Na tragu riječi - Webstilus zbornik 2012.
1
Na tragu riječi - Webstilus zbornik 2012.
Urednica:
dr. Blanka Pašagić
Lektorica:
Helena Jakoplić Galic
Nakladnik:
Webstilus klub, Zagreb
ISBN 978-953-7853-08-2
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 826174
Copyright © 2012 Webstilus klub
www.klub.webstilus.net
2
www.webstilus.net
Na tragu riječi
Webstilus zbornik 2012.
Zagreb
prosinac 2012.
3
4
ana
Pupoljak i mraz
Sva ustreptala
i ozarena
dugo sam dvojila
jer kako bi mogla jedna dama
o ljubavi svojoj javno zboriti
i mislila sam da ti nikad
neću moći reći
a htjela sam ti šapnuti
kako divan bješe naš vrt
kako se iz pupoljka tvog stiha
iz nježnog snubljenja
rađa ljubav
Iznenada pao je mraz
i vidjeh kako se naš vrt
u ledenu grobnu ploču pretvara
I mislila sam da ti nikad
neću morat reći
kako jedna dama
po groblju ljubavi
šeta sama
ana
5
Vera Aničić
More mori
Na kušinu
od lavande
ubrat ću jutro
okritati stranice
o lipoti mora
more
more mori
jugom stine lomi
pa se razliva
6
Vera Aničić
Zračna luka Zagreb
Koliko smo samo puta pohodili Zagrebačku zračnu luku u
ispraćajima, dočecima, putovanjima! Što ju više pohodimo, čini nam
se sve manja i manja, kao i avioni na propele.
Prostor je uvijek jednak dok promatram putnike koji vuku za
sobom kovčege na kotačićima u dolasku i odlasku. Očekujući kasne
letove, obično se može sjediti vani na stolicama pletenim od pruća, s
bocom vode, voćkom, sendvičem, jer avioni često kasne, a noću od
ugostiteljstva u zračnoj luci ništa nije otvoreno. Radi samo blagajna
za plaćanje parkiranja automobila i rade samo potrebni zaposlenici
zračne luke.
Dobro je čekati ljeti, ali zimi nije ugodno, pogotovo za one koji
žele nešto popiti, bilo za osvježiti se, utopliti ili okuražiti se. Neke
zračne luke imaju čak i za pušače posebne prostore, ali otvoren je
barem jedan ugostiteljski objekt. Kad čekaš noću, vani, pogledi
su upereni u nebo ako je noć vedra. Broje se avioni koji slijeću ili
odlijeću, ili pak samo prelijeću našu zemlju, dok ne sleti onaj kojega
očekuješ.
Zagledam se često u lica putnika. Zašto su svi zamišljeni, i oni
koji dolaze i oni koji odlaze? Kao da se pitaju što će doživjeti pri
dolasku i što će doživjeti u odlasku. Prepoznaješ strance. Drugačiji
su. Ne izgledaju toliko napeto. Izgledaju jednostavno drugačije.
Zadovoljnije. Sigurnije. Oni koji odlaze, uređeni su. Žene imaju
frizure, odjeća na njima je - bez obzira odakle su došli do Zračne
luke Zagreb - ispeglana, oči bistre. Oni koji dolaze, pogotovo s
Vera Aničić
7
duljih putovanja, izgledaju umorno, zgužvane odjeće, krvavih očiju
od neispavanosti, a žene bez frizura.
Kad očekuješ nekoga, gledaš kroz staklo kad će se pojaviti u
prostoru za uzimanje prtljage koja se vrti na pokretnom poligonu.
Zašto svi kovčezi izgledaju skoro pa jednako? Dogodi se da povučeš
neki drugi kovčeg ako si s one strane stakla dolaska, kao što to
promatraš i kod drugih ako si sa strane stakla očekujući nekoga.
Više putuju mladi. Lijepe mlade dugonoge djevojke, mladići s
aktovkama u kojima im je kompjuter, djeca s mladim roditeljima.
Njih obično čekaju djedovi i bake, roditelji. Ima i mladih koji često
putuju i ne čeka ih nitko. Samouvjereni su, svjetski. Izgledaju
sigurno. Prolaze šutke. Ni na putovanjima u avionu ne komuniciraju
s drugim putnicima. Budu zadubljeni u kompjuter. Ponekad sam
u avionu zavirila u njihove kompjutere. Bezobrazno bih gledala
fotografije koje su slagali. Tekstove koje su pisali nisam mogla
čitati, a ni čitati što su čitali, već bih samo u prolazu bacila pogled na
plavičasti ekran.
U zračnoj luci mladi koji dolaze prolaze s mobitelima na ušima, u
ne glasnom govoru sa sugovornikom. U noći se utope s drugima iz
zračne luke pa se sad ne zna tko je doputovao, tko nekoga čeka, tko
će otputovati, dok neki u automobilima odlaze s parkirališta, neki na
njega dolaze. Čuje se samo kotrljanje kotačića od kovčega dok svu
prtljagu ne polože na bešumna kolica za prtljagu.
Za dana češće kruže autobusi i kombiji koji prevoze putnike do
zračne luke i iz nje. Življe je danju, dok noću izgleda sve drugačije.
S putovanja su nas dočekali dvoje mladih znanaca u havajskim
košuljama koje su toga dana kupili u Zagrebu. Mahnula sam im
veselo kad sam ih uočila sa strane stakla dolaska. Jesu li nam tim
košuljama željeli nešto poručiti ili su samo željeli biti prepoznatljiviji
među ostalima koji su dočekali putnike?
8
Vera Aničić
Zračna je Zagrebačka luka i ovaj put ostajala za nama dok smo
prepričavali boravak u drugoj zemlji u usporedbi neusporedivog.
Putovanja su kao boca vina. Vino popiješ, a boca ti ostane.
Etiketa na njoj. Utonula sam u san dok su svjetla treperila cijelim
putem do povratka kući. Uvijek govorim da ne bih više na put, a
onda kad dobijem poziv ili plaćen put, radujem se svakom posjetu
zračne luke. Poseban je to doživljaj. Izgledaš i osjećaš se kao i
mladi, svjetski ljudi. Znala sam što me očekuje u povratku, ali nikad
ne znam što me očekuje u odlasku, uvijek željna biti više s one
strane stakla u Zagrebačkoj zračnoj luci puna dojmova u usporedbi
neusporedivoga.
Kad se vratiš u svoj grad, sretneš nekoga koga si vidio u avionu
po povratku s aktovkom u ruci i mobitelom na uhu. Prođe a da te
ni ne primijeti, kao i u avionu. Prezauzeti su da bi se imali vremena
upoznavati s ostalim putnicima koji, ako ne gledaju u kompjuter,
gledaju u plavičasti ekran ispred sebe s različitim programima. Malo
se tko upoznaje u avionu, a i bilo gdje drugdje. Za to im u današnje
vrijeme služe kompjuteri. Nikad ne znaš služi li se hrvatskim
jezikom putnik sa sjedalom do, otraga ili ispred. Većinom se svi
služe engleskim.jezikom. On je cool, svjetski. Nisi više ni siguran
kad ga sretneš poslije je li stranac ili je iz Hrvatske. Neki mlađi, koji
izgledaju svjetski, nikad ne prilaze drugim putnicima. Drugo je kad
se putuje organizirano pa se svi sporazumijevamo našim jezikom, a
drugačije kad se putuje individualno. Neki stariji ti ipak znatiželjno
priđu kad čuju hrvatski jezik. Rado razgovaraju, a nas je posvuda u
svijetu.
Što li misle turisti iz dalekih zemalja o Zagrebačkoj zračnoj luci?
Vjerojatno da je premalena i da treba puno toga poboljšati. Očekuju,
kao i mi, da jednog dana izgleda bolje, drugačije, svjetskije.
Vera Aničić
9
Marino Badurina
Obale
Onaj kome daješ, neka ti i uzme
malo riječi, malo dima
bogatstvo to je što se nađe i izgubi
pa se svakom nekad učini da i on ima
u ljubavi ne padaju zvijezde, samo kiše
pjesnik otme svjetlu suzu mraku
barem načas kada piše
u njoj pere ruke, tuđi pogled mrk
čeka zore na ivici tuđeg jastuka
pa se dade u jutarnji trk
i u prijateljstvu kad utopi se dosada
njena sjena oblizuje rubne snove
s pučine noći ne da ova neplaćena posada
i s vrata tjera vjetre uvijek iste, uvijek nove
slab si za novi početak
ni u radu nisi pronašao spas
htio si samo da dočekaš petak
da se skitaš kao pas
10
Marino Badurina
nema na vidiku promjene
duga pjesma ne staje, usta već se suše
iznevjerene uši, izmorene duše
da bar dođe do neke životne zamjene
što da trampim, ovo malo sebe
da sačuvam tebe
prodam kuću, auto, pa na prugu
uvijek s jedne obale na drugu.
Marino Badurina
11
Sanja Bakula
Gdje si, brate?
Gdje si brate mili,
gdje te život skrio?
Već dugo kod sestre svoje nisi bio.
Gdje si, brate mili? Sestra treba snagu
da spasi od tuge našu majku dragu.
Braco, ja te trebam ko zrak što udišem,
ne znam gdje si, brate, al pismo ti pišem.
Ne znam ti adresu, ulicu, ni broj,
al znam da te trebam, mili brate moj.
Zbog velike tuge naša majka pati,
u snu te doziva: Vrati nam se, vrati!
Dođi da joj osmijeh blijedo lice krasi,
dođi, brate mili, od tuge ju spasi.
12
Sanja Bakula
Nikol Bali
Predigra Fortune
Noć je beskrajno duga za onoga koji čeka.
Čekajući odbrojava udarce sata na zidu.
Broji i odbrojava a
vrijeme gmiže, vuče se i ne da.
Noć je.
Noć i tama
oko njenog tijela u postelji zarobljava je
i drži zgrčenom u molitvi.
Još jednom;
noć,
a zatim blagi nagovještaj svjetlosti.
Dan i opet maska.
Stotine dana. Pregršt.
Hoće li doći noć bez čežnje?
Odmakne se od molitve, ustane,
nasmiješi
i bi bol predigra Fortuni,
a noć čežnje
podari joj Ljubav
i bi kroz bol
povratak Fortune.
Nikol Bali
13
Aron Baretić-ABe
Iluzija
Ti stvarno misliš
da me poznaješ,
ako svaki dan
srećeš me u prolazu.
Ti stvarno misliš,
samo zato
što djelujem nezainteresiran,
mirnih,
i odmjerenih pokreta,
da u meni
ne živi
divlja zvijer
spremna da te
u trenutku rastrga.
Nemaš ti pojma
o meni,
možda ni o sebi,
jer,
sve ovo što vidiš,
čitav svijet,
što te okružuje,
samo je privid,
14
Aron Baretić-ABe
tek,
dobro namještena iluzija.
Zato,
pazi sutra,
kad sretneš me
u prolazu ...
NA PUTU, MONTREAL – KLAIPEDA FOR ORDERS, 13. I 2011.
Letimo snovima
Dopusti molim te,
da kroz snove vodim te.
Dopusti da zamolim te,
da kroz snove vodiš me.
Dopusti da duše nam šapuću
bespućima sjećanja,
miluju se
tunelima podsvijesti,
olujnim nebom lete,
oslobođene,
nesputane,
poput vječite djece
što nikad odrasti neće.
Aron Baretić-ABe
15
Nježno poput daha
Osjećam
kako,
poput daha nježno,
prišuljaš se,
na vrhovima prstiju dotapkaš,
pod kožu mi se uvučeš,
i misao,
sad,
ovog trena stvorenu,
ranjivu,
poput
tek rođenog djeteta
mi ukradeš,
pogledaš me,
onim svojim pogledom,
nasmiješiš se
i nastaviš
kao da,
baš ništa
nije se desilo.
NA PUTU, ANTWERPEN – COME BY CHANCE, 17. XII 2010.
16
Aron Baretić-ABe
Samira Begman Karabeg
Svoja
Opet svoja.
Sve strasti su sagorjele
u podzemnoj vatri.
Kao list na vjetru.
Predana sam im bila,
patnjom odbačena
na okrajke sebe.
A ti, sivi prolaznik,
ogledalo mojih lutanja.
Opet svoja.
Jedan nikad nenaslućen
dodir moga bila
učini me promatračem
utrobe otrgnute niti
što utka obmanu.
O, čije sam to snove
tako dugo snila
a čitav svijet mi bio na dlanu.
Samira Begman Karabeg
17
Darko Bek
Alice više ne stanuje ovdje
Oprosti,
izgubio sam se
Gdje si
da mi rane cjeluju
osmjesima
one tvoje oči
Bademi
Ne znam u kojoj ladici
sam ih sakrio
a strah me je prekapati
da te ne razočaram
Mogla bi mi reći:
Ne,
to više nisi ti
Ja sam voljela nekog drugog
(za I.Ž.)
18
Darko Bek
Fantom slobode
Zapetljalo me vrijeme
u bodljikavu mrežu mojih samoobmana
Ne mogu van
Prvu oluju više i ne pamtim
a ništa se ne nazire
Fantom slobode su površina i dubina
bez obale
Nemam se za što uhvatiti
Umoran i sam
tonem
slobodan
Darko Bek
19
Slađana Benkus
Veći od sna
Kroz gustu maglu nazirem draga mi lica
Osmijehom me časte
I daju mi zagrljaj
Veći od sna
Veći od ulica.
Raspršim osmijehom čestice magle guste
I ostajem sama
Nasred grada
Usred sna
Na pragu ulice puste.
Osjetim strah i jecaj svoje duše
Osjetim nemir u srcu
I vjetar što huči i puše.
Satirem osmijeh
Tuga mi srce uze
Dok ulicu polako ponovo magla obuze.
I opet u magli nazirem ljudska lica
Al bez osmijeha
Bez zagrljaja
Veća od sna.
Veća od svih ulica.
20
Slađana Benkus
Imaju li anđeli krila
Ponekad se pitam:
Imaju li anđeli krila?
Ili su i oni samo ljudi:
Tijelom ljudskom slika,
Samo duši i srcu savršena prilika.
Možda su oni samo djeca
I igraju se skrivača
U želji da otkrijemo tko su
Da im pomognemo u zadaći
Što Bog im na zemlji dao je.
Imaju li anđeli krila?
Nose li krinku preko svojih lica
Da ne otkriju ih zli ljudi
Jer bježe pred licima smutljivca.
Imaju li anđeli krila?
Ne znam.
Ja anđeo nikad nisam bila.
Slađana Benkus
21
Josip Matej Bilić
Carmen de occursu
U predvorje Kulturnog centra
ulazi u crnom kaputu,
vidno zadovoljna i sretna;
gledam ju, skriven u kutu.
Na tren se zaustavi vrijeme,
jave se minuli psalmi.
Promatram lice žene,
koje me zove i mâmi.
Taj tren k’o vječnost traje.
I... Ne znam je l’ Muza ili poeta,
no pogledom svojim toliko daje,
a nema ni dvadeset ljeta.
I srce joj poželim dati,
jer pogled me njezin sludi.
Toliko sam želio znati:
Tko je? Koga sanja i ljubi?
Ljepota njezinog lica,
što se vedrinom zlati,
maštu mi zagolica: –
Bože, tko je? Moram to znati!
22
Josip Matej Bilić
Uđoh u Veliku dvoranu;
krv protutnji kroz vene
i osjetih trnce po dlanu,
kad ona sjede kraj mene.
– Ja se k’o santa topim,
u meni se rađaju slike;
Zlatomir riječima toplim
pozdravlja uzvanike.
Tada joj prozvaše ime;
ona se popne na binu,
pročita napisane rime
i nestane u daljinu.
I tada spoznajem gdje sam;
gubi se Svjetlo sred mraka.
Nikada ju više vidio nisam
poslije tog “Garavog sokaka“.
I nisam saznao tko je,
ni koga sanja, kog’ ljubi;
u meni se pitanja roje,
jer usnulo srce probudi.
Josip Matej Bilić
23
Budan dočekujem svitanja
i noću započinjem dan,
postavljam bezbroj pitanja,
ovako, zaljubljen i sâm.
Zamišljen hodam Dolinom suza
i ovo srce još danas dvoji:
– Je li ona poeta il’ Muza
i je li, uopće, ona postoji?
Pogledaj mi srce
Dok tišina nijemo svira
i polako teče vrijeme,
eto se – iz čista mira –
sjetih jedne lijepe žene.
Nemiri mi na grud sjeli;
želim van iz svoje kože;
da se barem nismo sreli!
– Ima li Te, dobri Bože?
Sad Te molim ispod Neba
i dobrotu Tvoju slavim:
– Nije puno što mi treba;
samo da ju zaboravim!
24
Josip Matej Bilić
Domagoj Blažević
Treptaj duše, šapat tijela...
‘Oh, umor kao ljubav li si, gorka okusa.
Praznino tijela i uma moga,
Već odavna ne okusih sreću
Već prijezir, gađenje i tjeskobu
Ti samo sukrivac si
Samo blijedi pokret koji uhvatih krajem oka.
Ta koji je smisao našeg života, doli smrt sama.
Sada znam!
Oh, umori me umor,
Ne tjeraj me,
Ta ja sam ću poći, to sudbina mi je.’’
Ja nemam ime...
Odnosim sa sobom prazninu
Hodajući, kažnjen okovima od neostvarenih snova;
Snova koji pritišću moje gležnjeve
Teškim, kratkim koracima krećem se ovim iluzornim svijetom
Svijetom gdje realnost ne postoji, tek samo iluzija
Što je istina? Što je stvarnost?
Bol zauzela je mjesto u ovoj praznini
Bezglasna bol
Strah me!
Domagoj Blažević
25
Armin Bolić
Buđav vakat
Gledam reklame s rolne toalet papira,
prezentiraju iznova izvijanje kupusa s rebarcima,
valjda uspostavljaju dijagnozu okusa samoće.
A njene konture uronjene u naša lica sasušila su osmjeh.
Masa slavi popis pogrbljenog stanovništva.
Komšije mi šalju dimne signale iz avlije bez wirelessa.
Radnička klasa odavno je ostala na čekanju,
a igra s djecom poprimila je odlike kineskog tržnog centra.
Od buđavog nesklada krezavih ljudi
stigosmo do preziranja salonskog inata.
Bludni mali vrag uhvatio je signal čežnje:
“Moda je produkt društvenih okolnosti”.
26
Armin Bolić
Željko Božić
Zmajevi
Ove
zidine
i apside,
svodovi
onkraj
zvijezda.
Zašto su
izgrađeni?
U spiralu
njihove krhotine
propadaju
u ništa.
Niti jest,
niti nije.
Treba
doseći
mjesto
s kojeg
se mogu promatrati
bezimena djeca
kako po preriji
love svoje
papirnate zmajeve;
Željko Božić
27
zapljeskati i diviti
se onima koji su
naučili vrisnuti,
ili, barem, nasmiješiti se.
Njihov je amfiteatar
okružen tminom,
umirućim zvijezdama
i neprobojnom prazninom.
Kružnice poput
zvijeri progone
zamorce.
Suze su
periodične,
dosljedne,
a lica
asimetrična,
izbrazdana,
crvljiva
i nepostojana;
sve je rečeno.
28
Željko Božić
Rita Brgić Stokić
Zavjesa zaborava
Svaki sam dan
istom cestom
koračala.
Kavez života,
zamijenila je drugim,
bolničkim krevetom.
Otirala sam joj
suze,
slanije od mora.
Postala je
izrezbareno drvo,
a život promatrala
kroz pukotine.
„Sanjam dva bijela goluba
na mom prozoru.“ kazala je.
U nadirućoj tami
tražila je
otkupljenje grijeha.
Osmjeh bez vedrine,
povremeni pogledi prema
prozoru i
zvjezdanom sjaju,
sjaju koji blijedi.
Rita Brgić Stokić
29
Utihnuo je pjev ptica,
a ona se vinula
do neba
na zlatnim krilima.
Noć je postala
zvjezdana kruna,
a tama
teška zavjesa
zaborava.
30
Rita Brgić Stokić
Nikola Bubić
Majko
Izboli su me riječima, majko.
Pokrali su mi dušu, majko.
Pojeli su mi dobrotu
i ugradili je u svoje meso.
Ne pitaj me ime, majko.
Nemam ime koje si mi dala.
Ne gledaj mi oči, majko,
u očima mi neman spava.
Neman su mi stavili u glavu, majko,
srce mi kuca tanko.
Ne ćutim ni sunce žarko.
Novcem su mi prijetili eonima,
pao sam prema svojim snovima.
Ali kriv sam, majko,
jer ne pamtim tvoje muke.
Kriv sam, majko,
imam krvave ruke.
Nikola Bubić
31
Maja Cvek
KajOspik
Navek bil si gizdelin
a zdaj veliš: ja sem in.
I fse ti je kul i ful,
nešče gej, drugi okej.
Ampak, meni ni po volji
gda pošepneš: srce sori
denes pem na jeden ivent,
ne stignem na dejt.
Gda z kompjuterom se gizdaš
naveke ti Kaja izdaš...
Furt na fejsu nekaj lajkaš
a skrivečki - kajkaš.
Je mi,velim,jeje ful
i več ne bum kul,
kejti sem domača puca
tera svoje reči nuca.
32
Maja Cvek
Verek, vu glavi saf si in.
Kak puran se špinčiš z tim.
Tvoj bi dedek znova vmrl
gda bi ove reči čul.
Z’arad tebe nori klaun
v mojoj duši fse je - daun.
Rekla ti bum fejrunt
i hodi - vu bekgraund!
Maja Cvek
33
Dantearies
Nepročitana knjiga
Gledam u korice
sjajne, blistave
skrivaju tajnu
neke zagonetne listove
slova, riječi, dal poneku rimu
ili sam u krivu
—
i tvoje su oči kao ona
nepročitana knjiga
toliko toga je ispisano u njima
mora, mornari i pjesme sirena
ravnica, ratnici i konji razuzdani
ljubavi, romanse, lijepote Provanse
tanka linja strasti
recenzenti razni
pa se pitam
što sve ispod korica ima
mrvicu, bar mjesta malo
za našu priču dal bi stalo …
34
Dantearies
Dijana
Kad postajemo mi
U krevetu dok ležim
sjetim se tvoga lica
i prsti mi bježe kroz kosu tvoju
niz ramena se spuštaju
oko struka hvataju
Tad glavu na prsa tvoja naslonim
zamišljajući da tvoje ruke snažne
oko mene krhke obavijene stoje
i moje žudnje samo dišu
obavijene zrakom
i ničeg se ne boje
Dijana
35
Dionis
Fiktivna stvarnost
Zar sam još uvijek sputan
Vezan okovima slabosti
Nedostatak vremena je strah
Koji vapi za dubinom
Previše sam zatrovan
Lijek kroz pjesmu trazim
Sutra, mlado vino umire na lozi
Androgeni prizor ispijanja suštine
Vrijeme je da plamen progovori
Svijeća više nije bezlična
Amputirao sam ljusku fiktivne stvarnosti
Pssst..otvaraju se Vrata
Duh izlazi
36
Dionis
Neven Dvoržak
Uskrs
Krvari brod u muci svojoj
Razapet konopom što u životu ga drži
Razmišljat može, o smrti... kojoj?
Dok čeka kraj, u paklu se prži
Kapetan njegov, na drugoj strani,
U muci za oba, pati za sebe
Što ne mogu skupa… a tko im brani?
U muci jednoj ispratiti Tebe
Dani slobode u sjećanju su živi
Kad oba su skupa patili ko´ jedan
Kao, DRUGI sad tome su krivi
Što svak´ je za sebe, ljubavi žedan
Brodu ko´ brodu za sve jade što trpi
Uskrs ko´ uskrs je proslava pučka
U uvali jada gdje snagu svoju crpi
Kriva je samo Uprava lučka
Kapetanu njegovom za samoću i jade
Kad ne zna više jel´ osta samo Tuga
Što Brod za brodom svojim pade
Kriva je samo neka Uprava druga
Neven Dvoržak
37
Golubić
Slomljenih krila stvorenih za let,
Asfaltom pustim, u nedjeljno jutro rano,
Pokuš’o je prijeći u neki drugi svijet.
Kuda, kamo, ni njemu nije bilo znano,
Na nožice slabe stat je htio samo,
Cestu prijeći, od smrti pobjeći,
Na drugu stranu, ne znajući kamo,
Za raširit‛ krila, bol mu jaka priječi
Tek prolaznik neki, na trenutak je stao,
Okrenuo se, gleda, ni sam ne zna što će,
Zeleno svjetlo semafor je dao,
Strojevi ludi, kreću, gaze, ne koče.
U rukama nježnim golupčić se skrasi,
Ko‛ u gnijezdu svome, utočište nađe,
Tek nada sitna od smrti da se spasi
Snagu mu dade, ruke tuđe prihvatiti rađe.
Ruke tuđe, nježne, u travu ga polože,
Očicama sitnim žmirkati je stao
Na jesenjem suncu, što od perja ne može do kože
Da joj život spasi, što Bog joj ga je dao.
38
Neven Dvoržak
Otvarajuć kljunić reć‛ je nešto htio,
Gledajući ruke što milovaše nježno.
U životu svome biti što je bio
Nikad više biti neće, ovo tijelo betežno.
Sklopio je oči, upio sunca trak,
Na ruke tuđe spustio je glavu
Po posljednji put udahnuo je zrak i...
Odletio visoko gledajući Slavu.
Slomljenih krila stvorenih za let
U nedjeljno jutro rano
Odletio je, u neki drugi svijet.
Kuda, kamo, ni njemu nije bilo znano.
Neven Dvoržak
39
Dva trenutka
Kad jednom čovjek počne jedrit za pare
I ostavi snove u brazdi što pjeni
Zaboravit može one divne dare
Što život Mora podario je baš Meni
Napeta jedra, što dršću od vjetra
Udar vala što pjenom te umi
Il‛ skok dupina što zrakom puni njedra
Pa pljus, u more, što pjeni i šumi
Kad jednom čovjek počne jedrit za pare
Za danas, za sutra, za možda jednog dana
Čarolije Mora za njih ne mare
U sjećanju ostaje samo zora rana
Zora rana, na brežuljku nekom
U tišini mora i zraku što stoji
Vatrena lopta što čini se velikom
Na obzorje izlazi, polako, kao da se boji
Učas prođe trenutaka pregršt
Sviće novi dan
Posade što se bude prekidaju gušt
Sve ostaje kao pričin, san
40
Neven Dvoržak
Dan novi u sivilo već viđeno se stopi
Zvijezda što peče, lomi duha moć
Prohtjevi, želje, a u duši gropi
O, da mi je već jednom svome domu poć
U grču dugom dan svom’ dođe kraju,
Večer ga preuzme u zagrljaj svoj
Prohtjevi, vika i želje tu ne staju,
Čeka se ponoć, tišina, treptaj zvijezda roj
Samotna sjena nad palubom lebdi
Udišuć tminu što mir joj duši vraća
Od dana tolikog, na kraju, što vrijedi
Osta samo noć, umorno tijelo na rubu plača
Kad jednom čovjek počne jedrit za pare
Trenutka dva još mu život čine
Zora rana prije dnevne jare
I večeri vedre prije noćne tmine
Neven Dvoržak
41
Umrlo je more
Umrlo je more u meni,
i ja u njemu
Ko´ što val, što za valom se pjeni,
Utihne kad kraj je svemu
Umrlo, utihlo, u meni, u Tebi,
Ustvari, Tebe ni bilo nije
Jer da je, umrlo nikad ne bi,
Ostalo bi ko´ što bilo je prije
A prije, ko´ što sad više nije
Zvalo me i ja bi došo
S Tobom u sebi, ko´ prije,
Moru svome u zagrljaj bi pošo
Da mu kažem da Te volim
Da mu kažem da mi ono sve je
Da mu kažem, da mu zborim
Da med‛ vama nema meje
Jer da ima, kako bi mu došo
Reć mu: More, ja je volim.
Mjesto toga, drugim putem ja bi pošo
U zagrljaj Tebi, s Morem u sebi
Jer oboje vas volim
42
Neven Dvoržak
Jer da ima, došao bih k Tebi
S Morem u sebi, reći da Te volim
Al´ da volim i to More u sebi,
Na istini toj, oprosti, ja Te molim
Umrlo je more u meni
I ja u njemu
Ko što val, što za valom se pjeni
Utihne kad kraj je svemu.
Jadranki Pekić za rođendan - 22. lipnja 2012.
Neven Dvoržak
43
Anamarija Galić
Njemu
Ljubavi,
Hoće li hrbat vremena
Godine uvinuti?
Utisci nježnosti
Na vrijednosti izgubiti?
Hoće li?
Ove riječi male
Na papiru zgusnute
Koje nećeš nikad
širokim okom čitati
U tuđoj mladosti
Našu čeznutljivo tražim
Ljubavi,
Za nas
Lijeka nema
Sve dok bolujemo
Od zaljubljenosti u slatki ponor prošlosti...
44
Anamarija Galić
Ana Ermacora
Dodirni mi kožu
...dodirni mi Kožu vrhovima prstiju jer ime ti je Dodir, i zaboravi
na Sumnju jer nije dobra; udružila se s Nadom, a zna se oduvijek
da je Nada varljiva i češto napušta Slušača misli. Nikad ne uspijem
saznati zašto je Nada promjenljiva raspoloženja i zašto zavarava
Slušača i Šaptača misli kad joj je dano ono malo Optimizma kojemu
Ljudi nasjedaju kao jedinom Uporištu kada sve posustane i kad ni
jedne Oaze pitke vode nema u blizini. Dok žedan razmišljaš o Vodi,
Sumnja se pretvara u Ljubomoru, a one u paru tako sliče jedna
drugoj da Žedan Čovjek poželi radije umrijeti nego li smoći Snage
odvojiti ih.
Ako poželiš biti Dodir, učini to nečujno, skriveno i bez Sablazni
u sebi, jer nikad ne znaš kada će Sumnja i Ljubomora uništiti Nadu
kojoj ionako ne smijemo vjerovati.
Ana Ermacora
45
feniks
U svitanje
mislilo je vrijeme
pomesti bisere tvoje
neće
baš neće
i shvatiti će vremena breme
da je ljubav bezvremena
da je usna nezasitna
da je uzdah neutješan
da je srce nenačeto
da je pogled nezaboravan
mislio je zaborav
da će prekriti nježnost
neće
baš neće
i kad dođe neko drugo svitanje
iste će zvijezde
iste će livade
iste će rijeke
napajati iste nade
opet će oči tražiti
opet će usne moliti
opet će ruke tebe
umjeti zanjihati
nježno
baš nježno
46
feniks
Dražen Filipović
***
Saznanje da sutra umirem ne bi mi se dopalo.
Neko uznemirenje bi me spopalo,
raspoloženje bi mi palo,
al’ samo malo.
Stalo bi mi bilo više
da gledam kako vjetar stabla njiše,
da slušam kako pljušte kiše,
zemlju kako diše.
I živio bih mirnije, tiše,
al’ opet,
ne previše.
Štoviše, nakon takve vijesti
ne bih se puno dao smesti.
Čim ogladnim, nastavio bih kao i prije jesti,
pozdravljao bih jednako znance na cesti,
jer ćemo se opet,
kada dođe vrijeme,
jednom negdje
sresti.
Dražen Filipović
47
Milan Frčko
Bez Krleže
Krleža, nesi me več dogo zbudil v pol noči
i čutim se onakov kakov bi navek bil
da mi nesi joči rasprl.
Lučem se v špigel. Nemrem k sebi dojti.
Spodoba vu njemu zgledi kak prestreleni
ftič, koji samo kaj neje z petom stepel.
I spomenki se odpirajo, a tam je tekar
ono najhujše: soldačija, rat, glad, zdenjava...
Zdrocani i rastepeni čovek.
Skroz drukčega sem sebe zamišlal vu mojim
kajkavskim pesmama.
Ti koji prebiraš z jočima ove črknje, prosim te
naj mi nikaj zameriti.
A kaj če ja nemrem
stopram “kritične joči” podnesti?
15.10. 2012.
48
Milan Frčko
Anamarija Galić
Vosak čovjeka
Ljubav kao i svijeća
Nema uvijek isti plam.
Preko ruba znanog nam svijeta
Vreli vosak razlijeva se sam.
Kad u srcu namnoži se daljina
Jezičci vreli nek uskrise sreću
Čekat ću dragi, u titraju čekati
Da upališ, ljubav kao zadnju svijeću.
Anamarija Galić
49
Boba Grljušić
Pola priče
O svemu smo
baš o svemu razgovarali
samo ne
ne o ljubavi
svanuće nas jeste
i nije iznenadilo
duša je ostala puna
a priča
ispričana do pola
Slutnji vjeruje
Neminovno muti pogled
osiromašujući i oko
za ljepotu nad beskrajem vrta
za tren gubi stranu izlaska sunca
jasna je samo siva utroba oblaka
okreće se nasumce
Iščekujući trenutak neznan
sluti ga
slutnji vjeruje
50
Boba Grljušić
Dragan Gortan
Jabuka
Mislio sam da me ne voliš,
jer to ne govoriš toliko često
koliko bi meni bilo dovoljno,
a onda… došavši na posao,
na dnu svoje poštanske torbe
pronađoh mirisnu jabuku.
Dragan Gortan
51
Faiza Haračić Hrelja
Ledene kiše
Dolaze kiše što mirišu na prve snjegove,
što sjećaju na prve rastanke.
Odlazi jeseni u žutom lišću,
a ja ću uz odsjaj vatre ispričati priču
o magli kroz koju tražih dio sebe,
što osta na peronu jedne jesenje godine.
Sva tuga zbog rastanka i
sreća u grudima,
otišla je u vagonima.
Ruka što maše,
za kišu nije marila.
Ostadoh na peronu
izgubljenih ljubavi,
a vani opet mirišu snjegovi
i dolaze sjećanja u prvim pahuljama.
52
Faiza Haračić Hrelja
Vida Herga
Otići ću
Današnji dan ću ukrasti od vremena
od tebe, dragi, od sebe… od svega i svih
danas ću dignuti sidra i bojama radosti
krenuti u smiraj zaljubljenih ptica
otići ću, znaj da ću otići
ne vjeruješ mi
gledaš me smiješkom zaljubljenih usana
vjeruj mi, dragi, da hoću
otići ću još i dalje od zaljubljenih ptica
koje nose naša imena
otići ću u poetična prostranstva
šumećih krošnji borova i crnika
u valove mora u kojima nestaje
moje ime, moj obraz i ovaj naš dom
božanstveno gola, velika i nepregledna
u najsitnijoj čestici života
vratit ću se u lebdeći smiraj ptica.
vratit ću se u otkopčane košulje juga
Vida Herga
53
Iva
Jutarnja
Sva moja jutra su
mirisala na tebe
Tebe pomiješanog
s mirisom kave
Tebe u mirisu vanilije
što curi iz kroasana
Mirisala sam te
i u jutarnjim maglama
jesenskih buđenja
U ljetnim bonacama
nenaseljenog otoka
Prvim pahuljama
planinske kolibe...
Bio si prva nota
mirisne ljubice
koju sam primicala nosnicama
dok sam iza sklopljenih kapaka
odgađala buđenje
Sva moja jutra su
dušom udisana
i sve do jednog su
tvoga mirisa
54
Iva
Marko Jareb
Trata
Bartul se šetnjom s noge na nogu napokon pojavio ispred svoje
gajete. Ugledala ga je njegova supruga pa će mu:
- A di si višje, lipo san se zamislila da ti se nije čako dogodilo…
- Ma jesi ti na to mislila… ti si oma mislila da san s kon žensko… a
nego ča … to samo mati more misliti ka ča si ti rekla malo prije…
- Čigova je vo trata u portu? – Bartul upita ženu:
- Ne znan, prena je arivala…
- Gren viditi deli do glavice…
Uputio se Bartul prema dijelu rive gdje je bila privezana trata.
Kad je došao do trate koja je bila bočno vezana, bio je oduševljen
njezinim izgledom. Prošao je nekoliko puta od krme prema provi
i natrag. Nikoga nije vidio od posade na trati, a želio je s nekim od
posade popričati. Stade na rivi pored trate i počne razmišljati u sebi:
- A vo je prava trata… ma vidi ima škav na provi i krmi i mali
otvor po sredini…ima i purtele na provi sa strane i jenu purtelu na
krmi… vode na provi sa svake strane ima dvi purtele i tote stoju ni
ki vozu… a na krmi u purteli stoji gospodar od trate…ma vidi ima i
pinculj ispri i karoc … nisan još vidija vako lipu tratu… ma da mi je
barenko jedan put iti šnjon na ribe… ki bi to bija gušt… ma da mi se
samo ukrcati na nju da vidim koliko je štabila…koliko je morala va
trata ribe uvatiti… ča bi se diko pod tereto inprovala…
Dok je tako Bartul stajao neko vrijeme pored trate prema njemu je
po rivi šetao neki čovjek. Kad je došao blizu Bartula, učinilo mu se
Marko Jareb
55
da je Bartulu slabo, te da upita:
- Što ste se tako zamislili, je li vam dobro?
- Ništa… ništa…ma dobro mi je… sve mi zubi činu vodu ka vidin
vako lipu tratu i ka se sitin koliko je ljog morala uvatiti…
- Kad vam je dobro idem ja dalje u šetnju!
- Samo ti odi…
Trata je ribarski brod za bacanje mreže trate. Ima izgled između
leuta i gajete. Služi za ribarenje mrežama potegačama. Ona
sjedinjuje ljude, mreže i brodove. Razlikuje se od drugih ribarskih
brodova po tome što ima ispred ispruženu dasku s koje se može
skočiti na obalu.
Nakon nekog vremena dok je Bartul još bio pored trate na rivi priđe
mu neki čovjek i upita ga:
- Di su ovi moji s broda?
- Ki tvoji? – Bartul će.
- Pa moja posada? – taj će čovjek.
- Ne znan!
- A ča je vo tvoja trata? – upita ga Bartul.
- Da.
- Mogu li barenko malo skočiti na škav da vidin koliko je štabila… i
malo projti priko svake bande po kovidurima i viditi je li vergulasta?
- Ko ti brani! – odgovori vlasnik trate.
Bartul je na trati i nekoliko je puta prošao s prove na krmu. Pogled
mu je bio usredotočen na mrežu i ostali pribor na trati. Vidjelo se da
se Bartul razumije u sve pojedinosti koje su bile na trati.
Kad je došao na bandu trate do rive, Bartul će njenom vlasniku:
- Puno je štabila va tvoja trata… ma i mriže su nema ča… i ja vode
ko sebe u gajeti iman mriže… malu tratu… koliko puti smo je ja
i moja Ankica potegli na motor ka bi išli doma iz tršja… ona bi
se uvik ljutila ča ne gremo doma višje… a ja bi reka… sa ćemo
56
Marko Jareb
potegniti jedan put za nas a drugi put za sestru… pa barenko da
uvatimo ča za večeru… a ona bi rekla… amo višje doma ne mogu
od umora višje na nogama stati… i ja bi reka… sa ćemo i onda bi
još jedan put ptegli… uvik bimo uvatili čako za večeru za se… samo
ča bi uvik rasparali mriže i onda bi hi uvik tribalo doma krpati…
za okrpati mriže puno bi mi vrimena uzelo… to je pinpljav posal…
nika ga završiti…sa ka smo vode ja baš sinjoć govorin mojoj Ankici
oćemo li iti ki put potegniti malu tratu… jerbo san se zaželija
bokuničac ribe i zelja… a ona mi govori da neka iden okle san
doša… eto ča su ti žene… možeš joj učiniti ne zna ča, ona će ti vaik
nešto prigovoriti i grubo reći… ma nije meni brige ča ona govori
jaziko dokle se ne dira ute s nećin drugin…
- Malo sam te razumio kako si mi to na brzinu sve ispričao.
- A čaćutija… najbolje da ću ti sada sve ponoviti ispočetka… nisan
blesav…
Bartul je s trate izašao vani na rivu, pozdravio se s njenim vlasnikom
i uputio se prema svojoj gajeti. Već je padao sumrak, nebo prema
zapadu dosta se crvenilo, čuo se po koji ptičji cvrkut, i vidjela se
njihova uznemirenost za pronaći mjesto za prenoćiti. U porat su
stizali kaići s „pentama“ iz ribolova. Bartul bi prema njihovim
vlasnicima napravio mot rukom, kao jesu li što uhvatili, a oni bi
napravili grimasu na licu ili zavrtjeli glavom lijevo-desno, i to bi bio
znak kao slabi ulov ili ništa. No Bartul nije mogao odoljeti znatiželji
i onda bi došao pred skoro svaki kaić i želio se uvjeriti osobno u to
jesu li što uhvatili. Netko bi mu pokazao, a netko ne bi, no svatko
bi bar nešto uhvatio, bar za večeru za ispržiti na tavi, i onda malo
maslinovog ulja,domaćeg kruha ispod peke i koja čaša bevande. I
ne boj se onda gladi.
Marko Jareb
57
Moja vala
Sve plićake moje vale,
u dugim snovima mojim,
kao i sve njene žale,
sja sunce zrakama svojim.
Vali joj tuku stijene,
a pjev galeba u letu,
i kupka od morske pjene,
otprati staru gajetu.
Osjećam njene oseke,
sve nevere i bure,
život teče poput rijeke,
lice joj je k’o u cure.
Slušam pjesmu njenih vrulja,
čutim miris njenog mulja.
Didova duša
Sitin se starog dida mog,
i plemenite mu duše,
pa i pogleda mu blagog,
uvik kad maštral zapuše.
Tunjom loviti arbune,
po bonaci sam na sviću,
mrižama u ure rane,
58
Marko Jareb
išao je u kaiću.
Valom do punte i braka,
arijama ča sve liču,
uvatiti zorom zraka,
išao je u kaiću.
Uvik kad maštral zapuše,
sitin se didove duše.
Miris babine kvasnice
Bura uvik isto dere,
evo vratile se tice,
smokve malo tko još stere,
miris babine kvasnice
ne čuti se po kužini
kad bi je ona misila,
još su tu moti babini
što su ih dica vidila.
I kopanja je još živa
za staviti je da kisa,
pokrivena dok uživa
te je onda čeka misa.
Miris kvasnice babine,
nestao je iz kužine.
Marko Jareb
59
Moj kaić
Stoji ruka na jagluti,
valovi se smjelo siću,
još vozim po staroj ruti,
ja i more u kaiću.
Godine su mnoge prošle,
moj je kaić sada stari,
zadnje su mu ure došle,
za plovidbu i ne mari.
Uz rivu u portu malom,
Bogu dane samo broji,
mladost điraje obalom,
a moj kaić sad tužan stoji.
Ići bonacom na sviću,
uvečer sam u kaiću
60
Marko Jareb
Đuro Jelović
Poput leptira
Čežnje mi lepršaju poput leptira
S travke na travku
S mlake na mlaku
I snovi su mi neuhvatljivi
Poput lepeta
Leptirova krila
Neznatno
Za
Danas
Sutra
Možda olujine s toga lepeta nahrupe
Mašta mi je nepregledna
Kao uzburkano more s maloga čuna
Gledano
Čežnje snova maštane…
Đuro Jelović
61
Ljiljana Katić
Bljeskovi duha
Fascinantnost čovjeka
u krhkosti tijela
prikriven dušom
probija duh
kroz misao i ljepotu
kad se bit stavlja u pitanje
istina potamnjuje
rastače dobrota
Površina preplavljena
dok iz dubina
ljubav sve stavlja
na svoje mjesto
22.11.2012.
62
Ljiljana Katić
Osluškuje boje
U svim nijansama plave
more se danas osmjehuje
sivom urezuje bore
kutovima usana
poput uskličnika
u modroj prisutna
Nebo nalik zrcalu
podvlači tonove plave
grleći prihvaća sivu
daje prostora bijeloj
štiti zjenicom
Između njih
moje srce
osluškuje
3.11.2012.
Ljiljana Katić
63
Sadija Klotz
Daljinom
O, spotaknu se misli moje
Pa onako u letu, dodiruju tvoje,
Pronalaze te i tamo gdje nema prisustva tvog,
Ušuškaju se ispod pora tvojih, pa tako
Neprimjetno, pristupim mirisu kože tvoje.
Sakriju se oči moje, sklopljene umorne vjeđe
Samo ispod kapaka izazivaju zraku sunca da dotakne te,
Da pomiluje one ruke koje ja nikad ne pomilovah,
Odlutaju usne moje nekud u beskraj
U potrazi za onim cjelovom kojeg snivaju
Odluta i srce moje pa zaboravi da se vrati,
Ostane prebivati tamo negdje u daljinama kaputa tvog,
Ko list papira se uz tebe pripije da te prati, da te shvati..
Skrivene su i želje moje neizgovorene,
Neuobičajene i stvarne,
Skriveno te ljubim u zahladnjelim zorama
Kradem te noćima i vremenu što sve više odvaja
Moj i tvoj konac života.
Šutnjom te išćem, mislima ljubim
Sve do one zadnje zore i prvog sunčevog sna,
A onda se iznova iskradem iz postelje tvoje,
I vratim u sokake zarobljene duše moje.
Daljinom te grlim, osjetilima onim
što ni jedna riječ pojasnit ne zna,
64
Sadija Klotz
daljinom ljubim onu dušu
što zaviri u sklonište bića izgubljenog.
Melankolijom te pratim i pogledom onim
što u zelenilu oka čuva sjetu
i tugu, sreću i dugu.I šute usne moje ko zalijepljene,
vremenom izgubljenim, zapečaćene dubokom šutnjom
koju samo usne poznaju što ljubiti nisu mogleI naizgled šuti srce moje,
ti ne čujes ga. A ono prkosno,
razigrano, u svojoj šutnji izgovara hiljadu riječi,
pleše stotine godina i crta staze
da do njih nađeš put čak i kada ga ne tražiš svjesno..
I šuti duša moja, pomalo umorna
nakon lutanja nebeskim putem,
Pomalo sjetna, ranjena u onoj svojoj želji
da izgovara, da pusti kap po kap,
da izlije korito svoje u tvoje ruke otvorene...
I nećeš osjetit šutnje i lutanja moja,
Možda, tek kad jutro te zateče u snivanju,
Naslutiš dah ruke jedne, što u pokretu,
zaustavljena u zraku ne stiže dodirnuti lice tvoje.
Daljinom i dubokom šutnjom te milujem
I pazim da ni jedna riječ ne ode,
Pazim da ni jedna grubost ljuta
ne dotakne prag duše tvoje,
Daljinom šutnje moje čuvam te,
tamo negdje u dubinama srca mog.
Jer samo tamo ti možeš biti
ono što vidjeh u tebi..
Sadija Klotz
65
Darko Knežević
Vrijeme nevrijeme
Izlijeva se opet nebo. Kiša se slijeva niz nebeski krov
Zrnje se raduje. Ograde željezne škripe
Potamnjeli nebeski luk nevrijeme sluti,
a kamenje samo čuči i šuti.
Što god pomislim pada u vodu
Žmirka tuga iz mraka. Nevolje kolo igraju.
Nasukao sam brod u žito,
Bacio sidro duboko pod klasove, da odmorim umorni duh
Gromovi paraju tišinu ko svilu.
Između neba i zemlje zjapi prostorU dnu prostora površinom kaljavi u blatu čekaju ljudi sreću,
A sreća nije u dolasku. Ona je kao vuna,
Ona se prede pa se tka.
Sakrilo je nebo put do sunca.
Počinjem shvaćati vrijednost svjetlostiNi ptice ne zamahuju krilima, a vjetar se raspuhaoŠutim,
vatra pucketa, mrkli je dan, tužno je, zima je, stega.
Vjetar napolju urla, kod slivnika voda klopoče,
a na prozoru svijeća titra.
Gitara na zidu čami, ne svira joj se sada.
Kaputi se u ormaru stisli, nitko od njih ne zna izlaz da smisli,
kravata se stegla oko vrata kao omča, nebo je poslalo vojsku
Topovi s neba ispaljuju strijele,
66
Darko Knežević
a ja sam se u dugu zadubio kao da sam se u nju zaljubio
Vjetar kroz krošnje usijeca put, odsjekao je strujni tok,
pali su stubovi svjetlosti
Premda je napolju olujno, u kući se tišina nakupila ko dim
Kazaljke sata odjekuju kao puška
U daljinu mi misao uranja
grom mi misli brzo ko tanane niti paučine pokida
Pas se s mačkom u karton šćućurio,
napolju se stvaraju baruštine
sve je mutno od te supe, a gore oblacima pristižu nove trupe
Kad ovako prolomi a samo samoća samnom
osjetim se ko prosjak
Dan je na izmaku snaga, oluja me zarobila
Kako se bliži veče trebale bi da se priliju rijeke snova
Ali san nikako da umom poplavi
negdje je tuga podigla branu
pa ne da vodama snova da teku
Da brojim zvijezde nebo mi neda, ovce mi nisu sve na broju
možda će ovu noć vino rastvoriti nesanicu
Ostavit ću brod u tihom zaljevu nade
povući će poplave dah, uklopit ću misli u sreću
imam i nadu i plan, svanut će sutra plavetan dan
Darko Knežević
67
Denis Kožljan
Sjećanje na onda
Bili su to dani kad sam sa svojih dvije-tri godine tapkala, u
gaćicama, sašivenim od nekog ružičastog platna. Da, sašivenim,
jer to su bile šezdesete, davne šezdesete kad je čovjek prvi put
nogom kročio na Mjesec, a ja, budući da je moja majka radila
u Rovinju, u smjenama, bila primorana otići kod bake na selo.
No, moram odmah reći , bila sam oduševljena, radovala sam se
tim trenucima, tom daru koji mi je život poklonio. Pa, čovjek ne
može ni zamisliti kako je život na selu odisao nekom potpuno
drugačijom radošću, toplinom, toliko potrebnom slobodom koju,
nažalost, sva današnja. pa i moja djeca, nemaju.
Dakle, za mene je prvi susret s kokicama koje je baka imala,
s kozom koju smo zvali Pika i koja nam je davala mlijeko, i
mačkom kojega je moja baka nazvala jednostavno «Mac», bio
nešto veliko, novo, nešto što mi je kasnije uvijek ostalo u pameti.
Tog dana, sjećam se, majka je došla s punim torbama mojih
stvarčica, odjeće i obuće, pa i nešto sokića u tetrapaku - mislim
da su se zvali Pingo i da ih i danas ima u prodaji, ponovno. Bila
je nekako sva užurbana i kao da je skrivala suze jer ipak sam ja
bila njena Dena, njena curica koja nije mogla sama bivati u kući
na četvrtom katu stare zgrade u centu grada. No, baka se moja
pobrinula da se rastanak s majkom odvije na najbezbolniji način
pa me uzela u naručje i pomilovala po kosi, govoreći: »Hoj ti
svojoj babi, tić moj mali, mama će vreda doj!».
68
Denis Kožljan
Znam da sam je ručicama obuhvatila oko vrata i da smo
zajedno krenule našu Piku, kozicu, privezati kod jednog hrasta
iza kuće. Tu je ona brstila po cijele dane i prepoznatljivo
meketala. A onda - bio je to negdje valjda mjesec lipanj, znam da
su šumske jagode virile - ja i moja baka krenule smo u potragu za
njima, dok je majka neprimjetno nestala, otišavši čekati autobus
za povratak u grad, na posao.
Denis Kožljan
69
Vesna Maskalan
Osvrt na život
Jesen je dvije tisuće i neke godine. Vrijeme je nekako
sumorno, reklo bi se depresivno. Kakvo vrijeme možemo i
imati s obzirom da je listopad. Osim što u tom mjesecu otpada
lišće s drveća, opada i raspoloženje kod ljudi. U takvom tužnom
okruženju i sam si tjeskoban, bez nekog pravog razloga.
Ovaj uvod, dakako, rastužuje pa prema tome vrijeme je da se
trgnemo i krenemo od početka.
Jutro je, dižeš se iz kreveta, čvrsto staneš na obje noge i duboko
udahneš. Zahvališ Bogu na novom danu. Misli su ti pozitivne. Ako
krećeš na posao, kreni vedra lica i reci sam sebi: «Ja sam sretan
čovjek jer još uvijek radim».
Prodavaču novina možeš darovati onako usput blagi osmjeh
i pritom se ni u ludilu sjetiti svog tekućeg računa koji je debelo
uminušen. Drugo, k tome i vrlo bitno, sjeti se da imaš samo jedan
život. U njemu si jedan jedini takav, više neponovljiv u istom
prostoru i vremenu. Ne pretrčavaj život bez daha! Osvrni se po
njemu, zapni za njega u namjeri da ga sam uljepšaš koliko ide, jer
uvijek ide - stvar je samo tvoje volje.
Podigni glavu gore i vidjet ćeš pticu u letu, crveno, žuto i još
zeleno lišće na lelujavim krošnjama. Pogledaj dolje k zemlji pa
ćeš vidjeti užurbane mrave, vrlo živahne i marljive. Budi u stanju
primijetiti i u svoje srce unijeti nešto što te neće izgrizati.
More problema u kojima se utapaš svakodnevno ne samo da ti
skraćuje život, nego te i buši kao što moljac čini s finom vunenom
tkaninom. Tako u organizmu nastane kaotično stanje pa ni ne znaš
70
Vesna Maskalan
kada tvoje stanice pošandrcaju i evo ti bolesti, i to zloćudne. Tijelo
nam je potrebno jer u njemu je i naša duša.
Ako propada tijelo, duša nastoji odseliti pa stoga drži se, ne daj
se, da se to i ne dogodi. Evo malog savjeta: Ne sekiraj se unaprijed,
jer se neki problemi riješe, za čudo veliko, sami od sebe a da te
i ne dotaknu. Uvijek imaj na umu nešto što te najviše veseli. U
životu toliko si puta doživio »ljepotu trenutka». Ljepota trenutka
- želim objasniti to što sam izrekla - to je ono stanje kad osjetiš
da si sretan što postojiš baš sada i ovdje, a pritom budeš obuzet
nekom toplinom iznutra, očima upijajući svu ljepotu krajolika do
te mjere da si ushićen. Takvo stanje se postiže samo onda kad si
uravnotežen, kad je um i srce u savršenom skladu. Eto, to smo mi,
savršeni stvorovi na sliku i priliku Božju. Hvala Ti, Bože, što nam
udijeli toliku količinu savršenosti.
Jabuka u dnu stuba
Stajala je usred svega,
kraj ceste jedne u dnu stuba,
sva u bijelom poput snijega,
nakrcana cvijetom ama do zuba.
To je od proljeća, rekoh,
zadržah pogled na njoj još malo.
Toliko ljepote u trenutku stekoh,
da mi se otići nije dalo.
Minulo ljeto, gotovo je jesen.
Suša je tragove ostavila svoje.
Stablo puno lišća, al’ plod k’o otresen,
na vrhu njenom samo tri jabuke stoje.
Vesna Maskalan
71
Vrijeme žuri
Jučer ponedjeljak bio,
sutra će već srijeda.
Kamo nam to vrijeme žuri?
Zašto se sve brzo reda?
Nedavno list je posve zelen bio.
Sad crveno-žut ispod stabla leži.
Sutra će već smeđ i osušen biti
Jer mu vrijeme bježi i bježi.
Zato i mi, prijateljice moje,
s gorčinom gledamo pramenove svoje.
Nije to ništa, osim to je vrijeme,
Ono nam žuri i ostavlja boje.
72
Vesna Maskalan
Biserka Mejovšek
Odgoj djece
Odgoj djece je najljepši i najzahtjevniji posao.
Sklona sam vjerovati kako većina roditelja voli svoju djecu,
brižni su, žele ih obrazovati, daju im savjete kako se nositi s
problemima, uče ih razlikovati dobro od zla, uliti im samopouzdanje
i odgovornost … i sve to bez obzira na obrazovanost samih roditelja.
Postoji literatura kako to postići. Nije to loše i posezala sam za
njom, mada se guru odgoja djece, dr. Spock, odrekao svojih savjeta.
Osobno smatram da je vrlo važan instinkt roditelja i
prepoznavanje mogućnosti samog djeteta. Osim toga, važno je
naučiti ih ljubavi, jer se sve uči, i usaditi im vjerovanje da se u
najtežim trenucima obrate roditeljima koji im možda ne mogu
pomoći, ali svakako više nego djetetov najbolji prijatelj.
I nikada, ama baš nikada ne uspoređivati svoje dijete s drugim
djetetom! Od rođenja pa nadalje.
To je ukratko moje mišljenje.
Nekako mi se čini da je to nekada bilo lakše kada su majke bile
kod kuće. Čak i kada su radile od 6 h do 14 h. Kako tko.
Danas je teško ako oba roditelja imaju sreće da rade, najčešće
od 9.h do 17 h, još teže ako ne rade. Optimalni dio dana nisu
zajedno, a kad se skupe, svi su umorni, nervozni, čeka ih niz obveza
…
Blaženi baka servis! Sada će mnogi reći da je punica/svekrva
takva, onakva, miješa se tamo gdje joj nije mjesto … a onda se pitam
Biserka Mejovšek
73
kako je netko uzeo za životnoga partnera osobu čija je majka rospija
koja bi, logično, trebala odgojiti osobu kakva nam se ne sviđa. A
sviđa nam se. Čak ju volimo.
Znam djecu, danas odrasle ljude, koji su kao djeca ostali bez
roditelja. Divni su. Postigli su prvenstveno moralne norme i sve ono
što želimo sami postići kod svoje djece. E, sada: Kako? Jer su oni
tako sami odlučili. Čestitam im!
Postoje osobe koje su odrasle u traumatičnim okolnostima,
gotovo sigurno traumatizirani, ali su naprosto odgovorni i dragi
ljudi. Postoje i oni koji se bili obasipani pažnjom i ljubavlju, a
rezultat – horor. Uvjerena sam da roditelji nisu govorili svome
potomstvu neka ukrade, ubije … a to se događa.
Nekako ispada da nema pravila. Ima ih! Želim vjerovati i
vjerujem da je većina ljudi, kako znamo reći, dobra. Različiti su, i
to je izvrsno. Ne mogu zamisliti da su svi kao ja ili da su kao osoba
koja mi je uzor. Kako bi to bilo dosadno! I gore od toga.
Mogu u nedogled o ovoj temi. Naprosto mi se ne da jer je sve
rečeno i napisano od struke. Ovo je samo moje lamentiranje.
74
Biserka Mejovšek
morpheus15
A da ti napišem pjesmu?
Padala je kiša,
savršen izgovor
za privijanje uz mene.
Kaže,
nije zbog romantike,
ne razumiješ ti žene.
Gradskim pločnicima,
do prvog lokala,
igrale su naše sjene.
Skinula je kaput
primičući topli
dlan ka licu.
Zagrli me!
Umjesto da zoveš
kelnericu.
Pokloni mi nešto,
daj da pomislim
da sam ti čitav svijet.
Laži mi katkad,
budi bijedno običan.
Ona želi kompliment.
A na rastanku,
dok sam je gledao
kako odlazi u noć
ispod roza kišobrana,
pjesma se napisala
sama.
morpheus15
75
Igor Nedić
Niko neće znati da sam bio tu
Koliko ću trajat’
kad me ne bude više,
kad ostane kamen
na kojem ime piše?
Godina rođenja
i godina smrti,
đavolji točak
u krug što se vrti.
Kad vrijeme dođe,
kad se ugasi plamen,
ostat će samo
mramorni kamen.
Na kamenu stoji
iz mladosti slika,
al’ niko se više
ne sjeća mog lika.
Kad ne bude više
nikog da se sjeća,
ostat će samo
izgorjela svijeća,
kamen i nešto
uvelog cvijeća.
76
Igor Nedić
Damir D. Ocvirk
Mrvica
„Sendvič nije kako treba“, reče Ivica tužan,
„u njemu nema slatkog meda i jako je ružan.“
Zatim ga baci u školsku travu, sebi za sreću,
pogne glavu i šutne ka rasutom smeću.
S neba se galeb obruši i kljunom ga poče trgati,
al’ posao ne dovrši već poče bijesan vikati
da u njemu nije riba, a nema niti morskog raka,
što za ishranu triba lipa ptica svaka!
To sa krova golub prati, obzirno i ispod oka,
pa čim ovaj odleti, spusti se u dva skoka.
Kljucnu sendvič rastrgan pa uvaženo zaguguče,
iznenađen i duboko razočaran što je kruh od juče
i da se radi o vrsti hrane lošije klase,
namijenjene za seoske vrane ili halapljivo prase.
Priskoči vrabac s grane i preturati poče živo
mrvice odbačene, al’ i njemu bi nešto krivo.
Na koncu se osmjeli te goluba zapita:
„Zašto nisu sendvič jeli, zar u njemu nema žita?“
On ispruži vrat i pogleda ga s visoka,
pa odleti na prazan kat do gradskog vodoskoka.
Damir D. Ocvirk
77
Za njim odleprša i vrabac, al’ pored gradskog kina,
teturajući zrakom k’o pijanac, sve do starog mlina.
No, u podne mrav jedan pohodio smeće na travnjaku,
a bijaše posve neugledan u svom mravinjaku.
I spazi mrvice kruha, što ih načiniše obijesne ptice.
„Odnijet ću ih prije muha“, navriješe mu suze radosnice,
„pa neka se moji u rupi slade do novog proljeća,
a i za preživjet’ bit će nade, za nas preko sto tisuća!“
I golemu mrvicu on uprti, te malen krenu spram mravinjaka
strepeći od usputne smrti - zbog sendviča sa školskog travnjaka.
78
Damir D. Ocvirk
Mirko Omrčen
Grobari demokracije
Dvadeset godina poslije još nemamo Hrvatsku kakvu smo
očekivali i željeli, kakvu smo sanjali. Nije se dogodila sloboda, nije
se dogodilo oslobođenje od robovanja. Hrvatski čovjek nije postao
potpun čovjek u smislu da više nikome ne služi, nikome ne robuje.
On danas robuje i tuđinu i bratu, i tuđim i svojoj državi. Robuje, jer
država koju je stvorio ne temelji se na pravednom, čovječanskom
temelju. Promatrajući sadašnjost, sve što se slobode tiče, to je
sloboda novonastalih elita, a sve što se slobode naroda tiče jest
ropstvo.
Dvadeset godina poslije čuju se vapaji i glasovi goleme mase čije
težnje nisu ispunjene i više nitko ne može nijekati da je hrvatska
borba za oslobođenje i sama sloboda postala najveći sustav
robovanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, veći i od ropstva
pod Turcima, i od ropstva pod Mađarima, Austrijancima, Srbima.
A težnja i opredjeljenje bili su za potpunu slobodu, za demokratsko
uređenje države. Težnja i opredjeljenje nisu bili za formalnu i
falsificiranu demokraciju, već za punu demokraciju, za sustav
demokracije u kojem će narod napokon moći i sam plebiscitom,
narodnom inicijativom i narodnim referendumom neposredno
stvarati one zakone i uredbe koji su od naročitog značaja za njegov
narodni život te tako ostvariti vlast u svojoj državi, da upravlja tom
državom u svom interesu.
Ni u jednom trenutku nije iskazao namjeru da mu se nametne
diktatorski princip u vođenju politike, nego je od samog početka htio
Mirko Omrčen
79
imati instrumente i mogućnosti gdje će moći pitati, kazati, kritizirati,
kontrolirati i odlučivati, odnosno manifestirati svoju odgovornost u
pitanju svoje sudbine, htio je takvo političko uređenje u kojem će i
on sudjelovati i biti odgovoran.
To nije oživotvoreno. Hrvatski građani danas nisu punopravni
članovi zajednice; jesu podvrgnuti zakonima, ali su bez mogućnosti
sudjelovanja u njihovu donošenju i usvajanju. Nemaju čak ni
pravo raditi sve ono što im ti nedemokratski doneseni zakoni
“dozvoljavaju“.
Nemaju mogućnost izgovoriti i izražavati svoj politički stav,
kao ni prakticirati svoje demokratsko pravo odlučivanja. Nemaju
mogućnosti kontrolirati; narodna volja ne kontrolira vlast, a kad
vlast ne kontrolira, ili prestane kontrolirati volja naroda, demokracija
postaje diktat i pretvara se u diktaturu.
Demokracija u RH odavno je postala diktatura. Time težnje i
ciljevi nisu ostvareni. Prevelik je broj onih koji nemaju udjela u
slobodi. Perspektive su mračne, jer slobodu uživa neznatna manjina.
Neograničenom moću izopačena politika, pod kontrolom kapitala i
u njegovu interesu, vlada nad društvom ne priznajući demokratska
pravila i granice svojih ovlasti. Takva vladavina suprotnost je
modernom principu otvorenog pluralističkog društva, demokratske i
pravne države. Suprotnost je izjavi i obećanju predsjednika RH Ive
Josipovića da će svi oni koji su željni demokracije i slobode, s njim i
dolaskom njegove političke opcije na vlast, doći na svoje.
Niti smo ikada, niti smo danas došli na svoje. Demokracija
u RH bila je i jest oblik dominacije i diktata. Naše jučer i naše
danas predstavlja potpuni uzmak slobode i trijumf diktature.
Predstavlja potpuni slom demokratskih vrijednosti i može se
ustvrditi da je demokracija u Hrvatskoj doživjela potpuni neuspjeh,
a ovo stanje ropstva, rasula, beznađa i besmisla, u koje se zapalo,
80
Mirko Omrčen
nastalo je tim neuspjehom. Ono za što se narod bio opredijelio,
još je nedostižan ideal. Nije uspostavljeno društvo temeljeno na
slobodi, jednakopravnosti i solidarnosti. Nije došlo do stvarne
demokratizacije ni u jednoj sferi društvenog života.
Dobar pokazatelj stanja demokracije jednog društva je stupanj
autonomije civilnog društva. Stvarne autonomije po tom pitanju
u nas nema. Pokazatelj je i politički pluralizam. On je u RH
ograničen, to jest nema značajnog pluralizma, jer službena politika
monopolizira vlast i uspješno protura sustav dvostranačja ( u biti
jednostranačja) s psihološkim efektima koji stvaraju utisak da
kandidati manjih stranaka nemaju šanse, ni kvalitete, ni znanja, da
su politički diletanti i da je korisno uvijek glasovati za “glavne“
stranke HDZ ili SDP. Time u Hrvatskoj nije došlo do prijelaza od
socijalističkog jednostranačkog sustava u demokratski višestranački
sustav. Nije došlo do pluralističkog demokratskog ustroja.
Konstantno imamo dvostranačku diktaturu, to jest jednostranačku,
jer je demokracija u RH tek nagodba između HDZ-a i SDP-a.
Nagodba koju sklapaju, jer su shvatili neizbježnu podjelu vlasti. Tu
neizbježnost osigurava im nakaradni postojeći sustav parlamentarne
demokracije i stoga ga ni jedni ni drugi ne žele mijenjati.
Dobar pokazatelj demokracije, između svega ostalog, je i ostvareni
stupanj autonomije medija u jednom društvu.
Po tom pitanju, a što se Hrvatske tiče, može se reći da se totalitarni
i diktatorski princip vladanja kod nas ostvaruje upravo zahvaljujući
činjenici da izostaje dinamika djelovanja od strane medija u
stvaranju prave i pune demokracije i sustava slobode, a izostaje jer
nema slobodnih, autonomnih i nezavisnih medija. Neki analitičari
tvrde da medije u RH kontrolira gotovo svatko, da su kontrolirani od
politike, od financijske oligarhije, od tajnih službi, od kriminalnog
miljea, od mafije…, a što je još tragičnije, mediji i njihovi vlasnici su
u sprezi sa svima njima.
Mirko Omrčen
81
To je i razlogom što hrvatski mediji nisu stvarni servis građana,
što se oni u medijima zanemaruju i što izostaju teme i rasprave o
ugroženim slobodama i ukinutim pravima hrvatskih građana, o
nefunkcioniranju sudstva i pravne države, o štetnosti postojećeg
sustava parlamentarne demokracije, o štetnosti sustava neoliberalne
ekonomije, o socijalnim nepravdama, o političkim neslobodama,
o protuzakonitom bogaćenju u privatizaciji, o ratnim profiterima,
o pojedincima i osobama iz kriminalnog miljea i podzemlja, o
hrvatskoj mafiji….. sve to, a i mnoga druga bitna pitanja, zaobilaze
se i prešućuju.
Hrvatski mediji nisu samo kontrolirani mediji - oni su posjedovani
mediji. Njihov stvarni gospodar je onaj čimbenik koji ostvaruje
i posjeduje stvarnu moć u RH, a to je kapital koji na direktan ili
indirektan način ostvaruje svoju vlast nad medijima.
Bez te vlasti, to jest bez posjedovanja medija, kapitalu i politici ne
bi bilo moguće održavati stanje diktature, i upravo mediji su glavni
čimbenik osiguravanja takvog stanja. Oni su ti koji osiguravaju
kontrolu i vlast kapitala i politike pod vodstvom kapitala. Diktaturu
u RH ne bi bilo moguće ni sprovesti ni održati bez učešća i podrške
medija.
Kapital i politika u tome imaju potpunu podršku medija. Preko
medija se izravno vara narod, zataškava i krivotvori istina. Preko
njih se zataškavaju i krivotvore neželjene činjenice i izravno zatire
demokracija u Hrvatskoj. Samo su forme radi, prividno, kontrolor
politike i čimbenik kritike. U stvarnosti se putem njih isključuje
kritička misao, stvara privid demokracije i simulira demokracija.
Njihova stvarna uloga je iskrivljavanje činjenica, izvrtanje stvarnosti
i discipliniranje javnosti. Umjesto razvijanja i širenja duha slobode,
vrše svojevrsno nasilje nad duhom zaglupljujući javnost.
82
Mirko Omrčen
Ukratko rečeno, hrvatski mediji servis su i zagovornici moćnika
i kao takvi ne mogu biti preduvjet funkcioniranja demokratskog
društva.
Samo kao slobodan i nezavisan čimbenik, mediji mogu biti jedan
od glavnih načela demokracije.
Stvarne demokracije danas se nazivaju “medijskim
demokracijama“ i stoga su potrebne odlučne aktivnosti za uspostavu
slobode medija u RH i njihovo oslobođenje od svih utjecaja, osobito
utjecaja i zagrljaja politike i kapitala.
Dala bi se time medijima mogućnost i uloga da budu ono
što trebaju biti, da budu zagovornicima, nositeljima i čuvarima
demokracije, a ne njenim grobarima, što danas jesu.
Zašto demokracija ?
Zato, jer je istinskoj i punoj demokraciji unutarnja snaga ljubav.
Zato, što uz to evanđeosko obilježje gaji u sebi i druga njegova
obilježja, kao što su pravda i pravičnost, jednakost i sloboda.
Za te istine vrijedno je zalagati se, jer je u njima stvarni i pravi
smisao i bit.
Te istine trebale bi biti temelj svakoj zajednici koja želi biti
slobodna. Bez poštenog, uravnoteženog i nepristranog novinarskog
izvještavanja, bez potrage za istinom i borbe za istinu, te istine, a s
njima i sloboda zajednice, ostat će i dalje nedostižan ideal.
Mirko Omrčen
83
Diktatura i intelektualci
Hrvatska nije demokracija. U kratkim crtama rečeno, jer ne postoji
vladavina većine. Suverenitet ne pripada narodu, a sama vlast ne
počiva na kontroli javnosti i oporbe, kako parlamentarne tako i
izvanparlamentarne. Politički sustav ne počiva na konsenzusu,
odnosno suglasnosti oko neke javne stvari ili javnog interesa. On
nije posredovan političkom komunikacijom i djelovanjem javnosti.
Putem sredstava masovnog priopćavanja ne mogu se izražavati
stavovi i mišljenja javnosti i mnoštva političkih subjekata. Nema
slobodne i autonomne demokratske javnosti. Nema vladavine
zakona i nisu svi izjednačeni pred zakonom. Opća volja nije odluka
većine.
Hrvatska je diktatura. U kratkim crtama rečeno, jer je na snazi
oblik vladavine koji se temelji na monopolu vlasti i njenom
izražavanju bez odgovornosti i ograničenja. Bez ograničenja, jer
rotacijom- izmjenom na vlasti dvije frakcije jednog SK vladaju već
dvadeset jednu godinu. Suverenost pripada vlasti, a u demokraciji
bi trebala pripadati narodu i po prirodi biti nedjeljiva, neotuđiva
i neprenosiva. Nema stvarnog pluralizma i višestranačja. Postoji
monopolistička stranka i njezin politički monopol koji je politički
instrument kontrole države i društva (ovisno o tome koja frakcija SK
je na vlasti ).
Mnoštvu političkih subjekata onemogućeno je natjecanje na
političkom tržištu ideja i interesa, a malobrojni kojima to jest, jest
iz razloga legitimnosti diktature. Sama vlast se izvršava pomoću
kontrole nad temeljima demokracije; to znači da sudstvo nije
slobodno, već diktirano sudstvo, a sabor nije slobodan, već diktiran
sabor. Uspostavlja se gotovo totalna kontrola nad društvom i
84
Mirko Omrčen
državom nametanjem vođe, sinkronizacijom društvenih organizacija,
stvaranjem stupnjevane elite, atomiziranjem i izolacijom pojedinaca,
pretvaranjem kulture u propagandu. Uspostavljen je monopol
vladanja i vlasti komandnom ulogom države i partije-stranke
(vezane zajedničkim interesima uz kapital i u njegovoj službi),
kontrolom gotovo svih sredstava priopćavanja i komuniciranja,
selekcijom informacija, isključivanjem ili kontrolom javnosti
i pretvaranjem medija u propagandu. Država se ne temelji na
zakonima, jer vladavina zakona nije na korist svima. U praksi je ta
vladavina ukinuta i sve je okrenuto protiv građanskih prava. I sama
vlast se obnaša izvan i iznad zakona i pravila. Ne vlada se u interesu
i na korist naroda, već u vlastitu korist, na korist svoje partije i
krupnog kapitala.
U demokratsko ruho zakamuflirana diktatura u Hrvatskoj prirodno
se formira, lagodno plovi i nesmetano održava zahvaljujući svom
moćnom oružju – intelektualcima. Zašto i kako ?
U pojmu intelektualca povezuje se, između ostalog, i interes
otkrivanja istine, osobito istine o realnim mogućnostima razvoja
društva, kako u socijalno-ekonomskom, tako i u kulturnom, vjerskomoralnom i političkom smislu. Dakle, da se društvo – svijet u kojem
živimo - osmisli, unaprijedi i razvija u svim svojim sferama, a ne da
se njime samo vlada.
U pojmu intelektualca povezuje se, između ostalog, i kritičko
mišljenje s djelovanjem i angažiranjem u cilju osposobljavanja
javnosti da pravilno prosuđuje o svom okruženju da, po potrebi, u
ljudima bude volju suprotstavljanja stanju koje ograničava slobode
ili koje spušta ispod ljudskog nivoa.
S obzirom na te, ali i mnoge druge karakteristike i značaj,
za političke elite, za snage diktata intelektualci predstavljaju
subverzivni element društva, odnosno prevratnički i rušilački
Mirko Omrčen
85
element, element koji može i koji obara postojeće stanje.
Društvo koje ima intelektualno žive, zrele i razvijene snage, koje
razvitak i slobodu nose kao živu viziju i odgovornost, ima time i
mogućnost saznati istinu i formirati drukčije mišljenje. Za svaki
vladajući duh intelektualci i time predstavljaju mogućnost i izvor
opasnosti i sukoba, jer i istina i svako drukčije mišljenje za njega je
opasno budući da je njemu jedino mjerilo istine njegova moć.
Da ta moć ne bi bila dovedena u pitanje, da se ne bi dovelo u
pitanje očuvanje vlasti kao jedinog bitnog cilja, svaka diktatura
pribjegava prirodnoj i logičnoj stvari – podčinjavanju intelektualaca
i njihovom odvajanju od narodnih masa.
Diktat, u pravilu i praksi, prvo podčinjava predstavničke vrhove.
Podčinjavaju se predstavnici znanosti, umjetnosti, filozofije…. , ali
nerijetko raznim “pritiscima“ i predstavnici crkve, sindikata.
Jedan od načina tog “pothvata“, u kojem leži uspjeh diktature, je
da im se omogući da postignu nešto opipljivo, privlačno, konkretno,
udobno, brzo. Da im se omogući privid moći, ugleda, uspješnosti,
društveni položaj, varljivi mir, a sve kako se ne bi bavili kritikom,
istinom, kako se ne bi bavili politikom, odnosno da se bave
politikom na način da to čine na onoj strani koja im to sve osigurava.
To je jedan od načina kako diktat podčinjava, sprovodi kontrolu i
disciplinira intelektualnu elitu. Tu i s time počinje i završava priča
o integritetu, o potpunosti, neporočnosti, čestitosti, a počinje priča
o posrnuću, služenju, robovanju, puzavosti, poniznosti, podložnosti
i o intelektualnoj korupciji, jer servilnost intelektualnih elita prema
vlasti košta.
Diktature, pa tako i diktatura u Hrvatskoj, svoju moć ostvaruje tim
načinom, a osnažuje, jača i učvršćuje zahvaljujući i velikom broju
onih intelektualaca koji umjesto suprotstavljanja biraju prilagodbu
na odgovarajuću situaciju, jer je to korisno i u pogledu probitačnosti,
86
Mirko Omrčen
jer im osigurava bolju budućnost, bolji društveni položaj, da
budu također dovoljno ugledni. Biraju oportunizam koji je i izraz
demokratske nezrelosti. Upravo na njemu se temelje diktatorski
poretci. Narod kojeg njegov intelekt, u većem svom dijelu, nosi ideje
osobnih uspjeha i interesa, koji izabiru put oportunizma, osuđen je
na nazadovanje i problematika njegove budućnosti je mutna, osobito
u perspektivi slobode.
Oportunist i u svom naučnom radu bira manje opasne teme,
odbacuje svako vrijednosno rasuđivanje, kloni se svakog društvenog
angažmana. Prihvaća autoritet moći – gospodara koji postaje
mjerilo njegova mišljenja i ponašanja. Zbog udobnosti i sigurnosti,
zbog osobnog uspjeha, žrtvuje ideje. Odustaje od suprotstavljanja
i borbe, žrtve i požrtvovnosti, odricanja za ideje. Izbjegava svaku
neugodnost, nesigurnost i žrtvu radi nekog uzvišenog cilja i ideje.
Kulturna sfera u Hrvatskoj puna je takvih intelektualaca od kojih
se očekuje poslušnost i koji su pretvoreni u čisto služništvo. Tom
krugu, toj tragediji pripadaju mnogi “stručnjaci“ , “filozofi“ ,
“znanstvenici“ , mnogi činovnici, pisci, umjetnici… čiju “pamet“
od svega najviše krasi opreznost, lukavost, proračunljivost,
koristoljublje, zbog čega su sigurni svakoj vlasti, cementiraju moć
diktata i čistim služništvom ponižavaju i izdaju ideju o slobodi i
vlastiti narod.
Potpuno značenje i sveukupna uloga intelektualaca u društvu, zbog
svog obima, zahtijeva poseban osvrt, no služenje diktatu i moći to
nikako nije. To bi, između ostalog, bilo služenje narodu, služenje
običnim ljudima. Mnogi, kao kršćani, u služenju ljudima – čovjeku,
braći, služili bi i Bogu ( Matej 25,40). Takvo služenje dovelo bi ih do
istinske slobode, jer služenje koje su izabrali stvara privid slobode.
To je služenje koje zarobljava, dovodi u ovisnost i ropski položaj
prema drugom stvorenju. Opredjeljenje za takvo služenje odjeljuje
Mirko Omrčen
87
od služenja Stvoritelju, vodi udaljavanju i potpunoj odijeljenosti od
Njega, a potpuna odijeljenost od Boga je upravo ono što se naziva
paklom.
Ali, sveukupno gledajući, ropsko sluganstvo nisu svi izabrali, jer je
primjetan i djelić intelektualne neutralnosti. Ta neutralnost je šutljiva
i pomalo pasivna. Kao takva je također odgovorna, jer se time
održava status quo. Intelekt i znanje ne mogu biti posve autonomno
čulo i praksa, niti intelektualac i znanstvenik mogu biti posve
neutralni i odvojeni od društvene zbilje kao da se ništa ne događa.
Time štite dominaciju diktata.
Primjetan je i djelić onakvih intelektualaca i onakvih živih
snaga koje se suprotstavljaju izvrnutim diktatorskim shvaćanjima
i pothvatima i koje nose slobodu kao živu viziju i odgovornost.
U Hrvatskoj postoje zrele i razvijene snage i komponente za
izražavanje i organiziranje demokratskog sustava koje nisu podlegle
iskušenju da sudjeluju u oficijelnoj moći. Postoje snage koje žele
sačuvati svoj identitet kao izaslanici kulturnog, ekonomskog i
političkog razvoja, koje nastoje djelovati u pravcu buđenja građana i
buđenja nade nama građanima.
Samom tom činjenicom diktat u Hrvatskoj ne može proglasiti
svoj potpuni trijumf i imati miran san, jer ti pojedinci i grupe, iako
malobrojne, predstavljaju odlučnu i hrabru opoziciju vladajućem
diktatu. Oni su predvodnici njegove erozije i rušenja.
88
Mirko Omrčen
Preokret
“U drugom dijelu 2012. godine gospodarstvo će ostvariti preokret.
Pokrenuli smo procese i investicije koje će dati efekta. Ove godine
zaustavit ćemo pad BDP-a i ostvariti rast. Poduzete su brojne mjere
koje daju nadu i optimizam da ćemo ići prema boljem. Do kraja
ove godine preokrenut ćemo negativne trendove i krenuti putem
stabilnog oporavka, najprije gospodarskog, a onda i životnog
standarda građana.” ( Ekonomist i prof. ekonomije Branko Grčić, u
svibnju 2012).
Druga je polovica godine, a negativni trendovi nisu
preokrenuti. Nema gospodarskog oporavka niti boljeg životnog
standarda. Umjesto preokreta na bolje, stvari su se okrenule
na gore i u hrvatskoj ekonomiji bilježi se pad i stagnacija svih
makroekonomskih pokazatelja, od indeksa industrijske proizvodnje,
pada BDP-a, daljnjeg negativnog salda u vanjskotrgovinskoj
razmjeni, povećanje nezaposlenosti, pada potrošnje…. Pokazalo
se da su se obećanja prodavala kao gotova roba, i to s najviših i
najodgovornijih pozicija, jer su uz Grčića takva slična obećanja
(laži) u prvoj polovici godine prodavali, primjerice, i R. Čačić i M.
Mrsić i mnogi drugi Milanovićevi ministri i “stručnjaci“.
Za potpuni neuspjeh račun se, po običaju, ispostavlja bivšoj vlasti,
iako je potpuno jasno da je hrvatsko gospodarstvo u krizi cijelo
vrijeme i da su se problemi nagomilavali godinama zahvaljujući i
HDZ-ovim vladama i SDP-ovim vladama.
Osnovna karakteristika hrvatske nacionalne ekonomije za
vladavine jednih i drugih je stalna stagnacija gospodarske aktivnosti
i visoka stopa nezaposlenosti. Osnovna karakteristika gospodarske
Mirko Omrčen
89
politike jednih i drugih je da u svemu tome uopće nije postojala,
niti postoji, neka politika ili strategija, a bez toga se ne može voditi
nikakva gospodarska politika, ne može se jednostavno živjeti bez
toga, i tko to nema, ne ispunjava preduvjet za upravljanje zemljom.
Od početka do danas sve se samo improvizira. Svaka smjena
vlasti, odnosno svaki nositelji velikih “promjena“, izlaz su uvijek
nalazili u promjeni samo vanjske forme, tj. na sve se samo stavljala
i stavlja maska. Zato su rezultati tako poražavajući i u gospodarstvu,
ali i u svim segmentima društva. Politika jedne i druge komunističke
frakcije ostvarila je jednom riječju potpuni – sveopći kolaps.
Gdje su učinjene “greške“ ?
Hrvatska ekonomija je u teškom položaju i neefikasna i iz razloga
što pretvorba nije ispunila svoj osnovni cilj, a to je restrukturiranje
gospodarstva. Hrvatska industrijska i ekonomska struktura ostala
je neadekvatna potrebama vremena i tehnički zastarjela, jer je
prošla veliko razdoblje vakuuma gdje je prvenstveni interes
bio preuzimanje poduzeća, a ne unaprjeđenje i modernizacija
postojećih potencijala. I na domaćem i na stranom tržištu učinilo
je to hrvatsku ekonomiju neefikasnom, jer se smanjivala njezina
izvozna konkurentnost i profitabilnost. Zbog takvih zaostajanja i
odumiranja teško se može očekivati da će se u nekom roku i bez
drastičnih promjena u sferi gospodarstva riješiti problem enormne
nezaposlenosti i pada proizvodnje – smatraju stručnjaci.
Strane investicije – pogreška ili spas ?
U oporavku hrvatske industrije, da se ona unaprijedi, oporavi i ojača,
da postane konkurentna, da se rekonstruira i modernizira, trebale su
pomoći strane investicije. Bar se tako zamišljalo u početku.
Planovi nakon osamostaljenja bili su da se u Hrvatsku investira
oko 50 milijardi dolara takvih investicija, a investirano je svakojakih
90
Mirko Omrčen
investicija manje od 5% od očekivanog. Zbog toga su, smatraju
stručnjaci, izostali pozitivni učinci na restrukturiranju i modernizaciji
proizvodnje, kao i na ubrzanju gospodarskog rasta i izvoza.
Mišljenje je da se zapravo radilo o otporu prema stranim
ulaganjima unatoč deklarativno proklamiranim potrebama za takvim
inozemnim investicijama. Smatra se da su zapravo elite odlučivale o
tome kad bi se trebala pokrenuti izvanjska ulaganja u Hrvatsku. Da
ulaganja nisu bila aktualna, jer se hrvatska oligarhija u to vrijeme
nije osjećala dovoljno snažnom i moćnom da uđe u “prisniji odnos“
s vanjskim tržištem, odnosno nisu bili spremni dok ne ostvare
potpuni monopol u ekonomiji, tj. dok Hrvatsku ne učine svojom
trajnom imovinom.
Dotok stranog investiranja do 1999. godine npr. u Poljskoj je,
prema navodima, dosegnuo 22, a u Češkoj 14 milijardi dolara. U RH
je do 2000. godine investirano nešto više od 2 milijarde dolara.
Taj trend, dolaskom na vlast, promijenio je i preokrenuo I. Račan
sa “stručnjacima“ za strana ulaganja i strane investicije R. Čačićem i
S. Linićem.
U svom izvrsnom radu “Europska unija – Ne hvala“ autor Marjan
Bošnjak piše kako je Hrvatska od 2000. doživjela pravu invaziju
stranih poduzeća i stranog kapitala. Strani kapital osvaja hrvatsko
gospodarstvo i već koncem 2009. od 50 najvećih poduzeća u RH
čak 22 su u stranom vlasništvu. Međutim, strane kompanije koje
su došle u RH nisu ušle u hrvatsko gospodarstvo da bi pokrenule
novu proizvodnju, nego da bi preuzele već postojeća poduzeća
i djelatnosti koje su prije bile u hrvatskom vlasništvu. Bošnjak
smatra da je EU tražila od RH da svoje gospodarstvo, kao jedan od
brojnih preduvjeta ulaska u EU, mora privatizirati. Privatizira se
tako sve, INA, HT, Pliva, gotovo sve hrvatske pivovare, željezara
Split, željezara Sisak, sve banke prodane su u strano vlasništvo, kao
i većina medija. Strana poduzeća nisu gradila nova postrojenja i
Mirko Omrčen
91
nove kapacitete, nego su preuzimala postojeća hr. poduzeća i njihove
nekretnine. Jedino trgovački lanci i centri, koji su imali važnu ulogu
u ekonomskoj kolonizaciji RH, izgrađuju nove objekte jer starih
nije bilo, ali pritom uništavaju na desetka tisuća postojećih malih
hrvatskih trgovina.
Osim velikih stranih poduzeća, koja su u kratkom roku zauzela
hr. gospodarski prostor, ima i mnogo manjih, i to u svim sektorima
hr. gospodarstva. Svima njima, govori Bošnjak, nije primarni
cilj proizvodnja već prodaja. U tim poduzećima na vodećim ili
nadzornim položajima uglavnom su stranci. Godine 2005. hrvatskim
gospodarstvom upravljalo je više od 7 tisuća stranaca. Time hrvatsko
gospodarstvo nije samo prešlo u vlasništvo stranog kapitala, nego
i pod izravnu kontrolu stranih upravljačkih kadrova. Strani kapital
danas ima ne samo vrlo dobar uvid u mogućnosti hr. gospodarstva,
nego i kontrolu nad brojnim polugama gospodarske moći, što mu
omogućuje da snažno utječe na cjelokupnu gospodarsku aktivnost
u RH. Takvo stanje ozbiljno narušava gospodarski suverenitet
hrvatskog naroda u vlastitoj državi. Bošnjak dalje navodi kako se u
javnosti često javljaju političari koji govore o potrebi Hrvatske da
privuče što je moguća više stranih investicija, jer će one pridonijeti
bržem gospodarskom razvoju. On pojašnjava da kapital koji je
dolazio u RH nije bio u funkciji razvoja niti je razvijao nove
industrije, niti je stvarao nova radna mjesta. Tumači da je RH
početkom 2010. imala vanjski dug što premašuje 44 milijarde eura,
nezaposlenost od 310 tisuća i sve lošiji životni standard, te postavlja
pitanje kakvu je zapravo korist hrvatski narod imao od tih silnih
ulaganja. Tko je zapravo imao korist od otvaranja hrvatskog tržišta?
Na to Bošnjakovo pitanje može se odgovoriti da je, između
ostalog, odluka o uvođenju slobodnog tržišta i ubrzane privatizacije
značila prihvaćanje provođenja instrumenata globalizacije po
92
Mirko Omrčen
“preporukama“ organizacija kao što je MMF – jedne od aparatura
globalnog i tržišnog fundamentalizama. Ta rabota donijela je korist
stranim korporacijama – sredstvu u službi neokolonijalizma, ali i
hrvatskim elitama koje su u svemu tome uvidjele priliku osobnog
bogaćenja i ostvarivanje privatne koristi. (Privatnu korist, koja
se ostvarivala tijekom svih ovih godina samostalnosti, najbolje je
oslikao V. Šeks davno izjavivši kako su neki otvarali račune i u
Južnoj Africi. Međutim, nekad “ alfa i omega“ hrvatske politike
nije svoju “moć“ usmjerio u pravcu povratka opljačkanih ogromnih
sredstava čime bi Hrvatska imala dovoljno sredstava za samoinvestiranje u svoja javna dobra).
Račanovim ukidanjem carina za robu iz EU, prema Bošnjaku,
pokazalo se katastrofalnom odlukom, jer su proizvodi iz EU
preplavili hrvatsko tržište. Uvoz je rastao, a izvoz stagnirao. Umjesto
zaštite i potpore industriji da ojača, restrukturira se i modernizira,
tom odlukom ona je uništena. Interes EU-a nije bio da se hrvatska
industrija oporavi, nego da oni proizvode i svoje gotove proizvode
izvoze Hrvatskoj. Hrvatska je, prema Bošnjaku, u razdoblju od
2002. – 2008. u vanjskoj trgovini izgubila čak 73,4 milijarde dolara.
Toliko smo robe više uvezli nego što smo izvezli.
Dakle, vidljivo je i jasno da dosadašnje “investicije“ nisu dale
efekta, a prikazano je i zašto. Jasno je i da Kukuriku koalicija
nema rješenja. Ne može ih niti imati. Pogodovanjem EU-u i
neoliberalizmu izgubilo se i vlasništvo i kontrola nad mnogim
značajnim segmentima nacionalnog bogatstva i nacionalnog
gospodarstva. Hrvatska danas, kao zemlja-kolonija, odluke o
hrvatskoj nacionalnoj ekonomskoj politici više uopće ne donosi
samostalno, već se one donose izvan zemlje i za korist drugih.
Pravac naše nacionalne ekonomije diktiraju vanjske potrebe, a ne
njezina autohtona logika. Naš industrijski razvoj je zaustavljen u
Mirko Omrčen
93
interesu strane inicijative, koja dominira nacionalnom privredom.
Tu, i u takvoj situaciji, više nije moguće graditi pravilan razvoj.
Može se samo lagati i obmanjivati cjelokupnu javnost, a to i SDP,
jednako kao što je činio i HDZ, čini u istom ili čak većem omjeru.
Po tom pitanju “Grčićev preokret“ prolongiran je po Josipu Leki
za sljedeću godinu, jer ćemo prema njegovom laganju tek tada
živjeti bolje. Preokret prolongira i “samouvjereni“ premijer i laže
naciju kako će sljedeća godina biti bolja i kako je u njoj za očekivati
pravi rast. Uz sve obrazloženo potrebno je reći kako je industrija
glavna komponenta BDP-a. Pravog rasta nema bez industrije, a ona
je uništena politikom HDZ-a, ali i SDP-a i njihovih koalicijskih
partnera.
Kad možemo očekivati preokret ?
Početkom druge polovice devedesetih godina makroekonomisti su
izračunali da bi za naš razvojni ciklus trebalo oko 4 milijarde dolara
godišnje. Da bi za civiliziran način življenja, uz stopu rasta od 4%,
trebalo oko 30 godina. Da bi RH, kao bogata zemlja, u usporedbi
sa siromašnom Austrijom, trebala, uz 8% rasta godišnje, tek za 17
godina postići nivo austrijske materijalne potrošnje građana.
Poštena i dobronamjerna vlast javnost bi upoznala s istinom i
rekla kakva je realna cijena i vrijeme potrebno za postizanje cilja.
Rekla bi kakva je situacija, kakve su mogućnosti, što se može
učiniti, a ne obmanjivati i lagati i stvarati nove iluzije.
A laž je ozbiljan grijeh i grešniku je stoga potreban ozbiljan
preokret kako srca, tako i životnog puta. Istinsko obraćenje srdaca i
preokret u djelima kako bi se odvratila srdžba Svevišnjeg.
Jer grijeh je u religioznom smislu uvreda Božje svetosti. Onome
tko ga ne priznaje kao takvog, najprije je potrebna iskonska
metanoja - spoznaja Boga i čovjekove ovisnosti o Bogu.
94
Mirko Omrčen
Vinko Pavić
Kad me imenom zazoveš
Hoću li se znati odazvati,
Gospodine,
Kad me imenom zazoveš?
Hoću li biti ptica raspjevana
Kojoj si u svomu vrtu
Još jedan podario dan,
Ili ću grešan i gol
Iz Tvoga vrta nestati?
Ti koji si Put,
Istina,
I Život Hoću li te u praskozorje Velikog petka
Moći izreći,
Hoću li te u Gluho doba
Znati oglasiti,
Hoću li se gladan,
Znati Tobom nahraniti,
I tako sit
Iznad svake tame uzdići?
Hoću li moći,
Gospodine,
Neznatan ustati i pogled upraviti
U čas Tvoga prepoznavanja?
Vinko Pavić
95
Hoću li znati u molitve pretočiti
Ponore svojih sumnji o drvu Križa
I oštrici Longinova koplja Kad me imenom zazoveš?
96
Vinko Pavić
Alojz Pavlović
Muja pripovist teti
Mislav je doša študirati u Zagreb dvi god’ne posli mene,
a ni edan ni drugi nismo imali duge kapute, samo jaketne. Ja san
se pravija da san očvrsnija na oštroj zagrebačkoj zimurni, pa san
Mislavu da svoju jaketnu er je bila deblja od njegove. Baš te večeri
kad san ima dogovor s curon za kino, ladnoća je bila u svome vrju.
Dositija san se i ispod majce omota nuvne. Zercu mi je bilo toplije.
Nu, za vrime projekc’je ljubavnog vilma, muja divojka je
uvukla svoju ručcu ispod muje košulje i kadarce je dodirnila nuvine
ki oparena je izletla iz kina. Nije više dinjala u mene, mislila je da
san nastranjak.
Mislav i ja smo se, u početku, cenlii od smija zbog čega
me je cura otprdla. Al’ kašnje, kad san bija sam zadršća bi ki da
iman padavcu, nedaj Bože. Nisan bija tolko dišperan jere me je una
škartala, nego višlje zbog čega se to zbilo, ‘er san potriba, sirotnja,
crni kukavac. Brez nuvca brezvridne su sve muje kriposti. Zaprećan
je tako muj granilni karakter, muja teligencija, muja cvitovna duša,
muja, naprilku, lipušasta vaca i badave mi je šta san študent za svaku
povalu i šta san dičan športaš.
Est, to mi je dugo uškopljivalo dušernu, nu, samo dok se
nije dogodla dežgracja Mislavu. Skora jadničak nije izdan’je i to
zbog muje traljavosti, vrag mi odnija šest.!
Vako je bilo! Diverali smo priko študent-servisa, iskrcavali
tikule iz teretni vaguna. Ja san i’ iz vaguna dodava Mislavu, koji je
Alojz Pavlović
97
bija na tleju. A un i’ je dodava drugima koji su i’ štivali u kamiun.
U ednom trenu mi se izmaknija naramak tikula, dok san ga Mislavu
uručiva. Zavatija je Mislava, dobija je po glavi i slumla mu se
ključna ramena košč’na. Ta se dežgracja desla pri kuncu rada – radli
smo dvanajst sati. Bije san na kraju vorce. Ručerne su mi bile potne.
Mislav je pa u avan. Pet je dana bije brezživotan, a ja siromašak
u veličkon paklu. Meni odtada ne triba sinjati paka, ‘er san bija u
njemu, dobro san ga ošajca.
I sadarce mi, dočin ovo pričan, žmarci krule kroz tilesnu, od
nužnog palca do mužd’ne u tintari.
Mislavu se glava oporavla za dva miseca, a rame mu
se rekupiralo nakun pet miseci. Nakun Mislavova ozdravljenja,
zavriđeni nuvac priko študent-servisa, nisan dupera u uno šta san ga
bija kubicira, negol’ san oša u katedralu i svu svotu da za lemuznu
– zavaljujući tako dragon Bogu šta se Mislav škapula iz mrtvi i šta
nije posta maginjat. Ni Mislav svoj nuvac nije dugo „grija“. Iša je po
cilon gradu, od prosjaka do prosjaka i udiljiva nuvac, sve dočin nije
osta brez i edne pare.
98
Alojz Pavlović
Mirjana Pejak
Pokušaj jednom
pokušaj jednom vrhovima prstiju dotaknuti pijesak,
toplinu kamenčića,
i nježnost sunca što samo jednom u godini
snove pretvara u zbilju
pogledaj u nebo gdje skriva se sunce iza oblaka
i shvatit ćeš što je sreća kada na tvoja vrata pokuca
udahni miris prekrasne rijeke,
jer samo ona zna tajnu vjetra
što nosi opojni pelud cvjetova,
a u kasnim noćnim satima traži konak u snovima
prigrli nježno valove i daruj im svoje misli
neka te povedu u sutra
tek probuđen jutrom kada otvoriš snene oči
u tvojoj sjeni što je zora nacrta rosom
ostat će iskrica opojnog mirisa cvjetova
zalutala,
da te do podneva čuva
udomi je u svoje snažne dlanove
sakrij je od sunca da ne potone
i ponovo,
kada se večer probudi
pusti je kroz prste,
da požuri
pokloniti noći tvoje misli ....
Mirjana Pejak
99
Dijana Pekić
O samoći mi kazuj, o muzo
Dan beskrajan
lome se olovke o zid
moja slova sad su prazna
i moj šapat sasvim tih
mome biću je li kazna
što korača uz buku i uz krik
Moje ruke sad su nijeme
i moj prozor u svijet je sam
uz svjetlo ne vide se sjene
kao što u mraku ne vidi se dan
nikakva sjećanja ne love mene
kao nikad sad čovjek je sam.
100
Dijana Pekić
Nevenka Pupek
Otisak srca
zabijam na zid
otisak srca
dan se sažima
u čavao
nagrižen hrđom
Okvir za sliku
kada nađem
rečenicu oštrih zubaca
koja ostavlja čisti rez
zasljepljuje bljeskom
razrezati ću oprezno
ove svoje kosti
napraviti od njih
okvir za sliku
Nevenka Pupek
101
Vedran Rutnik
Sjećanje na Joycea
Pjesme ništa ne govore.
Niti vještački naoštrena
koplja najsnažnijih
među oklopljenim pobjednicima
ne probijaju im srž,
ne dopiru u njihovu mekoću.
Pjesme koje šute.
Ne odgovaraju
treskavici nazubljenih
što prolijevaju svoju krv
iz tuđih lica. Tim lubanjama
uljepšavaju gradove,
ništa ne traže. Pjesme
ništa ne govore.
102
Vedran Rutnik
Božica Sukić
Želim se roditi…
Želim se roditi u tvome srcu,
u tvojoj duši.
Želim donijeti mir tvome biću,
Tvojoj obitelji, tvojim bližnjima.
Želim nadvladati
sve Tvoje strahove,
ispuniti tvoje najveće želje, pomoći ti izvršiti tvoje odluke.
Želim doći sa svojim milostima danas tebi, da godinama
živim u tvome domu.
Želim da budemo sretni.
Želim da me primiš,
da i ja imam dom,
da me netko voli.
Želim da osjetiš
koliko te ja volim.
Želim da više nikada
ne budeš nesretan.
Želim se roditi u tebi.
Otvori mi i primi me k sebi.
Kakav god bio tvoj dom,
primi me.
Ta već jednom sam se rodio
u štali.
Ja od svakog doma mogu učiniti Raj.
Tvoj Isus
Božica Sukić
103
Kristian Svalina
Boja tihog sjećanja
Natopile su kapi kiše
moje lice toga jutra.
Hodao sam svojim gradom
dok se tišina noći plela
sa bijelim svitanjem,
još su i upaljeni fenjeri
grlili tamu ulica,
a sjene blijedile tiho,
polako, u san.
Ukrao sam jutru nevinost trenutka
i spustio vjeđe, tražeći tebe
u jednom zimskom sjećanju,
moja mila.
Vidim te u dvobojnom jutru,
omotala si vrat koji sam ljubio,
ljubičastim šalom koji sam kupio
tebi, voljena moja.
I obrazi tvoji meki
i usne tvoje se rumene,
oči zelene,
kosa se plavi,
kaput se bijeli...
Sve ostalo, slilo se u dvije boje,
boje kiše
i jedne malo tiše.
104
Kristian Svalina
Snježana Šamanić
Marino zlato
Jere se bezvoljno promeškoljio na svojoj omiljenoj stolici
zagledavši se preko, u susjedstvo.
Nasuprot njegovu balkonu žmirkale su nemirne oči susjede Ane.
Mahnuo joj je - kako to inače čine ljudi u nevolji i supatništvu laganim pokretima, kao da domahuje nekom u daljinu, u smjeru
vlaka primjerice, polako ali uporno, no ništa. Ostala je buljiti u
njegovu pravcu i bez riječi, kao da nešto osluškuje, nešto važno,
što će je prenuti iz svoje usamljenosti i nagovijestiti neki slučaj od
posebne važnosti, tek malo zagladila mokru kosu. Još jednom je
zamahnuo, ovaj put snažnije i brže, u želji da ga primijeti, i viknuo:
– Heej!
Susjeda Ana je, još jednom pažljivo naćulivši uši, samo nemirno
trepnula i, nesigurno se pridržavajući za ogradu, usmjerila svoj
pogled u drugom pravcu.
- Eh, šteta - pomislio je i odmah se prisjetio da je susjeda gotovo
potpuno slijepa i da ga može raspoznati još jedino glasom.
No nije mu se dalo vikati. Uzdahnuo je i pogledao u desnu stranu
željno priželjkujući neki razgovor, makar nečiju jadikovku, osvrt na
jezivu vrućinu koja je harala ovih kasnih kolovoških dana, bilo što…
Susjed Pero nemoćno je sjedio za svojim stolom zabuljen u nebo.
Lice mu je bilo nepomično i sivo, a koža na rukama beživotno se
objesila, kao da će sad, Bože mi oprosti, upravo izdahnuti.
– Krasnog li društva! Hodajući mrtvaci… - šapnuo je u sebi, pun
Snježana Šamanić
105
neke zastrašujuće slutnje, i posegnuo za mlakom kavom. – Samo
da se nekako olakšam… - pomislio je, hitro pripaljujući još jedan
španjulet.
– Jer ako me ovo sad ne otvori, ne znam što ću!
Mare je otišla do Konzuma po neke sitnice.
– Brzo ću ja - reče mu pri odlasku - ne brini, samo se ti lipo
pokakaj (kao da je dijete, hm)!
– E, kad bih mogao – uzdahnuo je ispijajući kavu, osluškujući
svoja usporena crijeva. – Možda i hoću, Bože moj, da bar…
I crijeva se, Bogu hvala, nakon punih dvanaest dana (možda i
više!) napokon počeše oglašavati; najprije polako, gotovo nečujno,
pa onda bučnije, jače, i Jere se, pun radosti i nade, rastrči do
kupaonice. Valjda su sva ona čokolina, blitva, pura i jogurti napokon
odlučili izać’ vanka…
- E, muko moja, kolika li si!
Tek što je zasjeo za školjku, spreman da napokon ispusti
pozamašan sadržaj sinoćnjih smokava i svih višetjednih laganih
objeda, kad evo ti zvona na vratima. Najprije jednom, pa još dvaput.
Nervozno, kao da se nekom žuri.
- Ma šta je ovo, ljudi? Dođe mu da drekne i pošalje dovraga i
Maru, i poštara, i bilo koga tko ga sad ovako uznemiruje, baš u
ovom jedinstvenom trenutku. – Ne može čovik na miru ni na WC, a
da ga ne’ko ne zagnjavi, pa ovo nema nigdje!
Bijesno se ustao, kad li se zvono još jednom nestrpljivo oglasi.
- Evo me, evo… - zaškripao je zubima siguran da je Mare
zaboravila svoj ključ. Sad će je lipo oprat za sve vike vikova, a lipo
joj je reka neka pazi na te usrane ključeve!
- Dobar dan! Ja se izvinjavan, šjor, ako van smetan… - nečije
crvene usnice, u prvom planu, pa dva krupna tamna oka, skrivena
ispod pramena guste smeđe kose - to je sve što je, onako na brzinu,
106
Snježana Šamanić
uspio vidjeti - obratiše mu se iz polumraka. Nemirno je zacupkala na
mjestu, kao da se ispričava, a potom joj – dok je tako s nelagodom
iščekivala njegovu reakciju – zazvoni mobitel.
- Uh, šit! – zatresla je glavom, kao da ni sama ne vjeruje da ju
netko, baš sada, dok ovako stoji pred vratima nepoznata čovjeka,
može zagnjaviti.
Nestrpljivo se naslonio na vrata, i – što mu je drugo preostalo –
pričekao da cura završi razgovor.
- E, čujte, ne znan kako da…kako da van kažen…
- Recite! – odsječno je, ali s određenom dozom obzira i blagosti,
pokušao prekinuti taj glup i nepotreban uvod, svjestan da se može
pozdraviti s današnjom stolicom.
- A ništa, tila san vas zamolit…znate, iman malo dite i …bez posla
san, pa…ako imate šta sitnoga da mi date za mliko…
- Hm, a što drugo, jadnice jadna …- pomislio je i odmah se
prisjetio svoje oprezno-ljutite Mare. Da ga sad vidi kako daje šoldi
nekoj curi dobro bi ga ošpotala, bijednika jednog. A on, umjesto da
maloj namiguši u trenu zalupi vratima prid noson i potrči na sranje,
onako dobar i uviđavan samo reče:
- A kol’ko van triba?
- A kol’ko imate, kol’ko morete, šjor…Nego, mogu li vas zamolit
da me pustite u toalet, sila mi je… - pa stade grčiti koljena kao što
on ponekad čini čekajući Maru da prva obavi svoje.
- Izvolite…
- Puno van fala, odma ću ja…
I opet se iz kupaonice začu zvonjava mobitela, pa razgovor, što
je sve skupa - uzevši u obzir njenu podužu nuždu - i potrajalo. A
možda se mala i lickala, mazala, kako to inače čine žene, što li…
Sve mu se to učini sumnjivim. Na tren je pomislio kako je ipak
grdno pogriješio pustivši potpuno nepoznatu osobu u svoj stan i s
Snježana Šamanić
107
užasom shvati kako je možda ta spodoba sasvim sračunato upala
u kupaonicu i sad vjerojatno pretražuje ormariće, njihovu intimu.
Najstrašnije je to što Mare svoj nakit nikad ne sprema na sigurno
mjesto već ga raširi po toaletnom ormariću, što joj je više puta znao
prigovoriti.
– Što to ne pospremiš, jadna ne bila, jednom će te netko dobro
pokrast’?!
Čak je jednom, dok su radnici mijenjali novu kadu, i danima
bušili odvodne cijevi, stvarajući pritom teške oblake prašine, ostala
pri svojoj ludoj navici da nakit ostavi na istom mjestu. - I ništa
nije nestalo, vidiš li? – na kraju se pobjedonosno smijuljila, malo
prebrisala zlatne dragocjenosti i opet ih raširila na starom mjestu.
– No što sad? – pomislio je ojađeno, kad je tu ova strana,
nalickana spodoba – hoće li i sada sve ostati netaknuto?
Htio je nekako provjeriti je li sve u redu, ponudit ženi sok ili kavu,
samo da ubrza njen izlazak, a i Mare bi mogla skoro naić’. O, Bože,
eno mu se opet počelo ić’ na WC. I to baš u trenu kad je bio zauzet!
Najprije je u predjelu debelog crijeva osjetio jaku bol koja se
širila u svim smjerovima, potom mu je naduti trbuh, velik kao
oveća lubenica, grčevito počeo slati signale o skorom pražnjenju,
a i nekoliko glasnih, mitraljeskih pucnjeva se oglasilo iz prepunih
crijeva.
- Vrijeme je! – zavapio je u sebi i kleknuo ispred vrata, moleći
Boga da se što prije otvore. Ali ništa od toga. Iznutra se gotovo ništa
nije čulo, tek povremeni mlaz vode, i tu Jere, goreći od sile i nužde
od koje će eksplodirat, tek toliko da nešto kaže i provjeri situaciju,
povika:
- Gospodična, ‘oćete brzo? Jeste za kavu možda?
- Evo, sad ću ja, evo. Može kava, super! S malo šećera i puno
mlika…
108
Snježana Šamanić
I opet jadni Jere poče moliti u sebi, još koji tren i morat će se
posrat’ u gaće, ili to – ili opet trpit, k’o i maloprije. A onda se opet
može pozdravit’ sa sranjem, možda i nekoliko mjeseci…
- Gospe mila, pomozi mi, molin te! – vikao je u sebi jadni Jere
moleći se da drska prosjakinja napokon otvori vrata. - Puknit ću od
muke, preklinjen te, Gospeeeee!
I opet ništa! Vražja ženska nikako da izađe i tu Jeri pade mrak
na oči; ne more se čovik, i to bolestan čovik koji pati od kroničnog
zatvora, dočepat svoga zahoda, to nema nigdi. Došlo mu je da
probije vrata nogon, ka’ u kaubojskin filmovima, izbaci curetinu
van, onako za kosu, i rastrga gaće u trenu…, ma, svašta mu je u tom
trenutku padalo na pamet.
Opet se začu mlaz vode, još jednom kratko ispiranje željene mu
školjke i – napokon se vrata otvoriše.
- Tu ste!? - kao da se bezobraznica malko iznenadila vidjevši ga
tako nestrpljiva i zgrčena u hodniku. I umjesto da Jere napokon
pojuri na pražnjene i pusti drznicu, ako joj je do toga, neka slobodno
opelješi čitav stan, on stade k’o ukopan.
- Prošlo je, opet je prošlo, i ‘ko zna kad će opet… - zavrti jadni
Jere glavom i pun jada i bijesa drsko pogleda ženetinu. Više mu
uopće nije bila privlačna. Stajala je raskrečeno, u nekoj mizernoj
minici, ta babetina, ta kravetina, koja mu je uništila jedinu radost i
nadu i dođe mu da je zadavi, onako bijednu i priprostu.
- A sad, izvolite! Iman posla. – zareži Jere i hitro joj otvori vrata. –
Neman novaca a ni vrimena za kuvat kavu!
- ??? Pa što van je, šjor? Pa rekli ste da ćete mi dat…oli ste ljuti na
me?
- Još pitate!? Došlo mu je joj kaže zašto je ljut i da mu nikad više
ne dolazi prid oči, no nije. Samo je nemoćno širom otvorio vrata i
pokazao joj rukom da iziđe.
Snježana Šamanić
109
- Adio! Zalupio ih je svom snagom i jurnuo u WC.
Smrad iz zahodske školjke ga je zapuhnuo da je gotovo pao u
nesvijest. No najvažnije mu je bilo Marino zlato, pa je na brzinu
pogledom prešao po ormariću. Vidjevši da ga nema histerično je
počeo otvarati ladice – opet ništa! Male kutijice od nakita zjapile su
prazne.
- Tu smo, ptico grabljivico! – zavrišti u sebi svjestan da je mala
kradljivica itekako lukavo došla do plijena, no nije imao vremena
trčati za njom; ionako bi mu, onako debelom i tromom, trebala
čitava vječnost da je sustigne.
- Bože moj, što mi to činiš? – nemoćno je sjeo na stolicu i zavapio
u sebi. A da nazove Maru i priupita ju za zlato? Možda ga je baš u
pravi tren spremila. Ne, ne, to bi bilo čudno s njegove strane, a opet možda i ne bi. Bit će najbolje da ju pričeka, da…
- Ju-hu, Jerkane! – nije prošlo ni pet minuta od tog nemilog
događaja, kad evo ti njegove Mare.
- Da joj sve ispriča? - onako ojađen i iscrpljen stade mozgati.
Vidjevši ga takva, ona zastade.
– Ma šta je, šta se desilo? Je li bilo šta? – pokretom glave shvatio
je na što cilja.
– Ma! – samo je odmahnuo rukom i slabašno se nasmiješio, a ona
pojurila provjeriti situaciju.
- O-ho, lipi moj, ma znala san ja da će bit, zna-la! – puna radosti
i oduševljenja vrati se Mare iz kupaonice. Bogme, čini se da si se
dobro…(htjela je reć zasra!) ispraznija – dodala je vedro, pa šta ne
kažeš! Ali znaš šta? Pa moga si malo i oribat školjku, a?
Jere je bio utučen, nabrekla stomaka, a Mare se stalno vraćala na
njegovo sranje.
- Ma zamisli, nakon dva tjedna, tako mi je drago, Jere! To ti vridi
više od …više od zlata! - oduševljeno će ona.
110
Snježana Šamanić
Pri spomenu na zlato srce mu se steglo, i od jada je nije imao
snage priupitati za njeno zlato u kupaonici.
Tek je sutradan, nakon što je bezuspješno gotovo čitavu noć
proveo na školjci stenjući, znojeći se i prdeći do besvijesti, saznao da
je dan ranije Mare svoje dragocjenosti spremila u sobu - na sigurno.
I to Jeru toliko obraduje i opusti da se napokon, od silne dragosti
i veselja, onako kako i spada pošteno – ispraznio! Curilo je iz njega
ka iz kabla; frcale su davno probavljene šljive, smokve, pa sladoled,
čaj od kamilice, litre i litre mlika, ma sve živo se tu našlo, a naveliko
je i bazdilo...
Vidno iscrpljen, ali i pun olakšanja, dobro počistivši sve iza
sebe, pobjedonosno se vratio u kuhinju i ponosno pogledao Maru.
Očekivao je novu pohvalu, podršku, bilo što. Ipak je obavio važnu
radnju.
No ona će, listajući novine, ozbiljno: - A što se ti, Jere, toliko
zanimaš za onaj moj nakit, a?
Šutio je i bespomoćno podigao ramena, a ona samo vedro
nastavila:
- To ti i nije nikakvo zlato, kako ti misliš… To ti je, Jere moj,
najobičnija – bižuterija!
Snježana Šamanić
111
Nevenka Neja Šarić
Bijeli križevi
Zamrli su vriskovi
te jeseni
u ljiljanima
pod bijelim križevima,
danas kolona
korača
danas kolona korača i šuti
u tišini,
niz vjeđe
kaplju
sjećanja
silinom noćnog jauka
otrgnuta
na pola puta
na pola daha
s majčinim imenom
na usnama.
112
Nevenka Neja Šarić
Bruno Štok
Venera
Kao Venera me gledaš
ozbiljnom smrtnošću
kroz mene.
Rad’ mi krv liti
neg s bunara tvog vodu piti.
Tišina Kavkaza na dlanu
očekuješ jeku skriti.
Šest safira u očima
a jedan crveni rubin
što vozi ga kočija
mre u Venerinim rukama.
Želi da je robuju
al’ robinjom ne želi biti.
Okus joj je gorak,
muškarce će pokoriti.
Al’ Venero hej:
“Ljubavi su tri:
Prema vinu, suncu i poeziji!”
Bruno Štok
113
Tonja
Gotovo uvijek
Nikada ti nisam rekla,
ali gotovo uvijek
kada svatko
svojom stranom ulice ode
poželim ulicu pretrčati.
Poželim te još jednom zagrliti
kao da bih te tako
u sebi ponijeti mogla
ili bolje pamtila
sve što bilo je
prije odlaska.
Gotovo uvijek
kada mi mahneš
prije ulaska u tramvaj
poželim da sve stane,
da se zamrzne taj trenutak
kao slika,
koju bih stavila na onaj bijeli zid
što te toliko smeta
iza kreveta u mojoj sobi.
Gotovo uvijek
kada se tvoji koraci
izgube
odlazeći iz mog stana,
nikada ti nisam rekla,
ali poželim da se vratiš
i ostaneš.
114
Tonja
Snježana Tonković Fernežir
Menopauza
U jedan dlan urezuje mi se vrećica sa svijećama. U drugi se trusi
zemlja iz tegle s cinijama. Pokrećem noge i one pokreću mene, sve
do groba na Mirogoju. A upaljač nemam. Tipično. U blizini nema
upaljene svijeće, vjetrovito je. Što ću sada? Čitava ekskurzija uzalud.
- Tko još pametan na groblje dolazi bez upaljača?, razdraženo
očajavam. I osjećam ga. Vrelina dolazi podmuklo, s leđa. Penje se u
kosu, znoj curi ispod ruku i ispod grudi. Okrećem glavu da Oni ne
vide kako sam zajapureno crvena u licu, ali Oni ni ne gledaju.
Kasnije, snagom volje pokrećem noge niz ulicu.
- Saberi se, govorim sebi, nizbrdica je laka. A sve u meni želi
stati, sjesti. Ne dozvoljavam si tramvaj, moram se kretati, postići
kondiciju, dah mi je kratak. A u prsima valovi. Tjeskobe. Straha. Od
loših mogućnosti. Gubitka dragih. Siromaštva. Gladi u svijetu.
- Priberi se! . kažem - tebi je dobro. U ritmu koraka ponavljam:
Dobro mi je, dobro mi je..Ali nije. Opsjedaju me strahovi, malo
uzmaknu pa se vrate. Što ako... Dosta, ne mogu više, moram leći.
Leći? Ionako ne mogu spavati. Ležim mirno, vrelina me obuzima i
ne pušta, sna nema. Krevet je postao odbojan, a hodati je tako teško.
Moram se vratiti kući prije Njega. Odmoriti se da mogu glumiti
živahnost, životnost, život kojeg više nemam. Negdje sam pročitala:
On razumije bolje nego što ja glumim. Ali reći će: Trgni se malo,
potrudit ćemo se već nekako, sve će biti dobro...
Ipak, ništa ne priznajem glasno. U sebi zbrajam godine rođenja
djece. Još sedam godina. Toliko trebam izdržati dok ne postanem
suvišna. Još dvije i pol tisuće dana pakla. A strah me i prve noći.
Snježana Tonković Fernežir
115
verchiel
svega mi je dosta
dosta mi je briga
i problema
dosta popisa
čega nema
dosta analiza
i mene i svjetskih kriza
tko koga,zašto i kako
ako ćemo dalje tako
ta crna rupa
progutat će nas lako
u svemu tamnom
svijetla točka ima
kad je noć tamna
sije zvijezda
kad je magla
probije je zraka sunca
kad tužni smo
dovoljan je
jedan osmjeh
116
verchiel
po rubu
hodam po rubu
rubu ponora
samo jedan krivi korak
samo jedan krivi pokret
padam...
umor me satro
od borbe
od tuge
od čežnje
od vječnog opreza
od...
ma naprosto od svega
ako padnem
pruži svoje ruke
da padnem
meko
verchiel
117
Filip Vidović
Fiktivna stvarnost
Zar sam još uvijek sputan
Vezan okovima slabosti
Nedostatak vremena je strah
Koji vapi za dubinom
Previše sam zatrovan
Lijek kroz pjesmu tražim
Sutra, mlado vino umire na lozi
Androgeni prizor ispijanja suštine
Vrijeme je da plamen progovori
Svijeća više nije bezlična
Amputirao sam ljusku fiktivne stvarnosti
Pssst.. otvaraju se Vrata,
Duh izlazi
118
Filip Vidović
Voštana figura
Gledao sam je kako počiva
Usnula i blažena
Na mramornom prijestolju
Prekrivena lišćem
Iznad nje oblaci
Čuvali su prošlost
Od mjeseca je krili
Kako bi mirno sanjala
Gledao sam je svakog sutona
Kako prkosi
Zadnjim zrakama sunca
U vrtlogu boja
Ležala je na grobu
Voštana figura
Filip Vidović
119
Kristina Vlahović
Moja pjesma
Kasno u večer
Kad rasipa sjaj se svijeća
Kasno u večer
Kad sakriju sve se sjene
Tad moja tuga raste s bolom
Kasno u večer kad sjedim sama pokraj kamina
I gledam vatru gdje pucketa
Tad vidim njene tajne želje
Dođi k meni, veli,
A ja, prosuta srca kao zrake mjesečeve svjetlosti,
Tražim svoje suze u njezinom sjaju
Tražim svoju kosu uvelu,
ocvalu od tuge u njezinu pepelu
I samo mene vatra želi,
I srce moje njoj se veseli
A mjesec tiho, najtiše pruži mi svoju ruku
Suze mi obriše
I slušamo jecaj mjesec i ja
Dok vatra i dalje pjeva svoj
Najstariji pjev, svoj najljepši zov
120
Kristina Vlahović
I drži me mjesec, kretati mi ne da
A plamečci vatre tiho po ruci se penju
I gledam je, gorim
I pepeo postajem, u pepelu rastem
I svakom suzom bol postaje sve manja
Kako vatra suzu guta
I ja se pretvaram u vatru
I ja i vatra jedno u svemiru mašemo mjesecu
Daleko - rasula se po mom srcu tvoja sjena.
U meni tiho umire večer.
Kristina Vlahović
121
Mladen Vojtkulak
Kartonsko srce
oduvijek sam znao tko si ti
i nemam pojma zašto sad
dopuštam ovom kartonskom srcu
u mojim grudima
da toliko
pati za tobom
znao sam za tvoje
svilene mreže
i slušao sam jauke drugih
koji su u njima
već uhvaćeni bili
davno prije mene
a ipak sam dopustio
da me u njih uhvatiš
toplinom svojih bokova
ponašam se ko da mi je
ponovo sedamnaest
zaigrani radoznalko koji
baš sve mora isprobati
a možda bih samo
htio bar jednom osjetiti
122
Mladen Vojtkulak
kako je to voljeti
i biti voljen
ne znam,
ali
kažu da ne boli
Posrebrena rijeka
Povući ću noćas mjesec za uho
ne prejako,
tek toliko da proviri
iznad krošnji staroga vrbika
pa da rijeku posrebri
taman tamo gdje je skrivena
u vrbiku klupa malena
i još ću mu reći
da zvjezdica sjajnih
skupi punu vreću
i to nek bira one
najljepše i najsjajnije
da ih kao dijamante
prospem pred tebe
putem kojim ćeš doći
do klupe i posrebrene rijeke
na kojoj ću te noćas ljubiti
Mladen Vojtkulak
123
Antun Vrgoč
Razmišljanja mace Gare
“Što bih ja trebala misliti o ljudima?”, mučilo je macu Garu
dok je lijeno ležala na stolcu i promatrala gazdaricu kako
priprema piletinu za kuhanje.
“Zabatak je sigurno moj”, zaključi sa zadovoljstvom Gara i
mazno se protegne na stolcu.
Gara je izgledala kao pantera. Dugačka, uska, crne dlake
koja se na suncu prelijevala u ljubičasto crnu, s malom
bijelom pjegom na prsima ispod vrata. Oči je imala posebne,
velike i zastrašujuće svjetlozelene boje.
„Mislim da su ljudi dobri, naročito ovi moji. Bivši gazde
izbacili su me iz auta na tržnici, a onda kad sam već bila
gladna i umorna, naišla je moja gazdarica, pogladila me i
ušla u telefonsku govornicu. Ja sam ju čekala. Kad je obavila
razgovor, krenula sam za njom i tako sam već dvije godine
kod njih!
Došla sam sa gazdaricom u njen dom, a ona je pitala gazdu
da li da me zadrže ili da me odnese na tržnicu gdje smo se
upoznale. Kako sam bila debela i dobro uhranjena, izgledala
sam kao da ću se uskoro omaciti. Gazda, bucmasta dobričina,
nije dozvolio da me odnese na tržnicu, pa sam se kod njih
udomila!
Čini mi se da me vole, jer me dobro hrane i stalno maze,
a ja njih podnosim i volim istovremeno.“
124
Antun Vrgoč
Batina
Batina je iz raja izašla.
Na ovoj se grješnoj Zemlji
vrlo dobro snašla!
Nekome kraj glave zvizne,
pa drugog raspali,
ovom tek očeše leđa,
onog u prašinu svali!
U školi je nekad davno,
pravi strah i trepet bila.
Nema toga đačkog tura
kojeg nije isprašila!
Batina je stvar čarobna;
poslovica kaže:
“Odozada
upravljati treba
i djecu i lađe!”
Antun Vrgoč
125
De dolore dentium
(O bolesti zubi)
Za dignuti
bol u zubih,
svinjskog boba uzmi,
zatim poriluka.
S njima kadi
gdi je zubih muka.
Napisao: Nikolaus Praepositus salernitanus
Objavljeno u knjizi : “Flos scholae salernitanae”
u 12. stoljeću
S latinskog preveo: Antun Vrgoč
svinjski bob = Hyoscyamus niger L.
126
Antun Vrgoč
Zara
Maća
Ka berekin igra se vitar
Bjankarijon ča na žici visi
Sidin i gledan
Ni volje za maknit ni prst na ruki
Ništo me teško ka matun stišće
Ne znan reć ča je
Al sto kila ima
Najlipje za me je da me nima
Svaki me reful od zid rebati
Ča san ja kriva da mi je znati
Da baca me tako ka prazni potić
Neće me više lipo ću otić
Da otić
A nisan se makla već dobre tri ure
Ka da me teška debuleca vata
Neće me maknit nevere ni bure
Davno san ja zatvorila vrata
Vitar mi dođe divertiment veli
U ovon mistu beštima i buža
Ajde se makni viče mi ćaća
Pariš mi tu ka nika maća
E neću
Zara
127
Nada Zidar-Bogadi
***
Bubnja u glavi
za vrijeme koncerta
- zubobolja.
***
Gledajući Mjesec
dijete govori
svim jezicima.
***
Zbog dva leptira
na pozornici – kasni
predstava.
***
Čeka proljeće
sred zaleđenog jezera.
Jedna cipela.
128
Nada Zidar-Bogadi
129
130
Pogovor
Pred vama je nova zbirka poetskih i proznih uradaka objavljenih
na internetskom portalu www.Webstilus.net, pod naslovom „Na
tragu riječi“.
I ovog puta U Webstilus zborniku okupile su se «srodne duše»
svih dobnih skupina i svih razina literarnog umijeća: od djece i
mladih do osoba treće dobi, od afirmiranih književnika do autora
koji su tek nedavno otkrili u sebi sklonost i potrebu za pisanjem.
Raduje nas što su se - uz autore koje poznamo iz prethodnih zbirki
(„Srodne duše“ objavljene 2009. godine i „Još ponekad sanjam…“
objavljenje 2010. godine, “Smjer ljubavi” objavljene 2011. godine)
pojavila i nova imena. Svi su nam oni ponudili ono najbolje što je u
danom trenutku iznjedrila njihova mašta i zabilježilo njihovo pero.
Čast nam je što smo i mi dio projekta Webstilus kluba kojemu
je cilj poticanje i promicanje kreativnosti na svim umjetničkim
područjima.
Uredništvo
131
132
Kazalo
ana
Pupoljak i mraz
Vera Aničić
More mori
Zračna luka Zagreb
Marino Badrurina
Obale
Sanja Bakula
Gdje si, brate?
Nikol Bali
Predigra Fortune
Aron Baretić-ABe
Iluzija
Letimo snovima
Nježno poput daha
Samira Begman Karabeg
Svoja
Darko Bek
Alice više ne stanuje ovdje
Fantom slobode
Slađana Benkus
Veći od sna
Imaju li anđeli krila
5
6
7
10
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
133
Josip Matej Bilić
Carmen de occursu
Pogledaj mi srce
Domagoj Blažević
Treptaj duše, šapat tijela...
Armin Bolić
Buđav vakat
Željko Božić
Zmajevi
Rita Brgić Stokić
Zavjesa zaborava
Nikola Bubić
Majko
Maja Cvek
KajOspik
Dantearies
Nepročitana knjiga
Dijana
Kad postajemo mi
Dionis
Fiktivna stvarnost
Neven Dvoržak
Uskrs
Golubić
Dva trenutka
Umrlo je more
Anamarija Galić
Njemu
134
22
24
25
26
27
29
31
32
34
35
36
37
38
40
42
44
Ana Ermacora
... dodirni mi kožu
feniks
U svitanje
Dražen Filipović
***
Milan Frčko
Bez Krleže
Anamarija Galić
Vosak čovjeka
Boga Grljušić
Pola priče
Slutnji vjeruje
Dragan Gortan
Jabuka
Faiza Haračić Hrelja
Ledene kiše
Vida Herga
Otići ću
Iva
Jutarnja
Marko Jareb
Trata
Moja vala
Didova duša
Miris babine kvasnice
Moj kaić
Đuro Jelović
Poput leptira
45
46
47
48
49
50
50
51
52
53
54
55
58
58
59
60
61
135
Ljiljana Katić
Bljeskovi duha
62
Osluškuje boje
63
Sadija Klotz
Daljinom
64
Darko Knežević
Vrijeme nevrijeme
66
Denis Kožljan
Sjećanje na onda
68
Vesna Maskalan
Osvrt na život
70
Jabuka u dnu stuba
71
Vrijeme žuri
72
Biserka Mejovšek
Odgoj djece
73
morpheus15
A da ti napišem pjesmu?
75
Igor Nedić
Niko neće znati da sam bio tu
76
Damir D. Ocvirk
Mrvica
77
Mirko Omrčen
Grobari demokracije
79
Diktatura i intelektualci
84
Preokret
89
Vinko Pavić
Kad me imenom zazoveš
95
Alojz Pavlović
Muja pripovist teti
97
136
Mirjana Pejak
Pokušaj jednom
Dijana Pekić
O samoći mi kazuj, o muzo
Nevenka Pupek
Otisak srca
Okvir za sliku
Vedran Rutnik
Sjećanje na Joycea
Božica Sukić
Želim se roditi…
Kristian Svalina
Boja tihog sjećanja
Snježana Šamanić
Marino zlato
Nevenka Neja Šarić
Bijeli križevi
Bruno Štok
Venera
Tonja
Gotovo uvijek
Snježana Tonković Fernežir
Menopauza
verchiel
svega mi je dosta
po rubu
Filip Vidović
Fiktivna stvarnost
Voštana figura
99
100
101 101
102
103
104
105
112
113
114
115
116
117
118
119
137
Kristina Vlahović
Moja pjesma
Mladen Vojtkulak
Kartonsko srce
Posrebrena rijeka
Antun Vrgoč
Razmišljanja mace Gare
Batina
De dolore dentium
Zara
Maća
Nada Zidar-Bogadi
Haiku
Pogovor
138
120
122
123
124
125
126
127
128
131
139
www.webstilus.net
140
Download

Na tragu riječi - Webstilus zbornik 2012.