KULTURA­POVIJEST­ZNANOST­DRUŠTVO
Srpanj 2014.
COBISS.SR­ID
280313351
HRVATSKE NOVINE
broj 12
Hrvati u Srbiji
postaju zajednica
staraca
Ivan Tumbas
Povijest Hrvata u Srbiji, pa
i cijeloj hrvatskoj dijaspori,
slabo se proučava u
hrvatskoj znanstvenoj eliti
Intervju : Mladen Šimić književnik
Mladi Hrvati u
Vojvodini,
nekada, sada i možda
sutra
ISSN 2334­8216
Mihael Ilić
U listopadu izbori za Hrvatsko nacionalno
vijeće
Pozivamo sve iz hrvatske zajednice da na propisan način prikupljaju
potpise
Svibanj 2014.
IMPRESIUM
Osnivač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Izdavač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Urednik: Zlatko Ifković
Tehnički urednik: Ivan Tumbas
Lektor: Ruža Alaga
Uredništvo:
Ivan Stipić,
Stipan Vojnić,
Donko Balažević,
Mirko Vidić,
Šime Peić Tukuljac
Tisak: Visions 24, Subotica
Za sadržinu članaka odgovara
autor.
Članak sa ličnim stavom odražava
stajalište autora.
Svi autorski tekstovi podliježu
zakonu o zaštiti autorskih prava
Republike Srbije i međunarodnom
zakonu zaštite autorskih prava.
Hrvatske novine izlaze jednom
mjesečno.
Hrvatske novine su glasilo Udruge.
Od svih izbora koji će se održati za izbore za nacionalna vijeća ono za izbor novog saziva
Hrvatskog nacionalnog vijeće (HNV) će biti jedino po elektorskom sustavu.
Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave raspisaće izbore za nacionalna vijeća
nacionalnih manjina sredinom kolovoza, dok će se sami izbori održati u listopadu.
Svjedočimo da HNV nije u ovom sazivu poduzelo ništa da bi se Hrvati upisivali u poseban
birački popis hrvatske nacionalne manjine. Vjerojatno Demokratskom savezu Hrvata u
Vojvodini (DSHV) odgovaraju izbori po elektorskom sustavu iz razloga što je jedino njima
dostupan poseban birački popis hrvatske nacionalne manjine. Vremena do izbora za novi saziv
HNV­a ima, ali ne previše. Nadamo se da HNV i DSHV preko udruga koje planira podupirati
na izborima za novi saziv HNV­a neće ići na zatvaranje biračkog popisa i da će se pridružiti
promidžbi koju su poduzele udruge koje DSHV ne podupire.
Posmatrano po gradovima i općinama statistički najveći broj Hrvata je u Subotici (14 151),
Somboru (7070), Apatinu (3015), Sremskoj Mitrovici (2112), Novom Beogradu (1812) i
Zemunu sa Surčinom (1784). Više od tisuću Hrvata je još u Šidu, Rumi, Inđiji, Staroj Pazovi i
Baču. Između 200 i 1000 Hrvata je u 21 općini, od 100 od 200 u 15 općina, od 10 do 100 u 66
općina, a u 44 općine od 1 do 10 Hrvata. Jedino u Tutinu nije popisan ni jedan Hrvat.
Zbog gore navedenih podataka novi saziv HNV­a bi trebao imati vijećnike iz svih sredina
razmjerno broju Hrvata u tim sredinama, te bi i dužnosnici trebali biti izabrani na isti način.
Sve oblasti moraju imati odgovarajući broj vijećnika: Subotica 7 vijećnika, Sombor 3,
Sremska Mitrovica 3, Beograd 2, Novi Sad 2, Apatin 2, Bač 2, Petrovaradin 1, Šabac 1,
Lazarevac 1, Bezdan 1, Surčin 1, itd.
Pozivam sve iz hrvatske zajednice da prilikom skupljanja potpisa za elektore prikupljaju
potpise na propisan način ne kao prije četiri godine kada su stranke zlorabile općinske i
gradske fiškale, kada su se upisnice nosile po salašima, kada su se upisnice potpisivale blanko
i kada su se dijelile kokoši za potpis.
Pozivamo hrvatske stranke, DSHV i Demokratsku zajednicu Hrvata (DZH) da, kako je
propisano Zakonom, ne sudjeluju na izborima na način da u svojim uredima prikupljaju
potpise za elektore.
Pozivamo predsjednika Izvršnog odbora HNV­a Darka Sarića Lukendića da ne vodi
promidžbu za izbor HNV­a za udruge koje podupire DSHV jer će se kao predsjednik Izvršnog
odbora HNV­a naći u sukobu interesa.
Hrvatskanezavisna lista
Sadržaj
Kontakt:
[email protected]
Hrvatska nezavisna lista
web: www.hnl.org.rs
email:
[email protected]
Telefon: 060/562­7570
24000 Subotica Ivana Sarića 85
Facebook:
https://www.facebook.com/pages/Hrvatska­
nezavisnalista/269537643207761?fref=ts
325­9500700031188­42, OTPBanka,
Novi Sad
Broj računa i naziv banke
/IBAN i SWIFT
RS 35325960170005176289,
OTP Banka
Srbija AD NOVI SAD,
EUR 325960170005176289
SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT
CODE>OTPVRS22
OLUJA I JAPANSKE TREŠNJE
PREOBRAĆENJE U VJERI, ZNANOSTI
I POLITICI
6
10
Zabraniti mjesečnik Hrvatske
novine!!!
12
Prijedlog za razvoj poljoprivrede
16
Uvodnik
Upitna
regularnost
izbora za novi
saziv Hrvatskog
nacionalnog
vijeća
I ove godine odbornici Hrvati u
Skupštini grada Subotice su pokazali
koliku nacionalnu svijest imaju i kada
su odigrali ulogu da Hrvati u Subotici
ostanu bez priznanja koja dodjeljuje
grad Subotica. Njihovom zaslugom
dva istaknuta i čestita pripadnika naše
zajednice koji imaju izuzetne zasluge
i koji su dali doprinos u gradu Subotici
na očuvanju i njegovanju kulturne
baštine bunjevačkih Hrvata bili su
nipodaštavani na sjednicama
Skupštine grada od onih koji im nisu
ni do koljena u bilo kom pogledu.
Ono što je započela prošle godine
Josipa Ivanković, koja je jedno
vrijeme sebe nazivala predsjednicom
ogranka Matice hrvatske u Subotici,
kada je glasovala protiv prijedloga da
Naco Zelić dobije priznanje Počasni
građanin Subotice, ove godine je
dovršio Demokratski savez Hrvata u
Vojvodini (DSHV) na 22. sjednici
održanoj 15. srpnja kada nije podržao
prijedlog da Dražen Prćić dobije
nagradu Pro urbe.
Strašno su odzvanjale riječi Gojka
Radića na sjednici Skupšine grada
Subotice kada je replicirao riječima:
„Što se tiče gospodina Prćića,
DSHV je tražio da on ne dobije ovu
nagradu. To nismo mi tražili i to nije
naš zaokret. Ali da Demokratska
stranka zastupa Hrvatsko nacionalno
vijeće i DSHV, to ne razumijem.“
Gore navedene činjenice su nebitne
za predsjednika Izvršnog odbora (IO)
Hrvatskog nacionalnog vijeća (HNV) i
koordinatora izbornog stožera DSHV
a Darka Sarića Lukendića koji je
otpočeo izbornu promidžbu i za
redakciju na hrvatskom Radio
Subotice dao pojašnjenje o
prednostima elektorskog sustava
izbora za HNV.
Sada znamo da su sva nacionalna
vijeća živjela u zabludi kada su
upisivali birače u poseban popis i
održali izbore po neposrednom
sustavu. Predsjednik IO HNV a nas je
još jednom uvjerio da za popunu
upisa u birački popis hrvatske
nacionalne manjine u svom mandate
od četiri godine nije ništa poduzeo da
bi se izbori za HNV održali po
neposrednom sustavu. Možda mu je
to prekratak rok ili još možda
prebrojava nevažeće listiće sa izbora
održanih 2008. godine Lige
socijaldemokrata Vojvodine (LSV) u
Subotici kada je bio on predsjednik i
nositelj liste.
Saznali smo da je DSHV spreman
za obje opcije izbora, po riječima
koordinatora izbornog stožera DSHV
a Darka Sarića Lukendića:
„DSHV će i ovoga puta na izbore ići s
pojedinim kulturnim udrugama, a
zadaća nam je logistički i
organizacijski osigurati da najbolji ljudi
dođu na prava mjesta. U slučaju da
se upiše dovoljan broj Hrvata u
poseban birački popis, radi se
kampanja kao i kod izbora za
parlament ili lokalnu samoupravu, dok
ćemo u slučaju elektorskih izbora
morati motivirati ljude da dođu ovjeriti
svoj potpis za konkretnog elektora.“
Iako postoji uvriježeno mišljenje da
su elektorski izbori manje
demokratični negoli izravni, Darko
Sarić Lukendić u izjavi tvrdi suprotno:
„Elektorski izborni sustav puno je
liberalniji, jer pojedinci, koji prikupe 60
ovjerenih potpisa, mogu lakše doći do
izražaja, negoli u nekom drukčijem
sustavu, u kojemu bi se svi ti glasovi
nužno grupirali oko jedne ili dviju
3
vodećih političkih grupacija. U tom je
smislu DSHV, prije svega, servis i
logistička potpora ljudima koji su
angažirani u kulturnim udrugama i
vrijedno rade na očuvanju opstojnosti
i prepoznatljivosti hrvatskog identiteta
na ovim prostorima.“
Tako smo iz njegove izjave saznali
da su udruge kojima je DSHV servis i
da su te udruge čuvari opstojnosti
hrvatskog identiteta, a sve udruge
kojima nije DSHV servis, da nisu.
Zato molim udruge koje nisu, a žele
biti čuvari opstojnosti hrvatskog
identiteta, da se jave prijepodne
predsjedniku IO HNV­a, a popodne
koordinatoru izbornog stožera DSHV
a.
Predsjednik IO HNV a i koordinator
izbornog stožera DSHV a Darko Sarić
Lukendić misli da većina pripadnika
hrvatske zajednice ima kratku pamet i
da su zaboravili koje je vrijednosti
promicao obnašajući funkcije u LSV u
i da je kao politički gubitnik sklonjen
sa svih funkcija u toj stranci, i da mu
je jedini angažman u hrvatskoj
zajednici kada je bio imenovan za
predsjednika IO HNV a.
Predsjednik IO HNV­a Darko Sarić
Lukendić se vodeći promidžbu za
izbor HNV­a za udruge koje podupire
DSHV kao predsjednik IO HNV­a
našao se u sukobu interesa i drugim
radnjama dovodi u pitanje regularnost
izbora za novi saziv HNV a pritom
dijeleći hrvatske udruge na one
kojima je DSHV servis i one kojima
nije, sve iz osobnog interesa da još
četiri godine dobiva plaću iz
proračuna HNV­a.
Zlatko Ifković
Opus Dei
Naslov koji sam zamislio za ovu
kolumnu (najprije zamislim naslov)
glasi „Opus Dei“. Ne zbog
provokacije niti agitacije nego eto mi
palo na pamet dok sam u pauzi posla
čitao neke članke s interneta.
Moram vam priznati da sam tek
sad, u 33­oj godini svog života, po
prvi put ozbiljno postavio pitanje
Bogu ­ što Ti Bože zapravo hoćeš od
mene? Mislim, pitao sam se ja to
često ali ni jednom dosad onako
ozbiljno, svjesno, koncentrirano…
Što Ti želiš Bože od mene?
Postavio sam si to pitanje čitajući
Isusovu prispodobu o talentima:
„Doista, kao kad ono čovjek,
polazeći na put, dozva sluge i dade
im svoj imetak. Jednomu dade pet
talenata, drugomu dva, a trećemu
jedan ­ svakomu po njegovoj
sposobnosti. I otputova. Onaj koji je
primio pet talenata odmah ode,
upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto
tako i onaj sa dva, stekne druga dva.
Onaj naprotiv koji je primio jedan
ode, otkopa zemlju i sakri novac
gospodarov.
Nakon dugo vremena dođe
gospodar tih slugu i zatraži od njih
račun. Pristupi mu onaj što je primio
pet talenata i donese drugih pet
govoreći: ’Gospodaru! Pet si mi
talenata predao. Evo drugih sam pet
talenata stekao!’ Reče mu gospodar:
’Valjaš slugo dobri i vjerni! U malome
si bio vjeran, nad mnogim ću te
postaviti! Uđi u radost gospodara
svoga!’
Pristupi i onaj sa dva talenta te
reče: ’Gospodaru! Dva si mi talenta
predao. Evo, druga sam dva talenta
stekao!’ Reče mu gospodar: ’Valjaš
slugo dobri i vjerni! U malome si bio
vjeran, nad mnogim ću te postaviti!
Uđi u radost gospodara svoga’.
A pristupi i onaj koji je primio jedan
talenat te reče: ’Gospodaru! Znadoh
te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi
sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah
se, stoga odoh i sakrih talenat tvoj u
zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu
reče: ’Slugo zli i lijeni! Znao si da
žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje
HRVATSKE NOVINE
nisam vijao! Trebalo je dakle da
uložiš moj novac kod novčara i ja bih
po povratku izvadio svoje s
dobitkom’.
’Uzmite stoga od njega talenat i
podajte onomu koji ih ima deset.
Doista, onomu koji ima još će se dati,
neka ima u izobilju, a od onoga koji
nema oduzet će se i ono što ima. A
beskorisnoga slugu izbacite van u
tamu. Ondje će biti plač i škrgut
zubi.’“ (Mt 25,14­30)
Kako sad ovo razumjeti? Tko sam
ja u ovoj priči? Tko ste vi u toj
prispodobi? Razmišljate li sad o
talentima koje imate? Pjevanje,
matematika, glazba, šport,
informatika, strani jezici, slikarstvo…?
Uviđate li problem? Ne možemo svi
biti najbolji. Na svijetu žive milijuni
iznimno talentiranih ljudi, ali samo
neki uspijevaju razviti te talente. Što
je s onim siromašnim klincima iz
brazilskih favela koji nikad ne uspiju
potpisati ugovor s Barcelonom i
najčešće završe na marginama
društva? A Bog im je dao tako divan
dar i smisao za nogomet? Hoće li
Bog njih na kraju osuditi? Izbaciti van
u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi?
Razmišljam tako i o sebi. Kao i
svakom čovjeku, i meni je Bog dao
puno lijepih darova. Čuo sam to i od
drugih, ali, hoće li me na kraju
Gospodar vječnosti istjerati iz svoga
Doma, jer povjereni talent nisam
umnožio, bez obzira imao ili ne imao
prilike?
Ako ste sa mnom zaključili da
talenti na koje obično mislimo kad
spomenemo tu riječ nisu ti na koje se
odnosi Isusova prispodoba, onda
treba tražiti neki drugi odgovor.
Odgovor daje Isus odmah u nastavku
Matejeva Evanđelja kad govori o
posljednjem sudu. (Potražite sami, Mt
25, 31­46.)
Talenti koje Bog povjerava čovjeku,
nisu ljudske sposobnosti same po
sebi, nego je riječ o duhovnim
darovima, o putu posvećenja kojeg
Učitelj postavlja pred svakog čovjeka
i tijekom kojega nam se otkriva
posvećujući nas svojom Milošću.
U tom Božjem otkrivanju čovjeku, i
tom putu posvećivanja djelovanjem
4
Božjega Duha, Bog čovjeku otkriva
duhovne darove koje mu je već dao i
koje mu daje. Bog mu otkriva svoju
volju. Ponekad je to vrlo jednostavno
kroz glas savjesti kad vas nuka da
učinite neko djelo milosrđa bližnjemu,
a ponekad nam doista treba dugo
vrijeme da bismo shvatili zašto baš
tako, zašto nam se život usmjerava u
pravcu koji nam se čini posve
nelogičnim.
Što to ti Bože želiš od mene? ­
pitanje je koje stoji na početku
svakog obraćenja. Odgovor na njega
potpuno mijenja čovjeka, njegov život
u potpunosti. I zato se bojimo. Zato
strah. Zato ona zmijina sumnja u
nama ­ a što ako Bog „upropasti“
naše ulaganje?
„Riješimo“ li se tog straha (pratit će
nas cijeloga života) zakoračit ćemo u
uistinu veličanstven svijet duhovnog
putovanja u kojem je moguće „riječju
brda pomicati“, jer Bog kad daje, ne
škrtari. Daje u izobilju onima koji se
usude vjerovati Mu. Ne postoji to što
Bog nije u stanju dati čovjeku koji mu
povjeruje.
Nerazvijeni talenti kao kušnja
No, vratimo se još malo talentima,
ljudskim sposobnostima. Ti darovi,
ako ih imamo priliku i mogućnost
razviti, samo su sredstvo duhovnog
posvećivanja. Razvijanjem njih, u
mogućnosti smo darove Duha
svjedočiti drugima i tako se staviti
Bogu na raspolaganje u Njegovoj
želji da se svaki čovjek spasi i vrati u
Očev Dom.
Oni pak pojedinci, koji ih neće biti u
prilici razviti, jer im to materijalne
mogućnosti ne omogućavaju, ne bi
se smjeli grozničavo brinuti ili
dopustiti da ih neostvarene ambicije
razore iznutra. Naprotiv, i kad
uvidimo da nećemo u svom životnom
hodu uspjeti realizirati svoje
sposobnosti, moramo biti svjesni da
je jedini ispravni put to prihvatiti kao
kušnju, jer Bog nikad ne zatvara i
prozore i vrata. Upravo suprotno, ako
su nam vrata zatvorena, Bog nas
čeka na prozoru i nudi nove darove.
Zamislite vrhunskog športaša koji
doživi tešku nezgodu. Nije tako rijedak
slučaj. Ima dva izbora ­ ili se prepustiti
očaju koji će ga uništiti, ili tu nesreću
prihvatiti strpljivo poput Joba. Jer Bog
nikad ne dopušta da Onaj koji vjeruje u
Njega propadne. Naprotiv. Čvrsto staje u
obranu čovjeka pred Tužiteljem i sve
izvodi na dobro. On ima zadnju riječ u
svakoj povijesti ­ kako pojedinca tako i
cijelog čovječanstva. Zar nam nisu poznati
primjeri športaša koji su nakon doživljene
nesreće otkrili posve novi svijet u kojem su
se ostvarili još više nego bi to ikad mogli
da im se nije dogodila nesreća i
onemogućila ih u športskoj karijeri?
Na kraju, Bog uistinu često ostaje
nerazumljiv u kategorijama ljudskog
logičkog promišljanja, no zar nije tako u
svakom odnosu između oca i djeteta?
Koliko puta ste vi, koji ste roditelji, morali
objašnjavati svojoj djeci zašto nešto nije
tako i mora biti onako? Mnogo puta.
Zamislite onda koliko je više Bog strpljiv s
nama? Kolika to mora biti ljubav da
nekoga uporno voliš, a ničim to nije
zaslužio. Božja je logika po tom pitanju
nama ljudima neshvatljiva, ali ne bismo je
smjeli ignorirati. Ne bismo smjeli poput
onog trećeg sluge zakopati poziv na
svetost koju Bog upućuje svakom čovjeku:
„Budite dakle savršeni kao što je savršen
Otac vaš nebeski!“ (Mt 5,48).
Temeljno je povjerenje. Vjerujem li ja
doista da Bog jest i vjerujem li Mu da On
zna najbolje što je za mene dobro? O
odgovoru na ovo pitanje, usuđujem se
zaključiti, ovisi naše spasenje, naš sretan
život.
P. S. Fascinira me situacija iz Evanđelja
kad Isus s pet kruhova i dvije ribice
nahrani tisuće ljudi. Zamislite da dječak
koji je imao taj gablec, nije istog htio
predati apostolima? Pojeo bi ga u
skrovitosti, utažio glad i to je to. No, davši
taj svoj skromni gablec Isusu, nahranio je
sebe, ali i tisuće drugih i upisao se u
vječnost. Bogu ništa nije nemoguće.
Doista. Tako mali i neznatni niste da Bog
od Vas ne bi mogao učiniti besmrtnike.
Samo mu treba reći ­ DA. Sve ostalo će
On učiniti. Ako Vam se i čini nemogućim ­
vjerujte, Božja maštovitost ne pozna
granice. Kako odlazim u inozemstvo na
jedan duži put i vrijeme, uzet ću pauzu od
pisanja za Hrvatske novine. Hvala svima
koji ste čitali moja pisanja i zajedno sa
mnom tražili odgovor na pitanje ­ Da
nisam ja, Gospodine? Nadam se da ste ga
našli. Odgovor je ­ Da, ti! Baš ti si Opus
Dei ­ Božje Djelo, Njegovo ljubljeno dijete
koje voli bezuvjetnom ljubavlju!
Čovjek...
kako to gordo zvuči
Kada je ovu nadaleko poznatu izreku izmislio i izgovorio Maksim
Gorki tada je nastupala era krvavoga rađanja Sovjetske Republike
koja će svojim staljinističkim „dušegupkama“ pokazati čitavom
planetu da nastupa pobjeda – čovjeka!
Danas je svakome jasno na koji je to način pobijedio čovjek!
Ali, tako nam i treba...
No, istini za volju, moja generacija je u neku ruku „ispratila“ u Jugi
početak i kraj nekakve pobjede čovjeka, koju mnogi nazivaju
Titovom erom a koja je, navodno, bila med i mlijeko za radničku
klasu. Jer svi smo nešto raduckali i primali adekvatne plaće!
Dakako, drug Tito je imao i recept raščišćavanja sa religijom,
malo silom ali više milom jer je ubijedio ljude da je daleko
praktičnije vjerovati u njega, tj. našega druga Titu koji se baškario
na Dedinju nego vjerovati u Sina Božjega, Isusa Krista koji je,
prema tvrdnji marksista­materijalista čisti opijum za široke mase...
Načinjen je tako, rekao bih p r e ć u t n i sporazum između
komunjara i politički neopredijeljenoga svijeta (koji je bio u velikoj
većini!) po principu: ne diraš me – ne diram te!
Omjer, gledajući brojčano na cjelokupno pučanstvo Jugoslavije
koja je brojila negdje oko dvadeset milijuna stanovnika, između
članova komunističke partije i ostaloga čestitoga svijeta bio je,
barem se tako vjeruje, jedan prema pet. Bolje reći jedna petina
cjelokupnog stanovništva Juge je bila „crvena“ a ostali – neobojeni.
Crveni su upravljali a neobojeni raduckali!
Budući da je po ustrojstvu Titova Juga bila čista demokracija nije
bilo čudno da se na glasovanje izlazilo sa 99,9 % izlaznosti, što
uopće nije nekakav vic nego stvar lijepoga vaspitanja u Titovoj Jugi!
Sa druge strane crkve su uvijek bile prepune i slavili su se svi
mogući sveci i blagdani bez potrebe da se nešto prikriva, jer tzv.
vanpartijce nitko nije „šmirglao“. U crkvu nisu smjeli ići članovi
partije, državni službenici i prosvjetni radnici!
I „budžovani“ – dakako!
Oni su religiju upražnjavali potajno na skrovitim mjestima. Danas
ti isti „budžovani“ predstavljaju okosnicu religioznog života, dok su
se široke narodne mase po tom pitanju pomalo ulijenile! Netko to
pripisuje dugogodišnjoj stečenoj navici na silne spomenike drugu
Titu koje su ljudi, htjeli oni to ili ne, neprimjetno zamijenili sa
raspećima i religijskim ikonama pa se onda desilo to da su desetine
tisuća Titovih skulptura sklonjene i ljudi su se našli u čudnoj
situaciji: bili su primorani ići u crkvu da bi vidjeli skulpture Isusa i
ostalih svetaca ali, svi mi dobro znamo – koga tjeraju u crkvu, taj
Boga ne moli!
Međutim, još uvijek ostaje upitno: da li čovjek uistinu gordo
zvuči?
Ja bih rekao da se naziru jasni pokazatelji „genijalnosti“ čovjeka,
što je sasma pouzdani rezultat čovjekove emancipacije od okova
religije...
Njegovo mijenjanje okoliša gradnjom monumentalnih objekata na
prirodnim tokovima rijeka, nekontrolirana sječa šuma ma mjestima
potencijalnih klizišta, odlaganje otpada u privremeno isušena korita
rječica i potoka... pokazuju posljednjih dana nesporne rezultate!!!
Čovjek... kako to gordo zvuči (?)
Šime Peić Tukuljac
Zvonko Franc
5
OLUJA
I JAPANSKE TREŠNJE
Čiji je grijeh veći, onih koji su nas istjerali ili naš, koji se na njih
ljutimo? Ili onih koji se prave da ništa nisu čuli? Svijet puno toga nije
vidio, ni čuo.
Smiluj nam se, Bože!
Ljetne su oluje u našemu
zavičaju iznenadne i
zastrašujuće. Dolaze naglo, bez
ikakve najave. Obično u doba
žetve. Ljudi bi u strahu gotovo
svakoga dana pregledali je li žito
zrelo da ga, kako su govorili,
pokupe prije kiše. Ako se zakasni,
u jednom trenu nestane čitav
urod, a to je značilo da će godina
za cijelu obitelj biti vrlo teška.
Raditi se odlazilo veoma rano.
Često prije izlaska sunca. U
podne, poslije objeda, ljudi su se
odmarali čekajući da žega bar
malo popusti. Onako umorni
zadrijemali bi na ugrijanoj zemlji,
a konji lagano privezani za kola,
kao da su stalno gladni,
neprekidno bi jeli sijeno i mahali
grivom i repom braneći se od
muha koje su ih uporno napadale.
Kako je kod nas za sva zbivanja
tijekom godišnjih doba postojalo
neko objašnjenje, tako se govorilo
da će biti kiše ako muhe jače
napadaju. No, ako bi se držalo
svih vjerovanja i slušalo svaki
znak ili unutarnji poriv, čovjek bi
se stalno skrivao i u strahu od
HRVATSKE NOVINE
nepoznatoga neprekidno bježao.
Toliko je bilo nepisanih zakona i
životnih pravila, koja su stariji u
cijelosti ili sa sitnim izmjenama
prenosili na mlađe da se ne može
sve ni zapamtiti, niti se od svega
sačuvati. Tko je htio ustrajati u
neprekidnoj borbi s prirodom,
nadmudriti je i nadjačati njezinu
snagu, morao je dobro poznavati
ćudi vjetra i kiše, vrelinu sunca,
varljive oblake, buku dana i tišinu
noći.
Na njivu su roditelji često vodili i
djecu da im već odmalena
pokažu težinu života, a možda tek
da ih imaju „na oku“, da kod kuće
uz neku staru baku ne naprave
kakav nered. Jedne je godine moj
brat sa svojim društvom zapalio
slamu u dvorištu. Napravili su
ogromnu štetu, koju je otac bratu
„naplatio“ već iste večeri. Zemlja
traži neprekidan i mukotrpan rad.
Ništa se ne može predvidjeti pa
nije čudo što je seljak stalno
napet, a vrlo često i ljutit kao što
je bio naš otac kad je to ljeto na
povratku kući umjesto slame
ugledao crno zgarište.
6
Seljakovu muku nitko osim
njega ne može poznavati, niti
osjećati. Ni zemlju s kojom se
muči – i koju ni sam ne zna zašto
– toliko voli. Onaj miris u proljeće
kad se zaore prva brazda pa do
raskošne jeseni kad se ubiru zreli
plodovi, ukoliko ih ne unište
prirodne nepogode. U proljeće
ore i sije, a do kasne jeseni
nikada ne zna hoće li mu trud biti
uzaludan ili će, kad stignu kiše,
moći kazati: – Hvala Bogu,
godina je dobra! Ništa nam nije
propalo.
Jednu sam oluju, koja sve
uništava, doživjela i sama još kao
malena djevojčica. Roditelji su
žurili dovršiti žetvu pa su
vjerojatno mislili da će mirnije
raditi ako povedu i sestru i mene.
Bio je to jedan od onih vrućih
ljetnih dana s ponekim oblačkom
koji je mirno plovio nebom. Ni
najmanji znak nije ukazivao na
ono što je uslijedilo.
Iznenada je zapuhao snažan
vjetar, nebo se zacrnilo i počela
padati krupna kiša. Zaklona na
njivama nije bilo osim ponekog
stabla koje je zbog udara groma
vrlo opasno. Vjetar je
nemilosrdno udarao po nama,
pokošeno klasje podizao u zrak,
konji se propinjali trzajući kola
kao da će sve izlomiti, ispuštajući
glasove od kojih sam se sva
ježila. Zatvorenih očiju stiskala
sam se uz majku, a ona je dok su
munje sijevale, a gromovi parali
nebo, neprekidno kao molitvu
ponavljala: – Proći će, ne će dugo
trajati. Ne boj se!
Žao mi je što majci nikada
nisam rekla kako sam u životu
često u sebi ponavljala njezine
riječi: – Ne boj se! Ne boj se!
Kad je vjetar malo stao i konji
se smirili, praćeni kišom koja je i
dalje padala, krenuli smo kući. Ja
sam se poslije te oluje jedina
ozbiljno razboljela od neke čudne
bolesti. Danima sam spavala ili
bila kao u nekom polusnu. Čula
bih brata kako me zove i moli da
otvorim oči, ali ja se nisam mogla
ni pomaknuti. Ne znam kako je
dugo trajala moja bolest i koliko je
bila opasna, ali kad sam
ozdravila, roditelji me više nikada
nisu vodili na njivu.
Godine su prolazile, više nitko
nije spominjao ni oluju ni moju
bolest. Završivši osnovnu školu,
upisala sam se u gimnaziju i
zauvijek napustila roditeljski dom.
Otišla sam ispraćena majčinim
riječima da rad na selu nije za
mene, ali kao što nitko ne može
osjetiti seljakovu muku i vezanost
za zemlju, tako je nejasna čežnja
onih koji odlaze od kuće
zapečaćeni bolom i s
neprolaznom olujom u sebi.
Naši rastanci natopljeni
majčinim i mojim suzama bili su
kao zalog vječitoj čežnji za
kućom, a san o povratku
prekinula je još jedna iznenadna i
neslućena oluja.
Majku je odavno uzela zemlja.
Koliko je oluja udaralo po njoj
kada je odlučila udaljiti me od
svoje ljubavi? Misli mi kidaju srce,
otimaju komadić po komadić sna.
Rat bijesni. Daleko sam od
zavičaja. Vijesti crnje od onih
oblaka za ljetne oluje. – Ajde,
baba, požuri! Marš van ili ću te
kundakom po glavi! Govori mi
jecajući jedna baka kako su je
nepoznati vojnici tjerali da što
prije iziđe iz svoga dvorišta.
Tako su i posljednji Kukujevčani
na kraju dvadesetog stoljeća
istjerani iz svoga sela.
Sve je drugo dobro poznato
onima koji su željeli čuti! Koji žele
znati! Mnogi se prave da ne
znaju, da ništa nisu čuli. Ni bijes,
ni prijetnje, ni mučenja i
ubojstva...
Sve je prošlo. Gledam snimku
Kukujevaca danas. Kroz suze
pokušavam naći mjesta svoga
djetinjstva. Naših igara. Gdje smo
se igrale Agica i ja? Nju nisu
istjerali kao onu baku. Ne znam
što joj je krvnik govorio dok ju je
masakrirao. Slušam glazbu uz
slike sela. To nije naša melodija.
Podsjeća me na nešto mrtvačko. I
odjednom ne vidim kuće. Vidim tri
lijesa. Šest. Sedam lijesova...
Onda opet glasovi govornika sa
snimke. To nije naš govor!
Srpanj opet ugrijao. Ljeto je
Gospodnje 2014. Ovako sam se
osjećala kad mi je netko poslao
fotografiju rodne kuće s natpisom:
Prodaje se! Netko prodaje kuću
moga oca, a on proklinje one koji
su ga istjerali. Je li to grijeh? Čiji
je grijeh veći, onih koji su nas
istjerali ili naš, koji se na njih
ljutimo? Ili onih koji se prave da
ništa nisu čuli? Svijet puno toga
nije vidio, ni čuo. Smiluj nam se,
Bože!
Dok pokušavam do kraja
odslušati snimku o Kukujevcima,
nameće mi se jedino moguće
pitanje: – Kako to da Svijet nije
čuo vapaj Kukujevčana dok su ih
pod prijetnjom smrću tjerali iz
njihovih kuća, a sada daleki
Japan, štoviše ambasada Japana
pomaže uređenju Kukujevaca?
Posadili u centru, tako govori
čovjek na snimci, japanske
trešnje!
A kakve smo mi trešnje imali!
Koliko voća na onoj našoj bogatoj
srijemskoj zemlji!
Ponovno, kao onoga dana u
mojemu djetinjstvu podiže se
oluja. Udaraju me kapi kiše.
Probadaju do kosti. Japanske
trešnje u centru Kukujevaca!
Miješaju se glasovi živih i mrtvih.
Vidim lijes moje prijateljice Agice.
I jasno čujem majčin glas: – Ne
boj se! Ne boj se!
A ja se bojim da joj oni ne
preoru grob. Uređuju selo. I
7
Japan im čak pomaže. Tako kažu.
Silno se bojim, majko! Kakve
veze imaju japanske trešnje i
jedna davna oluja?
I kad se ja ne bih tako bojala,
kad bih bila visokoga ranga poput
nekoga veleposlanika, a ne
obična hrvatska pjesnikinja, pa da
hrabro uđem u ambasadu Japana
i da im kažem sve o našem voću,
o centru sela, o našoj crkvi koju
treba obnoviti da ne propadne...
Neka mi Bog oprosti, i Japanci,
i svi, koje moram upitati: Zar nije
najprije trebalo popraviti našu
crkvu, a i mi smo znali urediti
naše selo. Da, da, imali smo Dom
kulture, Hrvatski dom, čitaonicu,
liječnika, veterinara, poštu,
trgovine, zanatlijske radnje,
Miklićevu kuću – to je bio dvorac,
Rehakovu, Spahijsku, dvorišta
puna voća i cvijeća. I zemlju, koju
smo neizmjerno voljeli. S koje
su nas poput ljetne oluje podigli u
zrak i razbacali kao zrna pijeska.
A kad je jedan Srbin iz Kuzmina
u blizini Kukujevaca došao u
Hrvatsku i vidio mjesta u kojima
žive Kukujevčani, vrativši se
rekao je onima koji su nas
istjerali: – Došli ste u grad
Kukujevce, a što ste vi ostavili
Kukujevčanima? Dok je izgovarao
te riječi, čovjek je iz srca gorko
zaplakao. I mi smo plakali s njim.
Možda bi ovakvi ljudi – kao taj
prijatelj iz Kuzmina – najbolje
mogli pokazati dalekim strancima
kako je iznad svega važna
pravda. Oluje dođu i prođu.
A kakve smo mi trešnje imali...
Ljubica Kolarić­Dumić
DEMOKRATSKI SAVEZ HRVATA
U VOJVODINI OBILJEŽIO
DVADESET ČETVTRU
GODINU OD OSNUTKA
Neposredno nakon osnutka, u kolovozu iste godine, počelo je
Kako je nastao DSHV
kao mjesečnik izlaziti glasilo stranke „Glas ravnice“. Osnovan je i
Kako bi se na pravi način ocijenio osnutak, a i djelovanje
DSHV­a moramo se malo vratiti u povijest i priznati činjenicu da pomladak ­ Mladež DSHV­a.
DSHV je napravio pravno uređenje statusa Hrvata i
do 15. srpnja 1990. godine u Vojvodini nije postojala niti jedna
samouprave Hrvata, u okviru kulturne autonomije. Službeni
institucija s hrvatskim predznakom.
zahtjev za kulturnom autonomijom Hrvata upućen je Skupštini
U Subotici je 13. svibnja 1990. godine utemeljen „Inicijativni
odbor za osnivanje hrvatske političke organizacije“. Predsjednik Republike Srbije 31. svibnja 1991. godine, a Skupštini AP
Vojvodine 22. lipnja 1993. godine. Na prijedlog DSHV­a, 4.
Inicijativnog odbora je bio Julije Skenderović.
studenog 1993. godine u općinu Subotica
U nazočnosti oko četiri stotine osnivača
iz cijele Vojvodine, u Subotici je, u
Biti Hrvat u Srbiji ponekad nije lako, je u službenu uporabu uveden hrvatski
jezik.
amfiteatru Otvorenog sveučilišta
ali se ostalo i opstalo
Već poslije osnutka,15. srpnja 1990.
(tadašnjeg Radničkog univerziteta),
Demokratski savez Hrvata u Vojvodini
godine,
mediji iznose stav da je znak
održana osnivačka skupština DSHV a.
(DSHV) obilježio je 12. srpnja ove godine
stranke
šahovnica
­ ustaški simbol.
Trajala je oko četiri sata. Taj 15. srpnja je
24. obljetnicu od osnutka svečanom
Vođena je medijska kampanja da su svi
„dan za historiju“ kako su govorili mnogi i
Akademijom u Gradskoj vijećnici u
Hrvati „ustaše“. Hrvatski narod u
„bit će zapisan zlatnim slovima u povijesti
Subotici u kojoj se, za razliku od ranijih
Vojvodini, a još više vodstvo DSHV­a, bilo
Hrvata“. Subotica je, po izgovorenim
godina, moglo naći mjesta za sjedenje.
riječima, tog dana bila najhrvatskiji grad na Ovogodišnju Akademiju je obilježila mala je izloženo negativnoj medijskoj kampanji.
Gotovo sve hrvatsko je bilo svedeno na
svijetu. Poslije punih pola stoljeća
nazočnost osnivača stranke, te članova i
ustaštvo, a neki pripadnici hrvatske
vojvođanski su se Hrvati, i pored svih
simpatizera DSHV­a iz Subotice.
zajednice su bili izloženi i pretrpjeli i
iskušenja koje su prolazili, okupili oko
Predsjednik stranke Petar Kuntić ukazao
fizičkom nasilje.
svoje političke stranke. Za predsjednika je
je na značaj članova te im iskazao
Nije bilo mjesta od Subotice, Sombora,
izabran Bela Tonković.
zahvalnost što ih potresi niti političke
Bačke
Palanke, Bača, Bezdana, Sonte,
Stranka je 1990. utemeljena na
smjene u stranci nisu mogli pokolebati u
Vajske,
Plavne, Srijemske Mitrovice,
zastupanju političkih, kulturnih,
odanosti prema njoj. No, taj manir
Rume,
Kukujevaca,
Sota, Gibarca, Šida,
gospodarskih interesa Hrvata u Vojvodini i
unutarnjih obračuna, s kojim jedni
Beške, Novog Sada, Beograda, Novog
očuvanju hrvatskog identiteta. DSHV je
otpadaju u degradaciju a vi uvijek
Slankamena, Sremskih Karlovaca,
utemeljen na načelima dragovoljnosti, a
ostajete postojani kao kamen temeljac
Sremske Kamenice, Petrovaradina,
statutom je određeno da je to institucija u
zajednice, jednom mora imati svoj kraj.
kojoj se oblikuju, izražavaju i zastupaju
No, vratimo se u povijest. Na 15. srpanj Surčina, Zemuna, Hrtkovaca, da za ovih
dvadeset četiri godine nije zabilježeno
kolektivni interesi Hrvata u Vojvodini
1990. I u vrijeme 90­tih kada je bilo bitno
kršenje nekih ljudskih prava spram
(Bunjevaca, Šokaca i drugih Hrvata u
ostati i opstati.
Hrvata.
Vojvodini), radi ostvarivanja političkih,
Niti jedan od predsjednika Srbije i predstavnika Vlade
kulturnih, gospodarskih i drugih ciljeva. U statutu stranke je
Republike Srbije nije se javno ispričao predstavnicima
zapisano da će se stranka za navedene ciljeve boriti isključivo
parlamentarnom demokracijom. Šireći napredne političke ideje i HRVATSKOG NARODA i pokazao svoje iskreno žaljenje za
nedužne žrtve, suludu politiku tadašnje Srbije, ali nažalost i sada
domoljublje, okupit će i dobiti potporu većine vojvođanskih
su na djelu ostaci te politike.
Hrvata.
Intezivno se radilo na internacionalizaciji hrvatskog pitanja na
Stranka se ove dvadeset četiri godine zalagala za postavljene
međunarodnom planu (učešće na Londonskoj Konferenciji) gdje
ciljeve isključivo i jedino putem parlamentarne demokracije na
uspjeh nije izostao. DSHV se također uključio i u rad Federalne
svim razinama. Niti u jednom trenutku nije napustila
unije europskih manjina i uspostavio suradnju sa Hrvatima diljem
demokratski, nenasilan način borbe za ostvarivanje prava
svijeta, uključivši se u rad Hrvatskog svjetskog kongresa.
hrvatske nacionalne zajednice.
Ovo je samo dio djelovanja DSHV­a tijekom devedesetih
Nemojmo zaboraviti da je tijekom ove dvadeset četiri godine
godina, a u tom povijesnom vremenu bilo je bitno ostati i opstati.
vlast nastojala onemogućiti djelovanje i razvoj DSHV­a. Uvijek
No, mora se reći, da je tijekom postojanja i djelovanja bilo i
su se pojavljivali Hrvati i kao članovi SPS, JUL­a, Reformske
krivih procjena, nesuglasica, nesporazuma i razlaza.
stranke Ante Markovića, Golubova Subotice, Lige
DSHV danas
socijaldemokrata Vojvodine, G 17+, Demokratske stranke, ali i
Drugi period u djelovanju DSHV­a je onaj od 2002. odine. Pisac
oni Hrvati intelektualci koji nisu članovi niti jedne pomenute
ovih redaka je jedan od osnivača DSHV­a i uvijek će DSHV
stranke, a djelovali su i djeluju iz sjene, a sve sa ciljem
smatrati institucijom hrvatskog naroda i niti jedan redak koji je
razjedinjavanja hrvatskog korpusa.
napisao nije protiv stranke kao takve, već se sve odnosi na one
Ubrzo po osnutku DSHV je osnovao podružnice u Subotici
koji njome rukovode i na manjak demokracije u stranci kao i na
(tri), Somboru, Petrovaradinu, Plavni, Kukujevcima, Novom
krive procjene koje donose.
Slankamenu, Srijemskoj Mitrovici, Novom Sadu, Sremskoj
Od 2002. godine mnogi osnivači nositelji obnavljanja hrvatskih
Kamenici, Baču, Sonti. Osnovane su i mjesne organizacije
institucija od 1990. isključeni su iz političkog života stranke. Prije
DSHV­a: Gat, Aleksandrovo, Mali Bajmok, Bajnat, Tavankut,
kratkog vremena smo svjedočili da je iz stranke isključen ing.
Đurđin, Stari Žednik, Mala Bosna, Svetozar Miletić, Bezdan,
Mata Matarić potpredsjednik DSHV­a i predsjednik odbora
Bački Monoštor, Vajska, Sot, Gibarac, Ruma, Beška, Surčin...
HRVATSKE NOVINE
8
Podružnice Sombor, te poslanik u Skupštini APV,
osnivač stranke DSHV­a, tako da se sada na
prste jedne ruke može izbrojiti koliko osnivača
stranke aktivno sudjeluje u radu stranke DSHV­a.
Kroz broj vijećnika, poslanika može se
uspješno analizirati položaj stranke i uloga
predsjednika, zamjenika predsjednika i
predsjedništva koji su doveli do takvih rezultata.
Od osnutka stranke danas DSHV ima najmanji
broj vijećnika, nema poslanike u Skupštini AP
Vojvodine i Republike Srbije. Siniša Skenderović,
donedavno predsjednik mladeži DSHV­a,
odbornik te stranke u Skupštini grada Subotice
prešao je u stranku Socijalistička partija Srbije
(SPS) i pristupio njihovom odborničkom klubu.
DSHV sada u Skupštini grada Subotice ima tri
odbornika što je minimum za formiranje
odborničke grupe. Postoje nagovještaji da ovo
neće biti i posljednji odbornik koji je napustio
DSHV. U svojoj povijesti DSHV nikada nije bio
bez svoje odborničke grupe u Skupštini grada
Subotice.
Ovakav rezultat ostao je bez reakcije većine
članova izuzev Srijemske podružnice. Na I.
sjednici odbora podružnice DSHV­a Srijem
izglasovan je prijedlog, sa sedam glasova za i
jedan protiv, da predsjednik i predsjedništvo
DSHV­a podnesu ostavke, a da Vijeće stranke
uđe u reformu statuta i modernizaciju stranke i
da se raspišu izbori u stranci. Predsjednik,
zamjenik predsjednika i predsjedništvo su ostali
gluhi na ovaj zahtjev već su se odlučili
reorganizirati mjesne odbore.
Od 2002. godine svi oni koji su imali drugačiji
pogled na vođenje stranke bili su marginalizirani i
isključeni iz života stranke što je dovelo do
formiranja još dvije stranke od dotadašnjih
članova DSHV­a, Hrvatske bunjevačko­šokačke
stranke i Demokratske zajednice Hrvata.
U Subotici, prilikom zapošljavanja, hrvatski
jezik nije ravnopravan sa mađarskim, što daje za
pravo onima koji tvrde da DSHV služi samo kao
ukras u vladajućoj koaliciji. Prekomponiranjem
vlasti u gradu Subotici, DSHV je ponižen budući
da su poslije dvadeset godina izgubili mjesto
dogradonačelnika i nastavak je ponižavanja
stranke DSHV­a, na koje su oni pristali prilikom
prekomponiranja vlasti u Subotici.
Petar Kuntić je treći mandat predsjednika
DSHV­a. To mu je bila i treća velika šansa da
postane predsjednikom demokratskih načela.
Nažalost izbori za predsjednika stranke,
podružnice Subotica i većine mjesnih odbora
odigrali su se sa jednim kandidatom. Ovakav
način izbora u stranci ide u prilog onima koji tvrde
da stranka živi fiktivnu demokraciju, i da se u njoj
odluke donose u užem krugu, te se takve
netransparentne umotavaju u celofan stranačke
koristi i kao takve plasiraju. Stotine članova i
simpatizera sve to je doživljavalo i doživljava kao
pljusku i pljuvanje u lice, ali se o tome šutjelo i
šuti. Razlozi šutnje su široka oktroiranost
interesno vezanih stranačkih kadrova.
Sadašnje vodstvo mora doći do trenutka istine
koliku potporu ima u stranci i hrvatskom zajednici
i raspisati izbore u stranci a potom pokušati
povratiti identitet stranke i pokazati svoju snagu i
izići na izbore samostalno.
Podjela novca iz
proračuna Hrvatskog
nacionalnog vijeća
Zašto nije srazmjerno podijeljen novac iz proračuna Hrvatskog
nacionalnog vijeća (HNV) na sve udruge za obavljanje djelatnosti?
HNV nije postao pravi hrvatski dom, dom svih hrvatskih udruga.
Izgradnja HNV­a kao funkcionalne, demokratski ustrojene i respektabilne
institucije bilo je jedno od ključnih obećanje Hrvatske liste – DSHV i
hrvatske udruge, prilikom dobivanja većine u ovom sazivu HNV­a kao i
njegova daljnja normativna i kadrovska izgradnja.
S liste Hrvatska lista – DSHV i hrvatske udruge obećali su otvorenost za
javnost i prihvatanje drugih. Godišnji financijski izveštaj HNV­a za 2013.
nije dostupan udrugama i svim pripadnicima hrvatske zajednice, kao i
prethodnih godina. Obećanja su bila da će HNV postati pravi hrvatski
dom, dom svih hrvatskih institucija, udruga, organizacija i svih pripadnika
hrvatske zajednice u Srbiji. HNV se trebao svojim programskim
aktivnostima približiti svim našim ustanovama i svim ovdašnjim Hrvatima.
Osim što je Izvršni odbor davao mišljenja državnim tijelima prema
neznanim kriterijima o projektima udruga na natječajima, uz to i prilikom
izravnog dodjeljivanja sredstva iz vlastitog proračuna po raspisanom
natječaju HNV­a za 2014.godinu po nepoznatom kriteriju svega je pet
udruga dobilo sredstva za obavljanje redovite djelatnost u 2014. godini,
od četrdeset pet udruga. Nepoznati kriteriji su bili za dodjeljivanje
sredstava za projekte iz kulture, sporta i za nakladničku djelatnost.
Udruge sa hrvatskom nacionalnom odrednicom opstaju zahvaljujući
ustrajnosti „malog“ čovjeka. S novcem kojim raspolažu udruge nemaju
osnovne uvjete (plaćanje troškova najamnine, struje, grijanja, ptt
troškova…) da mogu kvalitetno raditi. A većina udruga kvalitetno rade i
izišle su iz okvira amaterizma a s malo novca. Većina udruga se
prijavljuje s više projekata na natječaje kod ministarstava, pokrajinskih
tajništava i HNV­a i tada Izvršni odbor HNV­a daje mišljenje po samo
njima znanim kriterijima i većina udruga ne prolazi na tim natječajima,
zbog mišljenja Izvršnog odbora HNV­a.
Ne treba da nas iznenađuje činjenica da nije bilo više novca za redovitu
djelatnost i projekte iz razloga što najjača stranka Hrvata u Srbiji zlorabi
HNV i novac iz njihovog proračuna da bi svojim kadrovima isplaćivali
redovite honorare, plaće.
Pregled rezultata natječaja za hrvatske udruge i institucije u 2014. godini
(izvor http://www.hnv.org.rs/):
Bač, Plavna, HKUPD „Matoš“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara
Bač, Vajska, HKUPD „Zora“, Redovita djelatnost – 30 000 dinara
Novi Sad, Novi Sad, HKUPD „Stanislav Preprek“, Redovita djelatnost –
30 000 dinara
Sombor, Sombor, KUDH „Vladimir Nazor“, Redovita djelatnost – 30 000
dinara
Subotica, Mirgeš, HKUD „Ljutovo“, Redovita djelatnost – 25 000 dinara
Nije upitno da su navedene udruge trebale dobiti sredstva za redovitu
djelatnost. Da bi udruge uopće mogle funkcionirati, realizirati projekte iz
kulture, nakladničke djelatnosti, prvi uvjet je da imaju osnovne uvjete za
obavljanje djelatnosti.
Zašto nije srazmjerno podijeljen novac iz proračuna HNV­a na sve
udruge za obavljanje djelatnosti?
Treba imati u vidu da dva stalno zaposlena djelatnika u HNV­u obavljaju
sve administrativne poslove potrebne za funkcioniranje HNV­a, što nije
neupitno i da je potrebno za funkcioniranje Hrvatskog nacionalnog vijeća.
Zato je nepotrebno da se za predsjednika Izvršnog odbora izdvaja blizu
milijun i petsto tisuća dinara iz proračuna HNV­a godišnje, za njegovu
plaću i doprinose. Ostali plaćeni dužnosnici dobivaju honorar od deset
tisuća dinara mjesečno. Pored toga nepotrebna sredstva se izdvajaju iz
proračuna za održavanje i osvježavanje portala, plaćanja mobilnih
telefona dužnosnika… Međutim gospodarsku i ekonomsku krizu ne
trebaju snositi samo udruge već i dužnosnici.
Zlatko Ifković
Hrvatske novine vijesti
9
PREOBRAĆENJE U
VJERI, ZNANOSTI I POLITICI
Ljudi koje kroz život vodi Božja svjetlost, uvijek su postojani i u dobru i u zlu.
Nepostojan čovjek ne prepoznaje tu svjetlost i zato kroz život luta između dobra i zla.
On nema duhovno uporište koje ga uvijek usmjerava prema dobru pa makar i putem
koji je znatno i duži i teži
Kad se za nekoga kaže da je za
života bio svetac, tada svjesno ili
nesvjesno pomislimo kako je cijeli
svoj život, od rođenja do smrti, bio
svetac. Nekima je nepojmljivo da
svetac može biti i neki obraćenik koji
je veliki dio života živio nečasno,
zapravo bio prava suprotnost svecu,
a kasnije zbog nekog duhovnog
sudara u samome sebi, shvatio da je
njegov put bio put zla, pa se
preobratio na put dobra i put vjere.
Na tom putu znao se i žrtvovati sve
do mučeničke smrti u interesu dobra,
za zaštitu i promicanje vjere,
poučavajući ljude da im je ispravan ­
jedino put koji smjera ka dobru.
Kao što za neki predmet koji je
upola obojen u bijelo, a upola u crno
– ne možemo reći da je sav bijel, ali
isto tako ne možemo reći ni da je sav
crn. Jednako, sâm život i događaje u
njemu, ili stvari općenito, nije dobro
promatrati samo crno­bijelo. Ili kao
što narod kaže – u svakom zlu ima i
ponekog dobra, ali i u svakom dobru
ima i ponekog zla. Zato je svaku
stvar bolje gledati ne crno­bijelo,
već u nijansama, tonovima u spektru
koji realnije ocrtava sve ono što
promatramo i ocijenjujemo.
Ako je netko skoro cijeli život živio
u znaku i imenu dobra, ali na kraju
prešao na put zla, takvi slučajevi
života nisu nikada podvedeni pod
bilo kakvu ­ svetost. Obraćeništvo sa
zla na put dobra u više slučajeva je
poznat u povijesti svetaca. Kao
tipičan primjer je sv. Pavao, koji je
na putu za Damask proganjajući i
vodeći kršćane kao roblje, doživio
duboko preobraćenje i danas ga se
slavi kao jednog od najvećih svetaca,
pače kao najjači stup kršćanske
crkve, kao velikog filozofa
kršćanstva. Bez sv. Pavla kršćanstvo
bi, pogotovo u svojim temeljima, bilo
mnogo siromašnije.
Imamo i jedan manje poznati slučaj
preobraćenja, koje se prema nekim
HRVATSKE NOVINE
izvorima dogodilo sv. Longinu, svecu
koji je malo poznat. Naime, on je bio
rimski kopljanik, a kako je u dobroj
mjeri izgubio vid, zbog prijašnjih
zasluga za Carstvo dobio je „laganu“
službu da na Golgoti kopljem dokrajči
sve one koji su zbog nečeg bili
raspeti na križu i osuđeni na
mučeničku smrt.
U Rimskom Carstvu praksa
razapinjanja na križ kao najbrutalnija
kazna trajala je oko šest stotina
godina, pa je imala i svoje
„činovnike“ koji su je izvršavali.
Među0 njima je bio i rimski kopljanik
Longin koji je svojim kopljem kroz
Kristova rebra prodro sve do
njegovog srca, tada je prema nekim
izvorima krv prsnula i po njegovim
očima, i u istom trenu vid mu se
potpuno vratio, nakon čega se
obratio i postao uzor kršćanin i
Kristov sljedbenik, pa proglašen i
svecem. Svakako da nije proglašen
svecem zbog tog preobraćenja već
zbog toga što je kasnije zbog vjere
podnio okrutno mučeništvo.
Kriterij svetosti, kroz povijest, je
znao više puta biti i upitan, pa sve do
današnjih dana. Što je za neke
sveto, ne znači da se u dušama
drugih doživljava kao svetost, već
često i obratno.
Kad ne bismo priznavali obraćenje,
tada bismo došli do stajališta da ne
dopuštamo nikome da se popravi,
što bi bilo suprotno temeljnom
Kristovu nauku – ostavljanja stada
radi vraćanja jedne zalutale ovce, to
jest spasa svake duše. Ili povratak
sina razmetnog čijem se povratku
otac više radovao nego drugom
postojano dobrom sinu, jer je bio
izgubljen i vratio se svom ocu.
Simbolično kazano to je vraćanje
Bogu. Obraćenje i spas grešnika.
Kao obraćenike trebali bismo
smatrati one ljude koji su svojim
životom bili protivnici, bili
suprotstavljeni Crkvi i njenom nauku.
10
Često suprotstavljeni ideološki. One
koji su, na svoj način, vojevali protiv
Crkve bilo riječju, pismom ili
nedjelom. To obraćenje je duhovni
zaokret za 180 stupnjeva. Ne
možemo smatrati obraćenikom
nekoga tko je inače živio čestito, pa
negdje u poodmakloj dobi pristupio
Crkvi i postao možda i uzoriti
kršćanin.
Obraćenika imamo i na nekim
drugim područjima kao što je znanost
gdje se znalo dogoditi da je neki
znanstvenik pod pritiskom
argumenata prihvatio znanstveno
stajalište koje je bilo suprotno
njegovom i kojemu se godinama
opirao.
Ali posebno imamo obraćenike u
politici. Takvim obraćenicima nikako
ne bismo smjeli uvijek i bezrezervno
vjerovati. Mudar čovjek, pa tako i
političar gleda najmanje dvadeset
godina unaprijed, a politički
obraćenik ukoliko se je iskreno
preobratio, progledao je tek nakon
dvadeset i više godina.
Treba znati da je političko
preobraćenje često prijevarno, ono je
okretanje poput suncokreta za
suncem (moći), ono je interesno ili
kako naš narod kaže politički se
okreće kako vjetar puše. Svako
preobraćenje treba biti istinito,
iskreno, nepatvoreno, a ne
vlastohlepno, častohlepno i sl.
Cijeli život je sazdan na dvojstvu
suprotnosti. U njemu se tuku svjetlost
i tama, tuku se vrućina i hladnoća,
tuku se radost i tuga, tuku se laž i
istina, tuku se dobro i zlo, tuku se
život i smrt, tuku se ljubav i mržnja,
tuku se sreća i nesreća, tuku se glad
i sitost, tuku se mudrost i ludost, tuku
se vatra i voda, tuku se rat i mir...!
Sve se u njem tuče, a postojan
čovjek miroljubivo kroči ovom
dolinom suza.
Mile Prpa
Hrvati u Srbiji postaju
zajednica staraca
Hrvatska mladeži uzmite u svoje ruke odgovornu
zadaću jer polako i sigurno nestajemo!
Ako je suditi prema statistici hrvatski živalj
u Srbiji će uskoro postati zajednicom
staraca i sredovječnih ljudi, jer će se svi
obrazovaniji i mlađi od 40 godina iseliti u
potrazi za poslom i boljim standardom.
Ovakvu je društvenu klimu, uz sve težu
gospodarsku situaciju, potaknula i
komunikacijska strategija lošeg političkog,
kulturnog, znastvenog angažiranja
hrvatskih institucija koja ne vodi dovoljno
brigu o mladeži. Mladež komunicira putem
društvenih mreža pa svako javno pismo
nezadovoljnih, često i anonimnih, građana
pretvara u udarnu vijest internetskih portala
koji zbunjuju običnog mladog čovjeka. Uz
sve to, Hrvati su skloni takozvanom
Facebook­aktivizmu pa anonimne stranice
okupljaju mlade nezadovoljnike. No, dok
nezadovoljni Hrvati poručuju mlađima da
„odu što prije“ s obzirom na to da se
sprovodi, sad već se ne može reći tiha
asimilacije nego sistematski pritisak na
Hrvate, što potvrđuju događaji u Beogradu,
Novom Sadu i drugim većim centrima.
Svakodnevica mladih u Srbiji, pored
naravno odlaska u školu, uglavnom se
svodi na druženje sa prijateljima, gledanje
televizije, korištenje interneta i mobilnih
telefona. Malo vremena ostaje za čitanje
knjiga, odlazak u kino, kazalište ili za
kreativne aktivnosti. Mladi su, kako kažu,
zadovoljni načinom na koji provode svoje
slobodno vrijeme i svoje navike ne bi
mijenjali. Obimno istraživanje Instituta za
psihologiju, kojim je obuhvaćeno više od
četiri i pol tisuće srednjoškolaca iz različitih
sredina, pokazalo je da su mladi većinom
pasivni i da radije prihvataju ono što im se
nudi, umjesto da sami nešto pokrenu i
predlože. Ne učestvuju dovoljno u svom
okruženju, ne bave se recimo volonterskim
radom, nisu uključeni u neke organizacije,
ne bave se aktivnostima, nemaju hobi,
samim tim ne vide smisao života u ovakvim
sredinama te nas napuštaju ili se pak sa
studija ne vraćaju u svoje sredine. Mladi
koji studiraju u Zagrebu ili nekim drugim
gradovima treba da imaju obvezu da se
vrate u svoja mjesta i pomognu stručnošću
svojoj zajednici, međutim većina onih koji bi
se i vratili ne vide sebe u ovakvoj sredini
gdje se prema Hrvatima ophode kao
prema građanima drugog reda.
Proteklih godina pojedinci koji ne
pripadaju vodećoj eliti, častohlepivoj
skupini, su ukazivali na potrebu uvođenja
hrvatskog programa u predškolske
ustanove. Ista elita je kočila formiranje
hrvatskih odjela u vrtićima ili su to vješto
zaobilazili. Svake godine se broj prvaša
smanjuje a sama zajednica gubi, te nitko
ne vidi odgovornu osobu za javašluk. Dok
državne institucije sa velikim argumentima
ističu da je omogućeno pravo na
školovanje na hrvatskom jeziku, udžbenici
ni do danas nisu regulirani iako je potpisan
međudržavni sporazum. To roditelje
sputava da upisuju svoju djecu na rhvatski
nastavni program.
Naša zajednica će morati škoski
program napravit i objediniti sa zategnutim
odnosima „hrvatske i bunjevačke“ opcije u
Subotičkom okrugu koje smo sami
zapertrali. Boljitak će se pokazati kada svi
oni koji su svoje dijete upisali da uči na
svom materinskom jeziku budu u
mogućnosti da ponosno ističu svoju
pripadnost hrvatskom rodu. Djeca koja
pohađaju nastavu na hrvatskom
materinjem jeziku, i pod sadašnjim
uvjetima, su najbolji učenici u okruženju,
što se moglo vidjeti i pri svečanoj dodjeli
pohvalnica u prepunoj Velikoj vijećnici
subotičke Gradske kuće. Cilj je zacrtan.
Hrvati moraju, i trebaju, vratiti svoju
nacionalnu svijest, kaja je zlorabljena
godinama.
Vrijedno pohvale je kako djeca koja
pohađaju naobrazbu na hrvatskom
materinjem jeziku u nižim razredima
postižu odlične prosjeke iako uče iz
bilježnica, dok dobro plaćene osobe u HNV
u obećaju već punih dvanaest godina
udžbenike na hrvatskom. A za neostvaren
rezultat nitko ne odgovara, nego svoje
neuspjehe argumentira stezanjem ramena,
državnom vlašću koja ne daje sredstva, a
poznato je da se novac namijenjen
obrazovanju nemilo trošio u privatne svrhe
pojedinaca.
Politička stranka Hrvata u Srbiji, DSHV, u
svojoj organizaciji ima mladež koja djeluje
u mizernom obliku, u stezi čelništva stranke
koje vodi politiku za povijest! Ali ne
napretka mladog čovjeka. Mladež se
postavlja u skupštinska tijela gdje ne mogu
doći do izražaja zbog toga što to ne
dopušta koalicijskki sporazum. Jedan od
primjera se odigrao u Subotici gdje
čelništvo DSHV a i koalicijski partner DS, u
gradu u kojem su imali apsolutnu većinu,
nisu htjeli obezbijediti neko od atraktivnih
radnih mjesta predsjedniku mladeži DSHV
a kojeg su držali u stezi obećanja. Pojavili
su se moćnici SPS a, bivše Miloševićeve
bastilje, zaposlili su ga na atraktivno radno
11
mjesto, uz obvezu, naravno, pristupa
njihovoj političkoj opciji. Ovo je očiti primjer
slabljenja položaja hrvatskog korpusa na
ovome području. Ovakvih primjera ima,
nažalost, mnogo. Ovako sami sebe
zakopavamo ali je činjenica da ipak netko
iz naše zajednice profitiira ili puni svoj
proračun makar podržavajući izmišljenu
bunjevačku nacionalnu manjinu koju je isti
taj SPS priznao, bez obzira na to što su
Bunjevci jedina nacionalna manjina bez
matične domovine. Ovako hrvatska
zajednice nestaje.
Uskoro nas očekuju izbori za nacionalna
vijeća. Očekivanja su raznovrsna. Jedna
skupina očekuju promjene na bolje. Drugi
očekuju ostvarivanje, ili nastavljanje
ostvarivanja, mogućnosti punjenja vlastitog
proračuna bez obzira na to što će
zajednicu voditi ili vode u propast. A treća
skupina Hrvata, kao i do sada, da će raditi
u interesu političkih moćnika iz centrala
političkog miljea.
Sprovođenje izbora manjinskih
nacionalnih vijeća raspisaće državni organi.
Izbor će se vršiti izravnim putem za sva
nacionalna vijeća kod svih manjina koje su
prikupile dovoljan broj potpisa koje je
nalogodavac zacrtao za određenu
zajednicu, prema broju stanovnika
određene nacionalne manjine. A oni koji
nisu prikupili dovoljan broj, poput hrvatske
nacinalne manjine, možda i jedine, izbori
će se sprovesti elektorskim putem. Nitko se
ne pita tko je vodio tu kampanju u
prikupljanju potpisa i gdje su krivci za
neuspjeh. Elektorski izbor nije ravnopravan
jer je hrvatska nacionalna manjina
nepopularna u Srbiji, pa će u većim
centrima rijetko tko se odluči da bude
elektor i pomogne svojim radom hrvatskoj
nacinalnoj zajednici morati prikupiti
određeni broj potpisa iz posebnog spiska
koji je tajan dokument nedostupan običnom
građaninu hrvatske nacionalnosti. Gdje je
tu mladež koja bi trebala biti stup
nacionalne zajednice. Ako se pogleda
unatrag prošao je jedan period a poseban
spisak, kao uvjet za izravne izbore, stoji sa
istom kvotom. Mladež koja je stasala nije
upisana u poseban spisak. Krivac ne
postoji.
Zato, hrvatska mladeži uzmite u svoje
ruke odgovornu zadaću jer polako i sigurno
nestajemo!
Ivan Tumbas
Godinu dana mjesečnika Hrvatske novine!
Zabraniti mjesečnik
Hrvatske novine!!!
Gašenje mjesečnika ovakvoga formata kakav je mjesečnik Hrvatske novine bilo bi
pogubno za demokratsku i slobodnomisleću hrvatsku zajednicu na ovim prostorima
Velike face pokušavaju ekonomski
uništiti mjesečnik Hrvatske novine
Neosporne su činjenice da su hrvatske
tiskovine u različitim periodima bile
zabranjivane i obnavljane. Tomu je osim
vlasti pridonosila i politička elite
vojvođanskih Hrvata. Pojedinci su to
provodili iz osobnih interesa ili zbog toga što
uredništvo novina nije prihvatalo da bude
pod njihovim utjecajem.
Slična je sudbine i „mjesečnika Hrvatske
novine“ iz Subotice koji se pokušava
ekonomski oslabjeti.
Mjesečnik Hrvatske novine je nezavisni
medij koji je od osnutka pokrenuo mnoga
bitna pitanja za hrvatsku zajednicu unutar
Srbije.
Zar smo trebali šutjeti o nepoštovanju
prava pripadnika hrvatske nacionalne
manjine u Srbiji, o posljedicama asimilacije
kroz posljednjih 100 godina, a naročito
zadnjih 20 godina, o sprječavanju daljnjeg
nestanka i nipodaštavanja Hrvata na ovim
prostorima.
Zar smo trebali šutjeti o neprimjerenom
ponašanju naših Hrvata koji misle da su na
vrhuncu moći i da su nedodirivi i vječni.
Zar smo trebali šutjeti da vijećnica
Hrvatskog nacionalnog vijeća Josipa
Ivanković, koja je jedno vrijeme sebe
nazivala predsjednicom ogranka Matice
hrvatske u Subotici, glasovala protiv
prijedloga da Naco Zelić dobije priznanje
Počasni građanin Subotice, da je glasovala
u komisiji za dodjelu sredstava za kulturu
grada Subotice da HKC „Bunjevačko kolo“
ne dobije sredstva.
Zar smo trebali šutjeti da predsjednik
Izvršnog odbora HNV­a Darko Sarić
Lukendić glasuje i potiče druge da glasuju
da udruge sa hrvatskom nacionalnom
odrednicom ne dobiju sredstva na
natječajima kod općina, gradova,
pokrajinskih tajništava, republičkih
ministarstava.
Zar smo trebali šutjeti da predstavnici
Hrvata u Srbiji nisu za vrijeme svojih
mandata podnijeli zahtjev institucijama
Republike Srbije za rješavanje političkih
prava Hrvata u Srbijii podnijeli zakon o
posebnoj izbornoj jedinici za Hrvate u Srbiji i
nisu bili voljni da iznesu slučajeve kršenja
prava Hrvata pred međunarodnu zajednicu.
Zar smo trebali šutjeti da gradonačelnik
Jenő Maglai obilazi javno­komunalna
HRVATSKE NOVINE
poduzeća da bi se informirao o njihovom
financijskom stanju, kao da stranka čiji je on
član ne obnaša vlast dvadeset dvije godine
u ovom gradu.
Zar smo trebali šutjeti da smo
prekomponiranjem vlasti u Subotici ponovno
poniženi budući da su Hrvati poslije
dvadeset godina izgubili mjesto
dogradonačelnika, a uz to da se nije
poštovalo pravilo da se tri funkcije
(gradonačelnik, dogradonačelnik,
predsjednik Skupštine grada) dijele između
pripadnika srpske, mađarske i hrvatske
nacionalnosti.
Zar smo trebali šutjeti da u Subotici,
prilikom zapošljavanja, hrvatski jezik nije
ravnopravan sa mađarskim, što daje za
pravo onima koji tvrde da DSHV služi samo
kao ukras u vladajućoj koaliciji i nastavak je
ponižavanja stranke DSHV­a, na koje su oni
pristali prilikom prekomponiranja vlasti u
Subotici.
Zar smo trebali šutjeti da HNV prilikom
povređivanja Davora Pašalića novinara i
urednika agencije FoNeT nije reagirao, za
razliku od događaja kada je kamenom bio
razbijen prozor na zgradi zastupničkog tijela
Hrvata u Srbiji, HNV­a i kada su bili ispisani
grafiti na zgradu DSHV­a, kada se HNV
oglasio i tražio intervenciju nadležnih
organa!
Zar smo trebali šutjeti da nije srazmjerno
podijeljen novac iz proračuna HNV­a na sve
udruge za obavljanje djelatnosti i da HNV
nije postao pravi hrvatski dom, dom svih
hrvatskih udruga.
što na dva natječaja kod pokrajinskog
tajništva za kulturu i informiranje mjesečniku
Hrvatske novine nisu dodijelili sredstva.
Želimo se zahvaliti pokrajinskom tajništvu
za obrazovanje, upravu i nacionalne
zajednice što na dva natječaja kod
pokrajinskog tajništva za kulturu i
informiranje mjesečniku Hrvatske novine
nisu dodijelili sredstva.
Godinu dana mjesečnika Hrvatske novine
Sadašnja politička elita prima veće
honorare od hrvatskih institucija, dio članova
DSHV­a prima veće honorare od HNV­a i od
NIU „Hrvatska riječ“ nego li što „mjesečnik
Hrvatske novine“ dobiva dotaciju od
hrvatskih institucija u Srbiji.
Izdali smo 11 brojeva, a u pripemi je i 12
broj mjesečnika, sve na osobnoj opremi i
bez financijske potpore od hrvatskih
institucija iz Srbije. Nismo tražili od HNV­a,
grada Subotice, pokrajinskog tajništva za
kulturu i informiranje i pokrajinskog tajništva
za obrazovanje, upravu i nacionalne
zajednice ono što nam ne pripada i što drugi
mediji i tiskovine ne dobivaju. Samo smo
tražili ravnopravan odnos.
Proletjela je prva godina od kako je tiskan
prvi broj našeg mjesečnika u kojem su
objavljivane, između ostalih, i teme koje se
nisu usuđivali objavljivati drugi mediji na
hrvatskom jeziku u zemlji. Nismo i ne želimo
biti konkurenti ni jednom mediju koji izlazi na
hrvatskom jeziku, ali ćemo ako naša
politička elita bude dijelila udruge i
pripadnike naše zajednice na one prvog i
drugog reda i u narednom periodu pisati.
Hvala velikim facama
Uvijek postoje humani ljudi, pripadnici
naše zajednice koji su spremni pružiti
Želimo se zahvaliti predsjedniku Izvršnog
potporu i zato još postoji nada da naš
odbora HNV­a Darku Sariću Lukendiću što
mjesečnik neće doživjeti sudbinu poput
godinu dana nije stavio zamolbu za pomoć
„Žiga“ i ostalih glasila na hrvatskom jeziku
mjesečniku Hvratske novine na sjednicu
koji su prestali s izlaženjem.
HNV­a i što je davao negativno mišljenje o
Postoji i nada da će politička elita uvidjeti
mjesečniku Hrvatske novine prilikom
da hrvatski mediji moraju biti
natječaja kod gradskih i pokrajinskih tijela.
slobodnomisleći zbog sveopćeg razvoja
Želimo se zahvaliti gradu Subotici,
hrvatske zajednice na ovim prostorima.
povjerenstvu za dodjelu sredstava u
Bi li prestanak izlaženja mjesečnika
području javnog informiranja,
gradonačelniku Jenő Maglai što na natječaju Hrvatske novine predstavljao kulturnu
sramotu naše zajednice i bi li time pobijediti
za financiranje ili sufinanciranje programa
oni koji su spremno i svesrdno pomagali da
odnosno projekata u području javnoga
informiranja j e d i n o mjesečniku Hrvatske ne dođe do nastavka izlaženja ovog
hrvatskog glasila, vrijeme će pokazati.
novine nisu dodijelili sredstva.
Želimo se zahvaliti pokrajinskom tajniku za
Hrvatske novine vijesti
kulturu i javno informiranje Slaviši Grujiću
12
Intervju
Povijest Hrvata u Srbiji, pa i cijeloj
hrvatskoj dijaspori, slabo se proučava u
hrvatskoj znanstvenoj eliti
Intervju : Mladen Šimić - književnik
Gospodine Šimiću zamolio bih Vas da
se za početak razgovora ukratko
predstavite našim čitateljima.
Rođen sam 1941. godine u Bosanskom
Brodu. U Srbiju dolazim 1951. godine u Novi
Sad. Moj otac je bio željezničar i prebačen je
u Srbiju po potrebi službe. Kao željeznički
komercijalista došao je da izvrši likvidaciju
željezničkog poduzeća za snabdijevanje. Ta
poduzeća su bila neka vrsta privilegije poslije
Drugog svjetskog rata jer je željeznica imala
važnu ulogu u obnovi zemlje. Na željeznici je
vladala čvrsta disciplina kao u vojsci. Poslije
likvidacije moj otac je ostao u Novom Sadu u
Kontroli prihoda JDŽ. Majka mi je bila
domaćica. Imam još jednu sestru i dva brata.
U Novom Sadu završavam osnovnu školu i
gimnaziju. Studirao sam na Građevinskom
fakultetu, geodetski odsjek u Beogradu.
Diplomirani geodetski inženjer sam postao
1965. godine. Vojsku završavam 1966.
godine i počinjem raditi u svojoj struci. U
mirovinu sam otišao 2001. godine.
Odlaskom u mirovinu počinjem se intenzivno
baviti književnošću i slikarstvom. Pišem
poeziju i prozu na hrvatskom, svom
materinskom jeziku. Poezija mi je objavljena
u dvadesetak zajedničkih zbirki. Izdao sam i
knjigu proze. To su pripovijesti, zbirka pod
nazivom „Prohladno vrijeme“. Također slikam
na računalu.
spona između matice zemlje i dijaspore.
Ipak rezultati su dobri zahvaljujući
entuzijazmu pojedinaca koji sve rade
amaterski. Godišnje se izda u Srbiji oko 60
knjiga na hrvatskoj jeziku, što je lijep broj.
Hrvati diljem svijeta imaju osjećaj da
Hrvatska ne ispunjava ustavnu obvezu
prema njima. Je li učinkovit Zakon o
Hrvatima van Hrvatske?
Tu je iz dana u dan sve bolja situacija.
Je li kultura Hrvata iz Vojvodine, Srbije Zakoni su se mijenjali u Hrvatskoj možda i
zastupljena u časopisima u Republici previše. Važno je da su političari i kulturni
Hrvatskoj?
radnici u Hrvatskoj spremni na suradnju i
Da, zastupljena je u onoj mjeri koliko naši
autori šalju svoje radove. Ne mogu autori iz
Hrvatske pisati o Hrvatima u Srbiji jer ne
poznaju probleme. Kako bih ja mogao
pisati o problemima Hrvata u Argentini?
Kad god sam poslao u Hrvatsku neku
svoju pjesmu, priču ili feljton uvijek je to bilo
objavljeno. U privatnim kontaktima sa
radnicima u kulturi koji žive u Hrvatskoj
uvijek izražavaju spremnost za sve vidove
suradnje.
pomoć Hrvatima koji žive van Hrvatske.
Kako žive Hrvati u Petrovaradinu i u
tom dijelu Srijema?
Žive dobro. Pojedini eksceci koji se
povremeno pojavljuju su ipak rijetki. Hrvati
u Srijemu i Petrovaradinu se slobodno
bave kulturnom djelatnošću u svojim
društvima. Ima dosta Srba koji daju
doprinos tome.
Jesu li, po Vašem mišljenju, Hrvati u
Srbiji uspjeli da očuvaju svoj kulturni
identitet?
Nedavno je Zavod za kulturu
vojvođanskih Hrvata (ZKVH) proslavio Uspjeli su.
petu obljetnicu postojanja. Je li svojim Sporazum između Republike Hrvatske
djelovanjem opravdao svoje
i Republike Srbije o recipročnoj zaštiti
postojanje?
prava manjina potpisan je 2004.
Svakako. Rezultati su dobri. Moja sugestija
godine i on se u najvećoj mjeri ne
je da ZKVH proširi svoje djelovanje na
poštuje, najviše onaj dio oko političkih
cijelu Srbiju bez obzira na to što ga je
prava. I sve vlade Hrvatske na to
osnovala Skupština Vojvodine. Ne
mlako reagiraju. Jesu li žrtvovani Hrvati
možemo očekivati da Beograd osnuje
u Srbiji prvo zbog ulaska Hrvatske u
poseban zavod. Beograd nije obezbijedio
EU a sada zbog pristupnih pregovora
predstavnika Hrvata u Skupštini Srbije. Tu
Srbije?
obavezu je preuzela država Srbija a ne
Demokratska stranka.
Srbija želi u EU što prije i neće moći izbjeći
svoje obveze oko prava manjina. Čitam
U lipnju mjesecu će aktualnom sazivu ovih dana da gospodin Aleksandar Vučić
HNV­a završiti četverogodišnji mandat. vodi rumunjskog premijera u sjeveroistočni
Kako bi ocijenili njegov rad?
dio centralne Srbije na sastanak sa
Rad HNV­a ocjenjujem negativnom
predstavnicima rumunjske manjine. Do
Pročitao sam veliki broj povijesnih knjiga.
ocjenom.
Trebalo
je
za
četiri
godine
puno
sada to nisu bili Rumunji već Vlasi. Vlasi su
Smeta mi što skoro sve historije Hrvata
više
uraditi.
U
našoj
manjinskoj
javnosi
rad
imali srpska imena i prezimena a njihov
počinju od Franaka. A šta je bilo prije?
HNV­a je bio malo primjetan, bar za mene. jezik je nazivan vlaškim. To se sada
Hrvatsko ime se spominje vijekovima i
mijenja. Sporazum između Hrvatske i
milenijumima ranije ali se to olako odbacuje. Imam osjećaj da je rad HNV­a pod
utjecajem
političkih
stranaka
a
to
tako
ne
bi
Srbije se uglavnom poštuje. Neke stvari se
Kao da su Hrvati pali s neba u Franačku. To
smjelo
biti.
ne poštuju od strane Srbije i o tome sam
je utjecaj njemačke historiografije koja nije
Zanima me koja je Vaša ocjena
nešto gore već rekao. Tu su i udžbenici.
naklonjena Hrvatima, i napose Slavenima.
trenutnog položaja Hrvata u Srbiji?
Hrvati u Srbiji nisu žrtvovani i vlade
Uvijek se prikazuju kao došljaci. Svaki narod
Taj
položaj
nije
dobar.
Najgore
je
što
postoji
Hrvatske ne reagiraju mlako. Važno je da
ima kontinuitet svoje povijesti bez obzira na
etnička
distanca
većinskog
naroda
prema
Republika Hrvatska poštuje prava srpske
prilike u kojima se život jednog naroda
manjinskim Hrvatima. Preko noći se tu ne
manjine u Hrvatskoj. Onda ima moralno
ostvaruje.
može mnogo promijeniti. Mi Hrvati trebamo pravo to isto tražiti u bilateralnim
Povijest Hrvata u Srbiji, pa i cijeloj hrvatskoj
imati hrabrog tribuna koji će zastupati
kontaktima i preko Europske komisije. Ne
dijaspori, slabo se proučava u hrvatskoj
glasno
i
hrabro
naše
interese.
Nažalost
treba Srbiji blokirati pristup, kako je to radila
znanstvenoj eliti. To treba da se promijeni jer
takovog hrabrog govornika i tribuna
Slovenija prema Hrvatskoj.
stjecajem povijesnih okolnosti više Hrvata
intelektualca nemamo. Kao posljedica,
Što bi poručili našim čitateljima?
živi van Hrvatske negu u njoj. Treba i sami
recimo,
teško
je
zaposliti
se
Hrvatu
u
Bavite
se kulturom, pišite, plešite, pjevajte,
Hrvati koji žive u Srbiji da proučavaju svoju
državnim
službama.
Zato
su
neki
Hrvati
u
slikajte
i tako dalje. Nemojte se plašiti
povijest.
uključiti se u hrvatska manjinska društva.
Ulaže li se dovoljno sredstava u kulturu i Srbiji zaključili da je bolje ne isticati svoju
nacionalnu pripadnost. Lakše se
umjetnost Hrvata u Vojvodini, Srbiji?
Ivan Stipić
Ne ulaže se dovoljno. Kultura treba da bude zapošljavaju i mirniji su.
Što Vas je potaklo da napišete knjigu
„Odlazak i povratak Hrvata u Europu“?
Je li se povijesti Hrvata u Vojvodini,
Srbiji dovoljno posvjećuje u hrvatskoj
znanstvenoj eliti?
13
OGLEDI IZ EKOHISTORIJE
SREDNJEGA PODUNAVLJA
Skrb o životinjama uvijek je bila prva zadaća stanovništva koje se bavi agrarnim
zanimanjima i odnosi se, prije svega, na zdravstvenu brigu o životinjama kroz
racionalnu prehranu i iskorištavanja životinja po njihovom bioritmu
korijena velikoga čička još
djelotvorniji za istu svrhu.
Uvarkom lišća kaline isti
seljaci stoci jačaju
rasklimane zube te
slinjenje iz usta.
Čim ljudi opaze da je
životinja potužila, uvate je i
narežu joj uši i rep: po uvu
se udara šibicom, da krv
ide; to je prvi i najglavniji
lik u nji. Kad vide da to nije
pomoglo, uzmu sirćeta, i
tako mogu dobit vinova,
natucaju biloga luka nekoliko
češljeva, metnu u sirće i tim životinju
napoje. (Josip Lovretić, 1897. ­
1918.)
Za rane od konji i za voli najbolje je
iz apoteke što se zove Czigli­öhl iliti
olje od cigel i višnjevo listje i od
kurjačić­trava vu bilom vinu skuata,
ter se s njim rana pere. Ova su verlo
dobra... Da se zmije, žabe naimre vu
štali ne obderžavaju, koje koje i
maršicu vujesti mogu, dobro je u štali
biloga luka, ožinga, ruticu i na vrata i
na vugelji metniti takajše više puta
sva jasla, jame pogledati i vrelom
vodom popariti, izčistiti… (Ivan
Kapistran Adamović, 1774.)
su se domaći ljekovi i vračarije
iznevjerile, dočim su u tom pogledu
doseljenici kao Magjari i Njemci već
napredniji i znadu cieniti veterinarski
stališ, tako radi i češće dolaze
savjeta i pomoći tražiti... (Josip
Nessl, veterinar Virovitičke
županije,1890.)
Marko Lukić, ranarno­čovičjeg i
marvinskog likarstva likar, sjajno
opisuje duhovnu klimu Vojne krajine
druge polovice 18. stoljeća. Piše
1784. godine, to jest, jada se Lukić
domorodcima Slavoncima …
Liječenje životinja
krainasmo ­ Vratasmo od Kraljevina
Carstva ­ danom i noćjom pod
Veterinarska znanja širili su
oružjem bdiemo, plugom se znoimo,
franjevci koji su nabavljali i prevodili
odhranjenjem dice naše brinemo se,
životinjske ljekaruše i stručne
da posIje nas imena naša u njima
veterinarske knjige. Tek u drugoj
živiju ... U našim Jeziku Knjige pisati
polovici 18. stoljeća dolaze u naše
kasno biti ćemo cielo jakostni, jer
krajeve medicinski djelatnici
bonitvremena tomu nit troške
educirani o veterinarskoj medicini, a
imamo… Kako bi popravio stanje
usporedo s njihovim radom počinju
preveo je (u istom desetljeću kada je
napori plemića i narodnih
objavljena) knjigu Johann Gottlieb
prosvjetitelja u edukaciji plemića i
Wolsteina (1738­1829)
seoskog stanovništva o stočarstvu,
Nauspominanya illiti razbirna
zoohigijeni i zaštiti zdravlja životinja.
zabiljexenya, od marvinskih bolestih,
koju smatramo pionirskom knjigom
Pučko veterinarstvo
veterinarske medicine.
Smrtnost u goveda od nadimanja
Pučko veterinarstvo, kao i liječenje
povećala se prvih godina 20. stoljeća
ljudi, prošlo je nekoliko faza
Krajiško zdravstvo
nakon sijanja većih površina
(empirijsku, demonističku i
djetelinom i neinformiranosti stočara
religioznu). Seljaci 18. i 19. stoljeća
Brigu o zdravlju stoke u gradu i
o hrani koja šteti govedima. Vrebala
su se u njezi i liječenju životinja
Vojnoj krajini imali su kirurzi­brijači i
je opasnost da se krava napuhne
oslanjali na tradicijske postupke i
drugi medicinski djelatnici. Strvinari i ako pojede veću količinu orošene
koristili su u liječenju životinja
živoderi su od početka 18. stoljeća
djeteline. Tada se u njenom
ljekovito bilje, minerale i kemijska
zaposlenici gradskih magistrata, a
probavnom traktu naglo oslobađaju
sredstva koji su im dostupni u
odgovorni su gradskom fiziku.
plinovi, osobito amonijak, pa ako
svakodnevnom životu. Sve do
Živoderi, koje zovu i šinteri, hvataju
stručna osoba ne napravi rez na
duboko u 19. stoljeće briga o
pse­lutalice. Strvinari zbrinjavaju
tijelu krave i na taj način ispusti
životinjama ograničavala se na
životinjski otpad iz klaonica, zaduženi plinove, krava ugiba u teškim
krupniju, vrijednu stoku, odnosno
su za higijenu tržnica i zakapaju
mukama. Da doskoče toj opasnosti,
konje i eventualno goveda i svinje. O uginulu stoku. Svaku sumnjivu
ali i inim bolestima stoke, vračali su
liječenju životinja u Slavoniji (okolica uginulu životinju dužni su prijaviti
te molitvama pa i misama za
Čepina) prve podatke daju putopisci i najbližem kirurgu ili doktoru
ozdravljenje stoke, nastojali pomoći
prirodnjaci Piller i Mitterpacher. Oni
medicine.
bolesnoj stoci. Kako bi poučio seljake
pišu da tamošnji seljaci stabljiku i
Ovdašnje pučanstvo, a naročito
o posljedicama nepravilne prehrane
cvat divizme kuhaju i daju svinjama
domaće poziva veterinara samo kao goveda, Josip Nessl, veterinar
da piju te time liječe bolesti grla kod
ultimum refugiens, onda kad vidi da
Virovitičke županije, objavio je članak
stoke, dok je uvarak od kuhanoga
HRVATSKE NOVINE
14
Grižu liječe octom u kojemu su
stucali češnjak, a sakagiju liječe
ugrijanom solju, koju konjima daju u
zobnici da ližu.
Stariim konjem žile puštati, zube
očistiti dati potrebno je, da se tak vu
kervi očiste, i ondak dva dana ne
valja prezati. (Ivan Kapistran
Adamović, 1774.)
Końu kopitu načinit tvrdu. Kravje
skotine, lanenoga zetina, tutkala
povari, skini ploče, očisti i podrži
Blagoslov
kopitu ko za podkov; rečenu stvar na
jaku krpu razli, obvi svu kopitu i ne
Blagoslov je poseban oblik
daj mu za dva dana u vodu ni
bogoslužja kojim se dobivaju darovi
od Boga, osobito duhovna zaštita, te u…nego u štali; otvrdnuće mu kopita.
(Đakovačka ljekaruša, 49)
obred kojim se za zaštitu ljudi
Protiv svraba su oparkom duhana
zahvaljuju Bogu. Na Đurđevo, na
konju oprali dlaku, a nakon sušenja
blagdan Svetoga Jurja, i dalje se
su je izmazali smjesom živine i
blagoslivljaju konji, volovi, ovce i
sumporne masti.
druga krupnija stoka. Sveti Juraj
Aleksa Vancaš, Požežanin, jedan
zaštitnik je od zaraznih bolesti,
opasnosti na moru, ratu, pred sudom od vodećih članova Ilirskoga pokreta,
i uopće u svim životnim opasnostima. fizik Zagrebačke županije i
protomedik Banske Hrvatske,
Zaštitnik je zemlje, usjeva, zelenila,
stoke, pastira, ratara, križara, vojnika značajno je unaprijedio hrvatsku
veterinarsku medicinu prijevodom
i svih obrta vezanih uz ratovanje.
knjige Jochana Rohlwesa Občinski
Usliši nas gospode, sveti otče,
živinračitel ali navučenje vsakoga
svemožni vječni bože, da kao što si
kuće židovske u Egiptu poškropljene gospodara svoje konje, goveda,
ovce, svinje, koze i cucke odkojiti,
janjećom krvju čuvao od angjelja
žderžavati oveh betege spoznati i
porazitelja: tako zaslugama i
vračiti, s priloškom i kipotiskom
zagovorom sv. Gjurgja dostoj se
poslati svetoga angjelja s nebesa, da (1839.). U knjizi je obrađen uzgoj i
držanje životinja, a opisane su
čuva, štiti i brani ove konje (ili druge
vanjske i unutarnje bolesti domaćih
životinje) od bolesti, odtimača, od
životinja, s popisom lijekova za svaku
škodljivih životinja, od šuge, od
vrstu životinja.
raznih bolesti i ujeda, od nenadanih
Od metiḷa ovaca
pogibelji, od djavla i sluga njihovih,
Sige stuci sitno i prosi na sitno, i
od zasieda vidivih i nevidivih, kao i
rese oraove, na koju nije mraz pao,
od učina i otrova, ma kakvim
naberi, isuši u uģaku, stuci i prosi
načinom učinjena ili pripravljena, da
jedno i drugo, s vodom razmuti, zali
se hvali i uzveličaje sveto i slavno
ovce; iznachiche vas metiḷa.
ime tvoje. Po gospodu našem
(Đakovačka ljekaruša, 48, 1)
Isukrstu …Blagoslov Boga
Da ne ugiba perad stavljali u jelo
svemožnoga otca sišao vrhu ovih
nasjeckane johine rese (jambreke).
konja i ostao vazda. (Đakovački
Ako bi kokoši cerkavali, vuzmi
obrednik, 1878.)
jambre od jalševeg drevete i vu testu
daj zobati kokošom, i ne će
Liječenju konja
cerkavati. Da pak lisica kokoši ne
jede, nasadi jajca pod kokoš, i pod
ovi deni lisičji rep, ne će ji buntuvati. I
takajše daj lisičje serce zobati
kokošem, koje pojede, ne će ga
buntuvati.
(Ivan Kapistran Adamović, 1774.)
Guske i patke hranili su da budu
zdrave smjesom kukuruznoga
brašna i sjeckane koprive.
­posvećivali su seljaci najviše
Pišu: Mr. sc. Darko Grgić i Zdenko
pažnje. Kašalj kod konja liječili su
Samaržija
rastopljenim sumpornim cvijetom.
u listu Gospodar, a onda je isti tekst
naredne godine objavio kao knjižicu
O nadmu ili napuhnjenju goveda i
ovaca (1904.) i dijelio je seljacima.
Osim toga, na trošak veterinarskih
zaklada nabavio je troakar za svako
selo Virovitičke županije i poučio u
svakom selu nekoliko seljaka kako
se pomaže životinjama koje se
napuhnu nakon neoprezne prehrane.
15
Aleksa Kokić
DUŽIJANCA
Žetva se svršila duga,
njive su puste, gole...
Mladi su došli risari
u crkvu da se mole...
Krunu od žutog klasja
daruju, Bože
Tebi,
da ljubav očinsku svoju
kratio njima ne bi.
Primi tu krunu krasnu
to dar je našega
Roda,
na drugo ljeto
daj nam, o Bože,
još više zatnoga
ploda!
KOLO IGRA, TAMBURICA
SVIRA
Kolo igra,
tamburica svira...
To je bilo,
sada je tišina;
što je bilo toga više nema.
Kraj ormara vise tamburice,
na njima je pauk spleo mrežu,
na njima su pokidane žice...
Nema sada veselja i svirke,
to je bilo,
a sad više nije.
Salaši su pognuti i mirni,
sve ih mori pritajena tuga...
Zamišljeni sjede salašari:
sve je više nevolje i duga.
Sve je više nevolje i duga,
a sve rjeđi stari bogataši,
sve tužniji
naši tamburaši...
Drugi nosi svileno odijelo,
zlatni prsten i dukate žute;
drugi jaši žerava i vranca,
drugi igra, a tambure šute...
Što je bilo
sada više nije...
Prijedlog za razvoj
poljoprivrede
Čeh Andor
Ma što Građani mislili o neobrazovanosti domaćih seljaka, njihovo prisustvo u srpskom
parlamentu moglo bi da unese malo više trezvenosti u njegov rad. Bez njih naši zastupnici ­
Građani kao da gube osjećaj „što je preče“ u teškim vremenima i skloni su površnim analizama i
ideoliškim obrascima, najčešće rješenjima koja su bila uspješna u prošlosti
Godinama se ukazuje da strategija
razvoja poljoprivrede ne može da se
bazira na ekonomiji relativno malog i
nestabilnog obima naše proizvodnje i
ponude eventualnih tržišnih viškova na
međunarodnom tržištu, a da se strategija
razvoja ruralnih područja zasniva na
konceptu dominacije procesa
metropolizacije ili razvoja nekoliko
urbanih centara i društveno­ekonomskog
višedesetljetnog zapostavljanja 85 %
teritorija na kojem živi 55 % stanovništva
Srbije. A sve to zarad očuvanja socijalnog
mira a i čiste nebrige o sloju stanovništva
koji je bez obzira na političku i ekonomsku
situaciju u zemlji uvijek stvarao i bio jedan
kamen temeljac ove zemlje. Ali kako smo
došli do ove situacije iako je danas
poljoprivreda jedina grana gospodarstva
koja proizvodi suficit bez obzira na to što
su subvencije države jako male i nema
prave potpore.
Nakon pola stoljeća kumunističke vlasti
i planske privrede koja je gušila privatni
sektor (da ne ulazimo u detalje, kao što
su nasilno uzimanje zemlje, čišćenje
tavana itd.) danas se seljaci (ali da
budem transparentan i da razumiju i oni
koji ponovno guše seljake, da ih zovem
dalje farmeri) tj. farmeri susreću s
problemima koji su im nametnuti zarad
bogaćenja drugih i stvaranja lažnog
očuvanja socijalnog mira. Ovim
„programom“ koji samo odgovara
pojedincima tj. onima koji na štetu
farmera, i na koncu i države, stječu
ogromna bogatstva. Problem koji je njima
nametnut (može se usporediti s
vremenom koji je poznat kao obveza) je
lažno „slobodno“ tržište. Privatizacijom
skladišta i pogona za preradu hrane, u
čijoj izgradnji su sudjelovali i sami
poljoprivredni proizvođači desetljećima a
nikakvu naknadu od države nisu dobili,
što u drugim granama gospodarstva nije
bio slučaj (ponovno su bili iskorišteni),
ovakvim potezima države farmeri su
postali izloženi ucjenama: skladištara,
mlinara, prerađivača hrane kao i sektora
trgovine (opće je poznato da jedan
poznati trgovački lanac ne isplaćuje svoje
dobavljače i više od 6 mjeseci. Tko je to
dopustio?).
HRVATSKE NOVINE
farmera imaju vrijednost...“ i da ih „...treba
sačuvati i prenijeti sljedećim
generacijama...“ (link: Culture Integral to
Agriculture)
Danas se u Srbiji oko 20 %
Izuzetno dokumentiranu knjigu, studiju
stanovništva bavi proizvodnjom hrane a
o
perspektivi globalne poljoprivrede
nema svoje predstavnike u srpskom
„Dolazak
gladi: Rizici i rješenja za
parlamentu. Seljaci/farmeri Srbije zbog
globalnu
sigurnost
hrane“ njezin autor
specifičnosti svoje gospodarske
Julian
Cribb
završava
porukom:
djelatnosti i mjesta življenja desetljećima
„...Farmeri
i
znanstvenici
koji im
su politički marginalizirani, ekonomski
pomažu
­
danas
su
najvažnija
ljudska
izrabljivani i socijalno isključeni. O
bića
...“
njihovoj socijalnoj isključenosti govori i
Ma što Građani mislili o neobrazovanosti
podatak da danas ima oko 250 000
domaćih
seljaka, njihovo prisustvo u
neoženjenih muškaraca na selu. Seljak je
srpskom
parlamentu
moglo bi da unese
postala riječ koja označava zaostalost,
malo
više
trezvenosti
u njegov rad. Bez
predmet podsmijeha i riječ uvrede koja se
njih
naši
zastupnici
­
Građani
kao da gube
upućuje neprijatelju.
osjećaj
„što
je
preče“
u
teškim
vremenima
Iako je industrija uništena, a
i
skloni
su
površnim
analizama
i
industrijalizirano gradsko društvo ne
ideoliškim
obrascima,
najčešće
rješenjima
može prepoznati opasnost koja prijeti
koja
su
bila
uspješna
u
prošlosti.
Oni
njihovoj egzistenciji, oni se ne bave
izgleda
gube
iz
vida
činjenicu
da
bi
takvom banalnom stvari kao što je hrana,
ključna
pitanja
razvojne
strategije
za
po njima hrane će uvijek biti. Država se
zato trudi očuvati socijalni mir i to tako što razne sektore domaće privrede, kao i za
područje obrazovanja, trebala biti vezana
izrabljuje jedinu granu privrede koja
za prilagodbu na uvjete nastupajućih kriza
stvara profit. Još od starog Rima države
ovog stoljeća ­ posebno na utjecaj
se više boje gradskih buna nego
klimatskih promjena i krizu fosilnih goriva.
seljačkih. Poznato je da propadanje
Nassim Taleb poznati svjetski stručnjak
seoskih društava predskazuje propadanje
za
financijska tržišta i profesor
same države. Tako je bilo i u Rimu gdje
inženjeringa
rizika na prestižnim
nisu mogle pomoći ni velike latifundije
američkim
sveučilištima
(autor čuvene
koje su doprinijele da zemljišta propadaju
knjige
„The
Black
Swan“
ili „Crni labud“ ­
zbog intenzivne obrade, koje su bile
o
posljedicama
teško
predvidljivih
orijentirane na profit a ne na održiv razvoj.
Malo se kod nas zna o poruci ekonomiste događaja) kaže da globalno financijsko
tržište, koga karakterizira izuzetna
nobelovca Paula Krugmana da će se
kompleksnost i mnogo nepredvidljivosti,
svijet po završetku sadašnje ekonomske
može opstati samo ako usvoji
krize suočiti s krizom hrane.
tisućugodišnje iskustvo i mudrost seljaka ­
Našim medijima je promaklo nešto u
koji Održivost stavljaju ispred
vezi navodne „neukosti“ seljaka. Na
Profitabilnosti...
skupu u povodu Međunarodnog dana
„Sve veće nestašice vode, plodne
biološke raznolikosti, koji je održan 21.
zemlje,
nafte i hranjivih tvari, u
svibnja 2010. u Rimu, prisutni farmeri,
kombinaciji
s klimatskim promjenama,
istraživači i akademici su zaključili da je
dovešće
do
ozbiljne prijetnje globalnoj
poljoprivreda nešto više od obične
sigurnosti
hrane
u narednim desetljećima.
privredne djelatnosti i da je zapravo
One
bi
mogle
da
dovedu do regionalnih
KULTURA INTEGRALNI DIO
pojava
gladi,
ratova
i krize izbjeglica...“,
POLJOPRIVREDE:
kaže
Julian
Cribb.
(link:
The coming
„...Bioraznolikost u poljoprivredi je
famine:
risks
and
solutions
for global food
pitanje kulture. Tradicionalna znanja i
security)
kultura su podjednako važni kao
Ako bi se u analizi stanja domaće
istraživanja i investicije... Istraživači sve
poljoprivrede
koristila mjerila održivosti
više priznaju da tradicionalna znanja
Seljak je postala riječ koja označava
zaostalost
16
čak i u razvijenim zemljama: i
subvencionirani koji uzimaju skoro
polovicu proračuna Europske zajednice ­
sve je manje mladih farmera u europskoj
poljoprivredi.
Postavlja se pitanje kako bi mogli
unaprijediti ovu granu privrede? Tu
postoje nekoliko ideja:
1) Prvi takav način je program u rezervi
mesa u živoj stoci. Umjesto da se
financiraju rezerve zamrznutog mese u
robnim rezervama, bilo bi bolje da se daju
grla domaćinstvima koja posjeduju radnu
snagu i zemljište. Oni bi besplatno koristili
sve što je prirast i prinos za vlastite
potrebe, s tim da bi morali u svakom
trenutku imati određeni broj grla. Kada
država dođe u situaciju da mora reagirati
zbog nestašica može povući određen
kontingent od 10 ili 20 %. Sa ovakvom
mjerom država ne bi uništila farmere.
Ovakva mjera bi bila uspješna samo ako
bi ovakav program bio Održiv: to znači da
proizvođač mora od svog rada osigurati
svoju egzistenciju. Takav program se
može primijeniti i kod proizvođača
mlijeka, s tim da se njima osiguraju još i
povoljni stimulansi za modernizaciju
muzara kao subvencije za mlijeko.
Stabilni klimatski uvjeti su preduvjet
2) U ratarstvu da se državno zemljište
poljoprivredne proizvodnje
daje poljoprivrednicima na korištenje s tim
da su u obvezi da određenu površinu
U domaćoj sredini je duboko urezeno
posiju strateškim usjevima. Poljoprivredno
vjerovanje u superiornu učinkovitost
zemljište koje je dato na korištenje pod
industrijske poljoprivrede u razvijenim
zemljama Europe ­ koje ne uzima u obzir i ovim uvjetima je za uporabu besplatno ili
dato za neku simboličnu naknadu. Treba
veličinu državnih poticaja za proizvodnju
da se propišu uvjeti kako za korištenje
hrane u tim zemljama. Bez ovih
tako i tko može biti korisnik (da bi se
subvencija europska poljoprivreda
izbjegli špekulanti i tajkuni). Ovdje bi se
jednostavno ne bi mogla opstati, pa zato
moglo računati na određene rezerve i
diskusiju o ekonomskoj prednosti ovog
tako bi se uvijek moglo intervenirati na
modela ne bi trebalo vezivati samo za
tržištu a isto bi imali jeftiniju robu koja bi
veličinu posjeda, odnosno tehnologiju
intenzivne, industrijske proizvodnje ­ zato služila za očuvanje socijalnog mira.
Također država treba stimulirati sa
što je ona, osim subvencija, dodatno
uvjetovana niskim cijenama nafte i ostalih značajnim sredstvima koja bi pomogla
obnovu mehanizacije. Ta mjera bi imala
agrokemijskih inputa. Stabilni klimatski
dvostruki značaj jer bi se tada probudila i
uvjeti su preduvjet poljoprivredne
domaća privreda koja to prati (Zmaj, IMT,
proizvodnje, pa zato nastupajuće
Rakovica, Majevica i dr.). Da se takse za
klimatske promjene ugrožavaju
odvodnjavanje i navodnjavanje, koje
proizvodnju hrane. Osim porasta
poljoprivrednici plaćaju redovito, usmjere
temperatura i sve manjih količina vode,
tamo gdje i treba, na čišćenje kanala, da
nju posebno ugrožava nastanak
se u budućnosti ne dešavaju poplave i sl.
“klimatskog kaosa“, odnosno gubitak
stabilnih klimatskih uvjeta ­ koji su tijekom Isto tako i obnova i izgradnja nove
posljednjih deset tisuća godina omogućile protivgradne zaštite.
3) Da država hitno donese lex specialis
razvoj poljoprivrede. Nagle promjene
kojim bi se kompletna imovina u
vremena, odnosno ekstremno vrijeme s
zadrugama koja se vodi kao društvena
naletima vrelih ili hladnih valova kad im
svojina prevela u zadružnu svojinu.
nije vrijeme ­ ostavljaju katastrofalne
Društvena svojina u zadrugama de facto
posljedice na usjeve. Prilagođavanje na
ne može postojati, kao što ne može
ove uvjete zahtjeva ozbiljan pristup
postojati društvena svojina u privatnim
države: od izgradnje kanala i nasipa,
poduzećima, jer su zadruge stvorili
akumulacija vode i sustava za
zadrugari uplaćujući kao privatna lica
navodnjavanje, veće zaštite proizvođača
svoje članske udjele. Dakle, to je također
od posljedica nepogoda, do stvaranja
privatni kapital u čijem ambijentu ne može
većih državnih rezervi hrane i većih
fondova za potporu proizvođačima hrane. da se stvara društvena svojina. Društvena
Sve ovo unosi mnogo više neizvjesnosti u svojina u zadrugama je nametnuta od
poljoprivrednu proizvodnju i utječe da ona strane prethodnog režima prema
seljacima kao “klasnom neprijatelju“ i
postaje sve manje atraktivno zanimanje,
njene proizvodnje, odnosno mjerila
održivosti poljoprivrede i demokratske
prakse u razvijenom dijelu svijeta, uzroke
za loše stanje u ovoj oblasti treba potražiti
u dosadašnjoj pogrešnoj poljoprivrednoj
politici u Srbiji, i to u nekoliko ključnih
područja:
­ višedecenijskom inzistiranju države i
stručnjaka na uvođenju modela
industrijske poljoprivrede, koji se ne
oslanja na postojeću strukturu domaće
poljoprivrede (mali posjed uz nešto veći
postotak domaćeg stanovništva
zaposlenog u poljoprivredi) kao na svoju
potencijalnu prednost;
­ neuključivanju utjecaja energije (krize
fosilnih goriva), klimatskih promjena i
ekoloških zagađenja kao ključnih
parametara u kreiranju poljoprivredne
politike;
­ odsustvu dugoročnije poslovne
povezanosti primarne proizvodnje i ostalih
sudionika u lancu hrane (sektora prerade
i distribucije);
­ višedecenijskom isključivanju seljaka,
kao neposrednih proizvođača, iz procesa
kreiranja poljoprivredne politike.
17
mene zaprepašćuje činjenica da
takozvani demokratski režim uvažava taj
nonsens i tu takozvanu društvenu svojinu
u zadrugama, koja je praktično zadružna
svojina, a koju država sada rasprodaje u
bescjenje u procesu transformacije
društvenog vlasništva u druge oblike
vlasništva. Svima, osim „slijepcima kod
očiju“ i eventualno zlonamjernog režima
je jasno da u našoj gospodarskoj praksi
de facto ne postoji društvena svojina u
zadrugama. Može postojati samo mali
segment državne svojine koja je data
zadrugama u procesu provođenja agrarne
reforme 1945. godine. Zadružni domovi i
drugi objekti, zemljište, mehanizacija i
druga imovina nisu društvena svojina i ne
mogu biti predmet privatizacije, u
protivnom mi ćemo uskoro doživjeti
katastrofalnu situaciju u srpskoj
poljoprivredi i selu. Znači, treba donijeti
lex specialis kojim bi sva društvena
svojina u zadrugama bila proglašena
zadružnom svojinom. Lex specialis je
najbrži, najpravedniji i najpošteniji način
da se uspostavi minimum pravednog
stanja. Ili država hoće da popunjava
proračun čak i sa ovim čemerom i jadom
koji su generacije zadrugara, uglavnom
seljaka svojim znojem zarađivali
odvajajući od svojih usta u prethodnom
desetljećima da bi napravili zadruge.
Prijedlog je da svi poljoprivrednici koji
nemaju drugu profesiju budu mirovinski i
invalidski osigurani na minimalne
mirovinske osnovice, na teret proračuna
Ministarstva za rad i socijalnu politiku, a
ako žele veću mirovinu, onda i oni moraju
izvršiti nadoplatu doprinosa za mirovine.
Ovo stoga što je daleko brojnijoj kategoriji
radnika u propalim poduzećima koji
godinama svojom ili tuđom krivnjom nisu
uopće radili niti išta stvarali, država
povezala radni staž na teret proračuna, a
seljaci su radili sve te godine, radili i
narod hranili, a nemaju nikakva prava;
4) Agronom u svakoj poljoprivrednoj
zadruzi kako bi veći dio od 2055
zemljoradničkih zadruga konačno dobio i
fakultetski obrazovane stručnjake, čime bi
s evidencije Zavoda za zapošljavanje
tijekom naredne dvije godine oko 3000
nezaposlenih agronoma imalo mogućnost
primijeniti svoja znanja i steći nova
iskustva unaprjeđujući kooperativni biznis;
5) Agroekonomista u svakoj
poljoprivrednoj savjetodavnoj službi i u
svakom regionalnom centru ruralnog
razvoja ­ da bi potaknuli kvalifikovanije
rješavanje prilično zapostavljenih
ekonomsko­organizacijskih pitanja u
oblasti poljoprivrede i brže harmonizirali
naše službe s Agricultural Extension
Services u EU i drugim tržišno i agrarno
razvijenijim zemljama, kao i da bi se s
aspekta agroekonomske struke
pravovremeno i kvalitetnije pripremila za
korištenje sredstava predpristupnih
fondova EU namijenjenih ruralnom
razvoju lokalnih zajednica.
tajne nad
ljudima
Beogradski tjednik Nedeljnik
objavio je proljetos širok tekst o
masonima koji počinje konstatacijom
kako su u Hrvatskoj oduvijek Srbiju
smatrali zemljom masona, pa da ne
treba čuditi pitanje Aleksandra
Stankovića u udarnoj emisiji HRT­a
glumcu Mikiju Manojloviću je li
mason. A Mikijev odgovor „zar bih ja
gostovao na hrvatskoj televiziji da
nisam mason?“ zbunio je kako
voditelja tako i javnost u Srbiji i
Hrvatskoj. Hrvati su zbog Katoličke
crkve i pape „bili sklonjeni“ od
masonskog uticaja, dok je u Srbiji
utjecaj uvijek bio ogroman ­ smatra
Nedeljnik. Sigurnosne službe Srbije
navodno su sastavile analizu
masona na 47 strana uključujući i
kompletan spisak srpskih masona.
Od objave te liste neki pomenuti
postali su ministri i rukovodioci javnih
službi.
Masoni su među najrazvikanijim ali
ne i jedinim tajnim društvom. U
inozemstvu se više govori o
Iluminatima, nadalje o Trijaterali, o
udruzi studenata Sveučilišta Yale
Scull and Bones, itd.
Ne želeći nikoga od pomenutih
dovesti u vezu ni s čime konkretno,
samo bih ukazao na tekst koji se
prije 6 godina pojavio na internetu
kao navodni tajni dokument nekog
tajnog društva. Vrijedi pročitati tih 71
točaka:
kada se pojave
5. Mi ćemo uvijek stajati iznad
relativnog područja njihovog
iskustva, jer znamo tajne apsolutnog
6. Mi ćemo uvijek raditi skupa i
ostati vezani krvlju i tajnovitošću.
Smrt će stići onoga tko progovori
7. Mi ćemo njihov životni vijek
držati kratkim i njihove umove
slabima, dok se pretvaramo da
činimo suprotno
8. Mi ćemo koristiti naše znanje,
znanost i tehnologije na suptilne
načine, tako da nikada neće vidjeti
što se događa
9. Mi ćemo koristiti lake metale,
ubrzivače starenja i umirujuća
sredstva u hrani i vodi i zrak
10. Oni će biti prekriveni otrovima,
kud god se okrenuli
11. Laki metali će učiniti da izgube
svoj razum. Mi ćemo obećati da
ćemo pronaći lijek na svim mogućim
područjima, ali ćemo ih hraniti s još
više otrova
12.Otrovi će biti upijeni kroz kožu i
usta, oni će uništiti njihove umove i
reproduktivne organe
13.Od svega toga, njihova će djeca
biti rođena mrtva, a mi ćemo tu
informaciju prikrivati
14.Otrovi će biti skriveni u svemu
što ih okružuje, u onome što piju,
jedu, dišu i nose
15.Moramo biti genijalni u doziranju
otrova, jer se oni mogu dugo vidjeti
16.Mi ćemo ih učiti da su otrovi
1. Iluzija će biti tako velika, tako
dobri, uz zabavne slike i muzičke
golema da će izbjeći njihovom
tonove
poimanju
17.Onima koji se budu ugledali na
2. Oni koji to budu vidjeli, smatraće nas, pomoći ćemo. Mi ćemo ih
se duševno bolesnim
pridobiti da proguraju naše otrove
3. Mi ćemo stvoriti različite
18.Oni će vidjeti da se naši
organizacije, kako bi ih spriječili da
proizvodi koriste u filmu i to će kod
vide vezu između nas
njih stvoriti naviku i nikada neće znati
4. Mi ćemo se ponašati kao da
njihov pravi učinak
nismo međusobno povezani, da
19.Nakon porođaja ćemo ubrizgati
iluziju održimo živom. Naš cilj će biti otrove u krv njihove dece i uvjeriti ih
ostvaren, kap po kap, tako da nikada da je to za njihovu pomoć
ne bacimo sumnju na sebe. To će ih
20.Mi ćemo početi rano, kada su
također spriječiti od viđenja promjena njihovi umovi mladi, mi ćemo ciljati
HRVATSKE NOVINE
18
na njihovu djecu s onim što djeca
najviše vole, slatke stvari
21.Kad im zubi propadnu, mi ćemo
ih ispuniti metalima koji će ubiti
njihov um i ukrasti njihovu budućnost
22.Kada njihova sposobnost da uče
bude pogođena, mi ćemo stvoriti lijek
koji će ih učiniti bolesnijima i uzročiti
druge bolesti za koje ćemo stvoriti
još više lijekova
23.Pred nama ćemo ih upotrebom
naše snage napraviti pokornima i
slabima
24.Oni će rasti depresivni, spori i
gojazni i kada nam dođu po pomoć,
daćemo im još više otrova
25.Mi ćemo njihovu pažnju
usredotočiti prema novcu i
materijalnim dobrima, tako da se
nikada ne povežu sa svojim
unutarnjim ja (ljubav i božanska iskra
svjetla u srcu). Odvratićemo ih
bludom, spoljnim užicima i igrama,
tako da možda nikada ne mogu
postati jedno s jedinstvom svega
toga
26.Njihovi umovi će pripadati nama
i oni će činiti kako mi kažemo. Ako
odbiju, naći ćemo načina pomoću
tehnologije, kako bi im mijenjali
mišljenje koristit ćemo strah kao
naše oružje
27.Mi ćemo uspostaviti njihove
vlade i uspostaviti suprotne unutar
njih. Mi ćemo posjedovati obje strane
28.Mi ćemo uvijek skrivati naš cilj,
ali sprovesti naš plan
29.Oni će obavljati rad za nas i mi
ćemo uspijevati na račun njihovog
truda
30.Naše obitelji se nikada neće
miješati s njihovima. Naša krv mora
uvijek biti čista, jer je to način
31.Mi ćemo ih navesti da poubijaju
jedni druge, kad nama odgovara
32.Mi ćemo ih držati odvojenima od
jedinstva – dogmama i lažnom
vjerom
33.Mi ćemo kontrolirati sve aspekte
njihovog života i reći im što da misle i
kako
34.Mi ćemo ih voditi ljubazno i
nježno, dopuštajući im da misle da
sami sebe vode
35.Mi ćemo među njima poticati
neprijateljstvo kroz naše stranke
36.Kad među njima bude blistalo
svjetlo, mi ćemo ga ugasiti
ismijavanjem ili smrću, u zavisnosti
od toga što nam najbolje odgovara
37.Mi ćemo učiniti da jedni drugima
paraju srce, odvajaju se od vlastite
djece i ubijaju ih
38.Mi ćemo to upotpuniti
korištenjem mržnje kao našeg
saveznika, ljutnje kao našeg prijatelja
39.Mržnja će ih potpuno zaslijepiti i
nikada neće vidjeti da ćemo od
njihovih sukoba mi izaći kao njihovi
vladari. Oni će biti zauzeti ubijanjem
jedni drugih
40.Oni će se kupati u vlastitoj krvi i
ubiti svoje susjede, onako dugo
koliko mi to smatramo primjerenim
41.Mi ćemo imati velike koristi od
toga, jer nas oni neće vidjeti, jer nas
ne mogu vidjeti
42.Mi ćemo nastaviti da imamo
koristi od njihovih ratova i njihove
smrti
43.Mi ćemo to ponavljati,
neprestano, dok naš krajnji cilj ne
bude ostvaren
44.Mi ćemo nastaviti činiti da žive u
strahu i ljutnji, preko slika i zvukova
45.Mi ćemo koristiti sva sredstva
koje imamo da to ostvarimo
46.Sredstva će biti osigurana
njihovim radom
47.Mi ćemo učiniti da mrze sebe i
svoje susjede
48.Uvijek ćemo od njih skrivati
božansku istinu, da smo svi jedno. To
nikad ne smeju saznati!
49.Oni nikada ne smiju znati da je
boja kože iluzija, oni uvijek moraju
misliti da nisu jednaki
50.Kap po kap, kap po kap ćemo
postizati naš cilj
51.Mi ćemo preuzeti njihovu zemlju,
sredstva i bogatstvo za ostvarivanje
potpune kontrole nad njima
52.Mi ćemo ih zavesti da prihvate
zakone koji će ukrasti i ono malo
slobode koju će imati
53.Mi ćemo uspostaviti novčani
sustav koji će ih zauvijek zarobiti,
držeći njih i njihovu djecu u dugovima
54.Kad se budu povezali, mi ćemo
ih optužiti za zločine i svijetu
predstaviti drugu priču, jer ćemo
posjedovati sve medije
55.Mi ćemo koristiti naše medije da
kontroliraju protok informacija i njihov
ugođaj u našu korist
56.Kad se budu digli protiv nas mi
ćemo ih zdrobiti poput kukaca, jer su
manje od toga
57.Oni će biti bespomoćni učiniti
bilo što, jer neće imati oružje
58.Mi ćemo zaposliti neke od
njihovih vlastitih za sprovođenje
naših planova, mi ćemo im obećati
vječni život, ali oni nikada neće imati
vječni život, jer nisu od nas
59.Novaci će se zvati pokretači i biti
će podučeni u tome da vjeruju u
lažne obrede prelaza u viša
područja. Pripadnici ove skupine će
misliti da su jedno s nama, nikad ne
znajući istinu. Oni nikada ne smiju
saznati za tu istinu, jer će se okrenuti
protiv nas
60.Za svoj rad će biti nagrađeni
zemaljskim stvarima i velikim
naslovima, ali nikad neće postati
besmrtni i pridružiti nam se, nikad
neće primiti svjetlost i putovanje
zvijezda. Oni nikada neće doseći
više sfere. Radi ubijanja vlastite vrste
bit će im sprečen prijelaz u sfere
prosvjetljenja. Oni to nikada neće
znati
61.Istina će biti skrivena u njihovom
licu, tako blizu, da neće biti u
mogućnosti da se na to usredotoče,
dok ne bude prekasno
62.O, da, iluzija slobode će biti tako
velika, da oni nikada neće znati da
su naši robovi
63.Kada sve bude na mjestu,
stvarnost koju ćemo stvorili za njih,
će ih posjedovati. Ta stvarnost će biti
njihov zatvor. Oni će živjeti u
samoobmani
64.Kada naš cilj bude ostvaren,
početi će nova era dominacije
65.Njihovi umovi će biti okovani
njihovim uvjerenjima, uvjerenjima
koja smo mi uspostavili od
pamtivijeka
66.Ali, budu li ikada saznati da su
nama jednaki, onda ćemo izginuti.
Ovo ne smiju nikad saznati
67.Ako ikada saznaju, da nas
zajedno mogu pobijediti, oni će
stupiti u akciju
68.Oni ne smiju nikada, ikada
saznati što smo učinili, jer ako se to
dogodi, nećemo imati mjesto kamo
možemo pobjeći, jer će se lako vidjeti
tko smo, kada veo bude pao. Naše
djelovanje će otkriti tko smo i oni će
nas pohvatati i nijedna osoba nam
neće dati utočište
69.To je Tajni Savez po kojem ćemo
živjeti ostatak naših sadašnjih i
budućih života, jer ova stvarnost će
prijeći, premašiti mnoge generacije i
životne vijekove
70.Ovaj Savez je zapečaćen krvlju,
našom krvlju. Mi, oni koji jednom
dođosmo iz Raja na Zemlju
71.Nikada, ikada se ne smije
saznati da ovaj Savez postoji. On ne
smije nikad, ikad biti napisan ili da se
o njemu govori, jer ako se to dogodi,
to će izazvati svijest i otpustiti gnjev
Pra­Stvoritelja na nas i mi ćemo biti
bačeni u dubine odakle smo došli i
tamo ostati do kraja same
beskonačnosti.
Mada je tekst ujedno u nekim
vidovima neopisivo živahan, jasan i
očit, u drugim dijelovima je nedokučiv
i nelogičan. Lako se može pomisliti
da je manipulativan ili fabriciran.
Stoga neka ga cijenjeni čitatelj po
svojoj savjesti odgoneće.
Neven Primorac
19
Dan za
danom pred
kockastim
ekranom
Pijesak, iako
neplodno tlo,
može da dadne
mnogo toga
Nekoć, u vrijeme dok sam išao u osnovnu školu, omiljena emisija
zbog koje sam kasnio u školu je bila emisija Branka Kockice uz
pjesmicu i Dan za danom pred kockastim ekranom. Emisija koja je
radovala tadašnje milijune djece.
Sada isto sjedimo pred tim kockastim ekranom, pred TV
aparatom i gledamo. Gledamo cenzure, kojekakva obećanja,
gledamo kako dobro živimo dok je, u stvari, sve to samo šarena
laža. Zaboli pravedna čovjeka sve to. Kako i ne bi boljelo kada nas
netko očigledno obmanjuje usađujući nam u misli svijest o tome
kako je nama lijepo. Nama nije lijepo posebice zbog činjenice da
nas obmanjuju naši najmiliji, ljudi sa kojima smo dijelili kruh, ljudi
kojima smo davali svoje glasove na glasovanjima, ljudi koji su sada
netko i nešto.
Onomad, početkom zla zvanoga rat, dio našega življa je preko
noći postao podanikom čuvene Miloševićeve šifre 028, dio Hrvata
se odvojio smatrajući sebe sada nekim drugim narodom. Kojim? E,
to nitko ne zna! Njima je bilo bitno samo da nisu Hrvati. Mnogi iz
tadašnjeg vodstva našega naroda, naše nevelike hrvatske
zajednice, borili su se za nas i naše bolje sutra ili malo sutra.
Govorili su da su djeca naša budućnost. Mada treba shvatiti da
su djeca naša sadašnjost. Naše „jučer, danas i sutra“.
Hrvatska zajednica je demokracijskim promjenama u Srbiji
dobivala raznorazna prava pa su čak i neki naši ljudi kojima smo,
kao što rekoh, davali svoje glasove došli do visokih zvanja na
državnom nivou. Tu se zaustavilo takoreći sve. Tu smo mi
zaboravljeni i to od naših ljudi, što je posebno bolna činjenica. No
svaka bol je ustvari iskušavanje što i kako ćemo mi postupati.
Mi možemo postupiti na raznorazne načine. Jedan od njih je
bojkot kao krajnje sredstvo obrane od zla.
Zlo je što mi Hrvati nemamo maltene nikakvu potporu jer smo
zaboravljeni od strane naših „predstavnika“ koji sada sjede
namješteni u skupštinske klupe i ne razmišljajući o tome kako je
sada radniku i seljaku sa ovoga podneblja. Mi sjedimo sada kući i
čekamo da nam se vrati posao koji smo nekada radili ili da nas
netko samo potpomogne da možemo sami raditi ono što nam je
struka, te da tako ne moramo čekati milostinju.
Kada sada pomislim možda je i bolje da sam gledao u „kockasti
ekran“ i zbog toga kasnio u školu, jer gledajući sada u ovo vrijeme,
samo se mogu ražalostiti i ja i mnogi drugi gledajući našu omladinu
kako sa sveučilišnim diplomama rade kao konobari po kavanama
ili, u najgorem slučaju, sjede kući besposleni.
Stoga u našoj svijesti mora proraditi misao po pitanju mladih i
sposobnih ljudi o tome kako i na koji način im pomoći, isto kao i
onome tko cijele godine muku muči kako da obradi zemlju, to je naš
seljak, čovjek koji je nezasluženo zadnja rupa na
svirali zajedno sa našim mladim i perspektivnim
Tomislav
ljudima.
HRVATSKE NOVINE
20
Subotičko­horgoške peščara. Nepregledna polja
voćnjaka posebno lijepih tijekom proljeća, u
početku vegetacije, i u jesen kada se ubiru plodovi.
Doista impresivna slika. Međutim kada se pogleda
malo dublje pitanje je je li to sve doista toliko lijepo?
Naime, jeste lijepo za oko pogledati sve te ravno,
pod konac, zasađene voćnjake, ali mnogi ne znaju
kolika je muka voćara da plasira svoje proizvode.
Muka i to velika muka jer voćar je kupio voćku,
zasadio je, riskirao ostećenja ili čak i krađu, čekao
2 do 4 godine na prve plodove svo vrijeme
tretirajući voćku različitih kemijskim sredstvima u
cilju „zaštite“ voća. Zatim tu dolaze i rezači voća.
Ovaj posao predstavlja vrlo značajan financijski
izdatak. Tu se sada postavlja pitanje koliko je to sve
isplativo i je li išta vrjednije od zdravlja s obzirom na
to da se voćari zbog mnogobrojnih kemijskih tvari
kojima tretiraju voće itekako izlažu opasnosti da
obole od karcinoma ili nekih drugih bolesti dišnog
sustava.
U Tavankutu je u jesen 2013. godine pokrenuta
manifestacija posvećena vinu. Ljudi polako
shvaćaju da je vino mnogo zdravije i čak ima i bolji
plasman od poprskanog voća na sve zahtjevnijem
europskom tržištu. Sve više i više narod se okreće
sadnji plantažnih vinograda ali i onih po starinskom
načinu uzgoja, na čokot prizemni, sa našim
autohtonim sortama kevedinka i kadarka ili otela.
Kada malo bolje razmislimo mnogima od nas je
vrlo veliki izdatak ogrjev koji kupujemo po nimalo
niskim cijenama, a u našem pijesku gdje zaista
malo što može uspjeti bez navodnjavanja (opet
izdatak) uspijeva bagrem (drač) koji je bolji za
grijanje od bilo koje druge vrste drveta i uz pametan
odabir sorte za oko 4 do 5 godina možemo bez
ikakvog ulaganja, osim za sadnice i malo
orezivanja i u početku zaljevanja, imati drva za
sebe.
Dakle ovaj naš pijesak ili pisak, iako neplodno tlo,
može da dadne mnogo toga. Može da služi u
građevinarstvu. Bagrem i vinova loza, uz minimalna
ulaganja, daju itekako puno toga.
Kada razmislimo imamo većinu onoga sto sada
kupujemo samo moramo malo sjesti i napraviti
proračun...
I na kraju mi imamo svoja rudna
Mačković
bogatstva da toga nismo niti svjesni.
Getsemanski vrt spomen ploča Hrvatima
Djelo koje „ovjekovječiše“ braća Brankovići je djelo vrijedno
vrednovanja a ujedno i nas poziva na naše darivanje kroz ljubav
koju smo svatko na svoj način već u genima naslijedili a u korijenima
ju „šaljemo“ dalje, baš kao što i oni učiniše
Smatram shodnim upoznati
čitatelje o još jednoj važnoj činjenici
koja se dogodila ove godine u
Jeruzalemu. Pavlu, Jakovu i Antunu
Brankoviću, prošlo je 333 godine
otkako su oni od tadašnjih turskih
muslimanskih vlasnika otkupili za
kršćane sveto mjesto u Jeruzalemu
na Maslinskoj Gori. Braća su u ono
vrijeme povjerili taj dokument
franjevcima u Svetoj zemlji. Tako to
biva! A spomen ploča otkrivena je u
subotu, 29. ožujka 2014. u
jeruzalemskom Getsemanskom vrtu
a otkrili su je nadbiskup metropolit
vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i
kustod Franjevačke kustodije Svete
zemlje p. Pierbattista Pizziballa.
Svečanosti u Vrtu prethodilo je
euharistijsko slavlje u Bazilici svih
naroda, kako se naziva crkva
sagrađena na mjestu Isusove agonije
­ muke i smrtnog znoja. Misu je
predvodio kardinal Puljić u
koncelebraciji s apostolskim
nuncijem u Izraelu mons.
Giuseppeom Lazarotom, kustodom
Svete zemlje o. Pizziballom, vojnim
biskupom u BiH mons. dr. Tomom
Vukšićem, te provincijalom
Franjevačke provincije Bosne
Srebrene fra Lovrom Gavranom i
svećenicima franjevcima na službi u
Svetoj zemlji. Misnom slavlju nazočili
su i ostali svećenici koji su zajedno s
hodočasnicima iz Bosne i
Hercegovine, kao i Hrvatske tada
hodočastili u Svetu zemlju. Tom
prigodom kardinal Puljić je u svojoj
propovijedi rekao kako upravo ta
ploča govori o važnosti čuvanja
korijena, jer se na tom mjestu
osjećamo kao kod kuće i svoj na
svome.
Stoga, spomen ploču braći
Branković, na ulazu u Getsemanski
vrt, imat će priliku vidjeti i svi budući
hodočasnici, koji će u budućnosti
hodočastiti u Svetu zemlju. Na ploči
je napisan tekst na tri jezika: latinski,
hrvatski i engleski, da „Hrvati Pavao,
Antun i Jakov, kršćani iz Sarajeva,
vitezovi Svetog groba
Jeruzalemskog, godine Gospodnje
1681. kupiše Getsemanski vrt i
darovaše ga franjevcima“. Ugovor o
kupnji i predaji potpisan je 12. svibnja
1681. godine. A neposredno prije
nego je ploča otkrivena o značenju
ovoga čina govorilo je više
govornika. Svečanom činu nazočio je
i Claude Grbeša, vitez Svetog Groba
Jeruzalemskog.
Što reći na sve ovo?
Za mene, a vjerujem i za vas dragi
čitatelji, ovo je djelo milosrđa upisano
i u našim srcima, baš kao što je i na
spomen ploči, a vjerujem da će biti
upisano i u živote naših budućih
pokoljenja.
Djelo koje „ovjekovječiše“ braća
Brankovići je djelo vrijedno
vrednovanja a ujedno i nas poziva na
naše darivanje kroz ljubav koju smo
svatko na svoj način već u genima
naslijedili a u korijenima ju „šaljemo“
dalje, baš kao što i oni učiniše.
Dakle, vijest o njihovoj
velikodušnosti i ljubavi odjeknula je u
cijelom svijetu. Kustod Franjevačke
kustodije Svete zemlje o. Pierbattista
Pizziballa podsjetio je između
ostaloga da su Sarajevo i Jeruzalem
dva sestrinska grada koja su tijekom
stoljeća dijelila istu sudbinu i sličan
religijski sastav stanovništva. Bosna i
Jeruzalem bili su dio istoga
Otomanskog carstva. No, unatoč
tome Crkva im je uspjela sačuvati
kršćansko obilježje. A povezanost
između Bosne, Sarajeva i
Jeruzalema je trajna i ostaje ovdje
vrlo konkretno vidljiva.
Nakon svečanosti otkrivanja
21
spomen ploče, u ime hodočasnika
Bosne i Hercegovine, kao i Hrvatske,
kustodu, apostolskom nunciju i Crkvi
svih naroda uručene su misnice, rad
Milke Drvenkar.
I tako trajna povezanost Crkve u
Hrvata i Svete zemlje ostaje u imenu
braće Branković koji su kupili
Getsemanski vrt i povjerili ga
franjevcima.
I na kraju, koju poruku iščitavaš?
Bit ću osobna. Djelo braće
Brankovića poziv je i meni da učinim
iskorak i otisnem se na put duhovnog
traženja kako bi i moja djela jednoga
dana bila upisana ne u Jeruzalemu
nego u Srcu moga Gospodina
kojemu sam povjerovala!
A vi prijatelji?
Uz iskreni pozdrav spomenut ću
još jednu usputnu zanimljivost. Iako
nije poznato kada su prvi Hrvati
počeli hodočastiti u Svetu zemlju,
zna se da je jedan od najranijih
hodočasnika bio Nikola Tavelić u XIV.
stoljeću. Slijedio ga je fra Bonifacije
iz Dubrovnika, kustod Franjevačke
kustodije Svete zemlje, koji je
sredinom XVI. stoljeća dao obnoviti
Baziliku Isusova groba. Veći broj
hodočasnika iz Bosne primjećuje se
u XVII. stoljeću, a među njima su i
braća Brankovići.
A imena braće Branković, Hrvata iz
današnjeg Sarajeva, od sada ostaju
trajno zapisana uz Crkvu svih naroda
koju su gradile sve kršćanske nacije
svijeta prije punih 90 godina. Stoga
slijedimo put kojega nam Bog povjeri!
I otvorimo svoje živote životu!
**nastavak hodočašća kroz sv.
Zemlju**
Sestra Augustina Barišić
Klanjateljica Krvi Kristove
Hrvati Kanade
broja emigranata između 1920. i 1928. njih
21 063 dospjelo je u Kanadu. Od toga čak 10
572 tijekom 1927. i 1928. godine.
Nakon rata i izgubljene nade u povratak,
No umjesto prosperiteta, posla i zarade,
oblikuju se prva značajnija hrvatska stalna
dočekala ih je depresija, besposlica i
naselja. Osim u Vancouveru i već
beskućništvo. Čini se da je upravo takvo
spomenutim mjestima na Vancouverskom
stanje bio još jedan snažan element koji je
otoku, naselja nastaju u Winnipegu u
utjecao na čvršće okupljanje hrvatskih
Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder
useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje
Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju,
do tada neviđene društvene, kulturne i
Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South
socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale
Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu,
kuće primale su na stan ne samo rodbinu,
Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i
Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i nego i brojne besposlene samce. Ljudi su
prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo
bi se i po 40 samaca u jednom radničkom
samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio
stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju,
ni vjerski, ni društveno, ni politički, ni
gdje su u jednoj kući stanovala 42 samca, od
gospodarski organiziran i institucionaliziran.
Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici
koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi
naseobina u Wellandu i okolnim mjestima
Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina električna svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene.
Gotovo svaku večer su priređivane zabave,
energija koju je od 1905. počela proizvoditi
drame i plesovi, a sav prihod bi išao
Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima,
nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to
privukla mnoge tvorničare, a i hrvatske
doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka. vrijeme nije bilo.
Hrvatske zajednice zabilježile su u
Neki su se na poluotoku tako udomaćili da
kanadskim gradovima jači porast krajem
su počeli kupovati zemlju i razvijati svoje
dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove
manje farme, poput obitelji Pihač i Knežić iz
onih koji su radili po okolnim manjim
Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su
se na radničkim stanovima (boarding house) mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima.
To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i
počele održavati i neke zabave, pa je tu
Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim
nastao i prvi poznati tamburaški sastav u
šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni
Kanadi koji su vodili Steve Škvorić, Nikola
Baltužić, Mijo Pavešić i Silvestar Hrastović. U iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za
svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao
organizirana hrvatska naseobina; za
Wellandu.
Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata
iz okolnih rudnika zlata i sječe šuma koji
Novi val iseljavanja
pretvaraju mali gradić u „Novi Zagreb“.
Razdoblje od 1920­tih do 1935. obilježeno je i
Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u
gradnjom hrvatskih dvorana i domova u
Kanadu, no ubrzo nakon rata, čim je srpski
režim počeo gospodariti hrvatskim zemljama, Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault
Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim
počeo je novi val iseljavanja.
mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u
Kad su usto Sjedinjene Američke Države
Sudburyju započela je 23. listopada 1933.,
uvele i počele primjenjivati (1923.­24.)
da bi Dom već 14. siječnja 1934. bio svečano
ograničavajuće kvote za južnoeuropske
narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba
duboke ekonomske krize i besposlice, po
za useljenike iz bivšeg austrougarskog
carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeći sve
za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su vlastitim rukama, Hrvati su izgradili
impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo
već našli svoj kakav­takav dom u
počeo odvijati sav društveni život zajednice.
spomenutim kanadskim mjestima, počeli su
dovoditi supruge, djecu i rođake.
Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS­a
Tako na primjer Nikola Perković 1924.
godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa
Gradnju hrvatskih nacionalnih domova
sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim
diljem Kanade poduzimali su, organizirali i
drugima. Politički teror i pogoršano
vodili redom članovi novoosnovanih
gospodarsko stanje u Jugoslaviji između
ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ti
1920. i 1929. prisililo je 153 914 ljudi da se
domovi su ubrzo postali pravi hramovi
isele. Od toga je, prema službenim
podacima, pred samu depresiju iselilo preko hrvatske kulture, jezika i glazbe, te političkog,
kazališnog, društvenog i karitativnog života.
60 000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veći
Druge useljeničke etničke skupine ­ Ukrajinci,
nego svih drugih nacionalnosti zajedno.
Talijani, Finci ­ su davno prije depresije imali
Prema poznatim podacima, od ukupnog
Oblikovanje zajednica i gradnja domova
HRVATSKE NOVINE
22
svoje crkve, dvorane, društva i klubove.
Tome je pomogao svakako i pogodniji
demografski sastav.
Tako je prema popisu pučanstva 1931.
godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4
posto muškaraca, među Poljacima 64,4
posto, među Fincima 56,6 posto, među
Talijanima 56,6 posto, dok je među Hrvatima
još uvijek preko 80 posto bilo muške
populacije. Međutim, upravo politički progoni
u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom
hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića
u beogradskoj skupštini, pokrenuli su
hrvatske mase u Kanadi da se politički
organiziraju, izgrade svoje nacionalne
domove u svim većim naseljima, i tako,
usprkos nepovoljnom demografskom
sastavu, počnu stvarati naselja s obilježjima
autohtonih zajednica. Iako se nedostatak
crkava i župa svugdje osjećao, domovi su ih
donekle zamjenjivali. Obitelji su počele rasti,
nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su
od najranije dobi uključena u tamburaške i
plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene
svečanosti i slično.
Crkve i domovi su u svim useljeničkim
zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage
pojedine etničke skupine, simboli
nacionalnog identiteta, i dokaz da su
pripadnici određene skupine punopravni
građani dotičnog grada.
Tek tada su Hrvati počeli nastupati kao
samosvjesna zajednica koja se nije željela
identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih
je predstavljala i koju su doživljavali kao
strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu
pučanstva 1931. godine „europske rase“
mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a
Hrvati, strpani u „Jugo­Slavic“ i „Yugo­Slave“,
nisu ni spomenuti pod svojim imenom,
Hrvatska seljačka stranka održava 20. ožujka
1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po
brojnosti peta nacionalna skupina, hitan
sastanak na kojem je izabran poseban odbor
koji je gradonačelniku P. Fentonu trebao
podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje
zasebno. HSS­ovci su priložili popis od 236
članova HSS­ova ogranka „Ante Starčević“
kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove
organiziranosti i htijenja da ih se ne
izjednačava s „Jugoslavenima“. Jedan od
članova odbora je to obrazložio riječima:
„Budući da nas još broje pod jugoslavenskim
imenom, a neki od tih Jugoslavena članovi su
komunističke partije, mi se ne želimo ubrajati
među njih da nas kanadske vlasti onda kao
takve optužuju“.
Značajnu ulogu u povezivanju Hrvata
odigrao je „Kanadski glas“ kojeg je 15. ožujka
1929. u Winnipegu pokrenuo Petar
Stanković. Kasnije je taj list nastavio izlaziti
pod imenom „Hrvatski glas“ (glasilo HSS­a).
Fra Ljubo Krasić
Mladi Hrvati u Vojvodini,
nekada, sada i možda sutra
iznijetoj disertaciji.
Kako mladi Hrvati u Vojvodini danas
organiziraju svoj život i prilagođavaju se
Svakodnevno nam naši roditelji i stariji
svojim vršnjacima drugih narodnosti,
govore kako je baš ta njihova mladost,
postoji li još uvijek među narodima ta
baš to vrijeme njihovog sazrijevanja,
čuvena vojvođanska tolerancija ili su se
tjeranje gusaka štapom po prašnjavome
javile druge alternative? Kroz cijelu
seoskom šoru bilo daleko ljepše i
povijest Vojvodine postojale su udruge
humanije od ovog danas kako mladi žive. različitog karaktera koje su okupljale i
Seoska idila nekadašnjeg života, danas
poticale djelovanje Hrvata u Vojvodini.
većini nezamisliva kao ideal življenja.
Danas te udruge diljem Vojvodine djeluju
Život bez struje, pravljenje kruha svojim
sa prefiksom kulturne organizacije.
rukama, seoska okupljanja mladih
Gotovo sve udruge podijeljene su u
prošlog doba objasnit će nam i
sekcije, svaka ima horsku, pjesničku,
opravdavati socijalizacijom mladih tog
folklornu, kazališnu, književnu, a one
vremena. Svakom čovjeku je svoje
razvijenije i aktivnije čak i sportsku
vrijeme uvijek najljepše i bolje od bilo kog (naravno samo nogometnu). Nudi se
drugog nebitno iz koje epohe bilo.
mladim Hrvatima niz aktivnosti pod
Kretanjem svijeta i napretka danas
uvjetom da imaju neki od traženih
slanjem mailova, SMS­ova i međusobnim talenata, a za one koji ne znaju pjevati i
lajkanjem fotografija mi smo taj čin
glumiti postoji opcija političkog
društvene socijalizacije ispunili u par
angažiranja gdje se do beskraja mogu
minuta iz svoje sobe još uvijek krmeljivi i žaliti na svoj položaj i odnos matične
neočešljani bez višesatnih priprema
države prema njima i kriviti ih što se i
odjeće, šlingeraja, te čekanja ispred
njihovi stihovi nisu našli u kakvom
crkve kraj mise i višekilometarskih
godišnjem izdanju pučanske lirike.
štrapacirunga da bi međusobno
Promatrajući sve ove aktivnosti i
prodivanili koju riječ. Nakon tolikih
mogućnosti date svakom mladom Hrvatu
prijeđenih kilometara i divana ipak je
u Vojvodini možemo se ponositi tim
dosta stvari ostalo nedorečeno. Ako je
sklopom talenata kojim je ova mladež
prošlost bila toliko lijepa i dobra zašto je
nadahnuta, svim tim pobjedama lokalnog
sadašnjost ovako ruinirana, a budućnost karaktera, a nerijetko i međusobnog
mračna?!
samoodlikovanja. Ukoliko bi član kulturno
umjetničkog društva htio prezentirati svoj
Patriotizam na baterije
talent južnije od Subotice za taj pothvat bi
mu ipak trebao kakav pancir ispod
Već je jasan trend smanjenja i
narodne nošnje ako taj događaj nije u
nestajanja hrvatske zajednice u
zatvorenom prostoru za koji se sazna tri
Vojvodini, što slabim priraštajem, a što
dana poslije da je održan. Unatoč što na
zbog političkog progona, asimilacije i
prvi pogled sve vrvi od mladih obično se
migracije. Što je točno razlog bježanja
njihovo mišljenje i ne čuje često,
Hrvata i asimilacije u drugu narodnost?
najglasnije su već formirane osobe,
Jesu li ti famozni ekonomski razlozi?
osobe u zrelijim godinama koji žele nešto
Opće politički, kada vam i sam
promijeniti dok ovi mladi tancuju u nekoj
predsjednik republike kaže kako se
mjesnoj zajednici ili domu, i onih kojima
ubuduće trebate deklarirati i tko ste u
vrištanje po medijima za ostvarivanje
stvari i kome pripadate a da to do sada
prava predstavlja hobi.
niste ni znali? Ili lokalne politike kada ti
Zašto mladog, zdravog i nadasve
neki novodošli đilkoš, obično na nekoj
talentiranog ne interesira aktivnije
maloj državnoj funkciji (na koju je
sudjelovanje u unaprjeđenju svoje
postavljen zbog toga što je ugrožen),
zajednice? Možda zato što nema volje ni
objasni zašto ti nije mjesto ovdje, jer su
snage boriti se i gurati sa starom „elitom“
tvoji otjerali njega, i još obično nekoliko
koja ipak najbolje radi svoj posao i koja
budalaština o svetim zemljama kao prilog mlade uvjerava da ovdje ipak dobro žive i
23
kako je status Hrvata zadovoljavajuću
(samo nije jasno je li „zadovoljavajuće“ to
ako je elita od pet ljudi koji vise o
državnoj sisi zadovoljna, a onih ostalih
četrdeset tisuća nitko i ne pita). Možda
kad se izigra i shvati da je Hrvatska dosta
šira od dva salaša u Bačkoj, dobije
stipendiju i ode u maticu, jer mu onda u
Hrvatskoj isto dođe bio zadovoljan ili ne,
nitko više i ne ferma. Izgleda je
bezbolnije biti i u nezavidnom položaju u
Hrvatskoj nego da ti u Vojvodini neka
baba govori kako je tebi ipak ovdje
dobro, a da to sam i ne znaš jer joj u
nekom njezinom uvrnutom univerzumu
ipak i trebaš kao podatak i broj da bi
nastavila ne raditi za dvije plaće, jer
Bože, pa kako će braniti interese Hrvata
ako ta interesna grupa ode sva za
Hrvatsku ?! Naravno i nakon svakog
prebrojavanja, kad svi tjedan dana žive u
šoku kako smo se uspjeli za nekoliko
godina toliko oduzeti, ta frapantna elitna
baba će suze liti kako su mladi otišli
trbuhom za kruhom iz svoje kuće šuteći
kako im je baš ona elitno taj kruh i otela
iz ruku sve lupajući po prstima!
Nisu svi obdareni, dovoljno inteligentni i
dovoljno sretni okrenuti se i pobjeći od te
hrvatske elitne dogme u Vojvodini. Što će
čovjek, običan čovjek koji već galopira od
svoje mladosti uraditi? Živjeti i dalje u toj
svojoj „tolerantnoj“ Vojvodini? Vjerojatno
će sa svojim srpskim susjedom piti pivo
pred seoskom oronulom trgovinom i
divaniti o toleranciji u Vojvodini i kako se
tu uvijek susjed poštivao i volio. Kako je
tu uvijek postojao suživot i razumijevanje
unatoč tome što su malo jedni druge
bacali u Dunav, pa onda imali delux
logore za švapske susjede, te podjela
lunch paketa serije „sendvič devedesete“
Hrvatima. Pored svih povijesnih činjenica
moglo bi se pomisliti da se netko baš
morbidno zabavljao kada je sve narode
spojio u Vojvodini gdje i dalje ljudi vjeruju
da žive u nekoj dobrosusjedskoj
mazohističkoj ljubavi.
Možda se najbolje isključiti od svih
izvora političko društvenih informatora,
jer jeftinije su nekoliko tura pića pred
dućanom od liječenja post efekata
nacionalnog informiranja.
Mihael Ilić
Download

Hrvatske novine – br. 12 - Hrvatska Nezavisna Lista