstiti putem razvijanja OB-i, veü se neposredno oslanjaju na ono što
nalaze uglavnom gotovo u prirodi. Život u civilizaciji je veüim dijelom
iznesen "van" kako bi se preko "vanjske" strane pokretalo þitavo
glomazno biüe. Otuda je razumljivo da OB nema deterministiþku
funkciju i ne predstavlja samostalan faktor; takvih faktora nema u
ljudskom životu. Nije to ni relikt koji bi dejstvovao naknadno. OB je "za"
nama i "ispred" nas. Da li üe nas pri tome više vuüi naprijed ili natrag, ne
ovisi o OBi koliko o tom kako je ljudi tvore i kako s njom rade.
Sredstava i tekovine opüenito, te kooperacija i jezik izrastaju iz
zajedništva i razvijaju ga dalje. Buduüi da životinje ne koriste sredstva, u
njih organizacija ne ide preko prirodne podjele i specijalizacije. U ljudi
sredstva pružaju velike moguünosti za promjenu aktivnosti bez dodatne
modifikacije organa i organizama. Funkcija variranja se prebacuje na
sredstva, a organi i organizmi ostaju opüi, tako da se kombinacija i
podjela rada može odvijati bez "dijeljenja" organizma. Dioba se zatim ne
vrši na prirodnoj, veü prije svega na socijalnoj osnovi.
Sa OB-i dolazi do novih uþinaka: umnožavaju se postojeüe
ljudske snage; nastaju nove koje se u individue ne mogu pojaviti. Tek u
intenzivnim kontinuumima otvaraju se veliki prostori, moguünosti za
inicijativu i buduünost. Oslanjajuüi se na opüe zdanje, ljudi se na kraju
krajeva oslanjaju na sebe. Ekstreman naturalist što želi umjesto OB-i
polaziti neposredno od prirode osnove, podsjeüa na šokiranog utopljenika
koji bi se pokušavao spasiti držeüi se dna.
Opüa aktivnost unosi distancu u meÿusobne odnose, a u vezi s tim
razvija se i specifiþan komunikacijski sistem. Govor i umnost potjeþu iz
zajedniþke aktivnosti. Objektivirani sustav je prvi uvjet opstanka;
oduvijek prethodi individualnom subjektu. Ljudi su se, uostalom,
"udružili" prije no što su imali društvo. Jedino cjeline su u stanju razviti
- 79 -
znanja, prenositi i koristiti vještine, uþiniti predmetom objekte i
realizovati djela što nadilaze upojedinjene ljude. Bez nadindividualne
povezanosti nezamislivi su uþinci ekstatiþnog djelovanja i pozitivan
razvitak.
OB predstavlja ukupnost opüih objektivnih moguünosti koje su
realnije od individualnih. Osobe su þesto "asocijalne" i bliže sluþaju i
sudbini. Moguünosti postoje jedino u spojevima ljudi. Kao što þovjek
osvaja porirodu pomoüu njene naravi, tako individua putem OB-i osvaja
sustav i svijet. Jedinka nema ništa s prirodom, makar bila u njoj do grla.
Sredstvo, tehnika, tehnologija, organizacija, strukturalna i historijska
zaþlanjenost - sve je uklopljeno u cjelinu. Pojedinac, iz manje-više istih
razloga, nema ništa s historijom. Minulost i buduünost, tekovine i kultura
postoje samo za ljude koji postoje za njih, kojima OB duguje svoju
egzistenciju.
SEB izvire iznutra, iz subjekta i þesto se þini kao da je vezana uz
naše osobine, da tvori trenutno ili trajno stanje, raspoloženje, da je naše
ispoljavanje. Primarna orijentacija na vlastiti bivni proces - u obliku
nastrojenja, sklonosti, vizija, u neposrednoj bivnoj angažiranosti - te naše
prihvaüanje istina, kao i naši stavovi, ukusi, osjeüajnost tvore SEB. Kroz
nju se pak realiziraju konkretna mnijenja, "mišljenja i odluþivanja
srcem", opüenito, radnje življenja, iz kojih se tvori subjektnost kao
najbliža odreÿenost þovjeka za sebe i za zajedništvo života. No, da bi
mogla ispunjavati nekakvu stvarnu ulogu, mora biti takoÿer objektivno
sadržajna.
Bez SEB-i za nas ništa ne postoji - stvari, ljudi, znanja niti priznat
poredak, þak ni mi se više ne nalazimo u onoj životnoj napetosti. SEB
tvore sve autointencijske i autoreproduktivne radnje.
Perspektiva se þesto stavlja u vizije dalekih svjetova, ali oni su i
suviše daleko od stvarnog bivanja. Realna perspektiva je prije svega u
uspješnoj aktivnosti što otvara prostore. Zdravi i aktivni ljudi žive
uglavnom unaprijed, doživljavaju svoju prethodnicu, svoje nastupe i
usmjerenost na buduünosti. Stoga su vedriji i sa sobom zadovoljniji, ne
polažu nade toliko u sudbinu i vremena koliko u sebe. Da bismo nešto
stvarno þinili, moramo poüi od sebe. Ova "sebost" je, meÿutim, više opüa
nego individualna.
SEB se raÿa iz kolanja bivstva u sebi. Putem OB-i prenosimo
sebe u okruženje i prenosimo na njega naš bivni proces. Realiziramo dva
protusmjerna kretanja: jedno je obuhvaüeno drugim, a oba su naša. Kad
nastupamo prema predmetu i drugim ljudima, djelujemo iz onoga što veü
jesmo.
- 80 -
Velika je razlika da li se aktivnost odvija u vidu odnosa što
prevladava u ljudi ili u obliku nezavisnih relacija.Stoga ljudi ne izlaze u
sredinu, nego djeluju prvenstveno u okolnostima, zapravo nadovezuju na
vlastito djelo, a time i na sebe. Kad ponovo rade s njima, poþinju raditi,
kako smo rekli, s vlastitom bivnom materijom. U tom se ogleda ona veüa
vrijednost odnosa od relacija neodnosnog karaktera. Kad god nešto
poduzimamo, zamišljamo ili sebi predstavljamo, mi pokreüemo sebe i
svoje veze sa ostalima. Impuls što ga primamo od njih transformujemo u
unutarnje bivanje. Time istovremeno izgonimo svoje biüe iz njegove
dosadašnje inercije "vraüamo" bivanje u bivanje proširujuüi ga ujedno na
zajedniþku bivnu sferu. Spajamo "osobni svijet" s opüim i ponovo ih
luþimo. Uostalom, u prirodi i u društvu ništa ne opstaje samim
mirovanjem. "Nemir" kojim se održavamo pri sebi kada smo izvan sebe,
tvori našu svijest. Ona je u biti samosvijest, jer, iako jest radi stvari, stvar
je ipak radi sviještenoga. Svijest nije svjetlo izvana, ono izbija iznutra.
Akter unosi u stvar, a predmet se predaje akteru pa se sluþuju
dotle da više ne postoje jedno bez drugoga i ne razilaze se dok se
uzajamno ne iscrpe.
- 81 -
Drugi dio
AUTOEKSPLOATACIJA
1. RETARDIRANO BIVANJE
Naše bivanje se sastoji od održavanja onoga što veü jesmo i od
transformovanja jestuüega (postojeüega) u naše nastajanje. Ljudi se
neprekidno vrte izmeÿu ova dva kraja. Pritom izvode svojevrsno
pendolarno kretanje: þas su u središtu svog bivnog polja, þas na njegovu
rubu. Iako je to zagonetna situacija, ipak je svuda nalazimo. Zamršeni
putevi izmeÿu roÿenja i smrti, izmeÿu istine i zablude, te slobode i nužde,
izmeÿu svakog uspona i pada uvijek vode preko tog istog poprišta - preko
života u kojem uspijevamo i o kojeg se spotiþemo.
Ako, naime, polazište odluþno ne obuhvata uvjete ishoda, onda üe
se dogaÿanje oteti subjektu i prenijeti u utjecajno okruženje koje ostaje
nekontrolovano. U tom sluþaju ljudi ukljuþuju sebe u okolnosti, te,
umjesto od sebe, kreüu od onoga što ih nadvladava. Moraju sebe rabiti u
procesu i dobivati iz stihijskih tokova. Sliþni iskazi su strani, gotovo
neprihvatljivi, a ipak se naÿu i u svakidašnjim stavovima. Tako se kaže
"Koga ne možeš pobijediti, a ti mu se pridruži". Ovaj "nepobjedivi" s
kojim se moramo družiti, to su za nas nužne samostalne okolnosti. Ili,
vele, "Ko nema u glavi, ima u nogama", "Um caruje, a snaga klade
valja". Kazuje se približno isto. Ko ima u glavi, taj caruje, jer "umna" je
ona "glava" koja pouzdano raspolaže svojim predmetom. "Neumna" se
koristi "nogama", to üe reüi elementarnom "silom". Mora se "pridružiti"
protivniku (okolnostima), pa uüi meÿu stvari i dejstvovati kao jedna od
njih. Drukþije reþeno, razvijen subjekt reguluje životne uslove, dok
nerazvijen se grabi za njima i ulaže svoje biüe u njih ne bi li se kako
provukao. Ako aktivnost ne potvrÿuje svoj subjekt, onda ljudi sebi
uskraüuju subjektnu valjanost, a ono što im se zbiva pripisuju neþemu sa
strane, tek ponešto svojoj fiziþkoj snazi ili izdržljvosti. Stoga
primjeüujemo da primitivne osobe više cijene fiziþku snagu ili da je stari
narodi uzimaju u mjerila vrijednosti osobe i ukljuþuju u mnoge igre i
zabave, þak i u religiozne obrede.
Manjkavo djelovanje dopušta da radnja obuzima i satire subjekt.
Ona uglavnom reprodukuje ono þega je radnjom, i tako obnavlja stihiju
življenja. Kao što tokovi prave rijeku, tako nomade održavaju lov i
stoþarstvo; trgovina þini nekoga trgovcem, a vladanje nekoga vladarom;
nekog služba crkvi þini odanim bogu. Uopüe izgleda da þovjek ne
- 82 -
formira radnju koliko radnja njega. Kad neko s robom i novcem izlazi na
tržište ili se otiskuje u svijet da bi zaradio i preživio, postupa kao subjekt.
Ciljeve, meÿutim, uzima iz hiletika (dobit) ili iz egzistencijalne nužde
(zarada). Njemu su potrebe i svrhe odavno predodreÿene, tako da,
polazeüi od sebe, ipak vrši nezavisno zadate radnje. Od Drugoga kreüe i
Drugome se vraüa, a tek usputno se miþe prema sebi. Pokreüe ga grešna
strast življenja, a održava ga s pravom posveüeno strpljenje i odluþnost
na patnju. U eksploativnom bivanju djelovanje je utkano u radnju. Slavni
francuski enciklopedisti su se žalili da ljudi od umijeüa i struke þesto ne
znaju objasniti stvarni sadržaj svoje djelatnosti, a još manje razloge
tehnoloških postupaka. Oni rade na oþekivanim rezultatima, žive dati
život ili se "odazivaju zahtjevu Bitka", reüi üe filozof, ili volji Sudbine,
kako je to u teologa.
U radnju dospijevamo iz sklopa okolnosti i pod pritiskom
dogaÿaja, te tako zatvaramo sebe u neodreÿenost bivnog procesa. Iz
njega moramo vani opet natrag k sebi. Kruženje u zbivanju i zbilji, u
mraku neizvjesnosti osuÿuje þovjeka na životni mamurluk. Veüi dio
ukupne aktivnosti trati se na ovaj proces kojeg nazivamo
sebeeksploativnim bivstvom. Ovdje bitelj guta subjekt, jer su ljudi
sebivno nespremni. Životna aktivnost ne prima impuls od svog
prethodnog zamaha. Impuls nedostaje, zato se biüe vraüa na poþetak,
umjesto da se makne od njega. Ovo nulto stanje je situacija þovjeka koji
iscrpljuje svoj biv na održavanje biüa. On sebe suspreže, primjenjuje i
"troši" radi sebe, jer živi tek toliko da bi trajalo.
Eksploativnost svejedno treba uzeti kao neizbježan moment
sebivanja. Tamo gdje ne uspijevamo, bivstvo nam se redukuje na
opstanak, a cjelina života na kretanje njegovih elemenata. Mnoštvo
legenda kazuje o sudbinskom prokletstvu, o progonu iz raja, o životu za
kojim se þovjek upinje, a on mu opet bježi. Ljudi oduvijek osjeüaju da su
zarobljeni naþinom svoga bivanja, no rjeÿe nasluüuju da je þovjek sam
sebe zaskoþio poduzevši se bivanja s kojim je tako teško nositi se.
Legendarnog "prvog þovjeka" se svuda po Planeti stvaralo. ýini
se da se rodio "prije vremena", pa je morao u prirodni inkubator,ili u raj,
jer nije mogao preuzeti teret autentiþnog bivanja. Potom je porirodnu
sredinu zamjenjivao društvenom, a prirodni raj socijalnim paklom, pa
opet pakao buntovniþkim socijalnim “rajom” što ga nalazimo u
utopijamai revolucijama. Pri tome se pojavila jedna znaþajna razlika:
prirodni raj je bio - u neku ruku i ostao - ideal svih, ali socijalni je bio
samo za povlaštene i imuüne.
- 83 -
Eksploatacija þovjeka ne zbiva se po þovjeku nego po
sekundarnim procesima kojima je podvrgnut, tako da nismo po sebi nego
po onome šta nam se zbiva. Eksploativnost stalno teži ka shemi hiletiksubjekt-hiletik, dakle, više k bitelju nego subjektu. Naime, prije no što
þovjek dospije k sebi, mora se s "pola puta" vraüati i odazivati nuždi.
Hiletik privlaþi hiletik pritješnjavajuüi pri tom subjekt. Nastaju antropski
niskoproduktivni bitelji. Što su hiletski odreÿeniji, biteljski kontinuumi
su antisubjektno agresivniji. Priroda iscrpljuje divljakovo bivanje, on je
stalno na granici života i smrti. No tamo gdje se eksploatuje socijalni
život, tamo se opet tavori na rubu socijalne smrti. Kad þovjek robuje
prirodi, on robuje sebi, ali kad robuje socijalno, onda robuje sebi i
drugima.
Dvije su moguünosti: (a) aktivno generovati životne procese, i
tako formirati otvoren sistem; (b) prepustiti se onome što veü jesmo našoj pasivnosti, inertnosti, þak i otporu prema sebi - i tako se zatvarati i
postojati po onome što smo bili, a ne po tome kako nastupamo.
Kad se nižu promašaji i neuspjesi, oni kao da podržavaju jedan
drugoga. Zato se kaže da nevolja doziva drugu nevolju, a da zlo raÿa zlo
ili da sve zlo sliježe najedanput.
ýovjek sputan jednom nevoljom, naravno, lakše üe podleüi drugoj
i treüoj. Priroda þešüe podržava ostala biüa, a ljude pokopava. Organizam
crpi iz tla, a þovjek iz kontinuuma, pri tom mora, za razliku od biljke,
brinuti da kontinuum što manje iscrpljuje njega. Tome se meÿutim ne da
sasvim umaknuti. Sadašnje bivstvo nadovezuje na dosadašnje, no da li üe
nas potaknuti naprijed, povuüi natrag u svoje ralje, ovisi o nama, zapravo,
o tome (a) da li iscrpljujemo proces bivstva redukujuüi ga na postojeüe
biüe, ili postojeüe biüe nadilazimo sebivanjem; (b) da li idemo iz nužde u
nuždu i nastavljamo goli opstanak ili nužnost razrješavamo u slobodu; (c)
pitanje je, ukrako, da li biüe iscrpljuje biv ili biv biüe. Jednostavnog
odgovora nema, pitanje se stalno postavlja i rješava upravo putem
eksploativnosti.
Dobivanje bivstva samopodvrgavanjem pod procese u kojima se
ono realizira poznamo uglavnom kao rad, borbu i strepnju, te pobjede i
poraze, kao balans na rubu egzistencije. Ovdje se život mora izdejstvovati. Pošto obavimo sve "radne obaveze" prema njemu i podmirimo
"namete" opstanka, ono što nam preostane, to je "zarada" ili život. U ovoj
rezidualnoj egzistenciji postupamo poput profesionalaca i biznismena:
utoliko smo sebi vjerniji, što se više prepuštamo bezobzirnim zahtjevima
"posla".
- 84 -
Eksploatacija drugim ljudima i sebeeksploatacija, vežu se
prvenstveno za ekonomiku. Ekonomska eksploatacija je samo poseban
sluþaj bivne ili antropske eksploativnosti. Predstavlja historijski prolazan
oblik, dok je sebeeksploatacija univerzalna i vremenski neograniþena;
tiþe se kako odnosa izmeÿu ljudi, tako i "odnosa" pojedinca prema sebi.
Sve dok odreÿeni ljudi ne preraÿuju aktualnu nužnost u slobodu, oni
ostaju u procjepu izmeÿu njih. A kako je to u suštini beskonaþna radnja,
sloboda je takoÿer relativna. Kad se životna aktivnost trati na zasnivanje
života, onda sloboda nastaje posredstvom ropstva. U svakoj pojedinaþno
uzetoj osobi prebivaju gospodar i sluga. ýovjek ne robuje poput Sizifa
samovolji više sile, zapavo ne robuje nikakvom sudbinskom poretku.
Možda je sliþniji tajanstvenom heroju što pobjeÿuje i trpi poraze prije
svega po sebi. On je svoja glavna moguünost i prepreka.
Tamo gdje nedostaju efikasna sredstva, teret djelovanja pada na
golu aktivnost. U to doba kolektivne akcije manje grupe su efikasnije od
velikih organizacija. Nerazvijeno sredstvo nema samostalnu egzistenciju,
dakle, ni uþinke odvojive od ljudi. To prisiljava ljude da se naprežu i
dovijaju ispod sebitne razine. Korijen eksploativnosti je u ovoj obuzetosti
prvom ili predmetnom fazom djelovanja, koja više vuþe prema radnji
nego što naginje autonomiji. U svemu tome ljudi nemaju dvije
moguünosti, prema tome nekom greškom ne biraju onu goru eksploativnost. Nju se može uþiniti prihvatljivijom ili ograniþavati, ali
nikad potpuno izbjeüi.
Sloboda je, govorilo se, princip þovjekova života. No zna se da je
þovjeku teško do nje. Dosad se najviše muþimo sa stanjima u kojima se
biv podmeüe pod biüe, a biüe se stavlja na kocku opstanka, pa je subjekt kao ono što bi moglo biti - žrtvovan onome što veü jest. Vrti se u zadatim
radnjama, tako da bivanje prelazi u trpno stanje. Glavno je izdržati
opstanak; živi onaj ko predura vlastite slabosti.
Sebeeksploatacija tvori neku vrstu retardovanog bivanja. ýovjek
bivno "kasni"; ne stiže, više izbiva nego sebiva: ako zapoþeto djelo ne
dovršimo na vrijeme - u doba koje ga þini uspješnim djelom - ako ne
odluþimo kako valja i u pravi þas - stvarno odluþuje ko unaprijed
odluþuje no ("Poslije bitke svi su generali").
Tvrdi se da namjeravana aktivnost završava nenamjeravanim
dogaÿanjem, da o manifestnom odluþuje latentno, o svijesti podsvijest, o
racionalnom iracionalno itd. Prije par stotina godina isti osnovni stav je
glasio: ” ýovjek sudi, a bog presuÿuje”.
Metageneza je promašena. Kad ljudi ne probavljaju dogaÿanja u
momente svoga života, onda to nisu þovjekova dogaÿanja, nego izvanjska
- 85 -
zbivanja; þovjek im se opet predaje i zajedno s njima se uranja u
kontinuum. U njemu je potom svemu oduzeta vlastita autonomnost, sve
je rastopljeno u prazno, što iskljuþuje ljude.
U eksploativnom življenju je malo stvarnog života: ljudi žive
unatrag za sebe, a unaprijed za druge. Naime, potþinjavaju se zateþenim
formama, dok ono što tvore, to nasljeÿuju neke buduüe generacije.
Umjesto sadržajne metageneze preko koje nastupa subjekt, nastavlja se
povezivanje bitelja u komplekse što gutaju žive ljude rastvarajuüi ih u
materiju iz koje proizlaze nad-subjektne strukture, te zbivanja i sudbom
ispunjen svijet. Ovdje potom ne osvajaju ljudi dati svijet, nego svijet guta
njih.
Fikcija nije samo praznina, ona je takoÿer ispunjenje što ga
proizvodi sterilna SKUD.
SKUD je traganje za stvarnim bivstvom. Ako ne vodi prema
njemu, onda SKUD izjeda samu sebe, a ljudi sliþno stanovnicima
Platonove peüine žive od kretanja svojih sjena.
Proces je fiktivan utoliko što udovoljava samo formi, tako da sve
može poteüi iz Ništa i u ništa se razrješavati. Bilo je bezbroj pokušaja da
se prikaže jednakost izmeÿu Sve i Ništa.
2. ISPAZNA SKUD
To nije fikcija, nema opijuma; fikcija je ovdje bivna i realna.
Ljudi se oduvijek služe opijumom, fiziþkim i duhovnim. I danas se
"drogiraju" više nego u prošlosti: omamljuju se ideologijama, prestižnim
ulogama, suludim karijerama. Bez toga se ne može zamisliti ono što sebe
naziva modernom civilizacijom.
Ljudi to ne þine da bi sebi otupili vid, pomutili razum ili utopili
muke u vodi zabitnici. Ovaj napor prema unutra, to je životna nužnost, jer
život sam: svjetlo izvjesnosti za kojim þeznu može se zažeüi jedino
iznutra. Ovdje i SKUD oskudijeva. Nedostaje joj ispunjenje porivom,
stoga splašnjava u lišenost i nevolju što je donose izvana nadmoüne
okolnosti. Puka oskudica priziva isto tako isprazno vanjsko ispunjenje.
Spas stiže, ili svakog trenutka, se mora pretvoriti u stvarnost veü samom
neodoljivom þežnjom koje sebe darivaju svim epitetima i moüima
razumnosti, pravednosti, ljepote, uzvišenosti, beskonaþnosti. U
vjerovanjima i ideologijama glavna uloga pripada idealima; jedinstvenim
po tome što se pod odreÿenim uvjetima ostvaruju sami od sebe. ýesto se
zna reüi kako su ideali opium protiv bolova što ih donosi život. No bili
- 86 -
bismo bliže istini kad bismo to preokrenuli: vjerovanje je naþin kako
bolna egzistencija sublimira u psihiþki plodonosno stanje .ýudan je Spas
u bijegu od svijeta i života. Možda je to samo vrsta dovijanja u
zemaljskom životu, jer zna se da ljudi krvare za Ovaj svijet u znaku
Onoga.
Tradicija dijeli svijet na svijetlo i tamu, na nagativan i pozitivan
princip, koji su inaþe u stalnom sukobu. Takva je podjela þesta do danas,
iako stvari stoje uglavnom obrnuto. Eksploativno bivanje znaþi da ljudi
vode stalni "sukob" sa svojim svijetom, i to s promjenljivom sreüom. Ako
nismo u stanju uzeti na sebe vlastitu proturjeþnost i rješavati je, te sebi
pripisati uspjeh i neuspjeh, onda - da nam se ne bi raspalo vlastito biüe radije puštamo da nam se raspadne svijet na biüa Dobra i biüa Zla.
Ljudi nesposobni za metagenezu bave se pukom metatropijom:
okreüu stvari s jedne strane na drugu, tj. u iluziji da ih mijenjaju. I djetetu
bi se raspala radnja kad bi teškoüe u igri uzelo na sebe, stoga ih prenosi
na igraþke. Dijeli ih prema potrebi trenutka na "dobre" i "zloþeste",
nagraÿuje i kažnjava, pa tako nastavlja sa svojom "inicijativom", koja u
igri ima ulogu sliþnu izvjesnosti kod djelovanja. Kad se dijete približava
tuÿem psu, uvjerava sebe da "Neüe, neüe". S kolebljivom vjerom da
"neüe" i þežnjom da ga se dotakne savladava strah da "hoüe". I odrasli se
tako vjekovima i nesvjesno umiljavaju Nebu sa vjerom da "neüe" i
molbom da im pokloni život i "Zemlju".
Ljudi brinu da im situacija stalno pokazuje prema izvjesnosti, ako
ne baš prema podruþju "lijepo vrijeme", a ono bar "podnošljivo".
Apsolutna "odluþnost" da se živi krijepi se uvjerenjem da je moguüe
živjeti. Odakle uzeti izvjesnost života u neizvjesnim prilikama? Svaka
pojedinaþna nevolja, pogotovo ako se ponavlja, ima svoju utjehu, ali
kako zatomiti beznadnost života? Izvan ovog života - glasio je odgovor a ljudi su se pri tom ipak grþevito držali postojeüeg svijeta. Odbijajuüi od
sebe nesigurnost tekuüeg življenja, pokušavaju nastaviti egzistenciju u
onome što im je promaknulo, u kontinuumu koji im je prethodio i koji se
mirno i postojano nastavlja. Ljudi ga pri tom neopazice prepravljaju
prema svojim zemaljskim nevoljama i snovima. Vjeþna biüa (duhovi) ili
vjeþna zdanja svijeta (Nebo, Tartar, Raj) to sustavi kojima ljudi
prikljuþuju sebe.
U biti je svijesti, kao i svega djelovanja, da se domogne predmeta
na koje je þovjek životno upuüen. Ukoliko u tom ne uspijeva, situacija se
automatski preokreüe: predmetni svijet savladava þovjeka. No i poražen
þovjek egzistuje, štoviše, od poraza pravi život: od ne-znanja uzgaja
osobnu izvjesnost i duhovni zaviþaj, od neizvjesnosti pravi izvjesnost, a
- 87 -
orijentuje se, ako zatreba, u potpunom mraku. Djeluje i onda kad nema
Djela i ne vidi uþinak. Ljudi rade i žive u prilikama u kojima se ne da
živjeti. Žive jer ne mogu drugaþije, stoga je dosta vjerovatno da žive
samo oni ljudi u kojih je život jaþi od njih.
ýovjek je "sudbinski" þarobnjak, gradi svoj svijet i održava sebe
iz niþega; inaþe prepušten sam sebi živi ispod razine života. Slijedi
nemoguüu perspektivu - živi smrtno.
3. SKUD I VJERA
Kad god krenemo prema þovjeku s namjerom da ga definujemo,
on se preinaþi, a što god s njim uþinimo, neüe to imati karakter Djela ni
pouzdane spoznaje. ýovjekova samozagonetnost je beskonaþna.
Meÿutim, ko baš mora znati, on i "zna", makar naopako.
Ugroženiji ljudi njeguju više konkretnih vjerovanja, njihove sile
pomoünice nastupaju neposrednije. Ako bi se držale na udaljenosti,
nadgledale þovjeka i donosile jedino konaþnu presudu kako to danas
rade, drevnima to ne bi poslužilo. I danas slabi pojedinci i unesreüeni
dnevno moljakaju, fantaziraju, išþekuju, i tako se zaštiüuju. Ukoliko su
ljudi sigurni svakidašnjicom i opüenito životom u sitno, ljudima nisu
potrebni ažurni prateüi i priruþni duhovi. Istinitost vjere se ne mjeri
objektivnom prisutnošüu "objekta" vjere, veü njegovom subjektivnom
nasušnosti. Kad naivni i borbeni ateisti u ime Razuma optužuju
vjerovanje za apsurde, pokazuju nerazumijevanje religije i zahtijevaju da
se jedna verzija sevida zamijeni drugom.
U najtežim trenucima pri-vid savladava vid, mašta prepravlja
situaciju i vlada znanju, þežnja izmamljuje izvjesnost. Vjerovanja su za
našu psihu nužni sadržaji, dok znanja mogu biti, a ne moraju. U svojim
istinama živimo za sebe, dok po objektivnoj nužnosti više stradamo.
ýesto se ne radi o tom da se istina utvrdi, nego da se zastre. Ljudima je
stalo jedino do života - i u trenutku smrti.
Izvjesnost se ne da prirediti na aktualnom prostoru koji bi bio
znatno uži od biteljskoga. Upravo ovaj nesrazmjer izaziva neizvjesnost.
Izvjesnost inaþe stoji više od same stvarnosti: u stvarnosti þesto ne znamo
na þemu smo, jer nju tvori mnoštvo konaþnih i varljivih þinjenica, dok
þista duhovnost cvate tamo gdje stvarnost zakazuje. Ljudi s vremena na
vrijeme upadaju u šire prostore i opet se povlaþe prema sebi restituirajuüi
se iz njih. Ovo kretanje tamo-amo predstavlja nesvjesno traganje za
- 88 -
djelotvornijim oblicima života i primjerenijom svijesti o njima. Iz njega
izrasta pasivna izvjesnost.
Život što se otima þovjeku prelazi u ruke Sudbine i pomoüu nje se
razvija u Red. Sve u našem širem biüu, þak i sudbinskost, mora preko nas
zadobiti svoje mjesto i smisao, inaþe bi þovjek izludio u bez-smislenom
svijetu. Subjekt se u konkretnom djelovanju ne potvrÿuje, stoga mora
drugdje uzeti izvjesnost, zapravo tamo gdje se oduvijek ide po nju ili pak
otuda sama stiže. U ovoj stvari konkretni ljudi ništa novo ne þine. Oni
samo ulaze u poredak i u gotova opüa rješenja. Poredak se pohranjuje u
iskonske temelje društva i svijeta. Svi ljudi uspijevaju na putu u
onostranost. Nijedno doba nije trpjelo od nedostatka autosugestije,
metafizike ili mašte.
Prije razvijenog vlastitog Ja što se obraüa k sebi, osobu ispunjava
i omeÿuje nijema vlastitost koja je bliže bitelju nego subjektu. Bitelji, kao
spoj subjekta i hiletika, neizbježno su kompleksni. Ljudi najprije
generuju hiletik, a "potom" sebe, i to pretežno iz njega. U manjkavih ova
dvofaznost je neprimjetna, jer ni razlika subjekta i bitelja nije izrazitija,
subjekt je zakriljen biteljskim oblikom. Nije u stanju transformovati
hiletik koji, uostalom, nije ni proizveo, veü uglavnom pasivno naslijedio.
Svaki uspjeh graniþi s neuspjehom, þovjek se zaustavlja kad ne može
dalje. Iz toga se pak dižu granice našeg svijeta. Ljudi ih ne postavljaju,
oni proizvode elemente iz kojih same izrastaju. Ukoliko ih se držimo - a
to moramo - onda organizujemo svoju aktivnost prema znacima njezine
neuspješnosti. ýovjek, nedovršen u subjekt, ponaša se prema nesubjektnim kriterijima. Stvari se još dalje izopaþuju kad god ljudi prepuštaju
svoje subjektne karakteristike hiletiku. Oni pri tom uvijaju hiletik u
subjektnu formu. Iz toga se nastaje parasubjektnost, što znaþi da
vrijednosti, simboli i ne-subjektni oblici vrše uloge subjekata i to stoga
što insuficijenti nastupaju kao subjekti samo u granicama odreÿenih
biteljskih cjelina; izvan granica se ne osjete.
Životni prostor što ga insuficijenti zauzimaju preuzak je, dovoljan
tek za kakvu-takvu svakidašnjicu i vegetiranje. Ovi ljudi se ipak razlikuju
od invalida i društveno obezvrijeÿenih pojedinaca. Oni vide, a ne znaju
što vide (Heraklit). Drugim rijeþima, nisu slijepi, a ne vide, ili nisu
neaktivni, no aktivnost ih osobito ne pokreüe. Zeus najprije oslijepi
þovjeka kojeg želi pogubiti. Bilo bi to nešto poput ciniþkog humanizma.
Kad ubijaju, žrtvama zavežu oþi da ne gledaju smrti u lice. No bogovi
nisu samovoljni i cinici kao ljudi. Zeus je prije svega þuvar Zakona, pa ga
treba misliti metaforiþno i sa skrivenim smislom. "Istina voli da se
skriva", govorili su Grci, to üe reüi, njezin izgled se razlikuje od nje
- 89 -
same; stvarnost se razlikuje od svoga pojavljivanja. Znati, znaþi vidjeti
istinu u skrovištu, pod maskom. "Zeus" ovdje ništa ne þini na svoju ruku.
On samo bdije nad poretkom prema kojem duševni, fiziþki i socijalni
bogalji prvi padaju u ponor smrti. On daje živjeti onome ko se probija u
život i brani ga od onih što mu ga uskraüuju. Nije "Zeus" osobito moralan
ni suosjeüajan, ali je "logiþan". Život ne izbjegava "slijepoga", nego
slijepi promašuje život. Stoga slabi prvi ginu, oni žive kraüe, bar ljudski
najkraüe.
Sebeeksploativno bivanje predstavlja stalnu ugroženost i
izbavljanje. Aktivnost iz nužde (borba, iscrpljujuüi rad, žrtva) daleko je
od slobodnog nastupa. Ima svoje zahtjeve koji ne pitaju za našu volju. Ili,
kako to vidimo na veüini ljudi, nužda adaptuje našu volju prema
empirijskom relativizmu svakidašnjeg života, tako da se upravo ovaj
relativizam smatra pravom nužnošüu. Djelujuüi izvan kritiþke volje i
akcije, subjekt postupa a-subjektno. Umjesto da se ponaša kao prirodno
središte životnog procesa, on ispada iz središta. Život mu se potom grana
u samostalna dogaÿanja koja mora neprekidno forsirati u mukotrpnom
nastojanju da opstane. U prinudnom ponašanju odnos išþezava, a širi se
mreža bezodnosnih spojeva. Aktivnost rezultuje u neizvjesna dogaÿanja
kojima se ljudi održavaju ili na njima posrüu i stradaju.
Štoviše, i onda kada se aktivnost odvija u toliko željenoj intenciji
i udovoljava njenim simbolima (magija, žtrva, ritual, molitva, a takoÿer
politika, zarada i dobit), ni tada ne podržava sebitni subjekt. Djelokrug
insuficijentnih subjekata se prekreüe u asubjektne radnje koje toliko
obuzimaju ljude da se najzad naÿu u mreži što su je sebi ispleli. Kad god
nastoje zavladati nekom stranom bivanja, moraju prilagoÿavati svoje
ponašanje njegovoj neobuzdanoj naravi, pa opet uprezati þitav život u
nesluüena dogaÿanja.
"Pokretaþ" djelovanja je u radnji, ne u djelatelju. Ljude kao da ne
vuku nikakve životne perspektive ni slasti, goni ih svojevrsna gorþina
robovanja životu.
Nekad nam se zaista þini da živjeti znaþi trošiti životni vijek što
nam ga je podarila priroda. Nekad opet imamo osjeüaj da se radi o pukom
izdržavanju u okolnostima i u razliþitim vremenima. ýesto je to samo
teret koji se sastoji od briga za sutrašnji dan. Život opüenito vidimo kao
beskrajnu borbu, a þovjeka na samom rubu njegovih moguünosti, gdje
dogaÿanja naizmjenice odluþuju "za" život i "protiv" njega. ýovjek se
ukljuþuje u odluþivanje i napinje posljednje snage. Spreman je žrtvovati
sve da bi izvršio zapoþeti þin, izvukao se iz datog trenutka i opet išao od
poþetka. ýini se da je sputan samim sobom, te da ni prema þemu ne može
- 90 -
zauzeti odstojanje - ne može k sebi niti od sebe. Meÿutim, apsolutno
nastoji na tom da jest, da opstane. Tu je poprište na kojem se insuficijent
boþi sa životom i održava na njegovoj granici.
Bilo kako bilo, þovjekova egzistencija uvijek je dvostruka: po
jednoj liniji upravo jest, po drugoj on - i jeste, i nije.
3.1. Sinkretizam
Kad se živi pod pritiskom neposredne nužde, povezanost ljudi se
znaþajnije ne razlikuje od njihova svakidašnjeg ponašanja. Strukture i
vrijeme ne mogu doüi do izražaja - prekriva ih vjeþna prisutnost.
Življenje se vrti u krugu a krug se doživljava kao vlastita težnja i kao
prirodna nužnost. Sve se može svesti, bar se tako þini, na ono što je
oduvijek bilo. Nužnost neposrednog zajedništva zadržava ljude tamo gdje
su se pojavili na svijetu.
Dok se muškarci u punoj ratnoj opremi pivþe,žene
spremaju hranu.
Društvo poprima oblik primitivnog kolektivizma i srodniþke
zajednice. Šire cjeline i alternativna rješenja, bili bi neizvodljivi. Gdje
god pritišüe nužda, ljudi se grþevito drže onoga što veü jest. Ne mogu
izvan sinkretizma kao ni Djeca od odraslih.
U ovom sudbinskom zajedništvu veze ne oslobaÿaju, samo se
nastavljaju. Veü radne operacije su uglavnom grupne i þine osnovicu
- 91 -
organizacije što prethodi zajedništvu. Mnogi autori misle da je posrijedi
"društveni instinkt". Kad bi neko tvrdio kako termiti grade termitnjake
zato što ih opsjeda instinkt "termit", ili zato što su bili prognani iz rajske
Dembelije i za kaznu osuÿeni raditi, to bi i djeci bilo smješno, ali,
zaþudo, kad su odrasli u pitanju, onda vjeruju. Ljudsko društvo, niti neljudsko, ne bi nastalo da nije bilo nužno s gledišta opstanka jedinki.
Asocijati svake vrste predstavljaju nekakav produžetak sinergije, njihovih
zajedniþkih životnih aktivnosti, nedjeljivih i ne svodljivih na individualna
ponašanja. Sinkretizam se ne sastoji samo u neposrednom spoju jedinkakolektiv. Ovdje sve socijalno pada jedno u drugo kao razliþiti atributi iste
cjeline.
Primitivno djelovanje zahtijeva neposrednu povezanost i sinergiju
osoba, njihovu izvornu spregu, koja nema ništa s kasnijim idejama
kolektivizma. Moü sinergije, preko koje zajedniþki uþinak nadmašuje
zbir individualnih, od velike je koristi upravo u poþetnom razvojnom
stadiju kad nedostaju sredstva i kad je þitava OB vrlo skromna.
Antropski potencijali jedinke nastaju i realizuju se u zajedništvu:
(a) primitivna osoba se direktno rijetko obraüa sebi; (b) ne postavlja svoje
pitanje, iznimno þini sebe predmetom; (c) spontano se ukljuþuje u
kolektiv i posredstvom njega, tako reüi, vidi, þuje, zna i dospijeva u
izvjesnost.
Snage pojedinaca se uvijek pojavljuju na mjestu pretapanja u
zajedniþku snagu, na prijelazu u svojevrsnu kolektivnu moünost.
Djelovanje i življenje se stapaju u jedan proces iz kojeg pojedinac
zapoþinje svoju aktivnost. Individuum niþe iz zajednice i tokom svog
razvitka povija se stalno natrag u njezinu unutrašnjost. Ako se primitivni
subjekt održava samo u neposrednoj koegzistenciji, onda je zajednica u
veüoj mjeri nositelj "subjektnosti" nego što je to jedinka. Elementi
"odnosa" pojedinaca prema sebi manje-više su funkcije cjeline.
Zajedništvo je primarna cjelina, u pogledu sebivanja u pravilu je
djelotvornija od jedinke. Nositelj bivanja je tzv. kolektivni subjekt,
uslijed þega cjelina ima nužno oblik sinkretizma.
Nositi bivanje može samo þovjek koji je u stanju razmetnuti
vlastito biüe na subjekt i objekt i održavati ih istovremeno. Tako
zaposjeda svoju stvarnost i nosi se sa svijetom. Oblici društva su u biti
izvedeni preko ovih kriterija bivstva. ýovjek i društvo üe biti
nekonzistentniji, a njihova struktura kompleksnija što manje
udovoljavaju ovim sebivnim kriterijima. Zato se oko subjekata aktivnosti
tvori nekakav primarni sinkretizam momenata djelovanja koji postoje
samo u najtješnjem spoju s Djelateljem. Elementarna aktivnost se drži
- 92 -
osoba ili grupa podreÿenih cjelini. Protosubjekt je u prvom redu akter
zajedniþke radnje, a osoba opüe psihe.
Pojedinac pradruštva misli i ponaša se onako kako se ostali
ponašaju, radi nešto onako kako se to radi. Njegovo SE i JA ne razlikuju
se koliko u razvijenih. Buduüi da ne može iskoraþiti iz neposrednih veza
s ostalima, osobi je veza istovremeno data iznutra, dok SE našeg doba bezliþnost i anonimnost - nameüe se kao tehnlogija socijalnog življenja.
Djelovanje je voÿeno iskustvom, ali iskustvo je pretežno
naslijeÿeno i pripada radnji i kolektivu. Njegov sadržaj je minimalan i
uglavnom se ponavlja. Za neþim što bi bilo više od toga se ne ide.
Divljak lovi, a barbarski pastir ide uza svoje stado - oba su podreÿena
prirodnom ritmu životinja. Korektivno djelovanje i situacijsko ponašanje
ne sadrže dimenziju buduünosti, ili samo u fazama inaþe opetovanih
radnja. Veüina ljudi je i danas tu negdje, jedino situacije su drugaþije i
neuporedivo pokretljivije.
Prazajednica se drži svoje konstantne forme na koju aktualni
subjekti nemaju uticaj. Forme su od Prošlosti, a ne od ljudi. Njih se ne da
ni predstaviti kao svoje. Jednostavno postoje, a ljudi se k njima pripijaju.
Nastaje zagonetna situacija; životna aktivnost veže se uz ljude, ali oni to
vide obrnuto: þini im se da ulažu svoje snage u radnje kao komponente
zbivanja, pa ono što time nastaje nije djelo, nego “zbiüe”. Ono je, dakako,
neizvjesno a nepodnošljivu neizvjesnost se potom goni od sebe
sredstvima kompenzacije i psihiþke ravnoteže.
Nama se þini da se stara društva namjerno hermetiþki zatvaraju, a
u stvari ljudi po milenije nisu kadri probiti se iz uskog okruženja u kojem
su se rodili. Ovi sustavi minimalnih moguünosti veoma su ranjivi,
ugrožava ih sve što "dolazi izvana". Sudeüi po ukusu ljudi naše epohe,
može se reüi da u pradruštvima nemaju ništa "pravo". Ljubav, brak,
porodicu, novac, pravosuÿe, administraciju, politiku, poreze, državu,
naciju, crkvu - sve te lijepe stvari oni ne poznaju. Bili su to
"necivilizovani divljaci", pa se tako s njima i postupalo ili još postupa.
Zatvorenost je jedan od prvih uvjeta opstanka. Pripadnik ponosnih
Masaja veli da se ne boje niþega osim "nepoznatoga izvana". U njihov
svijet se ne da skoro ništa unijeti što ga ne bi remetilo. Ne raspolažu
sredstvima pomoüu kojih bi asimilovali razlike niti se branili od
Nepoznatoga. Svaki pojedinac je "naš", "roÿak", "þovjek", osim "naših"
nema drugih ljudi. Ne zbog šovinizma ili rasizma - to su uglavnom
moderne” tekovine” - nego jednostavno zato što se njihova egzistencija
ne može spojiti s našom. Po cijeli život pojedinac se ne odvaja od
predaka što su ga izveli na svijet, od ljudi datog doba s kojima tvori
- 93 -
iskonske biteljske cjeline. Jedino su one sposobne uüi u borbu za
opstanak.
O prirodnom kolektivizmu se, za razliku od civilizacijskoga, ne
može se reüi da sputava. Vjernost porijeklu i srodniþkoj grupi iz koje je
osoba potekla ne predstavljaju nikakva izraÿena i opüeprihvaüena naþela
ili odnjegovanu kulturu. Bila je to prosta egzistencijalna nužnost. Drugo
je kooperacija samostalnih jedinki, kooperacija rada i poslovanja
izdvojenog iz življenja, što se kasnije imalo u vidu. Za razliku od prve,
predstavlja individualni sebeeksploativni akt, a primjenjivati sebe radi
eksploatacije, to je dosad sloboda - jadna, ali je takva.
Ovisno o intenzitetu subivanja i dostupnosti opüih moguünosti,
što se približno ogleda u kulturi, možemo govoriti o razliþitoj vrijednosti
kontinuuma. Od neposrednih spojeva ljudi, kako se to vidi na lažnom
principu srodstva i prirodnom kolektivizmu, ne mogu nastati znaþajni
kontiunuumi. Veze se ograniþavaju na neposredne sinergije i na spojeve
u kojima jedinka ostaje od roÿenja do smrti. Rani rodovi su istovremeno
u najveüoj mjeri poštovali i ujedno grubo skrnavili srodniþke odnose.
Ova dvojakost je proizlazila iz nužnosti neposrednih spojeva i holistiþkih
kontinuuma. Ljudi su bili prinuÿeni na ovo dvojako ponašanje. Smiješno
je ovoj egzistencijalnoj nuždi divljaka pripisivati još i danas postojeüe
predrasude o tobožnjim zakonima krvi i srodstva. Kruta nužnost sprega
iskljuþuje moguünost pravog odnosa. Odnos zahtijeva samostalnost
odnosnih strana, a tome ovdje nema traga. Spoj jedinka-zajednica ipak ne
predstavlja jednostranu zavisnost, prije bi to bila ovisnost iz koje svi crpe.
U skupovima nastalim iz nužde, razumije se, nema slobode niti
neslobode.
U životu smo ponajviše na poþetku, i to osobno i društveno. Ljudi
po tisuüljeüa na poþetku, na svojevrsnoj cikloidnoj negativnoj osnovi takav je i najopüenitiji dojam. Pretpostavimo da smo se našli na mjestu
kojem ne možemo odrediti položaj. Nemamo za to nikakvih elemenata,
svejedno idemo "dalje" i sliþno zalutalom þovjeku dospijevamo na
poþetak, zapravo, na kraj, i opet poþinjemo od kraja-poþetka. Vrteüi se
tako, ljudi ipak zadržavaju nekakav naþin orijentacije i kad ne znaju za
njega. Ne pada im na pamet da se pitaju za pravac kretanja ako nisu
svjesni da se uopüe kreüu ili da postoje pravci. Goli opstanak ne može
sebe osjetnije razvijati, a kamoli pojmiti. Ovdje se þovjek ne vidi, ne
zauzima nikakvu poziciju prema sebi, ukopan je u mjesto gdje se nalazi.
Osim toga, nije to za njega samo mjesto, nego njegovo Sve, to je
adimenzionalni kontinuum.
- 94 -
Sinkretizam je kontinuum bez ispunjenja, bez vremenskih i
prostornih dimenzija. Sve se obara u nerašþlanjeno jedinstvo, u kolektivni
korpus koji kolektivu izmiþe, pa upuüuje dalje na pretke, na tajanstveno
porijeklo, na mitske pokrovitelje, dakle na nešto iz þega se derivira.
Sredina, bitelj, subjekt, te kretanje, vrijeme, svaka moguüa artikulacija sve pada jedno u drugo kako bi se nastavilo. Tek što krenu, opet su tamo
odakle su krenuli. Cikliþnost je prije svega prirodni fenomen. U ljudi nije
poželjna, jer je antropski neproduktivna. Historije ne bi bilo kada bi se
cikliþki ponavljala. Maknuti se s ove mrtve toþke isto je što zakoraþiti
preko granice pukog boravljenja. No u boravljenju je sve, zato je stari
svijet u jednoj svojoj fazi pun tragedija: svaki nagli pokret vodi u slobodu
i smrt istovremeno. Od þovjeka se posvuda traži da "se miþe s mjesta".
Ljudi ipak ne mogu napustiti ovo "mjesto", to je njihova pred-historijska
lokacija. Oni ga nose sa sobom zajedno s obrednim maskama,
relikvijama, plemenskim tajnama, zavjetima predaka i duhova zaštitnika.
Poput legendarnog Bianta prte tekovine, skromne okolnosti što su ih
izradili, þitavo društvo je stalno na putevima - i to stalno istim. Ljudi se
neüe maknuti, bar ne daleko ako je "mjesto" u njima, ako su bez vlastitog
zaleta i sputani oskudicom. Gladan se ne može otrgnuti od potrebe za
jelom, umoran od þežnje za odmorom; mržnja zasljepljuje; ljubav, kažu,
zaglupljuje; fanatiku ideali ne daju misliti. U sliþnim nevoljama þitava
društva þame vjekovima.
Negativna osnova je praznina u koju ljudi zapadaju kad nedostaju
snage da se samostalno krene. U tom sluþaju spajaju se u prirodne grupe,
formacije i družine, te tako srasli se ne kreüu na valjan naþin, ne djeluju,
nego se gibaju u ljušturama kao neke doživotne larve. Konkretne jedinke
i biteljske tvorine pokreüu preko korelativne djelatnosti površne i
besadržajne bivne procese koji ne donose aktualne emancipacijske
uþinke. Domaüa životinja, kulturna biljka, oruÿe ili naprava nastaju kroz
vjekove. Sebiv malog intenziteta tvori cjelinu koja ze jedinku ima
inobivni karakter. Nedostaje simultana konstitucijska faza. ýovjek tu
naizgled biva na nekakvoj onostranoj osnovi. Ono što ljude povezuje
socijalno i kulturno ne sadrži njihova djela i akcije, u tome ne vide sebe;
ne nalaze historiju u svom rodu, veü imaju nastrano uvjerenje da
"historija" proizvodi ljude.
Ljudski život je ipak svoj glavni izvor. Kružeüi u sebi, razvija
svijest. Ako se kruženje zbiva na dugim putanjama, onda se sadržaji
nasljeÿuju. Ljudi ih ne uspijevaju kritiþki preraditi; manje-više
nepromijenjene ih predaju sljedeüim pokoljenjima. Ono što se dogaÿa
nije djelo živih ljudi, veü neþega što pokreüe ljude i dogaÿJaje. Inaktualni
- 95 -
kontinuum je u bliskom srodstvu s bogom vremena - oba gutaju svoju
djecu. Ljudska Djela ne povlaþe dogaÿaje i vrijeme za sobom nego
išþezavaju u pustom vremenu. Subjekt se pri tome ograniþava
svakidašnjicom, a svijet mu se gubi za prvim horizontom. Kad idemo za
cjelinom opet se vraüamo natrag i padamo na cikloidnu osnovu.
Za rod bi bolje bilo reüi da najprije tvori zajednicu opstanka, a
potom zajednicu ljudi. Uostalom, opstanak je kriterij, a ne sebitnost.
Sebivanje se ovdje sužava na opstanak, odnosi se redukuju na socijalnu
simbiozu, a osoba na jedinicu. Negativna zasnovanost je bjelodan
paradoks, a ipak znaþajan. Drevni subjekt je nalazi u neposrednom
kontaktu s onim što je odsutno i ophodi se s opüim. To u nekih
istraživaþa izaziva iluziju da su primitivni ljudi neposredno religijski,
metafiziþki ili umjetniþki nastrojeni, da postoje na bitan i neposredno
slobodan naþin, te da žive u praizvornim i vjeþnim strukturama. Na djeci
se vidi da nije tako. Ona lako povjeruju i odustanu, a da i ne znaju kako i
zašto im se dogaÿa jedno ili drugo. Njihova vjera nema nikakvu
vrijednost. Dijete iz toga brzo izraste, a da bi ostalo u vjeri kad odraste,
mora iüi od poþetka. ýovjeþanstvo poput dinosaura raste po þitav život, i
nikako da se zaustavi u zrelosti. Njegovo djetinjstvo je permanentno. Sve
dok þovjek tavori u prirodi, on nije pravo "budan" niti "opušten", ne
"zaboravlja" niti "pamti". On jest upravo "ovako" kako jest, ne nosi
breme objektivnog svijeta i ne posrüe pod njim kao današnji ljudi.
Kad tvrdi da mit ništa ne objašnjava, Malinovski postavlja opšte
pitanje: Otkuda, naime, uzeti objektivne definicije, kategorije, referentne
taþke, sisteme? Ovdje se nema što objašnjavati jer zaþarani krug što ga
stalno iznova opisujemo predstavlja ono tamno mjesto na koje odlažemo
svaki smisao i nadu i uzimamo tajanstvenu izvjesnost sumnjive
vrijednosti. ýitav samonikli svijet je uvijen u tajnu i neizvjesnost s kojom
ljudi oduvijek muku muþe i na neki naþin opet se mire.
Starinski univerzum je carstvo svjetla i tame u koje se može uüi i
doznati tajne samo za cijenu smrti. Negativna osnova dejstvuje svojom
irealnošüu, odsutnošüu kao strah iz praznine. Shakespeareova osoba
uzvikuje "Što je strahota stvarna spram one iz fantazije!" Napoleon kao
da ponavlja istu misao: "U predstavi, isto kao u matematici, neizmjerna je
moü nepoznatoga". To vrijedi, naravno, samo ukoliko nepoznato izrasta
iz nas.
Ako svu životnu aktivnost trošimo na elementarno
samoodržavanje, onda je loše. Kaže se da "iza prokletih ništa ne ostaje".
Ko bar trag napravi, ostavlja nekakav put drugima. Ljudi bez vidnih
tragova nisu mogli uüi u svijet i historiju, nisu ništa izdvojili iz procesa
- 96 -
pukog bivanja. ýovjek je zaokupljen sredinom, živi tako što se vrti u njoj.
Nuždu kakva mu se oduvijek nameüe prihvaüa kao nužnost, negativne
rezultate ima kao pozitivne odrednice. Stanje spram kojeg smo nemoüni
postaje nadmoüno i proizvodi tajanstveno vrijeme, iznenadne i razbacane
dogaÿaje. Sredina je neuhvatljiva, misteriozna i nepouzdana. Ne zna se
otkuda što dolazi ni kamo odlazi.
Buduüi da ovdje nema valjanog kontinuuma (razvijene i išþlanjne
OB-i ni SEB-i), razvitak nema na þemu graditi, ljudi su historijski
neplodni. Ne drže se Prošlosti, kako im se to predbacuje, oni ne mogu
dalje i zadovoljni su ukoliko uspijevaju ostati uz nju. Goli opstanak ne
pozna buduünost, sadašnjost takoÿer ne nalazi smisla u sebi, veü ide po
njega unatrag. Otuda kruti "tradicionalizam", što treba razumjeti tako da
Minulo nije privuþeno snagom sadašnjosti, veü njezinom nemoüi. Od
svega što dospije u ovaj bivni vakuum, malo što se izvlaþi iz njega i
samostalno razvija. Iako je vakuum funkcija ljudi, ipak ga ne ispunjavaju,
nego se nadalje otiskuju u nj. Generuju manje-više sve sadržaje što ulaze
u njihov život, no direktno ih ne ostvaruju, pa nastaje apsurdno stanje:
korijen þovjeka je od þovjeka odvojen.
Zajedništvo prethodi ljudima. Da bi stajao, svaki pojedinac mora
se oslanjati na ostale, a svi na sve. Tako nastaje negativna osnova, neki
isprazni centar kruga þiji obod zaposjedaju realna biüa. Ne prelazi
individua neposredno u opüe, nego opüe zahvaüa individuum što mu pada
u susret. Jedinka ne kumulira oko sebe, nema se na þemu zadržati uza se,
pa odmah se obara prema drugima. Kroz središte prolazi ukupna
aktivnost: u ovom odnošenju prema sebi i ostalima jedinka negira sebe
kao onu jedinicu na rubu i otprema u besprostorni centar referencije.
Posredstvom njega se restituira kao pripadnik roda i nositelj rodovskih
znamenja. Integracijsko središte sinkretske cjeline praktiþki je
upražnjeno. U središtu su svi i niko. Iz njega se ne vlada, veü se širi
spontana samokontrola.
U osnovi sinkretizma je þinjenica da pojedinac ne može "oko"
sebe razvijati posebni bivni prostor, za njega postoji jedino onaj
zajedniþki. Jedinka se raÿa iz cjeline i na cjelinu se razlaže. Iz djelovanja
što ne dopire dalje od neposrednog uþinka, ne nastaje bivno polje koje bi
osjetno presezalo datu cjelinu. Su-bivanje u spoju i po nuždi svaki put se
ograniþava na prosti biv.
- 97 -
3.2.
Protosubjekt
Ljudi ne razvijaju valjan odnos prema stvari za koju su životno
vezani, stoga se i s njom poniru u socio-prirodni proces. Potom se
"obraþunavaju" sa svojim predmetnim bivstvom ulažuüi stalno subjekt u
bitelj, a život u zasnivanje života; rad vraüamo opet u rad, i to prema
propozicijama" radnje. Nema sredstava koja bi omoguüavala pouzdanu
akciju, a time i eventualni razmak izmeÿu potrebe i njezina
zadovoljavanja, izmeÿu rada i življenja. Spomenuli smo da treba
razlikovati sredstvo od posrednika. S gledišta odnosa þovjeka prema sebi
sve stvari su u ulozi posrednika. Opüenito, ono što smatramo sredstvom
za protosubjekte je sastavni dio njihova biüa. Nužda s kojom se þovjek
privija uz vanjske pretpostavke života i cijeli naþin egzistencije ne
pobuÿuju na kritiku, kako bi se moglo oþekivati prema doktrini
sirotinjske bune, veü na obožavanje. Rijeke, šume, sunce, kiše, stada i
sjekira jesu životodajne sile, one stoje više od samoga života. No tamo
gdje nedostaje OB-na posredniþka sfera, nastupaju ljudi u ulozi svojih
posrednika, a oni, razumije se, ne mogu biti punovrijedni subjekti.
Umjesto odnosa svojstvenih subjektu, na snazi su neodnosni spojevi
utisnuti u življenje.
Za drevne ljude se ne može reüi kao za današnje da rade. Njihovo
djelovanje nije predmetno ni instrumentalno u našem smislu. Za njih je to
prije svega životna aktivnost ili naþin aktivne egzistencije, za razliku od
pasivne strane što se zbiva sama od sebe. Kao što cilj svijesti nije
objektivna istina, tako praktiþkoj aktivnosti nije cilj objektivni rezultat.
Stanja subjekta su ovdje "rezultati", stoga se objektivni kriteriji
djelovanja ne mogu ukljuþiti. Historijski protosubjekti podsjeüaju na one
starinske ratare što tisuüljeüima drže u rukama to isto ralo i motiku,
poþinju od istih radnji i nadaju se istoj bijedi s kojom su odvijeka
pomireni.
Danas je sebitnost naizgled naknadno resorbirana u sisteme, a u
drevnih je ona stopirana na poþetnoj razini. Osim toga, djelovanje je
nedovoljno razvijeno da bi postiglo objektivnu vrijednost. To
pretpostavlja "slobodni" predmet i slobodu subjekta od predmeta. No
subjektivnu stvarnost mora postizati, pošto-poto.
Umjesto da stane na svoje noge, protosubjekt tetura do prvog
oslonca koji mu se ponudi iz okolnosti i miþe se uz njega. Tako, naravno,
ne može daleko: znaþajna dogaÿanja najþešüe poþinju i završavaju mimo
njegove volje i uvida. Ali ljudi to doživljavaju na svoj naþin: Kako se što
pojavljuje, tako to i mora biti. Za njih ovo moranje nije posljedica vlastite
- 98 -
slabosti, veü djelo samih pojava i njihovih principa; otuda animizam,
spiritizam i sl.
Elementarni subjekti ne nastupaju s razvijenim misaonopraktiþkim operacijama i razgranatim okolnostima, njihova je aktivnost
neanalitiþka, uglavnom je korektivna. U njih se ne istiþe buduünost,
štoviše, ni prava prošlost, jer se i ona slila u sadašnjost, nategnutu
unaprijed i unatrag. Jedino što zaista jest, to je ono prisutno jesno.
Doživljavajuüi ga dospijevamo u "istinu" i stvarnost. Osjeüaj, misao i þin
se stapaju, ne samo zbog nedovoljne posredovanosti i reaktivnog
djelovanja, veü zbog dominacije reagiranja i doživljavanja nad odnosom.
Iako se reagira putem izraÿenih stavova, ipak se njihova pripremljenost
ne osjeüa. Kad ljudi brane svoje odreÿene ideje, smatraju ih svojima, bez
obzira na njihovo porijeklo i razumijevanje sadržaja.
Probavljajuüi sredinu protosubjekt je, sliþno životinjama,
asimiliran sredinom. Ali i kad se ljudi igraju s izmaštanim likovima, oni
naziru sebe i pripremaju znanja kao mladunþad kad se meÿusobno "bore"
i pritom angažiraju svoje snage i prezentiraju buduüu egzistenciju. Dijete
takoÿer ne spoznaje u našem smislu, nema predmet, ono osvaja sredinu
tako što se "uigrava" u nju.
Vrijeme neposrednog življenja je pretežno prirodno. Lovci,
pastiri, nekadašnji poljodjelci ne idu dalje od njega. Nije objektivno ni
subjektivno, ono je fuzionirano u procesima. Tekovine se ne tvore, nema
pozitivne kulture.
Predmet, sredstvo i cilj stapaju se u neanalitiþku aktivnost ili
radnju. Primitivni subjekt je inicijativno ne razvija, on se u nju ukljuþuje.
Što üe i koliko üe uloviti, kako üe se baþeni kamen rasprsnuti i kakvi üe
upotrebljivi ulomci nastati; kakav üe biti ishod premještanja iz planine u
nizinu ili s kopna na obalu, što üe uroditi i koliko üe se ubrati - to je
uvijek više stvar vanjskih faktora nego akcije. Nužda i dogaÿanja gone
ljude, a ishod akcije se þesto pojavljuje pojavljuje izvan prvobitnih
namjera subjekata.
U protosubjekta svijet je ono "okolo". Dijete je neposredno svoje
Drugo, pa kad se pušta u "svijet", ono time istovremeno šara po vlastitom
biüu, što se krivo tumaþi da dijeca ne razlikuju fantaziju od stvarnosti. U
svojoj stvari dijete se dotiþe sebe. Izmeÿu njega i njegove stvari nema
distance kakvu imaju odrasli. Djeca skoro da ne koriste pojam vremena,
ne izdvajaju ga iz življenja; zamisao odmah izvršavaju; predmet i
sredstvo osobito ne razlikuju; "cilj" je veü u radnji, a upravo to izaziva
utisak da se ona samo igraju. Rijeþ je meÿutim o sugestivnoj svijesti i
neanalitiþkoj aktivnosti. Ovdje stvar nije predmet, ona je unutarnji
- 99 -
element bivanja. Izgleda da Djeca uopüe ne fantaziraju i ne igraju se tako
kako to mi vidimo:
-Ona se jednostavno predaju svojoj životnoj aktivnosti. Zato je
djeþja igra ozbiljnija od igre odraslih;
-Dijete je sklono "igrati" se sa svim s þim se susreüe, a dospjeli
samo s onim spram þega su slobodni; djeþja igra izvan pitanja slobode;
-Odraslima ne pada na pamet da se igraju sa svojim svijetom i
uporno se opiru tome da se svijet igra s njima, a Djeca puštaju da ih nose
dogaÿaji što ih ispunjavaju. Pri tom se izlažu mnogim opasnostima jer
slabo prepoznaju objektivne kriterije; i tako im ne bi bili od koristi.
Djelovanje u kojem prevladava zbivanje nije u pravom smislu
predmetno. Eksploativno bivanje, uostalom, potjeþe iz ograniþenosti
djelovanja, kojem poglavito nedostaje slobodna odnosnost. Djelovanje
što se odvija na neodnosan naþin nije obuhvaüeno subjektom, njegovim
valjanim svrhama, nego prolazi pored njega u samostalne radnje. Premda
aktivnost potjeþe od djelatelja, svejedno mu ne pripada. Svijest je ovdje u
prvom redu egzistentno-sugestivna, a tek usputno spoznajna,
informativna ili orijentacijska. Protosubjekti se ne bave spoznajnom
aktivnosti. Oni se samo orijentiraju putem osobnih reakcija i kolektivnog
iskustva, te pomoüu spontanih kombinacija i naslijeÿenih slika.
4. DIFUZNOST BIVA I SVIJESTI
Kao što se difuzno svjetlo širi u svim pravcima i pri tom ne stvara
sjene, tako egzistentna svijest difuzna jedva razlikuje znanje i neznanje.
Difuznost svejedno ne iskljuþuje selektivnost. Dijete ne promatra, ono
doživljava, zato crta kuüu izvana i iznutra. Divljak traži od putopisca koji
ga je portretirao da mu vrati drugi dio tijela koji na slici nedostaje. Djeci
nikad ne treba plener ni statist pred oþima. Ono ne procjenjuje, hvata se
svoje stvari i radi s njom kao neposredno datom. Ne slika objekt, veü
njegovo unutarnje pojavljivanje, njegovo raÿanje u slikaru. Zato Djeca
uživaju u slikanju, a manje u slikama. Vanjska stvar i njezin unutarnji lik
ne razlikuju se u trenutku ganutosti, kad subjektivitet nadvladava
objektivni oblik i situaciju. Reakcija i doživljaj, bez obzira da li su
potaknuti izvana ili iznutra, þine "istinu" stvari. Nekad popularna
primitivna teorija odraza u protosubjekta ne bi imala izglede. On prije
svega asimiluje, uobražava, komponuje, a najmanje odražava i sintetizuje
tobožnje objektivne istine po mjeri stvari o sebi. U stara vremena se
vjerovatno ništa ne zna o tzv. stvari o sebi, bez koje naše teorijsko doba
- 100 -
ne može sebe zamisliti. Protosubjekt ide za onim što za njega jest i što ga
potiþe. Ostale stvari, i kad bi stajale pred njim, za njega ne postoje. Dijete
u masi pojava i ljudi na ulici vidi prije svega igraþke po izlozima, pse i
ostalu djecu. Najveüi problem pri obrazovanju djece je u tome što ih se
sili da "u srcu i duši" nose za njih beznaþajne i mrtve istine.
Difuznost ima važnu ulogu u primitivnoj svijesti. Pomoüu nje se
umjesto pojma sluþi cjelina. Zahvaljujuüi difuznosti, protosubjekt
obuhvata "sve" i stiže "svuda", te zaokružuje svoju sredinu u univerzum.
Duša maga dopire do svake druge duše i proniþe sve svjetove, "gornje" i
"donje". Ne odluþuju objektivni kriteriji. Svaka nepoznanica dobiva
svoju Odreÿenost od subjekta, zapravo od tradicionalne vještine. O
stvarima koje ih zanimaju Djeca "znaju" sve, jedva da u nešto "sumnjaju"
ili da im je nešto "vjerovatno". Divljake ne muþe spoznajni problemi. U
njih je sve “izloženo” onako kako je "viÿeno" i oslikano u predanju.
Drevni ljudi, kad ustreba,"vide" sa svih strana - "tamo" i "otuda", "kroz"
same stvari i biüa. U njima "prepoznaju" duše i demone što ljudima
predstavljaju biüa svijeta, a s njima i ljude sebi, jer tek pošto dobiju prizor
svijeta postaju sami sebi "jasni".
Veliki šaman veli da "vidi ispod kože biüa, da þuje odozgo i da
prolazi s onu stranu". I, zaista, ko bi vjeþito stajao ispred zida, "s ove
strane"? Život uvijek goni da se proÿe "na onu stranu". Protosubjekti rade
s neþim poput spontanog zamišljanja, misaonog priviÿanja ili fuzije misli
i slike u rudimentarnoj metafori. Imaju neosobno sebe-viÿenje, psihološki
aspekt egzistencije, te paradoksnu svijest preživljavanja i kulturu manje-više bez kulture.
Konaþno, difuzija ne razgraÿuje pojavu niti je sintetizuje veü je
dovodi u jedinstveni psihomedij i sveopüu "simpatiju" što okružuje stvari
i biüa i prožima ljude. Difuznost je izvanjsko obilježje svijesti koja nije
svijest o ovom ili onom, nije primarno reprezentativna, u biti nije
posveüena niþemu što dolazi samo izvana, u njoj se subjekt posveüuje
prije svega sebi. To je njegovo svjesno ili podsvjesno življenje; ovo je
egzistentna svijest.
ýovjek se nalazi ispod razine generovanja aktualnih struktura.
Prostor bivstva je skuþen; raspon izmeÿu konkretnog življenja i
nepokretne opüe forme tako jevelik da se može savladavati jedino
psihiþka urgentnost. Historijski protosubjekt ima neke djeþje probleme.
Dijete tek što progovori, poþinje pitati zašto ovo, zašto ono, zašto sunce
svijetli ili zašto trava raste. Slijede odgovori starijih koji ugaÿaju djeþjoj
psihi. Djeca u društvu odraslih brzo izrastu iz djeþjih pitanja i odgovora,
no þovjeþanstvo u svom djeþjem vijeku nema odraslih. Pitanja i odgovori
- 101 -
su trajno "djeþji". Svi su "Djeca" i kroz viekovne napore, stradanja i
lutanja moraju sami izrastati. Oni su "Djeca", a istovremeno moraju biti
svoji "odrasli". U njih se potom pitanja "sama" postavljaju i "sama"
odgovaraju, a oni kroz milenije sami sebi "ugaÿaju". Dijete osvaja svijet
uz pomoü društva odraslih, a praljudi bez-pomoüno. Nastaje višestruko
paradoksna, sebe nesvjesna, tajanstvena i ne-ljudska svijest. Tajanstveno
nije pri tom strano ni apsurdno. Ma koliko da je svijet tajanstven i
nadmoüan, ipak mora postojati moguünost da se s njim nagodimo kako
bismo u njemu opstali.
Dominuje” pred-objektna” svijest. Djeca i prvi ljudi imaju posla s
"biüima", a ne s predmetima. Primitivni þovjek je utopljen u ono što vidi.
"Viÿeno", doživljeno, zamišljano, projicirano - to sve spojeno u jedno
tvori "istine života" ili još više od toga - to je sam život. Spoznaja je
usputna: nema hipoteza, dokaznog postupka, štoviše, pojmovi su
pomoünog karaktera. Ova svijest je pred-kritiþka. U prvom redu rijeþ je o
spontanoj orijentaciji koja se veže za isto tako spontano ponašanje.
Spontanost reagiranja se meÿutim odvija preko postojeüih stavova.
Subjektivni red stvari je preþi, psihosituacija se retušira dok se ne
postigne minimalna izvjesnost. Pojedine vrste vizije svijeta vjekovima se
tvore i vjekovima tavore. Naizgled kolaju u sebi, a u stvari se ljudi ne
mogu rastati od svoje jalove prošlosti. Ne pojavljuje se ništa što bi ljude
izbacilo iz zatvorene putanje. Žive kako su živjeli, misle kako se oduvijek
mislilo. Drže se veü odživljenog života i nalaze svoju izvjesnost u nadi da
üe se izvjesnost nastaviti.
ýovjek kao biüe što biva po sebi uvijek bar donekle nužno biva na
svjestan naþin. Stoga njegov opstanak nije samo fiziþki, nego i psihiþki.
Urgentnost nije pitanje posebnog sluþaja, te ove ili one situacije, jer
uvijek moramo povezivati konce života, bilo pomoüu drugih faktora kako je to prevladavalo u stara vremena, bilo pomoüu sklopa okolnosti a to prevladava u novije doba.
Dogaÿaji što odluþno prelaze naše moguünosti, nisu više
þinjenice, nego udesi. Na njih se reaguje pomoüu veü postojeüih sociopsiholoških sadržaja, misaonih slika, spoznajnih figura, estetskih
predstava, društvenih poticaja. Sve su to oblici sebi manje-više nejasne
svijesti. Ona nije rezultat prilagoÿavanja svijeta þovjeku, nego
prvenstveno þovjeka svijetu. Svijest je "sama" pratila svoje ljude, gotova
i uvijek spremna. Aktualna svijest bi se malo razlikovala od tradicije, a
osobna od društvene. Izmeÿu znanja i vjerovanja nije se mogla pojaviti
znaþajnija razlika. Funkcija im je takoÿer ista - izvjesnost.
- 102 -
Pogrešan je utisak da je vjerovanje u nešto predstavlja izvornu
þinjenicu. Uglavnom je obrnuto, sadržaji svijesti sa subjektivnom
životnom vrijednošüu predstavljaju elemente izvjesnosti, pa se ljudi
oduvijek najprije orijetuju, zatim u sklopu orijentacije u nešto vjeruju, u
nešto drugo opet ne vjeruju. Buduüi da je stvarnih promjena malo, a
elemenata pouzdane orijentacije još manje, na snazi ostaju one tekovine
što psihiþki najviše zadovoljavaju, pa dobivaju nadsubjektnu i nadstvarnu
ulogu. Ako se neko vjerovanje objektivno zasnuje, prelazi u znanje; ako
pak ostaje nezasnovano, a istovremeno je psihiþki neizbježno, pretvara se
u trajni faktor življenja. Svijest potrebna ili nužna, a pri tom drukþije
nezasnovana tvori osnovu vjerovanja. Spoznaja proizvodi izvjesnost, a
vjerovanje je nadomješta. U odreÿenim granicima služe podjednako. O
sebi üe suditi iz puteva što su ih na neprimjetan naþin ostavili za sobom.
ýini im se da ljudi ne ostavljaju tragove veü tragovi ljude; ne vode
puteve, veü "Putevi" vode ljude. Eposi, legende, mitovi ispisuju putokaze
što oznaþuju prošlost i iskonsko dogaÿanje. Drevni narodi ne znaju skoro
ništa o svojoj prošlosti. Zapravo, nemaju je u kontinuitetu jer nisu prema
njoj aktivni, pa je takav kontinuum tako reüi od poþetka otkinut i predan
drugim vremenima i Iskonu. Tragovi se zametu kad god su slabi ili
isprekidani. Dolazi do opüe inverzije: aktivni princip je mimo ljude, a oni
prikljuþuju sebe k njemu. Ljudi sliþe djeci kad se ponašaju kao izdanci
svijeta koji postoji nezavisno. Svijet je za njih odvijeka i dovijeka. Tako
se ono inaktualno uzima kao aktivno i kao uzrok, a vlastita inicijativa je
derivat. Potom nepostojeüe jest, a postojeüe nije: najprije je Drugo, a pak
ono Vlastito. Ova inverzija tvori osnovu vjerovanja; vjerovanje je
usvajanje i primjena inverzije Ino > Ovo. Bez nje ne bi bilo religije.
Starinski svijet nije realan u današnjem smislu. Istovremeno je u
nastajanju i na izmaku. Jedino su mijena i trajanje stalni, štoviše,
istovjetni. "Sve teþe" - otkuda i kamo, ne zna se, ali upravo zato se
moralo "znati". Ovo znanje obrazuje krug identiteta: svijet onakav
kakvome se nadamo i koji podržava izvjesnost; egzistencija nam nalaže
da svijet, bez obzira kakav je, moramo posvojiti - stvarno ili fiktivno.
Gdje ne ide prvo, stvarno, mora drugo, fiktivno. Vjerovanje je proizvod
ove egzistencijalne nužnosti.
Iza svekolikog života je Život kao takav ili sudbinski, a iza
sudbine je þovjek, naravno, slabiji od nje. Ovaj krug tvori negativnu
osnovu i naþin kako se ljudi sami osuÿuju na neizvjesnost. Oni üe sebe
zavaravati sve dok u njihovu bivstvu vlada isprazna metageneza. Ovdje
se, naime, bivni vakuum pretvara u nešto postojano, u latentnu pozitivnu
veliþinu. Ono što je trajno odsutno, poþinje dejstvovati, Nada donosi
- 103 -
izobilje, opsesija se pretvara u stvarnost; magija i kult dovode ususret
ljude i duhove, bezizlaznost se obavija izvjesnošüu, a smrt besmrtnošüu.
Nije pri tome rijeþ o neþem što üe se tek pojavljivati, nego o
onom što oduvijek jest. Nema novih stvari ni biüa, jedino susreti s njima
su novi, a ponašanja se ponavljaju. Ljude ne održava njihova snaga veü
nesagledivi kontinuum obavijen tajnom i prerušen u udes. Vlastita nemoü prerasta u izvanjsku moü odsutne cjeline koja svoje kretanje mjeri
vjekovima, a ne þovjekovim danima i godinama. Nastaje apsurdno stanje:
od svega što jest, najvažnije je ono što nije, što je nedostupno. Iznad
stvarnosti vlada nad-stvarnost. Neznani svijet guta znani. Ne-moguünost,
ne-znanje ili Tajne su prve i posljednje "istine". Jer, kako sumnjati u ono
što sve sumnje donosi i trijebi? Ili kako živjeti sa samim sumnjama i
neizvjesnostima?
Oduvijek se živi u ovom krugu, no za kruženje se u poþetnoj
životnoj situaciji ne zna kao ni za gravitaciju ili elektromagnetizam.
Nijedan od tvoraca svijeta ne spominje ništa od toga. Kako bi i mogao
kad je "stvoreni svijet" ljudsko djelo. Iz dejstva se zaista može štošta
naslutiti, ali ne može znati. Stoga je Sokrat s pravom rekao da samo zna
da ništa ne zna.
5. PRAZAN UNIVERZUM
Univerzum, u koji se sve sleglo, pa se iz njega opet dugim putem
leže, podsjeüa na kontinuum. Zbivna svijest što otuda dolazi nije djelo
datih ljudi, predstavlja fenomene kontinuuma. Zato su to ujedno neznanja ili Tajne. Ovdje se spoznaja sastoji u nenamjernom sreÿivanju neznanja. Opüenito se tvori iz djelovanja koja se na kraju svojih moguünosti
pretvaraju u zbivanje.
Znanje se sastoji u tome da subjekt ispunimo objektivnim
sadržajem, odnosno da u objekt unosimo subjektivni smisao. A to je
ogroman posao za cijelo þovjeþanstvo. U meÿuvremenu se moramo miriti
sa nejasnim i neizvjesnim pojavama, sa svim što se nas tiþe. Usvojiti
znaþi zauzeti stav i s njim dalje raditi. Sreÿivati ne-znanje i organizovati
ne-izvjesnost isto je što stavljati ih pod nešto opüenitije, pod širi biteljski
kompleks, dakle, prebacivati ih u kontinuum, pa izvoditi iz njega - tobože
iz "tradicije", vjere i sliþnih oblika organizovanog ne-znanja. Daljnji
postup svijesti dobrim dijelom se sastojao u ispunjavanju i oblikovanju
ove praznine. Orenda, Mana, Nebo, Manitu, Duh predstavljaju generalne
principe.
- 104 -
Svijet je nalik ogromnoj radnji što doÿeljuje uloge i angažuje
izvršitelje. Duhovi su radnici svijeta, održavatelji njegova poretka i
nezavisnih uvjeta egzistencije. Rade na životnim pitanjima upravo ono
što ljudi ne uspijevaju. Stoga je siromašniji život bogatiji duhovima,
pogotovo onim sitnima što mile svuda okolo.
Bog je jedino biüe koje, da bi vladalo, þak i nema potrebe da
postoji. Ono što je stvoreno duhom življe je od materije" (Baudelaire).
Božansko i duhovno je dakle nadhistorijsko. Heroji žive od roda i naroda,
a ne po sebi. Slavan je pojedinac kojem ostali priznaju slavu. Žive samo
oni "velikani" koji žive od ostalih, makar istinski veliki nikad ne bili.
Transsubjektna sila drži biüe koje se nije sposobno samo održavati.
Ljudska svijest je puna "jasnih" nepoznanica, a to su psihiþke
adaptacije što nam svijet þine probavljivim i probitaþnim. Zato se
tisuüljeüima išlo drugim putem: što nije po sebi, to je po drugome. Sve
što se dogaÿa - takvo je uvjerenje - mora imati nositelja, bio znan ako ne,
onda ýudom. "Prvi uzrok" je naravno neuzroþan, a sve što je uslijedilo
bilo je njegova manifestacija. Izmeÿu apsolutnog Izvora i stvarnih pojava
nema stvarnih prelaza, prelazi su umjetni. "Prvi uzrok", prelazi sa oca na
sina, oca na oca otaca... Vjera je posvojenje nepoznatog svijeta
predstavljeno spoznaji.
Sve je "objašnjeno", zapravo, prilagoÿeno potrebi jasnoüe.
Planine, rijeke, narodi, životinje i biljke, vidljiva zviježÿa i planeti svemu je "istumaþeno" doliþno porijeklo, izdjevena su imena, dodijeljene
uloge u prirodi i u ljudskom životu. Na straži života je Psyche, vraþara
nad vraþarama, koja je za sebe razmrsila sve konce. Ona tjera da se zna i
daje na znanje, jer živjeti znaþi znati. "Znanje" ne mora vrijediti za stvar,
ali mora za "spoznajuüega" ili, bolje, za onoga ko, da bi živio, mora
držati konce života u svojim rukama, makar i prividno. Psihološka
egzistencija neprekidno hvata svoj trenutak i daje maha ideji, stavu i
doživljaju. Sve s þim se drevni þovjek susreüe, predstavlja podsvjesnu
zagonetku i nenamjernu odgonetku.
Ne može se neposredno biti þovjekom, tj. po sebi i odmah.
Pri neposrednom identitetu nedostaje cijela geneza þovjeka i
svijeta. Zato sve "može" jedino po Tvorenju. Otuda poznato stvaranjeodržavanje-razaranje.
Znati kako što jest o sebi to je stvar nauke, tehnike i þitavog
razvitka kulture i civilizacije. Time se ne bave drevni ljudi, ni veüina
današnjih. Elementarni subjekt opüenito zahvata stvar kako je prije svega
u njemu i za njega. Nema granica fantaziji gonjenoj strahom, nuždom,
nadom ili igrom. Ljudi osjeüaju nepostojeüe, "þitaju buduünost". Vide i
- 105 -
þuju duhove i opüe s njima. Uroÿenik Amazonac priþa putopiscu o
demonima kao o svojim starim znanicima. S mnogima ima posebna
iskustva. Jedni su bolji, drugi gori, a svi su hiroviti. Još neki ljudi su ih kaže - vidjeli i imaju svoje dogodovštine s njima. Ko se ne bi sjetio djece
od tri do pet godina koja meÿu stvarna biüa dovode izmišljena pa
ispredaju uzbudljive dogaÿaje oko sebe?
Proces je nadsubjektan, pa jedino u sinergiji s njim nastupa
slabašni subjekt.
Ljudska nemoü vraüa ljude natrag u prazne cikluse i tako se
pretvara u izvor negativnog supstancijaliteta. U stvari je to reziduum ili
pasivna opüost.
Religija je rana pred-kritiþka svijest. Ne ispunjava je objektivan
sadržaj koliko subjektivna nužda. Po formi je samoizraz (slika, metafora,
pripovijest) nadsubjektnih razmjera ili tvorba na pasivnokontiuumski
naþin. Religija je "istina" doživljavanja, umijeüe tvorbe izvjesnosti u
neizvjesnosti, te naþin generovanje duhovnog opstanka u prevrtljivom
svijetu. U srodstvu je s poezijom. To je poj iz zatoþeništva, poezija koja
nije dospjela do slobode, poezija bez poete. Umjesto njega na sceni je
narod, on poje bez pjesme; to ljudi zajedno trpe i zajedno se tješe.
Inobivni, inaktualni autoritet sjedinjuje dvije opreþne vrijednosti:
izvjesnost i neizvjesnost, pa ima tendenciju da proizvodi potpunu
zavisnost ljudi. Ako se ljudima stvarnost zbiva, razumljivo da je ni u
svijesti neüe vezati uza se, nego sebe uz nju. Ne mogu je pojmiti, jer se
poimanje veü zbilo. Nije to živa svijest živih ljudi. Svijest ispunjavaju
znamenja i poruke vjeþnog udesa. Ljudi svom životu ne mogu dati
praktiþki razvijen i izrazit oblik, stoga sebe ne spoznaju, veü nejasno
osjeüaju i kreüu kad im doÿe da krenu. Vjekovima opisuju svoj put na
temeljima skoro nepromjenljivog viÿenja što ga njeguju u kazivanjima,
mitovima i þitavom naslijeÿu. Sve dok se ne poþnu “promatrati” u
metežu aktualnih zbivanja, ne mogu o sebi ništa odreÿeno reüi. Ostaju u
svojim oþima onako kako su se stekli, kakve su ih protekla vremena
iznijela i sudba udesila.
Drevni ljudi nemaju svijet, štoviše, ni stvarnost u današnjem
znaþenju. Umjesto njih je transpozicija na simboliþki izraz cjeline.
Pozitivizam ne bi poslužio ljudima koji ne žive u nauþno-tehniþkoj
civilizaciji kao što iscjelitelju, tzv. bioenergetiþaru, nisu od koristi
biologija i fizika. Ne može se biti vraþ bez simbolike, bez relikvija i
misteriozne opreme. Kako þiniti þuda bez þudotvornih sredstava i
postupaka? No s druge strane, kako ih se odreüi kad su ih ljudi sazdali
upravo zato što ne mogu prihvatiti život i svijet bez njih? Dijete je
- 106 -
otpoþetka na rukama odraslih, ali þovjeþanstvo nema staratelja. Ako
jedinke i generacije bez traga išþezavaju u proždrljivom vremenu, onda iz
njega izrasta jedino Jedno - totalna utvara ili Iskon.
Vjekovima se nije ništa istraživalo. Spoznaja se, kao i sve ostalo,
zbivala sama, i na tajanstven inaktualan naþin. "Mislilo se" dijakrono.
Ljudi su govorili i mislili prije nego je napisana bilo kakva gramatika ili
logika, raþunali prije matematike, lijeþili se prije medicine, proizvodili
bez tehnoloških disciplina, trgovali bez ekonomije, izradili pravo bez
ijednog zakonodavca i pravnika, stvorili red bez policije i poredak bez
države i vladara, ukrako, oslikali su svijet bez poznavanja svijeta, imali
su kulturu i svijet koji se okretao prema njima. Sve vrste starih kazivanja
predstavljaju a-subjektni govor svih svima. Starinski þovjek malo što
poduzima na svoju ruku, pogotovo na nov naþin.
ýudotvoran akt taljenja i kovanja metala od nezapamüenih
vremena se ponavlja na isti naþin, bez inicijative bilo kojeg smrtnika i
bez uvida u prirodu stvari; ljudi pale vatru bez ikakvog znanja o
sagorijevanju. Kao što su se kroz milenije hranili ne znajuüi što jedu, tako
su mislili, maštali, psihiþki asimilirali i spoznavali, a da nisu znali šta je
što. A ipak su oduvijek "znali" sve što ih se ticalo. Ono što se tu dogaÿa
bez ljudske inicijative, djelo je Sile dogaÿanja; ono pak što se zna stvar je
Znanja; što je bilo - to Mnemomozini; što üe biti - to neka bude Sudbini.
Postupak je u redu. Trajne nadmoüne okolnosti izazivaju glad za
izvjesnošüu. Zasiüenost je trenutaþna, a glad stalna. Ona þini život
muþnim, a svijet nesusretljivim. Svoja iskustva sa životom i svijetom
ljudi su, kako je Hume ustanovio, pretumaþili u zakone. Iako time nisu
dobili ništa u pogledu pozitivnih znanja. Drevni þovjek ima dva
"sredstva" pomoüu kojih pokušava sve što pokušava njega: na jednoj
strani su doživljaj i stavovi, a na drugoj pripovijesti. Nešto individualnog
domišljanja što se pojavi, odmah išþezava u opüoj svijesti, kao što se
pojedinaþni dogaÿaj gubi u neodreÿeno dogaÿanje.
Samonikla svijest i tradicija opüenito mogu štošta oslikati, prožeti
ljudskim umom, ali samu sebe ne može. Kako dokuþiti svoje granice?
Pripadnici jedne generacije ne ostavljaju puta onima što slijede. Ostaju
samo tragovi lutanja, po kojima nastavljaju, jer ih gone iste nevolje da
krstare po istim prostorima.
Ovo "viÿenje" života proteklim životom samo je neka od njegovih
manifestacija. Nije na viziji da nešto prikazuje. Viÿeno s kojim se
identificiramo jest zato što ne može ne biti. Uz to je samodovoljno, samo
tako spreþava nepoželjnu moguünost ili bezizlaznost. Od nastanka
ljudskog roda živi se u neizvjesnosti. Vjekovni reziduumi stotina
- 107 -
generacija se pretaþu jedni u druge, ponavljaju i neprimjetno mijenjaju.
Uvijek se stjeþu u transsubjektnu svijest nikoga, u svijest što donosi
svjetlo i tamu. Potom ljudi vide ono i vide onako kako su što vjekovi
osvijetlili i zatamnili.
Spoznaja i vjera nisu moguüe ni korisne, zato ovdje ne nailazimo
na istraživaþe ni vjernike. Opüa svijest ne podliježe preispitivanju i
dokazivanju. Dvostruki životni paradoks - inaktualna izvjesnost. Uloga je
forme vjerujuüe svijesti da saþuva snagu ovom paradoksu i onemoguüi
mu da sam sebe ukida. Umjesto da ljudi ukinu paradoks - što, naravno, ne
uspijeva, jer tek se bore za goli opstanak i po svaku cijenu - oni
"poništavaju" samostalni svijet, pa i sebe tako što sve stavljaju pod
okrilje jedine apsolutne stvarnosti i predaju se njoj i tako proizvode
pasivnu izvjesnost.
Utiskujuüi opüe sadržaje u svoju osobnu svijest, ljudi proizvode
pasivnu izvjesnost iz koje izrastaju starinski nesalomljivi duh vrline i
savremeni fanatizam. Svijet zbivanjem i bez ljudi je ureÿen za potrebe
ljudi - svijet partner, pratilac, korektor, sudac, zaštitnik, dakle, svijet u
svim ulogama u kojima þovjek ne može direktno nastupiti - mogao je biti
jedino stvoreni svijet – što su ga stvorili sami.
Poimaju svijet iz negativnog iskustva sa sobom, a sebe
doživljavaju preko iskustva sa sredinom. Egzistentna svijest je titranje
izmeÿu subjekta i sredine. Iako je svjestan, ipak se þini da je svijest
biteljsko-nadsubjektnog porijekla. ýovjek ne može inicijativno nastupiti
u podruþju odluþivanja o sebi; nije dosegao stadij punovrijednog
subjekta, pa sebe udvostruþuje pomoüu duše kao izvanjskog korelata i
spone s apsolutom. Zemlju þini predmetom preko “Neba”, zapravo, sve
preko inaktualnog ili sudbinskog zajedništva. Sve je u jednome, a ovo
Jedno direktno ne odgovara niþemu realnome, taþnije, niþemu izvan
vjekovne negativne samoodreÿenosti ljudi.
Uvijek se polazi od onoga što veü jest, od kontinuuma koji se na
taj naþin razvija u vjekovnu svijest. U njemu je na snazi inaktualno
mišljenje, nešto poput transsubjektne "spekulacije" što radi pomoüu
alegorija i metafora i širi se putem spontane predaje. Subjekt djelovanje
iza granica svojih moguünosti degradira u zbivanje, a subjektnost u
transsubjektnost; pri tom se svijest srozava u ne-svjesnu kontinuumsku
radnju ili "tradiciju". Poþinjalo se uvijek od poþetka koji se nasljeÿivao
neprimjetno premještao. Na snazi je bila pasivna misao i transsubjektna
kreacija. Ovdje potom "misle" sažetiji biteljski kontinuumi: "Mezopotamija", "Egipat", "Grþka", odnosno "renesansa", "industrijska revolucija".
- 108 -
Nadosobni ciklusi zatvaraju proces, a ne zatvara ga niko od
subjekata. Tako nastaju mišljenje i svijest nikoga. Misao i Rijeþ su þuda
kao i ostali za nas nezasnovani dogaÿaji.
Upravo zato autoritet ne-znanja može biti veüi od autoriteta
znanja. Ne leži privid slobodno "pored" istine, nego hipertrofirana
zabluda ispunjava i asimilira slabu svijest . Zato argumenti ne mogu ništa
ekstremnim stavovima. Tek kad je mitologija dospjela u krizu, nastupila
je filozofija kao aktivna spekulacija.
"Znano" se misli iz vjerovanja, a jedva da se vjeruje iz mišljenja.
Buduüi da je znati i vjerovati u suštini isto, drevni nisu imali uþene glave
ni bigote, uostalom, kao ni druge socijalne bastarde od kojih vrvi današnji
svijet.
Njihova socijalna peüina predstavlja njihov svijet. Iako ljudi iz
peüina žive na zemlji, ipak Zemlja kao planet za njih ne postoji. Stvarno
spoznavati ne znaþi drugo do prelaziti od prethistorije u kakvu-takvu
historiju. ýinjenica da ljudi ipak "znaju" i ne znajuüi, znaþi da su se
ukljuþili u "Znanje" ili u vjerovanje, preciznije, u kontinuumsku nesubjektnu svijest. A da bismo se smirili u Znanju, mora biti sugestivno ili
bar autoritarno. Mora imati nas u svojoj moüi, ne mi njega, tada bi stvar
propala. Nemoüni traže oslonac izvan sebe. Inaktualna izvjesnost rješava
svoj paradoks: jest u obliku vjerovanja, zna po tome što vjeruje, a ne
objektivnoVjeri se žrtvuje ljudski um i þitav život; svi njezini najveüi
predstavnici su žrtve i muþenici. Ona je naša, ali mi je ne formiramo,
"sama" prodire u nas, stoga smo mi njezini. Teolozi postupaju ispravno
kad veü u principu odbacuju moguünost spoznaje ili pozitivnu izvjesnost
i smatraju je beznadnim ljudskim pokušajima.
Umjesto da aktualna svijest realizuje kontinuitet, stvari idu
naopako: kontinuumski sadržaj ispunjava aktualnu svijest. Stoga koliko
naroda i ljudskih epoha, toliko obiþaja, vjerovanja, kultura, tipova
mentaliteta i karaktera. Predcivilizacijski ljudi ne prave razmak izmeÿu
življenja i svijesti. Oni svoja viÿenja izvode iz života, ali kako se
pojedinaþni "izvod" realizuje tek kroz vjekove, nameüe se preinaþen
utisak da se živi prema nepromjenljivim psihiþkim standardima. Ovaj
utisak goji školovana predrasuda kao "duh nacije" ili opüi Duh.
ýitav život nam protjeþe u zatoþeništvu. Princip ljudskog bivstva
je sloboda, a u stvarnom životu svuda se na nas tovari nužnost.
Rijeka života je neobuzdanija od svih tokova. U njoj jedni ljudi
umiru da bi drugi nastupili, pri þemu se ono najznaþajnije dogaÿa mimo
svih, i to kao djelo nikoga. Što üe se s nama zbiti, to ne možemo
unaprijed znati, to je u rukama Tajne i Sudbine. Apsolut je principjelno
- 109 -
nespoznatljiv. Ukupnost života ima za nas uvijek zbivni i tajanstveni
oblik. Sve konaþno je u njemu prolazno, stoga je Prolaznost (negativna
supstancija) ono jedino i vjeþno.
Iz tragedija se dade dokuþiti da ljudi doživljavaju slom kad se
pokušavaju uputiti "natrag" k sebi. Umjesto da nastupe sami, pojavljuje
se nešto drugo što ih nadmašuje; nadaju se slobodi, a þeka ih odmazda.
Kad ulažu cijelo biüe u samoodržanje, ljudi postepeno jaþaju
njegove samostalne pretpostavke koje onda kao nekakve utvare
onostranosti iscrpljuju ljude. Lavirajuüi oko svoga biti-nebiti, postavljaju
konstante na koje se nužno vraüaju kao na negativni supstancijalitet.
ýovjek je slabašni potomak hirovitih sila što su ga iznijele na svijet i
trajno drže pod svojom bezobzirnom vlašüu. Nedostaje pozitivna
egzistencijalna osnova, nešto što ljudi uza se razvijaju; nema OB-i
pomoüu koje bi se u dovoljnoj mjeri oslanjali na sebe. Sliþnih sadržaja
nema ili su toliko elementarni da se ne mogu odlijepiti od njih. Od svega
"našega", najzad ništa nije naše. To što jesam, to dolazi izvana, s one
strane, i otuda mi daje da budem ili da ne budem.
Ljudima ne pada na pamet da sebe objašnjavaju iz svojih
beznaþajnih djela. Samorazumijevanje je izraz sebitnosti. Bilo bi to þudo
kad bi ljudi sebe razumjeli još dok su im oblici života neuhvatljivi i prije
no što su k sebi dospjeli. Strukture su svakome živom þovjeku prethodile
i svakoga nadživjele. Niko od ljudi nije u njima imao udjela. Pripadale su
samo sebi, zato su bile iskonske i nedodirljive.
Tajna Vjeþnosti je u kržljavom životu koji se oduvijek svodi na to
da se u najboljem sluþaju ponavlja. To je jedina stvarnost preko koje se
ne može, štoviše, ne smije, jer je ona svoj princip, apsolutna odrednica
kojoj podliježe svaka jedinka, to je svetost. Ljudi se ne drže Prošlosti zato
što je sveta, nego zato što u tom pravcu od pamtivijeka vodi jedini
priznati "put" u svijet ili Apsolut. Što je stariji i izvorniji, to je neodreÿeniji. Orenda, Manitu, mogu i Brahma ili Hronos, predstavljaju
neodreÿenu pozadinu svega odreÿenoga. Meÿutim, instrumentalizirani
bogovi, personifikacije duhovne vlasti i gospodari ljudi, ne brinu više
toliko za svoju ulogu poþela, nego za kraj, za rezultat djela i poüudnost
ljudi.
Svijest mora prekoraþivati okolnosti, bar psihološki, kako bi se
nastao privilegovani sveti poredak po kojem je svijet sudbinski dosuÿen
þovjeku, a þovjek sklonjen pod okrilje najveüih zamislivih sila. Valjda ni
u šta nije bilo uloženo toliko uzaludnog truda koliko u apsurdni napor da
se apsolut dokuþi i predstavi. Samo spojen s njima mogao se þovjek
ponadati izvjesnosti. Zato su mnoge kulture pokopale bezbrojne duhove i
- 110 -
božanstva i ostavile, monopolizaciji duhovne moüi, da živi "Jedini",
"Najviši", tj. personalizovani duhovni vladari.
Sudbinska dogaÿanja se kazuju sama od sebe najavljujuüi buduüe
dogaÿaje. ýovjek, vezan uz njih, ne može ih pojmiti kao ni malo dijete
majku. Viÿenje bez uvida, te znanje bez spoznaje, znaþilo bi da se
sviješüenje dogaÿa kao asubjektni proces. Istim þinom se prikriva i odaje
tajna i utvrÿuje "istina". Takva je priroda prisutnosti odsutnoga, znanja
neznanoga, takav je trenutak Vjeþnosti kao i paradoksalna irealna
izvjesnost.
Stare forme su uglavnom inertne, trajne i neprikosnovene, jer ih
ljudi ne uspijevaju reprodukovatidrugaþije nego onakve kakve su i ranije
bile. Forme su djelo mnogih generacija i vjekova, ne može ga mijenjati ni
jedna od njih. U njima se "ljudski" ne živi, jer ovdje biti znaþi preživljavati.
"Zakon" stalnog povratka i prebivanja u Iskonu, koji jamþi
životnu izvjesnost, izražavaju mitovi, legende i nasljedna svijest opüenito.
6. SUDBINSKO VRIJEME
U Vremenu, kako veli stari traged, nalaze se "suci ljudima i
bogovima". Vodeüi mitovi i legende kazuju kako se apsolut snižava do
þovjeka te ga mami k sebi i uzima u svoj zaklon. Rod, pleme, narod ne
znaju ništa o svom porijeklu, ali nastoje sebe doživjeti i utvrditi na
pozitivan naþin. Potrebna im je sigurnost da nisu potomci sluþaja, da su
"jedinstveni", "pravi", "odabrani", "božji", "obeüani" - trajno zaštiüeni.
Valjana sadašnjost zaslužuje da se nastavi. No "što üe biti", to je
prepušteno Tajni. Takoÿer je Buduünost predodreÿena, neovisna o
ljudima i stoga je tajanstvena. Dosuÿena je, ali neizreþena. ýovjek je
zateþen dogaÿanjem, a to se zove sudbina, ona je svoj zakon i dejstvuje
podmuklo. Ko s njom zapodjene spor, gine; u njezinoj je naravi da ne zna
za kompromis i sažaljenje. Ne bih rekao da Otelo oklijeva. Shakespeare
tvori lik slobodnog þovjeka što živi punim životom i na najdostojniji
naþin, pa stoga mora u smrt, a ne zbog prilika.
Buduüi da neki bivni "vakuum", guta ljude i vrijeme, nastaje
utisak da išþezavanje predstavlja posljednju stvarnost i poredak
dogaÿanja. Kad þovjek uþini za sebe sve što je u njegovoj moüi, onda
prostor izmeÿu þina i ishoda ispunjava Nad-moü, tj. ono što u životu veže
i posreduje, a samo se izuzima iz života. Ovdje je nepresušni izvor
- 111 -
inobivnog poimanja svijeta: onog od mitova što ispunjavaju dušu do
današnje sofistikovane i zamorne metafizike.
Mit, kao i sve što izmiþe volji i akciji, ulazi u svijet Vjeþnog
vremena, Beskonaþnog prostora i Sudbinske nužnosti. Ovdje - u sevidu
opüenito - pridjevi su važniji od onoga þemu se pridjeveni, jer njima onaj
ko govori, dovodi u vezu sa sobom objekt o kojem je rijeþ i stavlja mu
svoje znake. Teolozi izvrgavaju bogove ruglu kad ih izlijepe svojim
epitetima prepunim ljudske bijede i požude i prave od njih nebeske
harlekine.
Mitska svijest je znanje prije spozanje, formulacija izvjesnosti
koja još nije nastupila niti može nastupiti u uzanom podruþju površnog
korelativnog djelovanja.Sudbina u životu je mit u svjesti. Preostali
beskonaþni svijet pripada upravo Beskonaþnu, pa se njemu treba obratiti
kad god nas put povede na Drugu stranu i u Nepoznato.
Usmene kronike i hipotetska nagaÿanja preživljavali bi jedino
ukoliko su se pretvarali u legende i mitove. A kako ljudi u legendama
progovoraju k sebi, oni kazivanjem svaki put ubrizgavaju snagu pripovijestima i ponovo se suoþavaju s Iskonom.
Šta bi ljudi sa samim haosom? U njemu ni indolentan þovjek neüe
izdržati. Mit pretvara kaos u svijet, da bi opet svijet - dakako,
posredstvom ljudi - proizvodio haos. Indijci su u pravu kad svoj haos
ostavljaju nadalje na snazi. To je znak misaone dosljednosti, jer ne
postoji objektivna osnova na kojoj bi se haos trajno uobliþio u svijet i
poredak. I, dok Zapad ima haos u svijetu, Indija ostavlja svijet u haosu.
- 112 -
Sveta krava kod Hindusa
Mitološki dogaÿaji simbolizuju red stvari, pa dogaÿaji nadalje
traju i drže na snazi poredak. Krave su moüne svojom životodarnošüu,
kao što su to tekuüe vode i rijeke. To je bio naþin kako se prirodi u
ljudskom životu prepusti voÿstvo, ali je to bio i razlog zašto se u njih
stavlja duhove i ljudske nade . Indijci ispisuju na kravi sve šta imaju, do
þega im je stalo, šta priroda ili vjeþnost gaji za njih. Neki postupci se
razlikuju npr. Iliri i Kelti imaju drijevo za ogrev,za japiju, za plug,þasno
drvo ili veliko stablo. Sudbinskom stablu odgovara i veliki slon koji raste
þitav život i nosi svijet na sebi i hoda po toj prirodi, oni se uzajamno
nose. Velika dugovjeþna stabla, kamenovi izvan svog prirodnog podruþja
u novije doba se pripisuju vanzemaljcima, pa tako se u ljudskom
þovjeþanstvu ne da govoriti da je nekad bilo luÿe ili danas mudrije nego
se vrti u krugusvog raspravljanja sa sobom koje nema rješenja. Krave
zamjenjuju nekadašnju Veliku Majku, samo ona više ne raÿa u peüini niti
u vodama, nego na livadi, na cesti, na ulici. Ko se pokorava poretku može
se nadati njegovoj zaštiti protiv sluþaja ili neke strane sile koja
eventualno nije obuhvaüena znanim porekom.
- 113 -
Jin-jang ne polazi od zemlje niti neba, ni odreÿenog duhovna. U dualnom
principu nije samovoljna konstrukcija prirodnih elemenata.
U inaktualnom kontinuumu se ne da poduzeti nikakva inicijativa.
Vrijedi samo ono što je i dosad vrijedilo. Stvarati nove vrijednosti, za to
nema sredstava ni potrebe. Živi se po onome što jest i što je bilo. Uzalud
su neki romantiþari, radi veüe slave "nacionalne prošlosti", pokušavali
umjetno sklepati mitove i legende i podmetnuti historiji. Koliko je samo
propalo politiþkih heroja, crkvenih svetaca, a koliko je zaboravljeno
imena gradova, planinskih vrhova ili naziva ulica "u þast besmrtnih
liþnost"!? Moü simbola je u ljudima koje reprezentuju. No da bi
dejstvovali, moraju se ljudima udvarati kao sile što postoje "same od
sebe". Biüa "fantazije", pogotovo u davnoj prošlosti, preživljavaju biüa
stvarnosti. Obiþaj preživi zakon, "Aleksandar" Aleksandra, "Cezar"
Cezara, legendarni junak historijskoga. Empirijski i duhovni lik heroja
razilaze se od samog poþetka: empirijski je onaj što je bio i bitisao, a
duhovni živi i oživljava svijet i ljude. Bogovi su morali umirati,
uskrsavati i mijenjati üud kako bi opstali uz ljude i mogli pratiti njihovo
beskrajno dovijanje.
6.1. Sintimija i legenda
Ljudi puno više toga moraju þiniti no što mogu. Oko ove
nemoguünosti razvija se zajedniþka aktivnost - doživljaji, uspjesi i porazi.
U tome je opüa tragiþnost života. Upravo to oko þega svu muku muþe,
najzad pada. Prireÿuju radnje u koje prizivaju odluþujuüe aktere i
naznaþuju svoj ishod. Prije nastupa svake životne neizvjesnosti (lova,
- 114 -
rata, važne odluke) utiru put blagonaklonosti prateüih sila, darežljivosti
Sreüe, naklonost Sudbine. Ne postavljaju životni problem realno - daleko
su od takve moguünosti - veü magijskom sinergijom i kolektivnom
sugestiom potiþu maštu, te obredom i umjetniþkom ekspresijom
oživotvoruju ishod do psihiþke realnosti.
Zajednica je garant i obaveza. Ona je jedina stvarnost što susjedi
uz samu nadstvarnost, održava spregu ljudi i nadljudskih sila. Svaka
osoba je analogna jedinica cjeline u kojoj borave ljudi i duhovi i sutvore
zajednicu psihe. U njoj se jedinka podvrgava užasu iskušenja, riziku
opstanka i hvata se u koštac sa sudbinom. Drevni ljudi ne drže do
apstraktne sudbine i udaljenih vanjskih sila kako se to kasnije radilo. Za
njih je sve upleteno u neposrednu okolinu i þovjekovu prirodu.
Iz kolektivne psihe se raÿa patos ili zajedništvo doživljavanja i
reagovanja. Zajednica diše jednim dahom. Protosubjekti skoro da nemaju
individualna polja, "subivnost" je totalna, osjeüaji istoviti i nedjeljivi.
Djeluju i doživljavaju zajedno; zajedno love, igraju, ratuju, svete se.
Zajedniþke su pobjede, radosti i stradanja. Ljudi boluju zajedniþku bol,
tuguju zajedniþku tugu, ispredaju zajedniþke snove i dijele strasti.
Zajedno se podvrgavaju inicijaciji ili žene, zajedno doþekuju glasnika,
slušaju kazivanje putnika i namjernika, stranca, glas vraþa ili išþekuju
auspicije. Javni obredi su namijenjeni tome da oživljavaju i jaþaju moü
psihe. Ona pokazuje svoju punu snagu jedino u zajednici, jer tako izvire
iz života svih. Psihokolektivizam proizvodi efekte koji po snazi i sadržaju
nadmašuju snage pojedinaca: a) kolektiv usmjerava individualno
reagovanje potiskujuüi njegove nepoželjne strane; b) preko kolektivne
funkcije eksponira reakcije; c) kolektiv razvija individualno nepostojeüe
doživljaje i daje im odmah opüi izražajni oblik.
Cijela tzv. narodna umjetnost i narodna mudrost jesu tipiþni
proizvodi inaktualnog kontinuovanja i dijakrone kreacije. Zajedniþka
psiha zahtijeva zajedniþki izraz i demonstraciju. Uroÿenici su poznati po
tome da se bodre, raduju i tuguju zajedno. Plesom, pjesmom, vikom i
svirkom spajaju kretnje, osjeüaje u zajedniþku silu života. Zajednica se
obraüa sebi upravo kao cjelina. U svetkovinama i obredima pokreüe
þitavo svoje biüe, i to skupa sa "duhovima zajednice" - zaštitnicima i
protivnicima.
Svetkovina nije nikakva prigoda, nikakvo obilježavanje dana,
godišnjice, odavanje poþasti, nikakva moderna lakrdija. Svekovina je
najstvarniji dogaÿaj. To je susret cjeline sa sobom, sebe-doživljaj i sebeutvrÿivanje skupnog biüa. Tek u svekovini stvarnost je potpuna:
nadmašuje svakodnevlje, obiþne ljude i stvari þini ne-obiþnima; ispunjava
- 115 -
pojedinaþno biüe snagom zajednice, a zajednicu izvjesnošüu što je
donose opojni trenuci, demonstracije vlastite snage i dobrohotni duhovi.
Prostor svakodnevnog sitniþavog i neizvjesnog života ispunjava pristnost
bezmjerja. Otuda na primjer teatar kod Grka.
6.2.
Prakultura
U drevnih ljudi aktivnost je pretežno reaktivna: ona je tako reüi
trpna; spoznaja je inaktualno-adaptivna; svijest a-subjektna; cijeli
razvitak više podsjeüa na prirodni rast ili kvantitativni razvoj nego na
kvalitativni historijski proces. Nedostaje razvijena posredujuüa sfera,
stoga prastari narodi ne razlikuju društvenost i kulturu. Nemaju zasluga
za svoju kulturu. Ono što su sami stvorili kroz vjekovna životna iskustva
s pravom ne smatraju svojim djelom. Dato im je zajedno sa životom,
stoga za nju ne znaju. To su elementi univerzuma: sredstva su podarena
(Prometej), znanja su objavljena (iscjelitelji, vraþi, šamani, proroci);
vještine su pojedincima poklonjene, zato su ljudi od znanja i umijeüa
(kovaþi, zidari, kipari, slikari, pjesnici) angažirani od duhova kao
izvršitelji njihova poziva.
Sva velika dogaÿanja potvrÿuju iskonsku silu i zakon uklanjajuüi
ono što im se protivi. Pouþne su antiþke metamorfoze. Na neki naþin
svuda su prisutne. Ukoliko þovjek nastupa kao oslobaÿajuüi se subjekt,
on dolazi u sukob sa silama što drže odvijeki poredak. Kad se pojedinac
upušta u sukob, on osobno gubi i strada kako je to u tragediji, iako
zajednica može dobivati.
Kad se neka forma ustali, onda progovara Iskon, Sveto. Vraþ,
bard, pripovjedaþ, tragiþar, pjesnik - svi se javljaju ne-ljudskim glasom i
govorom. Zagonetke, bajke, uzreþice, poslovice, eposi u pravilu su u
stihovima. Ljudi ne govore ljudima u stihovima. A ukoliko to ipak þine,
onda radi toga da bi govoru oduzeli bijedno ljudsko porijeklo i namjere.
Ne može proroþanstvo progovarati kao þovjek þovjeku. U stihu govori
sam Govor. Istina što se sama iskazuje i objavljuje.
Ovdje su simboli znaþajniji od stvari, obredne radnje od rada. Kad
ljudi nisu sposobni za stvarno djelo, onda prevode njegovu urgentnost na
simbole i tako þine sebi podvlasnim princip nezaobilaznog Djela.
Simboliþka radnja ne realizira cilj odgovarajuüim sredstvima. U njoj
nema objektivnog predmeta, štoviše, "logika" nedostaje. Neki amulet
štiti, drugi usreüuje, nešto opet donosi darove ili mir, neki napitak raspaljuje ljubav a kamen otvara vrata mudrosti. Poredak stvari je oþvrsnut u
toteme, fetiše, grafite, talismane, utisnut je u dvosmislena znamenja
- 116 -
(položaj planeta, letovi ptica, glasovi životinja, znamenja na kostima,
ponašanje i izjave vraþa) što najavljuju velike dogaÿaje; sve je
oživotvoreno u legendama i mitovima. U njima se smrtnici boþe sa
biüima što donose izvjesnost i nedaüe.
Strah i nada nisu praroditelji natprirodnih sila, kako to tumaþi
naivni ateizam. Ne tvore ljudi duhove; oni generiraju inaktualne
kontinuume u kojima sve ljudsko i prirodno podliježe metamorfozi u neprirodno i ne-ljudsko. ýovjek što živi u nuždi je þovjekom iz nužde.
Veüinom se kreüe u stihiji i po njezinoj naravi, sebi je tajanstven, dakako
ne može prozreti ono u þem je ogrezao. Ako se jedno misli, drugo radi, a
treüe dogaÿa, onda þovjek ne ide, veü luta prema sebi. Njegova kolebanja
i slutnje, nastale stihijski i oformljene tradicijom, pretvaraju se u
odgovore nepoznatog porijekla, ali trajnog znaþaja.
Duh sna zatvara þovjeku oþi, duh ljubavi razgara srce, drugi duh
izvodi na svijet potomke, duh plodnosti donosi žetvu, duh rata rat. Sliþna
svijest je malo plodna, neplodno je þitavo društvo.
Poput Indije, srednji istok konponuje apsolutne principe pomoüu
prirodnih idealizacija. Tako je Gilgameš skrojen od lava i zmije, muških i
ženskih principa.
- 117 -
Legende i mitovi, najveüi duhovni spomenici barbarstva, ne
govore o duhovima, nego o barbarima. Njihova svijest je naivno iskrena.
Drži se svojih ljudi. Zatim se prepravlja za crkvene svrhe i potrebe vlasti
nad ljudima. To, meÿutim, nema ništa sa pionirima þovjeþanstva.
Dok stvari samo koordinujemo oko sebe, one nam se takoÿer
samo pojavljuju, pa sve ostaje u granicama zbivanja, i u tom sluþaju þuva
svoju tajnu. Da bi se nešto odalo ljudima, mora ga se uþiniti predmetom i
u cjelini obuhvatati djelovanjem. Na taj naþin se pojavni oblici vraüaju
stvarima, a osobine stvari se putem djelovanja predaju ljudima. No tako
postupa transformativno djelovanje, dok tradicionalna znanja i vještine ne
polaze ni od jednog odreÿenog subjekta niti se k njemu vraüaju, nego se
rasplinjavaju u bezgraniþne negativno zasnovane cikluse. Forme se
ustaljuju u apstraktne vjekovne prototipove u kojih opet nema konverzije
zbivanja u aktualnu i ljudsku stvarnost.
Dok je ukupni životni prostor preuzak, na snazi je neposredna
povezanost ljudi na kojoj su se mogle nastati samo male cjeline.
Sinkretska zajednica direktno prenosi svoje moüi na jedinku i direktno je
ukljuþuje u svoje cjelinske radnje. To þini društvo vrlo kohezivnim, ali ga
stalno vraüa na poþetak u jedno "bezprostorno" mjesto. Minijaturna
zatvorena društva sliþe malim kosmiþkim objektima: nisu u stanju razviti
niti pri sebi održati bilo kakav bogatiji svijet. Neposredni kontakt s stvari
plijeni organe kontakta, neposredni kontakt sa drugim ljudima plijeni
uþesnike. Jedinke su neposredno upuüene na ostale, zapravo sputane
svojim zajedništvom. U njemu su ljudi jednaki, jer su manje-više
bezliþni, svi su slobodni, jer niko nije slobodan. Ukupni poredak je
negativno zasnovan, a pozitivno utemeljenje vodi k raspadu dosadašnjeg
sustava.
Pradruštvo je u pogledu unutarnje solidarnosti bez teškoüa.
Njegovi þlanovi žive životom cjeline. Ni sam pojam þovjeþanstva u njih
ne bi ništa znaþio. "Ljudi" žive jedino u rodu, plemenu, savezu - kao
"svoji". Kulturne razlike izmeÿu naroda pripisuju prirodnoj vrsti ili rasi,
kako to þesto þine i civilizacijski primitivci. Buduüi da zajednica ne
podnosi razliku, ona blokira unutarnje moguüe bogatstvo. Tolerancija u
pravilu ne dolazi u obzir jer ne mogu staviti u svoj okvir ono þime se
drugi razlikuju od njih. Njihova kultura je toliko skuþena da iskljuþuje
drugu. Teškoüe su s tim do danas. Kako üe osoba imati slobodan odnos
prema drugoj kulturi i drugom društvu ako ga nema ni prema svome?
Protosubjekt ne uspijeva sebe odrediti drugaþije osim onako kako je veü
odreÿen. Neposredna društvenost je takoÿer neposredno razdruživanje.
- 118 -
Zatvorene zajednice lako dolaze u meÿusobni konflikt, odnosno u divlju
alternativu: Bratski zagrljaj, ili rat!
Ljudi obuzeti trenutkom, oskudicom, strašüu, glaÿu, mržnjom ne
vide stvari kakve su o sebi, u inorodnoj osobi ne vide þovjeka. Sami su
prije svega dio kompleksa. Ne mogu se od njega otrgnuti i stvorit svoju
situaciju. Kompleks ili obuhvata sitaucije ili ne dopušta da nastanu. Za
njih ne samo da ne postoji svijet, veü je njegovo nepostojanje od
odluþujuüeg znaþenja; nije individua nositelj društvene veze nego
þinjenica da ne postoji individualitet, da je svakom þlanu zajednice ostao
jedan te isti uzak put opstanka, s kojeg se ne može lijevo ni desno. To
meÿutim utvrÿuje cjelinu. Zajedništvo je primarna stvarnost, ispunjava je
solidarnost bez solidarovanja, jednakost bez procesa jednaþenja,
ravnopravnost koja nikad nije postavila pitanje prava. Obiþaj nije
propisao nijedan smrtnik niti o njemu glasao. Na snazi je sam od sebe,
oduvijek i zauvijek, saþinjen je za ljude, ali bez ljudi, pa i kad je
pravedan, svejedno nije ljudski. Zajednica nije svjesna svoje moüi nad
svojim ljudima.
Moü je anonimna, "tradicionalna", identiþna s nuždom, s
nužnošüu i slobodom, dakle, totalna, i stoga neprimjetna. Ne predstavlja
moü u kasnijem smislu nego kompleksnost kakva je svojstvena
sinkretizmu. Ona na isti naþin pogaÿa sve þlanove, pa zbog egzistencijalne nužde ne može dopustiti da se njezin teret prevaljuje s jednih na
druge. Prvobitno su ekspoloatovani svi ljudi od svih i radi svih. Socijalna
moü, što nastaje jednostavnom sintezom individualnih snaga, ne da se
pretvarati u posebnu društvenu "silu" odvojivu od ljudi. Neposredno je
generuju, pa kako nastaje preko svih, tako se odmah dijeli na sve. Ako
socijalna snaga postoji samo u obliku neposredne aktivnosti, onda je
spram svih jednaka i neüe se pretvarati u prednosti jednih ljudi u odnosu
na druge.
Ako je istina da "nas sreüa saziva, a bol savezuje" (O.Wilde),
onda se stare narode ne da nazvati sretnima. Da bi se primaknuli sreüi,
trebalo je izaüi iz nužde. Nedostajao im je odmak od tegobnog poþetnog
stanja, zato üe reüi T.Mann "da su se stari znali smijati, sve je moglo krenuti drugaþije". Smijali su se, naravno, ali drugima, te zavaravali sebe
onako kako to þine i današnji ljudi. Svejedno višestruko manjkavi prvi
ljudi (þesto i današnji) upravo putem sinkretizma nadmašuju negostoljubivo okruženje.
Za stvarno jedinstvo potrebne su nezavisne osobe, jer jedino
nezavisne se mogu ujedinjavati. Povezivanje zanemarljivih individualnih
veliþina dobije se totalitarna cjelina, a ne jedinstvo. Nedostaje unutarnja
- 119 -
djelotvorna veliþina; ljudi nisu sebi dali poredak po kojem žive, veü ga
uzimaju kao nešto što se na njih spustilo. Nisu u stanju mijenjati ga. To
im ne pada na pamet, uostalom, na njemu je tabu. Pasivna sadašnjost je
na milost i nemilost predana nepokretnom vjeþnom naslijeÿu. Tako to
ostaje sve dok ljudi ne dokuþe svoje Minulo, dok im ne postane
predmetom i ne poþnu ga preraÿivati u elemente aktivnog bivstva. Stara
zajednica nije stvarna zajednica. Bio je to kompleks u funkciji sveopüeg
nadomjestka. Prvo društvo u tom pogledu nalikuje svima što su
uslijedila: dosad se ljudi svuda povezuju u opüu cjelinu na bezodnosan
naþin.
Bili su potrebni mnogi vjekovi da se ljudi zapute dalje iz ovog
pustog prostora. Sve dok ne postignu individualnu autonomiju, uslovljavaju se meÿusobno na opüeiznuÿen naþin. Zajedniþarski sinkretizam
nalazi se u ulozi organizatora eksploativne funkcije, i to u fazi borbe za
elementarni opstanak posredstvom primata krute cjeline, krute onoliko,
koliko i þitav život. Pojedincu je ostalo jedino ono što mu se nije moglo
oduzeti - biofiziþki proces. Ljudi su osjeüali cjelinu kao maticu života,
zato su oblik cjeline branili i þuvali nepromjenljivim usprkos svim
promjenama okolnosti. Zajednica zatoþena u sebe grþevito se držala
simbola svoje nepromjenljivosti, konstanata svoje organizacije i svoje
tinjajuüe svijesti. Ljudi su najbudnije pazili na svoj živi grob.
Na dugom putu nastajanja društva i þovjeka vladali su sinkretski
kompleksi, jedino moguü oblik primitivne integracije. Svi se ponašaju
pod pritiskom iste prijeke potrebe, zato stješnjavaju svoje veze pod
zajedniþku svrhu. Sinkretizam nastupa u fazama raÿanja i umiranja
društva: u opüoj oskudici, u konfliktima i borbama na život i na smrt, te
pri ugroženosti vanjskim stihijskim silama, u trenucima i kad je sve
zamotano u jedno klupko i stavljeno pod isto pitanje biti ili ne biti.
Kad se bivanje redukuje na kriterij opstanka, struktura se svodi na
sinkretizam; subjekt se zaustavlja na protosubjektnosti, jer motive i svrhe
djelovanja uzima iz asubjektnog kompleksa. Ljudi se životno i trajno
vežu za kompleks, a osobno i slobodno samo privremeno, iznimno ili
nikako se, dakle, bez ikakve svijesti o tome otiskuje na dug put
þovjeþanstva iz pred-historije u historiju.
Kompleks okreüe prema ljudima upravo kao ukupnost svega što
presuÿuje. Takozvani supstancijalitet - do kojeg toliko drži tradicija - i
kad bi se nalazio u svemu, ipak nije u sebi. Zato svaki subjekt stoji više
od supstancije. Samobitno biüe subiva s ostalima, ali ne slijedi nikoga.
Biüa Onog svijeta ne slijede þak ni sebe, ona jednostvno jesu. "Ja sam
onaj što jest", veli jedan od bogova, i on zaista ne može dalje od toga.
- 120 -
Promatrajuüi historijski sikretizam s bilo koje strane, u svemu
vidimo muþnu genezu društva. Muþnu, jer njegove prednosti i mane
nalazimo u istoj stvari - u sinkretizmu: sve je u jednom, jedno u svemu.
ýovjek, da bi opstao, mora se ponirati u cjelinu i u njezine kretnje; no da
bi opstao kao þovjek, mora otuda van.
7. HETEROEKSPLOATACIJA
Eksploativno bivstvo se odvija na dva naþina: a) najprije crpi iz
sinkretskog sklopa,b) zatim iz diferencovanja i kombinovanja posebnih
elemenata. Zašto najprije gradi na potiskivanju razlika, a potom na
njihovu razvoju? Po svoj prilici na to nema jednostavnog odgovora.
Socijalna struktura se sastoji, izmeÿu ostaloga, iz plasiranja
razlika i vrti se oko opstanka bitelja, a ne subjekata. Ako opstanak crpi
prije svega iz zbira golih fiziþkih i psihiþkih snaga jedinki i dodatnog
efekta kolektiva, onda je to minimum od kojeg je teško poüi dalje.
Izvorne razlike su uglavnom prirodne (spol, dob, fiziþka snaga,
nadarenost), socijalno su inaþe nedjelotvorne. Kad je rijeþ o društvu,
þesto se pomišlja na solidarnost, konsenzus i sl. Bez takvih elemenata se
zaista ne bi dalo sastaviti nijedno društvo. Meÿutim, ljudi nisu u stanju
držati se istovremeno cjeline i sebe, usljed þega se opüi process raspada
na razliþite jedinke i posebne formacije. Sa samom solidarnošüu, bar
dosad, nije se dalo puno postiüi. Dok ljudi ulažu sve, pa i život, u to da bi
opstali, život üe biti prije svega borba za život. Heteroeskploatacija
instrumentalizuje život, žrtvuje život za života, u stvari život jednih se
posveüuje drugima.
Umjesto opüe inercije što je proizvodi sebeeksploatacija iz sterilnog prirodnog tla, s vremenom se otvorio skraüeni put reprodukcije društva iz društvenog tijela. Dok se bivalo izvan aktualnog kontinuuma,
bivalo se izvan svijeta i historije. ýim se izmeÿu jedinke i ostalih pojavi
cezura, ljudi više ne idu ukorak, nego prave razmak, otiskuju se u
razliþitim pravcima i meÿusobno sudaraju. Slijedi diverzifikacija kao
spontana težnja da se intenzivira eksploativni proces i uþini što
efikasnijim. Ljudi postaju akteri parcijalnih radnja, a u spregama nositelji
odluþujuüih procesa, i to tako da u njima ne nastupaju kao samostalni
subjekti veü kao antagonisti - gospodari i podanici.
Dovoljno je bilo prijeüi od pasivnog privreÿivanja na kolikotoliko aktivno, pa da doÿe do pomjeranja biteljskog pondera s rodovske
zajednice na socio-ekonomske formacije. Daljnji razvitak ne podnosi
- 121 -
staru nivelaciju. Cjelina se predaje unutrašnjoj dinamici, a ljudi više nisu
neposredno svrstani u cjelinu.
Jedna od karakteristika sinkretizma bila je nerašþlanjenost
privreÿivanja i življenja.Tek pošto se robove i žene doba prevlasti
heteroeksploatacije izvuþe u samostalan pokret može nastupiti opšti
napredak. Stari su imali kaste izvan društva kao što su držali žensku
djecu izvan društva I crpili tobožnju durštvenost nedruštvenim
postupkom. Otkako se privreÿivanje odvojilo, pojedinac postaje
potencionalno proizvodno aktivan za sebe, a potencijalno i za druge.
Dospijeva u odgovarajuüi socijalno-tehniþki kompleks u kojem se
iskorištava njegov potencijal putem diverzifikovanja. Ako je pojedinac
veü od ranije proizvodno samostalan, onda u pravilu ne nastupa samo kao
radna snaga, nego upravo kao formiran proizvoÿaþ u ulozi gospodara ili
vazala. Onaj što ulazi pojedinaþno jest rob, onaj s porodicom kolon ili
kmet, oni pak što ulaze s cijelom zajednicom tvore vazalsku opüinu.
Nešto sliþno se naÿe u staroj vojsci. Ko dolazi u nju bez podþinjenih,
zaþlanjuje se kao podþinjen, ko dovodi grupu vojnika, on je zapovjednik,
ko þitavu armiju, taj üe biti vojskovoÿa, ali takoÿer politiþar i vlast.
Otprilike, s þime se ulazi, s time se nastavlja.
Umjesto da jedinke jaþaju kao subjekti, one se pri niskoj razini
aktivnosti i gube u socijalnom prostoru. Uostalom, ukupnost života se ne
da razviti u sebitnost; podsjeüa to na poznatu þinjenicu da se sva energija
ne može pretvoriti u rad. Omjer sebitno pretvorljivog i nepretvorljivog
življenja nalazi se u osnovi delimitacije.
Tako ekonomski i vojno-politiþki jake države same odreÿuju
svoje mjesto u svijetu, svuda po Planeti nalaze svoj "nacionalni interes" i
ostvaruju ga. Veüina ostalih ima otprilike onakvo mjesto kakvo im silni
prepuste, pa sa svojim "nacionalnim interesom" nisu sigurni ni u svojoj
kuüi. Istinski se po sebi može biti samo vlastitom snagom, a nikako po
svojoj specifiþnoj slabosti. Stvarna o-sebica izrasta jedino na pozitivnoj
kulturno-ekonomskoj osnovi. Slabi bi htjeli opstati na tradiciji, folkloru,
na "grobovima svojih djedova". Tako to nije nikad išlo, a danas
najmanje.
- 122 -
Urovoros: eksploatuje sam sebe, dok ljudi iskorištavaju jedni druge.
8. SAMOORGANIZACIJSKE TENDENCIJE
8.1. Heletiþnost i diverzifikacija
U kontinuumu "prije" subjekta je hiletik. Od stupnja i brzine i
prerade hiletika ovisi da li üe se bivanje aktualizirati ili raspršiti u transubjektne predjele. Ako se životni proces odvija s velikim zakašnjenjem
u odnosu na potrebe subjekta i s tolikim otklonom uþinaka da se akcija
trati, onda se subjekt ne uspijeva produktivno afirmirati. Umjesto njegova
razvitka, nastaje opüi proces u kojem se jedinke “obraÿuju” meÿusobno
kao bitelji, tj. kao socijalna biüa i pripadnici formacija. Neprekidno se
vrzmaju izmeÿu instanca svoje sredine, a nikako da se uprave na sebe.
ýovjek razvija bivni proces istovremeno u pravcu od sebe i prema sebi. Dvosmjernost je neizbježna. Pitanje je samo da li ljudi savladavaju životne kriterije manje-više kao dionice životnog puta prema sebi
- 123 -
ili su se kriteriji isprijeþili ispred njih kao barijere preko kojih se i ne
može, i mora. Na snazi su obje tendencije: ljudi u jednom smjeru limituju
svoj bivni prostor, a na drugoj strani nastavljaju kao njegovi agenti i
zatoþenici. "Žive svojim životom", a ipak žive za drugo: za društvo, za
doba, za sve i svašta, samo za sebe ne uspijevaju.
Ljudi ne mogu pobjeüi od svojih manjkavosti. Što su pri tom
slabiji, manji su im izgledi. Stoga zaostali narodi nemaju slavnu historiju,
a bijedne klase ne izvode velike revolucije. Djelo ne može ko zna koliko
nadmašiti svoga autora. U ljudi sve što nije sposobno omeÿiti se samo,
izdejstvovati sebi oblik, razgraniþavati se s okruženjem, suplira se neþim
drugim ili se degraduje na njegov fenomen. Kretanje izmeÿu autonomije i
heteronomije bitelja predstavlja specifiþno pitanje delimitacije.
Ukoliko limiti ostaju neispunjeni, dolazi do regresivnog
limitiranja: poriv je potišten. Ljudima se þini da su iza njihovih
beskrajnih napora sile što ih skreüu na stranputicu i njihov trud þine
uzaludnim. U svakom sluþaju ulaze u opüe oblike rezignacije. Predaju se
praznoj nadi i autoritetu i desubjektivizuju se, proces se dovršava
osobom, dovršenje prelazi na rod, porodicu, zajednicu, na nekakav
agregat, na stalež ili na društveni global. Ovo transponovanje u pravilu
vodi prema nižoj subjektnoj razini.
Na posljetku, društva i epohe se najviše razlikuju po tome u kojim
granicama ljudi uspijevaju gajiti autonomno bivstvo. Podlimitnost
poþinje od hroniþne SKUD-i gdje ljudi podbacuju i promašuju sebe. Ono
što se iz toga formira, to su opet ljudi, ali "pored" sebe. Tako im se
vlastito bivanje pretvara u ne-vlastito. Naše Mi odlazi u druga vremena i
prisvajaju ga druge generacije. I na taj naþin se ljudi nadovezuju jedni na
druge, ali kao bitelji i biteljske formacije, a ne više kao subjekti. Bitelji
takoÿer imaju svoje granice. ýovjek što iscrpljuje biteljski oblik daje sebi
subjektni. Insuficijentni subjekt pravi drugaþiji put: takoreüi ekspanduje u
okolni biteljski prostor i korumpira se.
Osobni bitelj se pozitivno limituje pomoüu sebe, a negativno
pomoüu nekoga i neþega drugoga, jer se u tom sluþaju svrstava pod
okolnosti, podvodi se pod nadmoünu širu cjelinu, pada natrag u prošlost i
poþinje od poþetka koji je veü bez njega "zapoþet". Iz toga nastaje
"socijalno-historijski proces" koji potom ima prste u svemu. Nastaje
"materija" koja odreÿuje duhovno ili "duh što tvori i rastvara" sve
materijalno. Za što god se odluþite - za materiju ili za duh - neüe biti
razlike; u oba sluþaja se polazi od heterogenog kontinuuma. U njemu se
koncentruje "priroda" bivstva, dejstvo "zakona života", te ono što "jest i
protiv þega se ništa ne može". Ovdje bitelji potiskuju subjekt. Formalno
- 124 -
nastupamo od sebe, ali veü sama SEB je sumnjive vrijednosti. Formira se
preko kriterija pasivne svijesti - vjere, ideologije, privilegovanih ideala,
dakle preko odrednica kojima se žrtvuje ono primarno, a to je subjekt.
Manjkavi subjekti proizvode bitelje i biteljske komplekse koji se dalje
stihijski razvijaju u inaktualne kontinuume. U ovom ograniþavajuüem i
silaznom kretanju uglavnom vrijedi teorija determinizma. Stoga se teorije
koje idu za deterministiþkim efektima bave ljudima samo uzgredno:
otprilike u smislu kako se ljudi degraduju pod teretom supstancije, a ne
kako se formiraju kao subjekti.
Stare zajednice se ne drže stereotipije zato što bi to željele. One
ne mogu dalje od toga. Svi rade manje-više isto, na istom objektu sabiju
snage u zajedniþki uþinak. Na osnovu sliþnog principa moglo bi se reüi
da su svi Kinezi pismeni jer svaki zna bar jedan znak, a svi zajedno znaju
sve znakove. Rani socijalizam, u neku ruku i onaj pozni, želio je graditi
upravo na takav naþin. Otprilike, svakome po hektar zemlje i koza, i neüe
biti nepravde; nema bijede gdje su svi bijedni. Identificiranje života i
rada, koje svim pojedincima stavlja na raspolaganje svijet a pogotovo
osobu u svijetu.
Diverzifikacija kreüe u suprotnom pravcu. Drži se tzv. nužnosti
stvari, zapravo osnovnih snaga civilizacije i stavlja im na raspolaganje
ljude. S njom se prelazi od autoeksploatacije iz sterilnih elemenata k
eksploataciji iz raznovrsnosti i bogatstva moguünosti. Dobivati iz
jednakosti, znaþilo je graditi na nepromjenljivosti, a crpsti iz razlike znaþi
dobivati iz dinamike. Heteroeksploatacija izvlaþi iz jednakosti i nejednakosti. Pretvara po moguünosti sve formacije (porodicu, grupu, etnik,
slojeve) u faktore eksploatacije i þini ih svojim organima.
Sinkretska cjelina ima za sve jedan jedini i nepromjenljivi organ cjelinu. Nju se stavljalo na kocku u svakom presudnom trenutku. Preko
diverzifikacije tvori se mnogostrana cjelina. U njoj je puno relativno
samostalnih jedinica, koje mnoga svoja životna pitanja rješavaju same.
Uslijed toga unutarnja organizovanost raste, djelovanje postaje efikasnije,
bitno se uveüavaju opüe razvojne “moguünosti” o sebi.
Stara zajednica je svim þlanovima neposredno pružala svoju
skromnu stvarnost, a civilizacija je to svima osporila i uvrgla ljude u borbu oko stvarnosti koju je “bacila meÿu njih “(Machiavelli). Diverzifikovano društvo veü "u startu" elminuje onaj pasivni i egalitaristiþki moment koji je zajednica dala svima u zamjenu za prešutni uvjet da
pojedinaþno ne poduzimaju ništa. Diverzifikacija polazi od principa da
sliþna, gotovinska opüa osnova ne može postojati, te da se za ono opüe
što posreduje izmeÿu ljudi - bilo kao elementi kulture, bilo moüi - mora
- 125 -
pobrinuti sama osoba. Više nije na snazi prethodna konstitutivna
istorijska "socijala".
Heteroeksploatacija izrasta iz þinjenice da radnja ima prednost
pred djelovanjem a hiletski proces pred subjektom. U prvenstvu radnje
oþituje se nužda opstanka, a u primatu subjekta se ogleda sloboda.
Sloboda pretpostavlja izvjesnost opstankom, opstanak, meÿutim, ne pita
za slobodu. Dokle god je pitanje opstanka iz bilo kojih razloga aktualno,
ljudi usmjeravaju sve svoje snage na to da ga objektivno osiguraju. Zato
se životna aktivnost koncentruje na objektnom polu. U meÿuvremenu je
faza odnosa prema sebi, vlastito bivstvo, predana neodnosnosti (sluþaju,
stihiji, zahtjevu da se živi kako se živjelo), te je biv, kako su to izrazili
neki filozofi, predan "zaboravu" radi biüa. Zbog ove stalne iznuÿene
pasivnosti prema sebi, ljudi sebe izlažu opasnosti da postanu predmet za
druge. Kao istovrsna kolektivna biüa sa zajedniþkim bivnim prostorom
uvijek su u prilici da probave život drugih u svoj, da ga jedni drugima
podržavaju ili osujeüuju, što je bit heteroeksploatacije.
-Nužda podvrgavanja nezavisnom procesu razvija se u dopunski
postupak podþinjavanja þovjeka þovjeku.
-Žrtvujuüi sebe da bi opstali, ljudi žrtvuju i jedni druge.
-Ukupni eksploativni proces se rašþlanjava na razliþite funkcije i
na razliþite ljude: aktivnost veüine ljudi se razvija u moü nad prirodom, a
aktivnost manjine u moü nad ljudima; veüina se preko prinudnih odnosa
prema prirodi i prema manjini sekundarno odnosi prema sebi; vodeüa
manjina se iz primarnog odnosa prema sebi sekundarno odnosi prema
stvarima i ostalim ljudima.
Kad se uzme društvo kao cjelina, onda veüina bavi na objektivnom polu, manjina na subjektnom. Ovaj dualizam te heteroeksploatacija i þitavo raslojavanje nije proizvod nasilja, prevare, zloupotrebe
bogatstva, gramzivosti, lošeg karaktera, kako se to priviÿa i prikazuje.
Stvar je u tome što nerazvijena jedinka u oskudnim društvenim vezama i
sa gotovo nikakvim pouzdanim standardom nije u stanju u sebi istovremeno povezivati subjektni i objektni pol, ne uspijeva zajedno razvijati
predmetnu fazu djelovanja i odnos prema sebi, te iüi prema objektivnom
svijetu sabrana u sebe. Uslijed toga dolazi do diobe ovih aktivnosti meÿu
razliþite ljude.
Otkad je eksploativnost postala heterogena a organizacija
hijerarhijska, osnovna funkcija je skrivena i izopaþena. Izgledalo je, što
se vidi veü iz naziva "robovlasništvo", "podaništvo", da je oblik cjeline
posljedica prevlasti jednih ljudi nad drugima. Do trajnih podjela se,
meÿutim, ne bi došlo da se nije proizvodnja izdvojila iz života. Pojavile
- 126 -
su se dvije funkcije: proizvodnja i opstanak.Proizvodi se da bi se opstalo
što se izokreüe da se postoji da bi se proizvodilo. Gospodarima je
proizvodnja bila u službi njihova socijalnog života; podanicima se
socijalno življenje nalazi u službi proizvoÿenja, odnosno fiziþkog
opstanka.
Uzrok eksploatacije þovjeka þovjekom nije prema tome u nastanku privatnog vlasništva, u podjeli ljudi na slojeve, niti u prirodnim
razlikama izmeÿu njih. Uglavnom je obrnuto, vlasništvo i raslojavanje
potjeþu iz prvobitne nužnosti da se glavnina životne aktivnosti svodi na
rad, rad na uslove opstanka, a sve pak na doživotne eksploativne radnje.
-Opüa životna osnova poprima oblike izvora moüi i proteže se
izmeÿu svih, tako da ljudi imaju svoje egzistencijalne pretpostavke jedan
u drugoga i jedan drugome ih istovremeno uskraüuju.
Sama o sebi heterogenizacija je još neutralna. Moü nastaje kad
razlika poþinje dejstvovati povratno i formirati nereciproþne odnose, tj.
od trenutka kad se pretvara u opüu silu što "asimetriþno" strukturuje
socijalni korpus. Hijerarhija je rezultat, a istovremeno aktivni þinitelj
diobe moüi. Stoga bogatstvo ide uz bogatstvo a moü se stalno okreüe
prema moünima.
-Djela otpadaju od njihovih aktera;
-Subjektnost se blokira, a uveüava se asubjektna "masa";
-Umjesto da odluþuju o sebi, ljudi pod pritiskom odreÿuju jedni
druge, sadašnje generacije determiniraju naredne, a ni jedna sebe. Teško
je bilo što poduzeti u tom pogledu. Pojedinac ima svijet u obliku društva,
no društvo nije radi njega. Kontakti osoba su nesubjektni, zajedništvo je
pasivno, interakcije nasilne, cjeline su heterogene, indiferentne ili
uzurpatorske. Dosadašnje društvo je mati koja ne pozna vlastitu djecu.
-Pojedine faze, za osobu inaþe neizbježne, razvlaþe se u
nadživotno vrijeme.
-Nastaju velike formacije i meÿusobno se povezuju na nepregledan i od ljudi nekontrolovan naþin.
Male formacije, usitnjena privreda nisu u stanju sebe dograditi pa
zasnovati proizvodnju na proizvodnji, tehniku na tehnici, uþiniti sredstvo
upravo sredstvom, znanje znanjem. Ukrako, ljudi se ne postavljaju na
vlastite noge, nego se kreüu na podlozi što se sama podastire i nosi ih.
Svoju sadašnjost ljudi nisu kadri rasteretiti od balasta prošlosti i
obremeniti je buduünošüu. Stoga moraju moblizovati sve svoje životne
snage i naizmjeniþno ulaziti u ovu ili onu nuždu opstanka. Najveüa
moguünost za þovjeka jesu ostali ljudi. Zato prvo što zauzimaju od
- 127 -
roÿenja i što ih opsjeda jest društvo. Ono je glavna moguünost i nemoguünost za svakoga.
Podjele u životinja ne vode niþemu sliþnome. U njih "moü" ostaje
zajedniþka. Pþelinja podjela na "radnike", "vojnike", "redare",
"domaüice" ne donosi nikome privilegije, što je razumljivo, jer se jedinke
dijele u odnosu na cjelinu i radi sustava opstanka, a meÿusobno nemaju
ništa. Sama "kraljica" je u totalnoj službi "opüoj stvari". Umjesto vjeþnog
poretka što se dobije dolaskom na svijet, u civilizaciji je na snazi posebna
moü. Nju þini društvenost odvojena od ljudi ili poredak socijalnih stvari o
sebi, i to preveden na iznuÿene odnose. Socijalna veza je od ovog
trenutka dvoznaþna: jedan þovjek ukljuþuje druge ljude u svoj odnos
prema sebi, a istovremeno ih izbacuje iz njihove orijentacije na sebe
same. Neka životinja oduzima život drugoj kako bi se okoristila njenom
smrüu, no civilizirani ljudi su velikodušniji, pošteÿuju druge smrti da bi
prisvojili njihov život i oduzeli im ljudskost.
Životinje þesto respektuju život drugih bolje od ljudi. Ženka uz
mladunþad je u pravilu "jaþa" od svakog mužjaka. Jedinku na njezinom
terenu respektuje i snažniji uljez. Jedno biüe "uvažava" suverenitet
drugoga, što se inaþe ne priznaje Kurdima, Baskima, sjevernoameriþkim
Indijancima ili Palestincima. Spominjemo neke od najstarijih i
najautohtonijih naroda, inaþe ih je na desetine i stotine širom svijeta. Nije
do naravi ovih ni onih "vodeüih" naroda. U pitanju je "narav" moüi. Kad
bi moü poþela brinuti za slobodu podþinjenih, mogla bi se oprostiti.
Temelj moüi tvori suma veza od kojih se sastoji organizacija
heteroeksploativnosti. Pri tom zaokuplja utisak da se moüni bave ovom
organizacijom radi sebe, a ostali iz obaveze prema moünima. Za razliku
od zajednice koja razvija tako reüi univerzalnu simetriju homogenog
prostora, ovdje su mjesta nezamjenljiva. Moü kruži oko sebe i sa svojim
eksponentima. Zato ljudi od moüi tvore službeno društvo, a ostali su
izvan njega
Diverzifikacijom društvo je dobilo i treüu dimenziju.
Robovi i gospodari - "ljudi nedostojno" zajedništvo, svuda je
pobijedilo zajednicu, jer je razvilo bogatije socijalne sadržaje. Kombinacija slobode i neslobode pokazala se efikasnijom od same siromašne
slobode. Prvotni subjekt se vrti u svom prirodnom gnijezdu, u rodu, iz
kojeg ne izlazi. Oblici neposredne povezanosti ustupili su da bi subjekt
uopüe krenuo koliko-toliko samostalno. Radi toga moralo se nešto
umetnuti izmeÿu jedinke i sinkretske cjeline što bi pojedincu omoguüilo
krenuti inicijativno. Ovo posredujuüe se sastoji od opüih društvenih
tekovina - išþlanjenih proizvodnih sredstava, umijeüa i pozitivnih znanja.
- 128 -
Ovamo spadaju matiþne formacije kao što su porodica, zaviþaj, sloj,
etniþka grupa itd. Preko njih pojedinac uzima distancu i prihvaüa se
inicijative. Protosubjekt je bez inicijative, a ovaj parcijalni subjekt je
mora poduzimati. Iduüi za moüi,ljudi su razvili tehniku, nauku, masovnu
proizvodnju, trgovinu, bogatstvo, saobraüaj, kulturu i velike, þak svjetske
socijalne sustave. S druge strane, ova izgradnja zadobiva oblik moüi, to
üe reüi, kumuliranih moguünosti koje ne mogu postati opüedostupne prije
no što postanu opüedostatne.
Bivni procesi se preko tvorbe formacija odvajaju od ljudi što ih
pokreüu, jer ih pokreüu na naþin koji nisu u stanju kontrolovati. Asubjektna strana apsorbira subjekt. Stoga heteroeksploativnost sadrži
mnoštvo naturoidnih elemenata: stihiju, uzroþnost i determinizam
opüenito. Faktiþki formacija preuzima "inicijativu", a þovjek, inicijator,
dospijeva u trpno stanje. Ukupnost povezanih trpnih stanja reprodukuje
upravo one strukture koje tvore granicu i režim ponašanja.
8.2.
Agregacija
Primitivne cjeline su uvijek nedovoljno na sebi zasnovane, stoga
se, zahvaljujuüi navedenoj dinamici limitacije, svrstavaju u agregate, u
spojeve aktivnih ljudi i pasivnih dodataka kao što su ljudi-ljudi, ljudistvari, ljudi-svijest, sadašnjost-prošlost. Nikad se, meÿutim, ne agregira
slobodan þovjek uz slobodnoga. Nad odnosima slobodnih ne vlada ništa
treüe.
Ljudi što se sami vežu za lokalitet, zajednicu ili porodicu,
kudikamo lakše postaju žrtve drugih ljudi nego, recimo, nomadi ili
trgovci. Tek osoba vezana za zemlju postaje efikasno sredstvo. ýovjek
koji “uspješno” robuje sebi ima sve kvalitete da postane rob drugog
þovjeka. Ako se spoj nekolicine ljudi i nevelikih okolnosti neprekidno
nameüe kao uvjet, onda ljudi u ovom uzanom krugu olako postanu
zatoþenici nadmoünih ljudi izvan kruga.
Povezanost koja im prethodi i koju nisu u stanju mijenjati,
sputava bez lanaca. Oskudan þovjek nema što uložiti u vezu s drugima
osim sebe kao sluge, poltrona ili nekakvog prirepka. Kruti biteljski oblik
sputava. Zemlja predstavlja prirodno sredstvo, a zemlja s þovjekom na
njoj je ekonomsko-socijalno sredstvo. Kautilya tvrdi da jedino zemlja s
ljudima na njoj ima stvarnu vrijednost, jer "zemlja bez ljudi je poput
jalove krave - od nje se ne da mlijeko namusti". Plemiüi (ruski još u
prošlom stoljeüu) mjere svoje bogatstvo brojem podanika ("glava",
"ruku", "duša"). Robovlasnici na prvo mjesto stavljaju podþinjene i
- 129 -
robove. Aristotel objašnjava da "je bolje biti gospodar nad boljim
slugama, bolje je, npr., biti gospodar nad þovjekom nego nad
životinjom". Ovo "bolje" potjeþe od gospodara: snaga konja i vola
pripadaju gospodaru, meÿutim, jedino snaga sluge uveüava snagu
gospodara; istovrsne su, pa se zbrajaju, þak i potenciraju
Prvobitno autoeksploativno življenje ima stalnu tendenciju da se
razvije u heteroeksploativno:
- Formiranje agregacijskih struktura pada u vrijeme spojeno s
realizacijom ove tendencije.
-Sinkretski kompleks izrasta sam od sebe i po üudi svih ljudi, no
agregacija kao da dolazi izvana i, u izvjesnom smislu, usprkos svima. U
agregatu procesi se organizuju rasporedom osoba.
J.J.Rousseau nepotrebno predbacuje starim narodima, Perzijancima, Skitima, Makedoncima, da su griješili nazivajuüi sebe
vladarima drugih naroda umjesto vladarima zemalja. ýini se ipak da su
stari narodi pravilnije ocjenjivali svoje stanje. Puno je tadašnjih naroda
bez Odreÿenog teritorija, i to ne zato da ne bi bilo zemlje, nego je ima
viška i, što je još važnije, mogu je mijenjati. Gospodar zemlje je, prema
starinskom svjedoþanstvu, onaj ko vlada nad narodom. Zašto bi se Skiti,
Avari ili Mongoli proglašavali posjednicima Odreÿenih tuDJih teritorija
kad se nije dobro znalo ni koja je njihova vlastita zemlja? Bili su to
narodi i države tako reüi na pohodu, a teritorij se najþešüe odreÿivao i
nazivao prema onom ko ga je zaposjedao. I danas se naÿu mnogi
toponimi koji su nekad bili izvedeni od imena prvih stanovnika, od
gospodara ili crkvenog posjeda.
Postoji svojevrsni prag diverzifikacije. Ona ne zapoþinje prije no
što se mogu razdvojiti djelovanje i življenje. U življenju þovjek je
eventualno za sebe, a u djelovanju je i za sebe i za druge. Djelovanje je
stalna moguünost da se þovjek kreüe istovremeno u više pravaca i da živi
na više naþina.
Ako ne postoje sredstva i socio-ekonomski sklopovi pomoüu
kojih bi se ljude dalo asimilovati, onda ih se podvrgava u njihovim
prvobitnim i zateþenim spojevima. Zato su nomadski i polunomadski
osvajaþi koji ne raspolažu vlastitim privrednim sistemom, podþinjavali
sebi stanovništvo ostavljajuüi nedirnutu unutarnju strukturu. Cjelina
parazitira na gotovim izvornim oblicima neodvojivim od lokalne
zajednice. Ropstvo je produžetak izvornog robovanja sebi. Primitivni
oblici podaništva u biti su kolektivni, i to na obje strane - u vladajuüih i
podþinjenih. Sva je prilika da tzv. klasiþnom ropstvu manje-više svuda
- 130 -
prethode kolektivni robovi i kolektivni gospodari, makar i ne bili tako
trajni kao na Istoku.
8.3.
Podijeljena svijest
Za agregacijski kompleks karakteristiþna je zamjena samonikle
svijesti i spontane izvjesnosti sekundarnom izvjesnošüu što nastupa
zajedno s moüi i kontrolom svijesti. Upravo o tome se ovdje radi, a o
široj diobi svijesti se više govori u odjeljku "Sevid".
S gledišta oblika cjeline nužno je da svi misle, osjeüaju i vjeruju
isto. Stoga su se umjesto nekadašnje samonikle svijesti pojavila
þudovišna posebna uþenja, te primijenjena službeno angažirana vjera i
ideologija. Na tome živi poznati duhovni stalež. Sama idejna cjelina
þistije se izražava izvan ovog staleža. U tom pogledu su najznaþajniji
Konfuþije i Platon. Ono što jest svaki put podvrgnuti pod ono što je bilo!
- otprilike to bi bio njihov zajedniþki imperativ. Jedino ono što jest može
opet biti. Ni takva stanovišta nisu bez osnova. Treba njegovati prošlost,
povijati se nad njom kao nad grobovima predaka, no ne radi prošlosti ni
predaka, veü radi izvjesnosti, jer svi drugi putevi vode u nepoznato.
Autoritet prošlosti znaþi apologiju sadašnjosti. Pri tom se evocira Iskon.
Nekad su ljudi njegovali pretežno mala i lokalna božanstva. Dok
se živjelo u "kuüi", duhovi su bili uz njih, njegovali su þak i kuüne
duhove. Kako se život razvijao u prostor, ustrebali su narodni, državni, pa
i oni imperijalistiþki i svjetski. Mitovi idu za ljudima, a ne ljudi za
mitovima. ýim se ljudi zaustave pred legendom i pitaju za vrijednost ili
smisao ili na njih pozaborave, predanja zanijeme. Duhovi zaštitnici i oni
protivnici pravi su potomci starih vremena - neelastiþni su i neažurni. Ne
stižu pratiti ljude što poþinju užurbano grabiti kroz nove socijalne
svjetove, þak i bogovima strane i nepoznate. Nekoü je jedan bog mogao
podupirati koplje jednom junaku, a drugi štit drugome, ali šta üe s
ljudima koji se istrebljuju, a da se ne vide i ne znaju zašto to þine? Ovdje
nema osobnog oružja, junaka ni junaþkog boja.
Dok su ljudi drugovali meÿusobno, drugovali su i s duhovima.
Otkako su se razdružili, podijelili su duhove izmeÿu sebe.
Pretcivilizacijski ljudi su znali respektovali duhove drugih naroda, a
moderni "Jedinog" duha raskidaju i dijele, pa jednu njegovu stranu
okreüu protiv druge kako bi se svako služio svojom slikom. Zaista, kako
üe ljudi jedan drugome respektirati njegovo "duhovno iskustvo" ako
takvu slobodu ne priznaju ni bogovima? Kad Jedinom, Bogu ne polazi za
- 131 -
rukom održati jedinstvo njegovih vjernika, onda je u tome nešto jaþe od
boga i ljudi.
Duhovi zajednice su bili "demokratski" nastrojeni, jednako su bili
naklonjeni svim njezinim þlanovima. Otkako se društvo razdijelilo
iznutra, nije više tako. Duhovni razdor se uselilo u vlastitu kuüu, þak i u
jednu te istu dušu. Duhovi moüi, pravde i istine dali su se u službu novim
gospodarima nasuprot narodu. Drugaþiji je nespokoj kupca što polazi u
daleki svijet i moli sve usputne duhove i božanstva svih naroda, drugaþije
pomorca koji obraüa duhovima svih voda i mora, drugaþije u seljaka što
strepi nad usjevom ili mati nad nemoünim djetetom, drugaþije u vladara
kojem se potresa carstvo sa sve þetiri strane. Tajne se - u tome griješi
prosvijeüenost - ne raÿaju po volji, veü po nevolji, zapravo, po
egzistenciji ljudi. Teolozi su na boljem putu kad tvrde da kriva misao ne
proizvodi vjeru. Ako se veü ostaje na takvoj kontrapoziciji, onda je
korisnija tvrdnja prema kojoj vjerovanja sugeruju krive misli. Politeizam
je za socijalne svrhe neprikladan, sliþno kao jaka mjesna samouprava za
državu. Religija je komponenta socijalne izvjesnosti, predstavlja upravo
socijalnu religioznost blisku ideologiji, dok pred-civilizacijska
egzistentna svijest je univerzalna i antropski opšteznaþajna.
Sporovi, bune i reforme voÿeni u ime dogme i kulta bili bi
neshvatljivi i banalni kad bi se iz njih ispustilo moüi. Kako je ustupao
opüi antropski sadržaj ljudskog života, a društvo poprimalo posebni
državni, kastinski ili vladarski smisao, tako se od jedinki odvajao opüi
egzistentni izvorni sadržaj drevne svijesti, institucionalizovao bi se u
državi, personifikovao u liku službenih bogova, njega se stavljalo pod
kontrolu organa duhovne vlasti. Bogovi što su se rodili iz duhova prirode,
mijenjaju se u socijalne duhove ili izrazito socijalna biüa. Neki postaju
vladari naroda i zemalja, drugdje vidimo kako vladari postaju bogovi. U
svakom sluþaju "bog" želi biti formulacija vjeþnosti datog socijalnog
stanja, no ne više kao mit, veü kao izraz realne moüi. Pri aktivnoj
kontinuaciji mora se potražiti upravo aktualnu izvjesnost. U neaktualnoj
izvjesnost takoÿer se nasljeÿuje u obliku sila izvjesnosti što je donose ili
odnose. Sad je izvjesnost u vlasti sile izvjesnosti i ko joj se preda, ima
izglede da bude spašen. Time poþinju sve tzv. velike, zapravo, crkvene
religije, ali nijedna izvorna religioznost.
U ekstenzivnom kontinuumu je tako da se u ljudi sve
zapodijevalo preko neþega što je bilo izvan njih. Stoga su stari svjetovi
nabijeni duhovima pokretaþima ljudi, stvari i dogaÿanja. Zanatlije,
umjetnici, gospodari, vladari, proroci, štaviše, i bogovi, dokazivali bi
- 132 -
svoje moüi svojim porijeklom koje ih je nadvisivalo, dakle iz strukture
meta-kontinuuma kojem su pripadali.
Ljudi su svjesna biüa, upravo zato ih se mora kontrolovati putem
svijesti, što im je mana u odnosu na životinje. Od roba se zahtijevala
poslušnost, od vazala vjernost, od graÿanina savjest. Ni jedna religija nije
bila "objavljena" zato što ranije ne bi bila poznata, veü radi toga da se
socijalno reformuje i da je posvjedoþe proroci, uþenici, propovjednici
prije svega preko vjerni sljedbenici i baštici vezani uz moüi.
Postavši instrument vlasti, religija je izgubila pola religioznosti i
svu svoju izvornu draž. Pretvorila se u sredstvo za proizvodnju straha i
pokornosti. Duhove voda, planina, životinja, vještina, umjetnosti, i
prijateljstva ... zamijenili su duhovi strave i užasa, utvare moüi nad
moüima.
Iskon - kao i sve ostale kategorije inaktualne svijesti, pogotovo
najstarije (obiþaj, legenda, mit) - mora postojati i dejstvovati sam od
sebe. Ništa ne mijenja þinjenica da ni u jednoj "objavi" ili "svetoj knjizi"
nema niþega što ne bilo poznato odranije, niti bilo þega što su ljudi
dokuþili kasnije. Stvar je u tome što samo "Znanje" je nepoznato.
ýovjek u moüi posveüenih istina, dakle onih što su ga skolile, ima
državu, crkvu i svijet od boga i predaje im se. Svejedno ne dobiva ništa
osim pomirenja s onim što jest. Izgleda da i socijalni duhovi brinu za
"socijalnu ravnotežu", a ne samo politiþari i sociolozi.
Vjera je obeüana izvjesnost, oþituje se kao odnos prema
buduünosti. Razliþito se dijeli meÿu ljude, uglavnom ovisno o tome kako
im je. Uspješni, mudri i glupi, te bogati i moüni manje vjeruju jer su jedni
od njih sigurni svojom buduünošüu, a za druge ona ne postoji. Oni pak
što ih je paradoks života toliko sputao da strepe od buduüeg dana, pa ne
pomišljaju na moguünost da svoje dane i godine "režiraju", oni þeznu za
poüudnom buduünošüu, od buduünosti strahuju i dodvoravaju se silama
izvjesnosti.
8.4.
Duhovno podaništvo
Pobjedniþki paganizazam je od boga, pobijeÿeni od nekog Satane;
maÿijanje pobjednika je ritual, a u pobijeÿenih þarolija, što je primitivniji
oblik rituala. Znak je vlasti da odluþuje o drugim moüima. Crkvene
religije optužuju one predcrkvene za magiju, koju pripisuju individualnoj
samovolji ili stranim duhovima u þijim službama se navodno nalazi
mjesni vraþ. Predstava je mogla nastati samo u crkvama. Pošto su svoju
magiju kodifikovale, ne smatraju je magijom, kao ni država svoju pljaþku
- 133 -
pljaþkom ili službeno nasilje nasiljem, nego se sve proglašava pravom i
porekom. Malinovski odbacuje priþu o magiji kao individualnom þinu.
Tvrdi da je to u pravilu kolektivna i javna ritualizacija optimizma i nade.
Kada teologija udara po magiji, ona nastoji dokazati svoje "bezgrešno
zaþeüe", iako je vidljivo na svakoj religioznoj praktici da nema kulta bez
magije. Teologija kao spekulativna disciplina, proturjeþi i sebi i
vjerovanju. Crkve progone "animizam" i paganizam opüenito, izvornu
živu "religioznost", koju je gajio svaki þovjek kao moment vlastitog
bivstva. Umjesto neposrednog susreta sa svijetom prirode, duhova i
stvari, što tvore izvor življenja, ljude se podvrgava duhovnoj napasti i
guši u atmosferi kanonizovane vjere.
Poznato je da se u sluþajevima kad doÿu u dodir dvije kulture,
magija pripisuje slabijoj ili pobijeÿenoj strani. Ima to širi smisao. Za
protestante katolici su bigotni, za katolike to su muslimani; za jedne
muslimane oni drugi muslimani su krivovjerci. Bezbroj je primjera kako
jedni narodi prebacuju svoje mane na druge. Uglavnom im to uspijeva
ako su socio-ekonomski nadmoüniji. ýitave kulture podliježu
agregacijskoj presiji i nestaju ako nisu organizovane u moü i sistematski
agresivne. Starim narodima su nedostajala sredstava da se duhovno brane
ili da napadaju. Indija je u kojeþemu ostala dodanas takva, pa umjesto
onog utvrÿenog posjeda moünih proroka i još moünije crkve, gradi se na
vještini i duhovnoj snazi pojedinaca, koji se stoga moraju stalno iznova
pojavljivati i dokazivati. Umjesto vjeþnog i jedinog proroka, ovdje je
njegovo opetovno pojavljivanje u drugoj osobi i trajno "proricanje" i
"objavljivanje istine".
Istovremeno možemo vidjeti da su inaþe moüne crkve bezmoüne
u ljudi u kojih je na snazi izvorno vjerovanje. Današnji Evropljani se
ponose svojom "kršüanskom kulturom", no njihovim precima je trebalo
na stotine godina da je prihvate i "pokrste se", zapravo da prijeÿu od
samoniklog duhovnog zajedništva pod režim duhovne moüi. Poznato je
da razliþiti paganizmi mogu mirno poþivati jedan pored drugoga,
meÿutim, ako u jednog od njih doÿe do socijalne transformacije religije u
duhovnu moü i do nastanka crkava, odmah izbijaju sukobi. Pobjeÿuje
onaj paganizam koji prvi izvrši socijalnu reformu i prikljuþi se najveüim
svjetovnim silama. Paganski bogovi imaju razliþite tehnike pojavljivanja,
ali civilizacijski - Krišna, Isus, Alah - zauvijek su se skamenili, kako se
više ni jedan drugi bog ne bi pojavio. Zeus ili Isus su se rodili da bi
potisnuli svoje zastarjele oþeve. Postupak nije upravo božanski savršen:
þudno je da Jedinog i vjeþnog boga treba da zamijeni Sin, ali je u duhu
- 134 -
agregiranja. Ovdje se sve nastaje bez procesa, pojavljuje se þudom, dakle
tako što se izvanjski nadodaje ili oduzima.
Nije sluþajno što se historija i geografija, crkava i konfesija
podudaraju sa širenjem svjetovne moüi. Da su Hebreji postali svjetski
vladari poput Engleza, a ne samo svjetski trgovci, Jehova je mogao biti
"Jedini" daleko izvan "obeüane zemlje" i dijaspora. Bez transsubjektnih i
institucionalizovanih oblika svijesti nikako se ne bi moglo dogoditi da
Arapi dopadnu šaka Alahovih, Europljani Isusovih, a tako i ostali svojih
duhovnih gospodara.
Bogovi vladari i vladari bogovi predstavnici su ere agregacijskih
struktura. Pripajajuüi k sebi neki narod, moüni osvajaþi bi uz fiziþku
zemlju uzeli i onu duhovnu, a uz nove podanike išli bi i njihovi bogovi.
Uostalom, zašto ih razdvajati ako su zajedno poslušniji?
U Rim su slobodno doseljavala božanstva iz svih krajeva
tadašnjeg svijeta. No otkako je proradila Rimska biskupija na temeljima
duhovne moüi, malo kojem božanstvu je pošlo za rukom naseliti se u Rim
i skrasiti u svom hramu. Da je bilo dano na volju religioznosti i
vjernicima, stanje duhovnog monopola ne bi nikad zavladalo. Ono je
najmarkantnije na divljoj i iscrpljujuüoj meÿusobnoj borbi razliþitih
crkvenih organizacija koje zastupaju jednu te istu religiju. Pravilo "þija
zemlja - toga i religija" poseban je sluþaj opüenitijeg pravila, kako ga
imaju Talijani. Prema njima "svijet pripada onome ko mu se nametne".
Crkve poput svjetovnih imperija - þesto uz njihovu direknu pomoü –
likviduju druge religije kako bi okupirale njihov teritorij i podvrgle sebi
tamošnje vjernike. Misionarstvo prelazi u vandalizam i etnocid, jer
crkvena moü, kao i svaka druga, slijepa je prema opüim vrijednostima,
þak i prema religiji koju zastupa. Vladarske ambicije ulaze meÿu glavne
uzroke postojanja tzv. državnih ili nacionalnih religija i crkava, te
meÿunarodnih i blokovskih bogova i ideologija.
Nekadašnju narodnu svijest potisnula je kodifikovana vjera, kao
svojevrsni duhovni posjed. A kad se vjeru pretvori u socijalnu instituciju,
mogu se proizvoditi sveti pri-vidi koje stoje iznad neposveüenih istina.
Sveto je prisutnost Iskona, pred kojim sve ostalo ustupa. Izrazi
kao što su "vjeþito", "tradicionalno", "naša vjera" i sl. donekle
konkretiziraju iskonsko i sveto, ali ujedno ih þine još agresivnijima. Da
bismo samo sudili o svetome, trebalo bi da smo slobodni spram njega.
Stoga ne sudi þovjek Svetome, bar ne dokle drži do njega, nego je Sveto
presuda þovjeku. Kad se kaže da se spoznaja religije sastoji u
razlikovanju sakralnog i profanog ili u utvrÿivanju njihova odnosa, ne
kaže se naprosto ništa. Više bi trebalo cijeniti ÿaka što u školi odgovara
- 135 -
da je optika disciplina što se bavi razlikovanjem svjetla od tame. Izvornoj
religiji je stran binom sakralno-profano. Drevni svijet nije tako
podijeljen. Jedna te ista biüa ili njehovi duhovi najþešüe se pojavljuje u
jednoj i drugoj ulozi.
Drevni ljudi za trajna pitanja uvijek veü imaju trajne odgovore.
No otkako je "Znanje" postalo sredstvo duhovne moüi i privilegija,
odgovori i pitanja su se rastali: jedni ljudi imaju na usnama pitanja a
drugi odgovore. Nekadašnji "demokratski" poredak preokrenut je u
teokratski, pa jedna od formula novog stanja glasi "Ko pita, bit üe mu
odgovoreno". Buduüi da svijest Iskona sama sebe ustanovljuje, te spaja
Nebo i zemlju, to po ovom spoju stižu s One strane izaslanici povjereni
moüima nad ljudima, svjedoci i autori, svakojaki duhovni monstrumi za
koje drevni ljudi nisu nikad þuli. Nijedan smrtnik nije autor svete misli.
Morala je, da bi imala apsolutni uþinak, proüi nadljudskom voljom i
umom. Ako je to bio þin nadljudskih sila, onda o tom kazuju legende i
mitovi; ako je pak zajedniþko djelo þovjeka i nadljudskih biüa, onda su to
obiþno tragedije.
Otkako su crkve preuzele sve u svoje ruke, bogovi su ostali bez
posla, a ljudi bez vjere. Do pretvaranja vjere u faktor moüi, do
institucionalizovanja u crkvu, duhovi i vjrovanja žive dinamiþnim
životom. Upravljali su ljudima i biüima prema svojoj naravi. Ali veü prve
"svete knjige" presudile su bogovima i ljudima, tako da se odsad mogu
ponašati samo onako kako im je propisano. Bogovi su postali zatoþenici
ljudi. Nema ih nigdje izvan crkvenog pritvora. Duhovi su postali crkvene
marionete.
Svemoüni, savršeni i vjeþni bogovi ne bi nikad bili tako željni
ljudske poniznosti, robovanja i usluga da nisu postali oruÿa vlasti ljudi
nad ljudima. ýemu bi inaþe bile svemoünima beskonaþno male snage
ljudi? Duh živi od vjerovanja, pa, kako gubi na utjecaju, tako odumire.
Meÿutim u sklopu duhovne moüi nije tako. Kad se sabiraju odlomci
moüi, mrtav duh zna biti jaþi od živoga.
Oblik duhovnog života ne potjeþe iz autoritarne vjere i crkve,
nego sama "crkvenost", zapravo, duhovno podaništvo, izvire iz
agregacijskog tipa kompleksnosti. Ovdje je važnije podrediti vjernika
crkvi nego bogu. Nije popovo da vjeruje, nego da drugi vjeruju (A Roma
si fa la fede, ma fuori ci si crede). Uostalom, odveü predan bogu je izgubljen za crkvu. Gajiti religiju iskljuþivo radi religije, ni u manastirima nije
poželjno. Stoga "brata" ili "sestru" koji se ni na trenutak ne mogu
istrgnuti iz zanosa i molitve smatraju izgubljenima. Od vjernika koji bi se
- 136 -
držali samo boga nikad ne bi nastali suniti i šijiti, kršüani, sljedbenici
Krišne, rimokatolici ili protestanti.
Izvorna religija nema ništa s duhovnom vlašüu. Bio je to "govor"
o sebi i k sebi ili zajedniþki monolog u potrazi za izvjesnošüu. U izvornoj
religiji, u poeziji i u nauci, ljudi nastoje umom i srcem proniknuti sebe i
svijet, a dušebrižnici dovikuju ljudima da se zaustave i okane svojih
napora, da preuzmu njihove gotove misli i utisnu ih sebi u grudi. Njegovo
poimanje sebe je apsolutno znanje i Vjera za podanike, jer pred hramom
Duha ne stoje ljudi, nego samo "vjernici", jedinke iz "stada". Kad bi neka
vlast propisivala što i kako pjevati, što se ne smije osjeüati, zamišljati,
predoþavati ... vjerovati, ljudi bi to smatrali ludošüu ili najkruüom
tiranijom. Meÿutim, ako im se sliþno usmjerenje od roÿenja ukljuþi u
život, pa ih se stalno pita jednim te istim duhovnim rastvorom, onda
duhovno zastupanje ljudi (ideologija, konfesija) poþinje proizvoditi
tipizovane namjenske mozgove i bez-dušne ljude.
Duhovna i svjetovna vlast su ogranci iste opüe moüi. Neki vladari
zemalja su bogovi, neki bogovi su opet vladari, što znaþi da se duhovna i
svjetovna vlast nisu razdvojile, te da su bogovi postali simboli svjetovne
moüi ili pak vladari duhovne.
Nadljudske istine dolaze jedino od nadljudi. Kad despota dospije
do apsolutne vlasti, postaje nepodnošljivo da nad njim vladaju iste sile
kao nad njegovim robljem. Morao je postati partner apsoluta (šefovi
crkava i danas se koriste ovom privilegijom).
Knjige svetog Znanja, svete Zapovijesti, po božjoj Volji izdati
kraljevski ukazi, zakoni ... ponekad su pisani istovremeno, doslovce
istom rukom i za istu svrhu. Kad se pojavljuju prve kaste ili staleži, meÿu
njima nastupa i stalež duhovne vlasti. S nastankom države nastaje crkva.
ýesto je bila i ostala jednim od paradržavnih organa. Crkva je prvo
duhovno carstvo, najmoüniji duhovni posrednik, zapravo je to idejna
povezanost ljudi odvojena od ljudi.
Opüi sadržaji svijesti su tako reüi zaplijenjeni i stavljeni pod
kontrolu specijalnih institucija i organizovanih dušebrižnika koji
kontroliraju protok, navodnjavaju zemlju, oduhovljuju glinu ili pasu
duhovna stada.
No i tu je potrebno razumijevanje. Kako, naime, vladati i pri tom
dijeliti razum i istine s ovladanima? U eri moüi duhovi više neüe da
raspravljaju sa svim ljudima. Ranije je zajednica slala svog þovjeka na
Nebo, ali sada "nebeska" moü šalje svoje zastupnike na zemlju ili ih
odabira meÿu ljudima da bi samo - kako Lukijan podrugljivo kaže prozborilo njihovim ustima. "Bog bogova" Krišna prenosi Ardžuni
- 137 -
znanje svih znanja o jedinoj i apsolutnoj stvarnosti, o svemu što je bilo,
što jest i što üe biti, a Krišna je sve za þim Ardžuna þezne. Drugo
božanstvo üe reüi, sliþno: "Ja sam tvoj put i tvoja istina". Prestroge misli
najþešüe traže korekciju. Oba božanstva u vladarskom zanosu ipak odaju
da su u službama nekakvih ljudi.
Sva svijest predviÿena za ljude nalazi se u Kuranu ("Ja sam vam
dao sluh, vid i misao") a Kuran je u rukama crkve. Samo rijetki imaju
sluh, vid, razumijevanje za Bibliju. Kad se o njoj radi, svi ljudi su,
dakako osim crkvenih, iskljuþeni, za Sveto Pismo su nepismeni, pritupi i
slijepi. Teolog veli da "bez najvišeg objašnjavajuüeg autoriteta Crkve
Pismo bi bilo samo podloga za subjektivna nagaÿanja" (D.Pecka). Bog ne
bi bio bog bez crkvenog posredništva.
Crkva ide za robljem, a ne za bogom; ni vladar se ne drži zemlje,
nego ljudi što su na njoj. Kad bi se ljudi odrekli crkve, crkva bi odrekla
boga.
Bogovi rade samo za crkvu i žive u crkvenom pritvoru kao
nebeski inoci. Propali su inaþe svi bogovi koji nisu stupili u službu vlasti
ili nisu uspjeli kao vladari u crkvi. Svi živi i inicijativni bogovi otišli su
na vjeþni pokoj.
Sve velike crkve su se dijelile na nizove sekti, ali nije poznato da
bi se razliþite crkve ujedinjavale. Vjere imaju u biti nereligioznu osnovu moü, a moüi su nesluþive, bile zemaljske ili nebeske.
Institucija crkve se ipak ne sastoji od popovskog konzorcija niti
organizacije vjernika. Crkva je hijerarhija na þijem dnu se vjernici, što bi
bilo potpuno u skladu s agregativnom strukturom moüi, koja se inaþe
sreÿuje putem nad-moüi. Integrativni oblik izdiferencovane cjeline mora
poprimiti samostalnu egzistenciju, stoga je osim društva imamo državu,
pored vjerovanja imamo konfesiju i crkvu. Kao što vjernik podliježe
religiji kao samostalnoj moüi, tako religija podliježe crkvi.
Otkako je crkva božja, bog i narod su crkveni.
Bog, vjera i vjernici spadaju u crkveni posjed. Crkva nastupa na
obje strane: u svjetovnome forsira nebesko, a u nebeskome društveno i
zemaljsko, zapravo svuda - crkveno.
Ni jedan slavni put ("soli", "svile", "zlata") nije bio tako krcat
kao put prema Benaresu, Meki, Rimu - prema Nebu. Na njemu su se našli
bogataš i siromah; i odredište im zajedniþko. Voÿa puta, socijalnohistorijski Haron, izrastao je u ponajveüu društvenu silu. Kontrolirajuüi
trasu Zemlja-Nebo, po kojoj moraju svi, istovremeno kontrolira þitav
život.
- 138 -
Vjera nije laž niti istina, jer su to ljudska mjerila, vjera je iznad
njih. Ova superiornost je þini svetom.
Svi su po bogu, i paljeni i palitelji, a bog je po ljudima.
Crkva je podvala bogu i ljudima koliko je moü podvala slobodi,
pravo pravdi, država zajedništvu, tržište pravednoj raspodjeli, duhovna
prostitucija ljubavi. Kao što rad za politiþku stranku zna biti važniji od
rada za narod, tako je predanost crkvi preþa od one prema Nebu. U oba
sluþaja se odluþuje o moüi i pobjedniku, što su kudikamo opipljivije
stvari od vjere u Boga ili Narod. Od þiste vjere ima koristi jedino þovjek
kojem je dosuÿeno da se previše nada.
8.5.
Agonija subjekta
Preparirani takozvani duhovni život je psihiþko vegetiranje. Uþmali vjeþni duh drži orakule i daje tajanstvena rješenja za nerješiva
pitanja. S njime se dospijeva do osjeüaja izvjesnosti u realnoj neizvjesnosti. Stoga sebe naziva lijekom, zaštitom, spasom, izbavljenjem,
razrješenjem. To je univerzalni duhovni servis za podajnu dušu. Nije
zadatak njegovati vjeru, nego moü Vjere bez alternative. Stoga vjera
mora biti - poduþavao je Augustin platoniþare - dogma, zapovijed, pokora. Tako je nalagala logika stvari. Augustin kao antiþko-srednjovjekovni hibrid nije se u tom pogledu isticao, utoliko je rjeþitije njegovo
stanovište.
- 139 -
Subjekt, ni kad bi htio, ne može sebe ispustiti iz vida. No
istovremeno mora sebe zanemariti ako želi dokraja vjerovati. Jer, þemu bi
bili svijest, ljudski trud i um tamo gdje je nadljudska sila presudila? Život
je taština. Vjeþnoj istini za volju treba život zatirati pogotovo na
"najsvetijim mjestima" gdje sveto bezumlje prelazi u orgije, a život se
odaje smrti.
Za antropski sterilne ljude svijest je gotov sklop. U njemu se
nema što razmišljati, pokušavati, inicijativa nema od þega krenuti. Ovdje
je osoba sluga "svojih" ideja, ne može ih varirati, prepravljati, ne može
tolerovati izmeÿu njih i drugih što im pružaju otpor. Stoga fanatici,
elitisti, sektaši rade sa sviješüu koja više sliþi bez-svijesti. “Subjekt” vjere
je þudno biüe: ako je vjernik, onda nije subjekt; ako je subjekt, onda
njegova vjera nije vjera. Postoji vjeþna a-subjektna Svijest ili "Znanje" i
kad ga ljudi primjenjuju na pojave, onda "saznaju". To je stajaüa voda
koja oživljava jedino u trenutku kad se iz nje zahvaüa. Predanja - osobito
legende i mitovi - oživljavaju u trenutku predaje.
Protivno je pojmu duhovnog života da jedan þovjek vodi drugoga
i da za njega duhovno živi; pretpostavlja to obesviještenost voÿenih.
Drevni ljudi se ne dijele na one od "znanja" (VEDA) i one od "neznanja"
(AVIDŽA). Bilo bi im apsurdno da jedni profesionalno brinu za duše
ostalih, da ih neko drugi "vodi" kao "duhovne podanike" ili božje
"stado". To bi vrijeÿalo stare barbare.
Omiljena je bila izreka "znanje je moü", a ipak tek moü je "istina".
Istine moüi su realne sile društva. Volja moüi je istina za ne-moüne.
ýinjenica da gospodar "zna", a rob "ne zna", da sluga nije sposoban za
Znanje (slugama ga više sile nikad ne prenose, roÿenjem niti
posveüenjem), to ne izražava odnos prema svijesti, nego utvrÿuje odnos
gospodara i sluge. U agregiranju moüi službeni duhovnjak je u kršüanskoj
crkvi "duhovni otac", ali duhovni "sinovi" se ne spominju. Izgleda da
nisu dostojni svojih "otaca", pa su tako nastali mnogi "oþevi" što umjesto
potomstva uzgajaju "stada". U odreÿenim sluþajevima nužne su iznimke.
Kad se gradi nova crkva, onda se raÿa novi vjeþni bog ili prepravlja stari.
"Isusova crkva" je zasjenila "Najvišeg oca" svugdje tamo dokle je doprlo
njezino carstvo. Koliko puta je samo Jehova za volju ljudima morao
prepravljati crkvu, a crkva Jehovu dok mu se najzad na Zapadu nije i ime
zatrlo!. Bog Sin malo sliþi Bogu Ocu. Bogovi se ponovo raÿaju da bi se
razlikovali od prethodnog lika. Jehova nije mogao postati Isus i ostati
Jehova. Kršüanski Isus malo podsjeüa na Oca, a današnji Isus na
prvobitnoga, poneki bog ne sliþi bogu.
- 140 -
Svijest jednih ljudi ne vrijedi pred licem drugih, znaþi da se
izmeÿu njih digla barijera moüi. Gospodarova svijest važi po sebi, a
sluganska po gospodaru. Prvobitna duhovna zajednica ne pozna takvu
podjelu. Do nastanka civlizacije ljudi i duhovi su partneri ili protivnici, u
svakom sluþaju sužitelji. Ako pretpostavimo da su i duhovne voÿe samo
ljudi, onda oni ostalima ne mogu ponuditi ništa osim vlastite
nametljivosti: ideolozi nude svoje vizije, politiþari svoje programe za
"sreüu nacije", crkve recepte za spas. Izvjesnost se ne da nikome
pokloniti. Ovdje otpada sloboda fantazije koja je opajala barbare.
Zanijemio je pjesniþki duh naroda koji se ponirao u dubinu zajedniþkog
biüa i iz njega izvlaþio nadu za sutrašnji dan. Umjesto živog duha hara
duhovni teror. Bjesni sveobuhvatni jedinstveni duh moüi kao takve. Nije
se þulo da su ateisti nekog objesili ili spalili zbog njegove religioznosti,
ali sveta kršüanska crkva svojevremeno nije propuštala priliku da tako
postupi s "neznabošcima". U crkvi þak ni za vjerovanje nema mjesta, a
kamoli za spoznaju. ýovjeku je kao na groblju ostavljeno upravo onoliko
prostora koliko je potrebno da ga se ukopa pod simbole vjeþnih istina.
Ljudi su lakše izlazili nakraj sa starinskim duhovima. Starinski duhovi bi
najþešüe zahtijevali da im se nešto žrtvuje, a duhovi moüi traže da im
þovjek žrtvuje sebe.
Ovdje se gradi na negativnim stranama života, jer neuspjesi, bar
dosad, svode ljude zajedno, a uspjesi ih dijele. Duhovni režimi se kroje
po mjeri intelektualno slabijih i životno najugroženijih. Brižnici se, poput
grabljivaca, bacaju najprije na nejake, zaostale, zapostavljene, prestarjele,
na one što najviše pate i kojima dobro doÿe bilo kakva pomoü ili samo
njezin privid.
Prema imperativu životne izvjesnosti apsurd se mora "osmisliti"
kako bi se nastavilo. Kad je spoznaja nemoüna, onda je ýudo "istina". Da
bi þudo nastupilo, mora se u njega vjerovati. Zato je ono dugo vladalo,
njegovo je bilo sveopüe stanje i svi su "vjerovali". Vjera kao izvjesnost
predstavlja paradoks pun sadržaja. Vjerujem jer moram, jer ne mogu ne
vjerovati. Proslavljena izreka Credo quia absurdum - tako ranjiva s
gledišta zdravog razuma i zahtjeva þiste spoznaje - u egzistentnoj sferi
može biti sasvim u redu. Buduüi da se moramo pobrinuti za izvjesnost, i
to u vezi s onim što je upravo neizvjesno, onda najprije "objašnjavamo"
nepoznato nepoznatim, dakle nešto napola "vidljivo" potpuno
nevidljivim. Ne može se preko onoga što je poznato, toga je malo, pa ne
daje objektivne rezultate, niti je pak u stanju zamijeniti vjeru. Glavninu
þine nepoznato i vjerovano. Stoga se ide od tajne k tajni; ona se sama
objavljuje i opet skriva. Racionalizam je takoÿer predrasuda. Veüina
- 141 -
manje obrazovanih i neobrazovanih u pogledu pitanja izvan njihova
podruþja ili u graniþnoj zoni gdje završava znanje, ne traži se ništa
racionalno, nego samo psihiþki hranljivo. Ko ima neodgodivu potrebu da
zna prije no što zna, da psihiþki okrijepi sebe ili drugoga, on ne brine za
objektivnu istinu, veü za okrepu. U govoru se ljudi ne drže predmeta i
istina koliko sebe. Ne govori þovjek ono što jest, veü, kao pri budnom
sanjarenju, raspreda priþu koja ga održava na životu. Ako data stvarnost
ne zadovoljava, onda postaje stvarnost ono što tješi. Mala Djeca, poneki
patološki tipovi odraslih te veüina profesionalnih propagandista i
politiþkih edskamotera moraju toga puno više napriþati no što znaju, te
prepravljati stvari i dogaÿaje kako bi se što povoljnije namjestili u njima.
Inaktualni kontinuum je apstraktum, ima samo dijahronu
egzistenciju. Držeüi se njega ne da se istrajati u odnosu prema sebi.
Ovdje je teško razvijati znanje o sebi, jer bi sustav kao inaktualna
veliþina morao nastupiti aktualno. Bio bi to slijepac što sebe promatra u
ogledalu. Takav paradoks se ipak dogaÿa, inaþe se ljudi ne bi smjestili u
svijet koji su naslijedili i koji ih je dobio u posjed. Ovaj paradoks rješava
epsko-mitska svijest: izražava aktualnu prisutnost inaktualnoga, neprolaznost prošloga, dogaÿaj bez kraja. Ona je kazivanje vjeþne istine koja
temelji biüe u svakom mjestu i trenutku. Ako ne znamo istinu nekoga
biüa, onda je to, prema izvornom naivnom stanovištu zato što istina
boravi s onu stranu pojavljivanja. Samokritiþni ljudi bi to rekli sasvim
drukþije: Istina najþešüe boravi iza dometa ljudske spoznaje.
Ljudi se nisu mogli probiti iza ovog horizonta, stoga se horizont,
za volju ljudima, morao sam od sebe prolamati i "objavljivati" svoje
strašne Tajne. Tako su dospjeli u situaciju da znaju Nepoznato. Ova
þudotvorna moü zajedno s ostalim moüima bila je prenijeta na moüne i
postala privilegija. Naizgled smješna stvar: Tajna mora biti objavljena.
Kako bismo inaþe znali za nju i njenu moü? Objava mora ostati Tajna,
kako bi bez nje imala toliku moü? Insuficijentno bivanje stalno upuüuje
mimo sebe; to je apsurd, ali u nuždi služi.
Inaktualna svijest je neizbježno tajanstvena jer je a-subjektna i
alogena. Kako ne bi bila kad se "sama misli", širi i prenosi kroz vijekove?
"Objave" nisu nipošto samovoljne izmišljotine proroka. A "svete knjige"
su zaista svete, u njima je "Velika istina", "Rijeþ", "Zapovijed", "Znanje".
To je asubjektna i autoritarna svijest, naša izvjesnost koja ne poþiva na
nama.
ýemu bi služilo Onostrano kad ne bi bilo uz nas? A, ipak, kako üe
uz nas i kako razumjeti tajnu koju sami snujemo? Svaki barbarski narod
imao je svoje simbole, duhove, tajne i strogo ih þuvao pred drugima.
- 142 -
Tajne su paradoks: izvjesna neizvjesnost; one ispunjavaju razmak izmeÿu
današnjeg i sutrašnjeg dana, izvlaþe na svjetlo mraþne sile što se
komešaju izmeÿu života i smrti. Šta donose iduüi dani i godine, to se ne
zna. No šta se od njih oþekuje, þemu se ljudi nadaju, to je više nego
znanje; u tome je vjera, što u sebi nosi izvjesnost, makar i lažnu.
Samonikla egzistentna svijest i duhovna moü se razgraniþavaju u fazi
prijelaza k heteroeksploataciji i kompleksnosti što je s njom spojena.
Barbari su živjeli u svijetu duhova, ali veü njihovi potomci iz prvih
civilizacija stenju pod teretom Neba koje se odvojilo od ljudi i zajedno s
ostalim vanjskim silama i vlašüu okomilo na njih.
Barbari nisu puno vjerovali, sumnjali niti istraživali, samo su se
držali bivnog prostora koji se odvajkada drži njih. Ljudi civilizacije misle
kako stoje puno bolje jer imaju pravu vjeru i pomoüu nje legu jedino
ispravna znanja. Ovdje se uzima neka svijest, pa se s njom tobože
pokreüe ljude, dok divljaci svojom egzistencijom oživotvoruju vjeþnu
svijest. Treba pojmiti nepojmljivo i raÿati bez ploda.
-Stara vjerovanja predstavljaju aspekt egzistentne svijesti koja se
istovremeno predaje predmetu i subjektu, dok crkvena religija je svijest
odriješena od obje strane i usredsreÿena na sebe u funkciji moüi.
-Prastari svijet, svijet ljudi i duhova, u principu je homogen. Sastoji od istovrsnih biüa koja samo iskazuju razliþito ponašanje u razliþitim
situacijama. No sad se cjelina rašþlanjava u sklopu opüe diverzifikacije.
Duhovi su napustili narodno društvo, povezali se samo sa svojim
samozvanim crkvenim službenicima i s visina nasrnuli na ostale ljude
kao kruti vladari.
Duhovna moü je svoju sudbinu spojila sa svjetovnom. Zajedno su
služile istom opüem poretku, zajedno bi mogle nestati. U svakom sluþaju,
religija prethodi crkvi, a ima izglede da je nadživi. Postojala je bez crkve;
vjerovatno bi mogla nastaviti bez nje. Religije su vitalnije jer se vežu uz
ljude, a crkvena moü se oslanja na opüu moü. Religijski sadržaji se
prenose i transformiraju, religijski bogovi (grþki npr.) i danas su prisutniji
od crkvenih. Isus ili Alah predstavljaju umjetne tvorevine i za religiju su
otpoþetka sporni.
U vjeri je ýudo ili stvarnost koja iskljuþuje svaku drugu, apsolut
koji ne trpi ništa osim sebe. U njoj prepoznajemo ono proždrljivo "biüe" i
moü. Duhovi zajednice bili su elastiþniji, pokretljiviji, þesto kao Djeca
nestašni, sliþni ljudima s kojima su se družili i protiv kojih su vojevali.
Duhovi cilizacije su kruti, dogmatski i vlastoljubivi. Ljudi su ih zarazili
pomamom moüi, pa se ljudima svete zbog režima u koji su ih uvrgli. Da
nije u pitanju ljudska moü, bogovi ne bi bili tako samoljubivi i kruti.
- 143 -
Tjera ih služba moüi, a za to ne treba kriviti bogove ni duhovnike. "Krivi"
su ljudi, jer duhove sa svim ostalim tekovinama zajedništva prepuštaju
stihiji opüih socijalnih sila što ih gone i teroriziraju.
Crkva je institucija vjere, a ne sama vjera. Institucija ne priliþi
vjerovanju kao ni ljubavi. Vjerovanje ispunjavaju prije svega osjeüaji, a
institucije su spletene iz funkcija. Izvorna vjerovanja manifestuju spontano zajedništvo svijesti, dok agregacija umjesto spontanosti nudi ideju
bez alternative, dogme bez kritike, zahtijeva pokoru bez pogovora. Od
ljudi se traži da se predaju i obavežu na duhovni režim. Kao što postoji
država umjesto zajednice, a pravni diktat umjesto narodnog obiþaja, tako
je konfesija umjesto izvorne narodne religije, crkveno poduzeüe umjesto
svenarodne svetkovine. Duhovna zajednica ne može pod instituciju kao
ni zajednica slobodnih ljudi pod državu, živa svijest pod obaveznu
dogmu, slobodna osoba pod profesionalnu atrapu. To su elmenti
poluagregovanih struktura na kojima poþiva razvojna šansa poþetne faze
heteroeksploatacije.
8.6.
Resocijalizacija i geneza civilizacije
U ljudi je, zbog njihova djelatnog i zajedniþkog naþina življenja,
od prvorazrednog znaþaja meÿusobno povezivanje radi nastanka novih
funkcija, efikasnije organizacije, veüeg efekta djelovanja i veüe životne
izvjesnosti. Stari pisac meÿu najznaþajnije ljudske tekovine ubraja
"udruživanje u gradove", zpravo u zajedništvo. Drugi istiþu ulogu
porodice, treüi države ili smatraju sve ove oblike neizbježnima, jer je
þovjek društveno biüe i mimo društva ne može.
U osnovi agregacije je prijelaz neposredne aktivnosti u
neposrednu vezanost, a stoga i prinudu. Ovdje se subjekt i bitelj malo
razlikuju. Bitelj se odmah obara na subjekt i prekriva ga, pa tako bitelji i
njihovi kompleksi posreduju, oblikuju, kontinuiraju. U inertnom
kontinuumu vlada osjeüaj da se biva unatrag: osoba egzistuje zajedno s
ostalima u datoj sredini, dakle jest po onome što veü jest, kao što je opet
jestuüe po onome što je bilo. Retrogradno bivanje nužno sebe poima na
inobivan naþin. Naime, sve što jest, odlazi slijepim putem natrag na sam
Poþetak ili u Iskon. Ljudi nisu mogli slutiti kako bi se održavali sami na
sebi - vezni þlanci su išþezli.
Predekonomska društva nisu poþivala na osnovi koju bi sama
izradila. Ona su, prosto, bila. Uglavnom su nasljeÿivala svoju neutemeljenost, a s njom i þudo nezasnovane transsubjekte i transhistorijske
egzistencije. Svoju iskonsku nemoü vjekovima predaju narednim
- 144 -
pokoljenjima ("tradicija"), nesposobna da na njoj inicijativno bilo što
mijenjaju. Bio je to mraþan jaz na þijim rubovima se tisuüljeüima
balansiralo izmeÿu života i smrti.
Inaktualnost ne znaþi doslovce pasivnost. Samo starci i narodi iz
historijskih rezervata žive od toga da su nekad živjeli; historijski bitelji ne
mogu tako.
No þim su ljudi u stanju razvijati aktualno bivstvo, konstitutivna
strana se zadržava uz ljude, odnosno najprije uz biteljske formacije.
ýovjek ne þeka što üe mu priroda donijeti, on mora krenuti. Ljudi poþinju
generirati situacije i nadreÿuju im se tako što ih rješavaju. Pojedina
podruþja životne aktivnosti pretvaraju se u odnose. Tako ljudi najprije
love životinje - a potom ih uzgajaju; pljaþkaju i razaraju pþelinja društva
- a onda ih uzdižu; pljaþkaju i ubijaju druge ljude - pa ih gaje kao radne
životinje; istrjebljuju druge narode - potom za njih brinu kao za svoje
podanike. Ljudi ni jedne od ove dvije strane se ne odnose prema sebi
direktno, nego uvijek jedni preko drugih, zapravo, preko opüeg procesa,
što njihovo bivanje þini kompleksnim. Ranije se proces davao u pokret
kroz vjekove i u njima hlapio, a sad se intenzivira na pojedinim mjestima
i proizvodi sam iz sebe. Ovaj obrat u užem znaþenju predstavlja nastanak
opüe moüi društva, u širem pak oznaþava genezu civilizacije.
Ako se svaki put polazi od maksimuma tekovina i ako se u daljem
postupu u njih ukljuþuju novi rezultati, onda slijedi produktivna
kontinuacija. Stanovište ljudi civilizacije je u biti historijsko. Nije važno
što iz toga þesto proizilazi nešto treüe i neoþekivano. Opet se pokazuje da
se životu ne može dati jednostavan i svrhovit oblik, te da je eksploativan,
a njegova organizacija upravo kompleksna.
Sinkretizam drži do zajedništva, stapa se s njim, ali u zajedništvo
nema šta uložiti osim zajedniþke nužde i praznine. Diverzifikacijski
kompleks razvija pojedine realne opüedruštvene snage (trgovina,
saobraüaj, razmjena duhovnih dobara, obrazovanje itd.), meÿutim, za
samo zajedništvo ne brine, i ne može brinuti jer za to osim moüi nema
druge opüe pozicije. A moü - kako üemo vidjeti na revolucijama - bez
obzira kako je razdijelimo, integruje i dezintegruje istovremeno.
Individualistiþki orijentovane i nesolidarne ljude povezuje
polaritet moü - ne-moü. On raspršava individue i istovremeno ih svodi u
društvo razdruženih ljudi, zapravo, prije bi se reklo da je to kompleks
bitelja nego udruženje ljudi. Društvo nije potom ljudsko, koliko neljudsko, odnosno "društveno", "historijsko" - kontinuumsko. U tome se
do danas nije ništa bitno promijenilo. U novije doba sfera moüi naglo
ispunjava þitav društveni prostor i približava se obliku cjeline. No cjelina
- 145 -
time još ne napreduje ka ljudskoj cjelovitosti i slobodi, veü prema
odvojenom totalnom sistemu.
Civilizacijsku strukturu se ne da prevesti na ponašanje jedinki. To
pretpostavlja sveopüe razdruživanje i atomizaciju; išþezli bi subivanje i
ljudi. Diverezifikovanje se odvijalo uz istovremenu integraciju u nove
oblike, dakle, kao resocijalizacija. Kako ljudi biraju efiksasnije sustave?
Vjerovatno nikako, uostalom, ljudi oduvijek manifestno biraju i mnogo
toga svjesno zapoþinju, ali o presudnim dogaÿajima "odluþuju"
nesvjesno.
Izgleda da nema postupka po kojem historija urazumljuje ljude,
niti postupaka po kojem ljudi reguluju tok historije. U pogledu historije
ljudi su oduvijek jednako vidoviti. Goni ih nužda ("zakon uþiti se
patnjom"), povlaþe ih moguünosti. "Bolja" organizacija života zasigurno
se ne bira, nego se putevi otvaraju. Na njima se u jednom pravcu
pobjeÿuje, u drugome gubi. Jedinka, formacija, institucija idu za
opstankom. U dinamiþnom okruženju prilagoÿavaju okolnosti sebi i sebe
njima. Heterogeno društvo je u biti pluralistiþko, a diverzifikacija
oznaþava multiplikaciju i fleksibilnost eksploativnih funkcija. U novim
oblicima društvo razvija sposobnost da zapusti korijene na svakom
mjestu, da iskoristi maksimum moguünosti, te da mnogi ljudi - što je još
važnije - traže i otvaraju nove moguünosti.
Na taj naþin na mjestu negativnosupstancijalnog središta izrasta
realno središte. U sinkretizmu skoro da nema posredujuüih þlanova, a
ovdje sfera posredujuüega prevladava nad pojedincem, a þesto i nad
cjelinom. Društvo þiji bi cilj bio pojedinac, kako se to ponekad idealizuju, ne dolazi u obzir. "Cilj" je moü, što je svojevrsna negacija zajedništva i individue u korist opüe heteroeksploativne funkcije.
U heterogenim strukturama društveno življenje razdvojilo se i
izvrglo u službu i revolt. Ovaj život ljudi nisu izmislili niti s bilo kim
ugovorili, ali upravo to ga þini još obaveznijim. Ne znaju zašto tako žive,
ali to ne mijenja na þinjenici da tako moraju. Sami su sebi navrzli naþin
života kao zlu sudbinu. Mnoge jedinke pogaÿa jaþe nego druge. Kad se
zlo razdijeli meÿu ljude nejednako, onda se veüini udvostruþi: nevolje
koje jedni drugima zadaju teže se podnose od opüe zle sudbine. Poraze
što ih stalno prate, prihvaüaju kao unutarnji pricip života.
Resocijalizacija se odvija takoreüi na srednjoj razini. Ne polazi od
globala, niti pak od individualnog svrstavanja. Potiskuje ljudski rod i
samostalni subjekt. Opüe ne tvore slobodni ljudi nego bezbrojne
modifikacije i derivati, spodobe ljudi u nadindividualnim spojevima,
funkcijskim grupama i velikim formacijama.
- 146 -
Protosubjekt je bio zamijenjen parcijalnim i civilizacijski
specijalizovanim subjektom; zajednica je nadomještena mnoštvom
transsubjektnih tvorevina. Brak, porodica, gospodar, rob, zemljoradnik,
zanatlija; profesionalizam nasuprot laicizmu, upravna djelatnost nasuprot
izvršnoj - sve sliþne pojave þine diverzifikaciju historijski produktivnom
ili nužnim socijalnim procesom, odnosno antropskom pretpostavkom.
Zajednica nije bila ni za šta sposobna osim za sebe onakvu kakva je
nastala. Ono što je u poþetnom razvitku uþinila predstavlja nastanak
þovjeka i društva. Uþinila je to, naravno, bez znanja i namjera. Uostalom,
ni današnji ljudi ne postupaju prema þovjeþanstvu s više savjesti. No
zbog intenziteta socijalnih procesa i direktnije vezanosti za procese,
moraju uzimati u obzir subjekt i þovjeþanstvo kao neke svoje "faktore";
moraju ih svakodnevno pokretati bez obzira što o tome misle i da li uopüe
misle.
- 147 -
Treüi dio
AKTUALNI KONTINUUM
1. REALITA
Prijelom nastaje kad dogaÿanja promijene smjer, pa više ne
odlaze u nepovratnu prošlost, nego se transformativnom aktivnošüu
kumuluju u sadašnjost. Sadašnjost se tako sama podupire, ispunjava se
sobom i postaje samodovoljna; ona je tek sad su-vremena. Njezini ljudi
"sad" i "ovdje" “tvore” svijet i ulaze u aktualne meÿuosobne veze.
Obraüajuüi se prema stvarnosti što je generiraju, istovremeno se
obraüaju k sebi i od sebe polaze. Ranije su se vraüali na stalni poþetak,
koji se stoga doimao vjeþnim. Sad se polazi od novog poþetka, od
meÿustupnja, a to omoguüuje razvitak. Sredstva, znanja, tehnologije,
metode, tekovine, þitavu kulturu treba pokretati i preko nje uvlaþiti svijet
u svoj djelokrug. Nastaje pokretna ravnoteža. Održava se aktivnošüu
ljudi, aktivnost opet poþinje od ravnoteže, što znaþi da þovjek polazi od
sebe i situacije, a ne od gole nužde i nepromjenljivog stanja. Situacije su
zajedniþki proizvod tri faktora: aktivnosti, sluþaja i nužnosti. U prirodi je
ljudi i njihovih situacija da se u njih neprekidno intervenuje.
Osnovni bivni procesi se prenose u sadašnje vrijeme i kontinuaciju þine aktualnom. Ljudi, bar što se tiþe forme, dospijevaju u aktualnu
izvjesnost, ili pak u akutnu neizvjesnost. Ovdje je naznaþen poþetak
moguüeg prijelaza od prevlasti stihije eksploativnog bivstva k sebitnosti i
odgovornosti ljudi za nju.
Teško je pristupiti intenzifikaciji sebivnosti ili samo se maknuti s
mjesta bez velikih i aktivnih cjelina. Ljudi tisuüljeüima ne raspolažu
niþim pomoüu þega bi zakoraþili u širi svijet ili u buduünost. I kad bi se
nekim þudom pojavilo obilje sredstava, ipak se ne bi dalo pokretati ih
unutar tradicionalnih okvira porodice, lokaliteta ili drugih nasljednih
oblika.
Novija civilizacija se raÿa iz aktivnosti ljudi koji, tako reüi,
sustižu zbivanja što su ih pokrenuli i ponovo ih vraüaju u krug svoje
tekuüe egzistencije. Otuda aktualno kontinuisanje dvostrukog sadržaja:
stabilizujuüi ono što jest, ljudi se spontano oslobaÿaju za nove
moguünosti. Nikad nisu bili toliko svjesni ovog protusmjernog kretanja
kao danas. Štoviše, svrstavaju se pod zastave konzervatizma i
reformizma; politiþke stranke se dijele na desne i lijeve.
- 148 -
1.1.
Pogoni
Kontinuum sad se primakao postojeüem okruženju i egzistuje u
živim ljudima. Nekad je bio apsolutno dat, a sad je su-dat kao živi
suigraþ. Ovaj dinamiþki spoj cjeline s konkretnim društvenim oblicima
tvori pogone.
Do novog vijeka prilike su takve da se ne može poþeti od stvari
kao objektivnog predmeta - ona to još u pravilu nije - a u pogonu se mora
tako polaziti. U sinkretizmu se, štoviše, ne poþinje ni od Ja, nego od MI
koje obuhvata jedinku i stvar. Dok smo zauzeti prirodom, nema polazišta
kao ni u životinje. Krug aktivnosti je zatvoren; tek transformativna
Djelatnost ga otvara za njezine nositelje. Stvarno polazište znaþi
istovremeno se kretati od sebe i od stvari. No, da bi se najedanput išlo s
dvije opreþne strane, bilo je potrebno još treüe što strane djelomice
usmjerava tako da proizvode zajedniþko kretanje; u sinkretskoj
autoeksploataciji ovu ulogu igra MI, a u objektivno razvijenoj
heteroeksploatciji nalazimo je najprije u vidu pogona i formacija. U
njima su hiletik i subjekt tako su-postavljeni da je hiletik pred-metnut
subjektu, a subjekt podržan hiletikom. Pojedinac ima svoje Ja prije svega
kao nositelj opüe radnje, dakle istovremeno je to ne-Ja. U eri diverzifikacije jedinke se osamostaljuju, ali jedna nasuprot drugoj, što se
opet zbiva preko nezavisnih potencijala, kao što su proizvodnja, tržište,
novac, odnosno formacija, institucija, moüi, koji integruju socioekonomske procese.
Da bi se ljudi koliko-toliko rasteretili prirodne sredine i jedan
drugoga, nužna je posredujuüa sfera, socijalni medij, što je ono treüe ili
carstvo realnih moguünosti. Za jedinku moguünosti su zaplijenjene u
medijalnoj sferi. Spadaju u socijalne faktore što postoje na "svoj" naþin.
Izolovana jedinka ih ne prisvaja, primiþe se k njima jedino privijajuüi se
uz društvo. Pogonske sile se ipak razlikuju od starinskih gospodara:
neosobne su, objektivne i neutralne, stoga se ni þovjek neposredno ne
predaje silama, on se pušta za nekakvim svojim izgledima, ulazi u proces
i pokušava svoju snagu i sreüu.
Pogoni postaju generatori stvarnosti, lišavaju ljude njihovih djela i
uloga u vlastitom životu. Daju impuls mnogim socijalnim kretanjima,
iako su sami po sebi ne-socijalni. U njima se reprodukuju opüi potencijali
i obnavljaju izvorne snage. Pogon zapravo nastaje tek povratom
osnovnih snaga u njihov krug, þime nastaje ponovno potenciranje ili
potencijal u potencijalu, sila u sili, bogatstvo u dobrima; pojavljuje se
novac što plodi novac, ideologija što sugeruje privide, moü u odnosima,
- 149 -
država u društvu. Potencijal prelazi u "rad", pa bogatstvo plodi bogatstvo,
a ideje operacionaliziraju predrasude. To je sasvim u duhu nove
stvarnosti. Sinkretizam i agregacija se reprodukuju ponašanjem ljudi, a u
novoj eri “stvarnost” se reprodukuje sama na sebi, na nekakvoj
mimoljudskoj osnovi.
Pogon se formira odozdo i pokreüe sebe i ljude, svoje pokretaþe.
Zato i jest "pogon". Stvarnost nas opkoljava sa svih strana, pogoni je
dinamizuje. Kroz pogone dospijevamo do stvarnosti, jer se u njima
angažiramo na opüi naþin i nastojimo se domoüi onoga na šta smo
egzistencijalno upuüeni. Naše pojedinaþno zaþlanjenje, pripadanje,
profesija, kvalifikacija, obrazovanje, vjerovanje, nadanje, naše životne
manifestacije iz dana u dan sve se više socijalizuju i ukljuþuju u opüu
strukturu i opet crpu iz nje. Pogon je spona izmeÿu jedinki i opüih
procesa; on forsira subjekte do svojih granica i na njima ih zaustavlja.
Tako se raÿaju bastardni stvorovi: dobri vojnici, marljivi popovi, velike
voÿe, vrijedni radnici, poslušna djeca, inteligentni špekulanti. Samo
slobodni ljudi znaþe malo ili nimalo - nemaju primjenu.
ýovjek, vezan za stvari, za posjed, za opsesivnu viziju ili za druge
ljude, ponaša se kao privezan za galiju pogona. Iako se þini nevjerovatnim, ne traži slobodu od galije, veü samo slobodu na galiji.
Agregovanje se sastoji u sprezanju osoba s drugim osobama, a
pogon znaþi svrstavanje u proces. Agent procesa je svakako nešto drugo.
Agregovani pojedinac je nekakav i neþiji pasivni predmet, a pogonski
þovjek se samoinicijativno ubacuje u kombinaciju i depersonalizira
vlastitom aktivnošüu.
U pogonu je eksploativnost adekvatnija. Moglo bi se reüi da se
odvija sama od sebe. Ljudi ulaze u pogone po svojoj nuždi i potrebi. To
je daleko od slobode, no u prošla vremena je bilo još dalje. Jedni autori
su u tome vidjeli izvor socijalnih sloboda, a drugi otuÿenje i neslobodu.
Dok osoba da bi pronikla u pogon, mora zaboraviti na sebe, inaþe bi joj
umakla realita. Govori se kako mudrost poþiva u kompromisu, no ovdje
se naziva realizmom. Sastoji se u privatizaciji i individualizmu. Uþesniku
kvari ugled to što dolazi u odnos prema sebi iz odnosa prema nezavisnoj
stvarnosti; generuje svoje socijalno stanje, a ono pak reprezentuje njega.
1.2.
Ekonomska revolucija
Ekonomska revolucija: za kapital je jedno za rad, nešto drugo;
prva traje do danas, druga je završila kako je poþinjala.
- 150 -
Ekonomija je najprirodnija domena pogona. S promjenom
proizvodnje dobara u proizvodnju roba i prometne vrijednosti,
materijalna proizvodnja se mijenja u ekonomsku. Predekonomska se
sastoji u zbrinjavanju i reprodukciji života. Vjekovima je tavorila na
svom poþetku. Odreÿeni ljudi, rad i odreÿena dobra bili su nerazdvojni.
No u vezi s pogonima nastaju odriješene ekonomske sile koje haraju
društvom i probijaju se kao samostalne i opüe. Ekonomika ide za granice
neposrednosti, nije poimeniþno ni od koga i ni za koga. Zvuþi neobiþno,
ali ovdje se privreÿivanje zbiva.
Na tržištu svi "grabe" što se da i kako se da, svejedno se pri tom
podreÿuju opüim pravilima "grabeži". U ulozi subjekata nastupaju
pojedini ekonomski fenomeni, a þovjek je potišten. Životna aktivnost se
pretapa u rad, a rad u robe i u vrijednosne relacije; u njima se pak iskazuju odnosi izmeÿu ljudi.
Djelujuüi na objekt, þovjek istovremeno djeluje na sebe. Kad ovaj
krug raskinemo, pa pratimo zasebno svaki od pravaca, vidimo da fazu
aktivnosti prema objektu ispunjavaju razliþiti aspekti rada, a da povratna
faza ima znaþaj odnosa þovjeka prema sebi. Rad je dobivanje i služenje.
Niska produktivnost i ukupna nerazvijenost þinile su rad
opüenužnim za sve ljude i neodvojivim od življenja, dok je pozitivni
razvitak vodio k njihovom razdvajanju. Materijalna proizvodnja stvara
svoje specifiþne uslove, razliþite od opüeživotnih, stoga se rad išþlanjuje
u posebnu vrstu životne aktivnosti. Nastanak i razvitak civilizacije moglo
bi se dobrim dijelom pratiti kao meÿusobno udaljavanje života i rada.
Rad je, gledano s antropskog stanovišta, razvijen þovjekov odnos prema
sebi posredstvom objektivnog svijeta. No s ekonomskim radom, koji se
nameüe životu kao njegova pretpostavka, to nije više tako jednoznaþno.
Pretpostavimo da je ljudsko djelovanje trajno razlomljeno, te da
nedostaje povratna subjektna faza u aktualnoj formi ili da je neznatna.
Znaþilo bi to da je þovjek odvraüen od sebe, da se ustremio na predmet i
predao radnjama u domeni stvari.
Tu negdje poþinje ekonomija. Bavi se prizvodnjom prometne
vrijednosti, a ne upotrebnih dobara; proizvodi pomoüu tehnike koja je
stavljena u funkciju ekonomskih sredstava, a ne pomoüu sredstava rada;
proizvodnjom se bave posebna ekonomska biüa - radna i poslovna - i to
prije kao njezini agenti nego slobodni partneri.
Proizvodni rad ima prirodnu i subjektnu stranu. Približava strane
jednu drugoj i objedinjuje ih u obliku tehnike. Industrijska tehnologija se
diže iznad razine koordinativne Djelatnosti, što je omoguüilo da se
ekonomija tek ovdje izdvoji i krene samostalno. U vezi s tim þesto se
- 151 -
spominje takoÿe industrijska revolucija. Bilo bi podjednako ispravno
reüi, ako ne bolje, da se radilo o ekonomskoj revoluciji. No da bi se ona
zbila, moralo je doüi do promjene dotad prevladavajuüeg korektivnog
rada u transformativni ili tehno-industrijski. Materiju se može
rekonstrukovati jedino sistemima razvijenih sredstava i velikim
koliþinama integralno angažovanog rada, a upravo to je industrija.
Tehnika predstavlja naþin akumulacije minulog rada, neizbježan uvjet
svakog znaþajnijeg praktiþkog poduhvata. S te strane veoma se razlikuje
od dogmatsko-enciklopedijske uþenosti, obredne aktivnosti i nametljivog
autoriteta. Puno je žalbi na tehniku, i veüinom neopravdanih. Ona se za
svaku novu priliku mora angažovati na nov naþin, stoga je u biti
revolucionarna: pomoüu novih dostignuüa pospješuje samu sebe i þitav
društveni razvitak.
Tehnika nije uzrok ekonomizma kao ni atomistika atomskog
oružja. U radnom procesu sve poprima manje-više takvu instrumentalnu
ulogu jer se proces vraüa subjektu kako bi se opet krenulo od njega. No u
ekonomskom procesu nije tako. Ovdje jedna te ista stvar u funkciji
radnog sredstva je podvlasna, a "neposlušna" kao ekonomsko sredstvo.
Proizvodnja i tehnika na razini društva predstavljaju slobodu spram
prirode. Za jedinku ova sloboda je posredovana prije svega ekonomijom;
ona je za osobu prva nužnost. Nekontrolisana nužnost promiþe u nuždu,
prinudu, sudbinu - kako nam se veü nametne. Pretvara se u poredak
svijeta, u Historijski zakon ili Iskon.
Sloboda spram prirode nije još sloboda þovjeka spram þovjeka.
Prva predstavlja ograniþeni socio-ekonomski proces, a sloboda subjekta
dolazi preko subivanja, tako da prirodna sloboda može ukljuþivati ili þak
pretpostavljati neslobodu unutar roda. Tehniþke revolucije su
oslobaÿajuüe. No u pravilu ne oslobaÿaju ljude koji su ih izvršili.
Opüenito je tako: ni u bogatstvu ne uživaju oni što su ga prvobitno
stvorili.
Proizvodnja ima prirodnu i ljudsku stranu, ali ovdje su obje
neutralizovane i prevedene upravo na ekonomiku.
Renesansa je u duhu antike vidjela u Prirodi i Razumu vjeþne
vladare svijeta i vodiþe þovjeka. Iz ovog jedinstva je, ipak, proizašlo
nešto drugo - prije svega tehnika. Drži se da je tehnika instrument volje i
misli ljudi, ali što vrijedi ako svrhe nisu slobodne, ako su ekonomske i o
akteru neovisne? Ekonomika, napose njezini pogoni, oduzeli su moü
prirodi i razumu i prenijeli je u tehniku kao racionalizovani objektivitet
odvojen od ljudi.
- 152 -
Moralizujuüa kritika nema ovdje nikakvu objektivnu vrijednost.
Opüi procesi su slabi, pa kontrolna funkcija može nastati samo
sporadiþno. Vlasnik je postao onaj pojedinac koji se utvrdio u kontrolnim
funkcijama, koje se inaþe nastaju nezavisno od konkretnih osoba.
Predekonomska naturalna privreda ne odluþuje svojom snagom.
Sliþi bolesniku kojeg više odreÿuju tegobe i nemoü nego svekolike
prednosti. Naturalnu proizvodnju se kontrolovalo i socijalizovalo putem
kontrole prirodnih izvora privreÿivanja (zemlja, šume, rudnici, vode) i
neposredne kotrole radne snage. Pogon je historijski prvo središte
privredne aktivnosti utemeljene na sebi, tj. pozitivno. U formi pogona se
povoezuje "asocijalne" privatne osobe, i to upravo ekonomskim od osoba
nezavisnim naþinom.
Površno aktivno bivanje ne može uza se držati pozitivnu osnovu.
Ispod razine življenja formira se negativna avet koja usisava život
þovjeka od njegova roÿenja do smrti i nemoüno biüe ponovo izbacuje
van. Neposredna vlast nad zemljom i stanovništvom, duhovna podþinjenost i neposredna vladavina nad drugim narodima manifestuju ovu
negativnu zasnovanost. U obliku pogona osnova se ispunjava preko živih
ljudi datog vremena. Jaz ni sad nije uklonjen, ali pogoni su ga, tako reüi,
premostili.
U predekonomskoj eri se radilo o tome da se bilo kako opstane, a
u ekonomskoj se mora opstati ekonomski da bi se živjelo socijalno.
ýovjek se tu spušta na primitivniju biteljsku osnovu i na antropski
oskudnije tlo. Na ovom prijelazu se ukljuþuju regresivna delimitacija i
determinizam.
U doba prevlasti zemljišnog vlasništva moü se vezala za
Odreÿene osobe i prenosila s jedne na drugu. U ekonomskom dobu moü
je još opüenitija: klasna, meÿuklasna, nadljudska. Ekonomski oblik opüe
moüi je kapital. Nekad je moglo izgledati da je u svemu presudan odnos
gospodara i podanika, ali ekonomska proizvodnja daje do znanja da moü
ne potjeþe direktno od ljudi, veü iz stvarnog primata ekonomske funkcije
pred orijentacijom ljudi na sebe.
S pogonima došlo je do “podruštvljenja” proizvodnje prije
odgovarajuüeg podruštvljenja proizvoÿaþa. Da bi se ljude socijalizovaloprije no što su sposobni da se u širim razmjerima sami udruže,
društvenost je odvojena, a ljudi su joj podvrgnuti. Kapital predstavlja
jedan od faktora takve socijalizacije. Društveno je, naime, ono što je
ekonomski vrijedno ili kapitalski efikasno. Pogoni žive od transformacija
rada u kapital, kapitala u najamni rad, ljudi u ekonomsko-pogonska biüa.
- 153 -
Pogonima je svojstveno samokretanje. Odaju to brojni izrazi kao
što su "prizvodnja robe pomoüu robe", "zgrtanje novca pomoüu novca",
"samooplodnja vrijednosti" ili "prizvodnja koja je sama sebi svrha".
Sliþnog sadržaja su konstatacije da se u industrijskom radu ne polazi od
radnika, da radnik ne upotrebljava stroj nego stroj radnika, te da mrtvi rad
gospodari živome. To su istine koje nepobitno vrijede u svom uskom
podruþju, ovaj put je to ekonomski pogon.
Udio u bogatstvu i moüi ili položaj u sustavu mjerilo su društvene
vrijednosti.
Ljudi meÿusobne javne odnose uveliko ureÿuju borbom, a
održavaju ih u obliku moüi. Ko u tome ne uspijeva, njega slijedi služba.
Kao što ni najsavršeniji stroj neüe za nas uþiniti ništa u što ga nismo
uputili, tako se ni kontinuum ne podaje ljudima koji ga ne osvajaju.
Usluge velikih sustava mogu se koristiti jedino uz dodatno uložen napor i
odgovarajuüe kvalifikacije kao što su obrazovanje,struþnost, ugled,
vlasništvo, privilegije, položaj u službenom društvu.
S ekonomskog stanovišta živjeti znaþi trgovati, plaüati i biti
plaüan, zaraÿivati, prisvajati i gubiti. No sa stanovišta šireg, antropskog,
ukazuje se da je ekonomija jedna vrsta supliranja života. U ekonomskoj
proizvodnji radnik sebe živa pokopava kad ulaže život u bilo kakav rad
koji bi mu poslužio kao opüe sredstvo opstanka. Mijenja se u pogonsko
biüe, u posebnog stvora koji više nije u stanju samostalno se održavati;
pogon ga stalno pokreüe prema svojim radnjama.
Preživljavati ili živjeti kao autonomno biüe, to su dva sasvim
razliþita života. Smisao je ekonomije da nam omoguüi preživljavanje u
svakoj socijalnoj situaciji. Meÿutim da se živi slobodno i dostojno
þovjeka - takva pitanja ekonomija ne rješava, štoviše, iskljuþuje ih.
Životno pitanje ekonomije je vrijednost. Sve s þim se susreüe, prevodi po
moguünosti u elemente vlastite egzistencije: pretvara materijalne
tekovine u bogatstvo, ljude u ekonomska biüa. Pojedinca, napr. u "vrsnog
radnika"; proces se sam intenzivira, pa još dalje preraÿuje osobu u "vrsnog potrošaþa". Ukrako, ekonomija potiskuje, uklanja þovjeka s njegova
autonomnog mjesta da bi se sama ustoliþila kao opüi izvor i kriterij
življenja.
Pred sudom strogog morala ekonomika je uvijek bila neþista
stvar. Platon, Aristotel, Rousseau, socijalistiþki utopizam - svako bi je na
svoj naþin i sa svojim razlozima stavljao na optužniþku klupu zbog
njezina štetnog uticaj.
Vlastita aktivnost preobražava u ne-vlastitu. Subjekti ne mogu
izdržati: predaju se prijekim potrebama opstanka, predaju se pogonima.
- 154 -
Umjesto da se probijaju vlastitom snagom, prepuštaju se ekonomiji da ih
nosi. I u svakidašnjem životu je tako. Mudrim i snažnim uspjesi odreÿuju
buduüe ponašanje, a slabe promašaji gone na ponavljanje.
Kad djelovanje ne uspijeva, zapoþinje neka vrsta transverzalnog
kretanja u kojem niz nekonzistentnih akcija izaziva maticu procesa koji
nije niko "želio", ali od kojeg se puno zavisi. Što su ljudi slabiji, to su
više determinovani. Moüni su u izvjesnom smislu ugroženiji od slabih.
Moraju se primicati oblicima dominacije, koji istovremeno donose
najveüu sigurnost i najveüu opasnost. Moraju praviti "svjetski poredak",
þak i nebeski, kako bi oþuvali svoj.
Heteroeksploatacija ne pita ni za þiji osobni pristanak, jer njezina
organizacija ima upravo oblik moüi. Eksploativni odnos se da realizirati
jedino preko treüeg niza faktora, kao što su pogonske sile, agregati,
institucije, sistemi -odnosi moüi.
Moü - što je donekle tautologija - predstavlja ukupnost naših
realnih moguünosti koje imamo u odnosu na ostale ljude i koje obiþno
reprodukuje ili uveüavamo na njihov raþun. Ne dijeli se radom, veü
ukupnom socijalnom kompetencijom i borbom. Ne potjeþe iz privilegija,
kako stajalo u kritikama upuüenim aristokraciji; privilegija je samo
ispoljavanje neke veü postojeüe moüi. Moü, u pravilu, kruži oko veüe
moüi onako kao što se moguünosti vraüaju prvenstveno tamo gdje veü
postoje i onome ko ih ima odranije. Moguünost ide na moguünost, a moü
se lijepi uz moü. Osobni odnosi ne mogu biti izvor moüi. Ne vrijedi
definicija nekih sociologa prema kojoj se moü sastoji u sposobnosti
jednih ljudi da aktivnost drugih usmjeravaju u svoju korist. Oþita je
tautologija: moü se sastoji u kontroli aktivnosti drugih ljudi, a da bi jedni
kontrolovali druge, moraju imati upravo moü nad njima. Nešto je tu ipak
naznaþeno: moü izvire iz zajedniþke aktivnosti razliþitih aktera. Ona se
realizuje tako da se sama usmjerava u "korist" jednih, a na "štetu" drugih.
Diverzifikacija i heterogenost su pobijedile svojim dinamizmom,
aktivnim i raznovrsnijim pristupom životu. Sinkretizam je predstavljao
primjenu cjeline na jedinku i na cjelinu. Cjelina se na taj naþin grþevito
držala sebe. Neprekidno je bila pred oþima kao horizont bez prostora, kao
univerzum na poþetku i na kraju svojih moguünosti. U novo doba nema
više tako kruto predodreÿenog i sterilnog oblika cjeline. Moü je bizarna
pojava: ona potiþe od ljudi, ona je u ljudima i nad ljudima. To su ljudi
utopljeni u vlastitom elementu. Moü je "moü" ljudi nad sobom kao
neslobodnim biüima. Oni su njezini nositelji i podanici. Opüa snaga
društva je u integrirovanoj životnoj aktivnosti. Puno je toga pod suncem
poželjnoga i važnoga, ali ništa kao moü. Tek ekonomska moü je stvarnost
- 155 -
što raÿa stvarnost, to je socijalna natura naturans ili svijet iznad svijeta,
þovjek iznad sebe. Poneki ljudi posjeduju moü, a moü sve ljude. Ljudi
vladaju svijetu, a moü ljudima. Moü opija, a vlast izluDJuje vladare i
visoke politiþare. Kako moü raste, tako joj rastu prohtjevi. Moü
najnemilosrdnije goni dok ne pomori upravo one ljude koji su s njom
životno povezani. "Ko visoko leti, nisko pada" - to je zato što se nije
uznio vlastitom snagom. Koga moü diže, moü ga i ruši. Mali "prizemni"
þovjek ne može nisko pasti. I kad se sruši, opet je skoro tamo odakle je
pao. Nezgoda je velikana na visinama što se tamo uspinju preko leÿa
drugih. Kad se daju u obrnutom pravcu, završavaju loše, jer prava je
rijekost da se podržava moüne pri njihovu padu. Predati se moüi znaþi
upisati dušu ÿavolu.
Prastara karma je operacionalizovana sudbina ili je to kompleksnost stavljena u službu vjeþnog regulatora obezglavljenog
ponašanja.
Kaže se da je preživljavanje najjaþi instinkt u svih živih biüa. No
ljudi su "prokleta" biüa: ne preživljavaju samo fiziþki, veü prije svega
socijalno, u zajedništvu života i preživljavanja, dakle u borbi i suradnji s
drugima. Peživljavaju preko socijalnih struktura i konstelacije moüi.
Permanentna eskalacija moüi je zakon opstanka - Pobjeÿivati, ili biti
pobijeÿen!
Prije no što je po sebi, þovjek je po drugome: po rodu, porodici,
sloju, etniku. Nazivamo ih formacijama. One dugo zadržavaju primat;
ljudi realiziraju sebe u drugome jer ne uspijevaju "u sebi". Meÿutim, ne
može se biti subjekt po drugome, biti Ja po nekom Ti. To se lako
primijeti na pojedinaþnoj osobi. U ljubavi, vjeri ili bilo kakvom, pa i
dobrovoljnom, sužanjstvu individue sebe predaju drugom biüu, svejedno
im puno toga ne poklanjaju ako same malo znaþe.
U tom sluþaju þovjek se poima iz egzistencije za drugo, iz sloja,
nacije ili države. On i ovdje kreüe od sebe onakvog kakav se zbio i
nastupa preko zbivanja, otiskuje u labirint života iz kojeg ne vodi nikakva
nit. Formacije ograniþenih bitelja, to su groblja subjekta.
Moderni rad je ipak napredak. U radu se opüenito posveüujemo
predmetu izvan sebe.Meÿutim u podaništvu, službi gospodaru, u crkvi se
dvostruko posvjeüujemo Drugome . “Ora et labora” = Živi na naþin
življenja za Drugo! Sasvim je razliþita stvar raditi za novac, za to
opipljivo božanstvo koje spremno radi za nas. Ovdje klase izrastaju na
opüoj osnovi. Pogon razvija formacije iznutra, endogenim i aktualnim
naþinom.
- 156 -
Kapital nije odnos izmeÿu ljudi, oznaþava preobrazbu odnosa
subjekata u bezodnosne relacije, a uþesnika u ogoljene aktere. Stoga tu
umjesto punokrvnih ljudi imamo ekonomske kreature.
Feudalac je bio gospodar nad dijelom društva, bio je vlast i država
u državi. Kapitalist nije primarno vladar nad ljudima, veü nad stvarima,
nad bogatstvom i kupljenim radom, on je integrativni element pogona,
javno osoba, graÿanin i u pravilu politiþar.
Aristotelu su zamjerali da je branio robovlasništvo i zalagao se za
porobljavanje drugih naroda. A ipak, kako bi društvo njegova doba
opstalo bez robova? Civilizacija se kroz milenije gradila na "ropstvu",
prije i poslije Aristotela. "Jer zbog toga što nemaju robova siromašni ljudi
su - objašnjava A. - prinuÿeni da se ženama i djecom služe kao slugama".
Ukrako, ko nema robova, sam je svoj rob: ako življenje predstavlja
robovanje, nema druge nego odrobovati ga. Prve zajednice u tom smislu
predstavljaju zajednice ropstva svih. Nastala je moguünost da se bar neke
oblike "robovanja" (fiziþki ili iscrpljujuüi i sputavajuüi repetitivni rad)
prebaci na druge ljude. Aristotelova socijalna sloboda - koju ponavlja i
današnja civilizacija i ponosi se s njom - postiže se posredstvom ropstva.
U novom vijeku se heteronomija i moü probijaju, štoviše, i kroz radikalne
koncepcije ravnopravnosti i slobode. Dato stanje i vlastite ambicije
uvijek nekako prevagnu nad idealima þim se pristupi socijalno-politiþkoj
praksi. Ni ideologija nije umaknula istom zavoÿenju. Mary Wollstonecraft, sljedbenica Rousseaua, jedna od preteþa tzv. feminizma,
proširujuüi na žene Rousseauovo uþenje o pravima þovjeka, poþinje
odmah s dva važna ustupka. Prvo, obraüa se ženama "srednje klase, jer su
one, izgleda, u najpovoljnijem položaju", tvrdi W. Misli valjda na
þinjenicu da ne vladaju, a da nisu toliko ni ovladane kao ostale.
Emancipovana buduüa žena üe imati "sluškinju koja üe je rasteretiti
ropskog dijela kuünog posla". W.je u neku ruku u pravu kao i Aristotel bolje da robuje jedna nego obje. Ponegdje se išlo suprotnim smjerom,
naroþito u narodnim revolucijama i bunama. Narodna masa svoja prava,
slobodu, ideale, þitavu buduünost povjerava svojim voÿama i narodnim
kraljevima I diktatorima poznatim iz takozvanih realnog socijalizma,
predaje se dobrovoljno, onako otprilike kako se još þesto ulazi u brak.
Dosadašnje formacije predstavljaju eksploativne bivne strukture.
Stoga se ljude u pravilu objašnjava iz formacija, ali valja se dati i u
suprotnom smjeru i pokušati tumaþiti formacije iz socijalnog života
osoba. Plebejski radikalizam i njegov noviji komunistiþki produžetak
zalažu se za ukidanje elitistiþkih grupacija, vodeüih klasa i þitavog
službenog društva, dakle, za ukidanje posljedica, kako bi se razvila
- 157 -
biteljska struktura kojoj üe svi ljudi biti podþinjeni na isti naþin. U ovom
pogledu Saint-Simon bolje postupa od Marxa. Ostavlja nedirnutu
antropsku strukturu. U svom buduüem društvu daje mjesto svima
antropski produktivnim ljudima, pri þem, naravno, treba prevladati
parazitske slojeve.
1.3.
Kritiþka egzistencija
Kako ljudi pojedinaþno stoje u odnosu na sebe, tako nekako stoje
i meÿusobno. Otuda dvojaka struktura društva: primarna što nastaje iz
veza ljudi radi ljudi; sekundarna, spletena iz veza što potjeþu iz
drugostepenog odnosa prema sebi, a primarnoga prema transsubjektnim
oblicima. Dosad je presudno ovo transsubjektno podruþje. Bitelj ima
prednost pred subjektom, pa se ljudi uzajamno tako, biteljski i tretiraju.
Njihovo saobraüanje zadržava ambivalentne karakteristike: (a) u sferi
slobode prevladavaju naklonost, prijateljstvo, moral, zabava; (b) u sferi
nužnosti dominuje funkcija, spor, konkurencija i borba; (c) u þitavoj
drami života ljudi se stalno traže i ponovo meÿusobno progone.
U civilizaciji kao da nema stvari ni ljudi za ljude. Stvari su
svakojako zaposjednute kao vrijednosti i bogatstvo, a ljudi zatoþeni u
slojevima, u institucijama i drugim formama. Put od þovjeka prema
þovjeku vodi preko derivovanih oblika, preko stvari i ljudi pretvorenih
cjelinom.
Bit je sebeeksploatacije u þinjenici da svrhe opstanka vladaju
životom. ýini se þak da opstanak ima prednost pred sebivom. ýovjek ne
ispunjava sebe sobom, veü prvenstveno socijetetom; on je biüe
kompleksa, a u drugom redu nositelj vlastitog bivstva. Ukoliko ne
uspijeva sebitno, on nastavlja sebeeksploativno. Okreüe se protiv sebe i
razvija svu proturjeþnost ponašanja. A kako je ovaj proces zajedniþki, to
je i život prvenstveno socijalni, a tek onda ljudski – osobni.
Današnji život se u nekim pravcima naglo socijalizuje, ali se
osobe nadalje izdvajaju i privatizuju. Na osobnoj egzistenciji sve manje
osobnoga, bez obzira na uporno nastojanje jedinki da iz svoga življenja
brišu tragove prisustva drugih. Štoviše, da bi se izolovalii, moraju u svoj
život naveliko krcati opüenitije sadržaje, bez obzira da li inaþe þemu
služe.
Moderni þovjek ne radi da bi proizveo, ne proizvodi da bi trošio.
Život se preokreüe u "sredstvo" preživljavanja. Izgleda da su stoga mitovi
pradavno stavili naþin života u sudbinske kazne ljudi. Zaraÿivati, to se
smatra pouzdanijom i þasnijom radnjom nego kockati, no obje radnje su
- 158 -
podjednako udaljene od generiovanja slobodnog života. Iz njih se samo
vidi da je þovjek uklopljen u ova ili ona socijalna dogaÿanja: radi u
okviru Rada, proizvodi u Proizvodnji, posluje u opüim. Ipak je to
konkretnije nego u prošlosti kada je Ovaj život bio radi Onoga. Osnova
im je ista: þovjek bivstvuje da bi udovoljio vladajuüem inobivu.
Nakon što se mirni i udaljeni supstancijalitet rastoþi u agresivnu
realitu, stjeþe se utisak da þitav svijet nadire svuda i nudi se svakome,
pod isto tako beskrajnim i tvrdim uvjetima. M. Weber se proslavio, pored
ostaloga, postavkom o zavisnosti Odreÿenog tipa ekonomije od vrste
religije. Tvrdi kako kalvinizam ide za tim da zavlada svijetom, dok
konfucijanizam brine za prilagoÿavanje svijetu. Svejedno, u oba sluþaja
imamo ipak nešto sliþno: (l) Kalvinizam ide za osvajanjem novih izvora
moüi, konfucijanizam za respektovanjem postojeüe moüi. (2) Kalvinizmu
je stalo do individualne moüi mnoštva privatnih osoba, konfucijanizmu
do jedine, nadosobne moüi. (3) Moü kojoj je posveüen konfucijanizam
oformljena je inaktualnim naþinom i pasivno. Njezina osnova je
negativan supstancijalitet, dok "kalvinizam" ima u vidu pozitivni, što se
generuje "sad" i "ovdje", stoga ko želi opstati, mora se baciti u tokove
onog što jest i onog što nastaje, dati se u pogone i na "osvajanje svijeta".
(4) Sve stare crkvene religije su uglavnom "konfucijanistiþke" a
novojekovne modifikacije "kalvinistiþke".
Iza vidljivog naslijeÿa tražilo se nešto opüe. Još do 18. stoljeüa
naveliko se pisalo kako u jednoj zemlji vladaju obiþaji, u drugoj religija,
u treüoj zakoni, u þetvrtoj vrline itd. Montesquieu postupa sliþno, ali
istovremno razvija paralelnu koncepciju pod oznakama kao što su "duh
nacije", "duh vladavine", "duh zakona". Dakle, govorilo se najprije o
negativnom supstancijalitetu, o tom kako prošlost vlada sadašnjosti.
Onda se prelazilo - veü od Machiavellia - na nekakv "slobodni duh",
faktiþki na aktualni supstancijalitet, zapravo, išlo se prema realiti kakva
se najprije ukazuje u tzv. nacionalnoj ekonomiji.
Realita je moguünost za svakoga i ni za koga. Ovdje su dvije
hacijende, raj i pakao, postavljene na isto zemljište. Izmeÿu njih se,
dakako, ne bira prigodno. ýitav život se provodi u mukotrpnom "izboru"
i ubiranju dobrih i loših plodova vlastite aktivnosti. Ne može se pri tom
reüi da svako dobije što je zaslužio, valjda prije ono što je izborio i
prigrabio i s posljedicama koje se mora ponijeti sa sobom, sviÿale se ili
ne.
U svijetu realite istiþe se ekonomija. Štoviše, ni društveni dignitet
joj ne manjka. Iskustvo govori da su ljudi svakakvi, a ekonomija je - ne
treba nam Hezioda, Calvina ni Lockea - pravedna, disciplinovana,
- 159 -
marljiva. Opominje kao starinski roditelji, nagraÿuje i kažnjava poput
pravednog Neba. Ekonomija je "ljudskija" od ljudi: ljudi su varljivi, a ona
postojana, ljudi se spotiþu o svoje strasti, a ona je nepristrana i
racionalna. I dok se ljudi tiskaju oko nje, ona se narcisoidno drži samo
sebe. Ekonomija predstavlja materijalizaciju prava i ugleda. To je stvarno
utoþište i obeüanje života, objektivno mjerilo svih ostalih vrednota,
idealno društvo osloboÿeno od ljudi.
Realita je socijalna stvarnost, sfera preko koje dolazimo u odnos
sa svijetom i stjeþemo izvjesnost i zapadamo u neizvjesnost. Ona unosi
stvarnost u život, a u život stres. Aktualnost daje životu svjetovni lik.
Stoga je osobna inicijativa poloviþna. Individua, iako puna socijalne
misli, može biti pri tom subjektno isprazna. Neko je duhovito primijetio
da je danas jutarnje þitanje novina nadomjestak za nekadašnju jutarnju
molitvu. Molitva se obraüala negativnom supstancijalitetu, a þitanje
novina se posveüuje realiti. Sliþi novcu. O njemu se govori sve najgore i
najbolje. Predstavlja ferment svekolike djelatnosti i odnosa, sveopüi je
zastupnik i nadomjestak, sluga i gospodar - društvo bez ljudi, fiktivni
svijet moüniji od realnoga. Novac ipak nije božanstvo, radi njega se ne
mora u crkvu, ali se ide u pogone, na burzu, u vlast, politiku, izmeÿu
ostalog, i po novine. ýovjek se mora potruditi da bi živio, makar i loše.
Umjesto strašnih sudbinskih zbivanja imamo pozitivno mjerljiva
dogaÿanja. Vjeþni poredak je zamijenjen novim porekom stvari,
cinizmom prava i politiþkom tuþom. Umjesto vjere u sudbinsku kob i
naklonost sreüe, tjeraju nas uspjesi i neuspjesi, pad i karijera. Ponekad se
þini da se þovjek probio do samog supstancijaliteta i pokušava pothraniti
vlastito biüe ovom po njega otrovnom esencijom. Kada od apsolutnog
principa pravi svoju životnu materiju, maša se za smrt, jer to je jedini
apsolut koji mu je "dostupan".
Realita - u njoj se obrüu ljudi socio-ekonomskih potencija. Oni se
više direktno ne bore za goli opstanak, veü razvijaju posebne sile
opstanka.
U realiti vlada kritiþka egzistencija: pojedinac mora živjeti u
zajedniþkom svijetu, a pri tom za svoj raþun. Ko ispostavlja raþun, otkud
potjeþe njegova valjanost? Nekad se þinilo da ljudi brzopleto nadomještaju neposlušnog i nepouzdanog þovjeka službom nemušte stvari,
te da izgradnjom vlastitog svijeta do krajnosti napinju svoj individualizam. Kad god ima upotrijebiti svoje snage, mora se podþiniti
poretku stvari.
ýesto se spominje kruta nužnost što dolazi sama od sebe i sama
se razrješava preko naših leÿa. Ishod je najþešüe neizvjestan, stoga realitu
- 160 -
u engleskoj poslovnosti znaju nazivati "svijetom nesigurnosti", prema
kojem se nastupa s rizikom, oprezom i munjevitim reakcijama.
Realita kao nova stvarnost nabacuje nekakve þudne ne-moguüe
moguünosti. Nema kraja gužvi oko pogona ni mira u svijetu nepokojne
realite. Ranije su životni procesi bili vezani za ljude a ljudi jedni za
druge. Zatim su se odvojili i vrgli meÿu ljude kao prilika i sluþaj ili
"kupleraj moguünosti", kako je to neko nazvao. Prevladava paradoksalna
sluþajna moguünost. Ljudi rade na moguünostima, a pogoni ih dijele kao
svojeglavu realitu. Što god ljudi stvore, to se najprije rastvara u realitno
gradivo, da bi se tek iz njega i uz naše ponovne napore iskobeljalo za nas.
Ako im ne polazi za rukom, od moguünosti neüe biti ništa, stvar
üe se oteti. Drugaþija je moguünost što nastaje našim posredovanjem,
tako da u našem predmetu imamo sebe. Ovdje smo moguüi po sebi ili po
unutarnjoj moünosti, a ne samo preko okolnosti i sluþaja.
Život je šansa a svijet su okolnosti, to bi bila ekstremna formula
realite kao principijelno neizvjesne i utoliko nestvarne stvarnosti jer
nedostaje dimenzija buduünosti. Ili, ona proizvodi "svoju" buduünost, ali
ne þovjekovu. Buduünost i stvarnost postoje o sebi, umjesto za nas. Mi
smo tu pored puta.
Realita, naravno, nije moü, ali tvori njenu materiju. ýim se neka
moü pojavi, ona odmah privlaþi novu realitnu masu. Tako moü eksponuje
osobu u njezinim oþima i u društvu ostalih. Ludilo apsolutne privrženosti
sebi i prezira prema ostalima, to bi bio jednostrani poriv moüi ("volja za
moü"). Ovdje su moü i izvjesnost jedno te isto; to je sposobnost opstati
nasuprot ostalima, a ujedno posredstvom njih. Nekad je bilo tako da su
moüni gradili svoju izvjesnost razgraÿujuüi izvjsnost drugih, no sad je
nužno ono treüe - sustav moüi kao takve. Moüni se, još prije ostalih,
moraju prikloniti uz opüe socio-ekonomske sile. Kao što novac
zamjenjuje robe, tako moü nadomješta vrline. One su crpile snagu iz
zajednice, dok moü je sama "zajednica", život, sloboda - sve u jednom,
koje je utoliko labilnije i kritiþnije.
Volimo govoriti o "svijetu kakav jest" kao o neþem bjelodanom,
no takav svijet uistinu ne postoji. Tek u domeni moüi se pokazuje šta je
što. Ne vrijedi ona kritika što u moüi vidi carstvo sile i nepravde. Moü je
graniþna zona u kojoj se opštedruštvene moguünosti transformiraju u
raznorodu socijalnu stvarnost. Stoga nije samo jaram na vratu. Moü je
rezultanta dejstva ljudi jednih na druge, koja se dalje razvija u odrednice
njihova ponašanja i kriterije odnosa i organizacije.
S realitom ljudi gube i napreduju, ona je teren na kojem grade
svoja uporišta ili stradaju od protivnika. Svakome je naznaþena
- 161 -
moguünost da preko izvanjskog svijeta saobraüa sa svakim drugim
pojedincem i da se odnosi prema cjelini kao sustavu moüi i ne-moüi.
2. METAANTROPIZAM-DUH I MATERIJA
Sve ono što nije obuhvaüeno odnosima ljudi prema sebi, a što se
kreüe samostalno naspram njih, a ipak njihovom zaslugom, predstavlja
nadsubjektnu sferu, svijet "tvrde stvarnosti". Utilitarizam, liberalizam,
klasiþni pragmatizam upuüivali su ljude kako se uþvrstiti i živjeti na neljudskom polu, unutar same realite kao njezini mobilujuüi faktori.
Nedostatni subjekti proizvode asubjektne strukture. Ljudi napuštaju “put”
prema sebi kako bi se domogli neke pojedinaþne ” prilike”, pa tako žive
usputno. Ako nemamo oslonca u drugima, niti ga drugi nalaze u nama,
onda nastaje nešto što samostalno posreduje izmeÿu nas. Starci i nejaþ
svuda traže oslonac i þekaju pomoü, a u stvari se predaju drugima. Barbar
sebe nalazi u rodu i plemenu, i zna za njih više nego za sebe. Prebivanje u
drugome iz kojeg se ne vraüamo (bogatstvo, profesija, etnik) uzdiže ovo
drugo iznad nas i vrši dvije opreþne uloge: u obliku kompleksa postajemo
"društvena biüa"; s druge strane u kompleksima stradamo kao subjekti.
Mijenjaju se u parcijalne subjekte, vode svoju subjektivnu aktivnost u
propozicijama nadsubjektih cjelina. Tekuüe ponašanje na tom puno ne
mijenja. Vojnici, robovi, najamni radnici, profesionalni bogomoljci
takoÿer racionalno obavljaju poslove þiji smisao je iracionalan.
Oblik cjeline se na jednoj strani ispoljava kao netransparentnost
ili unutarnji "nered", a na drugoj istovremeno kao jedino moguüi naþin
organizacije ljudi spojenih u zajedništvo eksploativnog bivstva.
Osoba þije srce plijeni krvno srodstvo, etnik, rasa, država, moü,
nebo ili bogatstvo ne mogu imati "srca" za ljude ni jasan pogled na stvari
kako jesu.
Prevlast sebeeksploativnosti se kompleksom razvija u organizaciju društva manjkavih ljudi. Kao što je dosadašnji þovjek obuzet
svojom stvarju, tako je zarobljen svojim društvom. Najprije se mora
posvetiti svemu okolo, a "potom" sebi. Javlja se nešto kao u geometriji,
prema kojoj najkraüa spojnica nije prava linija nego kružnica.
Ljudi civilizacije opüenito žive pod hipotekom. Ne pita se kako
im je, pita se jedino za primjerenost þovjeka poretku stvari i za njegovu
uspješnost. Kompleksni sustavi se doimaju kao sfera moguüega, za þiju
realizaciju se koriste ljudi. Organizuju se u djelotvorne cjeline te vezama
što izrastaju iz slobode i neslobode. ýovjek živi na naþin protiv kojeg se
- 162 -
život buni. Moral, istine, ljepota, zajednica i osobno dostojanstvo moraju
se zanemariti kad se ide u poslovanje, u politiku ili za vlašüu i karijerom.
Život je varljiv, uspijeva samo onaj ko ga drži na uzdi i ko se preda
poslovnome životu i vodi ga na raþun osobnoga. Pobjeÿuje onaj ko sve
svoje životne snage upregne pod interes i žrtvuje mu moral i savijest. Da
bi se pobjeÿivalo socijalno, treba sebe, bar do izvjesne mjere, rastakati
antropski.
Kritiþki ekonomisti se žale kako razvitak i primjena tehnike,
organizacija rada i naþin poslovanja nemaju ljudski oblik, kako
racionalnost u odnosu na predmet proizvodi iracionalnost u odnosu na
ljude. Svejedno se mora imati na umu da društvo ne pati od poznate
anomije, nego da ljudi pate od antropske insuficijencije. Vrijedi ono da
sila boga ne moli, da znanje ne pita za vjerovanje te da izvjesnost
zaboravlja na molitvu. Respekt se mora zadobiti pred sudom razuma,
opravdati pred iskustvom i znanjem, potvrditi uspjehom. Inicijativa
potiskuje krute obiþaje, nepokretne vrline, mitologiju, ispraznu simboliku
i tradiciju. Nijeme autoritarne obiþaje zamjenjuje aktivna kultura.
Starinska osoba se ponaša po odvjekoj formi, dok osoba aktualn
kontinuacije nastoji otvarati samu formu i þiniti je svojim oruÿem.
Vjerovalo se da su ljudi do novog vijeka služili nekakvom poretku, a od
kapitalizma naovamo utisak je da se služe porekom, jer se tu svemu može
nešto nadodavati i oduzimati, pa makar i na svoju štetu.
Kad se "sudbina" aktualizuje, onda se razblažuje u moguünost.
Može nastupiti, a ne mora. Ovisi koliko smo angažovani u njezinoj
realizaciji. Poprište ovih promjena je realita, ona predstavlja rastoþje
otkuda kretanje naginje k slobodi i neslobodi. Sastavni dio realite je
Minulo. Ono više nije nužno (sudbinsko), jer je minulo, ali dejstvuje
ukoliko ga dovodimo u prisutnost. Zahvaljujuüi ovom sveopüem oprisutnjenju svijeta, odnosno opüoj aktivnost spram njega, nužnost je
pristupaþna, djelovanjem se relativizuje i kondicionuje, te postaje
temporalna i "dijalogiþna". Sudbina, prahistorija i povijest prelaze u
disponibilnu "tradiciju", u tzv. kulturnu baštinu, dakle u materiju koja je
iz onostranog svijeta prevedena u ovostrani, a inaktualna kultura se
transformira u aktualnu. Dogaÿaji se nižu kao socijalni samotok i
ustaljuju u realitu. Ljudi su u nju uvuþeni i u njoj udomaüeni. Ne progoni
ih više kleta sudbina, nego "povoljne prilike" i loše posljedice.
Javlja se velika razlika u odnosu na stara vremena. Tako
odluþujuüe socijalno kretanje protjeþe u blizini, iako nepristupaþnoj.
Današnji ljudi su "brži", sustižu vrijeme, ali kao psi medevjeda ili ljudi
godišnja doba. Ciklusi su kratki, pa smo manje-više u svemu prisutni i od
- 163 -
svega progonjeni: jedan parcijalni ciklus prelazi u drugi, tako da
odluþujuüi životni procesi kruže u sebi, a mi smo ekscentriþno postavljeni
u odnosu na njih.
Nekad je svijet u cjelini prethodio ljudima, a oni su bili njegovi
gosti i nametnici. Nisu mogli izvan date sredine, niti su pokušavali, ili
samo naslijepo. Meÿutim u realiti svi bezglavo nasrüu na unutarnje
granice životnog prostora, te ih tako mijenjaju i obnavljaju najþešüe
protiv svoje volje. Otkako je prevladala aktualna kontinuacija, jedinke
dolaze do globalne funkcije ili do pojedinaþnih uþinaka globalnog
znaþaja. U vezi s tim trebao je zavladati koncept prema kojem se samostalne osobe ukljuþuju u zajedništvo putem isticanja osobnog interesa
i tvorbe javnosti, moraliteta i zakona. Kultura je shvaüena kao adaptacija
društva i svijeta za privatan život. Osoba izbaþena iz zajedništva i
gurnuta u realitu postavlja se naspram društva i sklapa s njim ugovor o
meÿusobnim odnosima. Malo kad je fikcija toliko sliþila stvarnosti.
Kontinuovanje se ranije svako malo trgalo, a sad prevladava
protutendencija da se integruju prostorno i vremenski vrlo udaljene
pojave.
Negativni zasnov je tamno mjesto iz kojeg se pojavljuju sve
utvare i u koje zamiþe java. Realita je, nasuprot tome, uvijek ovako ili
onako prisutna i uvijek dejstvuje, iako ne na razgovjetan naþin.
Ranije je Minulo dejstvovalo iz daleke prošlosti kao Iskon ili onaj
"strah od vakuuma", a sad se probija iz okolnosti nabijenih stihijama.
Ovdje hara stihija vlastitog bivstva: racionalizovano ludilo, farizejstvo
morala, agonizam zajedništva, opüost odvojena od svakog pojedinca.
Dinamizam novoga života razgraÿuje starinsku supstanciju u aktualnu
materiju. Zloüudna realita se neprekidno mota oko ljudi, ljudi oko nje.
Bogatstvo života se razvija samo na širok društveni naþin, uz
mnoštvo integralno povezanih ljudi, dakle kao aktualan svijet i aktualna
kultura. Nužna je akumulacija sredstava, tehnologije te organizacije,
prognoza. ýitav nebeski svod je podgraÿen svijetom nauke i tehnike. To
ide dotle da se takoÿer iracionalna sfera racionalno fundira.
Kultura ima aktualnu i tradicionalnu stranu. Što je nekad bilo
vjerovanje, to u novije doba može imati oblik hipoteze, jer je ušlo u
proaktivnu djelatnost.
Suvremeni ljudi se služe tekovinama, a tradicija se služila
ljudima. Ekonomizam, tehnika, nauka, aktivna kultura detroniziraju
sfingu prošlosti, tvorce i vjeþnost. Svojevremeno je vjera prekrivala
ideologiju, a ovdje ideologija vjeru. Popunjeni su tajanstveni prostori
izmeÿu Neba, Zemlje i Podzemlja.
- 164 -
Takozvani moderni život je strukturovan pretežno kao sinhroni
kompleks, a starinski dijahrono, dakle, moderni tekuüom aktivnosti, a
starinski pomoüu naslijeÿenih oblika. Tamo se više mole i nadaju, ovdje
pak svašta prognozuju kalkuluju i pokušavaju. Legende su
transsubjektne, anonimne, odnosno kontinuumske, dok su nova Djela
svjesna, namjeravana i autorizovana; to su hipoteze, spekulacije, utopije,
umjetniþke slike. ýitava današnja kultura je uglavnom aktualna
samopokretna tekovina vezana uz ljude svoga vremena. Stari su pripadali
datoj kulturi - obiþajima, zakonima, precima, duhovima, cijeloj biteljskoj
metastrukturi - a danas kultura pripada datom “narodu”.
Kultura je spremnost ljudi da se nose s nepokojnim i svojeglavim
životom i svijetom. Novovjekovna mudrost se sastoji od sposobnosti
samoodržanja u svim okolnostima.
U prošlosti su osobe uvijek pripadale nekakvim cjelinama, no
biüe realite naizgled pripada sebi, vrti se u svojim okolnostima i napreže
u dinamici datog svijeta. Ovdje ljudi nisu nebeski ni þovjeþanski, na
koncu, nisu ni svoji. Oni ipak znaju da su ugroženi u vratolomnoj igri
zvanoj život i da se sve zbiva na nesigurnom terenu što ga zovemo
svijetom. Imperativ je: aktivno se suprotstaviti svemu i svakome, istrajati
i pobijediti, þak i u sluþaju kad ne znamo þemu to služi.
Životinji je poklonjena egzistencija, a þovjeku je zadata
"þovjeþnost" ili opüa sebivnost. Ne pomaže ni ontološka lirika i slika þovjeka palog u vlastito naruþje. Ontološko-filozofski Narcis ponavlja onog
iz legende. Nijedan od njih nije u stanju istovremeno biti sobom i svojim
Drugim, stoga postaje žrtva svoje puke pojave. ýinjenica da samo i samo
jest, da je neodvojiv od dotiþnog socijalnog prostora i od date biteljske
konstelacije dosuÿuje mu smrt. ýovjek se kao bitelj se razilazi s
þovjekom subjektom. U tome je glavni izvor kompleksnosti.
Cjelina, naravno, nije nikakav gospodar niti ima gospodara nad
sobom.
Ekonomika je umjesto proizvodnje, þovjeka zamjenjuje graÿanin
a organizaciju društva država. Duhovna vezanost što odudara od samog
duha ide ispred poriva i invencije; vezanost je uopüe ispred slobode.
"Namjenska" osoba svuda potiskuje slobodnu osobnost. Kompleks - a to
ga þini socijalnim kompleksom, a ne prostom antropskom cjelinom forsira najednom ovaj preokrenuti red stvari koji dosad ima razvojnu
prednost. S þistom slobodom se nije moglo naprijed, podþinjenost je važnije i efikasnija.
- 165 -
2.1.
Negativizam sistema
Sistem se gradi putem negacije individualiteta. ýim neko poþne
misliti, misli prije svega za sebe, a to zna biti "na štetu stvari", jer þemu
su misleüi ljudi ako društvu treba poslušnih? Kad bi konji mislili, ljudi
vjerovatno ne bi imali od njih koristi. Isto tako, þemu zajednica ako treba
država? Zašto fantazirati o slobodnoj osobnosti ako su "funkcionalniji"
robovi, radnici, vjernici, vojnici, þinovnici - podanici?
Ljudi doba agregata su u nekim pravcima prerastali svoj mali i
rasijani svijet. Meÿutim, novi, civilizacijski svijet prerasta svoje najodanije poklonike. Nekad je svijet situirao ljude pretežno negativno, a
život današnjih ljudi podastire uglavnom pozitivno.
Negativna osnova ljudima ne oduzima - nema þime oduzeti, ali
još manje daje - nema što dati. Pozitivna osnova je produktivnija u skoro
svim pravcima, þak i u pogledu mnogih opasnosti. Sve plijeni, razdaje
dobro i zlo ne brinuüi za razliku. Pripadnici starih zajednica i
partikularnih formacija bili su nemoüni izvan cjeline, no današnji ljudi su
nemoüni unutar cjeline i izvan nje.
Visoko socijalizovane jedinke potpuno su upuüene na cjelinu. U
njoj su izvori života s kojih se jedinka napaja na svoje zdravlje i na
bolest.
Cijeni se vještina manipuliranja znanjem, voljom, psihom, tj.,
nekakav "rad" s radom. Prema tome, unosna je cjelinski razvijena
aktivnost, umijeüe efikasnosti, "pravljenja poslova". U njegovoj biti je da
se prevodi na posredovanje izmeÿu ljudi, da akumuluje imovinu i
usmjerava psihu, pamet, ludost, predrasude, psihoze, te sve transformira
u sistem, i tako povlaþi cjelinu prema moüi. Okretan politiþar, vješt
demagog, mešetar, prepreden šarlatan u tobožnjem javnom i duhovnom
životu bolje prolaze nego ljudi od tzv. poštenog rada i znanja.
"Historija" najprije pokušava s prirodnim formama (rodovi,
obüine, porodice); zatim s jedinkama; najzad, stvarno poþinje s vlastitim
tvorevinama. Moglo bi se reüi da se historija sastoji u progresiji dioba, u
razvijanju razlika i u integriranju raznovrsnosti, što je imalo za posljedicu
da se ukupna struktura društva obogaüivala i istovremeno sve više
odvajala od ljudi, da bi u naše doba prerasla u totalni sekundarni ili potensov sistem.
Nije se išlo pravolinijski naprijed niti prema sebi. Kompleksnost
je u nekim razvojnim fazama produktivnija od idealne transparence koja
se pokazala kompleksnijom od realne kompleksnosti. Tako borba protiv
socijalne nepravde, nejednakosti, bogatstva, protiv podjele društva na
- 166 -
slojeve ne može nikad definitivno pobijediti. Još prije pobjede morali bi
nestati nositelji ove borbe. Inaþe bezobzirna borba za socijalnu pravdu
proizvodi novi režim za staru nepravdu. Kompleksnost koja je trebala biti
silom otklonjena podržava se na vlastitoj proturjeþnosti. Likvidujuüi
privatno vlasništvo i klase, likviduje se ekonomika, a time i þitava
civilizacija koju se htjelo popraviti i unaprijediti. Kretanje se pak, kako je
to demonstrovao realsocijalizam, vraüa natrag i opet "bira" nekakve
poþetne oblike.
Svi bi bili robovi i gospodari, zapravo svako bi kao svoj rob i
gospodar þamio na rubu društvene smrti.
Selektivni oblici, meÿu njima i neki oblici moüi, predstavljaju
društveno organizovanje nedruštvenih ljudi. Prvobitni kolektivizam
takoÿer je nedruštveno društvo, jer mu nedostaje samostalna osobnost.
Diverzifikacija ukida zajednicu, a umjesto osobnosti podmeüe privatnu
osobu ili biüe heteroeksploativnog sustava. Kad bi svi posjedovali moü i
dijelili je ravnomjerno, ne bi služila niþemu, jer ne bi vršila organizujuüi
ulogu zbog koje je nastala. Ne mogu svi složno svirati i istovremeno
dirigovati ostale.
Kompleksnost je vrsta nužnog zla; to je poredak svijeta koji ljudi
ne uspijevaju probaviti u vlastiti život. Kako to da ljudi, kojima je princip
bivstva sloboda, grade na neslobodi? Zašto je njihov razum tako
dvosmislen - istovremeno ga upotrebljavaju i zloupotrebljavaju? Nalaže
to, ponavljamo, eksploativno bivstvo - njegov samisao nije sloboda, veü
opstanak po svaku cijenu. Machiavelli tvrdi da üe propasti þovjek koji
radi ideala zanemaruje stvarnost. Uvjeren je, izgleda, da ljudima nije
poklonjena nikakva stvarnost, pogotovo ne idealna, pa je stvarnost za
ljude ono što u meÿusobnoj borbi prisvoje, a ne izobilje što ga u slozi
dijele. "Bog i priroda bacili su svu ljudsku sreüu usred ljudskog roda; i
stoga je ona prije dostupna putem gramzivosti nego radinosti, prije zlim
djelima nego dobrima." Ljudi dosad žive na dva naþina: u odnosu na
prirodu proizvode opüu osnovu ili "baþenu sreüu"; u meÿusobnim
odnosima je dijele, ali kao grabljivice, jer ne poþiva mirno u njihovim
rukama i nisu njezini gospodari i vlasnici, pa grabe i preotimaju. Hobbes
se posvetio pitanju kako ovaj izvorni nered podrediti poretku. Rješenje
nalazi - uostalom, kao i mnogi odranije - u tom da se poredak odvoji od
ljudi, ili bar od veüine ljudi, i onda prenese na posebnu silu poretka, na
konstelaciju sliþnih sila, što je ideja koja prevlada do danas.
Ljudi šire socijalne strukture upoznaju obrnutim redom, najprije
to þine u negativnom obliku:
- 167 -
-Jedni druge vide kao "naše" i "tuÿine", plemenite i neplemenite,
gospodare i porobljene, bogate i siromašne ili kao ljude metropola i
kolonija.
-Upoznaju društvo civilizacije kao državu, a proizvodnju kao
proizvodnju bogatstva.
-Socijalna psihologija je najprije prikazana kao psihologija
gomile, a koegzistencija ljudi se predstavlja kao politika.
-Pravo je za jedne ljude znaþilo ograniþenje i poslušnost, za druge
diktat i privilegije, a porekom se smatralo režim.
-Moüne se držalo za slobodne, jer privatna sloboda izrasta na
moüi i prevlasti.
-Ljudi upoznaju sebe prije svega kao elemente socijalne strukture
onako kako su su duga vremena upoznavali vlastitu anatomiju i
fizioliogiju preko patologije. Civilizacijski socijalni poredak otkrivaju
prije svega u obliku moüi i vlasti. I danas je živo uvjerenje da bi društvo
u kojem niko nikome ne vlada bilo društvo nereda.
Zastrašuje do koje su mjere ljudi morali srasti sa stegama u
kojima žive, da više ne mogu zamisliti društvo bez vlasti i države, bez
crkava, stranaka i njihovih poglavara. Pod javnim redom se razumije
režim prisile, sankcionuje ga pravo; poredak, to je ukupnost granica
slobode i života uopüe. Pa ipak, jedino u granicama se snalazimo, one su
nam "uroÿene". Granice su uz nas, zato je lakše podvesti þovjeka pod
nešto "više", opravdati rat (tobožnjim nacionalnim interesom, napr.) nego
mir. Za teror se naÿe razloga koliko god zatreba, ali za slobodu - ni jedan.
Za slobodu ne postoje razlozi kao ni za život. Slobode koje nam
poklanjaju zakoni uglavnom su režimske licence. Na stotine naþina je
obrazložena smrt ostalih, jer je to važnije i jednostavnije nego zasnivati i
braniti koegzistenciju. Lakše je "obrazložiti" samoubojstvo nego pronaüi
"smisao" života.
(a) Tokom desetina tisuüljeüa ljudi nisu u stanju razdvojiti
nužnost i slobodu. Živi se pod tlakom nužde i pod okriljem sudbine.
Vanjske sile usmjeravaju ponašanje, a ljudi, u vidu odvjekih vrlina i
zakona, izlaze im ususret. Doživljavaju to kao privrženost lojalnoj cjelini
ili opasnost od pada u krivicu. Život po nuždi i sudbini se zbiva bez
zasluga ljudi, nema historije.
(b) Zatim je uslijedio život u vjekovnom sužanjstvu, u službi
gospodarima i bogovima. Kad jedni ljudi vladaju drugima, onda Nebo
svaki put blagoslovi ovu spregu; a nužda se pretvara u posveüenu
apsolutnu nužnost spram koje je sloboda grijeh. Opora nužnost koju se ne
da preraditi u slobodu je divlja, ne-ljudska, poražavajuüa i misteriozna, a
- 168 -
najzad i stvarna. Historijska vrijednost ove stvarnosti je minimalna:
poredak znaþi poslušnost, a buna slobodu, pa je rezultat u pravilu opet
ono od þega se prvobitno krenulo.
(c) Život u svijetu realite, u društvu poduzetnika, spekulanata,
radnika, ljudi od uspjeha, opüenito ljudi koji život dižu u visine moüi i
bogatstva kao supstitutivne slobode.
(d) Danas živimo u prostoru što nam ga prepušta sistem. U njemu
ljudi uspostavljaju odnos prema sebi i održavaju skromnu slobodu i
kržljavi subjektni lik. Tragiþni junaci su se nasmrt borili da bi promijenili
volju same sudbine, a današnji ljudi hrle za opüom "sudbinskošüu" koja
ovdje znaþi sistem što obuhvata nužnost i slobodu i vrši operacije s njima
kao sa svojim momentima, tako da je historija u velikom zamahu, no
ljudi nisu.
Kretanje glomazne cjeline istodobno aktivira bezbroj faktora i u
krakom vremenu može postiüi efekte nedosežne lineranom postupnošüu
izolovanih jedinica. Možda je glavna prednost u tome što se sistem
oslanja na sekundarni kontinuum, jer se cjelina ne može vezati za
pojedince ni za posebne formacije. Djelovanje nije u stanju ukljuþiti
oblike u svoje momente, pa slijedi obrnuto dogaÿanje - djelovanje se
razlaže i odlazi u kretanje sekundarne sfere. Ovaj red niko ne gradi,
"postavlja" se sam od sebe. Inicijative se uzajamno kontroluju putem
nadmoüi. Stoga su klase od moüi uvijek donekle "klase za sebe", a ostale
to ne mogu biti. Ko je iz moüi iskljuþen, iskljuþen je takoÿer iz šire
socijalne i organizacijske uloge.
Svijet realite je potakao na ideju, koja je proslavila Rousseaua, da
izmeÿu napretka u nauci, tehnici, ekonomici i napretka u podruþju morala
i duhovnog života uopüe, ne vlada jednoznaþno pozitivan odnos. Podosta
je ljudi što i danas tvrde da civilizacijski napredak unazaÿuje osobnost.
Nisu to sretna rasuÿivanja. Izmeÿu civilizacijskih tekovina i razvitka
osobnosti zaista nema jednoznaþne eksponencijalne zavisnosti.
ýak i barbar u plemenu ili narodu, polubarbar na posjedu ili u
feudalnom gradu, nadniþar u tvornici ili rudniku društveno su
produktivniji u ovim sklopovima nego izvan njih, makar ne bili subjektno
razvijeniji.
Spontana regulacija. Intenzivniji bivni procesi se sami usmjeravaju i organizuju. Odreÿeni stupanj samoregulacije uvjet je i
rezultat ove dinamike. Kompleks može biti razvojno plodan i pozitivno
se usmjeravati jedino ako je koliko-toliko samoreproduktivan. Otuda
potjeþe neuporedivo brži razvitak kapitalizma, opüenito aktivnih
kontinuuma, jer aktualno je ono što samo sebe potiþe.
- 169 -
Takozvano slobodno društvo je vašarište moüi. Kao što se na
tržištu zbiva privreÿivanje, u politici se dogaÿa upravljanje. Ne, dakako,
preko prvog reda posljedica, veü je to zbivnost prevedena na mehanizam
sistema. Najprije þin prelazi u zbivanje, a zbivanje u hod cjeline, iz koje
se potom razvija njezina samoregulacija. Sliþno tome se psihiþka stanja
jedinki razgraÿuju u masovnu psihozu; preko nje se pak psiha
transformuje u tobožnje javno mnjenje. Onda iz njega nastaju "liþna
volja" i kolektivno ponašanje. U svakom od sluþajeva subjektni oblik
aktivnosti pada pod asubjektne kriterije, a primarna stvarnost je viÿena u
sekundarnim oblicima i naviklim granicama.
Pitanja: Vlast jednoga, ili nekolicine? Vlast mnogih, veüine ili
svih? Upravljanje specijalista, kompetentnih, ili upravljanje pomoüu
državnih aparata, odnosno pomoüu þitavog društva? Sitni vlasnici, ili
kompanije? Liberalizam, ili monopolizam? Tržište ili plan? Itd. Za što
god se odluþimo, bilo po svojoj volji, po razumu ili interesu, svejedno
neüe valjati. Tako uz vlast jedne volje nije dobro, a složene i zbirne volje
i nisu volje. A što je zapravo razummno, to je teško ustanoviti unaprijed,
a nekorisno unatrag.
Iza svake robe stoji neki subjekt, meÿutim, tržišna cijena nije
proizvod volja, þak ni idealno statistiþki izraženih. U izvjesnom smislu
tržište i sekundarna društvenost uopüe predstavljaju negaciju svih volja i
svih subjekata. Pogonske sile opüenito i zbivanja po nama kompenzuju
nedostatne akcije, pa mogu dejstvovati "racionalnije" od smišljenog
poduhvata; ekonomija može biti, s dopuštenjem, ekonomiþnija i razumnija od ekonomista. Svrhovitost i ekonomiþnost organizma visoko
nadmašuju ljudske inicijative.
Tržište je "racionalno", jer obuhvata bezbroj ekonomskih faktora,
povezuje i razmrsuje konce proizvodnje, razmjene i potrošnje. Predstavlja jedan od odluþujuüih faktora teritorijalne podjele rada, zonske
ekonomike, formiranja etnika, meÿunarodnih blokova i svjetske cjeline.
Ono je razorilo sustav osobne zavisnosti prije nasilnih revolucija. Uopüe
neekonomsko nasilje i prisilne spojeve supstituira ekonomskim efektima.
Sigurnija je "nevidljiva ruka" A.Smitha nego generalna volja u
Rousseaua, jer ekonomika predstavlja a-subjektnu radnju, kompleks
ljudi-stvari sa tendencijom da se kreüe po svojoj prirodi.
Tržište je leglo "istine" rada, vrijednosti, prometa, potrošnje. Tek
na njemu se pokazuje šta je što. Ovdje nastupa ukupnost pretpostavki
rada i kapitala, objektivnih premisa subjektivne volje, tako da se plan
postavlja na dinamici i pravilnostima tržišta i þitave ekonomije, a ne
dinamika na planiranju. Na tržištu se oþituje primat stvari pred þovjekom
- 170 -
subjektom kao i prvenstvo sebeeksploatacije pred slobodnim bivanjem.
Ono što posreduje izmeÿu ljudi samo se se dovodi u opüi red preko
uzajamnog dejstva. Prema staroj metafizici bog navodi ljude da žive
pomoüu takvih strasti i interesa preko kojih ih potiþe na realizaciju svojih
namjera, sasvim razliþitih od ljudskih ciljeva (Hegel).
Ljudi jedni dugima lakše vladaju nego upravljaju. Jedan od naþina
je da se - kako su to þinili Mongoli u Kini ili Turci u Bizantu - redukuju
na minimum zahtjevi ionako rastrojenih i kriznih društava, i tako pogodi
izlaz.
Zato im se lakše i uspješnije vlada nego upravlja, jer vladaju tako
reüi primjenjujuüi sebe na njih, a upravlja se primjenjujuüi sebe na sebe,
što je krajnje zahtjevna, samokritiþka i kreativna aktivnost. Prema tome,
bliža i dostupnija su nam ponašanja i organizacije kompleksnog sadržaja
nego slobodne akcije.
Stvari su obeüanja života, a od ljudi prijeti svaka opasnost. Onaj
ko uspijeva držati se stvari i bogatstva, taj pobjeÿuje ljude, þak i sebe.
Kad ljudi traže "pravednog vladara", božjeg izaslanika, onda traže
Moü nad moüima i nad sobom, koja bi bila njima po volji. Misli se pri
tom na vlast bez ljudi, jer od ljudi, kako se opüenito vjeruje, ne treba se
nadati dobru. Još niko nije doživio poštenu politiku, darežljivu
ekonomiku ni pravednu vlast. Sve su to "ljudska posla".
Takozvana reifikacija nije samo negativna. (1) Povezivanje ljudi
preko stvari istiskuje sprege osobne zavisnosti; (2) Ljudi, iako na
asubjektan naþin, zahvaüaju neosvojene društvene strukture i tekovine i
njima izazivaju efekte koje nisu sposobni razviti kao subjekti; (3)
Postvarenje je ujedno objektivizacija vlastitog životnog procesa. Svijet
stvari je naš i u njemu se kako-tako orijentujemo, dok za nekadašnje
fiziþko podaništvo svijet je sudbinski; (4) Ekonomika kao sfera prinudnih
socijalnih pogona predstavlja objedinjenje životnih procesa koje prethodi
podruštvljenju za to još uvijek nesposobnih ljudi. I tzv. postvareni odnosi
su bolji od bezodnosnog sinkretizma ili agregacijske osobne zavisnosti,
otprilike kao što je bolji "Rembrandt" u fotografiji nego nikakav ili
komercijalna umjetnina od one nikad neviÿene.
Regulacija kao moment reprodukcije uglavnom je transubjektni
postup. Politikantsko divljanje, instrumentalizovano pravo opresivne
institucije, birokratizam - sliþe svemu više nego solidarnom zajedništvu,
svejedno tvore nužne elemente uspješnih cjelina. I onda kad
respektujemo dati poredak, moramo nastupati protiv poretka, uostalom,
onako kao što i on þini protiv nas. Iz toga se raÿa empirijski haos
stvaranja i razaranja. Ljudi proizvode poredak iz haosa i raspuštaju ga u
- 171 -
haos kako bi ga opet proizveli, dakako, nepojamno i bez namjere. U
haosu se ništa ne vidi i ništa ne saznaje. Za njega ne postoje organi vida i
spoznaje; nema se šta vidjeti i spoznavati jer nema pouzdanih oblika.
Kako ustrojiti nešto u sredini gdje sve vrvi od promjena, od pojavljivanja
i išþezavanja? Haos nije mogao izdržati ni u samom sebi, ni uz nešto
drugo. Njega se mora prevladavati tvorbom.
Bitelj biva po sebi, ali posebica nema subjektnog dovršenja. Tako
mislimo po logici koje veüina ljudi nije toga svjesna. Koristimo se
tehnikom o kojoj inaþe veüina ne zna ništa (specijalisti nas nazivaju
tehniþki nepismenima), a ipak, valjda nikome ne pada na pamet da
porijeklo tehnike pripiše skrivenoj nadljudskoj sili. Naime, proizvodimo
ono neintendujemo ili transsubjektnost, obavljamo aktivnosti po
nepoznatoj logici jer se nismo u stanju pustiti u drugu fazu - vratiti se u
vlastitu aktivnost i koliko-toliko je pojmiti. Danas skoro da u svemu
polazimo iz sistema i vraüamo se u njega, te se preko njega dajemo
prema sebi i ostalom svijetu. Postaje izopaþeno kretanje: kad idemo od
sistema, þini nam se da su motivacije svjesne i sklone ideologiji
(Merton), jer nam ih je sistem veü sugerovao. No kad kreüemo od sebe ili
s još neke niže razine (Freud), motivacije üe biti nesvjesne i poput vina
privržene istini. Namjere zavaravaju i vodaju nas u krug, dok nenamjerno
oslobaÿa energiju za moguüi proboj. Sve od roÿenja do smrti poþinje i
završava u nenamjeravanome.
"Božja ludost je mudrija od ljudske mudrosti" - uzvikuje
teomanijak. I, u pravu je. Ljudska mudrost mora proizvoditi stvarnost, a
božja "ludost" ne mora, ona je samodostatna. U božjim "djelima"
mudrost i ludost, istina i zabluda, dobro i zlo identiþni su, a u ljudi su to
opreke. Štoviše, ljudi opstaju samo pod uvjetom da opreke i te kako
razlikuju i odvajaju jednu od druge. Ako im to ne polazi za rukom,
opreke postaju kobne.
Zahvaljujuüi tome kompleksni oblici su u stanju vršiti pozitivnu
ulogu. Stoga nesvjesni proces može biti "djelotvorniji" od svjesnoga.
Avanturisti se ponašaju inteligentno dok su u svom elementu. Kada ih se
promatra izvana i sa šireg društvenog stajališta, mogu biti upravo
avanturisti. Ili, uzmimo obrnut sluþaj, neki "Jean" ili "Hans" individualno
važi za glupana, ali u pogledu opüeg ponašanja može stajati iznad
balkanskog profesora. Presudan je bitelj, zapravo relevantna cjelina, što
je uvijek donekle kompleks, "kultura”.
Opüi procesi þine svoje, u njima se raÿaju sile što proizvode
poredak stvari. Na dionizijskim masovnim sveþanostima pjevaþi jedan
drugom hvataju glas, u plesu korak, u povorkama i maskaradama gegove,
- 172 -
meÿusobno se podržavaju i podjaruju. To nije izvodljivo pomoüu
najsavršenije organizovane aktivnosti. Dakle, ni vidljiva ni "nevidljiva
ruka", nego bezbroj "ruku", glava, glasova, tjelesnih i psihiþkih organa,
jer ako žele svi neposredno uþestvovati i za "svoju dušu", ne može niko
dirigovati. Kad bi to neko pokušao, ne bi to bila živa svekovina, veü
današnja organizovana “ sveþana” dosada. U svakom sluþaju mora se van
iz sustava, štoviše, izvan sebe.
Nisu imali pojma o prometnoj vrijednosti, o porijeklu novca, pa
ipak se uspješno bave ekonomijom veü na milenije. Nisu imali pojma o
medicini, svejedno se kako-tako lijeþe veü desetine tisuüljeüa. Nisu imali
pojma o ishrani, a prehranjuju se aktivno otkad postoje. Prema tome,
znanja i umijeüa u opüim oblicima predstavljaju društveni proces.
Proizlazi da stihijsko-empirijski izraÿeni kompleksni oblici vrše "uredne"
socijalno-historijske funkcije, te da se u nekim prilikama postiže više
naviklom praksom nego istrajnim umovanjem. Možemo vidjeti kako
neko društvo buja od previranja i "nereda", dok drugo umire u redu i
poretku.
Paradoks prema kojem je nesvjesna historija "mudrija" od
najmudrijih ljudi nagovještava stvarnost drugaþiju od zamišljene.
"Mudrost" historije potjeþe iz samoreproduktivnog usmjerenja
kontinuuma kao "tekovine" miliona ljudi kroz stotine generacija. Ova
"mudrost" ima moü stvarnosti, dok svijest pojedinaca - voÿa i vladara, te
filozofa, ideologa, sociologa, teologa - u pravilu predstavlja poseban
simptom stvarnosti. Stoga je svijet, dok ljudi ga nisu generovali na
aktualan naþin, morao biti "stvoren". Kako bi ljudi inaþe došli do njega?
Kompleksnost je u eksploativnom bivstvu živa stvarnost. Ljudi
nastoje u prvom redu plasirati sebe onakve kakvi jesu. A otuda iskrsavaju
mnogi paradoksi ljudskog življenja: malo ko ima dobro mišljenje o
bogatstvu ili novcu, a ipak im se ljudi više posveüuju nego svojim
idealima; svi cijene zajedništvo i svi ga raskopavaju ne bi li što god
išþupali za se; neko je za datu državu, neko nije, pa ipak svi rade i za nju i
protiv nje; svi su protiv terora, a svi terorizuju kad se ukaže potreba ili
samo prilika, ako veü nikoga drugoga, onda sebe i nepravedni su protiv
nepravde; skoro svi misle o sebi dobro, a o skoro svima ostalima - loše...
Ljudi ne rade, ne osjeüaju, ne misle "za" ili "protiv", nego "za-protiv".
Obiþno pokreüu historijska pitanja na jedan naþin, a rješavaju ih
na drugi. Postavljaju ih, naime, kao historijski omeÿeni subjekti, a
rješavaju pretežno kao transsubjektni bitelji. Pitaju se s obzirom na svoje
dato stanje, što je u pravilu ispod historijskog nivoa. Opojni dani poþetka
revolucije nižu se u njezin “medeni mjesec”, kojem sve manje sliþe svi
- 173 -
naredni. Ljudi imaju najjaþi osjeüaj da sude historiji upravo u trenutku
kad ona presuÿuje njima. Stari narodi su postali svjesni zajednice i poþeli
je braniti (polis npr.) kad je bila u punoj fazi svoga raspada. Graÿanske
revolucije objavljuju jednakost graÿana u trenutku kad se javljaju prvi
elementi sekundarnog kontinuuma (pravni formalizam, univerzalno
tržište, politika kao blokada javnog života) što prekidaju direktne odnose,
a time i moguünost da se uopüe postavi pitanje slobode i jednakosti.
Svojevremeno je službeni komunizam je proglasio opüe vlasništvo i
narodnu vlast kad je sve ljude razvlasnio i pokorio.
Od 18. stoljeüa naovamo recimo da imamo subjekte svjesne svog
"principa", "prava", "slobode". Meÿutim Rousseau, Kant, Hegel, i
Lincoln, Fourier, Marx - svi traže slobodu subjekta radi nadsubjektnih,
pokoravajuüih ideala i historiotvornih ciljeva. Kad se visokim idealima
pristupi praktiþki, onda im se gubi sjaj. Umjesto društva snova nudi se
idealna država - kulturna, pravna, socijalna, nacionalna, ureÿena, civilizovana i sl.
Aktualni kompleks je usredsreÿen na sebe, još jednom preokreüe
red, þak i prošlost, nosi sa sobom kao svoje tekovine. Tradicija i Iskon
pretopljeni su u vlastite dodatke. Moderni socijalni sistem je sam svoj
neizreþeni princip, on ga drugdje ne traži.
Ipak se ne preuzimaju ideje prošlosti zato što su "pretrajale", nego
se bitelji dodiruju. Kad su se Evropljani novog vijeka obratili prema sebi,
obratili su se istovremeno Helenima jer su u njima nalazili ponešto od
svojih iluzija o sebi. U novim ljudima oživljavali su stari ideali, pred
njima su ‘nastupali’ dogaÿaji od prije dva milenija. Kad bi se
suvremenici predali prošlosti, zapali bi u smrtnu krizu, jer ne mogu u
tuÿe vrijeme i tuÿe okvire. Stvarno je samo ono što kako-tako postavlja
vlastite granice. Aktualna kultura predstavlja upravo ovo aktivno
razgraniþavanje.
3. REALITA – Sekundarna društvenost
U prethodnim razdobljima jedinka je bila podvrgnuta cjelini, bilo
kompaktnoj, bilo rasutoj, a sad je prvi put u prilici da se jedinka koliko
toliko osamostali. Živjeti u novo doba znaþi umjesto nekadašnje pokore i
podložnosti nositi se sa životom i svijetom kao partnerima i nadmoünim
protivnicima. Ova polarizovanost i jednakost ne þini þovjeka idealnim
þovjekom, ali þini ga stvarnim ili onakvim kakav jest.
- 174 -
Velika je razlika da li se ljudi izjednaþuju sa svijetom iz
"jednakosti" sa sobom ili se okreüu prema sebi u sklopu samokretanja
svijeta. Život se nikad ne odvija samo na jedan od ova dva naþina.
Življenje je eksploativna radnja u kojoj se istovremeno probijaju þovjek i
svijet, i to jedan preko drugoga i sutvore dvostran proces ovostranog
bivastva, umjesto onostranog prirodno-natprirodnog ili protohistorijskog. Ovdje imamo historijske svijetove i ljude, odnosno njihove
surogate: lica, liþnosti, realitu i seisteme.
U sferi realite jednakost sa svijetom daje nekakve izglede
meÿusobnoj jednakosti ljudi. Ukazuje se kakva-takva moguünost da
svako, ako želi biti slobodan, prti na sebe životnu nužnost. Demokrit kaže
da je nužnost ono pred þim moramo ustupiti. Drugo je meÿutim prirodni,
a drugo ljudski oblik nužnosti. Razliku izmeÿu njih se u Demokritovo
doba nije moglo sagledati.
Ono na šta je nekad silio pojedinac drugoga pojedinca, sada kao
da dolazi samo od sebe, i to tako što akt prisile svako vrši sam na sebi štoviše, kao vlastiti interes. Utisak je da je svojevrsni socijalni sadizam
agregacije zamijenjen socijalnim mazohizmom interesnog pogona. Svijet
prožet interesom i pretvoren poduzetnošüu - to je realita.
Ljudi i njihove situacije uzeti o sebi tvore složene sustave ljudi i
stvari što dejstvuju kao aktivne sile. Kad se život razgradi na masu svojih
samopokretnih elemenata - što se integruju u kontinuum, a ne još u
zajedništvo - dobijemo realitu. Realita je društvo zaustavljeno u fazi
aktualne kontinuacije. Ovdje samokretanje socio-ekonomskih sila
najprije formira asocijalnu cjelinu na kojoj se drugostepeno fiksira
nekakva društvenost. Realita predstavlja neutralnu medijalnu stihiju koja
se aktualno generuje; na njoj poþivaju heteroeksploativni komplexi.
U novijoj historiji došlo je do znatne promjene: u neuhvatljivoj
realiti sloboda je njezin hir. Kako odluþivati o onome što se s nama
poigrava? Ni to što pojedinac prigrabi, nije u njegovoj moüi. To je samo
gramzivi individualist nasrnuo na plijen zato što ga je plijen. To je nešto
u duhu Divljeg Zapada i njegovih mentalnih potomaka. Tamo su trebali
stupiti na snagu red i zakon onako kako ih osoba kroji na licu mjesta i
realizujeprema vajnoj graÿanskoj savjesti. Trebalo se pobrinuti za osobnu
sigurnost na taj naþin što se naoruža svakog pojedinca. Svako svoj sudac
i policajac! U eri osobne zavisnosti to ne bi nikome palo na pamet, ali u
doba naglog agresivnog nastupa realite i usitnjene moüi postalo je sasvim
razumljivim konceptom. Što dalje, ova divljina je postajala sve veüi teret.
Privatna sloboda kao protuteža opüoj, to je apsurd sliþan kolektivizmu,
koji nije drugo do potlaþeni i nemoüni individualizam.
- 175 -
Slobodan þovjek ide za moguünošüu (sebe), a neslobodan za
nuždom. Pokušavanje prilika, socijalna lutrija i osobna igra na socijalnom
pijesku doþaravaju princip individualizma u realitnim prilikama koji
nekim ljudima znaþi slobodu. Do slobode se dolazi borbom i premoüi kao
u þoporu. Agon oslobaÿa prostor i pomiþe na skalaru moüi. Ovdje se
uzima da je sloboda emancipacija privatne osobe. Ona ima dva izraza:
slobodu volje i moguünost izbora. Kult volje uglavnom je forma. Želi se
reüi da slobodu uzimam iz sebe i svoje situacije, meÿutim jedina
moguünost nije još moguünost, potrebno je više otvorenih pravaca.
Biramo kvalifikaciju, profesiju, navodno slobodno se odluþujemo
za vlast ili za opoziciju, tj. za sumnjivo vladanje i jednako sumnjiv otpor,
biramo þitavu idelogiju, biramo mjesto boravka, državu, štoviše,
"slobodno" odluþujemo da li üemo živjeti ili üemo s tim prekinuti.
ýinjenica da biramo, znaþi da postupamo po svojoj volji i utvrÿujemo
sebe upravo onakve kakvi jesmo. Važno je, kao u nekih duševnih
bolesnika, da se "dogaÿanje" okreüe oko nas. Sloboda je pravo da
budemo ono što želimo biti. No þim se postavi pitanje moguünosti,
odmah je kraj slobodi ili opet smo na poþetku pitanja. Ako biramo
pojedine institucije, ne biramo šefove; birajuüi vlast, ne biramo državu.
Kada bismo i nju promijenili, ipak ne možemo promijeniti sistem.
ýesto nemamo što birati. Imamo jednu Zemlju, jedan svijet, jedan
život. Ali veü birati izmeÿu pištolja, otrova i konopca za samoubojicu
predstavlja trenutak slobode. U izboru jednog od tri sredstva zaista nema
prisile. Ponekad je ta sloboda znatno veüa. Stari je obiþaj velikodušnih
krvnika da svojim žrtvama ispunjavaju "posljednju želju". Poklanjaju im
trenutak u kojem mogu dati oduška svojoj volji i okusiti draž slobode
ispod vješala. Prema ispraznom formalizmu siti smo veü od toga što nas
niko ne prinuÿava da gladujemo. Sloboda što se sastoji u izboru dolazi od
insuficijentnog subjekta koji nije u stanju objektivno se probijati, pa se
štiti pustom voljom. "Svijet je moja volja", rekoše nekoü bogovi, a pak
ponavljaju vladari, diktatori, þak i poneki filozofi. Taština "tvoraca
vlastite sudbine" izaziva dramu opstanka u kojoj rade naši mišiüi,
žlijezde, nervi, instinkti i na drugoj strani okolnosti odluþuje sve osim
nas.
U izboru sloboda uzima svoj sadržaj izvana, a u volji iznutra.
Opüa sloboda je u svijetu realite neostvarljiva, a individualna
psihiþki neophodna. Postoji i druga tradicija, koja vuþe korijene iz
antiþke Grþke, a to je razumna volja. Renesansa je nju ponovo pustila u
promet: "što jasnije spoznajem, tim slobodnije biram" (Descartes);
sloboda je spoznata nužnost (Spinoza). Za Lockea volja je izdanak
- 176 -
razuma koji preko nje potiþe sam sebe, tako da nije u nikakvoj direktnoj
vezi sa slobodom.
Zamijenimo li Moiru i bogove zakonima, zamijenili smo naþela, a
pri tom ne moramo biti bliže objektivnoj istini. Apsolutizacijom zakona
željelo se sprijeþiti intervenciju Duha, razliþitog od duha Prirode, koji je
u srodstvu sa duhom ýovjeka. Oba imaju zajedniþkog pretka u Razumu.
Priroda ne zna ništa o tom jedinstvu, a þovjek mora znati ako želi
djelovati. Razum ne bi smio biti isto što iskon. Naprotiv, on odvaja naþin
bivanja od porijekla, Prirodu od Tvorca, udaljuje Nužnost od Sudbine i
dogaÿanje od proviÿenja. Veü tragedija oznaþava izdvajanje i raÿanje
ljudskog þina i slobode. Linija Galilei-Newton je linija prirode i nužnosti
kojoj se podvrgava sama tradicionalna duhovnost. Razum je bio pred
alternativom pojmiti sve, ili ništa. Zapravo, pojedinac je bio pred
odlukom: Naspram društva stati na vlastite noge, ili se predati.
Toga radi ljudi su morali znati, makar ne znali. Kad nedostaju
stvarne moguünosti, ljudi pribjegavaju fiktivnima, otuda pak
subjektivistiþka sloboda. Prostor što ga zauzima osoba doima se kao
tvorevina individualne volje i þina. Nastaje iskrivljena slika: Ponašanje
ljudi se objašnjava retroaktivnim dejstvom slobode, koja tako dospijeva
na poþetak svega. Ona se povjerila poretku svijeta koji je za to nagraÿuje.
Forma slobode i svi momenti ponašanja sadržani su u intencijama
ponašanja, stoga igra s formama kao što su "sloboda volje", "izbora",
"misli" itd. predstavlja ispunjavanje sadržaja.
Rousseau isto pitanje razrješava na socijalnopraktiþnom tlu, i
stoga odmah nužno sužava. Sloboda ne poþiva - veli on - u tome da
þovjek radi što hoüe, nego prije u tome da "niko ne radi što neüe".
U stvarnosti se ne polazi od slobode kao takve, veü samo od
Odreÿenih stupnjeva slobode relavantnih za dati þin, dakle od sklopa
moguünosti þijom realizacijom se proširuje podruþje slobode. Svemoüna
Sloboda je trebala sama jamþiti socijalni opstanak.
Ukoliko pretvaramo sredinu u disponibilne okolnosti, oslobaÿamo
se pritiska sliþnih deterministiþkih faktora i dajemo maha subjektnom
bivstvu koje nadmašuje determinizam. Bitelj je svoj "uzrok", dakako
samo u granicama u kojima uspijeva. Najnaprednija grþka tradicija je
definovala þovjeka pripisavši mu slobodu kao definiens.
Subjektivna sloboda nema veüu vrijednost od subjektivne istine.
Ljudi koji sebi ne otvaraju moguünosti dejstvuju u moguünostima drugih.
Teški bolesnici i starci su bez moguünosti jer ih ne prireÿuju. Slobodan je
þovjek koji navodi okolnosti da rade za njega. ýovjek koji može odluþiti
- 177 -
manje-više u svim situacijama, postupa u skladu sa sobom i "bira" svoj
suverenitet.
Na jedinstvu osobe i realite bazira socijalna vrijednost pojedinca i
njegova moü u najširem znaþenju. Ljudi þesto pogrešno vide moü u
nekakvim trajnim stanjima, socijalnim konfiguracijama, klasnim
odnosima i sl. Moü postoji samo dok se realizuje. Za privatnu osobu moü
i sloboda se poistovjeüuju. Slobodan je onaj ko uspijeva odluþivati u
svoju korist. Koliko moüi - toliko slobode. Najviša moü, moü nad
moüima ili vladanje.
Radikalni novovjekovni subjektivizam predstavlja fiktivni
obraþun s realitom.
Bilo bi smiješno kad bi dijete tvrdilo "Ja sam Ja". Kad to kaže
odrastao þovjek, onda moramo razmisliti. Ako to izjavi þovjek od
bogatstva bez oklijevanja üemo prihvatiti, ali jednako üemo pogriješiti.
Moü volje i slobode ne poþivaju u Ja, nego se neko Ja razmeüe s moüi
nezavisnom od njega. Stoga JA moüi reprezentuje liþnost, dok JA lišeno
moüi je bez-liþno. No sloboda kao funkcija moüi takoÿer nije stvar, nije
ono što bi htjela biti; ona je tu tek angažovanje uz pogonske sile,nastupa
junaþki na vojnom konju.
U kompleksnom društvu ne oslobaÿam se direktnim vezama s
drugima. Važnije su izolacija i prinuda. ýekovi u jednom džepu, a pištolj
u drugom brinu za privatnu nezavisnost. Nezavisnost predstavlja slobodu
unutar anonimne prisile, nosi peþat ropstva. Ispunjavaju je pravo na
opresiju i divlja sloboda zadavati i primati udarce.
I kad tako egzistencija postane "naša stvar", pojedinac se diže u
socijalne visine vlastitom snagom ili pada vlastitom slabošüu. Život i
smrt su þovjekova razliþita stanja. Zato je u ideologiji slobode s pravom
na život istovremeno bilo obrazloženo pravo na samoubojstvo.
Sabirajuüi opüe okolnosti privatnog življenja, ulazimo u realitu, a
preko nje u paradoks: ýovjek je svoj i slobodan je koliko je moüan,
ukoliko dakle nije svoj. Samo odriješen od svakoga je svoj. Realita je
pozitivni zbir svega þega je þovjek lišen. Sve mu se vraüa privatnim
prisvajanjem i jamþi njegov singularitet. Od davnina se govori o
iskonskoj borbi dva opreþna principa: Imati i Biti.
Duhovna sloboda se sastoji prije svega u pravu na vlastite
predrasude. "Religiozna sloboda" poþiva u pokoravanju, konfesionalnom
svrstavanju te duhovnom i politiþkom nametanju pod upravom institucije.
Ekonomsku þini bogaüenje ili posebna kontrola uvjeta opüeg života.
Upadno je u socijalnih sloboda da se poimaju kao pravo na slobodu, a ne
kao sebitnost. U slobodama se ogleda narav pravno-politiþki poredak.
- 178 -
Poredak je primarna vrijednost, a ostale vrijednosti se izvode iz njega. "U
ratu zakoni šute",glasi izreka no šute i ljudi, društvo nasmrt boluje.
Dokraja se izoštrava inaþe stalno i opüe pitanje kako preživjeti tamo gdje
orgijaju slijepe sile. Slobode što dolaze od moüi same sebe ukidaju i opet
obnavljaju pomoüu nezavisnih socijalnih faktora. Ne izvire "pravo" iz
slobode, nego sloboda iz prava.
Pravo dijeli socijalne slobode i ukida ih. Zapovijed, dogma,
paragraf suspendiraju subjekt, a protežiraju duhovnika, zakonodavca,
postavljaju granice svijesti i djelima, inaþe nepopravljivih ljudi, koji
uporno pokušavaju domoüi istine i stvarnosti.
Sloboda i nužnost su stanja po kojima postajemo tobožnji
gospodari svijeta ili pokorne sluge, a u doba realite jedno i drugo
istovremeno. Nužnost, moguünost, perspektiva i sloboda spojile su se u
akciju prisvajanja realite. Preko vlastitih uþinaka postajemo "kovaþi"
svoje sreüe i nesreüe do opüeg napretka: nužnost i sloboda su se izmirile
u realiti, pa u njoj je svako svoj gospodar i podanik. To što þovjek jest,
jest po "sebi", po vlastitom udjelu u moüi, a njegova posebica je njegova
privatna sloboda ili "moja kuüica - moja slobodica". Premda je bjelodano
da je socijalna stvarnost individualno neprisvojiva.
Moje vlasništvo, moja akcija, moj uspjeh, moj ulazak i ulog u
stvarnost vraüa mi se kao Ja sam k sebi. U realiti - takav je i njezin
liberalistiþki prikaz - nemamo slobodu "za" þovjeka, nego slobodu
þovjeka za pogon.
Bez kakve-takve slobode nema valjanog pojma nužnosti, pa se
umjesto nje razumije nužda; umjesto slobode je pravo pojedinca da se
svako malo ponovo pušta u koloteþinu realite, u samsaru civilizacije, bilo
na osobni probitak, bilo na štetu. Kako napravi, tako üe mu biti. U svijetu
realite graÿaninom i slobodnim þovjekom se smatra onoga ko s realitom
uspijeva izravnati raþune, te u službama nužnosti zauzeti višu poziciju i
na druge prebacivati teži posao i lošije rezultate. Ne živi se od slobode,
nego od podþinjavanja - i sebe i ostalih. Privatni svijet sliþi situaciji na
šahovskoj tabli: jednom igraþu je situacija utoliko bolja što tabla sadrži
manje moguünosti za drugoga.
Društvo sa suspendovanim odnosima, kakvo je i današnje, ne
jamþi život jedinke, stoga i jedinka postaje manje-više ravnodušna prema
zahtjevima ispraznog zajedništva. Sama je svoj jamac. Ko pobjeÿuje, taj
živi, a ovdje kao u boksu pobjeÿuje onaj ko zada više udaraca ili bar više
ih podnese. Ljubav je uzeta izvana. Odnosi se na "bližnjega" kao dodatak
mržnje prema ostalima. Egzistencijalno sukobljeni pojednici i narodi ne
- 179 -
mogu jedan drugome priznati valjan karakter niti poželjeti nešto dobro.
Poneko mrzi kako bi osjetio da je živ i da se nalazi u "društvu".
Možda ima sretnih pojedinaca, ali teško bi se našlo bar nekoliko
sretnih zajedno. Pojedincu su ostale jedinke protivnici, pa kad bi s njima
dijelio svoju sreüu, ne bi mogao u njoj uživati. Zavist drugih þini pola
sreüe. U zavisti je pritajen muþan i neželjen respekt jedne osobe prema
drugoj. Egoizam izgleda protumoralan i antidruštven. Humanisti su na
njega sruþili bezbroj anatema, no do danas ni za korak nije ustupio.
Nadalje je to jedan od vodeüih principa ponašanja manje-više svih ljudi.
Moraliziranje u situacijama koje su važnije od morala predstavlja neku
vrstu socijalne grižnje savjesti, nezadovoljstva i spora društva sa sobom,
a ponajviše licemjerstva, koje se uzima kao nužan element uspješne
aktivnosti.
Vjerovatno niko nije protiv morala, ali što s njim kad je tako
nemoüan? Moral je samo zahtjev, a "stvarnost je stvarnost". Kamo bi
dospjeli politiþari, ideolozi, kler ili prodajni žurnalisti s istinom i
moralom? Ulazeüi u pogon, ulazi se u domenu nužnosti i nužde.
Sva obeüanja života su sabrana u realiti; proizvode se
posredstvom pogona i preko pogona se realizuju privatno. Prema tome,
þovjek ne unosi u pogon silne ljudske kvalitete.
U pogon se mora neprekidno ulagati i iz njega izvlaþiti, i to opet
nešto opüe i pogonsko, þak i sebe ulagati i opet ekstrahovati kao
pogonsko biüe. ýitava historija nije isprela tako dugu priþu o liþnosti kao
nekoliko desetljeüa 18. vijeka. Pa ipak, ni tu se ne radi o osobi nego o
emancipaciji privatne osobe i o njenom nastupu u društvenim ulogama,
što sociologija do danas obraÿuje kao svoj glavni predmet.
Dok þovjek jest o sebi, on jest bitelj, ali ne još subjekt.
Postoje dva puta po kojima se privatna osoba kreüe prema
realitnoj cjelini društva. Jedan je tržište i sveopüa razmjenljivost
vrijednosti, a drugi je privatni demokratizam. Svaki put radi o nekakvoj
koliþini ljudi koji pretenduju na vlast ili bar na vršenje uticaja na nju.
Ovdje se predstavlja slobodu kao konkurenciju u podruþju vlasti. Kako i
ovdje konkuretska sposobnost ovisi o moüi, to veüina ljudi nema nikakve
prilike da se demokratski iživljava. U tome može jedino posluživati
jaþima ili se okaniti beznadnog posla. Moü je po prirodi antidemokratska,
ali, zahvaljujuüi pluralizmu, ona je istovremeno nositelj modernog
demokratizma, i njegova barijera.
Moü nadomješta þlana društva, prebacuje ga iz osobnih odnosa u
svoju unutrašnju strukturu preko koje postaje graÿaninom višeg ili nižeg
reda. Ne ravnaju se "snage" prema ljudima, nego ljudi prema snagama.
- 180 -
Kao što se neki faktor mora iskazati na tržištu ekonomski, tako se neki
drugi u znaku moüi mora prezentovati na demokratskom vašarištu.
Moü se reguluje pomoüu veüe moüi, dakako, na naþin koji
dolikuje premoüi. Kategorije kao što su "ravnoteža moüi", "suparništvo
grupa u stanju ravnoteže", "moü svih nad svima" imaju ideološki znaþaj.
Inaþe krivo izražavaju prostu istinu da je moü autonomna u odnosu na
ljude i da je jedino ona svoj gospodar. Pluralizam spada u starinarnicu
ideja. Prvobitno se preko njega pojedinac kao privatna osoba promeüe u
društvo. Pripadnik visokog staleža je bio nositelj privatne moüi, a glavna
mu je briga bila da to i ostane. U novijoj historiji izvori moüi se
socijalizuju, moü postaje nešto opüe i ne da se olako rašþlaniti na
pojedince. Stoga posjedovati moü znaþilo je ulaziti u angažman s
drugima protiv ostalih. Moü se održava reprodukcijom njenih izvora a
takoÿer, pošto je socijalizovana, borbom za preraspodjelu moüi, odnosno
plasmanom u sistemu.
Ako društvo - veli Montesquieu - želi biti slobodno, silu mora
držati na uzdi druga sila.
Mosca generalizuje ovo stanovište
objašnjavajuüi da sloboda u civilizaciji opüenito postoji tako što se jedan
porok kontroluje drugim. Možemo to uzeti još opüenitije, jer tako slijedi
iz obojice: Kad se moüi uzajamno uravnoteže, dobijemo slobodu; kad
porok satire porok, nastaje vrlina; kad se zla ujednaþe, onda zavladaju
pravda i dobro. Sve zajedno zove se civilizacija, a to je upravo opüi
proces.
Politiþki pluralizam ima prirodne meÿe preko kojih ne može.
Kada bi za svakog pojedinca bile otvorene utvrde moüi, moü bi se rasula.
Pluralizam i demokratija bi propali, jer nisu radi toga da drže moü na
uzdi, nego da je potiþu.
Pluralizam moüi sam o sebi malo što obeüava: sankcionovani
razdor naigrava snažnim pobjednicima. Kad ljudi nisu u stanju dati
meÿusobnim sporovima konstruktivni protok, pribjegavaju destruktivnom. U tom pogledu se istiþu etniþki složena društva, pogotovo zaostalijih dijelova svijeta. Ne daju se u militantni nacionalizam toliko iz
etniþkih razloga - u etniku nema uzroka ratovima - nego je nacionalizam
jedan od osnovnih postupaka pri rastakanju trošne cjeline i centralizovanevlasti kako bi se potom formirali novi centari moüi. U tom pogledu nacionalizmi u zaostalijem svijetu i u polietniþkim državama
donekle vrše ulogu sliþnu stranaþkim sistemima u razvijenijim društvima.
Demokratija je velika laž ako se uzme doslovce. Inaþe je to
znaþajna komponenta stvarnosti društava þija regulacija izmiþe
- 181 -
pojedincima i uskim grupama, pa se obrazuje i realizuje na više-manje
aktualan naþin uz nekakvo uþešüe veüeg broja ljudi.
ýim se otvore vrata pluralizmu, odmah proradi "politiþko tržište".
Brže-bolje se sklapaju koalicije ne bi li se kockom dobilo više no što se
ulaže. Kada Zapad, bez obzira na stvarne pretpostavke, pokušava
"demokratizovati" þitav svijet, onda to ima približno isti smisao kao
vatikanska kampanja da ga "evangelizuje". Inicijatore ne pokreüu
religiozne ni demokratske strasti, nego osvajaþke.
Smisao novovjekovne demokratije - koji se sastoji u tome da se
svakoj moüi pruže formalno jednake šanse - oþigledniji je u sistemima.
Ovdje integrativni procesi teku na pozadini razdora. Iza forme jednakosti
je opüa nejednakost moüi, pa se pritom "volja veüine" podjednako koristi
za sporazumijevanje i za nesporazum.
Nema vlasti svih niti veüine, nasuprot demokratija je postupak
preko kojeg se veüina na legitiman naþin iskljuþuje. Od davnina se
ponavlja tvrdnja da narod nije sposoban upravljati ni samim sobom, a
kamoli društvom. Narod zaista ne upravlja, nego se upravlja narodu.
Vlast naroda bi bila privilegija i nepravda, jer potiskuje one koji su se
vlastitom snagom veü probili do nje. Zašto se - pitaju protivnici - pozivati
na ideal jednakosti svih ljudi kad je nejednakost oþigledna?
Veüina kao glavni princip tzv. zapadne domokratije sadrži
smicalicu prema kojoj se ne pita ko þini veüinu i kakva je, tako da to
može biti veüina þlanova þitavog društva i veüina od nekakve ekstremne
manjine, veüina predstavnika država u meÿudržavnom komplotu što
odluþuje o stotinama miliona ljudi koje niko ne pita za volju i ne zanima
se za njihove stvarne potrebe. Kad službena veüina vrši zloþine u ime
asocijacije þiji se þlanovi uzajamno uvažavaju, onda je to akt pravde,
slobode, kulture, jer se nastupa u ime svih ljudi koje sistem obuhvata,
štoviše, u ime njegovih žrtava.
Odluke koja je u pravilu daleko od uma, volje i savjesti þlanova.
Nekad je odluþivanje bilo sastavni dio rasprave i þesto se glasalo
doslovce, tj. neposrednim izjašnjavanjem. To je odavno otpalo; simbol
današnjeg demokratizma je banalna glasaþka kutija, njoj se ljudi
povjeravaju i od nje nešto oþekuju, nastupaju s iluzijom da odluþuju, iako
samo biraju izmeÿu onog što je veü u principu odluþeno. Stari narodi bi
imali tradiconalne "ugovore" sa svojim bogovima zaštitnicima. Kasnije
su ugovore pisali i kao ‘objavljena’ sveta pisma držali u "košarama", te je
tako sama svetost boravila u "kovþezima".
- 182 -
Odnos pojedinaca i društva razriješen je u korist društva, odnos
graÿanina i države u korist države, štoviše, odnos društva i države opet u
korist države, jer se ne radi toliko o izvornom zajedništvu ljudi koliko o
sistemu. Formalni demokratizam je odluþivanje u predodreÿenim
granicama koje postavlja i mijenja zlodušni odnos snaga. Državno-pravni
demokratizam je nalik slobodi što se gradi na moüi ili izvjesnosti
zasnovanoj na ideologiji. U sliþnim prilikama ljudi se daju na suludi
spasonosni put u pavcu iz kojeg upravo pristižu; traže izlaz na tragu
kojim su dolutali. Kada putem etabliranog demokratizma pokušavaju
izaüi iz nevolje, onda to þine povrakom u dato stanje koje cjelina
kontroluje i opet svima spremno nudi. Narodna vlast je formula za
legitimitet ne-narodne vlasti. Europske standardne konstitucije poþinju
floskulom da "sva vlast pripada narodu", a potom skoro svi sljedeüi
paragrafi govore o vlasti nad narodom. "Vlast po volji naroda"
predstavlja ideološku sekularizaciju stare "vlasti po volji božjoj".
"Demokratska vlast" je adaptacija "prirodnog prava jaþega" na novom,
socijalnom tlu.
Stare komunistiþke utopije - ali i kasni revolucijski romantizam –
tražili su da svi ljudi budu vladari i podþinjeni svima, da svi o svemu
odluþuju, da "kuvarica vodi državu". Kako ovdje sekundarni kompleks
ostaje u svemu na snazi, nova je jedino apsurdna i demagoška fantazma
prema kojoj svako može biti vladar kao što u nekim religijama može
postati sveto biüe. Uostalom, protiv toga se ne može imati ništa. Kad je
božanskost dostupna maþkama, paucima ili majmunima, neka bude i
ljudima. Fantazija se može nasititi jedino sama sobom. Da bi kuvarica,
matematiþar, astronom, pjesnik, agronom ili profesionalni nogometaš
stvarno upravljali društvom i na njegov probitak, morali bi svoje bivno
polje intenzivno proširiti na cjelinu, uvuüi cjelinu u svoje bivstvo kako bi
se koliko-toliko snalazili u njoj. Narod, ukoliko se želi organizovati sam,
može u pokrete, ali ne može u državu. U naroda je za odluþivanje
presudna sama stvar; a stvar o kojoj se radi u narodu, to je prije svega
sam narod; u vlasti je to vlast, a u moüi upravo moü.
Politiþki pluralizam je višeznaþan. Blokira autoritarnu vlast
pojedinaca ili uskih grupa, pruža priliku mnogima, makar bila daleko od
realizacije. Time ne osigurava vlast svima, ipak se prireÿuje nekakva
grupna izvjesnost koja podržava osobne iluzije i þini pojedinca jaþim no
što je to individualno. Prema Aristotelu politika znaþi "upravljati i biti
upravljan". Machiavelli se drži istog stanovišta, a ipak se razlikuju.
Aristotelu je kriterij zajednica, Machiavelliju zajedništvo moüi.
Današnjim prilikama je kudikamo bliži Machiavelli.
- 183 -
Ko god se primakne blizu moüi, odmah traži da se podijeli.
Demokratizam predstavlja naþin javne diobe. ýak i propale monarhije ili
stare crkve, iako iznutra poþivaju na hijerarhiji, zahtijevaju da se vlast
"demokratizuje", te da se protivniþka svjetovna vlast podijeli na više
aspiranata meÿu koje predlagaþi ukljuþuju i sebe.
Radi boljeg razumijevanja treba uzeti u obzir da se tada pod
moralom mislilo na ukupni društveni poredak i s time kako su ga ljudi
prihvatali. Shakespeare daje prednost nesavršenoj slobodi pred savršenim
režimom.
Vlast je realizacija odnosa na bazi moüi. To je umijeüe voÿenja
spora i borbe protiv svih. Politiþko udruženje za vlast nije udruženje kao
ni ono za pljaþku. Moü i novþanik ne poznaju drugove. Politiþare, vladare
i trgovce "udružuju" interesi. Nijedna moü neüe podupirati drugu moü niti
üe je podržavati slobodan þovjek, jer bi to þinili protiv sebe. Stara
kazivanja prenose da þak ni Nebo nije davalo ljudima više moüi i znanja
nego je bilo potrebno da bi mogli poštovati zakone koje su im bogovi
ustanovili. Socio-politiþka moü i slobodan þovjek ne mogu zajedno.
Veoma su udaljeni, subjekti se održavaju konstruktivnim i stvaralaþkim
radom, dok se moü podjednako služi kreiranjem i destruiranjem, žrtvuje
sve i svakoga što joj stoji na putu.
Dušu i ideologiju ispunjava uvjerenje da svijet još nije nikad vidio
gorih ljudi od naših protivnika. Krivi su veü zbog toga što postoje;
apsolutno su krivi, zato je svaka akcija protiv njih apsolutno opravdana, a
time i egzistencija onoga ko akciju vodi. Što bi bog bez Satane, crkva bez
hereze, "Zapad" bez "Istoka", "Sjever" bez "Juga", "naša þedna domovina" bez kletih susjeda?
3.1.
Politika i vlast
Ko vlada, mora varati. Vješti politiþari se prepoznaju, pored
ostaloga, po tome što ne lažu kad ne moraju. Kad se laže, a ne mora, onda
su Djeca u toj prilici smiješna, poliþari glupi a ostali jadni. Spada veü u
sam poredak stvari da onaj ko ima moü, ima i razum. Moü je svoja
norma, moral, pravo, zakon; istina je uvijek nadomak moüi, volja moünih
je istina. To je svakako bolje od devize da "Istina i pravda pobjeÿuju", jer
tek pobjednici su u pravu. A kako se pobjednike ne da odrediti bez borbe,
ranije se takav zakljuþak nametao još više nego danas. Sada, naime, nije
lako ustanoviti svaki put ko su ti moüni ili otkuda dolazi moü. U
današnjoj politici uspješniji isposnici za "dobro naroda" od onih što
- 184 -
orgijaju "za svoju dušu". I kad bi moü þinila pola pameti, svejedno ni u
politici se s polovicom ne da daleko.
Politika nije djelatnost u pravom smislu, veü kompleksna
aktivnost. To su sve boje uzete zajedno i pomiješane tako da se uvijek
dobije "bijela" - þista i nevina. Politika je suma poroka i nasilnih mjera
što se uzajamno obrazlažu i þine dobroüudnu cjelinu, te izazivaju
moralnu opravdanost i legitimitet. Pod politikom treba razumjeti sumu
laži što proizvode istinu ili metodu manipulacije kojom se udešava privid
slobode i demokratski spektakl.
To, meÿutim, ne bi išlo bez države. Institucije što nastaju i
rasporeÿuju se na bazi moüi i vlasti tvore državu. Po literaturi se još
povlaþi stara dilema o tom þemu dati prednost: državi, ili društvu, iako
više ne vrijedi jedno ni drugo rješenje.
3.2.
Država i društvo
"Posljednji njemaþki filozofi su se zavadili prvenstveno oko toga
što su jedni zastupali naþelo države bez graÿanskog društva, drugi naþelo
graÿanskog društva bez države" (Hess). Spor je poznat i u socijalistiþkoj
verziji, pa dok se Proudhon zalagao za nedržavnu organizaciju društva,
Marx se tokom života sve više priklanjao državnoj. "Država ...
intervenira u društvo prije nego se društvo pojavljuje u državi" (Hegel).
Tako je bilo i u mnogoþemu ostalo, samo što se ovaj "intervenijent"
znatno proširio. Danas nije lako odrediti granicu izmeÿu njega i društva.
Sada društvo nije državno niti je država društvena. Oboje potpadaju pod
sistem.
Protiv feudalnih privilegija i plemiüko-crkvene prevlasti graÿanstvo traži oslonac u novoj državi, pa "svaki pojedini graÿanin mora biti
sasvim nezavisan od svakog drugog graÿanina, a sve više zavisan od
države" (Rousseau). Iluzija o državi zaštitnici rasplinula se odmah nakon
njezine proklamacije. U Durkheimovo doba stvari su veü izgledale
drugaþije. Društvo skrpljeno pomoüu države iz mnoštva inaþe
nepovezanih jedinki naziva "sociološkim monstrumom". Dodaje da su se
svi diktatori od Napoleona naovamo trudili oformiti nešto sliþno, i stoga
ukidali mjesnu samoupravu, autonomije, tradicionalna prava i slobode.
Pokreti, osobito oni s posebnim ciljevima, nakon pobjede se gase.
Ako pak nastoji pretvoriti svoj uspjeh u moü (grupe politiþkih aspiranata
to þesto pokušavaju), onda se pretvara u politiþki pokret. Veü po svom
nazivu je kontraditoran:
-Smisao politike je vlast, a u pokreta bi trebala biti sloboda.
- 185 -
-Vlast je stvar odreÿenih manjina, a slobodni pokreti u principu
stvar su svih ljudi, jer su otvoreni i neomeÿeni.
-Politiþki pokret pokušava jednu vrstu kompromisa: preko forme
pokreta nastoji se probiti neka korporacija aspiranata na vlast.
Politiþke stranke su tipiþni socijalni bastardi. U vezi s tim su i
razliþite programske varijacije: stranke reda i rada ili stranke društvene
ravnoteže; stranke opreza i sitne kocke, te one "radikalne" stranke na
starim socijalnim osnovama. Sve one u ime naroda rade za sebe. Ova
dvoliþnost toliko deklasira stranke da ih se moralo izuzeti ispod moralnih
i kulturnih kriterija kako bi se ljudi mogli pomiriti s njihovom
egzistencijom. Ako pratimo izborne kampanje, lako üemo se uvjeriti da
se u tom pogledu ne razlikuju od najžešüe ratne propagande u kojoj je sve
ne samo dozvoljeno, nego krajnje potrebno.
Smisao stranaka se može takoÿer tumaþiti kao težnju naroda da
kontroluje državu. Narod ne može neposredno i neorganizovan pa to þini
pomoüu stranaka. No da bi stranka nastupila u ulozi kontrolora, mora se i
sama iskazati kao faktor opüe moüi, zavladati svojim þlanstvom,
simpatizerima i masom. Stranka nastupa u parlamentu u ime mase koju je
osvojila ili bar prevarila.
Ljudi koji nisu spremni pokoravati se, pogotovo oni što i sami
žele vladati, svrstavaju se u opoziciju. Ustavne opozicije prevladavaju u
tzv. stabilnim sistemima. Kako se približavaju vlasti ili udaljuju od nje,
mijenjaju programe, ali ne i smisao. Prema vlasti koja štiti sve postojeüe,
razvija "kritiku svega postojeüega", i na taj naþin suprotstavlja zvaniþnoj
formi svoju varijantu dosadašnjih prilika. U "sve postojeüe" spada,
dakako, i opozicija, no ona ne pomišlja na samokritiku niti znaþajniju
promjenu društva od kojeg je neodvojiva. Vlast i opozicija su
komplementarne. Kakva i kolika üe biti opozicija, þesto zavisi od toga
koliko toga vlast može podnijeti. Nejaka vlast ne može izdržati opoziciju,
a jaka se s njom þas poigrava, þas koketuje. Kad opoziciji ne bi bilo do
vlasti, družila bi se s pokretima. Umjesto da se njezini predstavnici bore
protiv partitokratizma, oni takoÿer osnivaju stranku, daju se u potjeru za
politiþkim podanicima. Netremice pilje u parlament; desetljeüima znaju
þamiti u predvorju vlasti moljakajuüi za ulazak. Pošto sve stranke na
kraju krajeva imaju isti program - zavladati narodom - u narodu se
postepeno gubi razlika izmeÿu stranaka. Jer, kad je u pitanju vlast, onda
se sve - lijeve, desne i centralne - pojavljuju na istom mjestu u politiþkoj
geometriji. Teško je graÿaninu koji može birati samo izmeÿu dvije
moguünosti, izmeÿu vladajuüe i opozicione klike. Kad nema ni toga,
naravno, još je teže.
- 186 -
Moü ograniþena drugom moüi traži saveznike. Ona je za
pluralizam, no princip pobjedniþke moüi je monizam ili ona sama.
Ukoliko se moü bazira na sekundarnim izvorima, na kontroli institucija,
onda ujedno vrši funkciju vlasti, pa nije potrebna demokratska procedura
pomoüu koje bi se pretvarala specifþna ekonomska i klasna moü u opüu
vlast. Tako je bilo tamo gdje se vladar smatrao vlasnikom þitavog društva
ili tamo gdje je bila na snazi kolektivna moü kaste. Socijalizacija u
realsocijalizmu se sastoji upravo u þinjenici da se svi izvori moüi stave
pod jedinstvenu kontrolu na nivou globala, uslijed þega dolazi do
automatske fuzije moüi, vlasti i politike. Ovdje nema mjesta pluralizmu i
demokratizmu. To su smrtni protivnici. Forme demokratizma su
iskorijenjene. Umjesto ideološkog spora, kritike i javnog nadmetanja,
javnog mnijenja, radi cenzura, doušnici, policija, prijeki sudovi, logori.
Gdje god se u socijalistiþkoj Istoþnoj Europi samo pokušalo s
pluralizmom, sustav se odmah raspao.
U manje razvijenim zemljama, u kojih je takoÿer poredak u
pravilu labilniji, naizmjence se pojavljuju jedno od tri stanja: nijedna
stranka; samo jedna "stranka", vladajuüa; "bezbroj" stranka.
Danas stranke ne trebaju nikome drugome koliko sebi. Osobito su
pogodne za one ljude kojima je stalo prije svega do datog stanja. Stranke
postaju klubovi socijalno-historijskih parazita, režimlija, politiþkih
kockara i profesionalnih doživotnih opozicionara. U njima se stjeþe
uglavnom ono što nastaje tzv. negativnom selekcijom. Pretvaraju se u
središta svojevrsne socijalne inercije i entropije.
4. SINDROM REVOLUCIJE I TOTALITETA MOûI
4.1.
Endogeni i egzogeni procesi
Realita je društvo o sebi, pri tom rasteþeno u stihiju svojih
elemenata.. Tradicionalne grupe ispredaju proturjeþnu mješavinu
individualistiþkih ideala i kolektivizma kakve se naÿu u starom utopizmu.
Potom je to radikalni etatistiþki klasizam, najpoznatiji kao marksizam.
Kasnije je revidiran u vidu socijalreformistiþke intervencije, s jedne
strane, i, s druge strane, boljševizmom i nizom militantnih demotskih
pokreta.
U svijetu realite, gdje sve rješava nadmoüi, mala socijalna figura
jedva da ima što tražiti. Rad, s kojim prije svega raþuna, sasvim je
- 187 -
nesamostalan element. ýitav opstanak i mjesto u društvu treba osvajati na
najgori naþin - službom.
No radnik nema gospodara niti trajnog stanja. Izvjesnost kao
takva ne postoji. Umjesto "biti, ili ne biti" važi ono kleto "uspjeti, ili ne
uspjeti". Kmet je bio siguran u odreÿeno zlo stanje, a radniku ostaje zlo
bez odreÿenosti stanja.
Ljudi se ukljuþuju u alternativno društvo, u nasuprotni svijet rada,
poslovnosti, vrijednosti, transakcija, da bi ondsa od njega kao "tvrde
stvarnosti" krenuli prema sebi. Znaþi: najprije rad za drugoga - zatim za
sebe; najprije roba - potom upotrebno sredstvo; najprije tržište - pa
potrošnja; najprije podþinjenost, a onda eventualno sloboda, dakle,
najprije Drugo, a pak Mi. Prvo moraš prijeüi u strani svijet da bi
dokrivudao do vlastitog doma. Prolaz ovom torturom þini osnovu skoro
svih životnih drama nove civilizacije. Transsubjektna sloboda nije
sloboda, nego podvrsta nužnosti.
Uslijedio je zakljuþak da treba promijeniti proizvodnju kako bi se
promijenilo þitavo društvo. U ovom sluþaju to je znaþilo ukinuti
kapitalistiþku ekonomiju, faktiþki ekonomiju uopüe, i reinstalirati
materijalno zbrinjavanje. Svoÿenje privrede u sterilnu cjelinu putem
famozne socijalizacije imalo je otprilike takav smisao kao nastojanje da
se ljude usreüi tako što se posebne zle i dobre sudbine mnogih pojedinaca
sruþi u zajedniþku kob.
Endogeni proces, to je "Zapad" - svijet evolucije,
sporazumijevanja, diskusije, kompromisa, demokratije, to je tzv. slobodni
svijet, þak i bogu mio, dakako, zapadnjaþkom. Egzogeni razvitak je
snašao "Istok", zapravo dijelove svijeta koje je realita zahvatila samo
parcijalno, i to u kombinaciji s velikim svjetskim sistemima koji nasrüu
izvana. Sustavi su ovdje labilni i nalaze se u permanentnoj krizi.
4.2.
"Istoþni" sindrom
Kapitalizam je u kratkom vremenu izbacio ogromne mase iz
njihova prirodnog ležišta u prostor socio-historijskog beznaÿa. Niži
slojevi od svoga nastanka nisu se mogli smiriti. No ovaj put, u aktualnom
kontinuiranju, uþinilo se da se nudi konaþno rješenje. Bila je to
revolucija: historija, koja je dosad radila za moüne, sada, kad su mase
prodiru u nju, trebala bi proraditi za njih. To se posebno uþinilo
prihvatljivim u dijelovima svijeta u kojima se javlja svojevrsni "istoþni"
sindrom. Ne radi se o Istoku niti o revolucijama u strogom znaþenju. U
pitanju je niz srodnih fenomena s dosta razliþitog sadržaja. Prevladavaju
- 188 -
na Istoku, ali nisu ograniþene na Istok. Imaju socijalni sadržaj, iako ne
historijski dalekosežan. U kojeþemu podsjeüaju na bune u srednjem
vijeku, koje same nikad nisu dovele do historijskog zaokreta, nego tek u
sklopu graÿanskih revolucija.
Zamjena koncepta revolucije. Ovdje politiþke i socijalne akcije
imaju visok poþetni tempo. U tom pogledu je Južna Amerika ispred
Sjeverne, Mediteran ispred Evrope, Balkan ispred Skandinavije. Otuda
privid takozvanog premještanja centra revolucije sa Zapada na Istok.
Dolazi do spontane zamjene koncepta revolucije. Umjesto uskoklasne,
proleterske, sad su klasni savez i narodna revolucija. Klasna revolucija
nije nigdje imala izglede, jer intenzivni endogeni razvitak i moderni
sistemi asimiliraju klase i neutralizuju radniþki pokret.
Pogoni su istjerali ljude iz njihovih vjekovnih jazbina na
historijsku vjetrometinu. Njihove životne nevolje su, razumije se, nadalje
njihove, ali sad brinu brige u okvirima koji su opüi. Nastaje sindrom
revolucije: spajaju se antifeudalni i antikapitalistiþki pokreti, seljaþki i
radniþki, nacionalni i antiimperijalistiþki, što u poþetnoj fazi þini
revoluciju vrlo snažnom. Dolazi do komprimiranja velikih dogaÿaja u
krako vrijeme, zapravo, u prevrat.
Revolucije podsjeüaju na nekadašnje heroje i djelitelje narodne
pravde, što su "otimali bogatima i davali siromašnima". Siromašni se od
toga nisu obogatili, niti je tzv. narodno vlasništvo materijalno osiguralo
narod. Ono je podjednako nemoguüe i besmisleno kao i narodna vlast.
Cjelini naroda nisu potrebni ni vlast ni opüe vlasništvo, nego sloboda od
njih. Tobožnje opüe vlasništvo predstavlja razvlaštenje svih dosadašnjih
vlasnika i uspostavljanje kontrole nad þitavom proizvodnjom i
privredom. "Komuna, razumije se, obavezuje i oduzima slobodu
ponašanja, ali zato što joj je dužnost da pruži bogatstvo i sreüu ...
- 189 -
“Stablo slobode ne može da procvjeta ako ga ne zalijemo krvlju
kraljeva.” Robespjer
Et. Cabeta u Ikariji, zemlji snova, koju je on pronašao. Suvereni
þovjek se realizuje radom i prisvajanjem, pri þem jedno ni drugo ne mogu
biti neposredno individualni, niti pak neposredno opüedruštveni, veü
izmeÿu pojedinca i društva mora nastupiti paradoksalni posebni opüi
posrednik i regultor.
“Kolektivna” moü. Pobjedniþka revolucija se sastoji prije svega u
"socijalizaciji" moüi i njezinoj rekonstrukciji: deprivatizaciji, unifikaciji,
monopolizaciji. Razbijajuüi staru državu revolucija je podizala novu. U
njezino zdanje ukljuþila je takoÿer ekonomiju. Do socijalizma se mislilo
da proizvodni rad predstavlja u prvom redu odnos prema prirodi, no sad
je to prije svega odnos prema službenom društvu. Rad reprodukuje tzv.
društveno vlasništvo, a vlasništvo temelji poredak preko kojeg se radnik,
tipiþan predstavnik heteroeksploatacije, sekundarno odnosi prema sebi.
On je ovdje izvršitelj kao i kapitalistiþki radnik, ali s tom razlikom što
ima þast raditi na projektu društvene cjeline, dakle istovremeno za sebe i
za ostale sadašnje i buduüe ljude. Proizvodnjom upravlja jedini razum
pretvoren u plan. Ko se rukovodi državnim planom, proizvodi na
- 190 -
neposredno društven naþin, jer država zastupa društvo. Biti produktivan,
znaþi izvršavati državne naloge. Rad je žrtva za "opüu stvar". Itd.
Na koncu, država je jedini proizvoÿaþ. Ona je sveopüi radnik i
poslodavac, jedini baštinik revolucije i njezino zakonito dijete. Potomak
vojnika revolucije sad je vojnik rada. Heroje rata naslijedili su heroji
rada. Kako nema privatnih heroja, nekakvih po osobnoj potrebi, to se
heroj ovog ratnog rada može pojaviti jedino u odnosu na državu.
Glavna je briga plana usklaÿivati privredu s moüi. To je inaþe
vizija nevidljivoga, regulacija onog što se ne da regulirati; on je željeno
stanje kojem se žrtvuje realno. Sam plan je oþito plod neþega
"neplanskoga", suluda stvarnost koja stavlja svoje sadašnje stanje u
buduüe, zapravo, sebe u svoje neograniþeno trajanje. Planiranje je
iskljuþivo posveüeno samoodržanju poretka, jer i tzv. društveno
vlasništvo je sekundarna funkcija monopola moüi, a tek potom
ekonomska kategorija. Uostalom, ekonomija je ovdje - da se pomognemo
poznatom izrekom - nastavak politike drugim sredstvima.
Nova vlast, kao i þitava revolucija, ima negativnu osnovu. Mora
stalno iüi od poþetka i sebe zasnivati i podupirati. Nijedna vlast u historiji
nije bila tako marljiva. U svemu ima prste, sve nadzire, usmjerava,
planira. Sve od mode, zabave do pozdrava i idejnog odgoja spada u
društvenu proizvodnju i podliježe državnoj regulaciji.
Holizam. Socijalizam je empirijski izraz za socijalni totalitet koji
sam sebe opravdava kao historijsku nužnost. Kada ga se promatra u
situaciji pobjedniþke revolucije, ispostavi se da je u pitanju monizam
moüi. Realitu þini pluralitet razmjerno samostalnih meÿusobno
konkurirajuüih ekonomskih jedinica, pogona svake vrste, politiþkih
subjekata, svrstanih klika, ideoloških smjerova. Revolucija likvidira
strukturu o sebi stojeüih socio-ekonomskih sila ili ih svrstava i pretapa u
elemente jedine sveopüe sile. Tako imamo samo jedan ekonomski pogon,
jedan kapital, jedan rad, jedno vlasništvo, samo jednu (= nijednu)
politiku, jednu neprikosnovenu vlast, dakle jednu jedinu moü koja se
razmeüe na sve, ekstrahira iz svega i opet svemu nameüe.
Tako se razvija neka vrsta holizma ili zatvorene cjeline što guta
svoje dijelove. Ne podnosi ništa osim sebe, osim apstrakcije þistog
identiteta sa sobom. Cjelina daje život sebi i svemu što se nalazi u njoj.
Sve je po njoj i radi nje, a ona radi sebe: Kapitalizam razvija pogone iz
kojih je uslijedio sistem, a socijalizam odmah cilja na sistem, pa tek iz
njega izvodi pogone; kapitalizam proizvodi pogonsku silu ili izvore moüi,
no socijal-izam brine za sistemsku silu i moü kao takvu; kapitalizam radi
- 191 -
na dvije razine, pa je socijalno produktivniji - socijalizam je aktivan
uglavnom u podruþju "gotovosti", a ne tvorbe.
Svaki sistem je klopka za ljude. Kako se iz jedne izvlaþe, obiþno
padaju u drugu. Revolucionarni narod želi, bar u nekim stvarima,
odluþivati sam o sebi, i to bez zaobilazne i posredniþke zavrzlame što
nastaje u relativno samostalnim sferama ekonomije, politike i prava.
Njihova fuzija nije socijalistiþko otkriüe. Novost je u tome što je to u
socijalizmu trajna i akutna nužnost. Tako nastaje poznata revolucionarna
narodna vlast, vlast svih odvojena od svih ili upravljanje kao
nadsubjektni proces.
Cjelina društva i njegova regulacija smjesta su se utopile u
socijalni misterij. Preko narodne vlasti tobože svi vladaju svima bez
gospodara i podþinjenih. Sreüa i nesreüa kao u drevnih komunista dijeli
se jednakom mjerom na sve ljude. Bio bi to jedino moguü pravedni
poredak, iza njega stoji "prirodno-historijska nužnost". Tako je data moü
pretoþena u "objektivnu zakonitost". Tvori jedinstvo tobožnje historijske
nužnosti i interesa naroda. Revolucionarna vlast vodi narod u historiju i
svodi historiju u narod, i tako iskljuþuje jednu i drugu stranu. Stoga je
neprikosnovena i niþim neograniþena, sama sebe naziva diktaturom
proletarijata, diktaturom naroda ili neþim treüim, kako joj se veü namane.
Apsolutno zasnovana moü i sama je absolutum, svi oblici društvenog
života samo su njezini atributi.
Svejedno se razlikuju po onome što stvarno zavarava, a to je
realita. Otkad je preplavila društvo i podredila sebi ljude, direktnu prisilu
je nadomjestila indirektnom. Sa revolucijom je drukþije. Ona je svojim
duhovnim voÿama priznala zasluge da su prozreli ovu podlost, i na taj
naþin moralno opravdali otvorenu upotrebu sile ("eksproprijacija
eksproprijatora", napr.). Direktno nasilje postalo je akt socijalnohistorijske pravde a socijal-izam se preporuþio kao društvo pravednog
nasilja.
Svaka današnja vlast tvrdi o sebi da je "narodna", ali teško naüi
ijedan narod koji bi imao takvo mišljenje o vlasti i državi pod kojima
živi. "Narodna vlast" može jaþati jedino na raþun naroda.
Uskosocijalne revolucije ne mogu natrag, ne mogu naprijed
putem stvarnog razvitka. Zatvaraju se u nekakv socio-historijski vakuum
- prostor omeÿen moüu i osvijetljen idejama. U prirodi je moüi da se ne
obazire na ljude, a u prirodi ideala, ideja pod dominacijom strasti da ne
pitaju za istinu. Pojedinac tu nema što htjeti, misliti, poduzimati. Njegovo
je da sluša i izvršava, jer kad se radi o društvenim stvarima, onda osoba
A dolazi u vezu s osobom B jedino preko realizacije opüe društvene
- 192 -
instrukcije X. U svakidašnjoj osobnoj aktivnosti ljudi proizvode efekte i
stvari, ali u velikim nadosobnim radnjama, u tzv. "društvenoj praksi".
Zato je Saint-Simon želio nekako staviti državu pod društvo. Restauracija
je istovremeno svim silama gurala društvo u državu, jer, prema de
Bonaldu, þak ni narod koji bi bio sastavljen od samih filozofa ne bi bio u
stanju realizovati supstancijalitet koji država i institucije prezentiraju kao
gotovu stvarnost.
"Fašistiþki pojam države je sveobuhvatan; izvan njega se ne smiju
pojavljivati nikakve ljudske ili duhovne vrijednosti ...Fašizam je
totalitaran a fašistiþka država... ukljuþuje sve vrijednosti, tumaþi, razvija i
daje dodatnu moü cjelokupnom životu naroda" (B. Mussolini). "Rat je
otac svih stvari" - piše se u brošuri "Borba kao zakon života" namijenjenoj Hitlerovim oficirima. "Iz pušþane cijevi potjeþe sav napredak"
prema Mao Ce-tungu. Sliþni stavovi su bliski svakome ko u ostalim
ljudima vidi samo elemente svojih okolnosti, predmete interesa ili
sredstva.
Prvi socijalisti su zahtijevali da se zadobiveni suverenitet prema
nalozima razuma upotrijebi za opüe dobro. Sensimonisti traže "novu
dinastiju", Fourier novu "hijerarhiju", Proudhon nove izvore "autoriteta".
Moü se ne prevladava, ostaje se u njenom zaklonu, treba je samo
reorganizovati i preusmjeriti.
Kad veü jednom krene, teror se sam od sebe ubrzava i žesti. Nema
mjere, širi se na sve da bi najzad napao i same teroriste. Monstrum
apsolutne moüi se održava gutajuüi vlastito tijelo. Ili, po Shakespeareu,
bila bi to "sujeta, pelikan nenasitni, što proždrijevši sve oko sebe, na sebe
se baci". Ko s razumom ulazi u revoluciju, mora se na kraju pitati, kako
je neko pisao: "Revolucije? Dok traje borba, privlaþne su, ali þim je
preuzmu politiþari, to je propala stvar." No možemo to i obrnuti: Kad
revolucija umire, njenom polumrtvom tijelu se primiþu politiþari.
Stvarne revolucije nisu nikakvo socijalno bjesnilo, jedino slabe
revolucije - kao i mnogo toga što se naÿe na rubu života i smrti - žive od
"bješnjenja".
A tu nastupa još ono što je francuski narodni genije ustanovio
‘Krajnosti se dodiruju’.
Revolucija poþinje atakom na socijalnu diferencovanost, a
nastavlja se ponovnim diferencovanjem. Buržoaska revolucija je srušila
sustav privilegija, socijalistiþka ga obnovlja i prevodi s ekonomskih
funkcija u preferencije što potjeþu iz vlasti.
- 193 -
Proudhon kao da parafrazira Pascala kad kaže da "ljudski rod želi
da se njime vlada", drugi dokazuju kako je to "iracionalna potreba mase"
ili da je to zakon prema kojem "jaþa volja sebi potþinjava slabiju".
Francuzi su, zahvaljujuüi nizu povezanih revolucija i politiþkih
prevrata, brzo uoþili da je prva briga voÿe naroda da se nakon pobjede na
barikadama ili na izborima što prije otrese naroda i njegove kontrole.
Zato su govorili: Izabran þovjek - propao þovjek. Ko je jednom došao na
vlast, koristi se njome da na vlasti zauvijek ostane. Dakle, þime poþinje,
time i završava. Svaka znaþajnija funkcija nosi u sebi naboj moüi. Ko se
drži moüi, moü se drži njega. Moü raste uz onoga ko je dobro održava
Gdje caruje moü, tamo zakazuje razum. Moü nije samo moü nad drugima,
kako to obiþno zamišljamo. I moüni su u njezinim šakama. ýovjek koji
upravo dolazi na vlast, ne vidi u tom promjenu vlasti, on doživljava
promjenu svijeta. Od trenutka njegova nastupa, svijet se poþinje okretati
oko njega. Veüina vladara i neograniþenih voÿa ponaša se suludo bez
obzira na osobnu inteligenciju.
Narodni voÿa nema sebi ravnih, nema partnera. On je izvan
odnosa slobodne uzajamnosti, izvan ograniþenja; to je socijalni unikat na
granici patologije. On to mora biti: radi sebe, radi ostalih i radi revolucije.
U njega je uloženo þitavo društvo, sadašnjost i buduünost svih. Pri opisima pojedinih revolucija þesto se naglašava kako im voÿe nisu baš
"normalne" osobe. Kad bi neko zamjerio bogovima da takoÿer nisu pravi
ljudi, imalo bi to podjednak smisao. Voÿe bi trebalo braniti od sliþnih
napada. Kako biti voÿa, i to još historiotvorni, i ujedno biti samo þovjek
kao i svaki drugi? To se da u svakoj drugoj djelatnosti koja nema ništa s
moüi.
Veliki voÿa je predodreÿen za izdaju. Ako iznevjeri narod, ostaje
vjeran sebi i vlasti; ako iznevjeri vlast, prevario je sebe. Voÿe revolucije
spadaju meÿu prve žrtve novog društva. Ljudi ih natovare bezgraniþnim
fiktivnim moüima kako bi u njih mogli polagati svoje beskrajne nade.
Pod tolikim bremenom moraju se srušiti. Ne mogu ga iznijeti niti sa sebe
zbaciti. I svemoüni vjeþni bogovi su pomrli u sliþnim neprilikama.
Bogoliki voÿa se ne može povuüi, a ne može izdržati - mora pasti. Jedino
smrt ga može razriješiti beskonaþne uloge kao heroja, muþenika ili
izdajnika. Slijepa sila što ga je iznijela na nebo obara ga na zemlju.
Ponavljaju se stara vremena kad je put s prijestolja vodio pravo u nebo ili
na vješala. Kada k njemu doÿe Smrt po svoje, na istom mjestu se opet
pojavljuje ista figura: Pitija, dalaj-lama, papa, "otac nacije", heroj
revolucije. Utvara mora dalje živjeti, ali pri tom nikad sama od sebe.
- 194 -
Najzad, tužan prizor, predvodnici naroda pobjeÿuju nad narodom,
voÿe revolucije nad revolucijom, otprilike kao pravnici nad pravom,
politiþari nad moralom, država nad društvom. Ljudi izbace prevlast na
jedna vrata da bi je prihvatili na druga. Možda je u tome ipak nekakav
napredak. Na mjesto nekadašnjih nasljednih dinastija, uzurpatora,
predstavnika elita moüi novi ljudi su postavili svoje voÿe i ostalu sirovu i
nasrtljivu politikantsku mafiju.
4.3.
Sociovizije
Revolt i revolucija se ne ravnaju toliko prema svijetu, koliko
prema slici svijeta, po unutarnjoj stvarnosti. Ljudi se drže subjektivne
nužde prije nego objektivne nužnosti. Puno je lakše udovoljiti potrebama
ljudi u nuždi nego ljudima što slobodno postavljaju svoje zahtjeve. Lakše
je nahraniti gladnoga nego zadovoljiti probirljivog sladokusca, ugostiti
siromaha nego bogataša. Za politiku se tvrdi da se sastoji od tolerancija,
nagodbe, pritiska, dakle, od vještina za rješavanje sporova mirnim
sredstvima. U zaostalijim dijelovima svijeta (Afrika, Južna Amerika,
Balkan) najþešüe vidimo obrnut postupak: najprije se potuku da bi na
kraju nešto pregovarali. Tek pošto iscrpu sredstva nasilja, pokušavaju s
nenasilnima. Za kompromis i sporazum potrebno je cijelo socijalno i
kulturno bogatstvo. Ljudi koji to nemaju, nemaju s þime nastupiti, stoga
se ili povlaþe ili napadaju. Njihovo pozicija nije pozitivno utemeljena.
Nije tu ništa pripremljeno što bi omoguüavalo zaobilazne postupke i
trajne manevre. Kao u životinja, sve je u stisci, stoga: Napad, ili bijeg!
Tek "socijalistiþko društvo" donosi ljudima poredak viši od ljudi.
Naposljetku, nije za ljude, ljudi su namijenjeni poretku; nisu ga pronašli,
poredak im se sam objelodanio kao nedodirljiva stvarnost. Na þovjeku je
da se uzdigne do poretka i nadmenih visina "novog društva". Nova’Objava’ prednjaþi duh revolucije.
Da bi onaj novi þovjek "znao", treba mu "komunistiþko
uvjerenje", "razumijevanje u duhu ...", "poimanje u svjetlu...", tj.
poimanje unutar gotovog poimanja. Otkad postoje ljudi nije im manjkalo
idejnog "svjetla". Problem je uvijek bio znati koji je izvor svjetla pravi.
Zato nije þovjekov zadatak da se bavi spoznajom. Ako pokuša, samo üe
pogriješiti. Njegovo je da vjeruje, jer "samo partija posjeduje istinu"
(Trocki). U crkvi ovaj "posjednik" je naravno crkva.
Ako neka þudesna sila u potpunosti obuhvata sadašnjost, onda ni
buduünost ne može biti drugo do njezina manifestacija, jer ona sve drži
na uzdi svoga poretka. U buduünost prelazi samo idealni poredak oþišüen
- 195 -
od nepoželjne stvarnosti. Opasno je stavljati ciljeve previše naprijed: ne
daju se kako valja odrediti; pomoüu njih izgonimo þovjeka iz njegova
sadašnjeg života i podastiremo mu nešto drugo. Tome potom nema kraja.
Što više þovjek robuje buduünosti, utoliko više joj duguje.
U revolucijama se ljudi prvi put, bar takav je utisak, suþeljavaju
sa samom Historijom, sa Svijetom kao takvim, dakle s nekakvim
univerzumom. Umjesto tumaranja u stihiji realite, ljudi sad rade na
historiji, poretku i nužnosti koji im se odužuju tako što ih upuüuju na
jedino moguü i ispravan naþin života. To je, u starinskim terminima,
esencijalni život ili primijenjena i djelatna supstancija. Više ne dejstvuje
naslijepo, esencija pokreüe ljude, a ljudi joj ustupaju oþi, razum i ruke.
Upravo revolucija predstavlja ovo savršenstvo forme što samo sebe
pokreüe. U njoj se stapaju objektivna historijska nužnost i revolucionarni
zanos. Nalik je apsolutnom Djelanju za koje smo rekli na poþetku da u
realnom svijetu nije moguüe, iako je na trenutke psihiþki nezaobilazno.
4.4.
Regulovana svijest
Prije nastanka moüi nema regulovane svijesti. Stvarna svijest se
ne da institucionalizovati. Stradala bi svijest ili institucija, ili pak obje.
Izvorna samosvijest ne pozna ništa nalik tome. Dugo nisu postojali
manastiri; prvi kršüani ne trebaju nikakvu crkvu; prvi socijalisti ne žele
državu; valjani pokreti ne trebaju silne ideologije, a stranke ni pogotovo
nisu poželjne. Tek kad se odnos preokrene, pa ideologija postane dodatak
politici i vlasti informacija postaje politiþki þin, prljavi žurnalizam i
zloglasna propaganda s pravom se nazivaju "specijalnim ratom".
Socijalizam je do pobjede zagovarao društvenu nauku i sam se
predstavljao kao “nauþni socijalizam”. Doktrina je svraüala historiju i
nužnost na mlin revolucije. Nakon pobjede granice nauke su odmah
zatvorene, þuvane kao i ostale državne moüi. Znanje se mora ideologijski
svrstati. I u sluþaju da uþeni ljudi znaju kako što jest, ipak ne znaju što
"treba znati", a još manje što þiniti. Mišljenje i spoznaja su stvar
delikatne slobode, a vlast je vlast! Ko radi objektivnih istina zanemaruje
moü, postaje njezina žrtva.
A kad griješi onaj ko služi najvišoj moüi, griješi u njezino ime, a
ostali ljudi na svoju dušu. Zato su ljudi na vlasti uvijek u pravu, a ostali
nikad. Sve crkve imaju "prave" bogove, ali nijedna "prave" vjernike.
Svaka ideologija ima najispravnije ideje, ali nikad ljude koji bi je
ispravno razumjeli i dovoljno slijedili. Polariteti kao što su duhovne voÿe
i voÿeni, uþitelji i uþenici, posveüeni i laici; oni što "znaju" i oni što im se
- 196 -
stavlja do "znanja" - ove opreke su uvjet svake vlasti. "Vi ste sol zemlji";
"Vi ste svjetlost svijetu", veli Isus prvim sljedbenicima. Lenjin skoro
ponavlja kad kaže za boljševike da su "savjest þovjeþanstva". Staljin je
lapidarniji i aktualniji, poziva književnike da budu ništa manje do
"inženjeri ljudskih duša".
4.5.
Gašenje revolucije
Tamo gdje se odveü drži do "tradicije", znaþi da ljudi nisu
sposobni za nešto više. "Svako svome!": svojoj naciji, vjeri, dakle svojoj
ograniþenosti, jer otpada opüa perspektiva. Europa se dalje evropeizira, a
Balkanci balkaniziraju, ona proizvodi svoje jedinstvo, a Balkan
reproducira svoje rasulo. Sistemi dolaze i odlaze, a Kavkaz ostaje
Kavkaz.
Velik i otvoren svijet nije prikladan za zaostale ljude i skuþene
kulture. Petar Veliki je nametao Rusima Evropu, ali bilo je to više no što
su Rusi tražili. Odbijali su Europu, nisu za nju imali europske organe.
Današnji Rusi nekim svojim Azijcima nude Europu, dakako, u ruskoj
verziji, ali oni bi radije "Iran". Ljudima se ne može dati puno više od
onoga što traže.
Revolucija u sluþaju pobjede mora u onostrani sistem, pa preko
sistema kreüe protiv sebe. Socijalistiþke revolucije propadaju i kad su
poražene i kad su pobjednice. Prvi trenutak revolucije mogao je biti
zajedniþki napad na zajedniþkog neprijatelja. Onda dolaze na red
obraþuni s dojuþerašnjim saveznicima. Do pobune robova ili kmetova
moglo je doüi bilo gdje na izolovanim mjestima. Bila je to stvar mjesnih
prilika. Moderne revolucije skoro svaki put poþinju iz centra (Paris, Beþ,
Prag, Budimpešta, Petrograd, Moskva) i odvijaju se na razini globala i
kao kriza sustava. Stoga ne þine dodatak drugim dogaÿajima, same tvore
historijsko zbivanje. Napoleon je zabranio Francuzima spominjati
“Veliku revoluciju“ da bi nasuprot njezinom moünom uþinku ovjekovjeþio svoju volju i svoj ustavni poredak.
Niži slojevi, zaostali narodi i dijelovi svijeta nisu direktno
ukljuþeni u formotvorne procese. Dejstvuju diskontinualno i razorno.
Neugodni su za moderne sisteme, stoga su niži slojevi te "Istoþni" i Treüi
svijet pod stalnom presijom "Zapada".
U njih se ne radi toliko o spremnosti za kontinuaciju, koliko o nespremnosti da se ostane u datom kontinuumu, otuda revolt, bune i
revolucije. To je nešto poput braka u najniže postavljenom, deklasiranom
življu, gdje se olako ulazi u brak i još lakše ga se napušta.
- 197 -
Socijalizam se predaje nekoj vrsti parazitovanja na istoriji. Ova
društva nisu sposobna za bilo kakvu historijski znaþajnu inicijativu,
ubrzo se zatvaraju i iscrpljuju umjetnim mjerama opstanka i eskalacije
prisile pomoüu koje se mjere trebaju realizovati.
Bilo bi u najmanju ruku þudno kad bi kapitalizam prevladalo
nešto što ga nije ni doseglo. Epoha revolucija, bar onih dosadašnjeg tipa,
je završila. Njihova osnova je negativna. Socijalizam je upravo pokušao
popuniti realnu historijsku prazninu idealnim sadržajem. Mudro
smišljena i odluþno voÿena revolucija trebala je zastupiti historiju. No
takvih þudotvornih revolucija nije nikada bilo.
Svejedno, bez demotskih pokreta þovjeþanstvo bi ostalo na
robovlasništvu. Novovjekovne civilizacije, ne može mirno poþivati u
zagroblju, jer je sklon stalno drži otvoren pristup duši þovjeka i pristup
duše k svijetu, pristup þovjeka k sebi. Iz ove orijentacije þovjeka na sebe
te iz njegove težnje k autonomiji i slobodi odvijek klijaju mnoga duhovna
zla što donose brojne nevolje i puno posla vlastima na Ovom i na Onom
svijetu. Svaku vrstu tzv. ljeviþarstva nadalje se progoni po þitavom
svijetu s takvom samorazumljivošüu kao drogu ili sidu, a da se pri tom
niko ne pita zašto milijarde ljudi ne bi imale pravo da osjeüati što
osjeüaju, misliti što imaju na umu, te pokušavati ono u što su uvjereni da
je pravedno i bolje od onoga što jest. Izgleda da je nadalje onako kako je
od davnina bilo: jedni ljudi misle za druge, a ovi "drugi" ne bi smjeli ni
za sebe. Nije to do loše naravi nekih ljudi ili neizljeþivog socijalnog
šovinizma. Svi su za slobodu i prava svih dok se ne postavi pitanje onih
koji su od njih zavisni. Onda podþinjeni imaju uvijek previše slobode u
našoj državi, a premalo u protivniþkoj zemlji.
S ulaskom u svijet realite pripadnici starog naroda upadaju u
svojevrsni vakuum. Poput drevnog junaka ostaju bez dodira s majkom
zemljom koja im je davala snagu. Na "Zapadu" je kapitalizam putem
endogenog razvitka pobjedio narod. Na "Istoku" je narod u naglom
sukobu pobijedio inicijalni kapitalizam.
Ideje pravednosti ili jednakosti predstavljaju "humanistiþke
vrijednosti", meÿutim, bez "nepravde" ne bi bilo civilizacije. Ona je
sagraÿena na "nepravdi", na heteroeksploataciji koja je glavni izvor svih
dosadašnjih tekovina. Dijeliti tekovine meÿu sve ljude i na jednake
dijelove, i to za volju našem idealu jednakosti i pravednosti, znaþilo bi
sasjeüi društveni organizam na komadiüe i svakom pojedincu gurnuti u
ruke njegov dio. Pokazao se jednako besmislen pokušaj prenijeti svu moü
i bogatstvo na državu, koja üe ih potom iz svojih spremišta pravedno
- 198 -
dijeliti na sve svoje graÿane i u njih podjednako razdraživati glad za
vlasništvom i moüi, i tako jaþati njihovu jednostranu zavisnost od
svemoünih modernih sistema.
Ko se prepusti hirovima svoga doba, postaje njegov rob. ýovjek
koji žrtvuje život takvoj revoluciji, oduzima ga sebi. Istina života i
historije nije u kapitalistiþkoj evoluciji ni socijalistiþkoj revoluciji. Život i
historija se opiru ljudima koji se protive sami sebi. Lijepo su govorili
stari revolucionari Roussea i Diderot da þovjek ne smije biti sredstvo
drugom þovjeku, ali šta vrijedi kad se do danas skoro svi ljudi
unajmljuju, te sami sa sobom postupaju kao sa sredstvom.
"Tragedija" je opüenito u tome što niko nije kriv; ovdje nema
krivce. Ako veü neko ne može bez krivca, neka se prihvati starih priþa
prema kojima su svi smrtnici "krivi". U svakidašnjem životu ljudi þesto
traže uzrok svoje nedaüe u drugim ljudima. U tome ima neþega
"opravdanoga". Lakše je prihvatiti da naše zlo potjeþe od drugoga, a ne
od nas. Ne zbog zlih namjera, nego opüenito bolje uoþavamo mane
ostalih nego svoje.
Ljudi traže i kad ne znaju šta traže. Ako ih bez predaha goni
prijeka nužda, pa nemaju vremena, snage i razboritosti, onda sude strogo
i jednostrano, a da toga nisu svjesni. Zasljepljuju ih njihove istine,
predrasude i autoriteti, koje im onemoguüuju vidjeti drugo osim onoga
što im se samo nagoni u oþi. Reakcionarna ideologija opisuje pokrete kao
historijsko huliganstvo ili patološke fenomene u nekih ljudi i naroda
kojima je sudbina dodijelila strast za nasiljem i razvratom. Zato se
demotske slojeve, druge narode, pa i druge rase, mora stavljati u red, i to
ne radi opüeg reda veü radi onih što ga nameüu.
5. SEVID
5.1.
Socijalna izvjesnost
Teško se prelazi za granice svoga svijeta, makar samo jednom
nogom. Kontinuum se nadvladava kontinuumom, a tzv. tamna dubina
biüa novim dubinama koje se ukazuju onog trenutka kad se dosadašnje
osvjetljavaju. Skoro sve tajne starih svjetova u meÿuvremnu su bile
razjašnjene, aktivno ili pasivno, tako što su postale bespredmetne i
neprimjetno se izgubile, uostalom, kako su i nastale. Otkrivene su nove
nepoznanice jer istinski novi ljudi ne nose sa sobom puno starih tajna.
- 199 -
Svijest kao jedinstvo moguüeg i aktualnog biva zatvara se krug
koji je neizbježno uži od prostora bivstva, pa neke moguünosti þovjek
može znati, neke samo slutiti, a o nekima jedno ni drugo.
Ovdje bivati znaþi potucati se kroz džunglu biüa i preko njih se
izvanjski održavati. U stvarima, iskustvima i manirama, u vrednotama, u
normama i u institucijama nailazimo samo na pripadnike kultura i
subkultura, društava i vremena, a ne nalazimo ljude izvan sliþnih
ograniþenja.
U racionalnoj oblasti, pojednostavljeno uzeto, imamo "logiku
objektivne stvarnosti", a u ne-racionalnoj psihologiju izvjesnosti. One
prave neku vrstu kompromisa na psihiþkom tlu. Takozvana duhovnost,
vrijednosni sustavi, ideološki koncepti predstavljaju takve kompromise;
oni su više psihološke nego objektivno logiþke naravi.
Ljudska psiha je iznutra podešena tako da se moramo uzdati - u
sebe ili u nešto drugo. ýovjek može realno polagati na sebe i u sebi nositi
svoju izvjesnost; ili to ne može, pa u sebi gaji samo utjehu, što je utoliko
lakše jer utjehu nam mogu eventualno pružiti drugi ljudi, a izvjesnost
moramo zadobivati sami u suradnji s drugima. Utjeha je istina duše ili
samodovoljan osjeüaj. I u bezizlaznom okruženju je izlaz: Naime
negirajuüi svijet, otvaramo sebi put (Buda); negirajuüi sebe, udovoljavamo opüoj ljudskoj sudbini i Iskonu (bliskoistoþna tradicija). Oba
izlaza su djelo civilizacije. U realnom životu ljudi laviraju izmeÿu ove
dvije krajnosti.
Nešto je fikcija s objektivnospoznajnog stanovišta, no s gledišta
opstanka može to biti važan moment ili "životna istina". Prema tome,
temelj sobom obuzete svijesti nije istina ni njezina pusta forma. Istine
žive i umiru sa subjektima. Nema istine u koju bar neko ne vjeruje, ali
posvuda nalazimo uvjerenja bez istina. Uloga je razuma da prije svega
obrazlaže naša uvjerenja: razumno je ono što doprinosi našem dobrom
osjeüanju i daje za pravo našim uvjerenjima i namjerama. Svakako da je
lakše proglasiti razumnim to što podržava naš "razum" nego ono što mu
se protivi. Da li su svijet i svijest o svijetu razumni zato što su naši, ili su
pak naši zato što su razumni? Kako god odgovorimo, neüe valjati. Mi
smo sa svijetom u bezbrojnim odnosima, a ukoliko se u njima
afirmiramo, onda istovremeno razvijamo svoj svijet i njegovu razumnost
kao razumnu stvarnost ili transkritiþku svijest.
Spoznaja ne živi od informacija. Ko bi se s njom uopüe bavio kad
u tome ne bi bila psihika situacije? Psiha, sliþno snovima, ne mora biti
logiþka. Glavno je da nailazi na plodno životno tlo. Glava i psiha rade
poput želuca: ako probava teþe, sve je u redu.
- 200 -
U sevidu se ogledaju naša usmjerenja na sebe. Kada ih
istražujemo, pokazuje se da nisu tako jednoznaþno naša, veü socijalna i
kompleksna. ýovjek ne može sebe nikad sagledati, a ipak ima nekakvo
Ja, te Mi i svijet. On ne može ostati na tom da ne zna kako dalje. On
"zna", uvjeren je da zna, on mora "znati", jer to ga þini individualno
psihiþki zdravim, makar antropski bolesnim, ali se od ove bolesti ne pati,
bar ne individualno.
Život je sebi sumnjiv, a ipak svijest ne podnosi ne-vlastito,
bolesno stanje. Kako podnijeti ne-svijest u vlastitoj svijesti, orijentovati
se po sumnji ili živjeti od bolesti?
Izvjesnost je pitanje bez konca kraja. Štoviše, i u þistoj formi
izvjesnosti, kako je imaju Nirvana ili Cogito, treba u beskraj proizvoditi
izvjesnost, bilo osvajanjem svijeta, bilo putem apsolutnog izoliranja od
njega. Descartes u tome vidi izvor obmane. "Moja volja se upinje dalje
od moga razuma, tako da je primjenjujem i na ono što nije poznano." Ne
vrijedi zamjerati ovom "upinjanju dalje", jer volja i razum nemaju isti
put; od poþetka se mimoilaze. Volja koja bi se sastojala u tome da
poslušno slijedi razum, bila bi suvišna. Ne može se podvesti pod razum ona je "prije" i "poslije" razuma. Bila je to prosvjetiteljska varka - da je
vjera kompenzacija za neznanje. U pravu su meÿutim svi koji su tvrdili
da se vjera i znanje ne mogu meÿusobno nadomještati. Vjera se uopüe ne
zanima za neznano, veü za neizvjesno, jer na njemu se hvata; to je za nju
najplodnije tlo. Nje se ne tiþe neznanje koje ne ugrožava, ali tiþe je se
znanje koje ugrožava vjeru u funkciji izvjesnosti regulirane putem moüi.
Pod pritiskom spoznaje teologija je napustila svu prirodu osim jedine
stvari - kreacionizma. Od njega ne može odustati, to joj je uvjet
egzistencije. Važno je imati oslonac, bio razuman ili ne bio. ýim padne
jedan (utopija, komunizam), ljudi se odmah hvataju drugoga ("tradicije",
nacije, crkve). Kako ljudima izmiþe zemaljski život, upiru pogled u
Nebo; zato mnogi starci svakodnevno bauljaju izmeÿu kuünog zapeüka i
crkvenog oltara. Ovdje nema osnove za realnu izvjesnost, pa je teško reüi
da li im razum i spoznaja donose više štete ili koristi. Osobe nad koje se
nadvila smrt ne traže izvjesnost na Ovoj strani. Prestarjela i bolesna biüa
su najpouzdanije žrtve ne samo hijena, nego i dušebrižnika svake vrste.
Svaki naš iskaz i ono što u nama tinja neiskazano, omeÿen je
kriterijima naše egzistencije. Što bi ideolog koji ne bi bio "u pravu" ili
politiþar koji ne bi bio "uspješan i na pravom putu"? Prvi je smisao þina
da podržava þinitelja, stoga je spoznaja najprije radi naše izvjesnosti, a
onda radi predmeta.
- 201 -
Kakav je život, takva mu je izvjesnost. U zajednicama preživljavanja izvjesnost je zajedniþka, u civilizaciji formacijska i individualna.
Ljudi starih zajednica živjeli su u veüoj osobnoj izvjesnosti nego
graÿansko-privatna lica. U njih vlada vrlo neuravnotežen spoj: opüe je kako to vidimo na pravu, režimu, državi - radi sebe, tako da privatna
osoba svoju samosvrhu može realizuje uvjetno i uz najveüi rizik.
Sobom su izvjesni jedino oni ljudi koji mogu aktivno razvijati
svoju situaciju na širi svijet. Ako ne mogu, ostaje im da se nadaju,
zapravo da ih preuzmu gotove što su ih naslijedili od predaka zajedno s
naþinom njihova života. Izvode na scenu besmrtna pokretaþka biüa. Ako
jedan duh oduzima, onda drugi daje; jedan usmrüuje, drugi plodi; jedan
raspaljuje rat, drugi kuje mir. Dualizmi i pluralizmi su neizbježni. Kako
objasniti i rat i mir - opreþna stanja izvedena iz jednih te istih ljudi? Nade
su isprazne perspektive, roje se oko nesigurnosti i straha. To su
prvenstveno kategorije življenja iz kojih su izvedeni principi vjere. Da bi
živjeli u izvjesnosti, ljudi se moraju nadati upravo tamo gdje se ne da
ništa pouzdano oþekivati. A da bi se stalno nadali, nade im se ne smiju
nikad dokraja ispuniti. "Sadašnjost nam nikad nije cilj: prošlost i
sadašnjost su naša sredstva; samo buduünost je naš cilj. Stoga nikad ne
živimo, veü se nadamo da üemo živjeti; kako se stalno pripremamo za
sreüu, razumije se, nismo nikad sretni" (Pascal). Dva milenija ranije
budizam je na to dao svoj odgovor. Prema njemu postoji jedina istina, a
to je negacija svega. Vjera i objavljena svijest, ljudski ciljevi i božja moü
samo su fenomeni lažnog svijeta, to su Djela i misli pod okriljem Maye.
Iduüi u tom pravcu, nemamo šta poznavati, jer ni svijet ni život nisu
drugo do opsjena. Jedina prava spoznaja i jedini pravi þin jesu ukidanje
opsjene, negacija biüa i svijeta, negacija biva i ino-biva, dakle, apsolutno
prazan Apsolut.
Ne prenosi je þovjek þovjeku preko svoga uma, nego prije preko
sugestivnog bez-umlja. Od tradicionalnih ideologija i vjerovanja ne bi
ništa ostalo kad bi se upustile u kritiþko zasnivanje. Ova svijest mora biti
samodovoljna. Inaktualna izvjesnost je paradoks: dolazi od bitelja, a ne
od subjekta, tako da ovamo spadaju naslijeÿe, mitologija, narodna
mudrost i ostale opüe tvorevine, koje se doživljavaju kao vjeþni dar;
poput sjekire i rala predstavljaju historijsko-nadhistorijski proizvod
mnogih ljudi i naraštaja.
Ne može se bez psihiþke samodovoljnosti. Epimetej, s pogledom
uperenim unazad prema Darovateljci koja mu je sve poklonila, nada se i
nastavku. Meÿutim, prepuštajuüi se Nadi, þovjek ostavlja otvoren pristup
zlu i postaje žrtva onoga þemu se nada. ýovjeku se ne može darovati
- 202 -
bivstvo, a da mu se istim þinom ne oduzme. Pasivni Epimetej je bio žrtva
Zeusove odmazde. Djelo raÿa i oblikuje ljudski svijet, ne-djelo vodi u
smrtnu entropiju. Pasivni ljudi, kao sve što nije samodjelatno, nisu
stvarni subjekti.
Uostalom, ni slavni Prometej, kao veüina heroja, nije osobno
uspio. Pretvoren je, što je bilo pravilo u stara vremena, u nad-þovjeka
kako bi izvršio slobodan ljudski þin. To je inaþe opüa shema: ljudi
proizvode iskonske sile kako bi one nanovo proizvodile i jamþile ljudski
život. Trajno ugrožen þovjek, bio to praþovjek ili njegov današnji
srodnik, osjeüa se poput dojenþeta najsigurnijim u naruþju Iskona. Zato
su ne-moüni ljudi pozvali Iskon da ih dovijeka prati. Biti uz njega, znaþi
biti u apsolutnoj izvjesnosti, no ne pomoüu sebe, ne u sebi. Živjelo se i
prije no što se moglo postaviti pitanje izvjesnosti, svijet se tumaþilo prije
no što je stvarno nastao. Pritom se nije poimalo stvari iz stvari kakve su
naspram nas, nego više iz njihovih prodora u naš život.
-u spoznaji ljudi su subjekti i rade s predmetima;
-u vjerovanju, meÿutim, ljudi su "predmeti" a-subjektne vjere;
-spoznaja je aktivna kontinuacija, vjera pasivna;
-znanje iskazuje objekt, a "vjera" sebe. Moü vjere je u ne-moüi
ljudi. Stanovnik Platonove "peüine", Baconov þovjek u društvu "idola",
Voltaireov poklonik "opijuma" faktiþki se ne drže nekakvog svijeta sjena,
veü svoga "zasjenjenog" bivstva.
Definitivna izvjesnost nije moguüa, zahtjevi bivnog procesa su
beskonaþni, pa novo pitanje - nove patnje. Kako se širi horizont naše
izvjesnosti, tako se ukazuju granice nove neizvjesnosti. To je posebice
vidljivo na najaktivnijim ljudima - istraživaþima i kreatorima, pionirima
ljudskog života. U njih je za neizvjesnost uvijek pobrinuto. Oni su "puni
problema". Konzervativci, gotovani, paraziti i ljudi od vlasti mogu imati
kojekakvih osobnih nevolja, ali na svjetsko-historijskom planu ih nemaju
- njima je sve jasno.
Civilizacija poþinje sa sporadiþnom aktualnom kontinuacijom. Tu
i tamo krene, prekida se i nastavlja na drugom mjestu, što tadašnjim
strukturama daje navedeni oblik koglomerata. Autentiþna izvjesnost
može biti jedino proizvod aktualnog kontinuiranja, zato nalazimo njezine
prve oblike u najjaþim civilizacijama. Ka slobodi zajedno vode nužnost,
potreba i djelovanje. Eshil u nekoliko navrata ponavlja svoju misao kako
je ljudima "dosuÿen zakon da se kroz stradanja uþe". Ovdje je uþitelj
slijep i okrutan, uþi silom i pokoravanjnem, lutanjem i na greškama - a
motivira uþenje golom nuždom. Ono podsjeüa na dresuru životinja;
aktivnost uþenika je minimalna. Batine sudbine uþe opstanku, a ne
- 203 -
pokazuju prema slobodi. K njoj zajedno vode nužnost, potreba i
djelovanje.
U aktualnom postupku je drukþije: vjerovanje podliježe provjeri
putem znanja, naslijeÿene ("tradicionalne"), mrtve i šablonske forme
života potpadaju pod kriterij autonomnih. Koliko je to teško, vidi se po
tome što proces zapoþet prije dva ili tri milenija do danas nije
jednoznaþan. Pored autentiþne izvjesnosti što izvire iz aktualne
kontinuacije u spoznaji se nadalje povlaþi nasljedna komponenta, i to ne
samo u društvu, nego u jedne te iste osobe.
Kako se ljudima mijenja svijet, mijenjaju se i odrednice
izvjesnosti. Upadljivo je kako se ljudi svaki put drukþije postavljaju ispod
Neba. Za današnje astronome ono ne postoji, a postojalo je za stare. Za
mnoge vjernike još uvijek je to najstvarnija stvarnost. "Zemlja" je dugo
bila dodatak Nebu, zatim se vjekovima Nebo nadodaje zemlji, a zemlja
ljudima, najzad se mire kao strane jedinstvenog bivnog prostora. Stoga
valja dati za pravo drevnim ljudima i njihovu vjerovanju da su ih na svijet
izveli njihovi duhovi. Barbari o sebi znaju preko duhova - jedinih živih
svjedoka nad-ljudskih dogaÿanja - a ne znaju ništa direktno. Svijest se
odvajala od ljudi na inaktualan naþin i pretvarala u samostalna biüa.
Danas se odvaja aktualno, institucionalizira se i totalizira. Stoga se može
slobodno reüi da drevne ljude stvaraju bogovi, dok civilizacijski ljudi
stvaraju bogove.
Smisao se, kaže M.Weber, ne da izvuüi ni iz kakvih rezultata
struke. "Empirijska disciplina ne može nikoga pouþiti o tome što on
treba, veü jedino što on može i - u nekim sluþajevima - što on hoüe."
Nauka, prema Weberu, unosi jedino racionalne momente u Djelatnost þiji
izvor je volja "metaracionalnog karaktera". Sliþno J.Dewey: "Filozofija
se više bavi znaþenjima nego istinama, istina je poseban sluþaj znaþenja."
Najzad, kako do istine ako nam je nedostupna? Osim toga, što je
istina koju uvjerenje ne priznaje? U sukobu sa uvjerenjem istina gubi
spor. Preciznije, odluþuje izvjesnost, a ne puko vjerovanje. Bolje da je
tako, inaþe ne bi bilo razvitka vjerovanja, morala, niti pogleda na svijet,
dakle, ukupnog sebivanja. Znanje i vjera nisu jedno drugome od koristi,
no ono što ih drži skupa i gdje se dobro podnose, jest izvjesnost. Ništa ne
brani da autentiþnu izvjesnost dopunjavamo neautentiþnom. U tome je
velika psihološka prednost vjere pred znanjem, a takoÿer historijski
nedostatak, jer kako rastu znanja i kako se širi sfera izvjesnosti, tako se
smanjuje prostor za vjeru.
- 204 -
5.2.
Sebepoimanje-“subjektivizam”
Stvarna izvjesnost ima bar tri odluþujuüa elementa: postiže se na
objektivnoj osnovi; mora biti aktualna; u biti je kritiþna. Meÿutim, tome
je teško udovoljiti. Objektivnost je kontinuumsko-historijski proces. I
neka tu þinimo što god možemo, naše moguünosti su najþešüe
ograniþene, pa se prepuštamo stanju, išþekivanju i pasivnosti. U
skuþenom životu s malo moguünosti, kako je to bilo u stara vremena,
prevlada pasivnost, te kolektivno nadanje, u biti naslijeÿeno ili
"tradicija". U dinamiþkom novom dobu s pasivnošüu se ne može proüi.
Treba se neprekidno vrtjeti u prevrtljivim situacijama. Svi ljudi su aktivni
ili bar svi pokušavaju, ali rijeko kritiþki. Najprije se mora salijetati
nemirne i hirovite okolnosti, a potom se eventualno posvetiti sebi. Buduüi
da þitav svoj vijek moramo proigrati u potjeri za životom, za kritiþku
sebivnost ne ostaje skoro ništa. Ljudi žive da bi živjeli, i tako nastavljaju
dok traje. Misliti o sebi kritiþki bilo bi nepraktiþno, a iüi naslijepo, nije
puno praktiþnije.
Kad rasuÿuje þovjek vrši dvojaku aktivnost: sudi u odnosu na
sebe kao subjekt i sudi u odnosu na predmet. "Suditi" ovdje znaþi
prometati jednu stranu u drugu. Što se, meÿutim, dogaÿa ako se u ulozi
subjekta i predmeta pojave jedna te ista biüa - ljudi? Pitanje su najprije
obradili sofisti, a zatim Aristotel u vezi s retorikom i topikom. Od
najstarijih mislitelja znaþajan je takoÿer üankara u Indiji. U svih se može
naüi približno isto: Ljudi ne sude o stvarima kao elementima svijeta što
postoji o sebi, veü sude kao o elementima svoga bivnog prostora. Stoga
kad govore o svijetu, govore o sebi (Hobbes), ili, obrnuto, govor o sebi
ukljuþuje njihovo poimanje svijeta i pod nekakvim njihovim kriterijima.
Autocentrizam nema ništa s egocentrizmom. Protosubjekt,
štoviše, ne pozna Ego, nema razvijeno svoje Ja, svejedno je autocentriþan. Autocentrizam je izvorna bivna nužnost, no egocentrizam je
derivirani centrizam, premda ni ovdje ne odluþuje individualni Ego.
Privatno Ja je prije svega biüe realite, tj. najprije socijalni bitelj, pa onda
subjekt.
Komplementarnost. ýovjek naginje k središtu svoga svijeta zato
što je njegov i što se u središtu nalazi on sam. Njegov zenit ga vjerno
prati. Sve dok se otiskujemo u život u jednom pravcu, a vraüamo iz
drugoga, dok odlazimo s jednim ciljem, a dospijevamo do neodgovarajuüeg rezultata, te polazimo s jednim likom, a vraüamo se s drugim,
mnogi naši svjesni napori üe se podvrgavati nesvjesnim procesima. Život
üe teüi þudno, protusmjerno. U jednom smjeru je autotropan - þovjek se
- 205 -
kreüe u svom horizontu. U drugom je heterotropan, naime, njegov bivni
prostor toliko je preplavljen stihijom da se iz nje ne pojavljuje u
autentiþnom obliku.
Postupak komplementovanja kojim se postiže socijalna izvjesnost
pokazuje da se ljudi ne drže onog što "izmisle", nego "izmišljaju" kako bi
se održali. Nema bogova (možda osim onih Epikurovih) koji nisu
povjereni voÿenjem ljudskih stvari. ýim bi gubili ove funkcije, umirali
bi. Puno je ljudi bez bogova, ali nema ni jednog živog boga bez ljudi. Ne
radi se o gotovoj izvjesnosti, o þistom hipostaziranju, bila bi to providna
operacija. Kad prizivaju neku silu u pomoü, ljudi žele neutralizovati
podruþje neizvjesnosti, otvoriti put vjerovatnosti uspjeha vlastite akcije.
Drevni ljudi su se u svemu više oslanjali na neposredni kontakt i
uþinak, a tzv. moderne kulture koriste sofistifikovane metode i ideološku
refleksiju. Spekulativno razraÿena metafizika osjeüa se uzvišenom spram
pasivne tradicije "paganizma".
Barbari bi, meÿutim, s pravom prigovorili današnjim ljudima da
ne vjeruju ni u šta - naravno, ako izostavimo imovinu, novac, karijeru ili
vjerovanje kao profesiju - te se istovremeno koriste svojim bogovima kao
gospodarima i slugama.
Psiha je podreÿena opstanku, a ne razumu. Tobožnji samostalni
razum bio bi nerazuman. Iracionalnost je u pravilu prevodljiva na nešto
smisaono. Cilj spoznaje je objektivna istina, princip ideologije je
subjektivna, objema se ljudi trude uþiniti prostupnim svoj bivni prostor,
homogenizovati i slobodno se kretati u njemu. Bog je uz teologa, Pravda
je na strani borca za vlast, a Historija uz revolucionara. Ne postoje istine
o sebi, sve su po ljudima, pa to za þim ljudi stoje, jednako je vrijedno,
bilo apsurdno, bilo evidentno.
‘Subjektivizam’ je izraz neke vrste cirkulovanja svijesti koja još
ostavlja utisak intencionalnosti u sviješüenju. Intencija ne potjeþe iz
izvorne autonomije svijesti, nego se data svijest drži sebe zato što ne
prodire dalje, vlastita aktivnost nije u stanju otvoriti nove prostore; stoga
novim problemima daje stara rješenja.
Kako se þovjekov bivni prostor sužava i postaje labilniji, tako se i
svijest steže oko pukog opstanka. Svijest gubi vlastita obilježja i zadržava
samo ona što ih tjeskoba dometnula. Što nije za date ljude, to uopüe nije,
a ono što jest, jest tako kako im se oslikava. U tome je negativan odnos
prema svijetu. Samo o sebi to ne bi bilo loše, jedino ne valja što negacija
nije djelatna i sadržajna. Ukoliko upornije tražim u svom horizontu to
pouzdanije nalazim upravo ono što me osvaja. Uostalom, do izvjesnosti
se dospijeva jedino u sebi, i to na osnovi objektivnih elemenata ili bez
- 206 -
njih. Vjerujuüi þinim da vjerovano jest i ja s njim. Bez toga se þovjek ne
bi mogao ni u što pouzdati niti što poduzeti. Istina je smještena u
situaciju, a on je subjekt središte situacije. Istina i pravda ne mogu proüi
mimo svog stožera; ne mogu se rastati ni kad bi se pokušalo. Hvalimo
svoje ideje, ideje hvale nas, tako da smo u svemu Mi - u premisama suda
o sebi i u zakljuþku. Istina je zapravo reakcija þovjeka što veü boravi u
Istini. Ne nalazi za sebe ništa izvan sebe. Ljudi svejedno nisu bolesna
narcisoidna biüa. Narcis je slika subjektiviteta koji se, tako reüi, nasukao
na sebe. ýinjenica, da ljudi nisu sposobni razvijati svijet objektivno,
preko onih subjektivnih granica što se same zameüu, potiþe krivo
uvjerenje da predstavljaju stvarne granice svijeta, te da izvan njih
nemamo što tražiti. Ljudi postaju svoji zatoþenici, svoja psihološka
sudbina.
Oduvijek se govorilo kako su ljudi loši suci kad sude o sebi. Zato
je vodeüi Atinjanin prigovorio sugraÿanima da je "lako pred Atinjanima
hvaliti Atinjane". Baudelaire ima isto mišljenje o Parižanima: "... Pariz
iznad svega voli da sluša o tome kako se govori o Parizu, gomila uživa u
ogledalima u kojima se ogleda." Stvar je ponekad još gora, jer se þini da
je svako sam svoja "Atina", svoj "Pariz" i svoje "ogledalo". Ne sudimo o
sebi onakvima kakvi jesmo, veü onakvima kakvima se osjeüamo. Mi smo
stvarnost i sud o stvarnosti; naše ogledalo je u nama. Ideolozi i vještice se
ne vide u ogledalu. Vještice zato što u trenutku þina navodno ne
predstavljaju fiziþka biüa i ne izazivaju odraz, ideolozi opet zato što u
trenutku svoga ogledanja umjesto fiziþkog zrcala koriste komplet
umjetne optike preko koje se vidi samo ono što je u nju veü unaprijed
ugraÿeno. Stoga do njih ne dopire objektivna refleksija, veü prije toga
subjektivni iskaz, ekspresija ili privid privida. Sliþno ograniþenje je
sudbina svih teorija o društvu obuzetih svojim predmetom, kao i
subjekata koje su zanijele njihove ideje, pa svaki okreüe za svojim
idealima i podvrgava im ono razuma što ga je snašlo.
Mi mislimo o sebi upravo kao Mi. Naše biüe ima u nas sve
privilegije, mi smo svoje ishodište i cilj. Izmeÿu toga smještamo svu
stvarnost. Pravimo od nje svoju postojbinu, u njoj je sve "naše" - jela,
piüa, pjesme, igre i zabave, naše besjede. ýitav svijet nosi naša znamenja,
on je "naš" kao što i mi postojimo za njega.
Odredba prema kojoj se istina sastoji u podudarnosti subjekta sa
stvarnošüu ima nezgodu u tome što se stvarnost, pored ostaloga, sastoji
od ove podudarnosti. Stoga istine ni stvarnost ne prethode ljudima, o
njima se ne može odluþivati izvan odluþivanja ljudi o sebi. Sklad
subjekta i objekta pretpostavlja sklad subjekta sa sobom. Jer kako bi
- 207 -
moglo biti istina ono što nam se istinitim ne þini? Viÿenje, vjerovanje i
interes napajaju ideje snagom i uvode ih u našu stvarnost. Štoviše,
pretvaraju ih u biüa kao što su npr. ideali. Ako smo u situaciji da moramo
neprekidno osporavati, onda i ono osporavano poput vještica i ili
"unutrašnjih neprijatelja naroda i države" postaje nešto stvarno.
Pretpostavimo da ljudi kruže prostorom i da su oni njegov centar.
Kad proÿu apogej, "vraüaju" se natrag k sebi, onda ova faza dobiva
drugaþiji smisao. U prvoj se otiskuju u svijet i predaju predmetu, u drugoj
se daju po vlastitom "tragu" i predaju sebi. Ne treba to ipak uzimati kao
dva vremenski odvojena procesa, veü dva aspekta: objektivnoproduktivni i samoafirmacijski. Na koncu se poistoveüuju. Naime, da bi
nešto imalo "smisla" i "vrijedilo", mora odgovarati "stvarnosti", a
stvarnost mora udovoljavati identitetu þovjeka sa sobom.
Misliti unutar ideje, osjeüati unutar stava, znaþi odreÿivati nešto
unutar predodreÿenosti, suditi pred-rasuÿeno, sa-osjeüati ili u-življavati
se u ono þime veü živimo. Zatim je u pitanju koherencija veü-življenog i
novo-doživljavanoga i konzistencija subjekta, te sklad moga Ja i našega
Mi. Bio bi to aktualnokontinuumski "subjektivizam". I ovdje vrijedi uostalom, kao u þitavoj eksploativnoj kompleksnosti - da ljudi sami sebe
teroriziraju i obmanjuju. Nijedan þovjek ne može izvesti zakljuþke u koje
nije veü nekako bivno situiran. Pri tom u njih unosi odredbe svoga biüa
kao stalni koeficijent.
Ne može se ni bez gotovih ideja. Vjerovati je ljudski, ali vjerovati
zauvijek u isto, ili samo sanjati to više nije, nije efikasno ni zdravo. Što se
duže ostaje pri nekoj ideji, raste tendencija da joj se produži život.
Lutajuüi duh krstari po ugaženim putevima, te opet i opet susreüe samo
sebe. Pritom se þini sebi konzistentnijim, postaje samodovoljniji,
zatvoreniji, dogmatiþniji. Neko je ispravno napisao da sva istraživanja
teže da potvrde našu teoriju. Poznato je da se dobre teorije ubrzo
koriguju, a ostale zaboravljaju ili se im aktivnost sastoji u tome što za
sebe smišljaju nove argumente.
Ljudi su podvrgnuti idejama. Svoju nesposobnost da ih mijenjaju,
doživljavaju kao moü samih ideja što im krote razum. Slobodni ljudi ne
poznaju ideje službe i žrtve. Na takvim idejama je sumnjivo što ih jedne
osobe sistematski tuškaju drugima. Život je hameleonska utvara: svojim
strastima i idejama dajemo mu konture i boje. O životu potom znamo
svašta, samo ne znamo kakav je.
Svijest se može tumaþiti kao manifestaciju Odreÿenih subjekata.
Zato ljudi teško razumijevaju misli za koje nemaju svoje korijene. Ne
vrijedi gubiti vrijeme oko ideja koje "nam ništa ne govore". Nema
- 208 -
"boljega" od onoga što povlaÿuje. Ono je prihvatljivo, uvjerljivo,
napokon, "istinito", jer se i tu objekt podudara sa subjektom. Rjeÿe se
nailazi na obrnut red dogaÿaja - da je nešto postalo prihvatljivo zato što je
istinito. U malo þemu se ljudi toliko naslaÿuju koliko u mislima i mašti
što im laskaju. Kad se hvale, u stvari ljudi nasoje da ostali s njima dijele
njihovo samozadovoljstvo, koje time žele uveüati, nadodajuüi mu na taj
naþin tobožnju objektivnu snagu. Sve iluzije su dobre za onoga ko se
njima krijepi.
Ideali i dogme podržavaju ’narcisoidnost’. Ideali su misli kojima
su ljudi najprivrženiji. Znaju to biti vodeüe predrasude, vizije i želje koje
arbitriraju u svijesti, pa služe i tome da se ne misli i da se vidi zatvorenih
oþiju. Na mjestu je stara konstatacija da se o þovjeku bolje sudi na osnovi
njegovih pitanja nego odgovora. Pitanja napadaju samu granicu
pitajuüega, dok odgovori (slike, stavovi, ideali) obiþno utvrÿuju postojeüe
granice. Ideali su tvorevine prošlosti. Ljudi što þame u njima više služe
idealima nego sebi. Ideali su najþešüe isprazni; veliþina ljudi je u njihovoj
slobodi i sebitnosti.
Ideal je relativno trajno osjeüajno jedinstvo misli i strasti, to je
ideja centrirana u nekom dijelu psihiþkog sutava. Ideali su sadržajno u
pravilu siromašni, i to upravo u onome što glase. Blijede u svakom
odluþnom susretu sa stvarnošüu ili ih naruže realizacija i nepredviÿene
posljedice. Krize more ideale i trijezne zdrave ljude. Ideali, eventualno,
nadalje vrijede, samo realizacija se odgaÿa : - jednakost üe nastati tek na
onom svijetu; buržoaska jednakost üe nastupiti u Pravu ili Demokratiji;
komunistiþka se odgaÿa za Buduünost. Od ljudi traže više no što mogu
dati, a daju puno manje od onoga što obeüavaju.
Najsvetije misli, simboli vjere i vjeþne istine ogluše se þim u njih
prodre živi interes. Nositelji ideala su dvoliþni, obmanjuju sebe i druge.
Sami ideali su najzad žrtve svojih nositelja. U životu se ljudi upravljaju
svim i svaþim, a najmanje opüim idealima. Ne može se reüi da se ne trude
oko ideala, ali tumaþe ih razliþito i još razliþitije kad ih treba ostvariti.
Zajedniþki ideali se skoro uvijek rasprše kad ih ljudi poþnu primjenjivati.
S moralnim idealima je sliþno, štoviše, prvi su na udaru u svim
socijalnim pomjeranjima i osobnim peripetijama. Koliko ljudi, toliko je
poimanja istog ideala; koliko carstava, toliko "pravih" vjera i crkava;
koliko partija, toliko državotvornih programa; koliko socijalnih pokreta,
toliko ideologija. Kako valovi dogaÿanja nadolaze ili opadaju, zastave
ideala se dižu i spuštaju. Ideali umiru þim nema nekoga ko bi ih nosilo.
Ono þime se opajao duh naših djedova, samo su idejne relikvije i blijede
þinjenice prošlosti. Kopernik, Balazac, Tolstoj ili Einstein su se zalagali,
- 209 -
svaki na svoj naþin, za svijet koji nije bio njihov ili su stavljali svoj na
tuÿi teren. Držeüi se objektivne istine, iznevjerili su vlastite ideale. Tamo
gdje su slobodni odnosi, slobodne su takoÿer misli. Za razliku od
terorizirajuüih ideologija i vjera, obiþaj, moral i estetika se u veüini
sluþajeva prepuštaju odluci, volji i ukusu slobodnih jedinki. U
individuama i društvima oþito postoje sile jaþe od njihovih ideala.
Ideali su misli na koje srce puti glavu. Bez njih se ne da ništa
þiniti, štaviše, ni misliti. Ali i tamo gdje su ljudi nemoüni, opet dobro
doÿu ideali.
Izgleda da postoje dva krajnja stanja: ideje bez ideala i reakcije
bez ideja. Razlika je još i u tome što se gole ideje nalaze u našoj moüi, s
njima možemo manipulirati, a sa idealima se, dok su u nas na snazi, ne da
baratati - mi smo njihove žrtve. Ideali su u pravilu apstraktne misli sa
znatnom dozom slijepe privrženosti. Kako sumnjati u vlastito uvjerenje, a
ne postati "sumnjiv" sam sebi? Osim toga, poznato je da tamo gdje vlada
uvjerenje, padaju argumenti i logika, misao se predaje. Kad bi se
uvjerenja rasteretila egzistencijalne nužde, ne bi više bila sudbinska.
Ljudi bi ih prevladavali onako kako to þine snažne i slobodne osobe sa
svojim trenutnim raspoloženjima koja nastaju pod utjecajem izvana, dok
slabe jedinke podliježu vanjskom pritisku. Tamo gdje se snažni upuštaju
u autoironiju, slabi padaju u oþaj.
Dogmatizam je subjektivizam bez subjekata kao što je, recimo,
nasljedna vlast osobna, a upravo zato i neosobna. Naime, da nije
neosobnog momenta, ne bi se dala nasljeÿivati. Dogme su principi
zatvorenosti, ali ne mogu na tom ostati. Ako se pristupa neizvjesnosti kao
produktivnoj SKUD-i, onda se sfera vjerovanja sužava. Zato mnogi
odavno mogu bez religije, a donekle svi moraju. Ideali uvode u dogme.
Dogme su "naše" ideje koje nisu naše. Utoliko su snažnije - ne
možemo ih mijenjati. To su mrtve ideje za polumrtve ljude; fanatici i
bigoti žive od njih.
Mišljenje što se kreüe po koordinatama naþela, to je misao u
gotovim oblicima, pod dominacijom ideala, kazuistike tradicionalizma i
ideologijskog kontituiteta.
ýovjeka se ne može oblikovati izvana, on izrasta "iznutra".
Mladima se nudi mnoštvo odgajatelja, a ipak se razvijaju u punokrvne
subjekte ukoliko se na vrijeme oslobaÿaju dušebrižnika, jer stvarna
svijest je po A.Komenskom jedino ona što smo je sami izgradili ili bar
aktivno usvojili. Tabu ili aditon kazuju da su duhovi prisutni. Tabu je uz
to rudimentarna dogma, nešto poput mišljenja kojem zakljuþak naizgled
uvijek prethodi, pa se tu þovjek zadovoljava time što unutarnje oko zre
- 210 -
vjeþnu misao i þini je dostupnom osjeüaju. Poredak sam sebe "propagira"
i štiti pomoüu straha, poštovanja i interesa.
Ideologija je razdijeljen, racionaliziran, argumentiran i operativno
razvijen pogled ili sistematizirano socijalno iskustvo. Ideologija je
uglavnom klasna modifikacija sevida. Nalazimo je po þitavoj civilizaciji,
ali nigdje tako istaknutu kao u svijetu novovjekovne realite.
Ideologija inaþe vuþe korijene iz egzistentne svijesti. To je svijest
u funkciji samooþitovanja subjekta. Intencionalno sviješüenje znaþi da se
misli unutar neke misli, osjeüa u gotovom stavovima. Svejedno se ne
misli radi misli nego radi orijentacije. Svijest se uopüe ne vrti toliko oko
sebe, koliko oko svoga nositelja i njegovih bivno "predznaþenih" radnja.
Prema tome sviješüenje nije to širenje þistog svjetla. Nego prije üe biti
pojavljivanje iz tame u akcijama i procesima preko kojih ljudi dolaze u
susret sa sobom, te im tako njihov svijet izlazi na "svjetlo" i oni sami
sebi.
I kad bi mišljenje bilo bez-predmetno, ipak u ovom sluþaju to ne
može biti - "predmet" je mislitelj. Proslavljeno "Mislim, dakle, jesam"
znaþi dvije stvari: misleüi jest, mišljeno jest. Fenomenologija je stavila
težište na ovaj drugi sadržaj, jer obuhvata i prvi, a prvi ne obuhvata drugi.
Potom se išlo još dalje. Misao je, tvrdilo se, takože intencionalna, ne
treba joj nikakav predmet izvan nje. Ona je samopojavljivanje predmeta
kao što je predmet izdanak misli. Otuda forsiranje forme subjekta (od
Cogita nadalje) kao sveopüeg kriterija. U njoj je svako Ja suvereno.
Ovdje duša nije od boga, ona je po osobnom singularitetu. No da li üe
svoj suverenitet realizirati, to je stvar sluþaja, okolnosti i talenta.
Realni procesi su stalni izvori nove izvjesnosti i nove
neizvjesnosti. Utoliko je važnija forma samosvijesti. Ona je pouzdana, u
njoj subjekt reproducira svoj neodvojivi sadžaj. Prve "knjige znanja"
umjesto spoznajnog procesa prikazuju tok objavljivanja, predstavljanja,
ekspoziciju. Ne dolaze iz misaonih procesa niti se obraüaju misli.
Posveüuju se izvjesnosti. Objava je objava izvjesnosti, ali to više ne ide
kao nekad. Put izvjesnosti nije predznaþen, izvjesnost se nije nikome
obeüala, mora se u potjeru za njom, i to pod najtežim uvjetom.
U novo doba presudne moüi su takoÿer relativizovane. Sad se zna
da ono ne-ljudsko što odluþuje o ljudima dolazi otuda što ljudi nesvojski
odluþuju o sebi. Dopuštaju negativnim posljedicama svoje aktivnosti da
im sude. Kad þovjeka sputa vlastito biüe, naravno ne može biti svjestan
kao ni dijete svoje nejakosti. No približava se autonomnom bivstvu tako
što prerasta dosadašnje granice. Historijski se, meÿutim, sporo stasa.
- 211 -
U kontinuumima inaktualnog tipa život je bio služba življenju, no
za duhovne potomke renesanse, "život je eksperiment". Starinsko
mišljenje je bilo dvovrijednosno, a za novije vrijedi polivalentna logika.
Srednjovjekovni þovjek je bio siguran u svoj svijet, bio je naþisto s tim da
je nemoüan, pa je ispraznu sigurnost mogao prevesti u opüi dogmatizam.
Ali veü þovjek realite ne može tako, prisiljen je stalno kombinovati obje
strane: potiskivati nemoü moüu, i tako zamjenjivati impersonalni i
inaktualni dogmatizam "osobnim uvjerenjem" i osobnom skepsom,
autoritet pak iskustvom.
Ljudi novih vremena za sve imaju "svoj stav". Iako nijedna stvar
nije tako jednostavna da bi je razumio i onaj ko neüe da misli, svejedno
kad imamo "stav o stvari", stvar je "rašþišüena" jer nas uvjerenje
oslobaÿa þinjenica i logike. Stav je psihiþka stvarnost što nadjaþava
nepsihiþku. Autocentrizam sam od sebe rekonstruje vanjski svijet i
obavija ga psihom koja se opaja vlastitim sublimatom. Kruta usmjerenost
na sebe pogaÿa stvar samo ako je "za nas" i ukoliko nam se objekt
pojavljuje na putu što ga mjerimo prema sebi.
U ideološkom subjektivizmu "zakljuþak" u izvjesnom smislu
prethodi zakljuþivanju, "djelo" djelovanju, jer se uvijek postulira "gotov"
bivni proces. Kriva rješenja ulaze u daljnje postupke. Grade se mreže
svijesti bez objektivnih kriterija. Ako treba, ljudi ustvrde i deset
besmislica prije no što bi priznali da nešto ne znaju ili promijenili stav.
Ne iz zlih namjera, nego iz prirodnog stanja stvari. U cjelinu uspješnog
sebepoimanja spada i to da na svoja kljuþna pitanja imaju veü i svoje
odgovore. Ideologije i institucionalizovane religije imaju pak onaj drugi
problem - da Odreÿene idejne sadržaje preko sugestije i psihagogije
pretvaraju u egzistentne.
Privatne osobe tonu u zbivne tokove i iz njih izranjaju vlastitim
naporom, orijentuju se u svijetu samo ukoliko ubrzavaju ovu životnu
radnju. Inaþe su uhvaüeni u mukotrpnu dijalektiku: obmanjuju sebe i
nastavljaju samoobmanu kao prilog uspješnom i sretnom životu.
Stvarnost ili realita je pak ono što se tako samo iz sebe leže. Nova era je
patološki izideologizovana,dok je prethodna bila formalno
izteologizovana. Svojevremeno se "naša" svijest raÿala daleko od nas i
prije nas. Ljudi su bili njezini sužnji. Legenda, mit, vjera jesu svijest bez
subjekta, znanje bez spoznaje. Tu je proizvodnja bez tehnologije,
spoznaja bez metoda, svijest bez ikakva uvida u sebe.
Zatim je svijest preokrenuta. Sam Iskon se mora potvrditi pred
"ljudskim razumom", a vjera opravdati pred uvjerenjem, znanje pred
osobnim iskustvom. Ne prelazi supstancija u subjekt, kako se mislilo,
- 212 -
nego se razlaže u realiti i relitno profiliranim subjektima. Tako ono što je
trebalo biti spoznano ostaje preduvjet spoznaje, a ono što je trebalo biti
izloženo kritici, javlja se u ulozi kriterija. Spoznaja je zarobljena
ideologijom a svijest sevidnim oblikom.
Sada svijest predstavlja spor ljudi oko stvarnosti i njezin sastavni
dio ujedno, jer takoÿer doba spori sa sobom, a ljudi oko karaktera
stvarnosti, oko toga što jest a što nije, što treba, a što ne treba biti.
Stvarnost u psihiþkom kljuþu je naša stvarnost ili stvarnost nas, pa kad
ljudi hrle prema njoj, ciljaju na sebe. Ne može se reüi da ne postoji
ideološka borba, uostalom, kao ni to da ne postoji klasna. A ipak je to
vanjski sadržaj, jer nema niþeg na svijetu što bi živjelo prvenstveno od
borbe. Društvo je izdiferencirano, a svijest autocentriþna, stoga nužno
dolazi do interferencije u socijalnoj optici. Razliþita viÿenja razliþitih
ljudi promeüu se u opüu svijest, recimo, u paradigmu, a njezina praktiþka
"interpretacija" najavljuje spor i borbu.
Ideologija predstavlja borbu za duhovnu prevlast, radi s "istinom"
protiv "neistine", ne ispitujuüi koja je koja, bori se za nešto "pravo" protiv
svega "nepravoga", duhovno se obraþunava sa svakim moguüim i
zamišljenim protivnikom pretvarajuüi pri tom stvarne i hinjene pobjede u
psihološki režim. Etnik resi buket istina o rasnim i kulturnim prednostima
vlastitog naroda, države, izražavaju nenadmašnu dobrotu vladara,
pravednost poretka i vlasti, slobodu graÿana, i to sve u kontrastu prema
"iskvarenosti" unutrašnje opozicije i susjednih država.
Kad su interesi razdijeljeni, dijeli se porodica, domovina, ljubav,
bog, i vlastito biüe ako ustreba. Tamo gdje vlada interes, misli su
ovladane. Ako dva þovjeka žele zaposjesti jednu stvar, moraju se i
psihiþki sukobiti. U svijetu realite moü je jedini predmet sukoba, a svaka
podjela ugrožava moü i moünika. U moü spada i to da je ostali ljudi
respektiraju, zato svaka brine za legimitet, zapravo, za paradigmu, makar
i lažnu.
Nijedno društvo osobito ne istiþe da je ljudsko. Ne hvali se
slobodom koliko ograniþenošüu. Ponose se veliþinom zemlje što su je
drugima preoteli, etniþkom svrstanošüu, državnim suverenitetom i
oblikom vladavine. Grbovi sa "orlovima", "lavovima", "maþevima"
svakako ne simboliziraju ljude i slobodu, veü divlju, životinjski
simbolizovanu moü nad ljudima. Škole, crkve, politiþke stranke i države
ponose se milionima ljudi koje su lišili inicijative: pridobili ih, odgojili psihološki porobili. Antropofili žele suverene ljude, no suverena je svaka
moü dok postoji, zato trijezven politiþar postupa "realistiþki" i bira put
moüi.
- 213 -
Malo se ljudi pojavljuje u tvorbi ideologija, isto kao u formiranju
vlasti. Formiraju se uz pasivnost veüine.Ideologija predstavlja
samosvijest i njezinu opreku. Svijest je Odreÿenih ljudi o njihovoj
suprotstavljenosti drugim ljudima. Predstavlja podjelu vrednota izmeÿu
razliþitih ljudi, te sebepoimanje formacija preko njihova odnosa prema
ostalima. Ona je rekonstrukcija i razum nerazumnoga svijeta. Podjednako
je svijest stvarnosti i utjehe.
Ideologija sliþi svjetovnoj religioznosti. Sebeeksploativnost goni
ljude ukrug. Ono što ih sputava nije samo izvan njih, posrüu prije svega
na vlastitom življenju. Nisu ih opþinili bogovi niti zavarali pojedinci.
Cijeli narodi se zaluÿuju sredstvima i radnjama što ih sami prireÿuju.
Buduüi da poimamo uglavnom onim redom kako što dejstvuju na nas, to
i u poretku svijeta naše stvari stoje centralnije. A þovjek, koliko god je
prestrašen i ponizan, stavlja se u centar svega. Ukoliko to þini s veüom
nuždom, utoliko, u pravilu, veüma promašuje.
Ideje je teško staviti pod kriterij stvari. Tako postupa historija, ali
ljudi rijeko. Oni koriguju ili potiskuju stare ideje pomoüu novih, te tako
nastaje varljiv utisak da redovno mijenjaju praktiþke odnose nakon
prethodne promjene ideja. No bilo bi lakše pokazati kako ljudi, držeüi se
stvari, dolaze do ideja kao onaj starorimski politiþar do rijeþi. Nisu to
stvari svijeta, veü fonomeni Odreÿenih ljudi. Stoga kad doÿe do kritike
neke ideologije, Odreÿeni ljudi se osjeüaju pogoÿeni.
Kritiþku spoznaju se opüenito stavlja iznad nazora, iako skoro
svuda vidimo discipline ovladane nazorima. U nazorima, kako smo rekli,
svako je doma, što se o strukama ne može reüi. Prije no što poþnemo s
nekom spoznajom, nazorski smo udomaüeni. Uzmite ideologiji laž i
iluziju, uzeli ste joj život - takav je þesto smisao kritike. No kako oduzeti
ljudima iluzije ako je život iluzoran? Kako izraditi ne-ideološku svijest o
cjelini društva ako cjelina ima toliko oblika koji se meÿusobno kose?
Ovdje jednoznaþne istine nisu istine. No i u ideologiji ljudi govore istinu,
mežutim nipošto istinu svih. Štoviše, ni protivnici tek tako ne obmanjuju,
jer kad bi sa svojima širili i naše nazore, zavaravali bi sebe. Znanost bez
ideologije takoÿer je iluzija; spoznaja radi spoznaje predstavlja socijalno
uvrnutu iluziju.
Neki smisao možemo kako-tako odrediti samo pomoüu drugih
smislova koji se odnose sa subjektima kao kriterijima. Tako se razvija
autonomija smisla. Otuda þitava priþa o tom kako ljudi, misleüi o sebi i o
svemu svome, tobože egzistiraju iz ovog mišljenja. Dosta je historiþara
koji su uglavnom tako shvatili svoj poziv. Po njima smisao starogrþke
civilizacije je "Hellada", ali za ondašnje Grke bio je to, recimo, "polis".
- 214 -
Smisao našeg svijeta predstavlja aspekt našega sebepoimanja. S
elementarnim "smislom" rade prve kulture. Umjesto pojmova koriste se
smislom. ýesto nema opüih pojmova. Umjesto njih je nešto poput likova
situacije, dok se opüi pojmovi koriste uglavnom kao pomoüni. Uvijek je
toga puno i u današnjoj svijesti. Najuniverzalniji glagol "biti" je pomoüni.
Tu zaista prevlada sprega s objektom, a time i pretpojmovni smisao
izveden iz radnje, a ne iz djelovanja. Smisao zaista nije direktan proizvod
djelovanja. On je "iznad" i "ispod" djelovanja. Ni tzv. zdrav razum nije
djelatan, "to je suÿenje bez ikakve refleksije" (G.Vico). Kad se tome
nadoda paradigma kao opüa i neosobna refleksija, prestaje opasnost da se
kako kaže K.Mannheim u vezi s konzervatizmom - izvrgne tzv. unutarnja
sloboda u anarhiju, postiže se "prestabilizirana harmonija izmeÿu
unutrašnje subjektivizirane i vanjske objektivizovane slobode".
Mannheim ovamo stavlja i konzervativni pojam "nacionalnog duha" kao
protustav progresivnom pojmu "duha vremena". Tako imamo duh nacije
protiv duha naroda, kršüanski, islamski ili "zapadni" svijet protiv
ljudskoga.
Tako "Dobro" je dobro za sve ljude, ali Odreÿeno dobro - nipošto.
Svi žele Dobro, a realiziraju ga meÿusobnom borbom, dakle zlom.
Paradigma nam omoguüava da na jednoj strani spajamo dostojanstvo
najviših vrijednosti, a na drugoj osobnu izvjesnost, uvjerenja i privatni
interes. Ili - drugi sluþaj - ono što je moü sama sebi namijenila u tzv.
idejno-politiþkoj sferi, ne može odudarati od nje. Princip je zdravog
ponašanja podudarnost sa sobom. Vlast je postiže automatski - zato i jest
vlast - no pojedinac ovu koherenciju lakše postiže na opüeapstraktnoj
razini nego samo na individualnoj. Tako se svi ljudi smatraju "dobrima",
a rijetki uspješnima, jer za "dobro" je dovoljan respekt paradigme, a za
uspjeh treba svašta. Najzad, sve što þovjek za tu svrhu prikupi i stavi u
promet, u pravilu ne bude dovoljno. Pomoüu principa se lakše umire nego
živi. Ljudi više postižu time što se ogriješe o svoja naþela, nego time što
im robuju. Šta bi bilo od "dobrih duhova" da nije onih "zlih"? Da nije
bilo Sotone, ljudi bi poput nekih kuünih ljubimaca doþekali tužnu
sudbinu: ostali bi zatoþenici sterilnog raja, a diþni ljudski rod ne bi
nastao.
6. OSOBA I BITELJSKE CJELINE
Kretati se "naspram" sebe vlastitom snagom, znaþi biti po sebi.
To pak kako se biva po sebi, bilo je tema prethodnog izlaganja. Pri tom
- 215 -
su se isticale tri kategorije: 1) subjekt, 2) bitelj i 3) biteljski kontinuum.
Subjekt predstavlja formu osobnog bivstva, kontinuum ukupnost procesa,
dok bitelj je njihovo jedinstvo, a preko njega se prelazi s jedne na drugu
stranu. Jedino je osoba i bitelj i subjekt istovremeno.
Osoba i subjekt nisu istovjetni, ali su analogni. Osoba je sinteza:
mnoštva vlastitih Ja iz proteklog vremena, iz mnogih Ti kao svojih
korelata, iz niza Mi kao prve i najprisnije biteljske cjeline. To je
individualno biüe složenog subivstva. Ono je jedinica je institucija i
sustava, no formacije pri tom naizmjeniþno tretira kao svoje šire biüe ili
životne okolnosti. Predstavlja element društva i konkretnu opüost cjeline,
a društvo je apsolutna pretpostavka osobe. U ovom pretpostavljanju
osoba se donekle samoposreduje: orijentuje se na društvo i usmjerava
društvo na sebe. Dvojaka aktivnost, inaþe karakteristiþna za subjekt, þini
jedinku osobom. Bit osobe je subjekt, a ne sam individualitet. Osoba je
prije svega bitelj, i to s obavezom da se realizuje u društvu. Jedinka je
osoba u onoj mjeri u kojoj je u stanju ostvarivati samostalan odnos prema
ostalima i cjelini.
Svojevremeno se biteljska formacija i pojedinaþna osoba nisu
razlazile, jedno je bilo u drugome. Stoga nije bilo pravih subjekata,
difundirali bi u širi asubjektni kompleks. U ranim relativno malim
moguünostima obje strane nisu mogle ravnomjerno napredovati. Danas
su razdvojene. Subjektnost zahtijeva koncentraciju þovjeka na sebe.
Odnosno i bezodnosno kretanje tendiraju k zajedniþkom središtu, tako da
potom puno ovisi o društvu kako üe izgledati ovo središte. U staroj
zajednici ono je bilo nadohvat, meÿutim, u tzv. modernoj civiliizaciji se
živi na distancu: što je naš svijet veüi, to nam je udaljeniji, pa osoba može
poprimiti znaþajne socijalne parametre, ali ne može ih pretvoriti u
subjektne. Osoba je posaÿena u biteljsku figuru kao politiþki bos,
zabavljaþ, glumac, sportaš ili tzv. nobelovac, a izvan sliþnih socijalnih
spodoba ljudi malo znaþe.
Ako se ne može za granice globala i svoga doba, onda smo
njegove žrtve. Subjekt svejedno mora iza granica, i to radi sebe:
-uvijek je u kakvom-takvom odnosu, dok global se ne može
obratiti k sebi, iskazuje to tek u vidu organizacije i historije, a subjekt
baštini i istovremeno negira svoju þistu historiþnost;
-global je bez okruženja, bez oslonca þini se da se kreüe praznim
prostorom;
Velike cjeline su u biti inaktualne; ne dopiru do svojih granica
kao cjeline, stoga su takoÿer bezobliþne i necjelovite.
- 216 -
S globalom stižemo na "kraj svijeta", dalje nemamo što tražiti. Od
kraja se ide natrag. Kruženje njegovom utrobom predstavlja beskonaþan
put života koji ne možemo nikad prevaliti. Ako na nekoj granici
zastanemo i sklonimo se pod okrilje cjeline, zaštiüeni smo i izgubljeni.
Zato valja usvojiti "graniþnu situaciju", no ne onu što je sudbina donosi
izvana ili tzv. "zov Bitka", veü onu što je ljudi sami "prizivaju", u koju se
sami utiskuju i sebe ograniþavaju i razgraniþavaju. Upravo to je prostor
njihova subjektnog kretanja. Robovi, sluge ili pojedini þlanovi
patrijarhalne porodice ne dospijevaju u posebne graniþne situacije. Njima
je od poþetka do kraja nametnuta samo jedna "situacija" - cjeloživotna,
zajedniþka - "sudbinska".
Subjekt ekspandujuüi jaþa. U tome se bitno razlikuje od fizikalnih
objekta koji ubrzavajuüi se, uveüavaju svoju masu i šire polje, ali na
raþun svoje entropije. Biti subjekt, to zahtijeva beskrajni praktiþki,
psihiþki i autokritiþki napor. Zapravo jedino što je þovjeku "teško", jest
biti þovjek. Kad god se prepusti sredini, pa mu se ukaže prilika da preživi
srozavajuüi se na niži nivo, on to skoro svaki put uþini. Odatle se opet
uzdiže preko zajedništva koje, ukoliko je valjano, potiþe osobu prema
sebi. Društvo ne može proizvesti osobu, niti osoba samu sebe, no obje
strane zajedno sutvore proces u kojem se prevladavaju. Tako se subjekt
javlja u zajedništvu, a zajedništvo, poþevši od jednostavnih skupova,
negira apstraktni subjekt. Prema tome osoba se realno može pojavati u
zoni gdje je prevladavana kao izolirana jedinka, a gdje je cjelina
istovremeno negirana kao asimilator. Iz dvojne radnje nastaje produktivni
proces, otprilike onako kao što jaki oponenti razvijaju plodan dijalog.
Nekome sluþajni pojedinci ili fiktivne osobe monologa predstavljaju
subesjednika, nekome porodica, nekome pak þovjeþanstvo. Ljudi jezde
na toj skali poput utega na vagi odajuüi pri tom stvarnu težinu osobe.
Sliþnog je sadržaja konstatacija, koja se naÿe u više autora, da istaknuti
ljudi govore o opüim problemima, oni osrednji o važnijim dogaÿajima, a
mali o svakidašnjosti. Prva grupa je aktivna prema sistemu, dok su druge
dvije pasivne jer se uglavnom kreüu unutar datih okolnosti.
Nerazvijene osobe imaju posla pretežno sa stihijskim i sluþajnim
pojavama. One su im opüi medij – što je tek moguünost nekakve
moguünosti. Slabi nisu kadri izvlaþiti se iz stihije, iz tradicije i
sudbinskog svijeta. Na njima se hvata prošlost, a oni žive u iluziji kako se
po svojoj volji drže onoga "kako je bilo". Razvijen i kulturan je onaj
þovjek kojem se cjelina mijenja u aspekt njegova aktualnog svijeta. S
druge strane, što je cjelina razvijenija i organiziranija, pruža više
moguünosti. Slabija društva zapadaju u lijene tokove jer ih sporo
- 217 -
pokreüu. Da bi se organizirala u cjelinu, moraju svoje skromne
moguünosti rasporeÿivati hijerarhijski; ne dakle kao opüe, nego kao
razdijeljene u posebne moguünosti ili moü što istovremeno podržava i
ograniþava.
U jedinke pradruštva nije izraÿen individualni fokus bivnog polja,
fokus je opüi. U izvjesnom smislu i ne postoji, stoga ne razvija izrazitije
samostalno djelovanje. Jedinka je do te mjere ograniþena da se sama ne
veže za društvo i ne osvaja ga. Društvo veže jedinku, ukljuþuje u svoje
radnje i podstiþe je na aktivnost koju ona ne vrši valjanim odnosom
prema sebi ni drugima. Za dijete je teško reüi da se bavi osobnom ili
društvenom aktivnošüu. No poznato je da djeca, ako za to postoji
moguünost, ubrzano mijenjaju naþine ponašanja i stasaju, meÿutim,
historijski se sporo napreduje.
6.1.
Privatna jedinka
Kolektivizam, individualizam i suvremena disocirana osoba u
vezi su sa tri oblika kontinuuma. Individualizam prati þitavu eru
civilizacije, no u današnjim sistema izmiþe mu tlo. Danas se ne da nigdje
individualno nastupati, zaþudo, ni zajedniþki. Idvidualnost se srozala na
samoodržanje, samoobranu, te na egoizam i formu privatnosti bez
znaþajnijeg antropskog sadržaja. U naše doba jedinka nije svoja ni
društvena, jer su obje strane podlegle stihiji realite ili sekundarnom
sistemu, pa se odnose preko njih. ýinjenica da su ljudi distanciovani
meÿusobno i s obzirom na cjelinu izaziva u njih suprotan utisak, naime,
da su samostalne ili privatne osobe.
Umjesto zajednice pojavile su se integralne sile kontinuuma iz
kojih se u sudejstvu s ljudima tvore posebne životne okolnosti. Individua
crpi iz okolnosti za kojima neprestano traga, te iz odgovarajuüih
socijalnih tvorevina i þitavog socijalnog prostora.
Subivanje za jedinku civilizacije ima znaþaj sredstva. Uveüava
razdaljinu izmeÿu nje i ostalih, podiže barijere i uþvršüuje se u svom
svijetu sazdanom od opüih elemenata. "Za dobro susjedstvo - kažu
Englezi - najbolja je dobra ograda." Ili kad se kaže "ýist raþun - duga
ljubav", ispravno se naglašava da uþesnici ne odreÿuju uzajamne veze,
nego da ljude i veze pokreüe nešto što je izmeÿu njih. Potom "raþun" što
ga prave na socijalnom "tržištu" daje ljubavi da cvate i mržnji da bjesni.
Socijalni prostor se razliþito osvaja i kontroluje. U predrealitnoj
eri kontinuum je bio manje-više prazan okvir ponašanja iznuÿenog
oskudicom. Potom su se izmeÿu ljudi razmogle sile, zapunile prostor i
- 218 -
rašþlanile ga tako da je svako mjesto tako reüi pojedinaþno baždareno.
Sad se ljudi odnose jedan prema drugome preko konfiguracije prostora i
putem stalnog odmjeravanja svojih socijalnih potencijala. Na osnovu toga
pridobivaju vlastitu socijalnu fizionomiju i mjesto u javnom poretku.
Ovdje se otvorio snažan izvor civilizacijskog razvitka. Drevne ljude su
krasile vrline, a ljude novog doba moü.
Za neposrednu izvjesnost poluprirodne formacije njoj se u novije
doba nudi neposredna prepuštenost individualnog života. Zajednica je
davala sve što je mogla dati, a civilizacija þovjeku oduzima i ono što je
stvorio ako nije u stanju obraniti ga. Obraniti, znaþi zauzeti mjesto i
uþvrstiti se u cjelini. Gdje je svako za sebe, cjelina je niþija, nju se mora
otimati, komad po komad.
Zajedništvo, nekoü garant sigurnosti, pretvorilo se u beskrajan
splet nepoznanica i opasnosti. Pojednostavljeno reþeno, prešavši iz
protosubjekta u subjekt, þovjek se oteo za sebe, ali je izgubio zajednicu i
poþinak u njoj. Sad na poprištu stalne borbe, opstaje individualno samo
dok “pobjeÿuje”.
U socijalnom pogledu i u nekakvom sumarnom površnom izrazu
ljudi civilizacije se razlikuju po moüi. A ono pak þime se razlikuju
antropski, to je kultura, zapravo, sebivnost. Osobe što se nanovo zameüu
unutar hroniþnih situacija ili kao elementi pogona, ovog ili onog
zaduženja, ranga formacijskog pripadanja te najraznovrsnije bezliþne
utvare moüi - sve su to jedinke þiji je lik vajan iz materije nadosobnog
porijekla.
Vodimo dvojni život: jedan u podruþju izvjesnosti, gdje djelujemo
po svojoj volji i sklonostima; drugi u podruþju što nudi obilje neizvjesnih
ili samo apstraknih moguünosti gdje je „sve moguüe”, ali u pravilu
prelazi naše snage. No glavni akteri svojeglavih i hirovitih moguünosti su
ostali ljudi. Svijet moguünosti što se dijele preko pogona, to je postojbina
realite, što je svijet za sve i ni za koga.
U aktualnom kontinuumu, napetoj þovjekovoj životnoj situaciji
nije lako bogu ni þovjeku. Ako bi se ipak nekom prilikom nagodili za sva
vremena, jedan od njih bi zauvijek propao. Meÿutim, išþezle su na hiljade
duhova u službi pojedinih, plemena i naroda, a nastali novi historijski
tipovi. Kad se uþinilo da üe na nebesko prijestolje zasjesti naposljetku
jedina sila, upravo tada se ideal pod pritiskom stihija sekundarne
društvenosti raspao na bezbrojne osobne principe. I - a to je još važnije zadobivena je ‘sloboda’ da ljudi biraju najviša biüa i doÿeljuju im uloge.
Logiþan produžetak je bio da se þovjek može eventualno zaobiüi i bez
njih. Ono što se na tajanstven naþin zbivalo kroz vijekove, sada postaje
- 219 -
akt novog doba. Ljudi su egzistencijalno prisiljeni po moguünosti þitav
svijet utiskivati u svoju situaciju, svoditi apsolut u svoj djelokrug
(Kierkegaard), što je tobožnji "zapadni princip", "sloboda",
"individualitet", a ponajviše individualno samoobmanjivanje. Poznate su
pohvale romantizmu koji je navodno izveo na svijet Ja i uþinio ga jednom
od svojih središnjih tema. Bilo bi pravilnije reüi da orijentacija na Ja poznato dakako i od ranije - potjeþe iz stanja što ga donosi realita. Lljudi
misle kako se osobi þini velika usluga kad joj se pomoüu prastare
praktike pretpostavlja idealni subjekt. Da bi proradio, potrebna mu je
intervencija izvana. Fichte ima pra-Ja koje postavlja empirijsko Ja.
Husserl takoÿer radi sa dva Ja: jedno je primordijalno, a jedno predmetno
angažirano. Dužnost je empirijsko-sekundarnog Ja da se približava
primarnom, otprilike kao Indijac Atmanu a Atman Brahmanu. ýudno je
empirijsko Ja: ima snagu izvjesnosti, "samo sebe dokazuje, nije potrebno
dokazivati egzistenciju Ja" (Šankara). Meÿutim ujedno sebe "osporava",
jer zbog ove samodovoljnosti ostaje prosto svakog daljnjeg sadržaja.
Nepokretni vjeþni svijet poput ledenjaka dao se u pokret i usput se
pretopio u fluidnu realitnu stihiju. U njenom obliku Drugi svijet je bio
savladan na svom terenu, a društvo na tlu društva. U realiti je svaki
apsolut izložen napadima. U "svom svijetu" moramo imati "svoju"
izvjesnost, svoje viÿenje vjeþnosti. Stari su sanjareüi tvorili svoj svijet;
moderni ljudi, tvoreüi svijet, pored ostalog sanjare. Zato su tamo
mitologija, mudrost, patos, umjetnost i svakodnevni život bili u tijesnom
srodstvu. U novo doba sve je razdvojeno, svuda nagodba, trgovina, kocka
- s bogovima i s ljudima.
Svijet je dvoliki Janus: u jednom svom izrazu se predstavlja kao
naš svijet, a u drugome izražava da smo mi njegovi izdanci. A, ipak,
kakvi smo za sebe - takav nam je svijet. Otkad su pogoni nastupili
izmeÿu ljudi, svijet se istovremeno socijalizuje i drobi na individualne
svjetove. Živi se o svom trošku i na svoju ruku, pa ono što povezuje,
vrijedi tek pošto se privatno zaposjedne.
Liþnost je nositelj moüi: direktno - što je osobna moü - ili
indirektno kao eksponent neosobne moüi. Osnova moüi je
heteroeksploativna struktura. Ona potencije ljudi, njihove prednosti i
mane sakuplja i povezuje u jedan opüi proces, svima nadreÿen. Poznato
je da birokratski, crkveni, vojni i drugi aparati ne obiluju liþnostima, jer
su to zatvorene strukture sa svojim unutrašnjim figurama koje se u
otvorenim društvenim prostorima manje-više ne pojavljuju
Razumljiv je uvjet da pravi graÿanin mora biti "samostalan", tj.
posjednik moüi koja ga þini nositeljom cjeline. S licem se više-manje
- 220 -
raspolaže, dok liþnost sama raspolaže sa sobom. Dvije su vrste liþnosti:
privatna ili graÿanin i opüa ili eksponencijalna. Prva je u opoziciji prema
cjelini, a druga se udvostruþuje. Podsjeüa na veüinu predsjednika
današnjih država: sebe kao otjelovljenje nastoje nadrediti sebi kao
privatnim osobama.
Liþnost egzistira zato što jest tamo gdje jest. Lice, meÿutim, mora
pravdati svoju egzistenciju "korisnim funkcijama" ili se pomiriti s tim da
spada u nekakav "višak stanovništva". Ono drugdje mora uzeti pravo na
život jer ga nema u sebi. Lice predstavlja naliþje liþnosti. Liþnost se
uzdiže na "neþem" i ona je "neko", dok lice postoji po onome što mu
nedostaje, pa ovo nedostajuüe treba naüi u drugoga. Romantiþarska
"univerzalna liþnost", navodno sposobna za sve socijalne funkcije, na
bezbroj naþina se predaje cjelini. Ona je svim, ali zasigurno nije sobom.
Takoÿer "ljudi dobre volje", "ljudi od principa", vrlina, slobodoljubivi,
rodoljubivi, ukleti humanisti ili samaritanci - sve su to ljudi po nuždi, po
uzoru, dakle, nekakvi proizvodi socijalnih potreba. Manje-više svi ljudi
misle o sebi dobro, svako je "þovjek kako valja", a upravo to ga kvari.
Jedinki pripada samo ono što uvuþe u igru i oživotvori, inaþe što
na ovaj ili onaj naþin nije po njoj, to za nju ne postoji. Po þistom Ja, koje
je toliko na cijeni, više smo manjkavi nego samodovoljni. Ono je poput
prazne kuüe; u njoj se ne da preživjeti, bila palaþa ili koliba.
Nisu pojedine osobe prigrabile kontrolu nad društvenim
bogatstvom, obrnuto, teret življenja je prevaljen na upojedinjene sebi
prepuštene osobe, usljed þega se društveni proces integruje u obliku
moüi, a osobe nastupaju kao moüne ili ne-moüne jedinice.
Nejaki ljudi ne proizvode moüna društva, veü moüne pojedince,
jer umjesto da sami sebi vladaju, vladaju im pojedinci, "velikani" koji su
pobijedili narod. Sretniji su narodi koji su pošteÿeni od "velikih liþnosti",
kao što su oþevi nacije, monarsi, voÿe, diktatori. Takozvane velike
civilizacije su prepune prizora vlastitog divljanja: hramova, dvoraca,
raskošnih grobnica posveüenih "vjeþno živim" i davno zaboravljenim
osvajaþima, svecima ili herojima. Slabije stojeüi narodi se nastoje
homogenizovati pod istim autoritetima i izjednaþiti s jaþima. Uostalom,
što bi mali i nemoüni narodi da još nemaju ni velikih pojedinaca? Ne
moraju biti veliki u oþima drugih - toga u pravilu nema - ali moraju u
svojima, kako to zahtijeva egzistencijalna izvjesnost. Slabi ljudi u svojim
"velikanima" pohranjuju svoju prošlost, preko njih gaje buduünost, i tako
fiktivno proširuju i osiguravaju svoje biüe. Velike figure su pretrpane
vrijednostima þiji teret zdravi i normalni ljudi ne mogu iznijeti, stoga ih
prepravljaju u svoje simbole, u harizmatska i legendarna þudovišta koja
- 221 -
mogu sve, posebice sve što potrebitom narodu nedostaje. Stoga u
zaostalijih i ugroženijih naroda nalazimo više sumnjivih velikana.
Obavijaju sebe legendama, što je zamjena za prethodne maske u divljaka.
Individualizam i solidarnost
Tradicionalne vrline su u službi nasljednih odnosa koji sežu
daleko iza svake moguüe inicijative individua, stoga se doimaju kao
vjeþne zapovijedi.
Privatna osoba je bastard, izrasta iz nadosobnih struktura u
subjekt asubjektnog porijekla. Privatna osoba nije simpatiþna, ali
zaslužuje priznanja kao þovjek rada, inicijative, znanja, umijeüa, posebice
snalažljivosti i osobnog osvajanja društvenih potencijala.
Civilizacijska stvarnost je po svojoj prirodi ne-zajedniþka.
Podržava individualizam kao jedan od postupaka svoje reprodukcije.
To se þesto ne podudara. Do samoga vrha društva se može
doprijeti na dva naþina: podþinjavanjem ostalih ljudi ili putem slobodnih
odnosa prema ostalima. Napoleona su ubrzo prihvatili kao veliku
historijsku figuru, ali, veli Tolstoj, i pored mnogih pokušaja, nikome nije
uspjelo napraviti od njega veliku osobnost:”U moüi koja se uzdiže na
nemoüi drugih nema uzvišenosti”.
6.2.
Kriza individualizma
Individualizam je u naše doba zapao u neprilike. U graÿanskoj
skici i pojedinac je mikrokosmos. Sastoji u formalizmu apsolutnog prava
na sebe, u privatnosti. Što je veüa, to je moünik izrazitiji i slobodniji, ali i,
obrnuto. Veüa privatnost - veüa zavisnost od cjeline. Osobne slobode i
moralitet ustupaju. Stoga klasiþna drama malo koga uzbuÿuje.
Kad je veü sve zakazalo, pa se ne da zasnovati poredak na moralu,
niti moral izvesti iz poretka, nema druge nego iüi "s onu stranu morala".
Tamo je tobože još jedna moguünost, koja ne smije zakazati, a to je sam
individuum sa svojim životnim nagonima. On jest i to ga sili da bude
neograniþeno. Otuda svojevrsni socijalni demonizam. Njegov pandan je
kolektivistiþka diktatura.
Buduüi da se živi zajedno s drugim ljudima, nagon pojedinca za
neograniþenim vlastitim životom spontano se pretvara u nagon za moü
nad ostalima. Otpada moral, a razvija se poredak upravo kao poredak
moüi ili ono što se ljudima nametne. Nemamo više posla s jalovim
karakterom koji upreže volju pod ideal morala i solidarnog zajedništva.
Odsad volja radi jedino za svog pojedinca, a pojedinac za sebe - bez veza,
bez slobode, sam sa svojom Moüi. Individualna sloboda je na snazi samo
- 222 -
dok se u obliku moüi ukljuþuje opüi poredak stvari, što je ujedno poredak
slobode - dakako, divlje, koja postoji jedino za onoga ko je realizira
nasuprot ostalima. Tako se dobije Nietzsche kao neko naliþje Kanta. Neki
autori, kako bi spasili ideal slobodnog individualiteta pred pogubnim
pritiskom sistema, izbacili su individuum iz društva, skinuli s njega
ljudski lik i pretvorili u metafiziþki monstrum. Obje alternative su u biti
rezignatorske.
Ljudski život ne može biti apsolutno neposredan ni apsolutno
oposredovan. Ništa stvarno ne postoji na takav naþin. Od svih biüa
takvom stanju najudaljeniji su ljudi.
Moü i sloboda su za moüne jedno te isto, a za slabe su suprotnosti.
Jedino naþinom svoje aktivnosti mogu ljudi generirati više ili
manje uredan zajedniþki život. ýovjek dovodi sebe u položaj svoga
suigraþa i oslonca. Svaki individuum je suveren, nezamjenljiv u odnosu
na sebe. Samo po sebi može biti slobodan i subjekt. Nema to ništa s
monadama, mikrokozmom, singularitetima, causa sui i sliþnim
metafiziþkim polugama. Radi se o nužnosti koja je imanentna slobodi;
ona, spojena sa djelovanjem, razvija biv u sebiv.
Subjekt funkcije (heteronomni, relativni, kvazisubjekt, ili kako ga
veü nazvati) odavno je bio sumnjiþen. Protiv njega se razvio elitistiþki
pokret - teološki, filozofski, literarno-estetski, psihološki. Bježalo se od
sustava, institucija, od Ratia. Vjerovalo se da su pogubni po þovjeka.
Imamo umjetnost da ne bi umrli od spoznaje - kaže Nietzsche. Isto: kad
bi sve bilo jasno, ne bi bilo umjetnosti, dodaje Camus. Nekad se išlo za
božanskom funkcijom Ratia što prožima þitav kozmos, Razum, to
božansko lice univerzuma. Kad je revolucijski zanos prošao a društvo
opet sliþilo na svašta, ali ne na sebe, nije se više tražilo. Ljude je
fascinovalo ÿavolsko naliþje svijeta, ýuveno "cvijeüe zla".
Oslobodilaþke doktrine pozivaju osobu da se udruži s drugima i
stavi u službu kontinuumu koji sad otjelovljuje "socijalno-historijsku
nužnost", a ne samovolju vladajuüe klase.
Karakter osim uskosocijalnog ima i onaj širi, kulturno-historijski
sadržaj. Zapadnjaþki realizam se životno vezao za privatnu osobu. Na
"Istoku" se radi o ponašanju individue u odnosu na Svijet, na "Zapadu" je
to Društvo. "Zapadnjak" je ili þoporska jedinica, ili pak "teatarska"
figura, ili neka druga socijalna životinja, "Zapadnjak" je "sam" pred
licem Svijeta; “Istoþnjak” je pod Nebom, “Zapadnjak” na poslu, na putu,
u situaciji; Istoþnjak je trgovac, Zapadnjak je, bar novije, proizvoÿaþ;
Istoþnjak je mudrac i uþitelj, a Zapadnjak spekulant, filozof; na Istoku se
vlada "harizmatski" i pomoüu slugu, na Zapadu preko okolnosti, i to s
- 223 -
politikantima i klikama; Zapadnjaci šuruju s Bogom kao pomoünikom,
suvladarom i krotiteljom ljudi, Istoþnjak više drži do duhova radi duhova
i osjeüa se kozmiþkim biüem, nastoji ostati u skladu s univerzumom i
posredstvom njega dosljedan sebi.
"Zapadnjak" manipuluje sa svojim idejama. Podvrgava ih idealu,
a ideal iskušava praksom, onda ideje prekraja i kombinuje. Ne može se
reüi da ih ima u svojoj moüi, niti pak one njega. Kruženje se nastavlja uz
stalnu napetost meÿusobno neprikladnih strana - opüih ideja i osobnih
situacija. Ono što su Indu tradicija, vjera, obred, meditacija, to su
"Zapadnjaku" historija, politika, demokratija, "slobodna volja". ýini se da
þovjek visoke civilizacije jest to što nastoji biti, dok se civilizacijski
nerazvijeniji nastoje održati u tome što jesu. Indija, vele Indijci, nauþava
da se živi, a ne da se prepuštamo životu. Pri tome su to ista pravila za sve
okolnosti. Prema orijentu zapravo i nema okolnosti, postoji sebi jednaka
osoba, i još istine života i istine smrti. "Nakon roÿenja þovjek treba da
promatra svoje doba i da bude u skladu sa vladarom" (Wang ýung, 1.
st.). U tome üe se, veli on, sastojati njegov uspjeh i njegova sreüa. Dakle,
ni traga osobnom ponašanju. ýovjek je jedinica univerzuma i njegova je
dužnost da tome udostoji.
Mitovi o tzv. prvim ljudima kazuju kako þovjek dolazi na svijet. I
svaki put se to dogaÿa na idealan i þudotvoran naþin. No kad treba
stvarno živjeti, posveüeno þudo nestaje, život se mora poþeti grijehom.
Pošto se ljudi sažive sa porokom i svijetom, stupa na snagu nešto poput
Moliéreova pravila da "vladajuüi porok postaje vrlina". Samo nebo uzima
pod zaštitu mane ljudi kad u životu ne mogu izlaziti nakraj pomoüu
ideala. Grijeh se smatra jednom od bitnih oznaka þovjeka - "griješiti je
ljudski". Od samog grijeha se ne da živjeti, bez grijeha ni pogotovo. Ko
se nije rodio sposoban za grijeh, nije se trebao ni roditi. Životna nužda
neprekidno goni ljude protiv ideala. Naime život posveüen dobiti,
molitvi, karijeri, ugledu na ovom ili onom svijetu i podupire se grijehom.
Narav je prirodna forma individualiteta a karakter društvena.
Danas vidimo pojavu, koja þesto prati socijalne krize, da se narav
ljudi uzdiže iznad karaktera, „prirodna “psihologija iznad socijalne,
reaktivno ponašanje iznad kontrolovanoga. Ostala biüa nasljeÿuju svoju
narav, a þovjek svaki put osvaja svoj karakter i društvenost.
Karakter je savjest na djelu. Posredstvom savijesti þovjek cijeni
sebe i ostale. Stoga to nikad ne može biti puka služba drugim ljudima ni
opüim normama. Prijeþilo bi se idealu kao jedinstvu osjeüaja i pojma
("srcem" mišljenog pojma).
- 224 -
U novovjeku se individualne sudbine ispredaju iz društvenih
okolnosti što na nas naliježu i iz osobne "naravi". Dok su okolnosti bile
više-manje nepromjenljive, vrijedila je klasiþna konstatacija da je "narav
sudbina" pojedinca. Ona je starinskog junaka þinila nevinim, a njegovu
sudbinu tragiþnom. Životno dogaÿanje u ljudi realite proizvod je
okolnosti i aktivnosti dotiþnog pojedinca, iz þega se pak tvore osobne
situacije i osobne drame. Nju ne prati patos u zajednici života.
Novovjekovna društvenost je satkana iz relacija i funkcija privezanih uz
vanljudsku cjelinu.
Potom životna aktivnost u kojoj se realizira karakter može biti:
naivna, realistiþka, podla, tragiþna. Koja od strana prevladava, poznaje se
prema poziciji subjekta u ukupnoj aktivnosti. Svako djelovanje protjeþe
uz nekakvu tendenciju ka primatu odnosa prema sebi. Naivna osoba
Držanje prema sebi, dosljedno uzeto, nije odnos; može imati
jedino nešto od forme odnosa.
Ukoliko þovjek ostaje na razini neposrednosti, njegovo ponašanje
üe biti djelatno nerazvijeno, nepredmetno i nekritiþko. U pitanju je
eksploatacija sebe iz sredine uglavnom preko reaktivnog djelovanja i
korektivne djelatnosti. Kako se tu dejstvo na predmet puno ne razlikuje
od njegove akceptacije, niti djelovanje od življenja, odnos prema sebi
takoÿer je pretežno neposredan, odvija se na predkritiþkom nivou. Kad
plovilo tone i ljudi se spašavaju, ko pliva, živ je, ko ispliva, valjda üe
živjeti, no situacije nema; ona pretpostavlja relativnu samostalnost
subjekta. Ostaje jedino mukli udes.
Ono što se svijesti pojavljuje, ima za nju znaþaj stvarnosti. Vrijedi
i obrnuta jednakost: stvarnost je pojava. Ne smijemo zaboraviti da je
ljudski svijet po ljudima, te da njihova stvarnost ne može biti znatno
kvalitetnija od njih. Naivna svijest ne nalazi poticaje da se rastane od
svojih sadržaja, recimo, barbari od legenda. Nije informacija, a još manje
znanje. Naivna svijest je prije svega reagovanje u skuþenim okvirima.
Jednostavan þovjek pluta u sredini koja sutvori njegovo biüe. To
što za njega jest, to jest takoÿer on. Zlo se protivi našem dobru, ali
vjerovatno zato što nismo dobri prema nositeljima zla. Zato "Neka su
sretna sva biüa!" - glasio je princip drevne Indije. Na kraju krajeva, dobro
i zlo imaju jednaka prva na egzistenciju. Njihovo razliþito ponašanje
prema nama nastaje našom krivicom. Naivni vjeruju da svako ima svoju
istinu i svoje pravo na nju kao na bilo koji svoj organ. Veü þinjenica da
jest nešto daje mu pravo da bude. Naivna svijest usvaja i respektuje, a ne
presuÿuje, "jer ovdje još nema proturjeþja izmeÿu objektivnog bivanja i
subjektivnog usmjerenja na nj" (Hegel).
- 225 -
Ova svijest nije sebe svjesna, zna bez spoznaje. Otprilike onako
kao što nekog "odnekud znam, ali ga inaþe ne poznajem".
Moral je svijest slobodnog odnošenja i slobodnog zajedništva, bar
formalno slobodnog. Ako meÿutim individualna i društvena egzistencija
nisu izrazito razdvojene, svijest üe ih tretirati kao jedini proces. Subjektobjektna fuzija, zapravo izvorna sinehija, þini vanjsko unutarnjim, a
unutarnje neposredno vanjskim, te ovu jednakost održava kao svoj
egzistencijalni uvjet. Ovdje je obilje poticaja, a malo realizacije. Naivni
su nevini, krhki, na trenutke dirljivi i dragi, stalno ugroženi. Žrtve su
svog "principa" i svojih protivnika. Pate nevini i žive "nekorisni".
Naivnome su pojmovi granice, zato ono što se pojavljuje u datim
granicama ima znaþaj istine. Ne postavlja sebi zadatak da savlada
predmet i situaciju, nego se trudi kao sudbinski egzistencijalistiþki
papuþar da joj udovolji. Naivnima se ne da ništa prigovoriti, osim što se
realisti þude zašto naivni uopüe žive. Naiva, to je bivanje u polazištu, u
polasku i povratku istovremeno. Ovo "stanovište" se pokazalo
djelotvornim u istoimenoj umjetnosti. Takozvana naiva je jedno od
njegovih zagonetnijih podruþja. Ovdje se jate peripetije života u preddramskoj fazi, jer i subjekt naive je u poziciji protosubjekta.
Prema elitistima bi proizlazilo da se slabi služe idealima kao zec
bijegom. No, uz to ide i drugi dio istine: ideali poput epidemije najþešüe
napadaju najslabije. Naivnost potjeþe od slabosti i predodreÿuje sebe za
slabost, jer naivac i to pameti što ima troši na glupe stvari; nedostaje mu
realistiþko lukavstvo. I dok "normalni" ljudi pripadaju svom dobu i sebi,
naivci jedno ni drugo - žive svojim doživotnim snom. Neko ih žali, neko
im zavidi, a niko ih ne cijeni.
Sreüa. I kad þovjek ne može raþunati sa svojim snagama, još
uvijek mu ostaje da se nada. U tom trenutku se u stvari prepušta sebi i
oþekuje su-sretljiv sluþaj - sreüu, koja daje nadu þak i kad þovjek nema s
þime raþunati. U svijetu u kojem vlada sila, uspješan je þovjek koji je
izdržao sve poraze, a sretan onaj koga su sudbina i priroda ostavile bez
neprijatelja. Sreüa ne bira i, suprotno raširenom vjerovanju, nema
miljenika. Meÿu usreüenima se naÿe þovjek þiji put se na trenutak
sluþajno ukrsti sa povoljnim sluþajem. Sretan je þovjek što se sreüi
uporno nada, makar ga nikad ne darivala. Jer, ko se nada bez obzira na
okolnosti, unaprijed je nagraÿen.
Sreüa je inaþe dar, a dariva siromašne, nejake i ugrožene. Teško
usreüiti onoga kome ništa ne fali ili pak onoga što mu sve nedostaje. Silni
se “darivaju” sami. Ideal mladog Napoleona bilo je uprvo ono što je
- 226 -
ubrzo postigao, svejedno se nije usreüio. Sreüa ne druguje s velikima ni
sa odveü malima.
Kržljave osobe se rijeko pojavljuju u društvu sreüe, jer i ona ne
može pomoüi onome koji joj se ne primakne. Sreüa je - sliþno užitku,
nevolji i patnji - primjerena veliþini osobe. Dijete þini sretnim igraþka,
klošara sklonište, ali moüne ne možete usreüiti. Sreüa bi im obezvrijedila
moü i oduzela dio slave. Uz to sreüa ne može donijeti ljudima ništa osim
onoga što se veü nalazi u njihovom svijetu, pa se mora preotimati i
osvajati ne išþekujuüi odnikud ništa gotovo. Zato je život velikih, kad se
uzme u cjelini, uvjek bliži iskušenju nego sreüi.
Sreüa dolazi s iste strane s koje i život, jer kakav život, takav
darovatelj sreüe. To se zove sreüa.
Sreüa se raÿa uz dva inaþe pasivna principa: dogaÿaj i nada. Sreüa
bira onoga ko s njom raþuna. Ko se s njom ne zadovoljava, neüe je
osjetiti ni kad bi ga sama Fortuna njihala na rukama.
Sretan je þovjek koji je sa sobom zadovoljan bez razloga.
Zadovoljan je prije svega zato što je prema sebi neodgovoran: i kad ništa
nema, ipak mu ništa ne fali; niþim se ne bavi, a nije mu dosadno; sve mu
je jasno - bez pitanja i odgovora, ili bar ni sa þim "nema problema".
Sretnoga savjest ne muþi, on se udobno skrasio u svojoj koži i svoju
mješinu ispunio opojnim samozadovoljstvom - "pun je sebe". ýitav svijet
je pun sretnika koji o tom i ne znaju. Sretni su svi što se bez teškoüa
pokoravaju, koji ne osjeüaju breme života, svi kojima je život po mjeri.
Kao i ostala sluþajnost, sreüa ima izvor u zbivanju. Zbivanje se
mora krotiti, zato su u antici vidjeli smisao djelovanja u tome da se
þovjek štiti od sluþajnosti. U prednjoj liniji života ništa ne radi za nas,
tamo nema mira, nema sreüe. Historija ne dijeli sreüu ni nesreüu, ali
zasniva obje. Možda bi u tom smislu trebalo razumjeti Shakespearea:
"Naša je sreüa u tome što je nemamo previše". Da bi þovjek bio sretan, za
to je potrebno podosta jakih iluzija. Skitski narod ih, izgleda, nije previše
imao. Starogrþki historiþar spominje njihov obiþaj da svaki dan bace zrno
pijeska u tobolac: bijelo zrno ako je dan bio sretan, crno ako nesretan.
Nakon smrti ih prebroje i proglase pokojnika sretnim ili nesretnim. Skiti
zapravo zbrajaju i oduzimaju pokojnikove bivše dane sreüe i nesreüe,
dajuüi tako da sam iznese sud o sebi. Prema Skitima izgleda da je sretan
bio onaj ko se sretnim osjeüao.
Protiv Teognida koji je rekao da mnogi ljudi lošeg karaktera,ipak
zahvaljujuüi naklonosti sudbine, prolaze dobro, Heraklit je tvrdio da je
karakter þovjeku mjerodavan zakon i da u njemu poþiva njegova sudbina.
I drugi su bili sliþnog mišljenja, meÿu njima i Demokrit jer veli da su i
- 227 -
sreüa i nesreüa stvar duše. Akademija je išla još dalje i u samoaktivnost
stavila slobodu. Protagora i Aristotel su zakljuþili otprilike u smislu da
þovjekov svijet i život jesu po þovjeku, te ukoliko ih proizvodi, utoliko
on nastupa kao njihovo mjerilo. Ako ljudi u tom ne uspijevaju, onda üe se
pojaviti nezavisni kriteriji. Ukrako, aktivnošüu þovjek ispunjava svoj
život i svijet, pri pasivnosti ispunjava ga sudbina sa sreüom i sa
nesreüom. Aristotel, naravno, nema visoko mišljenje o sreüi. Prema
njemu sretni su ljudi koji su u skladu sa sobom ili, po Machiavelliju, u
skladu s okolnostima.
6.3.
Realistiþka osoba
ýisto dobro kao i pravda - istina - ljepota, usprkos svekolikom
idealizmu, nije sposobno samo se realizovati. Ono je slabo, neaktivno,
preosjetljivo, boležljivo. ýisto dobro je loše dobro. Mora ga se
zamijenjivati odluþnim i snažnim þinom - mješavinom dobra i zla. Realan
þovjek se ne ponaša prema ljudima kao dobrima ili zlima. Oni su jedno i
drugo, a možda i gore od toga. Ko želi dobro, mora se oboružati zlom.
Nema dobrog þovjeka. Ako je dobar drugima, loš je sebi; ako je dobar za
sebe, loš je za druge.
Valjana je jedino svijest koja nas vodi preko svih situacija. Gdje
su se dobro i zlo priljubili, a prošlost i sadašnjost se nisu odveü rastale,
gdje se nebo i zemlja nisu oštro sukobili, tamo realistiþki misleüi ljudi
zastupaju obje strane. Uopüe vrijedi živjeti ako od života imam više nego
život od mene. Neka nas pri tom ne smeta Odreÿena antropska mana,
naime, þinjenica da su uspješni oni ljudi koji se do uspjeha ponize.
Relativno stalna kondicioniranost je drugaþija od prolazne. Nužda
i nestrpljivost, ako neprekidno progone, i od genija naprave budalu. Ko
se umije uvlaþiti svijetu pod kožu, ugaÿati njegovoj üudi i kockati s
moguünostima, taj zna sve, makar ne bio od znanja.
Stvarnost se dijeli na ono što veü jest i ono što tek nadolazi, dijeli
se na realitet i idealitet, odnosno na stvarnost datu i kritiþku. Uvijek je tu
na jednoj strani jesno a na drugoj nastajanje; izmeÿu njih je djelovanje,
pa zajedno tvore situaciju i operativnu stvarnost. ýovjek se ne kreüe
meÿu stvarima niti meÿu ljudima, nego prvenstveno "u" situacijama.
Osoba situacije ne može održati postojanost karaktera. Zato najnovija
umjetnost ne radi s karakterima, nego u prvom redu s psihiþkim
situacijama iz kojih osobe takoÿer kreüu i preko njih se iskazuju.
I dok tzv. idealisti spore oko smisla života, realisti ga uvijek imaju
pri ruci. No ne tako što bi se držali opüih moralnih zakona. Naprotiv,
- 228 -
ovdje je moral privatna stvar, ali veü poslovni interes i politiþki
angažman zadiru u bogatstvo i moü, pa su ujedno javna stvar.
Mudrost je bila sposobnost razlikovati dobro od zla. Drugi korak
mudrosti bilo bi razumijevanje da dobro i zlo mijenjaju mjesta i da bar u
nekim situacijama mogu imati ista prava.
Prvo što se dogaÿa þim se pristupi ostvarivanju životnog sna, jest
otrežnjenje od ideala. ýesto ljudi zakljuþuju da im je bolje djelotvorno
zlo od mrtvoga dobra. Ponekad i glupost uz nešto sreüe bude efikasnija
od nesvrhovite uþenosti. Svi se klanjaju filozofiji, i svi je zaobilaze. S
uzvišenim idealima u triþavim okolnostima možete izvoditi samo
smiješne stvari. Prema jednom staroindijskom stanovištu realno
ponašanje se odvija "iza granica dobra i zla", dakle, protjeþe iza opreke
istine i laži, jer u tzv. životne istine spadaju i životne "laži". Zli duhovi
unose u život više sadržaja od dobrih; iskušenje otvara puteve na sve
strane, a smjernost ih zatvara. Demonizam poziva na djelo, a svetost na
predaju i trpljenje. Iduüi "pravim putem", neüemo nigdje stiüi - veü od
prvog koraka smo u “cilju”.
Kad stavljamo dobro na jedan pol svijeta a zlo na drugi, gubi nam
se prijelaz izmeÿu njih. Nestaje upravo ono mjesto na kojem radi
lukavstvo realizma i praktiþka mudrost kojom þovjek unosi svoj interes u
središte zbivanja i pri tom uzima dobro i zlo za jednake saveznike, te tako
drži stvarnost na uzdi njezina proturjeþja. Realizam znaþi, pored ostaloga,
da se odveü ne odajemo idealima. Prilika je važnija od onoga što je
dozvoljeno, a ono stvarno od idealnoga. Kaže se da je ponekad veüi
vrabac od goluba. Najkorisnije je ono što osvajamo, a najbolji je naþin
pomoüu kojeg uspijevamo.
Lukavstvo. Za razliku od sreüe, što stiže izvana kao dar sudbine
ili sluþaja, lukavstvo dolazi od osobe, ono je þin kojim þovjek dovodi
okolnosti u takvu meÿuzavisnost da se preko nje probija upravo on. Ljudi
uvijek, bar donekle, prilagoÿavaju okolnosti sebi i sebe njima. Oni tako
igri na sreüu prikljuþuju vlastite snage, postižu realne uþinke, stoga se
nazivaju realistima. Lukavstvo zaobilaznim putem osvaja ono što se ne
može pravo. Ne gubi vrijeme i snage na onome što nije stvarni predmet i
gdje se ne može naprijed. Kad bi se Aleksandar bio sklonio nad onim
þvorom i razvezao ga, više bi izgubio na slavi nego dobio. Lukavstvo u
životinja nije pravo. Uglavnom je to pretvaranje. Ne rade pri tom sa
dvojnim okolnostima, nego sebe stavljaju u dvojnu ulogu, pa tako reüi
samo podupiru sebe pomoüu sebe, dok okolnosti miruju.
Prema raširenom uvjerenju þovjek je zaista þovjek ukoliko je svoj
gospodar. No biti takav gospodar dosad je znaþilo biti prije svega
- 229 -
gospodar drugima. Uz to bivanje je eksploativno, stoga bivni teror
sublimira u metafiziþka najviša biüa što gospodare svima. Na taj naþin se
teret bivanja razvrgao na þitav kontinuum i posebno na datu društvenu
cjelinu. Ako se breme razmetne neposredno i na sve ljude, dobije se
sinkretizam; ako se pak razbaci razliþito, onda imamo agregaciju, gdje se,
prema antici, mudrost gospodara sastoji u raspolaganju sa svojim
robovima. Najzad, ako se preraspodjela vrši indirektno, što odgovara
prije svega dobu realite, gospodara üe zamijeniti poslovni þovjek, þija
mudrost se sastoji u umijeüu da radi s bogatstvom i da ga stalno uveüava.
Ovdje je vještina u stvaranju situacija koje rade za nas. Novovjekovna
mudrost se ponajviše sastoji u lukavstvu.
Dovitljivost i podlost. Kao sebeeksploativna biüa ljudi se sami
stavljaju u ulogu okolnosti, u ulogu predmeta i sredstva, te se s ostalim
ljudima i vanjskim sredstvima svrstavaju u opüe socijalne sile koje
povratno dejstvuju na ljude. Kontrolovati ove sile i primjenjivati ih u
svoje svrhe, kako to þini poduzimaþ, znaþi poduzimati moü i postupati
lukavo. Pojedinac na sebi samom ne može ništa izlukaviti kao što ne
može sebe pokrasti. U lukavstvo, isto kao i u krug moüi, moraju uüi i
drugi ljudi. Ljudi su veü naþinom opstanka ponuÿeni i stalno se sami
nude. Nude i traže: veze, usluge, dobra, znanja, nude i traže þitavo biüe i
svaki njegov dio; razmjenjuju sve što se razmijeniti dade, jer je to jedini
naþin kako se opstaje i kako se propada. Svijet realite je bio
svojevremeno okvalificiran kao svijet sveopüeg meÿusobnog
obmanjivanja. Kad se dva svaÿaju, onda onaj poznati “treüi” izmeÿu njih
je upravo lukavi realist. Od spora izmeÿu duše i njezina vlasnika izvlaþe
korist dušobrižnici; od spora stranaka na sudu pouzdanu korist vuku
jedino advokati i sudovi, od meÿunacionalnog konflikta oni pred kojima
se potpisuje mir, od oštro konkurirajuüih poduzeüa obiþno neka treüa
ekonomska sila. Ovaj treüi þlan, što se okoristio sporom druga dva þlana,
nije bilo ko, veü sud, država, efikasnija grupacija koja najzad diktira.
Sjedinjene Ameriþke Države su to tokom ovog stoljeüa pretvorile u svoj
diplomatski folklor. Varaju se oni što misle da svako može u sliþnu
ulogu, tek sebi za volju ili svom odabranom principu. Šaljivþine imaju
osjeüaj da nam se svijet podsmjehuje, te da mu treba uzvratiti istom
mjerom (E.Renan). Prema skepticima život nam pruža dvije moguünosti:
da zbijamo šalu na svoj raþun ili da plaþemo.
Lukavost se pojavljuje þak i u dojenþadi, ali pobjeÿuje tamo gdje
uza se nosi moü i raÿa novu moü. Jer prirodna snaga pojedinca opüenito
jednaka je snazi svakog drugog, stoga svoju snagu može odluþno uveüati
jedino ako joj prikljuþi snage drugih jedinki. Ne pomaže toliko lukavstvo
- 230 -
uma što bira okolnosti, koliko aktivnost što ih prepravlja i povezuje u
cjeline.
Eshil veliþa snagu lukavstva. Bilo je to jedino što je þovjek kao
slabija strana mogao suprotstaviti krutosti sudbine i samovolji bogova.
Veü Ciceronu se ona ukazuje drugaþije. Biti mudar na vrijeme, u tome je
- veli on - devet desetina mudrosti. Machiavelli savjetuje da se ne
uzdamo u okolnosti i vrijeme, "jer vrijeme ... donosi dobro kao i zlo".
Umjesto toga preporuþuje hrabrost i akciju, što je razumljivo, jer se samo
preko njih da doskoþiti vremenu i okolnostima koji inaþe odluþuju o
ljudima na svoju ruku i skoro svaki put nepovoljno. I.Andriü piše da
lukavstvo ide uz bogatstvo i prati ga dovijeka. Najuniverzalnije je
Aristotelovo stanovište. Govori o tiranidi kao obliku vlasti, koja nije po
volji graÿana ni po zakonima, a ipak jedan þovjek vlada svima pomoüu
svoga saveznika u svakom pojedincu. Tek je moderni sistem doveo
postupak do savršenstva. Razgraÿuje osobe na njihove elemente, pa jedne
sputava drugima i vlada svima. O kakvom savezništvu se radi, možemo
proþitati u A. Smitha: "U drugih ljudi se ne obraüamo na njihovu þovjeþnost, nego na njihov egoizam; nikad im ne govorimo o našim potrebama,
veü o njihovoj koristi." Napoleon je sliþnog mišljenja. Kaže da on ne
vlada ljudima pomoüu njihovih vrlina, nego pomoüu njihovih poroka.
Napoleon je u pravu, porok je saveznik, u njemu þovjek rezignira na
vlastito dostojanstvo, na solidarnost s ostalim ljudima, a saraÿuje s
posebnim jedinkama, šuruje s moüi. I dok solidarnost krijepi dušu i
þestitost karaktera, porok zbrinjava opstanak. Svejedno se time þovjek
nije podijelio na dobro i zlo. Razvija jednu stranu preko druge kako mu
to nalaže sebeeksploativnost - jedino moguü naþin bivstva. Logika je
þista i sterilna, moral je uzvišen, no u lukavstvu je "život".
Lukavstvo primijenjeno na ljude predstavlja sluþaj heteroeksploativne radnje. Time drugi ljudi postaju momenti (predmeti, sredstva)
našeg djelovanja. Neprimjetnije lukavstvo je snažnije, ono tek navodi
ljude da realiziraju naše ciljeve kao svoju stvar, te tako þine zavisnost
svojom potrebom, servilnost þašüu, obavezu pravom. Ni najmoüniji nije
nikad toliko moüan da može zauvijek ostati vladar a da ne pretvori silu u
pravo i poslušnost u obavezu (Rousseau). Opet je to onaj Aristotelov
saveznik vladara u svakom podþinjenom, njegov tajni izaslanik i
poslužitelj.
Da bi se u životu kako-tako prošlo, treba, tvrdi se oduvijek, biti
mudar ili biti sretan. Maloprije smo rekli da se po sreüi ne može daleko.
Ostaje realizam, što je novija zamjena za starinsku mudrost. Ko je puno
pamtio, dobro sabirao iskustva, te ih prožimao razboritošüu i usklaÿivao
- 231 -
sa zakonima predaka, bio bi na najboljem putu da ugodi vjeþnim
duhovima i nepromjenljivoj prirodi. Otprilike takav þovjek je nekad
slovio za mudaroga, ali u naše doba bi propao. Lako je biti mudar u
nepokretnoj sredini i uþmaloj zajednici. Sad se radi o umijeüu
individualno (privatno) sahvatati konce života razvedene u nebrojene
prevrtljive okolnosti i društvene sile što užurbano rade za nas i protiv nas.
Vlada stanje u kojem je pojedinac supstituovan društvom: stvar je
umjesto þovjeka, nužnost umjesto slobode, moü umjesto slobodnih
odnosa, pragmatizam umjesto kritiþke spoznaje, poslovni uspjeh umjesto
društvenog prosperiteta. Ovdje svijest i praksa saþinjavaju ono što se
zove realizam. Prije svega, stvar ima prednost pred þovjekom.
Starinskom gospodaru je bilo glavno imati ljude, a stvari üe se veü
nekako steüi. Sad je obrnuto: najprije su stvari, pa onda ljudi. Nezgoda je
još u tome što þovjek ne može bez stvari, a "stvari teku" nezavisno od
naše volje i pri tom mame ljude za sobom. Stoga, najzad, ko ima u
rukama stvari, ima i ljude. To je "lukavstvo" historije koje omoguüuje da
se sad postupa pravo realistiþki: da se malo ulaže, a puno dobiva tako što
obavlja svoje stvari tuÿim rukama i rješava tuÿe probleme u svoju korist.
Najvažnije u tome svemu je kretanje prema moüi. Ljudi i stvari su pri
tom vjetar, a poduzimaþ je svoj kurs i svoj kormilar. Ne postoji cilj, svrha
je u kretanju koje gazi sve pred sobom.
Podlost se svodi ili na pojedinca bez izrazita lika ili prima na sebe
svakojake likove, sve maske, a nije mu ni do jedne. Socijalni hameleon je
spreman za svaku povoljnu priliku staviti na kocku svaki svoj lik. Osoba
pravda svoju unutarnju rastrojenost tako što vlastite mane prebacuje na
druge ljude i na svijet, dok naivac sva proturjeþja svijeta uzima kao svoje
nedostatke i doživotno ih ispravlja. Snalaziti se da bi se opstalo u svim
okolnostima i s bilo kakvim socijalnim likom, biti nikov pri "þistoj
savjesti", znaþi svaki put "se snaüi". A to je sve. Ako ga jedan porok tuži,
odmah je pri ruci vrlina koja ga þisti. Osim toga, ništa ne treba uzimati
doslovce: vrlina traži svoje, a život svoje. Skoro nikad se ne podudaraju.
Štit istine i morala je krhak. Samo slabi vjeruju da üe “istina kad-tad
pobijediti”.
Izmeÿu realizma, makinacije i podlosti nema izrazitih granica.
Spada u njihove karakteristike da su bezgraniþno "elastiþni". Lukavstvo
realizma ide za moguünostima što se razvijaju izvan moüi, pa daje
ljudima da žive i sebi osigurava život nad njima. Realizam se sastoji od
efikasne sinteze istine i laži.
Realizam daje razlici da egzistira. No slabi ljudi su prinuÿeni u
klici tamaniti sve što unosi razliku, jer ih apsolutno ugrožava. Podlost ne
- 232 -
može izdržati proturjeþnost, zato se smjesta pušta u destrukciju i nasilje.
Sad se traži bistro oko, dobar nos, brz pogodak, željezni živci jer je
stvarnost, kruta i sabijena upravo u "ovo" mjesto i "ovaj" presudni
trenutak. Ne da se bez niskih metoda kad je sve tako "nisko". Što podlost,
kruta vlast i gruba sila ne iznude, to nemaju. Najzad, ni to nemaju, jer što
drži sila, to ne držimo mi. Ovdje posjedovanje znaþi neprekidno i
bezobzirno osvajanje, pa nije u pitanju tobožnja uroÿena sklonost nasilju.
Nasilje buja u krizama, i tada je policajac zaista korisniji od inženjera,
demagog od struþnjaka, žurnalistiþki plaüenik od nauþnog radnika i
fanatik od razboritog þovjeka. Jedino u šta se krizna moü uzda, to je ona
sama. Apsolutna vlast je apsolutno ranjiva i nepovjerljiva. Ni diktatori
vjerovatno nisu roDJeni krvnici, ali što kad su im mrtvi najpouzdaniji?
ýovjek na vlasti je bio liþnost, ali diktator nije. Liþnost je ipak þovjek
meÿu ljudima. Nalazi se u socijalnoj ulozi ili þak u službi društvu,
meÿutim despota, diktator, propadajuüa vlast - ubijaju društvo da bi sami
živjeli.
Dovijtljivost je vještina lažnih igraþa, koji nemaju snage ni
sredstava da se drukþije probiju, makar i bez cilja. Nije važno da li igraju
s kockom, na tržištu, na izborima ili u parlamentu. U svim sluþajevima
treba izvuüi veüe uþinke nego što ih mogu proizvesti faktori angažirani
prema pravilima igre. Dobro smišljena i vješto plasirana laž korisnija je
od istine: pogaÿa više ljudi, više obeüava i više naigrava onome ko je
lansira. Kaže se, doduše, da su u laži kratke noge, te da neüe umaknuti
sudu historije. Jadna je to utjeha i slaba historija koja se formira i sudi
posmrtno: rehabilituje istinu kad više nije istina i osuÿuje laž kad više
nije laž. Posmrtne istine i laži dejstvuju kao davnoprošle kiše.
Politiþka dovitljivost je, opet, prije svega u vještini korišüenja
trenutka i prilike. Akter se ubacuje u situaciju pred kojom se naÿe,
napada je iznutra kao parazit, te razgraÿuje i savladava pomoüu njenih
“slabosti”. I lopovima bi se teško radilo kad bi svakom prilikom morali
obijati nepoznate brave i rastavljati ureÿaje protiv kraÿe. Greške žrtava
im pomažu koliko i vlastiti zanat. Politikarenje ne bi bilo moguüe uz
budnost, uz stalne intelektualne napore i organiziranost naroda u praüenju
i upravljanju javnih stvari. Ali upravo u tom pogledu nastaju bezbrojne
zamršene i prevrtljive situacije što zajedno s meÿusobnim sporovima
ljudi otvaraju put u Eldorado za lovce na socijalne prilike. Jedva da bi se
našlo neko drugo podruþje života gdje je gostitelj tako susretljiv prema
svom parazitu.
Politiku bi se moglo nazvati i vještinom vladanja pomoüu
ovladanih. O njoj se govori loše, o politiþarima još gore. Narode nisu
- 233 -
nikad, bar ne nadugo, predvodili uþenjaci ni umjetnici, ljudi koji su
donosili istinu i prizore strasti. Predvode ih oni što ih varaju i pred kojima
strahuju. O politiþarima se govori loše, i krivo, otprilike kao o
prekupcima ili bankarima u doba naturalne privrede. No politika je u
službi moüi, a moü je glavni oblik integracije heterogenog i ljudski
dezintegriranog društva.
Politikantska dovitljivost temelji se na kojoj pojedinci prave svoje
poslove. Veüina nije svjesna sebe i ne postoji "za sebe", tako da je sama
"volja naroda" tek ono što se od nje napravi.
7. SVIJET I ISTORIJA
Svijet je ukupnost relevantnih pojava povezanih preko nas ili je to
cjelina našeg biüa kako nastupa naspram nas tj. mi naspraam sebe.
Društvo historijski prethodi svijetu,ma da tek po njemu svijet
nastaje. U prvi mah se to ne bi reklo. U ekstenzivnoj kontinuaciji na neki
naþin registrujemo države, vladare, gospodare i druge kojekakve figure,
no ne svijet, ne da ga se smjestiti u naš mali horizont kojeg svijetom
smatramo. Svijet je za nas samo onaj prostor u kojem živimo.
Za svijet ne mare toliko narodi ni države koliko individue. Osoba
se eventualno pojavljuje nasuprot cjelini svijeta postavljajuüi njegovo
pitanje kao svoje. Sebitnost usmjerava þovjeka na samostalan odnos
prema svijetu, dok se svijet pri tom formira, tako reüi, na svoju ruku i bez
obzira na jedinku.
Sve dok ljudi ostaju u situaciji eksploativnog bivstva, zarobljeni
sekundarnim kompleksom, i dok se ponašaju prema njegovim slijepim
zahtjevima, priroda üe se uvlaþiti u sekundarni kompleks kao njemu
podvlasni faktor.
Iz nekih jezika može se razabrati da su stari narodi pod svijetom
razumjeli društvenu stihiju. U sanskrtu "manu" oznaþava þovjeka,
društvo, svijet. I danas mnogi ljudi, zamjenjuju pojam društva s pojmom
svijeta. Moderni ljudi inaþe više govore o društvu nego o svijetu.
Dimenzije i karakteristike svijeta su odveü udaljene i apstraktne. Ne
može se razumjeti ljude i društvo iz svijeta kao ni iz države ili pravnog
sistema, ali može svijet iz društva, jedino tuda je dostupan.
Zajedništvo uvijek poþinje spontano jer nam je su-dato. Prije no
što se postavi bilo kakvo pitanje uzajamnih odnosa, ljudi se veü nalaze u
biteljskim relacijama, u nadsubjektnim sklopovima, u stihiji društva i
svijeta u kojoj se sekundarno postavljaju pitanja odnosa.
- 234 -
Zaviþaj ne postoji za savremenike. U ljudsku prirodu se
ukorijenilo da svijet u kojem jesmo ne može ne biti. Prije no što þovjek
osvaja svijet osvojen je sredinom. Sfera s kojom smo iskonski i
neposredno spojeni predstavlja konstitutivnu stranu našeg biüa. Buduüi
da sredinu dijelimo s mnogim ljudima, to i oni ulaze u naš prisni svijet
što se obiþno naziva zaviþajem. Ne vlada ljudima niti je od ljudi ovladan.
Svaka od strana postoji samo u jednostavnom spoju s drugom.
Zaviþajnost predstavlja prisutnost Minula što ga sadašnjost
odmjerava. ýudno zvuþi, ali zaviþaj izgleda kao svoja vlastita sudbina:
povija se u svoje korijene i iz njih ponovo raste, sporo i neprimjetno.
Mijenja se na naþin. Nema izrazite prošlosti ni buduünosti, sve je "sad" i
"ovdje", i to oduvijek. To je egzistentni kontinuum ili nadvremenski,
unikatni, isti istoviti svijet. Zaviþaj pri tom može biti krcat dogaÿajima,
ali "svojima", što ne proizvode uþinke koji bi narušavali odvjeki red. To
je stvarnost izvan upitnosti.
Primitivni þovjek ne dopire dalje od zaviþaja. Nije usvojio šire
društvo, a ni ono u njemu nema što bi prihvatilo. Svojim bivstvom ne
proniþe iza minijaturne cjeline. To je uvjet opstanka cjeline i njezine
jedinke. Ograniþenoj osobi zaviþaj je svijet. Kad se naÿe izvan njega,
osjeüa se izgubljenom. Zaviþaj ne tvori pravo društvo ni svijet. Nedostaje
polarizacija þovjek-okolina potrebna za formiranje svijeta. Nema distance
od okruženja, preko koje bi se razvijao individualni odnos. Umjesto
vlastitog nastupa, prevladava ponašanje što þini element okruženja.
Strukture zaviþaja vriede kao odrednice biüa.
Odavno je zaviþajnost u smrtnoj krizi. Zaviþaj predstavlja neku
vrstu kolektivnog bitelja. U gradovima, pogotovo veüim, zaviþaj malo
znaþi - grad je svaþiji i niþiji. Heterogenost društva i zaviþajnost opüenito
su protivnici. Zaviþaj je danas postao sluþajna epizoda koja se veže za
mjesto roÿenja i djetinjstvo.
U vezi s intenzivnim samokretanjem nalazi se takoÿer aktivna
kultura. Možda je u tome tajna pobjede tzv. zapadne civilizacije nad
þitavom Planetom. "Zapadni svijet" je u hodu proizvodio cjelinu kao
funkciju aktualnog života. "Istok" se stalno iznova uvlaþio u ljusku
minula i podvrgavao se cjelini. Tamo kao da postojeüi ljudi ne mogu
ništa naslijeÿenom svijetu, pa izgleda da društvo i priroda tvore istovrsnu
cjelinu posredstvom koje ljudi dolaze na svijet i odlaze s njega. Otuda
silni tradicionalizam.
Sama historija je obustavljena i prebaþena u aktualni svijet. Sad
su ljudi pred svijetom (nekoü "pred bogom") jednaki, nastupaju prema
njemu individualno po svojoj volji i po svojim moguünostima. "ýovjek i
- 235 -
svijet", "þovjek u svijetu" i sl. þeste su i dirljive teme brojnih teologa,
filozofa i publicista. Stihijske društvene sile raznijele su zajednicu da bi
totalitet realnog svijeta uzurpirao þovjeka i pretvorio ga u svoj element.
Stoga se moglo pojaviti tako þudno pitanje kao što je "mjesto þovjeka u
kozmosu".
U novije doba vidimo upetljane u ono što nastaje po njima ili u
sinergiji s njima. Pozitivni svijet ljudi "grade" i u njega su ugraÿivani. Iz
ove njihove aktivne prisutnosti na izvoru i na samrti. Sastavni dio
þovjekova svijeta je njegova slika o sebi i svijetu, i to ne više ona
mitološka - ona to ne može biti - veü slika koja se stalno iscrtava
posredstvom aktualnog djelovanja. Novi vijek je otkrio svijet o sebi,
nužnost, zakon, socijalno-ekonomsku poredak, psihu naroda; utvrÿuje
kako što jest, kako bi moglo biti, te kako bi trebalo biti. Svijet što je
nekad sudio ljudima došao je njima na brigu bar takav je privid.
Ovdje ne pomažu nikakvi "zavjeti": u promjenljivom svijetu ne
može izdržati njegova stalna slika. U nastojanju da se svijet shvati, mora
se na neki naþin iskoraþiti iz njega.
Ni zaviþaj, ni planetarno-civilizacijski svijet sebe ne razumiju.
Zaviþaj je tajnovit. Svaki put bi ga preci zavještali potomcima kao
poredak koji je izvan upitnosti. Što je bitno za sevid, nastaje izvan
stvarnog poznavanja svijeta. Stoga stvari i biüa moraju imati u ljudi dvije
strane: jednu vidljivu, okrenutu k nama; drugu nevidljivu, odvraüenu od
nas. ýovjek ne može obuhvatiti obje. Ova nemoguünost se pretvara u
osnovnu životnu þinjenicu. Nemoguünost u Odreÿenih ljudi upravo je po
mjeri tih ljudi. U njoj se ogleda dati þovjek, a ona, kao zao duh, goropadi
na nj sve dok ne iskali svoj bijes i ne istjera þovjekovu pokornost.
Zato je pitanje elementarnog opstanka preraslo tokom posljednjih
dvjesta godina u problem kako izdržati na ovom svijetu i s ovim ljudima
gdje je sve podjednako naklonjeno i þovjeku i njegovoj kobi.
Nepouzdan svijet goni ljude da ga rekonstruju, bilo stvarno, bilo
idealno. Zaklon što ga þovjeku nudi Nebo, privilegovanomjesto þovjeka u
svijetu, historijski poziv, raj ili komunizam. Svako od njih raþuna sa
svijetom drugaþijim od prisutnoga, a takoÿer doživljava drugaþiji od
željenoga. No drugi svijet se gradi na terenu postojeüega, empirijskoga i
svakidašnjega.
Tehniþki, organizacijski, istraživaþki Ratio imao je zadatak
izmamiti od svijeta njegove tajne i predati u ruke þovjeku, "vladaru
svijeta".
ýudo se ni ovaj put se nije dogodilo. Ako raste moü jednih ljudi
nad drugima, smanjuju se izgledi svih. Porast moüi nad prirodom takoÿer
- 236 -
nije doprinio "moüi" ljudi nad sobom. Razum, navodno najvažnije
þovjekovo obilježje, kao da je iznevjerio - u obliku tehnike prešao je na
stranu “prirode”. Tehnika posreduje izmeÿu stvari, a ljudi poslužuju
tehnici. U izvjesnom smislu ljudi su ublažili dualizam svijeta, ali nisu
svoju dvoliþnost. ýini se da s jedne strane podupiru svijet, a s druge da ga
istovremeno ruše. Neprekidno se ljulja pod udarcima sila što ih ljudi
pokreüu, a da pri tome silama ne mogu dati potrebnu mjeru i pravac.
Današnji svijet ponajviše sliþi haotiþnom spletu sluþaja i krutog
determinizma, ogromnoj mješavini ljudima jasnih pojedinosti koje redom
tonu u ponor cjeline što se opire uvidu. Uostalom, cjelina u kojoj živimo
uvijek je bila i ostaje nepoznanica. Bez obzira na to dokle su ljudi stigli,
svako malo moraju od poþetka. Pa jedino što se tu uvelike mijenja, jest
sam poþetak. Još nedavno nisu mogli ni slutiti o tekovinama od kojih se
danas poþinje.
Cjelina svijeta koja bi bila zatvorena sobom morala bi se po
prirodi stvari prelijevati preko svojih granica. Za ljude zatvoreno je ono
što je zatvoreno neþim drugim. Stare primitivne svjetove zatvara prevaga
prirode nad ljudima, a civilizacijske prevaga ambivalentnih biteljskih
kompleksa. Razvijajuüi socijalno-ekonomsku moü ljudi našeg doba
sputavaju sebe i razaraju prirodu, i tako se lišavaju prilike da postanu
njezini partneri i formiraju društvo solidarnih ljudi.
Ukoliko pak u obliku znanja, sredstva, organizacija i svih
tekovina primiþu sebi svijet, oni postaju njegovi aktivni partneri. Svijet
se, dakako, nadalje zbiva, ali se zbiva po nama. Ono zbivno može biti pri
tome poražavajuüe i tuÿe, a može i nešto podržavajuüe što širi naš prostor
slobode. Ljudi su moüni, ali nipošto direktno. Oni üe priviti k sebi svoj
svijet ukoliko ga budu intenzivno i aktualno generovali, te preko njega
tako reüi sami sebe sustizali i prestizali.
Kinezi u svemu, u jeziku, u literaturi, a naroþito u poeziji,
nesvjesno se drže opüih, nadvremenskih principa bez upuštanja u banalne
pokušaje da s njima barataju prema zahtjevima trenutne situacije.
Uzreþice, poslovice, bajke, priþe, mitovi predstavljaju naizgled
pred-historijsko znanje.
“Povijest”. Dimenzija buduünosti je otpala, pa se sadašnjost slila s
prošlošüu. Starac, dogmatski sistem, totalitarni sustav, državni i duhovni
režimi su porinuti u talog jesna. U njih se vrijeme oþitava na vanjskim
okolnostima, a ne preko skromnog vlastitog kretanja. Kad se sve ukruti,
onda i vrijeme stoji, eventualno ga bilježe po triþavim dogaÿajima kao
što su nastupi vladara, poþetak i kraj dinastija, ustavne promjene,
odbrojavanje godišnjica i sl. Na ovom vremenu gotovo da nema niþeg
- 237 -
osim onog što mu ljudi pripišu. Stvarna historija se sastoji od kretanja
ljudi.
Ako je proces spor, nekoherentan, onda se u njemu ne mogu
održati subjekti, pa ljudi proizvode život, ali su veü unaprijed gurnuti u
nezavisna dogaÿanja koja se bilježe u historiju. Relativno trajna strana
životnih procesa ulazi u svijest i postaje odrednica, mijenja se u faktor
usvajanja i poimanja. Nekakav uvriježeni red dogaÿanja sublimira u
znanje. U izvjesnom smislu legende i mitovi su " istinitiji" od povijesti.
Ne polaze od konkretnih dogaÿaja, ili bar ne moraju, veü od njihove
moguünosti (Aristotel) i od sociopsihološke "istinitosti".
Povijest odgovara procesu doživljavanja i fabuli, pa je bliža psihi
od zgodovine. Povijest se "zanima" za radnju kako se ona reproducira
psihiþki, a ne objektivno. Slijedi nit dogaÿanja što je ispreda psiha
ponukana potrebom da na njima poþine i okrijepi se kao na svojoj
materiji. Približno tako se prehistorija ukljuþuje u historiju. Pasivna
kontinuacija i nesvjesno baštinjenje tekovina preobražavaju se u aktivno
ponašanje i kulturu, što je osnovna pretpostavka da se polazi od sebe i
nastupa historijski.
Bitak nosi besadržajno vjeþno vrijeme otprilike kao što neki
narodi vukuüi sa sobom predrasude i drže ih se kao sudbine. Isprazan
zanos i doživljavanje praznine nije bez osnova. Mišljeno Ništa stoji više
nego nemišljeno veli (Hegel). Ako þovjek ne povezuje faze vlastitog
bivanja, onda se povezuju same, što se oþituje kao funkcija þistog
vremena ili neþega nadvremenskoga. Vrijeme ima onoliku samostalnu
moü koliku mu ljudi ustupaju. Povijest je vjesnik i "istina" Vremena.
Koliko god se držalo do Vjeþnosti, ona nešto znaþi samo ako se neþemu
pridjene - Duhu, Nebu, Zakonu, Moüi, Slavi. Stoga najprije imamo
vrijeme legenda i mitova, a zatim vrijeme dogaÿanja i povjesti.
Nedostatnost nije samo pasivna. Nerazvijenost se donekle sama
podržava; razvitak je isprekidan i nekonzistentan. Na nekim zemljama - u
pravilu zaostalijim i s labilnim sustavima - dobro se vidi kako se krutost
pasivne tradicije (crkveni fundamentalizam, reakcionarni nacionalizmi)
povezuje sa samovoljom sadašnjosti u tobožnju revolucionarnu historiju
ili naklonjeno sudbini. Ova otkaþena historija pokreüe samu Nužnost i
Apsolut. Kako mogu svoju prošlost kritiþki shvatiti ljudi što još drijemaju
u njenom krilu? U mladih i slabih naroda vlastita prošlost se rasplinjava u
romantiþarskom pijetetu, pa je svaki narod upravo onakvim kakvim se
sebi priviÿa u maglovitim nacionalnim visinama. Narodi znaju biti toliko
siromašni da ih veü sama þinjenica da jesu i da su i ranije postojali,
ispunjava ponosom koji im spreþava da sebe vide drukþije no što im
- 238 -
dozvoljava tupi samoosjeüaj. Poistovjeüuju sebe sa svojom prošlošüu, a
buduünost sa sobom. Na taj naþin se historija useljava u sadašnjost, a
sadašnjost postaje neposredno historijska; rasistiþka. Povijest predstavlja
dogaÿanje obraÿeno pomoüu "snova", a "snovi" razvijeni u dogaÿanja
više sliþe mitologiji nego stvarnosti. Jedno i drugo tvore prije svega
duhovnu zaviþajnost i zaviþajno vrijeme. Apsolutni i nasljedni vladari,
kojekakvi osvajaþi svijeta, proroci, zakonodavci, diktatori, voÿe
revolucija, rasisti, nacionalisti pridaju svojim djelima i zamislima
historiotvorni znaþaj. U stvari anuliraju historiju i, za vlastite potrebe,
pretvaraju je u dodatak sadašnjosti. Na historiogradnju ne potiþe snaga
sadašnjosti, veü njezina historijska ispraznost. U velikim historijskim
sadržajima, u bogatoj kulturi, stvari, kako obiþavamo reüi, idu svojim
tokom, pa nema potrebe za tolikom historijskom razmetljivosti, ne treba
obijesnih konstruktora buduünosti ni kultovnih jedinki.
Sadržaj povijesti nije zbivanje, nego su to posebna dogaÿanja, a
ljudi su izvan izvora, nedostupni su. "Car daleko a bog visoko"- govorili
su ruski seljaci misleüi na mjesta gdje se tobože i dogaÿanju sudi. No nije
to zbog samovolje careva ni bogova, nego oni ne bi bili što jesu kad bi
stalno i u svemu petljali s ljudima. Odluþujuüe veliþine borave upravo na
mjestima gdje liþne sudbine ljudi ne dopiru.
Sama povijest se olako raspada na dogaÿanja, a teško i sporo
restituira iz njih. Stoga nedostaje kontinuirani tok i povezan vremenski
slijed. Mnogi srednjovjekovni vladari osjeüali su se kao direktni
nastavljaþi Djela Aleksandra ili Cezara; drugi vode porijeklo od Troje, iz
Palestine ili nastavljaju Djela antiþkog Rima. Indijci su postupali
jednostavnije kad su u pustom vremenu zanemarili hronologiju i sve
prepustili udesu, koji veü po svojoj naravi dejstvuje mimo pravila i
vremenskog redoslijeda. Otuda postaje razumljivo zašto o pojedinim
vladarima bude više govora nego o þitavim dinastijama; o državama je
puno informacija, a skoro ništa o društvu kojem je sve to pripadalo.
Stvarna osnova je skrivena. Takvo je opüe stanje stvari. Ljudi sa
zadovoljstvom promatraju jedrilice kako klize po vodi, a da se pri tom
skoro niko ne pita za struje što ih pokreüu; uživaju u rijetkim prirodnim
pojavama, a da se osim specijalista malo ko zanima za njihovo porijeklo.
Sliþno je i s društvom. Za nas je ono rasuto u prostor, razbijeno je
u strukture. To je rasplinuta i neuhvatljiva cjelina koju obiþno ne
zamišljamo i ne tražimo. U kronikama možete pedantno zbrajati tekuüe
vrijeme na pozadini apsolutnog vremena; u legendama se tekuüe vrijeme
i konaþna ljudska djela neposredno žrtvuju nepokretnom vremenu.
- 239 -
“Zgodovina”. Upadljiva je razlika: prethistorije, povijesti i
zgodovine. Davni preci Indijanaca naselili su Ameriku, a da je nikad nisu
"otkrili". Takav "dogaÿaj" u jednu ruku znaþi više od historijske
þinjenice, u drugu pak manje. Nije to niþiji akt kao što to nije bio ni
"pronalazak" sjekire ili luka. Uopüe nije do spoznaje ili nedostatka
refleksivne forme. Presudna je þinjenica da Protoindijanci nisu otkrili
nove predjele kao što ih ne otkrivaju ni ptice selice. Bili su to moment
njihova dotadašnjeg ponašanja. Registrovana prekolumbovska otkriüa
Amerike nisu otkriüa; to su izolovani dogaÿaji koji stoga "nisu ušli u
historiju". Da su to bila redovnija dogaÿanja i da se nisu odvijala preko
pustog mora i u dalekom, inaþe nepristupaþnom svijetu, ušla bi
eventualno u povijesna predanja kao i neki drugi putevi Vikinga, osobito
kopneni. Nedovršene, isprekidane, ekstenzivne povijesne radnje slabo
vežu ljude jer su slabo vezane od ljudi. Nisu sluþajne, ali ni osobito
kontinuovane. Vikinzi su prodrli u skoro sve dijelove svijeta, ali izvan
vlastite zemlje nisu nigdje "stvarali" historiju. Proizvodili su dogaÿaje i
ostavili jedva primjetne tragove. Mongoli i Turci obiþno bi ostavljali više
historijske štete nego koristi.
Colombo je otkrio nešto novo, uþinio je historijski korak a da to
nije znao. U svim prilikama (preci Indijanaca, Vikinzi, Colombo) u
pitanju su radnje koje sa sobom donose znaþajne sluþajeve. No sluþaj
"Colombo" odudara. Na neki naþin je veü bio utemeljen i donekle
oþekivan. Nordijci su zaboravili da su plovili u Ameriku, a Protoindijanci
vjerovatno nisu ni primijetili da su naselili novi kontinent - ustalom, za
njih ni stari nije postojao. To što su uþinuli nije imalo karakter Djela, nije
bio njihov þin, bar ne u smislu da su ga omeDJili vlastitom životnom
aktivnoüu. S "Colombom" je obrnuto: sluþajno otkriüe je proizvod
aktualnog društveno-historijskog djelovanja. ýin je ostao nezaboravan,
njegovi su uþinci dalekosežni. Grþka antika tvori temelj europske kulture,
u izvjesnom smislu þitave europske historije, iako joj do danas u
mnogoþemu proturjeþi. Meÿutim, kršüanski srednji vijek nije je mogao
usvojiti, jer mu je nedostajala vlastita valjana historija. Tekovine idu uz
tekovine, historija uz historiju. Bit historije je produktivna kontinuacija.
Kad se ljudi nalaze se u kretanju koje ima opüi okvir, onda iz
njega primaju impulse i svojom aktivnošüu ga ispunjavaju. To je krug
realite. Zgodovina predstavlja ljude u stvarnosti i stvarnost kao djela
nekakvih ljudi. Tako u doba kad se historiju poþelo poimati kao proizvod
ljudi, stotinama godina nakon propasti Rima, pisalo se o "djelima
Rimljana" više nego u vrijeme njegove najveüe slave. Stvarnost je upravo
u toku, realizuje se postojeüim ljudima, ali bez njihova odnosa prema
- 240 -
sebi. Stvarnost je dogaÿajna, stoga "zgodovina". Povijest je išþezavajuüa
veliþina, uvijek spremna da se završi i preda prošlosti, a zgodovina se
nastavlja, jer se veže za žive ljude.
Mrtvi likovi drevne grþke kulture oživljavaju u sasvim drugim
vremenima kad su ih ljudi osjetili njihovu bliskost. Morali su se pojaviti
upravo graÿani renesanse da bi oživjela "graÿanska" antika. Graÿanska
Europa - suprotno tzv. materijalistiþkoj koncepciji historije - duhovno je
bliža antici nego srednji vijek koji joj je bliži materijalno. Puno je toga
što je nekad bilo moüno, a da se nikad nije povratilo. Svi "vjeþni duhovi"
su pomrli zajedno sa društvima u kojima su boravili. Socio-politiþki
velikani date zemlje unaprijed su izgubljeni. U historiju ulaze samo oni
ljudi i dogaÿaji što vrše ingresiju u druge zemlje i vijekove i povezuju sve
u razvojnu cjelinu.
Kronike govore o djelima (gesta), novije se govori o dogaÿajima,
pri þem se misli i na njihove relativno trajne posljedice i konstitutivni
znaþaj. "Gesta" konstitutivno vraüaju natrag u zakon prošlosti. Povijesni
dogaÿaj je udes, a zgodovinski þinjenica. Povijesni proces izgleda tako da
prošlost gura pred sobom sadašnjost. Zgodovina je, meÿutim, aktivna,
ona prenosi prošlost u sadašnjost. Živi ljudi postavljaju svoje principe ili
samo vjeruju da tako þine; prihvaüaju moral, religiju, filozofiju, te ih
modifikuju pomoüu postojeüih uvjerenja i nemira vlastite misli. Valjda
stoga neki teoretiþari drže da se razvitak sastoji u "rekonstrukciji
naslijeÿa". U svakom sluþaju, zahtijeva se ponovno razgraniþavanje s
prošlošüu i novi proboj nekakve historijske barijere. Zamjena
tradicionalizma historizmom, proviÿenja prognozom, vjerovanja
eksperimentom, kazuju da su ljudi dospjeli u središte dogaÿanja. No kako
je ljudima u novoj situaciji, to je veü drugo pitanje. Pokušavajuüi pronaüi
izlaz iz zaþaranog kruga, ljudi opisuju nove krugove koji ne predstavljaju
rješenja, ali, kako üemo vidjeti, nisu historijski beznaþajni.
Antropsko vrijeme. Živjeti društveno, na opüi naþin, znaþi živjeti
takoÿer životom ostalih ljudi, onih s nama i onih prije nas, donekle i onih
poslije nas.
SEBIV kazuje da moramo biti po sebi, a kako ne uspjevamo, biv
se preokreüe. U vezi s vremenom konstatovali smo nekoliko stvari:
procesi iskazuju vrijeme, u biüa vijek, a društva historiju. Fizikalno
vrijeme se veže za energetsku promjenu, vijek za reprodukciju strukture
biüa; historija za nastupe i mijene biteljskih kontinuuma i svjetova. Zato
dok nije bilo svijeta, nije bilo ni historije.
- 241 -
Stoþari i rasijani nomadi vijekovima su izvan društva. Prirodna
sloboda je, naime, bila razvojno manje produktivna od socijalne
podreÿenosti. Robovi su bili socijalno-historijski produktivniji od
samostalnih brÿana. Zbivanje kao kretanje hiletika je relativno disperzno,
a usmjerava ga, nova aktivnost, u pravilu nesvjesno, približava ljudima,
ako ne sadašnjima, a ono buduüima. Današnji ljudi brže obrüu tekovine
prošlosti, skraüuju vrijeme, sužavaju prostore, ukljuþuju se u odluþujuüe
procese, makar individualno ne odluþivali više nego ranije.
Socijalno vrijeme - povijesno i zatim zgodovinsko. ýini se da
socijalno vrijeme izvodi na svijet ljude, iako stvar stoji tako da su se ljudi
približili svijetu i vremenu, pa sad ljudska dogaÿanja artikuluju vrijeme.
Ova jednakost ljudi i vremena izvire iz þinjenice da je težište u aktualnoj
ljudskoj aktivnosti, tako da bivni prostor ispunjavaju svakovrsne radnje
što ih pokreüu ljudi þitavim svojim životom, a ne njihova posebna djela.
U ljudi ova je simultanost naprosto nužna. Sadašnjost se
intenzifikuje prema prošlosti i prema buduünosti. Djeci i starcima
nedostaju stvarne vremenske dimenzije. Djeci sve pada u sadašnjost,
starcima u prošlost, jer je nedostatna þitava njihova životna aktivnost.
Sliþno je i s narodima. Životinja se ponaša prema nesvjesnom instinktu.
U drevnih ljudi odnos prema sebi i društvenom biüu bilo je nešto poput
osviještenog instinkta; þovjek realite i realizma se odnosi k sebi preko
sadašnjosti kojoj uporno podvrgava buduünost; dok slobodni ljudi se
kreüu u svim pravcima istovremeno.
Ljudi preko reabilnih planova i projekcija zahvaüaju buduünost, te
tako obje strane približavaju sebi i rade s njima kao s momentima svoga
aktualnoga bivstva. Samo rašþlanjavajuüi bivni proces i bitelja može se
þovjek oslanjati na sebe, od sebe polaziti i k sebi se vraüati. Ako pak ljudi
žive u sveopüoj nuždi i nikad ne znaju šta ih þeka, onda im minulo i
buduünost ne predstavljaju vlastite momente i da ih stavljaju izvan i iznad
sebe. Prošlost pripisuju duhovima i herojima, buduünost oþekuju od tih
istih biüa; prošlost je predana Iskonu, buduünost Sudbini, a sadašnjost
trpljenju i Nadi.
Kako ko živi, tako i umire. Ko živi samo fiziþki, fiziþki skonþava.
Kreativna osoba - umjetnik, istraživaþ - može imati društveni vijek duži
od fiziþkoga, dok u mnogih ljudi zna biti kraüi. ýovjek visoko aktivan u
znaþajnim društvenim procesima završava vijek na društven naþin, a ne
na individualan i sluþajan kao ostali.
Da bismo sagledali stvari, ljude i društva, moramo ih - tvrdi se
ispravno - zateüi u stadiju njihove zrelosti. Sve stvarno bar donekle
postavlja svoje granice. Bivno aktivan i produktivan þovjek omeÿuje sebe
- 242 -
sobom tako što nužno prelazi i mijenja okruženje. To je princip ljudskog
života i historiþnosti. Kao što zrelost u biüa donosi plodove, tako samo
razvijen bitelj omoguüuje da se pojavi drugi bitelj; ispunjava se opüim
sadržajem i sebe reprodukuje historijski.Istorija je naizgled vrijeme, ali
nju se ipak ne da isplesti i objasniti iz vremena. Istorija je vrijeme što ga
kvalifikuju i strukturuju bitelji. Pojednostavljeno reþeno, ne proizvodi
vrijeme historiju, veü "istorija", ovo vjekovanje bitelja, "proizvodi"
vrijeme. Meÿubiteljska pomjeranja i prelazi tvore historijski proces, tako
da se ne sastoji historija u lanþanju vremena koliko u vremenskom
sažimanju. Bivno polje se raspada bitelju koji nije kadar sažimati svoju
prošlost u sadašnjost i kako-tako ukljuþivati buduünost.
U historiju se ulazi preko društva i svijeta. Ljudi s periferije
nekog svijeta ne pojavljuju se u historijskim dogaÿajima ili se naÿu samo
na spisku prisutnih. Zato od robova i porobljenih naroda ne doznajemo
ništa o njihovim gospodarima: od Nubijaca ništa o starim Egipüanima, iz
Starog Zavjeta ništa korisno o Mezopotamiji, od Germana ništa o
Rimljanima, u Slovena ništa o Bizantu, ali od Grka saznajemo o Istoku,
od Rimljana o Germanima, od Kineza o Mongolima. Svi ljudi registriraju
mnoge dogaÿaje, þak i djeca, ali uvijek tako što þine sastavni dio djeþjeg
života. Barbari, rjeþnikom civilizacije, svoje vojno-politiþke poduhvate
kuju u zvijezde i prikazuju u legendama i mitovima. Nema ovosvjetskog
društva, a stoga ni dogaÿaja i historije što bi se vezali za ljude. Bezimeni
živi uþesnici predstavljaju oruÿa tajanstvenog udesa. I ne samo pojedinci.
Postoje brojne institucije i formacije što tisuüljeüima parazituju na
društvenom tijelu bez punokrvnog društvenog života i bez "historijskog
opravdanja".
Socijalni paraziti svake vrste (brojni pojedinci, soldateska,
birokratija, crkva, plemstvo) umiru tek što se rode. Institucionalizovana
vjera je ne-vjera. Drugi ljudi opet preživljavaju svoju fiziþku smrt i
generuju historiju. Prvi vegetiraju ahistorijski, dok su Homer, Buda,
Aristotel, Shakespeare kao "Homer", "Buda"... ili svojevrsne antropske i
historijske veliþine i danas prisutni i žive u drugima. Tajna je dvojnih
ljudi u tome što barbari i društveni sitniš žive izvan sebe, dok razvijeni
žive u sebi preko ostalih.
Ljudi ne bi bili ljudi kad ne bi zalazili dalje od progaženih staza.
ýovjek je djelatan i uman, i zato jedino biüe koje luta. Dobro se kaže da
ne pobjeÿuje ko ne griješi, nego onaj ko brže ispravlja greške. U ljudi je
opüenito tako.
Sebivanje oznaþava proces u kojem bivajuüi savladava vlastitu
entropiju. Sebeeksploativnost, pasivna kontinuacija i tobožnji
- 243 -
tradicionalizam, vegetiranje predstavljaju razliþite manevre izbjegavanja
entropije na granici pukog opstanka. Mnoge biljke preživljavaju atake u
vidu dugovremene redukcije života na sjemenku, druga biüa
zadržavanjem zametka, treüa krajnjom pasivnošüu organizma. Sliþno
tome drevna društva se lišavaju svojih neproduktivnih þlanova, prekidaju
uobiþajene radnje i vraüaju se natrag, poput ranog srednjovjekovlja u
Europi, i poþinju iznova.
Poimanje vremena duguje naþinu bivanja. Ljudi sebe najprije
uklapaju u vanjske prirodne procese i služe se prirodnim vremenom.
Neposredni bivni proces odmah probavlja njihovo vrijeme, stoga se s
njim ne raþuna. No otkako se pojavljuju bilo kakva znaþajnija društvena
zbivanja, vrijeme se - u neku ruku þak i ono prirodno - ukljuþuje u
društveni proces i povijesni slijed. Egipüani i Kinezi su ga odbrojavali po
vladavinama dinastija. Grci uglavnom nisu imali takvu vladavinu, pa su
za osnovicu kalendara uzeli najveüu manifestaciju zajedništva života.
Piramide simboliziraju više nadljudsko i vjeþno vrijeme, a grþke olipijade
relativno i društveno.
Opüi procesi potiþu ljude, a oni se sa svoje strane angažiraju u
njima, dakako radi sebe. To ih, meÿutim, þini historijski aktivnima i
aktualnima, što je djelomiþno omoguüilo novije revolucije i reformistiþke
i futuristiþke pokrete. Ljudi novijih vremena nagaÿaju o tzv. smislu
historije, jer zaista dospijevaju u historijski relevantne procese.
Doživljavaju ih kao totalitet svijeta i vremena, te pokušavaju dati svojim
akcijama opüi znaþaj. Ukoluko se izvlaþe iz kriznog meteža, u tom
sluþaju dolazi do stvarnog historijskog pomjeranja.
Historija ne može puno odmaknuti od ljudi - ispred njih niti iza
njih. Ona se, zapravo, sastoji od toga da ljudi imaju posla sa sobom, a
naþin kojim sa sobom raspravljaju; ona pokreüe njihov život pošto oni
pokrenu nju, jer tek to ima razvojni znaþaj.
A-historija. Historijski proces sadrži dva momenta: spremnost
bitelja da se mijenjaju i njihovu sposobnost da istovremeno zadržavaju
svoj kontinuitet unutar novog oblika. Tamo gdje nisu zastupljena oba
momenta, nema društva koje bi se razvijalo, pa traje a-historija. Poznato
je s kojom su odluþnošüu stari narodi odbijali inovacije. Nisu imali snage
za promjene ni sredstava pomoüu kojih bi ih kontrolirali ili se samo
branili od njih. Strah pred njima je opravdan jer zavlaþe u nepoznato. Po
njih je opasna i neprihvatljiva svaka buduünost koja nije ponavljanje
prošlosti. Uostalom, ni prošlost nije njihova, jer nije po njima, veü su oni
po njoj. Zato su je posvetili i obogotvorili. Kad ljudi nisu po sebi, onda
ne mogu biti kako valja svoji, nemaju minulost ni buduünost, dakle ni
- 244 -
historiju. Bitelji potom ne kontinuju na razvojni naþin, ne kumuliraju
nove sadržaje i ne potiþu se meÿusobno, nego se na dugom i
nesagledivom putu jedni drugima gube iz dogleda. Prethodne generacije
ne ostavljaju traga, iza njih se praktiþki ne naÿe ništa, pa nema razloga ni
naþina evidovativrijeme. Rekli smo da oni prvi "kalendari" nisu
kalendari.
Kad je rijeþ o historiji, trebalo bi misliti na usmjerene autogene
procese, þak i onda kad su znatno nevezani. Kad ne možemo dokuþiti
nikakvog inicijatora zbivanja - a þesto ga i nema - svejedno se nešto
uvijek naÿe što se pri tom sami sebi ponudimo, a to je Hronovo vrijeme
ili ono hipostazovano. Vrijeme tobože sve raÿa i sve pokopava, "zeman
gradi, zeman razgraÿuje", "vrijeme i vremena mijenja". Ovdje þovjek
svaki put klone pod dogaÿanja koja mu presuÿuju. Za sve u þega ne
možemo ustanoviti da jest po sebi ili po ovome ili onome, kaže se da ga
je vrijeme donijelo. Legende i mitovi oslikavaju zbivanja što ih Hronos
prireÿuje.
Kad þovjek u svoju akciju stavlja jedno, a sasvim drugo mu se
vraüa, onda kaže da mu je ovaj drugi neoþekivani završetak donijelo
vrijeme. I, zaista, "vrijeme" nam samo od sebe donosi darove i odnosi naš
trud kad god nismo u stanju pouzdano vladati sobom.
Ljudi djeluju na relativan i vremenit naþin, a Vrijeme na
apsolutan ili vjeþan. Sve što se ne zasniva na sebi - bio to þovjek, društvo,
svijet - mora svoj zasnov uzeti iz neþega drugoga, drugo iz treüega i tako
u beskraj. U takvom procesu, naravno, nemamo nekakvog uDjela. To je
djelo Apsoluta ili Iskona. U vezi s primjedbom što je bog radio prije no
što je stvorio nebo i zemlju, Augustin objašnjava bogu i ljudima: "Ti si
stvorio sva vremena i sam si prije njih"... Da bi bio tvorac svega, mora ga
se izvesti izvan svega - izvan bivstva, vremena, izvan stvarnosti. Od
davnina je za mnoge ljude jalovost ovog postupka bila oþita; ono samo
odgaÿa odgovor i prebacuje u pustu i nadvremensku beskonaþnost što se
tako raÿa u i nama nastavlja kao naš fenomen.
7.1.
Sinergizam i dominante
Da bi se doživio i pojmio stvarni univerzum, a ne samo njegov
privid ili tradicionalna slika, da bismo se pomakli od geocentrizma do
modernog univerzuma ili od stvorenog "prvog þovjeka" do autogenerativnog biüa, za to je potrebna þitava istorija; no stvarne istorije nema
po mnoga tisuüljeüa. Ljudi se na vidljiv naþin nisu upisali u prošlost i
- 245 -
uþinili je svojom, stoga im sebivni proces ovako ili onako nestaje u
inobivnom.
Drevni ljudi nisu nositelji svoje životne situacije, ne tvore je; ona
za njih zapravo ne postoji. "Situacija" nastaje bez njih. A kako ne pripada
njima, veü redu zbivanja, nastavlja se i poslije njih. ýovjek izvodi radnje
u nadljudskoj "situaciji", on je njezina pojava. Ono što se s ljudima zbiva,
djelo je sila zbivanja. Ne uspostavlja þovjek vezu nego sile dogaÿanja
vežu þovjeka uza se i meÿusobno. Po njima je nastao, po njima živi i mre.
Instinkt ga goni u život, on se nada i priziva okolnosti pomoüu kojih bi
nastavio.
Sebiv ima krivudavu liniju koja se u sebe uvrüe, stoga nikad nije
dovoljno razumljiv. Kao subjekti trebalo bi da poimamo iz odnosa prema
sebi. Odnos se meÿutim ne može podudarati s bivnim tokovima. Ne
obuhvata ih, stoga ne može kontrolovati cjelinu bivstva. To bi zahtijevalo
da bivamo realno prije no što jesmo. Stvarni proces je drugaþiji: sadašnje
bivstvo sadrži u sebi elemente buduüega, tendira k svojim moguünostima
zajedno s ljudima koji u tome uþestvuju. Prije bivstvo "osvaja" ljude
nego ljudi njega. Jedino što se na tom da mijenjati je vrijeme ili razmak
izmeÿu stihijskih bivnih impulsa (zbivanja) i subjektne aktivnosti Kad se
stvar promatra s gledišta relacije þovjek - kontinuum, onda iskrasavaju
bivne "situacije". One tvore dominante ili "moü" bivnog procesa nad
bivajuüim ljudima.
Dominanta izvire iz nužnosti stalnog transformovanja bivstva u
eksploativni proces. Ljudi sebi "nameüu" eksploativnost, a ona svemu
ljudskome kompleksnost. Donosi pri tome nužnost koja još ne navodi na
slobodu. Ona je ÿavo protiv socijalnog anÿela, revolucija i
kontrarevolucija u jednome.
Dominanta rezultuje kretanja kontinuuma, vraüa se u to kretanje i
nastavlja kao njegov princip. Ovisno o ovom kruženju tvore se oblici
dominante kao onoga što uvijek jest. Ovo dominujuüe dugo je
dejstvovalo s onu stranu praktiþkog iskustva. Najprije bi se probijalo u
obliku dejstva svojeglavih biüa i duhovnih sila. Kasnije se sabralo u iskon
i sudbinu, kako ga poznaju mitologija, kozmogonija i tradicionalna
metafizika. Prinuda društvenom stvari prvobitno je bila natkriljena
prirodnom nuždom, a potom heteroeksploatacijom. Intenzivni sistemi
više ne rade s takvim faktorima. Umjesto ekonomsko-klasne dominante
prošlog stoljeüa i one nepravilne i sužene pogonske matice, danas imamo
tako široke i univerzalne sisteme koji pretapaju dominantu u svoje
kretanje, u totalitu.
- 246 -
Koliko dominanta ili socijalna Mana izvire iz kretanja cjeline,
koliko se cjelina propada u sebe, a koliko se pak odluþno reproducira - to
je promijenjeno pitanje pasivne i aktivne kontinuacije.
(a) U sinkretizmu ljudi su se od roÿenja poistovjeüivali s onim što
jest i s onim po þemu sve jest (orenda), nije bilo odvojene dominante,
sluþajnost i nužnost su još uvijek bile spojene u naravi duhova. Najprije
je dominanta neodvojiva od ljudi, nema niþega što bi posredovalo izmeÿu
nje i ljudi; ona je apsolutno udaljena i apsolutno prisutna.
(b) Kako se dominanta formira, tako i dejstvuje. U naše doba je to
jedan te isti proces. Ovdje dominacija sublimira u totalitet.
Tako se dobiju: Mana, Imperium, Nužnost, Totalita.
Za današnje ljude sekundarna društvenost je ipak nekakva
þinjenica, za srednji vijek i ranije cjelina je bila nad-þinjenica, bio je to
udes. Kontinuum ne izvire iz tekuüeg života ljudi niti se tek tako
priklanja životu. Put do lika cjeline bio je tako dug, da ga niko nije
mogao izmjeriti, izvori svega bili su nepoznati, vrijeme i naþin nastajanja
neuhvatljivi. Cjelina je bila sasvim izvan dosega, utoliko je njezino
dejstvo bilo strašnije. Svijest o njemu bila je neprikosnovena. Nije þudno,
jer i danas smatramo suludima ponašanja i vjerovanja ljudi koja ne
dijelimo s njima. Klasiþni politiþar se žestio i raspirivao graÿanske strasti,
dušebrižnik je prijetio paklom, oba su nastojala dotuüi i predobiti ljude
bijedom što ih je veü morila. Progonili su onog ko je nešto poduzeo da se
kaje, onog što je nešto smislio da prizna grešku, onog pak što se ponadao
uspjehu, tjerali su da traži oprost zbog oholosti, jer nema ništa gore od
težnje za slobodom i od drske sklonosti þovjeka da bude þovjek i da
uopüe živi zato što se njemu živi.
Postiüi realnu izvjesnost sobom znaþilo bi savladati svijet, a to je
bilo nezamislivo. Ako se ide za definitivnom izvjesnosti, najadekvatnija
su negativna rješenja kao što su nirvana i ataraksija. Ona odbacuju
pokušaj da se postigne realna izvjesnost. Drži se da je ona principijelno
nedostižna. Odbaþen je i pokušaj, inaþe apsurdan, da se izvjesnost
vlastitim bivstvom pronaÿe izvan bivstva u neþem drugom. Izvjesnost je
izvjesnost sobom, i kad se ova forma apsolutizira, nastaje negacija svega
ostaloga, pa uÿe u apsolutno bivstvo izvan stvarnog pitanja odnosa prema
sebi. Buda se dao u tom pravcu: Kad veü ne mogu savladati svijet,
moram savladati sebe. "Budite sami svoje utoþište!" U nirvani se Apsolut
i Subjekt poistovjeüuju, i to u apstrakciji apsolutnog subjekta. Izvjesnost
u Drugome proturjeþi pojmu izvjesnosti. Ima isti smisao kao život u
Drugome, život izvan sebe ili smrt. Ove dvije stvari su nerazdvojne. Od
toga ni Buda nije mogao pobjeüi. Stoga, da bi spasio princip þiste i
- 247 -
apsolutne izvjesnosti, morao je napustiti život, otprilike u duhu uzvika
"Bolje smrt nego ropstvo!".
U novom vijeku moglo se nadodati "Nismo vjernici, mi smo
istraživaþi". To što nalazimo, to nas hrabri ili obeshrabruje, a jedno i
drugo upuüuje dalje, i tako nam se þitav život sastoji od traganja,
pronalaženja i zaborava. U doba Bude nije se ništa istraživalo. Za nešto
takvo trebalo bi se realno distancovati od svijeta i tekuüeg života i uþiniti
ih svojim predmetom. A to je bilo nezamislivo. Preostale su dvije druge
"moguünosti": neposredno se predati Svijetu, kako to þine svi smrtnici, ili
se dati suprotnim smjerom, pa preko vlastite apsolutizacije neposredno se
diüi iznad svega. Do Nirvane se ne može sluþajno, ne može na sreüu, a u
stvarnosti pogotovo ne može. Stara Nirvana kao apsolutna izvjesnost,
sliþno vjeri, poþiva u apsolutnoj rezignaciji na svijet i život, na savršenoj
fikciji.
"Na kraju, sloboda je njihova...
Sami sebi oni su rodni kraj,
Sami sebi oni su grob i grobište.." (Tacudži Mijoši)
Neposredna sloboda odgovara apstrakciji sebivnosti. Izvorni
budizam je dosljedniji od bilo kojeg drugog puta k apsolutnoj izvjesnosti.
ýovjek kao duhovno biüe nije sudbinski podanik nijednog duhovnog
biüa. On se na ljestvici duhovnih moüi i vrijednosti kreüe tako reüi prema
vlastitoj duhovnoj snazi. Buda je jednim genijalnim potezom izvršio
radikalani zaokret i izbio na najviše mjesto koje se u svijetu tzv. þiste
duhovnosti može postiüi. Smisao þovjekove aktivnosti nije u postizanju
bilo kojeg mjesta na ljestvici postojeüih duhova. Sve postojeüe pati od
odrednica svoga biüa. Ono o þem se Budi radi, ne lebdi iznad njega, ne
dolazi iz prošlosti, iz buduünosti ili vjeþnosti- ni od kuda. I, dodajmo,
Nirvana ne postoji o sebi, ona nastaje upravo time što se o njoj i na njoj
radi. Ona je izvan svega ostaloga, jedino sobom je ispunjena. Postigavši
nirvanu, Gautama proglašava da mu više ne treba naš svijet ni naši
bogovi. Prevladavši sve, prevladao je i svoje ograniþeno biüe, sad je,
zahvaljujuüi vlastitom naporu, stao izvan svega kao apsolutno
samodovoljan. Izvorni budizam je jedina savršena iluzija kojoj se ne
može ništa prigovoriti.
Buda najzad poziva ostale da krenu istim putem: "Budite sami
svoje svjetlo, sami sebe pomažite i ne tražite druge pomoüi! Istina do
koje ste sami dospjeli, neka bude vaša zvijezda vodilja i pobjeda!". Dok
službene religije koje vode porijeklo iz podruþja izmeÿu Tigra i Nila
njeguju þovjeka za potrebe boga, najvitalniji duhovi Indije do danas
- 248 -
propovijedaju životni put ili njeguju boga po nekakvoj “mjeri” þovjeka.
Prema njima vjera ne može prethoditi iskustvu, trebalo bi slijediti iz
iskustva. Dosljedan sljedbenik Bude mogao je izgledati veliþanstveno.
Iduüi kroz pusti svijet, od niþega k niþemu, jedina "meta" bilo je biüe što
odolijeva svemu i neprekidno bdije nad svojim identitetom.
Postoji više koncepcija subjekta kao emanacije apsolutnog duha.
Njemu uvijek nedostaje glavno - sebitnost. Ontološki pustinjak, dosljedan
i radikalan, ukida zavisnost i proglašava sebe apsolutom. Postupak je,
razumije se, formalan, dospijeva se do konaþne jednakosti sa sobom, ali
izvan svijeta i vlastitog jesna. Ovamo spada i aseitet nekih humanista kao
ostatak stare metafizike. Njihov humanizam se je ogriješio o svoj vodeüi
princip kad je svoga ýovjeka uzdigao iznad svih živih ljudi.
U doba realite išþezli su duhovi iz prirode, vještice i proroci iz
društva, podzemno carstvo je zatrpano, Nebo se popriliþno urušilo, vjeþni
bogovi su se zagubili. Sve pojedinaþno je izrelativizovano, jedino cjelini
se ne da postaviti meÿa ni pitanje. Ona se sastoji od paganskih sila i
materije realnog života, a to sve je tu, u nama i oko nas, tako da dominuje
ono što se kao dominanta probija. A to je svašta i ništa ako bi se tražilo
strogo odreÿeno.
U predekonomsko doba vlada osjeüaj da se sve zbiva iz nekakve
pozadine i prošlosti ili supstancijaliteta. Novi vijek ostavlja sasvim
drukþiji dojam: sve je u sadašnjem opüem kretanju. U prvom sluþaju
supstancija je "ispred" subjekta, u drugom subjekt "ispred" supstancije.
ýovjeka je sam Bitak predodredio za slobodu. Udahnuvši mu svoj
princip, uþinio ga je ontološki slobodnim biüem. Od renesanse naovamo
pitanje se þesto raspravljalo, najsvjesnije Descartes, Hume,njemaþka
klasika - svi imaju naznaþen prelaz "od supstancije k subjektu". Potom su
nastupili vitalisti sa životom, odnosno egzistencijom koja ima zadatak da
se umetne ispred supstancije, a da individuum postigne primat pred
društvom jer þovjek je "biüe u kojeg je egzistencija ispred esencije"
(J.P.Sartre).
Sva tzv. neposredna sloboda je isprazna igra s formom. Uopüe se
tu ne radi o slobodi, nego o apsolutnoj egzistenciji. Lišiti se nametljivog i
sputavajuüeg svijeta, makar i ludovanjem, trebalo je znaþiti da subjekt
ostaje na svojeglavosti i da se ne predaje niþemu na ovom svijetu ni izvan
njega. Odriþe se svega, dakle i slobode. Staroindijska sloboda je
uglavnom apstrakcija. U njoj se biüe lišava svijeta, þak i sebe. Postoji
tobože uz odsutnost svega realnoga. Sliþni su izrazi: biti "osuÿen na
slobodu" ili "stvoren za slobodu" (Bochenski, Tillich); "sloboda izvire iz
negacije svega þime nas mami naš svijet" (Sartre). Heideggeru se javlja
- 249 -
sloboda na isposniþkom putu k smrti. "Slobodan je zaista samo onaj ko je
uvijek spreman umrijeti" (Diogenes). Spomenuti gordi uzvik "Radije
smrt nego ropstvo!" ima razumljiviju formu - ostaje na strani života,
prihvata smrt kao poraz, a ne kao smisao. Sloboda u Drugome (bogu,
prirodi. zakonima, historiji) predstavlja nešto pomaknutu poziciju nužde.
Novovijek je (a) najprije pokušao zamijeniti supstanciju
subjektom, ali tako što se radilo o zamjeni negativne supstancije
pozitivnom. Potom je uslijedio pokušaj, otprilike na liniji Vico-Hegel, (b)
da se supstancija rastoþi u historiju. Marx je najzad obje kategorije sažeo
u (c) supstancijalnu historiju ili u revoluciju, odnosno u njegov
"historijski materijalizam" . U njoj se je nastavilo daljnje sažimanje dok
se nije došlo do neke vrste pragmatskog esencijalizma. Historijski
nastrojena supstancija i teleološki orijentovana historija guraju ljude
pravo u Revoluciju. Historija se posredstvom ljudi odnosi prema sebi, a
ljudi u djelotvornoj historiji nalaze smisao života - "revolucionarnu
poruku". No esencija uzurpuje egzistenciju onako kao supstancija
subjekt. Revolucija što se služi ljudima da bi prekrojila historiju, ne
razlikuje se puno od reakcije koja postupa sliþno u nastojanju da povrati
staro stanje. Nije dostojno ljudi da se pokoravaju i služe, þak ni historiji i
"boljoj buduünosti", niti da rebeluju bez potrebe. Ljudski je pronalaziti i
realizirati moguünosti.
Umjesto socijalnog bogatstva zapoþela je, u ime klasne þistoüe,
socijalna pustoš. Diktatura klasnog izbavljenja nema ništa više smisla od
poznatog zlopaüenja oko individualnog spasa. Bilo je to samoubilaþko
þišüenje društva od društva, i to razaranjem pogona i formacija kao
historijski izraÿenih i najproduktivnijih struktura.
- 250 -
ýetvrti dio
UNIVERZUM POTENCOVANE ENTITE
1. “VINUTI SE JEDNIM SKOKOM IZNAD OVOG SVIJETA I
PONOVO ZARONITI ISPOD NJEGA”
U naše doba na snazi su aktualni intenzivni kontinuumi koji su
izrasli iz pogona i realite, poglavito iz ekonomizma, poznatiji pod
imenom kapitalizam. Njihovi glavni nositelji su rekombinirani subjekti;
pomoüu modernih institucija su prilagoÿeni za obavljanje opüih
socijalnih, ekonomskih i psiholoških funkcija. Otuda pak moderni
sistemi.
Sve vrijeme civilizacija je težila da digne svijet iznad ljudi.
Sistemi su vjerovatno najadekvatnije dovršenje civilizacije. U njemu
svejedno nema niþega što se nije pojavljivalo i ranije - osim sistema,
naravno.
U vrijeme sistem ravijaju tri znaþajna procesa: zadržava aktivnost
subjekata ispod razine globalnih oblika i degradirju subjekte na bitelje;
tvore intenzivne biteljske komplekse. Aktualna kontinuacija prerasla je u
autoreproduktivni sistem. Sistem, sekundarnost i totalita uzajamno se
pretpostavljaju.
Aktivniji kontinuumi razgraÿivali one trome i manje produktivne
organizacije. Nekadašnji pobjednici Kine postajali su Kinezi, pobjednici
Rima Rimljani. Meÿutim u naše doba ameriþki imperij spontano raste,
dok su se engleski, ruski, indijski spontano raspadaju. Snažna društva se
formiraju aktivno, uglavnom "odozdo", preko aktivnošüu postojeüih
ljudi. Vele sliþno staroj izreci “U Alaha ima dana” ili po teologu “Nema
vremena, postoji samo vjeþnost” .
Vremenski teror- što se posebno osjeüa u doba sistema- naglašava
da je naš bivni proces nezavisan od nas i da ima svoj ritam koji moramo
pratiti. Ko stiže prvi, njegovo je vrijeme. Kaže se da je ono prostor
slobode, meÿutim, samo "slobodni" i moüni, "imaju vremena" i s njim se
druže dok oni pak što stalno jure za nedostižnim vremenom žive izvan
sebe, jer žive u vremenu koje se samo sebe "odbrojava". Ponekad samo
ovo mišljenje spada u poduzetništvo i naziva sebe futurologijom.
Intenzivna cjelovitost radi sa "svojim ljudima", koje je ona
othranila i uzdigla. Umjesto mitološkog iskona pojavljuje se svojevrsni
socijalni iskon. To je planet koji su ljudi sazdali i na kom su se rodili.
Granice i karakteristike ovog svijeta se preobražavaju u kvalifikacije
- 251 -
ljudi. Njihova realna egzistencija je svjetska, razvijena je u objektivitet.
Živi se cjelinski, pojedince i grupe najþešüe razlikujemo po njihovu
mjestu u cjelini.
U starim društvima gotovo da nema vidljivih promjena i napretka.
Nekad su ljudima trebali vjekovi da bi uþinuli ono što ljudi današnjice
uþine "sad". Bila su potrebna staljeüa i tisuüljeüa da bi "pronašli" neko
oruÿe, odjevni predmet, neku posudu ili "izradili" ovu ili onu tehnologiju.
Danas se u specijaliziranim laboratorijima mnogo toga obavlja "preko
noüi".
Isplivalo je na površinu ono na þem se ljudi održavaju. Umjesto
kontinuuma išþezavajuüeg u proteklom vremenu, nastupio je novi
poredak stvari koji je preokrenuo smjer kretanja. Uzurpirao je þovjeka i
stvarnost, te oboje zatvorio u sebe. Aktualna cjelina, umjesto
tradicionalnog Iskona, razastire pred ljude socijalnohistorijski "Rodos".
Utisak je da se poziva þitavo þovjeþanstvo da "sad" i "ovdje" þini što je u
njegovoj moüi.
Sa sistemom se prilike mijenjaju. Dolazi do svojevrsne fuzije
rasutih pogonskih sila i upojedinjenih ljudi u aktualno organiziranu
cjelinu. Otvoreno tržište, samostalni graÿani, industrijski gradovi, nacije.
Historijske su tvorevine, meÿutim, ne dejstvuju više iz prošlosti i
sporadiþno, te svaka po svojoj naravi i odvojeno, nego u sastavu aktuelne
dinamiþke cjeline.
Funkcijsku socijalizaciju meÿutim prati subjektno rastrojavanje.
U novije doba þovjek se prisiljava sam na ono na šta je ranije prisiljavao
sam, tako da se þini da je izvor prisile u nama ili da je uopüe nema.
ýovjek to osjeüa kao prirodnu nužnost koju mora slijediti veü zato što je
došao na svijet. Ljudi nikad nisu bili toliko okupirani opüim kretanjem.
Svojevremeno su se nasmrt borili za elementarne uslove života, danas su
u situaciji da se moraju braniti od njih. Sekundarna socijalizacija
predstavlja podruštvljenje naslijepo, tj. usmjerenim tokovima mnoštva
povezanih elemenata, te relativno stalnih i pravilnih interakcija. Sve
zajedno tvori poredak ponašanja bez odgovarajuüe volje i inicijative
uþesnika.
Jedinka se može donekle otimati društvu putem aktivnog
savladavanja njegovih instanca. Pokušava život za svoj raþun. Ako to nije
u stanju, ostaje jedino da im se predaje. "Osposobi se da obavljaš jednu
funkciju" - poruþio je svojim savremenicima E. Durkheim, jedan od
osnivaþa sociologije sistema. Egipatski autor od prije 4500 godina daje
drugaþiji "savjet sinu": "Primi na srce pisarsko umijeüe, jer samo tako se
možeš osloboditi rada i postati ugledan þinovnik." Svaki od savjeta
- 252 -
govori za svoje doba. Visoko socijalizirana eksploatacija prevodi
življenje na fungiranje u sistemu, dok se na ranim stadijima sistemski
element nadodaje osobnom životu. Durkheim je sociolog i ideolog
kombinacije i rekombinacije. Podjela rada, po njemu, izaziva meÿusobnu
zavisnost, solidarnost, i tako zasniva moral i sveopüi "spasonosni pritisak
društva". Pojedinac više ne služi drugom pojedincu kako je to nekad bilo,
nego þitavom društvu, þovjek je "organ društva". Durkheim je toliko
obuzet idejom sistema da poistovjeüuje rad s ukupnom životnom
aktivnošüu, a þovjeka s Djelateljem u sistemu. Zatim iz ispravne
konstatacije da "podjela rada ne dovodi u vezu pojedince nego društvene
funkcije" izvodi pogrešan zakljuþak. U njegovoj koncepciji rad je
društvena funkcija, a radnik društveni funkcionar. No iz toga slijedi nešto
drugo. Ako podjela rada ne dovodi u vezu osobe nego funkcije, onda ono
što nastaje, nije zajednica ljudi, nego sistem.
S antropskog stanovišta rad ima izopaþenu formu. Nekad se
proizvodnja koncentrirala oko subjekata, stoga se dijelio rad. Sada je to
intenzifikacija funkcije uz stalno ograniþavanje þovjeka na nju
jedan je od naþina kako svoju društvenost pretvaraju u moü nad sobom.
"Nije više moguüe zamisliti društveno djelovanje prema
antropološkim i duhovnim strukturama vezanim uz jedinstvo liþnosti;
teoretiþar ni praktiþar danas ne može pretendovati na stanovište i
samouvjerenje da kao liþnost otjelovljuje tako reüi uopüeni subjekt
društvenog djelovanja. Društveno djelovanje u naþelu treba shvatiti kao
sistem kooperacije i specijalizacije u kojem je podjela rada rascijepila i
uþinila uzajamno zavisnima ne samo predmetnu sferu, nego i vlastite
oblike djelovanja i mišljenja. Ovaj sistem više ne dopušta da se u jednoj
glavi povezuju dijagnostiþke i programske misaone forme, te stanovište
onoga što treba biti i onoga što jest" (H.Schelsky).
ýovjek pogona je uglavnom fragmentaran, a þovjek sistema
segmentaran. Otuda sveopüa segmentarnost, jer ništa nema mjesto po
sebi, nego po mjestu u zdanju cjeline. Utisak je da je rad ostao, a ljudi
nestali, umjesto njih su operatori u ljudskom ili tehniþkom obliku. Od
njih se zahtijeva par stvari: lojalnost, adaptivnost, "osposobljenost za
nešto korisno", jednom rijeþju, podobnost za vršenje Odreÿenih
operacija. Veü A. Smith se žalio þak i na male sisteme iz njegova doba.
Kaže da degradiraju umne i fiziþke sposobnosti ljudi, ne daju prilike da
se ljudi koriste intelektom i da razvijaju inventivnost. Iskljuþeni su iz
širih socijalnih aktivnosti, stoga takoÿe iz opüedruštvenog interesa. U tom
pogledu, tvrdi s pravom, bolje stoje barbarska društva. Svako je ratnik,
državnik sa puno smisla za stvari cjeline; zna cijeniti druge ljude, a od
- 253 -
njih takoÿer bude cijenjen. Zanimanja pojedinaca bila su kudikamo
raznovrsnija nego danas i svaki þovjek je bio spreman upravljati
zajedniþkim poslovima tadašnjeg društva. Nasuprot tome, veüina
savremenika je bez ikakve veze s cjelinom, ne poznaju je i ne zanima ih,
jer svako tavori u nekom njezinom malom kutu. Prema Smithu prednost
je svejedno na strani modernih društava: "premda je u civiliziranom
društvu mala raznovrsnost zanimanja u veüine pojedinaca, ipak postoji
skoro beskrajna raznovrsnost zanimanja u cjelokupnom društvu". Za
njega je to bilo prije svega bogatstvo društva koje se nekim þudom
razvija na raþun osiromašenja individualiteta. ýitavo "Bogatstvo naroda"
je posveüeno tendencijama koje vode ka bogatom društvu. Razvijena
ekonomija uvijek je u biti opüa stvar, a nipošto samo pitanje privatnog
bogatstva.
U tom smislu je bila predložena "opüa teorija dogaÿanja"
(Kotarbinjski, npr.) na kojoj bi se zasnovale sve discipline i sama praksa.
Aristotel zamjera Spartancima da sve žele postiüi pomoüu jedne jedine
vrline - ratništva. "Samo po sebi se razumije - kaže on - da su dobra što
potjeþu od mira veüa od onih što ih donosi rat." Prema njemu "krajnji je
cilj postizanje mira i slobodnog vremena" ili dokolice u kojoj se þovjek
posveüuje sebi. Spartanci razvijaju pojedinaþnu sposobnost kako bi preko
nje izmogli opstanak. U naše doba svi smo “Spartanci”.
Dok živimo da bismo opstali, ne možemo biti sebi cilj, veü samo
sredstvo preživljavanja. U ulozi takvog sredstva þovjek se mogao pojaviti
kao ratnik, ratar, stoþar, radnik, ali i trgovac, administrator, politiþar,
dakle neka jedinka odgovarajuüeg sustava. Kritika konformizma optužuje
osobu za nešto za što nije kriva. Ona samo uzima na se prinudnu stranu
života kako joj to nalaže opstanak u sistemu. Individualitet se mora
potiskivati. Nekoü je bio buntovan a sad je, prema sistemu,
"nekonstruktivan". Ukoliko pojedinac sam sebe ima na oku i slijedi
zahtjeve bez direktne prisile, drži se da je slobodan. Sociolog tvrdi da
vlastito "Ja nastaje iz uloga, a ne uloga iz Ja" (Moreno).
1.1.
Prevlast sistema
Fungiranje aktivnost bez djelovanja, a institucija društvo bez
druženja, tako da se antropski isprazne relacije pretvaraju u sistem.
Sistem je sastavljen pretežno iz institucija i pogonskih sila.
Samostalan je, a institucije su izvedene; sistem je bez svrhe ili je sam sebi
svrha. Istitucije predstavljaju neku vrstu ponovnog prisvajanja opüeg
- 254 -
bivnog ciklusa. Preko njih ljudima se približava ono što ih inaþe nadilazii
zatvara put jedinki put ka ostalim ljudima i povrat prema sebi.
Sistemske formacije. Ljudi oduzimaju od svoga života da bi dali
život cjelini. Sistem potom preko institucija potiskuje u pozadinu stare
formacije i proizvodi nove odnose iz svoga ustrojstva.
U manje razvijenim dijelovima svijeta gdje je sekundarna
socijalizacija nedovoljna da bi obuhvatila i preobrazila ljude, umjesto
modernih institucija prevladavaju stare formacije - etnici, lokaliteti,
deklasirani živalj, crkve, samonikli primitivni slojevi i opüenito slabo
povezani pogoni. Društvo se ne oslanja na poredak kao u sistemu. Ovdje
se poredak neprestano okreüe oko socijalnog zbivanja. Vjerovatno zbog
toga kaže Tacit da "najviše zakona ima u najpokvarenijoj državi".
Poredak je u volji onih koji su prigrabili vlast, dok su ostale objektivne
odrednice sustava neizvjesne. Takva vlast je neizbježno kruta, kruti su i
njezini podanici i protivnici. Javni život se odvija izmeÿu strogog režima
i rebelije.
Sužiüe djece i roditelja u duhu stroge tradicije, i bez slobodne
inicijative sliþi prilikama u stadu slonova. Sužiüe druge heteroeksploativne faze stvara socijalne nejednakosti, diferencijacije izoluje jedne,
daje prednost drugima dok se ne dobije ukupna struktura koja crpi iz
podþinjenosti ljudi a ne iz njihove slobode. U rodu se opüa funkcija nije
mogla odvojiti od cjeline, niti od ponašanja jedinke. ýovjek polisa je bio
konkretna opüost, a þovjek sistema je apstraktna jedinica.
Biti "predmet", znaþi biti izložen aktivnosti neþega drugoga i biti
podvrgnut pod opüe radnje. Ispitivani student, ispovjedani vjernik,
osumnjiþena osoba na saslušanju, makar bili bezgrješni i nevini,
subjektno su stopirani. Dovoljno je na trenutak promijeniti uloge, pa
nametljivog žurnalista, oholog istraživaþa "sluþaja" ili bilo kojeg
povjerenog moüima postaviti u položaj predmeta da bi trenutno bio
zablokiran i subjektno suspendiran. Ostaje samo u radnjama koje ga þine
uprvo predmetom. S promjenom mjesta u sistemu mijenja se osoba.
Mjesto je preþe od osobe: mjesto daje moü, oduzima pamet, pribavlja
ugled; oprema osobu s nekim karakteristikama, a druge joj plijeni. Sistem
angažira ljude za sebe, njega se ne tiþu meÿuosobni kontakti.
Za posljednjih stoljeüa moglo se toliko puta þuti da su propale sve
vrijednosti, ideali, moral, umjetnost, da je "þovjek mrtav". Sve ljudsko je
mrtvo. Sistem, to carstvo utvara, proždire sve s þime dolazi u dodir.
Kamo god se þovjek zaputi, opet dospijeva u prostor sistema u kojem
smo za njega angažirani. Iz njega se ne možemo vratiti ili, što je isto,
možemo, ali praznih ruku.
- 255 -
Moü svake moüi je u ljudima što je nehotice proizvode, a ne
kontroluju, iako nikad potpuno ne odustaju.
Od politike je opet ostalo malo: u okviru moüi politika graÿanstva
je suvišna, a izvan moüi nemoüna.
Ljudi se do te mjere sažive s nekim institucijama da drže do njih
kao do svoga šireg biüa, i tako nadomještaju vlastito biüe širim aktualnim
biteljskim oblikom. Ulazeüi u sistem što sam sebe reguluje, oni više ne
reguluju sebe ni njega. Takozvan i birokratizam poþiva na þinjenici da su
društvene stvari naþelno pred-odluþene, te da su ljudi pred-obavezani i da
je istina pred-rasuÿena. Nekada su se formiranje i reprodukcija sliþnog
stanja razvlaþili na vjekove, pa je proces imao oblik vjere, tradicije,
sudbine, a sad je sve prisutno, privijeno uz ljude kao akutna nužnost i
opipljiva socijalna stvarnost.
Popularni pojmovi o birokraciji, prema kojima se radi o "vlasti
propisa", o "vlasti ureda" i sliþno, što M. Weber smješta u državni aparat,
poduzeüa, sindikate, stranke, univerzitete i bolnice - pokazuju da se tu
misli na vlast tzv. ustanovljenih zakona pred kojima prema mnogim
autorima (Aristotel, Montesquieu, Rousseau, T. Paine itd.), imaju prednost neustanovljeni zakoni. U birokratizmu je naizgled sve ustanovljeno.
Weber vidi birokratizam u administraciji, hijerarhiji ureda, piramidi
vlasti, u bezliþnoj diktiranoj proceduri, u sredstvima prisile dodijeljenim
þinovniku, u imenovanjima službenika, resorima, u pravu disponovanja
odgovarajuüim službenim materijalnim sredstvima. Rad birokratskog
aparata podsjeüa Webera na dobro organizovanu proizvodnju, koju
odlikuje preciznost, brzina, jasnoüa, subordinacija i minimalni troškovi.
Otuda slijedi njegov zahtjev "racionalne birokratije".
Moü je, rekli smo, heteroeksploativnog porijekla. U obliku moüi
se neki ljudi održavaju iznad drugih, ili bar naspram njih kao
konkurirajuüih aspiranata.
Dogaÿa se nešto nalik poznatom principu neodreÿenosti. Kad se
držimo þovjeka, gubi se stvarnost, kad idemo za Stvarnosti, nestaje
þovjek. Ova moüna stvarnost, to je sistem. Postoji tako što probavlja
divergirajuüe strukture, dok prethodni sustavi laviraju na njima. Kad
stvari ne bi ovako tekle, proces bi se opet na neþem zaustavio i uprazno
ponavljao kao u stara vremena. Sistem u tolikoj mjeri ne istiþe moü, on
predstavlja najvišu razinu društvenosti što je tvore asubjektni faktori. Odnos ne može opstati sam po sebi ili za volju svom subjektu. Stoga se
relacije postavljene na moüi mogu pokazati razvojno efikasnije od þiste
forme odnosa.
- 256 -
Nikad ljudi nisu bili manipulovani koliko danas. Dosta je
pogledati koga sve biraju na izborima, ko ih vodi, koga i šta obožavaju,
ko ih zabavlja i þime. Teško bi se našlo nešto sliþno u prošlosti. Svakako,
ne zato da su ljudi nekad bili napredniji, nego su danas slabiji u odnosu
na opüe oblike, pogotovo institucije. Bila su vremena kad su se ideali
gajili u narodu, a sad su presaÿeni u institucije, u državu, od njih dobivaju
novi smisao i otuda se unose u narod. Tako institucionalizovana svijest
predstavlja obesviješüenost ili konstantne i nemisaone okvire nad kojima
bdije profesionalni dušobrižnik, moralist, rodoljub, voÿa, državnik.
Institucije su organizacije ljudi u sklopu moüi. Biüe moüi s
antropskog stanovišta je bastard. Da bi þovjek prosperovao, mora se u
prvom redu posvetiti instituciji, a ona, ako želi opstati, ne može drukþije
nego predati se gonjenju za moüi. Institucije, pogotovo u novijim
društvima, ne mogu jedna bez druge. Crkva je u izvjesnom smislu u
pravu: konfesije bi davno izumrle, Nebo bi se srušilo da nema crkve. Nije
ona jedina u takvoj poziciji. Kako bi, npr., preživjela država da nije
vlasti, "red" bez policije ili "pravo" bez sudova? Kad bi se narod doþekao
"dobra" bez žrtve politiþara i njihovih stranaka ili kako bi dospio do
"istine" bez ideologa i masmedija? Komunizam se širio u doba nevezanih
i nepredvidljivih socijalnih sukoba, a brzo izumirao svuda gdje nije dobio
državni oblik. Danas ni kriminal ne može bez široke organizacije i
sudejstva države.
Nekad su jedni ljudi živjeli direktno na teret drugih, a sad kao da
svi žive posrednošüu sistema, jedinog opüeg posrednika. Put od roÿenja
do smrti je utrven. Sve je sabrano u cjelinu zvanu sistem i stavljeno pred
þovjeka. Dovoljan je "samo" jedan uvjet: u mladosti se pripremiti i
aktivni vijek odslužiti sistemu prema njegovim propozicijama.
Ustanovljeni svijet, ma kako bio savršen i samouvjeren, vrlo je
ranjiv i ljudski poroþan. Institucionalizam je bolest i prednost našeg doba.
Današnjem proizvodnom radu, tehnologiji ili tržištu ne može se pristupiti
individualno, kao ni vladanju, politici, istraživanju, kulturi, umjetnosti ili
sportu. Otišli su samostalni socijalni žongleri, proroci, mudraci, vještaci i
šarlatani.
Moü više nije proizvod pritiska od strane jednih ljudi i otpora
drugih (uostalom, nije to moü, nego krizni aspekt odreÿene moüi). Moü je
najmoünija uz nesvjesno odobravanje svih.
- 257 -
1.2.
Pluralizam moüi
Politiþki poredak u sistemu nije diktatura, nije sloboda, nije to þak
ni politika u izvornom smislu. Ovoj þudovišnoj amfibiji najbliže je ono
što izgleda kao ideja pluralizma moüi. U njoj se ogleda jedinstvo
individualizam osoba (ambicija, kerijera, sujeta) i totaliteta. Demokratija
se smatra naþinom realizacije slobode, pri þem se pod slobodom razumije
”sloboda moüi”, tj. apsolutno pravo pojedinaþne moüi da sebe plasira,
štiti i uveüava. U tom pogledu su sve moüi iste, a njihovi nositelji
izjednaþeni su u pravima da se koriste razlikama i nejednakošüu, dakle
silama þiji su eksponenti. U tom je znaþajan sadržaj. Kada bismo dali
svim ljudima jednako pravo na laž, prijevaru i pljaþku, iz toga bi nastao
smrtonosan nered. Inaþe jednako pravo na nejednakost vodi ka poretku
moüi.
Iza politiþkog pluralizma stoji pluralizam moüi. Kako se moü
koncentruje i sistem izdvaja i uzdiže iznad ljudi, pretvara se najprije u
demokratizam "konkurujuüih elita" ili "elita moüi", u jedan od naþina
koegzistencije brojnih moüi. Takozvana individualna demokracija, koja
se ispoþetka oslanjala na mnoštvo privatnih lica i sebe tumaþila kao vlast
naroda, pretvorila se s vremenom u demokraciju bez naroda. Demokratija
dijeli vlast, a ne daruje slobodu; ne dijeli moü, jer i sama radi u funkciji
podjele moüi. Tajna ovih demokracija je sekundarna društvenost ili
kontinuumska struktura koja je potom izbila na površinu i u obliku
modernih sistema direktno zagospodarila odnosima i ljudima.
U tome prednjaþi Zapad, jer sistem prije ustanovljenog politiþkog
poretka udara svoj protoporedak u kojem se našla i "volja naroda".
Najprije se išlo od narodne samouprave, sada imamo demokratiju bez
ljudi. Ako u sistemu ide sve bez naroda, zašto ne bi mogla i demokratija?
Nastalo je poznato stanje: onaj ko ima u šaci "narod", može objaviti
"vlast naroda". Ne postoji vladar nad današnjim narodom. Sistem se
razlikuje od prethodnih malih sustava i po tome što donekle raþuna sa
svim ljudima ali kao svojim jedinicama. Ako se danas ne da vladati bez
"volje naroda", preciznije, ako se moü ne da pretvoriti u vlast bez
posredstva naroda, onda se to þini tako da se volju naroda pripaja ka
"volji" moüi, koja na taj naþin istovremeno zastupa sebe i narod.
Uvijek je bilo sporno ko treba vladati, ali se uvijek znalo ko ne
treba vladati - bio je to narod.
Sistemi su nam svejedno bliži od pogona. Pogoni predstavljaju
ovaj ili onaj socio-ekonomski potencijalitet, proizvode stihijske relativno
labilne i slabo organizirane cjeline. Dok sistemi su integrovani društveni
- 258 -
potencijali. To je ureÿen oblik "moüi" koja se dosta pravilno reprodukuje.
Tako moderna politika ide uz pravo, politiþka demokracija uz
ekonomsku, moü uz moü. Tek sad - ne ranije - "svi vladaju i svi se
pokoravaju", dakle svi su ovladani, a ne vlada niko, bar ne u starom
smislu- SAMO SE VLADA!
Demokratija je procedura putem koje narod spontano uþestvuje u
vlasti nad sobom. No kakva üe biti, to puno ne ovisi o narodu. Da bi se
volja naroda okrenula protiv naroda, neophodna je cjelina koja üe þovjeka
uz njegov "pristanak" prepravljati u sistemsko biüe, a od naroda uzimati
njegovu "volju" i þitav život, te nadomještati jedno i drugo "objektivnim
porekom stvari". Moderne sisteme þini osobito moünima þinjenica da
ljudi na njih "pristaju" prije nego su bili upitani, te da su dominantu
prihvatili kao prirodno stanje stvari. Buduüi da su davno sva pitanja
riješena prije no što su postavljena, društveni život je predodreÿen: nema
mjesta za alternativu; nema prostora za samostalan javni nastup; ovdje i
javne organizacije nisu radi þlanstva, nego je þlanstvo radi organizacije.
Ljudi su najamnici sistema, život se služi, društvo je carstvo naseljeno
dušama mrtvih. Ne može se dati u pokret ni na þiju inicijativu, a ipak to
nije Had; tamo se samo trpi, a ovdje se nastavlja egzistencija.
Sistem je nenadmašiv jer ljudi teže ka njemu. Tek što se pojave na
svijetu, odmah nesvjesno nastavljaju kao njegovi doživotni trabanti.
Prema sistemskoj sociologiji lojalno ponašanje nas þini "normalnima",
"graÿanima" i "korisnima", a kritiþka inteligencija nas proizvodi u
podvrstu "deviantnih".
Slaba moü obiþno pribjegava krutim metodama, centralizira se i
organizira hijerarhijski. Ovdje je sama stvarnost "demokratski" nastrojena: "slobodni" smo unutar institucionalnog poretka i "normalni" u
atmosferi uþmalog mentaliteta. Što je sistem, to se zapravo ne zna, ali na
koji se naþin ide u susret njemu, to znaju svi, i za to brinu zahtjevi
normaliteta i regulabilnosti. Najprirodnije i "najnormalnije" stanje ljudi je
da budu ovladani i kontrolovani. Ljudi koji bi živjeli na svoju ruku i radi
sebe, disfunkcionalni su i ugrožavaju sistem. Sistem predstavlja primijenjeni razum, onako kao što su to ranije bili moü i režim, naviše oplemenjen je psihologijom normalnosti.
Moderne države nisu više nekadašnje kasarne za narod. To su
globalne socijalne ustanove. Kako u njima živjeti, a s njima se ne
pomiriti? Ni narod ne može direktno kontrolirati državu; u tom sluþaju
bila bi suvišna. Osim toga, otkad prevladava aktualna kontinuacija,
"izmeÿu" stanovništva i države se množe socijalne strukture što
asimiliraju obje strane i povezuju u sistemsku cjelinu. Dosadašnji
- 259 -
pokušaji da se ljudi riješe države završili su ponovnom izgradnjom
države. Može biti da put k nekakvom buduüem prevladavanju države
vodi preko prethodnog dugovremenog razvitka ipak nekakvih
"neutralnih" sistema.
1.3.
Dvojna angažovanost
U doba realite društvo je razgraÿeno u socijalnu materiju. Ljudi je
radom i borbom dijele izmeÿu sebe i od nje grade svoju socijalnu jazbinu.
No u sistemu ne služe nikome možda þak ni sebi. Tobože rade iskljuþivo
za sebe, ali tako da postupaju u skladu sa zahtjevima svog opstanka u
sistemu. Izvodeüi sistemske radnje, njeguju iluziju da se ponašaju po
svojoj volji. Sliþe dvorskim ludama: sve im je dopušteno, a ipak ne mogu
ništa, bar ne sebe radi. Ljudi muku muþe za svoje dobro, i na naþin kako
ih cjelina angažuje za sebe. ýovjek sam na sebe navlaþi stege života kad
se pušta u icrpljujuüu potjeru za karijerom i individualnom sreüom.
Mnogi ne žive kao ljudi, veü poslujuüi, egzistuju i uzgred žive. Ostala
biüa nemaju takvih nevolja, jednostavno žive ili ginu. ýovjek, naprotiv,
putem djelovanja povezuje oba kraja, to znaþi život ili pogibiju. Živi ko
uspijeva, makar ga uspjeh dokrajþio.
Ljudi se poput životinja prije svega dovijaju u zadatoj sredini, što
na opüem planu izgleda kao biznis ili politika. Nad njom bdiju teorija i
psihologija uspjeha. Empirijska redukcija je opüa i neizbježna: tragedije
se "dešavaju" na ulici, drame se odvijaju u stanu, a ono što danas sebe
naziva filozofijom vrijeÿalo bi sve filozofe prošlosti. Još u prošlom
stoljeüu bio je na snazi redoslijed tržište-politika-pravo-ideologija. Kad
idemo u sistem po život ili svijest, idemo na štetu života: sistem je "radi"
sebe, ne da ga se instrumentalizovati s njim se poslužiti.
Bogovi više ne hodaju po zemlji otkako su duhovne sile pale u
ruke najmoünijih ljudi ili institucija. Veliki sistemi su pokorili bogove.
Danas u svijetu prevladava tzv. "racionalizam Zapada", desubjektivizovani subjektivitet i sekundarna organizacija aktivnosti. Sve, od
komponiranja muzike do kozmonautike, od seksa do bogoslužja,
metodološki je razraÿeno, tehniþki opremljeno i tržišno osigurano. Uz to
su takoÿer instituti organizacije (izbori, parlament, vlada, država; akademije komercijalizirane umjetnosti, instituti naruþene spoznaje,
ideološke prosvjete ili forsirane religije) što vode þovjeka pravo u jedini i
jedino "normalan svijet" i smještaju u nj.
Ne dopušta þovjeku da se bez sistemskog posredstva zadržava
bilo gdje izvan njegove domene. Nije þovjek napustio visoke vrijednosti i
- 260 -
misteriozni "zakon u sebi", nego su "zakoni", zahvaljujuüi sistemu,
napustili þovjeka.
Postoje znatne razlike. Tamo gdje je došlo do nagle interferencije
kultura (Daleki Istok, npr.), život je tekao na oba kolosijeka istovremeno.
"Istok" nove procese gura u stare okvire, a "Zapad" trpa tradiciju u svoje
poduhvate. Takozvana kozmopolitska društva s intenzivnim endogenim
razvikom od poþetka stavljaju skromnu prošlost naroda u njegovu
sadašnjost. Još i danas nose šešire što su ih nosili kolonisti i kolonizatori i
uživaju u njihovim zloþinima koje im filmovi u izobilju prikazuju.
Sistem i Nebo nude sumnjivu "perspektivu" samo onome ko im se
preda. Pri tom nastaje nezgoda: prepuštajuüi se bez ostatka drugome,
gubimo sebe.
Otprilike onako kakvi su u prošlosti bili oblici društvene
inicijative, tako se pristupalo i spoznaji. Tipologija spoznaje upuüuje
dalje na razmišljanje. Heleni su mislili, osjeüali i fantazirali kao osobnosti
svoga doba i svoga društva. Srednji vijek misli pod dominacijom
autoriteta, dakle na tipiþno agregativan naþin (legende, komentari,
komentari komentara). Stihija pogona i realite rastrojila je kruti duhovni
univerzum i potaknula pluralizam doktrina više-manje ideološki orijentovanih. Spoznavanje zamjenjuje nadsubjektna produkcija znanja.
Dnevno niþu nove discipline, nove teorije i pod-teorije, metode i
metodike da bi se opet pojavljivale njihove verzije te najzad kritike za
svaku od njih. Odvija se kao socijalni proces bez vidljive prisutnosti
subjekata. Impersonalni transsubjektni oblik pridaje znanju
vjerodostojnosti.
Neki mislitelji su pokušavali odvratiti ljude od ove degradacije.
Nietzsche je vidio izlaz u tome da se stvarni subjekt zamijeni idealnim
supersubjektom. Bergson zamišlja subjekt slobodnim, ali kako ga ne
nalazi u realnom svijetu, smješta ga u Intuiciju, Schopenhauer
svojevremeno u Volju. Sliþna rješenja, naravno, ne potjeþu iz iracionalizma. Kad nedostaje realan prostor, ljudi otvaraju irealni i u njega
smještaju svoje pribježište. Ali veü autori doba institucija i (D. Bell, R.
Aron i dr.), koji se poistovjeüujus društvom svoga doba, ne traže izlaz ni
u kakvim subjektima. Imaju ga u nauci, tehnologiji, organizaciji, tj. u
procesima i sistemima u kojima se odvajaju ljudske potencije od ljudi,
tako da sami sistemi žive od ove antropofagije. Tamo negdje je takoÿer
K. Popper posadio svoj "treüi svijet".
Sociologija prikazuje samoreprodukcije sistema; uostalom, i
nastala je u vezi s njegovim formiranjem. Sistemolozi postupaju sasvim
ispravno kad sve ljude uzimaju kao potencijalno devijantne, te ih,
- 261 -
zajedno s crkvom, skreüu s "krivog puta" vraüaju natrag u nebrojeno
stado i dodjeljuju im sistemske vrijednosti, etiketiraju ih, priznaju im ili
osporavaju "normalitet".
Tehnika neprekidno goni na spoznaju prirode, a sistem i goni- i
progoni spoznaju društva. Tehnika zauzima strogu objektivistiþku
poziciju. Pa zastupa svekolike struke i slijede "logiku stvari".
Tehnoracionalizam prevladava svjest i akciju.
Veü od renesanse Ratio se u funkciji kalkulativnosti, prognoze i
vladavine pripisuje kapitalizmu.
Ljudi naše ere "osuÿeni" su na tehniku i ratio, nešto poput fiziþke
metafizike. Direktno spajajujuüi prirodu i razum, prijeþi poriv,
neutralizira odnošaj, te zatvara ih u mehanizam dejstava.
Vjera u moü apstraktne forme podržava nepovjerenje prema
þovjeku. Sve se mjeri, kvantifikuje, standizuje, normira, sve þovjekovo se
prevodi na objektivitet lišen þovjeþnosti. Stvari su postale polazište i cilj,
a tehnicizam vladajuüi oblik praktiþke i svijesti. Tehnika je obostrano
lojalno jedinstvo prirode i razuma u kojem se rastvorila svaka od ove
dvije strane. U tehnici je razum ostvaren, a priroda urazumljena tako da
je oboje svedeno u vulgarne elemente svakidašnjeg života. Tehnika kao
prvobitni organon misli i volje postala je njihov gospodar. Nekad moüni
vladarski par Priroda i Razum definitivno su bili svrgnuti s prijestolja na
koje ih je bila izdigla zanosna prosvijeüenost. Svaki od elemenata
djelatnosti može naüi u bilo kojoj drugoj ulozi: subjektivitet u ulozi
sredstva, sredstvo u ulozi subjekta. Tehnika u ekonomskoj funkciji
uzurpuje subjektnost i odvraüa poriv, umjetnost i slobodnu misao. Tehnoracionalizam zavlaþi þovjeka meÿu stvari i u svijet gdje je sve subjektno
okonþano.
Tehnicizam i scijentizam predstavljaju neku generalnu i neutralnu
ideologiju. Suvremeni mit se razlikuje od staroga po tome što je aktualan,
ne prethodi svijetu i ljudima kao nekadašnji. Posrednošüu tehnike od
þovjeka se odvojio razum, da bi se na tzv. tržištu inteligencije udružio s
ekonomijom u sekundarni svijet primarnog znaþaja i dejstvovao na ljude
istovremeno kao mit o poretku, te kao antirazum i tehnika iluzije. Postoje
þitavi umjetni svjetovi (reklama, film, muzika, zabava) u kojima tehnika
adaptuje vanjsku i ljudsku prirodu i spaja ih društvenoumjetnu. Oskudna
tehnika je bila neodvojiva od osoba što su je tvorile i koristile, danas nije
spojiva s individuama, ni s mnogim grupama. Postala je svjetska, za veüinu smrtnika "onostrana". Uostalom, takav je cijeli život u sekundarnoj
društvenosti. Onostranost meÿutim nije više na distanci kao nekad, ona je
uz nas, uvukla se u svakodnevni život i dobila na ovostranosti. U tehniku
- 262 -
ne treba vjerovati da bi se znalo, þak ni znati da bi se vjerovalo. Treba se
jedino podrediti socijalnom sklopu i disciplinovano raditi prema
tehniþkim i organizacijskim normama.
1.4.
Primjenjena duhovnost
Ljudi su satkani iz sistemske cjeline i sebe poimaju iz nje. Sad se
svijet ne dijeli kao nekoü na ovostrani i onostrani, oba su u jednome.
Nekad su ginuli u službi vjeri, izgarali u plamenu apsolutnog duha, po
þitav život se uspinjali na Nebo, a danas im je ostalo nešto poput
primijenjene duhovnosti.
Oba krajnja stanovišta nevolja su iz predsistemskog razdoblja.
Nije bez razloga reþeno da je sistem ipak sistem moguünosti, makar i
teško dostižnih. Promjene u sistemu stvar su njegove reprodukcije, a tek
potom pitanje partija, vlada i njihovih programa.
Naposljetku, svijest ovdje ne uživa svoj nekadašnji ugled. Ne
vrijede visoke vrednote. Ostala je jedina istina što glasi "Sve je
relativno". To üe reüi da se sve uzima iz situacije, da su istine situacijske,
sistemsko-osobne ili pragmatske.
Kaže se "Zao um - gotov sud", tj. dakle gotov- bez premisa, bez
dokaza. Pragmatistiþka psihologija obuhvata interesno rasuÿivanje i
rješavanje problema u datoj situaciji. Ako pojedinac misli sebe na svoj
probitak, onda misli "logiþki".
Sistem - to je u njegovoj prirodi - ne pozna antropske kriterije, ne
odreÿuju ga moral ni logika; njegove ljude ne muþi savjest. "Etiþki
razlog" je samo jedan od faktora u kalkulaciji. Fašizam je radikalni i
programski pragmatizam.
Cjelina je stegla biüe u prostor bez dimenzija, zapravo, prostor je
tu, ali je zauzet. Pitanje biti ili ne biti nameüe se svuda i svemu; stupa na
snagu "posebna logika" instikata i borbe koja ne bira sredstva, ne zna za
moralne ni kulturne granice; ne može se poslužiti Minulom i kulturom,
sve je usmjereno na "buduünost", u stvari na proboj iz okruženja
sadašnjošüu. Borba je, govorili su nacisti, "vodeüi zakon života". U
politici se - improvizira H.Freyer na pragmatistiþku temu - "mora biti
surov i besavjestan. Razumije se samo po sebi da je time domena morala
blokirana. Vrijedi ono što je “korisno”. Ko uspijeva, u pravu je." Ova
vrsta svijesti je, veli, "paradoksna za duh þiste nauke, puna pogrešnih
zakljuþaka i tvori neþistu mješavinu istine i želje, vizije i cilja. Meÿutim
za djelanje upravo je ona ispravna." No takav je duh politike svih
vremena. Ovako se - naveli smo to - pisalo u Indiji i prije dva i po
- 263 -
milenija. Tužna je novost našeg doba totalitnih stega da je þitav život
"ispolitizovan". Sad se na sve primjenjuje ta ista razbojniþka logika:
Svim sredstvima i metodama do uspjeha! Iskonski divljak bez obzira
kako mu je bilo mogao tako razmišljati. Njega je pritješnjava prirodni
totalitet, socijalno isprazan; njegov pakao (i raj) bila je priroda, a ne ostali
ljudi. Stoga je divljak bio, bar u krugu svojih suplemenika, neuporedivo
pitomiji od današnjih ljudi.
Wilde je þitav svoj vijek branio individualitet od vanjskog
pritiska. Uništen je život - pisao je - kojem ne daju da se razvija i
iživljuje. "Želite li razoriti neþiju liþnost, a vi tog þovjeka samo
popravljajte" - glasi jedan od mnogih njegovih paradoksa.
Djeca su prirodni duhovni robovi - najprije svojih roditelja, a
zatim cijelog službenog društva. Robuju njihovu egoizmu, ambicioznosti,
njihovim predrasudama, šovinizmu, rasizmu te neurozama i psihozama.
Iako crkveni i mnogi ostali odgajatelji tvrde da djeca, kao i oni, imaju
duše od boga, svejedno su uvjereni da dobro u dušama potjeþe jedino od
crkvenog odgoja. Bog je dao dušu Izraelcu, Ircu i Arapu, a dobro za nju
naruþio u popova i uþitelja. Podliježu, izgleda, grešnom osjeüaju da dobro
dolazi jedino preko ljudi u kojih je dobro isto što i moü. Materijalna i
duhovna bogatstva trajnije vrijednosti postaju izvori moüi, a kao
opüedruštvene tekovine predstavljaju osnovu kulture i civilizacije.
Obrazovanjem i odgojem ljude se adaptira za dati sistem.
Za sve imaju "svoje razloge", þak i za osjeüaje. Potreba za
obrazlaganjem potjeþe iz þinjenice da ljudi našeg doba izvode svoje
ponašanje više iz okolnosti nego iz vlastite autonomije. Zato od odnosa
ostaje samo forma.
U literaturi se þesto naiÿe na pojam uþenja širi od uþenja. Uþenje
je u biti individualno društva se ne uþe. Ako se i uþe, svejedno uþenjem
ne napreduju. Otkad društvo postoji nije postalo ništa pametnije.
Uzmemo li uþenje kao jedinstvo valjanog znanja i solidarnog ponašanja
ljudi, može se reüi da ljudi danas više znaju (osobito kad su u pitanju
priroda, tehnika, manipulacija jednih ljudi drugima ili sve ono što
Habermas voli nazivati instrumentalnim djelovanjem), ali u pogledu
ponašanja ne uþe, ili se bar ne popravljaju. Razlozi su razumljivi,
prevladava eksploativno bivanje, stoga takoÿer "instrumentalna"
djelatnost, raþunajuüi u to instrumentalizaciju "odnosa" izmeÿu ljudi. U
ovim stvarima svi su ljudi civilizacije oduvijek totalno naprosto uþeni.
Ono þemu se zaista uþe, tiþe se uglavnom prirode i tehnike.
Sistemi ljudima pune i prazne njihove glave; meÿutim same po
sebi ne vrijede, neupotrebljive su jer pogrešno ili, s gledišta sistema,
- 264 -
uprazno rade. Uostalom, što su prirodne oþi spram objektiva filmskih
kamera koje motre cijeli svijet i þitavo þovjeþanstvo snabdijevaju slikom?
Tokom desetina tisuüa godina ljudi su izgubili sposobnost da se koriste
jednim dijelom sirove hrane, no bilo je dovoljno svega nekoliko
desetljeüa da izgube sposobnost za samostalno opažanje društvenog
svijeta, da im se uši i oþi pretvore u pasivne prijemnike umjetnih signala.
Jednosmjerna komunikacijska sredstva danonoüno šopaju ljude masom
isfabriciranih slika, namjenskih ideja, prigodnih stavova i osjeüaja.
Koliko god se laži ljudima vješto umijesi, toliko potroše. Za istinu se ne
pita, samo neka je ono što je ponuÿeno- probavljivo.
"Sto puta ponovljena laž postaje istina" - glasi jedno od uputstava
za takvu proizvodnju. No ni to više nije tako muþan posao kao prije pola
vijeka. Pri današnjem monopolu na masmedije i pri monopolu masmedija
na informacije zavladala je patološka psihozavisnost i ošamuüenost. Laži
ne treba sto puta ponavljati - otprve su "istina", i drugih istina nema.
Uostalom, nisu lažne, "lažni" su svijet i ljudi koji u njemu ne mogu
samostalno zakljuþivati, pa se koriste otrovnim sukusom proizvedim u
specijalizovanim fabrikama. Danas se došlo tako daleko da bi uz stari
zahtjev slobode za medije i prosvjetu trebalo tražiti i slobodu od medija.
Predstavljaju posrednike odnosa izmeÿu ljudi, nego takoÿe sredstva
pomoüu kojih se grade veze za sistem.
Ljude s kojima dijelimo predrasude smatramo ih odgojenima i
obrazovanima. Ljudima se opüenito vlada pomoüu njih samih; ne da se
vladati bez pomoüi ovladanih. Stoga se ideolozi i masmediji toliko trude
oko naših ideja i stavova, žurnalisti brinu za naše mnijenje; nastoje
šþepati þovjeka iznutra. Ko se domogne þovjekove duše, njegovo je i
tijelo. Prednost je velika: kad nekoga na nešto prisiljavamo, onda raste
njegov otpor prema nama, ali kad ga "pridobijemo", njegova snaga
opada, a naša raste.
1.5.
Jedinka sistema
Diverzifikacija je izvukla jedinku iz sterilnog sinkretskog
kolektivizma da bi je ubrzo okrenula protiv nje same. Umjesto suverene
osobnosti, u historijsko kretanje su potekle socijalno adaptovane osobe,
umjesto antropskog individualiteta nastupio je goli individualizam,
umjesto solidarnog zajedništva, danas nastupaju ljudi što traže svoju
šansu u iskljuþivanju ostalih. Društvo privatnih osoba je paradoks, koji u
sistemima postaje još upadniji. Institucionalizacija je ujedno depersonalizacija, pa se više ne radi kao nekad o spletu osoba. Heteroosobni
- 265 -
oblik je nadomješten heterofunkcijom, personalna veza interpersonalnom
mrežom.
Pojedinac u sekundarnom sistemu podsjeüa na prolaz þestice
jakim elektromagnetskim poljem u kojem se ona upravlja poljem, a ne
svojom prvobitnom "energijom". Išþezava lik nesistemske samostalne
osobe.
Individualizam je stalna tenzija izmeÿu osobe i sistema. I kad se
pojedinac nastoji izdiüi iznad prosjeka, opet se prepušta zakonu
prosjeþnosti. Bježi od masovne svakidašnjice na masovnu zabavu, s
masovnog rada na masovni odmor, s masovnog odmora u masovni
turizam, bježi iz serije u vanserijsku seriju, iz kluba u "klub besklubaša".
Pojedinci po cijenu nastranosti dokazuju svoju individualnost, što ih opet
diskredituje kao predstavnike mase, jer sve je masovno i svi su masa ili
antimasa, svi su biüa sistema. Baudelaire je naivno htio spasiti umjetnike
od individualistiþkog rastrojstva pomoüu institucija. Dijeli ih na
inventivce i "majmune" što samo oponašaju i zalaže se za umjetniþke
škole koje bi sprijeþile ovo deklasiranje. "Majmuni su republikanci
umjetnosti - veli on - i današnje stanje slikarstva je posljedica
anarhistiþke slobode koja slavi pojedinca na štetu združivanja"... U
školama vidi "suštu organizovanusnagu invencije", jer u njima istaknuti
pojedinci "apsorbuju slabe; i dobro da je tako jer velika produkcija je
misao sa tisuüu ruku". "Svaþija i nesložna sloboda, podjela napora i
cijepanje volje ... doveli su do siromaštva invencije." "Gola individualnost, to sitno vlasništvo, pojela je kolektivnu originalnost"...Jedan "republikanac" to vidi sasvim drugaþije: "ýovjeþanstvo
više dobiva kad pušta svakoga da živi kako ga je volja nego kad ga sili da
živi po volji drugih." Samostalna privatna inicijativa je izvor napretka, "u
njoj dobijemo onoliko centara unapreÿenja koliko je pojedinaca"
(J.S.Mill).
Nisu potrebne vrline, štoviše ni þovjek, nego je pitanje kako biti
sistemski efikasan ili "figura na pravom mjestu". Ko je graÿanin, što je
þovjek od ove ili one profesije, ili pripadnik organizacije, reprezentant
institucije, to svi znaju, ali kako je to s þovjekom izvan sliþnih parcijalnih
odreÿenja, skoro nikad ne pitamo. Nismo u stanju postaviti pravo pitanje.
Egzistencija je veüim dijelom okrenuta prema unutrašnjosti sistema,
stoga iskrsavaju malo vrijedna pitanja. Ljudi pitaju i odgovaraju prema
sistemskim instrukcijama. ýesto se jadikuje nad tim kako þovjek gubi
vlastiti lik, no gore je što je oduvijek i sklon i prisiljavan urastati u
nevlastiti. "Jedinica svakog socijalnog sistema je ljudska jedinka kao
akter, kao biüe þija je jedina karakteristika težnja za dosezanjem ciljeva
- 266 -
...". "Meÿutim - nastavlja Parsons - karakteristiþno je za strukturu
sistema akcije da u mnogim odnosima akter ne sudjeluje kao cjelovita
liþnost, veü samo u odreÿenim diferencovanim sektorima svoje akcije.
Takav sektor ... se obiþno naziva uloga". R.Mills kaže za þinovnike da ne
prodaju ovu ili onu uslugu, ovaj ili onaj dio svoga vremena, nego prodaju
þitavo svoje biüe. J. Galbraith zatvara krug istine kad piše kako se starci i
svakojaki emeriti žilavo drže funkcija i institucija, jer "organizacijskog
þovjeka najveüim dijelom održava organizacija; bez nje on je niko i
ništa".
Najizrazitiji komformizam razvijaju takozvani srednji slojevi.
Mnogi mediokriti troše þitav život na to da postanu znatnije sistemske
veliþine. Zvanje, profesija, prestiž ne znaþe sad ono što u staroj Europi;
sad je važniji ekspert, biznismen, šef, "lice od povjerenja", "pojedinac
koji ima stvari u rukama". Ne mora zastupati privatnu moü, ali mora na
sebi vršiti stalnu metamorfozu u "þovjeka od moüi", u "uticajnu liþnost",
u nekakvog dispeþera sila cjeline.
Kritike poroka konformizma ili nastrane opsesije radikalizmom
korisne su jedino za propagandne svrhe. Profesionalni konformist i
profesionalni opozicionar (napr. sindikalni bos) pokazuju da se u sistemu
ne može biti velika liþnost; pretvara ih u svoje figure.
U eri individualizma se mislilo kako ljudi poþinju s primjenom
apriorne slobode, no danas imamo unutarsistemsku slobodu. Osoba
aktualnog kontinuuma nastupa više iz okolnosti i svoga subjektiviteta, tj.
iz situacije.
U taoizmu, perikleovskoj Grþkoj, u kasnoj renesansi javljala se
buntovniþka misao prema kojoj su svi ljudi ipak ljudi. Danas biti þovjek
je tako lako da to više ništa ne znaþi. Ova þast je svakome podarena veü
time što se pojavio u sistemu. Sistemologija tretira ljude kao nositelje
dogaÿaja i vršitelje funkcija, tj. preko opüe stvarnosti i opüega vremena.
Sve nadljudsko je oduvijek izrastalo iz ljudi. Atomizovana,
privatizovana, iz zajedništva izbaþena i sebi prepuštena osoba, nije
samostalna, ali je opüa, jer je negirana na opüi naþin. Univerzalno je
zatoþena, ali se unutar zatoþenja osjeüa samostalnom, ako ne slobodnom
a ono, recimo, "nezavisnom".
U dosadašnjem svijetu sloboda ne može dalje od kategorije
nezavisnosti. Uvijek je do relacija prema drugima ili nekakvoj cjelini.
Vrhunski domet je bila samostalnost a nastupa u sinergiji sa sistemom.
Psihologija individualnog osvajanja je nadalje ostala, ali su nestale
nekadašnje individualne moguünosti. Kad se uzme empirijske oblike
slobode u današnjih ljudi, kao što su "pravno-politiþke slobode",
- 267 -
"financijska nezavisnost", "slobodno vrijeme", na prvi pogled se vidi da
su to vanjske odredbe. Uostalom, danas ljudi ni u slobodnom vremenu
nisu slobodni.
Biüe sistema se koristi unutarsistemskom slobodom. To što
jedinka jest i što nastoji biti, to nije u njoj, nego u cjelini. Ljudi se sami
obmanjuju; pritisak što ga na njih vrši cjelina, nastoje plasirati kao odnos
prema sebi. Postaju plijen manipulacije, masovne kulture, hobija,
masmedija, turizma, profesionalno-komercijalizovanog sporta i lažne
zabave.
Unutarsistemska sloboda je sve ono što poduzimam sam: gledam
film s tucet "Oscara" ili slušam najnoviju top-listu zabavne muzike, þitam
novine ili kreüem na turistiþko "putovanje oko svijeta" ili, što je navodno
još "uuzbudljivije", na "put u nepoznato", dakako po svojoj volji i po
otrcanom programu agencije. Glavno je da nešto þinimo sa sobom i sebi
za zadovoljstvo, makar volja ne bila ni malo razgovijetna. Joging znaþi
zdravlje, a golf i otmjenost; bilo koja poduzeta dosada postaje razonoda.
ýovjek koji je svoj gospodar živi slasno i sebi za zabavu, a svijet je
njegova igraþka.
Slobodu i eksploativnu aktivnost se ne da pomiriti. Na sistemima
se to najjasnije istiþe. Premda iz sistema nije niko protjerao slobodu, ipak
je tamo nema, ne uspijeva zakorijeniti. Sloboda ide uz suverenitet
subjekta, a sistemi umjesto slobode nude radnje mimo koje se ne može. U
odnosu na sistem stvarna sloboda je "disfunkcionalna". Oduvijek je tako
da nijedan zasebni poredak ne podnosi slobodu. Stoga, ma koliko rasla iz
sistema, mora nastaviti izvan njega.
ýovjek teži ka slobodi bez granica, ali kompleksnost ga upuüuje
na granicu i na realni proces oslobaÿanja. Subjektivna sloboda ide za
idealom, ali stvarna situacija ideale korigira i puti na moguünosti. Ljude
što su previdjeli granice odveo je ideal slobode u daleku "Utopiju" ili kao
Ikara u smrt. Slobodni ljudi ne idu u vojnike, ne osvajaju tuÿu zemlju, ne
teroriziraju svoju, ne grade države, ne stvaraju privatno bogatstvo, ne
formiraju slojeve, ukrako, ne grade civilizaciju, štoviše, ni njezine
najnovije poretke. No nema slobodnih mimo civilizacije, a što se tiþe
predcivilizacijskih ljudi, oni žive izvan pitanja slobode.
Mnogi ljudi današnjice se smatraju slobodnima, iako su
manipulovani više od njihovih prethodnika. Imaju inkorporane psihiþke
organe pomoüu kojih manipuliraju sami sobom, žive u totalnom
informacijskom i kulturnom zatoþenju. Politika je inaþe stvar samostalnih
graÿana, ali današnji graÿanin postaje "samostalan" tek pošto ga se ogoli
i baci na opüi teren. "Slobodni" su beskuünici, lutalice, a-politiþari, an- 268 -
etniþari (kozmopoliti), a-teisti, an-arhisti, a-uopüe, tj. lišeniodnosa, a time
lišeni i slobode. Pijan, drogiran, boem ... bilo ko ponesen fantazijom nije važno da li bolesnom ili zdravom - "slobodni" su, neposredno u
svojoj osobi.
Sloboda i sebitnost su za "idealiste". To je nepodnošljiv teret za
ljude koji se bore za socijalno preživljavanje. Sliþno bi bilo kad bi neko
tjerao starce da se bave igrama i zabavama omladine. Nije do slobode
þovjeku koji se mora dodvoravati nužnosti. Valjano je samo ono što
izvlaþi iz nužde, što omoguüuje još koju brigu prebaciti preko glave.
U sistemu se ipak ne živi na neposredno prinudan naþin. Ponegdje
i u skuþenim okolnostima vlada priliþna izvjesnost. Cigani nomadi se
doimaju samostalnijima nego stacionirani žitelji. U svom skromnom
životnom prostoru ipak više ovise o sebi nego što je to sluþaj u
sistemskih kreatura. Neüe biti da ljudi bježe od slobode, mnogi ljudi
"bježe" za slobodom.
Svaka neizvjesnost ubrzo postaje nepodnošljiva (stres-na). ýini se
da ljudi lakše podnose "izvjesno" ropstvo nego neizvjesnu "slobodu".
Danas se prostire oko nas veliki svijet, bludište s bezbrojnim
neprohodnim putevima. U njemu se ne da odrediti mjesto ili postaviti cilj
ili naknadno pratiti vlastiti trag. Svi putevi su moguüi, mnogi obavezni, a
ni jedan siguran. ýovjek je tu na slobodi, a slobode nema. Ono što nam se
priþinja slobodom, kazuje samo da je sistem oslobodio jedinku - za
sistem. Njezina sloboda se sastoji u pravu da odluþuje o sebi i o svojim
nastupima prema svijetu kojeg je sistem veü okupirao. Danas imamo
slobodu dostojnu sažaljenja. Sliþi sramnom "pravu na vlastiti život", što
se realizira putem samoubojstva.
Težimo ka slobodi pod primatom nužnosti. Moral idealno stoji
više od ne-morala, kultura iznad ne-kulture, meÿutim, realni socijalni
procesi odluþuju i pri tome obiþno destruiraju idealne. Bit eksploativnog
bivstva je nužnost. Moderni þovjek je slobodan birati þemu üe se prije
podrediti. Interes i uspjeh predstavljaju kriterije ponašanja s obzirom na
okolnosti, a ne na subjekt. Drevne zajednice s današnjeg gledišta nisu
mogle pojedincu pružiti ništa; današnji sistemi nude þovjeku sve pod
sumnjivim uvjetom (sliþan je onome pod kojim danas moüne zemlje nude
svoju pomoü slabima) da odustane od sebe.
"Otuÿenje". Prije mnogih godina krenula je s raznih strana kritika,
tzv. metafizika subjekta. Prema njoj svijet je u redu, samo s þovjekom
nije nešto kako treba. ýovjek kao da je skrenuo: predao se bogatstvu,
karijeri, konzumu, moüi i napustio svoj visoki poziv. Kažu da se sebi
otuÿio i da treba preduzeti oþistnu kuru dezalijenacije.
- 269 -
Otkako se društvo razdijelilo jedni ljudi popravljaju i spašavaju
druge. Nude im prava vjerovanja, ispravne ideale, najpravedniji poredak
ili nabolju državu. U dezalijenaciji se ne nudi þovjeku ništa osim da bude
"pravi" þovjek. Valjan þovjek nije stvoren, niti pak tvori. Mežutim u
društvu treba biti "koristan", u sistemu "funkcionalan", u revolucijskoj
dužan je posvetiti život "Ideji" prevrat i slijediti "zakon historije". Krene
li u bilo kojem od ovih pravaca, neizbježno üe se ogriješiti o princip koji
je odabrao. Veü na prvom koraku mora oskrnaviti svoj lik - u realnom
svijetu gotovo da nema niþeg idealnoga: propali su ljudi što služe
idealima i ideali što lebde ispred ljudi. Da bi opstali i njihova veza bila
djelotvorna, potrebna je sloboda za ideale i sloboda od ideala.
Na ljude se ne da ništa primijeniti, þak ni za njihovo dobro, a da
im se ne uþini šteta. Od svekolikog spasa treba upustiti i misliti na
samorazvitak.
Osoba realite je s dosta osnova tražila za sebe kompromis. Dok je
za Hesioda rad pripadao životu, za Calvina pripada život radu, za
Rousseaua i Kanta jedno i drugo pripadaju slobodi ili þovjekovoj
autonomiji. Kad god bi Kant pokušao da u svom traganju za tzv.
ontološkim uvjetima autonomnog djelovanja dade maha realnim ljudima,
autonomija bi išþezavala. A kad mu se þinilo da se domogao pojma
autonomije, onda bi ispred stvarnog þovjeka stavljao "subjekt kao takav".
2. POTENSOVA TOTALITA
Eksploativne cjeline neizbježno razvijaju vešestruku moü nad
svojim žrtvama. Teško je odrediti kolika je i kako se realizuje. U naše
doba ova moü je tako velika da opüe društvene forme prerastaju u totalne.
Totalita je mnoštvo entiteta u su-dejstvu koje iskljuþuje samostalnost
svakog od njih.
Totalita je granica moüi i svijesti u jednome . Totalitom smo
opsjednuti i proniþemo u nju posredstvom nje, a ne na svoju ruku. Moü
nije samo moment društva kao ranije ni društvenih odnosa nego samo
društvo se kroji iz elemenata moüi, tako je razumljivo kako je stara grþka
demokratija bila oblik organizovane zajednice, stajala iznad ljudi ali
istovremeno se formirala njihovim posredništvom, jer nekoü je zajedništvo pobjeÿivalo državu a sada država i svaki oblik institucionalizovanog zajedništva pobjeÿuje graÿane. Danas svaki pojedinac
zna da se nikuda ne može bez novca, bez pokretne realite koja stoji
- 270 -
izmeÿu ljudi. Moüan je ugledan, manje moüni se snalaze, bezmoüni
podliježu svima.
Bog je sve i ništa, tako proizilazi prema Kabali. Tako nešto je i
prema našem Svetom Vidu. ON pretvara sve u prirodne stvari i sebe
samoga poklanja ljudima . Tako bi se dalo iüi od prvobitne korupcije ili
rastrojstva materije do teorije Kabale gdje je negativum poþetak i kraj
svega. Negativitet odstupa da bi nastupio pozitivni poþetak. U POTENSU
je obrnuto. Pozitivum nastupa ali kao svijet o sebi a ne božanski princip
Kabale. Današnja korupcija nije parazitizam kako se zamišlja, nego
rastvaranje postojeüega, idealnoga, u nešto što hoüe da postoji a nije
kadro da postoji. Imamo demokratiju kao tobožnje jedinstvo društva, te
izgradnja zajedniþke volje ali praktiþki je to ujedno razgradnja društva u
univerzalnu moü koja ne pozna ljude, veü imamo moüne i bogate, te
svemoü globalnog društva kako propaguje Amerika. Demokratiju je
lansirao u svijet drevni demos, meÿutim on se izrodio u pozitivnu moü
koja ne pozna ni ljude a kamoli demos. Današnje društvo negira þovjeka
kao samostalno biüe, ne da je zloþesto nego zato što drugaþije ne može.
Nekoü se suvislost bazirala na zavisnosti, manje više osobnoj, lokalnoj,
prelaznoj. Današnji ljudi se ne oslobaÿaju više svojom aktivnošüu nego
podvrgavaju sistemima koji važe za sebe. ýovjeka se najprije negira da
bi se od njega dobila kultura opšte dobro jer samostalna ljudska individua
nije primjenjiva.
Subjekt je u biti “buntovnik”, mora savladati puno toga da bi se
krenulo s mjesta . Življenje se sastoji u sebeprodukciji živuüega, što znaþi
da opstaje pretvaranje okolnosti kao što je to bio sluþaj kapitalizma ili
svojevrsnim podlijeganjem okolnostima kao što je bio sluþaj i ostaje u
korupciji. Ne prilagoÿavaju okolnosti sebi veü prilagoÿavaju sebe
okolnostima. Umjesto vlasti nad prirodom imamo vlast nad ljudima koja
meÿutim dalje ima svoju socijalno organizovanu proceduru države. Vlast
nije i ne može biti radi ljudi ali bez ljudi pogotovo nema smisla.
Popularizovani amerikanizam je izrazita cjelina potencovane entite, ono
što pobjeÿuje, gazi i potþinjava druge. Djelovanje je kretanje koje se
reguluje sobom meÿutim još važniji je subjekt koji se pojavljuje izmeÿu
kretanja i djelovanja pa kolektivno ponašanje kao samoorganizovano
kretanje poprima istorijsku dimenziju.
Stari svijet je bio graÿen, tako reüi, spolja i nasilno, a moderni
izrasta iz ljudi i njihovih tvorevina, endogen je i "prirodan".
Moderni sistemi predstavljaju aktualno jedinstvo kontinuuma i
društva, a upravo to im daje totalnu moü nad ljudima. Njima više nije
- 271 -
ostao nikakav prostor: to što su u društvu, to su i u kontinuumu. Totalita
se, dakako, ne upravlja niþim osim svoje naravi.
Nekad se nad ljudima dizalo veliþanstveno zdanje društva, danas
je to nešto poput labirinta; on je i kuüa, i zatvor, i radionica, i pijaca i
ludnica istovremeno. Može se reüi da je totalita isto što globalna
kompleksnost u aktualnom stanju, jer aktualno samokretanje kontinuuma
u njegovom sekundarnom modusu proizvodi totalitu. U ovoj inverziji
društveno življenje se konstituira izvan vlastitog þovjekova života;
odluþujuüi život se odvija iznad tekuüega. Njemu se služi, njega se
odraÿuje, þovjek postoji tako što podmiruje nezasitne prohtjeve totalne
stvarnosti.
Totalita dejstvuje aktualno, inaþe ne bi bila to što jest; svaka
inaktualnost znaþi prekid, odgaÿa nje, pluralitet i nesklad faktora, stoga i
dezintegraciju. Totalita je nešto poput aktualno usmjerenog "haosa".
Njezin uvjet je sistem ili aktualni kontinuum, ali pri tom nije isto što
sistem. Ranije bi ono opüe svaki put trebalo þekati da proradi, a sad kao
da je svuda i u svemu a priori. ýovjeku je, sliþno üeliji u tkivu, dovoljno
izvršiti odgovarajuüu radnju u zadatom mjestu i vremenu.
U starim društvima imamo nekakav koeficijent cjeline, a u
aktualnom kontinuumu totalitu, odnosno cjelinu koja sama sebe
struktuira. Tamo je to bio element moüi cjeline, granica bivnog prostora i
vremena, odnosno granica kontinuuma što prethodi društvu. U
predsistemsko doba procesi su bili raspršeni u odvojena zbivanja, stoga
su i oblici bili neizraženi, a cjeline su se oblikovale kroz vijekove.
Živi se na inaþe tri naþina: iz božje milosti, iz nužnosti, te na
svoju ruku. S jedne strane sloboda predstavlja odnos prema svijetu, s
druge pak odnos þovjeka prema sebi. Meÿutim, nijedna od obje strane
nije razvijena, stoga þovjekov put u svijet u pravilu ga ne vodi
istovremeno k sebi, pa kad se da na se, onda to þini upravo tako
izgubljen. Podsjeüa pri tom na pijanog što spaja posljednje elemente
kontrole pokušavajuüi izgledati trijezno. Stalno smo u situaciji da gubimo
sebe ili svijet. No sve što mi gubimo, to se zbraja na strani kontinuuma.
Od njega smo veüinom udaljeni i spojeni u pasivnom dodiru. Stoga iduüi
za slobodom þovjek se ne oslanja direktno na varljivi svijet, a najmanje
na ljude. Nastoji se provuüi izmeÿu njih, domoüi povoljne prilike,
uþvrstiti se u nekoj taþki društva kao u osobnom utoþištu i domu vlastite
slobode. Tek u privatnom kutku þovjek je doma. Više je nalik nekakvom
socijalnom bunkeru nego Epikurovom vrtu. ýovjek je roÿen na samom
rubu izmeÿu života i smrti, ali sistem "spašava", u njemu ima sve perspektivu i kraj.
- 272 -
Svijet realite je utisnuo ljudima predstavu da se živi samotnjaþki,
za svoj groš, svoj probitak i svoju muku, dok ono opüe nailazi izvana.
Odnoseüi se meÿusobno, osobe se ravnaju prema sekundarnoj
društvenosti sažetoj u bogatstvu, moüi, vlasti, odnosno u njihovim
oprekama, u radu, službi, pokoravanju. Sistem se "zauzima" za ljude kao
svoje elemente, a potiskuje ih kao inorodne, samostalne i
"nefunkcionalne". Naime, slobodan þovjek spram slobodnoga se može
isticati razlikom, ali ne moüi, meÿutim, sistem je prije svega sistem moüi,
zato homologizuje jedinke.
Samoregulativnost sistema služi ujedno orijentaciji ljudi; sami se
usmjeravaju sistemski. Obostrana angažovanost ih vodi u režim totalite.
Pokretljiva granica. Živjeti po sebi i na svoju ruku od iskona bilo
je nemoguüe, zato je svaki napor u tom pravcu bio grijeh protiv svakoga
poretka - vjeþnog, prirodnog, duhovnog. Sada je to aktualna
nemoguünost ili pokretljiva granica. Iluzorni su pokušaji života izvan
institucija. Sekundarni oblici su postali naš dom, a dom vlastitog života je
degradovan na pusto prebivalište.
Iako nadalje polazimo od svoga Ja, ipak ni Ja ni Mi ne izviru iz
sebe, izdanak su nekakvoga ne-Mi. Stoga se ovdje biva iz-bivanjem. Mi
ne gajimo svoje bivstvo, nikad se ne da uþiniti predmetom. Zbog toga
þesto vlada osjeüaj da život podbacuje i da mu ne možemo ništa.
Zakljuþuje se kako istina života nije na strani þovjeka, nego na strani
onoga što þovjeka prijeþi. Sam svijet je satkan iz granica. Preokrenut je
tako da "predikati" kao što su pravo, vjera, bogatstvo ili institucije
preuzimaju ulogu subjekta, a subjekti - vjernici, pravnici, radnici,
birokrati, ideolozi - þine predikativne skupove. Prema starinskim
spekulacijama biüe koje na ovaj naþin negira subjekt i predikat, pa se
samo pojavljuje u obje uloge, predstavlja supstanciju. Kad se nju dovede
u prisutnost, dobije se moderna totalita. U našem dobu opüe sile društva
se integriraju u nad-stvarnost. Ona podsjeüa na bankovni sistem. Njegove
jedinice sakupljaju sredstva mnogih ljudi i institucija, pretvaraju ih u
bogatstvo bez imena i vlasnika, u bogatstvo kao takvo sa svim njegovim
poznatim i nepoznatim moüima. Od okolnosti koje nam nisu naklonjene
opasnije su, u pravilu, socijalne od prirodnih: vuk je vuk ovcama, a vuk
þovjeku kažu da je þovjek. Sve što je subjektnog porijekla a nije dovršeno
u subjekt (tvorevine, djela, ponašanja) predstavlja neku vrstu socijalne
plazme kojom se subjektnost najbrže stvara i razara. Zato razvijenija
eksploativnost rašþlanjava život na nežive sekundarne domene. Nije bit u
podjeli rada, nego se dijeli samo bivstvo i društvo. Ovdje je sve
poþetak,granica i prilika.
- 273 -
Subjekt se veü po vlastitoj naravi otima sistemu, a izvan sistema
takoÿer ne uspijeva. Sistem je društvo bez subjekata. Umjesto njih je
masa individualnih biüa sa prirodnim nagonima i socijalnim
indikatorima, nešto poput osmišljene i socijalno stilizovane prirode. Ova
drama se bar pola drugog vijeka nalazi u pozadini vodeüe umjetnosti i
jednog dijela filozofije.
S ljudima je inaþe stalna nezgoda. Teže k tome da sami slobodno
nastupaju i tvore svoj svijet. U zajednicama su pokretali cjelinu, a danas
cjeline stavljaju u pokret ljude. Malo je istine u tome da se oni ponašaju
po onome što se od njih oþekuje ili na šta ih se prisiljava. Životni proces
se spontano tvori iz "nužnosti stvari", iz težnje k slobodi i neodoljive
"volje za moü". Buduüi da je moü nadomjestak za slobodu ili je to
sloboda u ne-slobodi, njegove osnovne odrednice su nesubjektne, dopiru
izvana. Suvremeni sistemi su dakako bez koncepcija, ali s usmjerenjima.
Nikoga ni na šta ne sile, osim što neprekidno skoljavaju ljude da sami
gone sebe.
Prema klasiþnom idealu priroda i razum su se trebali spojiti u
ýovjeku, meÿutim u suvremenom svijetu jedno i drugo su svrstani pod
socijalnu stvarnost. U vojsci, na poslu, pred uredima, na burzi, ali i na
nogometnoj utakmici - ljude kao samosvojne subjekte možemo þesto
zanemariti. Na mjestu þovjeka, koji se je svojevremeno drznuo da vlada
svijetu, imamo sad biüe obuzeto “strašüu” da mu bude podanik. Nekad je
bilo stvar þasti i slave da se misle i tvore novi sistemi, a sada ljude
sljeduje službeno priznanje i nagrada da se ponašaju sistemski.
S gledišta sistema þovjek postoji radi sistema. Treba razumjeti
ekonomiste; oni malo što govore o ljudima. Imaju posla s "radnicima"
("radnom snagom", "rukama", "kadrom"), "poslodavcima", poduzimaþima, kompanijama, odnosno s robom, tržištem, financijma, pa se
þini da se bave beskrajnom tautologijom i ekonomiju tumaþe iz
ekonomije, poimaju ljude iz njihovih ekonomskih funkcija. Štoviše, ljudi
znaju postupati sami sa sobom kao s neþim što pripada sistemu. Poznati
komformizam predstavlja službu što vlada i vladanje što služi. Služba i
vladanje su preduvjeti uspjeha u sistemu opüe moüi koja potiþe privatnu
moü, a istovremeno je kontroluje kao svoju funkciju. Što se jedinke više
bore za sebe, utoliko ih veüe nezavisne sile uvlaþe u svoje radnje.
Sistem je integrovao rasplinutu stvarnost iz doba pogona i preveo
u bogatstvo "stabilnih" stanja. "Stvarnost" opkoljava sa svih strana i u
stopu tjera ljude zatvorenim putevima. Tako je došlo do nužnosti koja
neprekidno progoni. Nekad se sudbina držala podaleko od ljudi, obiþno
bi posjetila osobu na samom poþetku njezina života i pri tom joj odbrojila
- 274 -
buduüe dane, a sad sistemi sude svojim ljudima svakog dana posebno i
pri tom daju i uskraüuju moguünosti po þitav njihov život. Zapravo niko
više ne sudi nikome, nego preko sekundara nesvjesno svi "sude" svima i
sebi. Stvarnost što je ljudi generuju svaki put ih preduhitri, ubacujuüi se u
njihovu životnu aktivnost kao odluþujuüi sadržaj. ýovjek totalite je svoja
maþka i svoj miš. Probavljajuüi jedan svoj oblik, pothranjuje oba i tako
održava totalitu, svoga protivnika, i sebe njenom posrednošüu, kako to
veü nalaže aktualna sebeeksploativnost.
Cjelina se više osjeüa nego shvaüa, jer prerasta ljude i uvijek im
se nameüe na takav naþin da sebe þini nepojmljivom. Princip je svake
vlasti, raþunajuüi u to i duhovnu, da bude jedina. Sve ostale ili ne vrijede
ili su gore od nje. Ideologije tuže jedna drugu zbog konzervatizma,
radikalizma ili utopizma. U tom je vlastiti smisao ideologija i
institucionaliziranih religija. Sistem uspostavlja treüe stanje: þini
ideologije donekle indolentnima ili ih gasi, te dejstvuje kao duhovno
izmirenje. Mogu nadalje usporedo živjeti, jedna drugoj ništa ne može kao
ni biljka nekoj susjednoj biljci, opüe tlo ih podjednako hrani ili drži na
odstojanju. U osamnaestom stoljeüu krvili su se prosvijeüenost i crkvena
vlast, u dvadesetom konzervatizam i radikalizam. Rat neprijateljskih
strana uglavnom je završio. Strane se nisu nikad pomirile, nijedna nije
izgubila rat niti dobila. Sve ih je "pregazio razvitak", koji je otišao iza
poprišta njihovih sporova i uþinio ih suvišnima.
Sreÿenim smatramo društvo koje "drži pod kontrolom" svoj
"nered". Sreÿena je takoÿer država koja ima monopol nad kriminalom,
jer kad se vladajuüi zloþin izorganizujei sistematizuje onda prelazi se u
poredak. Proizvodnja poretka putem nereda sasvim je u duhu proizvodnje
moüi, jer s antropskog stanovišta moü je poredak haosa ili kompleksnost
sreÿena pomoüu sebe. ýista moü se ne da ostvariti, odmah bi prerasla u
kolektivnu moünost ili opüedruštveni potencijal. Pragmatizam, aktivizam,
empirizam, biznis, "pravljenje poslova" opüenito drži se moüi kao prve i
posljednje stvarnosti, i tako "organizuje" stihiju. Službeno zlo postaje
dobro, pobjedniþki kriminal se mijenja u vlast, pobjedniþka magija u
službeni kult i "pravu vjeru". Na taj naþin društvo ovladava haosom kao
stanjem stvari, a iz toga nastaje red. Izvornim poretkom se ne upravlja,
ništa ne vlada, skoro da je obrnuto, poredak se formira u vidu neke
dominacije. Poredak je graniþna korupcija. Zato postaje razumljiva teza
da nam naliþje svijeta kazuje više nego njegovo lice. Svijet je natoliko
izrelativiziran i ispreturan da bi se, s gledišta uskosocijalnog, moglo
objašnjavati porijeklo þovjeka od majmuna i majmuna od þovjeka.
- 275 -
Sistem okupira þovjeka izvana i iznutra. Od njega dolaze poticaji,
poruke, "logika stvari" i sama stvarnost. Kako razvoj ide prema sistemu,
tako osnovne kategorije eksploativnog bivstva postaju konkretnije i
agresivnije, jer umjesto meÿusobnih odnosa ljudi plasiraju efikasnije
sistemske sheme. Dosadašnje vrijednosti gube na snazi ili se
"prevrednovavaju". Oþito je zbližavanje kriminala s ekonomijom,
politikom, državom i nad-državnim blokovima. ýesto stvar izgleda tako
da država nastupa kao posrednik izmeÿu kriminala i društva. Pritom nije
uvijek lako ustanoviti da li država osvaja kriminal ili kriminal državu. U
razvijenijim dijelovima svijeta kriminal je profinjeniji, organizovaniji,
radi s dugom perspektivom. Ukljuþuje se u institucije i sistemske funkcije
jer se po njima se izlazi na glavne puteve socijalnog života. Nekad je
harao sitni privatni kriminal; njega je zasjenio kriminal nacionalnih i
meÿunarodnih razmjera. Dok je život tekao "drumom", ukljuþivali su se
u nj drumski razbojnici; otkako se razmilio po institucijama, neposredno
razbojništvo ustupa, a ljudi rade za sebe i protiv sebe preko institucija.
Ukrako, kakva civilizija, takava "anticivilizacija". Kriminal je civilizacija
u opoziciji. Nekad su se smatralo kriviþnima djela ljudi koji svoje
interese i samovolju nisu uspjeli kodifikovati. Jedinstven je položaj onih
kriminalaca koji na svoju aktivnost mogu navuüi sistemski okvir i
preokretati svoje zloþine u "zasluge za narod" ili za "svjetski poredak".
Sistem s tim nema poteškoüa - obuhvata lice i naliþje društva i
neometano promeüe jedno u drugo.
Danas se više ne kruži oko Iskona, nego ljudi zajedno s njim
krstare po sistemu koji u sebi nosi Iskon i ljude. Zlo i dobro su nekoü
stizali iz prošlosti, a sudbina ih je dijelila meÿu smrtnike. No sad je sve
na okupu, razgraniþava se i dijeli osvajanjem. Glavne vrijednosti nose
sistemske karakteristike, stoga je istina ono što dolazi iz sistema; u
sistemu se potvrÿuje kao što se nekad izricala u ime Iskona. Iskon je
dejstvovao odsutnošüu, a totalita prisutnošüu.
Totalita sliþi nastranim monoteistiþkim bogovima koji - sebi za
zabavu, što li - daju i zlu da živi. Pri tom se dobro i zlo ne poništavaju
kao opreþne vrijednosti, nego zbrajaju u ukupnu nadljudsku silu.
Metamorfizam sažima snage i slabosti ljudi tako da ih pretvara u
jedinstvenu i neobuhvatnu moü nad njima, u totalitu. Stoga, bez obzira
kakva joj je narav, izaziva poražavajuüi respekt i paralizira.
- 276 -
2.1.
Onostrana izvjesnost
Ljudi veüinom pristupaju sistemu veü "instruovani" od njega i za
njega. Uzimaju ga kao apsolutnu stvarnost, stoga kao ni u bogova ne
vrijedi pitati za porijeklo i smisao. ýovjek je svjesno biüe jer je otvoren
prema vani i prema sebi. No sistem ga zatvara izvana i obesvješüuje, pa
je neminovno misteriozan. Nekad omiljeni pojmovi kao što su Objektivni
duh, Duh vremena, Duh naroda, Kolektivna svijest i sl. nemaju ništa s
duhom niti kolektivom. Njihov je smisao bio istaknuti opüe zahtjeve
prema ponašanju ljudi. Tim mistifikuju zahtjeve, jer imaju sekundarno
porijeklo. U tzv. duhu oþituje se insistiranje cjeline na sebi. Pojam
kolektivne svijesti je formalno prihvatljiviji, ali, uzmemo li onaj što ga je
Durkheim dao, odmah se pokaže da je to nekakva sistemska osvještenost.
U Gurvitcha sistem podsjeüa na starinsku apsolutnu ideju. Tvrdi da svaka
društvena struktura predstavlja nestalnu ravnotežu izmeÿu mnogobrojnih
hijerarhija totalnog društvenog fenomena; struktura je aproksimativni
supstitut društva. Za ljude je uvijek presudno "šta üe biti?": Kakav üe biti
ishod zapoþetog djela, kakve posljedice najnovijeg dogaÿaja, kakav
nastavak upravo nastalih prilika? Ali to se skoro nikad ne zna. Ovdje
vlada neznanje, ljudska "ludost", "prinuda stvari", zapravo, vladaju
imperativi kompleksa što tvore dominantu. Biteljski oblici su iznad
subjektnih. Nisu u pitanju pri tom dva svijeta; jedni te isti ljudi su
dostatni i nedostatni, autentiþni (=sebitni) i neautentiþni; ne stvaraju
cjeline, one se pomoüu ljudi tvore "same", te se tako prerušavaju u utvare
s kojima ljudi straše sami sebe.
Buduüi da je totalita isto što samokretanje sekundara, moglo bi se
bez njezina pojma. Mnoge apstrakcije, ipak, puno znaþe u svijesti. Nisu
za nju nekakav nusprodukt, nego prve veliþine. Bez njih ne bi bilo duša,
duhova, sudbine; prije "fizike" je metafizika, prije društvenog
samokretanja su pokretaþke sile, a prije društva je totalita.
Sistemski orijentirana svijest može zakljuþiti da "priroda stvari",
"prinuda stvari" (Gehlen), Sachgesetzlichkeit (Schelsky) dolaze na mjesto
nekadašnje volje naroda. Time se novodno mijenja osnova organizacije
društva, nastupa tehniþka država, u þijoj službi su nauka i tehnika. Otuda
i "kraj ideologije", "neutralna moü", novi autoritet koji "nastaje iz
prinudne logike pogona u kome postoji podjela rada"(Gehlen). Zove se
"operacionalni" ili "funkcionalni autoritet". "Na taj naþin su dužnost,
služba i poslušnost rezultat potþinjavanja institucijama (="prinudi
stvari").
- 277 -
Gouldner piše u kantovskom duhu da se ljudi "konformuju s
kodeksom radi njega samoga". Ili, po Parsonsu, treba postiüi da ljudi žele
þiniti ono što se od njih oþekuje. Rousseauov Emil kaže da "ono što bog
hoüe, to þovjek treba da þini..., to mu se urezuje u unutrašnjost njegova
srca". Vodeüi sociolozi tvrde da postoji "misterij" bez kojeg nije moguü
nijedan društveni red i poredak jer je "izvor zakonitosti" i ima "karakter
svetoga" (E.Shils). Ali kako je sveto u biti ono što nas trajno nadvladava i
þemu se moramo pokoravati da bismo opstali, bolje je preokrenuti
Shilsovo stanovište, pa reüi da misteriozno i sveto ne predstavljaju izvor
zakona niti ispunjenje srca, nego se Zakon i Poredak sami od sebe guraju
u carstvo svetosti. Nad njima bdiju više sile kao kuüni duhovi nad
pragom i ognjištem barbarova doma. Vitalne sredine njegova svijeta ne
zaposjedaju sudbonosna biüa nego ih ljudi historijski i nenamjerno
stavljaju pod patronat hipotetiþne izvjesnosti. Sveto je ono na šta smo
obavezni bez obaveze, prisiljeni bez nasilja, životno upuüeni bez vidljivih
razloga. Sliþni paradoksi su forme bivnih imperativa ili nebivanog
bivanja koje se hvata svojih praznina.
U modernom društvu manifestna funkcija nosi sistemsku svrhu, a
one latentne opet nagovještavaju prirodu sistema. Od doba Protagore
poznat je stav da je ljudski svijet djelo ljudi, no danas kad sekundarni
oblici bivstva preplavljuju primarne, razmoglo se i suprotno uvjerenje da
su ljudi proizvod svijeta. Ponekad se þini da su oba stanovišta
prihvatljiva, pa Atinjani þine Atenu, ali veü Rim plodi Rimljane,
Engleska Engleze, a pogotovo sadašnja Sjeverna Amerika Amerikance.
ýesto se konstatuje kako predmakedonska Grþka predstavlja utemeljenje
zapadne civilizacije, ali veü Rim, inaþe prerpun "Grþke", odnosi se pema
izvornoj antici kao vanjskoj okolnosti, upravo onako kako to Zapad þini
do danas. "Princip Zapada" je Rim, a ne Atena. Ne nastavlja u Rimu, veü
umire. Njezino centralno mjesto izmeÿu Istoka i Zapada, nastalo na
tendencijama gradskih civilizacija pretežno Istoþnog Sredozemlja, ostalo
trajno upražnjeno. Historijski tok se raþva na "istoþni" i "zapadni". Ali
otkako je Zapad osvojio þitav svijet svojata sve i svemu se nameüe, pa i
grþkoj antici s kojom nema manje-više ništa. u Sociologija s pravom
tumaþi sisteme nezavisno od ljudi. Uostalom, i lovaþki ritual peüinskih
ljudi, opremu sibirskog šamana, svetu misu iz Vatikana, konformizam i
nonkonformizam Zapadnjaka može se razumjeti iz odgovarajuüih sociohistorijskih "peüina". No suvremeni sistem je sam svoja peüina.
Svojevremeno je "peüina" bila u nekakvom svijetu, a sada je svijet u
"peüini" koju su ljudi sami izdubili.
- 278 -
Svijet "dom" je okružen svijetom "tuÿinom". Najgore je što su im
granice tako nejasne i propustljive da najþešüe ne znamo da li smo na
ovom ili onom tlu. Imamo izraze kao što su "takav je svijet", "takav je
tok stvari", "takav je život" i sl. u kojima ljudi nužnost spram sebiva
prepuštaju nezavisnim tokovima i "takovostima" bivanja. To je ono
nevidljivo, neizrecivo, ali upravo utoliko prisutnije, snažnije i
neodoljivije.
Kada totalita ne bi bila "moünija" od nas, ne bi nastala. Moglo bi
se uþiniti da moü sistema i duhova poþiva u njihovoj pukoj egzistenciji.
Izmeÿu njih je ipak velika razlika:
-Neka vjera dejstvuje onoliko koliko se vjeruje. Bogovi zavise od
ljudi, ljudi od sistema, a sekundarni sistemi od sebe, što nije sluþaj s
drevnim duhovima.
-Kada u ljudi nailaze znaþajna dogaÿanja, onda dolazi do
promjene nadljudskih sila. Meÿutim, mijene modernih sistema mijenjaju
ljude. Nije to sasvim novo. I drevna egzistentna svijest je zakazala u
dramama nastajanja prvih civilizacija, nedostajala joj je ideološka
funkcija ili, preciznije, nova heterosocijalna podloga; svijest se nije imala
na þemu dijeliti. Sistem se ponaša obrnuto, neutralizira i obezvrjeDJuje
do tada razdijeljenu svijest jer joj ukida osnovu, a nastupa iz svoje
cjelovitosti koja ga þini samodovoljnim i veü podsvjesno "autoritarnim",
štoviše, meta-autoritarnim.
U djelovanju brinemo za rezultat, ali u dogaÿanju više ne znamo
na þem smo. Nepouzdana djelovanja, kao što su sporovi, politika, borbe i
ratovi, lako se izvitopere u zbivanja. U kriznim situacijama, u krajnjim
podruþjima života ljudi više brinu za nesubjektne radnje i stanja nego za
dogaÿanja iza kojih stoje nekakve osobe. Neodreÿena radnja dejstvuje
snažnije od djelovanja odreÿenih ljudi."Dogaÿa se", "Radi se", "Oþekuje
se", "Zabranjuje se", "Nareÿuje se" - tako i sliþno poþinju mnoge objave,
zabrane i nareÿenja. ýesto je važnije neodreÿeno”SE” nego odrežena
misao. Iza “SE” je odreÿenost moüi. Subjekti su iskljuþeni: i onaj ko
nareÿuje, i ko govori, i kome se govori. Važno je prije svega istaüi
granicu ponašanja. Pravni propis objavljuje stvarnost koja vrijedi o sebi
svuda tamo gdje je subjekt suspendovan. Moü ne bi bila to što jest kad se
ne bi dizala iznad naše moüi. Anonimnost naglašava njezinu samostalnost
i našu neizvjesnost s njom. Moü se najavljuje kao granica.
Toliko je tvoraca da bi se u jednom te istom prostoru moralo naüi
niz svjetova. Danas bi, protivno volji svih njih, a za volju totaliti i
najambicioznijim crkvama, trebalo misliti djela niza tvoraca i s njihovim
razliþitim tvorevinama u obliku jedinog tvorenja i jedine tvoreüe sile
- 279 -
kakva je totalita. Cjelina situira subjekt, a subjekt prevodi postojeüu
cjelinu u psihostvarnost. Vraþi, proroci, ideolozi uopüe uzimaju svoje
moüi iz direktnih veza s duhovima, s iskonom ili iskonskim principima;
utvrÿuju ga javnom demonstracijom - kultom, obredom, "graÿanskom
saviješüu", službenom kulturom. Otjelovljuju duhove ili ih zastupaju,
služe se njihovim "govorom" i razbacuju njihovim moüima. Crkve se
þesto služe mrtvim jezicima i ne pitaju se da li vjernik razumije rijeþi
molitve koje nikome ništa ne govore. Pravne tekstove ne razumiju ni
najobrazovaniji ljudi izvan date branše. Žargon profesionalne sekte
osigurava monopol i izaziva osjeüaj da sama božica Pravda progovara
poniženoj "stranci". Svaki govor je ovdje prije svega akt moüi i služi se
njezinim postupcima.
ýovjek je sam tvorac svoga svijeta. On pokušava kao šišmiš da nastani
zemlju i podneblje.
U pasivnim sustavima oblik vlasti se nasljeÿivao i ona je uzimala
legitimitet iz prošlosti. Nije se iz sebe raÿala, bila je svoja izvanjska
posljedica i privilegija. Moglo je izgledati kao u B.Shawu da se "umijeüe
vladanja sastoji u umijeüu prireÿivati idolatriju". Takav obred prireÿuje
indijski vladar prije ulaska u odluþujuüu bitku: "astrolozi i ostala kraljeva
pratnja dižu borbeni moral vojske ukazujuüi na premoü kralja þija sila
poþiva ... u savezništvu sa božanstvom" (Kautilya). Umjesto obreda
- 280 -
danas imamo predizbornu lakrdiju koja, istiþuüi stranku, može þesto
zaboraviti na svog kandidata ili, u poplavi opüesistemskih elementa što ih
forsira, može previdjeti graÿane.
Misteriozno SE nije promašaj sebi "otuÿene svijesti". Preko njega
se oglašava univerzum totalite i obraüa se þovjeku podaniku društva i
izvršitelju socijalnog življenja. Nasuprot tome, naša tobožnja slobodna
volja i inicijativa najvjerojatnije üe nas denuncirati kao idealiste, utopiste,
avanturiste ili buntovnike. Dakle, ni objekt ni subjekt uzeti o sebi nisu
stvarnost, stvarno je ono Treüe u njima što ih povezuje i rastavlja kao
svoje modalitete. Polazna istina sistemske mudrosti glasi da naša
stvarnost, ipak, nije naša, a postaje "našom" ukoliko joj se prikljuþimo.
Kako misliti slobodu ako totalitet diktira smisao bivstva? S druge
strane, komu je do sistema? U biti i ne znamo za njega. Ovo bivanje za
biteljski kompleks oduvijek je bilo misteriozno, jedino prikaze su se s
vremena na vrijeme mijenjale.
Sistem je pokidao aktivne odnose, nadnio se nad ljude i zatvorio
im svijet u svoj prostor. Cjeline su, uostalom, uvijek takve, ali sad se
pojavila i jedna znaþajna razlika. Ranije bi se cjeline razvijale na
djelomiþnim moguünostima ljudi, no sistem gradi na njihovim
ograniþenjima, a pri tom njihove moguünosti proizvodi sam. Kad se
gradilo na realiti, gradilo se "odozdo", a sada "odozgo". Vjerovatno stoga
þovjek koji nije sebi jasan i živi neizvjesno, ipak ne postavlja svoje
pitanje, indolentan je; sistem mu zaklanja vidik, savezuje ga i vuþe sa
sobom po þitav osobni vijek.
Viÿenja današnjih ljudi se ne temelje na respektu prošlosti.
Izvjesnost nije osobna, no nije ni zajedniþka. Izdvojila se u zasebne
pogone znanja, znanosti, struke, tehnologije, u institucije. Naša izvjesnost
mimo nas, dakle, nešto suštinski primarno prešlo je u sekundar, pa
dejstvuje samo kad se preokrene u paradoks nesvjesne izvjesnosti. Otkad
su ljudi postali privatne osobe, izmeÿu njih vlada više-manje opravdano
nepovjerenje, stoga su zalog izvjesnosti položili mimo ostale ljude.
Impersonalost i sekundarnost osjeüaju se kao znak pouzdanosti. Sami u
sebe sumnjaju. Veüina ljudi tvrdi da se ljudima ne smije vjerovati, a
možemo s neþim raþunati tek pošto ljude s njihovim karakterima
iskljuþimo iz igre, kad s njima baratamo kao faktorima, akterima,
okolnostima i sl.
Vjera u ljude ubija svoje poklonike. Ostali vjernici se drže
negativnih autoriteta. Bog iznad svijeta, voÿa iznad naroda itd., to je
kretanje iznad i izvan onoga što se kreüe. Pojmiti sebe iz zbivanja što nas
nose, podjednako je nemoguüe kao iz snova. Ljudima ne "vlada" nikakva
- 281 -
moü, nego vlada njihova vlastitita ne-moü. Izvjesnost je oduvjek bila nadosobna ali sad je socijanla a ne onostrana. Po njoj se prepoznaju
onostrane sile. Muþi osobna neizvjesnost:
a) na divljaka nasrüu duhovi iz neposredne blizine;
b) u srednjovjekovlju iz ljudske okolice napadaju antropoidna
biüa (sveci, vještice, ÿavoli);
c) u naše doba duhovne sile su uglavnom depersonalizovane, i
strahovi su civilizovani; ljude muþi empirijska neizvjesnost,
nepredvidljivi osobni dogaÿaji, tuÿa premoü, nepouzdanost društva.
Izvjesnost je donekle neutralan proizvod opüe svijesti i opüe
psihoklime, pa neznanje malo kome smeta, a najmanje onima koji ništa
ne znaju. Sve "se zna", pa ne smeta ako osobno ništa ne znamo. Neznanje
od kojeg pati društvo pogotovo ne zadaje brige. Da li neutrino ima masu
ili nema i kakve su posljedice, to zabrinjava samo specijaliste. Uz to
asubjektna sistemska znanja su ljudima pouzdanija i opüa neizvjesnost
prihvatljivija je od osobne. Iako su im oþi otvorene, ipak vide tuÿim
oþima. Više vjeruju novinama i teliviziji nego sebi. Izvjesnost poþiva
prvenstveno u þinjenici da se dogaÿanja odvijaju unutar priznatog
poretka; istina je u podudarnosti osobnog stava s usvojenim poimanjem.
Aktualno kontinuiranje ima i svoje doktrine kao što su
pozitivizam, radikalizam, futurizam, aktualizam. Kontinuiraju u
sadašnjem vremenu, ali vrijeme nije njihovo, jer generuju kao bitelji, u
suštini pasivno. Mnogi ljudi i narodi drijemaju nad svojom sudbinom.
ýame u onom što ih snaÿe, i to s uvjerenjem da žive po svojoj volji.
Umjesto realnog univerzuma je prikaza neke cjeline. Sama se
usjeca u svijest i proizvodi svoju samorazumljivost u vidu uvjerenja ili
"logike". Tvrdi se kako novac vlada svijetu, ali kad bi ovaj vladar nestao
u iduüem stoljeüu, što neki struþnjaci prognoziraju, bilo bi to jednako
samorazumljivo i prihvaüeno bez razloga i objašnjenja isto kao nestanak
vještica i vukodlaka. Niko ne pita kako su se pojavili, ni zašto su otišli. U
konkretnim situacijama ljudi su mudri i lukavi, ali na tzv. historijskom
planu sliþe maloj djeci: Bile vještice - nema vještica. Vještice nisu došle
ni otišle, otišlo je "vrijeme vještica" (vrijme novca ili moüi)? Ova pasivna
izvjesnost je neosobna, nesvjesna, i sekundarna.
Apsolutno su nužni razmaci u "izvoÿenju" procesa iz biüa i biüa iz
procesa. Ako amplituda odlazi daleko iza þovjeka, on se pojavljuje kao
njezin segment. Potom þovjekov bivni proces izmiþe þovjekovu pogledu,
a u oþi mu se baca ono što donose dogaÿaji.
Ali þovjek sistema postoji, naravno, samo u sistemu. F.Schiller
govori o prvome, Adorno o drugome. "Kad se uzme svakog posebno, on
- 282 -
(= Nijemac) pokazuje dovoljno mudrosti i inteligencije. Meÿutim, ako ih
uzmete in corpore, imate posla samo s budalama" (Schiller).
Ljudi obuzeti cjelinom ne vide sebe direktno onakve kakvi jesu,
veü onakve kakvi se sebi priþinjavaju u sekundarnom mediju. Svijeste se
pasivno: znaju znanje, vjeruju vjeru, osjeüaju iz socijalnih psihostanja. A
ponuÿeno je sve, þitava stvarnost. Na ljudima parazitiraju rojevi
preživjelih ideja. Ne može se reüi da bi vladale živim ljudima, kako to
ima radikalna kritika. Prije üe biti da ljudi što žive ukrug, stalno se drže
istih ideja, služe se gotovim mislima, jer se ne da misliti ono þemu se
nismo sami približili i s þime ne živimo.
U modernim sistemima imamo ne samo aktualnu izvjesnost, nego
i aktualnu neizvjesnost. Kad se ljudi pokušavaju pomoüu sistema izbaviti
iz maglina življenja, sistem ih povlaþi natrag i tovari na njih dodatno
breme života.
Danas mnogi ljudi ne vjeruju, ali vjeruju da vjeruju i misle kako
ih to sljeduje veü zbog toga što i oni i vjera obitavaju isti svijet. Doduše,
postoje i oni drugi, osobito, zaostaliji, što vjeruju da ne vjeruju, a ipak se
malo razlikuju. Nije toliko važan predmet vjere, nego se šansa ne smije
propustiti. Crkvena religioznost nalikuje pogodbi i raþunu.
Ko ide pod okrilje strahovladnih sila radi psihiþkog opstanka,
mora biti silama po volji. Socio- historijska agregacija je zahtijevala
duhovno podaništvo. Dok od pogona nadalje imamo duhovno "poduzetništvo".
U sistemu se nalazi sve: apsolut, drugi ljudi i ostale okolnosti. Ne
treba þekati od boga niti se uzdati u sebe. Nebo i zemlja su spojeni u
Jedno sistema i egzistuju posredstvom njega. Metafizika i fizika su
splinule, stoga ih doktrinari više ne primjenjuju odvojeno. Savremeni
ljudi su slabi vjernici, njihovo nebo je uraslo u zemlju, pa njegova
krošnja tek iz zemlje i pomoüu ljudi ponovo raste, ili pak sahne zbog
njihove nebrige.
Egzistencija je proces, a proces znaþi vrijeme, stoga je vjeþnost
jalova. Stara samosvijest je metaforiþno izražavala život. Današnja
religioznost je dodatak praktiþkom življenju. Tajne vjere nastaju i
rješavaju se u sadašnjosti. Osnova religije je danas prepoznatljivija nego
u prošlosti. Religija se ispolitizirala, države i crkve održavaju mrtvu vjeru
u sklopu žive politike.
Ljudi se u životu boþe sa sobom, sebe osporavaju i osmišljavaju,
ali nikad da doÿu do definitivnog rješenja; nije ni moguüe. To ne bi
smjelo navesti na zakljuþak koji su izvodili mnogi autori. "Nema razloga
bojati se da üe nebesa ikad ostati prazna, jer smo mi ti koji ih
- 283 -
popunjavamo, i tako dugo dok bude ljudskih društava ona üe iznutra
snabdijevati sama sebe velikim idealima kojima ljudi trebaju služiti"
(Durkheim). Nebo se ipak prazni, izgleda da se tamo odavno niko ne
doseljava iz istih razloga kao ni na Olimp, na Himalaje ili na Fudži. Kako
se ljudima mijenjao svijet, mijenjale su se i tajne svijeta. ýim bi se ljudi
pomaknuli s ovog ili onog svog historijskog mjesta, neki duhovi bi,
prerušeni, odmah krenuli za njima, drugi bi zauvijek potonuli u prošlost.
Za njih ipak ne vrijede Darwinovi zakoni, jer da nije borbe izmeÿu
njihovih nositelja, svi duhovi bi prebivali jedan pored drugog u miru ili bi
zajedno pomrli. Duhovi više ne obitavaju bezljudni svijet kao što su
Nebo, "Kraj svijeta" ni Podzemlje, nego poput mnogih lutalica svijetom
pod stare dane vraüaju se u svoj rodni kraj - meÿu ljude.
2.2.
Socioblokada
Sistem reorganizuje subjekt i angažuje ga na svom planu, a
totalita ga obesvješüuje, šokira, opija i tako psihiþki zavisnoga i duhovno
oduzetoga stavlja u pokret. Ljudi podešeni za sistem polumrtvi su za sebe
kao sebitna biüa. Ne podnose prirodni svijet, "dišu na škrge", pa moraju
natrag u more sekundarnog svijeta. Tek u njemu prorade njihovi organi i
þitava priroda. Sistem je neman - plodi biüa u svoju utrobu.
Ljudi vremena sposobni su meÿusobno opüiti uglavnom u mediju
u kojem su se formirali: na tržištu, u službi, u institucijama; razumiju se u
ideologijama, politiþki su aktivni u strankama; bogu su odani u crkvi, a s
društvom imaju posla u državi. Mogu razgovarati o "svemu" sa svojim
novinama u ruci. No što je sadržaj takve svijesti, što dati þovjek obiþno
razumije pod samim sobom, to je najþešüe spoj osobne smuše i socijalnih
derivata. Sociolozi stalno naglašavaju kako ljudi saobraüaju pomoüu
modela i matrica i ponašaju se unutar tipskih konstrukcija, te misle,
štoviše, osjeüaju, pomoüu bezbrojnih duhovnih utvara, koje sistemska
uþenost respektuje onakve kakve se tradiraju.
Poznato je da su školovane predrasude žilavije od neškolovanih.
Sistem je izrodio tzv. civilizovane ljude, pa ono što imaju, imaju od
njega, a što im nedostaje, i to se nalazi u sistemu. Ako ih se potjera izvan
granica sistema, gotovi su. Sistem poput Neþastivoga u zamjenu za dušu
nudi þovjeku sve.
Vidjeti ne gledajuüi, to bio je nad- prirodno, ali ne vidjeti
gledajuüi, zahtjev je totalite. ýovjek naših dana mora netremice motriti
na sve strane kao vozaþ na carigradskoj ulici, kockar u igri ili burzijanac
u svom poslu. Svejedno išþezava u kretanju cjeline kao zanemarljiva
- 284 -
veliþina. Egzistencija današnjih ljudi postiže smisao upravo u ovom
išþezavanju u gužvi, u hazardu, u igri sila. Kad bi neko prikazivao jaram
kao sastavni dio tijela vola ili samar kao organ magarca, smatrali bi ga
ludim, ali samare i jarmove pomoüu kojih cjelina sebe tovari na ljude, ti
isti ljudi smatraju sastavnim dijelom svoga biüa. Neki, s visokim
zvanjima,s njima se ponose, drugi, s niskima, se njih stide i od njih pate.
Pop i psihoanalitiþar stavljaju vjernika i pacijenta u ravnotežu pod
bremenom; pobožnost i logoterapija izlažu mu "smisao patnje".
U tome je neka vrsta psihoparalize. Inicijativa se prenosi na
manipulatora, tako da se živi pod trajnom socijalnom hipnozom. Nije to
ova ili ona pojedinaþna doživotna sugestija, koliko potpuna sugestibilnost
i blokada. Jedinka je i ovdje okrenuta k sebi, ali kao totalitnom
egzemplaru, pa svim silama nastoji sebe proizvesti u opüi primjerak. Kad
takva egzemplarna osoba govori s vama, pogotovo ako po profesiji
nastupa javno, imate osjeüaj da se þitavo vrijeme gleda u zrcalu kako bi,
prema uvježbanoj tehnici, isprodukovala ovaj ili onaj zahtijevani uþinak.
Za sve su izraÿene tehnike i instrukcije: za siguran uspjeh, vjeþnu
mladost, karijeru i za osobni autoritet, za vladanje i podþinjavanje, za
opþinjavanje i osvajanje. Posredniþka agencija obeüava klijentu da üe mu
ispunuti svaku njegovu želju. Ako nema nikakve, neka se i u tom sluþaju
obrati agenciji. Ona üe njegovu želju pronaüi i realizovatije. Ovdje
totalita prelazi direktno u život osobe i pretvara ga u svoju manifestaciju.
Danas ne moramo ništa znati, svejedno nemamo osjeüaj da nam nešto
nedostaje. "Neka smo i budale, samo kad imamo pare" (J.Werich).
Utisak je da ljudi proizvode i opet proizvode, ali još je važnije da
su i oni proizvoÿeni. A kada konzumuju, takoÿer su "konzumovani".
Današnje robovanje neposrednom bivstvu predstavlja bitnu stranu
reprodukcije sistema. Naša neposrednost, individualnost i osobne potrebe
socijalno su isforsirane. Sistem nam imputuje želje tako što svoje
zahtjeve pretvara u naše potrebe. Potreba kojoj se robuje nije stvarna. U
svojim potrebama savremenici ispoljavaju nešto poput socijalnog sadomazohizma. Osobni život je degradovan na neposredne potrebe, a potrebe
su proizvedene i artificijelne kao i njihovo zadovoljavanje. Život je
razmjena socio-ekonomske materije. Ko troši, živ je. Trošenje je
najintenzivnije socijalno vegetiranje. Proizvodnja je, naime, neodreÿena,
neosobna, opüa i niþija. Zato ko želi nastupati "osobno", mora se
oþitovati izvan produkcije. U proizvodnji trošimo sebe, a u konzumizmu
trošimo druge i osvajamo svijet. Trošeüi, proširujemo svoju neposrednu
egzistenciju na sve trošeno. U probavljanju svijeta neposredno se
- 285 -
ispoljava naša objektivna svjetska egzistencija; nisu joj više potrebna i
posebna javna priznanja. U tom svijetu sam svoj, i to za sebe i za druge.
Iz naþina bivanja, naime, možemo razumjeti što znaþi imati, ali iz
toga da se ima, ne da se reüi kako zaista jesmo.
Buduüi da je sad sekundarni sistem primarna stvarnost, izvan
njega je osoba nestvarna. (a) Biti navodno je isto što imati, a imati znaþi
biti kako valja. Ne može se reüi da je to þisto novovjekovna pojava.
Naroþito na Mediteranu, pa dalje na istok, oduvijek je tako da onaj ko
ima, taj jest; ko jest, a nema, on kao da i nije. Imati je najviša vrlina.
Siromaštvo oduzima ugled, sužava veze, izolira, briše živoga sa zemlje,
þak i u zemlji, jer je dva puta pokopan: jednom je tijelo pokopano u grob,
a ubrzo i grob u teren. (b) Drugi sluþaj je imati u sistemu, tj. kontrolirati
dio opüe moüi osobe. Kakve potrebe - takav þovjek. Prirodno biüe opstaje
uglavnom na istom nivou i na isti naþin, a þovjek je promjenljiv i
"dvoliþan". To je biüe moüi i biüe slobode. Njegove tendencije su
bezgraniþne u oba opreþna pravca. Svako zasiüenje izaziva novu glad,
"konzumizam" naruþuje "konzum".
Od gradsko-industrijske civilizacije i epohe masmedija psiha,
inaþe po prirodi antisistemska, postaje sistemska radnja. U njoj sevid
odumire. Svaka eksplozija svijesti zaglupljuje na nov naþin. Grci su
razvili nekontroliranu spekulaciju, renesansa svojevrsni prirodni
pozitivizam, što je omoguüavalo nekim ljudima antike i renesanse da
svoje ne-znanje preuzmu na sebe i pokušaju s njim raskrstiti. No u
današnjim sistemima nismo glupi ni pametni, nego obesviješteni. Znanje
pri tom nije u bogova ni Prometeja, nalazi se u nas, ali kao psihiþka
premoü nad nama. Stoga ne možemo ništa smisliti što nije mišljeno ili
pokretati što nas ne pokreüe.
U inaktualnom i sekundarnom kontinuumu imamo svijest o sebi
bez nas. Opüe i javno je ono što se mnije bez puno mišljenja, što se
vjeruje bez dokaza ili osjeüa bez strasti; osobna svijest se kovitla u opüoj
duhovnoj atmosferi. Ovdje se ponajviše psihiþki vegetuje.
Za sebeviÿenje opüenito ne postoje odgovarajuüi organi. U
životinje je obrnuto: ima organe za pojave, reaguje, ali nema predmeta.
Svojevrsni socio-psihiþki fokus predstavlja neorgansko "oko", središte
autoriteta, respekta, motivacije, usmjerenja, sugestije, te anonimne
izvjesnosti koja ne može ne biti sumnjiva. Kad želimo biti dokraja
"normalni" i živjeti kako nužnost nalaže, moramo se odreüi i ono nešto
malo razuma što nas je zapalo.
U sistemu se živi po sistemu, a pak po sebi. Sekundarni sistem je
duhovni potop. Ne samo da okupira svijet oko nas, nego i naše vlastito
- 286 -
biüe. Industrija masovne kulture nema naspram sebe publiku, kolektivni
sud ili javno mnijenje. Njezina publika je njena žrtva. To su gomile
okupljene masovnom psihozom, pokretane masovnom sugestijom,
bizarnim nastupima aktera i frenetiþnim reakcijama trenutnih
obožavatelja. Nema ni druge publike, ako ne raþunamo onu za kataloge
roba, cijena, usluga, poreske propise, telefonske imenike, neki þasopis,
novine ili za televiziju. ýudna je to publika - rasuta, odsutna, pasivna.
Mnoštva meÿusobno izolovanih pojedinaca ne tvore javnost, ne formiraju
opüe kriterije, ukuse i zahtjeve. Sve to zajedno s robom dobivaju od
proizvoÿaþa gotovo i upakovano. Jedinka duhovnog totuma je psihološki
ptiü; kad je kljukaju, nema šta provjeravati valjanost hrane, može
eventualno usporeÿivati u smislu da je "ona noüna televizijska serija
zanimljivija od one veþernje".
Nekad je izgledalo da dušebrižnici proizvode misli i gotove ih
usaÿuju ljudima u glavu, otprilike kao što su drevni iscjelitelji i magi
obredno spravljali ljekarije i s njima nasrtali na bolesnoga. Danas se
duševna materija proizvodi naveliko, ljudi je u masi i naveliko troše,
hrane se i truju - sve "slobodno", "po želji", "po osobnoj potrebi".
Moderna osoba nije rob, ona samo robuje. Rob je slušao
gospodara, dok "rob" današnjice ne sluša nikoga, þak ni sebe, on je
"slobodan". Glavno u tome nije razlika izmeÿu Aristotela i Comtea, nego
izmeÿu agregativne antike i samoinicijativne eksploativnosti u
novovijeku. Današnji ljudi su se srodili sa svojim svijetom. Ni za slobodu
osobito ne mare; odveü je opüeljudska i zahtjevna. Sve je u osobnom
probitku, a probitak se na nesreüu ljudi koristi svaþim.
2.3.
Planetarna totalita
"Zapad" želi "usreüiti" i "osloboditi" þitavu Planetu za svoj
poredak.
S neznatnom snagom se može držati u šaci ljude koji tuDJu moü
doživljavaju kao svoje utoþište. Kako su samo pripadnici silnih naroda
silni patrioti, pouzdani graÿani i vojnici! Siromašni i slabi, i pored
najbolje volje, moraju tu i tamo zakazati, štoviše, njihovi vladari i vlade
znaju "prodavati vlastiti narod". Službene tržnice ove vrste predstavljaju
vodeüe internacionalne organizacije. U OUN se ne radi o organizaciji
nacija, nego država. Razlika izmeÿu toga je velika, pa je utoliko znaþajnija manipulacija s ovom razlikom. Bilo da se država pripiše naciji, kako
se to þini u naše vrijeme, ili narod državi, kao potkraj srednjeg vijeka,
svaki put to zavarava, jer se društveni život jednostrano tumaþi u duhu
- 287 -
njegove dominante. Tamo se ponekad fantaziralo o svjetskom udruženju
država; etnik nije bio izražen ni organiziran preko države. U naše doba
država je neuporedivo šira, izgleda kao organizacija ukupne moüi, vlasti i
odluþujuüih odnosa. Etnik se doima kao kulturno zajedništvo graÿana,
stoga se država eufemistiþki predaje graÿanima i naciji kao što se nekad
podvlaþila pod okrilje neba.
Na planetarnom nivou na snazi je navedeni dualizam adaptacije i
prepuštenosti. Za narode glasi: Svrstaj se, "ukljuþi se u Evropu" i
slobodan si! Iz ove slobode pak nastaje "slobodni svijet" u koji se može
ukljuþiti sav historijski balast i moderni ološ, ali ne mogu slobodni ljudi,
izvorne kulture i samostalni narodi. Sliþno je zamišljen bastardni službeni
humanizam. Heleni su obustavljali ratove da bi održavali olimpijade,
danas se obustavljaju sve vrste "olimpijada" da bi se vodio rat, makar i
"hladni". Svojevremeno su narodne svekovine stajale iznad politike, a sad
su oruÿe politike. Nekad se vjerovalo u ideje, no danas samo u silu.
Životinje se više ne dresiraju teroriziranjem, ove metode se
primjenjuju jedino na narode, i to više nego ikad ranije. Najjaþe države su
ponosne na batine što ih dijele širom svijeta. Zapadni šefovi nisu pravi
dok se poput nekih barbara ne okupaju u tuÿoj krvi, a istoþni u domaüoj.
Sila je osnova službenog mentaliteta.
Sistemi su kosmopolitske naravi. Osnovni procesi su svjetski i
prirodno teže ka "sistematiziranju" svijeta. Za totalizam su inaþe
pogodnija tzv. kosmopolitska društva. Tamo je manje zajedniþkih
tradicijskih naslaga. Teško je imati posla s ljudima i narodima u kojih je
tradicija jaþa od njih. Ova društva su dinamiþnija i spontano teže ka
civilizacijskoj univerzalizaciji. Klasiþni kolonijalizam zamjenjuje
"globalna strategija". Zapad pravi "veliki posao" zamjenjujuüi
"nacionalni interes" s programskom idejom "novog svjetskog poretka".
Moüne države se pritom prepuštaju svom "nacionalnom interesu" u tuÿim
zemljama kao neki pojedinci po tuÿim kuüama, pretvarajuüi cijeli svijet u
svoje obližnje okolnosti.
Totalizam na svjetskom planu ima dosta toga zajedniþkoga i s
najstarijim oblicima dominacije. Ne trpi stvarne opozicije, protivnike,
razlike. Svuda otkriva "opasnost" i organizuje svoju inkviziciju, prireÿuje
kaznene ekspedicije, pogrome, provokuje neposlušne države, terorizira
samostalne narode i ograniþava njihove kulture. Pluralistiþka struktura
moüi, kao "faktor demokratije", spada u posveüena naþela Zapada. No u
meÿunarodnim odnosima unutarnji opresivni karakter društava se
transformujeu vanjski diktat najjaþih. Za demokratizam se ne pita.
"Svjetski poredak" se još nedavno se krojio u znaku ravnoteže snaga, ali
- 288 -
otkako je sila prevagnula na jednu stranu, poredak se stvara upravo
pomoüu neravnoteže.
Teško je zamisliti novije doba bez velikih sila, a još teže naredno.
Postoji þitava hijerarhija naroda, koja uz to nešto varira ovisno o
promjeni njihove težine na globalnom planu velikih sila. Tako se zna ga
treba podþinjavati, pomoüu koga vezati, koje države razbijati, koje
forsirati, koje opet huškati protiv drugih kako bi se vladalo svima. Totalni
teror ove vrste u prošlosti nije poznat. Veliki dijelovi svijeta su pretvoreni
u svojevrsne koncentracione logore, drugi u rezervate ili vojno-politiþke
karantine. Na stotine miliona ljudi se nasilno izolira i podvrgava
zloglasnim blokadama. Pri tom se razaraju þitave ekonomije, ljude se
muþi opüom nestašicom i glaÿu, i to godinama i desetljeüima. Napoleon
ni Hitler nisu mogli ni sanjati o sliþnom zamahu poslova na "novom
poretku svijeta", i još uz opüe odobravanje tobožnje svjetske javnosti.
Moüni narodi proširuju vlastiti suverenitet na slabije. Svoj integritet
smatraju svetinjom, a poušaje slobode drugih progone kao teror i zloþin.
Nekadašnji totalitarizam je bio vojno-policijski, etatistiþki, dok je
planetarni sistem "neutralan" i univerzalan.
Takozvani Zapad ima samo jednu dimenziju svijeta, a to je
"Zapad" koji je ujedno centar svijeta. U tome, naravno, nema nikakve
geometrije, geografije niti logike, ali je tako nekako.
2.4.
Involucija
Raspravljali smo tri teme istovremeno: sistem, sekundarnu
društvenost, totalitu, naravno, sve u odnosu na ljude. Svuda se pokazuje
da moderni razvojni trend ne ide direktno u prilog ljudskoj sebivnosti.
Sudbina, sreüa i civilizacija lišavaju þovjeka "strasti" bivanja po sebi,
bogate lišava izvjesnosti sobom i zadovoljstva što ga pruža koegzistencija
s ostalima. ýak ni moü nad þitavim svijetom ne tješi - žalio se car
M.Aurelije - jer ujedno znaþi robovanje svijetu. Neka je þovjek nagraÿen
ma kojom visokom privilegijom ili bogatstvom, on je time istovremeno
podreÿen zadatku da ih nosi i svim silama brani od drugih.
Starinska zajednica je bila zajednica života za sve, a današnje
društvo ne znaþi život ni za koga. Drevno društvo je bilo toliko skuþeno
da nije raspolagalo prostorom za samostalan nastup individue. Moderno
je opet toliko snažno da sve okupira i nikome ne prepušta slobodan
prostor. Nekadašnji þovjek nije mogao sebe izdvojiti iz društva - to bi ga
pokosilo; moderni ne može sebe spojiti s društvom, a da se pri tom ne
mora, tako reüi, rastajati sa sobom. Što više nasrüe u vrtlog cjeline, prije
- 289 -
ga proguta; ako se pak suzdržava, od poþetka je progutan. To je kao u
slovaþkoj izreci "Ko sporo ide, nevolja ga stigne, ko hita, nevolju pohita".
Ljudi ne trasiraju svoje životne puteve, a ipak utuku þitav život
vukuüi se po njima. Bez toga sistem ne bi nikad proradio, on nastaje
izdvajanjem veza. U sistemu su procesi svejedno upadniji od struktura.
ýini se da je sve u toku. Ovdje "PANTA REI" unire u sadašnjost,
vjerovatno usmjerenu, no ne zna se kamo.
Akteri se takoÿer ne kreüu iz odnosa prema sebi, ne strukturiraju
prostor i vrijeme, veü se u njima kreüu i pokretani su. Idu prema
odredištima koja nisu nikad odredili; bivaju, a još više su "bivani". Ljudi
su nekakvi uþesnici svoga bivstva. Bivno su zaduženi i u-bivljeni. Žive i
bivaju da bi opstali, borave u svijetu i na naþin svijeta. Nije to zato što to
hoüemo, mi tu ništa ne hoüemo. Jedan dio današnje omladine postupa
najdosljednije. Ona je protiv sistemskih imperativa, protiv socijalnih
ciljeva, perspektiva, svjesnih problema, protiv svakog Odreÿenog
socijalnog okvira. Ona antropski boluje, biva bolujuüi, trpi bez patnje, ne
misli na uzroke ni na kraj.
Osoba gubi lik, sve se tu rasprodalo i unajmilo, sve je raspušteno
"u tokove stvari" i svi "služe". Prema Homeru "gromoglasni Zeus
polovinu uzme vrlina / þovjeku onom kojega dan robovanja snaÿe."
Danas imamo drukþiji redoslijed: najprije gubitak "vrlina", a zatim
"robovanje". Drevni ljudi su imali tako reüi zajedniþke vitalne organe,
recimo, u obliku roda ili plemena, no u sistemu njih nema, bar ne
ljudskih. Obrnuto, ljudi su organi cjeline. S "danom robovanja" išþezava
zajedništvo, akteri modernih procesa nemaju zajedniþkih ni osobnih
organa koegzistencije, pa nastavlja življenje pomoüu implantata i proteza.
Vjeþno pitanje "biti ili ne biti" u nove osobe se konkretizuje u
"biti ili ne biti efikasan", odnosno, sistemski ubojit. Životna briga se nije
zametnula oko slobode osobe, nego oko njezina uporišta u mreži relacija.
Slobodan je onaj ko je iznad ostalih, ko je najbolji, ko je prvi. Osobna
oliþenja sistema stoje više od ljudi. Današnja razvijena društva su po sebi,
ali se njegovi žitelji þesto žale da im je zemlja "daleko od razuma".
Sistemska svijest je klopka za razum, zapravo, za subjektnost, a nasrtljiva
"zapadna kultura" za kulturu; "nacionalna ideja" za narod. Svijest nas
lišava sebe; bogatstvo, institucije, politika, država, masmediji pustoše
život, a ipak su to kulturne tekovine, i to moderne. Danas se sve radi na
"moderan" naþin, pomoüu razraÿenih planova, metoda i tehnika. Tako je
u sportu, nauci, proizvodnji, ekonomici i u potrošnji. Štoviše,
"gospodski" se ratuje: stradaju uglavnom oni ljudi i narodi kojima su silni
dosudili propast i pogibiju.
- 290 -
Sistem se ne da rušiti silom - pokopali bismo temelje pod sobom;
mora se razgraditi kretanjem ljudi prema sebi. Proturjeþnost individue i
društva nije neka prolazna mana. Tvori okosnicu ljudske aktivnosti;
sebitnost ne poþiva ni u kakvom stanju, þak ni idealnoj harmoji. Drugo
stanje znaþi drugi sistem ili promjenu u totaliti.
Izlazeüi iz prirodne sredine, ljudi su sebe sputali umjetnom;
emancipirajuüi se iz prirodne stihije, razvili su socijalnu. Kako izlaze iz
siromaštva i poniženosti, poþinju robovati imovini i prestižu. Oslobaÿaju
iz atoma energiju za industrijske svrhe, još više brinu kako je iskoristiti
za meÿusobno istrebljivanje. I kad bi u meÿusobnim odnosima zaboravili
na sve, ne zaborave da se sukobe: otisnu se na more - i zapodjenu
pomorske bitke; vinu se u atmosferu - zarate i tamo; tek što su krenuli u
svemirski prostor, najavili su "rat zvijezda". Skoro svaka tekovina se
pretvara u opasnost, a život u anti-život. Za te svrhe postoji uþeni
blagoslov. Oduvijek se govorilo o korisnim uþincima sukoba i o štetnim
posljedicama sklada i mira što þesto vode u smrt. Da bi se izbjegle
krajnosti - razvojni sukobi i patološki spokoj - uvedeni su umjetni
korigirajuüi pojmovi koji odreÿuju mjeru zla, pa se dobiju "realistiþki i
nerealistiþki sukobi" i sliþni palijativi za utjehu teoriji.
Nije samo tako da ljudi žive na "masovan" naþin, oni ujedno
masovno i aktualno potiþu sistem i sebe preko njega. Ljudi se
približavaju sistemu približavajuüi sistem ka sebi. Teško odrediti dokle se
može u tome napredovati. Socijalna revolucija predstavlja pomak od
kompleksa ka kompleksu, antroporevolucija je pomjeranje od þovjeka k
þovjeku, dakle prema sebi. Sistem je novi haos, samo ne oznaþava opüi i
trajni poþetak svijeta, veü nešto nalik njegovom trajnom kraju ili kraju što
se miþe.
- 291 -
Peti dio
ANTROPSKI UNIVERZUM
1. REGULACIJA KRIZE
Društvo je autogeno, ali se ova prednost ne ostvaruje konktretnim
djelovanjem. ýovjek nije direktan subjekt svoga bivstva nego nositelj subivstva preko kojeg tek nastupa. Otuda stalna nužnost koherentne
aktivnosti i organizovanog zajedništva.
Primarna struktura je nužno aktualnokontinuumska, ali svaka
aktualna (sistem, napr.) nije primarna. Sistem kao cjelinu se ne da
jednostavno preokretati prema zahtjevima teorije socijalnih revolucija, pa
dodijeliti sekundarnim strukturama (državi, vodeüoj partiji, državnoj
ekonomiji ili ideologiji) primarnu ulogu. I kad bi nekome pošlo za rukom
da zavrti socijalnim svijetom (sistemom), svejedno bi, sliþno Zemlji
nastavio svojim putem. Sistem, kao ustrojstvo društva odvojeno od ljudi,
može se rastrojiti prije svega vlastitom "težinom".
Kao što nas geofizikalna sredina u normalnim prilikama ne
sputava, tako ne bi ni socijalno-ekonomske okolnosti pod uvjetom da su
bogate i opüedostupne. Život bi mogao postati istinski zajedniþki - ne,
naravno, radi ideala zajedništva i þovjekoljublja, nego radi "same stvari".
Ako je vjerovati opüoj teoriji sistema, najbolje organizirane cjeline su one
u kojima jedinke same rješavaju što više svojih egzistencijalnih
problema, ostajuüi pri tom lojalne prema ostalima i prema cjelini.
Homogenizacija se oþituje u prohodnosti socijalnog prostora i u
pristupaþnosti strukture, te u sažimanju razvojne sekvence i u aktualizaciji minula. Procesi se približavaju fazama našeg djelovanja, minulo se osuvremenjuje i þini neþim našim. Pri tom gubi karakter
presudnog vremena i vanjske prinudne sile. Iz odnosa išþezavaju
pregrade, moü i hijerahija, koje su imale životno nužne uloge u eri
heteroeksploatacije.
Dosad su se tehnika i nauka razvijale unutar ekonomije, no
današnja ekonomija, za razliku od one od prije pedesetak godina, više
duguje tehnologiji nego tehnologija ekonomiji. Novija proizvodnja
ukljuþuje toliko tehnologije i kooperacije da postaje momentom
opüedruštvene reprodukcije.
Moderna sredstva "sama" obavljaju velike koliþine operacija,
osobito masovnog i repetitivnog karaktera. Dosad je veüinom tako da
stroj zamjenjuje radnika jer je efikasniji. Prema tome, izmeÿu stroja i
- 292 -
radnika, te sadašnjeg i minulog rada ne odluþuju ljudi nego proizvodni
proces. Antropski je sasvim u redu da stroj preuzima ono što ograniþava
þovjeka. Što može stroj, to i jest za stroj, a ne za osobu. Stroj, naime,
"radi" ono što je þovjek veü jednom obavio i ugradio u stroj. Nije
dostojno þovjeka da suplira stroj isto kao ni vola ili konja. Time što
preuzima rutinski rad, tehnika omoguüuje inicijativu i kreativnost.
Istiskujuüi radnika, tehnika oslobaÿa þovjeka.
Kontrola krize. Danas tehnika i tehnologija predstavljaju najveüe
resurse rada i znanja. U njima se gomilaju vjekovna ljudska djela,
sposobnosti i dostignuüa svih vremena, stvaraju se potencijali pomoüu
kojih sebe nadmašujemo. Razvoj posljednjih nekoliko decenija,
popularno zvan znanstveno-tehniþka revolucija, dovodi do nesluüene
fuzije fundamentalanih, primijenjenih razvojnih istraživanja i
proizvodnje. Tako se na globalnom planu stvara krug odluþujuüih
djelatnosti u kojima nastaje moguünost da se životni proces više ne izvodi
iz samotoka okolnosti kao dosad, nego da se same okolnosti prikljuþuju
autonomnom ponašanju ljudi. Na taj naþin se veü u poþetak socioproizvodnog kretanja ukljuþuje realna moguünost Odreÿenog rezultata;
momenti nužnosti se unose u programe, te ljudi zavladavaju svojim
vremenom u onoj mjeri u kojoj rad prerasta u slobodnu djelatnost.
Rad eksperta ili umjetnika je struþno i društveno sadržajniji nego
u radnika. Oni se kreüu na veüem prostoru i s više veza. Oslanjaju se na
reproduktivni ciklus društva i na svoju sposobnost da u njemu nastupaju
kao samostalni faktori. Samostalniji su i javno uticajniji, i to - što je ovdje
najvažnije - bez potrebe da se drugima direktno podþinjavaju ili nameüu.
Ove ljude podržavaju brojne okolnosti, pa bi se za njih moglo reüi da su
više "sretni" nego slobodni. O njima je puno toga napisano za poslednjih
pedesetak godina. J.Galbraith se oduševljava nastankom "nove klase
ljudi" koji teže za radom, od njega žive i u njemu uživaju poistovjeüujuüi
s njim svoj život. Stoga ovdje, veli G., puno ne odluþuju nagrada ni radno
vrijeme. Misli prije svega na struþnjake i funkcionare novog tipa koji
þine suvišnom staru parazitsku birokraciju nesposobnu slijediti novu
dinamiku poslova, promjenu programa i organizacije i mobilnost ljudi.
Zahvaljujuüi svemu tome, pojavljuje se još jedna "klasa", ovaj put je to
"adhockratija" sa svojom "samoobrazujuüom se organizacijom".
Otkad postoji ekonomska proizvodnja rad se ne može organizirati
sam, kako bi se to moglo razumjeti iz "tehnološke samoorganizacije
rada" ili anarhistiþkog "samoudruživanja rada", koji umjesto tehnologije
raþuna sa socio-politiþkim manevrima. Utopijski projekt asocijacije rada
bazira na njegovoj tradicionalnoj podjeli i podþinjenosti, nešto kao
- 293 -
antiþka demokracija na masovnom ropstvu. Ovdje nije rijeþ o radu za
sebe ni za drugoga, veü radu kao takvom, o "radu za društvo".
Ekonomija je opet antropski u prednosti. Ona veü po svojoj
prirodi dovodi sebe u pitanje, te se prije ili kasnije priklanja novim
moguünostima ljudi. Osloboÿeni rad u službi opüe moüi predstavlja nešto
poput slobodnog podaništva. Ko je "slobodan" za Drugo, nije za sebe.
Zahtjevi socijalizma. Kada bi se za zahtjevom "osloboÿenja rada" išlo do
kraja, svejedno bi ga se moralo napustiti, jer umjesto tzv. slobodnog rada
pojavilo bi se pitanje slobodnih subjekata. Nije u pitanju osloboÿenje
rada ni radništva, nego oslobaÿanje od njih. Kreativnotehnološki rad se
razvio u svjetski proces. U izvjesnom smislu je postao neposredno
društven. Proizvodnja tehnologije u nekim pravcima zaista odudara od
ekonomske proizvodnje. Može iskazati tržišnu vrijednost ukoliko se
pretvara u konkretno djelo. Odreÿeni konkretni rad je kriterij opüega i
stjeþe društvenu vrijednost bez tržišnog posredovanja.
Transformativno sadržajniji rad uvlaþi u sebe veüu masu
sredstava, intenzivnije ukljuþuje svoje minule oblike (tehniku i nauku) u
sadašnje, te pretvara ranije vanjske pretpostavke rada u svoje unutarnje
elemente. No svako aktualno kontinuiranje, pogotovo kreativnost, sastoji
se u tome da minuli oblik þini minulim, te da mu ne dozvoljava da diktira
sadašnjemu. Da bi tehnika bila djelotvorna, a ljudi prema njoj slobodni,
mora je obuhvatati novi rad i kreativnost. Bogatstvo minulog rada sa
svoje strane proniþe u sadašnjost i aktualizira se. Takozvana informatiþka
revolucija i tehniþka inteligencija predstavljaju mjesto susreta obje
tendencije. Bio bi to sastavni dio opüeg procesa redukcije kompleksnosti,
te razgradnje sekundarnih oblika i razvitka primarnih struktura
autentiþnog ljudskog života.
Proizvodni rad se više strukturira tehniþki, a manje socijalnoekonomski. Reproduktivno-instrumentalna strana rada prelazi upravo na
instrumente, a kreativna na ljude. U slabljenju su takoÿer tipiþne
dihotomije kao što su fiziþki i umni rad, izvršni i kreativni, te radnoproizvodni i ekonomsko-upravni.
Prirodni korijeni života su podsjeþeni, ostaje uglavnom umjetni
život kao sastavni dio sveopüeg produciranja. U tome je izdašno
pomagala tehnika. Da bi se ranije živjelo u javnosti - slušala muzika,
gledao ples, dramska predstava ili sportska priredba - trebalo je bar
prisustvovati. Ljudi su se morali okupiti i svaki put pokrenuti
mnogostrani društveni dogaÿaj. Danas je dovoljno pritisnuti dugme. Sve
što se ranije þinilo, ovdje je unaprijed uþinjeno, život je pred-življen,
ljudi su potrošaþi života, konzumiraju i konzumirani su. Ne formiraju do
- 294 -
te mjere tržište i ekonomiku koliko su od njih formirani. ýinjenica da se
sve kupuje i prodaje, pokazuje da potrebe nastaju takoÿer tržištem, da su
"tržišne", te da su tzv. liþne potrebe bezliþne ili "konzumistiþke", da su
ljudi "ekonomski" i uopüe transformirani u elemente sekundarnog
sistema. Prema tome pojedinac se pokreüe vlastitom strašüu, a završava u
neþem nevlastitom, i od toga opet poþinje kao od neþega "svoga". Na taj
naþin svoj životni prostor ispunjava sam, ali biüe što tako nastaje nije
sebitno. Sistem podržava i meÿusobno povezuje ljude kao sistemska biüa,
a razdvaja ih kao slobodna. Univerzalno tržište je sastavni dio totalite,
one þudne univerzalne moüi ljudi þiji smisao je neuhvatljiv. Iako to nije
ljudska stvarnost, ali nije ni onostrana.
Tvrde, naime, da u najrazvijenijim društvima ekonomska moü
pojedinaca i grupa u veüoj mjeri potjeþe "iz funkcija nego iz vlasništva".
A. Barle se nada da üe buduüa ekonomija biti osloboÿena od terora
efikasnosti, jer üe novi integralni sistem u rukama tehnokracije razviti
neutralni postupak koji üe vlasnicima dodjeljivati "dohodak na temelju
javne politike, a ne individualne gramzivosti". Podsjeüa to do izvjesne
mjere na Aristotelovo stanovište prema kojem bi se negativne posljedice
gomilanja privatnog bogatstva dale neutralizirati tako što bi se bogatstvo
na neki naþin stavljalo na javnu upotrebu. Razlika je ipak da poizvodnja
sama sebe stavlja na "javno" odluþivnjae.
"Živjeti, to je najdragocjenija stvar na svijetu, no veüina ljudi
samo postoji" (O. Wilde). Na primjedbu gosta, nekog markiza, upuüenu
konobaru da bi mogli meÿu sobom zamijeniti uloge, konobar odgovara:
"No to biste, gospodine markiže, izvukli deblji kraj, jer konobarstvo je
zanat, a biti markiz, to je samo egzistencija pure et simple"(Th. Mann).
U suvremenom društvu jedinke - usprkos agelicizmu, raširenom u
društvenim disciplinama - nisu toliko vezane za grupe. Možda bi bilo
ispravnije reüi da samo grupiranje rezultira iz kretanja jedinki i njihova
svrstavanja u gotove institucijske oblike. Nekad su grupe þinile granice
stanja, a sada stanja postavljaju granice grupama. Daleko od toga da su
danas klase fikcija; novost je ipak ono što odluþuje o klasama sve þešüe i
pojavljuje izvan njih. Iz istih razloga u neizvjesnosti su porodica i brak.
Nekad þvrsta i posveüena veza sad je izvrgnuta kockanju i prolaznosti.
Množe se procesi koji prelaze za uske granice dosadašnjih pretežno
reproduktivnih formacija. Intenzivniji društveni odnosi potiskuju
individue. Istinita je kritika prema kojoj to vodi atomizaciji društva,
izolaciji jedinke. Ali zašto žaliti za ugledom stare autoritarne porodice ili
lokaliteta. Prednost starih tvorina nije nipošto jednoznaþna. One su
prisnije, ali utoliko uže, pa je izvjesnost u grupi, u porodici, npr.,
- 295 -
anulovana neizvjesnošüu grupe. Izgleda da trajniji individualni i grupni
odnosi nisu pogodni za organizaciju produktivne dinamike. Grupne
karakteristike þine jedinku neprikladnom za djelovanja u širem
vangrupnom prostoru. Jedinke koje izrastu na širim prostorima bliže su
društvenoj cjelini i ostalim þlanovima društva. Ljudi ograniþeni etniþkom ekskluzivnošüu, folklorom, konfesijom, zatvorenim moralom,
klasnim predrasudama, šovinizmom, svekolikim barijerama - ili se ne
snalaze na otvorenim društvenim prostorima, pa su onda pasivni, ili se
aktiviraju, a potom þesto destruktivno. Ma kako da su ljudi iz sistema
jednostrani, njihove su granice ipak šire. Moral im je otvoren,
relativiziran, skoro razvodnjen, uvjerenja su "mekša", vjera toleratnija. U
svemu njihovom su zajedno i sistem i skepsa u odnosu na sistem; þak i
moderni kriminal je nekakva radnja unutar sistema i pomoüu njega. No
starinske mafije južnog ili istoþnog porijekla napadaju sisteme
podjednako izvana i iznutra. Nasrüu na sve, i to sredstvima i metodama
što razaraju sam život. Tradicionalna grupna jedinka ne drži osobito ni do
sebe izvan grupe, jer je postavljena ekscentriþno, tj. u grupu, umjesto u
vlastiti suverenitet i u veliku cjelinu. Ukrako, privatna osoba, skupina,
formacija teže k fiksiranim biteljskim kompleksima, dok je smisao
razvitka emacipacija iz njih. I tome su bliže sistemi.
Klasa vezana egzistencijalno za opetovni i izvršni rad ne
prevladava kapitalizam, kako je stajalo u teoriji revolucije, nego noviji
razvitak prevladava takvu klasu. Izgleda da je njezina ekonomska
funkcija iscrpljena, te da stroj, ovaj tehnološki rob, zamjenjuje onog
socijalno-historijskog. Svojevremeno je revolucija nastupala sa parolom:
Neka svi ljudi budu radnici! Za buduünost bi mogla glasiti: Neka niko ne
bude radnik! Još je prije sto godina izgledalo da üe svi radni slojevi
transformirati u proletersku klasu, no danas je kudikamo vjerovatnije da
üe se slojevi razgraditi u relativno homogenu populaciju u koju urasta i
radniþka klasa.
2. REVOLUCIJA – ŠOK TERAPIJA
Suvremeni ljudi teže za slobodom, a u obliku sekundara joj
postavljaju perepreke. Trude se da "upravljaju krizom", tj. "lošim"
posljedicama "loše" aktivnosti – ali s njom nastavljaju.
Poziv revolucija je radikalna reorganizacija moüi i u vezi s tim
likvidacija dosadašnjih klasa moüi. Ostali oblici kompleksnosti institucijski i meÿuosobni - ostaju. Ukoliko se na njima ipak dogaÿaju
- 296 -
neke promjene, onda su to kretanja unutar kompleksnosti. Ovdje ne
pomaže nikakvo revolucijsko nasilje ni lukavstvo koje bi htjelo izigrati
razvitak.
Razvitak se ne može odvijati putem "totalnog sukoba bogatstva i
bijede": bijedni oduvijek gube - kao ni putem klasnog rata "modernih
robova i gospodara", veü na temelju pozitivnog razvitka þitavog
stanovništva. H.Marcuse je oþekivao od izvansistemskih ljudi - u koje je
ubrajao intelektualce, studente, buntovne marginalne grupe - da üe
"ponovo podiüi ... sablast revolucije". Odavno je, meÿutim, poznata ova
revolucija elitnih jedinica, u sliþnom sastavu i sa sliþnim zadakom da
oslobodi pasivne mase. Kad jedni ljudi oslobaÿaju druge,
"osloboÿenima" se samo smjenjuju gospodari. ýak i bogovi postupaju
sliþno. Kad god bi "spasili" ljude, uvrgli bi ih u novo podaništvo. Ljudi se
neüe osloboditi dok se u svojoj veüini ne oslobode sami.
R.Bahro stavlja zadatak revolucije pred þitavo þovjeþanstvo. Ali
kako privoljeti beskrajni šaroliki konglomerat þovjeþanstva da se ujedini i
izvrši promjenu na sebi? Treba ga - odgovara B. - osloboditi od svijesti
koja ga dijeli, te "klasne individue" "oþistiti" od njihovih posebnih
interesa. Proizlazi, prema B., da ljudima treba utrapiti svijest jaþu od ljudi
kako bi vršili djela veüa od sebe. Bahro pronalazi odgovarajuüa oþisna
sredstva - strah od atomske bombe, ekološka kriza, glad i siromaštvo
Treüeg svijeta. Ni jedna masa, pogotovo proletarizirana, nije u stanju
pretvoriti se u "klasu za sebe". Klasa totalne lišenosti, kako je bila
opisivana, lišena je takoÿer odnosa prema sebi. Stanovište proletera je u
svakom pravcu negativno: prema sebi, proleteru, prema društvu i þitavom
neprijateljskom svijetu. ýovjek lišen svega ne može se slobodno ponašati
prema drugima. Ne trebaju mu drugi kao ljudi, niti pak on kao manjkava
osoba treba njima.
Danas - u eri univerzalnog "podaništva", tj. podvrgnutosti svih
ljudi sekundarnom sistemu - za oslobaÿanje su nužne univerzalne
društvene sile i metode. Razumljivo da ih neüe razviti nevoljni "moderni
robovi". S pravom se kaže da za slabe nema slobode. Da bi se izvršio
valjan zaokret, izvršitelj unaprijed mora biti "neko i nešto", a ne kao u
kriminalu, puka "negacija svega postojeüega". Iz toga ne može poteüi
ništa dobro, a da ne kažemo sve najbolje.
Da bi þovjek išao "svojim putem", trebalo bi raspolagati snagom
kojom bi odolijevao onome što ga zanosi ustranu. Tada bi kružio oko
sebe, a ne oko drugog objekta; ljudi bi jednim te istim aktom uveüavali
vlastite snage i istovremeno ih ustupali jedan drugome, tako da rasle na
obje strane. Vjerovatno je to moguüe samo ako imaju zajedniþko bivno
- 297 -
središte, pa jedna te ista "energija" poslužuje mnoge ljude onako kao što
je centar kružnice centar u odnosu na sve taþke na obodu.
Ako ne uspijevamo sebitno, onda propadamo u sekundar i
kontinuum, zamiþemo u prošlost, dospijevamo pod "udar Zakona" ili
"presudu Neba". Ali i drugo se dešava. Transcendujuüi svijet na putu k
sebi, þovjek se oslobaÿa za sebe i za ostale. Sloboda, „misleüi” samu
sebe, daje sebi odredbe neþega opüega (Hegel).
Danas su sile opstanka zbijene oko nas i u nama. Distanca više
nije do te mjere prostoro-vremenska koliko kvalitativna. U pitanju je
konvergencija sebivnosti þovjeka i samousmjerenosti biteljskog procesa.
Pitanje je aktualno, na snazi je SKEPSIS, tj. preispitivanje, a ne jalova
sumnjiþavost.
Da bi se þovjek individualno dao na samostalan i bogat život,
društvo mu za to treba pružiti moguünosti. Subjekt je nužno usmjeren na
sebe, on je takoreüi autocentriþan. Zajedništvo ljudi je pak nešto
mnogostrano, i ujedno istorodno i jedinstveno, to je nekakav izotropni
univerzum. Ne radi se o tom, rekli smo, da pojedinaþna osoba obuhvati
þitav sustav, važno je da cjelina bude prolazna i podatna za sve.
Razvijene osobe se uzajamno impliciraju i razviju organske vitalne
cjeline što nadvladavaju institucije. Stvarna osobnost, kako su od
Rousseaua naovamo mnogi dokazivali, ne može napredovati služeüi se
drugim ljudima; može, eventualno, ali ono što se ovom supstitucijom
socijalno dobiva, to se antropski gubi. Ko se oslanja iskljuþivo na moü,
takoÿe je u njezinim je šakama; održava se stalnim razraþunavanjem s
drugim ljudima.
Društvo je oduvijek bila osnova na kojoj se ljudi homogenizuju i
diferencuju "sami", ali kako se to ranije odvijalo na inaktualan naþin ili
preko sekundara, ova "posljedica" je doživljena kao uzrok. Forme
diferencijacije i nejednakosti shvaüene su kao sami uzroci: bogatstvo je
ukradeno, vlast iznuÿena i na prevaru, vjera je na obmanu i sl. Ljudi su
razliþiti i nejednaki. Tako je navodno oduvijek bilo i tako üe biti.
Intervenovati u to, bilo bi protiv Zakona ili Proviÿenja. Pa ipak, tek
slobodni ljudi su istinski razliþiti, jer se razlikuju po sebi, sami stvaraju i
prevladavaju razlike.
Ljudi se opüenito povezuju na dva naþina: prinudno i slobodno.
Dosad prevladava prinuda - direktna ili indirektna, aktualna ili
inaktualna. U tom smislu je bilo reþeno da nam "roÿake doÿeljuje
sudbina, a da prijatelje odabiramo sami".
Aristotel nije bio naklonjen obiþnoj masi, nekontrolovanom
ponašanju demosa, ali dopada mu se sudjelovanje veüeg broja ljudi. Daje
- 298 -
im prednost pred najboljim malobrojnim pojedincima. "Shvatanje da
vrhovna vlast prije treba da pripada masi nego najboljim malobrojnim
ljudima možda bi moglo da bude rješenje, pa bi, iako tu ima izvjesnih
poteškoüa, ipak u tome moglo biti i istine. Jer mnogi ljudi ... mogu, tako
ujedinjeni, biti bolji od onih, ne kao pojedinci veü kao cjelina... Jer, pošto
ih ima mnogo, svako raspolaže jednim dijelom vrline i razboritosti, i kad
se sjedine, onda masa naliþi na þovjeka sa mnogo nogu i ruku i puno
osjeüaja, puno karaktera i inteligencije. Stoga masa bolje ocjenjuje
muziþka i pjesniþka djela jer jedni ocjenjuju jedan, drugi drugi dio, a svi
sve."
Prema tome, jedino svi mogu sve, jer samo svi zajedno uzeti
sposobni su za mnogostrano objektivno stanovište i za njegovu
realizaciju. Aristotelova masa pedstavlja neki funkcionalni skup: više
ljudi više može; cjelina je više od dijela i više od jednostavnog zbira svih
dijelova.
Sliþno razmišlja Machiavelli. Razlikujuüi vladanje od upravljanja,
ustanovljuje da je glavni cilj vladanja održati postojeüe stanje. Stoga
monarsi, plemstvo, vlast svake manjine tlaþe veüinu kako bi se održali
iznad nje, dok veüina, koja se najþešüe naziva narodom, ne mora tlaþiti
nikoga. Njezin je cilj opüe dobro. Cilj je plemstva vladati, a cilj naroda da
ne bude ovladan. Druga bitna razlika, prema Machiavelliju, jest da je
narod neuporedivo kompetentniji. Narod je manje prevrtljiv od
pojedinaþnih vladara i gospodara, staloženiji je i mudriji, odluþuje
objektivnije i s manje üudljivosti i pristranosti. Stoljeüima zna zadržavati
postojanost karaktera, što je u pojedinca, naravno, iskljuþeno. Narod je
pun inicijative, spora, nemira. Gdje vlada trajni mir, tamo nema slobode.
Istu misao ima Montesquieu. Obojica kao da žele reüi: Najprije sloboda,
pa onda slobodoljubivi mir!
Rousseau drži da je svaki poredak od ljudi i za ljude, no da bi
vrijedio za sve, mora potjecati od svih. Poredak je valjan samo dok je u
službi slobode. Da poredak ne bi stao na put slobodi, graÿani ga
podvrgavaju kontroli i promjeni.
Efekt kolektiva su mnogi pozitivno ocjenjivali (osim Aristotela
takoÿer Proudhon, Marx, J.S. Mill). No ponekad se zaboravlja na njegovu
negativnu stranu. Proudhonov "kolektivni radnik" pripada eri dominacije
manualnog rada i sitne proizvodnje kojoj bi Proudhon htio pomoüi
nekakvim koordiniranim integrirovanjem.J.S.Mill je moderniji, govori o
"moüi koordinacije" koju smatra najpouzdanijim kriterijem napretka
civilizacije. Pritom ima u vidu samostalne osobe i slobodni pristup
kooperaciji i kombinaciji. Posebno ga oduševljava moü kooperacije kad
- 299 -
su u pitanju, u današnjim terminima, mas mediji. "Stotine novina što
govore u jedan glas i brzina komuniciranja", to "omoguüuje narodu da u
svim odluþujuüim prilikama obrazuje kolektivnu volju i da je uþini
nezaustavnom." Na žalost, "kolektivna volja" je ideološko-politiþka
insinuacija za koju je, vjerovatno, protiv svoje volje, najviše zaslužan
Rousseau. Koletivna volja je najþešüe kolektivno ludilo ili druga
kolektivna nevolja. Smiješna je i bizarna kao, recimo, kolektivna usta ili
kolektivno crijevo. Ili-ili: ako je to volja, onda nije kolektivna, ako je pak
kolektivni fenomen, zasigurno to nije volja. Kolektivnost ovdje ne znaþi
pozitivno objedinjenje, veü opüu ograniþenost.
3. POKRETI
Subivanje sadrži moment "prirode stvari" ili postulat integralne
aktivnosti što prethodi namjeravanoj organizaciji i solidarnosti. Pokreti
tvore spoj društvene aktivnosti i organizovanosti u znaku sebitnosti ljudi
što nadovezuje na ekstatiþnost djelovanja. To su oblici slobodne
inicijative i organizacije, a ne bilo kakva nastupa ljudi izvan institucija. U
pitanju je zajedniþka aktivnost kao izvor spontanog samokretanja u
kojem ljudi nadilaze sebe i okvire datog sistema. Ovdje se ljudi jednom
nogom nalaze na starom socijalnom tlu, drugom su zakoraþili preko njega
i spontano se usmjerili na transsocijalne (humanistiþke, ekološke,
transnacionalne) antropske kriterije.
Inaktualna svijest ujedno je ne-svijest. Zato su je stari narodi
smatrali tajnom što u sebi krije zlo i dobro i sa strahopoštovanjem se
odnosili prema njoj. No kako se društveno bivstvo faktiþki stjecalo u
aktualni život, metafizika alternativnog svijeta poþela je ustupati pred
sebepoimanjem. Sad je mogla krenuti samoinicijativa u svijesti i praksi,
koja je zahvatila znatno veüi objektivni sadržaj.
Jedna od osnovih odlika pokreta je spontanost što graniþi sa
slobodom. Iako je spontanost nužan moment, svejedno može odvesti u
suprotnom pravcu od slobode. Javno mnijenje, ukoliko nije
manipulovano, je spontana svijest. Što se tiþe legenda, mitova, izvornih
vjerovanja, to su stihijsko-tradicijske tvorevine. Nisu spontane, ali ni
institucionalne. Sastavni su dio kulture, imaju konstitutivni znaþaj.
Ovamo treba svrstati takoÿer moral.
Pokret i sloboda su u srodstvu. Velike i nove ideje te reforme i
revolucije potjeþu iz pokreta ili se po njima ukljuþuju u društvo.
Filozofske škole, umjetniþki smjerovi, socijalna uþenja, þak i
- 300 -
astronomske teorije - sve ima dva kraja: invenciju i dogmu, slobodnu i
prinudnu misao, pokret i institut. Za sve novo što nastaje u društvu
potrebna je nekakva odriješenost ili slobodna forma preko koje se
pojavljaje. Nova svijest ne nastaje iz deterministiþkog niza; teško se
raÿaju nove ideje iz strogog naþina mišljenja. I to je sasvim u redu, jer
istinski nova svijest uvijek je bar u nekom pravcu autonomna u odnosu
na sklop svijesti u kojem je ponikla. Autonomija se, naravno, ne drži
sama na sebi, veü na samostalnosti subjekata date svijesti, þesto upravo
na pokretima.
Koherencija otvara put k organiziranoj solidarnosti. Ona je nužan
element sebitnosti ljudi.
Partnerstvo, suradnja, suigra, otvorenost kao osnovna protuteža
sistemima. To nije posao za politiþke stranke, ni za kakve frakcije
društva. Od najbolje stranke bolja je nikakva. Pluralizam i demokratizam
- simboli dosadašnjih optimalnih politiþkih sistema - ovdje ne znaþe
ništa, jer otvoreno zajedništvo omoguüuje razvijenim subjektima
slobodno saobraüati, te da veü u svom singularitetu razvijaju pluralitet
ljudskih likova.
Osobe se potom meÿusobno razlikuju individualno, a ne
socijalno, dakle prema individualnoj nadarenosti, sklonostima i utjecaju
na ostale. Privilegije su ovdje neostvarljive, štoviše, ne bi naprosto
destruktivne i besmislene, jer "najstabilnija" cjelina što je tvore
samostalni ljudi, "najefikasnija" je integracija koja se realizuje
organizovanim slobodnim odnosima.
Koherencija subjekata oznaþava put jedinke prema zajednici i put
društva prema osobi. U njihovu susretu jedinka se dovršava u istinski
društveno biüe, a društvo se razvija u direktno uporište individualiteta.
Odnosi koji se uzajamno postavljaju kao jednaki ujedno su oslobaÿajuüi,
jer organizacija zajedništva slijedi opüu nužnost, þini je predmetom, što
omoguüuje da se opüenužni sadržaji pretvaraju u opüedostupne. Slobodan
þovjek potom "uživa" u slobodi drugoga, a neslobodan pati. Sloboda živi
od slobode ostalih ljudi, a moü od njihove nemoüi.
Njegovom relizacijom se þovjek ne oslobaÿa, veü u biti prespaja
veze u mreži zavisnosti. Iduüi za svojim interesom ljudi mijenjaju
zapošljenje, boravak, politiþke stranke, crkve, klubove, partnere, od
poslovnih do ljubavnih. Pomoüu svega toga ipak ne þine ni koraka van iz
zaþaranog kruga dosadašnjeg života.
Negativistiþki socijal-izmi ne poznaju sebivni univerzum, pa se
zalažu u prvom redu za negativne programe kao što su des-alienacija, an-
- 301 -
arhizam ili totalna revolucija. Nisu sposobni razviti stvarne pokrete.
Socijal-izam i komunizam su derivati iz socijalnog života i civilizacije.
Novi pokreti se zauzimaju za spas bengalskog tigra, afriþkog
slona, pande, bjeloglavog orla ili plavog kita, a nemaju ništa protiv
istrebljivanja originalnih kultura, etnika, rasa Pacifika, Afrike, indijanske
Amerike. Potiskivanje vlastite kulture jednog naroda tuÿom, posebice
europskom civilizacijskom koještarijom, originalnih vjerovanja
importiranom crkvom nije drugo do osvajanje. U ovom svijetu traženije
osvajanje od oslobaÿanja.
Ne iznenaÿuju veüe simpatije za životinje nego za ljude, jer to
može imati ozbiljne razloge. Životinje nam nisu konkurenti, manje su
opasne, lakše im je doskoþiti a manipuliranje s njima i djeci je zabavno.
No djecu sa svih strana psihiþki terorizuju roditelji, škola, crkva, država,
masmediji. Prave od njih duhovno roblje i prinose ih kao žrtvu svojim
autoritetima, ideologijama. Fiziþko i duhovno nasilje tvori osnovu
poretka u vojsci, policiji, u manastirima, po zatvorima, da ne govorimo o
ratu i filmskoj produkciji. Sve to pripada sistemu, uostalom, kao i banalni
pokreti, nesposobni za bilo kakvu transsistemsku akciju. Nekad se,
prilikom inicijacije, krutim zahvatima mladiüima mijenjao fiziþki izgled.
4. SEBIVNA REPOLARIZACIJA
Nastaje potreba repolarizacije u kojoj bi se ljudi probili "ispred"
socio-ekonomskih oblika što dosad nameüu kao nužno zlo. Potreba
zaokreta se osjeüala od davnina. Ko je stekao dobra i moü, možda je, veli
Euripid, sretniji od ostalih, ali istinski blažen nije. Ovo razlikovanje je
nekad bilo pravilo. Aristotel govori o dva oblika življenja ljudi: jedno je
apsolutni život ili život prema blaženstvu; drugi je relativni, graÿanskopolitiþki ili, rekli bismo danas, socijalni.
Kako se þovjek izvlaþi iz prirode, tako nanovo zapoþinje svoju
biteljsku odiseju, ovaj put socijalnu. Savremenici se ponose naukom,
tehnikom, vlašüu nad prirodom, ali mnogi opet primjeüuju da ljudi ne
napreduju u pogledu "vlasti" nad sobom. Poneki þak tvrde da vlast nad
prirodom uveüava vlast jednih ljudi nad drugima. Sama vlast nad
prirodom još ništa ne govori u korist odnosa þovjeka prema sebi. Izgleda
da se ni samom Tvorcu nije dopadala, pa tek tvoreüi þovjeka kao svoju
spodobu, poþeo se baviti sobom.
Ljudi su suverena biüa, pa nastoje postupati sliþno. Tvoreüi svijet,
održavaju sebe. Princip þovjekova života je samobitnost, koju se ne može
- 302 -
uklopiti ni u šta drugo, a najmanje u nužnost, u ideale ili providnost, jer
sve to je posveüeno onome što veü jest. Skoro svi radikalizmi se svode na
isto: traže od ljudi da se usklade s alternativnom ideologijom i konceptom
nove vlasti. ýovjek radikalnog prevrata i revolucije vjekovima oþajniþki
pokušava isti sebeeksploativni paradoks: iskupiti se samožrtvom.
Prihvatljiv je u biti jedino opreþan zahtjev - da društvo bude primjereno
slobodnim ljudima. Bila bi to najveüa moguüa revolucija.
Eksploatacija je stalni pol nužnosti svakog ljudskog bivstva.
Sebiv opet nije aseita, nirvana, ataraksija niti bilo kakva druga ontološka
poštapalica.
Ovdje se odluþuje da li üe naþin života vladati ljudima kao
nezavisni poredak, ili üe oni, kako su to humanisti zahtijevali, postati
"svrha" društva. Ljudi, naime, odluþuju u oba krajnja sluþaja, ali jednom
tako što odluka pada u stihijski proces, u okolnosti i neizvjesni ishod;
drugi put odluku zadržavaju pri sebi i dalje s njom rade kao s vlastitom
perspektivom.
Eksploativnost predstavlja elementarni proces, nešto poput
socijalne fiziologije. Spojena je s nužnošüu, a kojuse ne da zaobiüi. S
njom se radi tako da je prebacujemo na "naš teren" i ophodimo se s njom
kao sa kultiviranom prirodom, tj. prema njezinoj naravi i našim
potrebama. Jednostavno preokrenuti sekundarni socijetet i podrediti
primarnom zajedništvu bilo je idealom svih utopizama. Ipak, ništa neüe
biti od sliþnih ideala ako se nadalje, da bi se opstalo, mora živjeti na
neslobodan naþin, recimo, polaziti prije od okolnosti nego od sebe. Nisu
se ljudi izgubili niti sebi otuÿili.Ali kojim þudom bi ljudski rod, ili dijete
od roÿenja, mogli imati polazište u sebi?
Kao što djelovanje mora iüi dokraja da bi prešlo u valjano djelo,
tako se život mora živjeti napuno kako bi zavrijedio življenja. Kad bi se
životna pitanja rješavala na razini globala, individualitet i sloboda ne bi
bili moguüi (kamen spoticanja realsocijalizma). Jedno i drugo zahtijeva
da þovjek vlastitom inicijativom ostvaruje maksimum životnih sadržaja.
Slobodan poriv, reabilna zamisao, djelotvorna akcija, uspješan ljudski
vijek, generacija, ukrako, momenti produktivne afirmacije predstavljaju
kriterije autentiþnog bivstva.
Rekli smo da treba sumnjati u valjanost društva koje bi bilo bolje
od svojih ljudi, a ipak, društvo pruža ljudima moguünost da sebe þine
boljima i gorima no što jesu. Ukoliko ljudi oslobaÿaju organizaciju
društva iz sistema nezavisnih spojeva, oni proniþu izmeÿu sebe i svoga
svijeta, upuštaju se u vlastito biüe i postaju sebitni.
- 303 -
Kad slobodan þovjek dospijeva do svojih granica, onda, upravo
time - þinjenicom da je tamo dospio - postavlja svoje pitanje. Za poražene
granice su uvjek svete, za slobodne uvijek upitne. Upitnost predstavlja
napad na granicu, te otvaranje biüa i novi zamah vlastitog biva. Potom
ovisi dokle biüe seže. Nekad je to bio samo rod, danas su neki znakovi da
bi to trebalo biti þitavo þovjeþanstvo, da je upitnost opüa, a krizis svjetski.
Stoga znaþajnije antropske promjene ne mogu biti stvar nikakve klase,
klasnog saveza, nijedne posebne nacije ili meÿunacionalnog bloka.
U tome svemu nema potrebe niti prilike za moüi ili privatnom
karijerom. Iznad toga se nastavlja neprekidno zavoÿenje životom, jer
"život je sam po sebi dobro" (Aristotel). Stoga þovjek slobodnog življenja
može imati simpatije ili bar razumijevanje:
-za svaki oblik sevida, ali ne može ni za jednu ideologiju;
-za svaki mit i izvornu religiju, ali ni za jednu crkvu;
-može podržavati svaki razvojni i oslobodilaþki pokret, a ne može
nijednu politiþku stranku;
-naklonjen je svakom narodu, ali nijednoj državi.
Tako dolazi do svojevrsne aproksimacije životne aktivnosti ljudi i
historijskog kretanja. Smanjuje se uloga posrednika sekundarnog
porijekla - institucija, režima, lažnih autoriteta i vjeþnih ideja i ideala.
Veüina, ili bar aktivna veüina, postavlja pitanje cjeline na cjelinski i
subjektan naþin jer ga postavlja o sebi, te tako postaje svoje polazište i
svoj princip.
Otvorenost i solidarnost u novim prilikama þine uvjet buduüe
cjeline. Radi se o tom da li üe se nastaviti dosadašnje porobljavanje
þovjeka inertnom cjelinom, ili üe se promijeniti pravac, te krenuti u
"osvajanje" društva þovjekom.
5. ANTROPSKI UNIVERZUM
Priroda i društvo tvore svijet; þovjek i svijet kako jesu po prirodi,
opet su samo priroda; priroda po svijetu, tj. po sebi i po þovjeku,
predstavlja "drugu prirodu", a priroda po þovjeku i þovjek po sebi tvore
društvo i svijet. ýovjek po svijetu je inobivno biüe, no svijet po þovjeku
je aktualna stvarnost i ujedno þovjek po sebi.
Svi sliþni aspekti zajedno saþinjavaju univerzum, dakle radi se o
cjelini svestranijoj i bogatijoj od svakog sistema. Pošto svijet obuhvata
prirodu kako ona jest za þovjeka, kljuþni je binom þovjek-svijet. U njemu
se razvijaju osnovna pitanja antropike.
- 304 -
Ne poþinje istorija sa državom, nego civilizacija i država
istorijom. Država, pravo i svekoliki poredak regulovanja, koji imponuje
civilizaciji, nije mogao nastati prije no što je životni proces zapoþeo
cirkulirati sa takvim intenzitetom da bi se mogao u sebe koliko-toliko
vraüati tokom date akcije, životne faze ili u vijeku ljudi koji su na taj
naþin poþeli rasti iz sebe i graditi na sebi, kumulovati tekovine u kulturu,
pretvarati stihijske oblike u aktivnu organizaciju a impulse kretanja u
inicijativu.
Umjesto da rašþlanjuju objekt i vrijeme, slabi ljudi usitnjavaju
korake i gube se na dugim zaobilaznim putevima. Razvijenija društva se
kreüu brže i direktnije, putevi su im kraüi. U sredstvima, znanjima,
iskustvima u kulturi opüenito imaju veü savladane mnoge duge staze. U
pravu su autori što tvrde da se biv ne sastoji u kretanju po putevima.
Izraÿeni putevi uvelike podržavaju biv, oslobaÿaju mu startni prostor i
omoguüuju ubrzanje.
Zahvaljujuüi þinjenici da najednom zauzima sve tri vremenske
dimenzije, þovjek ima svijest o svijetu i snalazi se u sebi; tvori svijet,
spoznaje sebe i njega. Hobbes veli da "posjedujemo potpuno odreÿeno ili
nauþno saznanje samo o onim stvarima kojima smo mi uzrok, ili þiji
nastanak zavisi od naše volje... Nemoguüe je doüi do nauþne istine ako
istovremeno nismo svjesni da smo je mi sazdali". Ovaj bivni krug G.Vico
prenosi na istoriju, potom od svega toga skupa pravi svoju univerzalnu
metodu. Reklo bi se da nam je Renesansa bliža nego mi sami sebi.
"Krizis" je razvojni proces þiji impuls poþiva u onome što se
razvija. Istinske revolucije su samo one koje se mogu upustiti u vlastitu
krizu; najvitalnija su društva koja su u sebi utemeljila novu buduünost.
- 305 -
Spremna su za krizis, dakle za nešto više od krizne nevolje, reakcije i
revolta. Ruski revolucionari su u povoljnom trenutku lako pobijedili, ali
sebi- nisu mogli ništa.
Za nešto takvo, naime, nema trenutka - potrebna su stoljeüa.
Historija nije bez trenutaka, svjedno ne ide na trenutke.
Komunizam poþinje sa svojevrsnim socijalnim asketizmom a
završava hedonizmom svojih službenih predstavnika. Izvorni asketizam
je pri tom dosljedniji. Odriþe se svijeta radosti i bolesti radi trajnog mira.
Asketi troše þitav život na nemoguüi poduhvat da se u svijetu riješe
svijeta, a novije socijalne revolucije su pokušale da se u bolesnoj
civilizaciji riješe civilizacije. Asketizam u vidu realsocijalzma odbija
privatno vlasništvo da bi se vlasništva opet domogao u obliku državnog.
Ovdje stvarni život þitavo vrijeme pobija programsku ideju. Asket,
usprkos svim naporima ne pobjeÿuje život - život poražava bezgraniþne
pretenzije sterilnog negativizma. Zar nije jednostavnije zadovoljavati
potrebe zemaljskog života, i tako se rješavati straha od njihove vlasti nad
ljudima?
Aktivnost masa je uvijek pokretala društvo, ali ga još nikad nije
oformila, mase "prave historiju", ali historiju kakvu ne žele. U tom
smislu voÿe tzv. revolucionarnih masa do pobjede se sasvim ispravno
orijentuju na destrukciju, umjesto na revoluciju, nakon pobjede na
"izgradnju", na instrumentalizovani kolektivizam i manipulovanu masu, a
ne na inicijativno ponašanje slobodnih ljudi. Sirotinja i tzv. obiþni ljudi
grade društvo otprilike onako kako su gradili faraonske piramide.
Opüenito, rade, grade, te zamiþu u djelima i nestaju u vremenu. Što se
nastavlja, nastavlja se bez njih. Djela u kojima su pokopani njihovi tvorci
sliþe prirodnim tvorevinama.
Propali su svi pokušaji da se ljude spasi i usreüi. U toj stvari
moraju sami za sebe nešto þiniti. Jer, što god bi se im poklonilo, makar to
bio sam raj, uvodilo bi ih u novo stanje i opet þinilo zavisnima od
poklonjenoga. Revolucija je nametnula režim prisilne nivelacije koji je
zakonzervirao jedno sterilno stanje, pa se najzad pokazalo da je ljudima
korisnija živa razlika od mrtve jednakosti.
U našem stoljeüu svijet mnogih ljudi teži da se proširi na þitavo
þovjeþanstvo, historija postaje svjetska, meÿutim osnovna njena zbivanja
jednako su divlja kao ona od prije mnogih vjekova. Izgleda da s porastom
svijeta istom mjerom rastu izgledi svjetskog dobra I svjetskoga zla.
Nekoü popularnu frazu da "s porastom opasnosti rastu sredstva spasa"
danas se može þitati i obrnuto. Ista sredstva dejstvuju u oba smjera, tako
- 306 -
da onda imamo: pravni kriminal, demokratski teror, a usporedo s tlakom
opüe bijede hara teror izobilja (konzumizam).
Globalnost i historiþnost prelaze jedno drugo, ali ne automatski.
Promjena globala kao samoproduktivne cjeline ujedno su historijske
promjene. Meÿutim, zbog pasivne kontinuacije, veüina historijski
znaþajnih promjena globala se i ne osjeti. Arhimedovo i Colombovo
otkriüe imaju opreþne sudbine. Arhimedov zakon je morao þekati mnoge
vjekove da bi postao element klasiþne fizike, a tek u njezinom sastavu i
historijska þinjenica. Colombovo otkriüe je postalo historijsko prije no
što se znalo što je zapravo otkrio. U intenzivnom kontinuumu puno je
"sluþajnih otkriüa". Zauzela su svoje mjesto prije nego su se smjestili.
Vjerovatno je bilo otkriüa (spomenuli smo Normane) koja su i njihovi
"autori" zaboravili, jer se historijski nisu održala. Ekstenzivni kontinuum
je do te mjere diskontinualan i pasivan da bi ga se moglo smatrati
poloviþnim. Mora dakle krenuti historija da bi nešto postalo þinjenica;
mora se formirati svijet da bi došlo do svjetskih dogaÿaja i svjetske
historije.
Stoga je dosad izgledalo da samostalni historijski tokovi pokreüu i
oblikuju ljude. No sad se sve više pokazuje da ni historija ne može dalje
ako ne da prednost ljudima, zapravo ljudi sebi. Da ljudi prednjaþe sebi zvuþi neobiþno, no time se samo prevladava dosadašnje stanje u kojem je
historija kao stihijski kontinuum prednjaþila ljudima.
Nije, dakle, rijeþ o propagandnoj formuli revolucije za sve, nego o
takvoj revoluciji koju jedino svi mogu izvoditi. Nedjeljiva je, zato u njoj
nema zaraüenih strana, revolucionarnih armija, pobjednika ni
pobijeÿenih. Nije sukob izmeÿu razliþitih dijelova društva, koliko
"sukob" þovjeka i þovjeþanstva sa sobom. Uvjet je sebivnog
samorazvitka da ga realiziraju svi ljudi, jer ga izvode na sebi, a to ga þini
napornim i beskrajnim.
Legende i mitovi, ideologije i mnoge socijalne discipline kazuju
kako se þovjeku živi s duhovima, kako pred Sudbinom, pred Bikom,
kako pred Historijom, a u stvari se radi o tom kako je ljudima "pred"
sobom samima. U tom pogledu þovjek je zgažen. Zato je dopao pred
apsolut kao osuÿeno, grešno i doživotno obavezno biüe. Poþinjati od
njega ništavnoga, kako to þine metafizike i teologije ili poþinjati od
njegova groba bilo bi približno isto.
Prema tradicionalnom mišljenju, otpornom na sebivnost,
þovjekovo je da se trudi - na to ga gone usud, nužda i nada - a neko drugi
üe veü o odluþiti o ishodu. Istina je ipak u odgovoru na pitanje kako ljudi
þine jedno i drugo: kako priželjkuju i smišljaju "ubogi", i kako
- 307 -
istovremeno odluþuju kao suvereni. Svi realistiþki prikazi þovjekova
života i razvitka društva govore u stvari jedino o tom kako ljudi žive po
sebi i u kojoj mjeri realiziraju svoju sebitnost.
Život je jaþi od ljudi. U tome je sreüa i nesreüa. "Nesreüa" - ljudi
su se veü roÿenjem obeüali životu i moraju mu služiti do smrti. "Sreüa" život ih sam od sebe potiþe, pa u krajnjem sluþaju mogu nastaviti bez
dodatnih napora i živjeti vukuüi se svijetom. U službi životu rade i
posreduju, a u neposrednosti života trpe i uživaju.
Aktivni identitet. ýovjek ne može bivati na nekakav opüi naþin,
jer to bi nešto drugo dovodilo þovjeka u sklad s þovjekom. Autonomno je
jedino ono biüe što samo sebe þini takvim. Struktura i vrijeme su opüi, pa
þovjek sebe i opüost povija natrag i usmjerava na sebe. Mora odolijevati
vremenu, strukturama, kao i samovolji ostalih ljudi, te sustavu i
formacijima, jer ko se potpuno preda svijetu u kojem živi, postaje njegov
rob. Isto tako þovjek što se drži jedino Nužnosti, zaboravlja na sebe, a
onaj pak ko se samo nada, ni on se ne uzda u se. Osloniti se na Sreüu,
znaþi predati se u ruke njezinom hiru. Pomorci ne vole da im se poželi
sretna plovidba - ne žele usluge ove hirovite vladarice na nemirnom
moru. Identitet se sastoji u postizanju sebitnosti. Uvijek se dospijeva u
eksploativnu fazu, ali s podjednakom nužnošüu se mora iz nje van ako je
subjekt subjektom, jer prolaz kroz inobivnu fazu þini þovjeka sebitnim
biüem, a ne prebivanje na bilo kakvoj "drugoj strani". Nositelj vlastitog
bivstva, a niko drugi, može biti slobodan; sloboda ne poþiva ni u kakvim
vanjskim stanjima, ona je u procesu u kojem se mijena i stanje uzajamno
obuhvataju. Jedinka nastupa preko razmetnutog sustava, i to u stalnom
nastojanju da ga uvuþe u svoju životnu sferu i da obilje svijeta pretvara u
bogatstvo svoga biüa. Takav subjekt je dakako idealizacija, ali bez
idealizacije se ne može. Ljudi se þesto pozivaju na tzv. þovjeka od krvi i
mesa kao jedinog autentiþnoga. No upravo on je svakakav. Sliþan je
mnogim drugim biüima, samo što je u pravilu opasniji od ostalih.
ýovjekom može biti samo subjekt, a subjektom stvarni þovjek.
Ljudi su svejedno þudna biüa. Život im je sve, a ipak devet
desetina raspoloživog vremena troše na izbjegavanje života. Potrate dane
i godine u prazno sanjarenje, govorkanje, tumaranje, kunjanje ... u
"zaborav". Sve ideologije i religije nadovezuju na ovaj "bijeg od
slobode", zapravo, bijeg od sebitnosti; primjernjuju rezignaciju kao
princip života i ujedno kao kofunktor vladanja i pokoravanja. Podsjeüa to
na priþu iz apologetske medievalistike prema kojoj slobodni seljaci bježe
pod tutorstvo feudalaca. Govorilo se takoÿer da se nadniþari jate oko
poslodavca kao svoga dobrotvora.
- 308 -
Teza o bijegu od slobode spada u publicistiþku egzotiku. Inaþe je
njezina vrijednost minimalna. Ljudi, naime, brinu za svoje potrebe i
prohtjeve, a ne za slobodu. ýovjeka nose blagonaklona zbivanja. Poput
životinje zadovoljava se onim þime ga darivaju okolnosti, naklonost
sluþaja i dobrohotna nebesa. Ograniþeni ljudi su sretniji. Lakše
dospijevaju u ravnotežu sa svijetom, jer za njih postoji i moguü je jedino
onakav svijet kakav im se sam prikazuje i sam daruje. Vidjeli smo da je
sretan upravo þovjek koji se može prepustiti svekolikoj pasivnosti, i pri
tom ne pretrpjeti nikakav gubitak na svojoj osobi.
Novovjekovno društvo je socijalna lutrija: svako može pobijediti
(postati bogat, moüan ili oboje); sloboda je jednaka prepuštenosti sluþaju
ili autonomiji bez bivnog sadržaja. U ideologiji realizma i
individualizma, u konstrukcijama sistema, te u konceptu þovjeka kao
sistemski fungirajuüeg biüa prirodna težnja ka identitetu i formalno je
eliminirana. Zahtjev poslušnosti lišava slugu i najamnika sebivne
autentiþnosti; njihov odnos prema sebi prenosi se na svjetovnog i
nebeskog gospodara- u naše doba je prebaþen u podobnost za sistem.
Svojevremeno se tajanstvena sudbina ukazivala ljudima kroz
njihova djela. Sada je uglavnom obrnuto: anonimni, nezanimljivi "heroji"
proizvode svjetove u kojima tavore svi. Civilizacija sebe oduvijek
reprodukuje nasumce, samo u naše doba svoju reprodukciju naslijepo
upražnjavaju na aktualan ili totalan naþin: ljudi masovno uþestvuju u
svemu i ni u þemu - rade, proizvode, zaraÿuju, imaju, troše da bi "imali";
slušaju i þitaju da bi "znali", glasaju da bi se "pitali", izjašnjavaju se da bi
imali "svoj stav", ukrako, pojavljuju se da bi "bili". Oni su roÿeni
behavioristi i fenomenolozi. Žive tako što se izlažu procesima koji ih þine
živima. Izbjegavaju inicijativu i sustežu se kako bi nastupili na nekoj od
standardnih razina. Važno je uüi u carstvo sekundara, te iz ove Meke
ponijeti znamenja moüi i supripadnosti koja þovjeka þine onim što o sebi
nije. Ovdje su konzumizam i karijerizam fenomeni, a nipošto izvorne
kategorije.
U prevratnim stvaralaþkim akcijama je malo osobnoga. Moderna
otkriüa i kreacije toliko su socijalno-ekonomski-tehniþki uvjetovani da su
u neku ruku asubjektniji od prethodnih. "Kolektivno" se misli i ne misli,
te kolektivno piše prepisujuüi, citirajuüi i komentirajuüi. Tobožnji
individualni þin od samog poþetka je rastvoren u sistemske spojeve. Nižu
se dogaÿaji bez djela i djela bez ljudi, bez autora i junaka. Ljudi se
puštaju u radnje i procese þiji ishod je neizvjestan. Uprkos svekolikom
bogatstvu cjeline, pojedincu je cjelina ipak pusta. Nedostaje osnovno zajedniþki svijet, a stoga i zajedniþka izvjesnost, zajedništvo osjeüaja i
- 309 -
vrijednosti. Solidarnost se, dosad s pravom, smatra naivnošüu ili
bolesnom emocionalnošüu; emocija je bolesna ako nije interesno
fundirana.
Ontotragizam. Kao sebivno biüe þovjek je "osuÿen" na slobodu, a
kao sebeeksploativno osuÿen je na nužnost. ýas se vidi u jednom, þas u
drugom položaju.
Ne vrijedi nijedna od dvije þesto spominjane jednakosti: kakvi
ljudi - takav svijet; kakav svijet - takvi ljudi. Umjesto toga dobiju se
kompromisna rješenja i þudovišna biüa navedenog treüeg svijeta kao što
su: þovjek filozofije što biva u svijetu Duha ili Materije; þovjek
sociologije koji obitava sistem; þovjek teologije što dubi pod Nebom.
Nijedan od ovih "ljudi" ne drži do sebe, nego ima tobožnji identitat sa
sobom iz identifikacije sa neþim drugim. Koje god od ovih rješenja
uzmemo, proizlazi da je svijet (idealni) po mjeri þovjeka, a da þovjek
(realni) nije.
Kad bi ljudi samu smrtnost iskorijenili, ne bi se ništa promijenilo
na hlapivosti bivanja. Nad tim se oduvijek jadikuje. A kako i ne bi, kad se
ljudi ne mogu uhvatiti ni za šta trajno i pouzdano? Ljudi se moraju nadati
jaþe što su slabiji. U prošlosti su se ljudi više nadali, jer su za nadu imali
manje razloga. Slabi se nadaju, a moüni kalkuluju, no stoga im je život
riziþniji. Paradoks je neizbježan: þovjek ne može živjeti, a da se ne nada,
niti pak s nadom može osigurati život. Stoga i kad bi spas stigao,
svejedno bi ga ljudi nadalje þekali.
Kad ljudi ne uspijevaju, daju se na ustup i prikljuþuju Drugome;
traže zaklon u Sudbine, u antropomorfistiþkim aktivnostima duhova ili u
teleološkom kretanjnu materije, koje je tobože u sinergiji s ljudskim
težnjama. Svaki put se nad naše slabašno bivanje nadnosi moüni inobiv.
Ljudi su ga umjetno sazdali, fiktivan je, ali psihološki djelotvoran.
Ljudi su izradili beskrajne puteve - fiziþke, intelektualne, duhovne
. Osjeüa se ipak da se stvarno kreüu jedino na bespuüima. Ishoÿeni putevi
nikuda ne vode a nove staze treba tek progaziti. Zato üe filozof reüi da
nema puta pred nama, put je samo za nama, ne hodamo po putevima,
nego putevi su ono po þem se hodilo (J.Patoþka). Na proþelju života
nema uzora, voÿa, velikana, autoriteta. Tamo su i najsposobniji u
nedoumici. Mnogi ljudi se jadaju da je život muþan. Kad se sve sabere i
oduzme: život ide, pa ne ide. I, zapravo se ne zna kako mu pomoüi. Kad
se tvrdi da je þovjek "u biti slobodan", kaže se takoÿer da je u biti
neslobodan. ýovjek je jedino biüe koje robuje i porobljava. Biti, ili ne
biti; biti slobodan, ili neslobodan, to kazuje da je u ljudskoj suštini
proturjeþje i da se ljudi preko njega dižu ili padaju.
- 310 -
Bitna promjena bi nastala tek pošto bi ljudi nastupili kao slobodna
cjelina naspram cjeline. Cjelina svijeta i društva postoji jedino za
razvijenu osobnost, uostalom, i slobodne osobnosti se pojavljuju u visoko
razvijenijim cjelinama. Sebitnost traži za sebe þitav svijet; tek "svjetska"
osobnost može pretendovati na istinsku samosvojnost.
Nijedno društvo ne proizvodi osobnosti; mnoga su ionako bez
njih. Osobnost se proizvodi "sama", a društvo je domena njezinih
moguünosti. Realita je pri tom carstvo prevrtljivih moguünosti; sistem
pak predstavlja upravo sistem moguünosti i nemoguünosti. U antropskom
univerzumu, uz ostale jednake uslove, moguünosti osobe direktno su
ovisne o koherenciji subjekata i o njihovoj objektivnoj solidarnosti. U
tom sluþaju središte društva je zajedniþko, disponibilno za sve, bez obzira
na to u kojoj mjeri ga sutvori ovaj ili onaj pojedinac.
U bivanju po sebi ljudi se znatno razlikuju. Manjkave jedinke
civilizacije išþezavaju u društvenom stereotipu. Lice i liþnost se povezuju
i odbijaju preko pojedinaþnih osobina (rad, funkcije, participacije). U
sekundaru se ne da ostvariti bogatstvo karaktera. Stalno se transformuje u
neosobne socijalne vrijednosti, u instrumentalno bogatstvo, u moü ili
prestiž - uvijek u nešto nasuprot osobi. Da bi za þovjeka zajedništvo s
ostalima predstavljalo, kako glase tradicionalni ideali, rodno mjesto i
vlastiti dom, nužno je prevladati þitav socijalni protusvijet, i tako
pridobiti þovjeka za ostale ljude i svakoga za sebe. Osobnosti su
solidarne, njihova egzistencija crpi iz slobode svih. Jedino preko nje
mogu maksimalno davati i primati.
Poznati su mnogi sukobi velikih duhova, ali ni jedan veliki
sljedbenik tzv. velikana. Svaki od njih je svoj vodiþ. Možemo se diviti
tuÿim idejama, no biti pametni možemo jedino po svojima. Ko zna po
autoritetu, taj ne zna stvari; ko zna stvari, tome ne trebaju autoriteti. Za
ljude bivno produktivne nijedna ideja neüe postati tabu. Život stalno
postavlja pitanja, a time i granice. Ko je dorastao tuÿim idejama i
njihovim autorima, on im ne robuje. Slobodnom biüu ne dolikuje da bilo
kome služi. Autoriteti postoje za ljude koji se gube u svijetu izvan sebe,
tako da predstavljaju kompenzaciju za vlastitu nedostatnost. "Najsnažniji
je þovjek koji sam sebe pomaže" (Lao-c'). Descartes: takoÿer daje
prednost samoaktivnosti i " svojoj dokolici" pred "najþasnijom službom
na svijetu". Ni "bog ne može pobijediti þovjeka koji je pobijedio sama
sebe". Vjerovatno u tom duhu treba razumjeti Konfucija: "To za þim ide
veliki þovjek, nalazi se u njemu samome. Ono za þim ide obiþni þovjek,
nalazi se u drugim ljudima."
- 311 -
"Ako ... nismo u stanju svesti naše akcije na druge uzroke osim
onih što su u nama, onda slijedi da üe ono þiji uzrok, odnosno princip,
leži u nama biti i samo u našoj moüi i po slobodnoj volji." Ovi
Aristotelovi stavovi su u graÿanskom svijetu bili pedantno razraÿeni,
dakako, u znaku graÿanskog individualizma.
Neko misli što SE misli, neko što mu se misli; jedan þovjek živi
jer je živ (vegetuje), drugi pokušava život. Osobnost u svoj þin ulaže
najveüi ljudski sadržaj, a u odnos prema drugim ljudima stavlja tako reüi
cjelovitog þovjeka. Ono što se najviše doima kod velikih karaktera, to je
svojevrstan poriv totalite: nastup þovjeka pred kojim ustupa tradicija,
moü, institucije i autoriteti.
Jedino razvijen subjekt, zahvaljujuüi širini njegova biüa i
bogatstvu djelovanja, može zauzeti objektino stav. Stoga inicijativu
slobodnih ljudi ne mogu zamijeniti nikakve institucije. Kao što o
postupku slobodnih pojedinaca ne odluþuju vanjski poticaji, nego
unutarnji poriv i razlog, tako ni o ponašanju jedinki prema ostalima ne
odluþuju drugi ljudi niti posebne prilike, veü sami inicijatori i sve ono
þime se po vlastitoj naravi vežu uz ostale.
Bogatstvo opštedruštvenih oblika i samosvojnost individualnog
života omoguüuju da se razvije autonomna jedinka ili osobnost. Svijet
razvijenih i slobodnih je aktualan i stalno aktualizovan. To je, ako se
može tako reüi, oprisutnjeni univerzum. Sa svoje strane omoguüuje osobi
da vlastiti život ispunjava opüim sadržajem, te da ga istovremeno
prevladava svojim individualno-konkretnim bivstvom. Osobnost je
otvorena: podjednako spremna primati i vršiti uticaj. Bitno se razlikuje od
privatne liþnosti koja svoje odnose prema drugima sažima u moü i vrši
jednostrani pritisak. ovjek je "þovjeþniji" što više sadržaja može
razmijeniti s drugima. Ovdje solidarnost nije stvar etike ili dobre volje,
nego "dobra volja" i solidarnost niþu i šire se iz objektivne koherencije
subjekata.
Osobu karakterizuje stupanj njezine sebitnosti. Sebitni ljudi,
izraženo terminima civilizacije, daju maha svojoj volji i postaju moüni;
popuštaju uzdu fantaziji i inicijativi i okušavaju se u stvaralaštvu.
Zahvaljujuüi subjektnom jedinstvu individue i društva, može pojedinac
svom mišljenju, osjeüanju i þinu dati objektivni sadržaj, a isto tako
usvajati djela ostalih, i þiniti zajedništvo ljudski djelotvornim.
Ljudi što su "išli s dobom" kao njegova "djeca", ostali su tamo
gdje ih je doba vrglo. Ljudi doba nisu svoji kao što to nisu ni oni božji,
nacionalni, aristokratski ili sistemski adaptovani i angažovani.Aktivni
ljudi žive unutar doba i okolnosti, a u drugu ruku istovremeno nasuprot
- 312 -
njima. Junaci su izgubili specifiþnu ulogu što su je ponijeli u doba
heroizma. S vremenom su se ukipili u spomenike prošlosti. Takozvanim
istaknutim liþnostima unaprijed je presuÿeno jer su to eksponenti
formacija, institucija, odnosno biüa trendova i nezavisnih procesa uopüe.
Slava vladara i ostalih moünika traje otprilike koliko i njihova moü. To su
heroji povoljnih prilika i posebnih sila; s njima dolaze i odlaze.
Gdje se osobe anagažuju u sklopu nezavisnih socijalnih
mehanizama, tamo se herojstvo i tragizam ne pojavljuju. Svekoliki napori
da se od proroka, svetaca, muþenika naprave realne veliþine, te da se
politiþke i duhovne voÿe preprave u velike osobnosti ili da se tzv.
nacionalni velikani prodaju za svjetske figure i - ne uspijevaju. Sve su to
poluumjetne tvorevine i daju se održavati na isto tako umjetnom ili
posebnom tlu. Razumljivo da osobne peripetije ljudi u službama moüi ne
pobuÿuju ostale. Tu sama dogaÿanja sude, a ljudi bez traga dolaze i
odlaze na stihijama zbivanja. Pošto prohuje, za njima se niko više ne
obazire. I dok se neke osobnosti znaju proslaviti i poslije smrti, veüina
vladara, diktatora, politiþkih i duhovnih voÿa propada za života. Kad se
propada, propada se za života; s padom moüi padaju i moüni; obje
veliþine potjeþu od drugih ljudi. Moü i njezina liþnost umiru pod tlakom
druge moüi, meÿutim veliþina osobnosti izvire iz nje i njezine slobode,
stoga se može pojaviti posmrtno u slobodi ostalih. Izgleda da su slobodni
i talentovani ponekad jaþi od tekuüeg življenja, pa su mogu nastupiti i
"nakon" njega.
U sinkretu pojedinac se raÿao iz cjeline i za cjelinu. Najstarija
društva ne poznaju tzv. velike liþnosti i osobnosti, svi nastaju i nestaju u
cjelinama i bezimeno. Zadržati perspektivu ili takav odnos nade i
beznaÿa da se možemo odreüi nade, a pri tom ne pasti u oþaj.
ýovjek je bio "stvoren" da bude i "osuÿen" da ne bude. Izdanak je
kažu opüeg duha ili proizvod kretanja materije. Kako u ovoj ni onoj ulozi
nije po sebi, na sve je "osuÿen" ili predodreÿen Drugim. Tragiþnost
jedinke, starinski reþeno, potiþe iz autonegacije kao biti sebivanja. U
eksploativnom bivstvu se mijenja i doživljava kao heteronegacija, uslijed
þega se tragiþnost gubi. Jedino nam se ukazuju prilike, nailaze trenuci
sreüe u nesreüi. Tragiþnost je bivanje u samom žarištu opüeg bivstva,
gdje se osoba raÿa i sagorijeva: ne može iz žarišta van, jer þini njezinu
bit; ne može u njemu izdržati jer je to iznad njezina života. ýovjek je,
kako imaju neki njegovi spasitelji, "osuÿen" na život i na smrt: osuÿen je
na život da bi mogao mrijeti.
Nekadašnja tragiþna osoba vrši nadindividualno djelo, i to svojom
metamorfozom iz smrtnog þovjeka u besmrtnog heroja, u nositelja vjeþne
- 313 -
legende. Heroj je suuþesnik opüeg udesa i nositelj svoje smrti. Prožet
opreþnim nadosobnim silama što su se u njemu sukobile, priklanja se
nekoj od njih ili na neki naþin objema, ali nikad svojoj privatnosti. Stoga
njezin þin izražava moü udesa i snagu heroja, a ne njegovu slobodu.
Mnogi (Schelling i Dostojevskij, napr.) pogrešno pripisuju tragediju
sukobu sudbine i slobode. Meÿutim polazište junaka nije primat slobode,
veü još neriješeni odnos prema sebi. Aristotel za protagonista uzima
osobu koja nije odveü plemenita, niti pak niskog karaktera. Mora biti
toliko velika da može ponijeti udes, ni odviše omeÿena da odveü ne
prelazi dogaÿanje i ne poseže za individualnom slobodom jer preko one
opšte diže sebe iznad sebe.
Osoba koja opüe suprotnosti društva i svijeta uzima na sebe, pa ih
rješava kao svoje proturjeþje i kao sukob sebe sa sobom, to je tragiþna
osoba. Sebivna "odluþnost" ne može ostati na okolnostima, osoba bi
zapala u okolnosti, pa bile one po nju povoljne ili nepovoljne. Pobjednici
i žrtve bi se razlikovali po tome što su jedni uspješni, a drugi neuspješni.
Ispravno se tvrdi da tragiþan heroj ne može biti samo patnik. Ne umire od
trpljenja, veü od akcije. Ne trpi kao privatna osoba; njegova uzvišenost je
na mukama. Bori se s višim silama koje ne može savladati, pa savladava
sebe i uzdiže svoj rod. Njegova sudbina potresa svima, s njim je dijele
ostali. Njegov zanos, položen u sintimiju, nadmašuje kob: heroj smrüu
uzima na sebe ukupnu krivicu, a pobjedu zavještava suplemenicima i
pokoljenjima.
Heroj gine na smrtonosnom razmeÿu nužnosti i slobode udarajuüi
u njihove barijere. On pri tom svoje ponašanje podreÿuje neminovnosti
koja mu u njegovim grudima pregara u ideal što ga prenosi preko osobnih
granica i preko moguünosti doba. Ideal pobjeÿuje junakovim þinom tako
da pri tom pada opüa granica svijeta, a s njom i granice þovjeka što se sad
pretvara u heroja i nastupa dalje preko sebe i okolnosti, te daje zapravo
opüoj ideji po cijenu osobnog života. Tragedija je zajedniþki akt nužnosti
i slobode.
Heroja i fanatika vodi ideja, samo što heroj njome razvija svoje
bivstvo, a fanatik ga redukuje: Prometej se bori protiv bogova za
suverenitet þovjeka, a fanatik za bogove protiv ljudi. Fanatik je sputan
svojom idejom, a heroj izlijeüe iz društvenog zdanja i lebdi u
meÿuprostoru. ýim se prizemlji meÿu ljude, herojski lik išþezava. Otuda
izreka da je bolje izgorjeti nego uvenuti. Fanatik se predaje nekoj nuždi
(granici), nasrüe u predodreÿenom pravcu, a heroj se hvata u koštac s
nužnošüu radi slobode. Njega, meÿutim, savladava nova situacija:
pomiriti se, znaþilo bi odustati; nastaviti borbu, znaþi podleüi.
- 314 -
Herojstvo sadrži naivnost, realnost i irealnost. Heroj nadmašuje
sebe i ostale, ali kao osoba društva ne uspijeva se održati u tom položaju.
Položaj je nešto poput kompromisa, a heroj, kao oliþenje vlastitih
nepomirljivih sila što su se u njemu sudarile, ne pozna kompromis. Ostali
preživljavaju fiziþki i socijalno, a heroji u legendama; heroji su
"polustvarni" i "poluhistorijski".
Heroizam ide uz tragiku. Ona je jedan od izraza trpne strane
sebivanja. Junak u izvjesnom smislu i nije subjekt. Prije bi se reklo da je
to individualni bitelj što prekoraþuje datu subjektnost. Tragediju þine
uspon i pad u nepokolebljivoj odluþnosti i "pravednoj" borbi, no ne
uskopravednoj - Prometej ne djeluje u ime morala, veü na sebitnoj osnovi
þovjeka. Ovamo ne spadaju heroji posebnih sila i prilika kao što su heroji
rata, rada, vjere, heroji žrtve opüenito. Nisu to heroji, þak ni osobnosti, ne
vojuju sa zlom sudbinom ni s nadmoünom silom. "Socialni heroji"
postaju žrtve vlastite naravi i socijalnih prilika. Njihova djela pripadaju
trenutnom socijalnom sklopu. Društvo odmah isplaüuje takve heroje,
daruje trofejima, politiþkom slavom, nagraÿuje imovinom i karijerom,
prati ih zavišüu i prezirom. Socijalne revolucije završavaju u krutim
režimima, a preživjeli heroji postaju vladari i diktatori. Da je Hamlet
preživio, ne bi bio "Hamlet", bio bi kralj kao što je Cromwell postao
vladar i diktator, Robespierre bi vjerovatno postao Napoleon, a Lenjin na
primjer Staljin, no Che Gevara je, eto, ostao "Che".
Bivni krizis nema ništa s tragedijom. U nekadašnjem sudaru
þovjeka i sudbine svaki put je postavljano pitanje: da li o þovjeku
odluþuje þovjek, ili ne-þovjek, a slijedio je odgovor u prilog ne-þovjeka.
Zahvaljujuüi aktualnosti i univerzalnosti kontinuuma, sad je svijet
nadomak þovjeku. Muke savremenog Prometeja su sasvim drugaþije:
uživajuüi u svim dobrima svijeta, ne postaje sretnijim. Ovdje neüemo
naüi tragiþne osobe; njezina patnja i životne slasti ovdje su se slile u
jedan neminovni poriv. Svijet sistema je tako moüan i savršen da svoje
ljude, uz njihov kobni "pristanak" lišava ljudskog dostojanstva. Što je
moüniji sistem, to su u nekim pogledima, kržljaviji ljudi. Prije dvjesta
godina graÿanska romantika je sanjala o bogolikim titanima, da bi se
potom spalo na heroja prizemnog individualizma, tobožnjeg
konzumistþkog proždrljivca, metiljavog junaka funkcija. Suvremeni
filmski heroji nisu titani, þak ni privatne liþnosti, produkt su industrije
socijalne psihologije i divljih prilika. Današnja društva su krcata sitnim
biüima. Nikad nije bilo veüeg svijeta manjih ljudi. Mnogi heroji našeg
doba su na njegovu sramotu.
- 315 -
Sudeüi po svemu, moglo bi se reüi da se ljudi nisu nikad
oduševljavali svojim životom. To su jedina biüa što žive pred stalnom
ugroženošüu. Sigurniji su svojom smrüu nego životom. Smrt se sama,
onako kako joj dopuštamo, uvlaþi u život. Grozno je živjeti moreüi sebe,
trpjeti svijet koji ti ne da živjeti.
Možda postoji jedna jedina utopija - život?
Eksploativnost bivstva, ta njegova muþna i poražavajuüa strana,
oduzima životu "smisao". ýovjek je tu bivno nedostatan i u svojim oþima
inogen. Na stotine mitova kazuje približno isti sadržaj: þovjek je kriv,
dužan i osuÿen da ne živi, zapravo, da samo ispati život. Zato nije nikad
što bi želio biti, nije stvarno ono što sluti kao moguüe. Moguünost da se
ljudsko bivstvo temelji na sebi vijekovima uzmiþe pred ljudima, pa se
poraz nameüe kao najtvrÿa "stvarnost ". No þinjenica da s njim uvijek
imamo posla, pokazuje da ne-moguünost þesto dodiruje moguünost i da je
prisutna u realnom svijetu.
Uostalom, nije da se nadamo, ali ne možemo se ne nadati. Ne da
se živjeti za smrt, kako to mistika koncipira, niti pak za þisti život. Kako
onda prihvatiti život neodvojiv od smrti? Kako se za života riješiti sebe i
po þitav vijek voditi smrtni život, gajiti izvjesnost onog što je sudbinski
neizvjesno? Ko želi spoznati krajnju zagonetnost ljudskog bivstva, mora
se diüi iznad bivstva. Buduüi da se ni to ne da, neki ljudi su proglasili
spoznaju nemoguüom, drugi opet život i svijet nad stvarnima.
Mjeren takozvanim pozitivnim mjerilima i konaþanim uspjesima,
život je "neuspješan" i "besmislen", nikome ne pruža ono što od njega
oþekuje. Još gore, þovjek je dužan prilagoÿavati se životu i biti onakav
kakav "treba da bude", te kao realno biüe žrtvovati se ovom ili onom
idealu i cjelinu života posvetiti nekoj njegovoj karakteristici.
Za smisaoživota bilo þega u prirodi nikad se ne pita – suludo je
pitati zašto postoje Himalaje, zašto Atlantik ili krokodili - no za sebe ljudi
pitaju, štoviše, ne mogu se tome oteti. Pitaju, jer su najugroženiji. Ako se
ni za najmizernije biüe ne traži smisao njegove egzistencije u neþem
izvan njega, zašto bi to morao þovjek, koji uz to još ima o sebi tako
visoko mišljenje? Traženi smisao nije drugo do subjektivna istina ili
ukupna vrednota koju ljudi sebi dodjeljuju. Buduüi da se "vrijednost"
jedne stvari može izraziti jedino u drugoj, to se i smisao egzistencije
þovjeka izražava u ne-þovjeku. On je tako neþemu priþlanjen, podreÿen, i
time obezvrijeÿen. Najviša i jedina stvarnost je nestvarna. Upravo tamo
gdje se traži smisao svega, tamo nema niþega. Bar za nas ne može biti
niþega, jer bi zatvorilo put fantaziji, izazvalo sumnju, raspršilo psihiku
opstanka, ispreturalo "znanje" i poljuljalo dosadašnju izvjesnost, i to bez
- 316 -
moguünosti da se realno obnovi. Nekad je život bio borba, a danas više
izgleda kao prisilno i mukotrpno stanje. Bijedno je da "se mora živjeti" i
još tražiti za to razlog. Svi se jadaju na tu neshvatljivost. Mnogi navode
bezbroj razloga protiv života, a nijedan "za", svejedno niko "normalan"
ne odustaje. Kad bi se živjelo radi bilo koje svrhe, život bi bio funkcija.
Možda bi bio "podnošljiviji", kako nas uvjeravaju dušebrižnici, inaþe je
život svoj stalni problem - na kraju svaki put ostaje neriješen.
Razvijena osobnost tvori "živu stvarnost" društva. Indidividuum
je stvarnost koja sama sebe dovodi do "kraja" i otuda ponovno poþinje.
Slobodne osobnosti se više slažu sa sobom nego s dobom. Prema dobu
osobe su najþešüe ironiþne ili kritiþne. Osobnost se u potpunosti ne
predaje grupi. Umjesto radnja unutar sustava, osobnosti razvijaju onaj
primarni odnos þovjeka prema sebi, i to od opüeg znaþaja. Ona izlazi kao
pobjednik, makar u svoje vrijeme bila žrtva. Osoba je kriterij. U
inaktualnim kontinuumima i sekundarnim sistemima primitivne
samonikle cjeline, službena društva, institucije i režimi predstavljaju
kriterije þovjeka. Nekad se znalo reüi da se prilike u pojedinim kuüama
daju prepoznati prema tome kako u njima prolaze nevjeste i maþke. No
koliko vrijedi neko društvo, najbolje se vidi na njegovoj osobi.
ýovjek je "mjerilo" svega ukoliko je i svoje vlastito, ukoliko
smisao života razvija u sebi. U društvu slobodnih ljudi individua je
kriterij cjeline. Ipak živimo da živimo. Kad život svedemo na þovjeka,
onda otpada pitanje njegova smisla. Ako ga pak podredimo neþemu
"višemu", u tom sluþaju, život je smrtno ranjen i besmislen: ima smisao
izvan sebe, u sebi ga ne nalazi.
6. SEBIVNA ODGOVORNOST
Ljudi u svoje bivaje unose proturjeþnost: na jednoj strani su
bezgraniþne tendencije i zahtjevi bivstva, a na drugoj je þinjenica da
svako ralno bivanje ukljuþuje svoju granicu. Kad rješavaju proturjeþje,
razvijaju bivnu odgovornost. Stvarni život je neizbježno otvoren.
Realizuje se tvorbom novih sadržaja, a stoga i putem stalne kritiþnosti:
održava se pomoüu procesa koji se unaprijed ne mogu osigurati a
istovremeno moraju. Možda je Protagora prvi pojmio sebiv kako valja i
dokuþio njegovu proturjeþnost. Erazmo ga hvali istiþuüi kako je "tvrdio
da ni jedna životinja nije nesretnija od þovjeka, jer su sve zadovoljne u
granicama prirode, jedino þovjek pokušava izaüi iz granica svoje
sudbine". ýovjek se ipak raÿa - ni za šta. Upravo u tome je njegova
- 317 -
moguüa "sreüa." Životinja dolazi na svijet zato što to ne može sprijeþiti ni
kad bi htjela. U þovjeka je sliþno, ali s tom razlikom da on može mijenjati
svijet, pa mjesto na kojem se naÿe nije sudbinsko, ili bar ne mora biti.
Teško je þovjeku biti pri sebi u okolnostima koje su protiv njega.
Smiješni su pokušaji držati do ljudskog dostojanstva u vremenu i društvu
u kojem þovjek ne znaþi ništa. Kako biti þovjek na granici ljudskih
moguünosti? Kako ostati vjeran slobodi tamo gdje se ne da ostvariti?
Sofoklo se žalio da je strašno biti razuman kad razum ne vrijedi.
Kad se Brahma razmeüe svojom neizmjernom snagom, Buda ga
pita zašto je pored tolike moüi ipak tako nemiran, zašto mora pribjegavati
sili? Brahma ne odgovara niti je u stanju odgovoriti, Buda mu objašnjava
njegov položaj: Ti si sila groma, zato ga ne þuješ; ti si strah i radost, zato
ih ne osjeüaš; ti nastaješ i nestaješ zajedno sa svojim uþincima; sputavaš i
sputan si, dakle nedostatan si.
Religija nije uþenje - kaže Vivekananda. "Dobro je roditi se u
nekoj crkvi, ali je strašno umrijeti u njoj." "Nevjerac je svako ko ne
vjeruje u sebe." Vjerujte najprije u sebe, a potom u boga!" Vivekananda
želi promjenljivost, pluralnost vjerovanja kao znak života, želi da "bude
toliko vrsta misli koliko je ljudskih biüa".
Na sliþna razmišljanja, ili bar na tendencije, može se naiüi u
drugim vremenima. "Jedino u tebi samom živi ona druga stvarnost za
kojom þezneš. Ne mogu vam dati ništa što veü ne bi postojalo u vama...
Ništa osim prilike, podstreka i kljuþa. Pomoüi üu da vam vaš vlastiti
svijet postane vidljiv" (H.Hesse). Vidimo samo svojim oþima, istinski
mislimo jedino svojom glavom, "nikad napr. neüemo postati
matematiþari, i kad bismo zapamtili sve dokaze drugih ljudi, ako nismo u
stanju svojim razumom sami rješavati bilo kakve probleme" (Descartes).
"U pravilu su nam ubjedljiviji razlozi do kojih smo sami dospjeli nego
razlozi što potjeþu od drugih ljudi." "Vjerujte samo u skladu sa sobom"
(Pascal).
Biti izvan upitnosti - a najþešüe jesmo - znaþi biti izvan i ispod
izvjesnosti. U izvjesnom smislu najveüu bivnu vrijednost imaju
nepostavljena pitanja kroz koja se ocrtavaju naredni putevi i generuje
sebivnost. Definitivni odgovori se ne mogu dati, jer- sve je relativno.
Jedina "istina" bivstva je sebivnost, a ona je beskonaþni proces i stalna
upitnost. Na jednoj strani je ljudska životna aktivnost, ruke i um, a na
drugoj upitnik što preko zbivanja iskrsava pred ljudska stremljenja. Sve
što se javlja izmeÿu ova dva lika i dvije krajnje granice svijeta, to je ono
što tvori bivno prostranstvo i predstavlja ljude s njihovim svijetom. Pod
- 318 -
ove simbole potpadaju svi ljudi, bez obzira u šta vjeruju, þemu se nadaju,
za þim teže.
Ljudi žive a najþešüe ne znaju, strahuju i nadaju se; u tome je
njihova "mudrost". Oni pak što bivaju po sebi i za sebe, moraju znati; a
upravo ova nužnost prerasta u slobodu. Pod slobodom u širem znaþenju
treba razumjeti dvije stvari: sposobnost za ubrzavanje dotoka moguünosti
i njihov kontrolovani prelaz u sebivnost; te sposobnost dovoditi sebivanje
do izvjesnosti. Kao što sebitnost þini suštinu ljudskog bivanja, tako
samoizvjesnost tvori osnovu svijesti.
Same od sebe ljude ne prate sloboda niti nužnost niti sudbina. No
buduüi da jednostavno ne bivamo, nego þinimo da jesmo, to onda našim
naporima i našoj odgovornosti nema kraja. Na svakom poþetku i na kraju
opet su pitanja što ih pokreüemo naþinom bivstva. Tragedija je bizarna
sloboda što vodi u smrt. U stara vremena dalekosežna upitnost i
dosljedna bivna odgovornost rješavale su se u tragediju i smrt. Tu i tamo
nastaje moguünost da se razrješava I u život.
U sebivno razvijenom životu se radi transcendencije postojeüeg
biüa ne mora više mrijeti muþeniþkom niti herojskom smrüu, veü živjeti
punim životom. Sebitnost ne traži samoprijekor, odricanje i nikakve
žrtve; to bi se protivilo njezinom pojmu. Sebiv ne nosi sa sobom sreüu ni
nesreüu, nema perspektivu ni smisao kao što ga nema ni kosmos. No
sebiv je - u tome je "nezgoda" s njim - krajnje zahtjevan. Stoji kudikamo
"više" od morala, jer ko ne brine za svoje moralno dostojanstvo, ostaje
dužan prema drugima, ali ko rezignira na sebiv, postaje svoj životni
dužnik. Neko þovjeka prikazuje kao ovog dužnika, neko kao muþenika
bivstva, neko opet kao trijumfatora, no nije ni jedno od toga.
- 319 -
CIP - DzȈȚȈȓȖȋȐȏȈȞȐȯȈ ț ȗțȉȓȐȒȈȞȐȯȐ
ǵȈȘȖȌȕȈ Ȑ țȕȐȊȍȘȏȐȚȍȚșȒȈ ȉȐȉȓȐȖȚȍȒȈ
ǸȍȗțȉȓȐȒȍ ǹȘȗșȒȍ, ǩȈȱȈ dzțȒȈ
316.7:575.8
141.319.8
ǴǰǸDzǶǪǰǤ, ǹȊȍȚȖȏȈȘ
Antropika / Svetozar Mirkoviü. - Banja Luka : Evropski
defendologija centar za nauþna, politiþka, ekonomska, socijalna,
bezbjedonosna, sociološka i kriminološka istraživanja, 2014 (Banja
Luka : Grafopapir). - 321 str. : ilustr. ; 21 cm
Tiraž 50.
ISBN 978-99955-22-66-7
COBISS.RS-ID 4307736
Download

antropika