KAZALO
UREDNIKOVA RIJEČ ......................................................................11
JAVNA PISMA DHK HB
Javno pismo ...................................................................................13
Javno pismo DHK HB Matici hrvatskoj ........................................15
PROZA
Ante KRALJEVIĆ
Otrov zmije ....................................................................................17
Željka TOTIĆ PANDŽA
Petar – Stijena ................................................................................24
Krunoslav ŠETKA
Intervju sa spomenikom gastarbajteru ...........................................40
Darko JUKA
Pirgo ...............................................................................................44
4
OSVIT 1–4/2013.
Mato NEDIĆ
Želja ...............................................................................................52
Biser s Brijuna ...............................................................................58
Bože BILOBRK
Tko je glavna faca ..........................................................................64
Nikola ŠIMIĆ TONIN
Rijeka riječi ....................................................................................71
Ivan OREHOVAC
Na radnom stolu .............................................................................74
PJESNIŠTVO
Mijo TOKIĆ
Zadarske minijature (1971. – 2011.)..............................................81
Igor ŠIPIĆ
TIŠINA LIMBA ............................................................................84
Diva................................................................................................84
Buna ...............................................................................................85
Bobovac .........................................................................................85
Katarina..........................................................................................86
Kraljeva Sutjeska ...........................................................................87
Blagaj .............................................................................................90
Murvinim vijencem ovjenčan ........................................................91
KAZALO
5
Tišina limba ...................................................................................92
Pusti Grčku u srce ..........................................................................94
Opraštam ti, poezijo!......................................................................95
Matej ŠKARICA
Hrvatska A. D. 2013. .....................................................................96
Maja TOMAS
Sunce..............................................................................................98
Jesen ...............................................................................................98
Tebi, koji mijenjaš moj svijet ........................................................98
Jednom, kada svi otiđete ................................................................99
Moj Bože .......................................................................................99
Savez neraskidiv ..........................................................................100
Slavo Antin BAGO
Čovik............................................................................................101
Vičnost .........................................................................................101
Humačka ploča ............................................................................102
Zvizdana zrnca .............................................................................102
Zvizda Danica ..............................................................................103
Budimo zahvalni ..........................................................................103
Lirske tice ....................................................................................103
Jozefina PRANJIĆ i Mara Cica ŠAKOTIĆ
U parku nobelovaca .....................................................................104
Žaklina GLIBO
RIJEČI S VRHA VALA ..............................................................106
Duh ..............................................................................................106
6
OSVIT 1–4/2013.
Naša tajna.....................................................................................106
Magično klupko ..........................................................................106
Mudrovanje ..................................................................................107
Kao more ljubav.........................................................................107
Ljubav ..........................................................................................107
Susret ...........................................................................................107
Sama ............................................................................................108
Spoznaja .......................................................................................108
Razdvojeni morem .....................................................................108
Fabijan LOVRIĆ
Pjevam .........................................................................................109
MLADI PJESNICI
Ante BANOVIĆ
Djevojka s totemom slona ...........................................................111
Bili smo i nismo u onome vaktu ..................................................112
Šima MAJIĆ
Melankoliče u meni .....................................................................113
Dermatološka varka .....................................................................113
Mirana ROGIĆ
Šta te smiri rijeko moja? ..............................................................114
Rogići to bijahu, bježahu .............................................................115
KAZALO
7
DJEČJA KNJIŽEVNOST
Malkica DUGEČ
Djeca i rode ................................................................................117
Dva prvašića ................................................................................118
Iz inata.........................................................................................119
Kakove pisanice želi Ančica ........................................................120
Učiteljev šešir ..............................................................................120
Sonja JURIĆ
Suncokret pognute glave..............................................................121
Bilo kuda brzi svuda ....................................................................123
Žuti kišobran ................................................................................124
Kroz ključanicu ............................................................................125
DRAMA
Alojz PAVLOVIĆ
Braniteljski krikovi ......................................................................127
8
OSVIT 1–4/2013.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆ
Poslovice u hrvatskom i engleskom jeziku ..................................169
OGLEDI I PROSUDBE
Mato NEDIĆ
Antički rim i kršćanska epopeja u romanu
Quo vadis Henryka Sienkiewicza ................................................213
Mira ŠUBAŠIĆ
Okvir za život...............................................................................222
Ivo Mijo ANDRIĆ
Bilosnićev glas stvarnosti ............................................................226
Otine slike i naše prilike ..............................................................232
Fabijan LOVRIĆ
Sonja Jurić – Djeci Majčina sela u Međugorju ............................236
Ivan BAKOVIĆ
Smisao se nalazi na kraju puta .....................................................240
Momčilo SPASOJEVIĆ
Pjesme prožete optimizmom i vedrinom .....................................245
KAZALO
9
Igor ŽIC
Dugo putovanje u noć ..................................................................251
Nikola ŠIMIĆ TONIN
Moždanim platnima .....................................................................264
Rama u književnome stvaralaštvu Rajka Glibe ...........................276
PROSUDBE
Marko MATIĆ
Osuđeni na zajedništvo ................................................................289
Anto GAVRIĆ
Jedno lice sa tri naličja .................................................................298
AFORIZMI
Stipe GOLAC
Ovce i vukovi ...............................................................................303
Narod ima u duši, u džepu nema već odavno .............................307
10
OSVIT 1–4/2013.
DOKUMENTI
Izvješće o radu Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne
od 9. lipnja 2012. do 1. lipnja 2013. ............................................309
UREDNIKOVA RIJEČ
OSVIT
11
Poštovani suradnici i čitatelji,
Osvanuo je dan kada će Osvit osvanuti u vašim rukama. Kao i
do sada, isti suradnici na izradi ovog književnog glasila u nakladi
Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, uz mnogo truda i
mnoštvo tekstova koji zbog obima časopisa nisu mogli biti tiskani
u ovom broju, privedoše započeto, kako se Osvit ne bi ugasio.
U ovoj igri samo je jedan pobjednik, a to si ti dragi čitatelju
i dragi suradniče. Tvoja kreativnost donese snagu krilima Osvita koji, sazdan od: pjesama istaknutih i mladih pjesnika, proznih
tekstova (priča ili dijelova većih književnih cjelina), dramskih
tekstova, osvrta, zanimljivosti, zakorači i u znanstvene teme, čiju
paradigmatsku znatiželju i potrebitost nismo mogli zanemariti,
niti, zbog aktualnosti, ostaviti po strani.
Dobro bi bilo da brojevi budu jedinačni, od jedan do četiri, u
pravilnim intervalima, kao godišnja doba, a da svi zajedno, posebice oko 140 članova DHK HB, sa što većom ozbiljnošću podupremo redovitom članarinom, naš, svoj književni časopis koji
je mnogima bio prvo ukazanje vlastitih radova na putu začudnog
svijeta književnosti. Dobro bi bilo i da obveze društveno-političke zajednice prema nama budu korektnije i pravodobnije, kako bi
ovo stresno vrijeme što lakše prebrodili i riješili se dugova, koje
moram spočitnuti.
Sama razdioba na određena poglavlja, također je ostala ista,
s tim da nismo u financijskoj mogućnosti recenzirati znanstveno-stručne radove, ali će nastojanja ići k tome da sami autori, za
sada, učine taj napor, a onda će biti, bar za jedan rad, sredstava
kako bi se osigurali potrebni kataloški brojevi. Pri tome ćemo
voditi računa da to budu aktualni radovi, znanstveno i stručno
utemeljeni na jasnoj istraživačkoj osnovi.
Ovaj Osvit izlazi u mjesecu prosincu, mjesecu darivanja, ljubavi, rođenja i vjere u život, vjere u onoga koji će postati Bog. Neka
12
OSVIT 1–4/2013.
ta vjera drži i vodi vaš stvaralački duh u nove ljepote, ugodnije
ozračje mira i suradnje, kako bi vaše obitelji osjetile stvaralačku
energiju pozitivnosti, i sudjelovale u vašoj radosti.
Vaša zvijezda vam pokazuje put. Vrijeme je poći.
Vaš urednik:
Fabijan Lovrić
OSVIT
13
JAVNA
JAVNA PISMA
PISMA DHK
DHK HB
HB
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne je na Izvanrednoj skupštini 15. studenoga 2013. godine održalo kraću raspravu
o položaju hrvatskog naroda i hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini. Jedan od zaključaka bio je da se sa skupa uputi javno
pismo o stavu Skupštine prema tom pitanju.
JAVNO PISMO
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prema svome
poslanju i prema definiranoj djelatnosti i zadatcima utvrđenim u
Statutu Društva posebno je dužno skrbiti o razvoju i afirmaciji hrvatskog jezika, o kontinuiranom napretku i valorizaciji hrvatske
književnosti, o zaštititi slobode književnog stvaralaštva i djelovanja, te trajnom utjecaju na oblikovanje kulturne politike u Bosni
i Hercegovini.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, kao nacionalna
udruga prema svome osnovnom poslanju i opredjeljenju, upućeno je na skrb o nacionalnom identitetu, što osobito podrazumijeva
skrb o hrvatskom jeziku kao okosnici toga identiteta. Hrvatski
jezik, odnosno, njegov status i položaj u državnoj zajednici u kojoj Hrvati obitavaju, dosljedan je pokazatelj stanja duha i slobode
naroda u toj zajednici.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje kvaziznanstvene i slične kvalifikacije koje se odnose na hrvatski jezik, osobito odbacuju negiranje njegove posebnosti i značenja
za hrvatski nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini. Društvo
hrvatskih književnika Herceg Bosne osobito odbacuje neargu-
14
OSVIT 1–4/2013.
mentirane i zlonamjerne stavove koji se temelje na vrjednovanju
i usporedbi protivničkih plemenitih nakana s mogućim lošim posljedicama naših postupaka.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra da Hrvati
kao konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini baštine puno pravo
na zaštitu, iskazivanje i razvoj nacionalnog identiteta u punom
kapacitetu, te da to pravo nije potrošivo i ne može se i ne smije se
izgubiti u konstituciji države Bosne i Hercegovine.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne potičući razvoj
hrvatskog nacionalnog identiteta odbacuje opcije u kojima se
doprinos hrvatske nacionalne baštine pokušava prikazati kao nevažan za postojanje i razvoj Bosne i Hercegovine. Stoga se ovo
Društvo zalaže za postojanje i djelovanje hrvatskih nacionalnih
institucija, posebno medija kao javnih ustanova koje trebaju uživati javnu državnu skrb.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne razvijajući svoju
temeljnu djelatnost odbacuje tzv. paradigme melting pot-a kao
potrošene i prevladane koncepcije i zalaže se za salad bowl, da
različite nacionalnosti i različite kulture, unoseći svoju kulturu i
tradiciju ne odustaju ni od čega, nego oplemenjuju svoj identitet
u zajednici s drugima te supostoje s drugim kulturama i tradicijama.
DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE
Ur. broj: 83-57/13.
U Mostaru 21. studenoga 2013.
Predsjednik
Ivan Sivrić
CROATIAN WRITERS ASSOCIATION HERZEG BOSNIA - MOSTAR
Trg hrvatskih velikana bb, Hrvatski dom hercega Stjepana Kosače, 88000 Mostar,
tel/fax: 36/ 324-432, e-mail: [email protected] , [email protected] ,web: www.dhkhb.org
Ur. broj: 83-58/13.
Mostar, 2. prosinca 2013.
JAVNO PISMO DHK HB
MATICI HRVATSKOJ
U povodu objavljivanja Nacrta zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika kojega je izradila Matica hrvatska, te različitih reakcija na objavu, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne
upućuje Javnu obavijest Matici hrvatskoj.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne pridružuje se
javnoj raspravi o Nacrtu zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika kojega je izradila Matica hrvatska. Na taj način Društvo slijedi
svoje temeljno poslanje ispunjavanja ciljeva i zadaća što su jasno
definirani u Statutu DHK HB te želi pridonijeti kvalitetnijoj izradi
Nacrta zakona.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne ponosno baštini
višestoljetnu povijest hrvatskog jezika te prihvaća promicanje i
zaštitu hrvatskog jezika kao stalnu obvezu i odgovornost u vlastitom djelovanju.
16
OSVIT 1–4/2013.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne odbacuje sve
kvaziznanstvene nasrtaje na hrvatski jezik u prošlosti, odbija pokušaje njegova zatiranja u sadašnjosti te odbacuje sva nastojanja
u vezi s odnarođivanjem, odnosno dezintegracijom hrvatskog naroda.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne kao udruga koja
okuplja stvaratelje iz područja nacionalne književnosti osjeća se
obveznom i dužnom sudjelovati u normiranju hrvatskog jezika
na svim razinama, u svim prostorima gdje Hrvati žive i u svako
vrijeme pridonositi punini iskazivanja nacionalnog identiteta koji
se najjasnije očituje u jeziku.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra donošenje Zakona o javnoj uporabi hrvatskog jezika važnim činom očuvanja hrvatskog i ukupnog europskog kulturnog naslijeđa.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne smatra hrvatski
jezik jedinstvenom i nezamjenjivom institucijom nacionalnog
identiteta u kojoj obitava, održava se i razvija se hrvatski duh
kao jamstvo posebnosti, suradnje s drugima i napretka na opću
korist.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne prihvaća Nacrt
zakona u cijelost uz napomenu da moguće skrivene nedosljednosti ili slučajne i nehotične nepraktičnosti ne trebaju zasjeniti
ili umanjiti važnost i nužnost daljnje standardizacije hrvatskog
jezika pred snažnim procesom globalizacije.
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne poziva sve svoje
članove da se osobno uključe u javnu raspravu te daju vlastiti
doprinos izradi kvalitetnog Nacrta zakona te na taj način podrže
njegovo upućivanje u Hrvatski sabor.
Predsjednik DHK HB
Ivan Sivrić
OSVIT
17
PROZA
PROZA
Ante KRALJEVIĆ
OTROV ZMIJE
E, sinko, duvan ti je čudinjavo zelje. A znaš li koliko se o njemu radi? Trista šeset i pet dana. A i jače, bogarca mi. Evo vako.
Ko prija ko poslen, sime ti se duvanjsko zaleže ili u prvon ili
u drugon misecu. Jamiš ženski čorap, istareš ono sime što se svu
zimu nad ognjištom sušilo i čađilo, propušeš i izrediš, pa š njin
u čorap. Reda ti je svaki dan po nekoliko ga puta prsnit vodon
iz usta, inčije ti ga ne proklija. Duvanjsko sime oće i u toplu i u
mokru. Kesa se obisi u stojnoj kući, da nije ni daleko od vatre ni
blizu nje. A pokojna Bešlivuša je uvik držala čorap sa simenon
pod pauzon, tamo mu je bilo uvik isto toplo. Pa su govorili da leži
na simenu ko kokoš na jajin.
E, brajkoviću si ga moj, ne će ono tako brzon prokljijat. Moreš
ti drage volje počet i kopat za duvana ili plest novu kotarinu, ako
ti stara više ne valja. A kotarina ti je na priliku duga pet a široka
tri koraka, kako ko zapaše. Zabiješ koce, nasičeš jasenovi pošivača pa pleti, jedno po metra, i jače, uvis. Kad si oplejo, triba natrat
preškog kravijeg đubra poduskrajnu kotarinu. To ti je uspara, ona
daje toplinu rasodu da potra i nareste. Po uspari se naspe jedna
podlanica ovčije prpe. A triba napravit i pokrivače od krova, da su
čin ćeš pokrivat kotarinu po noći, da mraz ne opali rasod. E, sad,
ako je sime proklijalo, a nekom ne proklija nikad, ili proklija svako deseto, velin ako je proklijalo i ako je Bešlivuša izlegla, triba
ga pažljivo s rašeton posijat po onoj ovčijoj prpi u kotarini. Pipav
18
OSVIT 1–4/2013.
je to posa, ko ima tešku ruku, polomit će klicu i ode sve u elać.
Kad si posija triba jopet rašeton posijat ovčiju prpu i prikrit kljicu.
Undan razapet žicu, da ne bi rasod kokoši raščeprkale i pokrit po
noći krovon. Reda ga je svako jutro otkrivat i po danu prsnit iz
polivače da mu je uvik vlažno. A, bora mi, ako će noć bit ladna,
triba ga dobro gunjin, rutan i prostorinan potrpat i pošuškat, ko
dite kad ga metneš u bešiku.
Dok čekaš da ti rasod iznikne, da se ne bi dosađiva, kopaj za
dvi motike duboko di ćeš duvan sadit. I izbacuj s njive kamenja
i škriljke, i koliko ji god ove godine izbaciš, jopet će ji dogodine
toliko bit. Ne mere se tu kopat kako ti drago, nego triba lipo iza
sebe ravnat, da se lakše naroza i rasod posadi. E dok to sve sigura,
tu je i četvrti misec, vakat je duvan i sadit. Ako si rasod dobro
posija, svaki dan zaliva i pokriva, svaku travku iščupa i ako se što
nije pošundralo, rasod more i dobar bit. Ako nije, sepet na rame,
pa ajde što južnije i što istočnije, pa i do Neretve, kúpi rasod, pa
sadi. Ali prija moraš narozat za duvana, i uzduž i popriko, pa na
križin nakućat, u svaku kúću dvi šake đubra bacit. Ako li je već
zasušilo, reda je nosit na njive vodu i zalivat svaku kúću, inčije
ga ne ćeš ni sadačom, a kamal ti rogušon badnit. Sadit triba prid
večer, kad sunce nagne; najprija se čupa rasod u sepete, lavore,
lonce, a undan se nosi na njivu i sadi. Red prida se i ožeži, ovu
večer iljadu struka, onu drugu iljadu, i tako dok ne zatvoriš. Dok
ne posadiš svi deset ili petnest iljada, koliko si prijavijo da ćeš
sadit. Ako je sunce po danu jako, moraš usađeni duvan pokrit
čingot, napravit mu lada. Kad mu upeče, sklepi se, more i crknit.
Pa ukršiš jasenovi kitica i kraj svakog struka badneš po jednu.
Kad si sve posadijo, triba prosađivat, tamo di je crka ili ga kučka
podgrizla. I kad si gotov s prosađivanjem, oni što si najprija posadijo, već je i za okopavat. A okopavanje ti je muka, jer iz đubra
udare štir, klobučac i loboda ko da si ji zasija. Pa duvan okopaji,
a travu potkopaji. Triba tu bit lak na motiki ko doktur kad kraj
PROZA
19
srca aperiše. Čin si ga okopa, reda ti ga je i polivat da ne bi plamenjača, đava je odnijo: čin kiša pane, nema druge, pumpu na
leđa i polivaj. Deset mu puta kiša pani, deset ga puta poli – nema
ti tu drugog boga. E, ako ti od sadnje, okopavanja i polivanja nije
puklo priko koste, moreš brat prvu bir. A manit bi bijo brat, da
već nisi soje u zemlju zabijo i na nji serđene metnijo, pripravijo i
motke i konape i igle za nizanje i lepušku za vezitke. A ja počen,
nije mi ni u glavi ona sotona od malopolca. Triba doć malopolac
iz dogane i sve struke pribrojit; gazda mora zadit na svakoj njivi
jedan kolac i obisit na nj drvenu tablu, na koju će malopolac upisat tintolapisom ime njive i broj struka. A lako mu ji je pribrojit:
pribroji uzduž i popriko ono što je na kvadrat, pomnoži i tomu
doda struke iz suredica. Tadan se malopolac baš i ne časti priviše,
doć će opet njegovo vrime, kad bude meća kile.
Brat se mora zarana, a ne kad upeče i listovi se oklepe. Sa svakog struka list, dva ili tri, podbiri oni sitniš, a i kaže se podbirak
ili podgarak, jer je požutijo, ko malo podgorijo od zemlje. Bereš,
pa kad ti više ne mere na ruku stat, složi na prostorinu, pa opet
beri dok ne zavrući. I tako od jutra do jutra triba na svizin njivan
obrat prvu bir. Kad ručaš, oko deset sati, a zna se, vala Bogu, šta
si ruča, puru, ta nisi pečeno janje – undan duvanjsku iglu u ruke,
prodi konapu i list po list na iglu niži, pa s igle na konapu snizuj.
Kad je vinac gotov, iznesi na dvor, položi, motku uza nj metni, pa
vezitkan vinac za motku na nekoliko mista zaveži, digni vinac i š
njin na serđene, neka se suši. Koliko je god s podgarkom muka,
puno sitni lista, jopet ne triba ga ni parat ni razvrstavat ko donju i
gornju sridu, viru ti zadajen. Poslen prve ti je druga bir, pa srida,
vršak, podvršak, a i zelen sa zaperaka, da čin ćeš nabit kile. Kad
duvan izreste i baci baturicu, vidi se da više ne će rest, evo ti jopet
malopolca, da meće kile. E sad ga triba dobro dočekat, tugo moja,
bolje nego pratra, doktura i učitelja zajedno, e na bi li koju kilu
zalaja i manje metnijo. Ako nemaš pršuta, ili pečenice, i sira, ili
20
OSVIT 1–4/2013.
u najmanju ruku pečeno pile, bolje da mu ništa ni ne daješ, pa šta
lupi – lupi. E undan ti malopolac dođe na njivu, pa omira koji je
duvan raston nako osridnji, iščupa ga, otrese zemlju, zakači ga za
šemu i izvaga. Undan sabere ono lišće s njega, pa izvaga samu
korenicu, i tako ima koliko je teško lišće, odbije postotak na vlagu
pomnoži s brojem struka i evo ti kilaže. Upiše na tablu i u svoje
teptere, pa ti plači ili se veseli. A bolje da te nema, nego da ne
pridaš na vagi koliko ti je upisano.
I tako bir po bir, prolaze nedilje i miseci, duvan ogoljuje a kuća
se puni suvin vincin. Je lito, beli je kod nas uvik suša, ali jopet
nikad ne znaš kad će pljusnit i vince stopit. Stopi li ji, ode sve u
buđavu. Zato i po noći spavaš ko zec, zagrmi li skačeš iz postelje
ko da te je crnostrik žicnijo. I uvik mora neko bit kod kuće, nema
to da na Ilindan odu svi na Ilino brdo, a da vinci ostanu sami u
avliji. Moraš nekog ostavit, makar bila i mlada neva, ko ona što je
prid kišu unosila ciglu, a vince pustila da se stope.
Kad je se vinac osušijo, list je suv ko rog, a triba ga s motke
skinit i u izbu odnit, a da mu kitu ne satareš. Zato ga je dobro, dok
je još na motki, vodon prsnit.
Oko sride, brte, puno muke. Elem velik list, puno za nosit,
težak, elem triba ga i zelena vrstat na manji, sridnji i veći list, a
gradobetinu posebno. A, boge mi, još ako je kišna godina, svaki
list triba paraljkon parat po onoj sridnjoj žili, da se prija osuši. Pa
jedni vrstaju, drugi paraju, treći nižu četvrti vežu i dižu vince. Di
je čovik sam, sve radi sam. Bilo je godina, okiši se pa nikako se
vinci osušit. Pa je jadni čovik mora listove na vincu sumitat, ne
bi li se duvan prija osušijo, a nekad, Boge mi, i vatru u gožđenin
bačvan ložit. E ne bi taki ima dobru ćeru.
A da po duvanu triba stalno čupat travu i sumbul, škopit cvat,
to se zna. Ma kako oni sumbul nikne baš kraj duvanjskog korena,
i ne iščupaš li ga, duvan ne mere napridovat, ko kad mu sumbul
ide ranu. A ako duvan ne oškopiš, ode rana u cvat. Ostave se
PROZA
21
samo dva-tri najbolja s cvaton za simena. I tako u okopavanju,
čupanju trave i sumbula, branju, prskanju, škopljenju, nizanju,
skidanju vinaca prođe lito.
Kad si sabra vršak i zelēn, triba korenice počupat, zemlju s
njizi otrest i kući donit – kad ničeg nema za naložit, dobre su i korenice. Ono sime što si ostavio, triba odrizat i nad ognjište obisit
da se suši – ne će dugo kad će ti opet zatribat. Kad dođe jesen i
vrime ovlaži, i duvan na koncin omeča. Ako priviše omeča, nosi
ga iz izbe na tavan, ako se opet okori, nosi ga s tavana u izbu – i
sve tako ko mačka mačiće. A patkat se more samo kad omeča. Ne
valja jopet ako je velika vlaga – more se ujtit. A undan za dugi
jesenski večeri snizuje se vinac po vinac na siniju i patka. List na
kolino, izglačaj ga i izravnaj, drugi po njemu isto tako, pa dok
ji ne bude deset, petnest, undan usuči lepušku, napravi vezitku i
patku zaveži. Pa jopet tako, dok vinac nije gotov. Patke se slažu
u čekije od dvajestak pataka i nose u izbu. To je tako ako je sitni
list, a ako li je srida, e undan ga triba plastit. To ti je ko i patkanje,
samo se ne vežu patke nego se list po list ravna i slaže na veću
‘rpu, pa se meće na kō denjke i malo se pritisne. Poslen toga se vrsta i po ćeri i po veličini, slaže u patke i tek tadan zavezuje. Znalo
se list i obrizivat makazan da je lip i ujednačen. A ako li je vinac
bijo isumitan, to su bile bane ljute rane: nisi ji moga po više, po
dva-tri ujedno stavljat na kolino i peglat nego svaki pobaška.
Kad je većina duvana spatkana, triba se već pomalo pripremat
za prvu vagu. Napravit letve ako nemaš dosta lanjski, usić vrbovine za vezat denjke. Patke se duvana slažu u čekije, čekije se mire
i undan slažu po letvi – kita unutra, trtor na dvor. Kad se namiri
pedeset kila, ozgar se na denjak opet metne druga letva, pa se
jedna za drugu sveže usukanin vrbovin špruljama. I eto denjak je
spreman na vagu. Dva na konja i pravac duvanjska stanica.
A na vagi ti se, junače moj, miri, procinjuje i plaća duvan. Kad
je dobar, obore mu cinu i bacaju u nižu klasu, kad je slabo rodijo
22
OSVIT 1–4/2013.
ili ga se malo sadilo, bolje plaćaju. Tako ti se država vrcka tamoamo ko Irudica prid svetin Ilijon, pa je ne moreš ni za rep ni za
glavu. Dotraš na konjima ono denjaka prid procinitelja, denjak
se raskomsa i procinitelj počne razbacivat, gleda da nisi u sridu
metnijo lošiji a okolo bolji, i sve viče 1A, 3B i sve tako koju klasu odredi. Džabe ti je govorit ili se bunit, šta on rekne i Bog ti je
reka, moreš se žalit mlinican u Borku. E kad to prođe, triba u red i
čekat obračun i isplatu. Pa kad te prozove na šalter, vidiš na obračunu koliko je koje klase bilo, kolika je cina i koliko je to ukupno
para. Pa ti počne odbijat: pridujam, pa za umitnjak, pa porez ovi
pa porez oni, pa osiguranje nekakvo i Bog te pitaj šta još, pa to
podvuče, sabire i oduzimlje i undan rekne, evo toliko je. Sićan se
pokojne Kate, došla ona na šalter i pružila ruku i tako je drži, dok
oni tamo sabiraju i oduzimlju. Niti ona zna šta tamo piše ni šta
oni rade, ona samo drži ruku i čeka da joj plate duvan. Kad li sve
podvukoše, otvoriše blagajnu i metnuše Kati jedan dinar, onaj bili
aluminijski, oni što bi ga vitar moga odnit. Ja ne znan je li se za nj
išta moglo kupit. Taki račun i gotovo!
E sad da ti pričan kako se jadilo i kući s vage putovalo, plakalo i pivalo, pilo, ilo i gladovalo – duga je to priča, a i nije rađa o
duvanu.
Ali ovo ti je bila tek prva vaga, di je još druga, pa treća. Triba
opet duvan patkat i sve ono isto ko i za prvu. A i Božić je blizu...
Tako prođe i zadnja vaga, komu više komu manje krivo, nikomu
pravo – a triba zidove podziđivat i sime redit, jer će ga tribat
uskoro zaligat. I jopet Jovo nanovo.
A ako ti je metnilo manje kila nego što je baš bilo, ili ako si u
nekoj vukojebini posadijo duvana, a nisi ga prijavijo, ima si undan duvana za pušarinu i za šverc. A da ti pričan sve o vilancin,
odlascima uzbrdo, avanima – ne bi do prvi pivaca.
A znaš li ti kako je posta duvan, Bog ga vidijo i đava ga odnijo? E kažu iša ti Mamed nekud, šta ja znan kud, kad ugleda vatra
PROZA
23
gori i zmija u njoj ciči. I Mamed ti spasi zmija iz vatre. Ja ne znan
koji mu je đava bijo, di će zmiju spašavat. Jami ti on zmiju u ruku
i ona ga ujde, ja šta će. Baci on zmiju, isisa ustin oni otrov di ga
je ujla i ispljune. Otamo di je pljunijo nikla je biljka u kojoj ima i
blagosti sveca i otrova zmije. Jopet drugi kažu, da je duvan nasta
kad se đava popiša na raštiku. Ja ne znan kako je, ali kako jê da
jê, nije bez đavlije pritrve.
Znaš zašto san ti sve ovo pripovida o rađi oko duvana? Pa eto
da ne bi, ko i oni Bosanac, reka: E Bože, da mi se trevit u Ercegovini kad vršu duvan! Dobro ti bi ga se napušijo!
Željka TOTIĆ PANDŽA
PETAR – STIJENA
“Dos est magna parentium virtus”
Kako da započnem pripovijedati ovu priču?
Neke uspomene u našim životima ostavljaju neizbrisive tragove, kao snježni nanosi na vrhu Alpa, duboki i oteščali, zauvijek se
ugnijezde u nama.
Pričat ću vam jednu svoju uspomenu, to jest priču.
Već dugo sazrijeva u mojoj glavi, ali nikako da je pribilježim.
Ipak, sjedoh da je napišem. Hoće li mi Gospod podariti snagu,
pa da sve zapišem onako kako htjedoh, ili ću negdje na sredini, ili
čak i na početku ove priče zatajiti.
Evo, pripovijedat ću vam ovu sasvim „običnu“ priču. Pitat ćete
se, komu to treba i tko još čita „obične“ priče, pa eto, treba meni,
a možda će je netko osim mene i pročitati.
Kažu, da postoje ljudi, koji u svim životnim nedaćama ostaju
stijene (figurativno rečeno). Pa slažem se s njima, ali isto tako,
svaka stijena koliko god bila otporna, vremenom slabi, jer kīši,
kīši po njoj, pa se u njoj stvara vlaga i na kraju, što biva, pukne.
Pa, eto, tako ću i započeti.
Petar je bio drugi od troje djece, koliko su ih njegovi roditelji
imali. U to vrijeme, pred Drugi svjetski rat, Petru je bilo desetak
godina, starijoj sestri Ankici dvanaest, a najmlađem Jozi, četiri
PROZA
25
godine. Nekoliko godina pred rat, Petar je nesretnim slučajem izgubio majku Katu, a otac Stipo je početkom rata otišao na ratište,
i, kažu, ubrzo život izgubio. Petar je čak poslije mnogo godina
u nekoliko navrata išao tražiti grob svoga oca, ali nikada ga nije
našao.
Poslije smrti roditelja, u okupiranoj domovini, sa svojom sestrom i mlađim bratom, usprkos svemu nastavio je živjeti. Još nejak, ali najveća odgovornost prema sestri i bratu pala je na njega
(iako su ih k sebi primili stric i strina).
Kad bi ponekad htjela, to jest, pokušala započeti razgovor s
Petrom o tome, vješto bi prekidao sva moja pitanja i počeo bi pričati o nečemu drugom. Nije se htio sjećati tih teških godina.
Kako rekoh, sve je palo na njegova pleća, ali i tada je dokazao
da s pravom nosi ime, baš ono koje njega karakterizira – Petar.
S trinaest godina otišao je u najam kod imućnijih ljudi u selu,
kako bi pomogao bratu i sestri, i da se oduži stricu za kruh i krov
nad glavom.
Bilo je to teško vrijeme za njega. Prerano sazrio, pošteno je radio da preživi. I preživio je. Nije imao vremena da oplakuje mrtve
roditelje, a pogotovu ne sebe.
Pričali su mi ljudi da se nije ustručavao nikakva posla; brao
bi šumske jagode, i s obzirom da nije imao ni odjeće kako treba,
svezao bi oko sebe platnenu vreću od brašna, napravio sebi haljetak, i tako s jagodama u vrećici, išao u grad, na pijacu i prodavao
jagode. Mnogi, kažu, kada bi ga ljudi takvog vidjeli (mršava i
ispijena), ne bi uzeli jagode, ali u njegovoj ruci bi se našao po koji
novčić. Vrijedan, pošten i marljiv, ničega se nije stidio.
Teklo je vrijeme za Petra.
Prošle su godine, kada je stasao – u devetnaestoj godini oženio
je Jelenu, mladu djevojku iz susjednoga sela, s kojom je za kratko
vremena sagradio krov nad glavom. Kako rekoh, mlad se oženi.
26
OSVIT 1–4/2013.
I dobi sa svojom ženom devetero djece, ali dvoje ne doživješe ni
mjesec dana života, tako da je sedmera usta hranio.
Nije posustajao, ali ponovno ga zadesi još jedna nesreća. Supruga Jelena u trideset i trećoj godini života pri porodu umre, ona
i tek rođeno po redu, deseto dijete.
Kažu da ni tada nije pao duhom.
Čovjek – stijena.
Ostade on sam sa sedmero djece. Poslije su mi pričali, da se
nije htio ponovno ženiti, ali ni nepunu godinu poslije smrti žene,
sam seoski svećenik došao je njegovoj kući, te mu između ostalog
rekao da nije grijota da se ponovno ženi, pa da i ne istekne godina
dana žalosti, jer o djeci on sam, ne može skrbiti.
I bi tako. Petar se ponovno oženi djevojkom Anicom iz druge
župe, vrijednom i poštenom; iz ugledne obitelji – za koju je već
čuo od nekih prijatelja.
Ne ću sad pripovijedati kako je njegov život tekao. Tek ću reći
da je sa ženom Anicom imao lijep i sređen život. Othranili su i
lijepo odgojili svu djecu koju je Petar imao s prvom suprugom,
a s Anicom je dobio još troje djece, tako da je osim sebe i Anice,
hranio još desetera usta.
Počeo je u to vrijeme raditi u gradu, u Željezari, a kako je bio
nadaleko poznat kao pošten i vrijedan čovjek, napredovao je u
svom poslu i postao je topilac na visokim pećima. Za to vrijeme i
pristojne pare zaradi, i novu kuću napravi.
Nije bio više siromah, mogao je prehraniti svoju obitelj i sretno živjeti.
Ovo sve vam kazujem, da bi mogli imati pred sobom, bar kakvu-takvu sliku čovjeka o kojemu pišem. Ali ono o čemu htjedoh
kazivati, tek sada dolazi.
Prođoše mnoge godine. Petar je već zašao u rane šezdesete
godine života. Ali, nikada, nikada, ga nitko nije vidio da plače.
PROZA
27
Pitate se zašto vam to govorim, ima li ova priča uopće ikakva
smisla, ali eto, možda na kraju shvatite da i ima.
Stariji i mudriji ljudi pričaju da neki ljudi na ovom našem svijetu prije mogu prijateljevati sa životinjom neg’ sa čovjekom.
Možda je to i besmislica; možda, pak i nije.
Petar je bio jedan od tih ljudi.
Sad počinjem priču koju htjedoh na početku pričati, ali zbog
nekoliko natuknica, morala sam je odgoditi. Evo: obećavam, sada
pripovijedam ono što htjedoh.
Pričat ću vam priču o ljubavi između konja zvanog Dorat i
čovjeka zvanog Petar.
Vjerojatno ne će nikada zaboraviti, Petar i njegova djeca onaj
dan kada je Dorat došao u njihovo dvorište.
Dorat je tada imao sedam godina. Kada ga je Petar uveo u dvorište – sunce je zasjalo na horizontu. Pitat ćete, zašto sad prelazim na poetiku, eto, moram, moram vam dočarati atmosferu toga
dana.
Kako rekoh, Dorat je imao sedam godina, bio je jak težački
konj.
Imao je rđasto-crvenu, sjajnu dlaku, s dugom grivom, jakim
nogama, sve u svemu: divan konj. Ono što ga je vjerojatno najviše vezalo za Petra, jest to da je i on kao i Petar, bio pomalo divlji,
nije sa svakim želio prijateljstvo, nego samo s onim s kim osjeti
bliskost; bliskost kao s prirodom ili sa zemljom.
Bio je krotak i miran, ali u nekim trenutcima pokazao bi svoju
tvrdu ćud, pogotovo u prvo vrijeme poznanstva s Petrom. Nije
ga odmah zavolio, istraživao je kakav je taj čovjek, što mu tako
tiho šapće na uho, što ga tako blago timari, i gladi rđastu dlaku.
Otimao se, bježao, i kao da je na kraju sam shvatio, da nema; baš
nema, od čega bježati.
28
OSVIT 1–4/2013.
Ono što je Petra tada prenerazilo, jest to kakve je oči imao...
crne, krupne, orošene, i tako, tako ljudski pametne. Upitno ih je
gledao tim očima, posebno Petra; divljega pogleda a opet tako
krotak i tako plemenit.
Zašto se tolika bliskost rađa između čovjeka i konja, to nitko
ne zna. Ali što se tiče Petra i Dorata, tu je odlučila jedna stvar; to
jest, dokaz odanosti.
Od svih uspomena vezanih za Petra i njegova prijatelja Dorata,
ne mogu vam sve ispričati, ali pribilježit ću bar jednu-dvije epizode, koje su mi i sada, po pričanju, urezana u pamćenje.
Prva od njih je, možda i učvrstila njihovo prijateljstvo – to
jest neraskidivo ih vezala. Petar, kakav je bio, vrijedan i odvažan,
često bi poveo Dorata sa sobom, kada bi krenuo, a što je i najviše
volio, brati pečurke na divlju i opasnu planinu Lisac. Uzeo bi komad kruha, stavio sedlo na Dorata – i na Lisac.
Ovo što vam pričam, dogodilo se samo nakon nekoliko tjedana, nakon što je Dorat došao kod Petra. Toga dana (pričao nam je
poslije), on i Dorat, stigavši do Tribnjaka – mjesta nedaleko od
planine Lisac – stali su predahnuti. Petar je skinuo sedlo s Dorata
i sjeo da smota cigaretu. Za to vrijeme Dorat je mirno pasao.
Ali odjednom, Petar je začuo snažno lupanje granja po šumi,
osluhnuo je, ali začudo ništa se nije više čulo. Tek nakon nekoliko minuta, kada je već skočio na noge, bacio cigaretu, i krenuo
prema šumarku, tada je ponovno začuo jako kidanje drva i granja.
Petar je stao. Samo nekoliko koraka od njega, kao u pričama iz
davnina, iskrsnuo je ogromni, mrki medvjed. Po Petrovu pričanju: noge mu se oduzeše, disanje zastade. Bio je obamro.
Možda su mu tada pomogle priče, koje je slušao od starih ljudi: kada vidiš medvjeda, lezi i napravi se mrtav, jednostavno ne
diši. Tako je Petar i uradio, pao je k’o „bajagi” mrtav; i čekao je.
Prošlo je nekoliko sekundi, ništa. Ni šušanj se nije čuo, ali odjed-
PROZA
29
nom iznad svoje glave, osjeti ubrzano dahtanje. Mislio je: gotov
sam.
Ali kako se često zbiva u životu, nepredvidivosti iznenade čovjeka. Medvjed ga je jednostavno obuhvatio šapama ispod tijela,
okrenuo ga; pa opet okrenuo, jedno tri-četiri puta... Petar je i dalje ležao ne dišući, a medvjed je stajao minutu-dvije iznad njega
– kao da se mislio što raditi.
Tada se dogodilo nešto, što Petar nikada ne će zaboraviti! Dorat koji je sve to vrijeme stajao nekoliko metara daleko od njih,
odjednom je zanjištao, ustremio se prema medvjedu, kao da napada. Medvjed se naglo okrenuo, te je nasrnuo na Dorata. Dohvatio
ga je pandžom po slabini, ali Dorat, ponekoć živahan i divlji, kakav je i bio, zabacio je zadnjim nogama, dao se u trk. Da ga odmami od Petra. Medvjed je jurnuo za njim, ali Dorat, brz i žilav,
uspio je nekako pobjeći. Kako – pitat ćete se; ni sam Petar to nije
shvatio. Poznajući ćud medvjeda – on ni jednu žrtvu ne ostavlja
na miru. Eto, Dorata je ostavio.
Tako je Petar, živ i zdrav, krenuo u potragu za Doratom. Našao
ga je nakon sat-dva skrivenog u gustom šipražju. Kada mu je prišao, pričao je kasnije – Dorat je sav drhtao od straha, ali Petar ga
je pomilovao po vlažnoj grivi te se istog trenutka Dorat umirio.
Je li tada Dorat spasio život Petru, to ne znamo, ali po pričanju
ljudi, koji su već imali nekakva iskustva s medvjedima, Petar je
samo zahvaljujući Doratu ostao nepovrijeđen i živ. Eto, nakon
nekoliko tjedana poznanstva, rađa se prijateljstvo do smrti – postao je Petrov najbolji prijatelj i vjerni drug.
Poslije te epizode, na planini Lisac, nikada se nisu razdvajali.
Svi su jako voljeli Dorata, ali Dorat nije baš volio sve, Petrovu
kćer Svjetlanu svakako nije. Trebam napomenuti, kada ga je prvi
put pokušala uzjahati, onako mala i kržljava – kakva je tada bila
– sa svojom braćom Ivom i Stjepanom, podmetnula je veći panj
ispod Dorata, da bi ga uzjahala, i eto, uspjela je sjesti na njegova
30
OSVIT 1–4/2013.
široka leđa. Samo sjesti i to je bilo sve. Onako miran i krotak, kakav je bio s Petrom, odjednom je skočio, zaplesao zadnjim nogama, te je Svjetlana svom težinom pala. Dobro se ugruvala ali što
je jako važno, shvatila je da s Doratom mora polako, kao što je to
radio i Petar. Nije joj u to vrijeme dao ni blizu, ali nakon godinu
dana, polako mu se primicala, i počela je jahati. Petar je kupio i
sedlo za Dorata.
Ovo pričam, zato da vam opišem kakav je bio Dorat. Nije volio baš svakoga. Kako rekoh, teško da nekog zavoli; ali Petra je
volio. Bezuvjetno i vjerno. I Petar je volio njega. Neizrecivo.
Vrijeme je brzo prolazilo, Dorat je bio kod Petra već četvrtu
godinu. Bio je vrijedan i jak, nikada nije pravio probleme, kao
recimo, da zastaje ili ne će povući teško drvo, ili nešto slično. Sve
je radio, čak i nemoguće vukao, ako bi ga Petar samo po vratu
potapšao i viknuo, veselo i razdragano.
- Hajde, povuci Dorateee... iiipiiii, Dorateee.
I Dorat bi vukao bez otpora. Ako ga Petar zamoli šaptom na
uho – i kuću bi povukao da je moguće. Tako je bio odan Petru.
Više se i ne sjećaju kada su prvi put čuli Dorata da siplje, to
jest kašlje. Počelo je pomalo: dan za danom, Dorat poče slabiti i
bivati sve umorniji, umorniji. Kada bi trebalo nešto povući, počeo
bi sipljati i nikako nije mogao stati. Tada je obolio i od padavice.
Sjećam se, Petar je imao oko dvanaest-trinaest „duluma“ zemlje daleko od kuće, zvali su je Krčevina. Petar je volio svoju
ženu i djecu; Dorata. Pored toga najviše je volio taj komad zemlje
– Krčevinu.
Sve godine dok je radio u gradu, vratio bi se s posla kući, nešto pojeo te poveo Dorata sa sobom. Svi su znali gdje idu. Dane
i godine su proveli skupa u Krčevini. Petar je, kako sam već na
početku ove priče napomenula, bio jako vrijedan i marljiv čovjek,
nadaleko poznat po tome. Neka mu oprosti Bog, ali ponekad, čak
PROZA
31
i nedjeljom bi kupili sjeno, ako bi se spremala kiša. Kako bi Petar
rekao: - Oprosti Bože, i nedjeljom moramo jest.
Jednostavno, volio je zemlju i volio je raditi na njoj. Ta Krčevina je djelomično bila dosta strma; prava zmaj-planina. Tako
jednom, kupeći sijeno, Petar je previše natovario Dorata, jer bi on
ponekad htio, da posao koji se radi jedan dan, uradi za jedan sat,
tako da pokatkad nije štedio nikoga; ni djecu, ni sebe, ni Dorata.
Tako i ovaj put. Natovario je na Dorata sijeno, koliko ni dva
jaka konja ne bi ponijela, ali krotki i dobri Dorat, za ljubav Petru i
to je izdržao. Kao da i danas gledam, kroz uske puteljke na Krčevini, Dorat se polako spuštao. Petar ga je vodio za uzde, ali odjednom, pod težinom snopa i neravnog puta, Dorat je pao. Petar je
odskočio – bio je s donje strane. Da nije odskočio, Dorat bi ga
svega prignječio sa svom težinom na sebi: a jadni, jadni Dorat.
Zamislite sada, konj već dosta star i iznemogao, uz to i bolestan, počeo je padati, ma ne padati; kotrljati se niz Krčevinu,
zajedno s možda dvjesto-tristo kila sijena na sebi. Kotrljao se niz
tu zmaj-planinu, minutu-dvije i sreća da je na kraju te livade, njive, planine, brda, što li već: bilo rastinje, visoko i gusto koje je
zaustavilo Dorata. Da nije – Dorat ne bi ostao živ.
Sve to vrijeme, dok se kotrljao nije prestajao sipljati, kao da
su mu to zadnji trenutci. Kako se zaustavio, tako je naglo skočio,
zbacio sa sebe sijeno odvezano pri padu, te kao da se ništa nije ni
dogodilo, pogledao gore prema njima, prema Petru kao da kaže:
- E, vidiš ipak sam živ i zdrav!
Petar, uplašen i izbezumljen potrčao je prema njemu. Kada je
stigao do njega, počeo mu je tepati.
- Dorate moj, moj dobri Dorate... živ si mi... Dorate moj...
Petar-stijena, nije ni tada zaplakao.
Volio je zemlju, volio je šumu, proplanke, vite jele, breze,
smreke; sve je to Petar jako volio. I u tim njegovim lutanjima nit-
32
OSVIT 1–4/2013.
ko ga nije pratio, osim Dorata. Često bi došli u Krčevinu, Petar bi
oslobodio sedlo s Dorata i pustio ga da pase. On bi s rukama ispod
glave, legao na čistu i mirisnu travu, i tko zna, o čemu snatrio.
Tako bi zaspao, a Dorat, kao omamljen svom tom mirisnom
travom i zemljom, razdragan i divlji, skakao bi od veselja, trčkarao oko Petra, te bi umoran prišao usnulom Petru i vlažnim jezikom ga lizao po licu. Sunce bi sjalo visoko na nebu, kao da se na
njih smije, gledajući igru razdraganog konja i slušajući šuštanje
vjetra u granju drveća.
Od toga događaja prošla je možda godina dana. Jedne noći, u
maloj kuhinji, sjedili su Petar i žena mu Anica. Nešto su šaptali a
kći Svjetlana, praveći se da spava, provirivala je ispod toplog pokrivača, pokušavajući razabrati što šapuću. Ništa nije razumjela.
Bila je studen, jaka zima te godine.
Petar je nešto šaptao, Anica je plakala. Ne zna Svjetlana što
su tada pričali, ali sutra ujutro je tek shvatila. Samo se sjeća oca
Petra kako je tada izgledao, sjedio je, nijem, satrven, rukama je
obuhvatio glavu, podbočen na koljena, gledajući u pod, kao oduzet. Već dobro star i izbrazdana lica, pogurena tijela... i taj njegov
pogled. Taj njegov pogled...
Ujutro je tek shvatila taj njihov razgovor i očev izgubljen pogled.
Svi su rano ustali, kao da su nešto predosjećali. Petar je izašao
iz kuće a oni su ga pogledom pratili kroz prozor. Otišao je do
štale i nakon nekoliko trenutaka izveo je Dorata. Bez sedla, upravo onakvog kakvog ga je prije toliko godina i doveo. Gladio ga
je po glavi i nešto mu šaptao na uho a Dorat, inače uvijek miran
i krotak, odjednom se poče otimati od Petra, udarajući zadnjim
nogama o zemlju. Kao da je i on znao.
Svi su izletjeli van, pred štalu, gledali izgubljeno u oca i ne
pitajući, sve su shvatili. Plakali su, jecali; ali Petar, ni tada nije
zaplakao. Samo taj njegov pogled ni danas ne zaboravljaju. Od-
PROZA
33
veo je bolesnog Dorata na pijacu, da ga proda za klaonicu. To im
je majka poslije rekla.
Ljudi iz njihovoga sela, koji su tog istog jutra bili na pijaci,
pričali su da je Dorat sve vrijeme čekajući s Petrom na studeni,
mirno stajao ali da ni jednog trena nije skidao svoj tužni pogled,
k’o u „insana“, s Petra.
Petar, pričali su, kada je trebao poći kući, pogladio je Dorata
po glavi, nešto mu šapnuo, i naglo bez zastajkivanja pošao. Dorat
je počeo njištati, toliko njištati, da je to bilo užasno slušati. Ali,
Petar-stijena, nije se okrenuo, i nije zastao.
Vlaga je napadala, sve više i više, ali stijena, stijena se još nije
dala.
Od tada je prošlo nekoliko godina. Godine 1993. Petar je doživio još jedan u nizu udaraca. Protjerani su on i njegova obitelj iz
sela, s njegove Krčevine. Počeo je rat.
Ne ću sada pripovijedati o tome; pripomenut ću tek nekoliko
stvari. Onoga jutra, kada su bježali s torbama u rukama, kći mu i
supruga Anica, koja je već bila bolesna, krenuli su iz kuće, a stariji sin Stjepan i mlađi sin Ivo ostali su s ostalim seljanima – čuvati
selo. Petar je stajao pred kućom, kao paraliziran, kao oduzet. Već
sam rekla, da ima malo ljudi koji vole zemlju kako ju je volio
Petar. Nije mogao ni korak pružiti; samo je stajao i mutno gledao
svoju kuću. Molili su ga, preklinjali – moramo ići, ali kao da ih
nije ni čuo. Ostali seljani su ga nekako nagovorili i krenuo je sa
njima. Nikada ne će zaboraviti to tužno jutro.
Nikada ga ni Petar nije zaboravio.
Bježali su u selo koje je bilo udaljeno oko petnaestak kilometara od njihova sela. Svjetlana je bila negdje u sredini kolone s
majkom Anicom, ali otac Petar je dosta zaostajao. I sada osjeća
krivicu, sjeća se: vodi majku, a otac ostaje za njima na kraju kolone. Ćutila je da čini nešto što nikada ne će ispraviti; bar tada je
Petar trebao nekoga uz sebe. Nikoga nije bilo. Već su do noći sti-
34
OSVIT 1–4/2013.
gli u susjedno selo, ali oca joj još nije bilo. Zaostajao je u koloni.
Poslije je čula, Petra su našli kada je pao od iznemoglosti; stavili
su ga na susjedova konja i tako je uspio doći do sela, u koje su ih
smjestili. Svakoga je pitala: jeste li vidjeli Petra; ali ga nitko nije
vidio.
Tek, kasno uvečer toga dana, stojeći na glavnoj cesti, ona i
majka, čekale su i čekale... Već na izmaku snaga; ugledale su ga.
Koracao je podupirući se štapom, sav poguren, kao deset godina
stariji. Svjetlana je potrčala prema njemu, i prvi put u životu zagrlila svog oca Petra. Plakala je i ljubila ga, ali Petar ni tada nije
pustio suze.
Korozija je već pomalo nagrizala stijenu, ali ona se nije; nije
se još dala.
Ne ću pisati ništa o tomu razdoblju, osim dvije stvari, jako
bitne. Petrov sin, Stjepan, ranjen je, a sin Drago izgubio je život.
Jedan od sedmorice sokolova kako ih je sam Petar nazivao. Stjepan je tada imao dvadeset i pet godina, ranjen je na prvoj crti bojišnice, tijekom najjačih ratnih djelovanja 1993. godine. Srećom,
igrom sudbine, pronašao ga je brat Mirko, koji ga ja na leđima,
bez svijesti, nosio do najbližeg sela, jaučući od boli za bratom.
Stjepan je vojnim vozilom prebačen iz sela u najbližu bolnicu. Da
nije, do kraja bi iskrvario i ne bi preživio. Žurno je helikopterom
prebačen u bolnicu. Pao je u komu. Nakon tri dana, iz bolnice javljaju da je Stjepan podlegao ranama. Tijekom istoga dana, kada
je stigla strašna vijest, majka Anica od boli za sinom prebačena
je u bolnicu.
A Petar, Petar je stajao u kutu sobe, skamenjen i nijem.
Kasno toga istoga dana, dolazi im nova vijest. Stjepan je živ.
Nakon četrdeset dva dana u komi, vratio se u ovaj svijet. Preživio
je, ali zauvijek je nosio sa sobom smrt koju je zamalo izbjegao.
Ostao je stopostotni invalid. Lijeva ruka se nikada nije oporavila,
bila je beživotna, više je nije ni osjećao. Ali nije dopustio da mu
PROZA
35
je amputiraju. Nogu je do kraja života, vukao za sobom, ali od
svega najgore, bile su glavobolje koje su ga sve do smrti pratile.
Neizdržive: noći i dane nije spavao.
Jak i izdržljiv kakav je bio, borio se, a za to mu je poticaj davala supruga Karolina kojom se oženio nakon ozdravljenja. Znao
je reći, sreća u nesreći, da je ranjen u lijevu stranu tijela a ne u
desnu. Bio je dešnjak a još je od djetinjstva slikao. Bio je nadaren
slikar i do kraja tog mladoga života, slikao je, ali nikada nije upisao akademiju, niti napravio bar jednu izložbu – za čim je duboko
žalio.
Stjepan i Karolina su 2007. godine, izgubili život u prometnoj
nesreći. Zajedno su bili i u sreći i u nesreći – za života i u smrti.
Priča o Stjepanu, bit će možda ispričana neki drugi put. Petar nije
doživio njihovu smrt – sreća da nije.
Možete pomisliti da sam skrenula tijek priče. Ove zadnje dvije-tri rečenice koje sam napisala, nisu mogle biti nenapisane.
Teško, preteško je bilo vidjeti Petra, dok je gledao sina Stjepana u mukama koje su ga razarale. U tim trenutcima, Petrove tople
smeđe oči, kakve je imao, postajale bi mutne i kao noć tamne.
Tada bi bježao u brda, kao ranjena zvijer tražeći utočište za svoju
bol. Kao da je vidno kopnio, ali nije plakao.
Drugi sin Drago, tijekom 1993. godine poginuo je na prvoj crti
bojišnice. Iza njega su ostali supruga i dvoje nejake djece. Toga
dana je sa svih strana djelovala artiljerija. Jedan od petorice Petrovih sinova uspio je dobiti odobrenje od zapovjednika, da se te
iste noći obavi pokop.
Cijeloga dana, Petra nije bilo. Tek kasno uvečer, oko ponoći,
stigao je kući. Gdje je bio, što je radio cijeli dan – nikada nisu
saznali.
Svjetlana mi je pričala, kao da ga i sada vidi kako ulazi u dvorište kuće u kojoj su tada živjeli, u drugom selu, u drugom gradu.
Star, iznemogao, blijed i satrven, kao izgubljen od boli, bez riječi
36
OSVIT 1–4/2013.
je prošao pored nje i ušao u kuću. Ni jedne jedine riječi, ni jedne
suze.
O Petre-stijeno, zaplači, olakšaj si.
Prošao je rat. Petar i supruga Anica su živjeli koliko-toliko
zbrinuti u toj istoj kući, na tuđoj zemlji, u drugom selu, u drugom
gradu. U svoje selo Petar se nikada, nikada nije vratio. Nikada
nije pričao ni o kući, ni o voljenoj Krčevini. Mučao je i šutio, ali
od njega ni jedne riječi niste mogli čuti o izgubljenom i uništenom domu.
Prošlo je sedam godina od njegova izgnanstva. Petar je obolio.
Sredinom 2000-te godine premješten je u bolnicu. Četiri tjedna
pred smrt, kći Svjetlana mu je kao i svaki dan došla u posjet.
Izvela ga je na balkon – gdje su sjeli. Lice blijedo, izmučeno, u
plavoj pidžami, pogled ugašen i prazan. Pravo pred njima pružao
se pogled na brdo Velež.
Brdo.
Petar je pogledao u njega i kroz slabi smiješak rekao.
- Znaš, tako se dobro osjećam, da bih sad mogao... vidiš, odletjeti, odletjeti na ono brdo.
Svjetlana je šutjela.
Bio je lijep dan; mjesec lipanj. Sunce je treperilo i obasjavalo
drveće i zelen oko njih. Sve je bilo kao suncem opijeno, nasmijano, obasjano zrakama. Odjednom Petar poče nepovezano govoriti, kao izgubljen. I sada nakon toliko vremena svega se Svjetlana
živo sjeća, tog za nju nezaboravljenoga dana. Progovorio je Petar
o onomu, o čemu je toliko godina mučno šutio.
- Vidiš... čeri moja, znaš li ti, tko je kriv za smrt našega Dorata.
Svjetlana je šutjela. Što je i mogla reći, bila je paralizirana od
šoka, jer nikada, nikada poslije onoga dana, kada je Dorata odveo
PROZA
37
na pijacu, Petar ga ni jednom riječju nije spomenuo – bar ne pred
njima.
- Vidiš... ja sam kriv. One godine kada je obolio... sjećaš se...
kada je počeo sipljati i kašljati. Znaš li, bona, što je on jeo... jeo je
prašak kojim sam ja posipao šljive; protiv kukaca i mravi, otrov...
otrov je on lizao. Nisam ga ni vidio, sigurno je pasao blizu mene,
pa kada je vidio nešto bijelo, možda je mislio da je to brašno, i
eto: on je polizao otrov. On je tada... čeri moja... obolio, od tada je
počeo sipljati i kašljati. Sve te godine bio je bolestan zbog mene.
Svjetlana ga je samo nijemo gledala. Nije mogla izustiti ni jednu riječ, kao da joj je kamen zapeo u grlu.
- Dorat moj... moj dobri Dorat, zbog mene je umro... zbog
mene... znaš li ti to... vidiš, znaš li ti onu priču... o onom starom
junaku. On je, bona, isto imao sedam sinova... sokolova... sjećaš
li se kada sam tebi i braći, pričao tu priču.
Stari junak
je imao sedam sinova
sokolova
- Vidiš i on je imao konja, sjećaš se... kako se ono zvaše... ma
Dorat se zvaše... Dorat...
Kada je stari junak pao
Dorat njegov zanjišti za njim
i on umri slušajući
njištanje svog vjernog Dorata
I tada Petar, tada; kroz sve nevolje u svom životu; više ne izdrža.
38
OSVIT 1–4/2013.
Je li ga na to možda nagnao predosjećaj da ne će još dugo živjeti, te da ne će bar još jednom, ponovno, bar na trenutak vidjeti
svoje selo i svoj izgubljeni dom. Ili ga je možda na to nagnao
samo jedan pogled iznad Veleža, koji ga je sjetio Krčevine.
Ali, od malih nogu pa kroz život, nizale su se nesreće, a on
kao stijena jak, svemu je odolijevao. Toga dana skupilo se sve u
njegovoj duši i krenula je bujica vode, nezaustavljivo i bez kraja.
Stijena puče.
Puče na tisuće dijelova, a Svjetlana skamenjena od užasa, drhtala je, gledajući mršava ramena svoga oca Petra kako se tresu od
plača. Plakao je Petar, plakao kao dijete i kroz jecaje ponavljao
samo jedno.
- Ja, ja sam ga ubio, ja sam... ga ubio... mog Dorata, mog dobrog Dorata, ja sam kriv, ja sam ga ubio... ja... ja... ja sam ga ubio
onog nesretnog dana... na Krčevini, na našoj Krčevini... Dorate
moj... Dorate...
Plač ga je gušio.
Plač je gušio Petra... za davno, davno... izgubljenim roditeljima... za sinom... za izgubljenim domom... za neprežaljenom
Krčevinom... za Doratom... za svim tim godinama koje ga nisu
mazile, i eto, stijena proplaka, kao u priči.
***
Ova sasvim „obična“ priča, polako se približila kraju.
Stojeći kraj groba svoga oca Petra, u ovaj sunčani i lijepi dan,
gledala sam s groblja naše selo, naše selo... i iznad njega, gore u
planini, našu Krčevinu.
Jer Petar je ipak ukopan na svojoj grudi, na groblju nedaleko
od naše kuće, od naše Krčevine.
Tako, stojim i gledam, čas u očev grob, čas na naše selo i Krčevinu, i sve nešto mislim, zamišljam jedan prizor...
PROZA
39
...Je li oče... sada kada si konačno slobodan, jesi li sreo svoga
prijatelja Dorata... jer često vas zajedno zamišljam... kroz sve ove
godine, kao da vas i sada vidim pred sobom.
...Kao na oblacima, mekanim i bijelim silazite niz Krčevinu.
Dorat, mlad, jak, svijetlo rđasto-crvene dlake, koja sjaji i vijori
na vjetru...
A ti oče, penješ se lako kao mladić na Dorata, lice ti miluje
vjetar, oči nasmijane, vičeš sav razdragan jašući Dorata.
- Ajde, Dorateeee... ajde... moj Dorate... jiiipiii, jiiipiiii... Dorateee, Dorate moj... moj dragi Dorate...
Krunoslav ŠETKA
INTERVJU SA SPOMENIKOM
GASTARBAJTERU
U Tomislavgrad sam stigao po službenom zadatku svoje novinske redakcije. Trebao sam napisati članak o nedavno sagrađenom spomeniku gastarbajteru i, po mogućnosti, obaviti intervju
s jednim gastarbajterom. Znao sam kako ne će biti teško pronaći
gastarbajtera u gastarbajterskom kraju. Spomenik mi se odmah
svidio. U zagrljaju je cijela gastarbajterska obitelj: otac, supruga
i dvoje djece. Dirljivo. Ganuo me je taj prizor. Mučni su gastarbajterski životi naših ljudi koji desetljećima grade tuđe zemlje,
ostavljajući kod kuće vlastite obitelji. Kolodvor predstavlja radost ponovnog susreta i tugu ponovnog rastanka, i sve tako do
u današnje vrijeme. Velika je to žrtva i odricanje. A kao da je
sudbina našeg čovjeka biti gastarbajterom. Nikada stanje u našoj
zemlji nije takvo da čovjek ne bi pomišljao na odlazak, trbuhom
za kruhom, kako bi lakše mogao prehraniti svoju obitelj.
Kod spomenika sam se raspitivao o gastarbajteru koji bi pristao na intervju. Odmah su me uputili na Vranu, najstarijeg živućeg gastarbajtera u duvanjskom kraju, koji će rado pristati na
intervju, jer on, ionako, nikada ne prestaje pričati o Vrankvurtu
u Nemačkoj. Zanimljivo mi je bilo otkriće kako Duvnjaci pored
ikavice koriste i ekavicu za neke riječi. Pretpostavio sam samo za
one riječi koje označavaju strane im pojmove.
Moj br’te, otrala nas tamo neimaština, pa na bauštelu četeres
godin’, po kiši, snigu, suncu, vitru, nema kod Švabe, moj br’te,
PROZA
41
da ne’ko ne će radit’, arbajt (posao) cili dan, od zore do mraka,
nekad i po mraku – kad se saliva petun po svitlu, pauze po’ sata,
pa undan jopet arbajt, urlaup (godišnji odmor) – ima i to, ali jopet
arbajt, dođi kući misec dana, o Božiću, pa undan jopet arbajt, kod
Švabe ti je, moj br’te, samo arbajt, zbog toga mene ovdi zovu
Švabo, jer nikad nisam prista radit’, i kad sam otiša’ u mirovinu,
nastavia sam arbajt kod kuće, primam nji’ovu mirovinu, i dobro
br’te, ‘vala Bogu.
Gledao sam velike šake toga starca kako plove zrakom, poput
velikog cargo teretnog zrakoplova, koji iz Frankfurta za Split prenosi neki ogromni, teški teret na kojemu piše: fragile (lomljivo)
– ne diraj, dok opisuje svoj gastarbajterski život u tuđini. Žuljevite su to ruke koje ni danas ne znaju za odmor. Svi su njegovi
vršnjaci već odavno pokojni, a on nije samo iz jednog razloga:
jer nikada nije prestao raditi. Čim bi prestao raditi, crknuo bi kao
i oni: tako je rekao. Mi smo sorta koja crkava. Mi ti, moj br’te,
ne umiremo. Umire se odmoran, a mi baš umiremo od odmora.
Nikad se ne uspi’mo odmorit’. Čim se ne’ko odmori, crkne. Zbog
toga se, moj br’te, ja ne odmaram, nit’ znam, nit’ umi’m: ustajem
ujutro u čet’ri, na’ranim krmad i kravu, pomuzem, pa poleti u vrt
di uvik ima nešto za poradit’, navečer dam stoki i sebi nešto za
poist, a kad se smrači, idem u krevet: kad sam umoran, znam da
sam još uvik živ: kad se više ne budem moga’ umorit’, zna’ću da
sam crka’: eto ti, moj br’te.
Pretpostavljam kako je Vrane na odlascima grlio svoju obitelj upravo onako kako to uprizoruje spomenik gastarbajteru. Sad
je ostao sam. Supruga mu je, u međuvremenu, umrla. Djeca k’o
djeca, rijetko ga obilaze i rijetko imaju strpljenja slušati njegove
priče o Vrankvurtu i Nemačkoj. Unuke mu dovedu samo za Božić
ili Uskrs, a on bi želio da to bude znatno češće. I on bi doma iz
Vrankvurta dolazio pretežito za Božić, rijetko za Uskrs, a njegova
su djeca željela da to bude znatno češće.
42
OSVIT 1–4/2013.
Slušao sam ga s velikom pozornošću i njegova priča mi se
činila jedinstvenom iako bi, pretpostavljam, bila slična svim drugim pričama koje bi, da su živi, njegovi vršnjaci pričali o svojoj Nemačkoj. Imao sam čast razgovarati sa živim spomenikom
gastarbajteru. Iako je pohvalio detalje na spomeniku, na koje ja
nisam ni obratio pozornost: gastarbajterski kuver i kačket, odmah
je našao i zamjerku: - Triba je imat’ još dice! Naime, Vrane kaže
kako su gastarbajterske obitelji nekad brojale puno više dice, najmanje petero, i kako ovi spomenik more bit’ više za mlade gastarbajtere koji tek iđu u Nemačku: I nije i’ sram grlit’ se prid cilim
svitom?! I to mu je zasmetalo na spomeniku što se muž i žena
javno grle da i’ cili svit vidi, a to se vazdi u nji’ radilo potajno: Di
ćeš od sramote da te cilo selo vidi?! A kad te vidi cilo selo, k’o
da te je cili svit vidio. U Nemačkoj to moreš radit’, ali u selu ne
smi’š, ovdi vladaju druga pravila ponašanja.
Vrane je stalno spominjao Nemačku. Ni jednu drugu zemlju
nije priznavao za gastarbajtersku. Samo Nemačku. I misli da su
svi njegovi zemljaci išli u Nemačku. Kad mu netko priča da je
došao iz neke druge zemlje, Vrane se odmah naljuti i više ne želi s
njim progovoriti ni riječi, jer misli da laže. Postoji Duvno, postoji
njegovo selo kraj Duvna, i postoji Nemačka. Sve drugo je samo
puka izmišljotina jer je on izravno iz svoga sela završio u Vrankvurtu (kao u drugoj galaksiji).
Tamo se ni’ko ne bavi zemljom i stokom, moj br’te, nego asfaltom i petunom, to ti je tamo drugi svit, objašnjava dalje moj
sugovornik, što si ‘vako ovo napravia? što ‘vako ono? pa undan:
moraš gori! moraš doli! a jezika ne znaš, ‘ko bi to sve upratia?
moj br’te, otrala nas nevolja, jad i bi’da. Ali tamo mi je bilo lipo,
kod firme imaš di stat’ u baraki, ali ima tuševe i rešoe za kuvat’,
i tu sam dva’est godina živio, a, šta misliš ti? moj br’te, k’o da je
to lako!? dođi kući, dica te ne poznadu više.
PROZA
43
Nije bilo lako, nije, tješio sam svoga sugovornika. Tek sad
sam mogao bolje shvaćati svoje stričeve koji su isto tako većinu
svoga radnoga vijeka proveli u Njemačkoj. Kad bi dolazili doma
na urlaupe, očekivali bismo od njih da nam donose poklone i daju
novac. Bilo je to nerealno očekivanje; ne zbog toga što nisu imali
novca; toga su imali na pretek; nego, upravo, zbog načina na koji
je taj novac bio zarađen: krvlju i znojem.
Sugovornik je bio pričljiviji nego što sam očekivao. Kad sam
mu, nakon nekog vremena, rekao da je sasvim dovoljno što sam
od njega čuo i da ću, uistinu, imati sasvim dovoljno materijala za
napisati opsežni članak u novinama te, također, objaviti intervju,
on se oglušio na moj komentar. Nije prestajao govoriti. Ja ga više
nisam ništa pitao, a uskoro ni slušao, jer mi je koncentracija sve
više popuštala. Navikao sam da moji intervjui traju, maksimalno,
pola sata. S ovim sam starcem, koji, ruku na srce, nije imao lak život, proveo više od dva sata, i njemu, još uvijek, nije dosta. Našao
Vrane žrtvu da ga sluša, govorili su seljani iza leđa kad su doznali
da razgovaram s njim. Svi smo mi žrtve vremena u kojima živimo, pomislio sam. Najmanje što čovjek može učiniti za drugog
čovjeka jest saslušati ga barem. Čini mi se kako je novi društveni
sustav, od kojeg smo nekoć toliko očekivali, uništio upravo to.
Više nitko nema vremena ni volje saslušati drugog čovjeka. Nisam htio upasti u tu zamku, pa sam, iako na rezervi, slušao Vranu
sve dok sam nije prestao pričati. Tad se zagledao u mene i samo
je šutio. Njegova šutnja me obavila poput čeličnih armatura koje
je Vrane tonama prebacivao preko svojih umornih ruku. Sada te
ruke drhte. Ne mogu se smiriti. Ni on se čitav ne može smiriti.
Pričao bi on još satima i danima, i godinama, dok ne iscrpi sav
svoj jad i osamljenost, koji su se u tuđini, poput rđe na nemačkom
železu, godinama nakupljali na njegovoj čistoj seljačkoj i radničkoj duši. Umjesto fotografije kod spomenika gastarbajteru, koju
sam prvotno namjeravao načiniti, fotografirao sam se s Vranom,
originalnim spomenikom gastarbajteru.
Darko JUKA
PIRGO
Djelovalo je kao da i sama priroda zna kako uokolo bjesni rat,
kako hrabra mladost brani hrvatsko tlo koje, jasno, utoliko nije
moglo mirovati.
Valovi su gospodarili morem tih nekoliko dana ranoga proljeća godine Gospodnje 1992. Smrknuto je nebo nad makarskim
plažama odražavalo opće stanje u Domovini, vojska je obilazila
kilometre terena po brdima, a supruge im i djeca čekali su na najgore vijesti, nadajući se, pak, najboljima.
Majka je vješala rublje na konop za sušenje na malenomu balkonu našega hotelskog krila, a iz susjedne se sobe širio ugodan
miris jutarnje kave koju je spravljala teta Janja. Naime, svakoga
je jutra jedna od tih, ratom spojenih, supruga hrvatskih branitelja
zalijevala kavu, snažnu crnu i to najčešće bez mlijeka, koje je bilo
pravim luksuzom.
- Uranila, Marina, ‘ajde, gotova je. Zovnider i Ivanku! – reče
Janja, pristavljajući šalice na limenomu stolu, u dvorištu ispred
naših soba.
Janja je, naime, bila starija dobroćudna žena. Rat ju je, kao i
nas, doveo u Makarsku iz Mostara, zajedno s njezinim suprugom
Perom, koji se u ratnomu vihoru morao boriti još i sa svojom
bolešću. Otkazivali su mu bubrezi i ovisio je o dijalizi, a zbog
terapija mu je jedna ruka bila natečena, udvostručena, zastrašujuće modre boje. Premda je volio nas djecu i uvijek nam u tomu
PROZA
45
teškomu vremenu nekako uspijevao pronaći čokoladicu, pomalo
smo ga se plašili zbog njegove nesvakidanje pojave.
- Eto me, još ove dvije majice da okačim. Čujem Ivanku, i ona
je ustala… – odgovorila je mama na Janjin poziv.
Sabrale su se one tako, kao i svakoga jutra. Mi bismo djeca
još spavali, a one su jutrom ugrabile malo mira pa popile kavu,
ispričale se i tako pripremile za još jedan dugi dan u iščekivanju
vijesti s ratišta.
No, to je jutro za Ivanku bilo drukčije od ostalih, a toga nije
niti bila svjesna.
- Eno ga! – uzviknula je Janja.
- Doći će ti Bobo! – kazala je Ivanki, pokazujući prstom na
jednoga od mnoštva golubova koji su u skupini hodali oko stola,
nadajući se kakovim mrvicama.
Posebnost te dobre žene, nekako izrazito krupne građe, bila je
u tomu što je njezino pogađanje vremena dolaska muževa s ratišta
od prvotne puke šale izraslo u neobjašnjivu točnost, ohrabrujuću
nadu, opravdano iščekivanje. Kada bi Janja pokazala na goluba,
jedan od vojaka bi došao. I nije tu bila samo riječ o mojemu ocu
ili o Ivankinomu Bobi, imala je Janja golubove za supruge nekoliko njih, ratnih prijateljica iz našega paviljona.
Sjećam se, očev je bio pirgav, ali već ga više od dva tjedna nije
bilo. Nije stizao golub, nije stizao ni tata. Vijesti iz Mostara općenito su slabo pristizale, a i one koje bi došle, uglavnom nisu bile
dobre. Najviše smo svi strepili od dolaska triju osoba u odorama
– crnovjesnika.
- Što reče, Janjo, jesi sigurna? – obradova se Ivanka, a Janja se
nasmiješi i dometnu: - Oprostit ćemo ti tvoj red za kuhanje kave
sutra ujutro, naspavaj se s mužem.
Ipak, Janja je imala dar predvidjeti dolazak, ali ne i stanje u kojemu će bojovnik stići. Uistinu, stigao je Bobo toga popodneva,
46
OSVIT 1–4/2013.
dovezli su ga u vojničkim kolima hitne pomoći, s nogom u gipsu i
previjene glave. Bio je ranjen nekoliko dana prije, ali nisu javljali
obitelji dok nije, uvjetno kazano, stao na noge.
- Ajme meni, Gospe moja! – nije mogla Ivanka zaustaviti suze.
Pohitala je, prestravljena, nepripremljena za takov prizor. Ni zagrliti ga nije smjela iz straha da ga ne bi još više ozlijedila. Bobo
jest bio, vojnički kazano, izbačen iz stroja, ali uspješno se oporavio nakon nekoliko mjeseci. Noga je bila slomljena, a glava
ozlijeđena od pada, nakon udara granate u njegovoj blizini.
Spojeni u istoj boli, daleko od doma i u stalnomu strahu, te
su žene, među njima i moja mati, živjele u nekomu posebnom
razumijevanju, lakše su shvaćale jedna drugu nego bi to bilo u
normalnim uvjetima.
Pohitale su složno u pomoć Ivanki, Bobo je smješten u njihovu
sobu, a i djeca su se već smirila, pomalo ohrabrena nakon prvotnoga šoka. Ipak, tata im je bio tu.
U svoj toj strci, nitko se nije obazirao na golubove. Te su čudne ptice navijestile Bobin dolazak, a sada ih više nije bilo tu. Tek
dok su svi došli k sebi, dobnik je pokazao na 19 i 30, bilo je
vrijeme za Dnevnik. Cijeli se hotel u to vrijeme slijevao u jedinu
dvoranu s TV prijamnikom, gdje je bilo prestižno uhvatiti stolicu.
Moj djed Mile, koji je bio s nama u izbjeglištvu, držao je mojega
brata u naručju, a ja sam bio s majkom, pokraj njega. Čekali smo
na to da novinari Hrvatske radiotelevizije kažu što se događa u
našoj voljenoj Hercegovini, u našemu Mostaru, uvijek se potajno
nadajući kako će kamera, negdje tamo po razorenim mostarskim
ulicama, zabilježiti i tatu.
- Hrabri su branitelji Mostara oslobodili Brkanovo brdo i Hum,
na vrhu Orlovcu vijori se hrvatska zastava. Vojnici Hrvatskoga
vijeća obrane nastavljaju prodor prema još uvijek okupiranoj
istočnoj obali Grada – odjeknulo je prostorijom.
PROZA
47
Ja nisam mogao shvatiti što to čovjek s Dnevnika govori, je li
to dobro ili loše. I dok sam pokušavao s djedova lica otkriti značenje te vijesti, muk nevjerice i iznenađenja prekinuo je snažan
krik sreće. Odjednom, i ostali su se pribrali, veselili su se, plakali,
a nekoliko starijih gospodina pokušavalo je ušutkati razgaljene
žene i nas djecu koji smo se istodobno i radovali i strepili, još
uvijek nesvjesni značenja te vijesti. Htjeli su čuti što još ratni izvjestitelji imaju za reći.
Tu je večer u hotelu vijest s HRT-a bila glavnom temom razgovora, a ipak sam u svemu tomu primijetio kako je mama stalno
imala odsutan pogled koji ju je vodio daleko, do Mostara, do tate.
Zagrlio sam je, a i dobra je Janja znala što joj je na srcu pa je prišla i protrljala je svojom snažnom rukom po leđima.
- Ne brini, Marinice, sigurna sam kako je Marko dobro. Da je,
ne daj Bože, drukčije, već bismo znali. Crne se vijesti šire brzinom munje, a one dobre idu znatno sporije. Past će pirgo pred naš
prag! – ohrabrivala je Janja moju majku.
Prošlo je još nekoliko dana. Mi smo vrijeme provodili igrajući
se rata po borovoj šumi, odmah pokraj našega paviljona. Bilo je
to izvrsno mjesto za ratne igre. Naš je paviljon bio najbliži moru,
a na rubu te šume gardisti su iskopali i trupcima poduprli nekoliko bunkera, u slučaju srbocrnogorskoga napada s mora. Tako su
ti bunkeri nama bili savršeni za igru. Pjevali smo ratne pjesme,
dijelili se u postrojbe i davali si najljuća imena ratnika iz hrvatske
povijesti koje su nam naši djedovi tek tada otkrivali, premda sam
ja već imao deset godina.
- Hajde, povedi brata, uskoro će večera. Umijte se i operite
ruke, a morate i te prljave majice presvući. – dozivala nas je majka s balkona.
Pripremajući se za večeru, nisam ni primijetio kako djed nije u
sobi. Kad je ušao, nasmiješio mi se jer je od svojih vršnjaka nabavio jedan bon više kako bih ja dobio dva tanjura tjestenine kojoj
48
OSVIT 1–4/2013.
sam se radovao kao istinskoj poslastici. Snažno sam ga zagrlio, a
on je bio presretan zbog moje radosti.
S njim mi je vrijeme u izbjeglištvu bilo puno podnošljivije, po
danu bi nam pričao priče, a poslijepodne bismo zajedno pecali
ribu na obali i svakoga puta bismo kući dobijeli dva-tri špara ili
kneza. Mogao bih čak kazati kako mi je zbog djeda vrijeme izbjeglištva ostalo i u lijepomu sjećanju.
Našu je veliku radost, zbog tako malene stvari poput bona za
hranu, prekinuo Tanjin plač. Tanja je tri godine od mene mlađa
kći mamine prijateljice Lele, koja je bila smještena tri paviljona
ponad nas, podno same Jadranske magistrale. Dotrčala je i na vratima plačno kazala: - Teta Marina, tata je ranjen!
Majku je ta vijest pokosila, zagrlila je dijete i odmah potrčala
k Leli, a i mi s njom. Više nisam mislio na tjesteninu i na djedov
zagrljaj, nego na to kako je Tanjin tata ranjen. Nakon Bobe i njega konačno mi je postalo jasno kako više nitko nije imun na crne
vijesti, na ratno ludilo i na sveopća stradanja. No, moj je duševni sustav obrane ubrzo opet proradio. Cijeloga sam rata, naime,
snažno vjerovao kako se mojemu ocu ništa loše ne će dogoditi i
da mi nije bilo te neupitne vjere, premda mlad, sumnjam kako bih
izdržao strah od najgorega.
- Bog posebno voli moju obitelj i moj će tata preživjeti ovaj
rat, mi ćemo se vratiti u naš Mostar i živjet ćemo sretno, kao što
smo prije. Imat ćemo Hrvatsku, slobodnu i vječnu, a zastava će
nam se, kao u američkim slikopisima, vijoriti na prozoru. – mislio
sam.
Lelin je Zeko bio ozbiljno povrijeđen. Zaglavio je u zgradi u
koju je udarila neprijateljska granata i stubište se survalo na njega
te je zadobio teške povrjede glave. Bog je tako htio pa je ostao
živ, ali je oporavak potrajao.
PROZA
49
Preživjeli smo tako još jednu crnu vijest, još jednu bitku ovdje, daleko od pucnjave, još jednu tragediju rata ovdje, daleko od
prvih crta bojišnice.
Svanulo je novo jutro, majka je kuhala kavu, bio je njezin red.
Djed je već bio odavno ustao, sjedio je ispred paviljona, u hladu
velikoga hrasta, odjeven u njegove smeđe kratke hlače i bijelu
potkošulju koju nije skidao i za najvrelijih ljetnih dana. Tiho je
mama pozvala Ivanku, za njom i Janju, a i Anđa, predsjednica
Vijeća našega paviljona, namirisala je tek skuhanu kavu te prišla
stolu za koji su svakoga rado primali.
Pričali su o Lelinoj nesreći, o ratu i o novim vijestima, kako
naša vojska napreduje, koliko neprijatelj ima gubitaka i kako nas
je svijet ostavio na milost i nemilost razaračima svake ljudskosti
i mira.
Ja toga jutra nisam mogao spavati dugo, kao što sam običavao.
Ustao sam se, umio, navukao svoje hlače i izišao na izvan. Djed
me odmah primio u krilo, pušio je cigaretu i smirivao moju majku
kada bi se ona zaoštrila u razgovoru o stanju u našemu rodnom
gradu.
- Jesam li ti rekla?! – sasma je neočekivano skrenula Janja s
dotadanjega smjera razgovora, pokazavši na jato gugutavih golubova.
- Eno pirge! – vrisnula je dobra Janja, na što se i njezin Pero
od srca nasmiješio.
Majci su zasuzile oči, ali joj se i u grudima stegnulo od silnoga straha zbog svih nedavno proživljenih iskustava. Pirgo jedini
nije kljucao po zemlji, lagano se kretao između drugih golubova,
okrećući glavu tamo-ovamo, kao da je stalno na oprezu. Nije ga
bilo koliko i mojega oca.
Dan smo proveli u iščekivanju i, premda smo se već uvjerili u
neobjašnjivu točnost Janjinih predviđanja, svakoga puta kada bi
50
OSVIT 1–4/2013.
Janja kazala kako će neki od naših junaka stići, uvijek bismo u
tomu silnom iščekivanju iznova posumnjali u njezin čudni dar.
Kao i tko zna koliko puta dotad, život nam je pokazao kako
nekada jednostavno treba vjerovati, makar nismo u mogućnosti
objasniti to čemu se nadamo. Upravo prije no što ćemo krenuti
na večeru koja je, kao i uvijek nakon tjestenine, trebala biti teško
jestiva, začuo se zvuk motora nekoga vozila. Na kraju hotelske
ceste ugledali smo bijeloga fiću i poznatoga brku. Bio je to moj
otac, nasmiješen usprkos paklu iz kojega je dolazio. Izišao je iz
vozila u svojoj maskirnoj odori kojoj je žurno trebalo pranje i
šivanje. Obojicu nas sinova, mojega brata Darija i mene, nekom
je posebnom snagom uzeo u naručje, snažno zagrlio i izljubio.
Majka je čekala na to da on obavi svoj obred s nama, potom joj
je pristupio, znakovito nasmiješen, poljubio je i zagrlio, šutke joj
poručujući: - Sada je sve u redu, tu sam.
Djed se, također, obradovao zetu. Mojega je oca posebno volio
i cijenio, više nego druge, više čak i od dijela svoje brojne djece, a
njihovo je poštovanje bilo uzajamno. Zajedno su zapalili cigaretu
i popili po rakiju koju se, s obzirom na sveopću nestašicu, vadilo
samo u posebnim prigodama.
Ta je večer bila posebna, nismo znali ništa o tati više od dvadeset dana. Veze s Mostarom bile su u prekidu, a običnim je vojnicima, uglavnom, bilo teško, skoro nemoguće, dobiti dopust upravo
zbog trajanja akcije oslobađanja našega grada.
U majci se tu večer nešto prelomilo, pustila je suze koje je
zaustavljala svih tih dana, barem pred nama djecom, barem tijekom dana. Ona, pak, zna kako su duge bile njezine noći samoće
i razmišljanja.
- Prepustit ću sve dragomu Bogu u ruke. Neka bude kako nam
je On namijenio, ali ja više ovdje ne ostajem… – kazala je mama
iznenađenomu tati. Nagonski ju je pokušao uvjeriti u nužnost na-
PROZA
51
šega ostanka na sigurnom, ali je brzo odustao. Znao je koliko je
ona uporna i samouvjerena žena.
Prvotno su kanili brata i mene ostaviti s djedom u Makarskoj
još neko vrijeme, ali krv nije voda. Nije bilo načina uvjeriti me u
to. Zaprijetio sam im kako ću pobjeći i pješice krenuti za njima,
makar i ne znao kuda i na koju stranu okrenuti, makar Makarsku
okružuje visoki masiv Biokova.
Ostao je tata pet od mogućih tjedan dana dopusta, a onda je
naše strpljenje izmaklo nadzoru. Mama je spakirala stvari, ugurali
smo se u fiću i krenuli. Gledao sam kroza stražnje staklo u djeda
koji nam je mahao, dok mu se suza slijevala niza staračko lice.
Zakleo je kćer da mu čuva unuke, ali ni on nije dugo izdržao.
Za koji dan došao je za nama, a u Mostaru je počela neka nova
ratna priča, neko novo vrijeme za nas koji smo tih devedesetih
proživljavali svoje bitke, daleko od hrabrih branitelja, daleko od
(premda jako blizu) prve crte bojišnice.
Vratili smo se doma dan nakon što je prvi i jedini put moj grad
napadnut iz zraka. Moje snažno vjerovanje u ishod rata za moju
obitelj pokazalo se opravdanim. Bogu sam vječito zahvalan.
Mato NEDIĆ
ŽELJA
- Mladeneee!
Noć je bila duboka i stara, a njegova je svijest već dugo bila
obuzeta snom. No, taj mu san nije donosio ni potrebnu okrjepu
ni priželjkivani mir. I ove, kao i u mnoštvu prijašnjih noći, u prikrajku njegove svijesti, negdje pred zoru, nešto je počinjalo rovati
i on bi gubio mir sna, a misao, nesvjesna i neizbježna, plela je u
svijesti mrežu načinjenu od straha i sjećanja; tijelo se mučilo trzajući se u krevetu, a na površinu bi, kao spoznaja, izmiljela slika
otvorenoga groba i lijesa koji neki nepoznati ljudi užurbano spuštaju u njega, spuštaju ga, ali nikako ga ne uspijevaju spustiti i,
što više žure, kao da su sve dalji od završetka svojega neugodnog
posla. Kroz tu se onda sliku probije jezovit majčin krik i ime njegovoga pokojnog oca, ime Mladen, koje kao da tim krikom biva
otpraćeno u vječnost, a onda i pogrebnici nekako naglo konačno
uspijevaju spustiti lijes. On se onda, s grumenom zemlje u ruci,
nagne nad otvorenim grobom i hoće baciti grumen, ali se grumen
od njegove ruke ne odvaja, a on se sve više naginje i ima osjećaj
kao da će pasti u otvorenu raku, kao da će i njega ponijeti vjetar
koji sve jače puše, kao da će ga zatrpati zemlja i onda čuje novi
majčin krik kojim je izgovoreno njegovo ime:
- Danijeleee!
Zvuk majčinoga krika razliježe se njegovom sviješću, briše
slike sna i budi ga. Njegovo je ime sada izgovoreno namjesto
PROZA
53
očevoga, izgovoreno je, čini mu se, i zato da bi on svojim postojanjem nadomjestio nedostatak oca, ali i da bi potvrdio njegovo
prethodno postojanje. Dva imena: očevo i njegovo, okvir su za
san. Sve što je izvan toga okvira zove se stvarnost.
Danijelov je otac poginuo pred kraj rata, 1995. godine. Danijel je tada imao četiri, a sada ima devetnaest godina. Kada bi ga
netko upitao koji je osjećaj ispunio desetljeće i pol koje je proživio od dana kada su pokopali oca do sada, odgovorio bi da je to
osjećaj tjeskobe. Uzrokom toga osjećaja možda i nije činjenica da
je odrastao bez oca, koliko je to nemogućnost da se snađe u životu i da se osjeti čovjekom. Biti čovjek, to znači moći odlučivati
o svojem životu, odrediti smjernice vlastite budućnosti – mislio
je Danijel, a njemu je to na neki način bilo uskraćeno. Njegova
se majka, nakon očeve pogibije, iz svekrove kuće vratila u dom
svojega oca. (Danijel je kasnije, kada je odrastao, smatrao da je
taj njezin čin značio pogrješku te da bi, da je odrastao uz drugoga
djeda, i njegov život uzeo drugačiji smjer. Makar mi ne znamo što
je u konačnici bolje, a što gore za nas, mislimo da bi ono drugo,
što životom nismo mogli ili nismo znali dohvatiti, za nas predstavljalo vrijednost, da bi upravo u tome bio naš spas.)
Danijelov je djed bio čovjek zastarjelih pogleda na život i svijet koji nije mirovao, koji se razvijao i mijenjao, a njemu se činilo
da bi sve moralo biti upravo onakvo kakvo je bilo u doba njegove
mladosti. Vidjevši da novo vrijeme donosi niz promjena (koje,
uistinu, nisu uvijek dobre i ne služe na korist čovjeku, ali koje su
tu te su stoga neporecive), Danijelov je djed u sebi gomilao nezadovoljstvo koje bi često razorno buknulo, a ta razornost ne bi bila
toliko usmjerena na Danijelovu majku, koja je djedu nastojala u
svemu povlađivati, premda je uviđala da on u mnogočemu nije u
pravu, koliko na Danijela koji je, u djedovim očima, budući da je
mlad, bio predstavnik tih novih vremena koja ruše stari poredak i
tradiciju njegovoga vremena i svijeta, koji je bio otjelovljenje no-
54
OSVIT 1–4/2013.
votarija – a to je bila riječ kojom je djed obuhvaćao sve pojmove
koji označavaju ono s čime se on osobno ne slaže. Jasno je, djedova je narav bila teška; za Danijela time teža što je njegov život
u mnogome ovisio o dobroj ili lošoj djedovoj volji, o njegovome
odobrenju Danijelovih već učinjenih ili namjeravanih postupaka.
Raspet između slike otvorenoga očeva groba, koja je često popunjavala prostor njegove svijesti, i autoritarnoga djedova ponašanja
na jednoj i majčine pasivnosti na drugoj strani, Danijel je rastao
s mislima o neizvjesnoj budućnosti koja mu je užurbano dolazila
ususret te je izrastao u vrlo nesigurnoga mladića koji, doduše, zna
što želi, ali ne zna kako doći do ostvarenja svojih želja.
Posljednji dani u djedovoj kući protječu veoma burno. Proljeće je i bliži se kraj školske godine. Danijel završava srednju školu
i pita se kamo dalje. U svojim je mislima zacrtao da želi studirati
informatiku. No, o njegovim željama nitko ne želi slušati. Djed
ne može zamisliti da bi mu se unuk i na studiju mogao baviti tim
novotarijama. Uostalom, on nije ni sposoban za takav zahtjevan
studij, kaže. Djed želi da on studira ratarstvo. Jedino zemlja, kaže,
ima budućnost; ona nas hrani i sve neka propadne, ali poljoprivreda sigurno ne će propasti. Ljudi moraju nešto jesti, mudruje
djed.
Danijel sluša djedovo mudrovanje, razmišlja o njemu i ne nalazi da djed nema pravo. Međutim, u sebi ne može pronaći poticaj
i želju da studira ratarstvo. On je uistinu čovjek novoga vremena,
on se želi istrgnuti zastarjelim djedovim shvaćanjima, on bi htio
sam odlučiti o svojoj budućnosti. Kada to kaže djedu, ovaj mu
podsmješljivo i s visoka odgovori:
- A tko ti priječi?! Odlučuj, sinko, kako hoćeš, ali sjetit ćeš se
djedovih riječi, vidjet ćeš, ti ćeš vidjeti...
Djed svoju misao ne dovodi do kraja, možda zato što ona ni
nema kraj, što u taj kraj nema što stati budući da djed nema što
reći ili zato što u Danijelu gleda kukavicu, slabića koji ne će imati
PROZA
55
snagu provesti svoju volju ako ne dobije djedovu i majčinu suglasnost.
I zaista, upravo je to bila Danijelova slabost. On je imao jasan
cilj, htio je studirati informatiku, ali nije osjećao hrabrost da do
toga cilja dođe usprkos svima: i djedu, i majci, i školskim prijateljima koji su ga, zato što je bio najbolji učenik u razredu, ogovarali i često izvrgavali ruglu, koristeći svaku priliku i najmanji
povod za to. Danijel je posjedovao i umne sposobnosti i dovoljno
životnih iskustava koja bi mu mogla pomoći da ostvari svoj cilj,
samo mu je nedostajala hrabrost, a ona je u ovome trenutku bila
najvažnija.
Poznajući njegovu manu, djed mu je prividno davao dopuštenje, eto, neka on ispuni svoju želju, ali stvarnu mu suglasnost nije
htio dati. Majka se, po običaju, držala po strani.
Ne bi se, zaista, moglo ustvrditi da je djed mrzio Danijela pa
da je tako grubo postupao prema njemu naslađujući se njegovim
nemirom. Djed je bio prilično star čovjek koji je život promatrao
iz svojega staračkoga kuta. Činilo mu se, zato što je život razgledao s mnogih njegovih strana, da on o životu mnogo više zna od
svoje kćeri, a o unukovome se znanju nije moglo ni govoriti.
- Ta, on je tek progledao na ovaj svijet – mislio je djed. - Što bi
on i otkud bi on nešto mogao znati?!
Djedovo je ponašanje duboko vrijeđalo Danijela. Smatrao je
da bi djed trebao poštovati njegovih devetnaest životnih godina i
njegov mladi pogled na svijet, pogled koji nije zasjenjen sjenama
razočaranja zbog životnih neuspjeha; mislio je kako bi ga djed,
ako ga zaista voli, kako često ističe, trebao pustiti čak i da pogriješi, samo da se osjeti čovjekom koji je u svemu, pa i u činjenju
pogrješaka, ravnopravan drugim ljudima. U dobroti Danijelove
neiskvarene duše ponekad se začinjala misao da ga djed svojim
stavovima i ponašanjem pokušava zaštititi od kasnijih potonuća u
razočaranje i bol, no, što ga više štiti, djed ga sve više razočarava,
56
OSVIT 1–4/2013.
svojom pretjeranom zaštitom (ako je to zaista zaštita) on ga sprječava živjeti u punini životnoga osjećaja.
Razmišljajući o svojemu odnosu spram djeda, ali i spram života općenito, Danijel je i samoga sebe proglašavao slabićem,
govoreći sebi da čovjek, da bi u nečemu uspio, mora biti borac.
No, kako se mogu boriti, pitao se, ako nemam nikakvih sredstava
za borbu.
Kraj školske godine se približavao i uskoro je trebalo donijeti
odluku: ratarstvo ili informatika. Ako odluči studirati informatiku, mislio je Danijel, susrest će se i s financijskim problemom
budući da ga majka (koja je uglavnom na djedovoj strani) ne će
podržati. Odluči li, međutim, studirati ratarstvo i udovolji li time
djedu, iznevjerit će sebe te će, ako završi taj studij, kasnije morati
obavljati posao za koji nije zainteresiran. Time će dopustiti da ga
kroz život stišće nezadovoljstvo i vjerojatno će u starosti postati ovo što je djed sada: prkosan, čangrizav čovjek, nezadovoljan
svime onim što je ispunilo njegovo prošlo vrijeme i što sačinjava
njegov život.
Danijelove je misli duboko zaokupila dvojba: poslušati djeda ili poslušati sebe. Ako posluša djeda, u materijalnome će mu
smislu biti sve osigurano; posluša li pak sebe, poći će težim, ali
svjetlijim putem koji će ga dovesti do toga da se konačno izvuče
od djedova tutorstva, da pronađe samoga sebe i postane samosvojan čovjek.
Tek je nekoliko dana ostalo do konačne odluke. Danijel je jednoga jutra u novinama pročitao natječaj za stipendiranje studenata. Dva puta je pročitao uvjete natječaja kako bi se uvjerio da svojim statusom zaista zadovoljava te da će sigurno dobiti stipendiju
koja nije osobito visoka, ali koja mu može omogućiti skroman
studentski život.
Djed će biti bijesan kada sazna za ovo, pomislio je zatvarajući
novine. Majka će se rasplakati, nadovezala je sljedeća misao.
PROZA
57
- Ja ću biti čovjek – rekao je Danijel tiho i ustao je od stola.
Zagledao se kroz prozor negdje u daljinu u kojoj ga je čekala
snivana budućnost.
Sljedeće je noći sanjao oca. Nije to više bio strašan san o otvorenome grobu. Sada je to bio san u koji se miješalo sjećanje: on je
maleni dječak kojega otac podiže visoko, put neba, a svuda oko
njih razlijeva se prštavi smijeh.
Mato NEDIĆ
BISER S BRIJUNA
Kada godine zaoru brazdu u čovjekovome životu pa u njega
zasiju brige, nemire i strepnje, onda to zlo sjeme klija, razvija se
i raste, truje život mišlju da je sve ljudsko činjenje besmisleno
ako se u mislima stavi nasuprot prolaznosti. Upravo je najveća
ljudska nevolja sadržana u stalnoj potrebi da se suprotstavimo i
da pobijedimo prolaznost, a na kraju se ispostavi (bar tako nam
se često čini) da je ona nepobjediva. Ipak, u zdravome ljudskom
biću neprestano tinja nada da će život zahvatiti vihor iznenađenja
koja će mu donijeti svjetlost i sreću. I zaista, događa se da beznađe iznenada ustupi mjesto nadi, besmisao smislu, a očaj radosti.
Upravo se tako dogodilo Miroslavu koji je mogućnost da se zaljubi stavio na začelje liste svojih vjerovanja.
Miroslav je bio čovjek u kasnim četrdesetim godinama. Njegov je život već prošao različite dionice; neke je prepreke uspješno prešao, na drugima je posrnuo i pao; neke je zaobišao zato što
se nije imao hrabrosti suočiti s njima ili zato što mu je tako bilo
lakše. Bilo je prošlih godina i snažnih osjećaja i manje ili više
uspješnih veza sa ženama koje su mu intelektualno bile dorasle,
ali i s onima koje su bile ispod razine njegovoga ukusa, no, i s
njima se zadržavao uvjeravajući sebe da su i one, samim tim što
su žene, a on je muškarac kojemu žena treba jer bez nje se osjeća
neispunjenim, polovičnim čovjekom, zaista vrijedne njegove pozornosti. No, kako su godine prolazile, a Miroslav nije uspijevao
ostvariti takvu vezu za koju bi bio uvjeren da njezino trajanje
PROZA
59
treba produžiti na cijeli život, on se polako počeo povlačiti u osamu svojega doma i prepuštati se očajanju. Naime, više od svega
Miroslav je čeznuo za ostvarenjem braka i obitelji vjerujući da
je u obitelji sadržana srž ljudske sreće kao i smisao čovjekovoga postojanja. I dok su mu druge stvari išle od ruke pa je uspio
izgraditi i karijeru, ali se i materijalno opskrbiti, nekako mu povezivanje vlastitoga života sa životom njemu drage osobe nikada
nije uspjelo. Možda je razlog bio u njegovoj preosjetljivosti iz
koje je, činilo mu se, izrastao i njegov slikarski poziv, možda on
jednostavno nije bio stvoren za dugu vezu ili nije naišao na osobu
sličnih razmišljanja i stremljenja. Kako god bilo, on je u ranoj,
ali i u kasnoj mladosti uvijek iznova pristupao ženama svaki put
vjerujući da je naišao na onu pravu i svaki se put morao povlačiti
pred uvjerenjem da ga je mašta zavela, a osjećaj prevario, da je
njegova čista ponuda ljubavi odbijena, a dobrohotnost zanemarena. Doživjevši neuspjehe, Miroslav je uviđao da se mora pomiriti
s njima jer se smanjio broj djevojaka kojima bi još mogao prići;
većinom su se njegove bivše ljubavi odavno udale, a slobodne su
djevojke ili bile nezainteresirane za njega, a ne može se reći ni da
je svaka od njih njemu bila privlačna.
Baš toga ljeta, kada je odlučio ljetovati u Puli, dogodilo mu se
nešto neobično – upoznao je djevojku koja mu se na prvi pogled
svidjela i s kojom je poželio pokušati ostvariti trajnu vezu, no,
vidio ju je samo jednom, ali je taj susret još dugo grijao njegove
misli zato što je bio obilježen ljepotom. Miroslav je znao da spomenuti susret pripada jednome trenutku u jednome ljetu; on nije
gajio iluziju da taj susret preraste u nešto više; on je samo u mislima želio produžiti sjećanje na lepršanje anđeoskih krila ljepote
koje je tijekom susreta začuo u zraku.
Zaista, ljeto u čovjeku zna pobuditi nevjerojatne snove. Ako je
to ljeto vruće (a kod nas ljeta uglavnom jesu vruća pa je takvo bilo
i ovo o kojemu je riječ), onda one koji se odmaraju na morskoj
60
OSVIT 1–4/2013.
obali uhvati nekakva pospanost, nešto što je nalik na polusan u
kojemu se ljudi dijelom čvrsto drže na zemlji, ali u mislima blude
u neke druge svjetove pa im se ponekad priviđa i ono čega pred
njima nema, a što bi htjeli da bude dijelom njihove stvarnosti.
Miroslav je, bez obzira što je bio na odmoru, bio čovjek koji
se nije lako prepuštao snovima i koji je, budući da je imao dovoljno godina, znao održati vezu sa stvarnošću te se na Brijune
nije uputio zato da bi upoznao ženu svojega života, već zato da bi
uživao u prirodi, da bi dotaknuo tisućljetnu maslinu i u misli ulio
mudrost koja proistječe iz spoznaje da smo dijelom vremena te da
nam je svima u konačnici dosuđena prolaznost, ali i da u vremenu
za nas postoji mjesto koje trebamo zauzeti.
Kada je sišao s broda kojim se iz Fažane prevezao do Brijuna,
začuo je glas mlade žene (koja je očito bila turistički vodič) kako
daje upute prispjelim putnicima. Premda je oko njega bilo mnoštvo mladih, vjerojatno maturanata neke srednje škole koji su na
Brijune, po svoj prilici, došli po nalogu svojih profesora, a ne po
vlastitoj volji, on njih skoro i nije primjećivao; slušao je samo ovu
mladu ženu koja se upravo predstavljala:
- Ja sam Petra, a mi se nalazimo na Velikome Brijunu.
Petra je nastavljala svoj dobro naučeni monolog o znamenitosti Brijuna, pritom vodeći turiste do vlakića u koji će ih smjestiti
kako bi ih prevezla do značajnijih odredišta na otoku. Miroslav je
slušao taj ugodni glas mlade žene koja, ako ćemo istinu reći, nije
bila osobita ljepotica, ali posjedovala je neku vedrinu u očima i
sugestivnost u glasu, koje su ga očarale.
Ponešto zbog sunca, a ponešto i zbog mirisa mora on se osjetio
rasterećenim od svih briga koje su opterećivale njegov život pa
se prepustio Petrinome glasu, uživajući u njegovoj boji, u ritmu
izgovorenih riječi, u pogledu na ženu koju prvi put vidi, u snu o
sreći koju ne uspijeva dohvatiti. Za njega u tome trenutku nije
postojala ni čarolija brijunskoga krajolika, ni mladost maturanata
PROZA
61
koji ga okružuju; postojala je samo Petra koja mu je zaokupila pozornost, ili krivo zborim, postojalo je za njega sve zato što je ona
bila tu pa je svojom pojavom sve što je vidio činila zanimljivim.
Da je Miroslav imao volje i snage zagledati u lica maturanata,
vidio bi na njima mrzovolju jer oni su prošlu noć vjerojatno proveli budni, lumpajući u nekom od ugostiteljskih objekata grada u
kojemu su bili smješteni pa su sada bili neispavani i najradije bi
se vratili u postelje kako bi nadomjestili san koji im je nedostajao,
kako bi se pripremili za sljedeću noć koju opet žele provesti pijući
i pjevajući. Njegovo je lice međutim bilo drugačije od njihovoga, bilo je to ozareno lice zreloga čovjeka koji zna razlikovati
ispraznost od punine i prepoznati ljepotu trenutka. Čar krajolika
stopljena s umilnim Petrinim glasom punila je njegove snove snagom, a osjećaji su mu govorili da je žena koju vidi i sluša onakva
kakvu bi želio imati pored sebe. Zato je sebi govorio da joj se
mora pokušati približiti, progovoriti s njom koju riječ, razmijeniti
adrese – možda postoji mogućnost da se dosegne sreća ako smo
dovoljno uporni u njezinome osvajanju.
Petra je pričala o razdoblju rimske vladavine, o smjeni vlasnika otoka kroz povijest, o životinjama koje su usput vidjeli, o
rezidencijalnome dijelu otoka koji ne će moći vidjeti – pričala je
o svemu o čemu jedan turistički vodič treba govoriti te je izgovarala svoje rečenice kao naučene lekcije. Poslije, kada su stali
na jednome odmorištu, pristupio joj je i upoznao se s njom. Bila
je srdačna, a ta mu je njezina srdačnost otvarala put za vođenje
razgovora. Najprije se zanimao o otoku. Smatrao je da je to, s obzirom na to kojim se poslom ona bavi, pristojno. Poslije će prijeći
na privatna pitanja. Raspitivao se o podrijetlu naziva otoka. Za
vrijeme bivše države otok je nosio naziv Brioni. Molio je Petru da
mu objasni zašto je taj naziv promijenjen u Brijuni.
- Riječ Brioni uobičajena je kod Talijana – rekla je. - Tako oni
nazivaju ovo otočje. Brijuni – to je hrvatski naziv.
62
OSVIT 1–4/2013.
Nakon ovoga su pojašnjenja nastavili pričati o vremenu vladavine nekadašnjega predsjednika bivše države koji je ljetovao na
Brijunima te je tu primao razne državnike i mnoge poznate osobe
iz društvenoga života. Petra je bila još dosta mlada i nije se sjećala vremena vladavine nekadašnjega predsjednika, ali je o tome
vremenu ponešto znala budući da je i o tome, kao i o mnogočemu
drugome, istraživala u literaturi.
Poslije su prešli na pitanja privatne naravi. Rekla mu je da je
ona profesorica engleskoga jezika, ali je trenutno nezaposlena pa
povremeno radi kao turistički vodič. Uzela je i njegovu adresu
i obećala mu se javiti. Njemu je u ustima ostao zahtjev da i ona
njemu da svoju adresu, ali mu se to učinilo neumjesnim izgovoriti sada kada je ona već imala njegovu. Bilo je već vrijeme poći
dalje. Ona je nastavila obavljati svoj posao, a on se vratio svojim
mislima. Pored njega su prošle i tisućljetna maslina koja je i ovoga ljeta bremenita plodom, usprkos svojoj starosti, i priča o ljubavi jednoga labuda i jedne žene (poznata mu iz antičke mitologije),
prošlo je sve ono o čemu je Petra govorila turistima; sve ga je to
dotaknulo i sve je htio dotaći kako bi u svojoj svijesti zabilježio
dojmove koji će u budućnosti postati izvorištem nadahnuća i za
njegove slikarske radove i za život sam.
Kako je i sam život, o kojemu je on često mislio, sličio na
krug, tako je i ovaj kružni obilazak otoka završio tamo gdje je i
započeo, na pristaništu na kojemu su pričekali brod. Stojeći u hladovini borova, maturanti su bučno izražavali svoju nestrpljivost
dok su ih profesori pokušavali stišati, a on se s Petrom odmaknuo
od mladenačke nepristojnosti i primaknuo se moru u kojemu su
se vidjele školjke. Petra je s njim izmijenila još nekoliko ugodnih
osmijeha te nekoliko riječi o školjkama za koje je rekla da su to
periske te da su za morsko dno pričvršćene tankim nitima, takozvanom morskom svilom od koje se pravi skupocjena tkanina.
PROZA
63
Kada su se odvajali od Brijuna, on je u sebi susprezao uzdah
jer znao je da se u tome trenutku odvaja i od Petre koja je u njegovoj mašti postala sastavnim dijelom toga otoka, nerazdvojiva od
njega jer je i ona ljepotu svojega bića ugradila u njegovu krasotu.
Udaljavajući se od Brijuna, stojeći na palubi broda koji ga je nosio preko Fažanskoga kanala, Miroslav je zamišljao Petru omotanu finom morskom svilom, izraslu iz školjke, s velikim biserom
ispod vrata koji u njegovoj mašti svjetluca, svjetluca.
Bože BILOBRK
TKO JE GLAVNA FACA
Borna Kalinić i Luka Herceg bila su dvojica dječaka iz Sinja.
Živjeli su u istome susjedstvu. Borna je bio miran i povučen dječak. Nažalost, od rođenja je imao kraću lijevu nogu, zbog čega
nije mogao hodati bez štapa. Tek po završetku srednje škole, kada
uspori s rastom, postojala je šansa da se to popravi, ali na to će,
znao je, morati pričekati, jer tek je završavao osmi razred. Bio
je odličan učenik i pravi računalni genij. Znao je otkloniti svaki
kvar.
Luka je bio solidan učenik. Nije imao nikakvih zdravstvenih
problema. Volio je sport i maštao je da jednom postane član školskog malonogometnog tima. Iako nisu išli u isti razred (Borna je
išao u b, a Luka u a), često su se družili, a nekoliko puta Luka se
obraćao Borni za pomoć oko matematike. Borna se veselio što
mu može biti od pomoći. Vjerojatno zato što je bio usamljen,
jer se zbog svog hendikepa teško uklapao u društvo. A, i Borninoj majci bilo je drago svaki put kad bi im Luka došao u posjet.
Uvijek bi ga ljubazno dočekivala i častila ga keksima i sokom,
jer mnogo joj je značilo što njezin sin ima nekog tko će s njim
provoditi vrijeme.
Svakog utorka i četvrtka drugi sat Luka je imao tjelesni. Njihov nastavnik Ivica Prolić vodio je malonogometnu ekipu Alkarić u novoj velikoj dvorani. Bila je sastavljena od dječaka, uzrasta
od sedmog do osmog razreda a i b grupe. Imali su trening svakog
PROZA
65
dana poslije škole po sat vremena. Već su imali nekoliko uspjeha
na prvenstvima škola. Luka je gledao svaku utakmicu koju su
igrali kod kuće. Za njega su ti dečki bili prave face, jer su bili
popularni a cure su se doslovno lijepile za njih. Smatrao je da se,
ako želi postati popularan i pronaći djevojku mora potruditi da
postane dijelom njihove ekipe. Ali, svaki put kada bi upitao nastavnika da ga primi, dobio bi isti odgovor: - Sva mjesta su zasad
popunjena. Javit ću ti ako te budem trebao.
Što je Luka više navaljivao, u nastavnikovom se glasu osjećala
sve veća bezvoljnost. Uopće ga nije shvaćao ozbiljno. Luka je
već počeo gubiti svaku nadu. Kada bi mi barem pružio priliku,
mislio je.
- Žao mi je – tješio ga je Borna, kada je Luka jedno popodne
svratio do njega da zaigraju PES-a na Borninom računalu. Znao
je koliko bi Luki značilo da postane član Alkarića.
- Ali, ja sam uvjeren da bi ti, kada bi zaigrao bio bolji od sviju
u klubu.
Na Lukinom Licu pojavio se smiješak. Jedan od razloga zašto
mu je Borna bio drag, bila je Bornina iskrenost. A, i mnogo mu je
značilo da postoji netko tko vjeruje u njega. Na kraju će Luka ipak
dobiti svoju priliku da se pokaže. Tog jutra, početkom mjeseca
ožujka, za vrijeme tjelesnog odgoja, dogodilo se nešto neočekivano. Dok su vježbali preskakanje preko konjića, golman i kapetan
Alkarića Nikola Tudum nezgodno je pao i izvrnuo zglob.
- Uh, uh, jao! – vrištao je držeći se za bolno mjesto, a lice mu
je bilo crveno od bola. Nastavnik i još jedan učenik pomogli su
mu da sjedne na klupu u kutu. Nastavnik je pogledao dječakovu
nogu. Već je imao iskustva s takvim ozljedama i zaključio da će
dječak biti izvan stroja duže vrijeme.
- Joj, što ću sad – hvatao se za glavu. - Utakmica protiv ekipe
iz Zagreba je za tri dana, a ja nema drugog golmana.
Zatim je zastao kao da se nečeg dosjetio.
66
OSVIT 1–4/2013.
- Luka Herceg – pokazao je svojim debelim prstom prema njemu: - Što misliš, bi li ti mogao biti golman?
Luka nije mogao vjerovati svojim ušima. Nudi li to njemu nastavnik šansu da se priključi ekipi? Šutke je kimnuo glavom.
- Dobro, dođi čas na branku – reče nastavnik. - Šime, ti ćeš
pucati.
Šime Tudum bio je Nikolin bratić. Njih dvojica živjeli su istoj
kući. Šime je bio glavni napadač ekipe. Govorilo se da ima iznimno jak udarac i da mnogi golmani radije izbjegnu loptu koju on
nabije, nego da je pokušaju obraniti.
- Ma, dajte nastavniče, što će on obraniti – rekao je Nikola
sarkastično. - Odletjet će u mrežu zajedno s balunom ako ga pogodi.
Nikola je bio pravi vođa na parketu, ali previše arogantan. Zato
Luki nikad nije bio previše drag. Zbog toga je bio još odlučniji da
obrani taj udarac.
- Nikola, dosta! Jesam li te upitao za mišljenje?! – ukorio ga
je nastavnik. Izvadio je iz svoje torbe loptu i pružio je Šimunu,
a Luka je stao na gol. Lukino srce udaralo je kao ludo. Najbolje
mu je odgovarala pozicija desnog veznog i nikada još do tada nije
branio. Prvo je pogledao nastavnika, a zatim Nikolu. U njihovim
pogledima kao da je bilo puno očekivanja. Hajde, ti to možeš,
hrabrio se. Ne smiješ sad pogriješiti. Ovakvu priliku više ne ćeš
dobiti. Zato, obrani taj udarac! Zatim se usredotočio na Šimu. Sagnuo se čekajući da on nabije balun. Kada je opalio, cijela dvorana kao da je odjednom utihnula, a vrijeme stalo. Lopta je završila
u Lukinim rukama. Uspio je obraniti. Kako? Ni sam nije znao.
- Vrlo dobro – rekao je nastavnik. - Idemo još jednom iznova.
Šime je pucao još dva puta i Luka je to sve obranio. Pred kraj
sata nastavnik ga je pozvao k sebi rekao: - Dođi danas popodne
na trening.
PROZA
67
Luka je bio presretan. Jedva se suzdržavao da ne počne skakati od sreće kao malo dijete, dok je Šime još uvijek bio crven u
licu od bijesa. Nije mogao podnijeti da je njegove šutove obranio
totalni autsajder.
Otkako je postao članom Alkarića, bio je pun elana. I, Nikola
koji se još uvijek oporavljao od ozljede, promijenio je svoj odnos
prema njemu. Više nije bio arogantan, već se ponašao kao da su
najbolji prijatelji. Bio je divan osjećaj biti dijelom te ekipe, družiti se s njima i razgovarati. Luka nije bio ni svjestan koliko se od
tada promijenio. Za to vrijeme nije niti jednom nazvao ni posjetio
Bornu. Zapravo, bilo mu je neugodno da ga itko poveže s njim.
Sad je i on bio školska nogometna zvijezda i družio se samo s
dečkima iz kluba, a Borna je bio tek jedan obični štreber i invalid.
Što bi dečki iz kluba mislili ako saznaju da sam se družio s njim?
Sigurno bi me manje cijenili, mislio je Luka. Borna je pak pokušavao doći do njega. Zvao ga je na mobitel i slao mu poruke na
fejs, ali mu Luka nije odgovarao. Na kraju ga je izbrisao s popisa
prijatelja. Isprva ga je izbjegavao, ali ga je Borna jednog dana
nakon nastave dočekao ispred ulaza u školu.
- Što nije u redu? – upitao ga je. - Zašto mi se ne javljaš na
mobitel? Zašto više nisam na tvojoj listi fejs prijatelja? Ako sam
te nečim povrijedio, žao mi je.
- Zato što si dosadan i stalno gnjaviš!– drsko mu je odgovorio
Luka. - Daj me pusti na miru!
Rekavši to, Luka se okrenuo i otišao. Znao je da to nije bilo u
redu, ali nije htio izgubiti mjesto u ekipi i dobar glas.
Za ekipu Alkarić uslijedio je jedan od najtežih ispita. Utakmica protiv ekipe Marjan iz Splita. Nastavnik je pojačao treninge, te
su dečki dolazili kući tek predvečer. Na kraju su ih uspjeli pobijediti, iako ne lako. Luka je dobro branio. Dečki su bili presretni, te
su pobjedu odlučili proslaviti u obližnjoj slastičarnici. Pridružila
68
OSVIT 1–4/2013.
im se i Nikolina starija sestra Antea. Bila je to vedra i vesela plavušica. Išla je u prvi razred gimnazije i bavila se rukometom.
Raspričala se s Lukom o školi, koju glazbu sluša i koje filmove voli. Luki se već počela sviđati. Nadao se da je ona ta koju će
možda osvojiti. Dok su tako razgovarali, vrata su se otvorila i u
slastičarnicu je ušao Borna Kalinić. Što li on radi ovdje, zapitao
se Luka. Dogodilo se nešto čemu se ni u snu nije mogao nadati.
Antea je ustala i pohitala mu u zagrljaj. Izmijenili su poljubac.
Zatim su Nikola i ostali ustali i počeli ga pozdravljati.
- Žao mi je što kasnim – rekao je Borna.
- Nema veze – rekao je Nikola. - Dođi, sjedni do nas.
Jedino je Luka ostao sjediti. Gledao je s nevjericom čas u Bornu, a čas u Anteu.
- Zar se vas dvoje poznajete? – upitao je.
- Da, hodamo – rekla je Antea. -Bio je nedavno kod nas i očistio nam računalo od virusa i ponovno namjestio internet. Kaže
da ste prijatelji, a i Nikola igra s tobom.
- A, meni je spasio fejs kad su ga hakirali – rekao je Dalibor
Vitić, sedmaš koji je igrao na poziciji stopera. Borna je došao do
Luke i pružio mu ruku.
- Bok, Luka, kako si?
Po njegovu držanju Luka je odmah shvatio da je to bilo više iz
pristojnosti nego iskrenosti.
- Dobro, hvala – rekao je Luka dok su se rukovali, trudeći se
pritom da mu crvenilo ne udari u obraze. Zgrabio je svoju torbu i
pošao prema izlazu.
- Gdje ćeš? – upitao ga je Nikola.
- Žao mi je, ali sjetio sam se da imam puno učiti – slagao je
Luka. - Vidimo se.
Nije mu bilo jasno kako se Borna, i još k tome s onakvom nogom uspio spetljati s Anteom i nametnuti njegovoj ekipi, a on se
PROZA
69
toliko trudio da mu to uspije. Čini se da je nekim curama pamet
važnija od izgleda. Dok je koračao prema svojoj kući, počelo je
pljuštati. Do kuće je morao pješačiti oko kilometar, a kako nije
imao kišobran, kada je stigao, bio je mokar do kože. Preko noći
je zaradio visoku temperaturu. Oporavak je trajao nekoliko dana.
Nakon toga više nije branio kao prije. Davao je sve od sebe, ali
jednostavno mu nije išlo. Nastavniku nije preostalo drugo nego
da ga pošalje na klupu, a vrati Nikolu koji se u međuvremenu
opravio. Stekao je da mu i ostali članovi više nisu naklonjeni kao
prije. Da stvar bude gora, majka mu je otišla na informacije i
zatekla ne baš najbolje stanje u imeniku. A, o matematici da se i
ne govori.
- Ja stvarno ne znam što da radim s tobom! – obrušila se na njega kada je došao kući. - Otkako si počeo igrati taj glupi nogomet,
potpuno si zapustio školu!
- Ali, mama, taj nogomet nije glup.
- Dosta! Bilo bi ti bolje da popraviš te ocjene, ako ne želiš da
sve kažem tvome ocu. Sad kreću upisi u srednje škole i moraš
misliti na to.
Luka to nikako nije želio, jer otac mu je bio strog i nije tolerirao neodgovornost. Istina, otkako je počeo trenirati mali balun,
zapostavio je školu. Ali, bio je dobar iz povijesti, hrvatskog i zemljopisa. Matematiku bi donekle znao, ali samo kada bi vježbao.
No, čim bi prestao, sve to znanje jednostavno bi isparilo. Kome
se obratiti za pomoć, pitao se. Možda da pitam Bornu. Znao je da
se nije u redu ponio prema njemu, ali odlučio je pokušati. Ispričat
ću mu se i sve će biti u redu, mislio je. On je razuman. Pokucao
je na vrata Bornina stana. Borna je otvorio, ali ne do kraja. Prije
bi ga odmah propustio u stan, ali sada je samo stajao na ulazu i
gledao ga upitno.
70
OSVIT 1–4/2013.
- Reci – hladno će Borna. Luka je kratko šutke gledao u pod,
ne znajući kako da počne. Bilo mu je neugodno pogledati Bornu
u oči.
- Imam probleme s binomima i računanjem iz korijenja. Možeš li...?
- Žao mi je, ali ne mogu – reče Borna. - Imam svog posla. Moram srediti neka računala, a imam puno i svog učenja.
Luka je znao da je sve to bila laž. Podigao je pogled.
- Borna, žao mi je zbog onog. Pokušaj me razumjeti, ja...
- Sve mi je jasno – reče Borna. - Dok si bio sportska zvijezda,
nisi htio da te netko poveže s jednim invalidom. A, sada, kada je
zagustilo, imaš obraza od mene tražiti pomoć. Ja ne trebam takve
prijatelje. Do viđenja Luka.
Rekavši to, zalupio mu je vratima pred nosom. Luka je na kraju
morao platiti repeticije kod nekog umirovljenog profesora. Kada
su pošli u srednju školi, dečki iz kluba pošli su svatko svojim
putem. S vremenom su izgubili svaki kontakt. Borna je upisao
gimnaziju. On i Antea nastavili su hodati.
Luka je upisao komercijalnu. Kada bi se susreo s Bornom, ovaj
se na njega ne bi uopće obazirao. Luka je tad shvatio. Prijateljstvo
se ne mjeri po uspješnosti u sportu i vanjskom izgledu, ali bilo je
prekasno.
Nikola ŠIMIĆ TONIN
RIJEKA RIJEČI
Sve su priče kao rijeke. Imaju svoj izvor, svoje korito, svoj
tok, svoj uvir. Pripadaju svim zemljama kroz koje protječu, kao i
priče svim ljudima koji ih čitaju.
Pokornik rumen sunčev krug, pada na krov kuće, iz kljuna goropadne Petrove ptice...
Uz njih se živi. Uz priče, uz rijeke... U tišini... tišini...
One izviru. Zviraju. Uviru. Krivudaju... Tajanstveni život u
nutrinama...
Protežu umorne kosti, pravcem ravnice.
Ispod ogrtača oblaka i groma, ko neukroćeni divlji konji, nabujalog gnjeva, mutni, viroviti, stresaju mostove ko sedla sa sebe.
Imaju glavu, tijelo, trup i rep.
Baštinjena energija kraja, suslavlje, pretvornost razaznaje se
kroz tokove podstruja začutno.
Stalni proročanski zov, u vrtlogu toka zaboravlja vrijeme, onkraj vidljivog, melodijski govor, vodožderina, istinu svog bića
ispisujući...
Zmijugaju vode zmije, šutljive povijesti, izvlače iz svoje stare
kože, ostavljaju za sobom presvučene košuljice korita.
Zdrave i plave! Brzaju i spore! Vode u rijeci, ogovaraju rijeku.
Mutne su i bistre. Radosne i žalosne, u svom toku, zapuštene,
zaraštene... Mimohod oblaka nad krajolikom toka, prežu...
72
OSVIT 1–4/2013.
U njima se ko u priči živi... Teško se od njih živi.
Odašalju od sebe, zahvale rukovanja, valovite geste: trava, lišća, grana, ruku ljudski, kazivanja usta... vlastitost nasilja.
Okviri... oblici... lomljivi snovi... Žive zazivaju... Mrtve oplakuju... Pothranjena, urječena, sjećanja...
Ustavlja ih se branama. Od njih, nasipima se brani...
Priče ukoritljene koricama knjiga, korite se slovima... Teku
obilježenim stranicama... Riječe se riječima... Predstavljaju naslovima.
I bez naslova predstavljaju se svejedno... Promocijama, promotivnih predstavljanja...
Govore: bjelinama, zarezima, crticama, točkicama, upitnicima, uskličnicima... govore...
Od kapljica vode tka se rijeka, inspirirana nebom. Osjeti se
svaka kaplja duše srca...
Priča od slova, od riječi se na promisli tka... tužnost duše...
Riječi i potoci, pritoci, utoci, priči riječi...
Radosne, tužne, lijepe, ružne, dobre, uhu ugodne, uho-parajuće, opake, zle, ljekovite, ljubavne, žučne, gromoglasne, šaptajuće,
mistične, svete, čarobne, proklete, mirotvorne, ratne, ubitačne...
Prvice, zdravice, veselice, prigodne, svečarske, dobrodošlice, zakletve, blagoslova, Bogobojaznice, ljudske... naopake,
narodske, književne, ispravne, krive, prave, potvrdne, negacijske, naivne, promućurne, zavodljive, lažljive, nevine, pravedne,
pogrešne, učene, proste... tepalice, bajalice, budnice... uličarke,
psujuće, bludne... poslovne, arhaične, tuđice, hvalisave, skromne,
podle, plemenite... pijanske, kockarske, prevarantske, nakaradne,
neljudske... pod zakletvom križa, pod iznudom noža... narikače,
ukopnice, zadocnice...
...Riječi...riječi...riječi...
Kapi...vode...rijeke...izvori...uviri...uzvodi...
PROZA
73
Rijeke priča teku: tekama, bilježnicama, sveskama, tomovima,
sabranim djelima, koritima zavađenih obala dana i noći... teku...
Srdita okosita smrt, ogromnim crnim rukama... obale života
grabi...
Ivan OREHOVAC
NA RADNOM STOLU
2. dio
Poslao sam u redakciju nekoliko priča, no nisu objavljene. Iza
profesionalno ukoričene knjige i njezinih stranica ispunjenih priznatim piscima, tko da zna kakvo im je mnijenje o neobjavljenim
tekstovima, zgražaju li se kao povrijeđeni, ili šute mučke. Neka
rade profesionalno, tako me ne će odvesti na drugu stranu. Time
što bi objavili ono što ne valja, drugi to uočili pa se okomili na
mene, kao da sam ja kriv. Slao sam jer sam mislio da će tekst
prijeći onu granicu što odvaja dobro od lošega. Ne zato da bih se
udvarao nadležnima, niti da bih od sebe pravio nešto što nisam,
nego da učestalim slanjima premostim tu jedinu preprjeku. Za to
se ne valja probijati, jer se tako može izgraditi svaka profesija. To
je posao zanatlija, a upitno je u što spada pisanje. Mada, tko je taj
koji će reći, onaj što tipka po pisaćem stroju a zna da ne će dostići
svoju puninu u tome, ili kakva skitnica. U nešto od toga dvoga
spadam i ja, ali pun sam dvojbe da se itko time može pomiriti.
Okušavam se na pisaćem stroju, tipkajući slova kako bi koje
došlo pod prste, mehanički i brzo, u zamašaju, i stvaram retke,
kojih ću pola poništiti, a pola biti neusklađeno s cjelinom. Tako
razmišljam i šutim. Možda se iz čega razvije štogod. No zasad
tek djelomično, pola je uspjelo u mislima, a druga polovica nije
se ostvarila na papiru. Nema bačenog vremena, ima samo dobrog
i lošeg. Ono što radim pred pisaćim strojem nije loše provedeno
PROZA
75
vrijeme, učim na pogrješkama. Ispisao sam dovoljno stranica, nevaljale, zamišljene kao otisnute, a da ne bih znao u nekoliko crta
opisati ono željeno. No to je tek nekoliko rečenica, koje same za
sebe ne čine ništa, nego tek stoje kao da im je svrha ukrasiti papir.
A što je to što nedostaje praznom papiru, da bi ga se riječima cijelog pocrnilo, te ga se, kad ga se već koristi, ne puni na obje strane, nego samo na jednoj, glavnoj, kojoj ona odostraga služi kao
pozadina, što onoj crnoj boji daje puni ugođaj nečega književnog.
Valja izbrusiti vlastiti stil, ne bi li se razlikovalo od drugih pisaca.
A ne zato da bi se doprinijelo književnosti. Zacijelo oni iskusniji
pišu da bi ih se uvrstilo u antologiju, jer tako će najviše ostati
zapamćeni širem čitateljstvu, od kojega će se učiti u klupama, do
kućnih stolica.
U knjižnici u kojoj radim, znam napamet gdje stoji koja knjiga, služeći se modernim znanjem. Prije nisam tako mislio. Makar
sam se naslušao priča. Ipak se mnogi igraju pokvarenog telefona.
Zato ljudima ne treba previše vjerovati, osim onim najbližima,
ako i njima, jer radi li se o novcu, ljudi će uprijeti da ga se dočepaju, što se pak bliži divljaštvu. I zbog čega neke ljude treba
izbjegavati, kako se ne bi upadalo u rupe, a mislim na to, da bi
prešli preko vas, a da mu niste učinili ništa nažao, samo zato što
se radi o nečemu, poput novca.
Ura otkucava, dakle vrijeme ide, a pisaći stroj glasno zuji, što
bi trebao biti moj ugođaj. Spada li autobiografija pod prozu, a
kamoli pod književnost, pokušavam o tome baciti koju riječ, jer
jedino o tome mislim. Valja pripaziti na vlastiti ugled, ne bi li ga
se zblatimilo čak i dok se piskara. A ne valja nametati sebe kao
pisca, nego tek govoriti o onome što je čista fikcija, tako će se
najbliže približiti književnosti.
Dosta sam otezao govoreći ni o čemu vezanom za moje priče.
One su dakle većinom bačene u vjetar, samo se nadam da ih je
redakcija pročitala jednom, makar rijetko kad dobijem odgovor
76
OSVIT 1–4/2013.
od njih. Ovo ponavljam nisu autobiografska razmišljanja, kojih
se grustim. Iako bi se po mnogočemu dalo tako ne samo naslutiti,
nego i zaključiti. Za pisanje je potreban mir, kojeg nemam. Ipak
radim na tome. Zatvaram prozor, da ne bih slušao viku, gasim
svjetla i palim svijeće, ne bih li se sasvim opustio. Moji likovi
će samo poteći iz mojih ruku, i nastat će djelo, koje se ne će više
objaviti u časopisu, budući da sam se u tome već okušao, nego će
izaći kod nakladnika, koji će se uvrstiti pod hit, bude li to uspješan rad, na kojemu radim još od zaposlenja, ali nisam napisao
prvi redak. Iako materijala ima, već nosim u sebi cijelu tu radnju
oko likova, pa i njih, oko maloga prsta, ništa osim posljednje rečenice ne uspijevam zapisati.
Mnoge misli prolaze nezamijećeno, tek one glavne budu upečatljive. Stoga malo i prenašam riječi na papir. Bilo bi bolje, da
se preusredim, nego da nakupljam, jednu po jednu, svaki dan,
misao, koja bi mogla sići. Stolica škripi pod mojim tijelom kao da
negoduje, a ono što se zbiva u svijetu kao da kani sleći na papir,
samo što nisam u tijeku kao zanatlija, pa mnogo propuštam, svijet
sam, kao da se zapravo tek djelićem nalazim u njemu.
Ideje su se prvo počele javljati na javnim mjestima, u knjižnici, na cesti i uopće na zraku, ne znajući se nositi s njima, nisam
ih zapisivao, ali su mi ostavljale ožiljke na umu. Pamtio sam ponešto, i to prepisivao na papir. Iz toga se polako počela razvijati
priča, duža od onih uobičajenih, te je to bio moj prvi pokušaj
romana. Što će od toga nastati, nisam znao sve do trenutka dok
nisam započeo ozbiljno ukucavati. Roman sam činio koliko je to
moguće suvremenim i lakšim za čitanje, iako me vukla želja da se
više nametnem kao pisac za kritiku, a ne publiku. To se donekle
i odrazilo u djelu.
Prsti su udarali u tipke, koje su glasno odjekivale i u drugoj
sobi. Više se nije čula ona ura na ormaru. Niti sam bio velikim
dijelom u doticaju sa stvarnošću, jer nisam zamjećivao vrijeme,
PROZA
77
koje ne znam kakvo je bilo, bivajući prilično skoncentriran samo
na to da ispišem ono što mi je unutarnji glas govorio sve ovo
vrijeme dosada, u kontinuiranim razmacima, nadam se ne bez razloga.
Na neko sam vrijeme prekinuo vlastito razmišljanje, usmjerivši se na udaranje prstiju po tipkovnici pisaćeg stroja, kako bih
istresao, dok još nešto ima u mislima, na papir, jer poslije će izblijediti, s vremenom. Nekoliko riječi sam prospo, ne ću nabrajati
jer ih želim vidjeti samo u izdanju knjige. Slutim da sam na pravom putu, ali to je varka jer svako malo pa se može zaći na drugu
stranu. Kao promašiti pticu u letu. Slušam iz druge sobe vijesti
i tipkam, i čini se da ću popuniti tri-četiri stranice. Glavno je da
se ne pogriješi, ma govorilo se koliko god prozaično. A baš na to
sam naišao već na samom početku, no ne marim, kasnije ću to
precrtati. Nisam jedan od onih koji ispišu u jednom dahu tekst,
više se povodim za ponovnim pregledavanjem, jer sam još mlad.
Makar znam da će kao takvo i čitatelji to uzeti u obzir, odnosno
ne će je pročitati u jednom dahu, što je krivo.
Nekoliko me puta trzne noga, no ipak dolazim do jasnih rečenica, što je valjda i moj domet. Da bih predahnuo, izlazim iz sobe
i putem prema kupaonici zamijetim televiziju, no već drugog trenutka perem lice i gledam se u ogledalo. Nisam li suviše mlad,
a da bih se uhvatio takve odrasle proze. Nagađam da jesam, ali
nastavim dalje s radom. Nisam više dolazio do prekida, zadržao
sam se pred pisaćim strojem, ispunivši pet stranica. To mi je vjerojatno dosada bio najveći opseg riječi.
Neke moje kratke priče ispadaju glupave kad ih se poslije sjetim pogledati. Kako naivno, napisati takvo što, zapitam se pročitavši ih. I odmah uočim poveznice s drugim piscima. Uzmem
jednu knjigu i stadem je listati, ne bih li došao do dobrog dijela.
Tamo se obično nadahnem, točno kod istih knjiga, koje govore
onim jezikom, kojim sam se prije koristio. I da bi djelo nastalo,
78
OSVIT 1–4/2013.
potrebno je nešto više. Što, ni sam ne znam, pa mogu ovako samo
nagađati. Tako se opet vraćam na misao koju sam već spomenuo.
Ova moja razmišljanja možda vode u malo pogrješnom smjeru. No nisam baš siguran da ni velikani ne griješe, da se ne ponavljaju u djelima i da ne odudaraju toliko jedan od drugoga. Sve to
što nabrajam prožima se mojim mislima dok stvaram djelo. Stoga
i nije čudo što ne ispada onakvo kakvim sam ga zamislio na radnom mjestu. A pridržavao sam se svega drugoga, nisam bio loše
volje, nisam griješio ili čitao u međuvremenu. Sam čovjek nema
stila ako u svim knjigama dolazi do istog učinka, da je pročitano,
dobro.
Nema prepreka, nailazim na čistu stazu kojom koračam dostojnim koracima, tragajući za lovinom, za rečenicom koja bi sama
po sebi mogla tvoriti svrhu, mogla biti smislena, i da takve budu
redom. Ispisujući papir, dolazim do njegovog kraja, govorim si
dok je televizija govorila o događajima u svijetu, ali ne vijestima. Papire sam ispisao, i ponosno izlazim u kasnonoćnu šetnju,
makar ispred nebodera. U dizalu pogledam jednom u ogledalo i
pomislim kako ne starim. Biti premlad za to zvanje, ponavljam
si krećući se, nije baš pogodna osobina. Možda da odgodim svoj
jedini roman, dok ne sazrelim. Tim tempom sam šetkao kolnikom, viđajući ljude kako žure nekamo, valjda se naći s nekim, ili
dolaze s posla, ili su se izveli kao i ja.
Dobro je zapisati neku misao, no ne činim to, jer ne kanim
zapisati baš sve što mi pada na pamet. I završavam ovaj dijalog sa
sobom na vrijeme, prije nego mi i u mislima ne postane otrcano
više tako govoriti. Možda se koristim prilično oskudnim rječnikom, no vjerujem da je to zato što još nisam ispisao onoliku količinu stranica, koje bi popunile jedan poveliki roman. Pisaći stroj
dobro je poslužio, te sam izrekao uglavnom ono što sam namjeravao, ako to nisam i prevršio. Gasim pisaći jednim pokretom, a
PROZA
79
drugim vadim papir iz njega i stanem ga čitati, nadajući se da će
zvučati dobro.
Klasike sam pročitao, ostaje mi suvremenu prozu preskočiti
zajedno s poezijom, što će potrajati. Znam baciti pogled na pisaći
pa se zapitati što on radi na mom stolu, no čim mu se približim,
privuče me k sebi i ne daje mi da pravo dišem dok se ne napišem.
Izbjegavao sam i u svojoj ranoj poeziji rime, jer mi se to čini također onako otrcanim kao i zapisivati misli te još mnoštvo toga.
Misli su mi postale odnedavno usmjerene isključivo na književnost, točnije na beletristiku u suvremenom. Palim i gasim
svjetla, kao da se radi baš o osvijetljenosti područja u kojem se
nalazim, što mi usmjerava misli na bolji način. No ni u mraku, ni
u suprotnom, ne osjećam više svoje prste, umorne od rada i misli,
otežale i slijepe. Valjda sam u mraku koji mi ne stoji.
Pogledam kroz prozor i ugledam same nebodere. Ponekad poželim da je drukčije. No tko da to mijenja.
OSVIT
81
PJESNIŠTVO
PJESNIŠTVO
Mijo TOKIĆ
ZADARSKE MINIJATURE
(1971. – 2011.)
(memoreske)
U povodu 40. obljetnice
Hrvatskog proljeća
1.
Ovaj je grad zaista
lijep
Sazdan od kamena
da bude čudo
2.
Jesen je
Jesen naših života tu je
(skoro će već zima
sniježi po kosi)
mi se sjećamo proljeća
Hrvatskog
Lijepo je ponijela ta godina (71.)
sve cvalo
raslo kao iz vode
misao o hrvatskoj slobodi
kroz okove
Odjednom sve je
u zemlju palo
Ko sjeme
slobode
3.
Mi iz sedamdesetih
stupamo gradom
stupamo životom
Vrijeme nas još nije dotuklo
82
OSVIT 1–4/2013.
S balkona gledam na Ugljan
O Bože, u kakvom raju Ugljan
spava
Tuklo je
tuklo
(i oštricom
i muklo)
7.
4.
Zadre grade
gdje je moja draga
Zadre grade
gdje je moja mila
Odmilila
Ne jaduj draga
(na merlima od Zadra grada)
i moj je život pun pogrešnih
koraka
5.
Jedna od Zadra u Zadru Marija
za me moli: Zdravo Marija
Zato me Bog čuva
(Vidi On
da sam na sebe posve zaboravio)
Nad gradom gori noć
nebeska svjetla gore
more se srebrni
ljeska
Brodovi bacaju zadnja svjetla
na grad
More ih čuva
i nebo
i ruke svetog Nike
8.
U ovaj grad pristaju brodovi
(Tisuću je gradova
u koje nikad ne će pristati brod
niti zatrubiti)
Kad uplove neki brodovi u ovaj
grad
to kao da gradovi plove
Kakvo je tek čudo ovaj grad
kao na dlanu Božje ruke
položen u more
plovi
6.
Večer je
nad Murajem zvijezde
Kamena lađa
Sazdana od kamena
da bude čudo
PJESNIŠTVO
83
9.
11.
Mora da su molitva
patnja i suze
u temeljima ovog grada
(Ta otkud
tolika ljepota)
Ovim sam pločnicima
prošao tisuću puta
i tisuće tisuća tisuću puta
ovuda je prošlo,
ničijih stopa nema
Zar mogu
(bez Božje pomoći
i zaštite)
poslije tolikih strahota
biti čvrsti i trajni
Bedemi ovoga grada
Sve nas je pobijedilo vrijeme
od svih moćnije je vrijeme
(sve je od nas moćnije
i nebo i kamen...)
10.
Zvonici
poklisari ovoga grada
molitve od kamena
nebu dignute ruke
Zvona
naši glasovi sliveni u broncu
naše himne Bogu
slivene u bronci
Nekima su spomenik podignuli
u zid pribili ploču
u ploču utisnuli ime
i znamen
Netko ipak pamti
i mi smo, kad već ništa drugo,
upisani u dlan
Njegove ruke
12.
Sazdan od kamena
da bude čudo
ovaj je grad
zaista lijep
Igor ŠIPIĆ
TIŠINA LIMBA
...koji su napustili svoju zemlju Hercegovinu.
(I. Š.)
Diva
(Premda je predložak za pjesmu
San je bio stvaran)
U planini sam
Noć je zvjezdana
Modrooštar kamenjar
Stojim pod visokom stijenom
Plazećî jezik od kamena
Poput stijega vijori
Spušta se tlu
Dok ne prijeđe u liticu
Otisak gotičkih vrata
Veliku rodnicu
Histarsku crvenicu
Ulazim
Kuća od kamena
Prazna
Sred četiri zida
Poljski krevet
Na njemu šutljiva
Zatajna
Lijepa
Blago svinutih
Pripijenih koljena
Zagledana u daljinu
Sjedi mlada žena
Zadignuta haljina
Otkriva jedrost bedara
Htjela je da prenoćim
Ubrzo smo nestali u vihoru
Još i danas glagolji Diva
Vran iz groba kazuje
Ustaj Grabovčeva
Ustan rumenče
PJESNIŠTVO
85
Buna
Umro bih u tvom izvoru
Tako znam da nikad ne ću umrijeti
Buno
Kćeri Hercegova
Znam moramo u nove kiše
Da bismo uljepšali starost
Koja nikad ne će doći
Moja vjerenice
Omoriko
Lugaru
Moj bršljane
Čuvarice među vama
Laudare Benedicere Praedicare
Zašto ne za brata uzeti i sunce!
Bobovac
Nešto od usuda starine
Nikad ne izmakne orlovu oku
Starije od granja
Svijanje je gnijezda
Moja zemljo
Koja se hladiš pod vrućim
Svjetlima pozornice
Rasvijetljena što tuguješ
Nad svojim grobom
Primi zanosne suputnike
Moj prstene
U tvrđi najtvrđi od svih krševa
Graditelj i građeni
I u sunce da pogledaš
Zasuzit ćeš
Sirot je što nas kosi
Život naš krasî
Ad Maiorem Dei Gloriam
Ta nije poezija natjecanje!
86
OSVIT 1–4/2013.
Katarina
Pravac je crn ideal čovjeka
Pravac može biti zemlja crnica
Pravac može biti crna Bogorodica
I crni gavez korijen za slomljenu nogu
Pravac je i podjela kruha od crna brašna
Može biti i podjela kuće na dva dijela
Sve je moguće kad se dijele braća
Tad prolazi preko vrši planina
Pravac je crna ovca
Koju ne mogu izbosti ose
Pravac je samonikli crni petak
U vesla stiješnjen u rebra stjeran
Da bi arca zaplovila med prokapao
Sliku da bi snijela vijest od istoka
Pax et Bonum
Ono malo zemlje do nogu
Ono teška puta ramska
Badem goršći od gorčine
Vreteno oko kojeg se okreće
Sunce
Pravac ne može bez kružnice
Tangens je modar i mokar od mora
Nijedno carstvo ne počiva u miru
Kako kraljevstvo tvoje danas
Kosačo
Plâvi
PJESNIŠTVO
87
Kraljeva Sutjeska
I
Da sam te volio kratko
I pijesak bi dovoljan bio za
vječnost
Da je bilo kratko
Ne bi ticala bila okrenuta nebu
Dojke ne bi tako mirovale
Mirisali gluhi behari
Da nisi ležala na odjeku
Zvona bi samo kratko objavila
Smrt zvonaru
II
Imaš brezik
Imaš srne na kojima odmaram
Imaš sve da vranac miruje
Držiš uzde
Kresivom pališ vatre
Neku čudnu daljinu u tome
Ležiš naga
A besmrtnost ne može govoriti
Majka si
A ne mogu sebe imati
Zašto ne bih ustao iz mrtvih
I bio dio govora krljušti
Zašto bismo posjekli borove
Kad rijeka ima jantarne oči
III
Nešto me navraća na tebe
Ima nešto u tom branju
U mršenju kose
Nešto suprotno nebu
Miruje od sablasne ljepote
Bjelina tih trgova
Širina tih ulica
Kazuje mi
Priđi
Ne ostavljaj ništa suncu
Priđi konjaniče
Nad točkom vrenja
U zelenoj travi
Položi cvijeće
IV
Plodnost oranice
Čini se velikom tajnom
Nečim ponajmanje čeličnim
Dalje od pahulje ne može se sići
Neuhvatljivosti puti
Nešto zarobljeno u sebi
Ljubomorno žuto
Tek treba stići
Sukobiti se na ravnici
Sa štitom ili na štitu
88
OSVIT 1–4/2013.
Šatoru vratiti tijelo
Možda to u tebi galeb miruje
Na morskoj površini
Možda sunce tek treba da za oblak
zađe
Dugo je još do obzora
Možda si upravo taj otok
Za kojim nemaš izbora
Bose žene hodaju nad morem
Gole kralježnice stoje iza kiša
Da sam kipar samo bih plakao
Ulijevao more
U glinenost skulpture
V
U tebi uvijek dijete nerođeno
Mojom domovinom biva
Kao da raslala suze si
Diljem svijeta
Pustošeno dodirima
Nešto je plemeno rađalo
Nešto između mora i kamena
Što ne razumijem bez kraja dana
Privid noćne košulje
Mjesto je borbe za prevlast
spolova
Prednost lončanice
Druga je velika tajna postanka
VI
Venera je prešla preko Sunca
(6. 6. 2012.)
A ja bih te poveo rukom za ruku
Među brjegove sortne plavine
Sad nitko ne će pomisliti
Kako i fotoizložbe
Mogu roditi nevino i krvavo
Svatko će zaključiti
Ratovi su
Ako je nešto sječívo preživjelo
Preživio je stari pjesnik
VII
Topiš se do mojih nogu
A ne mogu te pustiti glečerima
Između vode i vatre
Neki drugi bogovi hoće tvoje tijelo
Ne ću te pustiti samu
S dušom tanzanijskom
Ti si čisti zrak
Drugog razloga nemam
Da ti kažem
Kako dišem
Tvoje ime je Gudrun
Tvoje su kose od islandskih trava
Očekujem više od izgubljenih
stvari
PJESNIŠTVO
89
Kao da su baš zato
Na cijeni tuđe zemlje
Kao da smo uzalud noćili
Apsolutno sam na strani boga
Bojim se ispranih usta
U kojima nema znakova
IX
Koračam
Da crven nar ne umre
Tijelom mrtve ljubavi
Koračam
Da bih osnažio robove
Na rubovima svijeta
Koračam
Da ne vidiš
Kako postajem bitan
Kao suncokret
Razgovijetan
Mudrosti približavanja
X
Što je to stekao pijesak
Što nisu sagorjele Rubensa oči
Što su to podnijele tamnice
Što nisu ranjivi sudnji oblici
O kad bih te pitao
Što bi rekla moja ljubičasta
Zar vrata Helesponta
O zar nisu iste vode podvojena
Nila
Kad bi te pitali je li to prošao
stranac
Il‘ je ruka horizonta dotakla
vrućicu čela
Što bi sve našla u plamenu
Što na koljenima mora
sredozemna
O moja ljubičasta
O samo da te ljubim
90
OSVIT 1–4/2013.
Blagaj
I
Moja draga je siječanj
Moja draga sjedi kao kruška
Moja draga
Oljuštena jabuka
Moja draga
Koja se poigrava Velebitom
Moja draga je rijeka
Moja draga teče na Mjesecu
Moju dragu povezuju s morem
Moju dragu
Od trske
Moju dragu
Golu granu
Koja sva se bere
Moju dragu
Sezonu krušaka
Dragu moju
Godinu duda
Moje vino u vinu
Pod korom moja draga je ništa
Samo moja draga u mislima
II
Moja draga
Žerava pod lugom
Moja draga među rakijama
Moja draga nastajanje
Forma moje drage
Povijuša
Draga moja
Ljekovita trava
Zima moga proljeća
Ovca svoga džempera
Draga
Crni odbojnik
Kad dođe vrijeme pristajanja
Draga
Trgovac mirodijama
Kojeg je volio Stendhal
Moja draga
Crna sjemenka
U crvenoj lubenici
Moja draga i ja
Crni ježinac na bijelu kamenu
Moja draga
Gola pod još goljim morem
Čovječja ribica
Kao podmorska špilja u podne
Moja draga
Bodlja u peti
Ježur od soli
Ključić ručne prtljage
Moja draga
Morski puž u staklenci
Moja draga
Vinograd na južnoj strani
Draga moja
Što sad gura dječja kolica
PJESNIŠTVO
91
III
Moja draga slijeće kao soko
Moja draga
Ni cesta ni put
Niz list do stopala
Draga
Od sitnih sati
Do neobranih drenina
Moja draga
U staroj Libiji
Svugdje
Gdje još ima svjetla za čitanje
V
Vatra gori
Da ne moraš ništa govoriti
Večeras
Kad spaljujemo riječi
Dulje od knjiga
Gore samo
Arheološki muzeji na lomači
Utvrda se ne da ubiti
Tigar je preveden na sedam jezika
Murvinim vijencem ovjenčan
I
Koja se ne prijeti Dioklecijanom
Ružičasta na crnoj podlozi
Zakon je velikih brojki
Neka nam je ‘prošteno
Što ulazimo prljavih cipela
Kleči se pred Bagdadom
Ibrahim-paša svirao je violinu
Tigar je zanoćio u sedmom jeziku
Prekomjernog granatiranja nije ni
bilo
Tijelo pod morem stanje je svijesti
Poetike loma u lomu poetike
Mira od crvenih zemalja
Nagrišpanih koljena
Nažuljanih leđa
Iskrivljenih
Tužnih
Nezaraslih
Otvorenih ptica
II
Atač je crtao rudnike uglja
Atač je naslikao naftna polja
I danje svjetlo rudno je bogatstvo
Kao i papar
Kao i barut
Sajam crnih sadnica
92
OSVIT 1–4/2013.
Kojeg je naslikao Atač1
Paviljon realizma2
Kojeg je o zid ovjesio crtač zidina
Svirač usne harmonike
Podrijetla svijeta
Kojeg su vode otele izvorima Nila
Stvarnu alegoriju prekomorskih
zemalja
Beračice memljivih datulja
Crne žene Timbuktua
Hoćemo li umrijeti od čekanja
Hoćemo li ikada otići iz predgrađa
Neobično je vidjeti rašeljku za
sudbinu
Murvinim vijencem ovjenčan
Tišina limba
I
Tišina –
Snaga introvertnih osoba
U glasnomu svijetu3 –
Kao ispraćaj Leibniza
Samohod osobna tajnika
Tišina limba koja ne da mira
Sve je premjereno stotine puta
Duboko u sebi nepoznato
Ludo svjetlo neona
Obično je sjeme
Hoće li se primiti za tlo
Bijela točka na crnu platnu
To jeftino iz čega ću dobiti zube
Hoćeš li roditi rodom urne
Laka moja zemljo
Što vraćaš moja pisma
U zamak pretvaraš jezik Bune
Zaustaviš li tok
Mrak će izbiti negdje drugdje
II
Češljom bih kroz livade
Da nije crnih kupina
Da nisi sklonija jedenju
Možda bih rijedio bršljane
1
Izložba Prošlo je, eto, još jedno ljeto, Zlatka Kauzlarića Atača.
2
Poziv na djela Gustavea Courbeta.
3
Susan Cain.
PJESNIŠTVO
93
Što god da je mislio Courbet
Mitološka usta kalkolitika
Samouke su prirode –
Još za bezdana
Stići do riječi
Vječna je tkalja
Kako drukčije opisati kružnicu
Takav krug ne postoji
Imperijalizam je ušao u drvo mirte
Prekrivajući čudes maginje
Nema sitnica u vinu
A možda ni velikih stvari nema
U mizernoj riječi
III
Kada to kažem u metafori
Mogu te braniti
Od osjećaja krivnje u rukama
Dolaziš iz Kronova mora
Možda te zato i drže krajem svijeta
Kako god
Ali kako objasniti Doru Maar
Spiskali smo jezik
Za vađenja tople krvi
A svijet nismo uspjeli spasiti
U sedam ujutro
Od ludosti
Tako
Kako govoriš
Metafora je čovjek
Dok svi drugi spavaju
Duboko potresen čovjek
Nije moje da istražujem iranske
pustinje
Odakle smo došli
Isto je što i kamo idemo
Samo još gola zemlja
Postavi sva pitanja
A ne odgovori ništa
V
Asfalt je crn od muke
Bogatstvo
Ono pravo
(Drevna andaluzijska luka
S pogledom na Magreb)
Može se pokriti
Dlanom jedne ruke
IV
Između rata i požude
Boja zgrušane krvi
Može li se pogriješiti
Kad iz obje ruke nudiš isti otrov
94
OSVIT 1–4/2013.
VII
Mogu li pogriješiti?
U glavi mi otekle rijeke
Mostovi kojima nitko ne prelazi
Samo moj odlazak
Što se nagnuo preko ograde
Da bude svijet
Samo prašina lebdi
Od ne imanja kamo –
Čovjek padne
U nemanju kuda
Do prašine
Od trenutka
Ne može se načiniti brisoleje
Pusti Grčku u srce
I
Mislio sam
Sunce je beskućnik
Kad si zapadu okrenula bedra
A zapravo
Gola si ležala do moje prirode
(Krpene lutke ne trebaju odjeće)
Od promišljaja Dalija
Sad kad si u šaru
Najrad’ bih rukom
Ali digneš li glavu
Pogledaš li
Teza je
Kako se uvijek
Ticasmo samo mišlju
II
Kamena djevojko
Lijepa si kao smrt prijatelja
Ono umiranje jezersko
Badem onaj pod košuljom
Na liku Majke Lactans
Osjećaj bukovih šuma
Zavrnute nogavice kozjeg mlijeka
Krovovi
Crjepovi
Niz koje kaplje
Staro dobro željezo
Kao djetlić
Pjesnik iskljuca osjećaj
Kroz drvo
PJESNIŠTVO
95
Pusti Grčku u srce
Da ti uništi srce
Blagoslovi te ljude
Što su stajali za svoju zemlju
III
O ne u američku zemlju
Ne vi što oteste
Što predaste subratu zločin
Težak poput malja siromaštva
Barem ne kažite ništa
Što će vam moje kosti
Ne stavljajte cvijeće čeljustima
Ne ostavljajte cvijeća kostima
Staroj služinčadi
I ne sparujte me ni s kim
Ni s čim više
Što bezimenost
Ponovno okuplja u mora
Ne stavljajte cvijeće vremenu
Opraštam ti, poezijo!
Ne tuguj zbog ljudske gluposti i sebičnosti.
To je barem svakomu jasno
od prvog dana čovjeka sapiensa.
Nemoj da te razdiru osjećaji nemoći.
To je druga pogubnost za čovjeka erectusa.
Valjda će Onogornji poslati nekog nepoznatog.
To se zove sudbina!
Matej ŠKARICA
Hrvatska A. D. 2013.
Istureni
Izbačeni
Ostavljeni
Zapostavljeni
Stradamo...
Na prvim linijama
U pozadini
Odsječeni
Neshvaćeni
Odbačeni
Ugruvani
Umorni
Puni sjećanja ostajemo…
i
…kao da tonemo, u tim svojim oklopima od ponosa i discipline,
protiv bure i oluje
neljudske poplave i usađenog straha
u očima ljudi što treperi mučno
znojno, bez daha i nimalo bučno
Mi stojimo, kao vječna straža
za Boga i Domovinu
Dom i suboraca kolone
od Vukovara do Mostara i dalje u nebo
…
Koliko ćemo još moći prijatelju
Ovako raštrkani, svatko za sebe
Na ulicama i po trgovima
PJESNIŠTVO
97
U prolazima i na stanicama
dok simbole domoljublja
U blatu nam gaze
s vrha crvene nakaze.
Dokle ovako?!
Maja TOMAS
Sunce
Tko mi je uzeo
sunce iz oka
i suzu stavio
umjesto njega.
Jesen
Nar,
nara.
naranča,
narančast,
dan,
mjesec,
rujan.
Tebi, koji mijenjaš
moj svijet
Ljubljeno,
još nerođeno,
željkovano,
dugo očekivano,
najdraže, moje
maleno.
Kakve li su samo
boje oči tvoje,
kakve li je samo
boje duša tvoja.
Volim te unaprijed,
na svaki način,
bezuvjetno.
Sa velikom strašću
iščekujem tvoje rođenje,
ljubljeno moje.
PJESNIŠTVO
Jednom,
kada svi otiđete
Nemojte se bojati
za mene
jednom kada svi
otiđete od mene,
jer duša je ova
stara i ljubavi
puna
i milosti puna.
Jednom, kada svi
otiđete od mene,
znati ću da ste
odrasli
i mene nadrasli.
Tad bit ću punina,
punina vaše punine.
99
Moj Bože
Bez svega mogu,
samo bez Tebe
ne mogu.
Bez svega jesam
samo bez Tebe
nisam.
Svega ću se odreći
samo Tebe
ne ću poreći!
100
OSVIT 1–4/2013.
Savez neraskidiv
S. Mariji od Presvetoga Srca
Anki Petričević
Okovima zarobljena,
u tamnici ljubavi,
boli i praštanja,
u savez neraskidiv –
voljom svojom
Ti izabra!
I osta neuveli cvijet...
Najdraža!
Znaš li da:
Sunce jednako grije?
da kiša jednako lije?
da vjetar jednako vije?
Najdraža,
Ti okove izabra!
Za neki bolji
za vječni Svijet!
Slavo Antin BAGO
Čovik
(Antunu Lučiću)
Svetinja sam,
I od samog sam sebe
mudriji, jači,
viši i silniji,
od sviju sila
sam silniji.
Gospodar sam
svega i svačega,
dijamantni ukras
cijeloga planeta.
Sjajin više od
samoga Sunca,
treperin ko
zvizda sjajna,
od koje sam
i posta.
Vičnost
(Rajku Glibi)
Svaki tvoj vers,
kristali se,
i bljeska,
i uvire
u vičnost.
102
OSVIT 1–4/2013.
Humačka ploča
(fra Andriji Nikiću)
Ričiti
kameni svidok
iz povisti
i jezika rvackoga,
iziša pun vire
i života
naši predaka.
Svidoci smo bili
i ovdi ostali.
I tu ćemo bit
dok je svita,
i dok je vika.
Nema nikad više
prinudne selidbe
iz svoje izbe drage.
Oživile su klice
Bajoslovne.
Nema više
feniks tice,
koja živi 500 godina
i koja se
sama spaljuje
te se podmlađena
rađa iz svoga pepela.
Ona je vični simbol
besmrtnosti,
kavo i ploča
sa našega Humca.
Još ni iz daleka
Ne osića blizinu smrti,
A kad to ositi,
u svome gnizdu
kamenon
rodit će
novo tisućliće.
Zvizdana zrnca
(Krešimiru Šegi)
Zvizdana zrnca,
niz uže zvizdano
klize polagano
u košaru zvizdanu.
Iz košare zvizdane uporno
prosiplješ
zrnca zvizdana i polagano urastaš
u svoju zvizdu, veliku.
PJESNIŠTVO
Zvizda Danica
(Marini Kljajo Radić)
Nije ona tek tako
postala zvizda Danica među
ženan.
Danica je kavo zvizda
sinonim
za Veneru,
starorimsku božicu
prolićnog bujanja,
božica ljubavi
i lipote.
Naša Marina
imade tako
neki slični
osobina.
Budimo zahvalni
(Ljupku Antunoviću)
Ne smimo nikako bit kratkovidni
ili slipi.
Moramo bit
do Boga zavalni
što nan dade
takvog umitnika
i kipara i pisnika
ko što je naš dobri
ljupki Ljupko.
103
Lirske tice
(Vesni Zovko)
Pohode me lirske tiče,
daruju mi svoja krila
pa me mole:
- Ajde i ti s nami,
vini se u visine.
Odozgor se bolje vidi
Vidi se i najsitnije
prosovo zrnce,
a tek ljudi,
bili veliki
il mali.
Mali ljudi,
sitne duše,
dostojanstvo
ljucko ruše.
Veliki ljudi,
ukrasnici
roda ljuckog,
kad se spuste
u dubine,
svukud šire
sjajne dvore
i piruju,
goste se.
Nazdravljaju
trud i muku
časnik, žuljeviti ruku.
Jozefina PRANJIĆ i
Mara Cica ŠAKOTIĆ
U PARKU NOBELOVACA
Jozefina:
Grad Mostar
Bogatiji
Za još jedan park
Park nobelovaca
Ivo Andrić, književnik,
Blagi pogled
Zemlju miluje
Rado bi je rukom dodirnuo
Vladimir Prelog, kemičar,
Svoj pogled pruža
Sve do ruba
Istočne strane parka
Otkrića
Pomažu ili odmažu
Čovjeku?
Nobelovcima se
Ne susreću pogledi u parku
Razjedinjenost naroda u BiH
Tu poruku osjećam
Drugi put se umire
Kad te nitko
Imenom ne spominje
Naši nobelovci
Ne umiru drugi put
PJESNIŠTVO
105
Mara:
S vječnošću nema nagodbe
Ona odabire
Tko drugi put ne umire
Loši se preko noći
Odluče za razaranje
A oni za stvaranje
Boljeg
Tiho i strpljivo
Evo i u bronci su
Zagledani
Svaki na svojoj strani
U našu stvarnost
I publiku tužnu.
Pola promatrača
Pola razarača
I nas dvije i naša pjesma
Parku nobelovaca
Na dar za Mostar
I nije mala stvar
Što se ovaj park
Svom gradu zeleni
(Tebi i meni).
Žaklina GLIBO
RIJEČI S VRHA VALA
Duh
Sa smetlišta riječi
veličine planine
proviri neki stih
kao miš
iz rupice srca.
I ja zaboravim
sav otpad svijeta
zureći
u bojažljivo
protrčavanje duha.
Naša tajna
Ti znaš
a ja slutim
govoriš mi stihovima
tajnu pjesmu
o nekim davnim snovima.
Ja znam
a ti slutiš
riječi stisnutih usana
bezglasne sagove
otkane mislima
Ti slutiš.
Ja slutim.
Ti znaš.
Ja znam.
Mi!
Magično klupko
Osjećam nit koju pleteš pogledom.
Misao ispletenih niti
Vraćam ti natrag
Linijom našega gledanja.
Osjećaš li miris
koji je sa sobom ponio.
Osjećaj
Pletivo magično
sanjani zagrljaj
klupko pogleda
drhtava želja dodira
dok pletivo nas grije
ovija
toplina smanjuje liniju
pogleda.
PJESNIŠTVO
Mudrovanje
Smisao Pravog odabira
Postat ću, možda?
Ako zavaram smisao prolaznosti
Osmjehujući se darovanom
krinkom
Bogu smisla uspjeha?
Ponosno ću stajati
Ja-pragmatična nakaza
U društvu nadljudi.
107
Vrijeme nosi čežnju
probuđenog jutra
poruku od pjene
umivenog žala
i vraća se natrag
ushićen je stihom
tek spjevane pjesme
s vrha jednog vala.
Kao more ljubav!
Ljubav
A smisao pravoga smisla?
Kao more ljubav
Pogled koji pokret
pretvara u kip…
Nepomičan, nijem,
Ali topao.
Smirena pučina
mirom zrači.
Susret
Odlutali stihovi
utihnula glazba
lovora i mora
kamena i vala.
I sve nijemo stoji
potpuno
bez glasa
sluti neku snagu
slamku svoga spasa.
Na kraju jedne ulice
Stoji jedno križanje,
Od njega vode još dvije ulice,
Samo jednoga smjera.
Jednom ulicom koračam ja,
Drugom ulicom svakoga dana
koračaš ti.
Vjerojatnost našega susreta
Završava na njihovim krajevima,
Gdje nema novoga križanja.
108
OSVIT 1–4/2013.
Sama
Tražila sam,
čekala nekog.
Tražila,
odustajala,
i ponovno započinjala.
I,
na kraju,
na samom kraju,
stvarnom kraju,
onom kraju
shvatila značenja
starih izreka
da si uvijek sam.
Kraj.
Spoznaja
Jasna
Plitka
Prozirna
I
Sama.
Bez dubine,
oklopima skrivene,
prestrašene istine,
prošetala je misao
u kaputu
sjela na klupu
u sjeni bora
pokraj mora
gledajući na pučini
golu
sebe.
Razdvojeni morem
Sv. Roko u Pučišću
Svako na svom otoku
udiše miris smole
i pita stare borove
sanjaju li oni snove.
Što misle tajni svjedoci
Kad im se ispod krošnje skriju
nevini mladi ljubavnici
kradući prve poljupce
Ili, kad se u krošnju zagledaju
Tužni nevoljni šetači
Misleći na ljubav
Koju nekada davno
I sami pod borovima krali
(ili njima?)
Mirisali smolom ljubavi
I o ovome što sada žive
Baš ništa nisu znali
Fabijan LOVRIĆ
Pjevam
Pjevam u ovom pismu o svemu što već ispjevano jeste,
pjevam more i smokve, šume i zrele trešnje,
pjevam i mlijeko koje nam s usni kaplje,
pjevam i rodnu kuću, sobu, moleraj što četiri zida sapne
u livadske uzorke cvijeća, pjevam očeve ruke,
majčine igle za pletenje, tkalački stan dok lupa
raznobojne uzorke provučene kroz konce osnove
i molim, molitvu molim da se ratovi nikada ne ponove.
Pjevam i molim tiho, otkako znam za sebe,
one dječje igre, potoke i ptice
neka me ne ostave samog kad su me izdali ljudi,
stvari imaju lice i o ukusima se sudi
na grub način koji vrijeđa, najmanji treptaj oka
spreman je izdati, na zemlji nemam svjedoka,
a nebo ne pita nitko, nitko ne sluša zvijezde
jer misli kako je jedna od njih,
i zato pjevam, pišem pismo, slažem riječi u stih,
pa kad ne pjeva nitko, možda se sjete ptice.
110
OSVIT 1–4/2013.
Ptice ako se sjete, tko jezik cvrkutati znade
pa da mi s kljuna čita poruke novog svijeta,
tko znade jezik livade, tko zna da cvijetu boja
služi kako bi prevarila bubu, namamila ju, i koja
svjesna nije gdje vrši volju Boga,
pjevam, a ne znam više koja utjeha noći treba
kada su kazaljke prevrnule novi dan u ponoć,
pjevam zato što osjećam u pjesmi onu moć
koja svjetove čini ljepšim za neko sutra,
pjevam jer uzor mi je slavuj, za let jastreb,
a kada dođe vrijeme, zaljubim se ko tetrijeb.
OSVIT
111
MLADI
MLADI PJESNICI
PJESNICI
Ante BANOVIĆ
Djevojka s totemom slona
sutra mi dolazi djevojka iz
predgrađa
i
nosi slovo
između
diplome na mostu
i
vatre ispod mosta
a ja sam zbog toga bio
presađen
zbog nedokazanog
mrlja i ja smo uprljani
dio svakodnevnice
sutra mi dolazi djevojka iz
predgrađa
a ja ću na svaku njezinu riječ
prošetati tri puta oko nje
čuvam je od slonova
gladne djece
i
mravi pčela
spavam
otkrivenim jorganom
noge su me udarale po glavi
jer mi sutra dolazi djevojka iz
predgrađa
u ormaru gosta
čekam
sutra mi dolazi djevojka iz
predgrađa
i ja ću doći
112
OSVIT 1–4/2013.
Bili smo i nismo u onome vaktu
Poučan smisao o izvanrednosti
Proročka nerazumna mucanja u
heksametru
I snom odgovoru
Zaboravismo aorist
Knjiga to je bio proces
Čovječe od stijene si niknuo i bit
ćeš manji
Zaboravih i da sam kružnik
Nesavršenoga kruga
U fatamorganom polju izobilja
Anice nešto ću te pitati
Zauzdavaš li još trojke
Pod Vranom
Uz i prema strmini
Bacaš li drva iz naramka u ogrjev
Danas
Od svoje smrti Dante ne sakuplja Iskreneš li lug pred jarugu
Pa na posao
svoja djela
Smetnem te često
Jer sam zadnji rođen
Arhaizam
U opancima došao na svečanost
Ponavljamo od praotaca
Koji su umnije ponavljali
Šima MAJIĆ
Melankoliče u meni
Zakopala sam ravnodušnost u vrtu, Zadnjim naporom alveola
iščašila zglobove Kafkinog lika u topiš mi ledena doba podsvijesti,
raskoštavaš tektoniku samoće.
sebi,
zamotala se u stare plahte,
Postala sam skladište mrtvih
hibernirala u sevdah.
minerala,
isjeckaj vučje gene, Melankoliče,
Postala sam skladište mrtvih
u meni,
minerala,
Melankoliče rastućih očiju u meni, rastegni ih do neslućenih razmjera
zrikavče bolesnog grla koje rađa ludila
kojim ću napraviti arku
krike
nedovoljno rahitične za tvoj san. za tvoja pokoljenja.
Dermatološka varka
Čežnja može biti i
dermatološko
Testiranje šutnje kućanskih aparata
i sluha tvojih blago depresivnih prstiju.
Možeš li me čuti kako
uzgajam snove
o sjevernim životinjama
pri sobnoj temperaturi
i zadnjim atomom čuđenja u svijetu
odolijevam zdravlju očiju?
Mirana ROGIĆ
Šta te smiri rijeko moja?
A dolje si se izmirila s njome.
Šta te smiri rijeko moja?
Na jugu si Menelaj što
Nereido,
dobrovoljno
Kćeri Boga Nereja.
Predaje Helenu
Šta ti Ploče učiniše, Božanska
A Paris ti ruši Jablaničke mostove!
vodo?
Ili s jugom, neka si druga Neretva? I galeb ti se ruga u niskom letu,
Oko moje,
Znam te, plodonošo, od Zelengore Ščepati ga ne možeš.
Do Ramskog kraja,
Od Konjica do Mostara, plemkinjo Gledam te sa Carinskog,
svjetlonošo,
vatrena.
I divim se krvi tvojoj,
Međ´ borovinom i njenim
Snazi tvojoj, ljutitoj.
Živčanim korjenjima,
Međ´ suhim brdima, spasonošo. Borbi tvojoj, krševitoj!
Kaži, luče, šta te smiri?
Znam te, modro oko, moje.
Svi smo ti daleko, znam.
Ne ćeš me slagat´,
I Bosna Srebrena se iskoprcala,
Kaži,
Negdje na sjeveru, znam,
Šta su ti radili, dolje,
Nereido, najljepša moja, smirena.
Tko te, ljepoto, razblaži?
To nisi ti Nereido.
Ahilejskom ti toku
Močvara nikad, primirisat´
Nije smjela!
To više nisi ti, božice.
Plemkinjo, to je tvoj
Jugoviti kraj.
MLADI PJESNICI
115
Rogići to bijahu, bježahu
Jahaše; Jahaše. Penjuć´ se ljudine. Nijesmo znali volit´...
Udaraše najjače, zemlja se cijepaše Dragi, il me ubij,
Il se skloni prvi.
Pod nogama njihovim, žilavim.
Ja odavle sama maknut ne ću.“
Rogići to bijahu, bježahu.
Krivdu napraviše, ne zaslužiše.
Obraza svojih, ljutih, se postidiše.
Beli, pravdu htjedohu,
Rogove im nabiše i poslahu
daleko.
Idite, kažu, vi grlati.
Vi možete, kažu, i bez nas.
Nađite svoje zemlje.
S vama ja živjeti ne znam.
Otjerahu ih, nožem.
Djevice, nesretne i tuđe, same
ostadohu
I kukaše za njima ovako:
„Ja te ostaviti ne znam, dragi
Niti znadem kriti tugu
Što mi ideš i što uze nase´
Krivdu koju skrivit ne znaš.
I što nijesmo znali spojit
Momčine, najdraže,
Udariše naprijed.
Znahu da će kamen naći,
Bedeme velike nazidati.
Voljeti žene svoje, Rogićke,
Što lozu će im nastaviti.
Nosaše; nosaše. Žita vreće pune
Bojaše se jadni, mladi bijaše.
Jablanove ugledaše, jugu se
ponadaše.
Ču im se galop.
Na mjestu ih smaknuše.
Jahaše; jahaše. Majke im na
grobove
Gusle čuše, ruke im se digoše
Suze se prolijevahu; ahu;
prolijevahu.
Udaraše ritam, gusle nesretne
Što jedine znahu, kako to bijaše.
OSVIT
117
DJEČJA
DJEČJA KNJIŽEVNOST
KNJIŽEVNOST
Malkica DUGEČ
Djeca i rode
Kažu da djeca vole rode
I svaki njihov prate let
Iz gnijezda mila
U dalek svijet.
Premda ih muče
Čežnja i tuga,
Povratak njihov
Sa topla juga
Čekaju, uče...
A kad se rode vrate,
Saviju gnijezda,
Draga i meka
Za tamne noći
I vedre dane,
Iz dječjeg oka
Kadikad kane
I suza neka.
Tada zažele
Da rode nikad
Više ne sele,
Već za sve dane
Ledne i vruće,
Bude bar jedna
Na krovu njihove kuće.
Kažu da djeca vole rode,
A kada neka od njih ode,
Za suncem juga odleti,
U snima oni ju nježno zovu
I uvijek im je na pameti
Samotno gnijezdo na krovu.
118
OSVIT 1–4/2013.
Dva prvašića
Dva dječaka željela su znati
Mogu li se zvijezde prebrojati.
Danko reče: „Dalekozor nama treba
Pa ćemo po noći zvijezde skinut’ s neba.
Tako ćemo doznati i objavit’ svima
Koliko ih ima.“
Vedran će mu na to: „Treba nešto drugo.
Brojanje bi potrajalo dugo
I ne bi nas od sramote spasilo,
Jer bi danje svjetlo sve zvijezde pogasilo.“
Dosjeti se Danko i radostan reče:
„Da nas ne bi bilo sram
Ni pred Bogom ni pred ljudima,
Još ću ovu večer
Sve zvijezde na nebu,
Kol’ko god ih ima,
Prebrojati sam.“
Vedran protuslovi:
„Učitelja u pomoć pozovi!
Ti sam ne ćeš znati
Zvijezde prebrojati,
Jer u školi, vrapci znaju to,
Mi smo tek naučili
Brojati do sto!“
DJEČJA KNJIŽEVNOST
119
Iz inata
Zašto se djevojčice
Igraju škole
Po dvorištima
I na cesti?
Zašto sve vole
Svojim prstićima
Širiti vijesti
Po internetu
Te cijelom svijetu
Zavrtjeti glavu
Varkama laži
A ne istinu pravu
Reći?
Zašto djevojčice,
Gdje god ih ima,
Igraju škole
I s odraslima
Tražeći put ka sreći
Samo u snima?
Kada se zbroje
Pitanja ova,
Sve u svemu,
Bez lažnog slova,
Odgovor glasi:
Zato što vole
Kroz igru škole
Dječacima reći
Da baš ni po čemu
Od njih nisu bolji,
Da na svakoj cesti
Dječake mogu sresti
I po svojoj volji
S njima se igrati škole
Pa čak i nogomet,
Da vidi čitav svijet!
A iz inata,
Ako ih snage ne izdaju
I ako se ne će ozlijediti,
Spremne su s njima
Igrati rata,
Jer dobro znaju
Da će one pobijediti!
120
OSVIT 1–4/2013.
Kakove pisanice želi Ančica
Neka svaka boja k’o suza čista
U mojoj ruci zablista.
Nek’ radost bude prava
Crvena, bijela i boja plava.
A usred svake pisanice
U boji zlata nek’ grb Hrvata
Razvedri djece plačno lice.
Tu nek i moje šarene boje
Uspravno stoje
Kao kravata
Ocu i bratu oko vrata.
I neka svaka pisanica
Dvije strane ima istoga lica:
Jedna nek’ bude za Boga, ljude,
A druga, za samo želje moje,
Crveno, bijele, plave boje!
Učiteljev šešir
Učitelj mu kaza ozbiljno i strogo:
Na livadi, sred zelene trave
Tumačio učitelj prirodne pojave. „Ne, Bog te pomogo,
Spominjao kišu, snijeg, led i snagu To ne može biti,
Jer su ljudi junačine prave
plima...
Pa im vjetar ne može
Ispričao djeci o čudima zima,
Ni vlas skinut’ s glave.“
Al’ se nije sjetio
Dječak hrabar, nije se zastidio
Da i vjetra u prirodi ima.
Pa mu odgovori:
Slušali ga đaci. Usvajali znanje.
Jedan đak upita, ni više ni manje „Kako će Vam vlasi rasti s mirom,
Nego samo ovo: „Recite nam sada, Kad sam jučer vidio
Kako ste trčali za – svojim
Da li vjetar u prirodi vlada,
šeširom?!“
Je li bilo i hoće li biti
Da ljudima vjetar može nauditi?“
Sonja JURIĆ
SUNCOKRET POGNUTE GLAVE
(povodom Svjetskog dana autizma, 2. travnja)
djeci s posebnim potrebama posvećeno
Još uvijek se sjećam vremena provedenog u vrtiću. Nije to bilo
tako davno. Dok sam jednog jutra stajala kraj prozora, primijetila
sam jednu ženu kako ulazi u vrtić. Za ruku je držala malenu djevojčicu. Bila je prekrasno obučena, imala je plavu pletenu kapicu
na glavi i kaput iste, nježno plave, boje. Kosa joj je bila duga,
svijetlo smeđa, spletena u dvije čvrste pletenice. Zvala se Maja i
bila je nova djevojčica u vrtiću. Imala je četiri godine.
Ispočetka se djeca nisu igrala s njom, a ni ona nije pokazivala
interes za nas. Sama bi sjedila na podu, udaljena od druge djece, i
kao listala slikovnice. Nije razgovarala s nama pa čak ni s tetama
u vrtiću. To je smetalo dječake te su je jednog jutra polili vodom.
Iako je Maja bila sva mokra, nije plakala. Na njezinom licu se
nije ništa primjećivalo. Sljedećeg dana dječaci su joj stavili jaje
u šlapice koje je nosila samo u vrtiću. Kad ih je obula, smočile
su joj se čarape i ona je, onako zbunjena, samo zurila u njih. Nije
zaplakala, nije se ni naljutila. Sva djeca u vrtiću su se smijala,
osim mene. Pokušala sam razgovarati s njom, nekako je utješiti,
ali nije izustila niti jedne riječi. A kad ju je sljedećeg dana Teo
flomasterom našarao po licu, ustala sam i počela vikati na njega.
122
OSVIT 1–4/2013.
Čak sam ga i udarila; od te pljuske lice mu je postalo crveno. Od
tada je Maja počela provoditi vrijeme sa mnom. Jednostavno bi
mi se približila i činilo mi se da samo meni vjeruje. Zajedno smo
crtale, a ja bih joj prepričavala slikovnice koje sam pročitala. Najviše je voljela slušati priču o Bambiju i zečiću Lupku. Ne znam to
objasniti, ali najljepše sam se osjećala u njezinoj blizini.
A onda je jednoga dana otputovala u Zagreb sa svojim roditeljima. Meni su rekli da više ne će dolaziti u vrtić. Nakon dvomjesečnoga druženja jako mi je nedostajala. Mama mi je objasnila da
Maja ima većih zdravstvenih poteškoća i da je zato otišla odavde.
Također mi je objasnila da treba posebne liječnike koji će joj pomoći da olakša svoj svakodnevni život. Maja je imala simptome
blagog autizma. Teško je mogla komunicirati s ljudima, premalo
je govorila i nije napredovala u psihofizičkom razvoju.
A onda je jednoga dana u vrtić stiglo pismo na moje ime.
Otvorila sam ga. Unutra je bio crtež koji je Maja nacrtala. Na njemu su bila dva suncokreta, jedan okrenut prema suncu i prav kao
svijeća, a drugi je bio pognut. Na oba suncokreta je bio nacrtan
osmijeh. Taj crtež još uvijek čuvam na krilu svoga ormara, tu mi
je najbliži i moje oči često počivaju na njemu.
A Maja? Ona svake godine sa svojim roditeljima dođe u naš
grad i ja ih uvijek nastojim posjetiti. Maju dovedem u našu kuću,
pa u moju sobu i pokažem joj crtež sa suncokretima. Ona me svaki put jako zagrli. A meni se oči zasjaje od suza, suza radosnica
jer imam posebnu prijateljicu koju čuvam na posebnom mjestu u
svome srcu. Baš kao što crtež sa suncokretima čuvam na posebnome mjestu, na krilu svoga ormara.
DJEČJA KNJIŽEVNOST
123
BILO KUDA BRZI SVUDA
Stanislavu se uvijek nekud žuri. Zato ga svi zovu Brzi. Često
ga vidimo kako užurbano hoda ulicom, čita oglase, sjedi ispred
kafića, domahuje ljudima, te obavlja raznorazne poslove. On poznaje sve svoje susjede, mnoge sugrađane, ali i javne ličnosti.
Prijatelj je Severini, Jeleni Rozgi, Sandri Bagarić, Gibonniju,
Matiji Dediću i mnogim drugima. Viđamo ga na koncertima u
prvom redu (ili čak na bini s izvođačima), susrećemo ga u kazalištu, ispred crkve, u trgovini, u restoranima… u Zadru, Zagrebu,
Mostaru, Međugorju; gdje god se okreneš tu je Brzi.
Ove godine, u predbožićno vrijeme, kad je grad osvijetljen i
okićen, pripremao se veliki koncert, a Brzi je trebao, odjeven u
Djeda Božićnjaka, oduševiti i djecu i odrasle. Na velikom trgu u
centru grada stajao je Brzi odjeven u crveno odijelo, opasan crnim
kožnim remenom i zamaskiran bijelim brkovima i bradom. Oko
njega su se skupljala djeca i odrasli prateći više njegovu „izvedbu“ nego koncert. U ruci je držao zvono a pored njega su bile
saonice prepune upakiranih darova.
- Ohoho, sretan Božić, Merry Christmas – govorio je Brzi i
pravio zanimljive gegove, zasmijavajući djecu i pjevajući Božićne pjesmice. A onda je jedan dječak doviknuo:
- Ljudi, pa to je Brzi zar ne vidite? Bilo kuda Brzi svuda!
Naš Djed Božićnjak je na trenutak zastao, skinuo svoju crvenu
kapu koja mu sezala do polovine leđa i pažljivo je namjestio na
dječakovu glavu. Zatim mu je nalijepio brkove i bradu i rekao:
- Sad ćemo zajedno pjevati, a ti budi mali Djed Božićnjak.
Zabava se nastavila, dječak je okupio svoje prijatelje, poznanike i drugu djecu, te su svi veselo pjevali. A onda sam primijetila
kako Brzi odlazi s trga. Dok su se djeca radovala, pjevala i vese-
124
OSVIT 1–4/2013.
lila se s odraslima, Brzi je žurio. Kud se odjednom zaputio? Na to
pitanje ne znam odgovor. Ali znam da je dječak bio u pravu kad
je viknuo: Bilo kuda Brzi svuda. Tko zna? Možda ga i vi djeco
prepoznate na nekoj od vaših školskih priredbi.
ŽUTI KIŠOBRAN
Uvijek se nalazio u stalku kraj ulaznih vrata, zajedno s ostalim kišobranima. Za vrijeme kišnih dana svatko bi uzimao svoj
kišobran, te bi žuti ostajao sam samcat. Nadao se da će ga barem
netko pronosati po gradu, da će vidjeti izloge trgovina, sresti nove
kišobrane i biti koristan. Zato bi cijele godine bio strpljiv i s veseljem čekao jesenske, kišne dane.
Jednog jutra ispred ulaznih vrata je bilo jako živo:
- Ja ću danas uzeti žuti kišobran – rekla je mama. - Moj je jučer
slomio vjetar!
- Ne, ne, meni treba žuti kišobran jer žurim na posao – dodao
je tata. - Moj je ostao na poslu.
- Ja sam svoj kišobran izgubila i ne želim pokisnuti do škole!
– rekla sam i izborila se za kišobran.
Sve to je šutke promatrala baka. A kad sam krenula u školu
kratko je rekla:
- Nije tako samo sa stvarima, tako je i s ljudima. Iako očekuju
da ih netko posjeti i pravi im društvo, najčešće su usamljeni.
Dok sam koračala prema školi noseći žuti kišobran, razmišljala sam o onome što je baka rekla. Razmišljala sam potom o
svim svojim prijateljima i rodbini koju rijetko posjećujem. Mož-
DJEČJA KNJIŽEVNOST
125
da očekuju moj poziv ili posjetu, pomislila sam i odlučila da tih
Božićnih i novogodišnjih blagdana posjetim sve one koje rijetko
viđam. Žuti kišobran je, na kraju krajeva, bio mnogo korisniji od
svih ostalih zajedno.
KROZ KLJUČANICU
Ivo ima sedam godina. Jedino je dijete u roditelja pa mu roditelji poklanjaju svu ljubav i pozornost koja mu je potrebna. Radi
toga je Ivo sretan i zadovoljan dječak koji voli svoje roditelje.
Vrijeme provodi u šetnji s mamom, gleda crtiće s tatom, a često
čita knjige i o svemu razgovara s roditeljima.
Ali zadnjih mjesec dana je jako usamljen. Otkada je dobio brata sve se promijenilo: mama i tata više nemaju dovoljno vremena
za njega, gosti donose poklone za bebu-njemu tek poneki gost
uruči čokoladu (Ivo ionako ne voli čokolade). Mama i tata stalno nešto rade s bratom: kupaju ga, hrane, presvlače, kuhaju mu
čajeve... a brat, ma on stalno plače. I što više plače mama i tata
se više trude oko njega. To jako vrijeđa Ivu i on to više ne može
podnijeti. Često se zatvara u svoju sobu i sjedi iza vrata. Tu ponekad i zaspi. Probudi se kad čuje plač malog brata i kad ga majka
pozove na objed.
Jednog jutra je ušao u kupaonicu i zaključao vrata. Kad je htio
izaći, ključ je jednostavno zapeo. Ivo je počeo plakati i dozivati
tatu.
- Tata, pomozi mi! Ne mogu otključati vrata! Požuri tata! Bojim se!!
126
OSVIT 1–4/2013.
Tata je odmah došao ali mu nije mogao pomoći. Zato se brzo
spremio i otišao potražiti majstora. Ivo je uplašen stajao u kupaonici. A onda je začuo mamin glas:
- Tu je mama, ne boj se. Evo, gledam te kroz ključanicu. Iako
te ne mogu dodirnuti blizu tebe sam. Hajde, sagni se… tako, vidiš
li me?
- Vidim mama. Molim te budi tu dok tata ne dođe.
- Naravno, evo sjedim pokraj vrata, sad ćemo ti i ja lijepo razgovarati.
Ivo se smirio. Pričao je s mamom o svemu. Rekao joj koliko
je usamljen i kako mu nedostaju njihova druženja, također je priznao da je ljubomoran na brata. Bilo je zanimljivo baš to što je s
mamom više pričao kroz ključanicu nego proteklih mjesec dana.
Uskoro je stigao tata s majstorom i brzo su otvorili vrata. Ivo
je zagrlio mamu, pa tatu. Mama je shvatila koliko je Ivo bio zapostavljen. Otada se trudila da svaki dan podjednako vremena
provede s oba svoja sina. A na to je pazio i tata.
OSVIT
127
DRAMA
DRAMA
Alojz PAVLOVIĆ
BRANITELJSKI KRIKOVI
/drama/
Osobe
Serđo
Tomo
Marta
Ivana
Zrinka
Cvita
Blajo
Trojka (svjetina)
Policajci
Novinarka
Lažni kamerman
Luca
Policijski inspektor
Psihologinja
Prosvjednik
37 godine
37 godina
35 godina
16 godina
15 godina
65 godina
45 godina
dvojica po 25 godina, jedan 40 godina
svi 37 godina, vođa 40 godine
45 godina
30 godina
36 godina
45 godina
30 godina
40 godina
128
OSVIT 1–4/2013.
1. scena
Tomo sjedi u fotelji, čita novine. Zazvoni telefon.
TOMO: Halo? Izvolite?
CVITA (čuje se uzbuđeni glas iz telefona): Tomo, ovdje Cvita,
Serđina gazdarica. Dolazi brže, Serđo je poludio, naoružao
se svakojakim oružjem i planira se ubiti. Ženu i djecu istjerao je na balkon. Dođi odmah, molim te, raznijet će mi kuću
i sve nas pobiti!
TOMO: Zovite policiju.
CVITA: Zvala sam. Bila su tri policajca.
TOMO: I što je, gospođo Cvita, bilo dalje?
CVITA: Policajci su s puno takta i obzira zamolili Serđu da se
smiri i preda oružje.
TOMO: I kako je Serđo reagirao?
CVITA: Iznenada je iz samokresa počeo pucati. Jednog je lakše
ranio. Povukli su se.
TOMO: Policija više ništa ne pokušava?
CVITA: Poslali su psihologinju. Serđo joj je pucao iznad glave,
pobjegla je. Sada s udaljenosti halabuče preko megafona.
TOMO: Gospođo Cvita, dolazim.
Ulazi Tomina supruga Luca.
LUCA: Tomo, što ti se dogodilo? Blijed si kao vampir.
TOMO (osorno): Baš si pogodila trenutak da me uspoređuješ s
vampirom.
LUCA: Pa dobro, što je?
TOMO (uzvrpoljen): Luce, kum Serđo prijeti da će izvršiti samoubojstvo. A možda sruši i cijelu kuću pa će nastradati cijela
obitelj i gazdarica Cvita.
DRAMA
129
LUCA: To je za policiju, a ne za tebe.
TOMO: Gospođa Cvita je bila pozvala policiju, ali kako je Serđo
i sam bio vojni specijalac nije mu bilo teško svladati ih.
LUCA:(lomi ruke): Bože moj!
TOMO: Idem vidjeti što se zbiva, mogu li ga odgovoriti od toga
užasnog čina.
LUCA: Tomo, ne idi, ubit će te! Pomračio mu se um, jer pri zdravome razumu ne bi nikada nasrnuo na svoje bivše kolege.
TOMO: Luce, ne paničari. Napao je specijalce jer zna da ga oni
mogu razoružati.
LUCA: A što tek onda ti možeš napraviti!?
TOMO: Draga ženo, zar bismo mi mogli mirno živjeti, a da ništa
nismo poduzeli? Budi sigurna da Marta i njezina djeca od
nas očekuju spas!
LUCA: Sve je to meni jasno, ali što ako svi izginemo? Zar nije
bolje prepustiti to stručnim osobama, nego da se miješamo
mi amateri, jer možemo proširiti tragediju?
TOMO: Sve je to istina, Luce, ali naša duboka ljubav za Serđu,
njegovu ženu Martu i kćeri Ivanu i Zrinku može biti presudna.
LUCA: Na žalost, u Serđi je nastupio nered, zbog čega se i sama
njegova narav buni protiv njega i njegovih najbližih. Svjesna sam da mi moramo biti nadomjestak tom njegovu defektu. Ali kako to učiniti, a da pri tome ne nastradamo, ne
uništimo i našu obitelj?
TOMO: Luce, iz njega trebamo istrgnuti bol i izazvati mu pozitivne čežnje i želje.
LUCA: Tomo, idem ja do Serđe. Mislim da mi žene lakše uspostavljamo komunikaciju s takvim osobama.
TOMO: Tvoj dolazak bi rasplakao Martu i djecu, možda bi pale i
u histeriju, a to bi kod Serđe povećalo rastresenost, pa bi se
mogao olako primiti oružja.
130
OSVIT 1–4/2013.
Tomo puni samokres.
TOMO: Luce, kada ja napustim kuću, odi zajedno sa psom Blekijem k susjedu Pinu i Tini. I s njihova prozora dalekozorom
promatraj što se događa.
LUCA: Ne želim biti pasivni promatrač! Želim biti od pomoći.
TOMO: Dogovorimo se za komunikaciju.
LUCA: Dobro!
TOMO: Ako dignem desnu ruku, znači da se može nešto nepredviđeno dogoditi. Saznaj to, razgovaraj preko mobitela s
gospođom Cvitom. Ako dva puta uzastopce dignem lijevu
ruku, šalji mi u pomoć psa i četiri do pet mladića iz susjedstva. Ako pak zajedno dignem lijevu i desnu ruku, znači da
je stanje normalizirano.
Luca histerično zaplače.
TOMO: Ne plači, Luce, ne boj se.
LUCA: Moj plač, moj jad i moj strah izviru iz moje duševne ponornice, koja nije baš čista i nevina. Reci mi, jesi li barem
okvirno smislio o čemu ćeš razgovarat s njim?
TOMO: Nema tu mudrovanja, najprije ću lijepo s njim, zatim
ću ga lagano izazivati i na kraju, ako treba, žestoko ću ga
isprovocirat.
LUCA: Kad ga dovedeš u to šokantno stanje, bježi gospođi Cviti
dok se ne smiri.
TOMO: Bez brige, kad ga pogodim u žicu, zaboravit će i taoce,
ženu i djecu, i dotrčati do mene kao poslušno dijete.
LUCA: Bože, Tomo, u tom bunilu će sigurno pucati u tebe! Ubit
će te!
TOMO: Ne boj se, draga, znam predobro Serđu, reakcije su mu
predvidive.
DRAMA
131
LUCA: Tomo, pobogu, ali on je sada u stanju kakvog ga ne poznaješ!!! Poglavito što te tvoja dobrota zna odvesti u naivnost, pa počesto ne spoznaš kakvi su ljudi, čak ni svoje
najbliže.
TOMO: Molim te, smiri se i strogo se drži onoga što smo se dogovorili.
Zagrle se. Poljube se. Tomo prijeđe par koraka,
Luca naglo potrča za njim. Ponovno mu se, jecajući,
baci u zagrljaj.
LUCA (viče kroz plač): Tomo, bojim se da se više ne ćemo vidjeti! Ili će te ubiti, ili me ti više...!
TOMO: Bit ću uvijek uz tebe! Ostarjet ćemo zajedno!
Tomo snužden odlazi. Ona ostaje jecajući.
Zatamnjenje.
2. scena
Serđo naoružan, ljut, stoji na balkonu, iza supruge Marte i kćeri
Ivane i Zrinke. Oko kućne ograde tiska se svjetina. Stiže Tomo.
Kasnije se pojavljuje Blajo.
TOMO: Kume Serđo, nisam te mogao dobiti telefonskim putem
pa sam došao do tebe za dogovor oko sutrašnjega ribolova
na lignje.
SERĐO: Ne petljaj, Tomo, ne penji se k nama na kat, jer ću u tebe
bez milosti ispalit sve metke iz strojnice.
132
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Isuse Bože, tek sada vidim da imaš cijeli arsenal oružja
na sebi: strojnicu, dvije bombe, pištolj, nož…! Zar se spremaš za vojnu vježbu?
SERĐO: Tomo, ne seri, odi kući dok ti nisam prosvirao glavu!!
Svjetina mu plješće.
TOMO: Serđo, molim te makni bar s balkona žensku čeljad, jer
će se smrznuti i razboljeti, mjesec je prosinac.
Na to Serđo zazviždi i okreće leđa Tomi. Svjetina oduševljeno
urla, odobrava njegov potez.
MARTA: Skrušeno te molim, Serđo, urazumi se.
Serđo se izdere na nju prijeteći joj nožem.
TOMO: Serđo, molim te povuci se u dnevni boravak, jer praviš
cirkus od sebe i svoje obitelji.
Serđo mu samo pokazuje rukom da ode.
Svjetina mu aplaudira.
TOMO: Poslušaj kako ti se svjetina smije, uživaju u tvojoj klaunskoj predstavi.
SERĐO: Pobit ću ih sve!
Serđo ispaljuje hitac iznad glave svjetine. Oni uzvraćaju
bacanjem boca, čaša… Provaljuju u Cvitino dvorište. Tomo
brzo reagira, usmjerava na njih šmrk za polijevanje. Serđo
mirno promatra ovaj sukob, kao da se to njega ne tiče. Svjetina
DRAMA
133
se povlači. Vraćaju se samo trojica. Jedan ima samokres, dok
druga dvojica nose isukane noževe. Kreću prema Tomi.
TROJAC (glasno): Pucat ćemo i gađati te nožem ako nas počneš
polijevati vodom.
Tomo se povlači prema ulaznim vratima Cvitine kuće. Svjetina
oduševljeno urla. Marta kuka.
MARTA: Serđo, rastjeraj ih pucnjavom u zrak.
Serđo ne reagira. Blijedo bulji u njih.
MARTA: Molim vas, povucite se, ne napadajte Tomu.
TROJAC: Šuti, jer ćemo i u tebe odapeti hitac ili nož.
Iznenada u dvorište gospođe Cvite velikom brzinom ulijeće
kamionet prema Tominim napadačima. Oni odskaču ustranu.
Iz automobila strjelovito izlijeće ljudeskara sa strojnicom u
rukama – Blajo, Tomin i Serđin prijatelj.
BLAJO: Svete mi nedilje, ukokat ću vas ki zečeve ako ne napuštite avliju.
Blajo usmjerava strojnicu prema trojci izgrednika. Trkom
izlijeću iz dvorišta. Blajo dolazi do Tome, pozdravlja ga, zatim
se obraća Serđi.
BLAJO: Pobro, esi li se nada menika? Prolazija san svojom autinom pokraj gazdaričine ti kuće i vidin da se događa dežgracija. Šugavci napadaju muga prijatelja Tumu. Mrak mi
pade na oči i uletin u avliju.
134
OSVIT 1–4/2013.
Serđo poskakuje kao oparen, dok Blajo govori.
SERĐO: Odi Blajo, ili ću pobit sve oko sebe.
BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, koga ćeš ti ubit? Ovu žensku nejač? Pa to su tvoja dičina, esi li ti pri sebi, pobro?
SERĐO: Ti, Blajo, ušuti. Tko je tebe što pitao!
BLAJO: Vrag ti odnio babino veselje, što te imam pitati, berlavče
edan. A što bi triba brez riči odšutiti na te tvoje manitosti.
Ponašaš se ka razmažena špackina, oli ti gospođica.
SERĐO: Ma s kim ja gubim vrijeme. Zatucanim vlajom.
BLAJO: Tume, ti si meni govorija da su nas neprijatelji dilili na
vlaje, bodule, građane i Arbanase samo da nas izdrobe, a
sada to divani muj rođeni pobro.
TOMO: Smiri se Blajo. Serđo se zabunio, umjesto b rekao je v,
pa je ispalo vlajo.
BLAJO: Dobro unda, Tume, virujen ti.
SERĐO: Što si ti, Tomo, moj odvjetnik? Blajo nije samo običan
vlajo nego puri vlajo.
BLAJO: Vrag odnio i meni babino veselje što sam te u ratu spasija. Što sam se kinio noseći te pet kilometara. Bolje da sam
te ostavija da ti kucini tilesinu raskomadaju, a vrane i švrake
muzak iskljucaju. Bolje bi ti bilo da si maginjat u nožurine
ili ručerine ili da si jetikav na pluće nego što si pomanita.
SERĐO: Nisam ja poludio. Ti ne možeš razumjeti da je to pitanje
časti.
BLAJO: Kakvo pitanje časti? A ka meni i Tumi nije, a? Di smo
mi bili, prdonja edan? U ženskoj njavri, da proste ove ženskinje. Mi nismo ratovali, je li? Ja bi triba šišnuti metke u
svoju ženetinu, pa unda u sinove i ćeresine, elde?! I misliš
da se tako postaje eroj, pobro!? Vrag te odnija manita, tako
se postaje sprdnja i crni kukavac.
DRAMA
135
SERĐO: Prdiš, Blajo, bez razloga prdiš i miješaš se gdje ti nije
mjesto.
BLAJO: Jebem ti oblačić, ja prdim, a ti si uman. Velika te obladala pamet. Svit vidi ko prdi.
Ovo je rasrdilo Serđu, usmjerava oružje prema Blaji.
SERĐO: Ušuti, šimijo vlaška, ili ćeš i ti u vječna lovišta.
Marta zavrišti, a prkosni i ponosni Blajo se isprsi.
BLAJO: Pucaj, jeben ti oblačić, ajde, bit ću ti još i zavalan. Berlavče edan, rišit ćeš me briga koje nisu manje od tvoji. Tvoj
otac, pokoj mu duši, poginija je kao talijanski vašist. Možda
je on ubija mug strica. Ubili su ga kada je sirota ora svoje
polje, kako bi priranio svoju vamiliju. Ponovi ti povist, jeben ti oblačić, ubi mene, njegova sinovca.
TOMO (tihim glasom): Blajo, daj smiri se, prijatelju, vidiš li što
je.
BLAJO: A što je, što je? Oli ti ne vidiš, Tume, što je. Un bi i oružje na mene poteza, jeben mu, da mu jeben oblačić.
TOMO: Blajo, saberi se, prijatelju, on je bolestan, ti nisi. Kako ti
to nije jasno?
Blajo ga pitomo pogleda kao da je najednom shvatio Serđovo
stanje.
BLAJO: Kumpati pobro Serđo. Dođi ti i neša Marta i dičina jednu
veče kod meneka. Okrenut ćemo na ražnju gudle i napit se
moje likovite žutice. Orzat ćemo naše vlaške pisme, a bome
zapivat ćemo i koju tvoju arbanašku.
SERĐO: Lako za to, pobratime Blajo.
136
OSVIT 1–4/2013.
BLAJO: Muj pobro, ne razmišljaj puno, nego vajik nešto diveraj.
Ne dangubi. Idi i na mure, u ribolov. Kiždrenje bez posla
satire čovika. Bar bazaj. Je li tako Tume?
TOMO: Tako je, prijatelju Blajo.
BLAJO: Zato, mulim te Bogom, pobro, poslušaj me, ne uzimaj
srcu šta divane nevirni ljezici da se mi nismo branili, nego
bili zločinci. Ne pitaj se za koga poginuše naši eroji, naši
suborci. Ne manitaj glavu zbog pljačkaša, lupežina i politički guzonja koji rasprodaju Rvacku. Ne duperaj razmišljati kako valši borci imaju sve, a mi crnog vraga. Jer, muj
pobro, ako ti je to vajik u glavi, čovik lako pomanita.
SERĐO: Hvala, pobratime, shvatio si da ja nisam ubojica i samoubojica, već se časno izvlačim iz prljavštine koju si naveo.
BLAJO: Ti si, kume, mumčina i po, samo brte nepotribno sikiraš
sebe i sve oko sebe.
Tišina.
BLAJO (tiho): Tume, muja ženetina Manda ili jedan muj klapac
ostavit će kod Cvite likariju za pobru Serđu. Bude li je natašta pija, pobri Serđi oti će boleština ki rukon odnešena. Bit
će leštar ki tić.
TOMO: Kakav je to lijek, prijatelju Blajo?
BLAJO: U crnu bočetinu ulije se litra lozovače, unda u nju metne
se čelinjo saće i korijen od srčanika. Posli jedne šetamane
doda se kvarat pelina i kil kamiličina cvita. Unda se boca
izloži na suncu misec i po dana i posli tog lik se mure duperati.
TOMO: Čini mi se dobro, prijane Blajo.
BLAJO: To ti je ki Bog. Tume, nu, što te nema kod mene? Što mi
se više ne dinjaš?
DRAMA
137
TOMO: Nije to u pitanju, prijatelju Blajo. Jednostavno nemam
vremena.
BLAJO: Znan da puno radiš i da muzgaš vajik. Uspori zeru, brte,
ne šalaj se, jer mureš pomunjesat ki pobro. Nabasaj dikoda
do meneka.
TOMO: Nastojat ću.
BLAJO: Pače, pobro Serđo, zaboravi ti reći da san ti ulovija lipa
zeca, u škrinji je, čeka samo tebe.
SERĐO: Kojeg će mi vraga tvoj smrdljivi zec?
BLAJO: Jadna ti majka, opet se disperaš. Tako se ne divani s
čovikom s kojim si pomiša krv kod bratimljenja. Bog ti bio
na pomoći! Muran ići naraniti blago, a ne ovdi s ovim kukavcem laprdati.
TOMO: Prijatelju, opet si zaboravio u kakvom je stanju Serđo.
Tišina.
BLAJO: Kumpatite svi na smetnji i nek vas Bog poživi.
SVI NAZOČNI (osim Serđe): Bog te živio!
Zatamnjenje.
3. scena
Marta, Ivana i Zrinka kleče, sklopljenih ruku mole Serđu
MARTA: Molimo te, pusti nas da uđemo unutra, u sobu, pa tu
od nas radi što hoćeš.
Serđo se izbulji u njih. Dašće kao pas. Trza ubrzano glavom.
Tomi teku suze od jada. Kćeri jecaju, a Marta rezignirano diže
ruke u zrak.
138
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Prijatelju Serđo, smiri se. Svi te volimo.
Serđo se naglo strese, poslije čega se vrati u normalnije stanje.
TOMO: Prijatelju Serđo, teško je tvojima. Teško je i meni. Sigurno je najteže tebi. Uvijek si bio najjači u teškim situacijama,
molim te, budi i sada.
SERĐO: Tomo, zaveži, napravit ću ono što sam planirao.
TOMO: Otkud ti pravo da se ubiješ?!
SERĐO: Prestani!
TOMO: Ne shvaćaš da život nije ono što ti on daje, nego ono što
se daje drugima.
SERĐO: Glupost!
TOMO: Serđo, spoznaj da smisao postojanja ovisi o tajnoj volji
nastaviti živjeti, a ne o mračnoj sili uništavanja.
SERĐO: Mudracu, netko je u meni stvorio smrtni nagon.
TOMO: Možeš ga nadvladati, živeći ne samo za sebe nego i za
druge.
SERĐO: Zar ja nisam izlagao svoj život za druge ratujući više
od šest godina u hrvatskoj vojsci? Zar nisam bio više puta
ranjavan? Zar nisam...?
TOMO: Ali, si stao na pola borbe. Trebamo biti na čelu duhovne
reformacije.
SERĐO: Reformacija, kažeš!?
TOMO: Da! Reformacija će hrvatskoj demokraciji vratiti pravi
sadržaj i plemeniti smisao i na taj ćemo način postupno
iskorijeniti pokvarenost koja je postala načelo većine sustava i vlasti u Hrvatskoj.
SERĐO: S kim ćeš to izvršiti? Svi su svoje djelovanje sveli samo
za ostvarenje svojih financijskih i materijalnih interesa.
TOMO: Promijenimo takvu političku klimu.
DRAMA
139
SERĐO: Ne spominješ da su oni igrači globalnog totalitarizma,
koji je visoko sofisticiran. Zar ti ništa ne govori propast
„Plive“, „Ine“, „Podravke“, „TLM-a“...?
TOMO: Slažem se, ti tirani su prešli iz vidljivog i otvorenog oblika djelovanja u nevidljivi, skriveni oblik.
SERĐO: Zato su nama ostale samo priče i utopijski planovi jer su
oni svoje napravili, zacementirali su rezultate svoje iznutra
provedene agresije na hrvatske građane.
TOMO: Slažem se, da su nas naši manipulatori i pohlepnici do
kraja opljačkali i ponizili do samoga dna dostojanstva.
SERĐO: Zato je bolje časno umrijeti nego puzeći prihvaćati njihovu patvorenu pravdu. Ne želim da mi oni doziraju lagano
umiranje, da me pretvore u roba njihovih ograničenja, da
moju sigurnost pretvore u nepodnošljivu nesigurnost.
TOMO: Razumijem da te je nepravda toliko povrijedila da si prestao vjerovati u pravdu, da te je poniženje toliko ranilo da se
čak više ne možeš podići niti do svoga dostojanstva.
SERĐO: Slomljen sam, pusti me na miru!
TOMO: Čovjek je moćno biće, u svome duhu posjeduje Božju
iskru u kojoj se krije sva tajna mikrokozmosa i makrokozmosa.
SERĐO: Filozofiraš!
TOMO: Ti Serđo više ne možeš funkcionirati kao jedinka za cjelinu, jer ti je zatvoren interkozmički kanal.
SERĐO: Popuješ!
TOMO: Sjećaš li se kad nam se zapalio brod u Velikim jezerima
u sjevernoj Americi i kad nam zbog jakoga vjetra nisu mogli pomoći drugi brodovi ni helikopteri?
SERĐO: Sjećam!
TOMO: Posada se skupila na pramcu broda jer je krmu zahvatio
požar. Bili smo očajni, očekivali smo eksploziju strojarnice. Iznenada, nas dvojica smo zapjevali psalam: „Gospodin
140
OSVIT 1–4/2013.
je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi
dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer si
ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu
preda mnom prostireš, na oči dušmanina mojim. Uljem mi
glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit
će mene sve dane života moga. U Gospodinovu ću domu
prebivati kroz dane mnoge.“ Nakon što smo tada prestali
pjevati i vjetar je prestao – helikopteri su nas pokupili, a
brod je eksplodirao.
Kratka tišina.
SERĐO: I što to ja imam veze s tim?
TOMO: Serđo, interkozmički kanal se može otvoriti ako vjeruješ
u njega. A tebi se zatvorio jer si počeo gledati život kroz
prizmu bezizlaznosti.
SERĐO: Smrt će ga otvorit.
TOMO: Serđo, ne smiješ to dopustiti. Pogotovo u to potonuće ne
smiješ gurnuti svoju ženu i djecu čiji je zdrav instinkt na
strani Stvoriteljeva poslanja – čuvati, unapređivati i braniti
život.
SERĐO: Braniti, braniti…! Dokle!
TOMO: Bezdušnost je atentat na čovjeka, odatle proistječe svaki
grijeh. To se događa ako u ljudima ne prebiva Duh, tada će
se nastaniti sablast. Živjeti život znači biti bogoduh.
SERĐO: Već sam ti rekao da upravo razni mangupi i hohštapleri
upravljaju svijetom, a oni su bez bogaduha.
TOMO: Oni se mogu neutralizirati.
SERĐO: Uzalud je tvoje umovanje, oni okreću sve na svoj mlin.
DRAMA
141
TOMO: Djelomično se slažem s tobom. Međutim, oni dan ne započinju na krhotinama prethodnoga, kao što ti činiš.
SERĐO: Lako je to reći.
TOMO: Možda! Ali, trebaš vratiti samopoštovanje i učvrstiti volju, kako bi opet mogao biti u ekipi životnog scenarija.
SERĐO: Mogu li to ostvariti, ako mi je invaliditet iscrpio životnu
energiju?
TOMO: S voljom je postupno možeš vratit.
SERĐO: Nemam više ni hrabrosti ni snage ni mudrosti, a povrh
svega, invalid je uvijek invalid.
TOMO: Imam osjećaj da se u tebe uvukao strah od drugih ljudi,
od ljubavi, od samoga sebe – u stvari, strah od življenja.
SERĐO: Ma pusti me, Tomo, na miru!
TOMO: Smiri se Serđo! Strah ti ne samo krade ili uništava zdravu
energiju nego ti onemogućava stvaranje nove, svježe.
SERĐO: Opet zaboravljaš da su razni skorojevići, dok smo ja i
ti i većina hrvatskoga puka trošili svoju zdravu energiju za
obranu Domovine, rabili svoju za povećanje osobne moći i
privilegija.
TOMO: Zato smogni snage i idemo u demokratsku borbu protiv
tih parazita!
SERĐO: Tomo, nemam više snage za to, kao što je više nema
ni hrvatski narod. Mene invalida više nitko i ne treba! Sve
me to i prisiljava na samoubojstvo, i to javno – pred TV
kamerama.
TOMO: Serđo, pa nisi toliko jadan da ideš na javno samoubojstvo? Nije ti dosta izvršiti taj užas pred svojima najbližim
nego još i pred TV kamerama? Molim te, smiri se! Obrati
se Bogu za pomoć.
SERĐO: Davno je On mene napustio.
TOMO: Ne optužuj Boga! On te Serđo sigurno iskušava, i ako
odustaneš od nauma da se ubiješ bit ćeš blagoslovljen.
142
OSVIT 1–4/2013.
SERĐO: Ne pričaj bajke, zna se tko je dopustio da se moje tijelo
unakazi i tko mi je u dušu ugnijezdio crva?
TOMO: Možeš ga očistit!
SERĐO: Očistiti ga može samo zagađivač, a to je Bog, a on to
ne će.
TOMO: Izlaz postoji.
SERĐO: Postoji, a to je smrt. Ona mi može uništiti crva u duši i
moje nakazno tijelo.
TOMO: Zašto se Serđo svodiš na mrtvaca?
SERĐO: Poznato je da nikome nisam nanio štetu, a nisam kršio
ni temeljni zakon ljubavi. Zato idem čist u smrt.
TOMO: Ali samoubojstvom, Serđo, uništavaš najsvetiji Božji dar
– život! Ti si upao u osobni pakao, a nemaš volju izaći iz
njega. Moraš ponovno afirmirati volju za življenjem.
SERĐO: Moja invalidnost i duševni nemir uz stresnu hrvatsku
stvarnost pridonijela je da više ne mogu zdravo disati, i tu
ne pomaže nikakva volja.
TOMO: Ti si s ljubavlju stvarao svoju obitelj i hrvatsku državu.
Iskreno ljubiš druge ljude, ali ne ljubiš samoga sebe, a bez
toga ne možeš vratiti dah svome životu.
SERĐO: Ponavljam, da živim na silu.
TOMO: Čovjek se razlikuje od strojeva i drugih živih bića jer
može patiti, trpjeti i voljeti – patnjom i trpljenjem liječi svoje nečistoće i zla.
SERĐO: Čovječe, bilo što da napravim, isto mi se piše, uvijek ću
biti gubitnik, žrtva i očajnik.
TOMO: Ne prihvaćaš činjenicu da se to ne može otkloniti naravnim ljudskim silama, već preko posrednika, Isusa Krista.
SERĐO: Tražim ga, a njega nigdje!
TOMO: Zato jer si kapitulirao!
SERĐO: Nisam se predao, nego sam postao žrtva kao mnogi drugi.
DRAMA
143
TOMO: Serđo, izigravaš žrtvu! A u stvari si kukavica koja diže
ruku na sebe. Gori si od gliste koja nema kralježnicu, ali
ima kakvo-takvo dostojanstvo, što ti nemaš.
SERĐO: Blejiš bez veze.
TOMO: Ponašaš se, Serđo, poput ptice u krletci čija su vratašca otvorena i može izaći, ali ona i dalje tužno pjeva zbog
uskraćene slobode, i dalje na mjestu širi krila, a nikako da
izleti iz otvorene krletke.
SERĐO: Što misliš da bi ptica postala slobodna kad bi izletjela
iz krletke!? To bi bila samo prividna kretnja, još prividnija
sloboda.
TOMO: Ti si sam sebi privid.
SERĐO: Sirovo mudrijašenje.
TOMO: U redu, ali zašto želiš uništiti svoj život!?
SERĐO: Za tebe je u svim slučajevima nepovrjediva svetost ljudskog života i za tebe je smrt nenormalna pojava?!
TOMO: Nenormalna je smrt uzrokovana samoubojstvom ili ubojstvom, jer život nije naš voljni hod, naše htijenje... zato ga
mi sami ne smijemo nasilno prekinuti.
Serđo drhti.
SERĐO: Gdje si bio, kada su me u ratu okruživali ljudi, koji nisu
imali lica, ni duše, ni srca, koji su bezobzirno otkidali komadić po komadić moga bića, uništavajući i mene i sebe?!
TOMO: Bio sam s tobom.
SERĐO: Jesu li tvoje oči bile zatvarane od ljudske krvi?! Je li
tebi ta krv tekla u usta, i jesi li je pio kao ja?! Je li tebi na
glavu padao ljudski mozak? Jesi li ti vidio kako ljudska srca
odskaču od zemlje, pokušavajući se spasiti od životinjskih
usta?! Jesi li ti vidio kako na stotine suznih očiju, bez glave, vire iz zemlje, posijane po njivama, močvarama...? Jesi
li...?
144
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Sve sam to doživio, jer smo zajedno ratovali!
Serđo se znoji i duboko uzdiše. Smiruje se.
SERĐO: Moja je želja umrijeti, nemam li ja pravo to učinit?!
TOMO: Život je Božji dar.
SERĐO: Ako je moj život dar, po kojem je to onda kriteriju Bog
birao križ, kada je meni dodijelio ovakav?
TOMO: Kada se Isus useli u ljudsko srce, svaki križ je podnošljiv.
SERĐO: Laž, sama laž… Tko šljivi mene invalida, luđaka.
TOMO: Kod samoubojica život se gasi, ne prelazi u vječni, duše
im lutaju međusvjetovima, ne žele ih ni mrtvi ni živi. Zato,
Serđo, iz svoga života iskašlji bol.
SERĐO: I hoću! Ubit ću svoju djecu, ženu i sebe.
MARTA (vrisnu): Neee! Ne ćeš ubiti moje leptirice! Od mene
radi što hoćeš, njih ti ni Bog ni ja ne ćemo dati!
SERĐO: Prestani!
MARTA: Bože, čuj moj glas, spriječi ubojstva moje djece, tvojih
bijelih jaganjaca. Bože, tebi trebaju nevine žrtve kako bi uz
pomoć njihove nevinosti čistio svijet od zla, ali molim te,
smiluj se, ne dopusti da moje još nejake kćeri u smrt zakorače! Uzmi mene!
SERĐO: Zadavit ću te!
MARTA: Bože, ako treba, neka dugotrajno bolujem od neizlječive bolesti ili neka mi se raspadaju svi organi po redu ili
neka mi se i dalje bolno isisavaju sile života ili me usmrti
odmah...
SERĐO: Prestani, idiotkinjo!
MARTA: Dragi gospodine Bože, ti si najbolji, najslavniji i najmoćniji, ali svoju djecu ne dam!
DRAMA
145
Serđo povlači za kosu Martu. Zatim je udara šakama u leđa.
Ona zajauče. Prestaje ju tući.
MARTA (nastavlja se obraćati Bogu – sklopljenih ruku i podignutom glavom prema nebu): Ja ću se jadnica pretvoriti u
neprobojnu paučinu kojom ću omotati svoja najdraža bića
– jadne moje kćeri. SERĐO (viče): Dosta!
MARTA: Bože, želim, kada budu same u Svemiru, da ljepilo
moje mreže bude čudotvorno, zaustavi nasrtaje noćnih strašila, ptičjih gripa što se šuljaju kroz tmine, pošasti što haraju u podne, metke što lete danju...
SERĐO(viče): Šuti!
MARTA: Ja ću ih i mrtva primjećivati, jer će njihovo nebo biti istkano bijelim ružama, a nastambe će im biti na vodi, od kristala. A one će biti odjevene u haljine od svjetla. Oblaci će
im biti zaštita od nepozvanih, a vjetar vozilo za putovanje
koje će i mene, iako raskomadanu i trulu, dovoziti i odvoziti
do njih. Dozvoli mi, dragi Bože, da se to dogodi!
Serđo joj rukom zatvara usta. Ivana i Zrinka plaču.
Zatamnjenje.
4. scena
Marta, Ivana i Zrinka su u apatičnom stanju. Serđo postaje
smireniji, a Tomo nervozniji. Kasnije dolazi TV ekipa.
SERĐO: Zašto kasne smeća iz TV-a, želim što prije okončat što
smjeram?!
TOMO: Zbilja si nisko pao.
146
OSVIT 1–4/2013.
SERĐO: Čovjek je i stvoren da nisko padne.
TOMO:Nadam se, da će iz TV ekipe imati razuma i ne će udovoljiti toj tvojoj morbidnoj ideji.
SERĐO: Oni sigurno dolaze, nitko drugi ne zna za moj i njihov
dogovor. Zašto, Tomo, dižeš desnu ruku? Kome daješ signal? Ubit ću te!
Serđo usmjerava pušku prema Tomi.
MARTA: Ne pucaj, Serđo, u Tomu! Bježi, Tomo!
Marta mu gurne pušku, pritom zapne za nož.
IVANA: Tata, raskrvavio si mamu!!!
SERĐO: Sama je zapela za nož.
IVANA: Ako misliš da trebaš ubiti sebe i svoju obitelj, to učini,
ali nemaš pravo ubiti nedužne osobe!
ZRINKA: Mama, evo ti moj pojas od haljine, zaveži da ne iskrvariš.
Tomo bježi u stan gazdarice Cvite, u prizemlje.
Tomo ostavlja mobitel na stoliću u hodniku.
TOMO(proviruje kroz prozor): Serđo, smiri se! Pomogni Marti
oko rane.
SERĐO: Tomo, javiš li se ponovno, bacit ću bombu u prizemlje!
CVITA: Tomo, makni se od prozora i ne izazivaj ga!
TOMO: Dobro, gospođo Cvito.
CVITA: Zvoni ti u hodniku mobitel, javi se.
TOMO: Halo?
GLAS IZ MOBITELA:Barba Tomo, ovdje Marko.
TOMO: Slušam, Marko. Zašto se Luca nije javila?
DRAMA
147
MARKO (čuje se glas iz mobitela): Gospođu Lucu i ostale pokupila je policija i odvela na obradu.
TOMO: Što se dogodilo? Marko, a gdje su novinari?
MARKO: Mi smo na cesti napravili prepreku s prikolicom. Novinari su zahtijevali da je maknemo. Nastalo je naguravanje
koje se ubrzo pretvorilo u tučnjavu. Bili smo ih svladali, ali
su na nas iznenada nasrnula petorica novinara iz reportažnih TV kola. Izrazito su dobri u borilačkim vještinama.
TOMO: Zašto vam pas nije pomogao?
MARKO): Vašeg psa Blekija jednim udarcem su onesvijestili, a i
nas su poslagali kao snopove pšenice.
TOMO: Tako znači!
MARKO: Mene je jedan zahvatom bacio u kanal iz kojega se
sada javljam. Uskoro je došla policija i pokupila naše.
SERĐO: Gdje si sada?
MARKO (čuje se glas iz mobitela): U tijeku te gužve sam neprimjetno dopuzao do reportažnih TV kola i probušio im dvije
gume. Sada ih mijenjaju, nakon čega kreću prema Serđinu
stanu.
TOMO: Dobro, Marko, ne diži se iz kanala dok ne odu.
CVITA: Što su ti javili, Tomo?
TOMO: Ništa dobro, gospođo Cvito. Uhićeni su. Svaki čas treba
doći TV ekipa. Jedina nam je šansa da će specijalci uspjeti
doskočiti Serđi.
CVITA: Kako znaš da će i oni doći?
TOMO: Marko mi je rekao da su ih olako svladali novinari iz
reportažnih kola, sigurno se radi o policajcima.
Cvita proviruje kroz prozor.
CVITA: Tomo, došla je televizija. Čvrsto vjerujmo u Boga da
Serđo ne će napraviti gluposti.
148
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Nadajmo se, gospođo Cvito.
Dolaze ispod balkona novinarka i kamerman.
NOVINARKA: Dobar dan, gospodine Serđo. Prije nego se uključi kamera, molim vas da odustanete od planiranoga krvoprolića.
SERĐO: Radite svoj posao, u drugo se ne uplećite.
NOVINARKA: Dobro! Molim odgovorite, zašto samoubojstvo i
ubojstva niste izvršili bez prisutnosti novinara i TV kamera!
SERĐO: Ne činim to kao što vi mislite, zbog patološke želje da
dođem na televizijske ekrane, makar kao i ubojica.
NOVINARKA: Oprostite, gospodine, nije mi jasno što hoćete!?
SERĐO: Hoću da imam aureolu monstruma. Hoću da ovaj moj
čin bude i u literaturi zabilježen kao pomračenje ljudskoga
u čovjeku.
NOVINARKA: Zar to nisu vaše prevelike žrtve? Dali ste u Domovinskom ratu sve, a sada žrtvujete članove obitelji i sebe.
Zašto to činite?
SERĐO (obraća se kamermanu): Baci taj pištolj, tvoru jedan!
Serđo puca prema kamermanu.
NOVINARKA: Ubili ste ga, gospodine Serđo!
KAMERMAN: Nije me ubio, metak mi je okrznuo desnu ruku!
Ovaj pištolj nije napunjen bojevom municijom, nego plinskim kapsulama, htio sam vas omamiti plinom.
SERĐO: Zar misliš, idiote, da ja nisam odmah primijetio da ti
nisi profesionalni snimatelj? Zar ti, svrako od novinarke,
misliš da si me namamila u klopku? Zar misliš da sam ti
povjerovao?
DRAMA
149
NOVINARKA: Zašto ne bi?
SERĐO: Tebe je u prošlom komunističkom sustavu lansirala Partija i tajna policija. Ti si za njih radila najprljavije stvari.
NOVINARKA: Molim vas, smirite se.
SERĐO: Sada isto radiš, samo za nove gospodare. Priznat ću ti,
više mi se oni gade, ti novi uljuđeni demokrati nego ti. Koriste vas, bivše udbaše, kosovce i slične žbire da nastavite i
dalje raditi prljavštine.
NOVINARKA: To je vaše mišljenje na koje imate pravo, a što je
istina...!?
SERĐO: Stare snage iz prošloga sustava i dalje vode i usmjeravaju političku, gospodarsku i kulturnu klimu u ovoj državi.
A moj me naivni borac protiv vjetrenjača, prijatelj Tomo,
zove da idemo čistiti takve. Tomo, gdje si? Iziđi van!
TOMO: Evo me, prijatelju Serđo. Smiri se!
Tomo očima upozorava Serđu u smjeru reportažnih kola.
SERĐO: Tomo, razumijem tvoj mot. Hvala ti na upozorenju, ali
zaboravljaš što sam radio prije umirovljenja pa mi nije teško „nanjušiti“ nepozvane goste. Doći će i oni na red.
TOMO: Siguran sam da ti žele najbolje.
SERĐO: Pustimo njih, vratimo se ovoj udbašici od novinarke i
njezinim ranijim partijskim mentorima.
TOMO: Lijek su samo demokratske akcije protiv njih, a ne isprazna pričanja i kukanja.
SERĐO: Što ti to, Tomo, pričaš!? Oprosti, ti si budala! Slomili
su oni i tebi i meni i drugim poštenim ljudima, ne samo
kralježnicu nego ponos i dostojanstvo.
TOMO: Kako Serđo mirno možeš gledati što se događa s mladima, s radnicima i s umirovljenicima?
150
OSVIT 1–4/2013.
SERĐO: Ipak najdiskriminiraniji su umirovljenici. U usporedbi
s njima mačji je kašalj rasna, ili nacionalna, ili spolna, ili
vjerska diskriminacija.
TOMO: Ne samo to, nego su i fizički nezaštićeni od samovolje
države, vlastite djece...
SERĐO: Oni jadni zatrepere od straha kada ugledaju i vlastitu
sjenu. Misle, sirotani, da i njoj smetaju.
TOMO: Neki dan sam sreo u Zagrebu našeg suborca Jeru. Tek
kada sam mu udjeljivao par kovanica, prepoznao sam ga
– djeca ga dovezu iz Dalmacije u ovaj grad da prosi.
SERĐO: Zar smo se za to borili?
TOMO: Plačući izustio je: „Ne pitaj me ništa!“ Suze su potekle i
meni. Bilo joj je milo. Ipak, smogao je snage, otvorio se.
SERĐO: Jadnik!
TOMO: Požalio mi se, da su mu djeca prodala i grobnicu, gdje
mu počiva supruga.
SERĐO: S druge strane, susrećemo podosta osoba koje su dobile
pristojne mirovine, a za koje nemaju pokriće, malo su radili; u najboljim su godinama, pa nije čudno da se bahate po
kafićima, teretanama, ili pak luduju s ljubavnicama.
TOMO: Zato, Serđo, krenimo u teški boj bez oružja.
SERĐO: Ma koji boj, nesretni Tomo. Ostavi me na miru.
Zatamnjenje.
5. scena
Serđo je uzrujan, žena i djeca slomljena. Tomo, novinarka i
kamerman u iščekivanju su. Kasnije iz reportažnih kola izlaze
policajci. Izlazi iz kuće i Cvita. Vrt rese stabla smokve.
DRAMA
151
SERĐO: Ubit ću ovu TV udbašku novinarku i ovoga prerušenog
snimatelja.
Dolaze policajci.
Izlazi iz kuće i gazdarica Cvita.
VOĐA POLICAJACA: Ne pucaj, Serđo! Petorica nas je, a i naokolo su snajperisti.
SERĐO: Opa! Izišle skrivene ovčice iz tora. Zar mislite da vas
nisam shvatio da ste u reportažnim kolima?
VOĐA POLICAJACA: Polako Serđo!
SERĐO: Ja ovu šugavu udbašicu i ovoga još neobučenog policajca snimatelja ne bih nikada ubio. Vi ste se zalijepili na taj
lijepak, što nije baš profesionalno za specijalnu policiju.
VOĐA POLICAJACA: Ti kao bivši pripadnik najelitnije antiterorističke policije u stvari si ispao površan i naivan. Izložio
si nam se na dlan.
SERĐO: Misliš?
VOĐA POLICAJACA: Kakav promašaj, Serđo! No, pustimo to,
ljudi smo, griješimo, nego, molimo te predaj se. Sam znaš
koliko će nas boljeti i koliko ćemo patiti što smo bili prisiljeni ubiti svoga bivšeg kolegu i svoga suborca iz Domovinskoga rata.
SERĐO: Znači, prijatelji, postao sam vam laka meta za odstrel!
VOĐA POLICAJACA: Tako je!
SERĐO: Ne će biti da je tako, dečki moji! Dođite bliže novinarki.
VOĐA POLICAJACA: Nema problema. Zapucaš li, vraćamo paljbu. Pazi, nas je pet!
SERĐO: Pogledajte kako vam lete u zrak vaša tobožnja reportažna kola. Ispred svojih vanjskih vrata, u šaht, stavio sam
eksploziv koji ih je raznio, kako vidite.
152
OSVIT 1–4/2013.
Čuje se prasak automobila.
VOĐA POLICAJACA: Mi funkcioniramo, Serđo, i bez tog vozila. Ono nam ne umanjuje našu bojevnu moć.
SERĐO: Varate se, kolege! Tako su mislili i kolege kada su htjeli
preko krova doći do mene. Eksplodirala je mina u dijelu
potkrovlja, aktivirao sam je ranije, ranio ih. Da sam htio,
mogao sam ih ubiti. Više ne ću biti milostiv.
VOĐA POLICAJACA: Serđo, otkud ti hrabrost da nam prijetiš?!
Razumijemo da se utopljenik hvata za slamku. Ali, zaboravljaš tko smo.
SERĐO: Dobro, sada će vam eksplodirati mina ispod smokve. To
je oružje raspoređeno ispod svake voćke, u tri crne jame,
dužinom cijele ograde, ispod vas, gospodo, i drugdje po
dvorištu i kući. Zaboravili ste uzeti detektor za mine, izgorio vam je u reportažnim kolima. Kakva vam je to profesionalnost?!
Eksplodira mina ispod smokve.
VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se ne povlačimo. Ionako netko
treba razminirati ove puste mine što si ih postavio. Izginut
ćemo svi, to je cijena našega posla.
TOMO: Ja se zovem Tomo, prijatelj sam Serđin.
VOĐA POLICAJACA: Znamo, neizmjerno cijenimo vaš napor
da Serđu odgovorite od njegove namjere.
TOMO: Nije mi jasan vaš stav.
VOĐA POLICAJACA: Budite precizniji.
TOMO: Vaš izričaj, da ste svi spremni izginuti i da je to cijena
vašeg posla, mi je sulud. Umjesto da svedete žrtve na minimalan broj, vi ih proširujete.
DRAMA
153
VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo, mi imamo zadatak
spriječiti Serđu da ubije svoju ženu i djecu. Sve je drugo
sporedno.
TOMO: Vi to tako hladno govorite kao da ćete gađati u drvenu
metu, a ne u živa čovjeka, u čovjeka koji zbog više ranjavanja slabo vidi, slabo čuje, probavni trakt mu umjetan i
obolio je od PTSP-a.
PRVI POLICAJAC: Gospodine Tomo, Serđo je i moj prijatelj. Ja
sam mu dužnik, spasio me u ratu, zato otkazujem poslušnost da ga ubijem.
DRUGI POLICAJAC: I ja otkazujem takvu zapovijed jer ne
mogu zaboraviti što smo više godina zajedno prošli kao
najeksponiraniji borci za specijalne namjene.
VOĐA POLICAJACA: Ja sam vođa ove akcije i ovoga tima pa
vama dvojici koji ste mi ostali privrženi, zapovijedam da ih
razoružate i stavite im lisice na ruke.
PRVI I DRUGI POLICAJAC: Izvolite oružje, ali ne dopuštamo
da nas vežete poput kriminalaca.
VOĐA POLICAJACA: Pokupite im oružje i umjesto mene držite
na nišanu Serđu!
LOJALNI POLOCAJCI: U redu, šefe!
VOĐA POLICAJACA (neposlušnim policajcima): Vi po Pravilniku, koji ste dragovoljno potpisali, za odbijanje poslušnosti
možete čak biti i strijeljani. A također, po ovom Pravilniku,
ja vam moram staviti lisice.
PRVI I DRUGI POLICAJAC: To ne možemo dopustiti! Predali
smo oružje bez otpora i mirno ćemo se, bez lisica, predati
pretpostavljenima.
VOĐA POLICAJACA: Na žalost, primijenit ću silu.
PRVI I DRUGI POLICAJAC: Ne želimo ti stvarati neprilike.
Dobro, stavite nam lisice. Ali vas molimo da ne pucate u
Serđu.
154
OSVIT 1–4/2013.
VOĐA POLICAJACA: Moramo! Jer se ne namjerava predati. A
naša je dužnost spasiti nedužne članove obitelji.
SERĐO: Čekajte! Ja sam minirao i trafostanicu... Letjet će u zrak
trećina grada, a zapalit će se polovica.
Vođa policajaca zove telefonski pretpostavljenoga.
Čuje se razgovor.
VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je minirao trafostanicu, izginut će dosta ljudi. Da prekinemo akciju?
GLAS IZ MOBITELA: Ne! Ne prekidajte! Otkrili smo da je to
učinio i blokirat ćemo mu signal kada ga on uputi preko
svoga daljinskog upravljača, pa ne će moći aktivirati mine
u trafostanici.
VOĐA POLICAJACA: Možete li mu blokirati signal iz upravljača i za aktiviranje eksplozivnih naprava koje su ovdje u
dvorištu, oko ograde i u kući?
ŠEF: Nastojimo, ali još nismo uspjeli, jer su kratkog dometa i
raštrkani.
Završavaju razgovor.
VOĐA POLICAJACA: Serđo, dosta mi je tvojih glupavih prijetnji.
SERĐO: Zar su za tebe to gluposti? To što će odletjeti pola grada
u zrak?
VOĐA POLICAJACA: A tko će to, Serđo, učinit?
SERĐO: Iskušavaš me!
VOĐA POLICAJACA: Blefiraš, Serđo!
SERĐO: Dobro, evo držim palac na dugmetu za aktiviranje bombi u trafostanici. Dižem je u zrak!
VOĐA POLICAJACA: Diži!
DRAMA
155
MARTA: Nemoj, Serđo, za Boga miloga! Ne opterećuj dušu nevinim ljudima! Ubij djecu i mene, ostale pusti u Božjem
miru!
VOĐA POLICAJACA: Dosta mi je natezanja s tobom, Serđo!
Zadnji put te pozivam da se predaš. Dajem ti pet minuta na
raspolaganje.
SERĐO: Dobro. Nisam takav zlotvor da pobijem toliko ljudi.
Odustajem od dizanja trafostanice, ali ti se ne predajem.
VOĐA POLICAJACA: Serđo, ti i ne možeš aktivirati eksploziv
u trafostanici jer su ti naši stručnjaci iz tehničke službe blokirali signal iz tvoga daljinskog upravljača.
SERĐO: Blef, samo blef.
VOĐA POLICAJACA: Serđo, nas trojica te držimo na nišanu,
urazumi se. Predaj se! Ne prisiljavaj nas da te ubijemo...
TOMO: Kako tako olako govorite o Serđinom ubojstvu!?
VOĐA POLICAJACA: Gospodine Tomo i ostali, dosta mi je vašeg moraliziranja! Poglavito sam kivan na pripadnike ovoga tima policije koji su odbili zapovijed. Užasno je kako ste
sve okrenuli naopačke.
TOMO: Baš mi to nije bistro!?
VOĐA POLICAJACA: Serđo postaje žrtva, a ne njegovi najbliži
i mi ostali. On je taj koji prijeti da će nekoga ubiti. A naša
je osnovna zadaća da u takvim slučajevima zaštitimo osobe
koje su izložene pogibelji. Pa i meni je Serđo prijatelj!
TOMO: Ali ne vidim razloga za Serđino ubojstvo, gospodine?
VOĐA POLICAJACA: A jeste li se zapitali imaju li ove djevojčice, njegove kćeri, srce, emocije, osjećaje!? Imaju li
one pravo na život!? Tko izuzev Boga ima pravo da im ga
oduzme!? Zbog tih sam razloga protiv Serđe, a ne zato jer
mu nisam prijatelj ili ga ne shvaćam ili pak što nemam razumijevanja za njega.
TOMO: Prekruti ste!
156
OSVIT 1–4/2013.
VOĐA POLICAJACA. Točno je, nemam razumijevanja za takve
njegove poteze! Svi da ste se okupili oko ova dva bivša policajaca! I vi, baba Cvito!
CVITA: Pričekaj, sinko, dok iskopčam štednjak, kuham ručak.
Cvita ulazi u kuću. Tišina. Cvita izlazi iz kuće, viče s ulaza vođi
policajaca...
CVITA: Evo nosim sok. Hoćeš li se i ti, sinko, napiti?
VOĐA POLICAJACA: Ne, hvala, ne ću, baba Cvito!
Cvita dolazi iza leđa vođi policajaca.
CVITA: Baci oružje, sinko.
VOĐA POLICAJACA: Baba Cvito, ovo nije igra, ovo nije film.
Maknite mi se od leđa. I bacite taj pištolj, sami ćete sebe
ubiti.
CVITA: Sinko, varaš se, bila sam ja dugogodišnja članica streljačkoga kluba. I ne samo da znam upotrijebiti oružje nego
znam i vrlo precizno gađati.
VOĐA POLICAJACA: U redu, baba Cvito, vjerujem vam. Ali
koga štitite?! Zar i vi želite da ove dvije djevojčice i njihova
majka budu ubijeni?
CVITA: Ne želim da itko bude ubijen.
VOĐA POLICAJACA: Ali to ne ide. Serđo ne želi odustati. Znači, bit će ubijen on ili ove tri žene. Trećega izbora nema. Je
li vam to jasno?
CVITA: Bit će baš treći, u kojem ćete vi nastradati.
VOĐA POLICAJACA: A što vi, baba Cvito, mislite da ćete vi
ostati na životu?! Još su uz mene dva policajca. Oni će ubiti
Serđu i vas, a vi mene.
DRAMA
157
SERĐO: Ne slušajte ga, gospođo Cvito, ja ću lako ubiti ta dva
njegova policajca, a vi samo dovršite s njim.
Novinarka žurno dođe iza Cvitinih leđa.
NOVINARKA: Baci pištolj, stara, jer u suprotnom ću ti zariti
ovaj nož sve do srca! Senilna starica je željna krvi...
CVITA: Bacila sam!
NOVINARKA: Miči se, baba Cvito, prema ostalima!
SERĐO: Vidi, vidi, udbašice novinarke... Ništa čudno – to je nju
njezina Udba dobro izvježbala kako ubiti nepodobnog. Misliš li da si, udbašice, nešto postigla!? Sad ću ja aktivirati
jedno po jedno polje miniranoga prostora oko kuće i unutar
dvorišta i u samoj kući! Evo! Sad najprije leti dio oko vanjske ograde!
VOĐA POLICAJACA: Legnite!
Vođa policajaca maknuo se nastranu, razgovara mobitelom sa
šefom.
VOĐA POLICAJACA: Halo? Šefe! Serđo je aktivirao mine oko
ograde, sada će slijediti eksplozije i u prostoru gdje se mi
nalazimo! Što mi je činiti?
ŠEFOV GLAS: Povucite se!
VOĐA POLICAJACA: Serđo, mi se povlačimo i ostavljamo ti
sve na savjesti. Vi, gospođo novinarko, vratite se u uredništvo, a vi, baba Cvito, povucite se u kuću. Gospodine Tomo,
vi odlučite sami što vam je činiti. Doviđenja! Želim vam
svima sreću, pogotovo vama, gospođo Marta, i vašim curicama.
TOMO, CVITA I OSTALI (osim Serđe): Doviđenja!
SERĐO: Tomo, zašto si ti ostao!? Zar misliš da to ne ću učinit?
158
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Pa otišla ti je TV ekipa, nitko ti tu strahotu ne će registrirati...
SERĐO: Varaš se! Ja sam predvidio da će ova udbašica novinarka
s javne televizije izvesti ovaj cirkus. Zato sam se dogovorio
s privatnom TV postajom i to samo s jednim novinarom.
TOMO: Naivno misliš da nitko drugi ne zna.
SERĐO: Nitko drugi ne zna da će on to snimiti, tako da nitko
nema šanse utjecati na njega, a pogotovo ne policija. A
ovom je novinaru san prikazati svoj prilog na većini TV
postaja diljem svijeta. Poslao sam mu sada preko mobitela
SMS da dođe za sat vremena.
TOMO: Krasnoga li priloga – samoubojstvo i ubojstvo!!!
SERĐO: Dosta!
TOMO: Serđo, izbaci iz sebe sebičnost. Uništi je. To je strašno
breme za tebe, ali i za sve one s kojima živiš i koji te susreću.
SERĐO: Prestani frazirati!
TOMO: Oslobodi, Serđo, svoje pravo biće. Zavoli ga i drugi će
ga zavoljeti.
SERĐO: Ne baljezgaj više!
TOMO: Moraš vjerovati onima koji te vole i razumiju, jer ti jedino oni mogu reći što je najbolje za tebe.
SERĐO (viče, trese se): Ne želim te, Tomo, više čuti.
TOMO: Serđo, prije nego odeš u smrt priopćit ću ti jednu tajnu.
SERĐO: Reci, brzo!
TOMO: Ja već dvije godine neprekidno održavam seksualni odnos s tvojom ženom Martom.
SERĐO (planu): Dolazim k tebi, gnjido jedna!
TOMO: Bit će mi drago.
Serđo se bijesan spušta s balkona, dolazi do Tome.
DRAMA
159
SERĐO: Zašto lažeš, skote jedan, da si imao seksualni odnos s
Martom!!?? Uvijek sam ti vjerovao bez pogovora. U tebe
sam imao povjerenja kao u Boga! Stidi se! Za mene si izgorio kao prijatelj.
TOMO: Zašto si toliko uvjeren da lažem?
SERĐO: Zato što je Marta već tri godine potpuno frigidna zbog
bolesti. Rodni organi su joj izvađeni, skoro je sva metastazirana. Uskoro će umrijeti.
TOMO: Oprosti! Zaista sam te lagao, jer više nisam imao ideja
što poduzeti, jer se neumitno približavao trenutak dolaska
TV snimatelja. Uhvatila me panika. Ne bi mi bilo žao odreći se cijeloga svog imetka i svih mojih umnih potencijala
samo da te odgovorim od tvoga nauma!
SERĐO: Hvala ti, Tomo! Oprosti i ti meni!
TOMO: Sve je u redu, Serđo. Razumijem da si očajan zbog skore
smrti najdražeg bića. Ni sam ne znam kako bih se ponio da
se takvo što dogodi, ne daj Bože, mojoj voljenoj Luci!
SERĐO: Ne brzaj, saslušaj me!
TOMO: Molim te, pokušaj smoći snage i odustani od suludog
nauma. Imaš dvije divne kćeri za koje se isplati ostati na
životu. A suvišno je isticati kako je to užasan čin – okrvaviti ruke krvlju vlastitih kćeri. Iskreno, ne vjerujem, da si u
stanju napraviti to.
SERĐO: Tomo, zaobilaziš misterij života, nije on baš potpuno
otvorena knjiga, jer ima puno toga skrivenog.
TOMO: Zasigurno, eksplozivna kemija u našim mozgovima je
nepredvidiva – izaziva nepredvidive akcije, čudna ponašanja...
SERĐO: Zbog takvih zbivanja misterij gospodari ljudima.
TOMO: Prihvaćam da postoje misteriji nama nedokučivi. Ali
ubiti sebe i svoje najmilije, oprosti, ipak je nerazumno svakome čovjeku, svačijoj inteligenciji i svačijem srcu!
160
OSVIT 1–4/2013.
SERĐO: Bit ću konkretniji, otvorit ću ti sumorne ladice misterija
moga srca...
TOMO: Sada mi je donekle jasno o kakvim misterijima želiš govoriti. O misterijima čiji je vlasnik samo jedna osoba, ili
supružnici, eventualno i djeca. Pogađam li?
SERĐO: Samo djelomično. Ne znaš da sam ja hladnokrvni ubojica.
TOMO: Za Boga miloga, mi smo bili u ratu, morali smo braniti
svoje živote i naših najmilijih. Na žalost, u toj obrani možda
i ubijali, jer bi u suprotnom mi bili ubijeni od druge strane.
SERĐO: Ne radi se o tomu. Ja sam ubojica svoga sina i teško sam
ranio suprugu.
TOMO: Ne razumijem!
SERĐO: Prisilo sam suprugu Martu da pobaci. Začeto je bilo
muško dijete, koje je po mome nalogu ubijeno.
TOMO: Kada se to dogodilo?
SERĐO: Dva-tri mjeseca poslije demobilizacije iz vojske.
TOMO: To si napravio iz straha. Tebi tada nije bio još riješen
status, ženi ti je tvrtka propala – bila je bez primanja. Imali
ste dvije curice, bili ste podstanari, a niste imali nikakvih
primanja.
SERĐO: I zbog toga trebam postati ubojica!?
TOMO: Sjećam se, tada ti je umrla majka. Niste imali ni za svijeću i ni za cvijeće, morali ste posuđivati.
SERĐO: Zašto u tome strahu nisam ubio sebe, nego svoje dijete
i osakatio svoju ženu.
Serđo uperi pušku prema Tomi.
SERĐO (srdito viče): Ali, i ti ćeš biti na tom spisku.
MARTA (panično viče): Neee...!
Tomo se povlači prema vratima gospođe Cvite.
DRAMA
161
SERĐO (urla): Tomo, kreneš li gazdarici Cviti, ubit ću i nju, ako
i ti Marta i djeca pokušate pobjeći s balkona, aktivirat ću
bombe unutar kuće. Letjet ćemo svi u zrak.
Serđo repetira pušku.
MARTA (panično viče): Ne, ne...!
Tomo se zaustavio, znoji se, ukočio se od straha. Iznenada čuje
se vika i odjek bubnjeva. Cestom se (uz dvorišna vrata gospođe
Cvite) kreću prosvjednici.
PROSVJEDNICI (grme od povika): Hrvati, ne glasujte za ulazak
Hrvatske u Europsku uniju! Ulazak je izdaja...!
Serđo otrči do dvorišnih vrat, dovikuje prosvjednicima.
SERĐO: Idioti jedni, Europska unija je jedini spas za Hrvatsku.
Jedan prosvjednik se zaustavlja i srdito uzvraća.
PROSVJEDNIK: Reci mi, majmune, kako se mi možemo uključiti u zvjerinjak koji se artikulira kao svjetski imperij moćnih, a da ne budemo „progutani“?!
SERĐO: Tikvane, ne spominješ da su baš globalne asocijacije,
primjerice, Austriji i Japanu omogućile modernizaciju i razvoj.
PROSVJEDNIK: Zato su izgubile nacionalni identitet, naoružani
klaune!?
SERĐO: Magarčino, baš ove zemlje su nacionalnu kulturu i nacionalni identitet uspjeli ukomponirati i u svoj razvojni
koncept, bez žrtvovanja svoga identiteta, a da pri tome nisu
162
OSVIT 1–4/2013.
naštetili prilagodbi koje nalažu globalne asocijacije. Zašto i
mi to ne bi učinili?
Prosvjednik pljune Serđa i velikom brzinom dade se u trk.
Serđo briše pljuvačku, zatim ispali hitac iz strojnice u pravcu
prosvjednika, koji je odmakao daleko. Serđo je izvan sebe,
baca na pločnik (kraj dvorišnih ulaznih vrata) nož i samokres.
Ubrzanim koracima dolazi do Tome.
SERĐO (puca u zrak, viče): Ovi ušljivi antieuropejci, sa svojim
suludostima uništit će Hrvatsku. Treba im se suprotstaviti.
Tomo, Marta, Ivana i Zrinka nijemo ga promatraju. Serđo pruža
ruku Tomi. On ga u strahu promatra, ne reagira, još je u grču.
SERĐO (blago): Brate Tomo, sutra... idemo kod naših bivših suboraca. Moramo im objasniti da Hrvatska kao mlada i mala
zemlja, ako misli opstati, mora i žrtvovati nešto da izbori
trajno siguran položaj u međunarodnom političkom i gospodarskom poretku, potrebno joj je uključenje u Europsku
Uniju.
Kratka tišina.
SERĐO: Evo ti oružje, molim te, uništi ga.
Serđo slaže oružje pokraj Tomine desne noge. Tomo plače, baca
se u zagrljaj Serđu. Marta i kćeri se povlače u unutrašnjost
stana.
Zatamnjenje.
DRAMA
163
6. scena
Ispod balkona Tomo i Serđo stoje jedan nasuprot drugome.
TOMO: Hvala, jedini prijatelju Serđo, što si odustao od samoubojstva i uručio mi oružje. Ponosim se tobom. Dopusti da
te poljubim.
SERĐO: Lakše, Tomo! Pričekaj! Oružje imaš. Možeš mi presuditi, jer sam tvoje iskreno prijateljstvo popljuvao. Ja sam
nemoralna gnjida koja bi se spasila da je ubiješ.
TOMO: Nije vrag da si bio udbaš, da si me izdavao?
SERĐO: E, da je bar to bilo. Ovo je gore.
TOMO: Gore!?
SERĐO: Da! Gore!
TOMO: Što ćeš?! Bog me je predodredio za lomove.
SERĐO: Jesi li spreman da ti kažem?
TOMO: Reci. Što mi drugo preostaje.
SERĐO: Tomo, imao sam seksualni odnos s tvojom ženom Lucom.
TOMO: Ma nemoj mi reći!?
SERĐO: Jedanput sam to učinio.
TOMO: Veliš jedan put!!! Koja je razlika?? Jednom, dvaput,
tri...? Ne znam što mi je teže! Što mi je to napravila žena ili
moj najbolji prijatelj!!!
SERĐO: Tomo! Nemam opravdanja, ispao sam ništarija. Zar ti
nisam mogao to prešutjeti? Najviše sam ti zbog toga i predao oružje, da imaš više razloga kazniti me.
TOMO: Ne ću te spašavati! Ni za živu te glavu ne ću ubiti! Ti,
samoubojico, nikada nisi imao ljudsko lice, ni budućnost!
Ti si sav u turbulencijama svoga zakržljalog karaktera. Jake
ličnosti bol uzdiže, a rahitične kao što si ti, vodi u samoubojstvo.
164
OSVIT 1–4/2013.
SERĐO: Tomo, nema ni trunka opravdanja za napravljeno, ali ti,
na žalost, moram reći da je to bio odabir tvoje Luce...
TOMO: Ma nemoj! Ona se sa samom sobom ševila?
SERĐO: Tomo, čuj me! Ona to čini i s drugima. I to sa svima
samo jedanput.
TOMO: Prestani mi pričati te grozote. Šuti...!
SERĐO: Ubij me, Tomo! Zaslužio sam! Ali, Tomo, Luca je to
učinila i s onim tvojim glupavim i ružnim rođakom te s
onim debelim šoferom s dna ulice. Hvalili su se, ali i iščuđavali zašto to Luca čini samo jedanput.
TOMO: Sada svoju prljavštinu prebacuješ i na druge. Ti si škorpion koji pokušava pobjeći iz toga nečistog kruga.
SERĐO: Tomo, Luca bi to činila prilikom odlaska na tržnicu,
dućan, učinila bi to u svom autu ili u njihovim garažama i
stanovima.
TOMO: Prestani!
SERĐO: Nikada više ne ponavlja seksualni odnos s ranijim partnerima (svima to priopći poslije općenja) – uvijek traži
nove.
TOMO: Što ćeš, ima više tipova nemoralnih žena. Ovo je, ne zato
što se mene tiče, jedno od najogavnijih.
SERĐO: Luca spada u tip žena koje neprestano traže nakaradne
veze s muškarcima, koji su ne samo fizički daleko manje
privlačni od supruga nego traže muškarce loših karaktera ili
čak zlostavljače.
TOMO: Glupost! One su u svojoj biti lake žene, ništa drugo.
SERĐO: Nije baš tako! Ako se pak takav muškarac transformira i
počne pokazivati ljubav i nježnost, takve žene ga ostavljaju
i traži novu destruktivnu vezu.
TOMO: Prestani s nebulozama!
SERĐO: Njihove velike frustracije iz djetinjstva i mladenaštva
učinile su ih nesposobnima za pravu intimnost. Uglavnom
DRAMA
165
su odrasle u obiteljima kod kojih je bar jedan roditelj bio
bezosjećajan, ili alkoholičar ili pak nasilnik.
TOMO: Plitko filozofiranje! Reci da sam gubitnik.
SERĐO: I ja sam se, Tomo, pitao tko sam, što sam, što ću, koga
volim, što tražim, kuda idem, za čime težim!
TOMO: Jer si uplašen sam pred samim sobom, ne poznaješ ništa,
a najmanje sebe.
SERĐO: Jedino osjećam da mi život tajanstveno migolji suprotnim tokom.
TOMO: Naša nas kršćanska vjera ne čuva od boli. Poruka Evanđelja je da trpljenje ne smije biti nikakav gubitak. A potencijalne samoubojice kao što si ti, revoltirani ste zbog trpljenja, ne prihvaćate da se jedino trpljenjem i patnjom može
doći do preobrazbe.
SERĐO: Tomo, zašto bi ti trpio zbog moje i Lucine podlosti?
TOMO: Podsjećam vas na Isusove riječi: „Mir s vama.“
SERĐO: Teško ja i Luca možemo postići nutarnju smirenost.
TOMO: Zato što bježite od teškoća i neugodnosti u životu. Ne
uklanjajte se životu, ostanite što više usred njega.
SERĐO: Iako si ti, Tomo, snažnog duha, mislim, da ćeš i ti teško
postići duševni mir poslije moga i Lucina zlodjela.
TOMO: Ja svoj odušak tražim u vjeri, u moralu i u etici. To mi
pomaže u odljepljivanju od životnih trauma.
SERĐO: Težak je to put, Tomo!
TOMO: Onaj tko voli, uvlači u sebe dio osobe koju voli. Ljubav
je najgrandiozniji pokušaj prirode da pojedinca izvede iz
sebe i uvede ga u drugoga. Voljeti nekoga znači biti sretan,
svjestan da ta sreća dolazi od nekoga.
SERĐO: Međutim, ljubav je ponekad i patnja teška poput umiranja. Jer prava ljubav mjeri i osjeća samu sebe i to prema
stupnju patnje i boli za koju je sposobna.
166
OSVIT 1–4/2013.
TOMO: Istina je! Ona tada postaje bol do srži, gasi sve melodije
ljubavne glazbe i njezina opojna plesa – postaje nedoseživo
veličanstvo ljepote ili zamamna ljepota nedoseživog veličanstva.
SERĐO: Brate Tomo, govoriš uopćeno. Reci, možeš li još voljeti
Lucu nakon svega!?
TOMO: Volim Lucu kao što se može voljeti u očaju. Ona je crv u
duši koji je isisao sve vrijedno i moralno iz te ljubavi.
SERĐO: Znači li to da ćeš bit očajan zbog Lucinih nemoralnih
flertova, ali ćeš joj to oprostiti i voljeti je i kao takvu???
TOMO: Ne! Rastat ću se! Nemam ja Božju snagu stalnoga opraštanja, iako ga ljudi svakodnevno psuju, ponižavaju, izruguju, lažu...
SERĐO: Lako ti ne će biti!?
TOMO: Bol zbog Lucine izdaje buktat će u meni, ali ne ću dopustiti da to prijeđe u patnju. Pametni ljudi i najveće tragedije
koriste kao priliku za učenje i ne rabe je kao alibi za odustajanje od života. Tada i bol može postat čudesna kao radost.
SERĐO: Tomo, umorni smo, idemo se odmorit! Ispričavam ti se
još jednom što sam ti nanio bol. I što ti dajem obveze oko
uništenja moga oružja.
TOMO: To mi je zanimanje. Idem ga odmah uništiti.
SERĐO: Odimo ovih dana u lov na lignje!?
TOMO: U redu! Doviđenja!
Zatamnjenje.
7. scena
U policijskoj postaji sjedi Luca s jedne strane stolića, a
policijski inspektor s druge strane. Kasnije dolazi psihologinja.
DRAMA
167
POLICIJSKI INSPEKTOR: Gospođo Luce, policijska obrada
je završena, možete ići kući. Prije toga molim da odete do
naše psihologinje.
LUCA: Ne da mi se ići k njoj.
POLICIJSKI INSPEKTOR: Molim vas, odite do nje, susjedni
ured do mene.
LUCA: Oprostite, nemate se pravo iživljavati na meni.
POLICIJSKI INSPEKTOR: Ona će vam priopćit tužnu vijest.
LUCA: Recite je vi. Bože, sigurno se Serđo ubio! Je li ubio ženu
i djecu?
POLICIJSKI INSPEKTOR: Nije ih ubio! Nije ubio ni sebe!
LUCA: Ubio je Cvitu!?
POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne! Ubio se vaš muž.
LUCA: Lažove jedan! Moj Tomo se nije ubio. On nema razloga
za to.
POLICIJSKI INSPEKTOR: Smirite se, gospođo. Evo, popijte sedativ za umirenje.
LUCA: Makni se, smeće policijsko, ne ću to popit! Moj voljeni
Tomo nikako se nije mogao ubiti. Ili ga je ubio onaj psihopat od Serđe!?
POLICIJSKI INSPEKTOR: Ne, nije ga on ubio. Ubio se sam.
LUCA: Tvore smrdljivi, što mi to činiš!?
Ulazi psihologinja.
PSIHOLOGINJA: Gospođo, ja sam psihologinja, čula sam viku
pa sam došla. Molim vas, smirite se, popijte tabletu za smirenje.
LUCA: Molim vas, recite da Tomo, moj život, moje sve, nije
izvršio samoubojstvo!!!
PSIHOLOGINJA: Suosjećam s vama. Primite moju sućut. Ubio
se.
168
OSVIT 1–4/2013.
POLICIJSKI INSPEKTOR: Drži je da ne udari glavom o stol,
pada u nesvijest!
PSIHOLOGINJA: Gospođo, gospođo! Je l’ vam bolje? Bili ste u
nesvijesti. Popijte ovu tabletu, bit će vam lakše.
LUCA: Što se to dogodilo s mojim Tomom?
POLICIJSKI INSPEKTOR: Vozio je Serđino oružje da ga na poligonu uništi.
LUCA: I zbog nesmotrenosti, to je ubilo moju dušu od Tome!
Bez njega ne mogu živjeti. Ubit ću se i ja!
PSIHOLOGINJA: Gospođo, odvest ćemo vas u bolnicu da se
smirite.
LUCA: Nema potrebe. Molim vas, nastavite dalje...
POLICIJSKI INSPEKTOR: Očevidci kažu da je vozio sporo, s
otvorenim prozorima.
LUCA: Najdraži moj Tomo! Uvijek je bio smiren, takav je bio i
u vožnji. Zašto je vozio s otvorenim prozorima po ovakvoj
hladnoći?
POLICIJSKI INSPEKTOR: Vele da je vikao: „Luce, zašto si me
izdala!!?? Zašto si me varala! Ne ćeš imati mira, Bog će te
kazniti zbog mene!“
LUCA: Joj! Jadna ja, što mu učini! Dragi Tomo, nisi otkrio da se
drogiram, počela sam kada si otišao u rat!
KRAJ
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO
PODRUČJE
OGLEDI
I PROSUDBE
OSVIT 169
Ana-Marija TADIĆ-JAKOVLJEVIĆ
Izvorni znanstveni rad
UDK: 81’25:821.163.42-84(045)
81’25:821.111-84(045)
POSLOVICE U HRVATSKOM I
ENGLESKOM JEZIKU
Sažetak:
Povijest nam potvrđuje kako su jezici od davnina u raznim okolnostima dolazili u dodire te na taj način utjecali jedan na drugi.
U sadašnjem vremenu miješanje različitih kultura i opće globalizacije, neminovan je međusobni utjecaj jezika. Danas ne postoji
jezik koji bio bi lišen stranih utjecaja. Naravno, ti utjecaji su vidljivi što su jezici bili duže vrijeme u neposrednom dodiru. Tako
od tuđica nije pošteđen ni hrvatski jezik. Uz obilje riječi stranog
podrijetla, više nemamo osjećaj pripadaju li nam te riječi i postoji
li mogućnost njihove zamjene. Hrvatski jezik je kroz svoju povijest najviše dolazio u doticaj s latinskim, talijanskim, njemačkim,
turskim i mađarskim jezikom. U zadnje vrijeme najviše se mogu
osjetiti prizvuci anglizama, stoga je na temelju anglizama nastao
i ovaj rad. Poslovice koje su izgovarane kroz stoljeća prevedene
su na engleski jezik. Sada, kako one zvuče na engleskom jeziku i
jesu li onako izvorne kao na hrvatskom, mi to ne možemo osjetiti.
Poslovično blago u nama je utkano, jednostavno koliko god bili
daleko od njega, naša krv ga pamti.
Ključne riječi: hrvatski jezik, engleski jezik, turcizmi, poslovice.
170
OSVIT 1–4/2013.
Summary
Languages from ancient times come in contact under different
circumstances and influenced each other. Which is identified
by history. Nowadays, the mutual influence of the languages is
unawoidable were different cultures are combined and there is
general globality. Today there is no any language lacking foreign influences hower the influences are even more noticeable
if the languages have been influenced by each other for a long
time, therefore the Croation language is full of loon-words. We
dont even know; we are not sure if these words are ours or whether we can replace them. All through the history, the Croatian
language has been mostly influenced by Latin, Italian, German,
Turkish and Hunagrian language. Recently, the accompanying
sound of anglicisim has been spread out into Croatian, therefore
this work is developed. Proverbs wich are pronounced trough
centuries are translated into English. But we cannot feel if they
are the some in English as they are in Croatian. Proverbial treasure is inside us; whether we would have been taken too far;
blood ties are strong.
Key words: Croatian langugage, English language, Turkish loanwords, proverbs
Uvod
Nakon što je posloženo sve, otkrivena je fantastična građa. Ući
u poslovični svijet bilo je lako, ali otkriti što on sve sa sobom
nosi, nije bilo jednostavno. Ovaj rad mogao bi se nazvati jednim
kratkim izletom kroza jezik i književnost. Krenulo se s osnovnom
problematikom koju ova tema iziskuje, a to je teorija prevođenja, poslije se pristupilo jednoj složenoj jezičnoj formi. Usmena
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
171
narodna predaja bila je nezaobilazna jer je i sam naslov formira.
Usmenoj književnosti pridružile su se svjetska i hrvatska književnost, potom je i antička pronašla svoje mjesto zajedno s njima.
Nemoguće se držati samo jednog pravca kad je u pitanju ovakvo
što. Sve je moralo biti obuhvaćeno, kako bi se složila jedna odgovarajuća forma koja ima svoje standarde. Sam jezik iziskuje
mnogo, a kada se on spaja s jednom književnom narodnom formom onda traži objašnjenje, koje je tu, samo ga adekvatno treba
objasniti i posložiti da bi dobilo jednu savršenu cjelinu. Prije svega trebalo se utvrditi poslovično podrijetlo, koje je od velike važnosti, pojavu posuđenica i tuđica. Otkriti zašto su one tu i kako
funkcioniraju u drugim jezicima. One poslovice koje su doslovno
prevedene i one koje nisu. Valjalo je raščlaniti zašto one nisu mogle biti doslovno prevedene. Jer dosta je poslovica koje su stranog
podrijetla, a u našem jeziku su s primjesom turcizama. Kada se
svaki segment, razdvoji i obradi onda nešto urodi plodom, biva
sve puno jasnije i nejasnoće se riješe. Svima nam je poznato zašto
su turcizmi svoje mjesto našli u našem jeziku. I anglizmi ne oskudijevaju na našem jezičnom polju. Stoga je ova tema zanimljiva
najviše zbog miješanja dvaju ili više jezika. Svaki dijalekt u hrvatskom jeziku jednu poslovicu formulirat će na više načina, ako
je riječ o Dalmaciji poslovica će obilovati talijanizmima, kod nas
će vodeće mjesto zauzeti turcizmi, jedan dio hrvatske ubacit će
anglizme i germanizme, a rezultat će biti jednak da bi se razumjelo. Manje-više radit će se o istoj poslovici i poruci koju ona nosi.
Kako ih je dosta antičkog podrijetla svaki narod će tu poslovicu
svojatati, jer je ona usmeno prenosiva, većina ljudi ne će nikada
na nju naići negdje da je pročita zbog mišljenja da je ona potekla
s domaćeg terena. Kako su one šetale kroz povijest tako su nailazile na razne jezične standarde i forme, tako su dobivale razne
prijevode i stilističku analizu.
172
OSVIT 1–4/2013.
1. Teorijsko prevođenje
Sama riječ prijevod, govori nam tj. upućuje nas na neku stranu
riječ ili kakav inozemni tekst koji bismo trebali prilagoditi hrvatskom standardnom jeziku. No, međutim to i nije tako jednostavno, kada već pročitamo nešto prevedeno bit će nam jasno o čemu
se govori, ali ako to uzmemo sami raditi onda dolaze problemi, s
kojima se susretao naš dragulj hrvatske književnosti Marko Marulić. Kad smo ga već spomenuli možemo se i pohvaliti za riječ
psihologija koja se koristi gotovo sto posto na zemaljskoj kugli,
to nije ničija druga zasluga nego našeg Marulića. Kako nam je
poznato postoje mnogi načini prevođenja od simultanih, konsekutivnih pa da ih dalje i ne nabrajamo, čak su se i neki prevoditelji
okuražili, polovicom prošlog stoljeća da iskušaju strojno prevođenje koje se popularno po internacionalizmu naziva mašinsko
prevođenje. Kako im taj način nije pošao za rukom, moralo se
vratiti na stare metode. O tomu nam je više govorio Mirko Tomasović u svojim Traduktološkim raspravama.
I sam pogled u povijest ljudskih jezika pokazuje da su jezici
morali dolaziti u kontakt od samih svojih početaka i da su počeli
utjecati jedni na druge u raznim oblicima i u raznim okolnostima.1
Uglavnom pitanje jezika u kontaktu lingvističkog posuđivanja
privuklo je pozornost lingvista prilično kasno. U samom početku
radilo se o leksikografima iz 18. stoljeća koji su naišli na problematiku posuđenica (loanwords), skupljajući rječničku građu,
i tako proučavali strano podrijetlo riječi. Tada se prvi put javlja
Language Mixture termin jezičnog miješanja ili miješani jezik.
1
Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu, JAZU, Školska knjiga, Zagreb, 1986., str. 19.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
173
U 19. stoljeću nailazimo i na drugu teoriju o jezičnom posuđivanju i miješanim jezicima. Rasmus Rask s dozom sumnje istakao je kako miješani jezici uopće i ne postoje, ako se jedan jezik
miješa s drugim, on može preuzeti neke posuđenice, ali nikad ne
će preuzeti morfološke oblike. Leksik mnogih jezika može nositi
znakove miješanja, ali gramatičku strukturu vrlo rijetko. Jer jezici
vrlo rijetko mijenjaju svoju strukturu vanjskim utjecajem.2
2. Osnivači teorije jezika u kontaktu
Osnivači teorije jezika u kontaktu i bilingvizma u Americi i
Kanadi četrdesetih i pedesetih godina su: Verner Leopold, Eunar
Haugen, Uriel Weirneich i William F. Mackey, koji je svoja istraživanja usredotočio na problem bilingvizma. U svim tim djelima
teorija jezika u kontaktu polazi od bilingvizma, a bilingvni se govornik smatra „mjestom jezičnog kontakta“ pravim laboratorijem
interakcije lingvističkih uzoraka koji se suprotstavljaju.3
U razvoju teorije jezika u kontaktu imamo odraz tri razdoblja
unutar kojih su teorijska istraživanja koncentrirana na jezične
kontakte:
1. Miješanje jezika (language mixture)
2. Miješani jezici (mixed language)
3. Ako ne isključimo prvotne termine, uspostavljaju se dva
nova termina jezici u kontaktu (languages in contact i jezični kontakti ili kontakt jezika language contact i jezični
kontakt ili kontakt jezika languages in contact or contact of
languages).
2
3
Isto, str.19.
Isto, str. 33.
174
OSVIT 1–4/2013.
Tradicionalni termin za međujezični utjecaj (interlingual influence) ranije nazivan posuđivanje, zamijenjen je novim terminom
interferencija.
2.1. Redefiniranje bilingvizma
Njegova važna uloga u kontaktnoj lingvistici traži da se bilingvizam redefinira. Prvom krutom njegovom definicijom uočit
ćemo da bilingvni govornik mora vladati sustavima dvaju jezika
kao izvorni govornik (native speaker), traži da se zamjeni novom,
elastičnijom koja ne bi tražila tako strogo i određeno veliko znanje drugog jezika. Lingviste u bilingvizmu zanima u kakav odnos
ulaze dva jezika.
Kako nam je poznato, kad smo kod bilingvnog govornika, koji
je pored materinskog, naučio još jedan jezik i drži ta dva jezika
odvojeno, što znači ne miješa ih i ne koristi se fondom riječi iz
jednog i drugog ne sklapa ih u jednu cjelinu. Dokle god on to
uspijeva, nema nikakvih problema. Čim on to ne može, nastupa
lingvistička interferencija.
2.2. Europski jezici u kontaktu s engleskim
Manje-više svima nam je poznato da je engleski jezik najjače
odjeknuo pojavom velike industrijalizacije. Sada je među vodećim jezicima u svijetu, gotovo sebi ne možemo više ni priuštiti
da ga ne znamo. Hrvatski jezik nekada je bio svjetski jezik, no,
spletom okolnosti i kojekakvim spotaknućem kako izvana tako i
iznutra, gotovo da to više ne možemo ni dokazati.
Europski jezici uspostavljaju prve kontakte s engleskim na europskom kontinentu vrlo rano.4 Proučavanjem stranih elemena4
Isto, str. 50.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
175
ta u pojedinim europskim jezicima počinju porastom engleskih
lingvista za leksikografiju, najviše je doprinijela izrada velikih
povijesnih rječnika raznih europskih jezika. Veliki val doseljenika iz Europe koji se nastanio u Americi, počinje izravni kontakt
s engleskim jezikom popularno američkom varijantom. Doseljenici su sa sobom donijeli svoje jezike i počeli miješati svoj jezik
i dijalekt, tu nastaje miješanje u prvoj generaciji, kasnije u malo
manjem obliku. U novijim generacijama koje su otišle u prošlom
stoljeću, nailazimo na problematiku potpunog zatiranja materinskog jezika. Gdje imamo slučajeve da se djeca iseljenika ne mogu
sporazumjeti s prvim rođacima. To je zanimljivo, najprije ćemo
na takav slučaj naići, ako su iseljenici otišli na englesko govorno
područje. A iseljenici koji se nalaze u Njemačkoj, to će biti rjeđi
slučaj. Većina će reći da je to do roditelja, ili do hrvatskih zajednica. Istina je da je u Njemačkoj dostupno i školstvo na hrvatskom
jeziku,5 isto tako i crkva ima veliki utjecaj na iseljenike.
Međutim, činjenica je da je Amerika u svakom pogledu surova
pa moramo uzeti u obzir način življenja, veoma brz tempo i velika
razdaljina, a o vremenskim razlikama da i ne govorimo. Ako statistički razmotrimo one generacije koje su otišle gotovo prije pola
stoljeća u Ameriku ili one još ranije, uvidjet ćemo da su njihova
djeca poznavala hrvatski jezik. Neki za svog životnog vijeka nisu
došli nikada, ali su poznavali jezik svojih predaka. Razmotrimo li
današnjicu, povoljne zrakoplovne karte, telefone kako fiksne tako
i mobilne, elektronsku poštu, no nema pomaka.
5
Dostupno je bilo do 2011. godine, od 2012. više nije. Nastava se odvija
uglavnom na njemačkom jeziku. Vjerojatno je to ponukalo njemačke vlasti
zbog velike najezde Turaka koji su preplavili Njemačku, a počelo je i doseljavanjem izbjeglica s istoka. Tako da su škole na hrvatskom jeziku ukinute, kako i oni ne bi tražili pravo da se nastava odvija na njihovim jezicima.
176
OSVIT 1–4/2013.
3. Anglizmi u hrvatskom jeziku
Kada smo kod anglizama u hrvatskom jeziku, ne ćemo ih osuditi kao turcizme koji su s Osmanlijskim Carstvom upali kako na
naše prostore tako i u jezičnu strukturu.
Engleske riječi mi smo sami prihvatili, nametnuli su nam ih
mediji, mi smo ih odnjegovali i one su tu. Jezičari se iz dana u dan
sve više bore da vrate izvorni jezik, ali mladi naraštaj je uporan
ili neznan i sve više ubacuju anglizme zajedno sa žargonima i
gotovo zvuče nerazgovijetno i nerazumljivo.
Uzet ćemo par primjera koji su u svakodnevnoj uporabi. Primjer hrane i pića: gdje se god osvrnemo dočekat će nas natpisi
poput fast food ili sandwich bar. Svi znamo da je riječ o brzoj
hrani, a sandwich bar nosi korijene od engleskog prezimena. Gdje
je muška osoba po prezimenu Sandwich uvijek žurila na posao i
navraćala u obližnju trgovinu, od gospođe koja je radila u trgovini
tražio je da mu u dvije šnite kruha nareže salamu ili sir. I tako je
nastala riječ sendvič.
Izrazi za piće i jelo obično zadržavaju svoje značenje pa služe
kao dobra ilustracija za oblik semantičke promjene.
Engleski
Hrvatski
beef steak
Coca-Cola
gin
gin and tonic
grape fruit
hamburger
martini
ketchup
biftek
koka-kola
džin
džin-tonik
grejpfrut
hamburger
martini
kečap
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
pop corn
rast-beef
rampsteak
whisky
177
pop corn
rozbit
ramstek
viski6
Drugu skupinu čine sportske aktivnosti, glazba, plesovi, društvene igre, zanimanja, psi, odjeća i mnogo toga.
Engleski
badminton
basseball
box
water-polo
bridge
charleston
businessman
coker-spaniel
pullover
outsider
Hrvatski
bedminton
bejzbol
boksati
vaterpolo
bridž
čarlston
biznismen
koker-španijel
pulover
autsajder7
4. O prevođenju uopće i o prevođenju
književnog teksta napose
Prevođenje spada u one oblike međujezičnih kontakata kojima je obuhvaćen veoma širok krug pojava međuljudskih općenja.
Sama činjenica upućuje na to da prevoditeljska djelatnost izlazi
daleko izvan okvira samo jezičnih pojava.
6
7
Filipović, R.: nav. dj., str.162.
Isto, str.164.
178
OSVIT 1–4/2013.
Prevođenje kao ontološka pojava ne može se u dovoljnoj mjeri
obuhvatiti objašnjavanjem njegovog cilja kako bi ostvario kontakt
među govornicima, koji govore na raznim jezicima. Komunikacija koja se s tim ciljem ostvaruje, naročito pri prevođenju književnih djela, predstavlja složen proces u kojem se međusobno jedan
drugom premjeravaju dva jezična sustava da bi poruka prvobitno
kodirana na jednom mogla biti prenesena u drugi.8
4.1. Daničićevi prijevodi psalama i Pjesme nad pjesmama
Daničićev prijevod Biblije predstavlja rijedak primjer ostvarenog multijezičnog kontakta u kojem nekoliko jezika igra posredničku ulogu između jezika originala i jezika prijevoda. Otud su
u tom prijevodu, na jedan svojevrstan način i poetičke izražajne
mogućnosti našeg jezika.
U literaturi o Daničićevom prijevodu Biblije se međutim uvažilo mišljenje da prijevod psalama u tom pogledu čini izuzetak.
Takvo mišljenje uvjetovano je nekolikim tvrdnjama danim iz
života i rada Đure Daničića. Prijevodu psalama on je pristupio
1852. godine pod neposrednim utjecajem Vukova prijevoda Novog zavjeta načinjenog uglavnom sa ruskoslavenskoga jezika.
Iako jedan od istaknutih hrvatskih vukovaca, nama i ne tako drag
i blizak. Ali ima svoje zasluge kao i Tomo Maretić, koji je u početku svoje karijere bio koristan, a kasnije ne samo da je hrvatski
jezik bombardirao srbizmima nego je počeo forsirati anglizme
kako navodi da nama ne trebaju riječi poput: kovanice, glazba,
isusovac, redarstvo, slovnica, stožernik, tvornica, učionica. A
mogli bismo i bez časnika, bez povijesti, bez knjižnice, bez proračuna, bez stožera, bez tvrtke, te upotrebljavati kao drugi narodi:
oficir, historija, biblioteka, budžet i firma.
8
Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sarajevo,1980.,
str. 3.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
179
Oni su bili jako dobri na svom znanstvenom polju, iako su posrnuli i otišli u krajnost šteteći materinskom jeziku. Bilo kako bilo
njihov rad bio je samoinicijativan kako nas upućuje Brozović.
Osim toga jedan dio naboja informacije koje nosi Pjesma nad
pjesmama izgubio se u Daničićevu prijevodu vjerojatno zbog
toga što je on metafore u tom djelu prenosio samo u njihovim
konkretno semantičkim vezama, potpuno ignorirajući simbolično
značenje pojedinih elemenata u sastavu razvijenih metafora, primjerice u prvom i drugom stihu drugog pjevanja: „Ja sam ruža,
Saronska, ljiljan u dolu. Što je ljiljan među trnjem, to je draga
moja među djevojkama.“9
4.2. Odstupanje u prijevodu
Što je izazvalo problem? Daničićev ruski uzor nije preveo kao
ruža, kako je izvorno napisano, nego prevodi narcis. Da tu nije
mogla biti upotrijebljena poredba s ružom, ukazuje već sljedeći
stih u slici gdje se ljiljan suprotstavlja trnju kojim je ruža obrasla,
prema tome ne može djevojka uspoređena s ružom biti identificirana i s ljiljanom koji je ruži suprotstavljen.10
9
10
Isto, str. 117.
Predmet teorije prevođenja: Ako se naziv „teorija prevođenja“ odnosi na
teorijsko razmišljanje o prevođenju kao fenomenu onda domen ove oblasti
s jedne strane obuhvaća sve oblike i vrste prevođenja, a s druge strane sve
jezike svijeta. Teoriju prevođenja možemo podijeliti na teoriju ljudskog
prevođenja i teoriju strojnog prevođenja. Teorije ljudskog prevođenja dijele se na dvije skupine to su: teorija usmenog i teorija pismenog prevođenja,
dalje na teoriju simultanog i teoriju konsekutivnog prevođenja, a teoriju
pismenog prevođenja na teoriju stručnog i književnog prevođenja; teoriju
proznog, poetskog i dramskog prevođenja.
180
OSVIT 1–4/2013.
5. Poslovične skupine
Poslovice i izreke su utvrđene grupe riječi koje u cjelini predstavljaju neku narodnu mudrost, koja se prenosi s koljena na koljeno. Smatra se da su se dugo zadržale u jeziku zahvaljujući svojoj
sažetosti, izražajnosti i duhovnosti. Činjenica je da se doista lako
pamte, imamo i one poslovice koje se rimuju ili posjeduju ritam
stihova poput deseterca. Ipak većinom podrijetlo poslovica ostaje nerazriješeno. Mnoštvo narodnih umotvorina nastalo je uslijed
tipičnih životnih prilika, možemo to najlakše uvidjeti poput života na selu ili uslijed društvenih prilika. Ako uzmemo za primjer
neku narodnu priču uvidjet ćemo da je upravo iz nje preuzeta
narodna poslovica kao njezina skraćena verzija. Neke poslovice
dospjele su u narodni jezik iz Biblije gdje najčešće čujemo kako
je batina iz raja izašla ili su pak prijevod antičke mudrosti Istina
je u vinu, Zavadi pa vladaj.11
Često se susrećemo i s onima koje su naslijeđene iz domaće
literature primjerice: Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago
što je srcu drago, ili pak strane: Mnogo buke ni oko čega.
Mnoge poslovice i izreke su preuzete iz stranih jezika (Vrijeme je novac – engleski: Time is money) imamo čak podosta
preuzeto iz arapskog jezika. Po svojim oblicima one mogu biti
i savjet, upozorenje ili jednostavna primjedba. Neke imaju i bukvalno značenje, druge se naprotiv bave dubljim pitanjem.
Podrijetlo poslovica je teško, a ponekad i nemoguće, utvrditi i
onda kad je poslovica zabilježena u narodnoj priči ili pjesmi jer se
u načelu ne zna je li ona već tada postojala kao zasebna jedinica
ili je postala naknadno popularna zahvaljujući upravo navedenoj
priči ili pjesmi.
11
Novak, Iva (odabrala): 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb,
2003., str. 37.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
181
Većina pučkog izdanka na poslovicu gleda kao na neka životna pravila kojih se strogo mora pridržavati i iz njih izvlači
kojekakve pouke i poruke koje se štuju kao kakva mudra svetinja.
Ako podrobnije razmotrimo možemo uvidjeti da većina poslovica jedna drugoj proturječe. Primjerice ako su točne poslovice:
Gdje je puno baba kilavo je dijete, pod kojim onda uvjetom Više
ruku više urade? Ili kako nas dosta ljudi savjetuje Ne ostavljati
za sutra ono što možemo uraditi danas, evo nam sad druge koja
se može nadovezati da posao nije zec i da ne će pobjeći, a onda
poklopi treća da je pametnije jutro od večeri, gdje se savjetuje da
neki posao ili odluka prenoći ili da se odgodi.
Stoga se vraćamo na ono prvotno što smo već spomenuli, poslovice treba shvaćati kao povijesnim putem utvrđene jezične
oblike, čiji smisao ukratko i bez dvojbe, ponekad duhovito izražava našu misao.
5.1. O prijevodu poslovica
Smatra se da treba izbjegavati doslovan prijevod poslovica i
izreka, pošto odgovarajuća varijanta već postoji u drugom jeziku. Stoga prevoditeljima i svim onim čitateljima koji su u prilici
tražiti naše ekvivalente francuskih, engleskih i ruskih poslovica,
predlaže se da se oslone na više varijanti, ukoliko naravno kontekst dopušta. Ukoliko se navodi zastarjela poslovica ili malo
poznata, a prevodi se primjerice svakodnevni razgovor, može se
pribjeći primjeni idiomatskih izraza, frazeologizama ili čak bukvalnom prijevodu.
5.2. Poslovice, pitalice i zagonetke
Poslovice, pitalice i zagonetke obično se označavaju kao kraći
govorni oblici usmenog stvaranja našeg naroda. Recimo da po-
182
OSVIT 1–4/2013.
slovični oblik pjesničkog stvaranja našeg naroda, kad je u pitanju
misaona komponenta tog izraza, ima dosta zajedničkog s usmenim stvaranjem drugih naroda, ali stilskim osobnostima i osjećajnim intoniranjem one su oštroumna i duhovita panorama naše
prošlosti i naše sudbine.
Ako uzmemo za primjer razne vrste narodnog umovanja, tu
ćemo se odmah uhvatiti u koštac s Vukom Stefanovićem Karadžićem koji je u svom prikupljanju imao zajedničkih prethodnika i
sljedbenika, ali njegova zbirka ipak ostaje najbolja u svom rodu.
U njoj se pored pravih poslovica, našao i veliki broj onih, kako ih
je Vuk lucidno nazivao, u običaj zgusnutih riječi i jedna izvanredna zgusnuta vrsta narodnih priča koje su veoma bliske poslovičnom načinu mišljenja i umjetničkog izraza.12
Poslovice su većinom nastale u pričama u različitim zgodama,
u kojima se u načelu iskazivala neka tipična ljudska osobina ili
neki karakterističan i poučan ljudski postupak. Takva priča bi u
prvotnom stanju zahvaćala događaj u svim pojedinostima, a potom se postupno zgrušavala u sažet i spretan i često ritmički organiziran poslovični izraz, a konkretna zgoda i priča, koje su cio
svoj proces inspirirale zaboravljale su se.
Poslovice se stoga mogu doživljavati i kao groblje u kome su
se slegle i usnule brojne priče.13
Poznato nam je da su poslovice Ptahotepove pouke mudrosti koje sežu još oko 2400. godine prije Krista to je veliko djelo
staroegipatske književnosti. Cijelo djelo satkano je od poslovica,
one su ušle u legendu štovale se, pomno pratile, one su te koje su
imale pravo karakterizirati i ljude i vrijeme, cijelu zbilju nadzirati, otkrivati i dobro i zlo.
12
13
Narodna proza: Priče, poslovice, pitalice i zagonetke, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976., str. 23.
Isto, str.23.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
183
U staroegipatskom zborniku Pjesme s rijeke iz 15. i 14. stoljeće prije Krista, opet ćemo naići na poslovice kao i u legendarnom
sumersko-babilonskom epu o Gilgamešu koji datira oko 1700.
godine prije Krista, ep u dvanaest ploča otkriva mnoge poslovice
onoga vremena koje su i danas među nama, samo su prijevodima
kroz stoljeća izmijenile i dobile svoju drugu strukturu. Brojne su
poslovice u staroindijskoj-sanskrtskoj svetoj knjizi Vede koja je
nastajala od 16. do 6. stoljeća prije Krista, osvrnemo li se na Bibliju samo u Salomonovoj zbirci ima više od šest stotina izreka i
na tisuće poslovica. Tako isto u Talmudu i Kuranu.
Antička Grčka civilizacija posebnu pozornost poklanjala je
poslovicama koje su sakupljane u zbornike Gnomologije. Tu tradiciju nastavljali su i stari Rimljani, a nakon njih srednjovjekovne
europske civilizacije.14
Aforizme i poslovice od najstarijih vremena rabe vojskovođe,
državnici političari: Cezarova poslovica Alea Iacta est – Kocka
je bačena i Etiam tu mi filii – Zar i ti sine Brute. Imamo i srednjovjekovne zbornike poslovica Acagio i Dicteria. Godine 1467.
– 1536. Erazmo Roterdamski je u svom djelu Pohvala gluposti
upotrebljavao poslovice i krilatice.
Razvojem znanosti paremiologija iz 15. stoljeća temelji se na
izučavanju poslovica, što je odjeknulo na cijelom europskom prostoru u 16. i 17. stoljeću.
Nakon toga mahom se tiskaju poslovice u brojnim knjigama i
publikacijama, gdje se taj opći trend nastavlja gotovo u velikom
broju i do danas. I propagandisti su se u velikom broju počeli služiti poslovicama potom državnici i motivatori. Tako je primjerice
mnogo poslovica u bestseleru otisnutom u dva i pol milijuna primjeraka Pogled s vrha Ziga Ziglara, jednog od najbogatijih ljudi
14
Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski
udžbenik, Split, 2007/08., str. 525.
184
OSVIT 1–4/2013.
današnjice. Pozabavimo li se domaćom književnosti koja kroz
svoja djela obiluje poslovicama, tu je nezaobilazan nobelovac
Ivo Andrić. Njegovo gotovo svako djelo prožeto je poslovicama,
kroz njih se najviše približio ljudima koji su obitavali u mjestima
o kojima je Andrić pisao. Jer čitav taj puk komunicirao je preko
poslovica, one su činile njihovu svakodnevnicu, način života i
razmišljanja. Sva mudrost bila je satkana u njima.
Iako to nije daleko od nas, zbilja se možemo uhvatiti da i sami
izgovaramo poslovice, samo što o tome ne razmišljamo, vjerojatno da svatko od nas izvaže što je za jedan dan izrekao, nabrojao bi
barem dvije do tri poslovice, možda čak i više, ali ne znajući da su
to poslovice ili da su poslovičnog podrijetla. Većina nas ih izgovara kroz humor, u svakom segmentu fonologije one su prisutne.
Ako o tome budemo razmišljali shvatit ćemo da je poslovični postotak gotovo jednak običnom govoru gdje se njima ne služimo.
6. Hrvatske poslovice
Hrvatske poslovice nalaze se inkorporirane u srednjovjekovnim dokumentima Benedikta Kotruljevića u Dubrovniku oko
1400. godine, za njega možemo reći da je prvi skupljač i zapisivač poslovica u Hrvatskoj, kasnije je to nastavio zapisivati Šibenčanin Juraj Šižgorić. Što nam to govori? Odgovor je da imamo
dva vrsna paremiologa koja su se pojavila tri desetljeća prije paremiologa svjetskog glasa Roterdamskog.
Dubrovčanin Marin Držić u svojim djelima upotrebljava na
stotine poslovica i paremiologizama. Krajem 17. stoljeća Stjepan
Beneša Benešić sakuplja poslovice. Renesansna djela inkorporirana su poslovicama. Džore Držić, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović, Petar Zoranić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
185
U djelima Ivana Gundulića nalaze se mnoge poslovice pa bi se
iz njih mogao sastaviti opsežan gnomologij.15
Poslovice su skupljali Bernard Đurđević i leksikograf i pisac
Ivan Belostenec, isto tako moramo spomenuti da je početkom 18.
stoljeća Pavao Ritter Vitezović objavio zbirku poslovica Priručnik aliti razliko mudrosti cvitje, u kojoj hvali i veliča poslovice
pojašnjava ih i divi se njihovoj jasnoći i strukturi.16
Zatim imamo Đuru Matijaševića, Ivana Matiju Matijaševića,
Francesca Mariju Appendinia koji je u svoju Gramatiku ilirskog
jezika uvrstio čak i poslovice. U kronikama i ljetopisima bosanskih franjevaca Stjepana Margitića Markovca, Nikole Lašvanina,
Filipa Lastrića, Bone Benića i Marijana Bogdanovića mnoštvo
je poslovica. Značajnost hrvatskih poslovica u 19. stoljeću jesu:
Tumačenja narodnih frazah i poslovicah.
Među najznačajnijim skupljačima u 19. stoljeću možemo izdvojiti Augusta Šenou i Ksavera Šandora Gjalskog, a u prvoj
polovici 20. stoljeća Stjepana Ivšića, Ivana Kasumovića, Antu
Šimičkija i Vatroslava Jagića.
Veliki doprinos paremiologiji u drugoj polovici 20. stoljeća
dali su Nikola Bonifačić Rožin, Zdenko Škreb i Josip Kekez.
Prije nekoliko godina, preciznije godine 2007., objelodanjeno je
14.926 poslovica u knjizi Kad ti kuća gori, a ti se ogrij. Zbirka
poslovica Bartula Matijace, koju je priredio i uvelike približio
čitateljima profesor Stipe Botica. Poslovicama se služila i cijela
plejada vrsnih književnika 20. stoljeća među najznačajnijima su;
Ivo Andrić, Miroslav Krleža, Novak Simić, Mirko Božić i Ivan
Aralica. Neizbježno bi bilo poredati kronološki sve one književnike koji su svoja vrhunska djela obogaćivali poslovicama. Stoga,
15
16
Isto, str. 526.
Škara, Danica: Glas tradicije, ZIRAL, Mostar – Zagreb, 1997., str. 97.
186
OSVIT 1–4/2013.
ovaj mali izlet kroz stoljeća uvelike će nam biti od koristi, kako bi
saznali koliko su ljudi važnosti pridavali usmenoj tradiciji.
7. Kronologija poslovičnih srodnika
Većina ljudi s ponosom će izgovoriti neku krilaticu ili zagonetku, ali bit će sigurni da su izgovorili poslovicu. Razmislimo
li malo dublje uvidjet ćemo razliku, a da ne govorimo o tome da
se nešto više pročita ta raščlamba više nikada ne bi bila problem.
Poslovica je općepoznata slikovito izražena misao koja označava
neki sud, pouku, moralno načelo, zbog svoje kratkoće preciznosti
i slikovitosti lako se pamti i prenosi s pokoljenja na pokoljenje.17
S obzirom na životne pojave koje one uopćavaju i tipiziraju,
one nose svevremenske poruke koje šeću iz kulture u kulturu.
Ponekad one u velikoj mjeri izgube svoj smisao da ne možemo
odgonetnuti odakle dolaze, ili se naprosto iznenadimo njihovom
podrijetlu. Kako smo već napomenuli, postoji problematika između poslovica i njoj sličnih oblika pa ćemo se ukratko dotaknuti
podjele.
Izreka je dosta kraća od poslovice, gdje nas i sama riječ asocira na nešto kratko i jasno, i ona je uvijek čvršće vezana uz kontekst. U njoj nema nekih dubljih životnih pouka koje nas upućuju
na nekakve stvarne događaje. Uzmemo li sentenciju najviše se
koristila u antici, poslije u srednjem vijeku ona ima jednu svoju
kratku moralističku smjernicu.
Epigram kratka sažeta i duhovna misao, obično se izriče u
spomen nekome. Nju najčešće možemo zapaziti na nadgrobnim
pločama. U zadnje vrijeme rjeđe, osim ako se ne radi o poginulim
braniteljima, ili nekom drugom tko je ili je na neki način zaslu17
Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica, August Cesarec, Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 9.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
187
žuje. Osvrnemo li se na starija stanja iz vremena stećaka pronaći
ćemo ih u tolikoj mjeri, ne samo pisane nego i likovno prikazane
gdje jasno nude svoju poruku.
Maksima za razliku od prethodnica ima svoje autorsko pravo,
ona je kratko sročena, njome se iskazuje neko pravilo, načelo ili
geslo. Također i sama posjeduje biljeg narodnog kao i poslovica.
Aforizam je također duhovita misao, samo malo zbijenije
izrečena, aforizam je u biti jezgrovit i smislen. Subjektivan je čisto polemičkih stavova duhovitog pojedinca i nije naslonjen na
doživljaje i iskustva. Aforizam u Hrvata nalazi duboko korijenje
u usmenom narodnom stvaralaštvu, koje uplovljuje u književne
vode zapisivanjem, poglavito u brojnim narodnim poslovicama
(do 19. stoljeća zvanim prirječja), dio kojih su sadržajno vrsni
aforizmi što su ih domislili nepoznati autori, ritmički i metonimijski isklesani s vremenom od usta do usta subesjednika.18 Prve
epigrafe u nas nalazimo u 11. stoljeću u Kvarnerskom zaljevu, na
razini teoloških i moralno didaktičkih tekstova tijekom 14. i 15.
stoljeća u sačuvanim zbornicima poput Cveta vsake mudrosti i
Cvijeta od krjeposti, koji zapravo predstavljaju prijevode Biblije
te raznih srednjovjekovnih i klasičnih kodeksa s latinskog, talijanskog i češkog jezika. Istodobno glagoljaši prvi bilježe narodne
umotvorine.
Krilatica je kratka izreka koja iznosi neke probleme svakodnevnog zbivanja u društvu i često služi kao načelo neke akcije.
Dok poslovica iznosi opće iskustvo, krilatica pokazuje interes za
suvremena aktualna pitanja.19
Uzrečica komentira neku pojavu na jezgrovit način, nema zaokruženu misaonu cjelinu i sintaktički je nedovršena.
18
19
Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hrvatska ogranak
Imotski, 1993., str. 196.
Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 9.
188
OSVIT 1–4/2013.
Zbog velike sličnosti i zajedničkih karakteristika forme koje su
navedene teško se razlikuju, tako da je moguće pronaći u mnogim
zbirkama ne samo poslovice nego i njoj srodne oblike. Činjenica
je da su mnogi aforizmi sentencije i slične forme sklone tkz., već
ranije spomenutoj, paremiološkoj transformaciji koja je i glavni
problem razgraničenja i razlikovanja.
7.1. Klasifikacija poslovica
Poslovice se mogu klasificirati na više načina, njihovo najčešće svrstavanje je po vremenu zapisivanja. Kako se mogu i tematski klasificirati česta je abecedna klasifikacija. Po Josipu Kekezu
imamo tipsko razvrstavanje na: izreke, dijaloške poslovice, poslovice pitalice, poslovice anegdote, poslovice-pričice ili pareologizme (frezeologizme, poredbe i metafore).20
Ako bismo tomu posvetili više vremena, shvatili bismo da je
doista tako, kako nam je poznato one i jesu nastale u danom trenutku, u nekom razgovoru, ili ako je u pitanju neka nedoumica ili
neka upućena poruka, pa i pošalica na neki opći ili nečiji osobni
račun pojedinca.
7.2. Poslovična struktura u rečeničnom nizu
Rečenična struktura poslovice zahtijeva potrebu za analizom
same strukture. Ako je u interesu što lakše razumijevanje poslovice možemo je promatrati kao specifičan i kompleksan znak koji
planira i sadržaj i izraz. Možemo spomenuti nešto i o jednom i
drugom planu, koji popularno zovemo površinska i unutarnja
struktura poslovične rečenice.
20
Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost i književnost, Zagreb, 1984., str. 23.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
189
7.3. Površinska struktura
Površinsku strukturu moguće je zaključiti i bez iscrpne analize
pošto poslovicu karakterizira stabilnost forme, konciznost, dobar
izbor riječi, agramatizam koji dovodi do sloma sintakse i bujanja
semantičkih mogućnosti.21 Poslovice su predstavnice ekonomičnosti jezika na izražajnom planu. Maksimalno iskoristiti jezik
oblikovati i prenijeti poslovicu da bi ona imala svoj kompletni
smisao, gotovo je veliko umijeće, a o poslu koji treba obaviti da
bi se stvorilo takvo što da i ne spominjemo. Što se tiče rečeničnog
ustrojstva i slijeda predviđenog pravila često se dogode velika odstupanja koja nisu predviđena, ali se jednostavno dogodi stilska
vrijednost.
7.4. Sintaktička struktura
Sintaktička struktura poslovice zahtijeva jedan širi prikaz. Poslovice su uglavnom formulirane kao sintaktički cjelovite i potpune rečenice, to su u načelu prave poslovice. Ponekad se ispuštaju
pojedini dijelovi tako da one dobiju oblik i nepotpune rečenice.
7.5. Vremenska kategorija
Uzmemo li tri osnovne gramatičke oznake: sadašnjost, prošlost i budućnost, uvidjet ćemo razliku kategorije vremena.
Poslovični prezent kojim se izražava relativ sadašnjosti:
Glad i vuka iz šume tjera.
Relativna se prošlost može izreći i svevremenskim ili gnomskim aoristom:
Dva loša ubiše Miloša.
21
Mikić, P. – Škara, D.: nav. dj., str. 11.
190
OSVIT 1–4/2013.
Nešto se rjeđe nego relativna sadašnjost i prošlost u poslovicama futura I. izriče vremenska i relativna budućnost. Takav se
futur zove svevremenski ili gnomski22:
Svačije će djelo doći na vidjelo.
Sadašnje i prošlo vrijeme, s obzirom na čestoću upotrebe, najviše se koristi u poslovicama.
7.6. Načinska kategorija
Indikativ se najviše upotrebljava u poslovičnom izričaju, osobito kad se želi izreći neki stav ili iskustvo:
Vatra se slamom ne gasi.
Ako želimo nekog poučiti ili savjetovati tada se koristimo imperativom, takva poslovica može graničiti i s nekom poučnom
dobronamjernom naredbom:
Radi pa se ne boji gladi.
Ista ova poslovica može se zamijeniti i upitom i pogodbom,
kako je tko formulira ona će se rotirati kroz sintaksu. Imamo i
čestu uporabu kondicionala koji se rjeđe rabi nego imperativ i
indikativ, kojim se izriče mogućnost:
Kada bi čovjek znao gdje će vrat slomiti, nikada ne bi onamo
išao.
8. Struktura leksika
Leksička struktura poslovica, pokazuju da se u njima često nalaze apstraktni pojmovi, a to se može objasniti tako što oni pogoduju za izražavanje univerzalno prihvatljivih misli.
Podatci o preciznoj čistoći uporabe pojedinih vrsta riječi mogu
se dobiti samo iscrpnom analizom, ali i sasvim površan pregled
22
Isto, str.11.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
191
poslovica pokazuje da se najčešće pojavljuju imenice, a potom
glagoli i pridjevi. Ostale vrste upotrebljavaju se znatno manje. Jezični i kulturni dodiri ostavili su vidljive tragove i u poslovičnom
izražavanju. Brojne posuđenice svjedoče o tome.23
U hrvatskom jeziku naići ćemo na brojne turcizme, germanizme, anglizme i talijanizme. Kako su brojne posuđenice zavirile u
svaku poru našeg jezika, tako su uvelike odjeknule i u poslovičnom svijetu.
Korijenske talijanizme donekle i možemo opravdati, ipak oni
sežu još od latinskih poslovica. Ali turcizmi su došli naglo, nametnuli su se najezdom Osmanlija i ostali u našem jeziku, jako
dobro prihvaćeni. Mi uporabom raznih posuđenica i tuđica ne
ćemo naštetiti jezicima čije riječi upotrebljavamo, nego sami sebi,
a sad ostaje otvoreno pitanje treba li poslovice nanovo prevesti ili
ostaviti onako izvorno kako se prenose s koljena na koljeno, bilo
ikavski, čakavski ili kajkavski one nose istu poruku.
8.1. Stilske karakteristike
Veliku izražajnost u govoru koja se rasteže odstupanjem od
norme primijetili su još antički teoretičari. Kako bi se postigla
što veća izražajna moć, tvorci poslovica služili su se različitim
stilskim sredstvima. Najveći uspjeh u brzom pamćenju poslovica
postigli su simetričnim rasporedom rečeničnih dijelova ponavljanjem istih i sličnih vokala:
I samim tim bi ukazali da se to odnosi na sličan tip ljudi, bilo
u pozitivnom ili negativnom smislu. Stavljanje glagola na kraj
rečenice rijedak je model u hrvatskom jeziku te je stoga i stilski
obilježen. Taj model prednjači u poslovicama. Prisutnost rime i
23
Isto, str. 12.
192
OSVIT 1–4/2013.
rimovanja te rimovanih i melodijskih komponenata, naglašeno je
i prisutno u brojnim primjerima poslovica.24
9. Poslovično podrijetlo
Podrijetlo poslovica uglavnom nije istraženo, bilo to zbog lingvističkih, kulturnih ili dapače onih razlika koje smo unijeli posuđenicama ili tuđicama. Svi narodi na različitim jezicima uglavnom se služe poslovicama. Za poslovice bi bilo primjereno reći
da potječu iz istog izvora, one su uvijek aktualne i primjenjuju se
u svakodnevnom govoru i u svim situacijama, bilo koja tema da
ih nametne.
Poslovice služe kao izvor mnogim jezicima i pripadaju internacionalnom fondu, kako smo ranije govorili, svaki narod ih svojata jer su jednostavno prilagođene jezičnom osjećaju govornika.
Kako one potječu iz antičkog doba i srednjeg vijeka ne smijemo
zanemariti ni one najbrojnije – biblijskog podrijetla, a ni one iz
Ku’rana.
One su imale značajnu ulogu u prenošenju religijskih misli,
gdje Biblija ipak prednjači što se odrazilo na mnoge jezika svijeta
jer su preko njih dospjele i raširile se po cijeloj zemaljskoj kugli
gdje jezična komunikacija postoji.
Kako je Božja riječ dopirala do puka najlakše ju je bilo shvatiti
preko poslovica. Tako bi lakše ušla u uho i dopirala usmenom
predajom i do onih koji nisu pročitali Bibliju. Tako se većina ljudi
služi poslovicama iz Biblije bez trunke znanja da su one potekle
kao religijske misli zabilježene u Svetu knjigu. Mnoge su poslovice nastale prije pisanih izvora u kojima su evidentirane, uglavnom njih su stvarali nadareni pojedinci pripadnici svih slojeva,
koji su prednjačili u svojim iskustvenim spoznajama. A kasnije
24
Isto, str. 12.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
193
ih prihvaća većine govornika i tako nastaje njihovo širenje, do
općeprihvatnosti, a sam tvorac ostaje anoniman.
Poslovice u svetim indijskim knjigama također zauzimaju važno mjesto. Poslovice su također jako bitne i u kineskoj kulturi
gdje prelaze i na ostatak istoka.25
Pisci i filozofi antičke Grčke bili su veliki poklonici i štovatelji
poslovica, gdje ta tradicija prelazi na Rim. Većina poslovica iz
antičkog svijeta gdje su bila velika poznanica tadašnjem življu
našla se u novoj jezičnoj odori drugih kultura. Jedan od najznačajnijih je zbornik Adagia koji predstavlja pravu paremiološku
riznicu.26
Možemo se pohvaliti da poslovice u hrvatskoj kulturi zauzimaju gotovo vodeće mjesto, o njima se dosta pisalo, sakupljane
su jedno dugo razdoblje koje prednjači u Europi.
Pratile su se i bilježile od najranije pismenosti, hrvatski latinisti od najranijih razdoblja pratili su njihov slijed, najvjerojatnije
da su i oni bili pod jakim utjecajem grčkih i rimskih pisaca. Što
nam govori da je postojala bogata sabiračka i izdavačka djelatnost vezana za narodne poslovice još od davnina.
9.1. Upotreba poslovica u govoru
Poslovice su uvijek bile omiljene u govoru, bilo u nekom slobodnom ili u nekim koji su druge namjene. Često možemo čuti
političare, kako se ponosno koriste poslovicama ili ih umetnu u
neki kontekst kada hoće da izreknu neku pouku ili da ukažu na
neki argument. Statistički je dokazano da ljudi u zrelijoj dobi više
rabe poslovice nego mladi. Ako netko od mladih ljudi izgovori
neku poslovicu obično se opravda da bi tako rekla njihova baka ili
25
26
Isto, str. 15.
Isto, str. 15.
194
OSVIT 1–4/2013.
neka starija osoba iz susjedstva. Kako god bilo one opet dođu na
svoje, neizbježne su, lako formulirane, svrsishodne i nekada dođu
u pravo vrijeme. S njima ljude nekada možemo, uvrijediti ali da
to bude dvosmisleno ili umotano, izreći neku poslovicu koja opisuje karakteristiku neke osobe kojoj smo je uputili. Nekada to nije
ni namjerno, jednostavno bude nepromišljeno, nešto nas je podsvjesno asociralo i izgovorili smo je. Kako god tko shvati one su
nekada tu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mi ćemo ih uvijek
izgovarati svjesno ili nesvjesno i nikada im se ne ćemo oduprijeti,
nego ćemo ih i dalje prenositi na svoje potomke, koje će i oni
nakon izvjesnog vremena početi upotrebljavati.
9.2. Poslovice na hrvatski i engleski način
Razmotrimo li jednu od najčešćih poslovica u komunikaciji,
možemo reći jednu od onih koje čine našu svakodnevnicu, možda
će se i većina ljudi i naći u njoj, jer uistinu nema čovjeka koji je
nije iskusio na svojoj koži, onakvu kakva ide pravim slijedom ili
obrnuto:
Danas imaš sutra nemaš.
Što bi značilo, ljudskoj sudbini ništa nije strano. Bogatstvo i
siromaštvo, dobro i zlo se smjenjuju.
Feast today and fast tomorrow.27
One day a feast, next day a femine.
Parafraza iz Biblije, knjiga Sirahova (Eccleiasticus), XXXVIII, 32: Pamti sudbinu moju, jer je i tvoja, meni jučer, a tebi
danas.
Danas ja, sutra ti.
Danas meni, sutra tebi.
Today is ours, tomorrow is yours.
27
Pješčić, Minja: Naše narodne poslovice i izreke, Toronto, 1999., str. 78.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
195
Today you, tomorrow me.
Djeca, budale i pijani istinu govore.
Osnovna ideja ove poslovice je naivnost dječje duše. Djeca,
za razliku od ostalih, ne shvaćaju da je ponekad poželjno sakriti
svoje misli i ne razmišljaju proračunato, uvijek govoreći što im
je na umu. Stjecajem okolnosti ovoj crti ljudske prirode, budale i
pijani su izjednačeni sa djecom. Antička poslovica koju je citirao
Platon 427. – 347. p. n. e.) na temu: Istina je u vinu, Što na umu
to na drumu, Što trijezan misli pijan govori.
Children and fools tell <speak> the truth.
If you want the truth, ask a child.
Cijenu nečemu znamo tek kad ga izgubimo.
Imamo više prijevoda ove poslovice na engleski jezik:
The cow knows her tail is worth until she has last it.
We never kn ow the valve of watwr till the well is dry.
You never miss the water till the well runs dry.
When the pinch comes we remember the old shoe.
Dockan, kume, popodne u crkvu.
Kasno Marko na Kosovo stiže.
Cijeni se i prija to što je učinjeno ili dobiveno u pravo vrijeme,
u pravom trenutku. Kaže se u šali ili podrugljivo za pomoć ili
savjet koji kasno stignu.
Marko Kraljević je jedan od najpopularnijih epskih likova
cjelokupne narodne tradicije. Njegov epski lik gradio se stoljećima. Već u 17. stoljeću pjevalo se o njemu od Jadrana do Trakije,
i 1555. godine na Hvaru su zabilježeni prvi stihovi, za koje se
smatra da ih je do početka 19. stoljeća bilo nekoliko stotina. Kao
povijesna osoba on je pak, bio neznatan i malo poznat kao vladar
i turski vazal.28
28
Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo,
1989., str. 639.
196
OSVIT 1–4/2013.
Najomiljeniji je junak narodne književnosti, te ga je narod obdario silnom snagom, dugim životom i neobičnim konjem Šarcem. Moguće je da je do ovog došlo zbog njegovih osobnih vrlina, hrabrosti, milosrđa i zaštite koju je pružao poštenima poslije
1371. i 1389. godine. Po narodnom predanju koje se odnosi na
ovu izreku, Marko Kraljević se spremio i pošao u boj na Kosovo,
ali je stigao kad je bitka bila već završena.
Čovjek, čovjeka ne može upoznati dok s njim džak soli ne
izjede.
Eat a peck of salt with a man before you trust him.
Što bi značilo da je potrebno mnogo vremena i druženja dok
se ljudi dobro ne upoznaju, jer prava prijateljstva se ne izgrađuju
brzo i lako.
Dok se dvoje svađaju, treći se koristi.
Ovo bi mogao biti produžetak po smislu poslovice: Zavadi pa
vladaj.
Will two dogs are fighting for a bone, a third runs away with
it.
Dok se jednom ne smrkne, drugom ne svane.
Jednom smrklo, drugom svanulo.
Jednom smrt, drugom Uskrs.
Njegova bolest, drugoga zdravlje.29
One man’s loss is another man’s gain.
Their loss is your gain.
The folly of one man is the fortune of another.
Najmilijeg gosta, tri dana dosta.
Svakog gosta, tri dana dosta.
Gost je za tri dana.
Fish and guests stink after three days.30
29
30
Pješčić, M.: nav. dj., str. 55.
Mikić, P. – Škara, D.:. nav. dj., str. 36.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
197
Englezi su ipak malo profinjeniji oni će svoju poslovicu malo
odvući na šalu pa će ubaciti i hranu, jer većina ljudi ne voli jesti
tri dana zaredom jednoličnu hranu. Dok smo mi malo izravniji,
kratko i jasno kažemo da je svakog gosta tri dana dosta, međutim
to je samo poslovično iako to mislimo nitko to svom posjetitelju
ne će izravno reći, ali će ipak pretjerati s ponudama jela i pića
kako bi se gost osjećao nelagodno i sam uranio svoj odlazak. Najjednostavniji primjer bio bi kada netko dođe na najobičniju kavu
kod susjeda ili prijatelja, i kako to u narodu kažu „ne zna otići“,
onda mu se ponudi i druga kava, koju u žargonu zovu „kava sikteruša“. Taj turcizam najviše je povezan upravo s kavom, koji se
upotrebljava u našem jeziku, ili pak ako gost nije za kavu, onda
ga se nudi onim prethodnim što je pio ili jeo.
Bolje išta nego išta.
Bolje je dobiti (ili imati) i malo nego ništa.
Latinski: Melius putatur aliquam partem nullan attingere.31
Što bi moglo značiti bolje vrabac u ruci, nego golub na grani.
Kad nema djevojke dobra je i baba.
Anything<something> is better then nothing.
One foot is better than two crutehes.
Half a loof is better than no bread.
Better is small fish than an empty dish.
Latinska poslovica najomiljenija u svih naroda je Homo homini lupus, što bi bilo prevedeno na hrvatski, Čovjek je čovjeku
vuk, i na engleskom bi bila doslovno prevedena: Man is wolf to
man.
Kad smo kod doslovnih prijevoda, imamo jednu zanimljivu
poslovicu. Obično se govori ljudima koji previše strastveno zastupaju neku stvar. Nelogičnost njihove vatrenosti je istaknuta
apsurdnom poredbom s vrhovnikom katoličke crkve, čiji su položaj i odanost katoličanstva izvan svake sumnje.
31
Novak, I. (priredila): nav. dj., str. 39.
198
OSVIT 1–4/2013.
Biti veći katolik od pape.
To be bigger catholic than the pope.
Ako ne će brijeg Muhamedu, onda će Muhamed brijegu.
If the mountain will not come to Mahomet, Mahomet must go
to the mountain.32
Ukoliko nešto ne možemo obaviti onako kako to nama odgovara ili kako se nadamo ili očekujemo, moramo sami napraviti
prvi korak, poći na ustupke i žrtve, zaboraviti ako treba na ponos.
Drugim riječima „ako ne možemo kako hoćemo, onda moramo
kako možemo.“
If we can’t as we would, we must as we can.
He that may not as he would, we must as we can.
Since we cannot get what we like, let us like what we can
get.33
Ne može se uvijek ići protiv okolnosti, jer je to često na našu
štetu. Mnogo je mudrije prihvatiti stvarno stanje stvari, bez obzira
koliko to bilo za nas nepovoljno i, eventualno, čekati da nastupi
pravo vrijeme za promjenu.
Ova poslovica se u istom obliku nalazi kod mnogih naroda i
nastala je iz priča o proroku Muhamedu (oko 570. ili 580. – 632.).
On, međutim nije pošao na ustupke, nego je prijeteći poraz pretvorio u pobjedu. Prema predanju, Arapi su odbijali prihvatiti
njegovo učenje dok ne učini čudo. Muhamed je onda zapovjedio
brdu Safa koje se nalazi nedaleko od Meke, da se približi. Kako
se gora, naravno nije ni pomakla, rekao je „Bog je milostiv. Da
me je gora poslušala, pala bi na nas i smrvila nas. Zato ću ja otići
gori i zahvaliti se Bogu što se smilovao na nas.“
Ako slijepac slijepca vodi, obadva će u jamu upasti.
32
33
Pješčić, M.: nav. dj., str. 9.
Ridout, Ronald & Witting, Clifford; The Macmillan dictionary of English
proverbs explained, London, 1995., str. 63.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
199
If the blind lead the blind, both shall fall into the ditch.
Apetit dolazi za vrijeme jela.
The appetite comes with eating.
Što više nešto upoznajemo, više ga želimo, kaže se za nekoga
tko se s puno strasti posvećuje onome, što je počeo raditi bez
osobite želje.
Smatra se da je ovo izvorna francuska poslovica Fleur de belen zan, autor Etimologije francuskih poslovica (1656.), je prema
običaju svoga vremena, utvrdio je u osnovi ovog izraza anegdotu.
Amio odgojitelj kralja Henria III., nakon što je dobio određene
povlastice, izjavio kralju da je ipak nezadovoljan. Da bi opravdao
svoju očevidnu pohlepu, dodao je u šali: „Gospodaru, apetit dolazi za vrijeme jela“. Smatra de da je u francuskom jeziku ovaj izraz
već tada postojao. Danas se izraz upotrebljava kako u izravnom,
tako i u prenesenom smislu.34
Četiri oka vide bolje nego dva.
Four eyes see more than two.
Dvojica znaju više nego jedan.
Dva čovjeka znaju više nego jedan, stoga je dobro posavjetovati se s nekim prije donošenja odluke. Govori se prilikom rješavanja nekog pitanja, zatraži savjet druge osobe i problem riješi
zajedničkim snagama.
Latinski: Plus vident occulli, quam oculus (Više vide oči nego
oko).
Two heads are better that one.
U Engleskoj poslovici naići ćemo umjesto: Dvojica više znaju
nego jedan, oni to više vole reći, kako dvije glave znaju bolje od
jedne.
Dome, slatki dome.
Home, sweet home.
34
Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun, 2007., str. 94.
200
OSVIT 1–4/2013.
Najljepše i najslobodnije se čovjek osjeća u svojoj kući. Moja
kuća, moja sloboda spominje se u istoimenoj narodnoj pričici o
lisici i ježu, koji je odbio prenoćiti kod lisice nakon što je po danu
bio njezin gost. Lisica je potom pratila ježa do jedne klade, pod
koju se jež uvukao u bukovo lišće, da bi shvatila da je upravo to
kućica za kojom toliko čezne. Svaki je domaćin, svome domu
vlasnik, Svuda pođi, kući dođi.
U mutnoj vodi se riba lovi.
It is good fishing in troubled waters.
Pastrvke i druge ribe lakše se ulove kada je voda uzburkana
ili zamućena. Figurativno „loviti u mutnoj vodi“ znači izvlačiti
korist, profitirati od žrtava koje je dezorijentiralo nemirno vrijeme. Ovaj izraz postoji u raznim jezicima i pretpostavlja se da je
posuđen iz Grčkog jezika.
Oko za oko, zub za zub.35
An eye for an eye, and a tooth for a toth.
Jus talionis – načelo kažnjavanja kojim se uvodi razmjera između počinjenog zla i odmazde. Drugim riječima krivac se kažnjava na isti način na koji je naudio (ili htio nauditi) svojoj žrtvi,
odnosno kazna se ravna (ne)počinjenom zločinu. Ovaj zakon potječe iz jako davnih vremena. Postojao je i kod Židova i spominje
se u Eksodusu drugoj knjizi Mojsijevoj: „Oko za oko, zub za zub,
ruka za ruku, noga za nogu, rana za ranu, prijelom za prijelom“.
O njemu su pisali Salon (oko 640. – 558. p. n. e.) atenski državnik i zakonodavac, ubrajan u staroj Grčkoj među sedam mudraca,
može se također naići i u Ku’ranu. Ipak svi civilizirani zakoni
su ukinuli načelo osvete zbog njezine izrazito barbarske prirode.
Protiv nje je propovijedao i Isus: „Čuli ste da je rečeno: oko za
oko, zub za zub, ali ja vam kažem da se zlu ne opirete, tko god da
vas udari po jednom obrazu, okrenite mu i drugi.“
35
Pješčić, M.: nav. dj., str. 191.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
201
Katolička crkva ne dopušta osvetu ona je zagovornica oprosta.
Svima nam je poznato da je Isus trpio na križu da bi otkupio cijeli
svijet od grijeha. Osvete kod katolika ne postoji, često možemo
čuti da je iz Biblije prešlo u govor naroda: „Tko tebe kamenom,
ti njega kruhom“.
Dok kod pravoslavaca i nije tako, oni zagovaraju, osvetu kao
posvetu, ili pak možemo preciznije reći „bolje se osvetiti nego
posvetiti“36, ili pamti pa vrati, što može biti ili dobro ili zlo. Nekad nam ta poslovica nosi poruku da vratimo neki dug koji je
netko učinio u našu korist, a nekad je u pitanju osveta koja je na
čekanju, svog pravog bolnog osvetničkog trenutka.
Osveta je jelo koje se poslužuje hladno.
Revenge is a dish that can be eaten cold.
Bolje pričekati s osvetom jer hladna glava bolje razmišlja. Ovo
je jedna od rijetkih poslovica koja proturječi kršćanskom moralu
koji propovijeda oprost. Uvrijeđena strana u ovoj poslovici vidi u
osveti posebno zadovoljstvo, koje nema veze s njezinom objektivnom ocjenom odštete.
10. Kontrastivni stilistički prikaz
Prikazom bilo koje Andrićeve knjige naići ćemo na veliki broj
turcizama, koji su se jednostavno prilagodili našem jeziku. Svojom prilagodbom neke riječi su potpuno prihvaćene da ih ne možemo nazvati ni posuđenicama, nego su se stopile i postale izvor36
Osveta kod pravoslavaca najviše je vezana za ratovanje, još uvijek po selima u južnoj Srbiji imamo naricaljke koje su obično žene iz sela ili ako
nema dovoljno ožalošćene rodbine, naricaljke se unajme da nariču. Ukoliko se radi o preminuloj muškoj osobi, ako je taj muškarac poginuo u
prometnoj nesreći ili kako drukčije, onda Srbijanke zajedno sa ostalom
rodbinom nariču „dabogda poginuo od mača ili u boju“.
202
OSVIT 1–4/2013.
ne riječi bez bilo kakve zamjene. Kako inače obilujemo tuđicama
i posuđenicama i pored najbolje volje ne možemo ih istisnuti iz
jezika.
Čitanjem Proklete avlije, u kojoj je mnoštvo turcizama, a sam
naslov nosi grčko podrijetlo, teško bi bilo zamijeniti taj naslov,
primjerice, Prokleto dvorište ili Prokleti vrt, ili bilo što drugo namjenski nije isto. Dvorište bi moglo biti i ono u vrtićima ili kakvo
javno poput školskih, a vrt je nešto cvjetno nešto zelene površine
povrtno ili voćno, iako imamo za to adekvatne nazive. Poput voćnjaka i povrtnjaka, ali pučki ćemo svi razumjeti kad nam netko
kaže da je ubrao što u vrtu, ne mora generalizirati bit će nam prilično jasno.
Zanimljivo je ovo Andrićevo djelo, ponajviše što kroz more
likova koji se isprepliću avlijom, prati njihovu prošlost, njihove
životne priče i podrijetlo. Svi su oni zajedno u nekom svom prokletstvu, kojim su okruženi, čekaju da se nešto dogodi u njihovu
korist ili propast.
Neki grijeh ili splet okolnosti ih je spojio tu, udišu zajedno
ljepljivi zrak s primjesom patnje, klevete i grijeha.
Ćamil je čovek „mešane krvi“, pričao je Haim, od oca Turčina
i majke Grkinje. Majka mu je bila čuvena Grčka lepotica. Smirna
grad lepih Grkinja nije videla takav stas, takvo držanje i takve
plave oči.37
Što se sad događa? Klizimo kroz povijest, podrijetlo, pokušavamo zamisliti par Turčina i Grkinje, kad čujemo čuvena grčka
ljepotica, što drugo smjestiti u glavu nego Helenu, nešto nadnaravno lijepo, zbog koje se ratovalo, antička ljepotica bez premca,
koju uništava prst sudbine, koji je upire tamo gdje najviše boli,
obje prelijepe Grkinje imaju sličnu sudbinu. Helena gubitak ljubavi, a druga ljepotica gubitak djece, i u jednom i drugom braku,
37
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977., str. 55.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
203
prvo je guši i ubija praznovjerje na brodu koje joj kasnije zadaje
jake udarce, poslije ide druga tragedija koja joj je presudna. U
ovom dijelu osjetimo primjesu prave Grčke tragedije, koju bi Sofoklo, Euripid i Eshil vjerojatno uvrstili u svoje čuvene tragedije.
A iza svega toga se krije Ćamil koji je dio te sudbine iz koje nastaje, ali njegov život odlazi u drugom smjeru i ima vlastitu sudbinu. Od nesretnih ljubavi i prema ženi i znanosti. Razmotrimo li
Andrićevu filozofiju, shvatit ćemo jedan od bitnih elemenata egzistencije Andrićevih junaka javlja se briga koja prerasta u strah,
a strah u tjeskobu. Izvor brige i straha najčešće određuju vremena
u kojima su nastali.38
10.1. Turcizmi u Andrićevom djelu
Koliko se god trudili po standardizaciji hrvatskog jezika izbaciti turcizme, ne će nam poći za rukom. Oni su obilježili jedan
veliki dio jezične ere, obilujući kako u srpskom tako i u hrvatskom jeziku, a o bosanskom da i ne govorimo, jer se on u načelu
temelji na turcizmima s primjesom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog
jezika. Andrić se svojim izričajem primakao lokalnom pučkom
izdanku, da ga gotovo sve generacije razumiju, koje žive na tlu
Bosne i Hercegovine, pa i s prostora bivše Jugoslavije. Pratio je
živote običnih ljudi, njihovu svakidašnjicu, probleme s kojima se
susreću i kako izlaze s njima na kraj ili se u njima guše. I danas je
isto tako, samo na malo suvremeniji način.
Vaskoliki obitavani i poznati svet, podijeljen na dva tabora,
turski i hrišćanski, nema za njega pribežišta.39
38
39
Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa Ive Andrića,
Logos, Split, 2005., str. 23.
Andrić, I.: nav. dj., str. 95.
204
OSVIT 1–4/2013.
Vaskoliki ili vas, to i danas možemo čuti kod starijih ljudi. To
vjerojatno vuče korijene još iz staroslavenskog jezika, i nastalo
je premetanjem tj. metatezom likvida i ukorijenilo se u narodni
govor pa ćemo ga često čuti. Nevezano radi li se o Muslimanima,
Srbima ili Hrvatima, možemo je čuti bilo gdje što nam i dokazuje
da je doista staroslavenska riječ. Muslimanski puk često će reći,
ako hoće uputiti nekome nešto da ne radi dobro ili da ga postidi,
„što ti je vas te dunjaluk gleda“,40a Hrvati i Srbi će reći „vas te
svijet gleda“, ali vas ostaje, samo je razlika u turcizmu.
Vaskoliki tabor podijeljen na dva tabora.41 Tabor je turcizam,
što bi značilo grupu ili vojni bataljun, gdje i sam Andrić u Prokletoj avliji naglašava podjelu na dva tabora, turski i kršćanski.
Ali su svirači naglo ustajili i zavijali svoje trube i ćemaneta u
mešemu.
Ćemanete ili violine zavijati u mešeme, što bi značilo nekakve
plahte, mešema je ostala u hrvatskom jeziku samo s drukčijim
izgovorom, čut ćemo mušema, kad je izgovorimo ona ima svoju
funkciju, to je stolnjak plastične strukture, koji je namijenjen za
vanjsku uporabu, prvenstveno radi ekonomičnosti, nema pranja
čisti se samo mokrom krpom. Najviše se upotrebljava u selima
kako vani tako i u kući. Izvorna turska riječ bila bi mehšema, da
bi se čestom uporabom izgubilo h.
Alejhiselam kaže: „Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko
telo“.42
Alejk selam! Turski otpozdrav, odgovor na pozdrav selam
alejk! „Ja joj nazvah: / selam alejk i pomozi Bog, / ona nam alejk
selam, / dao mi te Bog!“43
40
41
42
43
Škaljić, A.: nav. dj., str. 227.
Isto, str. 594.
Andrić, I.: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1997., str. 351.
Škaljić, A.: nav. dj., str. 87.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
205
Šejtan poput krvi kruži kroz ljudsko tijelo, većina će nas isto
izgovoriti, samo će reći da je vrag u koga ušao pa luduje s njim.
Sada u nastavku imamo gdje Andrić, ispušta turcizme, a govori o istom značenju.
- Lud, lud. Čim čovek govori o Bogu i đavlu mora da je lud.44
Kada bi se u ovoj rečenici koristili doslovno turcizmima, zvučala bi:
- Budala, budala. Čim čovjek govori o Alahu i šejtanu mora
da je budala.
10.2. Prevedena stilska vrijednost turcizama
Postavimo li pitanje: „Kako ću reći ako želim izraziti put od
drveta ili kamena ili od gvožđa preko kakve vode ili dubine?“45
Na što bi se primjerice mislilo ako se kaže most, znači nešto
gradivno, od kamena, željeza, drveta, svrsishodno služi da poveže
dvije obale jedne rijeke, kanala, može biti pješački ili kakav teretni, a može i u suvremenijem svijetu premostiti velike površine
na primjer mora, ili da vezuje kopno s otokom. Ali kad kažemo
kameni most asocira nas na ćupriju, iako je službeno most. Naš
most u Mostaru, koji je obilježio grad, posjećen je bezbroj puta
od ljudi iz cijeloga svijeta, kako bi vidjeli tu čuvenu kamenu ćupriju. Nastalu za turskog vakta, kako to u narodu kažu. Nije loše
spomenuti i tu riječ kad smo već kod turcizama. Teško bi bilo
strancima pojasniti ako bismo rekli stara ćuprija, jednostavnije
im je prevesti Old bridge, da bi znali o čemu se radi, Stara ćuprija
teško bi se prevela i došlo bi do zabune, stoga i ovo nam je jedan
dobar primjer doslovnog prijevoda o čemu smo ranije govorili.
44
45
Andrić, I.: nav. dj., str. 351.
Vrljić, Stojan: Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000., str. 71.
206
OSVIT 1–4/2013.
10.3. Stilemi u Andrićevom izričaju
Elementi jezika koji su uvijek stilističko-konotativno relevantni, tj. uvijek određenom tekstu daju jednu izvjesnu stilsku vrijednost, zovu se stilemi.46
Leksički stilemi kao turcizmi uglavnom se mogu pojaviti u
tekstu kao sastavni dio komunikacijskog konteksta. Ako se javi
jedan stilotip, kakvi su turcizmi u hrvatskom jeziku, ima funkciju
signala izvjesnog kontekstualnog tipa. Ukoliko obrnemo postojeći situacijski kontekst slušatelj će osjetiti jednu stiloočekivanost
koja također stoji u funkciji konotativnih značenja.
Gradnja leksičkog stilotipa zahvaljujući turcizmima odražava
se kontekstualno uvjetovana stilska vrijednost teksta. Poznavanjem stilotipa primatelj podsvjesno očekuje registar stilema koji
će se pojaviti u tekstu. Ako poznajemo stilonamjeru, javit će se
problem govorniku, kako pronaći način primjene konotativnog
leksikona i stvarne kontekstualne vrijednosti teksta.
Ukoliko je stilska vrijednost različita u odnosu na očekivani
komunikacijski proces, primjerice ako se u Andrićevom tekstu
javi odsutnost turcizama, u protivnom dolazi do stilski vrijedne
konotacije koja nema korijene leksičke stilske vrijednosti jezičnih elemenata. Onda možemo reći da je to stilska vrijednost ničega drugog nego teksta.
To je primijenjena komunikativna stilska vrijednost, jer je ne
možemo uvrstiti u leksikon konotacijskog jezika.
Bezbeli k’o da sam u hampamuku rastao a na šiljetu vijek
proveo i kroz pendžer svijet gledao.47
Bezbeli to bi značilo, sigurno, zaista, doista, bez sumnje, dabome, dakako, svakako, naravno,48a ponekad bi to mogao biti i
augmentativ za nešto uveličano ili pretjerano.
46
47
48
Isto, str.74.
Isto, str. 76.
Škaljić, A.: nav. dj., str. 140.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
207
Stoga riječ bezbeli ne bi bio problem prevesti na engleski jezik, iako bi malo gubila svoj smisao uglavnom bi se shvatilo što
hoćemo reći.
Of course, sure, truly.49
Hampamuk bio bi sirovi pamuk ili vata na turskom jeziku.50
Na engleskom jeziku to bi bio cotton i na nekim romanskim
jezicima poput talijanskog i francuskog.51
Pozabavimo li se odsutnošću turcizama nadoknađenih novom
frazeološkom jedinicom, u našem jeziku „kao da sam u svili i
kadifi rastao“ u kojem izostanak turcizama ostavljala prostora za
drukčije stilsko markiranje.52
Turcizam kadifa ima svoje značenje, svilene baršunaste tkanine, ili doslovno prevedeno svilenog rutavog samta. Onda bi
značilo da je to jedno te isto, a narod je to slobodnim govorom
razdvojio, svi znamo što je svila i odakle potječe i u svakom jeziku ima svoje ime, prvenstveno na engleskom jeziku ona je silk,
kadifa bi po tome bila jedno te isto. Ne možemo ispustiti mogućnost da se mislilo na cvijeće, jer imamo cvijet po imenu kadifa.
Onda možemo zaključiti da je ispravna rečenica koja je prešla u
poslovicu, odrastao je u svili i cvijeću. Što ima i najviše logike,
kada se hoće opisati nekoga tko je imao lagodan život, koji je
obilovao u ljepoti i raskoši.
10.4. Prevedeni turcizmi
Upustimo li se u razmatranje pojave sinonima, gdje najbolje
možemo uvrstiti turcizme koji su se pojavili u našem jeziku. Za49
50
51
52
Goursau, Henri i Monique: Europski rječnik, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.,
str. 139.
Škalić, A.: nav. dj., str. 309.
Gorsau, H. i M.: nav. dj., str. 78.
Vrljić, S.: nav. dj., str. 76.
208
OSVIT 1–4/2013.
stanemo li na riječi šala, ona je nezamjenjiva u hrvatskom jeziku,
u engleskom jeziku ona ima naziv joke, a maskara ismijavanje i
sprdnja, engleski make fun of; mock.
Maskara je veoma gruba šala na turskom jeziku. Po tome bi
maškare imale podrijetlo od turske riječi maskara jer je maskenbal jedna velika šala, i to jako gruba može se odnositi na neku
osobu, koja je svojom maskom stvorila nelagodu osobi koja se
u njoj prepozna. Značilo bi da je noć velike šale, na svoje i tuđe
račune, vuče turske korijene. Stariji ljudi maškare poistovjećuju
s nekim vjerskim motivom, jer su one kod nas sinonim za korizmene dane, maškare se proslave, potom slijede korizmeni dani i
velika zavjetna odricanja.
Ništa nam drugo ne preostaje nego se držati Andrićeve rečenice koja glasi; „primjer potvrđuje pravilo po kojem se jezik ne
usvaja nego se jezik postaje.“53
Zaključak
Sad smo se uhvatili u koštac, i što bismo zapravo mogli kazati? Isprva izgleda kao jednostavna tema, a kad se građi pristupi
dočekaju nas brojne prepreke. Iskreno govoreći, tema zahtijeva
popunjavanje svih praznina iz ranijih studija. Niti jedan segment
ovog rada nije se mogao napisati da se ne obuhvati svaki dio iz
jezika i književnosti.
Radu nije bilo lako pristupiti, iziskivao je iščitavanja brojne
literature, ali kroz rad uspjelo se posložiti i napraviti konstrukciju
rada onako kako bi po standardima trebao izgledati. Literatura
nije bila problem, jer su mnogi jezičari i prevoditelji tomu posvećivali veliku pozornost. O tomu se pisalo, obrađivalo se ali
dapače na tomu ne bi trebalo ostati osvrnemo li se na riječi našeg
53
Vrljić, S.:nav. dj., str. 79.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
209
vrsnog jezikoslovca i slavističara Radoslava Katičića koji nam
govori da je jezik tradicionalno polje rada, razmjerno bogatih prinosa. Kako smo se našli u dosta neobrađena tla te da tomu žurno
treba pristupiti. Mi bi to mogli poslovično reći od čega se sastoji
i naš rad „na mlađima svijet ostaje“.
Tema je zanimljiva najviše zbog ispreplitanja usmene tradicije
s jezičnim pravilima. Poznato nam je da ona bez jezika ne bi mogla ni funkcionirati, svaki jezik na kojem je poslovica napisana
formirana je jezičnom strukturom da bi bila razumljiva za sve
mentalitete. Kako naš način življenja nije sličan načinu življenja
u Americi ili bilo kojoj drugoj državi, tako nam ni stil ni pisanje
nije isto. Nekada postoji odstupanje i u humoru, ni on nam nije
ponekad isti. Poslovice se uvijek stavljaju u neki plan gdje se usko
vežu s narodnim govorom, jako su zastupljene u standardnom jeziku samo ih ne opažamo. Dok neki drugi narodi možda malo i
više od nas njeguju svoju tradiciju kako narodnu tako i jezičnu.
Mi je ponekad i zanemarimo, dok malo podrobnije ne razmislimo
i pročitamo ponešto o tomu. Kako smo i u radu napominjali, mnogo se više cijeni ono izvorno što je naše kada se nađemo daleko
od svog doma pa mjesecima ne čujemo niti jednu hrvatsku riječ.
Mnoge ćemo čuti kako govore da ih je uhvatila nostalgija.
Ali ona nije ništa drugo nego jezik, svega tu bude svašta nam
nešto nedostaje, dom, obitelj, prijatelji ali jedna stvar se ne smije
zanemariti sve što nam nedostaje to je upravo jezik, onaj materinski koji je uspostavio sve kontakte pojedinca sa životom i njegovim uspomenama.
210
OSVIT 1–4/2013.
Literatura
Andrić, Ivo: Prokleta avlija, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
Andrić, Ivo: Travnička hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1977.
Anić, Vladimir: Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber,
Zagreb, 2006.
Bagić, Krešimir: Rječnik stilskih figura. Školska knjiga, Zagreb, 2012.
Botica, Stipe: Hrvatska usmenoknjiževna čitanka, Školska
knjiga, Zagreb, 1995.
Botica, Stipe: Novi hrvatski epitafi, Školska knjiga, Zagreb,
2007.
Botica, Stipe: Biblija i hrvatska tradicija, Vlastita naklada, Zagreb, 1995.
Dragić, Marko: Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti, Fakultetski udžbenik, Split, 2007/08.
Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine (lirika, epika, retorika), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
Dragić, Marko: Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine (proza, drama i mikrostruktura), Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2005.
Filipović, Rudolf: Teorija jezika u kontaktu,JAZU, Zagreb,
1986.
Kekez, Josip: Poslovice i njima srodni oblici, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 1984.
Klaić, Bratoljub: Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.
Lučić, Antun: Dodiri smjene, HKD Napredak, Split, 2005.
Mikić, Pavao – Škara, Danica: Kontrastivni rječnik poslovica,
August Cesarec, Zagreb, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
KNJIŽEVNO-ZNANSTVENO PODRUČJE
211
Milanović, Zoran: Gramatika latinskog jezika, JRJ, Zemun,
2007.
Moguš, Milan: Povijest hrvatskoga književnog jezika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1993.
Narodna proza (Priče, poslovice, pitalice i zagonetke),Veselin
Masleša, Sarajevo, 1976.
Novak, Iva: 100 zlatnih latinskih izreka, Moja knjiga, Zagreb,
2003.
Pješćič, Minja: Naše narodne poslovice i izreka, Toronto,
1999.
Pranjić, Krunoslav: Jezikom i stilom kroza književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1991.
Ridout, Ronald & Witting, Clifford: The macmillan dictionary
of English proverbs explained, „Macmillan“, 1995.
Stojnić, Mila: O prevođenju književnog teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
Škaljić, Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo, 1989.
Vince, Zlatko: Putovima hrvatskog književnog jezika, Matica
hrvatska, Zagreb, 2002.
Vrljić, Stojan, Andrić u njemačkom, Logos, Split, 2000.
Vrljić, Stojan: Jezik naš hrvatski, Logos, Split, 2002.
Vrljić, Stojan: Kontrastivna lingvistička raščlamba iz opusa
Ive Andrića, Logos, Split, 2005.
Vrljić, Stojan: Germanizmi u hrvatskom jeziku, Sveučilišna
knjižnica u Splitu, Split, 2007.
Vuković, Mladen: Antologija hrvatskog aforizma, Matica hrvatska, Imotski, 1993.
OGLEDI
I PROSUDBE
PRIJEVODI
OSVIT
213
Mato NEDIĆ
ANTIČKI RIM I KRŠĆANSKA EPOPEJA U
ROMANU QUO VADIS
HENRYKA SIENKIEWICZA
Evo kazat ću ti ovako: ne znam kako kršćani započinju svoj život,
ali znam, gdje se započinje njihova nauka, tamo se svršava rimska vlast, prestaje Rim, prestaje život, razlika između pobjednika
i pobijeđenoga, mogućnika i siromaha, gospodara i roba, prestaje vlast, prestaje Cezar, pravo i sav poredak svijeta, a mjesto toga
svega dolazi Krist i neko milosrđe, kojega dosad nije bilo i neka
blagost, protivna ljudskim i našim rimskim nagonima.
Henryk Sienkiewicz, Quo vadis
Svijest antike, bogat i raskošan, i kršćanski svijet, jednostavan
i produhovljen, postavljeni su jedan nasuprot drugome, ali i jedan
u drugi; oni se razvijaju naporedno, ali idu u različitim smjerovima pa je ono što je antičko vezano za zemaljsko, a religijski su
obredi tek kulisa u predstavi opće razuzdanosti i raskalašenosti
koju rađa štovanje propadljivih vrijednosti, dok je ono što je kršćansko uvijek vezano uz nebesko, uz neprolaznost i svetu svjetlost koja osvjetljava putove ovozemaljskoga života da bi se kroz
spoznaju čistoće i ljepote jednostavnoga življenja došlo do trajne
sreće u vječnosti.
Imajući pred sobom dva svjetonazora, moglo bi se reći i dva
filozofska pogleda na svijet, Henryk Sienkiewicz u romanu Quo
214
OSVIT 1–4/2013.
vadis u širokome zamahu progovara i o jednome i o drugome
svijetu. Pri tome je očita piščeva namjera da ovaj drugi, kršćanski
svijet pohvali, da ukaže na njegove neosporne vrijednosti u uređivanju ljudskoga života i društva uopće, na smisao koji proizlazi
iz kršćanskoga učenja o dobroti i ljubavi i da upravo tome smislu
suprotstavi besmisao antičke raskalašenosti koja i stari Rim zajedno s ostatkom antičkoga svijeta vodi u propast. Takva Sienkiewiczeva namjera proizlazi i iz njegove pripadnosti poljskome
kršćanskom svijetu, ali i iz spoznaja koje mu je donijelo vrijeme
koje je proteklo od vremena cara Nerona (Antium, 15. prosinca
37. – Rim, 9. lipnja 68.; rimski car od 54. godine) do njegovoga vremena (Sienkiewiczevo rodno mjesto je Wola Okrzejska,
Poljska, gdje je rođen 7. svibnja 1846., a umro je u Veveyu, u
Švicarskoj, 15. studenog 1916.), iz spoznaja koje su izrasle na
razvalinama povijesnih epoha koje su se smjenjivale, a da svijet
nisu učinile znatno boljim, promijenjenim u duhu Kristova nauka,
ali i autoru romana, kao i cijelome kršćanskom svijetu ostaje nada
da će u budućnosti u ljudima dozreti plodovi onoga sjemena koje
je u njihovim dušama zasijano kršćanskom Radosnom viješću.
Premda je očita piščeva namjera da u romanu pokaže kako kršćanstvo, koje je samo naizgled slabije, ali je kao doktrina znatno
jače od do banalnosti dovedenih antičkih doktrina koje se pred pojavom kršćanstva tope i nestaju kao što nestaje i jedan svijet koji
je utemeljen u tiraniji i krvi, izrasta iz ruševina moćnoga carstva i
svojom dobrotom koja je čovjeku prirođena, koja je iskonska, nadrasta zlo koje u svijetu postoji, koje je rasprostranjeno i u čijoj su
službi stari Rimljani koji se vesele tuđoj muci (u arenama), koji
se klanjaju Neronu, dok ih on podmićuje hranom, pićem i igrama,
dakle, prolaznim stvarima, ipak Sienkiewicz i taj svijet antičkoga
Rima prikazuje kao svijet u kojemu ima poštenih ljudi (ali su u
manjini), kao svijet koji pripada jednome vremenu i kulturi koju
OGLEDI I PROSUDBE
215
će zbrisati, ali dijelom u sebe i apsorbirati, kultura koja dolazi s
Istoka, a koja izrasta iz kršćanskoga vjerovanja.
U antičkome Rimu kakvoga prikazuje Sienkiewicz puno je
raspuštenosti i ispraznosti; religija je zapostavljena zato što više
ne živi u dušama svojih pripadnika, već je u gomili božanstava
zagubljen trag iskonskoj potrebi za vjerovanjem, ali ne i za obredima koji su pretvoreni u predstave – obredi su, dakle, tu da bi se
zadovoljila sebičnost puka koji vjeruje da će umilostiviti bogove
da mu daju ono što on traži. Takva je vjera apsurdna, a nažalost, često je susrećemo i u suvremenome kršćanstvu u kojemu
su obredi postali šablonizirani pa ljudi sve češće od vjere traže
nešto više, nešto novo, što im mogu ponuditi mistici, vidovnjaci
i slični opsjenari, a zaboravljaju da se vjera osjeća u dubini duše,
a da raste kada je dijelimo u ljubavi s drugim osobama.
Makar je antički Rim ogrezao u svojemu poganstvu, Sienkiewicz pokazuje i njegovo drugo lice, pokazuje da postoji i
drukčiji Rim u kojemu se duše otvaraju svjetlu božanskoga nauka Kristovih sljedbenika. Taj Rim živi u siromašnim četvrtima
Zatiberja, ali i u bogatim kućama rimskih patricija, pa čak i na
Neronovu dvoru. Taj je Rim klica onoga svijeta koji će iznići iz
truleži staroga i za koji postoji nada da nosi preobrazbu. Tome
svijetu najčešće pripadaju poniženi i poraženi, ali oni u konačnici,
u duhu, postaju pobjednici. Zato rimska patricijka koja je postala
kršćankom, Pomponija Grecina, kaže književniku i Neronovu arbitru elegancije, Petroniju:
„Svijetom ne vlada Neron, nego Bog.
Nastade časak šutnje. Blizu triklinija začuše se sa staze koraci
staroga vojvode, Vinicija, Ligije i maloga Aula. No prije nego
stigoše, upita je Petronije:
- Dakle, ti još vjeruješ u bogove, Pomponijo?
- Vjerujem u Boga, koji je jedan, pravedan i svemogući – odvrati žena Aula Plaucija.“
216
OSVIT 1–4/2013.
Pomponija hrabro svjedoči svoju vjeru, ali Petronije, iako jedan od najmudrijih ljudi u Rimu, nije kadar razumjeti ni tu hrabrost ni tu vjeru koja promiče istinu da je ljubav božanski zakon
koji stoji nad svim ljudima i da su po tome zakonu svi ljudi braća.
Petronije je nepokolebljiv u svojim rimskim stavovima, u svojim
shvaćanjima i u načinu života; on ne može u svojemu robu vidjeti
sebi ravnoga – čovjeka kao što je i sam, biće koje zbog raznih
okolnosti nije moglo postati ono što je postao on, ali koje također
ima dušu. I do Petronija dopiru predrasude koje kolaju Rimom, a
tiču se kršćana:
„Za kršćane pričaju da se ne samo klanjaju magarećoj glavi
nego i da su zlotvori ljudskog roda i da rade najpoganije opačine.“
No, vrijeme i događaji koje ono donosi kod njega donekle mijenjaju pogled na kršćane, što mu ipak ne pomaže da se obrati i
da postane kršćaninom jer sam je duboko u antičkome shvaćanju
života kao igre, zabave koja će, istina, jednom svršiti, ali koja dok
traje, donosi obilan rod užitka. Za njega je Neronov dvor ishodište onoga načina života na koji je on navikao i koji ga zadovoljava, pa i kada vidi da je takav život utemeljen na ispraznosti, on
ga voli jer mu tjelesna tromost i lijenost ne dopuštaju da u svjetlu
kršćanske nauke vidi radost koja teče iz jednostavnoga življenja;
on više voli strah kojim se pred Neronom igra dok ga istovremeno
hvali i u sebi kudi i ismijava. Prijetvornost, a ne iskrenost i istina,
pripada visokome rimskom društvu Neronova vremena. Nasuprot
tome kršćanska je blagost koju Petronijev nećak Marko Vinicije
upoznaje posredovanjem lijepe Ligije, kršćanke koja je kao Neronova taokinja odrasla u kući Pomponije Grecine.
Uvođenjem u radnju romantičnih elemenata koji su vezani uz
likove Ligije i Vinicija Sienkiewicz je monotonu strukturu povijesnoga romana (u što bi se izrodilo kazivanje o Neronu i progonu
kršćana) pretvorio u zanimljivu ljubavnu priču s mnoštvom pre-
OGLEDI I PROSUDBE
217
preka koje stoje na putu do ostvarenja ljubavi, ali i s preobrazbama likova u kojima ljubav oblikuje i svjetonazor, a usmjerava i
postupke. Takav je pristup autoru omogućio da ukaže kako je i
kod prvih kršćana bila duboka svijest da je ljubav, pa i ona tjelesna, iznad svih ljudskih prijepora i nemira, da je potrebna, poželjna i od Krista blagoslovljena. Zato je blagoslivlja i apostol Petar:
„Sjećajte me se jer sam vas uzljubio (govori Ligiji i Viniciju,
op. M. N.), kao otac što ljubi djecu svoju, i što god učinite u životu, učinite na slavu Gospodnju!
Govoreći to, digne nad njih svoje stare drhtave ruke i blagoslovi ih, a oni su se privijali k njemu osjećajući da je to možda
posljednji blagoslov što ga primaju iz njegovih ruku.“
Ljubav muškarca i žene temelj je za stvaranje novoga života,
ona je i temelj ljubavi prema Bogu, a ljubav prema Bogu oprečna je vjerovanju u antičke bogove. O kršćanskoj ljubavi, napose
o ljubavi prema Bogu, razmišlja mladi Vinicije, a autor njegova
promišljanja iznosi ovako:
„Trebao bi biti slijep tko ne bi vidio da ti ljudi ne samo štuju
svojega Boga, nego da ga i svom dušom ljube, a toga Vinicije
nije vidio dosele ni u kojoj zemlji, ni u kojem zakonu, ni u kojem
hramu, jer u Rimu i Grčkoj oni, koji su još davali poštu bogovima, činili su to da naklone sebi njihovu pomoć, ili od straha, ali
nikome nije padalo na pamet da ih ljubi.“
Uzajamna ljubav čovjeka i Boga dovodi svijet u sklad koji je
sličan onome skladu koji je opisan u početcima biblijske Knjige
Postanka; to je rajski sklad koji je čovječanstvo jednom posjedovalo, ali ga je grijehom izgubilo, no Isusova smrt i uskrsnuće
poništavaju ljudski grijeh (ali samo kod onih koji su se spremni
pokajati i obratiti, no cilj je da to kroz vrijeme učine svi) te je Isus
po tome Spasitelj koji odabranike, koji su uistinu slabi ljudi, s
manama i nedostatcima, ali ga ljube, vodi u vječnu sreću.
218
OSVIT 1–4/2013.
Postavke novozavjetne teologije, vidljive u biblijskim knjigama koje su nastale u prvim godinama kršćanstva (kao što su
Djela apostolska i apostolske poslanice), Sienkiewicz detaljno
razrađuje i oprimjeruje nizom primjera iz života kršćanske zajednice u Rimu te se u njegovome pripovijedanju miješaju doživljaji
izmišljenih i stvarnih osoba koje u romanesknome tkivu doživljavaju književno-umjetničku preobrazbu, što autoru omogućava da
maštom nadogradi svoje spoznaje o tim osobama te da ih predstavi onakvima kakve ih on s vremenske distance doživljava i vidi.
Tako je učinio opisujući Nerona, Petronija, Seneku i druge ugledne Rimljane, ali i opisujući apostola Petra i Pavla iz Tarsa, koji
su u čestom doticaju s Ligijom i Vinicijem. Da bi suprotstavio
kršćanski pogled na svijet antičkome, on sučeljava Pavla iz Tarsa,
Kristova obraćenika, kasnije nazvanoga apostolom, i umjetnika
Petronija, Neronova savjetnika za umjetnost i vrijednosti antičkoga, osobito grčkoga svijeta, koje je svojevremeno rimska kultura
apsorbirala.
Pavao je čovjek uman, rimski je građanin te dobro poznaje
rimsku kulturu i način razmišljanja, no njega je dotaknulo i svjetlo vjere te on sada na svijet gleda drugačijim pogledom. On Petroniju postavlja hipotetsko pitanje:
„No pomisli, Petronije, je li vaš život, doista, bez briga. Eto ni
ti, gospodine, i nitko između najbogatijih i najmoćnijih ne zna,
liježući s večeri na počinak, ne će li ga probuditi smrtna osuda.
Reci nam: kad bi Cezar priznavao tu nauku, koja nalaže ljubav i
pravednost, zar tvoja sreća ne bi bila mirnija? Bojiš se za svoje
radosti, a ne bi li život tada bio veseliji?“
Petronije ne može osporiti Pavlove argumente, ali ne želi zaći
u njihovu dublju analizu budući da hoće ostati dosljedan sebi i
svojemu smislu za ljepotu koji je izrastao iz poznavanja i proučavanja antičkoga svijeta pa, iako ostaje ono što jest, mnogobožac
i Neronov arbitar elegancije, čovjek od ukusa i od otmjenosti, to
OGLEDI I PROSUDBE
219
ga ne priječi da u svojoj biti bude dobar čovjek te da se zauzme u
obrani kršćana (doduše, to ne čini iz ljubavi prema čovječanstvu,
pa ni iz ljubavi prema Kristu, već zato što voli svojega nećaka
Vinicija koji i sam postaje kršćaninom, ali i zbog toga što mu se
kao čovjeku od ukusa gadi Neronova zloba i zločin u kojemu ne
nalazi ljepotu i smisao). Tako Petronije na Pavlove argumente
iznesene u raspravi o značaju kršćanstva za čovječanstvo koje bi
Pavao htio Radosnom viješću obujmiti kako bi ga uveo u svjetlo,
odgovara pomalo nezainteresirano: „To nije za mene!“, a zapravo
razumije da se u svijetu dogodilo nešto veliko i novo, nešto što će
uzdrmati temelje dotadašnjih shvaćanja.
Ono što je Petroniju bilo jasno prilikom razgovora s Pavlom,
mnogima će postati jasno kada Neron u svojoj mahnitosti zapali
Rim kako bi vidio gorući grad koji želi opjevati u svojemu novom
književnom djelu, a poslije za paljevinu optuži kršćane i otpočne
njihov progon.
Sienkiewicz u ovim masovnim scenama vrlo uvjerljivo dočarava atmosferu i ponašanje stanovnika koji napuštaju gorući grad,
da bi poslije prikazao mahnitost Neronovu i strahote koje trpe
kršćani koji masovno, ali hrabro, puni vjere, ginu u arenama na
igrama koje je car upriličio da bi umirio rimski puk.
Motiv mučeništva u prvim kršćanskim zajednicama Sienkiewicz koristi kako bi prikazao duboku vjeru prvih kršćana, kako bi
je suprotstavio i u njegovome vremenu rastućemu materijalizmu,
okretanju samima sebi, sebičnosti nasuprot bratstvu koje stoji kao
jedan od glavnih ideala kršćanstva. Rimski kršćani u Neronovim
arenama umiru s pjesmom na usnama, s pjesmom koja slavi Krista, uvjereni u skoro sjedinjenje s Njime u nebeskoj slavi, umiru
gotovo fanatično, ali ne zato što su sami odabrali smrt, već zato
što su u nju natjerani. Kršćanstvo je, to Sienkiewicz više puta u
romanu ističe, vjera života jer i sam je Isus uskrsnućem poništio
smrt i obećao svima život, čak život vječni. Kršćani su, sa stajali-
220
OSVIT 1–4/2013.
šta starorimskoga svjetonazora, u arenama gubitnici, njih razdiru
divlje zvijeri, oni umiru na križevima i u ognju – i narod se rimski
tome veseli, u umirućim kršćanima ne vidi ljude s dušom, već
poluživotinje koje je slobodno umoriti na divljački način. Zato se
Rimljani klade dok gledaju igre koje se odvijaju u areni, u pauzama, nakon mnoštva odgledanih zvjerstava, patnjā i smrti, odlaze
jesti i piti na gozbama koje im je upriličio Neron kako bi umirio
njihov bijes i sa sebe skinuo sumnju da je palikuća, a onda se
vraćaju u arenu s užitkom gledati muke drugih ljudi. Takvo ponašanje puno govori o svijesti samih Rimljana i o kulturi smrti
kojoj oni pripadaju. No, mirna smrt kršćana koji umiru ozareni, s
osmijehom i s vjerom u srcima zaprepašćuje kukavni rimski puk,
čak i krvnika Nerona. I opet, Sienkiewicz ukazuje na snagu vjere
koja je nepokolebljiva čak i pred smrću u mukama. U toj je nepokolebljivosti klica preobrazbe svijeta.
Kolika je snaga kršćanstva, koje je utemeljeno na Istini i Dobru, ukazuje autor u trenutku obraćenja Grka Hilona. Hilon je
siromašni, nepriznati filozof, više lakrdijaš nego mudrac, čovjek
kojemu ništa nije sveto. On je lik spletkara koji Sienkiewiczu služi da humorom osvježi radnju, a ujedno ga koristi kako bi motivski čvršće povezao dijelove romana. Hilon u početku pomaže
Viniciju pronaći Ligiju, a poslije izdaje kršćane Neronu i od cara
dobiva visok društveni položaj. No, u trenutku obraćenja, zgrožen Neronovim zvjerstvima, a za ljubav Istini, Hilon pred rimskim pukom optužuje Nerona kao palikuću iako je svjestan da će
zbog toga umrijeti. Hilon umire kao kršćanin, raskajani grješnik,
kao razbojnik kojemu je Isus s križa obećao raj, kao čovjek u kojemu je vjera zapalila baklju nade u oproštenje grijeha i u vječni
život. Hilonovim likom Sienkiewicz pokazuje veličinu kršćanskoga milosrđa koje je suprotstavljeno rimskoj sebičnosti, koje je
sposobno premjestiti brda i porušiti zidove, ali ne one izvana, već
OGLEDI I PROSUDBE
221
one koji su u čovjeku. Oslobođen od svojih unutarnjih preprjeka
čovjek je oslobođen za život.
Na kraju romana Sienkiewicz ponavlja pitanje koje je Petar
pri pokušaju svojega bijega iz Rima postavio Isusu koji mu se pri
tome ukazao: „Quo vadis, Domine?“ (Kamo ideš, Gospodine?).
Tom mišlju i tim pitanjem on završava roman, a kao da bi htio
pitati i svoje suvremenike: kamo ide ovaj svijet koji u svakome
novom vremenu izmišlja zvjerstva slična Neronovima, kamo ide
svijet koji bi trebao živjeti po Istini i za Istinu, a on se i dalje
neprestano truje lažnim sjajem bogatstva koje ne pročišćuje i ne
združuje, već vodi sebičnosti. Jesu li kršćanske vrijednosti koje
je prikazao u romanu nadvladale zlo kojega je uvijek u svijetu
bilo ili su i kršćani vremenom izgubili žar vjere, a preuzeli vrijednosti antičkoga svijeta, pomiješali dva shvaćanja života, ono
raspusničko i ono krotko pa pustili da čas pretegne jedno, a čas
drugo? Povijest bi morala biti učiteljicom, a je li to uvijek bila,
drugo je pitanje.
- Quo vadis, Domine? (Pitao je Petar.)
- Kad ti ostavljaš puk moj, idem u Rim da me drugi put razapnu. (Odgovorio je Isus).
Mira ŠUBAŠIĆ
OKVIR ZA ŽIVOT
MATO NEDIĆ: Okvir za mudrost,
Zaklada Terra Tolis, Tolisa, 2013.
Uz već afirmiranu kulturnu manifestaciju „Dani Tolise“ Zaklada „Terra Tolis“ je 2013. godine objavila novo književno
djelo, romansiranu biografiju fra Ilije Starčevića, utemeljitelja
prve pučke škole u Bosni i Hercegovini (koju je osnovao u Tolisi 1823. godine). Autor romana Mato Nedić u samome naslovu
djela Okvir za mudrost nagovještava kako su znanje i odgoj okvir
svakome vremenu za napredak i boljitak življenja.
Prema kronologiji pisanja i objavljivanja pred nama je treći
Nedićev roman, ali prema tematici i vremenskome slijedu opisanih događaja, roman Okvir za mudrost prvi je dio trilogije o
franjevcima i bosansko-posavskome puku XIX. i XX. stoljeća.
Roman Pater Martinus (objavljen 2010. godine) tako postaje
drugim dijelom cjeline u kojoj autor otkriva život i djelo fra Martina Nedića, prvoga ilirca Bosne i graditelja najveće bosanskohercegovačke crkve, Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u
Tolisi.
Trećim dijelom trilogije, romanom Godina stradanja (objavljenim 2000. godine) autor nas vraća u devedesete i tragične ratne
podjele i zbivanja potkraj XX. stoljeća, čije će se posljedice dugo
u Bosni i Hercegovini vidati i otklanjati.
OGLEDI I PROSUDBE
223
Roman Okvir za mudrost koncipiran je u četiri dijela: „Stranice izgubljenoga ljetopisa“, „Ulomci Husein-begova dnevnika“,
„Zapis za vječnost“ i „Sadašnjost“. Pisac nam u njemu zanimljivo
predočava podatke iz života i djelovanja fra Ilije Starčevića, koji
je u Tolisi zapalio baklju prosvjete za sve slojeve puka i pokazao
da samo znanje otvara nove putove i nudi kvalitetniji život. Na
neki čudesan način svi tekstovi o glavnome junaku, koji osvjetljavaju postupke i otkrivaju tajne jednoga života, dospijevaju u ruke
fra Martinu Nediću i on ih otima zaboravu. U mašti Mate Nedića
njegov prezimenjak fra Martin Nedić tako postaje prevoditelj fra
Ilijina ljetopisa s latinskoga, Husein-begova dnevnika s turskoga
i pisma brata Helmuta s njemačkoga jezika te se pretvara u priređivača knjige o Starčeviću. Odlučivši se za takvu koncepciju
romana, Mato se Nedić kao autor potpuno povlači ispred očiju
čitatelja, odlazi u pozadinu, a svojim likovima prepušta ispričati
priču. U takvome se načinu pripovijedanja očituje modernost njegovoga književnog postupka.
Izgubljeni ljetopis, stranice Husein-begova dnevnika i pismo
brata Helmuta u mašti i mislima autora, već okušanog u romansiranoj biografiji, pretočit će se u privlačnu i čitljivu knjigu, koja
nam ima što reći. Povijesna pozadina i život znamenite osobe
mogu spojiti prošlost i moderno vrijeme. Služeći se formom ljetopisa, dnevnika i pisma, pripovijedajući u prvome licu, autor
u povijesne i biografske potankosti udahnjuje dušu modernoga
čovjeka, vezana za prošlost i otvorena za budućnost. Njegov je
stil lirski, topao, pun razumijevanja za ideale i postupke glavnoga
lika, jer je i sam prosvjetni djelatnik i shvaća moć znanja i razornu
silu neukosti.
Fra Ilijina životna iskustva, kao i vlastita, autor vješto utkiva u
refleksivne minijature unutar tkiva priče, koja tako teče isprepletena prošlim i sadašnjim vremenom, objedinjena idejom napretka u ljudskome prolasku kroz život. Jezik je piščev jasan, lišen
224
OSVIT 1–4/2013.
suvišnoga, rečenica je filigranski precizno oblikovana u rasponu
od jednostavne do višestruko složene. Na stotinjak stranica ove
knjige prikazani su ljudski život, djelo, čežnja, ostvaraji, zanosi,
razočaranja... Slikovitost izričaja najvidljivija je u usporedbama
odabranim s andrićevskim smislom i značenjem. Mudrost posloženih riječi i rečenica ukazuje na autorovu zrelost iskazanu jednostavnom, tečnom, privlačnom naracijom.
Osobito je snažno Nedić dočarao odnos između fra Ilije Starčevića i kapetana Huseina Gradaščevića. Prvi je podanik Turske
Carevine, drugi upravlja gradačačkom kapetanijom. Fratar u susretu s kapetanom dobiva dopuštenje da bez carskoga fermana
kapelicu proširi i pretvori je u crkvu te da izgradi školu u Tolisi,
ali zauzvrat postaje Huseinov čovjek. U vrijeme pobune, kada je
mladi velikaš od bosanskih plemića i naroda proglašen vezirom,
Starčević nosi njegovo pismo austrijskome caru tražeći potporu
za mladoga vođu. Naravno, Austrija će priznati službenu sultanovu odluku, a mladome kapetanu pružiti tek kratkotrajno izbjegličko utočište u Slavoniji.
Mato Nedić je u romanu prikazao dva svijeta koja se dodiruju,
a oličena su kroz likove dvaju ljudi, kršćanina i muslimana, te
dva pokušaja da se Bosna učini boljom i svojom. Fra Ilijin put
znanja otvoren 1823. godine školom u Tolisi, nastavlja se 1835.
godine izgradnjom njegove druge škole u Utorkovištu, današnjoj
Donjoj Mahali kod Orašja. Zapaljena baklja nastavila je gorjeti u
novim naraštajima, a fratrov se život prerano ugasio. Utamničen
nakon neuspjele bune i proživljenih teških dana na rubu smrti, fra
Ilija Starčević ne uspijeva naći lijeka svojoj boljetici te umire u
austrijskome lječilištu 1845. godine. Ostaje njegova vizija prosvjete kao jedinoga puta za sve ljude, ostaje vjera kao pratiteljica
na stazi zemaljskoga života, ostaje domoljublje kao snaga za svakodnevni život.
OGLEDI I PROSUDBE
225
Romansirana biografija fra Ilije Starčevića, koju je u romanu
Okvir za mudrost ostvario Mato Nedić, kao pozadinu nudi sliku
povijesnih zbivanja, političkih djelovanja i težnji, odaje podlogu
s koje znamenite ličnosti pokreću promjene i ostavljaju besmrtne
tragove.
Bosna prve polovice XIX. stoljeća sastavnicom je umirućega
carstva, dijelom višestoljetne turske uprave, ali istodobno interesnom sferom Austrije, koja će je 1878. godine i okupirati. Šćućurena između Istoka i Zapada, kako primjećuje pisac, sanja svoj
san o istinskoj slobodi i ne dopušta da ju rastepu i raznesu; iako
iznurena tuđim razmiricama što se preko nje povlače, diše i živi,
podiže se iz pepela, ojačana bunama i tragedijama, ratovima i neimaštinom.
Nedić u liku fra Ilije Starčevića pokazuje kako se i u uvjetima
okupacije i okrutne tuđinske vlasti čovjek može izdići iznad prepreka i zla i graditi bolji život svoje zajednice i svojega naroda.
Starčevićevi govori u Beču, Rimu i Požunu o teškome položaju
kršćana u Bosni otvarali su oči Europe, upućivali na nepravdu,
ukazivali na potrebu zauzimanja za obespravljeni narod.
Čovjek je uvijek dijelom svojega vremena i prostora i u njima ostavlja tragove, kratkotrajne i prolazne, ili besmrtne, za
vječnost. Nesumnjivo, fra Ilija Stračević ostavio je za sobom
svevremenske zvjezdane tragove, a Mato je Nedić, pišući njegovu romansiranu biografiju, koračao tim tragovima te je ostvario djelo neprolazne vrijednosti. Život i djelo fra Ilije Starčevića
okvir su nam i izvor mudrosti kako ne bismo potratili svoje dane,
a čitanje romana Okvir za mudrost Mate Nedića pomoći će nam
da taj život i to djelo upoznamo te da na životnome putu sačuvamo sebe.
Ivo Mijo ANDRIĆ
BILOSNIĆEV GLAS STVARNOSTI
FABIJAN LOVRIĆ: Vitez zlatnog runa,
3000 godina za dar, Zadar, 2012.
Kada jedan pisac, ma odakle bio, za manje od pola stoljeća
napiše i objavi više od 100 knjiga tada mu se, uz čestitku, može
od srca reći „svaka čast majstore“. Još ako je Dalmatinac, valja
dodati i neizbježno „bravo meštre“, pa nek cijeli svijet znade o
čemu je riječ.
Tomislav Marijan Bilosnić zaslužuje i jednu i drugu ljudsku i
narodnu pohvalu. I puno više od toga jer je na kraju 2012. godine,
dakle pola godine prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju objavio
svoju stotu knjigu. Možda i neku više, ali to za ovu priliku i nije
tako bitno. Tim grandioznim činom i pothvatom svrstao se u red
povlaštenih europskih pisaca koji su prešli zlatni granicu od sto
objavljenih književnih naslova.
Ono što me žalosti a što moram, ovom prilikom, naglas reći i
zapisati jeste činjenica da 6. 2. 2013. godine, kada je u Društvu
hrvatskih književnika promovirana knjiga Davora Šalata U tigrovoj kući posvećena Bilosnićevom stvaralaštvu, nije bilo nikoga
sa „javne televizije“ da zabilježi taj iznimni trenutak druženja s
piscem koji je golemim djelom zadužio hrvatsku literaturu i kulturu uopće. No, što je, tu je. Ne vrijedi se žaliti niti valja plakati
nad tom sumornom zbiljom hrvatske medijske NE kulture. Neka
ona potraje što kraće i neka dođe dan kada će nakladnici, urednici
OGLEDI I PROSUDBE
227
i novinari početi cijeniti domaće pisce podjednako kao i one koji
dolaze sa Zapada. Ako ne i više, što bi priličilo svakoj zemlji koja
drži do sebe i do svojih vrijednosti.
A jedna od tih neprijepornih vrijednosti jeste i književno djelo
Tomislava Marijana Bilosnića o kojem su napisane i objavljene
tri zapažene knjige. Jednu od njih pod naslovom Vitez zlatnog
runa priredio je i pod kraj prošle godine objelodanio književnik
iz Knina Fabijan Lovrić, odaslavši je knjigoljupcima kao svoj dar
za Bilosnićev polustoljetni stvaralački rad. Na sličan način kako
su to prije njega učinili Igor Šipić i Davor Šalat u svojim studioznim knjigama, Lovrić analizira Bilosnićevo stvaralaštvo koje
je dijelom vezano uz Domovinski rat, a dijelom je naslonjeno na
njegovo spisateljsko traganje za sukusom i smislom života što je
započeto sredinom šezdesetih godina kada je objavio svoje prve
poetske uratke.
Kako i priliči pjesniku koji se, uz druge oblike pisanja, bavi
i prikazivačko-kritičarskim poslom, Fabijan Lovrić u uvodu opsežnog ogleda stavlja na uvid čitateljima svoje dvije pjesme posvećene Tomislavu Marijanu Bilosniću. U njima kroz stihove
iskazuje svoj odnos poštovanja i divljenja prema kolegi po peru
i njegovom djelu, uvodeći čitatelje u šaroliki i neomeđeni svijet
Bilosnićevog književnog, likovnog i inog stvaralaštva. U tome
svijetu klupko povijesti odmotava se onim slijedom kako to određuju Bog kao simbol općega, priroda kao izvor nastanka i opstojnosti svega postojećeg i živa bića – napose ljudi kao kratkoročne
prolaznosti što se obnavljaju po zadanim Božjim i prirodnim zakonima. Dijalektički gledano, sve što nastaje s vremenom i nestaje, samo se Bog kao misleni apsolut veže uz konačnost. Ljudski
rod, ma kako uman bio, u svemu ima ograničeni utjecaj na ovozemaljski svijet. Na neki drugi svijet, ako ga i ima, ljudski je utjecaj
posve zanemariv, makar pojedinci snivali drukčije.
228
OSVIT 1–4/2013.
Uvažavajući takav poredak stvari, Bilosnić se u svome opsežnom literarnom djelu bavi duhovnim stanjem i pozicijom jedinke
kao i njezinim odnosom spram prirode i društva. Čovjek je primarno pronositelj dobra a sekundarno je izvor njegove negacije.
Promatran u ozračju svjetla i tame, on je zahvalna tema i nezaobilazni lik za pjesmu, priču, dramu i sliku. Još ga samo treba
prepisati i preslikati na papir ili drugu podlogu i eto djela za dušu
i oči.
Proničući u bit Bilosnićevog literarnog i slikarskog stvaralaštva, Fabijan Lovrić analizira, raščlanjuje i prikazuje sedam njegovih pjesničkih knjiga, dvije knjige proze, knjigu povjesnica i
nekoliko likovnih i fotomonografija. Iz svakog od ovih djela, nakon cjelovitog uvida, naznačava glavne karakteristike i estetske
vrijednosti te izdvaja poneki stih, impresiju, leksički biser i trajnu
poruku.
Tako, osluškujući pjesnikov glas u poemi Krik, koju svrstava
među ponajbolja poetska ostvarenja u hrvatskom pjesništvu, Lovrić naglašava da je ona himna ljudskosti u svijetu poremećenih
vrijednosti. Kad surovo zlo potisne u drugi plan ljepotu dobra,
ljubav je jedino sredstvo koje nam vraća nadu. U tom strašnom
vremenu spasonosno djeluje pjesnikova poruka izrečena u dva
ključna stiha: Kad čujem krik / ja govorim ljubav. Samo se ljubavlju kao znakom dobra brišu crni tragovi bezdušnosti zla.
Domoljublje je jedna od najvažnijih tema Bilosnićeve poetike
života. Čovjek bez domovine nije čovjekom. On je progonjena
zvijer, samotnik bez stalnog odredišta, izgubljeno biće u vremenu i prostoru. Bez domovine, lirskim rječnikom kazano, nema
domoljublja koje je važan simbol ljubavi. Kao najbolji primjer
pjesnikovog neupitnog domoljublja koje odasvud zrači, Lovrić
izdvaja poemu Ogrlica. U toj poemi Tomislav Marjan Bilosnić
pjeva o burnoj i časnoj povijesti Hrvata i Hrvatske, čiji su prostori od stoljeća sedmog bili na udaru stranih sila i osvajača. Kako
OGLEDI I PROSUDBE
229
je danas došlo vrijeme slobode i samostalnosti, tako je i Ogrlica
postala poemska himna Lijepoj Našoj. Time je pjesnik, uz sve
ostalo dosad učinjeno, odužio svoj dug domovini i svrstao se u
red onih domoljuba koje će povijest pamtiti a hrvatski narod navijek slaviti.
Iz bogate Bilosnićeve lirske ogrlice Fabijan Lovrić s razlogom
izdvaja i knjigu Kuća, ističući njezinu višeznačnost, tematsku originalnost, emotivnu snagu i neprijepornu literarnu vrijednost. Egzistencijalno i stvarnosno gledano, kuća je pribježište, prebivalište
i slobodište ljudske duhovne i fizičke opstojnosti. Imati krov nad
glavnom, u užem smislu, znači – biti. Živjeti u vlastitome prostoru, u širem smislu, znači – osjećati značenje slobode. Čovjek bez
kuće znade što je tjeskoba. Njegove misli opterećene su strahom
i frustracijama. Njegovi pokreti imaju ograničenja, a nade su mu
vezane u čvor. U Bilosnićevom poimanju kuće kao simbola slobode i domoljubnosti prepleću se sudbine i usudi mnogih znanih i
neznanih ljudi kojima su kuće, svojim dugovremenskim postojanjem, produžile živote i osvijetlile djela. Kuća kao stvarnosni dodatak prirodi plod je ljudskoga uma i ruku, preslika želja i snova
i vjera u ljepše sutra onih koji će doći, bilo da je riječ o nenadnim
gostima ili očekivanim potomcima. Promatrano s filozofijskog i
realnog stanovišta, gradeći kuću čovjek gradi sebe. U fizičkom i
mentalnom smislu, podjednako. Zato je kuća subjekt domoljublja
koji nas veže za zemlju u čijim je granicama osmišljena i sazdana.
Svim ljudima kojima su rat ili druge neželjene sile oduzele kuću i
pravo na dom, divljački je odsječen ljepši dio života i zadana bol
koju trajno nose. Osjetio je to na vlastitoj koži u minulom ratu i
Fabijan Lovrić koji je pod prijetnjom topova i razornih granata
napustio rodnu kuću, zavičaj i državu, skrasivši se tamo gdje je sigurnost veća a opasnost manja. Njemu je Bilosnićeva univerzalna
lirska kuća utoliko bliža i draža jer nudi duhovne ključeve svima
koji u ovim teškim vremenima nemaju krov nad glavom.
230
OSVIT 1–4/2013.
Poetika Tomislava Marijana Bilosnića utemeljena je na povijesnim, filozofskim, sociološkim i religijskim elementima tumačenja svijeta i postanka ljudskog društva. Po Lovrićevom razumijevanju njegovog literarnog creda cjelovito prezentiranog u zbirci
Križni put, ključna obilježja te poetike jesu: duhovnost, svekolika patnja i muka, Isus Krist, Put križa, majčine suze, ljudskost i
njezin antipod kao sraz dobra i zla u svakom vremenu. Put koji
prolazi Isus od rođenja do uskrsnuća posut je ružama ljubavi i
dobročinstva na jednoj, i trnjem zlobe, izdaje, osude i raspeća
na drugoj strani. U tom grozomornom nesuglasju dobrote i zloće
koju simbolizira Kristov Križni Put, pjesnik pronalazi poveznicu
sa sličnim, približno okrutnim događajima iz naša bliže i dalje
prošlosti. Križnim putem i danas hode mnogi ljudi diljem zemljine kugle koja se vrti istim krugom od radosnog rođenja pa sve
do tužne smrti. Takav je krugohod svega što se rodi i nastane na
licu zemlje i pod kapom neba. Poetika postanka u dijalektičkoj je
sprezi sa dramatikom nestanka. Na individualnom planu svakodnevno, na globalnom, u milenijskim razmacima.
Pored navedenih i nekih drugih novijih poema i zbirki poezije
(Tigar, Molitve, Afrika, Ogledalo, Krilati kozorog), Fabijan Lovrić stavlja na uvid čitateljima i svoje ogledno-esejističke prikaze
proznih knjiga Tomislava Marijana Bilosnića. Tu je u prvom redu
roman Ispovijed suvišnog čovjeka koji se bavi nekim biografskim
elementima iz burne piščeve prošlosti. Kako je riječ o romanu s
ključem koji razmatra osjetljive društvene teme, piščeve su namjere označene opasnim na jugoslavenskim prostorima sredinom
osamdesetih godina, pa je djelo za neko vrijeme bilo isključeno
iz javnosti. Graničari nade i krotitelji duha ocijenili su tada kako
pisac izlazi iz dopuštenih okvira umjetničke i ljudske slobode, pa
su knjigu stavili pod led koji se, na sreću, brzo otopio.
Naime, neukrotivi Bilosnić nastavio je pisati po svome, tako
da su iz njegove produktivne književne radionice i u narednim
OGLEDI I PROSUDBE
231
godinama u svijet izlazile nove knjige. Među njima i zbirka emotivnih proza pod simboličkim naslovom Doručak koju Lovrić, u
širem ogledu, naziva odisejom slobodarskog duha. U toj zbirci
prozaiku zbilje što nas prati u posljednjim desetljećima nadopunjuje i oplemenjuje poetika života likova iz piščevog okružja i
dalje od njega. Doručak je odredište i prigoda za razgovor o svemu pomalo i za razmjenu znanja i saznanja o ljudima, pojavama i
događajima iz svakodnevnog života.
Analitičkim čitanjem i promišljanjem Bilosnićevog poetskog
i proznog stvaralaštva, Fabijan Lovrić nas uvodi u njegov svijet ispunjen povijesnom mistikom i mitologijom, te znamenitim i
običnim ljudima iz prošlog i sadašnjeg vremena. U tome svijetu
događanja se nižu onim redoslijedom i dinamikom kakvom ih je
odredio Svevišnji Um, a realizirala priroda i njezini prateći akteri.
U sagledavanju i samjeravanju Bilosnićevog ukupnog umjetničkog stvaralaštva, Lovrić se osvrće i na njegov slikarski i fotografski doprinos koji je sjajna vizualna nadopuna literature okrunjene u više od stotinu knjiga te više desetaka tisuća stranica radova objavljenih u listovima, časopisima, almanasima, zbornicima i
antologijama u Hrvatskoj, bivšoj SFRJ i diljem Europe i svijeta.
Svoje slike i fotografije ovaj zadarski meštar ljepote izlagao je na
brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu,
na čemu mu mogu pozavidjeti i mnogi afirmirani slikari i fotografi. Neke od njih prezentirane su i u knjizi Vitez zlatnog runa koju
vam preporučamo kao pitko i čitko štivo posvećeno svestranom
umjetniku i, nadasve, dobrom čovjeku Tomislavu Marijanu Bilosniću.
Knjiga u dodatku sadrži i važne bibliografske napomene sa
kronologijom objavljivanja uvrštenih radova te kazalo imena koja
se spominju u istaknutim prikazima i osvrtima.
Ivo Mijo ANDRIĆ
OTINE SLIKE I NAŠE PRILIKE
JANKO BUČAR: Susreti s velikim Otom Reisingerom,
Hrvatsko društvo karikaturista, Zagreb, 2012.
Karikaturist Oto Reisinger pripada krugu najpoznatijih europskih crtača druge polovice dvadesetoga i početka dvadesetprvoga
stoljeća. Njegovi crteži i karikature još od 1950. godine uveseljavaju ljude diljem bivše SFRJ i niza europskih zemalja (Austrija,
Njemačka, Engleska, Švicarska, Nizozemska etc.) u kojima je desetljećima objavljivao svoje crtačke humorističke priloge. Radovi
su mu prezentirani na brojnim samostalnim i skupnim izložbama
kod nas i u svijetu te su pohranjeni u razne muzeje i zbirke umjetnina najvećih majstora crtača. U više zemalja (Hrvatska, Austrija,
Nizozemska, Švicarska) objavljene su knjige Reisingerovih karikatura koje je likovna kritika visoko ocijenila a poklonici toplo
primili.
Sve naprijed pobrojano i mnogo toga što nije spomenuto, u
punom profilu otkriva lik i veličinu djela našeg najpoznatijeg
umjetnika karikature i vedrog crteža. O njegovom crtačkom stvaralaštvu najbolje govore likovi Pere, Štefeka i Klare koji su nas
desetljećima uveseljavali na stranicama Vjesnika te legendarnog
Grge čije smo životne dogodovštine pratili u Večernjem listu.
Svima njima Reisinger je podario duh i žig vremena koje obilježava pojedine faze iz bogate hrvatske povijesti. Po tome ga
OGLEDI I PROSUDBE
233
možemo svrstati u red najvažnijih pronositelja hrvatskog duha,
kulture i umjetnosti općenito.
Svi ljudi koji su bili u prilici pobliže upoznati Otu Reisingera
znaju ga kao vedrog, veselog i nadasve šarmantnog gospodina,
spremnog na šalu i u vrijeme kada drugima nije do smijeha niti do
bilo čega drugoga. Baš tada je humor najbolji lijek protiv pošasti
tjeskobe, depresije i dosadne tuge.
Aforist i humorist Janko Bučar dugi niz godina je drugovao
i prijateljevao s Otom Reisingerom. U tom vremenu pamtio je i
bilježio duhovite opaske i druge bisere koji naš narod zove pošalicama, vicevima, anegdotama ili, malo grublje rečeno, zafrkancijama. Kada je svoju smiješnu teku ispunio s više stotina smiješnih
zgoda i nezgoda izravno ili neizravno vezanih uz Ota, odlučio je
od njih sačiniti i objaviti knjigu pod naslovom Susreti s velikim
Otom Reisingerom.
Da bi tu svoju odluku progurao pokraj opreznog Ota, namjerio mu je tu knjigu pokloniti za 83. rođendan. Pošto se poklonu,
kao ni dobrom konju, ne gleda u zube, veliki ga je karikaturist
prihvatio bez puno pitanja i knjiga je u jesen dvije tisuće i neke
ugledala svijet. I, treba bez zadrške reći, obradovala sve one koji
vole humor i štuju Ota i Janka kao njegove pronositelje k širokim
narodnim masama.
Ukoričene anegdote, opaske, vicevi i pošalice u svezi s Reisingerom, ilustrirane su karikaturama i crtežima poznatih hrvatskih
karikaturista, čime je knjiga dobila na težini i probavljivosti. Pisane stvari u Hrvata, naime, imaju veću prođu ako su popraćene
slikom ili pjevanjem. Valjda je to zato što smo mi odvajkada naviknuti na gledanje i slušanje onoga što nam drugi kažu i narede.
Čitanje nam nikada nije prešlo u naviku, pa smo ga ostavljali onima koji su imali više slobodnog vremena za tu dosadnu pasiju.
No, kad je u pitanju knjiga o Otu Reisingeru pisana perom
uvijek nasmijanog Janka Bučara, gotovo sam uvjeren da će se ta
234
OSVIT 1–4/2013.
navika početi mijenjati. Polako, ali sigurno, što bi kazali Nijemci,
jer ovaj naš dvojac s puno smiješnih kormilara ne kani privezati
svoj brod uz obalu već smišlja nove šale i smiješnice kojima će
zabrinutim sunarodnjacima brisati dužničke bore s čela i vratiti
izgubljeni osmijeh na podbuhla i sve bljeđa lica.
A dok se u javnosti ne pročuju nove anegdote potekle iz pera
i misli Janka i Ote, na račune čitatelja prepisujem neke iz knjige
susreta. Najprije jednu iz novijeg vremena u kojoj se osamdesettrogodišnji Oto žali prijatelju Janku zbog jedne svoje neobjašnjive navade:
- Ne znam što mi je u zadnje vrijeme. Čini mi se da sam i ja
postao pedofil!
- Zašto?
- Pa često se zagledam u ove četrdesetogodišnjakinje!
Za vrijeme šetnje ulicama Zagreba susretne Ota Reisingera jedan od starih znanaca te mu, nakon pozdrava, izreče primjedbu u
svezi njegovog šešira:
- Čuj, takvi šeširi su izašli iz mode! To se više ne nosi!
- A ni takve glave se više ne nose – uzvrati mu spremno Oto.
Kad je svojevremeno došao partijski nalog za pljenidbu VUSa zbog Reisingerove karikature Hruščov u brijačnici, Oto je bio
pozvan na razgovor u javno tužiteljstvo. Nakon ne baš ugodnog
razgovora vratio se u redakciju i, na upit kolega i kolegica o sudbini lista, razočarano je kazao:
- VUS su spalili, a mene su samo zagrijali.
Početkom sedamdesetih godina birala se najštedljivija javna
osoba u Zagrebu. U uži izbor ušli su Oto Reisinger, meteorolog
Milan Sijerković i pjevač Krunoslav Kićo Slabinac. Na kraju je,
zna se, pobijedio Oto Reisinger. Kad je saznao rezultat, u redakciji Vjesnika, Oto ga je prokomentirao riječima:
- Ne mogu biti svi prvi.
OGLEDI I PROSUDBE
235
Pobjednički duh pratio je veseljaka Reisingera kroz sve godine
njegovog burnog, plodnog i dugog života. Na mnogim smotrama
i natječajima crtača i karikaturista u zemlji i svijetu osvajao je
vrijedne nagrade svrstavajući se u red vrhunskih majstora toga
umjetničkog zanata. Ali sve te nagrade su prolazne i potrošive,
osim jedne kojom se meštar Oto ponosi od rane mladosti. A ta nagrada je: biti ZAGREBČANIN u punom smislu te riječi. I živjeti
Zagreb dvadeset četiri sata dnevno. Oti Reisingeru je to pošlo za
rukom i duhom i zato su njegovi crteži zrcalo Grada i zemlje u
kojem se vidimo takvima kakvi jesmo.
Nit previše lijepi niti puno ružni
Ponekad veseli a počesto i tužni
Kada nas napadne bolest depresija
Koju je donijela svjetska recesija.
A recesija će, kao i svaka ljudska pošast, jednoga dana proći.
S depresijom će stvari ići mnogo teže, pošto ona dublje u našu
svijest seže.
Fabijan LOVRIĆ
SONJA JURIĆ – DJECI MAJČINA SELA U
MEĐUGORJU
SONJA JURIĆ: Proljeće opet dolijeće (knjiga priča za djecu).
Urednik: Miro Petrović, ilustracije: Anja Bartulović. Matica
hrvatska Čitluk / Matica hrvatska Dubrovnik – Biblioteka
Posebna izdanja, knjiga 62., Čitluk – Dubrovnik, 2012.
Profesorica hrvatskoga jezika i književnosti, Sonja Jurić (Zagreb, 1973.), ostvaruje svoj puni angažman u humanitarnim akcijama u kojima sudjeluje dugi niz godina, baveći se književnim
radom čije umijeće daruje, ovoga puta, štićenicima Majčina sela
u Međugorju, a gdje su udomljena djeca bez roditelja. Njihov odgoj i obrazovanje prepušteni su bez roditeljske ljubavi, ali skrbnici nastoje učiniti im dječji svijet što pristupačnijim potrebama
društva, odrastanju kojim trebaju potvrditi zrelost i postati valjani
čimbenici društvene zajednice. U tom i takvom poslanju, Sonja
Jurić i ovu, između ranijih darovanih knjiga, daruje ovoj djeci
i njihovim potrebama za što sretnije djetinjstvo. Zato sama autorica na početku knjige ispisuje: „Proljeća nisu samo godišnja
doba već buđenja naših osjećaja, misli i uspomena. Proljeća su,
također, naši novi pogledi na svijet. Zato ovu knjigu s radošću
posvećujem štićenicima Majčinoga sela u Međugorju. Neka nas
proljeća uvijek iznova obnavljaju!“
OGLEDI I PROSUDBE
237
Kao i u prirodi, proljeća se javljaju i u čovjeku, obnavljaju
njegovu floru i faunu, obnavljaju procese čineći ga čvršćim, postojanijim, mentalno stabilnijim, protočnijim za nove ideje. Znamo kako je autorica i svoje ranije knjige darovala humanitarnim
potrebama, veoma uspješno surađivala sve do realizacije određenoga programa, tako ne sumnjamo da će biti i ovoga puta.
1.
Vezujući svoje priče za određene nadnevke, koji su joj se učinili bitnim za kalendarsku godinu, kao što je: početak proljeća,
Međunarodni dan šale, Međunarodni dan ljudske solidarnosti,
Svjetski dan djece, Svjetski dan učitelja, Svjetski dan ptica selica,
Svjetski dan telekomunikacija, Svjetski dan nepušača, Svjetski
dan UNICEF-a, Međunarodni dan tolerancije, prvi dan škole,
Ivandan, Sv. Mihovil, dani berbe grožđa, Svjetski dan prijateljstva, Svjetski dan zaštite životinja, Svjetski dan smijeha, Međunarodni dan obitelji, Svjetski dan obrazovanja, Svjetski dan zaštite šuma, Svjetski dan autizma, završava basnom Usamljeni lav.
Većinski navedene, kratke priče, vezane za određene nadnevke,
ili tek nekoliko koje su izvan toga okvira, produbljuju vjeru u život, u bolje sutra, u ljudske vrijednosti koje treba strpljivo tražiti
i strpljivo njegovati. Zato autorica gradi određeni zaplet: sreća
– tuga – pronalazak rješenja, izlaz ili potpuna sreća. Na drukčiji
način, ali suštinski isto, o konstrukciji autoričine priče za djecu,
piše dr. sc. Iva Beljan: „Jednostavnost pripovjedne tehnike, primjerene dječjem recipijentu, nije, dakako, znak značenjske plošnosti. Upravo obrnuto. Kao i sve dobre priče za djecu (i dobre
priče uopće), a osobito klasične poput Maloga princa, Ružnog
pačeta i drugih, koje su nam obilježile djetinjstvo“… ( autoričine
priče se bave) „vječnim ljudskim pitanjima: odnosom pojedin-
238
OSVIT 1–4/2013.
ca i zajednice, problemom pripadnosti i samoodređenja, izborom
između osobnoga shvaćanja etičnosti i kodeksa skupine, dakle
pitanjima kojima se bave i „velike“ priče, od grčkih tragedija naovamo.“... (str. 72.).
Jasno je, i vidljivo, kako autorica svjesno i znalački razvija
priču u svim smjerovima ostvarujući određeni cilj, a taj cilj je
postizanje spoznaja na osnovi iskustva, pogrješaka i uspješnih
rješenja. Počesto je tematski početak: sklad, narušavanje sklada
i ponovno uspostavljanje sklada, ili potvrda, uvid, iskustvo koje
donosi spoznaju o lošem kako bi se cijenilo pozitivnije, kao nešto
što treba ili ne treba činiti. U tom odnosu autorica je postigla sustavnu ravnotežu priče, njezinu protočnost, dinamiku, a jezičnom
jednostavnošću i semantičkom tvorbom rečenice, približila je
temu djeci, mlađim generacijama, kako bi se došlo do suvislosti
odgoja i obrazovanja, poštivanja određenih vrijednosti i pravila
koja poučavaju.
2.
Knjiga Proljeće opet dolijeće je kompilacija slikarskog i pisanog, spoj dvije umjetnosti, umjetnosti boja i oblika i umjetnosti
riječi i slikovnog jezika gdje bi trebalo opredmetiti riječi slikom
ili obrnuto, sliku oplemeniti riječima. U tom obostranom oplemenjivanju sklad dvije individualnosti doprinosi uspješnosti konačnog efekta, lakšeg zapamćivanja ponuđenog kako bi se postigao
cilj uspješnijeg prijenosa poruke. U ovoj knjizi autoricu Sonju
Jurić prati slikarica Anja Bartulović. Vidljivo je kako slikarica
nadopunjuje književnicu, ili obrnuto, a receptori vida, kao najveći primatelj izvanjskih informacija, daju izravnu mogućnost
lakšeg uočavanja efekata poruke koji slijede. Slikarica se koristi
smirenim koloritom, jednostavnim oblicima, bliskim djeci, ali i
OGLEDI I PROSUDBE
239
s određenom ozbiljnošću koju zahtijeva tekst. Na svim crtežima
je vidljivo i lice sjete, ali i raskoši kulise ili osmijeha, što postiže
poseban efekt jer se radi, odnosno, knjiga je namijenjena pomoći
djeci bez roditelja, kako je već rečeno.
Na kraju, želimo i ovoj knjizi potpuni uspjeh kao i prethodnima, a plemenito prepoznavanje humanitarnih akcija neka pronađe
nove, dobre ljude, koji žele i mogu pomoći, jer svačija je duša
rođena i za proljeće.
Ivan BAKOVIĆ
SMISAO SE NALAZI NA KRAJU PUTA
GRGO MIKULIĆ: Učitelj Pravde, Gral – Gral Široki,
Široki Brijeg – Zagreb, 2013.
Najpriličnija bi kvalifikacija ove knjige bila (ako uopće moramo kvalificirati), knjiga razmišljanja, ili knjiga promišljanja.
Sastoji se iz dva dijela, prvi dio zauzima 91 stranicu a drugi 41.
Iako je i ova podjela zbunjujuća. Naime „prvi“ dio knjige ima 29
numeriranih nenaslovljenih poglavlja, a „drugi“ dio je numeriran
kao 30. poglavlje knjige i naslovljen je imenom „Fragmenti“.
„Prvi“ dio Učitelja Pravde je uokviren dvama događajima.
Pastir Natanael u potrazi za izgubljenom kozom (ovo je prva biblijska reminiscencija) susreće isposnika koji živi u pećini, a završava isposnikovom smrću i Natanaelovom odlukom nastaviti
isposnikovu misiju.
Između ta dva (s)krajnja/granična događaja skoro nikakvih
drugih događaja u priči nema. Natanael privučen nekom nejasnom silom ostaje živjeti s isposnikom Sanheribom koji mu kroz
razgovor i tekstove napisane na svitcima prenosi učenje Učitelja
Pravde kojemu Sanherib bijaše učenikom.
Sanherib je osamljenik, pustinjak, isposnik predan razmišljanju i sljedbenik Učiteljeva nauka. Potpuni pouzdanik u Providnost: „Beduin ustade i pođe nekoliko koraka, a onda zastade: Zašto i ti ne pođeš leći? Ne čekaš li nekoga? - Čekam! Ljubav!
– reče Sanherib nakon poduže stanke. - Najavila ti je dolazak?
OGLEDI I PROSUDBE
241
– reče mladić smiješeći se. - Zar si mi i ti najavio svoj dolazak, pa
ipak sam te dočekao – odgovori Sanherib.“ (str. 25. – 26.)
Sanherib zna da se pod kapom nebeskom sve svrhovito: „Neka
te ne brine to što nisi našao kozu. Da ona ne zaluta, zar bi našao
put do mene. A ja trebam tek one što zalutaše, jer teško je skrenuti
cijelo stado s ustaljenog puta iako na njemu ne nalaze okrjepljenja. Tek oni što zalutaju pozvani su utirati nove putove.“ (str.
28.)
Sanherib poučava Natanaela: „Smisao se nalazi na kraju puta.
A tvoj put do smisla je, možda, biti pastir. A možda je biti pastir
samo početak tvoga puta“ (str. 18.). Tako Natanael, pastir-tragač
postade tragač za smislom i istinom.
Vremenskih odrednica u knjizi ima vrlo malo „Živjeli su još tri
godine zajedno tu u pustinji a onda Sanherib umrije.“ (str. 104.).
Radnja se događa u pustinji. U kojoj pustinji? Koje tri godine?
Kad pročitamo da se radnja odvija u pustinji u kojoj samuje isposnik pomislit ćemo, naravno, na davno prošla vremena. Pitam
se samo što je veća pustinja ona prava prirodna ili ova koju mi
živimo u tzv. civiliziranom svijetu. Nisu li razgovor i spoznaja o
temama u knjizi potrebniji danas nego ikada. I tko kaže da danas
ne postoje isposnici koji promišljaju svijet. I oni koji traže odgovore. A i teme o kojima se čita u knjizi su svevremene: o putu, o
daru i darivanju, o grijehu, o dobru, o molitvi, o ljepoti, o sreći,
o sumnji, o nadi, o poniznosti, o oholosti, o Ratnicima Duha, o
milosrđu, o slobodi, o smutljivcima, o užitku, o smrti, o strastima,
o spoznaji, o Božjem nauku, o vrlinama, o Istini, o pravednosti.
Pored ovoga tu je i sedam poučnih priča (prispodoba): o mudrom siromahu i oholom kralju, o kralju koji traži najsretnijeg
čovjeka u svome kraljevstvu, o ženi s bolesnim sinom, priča o
dvojici slugu, o hrastu i travi, o pljačkašu i udovici i priča o bolesnom čovjeku i njegovoj savjesti.
242
OSVIT 1–4/2013.
Srž nauka koji Sanherib naučava je ljubav: „Poučavao nas je
trima ljubavima: ljubav prema Bogu, ljubav prema čovjeku i ljubav prema vrlini. (...) Ta, na kraju dana svatko će biti pitan samo
koliko je ljubio i u ljubavi uzrodio.“ (str.22).
Natanael je prvo prošao test šutnje i strpljenja, a zatim je slušajući Sanheribova izlaganja i čitajući svitke doživio preobrazbu te od učenika postao nasljednik Sanheribov. Ne sliči li ovaj
užurbani pastir, koji je u bremenitoj potrazi za svojim blagom i
imovinom, na današnjeg užurbanog čovjeka koji nema vremena
za razmišljanje? Koji nema vremena ni za sebe ni za druge i koji
ima više pitanja nego odgovora. Koji često nema vremena ni pravo pitanje postaviti. Koji luta po pustinji, ali ne nalazi ni mira ni
smiraja. Natanael je imao sreću da se zaustavio.
Autor u knjizi promišlja, kako je već rečeno, mnoge teme koje
zaokupljaju čovjeka od postanka do danas. „Jeste li se ikada upitali: nije li možda grijeh tu kako bi nas poučio ćudoređu, nije li
mržnja tu da nas uči ljubavi, robovanje nije li tu kako bi nas poučilo slobodi, nepravda da nas uči pravednosti, krivovjerje pravovjerju, idolopoklonstvo bogoljubnosti, očaj nadanju, nesreća da
nas uči sreći, žalost kako bi nas poučila radosti, suze smijehu,
pakao da nas uči blaženstvu, prolaznost vječnosti, smrt životu?
Ne uče li nas padovi ustajanju, ne uči li nas gorčina slasti, patnja uživanju, tama svjetlosti?“ (str. 57.).
Otkriva nam autor i neke jednostavne istine koje smo zaboravili: „Pogrješka našeg uzdignuća nije u tome što se želimo uzdignuti, nego u tome što se želimo uzdignuti iznad drugih. A nije
cilj uzdignuti se iznad drugih, nego iznad sebe.“ (str. 40.). Ili:
„Dobar se čovjek sjeća kada je pogriješio, a loš kad je učinio nešto dobro.“ (str. 65.). Nije li ovo svevremena istina.
Već je rečeno da tekst ima reminiscencije na biblijske tekstove. Pored imena koja se sva mogu naći u biblijskim tekstovima:
Natanael, Sanherib, Onias, Abadon, Manaem, Salamon, Jošija,
OGLEDI I PROSUDBE
243
Sila, Jerihon, Jeruzalem, stil pisanja i poruke su suglasne s biblijskom tekstovima. Tim teža je bila zadaća pred autorom i teža je
bila odluka objaviti ovakovu vrst teksta. I mislim da autor nije
zamutio vodu. Jer: „bistra se voda uvijek čini plićom nego što jest
– s mutnom je vodom obrnuto.“ (str. 86.).
Drugi dio knjige naslovljen jednostavno Fragmenti gnomičan
je, poslovičan i ponegdje aforističan. Sastavljen je od kratkih zapisa koji su „komotno“ mogli biti razrađeni kao i teme u prvom
dijelu knjige. Ovo su pabirci sa margina koji nisu ništa manje
vrijedni nego i drugi tekstovi u knjizi. Za ilustraciju navodim nekoliko fragmenata:
10. Dobar rezultat, čak ni u matematici, ne može opravdati loš
postupak.
29. Bog je sveprisutan i ne isključuje nikoga, ali ima ljudi koji
su isključili Boga.
30. Odgovornost bez slobode neusporedivo manje je loša od
slobode bez odgovornosti.
378. Danas se ljudi suočavaju sa smrću i prije no što su naučili
živjeti.
528. Oni koji nemaju što reći, obično dugo govore.
218. Rijetko kad čovjek zažali što je šutio. Ali često zažali što
je govorio.
Mak Dizdar je zapisao: Ova ruka kaže ti da staneš / i zamisliš se nad svojim rukama (ruka). Parafrazirajući Dizdara mogli
bismo reći: Ova ti knjiga kaže da staneš i zamisliš se nad njom.
Ova knjiga se ne čita odjednom nego u dijelovima i nad svakim
dijelom ove knjige se može razmišljati i ponešto naučiti. Čak i
ako se ne složite s iznesenim stavovima, barem će vas potaknuti
na razmišljanje, a i to je uspjeh – osjećat ćete se kao Natanael na
početku svoga traganja za odgovorima.
244
OSVIT 1–4/2013.
Osvrnuo se autor i na svoju potrebu za pisanjem: „Kada sam
tražio nekoga tko će me razumjeti, uzimao sam knjigu. Kada sam
poželio nekome se povjeriti, uzimao sam olovku i prazan list papira.“ (92. fragment).
Koliko mi je poznato ovaj tekst je davno napisan. Odležao je
i ponovno pročitan. Njegov pojavak u formi knjige dokaz je da
je prošao prvi test. Nije završio kao Gundulićev „porod od tmine“. Drugi test će biti čitatelji. Vjerujem da će i taj test uspješno
proći. Ako vam se i ne svidi (vama koji budete čitali ovu knjigu)
primijenite (pozovite se na) fragment 544.: „Ni za najlošijom pročitanom knjigom nitko nije zažalio, ali mnogi su i mnogo puta
zažalili za nepročitanom knjigom.“
Momčilo SPASOJEVIĆ
PJESME PROŽETE OPTIMIZMOM I
VEDRINOM
Priznajem da sam pjesnik
Meni srce veli
Piši što ti kažem,
Ja mu otkucaje,
U stihove slažem.
Pola noći je prošlo. Nesanica. Čitam zbirku Sto i jedna pjesma (Odabrane pjesme, odabrali: Admiral Mahić, Stevan Tontić
i Milo Jukić) Ante Stanića. I to me ne zamara. Čitam sa zanimanjem, do kraja. Čitanje poezije, kakva se danas piše, obično je
zamorno i dosadno, ali ovaj put nije tako. Razmišljam i zašto.
Vjerojatno, zato što ovaj izbor Stanićeve impresionističke poezije, predstavlja jednu istinsku cjelovitu životnu priču u stihovima,
sasvim ljudsku. I bez obzira što se ne može kazati da se ovim
stihovima nudi nešto posebno novo, oni nose pečat neobične i
zanimljive sudbine svoga autora, koji nije bez pjesničkog dara.
Životnost, iskrenost i promišljenost – glavna je njihova odlika.
Stanić piše o svemu onome što je vidio od kada je prvi put progledao u svome rodnom selu u okolini Kreševa, priopćavajući to
na svoj osobni način, obično izvlačeći iz svega pouke. A zašto
piše – otkriva u pjesmi „Poeta“. Od djetinjstva želio je postati
pjesnik, a dogodilo se to onoga trenutka kada je iz blata seoskog
246
OSVIT 1–4/2013.
puta „oprezno i nježno“ podigao komadić žute istrošene olovke,
slomljena srca i, obrisavši blato, na praznom listu papira napisao
prvi stih („Olovka i srce“).
A. Stanić je po zanimanju, učitelj-pedagog. Iako je rano promijenio zanimanje on nikada nije prestao „da krči put kako bi
sunce i svjetlost prišli ljudskom ognjištu“. Ima i znatan broj pjesama koje se odnose na djetinjstvo i namijenjene su djeci. Sasvim
je prirodno da su tadašnji pjesnici za djecu, ostavili dubok trag na
njegovoj osjetljivoj duši. Jedan od njih će kazati: - Što ne možeš
drukčije reći – pjesma zbori. Izgleda da je i Stanić rano shvatio da
se ono što se ne vidi oko čovjeka i što se osjeća u sebi, vrlo lijepo
može izraziti stihovima, te da je pjesma sredstvo da se to kaže na
poseban način.
Njegov pjesnički opus, inspiriran vlastitim doživljajima i sudbinom, kvantitativno je veoma bogat, i izraz je njegovog duhovnog stanja i raspoloženja koja prevladavaju u njegovoj psihi. U toj
poeziji dominira životni i intelektualni optimizam. Jedna pregršt
njegovih pjesama predstavlja visoku vrijednost našega vremena i
trajni rezultat njegovog stvaralaštva.
U izboru Sto i jedna pjesma, prezentirana je retrospektiva poetskog stvaralaštva od preko četrdeset godina, počevši od 1965.
godine od pjesama koje je pisao kao vojnik. U borbi za životnu
egzistenciju možda je (i jeste) bilo dužih zastoja u njegovom pisanju, ali ta tanka književna nit se nikada nije sasvim prekidala. Njegovo književno stvaralaštvo do punog izražaja došlo je u trenutku
kada je, kao veoma odgovorna osoba, osigurao svoju egzistenciju
i osposobio svoje potomke da se uspješno staraju za svoje životne ciljeve i sudbine. Radne navike koje je stekao u djelanju na
gospodarskom planu, uspješno je preusmjerio na književno stvaralaštvo i kao voda iz izvora oko njegovog Kreševa, pokuljale su,
jedna za drugom, njegove brojne knjige. Možda i previše brzo,
nestrpljivo i ishitreno što se nesumnjivo odrazilo na njihovu kva-
OGLEDI I PROSUDBE
247
litetu. Tome su doprinijeli i književni poslanici, koji su mu nekritički povlađivali, umjesto da ga upozore: - Zastani malo, uspori:
nije uvijek važna knjiga pjesama. Cilj je dobar stih, ideja. Pjesmu,
zbirku – valja brusiti i dotjerivati sve dokle se može izdržati. Ovo
upozorenje bilo je nužno, tim prije, ako se ima u vidu da je Anto
Stanić veoma nadaren, vrijedan i uporan književni poslenik, koji
promišlja i izvodi zaključke iz onoga što promatra i o čemu piše.
Tako bi njegova poezija dospjela na znatno veću razinu, nego što
je ova na kojoj se sada nalazi.
Kao da je i sam to osjećao, pa stihovima kaže: Stanite / satovi,
/ stanite. / Umoran sam, / život me / tjera da žurim. // Ja ne mogu
poslova nedovršenih / svaki dan da mi ostaje. (Uzaludan vapaj).
Ali, ako se ima u vidu da se čak ni osrednja poezija ne piše
lako, kao što se to čini neupućenima, A. Stanić ima mnoštvo stihova i pjesama koji su iznad osrednjosti, pa čak i onih izvanrednih, kakve ne srećemo ni kod mnogih pjesnika na glasu.
On piše ono, kako sam reče, „što mu srce kaže“, ali i promišlja o onome o čemu piše. Poezija mu predstavlja lirsku povijest
jednog još neokončanog životnog treptaja i vrlo osobnog obilježenog osjećajnog stanja. Odlikuje se jednostavnošću i čistoćom
izraza, privlačnom lakoćom i finim senzibilitetom s bogatim nijansama slika, koje nisu tu samo sebe radi.
Da je Stanić već veoma rano imao lijepog dara za pisanje pokazuju i njegovi rodoljubivi stihovi, napisani početkom daleke
1965. godine dok je još bio mlad vojnik: Drzniče, ne! / Zemlja
ima sinove. / Ne ćeš nevinih bataljone, / U stočne trpati vagone.
/ (Pjesma mladog vojnika)
Njegov pjesnički izraz je često eliptičan, telegramski sažet, a
njegova mudrost simbioza istočnjačke filozofije i domaće narodne tradicije. To naročito dolazi do izražaja u pjesmama „Smij se“
i „Poruka“. Suština prve je da će sve proći i ništa ne treba previše
248
OSVIT 1–4/2013.
uzimati srcu, te da sve treba promatrati s vedre strane, jer brzo
prolazi sve što je lijepo i dragocjeno (smijeh je lijek).
Druga spomenuta pjesma, počinje stihovima kojih se ne bi
postidjeli ni istočnjački mudraci: Čitaj / To je temelj / Mudrosti. /
Razmišljaj / To je izvor / Snage. / Radi / To je cijena / Uspjeha.
Svojim poezijom Stanić nastoji popratiti sve bitno u društvu u
kome živi, a motivi mu variraju u širokom dijapazonu, počevši od
osobnih osjećanja preko religije, odnosa među ljudima, prirode,
ljubavi, rada, nasilja, rudarstva i bistrih voda Kreševa, Bosne i
njezine prošlosti, novca i uspjeha, knjiga, zavičaja, sreće, starosti
i smrti, porodice, ekologije, pa do rata.
U ovom izboru nalazi se i pjesma „Stvarna bajka“, koja je svojevrstan pandan njegovom romanu Istinita bajka. I u jednom i
drugom književnom djelu, autor tvrdi da je ostvario sve svoje životne snove. Istina, u romanu govori na koji način ih je ostvario,
a u pjesmi kaže da mu se to jednostavno dogodilo, ali uz duboko
poštovanje i pomoć Boga!
Neke njegove pjesme su prava himna o skladnom i uspješnom
obiteljskom životu.
Među najljepšima, u ovome izboru, je veoma suptilna pjesma
naslova „Moje breze“: Bijele ljepotice – / Dok im se divim / Duboko dišu / Gledaju nebo / Sanjaju kišu / ... U ljetne dane / Zadrhti stablo / Prospe se miris / Poneki listić / Ne zemlju pa’ne.
Kroz ove stihove pjesnik je ostvario vrlo prisan odnos sa nježnim brezama sa platoa Gajice – obiteljskog imanja Stanića.
U pjesmi „Sreća“, mudro zbori: Uživaj u malim stvarima /
Velike prepusti drugima, a u pjesmi „Vrati se“, s podnaslovom iz
zagrljaja droge, kao izvanredne bismo izdvojili stihove: Bacam
ti slamku / Uhvati je i plivaj / Prema obali.
Pjesma „Povijesni tren“ je također jedna od onih vrlo uspješnih, gotovo antologijskih pjesama, na čiju umjetničku vrijednost
OGLEDI I PROSUDBE
249
treba posebno skrenuti pozornost: Mjesec studeni / Gospodnja
2004. / Pada gusti mrak / U duši hladno / Sipi jesenja kiša / Soba
je sve tiša / Kamin gori / Plamen treperi / Vijesti pristižu / S vremena trake / Radnici štrajkaju / Hoće veće plaće / Oporba traži
/ Žužulovu smjenu / Dok Bin Laden / Bježi u planine / ...Poeta
Dragan / Ulazi u stotu / Dok mu u ruci / Svijetli lirska luča.
Stanić je vrlo često u tokovima tradicionalne porodične lirske
intime, koju iskazuje u maniri ispovjednih trenutaka i riječi upućenih svojima najbližim. Ponekad je to, moglo bi se kazati, i njegova središnja tema. I kako piše, jedan od prvih njegovih izvora
životne mudrosti, bile su riječi njegovog djeda Nike, koji ga je
savjetovao da bude čovjek i tamo gdje nema ljudi i da sije ljubav
kako bi je žeo, a sjeća se i njegovih riječi: Što više pravde / više
je mira... Tko dobro čini / Sebi ga čini. / ...Bogat je onaj / Tko je
zadovoljan (Savjeti moga djeda). U ovoj pjesmi je veoma vješto
ukomponirana narodna mudrost, koja uči i upozorava na stalnu
budnost i oprez u životu.
Jedna od temeljnih Stanićevih obiteljskih pjesama je „Čuvajte
mi krčevinu“, tj. djedovinu, u kojoj je dana živa slika iskonske
vezanosti čovjeka za zemlju i svoje podrijetlo. Zanimljivo je da je
pjesnikov djed bio solunac, tj. vojnik sila Antante i borio se protiv
sila osovine u Prvom svjetskom ratu. U ratu je izgubio nogu, te
je kao takav, za ratne zasluge i kompenzaciju za nogu, dobio državno zemljište koje je s jednom nogom iskrčio i krvlju natopio,
pa je potom postalo, plodna njiva, zvana Krčevina, koju je, kao
dragocjenost, potomcima ostavio u amanet.
Otac pjesnika savjetuje da nauči više davati, nego što prima.
Dakle, riječ je o poeziji s visokomoralnim poukama i porukama.
To potvrđuje i pjesma „Priznajem da sam pjesnik“ u kojoj kaže da
je on „vrata srca“ zatvorio svakoj mržnji.
Kao odgovoran roditelj, pjesnik je našao potrebnim da, kroz
poeziju, i on uputi savjete svojim sinovima: Visine su opasne.
250
OSVIT 1–4/2013.
/ Svaki let može biti / Ikarov kobni pad. (Sinu Goranu). U pjesmi „Sinu Svjetlanu“, čije je nastajanje trajalo gotovo dvije
godine, konstatira da je: Shvatio je da u medu / Ima i skrivene
žuči . U pjesmi namijenjenoj najstarijem sinu „Sinu Zvjezdanu“,
kazuje da se samo voljom postaje bolji.
Poeziju A. Stanić prvenstveno odlikuju svježina, neizvještačenost i prirodnost, te refleksivnost i deskripcija. Njegova jednostavnost ima uvijek svoj bogati kontekst, koji se odlikuje optimizmom i vjerom u rad i napredak.
Još jedna od izvanrednih deskriptivnih pjesama je i pjesma
„Svitanje“ u kojoj u zoru: Drveće koje još spava, / nježno miluje
/ rumena svjetlost... / a.../ Tihi povjetarac budi / Život.
U pjesmi „Novac i sreća“ posebno pozornost čitatelja plijene
stihovi: Novcem možeš / kupiti udoban / krevet / ali ne i miran
san. / Novcem otvaraš sva vrata, / ali ne i srca.
Anto Stanić svojim pjesmama, koje se odlikuju iskrenom
dubinom i snagom osjećaja, slikovitošću poetskog izraza, krjepkim i zvonkim stihovima i bučnom rječitošću, zna biti i nov
i neočekivan, ali istovremeno se i znalački oslanjati na snažnu
narodnu tradiciju i folklorni izraz. On je pjesnik iskričavog i
pronicljivog duha, izvanrednih sposobnosti za sintezu i sugestivnu interpretaciju. U izrazu je naklonjen aforističnosti, poslovicama, eliptičnosti i jezgrovitosti.
Njegove pjesme su pjesme punog i sadržajnog života i ljudske
iskrenosti te tolstojevskog shvaćanja da se smrt može pobijediti
samo „ljubavlju i dobrotom“ i tako ostati živ.
Igor ŽIC
DUGO PUTOVANJE U NOĆ
Poučna priča za mladež o Nobelovoj nagradi Ive Andrića
NIKOLA ŠIMIĆ TONIN: Agonija jedne iluzije, dramski ogled o
životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića, Tkanica, Zagreb 2013.
S velikim zadovoljstvom pročitao sam – i objavio u Književnoj
Rijeci (br. 1/2013.) Agoniju jedne iluzije Nikole Šimića Tonina!
Taj (pseudo) dramski tekst o životu, radu i hrvatstvu Ive Andrića otvara jedno od ključnih pitanja na ovim prostorima – pitanje
identiteta – i to radi vrlo uvjerljivo, niti jednog trenutka ne gubeći
se u banalnosti krvi i tla (Blut und Boden), već spretno održavajući napetost suprotstavljenim argumentima do samog kraja. Pitanje Andrića, pitanje je i Bosne, i Jugoslavije, a takve stvari teško
je raspetljati bez Miroslava Krleže i Josipa Broza, jer sve što se
događalo na ovim prostorima dio je zamršenog plesa na glazbu
vremena ova tri (anti)junaka koji i pustu pozornicu mogu učiniti
prostorom antičke drame.
Miroslav Krleža rodio se 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu. U
lipnju 1907. pao je četvrti razred gimnazije (danas bi to bio osmi
osnovne škole!), no završio ga je iduće 1908. godine. Potom je
otišao u Kadetsku školu u Pečuhu, gdje završava tri razreda i potom odlazi na Ludoviceum, mađarsku vojnu akademiju u Budimpešti. Tu završava tri semestra i – biva otpušten. Zbiva se nešto
prilično neobično. Tijekom balkanskih ratova, otpušteni pitomac
elitne vojne akademije, vrlo zaobilazno, preko Pariza, Marseille-
252
OSVIT 1–4/2013.
sa i Soluna, dolazi, početkom lipnja 1913., u Skopje. Sam Krleža
zapisao je kakav je impresivan utisak ostavio na srpskog generala Vasića. „...promatrao me kanibalski: evo jedne austrijske špijunčine!“ (Lasić, S.: Krleža, Kronologija života i rada, Zagreb,
1982., str. 105). Ipak, braća Srbi ga nisu strijeljali – što bi bilo
jedino logično rješenje bizarne situacije, već ga nastoje iskoristiti
za sebe. Prilikom prelaska u Zemun, uhićen je, na temelju austrijske tjeralice, ali i kao vrlo sumnjiva osoba i potom – pušten! Dijelom nam posljedice mogu objasniti što je i za koga radio Krleža
u tim turbulentnim danima uoči Prvog svjetskog rata.
Krleža se tijekom rane jeseni 1913. godine javlja u Zagrebu
Milanu Marjanoviću, čovjeku velikog srpskog povjerenja, kojem
su dali novac da pokrene, u Rijeci, Književne novosti, navodno
književni časopis koji je trebao politički pripremati nastanak Kraljevine Jugoslavije. Književne novosti izdavao je lički Srbin Gjuro
Trbojević, čija je knjižara bila u sklopu pravoslavne crkve svetog
Nikole, pedesetak metara od riječkog Gradskog tornja. Početkom
1914. izašlo je ukupno 26 brojeva tog časopisa, trojanskog konja velikosrpstva. Odmah na prvi Krležin objavljeni tekst uopće
– Legendu u Književnim novostima br. 1 – Srpstvo je donijelo
pohvalnu kritiku iz pera Milana Savića, a vrlo utjecajne i tiražne,
katoličke Riječke novine, anonimni napad!
Književne novosti poznate su i po militantnoj (pseudo)anketi
u kojoj su Srbi iz Bosne, Srbi iz Hrvatske i Srbi iz Slovenije bili
za to da se u budućoj Kraljevini Jugoslaviji uvede srpski jezik
kao službeni - uz latinično pismo. A upravo je pitanje jezika ona
ključna točka spajanja, preklapanja i razdvajanja na ovim prostorima, što je eskaliralo u Andrićevom slučaju!
Ivo Andrić rodio se u Travniku 9. listopada 1892. godine.
Službeno je bio sin – iako o tome ima dosta dvojbi! – Antuna
Andrića i Katarine Pejić. Osnovnu školu polazio je u Višegradu, a
gimnaziju u Sarajevu. Već u gimnaziji postaje predsjednikom srp-
OGLEDI I PROSUDBE
253
sko-hrvatske Nacionalističke omladine, što je skrenulo pozornost
policije na njegovo djelovanje. Studirao je slavenske književnosti
i povijest u Zagrebu (1912. – 1913.), te u Beču i Krakovu (1913.
– 1914.). Prvi svjetski rat zatekao ga je u Splitu na liječenju i tu je,
kao sumnjivi element 1914. bio zatvoren. U prevažnoj Wiesnerovoj Hrvatskoj mladoj lirici (Zagreb, 1914.) bio je nazočan, sa
šest pjesama, uz: Vladimira Čerinu, Vilka Gabarića, Frana Galovića, Karla Häuslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića,
Janka Polića Kamova, Nikolu Polića, Augustina Ujevića, Milana
Vrbanića i Ljubu Wiesnera (nema Miroslava Krleže koji je zakasnio!).
No, početak Prvog svjetskog rata sve je zakomplicirao i kultura je, kao i uvijek, ustuknula pred oružjem. Ivo Andrić godinu
dana proveo je, kao jugoslavenski nacionalist, u zatvorima Šibenika i Maribora. Godine 1916. interniran je u Ovčarevo kraj
Travnika, a potom, do lipnja 1917. u Zenicu. Od studenog 1917.
do listopada 1919. djelovao je u Zagrebu, agitirajući za Jugoslaviju. U sklopu toga pokrenuo je i uređivao časopis Književni jug.
Dogovori Antuna Barca, Antuna Tomašića i Vatroslava Cihlara (mlađi brat već vrlo poznatog Milutina Cihlara Nehajeva) iz
1914. o pokretanju izdavačke kuće, realiziraju se 1917. godine.
Tom je pogodovala smrt cara i kralja Franje Josipa I. 1916. godine, te oslobađanje najrazličitijih ideja u iščekivanju propasti vrlo
kompozitne, pa stoga i lomne Austro-Ugarske. Nakladni zavod
Jug utemeljen je u Zagrebu, na adresi Ilica 7, u proljeće 1917.
godine. Nositelj ideje bio je Antun Barac, projekt je financirao
Antun Tomašić, dok je Cihlar bio aktivan suradnik.
Tijekom ljeta 1918. Vatroslav Cihlar družio se s Ivom Andrićem u Crikvenici, gdje se ovaj liječio. Istovremeno, cijela obala
bila je puna Čeha koji su dogovarali akcije za rušenje Austrougarske i uspostavu neovisne Čehoslovačke. To je bitno utjecalo
na obojicu, no na različite načine. Andrić stiže objaviti u Zagrebu,
254
OSVIT 1–4/2013.
na hrvatskom, Ex ponto (1918.) i Nemire (1920.). Već 1. prosinca
1918. godine nastala je Kraljevina SHS, vrlo zlokobna tvorevina.
Prve žrtve pale su u Zagrebu već 5. prosinca, kad je ubijeno trinaest Hrvata na glavnom trgu, a zabranjen list Hrvat.
Kao komunistička reakcija početkom siječnja 1919. godine
pokrenut je časopis Plamen. Formalni vlasnik bio je Vatroslav
Cihlar, nakladnik mu je Nakladni zavod Jug, a nositelji časopisa
bili su August Cesarec i Miroslav Krleža.
U Rijeci je od 12. rujna 1919. do 5. siječnja 1921. godine talijanski pjesnik i avanturist Gabriele D’Annunzio uspostavio prvu
totalitarnu (fašističku) državu XX. stoljeća. Zanimljivo je da je
Riječka (fašistička) država prva u svijetu priznala Lenjinovo komunističko carstvo! Tijekom 1920. godine Krleža intenzivno sudjeluje u radu komunističke partije, te drži govore na skupovima
u Zagrebu, Karlovcu, Delnicama, Fužinama, Kraljevici, Crikvenici, Senju... Govorio je i protiv D’Annunzija u Rijeci. U rujnu
1920. iz Rusije se vratio Josip Broz, što je u tom trenutku bilo
posve nebitno, no s vremenom će se pokazati važnost događaja.
„Sjećam se dobro da se među radnicima u Zagrebu pričalo u to
vrijeme – veli Miroslav Krleža – da je u Zagrebu stigao iz Rusije
jedan radnik po imenu Broz, s astrahanskom šubarom na kojoj se
još vide ostaci od petokrake zvijezde koju je nosio u Rusiji.“ (Dedijer, S.: Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, I, Rijeka, 1980.,
str. 87.).
Sve to naporno ljevičarenje Andrić je gledao vrlo sumnjičavo,
te ne iznenađuje da je već u rujnu 1919. imenovan sekretarom u
Ministarstvu vjera i da je prešao u Beograd. U prijestolnici kaotične Kraljevine vrlo brzo prelazi u Ministarstvo vanjskih poslova. Diplomatsku karijeru započeo je kao pisar u poslanstvu u
Vatikanu 1920. godine. U listopadu 1921. postao je vicekonzul
Generalnog konzulata u Bukureštu, potom u Grazu. U Grazu je
slušao predavanja iz slavenske filologije, povijesti i filozofije i
OGLEDI I PROSUDBE
255
1924. obranio doktorat (naravno na njemačkom) Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine (objavljen u
prijevodu tek 1982., dakle sedam godina poslije njegove smrti!).
Od listopada 1922. do ožujka 1923. u Rusiji je bio Krleži i
Cihlaru vrlo blizak August Cesarec. Sam Krleža kreće prema
krvavom komunističkom carstvu u jesen 1924. godine i to pravcem Beč – Drezden – Berlin – Riga. U Rusiji je bio od siječnja
do svibnja 1925. godine. Tamo se upoznao s Irinom Kunjinom,
kasnije udanom Aleksander, koja je odigrala presudnu ulogu u
životima svih naših junaka. Neke od njegovih tekstova iz Puta u
Rusiju objavljuje u Hrvatu Vatroslav Cihlar.
Ivo Andrić, polako se udaljavajući od sve brojnijih unutarnjih
problema Kraljevine SHS, objavljuje na srpskom Pripovetke, te
radi 1926. u Generalnom konzulatu u Parizu, a 1928. je sekretar
poslanstva u Madridu. U isto vrijeme situacija u Kraljevini postajala je sve gora.
Sve se zakompliciralo 20. lipnja 1926. i to u staroj, sirotinjskoj, beogradskoj Narodnoj skupštini. Vatroslav Cihlar slikovito
je opisao tu pitoresknu zgradu u svojih Deset pisama iz Beograda, objavljenih u Hrvatu u ožujku 1925. godine. „Narodna skupština nalazi se u jednoj adaptiranoj šupi, koja je nekad služila za
štalu. Izvana čini dojam izložbenog paviljona za poljoprivredne
strojeve. Na ulazu u skupštinu stoje žandari, koji u ostalom čuvaju red po svim hodnicima, pa je tako i u tom pogledu beogradska
skupština parlamentarni unikum. Po cijelom svijetu vlada pravilo, da policija nema nikakvog posla u parlamentu. Za to postoje
parlamentarne straže koje stoje pod vlašću predsjednika parlamenta. Stupanje policije na parlamentarno tlo smatralo se uvijek
kao povrjedu parlamentarizma, no o takvim sitnicama ne vode u
Beogradu računa. To je, uostalom, mnogo nevinija stvar od interniranja parlamentaraca. Ne samo to, već i svu administrativnu
vlast nad parlamentom obavlja policija. U parlamentu se nalazi
256
OSVIT 1–4/2013.
čak i poseban policijski komesarijat, koji po pisanju beogradske
štampe, obavlja svoju službu na opće zadovoljstvo.“
Nakon niza prijetnji i više ili manje otvorenih obračuna, te članaka u novinama koji su pozivali na ubojstvo i Stjepana Radića i
Svetozara Pribičevića, čija se velikosrpska politika počela mijenjati, došlo je 20. lipnja 1928. do atentata na hrvatske zastupnike.
Radikal Puniša Račić izvukao je usred sjednice pištolj i prvim
metkom pogodio dr. Pernara iznad srca. Na Račića je skočio dr.
Đuro Basariček, no ovaj ga je pogodio u slabine. Shvativši Račićeve namjere, ispred Stjepana Radića dotrčao je Ivan Granđa, da
ga zaštiti svojim tijelom. Račić ga je pogodio u ruku i potom je
pogodio hladnokrvno Radića u trbuh. Tada se Pavle Radić bacio
na Račića, a ovaj je dobacio: Tebe sam i tražio! i pogodio ga u
blizini srca. Smatralo se da će šestim metkom Račić ubiti i Pribičevića, koji je sjedio uz Stjepana Radića, no on je samo izašao iz
dvorane kroz ministarsku sobu.
Istog dana u Zagrebu je došlo do velikih demonstracija i sukoba s redarstvom, pa su i ubijena tri mladića, ranjeno je šezdesetak,
a uhapšeno stotinu i dvadeset osoba.
Veliki sprovod Pavla Radića i Stjepana Basaričeka održan je
23. lipnja 1928. Povorka je krenula od Hrvatskog seljačkog doma
na Zrinjevcu, između više od 100.000 ljudi, sve do Mirogoja.
Stjepan Radić, pak, umro je 8. kolovoza u 20.55. Sprovod je
organiziran u nedjelju 12. kolovoza 1928., s povorkom još većom
no kod sprovoda Pavla Radića i Đure Basaričeka, tako da je bilo
čak 1450 vijenaca. Kako je došlo do revolucionarne atmosfere u
Hrvatskoj, srpski političari su počeli prijetiti amputacijom Hrvatske, odnosno otvorenom uspostavom Velike Srbije, čije zapadne
granice su bile različito iscrtavane.
Vatroslav Cihlar napisao je brošuru Hrvatsko pitanje i amputacija, koju je objavio o vlastitom trošku. U kratko vrijeme razgra-
OGLEDI I PROSUDBE
257
bljena su tri izdanja, s istim tekstom, no nanovo slaganim. Cihlar
završava u zatvoru, te je potom morao u emigraciju prvo u Austriju, potom u Njemačku, te Švicarsku. U Njemačkoj i Švicarskoj
se, u više navrata, družio s nobelovcem Thomasom Mannom, koji
je nagradu dobio 1929. godine. Zbog sramotnog odnosa prema
ubojstvu Stjepana Radića, Vatroslav i njegov brat Milutin Cihlar
Nehajev (predsjednik Društva hrvatskih književnika od 1926. do
iznenadne smrti 1931.) prekinuli su sve odnose s Miroslavom Krležom.
Nakon što je kralj Aleksandar uveo Šestosiječanjsku diktaturu
1929., Andrić je otišao prvo u Bruxelles, a potom u Ženevu, gdje
je bio sekretar Stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije.
Josip Broz bio je uhićen u kolovozu 1928. – kao žrtva istraga
vezanih uz atentat na Radića – no postao je Tito tek 1934. godine, nakon što je izašao iz zatvora u Ogulinu u kojem je izdržavao kaznu zbog tzv. Bombaškog procesa. Odlazi u Beč, gdje je
bilo sjedište Centralnog komiteta komunističke partije. Od 1932.
godine sekretar CK bio je Milan Gorkić, pravim imenom Josip
Čižinski, inače ruskog podrijetla i oženjen Ruskinjom. Tijekom
višetjednog boravka u Beču Tito je kooptiran za člana Politbiroa
Centralnog komiteta. To mu je uspjelo zbog izravnog zalaganja
sirote zagrebačke bogatašice, Ruskinje Irine Aleksander. Ona je
tih godina bila lokalna šefica Kominterne i voditeljica crvenog
salona.
Jedna svjetska dama, koja je znala puno važnih i manje važnih
političara i umjetnika, ležerno je, u svom salonu u Đorđićevoj 7,
okupljala svakodnevno(!) poštenu lijevu inteligenciju od Miroslava Krleže, do slikara grupe Zemlja – Hegedušića, Postružnika,
Tabakovića, Svečnjaka... a pripuštala je ponekad i reakcionare
kao što je bio dirigent Lovro pl. Matačić. Suprug Božidar Aleksander bio je jedan od najbogatijih industrijalaca u Zagrebu, odvjetnik blizak HSS-u, koji je tolerirao koješta svojoj ekstravagantnoj supruzi.
258
OSVIT 1–4/2013.
„U proljeće 1934. Tito je ilegalno dolazio u Zagreb i nastojao
je da pomiri fronte u književnom sukobu, koji se ponovno rasplamsao pojavom časopisa Danas... Iz njegovog izvještaja što
ga je napisao početkom kolovoza 1934. naslućuje se sve nezadovoljstvo rukovodstva tom književnom svađom. Prihvaćajući se
uloge da izgladi ove sporove među književnicima, Tito je najprije
otišao kod Durmana, urednika časopisa Književnik... Posle toga
Tito je posjetio Miroslava Krležu koji mu je opširno izneo istorijat kako je došlo do tih međusobnih napadaja.“ (Lasić, S: Krleža,
kronologija života i rada, Zagreb, 1982., str. 248. – 249.).
Krajem 1936. godine u Beču je formiran Polit-biro KPJ u sastavu: Gorkić (generalni sekretar), Tito (organizacijski sekretar),
Žujović, Čolaković, Leskošek. Neposredno nakon toga, u siječnju 1937. Tito je došao do Krleže u Zagrebu. „Govorili smo do u
kasnu noć i danas, poslije mnogo godina, ne mogu da opišem sve
elemente tog razgovora, tim više što se kretao uzduž i poprijeko
o mnogim stvarima, ljudima i pojavama, na preskok i kao što
se kaže: horizontalno i vertikalno, o svemu i još koječemu.“(!!!)
(Krleža, M.: Titov povratak 1937., Borba, 25. 5. 1953., str. 5.).
Osim s Titom Krleža je bio u intenzivnom, ali vrlo zamršenom
odnosu s Irinom Aleksander. U svom najboljem romanu Na rubu
pameti tiskanom 1938., vrlo otvoreno piše o svom ljubavničkom
odnosu s Jadvigom Jesenskom. S druge strane, ona je, preko Kominterne, u Moskvi intervenirala za Josipa Broza, gurajući ga
i dalje kao svog partijskog favorita. Njezin plan bio je olakšan
Staljinovim hapšenjem i strijeljanjem Milana Gorkića kao njemačkog špijuna! Napokon je Tito, u siječnju 1939., došao na čelo
Komunističke partije Jugoslavije, o čemu postoji desetak istinitih
priča!
Ivo Andrić, pak, svojom obrazovanošću i spretnošću u komunikaciji ubrzano se uspinjao trulim, drvenim stubištem kraljevske administracije. Godine 1937. postao je pomoćnik ministra u
OGLEDI I PROSUDBE
259
Ministarstvu vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi, a 1939.
izvanredni opunomoćeni ministar u Berlinu, gdje ostaje sve do
6. travnja 1941., odnosno njemačkog bombardiranja Beograda i
kratkotrajnog rata u kojem se raspala Jugoslavija. Bilo je to samo
dno Andrićevog vrlo upitnog, birokratskog, političkog angažiranja!
Uoči rata Vatroslav Cihlar, koji se vratio iz emigracije tiskao
je u Zagrebu, poluilegalno, prevažnu knjigu Hermana Rauschninga Razgovori s Hitlerom, najbolje anti-nacističko djelo, do tada
već prodano u više od dva milijuna primjeraka diljem svijeta. Za
tu knjigu napisao je Nekoliko napomena o piscu i knjizi.
Tijekom Drugog svjetskog rata i Andrić, i Krleža sjede i pišu,
izbjegavajući izabrati stranu u sukobu u kojem se morala izabrati
strana. Vatroslav Cihlar bio je bolestan u Zagrebu, Irina Aleksander, zdrava i bogata u Sjedinjenim Državama, između Washingtona i Floride, a Josip Broz Tito uspinjao se kroz vrtlog građanskog
rata koji je bjesnio na tlu Nezavisne Države Hrvatske. U Srbiji
nije postojao nikakav otpor, tek je, na Nedićev način, riješeno
židovsko pitanje.
Za razliku od Andrića i Krleže koji su drugi svjetski rat proveli
u beskrajnom iščekivanju odlučnih koraka policajaca koji se približavaju vratima i zastrašujućeg zvuka zvonca, ostarjeli Vladimir Nazor (blizak i s Ivanom Goranom Kovačićem i s Krležom),
otišao je u partizane. Taj veliki ljubitelj dinastije Karađorđevića,
koja mu je omogućila tiskanje bezbrojnih čitanki (što je i onda
bilo lukrativno), iznenada je odlučio, usred partizanskog rata – u
kojem su većinu boraca do kraja 1944. godine činili Hrvati! – zauzeti neočekivano angažiran stav. O tome saznajemo iz izvješća
od 27. rujna 1943. Prvoslava Vasiljevića Milovanu Đilasu. „Nazor: Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom
pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predstavnik hrvatske države ne
mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske
260
OSVIT 1–4/2013.
čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji Hrvatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske
čaršije. Dok ste ovde na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski,
a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se
to ništa ne tiče...“ (Dedijer, V.: Prilozi za biografiju J. B. Tita, II,
Rijeka,1981., str. 842. – 843.).
Od ljeta 1943. pa do oslobođenja Beograda krajem 1944., Fitzroy MacLean (za mlađe čitatelje – prvi predložak za lik Jamesa
Bonda!) bio je engleski izaslanik pri partizanskom stožeru i često
je razgovarao s Titom na njemačkom i ruskom! O tom je napisao
sjajnu autobiografsku knjigu Eastern Approaches (recimo Približavanja Istoku) koja je bila velika svjetska uspješnica 1949.
godine, nakon sukoba Staljina s Titom. U Zagrebu je 1964. godine otisnut izvadak iz te knjige pod naslovom Rat na Balkanu. U
njemu ima puno zanimljivih zgoda, no možda je najupečatljiviji
sam kraj, oslobođenje Beograda. „Što se tiče četnika, mnogi su
se koristili amnestijom i pridružili se partizanima. Drugi su se
pridružili pristalicama Nedića i Ljotića i, kao i oni, povlačili se
na sjever zajedno s Nijemcima. Sam Mihailović, s malom jedinicom pouzdanih sljedbenika, povukao se u šume Bosne, u ona
ista područja gdje su se partizani borili protiv Nijemaca. Po beogradskim salonima širili su se glasovi da će na proljeće, kad se
šume zazelene i proljepša se vrijeme, doći do četničkog ustanka u
čitavoj Srbiji. Ali za sada nije bilo nikakvih znakova za tako što i
partizani su radili na učvršćivanju svog već nadmoćnog položaja,
koristeći se svim raspoloživim sredstvima...
U međuvremenu, Tito se preselio u Beli dvor, bivšu rezidenciju princa Pavla, na periferiji grada, i tamo sam, skoro svakodnevno, odlazio na razgovor s njim... Tito, sa svojom prirodnom
sklonošću za lijepe stvari u životu, uskoro se priviknuo na novu
okolinu, kao da je cijeli svoj vijek proveo u dvorcu. Ali, usred
svega ovoga, moram primijetiti, prema nama, koji smo ga pozna-
OGLEDI I PROSUDBE
261
vali, ostao je podjednako prijateljski raspoložen i jednostavan u
ponašanju kao i prije. (...) Bio sam sretan što odlazim. Sretan što
odlazim dok su odnosi još uvijek srdačni, dok prijateljstvo, iskovano tijekom rata, ne pomute ljubomora i nesporazumi koji su
posljedica dvije suprotstavljene ideologije.“
Dok se Tito polako prilagođavao na neograničenu vlast, Andrić je krenuo s publiciranjem ključnih djela: Gospođica (Sarajevo, 1945.), Na Drini ćuprija (Beograd, 1945.), Travnička hronika, Konsulska vremena (Beograd, 1945.). No prvi najveći jugoslavenski pisac bio je Vladimir Nazor, koji je na sreću i Andrića i
Krleže, umro već 1949. kao predsjednik Prezidijuma Sabora NR
Hrvatske.
Vladimir Dedijer donio je jedan ključni podatak samo kao bilješku u svojoj hagiografiji Josip Broz Tito – Prilozi za biografiju
(Beograd, 1953.): „Titov portret koji je radio Moša Pijade (1930.)
bio je nestao i uprkos svim naporima nije se mogao nigde pronaći.
Tek u leto 1952. godine Zagrepčanin Božo Aleksander, činovnik
Ujedinjenih nacija, obavestio je Mošu Pijade da je portret pronađen. Njega je advokat Bora Prodanović 1934. godine poklonio
Irini Aleksander, supruzi Bože Aleksandera. Aleksanderovi su ga
prilikom odlaska iz Jugoslavije ostavili u Zagrebu. Za vreme okupacije bio mu se zameo svaki trag. Sada se nalazi u Beogradu.“
(Dedijer, V.: Novi prilozi za biografiju J. B. Tita, Rijeka, 1980.,
str. 234.). Riječ je o ulju na platnu dimenzija 32x27 cm, koji je
naslikao Moša Pijade dok su on i Tito izdržavali zatvorsku kaznu u Lepoglavi. To je prvi portret J. B. Tita uopće. Sama Irina
Aleksander komentirala je taj portret u Ženevi 15. siječnja 1999.
godine redatelju Željku Senečiću. „Irina: Pa mi smo Titov, Titov
portret, Moše Pijade visio kod nas i svi su tvrdili da je to nitko,
a ja sam tvrdila da je to netko veoma važan. I ja nisam znala
kako. Ja sam mu slala pakete. I on mi se zahvalio na Mirovnoj
konferenciji (u Parizu, op. aut.) u našoj amabasadi smo bili na
262
OSVIT 1–4/2013.
primanju, i tko je to bio od starih naših zagrebačkih revolucionara
koga još studentom sam znala, koji je stajal u grupi oko Tita. I on
kaže: Tito, jel ti poznaš Božidara i Irinu Aleksander? On kaže:
Iročku? Pitajte nju da li ona mene zna? Pitajte nju da li ona mene
zna. Da li zna da sam ja bio jedan od onih koji je primao njezin
paket i njezin pulover do danas čuvam. Ja sam znala da na... Što
im mogu slati? Tople stvari i nešto za jelo. To njega i Moše Pijade smo stalno pomagali da ih nismo znali. I Moše kad je došao
u Pariz, došao nam u posjetu zahvaliti se. Senečić: A tko Vas je,
tko Vas je nagovorio da im šaljete pakete? Irina: Kad smo znali
tko je, tko je uhapšen. Mi smo pratili to... Mi smo znali tko je
Tito... On je bio velika ličnost u izgnanju, ali ne u Rusiji. A ja sam
imala pristup u Kominternu da dobijem Jutarnji list ili Večernji i
Obzor...“ (Aleksander, I.: Samo činjenice, molim!, Zagreb, 2007.,
str. 297.).
Irina Aleksander, ključna osoba niza balkanskih (i svjetskih!)
intriga, umrla je tek 13. prosinca 2002. u Ženevi.
U poslijeratnoj podjeli karata Vatroslav Cihlar, ostao je posve na margini, djelujući kao sjajan esejist i povjesničar u Rijeci, sve do smrti 1968. O Milutinu Cihlaru Nehajevu, umrlom
1931., najvećem hrvatskom piscu u vrijeme NDH, zbog Krleže
nije se smjelo pisati do 1962. godine, kad ga počinje rehabilitirati Vatroslav Cihlar u Riječkoj reviji. Irina Aleksander postala je,
vremenom, nepoželjna i kod Broza i kod Krleže. Previše toga je
znala o ranim radovima! Miroslav Krleža izdigao se do položaja
najmoćnijeg arbitra elegancije pokrenuvši Leksikografski zavod
Jugoslavije 1950. godine. Preko raznih izdanja pokušavao je oblikovati i prošlost i budućnost, a najviše je petljao po međuratnom
razdoblju. Umro je krajem 1981. godine.
Josip Broz učvršćivao je svoju vlast likvidacijom svih protivnika, no uvijek je u to unosio određeni šarm, koji je svemu davao
lakšu probavljivost. Do 1954. godine – i završetka Tršćanske kri-
OGLEDI I PROSUDBE
263
ze – vodio je izrazito agresivnu vanjsku politiku, no potom, nakon
puta u Indiju, doživljava osobno obraćenje i krenuo je u realizaciju stare ideje pjesnika Gabriele D’Annunzija, o ujedinjavanju
svih svjetskih nezadovoljnika u Anti ligu naroda. D’Annunzio je
iznio ideju kao predsjednik Riječke države 1920. godine, a u prvom redu računao je na Indijce, Egipćane, te Hrvate i Crnogorce,
a potom i na čitav niz drugih naroda.
Pokret nesvrstanih polagano se oblikovao od 1954. u suradnji
Josipa Broza i Indijca Džavaharlala Nehrua. Prva konferencija
održana je u Beogradu 1961. godine. Na njoj su bili predstavnici
25 zemalja – po jedanaest iz Azije i Afrike, te Jugoslavija, Kuba
i Cipar. Generalni tajnik od 1961. do 1964. bio je Josip Broz, a
njega je naslijedio Egipćanin Gamal Abdel Naser. Povezivanje
Jugoslavije s Indijom i Egiptom realizacija je na tragu izvornog
D’Annunzijeva koncepta! Ujedno je taj politički potez jedan od
Brozovih najvećih uspjeha sve do njegove smrti 1980. godine.
Neizravni rezultat globalne politike Josipa Broza je i Andrićeva Nobelova nagrada za književnost 1961., te Oscar za crtani film
Surogat Dušana Vukotića 1962. godine, kao i veliki iskoraci niza
drugih jugoslavenskih umjetnika u tom razdoblju.
Nikola Šimić Tonin u svom provokativnom tekstu sabire sve
kontradikcije fra Ive (kako su Andrića podrugljivo zvali u Beogradu!): „Ali jedno je neprikosnoveno, veličanstveno u svoj svojoj veličini i više nije tajna kako ste potukli Tolkina pri nominaciji
i glasovanju za Nobela, bez ijednog glasa protiv vas, a bilo je tu
imena poput Lawrencea Durrella, Roberta Frosta, Grahama Greena, Alberta Moravije i tolikih drugih...“
Svatko bira svoj put, no problem je književnika što se oni
ostvaruju u jeziku. Jezik kojim je pisao Ivo Andrić zapravo ne
postoji, on je tek surogat za zemlju koja nikad zaista nije postojala...
Nikola ŠIMIĆ TONIN
MOŽDANIM PLATNIMA
STIPE GOLAC: Ovaj ludi svijet, Stajer-Graf, Zagreb 2012.,
knjiga aforizama
Osobita osobnost
Osobita osobnost, Stipe Golac rođen je 1939. godine u Ribniku kraj Gospića. Osnovnu školu završio je u Ribniku. Školu
primijenjenih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vilka Selana Glihe
1961. godine.
Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu u klasi Mihajla Petrova 1966. godine. Nakon završenog
studija radi u Gimnaziji Nikole Tesle i Pedagoškoj akademiji u
Gospiću. Od 1997. godine prelazi na Pedagoški fakultet u Rijeci,
radna jedinica Gospić, gdje radi kao redoviti profesor Metodike
likovne kulture.
U dva mandata, od 2000. do 2005. godine, bio je dekan Visoke
učiteljske škole u Gospiću, davši tako značajan doprinos u razvoju visokog školstva u Ličko-senjskoj županiji.
Slikar, pedagog i pisac, sretno je objedinio te djelatnosti u snažan kreativan izraz.
U slikarstvu je ostvario sedamdeset i četiri samostalne izložbe
u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama. Sudjelovao je na brojnim humanitarnim likovnim kolonijama.
OGLEDI I PROSUDBE
265
U Domovinskom ratu poklonio je više svojih djela kao pomoć
stradalnicima Domovinskog rata.
Jedan je od organizatora poznate likovne izložbe Lički likovni
anale na kojoj su od 1966. godine izlagali najpoznatiji hrvatski
slikari, kipari i grafičari. Jedan je od organizatora Likovne galerije u Gospiću.
Kao slikar, pedagog i pisac objavio je brojne stručne tekstove
s područja kulture, umjetnosti, odgoja i obrazovanja. Napisao je
knjigu Oblikovanje u papiru – priručnik za odgajatelje i nastavnike.
Aforističar Stipe Golac napisao je jedanaest knjiga, od toga
deset knjiga aforizama.
Na poseban, sažet, aforističan način govori o životu i radu čovjeka, suprotstavljajući se izopačenoj slici svijeta, kako zapisano
stoji u životopisu, u knjizi Krivo živite, ispravite se na str. 147.
dopunjen u ovoj knjizi novim podatcima, isti osvrt.
Na Prvom hrvatskom festivalu humora i satire 2001. godine
dobitnik je zlatne plakete i prve nagrade za aforizme, što je snažan poticaj za budući mu rad.
Godine 1996., za doprinos u kulturi Republike Hrvatske, odlikovan je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Društva Hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Uvršten je u Likovnu enciklopediju i Hrvatski biografski leksikon.
Poslovice intelektualaca
Aforizam (grč.), jezgrovita, smislena, duhovita izreka. Prema svojoj strukturi, sadržini i bogatstvu konotativnog značenja
aforizam bi se književnoteorijski mogao definirati, približno, kao
jedan od paremioloških oblika koji posjeduje dosta sličnosti s
266
OSVIT 1–4/2013.
narodnom poslovicom. Paremiologija – proučavanje i tumačenje
poslovica, osobito s obzirom na mentalitet društvenih slojeva u
kojima žive.
Književnosti zapadne Europe prve bilježe procvat aforizama
od XVI. stoljeća naovamo, kada se taj književni oblik počinje
javljati samostalno ili, mnogo češće, kao univerzalni iskaz u drugim književnim ostvarenjima.
Aforistička razmišljanja prodiru intenzivnije u našu književnost tek od sredine XX. stoljeća, dok je ranije rabljen uglavnom
kao nesamostalna forma.
Aforizam je po stilsko-kompozicijskom ustrojstvu jednostavan književni oblik: svaki domišljaj izlaže se u jednoj ili najviše
dvije-tri prozne rečenice, također i stihom i strofom.
Opširnost, nagađanja, pretpostavke – nisu mu svojstveni.
Kao i narodna poslovica, aforizam je uvijek tvrdnja i stav: on
je sažet, zgusnut, i misaono dubok izraz životnog iskustva i mudrosti, u ovom slučaju ne općega, kolektivnoga već autorovoga
iskustva i mudrosti, jer aforizam spada u individualno stvaralaštvo.
Pečat stvaraočeve individualnosti, kreativnosti i domišljatosti,
domišljanja s dubokim smislom, ogleda se koliko u tematskoj
širini zahvaćene problematike, toliko i u vještini, lapidarnosti i
duhovitosti kazivanja.
U zbirci aforizama: Ovaj ludi svijet, Stipe Golca, sabran je
priličan broj takvih refleksija i mudrosti koje nam predočavaju
bogata iskustva, uobličena slikovito i sažeto, a također i britkost
autorovih misli, njegovu nesumnjivu duhovitost.
Tematski dijapazon tih aforizama vrlo je širok, s toga ih nije
nimalo lako, bilo ih je teško klasificirati po nekim određenim
kriterijima. Otud je i naznaka tematskih skupina: Čovjek, Društvo, Odnosi – Suodnosi, (ne)Moralnost, Umjetnost, Religioznost,
OGLEDI I PROSUDBE
267
Život nasušni... (ne)učinjena svrsishodno u svrhu isticanja, razdioba poglavlja, podnaslova, globalnih motivacijskih područja i
konotativnih okvira uvrštene građe, pa ostaje dojam poredanosti
tokom nadolazećih misli, mjerilo redanja u knjizi, očito je samo
vrijeme, kako kojeg nastajanja aforizma.
S obzirom na izuzetnu pogodnost i na funkcionalnost ove književne forme za saopćavanje životnih spoznaja, svoja aforistička
rasuđivanja autor je najviše usmjerio prema području etike, prema postojećoj moralnoj praksi društva i vremena u kojem živimo. Vremena/nevremena, burnoga svakodnevlja, od slavenske
pradavnine.
Izričući tako moralne premise i sentencije – mudre izreke poučna sadržaja, dotaknuvši se brojnih pojava kako onih u svijetu
prirode tako i onih u ponašanju i karakterima ljudi, ne krijući ni
malo, već upravo suprotno tome, svoj često satiričan stav prema
onom što nije dobro u našoj sredini.
Oštricu svoje satire najviše je uperio na pojave birokratizma,
slavoljubivosti, otuđenja, karijerizma, snobizma... moždanim
platnima pojedinaca, što bi rekao Krleža, jer je satira i u najidealnijim društvima bila i ostat će još dugo ubojito oružje. Nije bez
razloga aforizam prozvan poslovicom intelektualaca, za u tišini
tišiniti ih.
U zbirci prebiremo mudra zrnca, čiste organske ljudske naravi,
zrnca solomonske mudrosti, koja su autorova odmjerena, iskustveno-logička razborito-uviđavno o zakonostima koje vladaju
prirodom i društvom, nerazbistrene stvarnosti usustavljeni misaoni sistema, ili, pak, britke satirično-podrugljive opaske i pouke:
riječ je u svakom slučaju o uvjerljivim, autentičnim vrijednosnim
sudovima i zaključcima o ljudima i životu našem svagdašnjem.
Formulirani mudro, objektivno i duhovito, gospodski odmjereno, takvi aforizmi ubrzo postaju gnome – misao – pamet – duh
268
OSVIT 1–4/2013.
– gesla i životna pravila kritičke dionice od općevažećeg značaja,
ponižene ulice, jezik njihovog govora.
Umjetnička dimenzija u knjizi Ovaj ludi svijet, knjizi aforizama, u ovoj najnovijoj Golčevoj knjizi ogleda se u njihovoj tananosti, misaonoj britkosti i inventivnosti, pronalazeći, otkrivajući,
u raznorodnosti stilskih postupaka kojima su građeni, provodni
motivi.
Autor zapažene darovitosti često se koristi paradoksom, sučeljavajući u igri svojih misli, pojmove jedan drugom i dajući
originalne, neočekivane zaključke naspram običnom konvencionalnom – ustaljenom mišljenju.
Mnogi su primjeri u obliku apoftegme, kada su mudrost i iskustvo formulirani kratko u vidu životnog postulata i moralne pouke.
U poetskim refleksijama koje iza aforizama slijede i iz aforizama proizlaze, kao njihova lirski razrađenija sadržajnost, ponuđene su također neke pjesničke aluzije, na stvarnost takvu kakva
ona jeste, te sa dosta lirske izražajnosti dana razmišljanja o životu
i zbivanjima našega vremena-nevremena, gdje su korijeni međuljudske mržnje, zavisti, ljubomore, i što ih toliko hrani – pita se,
zapitan autor, u više svojih aforističkih tekstova. Iz pesimističkih
situacija koje prate umjetnikovu dušu.
Posebnu misaonu težinu imaju aforizmi, života našega svagdašnjega, pokude i poruge, o konkretnom, društvenom, kulturnom, političkom, gospodarskom i moralnom okružju, gdje mnogo dublje autor prodire u odgonetanje suštinskih pitanja ljudskoga
življenja, kao znakove za u put uzeti, put života putovati, sami od
sebe zaigraše na platnima moždina, kratke, britke, misli aforizama, iz ove knjige: U ovoj ludoj sadašnjosti:
Pametni su se opametili, prave se ludi; Svijet je poludio, narod se drži; Tužno je kad’ gledaš, a ne vidiš ništa; Rat interneta,
budućnost je modernih ratovanja; Nasukali smo se na more pro-
OGLEDI I PROSUDBE
269
blema, a da vrag bude veći, more je preduboko; Kad’ lud sjedne
u auto i auto poludi; Ako ste izgradili životnu mjeru, izgradili ste
kuću ugodnu za život; Gladni milijarderi nemaju vremena jesti;
Tko Boga slavi, svaki mu je dan Blagdan; U borbi misli pamet je
oružje; Nije grijeh ubiti mržnju. Grijeh je ako je ne ubijete; Na
kraju krajeva uvijek se ide od početka...
Misaoni Stipe Golac
U svojoj recenziji, naslovljenoj Misaoni Stipe Golac, akademik Dubravko Jelčić, u uvodu ističe: „Slikar koji je moć svoje
umjetničke ekspresije iskušao i dokazao tako što je svoj doživljaj
ličkih i velebitskih krajolika prenio u lirski zgusnutu, kolorističku atraktivnu dinamičnu apstrakciju, pojavljuje se evo, ponovno,
pred našom kulturnom javnošću knjigom svojih gnomski sažetih
misli i aforizama, kojima realnost života nastoji zgusnuti u rečenice koje se pamte, jer, govoreći o našem vremenu, danas i ovdje,
govori o idealima, vrijednostima i ciljevima koji su oduvijek i zauvijek. Vječni i nedvojbeni, oni su ipak u svakom vremenu, više
ili manje i s različitim motivima i posljedicama, zanemarivani i
zlorabljeni.
Život naš svagdašnji (2001.), Za spas tijela nahranite dušu
(2004.), Molitvenik za malog čovjeka (2006.), Krivo živite ispravite se (2008.) i Život koji to nije (2010.) – sve su to naslovi već
poznatih knjiga Stipe Golca, pod koje bi se moglo, s jednako
opravdanim razlozima, svrstati sve njegove aforistički zgusnute a
životno široke, ne omeđene i sveobuhvatne njegove misli.“
Osvrćući se na aforizam kao književnu vrstu, akademik Jelčić
ističe: „Aforizam je specifična književna vrsta, poznata već u antičko doba, a ustrajala je kroz sva minula stoljeća, sve do naših
dana.
270
OSVIT 1–4/2013.
Seneka i Hipokrit, Erazmo, Bacon, Montaigne, La Rochhefoucalud i Pascal, Schopenhauer i Nietzsche, sve do našeg slavnog
suvremenika Stanislava Jerzy Leca.“
Demaskiranje života
Aforistik i satirik, Stipe Golac, podsmjehuje se lagano ironičan, na odvajkadašnju našu privrženost prilagodljivosti, na tolike
stadije naše fleksibilne duše, nama kojima mrče čađom stakla,
pokradenima kradom, dok grkokuse kusamo na dozama života, te
sunovratne ozbiljnosti, mnogi asfaltni ljudi, u paklu zbog grijeha
struktura. Imamo li Hrvatsku? Elite je zasigurno imaju. Naše elite
za koje Mirko Kovač s pravom govori: Naša elita gora od rulje.
Suvremeno društvo ne poštuje postojanje pojedinca, uglavnom se
obraća masama. Brinu li ikoga dužine i učestalosti naših nesanica?
S dubokim smislom Stipe Golac domišlja riječi u svom jeziku
kojim vješto vlada, otmjeno, precizno, duboko prohodane, prokopane, krajobrazima duše, srži ideje, ishod izazova. Iz autentičnosti emocije originalan. Govori običnim jezikom ljudskih osjećaja.
Ukazujući na ubojice ljudskoga dostojanstva, na ubojice našega
dostojanstva, priječeći utihe riječi. Poništi ih... grde... skinu ih do
gola, do gole kože, njegova riječ.
Izvori i uviri, demaskiranje života, pod granama ispod stabla
života, obdukcije misli, republika slova s himnama riječi, udružuje se u zadruge aforizama, aforizmi u zbirke... s one strane ruba
sumračja, s one strane ruba nigdnine. Riječi nisu konačne, snopovima tamnih i svijetlih tema, Stipe Golac prozračuje naša druga i
drukčija viđenja. Ulazi u naše cipele.
Bit je u intuiciji britke misli, intelekt je sluga, koji dobro i predano služi, u svakom svom i najsitnijem književnom postupku,
on je cio prisutan.
OGLEDI I PROSUDBE
271
I ovom novom zbirkom aforizama, Stipe Golac, uvodi nas još
dublje u svoj književni svijet, dajući od sebe, svijet aforizma,
svijet duhovne pronicljivosti gravitacijama znatiželjnosti. Dok
promišljam pročitane aforizme, parafraziram u mislima rečenicu
Jammesa, o pjesnicima: Nema genijalnih aforističara, jer sve je
aforizam. Na tragu toga dodao bih i onu: Sve jeke svijeta duguju
svoju zahvalnost Ehu.
Vrijeme je tkanina iz koje krojimo život, Stipe Golac je svojim
svestranim umjetničkim i ljudskom krojem skrojio toliko toga,
dostatnoga za više života. Sama se od sebe ote, stara arapska poslovica: Nemoj se ljutiti što ružin grm nosi trnje, već se raduj, što
trnje nosi ruže. U svojoj knjizi: Znakovi pored puta, na stranici br.
256. Ivo Andrić je zapisao: Iznad Znakova pored puta, trebalo bi
napisati: Uđite i razgledajte! Slobodno! Ovdje nama aforizama.
Stalno se vraćam Stipinoj knjizi iz 2008. Krivo živite, ispravite
se nameću mi se nezaobilaznim ovi aforizmi, i ostaju dugo igrati
na moždanome platnu:
Pokolj duha je u tijeku, još malo i bit će sve gotovo; U globalnom svijetu čovjek je sitnica, ne vidi se prostim okom; Zdravlje
je najljepša životna melodija; Život je velika škola, učitelji su:
Bog, čovjek i priroda; Izronio je iz dubine duše, nepripremljen
za život u plićaku; Goruća pitanja ne zalijevajte hladnom vodom;
Što će nepravda nego po pravdi. To joj je najisplativije; Kad sve
rasprodaju, što će nama ostati? Gologuzi Hrvati!; Da nam se tekući problemi uliju u Jadransko more, imali bismo Sredozemlje;
Da nisu pali na niske grane, pali bi niže; Hrvatski jal pobjednik
je na domaćoj sceni; Tko će političarima vratiti dostojanstvo? Ne
znam da imamo takve genije; Jedni žive od dana do dana, drugi
od petnaestog do petnaestog, treći od mjeseca do mjeseca, a četvrti se iživljavaju svaki dan; Ako djecu ne odgajamo, kako ćemo
čovjeka izgraditi?...
272
OSVIT 1–4/2013.
Mračni putovi životnih labirinata
U svom stvaralačkome radu, Stipe Golac, jedan je u nizu zaslužnika, s posebnim za sebe, ustrajnim radom, podcrtanim mjestom, što mašta nije tek puka tlapnja, kod njega i stvaralaca s
kojima ukorak ide, blizanka je zdravoga razuma koja potiče stvaralački rad. Sve je to od toliko pitanja izgrađeno.
Posebnost za njega, Stipu Golca, prvotno slikara, u ovo vrijeme vladavine slika, uzimanje riječi kao jezgre stvaralačkog bita,
otvarajući svoj duh beskonačnom.
Svu tu neupitnu energiju koju posjeduje Stipe Golac nesebično
dijeli s nama, kroz slike, kroz riječi, u ovoj sve prisutnijoj tami
raščovječnosti.
Aforizmi su ovi, poveći broj njih, poput Arijadnine niti koja
nas vodi mračnim putovima životnih labirinata, k izlazu. Kao što
nas je Gaston Bachelard pozvao da snivamo o snovima – mene je
ova knjiga prizvala sebi – da pišem o aforizmima.
Dobar aforizam proizvodi misaoni zaokret našega bića. Na tragu toga ne mogu se oteti grižnji savjesti, u strahu da se ne ogriješim o meni ništa manje dragu knjigu, nemam (ne)drage, nekako
mi je ova ipak uzvrh draga, draža: Život naš svagdanji, Visoka
učiteljska škola, Gospić 2001.
U svom osvrtu na ovu Golčevu knjigu, prof. dr. sc. Dragutin Rosandić ističe Golčev samosvojan literarni govor: „Golac
ne izgrađuje svoje aforizme samo na predlošku pučke mudrosti
i pučkog literarnog izričaja. Njegovi aforizmi otkrivaju umjetnika – intelektualca koji, sadržajem i izrazom, intelektualizira svoj
tekst.
Pojedini aforizmi lirski su intonirani. Lirizam se ostvaruje pjesničkim slikama i metaforama.
Metaforizacija značenjski obogaćuje i proširuje raspon poruka,
istodobno predstavlja autora koji ponire u dubinska prostranstva
riječi i njezina semantička polja.
OGLEDI I PROSUDBE
273
U aforizme je utkan jezik naš svagdašnji koji prati našu aktualnu životnu zbilju u njezinim društvenim, gospodarskim, kulturnim i moralnim pitanjima.“
Profesor Rosandić pod podnaslovom „Literarnost izričaja“
osvrnuo se i na sam aforizam: „Aforizam pripada najsitnijim
(najkraćim) književnim oblicima. Kratkoća izričaja i značenjska
gustoća temeljne su njegove značajke.“
Da umirim savjest odlučih se iznijeti iz ove knjige i podcrtati
ih u ovome osvrtu, sljedeće aforizme, ili se na to odlučiše sami,
kao što upitnik stoji između pjesama i pjesnika, pišu li pjesnici
uopće pjesme, ili im pjesme dolaze same!?
Što ti je život, tek na kraju ti naprave kuću za sva vremena;
Ako želite biti čovjek, a niste, ubite nečovjeka u sebi; Ljudi što
dalje idu, čovjek se sve manje vidi; Nije Bog stvorio ljude, nego
čovjeka; Što znači izgraditi svoj svijet u ovakvome svijetu?!; Na
rasprodaji misli, nema velike trgovine; Gorostasi duha mogu pokrenuti brdo osjećaja; Pizdunac nema izgleda ni kod čovjeka ni
kod žene; Snaga niskih udaraca obara; Ako padne s položaja,
umrijet će od tuge; Sudbina je talon u kome se nalazi i vaša karta;
Srušeni mostovi među ljudima najveće je nedjelo čovječanstva;
Sloboda govora nema pravo lajati; Radnik ima noseću ulogu; Za
spas tijela najbolje je nahraniti dušu; Kompjutori su na početku,
što će biti kada budu na kraju?; Od slabosti srca se ne umire, ali
se i ne živi; Pakao: raj za vraga; Kada se dvoje ludo vole, pamet
im ne smeta; Siromaštvo i bogatstvo su dva svijeta. U jednom
caruje kora kruha, u drugome švedski stol; Koliko imamo bogatih, javna je tajna. Koliko imamo siromašnih javna je sramota; U
čovjeku ratuju čovjek i nečovjek a dobro i zlo čekaju pobjednika;
U patnji duša polaže ispit zrelosti; Probuđenom čovjeku pričaju
uspavanke; Kad veliki kažu amen, mali se nemaju kome moliti;
Tijelo bez ljubavi je sedamdeset kilograma mesa; Mržnja: mrak
u duši; Jedna kuna živi u šumi, druga caruje među Hrvatima; Što
274
OSVIT 1–4/2013.
je više novaca u džepu, to je više ludosti u glavi; U svijetu novaca
najteže je biti pošten; Neki političari žive kao kraljevi, neki kao
Bogovi, neki još bolje; Ne daj Bože da pravda oboli, tko bi je
liječio; I Bog ima problema kad vidi što čovjek radi; Pjesnici su
sišli na zemlju jer im nema života u oblacima; Čovjek, pa umjetnik; Jednoga dana, kad umjetnost ne bude živjela s čovjekom,
toga dana, ljubav će umrijeti; Duša napusti lošeg čovjeka i prije
smrti...
Živim po svom. Živim punim životom.
Obraćajući se „Na kraju“ u knjizi Krivo živite, ispravite se,
str. 145. – 146., Gospić 2008., aforističar Stipe Golac obraća se
izravno svojim čitateljima riječima: „Netko od čitatelja bi mogao
pomisliti da sam životni pesimist, da gledam život kroz crne naočale. Na sreću, nije tako! Optimist sam u svemu. Ni bolesti koje
imam (srčani infarkt, i astma) nisu mi oduzele optimizam, najljepše što posjedujem u životu. Dapače, dobio sam dodatnu snagu
da živim punim životom. I što je najvažnije, upravo sada nastaju
moja najbolja djela, što mi posebno daje snagu.
Niti jednom prilikom nisam se predao. Moja pozitivna energija
odolijeva svemu. Radujem se životu i neka tako bude dok bude.
Slikam, pišem i uživam. Životu dajem koliko mogu, radu se
veselim. Veseli me živjeti ljudski i pravedno. Danas su drugi ljudi, gledaju samo sebe, drugima se ne raduju. Ne znaju s boljim
živjeti, s gorim im ide bolje.
Danas je drugo vrijeme, prividno se živi bolje. Bogati su bogatiji, drugi se bore da prežive. Banke su Božje kuće, u njima se
ljudi mole, novac je svetinja.
Sve mi se više čini da sa svijetom nešto nije uredu, sve je luđi.
Živi se naopako, ubrzano; tko će prije, tko će koga.
OGLEDI I PROSUDBE
275
Mjera je izgubljena, pravedni se ne snalaze. Osobno ću živjeti
po svome, živjet ću ljudski i pravedno, jer tako je živjeti ljepše i
bolje.
Veselim se svojoj obitelji, unucima: Stipi, Ivi, Ani i Nikoli...“
Nikola ŠIMIĆ TONIN
RAMA U KNJIŽEVNOME STVARALAŠTVU
RAJKA GLIBE
Uramljen u Rami
Nemoguće je ne ponijeti tragove rodnoga kraja u sebi. Znam
da kraj koji Rajko Glibo nosi u sebi uistinu ne postoji više, ali ga
on svejedno ljubomorno čuva onakvim. Po brjegovima i dolima
rasute kućice daleko jedne od drugih, za u dovik, za u nečuj, gluho i daleko... sačuvane zasebnosti filozofije življenja. Rajko Glibo cijeli život piše jednu knjigu, čiji mu naslov neizmjerno znači,
Mudrost Rame... Rama... ni... Bosna... ni... Hercegovina... već...
ono... „I“ između Bosne i Hercegovine, na pola puta od jedne i od
druge, ili sama između njih dvije... Kraljevstvo Rame... Danas je
možda Rama na korak hoda bliža Hercegovini, Mostaru, Hercegovačkome Dubrovniku (D. Horvatić), pritujena onim bosanskim
u sebi... Pišući svojedobno, prije gotovo deset godina, o hrvatskoj
književnosti u Rami i o Rami u hrvatskoj književnosti, prozborio
sam i o pučkom stvaralaštvu, i o baroknim propovjednicima, kao
što je fra Jeronim Filipović, i o piscima XIX. i XX. stoljeća poput
Jukića, Vladića, te Nazora, zatim o Aralici i Tenžeri (koji je slučajno rođen u Prozoru), ali nisam mogao navesti nijedno današnje književno ime koje djeluje u Rami. Kada bih danas pisao takav
članak ili esej, nedvojbeno bih spomenuo ime Rajka Glibe, autora
koji se posljednjih godina afirmirao kao znanstvenik, publicist i
pjesnik [1]... „Ja sam onaj koji jesam“ čista prisutnost, tu među
OGLEDI I PROSUDBE
277
vama, proživjevši sve ono što i vi, ali goreći brže, neracionalnije,
bez plaćanja teških poreza konfora...(Veselko Tenžera.)... Mala
Rama, otvorena, golema hrvatska rana, krvari... Istinski uramljen
u toj i takvoj Rami, koliko su Bog i Bosna na njegovoj strani!? [2]
Stigmatiziran rođenjem, umjesto križem na čelu, krštenim znakom, slovom U anatomiji mržnje ustrojene i ustrojavane uz neka
druga slova stoljećima, ideologijom zavade vladanja, stvaranjem
predstavnika državne nacije i vjere... biljegom usuda, pogledom
progona, retorikom odstrjela, slijedom fratarskoga uzusa još od
turskoga vakta... predio slikan teško prohodnim planinama. Okvir
Rame zatvara Čvrsnica i Vran i daju crtu zatvorenosti ramskome
čovjeku. Dolinom Neretve i Rame blagost se u kriku galeba ćuti,
preko Raduše i Makljena, grezost bosanske silnosti, gorštačke isključivosti, materijal u sazidi čovjeka ovoga kraja... Zamjetna je
neobičnost u govoru Ramaca, aorist pomoćnog glagola biti: ja
bih, ti bi, on bi, a množina: mi bismo, vi biste, oni biše, u njih
je bi, za sva lica aorista... Mudrost ramskog čovjeka koji je na
usmeno-književnoj tradiciji i kršćanskom odgoju i svjetonazoru u
suživotu s drugom kulturom, uspio sačuvati i formirati svoj iskon,
svoju baštinu, jak, snažan i otporan sa sviješću za svoje... Zato
čudi – ne čudi više od dvjesto svećenika, časnih sestara i bogoslova rođenih u Rami, pa i živi blaženik provincijal Bosne Srebrne
fra Mijo Džolan... Usjek kroz koji se ulazi s juga u samu varoš i
danas je, pored proširenja, toliko uzak, da se grad vidi tek kada se
taj usjek prođe, kroz prozor... s vijencima sela kotlinom oko vještačkoga jezera, trodione Rame, slijednice bosanskoga tronošca
(I. Andrić) sa starinicima i inima... Hod kroz nedohod... Slutnjak
je (Rajko) iznjedren iz prostora poezije, zrcala kulture. Kućani,
Maglice, Podbor, Družinovići, Šlimac, Jaklići, Varvara, Orašac,
Meopotočje, Parcani, Heljdovi, Tošćanica, Došćica, Homatlije,
Šćipe, Here, Kute, Dobroša, Duge, Zahum, Konjdolac, Proslap,
Šerovina, Mluša, Grevići, Ustirama, Tošćanica, Hudutsko, Lizo-
278
OSVIT 1–4/2013.
perci, Čelice, Ljubunci, Ploča, Rumboci, Ometala, Gmići, Donja
Vast, Ripci, Lug, Gračac, Šćit, Uzdol... koliko poetike u nazivlju
sela, jezičnih zvukovnica. Zamjetnost posebnosti novoskovanih
riječi pjesnika Rajka Glibe neosporno dolazi s ovoga pojila, riječi,
čari svjetloslovnoga snopa glasovlja Rame razlomnice svjetova,
drugamo nesličnosti ni s kim, sama sebi dvojnik, pjesnikovo staro/novo neiznošeno riječi ruho... Apologija je i kadenca odlaska u
neponovljivosti (Rajka) smisaonost bliskosti u kontinuitetu s mudrostima Rame. Pjesničke obnovljivosti, proniknuća i nadrastanje vanjštine životne grezosti, Geteovski vapaj za svjetlosti, prije
nego se ugase svjetla povečerja sjećanja: Legende u zrcalu znanosti, Ramska kraljica, Momak s opuha, Turčinova jabuka, Jukića
cure, Kopčić oko Dunava, Mijina glavica, Mučka pogibija Mijata
Tomića, Marina pećina, Mašeta, Borak, Kasunbeg Kopčić, Begovi Kopčići, Bešićka. [3] Omagljen obzor, dozivan i zapisivan,
rascijepljenim čovjekom, u beskućnikovoj kući, kući pjesnika, sakupljanjem povijesnih ostataka, do cvata čuđenja oljuđivanja, sječom dilema, ljudske stamenosti... Džinovskoga konusa, prozorski
je potok provrtio točno u sredinu, čulnog zanosa, u kraju gdje se
nikada razviti nije moglo veće gradsko mjesto, odvojenoga puta,
koji izlazi na mejnik, nisko razvođe, između Vrbasa i Rame, od
početka svih stvari, žive su pjesničke spone, zvjezdonoše, roditi
se u ovome kraju a ne biti pjesnik, častitelj pjesmom... nepodobnjak u čarima pjesničke ordinacije, samosvojnik, spram kontraglasova čardaka i na nebu i na zemlji, ljudskoputih kameleona...
Povijesne naplavine Rame daju pisanju tegotan tonalitet, narodno
mu je pjesnički predak, pjesma zreo plod, tjelesnosti riječi, slikovna ogrlica riječi, mimohodi mašte u pjesmi, noćnih počinaka
sa smrću... Književnost Rajka Glibe, književnost je s ključem,
ključevi su u Zrncima ramskoga sunca, mudrost Rame i u jednom i u drugom... Svjestan svoga koda, radi svjesno što osjeća...
Andrić je za njega smjernica držanja, oslonac franjevački pisci,
OGLEDI I PROSUDBE
279
zdenci čiste bosanske duše, čuvatelji naroda od odnarođivanja...
Recidivi se vuku iz sustavnih napadaja Rame, verbalni, izravni
i ini... i u ravnodušnosti svjetova, spram ove trpnje, slikovne i
pojmovne, čulne ili predajne... Nutarnje stvaralačko bogatstvo,
izramljeno je iz Rame, povezano umijećem gradbe stihova, rađanjem znakovlja, valovima slobodnoga stiha, u ram domovinskoga
uskrsnuća, usustavljujući se poetskom oblikovnosti, zašto ne reći
zasadama i mudrostima Rame, u kojoj se krije ključ sklada, ali i
tercine nespokoja, sonetni lirskokazi njegovoga stoljeća i njega,
spram zviždaljke vremena, što zvuk crpi s Prozorske Sahat-kule,
moć nemoćnika...
Zrnca ramskoga sunca
Obnavljanjem mitskoga, bez da se zagrebe u realne osnove,
pisci se grdno zavaravaju zakonitostima romansiranja, jer prvo
mora biti percepcija pisanja, odlika književnoga jezika, kao vodilja stvaranja, zakonitost proznoga štiva, glava, trup, rep... Slijedom traga muzejske građe rasute po arhivima, književno je rastao
i penjao se Rajko Glibo, pozvan napraviti nešto, zatečen spoznajom da selo Uzarići kod Širokog Brijega ima više fakultetski
obrazovanih ljudi nego li cijela općina Rama... Zloguki prorok
ne valja biti, Rami ne će pomoći nitko, dok sami prema kulturi
širom ne otvore vrata, bez nauka obojena i opolitičena usprkos
šarenih vremena, vremena brzih doktora... Vrijeme nikada nije
bilo naklonjeno Ramljacima i Rami... Postoje samo dvije liste za
Ramu, lista graditelja Rame, i lista razgraditelja Rame. Davnašnji
je izlazak u prostor Rame Rajka Glibe, funkcionalnošću umjetnosti, kemijom umjetničkoga življenja nasuprot utamničenja životnih vrijednosti...
O Rami se piše malo, povjesničari je izbjegavaju, brzi doktori uglavnom nemaju živaca, za studiozan rad... Četiri istovjetna
280
OSVIT 1–4/2013.
toponima s ramskim, u Izraelu, Rama i Ramajana slučajnost ili...
udomljavanje isluženih rimskih legionara u Rami.... itd... Nema
mjesta na cijelome južnoslavenskome prostoru, da ga Turci i
Bošnjaci, mrze kao što mrze Ramu, zato što su golemi turski gubici nastali tijekom turskoga pokoravanja toga kraja... i još jedna
povjesnica iz pera Rajka Glibe; Ramljani odlučni do zadnjega
braniti Ramu u pomoć pozivaju Stjepana Kosaču, on dolazi nabusit, i u ime očuvanja od Turaka, otuđuje blago povijesne Rame,
a Ramljake ostavlja na milost i nemilost Osmanlija. [4] Da ne bi
ostala neispričana i riječju starinika Ramca, Rama se pobrinula
sama iznjedrivši Ramske legende, knjige koja neosporno zakiva
za književno nebo ime Rajka Glibe, a iza te knjige po drugim
krajevima javljaju se knjigopisne legende: Zagrebačke legende...
i... Za ponorne dubine vezivnih niti, srednjovjekovne, povijesne
zamagljenosti; Intigratni nomen, Rex Ramae, zemljopisnoga mozaika, s povijesnim natuknicama, misaonim dokučnicama, Rame
kao Ramajane, podcrtanost istraživačkom spoznajom, do tragova
mistike, i povijesne Rame, Ramskih hrvatskih toponima, Ramskih stećaka, Ramskih hrvatskih prezimena, Ramske dopjevnice
su stabla zavičaja. Pjesnik mu/joj daje: oči slobode, Rame kao
Ramajane, europskih endema, noćobdijine kajde, suznog monologa potiranja: ramskih bećaraca, ramske gange, dvostihovnih
usmenoknjiževnih zapamćenja..., boje teksta unutrašnjega raspoloženja, umjetnička disanja koja naginju pjesmi i u proznome
tekstu, prepoznatljivost su stvaralaštva, osvijetljenoga iznutra
Zrncima ramskoga sunca [5]. Pjesništvo nije znanstvena disciplina, ne dokazuje se dokazima – pokusima, dokazi pjesništva
su u budućnosti, čuvari dokaza su čitatelji, a književna kritika
recepcija i korektor spoznaje o percepciji autora, uvida u ukupno
djelo – ostavštinu. Pjesma je istina (Aristotel). Mjera trenutačne
slobode, pjesma ne smije biti...
OGLEDI I PROSUDBE
281
Kod Rajka Glibe, istraživača, se ne zna gdje prestaje povjesnik
u proznosti, a gdje počinje književnik s imenom, gdje je mejnik
jednoga od drugoga... Prvi nam donosi povijesno neoborivi podatak iz beogradskoga vojnoga arhiva, da Mijat Tomić nije ubijen u
Doljanima gdje nisu dopustili da mu se u tome kadiluku sudi, zbog
ramskih gorštaka, i veličine u narodu Mijata Tomića, prebačen je
u Sarajevo, i nitko mu za grob ne zna... Stećak u Doljanima s ispisom: Hrvatski nacionalni junak Mijat Tomić... bez kostiju je ispod
stećka. [6] Jatak bega Kopčića, zaslužnik zašto isti nije skraćen
za glavu nepojavljivanjem u Travniku na dočeku novoga vezira,
a izostao je samo on, od turskih velikaša, štitonoša od odmazde
istoga, čovjek za prljave poslove Kopčića, hercegovački Marko
Kraljević... U knjizi Dubravka Horvatića lik Mijata Tomića predočen je kao zabavno štivo na tragu narodne predaje... Vrijeme je
to kada se cijenilo junaštvo, a nacionalno nije identificirano. Rajko
Glibo je nakon Aralice najzorniji u iznjedravanju ramskoga povijesno-kulturnoga blještavila spoznajnosti povijesno-književnoga
blaga pa i ukaz njegov o Divi Grabovčevoj prenesen Thompsonu,
za nezaboravnu hrvatsku suvremenu pop-skladbu Diva Grabovčeva. Prvi ustvrđuje da je nanositelj zla Divi Grabovčevoj krvi
bega Kopčića, neosporno poturčenoga Hrvata... Toliko je očuđenosti u životnome i stvaralačkome hodoljublju Rajka Glibe od
otkidanja od Prozora, ka sjemeništu u Zadar, poratnome Zadru
pedesetih, nadopuna četvorici Vladića, uzora kraja, neiscrpnome
životnome hodu po mukama, ka postignuću sebe, o grku zalogaju, gdje svoga nema i gdje brata nije [7]. Potaknut od salezijanca
Stanislava Belaja, u grad Zadar, dezorganizirani grad Zadar, sa
strahom od razine kojoj ne pripada, razine uniznosti, glasnogovornika, zagovornika hermetičke poezije, industrijskih političkih
pjesnika, bezrepih kompetentnosti, kulturnoga života po receptu,
po zadanome obrascu; Drug Tito na čelu kolone, (Nazorova linija manjeg otpora), životnih postignuća linijom partije, kojoj je
282
OSVIT 1–4/2013.
stalno bio na zubu, i zbog obilježenosti (U)Rame, i među sjemeništarce ubačenih udbaša. Kasnije ista sudbina kroz daljnju nadogradnju usud njegov ide za njim, posebno od profesora koje bi
obradila UDBA, a isti postali poligon za nadobudnu nadobrazbu
njihovih kadrovika partizanstva na drugu, nauštrb Rame najhrvatskijega hrvatskoga kraja, indijske točke obilježenosti na čelu,
obilježenošću Ramom, Ramom kao Ramajanom... Jao onom tko
izgubi misao tla pod nogama, smisao svoj s rodnim krajem... koliko je sličnosti s onim ramskim potokom s početka teksta i književnim izvorom i tokom Rajka Glibe, oba izviru u Rami, i teku
Ramu... U pratnji petrovca Mate Križanca, u čast prve mise u obnovljenoj župnoj crkvi, Svetoga Ivana Krstitelja, dolazi australski
nadbiskup, uvodni svećenik pred više od deset tisuća župljana,
fra Milenko Džalto, pomalo neuobičajeno počinje misu stihovima
Rajka Glibe: Uz dolove Uzdol zove...
Riječ za čudo
Ljudovanje otvorenošću djeteta, s one strane ruba, stvarnoga,
to da se da živome čovjeku...?! Život pjesnika Rajka Glibe, zapis
je o gordom uzdignuću čovjeka pitke ljudske riječi. Pjesme su
njegove vječnosti... lirski plamsaji raskošne stvaralačke maštovitosti, zanimljiv tematski svijet.
U tonalitetu neponovljivosti sviranja života, povlači pjesnik
mrežu od riječi, između obala dana i noći, misaono duboke riječi pjesmi, verifikatorski rafinirane, svijetle, obasjavajući iznutra pjesmu kao zasebna svjetla, probrani smaragdi riječi: usahlo
nebo; silnice ljepote; svjetlo okupanog cvijeća; ulice duše; oči
silnica zla; žuđeni ugođaj; mejnici djetinjstva; doziv listopadski
boja; bol noću obojena; ljekovite šetnje; isprošena pozornost;
izvraćeni obzor; obale nedovršene pjesme; nadolazak sjaja; naviljak osjećaja; mostovi stihova; prazni pretinci smijeha; žmirka-
OGLEDI I PROSUDBE
283
ve samoće; dvorane svjetla; sretni nesretnici; nečujno čuđenje;
ulančeni krugovi; identifikacijsko gledanje; između jučer i danas;
pismenjak; sraz sa tišinom; umirena sjećanja; krov raspomamljeni; prebiranje uvala; marginalizirani proroci; zrnca sunca; kuća
riječi; iskušenje koda; anonimusne muke; svjetlom napet; lirskokazi... do u nebo propeti, naramci stihovlja, leksičkoga blaga...
Dozivke, Zastajkuše, Svjetlucavke, Slučajke..., naslovi zbirki
za odabir uz rame naslovu Mire Petrovića (Zemlja za cvijeće), naslovi za ozbiljnost zasebnoga analitičkog pristupa, sa smislom za
suptilnu analizu pjesničkih reportaža, novostvorenih riječi, slika
i misli, u jedinstvu poetskoga izraza, izvedbene urednosti prvoga
metajezičnoga razreda.
Književno jasan i prepoznatljiv je biljeg, Glibin književni
uzlaz, refleksne egzistencijalističnosti stvaralaštva, višeznačajni
književni rad, suptilne misaone aktivnosti, književne kulture u
svome jezičnom izrazu, koje traži imaginativno bogatog i senzibilno suptilnog čitatelja. Inkorporiranje pripadnosti, kroatocentričnosti, u Ramu uramljenoga, dvojnosti življenja, esencijalna
ocjena omeđenosti, za pjesnika ne stoji, pjesnik pripada svima
koji ga čitaju: Nema te moći koja može ubiti dobroga pjesnika.
(Rajko Glibo, misao Krešimira Šege, izrečena 7. 1. 2009.).
Stilizirani epitetoni, poetični sklopovi riječi Glibina pjesničkoga rukopisa, zvijezde zvjezdanim pjesničkim kozmosom. Koliko
leta iznad grobnih mjesta života, doživotne robije, dan za danom
dok proždire, zvijer-postelja. Korak za korakom, umjesto klonuća, književno za Šimićevu nagradu djelo, probuđenog iz gluhog
i dalekog onkraja, pjesnika, s imenom pjesnika na usnama (Fabijana Lovrića), prva riječ, riječ upita o recenziji stihovezne zbirke, vezene nitima bolesničke postelje. Lirske minijature poezije
zreloga izraza, evokacije surove neminovnosti, prolaznosti za u
nečuj ubita oka, u početak točke, lajtmotiv domišljanja s dubokim
284
OSVIT 1–4/2013.
smislom pjesničkog suzvučja pred zlokobnim tutnjem životnoga
neba nad njim.
Dođe smrt i sjede (P. Gudelj), ustade i ode, Bog drugi imade
naum. Rajko Glibo nije ostavio trag u hrvatskoj književnosti, Rajko Glibo je ostavio i ostavlja književni put. Svjedočanstvo tomu
je i zbirka što se ćuti, razvijanje pjesama između stanki od antibiotika, kisika, inzulina... životne zadanosti, tvorbe dozidavane,
zbirke, stihovani romani života (Žaklina K.), životni pjesnopis
umjetničko pomjeranje ka gore, laštenje riječi do blještavog sjaja
pjesme.
U početku bi riječ. Rajko, svratište riječi za upjesmiti se, liječnicima za prstom na čelu načiniti križ, prekrižiti se... pjesme
odagnaše bolest.
Čitajući natuknicu prije autoriziranoga teksta za Hrvatsku enciklopediju Bosne i Hercegovine, s crticom na kraju: Mala želja:
Ova će knjiga svjetlo dana ugledati posmrtno. Ostaje želja da
zrnca sunca iz nje pajdaši po peru u svom vremenu pročešljaju,
zbace sa njih prašinu i osunčaju ih. Svaki sud o pjesmi začinjen
je raspoloženjem prosuditelja i čitatelja sa kojim prilaze pjesmi.
Zato svakom od njih dobro raspoloženje želim, ja koji odlazim i
pjesme koje ostaju.
Glibina ljudska i književna putanja
Glibo, Rajko, pripovjedač, pjesnik, dramski pisac, pisac udžbenika i esejist (Donja Vast kraj Prozora, 24. listopada 1940.).
Osnovnu školu završio je u Uzdolu i Prozoru, Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju pohađao je u Zadru (1956. – 1959.), Višu pedagošku školu završio je u Mostaru (1968.), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (1972.), magistrirao iz povijesti i teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1986.), gdje
je doktorirao temom Strukturne osobitosti narodne književnosti i
OGLEDI I PROSUDBE
285
književno stvaralaštvo Ive Andrića (1990.), redovni profesor na
Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, istraživač na polju
filologije. Kao znanstvenik objavio je knjigu Lutkarstvo i scenska
kultura, to je prvi udžbenik za taj kolegij na fakultetima u BiH i
Republici Hrvatskoj, zatim knjigu Medijska kultura (priručnik)
i studiju Domoljublje i odpadnijštvo Ive Andrića. Sudjelovao je
s priopćenjima na pet kongresa SUFKJ i sedam međunarodnih
znanstvenih skupova. Objavio je pet knjiga pripovijedaka, šest
knjiga poezije i pet drama. Član je Hrvatskoga filozofskog društva, Društva hrvatskih književnika, HKD Napredak i matičar je
Matice hrvatske u Zagrebu. Pjesme, pripovijetke, monodrame i
radio-drame objavljuje u periodici i časopisima širom Hrvatske i
BiH. Dobitnik je deset književnih nagrada za priču, tri za poeziju
i jedne za monodramu i 2008. Šimićeve nagrade za zbirku Očitovanja i ukupno književno djelo.
DJELA – (beletristika): Ramkinje, Sarajevo 1988.; Promicanje (pjesme), Sarajevo 1989.; Biogradski lirskokazi (pjesme), Zagreb 1995.; Suputnice i supatnice (pjesme), Zagreb 1995.; Ramske
legende, Zagreb 1997.; Učiteljsko iverje (novele), Zagreb 1997.;
Slutnje s Rakitja (pjesme), Zagreb 1997.; Dozivke (pjesme), Vinkovci 2000.; Sneni proplamsaji (pjesme), Zagreb 2003.; Prozorke (pripovijetke), Prozor-Rama 2004.; Zrnca ramskog sunca (duhovna monografija), Prozor-Rama 2004.; Hrvatska književnost
BiH u XX. stoljeća, urednik, autor uvoda, napomena, predgovora,
pogovora, Sarajevo 2006.
Pjesnik i književni teoretičar, Rajko Glibo načini svoj književni stećak.
286
OSVIT 1–4/2013.
Zaključak
Svojim znanstvenim i književnim opusom hrvatski književnik
iz Rame dr. sc. Rajko Glibo potvrđuje da je izrastao i razvijao se
na zasadama usmenonarodne književnosti svoga zavičaja, koji je
stoljećima slovio kao Eldorado kratkih usmenoknjiževnih oblika,
ali i svih drugih oblika te književnosti…
Od mladosti do kraja života dosljedno je ispoštivao zavjet hrvatskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Urami se u Rami, i
Bog, i Bosna, bit će na tvojoj strani.“
WISDOM OF RAMA IN
LITERATURE RAJKA GLIBE
Conclusion
The scientific and literary work of Croatian writer from Rama
dr. Rajko Glibo confirms that his growth and develoment were
based on a spoken folk literature of his homeland which for centuries stood as a kind of Eldorado of short-length spoken literary
forms, as well as all other forms of afore-mentioned literature.
From his youth to the end of his life, Rajko Glibo was consistently fulfilling a wow taken by Croatian writer and the Nobel
prize winner Ivo Andrić who said: Be one with Rama, and God
and Bosnia will be on your side.“
Ključne riječi: biti, bogat, bećarac, čari, čitatelj, čuđenje, duša,
ganga, Glibo, imaginativan, mudrost, narod, odnarođivanje, pje-
OGLEDI I PROSUDBE
287
snik, pjesnički, povijest, povijesni, Rajko, riječ, Rama, ramski,
stvaralaštvo, zvijezda, zvjezdani.
Key words: be, wealthy, Slavonian folk song (bećarac), magic,
reader, astonishment, soul, traditional Croatian folk song (ganga), Glibo, imaginative, wisdom, nation, loss of national identity,
poet, poetic, history, historical, Rajko, word, Rama, from Rama,
opus, star
Literatura
[1.] Dubravko Horvatić – proslov u knjizi: Rajko Glibo: Biogradski lirskokazi, K. Krešimir, Zagreb, 1998., str. 7.
[2.] Zavjet Ive Andrića kao motto u knjizi: Rajko Glibo: Ramske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997., str. 5.
[3.] Rajko Glibo: Ramske legende, K. Krešimir, Zagreb, 1997.,
str. 29. –108.
[4.] Rajko Glibo: Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str. 106.
[5.] Ibid. (sintagme pobrane iz više tekstova).
[6.] Rajko Glibo: „Mihovil Tomić i begovi Kopčići“ u: Folklor
Bosne i Hercegovine, Sveska 1., Sarajevo, 1991., str. 127. –145.
[7.] Aleksa Šantić „Ostajte ovdje“, lirska pjesma iz srednjoškolskih čitanki iz vremena odrastanja Nikole Šimića – Tonina.
PROMIŠLJANJA
PROMIŠLJANJA
OSVIT
289
Marko MATIĆ
OSUĐENI NA ZAJEDNIŠTVO1
Najprije je on, gubernator za BiH, Valentin Inzgo, izgovorio u
SAD-u 8. svibnja 2011. da je u BiH izrazito zabrinjavajuće stanje
i da se BiH suočava s, vjerojatno, najtežom političkom krizom
od završetka rata, kako piše u sarajevskom Oslobođenju od gore
navedenog datuma, pa je poslije toga, 17. svibnja 2011., ona njoj
izrazila zabrinutost za stanje u BiH – američka državna tajnica H.
Clinton predstavnici Evropske unije za vanjsku politiku i sigurnost C. Ashton, kako je objavljeno u Novom listu. Međutim, svima troma im je glavni problem što trenutno ne postoji mogućnost
napretka za ulazak BiH u EU i NATO.
Bože, kada će sva tri naroda u BiH izraziti zabrinutost sami
nad sobom a i zbog toga što predstavnici okupatora BiH ovako
govore o svojoj luđačkoj košulji za BiH. Kada će okupatori BiH
konačno saznati da je povijest BiH puno kompliciranija nego vicevi o Muji, Fati i Sulji; kada će svoju politiku prema BiH temeljiti na nepobitnoj istini da su Bosna i Hercegovina stoljećima bile
sastavni dio države Hrvatske i da su Hrvati u BiH temeljni narod a
Rišćani (danas Srbi) i Janjičari (danas Bošnjaci) da su, uglavnom,
od Hrvata izvedeni narodi. Zar okupatori hrvatskih zemalja Bosne
i Hercegovine ne znaju da je neposredno pred pad BiH pod Turke
u njoj živilo oko 87% Hrvata katolika, oko 10% Hrvata kristjana
1
Lektorova napomena: Po autorovu zahtjevu u tekstu nisu rađeni lektorski
zahvati
290
OSVIT 1–4/2013.
i oko 3,5% Vlaha raskolnika (pravoslavaca) prema saznanjima
povjesničara D. Mandića, P. Butorca i A. Ivandije. U to vrijeme
ukupan broj stanovnika u BiH, ili Herceg Bosni, svejedno, bio je
oko 750 tisuća, kažu spomenuti povjesničari. Znaju li okupatori
BiH da bosanski kristjani nisu bili ni bogumili, ni patareni, nego
nešto specifično – mješavina stare hrvatske predkršćanske vjere
i kršćanstva. Je li im itko rekao da su Hrvati zbog politike, čestih
sukoba Rima i Carigrada, ostali bez svoje pokrajine Duklje, danas
Crne Gore? A kada je u 16. stoljeću papa zamjenio Julijanski kalendar Gregorijanskim, bilo je logično da je mahom neuki hrvatski puk u Humu, Zahumlju i Travuniji postao pravoslavni i srpski
zbog čega danas postoje dvije Hercegovine i dva svjetonazora od
iste krvi. Znaju li današnji hrvatski političari da smo mi Hrvati,
koji smo živili izvan Bosne, na razne načine pridonijeli da Bosna
postane ovakva kakva je danas: šarena u svakom pogledu.
Mi Hrvati izvan Bosne odricali smo se Hrvata iz Bosne i izdavali ih u nekoliko navrata. Neka me se krivo ne shvati, prvi smo
napustili našu staru, monoteističku, vjeru i prešli na kršćanstvo, a
1102., priznavajući tuđeg, ugarskog, za svog kralja, odrekli smo se
svog samostalnog kraljevstva. Od tog trenutka bosanska banovina
se je počela pretvarati u kraljevstvo. Preuzimajući pismo latinicu,
mi Hrvati izvan Bosne, zanemarili smo stara hrvatska pisma, glagoljicu i bosančicu, a popovi glagoljaši su bježali od nas u Bosnu
da spase živu glavu. Za književni jezik smo odabrali, mi izvan
Bosne, Vlašku ijekavicu umjesto štokavske ikavice, najljepšeg
hrvatskog govora, kako u 16. stoljeću reče učeni Bartol Kašić.
Znanstvenici bi trebali utvrditi koliko je na bosansko kristjanstvo utjecao i izvanbosanski pristanak Hrvata na papino ukidanje
(1330.) biskupa Hrvatske, hrvatskog biskupa nacije, uglavnom
kninskog biskupa, kojeg su nam sačuvali kralj Tomislav i biskup
Grgur Ninski. Po njemu su Hrvati, u odnosu na druge kršćanske narode, imali više kršćanske samostalnosti, imali su neku vrst
PROMIŠLJANJA
291
autokefalnosti. Grgur Ninski nije prihvatio ponudu pape iz svog
vremena da će ga imenovati biskupom triju biskupija (jedna od
tih biskupija je Duvanjska) ako se odrekne titule biskup Hrvatske, koju nam je papa prije Grgurova vremena dodijelio. A mi
današnji Hrvati katolici toliko smo napredovali, po sporazumu
koji smo s papom Vojtilom potpisali, da ne možemo spriječiti
imenovanje nijednog hrvatskog biskupa, koji nam nije po volji,
ako to papa hoće.
Pa zar nije izdaja Hrvata iz Bosne i ono što je 1697. napravio
vođa zajedničke nam, s Ugarima i Habzburzima, vojske, Eugen
Savojski. On je s vojskom prošao kroz Bosnu, došao do Sarajeva,
spalio ga i onda se povukao u Slavoniju. Za njim je, zbog straha
od Turaka, došlo preko 80 tisuća Hrvata iz Bosne. Od tog dobro
isplaniranog postupka vojskovođe Savojskog Hrvati su u Bosni
postali treća nacija po broju glava, što su i danas. Današnji okupatori BiH ovo vjerojatno znaju, ali znaju li da je u Carigradu,
uz turski jezik, hrvatska štokavska ikavica bila drugi diplomatski
govor 260 godina, da su mnogi veliki veziri (22) i sultani bili Hrvati. Najveći sultan, Sulejman Veličanstveni, bio je Hrvat rodom
od Stoca, a najveći veliki vezir, Mehmed paša Sokolović, rodom
je iz Rvata kraj Zvornika. Okupatorima treba reći da je Bosna
šaptom pala 1463. zbog svega navedenog, Hercegovina skoro
20 godina kasnije (1482.), a Bihać, prva hrvatska metropola, tek
1592. godine. Također im treba naglasiti, njima, pričalicama o
pravnoj državi, da je zadnja bosanska kraljica oporučno ostavila
1478. svoje kraljevstvo ondašnjem papi, ako se njezina djeca ne
vrate iz turskog ropstva. Zar bi papa Ivan Pavao II. dolazio tek
reda radi u Sarajevo i Banja Luku u po život opasnim okolnostima. Siguran sam da je znao za ovu oporuku.
Okupatori BiH vjerojatno znaju da su Hrvati često, nažalost,
međusobno ratovali boreći se protiv Turaka, kao na primjer u austrijsko-turskom (1683.-1699.) i mletačko-turskom ratu (Kandij-
292
OSVIT 1–4/2013.
ski rat) od 1645. do 1669. godine, i isticali se ratničkim sposobnostima na obje strane. Znam da znaju okupatori BiH, a znaju li
politički pismeni Hrvati da su današnje granice BiH određene,
uglavnom, tzv. Svištovskim mirom iz 1791. između hrvatskog
kralja i austro-ugarskog cara Leopolda II. i sultana Selima III.?
Taj mir je pomogao Austriji da, uz pomoć hrvatsko-ugarske vojske, okupira BiH, nakon što joj je to dopušteno na Berlinskom
kongresu 1878., i anektira je, pripoji svom carstvu a ne hrvatskom kraljevstvu, kako je to hrvatski Sabor zahtijevao. A kad je
veliko austro-ugarsko carstvo 1918. propalo, londonski politički
meštri, uz svesrdnu suradnju tzv. Jugoslavenskog odbora (Meštrović, Supilo, Trumbić…), po velikosrpskoj želji, napravili su
i u Versaju 1920. potvrdili prvu a na Jalti 1945. drugu tamnicu
naroda, Jugoslaviju.
Ta masonska južnoslavenska tvorevina napravljena je više radi
današnjih okupatora BiH, nego radi naroda koji su u njoj služili
Srbima. I, normalno, došao joj je kraj, koliko god se trudili zidari
Skadra da je spase; pukla je po svim prirodnim i neprirodnim
pukotinama. Oni koji nisu mogli spriječiti raspad Jugoslavije, pokušali su joj sačuvati sjeme držeći zajedno, prisilno, zavađajući
ih, sva tri naroda u BiH. U tu zamku čuvanja svog teritorija za
drugog uletjeli smo i mi Hrvati zahvaljujući uputama našeg vodstva iz Zagreba. Tako smo se 1. ožujka 1992., zajedno s Janjičarima, referendumom odlučili za jedinstvenu i cjelovitu BiH, premda smo na dan pada Vukovara pod četničku vlast, 18. studenog
1991. osnovali Hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu. Rišćani nisu
htjeli ni izići na referendum, nego su proglasili tobože državom
svoju Krvavicu, koja se i danas proteže kroz Bosnu i Hercegovinu. Naša Zajednica, od 28.08.1993. do 18.03.1994. Republika,
ukinuta je Tuđmanovim potpisom na Vašinktkonski sporazum.
Kako dokučiti i razumiti taj potez tadašnjeg vođe skoro svih Hrvata na kugli zemaljskoj? Kasniji pokušaj oživljavanja Hrvatske
PROMIŠLJANJA
293
republike Herceg Bosne (2001.), uvođenjem tzv. hrvatske samouprave, bio je pokušaj oživljavanja klinički mrtve ravnopravnosti
Hrvata u BiH sa ostala dva naroda.
Naš vođa, dr. Franjo Tuđman, priznao je 7. travnja 1992., u
skladu sa zaključkom Sabora RH od 27.03.1992. i prijedlogom
Vlade RH od 06.04.1992., Socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i samostalnu državu; učinio je ono što ni
jedan Ugar, kao ni Habzburg, nije učinio – potpisao je da hrvatske
zemlje Hercegovina i Bosna nisu sastavnice države Hrvatske. O
Bože, spasi nas od nas! Zar je se smjelo priznati, izmišljati samostalnu državu na tlu na kojem takva nikad nije ni bila; pa ni
danas. I za vrijeme vladavine kralja Tvrtka, te Hrvoja Vukčića
Hrvatinića, Bosna je bila u vazalnom odnosu prema hrvatskougarskom kraljevstvu. Tko zna pod sve čijim i kakvim pritiscima,
nakon priznanja BiH, Franjo Tuđman je potpisao i Sporazum o
prijateljstvu i suradnji RBiH i RH,zajedno s Alijom Izetbegovićem, kojim je dogovorena uspostava odnosa na razini ambasada.
Nažalost, njihovi potpisi nisu zaustavili rat između Hrvata i Janjičara, nego su ga još više rasplamsali sve do novih, vašinktonskih
sporazuma 1. ožujka 1994. (Okvirni sporazum o federaciji BiH i
Prethodni sporazum o konfederaciji RH i Federacije BiH), koje
su Tuđman i Izetbegović potpisali 18. ožujka 1994. godine. I onda
sam se pitao, kao i danas; kome, zašto, koji je glavni smisao bio
potpisivanje vašinktonskih sporazuma? Ipak, danas je jasno da je
priča o konfederaciji RH i RBiH bila samo maska za pravljenje
Federacije BiH. Ispali smo, zajedno sa Tuđmanom, poljitički diljetanti, kako bi on znao reći za neke hrvatske političare. Okvirni
sporazum o Federaciji BiH, kojeg su sastavili H. Silajdžić, K. Zubak i M. Granić, na neki način je priznao i samostalnu srpsku Krvavicu ovim riječima: Odluka o ustavnom ustroju područja RBiH
s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora
o mirnom rješenju i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Ju-
294
OSVIT 1–4/2013.
goslaviji. Nakon potpisivanja vašinktonskih sporazuma, Janjičari
su se nastavili ponašati po Okvirnom a Hrvati po Prethodnom
sporazumu jer Konačni sporazumi Hrvata i Janjičara ni do danas
nisu doneseni, pa prema tome nisu ni zaživjeli.
Ipak, nije sve propalo što je u Vašinktonu (01.03.1994.) dogovoreno. Veliku su korist imali i Hrvati i Janjičari od Deklaracije
o oživotvorenju sporazuma iz Vašinktona i zajedničkoj obrani od
srpske agresije, koja je potpisana 22. srpnja 1995. u Splitu; to je
tzv. Splitska deklaracija. Pozivajući se na Sporazum o prijateljstvu i suradnji od 21.07.1992. Tuđman i Izetbegović u Splitskoj
deklaraciji kažu: U tom pogledu Republika i Federacija BiH uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu
pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je
RH prihvatila. Tako je olujno oslobođen najveći dio okupirane
RH i spašena od srpskog pokolja Cazinska krajina, te na životu
održana Federacija BiH.
Ipak, sve ratne igre, sva ratna krvoprolića na području bivše
nikad više, okončana su tek Dejtonskim sporazumom od 21. studenog 1995. godine. Političke, diplomatske igre nisu zaustavljene
i traju sve do danas. Normalno je da traju jer je očito da glavni cilj
Sporazuma u Dejtonu nije bio zaustavljanje rata nego sprečavanje
oslobađanja cijele BiH od srpske okupacije i agresije. Svjetski
moćnici su sačuvali potpaljivač za novi rat. Zapravo, kada se detaljnije pročita Dejtonski sporazum, može se i ovako protumačiti:
Tuđmane, potpiši da to što si napravio nisi smio napraviti, i da
Hrvati nemaju pravo ni na RH, a kamo li na RBiH. Zbog toga
ćemo vas Hrvate svakodnevno uništavati preko izvedenica od
vas, Rišćana i Janjičara, i preko našeg londonskog, briselskog i
haškog nadzora…
Nakon što sam saznao što je se u Dejtonu dogodilo i u Parizu
14.12.1995. potvrdilo, objavio sam krajem prosinca 1995. u Hrvatskom mjesečnom glasilu Tomislav, kojeg sam bio glavni i od-
PROMIŠLJANJA
295
govorni urednik, tekst jednog Francuza, velikog hrvatskog prijatelja, Cristofa Dolboa, pod naslovom: Dejton ili Canosa. Naime,
kontraverzni njemački car Henrik IV. potpisao je u talijanskom
mjestu Canosa za sebe ponižavajući sporazum 1077. s papom Grgurom VII. U takvu vrst sporazuma, za Hrvate, spada i Dejtonski.
Znači, nismo mi iz Tomislava postali naknadno pametni, nego
smo odmah prozreli nakanu Dejtona. Nije lako bilo tada taj tekst
objaviti. Oni koji su nas tada smatrali hrvatskim hereticima, neka
sada kleknu kraj mramornog, nadgrobnog Tuđmanova trokuta i
upitaju ga – kako i šta dalje? Više nego žalosno je što je međunarodna masonska banda predala srpsku Krvavicu (50% Bosne i
Hercegovine) samo Srbima na upravljanje, umjesto da ih je najoštrije kaznila; uvredljivo je što je ovlastila zločinca Slobodana
Miloševića da u ime predstavnika Krvavice potpiše Dejtonski
sporazum, te što je Hrvate, kroz Federaciju BiH, stavila pod patronat Janjičara. Aktivisti Jedinstvene svjetske vlade ponizili su
sva tri naroda Dejtonskim sporazumom proglasivši ih entitetima
(lat.: ens, entis f. = biće), bićima, umjesto narodima. U tom sramotnom Sporazumu Savezna republika Jugoslavija (Milošević)
i RBiH (Izetbegović) su obećale da će jedna drugu priznati, što,
koliko mi je poznato, od strane Srbije nije nikada učinjeno.
Nakon svih spomenutih zgoda i nezgoda u Herceg Bosni, i
danas bi i Rišćani i Janjičari raskomadali ostatke ostataka države
Hrvatske – Rišćani u pravcu Karlovac-Karlobag-Virovitica, a Janjičari pravcem Karlovac-Bihać-Rijeka – umjesto da se zajedno
s Hrvatima oslobode okupatora, odnosno njihovih triju okupacionih zona. Još 1995. objavio sam u Tomislavu, zahvaljujući jednom
Hrvatu iz dijaspore, koji dio BiH je pod američkom, koji pod engleskom, a koji pod francuskom okupacionom kontrolom. Svima
okupatorima BiH zajednička je želja dokopati se, koliko god je
moguće, bogatstava bosanskohercegovačkih rudnika, šuma, velikih količina nalazišta nafte, pričiste vode… Po BiH su bušili,
296
OSVIT 1–4/2013.
gdje su god htjeli 18 godina, najprije Amerikanci, pa 10 godina
Englezi, a u zadnje vrijeme i Rusi. Jadna Bosna, Hercegovina, a i
Hrvatska. Kao da je RH poligon za vježbanje nemorala, a RBiH i
odlagalište otpada. Takvom stanju više su pridonijeli domaći izdajnici nego strani neprijatelji. U RH se je pojavilo jedno u povijesti Hrvata nezapamćeno zlo (Sanader), a ne bi me iznenadilo da
se ustanovi da u BiH postoje barem dva takva zla. Bojim se dok
se hrvatski predstavnici u vlasti BiH osviste, preostalom dijelu
hrvatskog naroda će se zanesvistiti.
Još 1991. sam u spomenutom Tomislavu napisao, ne znajući
što svjetski moćnici misle o BiH: Manje od Banovine, ravno izdaji. Danas, kada znam da je na njihovu skupu u Kopenhagenu
1989., na kojem su bili Franjo Tuđman i Zdravko Tomac, na kocku bila stavljena ne samo Jugoslavija nego i BiH, još mi je teže
što nemamo granice države Hrvatske slične granicama Banovine
iz 1939. Uvjeren sam da je se htjelo, kada je se vojno moglo, da
bi danas imali Banovinu ali i preostali dio BiH konfederalno povezan s Hrvatskom. Pokojnom svom prijatelju, Dubravku Horvatiću, enciklopedijski obrazovanom Hrvatu, autoru imena HDZ-a,
Tuđmanovu kućnom prijatelju, često sam znao prigovoriti: Da
si ga ti barem još jednom proveo kroz Bosnu, Hrvatska bi bila
šira. Naime, Horvatić mi je pričao da je Tuđman, koliko je njemu poznato, bio u Bosni do 1990. samo jedanput, i to s njim u
društvu.
A za to što sam u sebi, donekle, pristao i na ovakav izgled
Hrvatske i BiH, zaslužan je moj pokojni otac Ivo, koji mi je u
jesen 1994. rekao: Napravite je kolik Titina, samo nek je ima. A
kad sam ja rekao: Šta će onda biti s njezinim (države Hrvatske)
rodnim mjestom, Duvanjskim poljem, otac mi je odgovorio: Neka
joj rodno misto ostane izvan Nje, samo nek je ima.
I, evo, imamo je danas, kakvu takvu državu Hrvatsku, ali BiH
u granicama spomenutog Svištovskog mira, svačiju i ničiju, ali
PROMIŠLJANJA
297
najmanje hrvatsku. I šta sada, kako sada, kako izvući najbolju
konkluziju iz svih nabrojanih premisa, kako ostvariti ono što je
realno, moguće? Zbog rata svih protiv svih u BiH još nije moguće
zajednički boriti se ( sva tri naroda) protiv okupatora tla, kruha i
duha, ali je to jedini izlaz iz luđačke košulje. Ta borba mora biti u
suvezluku s prirodnim saveznicima, današnjom RH, i svemogućim Bogom. Srbijanski memorandumi su velikosrpsko zlo i nikad
ostvarivi planovi – utopija. Uvjeren sam da će se utopiti svatko
tko ne radi na zajedništvu krvno srodnih naroda u BiH i na barem
konfederalnoj povezanosti današnje RBiH i RH. Vlast u BiH najlakše može profunkcionirati ako sva tri naroda budu zastupljena
paritetno na državnoj razini, a na općinskoj i županijskoj proporcionalno, prema broju stanovnika prije ovog zadnjeg (nadam se)
nesretnog rata. Moje je mišljenje: niti Hrvatska može bez BiH,
niti BiH može bez Hrvatske; a ako su zajedno, bez Evrope mogu
obje. Osuđeni smo na zajedništvo sa svim svojim različitostima,
ali bez Krvavice – srpsko nikad ništa nalik državi nije bilo s ovu
stranu Drine, niti smije, niti može biti. Dakle, ne u Balkaniju, ne u
Euniju, nego u konfederaciju RH i RBiH sa sjedištem u oba Broda. Ne jedinstvo nego zajedništvo rodnih i srodnih različitosti;
bolje danas nego sutra ako želimo opstati i ovdje ostati.
Anto GAVRIĆ
JEDNO LICE SA TRI NALIČJA
Možemo kriviti Židove za masonstvo, nehuman eksploatatorski odnos prema ženama od strane ortodoksnih Židova, svjetsku
prljavu politiku, svjetske ratove, lihvarenje koje se prenijelo na
bankarski sustav, egoizam do incesta, vjersku fanatičnost do čovjekomrsca, ali ne možemo kriviti Židove da su srušili zgrade
blizance u New Yorku zato što su počinitelji i nalogodavci otkriveni, prokazani i dokazani i svoj gnusni teroristički čin priznali,
ne možemo kriviti Židove za svu našu patnju, političku nemoć i
korumpiranost, za svu svjetsku bijedu i zlo koje se čini iza kulisa drugih politika i pripadnika drugih naroda i religija. Također
moramo sebi priznati da su kršćanstvo i islam naslijeđe judaizma kao nove monoteističke religije koje crpe moralno, duhovno
i običajno vrelo judaizma, često i kroz nehumane, zle i patološke
odnose i postupke. I pored tog zajedništva, religije kao i politike,
a i religije su vrste politika, nisu spremne štititi jedna drugu u
kriznim vremenima kao u vrijeme Drugog svjetskog rata kada
je izvršena genocidna agresija na sve što je židovsko. Religijski
predstavnici često zaborave na svoju temeljnu zadaću ljubavi i
milosrđa prema drugom i drukčijem, na svoju ulogu u društvu
tolerancije i civilizacijskog pokretača, duhovno moralnog kotača
k boljem i pravednijem društvu, pa se pretvaraju u nešto posve
suprotno kada ljude okreću jedne protiv drugih u cilju osobne
moći, vlasti, prestiža i bogatstva. Zbog takve uskogrudne, sebične
politike često religije ne ljube mir, ljubav, demokraciju, blagosta-
PROMIŠLJANJA
299
nje, nego rat, osvajanje, zlo i mržnju, uništenje do samouništenja. Često žrtva jedne agresije postaje u drugom vremenu i sama
agresor, ne da bi se svetila nego što je i sama prihvatila primitivna
animalistička načela ljudske zloće po kojoj se ravnaju i religije.
Jedan od dokaza je da u religijske znanosti uglavnom ulaze potomci siromašnih, nepismenih, frustriranih, ogorčenih pojedinaca
i kada takvi imaju moć utjecati i utirati put drugima, što se može
očekivati, nego zlo, mržnja, rušilaštvo kao odraz bolesti napaćene duše i tijela kao slika i posljedica trpljenja, omalovažavanja
čovjeka od čovjeka. Religije kada bi uistinu htjele da žive ono
što propagiraju, ne bi se razdvajale po načelima morala, običaja,
načina života, kao institucije koje umjesto da slijede svoj put čovjekoljublja, postaju institucije političkih manipulacija od žrtve
do agresora ili obratno. Dok se kroz vjersko-političke institucije
smišlja kako ovladati i ugroziti drugog na svoju korist, ne će ni
biti ljubavi, mira ni tolerancije među religijama i narodima. Pojedini društveni sustavi kao socijalizam zamišljeni su da služe čovjeku kao nadopuna religiji ili ateistička humanost. Ali frustrirani
predstavnici radije će uništiti i takve sustave, a poticati agresiju
i fašizam samo ako je takav sustav okrenut protiv druge religije
ili konkurenta u zgrtanju moći i bogatstva. Stoga se može postaviti pitanje jesu li predstavnici vjere dostojni po svome zdravlju,
odgoju i znanosti biti i naši predstavnici, da se ne bi događalo da
se umjesto zdravim, normalnim, općeljudskim potrebama, služe
svojim bolesnim, destruktivnim porivima i načelima koja nemaju
veze s vjerom, moralom, zdravim društvom, nego se pretaču u
sluge suicidne politike moćnika. Nameće se zaključak da religije
često u svojoj oholosti zamijene uloge i umjesto politike morala
počnu se baviti nemoralnom politikom. Religije ne žele zajedništvo među narodima, da žele zajedništvo ne bi se razdvajale same
i viđenje nadnaravnog različito tumačile i prikazivale. Religije
žele božansku moć na zemlji i u ime božanstva govoriti, narode voditi, a često i stranputicom prema svom osobnom nahođe-
300
OSVIT 1–4/2013.
nju, viziji ili mentalnom sklopu. Religije su bile i ostat će stare
i nove, ali čovjek ne smije pokleknuti najezdama frustriranosti,
iskompleksiranosti, želje za moći i vlasti. Religije, da misle dobro čovjeku, ne bi se zavađale, narode huškale, ne bi svetost za
zlo koristile. Bog nije prepreka za ljubav, ali religije koje za sebe
kažu da Boga i ljubav predstavljaju često čovjeka za ljubav koriste. Nitko za sebe ne može reći da predstavlja Boga, može samo
reći da želi predstavljati moralno dobro i tome služiti. Služeći
moralnom dobru religija služi čovjeku. Religija ne smije stajati
na strani nikakvog terora, nemorala, izopačenosti, neprirodnog,
ma kako se taj sustav zvao demokratski. Za primjer zdravog čovjeka i društva religija treba prva u svoje redove uvesti moralnu
stegu. U kriznim vremenima religije se trebaju pomagati, štititi za
svoje i dobro puka, a ne stavljati na raspolaganje politici moćnijeg, vladajućeg. Da predstavnici religija od druge ili svoje religije
ne bi proizvodili žrtvu i agresora i tako sadomazohistički vladali
opijenim pukom, potrebno je i religije uvesti u društveni zakonski
sustav vrijednosti, poštivanja drugog kroz poštivanje općeprihvaćenih normi sustava. Primitivnost i fanatizam ovih prostora dugo
su plodno tlo za razne vrste agresije i eksploatacija neukih, zavađenih, siromašnih. Odbacimo sve one politike koje za sebe kažu
da su predstavnici nadnaravnog ili naravnog, teizma ili ateizma,
ako sami nisu moralni, razumni, dobronamjerni, nesebični, ako
sami nisu dosljedni svoje izgovorene riječi, obećanja, ako služe
sebi, a ne puku, ako njihova razdvojenost i mržnja trebaju proizvesti kod puka nesreću i bijedu, a na njihovu korist, onda neka
naša vrata i um budu zatvoreni i nijemi pred takvim promicateljima ljubavi. Monoteizam je jedan s tri ili s više lica i predstavnika Božje riječi i ljudske slabosti, prolaznosti. Pretpostaviti je da
će za budućnost religije imati prednosti sljedeće promicateljske
vrijednosti: univerzalnost duhovnosti i morala, opća solidarnost,
milosrđe, socijalna pravičnost i socijalna ravnoteža, zajedništvo
kolektiviteta, kolektivitet individualiteta, duhovnost i moralnost
PROMIŠLJANJA
301
ispred materijalizma i egoizma, opća borba kao zakonska i moralna obveza protiv svih oblika socijalne patologije, izopačenosti,
neprirodnosti, nenormalnosti, osobne vrijednosti kao umjerenost,
strpljivost, razumnost, poštenje, povjerenje, zalaganje za drugog.
S ovakvim načelima imamo šanse kao ljudska vrsta opstati u
nadolazećem vremenu tehnologije, sebičnosti, materijalizma i
individualizma opće ljudske otuđenosti i patologije. Samo opće
univerzalne ljudske vrijednosti cijele planete mogu biti vrsta garancije da ne će doći do novih krvoprolića zbog toga što je čovjek izdao čovjeka, religija religiju, politika politiku, da čovjek
ni njegova vjera ne budu niti žrtva niti agresor, niti izdajnik niti
osvetnik, nego plemeniti borac za pravdu, jednakost, slobodu,
blagostanje, odgovornost kao stegu za zdraviji i normalniji način
života u svim zajednicama i institucijama od religije pa do politike. Patologije, sukobe i ratove proizvodi socijalna nejednakost,
socijalna isključenost, patvorenost, oholost, nerazumnost i sebičnost struktura vlasti, obijest i bolesna želja za dominacijom i moći,
stoga počnimo već sada novim vrijednostima graditi novog, zdravijeg čovjeka, novo pravednije i zdravije društvo. Religije koje
javno ili šutke podržavaju istospolne brakove, prostituciju, narkomaniju, posjedovanje oružja, nasilje, terorizam, kriminal, kupovinu i robovlasnički obespravljeni odnos prema ženama i djeci koju
koriste za prisilni rad, ratove, kojima je važnija moć i materijalno
bogaćenje od humanog ljudskog prirodnog odnosa prema puku i
podanicima, nisu vrijedne i ne smiju postojati i kriti se iza svojih
svetih knjiga namijenjenim slavi božanstva. Čovjek pojedinac i
društva i sustavi u cjelini trebaju graditi svoj moral na zakonima
zdravog razuma i zdravog načina života, a izbjegavati one koji
nas primitivno pod geslom njihovog tumačenja morala i svetosti
vode u ratove, sukobe, mržnju, patologiju raznih vrsta do samoistrjebljenja. Religije koje stoje iza bolesnih destruktivnih sustava
samo da bi očuvale svoj utjecaj, moć i zadržale članstvo „vjernike“ vode nas zajedno sa sustavom u novu Sodomu i Gomoru po
302
OSVIT 1–4/2013.
svetim knjigama u koje se zaklinju. Umjesto da im povijest stradanja čovjeka bude opomena, one na isti način griješe i vode puk
u novo stradanje. Umjesto da po svojim knjigama čuvaju moral,
duhovnost i zdrave snage za zdravo društvo i opstanak ljudske
vrste kao prirodnog razumnog bića, one ga uništavaju na razne
načine i stavljaju se u službu đavla, umjesto u službu Boga.
Isus je opraštao, kako je govorio u ime Boga, svoga Oca, ljudske
grijehe, što se prenijelo i na kršćanski nauk, crkvene predstavnike, a poslije razvojem demokracije i na cijele društveno-političke
sustave. Cijenim da u ime Boga nitko pa niti vjerski predstavnici
ne mogu ocijeniti što jeste, a što nije grijeh i od istog nas oslobađati. Na taj način ne samo da se zlorabi religija, nego se destruira
cijelo društvo i poredak ukoliko se tzv. demokracijom dopuštaju, zakonski legaliziraju grijesi, poroci, patologije (tipa slobodna
prodaja oružja, narkotika, prostitucija, homoseksualnost i dr.) što
je po zdravom razumu neprirodno, bolesno, štetno, destruktivno,
i umjesto da vjerska etika bude brana od zla i grijeha, moderni sustavi skriveno ili otvoreno podržavani od vjerskih predstavnika,
legaliziraju sve ono čega bi se normalan stidio. Ponekad nam se
zbog toga čini da je sve izgubilo svoju vrijednost i da ljudska vrsta mora tražiti nove izvore moralne zaštite kroz društvene reformacije po potrebi i revolucije, a u cilju jačanja ljudskih moralnih
vrijednosti i očuvanja ljudske vrste pred najezdom materijalizma,
egoizma, otuđenosti, grješnosti, neograničenih sloboda, oslobađanja od grijeha do potpune grješnosti i nerazlikovanja dobra od
zla, odnosno do samouništenja ljudske vrste. Ako sve gledamo
kroz vjeru mi predajemo volju i svoj razum višoj zamišljenoj sili.
Ako sve gledamo kroz znanost, brzo dolazimo do zida. Znanost
nema objašnjenja za mnoge prirodne i natprirodne procese i pojave, stoga prigrlimo vjeru i znanost našim razumom i voljom,
kako bi ispravnije i sigurnije koračali stazama naše prolaznosti,
prostora i vremena.
OSVIT
303
AFORIZMI
AFORIZMI
Stipe GOLAC
OVCE I VUKOVI
Zna se tko su ovce, tko vukovi. To i
najveći laici mogu prepoznati.
***
Loša strategija:
Čim se vuk pojavi, ovce se predaju.
***
Janje moje! Kaže vuk ovci.
***
Dok su vukovi na vlasti, ovce će nemoćno
blejati.
***
Pored tolikih vukova ovcama nema spasa.
***
Vuk ovcu ne može shvatiti, da je ovca
shvatio bi.
***
U svijetu ovaca i vukova nema pregovora.
***
304
OSVIT 1–4/2013.
U politici puno je vukova, izvan politike
puno je ovaca.
***
U mojoj blizini bilo je puno vukova, na
sreću nisam bio ovca.
***
Da ovce imaju neustrašive čobane, vukovi
bi bili podalje od ovaca.
***
Vukovi na izborima obožavaju ovce.
***
Što su ovce naivnije, vukovima slađe.
***
Globalni vukovi haraju svijetom.
Regionalni haraju regijom.
***
Naši vukovi su izbirljivi, najbolje uzimaju
sebi.
***
U krivoj pretvorbi stradale su ovce. Vukovi
su se nagrabili.
***
Kako se narod ponaša? Kao uplašene ovce.
***
AFORIZMI
305
S vukovima nema šale, čim im nije pravo
pokažu očnjake.
***
Što su jadne ovce? Što i jadan narod.
***
Bože, oslobodi me vuka koji se pravi da je
ovca.
***
Koliko ima vukova među političarima? Više
nego političara.
***
I dobar vuk kad vidi ovcu promijeni ćud.
***
Ako si ovca, vuk će te pojesti.
***
Lako bi ovce što su ponižene, da nisu
pojedene.
***
Blejanje, omiljena glazba vukovima.
***
U politici vukovi vedre i oblače.
***
Stranački vukovi kolju se međusobno.
***
306
OSVIT 1–4/2013.
I kada su vukovi siti, ovce se boje.
***
Zna se tko su ovce tko vukovi. S jedne
strane narod, s druge silni i bahati.
AFORIZMI
307
NAROD IMA U DUŠI, U DŽEPU NEMA
VEĆ ODAVNO
Ružna narodna navika: kad navikne na loše,
ne čini ništa da mu bude bolje.
***
Bog nam je dao: sunce, zemlju, zrak i vodu.
Da smo mudri i pametni živjeli bismo kao u
raju.
***
Svi smo mi mali ispod zvijezda, samo
budale misle da nisu.
***
U olujno vrijeme, narod je na pučini.
***
Na svojoj zemlji i svome kamenu, želi biti
svoj na svome.
***
Narod je kao kruh, zato ga izjedaju.
***
Narod je iskorišten, nije više za upotrebu.
***
Kad im treba, narod je uvijek tu. Kad
narodu treba, nigdje ih nema.
***
308
OSVIT 1–4/2013.
Narod je mudar i naivan. Mudar po
iskustvu, naivan po dobroti.
***
Mali ljudi – velika raja.
***
Narod ako ima za danas – velika je sreća,
ako ima za sutra – sreća je dvostruka.
***
Svaki dan po malo, za miran život.
***
Narod je sirovina za iskorištavanje.
***
Hrvatski narod je Božji, naučio je trpjeti
do iznemoglosti.
***
Kad hoće reći, sjeti se tko je.
***
Narodna nadmoć je jalova, ne može se
oploditi.
***
Demokracija bila pa prošla.
DOKUMENTI
DOKUMENTI
OSVIT
309
IZVJEŠĆE O RADU
DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
HERCEG BOSNE
OD 9. LIPNJA 2012. DO 1. LIPNJA 2013.
- OSVRT NA DVADESETU OBLJETNICU
POSTOJANJA Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne osnovano je 20.
studenoga 1993. u Neumu i bilježi dvadeset godina postojanja i
rada. Obilježena je petnaesta obljetnica od osnutka – radno i svečano u Neumu 2008. Zbog nedostatka financijskih sredstava za
najosnovije potrebe djelovanja Društva, nismo u prilici obilježiti
dvadeseti jubilej postojanja DHK HB, zato ćemo u ovoj prigodi,
kada se najviše okupljamo na Godišnjoj skupštini, obilježiti dvadeset godina djelovanja Društva.
Pogledom unatrag kroz ovih dvadeset godina još postojimo i
opstajemo unatoč kulturi nesklonim društvenim prilikama. Ipak,
moramo biti ponosni na upornost, a prije svega volontersku volju
članova Društva i njegova vodstva kroz ovih dvadeset godina:
Veselka Koromana, pok. Vladimira Pavlovića, Antuna Lučića,
Zdravka Kordića, Marine Kljajo-Radić kao i vrijednih odbora
koji su se redovito sastajali i radili. Od početka 1996. g. do danas
imamo uposlenu tehničku tajnicu koja obavlja poslove u tajništvu
Društva.
Društvo je od 1997. do 2005. financirano od strane pet županija s hrvatskom većinom. Od 2005. do danas financiramo se
od dobrovoljnih priloga (sponzorstva) i prijavljivanjem programa i projekata na javne pozive koje raspisuju institucije u BiH i
FBiH.
310
OSVIT 1–4/2013.
Književna nagrada Antun Branko Šimić dodjeljuje se od 1998.
i do sada je dodijeljena šesnaest puta. Prošle godine (2012.) utemeljena je i prvi put uručena književnoga nagrada Vlado Puljić.
Časopis Osvit najbitnija je sastavnica ovog Društva gdje svoje
uratke prvenstveno objavljuju naši članovi, ali i drugi suradnici.
Osvit je svoj kontinuitet kako-tako održao kroz ovih dvadeset godina. Od 1995. do danas objavljena su trideset dva sveska.
U nakladi i sunakladništvu DHK HB objavljena je sto jedna
knjiga u knjižnici Suvremenici, Suodnosi, Dječja književnost i
Posebna izdanja.
Na proslavi petnaeste obljetnice u Neumu dogovoreno je
objavljivanje Monografije koja bi obuhvaćala petnaestogodišnji
rad Društva. Urednica Monografije je Marina Kljajo-Radić, a
izvršni urednik Antun Lučić, koji je prikupio dobar dio priloga
zajedno s tehničkom tajnicom Mirom Jezerčić. No, Monografija
nije ugledala svjetlo dana zbog nedostatka financijskih sredstava,
a za koju je potreban minimalan iznos 15 000 KM.
Društvo ima svoju tradicionalnu manifestaciju Humske dane
poezije koji sadrže više programa: posjet književnika školama po
BiH, pjesničke večeri, promocije knjiga, spomen na preminule
književnike te Ikavski skup.
Humski dani poezije održavaju se u listopadu i ove godine će
biti 14. po redu. Održavane su tribine DHK HB, promocije knjiga, Božićna večer knjige i književne riječi, sudjelovanje na sajmu
knjiga u Mostaru pod nazivom Živa riječ i književni opus gdje
izlažemo knjige iz Naklade DHK HB i časopis Osvit i upriličujemo nastupe književnika.
DHK HB trenutačno ima sto trideset i jednog člana iz BiH,
Hrvatske, Europe i svijeta. Od osnutka do danas preminulo je trideset članova DHK HB.
Društvo djeluje od 1997. godine u unajmljenim prostorijama
od 20m2 Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače.
DOKUMENTI
311
OSVRT NA PRETHODNU GODINU
Iako svake godine u Izvješću naglašavamo kako je godina
bila teška ili najteža, nedvojbeno je da je otkako Društvo postoji
i djeluje ovo razdoblje između dviju skupština bilo najteže. Prvenstveno se to odnosi na prikupljanje novca za troškove ureda,
za časopis i tradicionalne programe. Prosječno od javnih poziva
godišnje prikupimo barem 20 000 KM. Protekle godine je odobreno 4 500 KM, a stvarno isplaćeno 3 000 KM od Fondacije za
nakladništvo i Raiffeisen banke. Na desetine javnih poziva nismo
prošli pa ni u RH, gdje smo svake godine dobivali sredstva za
časopis Osvit. Nešto novca je prikupljeno slanjem mnogobrojnih
zamolbi, a dio prihoda su naši članovi prikupili za svoje knjige
posredstvom računa Društva. Troškovi časopisa Osvit 3-4/2011.,
koji je prošle godine izašao netom prije Skupštine, nisu plaćeni.
Najam za prostor koji iznosi 100 KM mjesečno nije plaćen za
prošlu godinu niti za ovu, te na kraju plaća tajnici nije isplaćena
od šestog mjeseca prošle godine do sada.
KNJIŽEVNI PROGRAMI
U Čerinu je 19. rujna 2012. upriličen program Susreti pod hrastom, tema susreta bila je književno djelo fra Miljenka Stojića.
Sudjelovali su: fra Dario Dodig, Šimun Musa, Marina KljajoRadić, Zdravko Kordić, Ivan Zlopaša, Krešimir Šego i Miljenko Stojić. Program su organizirali Župni ured Čerin, DHK HB i
Ogranak matice hrvatske Čitluk.
Održani su XIII. humski dani poezije koji imaju već tradicionalnu strukturu. Posjećena je Osnovna škola Ilići i Privatna gimnazija s pravom javnosti u Mostaru. Sudjelovali su: Miljenko
Stojić, Marina Kljajo-Radić, Sonja Jurić i Mara Cica Šakotić. Bio
312
OSVIT 1–4/2013.
je to doista dojmljiv i poseban susret gdje se kroz živu pjesničku
riječ komuniciralo s učenicima kojima su darovane knjige Naklade DHK HB i časopis Osvit. U tom neposrednom susretu pobuđen je interes za književno i umjetničko stvaranje.
Drugi važan događaj je dvostruko predstavljanje knjiga poezije Zatomljenja Ivanja Bakovića i Uviranja Zdravka Kordića gdje
je nastupio veliki broj književnika – kritičara: Miljenko Stojić,
Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Marko Tokić, Ljubo Krmek,
Zdravko Kordić i Ivan Baković.
Treći sadržaj bio je Ikavski skup koji afirmira ikavicu. Ona
je poticaj mnogim književnicima da stvaraju na svom mjesnom
govoru. Sa svojim filološkim izlaganjima predstavili su se Ilija
Protuđer, Antun Lučić i Ana-Marija Jakovljević. Prozne i poetske
uratke na ikavici govorili su: Martina Antić, Vendelin Karačić,
Miro Petrović, Krunoslav Šetka i Joso Živković. Ikavska večer
završila je etnološkim prizorom – Igra prstena o kojoj je govorio
Antun Lučić.
Na Sveknjiževnoj večeri spomenuli smo se preminulih književnika Stojana Vrljića i Rajka Glibe. O književnicima je govorio
Antun Lučić.
U pjesničkom djelu nastupilo je sedamnaest pjesnika: Joso
Živković, Lidija Glavaš, Ljubo Krmek, Srećko Marijanović,
Zdravko Kordić, Marina Kljajo-Radić, Ružica Soldo, Mara Cica
Šakotić, Pero Pavlović, Miljenko Stojić, Ivan Baković, lidija
Pavlović-Grgić, Alma Fazil-Obad, Zijada Zekić, Viktorija Aničić, Šima Majić i Mirana Rogić. Humski dani trajali su od 5. do
9. studenog 2012.
Tjedan dana poslije, 16. studenoga, upriličen je program uručenja nagrade Antun Branko Šimić koju je dobila s. Marija od
Presvetog Srca – Anka Petričević za knjigu Pjesme srca. O životu
i djelu s. Marije govorio je književnik Miljenko Buljac.
DOKUMENTI
313
U ime s. Marije nagradu je preuzela njezina nećakinja prof.
Branka Buljan. Predstavljena je i Monografija s. Marije od Presvetog Srca koja se uz pisanje bavi i slikanjem. O Monografiji je
govorio fra Vendelin Karačić. Pokrovitelj dodjele Šimićeve nagrade je Općina Grude. Na svečanoj akademiji Šimićevih susreta
sudjelovali su naši članovi: Miljenko Buljac, Sonja Jurić, Radica
Leko, Iva Nuić, Slavo Antin Bago, Zdravko Kordić i Miro Petrović.
Pjesnička nagrada Vlado Puljić koju od ove godine dodjeljuje
Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, uručena je hrvatskom književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću 21. studenoga u
Galeriji kraljice Katarine – na obljetnicu Puljićeve smrti.
Nagrada je utemeljena na inicijativu DHK HB, a pod pokroviteljstvom Odjela društvenih djelatnosti Grada Mostara. Nastupili
su mostarski glumci Maja Lasić, Robert Pehar, Šerif Aljić i Alma
Fazil-Obad, scenskom izvedbom Puljićevih stihova. U glazbenom dijelu nastupili su unuci Vlade Puljića, mladi glazbenici Josip i Marko Palameta te kvartet Simfonijskog orkestra Mostar.
Vrhunac večeri bilo je proglašenje prvog laureata nagrade Vlado Puljić Tomislava Marijana Bilosnića za knjigu pjesama Afrika. Novčani iznos nagrade i plaketu uručila mu je Marina KljajoRadić, predsjednica DHK HB.
Tomislav Marijan Bilosnić nije krio radost primajući nagradu
nazvanu imenom umjetnika s kojim je godinama i prijateljevao,
prisjetivši se emotivnim riječima njihovih druženja kroz književnost i život.
Sudjelovali smo na ovogodišnjem sajmu knjige u Mostaru koji
je bio od 9. do 13. travnja 2013. U programu nazvanom Živa riječ
i književni opus, koji je trajao tri dana nastupili su književnici:
Vesna Hlavaček, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić, Anto Stanić,
Anto Marinčić, Admiral Mahić, Fabijan Lovrić, Tomislav Mari-
314
OSVIT 1–4/2013.
jan Bilosnić, Janko Bučar i Ljubo Krmek koji je predstavio djelo
T. M. Bilosnića.
Predstavljena je knjiga Na izvoru duhovne Hrvatske (24. travnja 2013.) autora Dubravke Vidak i Stjepana Šešelja. O knjizi su
govorili Miljenko Stojić i Ljubo Krmek.
Godišnja nagrada Antun Branko Šimić proglašena je i uručena
na 50. Šimićevim susretima u Drinovcima 17. svibnja 2013. godine. Ovogodišnju Šimićevu nagradu dobila je Julienn Eden Bušić
za roman Živa glava objavljen u nakladi poduzeća Interpublic iz
Zagreba.
Predsjednica Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne
Marina Kljajo-Radić uručila je dobitnici plaketu i novčani iznos
nagrade.
Univerzalnost poruke koja izvire iz romana Julienne Eden Bušić, a koja glasi da se čovjek, dokle god živi, mora boriti – za
pravdu, za ljubav i za istinu – u konačnici, za život sam, uz sve rečeno o kompozicijskoj strukturi i umjetničkoj vrijednosti romana,
razlogom je što je Povjerenstvo za dodjelu Književne nagrade Antun Branko Šimić odlučilo preporučiti Upravnome odboru DHK
HB da ovom vrijednom nagradom nagradi roman Živa glava.
Na Šimićevim susretima nastupili su pjesnici: Fabijan Lovrić,
Julienn Eden Bušić, Tomislav Marijan Bilosnić, Miro Petrović,
Radica Leko, Miljenka Koštro, Sonja Jurić, Marina Kljajo-Radić,
Admiral Mahić, Iva Nuić, Ljubo Krmek i Ivan Baković.
NAKLADA DHK HB I DRUGI NAKLADNICI
U nakladničkoj odnosno sunakladničkoj djelatnosti od prošlogodišnje Skupštine objavljeno je dvanaest knjiga: Uspinjanja
(pjesme) Mije Tokića, Molitva za bezimenu (izabrane pjesme)
Petra Vulića, Pojavno i metafizičko u pjesništvu A. B. Šimića (Od
DOKUMENTI
315
Brijega do zvijezda) Zdravka Kordića, Bubamarin ljubimac, Stari Vučo i Stari Vuk na olimpijadi (slikovnice) Milana Šarića, za
koje smo dobili 1000 KM na natječaju od Raiffeisen banke (programi za mlade do sedamnaest godina), Diva i Slava (proza) Ante
Matića, Drijen (pjesme) Ljube Krmeka, Knjiga bez korica (pjesme) Josipa Milića, A kiša samo što nije… i Otisci duše (pjesme)
Ružice Soldo i Bez riječi (izabrane pjesme) Maje Tomas.
Potpora Društva kao nakladnika ili sunakladnika u financijskom smislu je mala ili neznatna. Uglavnom autori snose troškove objavljivanja, Društvo plati troškove CIP-a kad ima novca. U
većini slučajeva zamolbom uz pomoć Društva autor traži sponzore.
ČASOPIS OSVIT
Osvit za 2012. godinu objavljen je kao četverobroj i netom
je izašao iz tiska. Učinjen je velika napor kako bi Osvit izašao
makar kao četverobroj. Tiskan je u digitalnoj tehnici. Zbog toga
i estetski drukčije izgleda jer se u digitalnom tisku nije mogla
postići ista boja korica kao u prijašnjih brojeva. Objavljen je u
manjem broju primjeraka. Priloga se prikupilo tisućama stranica
i zbilja nije bilo lako odabrati broj radova i svesti u okvire koliko
jedan svezak realno ili maksimalno može podnijeti.
Osvit 1-4/2012. tiskan je na 334 stranice. Sadrži sljedeće rubrike: proza, pjesništvo, mladi pjesnici, dječja književnost, ogledi
i kritike, drama, prijevodi, aforizmi, intervju, spomenimo se prijatelja i dokumenti. Financijsku potporu dijelom nam je pružila
Općina Čapljina što zaslužuje svaku pohvalu, načelnik općine
Smiljan Vidić ima veliko razumijevanje spram DHK HB.
316
OSVIT 1–4/2013.
SASTANCI UPRAVNOG ODBORA
Održana su četiri sastanka Upravnog odbora u razdoblju između skupština. Kroz sve sastanke jedna od točaka bila je financijsko stanje DHK HB.
Prvi sastanak održan je 30. studenoga 2012. Raspravljalo se
o medijskim napisima o Društvu.
U Hrvatskom slovu i na jednom hrvatskom web portalu pojavio se tekst s temom kuda ide DHK HB, a potpisan imenom
Marin Jurković koji već dulje vrijeme nije živ. Očito je da se iza
imena krije netko od naših članova koji dobro poznaje činjenice
i stanje u DHK HB. Kada je Upravni odbor donosio odluku o
pjesničko-likovnoj nagradi Vlado Puljić išlo se na to da nagrada
obuhvaća osim BiH i mediteransko područje – Hrvatsku i Crnu
Goru i trebala je nositi naziv mediteranska nagrada.
Zaključak je da smo Društvo koje čvrsto stoji na crti njegovanja hrvatskog jezika, ali nismo zatvoreni, želimo se otvoriti drugima i drukčijima te uspostaviti veze s drugim kulturama.
Iz izvješća Predsjednice Društva očito je da je financijsko stanje DHK HB alarmantno. Stvaraju se sve veći dugovi, a Predsjednica nema više ideja kome se obratiti.
Povjerenstvo u sastavu Ljubo Krmek, Miljenko Stojić i Mijo
Tokić sastali su se s predsjednikom HDZ-a Draganom Čovićem
radi iznalaženja rješenja financiranja Društva. Sastanak je prošao
s puno razumijevanja i pokazane volje za rješavanje problema
financiranja DHK HB. Prihvaćen je prijedlog Povjerenstva da
županije financiraju Društvo. Dragan Čović je preuzeo obvezu
obaviti razgovore s četiri županijska čelništva (Srednjobosanske,
Hercegovačko-neretvanske, Posavske i Zapadnohercegovačke
županije, a Mijo Tokić je zadužen za Hercegbosansku županiju).
Povjerenstvo je odradilo zadaću pismenog obraćanja županijama
(predsjednicima vlada i ministrima prosvjete).
DOKUMENTI
317
Povjerenstvo za prijam u članstvo dobilo je osam zamolbi za
prijam u DHK HB. Zamolbe su podnijeli: Mila Markov-Španović, Zoran Ante Jurišić, Ivan Bradvica, Lujo Medvidović, Emil
Raspudić, Marko Primorac, Danko Ivšinović i Zvonimir Tucak.
Upravni odbor je razmotrio mišljenje povjerenstva i u članstvo su
primljeni Lujo Medvidović i Zvonimir Tucak.
Drugi sastanak Upravnog odbora održan je 9. ožujka 2013.
g.
Raspravljalo se o financijskom stanju Društva i mogućnostima
budućeg načina financiranja iz županijskih proračuna prema obećanjima nadležnih institucija. Povjerenstvo u sastavu Mijo Tokić,
Ljubo Krmek i Miljenko Stojić posjetili su Dragana Čovića predsjednika HDZ-a. Predložili su financiranje od strane pet županija
s hrvatskom većinom što je predsjednik HDZ prihvatio, rekao da
će razgovarati s političkim predstavnicima županija, a Mijo Tokić
je dobio zadaću da kontaktira vodstvo HBŽ i da se Društvo pismeno obrati županijama sa zahtjevom za financiranje. Zaključak
je poslati pismo kao podsjetnik na dogovore skromnih zahtjeva
DHK HB – pet županija po 500 KM mjesečno.
U članstvo DHK HB primljen je Danko Ivšinović.
Odlukom Općine Grude Šimićevi susreti će se od sada održavati početkom svibnja. Upravni odbor je donio odluku o raspisivanju natječaja koji će biti otvoren do 10. travnja. Imenovano je i
novo Povjerenstvo za dodjelu Šimićeve nagrade u sastavu: Mato
Nedić, predsjednik, Ružica Soldo i Željko Kocaj, članovi. Pošto
su Šimićevi susreti ove godine prije Godišnje skupštine, nagrada
Antun Branko Šimić bit će proglašena i uručena na Šimićevim susretima.
Odlučeno je da se časopis Osvit tiska digitalnom tehnikom u
tiskari Gral u onoliko primjeraka koliko bude financijskih sredstava.
318
OSVIT 1–4/2013.
Treći sastanak Upravnog odbora održan je 3. svibnja 2013.
Raspravljalo se o financijskom stanju Društva i mogućnostima
budućeg načina financiranja iz županijskih proračuna. Pošto do
sada nismo dobili nikakvih odgovora od županija niti od predsjednika HDZ-a dr. Dragana Čovića, dogovoreno je da isto povjerenstvo zajedno s Predsjednicom Društva ugovori sastanak s dr.
Čovićem. Članovi Upravnog odbora izrazili su zahvalnost Marku
Matiću za zalaganje i prikupljeni novac Društvu iz Hrvatske u
iznosu od 1 000 KM.
Raspravljalo se o tri zamolbe za prijam u DHK HB: Mladena Pavkovića, Anite Martinac i Jasenke Požega-Sremac. Upravni
odbor je prihvatio mišljenje većine članova Povjerenstva za prijam. U članstvo je primljeno svih troje pjesnika.
Povjerenstvo za Šimićevu nagradu podnijelo je Izvješće
Upravnom odboru u pisanom obliku. Na raspisani natječaj stiglo
je dvadeset jedno djelo. U uži izbor ušle su knjige: 1. Julienne
Eden Bušić, Živa glava (roman), 2. Igora Divkovića Relativno
apsolutno (pjesme), 3. Fabijana Lovrića, Vitez zlatnog runa (književne kritike), 4. Julijane Matanović, Samo majka i kći (autobiografski zapisi), 5. Silvije Šesto, Uličarke iz ormara (pjesme).
Odlučeno je da nagradu A. B. Šimić dobije Jullien Eden Bušić
za roman Živa glava objavljen u nakladi Interpublic iz Zagreba.
Upravni odbor je potvrdio odluku Povjerenstva. Nagrada će biti
proglašena i uručena na Šimićevim susretima 17. svibnja 2013.
Zbog nedostatka financijskih sredstava Upravni odbor se složio s prijedlogom Marka Matića da se dvadeseta obljetnica osnutka Društva obilježi na dan održavanja Godišnje skupštine.
Na prijedlog Šimuna Muse odlučeno je da se tiska Monografija članova DHK HB s biobibliografskim podatcima članova te
ulomcima iz tri odabrane kritike ili recenzije po odabiru članova.
Predloženo je uredničko vijeće knjige: Šimun Musa, Antun
Lučić, Marina Kljajo-Radić, Mato Nedić, Anto Zirdum, Ljubo
DOKUMENTI
319
Krmek, Fabijan Lovrić i Mijo Tokić. Svim članovima poslati
dopis da dostave: životopis, bibliografiju i tri kritička osvrta po
osobnom odabiru – kopirana te naznačeno gdje, kad i u kom časopisu su objavljena. Ako netko nema tri osvrta može poslati recenzije iz objavljenih knjiga. Rok za slanje podataka bit će do 1.
lipnja 2013. Rok za objavljivanje je 1. studenoga 2013. Također
će biti uvršteni i umrli članovi.
Na prijedlog Fabijana Lovrića godišnja članarina je sa 120
HRK, 30 KM ili 15 EUR smanjena na 100 HRK, 13 EUR ili
25 KM. Također je odlučeno da se zbog visoke provizije otvori
račun u nekoj banci u Hrvatskoj, a može poslužiti račun i nekog
od članova.
Četvrti sastanak Upravnog odbora održan je jutros. Jedina
točka dnevnog reda bila je priprema za Godišnju skupštinu Društva.
ZAKLJUČAK
Na kraju je lijepo izvijestiti da je u Nakladi DHK HB prije svega upornošću i snalaženjem naših članova i drugih autora objavljena sto jedna knjiga. Da smo pokušali i dalje se trudimo održati kontinuitet časopisa Osvit. Naše članstvo se „vrti“ oko brojke
130. Nažalost u razdoblju između dviju skupština preminuli su
naši članovi: Stojan Vrljić, Rajko Glibo, Pero Šimunović, Lujo
Medvidović i Nikola Martić.
Obračunsko razdoblje je završeno s minusom i dugovi su sve
veći. Puno vremena se potrošilo na iznalaženje načina financiranja Društva. Odgovori županija su: HBŽ je prihvatila obavezu
da pomogne Društvu u iznosu koji je dogovaran a obvezu oko
razgovora s ministrom prosvjete, znanosti, kulture i športa preuzeo je Mijo Tokić. Od Ministarstva HNŽ dobili smo pismo u
320
OSVIT 1–4/2013.
kojem ministar navodi da je Društvo u proračunu bilo političkim
dogovorom i da bi političkim dogovorom trebalo postići ponovno
uvrštavanje u proračun, a spomenuo je i ekonomsku krizu. Jedino
rješenje vidi u prijavljivanju na natječaj koji bi trebalo raspisati, a
natječaj se ne raspisuje već godinama. Ministarstvo ZHŽ poslalo
je jedno opće pismo upućeno udrugama u kojem podsjećaju da
će biti raspisan natječaj te da se možemo prijaviti. Povjerenstvo
koje je trebalo ponovno razgovarati s dr. Čovićem predsjednikom
HDZ-a izvijestilo je kako nije dogovoren i nije upriličen sastanak
radi predsjednikove prezauzetosti. Iz njegova ureda nam je priopćeno da je on sve učinio da županije uvrste Društvo u proračun i
da bi trebali sada razgovarati s predsjednicima vlada.
Možemo zaključiti da se Društvo nalazi u bezizlaznom stanju
i da mu prijeti svakodnevni prekid rada.
U Mostaru 1. lipnja 2013.
Predsjednica DHK HB
Marina Kljajo Radić
6LMHFáDQM
9HOMDFáD
2]áXMDN
7UDYDQM
S
Č
P
S
1
2
3
4
MARIJA BOGORODICA, NOVA GODINA
Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski
Ime Isusovo, Genoveva
Anđela Folinjska
S
1 Brigita, Miroslav, Sever
S
1 Albin, Zoran, Hadrijan, Jadranko
N
P
U
S
Č
P
S
5
6
7
8
9
10
11
2. NEDJELJA PO BOŽIĆU
BOGOJAVLJENJE - Sv. Tri kralja
Rajmund Penjaforski, Rajko
Gospa od brze pomoći, Severin
Adrijan, Julijan, Živko
Agaton, Dobroslav, Dobriša, Grgur X.
Higin, Honorata, Časlav, Ratko
N
P
U
S
Č
P
S
2
3
4
5
6
7
8
Prikazanje Gospod. (Svijećnica)
Sv. Blaž, Sv. Vlaho, Tripun
Andrija Corsini, Veronika Jer., Izidor
Agata, Dobrila, Jagoda, Silvan
Doroteja, Božidarka, Pavao Miki i dr.
Pio IX., Rikard, Držislav
Jeronim Emilijani, Jerko, Mladen
N
P
U
S
Č
P
S
2
3
4
5
6
7
8
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
Teodora, Hugo, Anastazije, Božica
Eba, Franjo Paulski, Dragoljub
Rikard, Siksto, Ratko, Cvijeta
Benedikt, Izidor, Strahimir
Julijana, Vinko Ferrerski, Berislav
N
P
U
S
Č
P
S
12
13
14
15
16
17
18
KRŠTENJE ISUSOVO
Hilarije, Veronika, Radovan
Feliks, Srećko, Malahija
Pavao Pustinjak
Berard, Honorat, Mislav
Antun, opat, Jolanda, Ljubica
Faustin i Liberata, Priska
N
P
U
S
Č
P
S
9
10
11
12
13
14
15
5. NEDJELJA KROZ GODINU
Alojzije Stepinac, Skolastika
Gospa Lurdska, dan bolesnika
Damjan, Eulalija, Ludano
Kastor, Katarina Ricci
Valentin, Valentina, Zdravko
Agapa, Faustin i Jovita, Vitomir
N
P
U
S
Č
P
S
9
10
11
12
13
14
15
1. KORIZMENA NEDJELJA (čista)
Emilijan, 40 armenskih mučenika
Dominik Cam, Firmin
Bernard, Maksimilijan (kvatre)
Rozalija, Eufrazija, Kristina, Sabin
Matilda, Miljana, Ratka
Longin, Veljko, Lujza de Marillac
N
P
U
S
Č
P
S
6
7
8
9
10
11
12
5. KORIZMENA NEDJELJA (gluha)
Epifan i drugovi, Herman Josip
Dionizije Korintski, Alemka
Demetrije, Hugo, Marija Kleofina
Apolonije, Sunčica, Ezekiel
Antipa, Stanislav, Stana, Radmila
Julije, Viktor, Zenon, Davorka
N
P
U
S
Č
P
S
19
20
21
22
23
24
25
2. NEDJELJA KROZ GODINU
Fabijan i Sebastijan
Agneza, Janja, Neža, Publije
Vinko Pallotti, Vice, Irena
Emerencijana, Ema, Vjera
Euzebija, Ksenija, Franjo Saleški
Obraćenje sv. Pavla apostola
N
P
U
S
Č
P
S
16
17
18
19
20
21
22
6. NEDJELJA KROZ GODINU
Donat i drugovi, 7 sv. os. R. sl. BDM
Bernardica, Flavijan, Šimun
Bonifacije, Konrad, Ratko, Blago
Eleutrije, Franjo i Jacinta
Eleonora, German, Petar Damiani
Katedra sv. Petra apostola, Tvrtko
N
P
U
S
Č
P
S
16
17
18
19
20
21
22
2. KORIZMENA NEDJELJA (pačista)
Gertruda, Patrik, Domagoj
Ćiril Jeruzalemski, Ćiro
Josip, zaručnik BDM, Josipa
Klaudija, Niceta, Mauricije, Dionizije
Serapion, Vesna
Lea, Oktavijan, Nikola, Jaroslav
N
P
U
S
Č
P
S
13
14
15
16
17
18
19
CVJETNICA
Lambert, Tiburcije, Valerijan i Maksim
Krescencije, Petar Barbarić
Benedikt, Bernardica, Tihonija
VELIKI ČETVRTAK
VELIKI PETAK (post i nemrs)
VELIKA SUBOTA
N
P
U
S
Č
P
26
27
28
29
30
31
3. NEDJELJA KROZ GODINU
Angela Merici, Anđelka, Pribislav
Toma Akvinski, Tomislav
Konstancije, Valerije, Zdravko
Hijacinta, Martina Rimska, Darinka
Ivan Bosco, Marcela
N
P
U
S
Č
P
23
24
25
26
27
28
7. NEDJELJA KROZ GODINU
Etelbert, Modest, Montan
Cezarij, Viktorin, Hrvoje, Berislav
Aleksandar, Branimir, Sandra
Donat Zad., Gabriel, Tugomil, Julijan
Roman, Teofil, Bogoljub
N
P
U
S
Č
P
S
23
24
25
26
27
28
29
3. KORIZMENA NEDJELJA (bezimena)
Katarina Švedska, Latin, Simeon
Navještenje Gospod. (Blagovijest)
Emanuel, Eugenija, Marcijan, Goran
Augusta, Ernest, Lidija, Rupert
Priska, Sonja, Polion
Jona, Bertold, Eustazije
N
P
U
S
Č
P
S
20
21
22
23
24
25
26
USKRS (VAZAM)
Uskrsni ponedjeljak, Anzelmo
Kajo, Leonida, Teodor
Adalbert, Juraj, Đuro, Đurđica
Fidelis Sigm., Vjeran, Vjera, Melit
Marko, evanđelist, Maroje, Ermin
Kleto, Marcelin, Zorko
N
P
U
S
27
28
29
30
2. USKRSNA NEDJELJA
Petar Chanel, Polion Panonski i dr.
Katarina Sijenska, Kata, Robert
Josip Cottolengo, Pio V.
8. NEDJELJA KROZ GODINU
Anzelmo Nonantolijski, Kunigunda
Kazimir, Eugen
Čista Srijeda-Pepelnica (post i nemrs)
Fridolin, Marcijan, Viktor, Koleta
Perpetua i Felicita, Ruža
Feliks, Ivan od Boga, Ivša, Boško
N 30 4. KORIZMENA NEDJELJA (sredoposna)
P 31 Amos, Benjamin, Ljubomir
6YLEDQM
/LSDQM
6USDQM
Č
P
S
N
P
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
6
7
7. USKRSNA NEDJELJA
Erasmo, Marcelin i Petar, Eugen I.
Karlo Lwanga i dr., Drago
Kvirin Sisački, Optat, Predrag
Bonifacije, Valerija, Zdravka, Darinka
Norbert, Neda, Berto
Presveto Srce Isusovo, Vid
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
N
P
U
S
Č
P
S
8
9
10
11
12
13
14
DUHOVI - PEDESETNICA
Duhovski ponedjeljak
Ivan Dominici, Margareta, Greta
Barnaba, ap., Feliks (kvatre)
Ivan Fakundo, Leon, Bosiljko
Antun Padovanski, Ante, Antonija
Elizej, Valerije i Rufin Zdravko
N
P
U
S
Č
P
S
6
7
8
9
10
11
12
14. NEDJELJA KROZ GODINU
Klaudije i drugovi, Vilko, Benedikt XI.
Akvila i Priscila, Eugen III.
Marija Petković, Nikola Pik i dr.
Amalija, Alma, Ljubica, Veronika
Benedikt, Benko, Dobroslav, Olga
Mohor, Ivan Gualberto, Suzana
N
P
U
S
Č
P
S
15
16
17
18
19
20
21
PRESVETO TROJSTVO
Aureus, Justina i drugovi, Zlatko
Adolf, Rainer Scacceri, Laura
Elizabeta, Marko i Marcelijan
Tijelovo (Brašančevo), Romuald
Florentina, Florencija, Cvjetka
Alojzije G., Slavko, Slavica, Vjekoslav
N
P
U
S
Č
P
S
13
14
15
16
17
18
19
15. NEDJELJA KROZ GODINU (MBB)
Kamilo de Lellis, Milan, Miroslav
Bonaventura, Dobriša, Vladimir
Gospa Karmelska, Karmela, Elvira
Aleksije Rim., Jedviga, Marcelina
Arnulf, Arnold, Bruno, Fridrik
Justa i Rufina, Aurelija, Zora, Zlatka
N
P
U
S
Č
P
S
22
23
24
25
26
27
28
12. NEDJELJA KROZ GODINU
NEDJELJA KROZ GODINU
Rođenje Ivana Krstitelja, Krsto
Adalbert, Lora, Vilim, Vilko, Vilma
Ivan i Pavao, Vigilije, Zoran
Ćiril Aleksandrijski, Ladislav Ugarski
Irenej Lyonski, Mirko, Smiljan
N
P
U
S
Č
P
S
20
21
22
23
24
25
26
16 . NEDJELJA KROZ GODINU, Ilija pr.
Daniel prorok, Danijela, Dane
Marija Magdalena, Lenka, Magda
Apolinar, Brigita, Ivan Cassian
Kristin Belg., Kristina, Mirjana
Jakov Stariji, ap., Valentina
Joakim i Ana, roditelji BDM
N
P
U
S
Č
27
28
29
30
31
17. NEDJELJA KROZ GODINU
Beato iz Triera, Inocent I.
Marta iz Betanije, Flora, Blaženka
Petar Krizolog, Rufin Asiški, Anđa
Ignacije Lojolski, Vatroslav
1 Josip radnik, Sigismund Burg.
2 Atanazije Aleksandrijski, Eugen
3 Filip i Jakov Mlađi, ap., Mladen
N
P
U
S
Č
P
S
4
5
6
7
8
9
10
3. USKRSNA NEDJELJA
Anđelko Jeruzalemski, Irena Solunska
Marija Katarina od sv. Ruže
Dujam, Duje, Duška
Marija Posrednica, Viktor, Celestin
Uzašašće Gospodnje (Spasovo)
Gospa Trsatska, Ivan Merz, Job
N
P
U
S
Č
P
S
11
12
13
14
15
16
17
4. USKRSNA NEDJELJA
Leopold Bogdan Mandić
Andrija, Hubert Fournet
Matija, ap., Matko, Matiša, Justa
Izidor, Sofija, Mudroslava, Sonja
Ivan Nepomuk, Nenad
Paskal, Paško, Bruno
N
P
U
S
Č
P
S
18
19
20
21
22
23
24
5. USKRSNA NEDJELJA
Celestin, Rajko, Dunstan, Ivon
Bernardin Sijenski
Andrija Bobola, Eugen
Jelena, Helena, Renata
Deziderije, Željko, Vilim R.
Marija Pomoćnica, Suzana
N
P
U
S
Č
P
S
25
26
27
28
29
30
31
6. USKRSNA NEDJELJA
Filip Neri, Zdenko
Augustin Kanterberijski
German, Vilim, Marija Bartolom. B.
Uzašašće Gospodnje (Spasovo)
Ivana Arška
Pohod Bl. Dj. Marije, Krunoslav
N 29 PETAR I PAVAO, APOSTOLI
P 30 Ernest Praški, Prvomuč. Rimske Crkve
5XMDQ
/LVWRSDG
P
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
6
S
Č
P
S
1
2
3
4
Terezija od Djeteta Isusa, Remigije
Anđeli Čuvari, Anđelko, Anđela, Teofil
Kandid, Gerhard, Svjetlana
Franjo Asiški, Frane, Franka, Kajo
N
P
U
S
Č
P
S
7
8
9
10
11
12
13
23. NEDJELJA KROZ GODINU
Rođenje BDM, Mala Gospa
Petar Klaver, Strahimir
Nikola Tolentinski, Pulherija
Ivan Gabrijel Perboyre, Miljenko
Ime Marijino, Gvido, Dubravko
Ivan Zlatousti, Zlatko, Ljubo
N
P
U
S
Č
P
S
5
6
7
8
9
10
11
27. NEDJELJA KROZ GODINU
Bruno iz Kölna,des, Verica
BDM od Krunice, Rozario, Ružica
Demetrije, Hugo, Šimun starac
Dionizije Areop., Dionizije, Denis
Daniel Comboni, Danko, Lujo Bertran
German, Ivan XXIII.
N
P
U
S
Č
P
S
14
15
16
17
18
19
20
UZVIŠENJE SV. KRIŽA
Gospa Žalosna, Dolores, Tugomil
Kornelije i Ciprijan
Rane sv. Franje, Robert B. (kvatre)
Josip Kupertinski, Sonja
Emilija, Januarije, Suzana
Andrija Kim, Teipisto i Agapije
N
P
U
S
Č
P
S
12
13
14
15
16
17
18
28. NEDJELJA KROZ GODINU
Edvard, Edo, Teofil Antiohijski
Kalist I., Divko, Ljeposlav
Terezija Avilska, Rezika
Hedviga, Marija, Margareta Alacoque
Florentin, Cvjetko, Ignacije, Vatroslav
Luka, evanđelist, Lukša, Svjetlovid
N
P
U
S
Č
P
S
21
22
23
24
25
26
27
25. NEDJELJA KROZ GODINU
Feliks IV., Mauricije i drugovi
Lino, Pio iz Pietrelcine, Tekla
Gospa od Otkupljenja, Mercedes
Aurelija, Zlata, Tvrtko, Kleofa
Kuzma i Damjan, Damir
Vinko Paulski, Gaj, Berislav
N
P
U
S
Č
P
S
19
20
21
22
23
24
25
29. NEDJELJA KROZ GODINU
Irena Portugalska, Vendelin
Uršula, Hilarion iz G., Zvjezdan
Ivan Pavao II., Dražen, Marija Saloma
Ivan Kapistranski, Borislav, Severin
Antun Claret, Martin, Jaroslav
Katarina Kotromanić, Tabita, Košuta
N
P
U
S
Č
P
26
27
28
29
30
31
30. NEDJELJA KROZ GODINU
Florencije, Cvjetko, Vincent
Šimun i Juda Tadej, ap., Tadija
Donat, Darko, Ida, Narcis
Marcel, Marojko, German
Alfons Rodriguez, Kvintin, Vuk
Bronislava, Egidije, Branislava
Kalista, Divna, Veljka
Grgur Veliki, Grga, Gordana
Marcel Lyonski, Ruža Viter., Dunja
Majka Terezija, Borko, Roman, Lovro
Kristin iz Tyrosa, Zaharija, Boris
N 28 26. NEDJELJA KROZ GODINU
P 29 Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli
U 30 Jeronim, Jere, Jerko
Estera, Aron, Šimun
Bernardin R, Franjo de Ger., Višnja
Toma, ap., Tomo, Tomislav
Berta, Elizabeta Port., Elza, Laura
Ćiril i Metod, Slaven, Atanazije Jer.
.RORYR]
P
S
1 Alfons Liguori, Vjera, Nada
2 Gospa od Anđela, Euzebije Vercelski
N
P
U
S
Č
P
S
3
4
5
6
7
8
9
18. NEDJELJA KROZ GODINU
Ivan Maria Vianney, Perpetua Rimska
Gospa Snježna, Nives, Snježana
Preobraženje Gospodnje
Donat, Darko, Kajetan, Siksto
Cirijak Rim., Dominik, Nedjeljko
Edita Stein, Roman
N
P
U
S
Č
P
S
10
11
12
13
14
15
16
19. NEDJELJA KROZ GODINU
Klara Asiška, Jasna, Suzana Rimska
Inocent XI., Hilarija, Veselka
Kasijan, Poncijan i Hipolit
Maksimilijan Kolbe, Euzebije Rimski
UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPA
Rok, Serena Rim., Stjepan Ugarski
N
P
U
S
Č
P
S
17
18
19
20
21
22
23
20. NEDJELJA KROZ GODINU
Jelena Križarica, Helena, Jelka
Ivan Eudes, Donat iz S., Ljudevit
Bernard, Samuel, Porfirije
Pio X., Hermorgen
BDM Kraljica, Regina, Vladislava
Filip Benicije, Ruža Lim., Zdenko
N
P
U
S
Č
P
S
24
25
26
27
28
29
30
21. NEDJELJA KROZ GODINU
Aurea iz Ostije, Zlata
Anastazije, Branimir, Šandor
Honorat, Časlav, Monika
Augustin, Gustav, Tin
Glavosijek Ivana Krstitelja, Bazila
Feliks i Adaukt, Gaudencija
N 31 22. NEDJELJA KROZ GODINU
6WXGHQL
3URVLQDF
S
1 SVI SVETI, Svetislav, Sveto
N
P
U
S
Č
P
S
2
3
4
5
6
7
8
DUŠNI DAN, Spomen svih vjernih pok.
Hubert, Martin iz Porresa
Karlo Boromejski, Dragutin, Drago
Emerik, Mirko, Imbro, Zakarija
Leonard, Sever, Vedran
Engelbert, Anđelko, Florencije
Gracija Kotorski, Ivan Duns Scot
P
U
S
Č
P
S
1
2
3
4
5
6
N
P
U
S
Č
P
S
9
10
11
12
13
14
15
32. NEDJELJA KROZ GODINU
Andrija Avellino, Leon Veliki, Lavoslav
Martin Tourški, biskup
Emilijan, Jozafat, Renato, Milan
Didak, Stanislav Kostka, Stanko
Nikola Tavelić, Ivan Trogirski
Albert Veliki, Berto, Leopold
N
P
U
S
Č
P
S
7
8
9
10
11
12
13
2. NEDJELJA DOŠAŠĆA
BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BDM
Valerija, Petar Fourier, Zdravka
Gospa Loretska, Julija, Grgur (kvatre)
Damaz, Damir, Sabin
Ivana Franciska Chantal, Franjica
Lucija, Jasna, Svjetlana, Otilij
N
P
U
S
Č
P
S
16
17
18
19
20
21
22
33. NEDJELJA KROZ GODINU
Dionizije Aleks., Elizabeta Ugarska
Posveta bazilike sv. Petra i Pavla
Krispin, Severin, Elizabeta
Feliks iz Valoisa, Srećko, Edmund
Prikazanje BDM (Gospa od zdravlja)
Cecilija, Cilika, Slavujka, Filemon
N
P
U
S
Č
P
S
14
15
16
17
18
19
20
3. NEDJELJA DOŠAŠĆA
Kristijana Gruzijska, Kristina, Darija
Adela, Albina, Euzebije, Zorka
Lazar, Florijan, Izak, Jolanda
Gacijan, Bosiljko, Dražen
Tea, Urban, Vladimir, Anastazije I.
Amon, Eugen i Makarije, Dominik
N
P
U
S
Č
P
S
23
24
25
26
27
28
29
KRIST KRALJ
Andrija Dung-Lac i drugovi, Firmina
Katarina Aleksandrijska, Kata
Leonard, Konrad, Dubravko
Maksim Virgilije, Delfina
Jakov Markijski, Katarina L., Sosten
Iluminata, Svjetlana, Saturnin
N
P
U
S
Č
P
S
21
22
23
24
25
26
27
4. NEDJELJA DOŠAŠĆA
Flavijan, Honorat, Časlav
Ivan Kentijsk, Vika, Viktorija
Badnjak, Adam i Eva
ROĐENJE GOSPODNJE - BOŽIĆ
Stjepan Prvomučenik, Krunoslav
Ivan, apostol i evanđelist, Janko
N
P
U
S
28
29
30
31
SVETA OBITELJ, NEVINA DJEČICA
David kralj i prorok, Toma Becket
Eugen Milanski, Sabin, Liberije
Silvestar, Silvije, Melanija, Goran
N 30 1. NEDJELJA DOŠAŠĆA, Andrija, ap.,
Edmund Campion, Eligije, Božena
Bibijana, Živka, Blanka
Franjo Ksaverski, Lucije, Klaudije
Barbara, Barica, Ivan Damašćanski
Dalmatin Krispina, Kristina, Saba
Nikola, biskup, Nikša
Download

OSVIT 1-4_2013.indd