KULTURA-POVIJES T-ZNANOS T-DRUŠ TVO
COBISS.SR-ID
28031 3351
HRVATS KE NOVINE
broj 1 0
S v i b an j 2 0 1 4 .
SRIJEMSKA
MUČENICA
Ljubica Kolarić-Dumić
LUSTRACIJA
Ivan Tumbas
Nacionalizam hej,
zašta to?
Kukujevci
ISSN 2334-821 6
Mladen Šimić
Žagor iz opaklije
Svibanj 2014.
IMPRESIUM
Osnivač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Izdavač:
Udruga Hrvatska nezavisna lista
Uredništvo:
Ivan Stipić, Stipan Vojnić, Donko
Balažević,
Mirko Vidić, Šime Peić Tukuljac
Uredničko vijeće:
Ivan Tumbas
Dipl ing Marijeta Belosevac
Zlatko Ifković
Lektor: Ruža Alaga
Katarina Firanj (rođena Pletikosić), rođena je 16. listopada 1950. godine na
salašu na Čatalinskom putu, naselja Nenadić blizu Sombora. Umirovljenica je.
Majka je dvoje djece i baka šestero unučadi. Osnovno obrazovanje započinje u
nenadićkoj školi „Batinski borci“ a okončava ga u Somboru u školi „Dvadeset
prvi oktobar“. Iako odlična učenica po volji roditelja ostaje na salašu i knjige
zamjenjuje motikom i srpom.
Dar za pisanje ispoljen je još u danima djetinjstva i tome je privržena cijeli
život. U tome nikada nije posustala i tako su najprije nastale dječje pjesme i
priče, a potom i pjesme o ljubavi, kao i igrokazi od kojih su neki bili i
izvođeni. Desetljećima pisane pjesme ostale su na tavanu starog rodnog salaša
i sa njim vremenom i - nestale. Zauvijek!
Kao članica folklorne sekcije Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva
„Vladimir Nazor“ u Somboru često na priredbama čita svoja literarna
ostvarenja što nailazi na veoma lijep prijem među ljubiteljima lijepe pisane
riječi.
Na stranicama publikacije „Somborske žetvene svečanosti“ 1996. godine
prvi put objavljuje svoju prozu i stihove. Od 2003. godine pjesme su joj
zastupljene u jedanaest izdanja zbornika „Lira naiva“ u Subotici, na
stranicama kalendara „Subotička Danica“, u katoličkom listu „Zvonik“,
„Odbljesci kruga“ i „Raspleteni snovi“ (Rešetari, Hrvatska), te u listu
„Miroljub“ HKUD „Vladimir Nazor“.
„Žagor iz opaklije“ je njena prva knjiga.
Tisak:
Visions 24, Subotica
Za sadržinu članaka odgovara
autor.
Članak sa ličnim stavom odražava
stajalište autora.
Svi autorski tekstovi podliježu
zakonu o zaštiti autorskih prava
Republike Srbije i međunarodnom
zakonu zaštite autorskih prava.
Hrvatske novine izlaze jednom
mjesečno.
Hrvatske novine su glasilo Udruge.
Sadržaj
Kontakt:
[email protected]
Hrvatska nezavisna lista
web: www.hnl.org.rs
email:
[email protected]
Telefon: 060/562-7570
24000 Subotica Ivana Sarića 85
Facebook:
https://www.facebook.com/pages/Hrvatskanezavisnalista/269537643207761 ?fref=ts
325-95007000311 88-42, OTPBanka,
Novi Sad
Broj računa i naziv banke
/IBAN i SWIFT
RS 353259601 700051 76289,
OTP Banka
Srbija AD NOVI SAD,
EUR 3259601 700051 76289
SWIFT CODE>COBADEFF, SWIFT
CODE>OTPVRS22
Strana 9.
Istina j e naše naj j ače oružj e
Strana 1 2.
Vječnost u suzama starca koji je pao
Strana 1 4.
Osam ’armonikaša s’ Petrovaradina
Strana 1 7.
Intervju : Zlatko Gregov-kandidat Obiteljske
stranke za Europski parlament
Uvodnik
Upišite se u poseban
popis birača hrvatske
nacionalne manjine
Iz tiske je izišao i deseti broj
mjesečnika Hrvatske novine bez
potpore hrvatskih institucija u Srbiji.
Neki od dužnosnika i političke elite iz
hrvatske zajednice se nije zadovoljio
uskraćivanjem financijske potpore
već po natječajima na kojem
sudjelujemo glasuju protiv toga da
dobijemo sredstva. Molimo sve one
koji su u mogućnosti da nam
pomognu.
Zašto nije srazmjerno podijeljen
novac iz proračuna HNV-a na četiri
oblasti?
Mediji na hrvatskom opstaju
zahvaljući ustrajnosti „malog“
čovjeka, ako se uopće može govoriti
da Hrvati u Srbiji imaju medije, kada
se svodi na jedan tjednik, dva
mjesečnika i jedan tromjesečnik, koji
redovito izlaze, i jedan mjesečnik koji
zbog financijskih poteškoća izlazi sa
kašnjenjem ili kao dvobroj. Iz gore
navedenog trebamo izostaviti tjednik
„Hrvatska riječ“ koji iz proračuna AP
Vojvodine dobiva 38 000 000,00
dinara (trideset osam milijuna). Nije
upitno da „Hrvatska riječ“ svojim
tjednim izvještavanjem o radu
hrvatskih institucija i udruga treba
nastaviti sa tim sadržajima i da treba
dobivati sredstva. Nemamo nijednu
radio postaju (na jednoj radio postaji
se emitira svakodnevno tri sata
programa na hrvatskom jeziku, a na
drugoj dva sata tjedno).
Ne treba da nas iznenađuje
činjenica da nemamo više medija na
hrvatskom jeziku s obzirom na to da
dobivaju svega 2,58 % iz proračuna
HNV-a (350 000,00 i slovima tristo
pedeset tisuća dinara) kao jedna od
četiri osnovne oblasti u nadležnosti
HNV-a. Proračun HNV-a je 1 8 000
000,00 dinara (osamnaest milijuna).
Zašto nije srazmjerno podijeljen
novac iz proračuna HNV-a na četiri
oblasti?
Ekonomsku krizu ne trebaju
podnositi samo udruge već i
dužnosnici.
Nikada hrvatske institucije nisu
dobivale više novca. Problem je što
najjača stranka Hrvata u Srbiji zlorabi
hrvatske institucije i novac iz
njihovog proračuna da bi svojim
kadrovima isplaćivala redovite
honorare, plaće. Svjedočimo da se
za jednog djelatnika izdvaja blizu
milijun i petsto tisuća dinara iz
proračuna HNV-a godišnje, za
njegovu plaću i doprinose, a da on u
isto vrijeme zlorabi svoju funkiciju u
političkoj izbornoj promidžbi najjače
političke stranke u Hrvata u Srbiji.
Izborni rezultat nam je svima poznat,
kao i njegova kreativnost u
djelovanju protiv onih pojedinaca i
udruga koji nisu pod šapom najjače
hrvatske stranke.
Ostali plaćeni dužnosnici dobivaju
honorar od deset tisuća dinara
mjesečno. Treba imati u vidu da su
dva stalno zaposlena djelatnika u
HNV-u, što nije neupitno da je
potrebno za funkcioniranje Hrvatskog
nacionalnog vijeća. Međutim
gospodarsku i ekonomsku krizu ne
trebaju podnositi samo udruge već i
dužnosnici.
Kakvo nam je informiranje takvi su
nam i izborni rezultati i rezultati
popisa stanovništva kao i upisa u
poseban birački popis. Krajnje je
vrijeme da dođe do promjena u
načinu i financiranju informiranja.
Aktivno sudjeluju u izborima za novi
saziv Hrvatskog nacionalnog vijeća
6. lipnja će biti četiri godine od
kako je u svečanoj vijećnici subotičke
Gradske kuće, održana elektorska
skupština za ovaj saziv Hrvatskog
nacionalnog vijeća u kojem su većinu
imali vijećnici s liste Hrvatska lista
-DSHV i hrvatske udruge, te će u
3
narednom periodu pripadnici
hrvatske zajednice koji su upisani u
poseban popis birača imati prigodu
ocijeniti jesu li ispunili svoje
promidžbeno obećanje da će
dosljedno provoditi manjinska prava
zajamčena Zakonom o nacionalnim
vijećima, međudržavnim
sporazumom između Republike
Hrvatske i Republike Srbije o zaštiti
manjina, kao i drugim multilaterarnim
sporazumima kojima je pristupila
Republika Srbija.
Pozivam sve iz hrvatske zajednice
na zajedničku promidžbu radi upisa u
poseban popis birača hrvatske
nacionalne manjine. Upis u poseban
popis birača za hrvatsku nacionalnu
manjinu je preduvjet da bi se izbori
za Hrvatsko nacionalno vijeće održali
po neposrednom sustavu. Nadamo
se da od svih izbora koji će se
održati za izbore za nacionalna
vijeća, da ono za izbor novog saziva
Hrvatskog nacionalnog vijeće neće
biti jedino po elektorskom sustavu.
Molimo one pripadnike hrvatske
zajednice koji se nisu upisali u
posebni popis birača hrvatske
nacionalne manjine da to urade jer
na taj način stječu pravo da na
izborima za novi saziv Hrvatskog
nacionalnog vijeća budu birani i da
glasuju.
Upisati se možete u općinskim i
gradskim uredima. Nakon upisa u
poseban popis birača hrvatske
nacionalne manjine ured vam je
dužan poslati rješenje o upisu u
poseban popis birača hrvatske
nacionalne manjine.
Apeliram na udruge sa hrvatskom
nacionalnom odrednicom da se
angažiraju oko upisa u poseban
birački spisak hrvatske nacionalne
manjine, da aktivno sudjeluju u
izborima za novi saziv Hrvatskog
nacionalnog vijeća.
Zlatko Ifković
Sveta Zemlja – Betlehem
mjesto gdje je Nebo dodirnulo zemlju
Poštovani čitatelju!
Evo nas ponovno i
zajedno na još
jednom prekrasnom
proputovanju po
Svetoj Zemlji.
Krenimo zajedno i
putujmo po
Betlehemu. Dakle,
nakon prospavane noći i doručka krenuli
smo u posjet Bazilici Rođenja sa špiljom
rođenja Isusova, špiljom u kojoj je živio
sv. Jeronim i posjet župnoj crkvi sv.
Katarine, špilji mlijeka i pastirskom polju.
Nakon Svete mise i ručka i odlazak u EIN
KARIM – mjesto rođenja sv. Ivana
Krstitelja, te u Marijin izvor, Crkva
Pohođenja Marijina Elizabeti (mjesto
Marijina hvalospjeva „Veliča“). EMAUS,
mjesto Kleofine kuće. A kako bismo išli
dalje, mjesto ima tumačenje, što zapravo
znači riječ Betlehem? Ta riječ znači dom
kruha. A ranije su ga zvali i Efrata, što
znači plodan.
Betlehem je grad na području
Palestinske samouprave s oko 35.000
stanovnika. Nalazi se deset kilometara
južno od Jeruzalema. U njemu živi jedna
od najstarijih kršćanskih zajednica na
svijetu, koja zbog iseljavanja danas ima
sve manje članova. Prema vjerovanju, tu
je rođen i David koji je okrunjen za kralja
Izraela. A i mi sami znamo da povijest
nije učiteljica života za one koji žele
vladati, za one koji povijest žele sebi
prigrabiti, sebe povijesti nametnuti, jer za
takve postoji samo jedan povoljan
povijesni ishod. Dakle, oni žele vladati,
što nam govore i mnoga povijesna
svjedočenja.
Vlast se dakle želi, na bilo koji način
domoći vlasti. Dakle, suprotno od onoga
koji želi služiti.
Onaj koji služi, je učitelj života, a
učiteljica života je i onima koji ljube, jer
oni uče kroz svaki dodir. Oni uče od
ljubavi nakupljene tijekom vjekova, od
ljubavi koju mnoge vode ne mogu ugasiti
niti je rijeke potopiti.
No, mi ćemo dragi čitatelji vlast predati
onima koji to žele, a mi polagano idemo
put Betlehema. Svjedoci smo i sami kako
i u našim krugovima često čujemo riječ
Betlehem. Ona nas asocira i zasigurno
odmah pomislimo na Božić ili jaslice. No,
i to nije bez razloga, jer znamo da je
Betlehem i rodno mjesto Isusa Krista.
Betlehem je kolijevka otajstva i vječne
ljubavi. Na tom mjestu je započeo spas
svijeta. Odatle je započela Radosna
vijest «ad gentes» – svim narodima.
Rođenje jednog djeteta prije 2.000 i više
godina promijenilo je zauvijek sudbinu
čovječanstva ispunjavajući tako davna
HRVATSKE NOVINE
proročanstva te započinjući novi tijek
povijesti. I uistinu, takvoj povijesti nijedna
smrt nauditi neće i ne može. Ali mi
pratimo daljnji tijek našega puta kroz
Betlehem. Stoga, prođimo cestu koja je
povezivala Betlehem i Jeruzalem. Još
uvijek je ta cesta zatvorena i nije ju lako
proći jer su stroge izraelske kontrole.
Cestu presijeca novoizgrađeni zid kojim
se, kako Izrael kaže, štiti od upada
terorista, pljačkaša i otmičara. Tako i mi
prođosmo provjere na ulazu u Zapadnu
obalu te smo ostavili masivni zid iza
sebe. A ilegalni zid koji Izrael gradi
istovremeno s mrežom cesta, kojima je
Palestincima zabranjeno kretanje, u
potpunosti izoliraju urbani Betlehem i
odvajaju ga od njegovog poljoprivrednog
zemljišta i vodenih resursa.
Osim židovskim ilegalnim naseljima i
zidom, Betlehem je okružen i cestama
kojima se smiju kretati samo Izraelci.
One povezuju izraelska naselja
međusobno i s Izraelom te uvelike
otežavaju Palestincima i najkraće
putovanje od samo nekoliko kilometara.
Kako se spomenuta naselja i ceste samo
za Izraelce, sve je više područja
zabranjenih za Palestince.
A kada smo napokon nakon duge šetnje
došli na naše odredište - Betlehem,
ispred bazilike Rođenja Isusova
razmatrali smo povijest ovoga grada.
Ona je ujedno i povijest spasenja
ljudskog roda, što znači da je Biblijski
Betlehem bio područje s mnogo spilja.
Obično bi se određena prirodna spilja
prilagođavala životu te su se u nju
najprije smještale životinje. Zato su u tim
pećinama bile prisutne jasle. A uz spilju
se nadograđivao prostor u kojemu su
obitavali ljudi. I upravo je to bio i život
Marije i Josipa. Marija, zajedno s
Josipom, povukla se u spilju gdje je rodila
Isusa te ga položila u jasle koje su bile
najprikladnije mjesto u tom trenutku.
Stoga, kršćani s ovih prostora su vrlo
rano počeli častiti i pokazivati točno
određenu spilju koja je prihvatila
novorođenoga Spasitelja. Nažalost, u
drugom stoljeću rimski car Hadrijan je
nastojao izbrisati taj spomen pretvarajući
ovaj prostor u mjesto poganskoga kulta.
A car Konstantin i njegova majka Helena
325. Naredili su izgradnju velike bazilike
na mjestu Isusovog rođenja, tako je nad
spiljom izniknulo monumentalno
osmerokutno zdanje.
Dakle, sada sigurno znamo da se u
Betlehemu rodio Isus. U tome je
proroštvo Betlehema, proroštvo koje
prožima sve vjekove; Bog dolazi biti
čovjek s čovjekom. Dolazi malen, u
punini ljudske krhkosti i nezaštićenosti,
4
sa svom božanskom požrtvovnošću,
osobno posvjedočiti smisao ljudske
povijesti, postati dio nje. To je Božji govor
čovjeku, Božje slušanje čovjeka. U tome
je mudrost ljubavi, mudrost služenja.
Mudrost koja ostaje nedostupna onima
koji su zaokupljeni svojim vlastohlepljem,
svojom ohološću i svojom
samodostatnosti.
Tako, smo pohodili i crkve sv. Katarine
koju su franjevci izgradili 1 882. nad
prethodnom srednjovjekovnom crkvom,
čiji je lijepi trijem još uvijek sačuvan. Ona
je ishodište svagdašnje procesije prema
spilji gdje je Isus rođen. Također smo
pohodili i tzv. Mliječnu spilju. To je
franjevačka kapela 300 - tinjak metara
udaljena od mjesta rođenja podignuta na
spilji u kojoj se zadržala Sveta obitelj
tijekom svoga bijega u Egipat. Vjeruje se
kako je kaplja Marijinog mlijeka pala na
pod dok je dojila malog Isusa, te je
kamen od toga pobijelio. Ovdje majke
dolaze i čine zavjete za svoju djecu.
U neposrednoj blizini spilje rođenja Krista
smjestio i sv. Jeronim kako bi se posvetio
proučavanju Biblije i njezinim prijevodom
na latinski. Taj prijevod pod imenom
Vulgata postao je službenim tekstom
Crkve na Zapadu. Mali prostor
srednjovjekovnog oblika nazvan je ćelija
sv. Jeronima i prema predaji, u njoj je sv.
Jeronim preveo cjelokupnu Bibliju s
hebrejskoga.
Oko tri kilometra od središta Betlehema
kršćanska predaja, potpomognuta
iskapanjima arheologa, otkriva kako se
pronalazi Pastirsko polje.
Pastiri su inače u židovskom narodu bili
ljudi nižeg ranga jer su slijedili i išli za
potrebama životinja, umjesto da žive
sređeni život židovskoga zakona. I sam
je David bio pastir i to manje-više na
području Pastirskih poljana. Tu su pastiri
čuvali svoja stada one noći kad se Isus
rodio!
U V. st. sagrađena je na tom mjestu
crkva u spomen pastira, samostan i
nekoliko zgrada.
A vrhunac našeg posjeta Betlehemu je
bila sv. misa koju smo zajedno slavili i
zahvaljivali Gospodinu koji nas je pozvao
na ovo hodočašće da kroz suze
radosnice posvjedočimo kako je Bog
silan i velik. Da Bog je Velik. Stoga
zazivam blagoslov Oca, Sina i Duha
Svetoga, na sve vas koji sada čitate i dok
zajedno hodočastimo stopama Isusa iz
Nazareta. A u Nazaretu je uvijek Božić.
Stoga neka Božić uvijek traje i u vašim
dušama, obiteljima i životima.
Sestra Augustina Barišić
Klanjateljica Krvi Kristove
Vječnost u suzama
starca koji je pao
Naša misao ne može dokučiti Vječnost, pa je onda sklona držati se
s v o j e l o g i k e , ž i v j e t i p re t v a ra j u ć i s e k a o d a Vj e č n o s t i n e m a i d a j e s a m o
i l u z i j a . A n i j e ! D a n a s sa m j u o p e t v i d i o !
On je samo pao. Teškim je
riječima ponavljao – jao. Potrčao
sam da mu pomognem. Nikad mi
nije bilo teško dosad kad bih vidio
krv. Danas jest. Liptala je iz nosa.
Dotrčala je i jedna žena. Pomogli
smo mu da si sjedne. Jednom je
rukom bio oslonjen na asfalt u
drugoj je još držao štap. Grčevito.
Došao je do nas i vozač
autobusa, pozvao je hitnu. Preko
puta kafić, puna terasa ljudi –
gledaju, ali se ne miču. Nije za
osudu. Nitko ne voli nesreće, ne
voli patnju, ne voli krv. Prilaze još
dva muškarca. Vodimo ga na
obližnju klupu. Dolazi ubrzo i
hitna. Pitaju ga jel se čega sjeća?
Odgovara da ne, i plače. Kao
malo dijete. Taj starac koji me
nekako licem podsjeća na mog
pokojnog tatu. Takav sam plač
znao vidjeti na njegovom licu.
Nekoliko puta kad mu je bilo
izrazito teško te je mislio da će
umrijeti. Pitam bolničarku trebam
li još ostati i na njezin odgovor da
ne trebam, bježim s mjesta
događaja. Stvarno mi je bilo
mučno. U meni pomiješani
osjećaji, tisuće pitanja, a svima
isti nazivnik – smrt. Molim u sebi
za svog tatu i žurim zaokupiti se
poslom. Odrađujem posao i
sjedam pisati kolumnu. Pitanja još
stoje, a svima isti nazivnik – smrt.
Ta naša grozna sestrica o kojoj ne
volimo razmišljati, a susret s
kojom znamo da će se jednom
morati dogoditi. Kako će to biti?
Hoću li biti starac ili se možda
sretnemo prije? Ne znam. Bog,
vjerujem to čvrsto, drži naše dane
kao najdragocjenije blago na
svom dlanu. Da, najdragocjenije,
jer može li Otac ne voljeti svoje
dijete? Može li ne patiti s njime?
Postavljam si pitanje imaju li
smisla bitke koje vodim, koje sam
vodio i ne bih li možda morao
neke stvari korigirati u svom
životu? Možda da ubuduće biram
bitke, ne koje mogu dobiti, nego
koje imaju smisla? One, nakon
kojih ću, bez obzira bio poražen ili
pobjednik, uspravna čela
zagledati se u svoje lice u
ogledalu, i u svojim očima vidjeti
mir? Da, te bitke treba birati, a
kloniti se svega što nema
vrijednost, što je besmisleno u
utrci s vremenom koje ljudsko
postojanje u ovoj zemaljskoj
stvarnosti uokviruje u odgovor na
jedno jednostavno pitanje zašto? Zvoni telefon. Čujem
majčin glas. Baš me obradovala.
Kao da je znala da joj se dijete
muči s teškim pitanjima. Da,
majke znaju. One osjećaju.
Otkucaji djetetova srca koje se
stapalo u simfoniju života s
otkucajima njezina srca, ne kidaju
se. Nadilaze zapreke prostora i
vremena. Ta čudesna tajna života
ne može se opisati, ostaje
izazivati ljudski um, ostaje kao
zadnja brana pred napadima
sebičnosti pod kojom je čovjek
kadar pogaziti i pohuliti na sve što
je sveto i vrijedno. Iako, ponekad
se dogodi da i tu prepreku čovjek
opsjednut moćju pregazi kao da
se radi o nećem beznačajnom. A
možda baš zato, iz prezira prema
životu i Onome tko je rekao da
bude. Jer kako shvatiti industriju
smrti koja danas vlada svijetom?
Kako shvatiti tolike klinike za
ubijanje najnevinijih – onih čije
5
srce još tka zajedničku simfoniju
života s majčinim i pod majčinim
srcem? Kako shvatiti tu
bezdušnost kojom oni koji su se
zakleli da će braniti život pod
svaku cijenu, doktori, trgaju dio
po dio malenog ljudskog bića, ili
ga nastoje uništiti kiselinom u
majčinoj utrobi? Kako shvatiti taj
sotonski smrad koji šire tzv.
„filantropi“ koji su svoje bogatstvo
stekli na patnji malenih kroz
bezdušno iskorištavanje radnika,
kroz kriminal, prevaru i zločin, a
koji danas te iste Judine, krvave,
sotoni posvećene novce troše ne
bi li mu prinosili žrtve kroz
poticanje i financiranje ubijanja
najnevinijih? Nemoguće je to
shvatiti. Kao ni naš muk kojim
sudjelujemo u tome svaki put kad
na izborima dajemo glas
političarima koji se zalažu za
ubijanje nerođenih ili onima koji,
iako su mogli zaustaviti to
bezumlje, nisu iz čiste sebičnosti i
brige za svoj položaj dokinuli taj
zločinački zakon još iz bivše
totalitarne države. Smrt. Naša
sestrice smrti, ponekad ti se čak i
radujem kad suočen s patnjom ne
znam naći odgovor na tvoj
smisao. Znam da je pogrešno što
te poistovjećujem s pravdom, jer
ti ne izričeš konačan sud, samo
prozivaš i opominješ, no takvi
smo mi ljudi. Naša misao ne
može dokučiti Vječnost, pa je
onda sklona držati se svoje
logike, živjeti pretvarajući se kao
da Vječnosti nema i da je samo
iluzija. A nije! Danas sam ju opet
vidio! U suzama starca koji je
pao.
Zvonko Franc
SRIJEMSKA
MUČENICA
Patnje i progoni Hrvata Vojvodine, osobito iz Srijema, vrijednog
i ponosnog naroda, koji je stoljećima mirno živio na svojoj
bogatoj zemlji, a na početku trećeg milenija istjeran iz zavičaja,
ne mogu se opisati riječima, jer ne postoje rječnici u koje stane
ljudska bol, iskrvavljeno srce, iščupan korijen iz zemlje
Voljela je svoj zavičaj i svoje
Kukujevce ljubavlju koju poznaju
samo oni koji ustraju u toj ljubavi
ne mareći, ako zatreba, koliku će
žrtvu podnijeti. A tko tako ljubi,
zauvijek ostaje vjeran, dosljedan,
nepokolebljiv i u najtežim i
najopasnijim vremenima. Za
takvu ljubav ne postoje dva puta,
nema zbunjujućeg raskrižja na
kojemu se svatko pita kamo da
krene, koja je strana prava. Za
takvu se ljubav uspravno stoji i
kad zemlja podrhtava, kad oluje
bjesne, a gromovi tutnje. Tu
ljubav poznaju stijene, kameni
simboli neuništivosti koje se,
udarane vjetrovima, uzdižu u
visine. Tako oduvijek i zauvijek
čudesnom ljepotom i
neuništivošću opominju nas ljude.
Kad munje zaparaju nebo i
zapušu vjetrovi, kad se nešto u
samom čovjeku izokrene pa
postane nečovjek, a zlo zavlada –
neka nam one, stijene budu uzori!
Da ostanemo čvrsti, da nas ne
sruše ni najjače oluje, da nas ne
uplaši ni nacrnja noć, da u strahu
pred opasnostima ne
pobjegnemo kao kukavice. Ali
čovjek nije kamena stijena, a
strah je česti saveznik u borbi za
život. Zato ne tražimo krivnju i
kukavičluk onih koji pobjegnu u
strahu pred smrću, ali se
neizmjerno zahvaljujući – divimo
ljudima koji do samoga kraja
ostanu kao stijene.
Agica je bila takva. Uspravna,
neustrašiva, čvrsta kao stijena.
Do tužnoga kraja suviše rano,
zločinačkom rukom u crnini noći,
prekinutoga života. Umrla je u
neizrecivim mukama, neopisivim
načinom masakriranja suludoga
uma. A mi se godinama pitamo
kako se može, kako se smije
HRVATSKE NOVINE
šutjeti o Mučenici Agici? U
ljudskoj se boli pitamo: Kako je
njezna majka izdržala nad
otvorenom škrinjom? Kako ju je
gledala onako izmasakriranu?
Kako nije i ona umrla toga
strašnog dana? Što je osjećao
Agicin sin gledajući mrtvu majku?
I pitamo se: Zbog čega tolika
šutnja o tako stravičnom zločinu?
Pišu se knjige, snimaju filmovi,
rade kazališne predstave o
žrtvama. Je li moguće da se sina
naše Agice ne smatra žrtvom? U
jednoj noći zločinci su mu ubili i
oca i majku. A on ih je, poput
druge djece, još dugo, itekako
dugo trebao! Ili su hrvatske žrtve
od manje važnosti?
O tihom, dugogodišnjem
iseljavanju Hrvata iz Vojvodine od
1 91 8. godine do danas, posebice
o prisilnom protjerivanju iz
Srijema tijekom Domovinskog
rata, nemamo točnih podataka. Iz
dobro poznatih razloga u prošloj
zajedničkoj državi mnogi se nisu
izjašnjavali svojim nacionalnim
imenom. Na školovanje i traženje
posla odlaze u Hrvatsku, što
osobito dolazi do izražaja nakon
završetka drugoga svjetskog rata.
Seljacima je oduzeta zemlja te u
doslovnom smislu nisu imali od
čega živjeti. Da bi se spasili
bijede i olakšali život, mladi
masovno napuštaju selo. Roditelji
su im proglašeni kulacima i
državnim neprijateljima, te su kao
takvi i oni mučeni i ponižavani na
razne načine, a gdje god bi se
pojavili, bili su drugoga reda.
Početkom devedesetih godina
nastavlja se napuštanje zavičaja,
ali ne tiho i pojedinačno.
Iseljavaju se čitave obitelji,
dijelovi naselja. Progon je žestok i
bez milosti. Počinje neizdrživo,
6
danonoćno zastrašivanje i
mučenje ljudi posebice mladih,
sposobnih za vojsku i odlazak na
ratište. Sada nisu proglašavani
samo neprijateljima, nego im se
prijetilo – ukoliko se ne isele – da
će ih sve poubijati. Pošten i od
straha izbezumljen narod u
početku nije vjerovao da je takva
suluda ideja o iseljavanju
stanovništva zbog svoje
nacionalnosti – u nečijoj
zločinačkoj glavi uopće mogla biti
zamišljena, a kamoli ostvarena.
Takav zločin prema jednom
narodu, o kojemu se tajno
šaputalo i sve glasnije javno
govorilo, činio se kao strašan i
nemoguć san, nakon kojega se
izlomljen čovjek u nevjerici budi i
pita je li sve samo sanjao ili mu
se to stvarno događa.
A noći su postale zastrašujuće.
Crne su se sjene šuljale ispod
prozora, prijeteće poruke stizale
bez adrese i poštanskoga broja.
Sve se odvijalo u crnini tame, i oči
u oči sa zakrvavljenim pogledom.
Mučenja i udarci po tijelu,
pogrdna imena naciji i uvrede
duše, upozorenja i prijetnje smrću
– ranjavalo je nevinu mladost,
punu ljubavi i snova o životu. Ne
o smrti! O životu su sanjali svoj
mladenački san! Istjerati potpuno
nevine ljude sa stoljetnih ognjišta,
iz rodnih kuća, sa zemlje svojih
praotaca – samo zato što su
Hrvati! Mučili su ih i tukli, ali
Srijemci navikli na nepravde,
mislili su da će i ovo zlo – kao što
su druge nevolje i nepravde, koje
su trpjeli zbog svoje nacionalnosti
i katoličke vjere – nakon
određenog vremena morati proći.
Tako su vjerovali. Tako su se
nadali dok su strahovali za svoje
sinove, koje su zločinački umovi
željni krvi, noću po mraku
odvodili, mučili i tukli do zore, a
onda onako izmučene,
zastrašene i pretučene s ranama
na tijelu i duši, s teškim uvredama
njihova imena, nacije i vjere,
ostavljali negdje u polju. A bili su
to još nezreli mladići, mnogi tek
ostavili dane djetinjstva i puni
vjere u sretnu budućnost,
zakoračili u život.
Kada je počeo rat i agresija na
Hrvatsku, da ne budu mobilizirani
u borbu, mladići su bježali i
skrivali se, a stariji u strahu živjeli,
ne znajući kakva im se opasnost i
kolika nesreća sprema. Pred
kućna im vrata svakodnevno
počinju dolaziti nepoznati ljudi,
„nudeći“ zamjenu kuća i imanja,
plašeći ih da će, ako ne pristanu
na odlazak, biti ubijeni ili će sve
napustiti samo s onim što stane u
jednu vrećicu. Noću ih telefonom,
psovkama, uvredama i
prijetnjama budili govoreći: Neka
već sutra isele, neka ne čekaju
sljedeću noć, jer je možda ne će
preživjeti! A kad su prijetnje počeli
ostvarivati, mnogi jutro – nisu
dočekali! Među njima i moja
prijateljica iz ranoga djetinjstva.
Srijemska mučenica Agata!
(Agica, njezin suprug Mika, Nikola
Oskomić i strara baka Marija).
I danas je vidim pred sobom.
Jasno vidim naše zajedničko,
razigrano djetinjstvo. Na šoru u
ljetnoj prašini, zimi u snježnoj
bjelini. U dvorištu, našem ili
njihovom. U voćnjaku, šljiviku i
vinogradu. Vidim kako nas njezin
djed Iva vozi u planinu na slatko
grožđe. Sve jasno vidim. Naše
bogato, veliko selo. I Agu, tako
smo je zvali, na dan osnivanja
Demokratskog saveza Hrvata
Vojvodine u Kukujevcima. U jesen
te devedesete! Bio je to moj
posljednji boravak, moje zadnje
ljeto u zavičaju. O, s koliko bola
vidim naš Srijem! Agu u zlatari!
Zlatara je dio naše nošnje,
svilena marama, izvezena zlatnim
nitima koju su mlade žene
nedjeljom, blagdanom i na
svečanostima redovito nosile na
glavi. I tamburaše čujem. A kad
violina zacvili, svakomu Srijemcu
za otetim zavičajem istoga časka
– čežnja i bol probodu srce. Tako
će biti dok živimo, dok budemo
disali, sanjali i budili se s
neodoljivom željom i vječitim
snom o povratku u naše kuće, na
naše njive.
A te devedesete! Zašto su nam
toliku nesreću donijele? Što se
dogodilo u tim godinama? Mogu li
godine, godišnja doba, vrijeme,
osim promjena u prirodi i radova
na polju, sjetve i žetve, čovjeku
takvo zlo donijeti?
U mnogim mjestima počelo je
ubijanje ljudi. Uplašeni za goli
život, navikli samo na rad, vrijedni
i ponosni Srijemci, odjednom se
raširiše po Hrvastkoj,
prihvaćajući sve što im tih crnih i
zlogukih godina bijaše ponuđeno.
Da bi spasili život! Mijenjaju kuće
i zemlju tako da više nikada
nemaju pravo na povratak! Kakva
sudbina! Kakva zla kob! Odlaze u
nepoznato, u tuđe kuće, na tuđe
njive, koje će umjesto kiše svojim
suzama zalijevati.
Računa se da je iz Vojvodine
protjerano oko 40.000 Hrvata;
najviše iz Srijema, oko 25.000, a
1 5.000 iz Bačke i Banata.
Najtragičnije je prošlo veliko
mjesto Kukujevci iz kojega je
protjerano cjelokupno hrvatsko
stanovništvo, a u kojemu su
masakrirane, strahovito mučene i
ubijene dvije obitelji (Oskomić i
Matijević, te gospodin Živko
Litrić),
Ovdje moramo istaknuti da su u
Kukujevcima, kao i u mnogim
mjestima Vojvodine, živjeli
Nijemci koji su po završetku
drugoga svjetskog rata bez
milosti istjerani. Nakon pedeset
godina i Hrvati će doživjeti njihovu
sudbinu. Zašto su odabrani
Kukujevci – veliko je pitanje
PRAVDE na koje već jako dugo
čekamo istinit i pošten odgovor.
Na početku agresije na Hrvatsku
otprilike polovica Kukujevčana
mijenja kuće poput žitelja drugih
mjesta Vojvodine. No, nakon
naše oslobodilačke akcije Oluja, u
selo upada vojska i policija
tjerajući sve koji su ostali. Nisu
istjerali samo nekoliko starijih
obitelji.
Kukujevci doživljavaju etnocid.
Kukujevčani su istjerani. Ostaje
samo prazna, velebna crkva
Presvetoga Trojstva, proglašena
spomenikom kulture koju je 1 772.
godine dala sagraditi carica
Marija Terezija. Kukujevčani i
mnogi pravedni ljudi na prijedlog
župnika iz mjesta Šid, kojemu
7
pripada i župa – bez župljana –
Kukujevci, očekuju popravak i
obnovu crkve. Na kraju drugoga
svjetskog rata crkva je bila
minirana (srušen je zvonik i krov
crkve), a sada, ukoliko se što prije
ne obnovi, prijeti joj propast kao i
njezinu narodu, koji ju je
neizmjerno volio, u njoj se
okupljao, molio i radovao.
Patnje i progoni Hrvata Vojvodine,
osobito iz Srijema, vrijednog i
ponosnog naroda, koji je
stoljećima mirno živio na svojoj
bogatoj zemlji, a na početku
trećeg milenija istjeran iz
zavičaja, ne mogu se opisati
riječima, jer ne postoje rječnici u
koje stane ljudska bol,
iskrvavljeno srce, iščupan korijen
iz zemlje.
Tragedija moga naroda nema
ime, nema gramatičko značenje
riječi. Nepoznata je.
Nezabilježena u povjesnicama.
Neopjevana u našim pjesmama.
Nerazumljiva je običnu čovjeku.
Stoga putniku namjerniku, koji
prođe kroz Kukujevce, šaljemo
naše iščupano srce. Neka ga
odnese u našu crkvu, na naše
groblje. Neka se isplače! Neka
krvareći ostavi neizbrisive tragove
naših stopa na odlasku iz
zavičaja. Trajne znakove
postojanja. Živjeli smo tamo.
Stoljećima smo živjeli.
Vratite nas u zavičaj! Godine
prolaze. Devedesete su
zakopane u zločinu našeg
protjerivanja. Kukujevci su naš
spomenik. Naše nezacjeljive
rane. Kukujevci su IME. Zlatom
izvezeno. Čvrstom pređom
otkano. Kukujevci su neizbrisivo
ime.
Uskoro će Trojstvo. Naša je crkva
na blagdan Presvetoga Trojstva
uvijek bila pretijesna za sve koji
su dolazili u goste
Kukujevčanima. Danas je pusta,
bez vjernika, koji su joj uvijek bili
vjerni, a onda bez krivnje
protjerani i raseljeni u preko 1 20
mjesta diljem Hrvatske.
Svi koji i ove godine dođu u
Kukujevce na Trojstvo, poslije
svete mise, neka odu na naše
groblje. Neka pohode grobove
naših dragih koji su tamo ostali i
tužno počivalište naše Agice,
naše SRIJEMSKE MUČENICE.
Ljubica Kolarić-Dumić
VOJVOĐANSKA ŠUTNJA
Prije ravno 22 godine, 6. svibnja, u srijemskom selu
Hrtkovcima na zboru građana, a u nazočnosti Vojislava
Šešelja, tadašnjeg predjsednika Srpske radikalne stranke,
čitanjem spiska nepodobnih Hrvata praktično je ozvaničeno
protjerivanje Hrvata iz Vojvodine.
Većina Hrvata iz Hrtkovaca je zbog prijetnji i maltretiranja
bila prisiljena zamijeniti kuće i otići iz sela, a nakon progona
Hrvata iz Slankamena i Golubinaca. Za vrijeme rata protiv
Hrvatske selu je promijenjeno ime u Srbislavci. Općinskom
odlukom staro ime je vraćeno 1 995. godine, a poneke
ustanove još i danas izbjegavaju pisati staro ime kao
službeno.
Nakon dvadeset dvije godina od tog zločina mjesni se Hrvati
nisu vratili u svoje selo. Tih devedesetih godina pod pritiskom,
i uz šutnju države, iz mnogih do tada većinski hrvatskih mjesta
u Vojvodini - Slankamen, Golubinci, Nikinci, Kukujevci,
Hrtkovci - se iselilo blizu 30 000 vojvođanskih Hrvata.
Protjerani Srijemci uglavnom se nikada nisu vratili svojim
domovima.
Nije bilo mjesta, od Subotice, Sombora, Bačke Palanke,
Bača, Bezdana, Sonte, Vajske, Plavne, Srijemske Mitrovice,
Rume, Kukujevaca, Sota, Gibarca, Šida, Beške, Novog Sada,
Beograda, Novog Slankamena, Sremskih Karlovaca, Sremske
Kamenice, Petrovaradina, Surčina, Zemuna, u kojem nisu
zabilježena za ovih dvadeset četiri
godine kršenja nekih ljudskih prava
Hrvata, npr. obilježavanja hrvatskih
kuća, fizičko maltretiranje, prijetnje,
gubitak uposlenja.
Gore navedene činjenice dobivaju na
težini zbog toga što su se Hrvati u
Vojvodini za ove dvadeset četiri godine
zalagali da postavljene ciljeve ostvaruju
isključivo i jedino putem parlamentarne demokracije na svim
razinama. Niti u jednom trenutku nisu napustili demokratski,
nenasilan način borbe za ostvarivanje prava hrvatske
nacionalne zajednice.
U Srbiji nitko nije odgovarao, osim što se u Haagu sudi
Vojislavu Šešelju. Zvanično gotovo da nitko više ne spominje
ove događaje.
Zbog toga je neophodno da republički parlament
deklaracijom osudi protjerivanje Hrvata iz Vojvodine i ispriča se.
Na dvadeset drugu obljetnicu o ovom događaju su se jedino
očitovali Demokratski savez Hrvata u Vojvodini i udruga
Hrvatska nezavisna lista a, nažalost, hrvatske institucije i
europski orijentirane stranke iz Vojvodine nisu.
Zlatko Ifković
HRTKOVAČKI SINDROM – ZLOČIN BEZ KAZNE!
Iz tiska
Novi Sad, maj 2012.godine.
SAOPŠTENjE
Suočavanje s prošlošću
Za proterivanje nesrpskog stanovništva iz Vojvodine 20
godina između dva Đurđevdana niko nije odgovarao!
Reformisano pravosuđe i dalje ćuti. Država bi morala da osudi
proterivanje i izvini se vojvođanskim Hrvatima!
Vojvođanski klub (udruženje civilnog društva građanki i
građana Vojvodine) očekuje da se više nikad neće ponoviti da
ljudi samo zato što su druge nacije i vere primorani da se sele
iz mesta, koje su odabrali za svoj zavičaj. Nacionalističko zlo i
isključivost za vreme režima koji je bio na vlasti do 2000.
godine, naneli su nam mnoge nevolje. Na ovim prostorima u
„zemlji koja nije bila u ratu“ pucalo se, pretilo, ratovalo,
ubijalo... Nasilno je promenjena struktura stanovništva. Mnoga
vojvođanska mesta više nisu ista, kao pre ustoličenja
Slobodana Miloševića na vlasti u Srbiji i delovanja
memorandumske Srbije. Nema više starih komšija. Mnogima
je jedini greh bio što nisu „Srbi“ i „pravoslavci“ i što su imali
lepe kuće i stanove. Na njihovim mestima i u njihovim kućama
su sad neki drugi ljudi, koji su takođe morali da „sklone“ glave
iz svog zavičaja iz sličnih nacionalističkih poriva. Ta mesta u
Sremu odavno već nisu sa većinskim hrvatskim
stanovništvom. Vojvođanski Hrvati bili su nedužna žrtva
besmislene agresije i rata.
Podsećanje na ovaj šesti maj u Hrtkovcima, a svako mesto
„ima neki svoj dan“, podsećanje je na odgovornost prethodnog
režima. Potpirivani su nacionalna netrpeljivost i mržnja i
vladalo je pravo ludilo. Bio je to svojevrstan pakao na zemlji!
Ljudi u čijem je prisustvu to rađeno, nagrađivani su mestom
potpredsednika Vlade i drugim visokim funkcijama. „Pravna“
država Srbija nije štitila svoje građanke i građane (pripadnike
druge nacije i vere), nemo su posmatrane nevolje i nadaće
ljudi, koji su pod pritiskom i pretnjama bežali glavom bez
obzira. Ali, nije bilo samo nemih posmatrača, bilo je i onih koji
su digli svoj glas protiv zla koje nas je zadesilo. Nažalost, bili
su usamljeni. Bez zaštite države!
Danas, dvadeset godina nakon svi tih događanja moramo
se upitati kakav je bio učinak onih koji su vladali našim
sudbinama. Na svu sreću sve je završeno, ali ostaju traume,
izgubljeni rođaci, prijatelji i komšije. Ostaje i opomena da se to
nikome više nikada ne ponovi.
Na ovu dvadesetogodišnjicu „Hrtkovačkog sindroma“
HRVATSKE NOVINE
8
dvanaest godina posle dolaska demokratskih vlasti prilično toga
se promenilo, ali inspiratori zla i njihovi izvršioci, kao i
organizatori „humanog“ preseljenja naroda nisu kažnjeni. U
Srbiji se pred domaćim REFORMISANIM pravosuđem ne vodi
ni jedan proces protiv onih koji su proterivali neistomišljenike i
to samo zato što su druge vere i nacije. Podsećamo da akt
proterivanaja zbog druge vere i nacije nikad ne zastareva.
Godišnjica ove tragedije je prilika da se upitamo da li smo
nakon dvadeset godina zreliji i odgovorniji kao društvo? Zašto
se država Srbija nikada nije izvinila svojim bivšim državljanima
koji su spašavajući život pobegli iz nje, kao i onim vojvođanskim
Hrvatima koji su ostali ovde, a nikad neće zaboraviti muke i
patnje koje su pretrpeli zbog nacionalnog ludila? Izvinjenje za
ove sramne događaje od strane države nikad nije došlo! Srbija
treba da stvori uslove za povratak svojih bivših građana
hrvatske nacionalnosti i da ih pozove, ako žele da se vrate.
Vojvođanski klub insistira da se konačno pred istražnim i
REFORMISANIM pravosudnim organima Srbije pokrene
postupak protiv odgovornih za nasilno proterivanje ljudi po
nacionalnoj i verskoj osnovi. Ne možemo biti zadovoljni
činjenicom da se postupak vodi samo protiv jednog čoveka
pred Haškim tribunalom, a u Srbiji se postupci ne vode, kao da
se ništa nije dešavalo pre dvadeset godina. Srbija se sprema za
pridruživanje evropskom društvu i mora se suočiti sa svim
aspektima svoje ružne prošlosti. Jedan od njih je i proterivanje
ljudi zbog različitog mišljenja, nacije ili vere. Zato je neophodno
da Republički parlament Deklaracijom osudi proterivanje
nesrpskog stanovništva iz Vojvodine i izvini se svim
građankama i građanima koji su pretrpeli torturu pre dvadeset
godina. To Evropa za sada ne traži od nas, ali to treba učiniti
zbog nas samih. Ovo suočavanje je neophodno zbog nas
samih građanki i građana Srbije i proglasiti dan sećanja na te
ružne događaje.
Slučajno, ili ne, baš na dan kada su se u Hrtkovcima čitali
spiskovi nepodobnih, građanke i građani Srbije na biralištima
biraju svoju šestu Vladu od demokratskih promena i budućnost
za naredne 4 godine. Valjalo bi se prisetiti i šta se sve dešavalo
pre 20 godina i ko nam je sve činio zlo i ime „viših“ nacionalnih
ciljeva.
Đorđe Subotić
Globalizacija će progutati mnoge male narode zajedno s njihovim jezikom i
kulturom. Toga trebamo biti svjesni. Naš je zadatak da zajedničkim djelovanjem,
u slozi, sačuvamo od nestajanja naš hrvatski narod i našu kulturu
„Evo ja vas šaljem kao ovce među
vukove. Budite dakle, mudri kao
zmije, a bezazleni kao golubovi.“ (Mt
1 0, 1 6)
Počeo bih sa jednom anegdotom.
Išao sam jednom prigodom kod
časne sestre Julije Crnković dok je
boravila u Somboru u crkvi
Presvetog Trojstva. Započeli smo
razgovor i ona me je upitala: „Što
rade naši ljudi?“ Ja sam odgovorio:
„Eno, svađaju se tko je Hrvat a tko
Bunjevac!“ Ona, kroz smjeh,
odgovori: „Recite im da su svi Hrvati
- dok se vole svađati.“
Do tada ovu crtu našeg naroda
nisam uočio. Međutim, što bolje
posmatram čini se da ova anegdota
dosta govori o nama. Situacija u
našoj zajednici je alarmantna i, po
procjeni većine, teška. Rad naših
institucija nije zadovoljavajući, po
ocjenama mnogih. Potrebno je dobro
razmisliti kako dalje. Mnogi traže
rješenja, svak na svoj način, kako da
se stanje popravi i da iziđemo iz ove
pat pozicije, u kojoj slabo
funkcioniramo a brzo propadamo.
Pokušajmo objektivno procijeniti
situaciju u kojoj se nalazimo i kako
naći izlaz iz nje. Vrijeme je velikih
globalnih promjena. Mijenjaju se
standardi, obrazci ponašanja. Sve se
mijenja velikom brzinom. Tu, oko
nas, svi se osjećaju ugroženo a u
isto vrijeme se nadamo boljitku.
Ispred nas je maglovit cilj. Cilj koji
nitko jasno ne vidi. Na mnoga pitanja
nemamo odgovore ali svi osjećamo
da ovim putem moramo ići i da
drugog puta nema.
Vratimo sa na početak kada je
došlo do raspada Jugoslavije. Kada
smo mi pripali onoj maloj Jugoslaviji
bez Hrvatske, Slovenje, Bosne i
Hercegovine i Makedonije. Trebalo
se boriti da nam se prizna status
nacionalne manjine u Srbiji. Za nas
je to bio nepoznati, novi momenat
obzirom da vojvođanski Hrvati nisu
nikada bili nacionalna manjina.
Da se čuje glas naroda
Kako bi manjina postojala i
funkcionirala treba da bude politički
organizirana i da ima svoje institucije.
Osnovali smo stranke, zatim NIU
Hrvatska Riječ, Hrvatsko nacionalno
vijeće, Zavod za kulturu vojvođanskih
Hrvata. Formirane su i mnoge
hrvatske udruge. Ovako mala
zajednica kao naša mislim da ima
sve što joj je potrebno.
Ali opet nešto nije uredu! Naravno
to treba popraviti. Trebamo se svi
založiti, dati svoj doprinos da naše
ustanove bolje funkcioniraju. U njima
treba više demokracije da se lakše
čuje glas naroda. Ne može biti „jedan
čovjek jedna institucija“. Čelnik koji
nema adekvatnog zamjenika koji ga
može u svakom trenutku zamijeniti
ne zaslužuje da vodi instituciju. Onog
tko uklanja sposobne ljude oko sebe,
treba prvog ukloniti. Kao nacionalna
manjina mi moramo njegovati sve
naše institucije. Ne možemo jedni
drugima biti konkurencija čak ni kada
se dijeli novac, jer je sloga i
zajedništvo važnije od novca. Zato
na mjestu gdje se rješavaju ti
problemi i gdje se donose važne
odluke treba da svi imaju svoje
predstavnike. Neće biti više novca,
ali treba da se zna zašto je netko
9
dobio više i da se raspodjela izvrši
transparentno i glasanjem, ne treba
se plašiti rasprave.
Trebamo znati da ovako mala
zajednica i njena stranka ne može
voditi državnu politiku. Institucije
naše zajednice su nam potrebne da
zastupaju svoj narod pred državnim
vlastima, da nas predstavljaju pred
drugim državama i institucijama koje
ne komuniciraju sa udrugama i
grupama građana. One su pozvana
da štite interese našeg naroda i da
nas predvode, da se zalažu za
ostvarenje naših prava i da brinu o
potrebama i opstojnosti naroda.
Današnje vrijeme je vrijeme
timskog rada, kada svakome treba
dati šansu tko ima što ponuditi. Nije
pristojno i moralno da jedan čovjek
ima više funkcija nego što može
obnašati. Bolje je da se posveti
jednom poslu, bilo bi to korisnije sa
sve. Ima ljudi u našem rodu koji su
sposobni i žele da učestvuju u politici
države u kojoj žive. Oni na to imaju
puno pravo. Treba da imaju našu
podršku i razumijevanje. A i mi od
njih imamo koristi kada su na nekim
funkcijama.
Globalizacija će progutati mnoge
male narode zajedno s njihovim
jezikom i kulturom. Toga trebamo biti
svjesni. Naš je zadatak da
zajedničkim djelovanjem, u slozi,
sačuvamo od nestajanja naš hrvatski
narod i našu kulturu. To je viši cilj od
naših trenutnih pozicija u zajednici i
od materijalne koristi.
Alojzije Firanj
LUSTRACIJA
Š to j e to l u stra ci j a ?
Izvorno je lustracija pojam iz
starorimske religije koji je označavao
obredno čišćenje od grijeha, ispitivanje
savijesti i pomirenje.
U današnje vrijeme to je postupak
kojim se iz javnih službi isključuju
predstavnici stare vlasti (posebno
policije) u postkomunističkim zemljama u
razdoblju tranzicije.
Izgleda li, ili je to samo princip, da je u
Srbiji počelo ispitivanje savjesti,
lustracija, bolje reći više prozivanje nego
li kajanje onih pojedinaca koji su gotovo
čitav svoj vijek proveli u odjeći
zaslužnika, na vrhuncima društvene
moći, a zapravo grješnici, zločinci, točnije
bratoubojice?
Je li se lavina doista počela nazirati u
isčekivanju da se pokrene ili je to tek
lasta koja ne čini proljeće, pokazat će
vrijeme.
Dogodi li se to ipak, mislim da pri tome
nije potrebno istjerivati ’mak na konac’!
Dovoljno jest da se njihova zlodjelnost
javno obznani, da dobiju atribute i epitete
koje zaslužuju, oni koji im pristaju,
jednako an fas i an profil. Da im se
dodijele nove etikete kojima ti pojedinci
nisu bili etiketirani desetljećima.
Oni su, zapravo, stisnutom i
uzdignutom pesnicom svoja zlodjela
pretvorili u svoje zasluge, a zahvaljujući
moći kojom su raspolagali nametnuli se
zastrašenoj većini. Narod ugnjetavali,
prisiljavali na pokornost i poslušnost,
zadirali duboko u privatnost pojedinaca.
Tako su brojna njuškala svoje njuške
gurala u pojedinačne privatne slučajeve,
osluškivala i cinkarila ciljane osobe za
fićok napojnice a neki bolje pozicionirani
stiskanjem lakta da se osoba osjeća da
je pod prismotrom. Ili darivanjem u dobro
plaćenom političkom miljeu onih koji po
zadaći glume posvađanost sa
naredbodavcima.
Oni su kao đaci bili nikakvi, kasnije na
poslu lijenčine i pričala. Ipak, snašli su
se, te su njuškajući, prisluškujući,
provirujući, dakle „časnim“ načinima stjecali obilna sredstva za lagodan život.
Neka se barem znaju njihova imena
kako bismo im pri svakome susretu mogli
zaviriti u lice i sa smiješkom, šapatom ili
tek govorom očiju uputili spoznaju da se
netko pita činite li još ista djela ili ste se
okrenuli novim-starim vrijednostima koje
se nikada ne zaboravljaju, kao što je hod
čovjeku. Nastavljate li i nadalje
zarađivati za život njuškajući,
prisluškujući i provirujući, kopajući i
prekapajući po privatnosti vaših
sugrađana.
U prijelazni period iz jednog sustava u
drugi mnogi se nisu mogli izboriti sa
HRVATSKE NOVINE
tvrdim laktanjem budući da znamo kakvi
su pripadnici našeg naroda, tihi i ponizni.
A većinski narod je od manjina upravo
drastično različit.
Lustracija u Srbiji nije nikada
provedena, iako je Zakon donesen.
Najveća zapreka da se Zakon o lustraciji
donese odmah nakon petolistopadskih
promjena 2000. godine, ali i da se
provede nakon što je izglasan 2003.
godine, bio je lider Demokratske stranke
Srbije Vojislav Koštunica, po mišljenju
Zorana Živkovića, premijera koji je vrlo
kratko vodio zemlju nakon Đinđićeva
ubojstva.
„Donet je u godini Đinđićevog ubojstva, a
već ožujka naredne godine, kada je
Koštunica postao premijer, ponašao se
kao da taj zakon ne postoji. Ovo će sada
ličiti na priču da je Koštunica kriv za sve.
On nije kriv za sve, kao što ni Milošević
nije bio kriv za sve u devedesetim, ali je
on kriv za najviše stvari. Koštunica je
dominantno doprineo da se bilo kakva
ideja, o bilo kakvom obračunu sa
prošlošću i nametanje istine, odnosno da
se provede lustracija, opstruiše u vrijeme
kada je imalo smisla to uraditi”, tvrdi
Živković.
Iako je Zakon o lustraciji donesen,
nikada nije bila izabrana lustraciona
komisija.
Prema riječima Žarka Koraća, člana
prve Đinđićeve Vlade, za provođenje
ovog zakona postojala su dva
ograničavajuća faktora. Prvi su male
stranke u tadašnjoj vlasti, koje su, uz
iznimku najomraženijih, usisale dosta
bivših komunističkih dužnosnika.
Drugi razlog bio je mnogo značajniji: „U
Srbiji je postojao dosta veliki konsenzus
o potpori Miloševiću i bilo je vrlo
zanimljivo kako ćete lustrirati ljude koji su
provodili politiku koja je dosta dugo
uživala potporu građana. To je nešto što
se meni, iz nepoznatih razloga, stalno
previđa. Svi se prave da Miloševićeva
politika nije imala konsenzualnu potporu.
To se čak vidi i danas. Osnovne ideje te
politike su: čitajte knjige Dobrice Ćosića,
gledajte odnos Srbije prema ratu u BiH,
prema događajima na Kosovu, konačno
čak i prema hrvatskoj nezavisnosti. Imate
utisak da su te osnovne ideje još i danas
manje-više prihvaćene od većine
građana. Srbija nije imala uvjete za
lustraciju jer je najveći broj građana
Srbije bio saučesnik te politike. To ne
znači da je većina građana podržavala
pljačku i slične stvari, ali onaj koji
podržava politiku na čelu treba da živi i
sa lošim konsekvencama te politike. Ako
hoćete od mene direktan odgovor – u
Srbiji lustracije nije bilo jer bi većina
građana morala da lustrira samu sebe jer
10
su u suštini podržavali
tu politiku”, navodi
Korać.
Lustraciju nije
provela u djelo niti
Hrvatska. Zašto i koji
su razlozi pokazaće vrijeme.
Premda misterij promjene Zakona o
pravosudnoj suradnji u kaznenim
stvarima s državama članicama
Europske unije, u javnosti
pojednostavljeno nazivan i lex Perković,
još nije raspetljan, niti se u masi
nagađanja pojavio čvrst i uvjerljiv razlog
zašto je Vlada Republike Hrvatske
iznenada, u zadnji čas, odlučila
promijeniti odredbe već usuglašene s
EU-om, u medijima je ova tema često
povezivana s pričom o lustraciji.
Da se ukratko podsjetimo: nakon što su
njemačka tijela kaznenog progona
obnovila tjeralicu protiv Josipa Perkovića,
utjecajnog obavještajca u bivšoj
Jugoslaviji i Hrvatskoj, zbog njegove
navodne povezanosti s ubojstvom
Stjepana Đurekovića, političkog
emigranta, u srpnju 1 983. godine u
Wolfratshausenu, Hrvatska je izmijenila
spomenuti zakon propisujući da se
europski uhidbeni nalog smije odnositi
samo na kaznena djela počinjena nakon
7. kolovoza 2002. godine. Drugim
riječima, ne važi za Perkovića. A kakve to
veze ima s lustracijom? Ukoliko slijedimo
opis pojma lustracije, Perković danas nije
pogodan za lustraciju, jer je u mirovini,
dakle, isključen je „iz javnih službi“ po sili
godina.
U Hrvatskoj je u devedesetima
provedena djelomična lustracija i to, kao i
štošta, na katastrofalan način. Umjesto
da zahvati tužitelje, suce, te tajne i javne
policajce koji su snagom paragrafa ili,
pak, mišića zatirali prava i slobode, ona
se prelamala preko kostiju ljudi koji nisu
imali adekvatnu političku zaštitu, a bili su
iz nekog razloga, mrski snagama novoga
režima. Taj oblik nakazne lustracije
pomeo je iz tužiteljstava, policije, sudova,
medija one koji nisu iskazivali
bezrezervnu simpatiju prema tek
ustoličenoj demokraturi, ali najčešće ne i
batinaše iz bivšeg sustava.
Istinska lustracija u Hrvatskoj pokrenut
će se onog časa kad se počnu dosljedno
primjenjivati zakoni EU i svi uzusi
civilizirane države. Tada će stari
pripadnici „crvene elite“ konačno ispasti
iz „tranzicijskog vlaka“ jer se neće moći
prilagoditi uvjetima u kojima zakon važi
za sve jednako, a njihovi nasljednici, ako
ne žele proći kao njihovi očevi, bit će
prisiljeni igrati po europskim pravilima.
Ivan Tumbas
Hrvatska i Ukranija, Rusija i Europa
Navodno, kako su objavile neke
novine, među plaćenicima koji se
bore u Ukrajini ima Hrvata. Taj ružan
Zakarpatski sukob okupio je pse rata
s raznih strana. Sjatile su se na krv i
sukob razne grupacije. Sa zapada su
izgleda stigle prave privatne armije, a
s istoka Kozaci i razni dragovoljci. A
u sredini imamo profašističke snage i
veterane afganistanskog rata jedne
protiv drugih. Da je pameti, tamo ne
bi bilo ni Hrvata ni Srba. Tu lekciju
valjalo je odavna naučiti. No, ipak se
baš i nije tako dogodilo. Na Krim su
otišli pripadnici četničkog pokreta da
podrže Ruse opasane smeđo-žutim
georgijanskim lentama.
Kolaboracionisti podržavaju
antifašiste!? Kakav apsurd! A s druge
strane čujemo da su se na nekim
frekvencijama voki-tokija čuli hrvatski
glasovi. Da Hrvati podržavaju
Ukrajince.
Tu sam počeo obilnije razmišljati.
Mislim, u Ukrajini postoje značajne
skupine s kojima dijelimo
katoličanstvo, ili barem pokornost
Svetom ocu Papi, jer ima i dosta
grkokatolika. Neki gledaju na ove
događaje putem prizme po kojoj su
ruske zajednice kao negdašnje
srpske krajine u Hrvatskoj. Mnogi
smatraju da valja podržati ukrajinske
vlasti jer tako kaže EU i SAD.
Međutim, koliko se ja sjećam,
Hrvatska je u ratnom sukobu bila
slabija strana, a ne jača kao što su
sada ukrajinske oružane postrojbe. S
druge strane, hrvatska vlada na čelu
s dr. Franjom Tuđmanom nije došla
na vlast ulicom, demonstracijom i
manipulacijom, već legalno i
narodnom voljom. HDZ je
demokratski izabran, što se na
Ukrajinsku vlast ne može reći.
Hrvatska je nudila svojim Srbima
plan Z-4, to su bile ozbiljne
teritorijalne autonomije. Ruska
manjina u Ukrajini može samo sanjati
o tome. A što se tiče EU, ona je prva
izdala sporazum koji je potpisala
između ukrajinske oporbe i tadašnjeg
predsjednika.
Hrvatski centar za istraživanje
zločina komunizma je tim povodom
među ostalim priopćio:
„Optužbe na račun Ruske
Federacije, da je anektirala Krim
izvršivši tenkovima agresiju na
Ukrajinu, i da Moskva tako stvara
’Veliku Rusiju’, su apsurdne, i
predstavljaju obmanu koje bi bile
smiješne da nije tragično, jer takve
optužbe vode u Treći svjetski rat.
Zapad (USA i EU) traži bilo kakav
izgovor da kolaps svojih ekonomija i
državni stečaj kompenzira ratom
protiv Rusije, i da zavlada cijelim
svijetom u korist korporacija i banaka
koje upravljaju liberalnim Zapadom
koji je u posljednjih 1 00 godina
prešao put od slobode do fašizma...
Događaji u Ukrajini su neusporedivi
s događajima u bivšoj Jugoslaviji
gdje je Beograd etnički čistio
hrvatsko stanovništvo putem
velikosrpskih pobunjenika, dok toga
na Krimu nije bilo, naprotiv,
predsjednik Putin je rehabilitirao
nepravedno za vrijeme staljinizma
optužen i proganjan tatarski
autohtoni narod, i zajamčio ljudska
prava svim stanovnicima Krima bez
obzira na jezik, nacionalnost i
vjeroispovijed.“
Dakle, paralela između Ukrajine i
Hrvatske nikako ne stoji. Mržnja koja
se „pumpa“ prema Rusiji nas ne
smije zaslijepiti. Pozorno pratim
jedan domoljubni sajt koji se bavi
antikomunizmom. Uredništvo toga
sajta gleda na liberalizam, na EU i
SAD kao na rasadnike novog
totalitarizma koji se umjesto na
jednopartijskom modelu zasniva na
robovanju bankarskom jednoumlju.
To je žalosna činjenica, mi smo
zarobljenici monetarnog sustava.
Kada strasti splasnu, a nadam se
da hoće, vidjet ćemo tko je koliko
pomogao Ukrajini. Jesu li lihvarski
krediti MMF služili njenom razvitku ili
uvođenju u ambis. Čim se nova vlast
distancirala od Rusije, čim je
odbijena ruska pomoć došao je
Međunarodni monetarni fond i
mirovine su prepolovljene. Kome
trebaju neprijatelji s takvim
prijateljima? Alternativni američki
mediji pisali su o ukrajinskim zlatnim
rezervama koje su jedne noći
utovarene na zrakoplov i odnijete na
Zapad. Pogledajmo, prema statistici,
region koji se nikako ne izvlači iz
svjetske gospodarske krize je
Europa. Istok hvata dah, Afrika se
provukla, Južna Amerika slijedi svoj
put. Je li razborito slijediti imperiju na
njenom umoru?
Ovo je trenutak kada moramo
vagati između vjere i politike. Ako
smo vjernici, s gađenjem ćemo se
okrenuti od ratnih huškača koji su
financirali Majdan i uvježbavanje
ukrajinskih ekstremista. Ali, ako smo
političari, dodvoravat ćemo se
bankarima i njihovim političkim
frontmenima. Oduševio sam se kada
sam pročitao komentar poznatog
bivšeg američkog konzervativnog
predsjedničkog kandidata Patricka
Buchanana koji je javno priznao da u
11
ovom trenutku Rusija i Putin
zastupaju kršćanstvo a Zapad stoji
na stajalištima antikršćanstva. U
Americi se masa ljudi gnuša vojnomilitarističkog kompleksa, sotonizma
i kulture smrti, abortusa i širenju
ratne industrije po globusu. Sjećate li
se one epizode kada su opisali
Putina kao tiranina jer je ruski sud
osudio članice „Pussy riota“ za
skrnavljenje crkve nakon nedoličnog
rituala za oltarom? Sjećate li se
koliko ih je diglo glas protiv
nesloboda u Rusiji, koliko je pisano o
putinskoj diktaturi? A koliko njih zna
kako je riječ „pussy“ deminutiv izraza
za žensko spolovilo, koliko nas bi bilo
spremno dopustiti da neke zaluđene
feministice prave skaradne
performasne recimo u našoj
katedrali? Apsurd je potpun,
Hrvatska koja se tako veličanstveno
suprotstavila istospolnom braku,
kada se tiče Rusije se svrstava
kontra svoje pravoslavne kršćanske
braće koja se bori u istoj borbi protiv
ekstremnog liberalizma, na čijem se
licu vidi sve više totalitarnih nota.
Pogledajmo na koncu kako je prošao
Eurosong. Divne uzvišene ruske
pjevačice su konstantno bile
izviždane, a glorificiran je austrijska
„transrodna osoba“. Europa je
postala vašar perverzije koja se
agresivno širi.
Bojim se da će mir otići iz Ukrajine.
Bojim se da će se ona raspasti po
modelu SFRJ. Bojim se da svijet
ništa nije naučio, a možda nismo ni
mi mnogo čim tamo odlaze
dragovoljci s ovih meridijana. Ali, ako
se to desi, neće se samo Ukrajina
raspasti. Kao što je uočio ministar
vanjskih poslova Njemačke FrankWalter Steinmeier, dolazi u pitanje i
EU. Bez stalnog širenja, unutarnje
trzavice će jačati. Uostalom pola
Europe servisira interese SAD, a ne
interese EU. Neka nas dragi Bog
spasi eskalacije. Znamo kako to
izgleda kada se Ruski medvjed
probudi i zaleti ka zapadu.
A netko ga opasno čačka.
Ukrajinsko proljeće završava ruskom
zimom, ali ne samo radi plina. Stoga,
događaji koji slijede će odrediti našu
sudbinu kao što je to bio dogovor
Staljin-Ruzvelt ili Ribentropp-Molotov.
Ukrajina je već podijeljenja kao i
Poljska prije 70 godina. Gdje je
Hrvatska, gdje su Hrvati, a gdje će
biti vojvođanski Hrvati? Potrebna je
velika mudrost. Vihor nam se
približava, a nemamo sklonište osim
onog duhovnog.
Neven Primorac
Intervju
Istina j e naše naj j ače oružj e
Nažalost nijedna Vlada do danas nije posvetila dovoljnu pažnju Hrvatima u
Srbiji. U isto vrijeme Srbi u Hrvatskoj dobivali su ne samo prava nego i
silnu materijalnu podršku. Hrvatska treba posvetiti punu pozornost
Hrvatima u Srbiji, a osobito u Srijemu, Banatu i Bačkoj
Intervju : Zlatko Gregov-kandidat Obiteljske stranke za
Europski parlament
Obiteljske politike nisu tako često
zastupljene u političkom životu i
radu Sabora ni Vlade.
Devedesetih godina i teškog
stanja nakon rata uvidjelo se da
Potpredsjednik sam Obiteljske je demografska politika itekako
važna i stvoren je plan
stranke i kandidat za Europski
parlament. Rođen 1 961 . u Zadru. demografske obnove. Nažalost,
druge naizgled važnije teme
Po zanimanju ekonomist s više
od 30 godina radnog iskustva u gurnule su brigu za obitelj u drugi
ili treći plan. Jedino je Obiteljska
poduzetništvu i financijama.
stranka uvidjela potrebu
Oženjen, otac petero djece i
promoviranja i brige za obitelj na
ponosan djed male unučice.
političkoj sceni. Naravno, tu je i
Zajedno sa suprugom Zrinkom
potpora i očuvanje svih vrednota
već godinama sam aktivan
voditelj u raznim modelima rada s koje proizlaze iz tradicionalne
kršćanske obitelji, temeljene na
obiteljima, bračnim parovima i
zaručnicima koji tek ulaze u brak: domoljublju i kršćanskoj tradiciji.
obiteljske ljetne škole, Zajednica To su temelji nastanka Obiteljske
stranke.
bračnih susreta (Marriage
encounter), tečajevi priprave za
Pristupili ste koaliciji Savez za
brak, voditelji radionica
„Upravljanje novcem za kršćane“ Hrvatsku. Iz kog razloga?
itd. Od 2001 . godine sa suprugom
Savez za Hrvatsku nije nastao
Zrinkom delegati smo Hrvatske u
Međunarodnoj federaciji centara preko noći. Više puta u Hrvatskoj
se bez uspjeha pokušalo ujediniti
priprave za brak (FICPM –
domoljubno osviještene stranke.
Fédération Internationale des
Znali smo da pojedinačno nijedna
Centres de Préparation au
stranka neće biti presudan
Mariage) sa sjedištem u
subjekt na političkoj sceni.
Luksemburgu, a surađujem i s
Najveća prepreka ovakvom
drugim međunarodnim
ujedinjenju bila je najčešće
organizacijama. Kao jedini
osobna taština i sebičnosti
koordinator i kandidat za EU
pojedinaca koji su bili kočnica
parlament, sudjelovao sam u
svakom zajedništvu. Sada se je
provedbi nacionalnog
referenduma o ustavnoj definiciji dogodilo upravo ono što mnogi
nisu vjerovali da se može
braka „U ime obitelji“.
dogoditi. Osam predsjednika
Kada je registrirana Obiteljska stanaka, 8 lidera reklo je:
„zaboravimo svoj ego, ako se ne
stranka? I iz kog razloga?
ujedinimo izgubiti ćemo i Državu i
Domovinu“. Ovi koji trenutno
Nedavno smo proslavili 5.
godišnjicu postojanja. Razlog za upravljaju državom vode nas
samo u još veću propast. Niti
pokretanje obiteljske stranke
nalazi se u činjenici što je obitelj SDP-ova niti HDZ ova koalicija u
postala meta politici i političarima. vrijeme svog mandata nisu
Drugi razlog je nažalost taj što je i napravili pozitivan pomak niti u
jednom segmentu. Pogotovo ne u
hrvatski narod postao meta
ekonomiji i gospodarstvu.
političarima i politikama.
Gospodine Gregov, zamolio bih
Vas da se za početak razgovora
ukratko predstavite našim
čitateljima.
HRVATSKE NOVINE
12
Ulaskom Hrvatske u EU Hrvati su
postali građani EU. Osjećaju li se
Hrvati građanima EU?
Ulazak u punopravno članstvo u
EU, nije bio čarobni štapić kojim
se preko noći Hrvatska pretvorila
u bajku. Osjećaj pripadnosti
Europskoj uniji manje je važan od
osjećaja da smo mi subjekt
zajedniceP Hrvatska još nije
osjetila dobrobiti EU, jer kao i
uvijek, u zajednicama, neki su
jednakiji od drugih. Za sada nam
je to veći trošak nego dobit. S
time se moramo pomiriti ali bi isto
tako morali i naučiti kako iskoristiti
mogućnosti koje su nam
ponuđene kroz fondove EU.
Jedina istinska dobit je početak
lustracije koji se dogodio
izručenjem Perkovića i Mustača.
No Hrvatska sama treba provesti
lustraciju i to je jedna od točaka
Platforme Saveza za Hrvatsku.
Naravno da je Obiteljska stranka
u svojim temeljima lustraciju
identificirala kao bitnu odrednicu
nacionalnog pomirenja i razvoja
Hrvatske.
Kandidat ste koalicije Savez za
Hrvatsku na predstojećim
izborima za EU parlament. Ako
postanete EU parlamentarac, za
koje vrijednosti će te se zalagati u
Europskom parlamentu?
Borba za obitelj ili bolje rečeno
protiv obitelji odvija se i odvijat će
se najžešće upravo u Europskom
parlamentu preko kojeg određeni
lobiji žele obiteljsku politiku izuzeti
iz nadležnosti nacionalnih
zakonodavstava i na taj način
dirigirati zakone za sve države
članice EU. A kakvi će to zakoni
biti jasno nam pokazuju primjeri
nekih država u Europi u kojima su
oni već na snazi. Uz obitelj bih
istakao i borbu za istinu o
Hrvatskoj, njezinoj povijesti i
narodu. Znamo kolike su se laži
sručile na naš narod. Istina je
naše najjače oružje.
Što od Vas kao europskog
parlamentarca mogu očekivati
Hrvati u Srbiji?
Politički djelovati na način da se
Hrvatima u Srbiji omoguće
najmanje ista prava koja imaju i
Srbi u Hrvatskoj. Govoriti u
parlamentu o stanju i problemima
Hrvata u Srbiji i drugim susjednim
zemljama. Ukoliko Srbija ne
ispuni svoje obaveze i Hrvatima
dodijeli prava koja im pripadaju,
dati do znanja EU da ne želimo
dopustiti ulazak u EU. Mislim da
se Srbiji dopušta ono što se
Hrvatskoj stalno prigovara.
Hrvati diljem svijeta imaju
osjećaj da Hrvatska ne ispunjava
ustavnu obvezu prema njima. Je
li učinkovit Zakon o Hrvatima van
Hrvatske?
Potkraj 2011 . godine, usvojen je
Zakon o odnosima Republike
Hrvatske s Hrvatima izvan
Republike Hrvatske, a sredinom
201 2. godine, osnovan je i
Državni ured za Hrvate izvan
Republike Hrvatske.
Iako su time stvorene temeljne
pravne i institucionalne
pretpostavke za izgradnju
sustavne i učinkovite suradnje s
pripadnicima hrvatskog naroda
koji žive izvan granica Republike
Hrvatske, malo je od toga
realizirano. Iako je taj zakon
donijet on je mrtvo slovo na
papiru jer sadašnju vlast Hrvati
izvan Hrvatske ne zanimaju. Oni
su joj teret.
Beogradu spram hrvatske
manjine, kakva je budućnost, po
Vašem mišljenju, hrvatske
zajednice u Srbiji?
Čini se da pitanje sugerira
uopće opstanak Hrvata u Srbiji.
Da, nažalost nijedna Vlada do
danas nije posvetila dovoljnu
pažnju Hrvatima u Srbiji. U isto
vrijeme Srbi u Hrvatskoj dobivali
su ne samo prava nego i silnu
materijalnu podršku. Hrvatska
treba posvetiti punu pozornost
Hrvatima u Srbiji, a osobito u
Srijemu, Banatu i Bačkoj. Srbija
se na prostore današnje
Vojvodine proširila preko AP
Vojvodina. Hrvatska nije učinila
ništa da zaštiti Hrvate na tim
hrvatskim etničkim prostorima.
Hrvati su na tim područjima
domicilni narod. Dok Srbi u
Hrvatskoj uživaju privilegije,
Hrvati u Srbiji su diskriminirani. U
Europskom parlamentu ću
upozoriti na te činjenice. Hrvatska
prema Srbiji mora postupati po
načelu reciprociteta. Nije jasno
sluganstvo hrvatskih političara
prema Beogradu. Izgleda da je
sljednicima Komunističke partije,
koji su trenutno na vlasti, srce
ostalo u Beogradu. To ćemo iz
temelja promijeniti.
Kako gledate na današnju
vanjsku politiku Hrvatske?
Naša vanjska politika na čijem
čelu je Vesna Pusić, izgleda kao
„izgubljeni u svemiru“. Hrvatska
zapravo nema vanjsku politiku.
Sadašnja politika nije politika,
nego bijedno i prijezira vrijedno
sluganstvo.
političkoj krizi, već dubokoj
depresiji. Narodu je već dosta
lažnih obećanja, uništavanja
gospodarstva, zaduživanja,
pljačke i rasprodaje državne
imovine. Osjeti se to na svakom
koraku. Mladi ljudi su bez posla.
Zadnjih pet godina iz Hrvatske je
otišlo oko 1 50 000 ljudi u svijet,
„trbuhom za kruhom“. U ovoj
državi, političare to uopće ne
brine. Oni bi im otvorili svoje
urede samo da im pomognu
popuniti dokumente za odlazak.
Mirovine i mirovinski fondovi
samo zbrajaju gubitke. Država se
iz dana u dan samo zadužuje.
Ono malo zdravih poduzeća,
uništava se naočigled onih koji
mogu spriječiti propadanje, itd.,
itd. Kakvo onda može biti
raspoloženje?
Hoće li u Hrvatskoj biti
prijevremenih izbora? Je li
Obiteljska stranka spremna za
prijevremene izbore, ako bi do
njih došlo?
Obiteljska stranka i Savez za
Hrvatsku traži i priželjkuje
prijevremene izbore za Sabor.
Krajem godine su izbori za
Predsjednika države i nadamo se
da će do tada puno toga biti
jasnije u Hrvatskoj. Obiteljska
stranka kao dio Saveza će
ponuditi stručnjake za određena
područja, a već je u izradi i
dokumentacija za rješenja izlaska
iz krize.
Namjeravate li posjetiti Hrvate
iz Vojvodine i Srbije i koja je Vaša
poruka njima?
Hrvati u Vojvodini su mi
posebno na srcu. Ukoliko budem
izabran u EU parlament vjerujem
da ću biti među prvima koji ću ih
2004. godine je potpisan
Sluganstvo, podložništvo,
posjetiti u Subotici. Hrvati u Srbiji
Sporazum između Republike
kompleksi. Srbijanska politika je ali i u Bosni i Hercegovini i Crnoj
Hrvatske i Republike Srbije o
dominantna. Hrvatska politika
Gori mogu opstati samo ako budu
recipročnoj zaštiti prava manjina, danas je izvršavanje naloga
sačuvali zajedništvo. Očuvanje
koji se u najvećoj mjeri ne
srbijanske politike.. Zar ministar naroda, vjere i kulture Hrvata u
poštuje, najviše onaj dio oko
obrazovanja u tzv. hrvatskoj
ovim zemljama sada je
političkih prava. I sve Vlade
Vladi, Željko Jovanović, nije
prepušteno jedino Katoličkoj
Hrvatske na to mlako reagiraju.
udžbenike povijesti nosio u
crkvi. Vi učinite onoliko koliko je
Jesu li žrtvovani Hrvati u Srbiji
Beograd na recenziju?
trenutno do vas – izađite na
prvo zbog ulaska Hrvatske u
izbore i dajte svoj glas onima u
Europsku uniju, a sada zbog
Nalazi li se Hrvatska u političkoj koje vjerujete da će sutra spajati,
pristupnih pregovora Srbije?
krizi i kako bi ocijenili
a ne razdvajati.
Ukoliko se ne promijeni način
raspoloženje hrvatskih građana?
ophođenja službene vlasti u
Hrvatska nije samo u dubokoj
Ivan Stipić
Kako komentirate službenu
politiku Hrvatske prema Srbiji?
13
OGLEDI IZ
EKOHISTORIJE
SREDNJEGA
PODUNAVLJA
Ekstenzivno stočarstvo
na granama što je bilo vrlo
oskudno i većini stoke
nedovoljno, a na pothranjena
goveda lako su se lijepile mnoge
bolesti. Taube dalje piše da
seljake nema tko poučiti i uputiti u
kvalitetnu obradu zemlje i
racionalan uzgoj stoke.
Konja je bilo malo kao i buša.
Podolska goveda nisu trpjela
život u stajama. Kokoši i još neke
domaće ptice (biserke, pure) su
tumarale i čeprkale travu po
dvorištu (spavale su obično na
drvetu ili kakvom većem grmu u
dvorištu), patke i guske su vodili
na pašu uz vodotoke, ritove i
močvare (navečer su obitavale u
ograđenim prostorima u dvorištu),
a golubovima su gradili
Selo i grad
golubinjake na stupu ili su im
pravili otvore pod strehom.
Kokoši, pogrmuše različitih boja i
golovrate, godišnje su snijele
tridesetak jaja pa su jela s jajima
bila rijetka na trpezi. Stanovnici
srednjega Podunavlja čerupali su
perje s kokoši i pripremali ga,
kasnije, za posteljinu (jastuke i
perine).
Za preharanu odrasloga
Staja u današnjem značenju u čovjeka dnevno treba približno
2000 kalorija, tako i stoka treba
selima Paorije nije bilo do kraja
određenu količinu hrane. Smatra
1 9. stoljeća. Životinje su cijele
godine bile na paši u šumi i samo se da je za kvalitetnu prehranu
su najhladnije noći provodile pod velike stoke potrebno osigurati
nadstrešnicama i improviziranim hranu s približno jednog hektara
stajama. Krmiva se nisu spremala oranica: jedan rep = jedan hektar;
i veći dio stada su poklali u kasnu - za manje životinje treba i manje
hrane, s jednoga hektara oranica
jesen. Goveda su se hranila u
dugim zimama preostalim lišćem može se pehraniti 3, pa čak i 5
Skrb o životinjama uvijek je bila
prva zadaća stanovništva koje se
bavi agrarnim zanimanjima i
odnosi se, prije svega, na
zdravstvenu brigu o životinjama
kroz racionalnu prehranu i
iskorištavanja životinja po
njihovom bioritmu
Uzgoj konja, goveda, svinja,
koza i ovaca bio je sve do konca
1 9. stoljeća ekstenzivnoga
karaktera. Putopisci 1 8. stoljeća
bilježe da stanovnici srednjega
Podunavlja ne mare odveć za
stoku. Taube, pruski liječnik i
prijatelj Josipa II., piše da u
šumama vrvi od domaćih a ne od
divljih životinja.
HRVATSKE NOVINE
14
životinja.
Građani su gradili staje i svinjce
i spremali krmiva. Većina životinja
bila je na paši u grabama i
prokopima oko grada te ispašom
održavala čistinu između gradskih
bedema i šume. Predvečer su je
utjerivali u staje, obore i svinjce.
Stoka u Vojnoj krajini pašom je
održavala čistine oko prometnica
izvan naselja i između obale Save
i čardaka kako bi teren bio
pregledan.
Konji
Konjima su često tepali i
nadijevali su im nježna imena, ali
i imena koja su odražavala
karakter konja: Dorat, Dorka,
Čilaš, Vicko, Mrkov, Riđo, Linda,
Zelenko, Cvetko, Cura, Mala,
Sultan.
Bunjevci i Šokci su od dolaska
na ove predjele uzgajali omalene
konje domaće posavske pasmine.
U doba terezijanskih i jozefinskih
reformi (1 740 – 1 790), kao što
navode onodobni autori
domaćinske literature i putopisci,
da osnaži populaciju konja bečki
je dvor u Vojnu krajinu poslao
nekoliko rasplodnih konja. Ipak
nismo sigurni kada se pojavljuju
pasmina nonius i srodne joj
pasmine teških, teglećih konja
koje su srednjim Podunavljem
dominirale od druge polovice 1 9.
stoljeća do posljednjih desetljeća
20. stoljeća. Konj do konca 1 9.
stoljeća nije bio životinja kojom su
se obrađivala polja. Seljaci su
konje držali iz vojnih razloga, a u
potonjim povijesnim razdobljima
konji su bili stvar prestiža. Govorili
su da je „grehota konje koristiti za
oranje – konje su naši stari
šparali“. Starosjediocima su
glavne tegleće i oraće životinje
bili volovi, a konjima su kirijašili za
potrebe pilana. Konj je glavna
agrarna životinja postao u drugoj
polovici 1 9. stoljeća i to pod
utjecajem doseljenih Nijemaca
koji su koristili razvijeniju agrarnu
tehnologiju.
Konje su dijelili u tri skupine:
ždrjebad i mlade konje – do tri
godine – koji su, kao i kobilebitange (kobile koje se nisu
prezale, već su služile za
rasplod), veći dio godine bile na
paši, i konji s kojima se radilo, a
koji su boravili u stajama. Konji
koje se prezalo u plug ili koju
drugu alatku, što su Bunjevci i
Šokci naučili od doseljenih
Nijemaca, dobivali su obilne
porcije hrane. Ljeti su konji
spavali u oboru za konje koji je
imao nadstrešnicu a pod njom
jasle, a u zimskom razdoblju konji
su boravili u stajama –
daščarama. U vrijeme pune
afirmacije konja štale u kojima su
boravili konji bile su bolje kvalitete
od seoskih i salašarskih kuća.
Nerijetko su na gazdinstvu prve
građevine od opeke i bile staje.
Konje s kojima su radili odlično su
hranili, držali ih uredno,
svakodnevno timarili. Našim
precima nije bilo teško ustajati i
svakome konju baciti šaku zobi
kako bi i noću imali što jesti. U
dane odmora i te konje slali na
pašu. Ždrijebad, mlade konje,
radne konje i kobile-bitange čuvali
su seoski Cigani. Konji su bili na
paši od ranoga proljeća do
Martinja, a ako su jutra bila
hladna, konji su na pašu izlazili
kada otopli. Cigani su za čuvanje
konja dobili određenu količinu žita
(svaki čoban u sezoni čuvanja
konja mogao zaraditi oko 300
kruhova, dok se za čuvanje
krava, ovaca i svinja puno manje
plaćalo), dok su ostali dio godine
obavljali druge poslove.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća
socijalističke vlasti su dopustile
kupovinu traktora i tako potisnuli
rad konja, ali i zanate koji su
desetljećima cvali u selima
srednjega Podunavlja. Postupno
su nestajali kovači, kolari, užari, a
na vašarima je umalo prestala
prodaja kajasa, ulara i inih
dijelova opreme za konje.
Goveda
Bikovima i volovima nadijevali
su raznolika imena – po boji dlake
ili rasponu rogova (Garonja,
Mrkonja, Rudonja, Žujo, Zelonja,
Bilonja, Šarenko, Jelaš, Jambor,
Svilaj) – a krave su zvali Beca,
Crvenka, Cura, Garava, Mazulja,
Rumenka, Jagoda, Šarulja...
1 000 kilograma, a krave su bile
neznatno lakše, dok su volovi bili
teški gotovo 2000 kilograma – tek
za usporedbu, azijski slon nije
puno teži ni snažniji od
podolskoga vola. Od podolskih
krava muzli su svega 2 do 3 litre
mlijeka dnevno, što ukazuje na
sustav onodobnoga jelovnika
(Neshvatljivo je, piše Taube, da
Slavonci uopće ne poklanjaju
pažnju proizvodnji maslaca i sira;
- većinu ženske teladi oni kolju, a
ono malo što ih othrane ne
privikavaju mužnji.).
Goveda se tada u seoskim
dvorištima ili na
stanovima/salašima hrane pod
pojatama i u stajama, i to slamom
i pljevom žitarica, ponekad i malo
lošeg sijena ili ogrizina, što su
ostale od konja, koji su dobivali
bolje sijeno. Zrna su dobivali tek
rasplodni bikovi.
Podolska goveda bila su pravi
divovi u usporedbi s kravamasimentalkama, koje danas
dominiraju srednjim Podunavljem.
Marvogojsku udrugu osnovali su
u Novoj Gradiški 1 907. godine
Nikola Vuksanović, veterinar i
hipolog, i Danijel Dienes,
ljekarnik. Prva slavonska udruga
stočara uvezla je iz okolice
Badena 1 0 junica čistokrvnih
simentalki, koje su podijeljene
najnaprednijim stočarima
novogradiškoga kraja i postale
osnova uzgoja ove pasmine
goveda, koja danas dominira
srednjim Podunavljem.
Naši preci su od doseljavanja u Simentalke uz adekvatnu pašu i
ove krajeve početkom 1 8. stoljeća dohranu dnevno daju 1 5 do 28
uzgajali su buše – crne, crvene, litara mlijeka izuzetne kakvoće.
žute ili sive, mala goveda, tek
Pišu: Mr. sc. Darko Grgić i
nešto veća od 1 metra. Prirodni
Zdenko Samaržija
prirast i kapilarna doseljavanja
povećali su potrebu za većom
proizvodnjom krmnoga bilja i
žitarica, što je pak uzročilo
potrebu višestrukoga i dubljega
oranja i dovelo na područja u
kojima dominiraju Bunjevci i
Šokci snažno bijelo podolsko
govedo. Raspon rogova
podolskoga goveda bio je gotovo
2 metra, bikovi su težili više od
15
Republika Hrvatska u
Europskoj uniji, utjecaj na
očuvanje identiteta Hrvata
Nositelji odnosa i suradnje
Kako bi se pripadnici hrvatske manjine u
Srbiji aktivnije uključili u zaštitu svojih
prava, putem našeg mjesečnika Hrvatske
novine ćemo vas upoznati sa zakonskim
odredbama vezanim za tu problematiku.
Hrvati u Srbiji su se nadali da će se
ulaskom Republike Hrvatske u Europsku
uniju pojačati djelovanje i utjecaj na
očuvanje identiteta Hrvata. Većina
članica Europske unije koriste sve
raspoložive mehanizme radi zaštite
svojih manjina. Nije dovoljno da samo
Republika Hrvatska poduzima sve mjere.
Odgovornost je i na nama, Hrvatima u
Srbiji. Osim što nismo bili dosljedni u
uključivanju Hrvata koji žive van AP
Vojvodine, nismo bili dosljedni niti u
traženju prava koja nam pripadaju. Nitko
nam ih sam i dragovoljno neće dati.
U Zakona o odnosima Republike
Hrvatske s Hrvatima izvan Republike
Hrvatske definirani su nositelji odnosa i
suradnje između Republike Hrvatske i
Hrvata koji žive diljem svijeta. Osim
Državnog ureda za Hrvate izvan
Republike Hrvatske formiran je i Savjet
Vlade Republike Hrvatske za Hrvate
izvan Republike Hrvatske.
Članak 1 6.
Ostali nositelji odnosa i suradnje su:
– Savjet Vlade Republike Hrvatske za
Hrvate izvan Republike Hrvatske,
– ministarstva nadležna za vanjske
poslove, unutarnje poslove, znanost,
obrazovanje, šport, kulturu,
gospodarstvo, poduzetništvo, rad i
mirovinski sustav, zdravstvo, socijalnu
skrb, turizam, regionalni razvoj i financije,
– Odbor za Hrvate izvan Republike
Hrvatske Hrvatskoga sabora,
– Hrvatska matica iseljenika i
– druga tijela i institucije koja u svom
djelokrugu imaju poslove vezane za
odnose s Hrvatima izvan Republike
Hrvatske ili bi njihova djelatnost mogla
biti od interesa za Hrvate izvan Republike
Hrvatske.
Savjet Vlade Republike Hrvatske za
Hrvate izvan Republike Hrvatske
Članak 1 7.
Vlada Republike Hrvatske osniva Savjet
za Hrvate izvan Republike Hrvatske (u
daljnjem tekstu: Savjet).
Savjet je savjetodavno tijelo Vlade
Republike Hrvatske koje pruža pomoć
Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i
provedbi politike, aktivnosti i programa u
odnosu na Hrvate izvan Republike
Hrvatske.
Članak 1 8.
Članovi Savjeta su predstavnici Hrvata
izvan Republike Hrvatske i članovi po
položaju.
Članovi Savjeta iz reda pripadnika Hrvata
izvan Republike Hrvatske su predstavnici
udruga, organizacija i institucija Hrvata
izvan Republike Hrvatske, osobe
uvažene u sredini u kojoj žive,
HRVATSKE NOVINE
angažirane na očuvanju i jačanju
hrvatskog identiteta svojih zajednica i na
unapređenju odnosa s hrvatskom
domovinom.
Članovi Savjeta po položaju su
predstavnici državnih tijela i institucija,
Katoličke crkve i organizacija civilnoga
društva.
Članak 1 9.
Zajednice Hrvata izvan Republike
Hrvatske svoje predstavnike u Savjet
predlažu iz redova najznačajnijih i
najbrojnijih udruga, organizacija,
institucija ili drugih oblika organiziranja,
na mandat od četiri godine (primjer: iz
Hrvatskog svjetskog kongresa i drugih).
Zastupljenost predstavnika Hrvata izvan
Republike Hrvatske u Savjetu određuje
se sukladno brojnosti i značaju Hrvata u
dotičnoj državi, aktivnosti i povezanosti
zajednice s Republikom Hrvatskom, kao i
radu na afirmaciji ugleda i interesa
Republike Hrvatske, kako slijedi:
– devet članova predstavnika Hrvata iz
Bosne i Hercegovine od kojih jedan
predstavnik Katoličke crkve iz Bosne i
Hercegovine,
– sedamnaest članova predstavnika
hrvatske manjine,
– dvadeset i devet članova predstavnika
hrvatskog iseljeništva/dijaspore.
Članak 20.
Broj članova Savjeta, predstavnika
hrvatske manjine, po državama:
– tri iz Srbije,
– po dva iz Austrije, Mađarske i
Slovenije,
– po jedan iz Bugarske, Crne Gore,
Češke, Italije, Kosova, Makedonije,
Rumunjske i Slovačke.
Članak 21 .
Broj članova Savjeta, predstavnika
hrvatskog iseljeništva/dijaspore, po
državama:
– pet iz Sjedinjenih Američkih Država,
– po tri iz Australije, Kanade i Savezne
Republike Njemačke,
– po dva iz Argentine i Čilea,
– po jedan iz Austrije, Brazila, Francuske,
Italije, Južnoafričke Republike, Novog
Zelanda, Švedske, Švicarske i
Ujedinjenog Kraljevstva,
– jedan skupno za Belgiju, Dansku,
Luksemburg, Nizozemsku i Norvešku,
– jedan skupno za Boliviju, Ekvador,
Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuelu.
Članak 22.
Članovi Savjeta po položaju su:
– predstojnik Ureda i njegov zamjenik,
– zamjenici ministara u ministarstvima
nadležnima za vanjske poslove,
unutarnje poslove, znanost, obrazovanje,
šport, kulturu, gospodarstvo,
poduzetništvo, rad i mirovinski sustav,
zdravstvo i socijalnu skrb, turizam,
regionalni razvoj i financije,
– zastupnici u Hrvatskom saboru koji
predstavljaju Hrvate izvan Republike
Hrvatske,
– ravnatelj Hrvatske matice iseljenika,
– predstavnici sveučilišne zajednice,
– ravnatelj Državnog zavoda za
16
statistiku,
– predstavnik Hrvatske radiotelevizije,
– predstavnik Hrvatske akademije
znanosti i umjetnosti,
– predstavnik Katoličke crkve (ravnatelj
inozemne pastve),
– predstavnik Nacionalne sveučilišne
knjižnice,
– predstavnik znanstvenih institucija koje
se bave pitanjima Hrvata izvan Republike
Hrvatske,
– predstavnici Hrvatske gospodarske
komore i Hrvatske obrtničke komore,
– predstavnik Hrvatske udruge
poslodavaca,
– predstavnik nevladinih udruga koje u
svom djelovanju promiču razvijanje
odnosa s Hrvatima izvan Republike
Hrvatske (primjer: udruga »Prsten« i
druge).
Članak 23.
Članove Savjeta, predstavnike Hrvata
izvan Republike Hrvatske imenuje Vlada
Republike Hrvatske na prijedlog hrvatskih
zajednica iz država iz kojih dolaze.
Članak 24.
Savjet na svoju sjednicu može pozvati
najviše predstavnike vlasti Republike
Hrvatske, ministre i druge osobe od
značaja za rad Savjeta.
Članak 25.
Predsjednik Savjeta bira se na prijedlog i
iz redova predstavnika Hrvata izvan
Republike Hrvatske.
Izbor predsjednika i druga pitanja od
značaja za ustroj i rad Savjeta propisuju
se Poslovnikom o radu Savjeta.
Članak 26.
Savjet podnosi izvješće Vladi Republike
Hrvatske o zauzetim stajalištima i
donesenim zaključcima.
Članak 27.
Prvu sjednicu Savjeta saziva predstojnik
Ureda.
Prvom sjednicom predsjedava najstariji
član Savjeta.
Na prvoj sjednici članovi Savjeta biraju
predsjednika i četiri potpredsjednika koji
su predstavnici Hrvata iz Bosne i
Hercegovine, hrvatske manjine, hrvatskih
iseljenika/dijaspore iz europskih država
te hrvatskih iseljenika/dijaspore iz
prekooceanskih država.
Na prvoj sjednici Savjet donosi Poslovnik
o radu, dvotrećinskom većinom glasova
članova s pravom glasa.
Članovi Savjeta po položaju sudjeluju u
radu Savjeta bez prava glasa.
Članak 28.
Savjet se sastaje najmanje jednom
godišnje u Republici Hrvatskoj.
Savjet redovito raspravlja o provedbi
Strategije i Zakona o odnosima
Republike Hrvatske s Hrvatima izvan
Republike Hrvatske i drugim pitanjima od
interesa za Hrvate izvan Republike
Hrvatske.
Članak 29.
Administrativne i tehničke poslove za
Savjet obavlja Ured.
Zlatko Ifković
Osam ’armonikaša
s’ Petrovaradina
Koliko god smiješno i apsurdno sve izgledalo nekako u Novome Sadu sada već totalno iracionalnim
štoviše već i pomalo mističnim snagama, mala hrvatska zajednica skoro uvijek izlazi u prvi plan kao
odgovorni krivac svega što neplanski krene u gradu
Nekada, danas već tako daleko, naše
varoši i kaštele posjećivale su osobe koje
su svoj jedinstveni doprinos ostavile
cijelome svijetu, a Dunav ih mamio nama
i pružao dom i neiscrpnu energiju i
inspiraciju. Gostovali su oko
Petrovaradinske tvrđave politička i
kulturna elita nekadašnjeg carstva te
postali dio povijesti ovog regiona. U
dvorovima na Dunavu nastale su
predivne legende koje su ostale unatoč
ravnodušnosti prema ostavljenom
nasljedstvu. Ostalo su u tim pričama neki
prolaznici, Johann Strauss inspiriran
futoškim dvorcem Hadik i Dunavom
poklonio nam je najvrjedniji poklon, djelo
„Na lijepom plavom Dunavu“. Na tom
dvoru svoje vrijeme su provodili i
prijestolonasljednik Franz Ferdinand na
svojim putovanjima, veliki broj grofova i
grofica davao je jedinstveni šmek našoj
ravnici i rijeci.
Danas u takozvanim modernim i
naprednim vremenima kada svi trče u
neku sretniju i ljepšu budućnost nitko se
ne pita kolika je cijena i koliko je
opravdano to putovanje. Da li taj tok
naprijed za sobom podrazumijeva i
uništenje osnova našeg vremena,
ruinirajući kulturno nasljedstvo,
ostavljajući te svjedoke vremena rušiti se
sami od sebe. Jedan od najljepših
europskih vrtova odmah nakon bečkog
Schonbrunna, Kamenički park danas liči
na obični seoski šumarak, cvjetne aleje
zamijenjene šipražjem i korovom,
oskrnavljeni kipovi i ukrasi nekadašnjeg
carskog vrta. Danas se kulturnim
progresom podrazumijevaju nepismeni
grafiti na fasadama i zaključani dvorci,
slavljenje i svečana postavljanja bisti
ubojicama naše prošlosti, dani žalosti i
sjećanja na one koji su rušili bedeme
Petrovaradinske tvrđave samo da bi imali
bolji pogled na Novi Sad.
Tko pjeva zlo misli
U našim krajevima zajednička nam je
jedna anegdotična karakteristika, naime
mi upute ne čitamo da bismo naučili kako
se nešto treba koristiti, već upute čitamo
tek onda kada se šteta već dogodi da
bismo vidjeli gdje smo pogriješili. Nakon
svih ovih desetljeća za nama, svih već
napravljenih grešaka još uvijek se kod
nas živi i radi bez osjećaja odgovornosti
te se sve što je loše iliti neprikladno
današnjoj situaciji, svaka odluka koja nije
planski djelovala ima još kome pripisati.
Koliko god smiješno i apsurdno sve
izgledalo nekako u Novome Sadu sada
već totalno iracionalnim štoviše već i
pomalo mističnim snagama, mala
hrvatska zajednica skoro uvijek izlazi u
prvi plan kao odgovorni krivac svega što
neplanski krene u gradu. Već cijela dva
mjeseca opet su se nekako Hrvati našli u
temi organizacije Tamburice Festa u
Petrovaradinu koje je otišlo do te mjere
da se Hrvatima u Novom Sadu pripisala
ogromna moć. Danas kada Hrvati u
mjestima sa većim procentualnim
udjelom ne mogu ostvariti svoja
nacionalna prava, kada se u Subotici na
mišiće pokušava na mala vrata progurati
Drama na hrvatskom jeziku dok su protiv
uvođenja iste osobe koje su pored
kazališta zastale eventualno radi slikanja
za Facebook, u Novom Sadu svega dva
procenta Hrvata ima toliku moć odlučiti
tko može a tko ne pjevati na tvrđavi, kako
su svi umjetnici iz Hrvatske dobrodošli u
Novi Sad i kako je za njihov dolazak
odgovorna domicilna hrvatska zajednica.
Unatoč činjenici da su Hrvati svoje
kulturno djelovanje u Vojvodini
organizirali i prakticiraju ga isključivo kroz
kulturno-umjetničke udruge većinom
distancirano od ostalih Novosađana. Što
bi kazali „pjevamo za svoju dušu“. Kada
se netko upita kako su to Doris Dragović,
Jelena Rozga imale koncert u Novom
Sadu te tko je prošvercao Vedranu
Rudan u novosadsko kazalište nije
iznenađenje čuti objašnjenje - pa to je
hrvatski lobi u Novom Sadu. S dizanjem
nove prašine oko predstojećeg festa
tamburice lokalni Hrvati se opet pojavljuju
kao kakva tajna udruga koja živi u
katakombama tvrđave i odlučuje tko
može tamburati nad gradom a kome tu
nije mjesto. Ne obazirući se na činjenicu
sukoba glazbenih pravaca na
tradicionalnoj manifestaciji vojvođanske
glazbe gdje se trebaju ukrižati
harmonikaši sa kavanskim pjevaljkama u
nekoj nastranoj simbiozi sa tamburaškom
glazbom.
Online devedesete
Danom pojave te kontroverzne online
peticije o reguliranju i zabrani nastupa
osobama sa turbofolk glazbene scene
povampirila se mišljenja za koja se
17
mislilo da su davno za nama, komentari
kojima nije ni mjesto ni vrijeme u jednoj
multikulturnoj sredini. Tehnološkim
razvojem u novoj demokraciji kod nas su
još neshvaćeni termini slobode govora i
mišljenja te se ljudi u svoj toj prevelikoj
slobodi malo i zanesu ili pak kažu ono što
zbilja i misle. Trebaju li se nečiji netpatriotizam i net-nacionalizam shvaćati
ozbiljno i na njih gledati sa dozom
pozornosti ili ih je jednostavnije ignorirati i
ne shvaćati ozbiljno? Koliko je ozbiljno i
na kakve stvari bi osoba, koja povodom
nastupa Svetlane Ražnatović na
Petrovaradinu izjavi: „Ne varajte srpski
narod, ovu peticiju su napravili Hrvati koji
žive u Vojvodini. Proterajte ih u Hrvatsku
pa neka tamo pišu peticije!“, bila
spremna napraviti van svijeta inteneta?!
Čudno je koliko se danas može saznati o
ubeđenjima i općem neznanju pojedinih
ljudi jednostavnim tipkanjem i klikanjem.
Čovjek se prosto počne pitati tko je
danas otišao s’ uma, postoji li zbilja
teorija zavjere između naroda u Vojvodini
i ako je ima kako je moguće da su sa tim
teorijama najbolje upoznati ljudi koji taj
isti Internet pristup plaćaju od socijalne
pomoći, a literatura im je isključivo
dnevna i žuta štampa. Sablasni su
svakako i komentari gospođe Gordane
Lazić na privremenom radu u Frankfurtu
koja je na neki svoj svojstven način došla
do odnosa hrvatskih udruga i
organizacije festivala tamburice: „Ovo mi
liči na hrvatska udruženja koji pljuju po
nama u Hrvatskoj! Zato gospodo, iako
nisam fan dotične gospođice, nećete se
tako ponašati u MOJOJ SRBIJI i nazivati
MOJU SRBIJU banana državom“.
Količina antihrvatskih komentara na
portalima vezanim za održavanje
manifestacije na tvrđavi i bojkotu poznate
„pevaljke“ je tolika da i server trokira od
toliko ogavnih napisanih riječi. Toleranciju
izgleda održavamo na tehničkoj razini
dok online svako istrese svoju muku te
bez trunke osnovnog znanja, diskriminira
jedan narod zbog najobičnije banalnosti.
Uvučeni u tu pompu, opet ni krivi ni
dužni, prešutno dajući svima da se
oslobode svojih frustracija preko tuđih
leđa. Što se u Novom Sadu kaže: Svako
tele ima svoje veselje.
Mihael Ilić
Kako ljubiti
bližnjega svoga
Piše: Šime Peić Tukuljac
Kako ljubiti bližnjega svoga? Da vam iskreno
priznam - p o j m a nemam!!!
Jer ako uporno budete upražnjavali iskrenu i
tolerantnu ljubav (jer ona sama po sebi to i
jeste...) prije ili docnije ćete navući na sebe
podozrenje okoliša, a pogotovu onih koje
uporno pokušavate voljeti!
Zašto?
Pa valjda zato što je iskreno ljubiti nekoga
najpouzdaniji znak da sa vama nešto veoma
ozbiljno nije uredu..
Ili ste u najmanju ruku krivo protumačili
zapovijed Božju...
Pretpostavljam da nije ni malo teško postati
zabludjelom ovcom u ovim čudnim i u
najmanju ruku „smutnim vremenima“...
Pri tome hoću da kažem kako je daleko lakše
odbaciti razne moralne skrupule i postati
okorjeli amoralni ljubitelj love i ostalih
pogodnosti koje ta ista lova obezbjeđuje a sa
time u vezi i određenu moć nad priprostim i
vjerujućim pukom!
Tu podrazumijevam i svoje dojučerašnje
prijatelje. Školske drugove, recimo...
No, to sve, rekao bih, spada u „normalno“
društveno ponašanje, jer vjerujem da ste
barem jednom u životu doživjeli da vas vaš
nekada „dobri“ školski drugar jednostavno ne
prepozna na ulici, pod uvjetom da mu dobro
ide i da je na nekakvoj dobroj poziciji...
Kada vas taj isti drugar počne pozdravljati pa
se čak interesirati za vašu obitelj onda je
vjerojatno vrag odnio šalu. Vašem drugaru se
u najmanju ruku crno piše!!! Barem iz
političkoga rakursa...
A vi kakvi jeste i nadalje ljubite toga
mangupa!!
Ali tako vam i treba!
I budite ponosni na to, jer sam ubijeđen da
vas potajno zbog te osobine voli vaša kći
jedinica.
Ubijeđen sam u to da postoje u našem okolišu
razni likovi koji su savršeni prototipovi
materijalno-politikantski a koji jednako tako
imaju svoje kćeri, ali im oni, za razliku od vas,
obezbjeđuju pristojan život, novac i pristojnu
karijeru! I njihove ih kćeri vole sve dok im
dobro ide, ali...
Ali... ako ovaj nesretnik prdne u pogrešni
politički čabar, onda je zlo i naopako!
Onda od ljubavi ništa! Dapače, razočarana
princeza će nestrpljivo očekivati da se što prije
dočepa očevog naslijeđa, na što će istu, tj. kći
razjareni otac izopćiti iz testamenta.
A da bi to propisno sproveo mora naći
dobroga i skupoga odvjetnika koji će poslije
raznoraznih peripetija preseliti đenge u svoj
džep pri čemu će pravica biti totalno
zadovoljena...
Ja ipak glasujem za nematerijalnu i apolitičnu
- ljubav!!!
P.S. Kao što vidite – nema mi lijeka!!!
HRVATSKE NOVINE
Fikus
Piše: Stipan Vojnić
Prođe i ovo ubjeđivanje u bolje sutra. Nasmijana lica sa plakata
diljem opljačkane države, napose Vojvodine, kao i parole iz kutija
koje „istinom zrače“ pojedoše u nepovrat preko dvadeset milijuna
eura iscijeđenih od onih koji se u stvaranju dohotka iole održavaju
u proizvodnji a ostatak iz kredita koje će i naši praunuci
otplaćivati.
Zar je moralo baš tako? Zar Vučko nije jednostavno mogao da
šutne Daču? Koliko li je samo skutonoša čekalo da mu pomogne
u tome! No, mnogi od tih sada će fotelje zamijeniti drvenim
klupama i klupicama.
NE! Trebalo je pokazati i na djelu dokazati nadolazeću plimu
(nezadovoljstva), da bi se oko balvana sjatile grančice i
nasumično smeće, da bi skupa plutali nošeni strujama obećanja u
svijetlu budućnost! Ipak, za utjehu, žabokrečina je počela da se
cijepa.
Što se tiče pojedinih fikusa i ćutologa u Skupštini jednostavno bi
uvenuli i bili dati komunalcima iz Čistoće da se pobrinu za njih te
da na deponiji povijesti sačekaju lomljenje Sedmog Pečata!
Euforija naprednjaka! Da. Sasvim opravdana. No, je li to doista
natpolovična volja ove zbunjene i obećanjima izbezumljene i od
prečeste uporabe izraubovane glasačke skalamerije? Što ćemo
sa onom maltene polovicom rezigniranih i razočaranih koji nisu
izišli na izbore? Oni sigurno nisu za Vučka, ali izgubili su
povjerenje i u one koji su ih deceniju i pol obmanjivali. Konačno,
nije SNS kao stranka polučila ovakav ishod nego Vučić. Na
koncu, ako se on stvarno toliko promijenio te postavi institucije na
zdrave noge, opravdaće povjerenje.
Kao jedinka, bojim se da je pomalo naivan kao njegovi
predhodnici i nije shvatio ozbiljnost i surovost igre koja se zove
„politika interesa“. Upravo ta politika interesa razbila je i ovaj naš
jadni i napaćeni bunjevačko-hrvatski korpus! Nije nam dovoljno
bilo to što je Šešelj obećao „čistim Bunjevcima“ da će biti rame uz
rame s većinskim narodom, što se inače nikada dogoditi neće, pa
su zanijekali svoje hrvatske korijene, već se i mi međusobno
dijelimo! Na žalost fotelja je samo jedna, pa kad je tako počeli
smo svak za sebe da kupujemo. Naši izabrani pa i samozvani
čelnici misle da su baš oni i to svaki ponaosob, Bogom dani
bastioni i svjetionici oko kojih treba da se okupi pučanstvo bez
obira na to što isti izigravaju fikuse u kancelarijama drugih
stranka. Bivaju dobro zalijevani i u svom samoživlju te opijenosti
vlastitim mirisima ne osjećaju teški vonj nezadovoljstva onih koji
su ispoštovali svoju građansku dužnost, a da ne glasuju protivu
vlastitih ubjeđenja, glas pokloniti upravo njima!
Zapravo, kad bolje promislim, mi Bunjevci koji znademo i
poštujemo svoje hrvatske korijene i nismo puno izgubili. Zapravo
kvalitativno ništa jer je i taj jedan poslanik uglavnom drijemao na
svom sjedalu u Skupštini poput ćurana u sumrak. Dakako poslije
obilnog i subvencioniranog obroka. Eh, kada bi nam poljoprivreda
bila toliko subvencionirana kao poslanici i njihova meza, kojima je,
većini, jedina stručnost u podizanju „dva prsta“, gdje bi nam bio
kraj? Pitali bi - Gdje si EUROPO? Zapravo to se i sada pitamo,
no sasvim iz drugih razloga.
Baš me zanimaju budući pokrajinski izbori. Tu naprednjaci, ako
bude pravde, neće tako dobro proći. Ako budu glasovali samo oni
koji žive i rade u Vojvodini, tj. imaju stalnu adresu boravišta,
naprednjaci neće prijeći ni trideset posto.
Digla se hajka na Prištinu zbog prijedloga zakona o glasovanju.
Pa zar nije normalno da na parlamentarnim izborima jedne države
glasuju samo građani koji i posjeduju dokumenta iste, pa makar i
dvojna? Što je tu loše? Konačno, mi Vojvođani koji posjedujemo
dvojno državljanstvo glasujemo za nekoliko parlamenata
susjednih država – i nitko se ne buni.
18
Nacionalizam hej,
zašta to?
Teži se da se hrvatski nacionalni korpus razbije i usitni stvaranjem
novih nacija - Bunjevci i Šokci. Sa Šokcima stvar nije uspjela ali
sa Bunjevcima jeste. Nemam ja ništa protiv onih ljudi koji se
izjašnjavaju kao Bunjevci
Nacionalizam je alatka kojom se služi
elita jedne nacije. Pripadnici elite jedne
nacije čine oko 1 0 % ljudi te nacije.
Preostalih 90 % ljudi živi od svog rada i
nemaju nikakve koristi od nacionalizma,
samo štete. Pripadnici elite su bogati i
upravljaju nacijom. Moraju ponuditi nešto
onima kojima su dosta toga uzeli a to je
nacionalizam. Nacionalizam ništa ne
košta a može biti prihvaćen od izvjesnog
postotka onih koji rade. Neki od tih 90 %
žele preći u elitu a neke opije mogućnost
da nešto zarade na račun neke druge
nacije.
Ovo su poznate stvari i nisam napisao
ništa novo. Dobro je podsjetiti uvijek na
ove stvari. Treba podsjetiti ljude na
razliku između patriotizma i
nacionalizma. Patriota je čovjek koji voli
svoju nacije i spreman je da je brani od
nasrtaja drugih nacija. Nacionalizam je
kad se prijeđe tanka crvena linija i počnu
se ugrožavati pripadnici neke druge
nacije. Tu drugu naciju elita prikaže kao
neprijateljsku.
Elita jedne nacije pokušava ostvariti
nadmoć nad drugom nacijom. Komunisti
su koristili izraz postići hegemoniju a taj
izraz je dobar. Elita neprijateljske nacije
se eliminira a pripadnici neprijateljske
nacije se stavljaju u podređen položaj.
Elita nadmoćne nacije se bogati i
zauzima sve značajnije položaje u nekoj
državi. Elita neprijateljske nacije se u
potpunosti eliminira, politički, ekonomski,
kulturno pa čak i fizički. Pripadnici
neprijateljske nacije postaju sve
siromašniji. Obavljaju poslove koje
pripadnici nadmoćne nacije ne žele da
obavljaju.
Pojava nacionalizma u svijetu je
redovna. Povijesno gledano, ratovi i
sukobi su isključivo posljedica težnje za
hegemonijom neke elite ili istaknutog
pojedinca, cara, kralja, imperatora,
sultana, kana, bana i njihove svite kojom
su okruženi. Nekad nacionalizam
poprima čudovišne razmjere pa se ide u
osvajanje čitavih kontinenata pa i cijelog
svijeta. Primjer za to imamo u nedavnoj
prošlosti a to je pojava
nacionalsocijalizma, fašizma i drugih
totalitarnih sustava. Nacionalsocijalizam i
fašizam su slomljeni 1 945. godine a
povijesno gledano to je bilo nedavno.
Poslije 1 945. godine totalitarni sustavi
nisu iščezli već su poprimili druge oblike.
Komunizam se često nametao nacijama
silom kao idealni društveni sustav.
Imperijalizam i kolonijalizam su se takođe
nametali drugim nacijama na razne
načine i u raznim oblicima.
Nacionalizam kao pojava se pojavio i u
Jugoistočnoj Europi. Tu živi jedna grupa
naroda koju povjesničari nazivaju Južnim
Slavenima jer su po jeziku i mentalitetu
srodni. Poslije Prvog svjetskog rata
stvorena je zajednička država Južnih
Slavena - Kraljevina Srba, Hrvata i
Slovenaca, koja je kasnije preimenovana
u Jugoslaviju. Vlast u toj državi je uzela
srpska dinastija Karađorđevića. Ta
dinastija je formirala elitu od srpske
ekonomske i vojne vrhuške stvorene u
Prvom svjetskom ratu i ratovima za
oslobođenje od Turaka. Srpska
srednjovjekovna elita dinastija Nemanjića
i srpskih feudalaca pred Turcima izbjegla
je u Ugarsku i tamo su asimilirani.
Pripadnici drugih južnoslavenskih elita su
sustavno potiskivani od strane
Karađorđevića i novostvorene srpske
elite.
Elitu je teško definirati
Pripadnost eliti se mijenja. Samu elitu
je teško definirati i povući granicu. Elita
Kraljevine Jugoslavije je potpuno
razbijena i razvlašćena politički i
ekonomski od strane jugoslavenskih
komunista 1 945. godine. Kralju je
zabranjen povratak u zemlju a imovina im
je sva nacionalizirana.
Za vrijeme Titovog komunističkog
režima vršena je borba protiv
nacionalizma svih vrsta. Takođe je vršena
borba protiv imperijalizma, kolonijalizma i
staljinizma. To služi na čast Titovom
režimu. Čudno je za mene da je u
relativno povijesno kratkom vremenu od
1 945. do 1 980. stvorena oligarhija
političko-vojna. Vrijeme je povijesno
gledano kratko, svega 35 godina. Po
mome mišljenju političko-vojna
beogradska oligarhija u sprezi sa srpskim
nacionalizmom je izazvala rat od balvana
do Dejtona (1 990.-1 995.). U dublje
ocjene tog rata neću ulaziti jer je radi
objektivnosti potrebna povijesna
distanca. Kao posljedica rata od SFRJ je
stvoreno 6 novih država.
19
Težak položaj Hrvata u Srbiji
Hrvati u Srbiji su postali nacionalna
manjina a to nisu bili u SFRJ. Položaj
hrvatske nacionalne manjine u Srbiji
objektivno je vrlo težak. Hrvati u Srbiji
nemaju svoju manjinsku infrastrukturu
kao što to imaju recimo Mađari ili Slovaci.
Teži se da se hrvatski nacionalni korpus
razbije i usitni stvaranjem novih nacija Bunjevci i Šokci. Sa Šokcima stvar nije
uspjela ali sa Bunjevcima jeste. Nemam
ja ništa protiv onih ljudi koji se
izjašnjavaju kao Bunjevci. Izjašnjavanje
mora biti slobodno i iskreno bez
negativnih posljedica za onoga koji se
izjašnjava. U tom grmu leži zec.
Izjašnjavanje kao Hrvat u Srbiji nosi niz
negativnih posljedica za tog čovjeka koji
se izjasnio kao Hrvat. Osobno sam na
svojoj koži osjetio mržnju i progon 1 8
godina (1 983.-2001 .) jer sam se
izjašnjavao kao Hrvat. Proganjanje se
sprovodilo u radnoj organizaciji koja se
zvala „Geodetski zavod Vojvodina“. Za
vrijeme Tita proganjanja nije bilo iako je
bilo verbalnih ispada.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije
(1 91 8.-1 941 .) Srbi su asimilirali veliki broj
ljudi. Jednostavno isplatilo se tada biti
Srbin. Za Hrvate i Slovence je korišćem
termin „Srbi katolici“. Za Bošnjake je
korišćen termin „Srbi muslimani“, a za
Mekedonce „Južni Srbijanci“. Crnogorci
su bili regionalni termin za Srbe.
Srba katolika ima i danas. To što se ne
izjašnjavaju zvanično kao Srbi katolici za
mene nema veliki značaj. Govore
srpskim jezikom i stalno ističu da ne vole
Hrvate. Nekoliko ikavskih riječi koje
koriste rijetko i samo kad su jako
koncentrirani ne dokazuje da to nije
srpski jezik.
Nacionalizam je luksuz za male
narode zvane zbirno „Južni Slaveni“. To
je štetno za 90 % pripadnika sedam
naroda u jugo-istočnoj Europi: Hrvata,
Bugara, Srba, Bošnjaka, Slovenaca,
Makedonaca i Crnogoraca. Ali je unosno
za 1 0 % pripadnika tih sedam naroda.
Nažalost tih 1 0 % određuju kakva će se
politika voditi u ovih sedam država.
Mladen Šimić
Obnovimo naša
zvona
Piše: Tomislav Mačković
U posljednjih nekoliko
godina osjetno primjećujemo i
trpimo svi mi velike suše,
prirodne katastrofe poput
poplava i raznoraznih drugih
nevolja. Bogu hvala, mi koji
živimo ovdje na sjeveru
Bačke imamo tu sreću da
nemamo naprimjer
zemljotrese ili, ne daj Bože,
vulkane i slično.
Stara je izreka da svatko
svoju bol osjeti, pa samim
time i mi koji živimo ovdje na
ovom području, na krajnjem
sjeveru, duž srbijanskomadžarske granice, odavno
poznati kao voćarski,
povrtarski i vinogradarski te
ratarski kraj, osjetimo
nerijetko bol koju možemo
izliječiti ipak, ta naša bol je
ustvari trpnja kada nam
iznenadni gradonosni oblak,
onaj crni, veliki, koji se „valja“
najčešće iz pravca
sjeverozapada, kada nam ne
samo naiđe takav oblak nego
nam i ošteti ljetinu i usjeve, i
ne samo da ošteti nego
katkada i potpuno uništi,
uzalud su nama tada „silne“
pomoći i subvencije kada
vidjevši štetu na usjevima
možemo samo gorko
zaplakati i Boga moliti za
bolje sutra.
Moramo dobro razmisliti što
nam je činiti?
Unatrag dva desetljeća
naglo su počele da niču
lansirne rampe sa kojih se
ispaljuju rakete direktno u
oblak gdje bi trebalo da
raketa uradi svoj posao, ali
zbog granice rakete se mogu
ispaljivati samo unakrsno, iz
Gornjeg Tavankuta ka
Mirgešu, iz Mirgeša ka
Gornjem Tavankutu i na kraju
efekta nema nikakvoga, ali
zato mnoge kase ostaju
prazne jer jedna raketa košta
itekako puno novca i to novca
poreznih obveznika i
poljodjelaca koji plaćaju uvijek
najviše poreza ali im uvijek
ostaje najmanje.
Da ipak postoji mnogo bolja
i efikasnija zaštita od leda
možemo i sami da izvedemo
zaključak i da se mi koji se
sjećamo, prisjetimo zvona,
onih naših zvona u Čikeriji, u
starom groblju u Gornjem
Tavankutu i kod obitelji Horvat
HRVATSKE NOVINE
u Gornjem Tavankutu, uz kapelu svete Ane.
Da, moramo ih se sjetiti i moramo dobro
razmisliti što nam je činiti? Pa, činiti
nam je ono što nam je lakše i što
nam je u ovom ali i u budućem
vremenu i najpametnije, to je
da obnovimo naša zvona i
krenemo onako kako smo to
radili i nekada, da zvonar uz
molitvu zvoni dokle god ne
razbije oblak, dok se iznad
nas prije svog pira taj
oblak ne pretvori u
spasonosan kišni oblak
bez leda.
Nekada su ljudi
zvonili. Bio je zvonar
kod svakoga zvona.
Nitko mu nije davao
Često smo svjedoci istine da oko
plaću mjesečnu,
nas postoje ljudi koje baš nismo u stanju
davano mu je u jesen
po skidanju ljetine,
dobro razumjeti niti pratiti sve ono što
davao je ko je što
svakodnevno ČINE. Tek kad odu sa ovoga
mogao i što je imao
svijeta polagano postajemo svjesni poruka
od usjeva. Zvonar nije
koje
su nam ostavili.
nikada bio zahtjevan.
Naš
pokojni sonćanski kantor, Stipan
Bio je zadovoljan sa
Poturica,
iako vesele naravi, nije mir i
malim stvarima i to je
inspiraciju tražio lutajući nigdje dalje. Ostao
tako i trajalo dok
je baš tu gdje su njegovi korijeni. Rođen u
netko nije promijenio
uzoritoj katoličkoj obitelji, sin poznatoga
taktiku.
„šnajdera“ Pavla -Toše... nije se baš previše
Sada mi možemo
da se sjetimo stare
interesirao za „singericu“... više su ga vukle
izreke kako je
orgulje u obližnjoj crkvi. Školovao se u
povijest učiteljica
tadašnje vrijeme za zvanje kantora a potom,
života i da se vratimo
već davne 1 957. godine, počeo svirati u župi
pravilima koja život
sv. Lovre u Sonti. Nizale su se godine. Postao
znače. To su naša
je sudionik i svjedok života koji se dešavao u
zvona duž granice.
župi: krštenja, svadbe, sprovodi, velika misna
Jer tu, u Gornjem
slavlja... radosti... tuge... kumstva . Vrijeme
Tavankutu na dva
komunizma kada su mnogima srca bila
mjesta, te u Čikeriji,
kamena a duše u potaji vapile da bar osjete
kada se nekada
zazvonilo iz sve
miris uskrsnog tamjana. Pod vodstvom vlč.
snage uz moćnu
Jakova Grunčića župa je postala gotovo
molitvu zvonarevu,
neosvojiva utvrda ponosa i dostojanstva,
oblak se kidao i tako
svega što je u hrvatskom, šokačkom biću.
sačuvao ne samo
Znao se probudit inat zapivat iz svega glasa
usjeve duž granice i
da se do NEBESA ORI!! Tako je trajalo punih
područja koja su u
50 godina. Ostao je vjeran svome puku do
okolici nego je taj
oblak tako obeščašćen kraja života. Čak ga ni teška bolest nije
bio da nije mogao, nije sprečavala da do posljednjih dana sjedne na
svoju klupu zagrli stare raštimane orgulje
snage imao, da ide
dalje u svom pohodu,
potom pusti da se prolome tonovi. Iza sebe
te je tako nekada
nije ostavio veliko materijalno bogatstvo.
našim zvonima čuvana
Ostale su uspomene kod generacija sa
šira okolica i naša
kojima je dijelio život. Nije nikada, za razliku
polja.
od mnogih, isticao svoje hrvatstvo. Nosio je
I razmislimo opet o
to u svom srcu. Osobito kad na kraju mise
svemu kada pročitamo
zasvira RAJSKA DJEVO - KRALJICE
česti latinski natpis na
HRVATA, a tada se rijetko tko usudio na
crkvenim zvonima:
takvo što.
Vivos voco, mortuos
Eto... To je bio moj Tata STIPAN
plango, fulgura frango
(Žive dozivam, mrtve
POTURICA, 1 939-2007. godina.
oplakujem, gromove
Siniša Poturica
slamam).
Stipan
Poturica
20
Hrvati su vodili najžešće ratove s Turcima
u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana
"duo plorantes saecula Croatiae" "dva plačuća stoljeća Hrvatske"
Što je to Antemurale Christianitatis ili
hrvatski – Predziđe kršćanstva? Ta
sintagma službeno nas Hrvate prati kroz
povijest još od 1 51 9. g, ali neslužbeno se
u tadanjim razgovorima koristila i
tridesetak godina ranije. Latinski naslov
Antemurale Christianitatis ("Predziđe
kršćanstva"), je papa Lav X. dao
Hrvatskoj godine 1 51 9. u pismu banu
Petru Berislaviću. To nije bio jedini
naslov takvog tipa i on se pojavljuje i u
drugih kršćanskih država u sukobu sa
Osmanlijama, kod Ugarske i Poljske.
Papa međutim nije bio prvi koji je dao
Hrvatskoj takav naslov. Plemstvo južnih
hrvatskih krajeva uputilo je 1 0. travnja
1 494. sa sabora u Bihaću pismo papi
Aleksandru VI. i rimsko-njemačkom caru
Maksimilijanu I. tražeći pomoć protiv
osmanskih napada u kojem je Hrvatsku
nazvalo kulom i predziđem kršćanstva:
"Ovu silu mi već sedamnaest godina
zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i
sva moguća naša dobra, te poput kule i
predziđa kršćanstva branimo
svakodnevnim ratovanjem kršćanske
zemlje, koliko nam je to uopće ljudski
moguće. Neka Vam dakle po nama bude
rečeno ovo: ako bi mi popustili Turcima,
tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti
kršćanstvo iz Hrvata."
Fra Ivan Kapistran
Kad su Turci god. 1 453. osvojili
Carigrad, papa Kalist III. pozvao je sve
kršćanske narode u križarski rat. U
kršćanskoj vojsci koja je u srpnju godine
1 456. porazila 1 50 tisuća turskih vojnika
pod Beogradom, sudjelovao je veliki broj
Hrvata koje je pokrenuo franjevac Ivan
Kapistran. Protuosmanlijski križar i
branitelj kršćanstva, Ivan Kapistran umro
je god. 1 456. u Iloku, a zbog
mnogobrojnih posmrtnih čudesa i viđenja
proglašen je svecem.
Protiv višestruko brojčano jačih turskih
osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove
u 1 6. i 1 7. stoljeću koja su nazvana "duo
plorantes saecula Croatiae" ("dva
plačuća stoljeća Hrvatske"). Većinu
obrane financirali su austrijski unutarnji
staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani
granice nije sudjelovao samo hrvatski
etnički element, već i njemački, mađarski,
te etnicitet kojeg se obično naziva
"vlaški", a čiji su pripadnici uglavnom (ne
isključivo) bili pravoslavne
vjeroispovijesti.
U skoro 400 godina dugom ratovanju
protiv osmanlijskih osvajača proslavili su
se mnogi imenima znani i neznani
hrvatski ratnici i junaci. Najpoznatiji među
njima bili su: branitelj Zemuna Marko
Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili
pod bijesnog slona jer se nije htio
poturčiti i pokloniti turskom caru, ban
Petar Berislavić koji je zbog sjajne
pobjede kod Dubice na Uni god. 1 51 3.
dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk
od pape Lava X., senjski kapetan Petar
Kružić koji je punih 1 5 godina branio
okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola
Jurišić koji je god. 1 532. sa samo 700
Hrvata braneći utvrdu i grad Kiseg
nastanjen uglavnom Hrvatima zaustavio
1 40.000 Sulejmanovih vojnika na
njihovom vojnom pohodu na Beč.
Nikola Šubić Zrinski
Ban Nikola Šubić Zrinski koji je god.
1 542. s 400 Hrvata spasio Peštu od
sigurne propasti. Godine 1 566.
Sulejmana Veličanstvenog koji je krenuo
s preko 1 00.000 vojnika osvojiti Beč i
potom čitavu Europu, zaustavio je pod
Sigetom upravo Nikola Šubić Zrinski s
2.500 hrvatskih ratnika, pri čemu su
poslali na drugi svijet preko 30 tisuća
Turaka, a sami su zbog hrabrosti i
junačke smrti "ušli u legendu" svjetske
ratne i vojne povijesti.
Ovdje treba spomenuti i hrabru obranu
zrinjske utvrde Gvozdansko 1 578. g.
Prema dostupnim podacima i zapisima,
(kronikama) iz tog vremena utvrdu
Gvozdansko je branilo 300 branitelja
sastavljenih od malobrojne posade
Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko
250 seljaka i rudara sa ženama i djecom,
pod zapovjedništvom kapetana Damjana
Doktorovića, Nikole Ožegovića, Jurja
Gvozdanovića i Andrije Stepšića. Na
drugoj strani našla se vojska od 1 0.000
turskih napadača potpomognuta vlaškim
četama, gdje su se hrabro borili sve dok
jedne izuzetno hladne noći svi nisu
pomrli od neimaštine i leda. Nađeni su,
svi do tada preživjeli - mrtvi, zamrznuti na
svojim položajima kako još u rukama
drže puške. Bilo je to pravo herojstvo bez
uzora u povijesti čovječanstva.
Još neki poznati i slavni ratnici bili su:
hrvatski ban Toma Erdödy koji je s
hrvatskim ratnicima ostvario sjajnu
pobjedu god. 1 593. kod Siska koja je
ujedno bila prekretnica u ratu Hrvata s
Turcima, ban Ivan III. Drašković jedini
Hrvat na položaju ugarskog palatina u to
vrijeme kojeg su nazvali "defensor
Croatiae", (branitelj Hrvatske), ban Nikola
21
Piše: Mile Prpa
Zrinski i ban Petar Zrinski koji su nanijeli
velike gubitke turskoj vojsci, ban Ivan
Karlović, ban Petar Keglavić, Krsto
Frankopan, general Ivan Lenković,
kapetan Grgur Orlovčić, ban Matko
Talovac, knez Juraj Zrinski, zapovjednik
Marko Horvat Stančić, zapovjednik Vid
Hallek, ban Petar Erdődy, svećenik
Marko Mesić, fra. Luka Ibrišimović i
mnogi drugi.
Sve ovo je za Hrvate „ukradena“ i
prešućena povijest. To je slavna povijest
koja se nije mogla naći nigdje u školskim
čitankama ili udžbenicima povijesti, a
spominjala se uglavnom bitka na Kosovu
polju, gdje je srbijanska vojska poražena,
a nikada se ne spominje da se u toj bitci
na strani Srbije borio i znatan broj
hrvatskih ratnika, poput bosanskog
katoličkog kralja Tvrtka s 20.000 vojnika.
Njemu su se pridružili i križari iz Hrvatske
pod vodstvom Ivanuša Horvata.
Jednako tako, sve se ovo, nažalost
prešućuje i u samostalnoj i suverenoj
Republici Hrvatskoj kojom još uvijek
vlada komunistički mentalitet koji ne
dozvoljava da se hrvatski narod upozna
sa svojom slavnom poviješću.
Generacijama mladih ljudi, učenika i sl.
uskraćuje se ovo znanje kojim bi se svaki
drugi narod u svijetu zauvijek itekako
ponosio.
Uz 1 6. i 1 7. stoljeće u kojemu se
obrana od nasrtaja Osmanlija nazvala
„dva plačuća stoljeća Hrvatske“, tim
plačućim stoljećima treba pridružiti i 20.
stoljeće kao najkrvavije i najtragičnije
hrvatsko stoljeće u cjelokupnoj povijesti s
tri stravična rata, a od toga dva koja su
se vodila na teritoriju same Hrvatske.
Rijetko gdje se može pročitati da je
samo u Prvom svjetskom ratu poginulo
oko 1 80, a po nekima i 1 90 tisuća
uglavnom hrvatskih vojnika (domobrana)
boreći se na strani Austro-Ugarske
Monarhije na brojnim europskim
frontovima. Hrvati su u sastavu AustroUgarske u odnosu na njeno ukupno
stanovništvo brojili oko 7% stanovništva,
a njihovo učešće u ukupno poginulima na
ratištima u Prvom svjetskom ratu iznosio
je oko 1 4%, dakle duplo u odnosu na
učešće u ukupnom stanovništvu. Broj od
1 80 tisuća poginulih odnosi se na
cijelokupni teritorij koji se tada nalazio u
sastavu Austro-Ugarske (BiH i sl) i unutar
tog broja je i dio muslimana i dr. Ukupno
je tada bilo mobilizirano s područja
Hrvatske i BiH oko milijun ljudi.
Hrvati Kanade
Procjenjuje se da se svake nedjelje u
hrvatskim crkvama diljem Kanade okupi
1 0 - 1 2 tisuća vjernika. Mise su na
hrvatskom jeziku. U sastavu ili uz
hrvatske župe djeluju hrvatske škole,
crkveni zborovi, folklorne grupe,
karitativna društva, te razne druge
kulturne ili društvene udruge.
Oko 200 000 kanadskih Hrvata imaju
iza sebe dugu, iako još nedovoljno
istraženu povijest. Početke te povijesti
stručnjaci povezuju s Vikinzima i
vremenom Leifa Ericsona, drugi opet, ne
bez valjanih razloga, s ekspedicijom
Johna Cabota koji je pod engleskim
patronatom 1 497. brodom „Matthew“
otkrio Newfoundland. Novija otkrića
grobova hrvatskih mornara koji datiraju iz
1 491 . u južnoj Engleskoj, povezana s
podatkom koji navodi E.G. Taylor u knjizi
„Tudor Geography 1 485-1 583“ da su
dubrovački mornari bili među
najbrojnijima na engleskim brodovima
oko 1 500. godine, samo potvrđuju teorije
da su Hrvati u Kanadi prisutni duže od
pola tisućljeća. Ipak, povjesničari u
pravilu spominju 1 543. godinu, jer su
barem dva mornara u ekspediciji koju su
vodili Jacques Cartier i Le Sieur de
Roberval bili Hrvati: Ivan Malogrudić iz
Senja i Marin Masalarda iz Dubrovnika.
Samuel Champlain, koji je vodio više
ekspedicija u Novi Svijet, spominje u
svojim dnevnicima 1 605.-1 606., da je
među mornarima, odnosno tragačima za
plemenitim metalima u Acadiji (danasnji
New Brunswick i Nova Scotia) bio i Hrvat
Jakov, ili kako ga on zove, Jacques iz
Slavonije. Kasnije susrećemo mnoga
hrvatska imena među britanskim, ali i
francuskim vojnicima, te članovima
ekspedicija u Novoj Francuskoj.
Intenzivnija istraživanja i provjere popisa
putnika i mornara u ekspedicijama koje
su vodili James Cook, George
Vancouver, Bodega y Quadra na
kanadskom Pacifiku, te popisa ljudi koje
je vodio Alexandar Mackenzie koji je
kopnenim putem prešao Kanadu i dospio
do pacifičke obale, dat će zasigurno više
uvida u najstariju hrvatsku povijest u
Kanadi.
Zlatna groznica i prva naselja ribara
Među posadom ekspedicije Bodega y
Quadra spominje se 1 779. neki Cosulich,
koji spada u one koji su se iskrcali i ostali
na obali Pacifika. Polovicom 1 9. stoljeća
Hrvati su sudjelovali u zlatnoj groznici u
dolini Fraser River. Ništa neobično, kad
se zna da su u to vrijeme u Kaliforniji,
osobito u San Franciscu, bili glavni
„salooneri“ i da su imali kontrolu nad
jednim cijelim dijelom grada. Tako se
spominje da je 30. prosinca 1 859. u
Victoriju stigao Šime Miletić (Sam
Miletich) na brodu „Pacific“. Tri godine
kasnije otvorio je u Victoriji „Adelphi
HRVATSKE NOVINE
Saloon and Billiard Parlour“. Godine
1 861 . spominju se i dva broda s
hrvatskim imenima, „Ivic“ i „Vacorsovic“,
koji su prevozili kopače zlata, te kapetani
Baranović i Nenović, koji su jedrenjakom
„Langley“ održavali redovnu liniju između
Vancouverskog otoka i otoka Sitka u
Ruskoj Aljasci.
Neki od Hrvata koje je zlatna groznica
dovela u Victoriju i odatle 600 kilometara
dalje prema sjeveru, u Cariboo pokrajinu,
nisu nikad više vidjeli ni civilizacije ni
svojih bližnjih. Uvjeti rada bili su stravični,
a nasilje, kartanje, šverc zlatom i ucjene
među kopačima iz svih mogućih nacija
bile su sastavni dio života, kao i nada u
brzo bogaćenje. Među onima koji su ipak
uspjeli, spominje se isti onaj Šime Miletić,
koji je spekulirao zemljom na sjeveru, te
njegov zemljak Ilija Cijelović, koji je
također imao saloon u Victoriji.
Hrvati ribari
Kad je Rusija 1 867. godine za 7 200
000 dolara prodala Americi Aljasku, put
prema sjeveru je postao još otvoreniji, pa
u to vrijeme susrećemo hrvatske trgovce
krznom i drugom robom po Aljasci, među
kojima i Karla Baranovića, koji je završio
u zatvoru zbog toga što je robu iz tvrtke
„Hudson Bay“ krijumčario Indijancima, ili
nekog Boškovića, koji je u Aljasci kupio
1 6 000 tuljanovih koža za 6500 dolara,
da bi ih u Victoriji prodao šest puta
skuplje.
Kanadi, Kanada se prostrla od oceana do
oceana. To je značajno utjecalo i na
kretanje hrvatskih doseljenika i na njihov
gospodarski napredak.
Posebno to vrijedi za ribare i trgovce
ribom. Naime, u to vrijeme već su
ustanovljene hrvatske ribarske
naseobine. Tako su Hrvati Tolić i
Karompana iz Hrvatskog primorja ribarili
između Seattlea i Victorije; u samoj
Victoriji otvorili su vlastitu ribarnicu. U isto
vrijeme u Port Guiconu, ribari podrijetlom
iz Malog Lošinja osnivaju privremeno
ribarsko naselje. Među stanovnicima se
spominju Mate i Dominik Busanić, Ante
Kožulić, Toma Vicević, Marko Busanić,
Venancije Martinolić, Ante Vidulić i drugi.
Otvaranjem trans-kanadske željezničke
pruge 1 885. između Montreala i
Vancouvera pojačana je i trgovina ribom,
osobito veoma cijenjenim lososom, što je
dalo zamaha hrvatskoj ribarskoj industriji
u Vancouveru koja je sve do naših dana
jednim dijelom ostala u hrvatskim
rukama.
Uzroci iseljavanja
Uzroci iseljavanja, koliko god izgledali
nepovezani i raznorodni, od polovice 1 9.
stoljeća nagomilavali su se i spleli u
čvrstu omču koja je stotine tisuća Hrvata
povukla preko oceana. Kad je 1 848.
godine ban Jelačić dokinuo kmetstvo,
bivši zemljoposjednici su bili spremni
(odnosno primorani) raskomadati i
prodati zemlju zbog nemogunosti da je
dalje obrađuju, a seljaci koji su je htjeli
kupiti nisu imali novca. Osim toga, godine
1 873. jeftino žito iz Amerike i Kanade
prouzročilo je slom bečke mjenjačnice i
zadalo novi udarac zemljoposjednicima u
monarhiji. Glas o bogatoj Americi
povukao je tada mnoge Hrvate koju su se
nadali da će brzo zaraditi dovoljno da po
povratku kupe komad zemlje i ostvare
san o vlastitom gazdinstvu.
Ubrzo su dva dodatna faktora još više
pojačala omču: okupacija Bosne i
Hercegovine 1 878. godine, i filoksera.
Veliki val emigracije krajem 1 9. i
Gubitkom vlasti u Bosni i Hercegovini,
početkom 20. stoljeća opustošio je
bivši veleposjednici turskog carstva željeli
mnoge hrvatske krajeve i napučio više
su što prije rasprodati svoje posjede:
zemalja svijeta, posebno Ameriku. Jedan jedni, da bi otišli u Tursku, a drugi, jer nije
dio tih iseljenika dospio je i u Kanadu.
više bilo kmetova koji bi obrađivali
Stizali su najprije kao ribari na obale
zemlju. To je navelo tisuće Hrvata da odu
Pacifika, zatim kao graditelji transu Novi Svijet, kako bi priskrbili dostatnu
kanadske pruge donoseći sa sobom
sumu novca za otkup zemlje koju su
veliko iskustvo u tom poslu iz Austrije i
nekad obrađivali kao kmetovi. Odlazak u
Hrvatske, potom kao rudari i drvosječe, i tuđinu mnogih „skrivila“ je filoksera koja
tek jedan mali dio kao farmeri koji su se je naprosto opustošila vinograde koji su
skrasili po prerijama srednje i zapadne
bili važan, a često i jedini izvor prihoda u
Kanade.
Dalmaciji, Hercegovini, Primorju, na
Kad je Britanska Kolumbija 1 871 .
otocima, u Zagorju, Prigorju i nekim
pristupila Konfederaciji, a nakon što je i
selima oko Karlovca.
najmoćnija tvrtka „Hudson Bay“ godinu
Nastavlja se
dana ranije prodala svoje teritorije
Fra Ljubo Krasić
22
Uzalud vam svirači
Trebamo shvatiti da nam u cilju opstanka nema drugoga puta no
ozbiljnije nego ikada prije, složno i bez sebičnosti, zaboravljajući
podjele, početi djelovati jedinstveno, skupa
svih naroda i nacionalnih manjina koji će
biti jednako zastupljene u njegovom
gradu.
Od izbora je 6. svibnja prošlo dvije
No pokazalo se u čemu je on jedino
godine, a Subotica još više nije siguran
dosljedan a to je favoriziranje
grad. Stranke su se u protekle dvije
bunjevačkih i mađarskih institucija. Ima
godine bavile uglavnom
više primjera za ovu tvrdnju. Od ovih
prekombiniranjem vlasti i kako će
rasporediti vlast. Jedan dio odbornika je zadnjih za dodjelu prostora za djelovanje
dosadašnji mandat provodio torbareći od udruga i dodjele sredstava po
stranke do stranke što je dovelo do toga natječajima grada Subotice.
Od trenutka kada je njegova stranka
da sadašnji saziv gradskog parlamenta
ne odgovara izbornoj volji građana od 6. izgubila mjesto gradonačelnika
potpomagao je formiranje i djelovanje
svibnja 201 2. godine.
druge hrvatske stranke Demokratske
Prekomponiranjem vlasti u Subotici
zajednice Hrvata. Sa tim se nije
ponovno smo poniženi budući da su
zadovoljio već je nastavio potpomagati
Hrvati poslije dvadeset godina izgubili
Bunjevce nehrvate. Najbolji primjer za
mjesto dogradonačelnika. Uz to da se
iznesenu tvrdnju je i prošlogodišnji izbor
nije poštovalo pravilo da se tri funkcije
titule Počasni građanin Subotice,
(gradonačelnik, dogradonačelnik,
priznanja koje prvi put nije dodijeljeno od
predsjednik skupštine grada) dijele
kada se ovo zvanje dodjeljuje. Razlog
između pripadnika srpske, mađarske i
toga je nacionalna pripadnost jednog od
hrvatske nacionalnosti.
predloženih kandidata – bunjevački
Većina Subotičana je još siromašnija.
Njihova materijalna i fizička sigurnost je Hrvat. U zaštitu bunjevačkih nacionalnih
interesa su stali odbornici stranke gdje je
ugrožena. Kućne pragove im prelaze
on bio šef odborničke grupe.
nepoznati posjetitelji. Na ulicama im
otimaju osobne stvari vrlo često nanoseći
im i tjelesne ozljede. Tako Subotičani
sada postaju i životno ugroženi i na ulici,
a nažalost i u svojim domovima. Uz to,
grad je neuredan, u mnogim dijelovima
zapušten, neodržavan, gradsko zelenilo
nepokošeno. Nije pomoglo ni to što je za
člana gradskog vijeća postavljen sportski
trener. Očito je njegovo angažiranje
pomoglo samo gradonačelniku i
No, sa time se nije zadovoljio već je
određenim odbornicama vladajuće
pokušao da Dužijancu, koju organiziraju
većine.
Kako bi gore pobrojene činjenice ostale hrvatske institucije, putem izlike da je
gradska manifestacija povjeri i
u sjeni, gradonačelnik tjelesno dobro
inistitucijama Bunjevaca nehrvata,
pripremljen obilazi javno-komunalna
poduzeća da bi se informirao o njihovom pritom zaboravljajući činjenicu da
financijskom stanju. Kao da stranka čiji je Bunjevci nehrvati organiziraju Dužijancu
1 5. kolovoza kao Dan dužijance – jedan
on član ne obnaša vlast dvadeset dvije
godine u ovom gradu. Isto tako je došao od blagdana Bunjevačkog nacionalnog
do spoznaje da je bilo skupih i pogrešnih savita. Dan dužijance se obiljeleževa u
Velikoj vijećnici Gradske kuće, a
investicija tijekom ranijeg obnašanja
nastavlja povorkom koja kreće od zgrade
vlasti. Kao i uvijek za sve je kriva
prethodna vlast. Svako obnašanje vlasti Bunjevačke Matice, a završava kolom
počinje političkom kampanjom pa tako i ispred Gradske kuće.
Prilikom posjeta predsjednika Nikolića
njegova.
Subotici govorio je rječnikom iz
devedesetih za koji smo mislili da više ne
On je dosljedan
postoji. Da podsetimo, tada je rekao
obraćajući se Bunjevcima „Nacionalna
Sa svojom koalicijskom partnericom,
zajednica Bunjevaca drži do sebe, čuva
inače bivšom „predsjednicom“ ogranka
Matice hrvatske u Subotice, obilazi ured svoje običaje, kulturu i identitet. Bunjevci
su primer da kroz teška istorijska
Matice hrvatske u Subotici i ured
iskušenja narod sebe može da očuva i
mjesečnika Hrvatske novine kako bi se
upoznali u kakvim uvjetima djeluju. Dobra ojača ako je jedinstven i stalno neguje
tjelesna priprema mu omogoćava da sa svest o samobitnosti“.
predsjednikom najjače hrvatske stranke
U narednom periodu trebamo početi
navečer ode u kazalište na premijeru
djelovati jedinstveno, skupa
Hrvatske drame - djela Ča Bonina
razgala, potvrđujući da riječi prate djela i
Naš narod na ovim prostorima je
uvjeravajući nas da je on gradonačelnik
Za sve je kriva prethodna vlast
23
prošao kroz stoljetne borbe i patnje i
nitko ga nije mogao spriječiti da sačuva
svoje podrijetlo i pripadnost narodu kom
pripada. Moramo biti ponosni na velike
zasluge naših djedova i otaca, kao i
njihovih sinova za osnutak, razvitak i
opstanak naše Subotice. Povijesna je
činjenica: da nije Hrvata, ni Subotice ne
bi bilo!
Trebamo shvatiti da nam u cilju
opstanka nema drugoga puta no
ozbiljnije nego ikada prije, složno i bez
sebičnosti, zaboravljajući podjele, početi
djelovati jedinstveno, skupa. Takav
primjer trebamo svi pokazati u narednom
periodu. U ovako teškim vremenima za
našu opstojnost u ovome gradu kojeg
smo stvorili, moramo poduzeti odlučne
korake, bez obzira na ponašanje najjače
hrvatske stranke i hoće li u narednom
periodu i dalje ona služiti kao ukras u
vladajućoj koaliciji. U narednom periodu
trebamo se organizirati oko obnove
Hrvatske drame u subotičkom kazalištu i
oko organiziranja Dužijance.
Bez obzira na to hoće li imati potporu
grada Udruga bunjevačkih Hrvata
„Dužijanca“ uz potporu sviju nas može
organizirati Dužijancu na najvišoj razini,
jer bunjevački Hrvati imaju znanja i snage
organizirati Dužijancu. Dužijanca koju
organiziraju bunjevački Hrvati je bila i
biće u svakom pogledu bolja od one koju
organizira preporoditelj Bunjevaca sa
svojim sljedbenicima. Hrvati – Bunjevci
su jasno pokazali koju Dužijancu
smatraju svojom po broju sudionika i
posjetitelja.
Prošli smo prikupljanje potpisa i time
pokazali da postoji želja za obnavljanjem
Hrvatske drame u subotičkom kazalištu.
Vijećnici Hrvatskog nacionalnog vijeća su
glasovali na 59. sjednici Hrvatskog
nacionalnog vijeća i dali potporu toj
inicijativi.
Pravni osnov za obnavljanje Hrvatske
drame temelji se na Međudržavnom
sporazumu o zaštiti manjina sklopljen
između Republike Hrvatske i Republke
Srbije, 2004., kao i član 20 Ustava
Republike Srbije po kom se dostignuti
nivo ljudskih i manjinskih prava ne može
smanjivati, kao i u činjenici da u
Narodnom kazalištu u Subotici djeluju
drame na srpskom i mađarskom jeziku.
Postavlja se pitanje zbog gore
navedenih činjenica trebamo li
poduzimati još promidžbe za obnovu
Hrvatske drame ili je vrijeme da se Hrvati
iz Subotice obrate međunarodnim
organizacijama za zaštitu ljudskih prava,
jer je činjenica da grad Subotica ne
poštuje pravo po kojem djeluju drame na
srpskom i mađarskom.
Zlatko Ifković
Nije važno kolkovažno je da
POMOGNETE
koliko možete
Download

Hrvatske novine – br. 10 - Hrvatska Nezavisna Lista